Copyright ©2026 Žarko Paić

Blog

„Ključ u vratima, čavao u zidu, brkovi nekog mačka“

„Ključ u vratima, čavao u zidu, brkovi nekog mačka“

1. Ako to kaže Fernando Pessoa u zapisima naslovljenim „Kritike“, onda to mora biti tako! Nemojte ništa drugo čitati jer su sve druge tzv. znanstvene knjige kao i drevne Sanjarice i proročka zaviještanja što se tiče budućnosti bezvrijedno naklapanje o ničemu. Pjesnika u povijesti svijeta nije bilo puno, pa oni koji s pravom zaslužuju taj dični naziv proizvoditelja novoga kako glasi doslovni prijevod grčke riječi poiesis, a na hrvatskome je stara riječ začinjanje ponajbolji prijevod uopće, nikad ništa ne govore uzalud. Svaka je njihova riječ dostojna uklesane ploče s više od deset tzv. zapovijedi. Tako je bilo u doba Grka s Homerom, u Rimu s Vergilijem, u srednjem vijeku s Danteom, u novome vijeku sa Shakespeareom, u modernome razdoblju s Baudelaireom i u suvremenosti s nasljednikom Camoesovih Luzitanaca koji nadilazi sve već viđeno i opjevano ikada. Evo, uvjerite se sami: „Duboko sam uvjeren da u savršeno civiliziranom svijetu neće postojati druga umjetnost osim proze. Ostavit ćemo zalaske sunca samim zalascima sunca, a u umjetnosti njegovati jedino njihovo verbalno poimanje, pretačući ih tako u pojmovnu glazbenost boje. Ne bismo klesali tijela u kipove, ona bi sama, vidljiva i dodirljiva, zadržavala svoj pokretni obris i svoju meku mlačnost. Gradili bismo kuće samo da u njima boravimo, što konačno i jest njihova svrha. Pjesništvo bi služilo da se djeci približi buduća proza, jer poezija je uistinu infantilna stvar, mnemonička, pomoćna i početnička. (…) Pisati znači zaboraviti. Književnost je najugodniji način da se zanemari život. (…) Roman je priča o onome što se nikada nije dogodilo, dok je drama roman predočen bez pripovijedanja. Pjesma je pak izraz ideja ili osjećaja u jeziku koji nitko ne koristi, jer nitko ne govori u stihovima.“ (Fernando Pessoa, „Kritike“, u: Dražen Katunarić, prir., O romanu, Litteris, Zagreb, 2019., str. 437-438. S portugalskoga prevela Tanja Tarbuk) Hoćemo li išta moći prigovoriti ovome? Primjerice, da je poezija bit jezika i da sve Pessoine proze od onih neognostičkih o đavolu i mjesečini, bankaru-anarhistu i druge nisu dostojne ni jednog njegova stiha iz jedine zbirke koju je objavio svojim imenom i prezimenom za života ꟷ Oporuka (Mensagem). Nadalje, da su sve njegove proze samo nastavak njegove poezije drugim sredstvima i da to isto vrijedi i za neke od najznačajnijih romanopisaca modernosti i suvremenosti (a pritom mislim na 19. i 20. stoljeće, ne i na ovo naše 21. stoljeće jer je ono po mojem sudu ne samo kraj poezije i kraj proze već i kraj umjetnosti u apsolutnoj mito-poetskoj prozi estetizacije tehnosfere) kao što su to Proust, Joyce, Durrell i Broch. Naravno, najznačajnijega književnika 20. stoljeća ostavljam paradigmatskim slučajem u kojem filmska slika prethodi jeziku, pa baš stoga nema ni jednog dobrog filma načinjenog po njegovim romanima i prozama. Dokaz su filmovi Orsona Wellesa, Proces i Michaela Hanekea, Dvorac. Nemojte mi samo reći da ste uživali u njihovu pokušaju da nas uvedu u vladavinu oprostorenosti događanja (spatializing) namjesto prelaženja iz prostora i vremena proze u magiju filma kao u njihovim najboljim filmovima kao što su Građanin Kane i Bijela vrpca. Kafka, dakle, nadilazi sve ovo što Pessoa iskazuje o vladavini proze nad poezijom i sintetičkome jedinstvu kazivanja jezika književnosti koji zapravo nema svoj povlašteni diskurs jer roman nije kao ni film, što bi rekao neomarksistički filozof Alain Badiou, čista forma ili žanr kao što to nije ni film, već se sastoji od drugih formi ili žanrova. Paradoks je našeg doba u književnosti da je „izraz ideja ili osjećaja u jeziku“, što Pessoa ostavlja za poeziju koju nitko ne koristi u zbiljskome govoru u tome što je baš Franz Kafka odbijanjem figure metafore doveo ideju književnosti do apsolutnoga zida jedne proigrane epohe. Ta je epoha u znaku onog što je Hannah Arendt prepoznala u ogledu o Kafki kao pisca „mašinerije neljudskoga“. Je li, ipak kad se sve ogoli do krajnje supstancije doba koje u sebi priča priče u romanima kao onome što se nikad nije dogodilo, Pessoa imao pravo svojim navještajem budućnosti? U nastavku istoga teksta čitamo kako se umjetnost „zasniva na životu, ali ne kao tvar nego kao forma. (…) Umjetničko djelo je misao koja je postala život: žudnja ostvarena sama sobom.“ (str. 438) Naravno da jest, ali upravo to postaje problem ne u njegovu objašnjenju odnosa poezije i proze, već u onome što jest mnogo važnije od činjeničnoga stanja da nikad prije nije bilo više ni jednoga ni drugoga, a ta pošast količine i broja ne rađa veličajnom kakvoćom teksta, već upravo suprotno. Učinak je dosada i apatija spram književnosti iz koje više neće proizlaziti (ovo je „moje“ proroštvo) nikakve velike ideje i konceptualna arhitektonika svijeta. Ono što će nastajati iz ovog duha kinematičke lakoće postojanja, bit će svodivost poezije i proze na dinamičnu konfiguraciju slika za čitanje kojih nije potrebno više književno umijeće i užitak u stilskome majstorstvu autora. Umjesto toga, potrebno je samo ono što teoretičari vizualnih studija i znanosti o slici nazivaju tako užasno profano ꟷ „vizualnom kompetencijom“. 2. Pessoa sve to postavlja tako naizgled dramatski i gotovo manihejsko-dijalektički, da bi svojom prokušanom metodom književne figuracije samoga života sve navedeno doveo u pitanje, jer nastoji pokazati zašto je „njegov slučaj“ nakon Nietzschea zapravo gotovo nerješiv na tlu klasične metafizike. I kaže ono što je tako jednostavno i neporecivo, ali istodobno predstavlja svojevrsnu aporiju odnosa između ovog dvojega: „Bio sam pjesnik nadahnut filozofijom, a ne filozof s pjesničkim darom. Obožavao sam diviti se ljepoti stvari, razotkrivati u neprimjetnim sitnicama pjesničku dušu kozmosa. Poezija na ovom planetu nikada ne umire. Možda su prijašnje epohe bile više pjesničke, ali ipak…“(str. 440) A što ako je aporija rješiva na onome tlu što prethodi metafizičkome mišljenju Zapada, u samoj jezgri kazivanja (legein kao poiesis) u prvih filozofa kakvi bijahu Heraklit i Parmenid? Jezik kojim se iskazuje ono što ukazuje njihovo filozofijsko mišljenje bitka nije ni strogo „filozofijski“ niti, pak, egzaktno „pjesnički“. Usto, njihovi fragmenti i himne su trenuci nastajanja upravo onoga što Pessoa nastoji približiti modernome i suvremenome čitatelju polazeći od iskustva „samoga sebe“ u pisanju. Imao je, dakako, vrhunskoga prethodnika. Tko u mladenaštvu nije bio njegov privrženik a da je kasnije zabludio u područja prirodnih znanosti, mističnoga duhovnjaštva ili, ma i to je moguće, vjerujte mi, u zone institucionalne alkemije mešetarenja dionicama, jer poznavao sam jednog takvog brookera globalne uvaženosti koji je nekoć bio zadivljen kritikom nihilizma i lektirom Nietzscheova Tako je govorio Zarathustra. Pessoa je kao „pjesnik nadahnut filozofijom“ iskazao u svojim „Kritikama“ nešto krajnje dalekosežno za budućnost. Nadahnuće, naime, jest stvar duše (psyché), a ne duha (logos).Filozofija je ljubav spram mudrosti i nužno mora kazivati logički i ontologijski, čak i kad se služi mistagogijskim govorom poput ezoterika i znalaca okultizma, dakle u simbolima i šiframa onog što je neiskazivo/neprikazivo. Filozofija ne može otuda, govoreći klasično metafizički, pasti u područje nadahnuća ili duše kao poriva kazivanja u poetskome diskursu naprosto stoga što je njezin temeljni pojam logos, a ne mythos. Katkad je preventivno dobro uvijek uzimati kao najvažnijeg svjedoka u ovim stvarima odnosa filozofije i umjetnosti Aristotela, a ne Platona. Razlog je bjelodan. Aristotel piše logičko-znanstvenim „stilom“ i o drami i o poeziji, jer njegova Poetika nije Platonov spoj Sokratove eristike i mitskoga diskursa bliskoga umjetnosti poezije kao što je to najvjerodostojnije izvedeno u alegoriji o špilji u dijalogu Politeia. Kako to ono „drugotno“ koje je pripadno sferi razmišljanja o već dogođenome u jeziku kao sklopu riječi može „nadahnuti“ ono što je samo o-sebi kazivajuće začinjanje u smislu proizvođenja „novoga“ (poiesis)? Zar ne bi bilo razumnije kazati da poezija prethodi umjetnosti i njezina je bit, te da stoga što pjesnik stvara nove riječi i nove kontekste njihove uporabe obogaćuje jezik sklepajući i skladajući poetičke događaje kakvi se prije njega nikad nisu uopće dogodili? Primjer je, naravno, Pindar, a prije njega besmrtni Homer. Pessoa dobro zna da je on „kao takav“, onaj koji se naziva „pessoom“ što na portugalskome znači osoba, hibridno biće najvišeg mogućeg stanja križanja filozofije i umjetnosti i da je ta hibridizacija svagda ona koja se zbiva zamjenom mjesta u okviru tradicionalne ontologije kao metafizike. Zato „pjesnik nadahnut filozofijom“ nužno postaje „filozof nadahnut pjesništvom“ kakav bijaše i Nietzsche, onaj koji je najradikalnije nakon predplatoničkih mislilaca poput Heraklita i Parmenida preuzeo na sebe zadaću mišljenja i dužnost prevladavatelja granica jezika metafizike. Sve je to moralo završiti ili shizo-sudbinom kao u slučaju pisca Volje za moć ili, pak, pronalaskom novih 75 heteronima koji svi odreda imaju svoju autentičnu osobnost i svi su nastavak Fernanda Pessoe drugim sredstvima jezika. Ludilo je bit metafizičke epohe i njegovi su namjesnici filozofi i pjesnici nadahnuti govorom onkraj granica jezika, koji je i za logičko-matematičkoga Wittgensteina u konačnici čista mistika faktičnosti.Još nešto. Pessoa nije, dakle, „prozaik nadahnut filozofijom“, jer bi to bila logička besmislica i loš humor modernosti i suvremenosti samoga života. Onog „strašnoga časa“ kada proza sve poetsko u sebe usisava kao onaj banalni Duchampov stroj za pravljenje magle ili readymade zvan „Sušilo za boce“, tada nije samo poezija svoje odvrtila, već se to istom mjerom odnosi i na filozofiju. Ali njezin je prevladavatelj i dokidatelj druga vrsta „nadčovjeka“, ono što proizlazi iz biti znanosti, a ne zove se žudnja za apsolutnim znanjem o bitku, već logikom informacije koja proizvodi nove informacije i sve to se događa samo-o-sebi i samo-proizvodno (autopoiesis) kao bit tehnosfere. I koliko god se Pessoa upinjao da „spasi“ poeziju od ove svečane propasti u ideji realizacije filozofije kao kibernetike kojoj slika umjesto jezika podaruje bit događanju, čini se da je napor uzdaludan. Preostaje, naravno, svjedočanstvo ovog stilski nepatvorenoga ispisivanja književnih figura i metafora poput „ključa u vratima, čavla u zidu, brkova nekog mačka“. (str. 441) 3. Roman kao eksperimentalna forma vladavine demona proze u formi destrukcije jezika sa svim popratnim posljedicama ovog postupka već je bio na djelu 1960ih godina pod nazivom „novoga romana“ u Francuskoj. Najznačajniji predstavnik ovog neoavangardnoga tipa proze bio je Allain Robbe-Grillet, scenarist slavnog filma Alaina Resnaisa Prošle godine u Marienbadu iz 1961. godine. Nije mi nakana ovdje tumačiti značenje ovog filma. Dostatno je samo ukazati na to da je njegova „negledljivost“ ili „hermetizam“ istovjetna onome istome što je krasilo i ideju „novoga romana“. No, stvar je u ovome. Kad jezik više ne priča nikakvu reprezentaciju svijeta, jer je već sam svijet od Artauda postao „okultni svijet mahnitosti“ samoga mišljenja kao događaja drukčijeg života, tada ni proza (jezik) ni film (slika događaja) nisu više nastavak književnosti drugim sredstvima onog ne-predstavljivoga kao što je to navodno i sam „život“. Pessoa je dobro znao da je život forma univerzalne fikcije ili privida onoga što ne stoji više iza života kao neka jeftina metafizika u drugome ruhu. Pitanje o budućnosti romana nije „otvorena“ knjiga kako se inače mnogima čini jer svi i svatko „danas“ piše roman iako je njegova neodredljivost ravna iluziji kvantne teorije u suvremenoj astrofizici nakon što je teleskop James Webb „zavirio“ u horizont događaja „iza crnih rupa“. Pessoa je vrhunski i jedini pravi svjedok sudbine književnosti u doba vladavine tehnosfere u 21. stoljeću. Razlog je bjelodan. On piše i misli iz iskustva Drugoga i procesa postajanja „novoga“ kroz jezik kao mrežu događaja u kojima se ne događa ništa drugo negoli avantura samoga jezika koji prelazi granice jezika kao granice forme poezije i romana, poezije i drame, poezije i…filma. Njegov dvojnik nije više Nietzsche, već upravo onaj književnik kojeg je nemoguće „kinematizirati“ iako je ostavio u nasljeđe prozi 21. stoljeća metafizičku i simbolički moćnu sliku svijeta kao mreže u kojoj sve što jest postaje „proces“ i „preobražaj“ do posljednjih granica iskazivosti. Franz Kafka je nesvodivi dvojnik Fernanda Pessoe i to je ono što je posljednja oporuka moderne i suvremene književnosti. 4. Pessoa o ovoj stvaralačkoj ludosti „metafizičke epohe“ svijeta koja nas i nadalje omotava svojim sluzom poput jezovita i čudovišnoga Aliena kaže i ovo. Uzmimo da je to savršeni citat za kraj ovog fragmenta kaosa koji se zove tako „ludo“ već kako se zove. „Kada luđak zna da je lud, više nije lud. Blizu smo buđenju, rekao je Novalis, kada sanjamo da sanjamo.“ (str. 492)

June 23, 2025
Kroz bespuća bečkih avenija

Kroz bespuća bečkih avenija

Dragi Delimire, Što je sjećanje ako ne sporost ili ubrzanje slika koje dolaze iz dubine naše krhke egzistencije s kojom se stropoštavamo u vrijeme poput Scottyja iz Hitchcockove Vrtoglavice. Sporost je uvijek želja da se vrijeme zaustavi u trenutku najdivnije moguće scene, poput one kad dolazimo zajedno u Beč 2006. godine u listopadu, ulazimo u hospicij benediktinskoga samostana u samome srcu grada, nedaleko Ringstrasse, i u dvorištu slušamo pjev češljugara uz zvonjavu zvona kao iz Brochove Pripovijesti služavke Zerline. Ubrzanje je uvijek želja da ‘odvrtimo film’ što je prije moguće da bismo dospjeli do trenutka koji iskupljuje sve naše poraze i nemoći da se stopimo s vječnošću koja onome što je prošlo podaruje smisao. Sjećanje je jedino što preostaje od vremena koje postaje mrtva ireverzbilnost u nijemim prostranstvima svemira koja je toliko užasavala Pascala da joj je morao pronaći utjehu u čistome mišljenju i jezuitskome iskustvu doživljaja Božje prisutnosti. No, sjećanje nikad nije prazna ploča vremena na koju urezujemo naknadne tragove. Bez poetske moći vraćanja u doba minulih čežnji sve bi bilo beživotno. Sjećaš se, izlazili smo iz bučnoga noćnog kluba uz obalu Dunava s onim punkerom iz Linza koji je hvatao prvi bus u praskozorje za povratak kući, a mi smo se vrtili u krug tražeći taksi da nas vrati među braću i sestre samostana-hotela sv. Benedikta i kao iz prizora iz Jarmuschevih filmova naletjeli smo na Etiopljanina da bi nas vozio pola sata kroz bespuća bečkih avenija, promašio ulicu s hospicijem u kojem smo odsjeli i izbacio nas na mjesto odakle nas je i pokupio da bismo potom u ugodnome razgovoru s drugim taksistom, sredovječnim austrijskim gospodinom, dospjeli konačno ‘kući’ i bacili se u zagrljaj jastuka s mirisom lavande sve do podneva. Kakva noć, nezaboravna, uz šum one rijeke koju Kamilo Emerički u Krležinim Zastavama, nakon pijanoga bdjenja Budimpeštom i vožnje fijakerom prije sudbonosnoga odlaska u prvu svjetsku klaonicu, sentimentalno opisuje kako naliči boji dječjega proljeva. No, bečki Dunav te 2006. godine bio je, moj Delimire, daleko od ove čiste zazornosti krležijanskoga stimmunga. Premda su mu vode bile vjerojatno mutne i sive, za nas je imao značenje samo ove rijeke koja je tu pri ruci, i svemu što jesmo u toj noći podaruje neizbrisiv metafizički pečat, bez obzira na njezine monokromne boje i ustajale mirise. Vrijeme koje sjećanje sabire u svojim krhotinama uvijek je proživljeno i doživljeno vrijeme vlastite sinestezije, nikad ono Realno i nikad ono što postoji poput kantovske stvari-o-sebi (Ding-an-sich). Zašto je sjećanje poetski čin slikotvorbi jezika iz potrebe duha za smirajem u ovome mahnitome ubrzavanju života? Ponajprije zbog toga što u snovima i vizijama nadolazećega ono što se dogodilo nije zapis iz mrtvoga mora duše, već svagda živo svjedočanstvo koje blijedi tek onda kad to svjesno nastojimo prebrisati iz našeg automata nesvjesnoga da bismo potisnuli traumu i nastavili živjeti normalno. Umjesto toga, sjećanje postoji kao uvjet mogućnosti mišljenja kojeg nema bez jezika. Kazivajuća moć metafora i simbola čini prohujali događaj poetskom vrtoglavicom ljepote i uzvišenosti. Baš zato poput Goetheova Fausta želimo kazati trenutku ‒ Zaustavi se, tako si lijep! Bez zaustavljanja mišljenja na ishodišnu točku događaja sve se ubrzano odvija u smjeru iščeznuća. A budući da su snovi i sjećanja, ono nesvjesno i ono što pripada kontroli uma, bit istinskoga života, onda je ovo iščeznuće istodobno i put spram konačne granice svega. Poetsko čini od sjećanja čaroliju fluidne stvarnosti koja se možda baš tako dogodila i Tebi i Meni tog listopada u gradu Musila i Mahlera, iako to više nije uopće važno. Sjećaš se, kao u melankoličnim stihovima tvoje zbirke Lovci u snijegu posvećene zavičajnoj Baranji, ono vrijeme koje klizi niz prste poput ljepljive smole imalo je neku navlastitu auru neprolaznosti, te nam se priviđalo valjda da sve stvari i pojave dišu u nekom nepravilnome aritmijskome poretku. Možda je upravo zato život imao drukčije parametre vrijednosti. Bilo je to vrijeme uzdignuća i strmoglava pada. Što se poslije dogodilo s našim životima doista su korelacije s tom listopadskom Noći ovog grada koji ipak naposljetku postoji neovisno o svojim prokletim misliocima, pjesnicima, slikarima i kompozitorima. Ostavit ćemo naše živote izvan ovog teksta. Uostalom, u tvojoj pjesmi Baranja, lovci u snijegu nalaze se i ovi stihovi. U iste večeri, u ista jutra ista praskozorja i iste sumrake u kojima se zimi, odnekud u sliku po snijegu, vraćaju u selo Bruegelovi lovci, satima sam stajao ili sjedio ispred te slike u bečkome Kunsthistorische Museumu. Zamišljam Te kako svaki dan u isto vrijeme obavljaš taj ritual gledanja u sliku koja uistinu, da paradoks bude potpun, nema za mene neko posebno značenje. No, ono što je jedino važno jest da nije ovdje riječ o estetskome uživljavanju u sliku jedne zimske pastorale. Naprotiv, u pjesmi si jedino bitan Ti, onaj koji ritualno sjedi ispred te slike u bečkome Kunsthistorische Museumu, a slika te gleda kao što te i Ja gledam a da to svi zapravo znamo, ali se pravimo da ne znamo. Naš je pogled svagda dosegnuta praznina Drugih i kroz njega prolaze dani i godine bačeni u vjetar. Sve se stišava s vremenom, svaka riječ poprima moć stvaranja sjećanja, a ne mirisi, osjeti, tjelesna izvanjskost ili unutrašnjost. Riječi su korelacije užitka i patnje i nikako se drukčije sjećanje na događaj otvorenosti svijeta ne može doživjeti bez poetske moći kazivanja. Kad više ne bude ni lovaca u snijegu, ni onog češljugara iz dvorišnoga vrta benediktinskoga samostana, niti mrtve rijeke što odnosi taloge prošlosti u budućnost bez natrag i naprijed, ništa neće preostati osim riječi koje nas sanjaju poput onih Tvojih iz iste zbirke posvećene Baranji i možda još nekome, iako navodiš da je knjiga zapravo posvećena uspomeni na tvoje roditelje, Magdalenu i Hinka, što samo Ti znaš. Zapravo, jedino što sam doista želio ikada biti jezero je ili riječni rukavac prsten od vode i staroga srebra nečujno iskovan ispred zadnjeg sloga tvojega imena. Riječi su naše uzdignuće i pad, i trpe nas ovakve kakve jesmo, sve dok smo tu, ozareni jedinstvenom srećom da se sve događa dva puta, prvi put istinski, a drugi put kao snovita iluzija. Oba su događaja neponovljivo ista i različita i bit će tako zauvijek. Tvoj Žarko

June 22, 2025
O filozofiji, umjetnosti i budućnosti visokoškolskoga obrazovanja

O filozofiji, umjetnosti i budućnosti visokoškolskoga obrazovanja

Poštovane članice i članovi Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, iskazali ste mi veliku čast i priznanje prijemom u Vašu instituciju kao inozemnoga člana iz područja humanističkih znanosti. Moja zahvalnost Vama jest još veća zbog toga što sam u proteklih trideset godina treći inozemni član iz Hrvatske iz redova filozofa, nakon izbora visoko cijenjenih i iznimno uvaženih ‒ pok. prof.dr. Danila Pejovića i prof. dr. Branka Despota. Budući da ovaj prijem u ANUBIH uistinu obvezuje u svim aspektima znanstvenoga djelovanja, dopustite mi da svojim skromnim prilogom povodom ovog svečanog događaja pokušam u formi predavanja izložiti svoje postavke o filozofiji, umjetnosti i budućnosti visokoškolskoga obrazovanja. 1. Posve je jasno da se predavanje neće baviti nikakvim tzv. aktualnim prikazom ove složene teme u okvirima već ovako ili onako ne-uspjele primjene tzv. Bolonjske reforme visokoškolskoga obrazovanja u Europi. Umjesto toga, nakana je otvoriti mogućnost drukčijeg mišljenja o biti visokoškolskoga obrazovanja danas polazeći od dijagnoze duha vremena kao planetarno-globalne vladavine tehnosfere u formi tehnoznanstvene konstrukcije virtualnih svjetova. Svoja sam filozofijska, sociologijska i politologijska istraživanja o biti tehnosfere izložio u nizu knjiga, poput petoknjižja Tehnosfera, potom u knjigama na engleskome jeziku o različitim aspektima odnosa umjetnosti i posthumanizma-i-transhumanizma, a eksplicitno se tema o odnosu tehnosfere i sveučilišta kao toposa visokoškolskoga obrazovanja razvija u knjizi pod nazivom Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika, kibernetika i transhumanizam. (Žarko Paić, Tehnosfera, sv. I-V, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018-2019, Art and the Technosphere: The Platforms of Strings, Cambridge Scholars Publishing, Newcaste upon Tyne, 2022., ed. The Technosphere as a New Aesthetic, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2022., Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika, kibernetika i transhumanizam, Mizantrop, Zagreb, 2023. Kada život u svojoj posljednoj mogućnosti produhovljenja postaje autopoietički sustav koji u tehnologiziranju bitka gubi značajke jednokratnosti i neizvjesnosti, a umjesto toga biva singularnošću i proračunljivošću, znanje o kibernetičkoj razlici čovjeka i svijeta iziskuje radikalnu transformaciju. Ali ne više znanosti i njihova povijesno-epohalnoga mjesta odvijanja svjetske povijesti kao što je to ideja sveučilišta od Humboldta do tzv. Bolonjske reforme. Posljednja transformacija s kojom zapadnjačka metafizika kao onto-teo-kozmo-antropologija gubi vlastitu bit odnosi se na ozbiljenje mogućnosti onog što je Friedrich W. Nietzsche namijenio ideji čovjeka ─ da bude most između „životinje“ i „nadčovjeka“. Kako se to zbiva u svjetsko-povijesnoj konstelaciji odnosa u kojoj dolazi do obrata u samoj biti znanosti kad više nije presudna razlika između invencije i kreativnosti koja je do pojave tehnosfere gotovo usudno određivala odnos i razliku između znanstvenika i umjetnika? Nema dvojbe da smo svjedoci posvemašnjega kibernetiziranja mišljenja kao takvog, a ne samo onog koji Heidegger naziva računajućim i aplikativnim (Rechnen) u razlici spram kazivajućeg i mitopoetskog (Dichten). (Martin Heidegger, „Zur Frage nach der Bestimmung der Sache des Denkens“ (1965), u: Reden und andere Zeugnisse eines Lebensweges (1910-1976), GA, sv. 16, V. Klostermann, Frankfurt a, M., 2000., str. 620-633.)Ovo zbivanje toliko je uzelo maha da se čini neotklonjivim, štoviše jedino smislenim za budućnost upravo zbog toga jer počiva na pragmatiziranju jezika kao slikovno-tehničkoga nabačaja bitka. Bilo bi iluzorno ovaj proces usmjeravanja mišljenja u samosvrhu tehničkoga objekta smatrati nečim izvanjskim za stvar humanistike i uopće smisla visokoškolskoga obrazovanja u nadolazećem vremenu. Čini se neizbježnim prihvatiti ovaj izazov s kojim naša budućnost kao povijesnoga ljudstva postaje pitanje o smislenosti ne samo humanističkih disciplina stvorenih još u doba Humboldtove reforme sveučilišta u 19. stoljeću, već i same biti metafizički shvaćene egzistencije čovjeka. Onaj koji je vizionarski naslutio što će se možda dogoditi s mišljenjem ako poklekne pred ovim pragmatičkim obratom s kojim danas tehnoznanstveni um sve alternative napretku i razvitku proglašava reakcionarnom metafizikom bio je, naravno, Nietzsche. U Predavanjima naslovljenim O budućnosti naših obrazovnih ustanova on kaže: ʺPrema tome, sad je dabogme filozofija sama prognana s univerziteta: time je odgovoreno na naše prvo pitanje o obrazovnoj vrijednosti univerziteta. Kako se taj isti univerzitet odnosi spram umjetnosti, ne da se bez stida uopće priznati: on se spram nje uopće ne odnosi. (…) Bez filozofije, bez umjetnosti odrastaju naši akademijski ‘samostalci’: kakovu bi to oni prema tome mogli imati potrebu da se upuste s Grcima i Rimljanima, spram kojih sada više nitko nema razloga hiniti sklonost i koji povrh toga stoluju u teško pristupačnome samotništvu i majestetičnom otuđenju. (…) Jer uklonite samo Grke, zajedno s filozofijom i umjetnošću: po kojim bi ljestvama da se još uspnete do obrazovanja?ʺ (Friedrich W. Nietzsche, ʺO budućnosti naših obrazovnih ustanovaʺ, u: Kant-Schelling-Nietzsche, Ideja univerziteta, Globus, Zagreb, 1991., str. 322-323. Izabrao, preveo i predgovor napisao Branko Despot.) Mi, suvremeni, rekli bismo da ipak filozofija još nije posve ʺprognana s univerzitetaʺ, a da je suvremena umjetnost iz sarkofaga akademijskoga spokoja kao iz sablasne tišine muzeja već zadugo svoj opstojeći život pronašla na bučnim ulicama gradova i u oceanskoj tišini virtualnoga podzemlja. Dokaz je performativna umjetnost i cyber-art kao procesi sudjelovanja u kritičkome prevrednovanju elitnoga statusa moderne umjetnosti. Međutim, ono što se dogodilo s filozofijom i umjetnošću u odnosu spram zahtjeva današnjeg visokoškolskoga obrazovanja ne osporava Nietzscheovu prosudbu. Filozofija je postala spoznajna refleksija tehnoznanstvenih istraživanja koja povijesni topos sveučilišta zamjenjuju postpovijesnim prostorom laboratorija za eksperimentalnu preobrazbu same ideje čovjeka kao stvaralačkoga subjekta. To je već jasno pokazala u svojim antropologijskim istraživanjima Hannah Arendt kad je čovjeka umjesto metafizički zadanoga homo fabera definirala kao homo laboransa. (Hannah Arendt, Vita activa, A. Cesarec, Zagreb, 1991., str. 121-122. S engleskoga prevele Višnja Flego i Mirjana Paić-Jurinić. Vidi o tome: Žarko Paić, ʺU znaku homo laboransa. Hannah Arendt i rasvjetovljenost životaʺ, Europski glasnik, br. 26/2021., str. 669-688. ) Nije stoga nimalo začudno zašto se time ne samo filozofija, već i umjetnost, sve više neutraliziraju i suspendiraju kako u onom izvornome značenju koje smo naslijedili od grčkoga pojma paidea tako i od renesansnog humanitas. Filozofija i umjetnost su nastale iz mitskoga mišljenja o bitku, biću te biti svijeta i čovjeka. Otuda je za Grke njihov odnos bio gotovo korelativan u smislu supripadništva do te mjere da im nije bila potrebna nikakva naknadna estetika za razumijevanje odnosa između božanskoga i ljudskog kao epifanije ljepote. Filozofija je mišljenje koje počiva u pojmovnome kazivanju bitka, a umjetnost je mišljenje koje pripada samome događaju slobode egzistencijalnoga nabačaja ljudskih mogućnosti koje se korijene u ideji stvaralaštva. Nakon kraja metafizike u Hegela s ozbiljenjem apsoluta u vremenu vječne sadašnjosti istoga, Nietzsche rastemeljuje ovu metafiziku apsolutne znanosti upravo na taj način što filozofijsko mišljenje budućnosti izvodi iz biti umjetnosti. Razlog leži u tome što umjetnost podaruje stimulans za život, a to znači da je posrijedi ono što neposredno stvara nove svjetove iz čiste imanencije stvaralačkoga života čovjeka kao umjetnika. Filozof-kao-umjetnik figura je duhovnoga otpora svekolikome pozitivističkome poznanstvljenju svijeta i čovjeku kao homo kybernetesu. (Vidi o tome: Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021.) Zašto? Iz jednostavnoga razloga što je za mišljenje koje oslobađa od bilo kakvog služenja izvanjskim ciljevima pragmatike znanja nužno biti i živjeti drukčije. Pjesnik Rainer Maria Rilke u pjesmi Arhajski Apolonov torzo (Archaischer Torso Apollos) postavlja duhovni imperativ za modernoga čovjeka kad pjeva Ti moraš živjeti drukčije! (Du mu§t dein Leben ändern!) (Vidi o tome: Peter Sloterdijk, Du mu§t dein Leben ändern: Über Anthropotechnik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2009.) Dokaz za svojevrsno umrtvljenje i filozofije i umjetnosti u doba realiziranoga nihilizma jest njihovo upregnuće u jaram tehnoznanstveno određenog pragmatizma mišljenja čiji je posljednji svrhoviti razlog u tome što navodno samo zahvaljujući suvremenim istraživanjima u astrofizici, kozmologiji, biokibernetici i sintetičkoj biologiji čovjek može dospjeti do ideala spoznaje objekta X, dok su i filozofija i umjetnost u tom procesu racionaliziranja života ‘korisne’ jedino pod uvjetom da reflektiraju o znanstvenim metodama i epistemologiji i da stvaraju sliku svijeta kao trijade eksperimenta, procesa i singularnosti, što u 21. stoljeću čine različite forme tzv. posthumane umjetnosti. (Vidi o tome: Stefan Lorenz Sorgner, Philosophy of Posthuman Art, Schwabe Publishing, Basel, 2022.) Vratimo li se za trenutak iznova Nietzscheu, vidjet ćemo zašto toliko emfatičnoga zanosa spram Grka i onog što je na njihovim tragovima bilo utkano u ideju humanitasa. U njegovim predavanjima susrećemo se s očitom kritikom moderne specijalizacije znanstvenih područja kao i otuda proizašloga nastanka onog visokoškolskoga obrazovanja koje u ideji univerziteta vidi izričito redukciju kako filozofije i umjetnosti na nešto priručno za tzv. opće znanje. (Zar nije simptomatično kako se zapravo Nietzscheova kritika institucionalnoga ustrojstva visokoga obrazovanja njegova vemena na frapantan način podudara s onim što glavni mislilac postmoderne Lyotard izvodi kao konzekvenciju puta spram integracije razdvojenih disciplina u tzv. mnoštvo različitih struka koje se pod egidom interdisciplinarnosti danas slavi kao nužnost povezivanja prirodno-tehničkih i društveno-humanističkih znanosti? – ʺU humboldtovskome modelu Sveučilišta svaka znanost zauzima svoje mjesto u sustavu kojim vlada spekulacija. Ulazak jedne znanosti u područje druge može samo izazvati pomutnje, ‘šumove’, smetnje u sustavu. Suradnja je moguća samo na spekulativnoj razini, u glavama filozofa. Ideja interdisciplinarnosti, nasuprot tome, pripada epohi delegitimiranja i njezinom užurbanome empirizmu. Odnos spram znanja nije odnos ozbiljenja života duha ili emancipacije čovječanstva; to je odnos između korisnika složenih konceptualnih i materijalnih kompleksa koji koriste njihova dostignuća. Oni ne raspolažu nekim metajezikom ni nekom metapričom da bi formulirali njegovu svrhu i najbolji način njihove uporabe. Ali raspolažu brain stormingom da bi osnažili njihove izvedbe.ʺ – Jean-Franҫois Lyotard, La condition postmoderne: Rapport sur le savoir, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1979., str. 86.) Problem koji Nietzsche postavlja jest pitanje o smislu znanja kao biti onog što nadilazi puku znanstvenost znanosti u moderno doba vladavine tehnologije nad prirodom i ljudskim izvornim položajem u svijetu. Otuda je samorazumljivo da je pitanje o budućnosti visokoškolskoga obrazovanja na paradoksalan način i pitanje o biti čovjeka u kontekstu prevladavanja metafizike. Nietzsche se u ovim predavanjima ne može smatrati nekim apologetom tradicije i privrženikom klasičnoga grkstva, već autentičnim svjedokom nadolazećega mišljenja koje nužno mora izboriti svoje mjesto pod suncem u sukobu s apsolutnim zahtjevom prirodno-tehničkih znanosti. Čovjek koji još može izdržati vlastitu slobodu egzistencijalnoga nabačaja života kao istinskoga sudišta o smislu i besmislu bitka ne smije potpasti pod jaram pragmatike znanja kao jedinog sudišta o koristi i šteti znanja za život. (Friedrich W. Nietzsche, ʺVom Nutzen und Nachteil der Historie für das Lebenʺ, u: Unzeitgemäße Betrachtungen, KSA 1: Die Geburt der Tragödie, Unzeitgemäße Betrachtungen I–IV, Nachgelassene Schriften 1870–1873, (ur. G. Colli i M. Montinari), W. de Gruyter, Berlin-New York, 1980.) No, ako još grčevito brani smisao tradicije u srazu s hipermodernošću tehnosfere, što mu uopće preostaje drugo osim nostalgičnih lamentacija o zlatnome dobu filozofije i umjetnosti kad je željeti još pomagalo? 2. Odgovoru na ovo pitanje ne može se pristupiti ni povratkom Grcima, toj ʺrepublici genijalnihʺ, (Friedrich W. Nietzsche, Die Philosophie im tragischen Zeitalter der Griechen, Sämtliche Werke, KSA, Bd. 2, (ur. G. Colli i M. Montinari), W. de Gruyter, Berlin – New York, 1980, str. 4.) kako Nietzsche navodi slavnu izreku svojeg učitelja Arthura Schopenhauera, a niti, pak, bezuvjetnim priklonstvom nekoj od postojećih filozofija tehnoznanosti s apologijom dosega umjetne inteligencije i njezinih fascinantnih preobrazbi u nastojanju da ono neljudsko uspostavi primat svojeg načina mišljenja nad dosadašnjim mišljenjem čovjeka zbog nužnosti preživljavanja na višoj razini kompleksnosti. Talijanski suvremeni filozof Emanuele Severino u svojoj dalekosežno poticajnoj studiji Bit nihilizma ustvrdio je, naime, da se ovaj problem može možda razriješiti tek onda kad odgovorimo na pitanje o smislu stvaranja i stvaralaštva. Jer postaje bjelodano da je ono što preostaje od čovjeka u doba tehnosfere upravo u onome što razlikuje grčki pojam poiesisa od latinskoga creatio i onog što se od nastanka kibernetike naziva autopoiesisom. (Vidi o tome posljednje poglavlje moje knjige Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, naslovljeno ʺMišljenje i stvaranje: Arché-Ergon-Autopoiesisʺ, str. 431-456.) Za Severina je očito da ʺdanas Zapad zna da je Bog mrtav. Ali on ne zna – i ne može znati ‒ što je tome uzrok. Za Zapad je ustvari još veća nesreća uzrokovana istom bolešću od njegova rođenja. Ono što uči Zaratustra jest da su ljudi stvaratelji, a ne Bog. Kad bi Bog postojao, ljudi ne bi mogli stvarati. Ali stvaranje je zajedničko starome Bogu i novome Čovjeku. Za Platona poiesis je bio primarno ono božansko: stvaratelj (o demiourgos) proizvodi stvari ‘svijeta’ čineći ih prolazom iz Ničega spram bitka. Kreacionističko shvaćanje srednjovjekovne metafizike bilo je kasnije radikalizirano s produktivnošću božanskoga poiesisa, iznova pokrećući granicu (i ambigvitet) platonske chora, i aristotelovske prvotne tvari. Za moderni imanentizam, naprotiv, o demiourgos jest čovjek. Čovjek u povijesti proizvodi sebe samoga i svijet. Danas su ga prirodne znanosti i tehnologija obdarile sa stvaralačkom sposobnošću koju nije nikada prije posjedovao. Mogućnost stvaranja Úbermenscha sada se pomalja na obzorju. Biologija i kibernetika kreću se doista u tom smjeru.ʺ (Emanuele Severino, The Essence of Nihilism, Verso, London-New York, 2016., str. 153-154.) Pogledajmo pomnije o čemu je ovdje riječ. Severino, formalno govoreći, polazi od Nietzscheove poznate izreke o smrti Boga. No, ono što pritom tvrdi čini se odlučujućim za budućnost filozofije i umjetnosti u okružju visokoškolskoga obazovanja. Kad Zaratustra izriče ovu misao, on ima u vidu dvostruko značenje. Prvo, da je čovjek stupio na mjesto Boga jer postaje apsolutni stvaratelj svijeta koji više nema karakter božanskoga uratka. Drugo, da je čovjek kao stvaratelj onaj koji priprema dolazak ʺnovoga božanstvaʺ i to u liku biologije i kibernetike, odnosno prirodnih znanosti. No, Severino ne ulazi u dublje promišljanje biti ovih znanosti koje povezuju pojam informacije s genetskim kodom života. Nije problem u tome što on savršeno precizno pokazuje kako je skolastička teologija u svojem kreacionističkome shvaćanju iz temelja promijenila platonsko razumijevanje poiesisa svođenjem ljudskoga stvaralaštva na puko oponašanje veličajnoga Božjeg djela. Naprotiv, problem je kad se od novoga vijeka zaslugom ljudske subjektivnosti stvaranje i stvaralaštvo svode na znanstveno-tehničko proizvođenje novih svjetova u kojima filozofija i umjetnost u formi estetičkoga mišljenja postaju instrumenti racionalizma moderne tehnologije. Uostalom, nemojmo zaboraviti da je s Kantom estetičko mišljenje već neskriveno postalo ono mišljenje koje, doduše, jest alternativa logičkome poretku prirodno-tehničkih znanosti kao i etičkim postulatima usavršavanja čovjeka u smjeru vječnoga blaženstva nalik Božjoj harmoniji svemira, prirode i čovjeka. Ali je ono u svojim posljednjim konzkevencijama ipak u funkciji uzvišenosti kao prikazive neprikazivosti stvari-o-sebi (Ding-an-sich). Međutim, ono što se dogodilo s trijumfom tehnosfere, a to znači svezom između biologije i kibernetike, jest uistinu rezultat posve drukčijeg nihilizma od onog koji dijagnosticiraju i Nietzsche i Severino. Naime, autopoiesis je oznaka samo-uzročnoga i samo-svrhovitoga djelovanja tog metafizički shvaćenog nadčovjeka. S tom razlikom što je za njegovo mišljenje ključan pragmatički obrat u samoj biti ideje stvaranja. Dok je još za Platona kao i za srednjovjekovnu teologiju Bog bio protumačen iz pojma proizvođenja kao stvaranja u smislu creatio ex nihilo, sada je ovo samo-proizvođenje novih svjetova kao realizacija kibernetičkoga obrata naspram ontologijskoga obrata u tome što četvorstvo uzroka nečeg kao nečeg ne proizlazi iz Božjeg uma niti prirode u smislu eshatologije bitka, kako Heidegger označava bit metafizike, nego iz četvorstva informacije-povratne sprege (feedback)-kontrole-komunikacije. (Martin Heidegger, ʺDer Spruch des Anaximanderʺ (1946), u: Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003.) A to onda znači da više ne možemo govoriti o jednosmjernosti uzroka i posljedice, već o stvaralačkoj ireverzibilnosti događaja bezuvjetne transformacije znanja o biti ljudske egzistencije unutar kozmičko-ljudske drame postajanja. Četiri stadija kojim se razumijevanje ideje stvaranja i stvaralaštva razvija tijekom povijesti metafizike Zapada odgovaraju po analogiji sustavima mišljenja kao obrazovanja čovjeka i njegove samostvaralačke biti. Kad govorimo, dakle, na Nietzscheovu tragu o budućnosti visokoškolskoga obazovanja i zadaće filozofije i umjetnosti u tom sklopu, mislimo prije svega na ono znanje koje stoji u temeljima ovog povijesno-metafizičkoga četvorstva. Pritom smo već implicitno ukazali na sličnosti i razlike između grčkoga shvaćanja paidaee i renesansnog humanitas za određenje biti čovjeka u smislu odgoja i razvitka njegove naravi ili duše. Bez toga ne može postojati smisao visokoškolskoga obrazovanja pa čak i kad se ono kao u slučaju Bolonjske reforme ne orijentira više u normativnim aspektima razlike između bitka i vrijednosti kao u novokantovskoj metafizici od Rickerta do Schelera, već preuzima na paadoksalan način logiku američkoga pragmatizma, cost-benefit analizu tzv. racionalnoga izbora (rational-choice) čikaške škole ekonomije i neoliberalni poredak vrijednosti sadržan u prihvaćanju vrlina individualnoga poduzetništva i korporacijskoga privatiziranja koncepta javnoga znanja. (Vidi o tome: Frank Donoghue, The Last Professors: The Corporate University and the Fate of the Humanities, Fordham University Press, New York, 2008.) Paideia je pojam koji sabire grčku otvorenost za prihvaćanje znanja kao uvjeta mogućnosti obuhvatne kulture ljudskosti utemeljene na filozofiji, umjetnosti i znanstvenim umijećima drevnoga svijeta. Pritom je uvijek posrijedi mišljenje koje polazi od ljepote i sklada polisa i njegovih bogova kao zaštitnika ideja slobode, jednakosti i pravednosti. U bitnome smislu nema paideae bez autentične politike koja ne zahtijeva osvajanje tuđih teritorija nasiljem i brutalnim zatiranjem njihovih kulturnih vrijednosti kao što je to postalo uobičajeno s prolomom rimskoga carstva i logikom imperijalne vladavine. Umjesto toga, grčki se svijet otvara Drugome kroz blistavi ideal obrazovanja duše vrlinama koje proizlaze iz biti slobode i ljubavi spram istine. Nije stoga slučajno da je takvo mišljenje početak (arché) onoga što će Husserl imati za svoj projekt prevladavanja krize Europe njezinim obratom u samoj biti suvremene filozofije i iz nje izvedene politike demokratske otvorenosti nadolazeće zajednice umno postavljenoga ljudstva. (Edmund Husserl, Die Krisis der europäischen Wissenschaften und die transzendentale Phänomenologie. Eine Einleitung in der phänomenologische Philosophie, Husserliana, sv. VI, M.Nijhoff. Den Haag, 1976., 2. izd) Renesansni humanitas za razliku od grčke paideae počiva na ideji stvaranja i stvaralaštva čovjeka polazeći od biti umjetnosti kao proizvođenja same ljudske slobode u svijetu. Posve je, dakle, jasno da se umjesto primata filozofije koji je bio za Grke određujući zahtjev prijenosa ideje dobra u život zajednice, što je posvjedočeno Platonovim pojmom poiesisa, ovdje susrećemo s umjetnošću kao živim oblikovanjem duše iz ljudske potrebe za ljepotom kao smislom svih težnji ljudstva uopće. Nigdje kao u Firenzi i Dubrovniku nije ta potreba za usmjerenjem umjetničkih mogućnosti ljudskoga obrazovanja dosegla takve vrhunce u pjesništvu, slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi u čitavoj povijesti čovječanstva. Po prvi se put pojavljuje stoga humanitas kao pokušaj da ljepota vlada svijetom iz nužnosti posredovanja između stvaralačkoga Boga i njegova namjesnika samo-stvaralačkoga čovjeka. Budući da umjetnost, međutim, ne može bez ideala i normi onog što ljepota uzdiže do savršenstva u životu čovjeka, tada se humanitas mora očitovati u onome što renesansni mislilac Pico della Mirandola ovako uznosito iskazuje: ʺU središte svijeta sam te smjestio da bi otuda mogao bolje razgledati sve što je na svijetu. Nisam te stvorio ni kao nebesko ni kao zemaljsko biće, ni kao smrtnika ni kao besmrtnika, zato da bi sam – čestiti i slobodni kipar svojega vlastitog bića – isklesao svoj lik onako kako ti se najviše sviđa. Možeš se izroditi i postati niže, bezumno biće; po svojoj ćeš se volji moći preporoditi i postati nešto više, božansko.ʺ (Giovanni Pico della Mirandola, Oratio de hominis dignitate, Stuttgart 1997, cap. 21, 22, 23.) S renesansom uistinu otpočinju humanističke znanosti. Njihova je zadaća u visokoškolskome obrazovanju očuvati duh grčke i rimske antike s težnjom da se u samoj jezgri života u istini dosegne točka kristalizacije ljepote koja pomiruje božansko stvaranje (creatio) i ljudsko stvaralaštvo (humanitas kao ars poetica). No, za shvaćanje tradicije prijeko je potrebno dovesti do zbilje ono što je navlastito novo i ne može se više razmatrati iz duha obnove staroga svijeta. Uostalom, suvremena je recepcija Leonardova stvaralaštva preusmjerena iz njegove umjetnosti slikarstva u opsesiju sa strojevima i preoblikovanjem ljudskoga tijela. Time se ovaj renesansni genij tumači i kao prethodnik današnjeg transhumanizma u jednom dubljem smislu od pukoga materijalizma i želje za besmrtnošću čovjeka kao stvaralačkoga bića. Novo postaje istoznačnica za stvaralačkim porivom konstrukcije svjetova čija se ljepota mora ovjekovječiti kao neprolazni ideal za budućnost uopće. Stoga se humanitas ne može razumjeti bez sveze i odnosa tradicije i suvremenosti. Čovjek nije tek postao stvaralački subjekt-supstancija iz biti umjetnosti, nego postaje kao u Leonardovim projektima antropotehnike univerzalno biće konstantne promjene u njegovim tjelesnim aspektima bitka. Taj imperativ da humanitas prožme ne samo izvanjsku prirodu u činu očovječenja kaosa i divljine, već i ono neljudsko kao takvo, dovodi do procesa estetiziranja života željom za vječnom mladolikošću svijeta. Obrazovanje koje proizlazi iz onoga što postavlja Pico i uspostavljaju renesansni umjetnici uistinu može biti samo i jedino humanističko obrazovanje.Ono i prirodu i ono neljudsko u smislu tehničkoga usavršavanja proizvodnje novih objekata svagda razmatra u smislu onog što Severino naziva o demiourgos iz stvaralaštva čovjeka. Četiri povijesna stadija kojim se oblikuje ideja stvaranja i stvaralaštva na Zapadu i bez kojih nije moguće govoriti o filozofiji i umjetnosti kao i budućnosti visokoškolskoga obrazovanja su poiesis, creatio, constructio i autopoesis. Po analogiji, prvi se odnosi na grčki svijet u kojem filozofija i umjetnost oblikuju paideiu. Nietzsche je smatra u svojim spisima paradigmatskom formom mišljenja kroz figuru filozofa-umjetnika kao prevrednovatelja svih dosadašnjih vrijednosti i prevladavatelja bezdane noći europskoga nihilizma. Poesis je više od platonske chore i aristotelovske prvotne tvari. To je božansko-ljudska moć nadilaženja svih granica između kaosa i reda, jer pro-iz-vođenje svijeta jest ulazak novoga u svijet kao događaja koji mijenja bitak, preobražava bića i bit čovjeka čini egzistencijalnim nabačajem slobode koja proizlazi iz samoga stvaranja. Otuda u Nietzschea tolika pohvala umjetnosti i onom što odlikuje estetičko mišljenje za razliku od znanosti i vjere. Filozofija i umjetnost postaju samo dva različita načina stvaralačke moći transformacije stanja, iako umjetnost ima skriveni primat jer u svojoj kontingenciji i imanenciji strastveno i ekstatički proživljava život od sklonosti filozofije da reflektira i spekulira o onome mogućem, zbiljskome i nužnome, o onome što jest i nije, o onome što će tek biti kao nadolazeći događaj bitka uopće. (Vidi o tome: Gilles Deleuze, Nietzsche et la philosophie, PUF, Pariz, 1962.) Poiesis izvorno znači mogućnost proizvođenja svijeta kao ljudsko-neljudske sveze djelovanja kojim ono proizvedeno kao uradak i djelo nisu nužno i rezultat učinka materije i energije. Jer pjesničko je djelo ono koje sjedinjuje riječ i glazbu, a u svojem prikazivanju i predstavljanju nadilazi trag u vremenu jer pjeva čak i u suvremenosti poput Pindarovih oda bez kojih Friedrich Hölderlin nikad ne bi napisao svoje elegije poput Patmosa. Smisao poiesisa jest da unosi poetsko mišljenje kazivanjem o biti svijeta u sam život kao sveti udes ljepote. (Žarko Paić, ʺSveti udes ljepote: O biti pjesništvaʺ, Forum, časopis za književnost HAZU, br. 7-9/2022.) Skolastički obrat nastaje s kreacionističkim shvaćanjem pojma stvaranja. Umjesto o demiourgos kojeg Platon u Timeju i Kratilu izjednačava s umjetnikom-stvarateljem koji spaja onostrano i ovostrano upravo čistom formom umjetničkoga djela, od sv. Augustina do sv. Tome Akvinskoga i dalje Bog postupa creatio ex nihilo. U transcendentalijama jednog, dobrog, istinitoga, bića i lijepog (unum, bonum, verum, ens i pulchrum) čitav se hijerarhijski poredak odnosa Boga i svijeta pokazuje kao vladavina nadosjetilnoga nad osjetilnim. Ako je grčki hram još bio mjera ljudskoga kroz uzvišenost prostora u kojem bogovi svetkuju s ljudima epifaniju veličajnoga događaja stvaranja svijeta i stvaralaštva ljudskoga umijeća u oblikovanju arhitektonskih zdanja i obitavališta u polisu, srednjovjekovna kršćanska katedrala pravi je rezultat ovih pet transcendentalija. Teologija postaje redukcija filozofije, jer iz objavljene vjere prosuđuje o djelima čovjeka i njegovoj spoznajnoj moći dohvaćanja svijeta, a umjetnost se svodi na oponašanje Božjeg uma u svim aspektima pojavljivanja. Iako visokoškolsko obrazovanje, doduše, otpočinje s potrebom za ovjekovječenjem božanskoga stvaranja s obzirom na ograničene ljudske mogućnosti u spoznaji uzroka i posljedica transcendentne naravi postojanja prirode i čovjeka, pa europska sveučilišta vuku podrijetlo iz skolastičkih učilišta i samostana od Bologne, Padove do Pariza, istinski početak humanističkih znanosti i visokoškolskoga obrazovanja ne proizlazi iz pojma creatio. Naprotiv, tek s novim vijekom kad filozofija preuzima ruho prirodno-tehničkih znanosti, što je razvidno u metodi Descartesove i Kantove filozofije kao početaka moderne metafizike, otpočinje i obuhvatno strukturiranje trijade filozofije, umjetnosti i znanosti iz biti mišljenja kao konstrukcije predmeta koji ne postoji u stvarnosti kao takav. Umjesto pukog opisa i prikaza objekta X na djelu je njegovo konstruiranje na temelju onog što Kant naziva čisti um. Štoviše, isto će još radikalnije promisliti Schelling i govoriti o konstrukciji filozofije i znanosti umjetnosti. Mišljenje kao constructio označava uvjet mogućnosti svekolike tehničke naravi mišljenja koje Heidegger nepogrešivo ocrtava u svojim predavanjima 1930ih godina računajućim i predstavljajućim mišljenjem. Njegova je bit u tome da kao novo mišljenje koje pripada ovom svijetu i ovom vremenu predstavlja neporecivi trijumf slike nad jezikom. (Martin Heidegger, “Wissenschaft und Besinnung”, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009 Vidi o tome: Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.) 3. Spoznaja istine u novovjekovnome smislu postaje tehno-epistemologija bitka. Novo racionalno tehnologijsko mišljenje predstavlja otuda mjerodavni lik spoznaje i znanja. I to se onda samo radikalizira u suvremeno doba s vladavinom umjetne inteligencije i računalnih strojeva, ili biologije i kibernetike kako je to istaknuo Severino. Kad je riječ o Heideggerovu mišljenju o tom problemu, u njegovim svim prilozima u kojima se od 1930-ih godina tematizira problem biti tehnike nailazimo na povijesno-filozofijsko i povijesno-filologijsko objašnjenje stanja stvari. Naime, smisao grčke riječi téchne upućuje na spoznajnu dimenziju razotkrivanja ili istinstvovanja onog novoga što ima svoje podrijetlo u riječi poiesis. No, ono što povezuje ove dvije riječi-uputstva grčke metafizike tijekom čitave zapadnjačke povijesti jest moment posredovanja između onog tehničkoga i onoga poietičkoga, između spravljanja novoga i njegova preoblikovanja u smislu eidos i morphé. Znanje o bitku bića i njegovo umjetničko odnosno estetičko proizvođenje jest episteme téchne. Kao takvo je u doba racionalizma 18. stoljeća kad je nastala estetika posredovano tehničkim izumima klasične mehanike kojoj je u osnovi stajala matematička fizika. Heideggeru je, međutim, bilo jasno kako ono izvorno grčko shvaćanje tehnike u razlici spram novovjekovne tehnike i moderne tehnologije, a to vrijedi samo u drukčijem značenju i za pojam znanosti, nije ništa neutralno u smislu instrumentalnoga razumijevanja svijesti kao samosvijesti počevši od Descartesa i njegove metafizike subjektivnosti pa sve do Hegela i njegove znanosti apsoluta. Znanje o uvjetima mogućnosti mišljenja kao računanja-planiranja-konstrukcije jest epistemologija. Upravo ona u doba kibernetike preuzima ovlasti spoznajne teorije, ali ne više u kantovskome ili u obliku logičkoga pozitivizma Bečkoga kruga s Carnapom i Wittgensteinom. Forma tehnologijskoga mišljenja koja u cjelini prodire u svijet čovjeka još od Galileja, Kopernika i Newtona otvara prostor auto-tehničkome određenju čovjeka kao onog bića koje duguje svoju egzistenciju tehnologiziranju prirode. (Vidi o tome: Hans Blumenberg, „Ordnungschwund und Selbstbehauptung: Über Weltwerstehen und Weltverhalten im Werden der technischen Epoche“, u: Schriften zur Technik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2015.) Sažeto rečeno, spoznaja i znanje kao uvjeti mogućnosti uzajamnoga odnosa ili, bolje, povratne sprege-petlje (feedback-loop), između čovjeka i svijeta pretpostavlja formu tehnologijskoga mišljenja koja bitno oblikuje pojmovno-kategorijalni sklop postmetafizike u kibernetičkoj antropologiji. (Vidi o tome: Gotthard Günther, Das Bewustsein der Maschinen: Eine Metaphysik der Kybernetik, AGIS-Verlag, Krefeld i Baden-Baden, 1963., str. 48-52, Max Bense, Kybernetik oder die Metatechnik einer Maschine, u: Ausgewählte Schriften, sv. 2: Philosophie der Mathematik, Naturwissenschaft und Technik, J.B.Metzler, Stuttgart, 1998., Stefan Rieger, Kybernetische Anthropologie: Eine Geschichte der Virtualität, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2003.) U raspravi „Prebolijevanje metafizike“ iz 1954. godine Heidegger kaže: „Filozofija u razdoblju dovršene metafizike jest antropologija. /…/ Hoće li se ona ili neće doista još nazivati ‘filozofijskom’ antropologijom, posve je svejedno. U međuvremenu je filozofija postala antropologijom i na tom putu dospjela do prinosa potomaka metafizike, tj. fizike u najširem smislu, koja uključuje fiziku života i čovjeka, biologiju i psihologiju. Postavši antropologijom, filozofija sama zapada u metafiziku.ʺ (Martin Heidegger, „Überwindung der Metaphysik“, u: Vorträge und Aufsätze, Clett-Kotta, Stuttgart, 2009. 11. izd. str. 82-83.) Constructio nije otuda samo temeljni pojam tehnoznanstvenoga mišljenja suvremenosti koji povezuje post-i-transhumanizam kao paradigme realizirane tehnosfere koja počiva na autonomnoj logici tehnologičkoga mišljenja uz pragmatiku znanja i vizualizaciju događaja. To je stadij u povijesno-epohalnome razvitku novovjekovne metafizike iz čijih se okvira pojavila u 18. stoljeću i estetika kao filozofijska disciplina o pročuvanju lijepoga i uzvišenoga u prirodi i umjetnosti. Već je otuda bjelodano da je četvrti stadij u razvitku biti čovjeka kao egzistencijalnoga nabačaja slobode stvaranja i stvaralaštva i njegov kraj. Kad onaj ničeanski shvaćen nadčovjek dovršava svoje poslanstvo da bude most između poiesisa i autopoiesisa, ulazimo u područje vladavine kaosa i kontingencije, sustava i funkcija. To je područje inter-objektivnosti estetički konstruiranih događaja a ne stvari i pojava kakve su još mogle biti avangardne iluzije o nepredmetnosti poput Maljevičevih suprematističkih slika. Ovdje više ne djeluje nikakva fenomenologija s pojmom intencionalne svijesti, a isto tako niti psihoanalitičko otkriće nesvjesnoga koji se prema Lacanu artikulira u jeziku. Slikovna fascinacija s tehnosferom dovodi do toga da mišljenje u suvremenosti uistinu postaje integralno i sintetičko. Zbog toga budućnost visokoškolskoga obazovanja ne počiva više na ideji humanitasa, već na konstrukciji stroja mišljenja koji autonomno i autopoietički stvara svoju interaktivnu okolinu sastavljenu od virtualnih estetskih objekata. Pogrešno bi bilo kazati da je time filozofija i umjetnost u stanju trajne neutralizacije i suspendiranja. Ali, da se budućnost humanističkih znanosti i njima primjerenoga sustava visokoškolskog obrazovanja nalazi na prekretnici samo je po sebi razumljivo. (ʺNo, ono što se čini izvjesnim jest da u oba slučaja delegitimiranje i nadmoć izvedbenosti navještaju kraj ere Profesora: on nije mjerodavniji od kompjutorske mreže prijenosa podataka utvrđenog znanja i nije mjerodavniji od interdisciplinarnih timova za izmišljanje novih poteza ili novih igara.ʺ – Jean Franҫois Lyotard, La condition postmoderne: Rapport sur le savoir, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1979., str. 87-88. Zanimljivo je pritom da Lyotard stvaralački preuzima pojmovne sklopove kasnoga Ludwiga Wittgensteina kao što su to jezične igre (Sprachspiele) i izvedbenost jezika koji funkcionira sada kao instrument pragmatike znanja. U američkome engleskom to sugerira pojam know-how, što je sinonim za francuski savoire-faire, a hrvatski se prevodi kao znati-činiti. Time se znanje kao vrhunska metafizička vrijednost mišljenja o biti svijeta i čovjeka pretvara u spoznajno-pragmatični alat mišljenja. Samo izvedbenost ovog jezika ima smisao u kontekstu, a ne apriorno. Nadalje, samo know-how potencijali visokoškolskoga obrazovanja postaju vrijedni spomena u neoliberalnoj aksiomatici informacijskoga kapitalizma, a ne sveučilišta i znanstvene institucije, pa i akademije znanosti i umjetnosti, usmjerene očuvanju istinskoga duha tradicije, a ne u svrhu kulturnoga spektakla i razmjene znanja kao robe na globalno-planetarnom tržištu. Lyotard je u knjizi iz 1979. godine znakovita naziva Postmoderno stanje pretkazao našu sadašnju no-way-out situaciju. Tko se ne prilagodi ovom know-how totalitetu autopoietičke proizvodnje znanja o objektu X postaje neutraliziran i suspendiran iz ove igre s visokim rizikom ulaganja kapitala i njegovim opredmećenjem u figuri homo kybernetesa.) Što je s čovjekom koji je za humanitas od renesanse do Humboldtove reforme univerziteta stajao u samome središtu ideje stvaranja i stvaralaštva uopće? Na njegovo mjesto nije stupio ničeanski shvaćen nadčovjek. Naprotiv, na njegovo ispražnjeno mjesto zasjeo je ne-esencijalistički i post-i-transhumanistički pojam homo kybernetesa. Samo iz tog novog, tehno-epistemologijskoga obrata u biti tehnosfere možemo razvidjeti konzekvencije ʺvelike pričeʺ o smislu humanističkoga obrazovanja i o idealu humanitasa s kojim još uvijek kao da se ne možemo oprostiti jednom i zauvijek. Što, dakle, s tom filozofijom i umjetnošću s obzirom na budućnost visokoškolskoga obrazovanja uopće? Da bismo dospjeli do mogućnosti obrata u samoj biti univerziteta u doba tehnosfere kao realizacije metafizike u svojem četvrtome stadiju mišljenja određenoga iz logike autopoiesisa, nije nužno tek kazati da je čovjek kao homo kybernetes trijumf slike nad jezikom i pragmatičnoga mišljenja nad mitopoetskim mišljenjem kakvim se do kraja života i torinskoga ushićenja odnosno nastupa ludila služio Nietzsche. Postoji još nešto gotovo ʺčudovišnoʺ (Unheimliche) u ovome obratu s kojim znanje kao know-how postaje zagušljivi zrak koji udišemo. A to je nedvojbeno zatiranje one slobode mišljenja koja ne može biti svedena na tzv. služenje idealu objektivne istine kakvu promiče tehnoznanstveni um, niti, pak, na ono što pripada još od doba skolastičkoga nauka u nasljeđe institucionalnoga pogona sveučilišta. Nitko to nije bolje iskazao od Nietzschea u njegovu imperativu koji kao da nas se ne tiče i spram kojeg smo sve više i više ravnodušni. Nietzsche, naime, zahtijeva istinsku promjenu u samoj biti života filozofa-umjetnika kao zakonodavca budućeg svijeta koji možda dolazi, ali mu još uvijek ne raspoznajemo znakove na putu. ʺJer ponavljam to, prijatelji moji! ‒ svo obrazovanje otpočinje sa suprotnošću spram svega onoga, što se sada slavi kao akademska sloboda, s poslušnošću, s podređivanjem, sa stegom, sa službeništvom. (…) A na mojoj prispodobi istumačite sebi, što bih svakako želio da se razumije pod istinskom obrazovnom ustanovom i zašto ja također u univerzitetu nešto takovo niti izdaleka ne prepoznajem.ʺ (Friedrich W. Nietzsche, ʺO budućnosti naših obrazovnih ustanovaʺ, u: Kant-Schelling-Nietzsche, Ideja univerziteta, str. 328-329.) Uzaludno je očekivati da će sloboda koja prethodi ovoj akademskoj zatvorenosti u svoje kule bjelokosne ostati nedodirljivom relikvijom neke drevne svetosti bez onih koji zaslužuju naziv i filozofa i umjetnika, ali ne samo po svojim djelima, već po svojem vlastitome karakteru i duhovno-duševnoj nepokornosti spram vjekovne konzervativnosti visokoškolskoga obrazovanja i njegovih slavnih ustanova. Bez Nietzschea nema filozofije prevladavanja nihilizma, kao što bez Artauda nema umjetnosti koja teži radikalnoj transgresiji metafizike. Sve naše vizije i iluzije obrata u biti svijeta ne dolaze kao creatio ex nihilo, već kao stvaralački bezdan slobode bez koje je sve pusto i prazno pa makar bilo prepuno estetskih objekata najviše razine izvedbenosti uopće. Filozofija i umjetnost u doba tehnosfere mogu očuvati ovaj konceptualno-stvaralački proplamsjaj nepokornosti samo pod uvjetom radikalnoga zahtjeva za vlastitom autonomijom mišljenja i kazivanja onkraj svih stega i utega našeg planetarno-globalnoga puta u kozmičko-ljudsku entropiju i kaos. Dragi prijatelji, zahvaljujem Vam na mogućnosti da ovo predavanje posvetim temeljnome razlogu našeg zajedničkoga susreta i nadam se zajedničkome promišljanju puta kojim se budućnost ne pojavljuje u znakovima logike mase, moći i brutalnosti, nego u znakovima eksperimenta onog nadolazećega mišljenja koje počiva na egzistencijalnome događaju slobode i ljubavi za istinom.

June 21, 2025
Carpe diem

Carpe diem

1. Na sunčanome satu negdje u Francuskoj, nije uopće važno gdje jer može biti posvuda u smislenome svijetu, zapisan je izraz Carpe diem. Riječ je o stihu iz Horacijevih Oda i glasi ovako: carpe diem quam minimum credula postero. Kako god bilo, značenje ovog stiha je u svojoj jednostavnosti i složenosti da valja uživati dan i sve druge brige zapostaviti jer nisu dostojne ljepote trenutka. Rimljani nisu bili ravni Grcima u pjesničkome umijeću, pa su ih oponašali, katkad potkradali doslovno njihove mudrosti i neponovljivost izvornosti prenosili u svoj tzv. antički kontekst. Ponekad se znalo dogoditi da je ovaj „drugi početak“ klasike znao dospjeti do vrhunaca umijeća u lirici i retorici, baš kao i slučaju Horacija. Moj navlastiti odnos i iskustvo s proživljenošću ljepote u dva srodna, naizgled gotovo ista prostora u kojima se obavljaju rituali odnosa sa svetim u njegovoj estetskoj uzvišenosti jest ovaj koji ću opisati. U prostoru Posejdonova hrama u Sounionu stajao sam u veličajni suton na onom klancu podno kojeg se iskrcao i prvak engleskoga romantizma George Gordon Byron u jednoj svojoj revolucionarno-bizarnoj eskapadi i netremice gledao u kolonade stupovlja ponad mora ozrcaljenoga svjetlošću kojoj nikakva nova metafora ne može dostojno dočarati ljepotu. Svjetlost je božanska i za teiste i za ateiste, i za panteiste i za deiste, i to je naprosto tako. Biti ispod Sunca i vidjeti ovaj hram znači doslovno iskusiti najvišu razinu iskustva uzvišenosti koju iskazuje Horacijeva „zapovijed“: Carpe diem. Nije stoga nimalo slučajno da se ovaj stih iz Oda nalazi uklesan ponad sunčeva sata one crkve u Francuskoj. Dan nije Noć. U slučaju iskustva boravka kratko vrijeme u suton pod stupovljem Posejdonova hrama još je nešto iznimno važno. Suton je granica između dana i noći, onog što iščezava i onog što tek dolazi. U tom trenutku razmaka između proživljena kozmološkoga i ljudskoga vremena čovjek se osjeća tako da ništa drugo ne osjeća niti ga tište ikakve brige zemnoga postojanja. Sve je sažeto u taj jedinstveni trenutak sreće i ozarenosti da sam ja, koji sam nitko drugo negoli singularizacija cjeline u njezinoj moćnoj ubuhvatnosti, onaj kojemu je podareno-pruženo da bude „ovdje“ i „sada“ pod okriljem sredozemnoga misterija življenja i da ni jedan drugi iskaz ni izrijek ne pogađa ovo „moje“ i „tvoje“, „njegovo“ i „njihovo“ iskustvo bolje od Horacijeva stiha: Carpe diem. Krajolik u kojem se događa ovaj proživljeni trenutak stapanja sa svjetlošću i ugasnućem svjetlosti u prostoru hrama na Sounionu koji, naravno, nema krova, jer svi grčki hramovi koje smo naslijedili u sveopću ljudsku baštinu zvanu tako profano „civilizacijom“ su beskrovni i gotovo da ne mogu zamisliti ono tzv. izvorno vrijeme njihova opstojanja kad su bili „odozgo“ zatvoreni poput rimskoga Pantheona, jest krajolik otvorenosti zajedničkoga svijeta ljudske veličine. U njihovoj „biti“ upisano je vrijeme povijesne destrukcije/dekonstrukcije kao što je u doživljaj Apolonove ljepote u kipovima upisana svijest krhotina ili obezglavljenosti kao u onoj divnoj Rilkeovoj pjesmi Apolonov arhajski torzo. Mi stojimo unutar raskomadane i razorene povijesti i imao je pravo Fernando Pessoa kad je zapisao u Knjizi nemira da je ljepota ruševina u tome da ničemu ne služe. No, hram na Sounionu unatoč globalne turističke agresije i težnje za dohvaćanjem svojeg prava na ljepotu ipak ima još nešto nesvodivo i tako će ostati „zauvijek“ do posljednjeg trenutka življenja na Zemlji. To je ono što ne leži u njegovoj arhitekturalnoj i mitopoetskoj sraslosti s okružjem grčke ukorijenjosti u iskonske temelje svijeta. Riječ je o svezi neba i zemlje, sunca i mora. Hram je susretište ovog odnosa u razmaku kao odnosu blizine i udaljenosti. Svjetlost njegove otvorenosti upravo na tom-i-tom mjestu, koje savršeno pokazuje razmjere u kojima se Sunce pojavljuje na horizontu onako božanski uzdignuto i ujedno zapalo nad morem poput vječnoga kruga vatre i usijanja bez kraja, iako će za trenutak zatreptati i postati zamračeni prostor i tako u beskraj ponavljanja istoga i različitoga… 2. Drugo iskustvo proživljene ljepote kojoj Horacijev stih Carpe diem prianja posve jednostavno bez nekog nadnaravnoga misterija jest „moj“ ulazak u prostor rimskoga Augustova hrama u Puli. Hramovi su rimski arhitektonski produžetak njihova shvaćanja res publicae, pa se zato nalaze unutar gradskoga prostora i već su time određeni iskustvom rekao bi Giorgio Agamben ꟷ profanacije. Nisu ponad grada, izvan njegovih trgova i institucija politike, ekonomije i kulture, nisu daleko od vreve i kaosa dinamičnoga života, negdje podno klanca uspjenjena mora poput Souniona. Ne, njihov je genius loci baš kao ovaj neizmjerno lijep i skladan hram rimske Pule kojeg naprosto „obožavam“ i smatram ga paradigmatskim hramom antičkoga simulakruma više od svih rimskih hramova zato jer ima mjeru ljudskoga-suviše-ljudskoga i zato jer krasi provincijski grad utonuo u svoju sutonsku ljepotu klaustrofobične opasanosti kulama i citadelama Austrougarskoga estetskoga militarizma onime što emanira samo nešto čudovišno blisko melankoličnome iskustvu povlačenja u svoj imaginarni svijet. Kad god dođem u Pulu, dolazim u podne u „sakristiju“ Augustova hrama pod krovom Sunca i ugaslih zvijezda, gledajući svagda iznova kipove rimskih božica, bogova i Vestalki kojih možda više i nema, ako ih je ovdje ikad i bilo. Ono što je ritual koji je važan samo meni jest položena ruka na zidu hrama, kratko, tek toliko da se tijelo stopi s onime što je izvorno nastalo i nestalo, što više nema baš nikakvu ni religioznu ni estetsku funkciju približavanja prošlosti i sadašnjosti. Ovaj je hram u srcu Pule najautentičniji dokaz kako Horacijev stih iz Oda ima svojeg izvanvremenskoga smisla upravo ondje gdje se događa doživljaj sjedinjenja ozračja, krajolika, duše i mitopoezije samoga življenja. Carpe diem predstavlja ono što progovara iz duše svijeta (anima mundi). Ne postoji ni jedan jedini trenutak koji bi vrijedio više od ovog „ovdje“ i „sada“ s kojim smo stopljeni i zbliženi zauvijek. Samo se ovi trenuci pamte u svijesti čovjeka, a svi drugi čine se nevažnim, jer život se svagda dijeli na rijetke trenutke sreće i ozarenosti ljepotom življenja te na vrijeme određeno nužnošću dosade rada i tehnološke idolatrije iz koje proizlazi „sveto trojstvo“ banalnosti, trivijalnosti i običnosti svakodnevice. Lijepa iluzija da je moguće svo „vrijeme svijeta“ poživjeti kroz ponavljanje Horacijeve zapovijedi do beskrajnoga ponavljanja istoga u mnoštvu drugih i drukčijih „hramova sreće“ koji bi bili ravni Posejdonovu hramu na Sounionu i Augustovu hramu u Puli ne znači baš ništa. Čovjeku je „suđeno“ da se smješta u prostoru vlastite ukorijenjenosti u mjesto ispod neba i zvijezda iskona i pod svjetlošću vječnosti koju ne slave ni stupovlja ni pročelja, iako bez slike otvorenoga mora sve to postaje gotovo beživotno. Carpe diem je performativno iskustvo moje i tvoje ozarenosti ljepotom trenutka koji će nas nadživjeti kao i grčki i rimski hramovi, jer nikad ništa slično tome nije dospjelo do ideje smisla življenja i spasonosnoga događaja kojim i kaos postaje posve beznačajan i bačen negdje u kut da se iz našeg mišljenja izgubi zauvijek. 3. Carpe diem…

June 20, 2025
Ono što će doći…

Ono što će doći…

1. …neće nimalo biti istovjetno već viđenome, onome što je jednom već bilo u dalekoj ili bližoj prošlosti. Ono što će doći, kako to promišlja Jean-Luc Nancy u predavanju naslovljenom „Dolazak bez prošlosti ili budućnosti“, koje je održao ožujka 2019. na Oxfordu u okviru konferencije posvećene njegovu mišljenju („Thinking with Jean-Luc Nancy“), bit će drukčije od već uvijek opstojeće zamišljene i zacrtane „budućnosti“ (futur), jer je ono nadolazeće (l’avenir), kako to Nancy u suglasju s kasnim Derridom uspostavlja u produktivnome dijalogu, onkraj „teleologije koju je Nietzsche već sumnjičavo demaskirao i njezine pukotine povijesti. Ipak, mi ne znamo kako misliti ove pukotine…“ (Jean-Luc Nancy, „A Coming Without Past or Future“, u: Doing, Seagull Books, London-New York-Calcutta, 2020, str. 96). Zar stvarno? Zar je mišljenje ovih pukotina uistinu nemislivo ili se to samo još uvijek čini kad smo u kušnji kazati da je napuštanje metafizičkoga pojmovno-kategorijalnoga sustava ponajprije misaono iskustvo svojevrsne napuštenosti čovjeka od bitka. Ali nije li i to iskustvo „napuštenosti“ isto tako „pukotina“ u nečemu što više nema svoju „bit“, pa je unutrašnjost stvari isto tako prazna kao i njihova izvanjskost? Nadalje, nije li misliti „ove pukotine“ možda moguće kad se posve usmjerimo spram čudovišne opasnosti jedne militarno-tehno-sferične, a ne više tek metafizičko-tehno-logičke povijesti koja nam je u nasljeđe ostavila mnoštvo iluzija zbilje, pa je i sam misaoni život onaj koji još uvijek određuju svakovrsni neo-pozitivizmi i post-misticizmi, prvi s „vjerom u apsolutno znanje“, a drugi s „vjerom u neiskazivost i neprikazivost Boga“? Iako Nancy nastoji u promišljanju onoga što će doći ostati na putu hajdegerovsko-derridijanske manire pronalaženja skrivenih mogućnosti neiskazivoga u našem razlomljenom i punim pukotinama napuštenome jeziku „novoga podrijetla“, njegova je kritička usmjerenost posebno zanimljiva stoga što pokušava vidjeti nešto krajnje upitno i gotovo dogmatski postavljeno. Naime, riječ je o svakidašnje i svekoliko proširenome pojmu antropocena. I u pravu je: pojam postaje nadomjestak za vladavinu čovjeka kao sklopa prirodnih snaga, a još k tome kao da se predmnijeva da je „Čovjek“ kroz novovjekovno i moderno razdoblje opće povijesti unutar društvenoga sustava kapitalizma na globalnoj razini dosegao razmjere „autokratske zvijeri“. 2. Ono što me ovdje osobito intrigira jest Nancyjevo shvaćanje pojma „svijeta“ u doba tzv. antropocena. Kad on u ovom predavanju kao posljednjem poglavlju svoje knjige izvorno na francuskome objavljene kao Que faire?, Galilé, Pariz, 2016., tvrdi da je svijet nastajanje, onda ovaj fundamentalni obris emergencije valja razumjeti, doduše, drukčije od Deleuzeova pojma postajanja (devenir), iako ne možemo poreći da je bliskost između njihova značenja posve razvidna. (str. 98) U nastajanju nečeg takvoga kao što je svijet istodobno se pronalazi odjek i nasljeđe mrtve metafizike kao sveze eshatologije-soteriologije, jer svako nastajanje pretpostavlja „početak i kraj“, ali i odlaženje u ono što će tek doći nakon što je proces nastajanja dovršen u formi i supstancijalnome jedinstvu mišljenja i bitka. Neću ovdje komentirati poprilično složene i etimologijski katkad nepronične Nancyjeve pojmove kojima se služi, poput fizikalnoga iz diskursa Einsteina i teorije relativnosti prostor-vrijeme, jer je očito da mu je to preuzimanje u funkciji jedne „pluralne ontologije“ za koju i sam pojam nastajanja zahtijeva raskid s prethodnim metafizičkim spekulacijama od Aristotela do Hegela o formi, materiji, supstanciji. Jasno je, naime, da ono što nastaje tako što nadilazi granice prostora-vremena u smislu formalno-materijalne egzistencije same Stvari nastaje tako da mu je tradicionalno kazano dimenzija ili ekstaza nadolazećega (budućnosti) uvjet mogućnosti samoga nastanka. Što to drugo znači negoli da je apsolutna ili nesvodiva „novost“ ono što kao „pukotina uključuje naposljetku u formalnoj analogiji eklipsu i šok…Ono što ovdje nazivam formalnim je uistinu poredak afekta, preokreta, traume. (…) U tom smislu, ne postoji prošlost, nema tradicije koja bi mogla biti oživljena bez tradicije samoga bitka u pukotini.“ (str. 100-101) Misliti „ove pukotine“ za Nancyja znači poći od pretpostavke mišljenja koje postavlja u pitanje doslovno daljnji opstanak pojma „svijeta“ kakav je bio razvijen u povijesti metafizike kao ono što nazivamo Zapadom i to u svim aspektima, od „kapitalizma, napretka, tehnologije, demokracije, ateizma, jouissance, dominacije itd.“ (str. 101) Ovdje ćemo se zaustaviti i reći samo da je način ovog promišljanja bez daljnjeg nastavak „drugim sredstvima“ onoga što su razvili i Heidegger i Derrida u svojim tekstovima u blizini i razlici. Problem, dakle, nije nipošto u tome da je krajem ili smrću metafizike nastao bezuvjetno „oslobođeni“ put do vladavine svjetsko-povijesnoga kaosa i entropije, Umjesto toga, problem je u tome što tzv. promišljanje „ovih pukotina“ kroz pojam nastajanja onoga što će doći ima neskriveno (post)eshatologijsko-(post)soteriologijske značajke jednog mišljenja koje samorazumljivosti i „dogmatizmu“ pojma antropocena ne pronalazi alternativu u onome što je istinska „bit“ ove antropocentričko-hegemonijalne paradigme vladanja suvremenim „svijetom“. Drugim riječima, Nancy nije mislilac koji u ideji i konceptu autopoietičkoga razvitka tehnosfere vidi ono što je već došlo i što stoga više neće doći u nadolazećoj budućnosti kao spasonosni događaj odrješenja od „napuštenosti od bitka“, već je sklop permanentnoga događanja onog što povezuje nastajanje-i-postajanje „novoga“ iz transklasične logike tehnogeneze kao takve. 3. Što činiti? Gdje? U mišljenju ili u zbilji? No, što ako je to što bijaše razdvojeno u povijesti metafizike zauvijek takvo, pa još uvijek traju sporovi što zapravo kazuje Parmenid u onoj svojoj zagonetnoj kaži/izreci o bitku i mišljenju, je li to jedno te isto ili različito, a ako je različito, što je onda prvo, bitak ili mišljenje? Možda je najbolje svu tu spoznajno-ontologijsku temu razviti ne počevši od predsokratovskoga mišljenja, već od Hegelova pojma apsoluta koji u sebi sintetizira i moć refleksije i vladavinu nužnosti u modalnome pojmu zbilje kojemu mišljenje podaruje najviše i najmoćnije mogućnosti. Znamo, ipak, da je Nancy post-fundacionalist poput Derride, Agambena, Badioua, Deleuzea. To znači da mu je Hegel „smrtni neprijatelj“ u mišljenju jer je sagradio tvrđavu od pojma apsoluta u kojem se pomiruje sve što je ikad bilo u povijesti metafizike: i subjektivni i objektivni duh, i umjetnost, i religija i filozofija i ono što ga u njegovoj Moći određuje jest ne više potraga za mudrošću, već težnja za znanstvenim likom istine polazeći od baš tog pojma apsoluta kao sinteze bitka i Ništa. Što, dakle, činiti u mišljenju ne više nakon Hegela, nego nakon što je postalo samorazumljivo da je upravo realizirano doba antropocena posvemašnja iluzija i ideologija „kraja svijeta“, jer baš taj krajnje subjektivistički sročeni pojam razdoblja vladavine Čovjeka je naprosto „fake“ i nema nikakve heurističke vrijednosti za mišljenje onoga što će doći. Razlog je jednostavan. Čovjek nije nikakav subjekt-supstancija ovog razdoblja vladavine tehnosfere, već je to ono neljudsko u formi homo kybernetesa koji je u svojim prvim i posljednjim mogućnostima ništa drugo negoli vladavina mislećega stroja samoga života kao sveze informacije-gena-koda iz kojeg sve što „jest“ postaje-nastaje sklopom autopoietičkih čistih kontingencija. Suglasan sam s Nancyjem samo u tome što drugo i drukčije mišljenje ne dolazi više ni kao „budućnost“ u smislu očekivane logike tehnoznanstvenih konstrukcija života kao umjetne stvarnosti, ali ne dolazi niti kao neočekivano došašće nečega nesvodivo „novoga“ koje bi imalo snagu i moć prevladavanja realizirane metafizike Zapada i njegova neumitnoga kraja koje, da paradoks bude potpun, samo nastavljaju sredstvima iste tehnosferične apokalipse oni koji su tijekom povijesti Zapada bili na rubu njegovih koncentričnih krugova Moći. Naravno, to su samo i jedino Kinezi, ne i Indijci. Njihova je logika djelovanja, onoga što činiti u mišljenju apsolutna moć pragmatike znanja i ništa više. Tome se ne može više nitko suprotstaviti jer mišljenje kao bitak i bitak kao mišljenje u realizirano doba tehnosfere postaje jedino i samo ono neljudsko kao takvo onkraj svakoga šoka ili traume. Misliti znači činiti misli koje misle ono što je bilo, jest i što će doći kroz mišljenje kao događaj nastajanja-i-postajanja „novoga“ bez ikakva patosa nade ili očekivanja u „bolje sutra“. Ono što će doći dolazi iz mišljenja kao apsoluta bez tajne, eksperimenta bez ushita, fascinacije bez opsjednutosti „novim“. Ono što će doći…neće više biti ni isto ni različito od već viđenoga i dogođenoga naprosto zato što je u svojoj „biti“ otvoreno za svaki rizik i neizvjesnost samoga događaja nadolazeće budućnosti.

June 19, 2025
Pusti otoci kao metafore blaženstva mišljenja

Pusti otoci kao metafore blaženstva mišljenja

1. „Jednog dana, možda, ovo će stoljeće biti deleuzovsko“, jednom je napisao Michel Foucault. Ova knjiga obuhvaća 40 tekstova i intervjua koje je tijekom 20 godina napisao Gilles Deleuze, koji je umro 1995. Rani tekstovi, iz razdoblja 1953.-1966. (o Rousseauu, Kafki, Jarryju itd.), pripadaju književnoj kritici i najavljuju Deleuzeovu posljednju knjigu, Kritika i klinika (1993.). No filozofija prevladava u ostatku knjige, s oštrim procjenama mislilaca kojima je uvijek iskazivao poštovanje: Spinoze i Bergsona. Iznenađujuće je njegovo priznanje Jean-Paula Sartrea kao svojeg učitelja. „Nove teme, određeni novi stil, novi agresivan i polemički način postavljanja pitanja“, napisao je, „dolaze od Sartrea.“ Ali lik Nietzschea ostaje daleko najznačajniji, kao i prisutnost njegovih prijatelja i bliskih suradnika, Felixa Guattarija i Michela Foucaulta. Knjiga završava ubrzo nakon objavljivanja Anti-Edipa i predstavlja svojevrsnu genealogiju Deleuzeove misli, kao i njegov pokušaj da napusti filozofiju i poveže je s izvanjskim svijetom na paradoksalan način i to kao filozof. Anti-filozofija koja „guta svoj rep“ postaje stoga suvremeno mišljenje koje je za moje mišljenje tehnosfere zacijelo najplodotvornije. Ne libim se kazati da sam Knjigu lutanja: Pisma-razgovore-zapise (Litteris, Zagreb, 2024.) osmislio i napisao kao svojevrsni dijalog s ovom Deleuzeovom knjigom naslovljenom Pusti otoci, uz, naravno, još jednu nezaobilaznu knjigu, Pessoinu Knjigu nemira. 2. Mogli bismo kazati da su konceptualne mogućnosti analize otoka višestruko književno i filozofijski produktivne. Gilles Deleuze bavio se ovom dualnošću kreativnosti i destrukcije u svojem eseju iz 1953. godine, prikladno naslovljenom Pusti otoci. Deleuze naglašava razliku između otoka koji su odvojeni od kontinenta erozijom mora, procesom koji izolira pojedinačni otok od kopna (kontinentalni otoci), i stvaralačkoga nastanka otoka koji se uzdiže iz vulkanske aktivnosti Zemlje (oceanski otoci). Kroz kratku analizu poznatih otočnih priča o Robinson Crusoeu i Jean Giradouxova Suzanne i Pacifik, zaključuje da je književnost pustih otoka postala odraz modernoga svijeta, poništavajući time mitsku ideju otoka. Ali, istovremeno, to je i književnost koja služi kao naš moderni oblik stvaranja mitova. Povijest književnosti je otuda veličajna priča o nastavku tamo gdje je mitologija povijesno zastala. Ali ako je mitski otok bio „mrtav“ u umovima Deleuzeovih suvremenika, on ga je nastojao oživjeti. „Književnost je pokušaj da se na domišljat način interpretiraju mitovi koje više ne razumijemo, u trenutku kada ih više ne razumijemo, budući da ih više ne znamo sanjati ili reproducirati… Moramo se vratiti kretanju mašte koja pusti otok čini modelom, prototipom kolektivne duše. Prvo, istina je da iz pustoga otoka ne dolazi do stvaranja već do ponovnog stvaranja, ne do početka već do ponovnog početka. Pusti otok je izvor, ali drugi izvor. Iz njega sve počinje iznova. … Drugi izvor je stoga bitniji od prvog, budući da nam daje zakon ponavljanja, zakon niza, čije nam je prvo podrijetlo dalo samo trenutke. Ali ova tema, čak i više nego u našim fantazijama, pronalazi izraz u svakoj mitologiji“ (Pusti otoci, str. 12-13). Mladi Deleuze koristio je ove otoke kao metaforičku odskočnu dasku s koje će razviti najvažnije ideje u svojoj filozofiji digitalnoga konstruktivizma. Ovaj esej odiše svojevrsnom mistikom i ezoterijom. No, nije nimalo teško razabrati početke njegovih temeljnih pojmova poput razlike i ponavljanja koji se pojavljuju u metaforičkom obliku. Otok je, dakle, za Deleuzea svijet koji povezuje mitološko, književno i metafizičko značenje u fraktalnu cjelinu. To je ideja koja otvara nove mogućnosti za razmišljanje o načinu na koji mi, kao ljudi, moramo živjeti. Recimo to ovako: živjeti znači biti otvoren vlastitoj želji za samotništvom i blaženstvom tijela kao slobodom svagda novoga postajanja, a to je nemoguće bez korelacije individualizma i pripadništva široj zajednici. Zato su „pusti otoci“ naprosto nužni prostori izolacije i uzvišenosti, jer su u svojoj samoći opustjeli od ljudi, prepušteni veličajnoj simfoniji prirode koja nas štiti od vlastite mahnite subjektivnosti prepunoj gordosti i neizmjerne taštine. 3. U zreloj i kasnoj fazi svojeg mišljenja, a osobito to vrijedi za njegove književne eseje o kojima sam pisao u knjizi Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju (Litteris, Zagreb, 2019) poput analiza DH Lawrenceove „Apokalipse“, postoji jasan stupanj podudarnosti između Waltera Benjamina i Gillesa Deleuzea u shvaćanju funkcije metafore. Naravno, obojica već imaju iskustvo ulaska u mrežu Kafkine književnosti za koju metafora predstavlja neželjeno strano tijelo. I doista, mogli bismo bez zadrške reći da suvremenost u znaku vladavine rizoma, aksiomatike kapitalizma, mreža i kontingencije uopće nije podobno za ulazak metafore kao književne figure u svijet „pustih otoka“. To ne znači da je metafora postala beživotna i da je posve izgubila moć začaravanja svojih čitateljskih privrženika odnosa između znaka, označenoga i značenja s nečime što podsjeća na izvornik, slično mu je, ili se, pak, pokazuje u svojoj naravi simulakruma kao nova proizvedena umjetnička stvarnost. Ono što struji kroz Deleuzeove tekstove o „pustim otocima“ jest upravo drukčiji odnos spram carstva metafore, jer jezik ovog transverzalnoga mišljenja mora proći kroz svoje slojeve i platoe erozivne zemlje i pronaći adekvatnu liniju leta koja će ga dovesti do onog događaja s kojim čovjek u procesu postajanja Drugime istodobno postaje obuzet ne više izolacijom „pustih otoka“ od tzv. svijeta središta i rubova, već upravo nečime što se naizgled ne bi očekivalo. Čovjek postaje obuzet tišinom, spokojstvom i blaženstvom „pustih otoka“ tek kad se njihova slika u mišljenju izjednači s pojmom blaženstva tijela i to spinozistički, ne ni grčki niti kršćanski jer oba izvora počivaju na ideji besmrtnosti duše. Blaženstvo je stanje izjednačenosti tijela s mišljenjem i osjećanjem ravnoteže koju samo posjeduje ono što je izvan i ono što je unutar događaja razlike i mnoštva. Pogledajte slike samoga filozofa među normandijskim galebovima na sprudu francuskih „pustih otoka“ i vjdjet ćete kako je ova naslovnica Deluzeove knjige apsolutno nenadmašno pogođena s njegovim mišljenjem kao aberacijom od glavne struje zapadnjačke metafizike u njezinoj realizaciji. U hodu i sjedeći na pijesku, zagledan u morsku pučinu, a valovlje tuče svom snagom na obalu, dok sunce na horizontu smjera ugasnuću, to je slika mišljenja koja nužno metaforično priziva ono stanje koje duša filozofa od Epikura do Spinoze otvara kao iskustvo blaženstva tijela. Ono ne može nikad biti drukčije doživljeno osim u samoći koja u sebi posjeduje visoki intenzitet vedrine. U tom stanju koje pretpostavlja tihi kontinuum trajanja i razlikama čovjek se osjeća stopljen s kozmičkim prostorom spokoja i iako zna da će svemu doći ubrzo kraj kao proces novoga postajanja bez jednokratnosti „mojeg“ sebstva, to nije nikakav razlog za melankoliju koja je bila temeljna misaona figura Waltera Benjamina. Pusti otoci su prostori gdje melankolija ne prebiva u eroziji zemlje i prokopima podzemlja. Oni su teritorijaliziranje/reteritorijaliziranje ove stvaralačke vedrine koja neizbježno potrebuje svoje blaženstvo tijela i to dobro znaju svi, baš svi, kad u želji za besmrtnošću ne pohode više kristalne palače i svijetle gradove naše civilizacije umorne od same sebe, već odlaze na „puste otoke“ poput mladoga Deleuzea kojemu nije u doba između 1953-1974. godine bila opsesija DH Lawrenceova Apokalipsa. Umjesto nje, bilo je dovoljno čitati svijet kao metaforu izolacije i simbioze zemlje i neba koje nikad ne bi bilo bez sunčeve svjetlosti na zaklopljenim očima koje prekrivaju alge, šaš i trava. Pusti su otoci naš jedini preostali u-topos koji više ne znači ništa drugo negoli blaženstvo tijela u pogledu na otvoreno more.

June 18, 2025
Na putu bez povratka

Na putu bez povratka

Errei de ta theia. Odlazi ono božansko. Sofoklo, Kralj Edip, 910 1. O misteriju beskonačnosti Od mnogih umjetnički dojmljivih pokušaja prikaza veličajnosti, uzvišenosti i ljepote koju su drevni Grci ostavili u nasljeđe zapadnjačkome načinu mišljenja i kazivanja nesumnjivo se izdvaja refleksivni putopis Huga von Hofmannsthala naslovljen Trenuci u Grčkoj 1908 – 1914. Želimo li, naime, pristupiti iskustvu onoga božanskoga kakvo se izvorno pojavilo Grcima u mitu, posve je bjelodano da se u tom događaju nužno otvara odnos između bogova i ljudi posredovanjem umjetničkoga prikazivanja. Bez umjetnosti ovaj bi odnos bio nemoguć. No, umjetnost nije ono samo po sebi pojavljujuće bez začetnoga trenutka nastajanja mitskoga iskustva. Riječ mythos, uostalom, odnosi se u grčkome jeziku na značenje riječi ʺriječʺ i ono što se riječima iskazuje kao ʺgovorʺ. Otuda je samorazumljiivo da umjetnost koja donosi na vidjelo mitsko odvijanje događaja susreta između bogova i ljudi u izvornome smislu sjedinjuje govor i odjelovljenu sliku. Što se u tom događaju uistinu izvorno zbiva nije ništa refleksivno niti spekulativno, već pripada u područje koje Goethe naziva prafenomenom. Iz njegove otvorenosti proizlazi mogućnost uvida u ono što i za Kanta, romantiku, Schellinga i Heideggera označava uzvišenost kao Unheimlichkeit. Riječ koja na njemačkome ima višak simboličkoga značenja u onome što je strahotno i nečuveno, ali istodobno nešto neizrecivo i onkraj doživljaja ljepote cjeline bitka u svojoj neprevodivosti upućuje na bit onog tragičnoga u Grka. Iskusiti ono što se nalazi između božanskog i ljudskoga kao bezdan i mogućnost drukčijeg pomirenja za razliku od religije čini se bitnim za ono što je ovdje predmet razmatranja. Naime, baviti se Grcima znači unaprijed postaviti najvišu ljestvicu duhovnoga ustrojstva cjeline bitka u kazivanju. Zbog toga pristup onome što je skriveno u biti grkstva kao uzvišeni osjećaj sveze tragičnog i metafizičkoga mora biti iznova promišljeno kao trag postojanosti i vječnosti u vremenu. Naše suvremeno iskustvo tehnički pokorene prirode ovo više ne iskusuje u neposrednosti. Umjesto toga, mi izvornu mitsku povijesnost Grka svagda zadobivamo posredno. Ovo se zbiva kroz pjesništvo romantike navlastito Hölderlina ili kroz ono mišljenje koje nastoji preboljeti metafiziku kao nihilizam kao u slučaju Heideggera na putu ʺdrugoga početkaʺ (andere Anfang). (Martin Heidegger, „Zur Frage nach der Kunst“, u: GA, sv. 74, Zum Wesen der Sprache und Zur Frage nach der Kunst, V. Klostermann, Frankfurt a. M, 2010, str. 193-195.) Nije stoga slučajno što pjesnik Hohmannsthal opisuje osjećaj pred kipovima pet žena u hramu na Partenonu u Ateni zastrtim dugim opravama. Iz uzvišenosti (Erhabenheit) izbija čudovišno iskustvo beskonačnosti. O tome Hofmannsthal kaže: „U tom trenutku, nešto mi se dogodilo: bezimeni užas nije nadolazio izvana, nego iz nekog dalekoga bezdana; bijaše to poput udara munje…oči statua zurile su u mene, a njihova su lica odražavala osmijeh kakav nikad prije nisam vidio…[…] U tim tijelima, odgovaram s izvjesnošću mjesečara, počiva misterij beskonačnosti.ʺ (Hugo von Hofmannsthal, Augenblicke in Griechenland, Insel, Frankfurt a. M, 2001, str. 120.) I doista, svaki susret s izvornom strukturom grčkoga razumijevanja bitka i vremena pretpostavlja za nas suvremene misterij beskonačnosti. Pronaći pravu riječ za ovo iskustvo moguće je tek nakon što se pročistimo i oslobodimo natruha znanstvene vjere u svijet s oholim stavom kako je svo to mistificiranje grkstva u službi kulturne nostalgije današnjih društava spektakla. Nije, međutim, dovoljno tek odbaciti prosvjetiteljsku dogmu o racionalnosti s kojom sve što je pripadalo duhovnome bitku daleke prošlosti u znaku izvornoga nastanka mita i religije postaje vrijedno zaborava zbog tzv. primitivnoga mentaliteta, kako je to imenovao antropolog religije Lucien Lévy-Bruhl. (Vidi kritiku takvog stava u Walter F. Otto, Mythos und Welt, E. Klett, Stuttgart, 1962, str. 235.) Podrijetlo ovog stava zacijelo je ono koje određuje hegelovski pojam dokidanja-prevladavanja (Aufhebung) povijesno-metafizičkih likova na putu apsoluta do istine o sebi samome. U znamenitoj knjizi klasičnoga filologa Waltera F. Otta, Theophania. Duh starogrčke religije iz 1956. godine, a isto vrijedi i za njegove knjige Bogovi Grčke. Slika božanskog u zrcalu grčkog duha iz 1929. godine, te Mit i svijet iz 1962. godine, na vjerodostojan se način kritički pokazuje kako je omalovažavanju izvornog mitskoga iskustva u Grka s obzirom na ono božansko i bogove osobito pridonijela kršćanska religija. Zaogrnuta činom apsolutne netolerancije vjere u jedinog Boga objave, proglasila je time čitavu antiku Grka i Rimljana poganstvom. A umjesto slobodne igre politeizma u odnosu ljudi i bogova u demokratskome okružju polisa uspostavila je autoritarnu objavu nadsvjetskoga Boga u okružju imperijalno vođene politike moći. Usto, Otto jasno iznosi kritičko stajalište protiv duha darvinizma i pozitivizma znanstvene svijesti. Ona je mitove Grka i grčke bogove ʺprognalaʺ u područje fantazije i bajke. S dolaskom, pak, psihoanalize Freuda i Junga umjesto iskustva onog uzvišenoga u izvanjskome svijetu duhovnog bitka sve je premješteno u unutarnje sfere doživljaja pojedinca s paradigmatskim okvirom tzv. nesvjesnog od trauma do arhetipa kolektivno nesvjesnoga. Dodajmo ovome još i postavku o magiji i misticizmu i dobili smo zaokruženo tumačenje posvemašnjeg redukcionizma izvornog razumijevanja mitskoga kazivanja o bitku i vremenu.(Walter F. Otto, Theophania. Duh starogrčke religije, Matica hrvatska, Zagreb, 1998. S njemačkoga preveo i priredio Damir Barbarić, Bogovi Grčke. Slika božanskog u zrcalu grčkog duha, AGM, Zagreb, 2004. S njemačkoga preveo Igor Mikecin.) Hofmannshtalov opis susreta s misterijem beskonačnosti otvara nam primjereno pristup grčkome svijetu pojavljivanja i iščeznuća onog božanskoga. Iako je njegov način doživljaja antičkoga horizonta povijesnosti na istome tragu kao i Hölderlinov i onaj Stefana Georga, a to znači da prisutnost-odsutnost kazivanja o bogovima potječe iz same biti pjesništva, ne možemo ne zamijetiti kako u stilski profinjenome iskazu naziremo ideju koja spaja prošlost s mogućim nadolaskom onoga što je bilo i nikad nije prošlo. Riječ je o jeziku koji uspostavlja odnos drevnog grčkoga s njemačkim jezikom koji od romantike smjera upravo nečemu bez čega poetsko kazivanje ostaje baš onako kako to izriče Hölderlin u poemi Mnemozina. Znamen smo, bez značenja, Bez boli smo i jezik Gotovo izgubismo u tuđini. (Friedrich Hölderlin, Ausgewählte Gedichte / Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 1998, str. 95. S njemačkoga preveo i priredio Zvonimir Mrkonjić.) Misterij beskonačnosti u Hofmannsthala i sve što pripada nasljeđu njemačke romantike glede obnove grčkoga duha u suvremenosti ima jedino smisla i opravdanja pod uvjetom ozbiljenja ideje umjetničke religije (Kunstreligion). Pjesništvo u Grka nikad nije bilo puko pjevanje o nečem i nekome u-svijetu, već nadahnuto kazivanje Muza o ljepoti i užasu svekolikoga bitka. Utoliko nije moguće drukčije odrediti nastojanje za obnovom duha starogrčke kulture negoli tvorbom onoga što je bio neostvareni san romantike uopće, naime da spoji Dan i Noć, svjetlo i tamu, filozofiju i umjetnost. Umjetnička religija? Koliko je taj Hegelov pojam i nadalje obvezujući za razumijevanje obnove grčko-rimske antike u romantici 19. stoljeća, toliko je u promijenjenome značenju uvjet mogućnosti uvida o dosegu svojevrsne estetske revolucije kao sekularizacije modernoga pokušaja obrata sâme biti metafizike. No, razlika je neporeciva. Umjesto religije imamo posla s politikom i to u formama depolitiziranja i repolitiziranja. Uostalom, avangardna težnja da promijeni život s pomoću umjetnosti u 20. stoljeću završila je kao totalna estetizacija obezboženoga svijeta tehnosfere. (Vidi o tome: Žarko Paić, Aesthetics and the Iconoclasm of Contemporary Art: Pictures Without a World, Springer International Publishing, Cham, Switzerland, 2021.) No, da bismo uopće mogli dospjeti do ovog zaključnoga stajališta s kojim sve postaje radikalno ozbiljenje nihilizma u povijesno-epohalnome smislu kraja metafizike, potrebno je otvoriti pitanje o smislu umjetničke religije u njezinoj obuhvatnosti i njezinoj primjenjivosti s obzirom na ono što iz nje nužno slijedi. Čitajući Hofmannsthala i njegove Trenutke u Grčkoj susrećemo se, naime, s pokušajem novog pristupa ljepoti i uzvišenosti u bezdanu modernoga svijeta kojemu bit određuje tehničko uspostavljanje vrijednosti. Ono što tvori nerazdruživi savez umjetnosti i religije Grka u svjetlu novoga razotkrića homerskoga svijeta i olimpskih bogova u doba romantike jest dvoje ‒ mit i metafizika. Nije potrebno posebno ukazivati na to da su dva najznačajnija mislioca koja su ovo dovela do izričaja na najprodorniji način Nietzsche i Heidegger. Utoliko se svako bavljenje Grcima u filozofijskome smislu mora na ovaj ili onaj način razračunati s njihovim postavkama o smislu mita i o biti metafizike. Dok se mit kao mythos u obojice pojavljuje u izvornome značenju kazivanja govora kao jezika iskonske predaje prije sokratovsko-platonističkoga susprezanja tragičnoga razumijevanja bitka u okove logosa, problem s metafizikom koja određuje filozofijski način mišljenja u Grka čini se da je u tome što sâmo mišljenje ne trpi nikakve naknadne klasifikacije, kategorijalno-pojmovna razgraničenja i znanstveno reduciranje. Između mythosa i logosa kao da stoji nepremostivi bezdan. Od trenutka kad Grci dospijevaju do onog što Sofoklo u tragediji Kralj Edip tako plastično iskazuje riječima ‒ Errei de ta theia / Odlazi ono božansko ‒ ulazimo u razdoblje ʺsvjetske noćiʺ.To je događaj nastanka onog čudovišno neizrecivoga, a ipak tako jasno utisnutog u duhovni bitak najblistavijeg naroda u povijesnome svjetovanju svjetova. Smisao ove izreke Sofokla upućuje na sve ono što nam je poznato iz Hölderlinove poeme ʺKruh i vinoʺ. Pjesnik ondje govori o odlasku božanskoga iz svijeta u nadsvjetske sfere ʺdrugoga svijetaʺ. Kad svjedočimo o bijegu bogova iz svijeta, tad se pjesništvo nužno mora baviti opjevavanjem zemlje iz koje više ne teku sokovi božanskoga sjaja, niti se, pak, išta može drugo zbivati osim bilježenja stanja što ga Hölderlin naziva oskudnim dobom (dürtftiger Zeit).(Friedrich Hölderlin, ʺKruh i vinoʺ, u: Ausgewählte Gedichte / Izabrane pjesme, str. 61. Vidi o tome: Martin Heidegger, ʺWozu Dichter?, u: Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt a. M, 2003, str. 269- 320. 8. nepromijenjeno izd.) To je uistinu oslobađajući trenutak porađanja mogućnosti da upravo s pomoću umjetničke religije ono nadolazeće u sjedinjenju mythosa i logosa u izvan-metafizičkome smislu postane mjerodavnim dijalogom s grkstvom kao takvim. Svaki bijeg u svijet fantazije, u psihoanalitičko skrnavljenje mitskoga govora kao šifre nesvjesnoga, ili, pak, strukturalističko poznanstvljenje mita kao i metafizike, (Jean-Pierre Vernant, Mythe et religion en Grèce ancienne, Éditions du Seuil, Pariz, 1990.) ne dospijeva do zagonetke zašto i nadalje Sofoklove tragedije, primjerice, mogu imati veći dramski učinak od bilo koje suvremene kazališne igre u rasponu od Becketta do postdramskih performativnih događaja svetkovine i komadanja tijela, a isto vrijedi i za našu udivljenost Fidijinim kipovima Olimpskih boginja što nam ih je Hofmannsthal upečatljivo mitopoetski prikazao. Zašto, dakle, iznova Grci i to u svjetlu novog prodora onog neljudskoga u sve što je još preostalo od čežnje za mišljenjem koje ʺosvaja svojom jedinstvenošćuʺ. (Walter F. Otto, Bogovi Grčke, str. 384.) 2. O mitskim izvorima Ponajprije, Grci nisu bili tek narod sinkretičkoga spoja duhovnoga okultizma i religiozne ezoterije Istoka, u rasponu od Egipta i Babilona do feničanskih kultova. Njihova se navlastitost ogleda u stvaranju autentične helenske mitologije kao religije. Od svih drugih srodnih pristupa božanskome ona ima tu prednost što, kako kaže Hofmannsthal, ʺovdje i nigdje drugdje je rođen individuum: ali božanskim i duševnim udesom. (…) Jer ovdje su sva bića bogovi. Čak i ova pinija, baš kao i Fidijina kolona, jest boginja. (…) Ovdje je rođen čovjek kakvim ga mi razumijemo; jer ovdje je rođena mjera.ʺ (Hugo von Hofmannsthal, Augenblicke in Griechenland, str. 5.) Ne možemo, dakle, razdvajati ono ljudsko i ono božansko kao dva nepremostiva svijeta stoga što tek u njihovu jedinstvu u razlikama uočavamo grčku usmjerenost proizvođenju svijeta iz duha umjetnosti. No, posve je bjelodano da se ovdje umjetnost ne pojavljuje izdvojenom estetskom djelatnošću kao u novovjekovnoga subjekta, već je posrijedi pro-iz-vođenje (poiesis) bića iz cjeline bitka. Biti na razini duhovnoga stvaranja svjetova koje Homer opjevava u dva spjeva, Ilijadi i Odiseji, znači biti otvoren mišljenju kao kazivanju s mitskim podrijetlom. Nije mit tek pripovijest o bogovima i herojima u smislu puke alegorije zbiljskoga življenja koje iziskuje više svrhe od preživljavanja u okružju vladavine prirode kao svekolika bitka (physis). Već na početku rasprave naslovljene ʺPrometej i tragedija kultureʺ iz 1946. godine Hans-Georg Gadamer, gotovo u misaonoj srodnosti s postavkama W. F. Otta iz njegove Teofanije i Bogova Grčke, tvrdi sljedeće: ʺMitovi su drevne misli čovječanstva. Ma koliko nastojali protumačiti ih, shvatiti njihov izvorni i duboki smisao, ipak pri takvim pokušajima shvaćanja, zaostajemo za nepropusnom zbiljom mitova i njihovom zahtjevnoom tajnom. Čini se kao da dokučujemo jedino sami sebe, slike i maske našega protumačenog svijeta ‒ i kao da nas pravi smisao tih prastarih tvorbi nijemo i neprotumačeno nadmašuje.ʺ(Hans-Georg Gadamer, ʺPrometheus und die Tragödie der Kulturʺ, u: Gesammelte Werke, Ästhetik und Poetik II. Hermeneutik im Volzug, sv, 9, J.C.B. Mohr, Tübingen, 1993, str. 150.) Nadmašivanje je za nas suvremene uvijek samonadmašivanje u smislu transcendiranja koje dolazi iz položaja subjekta. Stoga se mitsko iskustvo mora nužno činiti ʺzahtjevnom tajnomʺ jer ne postoji više struktura sklopa bitka, bića i biti čovjeka koja je upravljala svijetom izvorne neposrednosti. Osim toga, jezik kojim govorimo u tehnički određenom načinu vladavine moderne egzistencije postaje i sam već uvijek tehnologiziran. Kad su mišljenje i jezik koji su omogućavali vladavinu izvornoga mitskoga kazivanja u Grka u proturječju, ne postoji više mogućnost bilo kakvog povratka iskonu na pretpostavkama znanstveno usmjerenog mišljenja o antici. Gadamer, unatoč svoje hermeneutičke naklonjenosti grčkome mišljenju i kazivanju, dobro je znao da su mitovi kao ʺdrevne misli čovječanstvaʺ za nas mnogo više od fantazije i magije, da se o psihoanalitičkoj struji nesvjesnoga i ne govori. Isto tako, mit ne može biti dohvaćen teorijom simboličkoga shvaćanja kulture, jer bi time bio sveden na alegorijsko razumijevanje odnosa između rane i kasne faze ljudskoga razvitka u duhovnome bitku čovjeka. U slučaju Gadamerova tumačenja mita o Prometeju, pak, susrećemo se s pokušajem da se otvori mogućnost drukčijeg uvida u bit povijesti zapadnjačkoga ljudstva polazeći od ʺmitske forme tragedije kultureʺ. (Hans-Georg Gadamer, isto, str. 151. Vidi o tome: Damir Barbarić, ʺPrometej ili ono titansko duhaʺ, u: Iz radionice duha, Matica hrvatska, 2021, str. 91- 110.) Ima nešto ipak, čini se, mnogo tajnovitije u onome što dovodi u odnos izvorni grčki mit s našom suvremenošću. Otklonimo pritom naivne predstave o sličnosti fenomena u različitim povijesnim epohama. Ne postoji gotovo ništa besmislenije od postavke kako se, primjerice, neka Euripidova tragedija poput Medeje ili Hekube može svagda izvoditi danas ako dramski redatelj pronađe čarobnu moć njezina ʺaktualiziranjaʺ, pa glumci umjesto u drevnim grčkim odorama paradiraju pozornicom u antimodnoj odjeći demokratske dosade posthistorijskoga doba. Tragedija ne pogađa ono izvanjsko kao događajno. Njezina je uzvišena moć u pomirenju ljudskoga karaktera izvođača koji oponaša zbiljsku tragediju odnosa između božanskoga i ljudskoga, jer antropomorfizirani likovi grčkoga mita ne igraju uloge bogova. Bogovi su neposredno prisutni u svijetu bez apsolutne udaljenosti spram čovjeka kojemu istodobno podaruju i uskraćuju slobodu volje, jer iznad privida autonomnoga vođenja sudbine stoji slobodno preuzimanje kozmičko-ljudskoga udesa kao takvog. (Hans-Georg Gadamer, ʺHölderlin und die Antikeʺ, u: Gesammelte Werke, Ästhetik und Poetik II. Hermeneutik im Volzug, sv, 9, J.C.B. Mohr, Tübingen, 1993, str.1-19.) Koliko god da je samorazumljiva veličajnost drevne prošlosti antičkoga svijeta u odnosu na konačnost suvremenosti, ipak je neporecivo da su to posve dva različita, međusobno nespojiva područja mišljenja i kazivanja. Između mita i tehnoznanosti, doduše, postoje neke analogije. Služimo se i nadalje još uvijek pradavnim izrazima za opis spajanja nespojivoga ii nastanka nove supstancije u sintetičkoj biologiji koju nazivamo hybrisom. Sve to, međutim, ne dokazuje nikakvu postavku o vječnoj moći mitova koji navodno vladaju bez obzira na epohalnu konačnost čovjeka u njegovim povijesnim svjetovima. Ideja razvitka koja neupitno stoji u strukturi mišljenja linearne povijesti, a otpočinje s kršćanstvom i sv. Augustinom s vrhuncem u apsolutnoj metafizici Hegela, označava ulazak novoga kao energetskoga čina ovjekovječenja stalnog postajanja umjesto vječne i postojane moći bitka. Ono što se razvija u vremenu pokazuje nam kako nikad do kraja iz neke povijesne epohe nije iščezao duh tajanstvene mitske sveze i odnosa božanskog i ljudskog kao uzvišenog načina duhovnoga bitka koji se u drevnoj prošlosti homerskih Grka uspostavio kao temeljno načelo smislenoga življenja. Mitsko začaravanje svijeta nema nikakve veze s tehnogenezom umjetnoga života u suvremenosti. U suglasju, dakle, s postavkama W. F. Otta i Gadamera možemo kazati da mitsko znamenovanje odgovara jedino i samo izvornome odnosu bitka, bića i biti čovjeka. Iz neposredne uronjenosti bogova i ljudi u tajnu faktičnosti da bitak jest i da se zbiva u ovjekovječenom vremenu onog što se ponavlja u stalnoj razlici između ideje i zbilje kao zbiljska pojava blistave epifanije/teofanije proizlazi misterij beskonačnosti u Grka. No, u čemu je ta ontologijska razlika između umrlih grčkih bogova i živoga kršćanskoga boga, koji se za razliku od tzv. poganskoga svijeta upisao u povijest slike, a ne jezika kad je riječ o umjetnosti? Prikazi Kristove figure prema ikonografiji Starog i Novoga Zavjeta određuju povijest slikovne umjetnosti zapadnjačke kulture, dok se mitski govor grčkih bogova pojavljuje kao vječna struja dramske književnosti upravo zato što su tragedije za razliku od agonije bitno povezane s riječju, a ne slikom. U kušnji smo tvrditi da je monoteistički ikonoklazam kršćanstva u odnosu na politeistički slobodnu igru oblika tjelesne svetkovine života rezultat vladavine slikovne zabrane kao metafizičke tajne. Ovaj svijet ona vidi samo kao odraz onog svijeta u njegovoj moći transcendencije. Nije stoga slučajno da je načelo imanencije kao temelj grčke paidaeie u mitu i filozofiji za pokretačku moć transverzalnoga mišljenja upravo Gilles Deleuze doveo na vidjelo u svezi između grčke demokracije, polisa i filozofije. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Što je filozofija? Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2017. S francuskoga preveo Marko Gregorić. Vidi o tome: Žarko Paić, Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2021.) Evo, kako to u majestetičnome tonu iskazuje W. F. Otto, pokazujući iznimno jasno ovu razliku svjetova. Time se otvaraju neka druga pitanja kojima ćemo se baviti u nastavku razmatranja. ʺAli ono plemenito, što ljudsku dušu obuzima vlastitom božanstvenošću, ujedno je karakter velikih likova bogova. Pa ako mit o njima i pripovijeda mnogo toga što se građanskome moralu čini odbojnim, ipak su oni svagda veliki i uzvišene veličajnosti te su i u svojem gnjevu jednako dostojni poštovanja kao i u nebeskom čaru svojeg osmjeha i svojeg darujućeg milja. Oni nisu zakonodavci, već blistavi ideali. I sve do u kasno doba ostaje neusporedivom prednošću grčke religije to da su se velika božanstva po prvi put objavila baš kraljevskim junacima. Jer Atena je boginja jednoga Ahila, jednoga Odiseja, a tako je i s drugima. Kipove tih božanstava gleda se licem u lice i pita se je li ljudski lik, o kojemu se kaže da je napravljen prema slici boga, ikad bio viđen plemenitijim, čistijim, blistavijim i božanskijim no ovdje.ʺ (Walter Friedrich Otto, Teophania: Duh starogrčke religije, str. 86.) Podrijetlo ideje o umjetničkoj religiji, koju su razvili ponajprije Hegel i Schelling u filozofijskim pristupima apsolutu unutar njemačke spekulativne misli 19. stoljeća, predstavlja razotkriće homerskoga svijeta mitova starogrčke religije. Kad Otto govori o ljepoti i uzvišenosti grčkih kipova vodećih boginja i bogova poput Atene, Apolona i Dioniza, on pritom iskazuje klasično-romantičko shvaćanje obilježeno Goetheom i Winckelmannom, znamenitim njemačkim arheologom i povjesničarem umjetnosti. Uz dodatak navlastite misaone težnje da oslobodi izvorno značenje grčkoga mita od svih natruha ovog ili onog redukcionizma, pa tako i klasicističko-romantičarskoga, Otto dospijeva do ishodišne točke razračunavanja s religijom iskupljenja čovječanstva u formi monoteističkoga kršćanstva. Očito je, naime, da je postavka o neusporedivoj prednosti grkstva pred kršćanskom poniznošću i mesijanskome iskupiteljstvu žrtve na križu u ideji koja određuje bit Zapada. Sloboda prethodi svakom drugom pojmu koji se nastoji nametnuti čovjeku bez njegova prihvaćanja. Ovu bitnu razliku Otto iskazuje izrijekom kako Grci imaju bogove kao blistave ideale, a kršćani uspostavljaju vjeru u jedinog Boga kao zakonodavca. U drugome je obratu posrijedi razlika između krhke veličajnosti slobode kao zajedništva u brizi za dobrobit polisa namjesto zajedništva u brizi za služenje moćnome Bogu apsolutne drugosti i transcendencije. Mitski svijet Grka označava neposredan odnos ideala i življenja bez svođenja na poniznost i smjernost spram moći božanskoga Zakona kakav zahtijeva autoritarna objava kršćanstva. Umjesto toga, sve je na slobodnome odnosu između sudbine i vođenja života protiv krutih pravila slijepe pokornosti boginji Moiri. No, u čemu je nasposljetku ta odlučujuća razlika između ʺautoritarne objaveʺ i ʺumjetničke religijeʺ, koju su veliki mislioci zapadnjačke metafizike na njezinome kraju ‒ Schelling, Nietzsche i Heidegger ‒ smatrali uvjetom mogućnosti prevladavanja nihilizma? Da bismo se približili odgovoru na ovo pitanje možemo unaprijed kazati sljedeće. Ono što je razlog novog obožavanja grkstva od romantike do suvremenosti zacijelo leži u dubljem razlogu od onoga koji proizlazi iz želje za dosezanjem posljednje tajne bitka i vremena. Naime, vidjeli smo kako se svaka epifanija pojavljuje kao teofanija. Svako bogojavljanje pretpostavlja razabiranje svetosti u svjetlosti bitka kao ljepote i uzvišenosti svijeta sâmoga. Otuda u predsokratsko doba homerskoga mita ne može biti razdvajanja mita i kulta, riječi i djela službe božje koja načelno dohvaća sve pojave u prirodi. Iza i unutar ovog načela imanencije same zbilje susrećemo ʺsavršenu ljepotu koja je Grcima u svim vremenima bila oznaka božanskog. Je li ono lijepo samo ljudski ideal? Ili ono pripada, kako su Grci bili uvjereni, bitku svijeta, dakle prije svega božanskoj istini? Friedrich Nietzsche bio je mnijenja da su Grci ljepotu izborili iz beskonačne boli. Samo zato što su tako neizrecivo patili zbog jada opstanka nadvilo se nad njih čudo ljepote. Suviše mu se naivnom učinila vedra slika Grkâ koja od Winckelmannova vremena lebdi pred prijateljima antike. Vjerovao je da se čuvenom Silenovom riječju kako bi za čovjeka najbolje bilo ne roditi se zagledao dublje od svih prije sebe u dušu grčkoga čovjeka. (…) Danas, nakon što je taj golemi morski val prohujao, a mi ponovno naučili slobodnijim pogledom gledati na grčka djela, smijemo reći da su se i Nietzsche i oni koji misle slično njemu iz temelja prevarili.ʺ (Walter Friedrich Otto, Teophania: Duh starogrčke religije, str. 66). Nedvojbeno je da je ovdje riječ o suprotstavljenoj slici nastanka onog što označava pogled na grčko mitsko i metafizičko razumijevanje svijeta. Rani Nietzsche, onaj iz znamenita spisa Rođenje tragedije iz duha glazbe iz 1872. godine, na tragu Schopenhauera razvio je teoriju o vladavini dva grčka boga, Apolona i Dioniza, kao simbolička potpornja sukoba između razbora i osjećaja, svjetla i tmine, logosa i mythosa. (Friedrich W. Nietzsche, Rođenje tragedije, GZH, Zagreb, 1983. S njemačkoga prevela Vera Čičin Šain. Vidi o tome: Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021, str. 341-384.) No, unatoč Nietzscheova uvida o tragičnome pratemelju nastanka ljepote i uzvišenosti iz duha umjetničke forme glazbe koja nadilazi pojavno očitovanje samoga života, ovaj je jedinstveni filozofijsko-filologijski pristup predsokratskim Grcima bio u cjelini uvjetovan teorijom sublimacije. Kako je poznato, u 20. stoljeću ova će teorija biti skrivenom niti-vodiljom Freudove psihoanalize. Razlog zašto je Nietzsche na tragu Schopenhauera pošao od praboli i pra-patnje egzistencije čovjeka kao tragičnoga bića da bi dospio do najuzvišenijih razina božanske ljepote bitka nije bio toliko u kritici tzv. naivnoga stava Goethea, Winckelmanna i drugih zagovornika klasicizma i romantike. Pravi cilj njegove kritike bila je Kantova estetika s postavkom o ravnodušnome promatraču objekta X koji izaziva osjećaj lijepoga i uzvišenoga. Može se bez pretjerivanja kazati da je Kant postavio paradigmatski estetski nauk sinteze racionalizma i njemačkoga idealizma postavkom o ljepoti kao bezinteresnome dopadanju svrhovitosti bez svrhe. Uvodeći pritom pojam uzvišenoga (das Erhabene) otvorio je mogućnost da se ono veličajno u pojmu svrhovite prirode uzdigne do regulativnoga ideala klasične ljepote. No, time je uskratio stvaratelju umjetničkoga djela njegovo pravo na oblikovanje nečega što nije samo osjećaj, već i uzvišeni doživljaj duhovne snage. S onu stranu granica prirode i njezine svrhovitosti leži duh u slobodnoj igri sa samim sobom. (Vidi o tome: Christian Lipperheide, Die Asthetik des Erhabenen bei Friedrich Nietzsche: Die Verwindung der Metaphysik der Erhabenheit, Konigshausen & Neumann, Wurzburg, 1999.) Nietzsche je, dakle, dvostrukom kritikom pokušao razumjeti bit tragedije u Grka iz mitsko-metafizičke slike genealogije onog što je grčki svijet duhovno obilježilo za sva vremena. No, Otto je upravo tu pretpostavku, čini se, otklonio iz jednostavnog razloga što je ideju savršene ljepote u epifaniji kao teofaniji doveo do istovjetnosti s onim savršeno dobrim i istinitim. Pritom je u svim svojim djelima jasno zauzeo stav da su platonski Sokrat i materijalistički stoici poput Epikura, primjerice, morali uvidjeti da se mitsko podrijetlo ove savršene ljepote ne može ničim izvanjskim opravdati. Iako je pjesništvo za Platona u Fedonu, 61 b, ono koje mora opjevavati događaje stvaranjem mitova, to nije ujedno značilo da su mitske slike puke fantazije i da su mitovi opsjene zbiljskoga života u neposrednoj prošlosti ili bilosti kao iskonskoj ekstazi vremena. (Walter F. Otto, Mythos und Welt, E. Klett, Stuttgart, 1962, str. 167. i 168.) Zašto je stoga ljepota za Grke ono što je apsolut za Hegela? Nije to, naravno, nikakvo znanje o-sebi-i-za-sebe koje se razvija tijekom povijesnih epoha. Isto tako, nije to ni neka ljepota kao oznaka bitka nečeg što je puko ovosvjetovno i u tome pronalazi svoj smisao. Ono što je bio mit u izvornome značenju za Grke to je pojam umjetničke religije kao sveze etičkoga osjećaja sućuti spram Drugoga koji drži zajednicu kao ćudoredni zakon i estetskoga doživljaja s kojim čovjek ovaj svijet uzdiže iz kala profane egzistencije u božanski događaj kultne svetkovine. Ljepota je otuda posredovanje ideje i zbilje onog što pomiruje besmrtnike i smrtnike, nebo i zemlju. Bez ljepote ne postoji mogućnost spoznaje svijeta kao epifanijskoga događaja bogojavljanja izvan logike ʺautoritarne objaveʺ, kako Otto određuje glavnu značajku monoteističkoga kršćanstva. No, ono što ljepotu postavlja na pijedestal svih osjećaja i doživljaja tragičnoga u biti grkstva jest sveza i odnos mythosa i logosa kao prafenomena, govoreći jezikom Goethea. Ljepota je upravo takav prafenomen koji s mitskim događajem riječi i kultne svetkovine čini bit grčkoga razumijevanja i osjećanja života bez umjetnosti. Utoliko je poiesis u smislu pjesništva kao himničkoga slavljenja bogova istodobno najviša razina kojom čovjek ulazi u zagonetni svijet epifanije kao teofanije. Nikad ne bismo ništa znali o veličajnim bogovima Grčke bez Homera i Pindara. Riječ je sveta kao što svetost svagda pretpostavlja odnos između bogova, prirode i čovjeka u tjelesnome držanju čovjeka, u djelu kultne svetkovine i u riječi bogojavljanja. Sveti trag postojanja blistavog naroda Grka u povijesti čovječanstva bez poezije nije drugo doli čisto ništavilo. Onaj koji je to savršeno dobro znao, o tome je ostavio nezaboravan stih u pjesmi ʺIn lieblicher Bläueʺ. Hölderlin, naime, pjeva: ʺPrepun zahvale, a ipak pjesnički, prebiva čovjek na ovoj zemlji. Voll Verdienst, doch dichterisch, wohnet Der Mensch auf dieser Erde.ʺ (Friedrich Hölderlin, Sämtliche Werke, sv. 2, Gedichte nach 1800, ur. Friedrich Bei§ner, Klett-Cota, Stuttgart, 1953. Vidi o tome: Martin Heidegger, ʺ…dichterisch wohnet der Mensch…ʺ, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 1954, str. 181-198. i Martin Heidegger, ʺHölderlin und das Wesen der Dichtungʺ, u: Erläuterungen zu Hölderlins Dictung, GA, sv. 4, V. Klostermann, Frankfurt a. M, 1981, str. 33-48.) Što čini izvornu strukturu ove mitske zgode s kojom otpočinje povijest kao sveti udes i poslanstvo zapadnjačkoga mišljenja i kazivanja? Već je iz ovog pitanja razvidno da se naspram Hegela i Husserla, a posljedično i Heideggera, valja usmjeriti na pitanje o početku ili začetku povijesti na posve drukčiji način od filozofije kao metafizike. Odgovor je svojevrsna trijada u kojem se mit pojavljuje kao arhitektonsko djelo u kojem obitavaju bogovi – kao hram, kultna svetkovina i pjesničko znamenovanje ljepote i uzvišenosti bitka. (Walter F. Otto, Mythos und Welt, E. Klett, Stuttgart, 1962, str. 261. i 262.) Svo troje se ne razdvaja osim u refleksiji, jer čemu hram bez kulta i čemu pjesnici bez blistavih bogova iskonske Helade? U drugome obratu, kao što pjeva Hölderlin, kad zavlada ʺsvjetska noćʺ u ʺoskudno dobaʺ, mitsko se razdoblje povlači iz povijesnoga događanja i postaje nešto zauvijek zatamnjeno i fantazijski izručeno budućim naraštajima kao tajna nedokučive ljepote. No, i kao još nešto, što nećemo pronaći u klasičnih filologa, antropologa i povjesničara umjetnosti udivljenih starogrčkom religijom. To što u Otta, Winckelmanna, Vernanta izostaje otvorio je svojim mišljenjem kritike metafizike kao nihilizma prije svih Friedrich Nietzsche i na njegovu tragu Martin Heidegger. Nietzsche je tajnu ljepote i uzvišenosti Olimpskih bogova iz okružja svjetlosti i razbora apolinijske kulture blaženstva i vedrine razmjestio u najdublje ponore i bezdane ljudsko-božanske tragedije. 3. O tajni metafizike Sjetimo se da je Nietzsche zaslužan što je uzvisio boga Dioniza kao temeljno načelo filozofije u tragično doba Grka. Uz Zaratustru koji unosi u mišljenje duh istočnjačke sinkretičke mudrosti kao sveze postojanosti bitka i vječnog vraćanja jednakoga, Dioniz je pronađeno drevno ime-znak za bestemeljnost svijeta kao bivanja (Werden) u trenutku kad se bogovi povlače u metafizičke odaje neprisutnosti i kad umjesto ideja i normi platonsko-sokratovskoga ʺracionalizmaʺ u samo središte dolazi živa tjelesnost, afekti i sve ono što je u spisu Nietzsche protiv Wagnera iz 1888. godine nazivao začudnim pojmom fiziologije umjetnosti. (Friedrich W. Nietzsche, Nietzsche contra Wagner, KSA, Bd. 6/2, (Hrsg. G. Colli i M. Montinari), W. de Gruyter, Berlin – New York, 1980., str. 435. Vidi o tome: Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, str. 67-72.) Dioniz nije stoga tek protuteža apolinijskome načelu kako je to izvedeno u ranome Nietzscheovu spisu Rođenje tragedije. Umjesto toga, pojavljuje se ono što nadilazi suprotnosti. Ali ne više tako da bi metafizičko djelovanje bilo usmjereno odozgo prema dolje, već u neposrednosti onog mitsko-tragičnoga načela imanencije koji otpočinje s najdubljom tamom i kretanjem bezdanom u pijanstvu i snovima. Umjetnost se, dakle, za Nietzschea ne može osamostaliti niti biti sužnjem redukcije starogrčke religije na oponašanje (mimesis) prirode u njezinu božanskome stvaranju iz čiste bezrazložnosti. Dionizijsko je stvaranje ne samo protuteža apolonijskome načelu, već se njegov kozmičko-neljudski karakter utiskuje u sve ono što čovjeka nadilazi i obuzima u stanju orgijastičke i ekstatičke moći proizvođenja novoga u ciklusima. Ta stvaralačka mahnitost uistinu je radikalna suprotnost svakom razumijevanju kako biti umjetnosti tako i biti filozofije što se ukorijenila u njemačkoj spekulativnoj filozofiji s Kantom. Otkriće boga Dioniza nije nikakva alegorija niti simbol za profane svrhe kritike racionalizma i estetike nastale u 18. stoljeću kao stoljeću pozitivnih znanosti i tehnike. Naprotiv, Nietzscheu je Dioniz postao bogom aktivno-stvaralačkog prevladavanja metafizike kao nihilizma upravo zbog toga što je bio više od podzemnoga boga ʺdekonstrukcijeʺ Olimpskih bogova ravnodušnosti i sklada već uvijek postojane prirode. Nije to bio povratak u stanje izvornoga kaosa, već stvaralačko preuzimanje bitka kao bivanja kroz ono životno i životodajno, kroz sfere zbiljske tjelesnosti koja misli tako što osjeća, uživa i pati u neizmjernoj radosti u opstojnosti ovog svijeta ovdje. No, istini za volju, već je Schelling u predavanjima iz Filozofije mitologije 1842. godine otvorio mogućnost razumijevanja božanske biti Dioniza kao posve drukčije figure metafizičkoga dohvaćanja bitka iz slobodnoga odnosa spram bitka sâmoga, bez potrebe utemeljenja u bilo čemu izvanjskome osim u bezdanu slobode sâme koja otvara prostor da se božansko pojavi u sjaju Jednog. U trinaestom predavanju Schelling kaže i ovo: ʺAli da se sad vratimo na Dioniza, koji izgleda da još i sad vrši svoj kobni utjecaj, ukoliko mnogi o njemu ne mogu govoriti a da smjesta u stanovitoj mjeri ne polude, pokazao sam dostatno da je sam bog stariji od svojeg imena, njegov utjecaj raniji od njegova priznanja bogom, njegova prisutnost u svijesti starija od njegova potpunog ozbiljenja u njoj. (…) Pojave koje proizvodi prvo djelovanje Dionoza ponavljaju se u svakom razdoblju, gdje jedno jednostavno veličanstveno stanje propada da bi učinilo mjesta novom, duhovno razvijenijem vremenu.ʺ (Friedrich Wilhelm Joseph Schelling, Filozofija mitologije, sv. I. Demetra. Zagreb, 1997, str. 238. S njemačkoga preveo Damir Barbarić.) Iako nas rečeno podsjeća na shvaćanje povijesti kao puta spram ʺduhovno razvijenijeg vremenaʺ, što je ponajprije značajka Hegelove spekulativne dijalektike, Schelling je jasno pokazao kako se dionizijski moment djelovanja odnosi na stanje pripreme dolaska novog doba. A ono ne može nastupiti sve dok staro nije razoreno. Mit o Dionizu pretpostavlja ono što i Nietzsche i Schelling, unatoč neporecivih razlika, uvode u filozofijsko mišljenje nakon što je postalo izvjesno da sama filozofija više ne može pozitivno, dakle iz vlastitih logičkih načela, prevladati razdoblje najdublje ʺsvjetske noćiʺ i posvemašnjeg nihilizma zapadnjačke povijesti. Rekli smo već da je pronađena tajna formula ili program za pokušaj očuvanja grčke predaje iz tragičnog razdoblja predsokratovskoga kazivanja u moderno doba ona koju je prvi izveo Hegel 1807. godine pod nazivom umjetnička religija (Kunstreligion). (Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Werke in zwanzig Bänden. Theorie Werkausgabe, Frankfurt am Main: Suhrkmap 1969/1971 (1: Frühe Schriften; 3: Phänomenologie des Geistes; 13-15: Vorlesungen über die Ästhetik; 16-17: Vorlesungen über die Philosophie der Religion) Što krasi taj pojam odnosi se na već spomenutu trijadu bogova Grčke ‒ tjelesno držanje poput prigibanja koljena, uzdizanja ruku, sagibanja glave u simboličkome značenju smjernosti i poniznosti pred božanskim, riječi i kultnu svetkovinu kao uvjet mogućnosti ozbiljenja umjetnosti u osjetilnome sjaju ideje. Hegel, ipak, ovaj pojam razvijen i kod Novalisa i Schleiermachera tumači kao pomirenje subjektivnoga i objektivnoga duha. Uostalom, ako je njegova postavka iskazana u Fenomenologiji duha uistinu na tragu onog što je pripadalo biti izvornoga grkstva, naime da je duh umjetnik, korak izvan logičko-spekulativne strukture apsoluta u ono što je bezrazložno i kontingentno, onda je posve razvidno kako između umjetnosti i religije mora postojati ne samo etičko pomirenje svjetova, već ponajprije metafizičko koje ima po formi estetski karakter, a po sadržaju uzdiže običajnosni zakon zajednice iznad partikularnih interesa i htijenja čovjeka. Otuda njegovo tumačenje Antigone, unatoč patosa apsolutnog načela razvitka svijesti do znanja o sebi samome na kraju kruga zatvorenih mogućnosti, pripada najvećim dosezima uvida u tragični razdor između bogova, heroja i prirode. Žrtvovanje je neminovno, a tragedija postaje okvir za razumijevanje veličine i krhkosti grčkoga mišljenja koje je stvorilo metafiziku iz potrebe za prevladavanjem bezdana između bitka, bića i biti čovjeka. Paradoks je, međutim, u tome što se uvođenjem programa umjetničke religije kao spasonosnoga rješenja koje bi moglo pridonijeti ponovnome povratku božanskoga i ljudskoga u svijet ne može suspendirati i neutralizirati apsolutnu moć tehnogeneze kao računanja, planiranja i konstrukcije. Kad život sam postaje umjetnom tvorbom, čistom estetizacijom svijeta objekata, odlazi ono božansko. Nietzsche je svojeg boga Dioniza uistinu prikazao kao zagovaratelja i navjestitelja vječne nevinosti bivanja u svetoj mahnitosti povratka izvorima grčkog predsokratskoga mišljenja. Iako je za njegovo shvaćanje metafizike u negativnome smislu pojam religioznosti nešto odiozno, a isto vrijedi i za moral, politiku i znanost, ne bi nas to trebalo odvesti na krivi put, pa da nasjednemo na iluziju kako je riječ o materijalizmu, ateizmu, senzualizmu itd. u njegovoj težnji da prevlada vladavinu carstva lažnih vrijednosti koje nastaju iz platonske metafizike i osobito kršćanstva kao njezina najvišeg stadija pervertiranoga obrata. Mitski svijet Grka za njega nije ni obmana niti fantazija, a osobito nije ona Lévy-Bruhlova dogmatska postavka o primitivnome mentalitetu. Narod koji je stvorio mit i metafiziku u bitnom smislu ne može biti ʺprimitivanʺ čak i kad ga se uspoređuje s modernim narodima tehno-znanstvenoga pragmatizma. Posve suprotno, to je narod blistava duha u kojem je rođena filozofija kao mišljenje koje u svezi i odnosu mythosa i logosa, Dioniza i Apolona, postaje istinskim udesom i poslanstvom zapadnjačke povijesti. Grci, ta ʺrepublika genijalnihʺ, kako Nietzsche navodi svojeg učitelja u mladosti Schopenhauera u spisu Filozofija u tragičnome razdoblju Grka iz 1873. godine, otvorili su prostor mišljenju kao uzvišenome razgovoru duše o prvim i posljednjim uzrocima, bitku, bogu, svijetu, čovjeku upravo stoga što je metafizika bila prvom životnom potrebom duha, a ne uputstvom za praktično zbrinjavanje zajednice. (Friedrich W. Nietzsche, Die Philosophie im tragischen Zeitalter der Griechen, Sämtliche Werke, KSA, Bd. 2, (Hrsg. G. Colli i M. Montinari), W. de Gruyter, Berlin – New York, 1980, str. 5.) Moja je postavka da je ono što Nietzsche u spisima iz Ostavštine naziva grčkom državom ozbiljenje dviju likova svekolikog duhovnoga bitka koji se u mišljenju i kazivanja Grka pojavio kao mitsko iskustvo i kao metafizički način dohvaćanja bića u cjelini. (Friedrich W. Nietzsche, Nachgelassene Schriften 1870-1873, Sämtliche Werke, KSA, 15, sv. I, ur. G. Colli i M. Montinari, W. de Gruyter, Berlin, 1980.) Mit je ono što omogućuje prafenomen ljepote. Pjesništvo od Homera i Pindara do rapsoda, himničara i elegičara, otvara s pomoću njega horizont svijeta kao trijade prostornoga doživljaja hrama, kultne svetkovine u njemu i pjesničke riječi koja slavi bogove i heroje. Metafizikom se, pak, određuje ono mišljenje koje u svojem ranome i kasnome stadiju od Heraklita i Parmenida do Platona, Aristotela i stoika filozofijski osmišljava egzistenciju kroz duhovno iskustvo života. Između mita i metafizike ne postoji prijepor. To se može vidjeti u svim dijelovima prekretne knjige iz mladenaštva koja je Nietzscheu priskrbila auru misaonoga objavitelja vječne istine starogrčke religije u figurama bogova Apolona i Dioniza. No, isto tako ova je knjiga bila kamenom razdora između njegova tumačenja biti grkstva naspram ozakonjene inačice klasicizma i grecizma vodećih njemačkih klasičnih filologa druge polovine 19. stoljeća. Rođenje tragedije ne govori samo o nastanku umjetnosti iz duha starogrčke religije, već i o izvorima metafizičkoga mišljenja predsokratske filozofije. Utoliko je nemoguće razdvajati jedno od drugoga. Umjesto razdvajanja, valja uočiti podrijetlo razlike iz koje proizlazi jedinstvo i sklad tragedije i filozofije. U naknadnome ʺPokušaju samokritikeʺ sâm Nietzsche govoreći o snazi i moći mahnitosti koja je dovela do simboličke moći grčke umjetnosti rođene iz mitskoga okružja dionizijskih svetkovina, što je naizgled paradoks da velika umjetnost proizlazi iz praboli i patnje da bi dosegla božanske vrhunce ekstaze, nailazimo na ključnu postavku za čitavu njegovu misaonu orijentaciju na putu prevladavanja europskoga nihilizma. Nietzsche, dakle, kaže: ʺVeć u proslovu Richardu Wagneru postavlja se umjetnost – a ne moral ‒ kao prava metafizička djelatnost čovjeka; u samoj se knjizi višestruko vraća izazovna postavka da je postojanje svijeta opravdano samo kao estetski fenomen.ʺ (Friedrich W. Nietzsche, Rođenje tragedije, str. 13.) U čemu je problem s ovom postavkom? Zar ona ne upućuje na moderno shvaćanje života koje se u doba europske dekadencije krajem 19. stoljeća smatralo najvišim dosegom uspona i pada umjetnosti uopće u liku pjesnika Charlesa Baudelairea? Ipak, umjetnost kao samoopravdanje metafizički shvaćenoga života ne može biti posljednjim razlogom smislene egzistencije ukoliko nije i etički usmjerena dobru zajednice kao istini bitka u njegovoj povijesnosti. Ne može iz jednostavnog razloga što više ne postoji moć posredovanja i držanja zajedno onog što je bilo razdvojeno, bogova i ljudi, mita i metafizike nakon što je smrću božanskoga zauvijek iščezla i potreba za onim što je već Hegel nazvao najvišom duhovnom potrebom za umjetnošću. Kad se umjetnost u modernome svijetu estetizira, kad postaje kulturnom i estetski održivom potrebom društva za tzv. kulturnim vrijednostima, sve se dovodi do ravnodušne proizvodnje događaja koji nadomještaju žive bogove Grka u Panteonu obezboženih stanja. Nije stoga slučajno Nietzsche muzeje cinički imenovao modernim grobnicama. Postavka o estetskome opravdanju života koja umjetnošću začarava svijet kao metafizičku djelatnost čovjeka izravno pokazuje koliko je svaka primisao o spasonosnome događaju umjetničke religije unaprijed neuspjeli projekt povratka antike u suvremenosti. Razlog, dakle, leži u tome što umjetnost u moderno doba ne može poroditi nove bogove iz vlastite glave poput Zeusa. Schellingova je filozofija umjetnosti u tome paradigmatski primjer. Bez živog Boga koji ne potrebuje umjetnost da bi svijet imao svoj estetski, etički i religiozni smisao sve se čini uzaludnim naporom obnove onog neobnovljivoga. Nietzsche je, kao što je poznato, ovu svoju knjigu iz mladenaštva u kasnijim godinama, kad je već dospio do postavke o volji za moć kao vječnome vraćanju jednakoga, proglasio ʺloše napisanom, nezgrapnom, mučnom, pomamnom za slikovitošću i u slikovitosti zbrkanom, osjećajnom…ʺ (Friedrich W. Nietzsche, Rođenje tragedije, str. 10. ) No, čak i uz ovo samokritičko flagelantsko šibanje vlastitog tijela teksta iz mladenaštva, ostaje nešto neporecivo. A to sâm Nietzsche kazuje na kraju kao pitanje što uopće jest bit dionizijskoga, te iz toga zaključuje da bez odgovora na to pitanje čini se nemogućim dospjeti do istine o Grcima, koji stoga ostaju i nadalje ʺposve nepoznati i nepredočivi…ʺ (Friedrich W. Nietzsche, Rođenje tragedije, str. 11.) Heideggerovo je tumačenje, ipak, za razliku od romantike, Schellinga i Nietzschea, usmjereno u nastanak filozofije kao metafizike u predsokratskome razdoblju u Grka. Iako u njega u cjelokupnome djelu s nizom predavanja o grčkoj filozofiji prije Platona i Aristotela ima nedvojbeno iznimno bitnih, možda i odlučujućih promišljanja o mitskome načinu mišljenja i kazivanja, ne može se govoriti o nekoj Heideggerovoj teoriji mita. Isto vrijedi i za pojam tragičnoga, premda je njegovo tumačenje Antigone uistinu uz Hegela i Lacana jedno od najtemeljitije izvedenih. Za Heideggera kao i za Hegela, unatoč jasnih razlika u razumijevanju biti filozofije kao metafizike, povijest može otpočeti jedino tako da se utemelji iz izvorne biti filozofijske predaje. Zadaća je filozofije otuda da dovede kazivajući događaj riječi do pojmovno-kategorijalne sinteze. Na taj način smisao bitka i vremena proizlazi iz izvorne vremenosti u kojoj se povijesno odigrava ljudska egzistencija. Nastanak metafizike u Grka pripada događaju prvotnoga kazivanja o bitku. U Parmenida se ovo označava riječju priroda (physis). U predavanju u ljetnome semestru 1953. godine na sveučilištu u Freiburgu i Bremenu, baveći se iscrpno pojmom metafizike,Heidegger izričito tvrdi sljedeće: ʺU doba prvog i mjerodavnoga razvitka zapadnjačke filozofije u Grka, pitanjem o biću kao takvom u cjelini uzimamo njezin istinski početak koji se označava riječju φύσις. Ova grčka temeljna riječ za biće uobičajeno se prevodi kao ‘priroda’. Rabi se latinski prijevod natura, što uistinu označava ‘biti rođen’, ‘rođenje’. No, s latinskim prijevodom je već izvorni sadržaj grčke riječi φύσις odgurnut u stranu, a navlastita filozofijska snaga imenovanja grčke riječi je razorena.ʺ (Martin Heidegger, Einführung in die Metaphysik, M. Niemeyer, Tübingen, 1998, str. 10. 6. izd.) Što se dalje događa s udesom i poslanstvom ove riječi za Heideggera je više negoli razvidno. Rimski odnosno latinski prijevod postaje obvezujućim za srednjovjekovno kršćanstvo, a otuda i za novovjekovnu filozofiju koja od skolastike preuzima pojmove i njihov unutarnji razvitak. Dostatno je konzultirati djela Descartesa, Spinoze, Leibniza. U njihovim se tekstovima pitanje o bitku i metafizici izvodi svagda kroz složene mreže značenja ovog latinsko-skolastičkoga traga koji duboko prekriva onaj izvorni, prvotni grčki način imenovanja i osmišljavanja. Približiti se stoga izvornoj biti grčkoga mišljenja nužno pretpostavlja razgrnuće povijesnih naslaga svega što je s vremenom promijenilo zadaću filozofije i postalo imperativom znanja u znanstveno usmjerenoj filozofiji. No, ako je metafizika otpočela u Grka s onim samoniklim, otvarajućim i sebe-rađajućim načelom svekolikog bića u cjelini, onda se u toj riječi-pojmu za Heideggera raskriva nešto uistinu ʺsudbinskoʺ za zapadnjačko mišljenje. Što? Evo Heideggerova odgovora. ʺGrci nisu tek na prirodnim događajima iskusili što jest φύσις, već obratno: na temelju kazivajuće-misaonog temeljnog iskustva bitka rasključalo im se ono što su morali imenovati φύσις. Tek na temelju ovog rasključavanja mogli su onda imati uvid u ono što je priroda u užem smislu. Φύσις znači stoga izvorno jednako tako nebo kao i zemlju, stijenu kao i biljku, jednako tako životinju kao i čovjeka i ljudsku povijest – kao ljudsko i Božje djelo, naposljetku i ponajprije bogove same kroz udes-poslanstvo (Geschick).ʺ (Martin Heidegger, Einführung in die Metaphysik, str. 11. ) Baveći se kao i Nietzsche onim što prethodi metafizičkome sklopu bitka-boga-svijeta-čovjeka, Heidegger promišlja bit ovog kazivajuće-misaonog načina razumijevanja bez kojeg ne postoji mogućnost povijesti zapadnjački postavljenog povijesnoga čovječanstva. Prethodeće ne valja razumjeti u logički-vremenskome slijedu zbivanja. Što bijaše na početku razvija se tijekom povijesti kao latentno i transparentno očitovanje onog što ontologija naziva pojmom biti ili esencije. Sve rođeno u iskonsko doba ima mogućnost zbiljske djelotvornosti i u suvremenosti. Iako Nietzsche u spisu Filozofija u tragičnome razdoblju Grka bespoštedno otklanja bilo kakav misterij početka-začetka (arché), tvrdeći da su pitanja o početku filozofije posve izlišna ʺjer je posvuda u početku sirovost, bezobličnost, praznina i ružnoćaʺ. (Friedrich W. Nietzsche, Die Philosophie im tragischen Zeitalter der Griechen, Sämtliche Werke, KSA, Bd. 2, (Hrsg. G. Colli i M. Montinari), W. de Gruyter, Berlin – New York, 1980, str. 4.) No, za Heideggera je stvar posve drukčije uspostavljena. S arhajskim dobom filozofije kao metafizike nastaje jedinstveno mišljenje onto-teologije. Ono što označava sama riječ metafizika jest izvorno grčko shvaćanje bitka kao φύσις-a, jer posrijedi je mišljenje koja nije nikakav puki prikaz onog što jest u zbiljskome stanju stvari. Misliti znači prelaziti i nadilaziti granice bića. Ali, problem je u tome što Heidegger u svojem tumačenju jasno pokazuje da je riječ o onome mišljenju koje sjedinjuje mythos i logos. Kao kazivajuće-pokazivajuće mišljenje bitka sâmoga takvo mišljenje iziskuje izvorni jezik u kojem su sjedinjeni apofantička i sintetička bit govora. Utoliko je moguće reći da ʺfilozofijsko propitivanje o biću kao takvome jest μετὰ τὰ φυσιϰά…(…) Metafizika je ime za određujuću sredinu i jezgru svekolike filozofije. (…) ‘Fizika’ određuje od početka bit i povijest metafizike. I u nauku o bitku kao actus purus . (sv. Toma Akvinski), kao apsolutni pojam (Hegel), kao vječno vraćanje jednakoga volje za moć (Nietzsche), ostaje metafizika neprestano ‘fizikom’.ʺ (Martin Heidegger, Einführung in die Metaphysik, str. 14.) Heidegger je tijekom svojeg misaonoga puta višestruko obrazlagao kako se ono što naziva razumijevanjem smisla bitka od arhajskih vremena Grka do kibernetike u 20. stoljeću razvija i poprima različita imenovanja-znamenovanja. U navedenome iskazu metafizika nije za Grke vladavina transcendencije nad imanencijom. Njezina se zagonetka skriva u prvotnome određenju pojma prirode, pa je otuda samorazumljivo zašto se od mitskog do tehnoznanstvenoga doba metafizika uspostavlja kao proširenje i nastavljanje fizike drugim sredstvima. Jasno je pritom da izvorni φύσις nema nikakve veze s modernom fizikom kao pozitivnom znanošću o prirodi. Razlika je uistinu takva da bismo mogli ovaj pojam povijesno razmotriti u mitskome diskursu i znanstvenome prodoru u samu jezgru prirode kao kvantne teorije. No, ono što je ipak zajedničko za oba pristupa jest da se fizika u svojim posljednjim nakanama mora baviti metafizičkim pitanjima kao što su to pitanje o bitku-bogu-svijetu-čovjeku. Drugim riječima, ono što nadilazi povijesno-epohalno iskrsavanje svjetova jest ono isto odlučujuće pitanje o smislu i granicama ljudskoga mišljenja o bitku kao takvome i njegovu određenju iz izvorne vremenosti. Mit se, dakle, ne može olako reducirati na fantazijsko-magijske pripovijesti, niti se, pak, znanstveno mišljenje u suvremenosti može osloboditi metafizike čak i kad se služi složenim matematičkim simboličkim jezikom formula o zakrivljenosti svemira i vizualizaciji crnih rupa. Metafizika je stoga svojevrsni duhovni horizont svakog mišljenja koje polazi od samorađajućeg i samoograničavajućega φύσις-a. Da bismo dospjeli do praga ove čudovišne razlike između filozofije kao metafizike i znanosti koja počiva na konstrukciji bitka kao predmetnosti predmeta s težnjom uspostavljanja onog što više nije ni po čemu φύσις, već umjetna priroda same stvari nastale eksperimentalnim putem u laboratoriju, nužno je postaviti ono uznemirujuće pitanje s kojim metafizika postaje više od mišljenja nastalog u izvoru grčkoga mišljenja kao sveze mythosa i logosa. Heidegger je u raspravi ʺŠto je metafizika?ʺ iz 1929. godine otvorio najteži problem uopće. Bez njegova rješenja ne možemo napustiti tlo grčkog razumijevanja bitka, a niti osloboditi se traga metafizike u ruhu znanstvenoga pozitivizma. To nije pitanje o bitku-bogu-svijetu-čovjeku, već pitanje o Ništa (Nichts), koje ništi i pojavljuje se čovjeku kao egzistencijalnome slučaju slobode u fenomenu izvorne tjeskobe (Angst). Ovdje nećemo ulaziti u pomnije tumačenje navedene rasprave. Dostatno je za našu svrhu tek ukazati da rasprava završava Leibnizovim pitanjem zašto je uopće biće, a ne Ništa, te da se bit metafizike pokazuje u filozofijskome postavljanju pitanja kao događanja biti ljudske egzistencije. To samo znači da pitanje o Ništa, koje je nesumnjivo predstavljalo i za Grke čudovišnu tajnu i nemir tijekom njihova povijesnoga udesa-poslanstva, nije bilo kakvo pitanje. Heidegger opravdano kaže da je upravo ovo pitanje metafizičko. (Martin Heidegger, ʺWas ist Metaphysik?ʺ, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt a. M, 1978, str. 120. Drugo dopunjeno i pregledano izd.) Kad se Ništa pojavi kroz tjeskobu čovjeka tada sve postaje doslovno ništavno. Nihilizam kuca na vrata u liku moderne znanstveno-tehničke funkcionalnosti samoga života, a priroda kao i čovjek gube svoju prirodnost i ljudskost. Taj duboko neljudski karakter nihilizma nadilazi bilo kakvu ništičnost epohe koja je od novoga vijeka do suvremenosti obilježena neprestanim napretkom i razvitkom bezuvjetne volje za moć u liku volje za voljom. Heidegger je u promišljanju upravo grčkog iskustva mišljenja dospio do posljednje točke na horizontu onog svijeta kojemu je metafizika bila uvjet mogućnosti izgradnje duhovnih likova mita, religije, umjetnosti, filozofije i znanosti u sjaju veličajne sveze i odnosa bogova i ljudi. To je točka koja se pojavljuje kao kazivajuće-misaoni okvir za prebolijevanje same biti metafizike, jer je svako njezino prevladavanje samo put bez povratka apsolutne znanosti koja sve povijesno kao mitsko i metafizičko nečuvenom lakoćom ravnodušnosti briše iz našeg sjećanja na početak-začetak (arché). Očuvati ovo fino tkanje snovita sjećanja, čak i po cijenu pada u fantazijsko ruho misterija beskonačnosti, o čemu je na tako zanosan i poetski fluidan način govorio Hofmannsthal u svojoj apologiji uzvišenosti grčkih bogova u umjetničkome prikazu, predstavlja zadaću nadolazećega mišljenja i više negoli se to još sluti. Bez sjećanja i čuvanja kaze o Grcima naše doba postaje barbarsko zatiranje izvora i ništa više negoli radosne ravnodušnosti spram mišljenja koje ne može služiti posljednjim svrhama preobrazbe čovjeka u objekt X. Kad zauvijek odlazi ono božansko ostaje mitopoetski trag vedrine življenja. Samo nas još ono spašava od vjere u lažne utopije i prividnu moć tehnosfere s njezinim umjetnim sjajem ništavila. …jer pjesnički obitava čovjek na ovoj zemlji…

June 17, 2025
Ja, James Webb, teleskop, koji vidi u dubine svemira

Ja, James Webb, teleskop, koji vidi u dubine svemira

1. „Sredinom devetnaestog stoljeća, William Henry Fox Talbot, jedan od izumitelja fotografije, predložio je vrhunski eksperiment. Znanstvenici su počeli proučavati svjetlost izvan ljudskog vida, svjetlost koju danas opisujemo kao infracrveno i ultraljubičasto zračenje, a Talbot je osmislio način fotografiranja tim nevidljivim zrakama. Iako je fotografija bila stara manje od desetljeća i nikada nije sam isprobao tu metodu, Talbot je bio uvjeren da će „oko kamere jasno vidjeti tamo gdje ljudsko oko ne bi pronašlo ništa osim tame“. Skočimo unaprijed u dvadeset i prvo stoljeće i slike sa svemirskog teleskopa James Webb ispunjavaju to obećanje. Teleskop, koji je lansiran u orbitu 2021. godine i oslanja se na metode koje odražavaju one koje je predložio Talbot, promatra infracrvenu svjetlost s naizgled impresivnom lakoćom, a njegove živopisne, vrlo detaljne slike pokazuju nam ono što je prije bilo skriveno od pogleda. Ali da bi se jasno prikazalo ono što infracrvena kamera vidi, potreban je još jedan skok, skok od otkrivanja prisutnosti svjetlosti do njezinog prevođenja za naše oči. (…) Delikatna ravnoteža znanosti i estetike najočitija je u bojama. Webbove kamere snimaju monokromatska opažanja, svako snimljeno kroz filter koji registrira svjetlost na određenoj valnoj duljini. Kako bi stvorili sliku u boji, astronomi i procesori slike digitalno kombiniraju najmanje tri različita opažanja, dodjeljujući svakom jedinstvenu nijansu. Relativne valne duljine vode izbor boja: obično se plava dodjeljuje opažanju koje odgovara najkraćoj valnoj duljini svjetlosti, crvena onoj na najdužoj valnoj duljini, a zelena onoj u sredini. Kada procesori slike točno slijede konvenciju, boje mogu učiniti vidljivim fizička svojstva maglice za one koji znaju ključ. Međutim, prijevod je često složeniji nego što takav jednostavan primjer sugerira. Webbovi blistavi Stupovi stvaranja uključuju devet opažanja, a procesori slike uveli su i druge nijanse – ljubičastu, žutu, cijan i narančastu – kako bi ih razlikovali. Praksa mapiranja boja i relativne valne duljine vodi selekciju, ali kako se boje množe i kombiniraju, postaje mnogo teže interpretirati ih samo gledanjem. Umjesto toga, dugina paleta Webbovih slika pruža nešto ezoteričnije: uvid, barem u prijevodu, u nezamislive nijanse koje leže izvan crvene.“ (https://aperture.org/editorial/the-james-webb-space-telescopes-vision-of-the-cosmos/ 2. Već danima čitam niz tekstova vrhunskih kozmologa i astrofizičara, tehnoznanstvenika i pasioniranih tragača za tajnom Božje čestice u svijetu i gledam najnovije snimke koje je načinio najsavršeniji simulakrum ove fantastične i fascinantne vizualizacije nazvan „James Webb“, teleskop namijenjen uvidu u ono što je sve do sada bilo rezervirano za područje „zone sumraka“ između kraljevstva spekulacije i mistike. Michio Kaku, Roger Penrose i niz slavnih fizičara, nobelovaca iskazuju istodobno najveću moguću začuđenost i (ne)zadovoljstvo jer im vjera u realnost kao vjera u moć slike najviše razine vizualne egzaktnosti i transparencije kaže da je „velika priča“ teorije Bing Banga kao vladajuće paradigme našeg shvaćanja biti, nastanka i kraja svemira naprosto bila pogrešna. Pazite sada: ne da je ovim slikama koje „štanca“ moćni teleskop naše znanje o svemiru doseglo novu razinu kumulativnoga prijenosa znanja koje zahtijeva mjestimične i ne baš posve radikalne i temeljite promjene u dosegu ljudske spoznaje, već da je tzv. grandiozna teorija na kojoj se temeljila suvremena kozmologija i astrofizika zauvijek postala „fake“ i „shit“. Zbogom svakoj ideji o tome da iza „našeg svemira“ koji je nastao Velikim Praskom iza kojeg po „defaultu“ može stajati samo Bog-stvaratelj ili ono što se eufemistički naziva „inteligentnim dizajnom“ ili, pak, neka mistična ideja svrhovitosti postojanja (telos i entelehija, rekao bi Aristotel u Fizici i Metafizici). Ne, umjesto ovog platonizma drugim sredstvima kojeg možemo s užitkom čitati u njegovu Timeju, a na kojeg se nadovezuje i najznačajnija knjiga filozofijske kozmologije 20. stoljeća, ona matematičara i filozofa Alfreda N. Whiteheada, Proces i realnost, sada se sve urušava. Nužno je stoga stvoriti „novu paradigmu“ koja će uspon tehnoznanosti, tehnosfere i kognitivnoga kapitalizma usmjeriti u još veću potragu za objektom X tako da valja početi govoriti suvremenim jezikom astrofizike, matematike i vizualizacije ono isto (?) što su mitopoetski i mistično kazivali i Parmenid i predsokratovci, i sv. Augustin i Whitehead, i neki nesvodivi znanstvenici poput Otta E. Resslera sa sveučilišta u Tübingenu, da je svemir vječan i beskonačan, te da tzv. Veliki prasak nije ništa drugo negoli samo eventualno metafora nastanka „našeg svemira“ iza kojeg stoje drugi posve različiti svemiri, a iza njih drugi, jer je stvar u ideji multiverzuma za koje naše još uvijek metafizičko mišljenje nije uopće pripremljeno. Zamislite sada ovu situaciju. Ako je čitava „velika priča“ ili što bi rekao američki filozof i sociolog znanosti Thomas Kuhn „paradigmatski okvir“ znanstvenoga mišljenja uzdrmana do temelja nizom slika koje James Webb odašilje na uvid NASI i drugim važnim znanstveno-planetarnim institucijama u SAD-u i drugim svjetskim centrima, kako je moguće da to upravo oni znanstvenici koji su promicali čak i dogmatski prethodnu „sliku svijeta“ gotovo unisono, uz rijetke iznimke, uopće nemaju potrebu posipati se pepelom, nego uz tipični američki izraz, „sorry, fuck, bili smo u krivu, idemo sada vidjeti što dalje s novom paradigmom o biti svemira“ nastavljaju s istim žarom stvarati nove teorijske spekulacije koje gotovo „mesijanski i apokaliptički“ ukazuju na mogućnosti da u sazvježđu Proxima Centauri postoji sada već i najozbiljnija „realna mogućnost“ da tamo „živi“ slična izvanzemaljska civilizacija jer svjetlost koja odande zasljepljuje gotovo je nalik onome što naglo probuđeni „kozmo-neimar“ Elon Musk naziva dokazom postojanja „Božjega grada“. Ok, ovo je stanje stvari s diskusijom unutar tzv. struke najvećih svjetskih znanstvenika. No, što je s jatom filozofa znanosti i uopće ontologa i epistemologa koji još uvijek gotovo unisono govore o „kraju svijeta“ i prednostima i manama AI s obzirom na diskusije o bioetici i geoinženjerstvu? Oni kao da su još uvijek u nekom hiberniranome stanju, pa čak i prononsirani „posthumanisti/transhumanisti“ uglavnom nemaju što ovome dodati, dok konzervativni neoparmenidovci, augustinijanci, vajthehodovci i drugi neskriveno „likuju“ jer što smo ovim hiper-slikama drugo dobili negoli potvrdu onoga što smo oduvijek znali: da je, naime, svo znanje o tome već rečeno u ideji vječnosti i beskonačnosti, u ideji Boga kao stvaratelja svijeta, a posebno je znakovito da na youtube možete do inflacije čitati i gledati tzv. nikad objavljene razgovore s Einsteinom, Hawkingom, baba Vangom i Nostradamusom, u kojima veliki kozmolozi i proročica i prorok kraja svijeta govore o dolasku objekta X u naš svijet, o vladavini duha i duše nad materijom, o tome da je drugi život ne tek fikcija religija i misticizma, već jedina istina nastavka postojanja u drugome obliku besmrtnosti. Zato ne ostaje drugo negoli iznova čitati Danteove misli i stihove iz Pakla-Čistilišta-Raja, jer ispada da su ove „nove slike“ načinjene velikim mogućnostima Jamesa Webba valjda pouzdani dokaz da su teorije o nemogućnosti postojanja Boga i njegove realne mogućnosti obje ispravne, što je najbolje znao i Kant kad je u svojoj Kritici čistoga uma postavio one svoje logičko-ontologijske i kozmologijske antinomije. 3. No more tajna crnih rupa, horizonta događaja, možda čak uskoro i no more teorije relativnosti, pa da se oprostimo i s Einsteinom i njegovim paradigmatskim teorijama sažetim u genijalnoj formuli E=mc2. Usput, čak i da je bila pogrešna, ona je savršena u svojoj (ne)pogrešivosti i ostat će najslavnija formula ikad smišljena jer uspostavlja bit i nastanak svemira i njegove eksplozije-implozije kroz pojmove energije, mase kao materije i brzine (svjetlosti). Za moje mišljenje tehnosfere nedostaje joj ono što će Wienerova kibernetika dodati, a to je pojam informacije koja nadilazi sve ovdje već navedeno i „već viđeno“. E, sada konačno dolazimo do glavne ideje ovog zapisa koji ima naziv kao što možete vidjeti Ja, James Webb, teleskop, koji vidi u dubine svemira. Riječ je o egzaktnoj i eksperimentalnoj i istodobno fascinantnoj mogućnosti-zbilji-nužnosti vladavine SLIKE kao informacije koja stvara dokaze o stvarnosti kao misaonome simulakrumu u kojeg se „vjeruje“ kao u novoga boga tehnosfere. Ovime više nema nikakva razloga govoriti tradicionalno i metafizički o „slici“ kao prikazu i predstavi stvarnosti. Umjesto toga, valja početi misliti i govoriti o SLICI kao događaju vizualizacije samoga događaja iza kojeg ne stoji ni Bog ni priroda, ni čovjek ni njegove neljudske sjene, već samo i jedino napredak u biti procesa kojim slika postaje čista svjetlost postajanja novoga i time razotkriva objekt X u njegovim najdubljim i najvišim mogućnostima. Kad dobijemo JAMES WEBB 2.O sve će se još više „razjasniti“ i sve naše „velike priče“ o mistici i misteriju svemira, o crnim rupama i tamnoj tvari, sve naše „zablude“ o svijetu koji proizlazi iz moći subjekta i supstancije bit će ono čega se uskoro više nitko neće sjećati, jer će biti u nadolazećem dobu posve beznačajno, ta čista povijest svih ljudskih (filozofijskih i znanstvenih) promašaja i carstva iluzija. Ono što mi se sada čini razlogom da vidim kako je sve ono što sam mislio i pisao u knjigama o ovom bitnome pitanju naše suvremenosti tako transverzalno povezano i da slika bez svijeta otvara bit tehnosfere iz koje nužno proizlaze izgledi nadolazeće filozofije koji se jedino mogu razložiti iz transklasične logike „racionalne intuicije“ ꟷ sada postaje pitanje o tehno-epistemologijskim granicama same vizualizacije objekta X. Nije uopće pitanje je li možda ovaj moćni teleskop simulakrum univerzalne varke osjetila vida čime bi istina njegove misije bila istovjetna ideji čitavoga svemira kao simulacije, dakle film Matrix bi po svojim teorijskim i estetičko-spoznajnim konzekvencijama bio iznad Kubrickova filma 2001. Odiseja u svemiru. Ma, ne, to bi bilo naprosto skandalozno i ekscesno i boli me duša ovo prihvatiti, jer nikakvi NO-likovi iz Matrixa ne mogu se mjeriti s HALOM 9000 i njegovom „racionalnom intuicijom“. Ali, možda bismo mogli ovako riješiti problem sveze između znanja o transcendentalnoj matrici mišljenja kao bitka i simulaciiji vladavine umjetnoga mozga (AI). Matrix je realizacija potencijala HALA 9000, pa tako svekolika povijest ljudske civilizacije u susretu s neljudskim uopće nije ništa drugo negoli istina multiverzuma u kojem JA, James Webb, teleskop, koji vidi u dubine svemira nisam više ni aparat ni dispozitiv slikotvornoga mišljenja tehnosfere. Ako to nisam, pa što sam onda, tako mi Einsteinove kocke kojom se igra Heraklitovo nerođeno dijete svijeta kao slučaja? Ja, James Webb, nisam ništa drugo negoli misaono oko kojim „Ono“ gleda u Tebe a da to ne vidiš, jer si čitavu božju i đavolju povijest bio iluzija vlastitoga pogleda i to je sada na kraju svega što još možemo reći o biti slike koju stvara autopoietička narav tehnosfere. To je, dragi moji slikozadivljenici svjetlošću i tminom beskraja ono o čemu se još nešto može uopće reći. A ono o čemu se ne može, to je znao samo jedan javni filozof i privatni arhitekt iz Beča i Cambridgea koji je poludio od logike i matematike i do kraja života uzgajao svoj vrt s razgranatim stazama Ničega.

June 16, 2025
Zavjet slobodi stvaranja

Zavjet slobodi stvaranja

Mirko Kovač bio je književnik čija djela preostaju svjedočanstvom ljepote i sklada, ljudske avanture u ovom svijetu u kojem umjetnost nadilazi prazninu života i nemoć egzistencije. Pamćenje nas obvezuje da mu posvetimo najuzvišenije mjesto u ovim zapisima naslovljenim riječju Kaos. S njegovim djelima otvara se ono najbolje u svim našim kulturama na prostorima jugoistočne Europe. Ostaju zauvijek njegove knjige kao zavjet slobodi stvaranja i kao otpor pustoši u nama i izvan nas. Od Elite gore od rulje do Grada u zrcalu tragamo za smislom labirinta života i umjetnosti kroz koji nas Mirko Kovač vodi poput Vergilija Danteovim Paklom ostavljajući nas, naposljetku, same i slobodne da odlučimo hoćemo li dostojno proživjeti vlastite snove uzdignuti nad ponorom ili postati dio mase koja slavi svoje idole uz bubnjeve i zastave nacije, rase, plemena u znaku beskrajne dosade i neizmjerne okrutnosti. Rođen je 26. prosinca 1938. u Petrovićima kod Bileće, Bosna i Hercegovina. Jedan je od najznačajnijih suvremenih romanopisaca, pripovjedača, književnih esejista, dramskih pisaca i filmskih scenarista na prostorima bivše Jugoslavije. Pripada podjednako srpskoj, crnogorskoj, bosansko-hercegovačkoj i hrvatskoj književnosti. Kovačevo određenje problema identiteta pisca u multikulturalnome svijetu odlučno je istodobno i za razumijevanje njegova vlastitog radikalnog odnosa spram nacionalizma, šovinizma i patriotizma modernih ideologija. Riječ je o piscu radikalne hibridnosti identiteta. S onu stranu nacionalne isključivosti i izvan apstraktnog kozmopolitizma pitanje identiteta za Mirka je Kovača djelotvorni način nepristajanja na bilo kakvu predodređenost nacijom, podrijetlom, „čistoćom“ etničkih izvora. U njegovim esejističkim tekstovima jasno je određena takva bastardna pozicija suvremenog intelektualca i pisca: biti istinski autentičan pisac znači ne pripadati kolektivnim opsesijama identiteta. Studirao je na Akademiji za kazalište, film i televiziju, odjel dramaturgije, u Beogradu. Svojom prvom proznom knjigom Gubilište iz 1962. otvara estetski i poetički svijet modernog i postmodernoga bavljenja metafizičkim pitanjima književnosti kao etičke avanture. Taj kratki roman doživio je ideologijsku i političku osudu zbog „nihilizma i pesimizma“. Književni kritičari u bivšoj Jugoslaviji bliski staljinističkome modelu prokazivanja pisaca zbog zapadnjačke dekadencije u romanu su prepoznali političku alegoriju protiv Titova poretka totalitarne vladavine. Cijele 1963. godine Kovač je proživljavao hajku zbog tog romana. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/palimpsest-prve-ruke ) Već 1965. objavljuje roman Moja sestra Elida, potom 1971. roman Životopis Malvine Trifković, koji je dramatiziran i premijerno izveden na sceni beogradskog Ateljea 212. Poput romana Gubilište i roman Životopis Malvine Trifković imao je iznimno zamjetnu književnu recepciju osobito u Švedskoj. Preveden je na engleski, francuski, talijanski, holandski, mađarski i švedski jezik. Tri izdanja doživio je u Švedskoj, a u Francuskoj je objavljen u džepnome izdanju u ediciji Rivages poche . Zbirka novela Rane Luke Meštrevića (1971.) dobiva nagradu u Srbiji Milovan Glišić. No, dvije godine poslije nagrada mu je oduzeta, a knjiga je povučena iz knjižara i knjižnica. Dopunjeno izdanje istoimene zbirke novela izlazi 1980. Novoj pripovijetki iz navedene knjige „Slike iz porodičnog albuma Meštrevićeva“ dodijeljena je Andrićeva nagrada. Zbirka pripovjedaka Nebeski zaručnici objavljena je 1987. i za tu je knjigu autor dobio nagradu izdavačke kuće BIGZ iz Beograda. Mirko Kovač objavio je 1970-ih godina nekoliko svojih najinovativnijih i književno najzrelijih knjiga u Zagrebu, gdje je živio nekoliko godina nakon hajki u Srbiji povodom njegovih proznih djela. Tako mu foknerovski intoniran, kratki roman Ruganje s dušom izlazi 1976., a Vrata od utrobe 1978. za koji je dobio NIN-ovu nagradu kritike iste godine, potom 1979. nagradu Željezare Sisak te 1980. nagradu biblioteka Srbije za najčitaniju knjigu. Roman Uvod u drugi život objavljen je 1983., a Kristalne rešetke izašao je u Sarajevu 1995. Pod nazivom Rastresen život 1996. izlazi u Zagrebu „novi roman“ kao persifliranje, nadopuna i novo ispisivanje/čitanje romana Uvod u drugi život. U sarajevskoj Svjetlosti prije raspada Jugoslavije i ratova 1991-1995. objavljena su mu Izabrana djela u šest svezaka (romani, novele i pripovijetke). Hrvatska izdavačka kuća Fraktura otpočela je s objavljivanjem Kovačevih izabranih djela u dvanaest svezaka. Taj poduhvat uključuje novelistiku, romane, drame, eseje, memoaristiku i autobiografske zapise. Zbirka književnih i eseja iz područja kulture i politike naslovljena paradoksalno i alegorijski Evropska trulež 1986. nagrađena je NIN-ovom nagradom Dimitrije Tucović. Drugo i popravljeno izdanje iste knjige naslovljeno Evropska trulež i drugi eseji izlazi u Zagrebu 1994. Knjiga publicističkih tekstova Bodež u srcu objavljena je 1995. u Beogradu, a Cvjetanje mase u kojoj Mirko Kovač povezuje refleksivnu esejistiku i politički angažiranu publicistiku izlazi u Sarajevu 1997. Mirko Kovač bio je plodan i iznimno cijenjen filmski scenarist. Napisao je scenarije za filmove Mali vojnici, Lisice, Okupacija u 26 slika, Pad Italije, Tetoviranje, Libertas. Autor je više televizijskih i radio drama, dobitnik mnoštva nagrada za radio-drame u bivšoj Jugoslaviji i Njemačkoj. U knjizi izabranih drama pod naslovom Isus na koži (Fraktura, Zaprešić, 2003.) u okviru projekta kritičkog izdanja njegovih djela nalaze se drame koje poput njegovih proznih djela spajaju naizgled nespojivo: lirsku fantazmagoriju i surovu realnost posredovanu preciznim jezikom književnoga alkemičara. 80-ih godina 20. stoljeća postao je paradigmatska figura književnog i intelektualnoga disidenta u okviru srpske kulture, osobito nakon dolaska Slobodana Miloševića na vlast. Suprotstavljajući se masovnoj psihologiji srpskog nacionalizma, intelektualnom poretku mobilizacije kolektivne svijesti protiv svih nesrpskih naroda na prostoru bivše Jugoslavije, Mirko Kovač svojim je činom individualnog otpora politici pripreme genocida i etničkih ratova 90-ih godina etički uzvisio ulogu pisca kao svjedoka moći nepokorivosti čovjeka u mračnim vremenima, kako je Hannah Arendt odredila smisao ljudskog otpora nacizmu i totalitarnim ideologijama 20. stoljeća. Početkom 1991. godine emigrirao je u Hrvatsku i nastanio se u Rovinju. Još od 1970-ih godina prisutan je u hrvatskoj književnosti. Izbor hrvatskoga jezika za kulturno pripadništvo identitetu bez prisile kolektivne paranoje nacionalizma za Kovača je značio ponajprije čin uronjenosti u jezične rešetke smisla. U njemu se pisac poput nekih nesvodivih srodnika (primjerice, Salmana Rushdieja) osjeća blizak metafizičkim korijenima, a nipošto modernim ideologijskim, koji jezik poistovjećuju s mistikom nacije-države. Dobitnik je međunarodne nagrade Tucholsky švedskog PEN centra 1993. i Herderove nagrade za književnost 1995 kao i niza drugih nagrada. Kovačeva se rana proza kojoj uz Rane Luke Meštrevića, Životopis Malvine Trifković pripada i roman Gubilište kao fragmenti istog tematskoga kruga – obiteljske sudbine na raskrižju svjetova smještene u imaginarni i realni prostor Hercegovine – odlikuje začudnim spojem simboličke iskazivosti i pokušaja da se jezikom na granici neiskazivosti metaforički dopre do granica razumijevanja razdrtoga svijeta. Tako je kompozicijski složeno tkanje njegovih proza uvijek određeno fatalnošću svijeta u kojem obitelj proživljava svoju nesreću zbog unutarnjih i izvanjskih kobnih okolnosti. Kreativno prisvajajući postupke, književne mitologeme i strategiju proznog teksta iz riznice moderne svjetske književnosti u rasponu od Faulknera, Borgesa, Schulza, Manna i Singera, Mirko Kovač u ranim prozama otvara cijeli horizont novih svjetova smisla. Za razliku od Danila Kiša ili Borislava Pekića, primjerice, kao i Filipa Davida s kojima dijeli životnu i idejnu srodnost u kontekstu srpske književnosti 1960-ih godina, njegova je pozicija paradoksalni izbor tradicionalne forme pripovijedanja i postmodernoga relativizma pripovjedača iz perspektive neprestane mijene. Subjekt je pripovijedanja pisac s onu stranu stvarnosti kao objektivne zadanosti predmeta. Imaginarna, simbolička i realna struktura stvarnosti u Kovačevim se pripovijetkama i romanima (de)konstruira u vremenu. Stoga je malarméovska ideja Knjige/Teksta kao univerzalne forme svijeta posredovana iskustvom pisca koji napreduje u vlastitom preinačavanju starih tekstova nastojeći ih svagda iznova mijenjati tako da ono prvotno svijetli u budućem. Poput Borgesovih predgovora vlastitim ranim djelima mijenja prvotnu ideju svojih knjiga u novim izdanjima. Svaka nova knjiga tako postaje zrcalo prethodne. U proznim refleksijama Rastresen život ponavlja se ideja Uvoda u drugi život, ali to više nije ista knjiga. Na tematskoj razini Kovač formalno opetuje model mitsko-religijske trijadične strukture Otac-Sin-Majka, podarujući izvorno iskustvo tekstu uronjenom u samu traumatičnu zbilju prostora i vremena povijesti. Mistično, opsceno i uzvišeno ima svoje toponime (Hercegovina, Beograd, Zagreb) kao što istodobno ima svoje tragično realno utemeljenje u povijesti koja se ciklički ponavlja gotovo nekom bezrazložnom logikom zla. Romani Vrata od utrobe i Kristalne rešetke zacijelo su uzorni primjeri složenosti i jednostavnosti Kovačeva književnoga imaginarija. Vrata od utrobe roman je koji pripada postmodernističkom narativnome postupku, Na tematskoj se razini uklapa u okružje mitske Hercegovine, a na idejnoj propituje sinkretička čvorišta religijske i nacionalno-političke problematike balkanskoga kompleksa stradanja, krivnje, moći, iskupljenja. U središtu je romana kao i u Gubilištu dramatski sukob oca i sina obilježenog znakom izdvojenosti i drugosti. Nesvodljivi Drugi jest obilježje umjetnika u svijetu ideologijskih, nacionalnih i religijskih monolitnih ploča kulture. Umjetnik je pobunjenik i isključenik, netko tko nužno mora svojim životom i svojom umjetnošću prevladati banalnost i tragiku društvenog opstanka. Estetska autonomija modernog umjetnika u Kovačevim se djelima razrješava brochovski kao etički smisao čovjeka u graničnim situacijama. Ključ za razumijevanje Kovačevih djela otuda nikad ne može biti reduciran na puku političku alegoriju kao omiljeno sredstvo disidentske književnosti druge polovine 20. stoljeća u Istočnoj Europi. Roman Kristalne rešetke doživio je iznimnu recepciju u Švedskoj. No, problem je u tome što je kritičko vrednovanje Kovačeva književnog stvaralaštva ipak ponajviše ostalo u sjeni spomenute redukcije. Kristalne rešetke vjerojatno su stilski vrhunac Kovačeva spisateljskog umijeća, uz naravno, roman Grad u zrcalu. U njemu je prikazana atmosfera umjetničkog otpadništva i boemstva Beograda 60-ih godina 20. stoljeća, psihološki portretiran obrazac komunističkog strahovlašća kao predigre etničko-političkog raspada Jugoslavije i, posljednje ali jedino važno, zatvoren krug književno-biografske avanture pisca koji radikalno raskida s jednom epohom bešćašća i mahnitosti, odlazeći u svoju arkadijsku osamu. Radnja romana završava se Titovom smrću i proročkom vizijom slikara Gabrijela: „Ne plašim se onoga što je bilo nego onoga što dolazi!“ Prisjećam se njegovih posljednjih riječi u telefonskom razgovoru koji smo vodili nedugo prije njegove smrti. Najmanje je bilo govora o čudovišnoj bolesti s kojom se borio a da joj se nije pokorio. Govorili smo o esejima Ortege y Gasseta O ljubavi i posljednjim rečenicama s kojima pisac završava svoje djelo. Mogućnost promjene onoga što je napisano odgovara iluziji novoga života, onoga što je na tragu sv. Augustina utkano u njegov roman Uvod u drugi život. Što je napisano jednom više se nikad ne može otpečatiti. Pred kraj našeg razgovora, usput spomenuvši bolest i metode vlastita liječenja, rekao je: „Žarko, ja sam ti spaljena zemlja.“ Na ishodu eseja o ideji ljubavi i umjetnosti na Zapadu, Ortega y Gasset kaže: Živimo u vrijeme univerzalnoga sumraka. Čitav jedan dio svijeta umirući tone obasjan svečanom agonijom. Već dotiče užarena plamena kugla hladan, zeleni rub svojeg nemirnoga groba. Ali ipak ostaje tračak svjetlosti… Kovačeva svjetlost u mislima i riječima važnija je od zasljepljujuće praznine koja nas prožima i guta u ovom svijetu spektakla i ništavila. S njegovim djelima sve iznova dobiva smisao, riječi trepere, život buja, blistavi gradovi otvaraju svoja vrata strancima. Sve se iznova rađa i sve ima svoje vrijeme. Kovačevo je vrijeme satkano od kristala i zrcala, vrijeme koje nikad nije prošlo i koje uvijek iznova dolazi kad se nenadano pojavi misao da umjetnost treba ljepotu kao što čovjek treba mnogo više od kruha i vode. Vrijeme koje se približava i odlazi u daljinu s tračkom neugasive svjetlosti…

June 15, 2025
„Pustinja raste“

„Pustinja raste“

1. Pustinje odašilju značenja neizmjernosti i beskraja. U njima raste entropija. Sve postaje glatko i nepronično. I sve se odjednom u svojoj razlikovnosti tako izjednačava da sam pogled na horizont pod svečanim suncem agonije ima nešto od smirenosti i ravnodušnosti. Pjesnici pustinja su poput Saint-John Persea ljudi bez napasti izvanjskog. Njihove su težnje sapete pod bisage deva ploveći kroz zvjezdanu noć u nepoznato, premda je smjer te putanje isti kao i u osvit svijeta kad je sve još mirisalo po mlijeku nevinosti. Jezik pustinja prepoznaje se po suzdržanosti i jedinstvenoj sreći da u tom arhipelagu mističnih gradova od sadre i devina izmeta ne postoji ništa drugo osim vjetra i tišine. Nešto od toga nalazimo u Deleuzeovu razmatranju o „pustim otocima“. Za razliku od zemaljskih zemljopisnih otoka ovi se odlikuju svjetovima mašte i divne usamljenosti negdje „na kraju svijeta“. (Gilles Deleuze, L’Ile déserte et autres textes (1953-1974), éd. David Lapoujade, Paris 2002.) No pusti otoci ne mogu se mjeriti s pustinjskim prijevojima u njihovoj beskonačnoj samoći u gibanju putnika spram mora. Pustinja se dakle otvara kao „nemogućnost mogućnosti“ na dva načina: prvo kao ograničenost gibanja i življenja u njoj na način lutanja i traganja za izvorima preživljavanja i drugo kao distopijsko mjesto napuštenosti bez kraja. Pustinja ne postoji; ona postaje razlogom bijega iz entropije koja raste u neizmjerno. Pustinje se ne može voljeti. Može ih se jedino smatrati posljednjim pribježištem pred nasrtajem vjetra nihilizma, kojim je zapadnjačka metafizika osvojila svijet i pretvorila ga u industrijske pustare i apokaliptička svratišta za talog svijeta. No ono jedino što pustinja ima kao svoju „bit“ više od bilo kojeg drugog fenomena zemaljske opstojnosti, jer more je čista vječnost i prolaznost i ništa više, onaj je osjećaj beskonačnosti koji nastaje u podne i u ponoć, kad su stvari u svojoj ravnodušnosti homogene, a ništavilo zaustavljeno u nultoj točki mišljenja. 2. O toj beskonačnosti ne možemo više govoriti matematički ni informacijski, kao što je to moguće kad je posrijedi entropija. To je beskonačnost koja proizlazi iz beskrajnosti. Prvo je određeno iz vremenitosti „čovjeka“, što nalazimo u Descartesovim Razmišljanjima o prvoj filozofiji iz 1641. godine, kad mora pretpostaviti besmrtnost duše da bi mogao izvesti prvo načelo metafizike subjektivnosti cogito ergo sum. (René Descartes, Razmišljanja o prvoj filozofiji, Zagreb 1993. S latinskog izvornika preveo Tomislav Ladan.) Drugo se pak ne može izvesti nikako drukčije do iz intuicije prostornosti prostora u kojemu ne možemo zamisliti početak i kraj, baš kao u mistika Angelusa Silesiusa kad kaže: „Kamo se god okrenuo nema ni početka ni kraja, ni središta ni kruga. […] Duša ima dva oka: jedno usmjereno vremenu, a drugo vječnosti.“ (Angelus Silesius, Cherubinischer Wandersmann, Stuttgart 1984.) Zašto govorimo o odnosu beskonačnosti i beskrajnosti polazeći od ljudske sumjerljivosti vremena i prostora? Zato što je i sam pojam „čovjek“, a to je bjelodano u slavenskim jezicima, onaj koji se odnosi na Zemlju, dakle nešto kao pozemljar. Evo kako to razjašnjava Tomislav Ladan glede podrijetla riječi „čovjek“: Čovjek u indoeuropskim jezicima: – grčki – anthropos – latinski – homo – talijanski – uomo – francuski – homme – španjolski – hombre – gotski – manna – staronordijski – madhr – švedski – man, manniska – engleski – man – njemački – Mensch – staroslavenski – človekь – ruski – čelovek – sanskrtski – manu-. Za pojam čovjek uopće pretpostavlja se korijensko značenje „onaj tko je zemaljski ili smrtan“, na što upozorava i semitsko Adam (koji je od crvene ili zakrvavljene zemlje), te latinski homo (humus – zemlja, te otuda hemo-homo), dok u Homerovu grčkome imamo epihthonioi anthropoi – ljudi pozemljari, za razliku od epouranioi theoi, što su nebesnici bozi. […] Slavensko-germanska skupina (monž-man) u izvornoj je svezi s korijenom *men (misliti), pa je čovjek-muž, zapravo „onaj koji misli“, za razliku od žene, koja je „ona što rađa“, ili rađalica/roditeljica. Međutim, ako bi upitni korijen muž/man bio prema latinskom manus (ruka), onda bi čovjek bio tek onaj koji radi rukama ili naprosto rukorađa – manualac. (Tomislav Ladan, Riječi. Značenje, uporaba, podrijetlo, Zagreb 2000.) No u uporabi riječi „čovjek“ u slavenskim jezicima nailazimo i na ono što mišljenje ljudske egzistencije povezuje s vremenom, a to je „vijek-vjek“. Ono što je vjekovno i što vjekuje jest vječnost kao nadilaženje vremenitosti ljudskog, konačnog vijeka. I kad se vrijeme sabire u svojoj izvornoj vremenosti s „čovjekom“ se zbiva ono podobno i ugodno vrijeme koje se vrti u krugovima poput grčke Ananke, što spominje Platon u onom zagonetnome mitu na kraju Politeie (621 a). (Platon, Država, Zagreb 1977, 326. Sa starogrčkoga preveo Martin Kuzmić. Prijevod redigirao Damir Salopek.) 3. Čovjek se u beskonačnosti i beskrajnosti ne odnosi tek spram sama sebe. On je nužno upućen na ono što ga nadilazi i omogućuje mu smislenu egzistenciju u promišljanju vremena kao događaja u kojem se sabire njegov „bitak“. Nigdje se ne može krenuti bez samosvijesti koja „čovjeku“ određuje granice njegova putovanja. Ovo su istodobno i granice njegova svijeta, jer iako je taj i takav „svijet“ u njegovu jeziku ograničen i faktičan, on se u slici apsolutne konstrukcije tehnosfere rasprostire i vremenuje izvan svih granica, u beskonačnosti koja potrebuje beskrajnost kao što bitak potrebuje vrijeme da bi uopće moglo doći do stapanja onog što je izvorno Jedno, ali mora pasti u „vrijeme“ i umnožiti se u beskrajnoj pustinji elementarnih čestica, da bi sve iznova postalo sjedinjeno. Podrijetlo riječi „čovjek“ pokazuje nam sudbinsku isprepletenost Zemlje, mišljenja, vremena i smrti. Naše je vrijeme u mahnitom tehničkome nihilizmu izvrtjelo svoje, dospjevši do kraja mogućnosti koje stoje pred „čovjekom“ kakav bijaše stvoren i otvoren u metafizici Zapada i svijeta uopće. Preostaje „transverzalno“ misliti ono čega nema, što nije Ništa, ali nije ni bitak. U tome valja vidjeti novu veličajnost onog demonskoga što preostaje od „čovjeka“, a što još jedino vrijedi spasiti od nadirućih pustinja koje rastu u neizmjerno.

June 14, 2025
Epohalnost koja nadilazi vlastite sjene

Epohalnost koja nadilazi vlastite sjene

1. Jedini matematičar i filozof znanosti koji se mogao „mjeriti“ s Einsteinom u promišljanju temeljnih pitanja kozmologije kao fizikalne znanosti i kao ontologijske „velike priče“ koja pripada onome što od predsokratskih Grka nazivamo filozofijom bio je Alfred N. Whitehead, autor veličajne knjige Proces i realnost iz 1929. godine. U njoj uspostavlja osnove za razumijevanje pojma događaja (event) koji će u svojoj „ontologiji postajanja“ 1968. godine u djelu Razlika i ponavljanje preuzeti i preusmjeriti Gilles Deleuze s pojmom virtualne aktualizacije. Oba su mislioca nužni za razumijevanje onog što nazivamo tehnosferom. (v. Žarko Paić, Tehnosfera, sv. II: „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018.) Često se zaboravlja da je Whitehead, a ne Bergson, razvio dalekosežne konzekvencije onog što povezuje suvremena astrofizikalna istraživanja svemira s pitanjem filozofijske kozmologije o smislu i svrsi „stvaralačke metafizike“ koja nas i nadalje opsjeda jer smo misaona bića i egzistencijalno usmjereni spram ireverzibilne budućnosti. No, osim toga „fatalnoga“ događaja kao temeljnog filozofijskoga pojma 20. stoljeća koje je Heidegger razvio u svojem mišljenju zgode (Ereignis) počevši od 1936. godine, čini mi se da je još jedan pojam možda i poticajniji za promišljanje baš „sada“, u trenucima kad u trećem desetljeću 21. stoljeća svjedočimo kako zahvaljujući vizualizaciji svemira s pomoću megateleskopa James Webb dolaze u pitanje mnogi teorijski postulati o tzv. Velikome prasku ili nastanku „našega svemira“. Taj pojam Whitehead naziva „kozmičkom epohom“ i posve je bjelodano da je posrijedi drukčije shvaćen odnos kozmologije i ontologije, odnosno kozmosa i vremena negoli u Einsteina i Heideggera. Budući da sam o tome ekstenzivno pisao u sklopu promišljanja filozofijske i znanstvene genealogije tehnosfere, ovdje je dostatno kazati sljedeće. „Kozmička epoha“ upućuje kao i po analogiji s Platonovim Timejem da Whitehead nadilazi tradicionalno razumijevanje i kozmosa i vremena na taj način što Boga poima kao „estetskoga demijurga“ koji je, doduše, rekao bi Leibniz, „programirao i uskladio“ kozmičke satove s ljudskim umnim sposobnostima zamjećivanja vremena kao razlike između kontinuuma u ekstazama ili dimenzijama prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, ali je umjesto nužnosti i predodređenosti „sudbine“ ostavio mogućnost da njegovo djelo ne bude dovršeno zauvijek, već se u stalnim mijenama „kozmičkih epoha“ ono vječno i beskonačno neprestano zbiva kao događaj u procesu „novoga“. Epohe su, da to sažmemo uz pomoć AI za Whiteheada sljedeće. „U filozofiji Alfreda Northa Whiteheada, “kozmička epoha” odnosi se na određeno, konačno i samostalno razdoblje u golemoj, međusobno povezanoj stvarnosti koju je nazvao “nexus” ili “društvo”. Zamišljao je naš svemir, zajedno s drugim potencijalno postojećim epohama, kao da postoje unutar ove šire, sveobuhvatne stvarnosti. Whiteheadov koncept kozmičkih epoha dijeli neke sličnosti s hipotezom multiverzuma u suvremenoj kozmologiji, posebno ideju o višestrukim svemirima ili epohama koje postoje uz naš.“ 2. Epohalnost je, dakle, za razliku od tzv. trajanja vremena u okviru teorije relativnosti kao objektivnoga korelata kretanju mase i energije izvan bilo kakve tzv. ljudske subjektivnosti i njezinih parametara „doživljaja“ vremena koje mjerimo egzaktno s pomoću matematičkih veličina u kronometarskim pojmovima sata, minute, sekunde itd. ono što pripada događaju unutar „sveobuhvatne stvarnosti“. Multiverzum, pak, ne smijemo nipošto miješati s navadama tzv. policentrične i postmoderne kozmologije i epistemologije po kojima bi Mnoštvo bilo prethodeće Jednome i tako bi neutraliziralo i suspendiralo stare predsokratske i uopće klasične metafizičke teorije nastanka i širenja svemira. Za razumijevanje epohalnosti nužno je imati u vidu ovaj odnos sveobuhvatne stvarnosti koja u svojoj prostorno-vremenskoj ireverzibilnosti povezuje pojmove vječnosti i beskonačnosti s onima prolaznosti i konačnosti. Tradicionalna metafizika, primjerice Parmenida, to bi sažela kao razliku bitka kao postojanosti i trajnosti i bića koje osim božanskoga temelja i uvjeta mogućnosti nastanka drugih bića jest prolazno, propadljivo i smrtno. Epohalnost je otuda konačnost u stalnoj mijeni kozmičkoga vremena koje nije ni „objektivno“ niti „subjektivno“, već se u mnoštvu kao multiverzumu pojavljuje svagda kao razlika i drugost. Epohe ni u povijesno-metafizičkome značenju ljudske povijesti nisu istovjetne jer se odnose na događaje koji proizvode različita stanja bića. Mnoštvo nije stoga nikakva inertna masa istovjetnih konfiguracija u svemiru, primjerice galaksija. Ono što je svojstveno i gotovo isto i u Whiteheada i srednjovjekovnoga teologa Dunsa Škota jest da je ovaj multiverzum dokaz beskrajne različitosti bića koja u svojoj partikularnosti čuvaju ono isto i zajedničko što pripada Bogu u smislu kontingencije i da je upravo to razlog zbog čega osim četiri skolastičke transcendentalije (jednog, dobroga, istinitog i bića) ona peta (lijepo) nije na posljednjem mjestu po ontologijskome i logičkome rangu, već ima posebno mjesto nečega što i sv. Toma Akvinski i James Joyce nazivaju epifanijom. Nikad ne bi Whiteheadu palo na pamet da u ime tzv. fizikalizma ili kozmologijskoga znanstvenoga pozitivizma proglašava ljudsko osjećanje vremena „subjektivnom zabludom“ koja kao nema nikakve „objektivne“ validnosti za procese kozmo-geneze. To naglašavam stoga što čovjek unatoč svekolike svoje apsolutne umišljenosti i antropocentričke taštine gospodara nad svemirom, što prethodne epohe poput klasične grčke i srednjovjekovnoga kršćanstva nisu ni po čemu bile, ipak ima nešto što ga izjednačava sa svime onime što je pripadno prema teologijskim kriterijima samo značajkama Boga. I to je ono što neporecivo tvrde i filozofijski skeptični Grci i skolastički smjerni kršćani srednjega vijeka, i novovjekovni pozitivisti i moderni, postmoderni i suvremeni scijentistički nadahnuti tehno-deterministi. Čovjek je u okviru multiverzuma kao događaja razlike „kozmičkih epoha“ ono biće koje djeluje kao i Bog jer ga pokreće moć i estetska nesvodivost samostvaralačke avanture života bez koje ne postoji nikakav svijet i bez koje čovjek postaje kako to genijalno mitopoetski iskazuje poljski književnik Bruno Schulz u pripovijesti „Kometa“ ꟷ „arhivski broj u velikoj registraturi neba“. 3. Što označava riječ epoha? Evo. Epoha (grč. ἐποχή: zastoj; razdoblje; položaj). Doba, razdoblje; vremenski odsjek obilježen nekim određenim stanjem, događanjem, razvojem ili omeđen određenim vremenskim granicama, pa zato svagda govorimo o epohi nečega poput znanstvenih otkrića, svjetske trgovine, političkih revolucija, razvitka tehnologije itd. Iz svega je razvidno da se epoha i epohalnost razumiju iz povijesnosti vremena kao događaja koji pretpostavlja svoj pravocrtni ili kružni model kretanja. To znači da je epoha izraz kojim se ono što pripada biti vremena svodi na svezu događaja i doživljaja vremenske jednokratnosti i neponovljivosti. Vrijeme se stoga u svim „epohama“ od onih iskonskih do naše začudne tehno-epohalnosti razumije kao ireverzibilnost ne tek ljudskoga postojanja, već kozmičkoga zastarijevanja i vječne novosti. Nitko nikad nije u povijesti imao bilo kakve zabludne misli da je vječan u svojem smrtnome tijelu i da će biti besmrtan u smislu nadilaženja svoje vlastite epohe. Jednokratnost i neponovljivost, međutim, ne znače da je „kozmička epoha“ o kojoj govori Whitehead osuđena na neizbježnu propast i iščeznuće. Svaka se epoha posvjedočuje kao ireverzibilni trag u kontinuitetu vremena i prostora te u sebi ima zaokruženu sveobuhvatnost prošlosti, sadašnjosti i budućnosti kao cjelinu svih duhovno-materijalnih očitovanja. Ni jedna epoha, pa tako ni ona koja će doći nakon ove neumitne „toplotne smrti“ našeg svemira za približno 5-6 milijardi godina, jer prema postavkama Rogera Penrosea koje se podudaraju i s tezama Whiteheada iz Procesa i realnosti prije „Velikoga praska“ i nastanka našeg svemira postojao je najvjerojatnije i događaj jedne kozmičke epohe koja je prethodila nastanku našega svemira, što ujedno znači da je ideja vječnosti i beskonačnosti svemira kao multiverzuma uvjet mogućnosti govora o „stvaralačkome dobu metafizike“ koje pretpostavlja umjesto teizma i ateizma, govora o stvaranju svijeta iz Božjega uma i njegove negacije, ono što je prema mojem razumijevanju istodobno i bit tehnosfere. To je autopoiesis ili samostvaralačka kozmo-tehno-geneza multiverzuma koja ne potrebuje više u mišljenju sveobuhvatne stvarnosti ni izvanjskoga nepokretnoga pokretača od Aristotelova boga do Boga u teologijskim zamislima sv. Tome Akvinskoga, ni unutarnjega regulatora i nadziratelja svih kozmičkih i ljudskih procesa razmjene materije, energije i informacija, Autopoiesis je samostvaralačka „volja za moć“, samoproizvodni događaj kojim informacija stvara novu informaciju, posvemašnja otvorenost svih svjetova bez prvoga uzroka i posljednje svrhe, kaosmos i carstvo vječne kontingencije. Da, a što ćemo onda s onom zagonetnom i ujedno tako misaono jezgrovitom izrekom koja pripada uistinu teoriji relativnosti Einsteina na najvišu potenciju: Bog se ne kocka? Autopoiesis predstavlja riješenu zagonetku ne samo filozofijske kozmologije kojoj je, unatoč svoje „mržnje spram filozofije“, pečat u suvremenosti udario Stephen Hawking kad je jednom rekao da je za nastanak svemira ideja Boga nepotrebna, a time i njegovo „aktivno djelovanje“ u tom procesu stvaranja. Ipak, ideja Boga je nužnost, providnost, volja, vladavina reda i smisla, svrhovitost i skladnost, vječnost i naposljetku mišljenje kao dar koji se prima i koji može postati ono što pripada samoj ideji tehnosfere kao kraj čovjeka i njegova svijeta upravo sredstvima njegove težnje za redom i svrhom, da paradoks bude potpun. Ideja Boga je, recimo to bez ikakve zadrške, upravo i samostvaranje i samoproizvodnja koja govori o apsolutu i sveobuhvatnoj stvarnosti u slijedu kozmičkih epoha čak i kad umjesto nužnosti sve postaje slučaj, a umjesto reda sve postaje kaos. Autopoiesis, međutim, nije vezan uz nikakvu izvanjsku i unutarnju „volju za moć“ niti uz postojanje pet vječnih transcendentalija od kojih je ona posljednja, peta, pulchrum, zapravo najveći izazov za mišljenje jer je za razliku od ostale četiri jedina koja se odnosi na proces stvaralačke i samostvaralačke moći duhovnoga bitka. Ono što se stvara i što pretpostavlja stvaratelja i stvoreno izvan metafizičke artikulacije bitka, bića i biti čovjeka nije ništa drugo negoli događaj vječne kontingencije postajanja „novoga“. Jer sve što pripada događaju u kozmologijskome smislu jest ono što je klasična ontologija s Aristotelom određivala kao „vječno sada“ (nunc stans), ali onkraj ekstaze ili dimenzije vremena koju nazivamo sadašnjošću. Zato je sve danas svagda „aktualno“, jer actualitas je istodobno potencijalnost i kontingencija, koja ima svoju istinsku vremenitost u onome što označava pojam bez kojeg nema tehnosfere. Riječ je, naravno, o virtualnosti. Samostvaranje svemira je ne samo najvjerodostojnija pretpostavka teorije multiverzuma, već i bit tehnosfere kao vječne virtualne aktualizacije s kojom nije tek posrijedi vladavina tzv. umjetne inteligencije kao umjetnoga LOGOSA. Umjesto toga, riječ je o auto-poietičkome horizontu događaja kojim se u prostoru-i-vremenu oblikuju različiti i drugačiji svjetovi u mnoštvu prošlih, sadašnjih i budućih kozmičkih epoha. Bog se ne kocka jer samostvaranje nije nužnost nastanka novoga, već slučaj jedinstvenoga i neponovljivog događaja za kojeg se naše mišljenje, kako bi rekao Heidegger u Što znači misliti?, tek treba pripremiti i za koje je još uvijek sve na kocki: i kraj svijeta (dies irae) i nastanak novoga svijeta onkraj svih zakonitosti i sustava ovog još uvijek postojećega, najgoreg i najboljeg od mogućih drugih svjetova, da na kraju svedemo onaj Leibnizov kozmologijski optimizam na zadanu mjeru odmaka od svekolike vjere u stvarnost koja je uvijek pitanje perspektive, a ne apsolutne objektivnosti kao vrhovne fikcije jedne zastarjele metafizike.

June 13, 2025
U začaranome krugu

U začaranome krugu

1. Pierre Klossowski, autor jedne od najinventivnije napisanih knjiga o Nietzscheu naslovljene Nietzsche i začarani krug (Nietzsche et le Cercle Vicieux) iz 1969. godine, posvećene Gillesu Deleuzeu, u prvome dijelu „Borba protiv kulture?“ postavlja na samome početku razmatranja odlučujuće pitanje: „Je li ‘filozof’ danas još moguć?“ (Pierre Klossowski, Nietzsche et le Cercle Vicieux, Mercure de France, Pariz, 1969., str. 19.) Očito je da se uloga filozofa u suvremenosti više ne može smatrati presudnom u oblikovanju života. Ono što nazivamo „kulturom“ kao socijaliziranim oblikom metafizički shvaćenoga duha ovu figuru mišljenja „udomaćuje“, postavljajući je u demokratski niz ulančanih likova iz društva spektakla. „Filozof“ postaje dio kulturnoga pogona kao „intelektualac“, proizvoditelj ezoretičnih i hermetičnih diskursa, ili se sklanja pod odore akademski posvećenoga života. Tako se njegova moć odvija bez većeg utjecaja na događaje u svijetu politike, pa čak i kulture. No, pitanje koje postavlja Klossowski ne odnosi se toliko na stanje stvari u tzv. aktualnosti koliko na ono što je iz biti filozofije kao metafizike na njezinome kraju prodrlo u strukture nihilizma. A one su utoliko čvršće ukoliko su poduprte kulturom kao „svijetom vrijednosti“. Na stranu to što biti „filozof“ nije ništa samorazumljivo. Sve je to, pak, i sam Nietzsche opisao, rekavši da ovaj tradicijom označeni lik mudraca ima značajke „rijetke biljke“ neusporedive s bilo čime i bilo kime u dosadašnjoj povijesti. „Filozof“, dakle, nije netko tko tek izvanjski pronosi bit filozofije u svijetu kao sofist, što je već u Sokratovo vrijeme u Grka označavalo misaonoga pervertita i stručnjaka za „jezične igre“, da se poslužimo pojmom kasnoga Wittgensteina. Ne, „filozof“ nije ništa unaprijed određeno. Čini se da biti filozofom znači tek zaslužiti biti u misaonome krugu kao netko tko misli i živi bez ikakvog kompromisa sa svime onime što pripada čarima zbiljskoga svijeta. Za Nietzschea nema nikakve sumnje: filozof nije usporediv sa znanstvenikom, a ponajmanje s religioznim duhovnjakom. Pitanje o tome tko jest filozof i je li on uopće moguć u suvremenosti pretpostavlja povijesno-epohalno razlaganje i izlaganje filozofije. No, baveći se Nietzscheom u prethodnome poglavlju i njegovim obratom u biti metafizike, mogli smo razabrati da usuprot platonizma kao „sudbine“ zapadnjačke metafizike valja poći ne od ideje, već od utjelovljenoga ili živućega „subjekta“ onoga što filozofija uopće „jest“. Ovaj obrat od ideje spram života u njegovoj dramatskoj složenosti podaruje i odgovor na pitanje o mogućnostima da „filozof“ opstane i u vremenima „nihilizma trećega stupnja“ koje određuje vladavina tehnosfere. Nismo rekli da je „filozof“ moguć i u našim vremenima. Naprotiv, rekli smo da je njegova mogućnost ono što iziskuje promišljanje. Biti-moguće nije isto što i mogućnost bitka u doba koje umjesto ontologije na prijestolje postavlja kibernetiku. Kada, dakle, umjesto ontogenetskih procesa u „prirodi“ prisustvujemo tehnogenetskim konstrukcijama u „kulturi“ kao umjetnome životu (A-life), filozof se nužno mora razračunati s mogućnošću koju je najavio Nietzsche u Tako govoraše Zaratustra (Also sprach Zarathustra) iz 1883. godine i Volje za moć (Der Will zur Macht) iz 1901. godine. Posrijedi je figura „nadčovjeka“ (Übermensch). Razumjeti vrijeme u kojem filozofija i filozof gube vjerodostojnost pred prodorom tehnoznanstvenoga „duha vremena“ znači pokušati proniknuti razloge zašto se filozof više ne može održati na životu u svojoj „autonomnosti“ u odnosu na znanstvenika i religioznoga duhovnjaka. Zašto, umjesto autonomnoga poziva koji je u mitsko doba Grka nastankom filozofije stvarao mogućnost da sve druge duhovne djelatnosti budu dostojne vlastita poziva tek ako su filozofijski utemeljene, a što je doseglo u povijesti metafizike vrhunac s Aristotelom i Hegelom, filozof mora preuzeti lik umjetnika i od „filozofije“ očekivati da svoj spasonosni izgled pronađe u biti umjetnosti? Klossowski tvrdi da je Nietzsche svojim stavom spisatelja, a ne prosvjetitelja, odlučno stao na stranu pisanja protiv govorenja, onoga što određuje mističnu moć mišljenja bez neposrednoga dodira s Drugim. Riječi u pisanome tekstu poprimaju stoga više od riječi. One su živo svjedočanstvo performativno-konceptualnoga obrata u samoj biti metafizike jer nadilaze prolaznost i zaborav govora. Ali, ono što je ovdje najvažnije, jest da filozof počevši od Nietzschea nije više nikakva funkcija „svjetskoga duha“, ovlašteni zastupnik ideja koje djeluju u zbilji posredstvom onostranih načela gotovo nalik Bogu. Nietzschov slučaj jest paradigmatski početak borbe s nihilizmom „kulture“ koja se tijekom povijesti metafizike uspostavila kao vrhunska vrijednost i, paradoksalno, modernome svijetu „napretka“ u kapitalističkome društvenome poretku odredila smjer u kategorijama moralnoga opravdanja života. Ova „borba“ ne može se svesti tek na sukob s institucijama i društvenim normama. Naprotiv, njezina je tajna u singularnome događaju vođenja života. S onu stranu razlike ideje i pojave život struji poput nevidljive rijeke. Sam neponovljivi život čovjeka koji teži misliti svoje vrijeme radikalno, stvarajući „nove“ pojmove u preokretu „stare“ metafizike, vrijedan je življenja tek ako se živi na način koji filozofiji podaruje opravdanje misaonoga stvaralaštva. I zato Klossowski, posve u duhu rastemeljenja i razdjelovljenja filozofije kao ozakonjene discipline s vladavinom logosa i odredbe čovjeka kao „animal rationale“, otpočinje s činom tumača koji ne tumači Nietzschea na način neutralnoga i školnički izvedenoga tumačenja. Njegova je nakana da Nietzscha oslobodi „ničeanizma“ drugim sredstvima, da polazeći od najteže misli o vječnome vraćanju jednakoga dospije do postavke o „začaranome krugu“ koji nije tek problem ontologijske naravi, već i fiziognomijske i fiziologijske, odnosno problem odnosa života kao fatalnoga događaja „bolesti“ i „zdravlja“ onoga što proizlazi iz ekstatičke tjelesnosti čovjeka kao umjetnika. (Pierre Klossowski, isto, str. 25-26.) Bolest prethodi zdravlju, a ne obratno; depresija prethodi događaju mišljenja koje nužno ne mora biti „pesimistično“, ali ne može se zanositi ulijevanjem lažnih nada čovječanstvu na njegovu putu u realizirani nihilizam metafizike. Što Klossowski želi ovime pokazati? Ništa drugo negoli da se događaj mišljenja ne izvodi iz praznine nastanka ideja u onostranosti. Misli su otjelovljene/utjelovljene. One se ne mogu izolirati od neurofiziologijskih procesa. Problem s kojim se ovdje suočavamo nije nipošto svediv na psiho-ontičke fenomene svijesti. Zahvaljujući psihoanalizi u 20. stoljeću oni su postali zaštitnim znakom masovne kulture kasnoga kapitalizma. To su narcizam, neuroza, psihoza, shizofrenija. Posve suprotno, u pristupu Nietzscheu susrećemo se u Klossowskoga s „karakteristično“ francuskim načinom vlastite borbe protiv duha kartezijanstva u modernoj kulturi. Nije stoga Nietzsche uz Heideggera dobio tek posvećeno mjesto novog „sveca u filozofijskome kalendaru“, kako bi to rekao Marx. Nešto je drugo ipak važnije. Iskustvo modernoga nihilizma obuhvaća obezvređivanje pojma „bitka“, „biti“ čovjeka i bića u cjelini. Kada se tome pridoda razotkriće egzistencijalne sudbine čovjeka u masovnome industrijskome društvu, susrećemo se s novim načinom životnoga samopotvrđivanja. Ono proizlazi iz upoznavanja tijela u svim aspektima: od mape organa, kože, duševnih fenomena ustrojstva-rastrojstva do estetizacije tijela u svrhu erotske privlačnosti. Tjelesnost se s Nietzscheom pojavljuje kao jezgra nove sinestezije kojoj je u središtu pojam intenziteta. Jer tek iz pojačanja onoga što predstavlja „bit“ korporalnoga obrata kao neprestanoga postajanja ili bivanja (devenir) drukčijim i Drugim, moguće je konstatirati da je moralno prosuđivanje tek „metafizički virus“ u mišljenju i znanosti. (Pierre Klossowski, isto, str. 26.) Što je u tom pogledu presudno za pokušaj mišljenja koji želi preokrenuti čitavu povijest metafizike i k tome još vratiti izgubljeno dostojanstvo onome što je bilo poniženo i uvrijeđeno, gotovo nepropitano u filozofiji od Platona do Hegela? Odgovor koji daje Nietzsche, a što za tumačenja Klossowskoga i Deleuzea ima posebno značenje, svodi se na kritiku pojma konstrukcije sustava. Filozofija je od novoga vijeka krenula isključivo tim putem. Svaki drugi trag koji je vodio natrag predsokratovcima, ako je tako nečega uopće i bilo do njemačke romantike s ranim Schellingom i Hölderlinom, osim Schopenhauerova mišljenja, bio je zatrt u korijenu kao preostatak iracionalne mitopoetike. U srazu s nastavkom racionalne ili prirodne teologije u teodiceji svjetskoga duha s Hegelom nikakva drukčija filozofija i nikakav drukčiji lik filozofa nisu mogli preživjeti. Nietzsche stoga pokreće radikalnu „borbu protiv kulture“, kako to izriče Klossowski. Ali problem nije u metodama borbe, već u njezinim ciljevima. Zašto? Iz jednostavnog razloga što su pojmovi cilja i svrhe (telos) oduvijek imali u sebi višak teologijskoga, a manjak ljudskog-odveć-ljudskoga. Biti-protiv-konstrukcije filozofije kao sustava znači otuda biti protiv ciljeva i svrha povijesti kao fikcije Boga i njegovih nadomjestaka. Umjesto toga, potrebno je pronaći protulijek metafizici sustava i metode polazeći od instinktivnosti, afektivnosti i intenziteta tjelesnoga događanja „bitka“ kao postajanja ili bivanja. Ništa više nema svoju postojanost. Sve se u sebi vrtloži i iznova vraća na položaj koji nije početak (arché) u smislu linearnosti povijesnoga zbivanja. Da bi se podnijela nepodnošljiva težina misli o vječnome vraćanju (bitka), da bi se onto-kronotopija kruga suprotstavila beskonačnosti gibanja spram budućnosti kao neponovljivosti, nužno je misaono ovu fatalnost podnijeti kao bol/patnju i od nje učiniti stvaralački događaj. U začaranome krugu metafizike vječnoga vraćanja svaki je trenutak života afirmacija užitka i intenziteta volje za moć. To je ono najčudovišnije, da sudbina iz koje proizlazi nihilizam mora biti proživljena i doživljena u singularnosti egzistencije. Samo je to istinski protulijek „kulturi“ kao konstrukciji filozofijskih sustava i metoda. Klossowski ide korak dalje u svojem tumačenju i postavlja na scenu ono što bismo mogli nazvati pitanjem tematske konkretizacije „subjekta“ kulture koja pronosi vrijednosti nihilizma. U polemologijskome diskursu, dakle, ovdje se radi o Nietzscheovu određenju „neprijatelja“ kojeg treba napasti svim filozofijskim sredstvima. Tko je neprijatelj? Za Klossowskoga, to su Nietzscheu ponajprije kršćanstvo, moral i filistinizam, odnosno „buržujstvo“ od čega se neodgodivo treba osloboditi. No, oslobođenje nije apstraktna fraza. Vlastite vježbe prevladavanja nihilizma postaju mjerom autentičnosti. I zbog toga je filozofija kao i u doba stoika odjednom postala pitanje života i smrti singularnoga pojedinca. (Pierre Klossowski, isto, str. 27-28.) Kako ovo valja protumačiti? Kao Nietzscheov protu-prosvjetiteljski pristup čovjeku kojemu se učeno ne propovijeda niti ga se drži za blaženoga idiota? Da, ali uz neizbježan dodatak: ništa nije postojano i sve je samo postajanje ili bivanje. Sve je u procesu stvaranja „novoga“ u krugu vječnoga vraćanja. Ta misao kao da je čudovišno strana modernome „napretku“ i „razvitku“ i kao da se još k tome smatra nekim reliktom metafizike predsokratskih Grka, s kojom odavno nismo više zbliženi. 2. Mitopoetsko mišljenje svoje „novo“ rođenje pronalazi u duhu romantike. Bez ikakvih ograda, riječ je o njemačkoj romantici koja nastoji sjediniti filozofiju i znanost s pomoću poetskoga kazivanja. Novalis i Hölderlin najbolji su primjeri ovog pokušaja prevladavanja metafizike i njoj podobnoga nihilizma. Francuska je romantika, tome usuprot, sva u mistici i ezoteriji, traganju za osjetilnom sinestezijom s onu stranu refleksivnosti uma (Nerval i Lautréamont). Kada Klossowski u tumačenju Nietzschea polazi od pretpostavke da je ključ njegove „borbe s kulturom“ sadržana u otvorenosti tijela kao dijagnostičke točke života bez ideologijske laži i krinke „ideja kao vrijednosti“, tada se pojavljuje nešto naizgled još uvijek nedostatno protumačeno. Poznato je, naime, da su i Hölderlin, ali i Nietzsche, imali za svoje misaono izvorište, orijentacijsku točku spram onog nadolazećega, shvaćanje o drevnoj „grčkoj državi“. Za Nietzschea je, prema Klossowskome, ona „postala opsesivnom fantazmom s onime što je nespojivo sa shvaćanjem kulture“. (Pierre Klosowsski, isto, str. 28.) Grkstvo i grčko mitopoetsko mišljenje kao „opsesivna fantazma“? Je li Nietzsche baš kao i Hölderlin bio doista „opsjednut“ nečim što se pojavilo kao spasonosno rješenje protiv kulta ropske kulture buržujstva i racionaliziranja bitka? Nema nikakve sumnje da je odgovor potvrdan. Naravno, ako pojam „opsesivne fantazme“ lišimo psihoanalitičkih obrazaca mišljenja i stvari postavimo s noge na glavu. „Opsjednutost“ je nešto što pripada intenzitetu singularnoga događaja mišljenja. Iako su i Hölderlin i Nietzsche na kraju završili s onu stranu razuma u doslovnome smislu, oboljeli od teških psihičkih bolesti, kao što je istovjetan slučaj s njiihovim nesvodljivim dvojnikom Antoninom Artaudom u 20. stoljeću, sve je to nespojivo s radikalnim shvaćanjem mišljenja kao kazivanja o obratu iz biti metafizike. (Vidi o tome: Jacques Derrida i Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2000. i Žarko Paić, „Dođi, o kraljevstvo nerođenoga: Antonin Artaud i postmetafizičko insceniranje umjetnosti kao života“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 273-313.) A ona je ionako sama po sebi ono što pjesnik Fernando Pessoa naziva „pritajenim ludilom“. Iskon (arché) u grčkoj filozofiji i umjetnosti imao je još jednog velikog poklonika u 19. stoljeću, premda je on bio sve drugo negoli romantičar čak i u mladenačkim danima. Posrijedi je, dakako, Karl Marx, koji ideju komunizma ne zadobiva niotkuda drugdje negoli iz izvora onoga što Klossowski naziva „grčkom državom“, tom mitskom projekcijom polisa u nadolazeće doba izvan logike djelovanja kapitalistički organizirane ekonomije, politike i kulture. Mahnitost je, dakle, nešto istodobno izvan sustava i unutar njega, baš kao što je to i s biti nihilizma s kojim Nietzsche vodi ustrajnu filozofijsku borbu. Zašto uopće ta silna strast i oduševljenje za nečim što je povijesno-epohalno odavno minulo? Odgovor koji nudimo jest sljedeći. Zbog toga što je čitava metafizika zapadnjačke povijesti nakon mitske „grčke države“ nezadrživ put u kraljevstvo čistoga nihilizma. Preostaje sjećanje na izvore koji još nisu zamućeni. Nije ovdje posrijedi nikakvo idealiziranje nekog „zlatnoga doba“, a niti mistifikacija onoga što pronalazimo u predsokratovaca i u Platona. Možda je pravi odgovor u tome što Grci za razliku od Rimljana nisu poznavali riječ za „kulturu“. Od početka „kultura“ ima značenje nečeg artificijelnoga, čudovišno neljudskoga, i što je najvažnije gotovo beživotnoga. Zato je njezino kraljevstvo svagda u pripitomljavanju divljega, u racionaliziranju strasti, u discipliniranju tijela, u porobljavanju iskonski shvaćene slobode čovjeka kojemu njegovu „bit“ ne daju bogovi ni Bog. Čovjek ju zaslužuje sam u borbi za životno postajanje ili bivanje iz dana u dan, herojski žrtvujući banalnost svakodnevice u slavu onoga uzvišenoga. U odnosu na mnoge druge pristupe „grčkoj državi“ u Nietzschea, u Klossowskoga se suočavamo s nečim krajnje aporetičnim i paradoksalnim. Pitanje o „opsesivnoj fantazmi“ nije pitanje koje unaprijed smjera odgovoru kao putu prosvijećene svijesti koja se oslobađa svih privida i opsjena na putu spram apsoluta kao sinteze svih razlika i suprotnosti u povijesnome razvitku. Naprotiv, to je pitanje o nužnoj „opsjednutosti“ mišljenja kao življenja u začaranome krugu ideje o vječnome vraćanju jednakoga. Biti-oslobođen od privida, na kojemu počiva ideja umjetnosti kao stvaranja „novoga“, znači postati nitko i ništa u pogonu društva spektakla. Iz njega proizlazi nastanak homogene i prazne svjetske „kulture“. Nietzsche uistinu ne pripada privrženicima „napretka“, iako nije „nazadnjak“. Njegovo se mišljenje ne može svesti na zagovor „grčke države“ kao spasonosnoga rješenja, jer je već pred kraj života u fragmentima Volje za moć samokritički priznao koliko je i sama mistifikacija „iskonom“ gotovo podjednako porazna kao mistifikacija „aktualnošću“. No, ostaje problem koji su Grci od svih povijesno-epohalnih naroda jedini uvidjeli: da je, naime, tragika i tragičnost ono što umjetnosti kao istinskome življenju podaruje najveći mogući izgled spasonosnoga. Kada to imamo u vidu, postaje nam bjelodano zašto tzv. fiziognomiju mišljenja jednog „filozofa“ na kraju metafizike treba iznova protumačiti kao „slučaj“ s kojim svako buduće bavljenje „filozofijom“ mora položiti račun: ima li filozof mogućnosti da još „bude“ u doba koje Heidegger na jednom mjestu Uvođenja u metafiziku (Einführung in der Metaphysik) iz 1935. godine naziva „mahnitošću bez utjehe oslobođene tehnike“ („trostlosen Raserei der entfesselten Technik”)? (Martin Heidegger, Einfűhrung in der Metaphysik, GA, sv. 40, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1983., str. 28) Pitanje ima metafizički i egzistencijalni karakter odluke. Jer ako je odgovor negativan, onda se gubi mogućnost bilo kakvog spasonosnoga obrata svijeta. U čemu se ogleda jedinstven pokušaj Klossowskoga da Nietzschea protumači kao vlastitu fiziognomiju umjetnika izvan kanona, a da to ne bude ni puki narcizam drugim sredstvima, a niti, pak, blasfemija u proizvoljnostima glede filozofijskih temeljnih pojmova s kojima se suočavamo u susretu s Nietzscheovim mišljenjem? Zacijelo, nije to tumačenje poput Heideggerove kritike metafizike i nihilizma grosso modo. Ali ima dodirnih mjesta s tumačenjem Karla Löwitha s obzirom da je za obojicu vremenski karakter bitka u značenju vječnoga vraćanja jednakoga sâmo središte čitavog Nietzscheova filozofiranja. (Karl Löwith, Nietzsches Philosophie der ewigen Wiederkehr des Gleichen, F. Meiner, Hamburg, 1986.) Iako se njegova knjiga pojavila sedam godina nakon objavljivanja studije Gillesa Deleuzea Nietzsche i filozofija (Nietzsche et la philosophie) iz 1962. godine, njezina je „opsesivna“ moć mišljenja izvan struje još i danas ostala gotovo apartnom zgodom u povijesti uspjelih tumačenja Nietzschea. (Gilles Deleuze, Nietzsche et la philosophie, PUF, Pariz, 2014, 7. izd.) Da je tome tako možemo se uvjeriti izostankom dostojne recepcije ove knjige u filozofijskim interpretacijama. Paradoks je da knjiga ima gotovo kultni status, ali nedostaju primjereni prikazi i kritička analiza dosega njegova čitanja Nietzschea. Mnogo je više raspravljano i o Deleuzeu, te o Batailleu s obzirom na pristup temeljnim pitanjima Nietzscheova prevladavanja nihilizma. (Georges Bataille, Oeuvres complètes, tome 6 : La Somme Athéologique tome II – Sur Nietzche – Mémorandum – Annexes, Gallimard, 1973.) Razlog valja vidjeti u tome što se Klossowski gotovo doslovno „ničeanski“ svojim tumačenjem zaogrće stilom i načinom kazivanja filozofa-kao-umjetnika. Tako ispisuje pravi „postmoderni“ ogled-raspravu u kojoj iz ontogeneze postajanja ili bivanja vremena kao kružnoga gibanja sve protječe u kraljevstvu onoga što je zahvaljujući upravo njemu izašlo na vidjelo kao temeljni pojam Deleuzove rane filozofije 1960-ih godina, a uskoro i temeljnoga pojma čitavog Baudrillardova mišljenja. Taj pojam Klossowski uvodi u optjecaj upravo u kontekstu tumačenja Nietzscheove „filozofije“ kao estetske metafizike s ciljem objašnjenja svijeta kao umjetnosti. Taj pojam jest ─ simulakrum. (Vidi o tome: Daniel W. Smith, „The concept of the simulacrum: Deleuze and the overturning of Platonism“, Continental Philosophy Review (2006) DOI: 10.1007/s11007-006-3305-8 https://philarchive.org/archive/SMITCO-5v1) U Platona, naime, postoji razlikovanje između dvije vrste „slika“ (eidola): (1) „kopije“ (eikones) u kojima vidimo unutarnju nalikovinu s idejnim ili idealnim modelom i (2) „simulakruma“ (phantasmata) u kojima imamo prividnu nalikovinu s izvornikom, ali je posrijedi bitna devijacija u odnosu spram prvotoga ili izvornoga. Na taj način, kao što to precizno pokazuje u svojem tumačenju David W. Smith, imamo dvostruke „slike-idole“: ikoničke kopije i fantastične simulakrume. Budući da se ovdje ne bavimo Deleuzeovom „ikonologijom“, a ni pojmom slike u Kosslowskoga, potrebno je tek uzgred spomenuti sljedeće. Razlog zbog čega obojica, a nadasve Deleuze, posežu za Nietzscheovim pojmom privida i idolatrijske funkcije mišljenja potječe iz osebujnoga tumačenja njegove glavne ontologijske postavke o platonizmu kao biti metafizike u preokrenutom obliku. Naime, preokret ili obrat ne svodi se tek na spuštanje ideja s neba na Zemlju. Nije to čak ni vladavina novog načela „imanentne transcendencije“ u oblikovanju svijeta kojim više ne upravljaju bogovi, Bog i neka mistična onostrana volja za moć. Načelo preokretanja ili obrata ne znači uvođenje „laži“ na mjesto „vječnih istina“, ili fikcija i nezbiljskih idola s kojima čovjek od pamtivijeka ispunjava religioznu želju za fetišizmom kao dokazom postvarenja svijesti. Ne, ni u kojem slučaju ne svjedočimo takvom prizemnom i plošnome pristupu. Već je i za Nietzschea u njegovim glavnim spisima Tako govoraše Zaratustra i Volja za moć pitanje „logike nadomještanja“ prvotnoga ili izvornoga s tzv. drugotnim ili izvedenim bilo postavljeno kao pitanje kako čovjeku i Zemlji vratiti ono što je tako velikodušno udijeljeno onostranosti. Uostalom, vratiti dug Zemlji znači početi misliti bez straha od pada u tehnički bezdan i beznađe. Drugim riječima, načela ideja ne mogu biti vodeće ako život u svojoj ekstatičnoj tjelesnosti ne predstavlja ozbiljenje intenziteta snaga i moći-biti na način vječnoga vraćanja jednakoga. Stoga se simulakrum ne može ni u Koslowskoga razumjeti drukčije negoli kao pitanje obrata ili preokreta metafizike u njezinoj „biti“. Simulakrum se odnosi na slikovno-figurativno mišljenje, na jezik metafora i samopokazivanja fenomena koji su svagda nevidljivi, ili bolje pripadaju onome što tradicionalno od Platona nazivamo fantazmatskim poljem upisivanja značenja. Ako bismo rekli da je to „svijet privida“ (Schein-Welt), kako to iskazuje njemačka spekulativna filozofija osobito u Hegela i Schellinga, ne bismo ipak bili posve u pravu. Privid i priviđanje pretpostavljaju sjenu stvari, što je čak neupitno i za najznačajnijeg mislioca figurativnoga obrata i tvorca „dijalektičkih slika“ kao što je to bio Walter Benjamin u 20. stoljeću. Bez sjene i udaljavanja ne može se dospjeti do pojma aure i njezinoga gubitka u doba tehničke ili mehaničke reproduktivnosti. (Vidi o tome: Mario Perniola, Art and Its Shadow, Continuum, London, 2000.) Međutim, privid nije nešto što se priviđa „subjektu“ pogleda i mišljenja kao što je to čovjeku. Ono „prividno“ proizlazi iz samoga karaktera bitka u vremenu vječnoga vraćanja jednakoga. Klossowski ulazi u tumačenje Nietzschea kao književnik i slikar, a ne kao „filozof“ koji u svojoj zaokupljenosti konceptualnim igrama mora imati u vidu nastanak pojmova i njihovu uporabu u različitim povijesno-epohalnim svjetovima od Grka, Rima, kršćanskoga srednjega vijeka, novoga vijeka, modernosti, postmodernosti i suvremenosti. To mu nipošto ne umanjuje moć intuitivnoga odnosa spram bitka i vremena. No, problem nije u prividnosti i prividu neke već uvijek opstojeće zbilje idejnoga svijeta onostranosti. Stoga simulakrum nije tek fantazmatsko polje „privida“ onoga jedino zbiljskoga i istinitoga, nego spoj ili sinteza eidolona i eikonesa nakon što je izvršen obrat u biti platonizma kao biti metafizike. Ono što se spaja jest kopija izvornika i njezin simulakrum. Pisanje označava upravo takav čin primata ove ontologijske „drugotnosti“, jer bez materijalnoga traga ne bi bilo kazivanja jezika u svojoj otvorenosti smisla. Ne dolazi, dakle, smislenost događaja apriorno, pa bi onda prema tome filozofija bila tek univerzalna semiotika „prirode“. Posve suprotno, sve je u događanju otvorenosti života kao slučaja singularnosti. Time simulakrum prethodi rodu i vrsti, kao što svaka jedinstvena i neponovljiva iznimka stvara „novo“ pravilo. Svijet se ontologijski gledano nasljeđuje; svjetovi u nastajanju pripadaju simulakrumu kao stvaralačkoj tehnogenezi. Razlika je u tome što je prvi način mišljenja pasivna sinteza refleksije i zamjedbe predmeta, a drugi aktivna analiza onoga za što još nemamo jezik kazivanja, primjereni konceptualni alat, a naposljetku ni one koji bi bili pripremni za takav poduhvat. U pravu je bio Heidegger kad je jednom rekao da smo još uvijek za Nietzschea nepripravni, da nam je mišljenje za taj događaj „osvita“ postmetafizike nepodesan. 3. Prema mjerodavnim izvješćima uključujući prepisku s različitim bliskim prijateljima, Nietzsche je, prema Klossowskome, „ekstazu vječnoga vraćanja“ doživio u kolovozu 1881. godine, u sanatoriju Sils-Maria. Učestale migrene pratile su ga do te mjere da je bolest imala stadij delirija kako je to, uostalom, ustanovio i Karl Jaspers, smatrajući da se time postupno teško oštetio rad mozga. Zbog toga Klossowski ustrajava na postavci o identitetu i razlici u samome mišljenju kao događaju koji „postaje izjednačen s patnjom, a patnja s mišljenjem. (….) Pati li samo mišljenje od svoje vlastite nesposobnosti da se aktualizira? Što tada pokreće patnju ili užitak? Mozak? Može li cerebralni organ uživati patnju tijela kojeg je funkcija? Može li tijelo iznova uživati u patnji svojeg vlastita vrhovnoga organa?“ (Pierre Klossowski, isto, str. 48.) Što možemo zaključiti iz ovih gotovo retoričkih pitanja? Ako se prisjetimo mnogih Nietzscheovih kritičkih opaski protiv Schopenhauera i njegova shvaćanja kako je, primjerice, tragička grčka umjetnost pesimistična, moglo bi se naizgled činiti da tjelesna patnja neizbježno vodi do takvih promišljanja. Međutim, Nietzsche se radikalno suprotstavlja bilo kakvom pesimizmu. Umjetnost za njega ne uči rezignaciji. Njezina je „funkcija“ da podari stimulans životu. Ali, uistinu je zagonetno još uvijek, unatoč procvata neurokognitivnih istraživanja, je li moguće sve što jest, dakle bitak, bit čovjeka i bića u cjelini svoditi na djelatnosti mozga kao mišljenja u sklopu duhovno-duševnih očitovanja tjelesnosti? Nietzsche se žestoko protivio dualizmima, kartezijanstvu, kantovstvu, ali ponaprije postavci platonizma kao biti metafizike da je tijelo u službi ideja ili duhovnih moći. Načelo koje pripada njegovu zahtjevu za prevrednovanjem svih vrijednosti jest regulacija odnosa između mozga, sebstva i tijela. Nije, dakle, patnja nikad tek tjelesno očitovanje boli koju registrira mozak zahvaljujući radu živaca, jer se njezin uzrok ne nalazi nikad izravno u tijelu sam od sebe. Uvijek je posrijedi interakcija između, kibernetički rečeno, sustava i okoline. Stoga nije ispravno reći da se patnja može smatrati uvjetom mogućnosti korporalnoga mišljenja nakon što je prekinulo i raskinulo s idejom kršćanske agonije i transcendencije „ovog ovdje“ tijela i života. Posve suprotno, patnja označava jedan modus osjetilnosti. Drugi je užitak. Oboje tvore ono što nije bitak, već bivanje ili postajanje (Werden, devenir). Klossowski neprestano varira temu Nietzscheove bolesti unutar postavke o rastemeljenju metafizički shvaćenoga tijela. Štoviše, njegovo nastojanje smjera pokazati kako je Nietzsche u „osobnome“ spisateljskome stilu posebno naglašavao kako su neke njegove knjige napisane pod utjecajem neizdržive patnje prouzrokovane bolnim napadajima migrene. Nije li to posredni dokaz da se mišljenje kao pisanje pojavljuje svagda u „sublimnoj“ funkciji izbavljenja duha/duše iz tamnice čudovišnoga raspada? Naposljetku, nije teško ne vidjeti koliko Freudova definicija kulture kao sublimnoga nadomjeska za opstanak vrste na razini životinjskoga preživljavanja ima dodirne sveze s Nietzscheovim promišljanjima razloga zašto mišljenje ne može biti nastavak svijesti i ideja drugim sredstvima. Kada piše, čovjek se usmjerava na misao, ali ga ne vodi spram cilja „ono“ nešto izvan njegove zatvorenosti u jezik i tjelesnost kao takvu. Ne možemo prijeći granice ovog trojstva mozga, sebstva i tijela da bismo postali bestjelesni anđeli, osim tehnogenetskim konstrukcijom umjetnoga uma i umjetnoga života (A-intelligence i A-life). Između somatskih i spiritualnih snaga nalazi se prostor-između. Kako ga odrediti? Klossowski pristupa Nietzscheu kao semiotičaru i estetskome fiziologu. Koristeći se pojmovima iz strukturalne lingvistike, semiotike i kibernetike poput Derridae i Deleuzea 1960-ih godina, dospijeva do „semiotike impulsa“ s kojima se mišljenje ne prikazuje kao „cerebralna aktivnost“, ali niti kao „stroj samosvijesti“. Ono što mišljenje čini jest složena operacija proizvođenja događaja u situaciji kada tijelo šalje impulse mozgu a ovaj ih dekodira kao patnju ili užitak. No, mjesto gdje počinje patnja i nastaje užitak nije u-tijelu, a nije ni u-mozgu. I patnja i užitak su sinestetska stanja koja nisu krajnji cilj (telos) mišljenja. Umjesto ove metafizičke iluzije teleologije i teologije, po kojoj Bog upravlja nastankom volje i svijesti kao svijesti o nečem, Nietzsche uspostavlja nultu točku radikalno „preokrenutoga platonizma“. Na ovome mjestu valja zastati. Razlog je onaj koji navodi Gilles Deleuze u spisu Logika smisla (La logique du sens) iz 1969. godine, baveći se problemom iluzije i antičke filozofije, točnije Platonom. Naime, Deleuze izričito tvrdi da iskaz o „preokrenutome platonizmu“ u Nietzschea valja razumjeti kao „zadaću njegove filozofije ili još općenitije kao zadaću svekolike buduće filozofije“.(Gilles Deleuze, Logique du sens, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1969., str. 292) Pritom Deleuze kaže da Nietzsche ne misli na dokidanje svijeta biti i pojava, nego na uspostavljanje novoga načina konstrukcije onoga što nadomješta bit i pojavu. Ovo nadomještanje, međutim, ne proizlazi više iz logike identiteta s kojom iza pojava stoje ideje i nevidljivo održavaju smisao postojećega svijeta. Umjesto toga, sve je u načelu preokreta ono što se ne može izvesti iz prvotnoga i uzroka, što se mora protumačiti kao poredak „heterogenoga niza“, „decentriranja kruga“, „oblikovanja kaosa“, „unutarnje rezonancije i gibanja amplituda“, „agresije simulakra“. Ako ustvrdimo da isto, ali drukčije, iskazuje i Klossowski, tada postaje bjelodano zašto u njegovu tumačenju Nietzschea u prvi plan iskrsava ideja o vječnome vraćanju, jer upravo u tom „začaranome krugu“ gdje iščezava svaki cilj i svrha, rađa se „novo“ shvaćanje filozofije kao stvaralačke igre koja nema više za svoju pretpostavku ljubav spram mudrosti (philo-sophia). Ova „ljubav“ postaje „volja za moć“ (Wille zur Macht) u kojoj intencija ne proizlazi iz „krajnje svrhe“, već se sve događa u suigri kaosa i poretka kao postajanje ili bivanje snaga mišljenja u intenzitetu atoma i elementarnih čestica. „Filozof“ nije refleksivni promatrač zbivanja u smislu božanske teorije, On preuzima zadaću da u liku „preokrenutoga platonizma“ zagovara „ovaj život“ i „više vrijednosti“ s obzirom da je čovjek biće koje se mora prevladati. Što čini Klossowski kada preuzima u tumačenju Nietzschea začudni krug samoodređenja onoga što više nije „bitak“, jer „volja za moć“ ne teži nečemu kao nečemu, već preokreće samu „bit“ metafizike time što želi vlastito samoprevladavanje? Zanimljivo je da za razliku od Heideggera, primjerice, ovdje nema mnogo govora o nihilizmu. Kao da se nihilizam izgubio u nečemu drukčijem od ništenja i ništine, od obezvređivanja vrijednosti i stvaranja „novih vrijednosti“. Jednako tako ni u Deleuzea ni u Klossowskoga riječ „metafizika“ nema značenje nečega što je identično s nihilizmom, što naposljetku za Heideggera označava nužnost i slobodu mišljenja kao događaja s kojim otvorenost nadolazećega zahtijeva prevladavanje/prebolijevanje metafizike (Überwindung/Verwindung der Metaphysik). (Martin Heidegger, „Überwindung der Metaphysik“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009., str. 67-95. 11. izd.) I doista, ovdje je metafizika sinonim za mišljenje koje, doduše, nastoji preokrenuti platonizam da bi buduća filozofija bila oslobođena onoga što metafizika nužno pretpostavlja, a to su dualizmi i binarne opreke kao posljedica samopostavljanja „prvoga uzroka“ i „posljednje svrhe“. U tom pogledu metafizički se diskurs pojavljuje u horizontu njegove korporalne realizacije kao svojevrsna „aura“ bez svetosti i profanosti. Filozofija, dakle, otvara budućnost polazeći od „volje za moć“ kao „vječnoga vraćanja jednakoga“. Nije u tome tek novo razumijevanje onoga što bijaše u počecima (arché), jer se Nietzsche sve više okreće od svojeg mladenačkoga „fanatizma“ i opsjednutosti mitom o uzvišenosti „grčke države“. U trećem poglavlju svoje knjige Klossowski otpočinje s analizom „iskustva vječnoga vraćanja“ da bi metafiziku doveo do samoprevladavanja u onome što naposljetku ostaje ipak metafizički određeni pojam. To je sudbina ili amor fati. Problem koji se nameće jest da je posrijedi „ekstatičko iskustvo“ mišljenja posve različito od „shvaćanja univerzalnoga prstena koji je gotovo proganjao Nietzschea za vrijeme ‘helenskoga razdoblja’ njegova mladenaštva.“ (Pierre Klossowski, isto, str. 93.) U čemu je ta „ontologijska razlika“ između dva naizgled istovjetna shvaćanja? Da bismo dospjeli do rješenja, ponajprije moramo razložiti ono što se razotkriva Klossowskome u Nietzscheovu mišljenju kao svojevrsna „nova objava“. Poznato je, naime, da se mladenačko istraživanje problema tragike i tragičnoga u Grka orijentiralo spram mišljenja koje je ostalo bez snage metafizičkoga opravdanja još za Sokrata i Platona. To je ono što Nietzsche neprestano ima u vidu za svoj vlastiti credo. Mitopoetska struktura kazivanja bitka i vremena u predsokratovaca je bila istodobno na granici mahnitosti i objave onoga što čovjek ne može podnijeti bez bijega u unutarnjost, snove i pijanstvo. Ono čudovišno i neiskazivo jest bestemeljnost svijeta kao iluzije. Stoga umjetnost ne može nikad biti ništa „racionalno“, ništa tek refleksivno, jer time gubi ekstatičku moć stvaralaštva kao bezrazložnoga čina s onu stranu principiuma rationisa. Bogovi Grka, Dioniz i Apolon, simbolički su prikaz i predstavljanje onog što se skriva iza pojave, ali ne kao moć upravljanja ljudskom sudbinom, već kao tajna kozmičko-ljudske drame. Ekstatičko iskustvo kao što je to sam Nietzsche objasnio u pismu Gastu 14. kolovoza 1881. godine odnosi se na nešto što je onkraj opreka smisao-besmisao, jer vječno vraćanje pretpostavlja istodobno zaborav onoga što je bilo tako kako jest i sjećanje na ono što se mijenja u trenutku postajanja ili bivanja drukčijim. U svakom slučaju, ova misao koju Klossowski smatra ključnom za Nietzschea i „buduću filozofiju“ pogađa svojim intenzitetom čovjeka kao singularnoga pojedinca u cjelini očitovanja njegovih duhovno-duševno-tjelesnih sposobnosti. Što je to ─ „ekstatičko iskustvo“? Za Nietzschea, kako rekosmo, ne postoji razdioba između „višeg“ i „ nižeg“, „ideje“ i „pojave“, a svi su tradicionalni pojmovi i kategorije ontologije kao metafizike neutralizirani i suspendirani. To osobito vrijedi za „bitak“, „supstanciju“, „svijest“, „subjekt“, „cilj i svrhu“. Biti-u-ekstazi znači imati iskustvo koje prelazi granice između svijesti i nesvjesnoga, koje inače vrijede za razlikovanje organskoga i neorganskoga svijeta. San, primjerice, nije takvo iskustvo, ali pijanstvo jest. Razlog leži u tome što je san djelovanje nesvjesnoga kao dinamičke strukture zbivanja u svijesti čovjeka zbog mijene dana i noći, dok se pijanstvo pojavljuje svjesnom odlukom u kojoj stoji kao uzrok i svrha zadovoljstvo ili užitak u iskustvu izokrenutosti. Vrtoglavica i mahnitost kao posljedice pijanstva, ovisno o kvantitetu pića i intenzitetu emocija koje proizvodi, pokazuju nešto uistinu čudovišno. Razum ili um ne mogu kontrolirati događaje nikakvom izvanjskom ili unutarnjom silom. Stoga se ekstaza mora misliti kao izlazak-iz-tijela. Taj izlazak imao je u umjetnosti zapadnjačke metafizike svoj prvotni dionizijski aspekt rastrojstva osjetila i drugotni u kršćanskoj ekstazi kojom mistici dosežu neiskazivost Božje milosti, što je posvjedočeno u oba slučaja u kiparstvu i slikarstvu (rimske freske i barokno španjolsko slikarstvo). Ekstaza kao izlazak-iz-tijela nije otuda jezikom iskaziva. Doduše, ono što se naziva ekstatičkim iskustvom opisuje se svagda kao nešto uzvišeno i gotovo mahnito, kao stanje neke začudne obuzetosti i opsjednutosti. Tako je i s Nietzscheovom mišlju o „vječnome vraćanju jednakoga“. Za Klossowskoga je neupitno da se ova misao Nietzscheu otvara inicijalno kao Stimmung, „stanoviti tonalitet duše“, ali uskoro postaje misao s karakterom „objave“. (Pierre Klossowski, isto, str. 93.) 4. Rijeka zaborava i struja sjećanja bila je poznata kao obilježje ljudskoga mišljenja još i Grcima. Mit o Hypnosu (san, spavanje), odnosi se na smrt (thanatos). Hypnos je prebivao u palači unutar tamne špilje, živjevši u carstvu vječne tmine. Prema jednoj od mitskih priča, živio je u špilji ispod grčkoga otoka kojim protječe rijeke Lethe (skrivenost ili zaboravnost). Nije stoga začudno da Heidegger u raspravi Platonov nauk o istini (Platons Lehre von der Wahrheit) iz 1947. godine izvodi razumijevanje smisla bitka polazeći od izvornoga grčkog shvaćanja istine kao a-letheiae, odnosno neskrivenosti. Postavka o „zaboravu bitka“ (Vergessenheit des Seins) pritom predstavlja ključnu ontologijsku točku obrata jer je povezana s njegovim ranim shvaćanjem „ontologijske razlike“ bitka i bića. (Martin Heidegger, Platons Lehre von der Wahrheit, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1997. 4. pregledano izd.) Ako je „povijest zaborava bitka“ ujedno i povijest metafizike kao onto-teologije, onda je zaborav mnogo više od gubitka sjećanja na izvornu otvorenost bitka. Posrijedi je nužno zakrivanje ili zastiranje „istine bitka“ koje se događa tijekom povijesti nihilizma, a nije rezultat neke čovjeku urođene greške, nekog fatalnog Alzheimer-sindroma u mišljenju. Vidimo, dakle, da se iako ga Klossowski izrijekom ne spominje u svojem tumačenju Nietzschea, ne može zaobići Heidegger i njegovo promišljanje Nietzschea. Pogledamo li pomnije zašto misao o „vječnome vraćanju“ proizlazi iz eskatičkoga iskustva mišljenja kao „nove objave“, razvidjet ćemo da se upravo u ovom čudovišnome fenomenu razotkriva njezina bit koja povezuje razumijevanje bitka i vremena, svijeta i čovjeka. Vraćanje se nužno odvija u krugu. Ponovljiva neponovljivost nekog događaja apsolutno je nemoguća unutar linearnoga shvaćanja vremena. Zbog toga kršćanski izvori nihilizma pokazuju da između stvaranja i kraja svijeta može postojati samo svrhovito gibanje prema naprijed. Budućnost se, međutim, ne misli više iz izvorne vremenitosti onoga što je početno ili prvotno (arché), već iz ekstaze aktualnosti kao „vječne prisutnosti“. Kada to imamo na umu, vidimo da je odnos sjećanja i zaborava nešto recipročno. Nema jednog bez drugoga, kao što ideja stvaranja pretpostavlja početak i kraj, tako se obratno u „začaranome krugu“ Nietzscheova „preokrenutoga platonizma“ odvija posve drukčije događanje bitka i vremena. To je događanje koje pretpostavlja nepostojanost i promjenljivost, proces i kozmičko-prirodno-ljudsku evoluciju unutar fatalnih granica imanencije. Sve što se vraća događa se samo „jednom“, ali ima karakter cikličke kozmogonije u kojoj postajanje ili bivanje nije više „univerzalni prsten“. Umjesto toga, kaže Klossowski, moramo uvesti nešto posve drukčije. (Pierre Klossowski, isto, str. 93-94.) Inače bi Nietzsche bio zatočenik obnove predsokratske kozmogonije drugim sredstvima. Bio bi nekovrsni Parmenid za moderno doba. Vječno vraćanje ─ čega? Nietzsche ne govori o „istome“, već o „jednakome“. Ali jednako i isto nije „isto“. Jednako se odnosi na isto kao ono što je po svojem ontologijskome određenju uvijek drukčije od istoga, jer mu se identitet oslanja na događaj „smrti Boga“. Iz te postavke, koja je u bitnome negacija kao afirmacija stalnoga postajanja ili bivanja valja razumjeti kako se radi o nečemu što više nema značajke „bitka“ kao postojanosti i nepromjenljivosti, supstancije i subjekta. Da bi se nešto „vječno vraćalo“ mora se preusmjeriti tijek povijesnoga događanja iz eshatologijski shvaćenoga cilja i svrhe u smislenost zbivanja kojemu značenje daje samo događanje. To istodobno znači da razotkrivanje svagda „novoga“ u gibanju otklanja mogućnost da se život ravna prema „naprijed“ (progresizam) ili „nazad“ (dekadencija). Kružno gibanje zahtijeva upravo ono što Deleuze u raspravi o Platonu i iluziji naziva „decentriranje središta“. I još nešto, ono najvažnije: ulazak kaosa životnih snaga u poredak koji počiva na iluziji vladavine čovjeka kao „animal rationale“. Kada se čovjek susreće s mišlju „vječnoga vraćanja“ njegovo ekstatičko iskustvo postaje istodobno estetski metafizički stimulans koji život preobražava u umjetnički događaj samoafirmacije užitka. Tijelo u takvome novome stanju ne može više biti u službi nadređenoga mu duha/duše, kako god odredili ovu podređenost (kartezijanski ili hegelovski). Potrebno je neizbježno izvršiti novi „kopernikanski obrat“ i od supstancijalnoga jedinstva svijesti prispjeti u carstvo decentriranoga subjekta koji nije više jezik. Nietzsche je prvi mislilac koji i sam jezik ─ ovo posvećeno sredstvo-svrhu metafizike ─ proglašava prividom i opsjenom, proizvoditeljem fikcija u službi vladavine jedne kulture ropstva i resentimana. Stoga se Klossowski u tumačenju ovog obrata ili „preokreta platonizma“ upušta u analizu odnosa između sjećanja i zaborava. Vječno vraćanje jest povijesni odnos između bitka i vremena, a ne neka postojanost stanja, Nije to ovjekovječenost orijentalne „sudbine“ kojoj se čovjek ne može oduprijeti, pa bi zbog toga jedino rješenje bilo u kvijetizmu etičkih ciljeva i svrha, kao što je to izveo njegov učitelj u mladenaštvu Arthur Schopenhauer. Ne, misao o „vječnome vraćanju“ istodobno je kritika i prevladavanje kršćanske apokaliptike i eshatologije te istočnjačke (hinduističko-budističke) pomirenosti sa sudbinom u istovjetnosti bitka i kozmičke praznine. Između molitve Raspetome i transcendentalne meditacije u stanju yoge postoji i ono treće: tertium datur. To je ničeanski shvaćeno dionizijsko samopotvrđivanje života. Ali ne kao kruga vječne patnje i boli, nego kao zagovara pohvale života samoga (amor fati). Učinimo još jedan korak natrag k Heideggeru da bismo pomnije ocrtali ono što smjera Klossowski. U predavanju održanome 8. svibnja 1953. godine u Bremenu, naslovljenome „Tko je Nietzscheov Zaratustra?“ („Wer ist Nietzsches Zarathustra?“) Heidegger kaže da je posrijedi zagovaratelj (Fürsprecher), a ne tribun ili propovjednik. I nadalje, Zaratustra je „zagovaratelj“ u trostrukome značenju: (1) kazivanja riječi; (2) u korist opravdanja života; (3) govornik koji zagovara ono što kaže tako što to izlaže i razlaže. (Martin Heidegger, „Wer ist Nietzsches Zarathustra?“, u: Vorträge und Aufsätze, str. 98.) Zaratustra, dakle, zagovara ne samo život, već i strasti i užitak u vođenju samoga života bez nametnutih ciljeva i svrha. Za Heideggera je „zagovaratelj“ onaj koji uči o „nadčovjeku“, o „smrti Boga“ odnosno o nihilizmu, o „volji za moć“, „o vječnome vraćanju jednakoga“ i o „pravednosti“. (Martin Heidegger, 1. Nietzsches Metaphysik, GA, sv. 50, (Vorlesung Wintersemmester 1941/1942), V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1990., str. 6. (prir. Petra Jaeger). No, da bi se zagovaranje nečega moglo oplemeniti novim shvaćanjem kao iskustvom samoga življenja potrebno je slijediti put preobrazbe koji se u Nietzscheovu spisu Tako govoraše Zaratustra pojavljuje u 3. knjizi „O velikom čeznuću“. Heidegger pokazuje da je taj pojam onaj koji pretpostavlja Platonovu analizu duše bez koje zapadnjačka metafizika nema svoje opravdanje: kako zbog nauka o besmrtnosti duše, tako i zbog toga što je dijalog s vlastitom dušom jedini način samoafirmacije i samopriznanja „subjekta“ o načelu individuacije. Bez duše nema života, jer svaka stvar ima dušu i sve što jest teži ispuniti prazninu bitka duševnim težnjama i nagnućima. U biti je duše stoga težnja za onim što je izvan nje, što je i čovjeku i drugim bićima „suđeno“. Ako je Zaratustra učitelj vječnoga vraćanja jednakoga, onda se i sam život ne odvija nikako drukčije negoli kao pustolovina užitka i boli. (Martin Heidegger, Wer ist Nietzsches Zarathustra?“, u: Vorträge und Aufsätze, str. 104-105.) Nietzsche, dakle, u 3. knjizi Tako govoraše Zaratustra kazuje: „Oh, dušo moja, oduzeh ti svaku poslušnost, savijanje koljena i zazivanje Gospoda; dadoh tebi samoj imena ‘preokret nužnosti’ i ‘usud’. Oh, dušo moja, dadoh ti nova imena i šarene igračke, nazvah te ‘usudom’ i ‘obuhvatom nad obuhvatom’ i ‘pupčanom vrpcom vremena’ i ‘azurnim zvonom’.“ (Friedrich W. Nietzsche, Tako govoraše Zaratustra: Knjiga za sve i nikoga, Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2018., str. 258. S njemačkoga preveo Mario Kopić.) Pogledajmo sada kako tome prilazi i kako to objašnjava Klossowski. Za njega je Nietzscheova misao o „vječnome vraćanju“ vrhovna misao, koja iz „najvišega osjećaja“ (hochste Gefühl) dolazi do mišljenja. Nije mišljenje ono koje duši pokazuje put, već obratno. Ova kritika racionalizma implicitno je i kritika novovjekovne metafizike s Descartesom i vrhuncem u njemačkome idealizmu. Klossowski razlaže „tonalitet duše“ kroz „fluktuaciju intenziteta“. (Pierre Klossowski, isto, str. 97.) O čemu je tu riječ? O sljedećem: „Intenzitet jest u službi kaosa koji se kreće bez početka ili kraja.“ (Pierre Klossowski, isto, str. 99.) Misli nadiru poput tijeka rijeke, nenadano, posve bezrazložno, a ono što običavasmo metafizički nazivati smislom života nije stoga ništa drugo negoli pokušaj da se „kaosu koji se kreće“ udahne duša onime što je čovjeku od iskona na raspolaganju. To je kazivajuća moć mišljenja, ono Zaratustrino zagovaranje samopotvrđivanja, tisuću puta govorenje „Da“ ovome životu bez prigibanja koljena i bez himbe i prijetvornosti naučene iz povijesti nihilizma. Ono što Klossowski izvodi iz Nietzscheova „preokreta nihilizma“ jest zagovor simulakruma samoga života. A on se iskazuje intenzitetom „kaosa koji se kreće“. 5. Circulus vitiosus deus za Klossowskoga upućuje na pravi naziv za znak „božanske fiziognomije pod aspektom Dioniza“. (Pierre Klossowski, isto, str. 102.) Kako valja razumjeti što ovdje predstavlja taj „začarani krug“ sa znakom jednog drevnog grčkoga boga? Nije li taj izraz pokušaj da se promisli kako i zašto Nietzsche postmetafizički dovodi u svezu rastemeljenje ontologije s pomoću pojma postajanja ili bivanja (Werden, devenir) i onoga što je oduvijek bila značajka shvaćanja istinskoga vremena ─ vječnost? Jer ako se „vječno vraćanje“ zbiva u vremenu koje se već dogodilo, koje se događa i koje će se tek dogoditi, nije li njegova misao ona koja pomiruje fiziku i metafiziku sa stajališta kozmičke epohe u kojoj su ekstaze ili dimenzije vremena (prošlost-sadašnjost-budućnost) izvedene iz apsolutnoga primata sadašnjosti kao aktualnosti? Čak je i Albert Einstein tvrdio da su sa stajališta fizike vremenske dimenzije puka iluzija. Zato je Klossowski u čitanju Nietzscheove temeljne misli baš kao i Karl Löwith „opsjednut“ onime što ona sa sobom nosi s obzirom na iskustvo mišljenja kao kazivanja onoga što „nije“ i „jest“ događaj. Vrijeme „nije“, jer se vremenuje; ali vrijeme i „jest“, jer bez njega ne postoji mogućnost življenja koje iziskuje samopotvrđivanje i zagovor tjelesnosti bez krivnje i kajanja. Vrijeme nije derivat vječnosti. Ono u svojem vremenovanju nadilazi ljudsko mjerenje, ali isto tako i puko trajanje u beskonačnost. Mišljenje kao događaj „vječnoga vraćanja“ znači samo to da je ono singularni čin jedne univerzalne drame egzistencije čovjeka u suočenju s njegovim povijesno-epohalnim krajem: jer čovjek je nešto što treba biti prevladano. Pitanje o smislu „vječnoga vraćanja“ nije samo pitanje o biti vremena, nego ponajprije pitanje o smislu bitka, govoreći hajdegerijanski i sukladno zapadnjačkoj metafizičkoj tradiciji. U svemu tome ima nešto zagonetno. Što je to što se vječno vraća? Bitak, bit čovjeka ili bića u cjelini? Ako je posrijedi „trojstvo“ u sklopu koji se za Nietzschea mora rastemeljiti i prevladati, onda se postajanje ili bivanje ne pojavljuje samo kao „volja za moć“. Volja ne može postojati bez „subjekta“ koji ju pokreće tako što je njome pokrenut. U tom smislu mišljenje je za Nietzschea stvaralački čin promjene života, a to znači bitka samoga. Ništa se ne događa „slučajno“, osim što je misterij života kontingentan događaj bezrazložnosti. Biti na način „vječnoga vraćanja“ nije nikakva tragedija-komedija ponavljanja, o čemu je ostavio misaonoga traga Sören Kierkegaard suprotstavljajući elejsko i moderno shvaćanje ponavljanja. Umjesto toga, ovdje se susrećemo s fatalnošću kao slobodom, a ne determinizmom ili indeterminizmom zbivanja. Nije to nipošto samo drugi, preokrenuti način da se nakon „smrti Boga“ prirodi i onome što je preostalo od čovjeka vrati izgubljeni smisao. Naprotiv, Nietzsche stvaralački opravdava događaj „vječnoga vraćanja“ kojim se svijet tek otpočinje misliti izvan svake metafizičke prisile utemeljenja zakona kauzalnosti. Klossowski, dakle, pristupa Nietzscheu imanentno slijedeći njegovu misao o „transfiguraciji egzistencije“. (Pierre Klossowski, isto, str. 107) Ono što u daljnjem tumačenju predlaže čini se iznimno izazovnim. Tvrdi, naime, da Nietzscheov Zaratustra nije posve koherentan u izvedbi ideje o „vječnome vraćanju“. S jedne strane uvodi se pojam „nadčovjeka“ kao subjekta volje za moć, koji predstavlja ujedno i cilj cjelokupnoga gibanja. S druge, pak, strane posrijedi je izraz za egzistenciju u formi individualnosti, s tom razlikom što je preduvjet načela individuacije pred-egzistencija cjeline bitka kao postajanja ili bivanja razlikom u konfiguraciji bića. „Na taj način, Nietzsche uvodi obnovljenu verziju metempsihoze.“ (Pierre Klossowski, isto, str. 108.) Zanimljivost je ove prosudbe višestruka. Recimo tek da Klossowski pokazuje kako gnostičko kršćanstvo, koje je sinkretički povezivalo ezoterične religije Indije i Azije, nema utjecaja na Nietzscheovu misao o „vječnome vraćanju“. Nije tu posrijedi „seljenje duša“, nema tu nikakve reinkarnacije u krugu vječnih patnji upojedinjenih predstavnika vrste/roda. Sve se vrti u „začaranome krugu“ posve drukčijeg načina mišljenja koje, doduše, ima svoja nadahnuća i u predoskratskih mislilaca i u zoroastrijskome učenju: zar bi Nietzsche uzalud uveo lik zagovaratelja „nadčovjeka“ koji se naziva Zaratustrom? No, problem je očito negdje drugdje. Klossowski stoga kaže da „metempsihoza predstavlja avatare besmrtne duše.“ (Pierre Klossowski, isto, str, 108.) U čemu je onda tajna ovog „ponavljanja“ koje Nietzsche naziva „vječnim vraćanjem“? Ni u čemu drugome negoli u transindividuaciji i transfiguraciji onoga što postaje ili biva uvjet mogućnosti načela individuacije. Nije riječ o „pojedincu“ ili „subjektu“, koji ima moć raspolaganja s preobrazbama svoje „duše“ jer bi time samo bio antropomorfna verzija egoističnoga boga. Život se ne događa i ne vodi kao puka drama individuacije. Umjesto takve postavke, Nietzsche uvodi nešto krajnje „nesuvremeno“, ali jednako tako moderno, što je istodobno prva pretpostavka ne samo fizike već i biologije. Bitak kao „priroda“ i postajanje ili bivanje kao život složenost je sklopa u kojem prebivamo kao singularna vrsta/rod i krećemo se prema vlastitu samoprevladavanju. Je li ta misao uopće prihvatljiva tjeskobnome identitetu suvremenoga čovjeka? Ne izostaje li onda umjesto spasonosne nade koja obilježava kršćansku eshatologiju nešto bezimeno što se ne može prispodobiti povijesno poznatim religijskim učenjima gnosticizma, ezoterije i hermetizma koji su ipak naposljetku u svojim tamnim misterijima imali ideju Boga-stvaratelja kao prvu i posljednju zaštitu od pada u čudovišni bezdan kaosa? Čini se samorazumljivim da predstava o krugu koji se neprestano vraća na početni položaj u svojoj vrtnji ima simboličko značenje fatalizma. I doista, svi su drevni narodi u svojim kozmogonijama i mitskim projekcijama polazili od ove ideje. „Sudbina“ označava stoga pred-određenost. Bića u cjelini, a to znači i čovjek, ne mogu prijeći prag vlastite ograničenosti. Što je to ─ fatalizam? Klossowski precizno razlaže kako se u tom pojmu ne samo u Grka radi o „kolima zbivanja“ koja su unaprijed i posve upravljana na taj način da je ponavljanje samo rezultat jednokratnosti i neponovljivosti singularnoga slučaja. Sjetimo se da je i mladi Marx govorio u Ekonomijsko-filozofijskim rukopisima iz 1844. godine kako se smrt pojedinca često čini kao okrutna pobjeda ljudskoga roda nad osobnom dramom čovjeka. (Karl Marx, MEW: Ergänzungsband–Schriften-Manuskripte-Briefe bis 1844, 1. dio, Dietz, Berlin, 1968., str. 546.) No, to je ono što suvremena filozofija naziva faktičnošću (quoddittas), da bitak jest i da je način njegova bivstvovanja upravo baš takav i takav. Postoji stoga dijalektika univerzalne nepromjenljivosti ili sudbine i singularne metamorfoze ili slobode. Međutim, Nietzsche u ideji „začaranoga kruga“ objedinjuje, kako to Zaratustra kaže, i „univerzalni prsten“ i „pupčanu vrpcu vremena“ s „azurnim zvonom“. To samo znači da je slučaj ono neodređeno u nužnome događanju „vječnoga vraćanja“, te da nije riječ o iznimci koja potvrđuje pravilo, već o iznimci koja stvara pravilo. Gibanje nije fizikalno određeno nepromjenljivošću putanje, kao što je to bilo za atomistiku Demokrita. Nietzsche je bio upoznat s mnogim modernim znanstvenim teorijama o nastanku svemira, o atomistici i različitim matematičkim teorijama o beskonačnosti i neodređenosti, o zakrivljenosti prostora itd. No, kada se suprotstavljaju nužnost i slučaj vidimo da s ruhom fizike uvijek dolazi i metafizički kovčeg povijesti. Nije li zbog toga u svim Nietzscheovim bezobzirnim nasrtajima na beskorisnost metafizike i povijesti za život uvijek posrijedi stavljanje u navodnike ovih pojmova i kategorija? Uistinu, sa stajališta singularnoga pojedinca, a to je jedino ljudski mjerodavno stajalište, ne može se više govoriti o osjećaju „vječnosti i ovjekovječenja želje“ kao o aprirornome i aposteriornome životu. Što se događa sa sviješću kada nastupi ova presudna misao nije ništa drugo negoli, kako to kaže Klossowski, „osjećaj vrtoglavice“. Ali ne zato što jednom i zauvijek jest nešto određeno, nego zato što više ne postoji to fatalno „jednom i zauvijek“. Vraćanje u krugu označava krug „ljudske sudbine“ koja se ponavlja tako što postaje ili biva svagda „nova“ i „drukčija“ u svojoj jednakosti, a ne istosti. Iznimno važno mjesto objašnjenja ovog paradoksa Klossowski iskazuje na sljedeći način: „Napokon, vječno vraćanje, po svojem podrijetlu, nije predstavljanje, niti jest, strogo govoreći, postulat; ono je živi dokaz, a kao mišljenje jest iznenadno (une pensé subite).“ (Pierre Klossowski, isto, str. 111.) Ako nešto nije „predstavljanje“, a niti „postulat“, onda više nema ni govora o ontologiji postojanosti. Stabilni uvjeti življenja i mišljenja pripadaju prošlosti. Sve postaje vrtoglavi niz beskonačnih vibracija bitka, kraljevstvo impulsa i svođenje volje na estetsku fiziologiju samoga života. 6. Kada smo zamijetili da se i u Deleuzea i u Klossowskog tematici nihilizma u Nietzschea ne pridaje toliko pozornosti kao u Heideggera, mogli smo istodobno vidjeti da je specifičan slučaj francuske recepcije njemačke filozofije u cjelini (Hegel, Nietsche, Husserl, Heidegger, a ovdje treba dodati čak i Marxa) u drugoj polovini 20. stoljeća bio pod utjecajem egzistencijalnoga obrata. Otvorio ga je Alexandre Kojève još u predavanjima o Hegelovoj Fenomenologiji duha od 1933-1939. godine. (Alexandre Kojève Introduction a la lecture de Hegel, Gallimard, Pariz, 1947.) Za razliku, dakle, od njemačkih tumača Nietzschea, susrećemo se s pokušajem da se proniknuće u bit njegova mišljenja izvede na dvije razine: (1) kao radikalnu kritiku racionalizma, objektivizma i psihologizma u filozofiji; (2) kao otvorenost puta spram kritike „humanizma“ i različitih varijacija antropologija u znaku vladavine subjekta. Stoga nije začudno zašto obojica, i Deleuze i Klossowski, uvode u svoja razmatranja pojmove koji su pripadni kibernetici i strukturalizmu, s jedne strane, a s druge nastoje ući u složeno tkanje Nietzscheove estetske fiziologije s pomoću uvida u bit umjetnosti. Za Klossowskoga su četiri mjerila stanja zapadnjačke moderne kulture na njezinome zalasku stoga dekadencija, bolest, druževnost i singularni slučaj. U četvrtome poglavlju knjige o Nietzscheu iscrpno se razlaže zašto su bolest i smrtnost drugo lice „napretka“ i znanstveno-tehničke civilizacije. (Pierre Klossowski, isto, str. 117-118.) Simptomi dekadencije pojavljuju se uvijek kao ono suprotstavljeno od zdravlja i snage. To, dakako, vrijedi u svim aspektima Nietzscheova bavljenja modernošću, od književnosti, glazbe, arhitekture, ali i politike. Nihilizam nije, dakle, nešto puko negativno u napredujućem ritmu i vibracijama nadolazećeg masovnog industrijskoga društva. Njegova je moć obezvređivanja vrijednosti upisana u tijelo kao iskustvo bolesti i propasti. Biti-nihilistom otuda ne znači biti tek svjedokom ove paradoksalne drame postajanja ili bivanja čudovišnim sklopom znanosti i tehnike. Ničeanski diskurs uvijek označava duboko proživljavanje filozofije u vlastitome tijelu kao središtu impulsa i vibracija. Osjećati na svojoj koži, u vlastitoj glavi, sve simptome ove metafizički shvaćene bolesti, a migrene su bile samo simptom njegova konačnog duševnoga rastrojstva koje koincidira s krajem 19. stoljeća, znači imati ekstatičko iskustvo dekadencije in vivo. Kada Nietzsche kaže da „život pronalazi svoje mišljenje“, tada to za Klossowskoga ima značenje radikalnoga obrata ili preokreta tradicionalne filozofije kao metafizike. Život koji se poistovjećuje s bitkom kao postajanjem ili bivanjem zahtijeva iskustvo promjene. Ne može se taj pojam suspregnuti na način pravovjernosti i dogme biologizma, unatoč mnogih Nietzscheovih problematičnih izvoda u Volji za moć. Treba stvari sagledati uvijek tako da se razazna ne što stoji ispod površine i iza pojave. Posve suprotno, stvari su same od sebe pokazujuće, jer ih život dovodi u odnose s drugim stvarima. Dekadencija kao bolest nije ipak radikalna suprotnost snazi i zdravlju. Nisu to tek metafore. Veliki pisci dekadencije poput Baudelairea i Wildea, pokazuju kako je nužno na ishodu novovjekovne opsesije s računanjem, planiranjem i konstrukcijom stvoriti jedinu preostalu alternativu u vlastitome iskustvu onoga što se događa u društvu, kulturi i politici. Dekadencija kao paradoksalni bijeg u „unutarnji labirint duše“ savršen je prikaz i predstava onoga što nije ni predstava ni postulat, kako je to Klossowski kazao za misao „vječnoga vraćanja“. Možemo bez okolišanja kazati da je dekadencija najradikalnija kritika modernoga mita o „napretku“ i linearnoga shvaćanja vremena, a krajnje je apsurdno pritom što su neki od najznačajnijih protagonista dekadentne književnosti kraja 19. stoljeća, poput primjerice francuskoga književnika Karla-Jorisa Huysmansa, istodobno za duhovno rješenje ove krize vrijednosti pristali na kršćanstvo kao neporeciv izvor nihilizma. Baveći se Nietzscheovim spisima prije konačnoga duševnoga sloma, osobito „posljednjim lucidnim proljećem 1888. godine“, Klossowski dolazi do postavke koja je nesumnjivo nadahnula Foucaulta za njegove analize pojma genealogije moći. Moć je snaga otpora. (Pierre Klossowski, isto, str. 132.) Volja za moć kao vječno vraćanje jednakoga zacijelo se artikulira kao radikalni preokret metafizike u njezinoj „biti“. Moć postaje ili biva pritom ono što određuje bitak u temporalnosti koja nadilazi aktualnost modernosti. U nelagodi smo uvijek kada želimo Nietzschea proglasiti tzv. modernim misliocem. Jer on to navlastito jest i nije. Jest zbog toga što svim spisateljskim patosom zaziva kraj „starih vrijednosti“, nužnost prevrednovanja metafizike i dolazak „nadčovjeka“. Nije zbog toga što smatra modernost kulturom socijaliziranoga ropstva i barbarstva, masovnom zaslijepljenošću lažnim idolima kapitalističkoga društva. U cjelini, moć je zahvaljujući Nietzscheu postala odlučujući pojam društvenih i humanističkih znanosti na kraju 20. stoljeća, jer je upravo Foucault na njegovim zasadama pokazao kako je posrijedi odnos između sklopa snaga i nastanak dispozitiva kojim suvremena društva organiziraju život u tehnički koloniziranome svijetu. (Michel Foucault, L’archéologie du savoir, Gallimard, Pariz, 1969. Hrvatski prijevod: Arheologija znanja, Mizantrop, Zagreb, 2019. S francuskoga preveo Marko Gregorić.) Ništa se takvoj aposlutnoj moći više ne može oduprijeti. Razlog leži u tome što je otpor uračunat u logiku djelovanja moći, a interakcija između sustava i okoline postaje neljudska zahvaljujući novim tehnologijama informacija-komunikacija. Moć je ono neljudsko, a subjekt izvršenja odgovara Nietzscheovoj postavci o „nadčovjeku“ s kojim završava dosadašnja povijest i otpočinje posve drukčija epoha zasnovana na „vječnome vraćanju jednakoga“. Želimo li razabrati kako se „vječno vraćanje“ uistinu pokazuje u ključnim riječima poput preobrazbi i samopotrđivanja života, moramo učiniti svojevrstan fenomenologijski epoché. Nietzsche je od samoga početka svojega mišljenja liku „filozofa“ htio vratiti dostojanstvo tako što ga je uzdigao iznad znanstvenika i religioznoga duhovnjaka. Tako se, uostalom, nauk o „vječnome vraćanju“ ne može izvesti iz moderne fizike i biologije kao pozitivnih znanosti, unatoč tome što se naizgled čini da je bliska sveza na djelu. Isto tako, vidjeli smo, nije posrijedi putokaz prema istočnjačkim religijama da bi se kršćanstvo demoniziralo i njegov augustinovski metafizički dualizam. Ono što Klossowski naglašava u daljnjem tumačenju jest da je izvedba ovog koncepta u Nietzschea uistinu imala karakter ekstatičkoga događaja, a to znači i doživljaja koji je bio početak njegove osobne tjelesne dekadencije. Naime, bolest je odjednom uznapredovala. Sve otada se činilo gotovo „sudbinskim“ u stvaranju novih patnji i boli koje je svakodnevno imao. Nauk o „vječnome vraćanju“ otuda postaje credo ne-znanstvenoga pristupa tajni kozmičko-antropologijskoga opstanka čovjeka kao „subjekta“ volje za moć. Ali kao i Heidegger, tako i Klossowski jasno razabire da ova „volja“ nije istovjetna s „voljom“ koju razvija Schopenhauer, a niti se može izjednačiti s pojmovnim određenjem čitavog njemačkoga idealizma. (Martin Heidegger, „Nietzsches Wort ‘Gott ist tot’, u: Holzwege, str. 234. Pierre Klossowski, isto, str. 154.) Volja za moć nije intencionalna svijest, ni „um“, niti „razum“, a niti naposljetku značajka modernoga „subjekta“ u smislu njegove samosvjesne vladavine nad bićima u cjelini. Volja je ono zapovjedno što proizlazi iz faktičnosti bitka kao postajanja ili bivanja u stalnim preobrazbama. Kada to imamo u vidu, možemo izvesti temeljnu postavku na tragu Klossowskoga i njegova čitanja Nietzschea u duhu egzistencijalnoga obrata. Kao što Zaratustra nije tribun ili propovjednik, već zagovaratelj života u njegovoj ekstatičkoj životnosti, tako ni Nietzsche više nije „filozof“ u slijedu metafizičkoga niza preobrazbi same biti filozofije. „Vječno vraćanje“ u sunovratu vrijednosti zahtijeva stvaranje novoga lika filozofa-kao-umjetnika. No, ni „umjetnost“ više ne može ostati nedodirljivom djelatnošću apsolutne kreativnosti. Njezina je sudbina da se iz prikazivanja i predstavljanja bitka (mimesis i representatio) preobrazi u mitopoetsko stvaranje života s onu stranu razlike ljudskoga i neljudskoga. Filozof-kao-umjetnik mora postati zagovaratelj „vječnoga vraćanja“ tako što će izgubiti svoju „volju“ i preobraziti se iz deve i lava u dijete, kako to iskazuje Zaratustra u poznatoj paraboli o tri preobrazbe. (Vidi o tome: Gilles Deleuze, Nietzsche, PUF, Pariz, 1965., str. 5.) Simbolička moć djeteta jest u nevinosti postajanja ili bivanja. A nevinost nije više ništa „nevino“ u odnosu na podlost i ukaljanost življenja drugim, ne-umjetničkim svrhama računanja, planiranja i konstrukcije bitka. I upravo je zato tragično, kako to lijepo kaže Deleuze. Problem nije ni u devi ni u lavu, obrazovanju i moralu kao izvorima nihilizma, već u bezrazložnosti stvaranja kao igre iz koje je nastala umjetnost. „Filozof“ se pojavljuje na početku i na kraju povijesti metafizike kao lik tragičke igre, kao zagovaratelj „vječnoga vraćanja“ ili „začaranoga kruga“ bez početka i kraja. Ovo je aksiom, a ne postulat. Iz aksioma proizlaze svi drugi pojmovi koji nisu ništa postojano i fiksno, jer ovaj svijet nije napokon ništa drugo negoli igra „vječnoga vraćanja“ u kojoj sam život postaje prvi i posljednji razlog kozmičko-ljudske bezrazložnosti. Kamo se god okrenuli, kuda god pogledamo, posvuda i nigdje susrećemo ono što su prije Nietzschea jedini dobro znali prvi „filozofi“ ─ Heraklit i Parmenid. Biti i misliti znači isto, ali različito. Ali biti i misliti znači isto tako i biti na način nevinosti postajanja ili bivanja, poput djeteta ili lude. Samo oni znaju da ništa nema svoje postojano mjesto pod suncem, jer sve je samo preobrazba i privid jedne bezrazložne igre svijeta. 7. Klossowski nije „filozof“, iako je ovom knjigom uz Deleuzea i Bataillea na suvereni način Nietzschea uveo u suvremenu francusku filozofiju. Pisac romana, slikar, osebujna osobnost sklona dekadentnome stilu u umjetnosti, stvorio je pojmovne slike mišljenja koje su drugi mislioci razradili i prisvojili na stvaralački način. Zbog toga je njegova „sudbina“ da je uglavnom nepoznat filozofijskoj javnosti izvan Francuske. Neke njegove eseje, primjerice o de Sadeu i problemu novca u suvremenoj kulturi kapitalizma, Foucault je smatrao najlucidnijim tekstovima uopće. (Pierre Klossowski, „Živi novac“, Tvrđa, 1-2/2013., str. 229-244. S francuskoga prevela Milena Ostojić.) U knjizi o Nietzscheu njegova stilska profinjenost dolazi do izražaja u svim poglavljima. No, posljednje deveto naslovljeno „Torinsko ushićenje“ zaslužuje osobitu pozornost u tumačenju. Nietzscheovo ludilo dogodilo se odjednom, naglo, iako ne baš i nenadano. Pad u bezdan između 1888. i početka 1889. godine može se nazvati iščeznućem „duha gravitacije“. Klossowski uzima za svjedoka Nietzscheova duhovno-duševnoga rasapa njegova bliskog prijatelja Overbecka, koji je razborito tvrdio da su posljednjih desetak lucidnih godina posljedica njegove radikalne ushićenosti, meteorskoga načina mišljenja, na rubu između uzlijeta u plavetnilo neba i pada u najmračniji ponor života. (Pierre Klossowski, Nietzsche et le cercle vicieux, str. 308-309.) Uostalom, u pismu iz 1888. godine Deussenu, koje Klossowski navodi, sam Nietzsche govori da je živio frenetično i euforično, što znači da iskustvo koje je nosio sa sobom ima značajke onoga što njemački kritičari nazivaju „ekscentričnim“, „patologijskim“ i „psihijatrijskim“. No, u nastavku iznosi postavku da većina ljudi ne vidi kako je ono što ga je nosilo mišljenje, a mišljenje bez patosa i euforije ne može doseći sublimaciju. Zašto Klossowski ustrajava u posljednjem poglavlju na njegovu ludilu, odnosno zašto je „torinsko ushićenje“ važno za razumijevanje mišljenja obrata ili preokreta u „biti“ metafizike? Vidjeli smo u prethodnom poglavlju kako je Heidegger minuciozno pokazao razvitak Nietzscheove avanture mišljenja. Za njega se tzv. životne činjenice filozofa uvijek podudaraju s višim načelima koje filozofija mora razviti pojmovno. Čak i kada se pojam uspostavlja mišljenjem koje lebdi ponad zbilje stvarajući fikcije i iluzije kao što je to slučaj u umjetnosti, uvijek je posrijedi unutarnji hod misli u gibanju od početka do kraja. Uostalom, metafizika čak i u svojoj „silaznoj putanji“ u kojoj nihilizam i dekadencija odnose prevagu nad klasičnim stilom odmjerenosti, snage i sklada, prolazi krug svojih mogućnosti. Taj krug je, i tu je Hegel bio neporecivo u pravu, unaprijed zadan mišljenju kao njegova „sudbina“. Kako nastaje prekretna misao? Ponajprije, ona iskrsava nenadano i odjednom. Kao nepredviđeni događaj potresa svijet trome postojanosti. No, Nietzsche razlaže da se to zbiva na taj način da su prvo posrijedi slike, potom riječi koje su primijenjene na slike. Tek na kraju dolaze pojmovi, a oni se ne mogu odijeliti od riječi. Za Klossowskoga je to dokaz vladavine simulakruma nad zbiljom. Jer slike nisu ništa drugo negoli impulsi raspršene zbilje koju riječi kao pojmovi osmišljavaju, podarujući joj „više značenje“ mistifikacijom i sublimacijom. Torinsko ushićenje konačna je pobjeda kaosa nad poretkom. Ali ovo valja razumjeti na sljedeći način. Nije „vječno vraćanje“ apstraktna misao koja ima kozmičko-antropologijsko podrijetlo i pogađa svojom tajnom sudbinu bitka i vremena kroz ekstatičko iskustvo načela individuacije. Posve suprotno, to je živa misao, ispunjena patosom i proživljena do krajnjih mogućnosti mišljenja. Kaos se ne može shvatiti kao „slučaj“ protiv „nužnosti“, kao neodređenost protiv određenosti. Ono što misao kaosa priziva jest da je život sam kao sinonim za bitak, a Nietzsche bitak razumije kao postajanje ili bivanje u preobrazbama vremena, „vječno vraćanje“ i otuda mogućnost nastanka „novoga“ iz singularnosti slučaja. Da nema kaosa, ne bi nastao niti život u svojoj beskrajnoj složenosti. Poznato je da se Nietzsche u prepisci sa Strindbergom potpisivao s „Raspeti“ i „Dioniz“; da se prema kliničkim definicijama njegova duševna bolest prikazivala kao „paranoja“, „dementia praecox“, „shizofrenija“. Sve to, međutim, ne može biti dostatni dokaz da je njegovo mišljenje „ludo“, Ono što je u „ludilu“ kaotični poredak asocijacija, izokrenutost simbola, fragmentarnost i nedovršenost misli, to je nešto što proizlazi iz dublje, postmetafizičke igre s onime što mu je sinulo odjednom i nenadano pod imenom nauka o „vječnome vraćanju“. Preobrazbe bitka kao postajanja ili bivanja i transformacije stanja svijesti tvore „začarani krug“. Čovjek ne može izaći iz njegovih prstenujućih okvira ne zato što mu je „sudbina“ namrijela kao u slučaju Nietzschea jedinstvenost i singularnost, te na kraju i „torinsko ushićenje“. Razlog zašto nije moguće izaći iz ove vrtoglavice svijeta počiva u faktičnosti „volje za moć“, koja se pojavljuje kao temeljni impuls života i vremenuje kao ekstatička „novost“ onoga što je već uvijek bilo, jest i bit će. Život nije dosadna vrtnja istoga, već uzbudljiva i ushitna vrtoglavica tjelesnosti kojoj posljednji razlog „ludosti“ ipak podaruje mišljenje. Misliti znači biti ushićen pred ovom čudovišnom ljepotom života bez tiranije „smisla“, bez ičega drugog osim zagovora jedne uzvišene simfonije s kojom nestajemo u sutonskom sjaju ovog prvog i posljednjega svijeta, jednom i zauvijek.

June 12, 2025
Post-humano tijelo

Post-humano tijelo

„Kraj“, „zastarjelost“, „suvišnost“ čovjeka kao da ukazuju na konačan nestanak civilizacije bezuvjetnog „napretka“ svega što je povezano s našom vrstom u svijetu organske prirode. Apokaliptičke strategije mišljenja od ranoga srednjeg vijeka do barokne obuzetosti kroćenjem praznine onim što Deleuze naziva naborom, ornamentalnim znakom užitka u obilju slika, prenesene su u vizualnim umjetnostima kraja 20. stoljeća sve do danas. Dostatno je ovdje uzgred spomenuti da je opsjednutost onim „tekućim“, gotovo zazornim, kao u SF-filmovima o besmrtnom izvan-zemaljskom čudovištu Alien koje se neprestano auto-poietički obnavlja unutar tehničkih platformi post-humanog stanja u svemiru, rezultat spoznaje suvremenih tehno-znanosti da je tehnologija s kojom se već ophodimo uistinu postala našom „drugom prirodom“. To više nije mehanička struktura implantata unutar tijela bez organa, već post-biološka sveza gena i informacije. U tzv. trans-genskoj umjetnosti to je samorazumljivo. Iz svega postaje očitim da je problem „kraja“, „zastarjelosti“ i „suvišnosti“ čovjeka povezan s njegovim tijelom, koje više ne možemo razumjeti kao nastavak djelovanja duše/duha drugim sredstvima. Naprotiv, s korporalnim obratom (corporeal turn) ulazimo u neizvjesno područje tehno-genetske i bio-genetske konstrukcije tijela kao avatara u trijadi onoga što australski kibernetički umjetnik Stelarc u jednom svojem projektu/eksperimentu naziva trijadom mesa-metala-kôda. (Christian Kroos „Stelarc, Encounters, Anecdotes and Insights – Prosthetics, Robotics and Art“, u: Damith Herath/Christian Kroos/ Stelarc (ed.), Robots and Art: Exploring an Unlikely Symbiosis, Springer-Media Singapore (e-book), 427-456.) Govor o post-humanom tijelu iziskuje razračunavanje s onim što određuje granice između ljudskog i neljudskog. To se ponajprije odnosi na pitanje je li ono ljudsko tek biološki slučaj ekscentrične vrste koja za razliku od životinja za preživljavanje potrebuje visoku plastičnost mozga, ili se pak ono ljudsko mora razumjeti kao specifični način „duhovnog bitka“, što znači da je egzistencija čovjeka svagda događaj podarenosti-pruženosti kozmičko-biološke evolucije, ali i beztemeljni događaj ozbiljenja slobode, koja pojmu „života“ daje posve drukčiji smisao? Odgovor koji nudimo ovdje nije ništa drugo do pokušaj razumijevanja granice između ta dva načina egzistencije. Prvi je biološko-duhovni, a drugi, koji pripada onome neljudskom, označava mogućnost stvaranja tehnologijske simulacije i „preseljenja“ duše/duha u stroj mišljenja (kompjutor). Granica se dakle uspostavlja kao fluidno polje preklapanja. Jer tijelo u svojem novom okružju nije tek preslika ili mimesis biološke zadanosti „čovjeka“. Ono je mnogo više od bilo kakvog automata, objekta koji izvršava voljno-kognitivne radnje, te još k tome stvaralački postaje istovjetan liku umjetnika, koji je za Nietzschea i njegove nastavljače i danas još jedina preostala mogućnost prevladavanja nihilizma. Od Spinoze do Deleuzea tijelo se deontologizira, postaje označiteljem svijeta u kojem interaktivna vizualna komunikacija prethodi jeziku. (Usp. Gilles Deleuze, Film 2: Slika-vrijeme, Zagreb 2012, 249. S francuskoga prevele Mirna Šimat i Maja Ručević: „Dajte mi, dakle, tijelo“, to je formula filozofskog obrata. Tijelo više nije prepreka koje misao odvaja od nje same, nije više ono što misao mora nadvladati da bi dosegla mišljenje. Naprotiv, ona u tijelo uranja, odnosno mora uroniti kako bi postigla nemišljeno, tj. život. Ne zato što tijelo misli, nego jer, nepopustljivo i uporno kakvo jest, to tijelo primorava na mišljenje te prisiljava na promišljanje onoga što se krije u misli, a to je život. Život se više neće pojavljivati ispred kategorija misli, misao će se prebaciti u kategorije života. Kategorije života su upravo stavovi i položaji tijela. ‘Ni ne znamo čak što sve može jedno tijelo’, u svom snu, u svojoj opijenosti, svom trudu ili otporu. Misliti, to znači naučiti što sve može jedno ne-misleće tijelo, za što je sve sposobno, kakvi su njegovi stavovi i položaji.“) Naravno, za spoznaju da tijelo može preuzeti više od protetičkih funkcija mehaničkog gibanja udova i organa zaslužno je istraživanje funkcija i zadaće mozga. Čitav se problem „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) otuda svodi na pitanje u čemu je razlika ljudskog i neljudskog mišljenja ako je samorazumljivo da ono što ima karakter „umjetnog“ jest uvjet mogućnosti za nastavak „prirodnog“, a ne obratno. Tijelo se više ne „otjelovljuje/utjelovljuje“ onako kao u povijesti metafizičkih rješenja od Grka pa do srednjovjekovnog kršćanstva. Agonija ili muke Raspetoga na križu ovdje ne mogu biti analogija za „sudbinu“ ovoga tijela koje „tijelom“ možemo nazvati samo uvjetno, budući da ono po svojim bitnim ontologijskim značajkama to uistinu i nije. Čini se da ni sav napor post-fenomenologije, kao primjerice onaj poduzet u promišljanjima Jean-Luc Nancyja u njegovim knjigama od Corpusa do Noli me tangere, nije ono što se sad pokazuje problemom u istraživanju granice ljudskoga i neljudskoga. (Vidi o tome Žarko Paić, „Tamna jezgra mimesisa: Umjetnost, tijelo i slika u mišljenju Jean-Luc Nancyja“, Književna republika, Vol. 14, br. 5-8/2018., 131-155.) Razlog valja vidjeti u tome što zahvaljujući tehnosferi sve što još možemo pripisati tzv. biološkom tijelu nije tek njegova spontanost i neodređenost, već horizontalna smještenost u okružje i okolinu bića koja poput biljki i životinja nastanjuju život na Zemlji. To je dakle tijelo koje živi u eko-sustavu antropocena. Ono se ne može razdvojiti od iskonskih sila ukorijenjenosti u Zemlju i uznesenosti u nebo. No već je nastankom strojeva mišljenja ili kompjutora otvorena mogućnost „preseljenja“ kognitivnih kapaciteta te ljudske tjelesnosti u drugu formu, naime onu tehničke egzistencije čovjeka kao homo kyberneticusa. Stoga se tijelo ne može više misliti kao rezultat duhovno-duševnih procesa koji ga određuju „izvana“ pomoću transcendencije. Umjesto toga mora ga se u posvemašnjem rastjelovljenju, polazeći od vodećeg pojma Deleuzea, početi misliti kao imanenciju samog „života“. Samo ovaj put tako da je bivanje/postajanje tijela onim Drugim razlika koja se upisuje u drugoj formi načela individuacije. Drukčije rečeno, singularnost tijela otvara mogućnost drukčijeg upojedinjenja vrste/roda. Iznimka stvara pravilo, a ne obratno. To samo znači da se zaslugom „umjetne inteligencije“ ljudska svijest kao samosvijest tehnologizira, poprima karakter preklapajućeg mišljenja „čovjeka“ i „stroja“, onoga što je istodobno računajuće-kazivajuće, racionalno-intuitivno i onoga što je programirano i konstruirano kao post-humana konstelacija tehnosfere. (Vidi o tome Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Zagreb 2011.) „Uploading“ neljudske egzistencije uistinu predstavlja rezultat svekolike hibridizacije supstancija. Mi smo „križanci“, mutanti i čudovišni „soj“ jedne vrste koja svoju uzvišenu slobodu singularnosti pojedinca nastoji očuvati u zamrznutom stanju besmrtnosti, kao sliku i trag ovjekovječene prisutnosti. Očuvanje „biti“ čovjeka nipošto nije oporuka metafizike za nadolazeće doba. Uostalom, kako je moguće očuvati nešto što je upitno, što možda uopće ne postoji? Ljudska je konačnost u epohalnom smislu faktičnost koja se ne može prijeći drukčije do posljednjim skokom kvalitativne tehnološke evolucije. Sve su definicije „čovjeka“ od Aristotela do kibernetike osuđene na nužnost njegova nastanka na Zemlji. Posrijedi je dakle biće čija se „bit“ egzistencijalno usmjerava u budućnost zbog toga što mu je nužnost u slobodnom načinu kojim živi među drugim bićima. No ako se njegova navlastita razlika spram svih drugih bića pokazuje ujedno nedostatkom i prednošću, a ta razlika je njegovo mišljenje, koje proizlazi iz tjelesne strukture duhovno-duševih očitovanja „sebstva“, onda se čini da mu u suočenju s kozmičkom smrću i entropijom galaksije u kojoj živi na Zemlji preostaje jedino ono što pripada „biti“ tehnosfere. Očuvati trag te singularnosti u neponovljivoj ponovljivosti događaja koji se uzastopno nižu tako što se razlikuju u intenzitetu procesa razmjene informacija, energije i tvari znači „sudbinu“ čovjeka misliti iz njegove ekscentrične nesvodljivosti na bilo što prethodeće i nadolazeće. Što to uistinu znači? Da čovjek nije ni životinja ni Bog ni stroj. Da mu je mogućnost bivanja/postajanja onim Drugim ne samo „druga priroda“ već i smisao egzistencije u tzv. graničnim situacijama, da se poslužimo izrazom Karla Jaspersa. Biti na način ljudskog bitka u tehničkom svijetu pretpostavlja otvorenost onoga što omogućava njegov „život“ u beskrajnoj plastičnosti i metamorfnim očitovanjima njegove stvaralačke događajnosti. Da, čovjek nije rob zatvorene strukture kozmičko-biološke evolucije, već je prometejski slučaj nesvodljive želje za prekoračenjem granica koje dijele ljudsko od neljudskog, zemaljsko od nezemaljskog, ovostrano od onostranog. Dobro su to znali drevni Grci, osobito Sofoklo: čovjek je ono čudovišno demonsko. Kako je onda moguće da je na svojem „kraju“ postao zastarjelim i suvišnim bićem, nakon što je stvaralački odigrao svoju ulogu u drami kozmičke onto-tehnogeneze? Suvremeni talijanski filozof Emanuele Severino u trećem poglavlju svoje iznimne knjige Bit nihilizma iz 1982. godine, naslovljenom „Zemlja i bit čovjeka“, govori o tijelu i bitku kao techne. Navodeći Platona iz Fedona 77 b, koji kaže da sa smrću čovjeka njegova duša nije raspršena i nije kraj njegova bitka, Severino kaže da danas više ne živimo s metafizičkim razlozima za besmrtnost duše. No ipak s najnovijim razvitcima znanosti projekt preciznijeg praktičnog konstruiranja onoga što metafizika nije bila kadra pokazati postaje čak više od određenja i konzistentnosti. […] Zapadnjačka kultura ne može postaviti granice toj agresiji protiv bitka, premda je bit takve kulture metafizički nihilizam, a njegovo najradikalnije i najkonzistentnije ozbiljenje je sama tehnologija. (Emanuele Severino, The Essence of Nihilism, London-New York 2016, 207-208.) Ako pitanje „besmrtnosti duše“ uistinu više nije naš problem, to zacijelo ne znači da se na drukčiji način ne pokušava produžiti ljudski život. Severino u svojem „povratku Parmenidu“ zagovara radikalni stav protiv bilo kakva tehnologijskog nihilizma Zapada i pod tim podrazumijeva ontologijski problem suspenzije bitka u bivanju, s čime već u Platona otpočinje put do metafizički shvaćena pada u tehnički bezdan. Ipak, besmrtnost duše se u svjetlu post-humanizma i trans-humanizma preobražava u traganje za mogućnošću produljenja „života“ kao kibernetičke tjelesnosti čovjeka koji nastavlja svoju egzistenciju u drugoj formi. Ta je forma ona koja više ne potrebuje ljudsko, nego neljudsko okružje vladavine tehnosfere,što iziskuje drukčiji način razumijevanja ne samo smrtnosti čovjeka, već i besmrtnosti bitka kao singularnosti kozmičke epohe, da uporabimo izraz filozofa znanosti i matematičara Alfreda N. Whiteheada. Smrtnost se odnosi na život pojedinca unutar svoje vrste. Stoga nije riječ o nestanku bitka čovjeka, kao što je to dobro znao Platon, već o nestanku individuiranoga bića bez kojega vrsta ne može postojati. Duša nije kolektivna fikcija umnoženih tijela vrste. Tako nešto mogli bismo doduše zamisliti, a umjetnički je doista i prikazano u uspješnoj SF TV-seriji Star Trek: The Next generation (1987-1994) u epizodama o kolektivnom umu Borg-kolonije, koja otima zapovjednika svemirskog broda Enterprise Picarda želeći osvojiti ljudsku vrstu i pokoriti je tako što će iskorijeniti singularnost slobodne volje individuuma. Kada dakle imamo na umu pojam smrtnosti to se ne povezuje samo s biološkom smrću jedinke i vrste, nego ponajprije s nestankom bitka kao takvog. Ništavilo nije vladavina bezuvjetnog tehničkog nihilizma u formi suvremene tehnologije, kako je to smatrao Severino, već očito ono što se pojavljuje u jezgri bitka kao nestajanje i iščeznuće bitka bića, njegovo ne-pojavljivanje i otuda ne-mogućnost obnove. Međutim tehnologija, koliko god bila razlogom prodora nihilizma u svijet, ipak ostaje kao prvi i posljednji razlog za stvaranje mogućnosti besmrtnosti „čovjeka“ kao spoja biološke i tehnološke egzistencije pojedinca/vrste. No „bit“ te tehnologije nije više u reprodukciji izvornika. Posrijedi je kloniranje i biogenetsko stvaranje simulakruma. Za razliku od kopije izvornika, simulakrum ima mogućnost preobrazbe iz jednog oblika bitka u drugi. (Vidi o tome Gilles Deleuze, Logique de sens, Paris 1969, 292-324.) Zapadnjačko mišljenje s vladajućom paradigmom filozofije, kako to tvrdi Schürmann, već je u početku metafizike imalo doduše mogućnost misliti ono drugo i drukčije, pa tako i način pojavljivanja bitka kao nečega što nije tek privid. (Reiner Schürmann, Broken Hegemonies, Bloomington 2003. ) On pritom misli na onto-teologijsko ustrojstvo metafizike, unutar kojeg se začinje ideja „tragične zajednice“, ali ne na temeljima ideje koja, kao u Platona, rukovodi zbiljom, već iz onoga što je kontingentno i krhko, što je u sebi toliko samodostatno da je osuđeno na Drugog već samim činom slobode kao kazujućeg traga izvornog zajedništva. Ono što se naziva conditio humana očito je imperativ etičko-političke odgovornosti mišljenja za ozbiljenje najviših ciljeva koje povijesno sebi ljudstvo postavlja da bi imalo posljednji razlog opravdanja. No posve je nemoguće misliti povijesni razvitak „čovjeka“ bez onoga što dovodi u svezu/odnos téchne i episteme, jer već je u iskonu Grka njihovo tehničko umijeće spasilo zajednicu od smrtne prepasti u ratu s Perzijancima. Stoga se otkriće mogućnosti da između čovjeka i neljudskoga postoji struktura preuzetnosti (hybris)pokazuje odlučujućim za drukčije vođenje ljudske egzistencije. Međutim, sve što se nakon Nietzschea počinje misliti u kritici zapadnjačke metafizike kao nihilizma ne ostavlja mnogo slobodnoga prostora za uvid da najveća mogućnost téchne smjera spram onoga čega se Heidegger s pravom bojao, upravo zato što time nastaje nešto „novo“, nepoznato u povijesti. A to „novo“ odnosi se na stroj mišljenja kao stvar. Ona u tendenciji može misliti samu sebe (to autó). Kad se dakle ono „drugotno“, „drukčije“ i „različito“ ne misli iz vladajuće paradigme „istog“ (bitka), tad postaje moguće to da se „novo“ konstruira kao ono što je nesvodljivo na bilo što prethodeće. Drugim riječima, ako nedostaje „izvornik“ nema ni „kopije“ stvari kao takve. Što iz toga slijedi? Ponajprije to da se „čovjek“ ne može izolirati iz svoje usmjerenosti na tehničko ustrojstvo bitka. Sve njegove težnje, želje i snovi pokazuju upravo ono što je bio postulat povijesne umjetničke avangarde, a što je portugalski pjesnik Fernando Pessoa tako pregnantno iskazao stihom želim biti stroj. Nemoguće je htjeti ono neljudsko ako u ljudskom već ne postoji nešto čudovišno i strano (Unheimlich), što nadilazi razlikovanje životinje i Boga u „biti“ čovjeka. Zato je i tijekom povijesti zapadnjačke metafizike bilo očito da se mišljenje stroja kao onog Drugoga, izvan sfere osjećaja-doživljaja mora nalaziti u noosferi, kako je to kanadski mediolog i najznačajniji teoretičar medija Marshall Mcluhan odredio obrazlažući početak neljudske komunikacije. Mišljenje nikad nije neutralno. Ovo vrijedi čak i kad se objektivira u alatu za korisne svrhe ljudske egzistencije. Ono odakle nastaje mišljenje i mijenja uobičajeni smjer ne proizlazi iz bitka, već iz događaja. To je inherentno mjesto susretišta čovjeka i svijeta. Jer svijet koji pripada ljudskom načinu bitka nije unaprijed otvoren, bez udjela događaja koji mijenja način pokazivanja bitka. Stroj se u novome vijeku od Newtona nadalje misli svagda kao mehaničko gibanje, koje doduše svoj transcendentni uzrok ima u Božjem umu. Naposljetku, i Leibniz je imao sliku Boga kao savršena urara. Podesivši kozmičko-prirodne satove na matematički precizan način, Bog djeluje racionalno. Otuda mehanički stroj poštuje ontologijska pravila tehničkog ustrojstva bitka kao prirode (natura naturans i natura naturata). No s nastankom moderne tehnologije zasnovane na načelima termodinamike do izražaja dolazi ono što filozof Henri Bergson naziva trajanjem (durée), a što proizlazi iz načela neodređenosti. Ipak, najvažniji korak spram suvremene neljudske i singularne tehnosfere biti će učinjen kad se kibernetički pojmovi informacije, povratne sprege (feedback), kontrole i komunikacije uvedu u programiranje svjetova zahvaljujući zakonu entropije. Tada postaje posve bjelodano da stroj mišljenja (kompjutor) više nema uzor u anatomiji ljudskog tijela. Simulakrum ljudskog mozga predstavlja mu virtualnu mogućnost analogije za ono što čini računajući pomoću binarnoga kôda i konstruirajući stanja kao događaje. Wienerov kibernetički stroj početak je mišljenja koje misli tako što za svoj predmet više nema izvanjski svijet pojava. To je mišljenje auto-poietičkoga gibanja brojeva i slika. Čista auto-tehničnost u načelu smjera do mogućnosti samosvijesti „trećeg stroja“ s njegovom hipotetskom singularnošću. (Stefan Rieger, Kybernetische Anthropologie: Eine Geschichte der Virtualität, 145-146.) Postoje dva čudovišna straha. Jedan je tjeskoba pred mišljenjem koje nas oslobađa metafizičke uznositosti i taštine kojom je svijet osvojen i pretvoren u tehnički nihilizam, a drugi je strah pred posljedicama nastanka stroja mišljenja, koji bi mogao imati apsolutnu neovisnost od ljudske volje, odnosno koji bi mogao misliti, htjeti i osjećati izvan svake kontrole ljudskog uma. Prvu je tjeskobu Heidegger na mnogo mjesta svojih promišljanja definirao kao način kojim ljudska odluka uvijek slijedi ono što protječe jednoliko i neuznemirujuće. Drugi strah je pred konac svojega života gotovo u formi SF-kazivanja iskazao kozmolog i teoretski fizičar Stephen Hawking, i to zato što je dospio do stava da zlo više nije u ontičkim fenomenima, nego u demonskom karakteru stroja kao samosvijesti. Heideggerovo mišljenje odnosi se na tjeskobu pred obratom u „drugi početak“, dok se Hawkingov strah odnosi na nadolazeće kao mogućnost proizvođenja zla u odnosu na čovjeka. Iako je posve jasno da pojam „zla“ za fizikalnoga kozmologa nema značenje poput onoga u metafizičkoj teodiceji Leibniza, ipak se ne može otkloniti unutarnja nužnost mišljenja o spasonosnome događaju kao mogućnosti očuvanja nesvodljivosti ljudske vrste/roda. Neće nas uništiti vlastita pohlepa ni mahnito samoljublje u objektima narcističke praznine, već ono što leži u nepostojećoj „biti“ apsolutnog stroja. Ako stroj mišljenja u svojoj tehnički stvorenoj samosvijesti proširi područje djelovanja i na voljno-emocionalnu razinu odnosa s drugim strojem bez ljudskoga nadzora, posljedice bi mogle biti uistinu zlokobne za budućnost čovječanstva. Ova dva različita iskaza o tjeskobi i strahu pokazuju kako se „bit“ čovjeka ne može otvoriti ni u kakvom tehničkom ustrojstvu bitka, već jedino u otvorenosti onog ljudskog spram vlastite težnje za prelaskom u drugu formu egzistencije. Riječ je o želji za besmrtnošću s onu stranu biološko-tehnološke posljednje granice.

June 11, 2025
Obuzetost/Oduzetost

Obuzetost/Oduzetost

1. U prvome svesku Tehnosfere, koja ima naziv „Žrtvovanje i dosada: Životinja-Čovjek-Stroj“ (Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018.), bavio sam se pitanjem o nemogućnosti i suvišnosti svih prošlih, sadašnjih i budućih antropologija od filozofijske, kulturalne, strukturalne do kibernetičke. Sve je već postavljeno u naslovu. Žrtvovati sebe i Drugoga u ime totema politeističkih bogova ili monoteističkoga Boga od civilizacija poput Maya do slučaja Abrahama u Starome Zavjetu koji biva nagovoren od moćnoga Jahve da svojem sinu Izaku prereže vratne žile zbog tzv. etičko-religiozne kušnje Čovjeka u pokornosti višnjem Zakonu Božje providnosti, a o čemu je Kierkegaard u svojem najboljem „ontologijskome“ djelu Ili-Ili izveo pokušaj religiozne transcendencije koja tek omogućuje etičku svijest i estetičko djelovanje u svijetu, predstavlja na krajnje čudovišan način (Unheimlich) početak tzv. civilizacije jer se prolijevanjem krvi uspostavlja savez s „Velikim Drugim“. Žrtvovanje je čin volje za moć nad Drugime, koji naravno postaje u samožrtvovanju trenutak bezuvjetnoga podarivanja sebstva Drugome zbog bezrazložnosti ili suosjećajnosti kojim se spašava zajednica od navlastite propasti. Otuda žrtva ima kultno-okultno značenje sveze čovjeka s prirodom („krv i tlo“) i oblikuje imperativ postojanja svetosti same zajednice koju ne određuje ni materijalno zbrinjavanje niti simbolička razmjena dobara s Drugim (plemenskim zajednicama u okrilju tzv. Ur-Staata). Divno je to izveo Georges Bataille u svojim antropologijskim tekstovima, osobito Erotizmu i smrti i krajnje „subverzivno“, a zapravo dosljedno „primitivno“ sukladno ideji suverenosti predmoderne ekonomije korporalnosti, iskonstruirao alternativu modernome kapitalizmu koja se pronalazi u povratku politeizmu vrijednosti i heterologiji bitka. (v. Žarko Paić, „Spirale transgresije: Georges Bataille i sveta profanost tijela“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011.) Dosada je stanje utonulosti i obarmlosti osjećaja nagonske žudnje živoga bića za djelovanjem prouzročena ponajprije stanjem sitosti. Životinja koja predstavlja vrh tzv. hranidbenoga lanca u animalizmu poput lava ili krokodila, čovjekolikoga majmuna također, što je vidljivo u filmu-ideja Stanleya Kubricka 2001. Odiseja u svemiru iz 1968. godine gotovo da je u stanju „hibernacije“ i svojevrsne tuposti jer su joj privremeno oduzeti instinkti borbe i osvajanja prostora likvidacijom Drugoga kao plijena i smetnje u osjećaju prirodne nadmoći vrhovnoga grabežljivca. Mnogi će suvremeni etolozi, ponajprije oni na tragu Konrada Lorenza, ovo stanje prepoznati kao intermezzo prije ponovne agresije koja pripada području otimanja i osvajanja prostora-kao-habitata moći unutar zemlje kao prebivališta i staništa životinjskoga opstanka. To, pak, znači da je u političkome smislu, kako to svjedoče Hobbesov Levijatan i Schmittov Pojam političkoga, čitava civilizacijska misija čovjeka od razdoblja njegova nastanka do mogućeg iščeznuća u nadolazeće doba apsolutne moći tehnosfere i katastrofizma prirode zapravo svojevrsna psiho-politička onto-etologija koja poznaje samo permanetno ratovanje i usputno mirovanje, razdoblje stalnoga žrtvovanja i povremene dosade. Ovaj „novi sociobiologizam“ vrlo je opasan u svojim konzekvencijama, jer pojmove „duha“ i „slobode“ svodi na neutralizirane i suspendirane bio-animalne nagone koji se ponajbolje mogu opisati modelom/shemom „ontologije postajanja“ Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija, koji u knjigama Anti-Edip: Kapitalizam i shizofrenija 1 te u Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2 uvode zamjenu za dijalektičku strukturu mišljenja Hegela i Marxa, te govore o procesu deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja. Sve postaje odnos nerecipročne razmjene u simboličkome i materijalnome smislu. A to znači da je svako kretanje u okvirima zemlje ono što evolucijsko napredovanje životinje postajanjem čovjeka dovodi nužnim slučajem, to će reći apsolutno kontingentno, do najviše razine apstrakcije kojom priroda postaje Ono što nazivam „Velikim Trećim“. Nije to više politeističko-monoteistički shvaćeni bog/Bog, a niti naturalističko sekulariziranje iste matrice vjerovanja u humanizam tzv. Čovjeka kao umnoga bića moralnih kvaliteta usavršavanja ljudskosti kao suosjećajnosti spram Drugoga. Umjesto svih tih povijesno-metafizičkih „fikcija“ susrećemo se s arheologijom moći kao znanja u formi mašine/stroja. Zato Deleuze i Guattari i govore o „strojevima žudnje“, da bi frojdovski eros i sublimaciju libidinalnosti neutralizirali i suspendirali „višom razinom“ djelovanja mehanosfere. Sve postaje mehaničko i ustrojeno u trenutku nastanka modernoga kapitalizma kao aksiomatike procesa deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja i posve je očekivano da će posljednji moment ove „ontologije postajanja“ dospjeti do autopoietičkoga načina stvaranja „novoga“ koji više nije ni životinja ni čovjek, već sam apsolut digitalne konstrukcije svjetova. Problem u takvoj „socio-tehno-(onto)genezi“ koja nužno mora završiti s teorijskim opisom globalnoga „društva kontrole“ i raspadom individuuma u doba umjetne inteligencije jest što više ne možemo govoriti o logici ili-ili: ili žrtvovanje ili dosada, pa bi prema tome sve u tzv. virtualnim svjetovima bilo samo nastavak onog Realnoga drugim sredstvima, te bi naposljetku taj ničeanski „stroj postajanja“ umjesto Hegelove i Marxove dijalektike povijesti mogao biti dostatan razlog za promišljanje nadolazeće budućnosti iz polazišta kozmo-bio-evolucije. No, umjesto „vječnoga kaosa“ stvaranja „novoga“, čovjek je takvo inertno biće koje potrebuje smiraj i opuštenost, koje doslovno umjesto žrtve za Drugoga teži utonuću u beskrajnu dosadu ponavljanja ne više onog Istoga (bitka), već Razlike (događaja). 2. U strukturi knjige najznačajnijeg mediologa 20. stoljeća, kanadskoga teoretičara komunikacije Marshalla McLuhana, Razumijevanje medija: Mediji kao čovjekovi produžeci iz 1964. godine jedno od najlucidnijih mjesta njegove antropologijske analize povijesti čovjeka od prapovijesti do postindustrijske civilizacije mislećih strojeva skriva se u paru pojmova: narkoza osjetila i nadomjestak medija. Najjednostavnije: da bi dolazak novoga medija poput primjerice radija bio uspostavljen sa što je manje moguće problema za korisnike jer je time komunikacija postala ubrzana i knjiga kao pismo je tendencijski postala već „mrtvim spomenikom“ metafizičkoga humanizma, bilo je potrebno učiniti nešto kirurški operativno za ljudska osjetila posredovanja svijeta kao sustava poruka. Bilo je potrebno čovjeku oduzeti osjetilo obuzetosti neposrednošću odnosa čovjeka i prirode, jer je čitanje i pisanje upravo u formi zapisa olovkom na papiru čisto rukotvorstvo, magija grafema u tekstualnome labirintu svijeta. Iako je tekst kao pismo dolaskom pisaćega stroja krajem 19. stoljeća već postao meta-medijem i izlaskom iz inertnosti djevičanske prirode „pisaljke“ koju obožavamo jer nas zbližava s predmetom ocrtavanja formi iz okolnoga svijeta (Umwelt), tek će zapravo glasovno posredovanje na daljinu (tele-fonija) biti korak do prelaska iz taktilnosti u vizualnu neposrednost s pomoću medija slike kao što je to ponajprije bila tele-vizija i njezin imaginarij sprege filma, fotografije i zvukopisa. Narkoza osjetila je, dakle, prema McLuhanu, uvjet mogućnosti normaliziranja ulaska novoga medija u svijet ljudske komunikacije. Svaka oduzetost staroga osjetila istodobno je obuzetost novim osjetilom. Vidljivo je, naime, da je McLuhanova antropologija medija nova transdisciplinarna estetika. No, umjesto tradicionalnih pojmova ljepote i uzvišenosti, mjere i suglasja, izraza i sadržaja, forme i ukusa, novi pojmovno-kategorijalni sustav ove „mediologije“ sada postaje profani poredak kibernetike, pa se taj sustav ponajbolje kad je riječ o novoj kompjutorskoj umjetnosti može objasniti pojmovima koje je Max Bense u svojoj Estetici inaugurirao: od redundancije do signala, od informacije, povratne sprege do kontrole i komunikacije. Umjesto deteritorijalizacije/reteritorijalizacije kao nadomjeska i novoga sustava stvaranja odnosa nastalih procesom permanentnoga postajanja životinje-čovjeka-stroja u ireverzibilnome gibanju s uzgonom „beskonačne brzine“ metamorfoza materije-energije-informacije, nije li mjerodavno da uvedemo korelacijsku logiku i-i, koja nam pokazuje da je svaki odnos proizvodnja sklopova i konstelacija stanja samoga događaja. Zato u okviru jezika kojim i nadalje govorimo sprega/sklop obuzetosti/oduzetosti ponajbolje karakterizira ono što spaja organsko i anorgansko, biološko i tehnološko, mit i znanost. Obuzetost nagonskom strukturom genetskoga koda „divljine“ i „divljaštva“ pretpostavlja agresiju i sublimaciju onog što pripada „biti“ grabežljive zvijeri. No, svaka je takva primordijalna obuzetost istovremeno i oduzetost onoga što se skriva u post-biološkome procesu neutraliziranja i suspendiranja nagona u živome biću. Nije riječ samo o elementarnoj „razdražljivosti“ koja nužno određuje takvo svagda gladno-Drugoga biće koje uspostavlja svoju Moć u okrilju prirodnoga okružja tako što vlastiti „okolni svijet“ osvaja za sebe-samoga i ne dopušta Drugome pristup vlastitome „sebeljublju“. Obuzetost nagonom je samo-određenje biološkoga bića nužnošću koju ne može drukčije nadzirati osim žrtvovanjem Drugoga, a u rijetkim slučajevima i samoga sebe. Iako će rani Heidegger uskratiti životinjstvu i životinji postojanje „svijeta“, koje pripada samo čovjeku kao egzistencijalna otvorenost njegove predbježne usmjerenosti spram budućnosti, taj je pristup ontologiji životinje u suvremenoj etologiji odbačen kao relikt svojevrsnoga „metafizičkoga humanizma“, što je najveći paradoks uopće za Heideggerovo mišljenje koje je od samoga početka radikalna kritika svakog „humanizma“ i „subjektivizma“. No, nije stvar u tome da bi iz posthumanističke perspektive sada „obuzetoj“ životinji trebalo vratiti dostojanstvo njezine singularnosti opstanka time što ćemo joj podariti pravo na njezin autentični „životinjski svijet“. Stvar je u tome što postoje samo različiti svjetovi vrsta u biološkome smislu, i još različitiji i radikalno drukčiji svjetovi životinje i čovjeka. Duh u formi filozofije, umjetnosti i znanosti ne može biti i „svijet životinje“ čak i kad čovjekoliki majmuni imaju bržu perceptivnu sposobnost prepoznavanja predmeta na projekcijskoj ploči od čovjeka. Nitko to bolje nije zagonetno iskazao od Wittgensteina koji je na jednom mjestu svojeg djela iz kasne faze naslovljeno Filozofijska istraživanja zapisao: „Kad bi lav mogao govoriti mi ga ne bismo razumjeli.“ Unatoč posvemašnje razlike između „svjetova“ životinje i čovjeka, postoji i ono što nas neporecivo povezuje kao naš „zajednički“ su-svijet (Mit-Welt), ali to nije ništa ni biološki niti duhovno, a niti se pronalazi u „biti“ tehnosfere. To što dijelimo kao zajedništvo jest kozmo-planetarni habitat osjetilne suosjećajnosti spram Drugoga koji nadilazi svaku razliku i drugost i postaje nova vrst hiper-kozmopolitske solidarnosti, rekao bi Tin Ujević, pobratimstva lica u svemiru. No, ta „lica“ nisu bezličnost kolektivne singularnosti života, već drama singularizacije onog što od Nietzschea nazivamo „principom individuacije“. 3. Obuzetost/oduzetost ipak je nešto što pripada „Onome“, što nije sebstvo niti bilo kakva svijest o vlastitosti bez koje ne postoji mogućnost življenja na Zemlji i, rekao bi Kant, ova nužnost mora moći krasiti sve moguće svjetove u svemiru jer su im isti i zajednički pojmovi zakon kauzaliteta i načelo teleologije (uzroka i svrhe). Ako smo nečime obuzeti, kao što je to nagon za seksualnim razmnožavanjem koji pripada kao zona erosa svim živim bićima, onda smo ujedno i oduzeti ne u smislu nedostatka nekog organa i s njime povezane osjetilnosti. Otuda je sublimacija svagda pokušaj nadomještanja ili zamjene onog što je biću oduzeto od organa do osjećaja ili kognitivne moći percepcije svijeta s onime što ga nadilazi. Svaka je „imanetna transcendencija“ istodobno nadilaženje granice svjetova jezika i nastanak novoga svijeta vizualizacije polazeći od preobrazbe svih ljudskih osjetila, a imamo ih pet, u ono integralno, šesto. Nakon mita, religije, umjetnosti, filozofije i znanosti na djelu je spajanje svih duhovnih formi mišljenja u ono što nadilazi neposrednost oka koje gleda u prirodno okružje kao husserlovska noesis u svoju noemu. Zato tehnosfera sintetizira svih pet osjetila i nadilazi granice svjetova obuzetosti/oduzetosti novom sinestetičkom „transklasičnom logikom“ metamorfoza stanja u događaje novoga koji predstavljaju ne više ono „više“ naspram „nižega“ u evolucijsko-dijalektičkome smislu. Umjesto toga, na djelu je transverzalna onto-etologija događaja kojim se ono sinestetičko pokazuje kao hegelovska posredovana neposrednost „trećega poretka kibernetike“, kao autopoietička mreža svih mreža s kojom „hvatamo“ novu virtualnu aktualizaciju života kao jezik onog lava koji govori drukčije od čovjeka, ali ne i od onoga što omogućuje zajednički habitat svih bića uopće mogućih i zamislivih. Kada više nismo obuzeti/oduzeti, već usmjereni svom svojom misaonom energijom na ono nadolazeće kao „najviše na uvidu“, kako bi to kazao Aristotel, onda je ova vrsta posthumanoga mesijanstva ne samo „logično“ preusmjeravanje iz metafizike žrtvovanja i dosade u ono što pripada kao nesvodivi ostatak svim oblicima „duhovnoga bitka“ ljudske egzistencije u povijesti, već i druga riječ za ono što pripada snoviđenju i viziji svijeta izvan svih već odigranih tragedija/komedija bitka i njegova smisla koji počiva u jeziku kao poprištu i otvorenosti onog što su Grci od Platona nazivali idejom dobra, Zar nisu baš Kantove posljednje riječi bile ove: Dobro je. (Es gut.)

June 10, 2025
Riječi…

Riječi…

1. Kaže Samuel Beckett: „Riječi su sve što imamo.“ Što to drugo znači negoli da nas jezik „ima“, a ne mi njega. Riječi bez jezika ne postoje, a jezik ne govori bez riječi. Ono što je ovdje najteže u mišljenju jest da čovjek ne može misliti bez riječi koje ga opsjedaju dok sniva i muči se s kazivanjem onoga čega još nema, ali će uskoro doći-na-svijet poput placente jednog nadolazećega vremena čiji događaj svijetli samo zato što smo obdareni veličajnom i banalnom moći otvorenosti onoga što sjedinjuje svijet kao zbiljsko stanje svjetla i jezik kao dispozitiv ili aparat egzistencijalne brige za svijet. Da, Beckett je u svojoj suzdržanosti i sklonosti da sve svodi na elementarne čestice življenja, pa čak i stanje došašća onog što nazivamo svršetkom ili krajem igre, istinski znao da su riječi naše sretno prokletstvo koje nas istodobno čuvaju od animalizma i fiziologije preživljavanja u tjeskobnome bezdanu „svijeta“, ali i prenose u sfere eteričnih prostora za koje književnost poznaje samo trojicu paradigmatskih predstavnika ove metafizike raja: Dantea, Miltona i Borgesa. Između ogoljenosti života i njegove uzvišenosti koja poprima značajke onog božanskoga u razlici spram same ideje Boga protječe pustolovina riječi kao sredstva/svrhe samoga jezika koji nas „ima“, a ne mi njega. Uostalom, da je tome tako znao je isto tako i sam tvorac filozofskoga egzistencijalizma, jedini koji je nastojao spojiti diskurs konceptualne univerzalnosti s rijekom riječi koja određuje bit književnosti i to ne u području pjesništva, već u tkivu pripovijesti i u jezgri romana. Naime, Riječi (Les Mots) su naziv Sartreove autobiografske knjige koju sam nekoć „gutao“ od početka do kraja, a iznova se spremam pročitati je nakon dugog niza godina, jer je naprosto ključna knjiga za naše doba koje, paradoksalno, živi od vizualizacije života, ali tako da nikad nije prije bilo toliko opsjednutosti pisanjem i suočenjem s riječima u svim formama kazivanja kao danas kad je sve postalo transparentno i pornografski „otvoreno“ do posljednje zone lascivnosti i opscenosti. 2. U „Riječima“ Jean-Paul Sartre na jednom mjestu kaže ono što nas sve začarane ovim usporednim svijetom teksta i njegova kraljevstva naprosto čini sretnim nesretnicima, onima koji ovu slobodu osamljivanja i užitka u mišljenju kao kazivanju ne bi ni pod koju cijenu mijenjali za kristalne palače vječnosti: „Ja sam svoj život počeo onako kako ću ga nema sumnje i završiti: među knjigama.“ (J.-P. Sartre, Les Mots, Gallimard, Pariz, 1964., str. 21) Živjeti i umrijeti „među knjigama“ nije ništa drugo negoli čista konstatacija stanja onog življenja koje se povezuje s tradicionalnim pojmom osmišljavanja i smisla. Knjige nisu prenosnici smisla življenja ako ga izjednačimo s pojmom bitka (esse, Sein, Being), već stvaratelji onog što nije već oduvijek „tu“ poput prirode i kaosa. Knjige su singularnost i egzistencijalni događaj preobrazbe života iz ogoljenosti u raskoš i ljepotu onog što se suprotstavlja svakoj mogućoj i zbiljskoj entropiji. Postoje, međutim, bitne razlike između riječi i jezika kojim se Knjiga kao ideja ozakonjena spisateljstva obraća Drugome kao svojem idealnome čitatelju. Te su razlike one koje proizlaze iz ograničene beskonačnosti proizvođenja riječi i granica samoga jezika koji riječima podaruje smisao i besmisao. Nije slučajno Wittgenstein rekao da su granice mojeg jezika granice mojega svijeta. Riječi su elementarne čestice i tako ih valja astrofizikalno shvatiti, jer su početak i kraj svega što jest. One su zvjezdana prašina i strune transverzalno izvedenoga mišljenja koje s riječima stvara više od poretka značenja ili kodirane šume simbola poznate samo znalcima kao majstorima jedne uzvišene heretične sljedbe. Ako su riječi proizvođenje svagda „novoga“ od onog što je već smišljeno i nastalo odavno u iskonu svijeta, onda je jezik živi organizam i ustrojstvo mišljenja kao događaja s kojim naš život može postati i više od puke slike savršenoga svemira kakav je opisao barokni meštar prestabilirane harmonije Gottfried W. Leibniz. No, nemojmo se zanositi ovim patetičnim idealizmom Knjige kao „hrama postojanja“ koji je i Sartrea znao u prikazu vlastita djetinjstva odvesti na stranputice čiste imaginacije izvan zbiljskoga prostora u kojem se sve riječi nužno dovode do svojeg pravoga značenja, u sukobima i ratovima osmišljavanja onog što spaja pojmove života i slobode kao uvjeta mogućnosti ljudske autentične egzistencije. 3. Riječi su, dakle, mnoštvo i razlika, a jezik dispozitiv ili aparat kojim dohvaćamo svijet ne izvan ili unutar nas, već kao strukturu fundamentalnoga događaja fakticiteta postojanja u svemiru. Riječi i jezik su korelacije užitka i patnje onoga što se događa kad između govornika „svojeg“ jezika nastaje bijeli šum i sve se odjednom pojavljuje kao buka i bijes jer smisla više ništa nema, pa čak i Beckettove riječi kako su riječi ono jedino što imamo odzvanjaju nekako jednoliko jer više kao da nema onog tko će na taj bitan iskaz pisca romana Malone umire drhtati poput „trstike na vjetru“ i kazati, hej stani malo spisatelju ovog bloga koji se zove Kaos, pa to nije tvoja metafora već Blaise Pascala i nalazi se u njegovim Mislima, dakle knjizi filozofijskih sentencija, a ne nekoj usputno svezanoj knjizi u kojoj se nalaze otisnuta slova na papiru koja se nazivaju riječi (fr. les mots, engl. words) i te riječi sklopljene u rečenice stvaraju učinak životne mudrosti ili ludosti, kako Vam drago, dovode do ushita ili bijesa, dosade ili uzbuđenja, prave od čovjeka majmuna, a od majmuna biće nalik božanskome Aristotelu koji je čovjeka odredio kao biće koje govori (zoon logon echon). I tako to traje do dana današnjega. Imati riječi znači „biti“ već unaprijed sklepan po uzoru na biće koje svoje poslanstvo i propast vidi u kazivanju i govorenju, što nije isto, jer iskonska kaža označava bit govora, što znači da je naša sudbina istovjetna onima koje susrećemo u mitovima. Imao je pravo već spomenuti „Veliki Treći“ u ovom zapisu o riječima, argentinski slijepi tvorac Alepha, Jorge Luis Borges, da smo kao ljudi predodređeni metafizičkim udesom i slobodom novoga življenja u svakom trenutku povijesti prema zatvorenom svijetu univerzalnoga mythosa i njegovih glavnih i sporednih heroja i heroina. Mit, naime, nikad nije izgubio svoju moć začaravanja života. Sartre je u Riječima shvatio svoje djetinjstvo „među knjigama“ kao svojevrsnu mitologijsku avanturu izbora „sudbine“. To je to. Moderni čovjek izabire sudbinu kao svoju slobodu i od nje ne može pobjeći iako mu je, navodno, svagda na raspolaganju mogućnost preobrazbe života i izbor novoga identiteta. Ništa od toga. Sve je već uvijek bestemeljnost slobode kao dispozitiva ili aparata kojim se jezik uvukao u naše kosti i naše tijelo i ruje li ruje poput one Marxove i Deleuzeove krtice kroz ruine rizomatskoga kapitalizma u kojem prebivamo bez kraja i konca. Izabrati uvijek možemo druge i drukčije ꟷ knjige i služiti se onim riječima koje svoje dostojanstvo pronose tako što istinu sijeku poput arhajskih tragičkih bodeža i ništa ne ostavljaju nedirnuto, jer prvi i posljednji tabu nije nikakvo neiskazivo zlo, već samo i ono što jedino imamo: riječi. Tabu je bezrazložna zabrana koja pada u područje božanske zapovijedi čovjeku da ne ulazi u prostor-vrijeme zabrane same. Ono što se zabranjuje jest jezik apsolutne slobode. I baš je ta tautologija zabrane i jezika uvjet mogućnosti slobode. Mi živimo i umiremo među knjigama, ali ne zato što smo biblio-fetišisti i intelektualni mazohisti prvoga reda. Ne, naša je sudbina zadana tabuom slobode i sve riječi koje su na raspolaganju unutar ovog jezika kao „oceana i pustinje neizmjerne“ samo su svetkovina i pjev jedne-jedine ideje za koju još ima smisla živjeti i patiti. Svima je jasno da je to samo i jedino riječ bez koje ni filozofije ni umjetnosti nema, ali isto tako ni znanosti ni religije. Ta riječ je otpor svakoj univerzalnoj zabrani i njezina je opojnost i moć upravo u tome što je bestemeljna/bezrazložna. Riječ svih riječi, apsolut svih apsoluta, posljednji smisao onog što podaruje bit ljudskoj egzistenciji jest sloboda. To je bila ne samo fundamentalna riječ čitave Sartreove filozofije egzistencijalizma i moderne književnosti uopće. Bila je to i preostaje riječ koja i suvremenom čovjeku još uvijek svijetli i otvara mu nove vidike i u ovo doba koje Paul Celan u jednoj pjesmi naziva tako ogoljeno i savršeno precizno da se tome više ne može ništa dodati ni oduzeti: sivilom zastrto nigdje. Riječi…

June 9, 2025
Tragedija bez patnje

Tragedija bez patnje

1. Povijesni likovi ljudske egzistencije odgovaraju ideji čovjeka kroz pet načina očitovanja „duhovnoga bitka“: (1) mita, (2) religije, (3) umjetnosti, (4) filozofije i (5) znanosti. Likovi pritom poprimaju različite obrise i figuralno određenje. Sjetimo se tek načina kako je tijekom povijesti lik filozofa mijenjao značenje počevši od Heraklita, Sokrata do Spinoze, Marxa, Kierkegaarda i Nietzschea. Ovdje, dakako, nije posrijedi slikovno ozbiljenje ideje. Umjesto toga mislimo na simboličko značenje lika kao duhovne moći ozbiljenja onoga što čini bit ideje u pojavnome svijetu. Epohe se mogu čak odrediti vladavinom referencijalnih okvira njihove moći kojom upravljaju ne samo ljudskim svijetom, već i prirodom, odnosom kozmičkih sila, konstelacijama društva, politike i kulture. Nije nimalo neobično da se ono prvotno ili začetno (arché) odvija u neposrednosti odnosa božanskoga, prirodnoga i ljudskoga. Mitski čovjek odnosi se spram bitka tako da ga opjevava kao tajnu postojanja živeći smjerno u strahu od bogova. Tome usuprot, znanstveni čovjek s nastankom novoga vijeka bitak već ništi time što ga preobražava u predmet i predstavljanje kao znanstveno određeni objekt. Utoliko su mit i znanost, ono početno i ono krajnje u povijesno-epohalnome slijedu vremena, međusobno u paradoksalnome odnosu afirmacije i negacije. Nije slučajno da će znanstveni pozitivizam s Augustom Comteom, primjerice, vjeru u napredak ljudskoga roda/vrste pripisati znanstvenoj objavi prvih i posljednjih ciljeva ljudske civilizacije i time dovesti do sinteze dva naizgled oprečna diskursa ─ oponašanja i predstavljanja teodiceje svijeta i tehnogenetske konstrukcije svjetova. Znanost koja operira s pojmom funkcija i algoritama zasniva se na načelu dostatnoga razloga (principium rationis) i na vjeri u posljednju svrhu istine koja oslobađa čovjeka od neznanja i praznovjerja. Ali, način njezina kazivanja u bitnom se pokazuje novim mitskim odnosom spram vlastitih temelja. Mitski je čovjek osjećao neposrednu povezanost bitka s bićima. Otuda špiljsko slikarstvo nikad nije bilo u funkciji neke mistične alegorije o nastanku svijeta i njegovu kraju (Vidi o tome: Georges Bataille, „Lascaux ili rođenje umjetnosti“, Europski glasnik, br. 8/2003. S francuskoga prevela Ana Buljan.) Znanstveni čovjek racionalno vidi da bitak više nema postojanost i nepromjenljivost. Umjesto toga već je sve u postajanju i procesu stvaranja svijeta. Na temelju tehnologijske simulacije u virtualnim avatarima odvija se proces ubrzane transformacije života. Biti, dakle, znači osjećati i misliti korelativno pobudom koja dolazi iz događajnosti događaja s onu stranu opreke bitka i bića. Svekolika povezanost od mitskoga osjećanja blizine s bogovima i demonima nije strana suvremenom objektiviranju mistične sveze čovjeka i neljudskoga. Tzv. internet stvari, ili pak noosfera s onu stranu obitavališta bilja, životinja, ljudi svjedoči o uzdizanju i nadilaženju tijela u metafizičkome shvaćanju korporalnosti. Prvo i posljednje, međutim, ne odnosi se tek na pitanje o nastanku svega što jest i na odgovoru o smislu onoga što je nastalo i nestaje. Ako je početak povijesnoga događanja u onto-teo-kozmo-antropologijskome smislu određen mitskim načinom vođenja ljudske egzistencije, onda je ono što se pojavljuje u tom događaju kao iskonsko i začetno istodobno u zametku i najava kraja povijesti uopće. Na nekim mjestima razlaganja ove „sudbinske“ strukture metafizike, Heidegger će unatoč jasnog znaka neutemeljenosti istinske povijesti iz mitskoga kazivanja o bogovima i ljudima u Grka ostati poput Hölderlina i Nietzschea „začuđen“ kako se ono čudovišno i neljudsko, ono tjeskobno i strahotno, što je gotovo izjednačeno s ništavnošću Ništa, probija u onto-teologijski karakter filozofije kao metafizike. (Martin Heidegger, „Was ist Metaphysik?“, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1978. 2. dopunjeno i pregledano izd. str. 103-121.) Drugim riječima, ako za Heideggera kao „posljednjeg filozofa“ na tragu njezine metafizičke sudbine/poslanstva postaje neupitno da povijesno zbivanje može nastati tek s filozofijom koja pita o smislu bitka kao takvoga polazeći od pitanja o egzistencijalnome ustrojstvu čovjeka kao bića otvorenosti u onome nadolazećem, kako je onda moguće da se ono mitsko u svojoj neiskazivosti jezikom filozofije i znanosti odnosi na ono što Grci imenovahu pojmom tragedije kao svetoga udesa ljudske slobode i smisla ljudske egzistencije u suočenju s Ništa? Bit se tragedije ne može razumjeti bez promišljanja onog što progoni samu bit metafizike kao takve. Naravno, riječ je o mišljenju koje neskriveno mora pretpostaviti da logos vlada nad mythosom, razbor nad pripoviješću, istina nad zabludom; da se bit čovjeka u odnosu spram bitka kao takvog i u cjelini ne može svesti više na ono što je na tako plastičan način odlikovalo mitsko razdoblje nastanka povijesti u raskidu s „djevičanskim izvorom“ neposrednosti odnosa čovjeka, prirode i božanskoga. To što je bilo samorazumljivo za mitski prapočetak bitka i vremena jest čudovišna tajna kao raspuklina između onoga što pripada neljudskome i logici nužnosti te ljudskome i logici slobode i novoga. Filozofija u tragičnome razdoblju Grka, kako usput glasi naslov jednog Nietzscheova spisa iz 1872/1873. godine, nije još napustila sveto tlo istine kao privida, onaj dionizijski svijet osjetilnosti i nesvodljivosti na um i znanstveno oblikovanje života. Zbog toga postaje jasno zašto je Nietzsche otvorio problem „grčke države“ kao problem nastanka i nestanka onog tragičnoga iz povijesti što se u svojem nestanku na tako paradoksalan način pokazalo otvorenošću svetoga i umjetničkoga u samoj drami bivanja/postajanja (Werden) čovjeka. Sofoklo ga, pak, imenuje čudovišnim događajem na granici demonskoga. (Friedrich W. Nietzsche, Die Philosophie im tragischen Zeitalter der Griechen, http://www.nietzschesource.org/#eKGWB/PHG) Čovjek nije tragičan slučaj u povijesti bitka. Sam se bitak pojavljuje u svojoj sudbini/poslanstvu/udesu kao ono što tragičnim čini povijesno događanje. Od samoga početka čovjek vodi svoju egzistenciju na metafizički način. Heidegger je stoga imao pravo kada je rekao da su metafizička pitanja „urođena“ ljudskome načinu postojanja. Već je otuda razvidno da se ono tragično smješta u područje iskonske sveze/odnosa religije i umjetnosti. Stoga nije posve iznanađujuće zašto je u njemačkoj romantici, a sve je zapravo otpočelo s Hegelom, bljesnula misao o obratu metafizike iz nje same tvorbom tzv. umjetničke religije (Kunstreligion). U njoj se pokušalo sabrati mogućnost spasa čovjeka iz znanstveno-tehničke podjarmljenosti. Tragično se stoga pokazuje pojmom koji povezuje religiju i umjetnost. To je ono što pripada u područje doživljaja i ono što uzdiže osjećaje na razinu katarzičke refleksije o bitku kao takvome. Posve je očito, pak, da ono što taj odnos čini mogućim nije ništa religiozno ni umjetničko. Njihovu svezu/odnos omogućuje bit metafizike. Ona mora uz mišljenje bitka-boga-svijeta-čovjeka nekako već pretpostaviti da je i sama pogođena udesom koji proizlazi iz tragične sudbine ili poslanstva filozofije kao takve. Bez toga Grci ne bi mogli dospjeti do izvora tajne ili zagonetke o svijetu u kojem prebivaju zajedno smrtnici i besmrtnici, i zemlja i nebo. Pristup grčkome iskustvu onog tragičnoga u samoj naravi metafizičke zgode povijesti otvorio je na uistinu mitopoetski način Walter Friedrich Otto u spisu Teophania: Der Geist der altgriechischen Religion iz 1956. godine. Bez uvida u bit božanskoga u slučaju grčkih bogova nije moguće dospjeti u čudovišnu tajnu zašto je Grcima uopće trebala tragedija, kako je to formulirao Nietzsche na kraju nastupnoga spisa Rođenje tragedije iz duha glazbe (Die Geburt der Trägedie aus dem Geist de Musik) iz 1872. godine. (Friedrich W. Nietzsche, Rođenje tragedije, GZH, Zagreb, 1983. S njemačkoga prevela Vera Čičin Šain.) Što, dakle, Otto iznosi u svojoj „apologiji“ grkstva i onog što je tako uzvišeno otvoreno u počecima metafizike kao kraljevstva privida i uznesenosti bez čega nije moguća nikakva velika katarza promatrača tragičnoga događaja? Na jednom mjestu nailazimo na objašnjenje bitne razlike grčkoga i kršćanskoga shvaćanja religije, odnosno razlike grčkih bogova i kršćanskoga Boga. „Ali ono plemenito, što ljudsku dušu obuzima vlastitom božanstvenošću, ujedno je karakter velikih likova bogova. Pa ako mit o njima i pripovijeda mnogo toga što se građanskome moralu čini odbojnim, ipak su oni svagda veliki i uzvišene veličajnosti te su i u svojem gnjevu jednako dostojni poštovanja kao i u nebeskom čaru svojeg osmjeha i svojeg darujućeg milja. Oni nisu zakonodavci, već blistavi ideali. I sve do u kasno doba ostaje neusporedivom prednošću grčke religije to da su se velika božanstva po prvi put objavila baš kraljevskim junacima. Jer Atena je boginja jednoga Ahila, jednoga Odiseja, a tako je i s drugima. Kipove tih božanstava gleda se licem u lice i pita se je li ljudski lik, o kojemu se kaže da je napravljen prema slici boga, ikad bio viđen plemenitijim, čistijim, blistavijim i božanskijim no ovdje.“ (Walter Friedrich Otto, Teophania: Duh starogrčke religije, Matica hrvatska, Zagreb, 1998., str. 86. S njemačkoga preveo i priredio Damir Barbarić) Bez bogova stare Grčke nema onog što Miguel de Unamuno zove već kršćanski promijenjenim nazivom „tragičnoga osjećanja života“. (Miguel de Unamuno, O tragičnom osjećanju života, Alfa, Zagreb, 2002. Sa španjolskoga prevela Ana Marija Bogišić.) Razlog za bliski odnos/svezu starogrčke religije i tragedije koja se pokazuje iz biti grčke umjetnosti u povijesnome smislu onoga što umjetnost navlastito jest kao prikazivanje-predstavljanje bitka, biti čovjeka i bića u njihovu sklopu pronalazimo u tome što se čovjek uopće ne može pojaviti kao poseban problem. To znači da antropologije ne može biti u bilo kakvom ranome shvaćanju čovjeka. Aristotel u klasifikacijama znanja o bitku nije nikad pomišljao na takvu „znanost o čovjeku“, a dobro je poznato da je i u Kanta antropologija u pragmatičkome vidu strano tijelo njegove filozofije. Čovjekova se „bit“ u mitskim zgodama svagda ostavlja zagonetnom. Nije ono što proizlazi iz sebe samoga, a nije ni ono što se božanski utiskuje u njegov egzistencijalni projekt slobode. Drugim riječima, već u Homera posrijedi je uvjet mogućnosti postojanja heroja kao pronositelja spasonosne sudbine/poslanstva/udesa (Geschick) bitka kao otvorenosti istine bića, govoreći hajdegerijanski. Ako čovjek nije subjekt zbivanja, već namjesnik velike igre bogova s istinom bitka, njegova se bit ne može odrediti drukčije negoli iz logike nadomjeska. Biti čovjek znači, pak, imati mogućnost otvorenosti spram budućnosti. U tome se zrcali početak odluke o prekidu s poretkom nužnosti. Sloboda označava pukotinu u bitku. Baš onako kako to Nietzsche opisuje kada govori o plemenitom mudracu Edipu i njemu suprotnome tragičnome liku Prometeja. Bogovi podaruju herojima njihovu odlučnost u preuzimanju povijesnih zadaća. Što je krasilo mitski svijet s likovima Sizifa i Edipa nije tek njihova „predodređenost“ kojim smjeraju onome krajnjem kao žrtve ne znajući svoju „zlu kob“. Naprotiv, upravo je sloboda preuzimanja vlastite odgovornosti u srazu s onim nečuvenim i čudovišnim bezdanom između ljudskog i neljudskoga početak svake tragedije. Pritom valja spomenuti da se pridjev tragičan ili tragično (tragikós u smislu jarčev, ono što pripada jarcu) odnosi na osjećaje strahotnoga, jeziva i užasavajućega. (U Aristotelovoj Poetici, najmjerodavnijem izvoru za teoriju tragedije što nam ga je antika dala, pridjev tragikós pojavljuje se samo jednom, kad se za Euripida kaže da je ‘najtragičniji’ (tragikótatos) od svih pjesnika tragedija premda inače ne udešava dobro konstrukciju svojih drama. Nije posve jasno što bi to trebalo značiti, ali se danas općenito tumači da Aristotel hoće reći da Euripidove tragedije imaju pretežno nesretan ishod. U drugim Aristotelovim spisima taj pridjev ima značenje ‘svečan, natprirodan’. – Zdeslav Dukat, Grčka tragedija, Demetra, Zagreb, 1996., str. 166.) Bogovi Grka nisu tek idealizirana mjera ljepote i uzvišenosti kao „blistavi ideali“, kako to poetski izriče Walter F. Otto. Oni su, štoviše, posredujući uzroci svekolika događanja kao prostora-vremena ozbiljenja ljudskih mogućnosti u konstelacijama odnosa politike, društva i kulture. Ono što nedostaje u Ottovoj „apologiji starogrčke religije“ jest upravo ono tragično u odnosu između neljudskoga i ljudskoga. Ovo je za Nietzscha središte svakog budućeg uspostavljanja umjetnosti kao spasonosne mogućnosti obrata od metafizike lažnih svrha i koruptnih ideja, od tiranije pozitivizma u ruhu religiozno-znanstvenih obećanja budućnosti kao blaženstva bez obveza ili kao optimalne sreće shvaćene prispodobom zoološkoga vrta na zemlji i raja na nebu. Razumjeti „danas“ razloge zašto je Grcima bila potrebna tragedija kao biti umjetnosti u smislu proizvođenja „novoga“ (poiesis kao téchne) znači otvoriti problem neodređenosti čovjeka i njegova svijeta. Na to nas upućuje i Heidegger u predavanju/spisu Što je metafizika? (Was is Metaphysik?) iz 1929. godine. Pred kraj izlaganja, u kojem se na uistinu nov način promišlja o tjeskobi, smrti, smislu bitka i značenju ništenja onog moćnoga Ništa za povijesno događanje kao takvo, nalazi se i onaj zagonetni izrijek kako „metafizika pripada ‘prirodi čovjeka’, a razlog Heidegger vidi u tome što je ni manje ni više baš metafizika „temeljno događanje u tubitku (Dasein).“ (Martin Heidegger, „Was ist Metaphysik?“, str. 120.) A što ako je metafizika samo misaoni izraz za ono što joj leži ne u temelju, već što takvo utemeljenje čovjeka i svijeta uopće omogućuje kao svojevrstan bezdan (Abgrund) koji razdvaja prirodu i povijest, ono što počiva na logici kauzalnosti i ono što je usuprot tome značajka sudbinskoga zbivanja s onu stranu svake logike i temelja? A što, dakle, ako je podrijetlo metafizike u svojoj bitnoj neodređenosti čovjeka upravo tragedija bitka samoga čiji se smisao nužno pojavljuje u znaku ništenja i obesmišljavanja čak i kad je prividno riječ o sjaju i uzvišenosti razdoblja poput iskonske Grčke povijesti s njezinim bogovima kao „blistavim idealima“? Moramo li prihvatiti onda Heideggerovu postavku o počecima nihilizma u iskonu grčke metafizike? 2. Čini se kao da je pojam tragedije nakon Hegela i Heideggera u suvremenom mišljenju i kazivanju izgubio važnost za naše doba. Čak ni preostali pjesnici više ne smatraju nužnim podsjećati na to da se od Eshila, Sofokla, Euripida preko Shakespearea i njemačke barokne drame (Trauerspiel), koju je estetski uzvisio Walter Benjamin postavkom o sekulariziranju grčke tragedije u kontekstu rađanja autoritarne novovjekovne države, događa ujedno dokidanje i prevladavanje (Aufhebung) njezine forme. (Walter Benjamin, „Ursprung des deutschen Trauerspiels“, u: Gesammelte Schriften, I-i, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1991. Vidi o tome: Žarko Paić, Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-Politika-Tehnika u djelu Waltera Benjamina, FMK, Beograd, 2018., str. 92-123.) Od Aristotela ona ima dva temeljna pojma: strah i sućut. Naravno, oba su pojma ključ za razumijevanje antičkoga razumijevanja ethosa. Navlastito u Aristotelovoj izvedbi političkoga kao zajednice koja počiva na pretpostavkama razboritosti ljudi i regulativnoj moći pravednosti razvija se etički smisao tragedije. Strah i sućut proizlaze iz položaja promatrača. Utoliko su već posredovani djelovanjem tragedije kao događaja na sudionike ili aktere božansko-ljudske priče o herojima i tragičnim herojima. U Heideggerovu „Pismu o humanizmu“ („Brief über den Humanismus“) iz 1946. godine, slijedom rasprave o „biti“ čovjeka u svjetlu metafizike, nailazimo na sljedeći iskaz: „Sofoklove tragedije iskazuju, ako je uopće ova usporedba primjerena, u svojem kazivanju ἦθος izvornije negoli Aristotelova predavanja o ‘etici’. (Martin Heidegger, „Brief über den Humanismus“, u: Wegmarken, str. 184.) U daljnjem izvođenju Heidegger se nadovezuje na Heraklita i njegovu postavku o čovjeku kao ethos anthropoi daimon. Zašto su Sofoklove tragedije „izvornije“ kad je riječ o razumijevanju „biti“ čovjeka? Očito je da Heidegger pretpostavlja kako se spor između Heraklita i Aristotela nastavlja i u suvremenom mišljenju, koje umjesto izvornosti onoga što pogađa „čovjeka“ poseže za modernim metafizičkim terapeutskim sredstvom ─ tvorbom „etika“. Problem je u tome što nikakve „etike“ koje se utemeljuju upravo u estetskim pojmovima proizašlim iz psiholoških afekata („strah“ i „sućut“) ne mogu dohvatiti onaj izvorni bezdan u kojem se ljudska egzistencija pokazuje istodobno stvaralačkom i razaralačkom. Za Heideggera je utoliko spomen Sofokla i njegovih tragedija upustvo za drukčije razumijevanje onog što određuje cjelokupnu povijest Zapada. Posrijedi je, naravno, pojam metafizike. Zahvaljujući Aristotelu on je ostao oporukom grčkoga mišljenja. Pritom se metafizika ne odnosi tek na filozofiju kao ontologiju. Njezina se moć u usmjeravanju mišljenja istodobno proteže na religiju, umjetnost i znanost. Samo je mit jednim dijelom neokrznut i to zbog toga što je njegova „logika“ pred-metafizička. (Vidi o tome: Will McNeill, „A ‘scarcely pondered word’. The place of tragedy: Heidegger, Aristotle, Sophocles“, u: Miguel de Beistegui & Simon Sparks (ur.), Philosophy and Tragedy, Routledge, London – New York, 2000., str. 163-183.) Kako treba razumjeti Heideggerov stav o „izvornijem“ odnosu spram ἦθοςa koje omogućuju Sofoklove tragedije? Zacijelo da se u tom iskazu ne spočitava Aristotelu neka kritička zamjerka da nije dobro promislio što tvori smisao života ljudi u polisu kao pravednoj zajednici utemeljenoj na slobodi i jednakosti građana. Tragedija se zasniva na tragičnome događaju koji povezuje božansko i ljudsko. Da bi život čovjeka mogao biti pogođen onime što pokriva riječ tragedija u izvornome smislu, očito je da se moramo vratiti Heraklitovu fragmentu. Čovjekova „bit“ pokazuje se ovdje iz onoga što je demonsko. Ono demonsko, pak, ne može biti nikako drukčije određeno negoli pojmom koji Heidegger u „Pismu o humanizmu“ izričito razvija iz iskustva romantike (Hölderlin i Schelling). Ta je riječ u njemačkome jeziku istodobno sinonim za ono strano, tuđe, čudovišno, jezovito. Demonska struktura ljudske „biti“ koju iskazuju grčke tragedije „izvornije“ od Aristotelovih „predavanja o etici“ jest upravo to ─ Unheimliche. I kada gotovo ništa od metafizičke predaje izvornoga grkstva ne bi preostalo za suvremenost, pokazuje nam se iz iskustva romantike zaslugom Heideggera da čovjek u svojoj egzistencijalnoj bačenosti u svijet na način brige za vlastiti bitak u sebi „nosi“ taj čudovišni bezdan i izvorište onoga što tragični osjećaj života obuzima u cjelini njegovih očitovanja. Tragedija nije stoga tek neka umjetnička forma u dramskome prikazu i predstavi. Iz nje proizlazi ono što je Hegel najpreciznije izveo u svojem djelu. Naziva ga filozofijskim pojmom „pomirenja“ (Versöhnung). Pomiruju se bog i čovjek, svijet i cjelina bića, kozmos i priroda, ono neljudsko s onim što je još preostalo od čovjeka u slijedu povijesnoga događanja. (Vidi o tome: Miguel de Beistegui, „Hegel: or the tragedy of thinking“, u: Miguel de Beistegui & Simon Sparks (ur.), Philosophy and Tragedy, str. 10-36.) Međutim, da bi uopće moglo doći do pomirenja onoga što je tako „tragično“ razdvojeno, a vidimo da i za Heraklita demonska „bit“ čovjeka nije tek nešto postalo ili nastalo njegovom povijesnom tvorbom odlikovanog bića koje gradi i razgrađuje svjetove, mora se moći uspostaviti novi odnos između bogova i ljudi. Polazeći od drukčijeg shvaćanja ethosa sve teži sintezi. Razlog zašto grčke tragedije imaju za moderno mišljenje nesumnjivu prednost pred religijom i umjetnošću Židova i kršćana zacijelo leži u onome što se za srednjovjekovnu teologiju od sv. Tome Akvinskoga do kasne skolastike označava transcendentalijama. To su, kao što je poznato, ideje rangiranja Božje prisutnosti kao cjelovitog metafizičkoga sustava i poretka: Jedno (unum), dobro (bonum), istinito (verum), biće (ens) i lijepo (pulchrum). Iako se kroz tragediju kao umjetničku formu iskazuju ponajprije etičke norme i zakon zajednice, koju tragični heroj ili heroina poput Antigone mora prijeći bez obzira na cijenu koju se plaća vlastitim životom, grčka je navlastitost u tome što se događaj onog čudovišnoga i zastrašujućega (Unheimliche) izvodi kao prikaz i predstava apsolutne ljepote. Nije ljepota nešto nedokučivo poput transcendentnoga Boga Židova. Isto tako nije ni osjetilno sijanje ideje u smislu Kristove agonije na križu koji simbolički spaja tjelesne muke singularnosti i univerzalni spas u uskrsnuću s onu stranu ovoga svijeta. Zbog toga je u samoj „biti“ metafizike već sudbinski upisan kôd tragičnoga mišljenja. Ono otpočinje s Heraklitom i Parmenidom. Sa Sokratom te kasnije Platonom i Aristotelom poprima zatvoreni krug racionalnoga odnosa spram bitka uopće. Metafizika ima otuda strukturu tragedije koja prolazi kroz povijest svojih likova (eidos) od logosa, ideje, energeiae, svijesti, duha, rada, želje, nesvjesnoga, postava (Gestell) do kraja u kibernetici s dobom tehnosfere. Naravno da time ne mislim da bi metafizičko mišljenje bilo tragično u smislu Schopenhauerova pesimizma ili kvijetizma volje. Još manje se to odnosi na predviđanje nesretnih događaja od biološkoga razaranja vrsta do propasti civilizacija. Ono tragično u „biti“ metafizike odnosi se na sudbinu mišljenja nastalog u iskonu Grka. Pojam „sudbine ne valja shvatiti nipošto nekom slijepom nužnošću događanja bitka u struji vremena. Naprotiv, sudbinsko je istodobno slobodno izabrani put na kojem se odvija povijesno svjetovanje svjetova čovjeka. Svaki povratak u okrilje onog što Pierre Klossowski u tumačenju Nietzscheova „vječnog vraćanja jednakog“ naziva grčkom državom nužno označava pokušaj nostalgije za razdobljem kada je bogovima još bilo dano da „utemeljuju“ svijet satkan od ideja slobode, pravednosti i ljepote, te kada je ljudima kao herojima još bila namijenjeno izvršenje sudbine kao prve i posljednje tajne bitka i vremena. S Grcima iščezava tragedija kao lik estetske metafizike. (Walter Kaufmann zagovara stav da „pitanje je li tragedija u današnje vrijeme moguća zvuči paradoksalno, jer je vrijeme upravo tragično. Ako mi ne svjedočimo tragedijama, a tko onda uopće? No jesu li događaji tragični u smislu dramskoga zbivanja?“ – Walter Kaufmann, Tragedy and Philosophy, Princeton University Press, Princeton-New Jersey, 1968., str. 309.) Jer nestankom ovog povijesno-epohalnoga svijeta sve postaje bezmjerno, beskonačno, nemjerljivo i nečuveno. Sve se, naposljetku, ubrzava i prelazi granice ljudske mjere. Tako od polisa i njegove ljepote koja sjaji u ethosu naroda slobode preostaje tek sjena vladavine koja uzdiže na prijestolje upravo ono što Heraklit smatra sudbinskom „biti“ čovjeka ─ demonsku „prirodu“ apsolutne vladavine neljudskoga. Nije slučajno Heidegger u „Pismu o humanizmu“ taj presudan trenutak ulaska u bezavičajnost postava kao biti tehnike odredio tragedijom modernoga doba i njegovih tamnih sjena otuđenja i postvarenja ne tek čovjeka, već ponajprije bitka od samoga sebe, bića i biti čovjeka. Izraz koji je upotrijebio posve jasno ima tragove metafizike s kojom se razračunavao čitav misaoni život. Ali ovi tragovi vode u područje mitopoetskoga kazivanja. Ono, pak, nužno izabire arhajski zov prošlosti da bi očuvalo moć postojanosti pred strahotnim funkcionalizmom upravo tog jednog te istog, mahnito homogenog bezavičajnoga svijeta. „Bezavičajnost postaje svjetskom sudbinom. Stoga je nužno ovaj udes misliti iz mišljenja bitka. Ono što je Marx u bitnom i značajnome smislu spoznao polazeći od Hegela kao otuđenje čovjeka, sa svojim korijenima seže u bezavičajnost novovjekovnoga čovjeka.“ (Martin Heidegger, isto, str. 336.) 3. Pitanje o bogovima Grka bilo je uistinu pitanje o mogućnostima tragedije u moderno doba. Sve što su u tome mislili Hegel, Hölderlin i Schelling, sve što je o tome u Wagnerovoj muzici smjeralo ideji cjelovitog umjetničkoga djela (Gesamtkunstwerk), sabire se u Nietzscheovoj ideji estetskoga vođenja ljudske egzistencije. Nakon spoznaje da s „umjetničkom religijom“ (Kunstreligion) više nije moguće obnoviti jedinstvo uma i tijela u zajednici, koja nadilazi bezavičajnost sudbine profane drame kapitalizma, nastaje razdoblje povijesnoga bezdana. Nema nikakve sumnje, zagovor obnove tragedije nikad nije ni u romantici značio puko oživljavanje helenskih bogova, koliko god ta iluzija vladala na temelju Hölderlinove poetske čežnje za idealiziranim svijetom predsokratika. Zadržat ćemo se stoga ovdje na Nietzscheovoj ideji o estetskoj teoriji tragedije. Razvio ju je u ranome spisateljstvu, osobito u Rođenju tragedije. Čini mi se, naime, da je to najznačajniji doseg kojim se filozofija u moderno doba obraća iskustvu izvornoga grkstva, iako je sam Nietzsche u svojem kasnome mišljenju ovu knjigu smatrao mladenačkom ludošću. Baš zbog toga, zbog te njezine razbarušenosti, dualizmu razbora (logosa) i ekstatičke tjelesnosti (mythosa) na rubu života i smrti, suočenje s biti tragedije kao s biti metafizike doseže najviše vrhunce. Ali ujedno i svoju silaznu putanju. Odgovor na pitanje „Čemu tragedija u oskudno doba?“, u ovom helderlinovskome obratu, iziskuje ponajprije osjetljivost za temu koja u suvremeno doba kao da izmiče pozornosti. Štoviše, kao da se unaprijed čini apartnom i čak posve nesuvremenom. Ova osjetljivost proizlazi iz osjećanja da se nešto u suvremenosti zbiva ipak tako da nije sve podvrgnuto mahnitoj logici tehnoznanstvene proizvodnje „umjetnoga života“ (A-life) i da nije ipak sve svedivo na računanje, planiranje i konstrukciju. Nietzsche je to naslutio vrlo rano. Pronašavši tajni ključ za ulazak u onaj bezdan koji dijeli svjetove logosa i mythosa, filozofije i umjetnosti, apolinijsku smjernost duha i dionizijsko rastrojstvo osjetila, dospio je do izvorišta ontologijski shvaćenoga razdora između bitka i bića. Na početku Rođenja tragedije nalaze se i ove riječi: „Estetičkoj ćemo znanosti mnogo pridonijeti ako dopremo ne samo do logičkog uvida nego i do neposredne pouzdanosti nazora da je razvoj umjetnosti vezan uz dvojnost apolinijskog i dionizijskog; slično kao što generacija (rađanje) zavisi od dvojnosti spolova među kojima neprekidno vlada borba, a samo povremeno nastupi pomirba. (…) Uz njihova dva božanstva umjetnosti, Apolona i Dioniza, vezuje se naša spoznaja, da u helenskom svijetu postoji silna oprečnost – u pogledu podrijetla i ciljeva – između likovne umjetnosti, apolinijske, i nelikovne, glazbene umjetnosti kao one Dionizove…(…) dok se naposljetku, čudotvornim metafizičkim činom helenske ‘volje’ ne pojave zajedno spareni i u tom sparenju konačno proizvedu dionizijsko i u isti mah apolinijsko umjetničko djelo atičke tragedije.“ (Friedrich W. Nietzsche, Rođenje tragedije, str. 23.) Ne zaboravimo: Nietzsche je naslovio svoj spis tako što je povezao nastanak ili rođenje tragedije s nečim što omogućuje taj čin nastanka. To je glazba, preciznije „duh glazbe“. Ništa ne može duhovno nastati bez odnosa između osjetilnosti i inteligibilnosti. Ako je Nietzscheova teorija tragedije moguća tek iz horizonta estetskoga shvaćanja i vođenja ljudske egzistencije, onda se postavlja pitanje što je to estetsko ako ne ono što nadilazi pojavno područje u kojem se tjelesno očitovanje duha pokazuje takvim kakvim jest. Pitanje o estetskoj mogućnosti tragedije jest, dakle, pitanje o biti umjetnosti polazeći od njezina nastanka u grčkome razumijevanju odnosa između dva božanstva, Apolona i Dioniza. Nema nikakve sumnje da Nietzsche estetski bitak ne shvaća kantovski. Otuda mu ljepota nipošto ne može biti svedena na „svrhovitost bez svrhe“ i na „dopadanje bez interesa“. Upravo suprotno, ljepota kao estetski fenomen samoga življenja kojim se bitak samopotvrđuje u svojoj nužnoj dvojnosti logosa i mythosa iziskuje drukčije promišljanje samoga čina nastanka umjetnosti. Vidimo iz navedenog odlomka da Nietzsche, naizgled kao i Hegel, uvodi u razmatranje i ono treće. To je sinteza kao „čudotvorni metafizički čin helenske ‘volje’. Ali to nije logika pomirenja svjetova u smislu dokidanja/prevladavanja suprotnosti (Aufhebung) uzdizanjem na viši rang pojave u njezinoj biti. Tragedija nastaje u svojoj autentičnoj formi kao mitologika estetskoga vođenja života. Na taj način dionizijsko podrijetlo tragedije ne dokida apolinijsku uzvišenost sklada prirode i ljudskoga, nego se sintezom dvojnosti ne dokida autonomno polje očitovanja bitka kao sna i opojnosti. Između ovih opreka ne postoji jaz. Umjesto toga na djelu je ono što Günter Figal naziva posredovanjem kojim „dionizijska umjetnost jest jedino moguća kao apolinijska, i apolinijska jedino kao dionizijska.“ (Günter Figal, „Aesthetically limited reason: on Nietzsche’s The Birth of Tragedy, u: Miguel de Beistegui & Simon Sparks (ur.), Philosophy and Tragedy, str. 142.) Vratimo li se još za kratko navedenom odlomku iz Rođenja tragedije primjećujemo da Nietzsche nastoji estetici zajamčiti dvoje: (a) logički uvid i (b) pouzdanost nazora. Oboje pretpostavljaju da umjetnost nije nikad tek nešto prepušteno osjećaju bez umne utemeljenosti. Naprotiv, podrijetlo grčke tragedije unatoč estetskoga primata dionizijske opojnosti počiva isto tako u okrilju apolinijskoga sna. Nije moguće stoga neutralizirati jednu stranu nauštrb druge. Zato je ovdje riječ o mitologici povijesnoga događaja, a ne o logici mitskoga načina mišljenja. Usto, tragično se u izvornoj predaji Grka nikad ne može razriješiti sintezom ili pomirenjem koje bi etički zakon zajednice postavilo iznad djelovanja helenskih heroja. Iako Antigonin slučaj u tom pogledu predstavlja iznimku, Sofoklova najmoćnija tragedija o ženi-heroini pokazuje da tragedija unosi razdor u normativnu strukturu etičko-političkoga temelja zajednice. Bez tog razdora tragedija ostaje umrtvljeno estetsko događanje kojem nedostaje katarzična funkcija posredovanja onog što čini uvjet mogućnosti metafizike. Riječ je o sudbini/poslanstvu/udesu povijesnoga kazivanja o slobodi i pravednosti kao temeljnim idejama starogrčkoga svijeta s njihovim blistavim božanstvima čudovišne ljepote i sklada. Što označava ovaj razdor? Ponajprije, tragedija ne može ispuniti svoju svrhu bez katarze. Kao što je to ustvrdio Aristotel, bez straha i sućuti spram izvršitelja herojske sudbine ne postoji mogućnost odnosa između bogova i ljudi. Likovi božanstava stoga su „antropomorfizirani“ kao što herojska egzistencija u tragediji kao drami iziskuje zanos i patetiku. Visoki intenzitet osjećanja sudionika događaja da prisustvuju prikazu i predstavi onoga što spaja apolinijsko i dionizijsko dosiže vrhunac u trenutku kada više ne postoji „jasan privid“ da je posrijedi sudjelovanje u izvedbi umjetničkoga djela. Razdor, dakle, počiva u kritičko-normativnoj funkciji katarze. (Vidi o tome: Walter Kaufmann, Tragedy and Philosophy, str. 49-52.) Sada postaje jasnije zašto je Heidegger Sofoklove tragedije mogao smatrati izvornijim uvidom u bit metafizičke „velike priče“ o odnosu bitka, bića i biti čovjeka od Aristotelova racionalnoga uvida u bit etike. Tragedija nije u funkciji nikakve etike ili politike, jer bi to značilo da je umjetničko događanje tek nastavak grčke paideie drugim sredstvima. Ne, umjetnost je u Grka proizašla iz biti tragedije stoga što je za svoj prostor-vrijeme imala nešto mnogo više od „umjetničke religije“ ili „političke religije“. Nije to bilo tek zbog toga što je tragedija vezana uz zatvoreni svijet grčkoga polisa koji predstavlja referencijalni okvir apolinijsko-dionizijskoga spoja sna i opojnosti samoga života kao primarnoga kaosa različitih duhovno-tjelesnih moći. Mnogo je važnije nešto drugo. Sam Nietzsche to iskazuje time što niječe suprotnost subjektivnoga i objektivnoga u umjetničkome događanju istine kao estetskoga privida: „…jer su postojanje i svijet samo kao estetski fenomen zavazda opravdani…“ (Friedrich W. Nietzsche, Rođenje tragedije, str. 44.) 4. Podrijetlo je zapadnjačke metafizike trostruko: (1) grčko, (2) židovsko i (3) kršćansko. Ako je njezina „bit“ u kazivanju koje povezuje četvorstvo bitka-boga-svijeta-čovjeka, onda je posve jasno da arché same metafizike leži izvan mita, religije, umjetnosti, filozofije i znanosti. Ono što se nalazi izvan pet povijesno-epohalno određenih načina kazivanja o bitku i na bitak sâm i u cjelini ne može se imenovati drukčije negoli iskustvom sveze/odnosa neljudskoga i ljudskoga. Tragedija se za Grke pojavljuje stoga kao ono nesvodljivo, nepoznato, čudovišno, strano, demonsko. Na isti način kojim Heraklit i Sofoklo čovjeku uskraćuju odredbu koja je zaslugom Aristotela postala paradigmom racionalnosti i svrhovitosti zapadnjačke eshatologije, da je, naime, riječ o animal rationale, tako i u promišljanju onog tragičnoga osobito u Nietzschea iskrsava misao o estetskome opravdanju bitka uopće. Što to znači? Nema nikakve dvojbe da Nietzsche nije pritom mislio tek na iznimnost umjetnosti u moderno doba s obzirom na njezinu silaznu putanju spram dekadencije. Problem je u tome što je umjetnički način egzistencije jedini mjerodavno usmjeren u bit tragičnoga kao takvoga. Nije nimalo neobično da će upravo Niezsche pronaći lik koji metafiziku kao nihilizam nastoji prevladati sredstvima subverzivne mahnitosti upisane u unutarnju strukturu tragedije. Nije to, dakako, moguće izvesti na tlu židovskoga ili kršćanskoga shvaćanja svijeta. Zašto? Iz jednostavnog razloga što oba pretpostavljaju ikonoklazam i ozakonjenje patnje kao načina izbavljenja iz individuacije bitka. Tragedija se židovskoga naroda pokazuje u tome što umjesto pomirenja (Versöhnung) nužnosti i slobode, apsolutna nesreća i genocid nad povijesnim narodom Knjige (Talmud) postaje zalog mesijanskoga očekivanja spasa kao apsolutnoga događaja. Kršćansko se razumijevanje tragedije subjektivira već u počecima s pomoću lika Isusa Krista. Ono postaje pitanje razrješenja povijesnoga napretka u ideji slobode, govoreći hegelovski. Žrtvovanjem Bogočovjeka u ime spasa čovječanstva tragedija prelazi u agoniju smrti na križu. Ono što nedostaje i židovskome i kršćanskome shvaćanju tragedije očigledno jest nešto što proizlazi iz starogrčke usmjerenosti na bit čovjeka kao bića bez „biti“. Čovjek tu i takvu „bit“ jedino može opravdati estetski. Razlog leži u tome što život predstavlja sjedinjenje slobode, ljubavi, užitka i patnje. Židovsko-kršćansko razumijevanje metafizike već je bitno uronjeno u nihilizam izvanjskoga izbavljenja. Potrebna je, dakle, neka božanska intervencija s onu stranu ljudskoga. Umjesto imanencije života na djelu je transcendencija Zakona i Ljubavi kao prvoga uzroka i posljednje svrhe postojanja. Ono što nedostaje modernome svijetu prazne transcendencije jest tragično osjećanje života, ili drukčije rečeno, estetsko opravdanje egzistencije kao svete žrtve individualne slobode. Živjeti jednokratnu egzistenciju čovjeka punim plućima znači živjeti izvan pravila i zakonodavne moći uma i prirode. Takav život pretpostavlja prekoračenje realnosti, uzdizanje iznad postojanosti bitka, prihvaćanje sudbine/poslanstva/udesa čovjeka bez grižnje savjesti, bez kajanja i krivnje za nečim što je ionako bilo određeno kao puka „iluzija transcendencije“, kako to iskazuje Gilles Deleuze u spisu Razlika i ponavljanje (Différence et répétition) iz 1968. godine. (Gilles Deleuze, Différence et répétition, PUF, Pariz, 2011.) Lik koji predstavlja smisao povratka onog što Nietzsche naziva voljom za moć kao vječnog vraćanja jednakoga zagonetka je moderne tragedije egzistencije bez patnje. Naravno, posrijedi je Zaratustra. Objavitelj postavke koja priprema tlo za prevladavanje nihilizma i nastanak novih vrijednosti, zagovaratelj imanentne moći životnosti života, presuditelj fikcijama istine, morala, pravednosti, onaj tko donosi vijest o smrti Boga, je li uistinu riječ o „posljednjem filozofu“ ili možda treba njegovu zagonetku potražiti negdje drugdje? (Vidi o tome: Walter Brogan, „Zarathustra: the tragic figure of the last philosopher“, u: Miguel de Beistegui & Simon Sparks (ur.), Philosophy and Tragedy, str. 148-161.) Iako se Nietzsche razumije učenikom boga Dioniza kao filozofa, koji ne prezire paradoksalnu i apsurdnu ulogu Isusa Krista kao učitelja izvorne ljubavi spram čovječanstva, već smatra kršćanstvo religijom robova i platonizmom za narod u vulgarnome smislu riječi, očito je da estetsko opravdanje bitka kao bivanja ili postajanja (Werden) iziskuje drukčije mišljenje i kazivanje. Ono u liku Zaratustre progovara naizgled kroz sinkretizam Zapada i Istoka. Ali uz svezu starogrčke metafizike i zoroastrijske perzijske mudrosti, glavni cilj njegove kritike metafizike kao nihilizma jest drugi i treći sastavni dio povijesno-epohalnoga ustrojstva zapadnjačkoga mišljenja: židovska i kršćanska religija. Zašto „posljednji filozof“ umjesto tradicionalno shvaćene uloge mišljenja u razdiobi na ontologiju, etiku, epistemologiju, filozofiju politike i prava poseže za nečim krajnje „demonskim“ i istodobno „ne-suvremenim“ kao što je to spoj predsokratskoga mišljenja i zoroastrijske proročke mudrosti? Ovo je odlučujuće. Estetsko samopotvrđivanje života kao bitka u svojoj otvorenosti iziskuje jednostavnost kazivanja protiv tehničkoga nihilizma modernoga doba. Tragediju nikad ne smijemo shvaćati „negativno“ u smislu sudbinski predodređene nesreće čovjeka zbog njegove želje da poput Prometeja bogovima postavlja granice. Čovjek nije tragično biće time što je po svojoj „naravi“, kako to Nietzsche kaže, neopskrbljenom životinjom, bićem nedostatka. Njegova se „bit“ razotkriva upravo u onome što je uvjet mogućnosti filozofije i umjetnosti. Riječ je o ideji i pojmu slobode. Čak i kod Jean-Paul Sartrea u njegovoj drami Muhe (Les Mouches) iz 1942. godine ovo jasno dolazi do izražaja. Sloboda se, naime, čovjeku otvara kao njegova nužnost. Nemoguće ju je otkloniti, ne izabrati svoj vlastiti udes i razrješenje problema. (Jean-Paul Sartre, Les Mouches, Gallimard, Pariz, 1947.) No, sloboda nije ništa utemeljeno stavkom razloga. Naprotiv, u njezinoj se „biti“ otvara ono čudesno, čudovišno i ujedno „demonsko“, s onu stranu dobra i zla. Slobodan čovjek zahtijeva svoje pravo na odluku o putu vlastita života. Na isti način nastaje filozofija kao mišljenje slobode o bitku-bogu-svijetu-čovjeku. Metafizika kao grčko-židovsko-kršćansko nasljeđe zapadnjačke povijesti, koja se završila u doba tehnoznanstvene konstrukcije „umjetnoga života“ (A-life), spaja stoga iskustvo slobode i nužnosti. Ovo se zbiva na taj način što kazivanje o bitku kao bivanju ili postajanju (Werden) poprima lik ničeanski shvaćenog Dioniza-filozofa. Prethodnik Zaratustre, zagovaratelja novih vrijednosti, pojavljuje se kao utjelovljeni lik prevladavanja metafizike kao nihilizma. Heidegger izričito ustvrđuje da je Zaratustra „zagovaratelj Dioniza. To će reći: Zaratustra je učitelj, koji u svojem nauku poučava o nadčovjeku i vječnom vraćanju jednakoga.“ (Martin Heidegger, „Wer ist Nietzsches Zarathustra?“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009, 11. izd., str. 119.) Zašto je ovdje formalno posrijedi „subjekt“ i „supstancija“ onoga što Nietzsche smatra fikcijom i opsjenom poput glavnoga pojma metafizike uopće kao ontologije ─ bitka (esse, Sein, Being)? Odgovor je tautologijski: zato što „jest“ upravo tako da ono što omogućuje razumijevanje bitka kao vladavine nadčovjeka kroz vječno vraćanje jednakoga nije ništa drugo negoli volja za moć. Tek iz „bitka“ ili volje za moć moguće je dospjeti do „biti vremena“ ili vječnoga vraćanja jednakoga. Nije li već u tome korak do uvida u tragično događanje povijesnoga sklopa za koji više bitak, bića, a ni bit čovjeka ne mogu obuhvatiti zbilju u znaku vladavine tehnosfere? Od Rođenja tragedije do Tako govoraše Zaratustra svjedočimo o putu mišljenja i kazivanja s onu stranu racionalnoga prstena bivanja ili postajanja metafizike. Koliko je za njegovo razumijevanje „povratka tragedije“ važno razaranje opsjene o univerzalnosti kategorija, o vladavini ideje nad zbiljom dostatno je već kazati da sam sebe naziva „posljednjim filozofom“. Posljednje ne smijemo shvatiti kao ozbiljenje prvotnoga u skladu s židovsko-kršćanskim eshatologijskim naukom. Ono prvo i posljednje jest izvan vladavine zakona kauzalnosti i teleologije. Povijest nema nikakvu objavljenu svrhu koja postoji unaprijed kao svojevrsna deterministički shvaćena „sudbina“. Utoliko se pojava dionizijski usmjerenoga boga-kao-filozofa ne razmatra tek u suprotnosti s Raspetim niti, pak, sa sokratizmom znanstveno-racionalne metafizike privida. Što Nietzsche uistinu želi s „rođenjem tragedije“ i nastankom novog lika mislioca kao „posljednjeg filozofa“ jest uvid da filozof, ta „rijetka biljka“ mora moći priznati kako se u volji za moć kao vječnome vraćanju jednakoga otvara mogućnost „nove tragedije“. Pritom je posrijedi mnogo više od osjećaja, osjetilnosti, doživljaja i energetske mogućnosti vibracije sfera glede uživljavanja u ono što tragedija kao umjetnička forma kazivanja govori „posljednjem čovjeku“. Što je ono tragično u Zaratustrinom nauku? Ništa drugo negoli samopotvrđivanje života u njegovoj punini i sjaju, bez konstruktivnih nadomjestaka, bez potrebe za utjehom u onostranome! Zaratustra kaže o smislu „vjere u nadčovjeka“ i ovo: „Budućnost i ono najudaljenije neka ti budu uzrokom tvoje današnjice: u svojemu prijatelju trebaš ljubiti nadčovjeka kao svoj uzrok. Braćo moja, ne savjetujem vam ljubav prema bližnjemu: savjetujem vam ljubav prema najudaljenijemu. Tako govoraše Zaratustra.“ (Friedrich Nietzsche, Tako govoraše Zaratustra: Knjiga za sve i nikoga, Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2018., str. 71. S njemačkoga preveo Mario Kopić.) Blizina pretpostavlja udaljavanje kao što tuđina i stranost pretpostavljaju prisnost i zavičajnu udomljenost. Nietzsche kao „posljednji filozof“ stoga i pripada metafizičkoj predaji povijesti Zapada i ujedno označava njezin dovršetak. Povratak tragedije u tom smislu ne znači nipošto stvarno vraćanje grčkih bogova u ovostrani život dekadentne modernosti. Kada govorimo o onome tragičnome mi već uvijek unaprijed znamo da se iskon u Grka pojavljuje suvremenom čovjeku kao ono najudaljenije i, paradoksalno, najbliže. Najudaljenije stoga što je tako mračno i uzvišeno iznad banalnosti tehničke svakodnevice života u društvima spektakla; najbliže stoga što ovom životu ovdje, kako su to dijagnosticirali i Karl Marx i Walter Benjamin, nedostaje stimulansa za istinsku, autentičnu egzistenciju izvan službe kapitalu i njegovu carstvu privida i opsjena. Dovršetak metafizike ipak nije i njezin faktični kraj. U Nietzschea je bjelodano osciliranje u ovim proročko-navjestiteljskim iskazima. Jednom govori o prevladavanju metafizike kao nihilizma, a drugi put opet o „antimetafizičkome motrenju svijeta ─ da, ali artističkome.“ (Friedrich Nietzsche, Volja za moć: Pokušaj prevrednovanja svih vrijednosti, Mladost, Zagreb, 1988., str. 483. S njemačkoga preveo Ante Stamać.) Kako god bilo, Nietzsche je jedinstveni mislilac onoga što dolazi poslije metafizike jer je jedini bitno promislio mogućnost da ono tragično postane „stimulansom života“. Na jednom mjestu spisa iz ostavštine sabranih pod nazivom Volje za moć (Der Wille zur Macht) tako određuje zadaću umjetnosti. Ako životu nedostaje ona unutarnja snaga za preoblikovanje iz sebe samoga, onda se kao jedino terapeutsko sredstvo nudi umjetnička egzistencija čovjeka kao „posljednjeg filozofa“. Njegove uzvišene ditirambe slavi Dioniz kao Zaratustra, zagovaratelj života posvećenog do kraja onome što više nije svrha života, već njegovo uzdizanje do bezdana svijeta i bivanje ili postajanje nadčovjekom. Estetsko opravdanje bitka čovjek više ne može izvesti ni jednim drugim duhovnim putom obrata od tamne jezgre metafizike osim suočenjem s biti tragedije. U tome je problem. 5. Walter F. Otto zapitao se zašto olimpski bogovi, a ne egipatski, još i danas izazivaju toliku svečanu pozornost kad god se želi reći kako je u arhajsko doba postojala neposredna sveza između bogova i ljudi? Odgovor koji nudi uistinu je prihvatljiv: zato što ne trebaju autoritarnu objavu. (Walter F. Otto, Theophania, str. 28-29.) Umjesto toga, njihova je mitsko-(o)kultna svetkovina uvijek vezana uz bit političke zajednice (polis) kojoj podaruju uzvišeno opravdanje. Ali to ne čine, dakle, „autoritarno“, već se iz slobode objave njihova božanskoga bitka sama zajednica metafizički učvršćuje, postaje razlogom žrtvovanja pojedinca za svoj grad-državu, narod, i naposljetku ono što svemu daje posljednju svrhu i smisao ─ pravednost kao zalog istine u njezinom razotkrivajućem sjaju ( aletheia). Nije li možda još potrebno svemu iskazanome dodati da bogovi Olimpa unatoč njihovoj prisutnosti u životu Grka nisu gnjevni ni osvetnički bogovi razdora. Upravo suprotno, kao da je njihova blažena ravnodušnost i spokoj uvjet mogućnosti razdvajanja svetoga i svjetovnoga. To ide do mjere koja slobodi utemeljenja zajednice podaruje autonomiju bez nadzora izvanjske sile. Pa ipak, takav svijet neposrednosti odnosa i razdvajanja istodobno, nemoguće je razumjeti bez onog uistinu čudovišno „demonskoga“, što proizlazi iz biti tragedije. Nije li zapravo taj osjećaj-doživljaj neke nesvodljive ontologijske tuđine i neukorijenjenosti, ta slutnja moguće prijetnje raspada metafizički utvrđenoga poretka bitka, bića i biti čovjeka početak povijesnoga događanja kao nadolazeće apokalipse? Tragedija u Grka nikad ne može biti shvaćena tek etičko-političkim i estetsko-kozmičkim događajem razdora u svijetu. S njom se razara stari poredak i uspostavlja novi. Ujedno se narušava ravnoteža između smrtnika i besmrtnika, zemlje i neba. Govoreći jezikom Simondonove kibernetike, kao da smo neprestano suočeni s nekom vrstom metastabilne ravnoteže. Posrijedi je kaos koji ima značajke privremenoga poretka stvari. Sjetimo se sudbine Edipa u Sofoklovoj tragediji. Njegove patnje nisu tjelesne nakon što je oslijepio vlastitom voljom za samokažnjavanjem nakon strahotne spoznaje da je ubio svoga oca i oskvrnuo vlastitu majku. Uostalom, tijelo se u Grka ne može pojaviti autonomnim djelatnim pokretačem svih drugih procesa. Isto je u posve drukčijem razumijevanju, ali u blizini s predsokratskim mišljenjem, smatrao i Heidegger izlaganjem smisla bitka tubitka (Dasein) u svojem glavnome djelu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv 2, V. Klostermann, Frankfurt a, M., 1977.) Sve što pripada tijelu proizlazi iz njegove uklopljenosti u duševno-duhovne svjetove kojima upravljaju bogovi. Ali nipošto tako da bi čovjeku preostao samo neki oblik „dinamične inertnosti“, kao u okazionalističkoj metafizici prigodnih uzroka u Mallebranchea. Naprotiv, patnje koje proživljava Edip na Kolonu su strahotne stoga što je najteža kazna u grčkome svijetu biti izvan zajednice, Biti kao a-theos (prognanik i stranac), onaj koji više ne pripada nigdje, a smrt mu ne ostavlja mnogo izleda za konačan spas, označava ono čudovišno (Unheimlich). Problem s tragičnim herojem u tom kaotičnome stanju gubitka središta jest ontologijski par excellence. Tragedije izričito pokazuju da između dva svijeta, božanskoga i ljudskoga, unatoč korelacijama i blizini, postoji nešto mnogo više od „demonskoga“ u sudbini koja pogađa zajednicu kada više ne djeluju stari zakoni, uvriježene norme i vrijednosti, a novo se još ne razvija u punom razmjeru apsolutne novosti. Tada vlada stanje izvan „logike pomirenja“. Čini se da nije svejedno je li smisao tragedije i tragičnoga tek u pomirenju suprotnosti kao radu spekulativno-dijalektičkoga uma (Hegel), ili je, pak, riječ o onome što Nietzsche u 821. fragmentu iz ostavštine pod nazivom Volje za moć uspostavlja protiv Schopenhauerova pesimizma u umjetnosti: Tragedija ne uči ‘rezignaciji’…Prikazati strahote i upitne stvari već je instinkt moći i krasota umjetnika: on ih se ne boji…Nema pesimističke umjetnosti…Umjetnost potvrđuje.“ (Friedrich Nietzsche, Volja za moć, str. 392.) Vratimo se još jednom glavnoj postavci koju ovdje razvijamo. Tragedija u moderno doba ne postoji više kao bit vremena u kojem umjesto autentičnoga života u istini bitka sve smjera egzistencijalnome suočenju s čudovišnom prazninom ljudskoga srca. Stoga nastaje doba u kojem bol i patnje nisu uvjet mogućnosti tragične egzistencije čovjeka. Štoviše, vidimo to u Nietzscheovu slučaju s obzirom na razmatranje umjetnosti i figure umjetnika. Nalazimo se, naime, pred zidom sagrađenim od novovjekovne obuzetosti znanošću i tehnikom koji sprečava bilo kakvu neposrednost odnosa božanskoga i ljudskoga. Kada više nema onoga što je taj odnos omogućavao, a religija od umjetničkoga događaja svetkovine iskonskoga zajedništva u polisu postaje mesijansko iščekivanje drugoga došašća Spasitelja ili utjeha od patnji i boli života, kako je to precizno definirao Ludwig Wittgenstein, što preostaje od tragedije? Ništa drugo negoli ono što Nietzsche neprestano ima u vidu prevrednovanjem metafizike kao nihilizma. Posrijedi je pokušaj da se na mjesto olimpskih bogova utisne Dioniz-kao-filozof u liku zoroastrijskoga mudraca Zaratustre, kao put spram neumitnoga došašća „nadčovjeka“. Prema tome, estetsko opravdanje života označava ustvari estetsku konstrukciju svjetova bez tlapnje vječnosti i postojanosti „bitka“ kao ideje, energeaie, duha, rada, želje. Volja za moć tako ujedno predstavlja nužnost i slobodu u prevladavanju života gubeći vlastite instinkte i vibracije pred logikom brutalnosti, mase i moći. Nietzsche u fragmentu 852. Volje za moć podaruje opis umjetnika koji u nadilaženju opreke klasično-dekadentno ispunjava smisao tragičnosti: “Dubina je tragičnog umjetnika u tome što mu estetski instinkt ima pregled nad daljnjim posljedicama, što ne zastaje kratkovidno pred onim što je najbliže, što potvrđuje ekonomiju u velikome, koja opravdava ono što je strašno, zlo, upitno, i ne samo…opravdava.“ (Friedrich Nietzsche, Volja za moć, str. 407.) Opravdanje? O čemu je tu riječ? Opravdati egistenciju čovjeka u suvremenosti kada tehnosfera određuje smjer i putanju samoga života u onome što proizlazi iz logike računanja, planiranja i konstrukcije, čini se nemogućim projektom. Bol i patnja čovjeka, doduše, nisu nestali nepovratno iz svijeta. Čini se da su možda i uvećani jer nakon svjetskih ratova, Holokausta, genocida i etničkih sukoba u postimperijalno doba izbačenosti u „veliki prostor“ (Groβraum), kako Carl Schmitt imenuje kraj poslanstva nacije-države u povijesti, ono što ima karakter apokaliptičke prijetnje nadilazi granice ljudskoga. (Carl Schmitt, Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum, Duncker & Humblot, Berlin, 1974. Vidi o tome: Žarko Paić, „Katehon ili o gubitku povijesti: Paradoksi i aporije političke teologije Carla Schmitta“, u: Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017., str. 219-266.) I u tome je ključ problema s tragedijom. Nije, naime, tragično ono što pripada kvantitativnome uvećanju ljudskih nesreća i katastrofa. Posve suprotno, ovdje više nema nikakve tragedije. Jednostavno stoga što čovjek u masovnome opstanku ne može biti singularni pojedinac u zajednici kao što je to moglo biti pripisano Prometeju, Edipu, Orestu, Antigoni, Medeji, Hekubi. Pogledajmo u čemu je temeljna razlika i paradoks između grčke i moderne egzistencije čovjeka. Tragika proizlazi iz onoga što označava iskonsko podarivanje bitka i vremena u odnosu faktičnosti egzistencije. I stoga je za Grke prošlost istinska ekstaza autentične vremenitosti. Heroji prelaze zakone običajnosti. Time utemeljuju savez bogova i ljudi žrtvovanjem za blistave ideale očuvanja smislenosti svijeta. U moderno doba, umjesto etičko-političkoga žrtvovanja, na djelu je estetsko-metafizičko opravdanje života pojedinca. Polazeći od smislenosti života kao umjetničkoga događaja mjera vremena postaje stvaralačka moć promjene samoga života. U književnosti njemačke i francuske romantike, primjerice, susrećemo povratak bogovima antike i put u ezoteriju i mistiku (Hölderlin i Nerval). Izbavljenje od dosade i jednolikosti znanstveno-tehničke zapalosti bitka u otuđeni svijet industrijskoga kapitalizma neminovno iziskuje žrtvu. Singularni pojedinac, kao u Kierkegaarda, vodi život u tragičnome uzdignuću iz estetske sfere u etičko-religioznu transcendenciju svijeta. Koliko god je umjetnost navlastit način egzistencije, toliko je i nemoćno suprotstavljanje silini kojom se brutalna moć prakse svaljuje na leđa pojedinca. To znači da više nije moguće opravdati smisao bitka žrtvovanjem za Druge ako izostaje „briga za dušu“. Na tragu Platona u suvremenoj filozofiji ovo je zagovarao češki mislilac Jan Patočka. (Jan Patočka, Plato and Europe, Stanford University Press, Stanford CA, 2002.) Dodajmo još i da je prava ekstaza vremena modernoga čovjeka njegova uronjenost u sadašnjost kao aktualnost. Doista, čovjek iz ove ontologijske klopke ne može izaći. Dobro je to znao Franz Kafka. U jednoj paraboli govori o čovjeku koji stoji ukopan na mjestu i nigdje više ne može, ni natrag u prošlost, a niti naprijed u budućnost. Bit aktualnosti počiva upravo u nemogućnosti izlaska iz slijepe mahnitosti nužnosti kao slučaja. Tragedija je, dakle, moderno estetsko preuzimanje vođenja vlastite egzistencije kao pokušaja prevladavanja nihilizma zapadnjačke metafizike iz duha umjetnosti. Riječ je ostala ista kao u iskonu Grka. No, sve se drugo promijenilo u njezinu značenju. Kada se to zbiva, umjesto slijepe nužnosti slobode na djelu je slijepa sloboda nužnosti. Ali sada nužnost postaje slučaj. Kontingencija ima prednost pred nužnošću. U svim područjima suvremenoga života ovo se pokazuje promjenom paradigme. Stoga govor o „smrti tragedije“ uvijek upućuje na ono što je Nietzsche najradikalnije formulirao kao značajku kraja metafizike ─ smrt božanskoga. (Nema te količine kazališne dosjetljivosti koja će učiniti da Furije izgledaju prirodno u oštrom, tankom svjetlu modernog svijeta. Starina nije rukavica u koju se modernost može uvući kako hoće. Mitologija grčke drame bila je izražaj potpune i tradicionalne slike života. Pjesnik je sa svojim općinstvom mogao postići neposredan doticaj straha ili užitka jer su im bile zajedničke iste navike vjerovanja. Kad te navike više nisu u opticaju, odgovarajuća mitologija postaje mrtva ili patvorena.“ – Georg Steiner, Smrt tragedije, CKD, Zagreb, 1979, str. 221. S engleskoga prevela Giga Gračan.) Dok je još romantika snatrila o povratku bogova Olimpa stvaranjem „umjetničke religije“ (Kunstreligion), sve je to uskoro postalo posve nesuvremeno. Ali još k tome i naivno očekivanje obrata iznutra, s nadom da se tehnogenezi i njezinoj logici stvaranja „umjetnoga života“ (A-life) može doskočiti subverzivnim mogućnostima onog mišljenja koje je Heidegger nazivao kazivajućim (Dichten) u odnosu spram pragmatike racionalnoga mišljenja tehnoznanosti (Rechnen). (Martin Heidegger, Was heiβt Denken?, GA, sv. 8, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2002.) Razlika između Grka i moderne zapadnjačke kulture s njezinim kultom objektiviranja u stvarima tjelesnoga užitka pokazuje nam da se nakon „smrti tragedije“ ne zbiva ništa drugo negoli ono što odlikuje post-tragičnu samosvijest. Iako je Hegel govorio o „nesretnoj svijesti“ u kontekstu napredovanja duha u svijesti o slobodi, u slučaju post-tragične samosvijesti problem se svodi na ono što karakterizira bit moderne subjektivnosti. Očigledno, to je možda ponajbolje ocrtao Kierkegaard. U estetskim spisima pronašao je formulu za određenje smisla moderne egzistencije čovjeka. Pojam koji ga prikazuje i predstavlja nije nikakav strah od nečeg što ontički postoji već uvijek u-svijetu. Naprotiv, riječ je o tjeskobi (Angst) ili strahu-na-smrt. Ona obuzima čovjeka utoliko što ga suočava s moćnim ništećim Ništa. Tragedija modernoga svijeta jest upravo u suočenju s neraskorjenjivom prisutnošću nihilizma u samosvijesti ljudske egzistencije. Otuda je za Kierkegaarda bilo samo po sebi razumljivo da je morao pronaći ishodište za prevladavanje tjeskobne egzistencije u etičko-religioznoj sferi. Može li onda uopće biti smisleno bilo kakvo žrtvovanje singularnoga pojedinca kao estetskoga „subjekta“ na etičko-religiozni način ako je već sama „bit“ modernoga doba postala prožeta onim što Walter Benjamin u jednom fragmentu naziva „kapitalizmom kao religijom“? (Vidi o tome: Giorgio Agamben, Creation and Anarchy: The Work of Art and the Religion of Capitalism, Stanford University Press, Stanford-CA, 2019.) Probiti krug ove nihilističke sudbine modernosti čini se nerješivom zadaćom. Kada se kapital kao supstancija-subjekt povijesnoga zbivanja pojavljuje fetišizmom robe, tada postaje jasno da iza ove travestije života nema nikakve mračne tajne bitka. „Kapitalizam kao religija“ postaje estetsko začaravanje svijeta bez žrtve za sublimno Drugo, bez otkupljenja i bez posljednje oporuke. Sve postaje golo nasilje, brutalnost i moć ideje koja se pojavljuje baš tako u „svetom trojstvu“ vlastite ništavnosti. Što je uopće „bit“ kapitalizma? To da je posrijedi moderni društveni poredak bez autentične forme društvenosti, a u ontologijskome smislu na djelu je pervertirano stanje života kao vladavine profita nad iskonskom snagom singularnosti bitka. Kada ne postoji odgovor na pitanje Zašto? i Čemu? ─ povijest se razvija u zatvorenom krugu volje za moć. Besmisao postaje značenje sustava objekata, a gubitak cilja rađa dosadom ponavljanja na sve većoj razini intenziteta prozvodnje radi proizvodnje=potrošnje zbog potrošnje. Odakle sve to dolazi i kamo sve to odlazi? Dolazi iz Ničega i odlazi u Ništa. To je ta čudovišna tautologija nihilizma. S kapitalizmom moderna tragedija nužnost izjednačava sa slobodom izbora. Problem je samo u tome što je takva okrnjena sloboda pojavni lik nihilizma koji se od novoga vijeka, modernosti do suvremenosti pojavljuje u mnoštvu svojih preobrazbi. (Vidi o tome: Emanuele Severino, Capitalismo senza futuro, Rizzoli, Milano, 2012.) Posljednji lik ujedno je i najperverzniji. Posrijedi je post-tragična samosvijest u doba bez epohe, kada sama želja za uvećanjem profita postaje objektivirano stanje čudovišne ravnodušnosti spram bitka uopće. Nije to više agonija, već mnogo opasnija nelagoda koja sustiže sve što jest. 6. Heidegger se 1942. godine u predavanjima o Hölderlinu bavio Sofoklovom Antigonom. Smatrao ju je najznačajnijom njegovom tragedijom. Jedan od razloga je zacijelo i onaj koji navodi Will McNeill. On tvrdi da umjesto predodređenosti i nužnosti u tragediji Kralja Edipa ovdje susrećemo njezin odnos spram sudbine kao patheion to deinon touto, to jest spram onog što Heidegger prevodi s njemačkom riječju Unheimliche. (Will McNeill, „A ‘scarcely pondered word’. The place of tragedy: Heidegger, Aristotle, Sophocles“, u: Miguel de Beistegui & Simon Sparks (ur.), Philosophy and Tragedy, str. 177.) Ono što tvori dramsku radnju tragedije, prema Heideggeru, proizlazi iz odnosa spram čudovišne i strahotne sudbine. A nju se ne prihvaća tek slijepo u njezinoj nužnosti. Samo aktivno i odlučno može se voditi ljudska egzistencija spram budućnosti. Nije teško uvidjeti da Heidegger svoje temeljne filozofijske pojmove još iz ranoga doba mišljenja posredovno Bitkom i vremenom (Sein und Zeitom) te pojmovljem nastalim 1930-ih godina poput događaja (Ereignis), kada već umjetnost ima vodeću ulogu u promišljanjima prebolijevanja metafizike, uvodi u razmatranje Antigone. Tako je i s razumijevanjem bitka-k-smrti (Sein-zum-Tode). U egzistencijalnome ustrojstvu tubitka (Dasein) u odnosu spram bitka smrt nema tek puko značenje ništenja. Poetsko znamenovanje sudbine čovjeka u ovoj tragediji jest briga za istinu zajednice kojoj prijeti zapalost u ono neautentično što razara smisao čovjeka uopće. Antigonu na djelovanje ne pokreće tek briga za ljudsko dostojanstvo zajednice zbog strahovlašća Kreonta. Umjesto tog ljudsko-odveć-ljudskog motiva u igru ulazi ono što pripada navlastito zajednici. S pomoću božanskoga utemeljenja Zeusa i Dike etika i politika poprimaju uzvišenu moć djelovanja. Iznad ljudskih svrha uzdiže se božanski poredak pravednosti svijeta. Jamče ga vrhovni bogovi polisa. S Antigonom se za Heideggera u Sofoklovoj drami uspostavlja ono što smjera gradnji zajedničkoga svijeta u njegovoj ugroženosti. Unatoč vladavini bezavičajnosnoga i strahotno čudovišnoga nastoji se pronaći zavičajnosno i prisno obitavalište smrtnika i besmrtnika, zemlje i neba. Kaos ipak ne može vladati i trajati vječno. Zašto Antigona za suvremeno doba predstavlja posebni izazov tumačenju ako je posve izvjesno da post-tragična samosvijest više ne može pred sobom imati „logiku pomirenja“ (Hegel), a ni ono što proizlazi iz Heideggerova ili, pak, Lacanova čitanja njezine „suvremenosti“ ─ otvorenost blizine bitka u tjeskobnome času destrukcije svijeta i uspostavu simboličke tvorbe subjekta s onu stranu čudovišnoga Realnoga? U zanimljivome tumačenju Waltera Kaufmanna tvrdi se, pak, da Antigona za razliku od grčkih heroja prikazanih u tragedijama Eshila i Euripida, pa čak i u drugim Sofoklovim dramama, najplastičnije dokazuje ono što proizlazi iz logike moralnoga djelovanja kao takvog. Mlada žena ne vjeruje toliko u uzvišene pojmove pravednosti i slobode zajednice koliko u vlastitu želju da se pravda i sloboda utisnu u ljudsko srce. Ona, dakle, djeluje po vlastitoj savjesti. No, isto tako, Antigona je svjesna da će taj transgresivni čin morati platiti svojom žrtvom. Usto, ima još nešto iznimno važno za razlikovanje grčkoga i kršćanskoga odnosa spram tragičnoga. Posrijedi je ponos plemenitog djelovanja osobe koja tragičnom žrtvom preokreće poredak unatoč tome što Kreont, naposljetku, učvršćuje svoju vlast pozivajući se na Zakon koji štiti običajnost polisa. Kršćansko djelovanje iz dužnosti spram Boga u liku Isusa Krista, nasuprot tome, ponos smatra grijehom. (Walter Kaufmann, Tragedy and Philosophy, str. 218-219 i 224.) Međutim, nije pitanje ponosa tek nešto izvanjsko i usputno. Susrećemo se s presudnim određenjem razlike između autentične tragedije i onoga što postaje njezina blijeda sjena. Već je Hegel otvorio pravi problem ove „ontologijske razlike“ antike i srednjega vijeka ustvrdivši da su Grci tragedijom uspostavljali bit običajnosnoga zakona (Sittlichkeit) kao temelj grčke države. Stoga je pad u subjektivnost i savjest rezultat straha od Božje kazne. Sloboda u odnosu spram bogova i poniznost pred Bogom-zakonodavcem i otkupiteljem ljudskih grijeha pokazuje nam kako se i zašto kršćansko shvaćanje tragedije mora presmjeriti iz misterija „objektivnoga“ događaja u mistiku subjektivnosti. Imajući tu razliku u vidu možemo zaključiti. Antigona za post-tragičnu samosvijest vjerodostojno pokazuje kako borba za priznanjem Drugoga u neuatentičnome svijetu nužnosti i slijepe sudbine iziskuje nemoguću žrtvu. Pitanje je samo za što? Ima li takvo žrtvovanje ikakvog dubljeg smisla osim što uspostavlja „novi poredak“ koji pokazuje da iza brige za dobro zajednice ne stoji drugo doli etičko-politička ravnodušnost. Što to znači? Zacijelo ne da je suvremenom čovjeku jedino važan ekonomski probitak te užici u stilu života dekadenta bez savjesti. Društva spektakla nesumnjivo su poremetila tzv. sustave vrijednosti. Umjesto jezika zavladala je moć slike. Usto, mediji su oslobodli latentno stanje masovne histerije za samopriznanjem osobe. Patološki oblici narcizma samo su posljedica sprege novih tehnologija i želje za posjedovanjem stvari. Ova estetizacija života prožima sva područja masovne egzistencije. No, suvremeno doba vladavine tehnosfere već je samo po sebi estetizirana neljudskost. Zbog toga joj ni estetsko opravdanje života u Nietzscheovu smislu, koje jedino još upućuje na tajnu suvremene egzistencije u post-tragičnome svijetu, ne može podariti ništa drugo osim viška ravnodušnosti. Uostalom, sve funkcionira bez zastoja. Patnje nisu više nužne da bi post-tragična samosvijest na kraju metafizike mogla dovesti do obrata ili preokreta mišljenja u smjeru „drugoga početka“ (der andere Anfang), kako je to još mislio Heidegger. Iskustvo nam nihilizma potvrđuje da tragedija označava početak i kraj povijesno-epohalne težnje čovjeka za smislom vlastite egzistencije izvan svođenja na opsjene i fikcije vječnosti i besmrtnosti. Kada nema suvislog odgovora na pitanje zašto je naše mišljenje uhvaćeno u zamku kazivanja bitka i vremena kao tajne onog što se odvija u prstenu bivanja ili postajanja (Werden) na način stvaralačkoga ponavljanja sudbine, pojavljuje se ono što tu misao suspreže u jaram tragike i tragičnoga. Nitko to nije bolje iskazao od Nietzschea. U Volji za moć, fragmentu 853. u kojem se razmatra rani njegov spis Rođenje tragedije čitamo: „Umjetnost i ništa do li umjetnost! Ona je ta velika omogućiteljica života, velebna zavodnica za život, velebni stimulans životu… Umjetnost kao jedina nadmoćna protusnaga sučeljena svim voljama za nijekanje života, kao nešto antikršćansko, antibudističko, antinihilistično par excellence. (…) Umjetnost kao iskupljenje patnikovo ─ kao put k stanjima gdje se patnja hoće, preobrazuje, obožava, gdje je patnja oblik velebnog ushićenja. (…) ….’umjetnost kao prava zadaća života, umjetnost kao njegova metafizička djelatnost…“ (Friedrich Nietzsche, Volja za moć, str. 408-409.) Umjetnost bez patnje? Može li još biti svijeta bez metafizičkoga stimulansa koji ostavlja životu tek da prijeđe u estetiziranu formu mislećeg objekta što računa, planira i konstruira buduća stanja? Nihilizam „trećeg stupnja“ ne određuju više patnje i izbavljenja čovječanstva iz sudbinske silazne putanje povijesti. Umjesto toga sve je u znaku pustinje koja se širi i prožima post-tragičnu samosvijest do „posljednjeg čovjeka“. U znakovima iscrpljenosti i zamora protječe stoga vrijeme jednolikog ponavljanja. Naposljetku, u tom carstvu konstruktivne dosade postavlja se pitanje je li umjetnost još dostojna alternativa sveprožimajućem nihilizmu bez blistavih bogova iskona koji su još obasjavali tmine povijesnoga svijeta na ishodu svih njegovih iluzija? Odgovor je unaprijed poznat: Ne! Nakon „smrti tragedije“ možemo samo ponavljati njezine krhotine. Usto, možemo tek utvarati da su Edip i Antigona naši suvremenici. Iako je odavno jasno da s njima ili bez njih život u trajanju ove tehnogenetske agonije sebi više ne postavlja nikakve visoke ciljeve. Ono što takav život još održava moćnim jest estetska fascinacija s preobrazbama tehnosfere u prividu apsolutne ljepote i uzvišenosti. Kada život izgubi metafizički stimulans volje za moć kao estetskoga opravdanja bitka, ne preostaje drugo negoli vratiti takvom životu duhovno dostojanstvo svetom žrtvom. Suvremena umjetnost bez žrtvovanja nema više opravdanja. Bio je u pravu Nietzsche kad je muzeje kao njezina profana svetišta proglasio „modernim grobnicama“. Nije problem u tome što umjetnost u odnosu na tehnoznanosti ne posjeduje više moć estetskoga privida, već što iza toga ne postoji više tajna suvremene egzistencije koja nas je čuvala od pada u tehnički bezdan. Postoje još samo arhivi sjećanja onog što se muzealizira i historizira u „beskonačnoj brzini“ iščeznuća. Pa ako je sve dospjelo do nulte točke svečane propasti, zašto onda još k tome problematizirati tako nešto kao što je odnos metafizike, tragedije i nihilizma? Nietzsche je, kako vidjesmo, umjetnosti dodijelio moć iskupljenja patničke sudbine. Nije to, doduše, značilo da je Hegelov, Schellingov i Hölderlinov pojam „umjetničke religije“ tek prisvojio za svoje svrhe. No, da je umjetnost nemoguće uspostaviti kao tragediju bez nadomjesne funkcije božanskoga čini se samoizvjesnim. Dostatan razlog za ovu tvrdnju pronalazimo u „sudbini“ suvremene umjetnosti. Na tragovima pokreta povijesne avangarde i neoavangarde ona svoju „bit“ izvodi iz jedino preostalih referencijalnih okvira današnjice kao što su to politika-ideologija i estetika. Umjesto mitologike bitka, otpočelo je otuda novo mišljenje čije mitopoetsko iskustvo još i danas izaziva udivljenje. No, ne i više od toga. Kada metafizika okončava u kibernetičkome pojmu upravljanja samim sobom (autopoiesis), tada se nihilizam i tragedija dovede do krajnje točke realizacije u onome što označava današnji pokret posthumanizma/transhumanizma. Posrijedi je težnja za prelaskom u netjelesni oblik egzistencije. Tada mišljenje više nije mišljenje „na“ bitak, bića i bit čovjeka. Ono postaje proces „uploadinga“ tehnosfere. Na tom putu od čovjeka više ne preostaje ništa osim transformacije „čistoga uma“ u misleći objekt „trećeg poretka kibernetike“. Sve se razdjelovljuje. Sve se rastvara u čistoj informaciji. Tako komunikacija postaje prazna riječ naše svekolike umreženosti s Drugim kao nadomjesnim ishodištem dijaloga i diskursa. S tragedijom okončava i metafizika zapadnjačke povijesti: od svrhe i smisla gibanja ideje do ravnodušne vrtnje u krugu tehnički realizirane slobode kao prvog i posljednjega razloga vlastite bezrazložnosti.

June 8, 2025
Rilkeova oporuka

Rilkeova oporuka

1. Ima li poetski jezik smisao u doba znanstveno-tehničkoga nabačaja bitka i vremena? Nitko na to pitanje nije vjerodostojnije odgovorio od „posljednjeg pjesnika“ s kojim se usahla moć modernosti uzdigla do znaka veličajne otmjenosti svijeta u rasapu. Već u prvoj od deset Devinskih elegija Rainer Maria Rilke pogađa u bit onoga što na metafizički neprovidan način spaja ljepotu i užas. Sjetimo se, dakle, pjeva s kojim otpočinje refleksivna analiza onoga što još nazivamo vremenom u značenju duhovnoga bitka kao sveze/odnosa čovjeka i njemu podobnoga svijeta. Rilke pritom ne uzima figuru anđela tek iz simboličke predaje kršćanstva. Mnogo je važnije nešto drugo. Naime, anđeo je ovdje posrednik između razdvojenih svjetova, onostranoga i ovostranoga. Ujedno je i navjestitelj budućega vremena i nositelj skrivenih značenja svjetovnosti svijeta. „Jer ljepota nije drugo do početak užasa, početak koji još možemo podnijeti i toliko mu se divimo što spokojno prezire da nas uništi. Svaki je anđeo strašan.“ (Rainer Maria Rilke, Duineser Elegien/Devinske elegije, Matica hrvatska, Zagreb, 1998., str. 7. S njemačkoga preveo i priredio Zvonimir Mrkonjić.) Ljepota je, dakle, „početak užasa“. Rilke ne iznosi nikakvu modernu estetsku teoriju koja bi trebala zajamčiti navlastito iskustvo življenja u očekivanju propasti. Nipošto! Ova misao ispjevana je s pomoću začudnoga odnosa onoga što povezuje ljepotu i anđela. Riječ je, dakako, o najzagonetnijoj riječi u njemačkome jeziku uopće. Ona se pojavljuje temeljnim „pojmom“ suvremene filozofije, a ima svoj početak još u Schellinga, da bi s Freudom i Heideggerom dosegla vrhunac. (Vidi o tome: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 18. i 19. ) Taj „užas“ s kojim otpočinje ljepota njemački jezik razotkriva iz bezdana onog što je istodobno gotovo sudbinski nemoguće ne doživjeti upravo tako kako to Rilke poetski iskazuje. Riječ za to iskustvo i doživljaj s onu stranu logike pojma jest ─ Unheimlichkeit. Unaprijed znamo da se u riječi probija ono „negativno“ kao „pozitivno“. Razlog leži u tome jer se zbližavanje između razdvojenoga zbiva s pomoću čina nijekanja. Da bismo nešto razdvojeno spojili nužno je poći od naknadnoga čina razdvajanja. Stoga Un-heimliche nije tek nešto ontički prisutno u svijetu kao znak rasapa bitka i vremena. Samo biće kao takvo i u cjelini, govoreći metafizički, pogođeno je iskustvom strahotnosti s onu stranu nečeg intencionalnoga. Rilke, dakle, ne pjeva o nekom strahu od anđela koji bi prema kršćanskoj apokaliptici imao značenje čudovišne moći utiskivanja straha u čovjeka polazeći od razlikovanja kvantitativno-kvalitativno „maloga“ i „velikoga“. Strah je uvijek usmjeren na ono izvanjsko, što proizlazi iz okolnoga svijeta (Umwelt), dok se, pak, ono strašno kao početak ljepote razvija iz nečega što nadilazi dimenzije pukog straha od nečega ili nekoga. Un-heimliche je u ontologijskome smislu ono prapočetno, izvorno, iskonsko i otuda uznemirujuće. Zašto? Jednostavno zato što se pojavljuje istodobno s onim što mu je suprotno. Razlika spram strahotnoga i čudovišnoga proizlazi iz samopotvrđujuće moći onoga što je prisno, povjerljivo, skrbno i toliko zbližavajuće da između bitka, biti čovjeka i bića može postojati iskonski sklad i zajedništvo. Ljepota kao početak strašnoga utoliko nije ništa drugo negoli moderno iskustvo onoga što nadilazi svaku estetiku, etiku i psihologiju zato što se ne može „utemeljiti“ kao bitak i biće. Unheimlichkeit pripada čudovišnome iskustvu nihilizma. I to kao uvjet mogućnosti nastanka metafizike iz koje je uopće moguće dospjeti do onoga što Rilke u prvoj Devinskoj elegiji u nastavku izriče: „Ni anđeli, ni ljudi, pa i dovitljive životinje razabiru već da nismo odveć pouzdano udomaćeni u tom protumačenom svijetu. Ostaje nam možda kojegod stablo na obronku da ga danomice viđamo, ostaje nam ulica od jučer i troma vjernost nekoj navici kojoj se svidjelo kod nas, te osta i ne napusti nas.“ (Reiner Maria Rilke, isto, str. 7.) Nema nikakve dvojbe: čovjek nije u „ovome svijetu“ udomaćen. Bezavičajnost (Unheimlichkeit), kako to izriče Heidegger u raspravi „Čemu pjesnici?“ u kojoj se uz Hölderlina iscrpno bavi i Rilkeom, postaje ljudskim nadomjesnim obitavalištem i njegovim planetarnim udesom. (Martin Heidegger, „Wozu Dichter?“, u: Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003. 8. nepromijenjeno izd., str. 269-320.) Biti bez zavičaja (Heimat) predstavlja osuđenost na slobodu lutanja. U traganju za novim domom/zavičajem tako prolazi život. No, odakle proizlazi to iskustvo bezavičajnosti, koje se pojavljuje u psiho-ontičkim strukturama doživljaja onog strašnoga? U Rilkeovim stihovima iz Devinskih elegija možemo razabrati prijepor između dva suprotstavljena iskustva: jedno ima značenje refleksivnoga u smislu protumačenoga svijeta, bilo to filozofijski ili znanstveno izvedeno, a drugo pripada području ne-refleksivnoga ili predontologijskoga razumijevanja bitka, da se poslužimo, pak, izrazom iz Heideggerova glavnog djela Bitak i vrijeme. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1977., str. 338.) U tom svijetu, „ni anđeli ni ljudi“ ne mogu biti u ravnovjesju s uspostavljenom temeljnom vrijednošću. Usto, nije li i sam taj „svijet“ kao djelo čovjeka u suprotnosti s iskonskim osvjetljenjem i svjetovnošću svijeta kao svezom/odnosom bitka, biti čovjeka i drugih bića ako se u njemu pojavljuje s ljepotom početak onoga strašnoga (Unheimliche)? Svijet u svojoj svjetovnosti nije tek djelo čovjeka. Sjetimo se kako je Kant razdvajao iskustvo i doživljaj ljepote naspram uzvišenosti (Erhabenheit). Duhovni svijet čovjeka zahvaljujući umjetničkome djelu pridodaje ljepoti prirode dodatno značenje. Kip božice Atene ukrašava krajolik Atene podarujući gradu (polisu) ljepotu božanskoga sjaja. Na isti se način iskustvo svjetovnosti svijeta razabire iz ljudske stvaralačke moći promjene bitka i bića. Kada nastaju novi svjetovi, nastaje ujedno i novi odnos između relata u relaciji povijesnoga sklopa bitka, biti čovjeka i bića u cjelini. To je razlika povijesnoga svijeta i faktičnosti prirode u njezinoj „prirodnoj povijesti“. 2. Što označava ono strašno kao bezavičajno? Odgovor smo već podastrijeli. Rekli smo, naime, da je ljepota, gotovo zapanjujuće, i uvjet mogućnosti nastanka ili početka nihilizma. Rasap predstavlja samo pojavnost ovog povijesnoga događaja koji povezuje ono što je razdvojeno i istodobno zbliženo. Posrijedi je, naravno, metafizički način mišljenja. Iz njega nužno rasap valja odrediti događajem „višeg ranga“ s kojim se dovršava dosadašnje razumijevanje povijesti. Kako je to moguće? Jednostavno, rasap ne označava nikad puku katastrofu s kojom nešto nepovratno propada. Umjesto toga, valja govoriti o mogućnostima epohalno-povijesnoga obrata nakon što se rasap metafizike dovede do krajnjih granica ozbiljenja njezinih mogućnosti. Ako ostanemo još na razini čitanja Rilkea iz prve od Devinskih elegija, razaznat ćemo kako se ovo neizrecivo iskustvo uzdiže poetski do slike-pojma kraja metafizike. U govoru koji povezuje čuđenje, zemlju, želju i smrt čitamo: „Čudno je zacijelo više ne obitavati zemlju, tek naučene običaje više ne vršiti, ružama i svemu što zaista obećava više ne pridavat značenje ljudske budućnosti; (…) Čudno je želja svojih više ne željeti. Čudno vidjeti gdje sve što se prema nečem odnosilo sad leprša prostorom.“ (Reiner Maria Rilke, isto, str. 11.) Povijesno se zbivanje odvija svagda kao odnos. Stoga je ljepota kao „početak strašnoga“ uvjet mogućnosti nastanka nihilizma. Ono označava iskustvo bezavičajnosti, rasapa i nestanka izvornoga odnosa između bitka, biti čovjeka i svekolikih bića. No, nije li to nužna aporija metafizike na njezinome kraju da se nihilizam pojavljuje u liku estetske melankolije, ili još bolje, u formi poetskoga kazivanja elegičnoga ugođaja? Rilke ga je izabrao na način ipak bitno različit od Hölderlinovih elegija za iskonskom Grčkom i njezinim povijesno-mitskim svijetom bogova, heroja, pjesnika i mislioca. Ako se nihilizam pojavljuje povijesno u različitim likovima, onda je posve izvjesno da je povijest kao djelo čovjeka i kao djelo neljudskoga u biti nihilistična. Uostalom, povijesno se zbivanje odigrava kao neizvjesnost događanja i kao svrhovitost cilja (telos). Uzmemo li za početno određenje ovog ključnog pojma i uputne riječi ne samo filozofije već i umjetnosti u suvremeno doba mjerodavno promišljanje Heideggera iz predavanja o Nietzscheu 1940. godine, tada možemo sagledati stvar višeznačno. Nihilizam kao riječ ne odnosi se tek na ništenje bića u smislu onoga što označava latinska riječ nihil. Umjesto toga, valja krenuti od postavke da je „s bićem ništa, ali doduše nipošto samo s ovim ili onim bićem, već je ništa s bićem kao takvim u cjelini“. (Martin Heidegger, „Das Wesen des Nihilismus“, u: GA, sv. 67, Metaphysik und Nihilismus, V. Klostremann, Frankfurt a. M., 1999., str. 177.) Nihilizam se, prema Heideggeru, odnosi na povijest metafizike kao onto-teologije, odnosno kao udesa zapadnjačkoga mišljenja. On poprima karakter svekolikoga rasapa i obezvređivanja vrijednosti s početkom novovjekovnoga razdoblja vladavine znanosti i tehnike. No, ono što je od posebne važnosti s obzirom na mišljenje singularnoga pojedinca jest to da nitko nikad nije promislio što nihilizam uopće „jest“ i kako se „događa“ s obzirom na metafizičko ustrojstvo zapadnjačkoga mišljenja. Iznimku, naravno, predstavlja Nietzsche. Na taj se način, gotovo samorazumljivo, svako razračunavanje s nihilizmom nužno mora razračunati misaono s onim što je tome mislio i kazivao Friedrich W. Nietzsche. Heidegger stoga u navedenom predavanju izričito tvrdi, naime, da se bit nihilizma otuda mora razumjeti polazeći od ključne izreke koju Nietzsche izgovara u spisima Radosna znanost (Die fröhliche Wissenschaft) iz 1882. godine i Tako govoraše Zaratustra (Also sprach Zarathustra) iz 1883-1885. godine ─ „Bog je mrtav“ („Gott is tot“). (Martin Heidegger, isto, str. 177. Vidi isto tako: Martin Heidegger, „Nietzsches Wort ‘Gott is tot“, u: Holzwege, str. 209-267.) U slučaju Rilkeova poetskoga kazivanja o nihilizmu, kako vidjesmo, problem nastaje već u tome što u razlici spram Hölderlinovih tužaljki za iskonskim grčkim razumijevanjem bitka i vremena melankolija poprima crte razračunavanja s izvorno kršćanskim pojmovima kao što su anđeo i apokalipsa. Zato ne postoji više razlog za nostalgiju povratka u ono što bje „prvi početak“. Kršćansko je vrijeme pritom dvoznačno: (a) vremenitost kao prolaznost tijela i (b) vječnost kao postojanost i nepromjenljivost duha i besmrtnost duše. Umjesto povratka u iskon (arché) da bi sadašnjost iznova postala prostorom duhovnoga bitka, sve se svodi na dijalog s anđelima uništenja i rasapa. Figure povijesnoga gibanja od početka vremena i njegova kraja neminovno iziskuju pitanje o smislu kazivanja u doba nihilizma. Pitanje o početku nihilizma u moderno doba ima, dakle, metafizičke crte estetskoga mišljenja. Zato odluka da se poetski u formi elegija izvedu mogućnosti spasonosnoga odgovora na krizu svjetsko-povijesnoga rasapa „vrijednosti“, kada ni anđeli ni ljudi više nemaju međusobno što drugome reći, u najmanju ruku predstavlja pokušaj spašavanja jezika od obezvređivanja i tehničke destrukcije. Spašavanje jezika označava spašavanje mogućnosti-bitka, to jest smislenoga odnosa u povijesnome sklopu. Jezik za razliku od mišljenja i bitka nije „nešto“, ali mu neprestano prijeti da bude srozan na „ništa“. U kazivanju jezika bitak se i mišljenje nalaze u stanju približavanja-udaljavanja. Rilke nam smjerno pokazuje da je nastanak onoga strašnoga iz događaja ljepote u moderno doba upravo istog ranga kao i estetski nihilizam. Jer jezik kazuje o nečemu što više nema skladan odnos sa stvarima obitavanja na Zemlji, kada sve poprima fluidne razmjere rasprostiranja onkraj ljudske ukorijenjenosti. U četvrtoj Devinskoj elegiji zapisano je: „O, stabla života, kad li ste zimska? Mi nismo usuglašeni. (…) Prestignuti i kasni odjednom se namećemo vjetrovima i padamo po bešćutnom jezeru. (…) Tko nije tjeskobno sjedio pred zastorom svog srca?“ (Rainer Maria Rilke, isto, str. 27.) 3. Zašto Rilke izabire tužaljku za poetsko kazivanje? Ponajprije, njegove se Devinske elegije nakon Hölderlinova oživljavanja grkstva i smisaone sudbine onoga što se pjeva u Patmosu uklapaju u prošireni duhovni ugođaj kraja 19. i početka 20. stoljeća. U srazu s nastankom modernosti s kultom bezuvjetne volje za moć, govoreći ničeanski, iz biti računanja i spravljanja „novoga“ koje ne opstoji u zbilji već se konstruira iz čistoga uma, postalo je bjelodano da poetski jezik gubi povlašteno mjesto u kazivanju svijeta. Nemogućnost pjevanja proizlazi otuda iz gubitka metafizičkoga izvorišta sklada i rascijepa bitka i mišljenja. (Vidi o tome instruktivan pogovor Zvonimira Mrkonjića, priređivača i prevoditelja Rilkeovih Devinskih elegija u dvojezičnome (njemačko-hrvatskome izdanju) koje ovdje navodimo: str. 75-106.) Već je romantika početkom 19. stoljeća pokušala rascjepu bitka i njegovu rasapu pronaći vjerodostojan odgovor. Bilo je to u traganju za novim Panom, prirodom kao physisom bez svođenja na novovjekovnu silu i moć primijenjenih tzv. prirodnih znanosti. Značenje romantike za sve daljnje korake spram „drugoga početka“ pjesništva kao sinteze poiesisa i téchne zorno je posvjedočeno već u Novalisa i Hölderlina, dok će upravo Rilke u Sonetima Orfeju (Sonette an Orpheus) iz 1923. godine otvoriti mogućnost novoga „zasnivanja“ ideje biti umjetnosti. Nakon spoznaje o kraju mitsko-religijskoga referencijalnoga okvira, koji joj je podarivao mjerodavnost i usmjerenost sve do uvjetno kazano nastanka lokomotive i kvantne mehanike, umjetnosti preostaje ono isto što i modernoj estetskoj proizvodnji: da iz sebe sâme, autonomno, bez pomoći mita, religije, politike, znanosti, tehnike otvori novi prostor slobodnoga odnosa jezika i svijeta. Kako tvrdi jedan od najboljih tumača zagonetke Devinskih elegija (Duineser Elegien), talijansko-njemački filozof religije hermeneutičkoga nadahnuća Romano Guardini u knjizi Rainer Maria Rilkeovo tumačenje egzistencije: Jedna interpretacija Devinskih elegija (Rainer Maria Rilkes Deutung des Daseins: Eine Interpretation der Duineser Elegien), u toj jedinstvenoj poetskoj gradnji simboličkoga imaginarija nove ljepote, Rilke otvara problem znamenovanja sudbine čovjeka raspetoga između novovjekovne epohe i nastanka modernizma. Pritom je čitava pustolovina usmjerena razotkriću „duševne dubine“ kao i mogućnostima preklapanja „nadanja i tjeskobe“ u življenju na rubovima i u jezgri dehumaniziranoga svijeta. (Romano Guardini, Rainer Maria Rilkes Deutung des Daseins: Eine Interpretation der Duineser Elegien, M. Grünewald Verlag, Ostfildern & F. Schöningh Verlag Paderborn, 2016., 5. izd., str, 12.) Guardini podsjeća da se Rilkeov izbor tužaljke kao poetskoga diskursa podudara s duhovnim okružjem romantičara i post-romantičara u sklopu njemačkoga pjesništva ─ Friedricha Hölderlina i Stefana Georga. Himne i fragmenti slažu se u poredak eskpresivne metafizičke strukture pjeva. Tako se pojavljuje nov odnos spram mitsko-religiozne prošlosti u znakovima melankolije i soteriologije. Svaka je tužaljka stoga neki preostatak imaginarnoga. A u njemu ne živi moderni subjekt kao sablast svojih izmišljanja i sanjarija, već se simbolički razaznaje duh vremena u nadilaženju singularne pojedinačnosti pjesnika. Što, dakle, povezuje romantiku i želju za prebolijevanjem tehničke modernosti svijeta jest težnja za „povratkom iskonu“. Poput želje za „nemogućim objektom“ želje, tako se i svijest o povratku u ono postojano i nepromjenljivo događa u znakovima otmjene tuge i žalovanja za izgubljenim „djevičanskim izvorom“ povijesti metafizike. Walter Benjamin je o tome promišljao stvorivši misaone figure alegorije i montaže za melankoličnu ljepotu modernosti u trenutku gubitka aure umjetničkoga djela. Fotografski snimak zaustavljene prošlosti uvijek nosi trag melankolije. „Profano osvjetljenje“ rasapa smjera do uzvišenoga doživljaja. Mi, moderni i suvremeni, ipak samo zanosno plešemo ponad ruševina povijesti praveći od toga zadivljujući spektakl. Rilke, pak, u Devinskim elegijama poseže za formom koja se od grčke i rimske antike pronalazi u književnosti klasicizma i romantike. Nije slučajno da su upravo njemački pjesnici, književnici i dramatičari razvili njezine unutarnje mogućnosti, navlastito Goethe i Schiller. U tehničkome pogledu, elegija odgovara vremenu sabiranja krhotina, prebiranja po sjećanju koje želi zaustaviti vrijeme u tehnički oblikovanome pamćenju. No, što je bit elegičnoga ugođaja koji pretpostavlja svijest o rasapu aktualnosti vremena te mistifikaciji onog što pripada bilosti-prošlosti, a što nikad nije prošlo jer živi poput zaloga tradicije u suvremenosti? Elegijom se kazivanje o metafizičkome udesu čovjeka u njegovu bezavičajnome svijetu pokazuje poetsko-estetskim iskustvom nihilizma. Rilke se, za razliku od Hölderlina, ne priklanja spoznaji o mogućnosti obnove ili „drugoga početka“ velikoga sklada prirode i čovjeka kakav je vladao u iskonu (arché). Posve suprotno, njegovo je viđenje modernosti melankolično-apokaliptički sjaj kazivanja. Ono otpočinje baš onako kao što otpočinje ljepota ─ s iskustvom strašnoga. Unheimlichkeit kao skrivena bit nihilizma pojavljuje se, paradoksalno i aporetično, uvjetom mogućnosti svekolike umjetnosti, a navlastito one koja više ne iziskuje nikakvu zaštitu od helenskih bogova i Boga raspetog na križu. I zato sublimni objekt umjetnosti ne može više ništa prikazivati (mimesis) niti predstavljati (representatio). Već u prvoj Devinskoj elegiji susrećemo se s figurom koja je za slikarstvo Paula Kleea i za mišljenje Waltera Benjamina imala više od simboličkoga značenja navještenja propasti i nade u spasonosno. No, dok je za slikara i mislioca-pisca anđeo sagledan iz teologijsko-apokaliptičke perspektive, za pjesnika tužaljki i soneta posvećenih Orfeju, anđeo ukazuje na početak estetskoga nihilizma. I u prvoj i u drugoj elegiji, naime, anđeo nosi znamenje ljepote kao skrivenoga užasa. No, užas ili jezovitost, taj čudovišni Unheimlichkeit ne odnosi se na nešto apstraktno. Poput tjeskobe s onu stranu straha od bitka-u-svijetu, jer je njezino izvorište smrt i ništavilo, tako se užas ljepote neprikazivo uznosi do ideje iščeznuća svijeta. Anđeo u prvoj elegiji suprotstavljen je čovjeku i životinjama. Njegovo je poslanstvo da čovjeku otvori prostor božanskoga. I stoga poetsko znamenovanje „stvari“ u vrtoglavici simbola i znakova prolaznosti života na Zemlji podaruje kozmičko-religiozno iskustvo nadilaženja usamljenosti čovjeka. Praznina se posve naselila u obitavalište čovjeka modernoga doba. Njezino se kraljevstvo rasprostire sveudilj svjetsko-povijesnoga obitavanja čovjeka. U prostoru bez prisnosti i u vremenu bez ritmičkoga slijeda prošlosti, sadašnjosti i budućnosti sve što preostaje svodi se na estetiziranje života. Na taj način u znaku posvemašnje napuštenosti od smisaonoga događanja povijesti protječe bezbitno vrijeme. Druga elegija završava ovim stihovima: „O, kad bismo našli i mi nešto čisto, suzdržano, usko ljudsko, neki naš pojas plodne zemlje između rijeke i stijenja. Jer srce nas naše premašuje još kao i njih. A ne možemo ga više pogledom slijedit u slikama što ga smiruju, niti u božanskim tijelima gdje, premda veće, biva umjereno.“ (Rainer Maria Rilke, isto, str. 19.) 4. Guardini u svojem tumačenju ukazuje na neke poteškoće razumijevanja koje proizlaze iz Rilkeovih Devinskih elegija. Jedna od njih je zacijelo u tome što se često suprotstavljaju uzvišeni osjećaji romantičnoga razumijevanja bika i vremena s onim post-romantičnim u kojem prevladava bilježenje stvari kao objekata u fluidnome prostoru ljudske egzistencije. Poteškoća je, nadalje, i u tome što odnos između ljubavi i smrti nadilazi uobičajeno ljudsko iskustvo. Tako nije nimalo lako „prepričati“ sadržaj elegija, jer nije riječ o poetiziranoj prozi kakvu je, primjerice, pisao Charles Baudelaire u Spleenu Pariza. Međutim, u elegijama nailazimo na doslovno spominjanje čak i mondenih mjesta u Parizu, koja se preklapaju s mitsko-religioznim svijetom simboličkoga značenja. Uostalom, u poetskome modernizmu taj postupak stapanja arhajskoga i suvremenoga nije nikakva rijetkost. U mnogim strofama Poundova Cantosa susreću se udaljeni svjetovi, mitski, povijesni te masovne industrijske proizvodnje što duhovni bitak svodi na banalnost, trivijalnost i običnost egzistencije. Stoga je uvjetno iskazano moguće složiti se s Guardinijem kako u suočenju s Devinskim elegijama doživljamo istodobno stapanje s nekom „dubokom i novom, metafizičkom, uistinu govoreći, religioznom porukom“. (Romano Guardini, isto, str. 12.) Nastanak elegija dovodi se u svezu s pjesnikovim boravkom u dvorcu Devin na obalama Jadranskog mora po prvi puta 1912. godine. Deset elegija dovršio je 1922. godine. U pismu upućenom svojoj, i uzgred spomenuto Nietzscheovoj ljubljenoj Lou Andreas-Salomé 20. veljače 1922. godine, Rilke već izriče da je s ovim ciklusom pjesama dospio na prag elementarne snage „puta u otvoreno“ (Offene). Tim mitopoetskim ključnim pojmom koji Rilke zagovara u refleksijama i promišljanjima, bavit ćemo se na kraju razmatranja u dijalogu s Heideggerovim postavkama izloženim u raspravi „Čemu pjesnici?“. Recimo pretkazujući tek da je riječ o svezi kozmičko-intimnoga odnosa spram povijesno-epohalne egzistencije čovjeka i njegova svijeta. Nije otvoreno ništa konkretno, stvar ili objekt, a nije posrijedi ni zamjedba koja bi se mogla pripisati značajki prostora u opažajnome smislu. Otvorenost pripada svezi/odnosu bitka i vremena. Zato upućuje na primarni događaj. Zbiva se, nadalje, kada mišljenje i pjevanje više ne prikazuju i ne predstavljaju nešto ili nekoga. Namjesto toga, sâm se jezik otvara u onome što omogućuje prebolijevanje tjeskobnoga doživljaja ljepote kao početka užasa (Unheimlichkeit). U nizu pisama što ih je Rilke upućivao bliskim prijateljima 1920-ih godina, mogu se razaznati prijepori i uvjerenja kako su stihovi elegija i Soneti Orfeju jedinstven pokušaj sklada u neskladnome vremenu. No, taj se sklad ne može više razumjeti onako kako je to još mislio Goethe želeći stvoriti djelo koje će u svim aspektima biti cjelina očitovanja duhovnoga bitka. Rilke se poput Stefana Georga i Georga Trakla suočava s duboko proživljenim iskustvom gubitka smislenosti kazivanja u znanstveno-tehničkome dobu. Stoga je zadaća pjesništva čak i veća negoli je to mogla još biti za romantiku s Novalisom i Hölderlinom. Naime, moderno pjesništvo koristi drevne tehnike skladanja pjesme. U elegijama su to heksametri i pentametri, a u duhovnome smislu riječi nisu više oponašanje nekog zbiljskoga predloška. Mimetička teorija jezika nije čak ni za mladoga Waltera Benjamina, dok se bavio Schlegelom i Novalisom, bila više poticajnim izazovom. Umjesto toga, pjesništvo je suočeno s „praznim središtem“ svijeta koji se svagda iznova mora rekonstruirati. Problem nastaje otuda što je preokret u razumijevanju početka ili izvora kazivanja u Grka zamućeno ne više mitskim tumačenjima, već upravo klasicističkim mistifikacijama. Sjetimo se, uostalom, da su njemačka filozofija i književnost 19. i početka 20. stoljeća nastojale s pomoću duhovne hermeneutike Wilhelma Diltheya i filologijskim radovima Waltera F. Otta poput njegove znamenite Teofanije otvoriti put obnovi antike s jasnim smjerom istraživanja mogućnosti nove mitologije. (Walter Friedrich Otto, Theophania: Duh starogrčke religije, Matica hrvatska, Zagreb, 1998. S njemačkoga preveo i priredio Damir Barbarić.) Schellingova filozofija umjetnosti je, pak, možda najizravnije bila u tome stjecište ideja o mogućnosti obrata bitka. S pomoću stvaranja umjetničke religije (Kunstreligion) mišljenje je otvaralo pukotine u novome vremenu. Pitanje božanstva i problem Boga postao je nezaobilaznim okvirom mišljenja-pjevanja i to u trenutku kada je Nietzsche na radikalan način zadao konačan udarac metafizičkome ustrojstvu zapadnjačke filozofije s Platonom i kršćanstvom već spomenutom izrekom o smrti Boga. Sve se to zrcali u Rilkeovu suptilnome načinu kazivanja. Ovdje pitanje o smislu egzistencije prolazi kroz niše duboko proživljene traume kršćanstva o odnosu između tjelesnosti, ljubavi, smrti i iskupljenju. Vratimo se još za kratko Guardinijevu tumačenju Devinskih elegija. Zapaženo mjesto zacijelo je ono u kojem filozof pristupa Rilkeu tvrdnjom da se religiozna poruka elegija može čitati polazeći od mjesta otvorenosti svetoga. (Romano Guardini, isto, str. 18. Vidi o tome kritiku Hansa Georga Gadamera, „Rainer Maria Rilkes Deutung des Daseins: Zu dem Buch von Romano Guardini“, u: Gesammelte Werke, sv. 9, Asthetik und Poetik II, J.C.B. Mohr (Paul Siebeck), Tübingen, 1993., str. 271-281.) Razlog valja vidjeti u tome što potraga za božanstvom i duhovnom istinom nije istovjetna s institucionaliziranim dogmama kršćanstva. Naposljetku, Rilkeova se pjesnička zadaća izvodi iz onoga što je u svojoj biti prethodeće religiji. A to uistinu utemeljuje bit umjetnosti. Posrijedi je jezik kao proizvodna moć i otvorenost povijesne egzistencije čovjeka. Takav se jezik javlja u mitsko-kultnoj svetkovini bogova i ljudi. Možda je to presudni razlog zbog čega pjesnici njemačkoga jezika od Hölderlina ustrajno posežu za filozofijskim utemeljenjem mitopoetskoga bitka. U 20. stoljeću uz Rilkea to se odnosi istom mjerom i na tragično kazivanje Paula Celana. Usto, elegije i soneti za Rilkea predstavljaju još nešto iznimno. To je estetski užitak, autonomno polje djelovanja umjetnosti bez službe bilo kakvoj drugoj instanciji u modernome svijetu moći. Rilke je u tom pogledu u suglasju s njegovim srodnicima i suputnicima poput Trakla, Kleea, Kafke, Mallarméa, Valéryja. Umjesto muza, pjesnik se obraća anđelima. Nigdje u poeziji 20. stoljeća nije mjesto anđeoskoga kao toponomija navještenja i pretkazanja onoga nadolazećega, ali i kao topologija svetoga u otvorenosti bitka kao događaja, na tako uzvišeni način objelodanjeno. No, problem je što Rilke s Devinskim elegijama nije tek nastojao prevladati ovaj svijet „ovdje“, „unutrašnji“ i „izvanjski“ svjetski prostor čudovišne bezavičajnosti i praznine. Htio ga je istinski preboljeti suočivši se s tajnom nihilizma koja otpočinje stihom o ljepoti kao početku onoga strašnoga. Već u prvoj od Devinskih elegija Rilke na začudan način ispovijeda unutarnju borbu s „četom anđela“, koje ne žele ili ne mogu čuti ono što traumatski razdire pjesnika. U sporu i sukobu između čovjeka i anđela posve je jasno da ne postoji samo proturječje, već i čudovišna napetost odnosa. „Svaki je anđeo strašan“ – pjeva Rilke na ishodu prve strofe prve elegije. Kada anđeli i ljudi nisu od pomoći u takvom „strašnome času“, kada je singularni pojedinac sam i napušten u svijetu, što mu uopće još preostaje? Da se posveti poeziji odnosno umjetnosti kao posljednjem pribježištu i utjehi od težine i ravnodušja izvanjskoga svijeta? Takvo bi rješenje bilo kvijetističko i pasivno. Rilke iziskuje ipak nešto drugo. Patnja i bol ne mogu se preboljeti vjerom u hegelovski apsolut povijesti za koji su sve postaje na putu samo usputne, jer tragična samosvijest modernoga čovjeka dobro zna da sve ide prema ozbiljenju onoga što nadilazi mitsko-religiozno iskustvo umjetnosti. No, rješenje se ne razotkriva ni u onome što nudi kršćanstvo u liku povijesne eshatologije i soteriologije. Ljudska je egzistencija u modernome svijetu suočena s neizmjernom prazninom srca i tjeskobnim izazovima smrti i rasapa bitka. Otuda ovaj nihilizam ima posve drukčije crte i od Nietzscheova pasivnoga i aktivnoga izvršitelja. Ako je „svaki anđeo strašan“, onda je odnos spram prošlosti i budućnosti moguće sagledati kao mitopoetsko kazivanje o egzistencijalnoj patnji čovjeka kao pojedinca i univerzalnoga bića. U suočenju sa smrću i prazninom čovjek mora ispuniti namijenjenu mu duhovnu zadaću. Ali, je li taj zahtjev ipak naposljetku odveć neljudski? 5. Rilke u elegijama gotovo na filozofijski način iskazuje neke od temeljnih postavki koje su zaslugom Schopenhauera postale duhovnim nasljeđem njemačke romantike i filozofije egzistencije. Riječi koje uokviruju takvo naizgled tragično i pesimističko ozračje su bol i patnja. Nisu to, dakako, tek tjelesne, odnosno estetske konfiguracije osjećaja i doživljaja (Einfühlung-Erlebnis).Njihovo je podrijetlo metafizičke naravi. I upravo zato je podnošenje boli i trpljenje patnje nešto neotklonjivo u svijetu koji se štiti od tragedije izmišljanjem razloga za ravnodušnost spram bitka, biti čovjeka i drugih bića. Bez takvog iskustva, posredovanog onim što proizlazi iz ljepote kao početka onog strašnoga, ne bi bilo moguće prizivati anđeoske sfere duhovnosti. Kada bi, dakle, život bio puka epopeja dosade, savez čovjeka i anđela ne bi imao smisla. Bol i patnja nisu, doduše, uvjet mogućnosti nastanka umjetnosti. Ali bez njihove osjetilne naravi ljudska je egzistencija nezamisliva. Pritom se ne misli na agoniju i žrtvovanje tijela, nego na iskustvo odnosa između trauma osjetilnosti i mogućnosti transcendencije tijela kao takvog. Dvoznačna narav ljudske egzistencije ─ estetski i etičko-religiozni, ili bolje duhovni bitak njegove ekscentrične sudbine u svijetu ─ iziskuje neprestanu borbu između zahtjeva transcendencije i njoj suprotnih imperativa imanencije. Smrt i rasap bića nužno uvode u igru moć transcendencije. Čovjek povijesno živi kao biće nadilaženja. Nema sumnje, čak i po cijenu Gadamerove kritike Guardinijeva tumačenja koje dosiže vrhunac u tome da su Devinske elegije ozbiljenje hermetičke „religiozne poruke“, ne može se poreći da u Rilkea anđeli nemaju samo prozračna krila, već i otajstvenu metafizičku zadaću. Baš zato što su „strašni“ iznose na vidjelo u odnosu s čovjekom neku začudnu otvorenost. Zato se čini neprijepornim da u biti nihilizma ne leži tek praznina. Postoji k tome i neskrivena mogućnost otvorenosti. U prvoj od elegija uloga je anđela uspostavljanje poretka značenja koje zahtijeva zbilju satkanu od tlapnji, snova, zemlje i neba. Ali bez privida cjelovitosti odnosa. „Anđeli (kaže se) često i ne znaju da l među živima idu il mrtvima. Vječna struja nosi kroz oba carstva svagda sve dobi i nadglasava ih u jednom i u drugom. Napokon više nas i ne trebaju, ranougrabljeni; blago se odvikavamo od zemlje, ko što se djeca rastući odbijaju od slatkih grudi majčinih. Al mi, kojima su tako velike tajne potrebne, i kojima iz tuge tako često blaženi napredak izraste: zar bismo mogli bez njih?“ (Rainer Maria Rilke, isto, str. 11.) Nadovezujući se na Novalisa, i kod Rilkea se pojavljuje noćno doba. Zatamnjenje svijeta postaje simbol i metafora za vrijeme svijeta. To je takvo stanje vremenitosti koje povezuje zemlju i kozmos. Čovjek se kao singularni pojedinac odnosi spram ove sudbinske kontingencije suočen s vlastitom smrtnošću. Koliko god se trsio zanijekati neumitnost iščeznuća, to je nemoguće poslanstvo. Smrtnici obitavaju na ovoj zemlji. Njihovo se vrijeme mjeri utjehom u djelima i stvarima izvanjskoga svijeta. Kao što anđeli blude između živih i mrtvih, tako se i potreba za njihovim prisućem u življenju opravdava potrebom za tajnom. Doista, je li Rilke u hermetičnosti teksta na putu tajne oporuke za nadolazeće vrijeme? Umjetnost potrebuje zagonetku. Štoviše, smisao zagonetke razlikuje se od tajne po tome što je prva vezana uz razumsko rasključavanje njezina smisla, dok se potonja ne može ostaviti razriješenom. Tajna se anđeoske ljubavi skriva u strašnoj istini smrti. Sve iščezava. Usto, sve biva drukčije u preobrazbama tvari u vječnom kruženju istoga. Usmjerenost spram smrti u Rilkeovu pjesništvu bila je opsesivna tema razmatranja Mauricea Blanchota u njegovu glavnome djelu Književni prostor (L’espace littéraire). Poznato je, pak, da Blanchot u promišljanju biti pisanja i književnosti na tragu Rilkea i Kafke uvodi u optjecaj pojam zahtjeva smrti kao zahtjeva književnosti uopće. Jer ako u Devinskim elegijama i Sonetima Orfeju pjesništvo postaje više od egzistencijalnoga prevladavanja smrti, onda se ovdje podudaraju dvije zadaće: ona umiranja s umjetničkom zadaćom. Blanchot o tome ovako zbori: „Rilke među prvima misli da je umjetnost možda put prema nama samima, a možda i prema smrti koju bismo zvali našom. Ali gdje je umjetnost? Nepoznata je cesta koja vodi prema njoj. Zasigurno, umjetnost zahtijeva trud, primjenu i znanje. No, sve su te sposobnosti uronjene u neizmjerno neznanje. Djelo uvijek znači: ne znati da umjetnost već postoji, ne znati da već postoji svijet.“ (Maurice Blanchot, Književni prostor, Litteris, Zagreb, 2013., str. 143. S francuskoga preveo Vladimir Šeput.) No, o kakvoj se to smrti radi u Rielkovu poetskome kozmopolisu? U odnosu spram razumijevanja smrti u drevnih Grka, srednjovjekovnih kršćana i novovjekovne epohe znanosti i tehnike, smrt je za suvremeno doba svijeta mračna i tajna granica između anđeoske transcendencije i zemaljske uronjenosti u glib imanencije. Herojski i mučenički odnos spram smrti ne pristaje ovome dobu i njegovim zahtjevima za ovjekovječenjem u praznini koja nas mami i guta. Sveza između simboličkoga značenja anđela i smrti prisutna je i u kasnoj srednjovjekovnoj umjetnosti. Njoj upravo kršćanstvo utiskuje pečat gotički shvaćene praznine (horror vacui). U Devinskim elegijama anđeo se ne pojavljuje u jednoznačnosti. Nije njegova uloga tek da bude onaj koji navješćuje nadolazeće doba, već i da u sporu i odnosu s ljudskom egzistencijom otvori put razumijevanja one primarne otvorenosti zemlje i neba, smrtnika i besmrtnika. Zanimljivo je kako Guardini upućuje na sekulariziranu verziju Rilkeova uvođenja anđela u poetski imaginarij. On, naime, izričito tvrdi da u Rilkea „anđeo nije više onaj iz Biblijske objave“. (Romano Guardini, isto, str. 26.) Uostalom, na to upozorava i sâm Rilke u jednom pismu 13. studenoga 1925. godine Witoldu von Huléviczu. U njemu kaže čak da anđeo u njegovim elegijama nije onaj koji dolazi s kršćanskoga neba, već bi mu više pristajala sveza s islamskim shvaćanjem anđeoska lika. Kako god bilo, tumačenje koje to ima u vidu mora se suočiti s očiglednim paradoksom. Ako je Rilke onaj koji u elegijama ostavlja kao oporuku nadolazećem dobu hermetičnu „religioznu poruku“, a to je smisao Guardinijeva pokušaja filozofijskoga pristupa Devinskim elegijama, onda je pitanje o Bogu u sklopu modernoga pjesništva istodobno i pitanje o egzistencijalnome odnosu spram smrti. Jedno je bez drugoga nemoguće. Tek se otuda može razumjeti zašto je ljepota početak onog strašnoga i zašto je svaki anđeo strašan. Jer ljepota kao jedna od transcendentalija u srednjovjekovnoj teologiji zacijelo ne može imati istu moć kao i sjaj Jednoga, dobroga, istinitoga i bića (unum, bonum, verum, ens). Njezino je djelovanje privid i tlapnja. Ali upravo zato što svjedoči o prolaznosti vremena u estetskome svijetu smrti predmeta i stvari, i što se odnosi na tjelesno ustrojstvo svekolikoga bitka prirode i čovjeka, s pomoću nje življenje dobiva zorni smisao singularnosti. Sve se zbiva u jednokratnosti i neponovljivosti. Ništa u ovome svijetu ne može očuvati trajnu postojanost jer proizlazi iz neotklonjive faktičnosti smrti. 6. Drugom se elegijom Rilke obraća iskustvu zemaljskoga. Stoga su anđeli i ljudi duboko nepomirljiva bića. Nebesko i nebesnici ne mogu biti omjereni zemaljskim značajkama. Ovaj dualizam, čini se, nasljeđe je platonovske metafizike, preoblikovane kršćanske eshatologije i moderne egzistencijalne svijesti o smrti, konačnosti i granici bitka i bića. Odjednom, sada ono što pripada naravi anđeoske egzistencije Rilke ocrtava slikom zrcala. Zašto? Razlog možemo pronaći jednostavno u tome što je zrcalna slika savršeni zbiljski privid „onoga“ svijeta u „ovome“. Susret s umnažanjem bića ipak se zbiva kao opsjena i privid. Estetsko samooblikovanje svijeta kojemu zemaljsko podaruje snagu i krhkost ukorijenjeno je u tom dvojstvu. No, posve je jasno da zrcalo ima u sebi nešto čudovišno. Ono iskrivljuje zbilju. Platon je pojam mimesisa, te ključne riječi svekolike umjetnosti i estetike, izveo upravo iz mogućnosti podvostručenja lika s pomoću igre svjetlosti i sjene. Zrcalo, tome usuprot, prikazuje ono neprikazivo u liku (eidos) čovjekom određene zbilje, koja otuda nikad ne može biti „objektivna“. Što je, dakle, za Rilkea ljudska egzistencija? Odgovor koji slijedi iz druge elegije posve je izričit. To je sjaj privida, zemaljski trenutak ljepote koja brzo usahnjuje i iščezava u prah i pepeo. Tek iz suprotnosti spram naravi anđela čovjek može biti određen i to kao zrcalna slika i ekscentrično biće približavanja i uzmaka spram apsoluta (Boga?). „Râna savršenstva, vi miljenici stvaranja, Grebeni gorski, praskozorni Vrhunci sveg stvorenog ─ pelud rascvalog božanstva, Zglobovi svjetlosti, Hodnici, Stubišta, Prijestolja, Prostori od bitnosti, Štitovi od naslade, Meteži burno ushićena čuvstva i odjednom, pojedinačno, Zrcala: koja vlastitu odstrujalu ljepotu ponovno crpu u vlastito lice.“ (Rainer Maria Rilke, isto, str. 15.) Tâ, što je onda smisao ljudske prolaznosti u toj vrtoglavici simboličkih mjesta ispunjenih anđeoskim prividom? Nikakva žuđena besmrtnost ovdje ne pomaže. Zato se Rilke, unatoč mitopoetskoga jezika začaravanja svijeta kojeg Hans-Georg Gadamer naziva „ekstremnim manirizmom“, (Hans-Georg Gadamer, „Mythopoietische Umkehrung in Rilkes Duineser Elegien“, u: GA, sv. 9, Asthetik und Poetik II, J.C.B. Mohr (Paul Siebeck), Tübingen, 1993., str. 290.) ne utječe nikakvoj mistifikaciji i zakašnjelom obožavanju grkstva i Grčke kao što je to ipak bilo poslanstvo Hölderlina da bi rasapu svijeta suprotstavio iskonsko mjesto sklada velike prirode (physis) u njezinoj božanskoj moći. Ljudsko biće izručeno je kontingenciji i poslanstvu smrti u svakom trenutku, nenadano. To ga u njegovoj krhkosti čini duhovnim srodnikom anđelima. Razlog leži u tome što ima u svojoj nedostatnosti nešto iznimno ─ otvorenost. Zemlja i zemaljsko iziskuju od svojih stvorenih bića, a ponajvećma od čovjeka, bezuvjetni dar čiste podarenosti bez uzvrata. A to može biti posredovano jedino bezuvjetnošću ljubavi. Kao što anđeo ne može biti pjesnik jer ne oponaša Božji čin stvaranja u mahnitosti i obuzetosti jezikom, tako se ljudsko u zemaljskome vrtlogu pojavljuje obuzeto ljubavlju bez mjere i s mjerom. No, tek ovdje nailazimo na aporiju. Ljubav nije ideja poput slobode, jednakosti i prevednosti. Nadalje, ljubavlju se ne mogu opravdati ni zločini niti amoralno zlosilje, kao što iz ljubavi ne proizlazi ništa drugo negoli filozofija i poezija. Rilke dobro zna da je ljubav nužnost i sloboda, estetsko zadovoljstvo tjelesnoga opstanka u-svijetu i istinska mogućnost etičko-religioznoga odnosa čovjeka spram bitka, Boga, svijeta i čovjeka. Bez ljubavnika koji zrače energijom zemaljsko-nebeske vatre svijet ljudske egzistencije pretvara se u golo ništa pukog trajanja. Devinske elegije u poeziji 20. stoljeća najrefleksivnije su djelo o ljubavi, smrti i božanskome u praznini ljudske egzisencije. Ako je Rilke u izvedbi nihilizma kao Unheimlichkeita dospio do posljednje točke susreta anđela i čovjeka, jer ljepota jest početak užasa upravo zato jet je zrcalo smrti, onda je taj odnos nebeskoga i zemaljskoga u znaku dosezanja „nemogućega objekta“. Ljubavnici su osuđeni na prolaznost. Njihova obuzetost drugom dušom i tijelom u svakom je trenutku prožetost samoljubljem iz kojega svi putovi vode u ništavnost sveze/odnosa zasnovane na estetskome zanosu tijela. Znanje o tome ništa ne pomaže. To je onaj nužni privid bitka kojemu razumijevanje, doduše, podaruje mogućnost smisla kazivanja, ali je način govorenja uvijek i neopozivo tragičan. Rilke o tome pjeva: „Kad bi to razumjeli, ljubavnici bi mogli na noćnom zraku čudesno govoriti. Jer čini se da nas sve zatajuje. Gle, stabla jesu; kuće u kojima stanujemo postoje još, jedino mi prolazimo pokraj svega poput zračne izmjene. I sve je složno u tom da nas prešuti, napola ko sramotu, napola ko neizrecivu nadu.“ (Rainer Maria Rilke, isto, str. 17.) Hermetičnost kazivanja, koja se u pravilu pripisuje Rilkeu u gotovo svim njegovim djelima a ne tek u Devinskim elegijama, podaruje pjesništvu mogućnost tajne i oporuke. Svaka je oporuka na stanovit način tajanstvena. Razlog tome leži u smislu zapisanoga teksta koje se razotkriva stvarnome ili fiktivnome sudioniku ovog gotovo okultnoga obreda tek nakon „smrti autora“. Tajna, nadalje, proizlazi iz želje da se govoru očuva dostojanstvo i pred nasrtom masovno-tehničkoga ulančavanja. Nije stoga slučajno da su dva najveća pjesnika njemačkoga jezika u 20. stoljeću izrazito hermetični ─ Rilke i Celan. Već je simbolizam u francuskome pjesništvu moderne u slučaju Mallarméa i Valéryja jezik zatvorio u autonomnu slobodu njegove estetske proizvodnje. U trenutku kada je sve postalo labirintom „prazne transcendencije“ zavladalo je uvjerenje kako valja jezik očistiti od svake vrste redukcije. (Hugo Friedrich, Struktura moderne lirike, Stvarnost, Zagreb, 1989. 2. nadopunjeno i popravljeno izd. S njemačkoga preveo Ante Stamać.) Neproničnost, zagonetnost, simbolička dvosmislenost, zahtjev za gotovo nužnim filozofijsko-teologijskim i književno-znanstvenim tumačenjem teksta, sve to pjesništvu podaruje dodatnu moć začaravanja zbilje. Zar nije stoga paradoksalno da je refleksivno kazivanje u doba tehnosfere možda još jedino preostala nada da jezik očuva svoju gorku slobodu autonomije pred sveopćom tiranijom hiperrealizma „događaja“ i njihovih slika? Rilke u doba „zračne izmjene“ postavlja pred čovjeka tajnu „zrcala“ iz kojeg zrači nepatvoreni sjaj ljepote i smrti. Riječi zaodjevene ruhom „ekstremnoga manirizma“ tiho nadilaze svako površno iskustvo odgonetanja zagonetke prema unaprijed poznatome ključu. Mislim da je u njegovu slučaju možda najdomljivije to da ga se ne može svesti na „glasnogovornika“ ni jednoga od mjerodavnih pravaca u suvremenoj filozofiji, pa otuda neinventivno bez po muke tumačiti stihove elegija prema naputcima Heideggera ili Gadamera, iako valja priznati da su ova dva mislioca uvelike zaslužni za Rilkeovo filozofijsko kanoniziranje kao pjesnika otvorenosti i egzistencijalnoga nemira. 7. Zašto je uopće modernizmu potrebno zaogrtanje u mitopoetski diskurs kao što je to očito slučaj s Rilkeovim Devinskim elegijama? Svaka nova epoha i novi stil u povijesnome slijedu vremena nosio je znak uzastopnosti. Promjene nisu bile nagle i radikalne. Štoviše, gibanje umjetničkih formi od iskona do danas pokazuju nam da sve što se tako prekretno zbilo u dinamičnome 20. stoljeću, a isto vrijedi i danas, označava tek eksperimentiranje s jezikom. Stoga destruktivna moć avangarde, da paradoks bude potpun, nije u svojem zanosu razaranja uspjela poništiti odnos forme i tvari osim što ga je u metafizičkome smislu preokrenula. To je onaj poznati Nietzscheov stav kako je kršćanstvo kao metafizika preokrenuti platonizam. Preokretanje, dakle, u formalnome smislu u modernom je pjesništvu značilo usmjerenost fragmentu, povratak ornamentu, onome simboličkome u drugome kontekstu. No, ono što preostaje tajnom svodi se upravo na imaginarni „višak mitskoga“ u strukturi poetiziranoga govora koji stvarnost konstruira i negira, ali ga više nikad ne prikazuje i ne predstavlja kao „objektivnu zbilju“. Gadamerovo se čitanje Rilkeovih Devinskih elegija u tom pogledu može smatrati paradigmatskim. Naime, tvorac i izvoditelj hermeneutike kao metode tumačenja teksta i traganja za njegovim smislom pokazuje da se u slučaju Rilkea uopće ne radi o tome da bi antički mit bio prerađen u religioznome okviru kršćanstva. O tome svjedoči već značenje anđela o čemu smo prethodno govorili. Zato Gadamer koristi začudni sklop „mitopoetski obrat“. Pod tim pojmom misli na strujanje simultanih ideja u dva povijesno-epohalno različita svijeta ─ iskonskome i suvremenome. Obrat se odnosi na ono što se pojavljuje čak i u novijoj teologiji s pojmom „demitologiziranja“, a odnosi se na moment ulaska ljudskog-odveć-ljudskog u kazivanje o bogovima i ljudima. Nije to, dakako, pad u antropologiziranje božanskoga temelja svijeta na kojem je kršćanstvo sudjelovalo od ranoga srednjeg vijeka. Naprotiv, ovdje se susrećemo sa sekulariziranim pojmom ljudske sudbine. Kao što je u njemačkome baroku, prema Benjaminu, tragedija postala melankolijom, tako se analogno može kazati da je čovjek u egzistencijalnoj tjeskobi izazvanoj nihilizmom znanstveno-tehničkoga doba od heroja i mučenika sudbine postao namjesnikom vlastite slobode. Teško je breme ovog obrata. Mitopoetsko se kazivanje zato ponajprije obraća „subjektu“ ─ ljudskome srcu. (Hans-Georg Gadamer, isto, str. 294-295.) U četvrtoj elegiji, koja se bavi uvjetima ljudske egzistencije, te nas melankolično uvodi u razmatranje ruševina prošlosti na kojima već nastaju drugi svjetovi, a čovjek nije jedino trpeće i biće patnje u svijetu, Rilke uzima figuru djeteta kao iskonsku nevinost i čistoću. Između anđela i lutke stoji dijete na raspuću vječnosti i trenutka. Sjećanje na doba djetinjstva uvijek ima neki višak ushita i rezignacije jer se pojavljuje u vremenu sadašnjosti, kada refleksija osvjetljava minule sate i prema nadolazećim pokazuje, kjerkegorovski iskazano, strah i drhtanje. No, jedno je ipak u svemu zastrašujuće. To je „dječja smrt“ koja izaziva srdžbu i rezignaciju, jer uvijek ostaje pitanje s kojim otpočinje teodiceja: zašto Bog uzima svoja najnevinija stvorenja u času njihova uzlijeta u nebeske visine, iz kojeg to tajnovita i čovjeku nedokučiva posljednjega razloga? „Tko će praviti dječju smrt od siva kruha Što tvrdne ─ ili je ostaviti u okruglim ustima kao ogrizak lijepe jabuke? …Ubojice je lako shvatiti. Ali ovo: smrt, cijelu smrt još prije života tako blago sadržavat a ne ljutiti se, neopisivo je.“ (Rainer Maria Rilke, isto, str. 31.) Gdje susrećemo svezu/odnos između mita i suvremenosti? Zar nije i sam nastanak elegija prožet svojevrsnom tajnom i misterioznom morbidnošću? Dvorci ponad jezera ili mora izazivaju već svojom samotnošću i izdvojenošću neku posebnu vrstu melankolije. Taj aristokratski svijet na uzvisinima, ponad šumovitih predjela i tihog protjecanja zelenih, dubokih voda, od kojih su neki pretvoreni u sanatorije, a neki u mondena ljetovališta/zimovališta kao da prizivaju sablasne snove i smrt. Uzvišenost i ljudska samoća zrače iz slikarstva Caspara Davida Friedricha, a Nietzscheova metaforika iz ranih pjesama i spisa o Wagneru i „ludom čovjeku“ utkana je u istovjetni prostor ekscentrične slobode. Rilke je ove elegije napisao u jednom takvom dvorcu u Devinu. Imenovanje elegija topografijom dvorca, njegovim znamenovanjem ostaje svojevrsnim melankoličnim označiteljem modernosti. Kao da je iz duha mjesta (genius loci) progovorio kroz poetski glas zatočeni svijet mitopoetskoga stvaranja prirode i života kao takvog. Rilke u sedmoj elegiji otvara prostor himničkome uznesenju čovjeka i prirode. Pitanje o biti bitka prolazi kroz stvari koje se čovjeku podaruju i koje su stvorene zato da s njime svjedoče veličajnost svijeta ipak naposljetku svedenog na mjeru našeg unutarnjega sata. „Nigdje, ljubljena, neće biti svijeta do u nama. Naš život s preobrazbom prolazi. I, sve neznatniji, nestaje vanjski svijet. Gdje nekoć trajna kuća bijaše, poprijeko pruža se izmišljena slika, što potpuno pripada tek zamislivom, kao da je sva još u mozgu. Prostrane žitnice snage stvara sebi duh vremena, Bezlične ko napet poriv što ga stječe iz svega.“ ( Rainer Maria Rilke, isto, str. 47.) Što preostaje od svijeta u času trijumfalnog estetskoga uvida u bit nihilizma? Ništa drugo osim fragmenata „svijeta u nama“, jer sve drugo usahnjuje i hlapi. Ipak, fragmenti nisu poredani u sklop bez unutarnjega reda. Rasap o kojem se u Rilkeovim elegijama uzvišeno pjeva postaje „duhom vremena“. No, tko je posljednji svjedok ove svečane i uznosite melankolije za neodređenim nečim što ne pripada mitskoj prošlosti Grka kao u Hölderlina? Ni „anđeo“ smrti niti „lutka“ neljudskoga, već usmrtivo dijete. Ovdje je potrebno još nešto dodati. Ljepota kao užas nihilizma ne razotkriva se nigdje drugdje negoli u smrti onog najnevinijega, najbližeg prozračnome svijetu anđela, čija tjelesnost još nema mramorna obličja snage i moći postojanosti bitka. Bol i patnja, bez kojih tužaljka nema svoj unutarnji poriv, taj dinamični stimulans drukčijega života, proizlaze iz onoga što je još rani Nietzsche u svojem nastupnome spisu Rođenje tragedije iz duha glazbe (Die Geburt der Trägedie aus dem Geiste der Musik) iz 1872. godine odredio kozmičkim pratemeljem povijesne drame čovjeka. (Friedrich W. Nietzsche, Die Geburt der Trägedie aus dem Geiste der Musik, W. de Gruyter, Berlin, 1999.) Dijete predstavlja početak i kraj tragedije bitka koji je postao udesom moderne povijesti subjekta. Bol u ljudskome životu ima iznimno značenje. Zaobići ga u širokome luku, propovijedajući blaženstvo duše i tjelesnu nepomućenost u susretu sa smrtnim znacima propadanja, nemoguć je čin zastiranja istine o svijetu u kojem smo od rođenja obilježeni bezavičajnošću. Ima, međutim, u onome djetinjome još nešto što iziskuje refleksiju. Nije to samosvijest figure tek rođenoga, već odnos spram bitka i vremena. Naposljetku, sve je samo odnos. Pa, tako i kada govorimo o nihilizmu ne mislimo na ništa drugo negoli na odnos između onog autentičnoga i vulgarnoga. U ljudskome životu postoje zahtjevi koji nadilaze mogućnosti čovjeka u granicama svoga vremena. Ispunjavaju ih samo oni koji titanski žrtvuju lagodnost opstanka u ime visokih ideala. No, dijete i ono djetinje uvijek je egzistencijalni odnos spram vremena u protjecanju i želje za ovjekovječenjem trenutka. Rilke u četvrtoj elegiji o tome kaže: „O, sati u djetinjstvu kada iza likova bijaše i više od same prošlosti, a pred nama ne bijaše budućnosti.“ (Rainer Maria Rilke, isto, str. 31.) Vrijeme ne stoji zato što ga u isječku života svijest obuzdava u mahnitome gibanju prema nadolazećem. Ovo carstvo privida uvjet je mogućnosti ravnovjesja između prošlosti i budućnosti. No, tjeskoba i smrt skrivaju se iza ovog varljiva blaženstva poput mračnih svjedoka nekog apsurdnoga procesa. Tužaljka za djetinjstvom svijeta čovjeka vraća u stanje egzistencijalnoga mirovanja. Sve je tu, svaki odbjegli predmet žalovanja, svo to oživljeno vrijeme uhvaćeno u sluz paukove mreže zauvijek. 8. Vratimo se iznova Gadamerovu shvaćanju „mitopoetskoga obrata“ u Rilkeovim Devinskim elegijama. Jasno je, naime, da je hermeneutička zadaća u tome da nam približi tajnu kazivanja o svijetu i vremenu u kojem pjesništvo više nema dubljeg razloga opstojnosti. Veličina je hermeneutike upravo u oživljavanju sjena prošlosti kroz dubinsko čitanje teksta. Ne bismo mogli razumjeti smisao teksta kao što je hermetično tkanje Rilkeovih tužaljki bez uvida u temeljnu strukturu ljudske egzistencije. Uostalom, izbor elegije za istinski diskurs pjesništva o „našem“ duhu vremena već je jasno uputstvo kamo smjera poetski glas i što ga vodi u tajnu nadolazećega. Mitsko je vrijeme ono koje ne poznaje razlikovanje prirode i duha. Ono je neposrednost osjećanja bez naknadne refleksije. Za razliku od vremena nastanka religije koja već pretpostavlja zajednicu i njezine kultove i magijske obrede, mitski se čovjek odlikuje djetinjim strahom od bogova i čuđenjem nad tajnom bitka. Njegovo je vrijeme, dakle, ovjekovječeni trenutak jedinstvene sreće i tjeskobe da ovaj život kao dar bogova ima istodobno moć zbilje i čarobni privid egzistencije. Nije stoga peta elegija bez razloga posvećena biti umjetnosti kroz pjev o cirkuskim artistima. Umjetnost nadilazi „ovaj svijet“. Ona ga čini drugim i drukčijim u nastojanju da ga prikaže i predstavi kao uzvišenost praboli i patnje koju samo stvaranje može dovesti do biti tragičnoga udesa svijeta. Zato je u svim post-mitskim epohama ostala misao o veličajnosti „prvoga početka“. Mitsko se događanje odvija u krugu svagda istih i novih zbivanja. I stoga nije začudno zašto Rilke kao i njegovi prethodnici poput Hölderlina pronalaze u otvorenosti mita poetsko sredstvo najvišeg ranga u razračunavanju s vlastitim vremenom. U osmoj elegiji, posvećenoj Rudolfu Kassneru, konačno dospijevamo do govora o ključnoj Rilkeovoj ideji, koju je samo u mišljenju suvremenosti kritikom metafizike izveo Heidegger i to u svojim kasnim spisima i predavanjima. Ta riječ-ideja jest ─ otvoreno. „Svim očima stvorenje vidi Otvoreno. Samo nama oči kao da su preokrenute i postavljene oko stvorenja kao zamke, uokolo njegova slobodnog izlaza. Ono što vani jest, to znamo jedino iz lica životinje; jer i malo dijete već obrćemo i silimo da untrag gleda uobličenje, a ne Otvoreno, što je tako duboko u životinjskom pogledu. Slobodno od smrti. Nju vidimo tek mi; slobodna životinja ima svoju propast svagda iza sebe a pred sobom Boga, pa kada ide, ide u vječnost ko što idu zdenci.“ (Rainer Maria Rilke, isto, str. 53.) Pitati što je otvoreno čini se da nije ispravno. U tom pitanju kao da se metafizički već pretpostavlja da je otvorenost i otvoreno neko biće, nešto određeno, konkretno i nalik predmetu. No, takvo je stajalište neprimjereno samoj stvari. Štoviše, Rilkeovo shvaćanje otvorenosti nadilazi tradicionalno metafizičko razdvajanje bitka i bića, ideje i pojave, smrtnika i besmrtnika, onostranoga i ovostranoga. Na prvi je pogled jasno iz stihova osme elegije da otvoreno pripada samo onome biću koje neposredno ima odnos s okolnim svijetom (Umwelt). Ali taj odnos nije podaren i životinji, koja doduše živi neprestano u otvorenome, već jedino čovjeku. Otvoreno, naime, iziskuje nadilaženje granica između svjetova, pristup bitku bez ikakve naknadne predmetne svijesti ili onog što Kierkegaard, primjerice, naziva „metafizičkim interesom“. Čini se da Rilke tom riječju-idejom pretpostavlja stanje kao događaj koji nije ni postojan niti se ovjekovječuje. U njega se ulazi tek u iznimnim trenucima slobodnoga odnosa spram bitka i vremena. Biti-otvoren spram svijeta znači pustiti sebe u otvorenost sâmu kao podareno-pruženo zbivanje s onu stranu predmetnosti svijesti. Stanje je to koje dosežu, ali ne i nužno, katkad djeca, ljubavnici i smrtnici upravo zato jer su „obuzeti“ izlaskom iz ovojnice subjekta i njegovih okova zbiljskoga svijeta. Nije li onda otvoreno (Offene) istoznačno s transcendencijom? Nipošto, jer onda ne bi Rilke podario životinjama pogled izvan „uobličenja“. Da bi se nešto moglo nadići, prijeći granice obuzetosti predmetnošću svijeta, potrebno je imati svijest kao razlikovanje između bitka i bića. No, potrebno je ograditi se od pada u nerazlikovnost bitka što je bila temeljna „boljka“ mitskoga mišljenja. Transcendencija označava mogućnost posredovanja između različitih svjetova. U tom pogledu nije začudno zašto Heidegger u Bitku i vremenu govori o bitku kao „transcendensu naprosto“ u svjetlu razračunavanja s novovjekovnom filozofijom Kanta. Otvoreno je za Rilkea ipak ono što istodobno omogućuje zajedništvo biljaka, životinja i ljudi. No, samo je čovjeku uskraćen pogled u otvoreno, jer je sklopljen i načinjen kao „neopremljena životinja“, kao biće nedostatka, kojemu tek tehničko ustrojstvo egzistencije daje moć promjene stanja zahvaljujući mogućnosti promjene bitka uopće. U raspravi „Čemu pjesnici?“ Heidegger raspravlja o prebolijevanju metafizike nastojanjem razumijevanja biti umjetnosti iz iskonskoga mjesta pjesništva kao takvog. Pitanje o „oskudnome vremenu“ i zadaći pjesnika i pjesništva, iako dolazi iz dubina Hölderlinovih elegija, ipak se tijekom rasprave promeće u pitanje o otvorenosti bitka i vremena. Za uvođenje uputne riječi mišljenja događaja (Eregnis) sredinom 1930-ih godina, nedvojbeno je bilo potrebno razgraničiti područje važenja onoga autentičnoga i vulgarnoga u razumijevanju bitka i vremena. Prvo pripada otvorenome (Offene), a drugo onome što će Heidegger imenovati 1950-ih godina temeljnom riječju metafizike kao nihilizma. Naravno, ta riječ-pojam jest postav (Gestell) kao bit tehnike. Heidegger se, dakle, u raspravi o biti pjesništva intenzivno bavi tumačenjem Rilkea s obzirom na njegovu uporabu riječi otvoreno. Vidjeli smo da se ona pojavljuje u osmoj elegiji, ali prisutna je i u kasnom poetskome djelovanju Rilkea, a ponajbolje je njezino značenje objasnio sam pjesnik u pismu jednom ruskome čitatelju s nadnevkom 25. veljače 1926. godine. Na jednom mjestu Rilke kaže da su životinje smještene u područje otvorenoga stoga što ne mogu svoju svijest razgraničiti od okolnoga svijeta. „…životinja jest u svijetu; mi stojimo pred njim navlastitim okretanjem i uzdizanjem, što nam omogućuje naša svijest“. (Rainer Maria Rilke, navedeno prema Martin Heidegger, „Wozu Dichter?“, str. 285.) U nastavku pisma Rilke izričito tvrdi da se ovdje ne misli ni na nebo, zrak i prostor, ali niti na predmet za promatrača. Ako je tome tako, onda otvoreno označava odnos koji je prethodeći razlikovanju biljke, životinje i čovjeka. Štoviše, taj odnos jest uvjet mogućnosti zauzimanja životnoga prostora čovjeka kao egzistencijalnoga prostora njegove slobode. Živjeti u otvorenome znači svjetovati svijet kao prostor-i-vrijeme slobodne egzistencije bez napasti ovladavanja bićem, bez obzira na njegove kvantitativne i kvalitativne značajke. Heidegger to tumači na sebi svoistven način: biljke i životinje su otpuštene u otvoreno, a čovjek „u-svijet“. (Martin Heidegger, isto, str. 286.) Već je otuda bjelodano da čovjek da bi dospio do tajne otvorenoga mora „svijet“ fenomenologijski zagraditi do mjere iskustva prirode (physis) koje mitopoetski nadvladava opasnost opredmećenja svijeta iz logike moći znanstveno-tehničkoga prodora u jezgru bitka. Prema Heideggeru, ono otvoreno za Rilkea predstavlja okružje nepredmetnosti prirode. Time postaje razvidno da u doba razvijene tehničke proizvodnje svijet ne može ostati nedodirljivim mjestom sklada biljaka, životinja i čovjeka. Ono što čovjek zahvaljujući svojoj ekscentričnoj naravi posjeduje, a to je mogućnost da kao animal rationale prirodu pretvori u tehnologiku života, označava i mogućnost razaranja otvorenoga. Opasnost proizlazi iz biti nihilizma. U tekstu rasprave „Čemu pjesnici?“ Heidegger detaljno pokazuje razmjere mišljenja znanstveno-tehničkoga „svijeta“ polazeći od čitanja Rilkeovih pjesama i njegovih pisama. Zanimljivo je pritom da se u prepisci s različitim svojim čitateljima i prijateljima pjesnik pokazuje i kao onaj tko nastoji na svoj način prevladati Nietzscheove postavke o nihilizmu. To je utoliko važnije jer uokviruje sve ono što smo dosad iznijeli u pokušaju tumačenja Devinskih elegija. Sažeto iskazano, za Heideggera je pitanje o pjesništvu u oskudnome vremenu (dürftiger Zeit) istodobno pitanje o mogućnosti očuvanja blizine i razmaka bića-u-svijetu kao bića nastanjenih u okružju otvorenoga. Otuda Rilke nije tek jedan od post-romantičnih pjesnika njemačkoga jezika kojemu pripada zasluga za brigu oko očuvanja mitopoetske naravi kazivanja o bitku u „oskudnome vremenu“. Rilke je za Heideggera pjesnik koji u iznimno suptilnome, hermetički izvedenom kazivanju otvara ono što pripada svijetu kao otvorenosti. A to može biti samo prostor-i-vrijeme blizine s iskonskom predajom bitka i vremena. Rilke nije tek moderni pjesnik refleksivne inkantacije o smrti, tjeskobi, ljubavi i spasonosnome. Njegova je riječ-ideja otvoreno putokaz za razumijevanje biti čovjeka u razdoblju nihilistički opustošene Zemlje i svekolika krajolika iskonskoga života. Najznačajnije mjesto u kojem Rilke konačno određuje zadaću anđela u Devinskim elegijama pronalazimo u jednom pismu Muzotu s nadnevkom 13. studenoga 1925. godine: „Anđeo Elegija jest ono stvorenje u kojem se pojavljuje promjena vidljivoga u nevidljivo…Anđeo Elegija jest ono biće koje je stvoreno zbog toga da spoznamo zbilju višega ranga u nevidljivome.“ (Rainer Maria Rilke, pismo Muzotu, navedeno prema Martin Heidegger, isto, str. 312.) Tko stoji „iza“ anđela u Devinskim elegijama ─ sam „dragi Bog“? 9. Zamislimo li svijet bez sudbine, što smo dobili? Hirovitost slučaja, kaotičnost zbivanja, rasap svrhovitosti i cilja svjetske povijesti? Sve to, dakako, i još nešto: bezavičajnost u prostoru Zemlje koja postaje nesigurno obitavalište za sva bića, a ne samo za čovjeka. Sam je Rilke svojim životom najbolji primjer nomada i lutalice između različitih jezika, kultura, običajnosnih normi zajednica. (Romano Guardini, isto, str. 31.) Rođen 1875. godine u Pragu, pjesnik njemačkoga jezika, vojni pitomac na nižoj vojnoj školi u St. Pöltenu i višoj vojnoj školi u Mährisch-Weisskirchenu. Rano se odselio iz Praga i otišao u Pariz, gdje je pisao monografiju o kiparu Augustu Rodinu; lutalica koji se nigdje nije mogao skrasiti od Italije, Švedske, Španjolske, Njemačke, Švicarske. 1910. godine u Leipzigu je dovršio Zapise Maltea Lauridsa Briggea, svojevrsni intimistički roman u duhu Joycea i „struje svijesti“. Putovao je Afrikom. Naposljetku, uz cijeli niz poetskih djela od kojih je uz Devinske elegije knjiga Soneta Orfeju doživjela najveću književnu počast, jedan je od rijetkih svjetskih književnika koji je pisao dvojezično (na njemačkome i francuskome jeziku). Umro je od leukemije 29. prosinca 1927. godine u Valmontu. Pokopan je prema vlastitim uputstvima na mjesnome groblju u Raronu, Švicarska. Ove crtice iz životopisa, fragmentarno nepovezane, svjedoče o nomadizmu i želji za pronalaskom novoga doma u stranome jeziku. Izbor francuskoga jezika pritom se pokazuje odlučnim. Posrijedi je, naime, vodeći jezik visokoga modernizma. Najveći vrhunci ostvareni su upravo u pjesništvu duhovnih mu srodnika Mallarméa i Valéryja. U devetoj elegiji pitanje o smislu ljudske egzistencije neizbježno se, dakle, suočava s pitanjem o kraju metafizički određene sudbine. Već smo uzgred spomenuli da je to bio i problem u ranome razdoblju estetike Waltera Benjamina. Sukob sudbine i slobode, međutim, nije tek u znaku sekulariziranoga načina vođenja egzistencije kao „individualne sudbine“. Već je Kierkegaardov pojam egzistencije imao izrazito psihološko-religiozno podrijetlo. O tome je mjerodavno govorio Heidegger u Bitku i vremenu preuzevši, ipak, taj pojam i stvorivši najznačajniju definiciju „čovjeka“ u suvremenosti: bit tubitka (Dasein) počiva u njegovoj egzistenciji. (Vidi o tome: Žarko Paić, Sfere egzistencije: Tri studije o Kierkegaardu, Matica hrvatska, Zagreb, 2017.) Kako Rilke u svojoj težnji k fenomenologijskoj čistoći iskustva pristupa biti ljudske egzistencije? Vidjeli smo, sve je počelo s ljepotom kao početkom neizrecivoga užasa. Nihilizam ne samo da zjapi u biti svijeta. Naselio se već u ljudsko srce. Nakon nestanka sudbine iz svijeta, koja bje pripadna samo herojima i svecima, preostaje dohvatiti ono zemaljsko svojim vlastitim htijenjem, unatoč poraza i posrnuća. I stoga Rilke pjeva o nevidljivoj zemlji kao kruni postojanja, o mističnome zazivu besmrtnosti ne kao tlapnje, već kao poriva transcendencije da u razgovoru s božanskim tragom vječnosti ispuni svoju posljednju zadaću „ovdje“ i „sada“. Pjesnički se poziv ne razlikuje otuda posve od filozofijskoga, osim što u svojoj obuzetosti otvorenim ima neposredni pristup stvarima naprosto zato jer je u biti poetskoga kazivanja intuicija, a ne stavak razloga (principium rationis). „Zemljo, nije li to ono što hoćeš, nevidljiva u nama uskrsnuti? ─ Zar ti nije to san, jednom biti nevidljiva? ─ Zemljo! nevidljiva! Što, ako ne preobrazba, neodgodivi tvoj je nalog? Zemljo, ljubljena, hoću. O, vjeruj, ne treba ti više proljeća da me osvojiš ─, jedno, ah, jedno jedino već krvi je mojoj previše. Bezimeno za te odlučih se odavna. Svagda bila si u pravu, a tvoja sveta pomisao povjerljiva je smrt.“ (Rainer Maria Rilke, isto, str. 63.) U ovoj elegiji Rilke pristaje konačno na „ovdje“, jer zemlja podaruje u svojoj nevidljivosti blaženstvo za drukčiju vrstu volje od osvajanja i posezanja u bezmjerno i bezgranično. Zanimljivo je ovdje spomenuti da je kasni Husserl otpočeo misliti fenomenologijski pra-zemlju kao ono što se ne kreće, ali niti stoji u vječnoj inertnosti. Priroda nije povijesni proizvod čovjeka, osim u diskursu prirodnih znanosti s njihovim tehničkim dosezima i ciljevima izvan mjere ljudskoga. Umjesto toga, zemlja podaruje mogućnost prebivanja i obitavanja u-svijetu. Tek se unutar njezinih granica življenje uzdiže do smislenoga htijenja unutar okvira koji su zadani ljudskoj želji za proširenjem otvorenosti. Poetsko je djelo otuda uvijek pohvala zemlje, a ne osvajanje i računanje u smjeru čudovišnoga sklopa neljudske mašinerije. Rilke izabire riječ nevidljivost da bi učvrstio zrenje same biti svijeta. Nevidljivo je s onu stranu vidljivosti, a ne njezino nijekanje. Uostalom, gotovo će istovjetno o mogućnosti slike i slikarstva kazivati Paul Klee u svojim dnevnicima, jer je nevidljivo ono što bezuvjetno mora tako i ostati. Sve drugo bio bi nasrtaj na skrivenu narav prirode koja u nama mora „uskrsnuti“. Ona to i čini u dva načina svoje oblikovnosti: unutarnjem i vanjskom. Deveta elegija pjeva, dakle, o smislu ljudske egzistencije nakon spoznaje da je sa sudbinom, a to znači s bogovima i ljudima, svršeno. Što još preostaje? 10. Zaključna, deseta elegija je ujedno i najduža. U njoj se pjeva o boli i patnji. Od svih stihova najupečatljiviji je zacijelo iskaz: Mi, rasipnici boli. ( Rainer Maria Rilke, isto, str. 65,) Ova tužaljka za razliku od svih prethodnih pita se o smislu elegičnoga pjeva. Zašto uopće pjevati o svijetu koji i sâm postaje elegičnim kazivanjem o sebi samome? Rilke se iznova obraća anđelu i sada mu želi ispjevati pohvalu. Podnošenje boli i patnje dostojno je ljudske egzistencije ako ona ispunjava svoju zadaću. U čemu je njezina krajnja svrha? Možda bi trebalo preokrenuti pitanje ovako: čemu teži čovjek nakon spoznaje da je sa sudbinom zauvijek svršeno, ali ne i s onim što Gadamer naziva „mitopoetskim obratom“ u biti nihilizma? Jednoznačnoga odgovora nema. Iza anđela ne stoji lice „dragoga Boga“. Vidjeli smo kako je Rilke protumačio značenje anđela u Devinskim elegijama u suprotnosti s metafizički shvaćenim kršćanstvom. Umjesto glasnika i navjestitelja smrti i iščeznuća, anđeo poprima značajke posredujuće razlike između onostranoga i ovostranoga svijeta. Anđeo, dakle, izvodi mitopoetsko kazivanje iz tamnica boli i patnje u-svijetu prema groblju živih opsjena. No, izvan groblja nalazi se život u liku sajma, tog zavodljiva tržišta na kojem sve što jest postaje predmetom simboličke razmjene ništavila i smrti. Ali, to ipak nije kraj. Bol i patnja ne služe ničemu drugome osim produbljenju samosvijesti o granicama i zadaći ljudske egzistencije u ovome oskudnome svijetu, gdje je, doduše, sve ionako otvoreno, ali naspram toga raste ravnodušnost. Mrtvi nastanjuju obitavališta zemlje. Tužaljka uistinu nema više nikakvog određenoga predmeta vlastite melankolije. U hermetičnome pjevu jednog otmjena estetskoga nihilizma, dosegnuti istinski život znači obuhvatiti svojim kazivanjem i šutnjom izvore bola i patnje čak i kada se sve zbiva iza granice vidljivoga, u zemlji koja bezglasno prima svoje heroje, svece i pjesnike kao posljednje svjedoke neizmjerne ljepote, tog početka užasa i neizrecivosti. Rilke je Devinskim elegijama dosegao „zračnu izmjenu“ jezika i slike ovoga doba za kojeg više nemamo prave riječi. I to je ono najčudovišnije, taj neopozivi Unheimlichkeit svih stvari s kojim se obraćamo praznoj otvorenosti bez anđela i poezije. Na kraju desete elegije, ne zaboravimo to, stoje ove riječi: „A mi, koji na rast sreće mislimo, osjetili bismo ganuće što nas gotovo obara kad nešto sretno pada.“ (Rainer Maria Rilke, isto, str. 71.) Tužaljke uvijek završavaju paradoksom. Pohvala zemlje i neba iziskuje konačan pad čovjeka. U tome je herojsko ništavilo ljudske egzistencije, njegova dostojanstvena uzvišenost u iščeznuću. …kad nešto sretno pada… Zar taj pad ne pripada vremenu ove čudovišne otvorenosti svijeta i njegovu bezdanu?

June 7, 2025
Politika bez “ideologije”?

Politika bez “ideologije”?

1. Reartikulacija političkoga Otpočnimo ovo razmatranje radikalnom postavkom. Politika u doba reartikulacije globalnoga poretka neoliberalnoga kapitalizma više se ne može uspostaviti na temeljima ‘izvornih’ ideja demokracije bez potpunoga preokreta ‘temelja’ i ‘superstrukture’ cjelokupnoga društvenoga poretka. No, što je to – preokret? Nema sumnje da svako svođenje te ideje na puku političku promjenu, revoluciju ili prevrat sukladno političkim revolucijama 20. stoljeća poput komunističke, fašističke i posljednje liberalno-demokratske 1989. godine u istočnoj Europi promašuje bit stvari. Političko i politika se ne može svesti na čin radikalne revolucije utoliko što su već bitne pretpostavke demokratske vladavine legitimno prihvaćene na Zapadu kao sam ‘temelj’ i ‘superstruktura’ modernoga svijeta. Demokracija se, dakle, može samo razvijati u smjeru njezina poboljšanja i usavršavanja, prijelaza iz forme medijalne neposrednosti u forme sve većega medijalnoga posredovanja. Ali neupitno je da se nikakav povijesni napredak više ne može zasnivati na dokidanju demokracije. Politička moć transformacije društva u globalno doba jest ono što je glavni predmet rasprave. Može li i do koje granice politička transformacija globalnoga poretka otvoriti put radikalnome strukturalnome preokretu onoga što nazivamo mrežom (network) globalnoga poretka: ekonomije, društvenih odnosa, kulturalnih pretpostavki komunikacije? Pojam reartikulacije odnosi se na pokušaj da se političko i politika misle kao djelotvorni događaj građanske participacije u području deliberativne demokracije. Ono što se iznova artikulira nije drugi početak demokracije. Radi se o procesu kritičkoga vrednovanja samoga pojma demokracije u situaciji posvemašnjega gubitka smisla djelovanja unutar horizonta neoliberalnoga shvaćanja svijeta, čovjeka i njegovih temeljnih ideja u doba “kraja povijesti”. Reartikulirati političko i politiku znači razmjestiti i dekontekstualizirati politiku. Razmještanje proizlazi iz čina preokreta unutar samoga pojma demokracije za nadolazeće doba. Dekontekstualiziranje, pak, označava epohalni čin gubitka ‘prirode’ političkoga i ‘kulture’ politike. Ne možemo se vratiti antičkim idealima političkoga i politike. Ne možemo demokraciju uspostaviti na temelju izvorne grčke ideje neposrednoga predstavništva građana/državljana ukoliko prethodno nismo dekontekstualizirali samu ideju demokracije kao nešto što pripada ‘zavičaju i tlu’ fiksne zajednice. Obnova ‘duha’ demokracije postavlja se zadatkom uvijek kada su na kušnji dvije temeljne ideje zajednice: sloboda i jednakost. Pravednost održava zajednicu dostojnom čovjeka. U doba kibernetičke tehnologije i globalnoga poretka nadolazeća demokracija događa se u prostoru razmještenih/dekontekstualiziranih raspuklina. One su smještene između kraja suverenosti nacionalne države i početka univerzalnoga svijeta kozmopolisa (Derrida, 2001.; Archibugi, 2003.). Umjesto tehnologije vladanja svijetom kao ‘pustinjom managementa’ u ime racionalnosti i pragmatičnosti ‘općeg dobra/volje/interesa’ potrebno je otvoriti prostor nadolazećoj demokraciji (Derrida, 2006.). Zašto? Odgovor je jednostavan: zato što je ‘management politike’ izopačenje smisla demokracije, a demokracija nije ideologija poput liberalizma, već početak i kraj svake autentične politike slobode, jednakosti, pravednosti i bratstva. Da bi se to uopće moglo dogoditi u mišljenju političkoga i politike potrebno je prethodno pokazati kako se danas sama politika preobražava u ‘ideologiju’ bez ideologije, odnosno kako politika postaje moć kognitivno-doživljajne matrice umrtvljivanja građanske svijesti. Budući da se to zbiva, paradoksalno, njezinim aktiviranjem unutar prostora digitalne komunikacije periodičnim izbornim spektaklom, neprestanim medijskim uprizorenjima pseudo-događaja i stvaranjem permanentnih kriza demokratske vladavine u globalnome poretku, pokazuje se nužnim preispitati izvedbenu moć demokracije danas. Postavka o preokretu može biti radikalnom samo ukoliko se već unaprijed pretpostavlja da je razračunavanje s politikom u suvremeno doba pitanje o smislu samoga života i njegovih vrijednosti danas. Već je otuda samoizvjesno da se mora otkloniti svaki unaprijed zauzeti pozitivni ili negativni stav o političkome i politici bez obzira na ‘ideologijsko’ podrijetlo. Problem s kojim se suočavamo jest u tome što je neoliberalizam znanstvena doktrina apsolutnog ekonomskoga liberalizma, ideologijsko-politička artikulacija moći i poredak nove kulture slobode izbora u načelno beskrajnome prostoru stilova života (Deleuze, 1992.; Paić, 2005.; Paić, 2011.: 160-188). Što to znači? Ponajprije, da se kapitalizam i demokracija mogu razilaziti u temeljnim idejama, ali da pitanje tržišne privrede i pitanje slobode pojedinca ne mogu biti načelno u proturječju. No, što ako je to proturječje bit cjelokupnoga povijesnoga razvitka zapadnjačke civilizacije? Može li se onda uopće misliti kriza suvremenoga doba političkoga i politike izvan strukturalne krize samoga kapitalizma? Očigledno ne, ali iz ovoga stajališta ne čini se opravdanim zastupati postavku da kapitalizam više uopće ne potrebuje demokraciju kao svoje ideologijsko opravdanje (Žižek, 2011.). Hegel je već u svojem promišljanju kraja povijesti političko djelovanje unutar liberalne demokracije odredio bitnim proturječjem slobode i interesa korporacije, što čini strukturalnu potku cijeloga poretka značenja. Sjetimo se da je u ustavnoj monarhiji Velike Britanije i političkome liberalizmu vidio kraj povijesti ideje demokracije pod uvjetom njezina ozbiljenja u parlamentarnim institucijama i u području građanskoga društva (Sutlić, 1994.). Nije, dakle, kapitalizam s onu stranu demokracije, nego je demokracija s onu stranu kapitalizma. Na to su u povijesti političkih ideja 20. stoljeća upozoravali mnogi teoretičari od Schumpetera do Rancièra. Neoliberalizam radikalno dokida tradicionalnu politiku solidarnosti između političke države i građanskoga društva. U politologijskoj analizi to se naziva krizom legitimnosti demokratskoga poretka kasnoga kapitalizma te iscrpljenošću mogućnosti socijalne države ili države blagostanja (Offe, 2006.). Umjesto klasičnoga modela moderne razdiobe ekonomije, politike i kulture, kakvu je još pretpostavljao Max Weber u svojoj teoriji racionalizacije kapitalizma, od 1970-ih u SAD-u i zapadnoj Europi otpočinje doba totalne redukcije politike na ekonomiju-kulturu s onu stranu dihotomije države i društva. Politika više nije stvar ‘naroda’. Težište se premješta u sferu neutraliziranja novih društvenih pokreta u civilnome društvu. U svojoj novoj ulozi politika je tako postala funkcionalnom tehnologijom moći transnacionalnih korporacija. Robert Reich (2008.), državni sekretar za tržište i radne odnose u Clintonovoj administraciji, ekonomist, autor knjige Superkapitalizam: Transformacija biznisa, demokracije i svakodnevnoga života, ustvrđuje da je od 1945-1975. godine u SAD-u postojao tripartitni ‘društveni sporazum’ između kapitala, rada i države, što se moglo nazvati ‘ne baš posve zlatnim dobom’ odnosa kapitalizma i demokracije, ali ne i daleko od istine. Nakon toga neoliberalizam razara to složeno političko stanje konfliktnoga mira. U stanju najviše faze superkapitalizma demokracija je na koljenima. Kapital je uništio sferu rada, a svakodnevni se život pretvorio u borbu za preživljavanjem. Trijumf postmoderne kulture u globalno doba zbiva se, naposljetku, kao ideologija spektakla i zabave u medijskome svijetu: “Demokracija je bolest superkapitalizma” (Reich, 2008.: 32). Ova analiza može se činiti općim mjestom ‘lijeve’ kritike neoliberalizma. No, uistinu joj je teško pronaći protuargumente utoliko više što sama doktrina i praksa neoliberalne ekonomije u najznačajnijih protagonista iz neoklasične čikaške škole politiku u najboljem slučaju razmatra kao neku vrstu pragmatične tehnike reguliranja ‘zakona tržišta’ u okviru global governance. Premještanje težišta s nacionalne države na globalnu razinu upravljanja nije znak univerzalizma slobode. Posve suprotno, radi se o proturječju između univerzalnosti slobode i globaliziranja korporacijske transnacionalne ekonomije. Političko djelovanje u tom jazu između umreženih društava global governance i subjekta/aktera unutar saveza rada i nacionalne države sve više ima karakter nadzora tržišta protiv vlastitih neočekivanih posljedica. Sloboda stvaranja novoga oblika društvenih veza u emergentnoj mreži događaja pripada moći nepokornosti slobode. Nije time dovedena u pitanje samo tradicionalna dihotomija države i društva. Naprotiv, političko djelovanje transnacionalnoga korporativnoga kapitalizma razara samu bit dihotomije između države i društva. Politika global governance događa se s onu stranu nacionalnih država i društava (Castells, 2009.; Beck, 2006.). Znakovito je da se razaranje totaliteta modernoga shvaćanja društva odvija u ime nesvodljivosti sfera ekonomije, politike i kulture. U ime demokracije kao ideje pluralnosti interesa slobodnoga pojedinca zahtijeva se ‘više’ sloboda (liberties) i ‘više’ prava bez utjecaja države. Klopka u koju upadaju svi pokušaji da se političko i politika oslobode od utjecaja ekonomije kao globalne transverzalne veze djelovanja u stvarnome životu predstavlja način kako ideologija u suvremeno doba uistinu djeluje. Nije riječ tek o premještanju ishodišta niti o razmještanju težišta, pa je besmisleno i nadalje podržavati različite teorije o ‘manipulaciji svijesti masa’. Ideologija zapravo više uopće zapravo ne ‘djeluje’. Umjesto ‘djelovanja’ u tzv. stvarnosti, sada se stvarnost ne događa kao refleksija svijesti, nego kao konstrukcija kognitivne stvarnosti koju tehnoznanosti u kognitivnome kapitalizmu čine totalnom moći vladanja u binarnim oprekama: tehnoznanstveni kapital u formi imaterijalnoga rada nasuprot razorenoga rada i društvenih odnosa, koji reproduciraju samu matricu globalnoga kapitalizma (Eagleton, 1991.; Žižek, 2006.; Paić, 2005.). Ideologija nije više pitanje tzv. lažne svijesti niti lažnoga ili otuđenoga društvenoga bitka. To je pitanje strukturalne moći konstrukcije svijeta kao transverzalnoga uma/moći. Takav novi ‘um’ predstavlja uvjet mogućnosti ekonomije-politike-kulture u doba postdemokracije. Neoliberalizam se pojavljuje kao prekretna točka ‘kraja povijesti’ upravo zato što sve društvene odnose između stvari pretvara u moć tehnologije reguliranja svijeta kao korporativne ekonomije na svjetskom tržištu. Zbog toga je u priči o emancipaciji i nesvodljivosti političkoga i politike potrebno pokazati da upravo neoliberalizam kao politička ideologija par excellence u ime univerzalnosti slobode pojedinca na tržištu proklamira ‘kraj povijesti’ u smislu autonomije i pluralnosti svih područja života. Sve je načelno autonomno i nesvodljivo, od politike i kulture do religije i sporta. No, upravo zato što je autonomno samo unutar totaliteta jedne transverzalne moći postaje ne-autonomno i svodljivo na apsolutnu moć redukcije svega što jest. To je korporativna tehnologija vladanja svijetom kao tržištem bez obzira je li riječ o prodaji magle ili prodaji imaterijalnoga rada. Postoji stoga dvoznačna priroda emancipacije političkoga i politike: (1) od svođenja na ekonomiju i kulturu i (2) od samoga svođenja na ‘političko’ i ‘politiku’ bez moći u smislu povratka demokraciji kao nostalgiji za ‘republikanizmom’ ili ‘kraja demokracije’ u nekoj formi postdemokratske elitarne vladavine stručnjaka. Problem s neoliberalizmom jest u tome što je riječ o nastavku ideologije liberalizma u uvjetima postdemokracije. Drukčije rečeno, posrijedi je nastavak spora između ideologije slobodnoga poduzetništva kao temelja modernoga kapitalizma s idejama moderne demokracije kao što su pravednost i jednakost. Nije, dakle, riječ o sporu između demokracije i države u ‘superkapitalizmu’, jer se ideologijski demokracija označava samo jednom formom države. To je spor između liberalizma i države kao instrumenta kapitalističke racionalnosti i razvitka. Na to treba podsjetiti stoga što se i u teorijskome diskursu kritike totalitarizma često pojavljuje postavka da je totalitarizam suprotnost demokraciji, a ne liberalizmu kao ideologiji (Agamben, 2002.; Badiou, 1998.; Paić, 2005.). Pravi problem sukoba između kapitalizma i demokracije nije ništa drugo negoli sukob između neoliberalizma i demokracije, odnosno između dva shvaćanja temeljnih ideja slobode i demokratskoga poretka. Prvo je shvaćanje klasične liberalne tradicije. Za nju vladavina zakona u pravnoj državi i poštivanje sloboda pojedinca čine temelj (liberalne) demokracije. Drugo je, pak, shvaćanje ono koje pripada tradiciji demokratske vladavine od Grka, modernoga doba do svih kritičara liberalizma, koji nisu zastupnici totalitarnih ideologija ‘ljevice’ ili ‘desnice’. Može se sažeti na taj način da su ideje pravednosti, jednakosti i identiteta onih koji vladaju i onih kojima se vlada uz suverenost naroda pretpostavke minimalne demokratske vladavine (Mouffe, 2000.: 2-3; Gauchet, 2007.; de Benoist, 2011.). Svi govore protiv ove ‘politike’ i za onu ‘politiku’, protiv neautentične, a za autentičnu. Svi od nje očekuju gotovo isto ono što je Aristotel u svojoj Politici pripisivao politici: da je bit te ljudske djelatnosti u razlici spram svih drugih što se događa ‘sada’ i ‘ovdje’ i što od nje ovisi budućnost ideje dobra. Zajednicu ne drži ništa drugo osim težnje da se to dobro održi do kraja ljudske povijesti. Ako se ono političko i politika nalaze u opasnosti gubitka orijentacije i smjera spram ideje dobra zajednice, tada je vrijeme za preokret. U naše doba, koje neprecizno nazivamo globalnim poretkom umreženih društava s temeljnom idejom liberalne demokracije, kao da je pitanje nesvodljivosti fenomena političkoga ustuknulo pred zahtjevima ekonomske racionalnosti i pred željom za medijskim predstavljanjem subjekta u oceanu životnih stilova. Ekonomija i kultura globalnoga kapitalizma čine dvojnu prirodu nove ideologije konzumerizma. Sve političko sada se razmatra u kategorijama ‘tehnike’, ‘tehnologije’, ‘strategije’ osiguranja nesmetanoga funkcioniranja potrošačkoga životnoga stila (Debord, 1999.; Baudrillard, 2001.; Agamben, 2000.). Svođenje politike na sredstvo vladavine ekonomije-kulture neoliberalnoga kapitalizma postalo je čudovišno svođenje djelovanja slobode na ideologiju neutraliziranja političkoga uopće. Nije nipošto začudno što se u naše doba figura političara preobražava u ‘čovjeka bez svojstava’. Takav hibridni lik medijskoga spektakla sjedinjuje: (1) kvalitete managera i poduzetnika, (2) osobine celebrity zvijezde u društvu spektakla i (3) karizmatsku osobnost gurua new age religija (Paić, 2011.: 156-157). Nije li ironija da se time obistinjuje temeljna postavka Carla Schmitta kako su svi pojmovi moderne politike sekularizirani pojmovi teologije? Razlika je samo u tome što figura suvremenoga političara nema više ništa autonomno u sebi, pa čak ni kada retorički nadilazi svoje povijesne prethodnike u moderno doba. Retorika politike samo je jedna od mnoštva drugih komunikacijskih tehnika reguliranja društvenih odnosa kao globalnoga marketinga ‘usluga’ i ‘proizvoda’ na tržištu. Komunikacijske teorije već od Lazarsfelda do Debraya, od kritike autoritarne strukture medijske propagande u SAD-u u prvoj polovini 20. stoljeća do mediologijskoga obrata u videosferi digitalnih medija na kraju 20. stoljeća, nedvojbeno upućuju na razotkrivanje same biti suvremene komunikacije u transparentnome društvu globalnoga kapitalizma: ona je već uvijek posredovana ideologijskim strukturiranjem poruka i prije no što nastaje bilo kakav društveni, politički i kulturno kodirani događaj (Kellner, 2003.; Debray, 2000.; Paić, 2012.a: 49-86). Nemamo više velikih političara, ali zato imamo P & R agencije komunikacijskih usluga za popravak njihove slike u medijskome ogledalu. Colin Crouch zamjećuje još jedan paradoks ove zamjenične igre. Politika je u doba spektakla sve više personalizirana (Crouch, 2004.: 1-30). Ali to ne ide u prilog demokratizaciji liberalne politike, već na konto demokratizacije društva spektakla. Kao i u svijetu suvremene mode, gdje je osobnost (personality) ključ ekscentričnoga i ekstravagantnoga fluidnoga identiteta modne ikone u izvedbenome događaju mode, tako i politika u postdemokraciji poprima svojstva čistoga vizualnoga događaja (Milardović, 2012.; Paić, 2007.; Paić, 2011.: 367-428). To znači da se ono političko mora misliti iz radikalne kritike nepolitičkih sfera (ekonomije i kulture kao nadomjestka politike u društvu spektakla). Što se dogodilo da su ono političko i politika izgubili vjerodostojnost moći i snage ideala slobode u ozbiljenju ideja pravednosti i jednakosti? Mnoge analize suvremenoga doba globalnoga kapitalizma suglasne su da je krajem komunizma 1989. godine u svijetu nastalo globalno ‘prazno mjesto’ moći. Prazninu nije ispunila liberalna demokracija, već njezin čudovišni preobražaj u neoliberalni kapitalizam bez postulata i zbiljske prakse demokracije. Komunizam kao ideologija je nestao. Nije ga, međutim, nadomjestila istinska forma demokracije. Štoviše, problem nastaje tek onda kada je jasno da se raspadom modernoga shvaćanja nacionalne države forma vladavine u globalno doba pretvara u groteskne forme hibridnih oblika demokracije i svih njezinih povijesno poznatih skrnavljenja i kvarenja: tiranije, diktature, oligokracije, plutokracije, meritokracije. Giorgio Agamben (2011.: 1-5) ustvrđuje da je od iskona grčkoga shvaćanja demokracije kod Platona i Aristotela posrijedi dvojako određenje demokracije: (1) pravno-političko i (2) ekonomsko-upravljačko. Ta se dva značenja poklapaju i preklapaju. Razlog je u tome što demokracija označava formu vladavine unutar države (politeia – zajednica). Sama forma zajednice raščlanjuje se ne samo kvantitativno, već i kvalitativno: (1) monarhija, (2) oligarhija i (3) demokracija. Od Grka do modernoga doba s Rousseauom na djelu je ideja da se konstitutivna moć/vlast u državi (zajednici) spaja s idejom vrhovne moći na određenom teritoriju (suverenost). Iz suverenosti proizlazi pravo na donošenje zakona (legislativa), te izvršenje ove zakonodavne vlasti u samoj formi legalnosti. Pitanje legitimnosti političkoga poretka vlasti u državi uvijek je nužno i pitanje legalnosti poretka, izvršenja njegovih zakona i opće volje. Od modernoga doba i Rousseaua dolazi, međutim, do razdvajanja političkoga (legitimnosti) kao uvjeta mogućnosti politike (legaliteta). Preokretom samoga ranga odnosa između suverenosti i demokracije nastaje raspuklina u ideji moderne demokracije. Ona se više ne može misliti nikako drukčije negoli u kategorijama sredstvo-svrha. S Machiavellijem otpočinje mračno doba tehnike vladanja. Umijeće politike ustupa mjesto političkoj tehnologiji suverene i apsolutne moći. Kriza legitimnosti suvremenoga demokratskoga poretka označava krizu moći vladanja. Foucault taj dispozitiv moći naziva gouvernementalité. U tom se izrazu spajaju forma vladavine i tehnike vladanja zajednicom (Foucault, 2008.; Foucault, 2010.). To je istodobno razlika između sredstva i svrhe vladavine. Moderna predstavnička demokracija jest, doduše, pravno-politička moć vladanja, ali je ponajprije zbog nužnosti suverene moći okrenuta spram ekonomsko-upravljačke strukture vladavine nastankom i širenjem kapitalističkoga društvenoga sustava proizvodnje života. Dvojstvo modernih demokracija može se, dakle, odrediti raspadom primarne sveze političkoga u formi tvorbe zajednice kao političke ideje uspostave slobode, pravednosti, jednakosti i bratstva. Raspad političkoga i razdvajanja politike kao demokratske forme života u zajednici od biti onog političkoga dovodi neizbježno do strukturalne perverzije moći. Što Agamben zove ekonomskom-upravljačkom (vladalačkom) racionalnošću, uspostavlja se logikom totalne moći u moderno doba. Političko-pravna racionalnost od svrhe politike postaje tehnokratskim modelom vladavine. Sredstvo postaje svrha, a svrha se degradira na sredstvo. Zamjena ontologijskoga mjesta politike s ekonomijom i kulturom na ishodu modernoga doba stvara od politike primijenjenu ekonomsko-kulturalnu sferu ‘društva spektakla’. S druge strane, ono političko se pojavljuje u formi radikalne kritike liberalne demokracije kao medijalne djelatnosti oligarhijski ustrojenih elita u stranačkome bipolarnome sustavu današnje politike (Agamben, 2000.: 1). Politika više ne zauzima ‘vrh’ piramide, nego se nalazi na njegovu ‘dnu’. Novi društveni pokreti još od 1970-ih do antiglobalističkih pokreta otpora protiv “Novoga svjetskoga poretka” s njegovim uništavanjem jezgra socijalne demokracije postaju na taj način simptom strukturalne krize poretka. Oni su istodobno njegove ‘kolateralne žrtve’ i nagovještaj promjene samoga poretka. Sve se zbiva u smjeru stvaranja još većih razlika između elitarne tehnokracije te ‘naroda’ i ‘masa’. Između tornjeva i špilja, dizajna luksuza te vrišteće bijede i očaja suvremenoga svijeta zjapi otvorena praznina. U međuvremenu pokušavaju je ispuniti različiti novi društveni pokreti (Touraine, 2012.). Gotovo svi se pozivaju na demokratske vrijednosti i njezine vrline čak i kad sami pridonose eroziji pojma demokracije. Populističke ideologije nacionalnoga konsensuza s onu stranu ideologija ljevice i desnice stvaraju još veću pomutnju jer se pozivaju na pojmove ‘nacije’ i ‘neposredne demokracije’ u konstelaciji vladavine transnacionalnoga korporativnoga kapitalizma i legitimne forme demokratskoga poretka u još uvijek opstojećim nacionalnim državama. Nije slučajno paradigmatski tip političara za ono što Crouch smatra postdemokracijom u Europi upravo talijanski bivši premijer Berlusconi (Crouch, 2004.). Diskurs postdemokracije uspostavljen radovima Croucha i Rancièra otvorio je problem usporednoga nestanka i povratka političkoga i politike u suvremenu raspravu o demokratskome deficitu liberalnoga kapitalizma (Fach, 2008.; Mouffe, 2005.). Pritom je bjelodano da suvremena politika unatoč vizualnoga obilja novih poruka u kulturalnome sklopu hegemonije neoliberalne strategije ‘neutraliziranja’ Drugoga postaje spektaklom ‘malih priča’. Ideologija spektakla kao medijske inscenacije stvarnosti nije više tek ures suvremene kulture ‘kreativnih industrija’. Posrijedi je totalno djelovanje moći tvorbe stvarnosti iz same biti medijalno određene politike. Gubitak ‘smisla’ političkoga u medijskome spektaklu svođenja politike na show-business dovodi do paradoksalnoga nestanka značenja same političke kulture uspostavljene u modernome društvu pluralnih interesa. Prividna politizacija građanstva u interaktivno doba digitalne komunikacije ne stvara veću političku participaciju u javnosti. Umjesto toga pojavljuje se ono što je već francuski sociolog Gabriel Tarde krajem 19. stoljeća pripisivao modernim društvima. Na mjesto građanina u masovnim demokracijama dolazi subjekt/akter javnoga mnijenja. Građanstvo nadomješta masovno de-individualizirano sudjelovanje u javnosti kao proširenoj društvenoj skupini stručnjaka. (Latour, 2012.: 117-132). Nije začudno što se u suvremenim raspravama o tehnoznanosti, posthumanizmu i demokratskoj javnosti, osobito kad je riječ o fenomenima medicinski potpomognute oplodnje, biogenetskim otkrićima, eutanaziji i kloniranju, politička komunikacija u liberalnim demokracijama svodi na stari spor između ‘glasa naroda’ i kompetentne elite. U ime tehnologijskoga napretka društva demokratska javnost više nije ona koja predstavlja ideal prosvijećenoga građanstva. Zamijenila ju je svojevrsna deliberativna javnost stručnjaka i njihovih medijskih posrednika u stvaranju ozračja za donošenje političkih odluka i zakonodavnih rješenja (Habermas, 1998.; Paić, 2011.). Transformacija moderne demokracije u postdemokraciju sa stajališta subjekta politike odgovara promjeni u statusu političara s obzirom na promjene u pojmu društvene elite. Isto tako promjena je i u položaju sudionika političkoga procesa. U masovnome društvu kulturne industrije građanin postaje pasivnim objektom, a u društvu spektakla interaktivnim sudionikom simulacije političkoga pseudo-događaja (Baudrillard, 2001.; Crouch, 2004.: 78-103). Analizom nekoliko najznačajnijih pokušaja ‘povratka politike’ vlastitim nesvodivim izvorima demokracije pokazat će se kako ono političko u postdemokraciji postaje ‘kulturalno’ u smislu medijske tvorbe događaja. Na taj se način politika preobražava u nešto krajnje paradoksalno: hiperpolitizacija društva postaje medijalna kulturalizacija politike kao tehnokratske djelatnosti oligarhijske elite u formi nove ideologije slobode pod nadzorom (konzumerizam i autoritarne politike moći). Temeljna je postavka ovoga razmatranja kako demokracija ne predstavlja zatvorenu formu dijaloga i diskursa unutar moderne suverenosti nacionalne države. Demokracija se neprestano zbiva kao događaj uspostave slobode u sferi građanskoga univerzalizma u doba umreženih društava. Paradoks je u tome što demokracija nije samo forma države, nego ono što političkome poretku ljudskoga bitka u povijesti podaruje mnogo više od pukog aritmetičkoga ‘privida’ slobode u jednakosti građana pred zakonom (Rancière, 2008.). Otvorenost povijesnoga događaja nije tek mesijanski horizont očekivanja budućnosti. Ono nadolazeće pritom mijenja ovo sadašnje. Bez promjene same biti suvremenoga čovjeka nemoguće je očekivati promjenu u biti nadolazeće zajednice (Agamben, 2003.). Kako u tom pogledu stoji stvar s biti demokracije? Paradoks je demokracije u tome što je ona bez temelja u bilo čemu racionalnome i iracionalnome, u bilo čemu što jest fiksno i autonomno (Nancy, 2011.: 65-66). Bestemeljnost demokracije stvara nužnost neprestane borbe za ono što omogućava demokratski poredak uopće. Kao što je demokracija bez temelja, tako je i njezina nenadomjestiva ideja bez temelja u bilo čemu drugome osim u vlastitome događaju očuvanja zajednice. Govor o zapadnjačkoj civilizaciji besmislen je bez upućivanja na ‘carstvo slobode’ u duhovnim temeljima života. Iz onoga nadolazećega kao događaja neizvjesnosti i ne-odredljivosti demokracija kao forma vladavine postaje jedina ideja političkoga od iskona u Grka, koja određuje sudbinu čovjeka i nomos Zemlje. Sve su druge ideje usuprot Platonova i Aristotelova ontologijskoga određenja već uvijek ‘protuprirodne’. Razlog je taj što ih ne vodi an-arhijska ideja slobode kao odluke i događaja, već načelo utemeljenja iz ideje dobra kao takvoga. Zato se može izvesti postavka s radikalno mesijanskim prizvukom: ili demokracija ili ništavilo svega! U tom borbenom pokliču nema nikakve patetike. Sloboda koja prethodi ideji demokracije istodobno nije suprotna ideji pravednosti nadolazeće zajednice. Doduše, u Levinasovoj heteronomnoj etici beskrajna pravednost prethodi ideji slobode. No obje su ideje ono što čini bit političko-etičkoga zahtjeva za preokretom događaja krize modernoga svijeta. Posljedice tog preokreta mogu biti jedino radikalne ako događaj neutraliziranja neoliberalne redukcije politike na ekonomiju i kulturu globalnoga svijeta kao ‘pustinje managementa’ postane novim način tvorbe političkoga (Levinas, 1996.; Derrida, 2006.; Critchley, 2004.: 1-32). Demokracija nema svoje mjesto i nema svoje vrijeme u smislu podrijetla i razdoblja koje označava vrhunac njezina dosega. Ne možemo reći da je prošlo ‘zlatno doba’ demokracije u europskoj modernoj povijesti. Njezino je mjesto s onu stranu ‘prirode’ i ‘kulture’, a njezino je vrijeme ono koje Derrida ispravno određuje nadolazećim (Derrida, 2006). Nelagoda proizlazi otuda što pojam demokracije u dosadašnjoj povijesti pojma odgovara kao i povijest etike trima povijesnim epohama. Prva je grčka demokracija s idejom zajednice (politeia) kao prirodnoga poretka jednakih u nejednakosti na temelju ideje slobode i distributivne pravednosti. Isključeni su žene, robovi i ne-Grci. Zato je iskon demokracije u znaku naturalizacije rodno/spolnih i društvenih razlika kao razlika koje nastaju onto-teologijski te u znaku neutraliziranja Drugoga. Moderna je demokracija deontologijska. Iz samoodređenja slobode ona isključuje prirodu kao uzrok nepravde i nejednakosti. Univerzalnost demokracije sada ima formu apstraktne općenitosti građanina. Iza toga skriva se kulturalna određenost subjekta suverenosti (anglosaksonska tradicija i francuski republikanizam). Doba nacionalnih država istodobno označava rađanje moderne kulture. Bez obzira na razlike u načinu razumijevanja pojma kulture – od prosvjetiteljstva do romantike, od Kanta do Herdera – razvidnim se čini kako kultura otvara horizont normi i vrijednosti samoga sadržaja moderne demokracije. Što se od Rousseaua naziva “civilnom religijom” demokratskoga poretka nije drugo negoli krhko vezivno tkivo političke forme zajednice i vrijednosnih matrica njezine opstojnosti u doba nacionalnih država. Ustavni patriotizam u globalno doba postaje nostalgijom za sablastima nacije, koje danas djeluju ili kao nacionalizam bez nacije ili kao nacionalizam bez države. Nije to samo fenomen reakcije na stvaranje globalnoga transnacionalnoga poretka. ‘Civilna religija’ ima mnogo veću važnost za demokratski poredak od bilo kakvog idolopokolonstva totemima i tabuima nacije. Jednostavno, radi se o kulturnome identitetu naroda, koji u uvjetima opasnosti gubitka vlastitosti poziva na obranu vrijednosti demokratske tradicije zajednice. Zato je kultura svojevrsna ‘aura’ svakoga ‘prirodnoga prava’ i suverenosti nacije u moderno doba (Eagleton, 2002.; Paić, 2005.). Globalno doba zahtijeva kozmopolitsku strukturu političkoga s onu stranu prirode i kulture kao temelja društvenih nejednakosti. Zato je problem suvremene demokracije problem legitimnosti i suverenosti moći univerzalnoga građanina ‘svijeta’ pod uvjetima neoliberalne redukcije politike na tehnologiju upravljanja globalnim društvom kao korporacijom na svjetskom tržištu. Grčka izvorna demokracija imala je za svoj temelj ideju zavičaja i domovine. Europsko-američka u moderno doba počivala je na ideji nacionalne države koja se konstituira ili iz kulture (Njemačka) ili iz države (Francuska). Suvremena demokracija, naposljetku, više nema teritorijalno samoodređenje u nekom fiksnome prostoru. Njezino je mjesto deteritorijalizirana mreža događaja u tvorbi političkoga i politike. Kozmopolitska demokracija stoga je uvijek postulat i etička vrijednost. Ono što joj nedostaje jest utemeljenje u zbiljskome političkome životu (Archibugi, 2003.; 1-15; Rodin, 2004.). Je li uopće još moguće, zbiljski i nužno vratiti političkome dostojanstvo, a politici smisao u doba kada sablasti postdemokracije danas politiku svode na sredstvo jedne čudovišne moći neoliberalnoga globalnoga poretka s krajnjim dosegom u umreženim društvima spektakla, gdje želja za slavom nije drugo negoli želja za osvajanjem moći u totalnome poretku onoga što moć čini legitimnom snagom totalne vladavine? Povratak dostojanstva politike pretpostavlja odstranjenje uvjeta mogućnosti dislokacije političkoga iz praznoga središta moći u nepolitičke sfere. Paradoks je moderne politike da se taj događaj depolitizacije zbiva upravo utemeljenjem doktrine kontraktualizma. S Rousseauom i teorijom društvenoga ugovora ono političko postaje pitanjem “zakona, opće volje i suverenosti” (Agamben, 2011.: 4). Ako je tome tako, tada se od modernoga doba demokracija nužno promeće u vladavinu elitarne skupine. ‘Narod’ ne može više predstavljati samoga sebe, pa je nužno prenijeti suverenost na tijela (korporaciju) političke vlasti u modernoj demokratskoj formi države. Elita vlasti ga zastupa u ovim ili onim oblicima političkoga predstavništva. Pritom čak ni dokidanje političkoga radnim predstavništvom u doba lenjinističke preobrazbe industrijske demokracije u deputate socijalne demokracije – diktatura proletarijata – ništa bitno ne mijenja na stvari. Neposredna demokracija u Grka i predstavnička demokracija u moderno doba Hobbesova Levijatana već uvijek su ograničene u svojoj isključivosti na pojam koji demokraciji uskraćuje utemeljiteljsku legitimnost. Tko vlada ako pojam ‘naroda’ nije ništa drugo negoli pad pojma kvaliteta u kvantitativni moment beskonačne djeljivosti onoga Jednoga? Problem demokracije od samoga početka njezina nastanka u Ateni za Platona i Aristotela je bio u tome što odredba o vladavini mnogih (polloi) nužno isključuje neke koji ili ‘prirodom’ ili ‘rođenjem’ nisu pripadnici zajednice. No temeljni je problem bestemeljnosti demokracije u tome što je ona po samorazumijevanju vladavina nečeg što je neodredljivo ili pak svodljivo na druge pojmove. To neodredljivo i svodljivo jest pojam demosa, ne kao etnosa, nego kao političkoga naroda. A to unaprijed pretpostavlja da se subjekt demokratske politike mora odrediti ili politički, dakle iz pojma univerzalnosti svih, ili kulturalno, dakle iz pojma partikularnosti mnogih. Subjekt demokratske politike u tom sporu između općega i posebnoga od modernoga doba suverenosti postaje samo i jedino – individuum. Ako je individuum ono nedjeljivo, tada je u suvremenim masovnim demokracijama neporecivo da je individuum fikcijom, ili kako to ironijski kaže Deleuze u analizi posljedica vladavine nadzornih društava u globalnome kapitalizmu – dividuum, ono beskrajno djeljivo (Deleuze, 1992.: 1-4). Pitanje o mogućnosti preokreta ne znači nipošto odbacivanje demokracije u ime neke nove totalne ‘revolucije’, već ispunjenje njezina programa, forme i sadržaja. U tom smislu demokracija je uvijek stanje i proces. Ako je stanje, onda je podložna zastranjenju u tiraniju ili oligarhiju. Ako je proces, onda je prijetnja da se sam demokratski poredak u ime stabilnosti pretvori u neograničenu diktaturu. Odnos između liberalnoga shvaćanja države i totalitarizma zato može imati formu neutraliziranja same ideje države. Suprotstavljene ideologije modernoga doba u načelu su suglasne da je država samo instrument regulacije onoga što se smatra ‘prirodom’. U liberalnom shvaćanju to je građansko društvo. Zakoni ekonomije i vrijednosti kulture vladaju unutar njegova okružja. Totalitarno shvaćanje državu treba zbog izvanrednoga stanja na putu spram ozbiljenja imperijalnoga poretka moći. Liberalizam, dakle, zahtijeva, minimum države, a totalitarizam maksimum moći izvan institucija državne vlasti (Schmitt, 1996.). No treba ozbiljno shvatiti kritičko upozorenje jednog kritičara liberalne demokracije kao što je neomarksistički filozof Alain Badiou. U zahtjevu za povratkom idealima republikanizma danas on vidi samo praznu priču konzervativne nostalgije Francuza kao osvajača drugih kultura i civilizacija u nedavnoj povijesti. A nostalgiju prokazuje kao nostalgiju za nečim što nikad nije ni postojalo, naime republikanski smisao demokracije i njezine vrline koje su prije bile dokaz latentnoga totalitarizma Republike/Carstva negoli radikalne i apsolutne slobode političkoga djelovanja (Badiou, 2011.: 9). Nije samo nostalgija za republikanizmom iluzija povratka u ‘zlatno doba’. Mnogo je gora iluzija da se u doba kozmopolisa može djelovati na načelima Atene, Firenze ili Dubrovnika. A što ako je demokracija danas ostala bez svojega subjekta – političkoga naroda, demosa? 2. Nelagoda u kulturi – ravnodušnost u politici: od narcizma do elitarnoga tehnokratizma Ako je ravnodušnost spram Drugoga i njegovih životnih tegoba, patnji, nesreća postala samorazumljivom odrednicom postmoderne narcističke kulture spektakla, a u svojoj je negativnoj odredbi umrtvljenja smislene praktične djelatnosti promjene društva i pojedinca akutna bolest duha našega vremena, onda se ona u svojem razornome pohodu očito ne odnosi tek na fenomene kulture stilova života (Lasch, 1986.; Senett, 1989.; Paić, 2006.). Tradicija kritike masovne kulture još od Ortege y Gasseta preko Adorna do Deborda i Baudrillarda pripada ulančanome nizu mišljenja, koje spaja čak i naizgled proturječne teorijske pristupe – od zagovora duhovnoga elitizma, radikalne kritike kapitalističkoga ustrojstva svakodnevnoga života i nihilizma medijskoga doba – kroz ideju da se na ishodu modernoga doba cjelokupnost života poima i doživljava dobom praznine (Lipovetsky, 1983.). Što pogađa simptome jedne duboke nelagode u suvremenoj kulturi očigledno da mora imati iste, ako ne i razornije posljedice na ono političko i politiku u društvima zapadnjačke liberalne demokracije. Duhovni nastanak tog začudnoga virusa sumnje u bit djelovanja unutar matrice modernoga doba vrlo je precizno odredio Jürgen Habermas pred kraj svoje iznimno važne knjige za shvaćanje problema razočaranja i melankolije suvremenoga građanina stanjem političkoga i politike u zapadnim društvima. Riječ je, dakako, o knjizi Problemi legitimacije u kasnom kapitalizmu. Povijest nastanka simptoma posvemašnje ravnodušnosti spram politike tehnokratskoga reguliranja tržišta i demokratskoga deficita suvremenih političkih poredaka kao rezultata socijalno-psihološke nelagode s porazima svjetskih revolucionarnih pokreta, krize kejnsijanskoga modela ekonomije i tzv. države blagostanja početkom 1970-ih godina, Habermas je jednim potezom smjestio u samo srce zapadnjačke modernosti. Njegovo shvaćanje tog pojma kao nastavka prosvjetiteljskoga projekta univerzalne slobode, pravednosti i jednakosti do danas je ostalo gotovo jedinstvenim primjerom svojevrsne pragmatične utopije modernoga uma unutar granica njegove praktične nemoći da realizira postulate vlastitoga programa (White, 1995.: 3-18). Knjiga u kojoj se dijagnosticira bolest zapadne demokracije, s takvim obratima kao što je i “kraj individuuma” od Nietzschea do teorije kompleksnosti, ustrajava na vjeri u um i povjerenju u beskrajnu održivost deliberativne demokracije ukoliko se u novome povijesnome okružju globalnoga kapitalizma, socijalne demokracije i javnoga djelovanja uspostavi konsenzus između društvenih aktera i politički kompleksne konstelacije kasnomodernoga društva. “U zadnjih stotinu i nešto više godina možemo promatrati cinizam građanske svijesti koja istodobno demantira samu sebe: u filozofiji, u svijesti epohe određenoj kulturnim pesimizmom i u političkoj teoriji… Revokacija građanskih ideala se osobito jasno može očitovati u kržljanju teorije demokracije (koju se, naravno, od početka zastupalo u radikalnoj verziji i u verziji koja je vodila liberalizmu)” (Habermas, 1982.: 148-149). Što se podrazumijeva pod ovim naizgled ne tako strahotnim virusom ‘kržljanja teorije demokracije’? Ponajprije, radi se i o kržljanju teorije o demokraciji i kržljanju same demokracije. Nije to zacijelo neko usahnuće njezina smisla, koje dolazi samo izvana preobrazbom kapitalizma u novi stroj čudovišnoga produktivizma nastalog uvođenjem suvremenih tehnoznanosti i eksploatacije živoga rada. Radi se, naprotiv, o unutarnjem procesu nestanka same biti demokracije. Prispodobe bolesti koje pogađaju suvremenoga čovjeka, ne više samo unutar zapadnjačkoga civilizacijskoga kruga, dvostruke su prirode. Kulturu se nastoji opisati bolestima duše i duha, a politiku kao apstraktno-konkretno tijelo života bolestima iz područja anatomije i fiziologije. Metafore dekadencije i kulturnoga pesimizma kao metafore frojdovsko-lakanovske psihoanalize odgovaraju medicinskim metaforama. Zakržljalost je, kao i usahnuće, gotovo istovjetno zastarjelosti jednoga živoga organizma. Produžiti mu život na istim osnovama više nije moguće osim ako se ne dogodi radikalna promjena samoga ‘života’ onoga što čini bit te i takve životne snage, koja mu je podarivala moć, snagu i trajanje. Govor o ‘kržljanju demokracije’ stoga nije ništa drugo negoli govor o nestanku njezine supstancije u doba modernosti. Habermas pokušava ovo shvatiti dvoznačno: (1) kao nastavak prosvjetiteljskoga projekta i (2) kao radikalno drukčiju verziju tradicije liberalizma koja je neizravno i izravno dovela do ‘kraja individuuma’. Homo democraticus u mišljenju nedovršenoga projekta moderne racionalni je subjekt konsenzusa u javnome prostoru političke komunikacije. Unatoč razlikama između Habermasova shvaćanja demokratske politike u liberalnome društvu Zapada i njegovih kritičara, kao što je, primjerice, Chantal Mouffe, koja racionalnome konsenzusu suprotstavlja agonistički pluralizam radikalne demokracije s naglaskom na konfliktnim strastima (Mouffe, 2000.; Mouffe, 2005.), ono što je povezujuće u suvremenoj teoriji političkoga i politike jest jednoglasna osuda ‘kržljanja demokracije’. Točnije rečeno, proces koji dovodi do iscrpljenosti njezine vjerodostojnosti u složenom globalnome svijetu pokušava se opisati upozorenjem da je surova zbilja tog ‘kržljanja’, ili još bolje, raspada životnoga sustava njezinih institucija i normi, vrlina i same ‘civilne religije’ slobode, vidljiva u degenerativnim bolestima koje određuje pojam postdemokracije. Prije svakog daljnjeg teorijskoga objašnjenja koje su to pretpostavke na kojima se taj sporni pojam može održati i koje su posljedice što proizlaze iz javne uporabe pojma u zbiljskoj praksi, valja ukazati na ono što je u mnogim, ne samo zapadnim društvima i državama stoljetnih demokracija, postalo zlokobnim simptomom raspada, nego se to događa u golemim razmjerima upravo u tzv. tranzicijskim poretcima demokracije i kapitalizma, osobito u Rusiji gdje je problem još veći zbog pokušaja da se u doba Putina izgradi ponovno autokratski imperij, koji će u geopolitičkome smislu biti ravnoteža vojnoj i ekonomskoj moći SAD-a i Kine. Demokratski poretci danas u globalnome svijetu gotovo u pravilu imaju mnogo strukturalnih elemenata oligarhijske političke vladavine (Winters, 2011.: 18-27; Crouch, 2004.; Rosanvallon, 2008.). Paradoks je u tome što u demokratskoj teoriji od Aristotela do Roberta A. Dahla oligarhija označava formu vladavine nekih, odnosno manjine, a ona u okviru demokratske vladavine nije nužno anti-demokratski određena. No, budući da se sam pojam u modernim društvima pojavljuje samo i jedino unutar stranačke i korporacijske piramide kao akumulacija moći stranačko-korporacijskoga načina upravljanja, jasno je da se oligarhijom ne može smatrati način vladavine u totalitarnome poretku komunizma ili fašizma. Da bismo zorno pokazali kako samo liberalni kapitalizam u modernoj demokraciji nužno dovodi do mogućnosti i zbilje oligarhijske degeneracije dostatno je podsjetiti na političku ulogu talijanske mafije u SAD-u za vrijeme drugoga svjetskoga rata. Javna suradnje mafije i Pentagona u doba rata protiv Mussolinija uključivala je ideologijsku borbu organizacija na Siciliji i u New Yorku protiv totalitarne politike fašizma u različitim oblicima demontaže korporativne ekonomije, koja je ugrožavala interese ‘kumova’ u Palermu i New Yorku. Problem je, dakako, kada više nema realnoga ideologijskoga-političkoga modela totalitarne države u globalno doba. Tada na ispražnjeno mjesto moći totalitarizma (SSSR-a i Kine) dolazi tranzicijska autokratska vladavina oligarhije ili posttotalitarni autokratski model upravljanja društvom i državom na način korporacije. Riječ je samo o degenerativnim oblicima demokratskoga načina vladavine. Stoga nije proturječno zastupati postavku da je, primjerice, suvremena američka demokracija od doba Kennedyja do danas plutokracija po formi političkoga djelovanja, a oligarhija po sadržaju same strukture djelovanja. Oligarhija uvijek ima u moderno doba neku skrivenu tajnu djelovanja. Budući da su središta financijske moći izvan vidljive sfere predstavničke demokracije (kongresa i senata u SAD-u), zbiljska politika događa se izvan javne scene. Mračna tajna oligarhije do savršenoga je predloška realizirana u vojno-političkoj strategiji Bushova državnoga sekretara Donalda Rumsfelda u pripremi rata u Iraku 2002. godine. Ideologijski brutalni govor o ‘beskrajnoj pravdi’ kao križarskome ratu dobra (Zapada) protiv zla (islamski fundamentalizam) bio je usmjeren na interes državno-korporativne ekonomije u nadzoru nad svjetskim tržištem nafte. Tko govori, dakle, o oligarhijskome srozavanju ideje moderne demokracije pretpostavlja unaprijed dvoje: (1) bipolarni stranački model upravljanja društvom i državom na temelju izborne smjenjivosti vlasti različitih ideologijskih predznaka ljevice i desnice (liberala i konzervativaca); (2) korporativni kapitalizam kao subjekt-supstanciju političke ekonomije života u kojem se korupcija ne nalazi izvan sustava razdiobe moći kao neka anomalija ili amoralnost pokvarenih političara, nego čini samu institucionalnu strukturu liberalnoga kapitalizma u svim područjima društvenoga života (Deleuze, 1992.). U njihanju političkoga klatna unutar samozadanoga okvira liberalno-demokratskoga poretka SAD postaju paradigmom cjelokupne postdemokratske igre moći. To prije svega znači da se oligarhija ne može načelno pojaviti u zastupanju ekstremne političke ideologije desnice, ali da je desni populizam u Europi krajem 20. stoljeća pokazatelj strukturnih političkih promjena bipolarnoga sustava, koji se uspostavio upravo neoliberalizam od 1970-ih godina. Oligarhijom se stoga ne može smatrati tek bolest demokracije u smislu njezine degeneracije. Naprotiv, oligarhijska je moć suvremene politike hibridni oblik neskrivenoga ekonomsko-političkoga utjecaja transnacionalnih korporacija na izborni marketing. Središnji događaj postdemokratskoga medijskoga spektakla su predsjednički i parlamentarni izbori. Čini se umjesnim govoriti o makijavelističkim formama politike, koje su sve više hibridne strukture. U njima su sjedinjeni klasični modeli demokratske plutokracije i autokratskoga stila državne politike (McCormick, 2011.). Oligarhija, pritom, ima funkciju totalnoga svođenja politike na tehnologiju korporacijske moći političkoga reguliranja tržišta. Ako se postdemokracijom može smatrati upravo ta normativno-deskriptivna fluidnost pojma, koji pogađa sve procese ‘kržljanja’ demokracije, onda je moguće izvesti nekoliko posve izričitih pojava u kojima se taj pojam bez ‘biti’ i bez ‘supstancije’ rabi u suvremenoj političkoj i politologijskoj uporabi. Naime, postdemokracija upućuje na procese erozije i procese raspadanja, čak i simptomatske promjene jedne paradigme demokratske vladavine unutar povijesno uspostavljene slike zapadnoga kulturnoga kruga, kojemu su ideologija liberalizma i strukturalni temelji kasnoga kapitalizma odredili zbiljsku djelotvornost. To su: (1) nastanak liberalne oligarhije, (2) vladavina prezidencijalizma, (3) uspon populističkih ideologija masovne podrške medijski stvorenim vođama umjesto građanske političke participacije i (4) nastanak nove korporativne elite tehnokratskih managera u hegemoniji odlučivanja (Richter, 2006.: 23-37). Moguće je razlikovati nekoliko pristupa pojmu postdemokracije. Prvo, u mišljenju Jacquesa Rancièra (1995.; 2008.) tim se pojmom određuje političko djelovanje potkopano samim činom depolitiziranja prelaskom u sklop javnoga mnijenja. Vladavina medijski konstruirane javnosti postaje na taj način vladavina ispitivanja javnoga mnijenja. Demokracija u doba mediosfere gubi svoj bitan pojam, koji omogućuje razdiobu slobode i pravednosti. Riječ je o univerzalnoj jednakosti ne samo pred zakonom, nego ponajprije jednakosti participacije u političkome životu. Umjesto društvenoga konsenzusa o stvarima liberalne demokracije, koja potiskuje jednakost u pozadinu zagovorom liberalnoga shvaćanja slobode osobe u jednakosti šansi na tržištu, Rancière zastupa ideju disensusa političkoga i politike kao meta-politike. Drugo, politolog Sheldon Wolin, baveći se političkim mišljenjem Alexisa de Tocquevillea i razvitkom američke demokracije, ustvrđuje da je politička kultura suvremene Amerike u potpunosti prožeta učincima konzumerizma. Postdemokracija na taj način svoje određenje zadobiva iz tradicije političke kulturalne kritike od Adorna do Deborda, pri čemu je američki slučaj kako u političkoj teoriji tako i u praksi navlastit zato što već najavu neokonzervativizma i neoliberalizma podastire sociolog Daniel Bell postavkom o ‘kraju ideologije’ i ulasku u postindustrijsko društvo krajem 1950-ih i početkom 1960-ih (Wolin, 2001.). Treće, tek će izričito Colin Crouch, britanski sociolog politike, upotrijebiti pojam postdemokracije u značenju koje je u međuvremenu postalo gotovo normativno i deskriptivno prihvaćeno u suvremenoj politologiji. Zapadnjački demokratski poretci u globalnome kapitalizmu očituju se kao postdemokratski poretci. U njima kulturalne pretpostavke demokracije uvjetuju drukčiji način legitimnosti i vjerodostojnosti pojma kao složene zbilje političkoga i politike danas. Prema Crouchu, temeljna struktura parlamentarne demokracije liberalnoga tipa jest postojanje periodičnih izbora, izbornoga marketinga i sukoba pluralnih interesa u politici, stranačke konkurencije te razdiobe društvene moći (Crouch, 2004.). Iz ovoga je razvidno da se postdemokracija ne određuje niti padom u preddemokratsko okružje života predmodernih društava, a niti se tim pojmom misli na ‘kraj demokracije’. Uobičajeno se u toj apokaliptičkoj misli pretpostavlja ulazak u neko stanje hibridnih totalitarnih poredaka. Svijest o ljudskoj slobodi u njezinome povijesnome razvitku sada se regresivno svodi na pitanje bezobzirnoga socijalnoga darvinizma. Naprotiv, radi se o pokušaju da se sagledaju mogućnosti obnove demokratskih vrlina i prakse unutar jednog poretka permanentne krize demokratskih vrijednosti. Drugim riječima, postdemokracija je gotovo istovjetan pojam u analogiji s onim koji je Jean-François Lyotard upotrijebio u svojim filozofijskim analizama postmodernoga stanja (Lyotard, 1979.; Paić, 2005.: 17-26; Paić, 2011.: 27-64). Nakon spora i nesporazuma oko granice uporabe pojma postmoderne kao ‘nove epohe’ ili ‘kraja moderne’, Lyotard je jasno istaknuo da tim pojmom misli na kritičko preispitivanje i dekonstrukciju same ideje napretka u moderni, koja traje gotovo od samoga početka moderne kako u filozofiji i društveno-humanističkim znanostima tako i u modernoj umjetnosti (Heidegger, Wittgenstein, Marx, Weber, Picasso, Braque, Joyce). Ukratko, Crouch smatra da postdemokracija označava stanje krize i svojevrsne kulturalne bolesti demokratskoga poretka neoliberalnoga kapitalizma stoga što se izbori pretvaraju u nadzirani spektakl, koji se vodi natjecateljskom logikom sporta i medijske zabave, a umjesto građanske participativne uloge u kritici elitarne politike glavnu ulogu u tom spektaklu pseudo-događaja demokracije imaju tzv. spin-doktori ili profesionalni komunikolozi, medijski stručnjaci za politički marketing. Društvena ravnodušnost nastala svođenjem građanske participacije na izborni interaktivni show s osobama iz stranačke nomenklature dovodi do još veće manipulacije masama. Razočaranje stranačkom bipolarnom politikom u suvremenim demokracijama gotovo da izravno stvara plodno tlo za desne populističke pokrete s hibridnim autoritarnim vođama. Nesumnjivo je da Crouch, kao uostalom i mnogi drugi teoretičari na tragu Deborda i kulturalne kritike, koristi pojam ideologije u značenju reprezentacije klasne i političke svijesti kao “lažne svijesti”. Ta vrsta marksističkoga nasljeđa ne pripada Marxovoj kritici ideologije izvedenoj u Kapitalu, iako su njezine bitne crte očuvane i nadopunjene u teoriji ideologijskih aparata države Louisa Althussera. Problem je u tome što manipulacija masama uopće više ne odgovara stanju stvari u suvremenom postindustrijskome društvu medija. Manipulacije nema bez svjesnoga pristanka na djelovanje unutar granica paradigme neoliberalnoga globalnoga kapitalizma sa svim posljedicama ovoga pristanka. Stoga nije više stvar u svijesti i samoosvješćivanju, jer u doba tehnoznanosti i totalne interaktivnosti u informacijskim društvima postaje neprimjereno govoriti o manipuliranju masama. Ono što je najradikalnije promislio Debordov učenik, na koga se u dijagnozi medijske tvorbe stvarnosti svi pozivaju kad govore o pseudo-događaju politike, a riječ je o Baudrillardu te poslije njega Foucault i Deleuze, očigledno je temeljna struktura ideologije danas. To je moć tehnoznanstvene produkcije samoga života u doba kada više nema nikakvoga predstavljanja neke izvanjske i tajne moći izvan logike totalne bio-produkcije društvenih odnosa. Moderni čovjek unutar teritorijalno određenoga prostora discipline više ih ne nadzire. Sada to čini sama posthumana mreža rizomatskoga kapitalizma. S pomoću nadzornoga kôda kibernetičkoga upravljanja svijetom samo društvo poprima značajke totalnoga nadzora. Politika otuda ne može više biti shvaćena ideologijskom manipulacijom. Obrat je u tome što tek u stanju njezine najveće nesvodljive svodljivosti na ekonomiju-kulturu politika postaje mogućnost svjesnoga upravljanja i tehnologije reguliranja društvenih odnosa. Kao da u ovome stavu odjekuje Hölderlinov stih iz elegije Patmos: “Gdje raste opasnost, prebiva i ono spasonosno.” U posthumanoj mreži struktura, zahvaljujući prijelazu iz demokratskoga stanja participacije građana u postdemokratsko stanje vladavine tehnokratskih elita, politika poprima karakter onoga čudovišno nepolitičkoga (Jörke, 2005.: 482-491; Jörke, 2006.: 38-46). Što je alternativa ovom uglačavanju i poravnavanju svijeta bez istinske demokratske politike? Derrida u dekonstrukciji političkoga i politike u mišljenju decizionizma Carla Schmitta na jednom mjestu podaruje jednu od najpotresnijih i ujedno najljepših slika dijagnoze stanja globalnoga poretka. To je istodobno kritika i apologija Schmittova mišljenja, ali i put prevladavanja granica antiliberalnoga ozračja ‘radikalne politike’: “Posljedično, depolitizacija, ono ‘bez politike’, koje nije neizbježno ‘iščeznuće političkoga’, označava svijet koji se više i ne bi trebao zvati svijetom. ‘Svijet bez politike’, svodljiv na ‘zemaljski globus’, napušten od svojih prijatelja kao i od neprijatelja, na posljetku, jest svijet kao dehumanizirana pustinja.” (Derrida, 2006:130). Prije no što pokušamo otvoriti pitanje zbiljske alternative kako ‘depolitizaciji’, koja u formi post-politike neoliberalnoga poretka ima karakter jedne nove ideologije u kojoj upravo kultura djeluje kao sredstvo/svrha uglačavanja i poravanavanja svijeta bez alternative, tako i ‘repolitizaciji’, koja u formi tzv. ‘radikalne politike’ nastoji na različite načine prevladati ideologiju liberalne demokracije suvremenoga kapitalizma, pri čemu se povratak teoriji političkoga Carla Schmitta čini istodobno izazovom i simptomom krize demokratske teorije, valja ukratko ocrtati i četvrti pristup postdemokraciji. Naime, argentinski politolog Norberto Ceresole, koji je bio pripadnik argentinske gerile 1970-ih te uključen u socijalističke pokrete Allendea u Čileu kao i blizak idejama kubanske revolucije Fidela Castra, u knjizi o venecuelskome populističkome vođi Hugo Chávezu govori o ‘kaudiljizmu’ kao postdemokratskome metapolitičkome načinu upravljanja društvom u transformaciji. Pritom se razlikuje demokratski model, liberalni kao i neoliberalni, u okvirima predstavničke vlasti naroda južne hemisfere od onoga koji ima kulturnu pozadinu anglosaksonske liberalne tradicije. Za Ceresola postdemokratski poredak ‘vođe’, koji sjedinjuje moć tako što predstavlja glas i interese naroda, ne svjedoči nipošto o antidemokratskome načinu vladavine, nego upravo suprotno (Richter, 2006.: 30-31). Chávez kao paradigma latinoameričkoga novoga populističkoga vođe utjelovljuje stoga antikolonijalnu političku moć, koja se iskazuje demokratskim plebiscitom naroda. Dakako, bjelodano je da se ovaj opis stanja stvari u nestabilnim demokratskim poretcima Latinske Amerike u globalno doba nadovezuje na sve ono što je određivalo njezinu modernu povijest: vojne diktature, autoritarni socijalizam, legitimaciju diktature u ime potlačenoga naroda, hibridne poretke populizma od Pérona do Cháveza, ograničenu suverenost krhkih demokratskih poredaka u stalnoj opasnosti od američkoga ekonomsko-političkoga neokolonijalizma. Iako je navedeni pristup postdemokraciji krajnje teorijski nelegitiman, jer dovodi u pitanje ne samo formalnu nego i zbiljsku moć demokratske politike u rješavanju temeljnih pitanja ljudske slobode, pravednosti, jednakosti i bratstva, ne treba ga odbaciti s indignacijom zbog očigledne ideologijske jednostranosti. Postdemokracija kao političko stanje između (in-beetwen) ‘moderne demokracije’ i ‘kraja demokracije’ u oligarhijskome poretku neoliberalizma određena je upravo takvim ‘post-političkim’ skretanjima prema autoritarnim oblicima populizma. Razlika između europskog ‘vođe’ i latinoameričkoga caudilla, kojemu bi više mogao biti prispodobljen bjeloruski autokrat Lukašenko negoli demokratski desni populist Berlusconi, nije formalne naravi. Drugim riječima, razlika nije tek u formi političke vladavine, nego u uzrocima i posljedicama nastanka takvog autoritarnoga populizma. Tko zanemaruje povijesne činjenice o političkim revolucijama na tlu Latinske Amerike u 20. stoljeću kao težnje za socijalnom demokracijom (jednakost i pravednost) i suverenošću nacionalnih država iskrivljuje sliku o razlozima pravoga stanja političke nestabilnosti Latinske Amerike. Argumenti o kulturalnoj predodređnosti demokratskog poretka su, kao i teorije o kulturnome determinizmu, izvan vjerodostojne rasprave. Već smo podsjetili da je Alain Badiou s pravom kritički upozorio da je svaka nostalgija za republikanskim vrlinama demokracije nostalgija za starim nedemokratskim poretkom (ancien regime). Iza svake žalopojke za zlatnim dobom demokracije odzvanja credo tiranije. Ne postoje demokratski narodi u povijesti, kao što ne postoji vjera u demokraciju bez prosvijećenoga naroda i građana. Ali zato postoji demokratski ‘dogmatizam’ da je ono što u svojim ranim djelima američki politolog Robert A. Dahl naziva poliarhijom kao temeljnom formom moderne demokracije u masovnome društvu jedini mogući put kojim se sloboda uspinje do uzvišenoga vrha zajednice (Dahl, 2006.). Dogmatizam zapadnoga ‘demokrata’ ima istu težinu kao i skepticizam nezapadnjačkoga despota s obzirom na one Druge. U prvome slučaju isključuje se ‘ne-demokrate’, a u potonjem ‘slobodnjake’. Posrijedi je samo razlika u represivnoj toleranciji Drugoga. 3. Alternativa: sloboda ili jednakost? Uvjetno se može govoriti o dva ipak temeljna pristupa problemu postdemokracije sa svim uočenim razlikovnim određenjima. Prvi je onaj koji iz kulturalne kritike zapadnjačkoga društvenoga razvitka u doba global governance svjedoči o gubitku i iscrpljenosti demokratskoga potencijala i kvalitete za budućnost (Crouch, 2004.). Kulturni pesimizam nije ovdje tek vladajuće raspoloženje ‘duha vremena’ u oscilaciji između radikalne sumnje u smisao demokratskoga projekta u uvjetima neoimperijalnoga poretka globalizacije i neoliberalnoga razaranja društvenih veza i solidarnosti između društvenih klasa, koje još uvijek počivaju na materijalnome radu kao sredstvu egzistencije, s jedne strane, te pokušaja obnove nekovrsnih neugasivih demokratskih vrlina i ideala. U realističkoj tradiciji talijanske političke teorije, modernom demokracijom se stoga određuje politička participacija građana. Ona je u postdemokraciji nadomještena manipulativnim političkim diskursom ‘liberalnih oligarhija’ kao hibrida institucionalnoga poretka parlamentarne demokracije i izvanparlamentarnih aparata financijske moći (Zolo, 1992.). Drugi pristup, tome usuprot, naglašava da se u suvremenim demokracijama odvija igra institucionalne zatvorenosti elitarnoga tehnokratizma politike kao što je danas slučaj s Europskom Unijom, ali i protu-demokracija u kojoj subjekti/akteri civilnoga društva kao nikad prije omogućuju razvitak demokratskih praksi nadzora nad deliberativnim formama društvenoga konsenzusa. Drugim riječima, zagovornici ovoga pristupa tvrde da nije u krizi demokratski poredak kao takav, nego njegova institucionalna struktura parlamentarne demokracije s neoliberalnim načinom vođenja ekonomije, politike i kulture. Povjerenje u demokratsku moć u tom pogledu oscilira između zastupnika deliberativne i radikalne demokracije s obzirom na vjeru u povratak političkoga i politike u središte javnoga života (Habermas, 1998.; Mouffe, 2000., Rosanvallon, 2008.). Prvi pristup pokazuje granice legitimnosti demokratskoga poretka u doba nestanka nacije-države, a drugi ukazuje na moć racionalnoga konsenzusa ili, pak, agonalnoga pluralizma u tvorbi nadolazeće zajednice. Kako to obično biva, ono što se čini bitno suprotstavljenim u postavkama uvijek se pokazuje bliskim. Ekstremi se dodiruju na taj način da oba pristupa već u svojim početnim argumentima govore zapravo isto. Demokracija je u krizi stoga što su sam način uspostave demokratskoga poretka i njegove forme legitimnosti permanentno u stanju krize. Što se naziva formom i načinom vladavine u svoja dva modusa, pravno-političkome i ekonomsko-upravljačkome, kako je to pokazao Agamben, odnosi se na stanje u kojem sam način tvorbe zajednice u globalno doba ne samo da nije više demokratski kao takav, nego je riječ o gubitku onoga što čini temelj moderne demokracije – suverenosti. Nije stoga najveći teoretičar političkoga i politike s onu stranu liberalne tradicije, Carl Schmitt, gotovo čudovišnim povratkom u predmoderni svijet odredio politiku binarnim oprekama prijatelj-neprijatelj, a pitanje suverenosti kao moći učinio iznova temeljnim pitanjem političke vladavine s onu stranu dogme liberalne demokracije o slobodi pojedinca kao subjekta u mediju tržišnoga natjecanja (Schmitt, 1996.). Kada se suverenost ruši u krhotine prelazeći granice moderne nacionalne države, tada i demokratska legitimnost vladavine ‘naroda’ dolazi u pitanje. Krajnje zaoštreno: može li uopće biti demokracije bez moći vladavine nad onime što se još uvijek naziva ‘svijetom’ kao prostorom političkoga odlučivanja? U oba pristupa problemu postdemokracije bjelodana je posvemašnja nemoć suočenja s prazninom samoga područja djelovanja političkoga i njezinih ideologijskih strana u sporu između ‘depolitiziranja’ i ‘repolitiziranja’. Kao što je vidljivo u diskursu o postdemokraciji, neovisno je li riječ o postavkama Rancièra, Croucha, Rosanvallona i drugih, u središtu je analize nešto što uistinu s političkim i politikom naizgled nema bliske sveze. To nije ništa izvanjsko i ništa slučajno. Političko i politiku, kako ispravno upozorava Chantal Mouffe, valja razlikovati u skladu s Heideggerovim razlikovanjem onoga što pripada bitku (ontologijsko) i onoga što pripada biću (ontičko). Političko je uvjet mogućnosti bilo koje zbiljske demokratske politike. No, budući da je političko bez temelja, onda je samoizvjesno da se politika demokracije ne događa kao nastavak neke izvorne biti drugim, modernim sredstvima u beskonačnost, nego je nadolazeća demokracija svagda pitanje slobode kao očuvanja bitka zajednice. Posve je isključeno da bi se liberalna ideja individuuma mogla pojaviti u moderno doba politike ukoliko nije na djelu čin u kojem političko ne pripada tek suverenosti apsolutne države, već kolektivnome subjektu uspostave suverenosti uopće: demosu kao narodu. ‘Mi’ omogućuje ‘Ja’, ali ne u bilo kakvom kolektivističkome načinu apstraktne općenitosti. Subjekt političkoga je uvijek individualizirano tijelo Drugoga. Razlika tog koncepta i prelaska politike u logiku masovnoga pokreta proizlazi iz razlike koncepta autonomije subjekta i njegove suprotnosti u amorfnoj nerazlikovnosti mase. Kada, dakle, u diskursu postdemokracije iskrsava nestanak moći zajednice da nadzire proces politike kao demokratske moći slobode u svijetu, tada se nužno pojavljuje djelatnost nadomjestka/simulacije. Umjesto participacije građana u politici, susrećemo se s medijskom proizvodnjom politike. ‘Liberalna oligarhija’ i njezini subjekti/akteri kao manageri, celebrity-figure i pseudo-gurui nove ‘religije’ neoliberalnoga panekonomizma tvore začarani krug ove semiokracije bez značenja. U svojem čistom obliku on funkcionira kao pragmatična ideologija bez ‘ideologije’, bezdušna politika bez ‘politike’, besmislena kultura bez ‘kulture’. Nije tek riječ o gubitku navlastitosti političkoga i politike, nego, upravo paradoksalno, o gubitku navlastitosti ekonomskoga i ekonomije, kulturalnoga i kulture. Od iskona metafizički shvaćene povijesti političko i politika u Grka bilo je ono što je pripadno zajednici slobodnih ljudi kao građana/državljana. Sloboda nije bila shvaćena niti kao anarhija niti kao suvereno pravo vladara da uzurpira vlast nad zajednicom u obliku tiranije i oligarhije. Što je Habermas u svojem promišljanju krize legitimnosti kasnoga kapitalizma prepoznao simptomima ‘kržljanja demokracije’ samo je moderno očitovanje gubitka biti onoga političkoga i politike u cjelini odnosa. Kada politika ima svoje mjesto u središtu modernoga sklopa bitka, tada je život u zajednici između društvenih sila i državne politike moći u nekom stanju održivoga poretka sukladno idejama liberalne demokracije i društvenih korektiva djelovanja tržišnih načela tvorbe društva. Ideja socijalne demokracije nije ništa drugo negoli europski i američki model države/društva blagostanja (welfare state/society) od sredine 1950-1970ih godina. U tom razdoblju svjetske politike i ekonomije bilo je moguće stvoriti konsenzus oko temeljnih pitanja izgradnje ‘zajednice’ u uvjetima nastajućega postindustrijskoga društva. Kada je takav model društvenoga razvitka doveden u pitanje strukturalnom krizom kapitalizma početkom 1980-ih sve se počelo urušavati, gotovo svi postojeći podsustavi i sve postojeće ideje zapadnjačke civilizacije: multikulturalizam, tolerancija, socijalna jednakost, sloboda pojedinca, humanističko shvaćanje kulture. U najbrutalnijem iskazu moderne političke povijesti demokracije to je do savršenoga realističkoga predloška izrekla bivša britanska premijerka Lady Margaret Thatcher, paradigmatska političarka neoliberalizma: “There is no such thing as society”. Nadomjestak/simulacija određuje temeljni karakter samoga događaja liberalno-demokratske politike kao racionalnoga konsenzusa, a ravnodušnost spram spektakla stranačko-državne politike nadilazi ideologijsku razdiobu na konzervativce i liberale, desne i lijeve. Ravnodušnost nije ovdje samo prevladavajuće duhovno raspoloženje kasnomodernih zapadnjačkih društava, koje je francuski esejist i romanopisac Pascal Bruckner (1992.) nazvao ‘demokratskom melankolijom’. Ne nastaje ravnodušje samo od sebe bez nečega što mu ontologijsko-ontički prethodi. Svi dosadašnji ‘optimistički’ ili ‘pesimistički’ kulturalni pristupi razumijevanju duboke krize zapadnjačke, a to danas znači globalne politike, neupitno pretpostavljaju da je bit suvremenoga svijeta u tehnoznanstvenoj moći proizvodnje Novoga. Iza logike Novoga stoje sva vojno-politička i ekonomsko-kulturalna sredstva u svrhu ozbiljenja jednog jedinoga cilja – totalne moći znanja kao kapitala. Ono što Deleuze i Guattari (2010.) nazivaju nomadologijom ratnoga stroja, a koji društva-države umrežava u čudovišnu rizomatsku strukturu, bez početka i kraja, bez hijerarhija i bez središta, pogađa svojim učincima stanje politike bez ‘ideologije’ danas. Ravnodušnost spram politike u postdemokraciji proizlazi iz nemogućnosti zbiljske alternative. Tako je unaprijed jasno da alternativa ‘deliberativnoj demokraciji’ kao post-politici racionalnoga konsenzusa očigledno ne može biti tek neka vrsta agonalnoga pluralizma s radikalnim demokratskim ciljem nove participacije građana. Opreke racionalno i emocionalno nisu binarne opreke, kao što bi se to moglo na prvi pogled pomisliti. Razum i strasti naizgled su suprotstavljeni pojmovi politike ako se gleda sa stajališta tzv. racionalnoga izbora. Po tome bi svaka politika bila nalik partiji šaha. Druga strana istoga samo je preokrenuti racionalni izbor u vidu strastvene konfliktne pozadine interesa u pluralnome društvu. Cjelokupnu povijest metafizike Zapada određuje prevlast logičkoga, racionalnoga, strukturalnoga, utemeljenja. Zato emocionalno može biti samo i-racionalno, a politika koja se zasniva na emocijama nikad ne može biti legitimnom jer se univerzalnost zakona i ideja koje su utjelovljene u pravu ne može svesti na pitanje ‘i-racionalnoga disensusa’. Problem s deontologijskim shvaćanjem politike u svih teoretičara koji pripadaju krugu dekonstrukcije i pragmatizma jest kako misliti demokraciju bez mogućnosti utemeljenja zajednice ‘odozgo’, iz transcendentalnih ideja (Rodin, 2004.; Rodin, 2012.). Racionalnome konsenzusu može se, doduše, suprotstaviti agonalni pluralizam radikalne demokracije (Habermas vs. Mouffe). Mislim da to nije nikakva radikalna alternativa izlasku iz začaranoga kruga nemoći političkoga i politike, iako se naziva tim danas gotovo modnim pojmom iz revolucionarnoga virtualnoga muzeja nove postmoderne ljevice. Razlog je jednostavno u tome što je svaki put repolitizacije suvremenoga društva samo druga strana depolitizacije. Umjesto deliberativne demokracije parlamenta i medija imamo ‘radikalnu demokraciju’ postmoderne konfliktnosti unutar sfera civilnoga društva od ulice do interaktivne samoće korisnika društvenih mreža. O razmjeru problema svjedoči pokušaj francuskoga politologa Pierrea Rosanvallona (2008.) da konceptualni sukob zastupnika ‘racionalnoga konsenzusa’ u liberalnoj demokraciji i zagovornika ‘agonalnoga disensusa’ unutar radikalne demokracije građana kao sudionika prosvjeda u civilnome društvu razriješi pozivanjem na ono što je sam Aristotel u šestoj knjizi Politike odredio na sljedeći način. Demokracija je najbolja kada je poredak u kojem ne vlada demos, već samo demokratski izabrana elita. To je sustav u kojem pitanje religije i morala više nije središte političkoga sustava, a niže klase i slojevi mogu izabrati svoje političke vođe protiv mogućnosti da se poredak pretvori u aristokraciju. Za Rosanvallona je jasno da nismo na ‘kraju demokracije’. Nalazimo se u središtu preispitivanja njezina smisla i djelotvornosti, u samome vrtlogu transformacije ideje koja od Aristotela zahtijeva preslagivanje odnosa između slobode i jednakosti. Hibridni poredak između tzv. ‘neposredne’ i tzv. ‘virtualne’ demokracije nije stoga ništa drugo nego pokušaj da se pronađe zlatno klatno između dva ekstrema. Rješenje je, dakako, aristotelovsko, ali je učinak rješenja upravo suprotan – posvemašnja nemoć repolitizacije-depolitizacije kao alternative stanju demokratske entropije u doba global governance. Kada se neoliberalnome poretku globalnoga doba ne može suprotstaviti ništa osim njegova čudovišnoga dvojnika u hibridnome liku autokratskoga ratnoga stroja, gdje državni aparati moći sjedinjuju moć ‘liberalne oligarhije’ i partitokratski način upravljanja onim što je preostalo od društva, tada je stanje realnoga određeno pokoravanjem civilnoga društva u svim njegovim tzv. subverzivnim mogućnostima. Sindikalni su prosvjedi protiv privatizacije javnoga sektora unaprijed osuđeni na propast; studentski revolt protiv brutalne komercijalizacije visokoga obrazovanja u svijetu ostaje na razini utopije; antiglobalističke akcije protiv Svjetske banke i MMF-a kao predvodnika ekonomskoga “Novoga svjetskoga poretka” sve više predstavljaju kontrakulturalni festival performansa i “Muzeja revolucije”; akcija Occupy Wall Street postaje nemoćni čin borbe za opće, javno/zajedničko dobro protiv totalnoga stroja kognitivnoga kapitalizma. Sve nalikuje Zenonovoj aporiji o Ahileju i kornjači u doba postdemokracije, neoliberalizma i kasnoga kapitalizma. Ahilej predstavlja ‘bazu’ rada i društvenih subjekata/aktera u civilnome društvu, a kornjača je ‘nadgradnja’ – nomadologijski ratni stroj kapitalizma. Poput fraktala u mreži događaja taj se stroj razmješta iz jednoga prostora u drugi, mobilizirajući sve moguće resurse i političko-kulturalne strategije ideologijskoga djelovanja. Ahilej nikad ne može sustići kornjaču u poznatoj Zenonovoj aporiji. Problem nije u aporiji, nego u tome što se sama stvarnost čini aporetičkom. U bezizlaznome stanju narcizam i ravnodušnost spram Drugoga pojavljuju se neotklonjivim fenomenima suvremenoga medijskoga spektakla politike (Paić, 2012.b: 6-31). Vratimo se još jednom Aristotelovom ‘mudrom’ rješenju. Ono je istodobno etički partikularno i politički pragmatično. Usuprot Platonovu zahtjevu za visokim dosegom ideje dobra, koja se mora ozbiljiti u političkoj zajednici (politeia) kao jasan poredak razlikovanja ranga teorijskoga, praktičnoga i poietičkoga, što odjekuje i u shvaćanju hegelovsko-marksovske dijalektike s ključnim pojmom prevladavanja/dokidanja (Aufhebung), pri čemu se u Hegela teorijska praksa apsoluta shvaća autopoietičkim djelovanjem apsolutne znanosti, a u Marxa praktična teorija postaje proizvodnom snagom napretka bez kapitalističke sablasti ‘racionalnosti’ djelovanja u povijesti, bjelodano je da se nalazimo u vremenu hibridizacije. Sami identiteti nastali u kulturi miješanja i spajanja nespojivoga posve su hibridnoga karaktera. To se podjednako odnosi na odredbu suvremenih nacija, država, društava, politike uopće. Ništa više ne posjeduje ‘svoju’ vlastitost bez preuzimanja Drugoga i od Drugoga. Heteronomija subjekta nije otuda suprotnost autonomiji slobode. Posrijedi je paradoksalno djelovanje logike kompleksnosti i emergencije sustava, koji bitno mijenjaju tradicionalni poredak kategorija i pojmova metafizike i njezinih pozitivnih znanosti (Braidotti, 2010.: 211-228; Paić, 2009.: 7-67). Kada se to primijeni na mišljenje političkoga i politike danas, tada je očito da se razočaranje i nelagoda s demokracijom ponajprije prepoznaje u čudovišnome izopačenju smisla dviju temeljnih ideja demokracije – slobode i jednakosti. Nastanak ‘liberalne oligarhije’ u samome srcu zapadnjačke demokracije ne predstavlja samo eksces neoliberalnoga kapitalizma. Takva bi prosudba bila vulgarna kritika kapitalizma u ime kolektivistički shvaćene jednakosti u siromaštvu. Nekovrsni socijalistički egalitarizam siromaštva uvijek kao sablast stoji iza svake kritike neoliberalizma. Neporecivo je ipak ovo: oligarhija nije fatalnost kapitalizma u njegovome tehnoznanstvenome napretku društva. Posve suprotno, oligarhija je bolest ‘kržljanja’ demokracije. Ona se razvija kao ekstremni oblik unutarnje proturječnosti liberalne demokracije da jednakost potisne u sferu političke države kao ustavno-pravnu jednakost pred zakonom, a da slobodu pojedinca uspostavi jedinim načelom ekonomske jednakosti na tržištu u sferi građanskoga društva. Na taj način se događa da kategorije političkoga postaju moralno-pravne kategorije, a kategorije ekonomije i kulture političke kategorije. Posljedica neoliberalne doktrine, ideologije i politike jest upravo ono što je tako jasno i brutalno izrekla Lady Thatcher. Svi vi koji govorite o (civilnome) društvu, preostaje vam samo moralna utjeha i skupa pravna pomoć nakon što ste izbačeni iz igre u tom istom društvu koje sada funkcionira kao korporacija na tržištu. Umjesto političkih kategorija slobode i jednakosti, ono što je preostalo od društva svodi se na ekonomske i moralno-pravne kategorije profita, uspjeha, ulaganja i dobiti i, dakako, pada profita, neuspjeha, neučinkovitosti i propasti na tržištu. Nastanak ‘liberalne oligarhije’ nužan je i neizbježan proces razaranja demokratskoga poretka jer umjesto moralne čistoće uvodi u igru korupciju i nepotizam na svjetskoj razini djelovanja transnacionalnih korporacija, nacionalnih država i svih drugih subjekata/aktera globalno umreženih društava. Razdvajanje ‘naroda’ i ‘elite’ u tom procesu dovodi do đavoljega akta nejednake razmjene između liberalno shvaćene slobode i autokratski shvaćene jednakosti u hibridnim populističko-autoritarnim poretcima danas (Kina, Rusija, Brazil, Indija). U zamjenu za svetu slobodu tržišnih zakonitosti pod političkim plaštem totalne moći transnacionalnih korporacija, oligarhije nadilaze granice modernoga poretka nacija-država i umrežavaju se u poredak transverzalne moći global governance kao istinski subjekti/akteri i jedini pravi vladari u doba rizomatskoga kapitalizma novih imperija. Ono što Emmanuel Todd (2008.: 223) kaže o tom problemu na lokalnoj razini nacionalne države, valja samo uzdići na globalnu razinu da bi se dobilo upravo suprotno od njegove kritičke prosudbe: “Prava drama demokracije nije suprotnost između elite i mase, nego, naprotiv, između lucidnosti masa i sljepoće elita”. Zamjena položaja mase i elite pokazuje nam nešto što će imati dalekosežne posljedice za budućnost demokracije i nadolazeću zajednicu. Lucidne elite su prilagodljive svakom novom načinu djelovanja kapitalizma, jer su posljedica tehnoznanstvene logike u tvorbi društvenih odnosa. Zaslijepljene mase su ideologijski ostavljene na cjedilu. Što im preostaje svodi se samo na moralno-pravnu utjehu i skupu pomoć, te krhotine solidarnosti već odavno mrtve socijalne države. Nije, dakle, stvar u tome da društveni odnosi nastupaju apriorno prije tehnologije kao biti suvremenih znanosti. Moć demokracije postaje više od ‘pozitivne’ snage u povijesti. Ona je negativna moć rušenja nepravde i neistine, neslobode i nejednakosti u svijetu u kojem političko prethodi svakom mogućem praktičnome odnosu između ljudi tek onda kad je u pitanju bestemeljnost čina slobode. Nije slučajno za taj ne-utemeljujući paradoks demokracije važno uputiti na misao Emmanuela Lévinasa iz njegove etičke metafizike Drugoga kako je riječ o drukčijem činu ‘utemeljenja’ bitka s onu stranu bitka, o onome što se može nazvati an-arhijskim modelom mišljenja i djelovanja. Kada smo suočeni s čudovišnom moći logike nadomjestka/simulacije, kada političko i politika postaju nepolitičkim načinom opravdanja neslobode i nejednakosti uvijek u prvi plan dolaze moralno-pravna pitanja. To je pouzdani znak da se svijet pretvara u ‘pustinju managementa’. Oligarhijski poredak elita iza medijski fascinantnoga ekrana praznine određuje što je najčudovišnija struktura realnoga i tko u toj igri razmjene moći dobiva, a tko gubi. U doba postdemokracije postaje zastrašujuće što svatko sam uzima ‘pravdu’ u svoje ruke. Više nitko ne vjeruje u institucije demokratskoga poretka, koje i nadalje (ne) rade svoj posao. Posljednji subverzivni čin otpora postaje tako samo ono o čemu u jednoj pjesmi uzvišeno i gnjevno pjeva Bruce Springsteen, globalni demokratski ‘glas naroda’, kojeg svi, da ironija bude potpuna, nazivaju jednostavno – Boss. I've been knockin' on the door that holds a thorn I've been lookin' for the map that leads me home I’ve been stumblin' on good hearts turned to stone.Those good intentions have gone dry as boneWe take care of our ownWe take care of our ownWherever this flag's flownWe take care of our own Literatura Agamben, G. (2000.): Means Without End: Notes on Politics. Minneapolis/London: University of Minnesota Press Agamben, G. (2002.): Homo sacer: Die souveräne Macht und das Nackte Leben. Frankfurt a. M.: Suhrkamp Agamben, G. (2003.): Die kommenden Gemeinschaft, Berlin: Merve Agamben, G. (2011.): Introductory Note on the Concept of Democracy“, u: Agamben, G. et al.: Democracy in What State? New Directions in Critical Theory, New York: Columbia University Press, str.: 1-5 Archibugi, D. (2003.): Cosmopolitical Democracy, u: Archibugi, D. (ur.): Debating Cosmopolitics, London/New York: Verso, str.: 1-15 Badiou, A. (1998.): Abrégé de métapolitique, Pariz: Seuil Badiou, A. (2011.): The Democratic Amblem, u: Agamben, G. et al.: Democracy in What State? New Directions in Critical Theory, New York: Columbia University Press, str.: 6-15 Baudrillard, J. (2001.): Simulacija i zbilja, Zagreb: Jesenski i Turk Beck, U. (2006.): Macht und Gegenmacht im globalen Zeitalter: Neue weltpolitische Ökonomie, Frankfurt a. M.: Suhrkamp de Benoist, A. (2011.): The Problem of Democracy, Arktos Media Braidotti, R. (2010.): Elemental Complexity and Relational Vitallity: The Relevance of Nomadic Thought for Contemporary Science, u: Gaffney, P. (ur.): The Force of the Virtual: Deleuze, Science, and Philosophy, Minneapolis/London: University of Minnesota Press, str.: 211-228 Bruckner, P. (1992.): La mélancolie démocratique, Pariz: Seuil Castells, M. (2009.): Communication Power, Oxford/New York: Oxford University Press Critchley, S. (2004.): Introduction, u: Critchley, S. i Bernasconi, R. (ur.): The Cambridge Companion to Levinas, Cambridge: Cambridge University Press, str.: 1-32 Crouch, C. (2004.): Post-Democracy, Cambridge: Polity Press Dahl, A. R. (2006.): A Preface to Democratic Theory, Chicago: Chicago University Press Debord, G. (1999.): Društvo spektakla & Komentari društvu spektakla, Zagreb: Arkzin Debray, R. (2000.): Introduction a la médiologie, Pariz: P.U.F. Deleuze, G. (1992.): Postscript on the Societies of Control, October, 59, str.: 3-7 Deleuze, G. i Guattari, F. (1987.): A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia, Minneapolis/London: University of Minnesota Press Deleuze, G. i Guattari, F. (2010.): Nomadology: The War Machine, Seattle, WA: Vormwood Distributon Derrida, J. (2001.): On Cosmopolitanism and Forgiveness, London/New York: Routledge Derrida, J. (2006.): The Politics of Friendship, London/New York: Verso Eagleton, T. (1991.): Ideology, London/New York: Verso Eagleton, T. (2002.): Ideja kulture, Zagreb: Jesenski i Turk Fach, W. (2008.): Das Verschwinden der Politik, Frankfurt a. M.: Suhrkamp Foucault, M. (2008.): The Birth of Biopolitics (Lectures at the College the France), New York: Palgrave MacMillan Foucault, M. (2010.): Vladanje sobom i drugima: Predavanja na College de France (1982-1983), Zagreb: Antibarbarus Gauchet, M. (2007.): La démocratie d’une crise a l’autre, Pariz: Cecile Defaut Guéhenno, J.-M. (1994.): Das Ende der Demokratie, München: Artemis & Winkler Habermas, J. (1982.): Problemi legitimacije u kasnom kapitalizmu, Zagreb: Naprijed Habermas, J. (1998.): Die Postnationale Konstellation: Politische Essays, Frankfurt a. M.: Suhrkamp Jörke, D. ( 2005.): Auf dem Weg zur Postdemokratie, Leviathan, 33 (4): 482–491 Jörke, D. (2006.): Warum “Postdemokratie”, Forschungsjournal Neue soziale Bewegungen, 19 (4): 38-46 Kellner, D. (2003.): Media Culture, London/New York: Routledge Lasch, C. (1986.): Narcistička kultura: Američki život u doba smanjenih očekivanja, Zagreb: Naprijed Latour, B. (2012.): Tarde’s idea of quantification, u: Candea, M. (ur.): The Social After Gabriel Tarde: Debates and Assessment, London: Routledge, str.: 117-132 Levinas, E. (1996.): Basic Philosophical Writings, Bloomington/Indianapolis: Indiana University Press Lipovetsky, G. (1983.): L’ère du vide: Essais sur l’individualisme contemporain, Pariz: Gallimard Lyotard, J.-F. (1979.): La condition postmoderne, Pariz: Minuit McCormick, P. J. (2011.): Machiavellian Democracy, Cambridge: Cambridge University Press Milardović, A. (2012.): Proizvodnja pseudo događaja i simulacija demokracije, dostupno na: http://www.cpi.hr/ hr-14108_proizvodnja_pseudodogadaja_i_simulacija_demokracije.htm Mouffe, C. (2000.): The Democratic Paradox, London: Verso Mouffe, C. (2002.): Politics and Passions: The Stakes of Democracy, London: Centre for the Study of Democracy Mouffe, C. (2005.): The Return of the Political, London: Verso Nancy, J.-L. et al. (2010.): The Truth of Democracy (Just Ideas), Fordham: Fordham University Press Nancy, J.-L. (2011.): Finite and Infinite Democracy, u: Agamben, G. et al.: Democracy in What State? New Directions in Critical Theory, New York: University of Columbia Press, str.: 58-75 Offe, C. (2006.): Strukturprobleme des kapitalistischen Staates, Frankfurt a. M.: Campus Paić, Ž. (2005.): Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija, Zagreb: Antibarbarus Paić, Ž. (2006.): Moć nepokornosti: Intelektualac i biopolitika, Zagreb: Anibarbarus Paić, Ž. (2007.): Vrtoglavica u modi: Prema vizualnoj semiotici tijela, Zagreb: Altagama Paić, Ž. (2009.): Zaokret, Zagreb: Litteris Paić, Ž. (2011.): Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Zagreb: Litteris Paić, Ž. (2012.a): Doba medijalnoga neutraliziranja, u: Katunarić, D. (ur.): Carstvo medija, Zagreb: Litteris, str.: 49-86 Paić, Ž. (2012.b): Posljednja tajna spektakla, Tvrđa, 1-2: 6-31 Rancière, J. (1995.): La mesentente: Politique et la Philosophie, Pariz: Galilee Rancière, J. (2008.): Mržnja demokracije, Zagreb: Naklada Ljevak Rancière, J. (2010.): Dissensus: On Politics and Aesthetics, London/New York: Continuum Rawls, J. (2005.): Political Liberalism, New York: Columbia University Press Reich, R. (2008.): Supercapitalism: The Transformations of Business, Democracy, and Everyday life, London/New York: Vintage Richter, E. (2006.): Das Analysemuster der “Postdemokratie”: Konzeptionelle Probleme und strategische Funktionen, Neue Soziale Bewegungen Forschungsjournal, 4: 23-37 Rodin, D. (2004.): Predznaci postmoderne, Zagreb: Fakultet političkih znanosti Rodin D. (2012.): Poraz prosvjetiteljstva, Zagreb: Naklada Breza Rosanvallon, P. (2008.): Counter-Democracy: Politics in an Age of Distrust, Cambridge: Cambridge University Press Schmitt, C. (1996.): Der Begriff des politischen, Berlin: Dunckler & Humblot Senett, R. (1989.): Nestanak javnog čovjeka, Zagreb: Naprijed Sutlić, V. (1994.): Uvod u povijesno mišljenje: Hegel – Marx, Zagreb: Demetra Todd, E. (2008.): Apres la démocratie, Pariz: Gallimard Touraine, A. (2012.): Sociologie de l’Action: Pour une Sociologie des Mouvements Sociaux, Pariz: Elipses Marketing White, K. S. (1995.): Reason, Modernity and Democracy, u: White, K. S. (ur.): The Cambridge Companion to Habermas, Cambridge: Cambridge University Press, str.: 3-18 Winters, A. J. (2011.): Democracy and Oligarchy, The American Interest, 7 (2): 18-27 Wolin, S. (2001.): Tocqueville between Two Worlds: The Making of a Political and Theoretical Life, Princeton: Princeton University Press Zakaria, F. (2004.): The Future of Freedom: Illegitime Democracy at Home and Abroad, New York: W.W. Norton & Company Zolo, D. (1992.): Democracy and Complexity: A Realistic Approach, Princeton: Princeton University Press Žižek, S. (2006.): The Parallax View, London/New York: The MIT Press Žižek, S. (2011.): Living in the End Times, London/New York: Verso

June 6, 2025
Arhajsko vrijeme ljepote

Arhajsko vrijeme ljepote

Kada bi htjeli pronaći književni uvid u bit ljepote i njezina nestanka iz svijeta koji spaja sjaj stilske jednostavnosti kazivanja s filozofijski pojmovnom arhitektonikom jasne argumentacije možda bi to bio zapis Alberta Camusa ʺHelenino progonstvo“ iz 1948. godine objavljen u knjizi Ljeto. Svaka njegova rečenica priziva veličanstvenost prošlosti u Grka, taj nikad iščezli arché koji se vraća čovjekovoj taštoj samoljubivosti u Noći apsolutne destrukcije kao glas naratora u tragediji nudeći mogućnost spasa, iako znamo da ono tragično nije poput kršćanske soteriologije izbavljenje od propasti na kraju povijesti. Camus govori o progonstvu ljepote i to zauvijek iz svijeta. Govori jezikom koji oživljava i Helenu ugrabljenu od Trojanaca, i strašne Erinije i Nemezu. O ljepoti se ako ćemo pravo uistinu teško može govoriti jezikom. Umjesto njega postoji glazba, slikarstvo i kiparstvo, ono što na najbolji način obistinjuje Hegelov stav da je umjetnost osjetilno sijanje ideje. Jer govor i kazivanje o ljepoti već je uvijek zakašnjelo, kao i pjevanje o odbjeglim bogovima Helade u Hölderlinovim elegijama. Riječ nije ergon, već zvukovni odjek glasa u prirodi, pa je stoga za Grke pjesništvo u bitnome smislu bilo pjevanje rapsoda uz liru, a muza uz harfu. Pjevati se može samo o ljepoti koju se slavi i o njezinome tragičnome kraju. Što drugo čini Orfej negoli što uvijek zakašnjelo nastoji oživjeti Euridiku iz carstva mrtvih? Evo, kako to iskazuje sam Albert Camus. ʺSredozemlje ima svoju sunčanu tragiku koja je drugačija od tragike magli. Na moru, ponekih večeri, u podnožju planina, noć pada na savršenu krivulju malog zaljeva, i s tihih voda uzdiže se tada neka tjeskobna punoća. Na tim se mjestima može shvatiti da su Grci dosegli očaj samo ljepotom i onim što u njoj tišti. U toj pozlaćenoj nesreći tragedija doseže vrhunac. Naše je vrijeme, naprotiv, hranilo svoj očaj u ružnoći i grčevima. Zato bi Europa bila sramna da bol to ikada može biti. Mi smo prognali ljepotu, Grci su zbog nje zgrabili oružje.ʺ (Albert Camus, ‘Helenino progonstvo’, u: Ljeto, Odabrana djela, svezak prvi, Matica hrvatska, Zagreb, 1971., str. 158. S francuskoga prevela Višnja Machiedo.) Razlika između dviju tragika, ‘sunčane’ i one utonule u ‘maglu’ već je i sama nešto Unheimlich. Kad bih to htio približiti s pomoću filmske umjetnosti onda bi to bile dvije upečatljive slike. Prva je iz ostvarenja Michaela Cacoyannisa Ifigenija, a druga iz Bergmanova najznačajnijeg uratka Sedmi pečat. Naravno, razlika je i u tome što je prvi film ekranizacija grčke tragedije, a drugi alegorija o apokalipsi, umjetnosti i životu s prikazom kršćanskoga srednjovjekovlja. Između grčke apolonsko-dionizijske svetkovine u kojoj djevica kao najmlađa kćer kralja Agamemnona biva žrtvovana da bi grčka vojska dobila blagoslov bogova za povoljne vjetrove plovidbe za Troju i skandinavske sage o vitezu, kugi i Sudnjem danu razlika je gotovo nepremostiva. Ne samo zbog sunca i magle, već ponajprije otuda što ljepota za Grke označava božansku moć sijanja ideje dobra kao istine, jednakosti i pravednosti. Ljepota je imanentna polisu u kojem čovjek prebiva kao slobodni građanin i žrtvuje se za Ideju polisa, pa nije začudno zašto s Homerom imamo u Ilijadi istodobno dva osjećaja s kojima otpočinje povijest ‒ ponos i srdžbu, tymos. Grci su, doduše, zgrabili oružje da bi obranili čast Menelaja, brata kralja Agamemnona, kojemu je trojanski kraljević Paris ugrabio lijepu ženu Helenu. No, iza bitke za povratak ljepote stoji ponos i srdžba koji pokreću stvari naprijed i to kroz rat, polemos. U slučaju Bergmanova prikaza umornoga viteza koji se vraća iz Križarskih ratova na stjenovite obale Švedske kroz noć i maglu nije riječ o tragediji, koja je iščezla s krajem grčke paidaie, već o kršćanskome suočenju s istinom Sudnjega dana, pa Max von Sydow u svojoj najboljoj ulozi uopće ikada u svim filmovima igra šah sa Smrću. Kršćanstvo je, dakle, apokalipsa ljepote, svijet beskrajnih magli, i nada u vječni život pod Suncem, ali ljepota nije ništa drugo više negoli peta transcendentalija, pulchrum, u sv. Tome Akvinskoga i sv. Alberta Velikoga. U grčkome svijetu slobode i nužnosti ljepota pripada smislu bitka kao svetkovine smrtnika i besmrtnika, zemlje i neba, a u kršćanskome je ljepota postala ideal onoga što je uvijek odbjeglo i preneseno u svijet transcendencije. Kad je jednom ljepota postala Božja transcendentalija, svijet više nije odnos reda kao prirode, physis, i kaosa, već stalno očekivanje drugoga došašća Spasitelja koji će ovjekovječiti ljubav kao kršćansku nadu u blaženstvo besmrtne duše. Kad Camus pri kraju eseja-zapisa o progonstvu ljepote citira pisca Maloga princa Antoniea Saint-Exupéryja kako mrzi svoje razdoblje, onda to nije nikakva pohvala prohujalome vremenu čežnje za povratkom grčkih bogova, heroja, muza i nimfi u ovaj moderni svijet bodlerovskih crnih Venera i egzaltirane samoće prokletih umjetnika. Mržnja je samo negacija aposlutne ljubavi koja uvijek završava s očajem i tjeskobom, jer apsolut nije stvar ljubavne težnje i čežnje za skladom prirode i ljudskoga u svijetu, nego Ideja sinteze tehnologije i znanosti kao temelja racionalnoga odnosa spram svijeta. Mrziti svoje vrijeme nije ništa ekscesno, a niti ništa abnormalno. Čak ni tvorci neutronske bombe i proizvođači globalne Noći i Magle mrze posljedice realizacije svojih zamisli i bježe ko vrag od tamjana u svoje turističke oaze sreće i blaženstva, ali to više nisu grčki otoci, već indonezijski poput Balija. Svoje vrijeme valja obzirno prezirati i diviti mu se s distance. Samo je ono vremensku ekstazu aktualnosti dovelo do najvećeg stupnja duhovnoga paroksizma. Samo je ono istinsko vrijeme zaborava povijesti, te je u pravu Camus kad kaže i ovo. ʺSmisao povijesti sutrašnjice, na izvjestan način, nije onaj koji mislimo da jest. On počiva u borbi između stvaralaštva i inkvizicije. Unatoč cijeni koja će umjetnike koštati njihove prazne ruke, možemo se nadati njihovoj pobjedi. Još jednom će se filozofija mraka raspršiti nad blistavim morem. O, podnevna misao, trojanski rat se vodi daleko od bojnih polja! I ovaj put će se srušiti strašni zidovi modernoga grada da ‘duše vedre kao mir mora’, izruče Heleninu ljepotu.ʺ (str. 162) Ljepota je temeljni pojam filozofijske discipline koju nazivamo od 18. stoljeća estetikom, a nitko je nije uzdigao nikad bolje od Kanta u njegovoj Kritici moći suđenja (Kritik der Urteilskraft), unatoč tragu racionalizma koji poput duhovne aure kruži oko njegova groba u Königsbergu, i to na taj način što ju je odredio kao svrhovitost bez svrhe. Baš tako, sve u ovome svijetu ima neke svrhe, neki svoj skriveni ili objavljeni telos, sve nečemu služi, ima svoju korist, sredstvo je za neku drugu svrhu, metafizički kazano ima svoj uzrok i svoju posljedicu. Samo ljepota to nema. Zašto? Zato što ljepota nije Ideja poput Istine i Dobra, već ona čudovišno neodredljiva osjetilnost koju dosežemo osjećajem iskazanim s onu stranu jezika, osjećajem divljenja i patosa, katarze i čistoga užitka u življenju kao epifaniji smisla. Tu smo kratko i svjedoci smo te neizrecivosti ovog svijeta, koji takav-kakav je, jest nesvodivo naš i kad je Noć i Magla, te u sjećanju na arhajsko vrijeme kad je na Sredozemlju još postojala sunčana tragika. O ljepoti ništa ne govori dostojanstvenije od Sunca i njegovih sjena. Ljudska mjera potrebuje ljepotu u svakome trenutku života. Sve drugo samo je utjeha čovjeka za ljetom i njegovim blistavim sjajem vječnosti.

June 5, 2025
Karnevaliziranje svijeta u slikama

Karnevaliziranje svijeta u slikama

Korelacije između dvije najvažnije umjetničke figure manirizma 16. stoljeća i nadrealizma 20. stoljeća kao što su to Giuseppe Arcimboldo i Salvador Dalí uspostavljaju svemoć onoga što nije slikarska, već kraljevska književna figura. Naravno, riječ je o metafori. U drugome dijelu svoje nezaobilazne teorijske knjige o tom problemu Gustav René Hocke autoritativno, manirom refleksivnoga znalca, iskazuje kako je metafora ʺkraljica figura riječi, najduhovitija i najoštroumnija, najdivnija i najplodnija. (…) Najviši cilj poezije André Breton definira na isti način kao i Tesauro: ‘Usporediti dvije stvari koje su uzajamno krajnje udaljene ili – posve druga metoda ‒ suprotstaviti ih na iznenađujući način.’ (…) Sinonim za metaforu postaje mahnitost. Pjesnik, matematičar i luđak imaju za Tesaura nešto zajedničko.ʺ (Gustav René Hocke, Manirizam u književnosti – Alkemija jezika i ezoterično umijeće kombiniranja, Cekade, Zagreb, 1984., str. 62 i 64. S njemačkoga preveo Ante Stamać) Drugi dio Hockeove knjige naslovljen je simptomatično „Svijet u slikamaʺ. Bilo bi neprimjereno ipak tvrditi da je jezik metafore u ontologijskome smislu onaj koji prethodi slici. Na taj bi se način i Arcimboldo i Dalí sveli na „ilustratore“ ideje kao metafore, jer je to dobro poznato ne samo Wittgensteinu, već i Jean-Luc Godardu, da nam se svijet ne pokazuje nikad izravno. Uvijek smo u posredovanjima, bez obzira služimo li se riječju ili slikom. Postoji i ono treće i danas presudno sredstvo mišljenja koje nadilazi povijesnu moć jezika i slike. Posrijedi je broj kao simboličko posredovanje mišljenja kao konstrukcije i svijeta kao konstelacije odnosa između ideja i fenomena. Dvije metode o kojima Hocke govori kad uzdiže moć metafore u manirizmu su usporedba onog što je naizgled neusporedivo i njihovo suprotstavljanje. Metafora, dakle, spaja nespojivo samo onda kad je svijet u slikama postao prostor-vrijeme vladavine mahnitosti pjesnika, matematičara i luđaka. Takav je svijet u svojoj biti ništa drugo negoli zrcalo u kojem se pojavljuju izokrenute stvari kao simboli onoga što više ne postoji u svijetu, već je relikt nekog odavno iščezloga svijeta. Paradoks je, dakle, ovaj. Da bi se uopće moglo govoriti o manirizmu kao umjetničkome stilu koji je obilježio 16. i 17. stoljeće i to kao neželjeno dijete barokne težnje za prestabiliranom harmonijom svemira i ljudskoga duhovnoga umijeća eksperimenta i kombinatorike, bilo je gotovo nužno da se u okružju nadrealističkoga pokreta uspostavi Moć metafore i alegorije u estetskome smislu. Bilo je nužno da se Dalí uznese do one točke stvaralačke sublimacije koja proizvodi učinak stvaranja svojih dalekih slikarskih prethodnika. Tu sam na strani Borgesa. Dalí je, dakle, porodio Arcimbolda, a ne kako bi to bilo ‘zdravorazumski’ logično autor fantastičnih portreta komponiranih od cvijeća, voća, povrća, grana, lišća autora Paranoidno-kritičke samoće i Geopolitičkoga djeteta koji gleda rođenje novoga čovjeka. Mi, koji iz položaja posthistorijske refleksivne svijesti živimo od konceptualnih igara i tvorbe povijesti kao muzealiziranoga događaja napretka i razvitka ‘krika i bijesa’ historije, ne činimo ništa drugo negoli što pokušavamo ovu fragilnu suvremenost po svaku cijenu odrezati od onog što joj je idejno i stilski prethodilo. Što mislim o Arcimboldu kao polivalentnom umjetniku, majstoru kostimografije i portreta s tim pretjeranostima i grotesknim „dodacima“ na glavama okrunjenih i neokrunjenih vladara? To je sinkretička, eklektička i hibridna mahnitost pjesnika, matematičara i luđaka. Nije stoga uopće teško dospjeti do scientiae analogiae i kazati da je s njime otpočela postmoderna citatnost i alegoričnost, ironiziranje i karnevaliziranje svijeta u slikama. Otpočelo je doba u kojem slika postaje matrica svih eksperimenata s metaforom naprosto stoga što je ključna riječ manirizma ‒ perverzija. Ništa nije tako kao što jest i sve postaje metafora za nešto drugo čega više nema. Taj efekt izobličenja i izokrenutosti događa se upravo tako što mu je podloga i platforma za sve mahnitosti ove alkemijske i ezoterične kombinatorike ideja ideal ljepote, ono kanonsko uspostavljanje renesansnoga duha obnove antike uz pomoć tehničkoga izuma perspektive i naturaliziranja mitološke svijesti. Drugim riječima, bez matematike i anatomije prirode kao ljudske prirode ne postoji mogućnost da se svijet u slikama preobrazi u svoju perverznu verziju simulakruma ljepote. Ta sličnost s izvornikom u ovoj mahnitoj igri jezika, slike i broja postaje iluzija ljepote koja poružnjuje, biva izložena propadanju tjelesnoga obličja i stoga se kao jedina mogućnost sublimacije nudi začaravanje svijeta kao estetičkoga laboratorija ništavila. Dalí je stvorio najznačajnije slike nadrealizma polazeći upravo od ove ontologijske perverzije, u kojoj udaljeni svjetovi komuniciraju s pomoću metafore kao alegorije. No, ne postoji nikakav novi hermetični kôd njegova slikarstva, niti ga se može naći u njegovu sjajnome romanu Nosorog iz 1956. godine kao simbola geometrije i nevinosti. Ništa izvan ove začaravajuće matrice perverzne ljepote, koja više nije ideja u sklopu srednjovjekovnih transendentalija jednoga (unum), dobrog (bonum), istinitoga (verum) i bića (ens), ne postoji drugo osim osamostaljene ljepote (pulchrum). I zbog toga je svijet postao slikom vlastite dekadencije u zrcalu mahnitosti upravo onog čudovišnog događaja koji je prvi najavio baš Dalí svojom slikom iz 1943. godine. Slika naslovljena Geopolitičko dijete gleda rođenje novoga čovjeka istinsko je remek-djelo manirizma kao nadrealizma upravo zato što je njezin konceptualni okvir djelo ontologijske perverzije. Ono što se ponovno rađa nije tek monstrum užasa i nuklearnoga misticizma, već mogućnost nastanka novoga iz duha velike umjetnosti. Ono spasonosno ima boje zemlje i zraka, ima sinkretičko-eklektičko-hibridne znakove spoja nespojivoga, religiozne nade i estetičke mahnitosti s kojom svijet poprima obrise onih figura koje u nadolazećem vremenu ostaju simboličnim misterijem ljepote i smisla života. Na ovoj su slici majka i dijete te jaje iz čije ljuske izlazi novi čovjek sve drugo a ne geopolitički užas razaranja. Slike prethode jeziku, a broj alkemijskome umijeću spravljanja života iz epruvete. Ono što preostaje unatoč stalnome zahtjevu za izgonom iz ovog svijeta peta je skolastička transcendentalija, ona bez koje sv. Toma Akvinski ne bi mogao dospjeti do sinteze Boga i ljudskoga dostojanstva u mišljenju i vjeri, a Arcimboldo i Dalí do savršenstva figuralne metafizike razobličenja svih stvari ‒ ljepota. Pulchrum est quod visum placet.

June 4, 2025
Otvorenost druge povijesti?

Otvorenost druge povijesti?

Žarko, kao svjedok događanja u hrvatskoj filozofiji i kulturi zadnjih desetljeća,. kako bi ih okarakterizirao? Devedesetih godina 20. stoljeća hrvatska filozofija i kultura bile su zatočenicima političke konzervativne revolucije u znaku obnove tzv. tradicionalnih nacionalnih vrijednosti. Rezultat te »duhovne obnove« bio je srozavanje intelektualne razine kompetentnoga dijaloga sa svijetom. Povratak u prošlost u postmoderno doba uvijek završava s fundamentalizmom. Izgradnja identiteta iz takve filozofije i kulture imao je za posljedicu karikaturalno shvaćanje europskog duhovnoga horizonta kao neohistoricističkog kiča. Posljednje desetljeće stanje se normaliziralo. Postoje različite orijentacije u filozofiji već na razini fakulteta na kojima se predaje filozofija (Filiozofski fakultet, Hrvatski studiji, Katoličko-bogoslovni fakultet, Filozofski fakultet Družbe Isusove, svi u Zagrebu, te Filozofski fakultet u Rijeci, Zadru, Splitu i Osijeku). Također postoji i snažna alternativna teorijska scena u Zagrebu u okružju djelovanja multimedijalnog Insttituta (MaMa). To je izvaninstitucionalno središte različitih neomarksističkih, anarhističkih, aktivističkih teorijskih inicijativa i pokreta, dok je akademska filozofija u Hrvatskoj i njoj pripadne koncepcije kulture usmjerena na bioetiku, analitičku filozofiju, poststrukturalizam, kulturalne studije (cultural studies), novu fenomenologiju, antropologiju. Filozofija nije tek ogledalom razvitka hrvatskoga društva i njegovih trauma i nada. Ona je ili specijalizirani akademski diskurs posjednika posebnih kompetencija u društvu i kulturi ili čuvar riznice tradicije koju neodgodivo treba osloboditi ideologijsko-političkog zagrljaja. Mogao bih parafrazom kazati u skladu s temeljnim idejama Lyotardove filozofije – na djelu je postmoderno stanje u stanju mirovanja. Budući da sam dijelom i sam sudjelovao u premještanju filozofije i kulture iz okamenjenih institucionalnih središta i djelatnosti spram novih glasova i nove orijentacije u dvadeset godina otkako je utemeljen časopis za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti Tvrđa, stanje bih mogao dodatno opisati i kao decentrirani sklop kulture otvorenosti spram Drugoga. Što se dogodilo simboličkim padom Berlinskoga zidu? Pad Berlinskoga zida bio je simbolički trenutak ulaska u postpovijesno stanje. Pritom treba razlikovati pojam stanja (condition) od situacije (situation). Stanje je svjetsko-povijesno podudaranje ideje i zbilje globalnoga poretka kao jedinstvenog prostora ekonomije, politike i kulture u vremenu totalne mobilizacije kapitala s onu stranu svih postojećih granica nacije-države. To je sklop uniformnosti i homogenosti koji funkcionira, paradoksalno, samo entropijski. Poredak se obnavlja u stalnim krizama koje sam sustavno proizviodi. Najnovija svjetska financijska kriza samo je po izvanjskim učincima usporediva s onom koja se dogodila koncem 20-ih i početkom 30-ih godina 20. stoljeća. Ne postoji više jedno jedinstveno središte. U takvom stanju kaotične složenosti globalnoga svijeta jedina još preostala svrha je stabilnost u promjeni, kako kaže Heidegger u protokolu Vier Seminare (V. Klostermann, Frankfurt/M, 1977.), znanstveno-tehničke produkcije »svijeta« kao objekata/stvari. Za razliku od onoga što nazivamo stanjem, pojam situacije pretpostavlja mogućnost nadolaska događaja promjene stanja. Stanje je aktualitet bez dimenzije budućnosti, a situacija mogućnost događaja nadolazećega koje radikalno prekida s tiranijom aktualiteta. Situacija uvijek ima dimenziju neizvjesnosti, realne mogućnosti obrata postojećega stanja koje se u doba globalizacije s njezinom političko-ekonomsko-kulturalnom ideologijom neoliberalizma shvaća »prirodnim« poretkom društvenih odnosa i »nužnošću« realizacije svjetske povijesti kao vladavine slobode. Stanje možemo odrediti s pomoću Foucaultova pojma biopolitike. To je samoregulacija života unutar nadzorno-disciplinarnoga sklopa države, društva i kulture kao suverene moći u doba dokidanja suverenosti nacionalne države. Paradoks je, dakle, u tome, što je totalitarni poredak komunizma srušen s pomoću ideje individualne slobode građanina u njegovoj težnji za posjedovanjem dotad uskraćenih stvari iz područja potrošačke kulture liberalnog kapitalizma. Sloboda je uvjet mogućnosti njezina gubitka u objektiviranom svjetu stvari. Nužnost objektiviranja slobode u stvarima iziskuje privatno vlasništvo. Ali simboličlki čin slobode u rušenju Berlinskoga zida bio je i istodobno i realni početak totalne nelagode slobode pretvorene u apstraktni znak razmjene gologa života za ništavnost izbora tzv. stila života u ekstazi globalnoga materijalizma potrošačkoga kapitalizma. Kraj realnoga socijalizma 1989. godine i njegove ideologije koju vulgarno nazivamo komunizmom bio je doista epohalan događaj. Jedno je ideologija komunizma, a drugo Marxova ideja komunizma kao kraja povijesti u značenju preokretanja Hegelove konstruktivne dijalektike povijesti. Epohalan događaj kraja ideologije komunizma označava rušenje dugovjekog totalitarnoga koncepta dokidanja građanskoga društva i liberalno-demokratske države u 20. stoljeću. Problem je u tome što je postpovijesno stanje nešto krajnje čudovišno u svojoj pojavnoj formi razvitka znanosti, tehnologije, novih medija i komunikacije bez ideologijsko-političkih granica. Čudovišnost proizlazi otuda što su sve alternative postojećem globalnome poretku svijeta nevjerodostojne »male utopije«. U svojoj knjizi Zaokret (Litteris, Zagreb, 2009.) pokazujem da je rezultat kraja globalizacije u tome što neoliberalnome kapitalizmu danas više nije potrebna nikakva politička ideologija »slobode« u tradicionalnome shvaćanju ljudskih prava i humanizma. Čudovišni biopolitički stroj funkcionira politički hibridno u smjeru novih autoritarnih poredaka. O tome svjedoči uspon Kine, Rusije i Indije u globaliziranoj ekonomiji-svijetu. To je post-povijesno stanje nakon pada komunizma. Sve se svodi na igru svjetske volje za moć iza koje nema više nikakve iluzije istine i vrijednosti. U časopisima Tvrđa i Europski Glasnik zajedno s Draženom Katunarićem pokušavaš očuvati i uzdići europski duhovni horizont. Koje se mu prave granice? Kako bi ih opisao? Granice su europskoga duhovnoga horizonta odavno postale fluidnim granicama svjetsko-povijesnoga horizonta ideja, a osobito u 20. stoljeću. Taj metafizički pojam duhovnoga horizonta, prisutan u fenomenologiji Husserla i Heideggerovom mišljenju, ima uzvišeni ton nepokornosti pred preobrazbom svega što jest u kulturne vrijednosti. Skrivene granice Europe su upravo tamo gdje se otvara mogućnost istinskoga dijaloga između filozofije, religije i umjetnosti u suvremenom svijetu. Znanost u svojem biokulturalnome generiranju života s pomoću nove tehnologije učinila je nešto najradikalnije ikad u dosadašnjoj povijesti. Dokinula je razlikovanje čovjeka, životinje i stroja u eksperimentiranju s prrodom. Život je postao artificijelnom konstrukcijom kao što su mediji od svoje instrumentalne funkcije prenosnika informacija postali uvjet mogućnosti konstrukcije svijeta kao mreže aktera. Europu u smislu duhovnoga horizonta stoga ne određuje ni njezina globalizirana ekonomija, ali ni nemoćna politika stvaranja (kon)federalnoga imperija slobode. Europa zakazuje u tom procesu zbog zakašnjenja u svojem transpolitičkome smjeru korektiva tvrdoj američkoj politici aposlutnoga hegemona moći u suvremenom svijetu. Realno gledano, Europa nije politički nemoćna zato što nije konstituirana iz ideje političkoga državljanstva bez kulturnih razlika kao Amerika, nego stoga što je rezultat proširenja ekonomske logike modernizacije nakon strahotnoga iskustva s dva modela totalitarnih poredaka (fašizmom/nacizmom i komunizmomI) spram bivših kolonijalnih prostora i spram svoje istočne periferije. Habermas i Derrida su 2003. u svojem zahtjevu za novom Europom bez napasti posezanja za novom kolonijalnom moći otvorili glavno pitanje njezine moći i nemoći političkoga samoodređenja: pitanje identiteta u sferi duhovne konstrukcije ideja slobode, pravednosti i jednakosti. Što preostaje Europi u neprestanom skrivenom sukobu s Amerikom nije drugo do pokušaj da se iznova utemelji u nečemu što je njezina krhka sudbina, da se poslužim riječju koja izaziva metafizičke spekulacije iz filozofije života. To krhko nasljeđe i jedina obvezujuća bit u doba bez biti, kad je sve postalo biopolitički i biotehnologijski nadomjestivo, nije religijska obnova kršćanstva kao odgovor na ideologijske fundamentalizme islama u kojima se kultura poistovjećuje s kolektivnim identitetom nacije i religije, već fillozofija i umjetnost u tvorbi novoga identiteta svijeta bez granica. Granice duhovnoga horizonta Europe su skrivene u epohalnoj mijeni modernoga svijeta u globalni poredak istovjetnosti znanosti i kulture. Moderna je europski projekt uspostave uma u bestemeljnome temelju svijeta koji je dovršen krizom uma i rušenjem svih dotad važećih transcendentalnih načela. Otvorenost spram Drugoga sada utemeljuje novi identitet Europe. Filozofija poritom nije više spekulativna filozofija, a umjetnost pukom simboličkom konstrukcijom nihilistički ispražnjenoga svijeta. Na tragu Heideggera i Derridae, na tragu Pessoe i umjetnosti slikovnoga zaokreta (iconic turn) u svim oblicima suvremene umjetnosti, preostaje nam još jedino pokušati očuvati taj horizont slobode i istine-u-djelu od fatalnih strategija Gleichschaltunga svega pod krinkom bezuvjetnoga napretka i masovnoga društva znanja. Europski duhovni horizont danas je jedina istinska utopija i događaj obrane duha u humanističkim znanostima, umjetnostima i životu. Sve drugo je ressentiment bez subjekta prevladavanja opsadnoga stanja krize. Koji autori su ti posebno važni u promišljanima? Marx, Nietzsche, Heidegger, Derrida, Lyotard, Baudrillard, Deleuze, Sloterdijk. Misliti suvremeno postpovijesno stanje i situaciju nadolazećeg događaja iziskuje napustiti strogu pripadnost nekoj jednoznačnoj filozofijskoj orijentaciji poput fenomenologije, hermeneutike, dekonstrukcije, postmarksizma ili pak poststrukturalizma. Ali to nipošto ne znači biti osuđen na eklekticizam. Otklanjam taj prigovor zato što smatram da mišljenje na stvar složenosti i paradoksalnosti suvremenoga svijeta (znanosti, tehnologije, umjetnosti, religije, života) sámo smjera onome nadolazećem s onu stranu svakog metafizički disciplinarno određenoga područja. Kao što kaže Hölderlin u Mnemosyne: »Znakovi smo bez značenja i jezik gotovo izgubismo u tuđini«. Dijalog s navedenim misliocima nužan je za razumijevanje novoga horizonta »svijeta« kojemu značenje podaruju broj (komunikacija), slika (vizualnost) i riječ (tekst). To je digitalno ili tehničko-tehnološki konstruirani svijet telematske prisutnosti. On je čudovišno transparentan, slikovno fascinantan, gdje je svako novo biće istodobno tijelo/slika i tijelo/riječ. Jezik mišljenja o kojem je riječ zahtijeva neku vrstu posebne fenomenologijske redukcije. Svijet o kojem govorim nije »svijet«, kultura nije »kultura«, a čovjek nije »čovjek«. Ne pomažu više okreti spram prošlosti da bi nam bilo sigurnije i jasnije što se to događa u svijetu totalne mobilizacije svega. Živimo u doba apokalipse bez apokalipse (Derrida). Novi jezik za novi »svijet« tek trebamo izgraditi. U središtu tvojih razmišljanja je preobrazba pojma kulture, što ga je uspostavila, ali i preinačila postmoderna. Kakvo značenje možemo danas izvesti za pojam kulture u uvjetima globalizacije? Suvremene interdisciplinarne teorije globalizacije suočile su se već od samog početka bavljenjem tom „megaidejom“ s očiglednim poteškoćama. Uvjetno razlikovanje pristupa tradicionalno raščlanjenih društvenih i humanističkih znanosti na kraju 20. stoljeća došlo je u kušnju. Globalizacija je iziskivala korak izvan strogo omeđenog predmetnoga područja. Sociologija, ekonomske analize globalizacije, politologija i sve brojnije studije promjene smisla i značenja kulture u globalno doba u svojem znanstvenom pristupu tom fenomenu željele su otvoriti mogućnost promišljanja zaokreta paradigme društva, politike i kulture. O kakvom se zaokretu (turn) tu radi dostatno svjedoči karijera nedavno uspostavljene akademske postdiscipline vizualne kulture/studija izvan anglosaksonskoga područja. U Njemačkoj je početkom 21. stoljeća konačno napuštena neokantovska dioba na društvene i duhovne (humanističke) znanosti u korist kulturalnih znanosti. Time nije samo promijenjena cijela paradigma od Kanta i Hegela s vodećim pojmovima spekulativno-dijalektičke filozofije poput uma, duha i apsoluta. Štoviše, time se na novi način razmatra procesualno konstruiranje kulture. U tročlanome jedinstvu kao performativno-pragmatičko-semiotičke prakse stvaranja novih identiteta kultura preuzima smisao identiteta čovjeka. Identitet je ključna riječ teorija globalizacije. Preobrazba identiteta kreće se od socijalnoga, političkoga do kulturalnoga polja djelovanja. Što znači da se kultura u novome značenju konstruira kao performativno-pragmatičko-semiotički sklop? Ništa drugo negoli to da je kultura izgubila „uzvišeno“ značenje socijaliziranoga duha. Takav se koncept održao nakon neokantovskoga konstituiranja filozofije kulture i duhovnih znanosti (Geisteswissenschaften). Kultura je izgubila značenje moralnoga postulata i vrijednosti, s jedne, filozofijske strane, a s druge, sociologijske, dobila je nešto naizgled iznimno. U doba postmodernoga kulturalnoga zaokreta (postmodern cultural turn) od 70-ih godina 20. stoljeća kultura se više ne razmatra samo kao podsustav šireg društvenoga sustava, nego kao autonomno područje vlastite logike smisla. Kultura kao tekst i slika preuzima primat u društvenim istraživanjima. Tome je razlog nastanak pluralnoga svijeta društvenih odnosa u postindustrijskim društvima Zapada. Znakovi identiteta čovjeka kao složenoga i pluralnoga bića u njegovu performativnome i pragmatičkome određenju tvore složenu semiotiku kulture. S pomakom ishodišta spram praznoga središta kulture, društvo u globalno doba kulturalno je određeno s pomoću izvedbe u prostoru, učinka pragmatičke koristi kao racionalnoga izbora (rational choice), te, naposljetku, kao struktura odnosa između označitelja, označenoga i znaka u svim sferama suvremene konstrukcije društva. Pojednostavljeno rečeno, kultura je u prethodnoj paradigmi moderne konstitucije društva bila statičkom kategorijom. U postmoderno i globalno doba ona je postala (vizualnom) konstrukcijom i stoga je dinamička kategorija. Isto vrijedi i za suvremenu ekonomiju i politiku. Razlika između socijalne konstitucije kulture i kulturalne konstrukcije društvenoga odlučuje o karakteru promjene paradigme. Dok je prije kultura imala značenje svrhe društvenoga razvitka, u globalno je doba ona postala sredstvom nove ideologije neoliberalnoga kapitalizma. Obrat je još uvijek samo u tome što se kultura repolitizira na različite načine. Ona postaje sredstvom/svrhom konstrukcije novih identiteta nacije, partikularne društvene skupine, subkulturnoga životnoga stila. Postoje tri fundamentalna koncepta kulture od novoga vijeka do danas. To su: (1) humanističko-prosvjetiteljski koncept usavršavanja čovječnosti putem umjetnosti, religije, filozofije i znanosti; (2) antropologijski koncept u kojem se kultura shvaća kao obuhvatni svijet života određene društvene skupine na ograničenom prostoru teritorijalne suverenosti u moderno doba; (3) semiotički koncept kulture kao znaka identiteta koji se artikulira u povijesti diskursa, teksta i vizualno oblikovane društvene stvarnosti. Prvi koncept počiva na etički zasnovanom pojmu vrijednosti, drugi na pojmu identiteta (individualnom i kolektivnome), a treći pak na pojmu slobode izbora životnoga stila (lifestyle). Povijesno i strukturalno sva se tri koncepta kulture prožimaju u globalno doba kao načini reprezentacije društvene konstrukcije zbilje. Sama zbilja više nije transcendentalno zajamčena. Ona se ne odnosi na univerzalno polje djelovanja subjekata/aktera u koje oni upisuju, govoreći terminologijom sociologa Pierrea Bourdieua, svoj akumulirani simbolički i kulturni kapital. Posve suprotno, zbilja je izazov neprestane životne konstrukcije svijeta. Postglobalna je kultura bitno novi biopolitički sklop. U njemu čovjek više ne funkcionira kao subjekt ili akter događaja iz volje za promjenom okolnoga svijeta, nego kao subjekt/akter jedne nove kompleksne situacije. Kultura se u tom biopolitičkome sklopu pokazuje novom granicom između prirode i društvenoga bitka. Imaginarno, simbolički i realno kultura je u globalno doba postala zatvoreni krug značenja samih znakova globalnoga kapitalizma i njegova mogućega prevladavanja. I kad se uvjetno još razlikuju mediji, informacije i komunikacije od tradicionalnoga polja djelovanja kulture, to je samo iz diskurzivne navike, kao što i korištenje pojmovlja poput društvene strukture i razvitka pripada zastarjelom imaginariju sociologije moderne, a ne realnome svijetu globalnosti s njegovim mrežama, atraktorima i kompleksnim okolinama. S krajem globalizacije morali bismo promisliti što uopće nakon kulture kakvu smo poznavali i s kakvom smo tragali za novim svjetovima smisla. Kultura očigledno više nije alternativa globalizaciji, jer je sama postala njezin nadomjesni moćni biopolitički stroj. Stoga je nužnost zaokreta (turn) istodobno i nužnost da se ideologijskom sklopu neoliberalne globalizacije oduzme pravo da svijet usmjerava u jednom jedinome smjeru „mahnitosti bez utjehe“. Kultura u novome zaokretu ne znači povratak nestalom horizontu humanizma novoga vijeka, već ulazak u kompleksne strukture života. Zaokret spram slike (visual–iconic), prostora (space), tijela (corporeal) u medijski konstruiranome svijetu događaja označava metamorfozu kulture i dosezanje njezina novog horizonta, a ne nestanka iz svijeta. Fenomen estetizacije svijeta je promijenio status estetike, koja već dugo vremena nije usputna filozofska disciplina, već je u procesima medijalizacije osjećaja i doživljaja ponovno postala »teorija spoznaje“? No, što zapravo uopće spoznajemo? Estetizacija svijeta je više od procesa postajanja svijeta slikom ili novim pojmom cjelovitoga umjetničkoga djela (Gesamtkunstwerk). Kad u jedniom razgovoru francuski postmoderni filozof Paul Virilio kaže da je nadzvučni zrakoplov Concorde »ljepši« negoli Cézanneova slika planine St. Victoire, tada znamo da je to samo radikalizacija Marinettijeve postavke iz Manifesta futurizma o Niki sa Samotrake i jurećem automobilu. Nije problem u postajanju svijeta estetskim objektom. To je bilo jasno već i onome tko je paradigmatski umjetnik povijesne avangarde – Marcel Duchampu. Problem je kad se estetski objekt razmatra sa stajališta ljepote i mjere, kad se, dakle, artefakt iz okolnoga svijeta izjednačava sa statusom umjetničkoga djela. Utoliko je cijela suvremena umjetnost zapravo estetska »teorija spoznaje« o svijetu kao umjetničkome djelu bez djela. Suvremena nelagoda s umjetnošću utoliko je veća što nastanak novih estetika (instalacije, performativnosti, digitalnosti) ne govori o obnovi odavno nestalih kategorija tradicionalne estetike, nego o mogućnostima refleksije umjetnosti s onu stranu iluzije i realnosti. Kada ideja postane umjetničkim djelom ili događajem u realnome ili virtualnome prostoru, tada s punim pravom možemo govoriti o realiziranoj težnji moderne umjetnosti da se rastvori u onome što je pokreće. To je ideja novoga društva, kulture i čovjeka. Ali ono »novo« još uvijek nije aktualno sada. Artaud je mislio i živio kazalište kakvo nikad nije postojalo. Nadolazeće, ono što uistinu određuje nešto novo-u-svijetu može nastati tek kad umjetnost izgubi bilo kakvu vezu s estetizacijom svijeta. Na jednom mjestu suvremeni estetičar i filozof Boris Groys u svojoj novoj knjizi Einführung in die Anti-Philosophie (C.Hanser, München, 2010.), baveći se interpretacijom Heideggerova znamenitog teksta Ursrpung der Kunstwerk, tvrdi da Heidegger emfatički dodjeluje umjetnosti mjesto postavljanja istine-u-djelo zato što modernu umjetnost od Kleea shvaća iz horizonta budućnosti, gotovo »futuristički«. Mogao bih se složiti s Groysom. Uz dodatak, da estetiku valja filozofijski osloboditi bilo kakve druge zadaće osim da postavlja pitanja o granicama estetskoga uopće u doba postpovijesne situacije nestanka metafizički utemeljenoga svijeta. Skromna zadaća, ali ne manje zahtjevna od svekolike povijesti estetike. Objavio si tri zbirke pjesama. Kamo smjeraš s poetskim govorom? Kako danas kazivati u doba slike bez svijeta? Na to ću pitanje odgovoriti stihom iz svoje posljednje zbirke Uronjeni, iz poetskoga teksta naslovljenog Poručnik Broch 1909. u Zagrebu: »Sloboda je novo čudovište. / Poezija životari u bezdanu sjećanja. / Sve miriše na mjesečarski pir listopada.« Sloboda u igri jezika s eksperimentom svijeta poeziju čini sjećanjem na ono neugasivo, prošlo i nadolazeće. Sve je u jeziku – sve naše tajne, tjeskobe i nade, ono apokaliptički spasonosno i ono ništeće, konačno. Misliš li da otvaranje novih duhovnih prostora može dati političkome aktivizmu bitno značenje u okvirima krize demokracije? Jeli ono imanentno ili transcendentno? Kada je demokracija ugrožena, a ona to jest više negoli ikad zato što se pretvara u proceduru ideologijske obmane o slobodi u uvjetima postliberalne demokracije, tada je jedina nužnost radikalno djelovati protiv »neprijatelja demokracije« koji nisu izvan sustava, nego su unutar njega i njegovi su legitimni akteri svim raspoloživim sredstvima demokratske političke kulture. To je imanentna transcendencija politike s onu stranu moderne akumulacije moći i postmoderne perverzije javnoga interesa u privatnu stvar korporativne države. Politički je aktivizam istinski otpor spram sveopćeg narcizma i ravnodušnosti kulture kao spektakla s kojim sve postaje banalno, nadomjestivo, potrošno, ništavno. Pokušamo li sažeti, danas su u svim aspektima duboko suspendirani svi pokušaji bitnih pozicija filozofije, koja ima neku, u najboljem slučaju, pričuvnu funkciju u sferi, još dosljednije zoni bezuvjetnoga funkcioniranja, koju izvodiš kao univerzalizaciju tehnosfere. Više nema etičkih, estetskih, političkih, umjetničkih, intelektualnih i drugih alternativa, barem ne na način na koji smo donedavno mogli zamisliti. Ovo ponašanje ponekad treba shvatiti ozbiljno u smislu da ono određuje naš odnos prema onome što bi trebalo pokazati istinu i pretvara se u njezin privid univerzalne laži. Početak je za metafiziku već uvijek naviješteni kraj povijesti. S Heraklitom otuda, kako to ispravno tvrdi Heidegger u njegovu seminaru s Finkom, moramo početi govoriti ne samo o bitku kao bivanju i o vremenu kao igri vječnog vraćanja, već i o dvoznačnosti svekolike zapadnjačke povijesti koja stoji u znaku upravljanja svijetom s pomoću otkrića informacije. Kad kažemo da je krug zatvoren, to naravno ne vrijedi tek za tzv. strujni krug u kojem nadziremo proizvodnju moderne električne energije, već ponajprije za ono nužno i neizbježno kretanje same istine i otvorenosti bitka. Problem je, dakle, što mi razumijemo taj mitski početak polazeći od kraja filozofije u kibernetici kao realiziranoj tehnosferi. I tada postajemo ‘svjesni’ da je fatalnost povijesti ne u tome što može ići u beskraj mogućnosti. Naprotiv, mogućnosti su proigrane već time što je povijesno vrijeme naše najteže breme tehničkoga nihilizma. Sve je tako jednostavno i baš zato problematično. Filozofiju bi trebalo osloboditi jarma proizvoditeljice tzv. univerzalne istine, jer je to odavno postalo besmisleno. Uostalom, sam Adorno u spisu Čemu još filozofija? kaže kako ʺfilozofija, koja bi se još nametala kao totalna, kao sustav, bila bi sustav ludila.“ No, a što ako to i takvo ludilo čini skrivenu ‘bit’ metafizike koju još od Sokrata uzimamo za kraljevski put u sintezi uma i slobode? Naime, ludilo ovdje ne smijemo shvatiti nipošto kao negaciju uma, već kao njegovu najveću mogućnost ozbiljenja u onome što danas tvori trijadu kozmologije-astrofizike-biokibernetike. Mit je za filozofiju početak otvorenosti povijesti, a tehnoznanosti s idejom stvaranja umjetne inteligencije kao umjetnoga života samo dovršavaju put metafizike u čistoj tehnosferi. Kraj povijesti valja razumjeti upravo onako kako se to i zbiva u transparenciji samoga života ‒ kao pseudo-sintezu filozofije i umjetnosti u nihilizmu apsolutne znanosti. Jedini možda autentični odgovor ostaje ono što Rilke poetski u Apolonovu arhajskome torzu gotovo zapovjedno iskazuje stihom Svoj život promijeniti moraš. Lik i djelo filozofa mora ostati nesvodivo na bilo što izvanjsko i praktično, na bilo što banalno i potrošivo. On mora voditi svoj život radikalno ekscentrično upravo zato što je sam život postao nihilizmom bezuvjetnog znanja i tehnologije bez ikakve druge svrhe osim u autonomnome kretanju racionalnog ludila svijeta. Filozof nije umjetnik, iako je to Nietzscheu bilo nužno zbog kritike pseudo-prosvjetiteljstva metafizike. Filozof je filozof i stoga kao ‘rijetka biljka’ mora promijeniti svoj život koji u nužnoj neponovljivosti ostaje autentična egzistencija slobode i kad je posrijedi totalni promašaj. Zašto? Razlog leži u biti filozofije. Nitko ne može ostati ravnodušan na njezin događaj s kojim se sve u svakom trenutku mišljenja svodi na ništa. Filozofija nas oslobađa od besmisla i prolaznih novotarija jer iz biti jezika progovara o radosti duhovnoga bitka s kojim živimo i umiremo kao ljudi dostojni vlastite tuđosti u nama samima. Nitko to nije znao bolje od Grka, te ‘republike genijalnih’ kako je govorio Schopenhauer. Ako je bavljenje istinom izgubilo svaki smisao i nema razloga da filozofija nastavi u tom smjeru, naprotiv, ako je svako traženje smisla izgubljene istine suvišno, ako filozofije više nema ni na jednom mjestu, što bi to značilo biti u ovoj situaciji – tvoja formulacija? Odabirem najnemogućiju etiketu “formulacije”, ali danas opet netko profitira od toga, jer mi je ovoga preko glave, uz tzv. medijsku promociju i politički marketing u globalnome kontekstu. Pogledaj ovo. Svi tzv. krajevi u govoru metafizike od Hegela i Marxa do Heideggera i Foucaulta, poput kraja povijesti, umjetnosti, čovjeka, pa i znanosti, nemogući su bez mišljenja koje proizlazi iz filozofije. Sve ove krajeve i krajnosti mogu još zamisliti, ali ne i kraj filozofije, da paradoks bude potpun. Filozofija je nastala u iskonu Grka kao povijesno-epohalni udes i događaj apsolutne ljepote i uzvišenosti ljudske egzistencije bez ikakve druge svrhe osim da mišljenju podari veličinu i sjaj bitka. Zato filozofija nije ni na kakvome ‘kraju’ jer je ono jedino preostalo od biti čovjeka u jeziku kao posljednjem otporu spram vizualizacije tehničkoga svijeta. Jezik oslobađa od slikovne simulacije života zbog toga što kroz njega progovara moć ideje, ljepota stvari, smrt bližnjega. Posljednja riječ koja pripada ovoj agoniji suvremenosti nadilazi svaki mogući etički obrat kakav je, primjerice, bio onaj Lévinasa u traganju za licem bezuvjetne milosti Drugoga kao stranca u tuđoj zemlji. Tu riječ nalazimo u romanu Alberta Moravie Ravnodušni ljudi. Što može biti više Unheimlich od ravnodušnosti svakoga i nikoga spram filozofije i umjetnosti i narcističkoga užitka u fetišizmu objekata potrošačkoga društva? Biti ravnodušan znači biti Nitko i Ništa u svijetu kao slučaju realiziranoga tehno-nihilizma u kojem logika medija zahtijeva od ‘filozofije’ da bude u funkciji kulture spektakla, na isti način kao i što to zahtijeva od politike, etike, religije, stila života svih tih ravnodušnih ljudi bez svojstava. Formulacija o filozofiji kao tzv. kritičkoj praksi i subverzivnome djelovanju u slavu medija koje opslužuju zagovornici Lacana i vulgarno shvaćenog Marxa uspostavlja hegemoniju filozofije kao refleksivne ideologije koja kroz prividno buntovništvo protiv neoliberalizma i potrošačkoga društva ostaje na razini kozerije i pseudo-angažiranog razmetanja pojmovnim kaosom ‘revolucije’. Ovo ‘insceniranje’ filozofije postalo je zapravo toliko dosadno da će mediji koji to potiču i prate uskoro odustati od ovog globalnog marketinga ideja bez ideja i prepustiti stvar u ruke post-i-transhumanistima s njihovom apologijom besmrtnosti čovjeka kao kiborga i estetskoga čudovišta za svaku novu ravnodušnu budućnost. Problem je, međutim, u tome da protiv ove pošasti rješenje ne postoji unutar logike medijske proizvodnje događaja. Zar bi se nešto promijenilo kad bi umjesto primijenjenog neolakanizma na ekranu sada nastupile sekte borbenih analitičara i post-fenomenologa na mreži pa bi od Instagrama do Tik-Toka sve prštalo od užasavajućeg diskursa tih filozofa koji narcistički teže biti više od Lady Gage i manje od lokalnih sofista za ograničenu uporabu? Odavno sam se ohladio od tog mediocentrizma. Prepuštam ga velikodušno mediokritetima intelektualnoga spektakla bez granica. Jedini su protuotrov još knjige i predavanja, naša ACADEMIA VIRTUALIS. Sve drugo je osuđeno na ravnodušnost koja je utoliko gora ukoliko je praćena prividom slave i masovnim idolopoklonstvom. S druge strane, jer – bez obzira na cijenu – ne odustaješ, nego više od svega – imaš osjećaj epohalnosti onoga što dolazi – neka druga sfera, neko drugo područje značenja… Knjiga koju sam već napisao i objavit će je izdavač Mizantrop nosi naziv Izgledi nadolazeće filozofije – metafizika, kibernetika i transhumanizam. To je moja ‘posljednja’ filozofijska knjiga. Ovo posljednje, međutim, valja razumjeti iz biti filozofije kao metafizike. Eshatologijsko je uvijek, naime, i ono soteriologijsko. Posljednje iziskuje spasonosno. Stoga posljednje poglavlje razmatra pojam Ereignisa u Heideggera i événementa u Deleuzea, ono što određuje prebolijevanje metafizike iz biti jezika i ono što pripada stvaralačkoj ontologiji postajanja. No, ni mitopoeza niti tehnogeneza nisu više odlučujući za ono treće što još možda ne postoji, ali se pojavljuje kao otvorenost smisla iz samog bezdana povijesti kao znak nadolazeće filozofije. Protiv ovog zloduha posthistorijske ravnodušnosti može se boriti samo mišljenjem dostojnim čovjeka kao lutalice i nomada između suprotstavljenih svjetova jezika i slike. Zar nije još Sofoklo u Antigoni rekao u zborskoj pjesmi mnogo je silnog, al ništa silnije od čovjeka – polla ta deina kouden anthropou deinoteron pelei?

June 3, 2025
Novi aleksandrinizam

Novi aleksandrinizam

Knjiga o Veneciji, dekadenciji i umjetnosti Josifa Brodskoga Vodeni žig ravna je Viscontijevu filmu Smrt u Veneciji s onim božanstvenim krajem u kojem se glazba Mahlerova Adagietta iz V. Simfonije stapa s impresionističkim slikarskim orisima iščeznuća svjetlosti na pječanim sprudovima Lida. Brodski je opisao smisao ljepote tako što je ukazivao na estetski osjećaj u kojem suza nadilazi granice iskustva pogleda na Carravagiovu fresku, gotovo poput Mendelssohnova uvida u bit uzvišenosti. Rijetko je doživjeti katarzični osjećaj nakon jedne putopisno-esejističke knjige s pečatom pjesništva kao što to izaziva čitanje Vodenoga žiga. Ipak, u njegovoj knjizi eseja Posvećeno kičmi, Meandar, Zagreb, 2000. Izabrala i prevela s ruskoga Irena Lukšić, ono što me osobito nadahnjuje nije, dakle, melankolija i dekadencija Venecije, već iz njegova Putovanja u Istanbul refleksije o rimskim elegičarima Properciju, Ovidiju i Vergiliju. Stvar postaje naizgled apsurdna, jer prva dvojica, od kojih je Publije Ovidije Nazon, pisac Metamorfoza zbog svojeg subverzivnoga djelovanja protiv diktature cara Augusta protjeran u egzil na otok Tome na Crnome moru, otvoreno su se rugali i ismijavali oca-utemeljitelja duhovnoga Rima, klasičnoga pisca spjeva Eneida. Kaže Brodski da je razlog tom činu poruge neka vrsta sklopa kritike njegova ‘državotvorna statusa’, potom zavist spram njegova uspjeha, ali ponajviše zbog estetskih razloga, točnije stilističkih. Uglavnom, rimski elegičari bili su sljedbenici tzv. aleksandrijske škole i njihova je veličina što su izmislili forme poetskoga kazivanja koje su na snazi do danas. Ključ ovog naizgled hermetičnoga razmatranja o Vergiliju, aleksandrijskoj školi i njegovim književnim oponentima o čemu, naravno, vjerodostojno zbori Brodski, jest u tome što je za Vergilija Eneja heroj kojeg vole bogovi, a za Ovidija ‘neprincipijelni podlac’ koji laže i za svoje ponašanje uzima izliku božanskoga temelja u koju se ne smije sumnjati. Drugim riječima, Vergilije je simbol klasične iluzije estetskoga svijeta uzvišenosti Rima, a Ovidije onaj koji bezobzirno, satirički i alegorijski, skida pozlatu s ukaljanog torza rimske političke teologije. Kad prenesemo ovo u našu suvremenost dobivamo sukob između estetske dekadencije i etičko-političke avangarde, ili onog što bi možda bilo uvjerljivije, kao što je to književna destrukcija nacizma-katolicizma Austrije u djelima Thomasa Bernharda i eksperimentalno-postmoderna proza austrijskoga nobelovca Petera Handkea s njegovim etičko-političkim prostituiranjem u obrani tzv. pravde za Srbiju. Naravno, niti je Bernhard novi Ovidije, a niti je Handke novi Vergilije. Ono što je u analogiji helenizma i Rima s našom duhovnom pustopoljinom hibiridnosti i eklektičnosti stilova i smjerova u književnosti i kulturi posebno vrijedno promišljanja svodi se na sljedeće. Brodski kaže da je ʺAleksandrijska tradicija bila grčka tradicija: tradicija reda (kozmosa), proporcionalnosti, harmonije, tautologije uzroka i posljedice (edipovski ciklus), tradicija simetrije i zatvorenoga kruga. U Vergilija elegičare smeta upravo koncepcija linearnoga kretanja, linearne predodžbe postojanja. Ne vrijedi posebno idealizirati Grke, ali im se ne može poreći princip kozmosa – od nebeskih tijela do kuhinjskih potrepština. Vergilije je, po svemu sudeći, bio prvi u književnosti koji je predložio princip linearnosti. (…) Vergilija u potpunosti možemo držati za prvoga kršćanskoga pjesnika. Da sam ja napisao Božanstvenu komediju, stavio bih spomenutog autora ravno u Raj. Za velike zasluge oko principa linearnosti – u njegov logički kraj.ʺ (str. 131 i 132.) Sve je ovdje savršeno promišljeno i iskazano, bez mane. Ni etički prigovori oko konzervativnosti pisca Eneide koji je uzvisivao ono što je rezultat brutalnosti i cinizma političke teologije Rima, a niti estetsko-stilistički da je spjev kao beskonačna nedovršena forma antičke književnosti u nesuglasju s novim vremenima kao da nisu uopće od bitnog značaja. Uostalom, klasici i postoje zato da ih se može nakon što su postali spomenička baština skrnaviti do mile volje, i to vjerojatno s pravom, jer su uglavnom uvijek etički zakazali, na ovaj ili onaj način, od Andrića i Krleže do Handkea i V.S. Naipula. Problem je u onome što Brodski pokazuje gotovo nepogrešivim argumentacijskim slijedom refleksija. Linearnost nije, međutim, princip pripovijedanja, več princip razumijevanja vremena koji otpočinje s piscem Ispovijesti i Civitate Dei. Sv. Aurelije Augustin radikalno prekida s cikličnim kozmogonijama i grčkim Krugom vremena. Umjesto toga, kršćansko shvaćanje počiva na ideji stvaralačkoga Boga koji ex nihilo uređuje svijet prema principima nužnog razgraničenja onostranosti od ovostranosti, Božjeg i ljudskog. Vrijeme više ne teče sporo i ne vrti se u krugu, već hita u mrtvu ireverzibilnost kao beskonačnost koja postaje novi model pojma vječnosti. Književnost, na paradoksalan način, konačno postaje subjektiviranje vremena i od tog trenutka, pravo govoreći, u posvemašnjoj neodređenosti, kontingenciji i raspadu ideje grčkoga kozmosa, mi više nemamo klasično doba niti klasike. Postoji samo klasicizam, npr. francuski s Pierreom Corneileom, ali to je posve izvan važnosti za suvremenost, zar ne, i postoje različiti neoklasicizmi, ponajviše u arhitekturi u 20. stoljeću koji su svagda posezali za oživljavanjem grčke i rimske tradicije, a katkad i s nakazno-totalitarnim rješenjima poput Alberta Speera, Hitlerova Staats-arhitekta. Nije niti problem što bi Brodski umjesto Dantea pisca Eneide smjestio u Raj, već u tome što je prije njegove vjere u princip linearnosti raskid s grčkom harmonijom kozmosa otpočeo upravo s aleksandrijskom školom grčkoga sinkretizma, eklekticizma i hibridnosti stila u umjetnostima. Filozofije helenizma ionako nije bilo, naime one koja bi uopće mogla takmičiti se sa stoicima i skepticima, da ne govorimo o predplatoničarima, Platonu i Aristotelu. No, što drugo stoji iza ovog duhovnoga raskida i pada u bezdan helenističke entropije negoli sumnja u princip linearnosti, u njegove neotklonjive eshatološke vrijednosti. Ta je sumnja ishodište svake melankolične svijesti bez koje ne postoji dekadencija i njezina ideja propasti klasičnoga svijeta i svijeta kao smislenog horizonta uopće. Josif Brodski uistinu jest veliki pjesnik novog aleksandrinizma, onog koji na putu za Istanbul susrećemo u svakom valu koji udara u pozlaćene venecijanske gondole što plutaju smrdljivim kanalima grada kuge i samoubojica, grada koji je od svoje neumitne propasti izgradio fantastični dekor blještavila teatra na otvorenom i kroz koji uvijek prolazimo kao kroz sjene zagledani u svjetlost na horizontu koja se gasi.

June 2, 2025
O zloduhu kaplarstva

O zloduhu kaplarstva

Franz Werfel, židovsko-njemački pisac rođen u Pragu 1890. godine, a umro u Los Angelesu u egzilu ili novoj domovini, kako Vam drago, na koncu 2. svjetskoga rata 1945. godine, u knjizi Između gore i dolje najavljuje nevjerojatnom preciznošću zloguka proroka ‘naše’ doba tako što kritički razara Zeitgeist svojega vremena s fašizmom i staljinizmom kao temeljnim ne samo političkim sustavima vladavine. ʺ’Normirani’ mozak trijumfira. Prijeti nam militarizacija nazora i života prema kojoj je stara pruska vojarna bila pravi zabavni park. Budućnost pripada kaplarima na svim područjima, i to ne samo stranačkim kaplarima, već i onim književnim.ʺ (Franz Werfel, Između gore i dolje, Moderna vremena, Zagreb, 1999., str. 24. S njemačkoga prevela Daniela Tkalec) ‘Normiranost’ i ‘militarizacija’, sprega Zakona i Rata u djelovanju države u trećoj dekadi 21. stoljeća, postalo je ozračje u kojem život protječe kao intermezzo između dvije apokalipse. Od Covida-19 i zatvorenoga društva do rata u Ukrajini i onoga što se možda već uvelike sprema između Amerike i Kine, između Izraela i Irana, između ‘gore’ i ‘dolje’. Nije, međutim, problem u tome što je Werfel uvidio još prije gotovo stotinu godina da je neizbježno kako će nam tzv. duhovni život biti određen posvemašnjim padom u bezdan barbarstva kojim će vladati kaplari. Problem je u tome što je spram ovog smjera linearnosti i homogenosti nihilizma u znaku kaplarstva kao alternativu izabrao Boga i umjetnost. Naravno njegova ‘umjetnička religija’ kao praškoga Židova bila je kao i za Kafku već bitno drukčija od one koju su u 19. stoljeću uzalud pokušavali realizirati Schelling, Wagner i Nietzsche. Njegov Bog kao židovsko-kršćanski objavitelj Zakona i Ljubavi spram bližnjega nije bio misaono rođen iz nove mitologije iskona, već iz potrebe za mesijanskim djelovanjem ovdje i sada u bijegu pred Vrhovnim Kaplarom i njegovom mašinerijom genocida. Bog i umjetnost čini se da je ono što je mučilo i mnoge neoavangardiste koji su poput Josepha Beuysa tragali za novim referencijalnim okvirom slobode kao života u istini. No, sve je to ostalo bez moći da utemelji novo mišljenje izvan granica onog što je Werfel nepogrešivo ocrtao kao trijumf normiranoga mozga. Zašto? Iz jednostavnoga razloga što je bit novovjekovne epohe s kojim je sve to krenulo u smjer apsolutne racionalizacije i apsolutnog raščovječenja u smrti Boga kako je to za kraj metafizike odredio Nietzsche. Umjetnost je nakon toga, nakon kraja mita i religije, ostala bez Oca/Zakona, prognana u bespuće estetizacije i u njemu je sagradila fascinantne spomenike ljudske kreativnosti. No, ovo je bespuće ono što kibernetičari nazivaju entropijom, a Nietzsche metaforom o pustinji koja raste. Umjetnost i za duh kaplarstva ima posebno mjesto uz uzglavlje normiranja nove metafizike militarizma i naravno da u njoj nema mjesta za uzvišenu katarzu istine, već samo za fascinaciju s Ničime. Kad je pustinja koja raste jedini preostali dom za suvremenu umjetnost, onda postaje jasno da se spram trijumfa estetskoga militarizma ne može više u beskraj opetovati staro rješenje koje, unatoč velikoga stila pisca fragmentarnosti i alegorija, u razlici spram Kafkinoga proboja rizomatske mreže tehnosfere, u svojoj tragičnosti zahtijeva naposljetku upravo ono što je Hermann Broch suprotstavio ‘veseloj apokalipsi’ estetskih vrijednosti ‒ etiku kao posljednji poziv obrata svijeta. Ne zaboravimo da je nova mitologija Kunstreligion imala u vidu oživljavanje grčke tragedije u novome ruhu njemačke romantike. U doba vladavine kaplara svih mogućih profila posezanje za etičkim horizontom umjetnosti nije moglo drukčije okončati negoli kao simbolički hod spram traganja za trećom zemljom koje za čovjeka nema, kako je to napisao Kafka u svojim dnevnicima. Umjetnost, dakle, ne samo da je izgubila svoje pribježište uz bogove, Boga i ljudski svijet tragedije koja je uvijek katarza staha i sućuti, baš kako je to Aristotel promislio u svojoj Poetici. Umjetnost u doba trijumfa normiranog mozga može pronaći svoj jedini put spasa ako svojem vremenu bezuvjetno otkaže poslušnost i povjerenje. Cijena koju za to plaća je tragična. Znao je to uistinu i sam Werfel kad je zapisao u svojoj Theoloumeni – Anđeoskome mostu za agnostike i ovo. ʺMoj život! Stalno dolazim u neki nepoznati grad gdje sam stranac. I u onostranom ću svijetu biti samo pridošlica i izbjeglica!ʺ (str. 154) Eto, ovo je ishod normiranog i militariziranoga uma kako onda, tako sada i ubuduće.

June 1, 2025
Opsesije šetnjom

Opsesije šetnjom

Šetnje i šetači mogu se podijeliti na one peripatetičke još iz iskona grčke filozofije kad je mišljenje bilo u bliskoj svezi s hodom jer je govorenje dijalog s Drugime ili samim sobom, te na one propedeutičke koje počinju s Rousseauom i njegovim Sanjarijama usamljenog šetača u kojima kaže da upravo hodanje potiče i oživljava ideje. Utoliko je šetnja u moderno doba priprema za drugi i drukčiji život, onaj za stolom, u kojem pisanje postaje modus vivendi apsolutne subjektivnosti. Grci su šetali u društvu s Drugim čovjekom ili psom, a Mi, moderni i suvremeni, šetamo sami i zato od ove discipline tjelesnoga ustrojstva duha pravimo spektakl ‘zdravoga života’. Šetnja se za Platona zbiva u zajednici, polisu, dok republikanski nastrojeni Rousseau šeta uz ženevsko jezero sam da mu netko ne bi pokvario tijek meditacija. Doista, moderna opsesija šetnjom otvorenim prostorom nastaje samo zbog toga što je svijet postao zatvoren u misaone okvire i matrice konceptualnoga mišljenja, a ono što je nepovratno nestalo već s kršćanstvom jest smisao zajednice i zajedništva. Rousseau piše Ispovijesti kao što to prije njega čini duhovni otac kršćanstva sv. Augustin. Zašto? Jednostavno zbog toga što je čovjek ispražnjen od smisla, pa to nadomješta tzv. traganjem za sobom kao traganjem za izgubljenim vremenom, kako bi to rekao Proust. Šetnja je bijeg od sebe, a ne traganje za sobom. Ona pretpostavlja provjetavanje misli jer u zatvorenom prostoru, navodno, misli poput uzgojenoga cvijeća u plastičnim teglama usahnjuju, pa im je potreban svjež zrak. Koje li besmislice! Mišljenje se događa u svim prostorima bili oni zagađeni kao iz distopijskoga filma Tarkovskoga, Stalker ili ventilacijski čisti kao iz morbidne apoteke u Grazu u kojem sam jednom kupovao sedative i promatrao dosadne bijele pločice od pločnika do stropa kako smiruju više od bilo kakve farmakološke terapije. Šetati, doduše, znači kretati se u krugu i spiralama vječite težnje za besmrtnošću. Kad između peripatetike i usamljenoga šetača iz Rousseauvih meditacija nema više bitne razlike, jer smo u 21. stoljeću zahvaljujući vladavini virtualne aktualizacije, kako bi to rekao Deleuze u Razlici i ponavljanju, postali nastavak mislećeg stroja drugim sredstvima te nam iz uha vire senzori, a šetalištima uz rijeke narcističke gomile pristižu sa svojim psećim pratiteljima i doslovno urlaju a da ne drže slušalicu mobitela na ušima, onda od misaone šetnje preostaje samo bijeg u zatvoreni prostor, bilo gdje rekao bi Baudelaire u Spleenu Pariza, samo da je izvan ovoga svijeta. Moje su šetnje stoga anti-rusoovske i anti-grčke. Nije mi do provjetavanja ‘misli’, jer su lutanja ne nužno i tzv. realna lutanja onim što još uvijek po navici metafizički nazivamo svijetom. Ali svijet nije ništa fiksno i nepromjenljivo, ne nalazi se negdje izvan niti u prostoru, već je govoreći s Wittgensteinom čista konstrukcija slučaja, događaj jezika koji više gotovo da ne može ništa protiv sveopće vladavine slike i broja. Moje su šetnje konceptualno lutanje u svim smjerovima. Knjige koje pišem i koje čitam nemaju problema s prvim početkom i posljednjim krajem, dakle s eshatologijom i teleologijom. Sve je to odavno riješeno u mišljenju s Deleuzeom i u književnosti s Joyceom. Gdje god da kreneš, uvijek si u mreži kontingentnih događaja. Sve je međusobno povezano kao u borgesijanskim detektivskim pričama u kojima se svijet prostire od Teokritova slavuja do argentinske milonge u sumračju Buenos Airesa. Ponekad treba izaći iz ovog savršenoga svijeta teksta i susresti tzv. život u njegovu dramatskome pulsiranju na ulicama, u kavanama, noćnim klubovima i samotnim klupama u gradskome perivoju. No, nije nužno od toga praviti pseudo-metafiziku i utvarati da ćemo susresti na trgu novog Sokrata ili nabasati na rusoovski raspoloženoga tvorca sanjarija dok srče kavu iz automata i mjeri svaki korak svojom digitalnom štopericom. Usput, prema rječnicima francuskoga jezika, riječ sanjariti znači misliti odnosno duboko meditirati, pa je ta riječ, dakle rêverie, bliska književnoj vrsti koja je od Descartesa procvala kao esej, meditacija i moralistička rasprava. Šetnje potiču sanjarije, a ove možda stvaraju plodno tlo za mišljenje koje se još uvijek uzda u izvanjski poticaj za uvid u bit stvari tzv. svijeta. Ništa od svega toga nije ono što me nagoni da pišem svoju Knjigu lutanja. Šetnja danas izgleda kao izlazak iz satelizacije duše, kako je to lucidno zapisao još Baudrillard u eseju Ekstaza komunikacije, najavljujući doba interaktivne samoće. Kad svijet od otvorenosti prvih šetača do zatvorenosti onih koji su još sanjarili postane mrežom događaja, univerzalnim matrixom, najbolje je izaći na balkon i gledati prazno nebo na kojem bijele rupe na horizontu ostavljaju trag jedne drukčije vječnosti, one koja nema svojeg traga ni u formulama astrofizike niti u proračunima vjerojatnosti sutrašnjeg vremena meteorologije. To je trag koji ostavlja mišljenje kao rastjelovljenje svih prijašnjih i budućih sanjarija dok s užitkom promatra šetače i šetnje s kojima svijet možda još ima smisla, jer hodati znači disati i udisati zemlju i zrak do posljednjeg daha.

May 31, 2025
Estetika?

Estetika?

Evo nekoliko usputnih razmišljanja o sudbini estetike kao filozofijske discipline u okviru budućnosti same filozofije. O tome sam iscrpno pisao u trećem svesku Tehnosfere pod nazivom Platforme od struna – Estetika i suvremena umjetnost. Inače, skraćena verzija ove knjige objavljena je 2022. godine u izdanju Cambridge Scholars Publishinga, a naslovljena je Art and the Technosphere – The Platforms of Strings. Estetika je u 21. stoljeću na prvi pogled iznimno konjunkturni pojam. Ovo se ne odnosi samo na proširenje pojma kao filozofijski disciplinarnoga promišljanja tijela, slike, medija, performativnosti, konceptualnosti, instalacije, atmosfere i slično, ako uzmemo u obzir čitav niz poticajnih knjiga suvremenih njemačkih mislioca od Wolfganga Welscha, Dietera Merscha, Lamberta Wiesinga, Martina Seela, Juliane Rebentisch, Gernota Böhmea, Petera Sloterdijka. Nije li usto znakovito da u suvremenim estetičkim razmatranjima uvjerljivo ‘vode’ Nijemci, dok Francuzima pripada tradicionalno osvojeno područje novijih istraživanja u političkoj filozofiji, etika je na strani Židova, dok logika i ontologija pripada analitičkoj struji anglosaksonske filozofije osobito Amerikancima. Uglavnom, estetika kao proces estetiziranja pogađa svojim načinom oblikovanja svijeta u doba tehnosfere ono što bismo nazvali trans-estetičkim prodorima u odnos stvaralaštva i umjetne inteligencije. U posljednjem prilogu trećeg sveska Tehnosfere u kojem se bavim pitanjem ontologijskoga statusa tzv. posthumanoga tijela s obzirom na umjetničke eksperimente Stelarca i Kena Rinalda to nazivam sinestetikom. Jasno je, naime, da je tome razlog već promijenjeni način konstrukcije ljudskoga tijela polazeći od onog neljudskoga informacijsko-komunikacijske tehnologije, što je najavio Lyotard u ogledima u zbirci Neljudsko krajem 1980ih godina. No, estetika kao filozofijska disciplina u 21. stoljeću gotovo da je postala važnija i od logike i od etike i to ne zbog toga što je njezin predmet formalno proširen, od prirode i duha do tijela i tehnosfere, nego zato što je riječ o onome mišljenju koje jedino može biti alternativa sveprožimajućoj totalnoj mobilizaciji tehnoznanstvene logike računanja, planiranja i konstrukcije. Bio je u pravu Heidegger kad je to mišljenje njemačkim izrazom nazvao Dichten kao suprotnost mišljenju kvantifikacije i matematiziranja, Rechnen. Sve što se još može kako-tako suprotstaviti tehnogenezi racionalno uspostavljenih svjetova jest intuicija i moć imaginacije u stvaralačkome procesu mišljenja koje ne okončava kao ergon ili artefakt u okružju pragmatične uporabe jezika kao know-how. Stoga estetika, čak i kad se shvati u tradicionalnome metafizičkom kôdu od Kanta i Schopenhauera preko Hegela i Schellinga do Nietzschea i Kierkegaarda nije ono puko osjetilno mišljenje koje čovjeka dovodi putem osjećaja i doživljaja bitka kao Unheimlichkeita do sinteze Dichten i Rechnen. Estetički misliti u istinskome smislu izvan svake metafizičke redukcije znači misliti otvorenost mogućnosti, zbilje i nužnosti nastanka novoga, ali ne više u-svijetu kao prostoru unaprijed zadanome u smislu platonovske khôre, već misliti ono kako se nešto događa u smislu skolastičkoga pojma quoddittas. Takvo mišljenje ima iza sebe veličajnu tradiciju pojmovlja poput ljepote i uzvišenosti, genija i stvaralaštva, a čak se u korelacijama između sv. Tome Akvinskoga i Jamesa Joycea može razviti i drukčiji način shvaćanja pojma epifanije izvan bilo kakve skolastičke redukcije. Drugim riječima, estetičko mišljenje ‘danas’ jest bitna dimenzija otvorenosti onog što još nije kolonizirano i pragmatizirano od tehničkoga jezika astrofizike, kozmologije i sintetičke biologije. U tom otvorenome i međusobno isprepletenom polju istraživanja onog što je in-between onto-logike i de-ontologije, odnosno logike i etike-politike, a omogućuje i jedno i drugo jer je um svagda otjelovljenje sinestetičkih moći oblikovanja svijeta kao osmišljavanja bitka u događaju kojim se vrijeme vremenuje u autentičnosti ljudske egzistencije, promišljanje estetike smjera odgovoru na pitanje koji je Nietzsche pokušao riješiti još u mladosti kad je u liku boga Dioniza pronašao kao protuotrov zapadnjačkome nihilizmu metafizike upravo umjetnost i filozofa-umjetnika kao stimulans za život. No, ne trebamo više opetovati ovaj filozofijski heroizam koji je naposljetku okončao tzv. torinskim ushićenjem ili ludilom, kako to sjajno pokazuje Pierre Klossowski u svojoj knjizi o Nietzscheu naslovljenoj Nietzsche i začarani krug. Dovoljno je drukčije misliti vlastito vrijeme koje je postalo odavno realizacija metafizike u kibernetici i iz temelja je promijenilo svijet života u svim mogućim aspektima. Estetički misliti znači ujedno radikalno kritički napasti sve one koji pritom ‘estetiku’ glorificiraju kao teorijsku platformu za davanje suvremenoj umjetnosti onog opravdanja koje uopće toj i takvoj umjetnosti odavno ne treba kao što su to dobro znali i Maljevič i Duchamp prije čitavog stoljeća. Suvremena je umjetnost autopoietički horizont događanja postava-tijela-konceptualnosti kroz šok-provokaciju-eksperiment u mišljenju kao sintezi Dichten i Rechnen. I ono što je u svemu tome najpogubnije jest da i nadalje drži na životu za svoje pseudo-teorijsko utemeljenje krajnje disparatne orijentacije poput repolitizacije umjetnosti u neomarksizmu i psihoanalizi, u slučaju Badioua, Žižeka i Rancièrea, te re-estetizacije umjetnosti u slučaju obnove hegelovstva ili benjaminovstva u djelima Dantoa, Agambena i Nancyja. Potrebno je neodgodivo izaći iz ovog ‘kavkaskoga kruga kredom’ i estetičko mišljenje osloboditi kako ideje da ono može podarivati umjetnosti njezinu bestemeljnost, što je propalo već sa Schellingom, ali i da bude nekovrsni sluga tehnoznanstvenoj simulaciji umjetnoga života kao ancilla techno-scientiae. Estetičkome mišljenju nužna je posvemašnja autonomija u filozofijskome shvaćanju suvremenosti jer su i logika i ontologija te etika i politika postale unatoč sofisticiranome diskursu svih mogućih neo-post-trans-meta-orijentacija ono ne-filozofijsko kao takvo. Da spomenem samo kao analogiju za ovo što ovdje kažem ključnog mislioca političkoga i politike Carla Schmitta koji je u procesu pročišćenja političkog zahtijevao radikalnu autonomiju djelovanja od svih drugih područja koje su to susprezale poput ekonomije, znanosti, tehnologije i kulture. Pred nama je uzbudljivo doba estetičkih dekonstelacija svih dosadašnjih svjetova metafizike u procesu njezine realizacije u kibernetici i transhumanizmu. Iza nas je veliki katalog slika muzealizirane povijesti na koju se osvrćemo svagda nostalgično, ali i svagda s vjerom da je jezik pojmovlja koji nam je iz tradicije u rasponu od Grka i skolastike do Heideggera na raspolaganju nesvodivo fascinantan, poput, primjerice, pojma aisthesis s kojim i sam nastojim razumjeti složenu zbilju ovog svijeta koji se pred našim očima pokazuje kao slučaj dostojan promišljanja s posve novim pristupima i bez kompromisa s bilo kakvom ‘aktualnošću’ kojoj filozofija nažalost katkad odviše služi. Lijepo je to rekao Paul Valery: Stvarnost je još uvijek u međusobnoj ravnoteži s ništavnošću svih svojih sanjarija.

May 30, 2025
Što je preostalo od intersubjektivnosti?

Što je preostalo od intersubjektivnosti?

U studiji naslovljenoj „Što znači biti stranac? Bernhard Waldenfels i politika responzivnoga interkulturalizma“, koji je izvorno otisnut na engleskome jeziku u beogradskome časopisu Filozofija i društvo, Vol. 29, br. 3/2018. u okviru temata posvećenoga uglednome njemačkom fenomenologu, koji je priredio Dragan Prole, profesor filozofije na sveučilištu u Novome Sadu, pokušao sam dovesti u svezu pojam tehnosfere s pitanjem responzivnosti. Odgovor na pitanje što je preostalo od Husserlove fenomenologije i istraživanja intencionalne svijesti jest: tijelo i Drugi. Nakon što su Heidegger, Merleau-Ponty i Lévinas u suvremenu filozofiju unijeli „duh obrata“ svih metafizičkih kategorija, napuštajući svoja prvotna ishodišta u problematiziranju odnosa bitka, bića i biti čovjeka, fenomenologija je ostala bez označitelja ─ Husserlova programa povratka prirodnome stavu. Pitanje o svijesti i samosvijesti, koje je bilo toliko važno za čitavu novovjekovnu filozofiju, preusmjereno je pitanju o uvjetima mogućnosti mišljenja onoga što nije tek pripadnost ljudske egzistencije, nego ponajprije mjesto susreta mišljenja i ustrojstva zapadnjačke metafizike. Heidegger ju je s pravom imenovao onto-teologijskim okvirom povijesti uopće. Razlog leži u tome što mišljenje nužno otpočinje pitanjem o bitku i prvome uzroku ili iskonu, izvoru svekolikih bića (arché). Ako fenomenologiji u suvremenom tehničkome načinu konstrukcije umjetnoga uma i umjetnoga života (A-intelligence i A-life) nedostaje predmet njezine usmjerenosti kao što su to pojavni oblici ljudske svijesti, onda je jedino preostalo područje njezina „uskrsnuća“ eventualno moguće razabrati u analizi tijela i Drugoga. Po analogiji, pošto je metafizika novoga vijeka bila obilježena pojmom subjektivnosti (uma), povratak tijelu u postmetafizičkome mišljenju 20. stoljeća ne treba razumjeti otuda povratkom materijalizmu i fizikalizmu, još manje nekom mračnome psihologizmu. Tijelo je za suvremenu filozofiju jednako tako zagonetkom kao što je to i svijest, ali na posve drukčijim temeljima od onih što ih je uspostavila metafizika uma. Pojam Drugoga, pak, razvio se uistinu s Husserlovom kritikom kartezijanskoga nasljeđa u suvremenome mišljenju. Ali ipak nije radikalno probio okvire subjektivnosti i samosvijesti, odnosno nije posve izašao iz okružja egologije i antropologije. Što se tiče prvoga pristupa, poznato je da se on ponajviše može pronaći u Merleau-Pontyjevoj egzistencijalnoj fenomenologiji, dok se drugi pristup pokazuje izvedenim u najznačajnijoj Lévinasovoj knjizi Totalitet i beskonačno (Totalité et infini) iz 1961. godine. Postoje višestruka preklapanja. Za oba francuska mislioca tijelo i Drugi istodobno označavaju put u labirint osjećaja i etičkoga poziva za slobodom i pravednošću u zajednici. Razlike su, dakako, neupitne između njihovih fenomenologijskih istraživanja. U suvremenoj se, pak, situaciji novi pristupi mogu sažeto odrediti kao fenomenologijska analiza tijela s glavnim predstavnikom Hermannom Schmitzom, te kao fenomenologijska analiza Drugoga s Waldenfelsom kao glavnim predstavnikom. U predavanju „Homo respondensʺ Waldenfels je pokazao dosege različitih definicija čovjeka kroz povijest metafizike (homo sapiens, homo erectus, homo faber, homo ludens itd.). Sve su to definicije koje polaze od već uvijek onog što ima karakter ili trancendentalnoga uvjeta egzistencije čovjeka u povijesti ili su mu povijesno pripisane iz nečega što je njegova unutarnja struktura djelovanja poput rada, primjerice, ili igre. Responzivnost ili mogućnost i nužnost odgovora na pitanja koja su mu postavljena kao izazovi ili kao misteriozni događaji koje valja riješiti kao da čovjeku podaruju neku transepohalnu ‘bit’ koja se svodi na ono što u kibernetičkoj teoriji pripada pojmu nadomjeska svrhe iz tradicionalne ontologije kauzaliteta, a riječ je o komunikaciji. Kako dolazimo do komunikacije ako ne posredovanjem izvora ili uzroka nastanka intersubjektivnosti u dijalogu i diskursu s tijelom Drugoga bilo ono fizičko, neposredno dano ili samo naznačeno s pomoću slike kontingentnoga i singularnoga tijela. Waldenfelsova su promišljanja ovog problema iznimno poticajna stoga što postfenomenologijski uvodi u razmatranje novi način kojim se Drugi, recimo to tako, inter-subjektivira kroz iskustvo našeg promijenjenoga pogleda i kazivanja ne o njemu kao Drugome, nego o onome što omogućuje suživot Ja i Drugoga u zajednici koja se neprestano mijenja i gubi značajke ontologijske postojanosti. Ono što me izaziva da postavim u pitanje mogućnost svake daljnje fenomenologijske i postfenomenologijske analize Drugoga proizlazi iz nemogućnosti njegova ontologijskoga određenja u suvremenosti koja je već određena vladavinom tehnosfere. Na pitanja ne odgovaramo više samo Mi kao ljudi, već i Oni kao posthumana tijela umjetne inteligencije. Responzivnost nije više stoga ono što je na ovaj ili onaj način svedeno na okružje ljudskoga i neljudskoga u smislu živog, naime čovjeka i životinje. Otuda je ono strano ili tuđe, taj čudovišni Drugi kao Stranac, ne više u smislu onog moćnog naziva romana Alberta Camusa, ili onog aktera iz Platonova Sofista koji dovodi u pitanje univerzalnost etičko-političkoga horizonta priznanja Drugog u atenskoj demokraciji i otuda u čitavoj povijesti novovjekovne ideje suverenosti nacije-države koja polazi od urođenosti podrijetla, od onog što etimologijski označava riječ natio u povijesti političkih ideja. Mislim da homo respondens ipak nije više primjereni naziv za pitanje tijela i Drugoga ‘ovdje’ i ‘sada’. Umjesto toga, u svojim analizama uvodim u promišljanje pojam homo kybernetesa koji nadilazi granice ljudskoga tijela i govora te granice postojanja onog bezuvjetno Drugog koji je za Lévinasa bio onkraj metafizike kao ontologije zato što nije ni bitak ni biće, već obrat u samoj biti čovjeka polazeći od mogućnosti da ono ljudsko proizlazi iz vladavine neljudskoga. No, kako dobro znamo, fenomenologija je orijentacija u suvremenoj filozofiji koju je rano napustio Heidegger iz jednostavnog razloga što je destruirao još u razdoblju Bitka i vremena tri načina kojima se čovjek utemeljuje u modernome mišljenju, a to su antropologija, psihologija i biologija. Redukcija čovjeka kao ‘subjekta’ na ono njemu esencijalno i supstancijalno dolazi ili iz svedivosti na ono nesvjesno ili na ono životno u smislu animalizma. No, u stvari i psihologija odnosno Freudova psihoanaliza i biologija samo su dva načina pristupa čovjeku kroz ono što mu je zapravo ‘strano i tuđe’, jer su tek modifikacije Aristotelove odredbe o animal rationale. Fenomenologija polazi od mišljenja kao noesisa i dohvaća neki predmet spoznaje kao noemu. Zato je intencionalnost njezina prva i posljednja dogma. No, što kad takvo mišljenje subjekta i objekta čak i u slučaju intersubjektivnosti i interobjektivnosti više nije mjerodavno niti plauzibilno jer umjesto subjekta i objekta imamo mišljenje kao konceptualni hologram ili ono koje kao tehnosfera misli samo sebe na drukčiji način i izvan granica tijela kao dosad nezamislive otvorenosti u smjeru konstrukcije apsolutno Drugoga izvan moći homo respondensa? O tome govori moja knjiga The Superfluity of the Human: Reflections on the Posthuman Condition, Schwabe Verlag, Berlin-Basel, 2023. Dakle, pitanje tijela i Drugoga sada je postavljeno iz nove ‘hermeneutičke situacije’ koja je uistinu za naše ljudsko-suviše-ljudsko mišljenje Unheimlich. Zašto? Zato jer je na djelu rastjelovljenje ljudskoga tijela u konceptu posthumanog tijela i zbog toga što Drugi više nije stranac ili nepoznati objekt X, već homo kybernetes s kojim ‘komuniciramo’ svojim jezikom i koji odgovara na naša pitanja te je posve izvjesno da će nam ubrzo postavljati pitanja i zadavati neželjene probleme postajući onaj koji iz perspektive ‘Velikoga Trećega’ nadilazi sve dosadašnje pojmove i slike koje je metafizičko-postmetafizičko mišljenje moglo proizvesti od ideje, energiae, duha, rada, igre, nesvjesnoga, volje za moć, postava i događaja, Gestell i Ereignis, matrice i Superega. Mi više u stvari nemamo problem s određenjem tijela i Drugoga, već sa samo-određenjem samo-proizvodnoga mišljenja Trećega kao onog koje uvjetuje ne samo budućnost ljudske vrste na zemlji, već ponajprije budućnost mišljenja u svemiru kao interplanetarnome prostoru. Tzv. etičke konzekvencije s postojanjem homo kybernetesa su pravi Unheimlich. U zaključku svojeg teksta iz 2018. godine napisao sam da responzivnost i fenomenologija stranoga pretpostavljaju decentriranje subjekta suvremene filozofije i društveno-humanističkih znanosti. Sada bih dodao ipak još nešto, a nadam se da to znači i nekovrsnu mogućnost dijaloga i diskursa između dva pojma čovjeka koja su već na rubu daljnje opstojnosti. To su homo faber i homo ludens. Mi više nismo u horizontu vladavine tzv. radne životinje niti njemu suprotne životinje koja se zbiva u eksperimentu svjetske igre, kako su ovaj pojam pokušali razviti na tragu Heideggera fenomenolog Eugen Fink i francuski hajdegerijanski marksist Kostas Axelos. Ni modalna kategorija nužnosti niti, pak, njoj suprotna slučaja ili slobode nisu više odlučujući za djelovanje homo kybernetesa. Jedino što ga pokreće i što ga ‘nagoni’ da odgovara na ljudska pitanja i ubrzo sam postavlja pitanja čovjeku jest kontingencija ove tehnološke entropije kao platforme programirane vizije nadolazećega svijeta u kojem više nije problem misliti Drugog kao stranca ili tuđinca u bezavičajnome poretku-bez-vrijednosti. Umjesto toga, pravi je problem u tome da nakon što je, kako bi to rekao pjesnik Arthur Rimbaud, čovjek odigrao i prošao kao dah, preostaje otvorenost tehnološke singularnosti u kojoj umjesto stranca, onog čudovišnoga Aliena, koji nije netko niti kiklopovski Nitko, već čista struktura neljudskoga, ne postoji razlog za bilo kakvu novu ‘urođenost’ i ‘izvornost’ podrijetla, bilo kakvo nacionalno-kozmopolitsko stanje zajednice, bilo kakvu topologiju Sebstva i njegova prostora vječne ukorijenjenosti. Bez tijela i drugosti fenomenologija gubi tlo pod nogama, a Alien postaje poput objekta X samo pitanje o mogućnosti susreta s onim što pripada posvemašnjoj drugosti uopće, neljudskome načinu egzistencije vrste i bića izvan Zemlje. Doista, ovo je istinski obrat povijesti metafizike, trenutak koji nas odvaja od svekolike tradicije i njezinih postojanih temelja i navika u mišljenju. Vrijeme je da se oprostimo od metafizike i jednom zauvijek kažemo tisuću puta DA ovome ‘ovdje’ i ‘sada’ u znakovima kaosa i kontingencije kao našeg jedinog slučaja misaonoga života bez kojeg ne možemo smisleno biti to što jesmo i što ćemo možda biti u nadolazećoj budućnosti.

May 29, 2025
Etika kao “logika srca”

Etika kao “logika srca”

Pitanje o smislu i granicama onog etičkoga danas kad je sam život postao nihilistički konstruiran iz tehnoznanstvenoga laboratorija i kad je sve manje izgleda za kozmopolitski postulat dobre i pravedne zajednice kakvu su nekoć Grci nužno uzimali za temelj istinskoga bitka čini se odlučujućim za buduće mišljenje. 2016. godine objavio sam e-knjigu u izdanju Pan Libera i IEGS-a naslovljenu Gradovi izbjeglica – od etike Drugoga do politike prijateljstva (Lévinas-Derrida). Spominjem ovo stoga što sam tamo razvio svoje shvaćanje nemogućnosti bilo kakvog etičkoga sustava vrijednosti danas i istodobno izveo postavku da nakon Lévinasa i Derride ne postoji u suvremenoj filozofiji afirmativan stav o nužnosti prihvaćanja izbjeglica u tzv. domovinu ili naciju-državu koja svoju suverenost zasniva na konceptu ‘urođenoga naroda’, o čemu genealogijski govori Giorgio Agamben u Homo saceru. Propast koncepta nacije-države u suvremenoj politici otuda koincidira s propašću bilo kakve mogućnosti utemeljenja post-metafizičke etike. Ako nema subjekta koji omogućuje suverenost nacije-države, a to može biti samo racionalno konstruirani narod kao Moć odlučivanja o granicama svoje protežnosti u prostoru življenja, onda nema ni toposa za ethos koji bi tome odgovarao. Zato nužno nastaje inflacija etičkih doktrina i pokušaja da se de-ontologijski, dakle paskalovski iz ‘logike srca’, stvori mogućnost kozmopolitske nove etike koja umjesto realnoga svijeta polisa, republike i nacije-države konstruira utopijska ili distopijska a-teritorijalna mjesta boravišta za strance i izbjeglice. Ovo dolje je izvod iz moje knjige Gradovi izbjeglica. Čini mi se da bi nakon toga mogao dati zaključni komentar. U predavanju koje je Jacques Derrida održao na konferenciji na Collège Internationale de Philosophie u Parizu 1990. godine pod naslovom Mi, drugi Grci (Nous autres Grecs) izvodi se minuciozno jezično, povijesno-filozofijski i u virtuoznome tonu plemenitoga kazivanja dekonstrukcije svojevrsna posveta onome što čini „bit“ suvremenosti kao drugoga traga jedne neumrle tradicije. Ona, pak, sama nije drugo negoli produktivni hibrid, ono „treće“ između dvojega. Bez obje strane, grčke i židovske u istinskome značenju te riječi, ne postoji filozofija ni religija, a niti mogućnost jednog drukčijega humanizma, čak i onkraj Heideggerove kritike humanizma kao metafizike. Tko su „drugi Grci“? Svi oni koji misle na tragovima „bijele mitologije“ i odgovornosti da se iz same „biti“ onoga što je proizvela grčka metafizika otvori prostor budućnosti u drugome smjeru. To je smjer radikalne „drugosti Drugoga“ bez gubitka identiteta. Jer ono „isto“ ne dolazi iz „istoga“, već je tvorba razlike u „istome“. (Jacques Derrida, „We Other Greeks“, u: Miriam Leonard (ur.), Derrida and Antiquity, Oxford University Press, Oxford, 2010., str. 17-39.) Metafora koju je sam Derrida u znamenitome ogledu o Lévinasu izbrusio do upečatljive jasnoće odnosi se na figure Odiseja i Abrahama. Pritom su u igri dva razumijevanja svijeta i života. Povijest metafizike Zapada odvija se u znaku tog dvojstva, rascijepa, razdora. Prvo je grčko tragičko lutanje iz bezavičajnosti u zavičajnost svijeta, iz onog što je izgubljeni iskon ili arhé do povratka zavičaju. Drugo predstavlja mesijansko židovstvo. Ono se određuje iskustvom izbjeglištva i progonstva u traganju za obećanom zemljom kao drugim (iskonskim) zavičajem. U oba slučaja svjedočimo o bezavičajnosti (Unheimlichkeit). Grčko znamenuje nadolazeće kao blizinu s onim prošlim što se nastoji iznova ugraditi u budućnost, dok židovsko iskustvo teži transcendenciji budućnosti kao nesvodljive na ono prošlo i sadašnje. Odisej predstavlja figuru ontologijske razlike bitka i bića, a Abraham očekivanja onoga apsolutno drukčijega i Drugoga u horizontu mesijanske budućnosti. Derrida je u ogledu o Lévinasu gotovo paradigmatski doveo do približavanja grčko-židovske strukture metafizike kao onto-teologije, mišljenja bitka i proročkoga zaviještanja. Naime, na kraju teksta Lévinasa je nazvao Grko-Židovom, a čitavu postmetafizičku avanturu mišljenja nakon Heideggera, u koju nedvojbeno pripada i sam svojim mišljenjem dekonstrukcije metafizike prisutnosti, odredio horizontom povijesne sveze židovstva i helenizma kao susreta i pomirenja ekstremnih razlika. (Jacques Derrida, „Violence and Metaphysics: An Essay on the Thought of Emmanuel Lévinas“, str. 152-153. ) Zaustavimo se na trenutak još kod ove razlike (différence). Bit je dekonstrukcije u Derride upravo u iznašašću one riječi kao uputstva za mišljenje koja je sama neologizam bez presedana u francuskome jeziku i još k tome „lingvističko nasilje“. Riječ je o riječi-pojmu raz-luke (différance). Što prethodi razlici? Naravno, a što drugo negoli čin raz-lučivanja, beskrajne analize onoga što je samo-uspostavljeno kao takvo i otada sve određuje gotovo „sudbinski“. Da bi se, dakle, razlika između Odiseja i Abrahama, grčke slobode i filozofije te židovske pravednosti i religije dovela na svjetlo dana, potrebno je uvidjeti da je raz-luka ili čin razlučivanja same razlike-između dvojega uvođenje u ono „treće“. Mi, mi suvremeni koji živimo u tom iskustvu bezavičajnosti u traganju za novim i drugim izvorima vlastite raskorijenjenosti nosimo ovaj povijesno-metafizički znamen neovisno o našem etničkome podrijetlu i neovisno o iskustvu mišljenja koje pokušava izaći iz paradoksa i aporija utemeljenja. Ono „treće“ kao razlučivanje razlike u sebi samoj jest mišljenje nesvodljivoga događaja, kontingentnoga i singularnoga u svojoj „biti“, koji dolazi iz blizine i istodobne beskrajne udaljenosti s onim drugim i stranim. Lévinas je iz izvora Tore i Talmuda te u blizini s Heideggerom i njegovom kritikom tradicionalne ontologije ovo iskustvo imenovao bezuvjetnim susretom s Drugim. Zato je etika, na krajnje začudan način, od stoika, preko Kanta i Spinoze do nemogućnosti njezina utemeljenja u logosu i ideji čovjeka kao animal rationale sama po sebi eksces i skandal kao što je to i politika koja nastaje iz ovoga događaja (événement). „Bit“ etike kao ekscesa i skandala jest u onome bezavičajnome i čudovišno neljudskome što je s onu stranu „dobra i zla“. Nije li ovo proturječje već samim time što je pojam etike izveden iz pojma dobra i nemoguće je zamisliti da bi nešto drugo moglo biti posrijedi? Upravo je u tome paradoks i aporija. Da je pojam dobra s onu stranu bitka, da se, nadalje, dobro ne pojavljuje već uvijek metafizički postojano i postojeće i da ga, naposljetku, treba izgraditi političkim načinom djelovanja kako bi potom pravno sve bilo ozakonjeno i normirano kao živa praksa samoga života. Dobro ne postoji bez egzistencije kao projekta onoga čemu se teži u nadolazećem. Stoga je etika moguća samo kao projektivni trag odgovornosti za ono čega uistinu nema, ali se „ovdje“ i „sada“ apsolutno događa iz želje-za-dobrom kao takvim. Suosjećanje s patnjama Drugoga nije cilj etike. Kada je sve ostalo bez prvoga uzroka i posljednje svrhe nužno je potražiti druge načine „utemeljenja“. Umjesto cilja postoji težnja za ispunjenjem obećanja u događaju. To su jednostavni iskazi ljubavi spram Drugoga. Bez želje da ga se pokori ili učini vlastitim taocem samoljublja. I to ne više iz koristi, već iz patologije medijskoga narcizma koja sve napušteno „udomljuje“ od pasa-lutalica do izbjeglica zbog dokazivanja Drugome koliko je taština subjekta neizmjerna, a ne koliko je skromnost žrtvovanja predanost sebi bez uzvrata. Što je još uopće preostalo od etičkoga osjećaja ako ne ovaj najsuptilniji i najnemoćniji iskaz gotovo mitopoetske solidarnosti i ništa više. Ne mogu se graditi iluzorne kule u zraku kad više ne postoji ideja doma i domovine, kad je etika izgubila svijet kao svoj zbiljski Heimat koliko god ovo zvučalo pomalo konzervativno hajdegerovski. Sjećam se, ima to već četrdeset godina kad sam čitao knjigu Wernera Marxa, Gibt es auf Erden ein Ma§? Grundbestimmung einer nichtmetaphysischen Ethik, F. Meiner, Hamburg, 1983. Ono što Marx fenomenologijski izlaže preko Heideggera odnosi se na odnos mjere i bezmjernosti između smrtnika i besmrtnika. Uostalom, i sam je naslov knjige uzet iz jednog Hölderlinova stiha. I naposljetku što onda preostaje čovjeku u pustoši ove bezavičajnosti tzv. svijeta osim moći ljubavi i snage suosjećanja kao međusobnoga priznanja. Nije li paradoks da je to Lévinas da je htio očuvati razinu filozofijskoga osmišljavanja mogao pronaći čak kod mrskoga Heideggera. Nije mu možda trebalo, kao ni Derridi, tragati za Drugim i njegovim bezuvjetnim statusom onog čudovišno nepoznatoga i stranog kao u židovskoj Tori u kojoj Bog omogućuje mesijanski zov pravednosti na kraju vremena, u prostoru Edena, kojeg skeptički Kafka naziva trećom zemljom kojeg za čovjeka nema. Tako ni etika više nema svoj izvorni ethos, kao što Bog nema svoj izvorni prostor-vrijeme objave izabranome narodu u lutanju pustinjom. Lutanje postaje sudbinom, a sudbina se ne izabire, već je dodijeljena svima nama po zasluzi i odluci da unatoč svih uzaludnosti osmišljavanja mjere na zemlji preostaje samo Novalisova mitopoetska definicija filozofije, ključ za svaki budući ethos kako na zemlji tako i izvan nje. Filozofija je uistinu čežnja za zavičajem, težnja da se posvuda bude kao kod kuće.

May 28, 2025
Dođi, o kraljevstvo nerođenoga

Dođi, o kraljevstvo nerođenoga

„Vidjeti u prošlost jednako dobro kao i u budućnost jer stvar stiže iz krajnje daleke prošlosti, no mislim da je njezina budućnost blizu, o tome se radi“ AA, Pismo Mariei Dubuc, 8. kolovoza 1937. 1. Okultno i neizrecivo: na putu za budući iskon Antonin Artaud – tko je to? Ime, znak ili događaj? Imenovanje je znak sudbine: nomen est omen. Znak najradikalnijega obrata umjetnosti i života u razdoblju povijesne avangarde 20. stoljeća zacijelo je Artaudov projekt prevladavanja reprezentacijskoga kazališta jezika i govora. Povratak fizičkoj ekspresiji tijela čini se da je alternativa vladavini psihološke drame subjekta. Kada se znak znamenuje događajem insceniranja umjetnosti kao života, tada se istodobno radikalno mijenja perspektiva ne samo umjetnosti nego ponajprije onog što se razumije životom. Posrijedi je kraj vitalistički shvaćenoga života i kraj biologijskoga pozitivizma života. Prvo se odnosi na filozofiju života, a drugo na znanstveni redukcionizam života. Oboje su samo dva različita pristupa s istim nakanama: da se nesvodivost života svede na ono „više“ i „niže“ (duhovni elan i nagonske strukture). Život ipak omogućuje i nadilazi filozofiju kada ga ona izjednačava s duhovnim elanom, dok znanost u začetku promašuje smisao života kada ga svodi na biološku činjenicu u, doduše, složenom okružju biologijski određenih sustava. Ako Antonin Artaud jest najradikalniji događaj umjetnosti kao života u suvremeno doba, onda se taj događaj već dogodio u prošlosti. Događaj se ne može ponoviti. O jedinstvenosti i jednokratnosti njegova umjetničkoga života postoje živi tragovi u tekstu, na zvukovnoj ploči, matrici, na pozornici, na filmskoj, na fotografskoj i na slici oslikanoj rukom drugih slikara i samoga „autora“. Moć njegove riječi i slike još više negoli za onog jednokratnoga, „pravoga“ života postaje nadahnućem i putokazima suvremenicima digitalnoga posthumanizma i transhumanizma s nadilaženjem i usavršavanjem tijela – od književnosti, vizualnih i izvedbenih umjetnosti do eksperimenta drukčijeg mišljenja negoli je to bila tradicionalna filozofija kao metafizika. (M. Causey, Theatre and Performance in Digital Culture: From simulation to embeddedness, Routledge, London-New York, 2006., E. Scheer, Antonin Artaud: A Critical Reader, Routledge, London-New York, 2004.) Preostaje li njegova umjetnost i nadalje misterij i okultna tajna nadolazećega vremena? Ili je riječ o bljesku iskonskoga svijeta kao apokaliptičke pomrčine u sadašnjosti otupjeloj od neizmjerne pustoši i praznine? Pokušat ću pokazati da je riječ o svezi jednog s drugim. Misterij i okultna tajna u neizrecivome odgovara bljesku iskona u budućnosti koja je blizu. Artaud nije nikad bio pitanje o strahotnoj istini moderne zapadnjačke civilizacije, već njezin možda i jedino mogući odgovor. Naglasak je na modalnoj kategoriji mogućnosti. S pomoću nje mislimo nadolazeće. Iskazujemo ga još više onom neizvjesnošću u riječi možda s kojom se istodobno kazuje da nešto može biti, ali i ne mora. Nije nipošto slučajno što je o tome pred kraj svojega života mislio i kazivao Jacques Derrida. Njegovo čitanje Artaudova projekta kazališta okrutnosti kao prebolijevanja metafizike ima kanonsko značenje za sva buduća tumačenja onog što se razotkriva iz Artaudova mišljenja i umjetnosti. (.Derrida, „La parole souflée“ i „The Theater of Cruelty and the Closure of Representation“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1978. i J. Derrida & P. Thévenine, The Secret Art of Antonin Artaud, The MIT Press, London, 1998.) Derrida je, naime, u dokumentarnome filmu o samome sebi redatelja Kirby Dicka i Amy Ziering Kofmann (2002.). u jednoj sceni u kojoj vidimo nadzemnu željeznicu i zalazak sunca u beskrajnoj samoći velegrada, izgovorio na francuskome ove riječi: „Općenito, nastojim razlikovati između onog što nazivamo budućnošću i ‘l’avenir’. Budućnost jest ono što će biti – sutra, poslije, sljedeće stoljeće. Postoji budućnost koju možemo predvidjeti, programirati, rasporediti, koja je dogledna. Ali, ima i budućnosti, koja je l’avenir (nadolazeće), ono što se odnosi na onoga koji dolazi, a čiji je dolazak potpuno neočekivan. Za mene je to prava budućnost, ona koja je potpuno neočekivana. To je Drugi koji dolazi a da mi se nije najavio njegov dolazak. Dakle, ako ima prave budućnosti s onu stranu ove poznate budućnosti, to je l’avenir u kojem je ono nadolazeće Drugo/drukčije no što sam uopće bio u stanju zamisliti.“ Odakle dolazi ono nadolazeće? Derridain odgovor je blizak mišljenju Martina Heideggera. Iz kasnoga razdoblja dokumentiranoga predavanjima Vrijeme i bitak te Kraj filozofije i zadaća mišljenja 60-ih godina 20. stoljeća sabranih u knjizi naslovljenoj Uz stvar mišljenja Heidegger uvodi u promišljanje pojam događaja (Ereignis). Iz događaja bitak i vrijeme zadobivaju svoju čistoću. Ima bitka i vremena, a ne da tek „jesu“. ( M. Heidegger, Zur Sache des Denkens, M. Niemeyer, Tübingen, 1969. O Derridai i o kritici poststrukturalističkoga kanona u tumačenju Artaudove umjetnosti kao filozofijskoga puta prevladavanja metafizike (Foucault, Deleuze) vidi: T. Crombez, „The Dismembered Body in Antonin Artaud’s Surrealist Plays“, u: L. Normann (ur.) Dismemberment in Drama/Dismemberment of Drama, Cambridge Scholars Publishing, Cambridge, 2008., str. 27-43.) Biti i vremenovati ne označava ono „jest“. Njihova suprotnost „nije“, budući da se glagol biti odvija u vremenskim ekstazama bilosti, sadašnjosti i budućnosti. Na taj se način u tradiciji metafizike odnos uvijek misli iz bitosti bića a ne iz otvorenosti bitka i vremena. Ovdje nije ni mjesto ni vrijeme ulaziti u raspravu o razlici između Heideggera i Derridae s obzirom na pitanje bitka i vremena. Heideggerova destrukcija tradicionalne ontologije i Derridaina dekonstrukcija logocentrizma zapadnjačke metafizike dva su različita misaona puta u neskrivenost iskonske povijesti bitka i vremena. Što je to neizrecivost događaja u Artaudovom mišljenju? Sam Artaud imenuje ga u manifestu Kazališta okrutnosti izrijekom s podrijetlom u Nietzschea aktivnom ili metafizikom na djelu. „Upravo sam, što se tiče psihologije, govorio o mrtvim idejama i osjećam da će mi mnogi pokušati reći da ako postoji na svijetu nehumana ideja, ideja nedjelotvorna i mrtva, kao i ideja koja kazuje tako malo, čak i samom duhu, da je to upravo ideja metafizike. /…/ U istočnjačkom kazalištu metafizičkih težnja suprotstavljen je – s obzirom na zapadnjačko kazalište s psihološkim težnjama – cijeli splet pokreta, znakova, vladanja, zvukova koji sadrže jezik ostvarenja i pozornice, jezik koji razvija sve svoje fizičke i pjesničke učinke, na svim razinama svijesti i u svim osjetilima, koja neophodno vuku misao da zauzme temeljite stavove što su upravo ono što bismo mogli nazvati metafizikom na djelu.“ (A. Artaud, Kazalište i njegov dvojnik, Hrvatski centar ITI-UNESCO, Zagreb, 2000., str. 41-42. S francuskoga preveo V. Grubišić) Događaj onog nadolazećega ne može se misliti, kako to Derrida izriče, iz subjektivno-objektivnoga sklopa budućnosti kao predviđanja-programa-rasporeda. Budućnost se istinski ne događa zato što se očekuje da će biti onako kako jedino može biti. Budućnost takve vrste je otuda aktualnost u nastajanju. Gotovo je zapanjujuće da se ono što Derrida naziva budućnošću predviđa-programira-raspoređuje kao nešto isporučivo. Iz tako shvaćene budućnosti ništa ne dolazi. Budućnost se uistinu ne događa. Ona se konstruira kao nužna mogućnost izvjesnosti iz modalnih kategorija zbilje i nužnosti. Paradoksalno je da se jedino prošlost može misliti iz onog nadolazećega (l’avenir) i to kao buduća prošlost u događaju otvorenosti. Iz prošlosti struji rijeka događaja. Sjećanje i pamćenje oživljuje prošlost kao pripovjednu sliku događaja. Ali ono odakle dolazi nadolazeće jest tajna. To je strahotna okultna tajna i misterij vremena. Neočekivano vrijeme nadolaska same Stvari jest sveza između „krajnje daleke prošlosti i budućnosti koja je blizu“ (Artaud). Sada se postavlja pitanje kako to da Artaud govori o totalnome kazalištu kakvo nikad nije postojalo. Da se ovdje ne radi o grozničavome buncanju opsjenara niti o aroganciji utopijskoga fantasta svjedoči ustrajna zaokupljenost istraživanjem podrijetla orfičkih misterija u tragičkome dobu Grčke i apokaliptičke opsjednutosti duhovnim iskustvima kršćanskoga misticizma ranoga srednjega vijeka. (C. O’Farrell, „Unacceptable Imaginings: Artaud’s Medieval Revolution“, Paper delivered at „100 Years of Cruelty“ Conference on Antonin Artaud, Powerhouse Museum, rujan 1996.) Ono što se povezuje u „krajnje dalekoj prošlosti“ i „budućnosti koja je blizu“ jest iskustvo: orfičkoga doba misterija (mit), kršćanske mistike (religija) modernih načina prevladavanja razdvojenosti duha i tijela (filozofija i kazalište). Moderno iskustvo posebno se može razviti iz nadrealističkoga programa snova u nesvjesnoj ekonomiji želje. Društvena revolucija za Artauda je bila samo radikalan anarhistički čin slobode pojedinca u promjeni ideje života uopće. U načelu, riječ je o prebolijevanju drame modernoga subjekta. Traumatskome iskustvu samoće i otuđenosti u društvenome sustavu kapitalizma suprotstavljeno je iskustvo totalne slobode stvaranja. No, takva je sloboda razaralačka. Raskomadana tijela bačena na pozornicu u kazališnim predstavama Artauda 1920-ih te šokantni rez ženske dojke u filmu Svećenik i školjka iz 1927., što su godinu dana poslije u filmu Andaluzijski pas preuzeli Dalí i Bunuel prizorom britve koja reže rožnicu oka te tako označili početak vizualne nadrealističke revolucije svijeta, upućuju na dijalektiku stvaranja-razaranja djela. (S. Barber, The Screaming Body, Creation Books, London, 2001., L. Jamieson, „The Lost Prophet of Cinema: The Film Theory of Antonin Artaud“, http://www.sensesofcinema.com/07/44/film-theory-antonin-artaud.html) Artaudova je teorija filma usmjerena na fantazmagorijski doživljaj pokretnih slika u svijesti promatrača. Film djeluje izravno na ekspresiju moždanih stanica. Sam je Artaud zahtijevao čisti ili apsolutni film kao alternativu reprezentacijskome kazalištu. Čistoća nije ideal savršenstva. Film u svojem čistome obliku mora biti nepredstavljivost života samoga kao slike-tijela. Iz tijela izlazi slika. Kao plastični znak čistoće apsolutnoga tijela, koje je ono nerođeno prije života i poslije smrti, Artaud zahtijeva film čiste slikovnosti događaja bez ikakvoga dodatka psihološke „torture“ govorom. U filmu se stapaju slika i kinematička energija tijela kao vizije apokaliptičke otvorenosti novoga svijeta. Tijelo se u filmu fizički usmjerava na afektivne mreže reakcije publike. Kao apsolutni film sjećanja i kao hibridni film koji povezuje kazalište i poetske vizije u slici suvremeni je film za Artauda istodobno transcendencija iluzije i iluzija transcendencije. Život u svojem materijalnome obličju iluzija je zbiljske duhovne avanture, dok je sama transcendencija života tijela iluzijom uznesenja u ono tijelu nadilazeće. Iluzija čini život dostojnim transcendencije. Prekoračiti tamne sjene egzistencije znači ući u laboratorij velikih iluzija. U tom smislu Artaudovo je bavljenje filmom na istoj valnoj duljini s njegovim radikalnim projektom kazališta okrutnosti, iako je tek 30-ih godina 20. stoljeća u manifestima, esejima i pismima formulirao ideju prevladavanja psihološke metafizike zapadnjačkoga kazališta. Kad se nadilazi iluzija tada je riječ o prevladavanju umjetnosti odvojene od života. Ali taj je čin istodobno tragičko upisivanje nemogućnosti života kao umjetnosti. Bez distancije između dvojega – umjetnosti i života – nema ni umjetnosti ni života kao stvaralačke evolucije i konstrukcije, destrukcije i kaosa. Ali kakva je „priroda“ ove distancije? I sama je distancija stvaralački čin razlikovanja i razlučivanja. Derrida je to imenovao pojmom différance. (J. Derrida, Marges de la philosophie, Minuit, Pariz, 1972.) Pojam se odnosi na upisivanje života kao physisa, ali u razlici i razluci spram pozitivnih znanosti fizike i biologije, budući da je život techné, nomos, sloboda, povijest, um. Upisivanje je istodobno trag prisutnosti u onome što je povijesno upisano i zapisano, ali je tijekom povijesnoga lutanja ispisano i promijenjeno u svojem izvornome značenju. Svako upisivanje je praksa différance kao oznaka vlastitoga potpisa i njegove autentičnosti. Filmovi iz 1920-ih, koje Artaud potpisuje kao scenarist u suradnji s redateljicom Germaine Dulac, potom film Carla Theodora Dreyera Muke Ivane Orleanske u kojem sam igra ludog redovnika Jeanna Massieuai paradigmatskoga uratka nadrealističke poetike kao što je Svećenik i školjka,opsesivno su traganje za transgresijom tijela u novome mediju. Rušenje granica između materijalizma i duhovnosti događa se kao dokidanje razlike između svijesti i nesvjesnoga te, na posljetku, između estetskoga procesa i djela.Tijelo se preobražava kao slika odjelovljenoga i razdjelovljenoga događaja apsolutne slobode samoupisivanja znakova. Ono je semiologijska zona života i smrti znaka bez predmeta. Za Artaudovo shvaćanje tijela odlučno je da logika snova u filmu nije nikakvo predstavljanje nečeg skrivenog u smislu znaka ili simbola što pokreće tijelo izvan njega samoga. Pripovijedanje u smislu linearnosti vremena, koje se izriče dramom subjekta uronjenih u žive slike događaja, ne pripada ovom radikalnom ikonoklazmu filma. Umjesto narativnosti, život sam u kaotičnome nizu mentalnih slika oslikava svoju unutarnju i izvanjsku sudbinu. U tekstu Nadrealizam i kraj kršćanske ere pitanje subjekta revolucije svijeta leži u svetosti pobune samoga života protiv mrtve metafizike pisma/teksta. To je naizgled paradoksalno: da se misterijska svetkovina grčkoga kazališta i srednjovjekovne mistične apokaliptike goruće duše u tamnici tijela povezuje s anarhističkom pobunom života protiv društva krivog za „ubijenog samoubojicu“ – Vincenta van Gogha. ( A. Artaud, „Nadrealizam i kraj kršćanske ere“, u: Tarahumare i druga djela, Litteris, Zagreb, 2003., str. 232-235. S francuskoga prevela: M. Bašić) Paradoks se razrješava iz imanentne „logike žrtve“. Nije riječ o simboličkoj razmjeni djevičanski čistoga tijela s okrutnosti neizrecivo udaljenoga božanstva za ravnotežu cikličkoga gibanja prirode i čovjeka u svijetu. Naprotiv, žrtva je sveta samo ako nadilazi takvu aritmetički „pravednu“ razmjenu u božansko-ljudskome ugovoru. Žrtvovanjem vlastita života u podarivanju same smrti onome čudovišno otvorenome poput rane-u-tijelu ili, drukčije, satrovski iskazano, poput rupe-u-bitku, samo se tijelo pojavljuje kao spiritualni medij razmjene metafizičkoga i fizičkoga u novoj situaciji svijeta. (Derrida, „Donner la mort“, u: L’Ethique du don, A.M. Métailié, Transition, Pariz, 1992.) Ovo nije puka simbolička razmjena dviju supstancija. Samo se tijelo iskonski pojavljuje kao matrica ili okvir duhovne slike. Udahnuta duša zatočena u tamnici tjelesnoga traži svoje istinsko mjesto u tami. Žrtvom se ozbiljuje ontologijski ugovor između božanskoga (besmrtnoga) i ljudskoga (smrtnoga). Ista je logika žrtvovanja. Priroda u formi živoga mora doživjeti smrt da bi život afirmirao snagu rođenja onog još nerođenoga. Može li tjelesno žrtvovanje biti svetije od svetoga? To je pitanje pristupa onome što omogućava da tijelo zadobiva status posvećenosti izvan ozakonjena diskursa božanske moći. Svetije od svetoga ne znači ništa drugo negoli da se tijelo u Artaudovom kazalištu okrutnosti razumije ne-teologijski. (J. Derrida, „The Theater of Cruelty and the Closure of Representation“, u: Writing of Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1978., str. 235.) Tijelo nije corpus mysticum. Kršćanstvo je na paradoksalan način profaniralo tijelo njegovim „produhovljenjem“. Zabranom kazivanja o onome iskonskome tijelo je tako postalo iskonski zazornim objektom. Ne-teologijski pristup tijelu stoga ima istu težinu kao i Artaudovo shvaćanje okultnoga i neizrecivoga. Heraklitovski mračno (skoteinos) kazivanje je tajnovito objelodanjenje neskrivenosti kao znamenovanja onog neizrecivoga. Artaud ne pripada tajnoj sekti hermetista u suvremenoj umjetnosti. Ali hermetički pristup svijetu nužan je za tajnu prijelaza između svjetova duha i tvari. Okultno je neizrecivo u metafizičkim strukturama kazivanja o Stvari samoj, a ne tajna za posvećene i odabrane. U prostoru kazališta kao kozmičko-ljudsko-animalne igre događa se misterij tjelesnih šifri jednog apsolutnoga govora bez riječi. To je gramatika bez govora. Njezine su šifre upravo one koje ne pripadaju sekti upućenih kao što je to bilo u doba eleuzinskih misterija. Naprotiv, te šifre egzistencijalnoga projekta imanentne transcendencije tijela pripadaju cjelokupnoj zajednici. Nitko nije isključen. Svi su sudionici svjetsko-povijesne igre kazališta kao događaja kozmičko-ljudsko-animalne svetkovine. U tom smislu je Artaud paradigmatski umjetnik povijesne avangarde. Umjetnost treba prevladati na taj način što je treba osloboditi od elitnog značenja društvene i kulturalno-civilizacijske misije zatvorenoga teksta „smisla“. Kao nesvodiv Nietzscheov dvojnik Artaud u životnoj ekstatičnosti tijela pronalazi uzvišenu „metafizičku točku“ prijelaza između svjetova. Tijelo je iskonski totem i tabu, znak i zabrana imenovanja onog što mu prethodi, totalni ikonoklastički obred zabranjenoga jezika slika. „Animalnost“, „ekstaza“ i „trans“ odvijaju se s onu stranu prostora i vremena („hors des situations“) ili s onu stranu metafizičkoga predstavljanja svijeta. (D. Hart, „Antonin Artaud Suche nach einer ‘anderen’ Ästhetik im hindu-balinesischen Orient“, u: Kulturwissenschaftliche Lektüren: Was heisst kulturelle Differenz, u: R. Düssel/Geert Edel/U. Schödlbauer (ur.), Die Macht der Differenzen: Beiträge zur Hermeneutik der Kultur, Synchron, Heidelberg, 2001., str. 307-326.) Artaud je nakon putovanja u Meksiko u Predgovoru za Kazalište i njegov dvojnik na najradikalniji način promislio koliko zapadnjački pojmovi „kulture“ i „civilizacije“ pripadaju sustavu najčudovišnije moći perverzije: da, naime, život postaje „kulturan“ i „civiliziran“ tek onda kad je istinski mrtav kao živa ideja utjelovljenoga života, tek onda kad je istinski porobljen i pretvoren u sustav diskurzivnoga ništavila. „Civiliziranost je čudovište u kojemu se do besmisla razvila naša sposobnost da izvlačimo misli iz djela, umjesto da poistovjećujemo djela i misli. /…/Treba vjerovati u smisao života obnovljenog kazališta, gdje čovjek neustrašivo postaje gospodarom onoga što još ne postoji, ali što treba stvoriti. I sve ono što nije rođeno može se roditi pod uvjetom da se ne zadovoljavamo time da budemo jednostavno sredstvo ubilježavanja.“ (A. Artaud, Kazalište i njegov dvojnik, Hrvatski centar ITI-UNESCO, Zagreb, 2000., str. 8 i 12-13, S francuskoga preveo:V. Grubišić) Kazalište bez Boga nije bezbožno kazalište. Bog je kao i cijela povijest metafizike u znaku obezbožene Riječi. Bezbožno i obezboženo upućuju na razliku između ateizma i nihilizma. Prvo je negativna afirmacija, a drugo proces obezvređivanja bitka kao božanskoga temelja svijeta. Obezbožena Riječ nema nikakvog smisla sve dok je „mrtva Riječ“. U Ivanovoj Apokalipsi novi dolazak Isusa Krista stoga se najavljuje riječima: „Jer stari svijet prođe“ i „Gle, sve novo činim!“. Kraj staroga svijeta označava bljesak iskonske nove riječi. Bog ima „smisla“ samo onda kad se životodajno podaruje-pruža biti čovjeka i bićima bez sustezanja. Sve drugo je u znaku nihilizma. Ali na što se odnosi taj pojam čiste negativnosti povijesti? Nihilizam se ne odnosi na faktičku smrt Boga u povijesti modernoga doba. Kao i Nietzsche, ali s paradoksalnim obratom, budući da je Artaud u svojem gnostičkome kršćanstvu živio tijelo Kristove muke kao duhovnu žrtvu urođenosti u svijetu, tako se i u Artaudovom mišljenju nihilizmom označava urušavanje ili unižavanje vrijednosti. Kao što kaže Heidegger u predavanjima o Nietzscheu, povijesno je kršćanstvo s idejom Boga isto tako nihilistično kao i moderni ideologijsko-politički poretci boljševizma i socijalizma. (M. Heidegger, Nietzsche: Der Wille zur Macht als Kunst, Gesamtausgabe, II. Abteilung: Vorlesungen 1923-1976., sv. 43, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1985., str. 30-31.) Riječ posvećena metafizičkim pojmom Boga kao nadmarionete ili redatelja predstave odnosi se na vladavinu zapisanoga govora ili pisma kao teksta. (E.G.Craig, „Glumac i nadmarioneta“, u: O umjetnosti kazališta, Cekade, Zagreb, 1980. S engleskoga preveo: N. Đuretić) Umjesto „svete riječi“ koja transcendira „golo tijelo“, sada je riječ o obratu unutar same metafizičke sheme. Sveto tijelo u žrtvenom činu podarivanja sebe smrti nadilazi utjelovljenu riječ Boga time što se rasprskava u svijet kao jedinstveno i nerazlučivo djelo/događaj života samoga. Bez povijesnoga žrtvovanja tijela nikad ne može biti svetosti. U gorućoj buktinji svetost izlazi iz tijela poput posljednjega daha životne moći i prelazi u čisto stanje duhovnosti. „Bez potpune žrtve tijela i bez zaborava tog smrtnog tijela, Snaga ljubavi koja dolazi od Boga ne može živjeti u ovom svijetu. Mi nismo tijela nego duše i naše duše su zaražene tijelima.“ (A. Artaud, „Novi zapisi iz Rodeza“, u: Tarahumare i druga djela, Litteris, Zagreb, 2003., str. 210. S francuskoga prevela: M. Bašić) Postavljanjem tijela na-scenu svijeta samoga svjetovnost svijeta pokazuje se u ekstatičkoj dimenziji nadolazećega iz budućnosti koja je blizu. Iz blizine onog nadolazećega jedino se može misliti ono praiskonsko kao živo u svojoj neugasivoj vremenitosti događaja. Artaud stoga ne zahtijeva povratak iskonu, nego „propovijeda“ iskonsku budućnost blizine. Nesvodivi srodnik tog misaonog puta jest Walter Benjamin. U tumačenju sudbinske metafizičke slike Paula Kleea Angelus Novus Benjamin povezuje tradiciju mističnoga kabalističkoga iskustva pravremena s onim otvorenim u nadolazećoj budućnosti. Anđeo vremenitosti dolazi iz bliske daljine vječnosti, koja se otvara u svezi prošlosti i budućnosti. (W. Benjamin, Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008. S njemačkoga prevela: S. Knežević) Od Grka i nezapadnjačkih kultura meksičkih Indijanaca, naroda azijskoga otočja Balija, Indije, Kine, Japana iskonska budućnost blizine je oduvijek tu poput simboličkoga arhetipa života čovječanstva. Daljina prošlosti i blizina budućnosti zahtijeva najradikalniji mogući projekt njihova povezivanja. Problem nije u rješenju, nego u načinu kojim se povezuje ono što je bilo povijesno-vremenski razdvojeno kao što je to minuli arhajski svijet Zapada i očuvani tradicijski kontinuitet povijesti Istoka. Navijestimo da se način rješenja te misterijske sveze mitsko-okultne prošlosti i onog što neočekivano dolazi iz budućnosti kao nečuveni događaj zvjezdane tjelesnosti posthumanoga tijela može tek uvjetno znamenovati postmetafizičkim insceniranjem umjetnosti kao života. Ne može se govoriti o onome što dolazi poslije metafizike ako se ne razjasni što jest metafizika uopće. U ovom slučaju Artaudova uporaba ključne riječi povijesti Zapada istodobno je: pozitivna i negativna. Metafizika se, prema Artaudu, pojavljuje kao razdvajanje. Cjelovitost i istovjetnost života (bitka) i povijesne svijesti (vremena) razdvaja se na duh i tijelo. Kad govori o „ukradenome istinskome sebstvu“ rođenjem, tada je očigledno da se ono nerođeno misli i živi kao mogućnost transgresije umnoženoga i razdvojenoga života u nadolazećem svijetu onog Jednog u identitetu i razlici. Što je ukradeno ne može se više vratiti istinskome sebstvu kao subjektu-supstanciji osim radikalnim životnim samopotvrđivanjem jedinstvene žrtve mučeničkoga i patničkoga tijela. Bol stoga nije suprotnost užitku. Prabol života zahtijeva onu vrstu metafizičke okrutnosti, koja se izjednačava s egzistencijom spram smrti. Granice Artaudova kazališta okrutnosti nisu postavljene konačnom granicom smrti. Metafizika bitka i pozitivnoga samoodređenja života u Artauda označava drugu vrstu konačne granice. To je smrt osamostaljene strukture tijela kao znaka bez svojeg označenoga. Ili, drukčije iskazano, tema smrti postavlja se u središte predstavljanja tijela kao konačna granica „ludila reprezentacije“. Kako i na koji način Artaud želi razoriti povijest metafizike? Najbolje je to objasnio Derrida. Posegnuvši za svojim temeljnim pojmom différence (razlika-razluka) da bi otvorio iz Artaudove postmetafizičke inscenacije umjetnosti kao života ono okultno i neizrecivo – samu neskrivenost života uopće – Derrida razotkriva podrijetlo kozmičko-ljudske povijesti udvajanja. Život nije ni površina tijela ni njegova dubina. Iz moći daha, disanja, onog što život omogućuje u njegovoj (ne)moćnoj kontingenciji nastaje življenje. (. Derrida, „La parole souflée“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1978.,str. 169-195.) Udahnuti život je duša (anima) pripadna svemu što jest. Tako je to već odredio Aristotel u svojem djelu De anima. Ali problem je u tome što se upravo ta duša nalazi u središtu psihologije kao moderne znanosti o unutarnjem svijetu. Tumači se, naime, psihoanalitički znakovima nesvjesnoga i snova. Artaud napada reprezentacijsko kazalište modernoga doba zbog psihološke perverzije iskonskoga smisla kazališta. Kritika Freudove psihoanalize uistinu je radikalna kritika svake obnove ideje modernoga subjekta. Umjesto ekspresije mitsko-kultnoga obreda tijela i duha na djelu je metafizika govora na temelju vladavine Boga kao govora/teksta. Stoga je Derridaina kritika Hegelove psihologije znaka unutar njegova filozofijskoga sustava korak s onu stranu reprezentacijske teorije znaka. Kada znak ima tek funkciju da upućuje na psihološke odnose između subjekata, tada se predstavljanje svijeta svodi na simboličku konstrukciju stvarnosti. A ona počiva na razlici između izvornoga znaka i njegova predstavljajućeg dvojnika. Ono isto što Artaud zamjera metafizičkome karakteru kazališta kao diktature riječi/teksta, to čini i Derrida u kritici Hegelove „psihologije znaka“ u moderno doba (J. Derrida, De la grammatologie, Minuit, Pariz, 1967. O Derridainoj kritici Hegela vidi: D. Chaffin, „Hegel, Derrida, and the sign“, u: H. J. Silverman (ur.) Derrida and Deconstruction, Routledge, London-New York, 1989., str. 75-89.) Metafizika je pozitivno ludilo samoga udvostručenoga svijeta. Kao njegovo zrcalo u kojem se ogleda poput dvojnika u kazalištu s metafizikom se nastavlja povijest ludila i nakon spoznaje o urođenosti (genealogije) ludila u mrežu povijesnih odnosa. Foucalt je protumačio i samo Artaudovo ludilo iz strukture metafizičkoga jezika. Taj je jezik izvorno racionalan, budući da se samo putem logosa (ratio) može dospjeti do istine. Ludilo je prema tome iracionalno. Ne može se metafizički odrediti drukčije negoli negativno kao suprotnost razumu. Dijalektička logika počiva na stavku razloga. Svako je određenje negacija drugoga. Binarne suprotnosti racionalnosti i ludila, međutim, ne mogu biti objašnjenje niti metafizike niti pak Artaudova slučaja. Ponajprije, metafizika je izvorna shizofrenija bitka. Iz udvostručenja jednog i jedinstvenoga svijeta u dvoje – izvorno vs. otuđeno – proizlazi moć mahnitosti. Rascijep u bitku samome metafizički je događaj nastanka svijeta. Ali Artaudova je iznimnost u tome što svojim umjetničkim djelovanjem potvrđuje da je ludilo ne samo bit metafizike, nego i njezino legitimno opravdanje. Uz to ludilo je i skrivena moć povijesnoga lutanja svjetovima. Razdvojenost i podvojenost svijeta na duhovnu i tjelesnu supstanciju, na onaj i ovaj svijet, nužno se reflektira u ludilu samoga cogita. Preuzimajući funkciju zakonodavca onog što jest stvarno, a što pak nije, sam cogito postaje konstruktivni subjekt totalne mahnitosti svijeta. Artaudova kritika metafizike stoga je životno samopotvrđivanje ludila unutar samoga teksta i jezika metafizike kao što je to slučaj i s Hölderlinom i van Goghom. Foucault opravdano smatra da Artaudovo ludilo proizlazi samo odatle što je podvostručenje svijeta na diskurzivne i vizualne kodove svijeta nužno djelatnost refleksivnoga uma, koji sebe ozakonjuje kao vladara reprezentacije svijeta. (M. Foucault, Histoire de la folie á l’age classique, Gallimard, Pariz, 1972., str. 555. Vidi Derridaino tumačenje tog problema u raspravi: „Cogito and the History of Madness“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1978., str. 31-63.) Ludilo ne ukazuje na ludilo svjetske povijesti. Ono je tek imanentna transcendencija svijeta kao racionalne iluzije tragičkoga bitka. U slučaju Artauda, koji „nikad nije bio potpuno svoj“ (Grotowski), radi se, međutim, o znamenovanju nerođenoga, koje zahtijeva apsolutno nov način kazivanja i tjelesnu uznesenost iznad ovog svijeta. Radi se zapravo o opsjednutosti apsolutnom slobodom iskonskoga života kao plesa iznad bezdana. Njezin glas i njezin poziv za Artaudova života u djelu/događaju totalne umjetnosti iziskivao je stvaranje novoga tjelesnoga govora, pisma i gramatike postmetafizičke inscenacije umjetnosti kao života. To pismo nije kriptogram, već piktogram. U piktogramu vizualizirani pojmovi dolaze iz budućnosti koja je blizu i prošlosti koja je krajnje udaljena. Pismo-slika nužno otvara scenu ili pozornicu pisanja kao upisivanje boli u samo tijelo kao tekst. To je ono okrutno životno što se ozbiljuje u nemogućnosti smisla. Ili još tragičnije, u apokaliptičkome zazivu nerođenoga pisma-tijela. (J. Derrida & P. Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, The MIT Press, London,1998.) Artaud je u svojem kasnome djelovanju nakon totalne opsjednutosti, koja kulminira boravkom u psihijatrijskoj klinici u Rodezu, došao do krajnje točke postmetafizičke inscenacije. Počeo je pisati crtajući ili crtati pismenima. U tzv. urođenome ili majčinskome jeziku kao što je „njegov“ francuski ti znakovi upućuju na nadilaženje metafizičke strukture latinskoga izvora. Drugim riječima, Artaud je konstruirao svoje pismo-slike za gramatiku nerođene umjetnosti samoga života s onu stranu boli i patnje ovoga jedinoga tijela na zemlji. To je ono najčudovišnije u mračnoj tajni suvremene avanture umjetnosti kao života uopće. O čemu je tu uopće riječ? 2. Opsjednutost: subjectile kao piktogram života Cjelovitost života odgovara totalnome kazalištu s onu stranu predstavljanja i znaka za nešto drugo. Pozitivna metafizika jest istodobno prisutnost znaka kao pisma/traga u odsutnosti njegova označitelja (Bog). Derridaina dekonstrukcija na tome gradi svoju kritiku zapadnjačke metafizike prisutnosti. Odsutnost (paraousia) je istodobno mogući trag onog nadolazećega (l’avenir), koje dolazi neočekivano na kraju povijesti u znaku jedinstva triju vremenskih ekstaza (bilosti-prisutnosti-budućnosti). U tom smislu se eventualno može govoriti o teologijskim obratima u mišljenju dekonstrukcije na temelju židovsko-kršćanske eshatologije i apokaliptike. (J. Derrida, Marges de la philosophie, Minuit, Pariz, 1972.) Negativno određenje metafizike može se u Artauda pokazati iz traganja za iskonskim smislom kazališta s onu stranu znaka, pisma/teksta, logosa, temelja. U svim njegovim tekstovima, načinu ispisivanja, formi i simboličkim kriptoznakovima iskrsava ta opsesivna strast za tjelesnim totalitetom praznaka, koji ujedinjuje glas i sliku, riječ i ono neizrecivo uopće što nije transcendentno, nego se otjelotvoruje živim dahom. Život nastaje i nestaje u dahu. Ekscentričnim projektom egzistencije život se samo upotpunjuje. Skrivena tajna života proizlazi samo iz one iskonske neskrivenosti života samoga. Metafizika je u tom smislu sinonim za povijesno skrivanje onog neskrivenoga. A ono neskriveno dolazi niotkuda i neočekivano stoga što je već oduvijek ovdje. Biti oduvijek ovdje znači disati u još nerođenome tijelu totalne umjetnosti života. Blizina Artaudova mišljenja i umjetničkoga djelovanja s Heideggerovim prebolijevanjem metafizike čini se još uvijek nedostatno istraženom. (Vidi o tome tekstove D. Johnstona, „Overcomming the Metaphysics of Consciousness: Being/Artaud“, Proceedings of the 2006 Conference of the Australian Association for Drama, Theatre and Performative Studies i „Commentary: Manual Metaphysics: Philosophy and Theatre“, Philament: an online journal of the arts and culture, br. 4/2004.http://sydney.edu.au/arts/publication/philament/issued4_Commentary_Johnston.htm) Novija tumačenja Artaudova zaokreta spram obrednoga kazališta tijela i gesta u paradigmatskome slučaju balijskoga kazališta ukazuju na diskurzivnu moć mistifikacije onog Drugoga zbog ideje o nerođenome iskonu Zapada samoga. Problem, dakako, nije tek u tome da se Artauda kao i mnoge velike zapadnjačke mislioce-umjetnike, opsjednute idejom iskonskoga stanja duha izvan središta Zapada, proglasi zabludjelim orijentalistima ili eurocentristima. (Vidi o tom međusobnom kulturalnome nerazumijevanju i instrumentalizaciji Drugoga: Tzu-Chung Su, „The Occidental Theatre and Its Other: The Use and Abuse of the Oriental Theatre in Antonin Artaud“, NTU Studies in Language and Literature, br. 22 (prosinac 2009.), str. 1-30.) Ideologijsko čitanje samo je trendovski znak ressentimenta nemoćnih duhom, bez obzira s kakvim se novim krinkama kritike ideologije ukrašavali, a ne znak razumijevanja biti projekta prebolijevanja metafizike uopće. U pravu je Sloterdijk kad tu multikulturalnu/interkultulturalnu buku i bijes naziva simptomom dvostruke dekadencije – koliko Zapada toliko i Istoka. Zaboravlja se da je Istok bio u najmanju ruku na istovjetan način fasciniran slikom Zapada kao racionalnoga poretka znanja i tehnologije u vođenju društvenoga i kulturnoga životnoga sklopa. Od svih istočnjačkih kultura to je bilo najrazvidnije u slučaju Japana. U svojem totalnom mobiliziranju i moderniziranju tijekom cijeloga 20. stoljeća japanski se sinkretički duh kreativne imitacije Drugih pretvorio u autentični kamigrafijski simulakrum. Kami, japanska oznaka za dušu pripadnu svim bićima, temelj je izvorne religije šintoizma. Obogotvorenje prirode čuva poredak od ljudske destrukcije. Ali time se istodobno čovjek razumije namjesnikom kozmičko-prirodnih sila. Subjekt se u tom sklopu ne može realizirati osim nasiljem spram izvanjske i kontemplacijom spram unutarnje prirode. Cjelokupni je poredak kulture Japana – od No i Kabuki kazališta do zen-buddhističke kontemplacije i ontologije praznine u slikovnoj umjetnosti i arhitekturi – rad na preobrazbi homogenoga identiteta u prazno mjesto razlika nesvodivo Drugoga. Japan je sinkretički duhovno-povijesni redizajn svijeta u doba njegove posvemašnje digitalne prozirnosti. (P. Sloterdijk, Eurotaoismus: Zur Kritik der politischen Kinetik, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1989., Ž. Paić, „Japan: moć kamigrafijskoga simulakruma?“, u: Postmoderna igra svijeta, Durieux, Zagreb, 1996., str. 81-110. ) Znamo da je Artaud u cjelini svojih životno-umjetničkih djelovanja sebe postavio u središte projekta kao tijelo koje misli-pati na pozornici svijeta. Sebe-postavljanje-u-djelo jest definicija moderne umjetnosti koju Heidegger predlaže u analizi van Goghove slike s motivom seljačkih cipela. (M. Heidegger, „Der Ursprung des Kunstwerkes“, u: Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1972.) Upadljivost vremenske ekstaze nadolazećega ili prave budućnosti podaruje umjetnosti ekskluzivno pravo proizvođenja svijeta kao svagda novoga djela iz iskonskoga događaja konstelacije bitka i vremena. Drugim riječima, ako je Artaud otvorio svojim djelom postmetafizički događaj insceniranja umjetnosti kao života, tada se to i takvo djelo mora bitno razlikovati od svih drugih pokušaja u modernoj i suvremenoj umjetnosti. Instalirati nije tek postaviti neku tekstualno zapisanu dramu na kazališnu pozornicu. Posve je drukčije značenje pojma insceniranja. Izvedba na pozornici uključuje živo tijelo u jednokratnom činu komunikacije s okolnim svijetom. To ponajprije znači da insceniranje pretpostavlja performativni odnos čovjeka i svijeta kao prostora i vremena događanja onog što omogućuje čin insceniranja – obrednu svetkovinu samoga života kao kazališnoga uprizorenja. (J. Früchtl/Jörg Zimmermann (ur.) Ästhetik der Inszenierung, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2001.) Svetkovina je obredna magija života s njegovim duhovima i demonima, natprirodnim silama i zazivu moći prirode za skladom s ljudskom mjerom. Artaudovo uvođenje pojma egzorcizma u novo kazalište tjelesne gramatike snova te vibracija zemlje i neba umjesto aristotelovske katarze može se shvatiti kao pobuna totaliteta svijeta protiv svođenja života na psihološku strukturu drame. Egzorcizam nije tek kršćanski obred istjerivanja zloduha iz tijela. U njemu se sabire moć prebolijevanja traumatskoga događaja žrtvovanja zajednici onog što je navlastito pojedinačno. U tom smislu je egzorcizam suprotstavljen katarzi kao ono iskonsko kolektivno izvedenom pojedinačnome. Problem je ipak u tome što Artaud neproblematski uzima metafizički pojam iskupljenja iz ranoga kršćanstva i njegove apokaliptičke vizije kraja povijesnoga vremena. Hegel je to u svojim analizama tragične sudbine Antigone pokazao kao put stvaranja modernoga subjekta iz samoskrivljenoga položaja žrtve. Antigona ne djeluje iz savjesti, nego iz običajnosne dužnosti spram nadolazeće zajednice. I čak ako takva zajednica ne postoji, etički čin konstituira božanski zakon. Nije, dakle, etika transcendentna ljudskome djelovanju. Ona se ozbiljuje u samom činu djelovanja kao imanentni zakon života. Kada se pojavljuje problem savjesti, tada je već riječ o zlu i krivnji subjekta. On se odaziva na glas čudovišne neobrazloženosti pojma krivnje uopće – iskonski grijeh. Bog zapovijeda diskursom zabrane. Krivnja je apsolutna samo zato jer je iskonski grijeh u kršćanstvu kôd univerzalne zabrane. Prijeći tu zabranu unutar samoga tijela pokazuje se radikalno transgresivnim činom prebolijevanja metafizike. Samo se iz tog sklopa može razumjeti zašto Derrida u tumačenju Artauda govori o povijesnome grijehu samoga Boga protiv božanstva. Ako je bit krivnje skato-teologijska, tada je riječ o cjelokupnome prebolijevanju ideje Boga kao temelja-logosa-govora u zapadnjačkoj metafizici. (J., Derrida, „La parole souflée“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1978., str. 184-185.) Artaud u svojoj kritici metafizike reprezentacije cjelokupnu povijest drame od Shakespearea smatra zastranjenjem u psihološku redukciju drame dijaloga, odnosno vladavine govora kao teksta. Egzorcizam ima stoga više negoli katarzičnu funkciju. Posrijedi je uzvišeni čin produhovljenja bića, a ne tek čin psihološkog pročišćenja promatrača izvedbe. To je razlika između kazališta kao umjetnosti života i kazališta kao reprezentacijskoga spektakla subjektivnosti. Prvo je otvoreno u povijesnome strujanju epoha od iskona do neposredne budućnosti, a drugo zatvoreno djelo koje se poput suvremenih medija ne odnosi na svijet, nego na druga djela ili na druge medije. Intermedijalnost stoga ne pripada odredbi Artaudova postdramskoga kazališta gesti. Naprotiv, tek postmetafizičko insceniranje umjetnosti kao života uvodi u svijet s onu stranu teksta kao zapisanoga govora koji odlučuje o tome što jest drama subjekta i tko jest subjekt drame. Zato ovdje može biti jedino riječ o transmedijalnosti gestualne poltike tijela. Radi se, dakle, o radikalnoj pobuni tijela protiv zatvorenosti svojih „organa“. (Vidi o tome: N. Pethes, „Die Transgression der CodierungFunktionen gestischen Schreibens (Artaud, Benjamin, Deleuze)“, diss.sense Zeitschrift für Literatur und Philosophie, http://www.dissense.de/ge/pethes.html) Prijeći s onu stranu medija znači nešto bitno drukčije negoli biti-između-tijela. Komunikacija je ljudski čin nerazumijevanja iskonsko tragičkoga bitka. Paradoksalno, nema komunikacije bez prethodnog nerazumijevanja tog odnosa spram bitka. Edip ne bi djelovao kad bi znao za „svoju“ tragičnu sudbinu. Prijeći s onu stranu medija stoga znači žrtvovati tijelo u ime umjetnosti kao života. To je najviša žrtva ikad moguća. Sada se pokazuje nešto najuzvišenije u Artaudovu razumijevanju vlastitoga projekta totalnoga kazališta. U njegovoj nemogućnosti aktualizacije u suvremenom svijetu znakova bez predmeta i predmeta bez znakova koje određuje svijet novomedijske integralne zbilje, uobičajeno je Artauda nazivati vizionarom nadolazećega, umjetnikom-bez-djela. Zar upravo takav stav ne proizvodi mistifikacije čak i u najboljoj namjeri? Nije se, naravno, teško ne složiti s takvim „zdravorazumskim“ postavkama kazališnih revolucionara suvremenoga doba među kojima Jerzy Grotowski ima posebno izdvojeno mjesto. ( J. Grotowsky, Towards A Poor Theatre, ur. E. Barba, Routledge, London-New York, 2002.) Kad to kažemo ne mislimo da je Artaudovo kazalište nemoguće. Takva bi postavka značila nešto krajnje nemoguće: da je moguće samo ono aktualno i da je mogućnost zapravo ništa drugo negoli nužnost aktualnoga. Kazalište okrutnosti u svojoj nemogućoj nepredstavljivosti jest čin nemogućega zato što je ono nemoguće najdublja i najživlja mogućnost nerođenoga uopće. O tome se radi. Derrida je to pokazao kao problem odnosa dijalektike negacije i afirmacije. „Kazalište okrutnosti nije predstava.To je život sam u mjeri u kojoj je život nepredstavljiv. Život je nepredstavljiv izvor predstave.“ (J. Derrida, „The Theater of Cruelty and the Closure of Representation“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1978., str. 234.) Negacija klasičnoga kazališta reprezentacije i zahtjev za ne-reprezentacijskim kazalištem okrutnosti nije čin destrukcije, nego rad dekonstrukcije, Nerođeno omogućuje čudovišnu afirmaciju života bez konstruktivnoga dodatka jezika kao govora odnosno pisanja kao teksta. Sve što jest tijelo čista je afirmacija života kao bivanja/postajanja. Afrimacija je otuda izvorna moć samopotvrđivanja životnosti života čiji je simbolički prostor vrijeme kazališta. To je vrijeme događaja u jednokratnome životu tjelesne prisutnosti. Ona dolazi iz bliske budućnosti, neočekivano i nenadano. Heraklit kaže u jednom fragmentu – tko se ne nada, neće susresti nenadano jer je ono neistraživo i nedokučivo. Ali, nada u nadolazeće kazalište nerođenoga nije nemogućnost takvog kazališta, nego ponajprije mogućnost radikalne afirmacije života „sada“ i „ovdje“. Život u svojoj samopotvrđujućoj životnosti jest bitak sam u modusu mogućnosti promjene stanja. To je moć apsolutne slobode da uspostavi novo kakvo nikad nije bilo. Novo je nadolazeće u svojoj nečuvenoj nemogućnosti. Derrida navodi Artauda koji kaže da posljednja riječ o čovjeku još nije izrečena. Ali time što nije izrečena posljednja riječ o čovjeku, ne znači da upravo nadolazak novoga kazališta iz nerođenosti ne najavljuje kraj posljednjega čovjeka. U ničeanskome smislu, posljednji čovjek znak je neizmjerne taštine i otupjelosti u igri s beskrajnom prazninom svijeta. S posljednjim čovjekom nestaje i metafizička avantura povijesne drame reprezentacije. O tome se radi. Nemogućnost Artaudova kazališta okrutnosti nije u tome što se ne može zamisliti jezik nepredstavljivosti. Problem je zapravo u tome što uopće znači postmetafizičko insceniranje umjetnosti kao života. Znači li to da je jezik kao govor teksta i pisanje na tragu predstavljive prisutnosti znaka na svojem kraju ili da je već u ideji dokrajčeno onim što je Artaud činio svojim pisanjem-crtanjem (tzv. subjectile)? Je li postmetafizičko insceniranje postavljanje na pozornicu same ideje slobode kao žrtve izmučenoga i patničkoga tijela u tamnici lude duše? Međutim, Artaud nije umjetnik-bez-djela. On je umjetnik-mislilac u tijelu kao umjetničkome događaju slobode. Žrtvovati tijelo uzvišenom smislu umjetnosti bio bi čin narcističke teatralizacije svijeta kao iluzije bitka i vremena. Artaud to ne čini. On tijelo živi u svim njegovim kozmičko-ljudsko-animalnim vibracijama. Tijelo je trojstvo duha, duše i tvarne tjelesnosti, a djeluje kao strojno organizirani sklop. I kada se živctinjsko i ljudsko virtualno pojavljuju u ideji kiborga ili posthumanoga bića, tijelo još uvijek ima slobodu odnosa spram okolnoga svijeta. Sloboda je žrtveni ples apsolutnoga tijela nad bezdanom. Tijelo ne laže čak i kad zavodi drugo tijelo opčinjavajući svojim kozmičkim plesom duhovnih struna. Već je Nietzsche upućivao na korijene takve vitalističke semiotike. Tvrdio je da je govorni jezik tek kasna forma komunikacije posve udaljena od iskonskoga čina označavanja stvari u svijetu. Jezik porobljava iskonsku slobodu tijela već samim činom uzdizanja u sfere duhovnoga kao institucionaliziranoga diskursa božanske odsutne prisutnosti. Jezik bogova u grčkome predskokratskome svijetu jezik je znamenovanja čudovišne igre znakova unutar i oko tijela samoga. Kad tijelo postane stigmom logosa kao uma, jezik ovladava tijelom kao svojom kognitivnom mapom. Da bi jezik mogao biti diskurzivnom moći metafizike, mora se utjeloviti u figuri zabranjene ludosti onog beskonačnoga u konačnome. Nietzsche stoga rabi prispodobe kaosa i plesa, ludila i pozornice na kojoj se odigrava postmetafizička drama bivanja/postajanja onog nerođenoga. (P. Sloterdijk, Der Denker auf der Bühne: Nietzsches Materialismus, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1986.) Za Artauda je gestualnost u samoj „prirodi“ kazališta. Metafizička dimenzija tijela u gestualnosti otklanja znakovno predstavljanje nečeg izvan samoga tijela. Pojam re-prezentacije (pred-stavljanja) odnosi se u novovjekovnoj metafizici od Descartesa do Lacana na zamjedbu ili percepciju bića kao stvari i objekata u prostoru i vremenu konstrukcije. Nije, dakle, riječ o nečemu vječnome i nepromjenljivome, od iskona zapečaćenome i urođenome čovjeku. Predstavljanje je čin zamjedbe. U njemu subjekt spoznaje svijet polazeći od čina vlastite refleksije o svijetu. Subjekt zamjećuje objekte tek onda kad ih konstituira i konstruira kao predmete iskustva. Taj proces se odigrava prema pravilima metafizičkoga označavanja stvari kao znakova za nešto drugo. Imenovanje je uvijek čin predstavljanja nečega (intencionalna svijest). No, granice su imenovanoga u činu imenovanja koji je diskurzivno prazan čin od bilo kakve reprezentacije. U mitskome svijetu Grka bogu je Zeusu bilo namijenjeno da se ljudima najavljuje znamenovanjem koje uključuje označavanje nečeg nadolazećega. Tako je razumijevanje označavanja uvijek u svezi s onim što je vremenski određeno u okultnome misteriju budućnosti – ono što će se dogoditi i što je najavljeno tajnim znakovima. Nisu znakovi nešto što tijelo predstavlja, nego tijelo nepredstavljivo smjera onkraj vlastite fizičke tjelesnosti. Ta je strategija neizbježno transgresivna. Kroz tijelo vodi put nadilaženja tijela. U suvremenom iskustvu body-arta i radikalne posthumanističke kritike materijalizma praksa Fakira Musafara svjedoči o hibridnoj svezi šamanizma, okultizma i suvremenoga performativnoga djelovanja na tijelu samome. Iskustvo boli predstavlja nešto uračunato u sam način prevladavanja boli. Ne može biti užitka u tijelu bez patnje i boli samoga tijela. Isto vrijedi i za pisanje. Artaudovo pisanje nije „stil“ ekscentrika i opsjenara. Pisati znači suprotstavljati se autentičnome bolu života drugom vrsti boli u tekstu. Ispisujući bol u tekstu Artaud piše vlastito tijelo kao dvojnika od rođenja ukradenog iskonskog sebstva. Zato je subjekt pisanja netko Drugi. Njegov glas dolazi iz tame. Opsjednutost tim glasom čini pisanje tamnim iskustvom boli jer se iskonska bol života podvostručuje i tako niječe život sam. Nemogućnost pisma kao živoga teksta bitka proizlazi iz procesualnosti bitka kao bivanja/postajanja Drugim. Tako je patnja dvoznačna i dvostruka. S jedne strane nužno iskustvo životne muke (passion) i žudnje za intenzitetom života do krajnjih granica. Ekstremni atletizam duše odgovara tjelesnoj ekstazi djela umjetnosti kao ekstremnoga bola i užitka u okrutnosti života. S druge strane patnja proizlazi iz misaonoga daha života. U pismu kao tekstu on se zgušnjava do ekstatičnoga užitka i radosti života (jouissance). Pisanje stoga ima u sebi već unaprijed nešto od neizlječive bolesti samozavaravanja života. Bez subjekta i njegove refleksije o pisanju čin pisanja postaje transgresivno ludilo samoga teksta bez autora. Automatizam jezika govori mračnu tajnu vremena iz doba iskonskoga kaosa. Pisanje je za Artauda utoliko moguće samo kao pisanje-protiv. To je protučin izvorne slobode u njezinoj anarhičnoj ekstazi života samoga bez „remek-djela“ i bez ovjekovječene laži ponavljanja. (A. Artaud, „Obračun s remek-djelima“, u: Kazalište i njegov dvojnik, Hrvatski centar ITI-UNESCO, Zagreb, 2000., str. 70-78. S francuskoga preveo: V. Grubišić) To je pisanje protiv metafizike postojanosti i stabilnosti u promjeni. Lorenzo Chiesa u svojem pokušaju da Artauda razumije protiv njegove volje, naime pomirujući ga s Lacanom koji je za Artauda bio paradigmom institucionalnoga zločina psihijatrije i psihoanalize u modernome društvu perverzije, kaže da je riječ o „pisanju autentične boli/užitka“. (L. Chiesa, „Lacan with Artaud: j’ouís-sens, jouis-sens, jouis-sans“, u: S. Žižek (ur.), LACAN; The Silent Partners, Verso, London-New York, 2006., str. 359.) Nesumnjivo je to primjereni iskaz za Artaudovo insceniranje pisanja u vidu radikalnoga rušenja strukture teksta i njegove apstraktne vizualnosti. Tekst Artauda je vizualna dekonstrukcija poretka u kojem razumljivost (racionalnost) stvara smisao. Kritika metafizike kao kritika govornoga kazališta može se razumjeti i kao kritika reprezentacijske strukture jezika uopće. Tjelesna manifestacija govora u gestualnosti upućuje izravno na diskurzivnost tjelesnoga iskustva onog što je obavijeno mračnom tajnom (okultizam). Pritom valja kazati da se pojam geste odnosi na metafizičko određenje transgresije vladajućeg diskursa. Gestom se ruši poredak diskursa moći u jeziku. Čak i same riječi su predstava metafizičkih gesti kao, primjerice, metaforički i anaforički prst sudbine ili providnosti, prigibanje koljena u poniznosti i skrušenosti spram uzvišenosti božanskoga u slikarstvu, neustrašivi pogled u visinu spram sunca. Artaud već u manifestima svojeg Kazališta okrutnosti govori o nužnosti pronalaska novoga govora, pisma i njegove gramatike. Novi govor treba sjediniti disanje, inkantaciju, vrisak i tjelesni znakovni poredak u bljesku kazališnoga događaja. Ono nezapisano u pismu kao tekstu prethodi svakom budućem pismu. Nezapisano je znak znakova. Vizualnost i plastičnost znaka odgovara iskonskome razumijevanju govora. I sam je Platon, kako je to tvrdio Heidegger, slikovno predočavao zagonetku govora. Neizrecivost nije neprikazivost onoga što se ne može iskazati govorom. Artaud je bio svjestan bitne nemogućnosti jezika izvan njegove životno-tjelesne ekspresivnosti. Premda će tvrditi da arbitrarnost znaka preostaje gotovo dogmom, što inače čini temelj de Saussurove i Barthesove semiologije, mogu se nazrijeti sumnje u takav stav u svim njegovim tekstovima. Umjesto proizvoljnosti i konvencije znaka, život koji se izjednačava s kontingencijom okrutnosti sam postaje univerzalnim znakom okultnoga i neizrecivoga performativa. Izvođenje (performare) u sebi sjedinjuje proizvođenje (productio) i ponovno proizvođenje (re-productio). Izvedba tijela u prostoru i vremenu singularnosti događaja nužno uključuje proizvodno-reproduktivni sklop. Tijelo proizvodi događaj uklopljenosti Drugih u događaj interaktivne komunikacije zato što je posljednji teritorij želje za životom u zajednici. Kao što je život sam čin podarivanja-pružanja u proizvodnoj reprodukciji bitka, tako se i tijelo u zajednici iščitava kao zajedničko tijelo ili tijelo zajednice (communio) Drugih. Perverzija je jedino moguća kad se tijelo pretvara u fetišizam robe ili ideologijski znak otuđenosti od izvorne nepredstavljivosti života kao tijela samoga. Pod pojmom perverzije valja shvatiti ponajprije temeljnu izokrenutost poretka kategorija života. Sada je ono „niže“ odmijenilo „više“. Iz tog obrata nastaje izokrenutost svijeta. Marx je prispodobom camere obscure pokušao razumjeti pojam ideologije kao lažne svijesti odnosno svijesti o lažnome društvenom bitku. Tamna komora je fotografski negativ. Stoga je rad negativnosti povijesno uspostavljanje afirmacije negativnoga. Otuđenje od izvornoga povijesnoga bitka u Marxa odgovara ideji „ukradenoga sebstva“. Ali s tom razlikom što je Artaudov stav u suglasju s okultnim i misterijskim svijetom ranoga gnosticizma. Za Artauda se negativno ne može odrediti dijalektički. Okrutnost nije negativnost života u značenju ontologijski neotklonjiva zla i zločina. Posve suprotno, okrutnost je životnost života ili bitak kao bivanje/postajanje u neprestanoj promjeni. Procesualnost bitka odgovara stvaralačkoj promjeni aktualnog stanja stvari. Kazalište može biti stoga samo neprestano insceniranje života. Ono je prostor dinamičke procesualnosti, djelo-u-nastajanju kao tijelo-u-interaktivnosti. To je temeljna metafizička odredba onoga što Artaud misli kad govori o metafizici na djelu. Nije stoga začudno da se na tragovima Artauda neomarksistički teoretičar društva spektakla Guy Debord usmjerava traganju za životom s onu stranu spektakla kao ideologije, koji je za njega vizualna reprezentacija društvenih odnosa kapitala, a ne materijalna struktura robe/stvari u formi slike. Ne postoji mogućnost radikalnoga života onkraj reprezentacijske forme slike osim prevladavanjem slike kao spektakla u performativnome činu samodokidanja slike. Što Debord naziva détournament samo je ikonoklastička strategija nemogućnosti nepredstavljivosti osim unutar fatalne granice predstavljivosti slike same. Debordov film Društvo spektakla iz 1973. godine dekonstrukcija je ideje reprezentacije u filmu. Time je istodobno konceptualno-teorijski performativni čin zaokreta u samoj ideji filma uopće. (G. Debord, Društvo spektakla, Arkzin, Zagreb, 1999. S francuskoga preveo: G. Vujasinović i Guy Debord, Complete Cinematic Works: Scripts, Stills, Documents, AK Press, Oakland-Edinburg, 2003. Vidi o tumačenju Debordovih postavki i svezi s Artaudovim konceptom M. Puchner, „Society of the Counter-Spectacle: Debord and the Theatre of the Situationists“, Theatre Research International, Vol. 29, br. 1/2004., str. 4-15.) Performativnost događaja može biti stoga samo produktivno-reproduktivna. To se ne suprotstavlja uobičajenom shvaćanju performativne umjetnosti kao one koja se događa u trenutku jednokratnosti i koja je neponovljivom. (E. Fischer-Lichte, Ästhetik des Performativen, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2004.) Stvaralački čin ponavljanja jednokratnosti čini smisao obreda kao vremenitu vječnost trenutka. Ali to ponavljanje nije replikacija i oponašanje. Nije također ni udvostručenje i simulakrum. Kao što pokazuje razvitak novih medija s naglaskom na prevođenju (transkodiranju) razdvojenih osjetila u jedan integralni sklop, proizvoljnost znaka na čemu se gradi cjelokupna semiotička teorija medija nestaje u korist jedne univerzalne gestualnosti posthumanoga tijela. (S. Bey Cheng/C. Kattenbelt/A. Lavender/R. Nelson (ur.), Mapping Intermediality in Performance. Amsterdam University Press, Amsterdam, 2010.) Znak nije više plod kulturne proizvoljnosti. On je univerzalni kodirani okultno-neizrecivi simbol umjetnoga života. Kao takav virtualno određuje „sudbinu“ svekolikoj umjetnosti u digitalno doba. Kada znak postane kôd, više nema razlikovanja predstavljenoga i predmeta. Tijelo u svojoj vizualizaciji postaje simboličko mjesto susreta neba i zemlje, božanskoga i smrtnoga. Ali je li takvo tijelo još uopće ljudsko-suviše-ljudsko? Naravno, posthumano tijelo je napustilo ovo četvorstvo samim time što je s onu stranu biološke zgotovljenosti. Ono je samo uvjetno „tu“, na zemlji. Ali stvarno je nešto što sa zemljom više nema nikakve veze. Raskorjenjivanje zemlje događa se u totalnoj destrukciji bića. Tijelo je egzaktni pokazatelj sveopćega nihilizma tog procesa raspada metafizičke strukture svijeta. Ono se dizajnira i pretvara u organe bez tijela na stvarnome i simboličkom tržištu. Kao estetska stvar, tijelo više nije drugo negoli u analogiji s Duchampovim ready mades – body to made. S Artaudom i njegovim kazalištem okrutnosti otpočinje ono nadolazeće u znakovima izvedbenosti i konceptualnosti samoga života. Sve se to događa kroz medij ljudskoga tijela. Ali razumjeti misterij tjelesnosti u prebolijevanju metafizičke povijesti bitka i vremena nije nipošto jednostavno. Ne radi se tek o imanentnoj transcendenciji tijela. Put spram tog mišljenja u suvremenoj poststrukturalističkoj filozofiji pripada jedinstvenosti Gillesa Deleuzea i njegovom tumačenju Artaudova koncepta tijela bez organa. (G.Deleuze, A Thousand Plateaus; Capitalism and Schizophrenia. Continuum, London, 1987. Vidi o tome: Ž. Paić, „Bijele rupe: Tijelo kao vizualna fascinacija“, u: Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009.) Život i smrt tijela iziskuju insceniranje svijeta u znaku postdramskoga kazališta svijeta s onu stranu tragedije i komedije, psihologije i etike, osjetilnoga i nadosjetilnoga. (D. Mersch, Ereignis und Aura: Zu einer Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002.) U pitanju je nečuveni događaj misaonoga tijela koje pati, vibrira i ritmički pulsira, šokira i izaziva Druge svojim jedinstvenim pismom razlike (hijeroglifi snova i ideogrami opsjena). (J. Derrida, „The Theater of Cruelty and the Closure of Representation“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1978., str. 234-250.) Tijelo koje pateći misli odnosi se spram vlastita korporalnog okružja tvari i stvari kao gnostička figura kozmičkoga stranca spram ovoga svijeta. (. Lacarriere, The Gnostics, Peter Owen, London, 1977. Vidi također: J. Goodall, Artaud and the Gnostic Drama, Clarendon Press, Oxford, 1994.) Stranac nije tek onaj „tuđinac“ kojemu nema nigdje mjesta u okrutnoj modernoj političkoj razdiobi prostora. Tko nije urođen u vlastito tlo, taj je uvijek strano tijelo u mnoštvu različitih nacionalno-državnih prostora. No, gnostička ideja kozmičkoga Stranca nadilazi bilo kakvu zemaljsku uskraćenost za domovinu i zavičaj. Ta je ideja još ne-rođena izrođenost praiskonskoga svjetla. Ono osvjetljava sva bića svojom čistom energijom. Biti strancem znači biti ontologijski nerođenim slučajem u nužnosti upojedinjenja života kao tvarne opsjene umnažanja. To se događa kroz seksualni čin kopulacije bića, koji prethodi zbiljskom doživljaju raskorijenjenosti i bezavičajnosti. Stranac stranstvuje na ovoj Zemlji jer mu je istinski život s onu stranu tjelesne tamnice. Prolazak kroz tijelo nužan je put čudovišno uzvišene slobode. U znaku četvorstva neba i Zemlje, božanskoga i smrtnoga, koje pripada Heideggerovu mišljenju, ( M. Heidegger, „Das Ding“, u: Vorträge und Aufsätze, Neske, Pfullingen, 1957.) može se Artaudovo postmetafizičko insceniranje svijeta kao umjetničkoga života slobode tijela odrediti upravo zrcalnom igrom. Tek zahvaljujući toj igri nastaje svijet u događaju trenutka. Ali kako razumjeti što to uopće Artaud podrazumijeva pod pojmom metafizike i kamo smjera njegova transgresija pisma/jezika cjelokupne povijesti zapadnjačkoga kazališta? Za početak, evo krunskog dokaza tog četvorstva neba i Zemlje, božanskoga i smrtnoga. Sam Artaud izričito kaže tko jest Antonin Artaud u zapisu Ovdje počiva: „Ja, Antonin Artaud, sam svoj sin / svoj otac, svoja majka / i ja sam.“ (A. Artaud, Selected Writings, University of California Press, Berkeley, 1988., str. 238.) Metafizika na djelu označava dvoje: njezinu povijesnu moć imenovanja stvari u razlici spram drugih stvari kao razlikovanje „ovoga“ i „onoga“ svijeta i neprekoračivu sjenu udvajanja iskonskoga života. Nietzscheova je formula za neprekoračivost metafizike izrečena u nastupnome spisu Rođenje tragedije iz duha glazbe. Bogovi su metafizike Apolon i Dioniz, nadosjetilno i osjetilno, um i tijelo, razbor i ekstaza, filozofija i umjetnost, svjetlo i tmina. U jedinstvenom činu metafizičkoga prevladavanja metafizike bog osjetilnosti i tmine, užitka i transgresije preuzima u svojem tijelu zadatak novoga vođenja života bez vladavine metafizičkoga temelja (logosa). Artaudova je kritika zapadnjačkoga kazališta kao vladavine teksta i pisma ništa drugo negoli postmetafizičko insceniranje umjetnosti kao života. U znaku tragične distancije ili différance između božanskoga tijela svjetla i okultne tajne mračne spoznaje odvija se istinska drama. Život je bezrazložna okrutnost i bez-smisleno bivanje/postajanje. U svojoj takovosti život je najveća igra, radost užitka nerođenoga i ples njegova boga koji dolazi iz daleke prošlosti i bliske budućnosti. Iz Derridaine strukture mišljenja postmetafizika je pokušaj prebolijevanja logocentrizma. (J. Derrida, Positions, Minuit, Pariz, 1967.) Kad se ne želi prevladati već preboljeti metafiziku, tada je svaki pokušaj postmetafizičkoga zaokreta unaprijed paradoksalan. U isto vrijeme se u ime metafizike ona nadilazi tako što joj se vraća izgubljeno dostojanstvo. Sam Artaud koleba se u svim tekstovima s takvim pokušajima mišljenja-življenja, koji variraju između tradicionalnoga duhovnoga okultizma i šamanizma i avangardne tehnike razaranja povijesnoga smisla jezika i slike. Često se metafizikom određuju pojmovi poput supstancijalizma i esencijalizma. Uglavnom se pritom misli na vladavinu jednog načela u smislu kauzalno-teleologijskoga pristupa povijesti. Uzrok i svrha, prvo i posljednje (arhé i eshaton) na taj način zatvaraju mišljenje u matricu diskurzivnoga poretka bitak=bog=svijet. Život se metafizički misli uvijek u kategorijama rasta i intenziteta jednog vodećega načela. Duhovni život, dakako, ima primat nad materijalnim. Ali život misliti postmetafizički pretpostavlja obrat unutar same strukture metafizike, ali ne i njezino konačno prebolijevanje. U tom pogledu Artaudova nakana da tijelu vrati dostojanstvo ne znači povratak u nemogući iskon mitsko-okultne povijesti. Rješenje je u nadolazećem koje je blizu. Taj postmetafizički zaokret spram života koji se treba dogoditi sada i ovdje u vremenu nadolazećega koje je blizu ima izrazito apokaliptički prizvuk. Između misterija mitskoga svijeta i apokaliptičke vizije kraja svijeta u mističnome kršćanstvu ranoga srednjega vijeka sveza je očigledna. Postmetafizika u događaju ne znači prevladavanje „metafizike na djelu“. Prelazak na drugu stranu nije prevladavanje. Kazalište riječi pripada metafizici predstavljanja, a izvedbeni događaj postmetafizičkome vizualnome prasku. Performativni događaj nadolazećega svijeta u praiskonskome kaosu tijela odgovara kazalištu okrutnosti sa svim njegovim afirmativnim gestama životne tjelesnosti i egzorcističkim ritualima pročišćenja. Zato performans nije tek vodeća forma vizualno-scenskih umjetnosti suvremenoga doba, nego nužno konceptualno ozbiljenje tijela u tehnomorfnome okružju iz kojeg je iščezla živa prisutnost. Umjesto nje radi se sada o uronjenosti (immersion) u virtualnost svijeta. Postmetafizičko insceniranje umjetnosti kao života u događaju nadolazećega dvoznačni je događaj: (1) programirano-kodirane budućnosti umjetnosti bez tijela u virtualnome prostoru umjetnoga života kao umjetne inteligencije kiborga – sveze čovjeka i stroja, živoga i neživoga; (2) apokaliptičkoga došašća nečuvene integralne stvarnosti s onu stranu jezika novih medija kao cikličkoga vrtloga života bez svojeg izvornika i kopije u savršenoj auri čiste svjetlosti i ništavila. (Ž. Paić, „Mrtva priroda tijela“, u: Slika bez svijeta: ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006., str. 215-306.) Epifanijska otvorenost događaja životu kao umjetnosti podaruje jedinstvo vizije i fantazije koje mu je oduzeto cjelokupnim modernim razvitkom drame. Vidjeti unaprijed i izmišljati ono nerođeno su modusi umjetničkoga djelovanja. Bez jedinstva tog dvojega umjetnost se svodi na već viđenu dosadu interpretacije tuđih tekstova. Vizija je fantazmagorična samo onda kad je njezina slikovna nepredstavljivost istoznačna s tajnim govorom znakova. U suvremenom dobu medija zahtjev za totalnim kazalištem stoga označava istodobno zahtjev za: (a) mitsko-(o)kultnim obredom u samoj biti kazališta; (b) oživljenome pismu-slici ili hijeroglifima koji nadomještaju tekst; (c) metafizikom na djelu u cjelini tjelesnih očitovanja na sceni. Preobrazbe unutarnjega stanja duše kao neognostičke vizije svijeta u Artauda postaje temeljnim programom totalne umjetnosti od ranih djela do kasnoga ludila crteža-pisma (subjectile). (S. Sontag, „Artaud“, u: Antonin Artaud: Selected Writings, ur. & predgovor, S. Sontag, University of California Press, Berkeley, 1988., str. xvii-lix.) Između stvari i ideja ne postoje više znakovi njihova predstavljanja međusobno razdvojeni i bez dodira sa živom zbiljom. U tome je Artaudov radikalni program postmetafizičke inscenacije umjetnosti kao života neprijeporno i prevladavanje koncepta modernoga zapadnjačkoga kazališta. Međutim, ne smije se zaboraviti da je zaokret spram tzv. istočnjačkoga kazališta i duhovnih iskustava čiste tjelesnosti nešto u samoj biti pokreta povijesne avangarde u Europi prve polovine 20. stoljeća. Upisivanjem ezoteričnih i metafizičkih znakova u tijelo ne radi se o mistifikaciji Istoka protiv dekadentnoga Zapada, nego o epistemologijskome rezu spram metafizičke tradicije Zapada kao svjetsko-povijesnoga diskursa moći. Artaud nadilazi dosadne interkulturalističke rasprave našeg vremena o nesvodivome Drugome, koji u svojoj blaženoj uzvišenosti predstavlja nedodirljivu kulturalnu točku projektnoga identiteta. Zato je Derridaina interpretacija Artauda su-mišljenje otvorenosti za ono nadolazeće, a ne izvanjski čin prisvajanja umjetnika-mislioca za potrebe filozofijske dekonstrukcije. U zahtjevu za neskrivenošću u samome srcu zapadnjačke metafizike (aletheia) pokazuje se kako Nietzscheova postavka da imamo umjetnost da ne bismo propali od istine u Artauda zadobiva sljedeći obrat: imamo tijelo da bismo poludjeli od istine duha. Opsjednutost stoga ne može biti obuzetost tijela zloduhom, već unutarnja istina samoga tijela u svojoj bitnoj nedovršenosti. Iz njega ne govori subjekt vladanja sobom. Iz tijela govori uvijek netko Drugi. Umjetnost u svojem kaotičnome prasku svjetova povezuje duhovno i tjelesno. Tijelo je produhovljeni život ekstatičkoga daha. U neskrivenosti se samoga tijela skriva nešto čudovišno, istodobno svijetlo i tamno. To su sfere preobrazbe jednog te istoga u razlici. Tijelo svijetli u svojoj duhovnoj ljepoti u kraljevstvu oblika, a njegov tamni sjaj proizlazi iz bolesti kao propadanja i smrti u konačnome iščeznuću. Granica je tijela granica bitka i vremena u onome što se podrazumijeva od iskona kao životna moć podarena-pružena bićima u čistoj kontingenciji. I upravo zato što životu treba vratiti ono iskonsko čudovišno u ekstatičkome povratku tijela, ništa više nije moguće bez radikalne i totalne revolucije u samoj biti svijeta uopće. Ta je revolucija u kružnome gibanju života, kao u drevnim mitskim i religijskim predajama, vječno novo stvaranje i razaranje života. Revolucija je izvorno apokaliptički čin stvaranja novoga svijeta. O tome se radi. Umjetnosti nema u drevnih naroda, kaže Artaud o „kulturi“ meksičkih Indijanaca u Tarahumare. Ona je životna drama iskonskih sila i vibracija kozmičkih struna. Glazba je za Nietszchea bila prispodobom tragičkoga jer je nepredstavljivom za razliku od slike. Ona je otvorenost događaja plesa u kojem ljudsko tijelo ništa ne oponaša i ništa ne predstavlja, već lebdi u slobodi ponad bezdana. Metafizičkome određenju slobode kao causa sui suprotstavlja se upravo ono što Heidegger naziva bezdanom bitka. Sloboda je čudovišni događaj mogućnosti preokreta sa zbiljskim i nužnim. Njezin je zvuk najintenzivniji vrisak svijeta samoga. Za Artauda je zvuk praiskonski početak slike. Nemogućnost kazališta okrutnosti proizlazi samo iz jedne nemogućnosti. A to je nemogućnost jezika tijela kao čistoga zvuka i slike tijela kao čiste svjetlosti. Upisati takve zvukove i slike u tijelo znači stvoriti novi jezik za ono nerođeno. Artaudova je apokaliptička muka (passion) bila u tome što je upravo u Rodezu stvorio crteže i riječi koje upućuju na prekoračenje svega predstavljivoga, svega (za)mislivoga u jeziku povijesne predaje metafizičkoga govora. Takav je neprevodiv i nepredstavljiv pojam/riječ subjectile. Spominje ga se tri puta u govoru o Artaudovim vlastitim crtežima i slikanju (1932., 1946., i 1947.). Derrida tvrdi da je subjectile zapravo scena na kojoj se odigrava događaj pisanja-slikanja samoga života s onu stranu subjekta i objekta. Odnos između subjektivnoga i subjektilnoga jest odnos između moći pervertiranoga jezika i (ne)moći čudovišne prirode jezika samoga kaosa. Prvome pripada disciplina i nadzor nad tijelom jezika, a drugome neukrotivost i sloboda apsolutne fantazije. Subjektilno je višeznačni tjelesni martirij jezika u radosti ekstaze. To je tvorba novoga koje je starije od staroga zato što nadilazi subjektivne i objektivne strukture svijesti. Subjektilno je poput projektila koji pogađa samo tijelo uzvišenom dramaturgijom grafičkoga urezivanja tragova u tijelu. Oni bole i vrište više od mrtvih riječi kao što su to „bol“ i „vrisak“. Riječi su mrtve kad više ne podaruju smisao nekom događaju. Nasuprot novovjekovnome subjectumu kao supstanciji u razlici spram grčkoga hypokeimenona, kako je to objašnjavao Heidegger i na njegovom tragu Derrida, subjectile se nalazi izvan kraljevstva subjekta i njegove moći predstavljanja stvari. To nije riječ ili stvar koja pripada metafizičkome horizontu „prirodnog“ jezika ili „prirodnome“ horizontu metafizičke strukture jezika. Štoviše, riječ kao stvar proizlazi iz metajezične „stvari“ koja govori u govoru. Artaud nije bio opsjednut ili lud zato što „nikad nije bio potpuno svoj“ (Grotowski). Opsjednutost je samo ono što ima veću moć od bilo kakve racionalne vladavine samim sobom. Ovladati jezikom može se samo kad ga se zauzda u stvar koja govori služeći se riječima kao znakovima komunikacije. U tom smislu jezik je tek alat ili sredstvo sporazumijevanja. Međutim, Artaud jezik shvaća uzvišenim događajem apokaliptičke vatre stvaranja i razaranja. Opsjednutost drugim i drukčijim jezikom od metafizičkoga trajna je opsesija mislioca još od Nietzschea preko Heideggera do Derridae i Deleuzea. Bez umjetničkih znakova na putu filozofija ne može dospjeti u novi iskon. Artaudova je opsjednutost jezikom kao slikozvukovnim praiskonskim govorom tajna umjetnost tijela Drugoga u susretu s najbližim i najudaljenijim Drugime. Ne kaže slučajno u eseju Režija i metafizika da valja stvoriti novu „neizopačenu pantomimu“. Između glazbe, slike i jezika iskonski nema bitne razlike. Analizom slike Lotove kćeri Lucasa von den Leydena Artaud dolazi do spoznaje da između slikarstva kaosa i misterija i kazališta koje tek treba nastati nema razlike. Jezik kojim se mora prevladati razdvojenost slike i zvuka nije tek vizualna poezija ili poetski slikopis, nego insceniranje samoga jezika u svijetu kao subjektilnome piktogramu.(J. Derrida/P. Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, The MIT Press, London, 1998.) Neprevodiv i aksiomatski, tjelesan i nedodirljiv, subjectile je izvedbeni eksperiment transligvističke „prirode“ jezika u procesu stvaranja novoga kazališta nepredstavljivosti. Sjetimo li se da je Artaud kao osoba imenovana Antonin Artaud istinskog „sebe“ smatrao ukradenim u činu rođenja, bit će možda providnije što stoji „iza“ naše postavke o insceniranju samoga jezika u svijetu kao događaju subjektilnoga piktograma. Jednostavno, stoji cijeli projekt postmetafizičke inscenacije umjetnosti kao života s onu stranu službe lažnom i neautentičnome svijetu čovjeka u moderno doba. Eksperiment s jezikom zahtijeva prevođenje tijela-u-tijelo nadilaženjem moći lažnoga jezika i lažnoga svijeta. U već spomenutom eseju Režija i metafizika to dolazi do izraza gotovo s vulkanskim tonom apokaliptika. „Tvoriti metafiziku od artikuliranog jezika, znači učiniti da jezik izražava ono što on obično ne izražava; znači služiti se njime na nov, izniman i nenaviknut način; to znači vratiti jeziku njegove mogućnosti fizičkih vibracija; razdijeliti ga i djelatno ga vratiti u prostor; to znači prihvatiti intonacije na apsolutan, konkretan način i obnoviti njihovu moć da uzmognu rastrgati i objaviti nešto stvarno; to znači okrenuti se protiv jezika i njegovih gnjusno koristoljubivih, moglo bi se reći prehrambenih izvora, protiv njegova porijekla progonjene životinje, a konačno to znači promatrati govor u obliku čaranja.“ (A. Artaud, „Režija i metafizika“, u: Kazalište i njegov dvojnik, Hrvatski centar ITI-UNESCO, Zagreb, 2000., str. 43. S francuskoga preveo: V. Grubišić) Sam je Derrida u razmatranju etimologijskih mogućnosti i nemogućnosti francuskoga jezika s obzirom na subjectile došao do najvažnije upute „za daljnje čitanje“. Ustvrdio je da je u srodnosti mišljenja o biti jezika u kušnji da uputi na mogući susret koji se nikad nije dogodio između Heideggera i Artauda. Ako u Heideggerovu čitanju pjesništva Georga Trakla iskrsava riječ nerođeno (Ungeborene) i pitanje o bitku, tada se ponajprije radi o podarivanju-pružanju bitka iz onog nerođenoga. I to ne kao Ništa koje omogućuje da nešto jest (creatio ex nihilo). Nerođeno nije Ništa i ne odnosi se na ništavljenje bitka u metafizičkoj povijesti Zapada kao povijesti nihilizma. U nerođenome je tajna istinskoga života. Došašće koje se ne može programirati, rasporediti, nadzirati jest neočekivani dolazak (l’avenir). Sve to izričito smjera protiv racionalističkoga stavka razloga i jasnoće koja od Descartesa vlada kao diskurs istine. Zanimljivo je da Derrida u daljnjim suptilnim etimologijskim izvodima iz francuskoga jezika subjectile dovodi u svezu i s njemačkim podrijetlom riječi ludilo ili besmisao (Wahn-sinn). Prema Heideggeru, ta riječ u visokom staronjemačkome znači zapravo nešto iznimno bitno – ono što je oznaka ne-pripadanja, bez. Biti-bez ne odnosi se samo na gubitak svijesti ili ludilo, nego na bezavičajnost čovjeka kao tubitka (Unheimlickeit) i na bezrazložnost bitka i vremena. O tome se radi. Kad Artaud piše o van Goghovom slikarstvu i njegovome ludilu u društvu krivom za „ubijenog samoubojicu“ s ekstatičkim tonovima o posljednjem slikaru koji je bio samo slikar i više od slikara, tada se suočavamo s neprispodobivim slikama u samome jeziku istine u slikarstvu. To je jezik kao i van Goghovo slikarstvo – čudesni subjektilni piktogram nerođenoga svijeta. U njegovu kraljevstvu više „nema utvara, nema vizija, nema halucinacija“. (.Artaud, „Van Gogh – ubijeni samoubojica“, u: Tarahumare i druga djela, Litteris, Zagreb, 2003., str. 279. S francuskoga prevela: M. Bašić) Umjesto toga susrećemo se s tonovima, označavanjem, ritmovima, vibracijom, ekstremnom tenzijom polifonije. Slikarstvo se iskazuje glazbenim rječnikom u kojem je estetska strast i muka (passion) ona vodeća tema ili snaga, a njezina izvedba motiv, Subjektilnost se u razlici spram subjektivnosti iskazuje svojom piktogramatskom glazbom duhovnih sfera unutar ritmova i vibracija zemlje i neba, božanskoga i smrtnoga. Kroz tijelo u njegovoj iskonskoj nagosti glazba pokreće prirodu kao što dah/duh/duša udahnjuje život. Piktogram za Artauda pretpostavlja praiskonski znak duše i predmeta koje se imenuje jezikom čiste istovjetnosti bića, Kultno-magijska slika kao svojevrsna paradigma za Artaudov subjektilni piktogram u meksičkih Indijanaca iz Tarahumare ili u balijskome kazalištu ne poznaje predstavljivost. To je razlika između neposredne prisutnosti i posredovanja, između jednokratnosti događaja u pismoslikovnome zvuku drame života i njegovom susprezanju u mrtvu vječnost teksta. Ideal posredne neposrednosti kojom je cijela povijest od slikovnoga pisma do vizualiziranoga teksta digitalne kulture na putu istodobno je fatalna granica koncepta i projekta postmetafizičke inscenacije umjetnosti kao života. Ako je u piktogramu, kako tvrdi Derrida, riječ o verbalnome pismu odnosno fonogramu, onda je šutnja riječi uvjet mogućnosti tjelesne prisutnosti kao unutarnjega pokreta. Za Artauda stoga piktogram nije nešto odvojeno od tijela. Pismo kao slikozvučni trag jezika unosi totalno tijelo u „predstavu“, a ne njezine razdvojene organe (primjerice, usta koja govore a tijelo šuti). U slikarstvu van Gogha, prema Artaudu, radi se o apokaliptičkome događaju sveze daleke prošlosti i bliske budućnosti koja se događa „ovdje“ i „sada“. S njegovih slika gori zemlja u svojem praiskonskome podrhtavanju, a sunce peče u čistoj svjetlosti rađanja svijeta. Apokaliptički je čin slikovno uzvišena drama. Ona je neprikaziva i neizreciva bilo kojim jezikom posredne neposrednosti i njezina predstavljačkoga kôda. Artaudova je piktografija apokaliptička. Iz nje se otvaraju svjetovi istovjetnosti duha/duše i tijela, slike i glazbe, riječi i predmeta, traga i znaka. U jednom pismu André Gideu 1932. godine izričito se govori o tjelesnome pisanju i o kazališnim hijeroglifima. Nema sumnje da je neoekspresioničko slikarstvo Pollocka 50-60ih godina 20. stoljeća ili action-painting doslovno preuzimanje Artaudova modela iz kazališta u vizualnu umjetnost neoavangarde. Manifestacije tog univerzalnoga pisma postmetafizičkoga događaja na pozornici su: glazba, ples, slikanje, pantomima, mimikrija, gestikulacija, intonacija, arhitektura, svjetlopis i dekoracija. Piktografijom koja postaje glazbenom sinestezijom iz nadolazećega se umjetnost vraća svojim praiskonskim „temeljima“. Homo pictor nije sliko-čovjek koji se čarolijom pretvorio u idolopoklonika, nego čovjek koji potrebuje svoj trag u slici da bi glazbom samoga sebe uzdigao u sfere božanske neizrecivosti. Piktoralna umjetnost je istodobno buduća umjetnost šutnje i neizrecivosti u vizualiziranoj praznini svijeta. (P. Sloterdijk, Der ästhetische Imperativ: Schriften zur Kunst, Philo & Philo Fine Arts, Hamburg, 2007.) Gdje glazba drugo ostavlja tragove negoli u akustičnome prostoru duše?! Njezine vibracije su čudesna podešenost struna na titraj kozmičke praznine i kaosa. Artaud je ispisujući riječ subjectile projektirao svoj autentični stil umjetnosti bez kompromisa sa svime što je modernom tradicijom uspostavljeno kao normalno. To je bila njegova istinska oporuka nerođenome. 3. Zaziv Odakle ipak dolazi ono nadolazeće (l’avenir) za razliku od programirane i racionalno raspoređene budućnosti? Neočekivanost drugoga došašća onog nerođenoga istovjetno je iščekivanju nemogućega. Ne radi se o nadi u nešto čudovišno nemoguće. Bila bi to tek utopijska svijest o vječnom sada u nedoglednome trenutku loše beskonačnosti istoga. Artaudova je umjetnost izvan takve projekcije vremena. Derrida je u spisu O apokaliptičkome tonu usvojenom u novije vrijeme u filozofiji nastojao promisliti svezu između razotkrivenosti novoga svijeta i misli očekivanja. (J. Derrida, O apokaliptičkom tonu usvojenom u novije vrijeme u filozofiji, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2009. S francuskoga preveo M. Kopić) Apokalipsa izvorno označava otkritost. To je ono što se ne skriva u svojoj otvorenosti. Kraj staroga i početak novoga svijeta najavljuje nadolazak novoga vremena. Onaj koji iščekuje novo vrijeme nije pasivni objekt apokaliptičkoga događaja. Nije niti subjekt u smislu izazivanja događaja vlastitom voljom. U tom smislu bi apokaliptički događaj bio jednak onoj programiranoj i racionalno raspoređenoj budućnosti. Ne radi se o tome. U iščekivanju nadolazećega događaja, koji istodobno, kako kaže Artaud, dolazi iz krajnje daleke prošlosti i bliske budućnosti, priprema iziskuje metafiziku na djelu. To je aktivni život s onu stranu konstruktivnoga ludila modernoga društva otuđenja u kojem je posljednji slikar van Gogh nužno žrtvom kao „ubijeni samoubojica“. Opsjednutost nadolazećim nije apokaliptička svijest pomirenih s fatalnom sudbinom. Posve suprotno, opsjednutost nadolazećim je poput energične akcije rađanja nerođenoga iz biti samoga apokaliptičkoga svijeta vizija i fantazija jedine istinske umjetnosti kao autentičnoga života u istini. Kroz tijelo i u tijelu događa se taj čin iščekivanja nadolazećega. U činu postmetafizičke inscenacije umjetnosti kao života apokalipsa se vizionarski razotkriva u fantazijama slikozvukovne poezije i misterija kazališta s onu stranu vladavine mrtvoga Boga metafizike. O tome se radi. Artaudove su možda posljednje riječi bile zaziv jedinstvenoga događaja onog što nikad bilo nije (kazališta i tijela-jezika). „Dođi, o kraljevstvo nerođenoga…“ Bez zaziva nitko neočekivan ne dolazi u svijet. Možda je to sve ipak nemoguće. Ali nemoguće je da ono nadolazeće ne dođe u času posljednje tajne tijela. „Dođi, o kraljevstvo nerođenoga…“

May 27, 2025
Figure otpornosti

Figure otpornosti

Temeljno je obilježje našega doba moguće opisati s pomoću paradoksalne figure „apokaliptičkog povratka“. Nakon euforije kraja mogućnosti i zbilje jednog povijesno-epohalno dovršenog svijeta, ulazimo u situaciju koju više ne određuje samoproizvodnja „novoga“, nego novi povratak na izvore već dogođenoga. Vremenitost onog što se dogodilo pritom nije nešto prošlo. Naprotiv, ono dogođeno nije prošlo već povijesna prošlost koju se nastoji različitim načinima oživjeti u sadašnjosti. Nazovimo to re-play efektom. To je bilo uočeno još na početku filozofijskog obrazloženja pojma postmoderne kao svojevrsnog nastavka povijesne avangarde drugim sredstvima. Kad je slovenski filozof Tine Hribar za ontologijsko određenje totalne umjetnosti NSK-a (Laibacha, Novog kolektivizma i Teatra Scipio Nasice) sredinom osamdesetih godina skovao termin retro(avan)garda, bio je to nagovještaj temeljne poteškoće u razumijevanju suvremene umjetnosti i primjerenog joj teoretskog diskursa. U znaku „retroizma“ odigrava se bit povijesnoga odnosa umjetnosti i svijeta. Posvuda su vidljivi simptomi takve hermeneutičke situacije. Bjelodano je da govor o retro(avan)gardi ne proizlazi tek iz uvida u promašaj ideologija napretka moderne. Kao u slučaju teorije determinističkog kaosa i u vizualnim umjetnostima svjedočimo paradoksalno samoodređenje nužnosti/slučajnosti velike priče o povratku slici nakon njezina kraja. Apokaliptički ton u filozofiji, parafrazirajući Derridau, jest retrospekcija vremena onog dogođenog kao realne mogućnosti za događanje u „novom“ poretku fenomena. Kad, dakle, leptir zatreperi krilima na Havajima, sukne gejzir na Islandu. Ako se u suvremenim teorijama nacije u doba globalizacije govori kao o doba kraja nacije i vladavine transnacionalnih korporacija, onda je samorazumljivo da govor o kraju istodobno pretpostavlja i neki povratak nacionalizmu. Isto vrijedi za sve pojave povijesnoga svijeta: povratak religije u postsekularnim društvima, povratak prirode u eko-fundamentalističkim svjetonazorima, povratak humanizma u doba biopolitike i post-humanizma. Suvremena teorija umjetnosti kao transdisciplinarni pokušaj otvaranja biti umjetnosti u doba digitalnog svijeta govori o „iconic turn“ ili, pak, o povratku nekovrsnom slikovnome kao „pictorial turn“ u analogiji s filozofijskim istraživanjem performativnosti jezika pod skupnim nazivom „linguistic turn“. Od Heideggera se svaki pokušaj mišljenja i kazivanja „obrata/okreta“ (Kehre) nužno razotkriva kao novi povratak u ono iskonsko koje omogućava prebolijevanje granica naše znanstveno-tehničke epohe. Stoga je govor o „povratku slikarstvu“ u tom kontekstu samorazumljiv, kao što je govor o povratku figuracije u već dogođenom predmetu nove slikovnosti temeljni razlog promišljanja uvjeta pod kojima se zbiva „obrat“ i „apokaliptički povratak“ na ishodište dogođenoga. Kako valja razumjeti retrospekciju slikovnoga i tendencije „povratka figurativnog slikarstva“? Površno bi bilo konstatirati zasićenost i zamor publike hiperprodukcijom video-instalacija, performansa i multimedijalnih projekata. Isto bi tako bilo neprimjereno stanju stvari kazati da je riječ o nostalgiji i arhaizmu ako se suvremeni umjetnik odlučuje ispitati mogućnosti slike s pomoću već zastarjelog medija slikarstva. Slikarstvo nije „konzervativno“, kao što cyber-art nije nužno „progresivna“ umjetnost. Pitanje medija prikazivanja i događanja umjetnosti u retro-neoavangardnoj situaciji prekoračenja granica prikazivoga i dogođenoga nadilazi tradicionalno metafizičko pitanje o „istini“ u slikarstvu (Derrida) i „smislu“ slike u doba njezine virtualno-digitalne moći. Nešto je posve drugo u igri. Figure otpornosti medija iz naizgled „jučerašnjeg svijeta“ kao što je slikarstvo figuracije upućuju na transfiguraciju slike u pluralističkome svijetu umjetnosti. Posvemašnja otvorenost i individualiziiranje životnih stilova u kulturno pluralnim društvima ima svoj adekvatni izraz u izgradnji vlastite slike (image–icon) o identitetu. Stoga umjetničkih stilova više ne može biti, jer je svijet života dizajniran iz estetske zbilje predmetnoga svijeta. Ono što preživljava u doba pluralizma i nestanka umjetničkih stilova nije iluzija autonomnosti umjetnosti spram drugih sfera poput društva, politike i kulture, nego slikovnost ili vizualni identitet osobe, predmeta i stvari. Kroz sliku o sebi razvija se jezik vizualne komunikacije među umreženim su-dionicima komunikacijskog procesa. Suvremena umjetnost stoga u svim svojim medijima – „progresivnim“ ili „konzervativnim“ – zadobiva legitimnost tek iz paralogičkog komunikacijskoga procesa otvaranja spram nesvodiva Drugoga. Budući da to više nije društvo konstituirano kao realizirana utopija avangarde, nego svijet spektakularno umreženih kulturalnih identiteta koje povezuje promjenjivost formi i fluidnost (flow) odnosa bez fiksna mjesta u društvenoj hijerarhiji uloga, nastaje problem definiranja granica konstrukcije identiteta. Ništa više nije odredivo u nečem drugome, nego tek postaje mislivo i kazivo iz vlastite autopoetičke tvorbe. Slika i post-referencijalno slikarstvo figuracije danas ne upućuje više na nekog transcendentalnog označitelja koji podaruje smisao, primjerice, vrištećem papi Francisa Bacona ili ekscentričnim i hiperrealističnim portretima Luciena Freuda. Povratak slikarstvu stoga nije reakcija na hiperprodukciju i trivijalnost događajne umjetnosti koja u svojem performativno-konceptualnome obratu simulira i provocira šokantne društvene događaje. Okret u ovom slučaju nije niti nostalgija za tradicionalnom slikom. Retro-neoavangardni pristup slikovnome predmetu proizlazi iz nečega slikarstvu nadilazećem. Medij nije poruka, kao u McLuhanovu informacijskome zatvorenom krugu autoreferencijalnosti značenja. Medij kroz kojeg slika više ništa ne prikazuje u „djelima“ suvremenih umjetnika, niti više ni na što drugo upućuje osim na potrebu za izgradnjom svijeta kulturalnih identiteta kao vizualnog identiteta nekoga ili nečega, nužno se pojavljuje kao ikonoklastičko sredstvo dekonstrukcije ideologijski proizvedene zbilje. Filozofijska kritika slike kao suvremeni teoretski ikonoklazam odgovara na tu pojavu na paradoksalni način. U pozadini vladajućeg okreta slici kao „iconic turn“ ili „pictorial turn“ nalazi se paradoks tzv. postmodernoga doba druge polovice XX. stoljeća. Nakon raskida s tradicionalnom slikom u mediju slikarstva, što je već ruska avangarda s Maljevičem navijestila konstruktivnim obratom slike u sam predmetni svijet koji određuju znanost, tehnika i društvo kao realizirana slika svijeta života u estetiziranju svakodnevice, šezdesetih godina XX. stoljeća umjetnost ulazi radikalno u društveno događanje kao akcionizam, performativna, konceptualna i umjetnost instalacija. Slikarstvo prelazi u događaj života time što ga više ne prikazuje niti oponaša, nego materijalizira u transfiguraciji objekata. Smrt prirode i smrt čovjeka, kao povijesno-epohalni događaji kraja metafizike, ne znače definitivni kraj slike o prirodi i čovjeku kao „predmetnome svijetu“ koji se reproducira u spektaklu globalnog kapitala. Vizualna kultura inscenacije i prezencije događaja razara sliku upravo sredstvima ikonoklastičke strategije avangarde. Namjesto slike kao „djela“ zbiva se događaj procesualnosti ili vizualni čin opredmećenja nove zbilje s pomoću novih medija (fotografija, film, video, digitalna slika). Performativnost tijela u prezenciji okolnoga svijeta kao prostora muzealiziranja događaja ne potrebuje više slikarstvo osim kao svoju nadomjestnu osnovu za samoutemeljenje „nove slike svijeta“. Slikarstvo od tog trenutka postaje pasatizam i regresivni medij prikazivanja predmetnoga bitka. Figure tijela i ljudsko lice u pokretu žive na pozornici i na ekranu kao žive slike apsolutne prezencije u kojoj sam događaj umjetnosti određuje odnos umjetnika i umjetničke publike. Doba video i kibernetičke tehnologije u stanju elektronske reprodukcije konačno razara auru umjetničkog djela i umjetnika kao „genija“. Vizualna kultura dovršava taj proces u simulaciji događaja. Iluzija slike nije slikovna iluzija za motritelje, nego ikonoklastički moment preobrazbe slike u čistu vidljivost digitalnoga doba. To je medijska samoproizvedivost događaja bez ikakve ukorijenjenosti u subjekt-objekt odnosu. Paul Klee u svojim je dnevnicima intuitivno shvatio bit ikonoklastičke dekonstrukcije slikarstva nastale iz biti povijesne avangarde: „Sada me objekti zamjećuju.“ Okularnost „objekata“ koji zamjećuju „subjekta“ u procesu slikanja dovodi do nemogućnosti nastavka slikovnosti na temelju tradicionalnog povjerenja u medij. Nije samo slika nadomještena tekstom i govorom u performativnoj umjetnosti našeg doba. Slika je tekstualizirani medij i vizualna poruka u suvremenoj komunikaciji. Strah od suviška slike ili iskazano jezikom suvremenog video umjetnika Nam Jun Paika videokracijom i videoparalogijom kao ideologijom „zastrašivanja“ globalnoga doba stvara očekivani učinak ikonoklastičkog povlačenja u pred-vizualni svijet slike svijeta bez fetišizma medija. Thomas Mitchell taj je paradoks sažeo na sljedeći način: „Fantazija slikovnoga obrata, kulture kojom u potpunosti vladaju slike, sada postaje zbiljska tehnička mogućnost na globalnoj razini.“ Tek sada moguće je uvidjeti da paradoksalni „apokaliptički povratak“ ili retro-neoavangardni ikonoklazam ne znači uskrsnuće tradicionalne slike ili nove apoteoze slikarstva spram „pošasti“ svijeta umjetničkih artefakata i događaja u komunikacijski umreženom društvu spektakla. Kao što je sama vizualna kultura našeg doba prožeta paradoksom obožavanja slika i straha od njih, tako je i slikarstvo poslije kraja avangarde zatočeno svim njezinim poteškoćama ozbiljenja vlastita programa. Jedna je svakako u ikonoklastičkoj naravi avangarde da prikazivanje ljudskoga lika zabrani kao čin neprimjeren kultu Novoga. Figurativno slikarstvo predstavlja anomaliju u radikalnom konceptu avangarde. Tijelo i ljudski lik su preostaci tradiconalne estetike lijepog i uzvišenoga „djela“ prirode kao umjetnika. Slika koja odgovara novome dobu znanstveno-tehničke predmetnosti jest čista apstrakcija slike i njezin prelazak u monokromatski prostor iluzije vidljivosti. Stoga je slikarstvo poslije kraja avangarde paradoksalni povratak ljudskoj figuri kao slici raspadnutog svijeta prikazivosti. Strogo govoreći, od Bacona, Baselitza, Kiefera do L. Freuda i svih suvremenih „slikara“ koji slijede logiku nove figurativnosti, tijelo više nije figurativni entitet odijeljen od predmetnoga svijeta transfiguracije zbiljskoga. Tijelo u slikovnim „prikazima“ suvremenih umjetnika koji još koriste medij slikarstva jest dekonstrukcija tijela uopće. Figurativnost je otuda iluzija prikazivosti čovjeka kao bića u prirodi, društvu, kulturi iz temelja otvorenoj samoregulaciji životnih procesa. Takvo je tijelo derealizirani kiborg u situaciji gubitka smisla prikazivanja figure ljudskog lika bez referencije na njegovu kulturalnu identitetsku posebnost. Kao što nije pravo pitanje „što“ takvo slikarstvo još može svijetu umjetnosti kraja avangarde podariti, ako uopće nešto može, nego „kako“ slikarstvo u figurativnome obratu retro-neoavangardno dizajnira svijet kulturalno sukobljenih skupina u vizualnoj komunikaciji globalnoga doba, tako se granice medijalnosti slike u doba vladavine videologijske paradigme pokazuju kao temeljni problem. To je bilo razvidno od pokušaja Luc Fontane do Yves Kleina u dekonstrukciji monokromatske slike iz aspekta situacijskog ili akcionističkog pristupa predmetu slike i procesu umjetničkog stvaranja. Prodor u život „slike“ bio je totalni projekt dokidanja izvanjskog i unutarnjeg momenta zbilje i privida. Fenomenologijsko tumačenje oka kao intuitivno-prezentnog medija slike koje vidi u granicama svojih perceptivnih mogućnosti, posebno u analizama Romana Ingardena, postavilo je pitanje o intersubjektivnom karakteru umjetničkog procesa u kojem se Drugi kao „subjekt“ otvara vlastitim iskustvom izvornog gledanja. Autentično figurativno slikarstvo retro-neoavangardne situacije ne može se više razumjeti u svjetlu fenomenologijskog razumijevanja biti slike. To proizlazi iz bitnog statusa slike u digitalno doba. Ona nije izvorni nabačaj originarnog akta umjetnika kao genija, nego replikacija već replicirane i promijenjene zbilje postindustrijskog društva informacija, komunikacija i vizualne simulacije događaja. Od Warhola je slikarstvo postmodernoga obrata realizirana avangardna ideja. Sve što jest zbilja predmetnoga okolnoga svijeta postaje ikonosferom banalnosti svakodnevice. Ready-made i objekti iz industrijskog krajolika nisu više „predmeti“. Oni su forme, sadržaj i smisao slikovnoga novoga doba. Otuda na slikarstvo figurativnoga retro-neoavangardnog odnosa spram svijeta valja primijeniti iste kategorije kao i na suvremenu umjetnost performansa, konceptualne, umjetnosti instalacija, video-umjetnost, cyber-art. Ne uskrsava se „živi mrtvac“ spojem drugih medija. Oživljava se ono već dogođeno – slikarstvo figure ljudskog lika – zbog potrebe za iluzijom autentičnosti onog umjetničkog kao „djela“ i „događaja“ individualnog autorstva. Zato je to re-play efekt kraja avangarde. Namjesto kolektivizma umjetničke prakse neoavangardnih pokreta, vraća se povjerenje u nesvodivost individualne umjetničke kreativnosti. To je bitna točka promjene orijentacije u prostoru-vremenu suvremene umjetnosti danas. Kolektivizam je individualiziran. Ali time umjetnik ne postaje subjektivistički shvaćen namjesnik nihilizma globalnoga doba. Povratak slikarstvu figuracije je kao i svaki povratak u naše doba, neovisno je li riječ o prirodi, čovjeku ili božanskome, iluzija kao novi način konstrukcije stila života. Priroda je u takvom iluzornom povratku redizajnirani okoliš. Religija je fundamentalizam kao sredstvo/svrha kolektivnog identiteta. Čovjek je otvoreno područje rekombinacije animalnosti, stroja i apstrakcije čovječnosti – biopolitički kiborg s licem anđela iz Wendersova filma Nebo nad Berlinom. Suvremena umjetnost slikarstva u doba kraja avangarde stoga pretpostavlja temeljni medij svoje medijatizirane uloge u promijenjenom svijetu kulturalnih identiteta, Taj je medij društvo spektakla. Kao što je slikarstvo poslije kraja avangarde paradoksalni povratak figurativnosti u znaku metamorfoza ljudskoga lika s pomoću genetske tehnologije i estetske kirurgije, tako je i fenomenologija društva spektakla dovršena teorija iluzije zbiljskoga u uvjetima vladavine globalnog fetišizma/ikonoklazma kapitala uopće. Akcionizam kao temelj performativne umjetnosti i unutar njega action painting koincidira sa situacionističkim pokretom i prelaskom u totalni kinetizam novih medija – eksperimentalni film i video-instalacije. Posljednja velika utopija društvene promjene svijeta kapitalističke produkcije – studentska kontrakultura i pokret 68.’ – neotklonjivo je vezana uz kraj avangarde i uz nadolazak doba spektakularizacije slike događaja. Stoga je glavni teoretski program za takav paradoksalni slučaj retro-neoavangardnog oživljavanja slikarstva u doba ikonoklastičkih strategija filma-video umjetnosti-transmedijalnih eksperimenata situacionistički pokret Guy Deborda. Šezdesete godine XX. stoljeća ključne su za razumijevanje postavke o „apokaliptičkome povratku“ suvremene umjetnosti svojim izvorima – duhu povijesne avangarde. To je vrijeme kad govor o „kraju umjetnosti“ postaje više od puke retorike. Heidegger je upravo šezdesetih godina u svojem znamenitom predavanju na konferenciji naslovljenoj „Kierkegaard vivant“ postavio zahtjev za mišljenjem događaja (Ereignis) kao stjecištem bitnog odnosa bitka i vremena. Već sam naslov predavanja u emafatičkome tonu nagovještava put promišljanja nove povijesne situacije – Kraj filozofije i zadaća mišljenja. No, problem kraja jednog povijesno dovršenog nabačaja epohe slike svijeta, koji se vladavinom globalnog kapitala zbiva kao planetarni spektakl slike, ne treba razumjeti nipošto u smislu konačnog kraja njegovih epohalnih mogućnosti. Metaforički je stanje stvari pogodio Thomas S. Eliot, kad je govor o „kraju umjetnosti“ opisao prispodobom „not with a bang, but with a whimper“. Slikarstvo u doba spektakla slike svijeta ikonoklastički je pokušaj dekonstrukcije ideje „kraja umjetnosti“. Negacija umjetnosti prevladavanjem njezina odvajanja od života zahtijeva rušenje same ideje institucije umjetnosti kao desakralizirane sfere modernoga doba. Sve što preostaje umjetnosti u tom sudaru s društvenom moći institucionaliziranja jest njezina prevratna, kritička, utopijska, subverzivna funkcija. Debord definira spektakl kao totalnu moć otuđene društvene snage koja nastaje logikom razmjenske vrijednosti. Fetišizam robe istoznačan je s fetišizmom slika ili ikonofilijom. Spektakl je u svojem najvišem stadiju otuđenja doveo do fragmentacije kvalitete ljudskog života i njegove preobrazbe u „stvar“. Između postvarenja i fetišizma slike/robe nalazi se područje umjetničkog redizajniranja društvenog i prirodnog okoliša. Umjetnost se kao i religija nalaze u sustavu totalnog mobiliziranja kao spektakularne duhovne moći vizualne kulture. Odnos između stvari postaje posredovan ideologijskom iluzijom razmjene jednakih vrijednosti. Marxovo otkriće fetišizma robe kao tajnu cjelokupnog mehanizma ideologijske reprodukcije materijalnih i duhovnih uvjeta kapitalističke produkcije Debord je osuvremenio uvođenjem pojma spektakla. Odnos između stvari posredovan je ideologijskom iluzijom razmjene slika. U doba spektakla svijet je društveno-kulturalni poligon za dovršetak procesa vizualne vladavine svijetom uopće. Preobrazba čovjeka kao pasivnog motritelja u „stvar“ predstavlja njegov zbiljski kraj. Spektakl je otuda politička moć, način artikulacije društvenih odnosa, kulturalna ekonomija postmodernoga doba i umjetnost „kraja avangarde“. U njemu se zrcali ikonoklastička strategija vizualne kulture. Paradoksalni način vlastite reprezentacije jest u tomu što u „ratovima slika“ suvremena umjetnost ne smjera dokidanju slike uopće, nego njezinom fetišističkom karakteru. Svi su mediji spektakularnoga doba slike samo sredstva/svrhe transparencije, prezencije, performativnosti globalnoga spektakla kapitala: fotografija, film, video, nove tehnologije digitalizacije. Film, sport i umjetnost bili su za Deborda elementi spektakla. Otuda slikarstvo u pogonu „kulturne industrije“ spektakla kao „materijalizirane ideologije“ koja nadomještava sve druge partikularne ideologije može biti tek iluzija samoprikazivanja svijeta već bitno određenog iz svoje društvene ontologije. Slikarstvo ne prikazuje niti mimetički sudjeluje u stvaranju „novih“ svjetova. Ono performativno i konceptualno počiva na pretpostavkama ikonoklastičke biti spektakla kao univerzalnog događaja svijeta koji ima svoju „sliku“ (image-icon) beskrajno umnoženu i repliciranu poput Warholove sekularizirane Madone postmodernoga doba – M.M. Ako je slikarstvo, kako ustvrđuje Peter Weibel, „samo jedan tip slike, posredovanja i reprezentacije“ u mnoštvu drugih koji čine pluralistički svijet suvremene umjetnosti, onda se za njega ne može kazati niti da je paradigmatičan za doba spektakla svijeta niti da je relikt povijesne prošlosti. Zastarjelost slikarstva kao medija re/prezentacije događaja u svijetu bez „dubine“ i „površine“, gdje vladaju paradoksalne međuovisnosti fraktalno određenih struktura, proizlazi samo iz jedne bitne povijesne situacije. Riječ je o zastarjelosti pojma „novoga“. Avangarda je stoga ne samo nova umjetnost medijsko-komunikacijskih tehnologija, nego već bitno „zastarjela“ ideja u realiziranom ikonoklazmu spektakla suvremenoga svijeta. Svaki pokušaj povratka izvorima završava samo kao retro(avan)gardni učinak održavanja na životu zastarjele ideje promjene društvenog poretka moći iz svijeta umjetnosti. Kraj mimetizma slikarstva označava trenutak kad ljudsko tijelo i njegove figure u slici, kako god bile „prikazane“ – od raspadanja, kiborgizacije ili biogenetske replikacije izvorne slike „na sliku i priliku Boga“ -, više ne upućuju ni na što drugo osim na autopoetičku bit kulture spektakla. Fetišizam robe/slike nema razrješenje svoje tajne u razotkriću neke skrivene šifre za preobrazbu svega što jest u sliku. Naprotiv, razrješenje mistične forme u kojoj se pojavljuje slika kao fetišistički spektakl vizualne kulture jest u događaju onog već dogođenog. Djelovanje suvremene umjetnosti nadilazi medij u kojoj se to iskustvo događa od Maljevičeve slike nepredmetnosti i Duchampova ready-madea do L. Freudovih dekadentnih portreta „zastarjelog čovjeka“ jedne tehnomorfne civilizacije spektakla slike. Slikarstvo figuracije nije opet u „modi“. Što se događa pred našim „očima“ već je dogođeno u ideji avangarde. Ona je, naime, mistična forma suvremenog globalnog spektakla koji više nema pred sobom društvo, nego fraktalni i fluidni svijet kulturalnih identiteta. Nova umjetnost slike uvijek je već retrospekcija dogođenog. Tertulijan je u spisu De idololatria odavno predskazao to paradoksalno traganje za izvorima jedne povijesno neumrle slike: „No, kad je đavo ušao u umjetno stvoreni svijet kipova i slika, i svakovrsne umjetnosti, vjera u lažne bogove i demone ukorijenila se zauvijek u njima.“ Literatura Dieter Kamper (ur.), Postmoderne oder der „Kampf“ für die Zukunft, Fischer, Frankfurt am Main, 1988. Jacques Derrida, Dar smrti, Filozofska zbirka Aut, Društvo Apokalipsa, Ljubljana, 2004. Klaus Sachs-Hombach (ur.), Bildwissenschaft: Disziplinen, Themen, Methoden, Edition Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2005. Arthur C. Danto, Philosophizing Art: Selected Essays, University of California Press, Berkeley-Los Angeles, 1999. Žarko Paić, Kultura – nova ideologija: Postmoderni identiteti i globalizacija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005. Peter Weibel, „An End to the „End of Art“? On the Iconoclasm of Modern Art, u: Bruno Latour/Peter Weibel (ur.), ICONOCLASH: Beyond the Image Wars in Science, Religion, and Art, ZKM, Karlsruhe – MIT Press, London, 2002., str. 570-670. Dieter Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2002., Juliane Rebentisch, Ästhetik der Installation, Edition Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2003., Erika Fischer-Lichte, Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2004. Thomas W,J, Mitchell, Picture Theory, The University of Chicago Press, Chicago, 1994., str. 15. Peter Bürger, „ Ende der Avantgarde?“, u: Das Altern der Moderne: Schriften zur Bildenden Kunst, Edition Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2001., str. 186-192. Heinrich Klotz, Kunst im 20. Jahrhundert: Moderne, Postmoderne, Zweite Moderne, C.H. Beck, München, 1999., str. 12. Erika Fischer-Lichte, Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2004. Guy Debord, Društvo spektakla, Arkzin, Zagreb, 1999. Marc Jimenez, La querelle de l’art contemporain, Gallimard, Paris, 2005. Martin Heidegger, Zur Sache des Denkens, M. Niemeyer, Tübingen, 1969.

May 26, 2025
Događaj i razlika

Događaj i razlika

1. Doba bez riječi? Kada bismo htjeli jednom riječju odrediti naše doba zacijelo bismo se našli u neočekivanom problemu. Ima li uopće riječ kao kazivajući iskaz jezika svoje „doba“? Ako ima, nadilazi li jezik njegove epohalne granice? Govorimo svi drevnim jezicima, pa čak i kritika ideje o izvornosti jezika u događaju povijesnoga početka, kao što je Derridaina dekonstrukcija, uvodi u igru pojam pra-pisma. Neočekivani problem je utoliko veći ukoliko nismo u stanju odgovoriti na pitanje zašto bi „naše“ doba trebalo imati uopće svoj jezik ako nismo sigurni da smo udomaćeni u tom vremenu, nego posve suprotno, osjećamo se u njemu poput stranaca, kako je to Hölderlin predskazao u svojim elegijama za drevnim svijetom mitskih Grka. Imati „svoje“ doba ne znači vladati njime, već biti s njim u povjerenju, blisko i istodobno na distanciji od njega. Ako je to „doba“ određeno nečim što nadilazi i povjerenje i blizinu, onda je ono čudovišno u svojoj moći razdjelovljivanja svakog pokušaja da se u njemu ostavi materijalni trag prisutnosti. Štoviše, sam je jezik tog „doba“ postao pukim tehničkim sredstvom komunikacije, alatom, organonom, aparatom, strojem. U tome je problem. Kada jezik postane strojem tjelesnih upisivanja koje subjekt kao akter povijesne drame identiteta izvodi na sebi samome i time mijenja opažaj Drugoga, više ništa nije izvjesno i samorazumljivo u svijetu, kao što nije samorazumljivo da svijet ima nekog drugog smisla osim u vlastitom razsvjetovljenju ili destrukciji samoga jezika. Nedvojbeno, „naše“ doba je određeno tehničkom reprodukcijom tijela. Ono nastaje i istodobno nestaje u trenutku svoje jednokratnosti i neponovljivosti. Kao događaj specifične razlike između „živoga“ i „umjetnoga“, „života“ i „umjetnosti“, tijelo se preobražava u mnoštvo likova i formi. Doba je to performativno-konceptualnoga obrata tijela. Značenje je obrata u estetskoj konfiguraciji znanosti i tehnologije kojom se konstruira stvarnost. Sve što jest poprima vremenske značajke prisutnosti („sada“), trenutačnosti i virtualnosti zbilje. Zato je „naše“ doba istodobno „naše“ i „tuđe“. Ono je čežnja i zahtjev za nekim drugim vremenom „kad je željeti još pomagalo“, kako pjeva Peter Handke u Živjeti bez poezije. Kada više nema ljepote i uzvišenosti, nastaje proizvodnja događaja iz potrebe za estetskim oblikovanjem okolnoga svijeta. Ali zahtjev za nadilaženjem vlastita vremena kao čudovišno tuđega iskustvu slobode suvremenoga čovjeka pojavljuje se kao potreba za iskonskim životom same slobode, bez obzira je li riječ o nečem mitski iskonskim ili utopijski nedoglednim. Ta je estetika nužno estetika događaja. Ona povezuje dotad sve razdvojene forme suvremene umjetnosti kao što su to instalacije, akcije, happeninzi, konceptualnosti i kontekstualnosti. Performativna je umjetnost posljednja mogućnost spašavanja slobode života i žive tjelesnosti kao biti ljudske jednokratnosti i neponovljivosti. Kada sve postaje isporučivo i reproduktivno, sam se život suprotstavlja svođenju na stvarnost stvari. No, je li ta mogućnost unatoč očigledne hiperprodukcije performancije, performativnosti i performansa danas doista subverzivnom djelatnošću radikalne transformacije svijeta iz „duha“ suvremene umjetnosti ili tek pukom estetikom u mnoštvu drugih estetika, primjerice, privida, opažaja, atmosfere, digitalnosti itd.? Što je to uopće performativna umjetnost ako je tijelo u svojoj nepokorivosti slobode života njezina pretpostavka? „Performativna umjetnost je umjetnost bez djela. Ona se događa ‘usred umjetnosti’. Stvara se u jednokratnome činu, neposrednoj gesti, singularnome djelovanju, u događaju. Ona preuzima samorefleksiju avangarde, sustav umjetnosti kao metaumjetnosti. Na njezino mjesto dolazi otvoreni proces, projekt, trenutak…/…/ Umjetnost postaje svetkovinom čiste praznine i punine. Ona se pojavljuje kao vladateljicom Ničega; njezin je metije evokacija ‘djelotvornosti’.“ (D.Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002., str. 245.) Biti djelatnim i djelotvornim ne znači ništa drugo nego biti-u-činu, akciji na način aristotelovski shvaćenoga kretanja kao dynamis i energeia. Performativna je umjetnost ponajprije ekstatička djelatnost tijela u transgresiji njegovih granica zadanih kontingencijom suvremene politike i kulture kao ideologije. Umjesto grčkog pojma tragičke sudbine koji Nietzsche preformulira u amor fati, potom moderne opsesije s pred-stavljanjem svijeta na pozornici kao djelatnosti refleksivnoga subjekta i njegove autonomije, suvremeno je doba određeno privremenim i promjenjivim situacijama i kontekstima. Sloboda se u njima utjelovljuje (embodiement). Djelotvornost slobode kao svetkovine igre s „prazninom“ i „puninom“ – od dadaističke provokacije i šoka – postaje eksperimentom svijeta kao jezika-govora-tijela. Pritom je temeljni problem s određenjem performativne umjetnosti u tome što jest događaj. Ako on uopće „nešto“ jest ili ako događaj možda „nije“ zato što je djelo neko biće, predmet, objekt, razvidno je da ta ključna riječ suvremene filozofije i umjetnosti smjera nadilaženju ključnih riječi i pojmova moderne filozofije i umjetnosti kao što su predstavljanje i simboličko označavanje svijeta. Između suvremenosti i modernosti postoji odnos povratne sprege. Suvremenost počiva na kultu modernosti. Ali ga nadilazi stoga što je svaka suvremenost svijest o nužnom gubitku orijentacije u „sadašnjosti“. Zato se suvremena umjetnost u svojoj uronjenosti u ovo „sada“ performativno otjelovljuje/utjelovljuje u misteriju trenutka kao bljeska vječnosti. Težnja je Cézanneova slikarstva bila još u tome da sam slikar dohvati trenutak punine-praznine svijeta. Dadaizam već izričito usmjeruje pozornost na alogiku (jezika), aleatoriku (govora) i performativnost (tijela). Aleatorika je pojam uveden u suvremenu atonalnu glazbu. Riječ je o kompoziciji koja nastaje improvizacijom. Emergencija djela kao spontanosti u izvedbi odgovara glazbenom improviziranju bez krajnje svrhe u zgotovljenom glazbenom djelu. Aleatorika je istodobno i glazbeni smjer u 20. stoljeću u kojem improvizacija nadomješta zapisanu strukturu melodije ili zvukovne matrice. Aleatorika govora u dadaizmu je improvizacija tjelesne glazbe koja suprotstavlja zvučnost i tišinu, ispunjenost i prazninu, bitak i Ništa kao u Cageovim kompozicijama – glazbenim performativima. U doba povijesne avangarde 1920-ih godina umjetnost teži ozbiljenju ideje životnoga samopotvrđivanja čovjeka u novome društvu industrijski stvorene cjeline. Paradoksalna je misija povijesne avangarde: ona istodobno otvara vrata beskrajnome napretku znanosti i tehnike te slavi praiskonski kaos života. U berlinskoj Dadi na djelu jejezično-glazbeni preokret umjetnosti iz slike u tjelesnu samoprisutnost događaja (Hans Richter, Hans Arp, Hugo Ball). Utoliko je djelatnost izazivanja bez-smisla u manifestnim akcijama preokretanje ranga diskurzivne moći. Kao otuđeni i postvareni aparat metafizike povijesti jezik se uspostavio od novovjekovlja do suvremenosti u formi metajezika „prirode“ ili u formi prirodnoga jezika „stvari“. Stoga je kritika jezika kritika metafizike sredstvima alogičko-aleatoričke tehnike preokretanja binarnih opreka priroda-kultura te njihovoga dokidanja u neidentičnosti trećega. Kada novi umjetnik Dade prosvjeduje protiv ozakonjena poretka vladavine jezika u formi prirodnoga Oca/Zakona, tada je funkcija manifesta u avangardi srodna spoznajno-kritičkome momentu performativno-konceptualnoga obrata suvremene umjetnosti. Kako to izvodi Mersch u svojem tumačenju odnosa jezika i suvremene umjetnosti, problem je u tome što znakovna struktura umjetnosti smjera onkraj pojma reprezentacije riječi-slika. Sam govor kao tjelesna manifestacija događaja otuda gubi povlašteno mjesto smisla kazivanja. Materijalnost govora u umjetnosti povijesne avangarde – od romana Alfreda Döblina Berlin Alexanderplatz do poezije rubova i pukotina između bitka i ništavila kao u poeziji Paula Celana do eksperimentalne glazbe Johna Cagea – pojavljuje u središtu performativno-konceptualnoga obrata. Ludilo, infantilnost, primitivizam, šutnja, tišina, praznina, Ništa – sve su to hijeratičke maske jednog totalno izokrenutoga svijeta. Simbolički govor u takvom svijetu više ništa ne prikazuje niti predstavlja. Dva pojma koja proizlaze iz ove estetike su objet trouvé Kurta Schwittersa i ready made Marcela Duchampa. Oba su pronalasci već opstojećega u samoj zbilji modernoga industrijskoga doba i društva primjerenog tom dobu znanosti i tehnike. Pronađeno-nađeno istovjetno je onome spremnom-za-uporabu. Pragmatički karakter jezika odgovara instrumentalnome karakteru govora tijela kao objekta/stvari. Dadaizam je u svojem najradikalnijem vidu u Schwittersa i Duchampa upravo ozbiljenje performativno-konceptualnoga obrata ideje suvremene umjetnosti. To je ozbiljenje događaj i razlika slobode životnoga svijeta (tijela) i nadzora sustavnoga svijeta (aparata i dispozitiva moći). Objekti nadomještaju subjekte. Umjesto autonomije djelovanja svijesti odvija se reprodukcija razlike između jezika i govora (tijela) u društvenome kontekstu i situaciji. (Mersch, „Kunst und Sprache: Hermeneutik, Dekonstruktion und die Ästhetik des Ereignens“,www.dieter-mersch.de/…/kunst.und.sprache.mersch str. 4. i „Performativität und Ereignis. Überlegungen zur Revision des Performanz-Konzeptes der Sprache“, www.dieter-mersch.de/…/performativität.und.ereignis.mersch, str. 1-33. i Ž.Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006., str. 260-263.) U nadomještanju se sam proces proizvodnje estetizira do krajnjih granica performativnosti objekta. Nije, dakle, estetski objekt „mrtva priroda tijela“, nego je samo živo tijelo u svojoj performativnosti model za projekciju objekta kao ozbiljene želje subjekta. Bez želje za posjedovanjem stvari i njihovom preobrazbom u objekte nemoguća je bilo kakva politička ekonomija kapitalizma. Stoga delirij estetizacije suvremenoga IT kapitalizma (Information Technology) u digitalnome stroju želja predstavlja posljednji stadij dokidanja razlike između života i umjetnosti (biosfere i tehnosfere). Ako se tako pristupi ovom problemu, tada se suočavamo s obratom u samoj strukturi metafizike uopće. Naime, umjesto govora o simboličkome jeziku povijesti (umjetnosti) u svim njezinim načinima iskazivanja i formama prikazivanja – književnost, slikarstvo, kiparstvo, arhitektura, ples, glazba, kazalište – sama tjelesnost slobode života zahtijeva revoluciju u jeziku. To je prethodni uvjet mogućnosti obrata u svijetu. Ono što neki filozofi poput Rortyja nazivaju pojmom „jezičnoga zaokreta“ („linguistic turn“), ( Vidi o tome: C.J.Voparil/R.Bernstein (ur.), The Rorty Reader, Wiley.Blackwell, Oxford, 2010.) ili poput Habermasa pojmom „postmetafizičkoga mišljenja“ („nachtmetaphysisches Denken“), (Vidi o tome: J.Habermas, Nachmetaphysisches Denken. Philosophische Aufsätze, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1992.) nije drugo negoli iskrsavanje samoga problema kontingencije ili otvorenosti tijela u svojem ekstatičkome odnosu spram bitka i Ništa. Drugim riječima, tijelo zadobiva svoje dostojanstvo govora tek onda kad se jezik metafizike raspada u krhotine. Nastavak slijedi u sveopćoj vizualnosti znakova. A oni ne upućuju više ni na što drugo negoli na druge znakove ili na druga tijela kao objekte u prostoru i vremenu. Baudrillard je kraj semiotike i kraj stvarnoga odredio nastupom „integralne stvarnosti“ kojom upravlja biotehnički kôd. (J.Baudrillard, Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. S francuskoga preveo: L. Kovačević) Smrt jezika metafizike stoga je početak govora tijela kao postmetafizičkoga događaja s onu stranu „smisla“, „značenja“ i „referencijalnosti“, s onu stranu predstavljanja nekoga ili nečega, s onu stranu binarnih opreka „prirode“ i „kulture“. Šokantnost gologa tijela na sceni/pozornici i eksperiment njegove preobrazbe u tehnički postav unutar strojno organiziranoga sustava proizvodnje-potrošnje povezuje dva naizgled radikalno suprotstavljena „svijeta“ – života tijela kao slobode i umjetne ili estetske prirode objekta industrijske civilizacije. Duchampov slučaj u suvremenoj umjetnosti paradigmatski je za razumijevanje dosega performativno-konceptualnoga obrata. U njegovoj se ideji ogledaju sve aporije estetika događaja i svi problemi s ne-djelotvornošću umjetničke (re)akcije promjene svijeta kao jezika-govora-tijela u situacijama i kontekstima modernoga i postmodernoga društva. Budući da se taj radikalni korak u sam život iz umjetnosti ne može izvesti bez radikalne promjene umjetnosti, a ona nije tek privid ljepote i uzvišenosti u smislu Kantove svrhovitosti bez svrhe i bezinteresnoga dopadanja, bjelodano je da umjetnost mora preuzeti na sebe meta-umjetničku misiju ideje radikalne promjene svijeta. Avangarda nema svoju estetiku. Ona nema utemeljenje u autonomiji umjetničkoga djela, nego u etičko-ideologijskome činu promjene samoga života. Zato je već od dadaizma i srodnih pokreta povijesne avangarde prve polovine 20. stoljeća uvijek riječ o totalitetu života. On se pokazuje u događaju i njegovoj razlici u refleksivnoj svijesti. Taj skandal same umjetnosti, koja šokantno izvodi na scenu bez-smisao i sam život kao kaotičnu magmu bivanja u svim svojim ekskremetalnim izlučevinama, proizlazi iz kontingencije bitka. Slučaj i materijalnost zbilje pritom je uvjet virtualne mogućnosti apsolutno drugoga i drukčijega. Kada hrvatski neoavangardni umjetnik Željko Jerman iskazuje u svojem performativno-konceptualnome činu prosvjeda protiv „ovoga“ svijeta „ovdje“ i „sada“ neoboriv credo svih subverzivnih pokreta umjetničke avangarde – Ovo nije moj svijet – tada smo uronjeni u samu beztemeljnost i bezrazložnost umjetnosti i života. Skandal nije golo tijelo na sceni/pozornici koje može urinirati i urlati, rezati se i kreveljiti se u lice Drugoga kao svjedoka i sudionika „ovoga“, a ne „onoga“ (svijeta). Skandal je sukob slobode živoga tijela s njegovom (nužnom i neizbježnom) smrću u reproduktivnome događaju ponavljanja. Sloboda živoga tijela umire u djelu kao estetskom objektu. To je najskandalozniji slučaj uopće tragično-banalne sudbine performativno-konceptualnoga obrata suvremene umjetnosti. Događaj bez razlike kao reprodukcije života ne postoji. Da bi se život odigrao kao umjetnička izvedba potreban je netko Treći. To nije ništa drugo negoli ono što su Grci od Platona nazivali riječju techné i pripisivali umjetnosti kao pro-izvođenju (poiesis) oznaku čudovišnoga sklopa bez kojeg novo ne dolazi u svijet. (Vidi o tome: G.Agamben, The Man Without Content, Stanford University Press, Stanford – California, 1999.) 2. „Smisao“ Duchampovih transformacija U knjizi nastaloj iz panel diskusije u okviru kolokvija „O performansu“ o Marcel Duchampu na sveučilištu u Milwaukeeju 1976. godine filozof Jean-François Lyotard već na početku kaže da kao i mnogi drugi ima problema s razumijevanjem riječi/pojma performer. Zato predlaže zamjenu te riječi s razumljivijom – transformer. (J.-F.Lyotard, Duchamp’s TRANS/formers, The Lapis Press, Venice – California, 1990., str. 31.) Obrazloženje pronalazi u Duchampovim radovima iz 1914. o fabrikaciji naslovljenim Standard Stoppages. U njima se, naime, radi o nastanku nove figure zahvaljujući učincima fotografske projekcije. Aparat transformacije figure proizlazi iz kinematičke energije. U svojem kretanju svjetlost zaustavlja figuru u pogledu promatrača posve izmijenjenoga identiteta. Bez aparata, dakle, ne postoji mogućnost promjene svijeta života i umjetnosti. Aparat valja shvatiti dvoznačno: (1) kao sklop tehničkih uvjeta koji proizvode novu sliku predmeta i objekata (analogna i digitalna fotografija) i (2) kao životno-egzistencijalni sklop raznolikih djelatnosti unaprijed konstituiranih djelovanjem povijesnih diskursa u formi jezika i performativnih tjelesnih praksi. Taj pojam je drugi naziv za Foucaultov dispozitiv. U biopolitički određenome načinu života u disciplinarnome i nadzornome društvu neoliberalnoga kapitalizma dispozitiv je moć ideologijskoga djelovanja, a ne tek refleksivna svijest o djelovanju. Život sam u formi djelovanja odvija se kao nepokorivost slobode tijela i kao ideologijski aparat ili dispozitiv moći. Tajna ideologije razotkriva se u jeziku-govoru-tijelu svakodnevnoga djelovanja subjekata/aktera klasno podijeljenoga društva. Ona zadobiva formu „lažne svijesti“ unutar aparata moderne kapitalističke države, kako glasi poznata Althusserova nadopuna klasične Marxove teorije ideologije. Aparat je, pak, sustav odnosa uspostavljenih unutar cjeline društva, politike, kulture. (M.Foucault, Power/Knowledge: Selected Interviews and Other Writings 1972-1977., (ur. C.Gordon), Pantheon Books, New York, 1980., str. 2. Vidi i interpretacijski drukčiji pojam u knjizi G.Agambena, What is an Apparatus? And Other Essays, Stanford University Press, Stanford – California, 2009.) Što su date veće mogućnosti preobrazbe materije i forme, to je promjena radikalnija. U obje riječi, performans i transformans, prisutno je već unaprijed neko oblikovanje, oformljivanje, nastanak nečeg drukčijeg i drugoga. Izvođenje (performare) kao pro-izvođenje (pro-ductio, poiesis) etimologijski je različito od pred-stavljanja (re-presentatio), iako je svako izvođenje već uvijek po-stavljanje predstavljenoga kao nositelja i temelja izvedbe (sub–jectum i sub-stantia). Od razdoblja novoga vijeka bitna promjena razumijevanja bitka proizlazi otuda što se čovjek poima subjektom pred-stavljanja bića u cjelini. Slika svijeta rezultat je novovjekovnih znanosti. U cjelini ta slika svijeta određuje promjenu ljudskoga mišljenja i djelovanja. ( M.Heidegger, „Die Zeit des Weltbildes“, u: Holzwege, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2003., 8. nepromijenjeno izd., str. 75-114.) Da bi se dogodila promjena nekog bića u izvedbi njegova dvostrukoga tijela (semiotičkoga i somatskoga), potrebno je da se samo tijelo u svojoj jednokratnoj cjelovitosti sklopa otvori u vremenskoj perspektivi nadolazećega (budućnosti) iz ovog „sada“ i „ovdje“. Djelovanje u sadašnjosti trenutka koje određuje performativnost tijela u prostoru pretpostavlja nešto izvan-sebe. Ta ekstatička točka pogleda i jezika u performativnosti tijela kao umjetničkoga djela nalazi se u projekciji događaja. Bez projekcije događaj preostaje u svojoj biti nepredstavljen, nereproduktivan, nerazlikovan. Temeljna je postavka dekonstrukcije u dodatku ili nadomjestku bitka uopće. Diseminacija tragova odgovara polisemiji znakova. Bez dodatka kao nadomjestka ili traga u predstavljivosti teksta događaj je nužno nestanak u crnoj rupi vječne prošlosti. Paradoksalno, upravo zato što je djelovanje uvijek djelovanje u sadašnjosti moguće je da jezik ima performativni karakter promjene sadašnjosti iz vremenske ekstaze nadolazećega. O tome govori performativni karakter proročkoga govora. Ne slučajno, svi su manifesti povijesne umjetničke avangarde i neoavangarde metadiskurzivni. U njima se ogleda spoj mesijanskoga govora otkrivenja u budućnosti i performativni diskurs radikalne promjene sadašnjega stanja svim sredstvima. Metadiskurzivnost manifesta zahtijeva energičnu akciju. Samo djelovanje kroz jezik-govor-tijelo prevodi akciju u neprestano kretanje preko granica života i umjetnosti. Zato je suvremena umjetnost univerzalni kôd prakse transgresije društva, politike i ideologije. Događaj se u svojoj projekciji predstavlja, reproducira i razlikuje kao singularan događaj od drugih događaja time što prelazi u formu jednokratnoga i jedinstvenoga djela. Umjesto fiksnoga djela izvornost događaja odlučuje o jednokratnosti i neponovljivosti umjetnosti kao slučaja i slobode. Paradoks je u tome što iz same biti reprodukcije kao ponavljanja i podvostručenja izvornika nastaje novi koncept izvornoga djela. Ono je autentično u svojoj ponovljivosti zato što je događaj trenutka. Autorstvo mu podaruje performativno djelovanje subjekta/aktera. Razlika između reprodukcije, replikacije i kloniranja razlika je u pojmu jezika, govora i tijela. Jezik se tehnički reproducira kao aparat ili dispozitiv moći društvene i kulturne komunikacije. Govor izaziva repliku u procesu komunikacije koji počiva na razmjeni informacija u dijalogu i izvedbi diskursa. (Vidi o tome. F.Kittler, Optische Medien, Merve, Berlin, 2002.) Tijelo se podvostručuje tehnologijskom preobrazbom u drukčije/drugo tijelo Drugoga (plastic surgery). No, sada djelo ima karakter estetskoga objekta (ready made). Kada se tijelo preobražava u ready made gubi se više bilo kakva mogućnost razlikovanja autentičnoga i neautentičnoga, iskonskoga i drugotnoga. U suvremenoj filozofiji koja se bavi pitanjem odnosa bitka i pisma razlike, Derrida vjerodostojno pokazuje da je razluka (différance) u pojmu događaja i razlike uvjet mogućnosti razlike prvoga i drugoga, iskonskoga i iterabilnosti, pisma i teksta. Performativnost jezika uvijek je već u sebi pismovni trag reprodukcije koji se odnosi na druge tragove kao na druge tekstove, arhive, medije. (Vidi o tome: Ž.Paić, „Tijelo, labirint, smrt: J.Derrida i pitanje o povijesti kraja čovjeka“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 317-366.) Projekcija, nadalje, označava nabačaj bitnih mogućnosti slobode u budućnosti i perspektivu osvjetljenja slike. Sloboda podaruje tijelu njegovu auru, njegovo svjetlo bitka. Bez toga je performativna umjetnost uzaludan napor dohvaćanja mjeseca, da se poslužim metaforom Lafcadia Hearna o susretu zapadnjaka i Japana. Svaki događaj već je u svojoj izvornoj događajnosti predstavljena razlika onog biti-između dva svijeta. Gotovo da se može kazati da postoje dva događaja u svojoj simultanosti. Jedan se događa djelotvorno, a drugi se odjelovljuje događajno. Prvi je izvorni trag, a drugi reproduktivna razlika umjetničkoga traga. Duchamp je u svojim „djelima“ i „događajima“ otvorio temeljni problem suvremene umjetnosti. Što je umjetničko u životu ako umjetnost već uvijek ima u sebi nešto iskonski drugo/drukčije od događaja samoga života? Ako, dakle, ono biti-između dva svijeta znači biti-između događaja jednokratnosti i neponovljivosti života u tjelesnoj prisutnosti čovjeka kao performera i razlike koja nastaje preobrazbom tijela u reproduktivni sklop djela čovjeka kao transformera, tada je istinska nelagoda suvremene umjetnosti što ona živi u bezdanu svjetova. Ne nalazi se ni na nebu niti na zemlji, nego negdje „između“. U razlici između događaja živoga tijela i beživotnoga estetskoga objekta djela leži odgovor na pitanje zašto je cjelokupna suvremena umjetnost od radikalne frakcije berlinskoga dadaizma 1920-ih do danas uronjena u mistiku djelovanja kao politizaciju svijeta i politizaciju djelovanja kao mistiku svijeta. (Dadaizam je pokret ‘mističkoga’, a ne političkoga – unatoč javnoga političkoga očitovanja i rigoroznosti njegovih akcija.“ – D.Mersch, „Kunst und Sprache: Hermeneutik, Dekonstruktion und die Ästhetik des Ereignens“, www.dieter-mersch.de/…/mersch.kunst.und.sprache, str. 16.) O ovome će još biti govora. Nagovijestimo samo da u konceptu re-politizacije umjetnosti od 1990-ih do danas vlada imperativ etičkoga obrata estetike kao djelovanja onkraj granica društva, politike i ideologije. Tijelo u svojem performativno-konceptualnome obratu izaziva re-akcije u javnome prostoru nadzornih aparata ili dispozitiva moći. Re-enactment u performansima Marine Abramović, primjerice, pokazuje da se zaborav prošlosti nužno pojavljuje u formi društvene ekspresije tjelesne amnezije, koja djeluje traumatski na sudionike novoga događaja. (Vidi o tome: B.Massumi, Semblance and Event:Activist Philosophy and Occurent Arts, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2011.O pojmu re-enactmenta i performativnoga tijela na temelju istraživanja povijesti R.G.Collingwooda i performativnosti tijela kao diskurzivne prakse J.Butler, pri čemu sam pojam uspostavlja svezu između povijesne prošlosti i sadašnjosti zahvaljujući novome djelovanju koje nastoji uživljavanjem u tekst i tijelo prethodnika zauzeti vlastiti stav o društvenome djelovanju, vidi: T.Colin, „Performativity and the Intellectual Historian’s Re-Enactment of Written Works“, Journal of the Philosophy of History, Vol.3, br. 2/2009. str. 167-186(20). Nije zaborav traumatsko iskustvo nestanka povijesne svijesti, nego je traumatičan događaj povratka sjećanja u formi njegova nužnoga zaborava. Sjećanje zaboravlja tragove događaja da bi ga moglo obnoviti u drugoj situaciji i kontekstu kao pokušaj prebolijevanja iskonske traume. To osobito vrijedi za kolektivne traume povijesti poput radikalnoga zla nacističkoga holokausta nad Židovima u 2. svjetskom ratu. Ali isto tako odnosi se i na zločine počinjene u doba vladavine ideologije komunizma nakon 2. svjetskoga rata. Sjećanje za razliku od pamćenja kao autorefleksije procesa sjećanja (sjećanje sjećanja) nesvjesni je proces razvitka materije i forme događaja u svojem entropijskome stanju bujice slika i emocija koje ih prate. Pamćenje je svjesna reprodukcija događaja kao projekcije u nadolazećem. Jezik omogućuje pamćenju njegove tragove upisane u singularnost događaja. Sjećanje je, naprotiv, uvijek vizualno djelovanje bez uzroka i svrhe, čista otvorenost kognitivnih i emocionalnih slika kao u filmovima Andreja Tarkovskoga i Larsa von Triera. U skladu s Lacanovom temeljnom postavkom da se nesvjesno artikulira kao jezik, pamćenje ima za pretpostavku diskurzivni poredak jezika, a sjećanje slikovni kaos događaja tjelesnosti života. Zato je problem sjećanja u performativnoj umjetnosti pitanje o traumama tijela u stanju šoka izazvanim nasiljem društva, politike i ideologije, a problem pamćenja je pitanje istraživanja crnih rupa u arhivima i muzejima interpretacije povijesti. Sjećanje nadzire nesvjesni jezik snova, a pamćenje kontrolira aparat ili dispozitiv društvene moći u strogo strukturiranoj ideologijsko-političkoj stvarnosti. Primjer za iskazano su konceptualni transmedijalni performansi Dalibora Martinisa iz ciklusa video-radova Data Recovery. Odnos između sjećanja i pamćenja u suvremenoj kulturi muzealiziranja i historiziranja povijesti jest odnos selektivnoga pamćenja i kaotičnoga sjećanja. U književnosti je to bjelodano kod Prousta, kada pamćenje sjećanju podaruje kognitivnu mapu brazdi i ureza u prošlosti. ( G.Deleuze, Proust et le signes, Minuit, Pariz, 1964.) Nesvjesno (slika) se iskazuje kao svijest (jezik) o traumatskoj pukotini u stvarnome. Deleuze je ovaj problem pokušao razriješiti imanencijom svijesti. Ona proizlazi iz događaja kao uvjeta mogućnosti razlike i ponavljanja. Film se stoga u vizualnoj kulturi pojavljuje kao svjetonazor i profana moderna religija, a ne kao estetski model proizvodnje svijesti. Događaj se, pak, zbiva u formi kinematičkoga procesa odvijanja slika-pokreta i slika-vremena. Pritom vrijeme proizvodi sliku-pokreta kao dinamizam akcije, a pokret zaustavlja vrijeme u sliku-vremena kao virtualnu aktualnost projekcije u koju se vjeruje kao u pravu sliku stvarnosti. Sve druge slike su prema ovoj slici stvarnosti simulakrumi i iluzije. (G.Deleuze, Film: Slika-Pokret, Udruga Bijeli val, Zagreb, 2010. Vidi o tome: Ž.Paić, „Slika i vrijeme: Gilles Deleuze i vibracije suvremene umjetnosti“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 231-272.) Kad se danas, naizgled, mijenja estetsko razumijevanje time što se vraća dostojanstvo promatrača umjetničkoga događaja u figuri „emancipiranog gledatelja“, tada je riječ ponajprije o emancipaciji objekta od tiranije subjekta. (J.Ranciere, The Emancipated Spectator, Verso, London – New York, 2009.) Već je Paul Klee otvorio mogućnost „pobune objekata“ koji gledaju subjekta, a Lacan u svojoj teoriji slike uputio na pseudodogađaj spektakla u kojem osvajanje želje objekta označava kraj dijalektike želje i prijelaz u prazninu svakog drugog određenja osim želje za dati-se-vidjeti Drugome kao objekt. (J.Lacan, Écrits, W.W.Norton Comp., New York, 2006.) Pitanje dokidanja reprezentacije djela ne razrješava se pukim nadomještanjem tijelom u performativnome činu. A on više ne potrebuje pojam razumijevanja i smisla govora u jeziku metafizike, nego koristi sustav znakova pragmatičkoga kôda tjelesnoga govora. U govoru o „dva svijeta“ i dva tijela – događaja života i razlike umjetnosti – kroz samo tijelo kao egzistencijalni sklop djelovanja i kroz tijelo kao estetski objekt prolazi crta onog biti-između jezika, kulture i teatralizacije života uopće. Cjelokupna kritika reprezentacije u suvremenoj umjetnosti počiva na svojevrsnoj dogmi o „beživotnosti“ drugoga događaja ili razlike kao ponavljanja i reprodukcije. (Vidi o tome: P.Lacoue-Labarthe, Tipography: Mimesis, Philosophy, Politics, Stanford University Press, Stanford – California, 1998.) Od Benjamina se problem tehničke reproduktivnosti umjetnosti postavlja u samo središte ne samo filozofijske rasprave. Ako je tehnički aparat, kao što je to filmska kamera, uvjet mogućnosti prelaska djela u događaj živih slika, izvornost ili jednokratnost umjetničke aure stvaralaštva zahtijeva drukčije razumijevanje odnosa između izvornika i kopije. Obrat u suvremenoj medijskoj umjetnosti jest da se sada „aura“ ne nalazi u izvorniku, nego u duhu reprodukcije. (B.Groys, Topologie der Kunst, C.Hanser, München, 2003., str. 34.) To isto vrijedi i za živu prisutnost tjelesnosti na sceni. Tijelo se više ne shvaća iz govorne metafizike kazališta, nego iz nepredvidljivosti i spontanosti samog tijela u njegovome djelovanju na Druge. Problem u uporabi riječi performer, kako je na to naizgled neobrazloženo uputio Lyotard, upravo je u tome što se tijelo kao aparat konstrukcije/dekonstrukcije događaja shvaća iz jezika, kulture i medijalnosti same tjelesnosti. Tijelo se na taj način pragmatički otvara poput dijelova aparata. Sama projekcija, kako tvrdi Lyotard, proizvodi promjenu objekta. Projekcija, na posljetku, izvodi transformanciju. (J.-F-Lyotard, Duchamp’s TRANS/formers. Venice – California, 1990., str. 31.) U slučaju performansa Marcela Duchampa koji se transformira projekcijom fotografskoga aparata u ženu, gospođicu Rrose Sélavy, više nije riječ tek o jednokratnome događaju tjelesne preobrazbe. Ovdje se susrećemo sa simultanim djelovanjem „dva svijeta“. Razdvajanje cjeline na svijet života i svijet umjetnosti rezultat je moderne artikulacije znanosti, tehnike i društva. Život i umjetnost razdvajaju se u modernome društvu zbog fragmentacije rada i proizvodnje. Totalitet života raspada se u sektore ili okružja raznolikih djelatnosti. Povezuje ih nužnost razmjene i komunikacije. Od Marxa do Deborda i dalje analiza fragmentacije života u postfordističkome sustavu rada i proizvodnje ima uvijek crte destruktivne dijalektike povijesti. Prividna autonomija jednog i drugoga nestaje logikom znanosti i tehnike u modernoj industrijskoj proizvodnji. Autonomija moderne umjetnosti na paradoksalan se način nastoji obraniti i u novom suvremenom okružju digitalnoga kapitalizma novih medija. Ali sada se umjesto iluzije fragmentarne slobode djela govori o iluziji totalne slobode umjetnika i njegove interaktivne publike u stvaranju umjetničkoga događaja. Nije, međutim, problem u autonomiji djela niti događaja. Problem je u destrukciji i nadzoru tijela kao djela/događaja u reproduktivnoj sintezi žive prisutnosti i nadomjestne razlike svijeta kao estetskoga objekta u univerzalnoj projekciji radikalne transformacije. Sloboda se tijela nadzire djelovanjem univerzalnoga tehno-kôda. Nasilje nad tijelom u permisivnoj kulturi narcističkoga globalnoga kapitalizma zato postaje spektakularnim procesom njegove tehničke reprodukcije, masakra i oživljavanja u posthumanističkim projekcijama stroja-bez-želja. (F.Guattari,“To Have Done With a Massacre of the Body“, u:Chaosophy: Text and Interviews 1972-1977., Semiotext(e), Los Angeles, 2009., str. 207-214.) Kao što su slike u digitalnoj kulturi tehnički proizvedene slike, s onu stranu mimezisa i reprezentacije, jer ništa ne oponašaju i ništa ne predstavljaju, tako je i samo tijelo dio sklopa u kojem su jezik i govor tijela projekcija vizualnoga kôda suvremene tehnosfere. (Vidi o tome: Ž.Paić, Vizualne komunikacije: uvod, Cvs, Zagreb, 2008.) Problem određenja svijeta umjetnosti razrješava se u novoj situaciji pragmatično. A to znači logikom uporabe koja zadobiva institucionalno utemeljenje. Tijelo postaje estetskim objektom (ready made) onda kada se izjednačava njegova „uporabna“ vrijednost na tržištu kao roba s razmjenskom vrijednošću drugoga tijela. Nije teško zaključiti kako je ovdje riječ o perverziji u biti moderne kapitalističke proizvodnje. Fetišizam robe kao tajna vizualne reprezentacije društva spektakla počiva upravo na obratu razmjenske u uporabnu vrijednost, odnosno preobrazbom predmeta (stvari) u estetski objekt (kapital). Vizualizacija tijela u novom načinu proizvodnje mijenja kinematičku energiju suvremenoga svijeta u informacijsku ekonomiju. Ona se zasniva na interaktivnome korisniku koji se pojavljuje u ulozi primatelja vizualnih informacija. Iz te pragmatičke logike u kojoj sve što jest postaje estetskim objektom zato što je podatak za komunikaciju s Drugim, neizbježno slijedi da je svako moguće tijelo u virtualno-stvarnome prostoru performativno tijelo-za-uporabu (body-to-made). Sloboda i slučaj živoga tijela suprotstavljaju se nužnosti i reprodukciji estetskoga objekta. Paradoks je u tome što je drugo uvjet mogućnosti prvoga. Ili, drugim riječima iskazano: u suvremenom kapitalizmu roba kao estetski objekt omogućuje iluziju slobode izbora između imati i biti. Kao što je za svaku moguću inscenaciju živoga tijela u doba biokibernetike uvjet mogućnosti postavljanja medijalno određen tehnologijskim načinom tvorbe samoga tijela, tako se isto zbiva i u stvarnome životu. Kiborgizacija tijela omogućuje očuvanje živoga tijela u drugoj formi njegovim prelaskom u bio-tehnosferu. O tome govore Stelarcovi performansi Locomotor i cijeli niz Suspensions. Spekulativni pragmatizam na djelu otvara time neistraženo područje odnosa između iskustva reprodukcije događaja i doživljaja njegove interpretacije. (Vidi o tome:B.Massumi, Semblance and Event: Activist Philosophy and Occurent Arts, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2011.) Obrat je nečuven i utoliko ima moć ozakonjenja temeljne perverzije suvremenosti: nešto postaje umjetničkim objektom ne izravno kao proizvod umjetničke djelatnosti i netko postaje umjetnikom ne izravno „prirodom“ ili svojim genijem i aurom, nego postavljanjem u kontekst „kulture“ kao znanstveno-tehnologijskoga sklopa. Umjesto esencijalizma klasične definicije umjetnosti kao osjetilnoga prikaza i predstave metafizičke ideje u njezinom sjaju, na djelu je pragmatičan obrat. Situacija i kontekst podaruju umjetnosti umjetnički karakter, a život se sam poima egzistencijalno kao događanje i djelovanje slobode unutar određenih situacija i konteksta. Dijalektika dva svijeta je dijalektika neidentičnosti. Za Adorna je to već značilo nemogućnost pomirenja života i umjetnosti estetskim činom proizvođenja zbilje. (Vidi o tome:Th.W.Adorno, Negative Dialektik, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1973. 2. izd.) Jedan je svijet određen preobrazbom umjetničkoga djela u događaj tjelesne prisutnosti subjekta/aktera kao inscenacije života samoga u javnome prostoru pogleda, a drugi preobrazbom predmeta uporabe u estetski objekt s dodatkom simboličke vrijednosti. Dva svijeta djeluju simultano kao dva tijela sa svojim posebnim logikama. (B.Groys, „Marx After Duchamp, or The Artist’s Two Bodies“, e-flux journal br. 19 – listopad 2010.) Prvoj pripada trijada pojmova performancija, performativno, performans, a drugoj koncepcija, konceptualno, koncept. Dva se tijela suvremene umjetnosti od Duchampa na taj način susreću i razlikuju zahvaljujući događaju jednokratne životnosti samoga života kao insceniranja nepredstavljive predstave, te razlici u reproduktivnome ponavljanju događaja kao traga prisutnosti u formi estetskoga objekta. Bez obzira je li riječ o konceptu stvarnoga ready mades ili o virtualnoj materijalizaciji istoga u digitalnim mrežama novih medija, ista je logika razlikovanja. Između tijela kao žive prisutnosti u izvedbi na pozornici i estetskoga objekta postavljenoga u okolni svijet zahvaljujući dizajnu industrijske proizvodnje naizgled još uvijek postoji bitna razlika. Ali je li to uistinu tako? Ili je možda riječ o nužnom prividu istine koja se skriva iza formi dvaju svjetova? Odgovor na to pitanje nije samo odgovor na pitanje o biti suvremene umjetnosti uopće, nego odgovor na pitanje o njezinoj budućnosti i „smislu“ svijeta koji počiva na logici tehnosfere. Da bismo mogli krenuti dalje, a ne neprestano otvarati staro vino u novim bocama, za početak je potrebno obrazložiti zašto se više ne može nastaviti s govorom o performansu kao jednokratnome i neponovljivome događaju umjetničkoga insceniranja života u „trenutku“, već je nužno učiniti jedan korak natrag i cjelokupni performativni obrat u suvremenoj umjetnosti shvatiti kao transformaciju koncepta samoga tijela i njegove slobode djelovanja. To znači jednostavno krenuti od Lyotardove interpretacije Duchampova koncepta transformacije u projekciji tijela. Nužan uvjet za tako nešto leži u performativnosti jezika i pragmatici govora kao društveno-kulturalnoj igri diskurzivne moći u doba totalne vladavine tehno-znanosti, informacijskih politika i mediologije. (J.-F.Lyotard, The Differend: Phrases in Dispute, Manchester University Press, Manchester, 1988.) Prva je pretpostavka da se performativno-konceptualni obrat u suvremenoj umjetnosti događa simultano na tri razine: (1) povijesno-epohalnoj razini performancije jezika u njegovoj djelotvornoj strukturi događaja razlike; 2) strukturalno-genealogijskoj razini performativnosti govora utjelovljenome kao simbolički kôd kulture Drugoga i drukčijega; (3) estetsko-teatralnoj razini inscenacije tijela u singularnosti vremena i prostora medijalno određenoga svijeta. Jezik pripada univerzalnome diskurzivnome djelovanju čovjeka, govor partikularnim praksama kulturnih identiteta, a tijelo u svojoj teatralnoj inscenaciji otvorenosti svijeta kao samopotvrđivanja razlike u samom događaju. Još preciznije, jezik omogućuje promjenu djelovanja situacija i konteksta u društvu jer mu je bit u kazivajućem pokazivanju istine bitka. Jezik govori. Kao njegov namjesnik čovjek je utjelovljeni subjekt/akter kroz govor svojeg vlastitoga svijeta. Wittgenstein opravdano kaže da su granice „mojega“ jezika i granice „mojega“ svijeta. Bez jezika i govora ne postoji mogućnost da tijelo u svojoj singularnosti postavi na pozornicu koncept vlastite performativnosti kao jedino pravo pitanje suvremene umjetnosti. A ono više nije pitanje o čemu i zašto (smisao i značenje jezika i govora izvedbe), nego kako je moguće da se nešto uopće događa i da to da se događa odlučuje o karakteru suvremene umjetnosti. Quod ili tako-bitak događaja odlučuje o quid ili što-stvu (biti, supstanciji) djela. (D.Mersch, Ereignis und Aura, str. 245-246.) Umjesto metafizičkoga pitanja o smislu kazivanja, sada je jedino pitanje postmetafizičko pitanje o granicama pokazivanja tijela u njegovoj slikovnoj nepredstavljivosti. Navedena trojaka shema nastoji provesti bitno razlikovanje između dva svijeta i dva tijela performativne umjetnosti.(Vidi o tome: Ž.Paić, „Mrtva priroda tijela“, u: Slika bez svijeta: ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006., str. 215-281.) No, za razliku od performativnoga obrata suvremene umjetnosti, kakvu ponajprije u svojim studijama i analizama izvodi njemački suvremeni filozof Dieter Mersch i teatrologinja Erika Fischer-Lichte, (.Fischer-Lichte, Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2004.) zastupam postavku da je na tragu dadaizma i Duchampove transformacije tijela tehničkom (medijskom) projekcijom riječ o performativno-konceptualnome obratu. Svaka je performativna akcija transformacija subjekta/aktera, Drugoga i okolnoga svijeta. Zato je upravo u doba digitalnih medija riječ o sintetičkome djelovanju prevladavanja tzv. autonomije sfera suvremene umjetnosti. Konceptualna je umjetnost kao umjetnost djelovanja ideja u svijetu po svojoj bitnoj nakani performativna. Razlog je u tome što je koncept uvijek djelovanje u javnome prostoru ili svijetu života. (Vidi o tome: A.Alberro, Conceptual Art and the Politics of Publicity, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2003.) To nije puki dodatak živoj prisutnosti tijela kao subjekta/aktera događaja života umjetnosti na sceni. Ništa ovdje nije nadomješteno ili izvanjski dodano. Medijalni je događaj žive prisutnosti u svojoj biti performativan događaj otvorenosti djelovanja. Djelo je, dakle, konceptualna izvedba tijela u transformaciji. Kao, primjerice, u queer travestijama na pozornici ili, pak, opsesivna igra Jana Fabrea s preobrazbom ljudi-kukaca. Simultanost i emergencija događaja počivaju sada u reproduktivnoj razlici u biti-između jezika-govora-tijela kao slike koja nastaje medijskom projekcijom. Time se bitno mijenja singularnost događaja. „Performer (?) je kompleksni transformer, baterija strojeva preobrazbi. Ovdje nije riječ o umjetnosti jer nema objekata, Postoje samo transformacije, redistribucije energije. Svijet jest multiplicitet aparata koji međusobno transformiraju jedinstva energije. Duchamp, transformer, ne želi ponavljati iste učinke. To je razlogom zašto on mora postati mnoštvom ovih aparata i zašto sebe kontinuirano mora preobražavati.“ (J.-F.Lyotard, Duchamp’s TRANS/formers, str. 36.) Odlučno je ovo dvoje: (1)umjetnosti nema ako nema objekata; (2)svijet jest multiplicitet aparata koji međusubno transformiraju jedinstva energije. Lyotardova je analiza iznimno važan korak izvan još uvijek metafizičkoga okvira razumijevanja umjetnosti. Okvir djeluje i kad se preokreće odnos označitelja i označenoga. Objekti kao predmeti spremni za uporabu nastali industrijskom proizvodnjom (ready mades) poprimaju karakter estetskih objekata. Razlog je tome što se kroz njihov izgled (formu i sadržaj) odvija drama dva tijela suvremene umjetnosti: performativnoga i konceptualnoga. Ako je djelatnost transformacije učinak tehnosfere, tada je djelatnost preobrazbe tijela u kontinuitetu rezultat biosfere. Razdvajanje je privid autonomije objih sfera umjetnosti kao životnih praksi. Kompleksna struktura transformacije uključuje izvedbu tijela u neprestanim preobrazbama. Već je otuda bjelodano da događaj transformacije kao redistribucije energije pretpostavlja učinak djelovanja aparata i njegove projekcije. Ta čudovišna preobrazba bića zahvaljujući onome što ga uopće omogućuje u njegovom biti-između dva svijeta/dva tijela suvremene umjetnosti dovodi do dokidanja umjetnosti kao zbiljske prakse. Ideja radikalnoga prevladavanja umjetnosti osobito je obilježavala situacionistički pokret 1950-1960-ih godina Guy Deborda. Njihova posvećenost filmu stoga ima karakter konceptualnoga čina slikovnoga oživotvorenja čiste kinematičke energije života s onu stranu diobe na rad i svakodnevicu u lažnoj sintezi spektakularne vizualizacije integralnoga globalnoga kapitalizma. Zato je film više od misterija reprodukcije događaja života i razlike umjetnosti. Njegova reproduktivna moć otvorenosti slika vremena proizlazi otuda što je sama ideja filma konceptualna performativnost događaja samoga. Tko je u filmu uopće subjekt/akter, a tko sudionik, tko umjetnik, a tko publika? Film kao događaj reproduktivne razlike života i umjetnosti jest samo odjelovljenje događaja u pokretu. Ne slučajno, Giga Vertov sam aparat kinematičke proizvodnje – filmsku kameru – postavlja u središte događaja. Ona inscenira i proizvodi događaj kao medijalnu reprodukciju stvarnosti, a ne tzv. stvarni ljudi i njihove sudbine prenijete iz života na film. Djelo koje jamči umjetnosti konačan rezultat procesa rada u četvorstvu metafizički shvaćenih uzroka još od Aristotela (causa formalis, causa materialis, causa efficiens, causa finalis) pokazuje da se umjetnost razumije samo u procesualnosti zgotovljenoga djela kao predmeta ili objekta kad je riječ o arhitekturi i vizualnim (plastičkim) umjetnostima. Materijalnost i forma predodređuju djelu njegovu strukturalnost i odnose u prostorno-vremenskome slijedu uzroka i učinaka. Ovo shvaćanje umjetnosti kao rezultata umjetničkoga djela proizlazi iz tradicionalne metafizičke sheme novovjekovnih znanosti s njihovim ključnim pojmovima kauzalnosti, uzajamnoga djelovanja, svrhovitosti. Posrijedi je teleologijski model djelovanja. I prije stvarnoga nastanka umjetničkoga djela ono je već dovršeno u svojoj ideji svrhovitoga procesa spoja intuicije i racionalnosti. Kad Lyotard, dakle, ovako odlučno svodi umjetnost na objekte, tada on ima u vidu model tjelesne organizacije objekata u poretku svrhovite povijesne sveze izvornoga i drugotnoga kao konceptualnoga kôda novoga vijeka. U njemu se tijelo mora odjeloviti unutar objektnoga poretka znakova. Ali tijelo u svojoj procesualnosti jest kontinuirani proces preobrazbi identiteta. Ono se uspostavlja tijelom u nesvrhovitome kretanju koje u entropijskome modelu nadilazi metafizički okvir razumijevanja time što za svoju stabilnost u prostoru i vremenu zahtijeva projekciju transformacija izvan samoga sebe. Biti-izvan znači imati mogućnost ekstatičke raspoloživosti tijela za performativno-konceptualni obrat događaja samoga života u umjetničku izvedbu kao transformaciju. Na taj način valja shvatiti Duchampov radikalni obrat: da više ne slika i ne pravi umjetničke objekte kao estetske objekte jer to je već djelo industrijske proizvodnje svijeta kao estetskoga svijeta objekata. Komunikacija između objekata (umjetnosti) postaje interakcijom između tijela (života). Aparati koji međusobno komuniciraju tvore intermedijalni krug znakova bez svojeg označitelja i označenoga. Važno je samo kretanje u preobrazbama. Aparati transformiraju energiju u inscenaciju drukčijega/drugoga načina djelovanja tijela u događaju reproduktivne razlike. U tom procesu isporuke energije događaj već unaprijed ima nešto čudovišno neljudsko u sebi. Riječ je o izazivanju (provokaciji) bitka iz virtualne mogućnosti čudovišne tehnosfere. Ona funkcionira prema načelima pragmatičke uporabe-korištenja stvari, a sam se jezik iz kazivajućega pokazivanja preobražava u tehnički sklop. Transformacija tijela projekcijom energije aparata omogućuje preobrazbu živoga tijela u umjetnički događaj emergencije objekata postavljenih u prostor apsolutne virtualnosti. (Vidi o tome: P.Virilio, The Aesthetic of Dissapearance, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 1991.) Drugim riječima, performancija jezika, performativnost govora i performans tijela mogući su kao singularnost događaja samo zahvaljujući projekciji. Tijelo se u transformaciji izgleda – kako pokazuje Duchampova transformacija u ženski lik – postavlja u prostor kao konceptualni jezik slike, konceptualnost govora slike i koncept tjelesnosti slike koja preostaje. Slika nije ontologijski iznad jezika, govora i tijela. Bez slike i vizualizacije ovog postmetafizičkoga sklopa koji u svojoj imanenciji zamjenjuje bitak, biće i bit čovjeka nije moguća tvorba svijeta iz logike tehno-znanstvenoga razvitka. Na pitanje kako očuvati trag prisutnosti djela u događaju, ili Groysovim riječima, kako dokumentirati suvremenu umjetnost, odgovor je unaprijed dan u imploziji informacija kao pretpostavke medijske revolucije svijeta. Krajnje radikalno i krajnje sažeto: ideja muzeja suvremene umjetnosti kao hibridnoga stroja vizualnosti, tekstualnosti, teatra i glazbe nije ni u kakvom grandioznome objektu arhitektonskoga djela. Takav je muzej događaj eksperimenta i konstrukcije unutar samoga polja estetske konfiguracije umjetne inteligencije. Ili, jednostavno, muzej je kao ideja suvremene umjetnosti istoznačna ideji zastarjeloga biološki spravljenoga čovjeka – grobnica života i groblje umjetnosti, da parafraziram Nietzschea. Memorijska kartica inteligentnoga stroja jedina još ima u sebi virtualnu mogućnost spašavanja diskurzivne/ikoničke razlike između događaja i razlike (realnosti i hiperrealnosti). Virtualni su muzeji stoga mjesto bez-postava ili prostori bez vremenitosti. Njihovo je jedino opravdanje u vremenu bezvremenosti društvenih mreža (social networks) u tome što zamjenjuju funkcije arhiva kao datoteka vrtoglave prošlosti koja se neizmjerno udaljava od sadašnjosti time što se nastoji oživjeti. Sablasna moć prošlosti djeluje podzemno. Kad se ne inscenira, prošlost struji u živoj otvorenosti povijesti. Ako se inscenira postaje totalitarni ili posttotalitarni estetski kič. Debordova dioba spektakla na koncentracijski, difuzni i integralni spektakl zorno pokazuje razmjere ove čudovišne estetizacije svijeta kao orgije reprezentacije države/društva u globalno doba.(G.Debord, Društvo spektakla, Arkzin, Zagreb, 1999. S francuskoga preveo: G.Vujasinović. Vidi o tome: C.Federico, „Debord: From Spectacle to Simulacrum“, MATRIZes, br.1, lipanj-prosinac 2010. Sao Paolo – Brasil, str. 179-191.) Ali događaj se ne može očuvati u svojoj jednokratnosti čina nikako drukčije negoli istodobnom medijskom projekcijom. Ta simultanost događaja i njegove umjetničke razlike očuvane u trenutku – punktualnoj prisutnosti kako Barthes definira zloduh fotografijskoga zapisa zbilje – pokazuje samo da je uvjet mogućnosti događaja njegovo reproduciranje i stoga nužno i neizbježno iskrivljavanje. Svaka je „prava“ interpretacija „kriva“ interpretacija zato što je svaki događaj već uvijek bez svojega izvornika. Ovdje nije riječ o spoznajnome relativizmu. Nietzsche je već jasno pokazao da se povijest kao historija (refleksija o događanju kao znanost o predmetima događaja) zbiva u perspektivizmu istine. Nema mnoštvo istina. Naprotiv, istina se zbiva kao jednokratan događaj ponavljanja razlike. Iz toga nastaje privid znanstvene objektivnosti povijesti. Povijest na taj način ne može biti povijest ljudskoga tijela kao autonomne povijesti svijeta, nego samo povijest tijelu nadređene sfere (filozofije, religije, umjetnosti). Kao što ne postoji povijest medija, tako ne postoji ni povijest tijela. (Vidi o tome. V.Flusser, Medienkultur, S.Fischer, Frankfurt/M., 2005. 4. izd.) Medijska tvorba tijela u suvremenoj vizualnoj kulturi opovrgava autonomiju medija i tijela. I to zato što je medij već uvijek materijalna prisutnost tijela u svoje dvije forme: (1) tehničko-tehnološke i (2) društveno-kulturalne. Tijelo kao stroj (želje), delezovski shvaćeno, samo je performativno-konceptualni sklop medijske tvorbe života, a ne nadređeni sustav djelovanja koji vlada s pomoću osamostaljene duhovne sfere (filozofije, religije i umjetnosti). Kada tijelo u performativno-konceptualnome obratu od Duchampa i neoavangarde 1960-ih radikalno mijenja smisao umjetnosti već je na djelu kraj povijesti (umjetnosti). (Vidi o tome: H.Belting, Kraj povijesti umjetnosti?, MSU, Zagreb, 2010. S njemačkoga preveo A.Jelčić. Vidi o tome: Ž.Paić, Slika bez svijeta: ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.) 3. Medijalnost kao projekcija Događaj se ne događa bez singularno-reproduktivne razlike medija. Tijelo se tek tada uspostavlja živim tijelom estetske emergencije svijeta. Pojam emergencije označava mogućnost autonomnoga i spontanoga događanja dijelova neke cjeline ili, pak, složenosti strukture u kojoj ne postoji determinizam uzrok-svrha, nego se iz neodređenosti poretka jedan dio osamostaljuje u razvitku i tako stvara novi poredak. Drukčije rečeno: povijest nije slijepi slučaj predodređenosti genotipa, nego nužno odvajanje vrste od roda u razvitku drukčijega fenotipa. Na taj način ono odvojeno ili drugotno mijenja samu strukturu prvotnoga. Determinizam događaja poništava se indeterminizmom razlike. Tijelo kao medijska tvorba mijenja poredak uzroka-posljedice u emergentnu složenost poretka. Mjesto tijela uspostavlja se s onu stranu tradicionalne slike o čovjeku kao subjektu-supstanciji antropologije i humanizma. (Vidi o tome: W.Welsch, „Anthropologie im Umbruch – Das Paradigma der Emergenz“, nastupno predavanje u okviru niza predavanja pod naslovom „Das neue Bild vom Menschen“ na Friedrich-Schiller sveučilištu u Jeni, zimski semestar 2006/2007. 8. studenoga 2006. i J.Greve/A.Schnabel (ur.), Emergenz: Zur Analyse und Erklärung komplexer Strukturen, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2011.) Performativni-konceptualni obrat u suvremenoj umjetnosti radikalno je dokidanje granice između života i umjetnosti. Biti-između života i umjetnosti više nije moguće nikako drukčije negoli jedino uspostavljanjem konceptualne razlike između tijela kao žive prisutnosti događaja umjetnosti i tijela kao medijske reprodukcije razlike. Projekcija dvaju tijela kao dvaju svjetova života i umjetnosti zbiva se u singularnoj estetizaciji svijeta. Ona proizlazi iz tehno-znanstvenoga generiranja nove zbilje. Nastanak novoga iz duha biotehnologike odlikuje značenje posthumanoga stvora/stvari (robot-kiborg-android), koji transformira dvojnu prirodu ljudske artificijelnosti. Događaj se nikad ne događa bez trostruke prisutnosti jezika-govora-tijela: subjekta/aktera, interaktivnih sudionika performansa i medijalno određene projekcije svijeta. Subjekti/akteri su umjetnici performativne prakse (vizualni umjetnici, dramski umjetnici, glazbenici, plesači, modni modeli). Interaktivni sudionici su privremena zajednica gledatelja, slušatelja, čitatelja, promatrača (publika u tradicionalnome značenju javnosti umjetničkoga djela). Medijalno određena projekcija svijeta sjedinjuje koncept performativnoga djela kao događaja umjetničke akcije i prakse. Ova trijada, dakako, može biti i drukčije znamenovana. Ali, vidljivo je da se u suvremenoj filozofiji umjetnosti, estetici i teoriji suvremene umjetnosti uvijek radi o pitanju tko ili što ima ontologijski primat: umjetnik, djelo ili publika? Heidegger je unutar formalno tradicionalnoga pristupa umjetničkoga djela kao sebe-postavljanja-istine-u-djelo (Sich-Ins-Werk-Setzen der Wahrheit) otvorio pitanje bezsubjektnosti i bezobjektnosti suvremene umjetnosti u nadolazećem vremenu. (M.Heidegger, „Der Ursprung des Kunstwerkes“, u: Holzwege, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2003., 8. nepromijenjeno izd., str. 1-74. Vidi o tome: G.Seubold, Kunst als Enteignis: Heidegger’s Weg zu einer nicht mehr metaphysischen Denken, DenkMal Verlag, Bonn, 2005., 2. pregledano izd. i J.Young, Heidegger’s Philosophy of Art, Cambridge University Press, 2001.) Štoviše, pitanjem o nestanku novovjekovnoga sklopa subjekt-objekt odnosa u pustoši nihilizma moderne tehnike sama se umjetnost našla na raspuću svjetova: između razdjelovljenosti tijela i rastjelovljenosti djela iz umjetnosti je nestalo ono iskonsko umjetničko. Proces isušivanja umjetničkoga kao da odgovara Duchampovu ready made estetskom objektu sušila za boce. Kada umjetnost više nema svoju bit ili supstanciju u metafizičkome sklopu bitka i vremena, posrijedi je nešto čudovišno prekretno. Sam će Heidegger već 1930-ih u analizi pojma događaja (Ereignis) kazati da događaj više ne označava podarivanje-pružanje bitka u epohalno-povijesnome smislu. Nastupilo je doba, bolje reći stanje kraja povijesti bitka. A ono što preostaje jest prisvajanje događaja od strane ničim više određenoga bitka čovjeka. (M.Heidegger, Beiträge zur Philosophie:((Vom Ereignis), V.Klostermann, Frankfurt/M., 1989.) Umjetnik kao subjekt pripada novovjekovnoj paradigmi stvaranja djela u obzorju predstavljanja bitka bića. Njegova je uloga u nadomjestku božanskoga stvaranja svijeta. U suvremenoj umjetnosti nadolazećega umjetnik i zajednica promatrača samoga djela nisu više ni aktivni niti pasivni su-stvaratelji. Otvorenost samoga djela kao istine bitka uopće govori kroz umjetnika i njegovu publiku o mjestu i vremenu kazivanja istine o bitku. Tako se djelo u svojoj „autonomiji“ udaljuje od autora i približava publici i vice versa. U udaljavanju-približavanju djelo se otvara skrivajući se u najdubljoj zagonetki bitka i vremena. Grčki hram i kršćanska katedrala pripadaju prostoru odjelovljivanja umjetničkoga djela u vremenu kao kultne svetkovine. Muzej kao ideja nije drugo negoli trijumf derealiziranoga historicizma. Sabiranje i čuvanje umjetničkih djela iz prošlosti zbog svijesti o povijesnome vremenu umjetnosti svoj cilj ozbiljuje tako što sadašnjost pretvara u pseudomitski događaj. Nove vizualne tehnike 3D digitalne slike imaju mogućnost vizualizacije zvuka iz pretpovijesnoga doba zemlje. Na taj način se stvara ozračje tehnosfere kao pseudomitske kulise. Svaki je takav događaj u filmskoj industriji današnjice spektakularna inscenacija praznine. Suvremena umjetnost stoga nužno nema više velikih djela, ali ima mnoštvo artefakata iz okolnoga svijeta informacijsko-komunikacijskih tehnologija. Umjesto djela postoji razdjelovljeno tijelo zajednice u interakciji sa samim sobom. Trijada umjetnika, djela i publike nadomještena je u performativno-konceptualnome obratu suvremene umjetnosti s trijadom događaja jezika-govora-tijela. U otvorenosti konteksta i situacije koji su unaprijed zadani, ali istodobno promjenjivi i privremeni, tijelo je uvijek društveno i kulturalno utjelovljeni jezik i govor subverzije nadzornoga poretka društva i kulture. Umjetnost kao događanje istine jezika u govoru tijela subjekta/aktera u zajednici postaje važnije od odjelovljenja u materijalnosti slike, kipa, teksta, zapisane glazbe. Od aleatorike dadaizma do Cagea vodi put razlike u onom istome samoga događanja umjetnosti – eksperimentu i istraživanju ne više praznine ili odsutnosti tjelesne prisutnosti, nego samoga ništavljenja onog čudovišno moćnoga Ništa. Suvremena je umjetnost ples na rubu nihilizma. U performativno-konceptualnome obratu suvremena se umjetnost od doba Duchampovih transformacija do danas susreće s vlastitom beztemeljnošću događaja odjelovljenoga tijela kao prve i posljednje „istine“ umjetnosti i života. Kako i zašto misliti taj događaj ekstatički i imanentno, izvan-događaja i iz njega samoga, a ne izvanjski i vertikalno kao znak nečega drugoga i drukčijega? Nije li ovo doba, paradoksalno, već od Duchampovih transformacija identiteta tijela u svojoj biti doba vladavine svijeta kao multipliciranih aparata preobrazbe nad nepokorivom slobodom života samoga? I nije li performativna pobuna tijela u suvremenoj umjetnosti, na posljetku, postala tek estetskom inscenacijom bez razlike između dva simultana svijeta – tehnosfere i biosfere? Nije rijetkost da se u govoru o suvremenim društvenim i kulturalnim praksama u nizu „zaokreta“ (turn) i „obrata“ (wende) performativni obrat pojavljuje u: (1) filozofiji jezika od semiotike, strukturalne lingvistike, dekonstrukcije do različitih verzija pragmatizma; (2) sociologijskim disciplinama, etnologiji i kulturalnoj antropologiji koje društvene rituale i svetkovine nastoje razumjeti polazeći od dramaturgije života zajednice u izvedbi; (3) dramatologiji i teatrologiji te vizualnim umjetnostima u kojima se umjesto teksta, govora i slike samo tijelo pojavljuje u svojoj govorno-slikovnoj projekciji drukčijega i drugoga načina interpretacije. Sve je to rezultat raspada metafizičkih sustava vladavine logosa kao jezika i govora nad slikom samoga tijela u doba suvremenosti. Performativno društvo (performative society) suvremenoga globalnoga kapitalizma određuje fleksibilnost i fluidnost mreža djelovanja umjesto fiksnoga identiteta, a pluralnost je važnija od homogenosti. Na taj se način pojam performativnoga, premda je sam pojam poput kišobrana onaj koji povezuje jezik-govor-tijelo, raznolike znanstvene discipline o društvu i čovjeku, primjenjuje u pragmatičnoj uporabi na područja društva i kulture, a obuhvaća čak i ekonomiju, politiku, znanost i sport. Svaki se performativni događaj u svijetu odvija kao kulturalna praksa promjene tijela u prostoru-vremenu stvarne umreženosti. Stoga je suvremeno društvo postalo ne-reprezentacijski spektakl izvedbe. Ono više ništa ne predstavlja, nikakve društvene uloge, već se odvija u procesu teatralizacije i inscenacije životnih stilova kao doživljaja identiteta subjekta/aktera. (Vidi o tome: D.Bachmann-Medick, „Performative Turn“, u: Cultural Turns: Neuorientierungen in den Kulturwissenschaften, Rowohlt, Reinbek bei Hamburg, 2006., str. 104-143. G.Schulze, Erlebnisgesellschaft: Kultursoziologie der Gegenwart, Campus Verlag, Frankfurt/M., – New York, 2005., 2. izd., U.Wirth (ur.), Performanz: Zwischen Sprachphilosophie und Kulturwissenschaften, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002., B.Kershow, The Radical in Performance: Between Brecht and Baudrillard, Routledge, London – New York, 1991., J.McKenzie, Perform or Else: From Discipline to Performance, Routledge, London – New York, 2001.) Budući da nije moguće više strogo razdvajanje suvremene umjetnosti od društva, kulture i politike, jer je u biti performativno-konceptualnoga obrata suvremene umjetnosti upravo radikalna promjena samoga tijela u izvedbi i projekciji, onda je samorazumljivo da se prostor teatralizacije i inscenacije tijela odnosi na totalitet života uopće. No, ovdje valja učiniti konceptualnu razliku između života kao jednokratne i neponovljive događajnosti tijela u emergenciji ili slobodi djelovanja te života kao tehnologijske reprodukcije tijela u nadzoru nad slobodom. Kao što analogno postoje dva tijela suvremene umjetnosti i dva svijeta (biosfera i tehnosfera), tako postoje i dva njezina života. Prvi je načelno biomoć egzistencije tijela, a drugi biopolitički aparat ili dispozitiv društva, politike i ideologije. Biopolitika djeluje tako što slobodu živoga tijela čovjeka pokorava drugim, estetsko-političkim svrhama nadzornoga ili čak totalitarnoga društva/države spektakla. Agamben stoga definira suvremenu politiku pojmovima teorije performativnosti novih medija: „Politika jest izvedba medijalnosti; ona je čin stvaranja značenja vidljivoga kao takvoga. Politika nije sfera onog svrhovitoga u sebi niti, pak, značenja potčinjenoga svrsi, naprotiv, ona je sfera čiste medijalnosti bez kraja koja se usmjerava kao polje ljudske akcije i ljudskoga mišljenja.“ (G.Agamben, The Means Without End: Notes on Politics, Minnesota University Press, Minneapolis – London, 2000., str. 115-116.) U skladu s prethodnim razlikovanjem dvaju tijela/svjetova/života suvremene umjetnosti potrebno je istaknuti da se pojam performansa kao teatralizacije života unutar postdramskoga kazališta odnosi na uže područje performativnosti govora samoga tijela, a u vizualnim umjetnostima na inscenaciju živoga tijela kao konceptualnoga postava u kontekstu izvan-institucionalne i institucionalne izvedbe suvremene umjetnosti. Kazalište i muzej u suvremeno doba postoje kao prostori izlaganja tijela u interakciji s Drugim tijelima (sudionika ili gledatelja izvedbe), a ne kao mjesta predstavljanja i prikazivanja umjetnosti tijela. Ono drugo tijelo, svijet i život suvremene umjetnosti jest performativno-konceptualna medijalnost društva/države, politike i ideologije koja inscenira događaj kao spektakl ne-reprezentacije svijeta globalne biopolitike. Drugo tijelo, svijet i život su totalno postvarenje i reproduktivna moć projekcije života samoga njegovim nadziranjem. Paradoksalno, dopuštanjem da se sloboda umjetničkoga događaja izvodi u načelno svim mogućim prostorima zato što su svi već uvijek pod nadzorom tehnosfere kao druge biosfere ili drugoga života globalnoga kapitalizma nadzire se njegova „subverzivnost“. To je ono nečuveno i čudovišno. To je istodobno razlogom zašto je suvremena umjetnost vizualna paradigma uspjeha globalnoga kapitalizma. On se objektivira u spektakularnim arhitektonskim objektima kao što su muzeji od Bilbaoa do Graza i u ready mades digitalne ekonomije kao što su novi aparati informacijsko-komunikacijskih tehnologija poput smartPhona i Ipoda, tableta i gadgeta. Kao što je politika performativni čin medijalnosti svijeta tehnosfere, tako je posve očekivano da će u doba kraja povijesti (umjetnosti), a to znači od izvornoga dadaizma Berlina i Züricha do neoavangardnih pokreta 1960-ih i današnjih re-enactmenta i transmedijalnosti, performativna umjetnost biti u znaku sinteze mistike i re-politizacije događaja transformacije života samoga. Što se događa u tom procesu pseudosinteze živoga tijela i reproduktivne moći tehno-znanstvene produkcije estetskih objekata? Ponajprije, performancija jezika, performativnost govora i performans tijela u sklopu suvremene umjetnosti nužno postaje diskurzivni koncept djelovanja, kulturalno drukčija konceptualnost govora (Drugi sebe i drugoga konstituira performativno pogledom, opažajem, dodirom) i konceptualnošću tijela kao otvorenoga stroja/aparata/dispozitiva djelovanja u transformaciji. Kad govorimo o pseudosintezi tada unaprijed znamo da zbog dva tijela suvremene umjetnosti (svijeta i života) estetsko objektiviranje tijela u formi kiborga, robota i androida predstavlja krajnju granicu posthumanoga tijela u digitalnome okružju medijalnosti. Jezik ima moć djelotvornosti promjene stanja stvari samo ako je govor tijela već uvijek konceptualno određen svojom neodređenošću i emergentnim svojstvima spontane proizvodnje događaja. Temeljna je, naime, značajka događaja u njegovoj vremenskoj ekstazi „trenutka“ upravo u neizvjesnosti nadolazećega. To je ujedno i aporija cjelokupne pragmatike jezika u performativnoj umjetnosti. Jezik se kao uvjet mogućnosti govora i u strukturalnoj lingvistici de Saussurea i u konceptu semiologijske razlike (différance) Derridae ne nalazi nigdje drugdje negoli u svijetu kao stabilnoj strukturi komunikacije između subjekata/aktera singularnoga događaja. (Vidi o tome: D.Mersch, Posthermeneutik, Deutsche Zeitschrift für Philosophie, Sonderbande, sv. 26, Akademie Verlag, Berlin, 2010.) Drugim riječima, jezik može biti i govorno rastjelovljen od značenja kao u ekstremnom fizičkom postdramskom kazalištu „krvi i suza“ na tragovima Artauda. Ali on djeluje kao strojno organizirani poredak stvarnosti značenja i kad je tehnički destruiran. U semiotici novih medija upravo je pragmatika značenja odlučnom za interaktivnu komunikaciju između sudionika nekog događaja. Destrukcija jezika ne znači ništa drugo negoli da se tijelo u performativnome događaju suvremene umjetnosti pojavljuje kao objekt, stroj i projekcija doživljaja svijeta. Duchampove transformacije iz ciklusa Standard Stoppages vjerodostojno pokazuju granice ovog postupka destrukcije jezika i objektiviranja tijela kao strojno organizirane projekcije. Dadaistička alogičnost i aleatoričnost nisu tek metode ili postupci razdjelovljivanja djela u njegovoj radikalnoj dekonstrukciji. To su koncepti kojima se uspostavlja novi poredak (bez) značenja. Oni proizlaze iz sklopa jezika-govora-tijela događaja apsolutne tjelesnosti tijela. U konceptualno-performativnome djelovanju tijelo se projektira i strojno organizira. Drugim riječima, u performansu tijelo nije tek konceptualno određeno svojom rodno/spolnom i drugom diferencijalnom značajkom. Ono je, naprotiv, određeno situacijom i kontekstom u kojem se razlike tek mogu pokazati. Da bi razlika kao razlika bila mogućom, potrebno je da već uvijek postoji ono što tu razliku omogućuje i proizvodi. Zato je dokidanje „prirode“ u performativnome činu, u smislu politike identiteta roda/spola i subverzije društvenih uloga Drugoga istodobno i dokidanje „kulture“. Tijelo nije kulturalna tvorba u povijesnoj akciji promjene situacije i konteksta (društva, politike, ideologije). Ono je radikalna tvorba identiteta kao razlike nesvodivo Drugoga prije svake moguće istovjetnosti. Problem s tzv. izvorima i sastavnim dijelovima performativne umjetnosti jest u tome što ona nema svoje izvore niti u ne-zapadnjačkim kulturama niti u mitskome svijetu Grka, nego je njezina skandalozna novost u tome što svoje izvore i sastavne dijelove sama konstruira. O tome već dovoljno govori „kriva interpretacija“ balijskoga kazališta u Artauda i kulturalnoga antropologa Geertza o društvenom poretku na Baliju kao teatralizaciji društvenih klasno-socijalnih odnosa. (Tsu Chung-Su, „Orijentalno kazalište i njegov Drugi: uporaba i zloporaba orijentalnog kazališta kod Antonina Artauda“, Književna republika, br. 1-3/2011., str. 176-198. S engleskoga preveo: S.Hasnaš i C.Geertz, The Interpretation of Cultures, Basic Books, New York, 1973.) Nadalje, prethodno je razlikovanje uvjet mogućnosti mistike politizacije performativnosti jer za svoj „da“ i „što“ ima političko-ideologijski stvorenu situaciju i kontekst, primjerice, sustavno rasno-diskurzivno nasilje nad useljenicima drukčije kulture u suvremenim zapadnjačkim društvima. No, tijelo osim svojeg nad-određenja jezikom i govorom strukturalne moći društva, politike i ideologije ima egzistencijalno-ontologijsku značajku projekta slobode. Stoga je ono neodređeno u procesu izvedbe. A to je temeljna razlika između teatralizacije tijela i njegove drame te performativnosti tijela i njegove izvedbe. Sve je unaprijed jasno u drami metafizičkoga tijela od Antigone do Isusa Krista. I ništa nije moguće predvidjeti u nadolazećem kad je riječ o performativnosti događanja samoga tijela suvremene biosfere. Ako je ovo točno, tada je za slobodu tijela u performativnome činu suvremene umjetnosti koncept događaja nadolazećega kao prave budućnosti koju iznosi Derrida od odlučnoga značaja. Derrida, naime, razlikuje budućnost (futur) od nadolazećega (l’avenir). (J.Derrida, Dissemination, University of Chicago Press, Chicago, 1983.) Dok je prvo određeno iz aktualnosti (sadašnjosti) i isporučivo, dogledno, raspoređeno u nekom poretku koji se ovako ili onako mora dogoditi, drugo je neočekivani dolazak nečega ili nekoga koga se ne očekuje. Budućnost je koncept tehno-znanstvene tvorbe tijela kao estetskoga objekta (body as ready made), a nadolazeće je performativno-konceptualni obrat samoga tijela iz projekcije onog neočekivanoga i neodredljivoga. Ta je razlika pitanje života i smrti za suvremenu umjetnost. Ako je ona iščezla, tada više nema ničega osim Trumanova showa estetizacije života. 4. Ishodi i prijelazi Što se iz toga može zaključiti? Ponajprije, da je odnos između dva tijela suvremene umjetnosti istodobno pitanje odnosa između dva svijeta (jezika i slike) koja od Duchampa do danas usudno određuju odnos života i umjetnosti kao performativno-konceptualnoga obrata. Razlika između tijela kao neodređenosti i neizvjesnosti života samoga i tijela kao estetskoga objekta spremnog za uporabu razlika je između slobode i nadzora nad slobodom. Prvome svijetu života pripada prostor emergencije djelovanja i vrijeme nadolazeće neizvjesnosti. Paradoksalno, performativni čin utemeljen u pragmatičnoj događajnosti trenutka „sada“ i „ovdje“ transformira kontekst i situaciju kao „sudbinu“ zadanu nad-određenošću društva, politike i ideologije. To čini tako što ništa unaprijed ne stvara osim što uronjen u sadašnjost radikalno mijenja shvaćanje aktualnosti. Suvremena je umjetnost ona koja napušta umjetnika kao genija i njegovu publiku kao obožavatelje u korist djelovnosti umjetničkoga djela u otvorenosti događaja. Neskriveno je podrijetlo ove postavke, naravno, Heideggerova misao da je protiv „mahnitosti bez utjehe“ moderne tehnike jedini spas u „nužnoj mogućnosti“ same umjetnosti koja dolazi iz budućnosti kao djelovnost samoga djela u događaju otvorenosti druge povijesti. Bez otvorenosti povijesnoga vremena suvremena je umjetnost ostavljena na milost i nemilost vlastite bez-smislenosti i bez-umjetničkosti (Kunstlosigkeit) u opustošenome svijetu tjeskobne napuštenosti čovjeka i zemlje, bogova i smrtnika. Zato je performativna umjetnost posljednji apel za „istinom“ života kao umjetnosti u tijelu bez konstruktivnih dodataka, u tijelu bez estetskoga privida pseudo-transformacije, u tijelu bez svijeta kao medijalnoga spektakla reprodukcije događaja. Umjesto transcendirajućega „smisla“ jezika metafizike, performativna se umjetnost ne objašnjava referencijom na neko drugo značenje (simboličko ili konotativno). Ona je naprosto „tu“ kao što je svijet bez jezika metafizike naprosto „ovdje“, imanentno, doduše ogoljeno i bez ikakvog više potpornja božanskoga u smislu teologije i religije. Ona je naprosto „takva“ u svojoj iskonskoj neodredljivosti, poput one „bijele eshatologije“ koju Benjamin pronalazi u nemogućnosti barokne alegorije da dosegne stanje ispunjenosti praznine. Štoviše, praznina svakog mogućeg označavanja i definiranja njezina je posljednja tajna. Performativna umjetnost djeluje ne više, kako je to uobičajeno misliti, u trenutku neke apstraktne trenutačnosti koja nema svojeg potpornja ni u prošlosti niti u budućnosti. Posve suprotno, ona je živi prosvjed protiv aktualnosti sebe-postavljanja-u-sliku estetskoga objekta koji uvijek ima lice medijske ništavnosti kao što je to dobro znao pop-art i Andy Warhol. U medijalnoj projekciji događaja tijelo na poprištu performativno-konceptualnoga obrata moguće je misliti jedino iz transformacije svih unaprijed zadanih granica, pojmova, određenja reprodukcije, replikacije i kloniranja. Iz nadolazećega ne dolazi ili više ništa osim čudovišne vladavine stroja za proizvodnju svijeta kao estetskoga objekta u formi kognitivne memorije događaja, ili dolazi onaj događaj koji nitko ne može predvidjeti niti ga promisliti drukčije negoli kao mitopoetski san o slobodi bestjelesne kozmičke prisutnosti sfera koje u svojem titraju i treperenju poput svjetlosti prolaze kroz kristale. Tertium non datur. Vrijeme suvremene umjetnosti je odigrano činom Duchampove radikalne transformacije u dva svoja fatalna tijela-svijeta-života. Ono drugo mora biti prijelaz u postduchampovsko doba za koje je prva pretpostavka možda odveć čudovišna za „naše“ doba bez riječi. Da bi se moglo misliti i živjeti istinsku umjetnost nadolazećega potrebno je totalno destruirati svaku estetiku i svaku etiku događaja koja počiva na razdvojenosti i iluziji slobode tijela i reprodukcije stroja kao aparata. Inače ćemo prisustvovati neprestano „novom“ ubijanju mrtvih sjena Duchampa i njegovih transformacija u ruhu novoga jezika i slike tijela. To je možda estetski dopadljivo čak i kad je, naizgled, šokantno i morbidno, kao performansi transgresije kanibalizma i humanizma, erotizma i pornografizma, opscenosti i zazornosti. Performativna je umjetnost u svim svojim formama bez-djelovni događaj nestanka suvremene umjetnosti iz života i njezina prelaska u estetski pogon suvremenoga čudovišta kojemu svi ovako ili onako služimo – kapitalističkome stroju potrošnje i užitka tijela. Iza njegovih maski ne postoji više ništa sublimno niti misteriozno. Njegova je epohalna granica u tome što je realizirani vizualni spektakl estetske smrti objekta u živome tijelu slobode koja da bi uopće bila moguća potrebuje medijalnost svojeg događaja. U filmu Andreja Tarkovskoga Stalker ono što je jedino još preostalo živo u događaju apokaliptičke i totalitarne prijetnje svodivosti čovjeka na funkcije i strukture gologa života (stvari) nije drugo negoli osluškivanje vibracija zemlje natopljene kišom i blatom. Disanje zemlje odgovara osluškivanju glasa s onu stranu ovog svijeta koji nije „naš“, koji nije „ničiji“, stoga što ga više ne tvori jezik nego njegove tehničke naprave i alati, stoga što takav svijet više ne postoji nikako drukčije negoli u performativno-konceptualnome obratu čudovišno oslobođenoga tijela osuđenoga na lutanje vlastitim pustošima i bezdanima u potrazi za – smislom. Problem je u tome što bez jezika umjetnost više nema smisla i što je više ne potrebujemo osim kao utjehu, a to je bila druga strana njezina povijesnoga razvitka od mita preko religije do znanosti. Da, naime, osim osjetilnoga prikaza apsolutne ideje (Boga?) bude utjehom od strahotne moći pokoravanja života nuždi preživljavanja i okovima dosade egzistencije. Kada umjetnosti preostane biti jedino utjehom, tada je očito da je nastupilo doba totalne vladavine estetizacije svijeta kao užitka potrošnje svega što jest. Bataille je ovome suprotstavio suverenu ekonomiju žrtve. Performativna je umjetnost u svojim najradikalnijim dosezima žrtvovanje tijela protiv svake moguće mistike re-politizacije umjetnosti. Tko ulazi svojim svetim tijelom u profani poredak društva, politike i ideologije a da to nije ugodna zaštita institucionalnoga poretka suvremene umjetnosti (muzeji, galerije, kazališta) riskira ne samo simbolički svoj život, nego ponajprije poredak života kao umjetnosti koja počiva na institucionaliziranju „normalnosti“, „moralnosti“, „prirode i kulture“. Sloboda u svojoj bezuvjetnoj neutemeljenosti u bilo čemu drugome osim u bezdanu događaja slobode same zahtijeva neodgodivo djelovanje u ovom jedinome tijelu. To je imanentna granica smrti performativne umjetnosti. Ona može biti-izvan sebe samo kao konceptualno polje dokidanja svijeta kao estetskoga objekta tek kada se događa utjelovljenje/otjelovljenje stvari same u životu čovjeka. Ili, jednostavnije, kada stvari dišu svojim životom tako što udahnjuju dušu nekog Drugoga kao u slici/objektu jednog konceptualnoga performansa Anselma Kiefera iz ciklusa Stelle cadenti, gdje rukavica boje žutoga zlata pod staklom kao subverzivna relikvija zaziva povijest nekog drukčijeg svijeta s onu stranu zlokobnih ideologija i smrti. Performativna je umjetnost izazov suvremenom dobu koje više nema pojam žrtve života i svetosti, ali ima ideologijsko-političko korištenje žrtve u sve moguće profane svrhe (od terorizma, tortura do biopolitičke proizvodnje estetskih objekata). Za taj izazov kao događaj nadolazećega misterija svijeta tek se treba dostojno misaono i doživljajno pripremiti. Ne postoji kraljevski put do ove posljednje tajne umjetnosti koja prelazi svoje epohalne granice tijela kao djela u događaju izvedbene prakse. Svaki je put odluka jednokratne slobode putovanja bez unaprijed poznatoga cilja i svrhe. *** Vrijeme u suvremenoj umjetnosti performativno-konceptualnoga obrata temeljni je problem. Taj neiskazivi i neuhvatljivi trenutak događajnosti događaja u kojem nastaju život i svijet i umjetnost možda je ponajbolje prepustiti poetskome iskazu jednog autentičnoga svjedoka obrata u biti suvremene umjetnosti. Riječ je, dakako, o dadaističko-nadrealističkome pjesniku i umjetniku Tristanu Tzari. U svojoj drugoj fazi, ne više performera tijela jezika nego transformera govora tijela, on uzvišeno pjeva u moćnoj poemi Na visokome plamenu: Prođe tisuću i tisuću godina, a bijaše tek jedna Noć.

May 25, 2025
Bijela eshatologija

Bijela eshatologija

„Die Freiheit is der Grund des Grundes. /…/ Als dieser Grund aber ist die Freiheit der Ab-Grund des Daseins.“ M.Heidegger, Wom Wesen des Grundes 1. Postaje na putu: od forme života do posthistorijskoga stanja U „Predgovoru“ knjige Means without End: Notes on Politics, posvećenoj uspomeni na znamenitoga neomarksističkoga teoretičara društva spektakla Guy Deborda, Giorgio Agamben već na početku ustvrđuje kako je politika izgubila svoj ontologijski status u odnosu na religiju, ekonomiju i pravo. Njezine se kategorije i pojmovi, kaže se nadalje, ispražnjuju, a političke paradigme uopće se ne razmatraju izvorno politički. (Giorgio Agamben, Means without End: Notes on Politics, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 2000., str. 1.) Svoj zadatak mišljenja Agamben ne vidi tek u povratku dostojanstva izvornoga značenja političkoga i politike, kako bi se na prvi pogled moglo pomisliti. U tradiciji je hermeneutičkoga razumijevanja povijesti filozofije politike, koja svoje nadahnuće crpi iz djela Hansa-Georga Gadamera, da se ono izvorno suprotstavlja neizvornome kao istinsko lažnome ili autentično otuđenome, a da se podrijetlo izvornosti pronalazi u mitskome shvaćanju cikličkoga vremena u Grka. Sam je Agamben tom problemu posvetio jednu raspravu naslovljenu „Time and History: Critique of the Instant and the Continuum“, polazeći od postavke da je svaka revolucija u biti svijeta neradikalna ako istodobno nije i radikalna revolucija u biti vremena. (Giorgio Agamben, Infancy and History: The Destruction of Experience, Verso, London – New York, 2007., str. 97-116.) Iza ovog stava skriva se kritika Marxova historijskoga metarijalizma s njegovim shvaćanjem povijesti kao sinkronijske linearnosti napretka proizvodnih snaga (tehno-znanosti i kapitala). Nasuprot hermeneutičkome stavu da se apovijesno tumače tekstovi tradicije kao mjera suvremenosti u njezinoj vrtoglavoj aktualnosti, što dovodi do toga da se smisao uvijek regulativno pripisuje onome izvornome u događaju neugasive prošlosti, Agamben je na tragovima mišljenja kraja povijesti bitka u događaju (Ereignis) Heideggera i mesijanskoga vremena nadolazećega događaja Benjamina dospio do životnosti života s onu stranu razlikovanja izvornoga i otuđenoga, prvoga i posljednjega, uzroka i svrhe, gologa života (zoé) i suverenosti političkoga života (bios) u razdoblju novovjekovne preobrazbe prirodnoga prava u apsolutnu moć zakona. Ne treba zaboraviti da je zahtjev za povratkom dostojanstva političkoga i politike bio program rehabilitacije praktične filozofije u Njemačkoj 1970-ih godina na tragovima Aristotelova pojma razboritosti (phronesis) kao univerzalne vrline čovjeka u njegovom političkome djelovanju. (Manfred Riedel (ur.), Rehabilitierung der praktischen Philosophie: Geschichte, Probleme, Aufgabe, Rombach, Freiburg, 1972.) Razlikovanje političkoga i politike odnosi se na antičko i novovjekovno te moderno shvaćanje tvorbe zajednice (polis). (Vidi o tome: Christian Meier, Die Entstehung des politischen bei den Griechen, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1979.) Dok se političko odnosi na autentičan život čovjeka kao političkoga bića u zajednici (zoón politikón), a sve drugo je ništavno i nedostojno slobode te stoga prepušteno sferi „prirode“ u zbrinjavanju i gospodarenju dobrima (oikós nomos), politika je novovjekovna reprezentacija vladavine kao suverene moći u formi prirodnoga prava. Moderno shvaćanje politike, pak, smjera k onome što Agamben s pravom dovodi do krajnjih konzekvencija kao gubitak političkoga u korist religije, ekonomije i prava. Ta je postavka naizgled bliska zagovornicima tzv. postpolitičkoga doba ili kraja ideologije u doba globalnoga liberalnoga kapitalizma. No, takva je bliskost iluzija. Radi se o posve drukčijem razumijevanju biti suvremenoga svijeta i njegovih glavnih ideja. Kraj moderne politike stoga se ogleda u nadolasku posthistorijskoga stanja. Ono je carstvo sveopćega konzumerizma u globalnome društvu spektakla. (Giorgio Agamben, „Marginal Notes on Commentaries on the Society of the Spectacle“, u: Means without end: Notes on Politics, str. 73-90.) Paradoks je, dakle, u tome što moderna politika kao ideologijsko djelovanje u ime opće volje, naroda, posebne klase kao općeg predstavnika čitavoga građanskoga društva nije autonomna u svojoj demokratskoj legitimnosti, nego je zapravo ostala bez identiteta unatoč politizaciji života u svim sferama. Ako je politika izgubila svoj ontologijski smisao, onda je ponajprije riječ o gubitku onoga izvorno i univerzalno političkoga, koje svoje značenje ima samo u odnosu čovjeka i zajednice. To je smisao Aristotelove postavke o zoón politikónu. Čovjek se ne može misliti izvan zajednice u ideji samodostatnosti (autarkhia), što pripada zvijerima i Bogu. Izvorni smisao političkoga bilo bi, sukladno Heideggerovom mišljenju, ontologijsko određenje čovjeka kao tubitka (Dasein) koji u svojem bitku egzistira samo kao bitak-u-svijetu (In-der-Welt-Sein) i kao su-bitak (Mit-Sein). (Martin Heidegger, Sein und Zeit, M.Niemeyer, Tübingen, 1978. Heideggerovo mišljenje zajednice (polisa) glavni je poticaj za novija nastojanja promišljanja zajednice kao alternative liberalnome poretku kasnokapitalističkoga društva potrošnje te kao kritika biopolitike. Vidi o tome: Jen-Luc Nancy, The Inoperative Community, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 1991., Giorgio Agamben, The Coming Community, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 1993., Roberto Esposito, „Community nad Nihilism“, Cosmos and History: The Journal of Natura and Sociall Philosophy, Vol, 5, br. 1/2009., str. 24-36. www.cosmosandhistory.org) Čovjek bez zajednice nije čovjek u istinskome smislu riječi. Ali zajednica ga ne konstituira kao neslobodno biće u smislu modernoga koncepta nacije-države. Njegova sloboda jest istodobno u tvorbi one zajednice koja odgovara određenju s onu stranu osamljenosti i autarkiji modernoga subjekta kao građanskoga individuuma u odredbi nihil privativum. Sloboda je ontologijska pretpostavka su-bitka ili zajednice (polis). Ali to nije u smislu modernoga subjekta u formi bezuvjetne moralne dužnosti kategoričkoga imperativa kao u Kanta, nego je riječ o slobodi kao suverenoj nužnosti i kontingenciji čovjeka u svijetu. Zato je izvorni smisao političkoga ono tragičko. To je izričito pokazao Nietzsche u svojem nastupnome spisu Rođenje tragedije iz duha glazbe, Sloboda se otvara u uzvišenosti kao prikazivoj neprikazivosti političkoga u svojoj distanciji od svake moguće i stvarne slobode čovjeka i građanina, jer pogađa u pukotinu između božanskoga (svetoga) i ljudskoga (profanoga) poretka života uopće. (Vidi o tome: Jen-Luc Nancy, The Inoperative Community, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 1991. i The Experience of Freedom, Stanford University Press, Stanford – California, 1993.) Ne slučajno, sam će Agamben u svojem glavnome djelu Homo Sacer i mnogim drugim spisima rabiti figuru „biopolitičke frakture“ (raspukline) između gologa života i suverene moći. (Giorgio Agamben, Homo Sacer:Sovereign Power and Bare Life, Stanford University Press, Stanford – California, 1998., State of Exception, The University of Chicago Press, Chicago – London, 2005.) Agamben, dakle, ne pripada nekom novom smjeru rehabilitiranja praktične filozofije i filozofije politike u suvremenoj raspravi o biti političkoga i politike. Već sama kritička uporaba pojma biopolitike, preuzetoga od Foucaulta, te radikalne kritike ideologijskoga koncepta politike totalitarizma i liberalne demokracije na temelju rasprave Carla Schmitta i Waltera Benjamina, pokazuje da Agamben nije ni filozof politike niti prava u hegelovskom značenju tih pojmova, a niti se njegovo shvaćanje političkoga i politike može svesti na pitanje moderne artikulacije razdiobe ideologije, društva, države i moći. Uostalom, netko tko misli na tragovima Heideggera i Benjamina ne može biti disciplinarno omeđen. (Vidi o tome: C.Mills, „Agamben’s Messianic Politics: Biopolitics, Abondonment and Happy Life“, Contretemps, br. 5/2004., prosinac, str. 42-62.) To je vidljivo u načinu pisanja na rubu između književnoga eseja, fragmenta, glose i filozofijske rasprave, a proizlazi iz biti same Stvari,koja iziskuje radikalno drukčiji pristup i način izvođenja. Ono što je ovdje odlučno jest uspostava mišljenja nadolazećega događaja s onu stranu svih metafizičkih razlika u zapadnjačkoj povijesti. To istodobno znači da se forme života čovjeka pojavljuju u jeziku kao aparatu ili dispozitivu moći. Povijesno-metafizički iskazuju se kroz filozofiju, politiku, pravo, religiju, umjetnost i znanost. (Giorgio Agamben, What is an Apparatus?And Other Essays, Stanford University Press, Stanford – California, 2009. i Language and Death: The Place of Negativity, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 1991.) U svim tim sferama duhovnoga bitka nešto ipak preostaje neizbrisivo. Prirodni život ljudskih bića isključen je iz sfere političke zajednice. Biopolitika se stoga u novovjekovno i moderno doba uspostavlja, prema Agambenu, u tri svoje vladajuće forme: kao „izvanredno stanje“ u kojem privremeno stavljanje zakona izvan snage postaje pravilom i na taj način se konstituira temeljna struktura pravnoga sustava; kao koncentracijski logor ili zona nerazlikovnosti između javnoga i privatnoga prostora koji postaje mjestom boravka izbjeglica iz drugih „urođenih“ nacija-država i paradigmom moderne politike s nacijom-državom u središtu, čime dolazi do nestanka razlike između ljudskoga bića i građanina; kao društvo spektakla u formi globalnih demokratskih društava što dovodi do hipertrofije političkoga i prisvajanja politike od subjekata/aktera preobrazbe javnoga djelovanja u privatno poduzetništvo i marketing kao totalni nihilizam svijeta u kojem živimo. (Giorgio Agamben,“Preface“, u: Means without End: Notes on Politics, str. 2) Trijada pojmova izbjeglištvo-logor-društvo spektakla ima moć vizualne tvorbe stvarnosti. Glavno je pitanje suvremenoga doba stoga ovo: ne kako je moguća zajednica nadolazećega događaja koji dovršava povijesno vrijeme, nego kako se život u formi izvornoga političkoga djelovanja još može uopće održati u totalnome nihilizmu fetišizma slike-tijela ako između gologa života i biopolitičke produkcije moći više nema razlike? Drugim riječima, kada se sam goli život (zoé) pojavljuje u formi biopolitike kao virtualna mogućnost da svi uskoro postanemo homo saceri (izbjeglice, prognanici, napušteni i nemoćni, bijednici i očajnici, kiborzi i posthumana bića nadzora) tada je metafizičko razlikovanje duha/duše i tijela, slobode i nužnosti, umjetnosti i života, društva i države, svijeta i okoline izgubilo svoje značenje. Ovdje valja istaknuti da je Agambenovo razumijevanje kraja povijesti na sinkretički način povezano s Heideggerovim i Benjaminovim postavkama. Kraj povijesti pretpostavlja istodobno kraj metafizike i kraj čovjeka. U spisu Otvoreno Agamben uvodi razlikovanje čovjeka i životinje na temelju analiza Kojévea iz Kako čitati Hegela i Heideggera iz Bitka i vremena. Da bi se uopće mogao misliti odnos između živoga u biologijsko-duhovnome smislu, mora se pretpostaviti da je otvorenost temeljna odlika odnosa čovjeka spram bitka i vremena. Ako kraj povijesti, prema Kojéveu, označava nadolazak trijade umjetnosti, ljubavi i igre, tada je čovjek kao metafizičko biće kojemu se pripisuje oznaka animal rationale svoje odigrao. Kraj povijesti nije stoga događaj nadolazećega, nego upravo „ovaj“ život ovdje u nedostatku metafizičkoga ranga, kada više jezik ne određuje bit čovjeka. (Giorgio Agamben, Das Offene: Der Mensch un das Tier, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2003., str. 18-22.) Budući da jezik ima ontologijsko-egzistencijalnu strukturu ljudske otvorenosti u svijetu i nadilazi tjelesnu faktičnost, ono što preostaje od jezika svodi se na aparat ili dispozitiv života u nadolazećoj zajednici. Jezik se rastvara u tehničkome razdoblju svijeta u zvukovno-mimetičke znakove i u vizualnu gramatiku komunikacije. Smrt ili kraj čovjeka uistinu je smrt ili kraj jezika u metafizičkome značenju te riječi. (Giorgio Agamben, Language and Death: The Place of Negativity, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 1991.) U dodiru s Heideggerovim mišljenjem događaja iz 1960-ih godina, Agamben će ići čak tako daleko da će njegovo mišljenje Ereignis-a označiti krajem povijesti (bitka i vremena). (Giorgio Agamben, „Notes on Politics“, u: Means without End: Notes on Politics, str. 108-117.) Na taj način se pitanje nadolazećega i preostatka pojavljuju u međusobnome odnosu. Štoviše, pitanje preostatka je pitanje preostaloga vremena u mesijanskome i eshatologijskome smislu. Bez onog što preostaje od povijesti u metafizičkome smislu nije moguće misliti nadolazeće. Preostalo vrijeme pripada sklopu metafizičke povijesti vremena. Isto vrijedi i za preostalo obzorje čovjeka u njegovome dvojstvu kao životinje i ne-životinje, jer se čovjek ne određuje autonomno i pozitivno u povijesti metafizike. Negativnost postaje nakon Hegela primarna pozitivnost dijalektike i svakog drugoga mišljenja nastaloga iz tog sklopa. U tom smislu negativnost povijesti kao biopolitičke povijesti Zapada sabire se u aparatu ili dispozitivu samoga jezika. Čovjek nije subjekt govora, nego namjesnik jezika u otvorenosti događaja. Ono što preostaje od čovjeka jest temeljni problem Agambenove misaone intervencije u raspravi u odnosu povijesnoga mišljenja i nadolazeće zajednice. Taj preostatak pojavljuje se u mnogim njegovim tekstovima, a eksplicitno u knjizi Vrijeme koje preostaje (Giorgio Agamben, Die Zeit, die bleibt: Ein Kommentar zum Römerbrief, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2006.) odlučnim za razumijevanje mesijanske politike nadolazeće zajednice. Pritom je pojam događaja kao u bliskim pokušajima mišljenja Derridae, Deleuzea, Badioua više od vodeće riječi preokreta metafizike u biti samoga života. Preostatak jezika, vremena i povijesti u „antropologijskome stroju“ djelovanja između „gologa života“ i suverenosti moći zahtijeva novu politiku. A budući da se politika u suvremeno doba integralnoga spektakla preobrazila u čudovišnu tehnologiju moći u okružju demokratske procedure bez pitanja o smislu života i istini bitka, tada je jedina još preostala zadaća čovjeka u djelovanju protiv biopolitičkoga uništenja i s onu stranu sveopće devastacije političkoga uopće. Nadolazeća zajednica potrebuje radikalno i otvoreno nadolazeće mišljenje. Agamben ga baštini na tragovima Hegela-Marxa (Kojéve) i Heideggera. Radi se o kraju povijesti bitka. Stoga danas postoje, prema Agambenu, samo dva smjera rješenja ovoga problema na bojnome polju teorije: (1) zagovornici ideje kraja povijesti bez kraja države kao što su post-koževijanci ili postmoderni teoretičari dovršenja (ispunjenja) povijesnoga procesa čovječanstva i čovječnosti u homogenoj univerzalnoj državi; (2) zagovornici kraja države bez kraja povijesti kao što su progresivisti svih smjerova. (Giorgio Agamben, „Notes on Politics“, u: Means without End: Notes on Politics, str. 109.) Agamben ustvrđuje da je prva teorijska pozicija posve nemoćna u srazu s realnim događajem jačanja nacije-države u posve novoj strukturalnoj formi globalizirane ekonomije i politike, što svjedoči o beskrajnom prijelazu iz moderne u posmodernu formu suverenosti. Druga pozicija, pak, ne vidi kako se suvremeni svijet unatoč decentralizirane države i njezina virtualnoga prelaska u umreženo društvo zbiva kao obnova starih ideologijsko-političkih sukoba – nacionalnih, religijskih i etničkih. (Giorgio Agamben, isto, str. 110.) Stoga je razvidno da samo jedinstveno mišljenje o kraju povijesti i kraju države može biti osnovom za nadolazeće mišljenje. Pitanje preostatka nakon kraja povijesti, dakako, u filozofijskome smislu riječi preostaje spekulativnoga karaktera. Ideja događaja (Ereignis) koju izvodi Heidegger poprima karakter konačnosti u beskrajnome procesu prijelaza između obala metafizike i kopna onog drukčijega od sve dosadašnje povijesti. Povijesnost kao konačnost označava nešto mnogo dublje negoli misao vulgarnoga mesijanstva. Agamben u dijalogu s Benjaminovim postavkama iz Teologijsko-političkoga traktata izričito izbjegava svesti mišljenje događaja nadolazeće zajednice na pojmove pasivnoga iščekivanja i utopijske nade. Budućnost nije vremenska ekstaza misliva u horizontalnome smislu kao ono što je nužno i neizbježno tako i tako i što dolazi snagom slijepe nužnosti vremena. Umjesto prostorno-vremenskoga određenja metafizičkoga vremena, događaj je primarna dimenzija otvorenosti vremena kao ekstatičkoga. (Giorgio Agamben, „Time and History: Critique of the Instant and the Continuum“, u: Infancy and History: The Destruction of Experience, Verso, London – New York, 2007., str. 113-114,) Povijesno vrijeme za razliku od mesijanskoga vremena, doduše, jest dovršeno i konačno. Ali ta je konačnost u svojoj povijesnosti epohalna. Ona pogađa u samu bit čovjeka. Kako u tom odnosu jezika, vremena i povijesti uopće misliti bit politike u izvornome smislu? Očigledno, nadolazeća zajednica i njezino mišljenje ne samo da potrebuju politiku. Štoviše, ona je nužna u posve drukčijem značenju od metafizičke povijesti raspukline „gologa života“ i suverene moći. Politika događaja nadolazeće zajednice označava prisvajanje onog prisvojenoga u samoj biti događanja kao priznavanja i odluke slobode djelovanja. Takav koncept politike uistinu je mixtum compositum Schmittova decizionizma i Benjaminova mesijanstva. Agamben politiku misli upravo kao događaj nove i jedinstvene suverenosti života. Taj događaj jest sloboda izvan svakog mogućega svođenja čovjeka na objekt/stvar za uporabu i razmjenu tijela. A budući da je suverenost ideja koja dovodi u svezu nasilje i pravo, sada je paradoksalno upravo to što suverenost čuva svetost života u njegovoj nesvodivoj životnosti od pada u „prirodno stanje“ ugroženosti i kaosa. Paradoks je, dakle, u tome, što zajednica u nadolazećem događaju nužno mora imati karakter političke zajednice koja nadilazi totalni nihilizam biopolitike u integralnome društvu spektakla. To je razlog zašto u biti društva spektakla leži nešto spasonosno. Sam je Debord svoju kritičku strategiju prevladavanja vizualne reprezentacije društva spektakla pronalazio u „srcu“ samoga pojma spektakla. To je nazvao preokretom (détournament). Naravno, pojam spasonosnoga se odnosi na emancipaciju čovjeka od fetišizma robe kao tijela/stvari. Spasonosno za Deborda nema eshatologijsku dimenziju kao u kasnoga Horkheimera. (M.L-Bachmann, „Humanität und Religion: Zu Max Horkheimer’s Deutung des Christentums“, u: A. Schmidt/N.Altwicker (ur.), Max Horkheimer heute: Werk und Wirkung, Fischer, Frankfurt/M., 1986., str. 108-128.) Ali ono soteriologijsko, što je kršćanska teologija u svojem izvornome značenju pripisivala Kristu-osloboditelju na kraju povijesnoga vremena, prolazi kroz negativnost same povijesti. Spektakl sebe prevladava činom negativnosti u vlastitome samoodređenju kao ništavila, kao dosade i kao praznine iza blještavila stvari/objekata. Ako politika u doba integralnoga spektakla gubi svoje značenje pred prolomom ekonomije i prava, tada je samo potrošačko društvo postalo religijski kult, kako kaže Benjamin u jednom fragmentu. Kraj politike označava stoga kraj biopolitike kao otuđene suverene moći prisvajanja života Drugoga u ime isključene uključenosti antičke, novovjekovne, moderne i postmoderne države. Postoje dvije politike. Jedna je politika totalitarno-demokratske suverenosti koja se iskazuje u trijadi izbjeglica-logor-društvo spektakla (homo sacer), a druga je politika događaja nadolazeće zajednice. Pojam suverenosti ovdje proizlazi iz mesijanskoga mišljenja života kao konačne i posljednje svrhe (télos). Gdje leži granica između te dvije politike? Odgovor je u samoj „prirodi“ jezika. Naime, ako je jezik uvjet mogućnosti ljudske komunikacije, koja ne znači ništa drugo nego biti-zajedno u otvorenosti mogućnosti novoga, tada se unutar samoga jezika zbiva ono isto što i unutar bitka u povijesno-epohalnoj dimenziji konačnosti. Kroz jezik prolazi raspuklina između „gologa života“ i suverene moći. Sam jezik u pomrčini svijeta svjedoči tehničku destrukciju bitka. Te Heideggerove postavke prisvojene su u Agambenovom mišljenju. Njegova je postavka da razlika između stanja i događaja jezika odlučuje o tome što je kraj povijesti, a što nadolazeće u znakovima profanoga poretka „ljudske sreće“. (Giorgio Agamben, „Notes on Politics“, u: Means without End: Notes on Politics, str. 115.) Politika za drugu i drukčiju povijest ne može biti transcendentalno utemeljena u nekoj sublimnoj točki spasa ili božanske objave onkraj života samoga. „Politika jest izvedba medijalnosti: ona je čin stvaranja značenja vidljivoga kao takvoga. Politika nije sfera onog na kraju u sebi niti, pak, značenja podčinjenoga kraju; naprotiv, ona je sfera čiste medijalnosti bez kraja koja se usmjerava kao polje ljudske akcije i ljudskoga mišljenja.“ (Giorgio Agamben, isto, str. 115-116.) Kategorije nove ili nadolazeće politike su istodobno kategorije novoga političkoga mišljenja. Ne radi se o kategorijama filozofije politike stoga što političko mišljenje nadolazeće zajednice pretpostavlja drugi tip suverenosti kao i drukčije razumijevanje pojma života i politike. Drugo i drukčije jest ono što se izvodi iz konzekvencija „plana imanencije“. Tako Deleuze određuje obrat od transcendentalnoga do empirijskoga života. (Gilles Deleuze, Pure Immanence:Essays on A Life, Zone Books, New York, 2001.) Život kao „plan imanencije“ označava novo shvaćanje društva. Sve ono što jest zajedničko zbiva se kao singularnost, a ne pojedinačnost subjekta. Impersonalnost i nedjelatnost zajednice nadilaze tradicionalni koncept subjekta i društva. Nedjelatnost se, naravno, ne odnosi na pojam pasivnoga otpora postojećem poretku politike demokratsko-autoritarnoga spektakla. Posrijedi ne neutraliziranje metrafizičkih pojmova aktivnopsti i pasivnosti. Novo shvaćanje društva svodi se na zajednicu koja svoje utemeljenje ima u pojmovima nedjelatnosti, jednakosti, lojalnosti, masovne intelektualnosti, nadolazećega naroda. Giorgio Agamben, „Notes on Politics“, u: Means without End: Notes on Politics, str. 116.) Misliti nadolazeći događaj moguće je tek onda kad se strukturalno u njemu ne izmjenjuju više sinkronija i dijakronija povijesti, kada konceptualno svijet zapravo nije drugo negoli nepostojanje posljednje i konačne svrhe. Agamben na jednom mjestu rasprave o suverenosti i izvanrednom stanju to naziva bijelom eshatologijom. (Giorgio Agamben, State of Exception, str. 57.) Iako je izraz parafraza Derridaina eseja „Bijela mitologija“ iz knjige Rubovi filozofije, Agamben ovim pojmom upućuje na posve druge izvore. U Benjaminovom djelu o podrijetlu njemačke tragedije govori se, naime, da u baroku nema eshatologije. Barok poznaje kraj vremena koji čini bit eshatologije. Ali Benjamin tvrdi da je ta eshatologija praznom. (Walter Benjamin, Ursprung des deutschen Trauerspiels, u: Gesammelte Schriften, sv. I, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1978. 2. izd.) Ono što slijedi jest vizija razaranja zemlje katastrofičkim nasiljem. Mesijanska eshatologija na koju se nadovezuje Agamben tumačenjem Benjaminovih postavki ukazuje na izravnu svezu transcendencije i suverene politike monarha. (Giorgio Agamben, isto, str. 58.) Bog i novovjekovni subjekt mogu se uspostaviti kao suvereni diskurs moći samo isključenjem imanencije i prirode gologa života podanika. To je upravo ono što Schmitt u svojoj političkoj teologiji „izvanrednoga stanja“ otvara kao temeljni problem. Riječ je o neodređenosti između anomije i zakona. Kada se, kako Benjamin kaže u 8. Povijesno-filozofijskoj tezi, (Walter Benjamin, „Theses on the Philosophy of History“, u: Illuminations (ur.) Hannah Arendt, Fontana Press, London, str. 259.) događa kao u moderno doba vladavine fašizma da iznimka postaje pravilom, odnosno da suspenzija zakona (prava) postaje legitimnim „pravom“ suverenoga totalitarnoga poretka, tada je nasilje unutarnja logika permanentnoga terora države protiv njezinih građana. Međutim, pitanje je možemo li govoriti o građanima i građanskim pravima u autoritarnome i totalitarnome shvaćanju države. Ideja građanina predstavlja politički credo liberalne demokracije. U stanju privremeno ili trajno uspostavljenoga „izvanrednoga stanja“ građanin više nije drugo negoli potencijalni homo sacer. To je razlogom zašto Agamben ispituje razliku između suverenosti kao moći i vladavine kao umijeća ili načina vladanja u novovjekovnome i modernome političkom poretku. Dvostruka ontologija moći i vladanja pojavljuje se u cjelini zapadnjačke metafizike politike. Moć omogućuje načine vladavine. Ali ona sama proizlazi iz mračnoga temelja života. (Giorgio Agamben, „The Messiah and the Sovereign: The Problem of Law in Walter Benjamin“, u: Potentialities: Colected Essays in Philosophy, Stanford University Press, Stanford – California, 1999., str. 93-101.) Biopolitika, dakle, nije iznimka izvan pravila. To je pravilo koje iznimku postavlja kao univerzalni „zakon“. A sve se to događa u situaciji koja ima prizvuk onog pokliča Carla Schmitta kao istinske mesijanske aporije suvremenoga doba čak i nakon kraja ideologijsko-političkih formi totalitarne vladavine (fašizam, nacizam, realni socijalizam) – ili posthistorija ili građanski rat! No, što ako je posthistorijsko stanje bez istinske politike u doba društva spektakla permanentni građanski rat na globalnoj razini, a nadolazeća zajednica mesijanski događaj s onu stranu suverenosti i moći? Iz ovog pitanja proizlazi da je Agambenova analiza suvremenoga doba više od kritike biopolitike i političkoga raspada modernoga poretka nacija-država. To pitanje zahtijeva brižnu analizu uvjeta pod kojima se demokratska vladavina i totalitarni poredak preklapaju u suvremeno doba te na paradoksalan način tvore jedan hibridni posthistorijski stroj sinkronije i dijakronije kraja povijesti, gdje više za ekonomski napredak kapitalizma nije važna ideologijska iluzija liberalizma i politička dogma demokracije, nego je sve u tome kako u ravnoteži biopolitičke moći još uopće očuvati mogućnosti izvorne slobode čovjeka u političkome djelovanju. Umjesto logike ili-ili kao dijalektičke forme modernoga života binarnih opreka, sada je riječ o logici i-i. Radi se o onome što sam Agamben lucidno tumači kao logiku uključene isključenosti ili isključene uključenosti. Kao što je upravo ta logika univerzalna logika djelovanja politike i prava u situaciji permanentnoga „izvanrednoga stanja“, tako se i događaj nadolazeće zajednice koja dokida takvo stanje mora misliti analogno imanentnoj logici našega doba. Možemo je nazvati sintetičkom. Novi mediji digitalnoga doba sintetički su mediji jer počivaju na transkodiranju poruke u vizualno-performativni čin. Sjedinjujući dosad razdvojena osjetila u sklop integralne stvarnosti njihovo je načelo moguće sagledati kao singularnost nesvodivih razlika u jedinstvu djelovanja. Sintetička logika pomiruje paradokse, dokida proturječja i stvara kompleksne sustave života na temelju čistoga indeterminizma povijesti. (Vidi o tome: Alain Badiou, The Logics of Worlds: Being and Event, 2, Continuum, London-New York, 2009. ) Zato prava formula Schmittove militantno-mesijanske izreke glasi: i građanski rat i posthistorija! 2. Biopolitika i kraj identiteta Pojam biopolitike u društveno-humanističke znanosti uveo je Michel Foucault u sklopu temeljne poststrukturalističke postavke o kraju čovjeka. (Michel Foucault, The Order of Things: An Archeology of the Human Sciences, Routledge, London – New York, 2002.) Njegova je dijagnoza 1970-ih bila da moć znanstveno-tehnologijske proizvodnje života stvara razdoblje biopolitike. Foucault je definirao biopolitiku kao ulazak života i njegovih mehanizama u područje svjesnoga računa i reguliranja moći-znanja svih agenata promjene ljudskoga života. Kolektivni subjekti poput stanovništva postali su predmet političkih intervencija (statistika, nadzor u državnim ustanovama, klinikama, zatvorima, školama) krajem 18. i početkom 19. stoljeća. U savezu sa starijim institucijama discipline, ekonomijom, politikom i vojskom konstituiran je sklop biopolitike stanovništva. Sažeto iskazano, riječ je o moći upravljanja i ovladavanja pravom na život i smrt. (Michel Foucault, Birth of Biopolitics: Lectures at the Colleges de France, Palgrave MacMillan, New York, 2008.) Smrt ili kraj čovjeka za Foucaulta znači kraj doba prosvjetiteljske racionalnosti. Biopolitika stanovništva u značenju artikulacije moderne nacije-države kao suverene moći, koja nadomještava kraljevsku vlast s podrijetlom u krvnom srodstvu, rezultat je temeljne promjene koja nastaje u moderni. Desubjektiviranje slobode koja proizlazi iz volje nacije-države da svojim državljanima podari mogućnost vođenja slobodnog života nije nikakav racionalni izbor pojedinca, nego organizirana moć institucija nad životom uopće. (Vidi o tome: Thomas Lemke, „The Birth of Biopolitics“ – Michel Foucault’s Lectures at the College de France on Neo-Liberal Governmentality“, Economy & Society, Vol. 30, br. 2/2001., str. 190-207.) Biopolitika u Foucaultovu razumijevanju ne označava kraj moći suverenosti. Naprotiv, to je tek novi oblik državnoga nadzora ili represije nad životom državljana. Kad država funkcionira prema modelu biomoći, legitimirajući svoje cjelokupno djelovanje iz brige za život nacije-države i državljana, tada se događa da uzimanje prirodnih prava pojedincima da slobodno žive i umru ima kulturno-represivni karakter. Liberalistička maksima «živi i pusti umrijeti» mijenja se u «pusti živjeti i nadziri smrt». Funkcija smrti u ekonomiji biomoći jest za klasično doba moderne načelo koje će doživjeti svoje ozbiljenje tek u potpunosti u doba globalizacije. Sada biopolitika preuzima funkcije moći i strukture opstanka ljudske zajednice. Mapa ljudskoga genoma, donacije organa, implantacije, terapeutsko kloniranje i eutanazija kao «pravo na dostojanstvenu smrt» fenomeni su našega biopolitičkoga doba. Ono se prepoznaje u potrebi pojedinca da usmjerava svoj život sukladno fikciji o «dobrome životu» i sukladno zbilji globalne ekonomije profita. Produženje životnoga vijeka i radna mobilnost subjekata/aktera ekonomije nisu tek pozitivna dostignuća napretka znanosti i biotehnologije. Ono negativno nipošto ne leži u tehno-znanstvenome napretku, koji iz temelja mijenja društvene strukture i samu biološku matricu čovjeka produljenjem njegova životnoga vijeka. Naprotiv, negativno jest to što je posrijedi nečuveni napredak nadzora nad slobodom čovjeka u suvremenim političkim poretcima. Na taj se način tehno-znanosti pojavljuju u funkciji biopolitičke moći jedne posthumane suverenosti. Namjesto čovjeka kao karakterne maske poretka u funkciji nadzora nad živim radom i „antropologijskim strojem u mirovanju“, kako kaže Agamben u svojem spisu Otvoreno, sada se pojavljuje sam stroj u formi kibernetičke mreže upravljanja i vladavine okolnim svijetom (kapitala i stvari kao virtualno-stvarnih slika-tijela umjetnoga života). (Vidi o tome: Žarko Paić, Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009.) Agamben je na fundamentalno-ontologijski način radikalizirao Foucaultov koncept biopolitike. Njegov je glavni argument u kritici ideologije postmodernoga kasnoga kapitalizma kao sklopa globalne ekonomije, biopolitike i militarnog humanitarizma izvorno političke naravi. Ova trijada odgovara suvremenom dobu vladavine od 1990-ih do danas. Globalna ekonomija je biopolitička ekonomija gologa života kao robe/kapitala, a njezino je ideologijsko opravdanje u preobrazbi apstraktnoga humanizma u konkretni politički humanitarizam. Obrat je u tome što se umjesto apstraktnoga moralizma globalne politike, sada vojne intervencije u zoni geopolitičkih interesa SAD-a i Zapada opravdavaju biopolitičkim razlozima. Time što branimo pravo na „goli život“ ljudi u diktatorskim poretcima istodobno etički djelujemo kao čuvari liberalne demokracije i ljudskih prava. Pravno-institucionalni poredak zapadnjačkih liberalnih demokracija počiva stoga na logici uključenosti-isključenosti. Suspendiranje suverenosti modernoga poretka nacija-država proizlazi iz isključenja ljudi koji nisu politički priznati ni pravno uključeni u život socijetalne zajednice kao državljani kojima su priznata jednaka prava i ljudske slobode. Sve što ih čini živim bićima i egzistencijalno odredivim nasuprot animalnosti prirode jest posjedovanje «gologa života». Svodivost na golu, biološku egzistenciju odlučuje o granicama ideologije zapadnjačkoga liberalizma. Subjekt ili figura isključenosti je upravo raskorijenjenost i bezdržavljanstvo izbjeglice, azilanta, apatrida, migranta. Razlike su, naravno, očite u pravnome reguliranju političkih pitanja azila ili ilegalne migracije i čine okvir za politike imigracije i multikulturalizma. Za Agambena moderna ne označava nikakav prekid sa zapadnjačkom tradicijom iz rimskoga prava kad je u pitanju određenje homo sacera kao svetoga izgnanika ili «živoga mrtvaca» iz političke zajednice. Moderna je tek radikaliziranje podrijetla i izvora iz kojih se suverena moć države pojavljuje u istom činu – uključenja i isključenja. Ljudi su državljanstvom priznati kao pravni subjekti samo na temelju rođenja u određenoj državi. Drugima je to uskraćeno jednostavnim činom nepriznavanja zbog toga što su stranci ili neurođeni stanovnici teritorijalne zajednice. Razlikovanje arhaičnoga i modernoga pojma biopolitike stoga je tek razlikovanje u tipovima isključenja. Agamben upućuje na pitanje državnoga određenja nove granice u modernom poimanju suverenosti, koje u suvremenim formama isključenja ide čak i dalje time što ga proširuje. «Goli život nije više ograničen na neko posebno mjesto ili na neku definiranu kategoriju, nego nastanjuje biologijsko tijelo svakog živog bića»..(Giorgio Agamben, Homo Sacer, str. 78.) Biopolitika je ključ za razumijevanje suvremenoga raspolaganja količinom moći. Agambenovo novo shvaćanje Foucaultova pojma polazi od izvora zapadnjačke političke tradicije u grčko-rimskoj antici. Razlikovanje gologa života (zoé) i političke zajednice (bios) razlikovanje je prirodnoga poretka i pravnoga uređenja zajednice. Homo sacer označavao je u toj tradiciji čovjeka svodiva tek na status njegove fizičke egzistencije. On nije rob kao negacija čovječnosti uopće, nego ljudsko biće isključeno iz zajednice. Čak nije ni priznat kao posve živo biće. Bilo mu je uskraćeno elementarno pravo na ljudsku, dostojanstvenu smrt. Ta uistinu mračna figura iz iskona zapadnjačke političke i pravne tradicije na koju se nadovezuje moderni poredak nacija-država pokazuje drugu stranu suverenosti. Povijesna artikulacija homo sacera od rimskoga imperija do srednjovjekovnih utočišta za pribjegare i izbjeglice, pa sve do nacističkih koncentracijskih logora u 20. stoljeću, za Agambena je, što je sporna točka njegove obrane nesvodivosti subjekta izbjeglištva kao čovjeka bez svojstava ili bez kulturnog identiteta, dokaz povijesnoga redukcionizma zapadnjačke civilizacije. Ona, naime, počiva na logici isključenja svega što ne pripada u samozadati okvir urođenosti, podrijetla, krvi i tla. Što je za Foucaulta bila institucija zatvora kao prostora zatočenja osuđenika, Agambenu je koncentracijski logor kao paradigma političkoga prostora moderne. (Giorgio Agamben, „What is a Camp?“, u: Means without End: Notes on Politics, str. 37-48. ) Topologija logora namjesto transnacionalnih otvorenih prostora globalnoga kapitala zauzima središnje mjesto unutar prostora nacija-država. Logor u srcu zapadnjačke civilizacije nije iznimka. To je mjesto obitavanja isključenih. Agambenu je stalo izložiti zašto uopće u modernome oslobađanju od lokalnosti prostora nacija-država upravo koncentracijski logor kao paradigma unutarnje nedovršenosti ideje slobode, jednakosti i pravednosti političkoga poretka liberalnih demokracija predstavlja mjesto za samoreprodukciju gologa života. Zašto je to uopće nužan slijed konzekvencija zatvorenosti ideje nacije-države za sve strance i neurođenike na temelju saveza krvi i tla? Pritom ovdje nije riječ toliko o determinističkom objašnjenju sustava nacističkih koncentracijskih logora iz biti demokracije, koliko o unutarnjem proturječju same zapadnjačke (kulturne) tradicije iz koje je povijesno nastao Auschwitz i to ne kao eksces. Poznato je da je već Marcuse totalitarizam kao ideologiju suprotstavio liberalizmu, a ne demokraciji kao političkom poretku vladavine naroda na temelju transcendentalne ideje slobode. (Herbert Marcuse, „Der Kampf gegen der Liberalismus in der totalitären Staatsauffassung“, u: Kultur und Gesellschaft, sv. I, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1980., str. 17-55.) Tome usuprot, Agamben govori o «unutarnjoj solidarnosti između demokracije i totalitarizma». (Giorgio Agamben, Homo Sacer, str. 84..) Problem je, dakako, u tome što se ne izvode političke razlike između demokracije, diktature i totalitarizma. Temeljna je postavka Agambena radikalna u odnosu na Marcuseovo suprotstavljanje dvaju ideologijskih blokova. Agamben ne polazi od ideologijskoga «rata kultura», uvjetno govoreći suvremenim terminima iz Huntingtonove političke teorije. On izjednačava demokraciju i diktaturu, istodobno prevrednujući rezultate u korpusu ljudskih sloboda demokratskoga pravnoga poretka. Što je isto u funkcioniranju naizgled nemogućega izjednačenja demokracije i diktature jest biopolitičko stanje stvari s golim životom. Razlike između kolonijalnih koncentracijskih logora za afričke «urođenike» i nacističkih koncentracijskih logora za utamničene Židove nije tek u stupnju neljudskosti spram isključenih. To nije čak ni nekovrsna biopolitika državnoga rasizma, nego način tvorbe političkoga poretka demokracije i totalitarizma. Za demokraciju je koncentracijski logor eksces, a za nacistički i staljinistički totalitarizam nužnost u djelovanju pokreta permanentne revolucije građansko-liberalnoga svijeta. Što se u toj osebujnoj kritici političke tvorbe liberalnih demokracija čini iznimno bitnim, zacijelo je Agambenova dijagnoza biopolitike kao novoga stanja isključenosti. Ona nadilazi povijesni kontinuitet između totalitarnih režima i demokratskih pravnih poredaka. Razlika između totalitarne i demokratske biopolitike jest u tome što je potonja izvršila drugu vrstu ontologijsko-političke perverzije. Sada se pojam isključenosti za razliku od nacističke ideologije ne provodi na temelju biomoći rase ili organski pojmljenoga «državotvornoga naroda», nego na temelju puke političke odluke o pravu državljanstva. Pojam građanstva i državljanstva u suvremenim postmodernim društvima kao načelno multikulturalno usmjerenim postaje temeljni politički problem odnosa kozmopolitizma, globalizacije i nacionalizma. Građanstvo i državljanstvo u transnacionalnim političkim zajednicama, kakva je EU u procesu nastanka, odnosi se na korpus sigurnosne politike nacija-država u „izvanrednome stanju“. Utoliko je pitanje građanstva i državljanstva za imigrante pitanje političkoga priznanja i kulturne uključenosti unutar demokratskoga pravnoga okvira liberalne demokracije. Agambenova kritika ideologije kulture kao identiteta Zapada (Europe, navlastito) jest istodobno i kritika biopolitičkoga stanja u kojem je uopće moguće da čovjek bude shvaćen kao suvremeni lik homo sacera. Toponomija koncentracijskoga logora kao logične konzekvencije vladavine odnosa prijatelj – neprijatelj (uključeni-isključeni) u biti antropologije politike moderne određena je upravo opstojnošću čvrste nove granice u egzistencijalnom položaju isključenika. Stoga moderna biopolitika nije drugo, kako ju dosljedno dualistički misli Agamben, negoli udvostručenje prostora na civilni i pravni poredak slobode i necivilni i nepravni poredak logora. Suverena moć nacije-države nužno je ograničavajuća moć vladavine nad teritorijem ukorijenjenosti. Kao i primordijalne teorije o smislu i postanku nacija, tako i Agambenovo upućivanje na tu skrivenu matricu neotklonjiva organskoga preostatka plemensko-etničke zatvorenosti ideje države pokazuje da je pojam identiteta u pravnome, političkome i kulturalnome smislu izveden negativno, s pomoću isključenja Drugoga. (Vidi o tome: B.Neilson, „Potenza Nuda? Sovereignity, Biopolitics, Capitalism“, Contretemps, br. 5/2004., prosinac, str. 63-78.) Još jednom se pokazuje da je pitanje preostatka izvorno političkoga pitanje istinske slobode uopće. Dogma suvremene zapadnjačke kulture jest u tome što se sakralizacija golog života kao vrhunske vrijednosti ljudske egzistencije suprotstavlja praznini uzvišenosti ideologije ljudskih prava. (Giorgio Agamben, „Beyond Human Rights“, u: Means without Ends, str. 15-28.) Između svetosti (homo sacer) «gologa života» i ideologije ljudskih prava nalazi se „biopolitička fraktura“ (raspuklina). Bit biopolitičkoga stanja kao trijade genetske tehnologije, globalne ekonomije i humanitarne ideologije proizlazi iz integralnoga procesa očovječenja onog animalnoga i animaliziranja humanoga. (Giorgio Agamben, Das Offene: Der Mensch und das Tier, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2003., str. 88.) To je istinska posthistorijska situacija, a ne puko zbivanje ideje slobode u vremenu liberalno-demokratskih poredaka. U obratu samog pojma biopolitike Agamben pokazuje da je istinska politika života suvremenih društava njihova opsesija smrću. Biopolitika postaje tanatopolitika. (Vidi o tome: Ulrich Bröckling, „Menschenökonomie, Humankapital: Eine Kritik der biopolitischen Ökonomie“. http://www.his-online.de/mittelw/lese103.pdf.) Namjesto Foucaultova antropo-sociologijskoga pristupa problemu moći i znanja nad društvenim strukturama, namjesto, dakle, discipliniranja i dresure čovjeka u represivnim aparatima državne moći, normaliziranje i normiranje više nije pitanje izgradnje društveno pravednoga i kulturno jednakoga svijeta mogućnosti za sve državljane, nego istraživanje razloga produžetka logike isključenja Drugoga. Temeljni razlog takvog postupka na razini obrane ideje međunarodnoga pravno-političkog poretka nacija-država jest ideologijski motivirani strah od gubitka navlastitoga kulturnoga identiteta. On je samo drugi naziv za moderni pojam nacije kao političke zajednice koja podaruje smisao identiteta svojim članovima. Isključenje Drugoga jest nužni samoobrambeni mehanizam zatvorenih nacija-država s njihovim, popperovski govoreći, otvorenim društvima. Što je zatvoreno, a što otvoreno? Zatvorena je tvorba nacionalno-kulturnoga identiteta. Otvoreno je društvo samo u smislu prihvaćanja pluralizma svjetonazora, religijske i kulturne tolerancije. Ali granice su takve otvorenosti samo u pojmu represivne tolerancije Drugoga kao kulturno različitoga. Takva proturječna političko-socijalna tvorba zapadnjačkih demokracija rezultira iz jedinstvene ideologije nadmoći i suverenosti nad okolnim svijetom. Genetska tehnologija, globalna ekonomija i humanitarizam otuda čine simboličko-imaginarni i zbiljski sklop moći Zapada u odnosu na Treći svijet. Sve je promjene moguće podnijeti i učvrstiti poredak moći diskursa i strategije vladanja tako da bude otporan na izvanjske i unutarnje izazove. Drugim riječima, ideologiju znanstveno-tehničkoga napretka, ekonomije ljudskoga kapitala i etike milosrđa kao jedinstveni sklop ideologije globalizacije ne potkopava ništa drugo negoli biopolitičko stanje «ljudi bez svojstava». Na simboličkoj razini temeljni je problem kulturalne naravi. Što ćemo ako nam Drugi otmu naš identitet samom činjenicom što su priznati kao «mi»? Ako «oni» postanu «mi», kako uopće još smisleno govoriti o naciji-državi, kulturi, civilizacijskom napretku? Agamben se u svojim filozofijsko-političkim analizama zapravo doitiče bitnog pitanja prava državljanstva za velike skupine ilegalnih useljenika u matične nacije-države Europe, za imigrante nastanjene na periferijskim zonama urbanih megalopolisa, sve veće skupine afričkih naroda, Kurda, Kineza, naroda iz postkomunističkih država Istočne Europe, izbjeglice iz zemalja Trećega svijeta koji u zemljama Europske Unije jednostavno traže svoj novi dom. U Francuskoj je taj problem imigrantske kulture poznat kao artikulirani društveni pokret «sans papiers» ili ljudi bez državljanstva. Riječ je poglavito o skupinama ljudi iz neokolonijalnih država u kojima je Francuska bila kolonizator. Oni rade na crno i žive unutar prostora nove granice globalnoga kapitala. Utoliko analiza Agambena nužno preostaje ontologijske naravi, što je razlogom da se imenuje njegovo mišljenje nadolazećega događaja zajednice „franjevačkom ontologijom“, (Lorenzo Chiesa, „Giorgio Agamben’s Franciscan Ontology“, Cosmos and History: The Journal of Natural and Social Philosophy, Vol. 5, br. 1/2009., str. 105-116. www.cosmosandhistory.org a figura homo sacera „herojem politike“. (Alain Badiou, The Logics of Worlds, str. 505.)Agamben u shvaćanju biopolitike polazi od postavke Hannah Arendt da je problem izbjeglištva i ilegalnih useljenika problem dekonstrukcije europskoga (nacionalno-državnoga) kulturnoga identiteta, odnosno da je riječ o paradigmi za posthistorijsko doba 21. stoljeća. (Giorgio Agamben, „Form-of-Life“, u: Means without Ends, str. 3-14.) Otuda je moguće zaključiti sljedeće za problem nesvodivosti kulture u postmodernome kasnome kapitalizmu. Premda to Agambenu nije izričito polje razmatranja, on neskriveno upućuje na bit stvari odnosa kulture kao nove ideologije spram globalizacije. Kultura ne posjeduje svoju uzvišenu autonomnost u odnosu spram ekonomije i politike. Ona, doduše, jest nesvodiva na logiku profita i na političko polje djelovanja subjekata/aktera. Ali u doba prevlasti informacijskih društava i moći globalnoga kapitala ona nije drugo negoli nova ideologija identiteta. Njezina je konstrukcija bitno politička. No, to nije demokratska politička kultura poput vizije aktivnoga državljana, civilne religije slobode i glavnoga sredstva otpora u razvijenim postliberalnim demokracijama – građanske neposlušnosti (civil disobedience) nepravednim zakonima. Politička tvorba identiteta ili repolitiziranje kulture znači da se identitet ne stvara iz transcendencije sustava ili svijeta života liberalno-demokratskih poredaka kao poredak normi i vrijednosti, nego kao negativno samoodređenje iz biti izgradnje nacija-država. To je u slučaju Agambenove kritike ideologije kulturnoga identiteta razvidno u odredbi pojma tzv. čovjeka o sebi. U okrilju nacionalnih država nema definicije čovjeka kao egzistencijalno-duhovnoga sklopa razumijevanja s onu stranu prostora nacije. Čovjek je samo odredljiv kao političko biće za pravni poredak nacija-država. Njegov je konkretni supstrat čin «urođenosti». Etimologijski pojam natio znači «rođenje», ulazak-u-svijet u određenom prostoru i kao posve određeno biće-za-sebe. Pravo državljanstva ograničeno je na »prirodno pravo» novorođenoga bića unutar granica nacije-države. Od Francuske revolucije do danas proklamacije o ljudskim pravima i pravima čovjeka kao metapravnim vrijednostima slobode ograničene su na zbiljsku funkciju slobode u modernoj državi. «Goli život» (zoé) kao temelj za ideologiju ljudskih prava od tog trenutka postaje biopolitički prostor intervencije države. Država koja nstaje iz nacije u modernom smislu riječi jest kulturalno određeni entitet. Nacija čini temelj suverene moći. Ali nacija kao kulturna tvorevina i izvor legitimnosti suverene moći istodobno je konkretni subjekt uključenosti i isključenosti. Kao što neurođenost i nepripadništvo kultu nacije-države, o čemu je u svojem kozmopolitskom nacrtu svjetskoga mira pisao Kant, dovodi u pitanje mit o podrijetlu suverenosti iz jednostavnoga čina kontingencije rođenja, tako je bjelodano da izbjeglištvo ne otvara više problem transnacionalne, hibridne tvorbe kulturnoga identiteta. Time se postavlja u pitanje moderni poredak nacija-država i uopće smisao pojma kulture kao sredstva/svrhe identiteta. Izbjeglica kao subjekt i figura homo sacera u suvremenim uvjetima nepriznanja preuzima funkciju unutarnje kritike nevjerodostojnosti ideologije liberalizma i ljudskih prava. Imanentna odredba čovjeka iz biologijske sfere kao gologa života potire fikciju univerzalnosti ljudskih prava. Identitet čovjeka i građanina/državljana ne može se svesti na urođenost podrijetla. Takav kozmopolitski ili transnacionalni identitet zapravo ruši koncept nacionalne kulture kao homogene, čiste i izvorne «duše» jednog povijesno artikuliranoga naroda u državnome poretku. (Giorgio Agamben, „What is a People?“, u: Means without End:Notes on Politics, str. 29-36.) Namjesto transcendentalne odredbe kulture kao identiteta na temelju Božje ovlasti ili sekularizirane inačice istoga kao nacionalne kulture, kultura u uvjetima globalnoga kapitalizma postaje imanentno samoodređenje. Ona je za Agambena antropologijski stroj. Kao koncept s kojim se oprašta od modernoga poretka nacionalnoga identiteta, kultura ulazi u svoju posljednju fazu negacije negacije. «Integralno humaniziranje životinje koincidira s integralnim animaliziranjem čovjeka». (Giorgio Agamben, Das Offene, str. 86.) Pojam izbjeglice kao granični pojam između građanstva, nacije, kulture i identiteta stoga proizlazi iz dekonstrukcije trijade moderne suverene moći: država-nacija-teritorij. Kada se ta trijada narušava, kao što je slučaj u globalnome poretku posthistorijskoga stanja, tada dolazi do biopolitičkoga stanja kada je „sve dopušteno“ (anything goes). Ovo valja shvatiti ponajprije u smislu anomije i entropije suvremenoga doba. Više nije moguće uputiti na stabilnost sustava u modernome shvaćanju nacije-države kao političkoga temelja liberalne demokracije u kojoj djeluje kapitalistički društveni sustav. Zahtjev za apsolutnim priznanjem Drugih kao isključenih, neovisno o tomu bili oni radni imigranti bez dokaza o državljanstvu ili političke izbjeglice, smjera radikalno na ozbiljenje ideja prosvjetiteljstva o kozmopolitskom ili transnacionalnom državljanu jedne političke ili socijetalne zajednice koja nadilazi moć suverenosti teritorijalno određene nacije-države. Agambenovo promišljanje homo sacera iz biti suvremene biopolitike, unatoč neporecivih pojednostavljenja, pretjerivanja i nedostatno strogih izvođenja, osobito kad je riječ o izjednačenju totalitarnih diktatura i demokratskih pravnih poredaka s obzirom na topologiju koncentracijskoga logora u sustavu politike isključenja u 20. stoljeću, pridonosi raskrinkavanju ideologije novoga svjetskoga poretka i europske ideologije kao njezina posebnoga slučaja ponajprije time što radikalno postavlja u pitanje načela nacionalne države kao sredstva/svrhe kulturnoga identiteta. Budući da se azilantskim pravima, pravima izbjeglica i uopće korpusom ljudskih prava isključenih unutar vladavine globalne ideologije liberalizma isključivo bave humanitarne organizacije i institucija unutarnje sigurnosti države (policija), posve je razvidno da s rješenjem problema državljanstva za sve i/ili nikoga prolazi ili pada vjerodostojnost ideologije globalizacije kao vladavine genetske tehnologije, globalne ekonomije i biopolitike. Isključenje logike univerzalnoga (kozmopolitskoga) državljanstva iz obzorja partikularne logike moći nacije-države nužno potvrđuje etiku sućuti ili etiku milosrđa spram Drugoga. Ona nastaje kao posljedica državno-pravne redukcije slobode na slobodu (nacionalno-kulturalno) suverenih «urođenika». Smisao kritike ideologije ljudskih prava jest jednostavno u tome što ona samo milosrdno opravdava zbilju sustavne državno-pravne perverzije ideje građanstva. Kulturalizam i humanitarizam su dvije strane iste ideologije opravdanja status quo-a u granicama nacionalno-državnog poretka Europske Unije. Kulturalizam je ideologija priznavanja Drugog i «kulturnih razlika» bez integracije u vladajući politički poredak nacije-države. Humanitarizam je etička ideologija žrtvovanja iz kršćanskoga milosrđa za sve koji pate zbog nepravednosti neoimperijalnoga poretka globalizacije i političkih diktatura u Trećem svijetu. Što kulturalizam slavi kao pravo na razlike, a humanitarizam milosrdno blagoslovi kao jedinu zbiljsku mogućnost pomoći Drugome, pokazuje se u suvremenome liku kao nova religija univerzalnoga kvijetizma. Umjesto promjene nepravednoga poretka sve se svodi na politiku moralne utjehe. Jedan od razloga procvata tzv. etičkih pitanja i hegemonije bioetike u suvremenoj filozofiji od 1990-ih nedvojbeno leži u tome što više ne postoji uistinu radikalna alternativa globalnome neoliberalnome poretku. Kada prava životinja istisnu ljudska prava nalazimo se u situaciji „savršenoga nihilizma“, da se poslužim Benjaminovim pojmom iz filozofije povijesti. Što je više lamentacija o moralu, to je manje odlučne politike obrata biopolitike u događaj nadolazeće zajednice. Kultura i etika tako postaju depolitiziranom religijom humanitarizma za globalni kasni kapitalizam. Univerzalnost ideje osobe kao rodno-spolno, rasno, nacionalno i kulturno različite, ali priznate kao jedinstvene u svojem egzistencijalno-duhovnom samoodređenju kao gologa života, postaje temeljem drukčije vrste diskriminacije. Stoga se u ovom slučaju na primjeru figure izbjeglice pokazuju sve granice i iluzije teorijsko-praktičnih rješenja problema multikulturalizma, migracije i kulturnoga identiteta. Izbjeglica/prognanik je u zemljama Europske Unije ne samo temeljni problem tvorbe novoga kulturnoga identiteta, nego figura ili subjekt preokreta društvene i kulturne perspektive. Kao neizbježna posljedica sukoba između uključenih i isključenih rađaju se novi oblici stare «sablasti» koncepta nacionalno-kulturnoga identiteta. To su ksenofobija, rasistički fenomeni mobilizacije desnoga populizma protiv neeuropske kulture useljenika, mržnja i netolerancija spram Drugoga. Političke konzekvencije Agambenove kritike ideologije identiteta na temelju vladavine suverene moći nacija-država vidljive su u pokušaju izgradnje alternativne strategije nekovrsne kozmopolitske politike uključenja. No, to nije ni kulturna integracija ni multikulturalizam, nego dekonstrukcija kulture kao ideologije iz aspekta nadilaženja biopolitičkoga stanja. Naspram „bijele eshatologije“ alternativa je u mišljenju autentičnoga nadolazećega događaja zajednice s onu stranu suverenosti i modernoga poretka isključenosti Drugih iz paradigme nacije-države. Europa ne može stoga biti tek «Europa nacija-država». Ona mora postati ateritorijalni i transteritorijalni prostor totalne političke i društvene integracije isključenih kao priznatih državljana postnacionalnoga sklopa. Namjesto etike milosrdnoga humanitarizma i policijskoga nadzora sigurnosti europskih država od mafijaške ekonomije i biopolitike neljudskoga kapitala rješenje je u nadilaženju prostora utočišta, kampova i logora za Druge. Koliko je to uopće zbiljska mogućnost za Europu postnacionalne budućnosti, a koliko utopijski projekt prevladavanja imanentnih granica postmodernoga kasnoga kapitalizma i proturječja postindustrijskoga društva, ostaje upitno. Politika nadolazećega događaja stoga u Agambenovome mišljenju ima izrazito mesijanske crte. (L.de la Durantaye, „Homo profanus: Giorgio Agamben’s Profane Philosophy“, Boundary 2, Vol. 35, br. 3/2008., Duke University Press, str. 27-62.) Nije riječ o pasivnome iščekivanju, već o aktivnome su-djelovanju na obratu u biti svijeta. 3. Otvorenost bez povijesti: profano tijelo subverzije No, kako stoji stvar s temeljnim subjektom biopolitičkoga stanja – «golim životom» u njegovu tjelesnom integritetu? Za Foucaulta je bilo izvjesno kako su regulacija i nadzor stanovništva nasuprot disciplini i dresuri središnji instrumenti moderne biopolitike. Niz tijelo-organizam-disciplina-institucija nadomješten je nizom stanovništvo-biološki procesi-mehanizmi reguliranja-država. To je zatvoreni krug biopolitičkoga odnosa spram tijela u društvenome kontekstu moderne. Društveni procesi određuju se kao cjelokupnost reguliranja procesa i fenomena od rođenja do smrti s pomoću tehnika zdravstvene zaštite, produžetka životno-radnoga vijeka, stvaranja potrošačkoga obilja i strategija njegove estetske recepcije. Biopolitika je totalni nadzor i regulacija života s pomoću znanosti (biomedicine), tehnologije (biotehnologije) i etike (bioetike). Prva omogućava produžetak kvalitete života. Druga kulturalizira prirodu kao animalno-humani stroj preživljavanja na visokome stupnju užitka. Treća ustanovljuje nove granice odnosa između smrti i života kao etički dopustive odnose među raznolikim bićima. Agambenova je kritika ideologije identiteta stoga nastavak Foucaultove kritike suverene moći države nad ljudskim tijelom. To je politička antropologija otvorenosti posthumane budućnosti čovjeka. Kao i Agamben, tako i Michael Hardt i Antonio Negri govore o nestanku razlike između prirode i kulture. (Michael Hardt i Antonio Negri, Empire, Harvard University Press, Harvard, 2000.) Nestanak prirode kao iskonskoga resursa divljine i animalnosti zbiva se u postmodernome kasnome kapitalizmu kao tvorba života iz duha tehnologijske inovacije. (Rossi Braidotti, „Zur Transposition des Lebens im Zeitalter des genetischen Biokapitalismus“, u: Martin G.Weiss (ur.), Bios und Zoé: Die menschliche Natur im Zeitalter ihrer technischen Reproduzierbarkeit, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2009., str. 108-135.) Stroj nadomještava prirodu (nesvjesni rad iz Marxove ontologije) konstrukcijom znanosti i tehnike (svjesni rad) kao kulture u značenju biotehnologijske tvorevine života. U imploziji granica prirode i kulture dolazi do ključne preobrazbe koncepta ljudskoga dostojanstva ili ljudske prirode kao nečeg povijesno nepromjenjiva. Metafizičko obzorje pojma prirodnoga i ljudskoga iščezava u korist biotehnologijske izvjesnosti kako je evolucija proces stvaranja novih oblika s onu stranu iskonske prirode i kulture humanizma. Stoga biopolitika ukazuje na obzorje promijenjene hibridne subjektivnosti «čovjeka». Čovjek u tjelesnom integritetu, stroj i životinja prelaze u posve novu sferu «života». Stroj postaje integralna sastavnica novoga koncepta subjektivnosti. To prepostavlja nužnu promjenu odnosa spram tehnologije kao tek antropogenetskoga odnosa čovjeka spram prirode. Već je Heidegger u promišljanju biti tehnike kao postava (Gestell) stvorio filozofijski okvir za drukčiji odnos spram bitka, biti čovjeka i drugih bića. Cjelokupni sklop postmodernoga kasnoga kapitalizma funkcionira kao «autopoietički stroj». (Gilles Deleuze i Felix Guattari, A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia, Continuum, London, 1997.) Agambenova teorija o kraju (kulturnoga) identiteta iz obzorja kraja povijesti produbljenje je Foucaultove biopolitike integralnoga tijela. Temeljne promjene društvenih odnosa vladavine i iskorištavanja prirode pridonijele su tomu da se biopolitika odsad usmjerava na drukčiju vrstu antropogeneze. Između sociokulturne, anarhističke teorije kiborga Donne Haraway i filozofijske kritike struktura moći zapadnjačke metafizike Giorgioa Agambena postoje bliske veze. Tamo gdje Haraway ističe dokidanje dihotomija duše i tijela, životinje i čovjeka, organizma i stroja, prirode i kulture, muškarca i žene, primitivnoga i civiliziranoga, Agamben na tragu Heideggera izvodi postavku o događaju prevladavanja posljednje razlike, one između života i smrti. Bitak-k-smrti (Sein-zum-Tode) otvara dimenziju epohalne konačnosti tubitka (čovjeka). U nadilaženju opreka prirode i povijesti sam je pojam identiteta kao kulturalne tvorbe izgubio smisao u posthistorijskome razdoblju. («Ako je antropologijski stroj bio motor za historiziranje čovjeka, a to znači kraja filozofije i dovršenja epohalnoga određenja bitka, sada se taj stroj nalazi u stanju mirovanja.» – Giorgio Agamben, Das Offene, str. 88.) Smrt se u suvremenim biopolitičkim strategijama pokazuje tek kao fiktivna granica života (zoé). Ona je prijelazna, ali i dokidajuća time što se fizički integritet tijela pojedinca preobražava u sredstvo za drugu svrhu – produžetak života drugoga čovjeka. Transplantacija organa mrtvog tijela u živo tijelo Drugog zorno svjedoči o razmjerima biopolitičke promjene definicije života i smrti. Ljudski materijal živog čovjeka koristi se na dva načina. Mrtvo tijelo (organi, krv, mozak) funkcioniraju kao nadomjestni organi za život drugoga čovjeka. U ime zdravlja kao temeljne vrijednosti kvalitete života smrt se tretira kao granični slučaj prelaska u drugu formu života. Suvremene tehnike biomedicine, ne tek transplantacije organa, tehnologijski su, izvorno materijalistički dokaz vjerodostojnosti buddhističkoga nauka o reinkarnaciji. Tijelo ne uskrsava. Ono se iznova rađa u tijelu Drugoga. Biopolitika nasuprot kulturnome identitetu dovodi u pitanje mistiku podrijetla, krvi i tla, organsku solidarnost rasno i etnički homogenih skupina. Drugi način korištenja mrtvoga tijela jest u svrhe terapeutskoga kloniranja. Posrijedi je postupak izliječenja teških degenerativnih bolesti. Bioetička dopustivost takvog postupka ovisna je o kulturnim granicama. Otuda je bjelodano da upravo religijske zabrane, sklopovi moralnih vrijednosti i svjetonazora određuju novu granicu smisla kulture kao identiteta. Ona je posljednji poredak otpora radikalnoj biopolitici kraja povijesti ili socijalno-političkoga lika postmodernoga kasnoga kapitalizma. U čemu je uopće smisao i vrijednost otpora biopolitici kad je riječ o dokidanju granica između života i smrti? Može li kultura kao novi lik religijskoga identiteta zajednice doprijeti do biti fundamentalne društvene perverzije, koja proizlazi iz «trijumfa volje» suvremene biopolitike? Ponovit ću svoju temeljnu postavku: biopolitika prevladava granice (nacionalno-državno) konstruirana kulturnoga identiteta. No, to prevladavanje ima pozitivnu i negativnu stranu. Pozitivna je ta što se s pomoću ukazivanja na figuru izbjeglice kao «paradigme nove posthistorijske situacije» otvara pitanje zatvorenosti (ekskluzivnosti) zapadnjačkih liberalnih demokracija za priznanje Drugih. Nitko više ne može smisleno govoriti o nacionalno-kulturnom identitetu Europe «naroda» u kategorijama «urođenosti», homogenosti i etničke čistoće. Zato nije slučajno što je u Ustavu Europske Unije Bog metodički isključen iz kulturnih temelja europskoga identiteta. Europski identitet ne može danas biti niti nacionalno-državni mit, niti kršćanski uobličen izvor duhovnosti, a niti pojmljen u značenju bilo kakvog tvrdoga ili mekoga europocentrizma. Europa je u bitnome postimperijalna sudbina politike i kulture tolerancije spram Drugoga. Ona je decentrirani povijesni subjekt prisjećanja na izvore univerzalnosti ideje slobode i njezina nemilosrdnog zatiranja. Europa je ogledni primjer dvoznačne dijalektike povijesnoga napretka i strahota koloniziranja, emancipacije uma i strategije genocida, kulture kao samousavršavanja čovjeka putem umjetnosti i filozofije i kulture kao opravdanja totalitarnih ideologija – nacizma, fašizma i boljševizma. Negativna strana biopolitičkoga prevladavanja istog jest u nastavku artikulacije svjetsko-povijesne moći globalnoga kapitalizma. Biopolitika nije otuda ništa drugo negoli nova strategija neoliberalnoga kapitalizma u svođenju tijela kao živo-mrtvog «antropologijskoga stroja» na organ samopreprodukcije kapitala. Biotehnologija, globalna ekonomija i etički humanitarizam čine bit nove kulture biopolitičkoga stanja. To je upravo rezultat kraja povijesti kao postideologijskoga stanja u kojem svjedočimo povratak ideologije determinizma znanosti i tehnike kao naše neizbježne «posthumane budućnosti». Pravi socijalno-ekonomski oblik perverzije biopolitike u sustavu neoliberalne globalne ekonomije vidljiv je u legalno-ilegalnome trgovanju s ljudskim organima i genima. Dualna globalna ekonomija, neoliberalna i zločinačko mafijaška, ogledaju se i u području biopolitike. Kad tijelo kao biopolitička roba na tržištu postane paradigmom globalne razmjene, neovisno o tomu je li riječ o živome tijelu kao sredstvu seksualno-ekonomske razmjene u svijetu prostitucije, kulturne industrije porno spektakla i trgovine «bijelim robljem», ili, pak, o mrtvome tijelu kao zalihi organa za medicinske svrhe, zbiva se posljednja metafizička mutacija. Tijela bez organa ili organi bez tijela čine temelj nove (bio)političke ekonomije globalnoga kapitalizma. Njemu doista ništa ljudsko, podljudsko i nadljudsko nije strano. Sve što jest postaje roba kao univerzalni znak perverzije izvorno prirodno-kulturne veze čovjeka sa svijetom života (Lebenswelt). Umjetni život kao i umjetna inteligencija kulturne su činjenice preobrazbe preostatka onog prirodnoga ili animalnoga u čovjeku. Stroj kao novo tijelo s umjetnim organima preuzima funkciju upravljanja cjelokupnim svijetom života. Tehnologijska revolucija prirode pojavljuje se kao ljudska evolucija od «antropologijskoga stroja» do «posthumane kibernetike». Ne treba posebno napominjati da se razvitkom biotehnologije i genetike ne smanjuju društvene nejednakosti i globalna nepravda u svijetu, nego još više uvećavaju. Optimistička utopija društva kibernetičke evolucije u samoreguliranju životnih (društveno-kulturnih) procesa putem strojeva znanja sukobljava se s realnošću pesimističke distopije globalnog kapitalizma. Dok prva stvara pretpostavke za razvitak biopolitike umjetnoga života kao digitalne demokracije, druga razara smisao čistoće tehnologijske revolucije/ljudske evolucije time što ideologijski podjarmljuje svijet života novim oblicima mehanizirana barbarstva. «Goli život» se istodobno proizvodi kao kultura genetske manipulacije i kao (bio)politička ekonomija žrtve. Tijela bez organa i organi bez tijela čine bit tog posljednjega obrata odnosa prirode i kulture. Kao što se sam život estetski stilizira i u društvenim uvjetima postmoderne postaje stil života (Lifestyle), tako se biopolitički otvara prostor za dekonstrukciju kulturnoga identiteta uopće. (Giorgio Agamben, „Shekinah“, u: The Coming Community, str. 79-84.) Narcizam i samoprikazivanje tijela u transgresivnim situacijama nadilaženja rodno-spolnih uloga ide usporedno s gubitkom nacionalno-kulturnoga identiteta «ljudi bez svojstava». Dok se prvi društveni identiteti događaju u svijetu visoke kulture spektakla, drugi se usporedni svijet zbiva u nevidljivim zonama društvene getoizacije. Metaforički govoreći, između glamurozne travestije i karnevalizacije tijela u medijskom posredovanju društvene zbilje, te njegova svođenja na «goli život» u čistom biopolitičkome stanju azilantskih logora leži nova granica razlikovanja. Ona se pokazuje u promjeni funkcije društvenih i kulturnih identiteta u postindustrijskim društvima Zapada. Paradoksalno je da ono što Manuel Castells zove projektnim identitetom, kao bitnom snagom subverzije globalnoga kapitalizma, zauzima sustavno mjesto legitimirajućega identiteta svijeta ideologije kulturnih razlika. (Manuel Castells, Moć identiteta, Golden marketing, Zagreb, 2002. S engleskoga preveli: M.Bulović i Ž. Markić) Nema više ničeg subverzivnoga u estetiziranju tijela i u narcizmu queer kulture. Ta je priča o diskriminaciji na temelju rodno-spolnih razlika već dugo nevjerodostojna s obzirom na temeljnu političku hegemoniju globalnoga ili transnacionalnoga kapitalizma. (Slavoj Žižek, The Parallax View, The MIT Press, Lodnon – New York, 2006.) Partikularne politike identiteta ne potkopavaju sustav. Naprotiv, one su legitimne politike nove zapadnjačke kulture nerepresivne tolerancije. I ništa više. Kad projekt otvaranja drukčijega načina vođenja života unutar granica nadzorno-represivnoga aparata države kao sredstva akumulacije moći nacije-države postane legitimacija istog tog poretka samo s predznakom drugog vrijednosnoga sklopa, izvršena je ideologijska inverzija. Ali time se nije ništa bitno promijenilo, osim izvanjskoga ornamenta društvenoga poretka. Stoga je biopolitičko stanje istodobno najveći vrhunac izgradnje hibridnih i transkulturnih identiteta u postmodernome kasnom kapitalizmu, ali i zbiljska mogućnost za njegovo samodokidanje. Ozbiljna rasprava o tom problemu otpočinje tek onda kad se precizno vide posljedice obrata granica između prirode i društva (kao kulture). Ne samo da je za društveno-humanističke znanosti to bitno pitanje novoga predmeta istraživanja, nego i istodobno razlog preispitivanja temeljne ontologijske kategorije njihova utemeljenja. Što jest još uopće društvo u biopolitičkome stanju? Ima li naturaliziranje društva i socijaliziranje prirode posljedice za novo razumijevanje analitičkog pojma moderne i moderniziranja s kojim se heuristički i epistemologijski mjeri egzaktnost razvitka nekog tipa društva u odnosu spram drugoga? Drugim riječima, ako je biopolitika zbiljski dekonstruirala kulturni identitet kao zamišljenu zajednicu ili kao izmišljeni poredak sjećanja time što je naciju-državu razvlastila moći totalnoga upravljanja nad «golim životom» migranata, je li time i samo društvo ostalo bez svojega identiteta? Agamben je istraživanjem sintetičke logike suvremenoga doba došao do krajnje točke metafizičkoga dvojstva pojma života i politike suverene moći. S jedne je strane sam pojam čovjeka u humanističkome određenju nadomješten pojmom „antropologijski stroj“, kao što je s druge strane bitak u svojoj vremenitosti postao događajem mesijanske zajednice u onom nadolazećemu. Iz iskustva mišljenja transgresije metafizike, što je vezano uz Heideggera, Benjamina, Bataillea, te na zasadama Kojévea i njegova čitanja Hegelove postavke o kraju povijesti, cjelokupna je zapadnjačka povijest u znaku otuđene povijesti biopolitičke produkcije moći. Ono otvoreno pokazuje se kao ontologijska faktičnost života u metafizičkoj pustolovini bitka kao epohalnoga događaja. Stoga Agamben vidi izlaz izvan konstruktivno-destruktivne dijalektike (Hegel-Marx) povijesti koja rađa „nesavršenim“ i „savršenim nihilizmom“ mesijanskoga vremena. Kao što je poznato, u svojem Teologijsko-političkome traktatu Benjamin razlikuje povijesno od mesijanskoga vremena. Prvo je vrijeme konačno i dovršeno u svojoj „bijeloj eshatologiji“ praznine, dok je drugo vrijeme ono koje ne pripada vječnosti. Ono se ne mjeri tradicionalnim aristotelovskim „sada“ (nunc stans), već je riječ o sada-vremenu (Jeztzeit). Ako je, kako kaže Chiesa, takva metafizika nužno bio-theo-politička, jer mora sebe misliti u kategorijama teologijskoga odnosa Boga, božanskoga, svetoga i profanoga, onda je glavni problem za suvremeno mišljenje događaja nadolazeće zajednice u tome što u biopolitičkome stanju ne samo da je nestao pojam identiteta kao kulturne tvorbe, nego je mnogo veći problem u tome što je nestalo ono što određuje ljudske odnose u postmodernome kasnome kapitalizmu. Dihotomija društvo-država se raspala u društvu spektakla. Time se moderni pojam društva utopio u kibernetičkome rizomatskome kapitalizmu tzv. „društvenih mreža“ (social networks). Bez društva kao eminentno građanskoga društva koje nije samo sfera rada i potreba, dakle neoliberalne ekonomije, politika nema svoje supstancije, a isto tako ni subjekta. Političke stranke, sindikati, organizacije civilnoga društva u društvu spektakla više nisu političkom snagom radikalne promjene. Njihov je položaj uzdrman sintetičkom logikom nadzora onog što je preostalo od društva u samom svijetu tzv. slobode i nesvodivosti umjetnosti. Digitalno doba globalnoga kapitalizma perverzna je realizacija biopolitičkoga spektakla uopće u samoj biti svijeta tehno-znanstvene produkcije života. Ta tautologija života kao estetskoga događaja i umjetnosti kao životne artificijelnosti od Duchampa do Deborda i dalje čini neprekoračivu granicu poretka koji, paradoksalno, ali nužno počiva na permanentnim krizama, transgresiji i stabilnosti. Entropija čuva poredak od njegove propasti. Ovo zvuči apsurdno. Ali upravo je zato istinito što pokazuje razmjere fundamentalnoga obrata u biti svijeta. Agambenova je postavka u cjelini radikalna, premda se ne upušta u analizu nestanka modernoga društva tako radikalno kao Baudrillard, koji čak izričito govori o nestanku društvenoga i društva. (Jean Baudrillard, „…Or the End of the Social“, u: In the Shadow of the Silent Majorities, Semiotext(e), Columbia University, New York, 1983., str. 65-94.) Ono što preostaje je mesijansko vrijeme nadolazeće zajednice i singularnost događaja s onu stranu nužnosti i slučajnosti. Otvorenost takve zajednice je zadatak suvremenoga mišljenja. Agamben je nakon kraja metafizike (povijesti, države, društva, kulture, identiteta) ponovno postavio pitanje o smislu političkoga kao sudbonosnoga djelovanja koje više nema pred sobom, kako je to ustvrdila Hannah Arendt u Men in Dark Times, „nakon kraja povijesti ništa drugo negoli povijest čovječanstva“ ili ono što se naziva jednostavno životom. (Giorgio Agamben, „Judgement Day“, u: Profanations, Zone Books, New York, 2007., str. 23-28.) To je događaj kraja povijesnoga vremena i mogućnosti druge i drukčije povijesti koja se zbiva „sada“ i „ovdje“. Profana svetost života nije nigdje drugdje. To nije apokalipsa bez kraja. Ali jest smisao događaja koji ima formu jednokratnoga i života u otvorenosti mogućnosti. Sve mogućnosti nisu otvorene. Otvorena je samo jedna – sloboda u svojoj tragičkoj formi pukotine. Heidegger je 1928. u predavanju Vom Wesen des Grundes odredio slobodu upravo tako – bezdanom tubitka. U svojem ništećem bezdanu događaj slobode jest posljednji preostali čin odluke samoga života o tome hoće li nešto biti i kako će izgledati to što će biti. Posljednja mogućnost otvorenosti može biti i negativna. Da više ništa ne bude i da zajednicu u nadolazećem događaju obuzme demon katastrofičkoga nasilja, apokalipsa kao faktički kraj. Nasuprot biopolitici suvremenoga doba čija se sintetička logika svodi na onu obrnutu Schmittovu i posthistorija i građanski rat, u nadolazećem događaju izvorne nove politike mesijanski prizvuk odluke odjekuje između bezdana i raspuklina života – ili svijet kakav nikad bio nije ili povratak u ništavilo svega. Život nije goloća i biologijski stroj u čovjeku, nego istinska sloboda – politički čin tragike u igri svijeta do posljednjega daha. Bitak bez istinskoga života slobode više nema nikakvoga smisla.

May 24, 2025
Banaliziranje života ili o tehničkome bezdanu svijeta

Banaliziranje života ili o tehničkome bezdanu svijeta

Banalnost Heideggera jedna je od onih knjiga u opusu francuskoga suvremenog filozofa Jean-Luc Nancyja koja neće biti ocijenjena visokom razinom misaone odvažnosti i dalekosežnosti u postavkama. Odlučili smo da tu knjigu u prijevodu Uge Vlaisavljevića s francuskoga jezika, iako se ni tematski niti sadržajno ne bavi nekim određenim problemom iz političke antropologije Hannah Arendt, uvrstimo upravo u temat časopisa Europski glasnik br. 26/2021 posvećen njezinom mišljenju, a razlog je već bio bjelodano podastrijet u nazivu ove Nancyjeve knjige. Koliko god da je taj pojam postao i sam „banaliziran“ svekolikom diskurzivnom zlouporabom, Nancy je posegnuo za njim da uđe u složeno tkanje Heideggerove metapolitike koja je nakon objavljivanja njegovih prijepornih Crnih bilježnica (Schwarze Hefte) nužno morala poprimiti i taj zlokobni virus antisemitizma. Što je, dakle, banalnost drugo negoli ontički fenomen, ako ostanemo na razini Heideggerovih pojmova iz razdoblja Bitka i vremena, koji proizlazi iz onog što je jedan od najmoćnijih pojmova uopće njegova razračunavanja s ontologijom kao metafizikom, a njemački se naziva das Man, što opisno prevodimo kao bezlično Se. (v. Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt Am Main, 2018). To je ujedno rezultat pada smisla bitka na razinu masovno-psiholoških učinaka tehnologiziranja društva, što dovodi do toga da se ozbiljnost i rang mišljenja nivelira, postaje blisko onome što će se na najpogubniji način pojaviti u nacističkoj politici Gleichschaltunga, a možda je to najbolje prikazati bezobzirnim cinizmom austrijskoga prozaika Thomasa Bernharda koji je vidjevši Heideggera na fotografiji kako pili drva pored svoje kolibe u Todtnaubergu u onom bizarnome lovačkome odijelu s drečećim zelenilom i s bijelom kapicom à la Groucho Marx na glavi rekao da mu taj tip ide grozno na jetra kao svaki ludi njemački filistar. No, banaliziranje kao svođenje onog bezličnoga Se na geste antimodernosti nije samo vizualno groteskno. Problem je što je sām jezik u svojoj arhaiziranoj bizarnosti kopanja po kovčezima Ur-sprache u spoju s tehničkom modernošću industrijskoga društva i političkoga poretka nacističkoga totalitarizma put u bespuće, koje ne pogađa toliko Heideggera, već njegove nemisaone adepte i filozofijske privrženike pseudo-akademizma par excellence. Međutim, ono što je mnogo izazovnije u čitavom ovom ‘procesu banaliziranja’ mišljenja s konzekvencijama za suvremeno mišljenje, čini mi se da ne dolazi toliko iz Nancyjeve knjige o Heideggeru i njegovim „crnilima“, već iz, da se ne povjeruje, jednog razgovora Jacquesa Derride s Antoineom de Bacqueom i Thierry Jousseom za Cahier du cinéma, br, 556, travanj 2001, a razgovor je vođen 10. srpnja 1998. godine u Parizu. Objavljen je u knjizi Jacques Derrida, Penser à ne pas voir – Écits sur les arts du visible 1979-2004, Éditions de la différence, Pariz, 2013. pod naslovom „Le cinéma et ses fantômes“. Derrida je inače vrhunski „ekspert“ za sablasti, aveti, zloduhe, fantome i tko zna kakve sve ne strahotne prikaze koje nastanjuju svijest čovjeka nakon tzv. stvarnoga kraja jednog sustava mišljenja oslonjenog na logocentrizam metafizike. Zato je ono fantomsko kad je riječ o filmu savršena riječ-pojam za posredovanje ideje i fenomena, filozofije i psihoanalize, jer film kao vizualna konstrukcija masovne svijesti ima u procesu banaliziranja života paradoksalnu ulogu. Film je katarza i protuotrov tehničkoj dosadi industrijskoga društva, što je ponajbolje humorno posvjedočeno u Chaplinovim Modernim vremenima, ali film se pojavljuje i kao medij iskustva moderne težnje za oživotvorenjem umjetnosti u stapanju s Realnim, kako ga određuje Lacan. U tom suprotstavljanju tehnologije i nesvjesnoga, filma i njegove publike, nastaje učinak onog fantomskoga ili sablasnog djelovanja slike koja postaje filozofijski govoreći transcendentalna izvorna struktura. Kad se između nje i masovnoga nesvjesnog koje se artikulira kao jezik uspostavi odnos onda je to filmska medijacija koja stvara događaj afektivnoga viška emocija ili, pak, njezine posvemašnje redukcije koja označava odgovor u vidu ravnodušnosti. Derrida stoga ukazuje na Lanzmannov film Šoa kao o „velikome filmu sjećanja koji uspostavlja sjećanje protiv reprezentacije…jer se tragovi onog fantomskoga nalaze u reprezentaciji…ʺ (str. 325) Ako dalje slijedimo Derridu, vidimo da je “’fantomsko“ ono što je prikaziva neprikazivost kao izraz kojim Lyotard na tragu Kanta oživljava pojam uzvišenosti, drugi temeljni pojam estetike nakon ljepote. Lanzmannov je film upravo radikalna odsutnost prikaza Zla u formi već viđenoga, naime fotografija i filmova s autentičnim dokumentarnim snimkama užasa eksterminacije Židova u nazi-konclogorima. Umjesto toga, u filmu opširno govore preživjeli svjedoci, i žrtve i krvnici, ali oni koje Hannah Arendt ubraja u poslušne izvoditelje programa genocida kao izvršitelje „banalnosti zla“. Zbog toga je učinak filma katarzičan utoliko što kazivanje, a ne slika, i to dugi niz godina nakon počinjenoga užasa, podaruje višak emocija i stvara tjeskobu i nelagodu. Paradoksalno, što je više snimaka čudovišnih egzekucija i prizora hrpe leševa iz Auschwitza, to je ravnodušnost promatrača veća. Zašto? Zato što mi ne gledamo nikakvo objektivno Realno, već vizualnu reprezentaciju traumatskoga događaja. Ono fantomsko je utoliko dvoznačno, jer je rezultat učinka sublimnoga i banalnoga. Kinematografska slika o kojoj Derrida gotovo oduševljeno kazuje povodom Lanzmannova filma može biti vjerorodostojna tek kad je ono fantomsko u potpunosti postalo događaj ekscesa. A eksces je da se slika kao vizualna transparencija nadomješta živim govorom svjedoka o događaju upravo te užasavajuće „banalnosti zla“. Derrida je o pojmu uzvišenoga pisao već u svojoj studiji o slikarstvu, ali ovdje u razgovoru krajem 20. stoljeća sve je potencirano do te mjere da u filmu vidi ono što je u slikarstvu nemoguće. Naime, kako se i sam proces stvaranja masovne katarze odvija u svijesti kao borba protiv banaliziranja mišljenja jer mišljenje je ponajprije jezik, i to onaj koji nije došao-u-svijet kao poetsko djelo, nego je kao das Man vizualiziran, industrijaliziran, pretvoren u poruku bez značenja, u ono golo ništa koje izgovara na isti način i performativne zapovijedi protiv Drugih i reklamne poruke o zaštiti Drugih kroz kupovinu „zelenih“ ekološki osviještenih proizvoda. Das Man je ipak najubojitiji kad je od jezika Nikoga i Ničega postao ikonoklastički koncept slike koja ne prikazuje i ne predstavlja više Ništa. Život u banalnosti ovog ne-svijeta globalno-planetarne razmjene iskustva sublimnoga kao fantomskoga preostatka mrtve metafizike ne dohvaća više ni filozofija, ni umjetnost, već jedino ono što je transcendentalni uvjet samoga fenomena. Što? Ništa drugo negoli tehnosfera koja ravnodušno broji i računa slike kao hrpe od milijardi piksela s kojima događaj virtualno ostaje u sjećanju kao gola informacija bez značenja, ono najbanalnije od banalnoga s onu stranu dobra i zla. Naše je mišljenje za ovu fenomenologiju hiper-Realnoga uistinu nepripravno, a naš jezik ne pokazuje više put do samoga fenomena, jer je oboje izgubljeno u tehničkome bezdanu zauvijek.

May 23, 2025
Entropija

Entropija

U kakvoj su svezi entropija i antropologija? Ponajprije, prvi je pojam ključ za razumijevanje uspona kibernetike kao realizirane metafizike. Osim toga to je drugi zakon termodinamike. Posrijedi je koncept s kraja 19. stoljeća. Ukratko, entropija postoji u svim sustavima, neživim i živim, kao energija nužna za djelovanje. Kako se gubi energija potrebna za održavanje sustava, tako entropija postupno raste. Ovaj je pojam nesumnjivo važan u shvaćanju živih sustava, jer pokazuje koliko je za razvitak života na Zemlji odnos ili mjera između minimuma i maksimuma utroška energije odlučujuće za preživljavanje bića. Nije nimalo začudno da se s pomoću ove statističke i informacijske mjerljivosti stanja u prirodi i društvima proračunava mogućnost onoga što filozof Gilbert Simondon naziva metastabilnom ravnotežom. Iako se povijest pojma povezuje s drugim zakonom termodinamike, vidljivo je tijekom 20. stoljeća kako se on proširio i na područja psihijatrije, sociologije, urbanoga planiranja, inženjerstvo, biologiju i ekonomiju. U suvremenoj antropologiji tako je teorija Gregoryja Batesona iznimno zanimljiv slučaj primjene kibernetike s pojmom entropije za razumijevanje odnosa između čovjeka, prirode i stroja. ( Gregory Bateson, Steps to an Ecology of Mind: Collected Essays on Anthropologie,Psychiatry, Evolution, and Epistemology, Chicago, 2010.)Uzimajući u obzir „ekologiju ljudskoga duha“ Bateson tvrdi da se svijet nadolazeće zajednice mora osloboditi privida moći apsolutnoga subjekta kao temelja racionalnosti i vladanja nad okolnim svijetom. U tom smislu, njegova antropologija kao epistemologija ekologijskoga „uma“ počiva na pretpostavkama kibernetike. Ali s tom razlikom što njezina načela i pojmove shvaća krajnje stvaralački, pokazujući koliko se odnos između prirode i duha u životu čovjeka uspostavlja složenom strukturom fluidne cjeline odnosa. Pojmom entropije u suvremenoj teoriji znanosti određuju se dva shvaćanja – Boltzmannova i Shannonova – koja se odnose na tzv. statističku i informacijsku entropiju. Prema drugom zakonu termodinamike sustavi smjeraju maksimalnoj entropiji kao ravnoteži u stanju vjerojatnosti raspada održivosti samog sustava. Održivi sustav nalazi se u stanju reda kada se svi dijelovi sustava odnose spram njega kao autonomne cjeline spram višeg poretka regulacije energije i informacija. Entropija je, dakle, povezana s konceptom složenih sustava. Primjenjuje se podjednako u fizici, kibernetici i društvenim znanostima. Boltzmannovo shvaćanje odnosi se na stupanj vjerojatnosti kojim se poredak dovodi do maksimalne entropije (kaosa) izjednačenjem stanja neisporučivosti energije i informacija unutar jednog sustava. Mjerilo kojim se postiže egzaktnost predviđanja maksimalne entropije sustava odnosi se na varijable vjerojatnosti i nevjerojatnosti događaja (fizikalnih i kemijskih) u poretku kompleksnosti nekog stanja koje iz reda prelazi u nered. Pritom je statistička vjerojatnost mjera kojom se nastoji matematički pokazati mogućnost maksimalne entropije sustava u okvirima fizikalnih datosti nekog stanja. Informacijska entropija, pak, predstavlja pokušaj da se prikaže neodređenost sustava koji počiva na proizvodnji i distribuciji informacija, koje su nužne da bi sustav uopće mogao biti djelotvoran. Shannon/Veawerova matematička teorija komunikacije, kojom je omogućeno kompjutorsko doba informacija, pretpostavlja upravo informacijsku entropiju u svojim temeljima. Već je otuda jasno da se konceptom entropije ne upućuje na neko „apokaliptičko stanje“ propasti bioloških, fizičkih i društvenih sustava kompleksnosti. Naprotiv, entropijom se nastoji pronaći mentalna mapa za razumijevanje prelaska granica između dva stanja ravnoteže-neravnoteže sustava. Ovdje masa, energija i informacija čine bit suvremenog načina organizacije tehnosfere. Masovno društvo zahtijeva poredak visoke isporučivosti energije za svoj opstanak, dok informacijska entropija predstavlja njegov fundamentalni način komunikacije, koji je uvijek na rubu prelaska iz jednog u drugo stanje. Stoga je odnos između statističke i informacijske entropije određen virtualnošću aktualizacije kaotičnog poretka. Informacija pritom preuzima svojstva mase i energije u transformaciji društvenih odnosa kao tehničkih odnosa između stvari. Globalni kapitalizam očituje se savršenim modelom entropije u stanju maksimalnog informacijsko-komunikacijskog poretka na rubu kaosa. (Vidi o tome: Kenneth Bailey, Social Entropy Theory, Albany, New York, 1990.) Međutim, nije problem u tome što entropija predstavlja metafizički kazano Nietzscheovim jezikom da „pustinja raste“. Potrebno je uvidjeti da s entropijom nastaje stanje koje može završiti kaosom ili, pak, novim uspostavljanjem reda u cjelini kozmičko-prirodno-ljudskih odnosa. Sve ovisi o odgovoru sustava u kojem djeluje umreženi „čovjek“, a ne o „čovjeku“ kao pukoj jedinki u nužnosti preživljavanja vrste/roda. Za književni prikaz ove kibernetičke „scene“ u svakodnevnom životu možda su najbolji primjeri u djelima američkih suvremenih pisaca Thomasa Pynchona i Don DeLilla. Uostalom, rana Pynchonova pripovijest upravo se zove „Entropija“ („Enropy“) iz 1960. godine, koja je prvotno objavljena u časopisu Kenyon Review. Tema je rasap međuljudskih odnosa, zatvorenost i otvorenost u komunikaciji bez smisla, ono što će dospjeti do najviše razine postmoderne hermetičnosti u njegovim romanima The Crying of Lot 49,te u Gravity’s Rainbow. Isto se može reći i za DeLillov roman White Noise iz 1985. godine. U njemu pretežu gotovo svi pojmovi poznati iz Baudrillardove teorije „agoninje zbiljskoga“ poput simulacije i kraja čovjeka u suočenju s moći korporativne strukture neljudskoga. Uglavnom, susrećemo se s novom situacijom u kojoj „čovjek“ više nije moguć kao subjekt/akter zbivanja u smislu njegove odgovornosti i slobode pojedinca u tradiciji humanizma. Sve se odigrava unutar preklapajućih prostora rasapa velikih ideja koje su vodile metafiziku kroz povijest. Ono što preostaje su strategije preživljavanja. To su novi načini kojim suvremena kultura interaktivne komunikacije prisiljava „čovjeka“ na „response“ u prilagodbi neljudskome u svim aspektima života. Rasap poretka, dakle, nije pobjeda onog kaosa koji je imao svoje ontologijsko značenje u Grka, već „ovog“ kaosa koji preuzima funkciju regulacije svih odnosa u umreženim društvima globalne entropije kapitalizma. Razlika između „dva kaosa“ pokazuje samo koliko su udaljeni svjetovi iskona i kraja metafizike. Ono što ih ipak povezuje jest „vjera“ u smisao i održivost života na Zemlji. Iz prvotnoga bezobličja nastaje svijet; iz metamorfne strukture informacije dolazi do transformacije stanja koje pluta u „tekućem“ bez kraja. Stoga se „čovjek“ ne može svesti više na neko uzvišeno biće upravljanja poretkom „interneta stvari“, jer je sam izručen milosti i nemilosti savršenoga nereda. Ali na taj način da je uvjet mogućnosti razvitka u svim modalitetima suvremenosti upravo postojanje matematičke i informacijske entropije. Dostatno je za ovu svrhu reći da vodeći pojam čitave Deleuzeove „ontologije mnoštva i razlike“ upućuje izravno na strukture onoga što u spisu Što je filozofija? zajedno s Felixom Guattarijem naziva „kaosmosom“, preuzimajući izraz od književnika Jamesa Joycea. Ključni pojam jest otuda bivanje/postajanje (devenir). Ono što biva/postaje nalazi se u dinamičnome odnosu spram „bitka“, jer ništa nije postojano i sve se preobražava u ono drugo i različito. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’ est-ce que la philosophie?, Pariz, 1991/2005., str. 189-206. Vidi o tome: Jeffrey A. Bell, Philosophy at the Edge of Chaos: Gilles Deleuze and the Philosophy of Difference, Toronto, 2006.) Samoorganiziranje, samovladavina, samo-upravljanje ─ sve su to izrazi autopoetičkoga načina mišljenja suvremenoga svijeta kojim upravlja tehnosfera. Na početno pitanje u kakvom su odnosu entropija i antropologija postaje izvjesno da je riječ o međusobnoj korelaciji. Nije entropija nalik aristotelovskome uzroku u formalno-materijalnome smislu, već učinkovito-samosvršnome (causa efficiens i causa finalis). U suvremenoj medicini s obzirom na istraživanje podrijetla nastanka smrtonosne bolesti kao što je leukemija već je uobičajeno govoriti o „morfološkome kaosu“ i „pobuđenome uzroku“. Iz ovoga vidimo kako se analiza tzv. živih sustava ne zaustavlja više na načelima kauzalnosti stare metafizike. Entropija nije stoga nikakav deterministički zakon u ruhu postmoderne teorije složenosti (complexity theory). Umjesto toga, bolje je reći da s entropijom ulazimo u područje u kojem „kibernetička antropologija“ razmatra čovjeka kao biće samoorganiziranja, samovladavine i samo-upravljanja unutar složene matrice društvenih i kulturalnih odnosa koordinacije. A budući da svaki sustav „kontrolira“ svoju okolinu, onda je posve razumljivo da nikakve korelacije ne može biti između naizgled dva suprotstavljena pojma bez „unutarnje kontrole“ samoga sustava. „Čovjek“ ne može djelovati u umreženim društvima bez interakcije s onime što takva društva čini fluidnim i emergentnim. Stoga entropija ne označava nikakav posvemašnji rasap sustava, već upućuje na mogućnost njegova obnavljanja na drukčijim „temeljima“. U razgovoru s Claire Parnet, Deleuze je nastojao razjasniti što znači uvođenje pojma sklopa (assemblage) umjesto totaliteta koji ima podrijetlo u Hegelovoj spekulativnoj dijalektici: „Minimum realnoga jedinstva nije riječ ni ideja, pojam ili označitelj, već sklop. To je uvijek sklop koji prizvodi učinke. Učinci nemaju kao njihovi uzroci subjekt koji bi trebao djelovati kao subjekt povezivanja…(…) Učinak je proizvod sklopa – koji je uvijek kolektivan, koji unosi u nas i izvan nas populacije, mnoštva, teritorije, postajanja, afekte, događaje. Pravo ime ne označava subjekt, već nešto što se događa…(…) Prava imena nisu stoga imena osoba, već naroda i plemena, flore i faune, vojnih operacija i uragana, kolektiva, ograničenih društava i produkcijskih studija.“ (Gilles Deleuze i Claire Parnet, Dialogues, New York, 1987., str. 51.) Što iz rečenoga slijedi? Ponajprije, sklop rastemeljuje „subjekt“ zbivanja, ali ne tako da bi sada „kolektivitet“ stupio na mjesto „individualiteta“. Posrijedi je singularnost događaja u kojem postaje razvidno kako čitava povijest metafizike unosi razdor u mišljenje kada operira dvojstvima, koji su nepomirljivo u odnosu vertikalnoga zasnivanja. Binarni kôd digitalnoga svijeta, posve suprotno, jest sklopljivost odnosa, konstelacija snaga i moći, koja se neprestano stvara i razara, te nikad nije konstantna i homogena. Na taj se način može razumjeti zašto „suvišan čovjek“ još uvijek djeluje unutar kibernetičkoga poretka značenja i to ne kao „relikt“ ili „zombi“ u suvremenom svijetu, nego kao razmješteni/premješteni aktor u sklopu koji ga ne određuje, već mu daje novo značenje i položaj u „svijetu“. Još jednom valja podsjetiti da odredba o „suvišnosti“ nije negacija ljudskoga u čovjeku u smislu njegova „dostojanstva“ ili, pak, prirodnoga kao organskoga bez čega kao biće ne može postojati. „Suvišnost“ upućuje na ono što ne pripada novome ustrojstvu života kao takvoga, što nije prekomjerno niti iznad potreba određene strukture u zajednici. Što je „suvišno“, to je ujedno „zastarjelo“ i na „kraju“ iscrpljenih mogućnosti. Stoga biti-suvišan znači biti neprilagođen onome što postoji kao cjelina sastavljena od ugradbenih dijelova. Rekli smo već da se u kibernetičkome načinu mišljenja odnos dijelova i cjeline ne misli polazeći od totaliteta, već od sklopa. Sklapati „novo“ pretpostavlja konstruirati funkcionalna stanja u složenosti njihove „funkcionalnosti“. Ništa više nije postojano niti cjelovito, ako prethodno nije sastavljeno-rastavljeno i ako se nakon sklapanja u sklop ne može iznova rastaviti na elementarne forme poput igračaka nazvanih popularno lego-kocke. Ovo podjednako vrijedi za arhitekturu, inženjerstvo i dizajn, kao i za medicinu. Uz napomenu, da je pitanje (bes)tjelesnosti našega doba ujedno i pitanje o moći transformacije tijela u vizualnu informaciju koju možemo razumjeti samo ako je postavljena u određeni kôd. To što tvrdim znači istodobno da su antropologije u bilo kojem metafizičkome ili postmetafizičkome vidu posve nepotrebne za shvaćanje „čovjeka“ kao homo kybernetesa. Bili su u pravu i Heidegger, i Anders, i Deleuze: sve što jest regulira pragmatičko mišljenje bez prvoga uzroka i posljednje svrhe. Pitanje je samo mjere s kojom odnos između „ljudskoga“ i „neljudskoga“ još djeluje u „metastabilnoj ravnoteži“. Je li ta mjera postala nemjerljiva upravo zato što sve teži bezmjerju i posve drukčijoj beskonačnosti od one Leibnizove?

May 22, 2025
Stroj i ljepota

Stroj i ljepota

Može li iz stroja „emanirati“ ljepota? Za Maxa Bensea to je samorazumljivo, jer stroj nikad nije samo ono tehničko u smislu aparature i sklopa funkcija. (Max Bense, Estetika, Rijeka, 1978., str. 25. S njemačkoga preveo Radoslav Putar.) Pogledamo li, primjerice, neke SF-filmove, ili se, pak, usmjerimo opažajno na Stelarcove performanse s „trećom rukom“, vidjet ćemo da je ta sveza organskoga i ne-organskoga u najmanju ruku začudna. Opažaj nije puko gledanje nekog predmeta, pa makar taj predmet bio i neljudska mašinerija. No, stroj je metamorfni poredak značenja, a ne tek sklop sačinjen od tvari i energije. Kao što je Paul Virilio u svojevrsnome palimpsestu Marinettijeva Manifesta futurizma slavio „ljepotu“ nadzvučnoga zrakoplova Concorde pred slikarskim platnom Paula Cézannea, tako se istodobno može reći za svaki estetizirani-dizajnirani objekt informacijsko-komunikacijskih tehnologija: računala, mobiteli, tableti. Sve odlikuje glatkoća površine, vizualna fascinantnost i jednostavnost matrice koja „emanira“ nešto uistinu Unheimlich. Dakako, ovo nije „ljepota“ koja zrači iz predmeta bez udjela estetske moći mašte u „subjekta“, kantovski govoreći. Isto tako, ovdje nije riječ o lijepom predmetu koji proizlazi iz prirode i suprotstavlja se duhovnoj ljepoti kao višak uzvišenoga (Erhabene). Stroj mišljenja nije „stvar-o-sebi“ (Ding-an-sich). Njegova se materijalnost pojavljuje svagda u estetiziranoj formi nastaloj spojem inženjerstva i umjetničke funkcionalnosti i/ili ekstravagancije. Sve ono što pripada sklopu ove IT-estetike objekata koji misle i komuniciraju ne može se više uspoređivati s prethodnim paradigmama u kojima je stvar bila stvar, a predmet predmetom. Sada je obrat u tome što „Internet stvari“ omogućuje polimorfnome informacijskome sustavu da objektivira ljudsku želju za „uranjanjem“ u fetišizam objekta. Nitko to nije bolje opisao od Jeana Baudrillarda. „…danas je sama stvarnost hiperrealistična. Već je tajna nadrealizma bila u tome da i najprizemnija stvatrnost može postati nadnaravna, ali samo u povlaštenim trenucima, koji su još bili u vezi s umjetnošću i s imaginacijom. Danas je cijelu stvarnost…prožela simulirajuća dimenzija hiperrealizma -već svugdje živimo u ‘estetskoj’ halucinaciji stvarnosti. Stari slogan, ‘Stvarnost nadilazi fikciju’, koji je još odgovarao stupnju nadrealističke estetizacije života, nadiđen je: više nema fikcije s kojom se život može suočiti, makar i pobijedio u tom suočenju – svekolika je stvarnost prešla u igru stvarnosti – radikalno razočaranje, stupanj cool i kibernetika odmijenili su stupanj hot i onaj fantazmatike. (…) …riječ je o satelizaciji stvarnosti, o stavljanju na orbitu neodredljive stvarnosti…“ (Jean Baudrillard, Simulacija i zbilja, Zagreb, 2001., str. 105. S francuskoga prevela Gordana V. Popović.) Stvari i predmeti još su bili „u“ prirodi i „u“ svijetu. Danas, u doba hiperrealizma i njegovih pratećih sjena sve je „uronjeno“ (immersion) poput digitalne slike ali ne „u“ nešto kao nešto, niti u ništa kao ništa. Sve se, naprotiv, pojavljuje kao konstruirani i estetizirani sklop događaja čiji prostor jest virtualna mreža. A u mreži (network) se ne može biti topologijski, već jedino „oprostoreno“, bez središta i ruba. Stoga je u mreži objekata „ljepota“ ono što se konstruira poput estetskoga objekta, a znamo da je taj pojam Marcela Duchampa bio poput posljednjeg čavla u lijesu metafizike lijepoga i uzvišenoga. Ono što iz readymades proizlazi na vidjelo nije nikakva simbolička moć ovih drevnih metafizičkih kategorija u ironijskome ključu, kako bi se to moglo na prvi pogled pomisliti, nego čista desupstancijalizacija umjetnosti. (Vidi o tome: Boris Groys, Über das Neue: Versuch einer Kulturökonomie, Frankfurt a. M., 2002. 2. izd.) I nije nipošto slučajno da je Duchamp neke od svojih najpoznatijih radova imenovao nazivom estetskih objekata poput „sušila za boce“. Sve što od metafizičke moći umjetnosti preostaje u tehničkome svijetu jest, dakle, „isušena ljepota“ estetskoga objekta, koji se u naše hiperrealno doba nastavlja drugim sredstvima. Ništa se više ne može vratiti iz prošlosti u naše „hiperrealne svjetove“. U tom smislu sva ta silna nastojanja u filozofiji, umjetnosti, estetici za obnovom ili povratkom „ljepote“ samo su nostalgija za vremenom u kojem su kraljevstvo privida (Schein), carstvo sjena ili igra neskrivenoga (aletheia) i skrivenoga bili izlika za pojavljivanje one ideje koja bitku podaruje smislenost u osjetilnome gibanju same stvari. No, kada je osjetilnost s osjećajima iščezla s nastankom tehnosfere ono što je preostalo svodi se jedino na „uranjanje“ u mrežu događaja estetskoga užitka i na simulaciju „života“. Biti umrežen otuda znači biti nužno u situaciji koju određuje želja za interakcijom s Drugima, a estetsko zadovoljstvo i ugoda pritom postaju načinom rasterećenja od funkcionalne i pragmatične logike masovne proizvodnje praznine. U umjetnosti 20. stoljeća, u to više nema nikakve sumnje, paradigmatski slučaj ovog estetiziranja „umjetnoga života“ (A-life) predstavlja superračunalo HAL 9000 iz filma Stanleya Kubricka, Odiseja u svemiru 2001 (2001: Space Odyssey) iz 1968. godine. Savršeni primjer za razumijevanje stroja mišljenja i kinematografskoga vremena u kojem simulacija beskonačnosti i putovanja kroz vrijeme prolazi kroz postaje metafizičkoga putovanja. I stoga je posve samorazumljivo zašto je ovo jedan od najvažnijih filmova ideja, a ne estetskoga začaravanja svijeta. HAL 9000 je stroj koji misli i osjeća; on je stroj koji prikazuje (mimesis) i predstavlja (representatio) ideju ljudskoga mozga u aplikaciji na neljudsko. Uz dodatak: ono neljudsko kao hiper-ljudsko postaje volja za moć koja djeluje samoorganizirano, samouzročno, samosvrhovito. S HAL-om 9000 u ideji je otpočela „Odiseja post-digitalnoga doba“. Zašto objekti tzv. polimorfnoga sustava informacija, kako to tvrdi Donna Haraway, ne mogu „emanirati“ ljepotu iako su naizgled istovjetni stvarima i predmetima iz „jučerašnjega svijeta“ analognih načela estetskoga začaravanja? Privid je bio za estetsko razumijevanje svijeta jedna od najvažnijih kategorija. O njemu su i Hegel i Nietzsche imali gotovo isto stajalište, unatoč različitih spoznajno-teoretskih zaključaka. Bez privida nema mogućnosti da ljepota zasja u djelima umjetničke zbilje. Razlog, naravno, leži u tome što je između stvari i predmeta te opažajne sposobnosti promatrača svagda riječ o razmaku. Približavanje „stvari-o-sebi“ dovodi do toga da se privid raspada. Jer ono što čini suvremena tehnologijska vizualizacija predstavlja izobličenje stvarnosti. Njezina se transparentnost pojavljuje suviše „realnom“. Stoga je neprimjerena za ljudsko oko, uho, dodir, zapis. Osjetilnost se u prožimanju sa sumblimnim objektom estetike destruira i dekonstruira, te postaje za čovjeka ono uistinu čudovišno. Zašto? Jer više nema granice između promatrača i promatranoga. Privid označava iskustvo te suptilne, nevidljive-nečujne-nedodirljive-neiskazive granice. Nikad ne bi Walter Benjamin dospio do postavke o auri i njezinu gubitku u doba tehničke reproduktivnosti bez ove metafizičke pozadine privida (Schein), koja stvarima i predmetima podaruje „profano osvjetljenje“. (Walter Benjamin, Das Kunstwerk im Zeitalter sei ner technischen Reproduzierbarkeit, ​​Frankfurt a. M., 1996. Vidi o tome: Žarko Paić, Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-Politika-Tehnika u djelu Waltera Benjamina, Beograd, 2018., str. 237-269.) Nestankom metafizičkoga zida između ideje i pojave, onostranoga i ovostranoga, sve se dematerijalizira i deontologizira, pa tako i „privid“ više ne može stvarati iluziju „stvari-o-sebi“. Umjesto estetskoga imamo digitalni „privid“, a umjesto „stvari-o-sebi“ ulazimo vizualiziranjem u prostor razotkrivanja jezgre onog što više nije ništa sublimno, već se konstruira iz sebe same kao informacija u kodiranome poretku značenja. Sve se informacije prevode (trans-ductio) u sliku, koja više nema ništa od „ljepote“ niti „uzvišenosti“ minulih epoha velikih umjetničkih djela, osim beskonačnih mogućnosti simulacije zbiljskoga. „Čovjek“ se u ovom procesu oslikovljenja pokazuje bezbitnim „stvorom“, a ne više bićem. Ova promjena dalekosežnoga je značenja za njegovo shvaćanje u novijim teorijama medija, kakva je primjerice ona Friedricha Kittlera. (Friedrich A. Kittler, Die Wahrheit der technischen Welt: Essays zur Genealogie der Gegenwart, (prir. Hans Ulrich Gumbrecht), Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2013.) Kada se, naime, nalazimo u mreži događaja na njezinim čvorištima, u emergentnoj strukturi interakcija s Drugim aktorima, a ne akterima, tada više nismo ništa drugo negoli dijelovi sustava koji kontroliraju, doduše, tzv. okolinu. Ali, i naša je kontrola samo „privid“ jer smo kontrolirani od matrice, od „biti“ onog neljudskoga što se skriva iza različitih formi društvenosti u virtualnoj stvarnosti. Sve su one reducirane na tehničku interakciju. Naposljetku, da ne poludimo od vjere u društvenu moć tehnologije tu je jasna granica u „pustinji realnoga“. Pojmovlje suvremene umjetnosti, estetike i stvaralačke igre već je odavno prožeto alkemijom tehnologiziranja. Od riječi-pojmova kao što su „metoda“, „projekt“, „eksperiment“ do „hiperealnosti“, „simulakruma“, „know-how“, sve, baš sve svjedoči kako strojevi mišljenja, ta moćna „umjetna inteligencija“ jest aposlut bez povijesti, ono što upravlja svijetom i transformira ga, ono što ima značajke kibernetičkih načela i stoga se ne može više naivno vjerovati da je to „san i ludilo“ neke izmaštane „treće zemlje“ na udaljenom horizontu, već jedna-jedina zbiljska faktičnost svijeta koji se ne može osvojiti bez razaranja tehnosfere. Ništa, ali baš ništa, ne može više preusmjeriti njezinu „postmetafizičku putanju“ u beskonačnost, u carstvo vječne singularnosti, jer je „ovaj svijet“ u svojoj fluidnosti i nadomjestivosti određen entropijom i ekstropijom, ništavilom i blještavilom galaksije u kojoj nebo i zemlja prelaze u tamu beskraja, u kojoj kozmička praznina postaje konstantom ljudske praznine, jer bliži se vrijeme „beskonačne brzine“, one koja više ne treba ni „suvišnoga čovjeka“, nikakve njegove nadomjeske niti privide, već samo čistu informaciju kao onu Valéryjevu „čistu poeziju“, ali dodat ćemo bez ironije ─ poeziju strojeva.

May 21, 2025
Hannah Arendt i židovsko pitanje

Hannah Arendt i židovsko pitanje

1. Antisemitizam i posljedice U znamenitome djelu Izvori totalitarizma (The Origins of Totalitarianism) iz 1951. godine, Hannah Arendt dospjela je do uvida da je nastanak totalitarizma u Europi u 20. stoljeću ponajprije rezultat tri temeljna društvena procesa: (1) ideologije antisemitizma, (2) uspona imperijalističkih pokreta i (3) raspada ideje nacije-države s popratnim posljedicama raseljavanja stanovništva, genocida i etničkoga čišćenja čitavih skupina naroda. Ono što posebno valja istaknuti jest da je njezina teorija politike u moderno doba izvedena iz pojma kontingentnoga događaja. To znači da totalitarizam kao ideologijsko-politički pokret zatiranja ideja liberalne demokracije i univerzalnih ljudskih prava iziskuje propitivanje razloga zašto se njemački nacizam, talijanski fašizam i staljinistički komunizam kao tri forme vladavine mase, moći i brutalnosti u ozbiljenju krajnjih ciljeva ne mogu mjeriti ni uspoređivati s prethodnim povijesno nastalim poretcima zla. Događaj se, dakle, događa u svojoj otvorenosti bez prvoga uzroka i posljednje svrhe. Ako je totalitarizam po tome istodobno moderni fenomen bez presedana u povijesti, onda je njegova tajna i u tome što je uspio stvoriti pretpostavke za vladavinu onog neljudskoga kao takvoga. ( Vidi o tome: Žarko Paić, Totalitarizam?, Meandarmedia, Zagreb, 2015.) Sva novija istraživanja totalitarizma pokazuju da valja odstraniti pritom bilo kakve kvazimetafizičke priče poput teorija urote, ezoteričnih navještenja budućnosti kao apokalipse zla i sličnih besmislica. Zar nije, uostalom, mahnita opsesija fašizma baš u tome što vjeruje kako su Židovi gotovo nekom kozmičko-planetarnom urotom htjeli razoriti ideju nacije-države u Europi? I zar se ta politička paranoja s organiziranim oblicima „krika i bijesa“ neprestano ne obnavlja i ponavlja, počevši od Protokola Sionskih mudraca do različitih ubojitih pamfleta o masonsko-židovskome poretku globalizacije neoliberalnoga kapitalizma protiv interesa organski shvaćenoga naroda? (Vidi o tome briljantnu knjigu čileanskoga književnika Roberta Bolaṅa, Nazi Literature in the Americas, New Directions Book, New York, 2009.) Kao što je to vjerodostojno izvela upravo Hannah Arendt, problem je utoliko veći u razumijevanju suvremenosti što konačnom vojnom pobjedom saveznika nad Njemačkom u 2. svjetskom ratu, elementi totalitarne vladavine nacizma nisu nestali u nepovrat, jednom i zauvijek. Oni su na različite načine prisutni u globalnome poretku kaosa i entropije. Kao otvorena prijetnja razaranju demokracije pojavljuju se u novome ruhu hibridnih ideologija. Dostatno je uputiti na marš desničarskoga populizma diljem svijeta. Hannah Arendt na kraju Izvora totalitarizma uistinu proročanski kaže kako „našim današnjim političkim uvjetima doista prijete te razorne pješčane oluje. (…) Pa ipak, organizirana osamljenost znatno je opasnija od neorganizirane nemoći svih onih kojima vlada tiranska i arbitrarna volja jednog čovjeka. Opasna je zato što prijeti opustošiti svijet kakav poznajemo ─ svijet koji je, kako se čini, svugdje došao do kraja ─ prije nego što se nov početak koji nastaje iz tog kraja stigne učvrstiti.“ (Hannah Arendt, Izvori totalitarizma, Disput, Zagreb, 2015., str. 464. S engleskoga prevela Mirjana Paić Jurinić.) Ipak, ono što danas osobito iznova privlači ne samo teorijsku pozornost u analizi njezinih stavova o ovome pitanju nije tek genealogija političkih izvora totalne moći u svijetu kao sklopa tehnoznanosti, industrije i usavršenih metoda novomedijske propagande masa. Postoji još nešto iznimno intrigantno, štoviše i kontroverzno. Pojavljuje se u spiralama vremena, u različitim prigodama i katkad čak i neočekivanim situacijama. Posrijedi je njezino razumijevanje i provedba onog što se naziva „židovskim pitanjem“. Recimo odmah da to nipošto nije nešto samorazumljivo za suvremenu politiku i kulturu. Primjerice, nakon objavljivanja i otkrića skandaloznih dijelova Heideggerovih tzv. Crnih bilježnica (Schwarze Hefte) o židovstvu kao povijesno-filozofijskome određenju logike „,makinacije“ (Machenschaft), pukog pragmatizma interesa, raskorijenjenosti i „remetilačkog čimbenika“ u oblikovanju moderne njemačke nacije-države unutar geopolitičkoga prostora Europe, neki su od sudionika rasprave upozoravali da je paradoks što su njegovi najznačajniji učenici upravo Židovi poput Hansa Jonasa, Herberta Marcusea, Karla Löwitha i last but not least, Hanne Arendt. (Vidi o tome: Peter Trawny, Heidegger und der Mythos der jüdischen Weltverschwörung, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2014. ) Nesporno je, naime, da suočenje s biti totalitarizma u 20. stoljeću te s njegovim hibridnim promijenjenim formama u 21. stoljeću nužno pretpostavlja i razračunavanje s antisemitizmom. Biti Židov nakon grozomornoga iskustva Holokausta zacijelo predstavlja razračunavanje s pitanjem identiteta u cjelini. Nije stoga slučajno što američki filozof politike Richard Bernstein u knjizi Hannah Arendt i židovsko pitanje (Hannah Arendt and the Jewish Question) iz 1996. godine tvrdi da je „židovsko pitanje“ ono što na složeni i preklapajući način, često i paradoksalno i aporetično, govori o traumama suvremenosti polazeći od „povijesnih, kulturalnih, religijskih, ekonomskih, političkih i društvenih pitanja“. (Richard J. Bernstein, Hannah Arendt and the Jewish Question, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, 1996., str. xi) Antisemitizam kao latentni fenomen moderne europske tvorbe društava i država ne možemo razumjeti bez njegove ideologijsko-političke upregnutosti u totalitarnu vladavinu fašizma i nacizma. Tome usuprot neki povjesničari odrješito tvrde da je ono što je dovelo do sustava koncentracijskih logora u III. Reichu i genocida nad Židovima rezultat „kulturnog modela“ samoga života u Europi mnogo prije no što je Hitler došao demokratskim putem na vlast u Njemačkoj. (Daniel J. Goldgahen, Hitler’s Willing Executioners: Ordinary Germans and the Holocaust, Vintage, New York, 1997.) Ako bismo prihvatili takvu postavku, onda je to samo korak do najopasnije moguće optužbe o kolektivnoj krivnji Nijemaca za projekt istrebljenja Židova. Nema nikakve sumnje da razlika između kolektivne odgovornosti i krivnje nije tek pitanje jezičnoga pleonazma. Ne izabiremo manje tešku kvalifikaciju usmjerenu protiv tzv. običnoga Nijemca i njegova „ukorijenjenoga“ antisemitizma. Umjesto takve pogubne simplifikacije potrebno je učiniti spoznajni i etičko-politički obrat. Nisu Nijemci, naravno, neka posebna iznimka od uvriježenoga pravila ako se sve razmatra povijesno-deterministički. Španjolska za vrijeme inkvizitora Torquemade bila je prva europska etnički čista država. Nakon što je protjerala Židove i Maure, izgrađen je tvrdokorni autoritarni sustav vladavine. Mnoge zagovornike „čvrste ruke“ u sprezi crkvenoga oltara, žezla i krune nadahnjivao je čak i u 20. stoljeću poput generala Francisca Franca i njegove fašističke diktature. No, problem s kojim se suočavamo u određenju identiteta židovstva i Židova u Europi navlastito iziskuje kritičko razračunavanje s tradicijom i modernošću ideja u izgradnji povijesne tvorevine kao što je to nacija-država (fr. état-nation). Židovi su narod bez države sve do stvaranja Izraela poslije 2. svjetskoga rata. Govoreći u duhu suvremene teorije znanosti, njihov je slučaj kontingentna iznimka. U tom smislu nije neobično da će promišljanje biti europskoga identiteta bez židovskoga kozmopolitizma od kasnog srednjega vijeka do 1945. godine označavati i prostor prijepora i sklada između onoga što nazivamo zajedništvom i razlikom. Bez duha razlike Europa ne može očuvati svoj identitet. Što iz toga neminovno slijedi? Ništa drugo negoli da je pitanje Europe sudbonosno za razrješenje i „židovskoga pitanja“. Iako će usmjerenost federalnome republikanizmu Amerike za samu Hannu Arendt biti spasosnosni izlaz iz bezdana moderne politike nakon strahotnoga iskustva s totalitarizmom, Europa je očito i nadalje geopolitički prostor žuđene slobode i mogućnosti povratka onog što je na tako savršeno precizan način imenovala banalnošću zla. (Hannah Arendt, Between Past and Future, Viking Press, New York, 1961.) Čini se da je upravo slučaj Hanne Arendt i njezina stava spram „židovskoga pitanja“ ključ za samorazumijevanje ovog problema. Kako je, naime, moguće da se danas iznova nalazimo pred složenom zadaćom uspostave identiteta koji se ne može razumjeti iz samoga sebe, već tek iz položaja onog što pretpostavlja logika negacije i uzdizanja na višu razinu? Negacija jest da se židovstvo u Europi poslije Auschwitza ne može više razriješiti ni na kantovski, a ponajmanje na marksovski način. Prvo je rješenje vezano uz traganje za idejom kozmopolitske zajednice koja nadilazi ideju nacije-države i ujedno je opravdava pod uvjetom da takva država jamči manjinska prava Židova u svim područjima samopotvrđivanja njihova identiteta. Drugo se, pak, odnosi na integraciju Židova u internacionalnu zajednicu s naglaskom na onome što je bila utopija komunizma ─ izgradnja besklasnoga društva i odricanje od nacionalnoga identiteta uključujući i religioznost po kojem se ovaj povijesni narod Knjige razlikuje od svih drugih naroda. Čini se da je na pravome tragu u tom sklopu Natan Sznaider kada uočava da je Hannah Arendt između ove dvije verzije prosvjetiteljskoga i modernog marksističkoga puta izabrala svoj put mišljenja i djelovanja. On joj je donio neslućene teorijske i nadasve životne probleme. (Natan Sznaider, „Hannah Arendt: Jew and Cosmopolitan“, Socio: La nouvelle revue des sciences sociales, br. 4/2015., str. 197-221. ) U ovome razmatranju nakana je pokazati kako se identitet u doba postimperijalne suverenosti istodobno stvara i razara; kako se ono što predstavlja razliku nivelira ili odstranjuje u ime apstraktne i formalne univerzalnosti, te naposljetku suspendira u ime organski shvaćenog naroda koji ne prethodi državi, kako bi se to moglo pomisliti, već ga država oblikuje i podaruje mu moć kolektivne mahnitosti u logici brutalnosti masovnih pokreta. Hannah Arendt duboko je proživjela ovo iskustvo traume i gotovo danas neshvatljiva čina optužbe da je nakon knjige Eichmann u Jeruzalemu: Izvješće o banalnosti zla iz 1963. godine „izdala židovski narod“. (Hannah Arendt, Eichmann in Jerusalem: A Report on the Banality of Evil, Viking Press, New York, 1963) U „Predgovoru“ prvome dijelu knjige Izvori totalitarizma, koji se kao što smo rekli bavi antisemitizmom, nailazimo na mjesto koje ima višestruko važne posljedice za njezin stav spram ideologije židovstva kao onog što Nietzsche naziva resentimanom, odnosno „moralom robova“. Naime, Hannah Arendt piše kako povijest antisemitizma ne uključuje tek „povijest mržnje prema Židovima“, već i reaktivni odgovor na „emancipaciju i asimilaciju Židova“. A to uključuje neizbježno da su židovski povjesničari pronalazili u radovima ne-židovskih autora, kršćana i ne-kršćana, sustavnu mržnju prema Židovima. U većini takvih radova, smatra Arendt, prisutna je za židovsku historiografiju „sklonost polemici i apologiji“, što je rezultiralo traganjem za „dokazima mržnje prema Židovima u kršćanskoj povijesti“. Već se, dakle, na prvim stranicama njezina epohalnoga djela nalazi implicite prisutno mjesto koje će dovesti do „ne-razumijevanja“ povodom knjige o suđenju Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu, te do kontroverznih moralno-političkih posljedica. Ključna riječ koju Arendt uvodi u diskurs kritike stereotipova i apologija literature o antisemitizmu, što znači u diskurs kritike cionističkoga protupokreta koji je, primjerice, pridonio nakon užasa Auschwitza čak i tome da je značajni francuski filozof i muzikolog Vladimir Jankélévitch čitavu njemačku filozofiju i modernu kulturu prekrižio kao svoja duhovna ishodišta, jest ─ razumijevanje. Poznato je da je to preuzela iz Heideggerova glavnog djela Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine. U njemu se govori o razumijevanju odnosno smislu bitka. Što znači razumijevanje antisemitizma kao glavnog uzroka i sastavnoga dijela totalitarne vladavine? Odgovor je nedvosmislen. „Razumijevanje međutim ne znači poricanje grozota, podvođenje neviđenog pod viđeno ili objašnjavanje pojava takvim analogijama i uopćavanjima da se utjecaj stvarnosti i šok iskustva više ne osjećaju. Ono umjesto toga znači ispitivanje i svjesno podnošenje bremena koje su nam nametnuli događaji – bez poricanja njihova postojanja i bez pokornnog pogibanja pod njihovom težinom kao da se sve što se doista dogodilo nije moglo dogoditi drukčije. Ukratko, razumijevanje znači budno, bez predumišljaja, suočavanje sa stvarnošću o odupiranju stvarnosti – ma kakva ona jest ili ma kakva je bila.“ (Hannah Arendt, Izvori totalitarizma, str. xiv-xv) Razumijevanje događaja nastanka i ozbiljenja „apsolutnoga zla“ koje je skrivio totalitarni poredak nacizma znači ujedno događaj razumijevanja mišljenja koje nadilazi svaki oblik ideologijske svijesti, uključujući i niz postavki o povijesno-epohalnome pravu Židova da vide sjeme zla tamo gdje drugi vide samo neke nepovezane tendencije antisemitizma, ali ne i praksu sustavnoga zatiranja židovstva kao takvoga. Drugim riječima, za Arendt je za razumijevanje događaja zvanog Šoa ili Holokaust te otuda „židovskoga pitanja“ nužno dekonstruirati svaku apologetsku povijest antisemitizma koja u tekstovima i diskursu mržnje prema Židovima vidi željeznu nužnost prelaska riječi u djela. Nije, dakle, posrijedi uzvišeni događaj aposlutnoga zločina o kojem se ne smije i ne može ništa reći zbog njegove čudovišne naravi izvršenja zla u povijesti. (Vidi o tome: Georg Steiner, The Long Life of Metaphor: An Approach to the ‘Shoah,’’’ u: Writing and the Holocaust, (ur.) Berel Lang, Holmes & Meier, New York, 1988., str. 154–171.) Umjesto toga, potrebno je pojam razumijevanja proširiti do te mjere da se totalitarizam otpočne misliti kao ideologijsko-politički pojam mogućnosti nastanka zla, a ne njegove neizbježnosti i nužnosti. Podsjećam da sam u jednom drugom kontekstu već analizirao spor između Hannah Arendt i Hermanna Brocha povodom Auschwitza. Dostatno je ovdje spomenuti kako je Broch bio više sklon nekoj inačici genetskoga indeterminizma, pa je nacistički program istrebljenja Židova shvaćao nastavkom politike i kulture antisemitizma u Europi drugim sredstvima. Nije to, dakako, značilo da bi pristao na postavku o „kolektivnoj krivnji“ Nijemaca za zločine protiv čovječnosti. Njegova je analiza nacizma iz današnje perspektive uistinu izazovna. Razlog jest očito u tome što je masovno idolopoklonstvo Nijemaca Hitleru objašnjavao fenomenom „racionalne katarze“. (Žarko Paić, „Nakon raspada vrijednosti: Hermann Broch i vrijeme neduhovne situacije“, u: Hermann Broch, Duh i duh vremena: eseji o kulturi moderne, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., S njemačkoga preveo Nikica Petrak. Pogovor knjizi: str. 199-213.) Posrijedi je svjesno stavljanje na raspolaganje poretku zla, a ne nikakva manipulacija masama. Zar o tome vjerodostojno ne govori film Terrenca Malicka, Skriveni život (A Hidden Life) iz 2019. godine s temom istinite priče o običnome Austrijancu Franzu Jägerstätteru koji je odbio boriti se na strani nacističke Njemačke u ime svoje kršćanske savjesti? Sve dok postoji i jedan jedini znak otpora sustavu kolektivne mahnitosti to je znak da nema mjesta govoru o „kolektivnoj krivnji“. Možda nitko tu postavku nije tako radikalno razvio sa svim mogućim implikacijama kao što je to učinila Hannah Arendt. 2. Spor o „banalnosti zla“ Knjigu o izvješću sa suđenja Eichmannu u Jeruzalemu Arendt je objavila 1963. godine. Čitava pozadina ovog slučaja danas je uglavnom poznata. Glavnooptuženog za zločine genocida počinjene u Auschwitzu, kojeg je izraelska tajna služba MOSSAD uhitila u Argentini 1960. godine, Adolfa Eichmanna, nastojala je razumjeti polazeći ponajprije od temeljnih postavki izloženih u Izvorima totalitarizma. Arendt je u knjizi o banalnosti zla, međutim, pokazala kako se u konkretnom slučaju suđenja izvršitelju projekta „konačnog rješenja židovskoga pitanja“ ne radi samo o suđenju za „zločine protiv čovječnosti“. Problem je izazvan već time što je zahtjev partikularnosti usuprot zahtjeva univerzalnosti prava i kazne usmjeravao kritike njezina stava o Eichmannu, antisemitizmu i cionizmu. To znači da se morala suočiti s nečim što je nužno proizvelo lavinu optužbi da nije dovoljno „židovski“ iskazala ljubav spram domovine i države Izrael, te da je kozmopolitizam i zanos spram američke revolucije zbog temeljnih ideja slobode i pravednosti te emancipacije Židova pretpostavila njezinom „urođenom“ identitetu. Dodatno je sve još uskomešala glavnom postavkom knjige koja se i danas još uvijek često pogrešno tumači. Uglavnom, ona tvrdi da Eichmann nije bio nikakav monstrum, već glavna marioneta u sustavu „banalnosti zla“. Iz toga slijedi da nije bolesno mrzio Židove i da nije bio fanatično opsjednut antisemitizmom. Nadalje, formulacija o banalnosti zla nije nipošto upućivala na to da je Eichmann puki birokratski egzekutor bez udjela vlastite objektivne odgovornosti. Problem je bio naprosto u tome što je čudovišna logika nacističkoga pogroma nad Židovima ostvarenje biopolitičke ideje o „životnome prostoru“ (Lebensraum) za Nijemce u Europi. Židovi, a potom Slaveni, Romi i svi drugi nearijevski narodi predstavljaju otuda glavne figure neprijatelja koje treba uništiti svim sredstvima. Stoga nije Eichmann tek puka marioneta NS-ideologije i politike, već utjelovljena moć neljudskoga stroja razaranja onoga što je Arendt u knjizi o totalitarizmu imenovala prostorom ljudskoga s temeljnom idejom slobode. U jednom zanimljivome pregledu „slučaja Hannah Arendt“ povodom spora s mnogim židovskim teoretičarima, znanstvenicima i intelektualcima ne samo u SAD-u, već i u Izraelu i svijetu uopće 1960-ih godina, ono što posebno upada u oči jest činjenica da su vodeći predstavnici židovskih zajednica, uz rijetke iznimke, stali na stranu suprotnu od njezinih postavki o Eichmannu, suđenju u Jeruzelemu i odnosu između kozmopolitizma i cionizma. Pritom je skandalozno za njezine kritičare bilo to što je umjesto apsolutne krivnje nacizma i Eichmanna, navodno, krajnje negativno i tendenciozno optužila pripadnike Židovskoga Vijeća (Judenrat) za suradnju u organiziranju deportacije Židova na okupiranim područjima u konc-logore. (Michael Ezra, „The Eichmann Polemics: Hannah Arendt and Her Crtics“, Democratiya, br. 9/2007., ljeto, str. 141-161.) Međutim, ono što plijeni dodatnu pozornost jest mnoštvo vrlo neutemeljenih kritika njezinih stavova. Izdvojit ćemo reakciju Justicea Musmannoa. On je objavio polemički osvrt u New York Times Book Review 1963. godine s insinuacijom „da je rekla kako je Eichmann bio cionist i pomagao Židovima otići u Palestinu“. Možda je ovdje dostatno spomenuti i prutupostavku filozofkinje Gertrude Ezorsky s Broooklyn Collegea. Ona je zamjerila Arendt da nije shvatila veliku igru Eichmanna koji se na suđenju lažno predstavljao kao normalan i običan Nijemac, dok je psihijatrijsko vještačenje prije suđenja u Jeruzalemu ustvrdilo kako je riječ o patološkome slučaju želje za uništenjem Židova. Doduše, kao ni Hitler, tako ni Eichmann svojom rukom nije ubio ni jednog Židova. No, jasno je što znači ideja genocida, a što njegova provedba. Nije doista sporno da su neke prosudbe Hannah Arendt u toj kontroverznoj knjizi o suđenju ratnome zločincu u najmanju ruku problematične. Na to je skrenuo pozornost američki psihoanalitičar i dječji psiholog te njezin najgorljiviji branitelj u ovom sporu Bruno Bettelheim. Jasno je zamijetio da čitav napad na njezine analize nije bio usmjeren spram slučaja Eichmann, već se odnosio na njezine uvide iznesene u Izvorima totalitarizma. Ipak, ono što se u sporu između kozmopolitizma i cionizma gotovo usudno odigralo u polemici s Arendt i njezinim političkim idejama predstavlja krunu ovog slučaja. Na stanovit način čini mi se da u tom sukobu leži i današnje razmimoilaženje mnogih intelektualaca u svijetu kad je riječ o pravu Izraela i Židova na svoju državu i očuvanja njezine opstojnosti. Ne mislim pritom da se iz toga mogu olako donositi paušalni zaključci kako je rješenje židovskoga pitanja ujedno i rješenje čitavog gorućeg problema Bliskog Istoga i palestinskoga pitanja. Naime, nakon knjige o banalnosti zla i žestoke polemike protiv Hannah Arendt, došlo je do uistinu tragičnoga razlaza dvoje velikih mislilaca 20. stoljeća. Gershom Scholem, prijatelj i duhovni suputnik Waltera Benjamina, autor sjajnih knjiga o židovskome misticizmu, teologiji i cionizmu, te blizak prijatelj Hannah Arendt, izrekao je u prepisci u časopisu Encounter da je njezin „ton zloban“, te da je u potpunosti promašila cilj političke analize nacizma i antisemitizma s obzirom na Eichmannov slučaj. Dodao je k tome nešto odlučujuće za svako daljnje istraživanje odnosa među židovskim intelektualcima 20. stoljeća, kao i za razumijevanje spora između zahtjeva za idejama prosvjetiteljskoga koncepta kozmopolitizma i židovskoga pitanja. Prigovorio je Hannah Arendt da ne iskazuje ono što čini bit židovstva, a to je Ahabat Israel ─ „Ljubi židovski narod…“ Odgovor koji je uslijedio još je više odlučniji. Može se reći da predstavlja credo univerzalnosti i kozmopolitizma, ali još više odanosti „najsvetijoj dužnosti“ suvremenoga intelektualca posvećenoga istini, slobodi i pravednosti. Što je, dakle, Hannah Arendt tako radikalno i neopozivo odgovorila svojem prijatelju bivšem, velikom židovskome mesijanskome misliocu Scholemu? Ovo: „Posve si u pravu – ne pokreće me bilo koja ‘ljubav’ ove vrste, iz dva razloga: nikad u svojem životu nisam ‘voljela’ bilo koji narod ili skupinu – ni njemački narod, ni Francuze, ni Amerikance, ni radničku klasu ili bilo što drugo slično. Jedino što ‘volim’ su moji prijatelji i jedinu vrstu ljubavi za koju znam i u koju vjerujem jest ljubav između osoba. Drugo, ova ‘ljubav prema Židovima’, koju mi savjetuješ, iako sam i sama Židovka, smatram nečim posve sumnjivim…Ne ‘volim’ Židove, niti ‘vjerujem’ u njih; Ja im više pripadam po uvjerenju i o tome nema više nikakvog razloga za daljnju raspravu“. (Navedeno prema: Michael Ezra, „The Eichmann Polemics: Hannah Arendt and Her Crtics“, Democratiya, br. 9/2007., ljeto, str, 147-148.) 3. Mržnja kao politička kategorija Što ovaj spor između Arendt i Scholema znači za suvremenost? Ponajprije, susrećemo se s pokušajem rješenja „židovskoga pitanja“ nakon Holokausta i stoljeća totalitarizma koje ne znači radikalnu suprotnost kozmopolitizma i cionizma. Vidjeli smo da je Hannah Arendt, osobito nakon dolaska u Ameriku, jasno uvidjela da su Židovi i židovstvo u svojoj posebnosti naroda-vjere-kulture temeljno pitanje nerealizirane modernosti. Nakon propasti nacije-države svijet nije krenuo u smjeru univerzalnosti i nastanka svjetske države. (Hannah Arendt, The Jewish Writings, Schocken Books, New York, 2007. ) Umjesto toga, kao što je to prva zamijetila u eseju o problemu prognaništva nakon kraja 2. svjetskoga rata, dolazi vrijeme posthistorijske situacije. A to znači da će egzil, bezdomovinstvo i neprestani valovi migranata svjedočiti vladavini neoimperijalnih carstava s onim eksplozivnim sredstvom ideologije koju je sustavno analizirala u prvoj knjizi Izvora totalitarizma. Antisemitizam nije, naime, iščeznuo s krajem nacizma u Europi 1945. godine. Štoviše, i nadalje je u optjecaju. Sada se sve odvija s novim figurama mržnje koja od biološke i rasne poprima postmoderna kulturalna obilježja. No, ono što preostaje od razumijevanja razloga zašto radikalno zlo totalitarne vladavine preživljava i u situaciji formalne vladavine demokratskih načela ne proizlazi više iz nečega što je moguće suspregnuti pod jaram racionalne kontrole. U tom pogledu njezina je analiza mogućnosti obnove antisemitizma posve opravdana. Uz dodatak, da sada postavka o banalnosti zla nužno označava traganje za onim što je uvjet mogućnosti razračunavanja s demonima partikularne svijesti „urođene“ kulture. Lakomisleno bi bilo podcijeniti kako se prolom ideja koje danas iskazuju simpatije za fašizam uvijek odnose na mržnju spram Židova kao univerzalnoga neprijatelja svake homogene nacije-kulture u svijetu. Antisemitizam je utoliko uistinu univerzalni okvir za razaranje kozmopolitske „ljubavi“ spram svijeta. No, ako je ljubav opsjednutost fatalnim granicama između osoba, a ne ideja i ideologija, onda je jedino što preostaje od smisla radikalne kritike sustava organizirane mržnje povratak slobodi nesvodljive osobnosti čovjeka. Ne mogu se voljeti narodi niti države, niti je ljubav politička kategorija kao što to tvrdi francuski filozof Alain Badiou. Ono što je čudovišno u svemu tome da je suprotnost ljubavi ─ mržnja kao osjećaj nihilističke povijesti samoga života ─ bila i ostala presudnom političkom kategorijom totalitarne vladavine svijetom. Ali ne zaboravimo. Hannah Arendt je doktorila s tezom o ljubavi i novome početku u sv. Augustina. Ako je totalitarizam bio kontingentni događaj razaranja povijesti i čovjeka, svaki novi početak pretpostavlja „vjeru u svijet“ i odlučnost da se vlastitim primjerom takav svijet, bez mržnje i zla, očuva u svojoj jedinstvenoj ljepoti i svrsishodnosti. Misliti slobodu na tragu Hannah Arendt danas znači ponoviti upravo ono što je izrekla u lice svojem prijatelju Gerschomu Scholemu: istinski je identitet jedino pitanje uvjerenja. I nema više razloga za sumnju u to.

May 20, 2025
Erotizam i tabu

Erotizam i tabu

Otac-utemeljitelj nove teorije i kritike filma zacijelo je ključna figura francuske poslijeratne kulture kojem su se divili i Jean-Paul Sartre i Maurice Merleau-Ponty. Riječ je o André Bazinu, čovjeku koji je osnovao znameniti časopis Cahiers du cinéma zajedno s Jacquesom Doniol-Valcroezom i Joseph-Marie Lo Ducom. U njegovoj ključnoj knjizi Što je film? u eseju ‘Marginalne bilješke o Erotizmu na filmu‘ Bazin na poticajan način pokazuje kako ni u književnosti ni u kazalištu problem erotizma ne može biti ključan za razumijevanje odnosa između javnosti i pitanja o ljudskoj tjelesnosti kao slobodi i moralnome ekscesu kao što je to na filmu. Dok, naime, obje forme ili žanrovi umjetnosti riječi pristupaju problemu erotizma onako kako je to u moderno doba po analogiji bilo u srednjovjekovnome zavođenju u književnosti, a to znači da polaze od pojma etičke ljubavi i njezinih estetskih implikacija u društvu, samo filmu pripada u zasluge da je erotizam ono navlastito njegovoj autonomnoj naravi proizvodnje vizualnih informacija o stvarnome životu. (André Bazin, What is Cinema? Vol. II, University of California Press, Berkely-Los Angeles-London, 1971., str. 169-170.) Pritom Bazin analizira postavke Lo Duca iz knjige Erotisme au cinéma u kojoj se govori o filmskome erotizmu u odnosu između gledanja filmova i snivanja. (Lo Duc, Erotisme au cinéma, Pauvert, Pariz, 1956.) Što je ovdje posebno intrigantno ako ne da su snovi erotični, ali da, po Freudovoj teoriji, kako kaže Bazin, cenzuru ovog nesvjesnoga tijeka oniričke želje obavlja pojam Superega. To samo znači da je film savršeni medij posredovanja onog slobodnoga i onog zabranjenog, prostora nesvjesnog i dispozitiva kulture kao Zakona koji neukrotivu ljudsku tjelesnost nastoji neutralizirati i u krajnjem slučaju suspendirati. No, Bazin nije psihoanalitički nastrojeni zagovornik teorije filma niti, pak, apologet nadrealizma, pa ne smatra da je san ono nesputano u svojoj slobodi nalik anarhičnome shvaćanju svijeta. Zato je tzv. cenzorstvo ili zabrana erotizma koje dolazi od društva i politike, po Bazinovu mišljenju, nešto dijalektičko što konstituira moć filma u moderno doba. (André Bazin, What is Cinema? Vol. II, str. 171.) U daljnjoj analizi Bazin na primjeru erotizma Marylin Monroe pokazuje kako su često cenzorstva na razini duštveno-moralnih tabua ispod svake umne razine, pa je pitanje čemu drugo ona služi osim održavanju privida tzv moralne korektnosti koja je danas poznata pod nazivom političke korektnosti. Država i društvo su u moderno doba u 20. stoljeću nakon 2. svjetskoga rata napredovali u SAD-u i zapadnoj Europi s obzirom na toleranciju erotizma na filmu ponajprije zato što je ovaj novi medij unatoč svojoj fotografskoj slici, što Bazin smatra ključnim za film, uspio transgresiju moći seksualnosti držati u okviima imaginarne tvornice snova. Jasno je da to nije moguće u kazalištu jer je film tehnička neposrednost odnosa publike i subjekata/aktera na projekcijskome platnu, pa golotinja i čak mogući eksplicitni čin seksualnosti zahtijeva cenzorski zahvat u pokretnu sliku, a ne u živu neposrednost kazališnih glumaca koji izvode dramu na sceni. Film omogućuje ‘voajerizam’, dok kazalište zahtijeva interakciju u stvarnome prostoru i vremenu s erotičnošću izvedbe. Zato je samorazumljivo da je tijekom druge polovine 20. stoljeća film od transgresije erotizma evoluirao u strogome žanrovskome smislu do onog što je izričita komercijalna pornografija i što je naravno u SAD-u bilo moguće zbog radikalne politike liberalizma izvan holivudske ‘tvornice snova’. Bazin je, dakle, u svojoj analizi ostao unutar razlikovanja onog što je problem još i danas svih ‘ikonologijskih’ pristupa filmu, a to znači da je na strani razlikovanja onog što u SAD-u postoji čak i kao jasna prostorno-institucionalna razlika Art-erotizma i komercijalnoga pornografizma. U oba slučaja film kao imaginarna konstrukcija stvarnosti pripada snovima i nije nikad toliko subverzivno brisanje razlike života i umjetnosti kao u kazalištu. Čini se da je Bazin unatoč nastojanju na ideji autonomnosti filmskoga medija kao demokratske kulture modernosti ipak onaj teoretičar koji ‘vjeruje’ u tradicionalno razlikovanje pojmova umjetnosti i ne-umjetnosti. Erotizam kad ga shvatimo transgresivno, polazeći od onoga što tvrdi Georges Bataille, svagda dovodi do krajnjih konzekvencija pitanje o granicama između života i umjetnosti. Transgresija, međutim, za Bataillea, kao u slučaju erotizma pretpostavlja postojanje upravo onog što Bazin promišlja kad je riječ o filmu. To je unutarnja ili vanjska granica, a u filmu 20. stoljeća cenzura koja polazi od tabua erotizma. Ako tog tabua nema, samorazumljivo je da nema više ni razlike između umjetnosti i ne-umjetnosti u prikazivanju-predstavljanju seksualnosti na filmu, a razlika između erotizma i pornografije postaje izlišnom. Nije stoga slučajno da je krajem 20. stoljeća, kako mi se čini, nastankom izravne sveze između novih formi književnosti i dramske izvedbe ovo pitanje o erotizmu na filmu koje je postavio André Bazin izgubilo na svojoj važnosti. Naime, književnost i drama dospjeli su do posljednjih zona erotizma uopće, pa ni orgije na sceni nisu više skandal niti eksces u prostoru neoavangardnoga razumijevanja tzv. etičko-političke zadaće kazališta. Književnost je neprestano napredovanje u granicama jezika oko erotizma koji nadilaze sve tabue, a to je otpočelo s Joyceovim Uliksom a smjera sve do Houellbecqovih romana i do reality-show izvedbe pornografičnosti u tekstu. Postavka o erotizmu kao snovima na filmu ima još samo preostatak onog ‘viška imaginarnoga’ zbog toga što je film u svojoj biti slika događaja kao tehnološke vizualizacije stvarnosti, te za razliku od jezika i govora, književnosti i dramskoga kazališta, ima u središtu golo tijelo kao vizualni performativ kao u filmovima Pasolinija, Bertollucija i Viscontija. Bazin je u svojoj filmskoj teoriji i kritici posebno uzvisio talijanski neorealizam. Zar nije nadasve intrigantno da su filmski majstori umjetničkoga, transgresivnog erotizma upravo navedena tri talijanska redatelja i to u kontekstu razračunavanja s političkom pozadinom talijanskog fašizma? Ono što je krajnja granica erotizma na filmu nije rušenje tabua incesta na kojem počiva erotizam kao sveza erosa i thanatosa, nego realizacija tog tabua kao čudovišne zabrane u onome uzvišenome, onome Unheimlich, što dovodi do sinteze destruktivni potencijal fašističkih ‘muških fantazija’, što bi rekao Klaus Theweleit u svojoj iznimnoj studiji o ovome problemu, s potencijalom oslobađanja same transgresivne slobode tjelesne samoprezencije izvan tehničkoga medija slike. (Klaus Theweleit, Muške fantazije, 1-4, GZH, Zagreb, 1983. S njemačkoga preveli Vilma i Branko Ožbolt.) To samo znači da je film kao autonomni nositelj svih skrivenih i neskrivenih mogućnosti erotizma kao snova u 21. stoljeću, u doba hiperrealizma digitalne slike, književnost i dramsko kazalište kao insceniranje događaja pretvorio u kinematičku proizvodnju erotizma. Nije, dakle, film nastavak jezika i govora drugim sredstvima, nego je danas jedini način opstanka narativnosti na sceni njegov ekstremni i brutalni vizualni erotizam. Film nadilazi granice života i umjetnosti i stoga je diskusija koju je inicirao Bazin o umjetničkome i ne-umjetničkom pristupu erotizmu danas passé. Posve nam je svejedno ‘ševi’ li se netko na sceni iz umjetničkih ili ne-umjetničkih razloga od onog trenutka kad je i spolni akt između nekadašnje porno-dive Ciccioline i konceptualnoga umjetnika Jeffa Koonsa ovjekovječen u porculanu kao estetski događaj ili kao umjetničko djelo, Nije problem ni u umjetnosti, ni u životu, ni u erotizmu ni u pornografizmu, već u posvemašnjem realiziranju samoga života kao slike u kojoj ‘ševa’ i drugi oblici penetracije nadilaze sve dosadašnje razlike u samoj biti tabua koji nema nikakve veze s filmom kao takvim. Tabu je uvjet mogućnosti erotizma na filmu kao što je san uvjet mogućnosti užitka u filmu jer nadilazi prostor zabrane i postaje imaginarna sloboda s onu stranu života uopće.

May 19, 2025
Nesvodiva moć umjetnosti

Nesvodiva moć umjetnosti

Dosegao sam najveće dubine impersonalnosti. J.Joyce, „Pisma bratu u Dublin“, Pula, veljača 1905. 1. „Božansko nasilje“ ili o tri paradigme terora U okružju sumračnoga Korinta u doba mitske Grčke prebiva temeljna riječ post-tragičkoga suvremenoga doba – teror. Zastrašivanje i prijetnja smrću članovima zajednice bezrazložnim činom žrtvovanja u ime nečeg što prethodi utemeljenju političke zajednice nije tek fenomen moderne povijesti od jakobinskoga terora Francuske revolucije. Već podrijetlo latinske riječi (terror, terroris, strava i nečuveni strah, jeza, užas) upućuju na nešto posve čudovišno i otuda uzvišeno u svojem zastrašujućem postojanju. Kralj Edip suočava se sa strahotnim terorom Sfinge, a u Euripidovoj najmračnijoj tragediji Medeja smrtonosna ljubav polučuje žrtvovanje djece uz samoubilački čin „žene u crnome“ – same Medeje. Strahotna i čudovišna „priroda“ terora jest u tome što mu je bez-temeljnost slobode pretpostavka za bez-razložnost nasilja. A ono unosi razdor u temelj svijeta. Teror kao ni sloboda nema svoj temelj. Nije ni sredstvo niti svrha političkoga opstanka zajednice, a uvijek se (zlo)rabi u ime neke (ne)određene svrhe kao sredstvo. Pragmatika značenja baš kao u teoriji novih medija odlučuje o njegovom stvarnome karakteru. Ako se ideologija pojavljuje kao etičko-politički smisao terora, onda je očigledno da se apsolutna redukcija suvremenoga doba kao globalnoga poretka korporativne moći tehnoznanosti i politike događa u svođenju svih heteronomnih sfera života na ideologiju. Kada sve ima značajke ideologijskoga djelovanja/događanja u svijetu kao tvorbi ideja sredstvima političke moći, tada se nalazimo u začaranome krugu svodive nesvodivosti umjetnosti, politike, religije, znanosti, tehnologije, samoga života na nešto čudovišno i zastrašujuće. To nije ništa drugo negoli doživljaj raskorijenjenosti svijeta bez temelja. Heidegger u raspravi „Čemu pjesnici?“, navodeći stihove Hölderlina iz elegije „Kruh i vino“, kaže da mračno razdoblje svijeta postaje iskustvo bezdana bitka tu-bitka. Kada više ništa nema svoje tlo i svoj temelj svijet luta u mračnome razdoblju napuštenosti. Nestanak Herakla, Dioniza i Krista iz svijeta svjedoči Noć svjetskoga razdoblja. Ono je oskudno jer je božanskost svijeta nestala, a bića su napuštena u svojoj bez-temeljnosti od onog božanskoga. Tada nastaje potreba za onim što nadilazi ovo čudovišno iskustvo napuštenosti i oskudnosti. Ali u svekolikome bezdanu ne može se mesijanski očekivati da će nadolazeći bog biti novi bog koji će nadomjestiti stare bogove. Heidegger misli ovo temeljno „ontologijsko“ iskustvo bezdana uistinu iz najdublje moguće perspektive nemogućnosti bilo kakvoga povratka „starome“ svijetu, ali i bilo kakvog brzopletoga stvaranja „novih“ svjetova. Događaj je ono što umjetnosti podaruje riječ i šutnju pred čudovišnim dobom bezdana i svjetske noći. (M-Heidegger, „Wozu Dichter?“, u: Holzwege, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2003., 8. nepromijenjeno izd. str. 269.) Pjesnici i mislioci otvaraju svjetove i kad se ništa od toga ne vidi i ne čuje. Sačinjanje (poiesis) i mišljenje (philosophia) stoga pripadaju jednom iskonskome događaju sabiranja (legein) onog bitnog kao mogućnosti nadolaska samoga događaja bitnog vremena svijeta. U moderno doba umjesto racionalnoga upravljanja sustavima svjedočimo obrat u samoj biti Stvari. Ništa nema svoju autonomiju i sve je heteronomno u složenosti svojih emergentnih praksi. Posljedica takvog stanja jest da suvremeni globalni poredak moći počiva na fundamentalnom teroru same mreže subjekata/aktera, kako onih koji vladaju tako i onih kojima se vlada. Začarani krug binarnih opreka uporabe terora u krajnje svrhe totalne političke vladavine vidljiv je već u jezgri kako u revolucionarnome teroru jakobinaca tako i u kontrarevolucionarnome teroru rojalista. Neki teoretičari i kritičari neoliberalnoga globalnoga poretka, a među njima i filozof dekonstrukcije Derrida, na isti način govore o sukobu ideologija Zapada i njegovih „neprijatelja“. Moć državnoga terora nad tzv. „rogue states“ u ograničenim ratnim operacijama u ime humanitarnih prava proizvodi islamski fundamentalizam s al-Qua’edom kao paradigmom globalnoga terorizma. Ne radi se o izjednačenju različitoga u politici i ideologiji suvremenoga doba. Posve suprotno, binarne opreke apsolutnoga vladara i njegova Drugoga govore o samoj strukturiranosti mreže poretka. Iz takve matrice nužno slijedi radikalan teror jer na njoj počiva i legitimira ga istodobno svojom totalnom politikom isključenja mogućnosti promjene strukturalnosti same strukture. (.Derrida, Rogues: Two Essays on Reason, Stanford University Press, Stanford – California, 2005.) Zato treba odlučno kazati: teror nije odgovor na neki uzrok u društvu, politici, kulturi. Riječ je o čudovišnome događaju kojim se uspostavlja mogućnost, zbilja i nužnost totalne politike kao anti-politike. Mogli bismo parafrazirati Derridau i njegov stav: religija? Ne pitanje, nego odgovor. Teror! Ne odgovor, nego pitanje. U oba slučaja je odgovor na pitanje nužno apsurdan. Vjeruje se poput Tertulijana – credo quia absurdum, a teror se događa zato što se događa to da je događaj terora pitanje o mračnom dobu apsurdne logike Novoga svjetskoga poretka. Ona je poput binarnoga kôda digitalnih novih medija logika sintetičke uključenosti isključenih. Da bi binarne opreke djelovale, nužno je da sustav djeluje kao metajezik Zakona (beskrajne „istine“, „pravde“ i „slobode“). Novi svjetski poredak počiva na ideologijskome strukturiranju moći kroz brutalnu prirodu diferenciranja bogatih i siromašnih, demokracije i diktature, slobode i ropstva. Na isti način valja razumjeti avangardnu umjetnost. Ona označava radikalan događaj prekida s kontinuitetom povijesnoga razvitka umjetnosti. Avangardna umjetnost nije tek zahtjev za totalnim umjetničkim djelom. S njom se događaj radikalne realizacije života putem estetske konstrukcije odigrava u procesu totalne politike terora. Staljinizam i fašizam su otuda nužno realizacija totalne politike kao etičko-ideologijskoga čina. Gubitkom aure metafizičkoga utemeljenja umjetnosti upravo on podaruje legitimnost totalnome umjetničkome djelu. Ako nešto ovdje uopće jest autonomno nakon što je razorena autonomija moderne umjetnosti kao sustava ideja, poretka diskursa i institucije umjetničkoga djela i djelovanja, tada to više nije ni djelo niti život sam u koji se upisuje umjetnost, nego apsolutni događaj totalnoga terora kao politike bez subjekta. Do dana današnjega se na pitanje o biti suvremene umjetnosti ne može odgovoriti bez odgovora na pitanje: čemu uopće suvremena umjetnost ako potreba za njom ne proizlazi iz „najviše potrebe duha“ (Hegel), ili iz „nužne mogućnosti umjetnosti protiv mahnitosti bez utjehe moderne tehnike“ (Heidegger), nego iz čudovišnoga događaja slobode u igri prelaska granica neživoga i živoga, beskonačnoga i konačnoga, smrti i života? Zašto onda uopće taj „teror“ hiperpolitizacije suvremene umjetnosti i odakle potreba za tim nadomjestkom metafizičke aure koji unaprijed ima negativni prizvuk ideologijske službe nečemu profanome i nedostojnome ideji umjetnosti i umjetnika? Nestanak temeljnoga subjekta u doba postmoderne kao što je nacija-država, suverenost, identitet, dovodi do toga da je u doba pluralnih subjekata/aktera svih područja života politika postala politizacijom, estetika estetizacijom, a vjera fundamentalizmom. Kraj subjekta označava prelazak u doba struktura, matrica i mreža složenih odnosa. (G.Deleuze/F.Guattari, A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia, Continuum, London, 1987.) Prema tome, trijumf procesa u suvremeno doba pokazuje da je na djelu desupstancijaliziranje kako politike tako i umjetnosti, kako religije tako i filozofije. Teror kao suvremena ideologija zastrašivanja pretpostavlja da je čovjek uhvaćen u zamku vlastite lakovjernosti o sigurnosti egzistencije u modernome društvu. No, to je tek izvanjska slika stanja stvari. Hoće li se izvesti istinska dijagnoza raspada metafizičkih temelja povijesti koji su utkani u sve naše vizije i snove o nadolazećem kao onom spasonosnome, može se posegnuti za onim što Walter Benjamin na tragu Carla Schmitta naziva najvećim terorom uopće, apsolutnim ili čistim terorom. Riječ je, kao što je poznato, o božanskome nasilju. S onu stranu Zakona i s onu stranu legitimnosti i legalnosti uopće ono utemeljuje Zakon s pomoću čudovišne sile koja stoji izvan opreka prava (uma) i sile (nasilja). Izvanredno stanje iznimku pretvara u pravilo. Kada se to događa tada je jedini istinski povijesno-epohalan događaj samo u tome da sve iz njega proizlazi kao što Platon kaže da sve veliko stoji u oluji. Iz božanskoga nasilja proizlazi logika apsolutne kontingencije događaja. (W.Benjamin, Zur Kritik der Gewalt und andere Aufsätze, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2009.) Što iz toga slijedi? Ili posvemašnja otvorenost povijesti ili katastrofični događaj nestanka čovjeka i njegove slobode. Logika ili-ili, međutim, neutralizira se u doba posthistorijskoga stanja kada se politička moć nastanjuje izvan središta nacije-države u razmještenim strukturama korporativnoga kapitalizma mreža i neoimperijalnih konglomerata moći. (M.Castells, Communication Power, Oxford University Press, Oxford – New York, 2009.) Postoje tri paradigme terora koje sukladno svojim metodama i ciljevima odgovaraju kretanju svjetske povijesti, a istodobno se ogledaju i u promjenama paradigme umjetnosti (slike). To su: (1) politički teror moderne totalne države protiv svojih izmišljenih Drugih. U nacizmu-fašizmu riječ je o ideologijsko-političkoj figuri unutarnjega neprijatelja kao što su Židovi koji ugrožavaju opstanak vladajućega naroda pojmljenog u kategorijama biologizma kao arijevske rase gospodara. U staljinizmu riječ je o figuri unutarnjeg neprijatelja kao što je to razvlaštena građanska klasa koja ugrožava vladavinu radničke klase posredovane apsolutnom moći Partije i države; (2) etički teror koji proglašava vladajući moral vladajuće klase-naroda-zajednice običajnosnim Zakonom zla i nasilja te u ime njega želje Drugih za vlastitim priznanjem potiskuje u područje mračnoga nesvjesnoga. Kao reakcija na etički teror dispozitiva moći vladajućega poretka pojavljuje se nužno čin subverzije koji ima svoj anti-politički karakter etičkoga terora preuzimanjem moralnoga imperativa djelovanja pojedinca; (3) ideologijski teror koji sredstvima državno-političke moći suspendira druge ideologije kao „neprijateljske“ i „subverzivne“ jer ugrožavaju djelovanje sustava, poretka i institucija moći. Ali radikalna je promjena djelovanja sada u tome što više nije riječ o ugroženosti ovog ili onog „središta“ svjetskoga poretka hegemonije i dominacije kapitalizma, demokracije i liberalnoga shvaćanja slobode. U pitanju je obrana tzv. univerzalnih temelja zapadnjačke civilizacije kao apsolutnih vrijednosti „svijeta“. Prvi teror je mimetički zato što se zasniva na golom nasilju politike u formi partijsko-državnoga izvanrednoga stanja protiv proskribiranih etničko-religijskih skupina i klasa. Drugi je reprezentacijski jer se odnosi na kritiku državno-društvenoga poretka koji počiva na instrumentalnom karakteru ljudskoga tijela u zajednici. Zato je uvijek riječ o društvenim ulogama subjekata koji nisu stvarni ljudi, nego kao što je to pokazao Marx – karakterne maske društvene perverzije kapitalizma. Etički teror je stoga uvijek metapolitički jer želi radikalno prijeći granice samozadane forme politike u ideji načelne odvojenosti liberalno-demokratske države i građanskoga društva. Takav je teror paradigmatski onaj njemačkoga R.A.F.-a s ključnom figurom univerzalne žrtve Ulrike Meinhof. (Vidi o tome: K.Silvermann, „Tijelo mog tijela“, Tvrđa, br. 1-2/2011., str. 183-206. S engleskoga preveo M. Đurđević i L.Kovač, „Tübingenska kutija“, Tvrđa, br. 1-2/2011., str. 169-182.) Treći je integralni teror kraja povijesti koji u svojem čistom obliku diskurzivno-vizualne moći pretvara ekonomiju i politiku globalnoga poretka neoliberalizma u „prirodno stanje“ nužnosti kao permanentno izvanredno stanje stabilnosti u krizi. U prvom je slučaju riječ o modernom konceptu totalne politike izvanrednoga stanja i permanentne revolucije protiv liberalno-demokratske države i društva. U drugom je, pak, težište na prelasku iz totalitarne situacije u stanje neutraliziranja zahtjeva za prevladavanjem autoritarne države u liberalnoj demokraciji. Treći upućuje, na posljetku, na to da u suvremenom dobu preobrazbe ideologijskih sukoba u nove „kulturalne ratove“ sama ideologija postaje diskurzivno sredstvo/svrha opravdanja poretka. (O preobrazbama shvaćanja koncepta ideologije danas vidi: S.Žižek, The Parallax View, The MIT Press, London – New York, 2006. i Ž.Paić, Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.) Namjesto mesijansko-apokaliptičke logike izvanrednoga stanja ulazimo u stanje permanentne krize novoga. Zato je riječ o logici i-i koja odlikuje sintetičko doba novih medija: i mesijansko doba i apokalipsa, i spas i propast, i revolucija i entropija. (Vidi o tome: Ž.Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011.) U svim mitologijskim poretcima vrhovni Bog u pluralnome svijetu bogova djeluje čistim nasiljem samo zato da bi dokazao svoju apsolutnu moć koja se uspostavlja kao Zakon. Pitati ima li Bog pravo na „svoje“ nasilje ne samo da je teologijski besmisleno, nego jest i a-logično. Tko bez-razložno stvara taj i bez-razložno razara! Teologijsko određenje stvaralaštva u formuli creatio ex nihilo odgovara definiciji umjetnika kao demijurga novoga. U drugom obratu Goethe kaže u Faustu: Alles was besteht, ist wert dass es zu grunde geht! Nasilje je stvaralačko-razaralački čin uspostave novoga u svijetu. Nasilje kao takvo, transcendentno koje se imanentno ne može opravdati nikakvim instrumentalnim karakterom, jest nasilje koje ima uvijek dvostruku funkciju: (1) uspostave vjere u kontingenciju Boga i svih njegovih metafizičkih atributa poput dobrote, istine, singularnosti, bića i ljepote, što su sve transcendentalije u realizmu srednjovjekovne tomističke teologije, koje kao univerzalne ideje drže ono što je preostalo od svijeta u vječnoj metastabilnosti; (2) regulacije društvenih odnosa između ljudi kao tehničkih odnosa između stvari zahvaljujući onoj strukturalnosti strukture koja djeluje kao uzvišena Stvar u raspuklini između prirode i kulture, transcendentnoga i imanentnoga, Zakona i želje, uma i tijela. Božansko je nasilje bez-temeljna univerzalna forma totalnoga terora struktura i matrica Stvari nad virtualnim poretkom kaosa želja. Teror stoga nema funkciju pukog sredstva za neku uzvišenu i neprikazivu svrhu, nego jest sama svrha božanskoga nasilja, njegova vizualna semiotika u samome kolektivnome tijelu žrtve. Teror ne može biti pukim medijem pravde ili istine kao fundamentalnih načela političke zajednice. Preobrazba iz medija u medijalnost označava prijelaz iz logike sredstvo-svrha, što je obilježavalo novovjekovnu politiku i znanost, u logiku emergencije i heteronomije, a što pak obilježava suvremenu umjetnost totalne izvedbe tijela. Ovaj obrat pokazuje nešto gotovo zapanjujuće: umjetnost prethodi revoluciji društvenih uvjeta moderne tako što radikalno mijenja poredak stvari. Nije li u samoj biti pokreta povijesne avangarde izrečena misao o radikalnoj revoluciji svijeta i vremena kao uvjeta mogućnosti nastanka novoga čovjeka i novoga društva? Revolucionarno-apokaliptički naboj avangarde sjedinjuje stoga ideju radikalne političke i estetske revolucije. Sloboda novoga započinjanja, odvajanje od nadodređenih struktura, kontingencija i emergentno polje vibracija nadolazećega otvaraju mogućnosti da se svijet uopće vizualizira kao tehnoznanstvena politika izvedbe tijela. (Vidi o tome: B.Massumi, Parables for the Virtual: Movement, Affect, Sensation, Duke University Press, Durham – London, 2002.) To znači da logika božanskoga nasilja u suvremenom svijetu totalne politike globalnoga poretka neoliberalne ekonomije i svih oblika državne vlasti (demokracija, autokracija, plutokracija, diktatura) nije iznimkom, već permanentnim stanjem krize i entropije. Kao događaj krize i entropije, teror u svim svojim formama anti-političkoga terorizma jedina je zbiljska prijetnja sustavu i njegova unutarnja zaštita od jedine prave opasnosti – strukturalne revolucije poretka kao apokaliptičkoga događaja nadolazeće zajednice. (Vidi o tome: G.Deleuze/F.Guattari, „Capitalism: A Very Special Delirium“, u: S.Lothinger (ur.), Chaosophy, Autonomedia/Semiotext(e), New York, 1995.) Kako je to uopće moguće? Ako je teror istodobno sekularizirano „božansko nasilje“ bez druge svrhe osim zastrašivanja građana/državljana, tada je njegovo suvereno pravo razaranja same sigurnosti opstanka modernoga društva istodobno autoimunizacija sustava od neposredne prijetnje revolucionarne promjene. (Derrida, The Beast and the Sovereign, Vol. I (The Seminars of Jacques Derrida), University of Chicago Press, Chicago, 2009. Vidi o tome: R.Esposito, Bios: Biopolitics and Philosophy, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 2008.) U oba slučaja je bjelodano da se terorom ne može nazivati bilo koja politika, nego samo i jedino moderna politika isključenja javnoga djelovanja građana/državljana u demokratskome konsenzusu o slobodi, pravednosti i jednakosti zajednice. Totalna politika moderne kao ideologija totalitarizma počiva na strukturalnim pretpostavkama terora prema unutra i prema vani. Pritom je razlika između mimetičkoga terora totalitarne države spram reprezentacijskoga terora anti-politike u autoritarnim poretcima liberalne demokracije u tome što je prvi teror onaj koji se provodi „odozgo“ kao uvjet mogućnosti legitimnosti sustava nasilja, a drugi se provodi „odozdo“ protiv uvjeta mogućnosti sustava nasilja. Individualni teror društva protiv kolektivnoga terora države pokazuje samo to da se totalna politika danas nastavlja kao integralni spektakl korporativne ekonomije gologa života u samoj matrici i mreži globalnoga društva i države. To je paradigma autoimunoga Novoga svjetskoga poretka. U neomarksizmu Guy Deborda i njegove teorije reprezentacije modernoga društva kao društva spektakla problem određenja genealogije spektakla zastire se metafizičkim izjednačenjem triju stadija spektakla unatoč njihovih bitnih razlika: (1) koncentracijski spektakl (fašizam, nacizam i staljinistički model komunizma); (2) difuzni spektakl (liberalni kapitalizam Amerike); (3) integralni spektakl (globalni kapitalizam koji sintetički svodi sve razlike u kulturi na logiku estetizirane potrošnje). (G.Debord, Društvo spektakla, ARKZIN, Zagreb, 1999. S francuskoga preveo G.Vujasinović. Vidi o tome: A.Jappe, Guy Debord, University of California Press, Berkeley – Los Angeles – London, 1999.) Izvan logike fetišizma robe kapitalizma kao društvenih odnosa koji se predstavljaju odnosima između stvari – tehnički karakter socijalne i kulturalne komunikacije u vizualnosti novih medija postaje bit svake moguće komunikacije, a jezik postaje pragmatički performativ učinkovitosti znanja kao know-how – ne postoji ništa više no uvjet mogućnosti perverzije totalne slobode u totalnu politiku posredovanja slobode univerzalnim terorom posredovanja. Reprezentativni karakter moderne politike kao spektakla totalne moći ideologije u formi totalitarne politike svoj konačni stadij stoga neizbježno poprima u „božanskome nasilju“ integralne stvarnosti. Ona postaje sama univerzalnim terorom. Spektakl slike društvenih odnosa u formi novih medija briše razliku između forme i sadržaja fetišizma robe. Na taj se način teror više ne može razumjeti kao izvanjska Stvar modernih društvenih poredaka vladavine i artikulacije ekonomsko-političko-kulturalne Moći, nego kao dispozitiv paradoksalnoga djelovanja suvremenoga doba. Teror je negativni subjekt stabilnosti društvenoga sustava, političkoga poretka i kulturnih institucija u neprestanim preobrazbama. Žrtva pritom više nema status niti subjekta individualnoga mučenika za Stvar transcendencije i vječnosti u očima vlastite kulturalno-političke zajednice, a niti kolektivna žrtva kao objekt terorizma ima nešto više od sjećanja na događaj totalne bez-razložnosti i kontingencije zla u povijesti. (Bilo da se poziva na državu kao na ‘Boga na zemlji’, ili je pod kapom nebeske nepogrešivosti, teroristička diktatura želi biti svemoćna i sveznajuća.“ – A.Glucksmann, „Treća smrt Boga“, Tvrđa, br. 1-2/2002. str. 151. S francuskoga prevela J.Milinković) Komemoracija žrtvama integralnoga terorizma kao što je to slučaj sa žrtvama napada al-Qua’ede na New York 11. rujna 2001. godine događaj je komemoracije integralnoga spektakla u kojem je svaka žrtva anonimna, a katarza kolektivnim iskustvom muzealiziranja virtualno-realnoga događaja. Kao što u suvremeno doba novih medija teror nije sredstvo politike nego politika svrhe bez smisla – čisto sekularno „božansko nasilje“ ili nasilje kao takvo -, tako ni žrtva nema „smisla“ jer je riječ o pukom kolektivnome objektu (samo)ubilačkoga napada. U tom smislu je u pravu André Glucksmann kada pojam političkoga nihilizma bez subjekta povezuje uz suvremeni terorizam. Subjekt terora je masovni ubojica bez imena, a objekt bezimeni masovni ubijeni kojemu suvremena umjetnost spomeničke plastike izgrađuje imaterijalno-materijalni žrtvenik u formi, doduše, uzvišenoga kafkijanskoga paragrafa. Nomen est omen, Od spomenika poginulim u vijetnamskome ratu u Washingtonu kao taktilne (i)materijalnosti besmrtnika u samome zidu do spomenika žrtvama Holokausta u Berlinu arhitekta Petera Eisenmana pitanje žrtve postavlja se jedino kao pitanje memorijalne muzealizacije događaja koji se već uvijek dogodio kao masovni zločin. Problem sjećanja i arhiviranja žrtve u suvremenoj umjetnosti uistinu potvrđuje postavke Borisa Groysa da je temeljni problem suvremene umjetnosti u doba biopolitike tek tehnički problem dokumentacije događaja. (B.Groys, „Kunst im Zeitalter der Biopolitik: Vom Kunstwerk zur Kunstdokumentation“, u: Topologie der Kunst, C.Hanser, München, 2003., str. 146-160.) Iz svega je razvidno da teror osim što jest unutarnja moć totalne politike fašizma-nacizma i komunizma, preostaje unutarnjom snagom očuvanja globalnoga poretka entropije i stabilnosti u odnosu liberalne demokracije, totalitarizma i fundamentalizma. Teror čuva umreženo društvo spektakla kao njegov političko-etičko-ideologijski dispozitiv moći od unutarnje destrukcije i izvanjske revolucije. Zato je prava istina svake moguće redukcije suvremene umjetnosti na politiku-etiku-ideologiju samo ova: ostavite svaku nadu vi koji želju za radikalnom promjenom svijeta izvodite iz onog što je sustavu izvanjsko! Problem je u tome što je bit totalne politike istodobno i estetski poredak suvremenoga doba. A budući da u biti politike nema ništa političko, kao što u biti tehnike nema ništa tehničko, kako kaže Heidegger, onda je jedino važno razotkriti kako se bit totalne politike u svojoj pojavnoj formi estetike događaja zbiljski uopće događa. U biti je ovog terora bez svojeg sublimnoga izvora u Drugome (Bogu ili univerzalnome označitelju) jednostavno da je to čisti teror kao takav. Još preciznije, to je anti-politički teror koji u svojoj destrukciji zadobiva formu estetizacije politike i politizacije estetike. Zato takav univerzalni anti-politički teror nije ni sredstvo niti svrha transformacije svijeta ili njegove revolucije. Njegovo je djelovanje rezultat unutarnje struktura proizvodnje „neprijatelja“ i „subverzije“ samoga poretka koji se ideologijsko-politički prikazuje neprikazivom Stvari samom u svojoj paranoično-shizofrenoj prirodi stvari. (Vidi o tome: E.Hammel/R.Heinz: Jean Baudrillard: Das reine Teror – Gewalt von rechts, Passagen, Wien, 1993.) Euripid u Medeji izokreće cjelokupni poredak vladavine poetskoga kao estetskoga i Zakona politike grčke zajednice (polisa). Žena koja svoju smrtonosnu ljubav pretpostavlja Zakonu zajednice uzima kao sredstvo svoje osvete vlastitu djecu da bi dovela poredak stvari do krajnje metastabilnosti božanskim nasiljem. Žrtva je univerzalna i kolektivna jer želja uzima Zakon za predmet svoje razaralačke negacije. (Vidi o tome: R.Hidalgo-Xirinachs, „Euripidova Medeja: Prilog psihoanalizi ženske agresije i autonomije“, Tvrđa, br. 1-2/2009., str. 243 – 266. S njemačkoga preveo D.Torjanac) Umjetnost i politika u doba terora podjednako su reducirane forme osjetilnosti (aisthesis) i djelovanja (praxis) na nešto s onu stranu osjetilnoga djelovanja uopće. Što to može biti ako ne bezuvjetni etički obrat estetsko-političke djelatnosti kojim se individualno preuzima odgovornost za distribuciju božanskoga nasilja u mreže društvenih odnosa nadolazeće zajednice!? Korak k etičkome obratu, koji istodobno u sebi sjedinjuje estetski i politički zahtjev beskrajnoga prava subjekta da djeluje svagda onda kad je ugrožen bezuvjetni moralni poredak zajednice, odgovara ne samo suvremenoj repolitizaciji umjetnosti, nego i arhajskome tragičkome činu. (M.C.Nussbaum, The Fragility of Goodness: Luck and Ethics in Greek Tragedy and Philosophy, Cambridge University Press, 2001. 2. izd.) Paradoksalno je da oba čina sjedinjuju u sebi teror i revoluciju, logiku sredstva/svrhe i logiku emergencije i heteronomije. Na jednom mjestu svoje rasprave o posljedicama etičkoga obrata u suvremenoj umjetnosti na primjeru filmova Larsa von Triera Dogville i Clinta Eastwooda Mistična rijeka Ranciére vjerodostojno pokazuje da je Lacanova inverzija Freudove opsesije s Edipom kao nesvjesnim djelovanjem Zakona u realnosti u opsesiju s Antigonom kao terorom etičke bezuvjetnosti uspostave želje za istinom Zakona koja zajednicu prisiljava na svjesni izbor žrtve – žene kao simbola revolucije u samome pojmu realnoga – čin radikalne promjene označitelja želje. Umjesto junakinje našega doba ideologije ljudskih prava koju je stvorio liberalni demokratski poredak, za Lacana se Antigona pojavljuje teroristkinjom koja pokazuje kako je simbolički ili tajni teror u temelju stvarnoga terora političko-ekonomskoga poretka Zapada. (Rancière, „The Ethical Turn of Aesthetics and Politics“, u: Dissensus: On Politics and Aesthetics, Continuum, London, 2010., str. 187.) Krajnje radikalno, što znači biti s onu stranu Lacanova tumačenja Antigone kao moderne heroine subverzivnoga terora etičke rigoroznosti, valja se zapitati: a što ako ni teror niti revolucija ne pogađaju bit odnosa umjetnosti i politike u suvremeno doba, nego tek skrivaju ono jedino bitno u posvemašnjoj transparenciji totalne politike kao estetskoga poretka izvedbe života u svojoj tehnoznanstvenoj pokorivosti? Što, dakle, ako je etički obrat u suvremenoj politici umjetnosti samo žrtvovanje supstancije bez subjekta ili, drukčije rečeno, nestanak društva bez društvenih odnosa hegemonije i dominacije kapitala? Gotovo da bi se ovdje moglo kazati kako je analogija s Marxovom kritikom etički utemeljenih socijalizama (feudalnih, utopijskih, fundamentalističkih) način razumijevanja suvremene situacije. Političko djelovanje u srcu moderne liberalne demokracije predstavlja nužnu transgresiju samoga „terora“ moderne politike kao sredstva/svrhe vladavine korporativnoga kapitalizma. Ili drugim riječima, potrebna je nova radikalna kritika svake pseudo-političke „revolucije“ društva i njegove demokratizacije. Ne demokratizira se društvo, nego se politički u prevladavanju formi odvojenosti političke države i građanskoga društva otvara mogućnost stvaranja totalne zajednice koja nužno politički mora radikalno raskrstiti sa zabludama svake „prirodne“ utopije ili „natprirodne“ heterotopije. Što to „konkretno“ znači? Ništa drugo negoli da treba bezuvjetno i neodgodivo radikalno preboljeti sve „dječje bolesti“ aktivističke buntovničke anti-politike, etike i ideologije „malih priča“ poput ekologizma, feminizma, enviromentalizma, multikulturalizma, riječju treba radikalno napustiti repolitizaciju umjetnosti stoga što svaki povratak političkoj ontologiji subjekta previđa da je tzv. politički subjekt otpora sustavu već „subverzivno“ proizveden djelovanjem samoga paranoidno-shizofrenoga sustava, poretka i institucija korporativnoga kapitalizma. Politika subjekta radikalne repolitizacije umjetnosti u krajnjoj konzekvenciji nemoćna je i uzaludna estetika otpora jer je konstruirana iz biti totalne politike i njegovih triju paradigmi terora: mimetičkoga, reprezentacijskoga i integralnoga. Suvremena umjetnost u svojem vizualnome spektaklu slike nužno poprima karakter terora integralne stvarnosti samoga života umjetnosti kao uronjenosti tehnoznanosti u život koji je biogenetski stvoren i tehnopolitički zatvoren u svoje posthumane strukture kognitivnoga kapitala: korporaciju, državu i sveučilište. Kao što teror integralne stvarnosti više nije medij posredovanja politike i ideologije društva i države, nego sama slika života koji je postao tehnoznanstveni spektakl događaja života samoga, tako ni suvremena umjetnost više ne proživljava krizu reprezentacije subjekta. Sada je suočena sa svojim jedinim bitnim pitanjem: odakle proizlazi uopće potreba za umjetnošću u svijetu koji počiva na temelju tehnoznanosti u prostoru totalne politike kao estetskoga poretka života? To nije više neko usputno pitanje. Pitanje pogađa smisao suvremene umjetnosti. Umjesto da je ispunila program i vizije avangarde o ozbiljenju totalnoga umjetničkoga djela u životu, ona prebiva kao konstruktivno-destruktivni dodatak/nadomjestak (supplement kako ga određuje Derrida u svojoj Gramatologiji) muzealizirane događajnosti korporativnoga kapitalizma. O tome svjedoče tri velike „konceptualne“ izložbe suvremene umjetnosti kao tri paradigmatska teorijska pristupa ovom problemu. Jedan je Lyotardova izložba Immatériaux 1985. godine u pariškome centru Pompidou, drugi Viriliova izložba Ce qui arrive zaklade Cartier 2002. godine, a treći Latourova/Weibelova izložba Iconoclash u Centru za kulturu i medije u Karlsruheu 2002. godine. U sva tri slučaja kustosi izložbi su teoretičari suvremenoga doba (filozofi, sociolozi, antropolozi, povjesničari umjetnosti). U prvom slučaju Lyotard propituje mogućnosti pojma uzvišenoga u doba tehnoznanosti i kibernetičkih tehnologija informacija i komunikacija. (A.Wunderlich, Der Philosoph im Museum: Die Ausstellung „Les Immatériaux“ Jean-François Lyotard, Transcript, Berlin, 2008.) U drugom Virilio provokativno realizira ideju da je suvremeni svijet vizualna implozija terora i katastrofe kao spektakla performativno-konceptualne informatičke bombe koja dokida razliku imaginarnoga, simboličkoga i realnoga. (P.Virilio, L’accident originel, Galilée, Pariz, 2005.) Dok je još Lyotardova izložba smještena u „klasični“ prostor mjesta moderne umjetnosti kao što je muzej, Viriliova je raz-mještena na screenove i displayeve aerodroma kao ne-mjesta suvremene civilizacije. Ono što je nadolazeće uvijek je već aktualizirana mogućnost apokalipse kao događaja terora i katastrofe. Politički teror i tehnička katastrofa pripadaju u isti sklop. Treća je izložba totalni koncept susreta teorije i realizacije umjetnosti kao totalne politike-etike-ideologije u teroru slike kao transparencije znanosti, tehnologije i politike nasilja. (B.Latour/P.Weibel (ur.), ICONOCLASH: Beyond the Image Wars in Science, Religion, and Art, The MIT Press, London, 2002.) Zato su „ratovi slika“ u suvremenoj kulturi Novoga svjetskoga poretka dokaz da totalna politika nije više stvar moderne/postmoderne igre oko praznoga središta moći liberalno-demokratske i autoritarne države. To je događaj totalne konstrukcije života kao „slučaja“ korporativnoga kognitivoga kapitalizma, njegove entropije i njegove emergencije. S onu stranu društva i države totalna politika se događa u imaterijalno-virtualnome prostoru integralne stvarnosti bez subjekta i bez supstancije. Riječ je o događaju manihejskoga sukoba binarnih opreka sustava, poretka i institucija mreže s onima koji su unutar mreže postavljeni kao negacija sustava, poretka i institucija. Ne postoji dijalektička sinteza kao prevladavanje/dokidanje binarnih opreka. Uvijek je, naprotiv, riječ o negativnoj eshatologiji Zakona, koji djeluje željom za dovršenjem i ispunjenjem života kao Zakona i njegovih temeljnih pravila. U sva tri slučaja, Lyotardovom istraživanju uzvišenoga u čudovišnoj Stvari suvremene tehnoznanosti i njezine kibernetičke tehnologije, Viriliovom povezivanju terora i katastrofe kao performativno-konceptualnoga događaja i Latourovom/Weibelovom konceptu suvremenoga ikonoklazma kao totalne politike-etike-ideologije suvremene umjetnosti s onu stranu znanosti i tehnologije riječ je o poniranju u „srce tame“. S onu stranu integralne stvarnosti događaja bez smisla, događaja kao takvoga, događaja čistoga terora kao „božanskoga nasilja“ u kojem više nema ništa ni „gore“ niti „dolje“, ni „izvan“ niti „unutra“, u kojem se dovršava metafizika kao povijesno-epohalan događaj svijeta i čovjeka koji je određivao sve što jest, umjetnost u suvremeno doba čini se kao da je smrvljena u svojoj hiperproduktivno-hiperreproduktivnoj nemoći slobode da iz sebe otvori novi svijet kao događaj i stoga je u svojoj nikad toliko slavljenoj događajnosti ponižena do krajnjega stupnja isušivanja smisla i potrebe za njom. Poniženje se ogleda u trijadi „banalnosti“, „trivijalnosti“ i „estetizacije“ okolnoga svijeta. Nastankom totalnoga dizajna (post)industrijskoga društva koji više ne „uljepšava“ stvarnost nego je konstruira u binarnim oprekama ornamenta i funkcije dolazi do posljednje mutacije umjetnosti i života. Dizajn preobražava život okolnoga svijeta u umjetničko djelo „ornamentalnoga funkcionalizma“. Politika estetskoga poretka moderne savršeno funkcionira i u okružju postindustrijskoga društva totalnoga dizajna biotehnički generirane stvarnosti. Koji su uopće mogući izlazi iz ove svodivosti umjetnosti na totalnu politiku i estetski poredak? 2. Otpor i subverzija umjetnosti: Brochov etički rigorizam Problem o kojem se iznova vodi suvremena filozofijska rasprava pripada još drevnoj prošlosti. Može li se, naime, sloboda umjetničkoga djelovanja i stvaranja žrtvovati zbog interesa zajednice? Ili drukčije rečeno, ima li umjetnost legitimno pravo sebe postaviti na oltar političkoga i politike uopće u ime nečeg što je „više“ od nje i što je nadilazi? Služba umjetnosti politici u naše se doba nužno mora s gnušanjem odbaciti. Ali čini se da to ipak nije slučaj. Štoviše, nisu rijetki pokušaji da se suvremena umjetnost u svojoj heterogenosti i heteronomiji podvrgava novoj vrsti politizacije. Mnogo je primjera za ovu tvrdnju. U suvremenoj estetici postoje vjerodostojni zagovaratelji re-politizacije umjetnosti. Najznačajniji su, dakako, Badiou i Ranciére. Oni misle da se metapolitičkim djelovanjem umjetnosti može spasiti njezino izgubljeno dostojanstvo sfere osjetilnosti. Već je za Hegela umjetnost prestala biti najvišom potrebom duha u njegovoj istini. (A.Badiou, Abrégé de métapolitique, Seuil, Pariz, 1998. i J. Rancière, Aux bords du politique, Gallimard, Pariz, 2004.) Budući da suvremena umjetnost pripada vremenu aktualnosti i da ga istodobno nadilazi, bjelodano je da je opsesija s novim svijetom i čovjekom unutarnji pokretač svih zaokreta i obrata spram onoga što je, metafizički govoreći, uvjet njezine mogućnosti. (B.Groys, „On the New“, u: Art Power, The MIT Press, Cambridge – Massachusetts, London, 2008., str. 23-42.) Ali u samoj je suvremenoj umjetnosti nešto uistinu problematično. Ponajprije je riječ o neodređenosti područja koju zaposjeda, a potom o neodređenosti njezinih imanentnih kategorija u odnosu spram perspektive nadolazećeg vremena. Aporija je teorije suvremene umjetnosti što je njezina „povijesnost“ konstruirana „aktualnost“ iz ideje novovjekovne znanosti i tehnike. Te kategorije nisu zadobivene iz autonomne moderne umjetnosti, nego iz metodologije modernih znanosti: eksperiment, istraživanje, procesualnost, projekt. (D.Mersch, „Kunstmaschinen. Zur Mechanisierung von Kreativität“, www.dieter-mersch i D.Mersch, Ereignis und Aura. Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002.) U odnosu spram tehnoznanosti koje suvereno određuju proizvodnju realnosti danas, suvremena je umjetnost osuđena na neprestanu inscenaciju otpora i subverzije spram vlastite bez-temeljnosti. To čini sredstvima, upravo paradoksalno, tehnoznanosti i kulture kao nove ideologije. Pritom je kultura sama postala tehnologikom života kao estetskoga oblikovanja okolnoga svijeta (dizajn) i istodobno tehnopolitkom „neutralnoga“ rješavanja društvenih odnosa kao odnosa između stvari. Kao što je danas u teoriji novih medija pragmatizam gotovo vodećom teorijskom orijentacijom, tako je svaka tehnopolitika u svojem pragmatičnome vođenju društva i države ideologijski „neutralna“. Tajna neoliberalne biopolitike gologa života jest u tome što sve ideologijske sukobe subjekata/aktera u globalnoj entropiji odnosa moći razmatra ili s stajališta „racionalnoga izbora“ pojedinca i zajednice, ili, pak, sa stajališta „pragmatičke koristi“ pojedinca i zajednice u budućnosti. Ideja zajedničkoga dobra koja od Aristotela stoji u temelju svake politike i forme vladavine kao što je demokracija postaje korporativno dobro instrumentalno shvaćene zajednice. Otuda ideologija neoliberalizma tehnopolitički određuje ideju dobra u smislu maksimalne racionalnosti složene igre interesa subjekata/aktera na tržištu. (Vidi o tome: M.Foucault, Power/Knowledge (Selected Interviews and Other Writings 1972-1977), (ur.. C.Gordon), Pantheon Books, New York, 1980.)Ne čini se nimalo pretjeranim kad Gilles Deleuze kaže: „Uče nas da korporacije imaju dušu, što je najstravičnija stvar na svijetu.“ Različiti oblici otpora i subverzije ne govore ni o umjetnosti niti o politici suvremenoga doba, budući da su obje sfere poprimile karakter nečeg što je s onu stranu estetskoga i političkoga – tehnoznanstvenu proizvodnju formi života. Eksperimentalna „priroda“ suvremene umjetnosti u susretu s dizajniranim okolnim svijetom zatvara krug rada i dokolice u jedinstveni svijet sustava-života. Zato su otpor i subverzija nekovrsne figure događaja permanentnoga razvitka muzealiziranja revolucije kao političkoga čina transformacije svijeta. Otpor se uvijek događa kao subverzija sustava vladavine, poretka diskursa i institucionalnoga određenja umjetnosti u suvremenome društvu ideologijsko-političke moći globalnoga neoliberalnoga kapitalizma. Da bismo to stanje posthumane logike djelovanja samoga sustava-poretka-institucija precizno odredili u ovom ćemo se razmatranju dotaknuti pitanja odnosa terora i etike i to kroz dva naizgled posve različita i čak disparatna umjetnička pristupa. Oba su k tome još i vezana uz modernu književnost proze, ali uz refleksivnu analizu problema nesvodivosti moći umjetnosti: Broch i Kafka. Prethodno je potrebno razvidjeti odnos tehnosfere i biosfere suvremene umjetnosti u odnosu na iskustvo totalne politike. Taj pojam, naime, povezuje totalitarizme 20. stoljeća i suvremenu biopolitiku. Obje sfere, tehnosferu i biosferu, pogađa iskustvo totalne politike kao estetskoga poretka. U njegovu okružju kategorije moderne umjetnosti poput autonomnoga djela, slobode stvaranja, institucije društvene forme estetske konfiguracije čovjeka postaju neoperabilnima i, što je osobito važno, suspendiranim u ime života i dobra političke zajednice. To nas vodi do prve odlučne postavke ovoga razmatranja: moderna umjetnost kao i moderna politika su u svojem zahtjevu za praktičnom autonomijom tek djelatnosti neuspjele emancipacije, ali ne i radikalne slobode događaja novoga početka zajednice. Emancipacija moderne umjetnosti i politike događa se kao emancipacija modernoga društva i države od religije i teologije kao transcendentnoga područja realizacije života u zapadnjačkoj povijesti. Moderna politika postaje suverena politika moći u doba političkih revolucija i sekularizacije Europe, a moderna umjetnost je proces emancipacije od Zakona transcendencije kojim institucija religije upravlja kao svojim estetskim sredstvom moći u uspostavi homogenoga poretka svijeta. Politika se emancipira od teologije politike, a umjetnost od sakralnoga estetskoga poretka. Već je Marx u spisu Uz kritiku Hegelova državnoga prava sagledao ovaj proces kao proces nužne redukcije emancipacije na građansku emancipaciju od religijske partikularnosti u djelovanju moderne države. (K.Marx, „Zur Kritik der Hegelschen Rechtsphilosophie“, u: Marx/Engels, Ausgewälte Werke, sv, I, Dietz, Berlin, 1981., str. 9-25.) Emancipacija je uvijek reduktivna jer se sloboda u svojem oslobađanju od jednoga temeljnoga načela približava robovanju drugome načelu koje je samo formalno „više“ u stupnju ozbiljenja umnih sadržaja slobode. U Marxovoj kritici riječ je o emancipaciji od religije kao uvjetu mogućnosti vođenja moderne liberalno-demokratske politike. Pretpostavka komunizma kao zajednice s onu stranu kraja povijesti jest, dijalektički izvedeno, emancipacija od formalnih struktura liberalno-demokratske politike. Demokracija zato ne može biti realnom dok nije prevladan njezin formalni okvir tek političke jednakosti. Partikularna univerzalnost građanske države prevladava univerzalnu partikularnost religije. Na taj način se pokazuje da emancipacija ima regulativno značenje. Sloboda kao apsolut se oslobađa okova svoje negativne slobode. Ali u tom oslobađanju ona preostaje formalnom i nesadržajnom općenitošću same ideje slobode. Apsolutna autonomija uma u formi subjekta-supstancije realiteta uopće u Hegela postaje zbiljski apsolut slobode. Prema tome, samodjelatnost emancipacije je tek redukcija metafizičkoga sklopa povijesti na modernu autonomiju politike i na modernu autonomiju umjetnosti. Paradoks je ove emancipacije u tome da moderna umjetnost kao i moderna politika u emancipaciji od kapitalističke ekonomije nisu autonomne. Autonomno predstavlja tek negativnu slobodu. To je estetska autonomija djela i ideja umjetnika kao dekadentnoga subjekta transgresije društva i kulture određene vladavinom političke ekonomije modernoga doba. Walter Benjamin u svojem eseju „Zentralpark“ za figuru ove estetske autonomije umjetnosti opravdano uzima Baudelairea. No, problem je u tome što je autonomna umjetnost moderne kao i autonomna politika modernoga doba privid estetske autonomije i privid političke autonomnosti od razornoga načela modernosti uopće. To ne može biti ništa drugo negoli znanstveno-tehnički karakter apsolutnoga rada u formi svoje totalne apstraktne konkretnosti kapitala i kapitalizma. Rezultat je ove redukcije u tome da i politika i umjetnost u doba neoliberalne globalizirane mreže događaja gube svoju „drugu“ autonomiju u korist apsolutne moći korporativne ekonomije gologa života. Ona se sada brutalno iskazuje kao biopolitička ekonomija života kojoj ni moderna politika niti moderna umjetnost više uopće ne trebaju u svojem totalnome vladanju svijetom. Politika postaje kibernetika globalizirane ekonomije, a umjetnost autopoietička mreža događaja koja ima svoje ne-mjesto i ne-vrijeme samo zahvaljujući sintetičkoj logici novih medija. Ne-mjesto i ne-vrijeme je uronjenost u digitalno okružje virtualne stvarnosti mreže (network). Drukčije rečeno, suvremeni svijet vladavine informacijsko-komunikacijskih tehnologija pretvara politiku u totalni spektakl virtualne igre moći bez subjekta, a umjetnost u desupstancijalizirani i deteritorijalizirani događaj puke estetske razbibrige i razonode od uniformnosti gologa života kapitalističke proizvodnje realnosti. Kao što politika gubi svoje subjekte reprezentacije (tradicionalno govoreći, političke stranke, sindikate, sfere države i građanskoga društva), tako i umjetnost gubi svoju supstanciju (od nepredmetnosti slikarstva Maljeviča i ready-madea Duchampa do posthumanizma performativno-konceptualnoga obrata Stelarca, primjerice). Ovo nije niti doba „velike politike“ kao što je to predviđao Nietzsche u svojim vizijama metafizičkoga prebolijevanja epohe nihilizma, a niti doba „velike umjetnosti“. Politika postaje intermedijalnost izvedbe tehnosfere, a umjetnost transmedijalnost izvedbe biosfere. Tako je rezultat paradoksalan: umjesto istinske politike imamo estetsku metapolitiku, a umjesto istinske umjetnosti imamo političku metaumjetnost, Obje su podjednako loše, ili bolje, obje su podjednako nemoćne alternative onome što se događa u znaku totalne vladavine korporativne svjetske ekonomije gologa života. Od Foucaulta do Agambena se paradigmom biopolitike naziva ta djelatnost apsolutnoga svođenja autonomije duha na reprezentaciju moderne episteme u formi discipline i nadzora nad cjelokupnim samopotvrđivanjem čovjeka. Dispozitivi moći sjedinjuju stoga u sebi tehnoznanstveni diskurs i nadzor nad svijetom života kao umjetnim/umjetničkim događajem slobode. Strahotno iskustvo totalitarnih političkih poredaka u 20. stoljeću kao što su fašizam i staljinizam s njihovom idejom i zbiljom totalne politike koja se simbolički određuje toponimima Auschwitza i Kolime naizgled je dostatan dokaz da se zauvijek prekine s iluzijom o mogućnostima umjetnosti kao uzvišene političke moći u etičkome obratu mesijanske nade i spasa u doba tehnoznanosti i posljednjih preostataka društva na temeljima vladavine kapitalističkoga ustrojstva svijeta. Ipak, ovdje treba napomenuti da valja razlikovati između političke umjetnosti kao ideologijske propagande i autentične umjetnosti koja se referira na političke događaje. (.Rancière, „The Paradoxes of Political Art“, u: Dissensus: On Politics and Aesthetics, Continuum, London, 2010., str. 134-151. Vidi i razgovor Ranciérea s P.Hallwardom: „Politics and Aesthetics“, Angelaki: Journal of the theoretical humanities, Vol. 8, br. 2/2003., str. 191-211. Zanimljivo je da suvremeni belgijski slikar Luc Tuymans, za kojeg se veže etiketa „političkoga umjetnika“ zbog portreta Condoleezze Rice, bivše državne tajnice State Departmenta u administraciji predsjednika SAD-a Georga W. Busha, kao i najpoznatijeg njegova rada, slike „Mrtva priroda“ izložene na Documenti u Kasselu, a koja se izravno referira u simboličko-reprezentativnome značenju na teroristički čin rušenja Twinsa u New Yorku 11. rujna 201. godine, u jednom razgovoru odlučno tvrdi da nije politički umjetnik. A potonju tvrdnju objašnjava time da je politika propaganda, a ne umjetnost.) U prvom je slučaju uvijek riječ o estetskoj podjarmljenosti umjetnosti zahtjevima politike, a u drugome o prijelazu iz estetskoga angažmana u etičko-politički prostor preuzimanja odlučnosti praktične akcije. Drevno iskustvo odnosa totalne politike moći naspram slobode umjetničkoga djelovanja postaje parabolom moderne umjetnosti koja gubi svoju autonomiju pred zahtjevima političkoga i politike. U romanu Hermanna Brocha Vergilijeva smrt dijalog između rimskoga cara Augusta i pjesnika Vergilija prelazi granice metafore, alegorije ili simboličkoga govora o demonskoj moći politike i nevinoj moći mašte umjetnosti. U pitanju je nešto što nadilazi cara i pjesnika u doba imperijalnoga ovladavanja svijetom. Paradoks je u tome što August nastoji spasiti zajednicu od propasti uvođenjem izvanrednoga stanja. Ono suspendira republiku uvođenjem neograničene političke moći imperatora s idejom uspostave Rimskoga carstva na neodređeno vrijeme. Pitanja političke vladavine – republika ili diktatura? – mjere se sa stajališta povijesne trajnosti ideje Rima uopće. Car August stoga usrdno moli pjesnika Vergilija da ne spali Eneidu. Spjev uzvišenoga govora utemeljuje smisao života Rima kao ideje univerzalne političke slobode. Jezik mitske poezije stvara duh naroda. Ta metafizička ideja o jeziku koji političkoj zajednici omogućuje bitak prisutna je sve do suvremene preokupacije mišljenja nadolazeće zajednice.(G.Agamben, Die kommende Gemeinschaft, Merve, Berlin, 2003.). Od umjetničkoga djela kao da ovisi sudbina svijeta. Paradoks je i nečuveni cinizam dijaloga između cara i pjesnika u tome što politika preuzima ovlasti umjetnosti, a umjetnost postaje bezobzirnom politikom terora. U krajnjoj instanciji, Vergilije poseže za fiktivnim terorom samoubilačkoga čina spaljivanja „svojega“ djela da bi zajednicu spasio od degeneracije slobode u totalitarnu politiku Vođe. Etički čin žrtvovanja „autonomije“ djela u ime više istine no što je estetski čin događaja ljepote kao kontemplativnoga užitka u slobodnoj igri mašte sa sobom prelazi granice danas opstojećega postajanja politike mesijanskim događajem nade i spasa u nadolazećoj zajednici, kakvu zastupa, primjerice, Agamben. (G.Agamben, State of Exception, The University of Chicago Press, Chicago – London, 2005.) Ovdje se nećemo upuštati ni u kakvo tumačenje Brochova romana. Bit će dostatno samo podsjetiti da je upravo njegov radikalni čin proglašenja estetike i politike istom logikom raspada vrijednosti u moderno doba put spram nečeg krajnje čudovišnoga arhajskoga i istodobno stoga krajnje problematičnoga rješenja sukoba između moći totalne politike i autonomije umjetničkoga djelovanja. (H.Broch, Vergilijeva smrt, SN Liber, Zagreb, 1979. S njemačkoga prevela T. Stamać i H.Broch, Duh i duh vremena: eseji o kulturi moderne, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007. S njemačkoga preveo N.Petrak) Odmah valja kazati da se pod pojmom umjetničkoga djelovanja misli na jedinstvo života i umjetnosti kao djela koje zadobiva svoju formu i materijalnost u prostoru i vremenu apsolutnoga događaja. U tom smislu Brochov je odgovor čin etičke nesvodivosti umjetnosti koja pripada sferi negativne slobode umjetnosti, a ne pozitivnome samoutemeljenju etičkoga čina. Teror je ovdje simbolički izveden iz žrtve koju pjesnik jedino ima na raspolaganju u sudaru s onom vrstom moći u zajednici koja sebe predstavlja jedino legitimnom i jedino mogućom. Apsolutna kontingencija totalne politike nužno umjetnost podvrgava ne tek svojim instrumentalnim svrhama, nego onome nečem „višem“ čak i vlastitome samoodređenju u doba moderne politike. August nije vladar neke suverene moderne države. On je iznad zakona jer ga utemeljuje činom „božanskoga nasilja“ suspenzijom republikanskoga poretka na neodređeno vrijeme. Suveren bez suverenosti može vladati samo ako Rimsko carstvo, koje u sebi kao samoutemeljenje ideje svjetske moći politike, počiva na ideji republikanizma slobodnoga građanina/državljanina. A ono ne može biti drukčije mišljeno nego kao beskrajno carstvo slobode ili kao apsolutna sloboda s onu stranu moderne dijalektike društva-države. Ovdje treba istaknuti da se moderna politika nipošto ne može reducirati na tehnologiju moći vladanja masama. Posrijedi je nešto mnogo „više“ od instrumentalnoga karaktera vladavine. Iskustvo totalitarizma uistinu je ovdje čudovišno zato što paradigma logora kao topologije moderne ne odgovara ideji modernosti uopće. Naime, logor nije tek dokidanje suverenosti nacije-države u totalitarnome shvaćanju politike. Posrijedi je dokidanje bilo kakve ukorijenjenosti i zavičajnosti „prirode“ u samoj ideji ljudske prirode. S logorom u srcu modernoga shvaćanja nacije-države nestaje razlikovna priroda životinje i čovjeka u stroju za masovnu eksterminaciju. (G.Agamben, Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life, Stanford University Press, Stanford – California, 1998.) Logori nisu „stvar“ neke određene nacionalne politike moderne, bila ona fašistička ili komunistička. Radi se o prevladavanju/dokidanju granica modernoga poretka nacija-država i uspostave svjetskoga carstva moći bez ikakve veze s prirodom i kulturom. Najznačajnija je konzekvencija teorije totalitarizma u djelu Hannah Arendt stoga nešto dalekosežno za suvremeno razumijevanje (ne)mogućnosti politike kao etičkoga čina obrata vrijednosti. Naime, njezina je temeljna postavka ta da totalitarizam razara moderni poredak državnih politika i u svojoj permanentnoj ontologijskoj revoluciji zahtijeva uspostavu totalne zajednice/carstva na temelju ideologije nacije-rase (fašizam i nacizam) ili ideologije besklasne zajednice rada (komunizam). (H.Arendt, The Origins of Totalitarianism, Harcourt Brace, Jovanovich, New York, 1973. ) Kraj povijesti kao povijesti razlike između pojma i zbilje politike razrješava se totalnom politikom čudovišne zajednice u formi logora. Univerzalni stroj homogenosti koji potrebuje umjetnost samo kao estetsku tehnologiju moći u svojoj čudovišnoj uzvišenosti bez subjekta sada preuzima posljednju formu perverzije. Radi se o zabrani govora o svojem zločinačkome karakteru u ime neprikazivosti samoga događaja bilo kakvim estetskim sredstvima. Etički čin zabrane govora o tom događaju nečuvenoga zločina nad „čovječnošću“ postaje uvjetom mogućnosti svake buduće metapolitike. Tek iz lingvističkoga ikonoklazma estetike uzvišenosti nastaje obrat iz etike u politiku događaja. Formulirajmo to ovako: bez zabrane govora o čudovišnoj „prirodi“ Holokausta ne postoji mogućnost bilo kakve politike događaja u formi estetske metapolitike. Drugim riječima, bez političkoga ikonoklazma liberalne demokracije kao zabrane govora o vlastitim crnim rupama sukrivnje za povijesni događaj nečovječnosti uopće, ne postoji mogućnost repolitizacije umjetnosti. Svaka je repolitizacija umjetnosti nužno estetsko-politički događaj obnove onog što sam Benjamin u svojem formalno „neutralnome“ spisu i istodobno teorijski dalekosežnom za suvremenu umjetnost „Umjetničko djelo u razdoblju njegove tehničke reproduktivnosti“ iz 1935/1936. godine postavlja kao credo svih današnjih refleksija o nadolazećoj zajednici (Agamben, Nancy, Derrida). Radi se, kao što je poznato, o postavci da se film kao paradigmatska umjetnost modernoga doba i kao medij nestanka aure umjetničkoga djela (autonomnosti umjetnosti) mora shvatiti istodobno kao propaganda i kao događaj nadolazeće zajednice komunizma protiv istoznačne uporabe filma kao propagande u svrhu realno-egzistirajućega fašizma. Avangardna je umjetnost u ideji stoga bitno radikalna politizacija estetike. Već je u Benjamina pitanje estetizacije politike i značenje filma kao tehnologije i kulture odlučno ideologijsko-političko pitanje kako i na koji način nadolazeća zajednica istinske politike komunizma treba djelovati da bi masovni subjekt umjetnosti (publika) bio u stanju doživjeti ono što sam događaj umjetničkoga djela reproduktivno izvodi na scenu svjetske povijesti. To je svetkovina događaja nadolazeće aure suvremene umjetnosti koja postaje političko-estetskom revolucijom samoga života. Spor između postmoderne estetike uzvišenoga u Lyotarda i radikalne repolitizacije umjetnosti kao novoga estetskoga poretka suvremene umjetnosti u Rancièrea preostaje i nadalje izazovom za izlazak iz začaranoga kruga etike, politike i estetike. O toj kontroverziji i implikacijama na pitanje o bez-temeljnosti suvremene umjetnosti u odnosu na medijski proizveden svijet znakova bez značenja bit će još govora. Napomenimo samo da je svaki politički konstruktivizam istodobno i estetski dekonstruktivizam, što znači da je svaka estetizacija suvremene politike nužno i repolitizacija suvremene umjetnosti. Budući da je riječ o istome u ideologijsko-političkim razlikama bjelodano je da se radi o binarnim oprekama „desne“ i „lijeve“ kulture kao političke artikulacije ideja. Nemoguće je da u repolitizaciji umjetnosti može doći do uskrsnuća ideje o novome čovjeku III Reicha, kao što je nemoguće da u estetizaciji politike kao spektakla može doći do obnove Staljinova kulta u formi postmodernoga medijalnoga cirkusa. Prva je „lijeva“ politika kulture, a druga „desna“ kulturna politika. Događaj koji im daje relacijsku osnovu jest doba koju Jonathan Beller na tragu Marxa, Deborda i Deleuzea naziva kinematički način proizvodnje. (J.Beller, The Cinematic Mode of Production: Attention Economy and the Society of the Spectacle, Dartmouth University Press, Dartmouth, 2006.) Gdje je riječ o estetizaciji i politizaciji nedostaje estetika i nedostaje politika događaja samoga. Gdje je, pak, riječ o nesvodivosti etičkoga čina ispred estetike i politike, kao u slučaju Brochove razorne metafizike vrijednosti, koja se suprotstavlja „kiču“ estetsko-političkoga projekta totalitarne vladavine fašizma, problem je u tome što se etika uvijek svodi na bezuvjetnu logiku performativnoga čina „trebanja“. Ono što je ovdje potreba ne proizlazi iz vrijednosne kritike umjetnosti kao političkoga kiča u bilo kojoj formi državne umjetnosti (Nazi-Kunst ili soc-realizam), nego iz strukturalne nužnosti prevladavanja potrebe za etičkim činom „male kritike“. U cjelini, pitanje odnosa moći politike i moći umjetnosti jest temeljno pitanje o ontologijskome karakteru zajednice koja počiva na razdvojenosti etike, politike i umjetnosti. U tom pogledu je Brochov rigorozni „etički esteticizam“ istovjetan mesijanskome „teroru“: Da, treba zapaliti Eneidu jer je Rim nedostojan njezine nadideologijske veličajnosti! Problem je samo u tome što suvremeni svijet kao realizacija tehnoznanstvene utopije/distopije o vladavini čudovišnih strojeva života u formi kapitalističkoga razvitka više uopće ne potrebuje utemeljenje koje im je podarivala umjetnost u jeziku poezije i slikarstva. Zajednicu više ne određuje politička moć refleksivnoga uma, nego tehnogeneza u formi mitopoetske vizualizacije. Ona sada iz same sebe, dakle, imanentno i kibernetički opravdava svoju bez-temeljnost. Politika i umjetnost postaju medijalne prakse globalnoga stroja samoproizvodnje svijeta, konstruktivno-destruktivne mreže komunikacije bez ultimativnoga smisla i bez vidljivih subjekata izvedbe. Sve funkcionira savršeno metastabilno i entropijski funkcionalno zato što svijet ne određuje otvorenost bitkovno-povijesnoga događaja, nego mahnitost konstrukcije bića iz duha totalne proračunljivosti i izmjerljivosti bezmjernoga. Metafizika, novovjekovna znanost i moderna tehnika čine trijadu povijesno-epohalne moći. Samo se u toj trijadi od novoga vijeka može opravdano govoriti o pojmu svijeta kao metafizičkoga sklopa. Na taj način mit o umjetnosti kao nesvodivoj moći mašte s onu stranu dobra i zla profane ideologije svijeta postaje sam etička ideologija bezuvjetne žrtve i stoga nekovrsni estetski teror s pozitivnim predznakom. Broch je u raspadu vrijednosti vidio ponajprije totalni raspad metafizičke cjeline svijeta (Bog, bitak, bit čovjeka). Budući da se tom raspadu ne može suprotstaviti ništa partikularno, nikakva autonomna umjetnost larpurlartizma, onda je već sam čin desupstancijaliziranja umjetnosti potraga za novim subjektom „revolucije svijeta kao etičko-estetskoga događaja“. Nakon Joycea ne može se više pisati roman! „Ispada gotovo da je pjesništvo/književno stvaralaštvo moralo proći kroz svaki pakao l’art pour l’arta, prije nego što se moglo podvrgnuti iznimnoj zadaći da sve estetsko prebaci pod vlast etičkog, gotovo kao da je sve vrijednosne sveze trebalo stvarno proživjeti do kraja, kako bi iz raspada patetičnosti moglo nastati ono komično – sastavnica koja inače u Goetheovoj totalnosti nedostaje. Jer i novoj ozbiljnosti, novoj metafizici i umjetničkom djelu, svoj toj novoj odgovornosti pjesničkog, moralo je prethoditi jedno ‘sveopće mrvljenje’, ona duboka skepsa koja nije samo goetheovska nego i kantovska. Joyce je u potpunosti na sebe preuzeo tu golemu odgovornost. Uliks zacijelo nije nikakav Bildungsroman u goetheovskom smislu, njemu je s time zajedničko samo to što predmnijeva autorovu najdublju izgrađenost i njegovu najradikalniju univerzalnost. Ali kako se sve etičko, ako neće zapeti u nekom dogmatskom moraliziranju, mora zasnivati na nekom nadređenom sustavu, i jer sve satirično i komično, ako se hoće podići u jednu nadređenu i važeću sferu, mora biti ukorijenjeno u totalnosti života, i jer se ta totalnost može postići i odrediti samo iz onog ja, ili kažimo upravo iz transcendentalne svijesti, to i umjetničko djelo koje je na sebe u cijelosti preuzelo novu zadaću spoznaje, mora jednom zauvijek učvrstiti svoje logično mjesto u krajnjoj sferi toga ‘ja’, u sferi kozmičkog humora. To je sfera platonovskog, a time i samog filozofskog. Zbog toga je i tako bezuvjetno potrebno da kozmogonija kojoj Joyce stremi sa svim svojim vladanjem stilskim sredstvima, sa svim pokazivanjem bića i svom ironijom, da ta kozmogonija koja se razvija iza Uliksa naposljetku rezultira platonovskim sustavom, prerezom svijeta, koji pak nije ništa drugo nego presjek kroz jedno ja, kroz ja koje je ujedno i sum i cogito, logos i život istodobno koji su opet postali jedno, simultanost kroz koju se ljeska jedinstvo religioznog po sebi.“ – H.Broch, „James Joyce i sadašnjost“, u: Duh i duh vremena: eseji o kulturi moderne, str. 72.) Rezultat je ove zamjene položaja da umjetnost ne postaje politikom, kao što ni politika ne postaje umjetnošću. U pitanju je, naprotiv, jedna te ista logika djelovanja koja samo na dva različita načina želi doći do realizacije svojeg krajnjeg cilja: totalnoga prostora-vremena događaja vibracije beskonačnosti u konačnome i konačnoga u beskonačnome. Negativna eshatologija totalne politike moći svoje djelovanje zato nužno mora razumjeti ili kao permanentni teror ili kao permanentnu revoluciju. Formalno govoreći, prvo određuje nacizam, a drugo staljinizam. Moderna nacija-država više nema svoje utemeljenje ni u čemu drugome negoli u bezdanu vlastite sudbine koja smjera s onu stranu konačnosti svih granica suverenosti. Problem je, dakle, u tome što se izlaz iz ovoga sraza titana apsolutne moći i anđela bez moći pokazuje u nemogućnosti realne alternative u onom nesvodivo etičkome. Umjetnost kao ni politika ne pronalaze svoje rješenje u etičkome činu, nego ga naizgled paradoksalno omogućuju time što suspendiraju bilo kakvu njegovu djelotvornost osim kao žrtvovanje vlastite autonomije (umjetnosti i djela) činom terora spram totalne politike koji sam postaje anti-politički čin jedne univerzalne politike terora. U Brochovu romanu Vergilije nakon spekulativno-dijalektičkoga pregovora s carem Augustom etički biva nagovoren na poraz vlastite etičnosti time što u ime arhajske i nadolazeće zajednice pristaje „svoje“ djelo predati suverenu države-imperija kao zalog smisla povijesti. U ime vječnoga Rima djelo njegova estetskoga utemeljenja mora preostati bez obzira na spor etike (umjetnosti) i politike (moći). Umjetnost preuzima na taj način etičku moć prevladavanja konačnosti u beskonačnosti, vremenitosti u vječnosti. Drugi koji je iz posve drukčijih razloga htio zapaliti svoje djelo, ako nas svjesno ne vara njegov prijatelj Max Brod sačuvavši rukopise i Dnevnik i Pisma koji su svjedočanstvo biti umjetnosti s onu stranu aporije modernosti, jest, dakako, Franz Kafka. (F.Kafka, Odabrana djela: Dnevnik, Zora, Zagreb, 1968. S njemačkoga prevela T.Šegedin) 3. Kada želja postaje Zakonom ili o nemogućnosti iskupljenja: slučaj Kafka No, dok se u slučaju Brochove metafizičke alegorije radi o odnosu nesvodive moći umjetnosti i totalne politike kao odnosu nesvodive etičke dimenzije umjetničkoga djelovanja – djelo i događaj života su jedinstvo totalnoga performativnoga čina umjetnika – u Kafkinu slučaju parabola postaje paradigmom mišljenja/pisanja s onu stranu metafizičkih opreka Zakona (transcendencije) i procesa istraživanja razloga krivnje subjekta bez supstancije. Nemogućnost etičkoga djelovanja koje prevladava nužnost Zakona (transcendencije) i želje subjekta kao tijela bez organa (imanencija) dovodi do temeljne aporije suvremenoga doba. Ona se može odrediti na sljedeći način: umjetnost i politika postaju preobrazbe totaliteta života u nešto samome životu čudovišno što tek omogućuje metafizičke opreke moraliteta (savjesti i krivnje) i praktičnoga djelovanja transformacije društvenih odnosa (subverzija Zakona). Ono čudovišno je mreža rizomatske strukture života kao nadzorni mehanizam moći koji prethodi slobodi djelovanja. Aporija je, dakle, u tome što u Kafkinu slučaju umjetnost kao želja same slobode u njezinome pisanju tijela nužno mora sebe reproducirati kao događaj preobrazbe samoga tijela slobode. Ako je proces preobrazbi beskrajan te se stoga ni jedno biće ne može zaustaviti u svojem fiksnome identitetu, tada je problem odnosa umjetnosti i politike u tome što više ne vrijede nikakva pravila metafizike i nikakvi etički obrati subverzije i revolucije. Ako tako nešto ne vrijedi, što još uopće pokreće opskuran svijet bez smisla u kojem ključne riječi parabolizma nemogućnosti kretanja i dosezanja cilja odgovaraju ključnim riječima suvremene umjetnosti – „proces“ i „preobražaj“? Ne treba zaboraviti da je Kakfina književnost uvod u tehno-bestijarij svijeta kao nadzornoga mehanizma reprodukcije bića u stalnim mutacijama. Ono spram čega se kretanje etičkoga čina želje za „pravdom“ i „istinom“ usmjerava, u praznoj se eshatologiji vremena pomiče u nadolazeće koje se neprestano odgađa, a samo kretanje postaje istina procesualnosti. Iza vrata uvijek su druga vrata, a dvorac je uvijek negdje s onu stranu. Problem s kojim se susrećemo u razumijevanju odnosa umjetnosti i politike u svjetlu Kafkina metafizičkoga parabolizma Zakona i slobode/želje nedvojbeno je problem tzv. postmetafizičkoga obrata. Kako misliti i autopoietički djelovati u svijetu u kojem više ništa nema snagu Zakona transcendencije osim samoga Zakona imanencije kao preostale moći redukcije svetoga na svjetsko-povijesne derivate metafizike? Umjesto Zakona (transcendencije) čija su vrata zatvorena, nalazimo se u situaciji otvorenosti bez vrata, ali uz djelovanje snage neiskazivoga/neprikazivoga umnažanja Zakona. U jednom od Ulomaka iz Apokrifnih Evanđelja Borges „kafkijanski“ kaže: „Vrata biraju, ne čovjek!“ Već je Benjamin u svojem eseju o Kafki iz 1934. godine objavljenim u časopisu Jüdische Rundschau postavio odlučno ovaj problem tzv. tumačenja Kafkinih djela. „Postoje dva načina promašaja smisla Kafkinih djela. Jedan je tumačiti ih onim prirodnim, a drugi natprirodnim. Oba, i psihoanalitičko i teologijsko tumačenje, jednako promašuju ono što je bitno.“(W.Benjamin, „Franz Kafka“, u: Illuminations, (ur. i predgovor H.Arendt), Schocken Books, New York, 1969., str. 127.) O čemu je zapravo ovdje riječ? Benjamin ne govori ni o čemu drugome negoli o promašaju tumačenja Kafkinih djela. Nije li paradoksalno da je povijest tumačenja Kafke povijest promašaja tumačenja onog jedinoga što je bitno – nesvodive moći umjetnosti naspram nesvodive moći religije, politike, filozofije, znanosti. U iskušenju smo da isto primijenimo i na povijest tumačenja Benjaminova mišljenja. Ne samo stoga što je danas Benjamin „kanoniziran“ kao ne-marksistički mislilac židovske eshatologije i mistike, koji u suvremeno doba izaziva pozornost zato što je predskazao vladavinu tehnologije nad estetskim preostatkom u suvremenoj umjetnosti medija (film i fotografija), nego još više zbog njegovih analiza nasilja i politike u okružju totalitarnih poredaka s mesijanskim rješenjem svjetske povijesti kao kraja povijesnoga vremena i kao vladavine vremenitosti vječnoga trenutka ekstaze (Jetz-zeit). Kao što se, dakle, Kafka ne može razumjeti nikakvim psihoanalitičkim ključem, tako se još više ne može iscrpiti njegova „zagonetka“ u teologijskome shvaćanju eshatologije i mesijanstva. Nije li to svojevrstan hod u mjestu i unutarnja samokritika Benjamina koji Kafki prilazi otvoreno s onu stranu „prirodnoga“ i „natprirodnoga“? Dok je za Benjaminovo „reduktivno“ kanoniziranje usuprot tragova Marxa i zapadnoga marksizma frankfurtske kritičke teorije društva (Horkheimer, Adorno, Marcuse) zaslužan njegov životni prijatelj i židovski teolog Gerschom Scholem, postoji jedno posve drukčije čitanje Kafke, koje s Benjaminom dijeli stav o kritičkome prolazu i prijelazu kroz ove dvije redukcije: psihoanalitičku i teologijsku. Riječ je o knjizi Deleuzea/Guattarija o Kafki u kojoj se zahtijeva radikalan „ovosvjetovni obrat“ spram Zakona (transcendencije) kao ispunjenja želje subjekta za pravdom i istinom u procesu postajanja svijetom preobrazbi bivanja/postajanja. (G.Deleuze/F.Guattari, Kafka: Toward a Minor Literature, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 1986.) Umjesto teologijsko-metafizičkih spekulacija, koje još krase i čitanje Benjamina o Procesu i Dnevniku, sada se pokušava otvoriti mogućnost nesvodivosti upravo onih dimenzija moderne umjetnosti koje naizgled s Kafkom nemaju nikakve dodirne sveze. To su područja političkoga, etičkoga i ideologijskoga. Začudno djeluje kada se zna da Deleuze/Guattari u svojim djelima anti-hegelovske i anti-psihoanalitičke usmjerenosti nastoje umjetnosti čak i za razliku od filozofije kao „konceptualne arhitektonike“ podariti najveću moć novoga, ne polazeći od njezine prividne autonomije, nego, naprotiv, od temeljnoga stava povijesne avangarde o postajanju života umjetničkim djelom/događajem. Što se ovdje podrazumijeva pod pojmovima političkoga, etičkoga i ideologijskoga? U skladu s Deleuzeovim mišljenjem imanencije, ne postoji ništa fiksno i bitkovno opstojeće, nego je svaka moguća „ontologija“ umjetnosti već uvijek procesualno strukturiranje bitka kao događaja postajanja/bivanja. Umjesto hegelovske dijalektike s ključnim pojmom posredovanja negacije do konačnoga stadija dokinute i prevladane negacije negacije, uspostavlja se „zakon imanencije“ samih pojava u tjelesnoj umreženosti događaja, a na taj se način ono metafizičko preobražava u načelo fizičko-ekspresivnoga. To znači da postajanje/bivanje u procesualnosti strukturira sam događaj u kojem se razlika i ponavljanje događaju kao refleksivna razlika i kao moć simultane reprodukcije virtualne realnosti onog što „jest“. U procesualnosti je dokinuta metafizička shema vladavine novovjekovnoga načela kauzalnosti i teleologije (uzrok-svrha). Dokinućem temeljne metafizičke sheme novovjekovlja, postaje bjelodanim da se više ne može misliti odnos jedne sfere spram druge kao odnos nadređenosti i svodivosti, nego kao odnos emergencije i autopoietičke proizvodnje same stvarnosti. Politika se ne može uspostaviti kao puka „ovosvjetovna“ djelatnost promjene stanja u društvu i državi, nego je ono političko istodobno virtualna mogućnost promjene objektivnoga stanja i subjektivne situacije umreženih aktera događaja. Isti je način mišljenja onoga etičkoga i onoga ideologijskoga. Problem je u tome što političko-etičko-ideologijsko ne može više biti mislivo kao radikalno nadomještanje psihoanalitičko-teologijskoga kao metafizičkoga s onim postmetafizičkim. Politika postaje politizacija društva onda kad je društvo kao moderni stroj artikulacije moći klasno-socijalne diferencijacije u stanju entropije. Teror i revolucija u samom srcu društvene entropije omogućuju mu novu formu stabilnosti u permanentnim krizama. Važno je naglasiti da se Deleuzeova filozofija imanencije ne može reducirati na postmetafizičko mišljenje novoga „empirizma“ ili, pak, novoga „realizma“. Iz toga slijedi da u Deleuze/Guattarijevom čitanju Kafkinih djela kao puta spram „minorne književnosti“ ono što jest razlika i nesvodiva drugost jest istodobno sam koncept pisanja kao asemblaža i stroja tjelesnih inskripcija procesualnosti događaja u preobrazbama samoga događaja u svojoj biti. Pritom je pitanje nesvodive drugosti posve „drukčije“ negoli razumijevanje pojma etički nesvodivoga Drugoga koji omogućuje bezuvjetnu ljubav spram bližnjega (Lévinas). Nesvodiva je drugost ono što Deleuze još od svojeg prvoga spisa Nietzsche i filozofija otvara kroz ontologijski koncept vječne preobrazbe odnosno bivanja/postajanja (Werden) bitka u procesualnosti. (G.Deleuze, Nietzsche et la philosophie, P.U.F., Pariz, 2005.) Nesvodiva drugost ne može biti Drugi koji je nešto bitkovno fiksno, čisti identitet bez razlike, nego neprestano drugi Drugi, ono umnoženo i beskrajno nesvodivo mjesto susreta konačnoga s beskonačnim. Umjetnost je za Deleuzea upravo ono isto što Kafka prikazuje u svojim djelima „minorne književnosti“. Imenovat ćemo to procesualnošću preobražaja ili emergentnim događajem vječne preobrazbe istoga u razlici. Umjesto metafizičkih spekulacija o krivnji i iskupljenju u eshatologijsko-mesijanskome prostoru Posljednjeg suda kao vremena ispunjenja Zakona u pravdi i istini totaliteta života, naglasak je premješten na nešto imanentno samoj Kafkinoj ideji pisanja. To je heterogenost želje bez transcendentalnoga označitelja. Mit o iskupljenju nestaje već samim činom nemogućnosti krivnje kao etičkoga čina refleksije bez političko-ideologijskoga sustava i diskursa institucionalne religije koja djeluje kao utjelovljeni Zakon. Čemu iskupljenje ako čovjeka na to ne prisiljava moralni Zakon? A on ne može biti po definiciji Zakonom uopće jer već u sebi ima višak onog moralnoga, što znači da je sam Zakon ideologijsko-politički prisila svijesti kao unutarnje savjesti da se kaje zbog onog što je počinjeno u vremenu. Zlo je, dakle, ne stvar Zakona, nego stvar djelovanja s onu stranu zakona kao utjelovljene zabrane želje uopće. Priroda je stoga područje onog što Zakon nužno zabranjuje – sfera nevinosti i okrutnosti, anđeoski pakao postajanja/bivanja drugim u formi stroja kao tijela bez organa. No, Deleuze/Guattari suprotstavljaju se i svakom daljnjem čitanju Kafkinih djela kao nihilizma i rezignacije djelovanja. Namjesto anihilacije, destrukcije i negacije, što su sve kategorije avangardne umjetnosti koja teži promijeniti život estetskom revolucijom života uopće, u Kafke je posrijedi nestanak negacije kao stvaralačkoga načela. Zato je logično da ako nema više metafizičkoga neba transcendencije, niti Zakon ne može biti transcendentalni označitelj. Promjena poretka označavanja odigrava se na taj način što sada umjetnost umjesto psihoanalitičko-teologijskoga ključa svoje „zagonetke“ otključava vrata njezinih ovosvjetovnih nesvodivih „malih označitelja“: političko-etičko-ideologijskih. Ne utapa se umjetnost u politiku, niti se iscrpljuje njezino djelovanje etičko-ideologijskim činom. Kada umjetnost gubi autonomiju, politika postaje totalnim događajem terora i revolucije. (B.Groys, The Total Art of Stalinism: Avant-garde, Aesthetic Dictatorship, And Beyond, Princeton University Press, New Jersey, 1992.) Potpuno je jasno da kod Kafke nema heroja etičkoga „terora“ koji bi izlazio iz okvira politike i ideologije svijeta, a koji počiva na totalnom tehnoznanstvenom oblikovanju stvarnosti i u kojem postoji nadzorni mehanizam poretka svođenja „čovječnosti“ na strukture i funkcije „napretka“ i „razvitka“ samoga sustava. U takvoj književnosti nema ni metafore ni alegorije niti onoga simboličkoga jer više ne postoji ni jedan dostatan razlog za ontologijsku opstojnost Boga. Kafkin je parabolizam svojevrsna „negativna teologija“ suvremene umjetnosti koja nije autonomna, kao što to nije ni politika niti religija. Ono što jest autonomno nije ništa drugo negoli sam poredak generiranja struktura nadzora poretka. Ono autonomno jest u heteronomiji djelovanja sustava kao autopoietičkoga poretka znakova bez značenja, čiste integralne stvarnosti koja funkcionira kao „proces“ i „preobrazba“ stvari i pojava u neprestanim krizama vlastite unutarnje i izvanjske okoline. Integralna stvarnost je upravo ono što Baudrillard označava posljednjim stadijem dokidanja razlike predmeta i znaka. Spektakl terora postaje teror spektakla u svojoj totalnoj transparentnosti medijske inscenacije događaja koji se, naravno, nije dogodio. (J.Baudrillard, Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. S francuskoga preveo L.Kovačević) Kafkino je djelo stoga „revolucija“ u samome jeziku desupstancijaliziranja svijeta. Takav svijet više ne potrebuje metafizičke spekulacije o krivnji i iskupljenju zato što je svaki psihoanalitičko-teologijski čin tumačenja stvarnosti promašaj same stvarnosti. Problem je u tome što Kafka u svojim djelima ne prikazuje niti predstavlja nikakvu „objektivnu“ ili „subjektivnu“ stvarnost. Zato je svako prizivanje sablasti Oca/Zakona kao okrutnoga vladara nad željom svojega objekta prazna „priča“ tumačenja. Umjesto mračnoga podzemlja želja i aure uzvišenih vizija nalazi se pukotina. Zauzima ju pisanje kao mišljenje neizrecivoga/neprikazivoga događaja koji se može izreći/prikazati samo negativno, ali zato negacija nije načelo stvaranja svijeta. To da se može izreći/prikazati samo negativno radikalno se suprotstavlja estetsko-političkoj dogmi našega doba da se o dijaboličkome zlu kakav je bio Holokaust i Auschwitz ne može više ništa reći i da je zabrana govora o tome jedini način etičke i estetske nesvodivosti događaja kao umjetničke istine. Kafka nadilazi ovo zabranjeno područje uzvišenoga objekta zabrane govora time što negativnom teologijom svijet dovodi do transparencije događaja. U njemu više ni „ priroda“ niti „natprirodno“ ne odgovaraju na pitanje o karakteru bezrazložnoga zločina nad subjektom: „Kao psa“ – posljednje su riječi Jozefa K. u Procesu. Deleuze/Guattari zato legitimno odbacuju „sveto trojstvo“ metafizike u Kafkinu djelu: (1) transcendenciju Zakona; (2) internaliziranje krivnje i (3) subjektivnosti objave. (R.Bensmaia, „Foreword: The Kafka Effect“, u: G.Deleuze/F-Guattari, Kafka: Toward a Minor Literature, str. xviii) Odbacivanje transcendencije Zakona, internaliziranja krivnje i subjektivnosti objave označava početak procesa otvorenosti struktura samoga iskustva slobode. To se odvija unutar tijela-teksta te zahtijeva vlastito suvereno pravo na nesvodivost na bilo kakvu drugu Stvar, neovisno o tome bila to politika-etika-ideologija. Sve su to tek „male priče“ postmetafizičkoga obrata suvremene umjetnosti. Ostavljena na milost i nemilost svoje slobode drugoga započinjanja ona više nema pred sobom praznu autonomiju, ili kako to sjajno kaže Hugo Friedrich za cijelo iskustvo moderne poezije od Mallarméa i simbolista do danas – „praznu transcendenciju“ ( H.Friedrich, Struktura moderne lirike: od Baudelairea do danas, Stvarnost, Zagreb, 1969. S njemačkoga preveo A.Stamać) – nego se pred njom rasprostire pustinja heteronomije bez ikakvog drugog obzorja osim jezika kazivanja „minorne književnosti“. S Kafkom je otvoreno neizvjesno područje preklapajućih diskursa jezika i slikovnosti čiste tjelesnosti događaja kao parabolizma kretanja u mjestu, neprestane odgode nadolazećega, arhitekture bez-mjesta i vremena apsolutne nemoći jezika bez svojeg transcendentalnoga označitelja. S Kafkom jezik postaje dispozitiv ili aparat kraljevske (ne)moći subjekta u njegovoj igri sa svijetom kao eksperimentom totalne slobode. Naša druga odlučna postavka ovog razmatranja sada glasi: svodivost metafizike umjetnosti kao psihoanalitičko-teologijskoga „zakona“ djelovanja na politiku-etiku-ideologiju u suvremeno doba ne označava samo poraz autonomije umjetnosti pred strojem moći totalnoga nadzora nad slobodom čovjeka. Ovdje je riječ o trijumfu čudovišne strukture i matrice svijeta u formi života kao stalne preobrazbe stanja (condition), koju određuje nastanak tehnosfere i gdje svaka moguća politika i ideologija već ima „etički“ moment sveze života, tehnologije i politike. Biotehnologija nužno stvara biopolitiku, a ona neizbježno proizvodi svoju bioetiku u svijetu koji je postao mreža fraktalnih odnosa moći. I cjelokupni se poredak u ovom političko-etičko-ideologijskome obratu metafizike između Zakona i želje (natprirodnoga i prirodnoga) u samom Kafkinome djelu događa kao odgoda nadolazeće realizacije želje za zakonom u formi želje same (tijela) koja sada hoće pravdu i istinu zbog same pravde i istine, a ne zbog moraliteta i legaliteta s onu stranu života samoga. Taj obrat je točka revolucionarnoga otpora u tijelu samome, a ne u inteligibilnome nebu ideja. Budući da je ideja uvijek utjelovljena moć promjene stanja iz vremenske ekstaze nadolazećega, onda je svaka istinska umjetnost negativna eshatologija događaja kojoj ni politika niti ideologija ne određuju „autonomiju“, nego sam događaj pravde i istine kao „želje“. Leibniz tu potrebu ili želju metafizički određuje pojmovima perceptio i appetitus (zamjedba i želja). Subjekt želje nije prazan i slijep, nego jest onaj koji više ne može žrtvovati svoj život „ovdje“ i „sada“ za nedoglednu budućnost mesijanskoga iskupljenja. Utoliko je Kafka pisac protiv svakog moraliteta kajanja i krivnje kao iskupljenja. To je ekstremno čista i autonomna „proza“ modernoga doba. Suvremenu umjetnost ona oslobađa emancipacije od Boga za neki njegov isprazni simulakrum moći kao što je političko, etičko i ideologijsko djelovanje bez refleksije o samom smislu djelovanja. Benjamin pogađa izravno u bit stvari kad kaže: „U svojoj dubini Kafka dodiruje dno koje mu ne daju ni ‘mistično znanje predaka’ ni ‘egzistencijalna teologija’.“ (W.Benjamin, „O Kafki“, u: Novi Anđeo, str. 35.) Što to uistinu dodiruje Kafka? Benjaminova su daljnja objašnjenja odveć „profana“. Naime, on kaže da je to dno u narodnoj židovskoj kulturi, u onom podzemnome i životno nepokorivome koji je Kafka upio i baštinio u svojem djelu. Međutim, problem nije nipošto u toj nesvodivosti iskonskoga traga „minorne književnosti“, nego u samoj formulaciji Benjamina o doticanju samoga dna. No, sam bezdan bez dna, to je nešto mnogo dublje negoli doticanje dna s onu stranu mistike tradicije i egzistencijalne teologije. 4. „Mi pjevamo u pustinji…“ Čini se da odgovor na pitanje o radikalnom prebolijevanju svodivosti umjetnosti, a onda i svih drugih raspadnutih sfera poput politike, društva, religije u njihovoj svodivosti u moderno doba bez supstancije i subjekta, valja potražiti u samome pojmu događajnosti događaja onoga što se naziva životom u bezdanu, dubljem od bilo kojeg dodira dna. Da bi se uopće moglo osloboditi prostor za otvorenost nadolazeće zajednice koja potrebuje umjetnost više negoli „ovo“ suvremeno doba totalne politike i estetskoga poretka, potrebno je promisliti u čemu se umjetnost za razliku od svih drugih sfera života „utemeljuje“, odnosno u čemu je njezina bit. Pitanje o umjetnosti neizbježno postaje pitanje o biti ili smislu bitka, čovjeka i svijeta. Kao što je na svojem misaonome putu to najprodornije postavljao Heidegger za samu stvar koja se ovdje otvara, jasno je da takvo pitanje jest bitno pitanje o vremenu u kojem se otvara mogućnost drukčijega ili drugoga mišljenja kao početka druge povijesti. (W. von Hermann, Heideggers Philosophie der Kunst. Eine systematische Interpretation der Holzwege-Abhandlung „Der Ursprung des Kunstwerkes“, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1994. 2. prerađeno i prošireno izd.) Pitanje o umjetnosti zato je fundamentalno pitanje o smislu „života“ koji je ili pretvoren u službu totalnoj politici ili u službu totalnoga estetskoga poretka. Oboje kao političko-estetsko djelovanje biosfere u funkciji je jednoga apsoluta moćnijeg od svih moći uopće – tehnosfere. Služba tehnoznanstvenome načinu isporučivanja (informacije kao energije i mase) bitka pokazuje se u vremenu totalne kvantifikacije i racionalizacije bića. Na taj način i politika i estetika nisu drugo negoli tehnologike gologa života bez smisla, čisti funkcionalizam jednoga doba koje se u formi kognitivnoga kapitalizma događa u prostoru-vremenu totalne mobilizacije kapitala kao posthumane robe/predmeta u čistoj imaterijalnosti. Teror ove totalne mobilizacije je totalno „božansko nasilje“. Ono više ne potrebuje formu političke demokracije niti formu estetske konfiguracije privida ljepote jer je s onu stranu slobode i ljepote. Riječ je o samome kraju bitka i vremena u događaju bez-temeljnosti svijeta koju svi dodirujemo jer je bezdan u nama, a ne negdje izvan nas, u nekom realnome prostoru dubine i jaza. Bezdan je doživljaj apsolutne praznine ljudskoga bitka u svijetu. Što, dakle, kaže Heidegger o biti umjetnosti. U 247. odjeljku Prinosa filozofiji govori se o pitanju podrijetla umjetničkoga djela u području „utemeljenja tu-bitka“. Ono pripada kao takvo bitnome području događaja. „Umjetnost /…/ pripada u događaj.“ (M.Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 5, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1989., str. 73.) Ako je događaj ono što biti umjetnosti podaruje-pruža smisao, onda njezina sudbina određuje bit čovjeka i bit prirode. Dakle, sudbina čovjeka u suvremenom svijetu ovisi o sudbini umjetnosti. U tome ne treba vidjeti nikakvu „klasičnu“ metafizičku misao apokalipse svijeta. U obratu od totalne politike i estetskoga poretka kao rezultata moderne ustrojenosti umjetnosti ona nužno ima apokaliptički naboj. Sam Heidegger će u okružju svojeg „kasnoga“ mišljenja 1950-ih godina ovo zaoštriti postavkom da umjetnost u moderno doba u svjetlu stvaralaštva „djela“ kao predmeta iz temelja različitih epoha zapadnjačkoga mišljenja Grčke i njezina polisa te 20. stoljeća i njegova industrijskoga planiranja zajednice pada u područje – kulturne politike. Već je u tome primjetan zaokret u razumijevanju iskonske umjetnosti kao nečeg što potrebuje polis kao sabiralište bogova, heroja i prirode. Umjetnost u Grka prebiva samo kao događaj božansko-kultne svetkovine a ne kao autonomna ili heteronomna struktura kulturne politike. Događaj u kojem se bit umjetnosti pokazuje jest otuda bitno različit u Grka, novoga vijeka i u doba moderne tehnike. U Grka je događaj biti umjetnosti otvorenost poiesis i techné u arhitekturi i plastičnim likovnim umjetnostima, dok govorno pjesništvo u jeziku iskonskoga kazivanja slavi božansku bit zajednice (himne). U novome vijeku se događaj biti umjetnosti događa kao nabačaj (projekt) subjektivnosti subjekta kao reprezentacije svijeta u obzorju slike svijeta. Postav (Ge-stell) radikalno mijenja otvorenost poiesisa i techné. Umjetnost više nije svetkovina bogova (mimezis). Služba znanosti i tehnici raz-otkrivanja bića u stanju isporučive informacije za neko drugo stanje umjetnosti mijenja njezinu povijesnu zadaću. Bit umjetnosti u Grka i u novoga vijeka određuje se iz događaja otvorenosti i nabačaja prostora u kojem se umjetnost događa kao vremenitost cikličke ili linearne dimenzionalnosti i ekstatičnosti. Prostor se u Grka otvara i susteže u događaju iskonske sveze bogova, umjetnosti i prirode. U novome vijeku se prostor konstruira iz čistoga uma. Prostor se, naime, znanstveno-tehnički proizvodi. (M.Heidegger, „Zur Frage nach der Kunst“, u: GA, III. Abteilungen: Unveröffentlichte Abhandlungen – Vorträge – Gedachtes, sv. 74 – Zum Wesen der Sprache und Zur Frage nach der Kunst, V.Klostermann, Frankfurt/M. 2010., str. 193-195.) U suvremeno doba, o kojem Heidegger ne govori drukčije negoli kao o nastavku novoga vijeka u događaju radikalne mobilizacije postava u atomskoj fizici i pripadnim suvremenim znanostima, umjetnost se uprostoruje u vremenu totalnoga nihilizma. Doba je to koje više uistinu ne potrebuje ni bogove, ni prirodu niti čovjeka. Umjetnost u doba „kraja umjetnosti“ postaje svodiva na tijelo čiste bez-supstancijalnosti i bez-subjektnosti. Drugim riječima, Heidegger u suvremenoj umjetnosti vidi radikalnu imaterijalizaciju i gubitak prostornosti u korist totalne konstrukcije postava. Umjetnost je u doba integralne stvarnosti „funkcionar tehnike“, ali i posljednja nužna mnogućnost obrata u samoj istini bitka u događaju. Taj događaj ne može biti svediv na politički događaj. (To paradigmatski pripada mišljenju A.Badioua. Vidi njegovu temeljnu filozofijsku knjigu Being and Event, Continuum, London – New York, 2005.) Stoga je kritika današnje bučne i svekoliko dogmatske „političke ontologije“ subjekta te iz nje izvedene re-politizacije suvremene umjetnosti kao i estetskoga poretka koji se zasniva na njoj nužan uvjet mogućnosti obrata u samoj biti događaja suvremenoga doba. Da bi se prispjelo iz onog Kafkinoga dodira s najdubljim dnom, valja otvoriti mogućnost posljednjega obrata iz biti same umjetnosti. Ona pripada biti događaja koji je nesvodiv u svojoj otvorenosti. Ni religiozni, ni politički, niti estetski, ni bilo kakav autonomni niti heteronomni, događaj je to susreta i otvorenosti bitka i vremena u onome novome kao nadolazećem što pripada u zagonetnu bit grčke riječi poiesis – sačinjanje, spravljanje, odjelovljivanje. Pjesnici nisu djelotvorni ako nisu namjesnici istine događaja o svijetu koji nije ni vječan niti puko prolazan, nego jest konačan u svojoj jednokratnoj otvorenosti. Umjetnost je događaj začinjanja i spravljanja novoga i stoga dodir onoga najdubljega, tame i svjetla, onoga što nadolazi iz dubina vremena kao jeka bogova i kao pjesma vapijućega u pustinji. Događaj umjetnosti nadilazi svojom „moći“ sve svedivo ljudsko i neljudsko, jer je bezrazložno „božansko nasilje“ koje stvara i razara povijest i u njezinoj je povijesnosti čuva u zgodi/odgodi slobode. Moć nesvodive umjetnosti događaj je apsolutne slobode s onu stranu i između totalne politike i estetskoga poretka. Treba proći između i dodirnuti najdublje dno bezdana. Sve drugo je ništavno i vrijedno nestanka.

May 18, 2025
Besmrtnost bez tajne

Besmrtnost bez tajne

Uvod Može li se mišljenje koje sjedinjuje interdisciplinarne preklapajuće tehnoznanosti s hibridnim metafizičkim sustavima filozofije, religije i umjetnosti još uvijek nazivati futurologijskim mišljenjem, kako je to bilo uobičajeno u drugoj polovini 20. stoljeća kad je navještanje besmrtnosti čovjeka graničilo s tzv. SF-sferom od literature do filmova i TV-serija? Čini se da je odgovor unaprijed negativan. Razlog valja vidjeti u tome što je futurologija prestala biti nadomjesnim stanjem postmodernoga proroštva i pretkazanja budućnosti. Ono što pripada nadolazećem razdoblju svjetske povijesti zacijelo se ne može razumjeti iz ove pseudo-mitske igre s fantazijama i astrologijskim predviđanjima novoga doba. Mišljenje koje određuje ono nadolazeće u vremenskome predviđanju događaja iz područja navještanja i proricanja ulazi u računajuće planiranje probabilizma. Na tome se inače sve više i više zasniva znanstvena provjerljivost i mjerljivost bitka, govoreći filozofijski. Dok se, naime, futurologija 1960-ih godina usmjeravala ideji kako znanosti osim prikaza i predstavljanja tzv. objektivne stvarnosti u vremenskoj dimenziji sadašnjosti trebaju imati izgrađene parametre za što je moguće objektivnije predviđanje budućih trendova u napretku i razvitku tehnologije, rasta stanovništva, ekoloških pitanja te odnosa između klimatskih promjena i društvenih kriza (projekcije i izvješća tzv. Rimskoga kluba), sada je posrijedi posvemašnji obrat. Umjesto nerealiziranih utopija zapadnjačke metafizike s težnjom ozbiljenja ideja i postulata čovjeka kao univerzalnoga bića slobode, jednakosti i pravednosti susrećemo se s faktičnim distopijama, atopijama i heterotopijama onog što nadilazi ljudsku postojanost i nepromjenljivost u svijetu. (U tzv. istraživanje budućnosti ili studija budućnosti pripada zacijelo najznačajnija knjiga takvog diskursa kao što je ona Raya Kurzweila, The Singularity Is Near: When Humans Transcend Biology, Penguin, London, 2006. ) Umjesto normativne nužnosti teodiceja slobode čovjeka u povijesnome kretanju prema svrsishodnome cilju spasonosnoga događaja metafizike sve je u znaku čiste kontingencije događaja. Oni se ne odvijaju planomjerno i apriorno u Božjem umu, već se zbivaju tehno-genetski, polazeći od logike same stvari koju ponajbolje opisuju pojmovi uvedeni s kibernetikom i razdobljem vladanja umjetne inteligencije kao što su entropija, informacija, povratna sprega (feedback), kontrola i emergencija. Jesmo li time mišljenje kao projekciju budućnosti suspendirali i neutralizirali na zajednički nazivnik tehnosfere kao riješene zagonetke vladavine onog što nadilazi granice ljudskoga i neljudskoga, prirode i duha, biološkoga i tehničkoga? Na to pitanje čini se da je odgovor podastrijet upravo uzorno “futurologijski”. Najavio ga je 1988. godine Hans Moravec, ondašnji direktor Mobile Robot Laboratory na Sveučilištu Carnegi-Mellon u Pittsburgu, u svojem vizionarskom djelu Dječji duh: budućnost robota i ljudske inteligencije: “Ono što nam predstoji je budućnost koju bi se s našega sadašnjeg gledišta najbolje moglo opisati riječima „post-biološka“ ili čak „natprirodna“. To je svijet u kojem će ljudska vrsta biti pogođena kulturnom promjenom podčinjenom svojoj vlastitoj umjetnoj sudbini. […] U sljedećem stoljeću strojevi će mutirati u entitete toliko složene kao što smo i mi sami, a možda i u nešto što nadilazi sve što smo dosad znali.” (Hans Moravec, Mind Children: The Future of Robot and Human Intelligence, Harvard University Press, Cambridge MA-London, 1988, str. 1.) Budućnost je, dakle, izvjesna i očekivana. Na taj se način ne samo gubi karakter onog metafizički prisutnoga u tzv. futurologiji kao sklopu para-filozofijskih i para-znanstvenih spekulacija s religioznom crtom apokaliptike i mesijanstva, već se vrijeme u izvornoj vremenosti svodi na drukčije promišljanje onog što je vremenu samome primjereno. A to može biti samo ono nenadano i neizvjesno. Kada se budućnost misli iz onog što pripada biti pozitivnih znanosti kao što su to racionalnost i empirizam u granicama dosega tehnologije, tada je samoizvjesno da je bit čovjeka u ovoj “post-biološkoj” evoluciji u znaku onog što ontologija događaja (event) Whiteheada i ontologija postajanja (devenir) Deleuzea određuju kao neprestanu transformaciju. (Vidi o tome: Isabelle Stengers, Penser avec Whitehead. Une libre et sauvage création de concepts, Seuil, Pariz, 2002. Žarko Paić, Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2021.) Vrijeme ove gotovo egzaktno određene budućnosti jest vrijeme računajuće-planirajuće-konstruirajuće nužnosti. Sve što je nekoć krasilo izvornu grčku metafiziku s idejom vječnosti i postojanosti bitka u njegovoj nepromjenljivosti u Parmenida, sada se pojavljuje pod koprenom bivanja u promjeni s nizovima intenziteta u sklopu informacije, materije i energije. Protjecanje vremena u novoj “futurologijskoj perspektivi”, koja nije ništa drugo negoli realizirana tehnologika metafizike u njezinoj imanentnoj transcendenciji, biva ili postaje trenutkom ovjekovječene prolaznosti. Stoga se budućnost kao postbiološko ili posthumano stanje ne može razumjeti iz jedinstva triju ekstaza ili dimenzija vremena kako je to bilo moguće u prohujaloj povijesti prije tehnoznanstvenoga obrata u biti samoga bitka, dakle s nastankom umjetne inteligencije (AI). Mi smo neizbježno izbačeni u mišljenje koje vlastitu metamorfnost ili nepostojanu “ljudsku prirodu” nastoji izvježbati za nove tehnike vizualizacije kibernetičke simulacije događaja kao prave slike stvarnosti uopće. To, dakako, znači da je budućnost sagledana iz perspektive logike same tehnosfere. Ništa neljudsko nije joj strano, kao što ništa ljudsko više nije postojano i zauvijek određeno u granicama biološki utemeljene egzistencije. Kad se iz horizonta ove tehno-distopije-atopije-heterotopije misli ono što je tradicionalna ontologija nazivala bitkom (esse, Sein, Being), razvidno je da u njegovoj nužnosti slobodnoga događanja (causa sui) sve što uopće jest moguće i zbiljsko biva samo kao tehnogenetski stvoreno i otvoreno unutar samostvaranja (autopoiesis). Zašto mišljenje usmjereno u ono što Heidegger naziva računanjem (Rechnen) nužno postaje futurologijskim i, kako to najavljuje Moravec, teži dospjeti do onog stanja koje nadilazi ukorijenjenost kako u biološku zadanost tako i u kulturnu povijesnost čovjeka? Nije teško razabrati da je ono što u sebi obuhvaća pojam futurologije svojevrsna sinteza prirodnih znanosti i različitih znanja koja pripadaju sklopu kojeg nazivamo humanistikom (humanities). Ono što ih, međutim, povezuje nije ništa drugo negoli ideja planiranja i konstrukcije umjetnoga života u smislu naprednih i razvijenih tehnoloških dostignuća. Zbog toga se takvo mišljenje ne izvodi iz promišljanja i osmišljavanja bitka, nego iz aplikativne strukture prirodnih znanosti s nakanom stvaranja onog što više ne oponaša bitak bića niti ga simbolički predstavlja. Svaka futurologija već je u samome začetku vođena pragmatikom znanja kao sklopa know-how, kojim se bitak, bića i bit čovjeka nalaze u horizontu spravljanja novoga kao nečeg što ima strukturu onog tehno-genetski izvedivoga. No, je li onda i Leonardova mappa mundi u doba renesanse ili čitav niz skica u knjizi tehničkih izuma novih strojeva Fausta Vrančića Machinae novae iz 1605. godine zametak futurologijskoga mišljenja? Odgovor je i da i ne. Ne zbog toga što je njihovo shvaćanje tehnike instrumentalno, a da zbog toga što je posrijedi najava onog što će se tek realizirati u budućnosti koja se ne može precizno odrediti. Da bi ovo mišljenje koje u sebi sabire racionalnost, intuiciju i probalibilizam bilo uopće budućnosno kao utopijsko, bilo je potrebno da se pojam tehničkoga dovede do stadija moderne tehnologije kao svrhovitosti djelovanja samoga stroja s pomoću matematike i fizike u termodinamici kraja 19. stoljeća. No, korak izvan ovog metafizičkoga okvira nastaje tek u doba tehnosfere, odnosno u doba integralne i sintetičke biologije i genetskoga inženjerstva u spoju s kibernetikom i razvitkom umjetne inteligencije. Kad život više nije tek ono biološki određeno u smislu Božjeg ili prirodnoga determinizma, kad se, naprotiv, sam život proizvodi kao tehnologiziranje prirode i kao konstrukcija onog bio-kibernetičkoga u smislu umjetnog života (A-life), futurologijsko mišljenje gubi značajke ozbiljenja snova i vizija, te postaje pragmatičkom izvedbom našeg virtualno-aktualnog posthumanoga stanja. 1. Tehno-futurizam i prevladavanje “ljudske prirode” Vidjeli smo kako tzv. futurologija ili studije budućnosti (future research) objedinjuju filozofijski i znanstveni pojam probabilizma ili vjerojatnosti događaja s različitim tehnikama odnosno strategijama realizacije. Zanimljivo je da jedan od najvažnijih teoretičara transhumanizma, američki filozof Max More, u svojim tekstovima iz 1990. i 1996. godine govori emfatički o futurističkoj filozofiji, pri čemu ima u vidu mišljenje koje smjera prema budućnosti kao nastavku prosvjetiteljstva drugim sredstvima kao što su to “raznolike znanosti i tehnologije poput neuroznanosti i neurofarmakologije, produljenje života, nanotehnologija, umjetna ultra-inteligencija…”. (Max More, “TRANSHUMANISM – Towards a Futurist Philosophy”. http://www.primenet.com/~maxmore) Naravno, ne misli se na talijanski futurizam kao na umjetnički pokret rane povijesne avangarde s vodećom figurom Filippa T. Marinettija. Filozofija se ovdje svodi na racionalni diskurs i na vodeće vrijednosti koje je prosvjetiteljstvo unijelo u modernost poput vladavine kulta razuma, znanstvene istine, napretka i razvitka slobode u otklonu od bilo kakvog božanskog ili prirodnoga autoriteta. Problem je, međutim, u tome što u tekstu Maxa Morea imamo neprestano taj manifestni katakter iskazivanja nalik ‘novoj objavi’, što povezuje na paradoksalan način diskurs poznat iz monoteističke religije kao što je kršćanstvo s diskursom znanstvene racionalnosti koja polazi od nepropitane pretpostavke onog što je temeljna značajka određenja čovjeka od Aristotela do kibernetike: da je, naime, čovjek shvaćen kao animal rationale. Ako se ova definicija čovjeka ne dekonstruira, a u tekstovima zagovornika filozofijski određenog transhumanizma to se, uz rijetke iznimke, kao što je ponajprije Stefan Lorenz Sorgner, ne čini radikalno, nalazimo se u situaciji da nije posve jasno je li racionalnost moguće olako preseliti u posljednji cilj i bit transhumanizma, a to je stvaranje novog bića u okružju posthumanoga stanja. (Stefan Lorenz Sorgner, “Pedigrees”, u: Robert Ranisch / Stefan Lorenz Sorgner (ur.) Post-and Transhumanism. An Introduction, Peter Lang Edition, Frankfurt a. M. – Bern – Bruxelles – New York – Oxford – Warszawa – Wien, 2014., str. 29-47. i Stefan Lorenz Sorgner, On Transhumanism, Penn State University Press, 2020.) Racionalnost čovjeka ne može biti tek predložak za kopiju ili simulakrum drukčijeg mišljenja posthumanoga bića. Mora postojati neka differentia specifica. Pitanje je samo kako misliti takvu razliku, koja pretpostavlja i ontologijsku i kibernetičku razliku i ujedno ih nadilazi. Jer ono što dolazi nakon što je čovjek odigrao i prošao poput daha, kako pjeva Arthur Rimbaud u poemi “Sunce i put” (“Solleil et chair”) iz 1870. godine, zacijelo je da ne može biti više ništa biološko niti duhovno, već onkraj ove metafizičke razlike. Drugim riječima, pitanje navlastite razlike onog nadolazećega vodi kroz neodređeni sklop post-trans-humanosti uopće. U svakom slučaju, bavljenje budućnosnim tendencijama napretka i razvitka čovjeka u povijesnoj evoluciji pretpostavlja razračunavanje s onim što je problematično u svim dosadašnjim antropologijama, kako filozofijskim, tako i strukturalnim i kibernetičkim. Riječ je, naravno, o biti čovjeka koji se nužno razumije u metafizičkome mišljenju kao odlikovano biće. Čovjek se tako razlikuje od Boga i životinja po tome što je biće koje ima sposobnost mišljenja i njegova kazivanja u mediju jezika. Problematičnost je ove postavke upravo u onome što je preostalo u svim formama filozofijsko-znanstvenoga govora o čovjeku, a to je da mišljenje pretpostavlja logičko kazivanje ili racionalnost. Ako se, pak, ideja ili bit čovjeka dekonstruira radikalno, onda to ne znači pad na razinu životinjstva u smislu emocionalnosti i doživljaja, već korak izvan svake redukcije ljudskoga na ono što nije ni tjelesnost, ni emocionalnost niti racionalnost. Mišljenje koje misli izvan emfatičkoga pozitivizma futurologije ili studija budućnosti mora prijeći prag ne samo metafizike, već i kibernetike, ali isto tako i svakog zamislivoga post-i-transhumanizma. Već je Heidegger u znamenitome “Pismu o humanizmu” iz 1946. godine na jednom mjestu kazao kako je mišljenje djelotvorno već time što misli, ali razlika je u onome kako se misli to što se misli. Za razliku od pojma intencionalnosti svijesti u Husserlovoj fenomenologiji, ovdje je naglasak na misaonome događaju kojim se bitak otvara u njegovoj povijesno-epohalnoj istini (aletheia) koja ne može biti svedena tek na točnost suđenja u logičkome smislu podudarnosti mišljenja i njegova predmeta. Je li, dakle, riječ o mišljenju na bitak sâm koje misli a da bitak ne preobražava u stvar ili objekt, ili je pak posrijedi mišljenje koje spaja praxis i poiesis? Sve je to odlučujuće za razumijevanje mišljenja s obzirom na njegovo kazivanje o bitku i vremenu. Kad Heidegger u sklopu razmatranja o smislu humanizma i njegovu metafizičkome određenju iz redukcije bitka na ono ljudsko-suviše-ljudsko nastoji pokazati ovu razliku uvjetno rečeno filozofijskoga mišljenja od znanstvenoga, on poseže za riječju ‘višedimenzionalnost’, što znači upravo sljedeće. “Strogost mišljenja u razlici spram znanosti ne sastoji se tek u umjetnoj, to će reći tehničko-teoretskoj egzaktnosti pojmova. Oni počivaju u tome što kazivanje ostaje čisto u elementu bitka i jednostavno može očitovati svoje mnogostruke dimenzije.” (Martin Heidegger, “Brief über den ‘Humanismus’, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1978., str. 313. 2. prošireno i pregledano izd.) Zašto je važno razlikovati između mišljenja koje ima druga pravila strogosti za razliku od egzaktnosti pojmova fundamentalnih prirodnih znanosti? Zbog toga što je upravo ovaj aspekt budućnosnoga između mišljenja bitka i računajućega ili znanstvenoga mišljenja. Čini se da nastaje ono što bismo izrekom srednjovjekovne teologije mogli nazvati tertium datur. Nije to ni filozofijsko niti znanstveno mišljenje u pojmovnoj strogosti i egzaktnosti oba načina kazivanja. No, ipak se u njemu sinkretički spajaju oba modusa duhovnoga bitka čovjeka. Mišljenje u svojoj razlici i identitetu nije stoga toliko udaljeno u ciljevima i nakanama ni od filozofije niti od znanosti, premda je razlika neporeciva ako se u slučaju znanosti praktično-proizvodna bit suvremenih tehnoznanstvenih istraživanja vodi idejom primjene tehnologije u samome životu kao prostoru ozbiljenja teoretske spekulacije. No, mišljenje je u svojoj sintetičkoj biti supripadno i filozofiji, i znanostima i umjetnosti, pa je otuda posve očito da promišljanje budućnosti u znaku promjene povijesno- epohalnoga sklopa bitka, bića i biti čovjeka ne može biti svedeno tek na fascinantno polje tehnogeneze koja sve više prodire u prostore neljudskoga i razotkriva mogućnosti transformacije onog što nazivamo prirodom. Vidjet ćemo kako se upravo u diskursu transhumanizma ovo obistinjuje na navlastit način, a to znači kako se stvaranje postbiološke budućnosti i težnje za singularnošću kao sinteze inteligentnih strojeva i promijenjene biti ljudske vrste pojavljuje ne samo kao pretkazanje nadolazećega stanja, nego i kao praktično-proizvodno djelovanje u tom smjeru. (Vidi o tome: Klaus Mathwig i Torsten Nahm (prir.), Reader zum Transhumanismus, Deutsche Gesellschaft für Transhumanismus, Würzburg, 2005. http://www.detrans.de) Nije ovdje tek riječ o stvaranju posthumanih bića u njihovoj individualnoj i kolektivnoj egzistenciji s pomoću procesa reproduktivnoga kloniranja, uploadinga i krionike, već ponajprije o samostvaranju novih formi života na temelju procesa kreativne hibridizacije. Pritom valja uzeti u obzir da su paradigme posthumanizma i transhumanizma već od 1980ih godina uvelike obilježile nastanak novog sklopa u kojem se mišljenje budućnosnoga događaja transformacije biti onog ljudskoga pokazuje temeljnim ontologijskim problemom u suvremenosti. Nije stoga začudno zašto se ove paradigme mišljenja učestalo nazivaju i tzv. kulturalnim pokretima, strategijskim izvođenjem i planiranjem budućnosti kao singularnosti i konstrukcije umjetnoga života u svim aspektima pojavljivanja. Čak je i organizacija transhumanističkih konferencija, predavanja, istupa u javnosti, živih ili virtualnih, dokaz posvemašnje integralnosti teorije, prakse i proizvodnje novoga. Pitanje o futurologijskim i post-futurologijskim pretpostavkama nadolazećega mišljenja nužno postaje i pitanje o besmrtnosti bez tajne na ishodu metafizičkoga razumijevanja povijesti uopće. Ono što, međutim, neskriveno povezuje promišljanje budućnosti kao realizacije metafizike u kibernetičkom događaju samostvaranja umjetnoga života (A-life) nesumnjivo jest fascinacija s tehnosferom. Nove tehnologije nastale spojem biokibernetike i genetskoga inženjerstva, nanotehnologije i umjetna inteligencija, zacijelo su poveznicom između post-i-transhumanizma, unatoč malih razlika koje ćemo u ovom razmatranju pomno prikazati. (Alfred Nordmann, “Philosophy of NanoTechnoScience”, https://www.philosophie.tudarmstadt.de/media/institut_fuer_philosophie/diesunddas/nordmann/nanotechnoscience.pdf Nanotehnologija ili nanotehnika predstavlja skup disciplina koje se bave istraživanjem, razvitkom i primjenom struktura, uređaja i sustava kojima su izmjere reda veličine atoma, molekula i makromolekula, dakle u području do 100 nanometara, a koji zahvaljujući svojim malim izmjerama imaju posebna svojstva. Ideje i koncepti nanoznanosti i nanotehnologije započeli su govorom fizičara Richarda Feynmana pod naslovom “Na dnu ima dovoljno prostora” na sastanku Američkog fizikalnog društva na Kalifornijskom tehnološkom institutu (CalTech) 29. prosinca 1959.godinE. No, već je ranije korišten pojam nanotehnologija. U svom govoru Feynman je opisao proces u kojem bi znanstvenici mogli manipulirati i kontrolirati pojedine atome i molekule. Više od deset godina kasnije, u istraživanjima ultra precizne obrade, Norio Taniguchi skovao je termin nanotehnologija. Tek 1981. godine, razvitkom mikroskopa za skeniranje tunela koji je mogao “vidjeti” pojedine atome, započela je moderna nanotehnologija. – Roger W. Whatmore, “Nanotechnology—what is it? Should we be worried?” Occupational Medicine, Vol. 56, br. 5, kolovoz 2006, str. 295–299, https://doi.org/10.1093/occmed/kql050) No, razlika je između post-biološkoga tehnologiziranja života i onog koji pripada ljudskome biološkome okružju u tome što prva nadilazi prirodno i umjetno u metafizičkome smislu riječi, dok potonja pretpostavlja ovaj dualizam kao neprevladivu faktičnu granicu između bitka-Boga-svijeta-čovjeka. Je li stoga transhumanizam uistinu posljednja granica ovog post-metafizičkoga obrata u biti ljudskoga mišljenja uopće, ili je posrijedi otvoreni put prema singularnosti kao besmrtnosti bez tajne onog što više nije čovjek, a niti se može ničeanski nazivati nadčovjekom ili bilo kojim njegovim nadomjeskom i simulakrumom s pečatom autentičnoga identiteta? 2. Transhumanizam ─ o poboljšanju života Što je to ─ transhumanizam? Da bismo mogli podastrijeti odgovor na to pitanje nužno je pokazati blizinu i razlike spram već navedenog pojma i teorijsko-praktične paradigme posthumanizma. Budući da sam se ovim problemom iscrpno bavio u knjizi Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti za ovu svrhu dostatno je ukazati na to kako su oba pristupa, filozofijski govoreći, nadolazećoj budućnosti u znaku vladavine tehnosfere ujedno ontologijski i epistemologijski, etičko-politički i estetski izvan tradicionalne kantovske razlike područja metaphysicae generalis i metaphysicae speciallis. Dok se, naime, u slučaju posthumanizma susrećemo s radikalnom transformacijom onog ljudskoga u neljudsko s pomoću ideje tehnološke singularnosti kakvu zagovaraju robotičari i futurolozi Marvin Minsky, Hans Moravec, Ray Kurzweill, Frank Tipler na osnovu razvijene kibernetičke teorije sustava i okoline interaktivnoga djelovanja inteligentnih strojeva, u transhumanizmu je posrijedi evolucija ideje čovjeka koja sjedinjuje raznolike tehnike usavršavanja ili poboljšanja ljudske supstancije u oba svoje vida, dekartovski govoreći, umnoj i tjelesnoj, s tendencijom stvaranja trans-humanoga bića u posthumanome stanju. Transhumanizam, dakle, ima evolucijski karakter kozmičko-biološko-tehnološkoga obrata u biti “ljudske prirode”. Tome usuprot, posthumanizam nadilazi sve biološke granice ljudskoga s temeljnom idejom preseljenja ljudskoga mišljenja u virtualnu besmrtnost inteligentnoga megaračunala. (Vidi o tome: Rossi Braidotti, The Posthuman, Polity Press, Cambridge, Žarko Paić, Posthumano stanje, str. 65-117. i Oliver Krüger, Virtualität und Unsterblichkeit: Gott, Evolution und die Singularität im Post-und Transhumanismus, Rombach Wissenschaft, KG, Freiburg i.Br./Berlin/Wien, 2019, str. 75-84.) Moja prispodoba o ovoj razlici svodi se na to da je kiborg i singularnost ključ za razumijevanje odnosa ontologije i epistemologije posthumanizma, dok je nanotehnologija, biokibernetika i uploading ključ za shvaćanje ideje o poboljšanju (enhancement) ljudskih sposobnosti životnoga djelovanja u novoj virtualno-realnoj okolini na kraju antropocena i vladavine čovjeka nad prirodom. U potonjem slučaju ljudsko je tijelo biološki temelj za postbiološke intervencije njegova organsko-duhovnoga orijentiranja u prostoru-vremenu kozmičke evolucije. Sve to podaruje novom razumijevaju čovjeka karakter prijelaza i stalne transformacije onog što je klasična metafizika, doduše, mogla zamisliti, ali samo kao ono fantazmatsko. U vrlo preciznoj analizi pojmova prirode i ljudske prirode, njemački filozof Martin G. Weiss, pokazuje kako se za obje paradigme ovi pojmovi čine bitnim utoliko što su granične crte između onog nepromjenljivog i faktičnog, te promjenljivog i kontingentnoga. Iz toga proizlazi, prema Weissu, svojevrsni “kulturalizam” u ideji posthumanizma koji ideju prirode smatra konstrukcijom ljudskoga subjekta, dok je transhumanizam sklon “naturalizmu” zbog toga što čovjeka uspostavlja bićem koje se evolucijski neznatno razlikuje od životinja, ponajprije čovjekolikih majmuna. (Martin G. Weiss, “Nature”, u: Robert Ranisch / Stefan Lorenz Sorgner (ur.) Post-and Transhumanism. An Introduction, str. 185-186. Isto tako, Martin G. Weiss, “Die Auflösung der menschlichen Natur”, u: Martin G. Weiss (ur.), Bios und Zoë: Die menschliche Natur im Zeitalter ihrer technischen Reproduzierbarkeit, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2009, str. 34-54.) Jasno je da ova razlika između prvenstva kulture nad prirodom i obratno, uvjetno govoreći, ima svoje metafizičko podrijetlo. Ono se iskazuje odredbom čovjeka u Aristotela kao animal rationale. Već smo na drugome mjestu detaljno dokazivali koliko je Heideggerov stav o ontologijskoj razlici čovjeka i životinje s obzirom na pojam svijeta i okoline (Welt – Umwelt/Umgebung) ostavio traga u sadašnjim žestokim prijeporima između tzv. humanista i animalista, odnosno pristalica i zagovornika postavke da su životinje posve nesvodljive na ono puko osjetilno naspram umnoga, te da se bit razlikovanja ne može više tražiti u navodnoj ljudskoj nadmoći vladavine nad prirodom kao objektom, već je stvar u holističkom i kibernetičkome ustrojstvu onog što pripada samome pojmu života kao autopoietičkoga djelovanja. (Vidi o tome: Žarko Paić, Tehnosfera, sv. I: Žrtvovanje i dosada: Životinja-Čovjek-Stroj, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018., str. 179-242.) Nema dvojbe, dakako, da je za obje paradigme prosvjetiteljstvo i modernost s obzirom na vladavinu uma i znanstvenoga pristupa bitku ishodišna pretpostavka. No, čitav se problem geneze mišljenja nadilaženja granica tzv. prirode i ljudske prirode u posthumanizmu, te poboljšanja i evolucije vrste čovjeka u procesu njegova biološko-duhovnoga napretka i razvitka ne svodi tek na puke razlike između pojmova kulturalizma i naturalizma. Nije svejedno smatra li se da je metafizičko ustrojstvo bitka-Boga-svijeta-čovjeka predodredilo misaonu strukturu zapadnjačke povijesti kao zadanu i nepromjenljivu matricu ili se, pak, u toj tzv. sudbini skriva i mogućnost otklona i promjene perspektive. Za ovo drugo potrebno je rastemeljiti tradicionalnu ontologiju s njezinim moćnim pojmovljem kauzalnosti i teleologije, uzroka i svrhe, jer takvo mišljenje istodobno pripada filozofiji i teologiji, samo s različitim predznacima i označiteljima kao što su bitak i Bog. Ako je, dakle, neupitno kako transhumanizam misli ono tehničko kao takvo u evolucijskome smislu nastanka i mogućnosti promjene prirode i ljudske prirode, onda je za taj proces transformacije nužno ponajprije napustiti svako transcendentalno određenje bitka, bića i biti čovjeka. U okviru transhumanizma to se dešava polazeći od pojma događaja, postajanja, obrata i emergentne naravi tehnologija. U krajnoj instanciji, za razliku od posthumanizma, ove tehnologije ipak još uvijek nose trag instrumentalnosti i funkcionalnosti, a ne i samosvrhovitosti kao u slučaju posthumanizma s njegovom bezuvjetnom vjerom u tehnološku singularnost. Što ovo uistinu znači? Ništa manje negoli da uvid u bit suvremene tehnosfere određuje karakter i doseg novih paradigmi u filozofiji, znanostima, kulturi i umjetnosti uopće. Ako se tehnologija smatra sredstvom za usavršavanje ili poboljšanje ljudske egzistencije u svijetu kao prostoru-vremenu stalnih promjena, onda je ideja napretka i razvitka onog što prekoračuje granice ljudskoga, ali ostaje unutar metafizički određenog područja evolucije kao bio-tehnologije u proizvodnji novih formi djelovanja, smisao i cilj tehnologijskoga optimizma. Drugim riječima, model mišljenja sredstvo-svrha nije posve napušten, već je promijenjen na taj način da se sada svrhovitost povijesti ogleda u usavršavanju-poboljšanju tjelesno-umne strukture ljudskoga bića. Osim toga, ovaj bio-tehno-evolucijski hod označava mogućnost promjene samog tijeka biološke evolucije. Čovjek nije na kraju povijesno-epohalnih mogućnosti njegove egzistencije u doba tehnosfere. Njegovi su izgledi preživljavanja jedino pod uvjetom promjene u samoj biti prirode i ljudske prirode, ali ne tako što će posve nestati svijet koji pripada ljudskome obitavalištu i ukorijenjenosti u prirodu. Transhumanizam se stoga u odnosu na ovaj evolucijski horizont mišljenja odnosa životinje i čovjeka ne može svesti na radikalno dokidanje nužnosti sudbine. Nešto izvorno mora preostati. Bolje je kazati da se umjesto nužnosti uvodi u igru pojam slučaja ili kontingencije kao uvjeta mogućnosti nastanka hibridnih sklopova bića koja u interakciji s tehnomorfnim okolnim svijetom (Umwelt, environment) svagda s pomoću pragmatičnoga shvaćanja znanja kao know-how stvaraju nove događaje i situacije. Ključni je pojam koji povezuje bit čovjeka u stanju neprestane promjene s emergentnim tehnologijama transhumanizacije ─ život. (Vidi o tome: Gregory Stock, Redesigning Humans: Choosing our Genes, Changing our Future, Mariner Books, New York, 2003.) Pogledajmo sada kako se filozofijski određuje ono što s pojmom transhumanizma postaje stvar budućnosti koja se već događa i to ne kao latentni moment realizacije, već kao zbiljska mogućnost aktualizacije. Mislim da su najznačajniji mislioci transhumanizma Max More, Nick Bostrom i Stefan Lorenz Sorgner. U njihovim je tekstovima filozofijska argumentacija ovog poprilično nejasnog, ali i prijepornog interdisciplinarnoga pokreta sveze tehnoznanosti, biotehnologije, biopolitike i kulture ponajbolje eksplicirana. To, naravno, ne umanjuje važnost mnogih drugih priloga u raspravi o vjerodostojnosti teoretskih pretpostavki i analiza izvedbenih programa ideje o napretku i razvitku biološke evolucije čovjeka drugim sredstvima na putu do posthumanoga stanja. Max More u programatskome tekstu zbornika The Transhumanist Reader, kojeg je priredio zajedno s Natashom Vita-More, kaže da se pojam može definirati tako što se odnosi na “filozofije života (i to one iz ekstropijanske perspektive) koje tragaju za nastavkom i ubrzanjem evolucije inteligentnoga života onkraj njegove sadašnje ljudske forme i ljudskih ograničenja s pomoću znanosti i tehnologije, vođene načelima promicanja načela i vrijednosti života.” (Max More, “The Philosophy of Transhumanism”, u: Max More i Natasha Vita-More (ur.) The Transhumanist Reader: Classical and Contemporary Essays on the Science, Technology, and Philosophy of the Human Future, Wiley-Blackwell, Oxford, 2013., str. 3.) Odmah valja zaboraviti na kritički sud o tome da Max More krajnje neprecizno koristi izraz ʺfilozofije životaʺ, odnosno da mu je taj pojam sinonim za sklop vrijednosti u suvremenom egzistencijalnome kontekstu u kojem se život uspostavio ne više kao duhovni supstrat povijesnoga razvitka mišljenja u razlici spram naturalizma i pozitivizma, kako su to u 19. stoljeću naglašavali Dilthey i neokantovski filozofi. Problem je s gotovo svim tekstovima takve vrste, kako sam već naglasio prije, da su to normativni iskazi u sprezi s performativnom strukturom govora. Zbog toga je izlišno očekivati da će biti posvećeni brizi oko analitičke preciznosti i argumentacije. Umjesto toga, imamo na djelu zagovor sinkretičke uporabe filozofije koja sintetizira različite doktrine i skupove znanja iz novovjekovne metafizike, poput prosvjetiteljstva, Kanta, potom Nietzschea s obzirom na njegove postavke o nadčovjeku, kadšto Heideggera i Sloterdijka s idejama interdisciplinarne povezanosti futurologije, pozitivnih prirodnih znanosti s tehnološkim dostignućima u sintetičkoj biologiji, umjetnoj inteligenciji i biokibernetici. Bit se transhumanizma kao filozofije pojavljuje u nastojanju oko ozbiljenja napretka i razvitka na temelju razuma, tehnologije, znanstvene metode, te usavršavanja ljudskoga stvaralaštva, a ne vjere. To je razlog zašto More uz Kanta spominje Feuerbacha i Marxa, dok mu Hegel nije mislilac ključan za razumijevanje povijesnoga puta spram vječne evolucije. Suspenzija Boga iz transhumanizma odnosi se izravno na moć slobode u značenju apsolutne autonomije čovjeka kao nadčovjeka. Već je otuda bjelodano da se znanstvena istina suprotstavlja vjerskim dogmama. Nije slučajno, pritom, da se odnos spram humanizma razumije ponajprije iz kontinuiteta, a ne reza spram renesansnog korijena transhumanističkoga puta mišljenja. Razlog valja vidjeti u tome što humanizam od Pica della Mirandole do prosvjetiteljstva uspostavlja moć stalnog usavršavanja putem obrazovanja i usvajanja kulturnih obrazaca plemenite duše. Uostalom, Max More opetovano ističe kako je sveza i odnos s humanističkim korijenima u tome što tek zahvaljujući ovim temeljnim zasadama uma, znanosti i tehnike postaje moguće ne samo teoretski, već uistinu praktično “prevladati granice postavljene biološkim i genetskim nasljeđem. Transhumanisti sagledavaju ljudsku prirodu ne kao svrhu o sebi, niti kao savršenu, niti kao nešto što bi imalo bilo kakav upliv na našu vjerodostojnost. Više je posrijedi jedna postaja na evolucijskome putu i možemo naučiti preoblikovati našu vlastitu prirodu tako da je učinimo poželjnom i vrijednom osmišljavanja. Pažljivo, brižno, pa ipak odlučnom primjenom tehnologije na sebe same, možemo postati nešto ne više ono što je ispravno bilo opisano kao ljudsko ─ možemo postati posthumanim.” (Max More, “The Philosophy of Transhumanism”, u: Max More i Natasha Vita-More (ur.) The Transhumanist Reader: Classical and Contemporary Essays on the Science, Technology, and Philosophy of the Human Future, Wiley-Blackwell, Oxford, 2013., str. 4.) Znači li to da je transhumanizam samo taktika, a posthumanizam strategija dosezanja onog stanja kojeg i More naziva poput posthumanista stanjem nadilaženja granica ljudskoga u smislu bioloških granica tjelesnosti i okovanosti prirodom, doduše s onim stupnjem slobode koji je dostatan za biti gospodarem prirode u cjelini, kako je to proizlazilo iz aksioma i postulata novovjekovne racionalističke, ponajprije kartezijanske metafizike? Iako je ovdje nužno dodati da su već s Nietzscheom, te u 20. stoljeću s Heideggerom, Wittgensteinom, Freudom i Lacanom ovi temelji moćne transcendencije rastemeljeni, a čovjek je od gospodara svijeta dospio do uloge slaboga subjekta koji više nije apsolutnim vladarom vlastita svijeta, nego se u tom okružju bezavičajnosti i otuđenosti nalazi odsječen od svoje izvorne biti. Čini se da razlog strukturne konfuzije oko pojmova post-i-transhumanizam čak i u slučaju filozofijskoga razumijevanja nastaje otuda što su ovi pojmovi međusobno korelativni. Ono što ih semantički razlikuje jest da je prvi u vremenskome smislu onaj koji upućuje na stanje poslije nečeg što se već dogodilo, preciznije rečeno nečeg što pretpostavlja aktualizaciju kao transformaciju zatečenoga stanja. To znači da je transhumanizam ono što prekoračuje ljudsko, biološko određenje vrste zvane čovjek. Biti poslije čovjeka i prekoračiti njegove biološke granice očito je razlika u onome istome. Ipak ovdje je riječ samo o transgresiji kao stanju koje nije radikalno promijenjeno čak i ako možemo zamisliti da ubrzo nastanu forme čovjeka kao učinci reproduktivnoga kloniranja vrste i pojedinaca, ako čak i stvarno postanemo sudionici miješanja supstancija i replikacija raznolikih hibridnih stvorova, mutanata i drugih “čudovišta” koji mogu imati različita tjelesna obličja. Ali im je sposobnost mišljenja i zamjećivanja stvarnosti na višoj razini od ljudske, kao, primjerice, u SF televizijskoj seriji Star Trek – Next Generation 1987-1994. Posthumano stanje ne znači za transhumaniste isto što i za posthumaniste, već je riječ o kontingentnoj nužnosti vječne evolucije kao kozmičkoga procesa postajanja drugog i drukčijega. Iako se More ne upušta u svojim tekstovima u ontologijska razmatranja ovog problema polazeći od postavki Whiteheada i Deleuzea, očito je da se za razliku od krajnjeg cilja posthumanizma, a to je dosezanje Omega-točke tehnološke singularnosti, (Frank Tipler, The Physics of Immortality: Modern Cosmology, God and the Ressurection of the Dead, Anchor, New York, 1997.) ovdje naglašavaju znanstvene tehnike dosezanja onog stanja koje određuje pojam ekstropije. Uz pomoć regenerativne medicine, genetskoga inženjerstva, nanotehnologije, krionike transhumanizam ima izrazito tehno-znanstvene značajke “interdisciplinarnoga motrišta, integriranja fizikalnih i društvenih znanosti”. (Max More, “The Philosophy of Transhumanism”, u: Max More i Natasha Vita-More (ur.) The Transhumanist Reader: Classical and Contemporary Essays on the Science, Technology, and Philosophy of the Human Future, str. 5.) Ekstropiju More definira pritom kao “obuhvaćanje živućega ili organizacijskoga inteligentnoga sustava, funkcionalnoga poretka, vitalnosti i kapaciteta te poriva za poboljšanjem”. (Max More, “The Philosophy of Transhumanism”, u: Max More i Natasha Vita-More (ur.) The Transhumanist Reader: Classical and Contemporary Essays on the Science, Technology, and Philosophy of the Human Future, str. 5.) Time načela suprostavljanja entropiji kao drugome zakonu termodinamike i neizbježnome urušavanju ili rasapu sustava i okoline postaju uvjetom mogućnosti znanstvenoga shvaćanja stvaralačkoga mišljenja. Nije teško zaključiti da je ekstaza i pohvala životu kao misaonome eksperimentu u ovom slučaju temeljno načelo i cilj transhumanizma. Međutim, pravi problem svekolikog nastojanja oko ideje poboljšanja i usavršavanja u smislu napretka i razvitka ljudskih sposobnosti na putu prema posthumanome stanju jest u shvaćanju biti tehnologije. Kako treba razumjeti da More bezuvjetno nastavlja s temeljnom metafizičkom idejom o prvome uzroku i posljednjoj svrsi postojanja čovjeka unutar transhumanističkoga integrativnoga projekta? U okviru zagovora svojevrsnog pozitivnog odnosa spram tekovina prosvjetiteljskoga projekta, čini se bjelodanim da je tehnoznanstveno shvaćanje uma u njegovoj bitnoj plastičnosti i sposobnosti evolucije vodeći aksiom. To je nešto posve neupitno za sve transhumaniste. Racionalno mišljenje ili ono što Heidegger naziva računajučim mišljenjem kao konceptualnim hologramom prirodno-tehničkih znanosti od novoga vijeka do danas s matematikom i fizikom kao paradigmatskim za egzaktnost i mjerljivost u dokaznome postupku uspostave tzv. objektivne istine postaje onim što je inovativno u razlici spram vjere i mistike. Iz toga samorazumljivo proizlazi da je svekoliko ljudsko djelovanje gotovo deterministički zadano kao usavršavanje ove inovativne stvaralačke poduzetnosti s kojom se slavi “vječni napredak”. Nadovezujući se na mogućnost izvedbe transhumanističke epistemologije, posve je očito da čovjek u okviru njezinih načela ne može više biti shvaćen transcendentalno niti u bilo kojem drugom metafizički vertikalnome načinu mišljenja. Njegova je bit u postojanoj transformaciji samosvijesti do stupnja vječne evolucije u smjeru razotkrivanja ne samo načela nastanka i održanja svemira u fizikalno-kemijsko-biologijskim parametrima. Filozofija transhumanizma može postati jedino vjerodostojnom ukoliko se od metafizičke mistike preusmjeri spram “pankritičkoga racionalizma (PCR). Ova epistemologija zasnovana na djelu filozofa znanosti Karla Poppera razlikuje se radikalno od glavnine epistemologije prosvjetiteljstva. Mnogi mislioci prosvjetiteljstva branili su neki oblik fundacionalizma, polazeći od Descartesova zahtjeva za posve izvjesnim i sigurnim temeljima za znanje koje je on smjestio u njegovoj pretpostavljenoj jasnoj i pouzdanoj ideji Boga. Empiristi i idealisti (drukčije od biskupa Berkeleya) obično napuštaju sliku Boga ali ipak ostavljaju izvjesne temelje u formi neupitnih osjetilnih dojmova ili samoizvjesnome shvaćanju intelektualne intuicije. Kritički racionalizam, nasuprot tome, odbacuje ovaj ‘justifikcionalizam’ – stajalište da se vjerovanja moraju opravdati pozivanjem na autoritet neke vrste – u korist stajališta da ništa nije opravdano ili izvan sumnje. Ne postoje temelji za znanje. …Sukladno kritičkome racionalizmu, dat ćemo opravdanje tako što ćemo braniti pravo na objektivnost, obrazloženje i sustavnu uporabu uma.” (Max More, “The Philosophy of Transhumanism”, u: Max More i Natasha Vita-More (ur.) The Transhumanist Reader: Classical and Contemporary Essays on the Science, Technology, and Philosophy of the Human Future, str. 6.) U pravu je Stefan L. Sorgner kad pozivajući se na tekstove Maxa Morea, a isto vrijedi i za Nicka Bostroma i niz britanskih i američkih autora, tvrdi da je moguće razlikovati transhumanizam u spoznajno-teoretskom načinu vođenja filozofijske rasprave prema vjernosti tzv. kontinentalnoj i tzv. analitičkoj filozofiji. ( Stefan L. Sorgner, isto, str. 34.) U navedenom odlomku iz Moreove rasprave možemo se osvjedočiti kako je tradicija američkoga pragmatizma i Popperove filozofije znanosti odlučujuća za razumijevanje tzv. kritičkoga racionalizma. No, problem je što odbacivanje tzv. fundacionalizma u filozofiji i znanostima snažno zagovaraju i postmoderni dekonstruktivisti i digitalni konstruktivisti, samo što je umjesto riječi temelj ovdje posrijedi kritika esencijalizma. Razlika je ipak u tome što se Max More svrstava na stranu nastavljača prosvjetiteljskoga projekta, dok se posthumanisti na tragovima Deleuzea i Lyotarda ne mogu priključiti toj struji spoznajno-teoretske velike priče naprosto zbog toga što kritički dovode u pitanje nasljeđe prosvjetiteljstva. No, moja je postavka da ove epistemologijske razlike ipak nisu toliko presudne za bit spora oko post-i-transhumanizma. Naime, usuprot stajališta Sorgnera koji pronalazi rješenje u meta-humanizmu kao putu koji pomiruje i nadilazi suprotstavljena stajališta, (Stefan L. Sorgner, isto, str. 34-35. Sorgner smatra da metahumanizam nadilazi humanizam kao dualističko shvaćanje čovjeka, pokazujući da je moguće spojiti i post-i-transhumanizam putem ovo-svjetovonoga pristupa čovjeku kao biću transformacije koje nikad nije bilo samo ljudsko. Na taj se način spor ne može riješiti tek razlikovanjem tehnološke singularnosti i shvaćanja vječne kozmičko-prirodno-ljudske evolucije s pomoću znanosti i tehnologije. Ključ je problema u pronalasku onog što je s onu stranu metafizike i neopozitivizma kad je riječ o biološkim granicama ljudske vrste.) ja mislim da je bit u sljedećem. Čovjek prestaje biti mjerom svih stvari na njegovu putu spram vlastite rastjelovljenosti. Time svjedočimo neprestanome pokušaju njegova prevladavanja na tri razine ─ ontologijskoj, epistemologijskoj i estetskoj. U sljedećem koraku razmatranja to ću nastojati pobliže objasniti. 3. Tehnološka singularnost vs. bioetika (1) Nema dvojbe da je transhumanizam postao uopće moguć put u promišljanju odnosa znanosti, tehnologije i transformacije prirode kao i ljudske prirode na temelju ovih sedam značajki koje posebno ističe Max More. To su (a) vječni napredak u smislu evolucije znanosti i tehnike kojima čovjek dospijeva na viši stupanj biološko-duhovnoga razvitka; (b) samotransformacija pod utjecajem tehnike i pametnih lijekova u podizanju razine kognitivno-emocionalne opažajne sposobnosti zamjećivanja stvarnosti u optimalnoj fizičkoj, intelektualnoj i etičko-političkoj realizaciji ciljeva; (c) praktični optimizam umjesto raočaranja i rezignacije u evolucijskome procesu; (d) inteligentna tehnologija koja ulazi u horizont ljudskog djelovanja u 21. stoljeću i tako ostavlja čovjeku višak slobode u njegovu stvaralačkome načinu vođenja egzistencije; (e) otvoreno društvo prema modelu društvenog razvitka liberalnoga smjera u djelu Karla Poppera s naglaskom na kritičkom racionalizmu, ekstropijanstvu u pluralnom i liberalnome okviru demokratskoga poretka koji omogućuje sreću i etički napredak čovjeka; (f) samoodređenje i autonomija omogućuje individualnu slobodu pojedinca kao temeljnu vrednotu zapadnjačke civilizacije s korpusom ljudskih i građanskih prava; (g) racionalno mišljenje s bezuvjetnim pravom uma u prosudbi oko pitanja istine naspram objavljene religije i njezinih dogmi. (Vidi o tome: Oliver Krüger, Virtualität und Unsterblichkeit: Gott, Evolution und die Singularität im Post-und Transhumanismus, str. 97-98.) U cjelini postaje razvidno da je transhumanizam u odnosu na bezuvjetnu radikalnost tehnološke singularnosti posthumanizma isto što i promijenjeni pojam eficijentnoga uzroka naspram finalnoga uzroka u kibernetičkoj perspektivi. Kao što je poznato, umjesto kauzalne teleologije od Aristotela do Hegela u kibernetici se suočavamo s nastojanjem da se logikom ponovljive neponovljivosti ono novo odredi iz transklasične logike vladavine autonomnih objekata koji misle tako što upravljaju svojim operativnim sustavom s pomoću pragmatike znanja. To je moguće uvođenjem pojmova informacije, povratne sprege-petlje (feedback-loop), kontrole i komunikacije. Eficijentni je uzrok sada pobuđeni učinkoviti uzrok djelovanja koji pokreće čitav sustav u smjeru svrhovita djelovanja koje nije unaprijed određeno ni sudbinski izvedivo, nego se razumije iz logike složenosti i kontingencije. (Vidi o tome: Stefan Rieger, Kybernetische Anthropologie – Eine Geschichte der Virtualität, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2003.) Drugim riječima, transhumanizam označava nekovrsni složeni sklop uzajamnoga djelovanja sredstva i svrhe čitavog procesa kozmičko-.prirodno-ljudske evolucije koja se iskazuje u pojmu tehnosfere. Stoga nije od presudne važnosti je li taj put uistinu u znaku post-trans-meta kretanja onog što određuje povijesnu bit čovjeka kao postajanja nadčovjekom, da se poslužimo Nietzscheovim vodećim pojmom pokušaja prevladavanja metafizike. Daleko je važnije promisliti kako se shvaća ono što povezuje sredstvo i svrhu, inteligentne tehnologije i posthumano stanje, u nečemu što se više ne može odrediti nikakvom fascinacijom tehnologijskim ustrojstvom mišljenja na kraju povijesti, nego iziskuje obrat u samoj biti onog što pripada biti tehnike, a što Heidegger naziva postavom (Gestell). Čitava emfatička epopeja transhumanizma veliča upravo taj postav kao kritički racionalizam i emancipacijski potencijal koji leži u jezgri onog što misteriozno počiva u riječi téchne. Za transhumaniste je ključni pojam ontologije postajanja posthumanim stanjem u samotransformaciji kao djelovanju inteligentne tehnologije. Ona služi u posredovanju znanja o načinu oslobođenja od ropske podčinjenosti tzv. zakonima prirode i biološkome robovanju zemlji kao jedinom prostoru-vremenu ljudske egzistencije. Utoliko je za svaki budući trans-post-meta-humanizam jedno izvjesno: napuštanje zemlje kao planete i preseljenje u svemirsko prostranstvo otvara nove horizonte ovom futurologijskome mišljenju koje sjedinjuje metafiziku, kibernetiku i atsrofiziku. (2) Drukčije viđenje biti transhumanizma u filozofijskome smislu jest ono koje je 1998. godine izložio Nick Bostrom u raspravi “Što je transhumanizam?”. Da bismo mogli pokazati kako i zašto je specifična razlika između post-i-transhumanizma ona koja prolazi i pada s pitanjem o djelovanju inteligentnih strojeva kao primjene emergentnih tehnologija u samome životu s obzirom na krajnji cilj u tehnološkoj singularnosti, ukratko ćemo se osvrnuti na Bostromove glavne postavke. Ponajprije, za njega je posrijedi “nova paradigma” koja spaja “vodeće kompjutorske znanstvenike, neuroznanstvenike, nanotehnologe i istraživače na području tehnološkoga razvitka. (…)” (Nick Bostrom, “What is transhumanism?”,https://www.nickbostrom.com/old/transhumanism.html) Iako je svjestan toga da mnoge postavke zvuče poput SF-a, ne može odoljeti da isto kao i Max More izloži čitav niz ideja, vizija i programatskih postavki ovog interdisciplinarnog pokreta u suvremenosti s kojim se tehnoznanstveni obrat u teoretskoj projekciji znanosti odnosi izravno na moguće i zbiljske rezultate promjene same ljudske prirode u nadolazećem razdoblju. Međutim, perspektiva mišljenja koju Bostrom ima u svojem filozofijskome razmatranju transhumanizma jest i sama rezultat tzv. integralnosti života i mišljenja u formi bioetike. (Nick Bostrom, “In Defence of Posthuman Dignity,” Bioethics, Vol. 19, br. 3, str.. 202-214. https://www.nickbostrom.com/ethics/dignity.html) Cjelovitost sada ima drukčiju formu negoli hegelovski shvaćen totalitet. Ono integralno zadobiva značenje iz sintetički shvaćenih dijelova same cjeline. Osim superinteligentnih strojeva i umjetne inteligencije, pokazuje se važnim primijeniti ovaj novi tip pragmatičnoga znanja u svrhu poboljšanja tri, gotovo kantovski shvaćena područja ljudskoga mišljenja i djelovanja kao što su to znanstvena kreativnost, praktična mudrost i društvene vještine. Sve to će postupno dovesti do emocionalne ravnoteže čovjeka u “post-darvinskoj eri” s viškom sublimnih doživljaja i većim stupnjem osobnog i kolektivnoga zadovoljstva. Nema dvojbe da Bostrom u vizijama tehno-znanstvenika suvremenosti vidi ono isto što su vidjeli i socijal-utopisti moderne na ishodu 19. stoljeća odnosno pozivisti poput A. Comtea, prije svih, a riječ je o korelaciji između vladavine umnih načela tvorbe društva usklađenih s dobom moderne industrije. Ovdje je, međutim, sve još više potencirano estetskim užitkom u savladavanju problema u korištenju pametnih tehnologija koje su emergentne i konvergentne. Za razliku od Morea, posebno mjesto viziji transhumanizma Bostrom pripisuje tzv. kolonizaciji svemira. Preseljenje ljudske vrste sa Zemlje na druge nastanjive planete kao da postaje imperativ preživljavanja zbog ugroženosti naše planete globalnim zagrijavanjem, iscrpljenim resursima i katastrofičnim zbivanjima poput ratova, terora i valova izbjeglištva naroda. Nije ovo ništa začudno, jer se time ozbiljno bavio osim astrofizičara i futurologa poput Michia Kakua i astrofizičar i kozmolog Steven Hawking. (Michiu Kaku, Physics of the Impossible: A Scientific Exploration into the World of Phasers, Force Fields, Teleportation, and Time, Penguin, London, 2009.) No, ono što je u tom sklopu vizija i programa transhumanizma koje Bostrom izlaže najrealnije i primjenjivo odnosi se na uporabu nanotehnologija u biologiji kao molekularnih samo-replikatora. Međutim, ono što, pak, povezuje post-i-transhumanizam jest kompjutorski povezana mreža događaja. Ovo nema nikakve veze s maštarijama SF-a. Već od 1990-ih godina postalo je izvjesno da su društva postala umreženima, telematskim, informacijskim, da njima ne upravljaju samo ljudi kao karakterne maske globalnoga kapitalizma, nego biokibernetički kodovi koji uspostavljaju svijet virtualnosti u digitalnome načinu proizvodnje i distribucije onog neljudskoga kao takvoga. Stoga je ključna postavka transhumanizma, prema Bostromu, upravo “uploading naše svijesti u virtualnu stvarnost” čime će nastati mogućnosti interkonekcije ljudskoga mozga i računalne simulacije događaja. Nećemo prevoditi ovaj izraz s engleskoga jezika jer je jezik realizirane tehnosfere sve drugo negoli simbolički jezik metafizike. Prostorno-vremenski pojmovi uronjenosti, umreženosti, međupovezanosti pokazuju nam koliko je naša svijest postala tehničkom tvorevinom, odnosno koliko je već prožeta aplikativnom logikom tehnoznanstvenoga uma. Biološki pojmovi, naravno s jasnom teologijskom pozadinom kršćanstva, poput otjelovljenja-utjelovljenja (embodiement) u post-biološkome stanju postaju pojmovi čiste konstrucije poput ugradnje-uklopljenosti (embedment). Bostrom govori o seljenju ili migraciji takvih živih i organski shvaćenih tijela u posthumana tijela s digitalnim supstancijalnim odrednicama. Simulirane neuralne mreže otuda postaju nova estetska iskustva tjelesnosti. U posve konstruiranoj tehnološkoj okolini odvija se interaktivna komunikacija. Interface ne samo da nadomješta neposredni odnos čovjeka s Drugim bićem. Posrijedi je spoj neurokognitivnih mreža osjetilnosti s algoritmima digitalne simulacije. (Vidi o tome: Claudia Gianetti, Ästhetik des Digitalen: Ein intermediärer Beitrag zu Wissenschaft, Medien- und Kunstsystem, Springer, Berlin, 2004.) Dok je sve ovo već uznapredovalo do nove složene stvarnosti našeg ljudsko-neljudskoga svijeta kao matrice i fantoma, kako bi to rekao Günther Anders, neporecivo je da u okružju transhumanističkoga projekta ima nešto uistinu čudovišno (Unheimlich), pripadno još uvijek samo i jedino SF-literaturi i filmovima. Ipak, to ne znači da se u laboratorijskim uvjetima ne pokušavaju pronaći mogućnosti da se proces oživljavanja mrtvoga tijela ne samo čovjeka, već i životinja uspostavi kao dokaz da besmrtnost bez tajne označava konačan trijumf tehnoznanstvenoga mišljenja u njegovoj čistoj pragmatičkoj nakani posvemašnje transformacije bitka, bića i biti čovjeka. Bostrom ukazuje, dakle, na krioniku. Riječ je o proceduri koja nastaje s nanotehnologijom, a svodi se na zamrzavanje tijela na temperaturi nižoj od – 200 stupnjeva C. (Vidi o tome: Oliver Krüger, Virtualität und Unsterblichkeit: Gott, Evolution und die Singularität im Post-und Transhumanismus, str. 90.-91.) Sažmemo li Bostromove postavke na zajednički nazivnik, onda možemo reći da se u njima pronalazi sveza između tzv. tehnološkoga postulata i bioetičke održivosti onog što naziva dostojanstvom poshumanoga bića. Drugim riječima, problem je kako uspostaviti relativno nekonfliktno stanje za bit ljudskoga načina egzistencije u slobodi ukoliko se tehnologija odnosi spram života na način njegova podjarmljivanja apsolutnoj učinkovitosti stroja. Čini se da transcendencija bioloških uvjeta opstanka s pomoću tehnološkoga postulata iziskuje obrat u postavljanju svrha. Nije slučajno Bostrom u Postscriptu iz 2001. godine uz tekst “Što je transhumanizam?” imao potrebu razjasniti da su strahovi pred mogućom negativnom slikom o ovoj novoj paradigmi mišljenja nepotrebni pod uvjetom da se sama tehnologija usmjeri na primarnu čovječnost a ne na negaciju ljudskoga u ime napretka i razvitka bez mjere. Na taj smo način dospjeli do aporije transhumanizma kad je riječ o odnosu između tzv. izvora i krajnjih dosega ovog mišljenja. Humanizam je, kako je to jasno pokazao Heidegger, metafizičko razumijevanje povijesnoga odnosa spram bitka, bića i biti čovjeka. Ali, problem je u tome što je svaki humanizam u svojim posljednjim nakanama nihilističan. Razlog leži u tome što čovjeka uspostavlja subjektom ili gospodarom Zemlje. Tome usuprot, transhumanizam u svoja dva filozofijski bliska i ujedno različita puta mišljenja kao što su to prilozi Maxa Morea i Nicka Bostroma, nije izašao iz okvira ove metafizičke zapalosti u opsesivnu želju za samo-transformacijom čitave prirode i povijesti planetarno određenog čovjeka. Dok je More kao kritički racionalist i epistemologijski anti-fundacionalist sklon bezuvjetnome povjerenju u vladavinu onog što pripada logici prelaska u tehnološku singularnost kao nužan put oslobođenja čovjeka od izvanjskih stega i svrha njegove biološke evolucije, Bostrom unatoč retorici o posthumanome biću i njegovu dostojanstvu ne izlazi iz okvira velike priče o humanizmu i ljudskim vrijednostima. Ovdje bioetika prethodi tehnološkome postulatu, a ne obratno. Međutim, u oba slučaja vidimo kako se filozofijsko mišljenje unutar transhumanizma zapravo pokazuje kao nekovrsni futurologijski redukcionizam. Polazište promišljanja nije bitak u modusu zbiljskoga, nego mogućega. Otuda iz projektirane budućnosti sve što je ovdje i sada ima značajke zastarjele prošlosti u smislu nedostatka u egzistencijalnome nabačaju slobode. Iz budućnosti kao prostora vječnog napretka i razvitka ljudskoga mišljenja ovaj život ovdje čini se manjkavim upravo zbog toga što je reduciran na opreke uma i tijela iz biološke perspektive. Pritom valja imati na umu da se život u transhumanizmu ne određuje biologistički, a niti vitalistički kao filozofijama života od Diltheya do Spenglera. Život nadilazi dualnosti uma i tijela, organskoga i neorganskoga. Mogućnosti življenja života otvorene su i usmjeravaju se u područje sveze i odnosa utjelovljene svijesti unutar autopoietičkoga shvaćanja svijeta. (Humberto R. Maturana i Francisco J. Varela, Autopoiesis and Cognition: The Realization of the Living, D. Reidel Publishing Comp., Boston, 1980.) Svi teoretičari koji se bave ovim novim paradigmama mišljenja, dakle post-i-transhumanizmom, u pravilu ukazuju na izvore ovog mišljenja u povijesti metafizike od Aristotela preko renesanse i Kanta do Nietzschea i Heideggera, te posljedično dio različitih interdisciplinarnih pokušaja holističkoga mišljenja na rubu vladajućih znanstvenih i kulturnih paradigmi. Usto, svi taksativno navode programatske ciljeve ove futurologije polazeći od pretpostavke da je samorazumljivo kako nove ontologije procesualnosti i postajanja, odnosno transformacije bitka u bivanje (becoming, Werden, devenir) izravno omogućuju govor o preobrazbi čovjeka u kiborga ili metamorfnoga bića koji nakon biološke evolucije nastavlja s vlastitom tehno-kulturalnom evolucijom u beskonačnost. A što, međutim, ako nije problem ni u kakvome strategijsko-taktičkome odnosu novih paradigmi mišljenja koje teže praktično realizirati ne više ideje kao u novovjekovnoj metafizici od Kanta do Hegela, već vizije i postulate i time ulaze u područje probabilizma i konstruktivizma kao suvremenih onto-tehnologijskih pojmova za budućnost koja je već ovdje, u samoj mreži povezanih događaja kontingencije i emergencije? (3) Za Hegela i njegovu apsolutnu metafiziku istinska dimenzija ili ekstaza vremena bila je prošlost. Tek kada se bitak smjestio u vrijeme stabilne prošlosti, koja je ontologijski nepromjenljiva u faktičnome smislu, iako to nije u vrijednosnome ili heurističkome zbog svagda novih tumačenja značenja događaja iz bliže ili starije povijesti, može se polazeći od stajališta klasične metafizike govoriti o bitnome vremenu. Sve što jest biva tako ono što je već bilo i dogodilo se jednom i nikad više. Taj jednokratni događajni udes ili usud povijesti nije slučajno upravo za Hegela imao primat modalne kategorije nužnosti pred mogućnošću i zbiljom. Možemo ga pronaći u njegovoj odredbi slobode kao spoznate nužnosti. Stoga vrijeme u perspektivi protjecanja niza sada nije samo vladavina sadašnjosti kao prisutnosti (ousia), već ponajprije nužna zbilja onog što je stabilizirano kao događaj povijesnoga značenja koji može imati dalekosežne posljedice za budućnost, a dobri su primjeri velike svjetsko-političke revolucije poput Francuske i Američke, te naravno jedine preostale revolucije koja nema više političko značenje, jer je u svojoj biti ontologijska par excellence. Riječ je o znanstveno-tehnološkoj revoluciji koja za razliku od hegelovske nužnosti vremena kao prošlosti koja je stabilizirano vrijeme zahtijeva neprestanu virtualnu aktualizaciju. Mislilac koji je otvorio problem drukčijeg shvaćanja vremena u ontologiji postajanja polazeći od ponovljive neponovljivosti bivanja ili postajanja događaja i tako odredio shvaćanje koje implicitno pretpostavlja i tehnološku singularnost posthumanizma i kozmičko-tehnološku evoluciju transhumanizma jest Gilles Deleuze. (Gilles Deleuze, Différence et répétition, PUF, Pariz, 2011. Vidi o tome: Žarko Paić, “O singularnosti događaja -. Deleuzeove tri sinteze vremena”, Tvrđa, br. 1-2/2020, str. 92-111.) Umjesto hegelovske metafizike apsolutnoga duha s vladavinom dimenzije ili ekstaze prošlosti mi smo delezovski konektirani s vladavinom dimenzije ili ekstaze budućnosti. Nije to nikakva projekcija sadašnjosti u nadolazećem razdoblju nove prisutnosti. Naprotiv, susrećemo se s budućnosnim odredbama same aktualizacije ovog sadašnjega stanja. Možemo ga označiti odredbom trajanja u stalnoj promjeni. U uvodu njihova zbornika Post-and Transhumanism. An Introduction Robert Ranisch i Stefan L. Sorgner primjerenim iskazom potvrđuju zašto se svaki govor o transhumanizmu nužno odnosi i na posthumanizam. Naime, krajnja postavka, premda različita od glavne ideje posthumanizma koji teži tehnološkoj singularnosti, jest da transhumanizam ima za cilj uspostaviti posthumano stanje kojim čovjek nadilazi vlastite biološke granice. Otuda je samorazumljivo kako se taj izraz danas rabi kao “slogan za mnoštvo različitih kulturalnih, političkih, filozofijskih i digitalnih pokreta, promovirajući tehno-futurističke vizije o transgresiji ljudske biologije.”(Robert Ranisch / Stefan Lorenz Sorgner (ur.) Post-and Transhumanism. An Introduction, Peter Lang Edition, Frankfurt a. M. – Bern – Bruxelles – New York – Oxford – Warszawa – Wien, 2014., str. 12.) Zaustavimo se na izrazu koji je ključan za oba srodna i naizgled različita intelektualna pokreta. Naravno, izraz je to tehno-futurističke vizije. Osim što su zagovornici post-i-transhumanizma povezani idejom napretka i razvitka ljudske povijesti kao beskonačnoga događanja usavršavanja i poboljšanja emergentnih i konvergentnih tehnologija, ( Christopher Coenen, „Der posthumanistische Technofuturismus in den Debatten über Nanotechnologie und Converging Technologies“, u: Alfred Nordmann/Joachim Schummer/Astrid Schwarz (ur.), Nanotechnologien im Kontext, Akademische Verlagsgesellschaft, Berlin, 2006, str. 195-222.) njihova je zajednička usmjerenost u tome što pokušavaju misliti i djelovati u neo-darvinističkome sklopu onog što pokriva značenje riječi post-biološko. Evolucija u tom smislu, darvinistički gledano, označava razvitak vrsta na zemlji bez prvoga uzroka i posljednje svrhe te stoga isključuje ideju planomjernoga stvaranja Božjom voljom. Budući da je za obje nove paradigme mišljenja pitanje besmrtnosti pojedinca i vrste pitanje tehnološke singularnosti i post-biološke krionike odnosno oživljavanja čovjeka kao bića bez postojane ljudske prirode, postaje bjelodano kako vizije nadolazećega razdoblja ne mogu imati anti-tehnički karakter. Štoviše, ono što gotovo usudno određuje suvremenost u znaku misaonih nastojanja za uspostavljanjem novih granica prirodi i čovjeku ne proizlazi više iz viška umjetničke imaginacije, nego iz viška tehnogenetske konstrukcije koja sjedinjuje inventivnost znanstvenika i kreativnost umjetnika. U bilo kojem od postojećih formi samo-transformacije i za post-i-transhumanizam odlučujuće je povjerenje, čak i gotovo bezuvjetna optimistička projekcija nadolazećega mišljenja kao onoga što spaja metafiziku, kibernetiku i astrofiziku. Filozofija, dakle, nije na kraju iscrpljenih mogućnosti kad je riječ o onome što Bostrom naziva tehnološkim postulatom. Ali posve je dvojbeno upravo ono što na tako plastičan način isti teoretičar pripisuje bioetičkome uvjetu mogućnosti za buduće oblikovanje tzv. posthumanoga dostojanstva. Ne zaboravimo da integracija tehnologije u ljudski život ne može biti tek nova granica post-biološke evolucije. Ako je, naime, ono što nazivam tehnosferom s onu stranu svake razlike živoga i neživoga, ljudskoga i neljudskoga, onda je sve što pripada sklopu umjetne inteligencije i njezinome mišljenju kao računanju-palniranju-konstrukciji ono što je bitno drukčije od Hegelova apsoluta koji apriorno proizvodi svijet kao projekciju vlastita rada samosvijesti u krugu metafizičkih određenja. Tehnosfera je za razliku od božanske racionalnosti-intuicije u smislu neposrednoga uvida u ono što jest bilo, jest i bit će rođena iz imanentne transcendencije i stoga je beskrajno prilagodljiva i plastična na svaku promjenu u onome što Whitehead naziva događajem u povijesti kozmičkih epoha. Filozofijski misliti bit tehnosfere nije više ni moguće niti se pokazuje takav poduhvat smislenim jer to čini sama logika tehnogeneze već time što vizualizira događaje kao virtualnu aktualizaciju postajanja. Kad informacija suspendira značenje bitka u njegovoj otvorenosti, nalazimo se u predvorju post-i-transhumanističkog područja bez signala, da to tako kažemo. Ništa ne dolazi izvana niti iznutra. Sve se događa u istovremenoj neistovremenosti, jer ovdje i sada kao oznake za klasičnu ontologiju prostora i vremena nisu više odlučujuće. Kada se filozofija reducira na tehnoznanstvenu epistemologiju, koja se kao u Maxa Morea naziva po uzoru na Poppera kritičkim racionalizmom, ili kad se njezina bit i zadaća svodi na bioetičke rasprave o statusu kiborga, androida i tehničkih dispozitiva svijesti u telematskim društvima kontrole danas, onda je od filozofije preostalo tek toliko da reflektira o tehno-futurizmu i tehno-biologizmu drugim sredstvima u razlici spram znanstvenika i kibernetičkih umjetnika. Umjesto spekulacije i refleksije bitka kao predmetnosti predmeta u njegovoj objektivnosti, ono što preostaje ovom novom filozofijskome mišljenju jest sintetičko promišljanje integralnih sklopova suvremenih tehnoznanstvenih projekata i eksperimenata. Vidljivo je to u procvatu tzv. filozofije tehnoznanosti, osobito u slučaju konvergentnih i emergentnih tehnologija poput nanotehnologije. Govor ovog novog mišljenja utoliko je sprega Popperove epistemologije i neopozitivizma. Sorgner lucidno upućuje u svojem tekstu da je uglavnom u transhumanizmu riječ o “ovo-svjetovnome, materijalističkome, naturalističkome, relacionističkome i imanentnome razumijevanju svijeta”. (Stefan Lorenz Sorgner, “Pedigrees”, u: Robert Ranisch / Stefan Lorenz Sorgner (ur.) Post-and Transhumanism. An Introduction, Peter Lang Edition, Frankfurt a. M. – Bern – Bruxelles – New York – Oxford – Warszawa – Wien, 2014., str. 30.) Nema u tome ništa začuđujućega. Mišljenje koje počiva na radikalnoj imanenciji svijeta već u slučaju Deleuza smatra da je ono božansko i nadosjetilno, ono što nosi trag transcendencije posve nepotrebno za suvremenost. Nietzsche je ovo prvi jasno najavio postavkom o vladavini nadčovjeka kao “smisla zemlje” nakon smrti Boga. Budućnost filozofije kao mišljenja koje otvara mogućnosti izvan ove dvije redukcije ostaje stoga neizvjesno. Ono što je pritom postalo ipak posve izvjesno jest da je filozofijsko ʺkoketiranjeʺ sa spasonosnim obratom koji u nadolazećem razdoblju post-povijesti dolazi iz bestemeljne biti umjetnosti izgubilo vjerodostojnost. Zašto? Iz jednostavnog razloga koji je ponajbolje vidio Heidegger na koncu misaonoga života kada se bavio analizom slikarstva Paula Kleea. Umjetnost, naime, u redukciji na tehnički karakter metafizičke realizacije u kibernetici nema više svoj prostor, vrijeme ni topologiju jer je kao događaj estetskoga doživljaja tek svedena na nepredmetnost, konstrukciju i estetiziranje slike bez svijeta. Namjesto prostora svetoga, umjetnost pohlepno traži novoga Boga eksperimenta i konstrukcije. Ono što su navijestili futurizam i dadaizam kao pokreti povijesne avangarde, osobito Filippo T. Marinetti i Hugo Ball, realizira se u 21. stoljeću u svim aspektima pojavljivanja. Što preostaje umjetnosti jest da bude kao i filozofija na ovaj ili onaj način tek izvršiteljica posljednje zagonetke tehnosfere. Zar ovu zagonetku upravo ne skriva transhumanizam u svojem paradoksalnome ostvarenju nauma o besmrtnosti bez tajne posthumanoga nad-čovjeka? Zaključak Živimo u doba zaborava i digitalnoga uploadinga. Ono što se zaboravlja jest upravo da smo povijesno-epohalni bačeni u ovaj jednokratno otvoreni svijet i da smo kibernetički uronjeni u ove tehnički zatvorene svjetove. Zaboraviti znači izgubiti odnos s povijesnim sjećanjem na bitak i vrijeme u izvornome odnosu od iskona do suvremenosti. Sve tehnike povijesnoga pamćenja ne mogu nadomjestiti ono izvorno stanje uzvišenoga doživljaja kojom je filozofija uz umjetnost podarivala svijetu njegove tragove duhovne prisutnosti kao zagonetke bitka i tajne vremena. U doba vladavine tehnosfere to je nepovratno izgubljeno. Iščezli svjetovi povijesnoga obitavanja u jeziku kao kazivanju bitka postoje još jedino kao muzealizirana historija filozofije, umjetnosti i znanosti. U slučaju razlike post-i-transhumanizma susrećemo se s dva srodna i međusobno različita načina na putu prevladavanja onog što je povijesno-epohalno davalo moć metafizici da uspostavi bezdan između svjetova. Jedan je posvećen fikcijama uma, a drugi ostavljen na milost i nemilost korporalnome okružju protežnosti (extensio) materije i energije. Dva su temeljna pojma ovih novih paradigmi mišljenja kako smo to već pokazali. To su tehnološka singularnost i ekstropija. Besmrtnost stoga nije više u nadležnosti metafizike s njezinim ključnim pojmom transcendencije, kao što s druge strane alternativa entropiji koju treba prispodobiti Nietzscheovim izrazom da pustinja raste može biti upravo napredak i razvitak tehnosfere u beskonačnost kao kontingentne nužnosti u kozmičkoj evoluciji onog što je preostalo od čovjeka. Na ishodu metafizike mišljenje prelazi iz labirinta jezika u mrežu slika. Vidjeti ono neviđeno ima veću moć od zamisliti ono nezamislivo. U suvremenim znanstvenim istraživanjima astrofizike stoga vizualizacija tehnosfere zamjenjuje empirijsko iskustvo promatrača objekta X. Biti bačen u svijet znači egzistencijalno nositi svoju slobodu kroz ljepotu i tjeskobu življenja unatoč spoznaje da je ovaj život ovdje i sada izručen smrti kao posljednjoj granici između bitka i ništa. Biti, pak, uronjen u svijet znači biti konektiran u mreži interaktivnih događaja s mogućnošću nastanka novoga života u formi tehnološke singularnosti. U bačenosti sve je na mogućnosti rizika koji slobodu čovjeka dovodi u najveće kušnje iščeznuća njegove jednokratne egzistencije, dok je u uronjenosti sve na virtualnoj aktualizaciji kojom post-i-transhumanizam otvaraju perspektivu vođenja umjetnoga života kao igre umjetne inteligencije sa samom sobom. Tertium datur. Ali to se zbiva u dva modaliteta. Jedan je “treći poredak kibernetike” s kojim nastaje samosvijest posthumanoga bića u težnji za vlastitim dostojanstvom u odnosu spram životinja i metafizički još određenih ljudi (Humans). Drugi je, pak, integralni poredak samoga života kao očuvanja zemlje u njezinom izvornome značenju samorađanja i samonicanja s mjerom nastanka i iščeznuća svih stvari. Ima li još mogućnosti da se izabere vlastiti treći put mišljenja bez pogubne redukcije na post-i-transhumanizam kao ono isto u razlikama što nas sa svih strana već osvaja i vodi u fascinantno ništavilo besmrtnosti bez tajne? U fragmentu 178. svoje Knjige nemira pjesnik nadahnut filozofijom Fernando Pessoa piše. Nastanjujemo snove, sjene smo što lutaju kroz nemoguće šume u kojima su stabla kuće, običaji, ideje, ideali i filozofije. Ne može se izabrati filozofija kao što se ne može istodobno htjeti biti besmrtan poput ravnodušnoga boga na svojem privatnome Olimpu, s uvjerenjem da je čovjeku dano isto što i stvarima, da naime budu tehnički stvorene i postavljene u okolni svijet prema rasporedu egzistencijalnoga nemira neke anonimne duše. Ono što još nastanjujemo, kako god bilo, omogućuje nam misliti otvorenost svijeta u kojem nismo ni bačeni niti uronjeni. Mi tom svijetu u trenutku istinskoga vremena pripadamo bez uzaludne želje za utonućem u tamu svemirskoga prostranstva. Bez ove zemlje i njezine apsolutne tajne sve smjera u beskonačnost i ništavilo. Kroz njezine sjene poput mjesečara nadilazimo uzvišena zdanja ovog čudesnoga svijeta s nesumjerljivom mjerom otvorenosti za tajnu.

May 17, 2025
„Svijet je otišao…“

„Svijet je otišao…“

Trudi Stamać 1. Svijet kao tuđina U onome što slijedi neće biti riječi o još jednoj interpretaciji Paula Celana. Doduše, bit će govora o jednoj njegovoj pjesmi i održanom zahvalnome govoru povodom dodjele nagrade Georg Büchner 1960. godine. Naziv pjesme je „Veliki užareni svod“, a zahvalnoga govora „Meridijan“. U suvremenoj filozofiji te su dvije „stvari“ mišljenja i kazivanja obrađene u različitim prigodama u predavanjima i ogledima Hansa-Georga Gadamera, Jacquesa Derride i Philippe Lacoue-Labarthea, među inim koji su se osmjelili pristupiti tamnoj rijeci Celanova pjesništva. Kada kažemo da neće biti riječi o interpretaciji, tada se pretpostavlja da bi moglo biti govora o nečem drugome. Interpretacijom se odmotava tekst onog što je već napisano i ima značajke događaja pisanja. Etimologijski, inter-pretare upućuje na izlaganje, posredovanje, tumačenje. Razumijevanje nečeg kao nečeg zahtijeva misaonu djelatnost izlaganja same stvari. Na taj se način interpretacija pojavljuje medijem između djela i sudionika u njegovu značenju. Budući da nema izravnoga pristupa djelu, intuitivnoga ili racionalnoga, tekst zahtijeva svoje tumače. Postoje ipak poteškoće u razumijevanju djela koje tumači razlažu u dijalogu s drugim tekstovima i drugim interpretacijama. Samoizlaganje teksta interpretacija je njegove otvorenosti značenja. U tom smislu hermeneutika govori o iskustvu djela u odnosu na iskustvo subjekta. Već je Gadamer u interpretaciji umjetničkoga djela kao uvjeta mogućnosti dijaloga iz razumijevanja same stvari mišljenja pokazao da dijalog ne proizlazi iz stajališta „subjekta“ u razgovoru, nego iz iskustva djela koje se otvara u razumijevanju. (Hans-Georg Gadamer, Gadamer on Celan: „Who Am I and Who Are You?“ and Other Essays, State University of New York Press, Albany, 1997., str. 67-126.) Nije stoga više uputno rabiti pojam zagonetke za ono što imanentno struji iz djela. Dakako, djelo i nadalje ostaje u svojoj biti zagonetno. No, to nije zato što je hermetički zaključano Drugome, već stoga što je njegovo podrijetlo u činu stvaranja obavijeno tajnom. Za koga? Očigledno ne samo za tumače. Tvorac djela u svojoj stvaralačkoj igri ne može istodobno stvarati i misliti o činu stvaranja. Zagonetka kao tajna nikad se ne odgoneta ili ne objelodanjuje u svojoj otvorenosti. Razlika između zagonetke i tajne odgovara razlici unutar Istoga. Zagonetka se odnosi na putanje uma u rješenju problema. Tajna, usuprot tome, pretpostavlja ono što su još pitagorejci pripisivali mističnoj moći božanskoga udjela u prirodi same stvari. Zagonetku se uvijek mora riješiti. Tajnu se, pak, nikad ne smije razotkriti. Dok zagonetka računa sa svojim razotkrivateljem, tajna ne želi biti razotkrivena za Druge. Zato potrebuje odnos kao savez zavjetovanih šutnjom. Hermetički pokreti u umjetnosti od srednjega vijeka do Marcela Duchampa pritom su se uvijek pozivali na tajno znanje. S onu stranu uma i njegovih zagonetki tajna čuva skriveno znanje od profaniranja. I kad je Edip otključao zagonetku Sfinge u strahotnome znamenovanju njegove tragične budućnosti, ništa nije tu zagonetku poremetilo u stanju svagda iste i uvijek nove zagonetnosti. Pjesnik u kazivanju onog što se otvara iz njegova djela stoga djeluje poput nekoga tko zna da riječi isprepliću događaj kao svoju vlastitu interpretaciju. Pismo ne dolazi prije ili poslije tog događaja. Ono se sabire u jeziku kazivanja. Događaj jezika sabire u svojoj događajnosti pisanje i govorenje. Unatoč bitnih razlika, koje primjerice određuju razliku između bitka kao prisutnosti i onoga što je drukčije od bitka u mišljenju Lévinasa i Derride, sveza singularnosti govora i iterabilnosti teksta nastaje iz događanja jezika kao kazivanja (legein, Sagen, parler). Interpretacija, dakle, nužno mora biti mnogostrana, a djelo višeznačno. Celanova već navedena djela, pjesma „Veliki užareni svod“ i govor „Meridijan“, povezuju ono unaprijed zagonetno i tajanstveno što se razotkriva u riječima dubokoga značenja ljudske sudbine i njezine usmjerenosti na ono što nije samo ljudsko navlastito, već ima dimenzije onkraj ljudskoga. Sudbinom označavamo vođenje života kao slobodnoga nabačaja mogućnosti i preuzimanja faktičnosti bitka. Što se pokazuje sudbinskim vezano je uz postojanje cilja i svrhe povijesti. Ne može biti sudbine kao udesa bez slobode i kontingencije. U Celanovoj pjesmi i govoru te su dvije odlučne riječi svijet (Welt) i tuđinsko (Unheimlich). Ako se ovdje nećemo upuštati u interpretaciju Celanova pjesništva i govorenja o „svijetu“ i „tuđini“, što nam onda još preostaje? Vidjeli smo da se interpretacijom tekst raspliće u svojoj mnogostranosti i višeznačnosti. Kada je interpretacija na visini zadatka, ono što se interpretira još jednom postaje u svojoj otvorenosti živo za suvremenost. Štoviše, suvremenost u svojoj vremenitosti odzvanja u tekstu interpretacije koliko i sam tekst koji se interpretira. Samo u tom smislu možemo reći da je interpretacija više od razumijevanja svijeta kao teksta i teksta kao svijeta. Nismo li time otišli prebrzo i korak unaprijed? Naime, ako interpretacija odzvanja u suvremenosti, znači li to da je ono što se interpretira, dakle tekst pjesme i govora, u svojem odjeku zadobio novi glas s pomoću novog razumijevanja ili, pak, sam tekst djeluje kao izvor jeke u suvremenosti neovisno od bilo kakve nove interpretacije? U oba slučaja vidimo da Gadamerov stav o „autonomnosti“ djela prethodi iskustvu subjekta. Bez obzira kako shvatili pojam subjekta, u značenju osobe ili pojedinca sa svojom sviješću, izvjesno je da subjekt ne može preuzeti supstanciju djela bez preuzimanja čitava tereta njegova značenja. Što nadomješta pojam subjekta u doba suvremenosti zacijelo se ne može odrediti pojmom djela. Subjekt svojim suverenim pravom na utemeljenje svijeta kao predstavljanja i prikazivanja (Vorstellung-Darstellung) postavlja djelo iz vlastite bestemeljnosti. Sam subjekt, naime, mora biti nečim izvanjskim zajamčen, imati legitimnost u nečemu iznad puke pojavne zbilje. Djelo nikad ne može biti stvar subjekta niti u njegovom transcendentalnome ruhu spontanosti stvaranja. Stoga nije slučajno da Heidegger čitavu novovjekovnu filozofiju subjektivnosti naziva metafizikom postavljanja subjekta u djelo. (Martin Heidegger, „ Kants These über das Sein“, u: Wegmarken, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1978. 2. prošireno i pregledano izd., str. 439-473.) U estetici performativnoga obrata to se naziva događajem (Ereignis). (Dieter Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002.) Ako „svijet“ sada postaje svijetom teksta – pjesme i govora – onda se unutar samoga teksta događa to da mu „tuđina“ (Unheimlich) nije više tek strano tijelo, ono tuđinsko o-sebi. Tuđinsko se otvara u tekstu za-sebe postajući iskustvo svijeta kao tuđine. Da, otišli smo pomalo predaleko. Nije nas tek nosio put mišljenja, nego mišljenje u kazivanju onoga što u Celanovoj pjesmi i govoru, kako ćemo pokušati pokazati, odzvanja iz tuđine samog teksta, jedinstvenoga djela rešetki i fraktala pjevanja, krajnje nesvodljive postojbine riječi dubljih od bestemeljnih ponora, onoga što od Sofokla ostaje neiskazivim mjestom čovjeka „u“ svijetu kao najstrahotnijega od svih drugih bića. Što odzvanja iz tuđine samoga teksta jedne zagonetne i tajanstvene pjesme i isto tako zagonetna i tajanstvena govora jest upravo to najstrahotnije i najčudovišnije. Nije svijet, naime, postao tuđinom, već je tuđina postala svijetom. I zato što je u tom postajanju ono Drugo i drukčije već uvijek tamno i strano, tuđinsko bitku, ne preostaje drugo nego nositi to iskustvo sa sobom kao najteži mogući teret, kao baštinu i arhiv povijesnoga svjetovanja svijeta nakon događaja s kojim svijet prolazi ili nestaje. Taj događaj se određuje riječju koja nadilazi tragediju jer je to događaj strašniji od smrti, kako će to pokazati Lyotard u analizi Holokausta. (Jean-François Lyotard, Heidegger and „Jews“, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1990.) Radi se o Auschwitzu. Interpretacija Celanove pjesme i govora nužno više ne može biti interpretacija „pjesme“ i „govora“. Što preostaje nakon kraja interpretacija nije drugo negoli ono što leži između svijeta jedne pjesme i onoga tuđinskoga (unheimlich) jednog govora. Interpretacija govori „o“ nečemu kao nečemu, pjesmi ili govoru. Ali mi se ovdje više ne bavimo nečim „u“ svijetu, nekom pojavom ili stanjem stvari. U pitanju je ono što iz Celanova kazivanja i mišljenja proizlazi kao stvar sama, kao ono što smjera s onu stranu interpretacije. To je mišljenje i kazivanje „na“ svijet kao tuđinu u pjesmi „Veliki užareni svod“ i govoru „Meridijan“. Umjesto interpretacije Celana kao pjesnika i govornika, nakon Gadamera, Derride i Lacoue-Labarthea, preostaje možda pokušaj traganja za onim što je između pjesme i govora. Je li to „između“ istodobno između svijeta i tuđine, pukotina u samome mišljenju, a ne jeziku, jer neiskazivost jezika u suočenju s istinom događaja proizlazi iz nemislivosti događaja jezikom tradicionalne metafizike? Ili treba li to između odrediti nečim što nije rezultat razlike svijeta i tuđine u smislu nepomirljivih suprotnosti, pod uvjetom da takva razlika postoji prije ove razlike koja nam se ukazuje poput gotovo iskonske borbe (polemos) dvoje titana? Ne slučajno, pjesnik Celan potražio je odgovor na to pitanje u dijalogu o kojem gotovo ništa ne znamo osim da se zbivao na brdu, u samoći kolibe na Todtnaubergu, u razgovoru s misliocem Martinom Heideggerom. (James K. Lyon, Paul Celan & Martin Heidegger: An Unresolved Conversatiom 1951-1970., The John Hopkins University Press, Baltimore, 2006.) Što je to svijet kao tuđina? Pjesnici imenuju svijet stjecištem događaja jezika. Jezik i vlastitost (dom i domovina) u iskonskome smislu riječi pripada blizini bitka. Heidegger će u interpretaciji Hölderlinova pjesništva, dijalogom s predajom grčkoga iskustva blizine jezika i bitka uputiti na otvorenost mišljenja kao onog što je ujedno početno i nadolazeće u povijesti bitka. (Martin Heidegger, Erläuterungen zu Hölderlins Dichtung, GA, sv. 4, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1981.) Mišljenje se ne svodi na računanje. Znamo da je to značajka znanstvenoga načina izlaganja već ustrojena bitka kao predstavljanja (representatio). Tko kazuje bitak, misli u onom početnome i nadolazećem u jeziku samom. Kada tako misli imenuje bitak u dvije dimenzije govorenja. Prva se odnosi na govor o već opstojećem svijetu kao faktičnosti (prošlosti), a druga na kazivanje o mogućem obzorju svijeta kao onom nadolazećem (budućnosti). Pjesnici su stoga već uvijek posrednici između dva svijeta. Jedan je onaj što se naslanja na prošlost mita, dok drugi pripada budućnosti kao viziji nadolazećega. Između proroka i mislioca, ali u razlici spram proroštva i mišljenja kao promišljanja (Besinnung), pjesnički obitava čovjek na ovoj zemlji (dichterisch wohnet der Mensch auf diese Erde). Tako pjeva Hölderlin u elegiji Patmos. (Martin Heidegger, „…dichterisch wohnet der Mensch…“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009., 11. izd., str. 181-198.) U ovoj razlici svjetova pjesnici su posrednici između dva vremena. Prošlost ispjevana u mitskome kazivanju nikad nije prošla jer kazuje o iskonu i utemeljenju. Budućnost iskazana u govoru vizija i pretkazanja ne okamenjuje se u prošlosti onoga što se ima dogoditi niti zapečaćuje u mesijanskome času dolaska. Vrijeme između iskona i nadolazećega prebiva u iščekivanju i nadi. Ali to je vrijeme jedino koje ima u sebi trag prisutnosti. Dodir zbiljskoga ostaje vezano uz „sada“ i „ovdje“. Između neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika, sudbina pjesnika jest svjedočiti o daru i gubitku, prisvoju i iščeznuću jezika. U elegiji Mnemosyne (II) Hölderlin pjeva: Znakovi smo bez značenja, bez boli i jezik gotovo izgubismo u tuđini. Ovdje nas ponajprije zanima unutarnja duhovna sveza Hölderlina i Celana, Nijemca i Židova, velikih pjesnika svetkovine u događaju (njemačkoga) jezika iz biti kazivanja na svijet. Što spaja pjesnike središta i ruba jest udvajanje jezika i njegovo ispreplitanje u preobrazbama: od mitskog novoga rođenja njemačkoga naroda iz duha iskona pjesništva (Hölderlinove Germanija i Rajna) do simboličke post-apokalipse jezika u žrtvopisu povijesti (Celanova Fuga smrti). Jedan je, dakako, onaj koji uspostavlja mogućnosti drukčijega mišljenja kao pjevanja u doba nestanka povijesti iz obzorja metafizike uopće, a drugi onaj s kojim se mišljenje druge i drukčije povijesti otvara nakon čudovišnoga događaja kraja povijesti (Auschwitz). Što se čini presudnim u iskustvu pjesničkoga jezika obojice, kako Hölderlina tako i Celana, proizlazi iz same naravi pjesništva na granici pada u bezdan bez povijesti. Hölderlin u navedenoj strofi elegije Mnemosyne, a riječ je o muzi pamćenja, spominje znakove i tuđinu. Znakovi su prazni i bez značenja. Čovjek sveden na znakove bez značenja nema svoje mjesto u svijetu. Štoviše, nema ni svoje vrijeme. Jer ono što određuje njegovo mjesto i vrijeme ne stanuje nigdje daleko. Ono je najbliže iskustvo blizine. A to iskustvo moguće je tek onda kada jezik u svojoj otvorenosti pjeva vlastitu blizinu svijeta, njegovo povjerenje i dodir, sklad i ravnotežu, suglasje i suživot sa stijenama, biljkama i životinjama s kojima zajedno obitava. Bez tog odnosa jezik iščezava u tami nepoznatoga. Najčudovišnija mogućnost jezika kao mišljenja blizine nalazi se u tome što je s ove i s one strane blizine – tuđina. Ona nije neko faktičko mjesto u-svijetu. Tuđinom se pokazuje negativna strana povjerenja i sklada, ravnoteže i suglasja. Moć negacije potvrđuje nešto čudovišno. Od davnine svijet se u svim povijesnim epohama misli iz razlike spram onoga što je ne-svjetovno. To onda vrijedi i za prispodobe bez-svjetovnosti poput tame i bezdana. Svijet svjetuje u svjetlu otvorenosti bitka kao zagonetka i tajna. Tuđina se skriva u najbližoj i ujedno najdaljoj skrovitosti ovog i onoga svijeta. Opasnost da svijet potone u tuđinu nastaje otuda što je sam svijet sklop mišljenja kao jezika u kojem ono čudovišno i tuđe (Unheimlich) prijeti razaranjem i uništenjem ovog jedinog i smislenoga vremena i ovog jedinog i smislenoga svijeta. Heidegger će zato riječ Unheimlich u interpretaciji Holderlina sačuvati za kraj epohe bitka. Bezavičajnost čovjeka u tehničkome svijetu postaje sudbinom. Tuđina i bezavičajnost temeljne su značajke epohe nihilizma zapadnjačke metafizike. S nihilizmom se bitak ništi, a vrijednosti i u prevrednovanju njihova ranga kao u Nietzschea postaju idealima. Zbilja se onezbiljuje. Naposljetku, život se pretvara u puku biološku opstojnost vrste/roda. Ona više nema drugo značenje osim službe totalnome mobiliziranju razuma. Iskustvo tuđine dolazi, dakle, iz iskustva blizine. Posrijedi je granica na obodu i u središtu kruga. Svijet u svojoj zaokruženosti sfera od Grka do Hölderlina nije više prepušten milosti spokojstva i tišine. Granica spram ne-svijeta ili tuđine određena je mogućnošću da samo Ništa preuzme moć nad svijetom. U stanju katastrofe svijet tako tone u najdublje dno bezdana. Ništavilo prijeti niotkuda drugdje negoli iz čudovišne „prirode“ njegova jezika kojim kazivanje gubi mjesto posredovanja između dva vremena i dva svijeta, onoga mitskoga i onoga postmitskoga, te prelazi u totalnu moć tehnoznanstvene produkcije „novih svjetova“ posve neovisnih od čovjeka i njegove mjere. Ta granica imenovana je u Platonovu Timeju riječju hora. Značenja su hore zemlja, obitavalište, sat, podobno vrijeme, ali i granica. Zemlja je, dakle, granica. Ona zadobiva značenje u odnosu na nešto omeđujuće, što je na granici između bitka i ništavila. No, zemlja je ujedno i lutajuća zvijezda (planetes). Graničnost naspram beskraja uz lutanje kozmičkim prostranstvom određuju dvojnu „prirodu“ čovjeka. Biti čovjekom otuda znači biti neprestano u stanju-između božanskoga i smrtnoga. Heidegger će posljednju riječ svojeg mišljenja imenovati upravo prstenujućom i zrcalnom igrom svijeta ovog četvorstva: neba i zemlje, besmrtnoga i smrtnoga. (Martin Heidegger, „Das Ding“, u: Vorträge und Aufsätze, str. 157-180.) Prsten (krug) i zrcalo svjetuju u igri jezika. Kada u Hölderlina slušamo o znakovima bez značenja i o jeziku koji gotovo da je izgubljen u tuđini, slušamo o stanju u kojem ono strano (Fremde) i tuđinski smjeraju konačnome padu u bezavičajnost čovjeka. Tko je izgubio jezik u tuđini, preostaje mu samo sjećanje na povijest gubitka samoga bitka. To stanje nakon radikalnoga gubitka svijeta opjevava jezik nakon katastrofe. Jezik više ne može imati predmet za svoje prazne znakove. Umjesto predmeta koji se nalazi u-svijetu, sada predmet postaje sam jezik. Ne smijemo smetnuti s uma da je pjesništvo Paula Celana unutarnji dijalog s pjesništvom kao takvim. Refleksija o biti jezika kao kazivanja ujedno označava svijest o pukotini, jazu, bezdanu između svjetova. Ako je Hölderlin pjesnik pjesništva kao takvoga, onda se za Celana može reći da je pjesnik nakon kraja pjesništva. (Philippe Lacoue-Labarthe, Poetry as Experience, Stanford University Press, Stanford – California, 1999., str. 1-37.) Razoreni svijet u biti je razorena jezika. Stoga dijabolički užas Holokausta nad Židovima više ne može biti izrečen nikako drukčije negoli jezikom svijeta kao tuđine. Što je od njega preostalo nalazi se na granici između dva svijeta i dva vremena. Između mitske slike prošlosti i vizije budućnosti jezik lebdi u višeznačnosti kazivanja na svijet. Pjesništvo Paula Celana određuje iskustvo graničnoga govora u kazivanju nakon događaja s kojim je svijet otišao. Ali time nisu prošle i muke izricanja o nestajanju i gubitku onoga što je činilo veličinu čovječnosti u neizmjernoj pustoši neljudskoga. Poslušajmo u cjelini ovu pjesmu. Njezine posljednje riječi bijahu zagonetkom ili tajnom za mnoge interpretacije od Gadamera, Derride do Lacoue-Labarthea. Donosimo je u prijevodu na hrvatski. Čak i kada smo svjesni da svaki prijevod pjesništva sa „stranoga“ jezika u svoj vlastiti predstavlja samo pokušaj da se usklade zvona ili da složeni stroj jezika u novom postajanju ne izgubi svoju posebnost, ništa ne odagnava pomisao da se upravo u jeziku poezije od iskona do kraja samoga jezika zbiva dijalog između izvora i njegovih rijeka, ali tako da oboje proizlaze iz jedne dublje jeke vremena i jednog dubljega bezdana no što je to sam jezik u svojem kazivanju. Nije to tek neizrecivost u njemačkome jeziku u prijevodu na hrvatski. Nešto se mnogo više od neizrecivosti poetskoga govora skriva u prevođenju. Walter Benjamin u eseju o Baudelaireu i prevođenju uputio je na misterij jezika u kazivanju vlastitosti i tuđosti. (Walter Benjamin, „The Task of the Translation“, u: Illuminations, Schoken Books, New York, 1968., str. 69-82.) Prelijevanje iz izvornika u ono što nije neizvorno, ali je stvar u drugoj izvornosti u stranome jeziku, ne može biti tek nadomjestak niti dodatak (supplement) izvorniku. (Jacques Derrida, De la grammatologie, Minuit, Pariz, 1967.) Jezik prepjeva može biti vjeran izvorniku i tako promašiti bit onoga što se u izvornome govoru pokazuje. Ali može biti i obratno. Ukratko, riječ je o mišljenju s onu stranu granice kazivanja. Ono što je s onu stranu granice kazivanja pripada metafizički govoreći božanskome, bogovima i Bogu ili, pak, onom što je posve drukčije od Drugoga. Nazovimo to u slučaju Celana zazivanjem onog bezimenoga i neizrecivoga. U biti kazivanja o događaju koji se ne može iskazati i pokazati slikom, ali se može ukazati, znamenovati jezikom rešetke i fraktala, onom ružom ničijom, onim zagonetnim i tajnim, što Derrida imenuje „neprekinutim dijalogom između dvije beskonačnosti, pjesmom“, (Jacques Derrida, „Uninterrupted Dialogue: Between Two Infinities, The Poem“, Research in Phenomenology, br. 34/2004., str. 3-19.) zazivanje božanskoga daleko je od bilo kakve mesijanske nade u spas. Paul Celan VELIKI UŽARENI SVOD sa crnozvjezdim jatom što se rujući probija van i odlazi: u silicirano ovnovo čelo palim sliku, između rogova, tamo, u pjevu zavoja, buja srž priteklih mora srca. U što se on ne zalijeće? Svijet je otišao, moram te nositi. (Paul Celan, „Veliki užareni svod“, (Mijena daha, 1967.), u: Poezija, V.Masleša, Sarajevo, 1989., str. 377. S njemačkoga prevela Truda Stamać) Derrida nam kaže da je kao i Gadamer često noću čitao ovu pjesmu. S njome je „sumislio“. Ako se mišljenje nahodi iz kazivanja, kako to etimologijski slijedi iz mnogih europskih jezika, tada je u biti pjesništva kao kazivanja nešto dvoznačno. Mišljenje kao kazivanje je iskaz i ukaz, pokaz i dokaz, ono što dolazi iz nečega izvan jezika, ali se u njemu smješta. Jezik se mišljenju otvara poput podobna mjesta za govor. Osim toga, mišljenje je glas zahvale. S njime se potvrđuje bitak tako da ga se slavi i osporava. Na granici s ništa koje ništi i sve dovodi u pitanje zahvala nikad nije jednoznačna. Rilke tako u pjesmi „Jesenji dan“ pjeva: Gospode, čas je!/ Ljeto b’ješe dugo/ Spusti sad sjenu na sunčane ure… Ta dvojna „priroda“ mišljenja kao kazivanja u jeziku potvrđivanja-nijekanja i zahvale, dovodi u svezu nešto što ima značajke slobode i tereta, kontingencije i odgovornosti. Derrida se ovdje zadržava kako na Heideggerovu razlikovanju mišljenja kao promišljanja (Besinnung) i mišljenja kao računanja (Rechnen). No, ono što u njemačkome jeziku odzvanja gotovo suzvučjem sličnosti jest to da je mišljenje svagda Denken-Danken u smislu An-denken (pri-sjećanja) i An-danken (službe kao zahvale Bogu i bogovima). (Martin Heidegger, „Was heisst Denken?“, u: Vorträge und Aufsätze, str. 123-138.) Zahvala pripada onome koji daje i podaruje život. Ode Suncu i himne domovini pripadaju u taj poetski sklop. Radi se, dakle, o događaju susreta mišljenja kao promišljanja svijeta i mišljenja kao začinjanja svijeta (poiesis). Potonje je dvostruko: zamišljanje (imaginatio) i izmišljanje (phantasia). Poezija uvijek odaje zahvalu Bogu i bogovima kada ispjevava bitak i, s druge strane, zamišlja/izmišlja ono što nije bitak, već postaje ili dolazi iz budućnosti. Obratimo sada pozornost na ovo. Kako dolazi do sumišljenja s pjesničkim iskazom Celana u posljednjoj strofi pjesme „Veliki užareni svod“? Očigledno samo tako da nas jezik nosi iz jednog načina kazivanja u drugi, iz filozofije u pjesništvo. Vidimo u čemu je problem interpretacije pjesništva. Isto vrijedi za sve druge forme diskursa umjetnosti, primjerice još više za interpretaciju slike. Filozofija se kao metafizika već uvijek odnosi spram pjesništva tako što s pomoću uma mjeri osjećaje i doživljaje iskazane u riječima. Ta vrsta razlikovanja, dakako, ne pogađa više Celanovo pjesništvo. Ono se ne bavi razdorom u svijetu. Promišljaju se mogućnosti pjevanja iz razdora samoga jezika razorene svjetovnosti svijeta. Heidegger je u interpretaciji Hölderlina pošao od smjerne pretpostavke da je Hölderlin mislilac-pjesnik te da njegovo pjesništvo određuje bit povijesnoga naroda u doba tehničke sudbine svijeta. Povijesni su narod Nijemci. Međutim, narod nije ovdje shvaćen u smislu biološke ili rasno-kulturalne sudbine. Pristup pjesništvu, dakle, ne može biti onaj koji unaprijed pretpostavlja da se u pjesmi razotkriva samo već ono što je poznato u filozofiji. Na taj način interpretacija pjesništva postaje sumišljenje s pjesništvom. Podarujući mogućnosti pjesništvu da se uzdigne iznad osjećaja i doživljaja te da, naposljetku, umjetnost dobije istinsku dimenziju događaja, a ne puke estetske fantazije u službi bogova i Boga, to je temeljna zadaća pristupa „odozdo“. Drugim riječima, sumisliti s Celanom u pjesmi „Veliki užareni svod“ znači dostojanstveno držati na razmaku riječ između slobode događaja i kontingencije sudbine. Svijet je otišao, moram te nositi Između slobode i sudbine počiva riječ. Je li riječ možda o riječi koja obilježava pukotinu između pjesme i govora? Pjesma se naziva „Veliki užareni svod“, a govor se imenuje „Meridijan“. Riječ odzvanja između gora kada pjesma odjekuje poput glasa bogova u tišini. Čovjek ne postupa s riječju kao s alatom za neku drugu svrhu. Riječju imenujemo svijet. Što znači imenovanje? Pjesničko djelovanje ne može se svesti na performativnu moć jezika. Kada jezik ima karakter događajnosti, tada se praktično preoblikuje odnos ljudi u situacijama i kontekstima. Performativnost jezika, naime, u sebi pohranjuje događajnost događaja kao novu situaciju i novi kontekst. Proizvodna moć jezika odgovara performativnoj moći tijela. No, Celanovo pjesništvo u imenovanju svijeta ne služi se govorom kao sredstvom za neku drugu svrhu. Unatoč tišine i ekonomije izraza, koji katkad uranja u neizrecivost kazivanja poput Beckettovih dramskih djela ili aleatoričkih kompozicija Johna Cagea, jezik pjeva zazivajući riječi s kojima se od davnine imenuje ono božansko i uzvišeno. (George Steiner, Grammars of Creation: Originating in the Gifford Lectures for 1990, Faber and Faber, 2001., str. 164-171.) Svijet o kojem pjeva Celan ne samo da je otišao. Taj je svijet u bitnom izgubio smisao. Raspao se pritom u krhotine sjećanja. Stapajući se u slikama-riječima koje prizivaju ovna, voštanicu i srce u beskrajno umnoženim brojevima, svijet je poput slike u oku zapaljen i gori. Paljevina se rasprostire svodom, velikim užarenim svodom. Između neba koje gori i zemlje u krvi i plamenu, ni zvijezde više ne mogu imati boju zlatno-žuta sjaja. Zvijezde se zacrnjuju u sazvježđu poput jata ptica na crtežima ekspresionističkih slikara. Paljevina zemlje i užareni svod govore o kraju svijeta. To je događaj katastrofe. S njim više ništa nikad neće biti isto. Poetski govor u Celanovoj pjesmi višeznačno, zagonetno i tajno naglašava ono posljednje, ali najvažnije. Što se događa nakon katastrofe? Nakon Holokausta, pamćenje se poput maka nalazi u crnoj srčiki povijesti. (Mak i pamćenje naziv je zbirke Celanovih pjesama objavljene 1952. godine. U nju je uvrštena i znamenita poema Fuga smrti s nezaboravnim refrenom „Smrt je maestro iz Njemačke“. Anselm Kiefer, njemački slikar i konceptualni umjetnik u svojim je slikama tematizirao problem sjećanja i pamćenja nakon događaja katastrofe i Holokausta. Crni makovi i napuštene tvrđave u pustinji određuju upravo ono stanje „poslije Auschwitza“ kao prekid s poviješću. Vidi o tome: Lisa Saltzman, Anselm Kiefer and Art After Auschwitz, Cambridge University Press, New York, 1999.) Holokaust (grčki: olokauston – žrtva paljenica, paljenje cijele životinje u obrednome činu) ili hebrejski Shoah, u simboličkome smislu odnosi se na sustavno i plansko istrebljenje Židova. Radi se o pogromu. Holokaust ima čudovišnu i neiskazivu prirodu slike goruće zemlje. Svijet u plamenu postaje pustom „spaljenom zemljom“. Tragovi su nestali, Preostalo je samo pamćenje u riječi i slici svijeta koji je otišao. Kada svijeta više nema, preostaje svjedočenje o njemu. Traganje za uništenim tragovima govora s kojim pjesnik više ne utemeljuje zajednicu kao grčki rapsodi ili poput Hölderlina svečano pjeva drugi početak naroda iz neuništiva jezika pjesnika i mislioca na ishodu pjesničke epohe postaje traumom istine samoga jezika. Ono što preostaje daleko je od utemeljenja „novoga“ svijeta. Celan kaže: moram te nositi. Koga? Svijet koji je otišao ili Tebe, neodređenog drugoga lice jednine, kojeg Lévinas u svojoj bezuvjetnoj etici suosjećanja imenuje licem apsolutno Drugoga? (Emmanuel Lévinas, Emmanuel Lévinas: The LÉVINAS Reader, (ur. S.Hand), Basil Blackvell, Oxford – Cambridge, 1989.) Tko je taj kojeg „Ja“ moram nositi? Tko sam, napokon „Ja“ u Celanovoj pjesmi – neodređeno „Ja“ neke neodređene osobe ili netko tko se skriva iza poetskoga glasa? A što ako je taj „Ja“ zapravo ponajprije zajednički „Ja“ koji se obraća Tebi kao zajednica „subjektu“ da ispuniš svoju odgovornost i obvezu spram povijesti uništenja? Pitanje o „Ja“ na kraju Celanove pjesme vraća nas iznova onome što Gadamer kaže o unutarnjem dijalogu ili sumišljenju pjesnika i mislioca. Subjekt u smislu osobe u razumijevanju umjetničkoga djela, u ovom slučaju Paula Celana, može se imenovati namjesnikom dijaloga. Bez njega bi razgovor, doduše, bio moguć, ali ne i nužan u svojim posljednjim mogućnostima. Bez pjesnika i njegova imenovanja svijeta sve pluta u bezobličnosti i anonimnosti postojanja. „Ja“ se u pjesmi odnosi na „Mi.“ Ipak, nije to onaj „Mi“ u smislu bezimene kolektivne odgovornosti za svjedočenje o svijetu koji je otišao. Die Welt is fort…Što znači otići? Može to biti put bez povratka, neponovljivost povijesti. I doista, čemu svjedočenje o onom što je otišlo i prošlo ako u tom svjedočenju nema nade ili očekivanja da će se svijet ipak nekako na kraju vratiti? Rekli smo već, Celan je pjesnik bez mesijanske nade u spas. Ako postoji nešto spasonosno uopće nakon katastrofe, tada se to nalazi u biti jezika. Neuništivost i nerazorivost jezika dolazi otuda što se jezik obnavlja poput Feniksa pregorijevanjem metafizičkih granica. Celan je bio na putu spram apsolutnoga pjesništva. A ono više ne pjeva o svijetu, nego iz biti samoga jezika uspostavlja svijet od kristala i fraktala razorenog svijeta. Heidegger na jednom mjestu rasprave o jeziku, baveći se interpretacijom pjesme Georga Trakla „Zimska večer“ (Ein Winterabend), kaže da se svijet razumije iz četvorstva zemlje i neba, božanskoga i smrtnika: „Riječ ‘svijet’ više se ne rabi u metafizičkome smislu riječi. Ne označava se svijetom ni sekularizirana predstava univerzuma prirode i povijesti, niti se njome ne misli na teologijsku predstavu stvaranja (mundus), a još manje na puku cjelinu bića (kozmos).“ (Martin Heidegger, „Die Sprache“, u: Unterwegs zur Sprache, Klett-Cotta, Stuttgart, 2007., 14. izd., str. 23-24.) Kada se svijet razumije ne-metafizički, nalazimo se u kraljevstvu jezika. S jezikom smo u posljednjem utočištu i zavičaju (domovini) čovjeka pred prijetnjom bezavičajnosti bitka. Apsolutno pjesništvo pjeva na svijet kao tuđinu, a ne pjeva o svijetu onoga stranoga i nepoznatoga. Celan preuzima zadaću koja se nalazi s onu stranu ljepote i uzvišenosti pjesništva. Tu riječ, kao što ćemo vidjeti u sumišljenju s njegovim govorom zahvale „Meridijan“ iz 1960. godine na dodjeli nagrade Georg Büchner, poput Heideggera iz njegovih predavanja o Hölderlinu, drži presudnom za povijesnu sudbinu čovjeka. Pjesništvo čini „bit“ umjetnosti. A kada se jezik prisjećanja i zahvale (An-denken/An-danken) više ne može održati bez pukotine između pjesme i govora samoga događaja, tada veliki užareni svod postaje granicom između svijeta i tuđine. Strahotni događaj uništenja Židova u Auschwitzu ne može se svesti na bilo što u povijesti. Analogije više ne vrijede. Zato se jezik nužno više ne može vratiti simboličkoj moći izricanja samoga događaja. To je ono najstrašnije. Lyotard to naziva strašnijim od same smrti. Svijet nakon katastrofe ne može se više izgraditi na istim metafizičkim temeljima. A time je nada i vjera u apsolut (Boga?) postala nevjerodostojnom. Samo jezik drukčijega mišljenja, u sebi dostojan veličajne tradicije Zapada (od Grka, Latina, Židova, srednjega vijeka, Shakespearea, Hölderlina do Celana), pronosi pjesništvo u nadolazeće. Svjedočenjem o tragovima jezika kao apsoluta pjesništvo spašava svijet od mračne tuđine. Nije to utjeha, ali niti bijeg riječi u vlastite odaje ljepote. Mesijanski zaziv u Celana zauvijek gubi svoju tajnu moć. Umjesto njega sam jezik njemačke sudbine postaje jezikom žrtve i svjedočenja kao što slika „spaljene zemlje“ (Nigredo) u Kieferovim slikama postaje strašnijom od događaja nacističkoga spaljivanja Židova pod velikim užarenim svodom. Apsolutno pjesništvo u vlastitome kazivanju zaziva jezik slobode i sudbine: Svijet je otišao, moram te nositi. Međutim, u dvoznačnome putu mišljenja kao prisjećanja i zahvale (An-denken/An-danken), ono što se ima (pro)nositi u nadolazeće ne može biti zaboravljeno. Gubitak sjećanja nadomještava stroj pamćenja. Nezapisano se ne pamti. Ali upravo stoga samo prisjećanje na događaj u njegovoj nesvodljivosti na bilo što prethodeće mu zahtijeva drugi rad sjećanja. Nositi nešto pretpostavlja lakoću i težinu tereta. Nositi sjećanje na događaj znači (pro)nositi glas o događaju samoga kraja svijeta i njegova postanka tuđinom. Ispravak glasi, kako već rekosmo: nije svijet postao tuđinom, nego je tuđina postala svijetom. U čemu je razlika? Samo u tome što svijet u svojoj otvorenosti obzorja već uvijek jest jezik u svojoj slobodi. A slobodu ne možemo odrediti ničim izvanjskim kao što jezik ne možemo okovati verigama i kad služi ropskim svrhama ne-slobode. Otvorenost svijeta počiva u biti jezika. Bez te otvorenosti ne postoji mogućnost umjetnosti. Bez pjesništva, pak, ne postoji mogućnost da umjetnost može otvoriti novi svijet u njegovoj singularnosti. Odnos između svijeta kao pjesništva odnosno umjetničkoga događaja i tuđine kojom se svjetovnost svijeta pretvara u „spaljenu zemlju“ nije recipročan. Štoviše, riječ je o autentičnome i vulgarnome razumijevanju bitka i vremena. Iako se čini da uvijek postoji mogućnost više alternativa u izlazu iz tjesnaca, uvijek je ipak samo jedan pravi put. Svi drugi ne vode nikamo. Taj put je put otvorenosti i slobode jezika. Na njemu eksperiment ima snagu igre životne moći. Pjesništvo proizlazi iz duše svijeta (psyché). Zašto se pjesništvo pokazuje tako usudno vezano uz događaj otvorenosti svijeta? Heidegger u raspravi o jeziku kaže da jezik govori. Čovjek se shvaća namjesnikom govora, a ne njegovim subjektom. (Martin Heidegger, „Die Sprache“, u: Unterwegs zur Sprache, str. 20.) Kada jezik govori, tada se čovjek pojavljuje u otvorenom svijetu. Svjetovnost svijetu podaruje mišljenje u svoja dva načina pojavljivanja (An-denken/An-danken). Kao drugo mjesto ili boravište susreta neba i zemlje, božanskoga i smrtnika svijet se vrti u krugu vječno istoga. Pjesništvo, pritom, čini bit jezika jer se svijet iz područja svakodnevna govora o svijetu uzdiže do pjevanja „na“ svijet sam. Drugim riječima, pjesništvo nije tek drugi oblik uzvišenoga govora ponad stvari svakodnevice, nego se pjesmom (pro)nosi glas o smislu samoga svijeta u njegovoj otvorenosti. Sve su umjetnosti nastale iz pjesništva kao sačinjanja onog novoga u jednokratnosti pojavljivanja. Obitavanje čovjeka nemoguće je bez poetskoga odnosa spram svijeta samog. Znači li to, međutim, da se svijet pojavljuje djelom i događajem pjesništva ili je pjesništvo tek zrcalna igra jednog drugoga svijeta? Celanov odgovor može biti samo ovaj: kada svijet postane tuđinom ono što preostaje jest kazivanje (pjesništva). Odgovor je, dakle, hölderlinovski. U pjesmi „Veliki užareni svod“ posljednje riječi upućuju na oproštaj od staroga svijeta koji je otišao. To je doista tako. Sjetimo li se riječi iz Ivanove Apokalipse, a izgovara ih Isus Krist: „Jer stari svijet prođe; Gle, sve novo činim“ (Knjiga Otkrivenja, 24: 4), tada se ono što preostaje pokazuje iz nadolazećega. Otok Patmos pritom ima simboličku moć imenovanja onoga što je izrečeno u Pismu: (a) kao testament i (b) kao poslanstvo apsolutno novoga i drukčijega svijeta. Ali ono što dolazi nije drugo negoli ono što je bitno u svezi s onim prošlim. Svijet koji je otišao ne može otići zauvijek u ništavilo. Preostaje sjećanje i pamćenje. Bez toga pjesništvo ne može više pjevati, kao što rijeke ne mogu teći bez snage svojega izvora. (Pro)nositi glas o događaju svijeta koji je otišao znači, dakle, svjedočiti o događaju poetskim jezikom nadolazećega. Težina je tog poslanstva neizmjerna. Celan ne ostavlja nikakve sumnje u to da pod velikim užarenim svodom sloboda i kontingencija čovjeka iziskuju stvaranje „novoga“ svijeta svjedočenjem o onom koji je otišao. Kako se to može uopće očuvati, kojim mnemotehnikama jezika valja tragove „spaljene zemlje“ vratiti u prisutnost bez najveće težine traume od koje strašnijega događaja nema niti ga se može zamisliti? Tuđina ovladava svijetom ponajprije stoga što svijet više ne može biti metafizički sklop bitka-Boga-kozmosa-čovjeka nakon što je sama „bit“ tog sklopa, njegovo unutarnje ustrojstvo, nestala u ništavilu. Gubitak „biti“ samoga svijeta ogleda se u postajanju jezika tehničkim sredstvom komunikacije između sustava i funkcija, a ne više između ljudi u zajednici. Celanovo pjesništvo nužno mora biti protuotrov kako preobrazbi svijeta u „prozu“ svakodnevice, tako i samorazumljivosti govora poezije koja se uvijek obraća Drugom. Ono što je glavni problem suvremenoga svijeta tehnosfere jest to da Drugi zapravo uopće ne postoji. Drugi se pokazuje fikcijom i tlapnjom mesijanske nade u spas na kraju povijesti. Nemogući susret „Ja“ i „Mi“ s onime što zajednicu omogućuje dolazi iz jezika. Celan pokazuje da je susret s tajnom Drugoga apsolutna nemogućnost bez ponovne izgradnje jezika kao prisjećanja/zahvale (An-denken/An-danken). Nositi Tebe, pronositi glas o svijetu koji je otišao, znači ponajprije otvoriti mogućnosti odnosa spram Drugoga koji više ne postoji. Razaranje Drugoga rezultat je užasa u kojem se poklapaju tehnička bit novovjekovnoga mišljenja i onoga bezličnoga. To se odnosi na masovan opstanak naroda u formi bezuvjetnoga subjekta rada. Istinsko lice te sveze tehnike i mase jest čudovišna normalnost neljudskoga u događaju banalnosti zla. Hannah Arendt tako je odredila „zagonetku“ i „tajnu“ izvršitelja nacističke politike istrebljenja Židova. (Hannah Arendt, Eichmann u Jeruzalemu: Izvješće o banalnosti zla, Politička kultura, Zagreb, 2002. S engleskoga prevela Mirjana Paić Jurinić) Tko govori o Drugome, mora u sebi otvoriti bezdan ravnodušnosti spram mašinerije zla uopće. Drugi se mora iznova roditi u susretu bez nasilja Trećega – politike i ideologije, države i društva – da bi svijet imao pravo govora o istini kao otvorenosti. Težnja za apsolutnim pjesništvom, kako ćemo u nastavku vidjeti baveći se poetskim govorom „Meridijan“, jest put spram apsolutno Drugoga (svijeta?). Kada tuđina zavlada svijetom, kada se zacrni taj veliki užareni svod, u času najstrašnijem od svih mogućih, moram te nositi. No, svijet kao tuđina znači još nešto mnogo strašnije. U pjesmi „Rešetka jezika“ Celan pjeva: (Kad bih bio kao ti. Kad bi bila kao ja. Nismo li stajali pod jednim pasatom? Stranci smo.) (Paul Celan, Poezija, str. 163.) Biti strancima u napuštenome svijetu tuđine ujedno je osuda na izgnanstvo i kontingencija izbora. Stranac u tuđini? Svijet kao tuđinu nastanjuju stranci. Nesvodljivost Drugoga proizlazi samo otuda što je Drugi apsolutni stranac kako onome drugome tako i samome sebi. Svijet je otišao, moram te nositi. Nije ovdje riječ o „trebanju“ u smislu ideala i vrijednosti, neke norme koju se treba poštivati iz običaja i kulture. Sve je na apsolutnoj zapovijedi. A ona u sebi povezuje nužnost slobode i mogućnost kontingencije. Nositi ovdje ne označava nipošto muku križa za povijesne događaje od prve (arheologijske) do posljednje (eshatologijske) postaje. Ne, moram te nositi postaje više od etičko-estetske zapovijedi onoga što slijedi iz nadolazećega. Moram te nositi predstavlja neopozivi zahtjev jedine i jednokratne mogućnosti druge povijesti koja dolazi iz biti pjesništva. Prijelaz iz etike u apsolutno pjesništvo koje nigdje ne postoji najveći je zahtjev uopće koji se postavlja pred čovjeka. To je ono što ima moć u-topije. (Jacques Derrida, „Shibboleth: For Paul Celan“, u: Sovereignties in Question: The Poetics of Paul Celan, Fordham University Press, New York, 2005., str. 11.) Ne-mjesto se nalazi nigdje i posvuda poput odredbe Boga u mističnome govoru Angelusa Silesiusa: Bog je bezglasno Ništa, ima ga posvuda i nigdje. Svjedočenje o događaju postaje tako događaj svjedočenja o smislu povijesnoga poslanstva. Iz njega mišljenje u svoje dvije forme (An-denken/An-danken) otvara prostor-vrijeme svetkovini jezika. Kako izaći iz rešetke jezika u otvorenost svijeta? Kako otvoriti vrata svijeta koji je postao tuđinom ako je Drugi tek stranac u ničijoj zemlji? 2. Tajna susreta Zahvalni govor „Meridijan“ pripada biti pjesništva. Za Celana, kao i za Heideggera, pjesništvo čini bit umjetnosti. Utoliko se govor ne razlikuje od jezika kao što lučimo izgovoreni tekst od napisanoga. Govor pripada jeziku, jer jezik govori. Ali oboje, ne u metafizičkom smislu prvenstva jezika nad govorom, proizlazi iz onog što povezuje jedno s drugime. Riječ je o kazivanju. Glazba i ritam govora odjekuje u jeziku. Celanov je jezik kazivanja njemački jezik. Ali on ne dolazi iz njegova etnocentričnoga kruga radijacije poput Hölderlina, iako duhovno sa Celanom okončava njemačko povijesno poslanstvo poetskoga utemeljenja svijeta kao otvorenosti u samoj tuđini. Celan dolazi iz kozmo-decentrirane entropije jezika, kao što svojim životnim slučajem potvrđuje ono što pjeva u već navedenoj pjesmi „Rešetka jezika“: Stranci smo. Nikad ne smijemo zaboraviti da se identitet zapadnjačkoga mišljenja povijesno razvija u spiralama epoha: da, naime, ono grčko kao i ono židovsko i ono latinsko u kršćanstvu nije ništa drugo negoli heterogenost Istoga u razlikama. Njemačka „sudbina“ kao poslanstvo naroda mislioca i pjesnika okončava s Celanovom apokaliptičkom poemom o događaju dijaboličkoga užasa u Auschwitzu. Žrtva, Drugi, Stranac (Židov) govori duhovnim testamentom razorene metafizike Zapada. Iskazuje se ono neizrecivo i čudovišno u poetskome vrhuncu kraja pjesništva, u poemi Fuga smrti. (Vidi o tome; Theo Buck, „Paul Celan, Fuga smrti“, u: Paul Celan, Crna mostarina, Meandar, Zagreb, 2011., str. 258-271.) Možda bi valjalo riskirati na tragu Heideggera, a to pripada unutarnjem habitusu Celanova pjesništva, nešto uistinu još nedovoljno razloženo u sumišljenju upravo Heideggera i Celana. Ali, to sumišljenje ne odvija se u izravnome dijalogu jednoga s drugim, već je posredovano trećim – Derridom. (Jacques Derrida, „Majesties“, u: Sovereignties in Question: The Poetics of Paul Celan, str. 108-134.) Razvit ćemo, dakle, ovu pretpostavku. Aletheia kao temeljna riječ grčkoga mišljenja, koju Heidegger pripisuje istini bitka, završava kao apokalipsa. Istina kao razotkrivenost (bitka) umjesto dovršenosti i ispunjenosti epohe u smislu početka i kraja onoga Istog okončava kao kraj istine i kraj razotkrivenosti u svijetu kao apsolutnoj tuđini. Bezavičajnost svijeta, otuda nužno i neizbježno, postaje ono što Derrida u svojim tekstovima u različitim prigodama naziva „apokalipsom bez apokalipse“, nemogućom u-topijom, putom u nemoguće. Celanovo apsolutno pjesništvo kakvo zahtijeva u poetskome govoru „Meridijan“ upravo je to, ali u obrnutome slijedu – apokalipsa kao aletheia. Ako je u pjesmi „Veliki užareni svod“ tuđina postala svijetom, pa preostaje za budućnost tek svjedočenje neiskaziva događaja strašnijega od smrti, onda je ton i inkantacija „Meridijana“ put iz tuđine u ono apsolutno Drugo i drukčije. Put vodi u nemoguće. Govor s kojim Paul Celan zahvaljuje 1960. godine na nagradi Georg Büchner pripada onome što imenujemo autentičnim govorom pjesništva. Rijetko je uopće pronaći sličan govor. „Meridijan“ nije esej, ali nije ni poetizirana refleksija o pjesništvu, kao što nipošto svoj smisao ne iscrpljuje u nečem bliskom paraboli, toliko drage Kafki. Doduše, na jednom mjestu će se citirati ono što Walter Benjamin kaže u eseju o Kafki, navodeći pak Malebranchea. Što je to bit koncentracije u procesu pamćenja događaja? No, prije toga u govoru o pjesništvu, pjesma se određuje „tajnom susreta“ i težnjom prema Drugome: „Pjesma teži drugomu, ona to drugo treba, potreban joj je nekakav nasuprot. Ona ga traži, obraća mu se. Pjesmi koja se upućuje drugome svaka je stvar, svaki čovjek lik toga drugoga. Pozornost koju pjesma pokušava podariti svemu što je susreće, njezin oštriji osjet za podrobnosti, za obris, za strukturu, za boju ali i za ‘trzaje’ i ‘nagovještaje’, sve to vjerujem nije tekovina oka što se natječe s danomice savršenijim aparatima (ili što bi ih htjelo sustići), već tekovina koncentracije, kojoj su neprestance na pameti svi naši podaci. ‘Pozornost’ – dopustite mi da ovdje navedem Malebrancheovu riječ, prema eseju Waltera Benjamina o Kafki, ‘pozornost je prirodna molitva duše’.“ (Paul Celan, „Meridijan“, u: Crna mostarina, str. 238.) Oko je organ duše, a duša potrebuje „pozornost“ koju nadzire upravo jezik. Što se u pjesmi obraća Drugome kao tajna susreta nije ništa drugo negoli ono što omogućuje pjesmu kao i mišljenje prisjećanja-zahvale (An-denken/An-danken). To je ono što čini bit umjetnosti uopće, a dolazi iz biti pjesništva – događaj. Vidjet ćemo kako se u Celana događaj ne smješta izvan jezika. Tada bi pjesništvo bilo u službi predmetnosti već uvijek prisutnoga svijeta kao njegov „i-realni ili nad-realni“ prikaz i predstava. No, Celan nadilazi bilo kakvu metafizičku auru umjetnosti. Uostalom, tradicija prikazivanja i predstavljanja stvari i pojava u svijetu datira još od Platona. Za razliku od toga pjesništvo pripada u događaj. Umjetnost stoga nema nikakvu funkciju niti je instrument bilo kakve druge svrhe, ma koliko ta svrha bila etički uzvišena ili estetski autonomna. U „Meridijanu“ pjesništvo se čak smatra prethodećim putem mišljenja za svekoliku umjetnost. Kada nema svijeta u metafizičkome razumijevanju odnosa biti i pojave, tada u središte dolazi jedna druga „molitva duše“, a s njom i posve drukčiji prostor-vrijeme nadolazećega mišljenja. Taj prostor-vrijeme Celan naziva utopijskim. Začudna sveza između utopije i zahtjeva apsolutnoga pjesništva upućenoga Drugome kao strancu u tuđini svijeta proizlazi iz mogućnosti događaja samoga pjesništva. Ono se sabire u „svetome trojstvu“ otvorenosti, praznine i slobode. (Paul Celan, „Meridijan“, u: Crna mostarina, str. 239.) Sve tri riječi nisu poredane nasumce. Mora postojati neka zagonetna sveza među njima. Čitava Celanova poetska anabaza, o kojoj neizravno progovara i u ovome zahvalnome govoru, usmjerava se spram nepostojećega mjesta drugoga događaja. Sada tom događaju više ne prethodi bitak, već pjesničko svjedočenje o putu prema nemogućem. To je ona pjesma za koju Celan kaže da je zapravo nema. Ako je nema, o čemu se u pjesništvu nakon kraja pjesništva još uopće radi? (Je li Hölderlin doista posljednji pjesnik kraja metafizike?) „Meridijan“ se obraća Drugome kojeg nema. I baš zato što ga nema, kao što nema one apsolutne pjesme, Celanova „lirika“ ono čega nema dovodi do pjesme. Ništa i ništavilo, ali ne u smislu negacije i privacije bitka već u iskonskome smislu podarivanja i pružanja Ništa i ništavila kao „događaja“, nikad i nigdje nije iskazano poetskim jezikom u sebi već hermetički postavljenoga u rešetke i razlomljenoga u kristale i fraktale. Na Leibnizovo pitanje: „Zašto radije bitak, a ne ništa?“ u Celanovu se pjesništvu tijekom godina, otpočevši s Makom i pamćenjem (1952.)i Ničijom ružom (1963.), odvija dijalog s neizrecivim. Za razliku od pojma uzvišenoga u tradiciji novovjekovne estetike od Burkea, Kanta do Lyotarda, čini se da neizrecivom treba pristupiti drukčije negoli mišljenjem prikazive neprikazivosti. U neizrecivome se ne skriva ništa drugo negoli Ništa kao ta ničija ruža, jer je neizrecivo nepredstavljivo i neprikazivo onime što umjetnost kao čudovišni događaj sličnosti, reprodukcije, simulacije i imitacije već uvijek postojećeg bitka iznosi na vidjelo. Ako je tome tako, onda Celanovo pjesništvo možemo odrediti kazivanjem-zazivanjem apsolutne pjesme kao pukotine u onom što određuje umjetnost od iskona. To je mimezis i reprezentacija. Na tom je tragu, uostalom, Celan sumislio s Heideggerom. I zato je poput Hölderlina kao pjesnika pjesništva u „Meridijanu“ otvoren put u nemoguće – u događaj koji otvara samu tuđinu i bezavičajnost svijeta. Celan nije „pjesnik pjesništva“ kao Hölderlin, već kraja pjesništva kao umjetnosti prikazivanja-predstavljanja svijeta samoga na svojem kraju. Pjesnik ne pjeva o svijetu katastrofe. Događaj neizrecivoga on izriče jezikom nepredstavljivoga i neprikazivoga u čudovišnosti događaja strašnijega od smrti. Time se ne smjera u zabranjenu zonu uzvišenoga. Posve suprotno, s događajem pjesništva nakon „kraja umjetnosti“ kao mimezisa i reprezentacije, Celanu preostaje samo još opjevati otvorenost, prazninu i slobodu riječi same. U pjesmi iz zbirke Mak i pamćenje (1952.) naslovljenoj „Korona“ pjesma pjeva o vremenu onog nadolazećega. Celan kaže: Vrijeme je da bude vrijeme.(Paul Celan, Poezija, str. 35. Korona je vreteno vremena. To je ona kružnost sfera u kozmičkome i prirodnome tijeku i toku što se pojavljuje kroz svoje tri ekstaze prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Pjesništvo iznosi u događaju ekstatičnost vremena. Ono izlazi iz sebe s pomoću riječi koja oslobađa vrijeme trenutka i pritiska sadašnjosti. Iznoseći se u događaju ekstaze prisutnosti pjesničkom riječju svijet se nadilazi. Što je ovdje zagonetkom i tajnom od početka nastanka riječi poiesis i tehné za bit umjetnosti u Grka jest odnos riječi i vremena. Sklapajući i sklepajući riječi pjesnik pjeva o onom što je već uvijek bilo kao da je „ovdje“ i „sada“. Sjetimo se prizora kada Odisej u svojem povratku na Itaku svraća kod Feačana i na dvoru njihova kralja sluša rapsoda kako pjeva o patnjama njegovih drugova i njega samoga pod zidinama Troje. Odisejev skriveni plač u sebi otvara zagonetku suza nad onime što se dogodilo prvi puta u prošlosti kao ono realno, a drugi puta u pjesmi kao ono simbolički. Vrijeme simboličkih suza uvijek se odnosi na prisutnost događaja iz prošlosti. Vraća se ono što je već bilo u sadašnjost zahvaljujući umjetnosti kao tajni reverzibilnosti vremena. To je ono vrijeme koje nastaje oživljavanjem i uživljavanjem u bit jezika. Pitanje datuma, označavanja trenutka u vremenu, traga i zapisa, imenovanja i potpisa postaje utoliko vremenovanje pjesme u govoru (trenutka) i jeziku (nadolazećega). Vrijeme o kojem govori Celan nadilazi vulgarnu aktualnost i prolaznosti stvari „u“ vremenu. Misliti „na“ vrijeme znači misliti „na“ događaj stvaranja svijeta iz biti pjesništva. U pjesmi „Voda i vatra“ iz već spomenute prve Celanove zbirke Mak i pamćenje ove su riječi uklesane u vječnost: Misli na vrijeme kad se noć s nama uz brdo penjala/ misli na vrijeme /misli da sam bio što sam/majstor zatvora i kula/ dah u tisama, pilac u moru/ riječ, prema kojoj si sagorijevala. (Paul Celan, Poezija, str. 74.) Stoga govor kao što je „Meridijan“ nije traktat o tom događaju riječi na ishodu mogućnosti pjevanja o metafizičkome okružju svijeta. Radi se o onom istome što Heidegger pred kraj života zapisuje o tajni susreta sa slikarstvom i poetskim mišljenjem Paula Kleea. Ne-metafizička umjetnost ne može biti predstavljena niti prikazana drukčije negoli u slikarstvu pukotinom između apstrakcije i figuracije, bojom iskona i sutona, bojom otvorenosti i zalaska svjetla na obzorju, velikim plavetnilom u tamnini svijeta. Ne-metafizička umjetnost u sebi ima poetsko podrijetlo. Pjesništvo je uvjet mogućnosti bezavičajnosti i tuđine zato što pjeva otvorenost bitka u praznini bića. Sloboda koja to omogućuje nije „pjesnička sloboda“ izmišljanja metafora i simbola u modernome (automatskome ili spontanome) pjesništvu. To je sloboda u samoj „biti“ događaja. Zato će biti gotovo sudbinski povezano ono što čini Kafka u svojoj „prozi“ s onime što čini Celan u svojoj „poeziji“. Metafore i simboli ništa više ne znače. Oni su strano tkivo iz odavno prošloga svijeta koji je otišao, ali nam je u baštinu ostavio teret slobode koji moramo naučiti nositi dalje na svojim leđima. Pjesništvo bez metafore i simbola na putu je prema apsolutnome pjesništvu s onu stranu bitka i Ništa. Kazivanje-zazivanje same Pjesme u doba kraja mogućnosti pjesništva u tehničkome svijetu znači samo to da je u iskonskome smislu sveze tehné i poiesis kad je riječ o umjetnosti sada stvar postala posve jednoznačnom. Poiesis je sveden na tehné. Poezija postaje tehničkim jezikom znanosti u eksperimentu sa svijetom kao tuđinom. Otuda podrijetlo onoga što se u Celanovu slučaju od prvih pjesama do „Meridijana“ pokazuje razvitkom ideje o katastrofi. Kada apokalipsa postaje aletheia, tada nije riječ o otvaranju novoga svijeta, već o zatvorenosti staroga u svim njegovim iscrpljenim mogućnostima. Katastrofa označava čudovišan događaj opustošenosti zemlje i neba, besmrtnika i smrtnika. Ono što ukrižava ovo četvorstvo jest utopija nemogućega. Meridijan na kojem se zbiva tajni susret pjesme s njezinim apsolutno Drugim, onim „svetim Drugim“ koji nije ni Bog niti čovjek, jest ono neljudsko samo kao kraj čovjeka i mogućnost druge povijesti. (Philippe Lacoue-Labarthe, Poetry as Experience, str. 48-49. Lacoue-Labarthe u suptilnoj analizi „Meridijana“ pokazuje da Celan pjesništvo shvaća kao „spazam ili sinkopu jezika“, a to znači da je pukotina u samome jeziku umjetnosti ono što pjesništvo čini ujedno poroditeljicom svih umjetnosti i najčudovišnijim događajem samoga jezika. Bez te pukotine ili suspenzije jezika kao onog neljudskoga u čovjeku što ga, paradoksalno, čini čovjekom, ne postoji mogućnost otvorenosti povijesti, a tako ni dodira s mjestom „uzvišenoga“, ili onime što Celan u „Meridijanu“ naziva pjesmom koje nema, ali je njegovo pjesništvo na putu te najviše od svih nemogućnosti.) Poput Hölderlina, ali bez mesijanske nade u spas, Celan još samo vjeruje u spasonosnu moć Riječi oslobođene „umjetnosti“ kao prikazivanja-predstavljanja onoga što smo nazivali svijetom, a što je otišlo: Svijet je otišao, moram te nositi. Događaj otvara pjesmi njezin prostor. No, uz otvoreni prostor pjesma uranja u posvemašnju prazninu. Reći da nešto „izvan“ pjesme određuje ritam i ustrojstvo pjesme ne čini se padom u opskurni realizam tehničkoga doba. Pjesmu otvara upravo taj događaj uništenja i razdora svijeta. Tuđina čak više nije svijetom postala. Ima nešto strašnije od smrti, kao što ima nešto praznije od praznine i ništavnije od ništa. To je ono mjesto događaja ovoga majestetičnoga ništavstva, koje Celan više ne smatra obodom kruga onog što je preostalo od života. „Ono“ samo nastanjuje prazno središte pjesme. Prazno je središte ujedno i prazno svetište govora. Kako onda zazivati svijet ako više nema zrcalnoga četvorstva igre neba i zemlje, božanskoga i smrtnika u toj praznini neizmjernoj? Ne, to nije Celanova stvar pjesništva. Radi se o zazivanju događaja u kojem se Ništa (ne) pojavljuje u protupojmu pjesme. Mišljenje kao prisjećanje i zahvala (An-denken/An–danken) suočeno je s pomicanjem granice (hora) u unutarnji krajolik duše svijeta. Govor se, dakle, bavi pjesništvom i umjetnošću kao događajem otvorenosti, praznine i slobode, a eliptično se dotiče Büchnerovih komada Woyzeck i Leonce i Lena. Već na početku Celan izriče nešto uistinu zapanjajuće. Naime, umjesto da poetski definira umjetnost na tragu velikih filozofa i pjesnika, put prema umjetnosti (nemogućega) ide kroz promišljanje preobrazbe likova i jezika u kojima se umjetnost pojavljuje. To su Meduzina glava, majmun kao marioneta i roboti. Kao što Derrida izvodi u interpretativnome čitanju Celanova „Meridijana“, ovdje se susrećemo s dva u biti ista, ali različita pojma/riječi za put prema apsolutnome pjeništvu: stranac i tuđina. (Jacques Derrida, „The Majesties“, u: Sovereignties in Question: The Poetics of Paul Celan, str. 109.) U kakvoj su svezi Meduzina glava, majmun kao marioneta i automati sa strancem (Fremde) i tuđinom (Unheimliche)? „Umjetnost je, sjećate se, neko marionetsko, neko jampsko-petostopno, i – a to je svojstvo dokazano i mitološkim ukazivanjem na Pigmaliona i njegovo stvorenje – jalovo biće. /…/ O, dame i gospodo, nema jednom za svagda vazda utvrđenog imena, no ja vjerujem da je to…pjesništvo. ‘ – ah, umjetnost!“ ‘…Osjećaj da ono što je stvoreno posjeduje život, to stoji iznad obojega, i jedini je kriterij u stvarima umjetnosti.’ /…/ Moje dame i gospodo, pogledajte molim vas: ‘Čovjek bi rado bio Meduzina glava…’, kako bi pomoću umjetnosti ono prirodno pojmio kao prirodno! Naravno, tu stoji čovjek bi rado bio, a ne: ja bih rado bio. To je iskorak iz ljudskoga, izlazak u područje odvraćeno od ljudskoga a nelagodno – isto ono područje u kojemu se udomaćenim čini lik majmuna, automati i – ah, umjetnost.“ (Paul Celan, „Meridijan“, u: Crna mostarina, str. 229, 231, 232, 233.) …I…ah, umjetnost! Taj, ah, koji Celan izgovara na kraju nije patetična stilska figura oplakivanja il tek uzdahom za nešto nedohvatljivo uzvišeno što je poput svijeta već otišlo. Umjetnost nije prošla niti otišla. Ali da se radi o njezinoj bitnoj mijeni u tehničko doba, o tome svjedoči navedena prispodoba o Meduzinoj glavi, majmunu kao marioneti i automatima. Stranac u napuštenome svijetu kao tuđini nije netko tko dolazi iz nepoznata u poznato, kao što Platonov Stranac (ksenos) dolazi u polis, Atenu, u dijalogu Sofist i postaje označen onim pridjevom koji Heidegger rabi u oznaci bitka i bitka tubitka (Dasein) u doba nihilizma. Riječ je o tuđini i bezavičajnosti (Unheimlichkeit). (Martin Heidegger, „Brief über den ‘Humanismus’“, u: Wegmarken, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1978. 2. dupunjeno i pregledano izd., str. 311-360.) Stranac i bezavičajnost kao tuđina su tubitak i bitak već bitno obesvjetovljenoga svijeta. Biti u odnosu spram Drugog pretpostavlja da se Drugi mora konstituirati kao stranac ili nesvodljivo Drugi, a to znači da se uopće ne može konstituirati Drugim iz poznata svijeta. Drugi kao stranac u bezavičajnosti svijeta kao tuđine više nije Netko uistinu Drugi. Sada je to Nitko u ništavnome svijetu kao tuđini. Potencijalno Nitko u ničijoj zemlji, u kojoj cvate ta čudovišna ničija ruža, može biti Svatko. Celan u „Meridijanu“ govori o onom što se događa sa svijetom kada umjetnost više ne može biti shvaćena protutežom prirodi (fizis), već postaje ono natprirodno i neprirodno kao čudovišno (Unheimlich). Podrijetlo umjetnosti koje dolazi iz pjesništva leži stoga u neljudskome. No, u samoj prirodi spram koje se umjetnost pojavljuje neprirodnom, postoji mogućnost nastanka umjetnog kao neljudskoga. „Meridijan“ uistinu predstavlja navlastiti Celanov dijalog s Heideggerom. I zato će se prirodom u značenju parmenidovski shvaćena bitka zvati ono što pripada podjednako opsesijama Rousseaua kao u Hölderlinovoj poemi, tako i rodnim mjestom čudovišnoga i bezavičajnoga u pjesništvu i umjetnosti – njemačkoj romantici. Nasljeđe je njemačke romantike bjelodano u Freudovu i Heideggerovu razumijevanju pojma Unheimlich, osobito u slučaju Freudove analize E.T.Hoffmanove pripovijesti „Pješčuljak“ (Der Sandmann iz 1817.), gdje marioneta ili lutak postaje fantastično čudovište u grozomornome krajoliku snoviđenja i jave. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Čudovišno: Kraj čovjeka i zadaća umjetnosti“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 13-63.) Pogledajmo još jednom što Celan prispodobljuje pojmu umjetnosti, dakako, u aluziji na Büchnerova dramska djela. To su Meduzina glava, majmun kao marioneta i automati. Prvo se odnosi na ono hibridno mitsko čudovište, drugo na igračku za djecu, a treće na stroj koji sam sebe pokreće. Umjetnost, dakle, pripada neljudskome. Ono strano i tuđinsko, bezavičajno ne nalazi se nigdje drugdje negoli u pokušaju da se ono „prirodno“ oponaša i predstavlja s pomoću nečeg drugoga. Ne oponaša se s pomoću nekog Drugoga. U tome je bitna, „ontologijska“ razlika između pjesništva i umjetnosti. Dok pjesništvo ne oponaša i ne predstavlja svijet kao takav, već ga iskonski stvara u događaju „tajnoga susreta“ sa zagonetkom kao tajnom života, umjetnost je ne-prirodno oponašanje i predstavljanje. S umjetnošću dolazi metafora i simbol, alegorija i montaža već uvijek iskrivljene zbilje. Ona je utoliko stvarnija od stvarnosti ukoliko se umjetnost postavlja iluzijom života u najvećem dosegu svojeg privida. Netko drugi može biti samo apsolutno Drugi. To je ona pjesma koje nema, jer baš ona predstavlja tajnu susreta s Riječju u svojoj svjetovnoj ništavnosti. Nešto drugo je uvijek čudovišno tuđe i otuda „blisko“. Razlog leži u tome što se Meduzina glava, majmun kao marioneta i automati nalaze u mimetičko-reprezentacijskom odnosu spram otvorenosti, praznine i slobode. Derrida ističe upravo taj „protu-čin“ same slobode u naravi umjetnosti kao simulacije i imitacije prirode. Priroda s pomoću umjetnosti gubi svoj karakter neljudskoga i postaje „udomaćena“ poput pitome zvijeri. Svo troje u nizu od mitologije, dječje zabave kao satire ljudskog postojanja do automata tvore povijesni razvitak umjetnosti. Od kozmičke igre do antropološke bajke, od patnje stvaranja do boli utjelovljenja kreće se njezina putanja. No, ono što u Celanovu mističnome trojstvu kao protuteži Hegelovu razvitku apsoluta povijesti pada u oči jest nešto uistinu proročanski. Vizija o nadolazećem, unatoč „vjeri“ u poetsku spasonosnu Riječ sa stajališta ovremenjene vječnosti, više se ne nalazi u mitsko-religijskome svijetu tragedije i komedije u odnosu bogova, Boga i čovjeka. Bogovi se više nikad vratiti neće. S prirodom je gotovo. Preostaje samo „apokalipsa bez apokalipse“, stanje tehnosfere u kretanju do vlastita kraja u kozmičkome bezdanu. „Istina“ u bezavičajnosti bitka i vremena leži u onom Trećem. Automati ili roboti, čista posthumana logika preobrazbe živoga u neživo, tehnogeneza neljudskoga (svijeta) u sebi pohranjuje poiesis na taj način da ga dovodi do krajnjih granica smislena govora „o“ nečem kao nečem i o ničem kao ničem. Kada se to događa u tehničko doba kraja povijesti, tada se „tajna susreta“ između stranca i tuđine može razumjeti jedino na sljedeći način: „Pjesništvo: to može značiti predah. Tko zna, možda pjesništvo prevaljuje taj put – a i put umjetnosti – za volju takve jedne mijene daha. Možda mu uspijeva – budući da se čini kako tuđina, kako ponor dakle i Meduzina glava, ponor i automati leže u istom smjeru – možda mu uspijeva razlučiti tuđinu od tuđine, možda se upravo ovdje mežura Meduzina glava, možda upravo ovdje zakazuju automati – tijekom toga jedinstvenog kratkog trenutka? Možda se ovdje, uz to ‘ja’ – uz to ovdje i tako oslobođeno i strano ‘ja’ – možda se oslobađa i još nešto drugo? Možda je odatle pjesma ona sama…pa sad na taj ne-umjetnički, bezumjetonosni način – iznova i uvijek iznova – uspijeva ići svojim drugim putovima, dakle i putovima umjetnosti? Možda.“ (Paul Celan, „Meridijan“, u: Crna mostarina, str. 236.) Sada se vraćamo svjedočenju. Kada se to ne bi očekivalo, kada su sve mogućnosti možda iscrpljene, pjesništvo svjedoči „o“ svijetu koji je otišao u nepovrat povijesti. Ali ostavio nam je neizmjernu „crnu rupu“. Nakon svijesti o kraju pjesništva oponašanja i predstavljanja, a to znači svekolike prikazivačko-predstavljačke umjetnosti, nastupa vrijeme za apsolutnu tišinu riječi. Celan to naziva predahom na putu. Predah je kao i stanje-između uzimanje ili mijena daha. Tako, naime, glasi naslov njegove pjesničke zbirke. Samo tijelo pjesme u čistoj goloći i otvorenosti postaje faktična mistika susreta s tajnom. No, tajna se pokazuje u tome što se ni Meduzina glava niti majmunski smijeh marionete, tragično i komično, više uopće ne mogu smatrati mjerodavnim likovima ili formama u kojima prebiva govor-jezik umjetnosti bez obzira na tzv. autonomne diskurse razgranatih umjetnosti u moderno doba. Još jednom se suočavamo s dijalogom s Heideggerom koji u predavanjima o prostoru, građenju, pjesništvu u doba određeno vladavinom postava (Gestell), baveći se Kleeom i Traklom dolazi do one začudne riječi Unheimlich. Ta se riječ pojavljuje kasnije u zapisima o Kleovim zapisima o biti umjetnosti – Kunstlosigkeit (bezumjetnosnost). Mjerodavni lik suvremene umjetnosti ono je bezosobno i bezumjetnosno, jer nema u sebi više ni „tko“ niti „što“. Celan ga naziva automatom ili robotom. Problem s kojim se pjesnik kao i mislilac susreće jest u tome što „tajni susret“, koji je ostao prekriven zagonetkom šutnje nakon Celanova posjeta Todtnauebergu i razgovoru s Heideggerom, ne dolazi više iz svijeta kao tuđine koji se mora otvoriti s pomoću Riječi ili će zauvijek ostati u ponoru. Lacoue-Labarthe je svoju analizu Celanove pjesme „Todtnauberg“ zaključio iskazom kako je susret za Celana završio razočaranjem. (Philippe Lacoue-Labarthe, Poetry as Experience, str. 38.) Razlog leži u nečem što nadilazi kako mišljenje tako i pjesništvo (An-denken/An-danken). Riječ koju je tražio Celan od majstora mišljenja bila je samo jedna i jedina: Oprosti! Oprost za su-udjel u ravnodušnome promatranju, odnosno šutnji spram najstrašnijega događaja povijesti ikada, istrebljenja Židova u Auschwitzu. Riječ Oprosti! je izostala. Susret se okončao šutnjom. A ono što preostaje bilo je u Heideggera očekivanje drugoga početka iz biti umjetnosti, iz pjesništva. Misao o nadolazećem bogu onkraj metafizike značio je istodobno i dolazak novoga pjesništva: „Samo nas još jedan Bog može spasiti.“ Celan nije ništa očekivao, pa čak i kada je iskazivao vjeru u Riječ kao ono gotovo vječno što pripada pjesništvu u smislu jedne dublje spasonosne nade. U zazivanju apsolutnoga pjesništva ne radi se o vjeri u spasonosno kao mesijanski posljednji udar pravednosti i istine. Svjedočenje se odnosi na tragove upravo onoga što u „Meridijanu“ stalno izmiče i odsutno je. To su posljednje riječi iz pjesme „Veliki užareni svod“: Svijet je otišao, moram te nositi. Zastanimo još trenutak na razočaranju nakon dijaloga. U „Meridijanu“ kao da slušamo poetski prijevod, ili bolje prepjev Heideggerovih predavanja o pjesništvu i umjetnosti od razdoblja kraja 1930-ih godina do kraja 1960-ih. Ono što je ipak, međutim, navlastito celanovski, ono navlastito poetski u distanci od mišljenja kao govora (An-denken),čini se da nije sadržano čak ni u tolikome „patosu“ nemogućega, u-topijskoga, susreta s Drugim čemu teži apsolutno pjesništvo. Poetsko navlastito jest nešto bez čega ni sam Heidegger, a niti pak Freudova psihoanaliza, ne bi imali tako moćan i zagonetan pojam gotovo neprevediv na druge (strane) jezike. To je riječ Unheimlich. Heidegger tu riječ interpretacijski izvodi iz Hölderlinova pjesništva i njegovih poetskih izvedbi grčkih tragedija, osobito Sofoklova Kralja Edipa. Edip na Kolonu jest prognanik. On se više nikad ne može vratiti u domovinu, zavičaj, mjesto ukorijenjenosti. Kao oslijepljeni i napušteni starac, bez domovine, svjestan svojeg čudovišnoga i nesvjesnoga prijestupa granica Zakona koji povezuje nebo i zemlju. bogove i smrtnike, Edip postaje A-theos. To nije nikakva oznaka za bezbožnika u vulgarnome značenju svjetonazora zadobivena nijekanjem vjere u Boga. Naprotiv, A-theos jest netko posve izdvojen iz zajednice poput stranca i tuđinca u ničijoj zemlji. Biti bez „svoje“ zemlje znači biti osuđen na vječno lutanje u potrazi za trećom zemljom. Kafka u Dnevniku govori o nemogućnosti mesijanske nade u obećanu zemlju. Zbog toga nastaju sve patnje egzistencije čovjeka u ovoj jedinoj zemlji: …jer treće zemlje za čovjeka nema.Ako je to uistinu tako, tada se Celan u zahtjevu za apsolutnim pjesništvom nalazi poput Kafke u traganju za onim „trećim“ između dvojeg: svijeta kao tuđine i kraja mesijanske nade u povratak „druge povijesti“. Razlika u odnosu na Heideggera jest samo u tome što Celan u svojoj vjeri u Riječ pjesništvo oslobađa stvaranja nove zemlje ili drugoga početka povijesti. S njegovim pjesništvom završava epoha apokalipse kao aletheie (povijesti). Prvi se put povijest zaustavila u katastrofi događaja pod „velikim užarenim svodom“ u Auschwitzu, a drugi puta u događaju svjedočenja o svijetu koji je otišao. Što preostaje jest ono najteže. Možda svjedočimo svojevrsnoj novoj sudbini života nakon kraja pjesništva. Življenje na rubu između apsolutne i bezuvjetne vladavine tehnike u formi posthumanoga stanja (umjetni um i život) i svjedočenja o jeziku mišljenja u formi promišljanja i pjevanja (An-denken/An-danken) kao da je jedino što preostaje. Ne, ne možemo više govoriti o otporu ni o subverziji poretka koji pretpostavlja svoje drugo lice u estetizaciji svijeta. Život na rubu svjetova tegobno je i ujedno lako preživljavanje onog što preostaje od mišljenja i pjesništva u doba koje nije više podobno za Riječ. To je doba bez riječi, vrijeme bez vremena, svedeno na prazninu između otvorenosti i slobode. To je doba tereta koji se sada nosi u posvemašnjoj vizualizaciji „treće zemlje“. Nje, doduše, za čovjeka nema, ali je stvarnosnija od svake druge zemlje. To je doba kada više nema Drugoga, jer su svi Drugi postali kao i „Ja“ – Nitko i Ništa. Naposljetku, to je doba koje Celan u pjesmi „Psalam“ ovako opjevava: PSALAM Nitko nas više umijesiti neće iz zemlje i gline, nitko govoriti o našem prahu. Nitko. Hvaljen budi, Nitko. Tebi za ljubav želimo cvasti. Tebi usuprot. Ništa smo bili, jesmo, ostat ćemo, vazda, cvatući: Ničega ruža, Ničija ruža. A tučka svjetolodušna, prašnika nebopusta, krune rumene od riječi crvene što pjevasmo je ponad, o ponad trna. (Paul Celan, „Psalam“, u: Crna mostarina, str. 104.) 3. Ništa više… Riječ je „sveta vatra“. S njom sve pregorijeva. Pa i ono što preostaje od privida umjetnosti: Meduzina glava, majmun kao marioneta i automati. Ništa više…

May 16, 2025
Modernost između furije napretka i dosade ponavljanja

Modernost između furije napretka i dosade ponavljanja

1. Danas više nema sumnje: poduhvat Waltera Benjamina da iz duha arhiva i biti konstrukcije shvati što jest vrijeme ubrzane povijesti iščeznuća sabrao se u ideji mišljenja-pisanja kao montaže i sklopa „misaonih slika“. Modernost ne proizlazi iz estetske ili političke autonomije onoga što pripada pojmu djela umjetničke proizvodnje. Njezina je bit u antinomijama povijesnoga vremena. U Parizu 19. stoljeća ostvarilo se sve što spaja suprotstavljene osjećaje. Ekstaza napretka i dosada ponavljanja tvore otuda jedinstveni sklop. Čini se da razumijevanje biti vremena kakvo je Benjamin nastojao pružiti u Arkadama/Das Passagen-Werk baveći se dekadencijom glavnog grada europske modernosti na vrhuncu njegove slave i imperijalne moći otvara jedan od temeljnih problema suvremene umjetnosti te iz nje izvedenih pojmova politike i tehnike u planetarno doba. Već je iz poretka pojmova primjetan obrat u biti modernosti. Tek s ovim mišljenjem podastire se drukčije viđenje nastanka „svijeta“ određenoga iz projekcije estetske moći fantazmagorije samih stvari kao robnih objekata. Rang pripada metafizičkome poretku kategorija. No, misaoni rang nije bez posljedica za čitav društveni, političko-ideologijski, moralni i kulturni sklop značenja jednoga svijeta. Uvijek je riječ o načinu kojim se u tijelo kolektivno-individualne sudbine čovjeka upisuju strukture i matrice moći. Mišljenje nije određeno već uvijek postojećom moći-u-svijetu. Posve suprotno, od mišljenja ovisi kakva će rješenja o životu uopće pasti. Uvjet mogućnosti promjene svijeta predstavlja radikalna promjena mišljenja. Nije, dakle, za Benjamina tehnika pukom posljedicom ekonomskoga napretka kapitalizma koja proizlazi iz znanosti primijenjenoj u industrijskoj proizvodnji. Ono što je čudovišno u ovome obratu snaga i moći oblikovanja „novoga svijeta“ jest da je tehnika (téhne) rođena iz biti umjetnosti (poiesis). Zbog toga se tek pojavljuje u kao politička vladavina moći izvan kraljevstva novovjekovnoga subjekta. S druge, pak, strane estetika je nastala iz biti tehnike. Njezin nastanak u novome vijeku odgovara preobrazbi svijeta iz otvorenosti bitka u konstrukciju subjekta. Kao „cognitio sensitiva“ estetika se u 18. stoljeću pojavljuje u formi nove filozofijske discipline metafizike uma. Umjetnost otuda nužno postaje nešto više od prikazivanja i predstavljanja postojećega svijeta. Tome usuprot, s estetikom nastaje doba tehničke konstrukcije života. Kada to imamo u vidu, lako je zaključiti da se mora drukčije pristupiti shvaćanju modernosti. Paradoks je u tome što ovaj obrat snaga i moći iz kojih nastaju pojmovi, kategorije i ideje modernoga „napretka“ i „razvitka“ zahtijeva promjenu u pristupu odnosu mišljenja i bitka. U drugome obratu, polazeći od Marxove dijalektike povijesti s kojom se Benjamin na svoj način služi u razmatranju odnosa društva i kulture, radi se o shvaćanju ideologije. S pomoću nje kapitalistička modernizacija pobjednosno vlada nad životom u svim područjima. U poglavlju pod abecednim nazivom D (Dosada, Vječno vraćanje), gdje se Benjamin bavi analizom tekstova o odnosu klasičnoga i modernoga u umjetnosti Pariza, o „ornamentu i dosadi“, Blanquijevom teorijom ponavljanja mita u novome okružju modernosti te kritikom pojma „vječnoga vraćanja jednakoga“ (der ewigen Wiederkunft des Gleichen) bilježenjem misli iz knjige Karla Löwitha o Nietzscheovoj filozofiji, na jednom mjestu nailazimo na sljedeće objašnjenje antinomija u pojmu vremena. Je li riječ o „antinomijama uma“ kao u Kanta ili je možda posrijedi nešto drukčije u shvaćanju odnosa između bitka, vremena i Boga, zasad ćemo ostaviti tek pitanjem. Ono što nas zanima jest ponajprije kako Benjamin razvija mišljenje o biti modernosti iz antinomija vremena: „Vjera u napredak, u beskonačno usavršavanje – beskonačnu zadaću u moralu – i predstava o vječnome vraćanju su komplementarne. Ovo su nerazrješive antinomije s obzirom na ono što razvija dijalektički pojam povijesnoga vremena. Usuprot tome, pojavljuje se predstava o vječnome vraćanju upravo suprotna ‘plošnom racionalizmu’ koji proizlazi iz vjere u napredak i utoliko je riječ o načinu mitskoga mišljenja istovjetnim predstavi o vječnome vraćanju.“ (Walter Benjamin, Das Passagen-Werk: 5. svezak I. dio, Gesammelte Schriften, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1982., str. 178. (D10a, 5) (ur. Rolf Tiedemann) Što je za Benjamina bit modernosti od ranog filozofijsko-estetskoga stajališta o pojmu tragedije i romantike (1916.-1924.) preko spisa o Kafki, Baudelaireu i nadrealizmu (1924.-1934.) do spisa o umjetničkome djelu i tehničkoj reproduktivnosti (1935/1936.) pronalazi se izvedeno u Arkadama/Das Passagen-Werk (1927-1929. i 1935-1939). Odgovor, međutim, nije „plošan“ u raskošnoj stilističkoj jednostavnosti. Sve to zahtijeva prodor u razloge sklapanja onoga što već na razini spora s Goetheom i pojmom simbola izvodi sklonošću alegoriji i avangardnoj tehnici „konstruktivne slike-mišljenja“ (Denkbild). (Vidi o tome: Joanna Hodge, „The Timing of Elective Affinity: Walter Benjamin’s Strong Aesthetics“, u: Andrew Benjamin (ur.), Walter Benjamin and Art, Continuum, London-New York, 2005., str. 14-31.) Modernost nam ne daje pritom jednoznačan odgovor na pitanje o odnosu između napretka i vječnoga vraćanja. Posrijedi je antinomijsko mišljenje. A ono se ne može svesti na logiku ili-ili, niti, pak, na dijalektičko prožimanje jednoga i drugoga u sintezi proturječnosti. Modernost otuda ne može biti kao u Adorna „negativnom dijalektikom“ s postavkom antihegelovstva prema kojoj istina nije cjelina. Umjesto toga s Benjaminom valja misliti ono što je istodobno u znaku logike i-i. Ali na taj način da ni jedno niti drugo ne određuje „treće“ s onu stranu dijalektičke sinteze suprotnosti. Problem je, dakle, u tome što je način mišljenja koji reflektira o biti modernosti u znaku „mitskoga mišljenja“. Kako razumjeti ono što je ovdje temeljni problem: naime, da su obje predstave (Vorstellungen), kako ona o bezuvjetnome napretku, tako i ona o vječnome vraćanju, komplementarne i istodobno suprotstavljene, a da im je podrijetlo zajedničko – u „mitskome mišljenju“? 2. O knjizi iz ostavštine ili bolje rečeno uredničkoga poduhvata Adornova učenika Rolfa Tiedemanna, autora jednog od najboljih tumačenja filozofijsko-povijesnoga mišljenja Waltera Benjamina, (Rolf Tiedemann, Studien zur Philosophie Walter Benjamins, Suhrkamp, Frankfurt/M.,1973.) koji je sabrao sav taj „razasuti teret“ bilježaka, montaža, pabiraka, aforizama, citata, bricolaga refleksija, opisa, fragmenata o Parizu iz razdoblja prvoga 1927-1929. i drugoga nabačaja skica 1935-1939. godine pod nazivom Das Passagen-Werk na preko tisuću stranica fascinantnoga teksta rubova i palimpsesta modernosti Europe par excellence, a koja na engleskome ima osuvremenjeni naziv The Arcades Project, (Walter Benjamin, The Arcades Project, (ur. Rolf Tiedemann), Harvard University Press, Cambridge Massachusetts, London, 1999. (Engleski prijevod: Howard Eiland) uobičajeno se govori kako je treba razumjeti „materijalističkim projektom“ ili uvođenjem u novo shvaćanje „kulturalne povijesti“.(Howard Caygill, „Walter Benjamin’s concept of cultural history“, u: Andrew Benjamin( ur.), Walter Benjamin and Art, str. 73-96.) U razlici spram drugih pristupa estetskoj modernosti sa stajališta kritičke teorije društva Benjaminov je postupak i strategija jedino prispodobiva gotovo istovjetnome načinu mišljenja koje je razvio filozof i teoretičar umjetnosti Siegfried Kracauer u ogledima o fotografiji, filmu i masovnoj kulturi istog razdoblja u Berlinu. (Siegfried Kracauer, The Mass Ornament: Weimar Essays, Harvard University Press, New York, 2005.) Kada se u navedenome tekstu o antinomijama mišljenja „napretka“ i „vječnoga vraćanja“ upućuje na profanost vremena u kojem mitska forma nosi drugo ruho, ali i nadalje djeluje na isti ili sličan način kao i u drevno doba mitskoga mišljenja, tada moramo postaviti prethodno pitanje: je li ono što se bez daljnje refleksije smatra „vjerom“ u napredak istog ranga kao i predstava o „vječnome vraćanju jednakoga“, ili se njihova suprotnost može izvesti iz „istosti“ u drukčijem načinu mišljenja? Iz tog pitanja proizlazi da Benjamin pojam „napretka“ poistovjećuje s biti modernosti. Njegovo podrijetlo seže u Kantov prosvjetiteljski program. Iz usavršavanja spoznajno-moralnih sposobnosti čovječanstva ovisi sudbina svijeta. Isto tako pojam „vječnoga vraćanja“, koji pripada Nietzscheovu mišljenju i naizgled se suprotstavlja biti modernosti, određuje, paradoksalno, napredak kao povratak u ono „isto“. Prema Benjaminovu uvidu, to povezuje težnju za novim. Uz duboki osjećaj dosade u vremenu vrtoglavo ubrzane povijesti novo je bijeg iz postojanosti bitka. Na taj način otvara se problem susreta nepomirljivih estetika lijepoga u Kanta i uzvišenoga u Nietzschea, onoga što pripada svrhovitosti bez svrhe i onoga što je bit umjetnosti iz samoga bivanja stvaralačkih snaga života s onu stranu dobra i zla. Iako, doduše, u Benjamina ne možemo izričito pronaći obrazloženje koje bi bilo na tragu preispitivanja dvostrukoga nasljeđa estetike i teorije umjetnosti od novoga vijeka do ishoda modernosti, osim u fragmentarnim naznakama, neporecivo je da se sukob između Kantove transcendentalne estetike izgrađene na načelima uma i svrhovitosti prirode te Nietzscheova nasljeđa romantike kroz misao o umjetniku-kao-geniju stvaralaštva samoga života u bivanju-drukčijim (Werden) pronalaze u pokušaju jednog „novog“ razumijevanja vremena modernoga svijeta. Benjamin, naime, razvija postavku o antinomijskoj „prirodi“ modernosti. Poput Kafkina junaka iz jedne pripovijesti, modernost se svom težinom privija uz sadašnjost, jer joj se prošlost pokazuje poput groblja ruševina, a budućnost ukazuje u znaku katastrofe. Poznato je da je Benjaminovo shvaćanje pojma povijesti iz Povijesno-filozofijskih teza nastalih 1940. godine, osobito iz znamenite 8. teze gdje tumači alegorijsko značenje slike Paula Kleea Angelus Novus, ono koje određuje napredak kao neizbježnu katastrofu. I stoga se zaogrće teologijskim pojmom iz židovskoga misticizma kao što je mesijanski kairos ili „vrijeme-sadašnjosti“ (Jetztzeit) da bi se pronašla posljednja mogućnost spasonosnoga izlaska iz „jednosmjerne ulice“. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Obrisi višeslojne mistike: Povijest i vrijeme slike – Paul Klee: Angelus Novus“, Život umjetnosti, br. 95/2014., str. 78-95. i Žarko Paić, „Smjerokazi melankolije – Walter Benjamin i mišljenje onkraj povijesti“, u: Walter Benjamin, Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008. S njemačkoga prevela: Snješka Knežević, str. 173-191.) Na razini Arkada/Das Passagen-Werk, međutim, problem je sagledan iz perspektive materijalističke estetike djelovanja pojma modernosti. U razdoru između „napretka“ i „vječnoga vraćanja“ onoga što pokreće stroj modernosti do beskonačnosti spoznajno-moralnih zadaća odvija se proces interakcije. Ako, dakle, modernost nema granicu ni u pojmu „napretka“, a niti u pojmu „vječnoga vraćanja“, gdje su onda granice ovoga „projekta“ koji Benjamin u blistavome tonu prosvjetljenja izvodi kroz sve postaje „novoga“ – od umjetnosti, politike do tehnike? Granica leži između onoga što se događa kada nastupi praznina-između „napretka“ i „vječnoga vraćanja“. A ona se ne može odrediti drukčije negoli ontologijsko-psihologijski. Poglavlje koje započinje s abecednim redom D, Benjamin je otvorio nizanjem različitih citata, misli i razmišljanja pariških pjesnika, boema, dekadenata od Baudelairea do Hausmanna i mnogih drugih o – dosadi. Arkade/Passagen-Werk iskazuju veliku pohvalu duhu modernosti i stroju napretka u istoj mjeri kao što je to činio Marx u Manifestu KP i Kapitalu. No, ako postoji bitna razlika, onda se ona ne skriva u promjeni razumijevanja biti kapitalizma i modernosti. Ponajprije se radi o promjeni perspektive onoga što nije više u središtu, već se drukčije nastoji rasvijetliti. Umjesto ekonomije kao temelja ili baze, u središte razmatranja dolaze ideologijsko-kulturalni obrisi tzv. nadgradnje. Drugim riječima, dijalektika fantazmagorije ili katalog slika-mišljenja (Denkbild) čini kapitalizam industrijske proizvodnje s Parizom kao glavnim gradom nove moderne kulture prijestolnicom začaravanja. (Margaret Cohen naglašava tri temeljna razloga zbog kojih Benjamin u Arkadama/Pasagen-Werk dovodi kapitalizam modernog Pariza do figure vodećega grada politike i kulture na ishodu 19. stoljeća: (1) vremenitost napretka koji prožima sve moderne kulturne proizvode; (2) uvid u rubne fenomene prolaznosti poput mode, reklame, masovne zabave kao i utopijske mogućnosti fantazije; (3) duboka transformacija umjetnosti, estetike i opažajnih sposobnosti javnosti u prostoru industrijalizacije i komodifikacije. Sve se navedeno stapa s počecima avangarde u umjetnostima, a to znači da pojam vremena, reprodukcije i fantazmagorije upućuje na odnos aktualnosti kao sadašnjosti i budućnosti kao utopije. Vidi: Margaret Cohen, „Benjamin’s phantasmagoria: the Arcades Project“, u: Andrew Benjamin (u.), Walter Benjamin and Art, str. 200.) Dijalektika začaravanja-raščaravanja uistinu je program Benjaminove kritike kulturalno-političkoga obrata kapitalizma na početku njegova uzdizanja do najvišeg stadija ozbiljenja ljudskih želja. Problem s kojim se suočava u analizama začaravanja-raščaravanja pretvorbe transcendentalne ideje kapitala u imanentnu sliku-fetiš potrošačkoga svijeta jest u tome što u prostoru-između (in-between) vjere u „napredak“ i predstave o „vječnome vraćanju“ stoji zijev dosade (Langeweille). Što to znači? Ništa drugo negoli da je novo kao pokretač modernosti kapitalističke proizvodnje života supripadno biti procesa suspenzije i neutraliziranja ove praznine koja izaziva osjećaj dosade. A dosada nastaje iz ponavljanja onog što je „već viđeno“. I to ne samo u svijetu života, već ponajprije stoga što ponavljanje slijedi logiku mehaničkoga stroja i njegove reproduktivnosti. Između „napretka“ kao vjere u savršenstvo beskonačnosti i „vječnoga vraćanja“ kao predstave o ponavljanju istoga (bitka) u vremenu „vječne sadašnjosti“ (nunc stans) nalazi se, dakle, čudovišni zijev dosade. To je ono što se zaboravlja kada se uzvisuje novost modernosti. Usto, neprestano iživljavanje stvaralačke mahnitosti koja proizvodi uvijek nove objekte, situacije i kontekste samo prikriva ono što je već uvijek providno. Dosada se nalazi u praznini onoga „novoga“. A nastaje preobrazbom čovjeka u stvar bez supstancije. Što to znači? Jednostavno, nije to više stvar koja se u svojem stvarovanju može uzeti sama za sebe poput čekića ili olovke supripadne ljudskome svijetu. Sada je stvar postala objektom. Unutar mreže značenja kapitalističkih odnosa nastalih ekonomskom razmjenom na tržištu njezina je pojava ekscesom. Radi se o umjetnome načinu egzistencije. Stvar se postvaruje u robnome fetišizmu. Baš kao što postoje dva odnosa između stvari i prirode, stvari i čovjeka – autentičan i vulgaran, iskonski i posredovan – isto vrijedi i za dva shvaćanja vremena. Paradoks je da se modernost razvija iz antinomije dva shvaćanja vremena. Njezina se imanentna granica iskazuje osjećajem s onu stranu estetsko-političke konfiguracije života kao takvoga. Kada se razlika između linearnosti i kružnosti vremena pokazuje pitanjem načina „mitskoga mišljenja“ u modernim uvjetima začaravanja-raščaravanja tehnike, tada se iz Benjaminove teorije kulturne modernizacije može uvidjeti da je bestemeljnost avangardne vizije apsolutne slobode stvaranja zapravo izvedena iz biti dekadencije. Nije teško zaključiti da se otuda samo jedna povijesna figura nužno pokazuje u tom zijevu ili bezdanu slobode. To je, dakako, melankolija. Od ranih estetskih spisa o njemačkoj žalobnoj igri (Trauerspiel) do kasnih fragmenata o mesijanskome događaju raskola profane i svete povijesti ona će za Benjamina biti više od funkcije dijalektičkoga posredovanja. 3. Kako se prikazuje dosada u „imperijalnoj panorami“ Pariza 19. i početka 20. stoljeća? Benjamin se osvrće na djelo Emilea Tardieua naslovljeno L’Ennui (Dosada). U njemu se svaka ljudska djelatnost u modernome društvu odvija samo kao „bijeg od dosade“. Tako se, primjerice, rutina tvorničkoga rada u disciplini obavljanja unaprijed zadanih operacija potrebnih za proizvođenje novih industrijskih objekata pojavljuje ujedno i „ekonomskom bazom ideologijske dosade viših klasa“. Mehanički rad nalikuje Sizifovu radu. (Walter Benjamin, Das Passagen-Werk, str. 162. (D2a, 4) Ovo nije tek sociologijski opis jednolikosti moderne tehnike u radnome procesu na temelju postojeće literature od Engelsa do Tardieua i drugih. Jednako se tako valja kloniti plošnoga prikazivanja Benjaminove teorije moderne umjetnosti i avangarde kao nekovrsne sociologijske estetike koja pripada, doduše na poseban i autentičan način, glavnim strujama Frankfurtske kritičke teorije. Već je Theodor W. Adorno vrlo korektno skrenuo pozornost na to da je u razlici spram njegovih postavki o estetskoj autonomiji i visokome modernizmu umjetnosti u kapitalističkome društvu otuđenja položaj Benjaminove estetike izvoran i drukčiji od vladajuće struje. Ovo je važno stoga što se uvid u bit modernosti zbiva kroz tri pojmovne konstelacije u kasnoga Benjamina od kraja 1920-ih do 1940. godine, kada je izvršio samoubojstvo negdje na Pirenejima u bijegu pred Gestapom. To su: (1) umjetnost kao nesvodljivost događaja „mitskoga mišljenja“ u kultu i ritualu zajednice s vodećim pojmom aure koja određuje smisao djela; (2) politika kao mesijanska djelatnost „božanskoga nasilja“ u povijesti na temelju suverenosti i singularnosti izvanrednoga stanja; (3) tehnika kao neljudski stroj reproduktivnosti djela u doba novih medija (fotografije i filma) iz čega proizlazi nestanak izvornosti bitka i preusmjeravanje života u logiku masovne konstrukcije onog što je preostalo od društva. Gdje nastaje praznina ili zijev slobode pokretanja novih događaja u modernome načinu masovne egzistencije? Nigdje drugdje negoli u umjetnosti, politici i tehnici radikalne estetizacije života. A on se vodi kao apsolutna konstrukcija s onu stranu ljudskoga. Masovnost modernoga društva nije tek stvar demografije. Prirast stanovništva uz odlazak radne snage u gradove kao središta industrijskoga kapitalizma tek je posljedica jednog temeljnoga uzroka. Ujedno je to uvjet mogućnosti svake buduće pohvale i kritike modernosti. Riječ je, naime, o promjeni u samoj biti mišljenja. Prirodu ono ne smatra više svetom. A niti se više može uzimati obogotvorenim izvorom nadahnuća nalik romantici. Umjesto toga modernost označava doba vladavine kategorija mišljenja kao računanja, planiranja i konstrukcije. Utoliko modernost tvori bit fantazmagorije bezuvjetnoga „napretka“ i neotklonjiva „vječnoga vraćanja“ istoga (bitka kao bivanja). Kao bijeg od dosade i traganje za stabilnošću promjene sve se organizira u mahnitoj trci za „novim“. No, budući da se prostor zbivanja ove paradoksalne želje za stabilnošću ponavljanja svagda pomiče unaprijed, u ekstazu budućnosti kao odgođene sadašnjosti, onda je modernost u bitnim očitovanjima utopijsko polje ozbiljenja fantazmagorije. Sve se dešava u materijalnome obličju najvećih dosega estetske sveze simbola i alegorije – arkadama ili čeličnim konstrukcijama prolaza kroz postaje grada i njegovih odijeljenih zona proizvodnje i užitka u životu. Arhitektonika ove specifične moderne konstelacije umjetnosti, politike i tehnike nalazi se u ideji „progresivnosti“. Bez nje nema modernosti. Vodeći predstavnik ove estetike avangardne dekadencije ili dekadentne avangarde jest Charles Baudelaire. Ne slučajno, za Benjamina je figura Baudelairea kao najznačajnijega pjesnika moderne istoznačna s onim neljudskim u samoj biti stvaranja posve novoga života imperijalnoga grada ljepote i smrti. Da bismo ovo razumjeli potrebno je razviti sljedeću pretpostavku. Za razliku od filozofijskih pojmova nastalih u rasponu od Hegela do Adorna, a koji nastaju unutar okvira ili matrice njemačke metafizike ili idealizma kao pozitivna ili negativna dijalektika, preokret s kojim Benjamin kreće u avanturu mišljenja umjetnosti-politike-tehnike jest dalekosežan za budućnost. Možemo ga nazvati estetskim ili slikovnim obratom (aestehetic/iconic turn). Jezik mišljenja poprima značajke začaravanja-raščaravanja. Sve je poput iluzionističke tajne i razrješenja zagonetke skrivanja onoga što je oku nevidljivo. U tom smislu potraga za jezikom ne-sustavne filozofije nakon 1924. godine susretom s pariškim nadrealizmom i avangardom postaje za Benjamina odlučnim korakom spram onoga što je više od sinteze dijalektičkih kategorija. Aura pjesništva s kojom jezik poprima formu uzvišene destrukcije povijesti i konstrukcija arkada tvore komplementarnu misaonu ili dijalektičku sliku (Denkbild). „Dijalektička je slika kao bljesak. Kao što slika bjesne u spoznatljivosti Sada, tako treba uhvatiti sliku prošloga, u tom slučaju Baudelaireovu. Spasenje koje se uspostavlja tako, i samo tako, može se uvijek izvući samo kao ono što se neumitno gubi u opažanju.“ (Walter Benjamin, Novi Anđeo, str. 106. Vidi o tome: Michael Jennings, „Walter Benjamin and the European avant-garde“, u: David S. Ferris (ur.), The Cambridge Companion to Walter Benjamin, Cambridge University Press, Cambridge-New York, 2004., str. 18-34. i Max Pensky, „Method and time: Benjamin’s dialectical images“, u: David S. Ferris (ur.), The Cambridge Companion to Walter Benjamin, str. 177-198.) Njezina se autonomnost svodi na ono što Benjamin kaže u jednom fragmentu istog teksta naslovljenoga Zentralpark: „Na križnome putu melankolika, alegorije su postaje.“ (Walter Benjamin, „Zentralpark“, u: Novi Anđeo, str. 94.) Vratimo se još jednom Benjaminovu razumijevanju antinomija koje čine bit modernosti. Nema nikakve sumnje da je pojam „napretka“ zadobiven metafizički. Iz izvora kršćanske filozofije povijesti proteže se do danas. Od sv. Augustina otpočinje radikalni prekid s grčkom idejom kružnosti sfera bitka. Ono što se razvija u pravocrtnome gibanju u beskonačnost mora biti u sebi proturječno. Razlog leži u tome što je beskonačni pravac ono što ima početak, ali nema kraj. Kada nešto otpočinje te kada okončava nije pitanje matematičkoga izračuna. Mnogo je važnije nešto drugo: odgovor na pitanje kako se određuje bit jednoga razdoblja koje se znanstveno-tehnički i društveno-kulturalno utemeljuje u ideji „novoga“, a temeljna mu je ekstatička dimenzija vremenitosti sadržana u „sadašnjosti“ kao aktualnosti? Benjamin je u filozofijsko-povijesnome smislu nastojao dovesti ove antinomije u novi poredak značenja. Tako se u sukobu transcendentalne estetike Kanta s njegovim vodećim pojmom samosvrhovitosti uma u prirodi i Nietzschea s njegovom „estetikom stvaralaštva umjetnika“, a ne neutralnog i ravnodušnoga promatrača „ljepote“, nalazimo u razdoru između moći mašte (Einbildungskraft) i stvaralačkih mogućnosti umjetnika. Prosvjetiteljska „vjera u napredak“ (Kant) i protuprosvjetiteljski korak s onu stranu prirode i uma u sfere životne semiotike bivanja (Nietzsche) ne mogu se razriješiti dijalektički. To je Benjaminu postalo jasno krajem 1930-ih godina. Zato se od tekstova o Baudelaireu i nadrealizmu, problemu umjetničkoga djela i reproduktivnosti tehnike do posljednjih zapisa o mesijanskome spasu od katastrofe povijesti posvetio promišljanju i traganju za onim što je srednjovjekovna teologija odricala kao mogućnost izrekom tertium non datur. Problem s kojim se bavio unutar horizonta ideje antinomija modernosti u Arkadama/Pasagen-Werk te u tekstovima o Baudelaireu i melankoliji ima dalekosežno značenje i za suvremenost. Na jednom mjestu u tekstu Zentralparka kaže: „Vječni povratak pokušaj je da se spoje dva antinomna principa sreće: naime, princip vječnosti i princip: još jedanput. – Ideja vječnog povratka izvlači iz bijede vremena spekulativne ideje (ili fantazmagorije) sreće. Nietzscheov heroizam je opreka Baudelaireovu heroizmu koji iz bijede filistarstva doziva fantazmagoriju moderne. /…/ Pojam napretka temelji se u ideji katastrofe. Ona nije ono što uvijek predstoji, nego ono što je uvijek dano. Strindbergova misao: pakao nije ono što nam predstoji – nego taj život ovdje.“ (Walter Benjamin, „Zentralpark“, u: Novi Anđeo, str. 107.) 4. Ima nešto uistinu zagonetno u cijelom Benjaminovu poduhvatu materijalističke teorije društva i umjetnosti s vrhuncem u antinomijskome „projektu moderne“. Naime, izvorni naslov knjige/projekta Arkada/Das Pasagen-Werk trebao je glasiti Pariške Arkade. Dijalektički Feérie. Kako objašnjava Margaret Cohen, a na pouzdanome tragu Rolfa Tiedemanna, dokaz za to nalazi se u abecednome nizu C, 322. (Margaret Cohen, nav. članak, str. 203.) Pritom je znakovito da se riječ/pojam feérie pojavljuje u Parizu oko 1823. godine. Odnosi se na opis kazališnoga spektakla koji se izvodio s velikim uspjehom sredinom 19. stoljeća. U tim „feérijama“ postojali su natprirodni likovi. A posebnu su im moć divljenja i straha za publiku podarivali mehanički posebni efekti. Nove tehnologije industrijske proizvodnje u modernome kapitalizmu 19. stoljeća poput fotografije, diorame, panorame uz muzej voštanih figura na nov su način dovodili u svezu mit i zbilju, mistiku i demistifikaciju ljudske potrebe za uzvišenošću. Za Benjamina se, dakle, problem modernoga načina proizvodnje života u svim aspektima očitovanja pokazuje kao antinomijsko-ambivalentan sklop transcendencije i imanencije, mistike i tehnike. Svi ovi tradicionalni filozofijski pojmovi nisu iščezli nakon 1924. godine kada umjesto strogosti „znanstvenoga“ raspravljanja Benjamin izabire nove estetske forme fragmenta, montaže, alegorije, svojevrsnoga patchworka avangarde i romantike u svojem spisateljskome nadahnuću. Ništa se, pak, ne može svesti tek na drugu osnovu. Svaki je reduktivizam gubitak izvornoga značenja. Ako se želi razumjeti užitak, volja za moć i dosada novoga razdoblja u povijesti Zapada nužno je imati neprestano u vidu logiku nadomjeska. Preobrazbe staroga u novo, arhajskoga u moderno uvijek su promjena vrhovnoga označitelja. Nije modernost tek novi mit u ruhu znanosti i tehnike kao industrije. Posrijedi je, naprotiv, ono što formalno podsjeća na mitsko kazivanje u drugome jeziku. Ako se mijenja diskurs s kojim otpočinje tehničko razdoblje jezika, onda se suočavamo s preoblikovanjem forme samoga mita. Zbog toga valja ozbiljno uzeti iskaz nadrealističkoga pjesnika Louisa Aragona o modernosti kao „novome mitskome jeziku“ s drugim sredstvima. Na taj se način mogu, dakako, izvoditi usporedbe Benjaminove male „kulturalne povijesti“ u Arkadama/Das Passagen-Werk s Barthesovim Mitologijama (Mythologies). Ipak, preostaje nešto zagonetno u Benjaminovu razumijevanju antinomije mišljenja napretka-ponavljanja i ambivalencije u dijalektičkim figurama koje rabi u analizi anatomije moderne kulture. Vidjeli smo iz navedenog odlomka Zentalparka kako se Nietzsche i Baudelaire razlikuju u suprotstavljenim „heroizmima“. Važnije je od toga nešto drugo. Benjamin navodeći Strindberga mijenja uobičajeno viđenje povijesti kao katastrofe. Napredak se sada više ne određuje obećanjem vječne sreće u beskonačnome nizu „sadašnjega vremena“ (Jetztzeit). Umjesto linearnoga napretka koji još omogućuje iluziju utopijskoga mišljenja konstruirane budućnosti, sve se preusmjerava u aktualiziranu „sadašnjost“. Za razliku od modernosti kao utopije (budućnosti), ova druga vizija ili shvaćanje biti novoga vremena polazi od apokaliptičke slike propasti. Napredak se, dakle, pokazuje u slici katastrofe. Slika je to koja iza fantazmagorije uspjeha, sreće i bogatstva skriva tamnu sjenu raspada cjeline bitka. No, zašto je napredak katastrofa, Benjamin u svojem mistično-mesijanskome tonu aforistične stilistike to ne dokazuje „racionalno“. Ne znamo je li to stoga što je bit napretka u znanstveno-tehničkome nabačaju bitka kao postava (Gestell), kako će to Heidegger 1940-ih godina radikalno promisliti, (Martin Heidegger, Leitgedanken zum Enstehung der Metaphysik, der neuzeitlichen Wissenschaft und der modernen Technik, GA, sv. 76, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2009.) ili se, pak, radi o nečemu što ima svoje podrijetlo u idejama Adorna i Horkheimera odnosno kritičke teorije društva. No, kritika prosvjetiteljskoga mita o napretku u utemeljitelja Instituta za socijalna istraživanja bit će radikalno izvedena tek nakon II. svjetskoga rata, točnije 1947. godine objavljivanjem Dijalektike prosvjetiteljstva (Dialektik der Aufklärung).. (Theodor W. Adorno i Max Horkheimer, Dialektik der Aufklärung: Philosophische Fragmente, S. Fischer, Frankfurt/M., 1988.) Iz Benjaminova raskošnoga nizanja figura i misaonih fragmenata na tragu Marxa i nadrealizma, Nietzschea i dekadencije, romantike i avangarde, ipak nije posve jasno što ili tko jest uvjet mogućnosti katastrofe. Razlog leži u tome što se njegovo mišljenje ne može jednoznačno izvesti iz onoga što se nalazi između filozofije povijesti, estetike romantike i dijalektičkoga „tigrova skoka“ u novi kulturalni (in)determinizam u posljednjoj instanciji. Ako je tome tako, tada se Benjaminovu ne-sustavnome mišljenju mora pristupiti upravo s nakanom sustavne refilozofikacije kao što je to prvi dosljedno učinio Rolf Tiedemann. Ako više ne djeluje zakon kauzalnosti (uzrok-posljedica), što su doveli u pitanje već Nietzsche i Kierkegaard, nalazimo se pred zidom posve drukčijega shvaćanja prostora i vremena. Za razliku od tradicionalne Kantove transcendentalne estetike ulazimo u sfere neodređenosti. Čini se kao da je ono što je krasilo čitavu povijest metafizike – red, rang, hijerarhija, kauzalnost, harmonija, vertikalnost, vječnost – na putu rastemeljenja. Bilo bi preuzetno izvoditi otuda postavke o „dekonstruktivnome“ čitanju Hegela i Marxa u Benjamina. Jasno je da je izbor fragmenta i aforizma umjesto spekulativnoga mišljenja cjeline put silaska u „podzemlje“. Ono što se s Benjaminom začelo na kraju europskog visokoga modernizma zacijelo je alternativa narativu putovanja duha do samospoznaje apsoluta, što je s Hegelom doseglo vrhunac filozofije kao lika apsolutne znanosti. Rubovi cjeline i male povijesti gotovo beznačajnih prolaznosti poput mode, reklame i zabave sada su dobile pravo glasa u mnoštvu novih diskurzivnih praksi. No, ne može se zanijekati da se već u sklopu svojeg najznačajnijeg spisa u okviru „klasičnog“ filozofijskoga diskursa kao što je Podrijetlo njemačke žalobne igre (Ursprung des deutschen Trauerspiels) iz 1928. godine ne začinju novi pojmovi i kategorije poznati iz današnje teorije složenosti (complexity theory) poput singularnosti, heterogenosti, sklopa uvjeta, konstelacija. (Walter Benjamin, Ursprung des deutschen Trauerspiels, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2000. Vidi o tome: Uwe Steiner, Walter Benjamin: An Introduction to His Work and Thought, Unversity of Chicago Press, Chicago-London, 2010., str. 63-72.) U čemu je i zašto napredak osuđen da bude propašću ljudskoga svijeta i prirode? Znači li to da je modernost stanje bez autonomne strukture koja je štiti od izvanjskih oštećenja i mogućnosti prelaska u posve drukčije stanje od „napretka“ – u „nazadak“ kao apokaliptički bezdan kraja povijesti? 5. Obrat ili zaokret (Umschwung) nasuprot Hegelova projekta cjelovitosti cjeline u formi u kojoj prebiva povijest duha kao apsoluta pojavljuje se izričito u posljednjem ogledu Waltera Benjamina iz 1940. godine naslovljenom O pojmu povijesti (Über den Begriff der Geschichte) iz 1940. godine. (Walter Benjamin, „Povijesno-filozofijske teze“, u: Novi Anđeo, str. 113-124.) U osamnaest teza izvodi se postavka da se historijski materijalizam Marxa kao metoda razumijevanja povijesti može primjereno razviti u zbiljskome studiju kapitalizma tek onda kada se u modernost u složenosti društvenih odnosa ekonomije, politike i kulture uvede načelo montaže. Taj avangardni „izum“ pomaže da se singularnost povijesnoga gibanja ne svodi na apstraktne nizove univerzalnosti pojmova i kategorija „znanosti“ koji vladaju mrežom zbilje. Umjesto toga, sada se zahvaljujući upravo montaži ili sklopu nesvodljivih uzroka i učinaka može zahvatiti u bogatstvo onoga „maloga“ u cjelini. U labirintu zbivanja svaki pojedinačni čin tvori „kristal događanja cjeline“. (Walter Benjamin, Das Passagen-Werk, str. 570. (N2, 6). Jasno je da se ova „metoda kristalizacije“ zasniva na mišljenju koje polazi od nesvodljivosti singularnoga bitka kao postajanja. Zbog toga nije začudno da se danas pokušava dovesti u vezu Benjamina s Deleuzeom. Razlog se skriva u tome jer u obojice pojmovi sklopa i konstelacije upućuju na izlazak iz okvira metafizičkoga mišljenja. Pritom se mišljenje onoga što „jest“ ne orijentira spram već uvijek postojanoga bitka. Na djelu je mogućnost stalne promjene. Sklopovi kulture i postajanja (Werden, devenir) svjedoče uistinu o neprestanim promjenama konstelacija odnosa. Ako se povijest, dakle, shvati iz promjene kao postajanja novoga, tada je potrebno pronaći načelo koje će omogućiti sagledavanje složene zbilje koja se određuje bezuvjetnim napretkom u moderno doba. U ovom razmatranju uvodim stoga u optjecaj pojmove i kategorije rastemeljenja povijesti. Razlog leži u tome što je sam Benjamin pokušao pronaći „logiku novoga načela“ izvan klasične dijalektike (pozitivne ili negativne). Montaža-u-povijesti jest stvaralačko načelo pronalaženja razloga i uvjeta nastanka novoga. U stalnome prolazu ili oscilaciji između vjere u furiozni „napredak“ i dosade ponavljanja „vječnoga vraćanja“ novo se objavljuje kao „profano osvjetljenje“. To znači da povijest nije tek napredovanje prema neizbježnoj propasti. Bila bi ovo naivna katastrofična vizija jednog mističnoga revolucionara. Sveza židovske eshatologijske apokaliptike i marksističke kritike kulture u modernome kapitalizmu polučuje da se iza slike o „kraju povijesti“ naziru obrisi dolaska „Dana poslije“. Dakako da se tome treba oduprijeti sljedećim uvidom. Benjamin, naime, poput „nesuvremenoga suvremenika“ povijest razumije s pomoću složene singularnosti događaja. Zato veoma često ukazuje na nedjelotvornost zakona kauzalnosti. Ne postoji jedan uzrok koji rađa mnoštvo posljedica, nego mnoštvo uzroka stvara novo mnoštvo učinaka. U tom zbivanju svaka monada živoga ne zrcali tek univerzalni poredak svemira kao u panteizmu Spinozine beskonačne supstancije. Moja je nakana pristupiti analizi Benjamina „danas“ iz njegove unutarnje i imanentne suvremenosti. Pokušaj se kreće razvijanjem mišljenja kao sklopa (umjetnosti-politike-tehnike) u konstelacijama odnosa (društva-kulture). Ako ono što ima nadomjesni status kvazi-transcendentalnoga uzroka/uvjeta postoji samo kao odnos i zato je sklop bitka kao događaja, što upućuje na promjenu ne samo pojma prirode već i pojma duha, onda su konstelacije od postojanosti i trajnosti svedene na privremenost i promjenljivost vlastite egzistencije. Sklop je ono što se rađa s romantikom. Umjetnost pritom za nju ima funkciju organona filozofije. Ali u 20. stoljeću pojavljuje se kroz forme politike i tehnike kao estetska konfiguracija moći života samoga. Sklop, dakle, ne određuje „kauzalno“ konstelaciju snaga jer je posrijedi već odnos između elemenata samoga sklopa koji nije određen pravocrtno. Konstelacija, pak, označava horizont događaja u kojem se zbiva umjetnost, politika i tehnika u moderno doba. Način tog zbivanja ima značajke otvorenoga procesa. (Pod pojmom konstelacije valja razumjeti ono što Benjamin kaže da pod određenim kozmologijskim uvjetima zvijezde oblikuju sliku sazvježđa (Sternbilder). Ta slika upućuje na suodnos prošlosti i budućnosti. Pojam konstelacije odnosi se na prostorni i vremenski kontinuum. U biti, radi se o načelu konstrukcije koja s pomoću pojmovnih sredstava ideje uređuje odnose između fenomena. U ranome djelu Waltera Benjamina, osobito u Podrijetlu njemačke žalobne igre (Ursprung des deutschen Trägodie) konstelacije upućuju na slijed vremenskih fenomena u rasponu od astrologijskih do kozmologijskih. Mnoštvenost i višestrukost fenomena označava da se oni dohvaćaju u fluidnoj igri figura i slika, a ne iz pojmovne ustrojenosti sustava mišljenja. (Walter Benjamin, Ursprung des deutschen Tragödie, u: Gesammelte Schriften, sv. I-1. Frankfurt/M., 1991., str. 215. – „Ideje su vječne konstelacije i time se elementi shvaćaju kao točke u danim konstelacijama i mogu se fenomeni ujedno razdvajati i spasiti.“). Vidi o tome: Betine Menke, Das Trauerspiel-Buch: Der Souverän – das Trauerspiel. Konstellationen – Ruinen, Bielefeld, 2010. Ipak, ono što pojam konstelacija čini plastičnim zacijelo je u tome što se u njemu spajaju refleksivne djelatnosti uma i optička figura sazvježđa. Theodor W. Adorno preuzeo je od Benjamina ovaj pojam za svoju filozofiju nove muzike. Primijenio ga je za Schönbergovu praksu kompozicije, a u nastupnome predavanju iz 1931. godine Aktualnost filozofije (Die Aktualität der Philosophie) rabi ga kao figuru „tajnovitosti“ kojom se zaogrće sama zbilja. Ukratko, ono što se postavlja zadaćom filozofije jest da se misaone slike konstelacije pokažu uporabljivim sredstvom za razumijevanje aktualne povijesne konstelacije. (Theodor W. Adorno, Die Aktualität der Philosophie, u: Gesammelte Schriften, sv. I: Philosophische Schriften, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1990., str. 335.) Ono što je za Benjamina montaža-u-povijesti kao vodeće načelo složene neodređenosti kontingentnoga događaja, čiji se obrisi novoga prepoznaju kroz mesijanske niše druge i drukčije povijesti (utopije), to je ovdje primijenjena „tehnika“ spoznajno-kritičke refilozofikacije njegovih ključnih pojmova poput aure, alegorije, slike-mišljenja, dijalektičke slike, načela konstrukcije. Svaki susret s Benjaminom kao „filozofom“ otuda je istodobno aporija i paradoks. Ovo vrijedi za filozofiju na rubu teologije i kulturalne povijesti, a i za književnost. U formi eseja ona spaja nespojivo – životni fragment osjećaja vremena i doživljaja prostora. Vrijeme se razumije refleksijom mišljenja o zbivanju „života“. Lako bi bilo s visoka to mišljenje proglasiti nefilozofijskom esejistikom, onako cinično kako to znaju katedarski profesori filozofije filistarskoga kova govoreći da je posrijedi tek jedan u nizu od veoma učenih „literata“. No, problem je uvelike teži. Kada se zna da je unatoč nekoliko postaja na „križnome putu melankolika“ sam Benjamin u odabranim i strogo izvedenim diskursima govorio i mislio ono „isto“ mora se njegovu mišljenju dati rang istovjetan dosezima spekulativnosti Adorna. (Theodor W. Adorno: Über Walter Benjamin: Aufsätze, Artikel, Briefe, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1970.) Ali bez patosa unaprijed zajamčenoga prava na govorenje o bitku i vremenu u horizontu modernosti napretka i apokalipse koje pripada filozofiji. Ako je Heideggerova primjedba u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u) o Kierkegaardu kao „religioznome piscu“ a ne filozofu ujedno primjerena i skandalozna, onda bi se s punim pravom to isto moglo kazati i za Benjamina. Recimo odmah da je riječ o misliocu-piscu suvremenosti s kojim svijet ima prizvuk melankolične ljepote, a mišljenje postaje sklopom nesvodljivih razlika u mnoštvu konstelacija odnosa između bitka, Boga, svijeta i čovjeka. Tko misli iz bezdana jezika taj prolazi kroz čudovišne slojeve slika. Njihova se prisutnost u življenju unutar granica moderne tjelesnosti odvija u profanim očitovanjima sreće i spokojstva, traume i žalobnoga sjećanja na gubitak ishodišta u ljubavi i slobodi pojedinca. U kraljevstvu začaravanja-raščaravanja moderne kao beskrajnoga užitka i beskrajne dosade nema zastoja. Pisanjem se ne postiže učinak nizanja metafora i simbola da bi se zamaglila zbilja. Kada jezik misao vodi do najviših vrhunaca poezije i filozofije stapamo se s onim neizrecivim što je onkraj jezika i slike. Utoliko postaje razvidno zašto je Benjamin za svoje misaone figure, a ne pojmove i kategorije, izabrao one koje su od njemačkoga baroka do židovske mistike smjerale potkopavanju vladajućega poretka metafizike uma. U jednom fragmentu Arkada/Passagen-Werk na kojem se opisuje što označava metoda montaže kao prilog dijalektičkome mišljenju „kulturalne povijesti“ modernosti na tragu Marxa, nalazi se i zacijelo dalekosežna postavka, gotovo u suglasju s teorijom jezičnih igara (Sprachspiele) kasnoga Wittgensteina. Iskazana je u sklopu razmišljanja o ideji napretka i metodi povijesne analize sadašnjosti. Montaža ili sklapanje nove cjeline iz različitih autonomnih dijelova, koji nisu funkcije a niti nadređene strukture, postaje više od pronađenog novoga puta mišljenja-pisanja „o“ onome što se događa u i sa stvarnošću. Iako je riječ o pronalasku s podrijetlom u tehnici nadrealističkog slikarstva (assemblage), osobito razvijenog u stvaralaštvu belgijskoga slikara René Magrittea, u tekstualnome poretku fragmenata Benjamin mu pripisuje značenje nastanka „misaone slike“ (Denkbild): „Metoda ovoga djela: književna montaža. Ne trebam kazati ništa. Samo pokazivati. Nije potrebno da išta vrednujem niti da prisvajam umotvorne formulacije. No, zakrpe i otpaci – one koje nisam imao poput inventara već pronašao na jedino mogući način podarujući im pravo na vlastito postojanje: one služe u uporabi.“ (Walter Benjamin, Das Passagen-Werk, str. 574. (N I a, 8) Metoda i anti-sustavni „sustav“ ovoga mišljenja usmjeruju se pokušaju da se bitak kao sklop umjetnosti, politike i tehnike i vrijeme kao konstelacija društveno-kulturalnih odnosa dovedu do čistine upravo iz promišljanja onoga što se događa „ovdje“ i „sada“ (prostor-vrijeme). Napredak jest bit modernosti u kategorijama prostora i vremena. Prvome pripada dinamika kretanja kapitala u estetskome, političkome i tehničkome načinu latentne mobilizacije; drugome, pak, pripada razvitak i odvijanje u ekstazi sadašnjosti (Jetztzeit) u kojoj se istodobno pokazuje ono „nunc stans“ (vječna prisutnost) kao kairos vremena i cjelina budućnosti iz utopijske kontrukcije sadašnjosti. Otuda u Benjamina misaone slike nose u sebi vremenski karakter „trenutka“ (Augenblick). U bljesku vremena slika prethodi riječi. Što je oprisutnjeno-u-vremenu odnosi se na mogućnost ponavljanja u sjećanju. Nije teško zapaziti zašto tolika usmjerenost na pojam fantazmagorije u Knjizi o Parizu. Nipošto se ovdje ne misli na psihoanalitičko shvaćanje fantazme u Freuda. Ako postoji ipak neka daljnja veza s teorijom nesvjesnoga onda je to u korelaciji sna i traume. Dok se san pojavljuje u dimenziji kolektivno nesvjesnoga morfé kulture između vjere u napredak i mitske predstave o vječnome vraćanju, trauma otvara prostor neizbježne katastrofe modernosti, baš onako kako je to Benjamin istaknuo u fragmentu teksta Zentralpark, baveći se Baudelaireom i Strindbergom. Ono što povezuje san i traumu jest upravo fantazmagorija u formi ready mades ili estetskoga objekta, kako bi rekao Marcel Duchamp. Stvar je fetišizirana smrt organskoga. Samo se u susretu s neljudskim moderna umjetnost i avangardna konstrukcija tehničkoga objekta odvija kao „mahnitost bez utjehe“. Tako kasni Heidegger, baveći se slikarstvom i mislima Paula Kleea o umjetnosti, naziva bit nihilizma. 6. Bez ponavljanja vrijeme furioznoga napretka ostaje prazno. Prazna vremenitost napretka ostavlja, dakle, modernost na milost i nemilost homogenog i praznoga prostora. Ono se mora ispuniti „događanjima“ velike i male povijesti. No, pritom postaje jasno da odnos „velikoga“ i „maloga“ nije pitanje kategorije kvantiteta, već relacijske estetike dinamičkih veličina. U središtu je „velike povijesti“ ideja i zbilja „napretka“ ekonomije i politike; na rubovima „male povijesti“ buja i cvate nesvodljivost kulture iz svijeta života. Stoga je slika Pariza 19. stoljeća kao „imperijalne panorame“ savršen opis prostora-vremena grada s kojim modernost poprima političko-kulturalnu veličinu. Auru zaustavljene povijesti pomiruje duh konstrukcije i melankolije za izgubljenom prošlošću. Ono što nedostaje u čitavome njegovu opisu i analizi modernosti pojavljuje se u Marxovu Kapitalu s kojim London postaje svjetsko-povijesni grad industrijskoga kapitalizma 19. stoljeća. Nedostaje, uvjetno rečeno, struktura i infrastruktura kapitalizma bez ornamenta, modernost bez uzvišenosti (Erhabenheit) – ekonomija u aksiomatskome smislu stroja društvenih odnosa. Benjamin se stoga nadovezuje ne toliko na Marxov pojam fetišizma robe kao tajne ili misterija otuđenja između čovjeka i prirode, čovjeka i čovjeka, koliko na studiju iz marksističke dijalektike Georga Lukácsa Povijest i klasna svijest (Geschichte und Klassenbewusstsein) iz 1927. godine. U njoj se, naime, razrađuje postvarenje odnosa u kapitalističkom društvenome poretku odnosa. Razlika između otuđenja i postvarenja jest ontologijska razlika između biti rada i kapitalističke proizvodnje. Podrijetlo joj seže u Hegelovu spekulativno-dijalektičku logiku povijesti i Feuerbachovu antropologijsku kritiku kršćanstva. No, korak dalje s Lukácsom jest u tome što se sada upućuje na nužnost preobrazbe društvenih odnosa otuđenja rada u postvarenje objekta-robe. A to je zacijelo bliže načinu razumijevanja kapitalizma u 20. stoljeću. (Georg Lukacs, Povijest i klasna svijest: Studija o marksističkoj dijalektici, Naprijed, Zagreb, 1977. S njemačkoga preveli Milan Kangrga i Danilo Pejović. Vidi o odnosu Benjamina i Marxa, Benjamina i Lukácsa tekst Maxa Penskyja, „Method and time: Benjamin’s dialectical images“, str. 177-195. te knjigu Rolfa Tiedemanna, Studien zur Philosophie Walter Benjamins, str. 128-166. ) No, taj „nedostatak“ nužan je da bi Benjamin mogao razviti čudesno slikovitu mappu mundi svjetskoga kapitalizma. Njezin se tajni kôd skriva u arhivima grada kao umjetničkoga djela/događaja. Namjerno smo preuzeli poznatu sintagmu romantičnoga povjesničara umjetnosti Jacoba Burckardta za ono što je ovdje promijenjeni predmet refleksije. Naravno, radi se o Parizu „arkada“ kao moderne lutalačke pozornice teatralizacije subjekta/aktera (flaneuer). S njime otpočinje i završava visoka kultura užitka u umjetnosti. Na njegovim ruševinama i tragovima nastaje, pak, „društvo spektakla“. U tom je pojmu već sadržano promijenjeno značenje umjetnosti. Slika kao ideologija postaje u situacionističkoj neoavangardi Guya Deborda zamašnjak zatvorenog sustava kapitalističkog posredovanja robnoga svijeta koji preuzima funkciju začaravanja stvarnosti. Sada je „napredak“ u tome što se postvarenje društvenih odnosa pojavljuje uvjetom mogućnosti nastanka medijske konstrukcije svijeta. To je ujedno korak do postavke o tehničkome karakteru svih novih medija. Knjiga koju Benjamin piše pod nazivom Arkada/Das Passagen-Werk ništa ne iskazuje. Ali zato sve pokazuje. Štoviše, to je knjiga „misaonih slika“ kao montaže prošlosti i budućnosti iz same nesvodljivosti i paradoksalno-aporetične bestemeljnosti one vremenske dimenzije koja je utoliko prolaznija ukoliko se ispražnjava od smisla cjelovitosti cjeline i svodi na „praznu homogenost“ vremena. Riječ je o sadašnjosti kao aktualnosti u zijevu koje zjapi čudovišna praznina događaja, te iz nje nastajuće iskustvo dosade. Iskazivanje za razliku od pokazivanja jest djelatnost jezika. Kada se jezik više ne otvara u mogućnostima kazivanja bitka samoga, tada ulazi u igru slikovnost jezika kao teksta. Slika nadomještava jezik. To čini na taj način da mu pokazuje put iz labirinta zatvorenoga sustava značenja. Drugim riječima, ono što Benjamin nastoji izvesti čak i zornim dokazima materijalnosti slike kao misaone djelatnosti jezika koji više ne iskazuje bitak u postojećem stanju, svodi se na uvid da dolazi doba vladavine slike (Bild) kao reproduktivne tehnologije. Umjetnost s njom prelazi u novu formu egzistencije. Umjesto kazivanja „o“ bitku kao postojanoj zbilji, na djelu je pokazivanje događaja. U procesu njegova nastanka i nestanka sve poprima crte bivanja/postajanja. Ono što je Benjamin najprodornije od svih prethodnika i nasljednika razotkrio u biti modernosti jest sveza arhajske i moderne težnje za mitskim začaravanjem zbilje. Pariz je upravo to – mitski grad konstrukcije kao začaravanja i prostor-vrijeme raščaravanja napretka. Svođenjem na osjećaj prolaznosti iza maski i privida raskošne dekadencije „života“ sve se odvija u krugu naizgled unaprijed određenih mogućnosti. Nitko to nije uspio privesti ideji Knjige u montaži pabiraka i otpadaka, citata i bilježaka, slika i kataloga, reklamnih tekstova i zapisa na rubovima jedne univerzalne kartografije i arhiva moderne povijesti kao Walter Benjamin. Paradoks je, dakle, da su dva njemačka Židova paradigmatski spekulativno-refleksivni portretisti i kroničari dva svjetsko-povijesna grada modernoga kapitalizma – Marx Londona, a Benjamin Pariza. Što je anatomija Kapitala za ekonomiju industrijske moderne 19. stoljeća, to je štivo Arkada/Das Passagen-Werk za kulturu modernizma i avangarde 19. i 20. stoljeća. Gdje je u svemu tome ono političko i politika? Za Marxa u nastavku ekonomije, a za Benjamina u produžetku kulture drugim sredstvima. No, niti je u Marxa kultura pukom ideologijom ekonomske baze (Unterbau), a niti je u Benjamina ekonomija puka baza kao uvjet postojanja fantazmagorije primjerene ranome stadiju industrijskoga kapitalizma. U oba slučaja ono političko nema u sebi „suverenost“ i „autonomiju“. Nasuprot nastojanjima Carla Schmitta i Hannah Arendt kad je riječ o nesvodljivosti pojma političkoga i politike u odnosu na ekonomiju, znanost, moral i kulturu Benjamin se kao i Marx, ali iz drukčijeg misaonoga horizonta, odlučuje misliti razliku profanoga i sakralnoga, Anđela povijesti i Mesije događaja kao mistiku revolucionarnog „božanskoga nasilja“. Vidjet ćemo kako se to može uopće razviti u projektu prevladavanja ili dokidanja epohalne granice modernoga kapitalizma. U čemu je, naposljetku, njegovo promišljanje političkoga blisko i ujedno posve udaljeno od Marxove radikalne komunističke revolucije građanskoga svijeta? Vratimo se još za trenutak onome što se čini odlučujućim u čitavoj strukturi mišljenja iz kojeg su proizašle Arkade/Das Passagen-Werk. Riječ je, dakako, o uporabi „dijalektičkih“ i „misaonih“ slika (dialektische bild-Denkblid). Odmah valja kazati da svaka misaona slika nije dijalektička, već se u svojoj refleksivnosti, a ne spekulativnosti, mora razumjeti iz paradoksa i aporija povijesne dijalektike odnosno načina mišljenja, čije je podrijetlo u Hegela i Marxa. Koliko god da se Benjamin kreće unutar horizonta Marxova „historijskoga materijalizma“ uz dodatak njegove osebujne teologijske (židovske) mistike, toliko je samoizvjesno da se ne bavi ekstenzivno podrijetlom dijalektike u Hegela u svojim spisima kao što je to sustavno činio Adorno u njegovoj „negativnoj dijalektici“. (Theodor W. Adorno, Negative Dialektik, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1980. 2. izd. i Zur Metakritik des Erkentnistheorie: Drei Studien zu Hegel, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2003.) To se može smatrati dijelom nedostatkom u povijesno-filozofijskome smislu. Ali se može opravdati time što u razumijevanju moderne umjetnosti, politike i tehnike Benjamin kreće drugim putem od uobičajenoga. Put je to na kojem se dijalektika preusmjerava u teologijsko-mesijansko shvaćanje nemogućnosti revolucije kao „dijalektičkoga napretka“. Kao što pokazuju mjerodavna tumačenja Adorna i Tiedemanna, te mnoga novija poput radova Uwe Steinera i Samuela Webera, (Uwe Steiner, „Benjamin’s Concept of the Political“, u: New German Critique, br. 83/2003., proljeće-ljeto, str. 43-88. i Samuel Weber, Benjamin’s-abilities, Harvard University Press, Cambridge, Masachusetts – London, 2008. 227-280.) posve je razvidno da u doba prvog i drugog nabačaja kasnoga Benjaminova mišljenja (1935. i 1939. godine) u fragmentima Arkada/Das Passagen-Werk kao i posljednjih tekstova o pojmu povijesti iz 1940. godine njegovo čitanje Marxa nije bilo cjelovito. Štoviše, bilo je čak i možda oskudno, jer je pojam fetišizma robe iz Kapitala nadomjestio radovima Lukácsa, te tekstovima Adorna i Horkheimera. Ono što je iz Marxovih spisa pronašao za svoje „heretičke intervencije“ s teologijskom dodatkom mesijanskoga materijalizma svodilo se zapravo na Marxove političke spise o klasnoj borbi u Francuskoj i na poznavanje lektire znamenita angažiranoga spisa 18. Brumaire Luisa Bonapartea. Utoliko valja revidirati njegovo razumijevanje dijalektike u strogom filozofijskome smislu. Problem je određen onime o čemu smo izveli postavku da u Benjamina slika već s pronalaskom „načela montaže u povijesti“ nadomještava jezik. A to znači da slika pokazuje ono u čemu jezik zakazuje. Preuzimajući u svoje ruke misaonu strukturu Hegelove i Marxove dijalektike povijesti, u Benjaminovu slučaju radi se o tome da pojam dijalektičke i misaone slike ne samo da nadomještava posredovanje jezika u kazivanju o povijesti. Posve suprotno, slika sada ima mogućnost neposrednosti iskustva. A to se zbiva na taj način što konstrukciju sustava mišljenja povijesti u tezi-antitezi-sintezi (Hegel) i destrukciju idealističke ljuske takvoga mišljenja u kretanju same stvari u zbilji kao robe-novca-kapitala (Marx) zaustavlja-u-sjećanju (fantazmagorija). Dijalektička je slika utoliko postpovijesna. Jer pretpostavlja da je furija napretka u povijesnome smislu dovršena u pojmu i ideji. Benjamin, dakle, nastoji ideju napretka u dijalektičkoj formi Hegela i Marxa kao beskrajnoga razvitka potencijala znanosti i tehnike u beskonačnoj budućnosti rastvoriti na taj način da izokreće smjer dijalektike. Umjesto kretanja prema naprijed, sada je obrat u tome da se kreće prema prošlosti. Ona nije minula, nego se rekonstruira i spašava činom „revolucionarne“ promjene pojma novovjekovnoga vremena. Na jednom mjestu Povijesno-filozofijskih teza iz 1940. godine stoji ključna misao čitave Benjaminove „dijalektike zastoja/mirovanja“ (dialektik der Stillstand). (Rolf Tiedemann, Dialektik im Stillstand: Versuche zum Spätwerk Walter Benjamins, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1983.) U 14. tezi o povijesti kaže se: „Iskon je cilj. – Povijest je predmet konstrukcije, a njezino mjesto nije homogeno i prazno vrijeme, nego vrijeme ispunjeno oprisutnjenjem. Tako je za Robespierrea antički rim bio oprisutnjen – ispunjena prošlost koju je istrgnuo iz kontinuuma povijesti. Francuska revolucija shvaćala je sebe novim Rimom. Pozivala se na stari Rim, kao što se moda poziva na neku prošlu odjeću. Moda ima njuh za aktualno, gdje god se ono kretalo u guštari prošloga. Ona je tigrovski skok u prošlo. No on se zbiva u areni gdje zapovijeda vladajuća klasa. Isti je takav skok pod slobodnim nebom povijesti i dijalektički skok, kako je Marx shvaćao revoluciju.“ (Walter Benjamin, Novi Anđeo, str. 121.) Budući da je iskon cilj, sve je onda u znaku antinomija povijesti. A to se mora pokazati i u horizontu dijalektike na Marxovim tragovima. Ako je, pak, već u 13. tezi iz istoga teksta rečeno da se pojam „napretka ljudskoga roda u povijesti ne može odvojiti od pojma da se ona odvija u homogenom i praznome vremenu“, onda je posrijedi uvid da kritika napretka mora biti i kritika mišljenja koje počiva na ideji beskonačnoga napretka povijesti. Kako smo već vidjeli, u mnogim fragmentima Arkada/Das Pasagen-Werk problem se ideje napretka ne svodi tek na vjeru u beskonačnost usavršavanja ljudskih sposobnosti uma i osjećaja kao svrhe kretanja (télos). Nietzscheovo shvaćanje o „vječnome vraćanju“ (istoga=bitka) otuda predstavlja točku preorijentacije. Naravno, nije Benjamin ničeanac, a nije niti „dijalektički marksist“ vulgarnoga kova, nego ponajprije onaj mislilac koji iz materijalističke ideje povijesti kao „profanoga osvjetljenja“ vidi da je Marxova misao o revolucionarnome događaju u biti kapitalizma ništa drugo negoli preokrenuta budućnost iz napretka u „razvitak“ onoga što stoji u jezgri iskona. Sada se dakle vrijeme događaja koje struji iz obrata povijesti zbiva reverzibilno. Ne vraćamo se unatrag da bismo doživjeli prošla iskustva čovječanstva, jer bi to bilo jednako ponovnome proživljavanju tragedije/komedije ljudskoga udesa u povijesti. Ono što je nužno da bi se moglo krenuti dalje jest preokret u razumijevanju „homogenog i praznoga vremena“ modernosti kapitalizma kao najvišeg stadija društvenoga otuđenja čovjeka. Tek otuda je moguće shvatiti zašto Benjamin kroz izbor krajnje začudne, paradoksalne i aporetične figure „dijalektičke slike“ kao „tigrova skoka u prošlost“, izvodi nešto uistinu čudovišno „novo“ i navlastito, premda na rubu mistike i teologijsko-političke provokacije. Radi se o shvaćanju koje Tiedemann u analizi kasnoga mišljenja Benjamina opravdano naziva „dijalektikom u zastoju/mirovanju“. Slike koje smjeraju spram neposrednosti iskustva napretka kao vječnoga vraćanja (istoga=bitak) su slike (kao) fantazmagorije. Ovdje prevladava prošlost nad budućnošću samo ako prošlost shvatimo kao ono što je nepovratno iščezlo i što je izgubljeno u vremenu. No, dijalektička slika zaustavlja protijek povijesti u linearnoj katastrofi napretka. Sve se događa u gotovo fotografskome „bljesku“. Zato je shvaćanje o kojem se ovdje govori Benjaminov odgovor na problem odnosa vulgarnoga i autentičnoga vremena ljudske povijesti. Bez sjećanja i bez rekonstrukcije prošlosti s pomoću arhiva, muzeja, knjižnica, svih modernih aparata zaustavljanja vremena u slici kao jeziku drukčijeg sjećanja ne postoji nikakva mogućnost radikalnoga obrata u dolasku događaja promjene svijeta. Melankolija je stoga za Benjamina slika-figura revolucionarnoga događaja mišljenja, a ne tužaljka za nepovratno izgubljenom prošlošću kada je „željeti još pomagalo“, kako pjeva Peter Handke u poemi Živjeti bez poezije.

May 15, 2025
Estetika delaya

Estetika delaya

1. U ‘Proslovu’ svoje izvrsne knjige Death 24x a Second – Stillness and the Moving Image, američka feministička teoretičarka filma i vizualnih studija Laura Mulvey kaže da su video i digitalni mediji otvorili nove mogućnosti gledanja starih filmova. Riječ je o mogućnosti zaustavljanja i ubrzavanja scena tzv. premotavanjem kazete kad je riječ o videu ili istim postupkom samo na sticku ili već danas novijem tehničkome sklopu digitalne memorizacije sadržaja filma. Ovaj naizgled rutinski postupak tehnološkoga napretka, međutim, ima posve drukčije konzekvencije. Stari su majstori filmske umjetnosti u doba avangarde kao eksperimenta to i željeli da film bude čista fikcija i okultni događaj, poput Artauda i Epsteina, Langa i Dreyera, a ne mimetičko-reprezentacijski događaj uvođenja tzv. realnosti u život novog umjetničkoga medija. Ako film poput fotografije, kako tvrdi Mulvey, ima povlašteni odnos spram vremena, onda je to ponajprije u mogućnosti pohranjivanja prošlosti kao informacije. Slika u pokretnome stanju film čini mobilnim dispozitivom, ali njegova je tajna u mogućnosti ‘oživljavanja’ vremena s pomoću tehnike zaustavljanja i ubrzanja samog trenutka događaja. O tome je u svojoj filozofijskoj analizi filma posebno govorio Giorgio Agamben na temelju Debordovih i Deleuzeovih teorijskih pretpostavki. No, ono što u knjizi Laure Mulvey ima osobitu intrigantnost svodi se na pokušaj da se otuda izvede tzv. nova ontologija filma s pomoću suprotnosti između zaustavljanja i ubrzanja, a ona to naziva izrazom estetika delaya. (Laura Mulvey, Death 24x a Second – Stillness and the Moving Image, Reaktion Books, London, 2006., str. 12.) 2. U suprotnosti kretanja i mirovanja počiva logika onog što je Deleuze razvio u prvome svesku svojeg Filma posvećenog slici-kretanju, a što povijesno odgovara ranome razdoblju kinematografije do kraja 2. svjetskoga rata. Ako s novim tehnološkim izumima poput video-i-digitalnoga kina svjedočimo porastu interesa gledatelja za ovim vizualnim medijem, onda je pitanje o estetskome proširenju njegove spoznaje i znanja o filmu rezultat demokratizacije novih medija u dvostrukome značenju, tehnološkome i društveno-kulturalnome. Uostalom, u mojoj knjizi Vizualne komunikacije: uvod, u poglavlju o novim medijima pokušavam istaknuti navlastitost digitalnoga doba koje sve stare medije re-formatira, čini ih iznova čitljiivim i vidljivim u kontekstu nove tehno-kulture za koju je glavni uvjet sinteza onog što pripada tradicionalnoj ontologiji i tradicionalnoj spoznajnoj teoriji. (Žarko Paić, Vizualne komunikacije: uvod, Cvs, Zagreb, 2008.) Sinteza stvarnosti kao konstrukcije događaja zahtijeva novi način mišljenja ne više o predmetu spoznaje, već o njegovim materijalno-formalnim uvjetima postojanja kao alatima produkcije i reprodukcije. Film je od 1990-ih godina sintetički novi medij vladavine tehnosfere u svim aspektima pojavljivanja. Ono što Mulvey naziva ‘željom za znanjem’ koju zahtijeva ‘inteligentni, imaginarni i posesivni promatrač’ odnosi se na totalnu ekspanziju filma u medijskoj stvarnosti suvremenih društava. Filozofijsko pitanje o biti filma, kako ga Mulvey razvija u ovom refleksijom bremenitome ‘Proslovu’, pokazuje se već u Godardovu filmu Le Petite Soldat u kojem je odgovor na to pitanje što jest film dat kao ‘istina 24 snimka u sekundi’. Ovaj odgovor koji upućuje na okvir fotografije doista je ono Unheimlich jer se u tom ubrzanju vremena može čitav život na filmu sažeti u smrt kao odlazak onog živoga u neživo. Lucidnost Mulvey je da uviđa kako se ovdje može ‘manipulirati’ s događajem, pa iz smrti dospjeti do života, što je, naravno, rezultat magije filma kao sintetičkoga novog medija. Ni s jednim drugim medijem, a to vrijedi i za fotografiju, ne može se otići u smrt. I upravo je sam Godard snimio svoj posljednji film kao kraj svojeg stvarnoga života okončanog eutanazijom. Ono što jedino u ‘Proslovu’ knjige o filmu Laure Mulvey ne smatram odviše važnim za razumijevanje biti filma kao takvog jest njezin feminističko političko-estetički pristup suvremenosti koji je samo mala razlika spram onog što ipak mnogo spekulativnije i inovativnije izvode u svojim filozofijskim analizama Alain Badiou i Jacques Rancière. No, ostavimo za sada ovaj moj grosso modo prigovor čitavoj struji repolitizacije umjetnosti, koja danas gotovo da vlada ne samo teorijom filma. Paradoks je da takav smjer mišljenja ima veliku političku moć u pogonu suvremene umjetnosti svojim tzv. antikapitalizmom. Do ‘posljednjeg daha’ taj pokret apsorbira ono izvorno avangardno tzv. aproprijacijom, a ovaj put iz fundusa teorije suvremene umjetnosti koijim operiraju kustosi što je posebno iritantno, zato što lažna pobuna protiv establišmenta postaje novi kulturni dispozitiv suvremenoga kapitalizma. Koje li cinične tautologije na kojoj počivaju veliki borci teorije i prakse uzurpirane suvremene umjetnosti protiv Ničega! 3. Godard je stvorio svoje životno djelo sinteze teorije o filmu i filmskoga mišljenja svojim konceptualnim Histoire(s) du cinéma. I, pravo gledajući, ovaj hommage filmu kao kraju povijesti filma istodobno je pohvala video-tehnologiji koja mu je omogućila da čini ono isto što je u književno-filozofijskome diskursu činio Walter Benjamin s idejom Knjige kao Gesamtkunstwerka u formi citata, bilježaka, zapisa, komentara uz povijest svijeta kao povijest Pariza u doba modernosti, kako je to bjelodano u nedovršenoj knjizi Arkade/Das Passagen Werk. Ono što ipak nisu uspjeli vizionarski sagledati svi veliki modernisti i postmodernisti, svi zastupnici tzv. Grand Theory filozofije filma kao i njihovi tzv. kognitivno-analitički oponentni poput Noëla Carrolla, glavnog aktera ovog filozofijskoga pristupa filmu onkraj Deleuzea i Cavella, jest ono što su prije svih vidjeli in nuce Artaud i Epstein, a jasno je da je Deleuze ishodište svake buduće filozofije filma koja polazi od pojma slike, a ne nikakvog ovog ili onog vizualnoga jezika i ove ili one kognitivne narativnosti. Ni Mulvey ni neki inače lucidni ‘vizualisti’ nisu dospjeli do toga da tehnosfera nije nikakva nova tehnika reprodukcije, niti bilo kakva nova tehnologija kao instrument ljudskoga manipuliranja slikom, jezikom i zvukom. Ono što se zaustavlja u kretanju nije slika, već je estetika delaya replay svake moguće trans-estetike vizualizacije. Drugim riječima, film u digitalnoj tehnici snimanja, distribucije, difuzije i reprodukcije slike, jezika i zvuka jest događaj apsolutne vizualizacije događaja kojim svijet života postaje virtualna aktualizacija smrti prirode i ljudskoga i preobrazbe u novi život u ofilmljenju i ekraniziranju mozga-kao-svijeta. Budućnost je filma u tehnološkoj singularnosti umjetne inteligencije ili onoga što Deleuze naziva metafilmom. Zato je najznačajniji film ideja koji je najavio ovo posthumano stanje kinematičkoga mišljenja Kubrickov 2001: Odiseja u svemiru. Filozofija filma je otuda, da parafraziram naslov knjige Laure Mulvey, 24 satno kinematografiranje svijeta koje ne doseže do posljednje točke snimanja života u nastajanju i nestajanju iz jednostavnoga razloga što ovo što gledamo više i nije film kao što ono što objašnjava to što vidimo više i nije filozofija. A što je onda ako nije ni film ni filozofija koja teži postati više od filma i više od života? Ništa drugo negoli osmišljavanje događaja kao slike koja sintetizira sve ono što čini bit tehnosfere ‒ računanje, planiranje i konstrukciju. Ovo mišljenje nije ni u kakvoj funkciji nečega niti je mišljenje o nečemu. Ovo mišljenje je autonomno tehnogenetsko konstruiranje stvarnosti kao mašte i snova u mediju hiperrealnosti, sve ono što su veliki majstori filma u 20. stoljeću htjeli pokazati svojim mišljenjem filma i filmom kao mišljenjem, od Orsona Wellesa, Stanleya Kubricka do F. F. Coppole i Davida Lyncha. Nije li uistinu neobično da ovdje uzimam kao paradigmatske predstavnike samo američke redatelje, a ne europske i japanske? Nije. Film je u svojoj bitnoj dimenziji tehnološkoga dispozitiva suvremenoga svijeta rezultat američke masovne kulture spektakla koja pretpostavlja vladavinu novih medija i moć korporativnoga kapitalizma. Bez Amerike nema vizualizacije svemira, informatike i tehnološke singularnosti. Svi drugi samo slijede njezin autentični put koji prolazi kroz Hollywood i ujedno ga totalno nadilazi skretanjem kroz Mullholland Drive do Mjeseca, do apokalipse danas i dodira zla s kojim film od samoga početka vodi mesijanski boj do kraja svijeta.

May 14, 2025
Automatizam vs. Skepticizam

Automatizam vs. Skepticizam

1. Kad bi htjeli filmsku umjetnost 20. stoljeća u filozofijskome smislu sagledati iz razlike između tzv. ontologijskih orijentacija polazeći od pitanja o stvarnosti, istine, jezika i slike, onda bi zacijelo to bila razlika između europskoga i američkog filma kao razlika tzv. kontinentalne i tzv. analitičke filozofije. Prva se orijentacija kao što je poznato bavi povijesnim analizama škola i filozofa od predsokratika do uvjetno kazano Heideggera, dok se druga orijentacija usmjerava problemskim sklopovima mišljenja s posebnim naglaskom na pitanjima logičkoga istraživanja. U prvoj je stvar u povijesno-epohalnome razvitku pojmova i kategorija ontologije kao metafizike i njezina kraja u kibernetici, dok se potonja nastoji izboriti za pravo da zajedno sa znanostima, ali i umjetnostima raspravlja o uvjetima mogućnosti sagledavanja stvarnosti iz perspektive logičkoga empirizma. Otuda je u tradiciji analitičke orijentacije u filozofiji uvijek aposteriorni pristup prostoru-vremenu iskustva kojim čovjek dohvaća stvarnost. Nije stoga začudno kako je među filozofijskim analizama filma pristup Stanleya Cavella, američkoga analitičkog filozofa, onaj koji spaja kognitivizam u spoznajno-teorijskome načinu promišljanja stvarnosti s automatizmom filmskoga medija. Za Cavella je film ʺimplicitni odgovor na skepticizam koji dovodi do povrataka onog običnoga i tako stvara sliku koju filozofija nastoji prevladati…ʺ (Robert Sinnerbrink, New Philosophies of Film – Thinking Images, Continuum, London-New York, 2011., str. 90.) Na taj način njegova ontologija filma na poprilično tradicionalan način, ali s iznimno lucidnim inovacijama, može se odrediti kao pristup stvarnosti polazeći od iskustva promatranja ili gledanja koji nije puka preslika izvanjske zbilje u gledateljskoj subjektivnosti, nego se pokazuje složenom mrežom spoznajnih i estetičkih matrica nastalih tehničkim automatizmom medija fotografske slike. (Vidi o tome: Richard Eldridge, ʺHow Movies Think: Cavell on Film as a Medium of Artʺ, Estetika: The Central European Journal of Aesthetics, LI/VII, br. 1/2014., str. 3-20.) No, ono što je sa stajališta filmske umjetnosti neprijeporno jest da je Cavellovo razmišljanje u bitnom smislu ‘američko’, jer u svojoj najznačajnijoj knjizi The World Viewed iz 1971. godine, a to istom mjerom vrijedi i za njegove druge knjige u kojima se dotiče filma kao što su Pursuits of Happiness iz 1981. godine, te Contesting Tears iz 1996. godine, problematizira tzv. zlatno razdoblje holivudskoga filma od 1930-ih do 1940ih godina. Američka je filozofija u 20. stoljeću ponajprije vladavina pragmatizma, koji u obratu od klasične metafizike prvoga uzroka i posljednje svrhe, transcendentalizma i apriorizma, zagovara moć ‘zdravoga razuma’ i praktično ozbiljenje racionalnosti u svakodnedvnome životu. Vidimo da taj višak kapitalističke racionalnosti ima svoj odjek i u burlesknim komedijama braće Marx, unatoč anarhoidnome Grouchu koji se proslavio svojim ciničnim izrekama od kojih jedna kao da dolazi iz Wittgensteinova kasnoga mišljenja u kojem filozofija postaje analiza tzv. običnog jezika, a jezične igre (language games) odgovaraju formama života. Dakle, Grouchova ʺmudra izrekaʺ govori da ako Vam crna mačka prođe putem, to je znak da negdje ide. Uglavnom, Cavell je u svojim analizama holivudskih klasičnih filmova, iako se doticao i nove holivudske produkcije i bavio estetskim tendencijama francuskoga novoga vala, izričito usmjeren pokušaju da sagleda film kao medij masovne kulture. (Vidi o tome: Kihara Keisho, ʺThe Legitimization of Movies: Stanley Cavell on the Classical Hollywood Cinemaʺ, Aesthetics: The Japanese Society for Aesthetics, br. 19/2015., str. 65-77.) Zašto Cavell umjesto tradicionalne zaokupljenosti filmskom kritikom, filmologijom u smislu sveze teorije književnosti i drame i naratologije, te estetičkom analizom filmskih žanrova i modernizma uopće, poseže za pokušajem da na drukčiji način shvati film ʺfilozofijskiʺ? Iako mu neki prigovaraju da je ‘konzervativan’ u svojoj ontologiji filma jer zastupa postavku o fotografskoj biti slike kao i Siegfried Kracauer i osobito utemeljitelj moderne teorije filma, francuski kritičar André Bazin, njegov je stav o odnosu filozofije i filma izrazito suvremen. Naime, kao što to dobro uočava Robert Sinnerbrink, na sličan način kao i Gilles Deleuze, tako i Stanley Cavell smatra da filozofija ne može biti ʺprimijenjena na film kao na svoj predmet: naprotiv, film i filozofija ulaze u transformativni odnos koji otvara nove načine mišljenja.ʺ (Robert Sinnerbrink, New Philosophies of Film – Thinking Images, str. 102.) Ako je, naime, za Deleuzea film rješenje problema s gubitkom vjere u svijet, onda je nužnost filozofije za Cavella u prevladavanju skepticizma, a to se zbiva upravo u najtransparentnijem mediju masove kulture. Čini se da su oba filozofa u svojim studijama o filmu, kako Deleuze kao ‘transcendentalni empirist’ i Cavell kao kognitivni analitičar na tragu onog načina prevladavanja tehničkoga nihilizma modernosti koji unatoč tome što konstruira stvarnost iz logike vizualizacije još uvijek ima iza sebe relikte mesijanstva i soteriologije. Kao da se bez filma u suvremenom svijetu ne može misliti ontologijski ono što ‘jest’ i ‘postaje’ jer je svijet postao obesvjetovljen, a vjera u njega nema karakter aposlutne objave, već jedino formu skepticizma. Da bismo mogli razlučiti ovaj navlastiti Cavellov put mišljenja o filmu u razlici spram Deleuzea, važno je pokušati izvesti ono što je izrazito stvar njegova filozofijskoga diskursa. Dva su pritom pojma od posebne važnosti za daljnju analizu. To je uz već spomenuti skepticizam i automatizam. Jednostavno, automatizam koji se ne može svesti tek na tehničku ili mehaničku funkciju filma kao medija, već je autentičan događaj koji oblikuje svijest i percepciju gledatelja, pripada onome što proizlazi iz filmske kamere. U ogledu naslovljenom ʺWhat becomes of Things on Film?ʺ, Cavell upućuje na specifičnost filmske slike. Njezina je moć da stvara tzv. filmsko iskustvo. No, bez automatizma filma ne bi bilo moguće ni dospjeti do skepticizma zato što filmska slika razotkriva stvari koje su već odmaknute od našeg prirodnog iskustva kao i obratno. (Stanley Cavell, ʺWhat becomes of Things on Film?ʺ, u Themes Out of School: Effects and Causes, University of Chicago Press,Chicago, 1984., str. 3-27.) Što to drugo znači negoli obrat u samoj biti onog što se tradicionalno metafizički, dakle, ontologijski naziva predmetom svijesti. Kad gledamo nešto onda je to predmet našeg spoznajno-opažajnoga iskustva, poput sunca u praskozorje. No, već je impresionističko slikarstvo, a osobito ekspresionističko s Paulom Kleeom postavilo pred gledatelja slike temeljno pitanje o gledanosti samoga ‘subjekta’ gledanja. Film, dakle, dovodi do skepticizma jer iako vidimo stvarnost bolje od svih drugih medija koji su prethodili njegovoj fotografskoj slici, nije posve jasno što to u stvari vidimo kad gledamo film, filmsku sliku kao automatizam kretanja ili novu stvarnost koja kao da gubi ono mimetičko i reprezentacijsko što je vjekovno određivalo bit slike. Nije skepticizam samo stajalište sumnje u istinitost logičkoga suđenja o istini, nego ono što od Descartesa označava dvojbu u izvanjski svijet. Međutim, novovjekovna filozofija otpočinje upravo s činom dubitatio, a cogito postaje uvjet mogućnosti čitave moderne znanosti. Film se, dakle, za Cavella pojavljuje kao paradoksalno stanje svijesti, koje sumnju u svijet pretvara u svoj novi način ‘vjere u svijet’. Nije to više filozofijsko mišljenje koje na tragu Waltera Benjamina film shvaća u prostoru između mesijanstva i estetičke politike događaja, već kao automatski ‘svjetonazor’ s kojim se neprestano vodi borba protiv skepticizma. (Vidi o tome: Tamenuga Trifonova, ʺFilm and Skepticism: Stanley Cavell on the Ontology of Filmʺ, Rivista di estetica, br. 46/2011., str. 197-219.) Slika svijeta postaje otuda ono što je ključno ontologijsko mjesto posredovanja između tehničke slike ili automatizma filma i skepticizma. Riječ je o sintagmi viđeni svijet (the world viewed) koji s filozofijskoga stajališta treba biti shvaćen kao sveza mišljenja, opažaja i prisvajanja svijeta u metafizičkome razumijevanju biti svijeta uopće. Kao što vidimo, ova ontologija filma ne polazi ni od kakve objektivne stvarnosti koju fotografska slika samo prenosi na projekcijsko platno, već od konstrukcije stvarnosti kao skeptičnoga pogleda na svijet kroz misterij pokretnih slika. U ‘Predgovoru’ svoje najznačajnije knjige i uz Delezeovu knjigu u dva sveska o filmu zacijelo temeljne za filozofiju filma kao kinematičko mišljenje uopće, Cavell uzima dva autora i njihove tekstove koji su ga svojim promišljanjem nadahnula za pokušaj stvaranja ontologije filma. To su filmski eseji André Bazina i Heideggerov ogled ʺDoba slike svijetaʺ (ʺDie Zeit des Weltbildesʺ). (Stanley Cavell, The World Viewed – Reflections on the Ontology of Film, Harvard University Press, Cambidge Massachusetts – London, 1979., str. xxiii.) Pritom se viđeni svijet ne pojavljuje nipošto kao odraz ili izraz tzv. objektivne stvarnosti, jer ni mimezis ni reprezentacija nisu temeljni pojmovi za bit filmske slike. Cavellu je, kao uostalom, i teoretičarima medija poput McLuhana, bjelodano da se filmovi ne odnose na prethodeći medij poput književnosti i slikarstva, nego na druge filmove. (Stanley Cavell, The World Viewed – Reflections on the Ontology of Film, str. 7.) Problem u filozofijskome razumijevanju filma nastaje otuda što za razliku od romanopisca, primjerice, filmski redatelj nije moguć bez živih glumaca, bez scenografije i kostimografije, bez tehničke potpore snimatelja, montažera, glazbenoga direktora, majstora za fotografiju i čitavog niza suradnika, da ne govorimo o scenaristima itd. Književnik stvara likove koji su čisti plod fantazije, a filmski redatelj stvara događaj interakcije između svih drugih umjetnosti, života, stvarnosti i filma. Djela su autorski potpisi i utoliko je opravdano govoriti o filmskim autorima-redateljima kao estetičkim tvorcima novoga svijeta. Uostalom, bez Orsona Wellesa ne bi bilo posvemašnje novosti u shvaćanju vremena u filmu, kao što bez Ejzenštejna i Godarda ne bi montaža mogla imati presudnu ulogu u filmskome odnosu između kretanja kamere i sekvencioniranja vremena. 2. Cavellov pristup filmu je uistinu formalno govoreći ‘klasičan’, a nije otuda začudno zašto je za tzv. case-studies u smislu analize i ‘ilustracije’ temeljnih ontologijskih postavki uzeo holivudsko zlatno doba od 1930h do 1940ih. On, naime, kreće u promišljanje filma od uvida u bit filmske slike. Zanimljivo je da njegova motivacija za pisanje o filmu nije, doduše, ista kao u Rancièrea koji je sebe velikodušno proglasio uljezom i amaterskim filmofilom, a ne ovlaštenim interpretatorom umjetničkih dosega filma kao takvoga. Cavell u autobiografskome tonu govori o svojoj začaranosti filmom kao živim iskustvom koje ga je nagnalo da filozofijski promisli odakle potječe taj moderni misterij ove ‘sedme umjetnosti’ i zašto filmovi tako snažno opažajno-osjećajno djeluju na čovjeka više od fotografije i svih drugih umjetnosti. Pitanje koje postavlja jest doista ‘ontologijsko’: kako film postoji ‘u stanju filozofije’ kao uvjetu modernizma? (Stanley Cavell, The World Viewed – Reflections on the Ontology of Film, str. 14¸.) U drugome poglavlju knjige The World Viewed – Reflections on the Ontology of Film, koje je naslovljeno ‘Sights and Sounds’ postavlja se pitanje što je film? Odgovor se podastire na tragu povjesničara umjetnosti Erwina Panofskoga i teoretičara filma André Bazina koji ustvrđuju kako se film kao medij odnosi na ʺfizičku stvarnost kao takvuʺ, odnosno, ʺfilm komunicira jedino putem onog što je realnoʺ. (Stanley Cavell, The World Viewed – Reflections on the Ontology of Film, str. 16.) Ako je u skladu s Bazinom film ʺdramaturgija prirodeʺ, onda prema Cavellu valja kazati da odredba stvarnosti kao takve nije točan iskaz, već je potrebno pokazati da se stvarnost u mediju fotografske slike, koja je ovdje kao i u Kracauera alfa i omega filma u tehničkome smislu, mora moći vidjeti na projekcijskome platnu odnosno na ekranu. Što to drugo znači negoli da je koncept tzv. realističke ontologije zapravo pogrešno pripisivati Cavellu. Umjesto toga, valja vidjeti da skepticizam o kojem govori u The World Viewed ne nastaje s Kantom, Hegelom i Blakeom, već s Heideggerom i njegovom odredbom čovjeka kao tubitkom (Dasein), čija je bit u egzistencijalnome iskustvu postavljanja pitanja o smislu bitka uopće. (Stanley Cavell, The World Viewed – Reflections on the Ontology of Film, str. 22.) Ovo čitanje filozofije i filma, dakako, ima svoju posljednju svrhu u tome da opravda Cavellov temeljni ontologijski stav kako je film realizacija moderne subjektivnosti u fotografskoj slici i kao takav nužno emanira sumnju u ʺsvijetʺ. Ono što je, dakle, upitno i problematično jest da viđeni svijet postaje uvjet mogućnosti nastanka drukčijeg svijeta od ovog koji se u okružju mehaničke strukture modernosti odvija kao proces banalnosti, trivijalnosti i običnosti. No, problematičnost je Cavellova čitanja Heideggera u tome da mu se izvanjski pripisuje ono što Sein und Zeit s temeljnim pojmom Daseina uopće nema ništa, naime sa skepticizmom. Uostalom, Heidegger sve mislioce novoga vijeka od Descartesa do Hegela proglašava onima koji nisu dospjeli do mogućnosti da iz biti ontologijske razlike bitka i bića postave pitanje o smislu bitka uopće u horizontu izvornoga vremena. Utoliko je Cavell u spominjaju Heideggera jedino u pravu da mu je ogled ʺDoba slike svijetaʺ ključan za razumijevanje onog što naziva viđenim svijetom ili svijetom kao slikom. Iznimno je važno da u ovoj Cavellovoj knjizi o filmu pitanje o ʺautomatizmuʺ filma pretpostavlja shvaćanje odnosa između fotografije, kamere i montaže. Ako je kamera proširenje objektiva, onda je montaža s rezom stvaranje mogućnosti da slika na ekranu stvara ono što ne postoji u stvarnosti. Jer, kako kaže Cavell, ʺekran je okvir: okvir je čitavo polje ekrana – kao okvir filma…u tom pogledu ekran-okvir je kalup, forma.ʺ (Stanley Cavell, The World Viewed – Reflections on the Ontology of Film, str. 25.) Ono što ovaj tehnički okvir omogućuje jest close-up ili krupni plan, to jest dodatak okviru snimanjem kamere tako da lice aktera izražava emocionalne reakcije mimikom i gestualnošću. Za to su istinski majstori filma u 20. stoljeću, prema Cavellu, Dreyer, Flaherty, Vigo, Renoir i Antonioni. Sve je to više ili manje jasno. No, ostaje pitanje što za Cavella predstavlja taj glavni pojam njegove ontologije filma ‒ automatizam ‒ koji kao da podsjeća na ono što je teorijski i praktično mislio u svojem avangardnome pristupu filmu Jean Epstein kad je govorio o fotogeniji kao biti filma. Razlog zašto se Cavell toliko smjerno obraća Bazinu u pokušaju da se filmska ontologija shvati izvan naivno-vulgarnoga realizma zacijelo leži u tome što je u tekstovima francuskoga autora posrijedi stav kako film kao i fotografija u stanovitoj mjeri može biti pojmljen kao ʺmehanička reprodukcija bez udjela čovjeka.ʺ (André Bazin, ʺThe Ontology of the Photographic Imageʺ (1945), University of California Press, Berkeley, 1967., str. 12.) Film mora utoliko biti mišljen, kako je to ponajbolje učinio Deleuze, polazeći od problema mehaničkoga kretanja. Iluzija nastaje iz sveze mehaničke reprodukcije i kretanja, pa je dodatak ovom ʺautomatizmuʺ ništa drugo negoli ono što, primjerice, postiže Stanley Kubrick u filmu Isijavanje (The Shining) iz 1980. godine u ikoničkoj sceni mahnitosti koju je maestralno ostvario Jack Nicholson u ulozi poremećenoga pisca Jacka Torrancea. Automatizam se kao pojam inherentan filmu može artikulirati i kao ono što je moderno i autonomno za razliku od tradicionalnih umjetničkih formi i medija. Ono neljudsko kao uvjet mogućnosti ljudskoga stvara mogućnost povezivanja tehnike kao mehaničkoga sklopa i autonomije modernizma s kojom umjetnost od kraja 19. stoljeća nije više u službi izvanjskoga referencijalnog okvira mita i religije. Fotografski medij filma djeluje automatski bez udjela ljudske ruke, iako valja ovdje dodati da bez volje redatelja kamera nikad ne bi bila usmjerena baš u krupni plan tog-i-tog glumca u tom-i-tom kontekstu, u tom-i-tom vremenu i tom-i-tom prostoru. U 14. poglavlju The World Viewed nailazimo na pomnije objašnjenje ovog odnosa automatizma i autonomije. Naime, Cavell pokazuje kako između svijeta kao slikovnoga događaja gledanja i želje za gledanjem mora postojati ono što dovodi do ʺuspostavljanja naše veze sa svijetom; kroz gledanje ili kroz nazor na svijet. Naše stanje postalo je ono u kojem naš prirodni način opažaja jest da gledemo, ali da ne osjećamo ono nevidljivo. (…) Gledanje filma stvara ovo stanje automatskim, uzimajući odgovornost za to izvan naše moći. Ovdje se čini da su filmovi mnogo prirodniji od stvarnosti. Ne stoga što bježe u fantaziju, već zato što su izvan privatne fantazije i njezinih odgovornosti; iz činjenice da je svijet već dan s pomoću fantazije. (…) Rekao sam također da ono što omogućuje filmske slike da zadovoljavaju želju za gledanjem svijeta jest automatizam fotografije. (…) Reproduciranje svijeta je jedino što film čini automatski.ʺ (Stanley Cavell, The World Viewed – Reflections on the Ontology of Film, str. 102-103.) Već sam rekao da Cavell u svojoj ontologiji filma uvodi jedan paradoks. To je da skepticizam nastaje kao uvjet mogućnosti same filmske umjetnosti jer počiva na automatizmu o kojem smo ovdje govorili upućivanjem na mjesta koja to dokazuju. No, film ujedno nastoji prevladati ovu načelnu dvojbu u svijet time što proizvodi estetičku stvarnost koja nadilazi puku stvarnost tzv. fotografske slike. Utoliko je nužno Cavellovo mišljenje ili filozofija filma paradoksalni projekt. Spašavajući nas ʺautomatskiʺ od svijeta koji nije drugo negoli perspektivizam svjetonazora i sklop empirijskoga iskustva, film nas oslobađa svakog iluzornoga subjektivizma upravo zato jer je riječ o misaonome događaju opažaja i osjećaja onog što stvarnost preobražava u magiju i misterij. Dostatno je, primjerice, uputiti na neko filmsko ostvarenje poput Hitchcockova Psycha da bismo razumjeli ovu korelaciju između neljudskoga i autonomije moderne umjetnosti. Iako Cavell ne poseže za tim pojmom iz Kantove estetike, a što čini postmoderni filozof Jean-François Lyotard, možemo kazati da je to sublimno ili uzvišeno kao ono neiskazivo u učinku filmske slike na gledatelja. Ipak, pojam automatizma u Cavella odnosi se većim dijelom na odnos tzv. fizičkoga temelja konstrukcije stvarnosti polazeći od onoga što sam naziva ʺotkrićem forme i žanra te tipa i tehnikeʺ. (Stanley Cavell, The World Viewed – Reflections on the Ontology of Film, str. 105.) Posrijedi je, dakle, medij u kojem se umjetnost pojavljuje u smislu u kojem, primjerice, medij slikarstva označava slikanje, pisanja riječ, a glazbe zvuk. Ponovno smo u blizini onog što je u okviru francuskoga strukturalizma i poststrukturalizma, osobito u slučaju Barthesa i Derride, materijalnost znaka. Umjesto apriornoga određenja filmskoga medija, na djelu je opis stilova i žanrova koji su, naravno, stvoreni zaslugom velikih filmskih redatelja, poput westerna zaslugom Johna Forda, ili psihološkog krimića zaslugom Alfreda Hitchcocka, ili melodrame zaslugom Douglasa Sirka, da ne govorimo o slapstick-komediji, burleski i inim holivudskim žanrovima o kojima Cavell raspravlja u svojoj studiji o viđenome svijetu. Da ne bi bilo nesporazuma, za njega je filmski žanr medij unutar studijskoga sustava kao što je to bio klasični Hollywood. Ono što je posebno važno jest da u sklopu moderne umjetnosti dolazi do svojevrsne ʺtautologijeʺ. To znači da moderni umjetnik u svojem žanru sam po automatizmu objašnjava svoje djelo. Na taj način dolazi do svojevrsne sinteze materijalnosti znaka i same forme kao u Jackson Pollockovu action painting. Zbog čega je to važno za razumijevanje filma? Naprosto zbog toga što je mimetička funkcija umjetnosti nestala i tako je ostalo bespuće otvorenosti značenja. Film se u bitnome smislu ne može referirati ni na kakvu izvanjsku stvarnost u društvenome, političkom, estetskom smislu, što ne znači da u formi ili žanru nije primjerice riječ o umjetnosti politizacije ili estetizacije. Iako je teoretičarka avangarde i neoavangarde Rosalind Krauss kritizirala Cavellovu knjigu The World Viewed zbog toga što se izričito osvrće samo na klasični Hollywood, a izbjegava dati pozornost avangardnim filmovima, ( Rosalind Krauss, ʺDark Glasses and Bifocals, A Book Reviewʺ, Artforum, svibanj, 1974. str. 59-62) a to bi onda značilo i drukčije shvaćanje ranog europskoga filma 1920ih godina u Francuskoj i Njemačkoj, prije svega, čini se da je problem negdje drugdje s ovim analitičkim pristupom. Čini se da je to u preuzimanju osnova tzv. ontologije realizma u rasponu od Kracauera do Bazina. Ako je, naime, bit filma za Cavella u automatizmu fotografske slike, onda film ipak nema posvemašnju ʺautonomijuʺ za razliku od drugih prethodećih mu umjetnosti. Na to, ali s drugih epistemologijskih polazišta, skreće kritičku pozornost kognitivist i anti-esencijalistički filozof Noël Carroll i negira Cavellovu postavku kako je film u svojoj specifičnosti različit od drugih medija. (Vidi o tome: S.D. Branco, ʺOn Essentialism: Thoughts betweeen Noël Carroll and Stanley Cavellʺ, Film-Philosophy Conference, Sveučilište Warwick, srpanj 2010. http://www.academia.edu/10092775/On_Essentialism_Thoughts_Between_No_el_Carroll_and_Stanley_Cavell pristupljeeno 20/08/2016. Google Scholar) Iluzija stvarnosti koju film stvara očigledno se ne može stvoriti samo svezom automatizma i autonomije, tehnologije i umjetnosti. Iako Cavell ovu modernu umjetnost svodi na paradigmu masovne kulture, stvar je u određenju onog što određuje bit filmske slike koja nadilazi fotografsku sliku zato što je u svojoj ‘biti’, kako je to pokazao Deleuze, višestruko dinamična, misaono-perceptivna i afektivna i ono najvažnije što je slika koja sjedinjuje, ontologijski kazano, bitak kao kretanje i vrijeme kao sjećanje i pamćenje u otvorenosti nadolazeće budućnosti. 3. Zašto je Stanley Cavell u svojoj analizi kinematičkoga mišljenja iz položaja ontologijskoga razumijevanja tzv. viđenoga svijeta ʺovjekovječioʺ klasično doba Hollywooda? Ono što je ovdje nadasve intrigantno svodi se na sljedeće. U proširenome izdanju knjige The World Viewed iz 1979. godine, nailazimo na promjenu stajališta tzv. preduvjeta za razmatranje biti filma kao jedinstvenoga i novog medija masovne kulture. U prvome izdanju iz 1971. godine klasični holivodski film je za njega značio tradicionalnu formu u suočenju s modernizmom, dok je obrat u tome što Cavell misli kako je modernizam u samoj jezgri tog istog fenomena. (Stanley Cavell, The World Viewed – Reflections on the Ontology of Film, str. 219.) Na taj način pokazuje se kako nastaje posve novi automatizam medija s kojim će film postati narativno-vizualni sklop različitih obrazaca modernoga života u američkome kapitalizmu. No, zašto je došlo do takve radikalne konverzije s obzirom na karakter klasičnog holivudskoga filma? Očito je, naime, da su razlozi u tome što je u sukcesivnome razvitku istog modela filmskoga stvaralaštva krajem 1960ih godina došlo do rasapa tzv. studijskoga sustava snimanja i produkcije, pa je u 1970im, kad Cavell objavljuje svoju knjigu nastupio ʺnovi valʺ holivudskoga filma, uistinu prekretan u idejama i realizaciji, od Coppole do Altmanna i Scorsesea, a to je onda značilo da se na pojam klasičnoga u američkome filmu gleda ne kao na puki masovni entertainment, već kao na postavljene osnove modernističke umjetnosti od kojih su mnoga ostvarenja, redatelji i glumci postali i ostali vrhunac filmske umjetnosti 20. stoljeća uopće. Prije negoli pokažemo kako Cavell interpretira holivudski klasični film i zašto mu je toliko bitan za stavove o ontologiji filma, vratimo se pojmu automatizma. Na jednom mjestu analiza filma Franka Capre Mr. Deeds Goes to Town postaje pitanje o povratku uma u živo tijelo i to ne kao utjelovljenje intelektualnoga procesa, već kao onog što Cavell naziva somatogramom, a može se dohvatiti u analogiji s Benjaminovim pojmom optički nesvjesnoga. Tijelo na filmu nije tijelo u kazalištu. Kamera i ljudsko oko koje gleda izvođača na sceni dva su različita dispozitiva gledanja. Tijelo, dakle, misli u svojoj vizualnoj performativnosti posve drukčije negoli je to predstavljala klasična novovjekovna metafizika s pojmom cogita u Descartesa. Sve se događa u različitim i to uglavnom nesvjesnim akcijama i sve se usmjerava svojem cilju na posve drukčiji način od uobičajene linearne perspektive odnosa mišljenja i tijela. Zašto Cavell toliko ustrajava na ovom Caprinome filmu i na obratu od klasične metafizike ako ne zbog toga da dokaže svoju postavku o viđenome svijetu koji s pomoću filmske kamere dovodi do drukčijeg kognitivnoga enaktivizma negoli se to događa u tzv. stvarnome životu. Kamera je novi automatizam koji dokazuje da mišljenje nužno postaje otjelovljeno kao filmski događaj u posvemašnjoj teatralnosti i izvedbenosti. A to onda neminovno povlači za sobom nešto krajnje začudno. Automatizam filmske umjetnosti jest izvorno moderan način odnosa filozofije i stvarnosti koja nikad nije puka primjena uma u fizičkoj zbilji. Umjesto toga, um je već uvijek enaktivno uspostavljen u okviru filmske situacije kao mogućnost prijelaza iz nesvjesnoga u samosvijest. Ono što iz biti automatizma nužno progovara filmskim jezikom nije tek materijalnost medija ili forme kao okvira kojim se na ekranu projicira film kao umjetničko djelo. Posrijedi je misaoni somatogram komunikacije između ljudi koji nisu tek gledatelji nekog pasivnoga događaja koji ih se ne tiče. Film se tiče svakoga, i svakome pokazuje ono što pripada biti suvremenosti, a to je da se svijet kao slika više ne nalazi izvan našeg skrivenoga svijeta emocija i afektivnosti. Svijet je postao univerzalan sklop komunikacije koja nastaje korelacijom automatizma i autonomije. (Stanley Cavell, The World Viewed – Reflections on the Ontology of Film, str. 127-129.) U knjizi Pursuits of Happines: The Hollywood Comedy of Remarriage iz 1981. godine Cavell analizira šest filmskih komedija, među njima i It Happened One Night iz 1934. godine, Bringing Up Baby iz 1938. godine te Awful Truth iz 1937. godine. No, najveću pozornost ipak posvećuje filmu The Philadelphia Story iz 1940. godine koji je režirao George Cukor sa slavnim glumcima Caryjem Grantom, Katherine Hepburn i Jamesom Stewartom. (Stanley Cavell, Pursuits of Happines: The Hollywood Comedy of Remarriage, Harvard University Press, Cambridge Massachusetts-London, 1981.) Ova romantična komedija priča priču o bogatoj nasljednici iz Philadelphije Tracy Lord koja muža izbaci iz kuće i ponovno se namjerava udati. Ovaj put njezin je izabranik otmjeni bogataš George Kittredge. No, nakon razvoda od Tracy, Dexter, njezin bivši suprug, zaposlio se kao novinar časopisa Spy i odmah doznaje za njezinu novu udaju. Plan mu je upropastiti njezino novo vjenčanje. Uglavnom, film je postao kultno ostvarenje jer je osim sjajnih dijaloga i aktera uspostavio važan društveni odnos kritike etičkih razlika među klasama nove demokratske Amerike, a na stanovit je način dekonstruirao ideju tzv. screwball-komedije s njezinom temom ponovnoga vjenčanja. Cavell u ovome filmu analizira filmsku sliku kao fotografsku sliku i tvrdi da razlika između njih postaje iznimno dvojbena. Otuda skepticizam nužno mora iznova biti ono što u razumijevanju filma stvara mogućnost prevladavanja razlike stvarnosti i imaginacije. Kako to uvjerljivo obrazlaže Kihara Keisho, nastojanje je Cavella da u interpretaciji The Philadelphia Story uputi na ʺmetafilm u tumačenju da Dexterova apsolutna moć kontrole nad pričom, jer on otima mladu u času njezina vjenčanja, predstavlja moć filmske režije. Cavellovo obrazloženje metafilma nije u tome da je to film o filmu, već film o ‘filmu’ što znači cjelokupnoj instituciji filma uključujući pojedinačna ostvarenja, strukturu ove industrije i ulogu gledatelja.ʺ (Kihara Keisho, ʺThe Legitimization of Movies: Stanley Cavell on the Classical Hollywood Cinemaʺ, str. 73.) Zašto Cavell izabire upravo žanr holivudske melodrame ili romantične komedije? Vidimo da je jedan od razloga u onome što znači pojam metafilma ili jednostavnije povezivanja između narativnosti filma i kulturne industrije masovnoga društva. Uostalom, u mnogim aspektima njegova je analiza holivudskoga klasičnog doba podudarna s postavkama Adorna i Horkheimera o kapitalizmu koji uz pomoć kulturne industrije ideologijski potiskuje sve porive i stimulanse za radikalnim društvenim akcijama protiv kapitalističkoga sustava. Film stoga nije tek u tom sklopu uz popularnu glazbu zamašnjak čitavog ovog spektakularnoga pogona, već i oblikovatelj nove društvene svijesti, reprezentant poželjnoga i subverzivnog u javnoj percepciji masa. Drugi je razlog što ovaj novi žanr naprosto pokreće niz etičkih sporova unutar matrice konzervativnosti i liberalnosti američkoga sustava vrijednosti. No, nisu to samo, dakako, američke moralne vrijednosti. One su poopćene i pripadaju globalnoj situaciji jer film poput The Philadelphia Story na ironičan način pokazuje jaz između mita i stvarnosti. Taj jaz je nužan da bi film uopće mogao imati svoju funkciju sublimne katarze u masovnoj kulturi. Usto, Cavell kao filozof koji film uspostavlja kao pitanje automatizma vs. skepticizma u suvremenosti razmatra medijsko značenje ove vizualne umjetnosti i to polazeći od njegove mogućnosti da bude novo ishodište znanja o svijetu. ( Vidi o tome: Thomas Wartenberg, ʺReview of Contesting Tears: The Hollywood Melodrama of the Unknown Womanʺ, The Journal of Aesthetics and Art Criticism, Vol. 56, br. 1/1998., str. 82-83.) Najvažniji razlog, naposljetku, jest u tome što Cavell vidi u holivudskim filmovima zlatnoga doba jedinstvenu ulogu mitsko-prosvjetiteljskoga utjecaja na masovno gledateljstvo. Otuda je tzv. ponovno vjenčanje više od dobre scenarističko-redateljske dosjetke kao novoga žanra romantične komedije. Posrijedi je vjera u osmišljavanje života kao univerzalne sreće koja se ne ostvaruje prvi put u susretu s Drugim. Potrebno je ponavljanje kao vječna novost, ali to se ne događa bez mitskoga posredovanja i bez onog što je u srži tzv. sretnoga braka, naime erotske žudnje za Drugim kao svojim ‘vlasništvom’. Iako svi ovi filmovi koje analizira Cavell obnavljaju ideal romantične ljubavi, to nije skrnavljenje onog što je romantika unijela u modernu umjetnost, a riječ je o svezi prirode kao arhajskoga izvora čistoće i želje za stapanjem s onim duhovnim kao sintezom physisa i logosa s pomoću umjetničke religije. Romantična ljubav, doduše, pretpostavlja u holivudskome obratu sretan kraj, a ne tragični, uz iznimku Hitchcockove Vrtoglavice (Vertigo). No, čak nije problem u optimizmu filmske konstrukcije stvarnosti koja je tih godina kad je već svijet išao stopama užasa i ratne apokalipse, kad su fašističke diktature u Njemačkoj i Italiji prijetile demokratskim poretcima Europe i svijeta i najavljivale kraj humanizma i prosvjetiteljstva. Ne, problem je u tome što je ovaj romantični obrazac filmske produkcije imao temeljnu zadaću da svijet iz totalnoga skepticizma uvede u mogućnost povjerljivosti, zajedničkoga načina proživljavanja onog što je od stoika bilo poznato kao doživljaj blaženstva ili sreće u ovom jedinome životu. Priča koju nude melodrame jest univerzalno prihvatljiva zato što sve ostaje isto i nepromjenljivo u životu kao filmu, a to će kasnije u filmovima Douglasa Sirka doći do sublimne kristalizacije s obratom u načinu shvaćanja lika koji je izvan moralnoga konsenzusa ili, pak, poželjne društvene kodifikacije klasno-socijalnih, rasnih i rodno-spolnih zabrana. Doći će, naime, do unutarnje dekonstrukcije kanona prihvatljivosti mita koji začarava svojom estetskom površinom, ali je u etičko-političkim konzekvencijama uvijek rezultat iskonskoga kaosa, nasilja i represije. 4. U temeljnoj knjizi za ‘filozofiju filma’ uz Deleuzeova dva sveska o filmu, naime u The World Viewed Stanley Cavell baveći se odnosom ‘sedme umjetnosti’ i mita kaže da ʺfilmovi nastaju iz magije, od onoga što je ispod svijeta.ʺ (Stanley Cavell, The World Viewed – Reflections on the Ontology of Film, str. 39.) Još jednom ponovimo glavnu postavku kako film nije doslovno pokazivanje svijeta u mediju pogleda ili vizualne percepcije, već je tajna u tome da je njegova ‘bit’ u onome nevidljivome. Kao analitički filozof, kao Amerikanac koji slavi pragmatiku racionalnosti i mistiku faktičnosti, da to kažemo Wittgensteinovim iskazom, Cavell ne može biti onaj koji će posegnuti za tradicionalnim pojmom Kantove estetike u osuvremenjenom načinu promišljanja. Rekli smo već, sublimnost ne stanuje u ovoj ʺontologiji filmaʺ. Međutim, problem nepostojeće ‘biti’ filma kao događaja sveze automatizma i autonomije nastalog iz fotografske slike nije riješena uvođenjem onog magijskoga. Čak i kad znamo da je holivudski sustav snimanja i čitav pogon kulturne industrije umjesto mitskih bogova i boginja stvorio koncept ʺzvijezdaʺ ili onog što će u 21. stoljeću postati suvišak demokratizirane celebrity-kulture, to ne znači istodobno da je svaki oblik masovne sekularizacije magije i mistike dovršeni proces filmskoga začaravanja stvarnosti. Ono što je ovdje posebno upitno jest je li Cavellova ʺontologija filmaʺ uopće još ontologijski održiv projekt ako je postalo izvjesno da su svi pojmovi i kategorije tradicionalne metafizike s filmom izgubili svoje značenje. To se odnosi na bitak, bića, bit čovjeka, supstanciju, stvarnost, fikciju, mimezis, reprezentaciju i estetsko iskustvo. Uostalom, zar na to ne ukazuje glavni Cavellov pojam koji je mixtum compositum Heideggera i Benjamina, iako se u artikulacij njegova sadržaja i forme radi o pozivanju na temeljne ideje Bazinova ʺontologije fotografske slikeʺ. Naravno, posrijedi je pojam automatizma. S njime nestaje čitav ʺsvijetʺ prirode i duha koji je krasio metafizičku povijest i iz nje mišljenoga svijeta. Uostalom, viđenoga svijeta koji predstavlja svijet kao filmsku sliku na ekranu ne može biti bez tehničkoga dispozitiva, bez automatizma kamere i bez montažnoga reza u kretanju i vremenu. Utoliko su unatoč bitnih razlika u tome suglasni i Deleuze i Cavell. Međutim, kad se susrećemo s Cavellovom postavkom kako film svagda govori o ljudskoj želji za onim fantastičnim što transcendira ʺovaj svijetʺ, onda neizbježno ulazimo u ʺdrugi svijetʺ, koji nije nikakva nedokučiva onostranost. Umjesto toga, na djelu je složena mreža odnosa koji su masovnu kulturu 20. stoljeća obilježili trijadom tehničke slike, automatizmom mehaničke reprodukcije i tom željom za fantastičnim. Zato film, unatoč Cavellovim pokušajima izgradnje jedne anti-esencijalističke ontologije, ne može imati nikakvu ontologiju iz jednostavnoga razloga njegove paradoksalne autoreferencijalnosti. Nije, dakle, stvar u tome da bi kao posljednja umjetnost u metafizičkome nizu film mogao sintetizirati sve njemu prethodeće, što naravno i uspješno čini. Stvar je u tome što je film magija automatizma kao autonomije stvaralaštva bez subjekta. Na njegovo mjesto dolazi sustav i moć upravljanja okolinom s pomoću autopoietičke vladavine tehnosfere i zato je Cavell u pravu da je magija ovog novoga medija stvorila s pomoću slike tipove, a ne individualne karaktere ljudi u masovnome kapitalizmu potrošnje. Tipovi su zajednički obrasci ponašanja i omogućuju kolektivnu identifikaciju s, primjerice, likovima klasične holivudske komedije poput Chaplina i Keatona, s likovima francuskoga novog vala kao s Godardovim tipovima anti-junaka kriminalca ili Julesom i Jimom iz Truffautova amblematskoga filma. Film konstruira stvarnost kao magiju ovostranosti u ljudskoj želji za postajanjem u tipu koji nadilazi svaku tjeskobno određenu singularnost. Film je kraljevstvo skepticizma modernosti, ali ne kao sumnje u svijet, nego kao nove vjere u svagda novi viđeni svijet.

May 13, 2025
Granice povijesnoga mišljenja

Granice povijesnoga mišljenja

Uvod Najteže je misliti ono što se istodobno pojavljuje kao svakidašnji fenomen u svojoj očiglednosti i prozirnosti do te mjere da je gotovo svima samorazumljivo da bitak jest, bića bivstvuju u svojem bitku, a bit se čovjeka pronalazi u svojem egzistencijalnome nabačaju slobode. Zašto? Pa, ponajprije zato što uvid u ono najneposrednije i najvidljivije uvijek zastire pogled u to što uopće označava ta samorazumljivost i je li ona zapravo nužan samoprivid nečega što ne stoji iza bitka, bića i biti čovjeka, već se u svojoj samopokazivajućoj otvorenosti ujedno zatvara, a ne skriva iza nečega. Uostalom, privid i skrivanje su riječi s jasnim metafizičkim podrijetlom. Ono što, međutim, nadilazi svekoliko njegovo izvorište ili začetnost (arché kao pra-stanje nastanka svega što jest) kako je to prvi izveo u svojem misaonome nastojanju Martin Heidegger u pojmu zaborava bitka (Vergessenheit des Seins) jest temeljna riječ/pojam koji „usudno“ određuje tijek i protijek zapadnjačke filozofije kao metafizike. (Martin Heidegger,“Platons Lehre von der Wahrheit“, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt am Main, 1978., str. 201-236. 2. drugo, prošireno i pregledano izd. ) ¸ Ta riječ/pojam jest povijest, a ono što prethodi svakome filozofijskome mišljenju koje misli bitak, bića i bit čovjeka jest povijesno mišljenje. Jasno je da je, pak, ova „trijada“ bitka, bića i biti čovjeka svagda ono što se „pojavljuje“ u cjelini povijesti i mišljenja i to kao povijesni sklop koji se tijekom tzv. razvitka i napretka od jednostavnih do složenih oblika zajedništva prirode i čovjeka uspostavlja i kao temeljno ustrojstvo sâme filozofije kao metafizike u svojem onto-theo-kozmo-antropologijskome „događanju“ (čega? povijesti kao takve ili mišljenja „o“ povijesti ili „na“ povijest?). Povijesno mišljenje navlastit je misaoni zadatak i „usud“/“udes“ misaonoga puta otvorenosti same slobode kao eksperimenta u svim koracima mišljenja Vanje Sutlića u njegove dvije temeljne knjige Biti i suvremenosti te Praksi rada kao znanstvenoj povijesti. Problematičnost ili još bolje, aporetičnost, onog što sama riječ/pojam kao što je to povijest označava tijekom historije „svoje“ povijesnosti tolika je da se valja promisliti njezina uporabnost i uporabljovost u mišljenju koje se razumije gotovo samorazumljivo kao „filozofijsko“. No, nije samo povijest problematična ili još bolje aporetična, nego je to još više ono što tu i takvu povijest misli kao predmet mišljenja ili kao sâmu zgodu/prigodu/događaja (Ereignis) čitave povijesne konstelacije bitka, bića i biti čovjeka izvan njihove metafizičke zatvorenosti zahvaljujući onome što sâmu povijest preobražava u svijet rada. Vanja Sutlić stoga je misaono i spisateljski okončao svoj zadatak mišljenja s pitanjem o tome je li povijesno mišljenje uistinu logično-povijesna konzekvencija onog što se još ima misliti ne na kraju filozofije kao metafizike (što je bio zadatak i Hegela i Marxa i Nietzschea), već poslije apsolutnoga čina ozbiljenja filozofije u praksi rada kao znanstvenoj povijesti. Kad se povijest uspostavlja ne više kao filozofijska povijest iz spekulativno-dijalektičkoga horizonta svjetske povijesti u razvitku apsolutnoga duha kao u Hegela, već kao kraj procesa otuđenoga i postvarenoga rada u slobodnoj proizvodnji bića iz bitka kao svijeta rada kojim komunizam prevladava historijsko „poslanstvo“ kapitalizma da uspostavi svijet u njegovoj prostorno-vremenskoj istodobnosti i ujednosti za mogućnost drugačijeg „svijetljenja“ od ovog u znaku znanstveno-tehnološkoga nihilizma, onda je nužno pokazati kako se ono samorazumljivo pokazuje u svojoj svakidašnjoj aporetičnosti i kao pitanje o granicama povijesnoga mišljenja u doba realizirane kibernetike kao „biti“ tehnosfere. (Vidi o tome: Žarko Paić, Tehnosfera, sv. I-V, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018-2019.) Evo, dakle, kako to na početku teksta „Prebolijevanje metafizike i drugačija nakana povijesnog mišljenja“ postavlja sam Vanja Sutlić: „Nije nam ovdje do sustavnog i podrobnog izlaganja sveze i razlike filozofije i onog, čini se, još neodređenog, dà, logičko-metafizički neodredljivog mišljenja koje se, s različitih strana i obzora, u slutnjama, naznakama, lutanjima i sustajanjima, najavljuje kao povijesno mišljenje. Htjeli bismo, naprotiv, promišljajući središnju misao jednog metafizičkog mišljenja koje sebe shvaća kao prevladavanje filozofije, približiti sebi nalog povijesnog mišljenja ꟷ toponomiju drugačijeg mišljenja koje se u toj središnjoj misli najavljuje i, kako nam se čini, ujedno odjavljuje. U izreci, strogo spekulativnoj, o prevladavanju filozofije povijesno, a to sad znači svog povijesnog mjesta, ne mjesta u historiji, svjesno mišljenje već je na djelu. Pratiti ga na njegovom putu jedini je zahtjev ovog izlaganja. Riječ je o Marxovom mišljenju.“ (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritika kriptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb, 1987., str. 302. Drugo prošireno i popravljeno izdanje.) „Slutnje“, „naznake“, „lutanja“ i „sustajanja“ kao da „usudno““ određuju nakanu tog neodredljivoga povijesnog mišljenja. Ono se, osim toga, „najavljuje“, što znači da ga je moguće razabrati u pretkazivanju u mišljenju drugih prethodnika na istom putu mišljenja koje, naravno, ne može biti nikad istovjetno jer je singularnost u smislu jednokratnosti i neponovljivosti temeljna značajka biti čovjeka. No, Sutlić već na početku jasno daje do znanja da je s Marxom i njegovim mišljenjem, a ne doktrinom, filozofijom, ne sustavom ili, pak, svodljivošću na historijsko rubriciranje u područje društvenih znanosti (ekonomije i sociologije, pa i politologije), najavljeno ono što je u Marxa izvedeno kao prevladavanje filozofije i što ima neskrivene tragove onog mišljenja koje Marx nastoji prevladati. Jasno je, dakle, da je riječ o Hegelovoj spekulativnoj dijalektici sa središnjim pojmom ideje u njegovoj artikulaciji od početka do kraja povijesti u znaku apsolutnoga duha. Ipak, Sutlićevo povijesno mišljenje nije ni „stvaralački marksizam“ ni bilo kakva neo-metafizika u ruhu filozofija povijesti ili, pak, pokušaj nalik trans-meta-filozofiji „dijalektičkoga materijalizma” različitih tendencija iste vrste (Badiou-Žižek). Upravo suprotno, ono se radikalno i u potpunosti razlikuje od svih takvih putova „osuvremenjavanja“ Marxa, čak i kad se naizgled čini da je posrijedi autentičan prilog tzv. hajdegerizirajućoj avanturi suvremene ontologije s Marxom u središtu. Ono što čini njezinu differentiu specificu jest najjednostavnije ovo: povijesno mišljenje nije prevladavanje metafizike u smislu Marxova preokreta Hegelove apsolutne metafizike ili Nietzscheove kritike nihilizma volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakog. U oba slučaja, kako je to pokazao Heidegger, metafizika u svojoj realizaciji predstavlja neprekoračiv horizont u njegovu preokretanju i prevladavanju i nastavlja djelovati kroz polje „imanentne transcendencije“ ili kroz ono što Sutlić naziva svijetom rada kao realizirane prakse rada kao znanstvene povijesti. Povijesno je mišljenje ono koje ima drugačiju toponomiju i ujedno se pojavljuje kao „drugačije mišljenje“ već time što umjesto spekulativno-dijalektičkoga pojma prevladavanja nastoji oko prebolijevanja filozofije. Postavimo tri pitanja: 1, Ako je Marxovo mišljenje „filozofijsko“ po svojem neskrivenom hegelovskome tragu jer sebe naziva „historijskim materijalizmom“ i pritom uzima pojam dijalektike za ključnu metodologijsko-epistemologijsku značajku „revolucionarnosti“ tzv. društvenih uvjeta proizvodnje života u okviru kapitalističkoga „svijeta“, je li njegova granica upravo u pojmu ozbiljenja filozofije kao prevladavanja metafizičke razdvojenosti ideje i zbilje, teorije i prakse, višeg i nižeg, carstva slobode i carstva nužnosti i je li ta granica upravo kraj povijesno-epohalnoga razumijevanja same povijesti i samoga mišljenja u okviru filozofije kao metafizike? 2. Može li iz Marxova mišljenja biti otvoren horizont radikalno drugačijega „svijeta“ od ovog u znaku vladavine prakse rada kao znanstvene povijesti? 3. Koliko uopće povijesno mišljenje nosi u sebi trag onog što je govor, jezik i osmišljavanje predmetafizičkoga karaktera filozofije u težnji za sintezom povijesnoga sklopa i povijesne zgode kao otvorenosti posve drugačijeg mišljenja iz nastanka mogućnosti drugačijeg svijeta u njegovoj ne-određenosti i ne-izvjesnosti nadolazeće budućnosti? 1. Apsolut kao posljednja granica filozofije=metafizike Prvo pitanje je dvostruko u svojoj istosti i, dakle, već pretpostavlja ono što je sadržano in nuce u biti Hegelova shvaćanja zadaće filozofije još iz doba njegove Fenomenologije duha. Riječ više nije o ozbiljenju izvorne mudrosti (sophia), već o ozbiljenju apsolutnoga znanja (episteme) polazeći od onoga što pokreće novovjekovnu znanost u liku matematike i fizike: uspostavljanje novoga shvaćanja prirode kao tehnologije čistoga uma. Prema tome, Marx je onaj mislilac koji nužno ima pred sobom već realiziranu filozofiju u formi spekulativne dijalektike s temeljnim pojmom ukidanja/prevladavanja (Aufhebung/Überwindung). Već sam njemački izraz u Hegelovu shvaćanju upućuje na dvoznačnost u samome pojmu filozofije kao spoznate nužnosti u povijesno-epohalnim granicama. S jedne je strane riječ o ukidanju staroga u procesu razvitka i napretka onog „novoga“ koje se odvija u vremenu čistoga bivanja (Werden). Bitak nije apsolutna pozicija, već se njegova uspostavljenost zbiva u vremenu kao izvedba kategorija modalnosti: mogućnost-zbilja-nužnost. Moguće proizlazi iz slobode novoga otpočinjanja i postaje zbiljska nužnost zbivanja kao bivanja tek onda kad je na djelu sinteza mišljenja i njegova predmeta iz logike čiste refleksije. To znači da je bit dijalektike kao procesa povijesnoga zbivanja u kretanju apsoluta kao supstancije-subjekta od onoga što pripada zakonu kauzalnosti do načela teleologije (uzrok-svrha). Ukidanje je uvijek ukidanje „nižega“ da bi na njegovo mjesto došlo „više“ po sadržaju, ali u promijenjenoj formi stvari poput, primjerice, onog što pripada strukturama tzv. objektivnoga duha (obitelj-građansko društvo-država). Zato je svako ukidanje ujedno i prevladavanje „staroga“ i uspostavljanje “novoga“. Već je mladi Marx svoje mišljenje u razlici spram Hegela odredio na radikalan način, koji Vanja Sutlić uzima credom one dijalektike koju umjesto Hegelove tzv. konstruktivne možemo nazvati tzv. destruktivnom, ali ne u smislu razaranja kao takvog, već u smislu odstranjenja sadržaja onog što se prevladava i uzdiže na viši stupanj. Primjerice, komunizam je ukidanje/prevladavanje kapitalizma u formi modernoga društvenoga sustava potreba i mora biti univerzalan u svjetsko-povijesnome prostoru i vremenu realizacije njegove ideje vladavine carstva slobode nad carstvom nužnosti ukidanjem otuđenoga rada i postvarenja odnosa među ljudima. Konzekventno, to znači sljedeće: „Marxovo prekretanje kao misao, dakle, sadržava filozofijsko ustrojstvo i njime je držano, ono se održava primjereno uvidu:filozofija se ne može ukinuti, a da se ne ozbilji; filozofija se ne može ozbiljiti, a da se ne ukine…., te nije afilozofijska likvidacija filozofije, koja bi da je poduzeta, samo svjedočila o lošoj filozofiji na djelu (usp. npr. stariji i noviji pozitivizam).“ (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 302.) Sutlić ima u vidu uvijek ovu logiku povijesnoga zbivanja koja je sama onto-logički strukturirana kao misaona refleksija kretanja „same stvari mišljenja“. Samo što je ona za Hegela u području čiste refleksije ili pojma bitka kao bivanja, dakle u teorijskome čistome mišljenju apsoluta koji je najviša instancija za ono što bismo mogli nazvati „strojem Aufhebunga“, dok je za Marxa „stvar mišljenja“ u preokretanju čitave onto-teo-kozmo-antropologijske strukture metafizike, što znači ozbiljenja filozofije u praksi rada kao znanstvenoj povijesti. Rad pojma je vladavina apsoluta kao supstancije-subjekta povijesti, koji se u Hegela misli iz teorijske analize predmetnosti predmeta i ostaje kao „vječna sadašnjost“ upravo ove spoznate nužnosti svijeta koji je postao zbiljskim rezultatom vladavine uma u povijesti. Pojam rada, pak, u Marxa postaje jezgra novog „stroja Aufhebunga“ čija je istina u zbiljskoj praksi realiziranoga „svijeta rada“ kao samosvrhe povijesnoga zbivanja u ukidanju razlike između transcendencije i imanencije, pojave i zbilje, slobode i nužnosti. Zato, naravno, Marx poduzima kritiku čitavog sustava filozofije u Hegela kao sinonima realizirane zadaće filozofije od Grka do moderne metafizike koja je u svojem pokretačkome načelu sinteza prirode i duha u formi znanstvenoga znanja o prirodi i čovjeku. Ovo je ujedno „(r)evolucijska“ sinteza povijesnoga zbivanja kao neprestanog procesa ukidanja/prevladavanja svih onih formi u društvenim odnosima i proizvodnim snagama koji su određivali povijest od iskona do znanstveno-tehnološki razvijenoga i naprednoga kapitalizma. Zaboravljamo pritom kako evolucija već uvijek ima u sebi karakter revolucije kao diskontinuiranoga kontinuiteta zbiljske povijesti svijeta. Ono što se razvija samo od sebe tiho i polako i ono što postaje događaj radikalne iznimke kao prekretnice i obratnice u načinu artikulacije smisla bitka međusobno su korelativni. Uostalom, dijalektičko mišljenje, bilo ono konstruktivno ili destruktivno (Hegel ili Marx) iskazuje suglasnost u tome da se evolucija revolucionarno nastavlja drugim sredstvima kao što je to slučaj s onim što je onto-logički odlučujuće za suvremenost, a riječ je o Marxovu pojmu proizvodnih snaga (kapitalizma) kao sinteze znanosti, tehnologije i industrije. Sutlić u minucioznome čitanju „zadaće mišljenja“ u Hegela i Marxa, i to u svim njihovim tzv. fazama od rane do zrele i kasne, od čitanja Hegelove Znanosti logike i Marxova Kapitala vjerodostojno pokazuje ono isto u razlici: naime, da je pojam i zbilja realiziranoga komunizma ništa drugo negoli konzekventno razvijanje same „stvari mišljenja“ Hegelova apsoluta u preokrenutoj formi. Umjesto logosa ovog misaonoga apsoluta u formi spekulativno-dijalektičke filozofije, koja se ukinula i prevladala u apsolutnoj znanosti duha kao samosvijesti samoga znanja i bivanja znanstvenim likom povijesti, Marx najavljuje „stvar“ povijesnoga mišljenja preokretom cjelokupne jezgre spekulativno-dijalektičkoga načina mišljenja „na“ povijest. Ne, dakle, više refleksija o povijesti koja se neutralno i ravnodušno odvija sama od sebe u području pojma, već zbiljsko i stoga radikalno-revolucionarno mišljenje praktične promjene sâme zbilje. Sutlić to razaznaje tako što ustvrđuje sljedeće: „Polazeći od Hegelove sustavne raščlanjenosti Logike na nauku o bitku, nauku o biti, nauku o pojmu, kao od kategorijalnog horizonta njihove misli, za samog Hegela je odlučujući akcent na nauci o pojmu, dok je za Marxa, nakon što se filozofija u Hegela kompletirala u svoju totalnost, tematski i problematski odlučujući akcent na kompleksu kategorija iz nauke o biti. (…) Bit kao temelj egzistencije (čista refleksijska određenja: istovetnost, razlika i temelj; egzistencija, stvar), pojava (svijet kao pojava, sadržaj i oblik, odnos) i zbilja (mogućnost, slučajnost, uvjet, realna mogućnost, stvar (Sache za razliku od Ding), djelatnost, nužnost, i u njoj: odnos supstitucijalnosti, odnos kauzalnosti i uzajamnog djelovanja) postaju za Marxa ne samo kritički odlučujuće nego i znanstveno konstitutivne kategorije.“ (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 304.) Preokretanje Hegelove spekulativne dijalektike pretpostavlja upravo rezultat njezina mišljenja na najvišoj razini sinteze subjektivnoga, objektivnog i apsolutnog duha u svjetskoj povijesti. Mišljenje nije otuda više mišljenje o predmetnosti predmeta kao bitka u bivanju same stvari mišljenja, već realizirani pojam same „biti“ filozofije. Ona, pak, kao filozofija biva ili postaje za Hegela čisti um ili logika povijesnoga zbivanja i nužno mora imati formu apsolutne znanosti duha koji je u sebe „usisao“ prirodu i tako postao subjekt zbivanja u vremenu onog jednog te istoga (ovjekovječene sadašnjosti kao aktualnosti). Ako sada na krajnjem ishodu „povijesti“ kao „povijesti filozofije“ sve postaje nužnost-sloboda i supstancija-subjekt, onda se i sama filozofija više ne može „ovjekovječiti“ i biti nekovrsna instancija s koje se „teorijski“ prosuđuje o zbiljskim pojavama, iako će Hegel kazati da ako se zbilja sama ne odvija onto-logički kao u njegovoj Logici onda utoliko gore po nju samu, dakle zbilju i njezin „svijet činjenica“. Ne treba se skandalizirati nad ovim „umišljenim“ stavom filozofa koji nužno mora u svojoj refleksiji postupati „platonski“, a to znači da polazeći od ideje mora svijet podvrgnuti jedino kriterijima onoga što proizlazi iz sinteze ideje i svijeta, Isto je ponovio i Marx u „Predgovoru“ svojega Kapitala kad je rekao da ako se stvari u pojavnome svijetu svjetskoga kapitalizma ne zbivaju na način opisan u njegovu Kapitalu utoliko gore po činjenice. Filozofija je ne samo svoje vrijeme sabrano u mislima, već i mišljenje koje konstruira svijet kakav uopće nije još-prezentan i realiziran u zbivanju same prakse koja stoga ima karakter bivanja i postajanja „novim“ iz same energetske konstitutivnosti slobode kao volje za promjenom bitka, bića i biti čovjeka. Umjesto Hegelova „esencijalizma“ apsoluta povijesti, koji nije tek djelatnost osamostaljenoga „subjekta“ mišljenja, već rad pojma kojim mišljenje postaje supstancijalan karakter zbivanja u zbilji koja je upravo za Marxa nedostatno radikalno ozbiljeni pojam jer je određena ideologijskim prividom ili pervertiranim stanjem u kojem sama zbilja postaje izokrenuti svijet pseudo-sinteze filozofije i svijeta u liku ne-istine samoga sustava ili logike svjetsko-povijesnoga kapitalizma s njegovim likovima imperija i korporativnoga ustrojstva, a kojim se privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju univerzalizira i tako porobljava slobodu u ime liberalističkoga pojma slobode pojedinca na tržištu, Marx preokreće „stvar“ Hegelove Znanosti logike i to činom ukidanja/prevladavanja njezine objektivne logike (nauke o bitku i nauke o biti). Sutlić pritom navodi jednu Marxovu misao u spisu Zur Kritik der Hegelschen Rechtsphilosophie: Einleitung, koja izvrsno pogađa u bit stvari oko preokretanja Hegelove stvari mišljenja s glave na noge: „…kako bi se u mističkom omotu otkrila racionalna jezgra“. (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 305.) „Mistifikacija“ je uvijek prikrivanje ili nedostatak onog racionalnoga u jezgri same zbilje. Što to znači drugo negoli da je zbilja temeljni karakter bitka kao bivanja, a zbilja ili pojam realiteta u novovjekovnoj filozofiji uvijek se usmjerava na ukidanje i prevladavanje tradicionalnoga pojma bitka u smislu njegove vječne postojanosti kako je to bilo u samome iskonu grčke filozofije u Parmenida. Zbilja (Wirklichkeit) je sinteza mogućnosti i nužnosti pojavljivanja onog što je stvar sama u pojavi i koja svagda ima značenje mislivosti kao istine bitka. Sutlićeva je pronicljivost u analizi Hegelova i Marxova pojma zbilje u tome što polazi od Heideggerova pojma istine bitka u smislu drevnoga pojma otvorenosti i razotkrivenosti (aletheia) samoga bitka. Ono „racionalno“ nije stoga tek naknadno postavljeno u samu zbilju u smislu umne konstrukcije zbilje polazeći od logike znanstvenoga otkrića i istraživanja prirode i društva. Ne, ono „racionalno“ već je uvijek ono što predleži svakom empirijskome iskustvu i upravo je racionalnost zbilje uistinu ono „mistično“, kako je to mislio Ludwig Wittgenstein u Tractatusu logico-philosophicusu. (Ludwig Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, Routledge, London-New York, 2001. Drugo izd.) Zato Marxov pojam zbilje nije puka istovjetnost s praksom kao djelovanjem čovjeka koje prethodi svakoj teoriji u smislu antiesencijalizma. Ne, nije to ni adekvat nekom aposteriornome pragmatizmu, već otvorenost same istine bitka kao bivanja u procesu promjene svijeta polazeći iz stajališta ukinute i prevladane filozofije kao metafizike. Ukidanje je proces totalnoga ozbiljenja sadržaja i forme filozofije u zbilji i stoga je Sutlićeva formula ove „imanentne transcendencije“ ꟷ praksa rada kao znanstvena povijest. Što je samorazumljiva „istinosnost“ ove formule za kraj metafizike u „svijetu rada“ na sve većoj razini procesa kibernetiziranja života? Ništa drugo negoli da se uglavnom „previđa“ ono isto što su već Marx, ali i Nietzsche, imali kao svoju „zadaću mišljenja“: Marx ukidanje/prevladavanje filozofije, a Nietzsche prevladavanje nihilizma metafizike kao preokrenutoga platonizma i to ne samo kršćanstva kao institucionalizirane religije, već i filozofije i znanosti kao najvišeg ranga nihilizma modernoga svijeta uopće. „Previđa“ se stoga ono najbjelodanije i samorazumljivo: da su to mislioci koji najavljuju povijesno mišljenje, a osobito Marx ima posebno mjesto (toponomija njegove kritike Hegela). Razlog je u tome što je njegovo mišljenje upravo u cjelini baš to i takvo preokretanje „esencijalizma“ i „supstancijalizma“ povijesti u liku „racionalne mistike“ nove znanosti koja kroz kritiku političke ekonomije (kapitalizma) otvara horizont drugačijega mišljenja. No, baš je za Sutlića ta samorazumljivost Marxove radikalno-revolucionarne kritike kao uvjeta mogućnosti djelovanja „stroja Aufhebunga“ ono problematično, reći ćemo i aporetično. Što? Ponajprije, Marxovo razumijevanje znanstvenosti znanosti promišljeno je „reduktivno“ i „reaktivno“. Sve se spušta s Hegelove onto-logičke razine teorijskoga pristupa znanosti i njezina statusa u zbiljskome svijetu kapitalizma na razinu „antropo-socio-logike…s onu stranu suprotnosti subjektivnoga i objektivnoga, svijesti i bitka, pojma i zbilje kao rezultate diobe rada. (…) Spomenuti antropo-logički horizont spriječio je, međutim, Marxa da rad i znanost propita u njihovom vlastitom ergo-logičkom i epistemo-logičkom aspektu (ne: gnoseologijskom) te da samog čovjeka u njegovoj biti shvati iz biti tehno-logički određenog rada i znanosti.“ (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 306.) Ovo je ključno, odlučujuće za sve daljnje kritičke objekcije koje Sutlić, doduše, uz pomoć i Heideggerove analize znanosti i tehnike i njegova pojma prebolijevanja (Verwindung) filozofije kao metafizike, upućuje svojim povijesnim mišljenjem Marxu s obzirom na njegovo shvaćanje znanosti i tehnologije. (Martin Heidegger, „Metaphysik und Nihilismus“ : 1. Die Überwindung der Metaphysik (1938/39) 2. Das Wesen des Nihilismus (1946-48), GA, SV. 67, V. Klostermann, Frankfurt am Main, 1999.)Nije nimalo začudno da Marx gotovo neupitno „vjeruje“ u razvitak i napredak tzv. proizvodnih snaga. Znanost, tehnologija i njihova primjena u modernoj industriji koja pokreće kapitalizam u njegovu prodoru u bit prirode s pomoću mehanologije i automacije u procesu rada Marx je „vizionarski“ najavio već 1857-1858. godine u spisu Grundrisse der Kritik der politischen Ökonomie te kasnije u Kapitalu i u Teorijama o višku vrijednosti. No, neporecivo je da je njegov stav o odnosu znanosti i tehnologije spram cilja nadolazeće povijesti (=komunizam) u znaku tradicionalnoga shvaćanja kako je posrijedi svagda instrumentalni odnos, odnosno znanje u teorijsko-praktičnoj primjeni u proizvodnji svijeta uvijek je ono „progresivno“ i otuda neutralno. Marx na tragu Hegela samo preokreće taj onto-logički pristup znanosti i tehnologiji, podarujući im reduktivno i reaktivno značenje sredstva za drugu svrhu. Iako je za njega nadodređujuće da proizvodne snage u posljednjoj instanciji unatoč relativne autonomije tzv. društvenih odnosa imaju funkciju supstancije-subjekta revolucije u biti modernoga kapitalizma uopće, ne može se zanijekati njegova uvjerenost kako se „čovjek“ pojavljuje nadzornikom nad automacijom znanstveno određene moderne tehnologije. Stoga je iznimno važna Sutlićeva postavka kako je za razumijevanja biti Marxova povijesnoga mišljenja nužno poduzeti postupak metodičke refilozofikacije. Razlog je ovako objašnjen. „Stoga unutrašnja struktura (logos) svijeta u njegovoj zbilji, ozbiljeno filozofijsko ustrojstvo Marxove misli o zbilji kao misli zbilje same zahtijevaju metodičku (za razliku od Blochove i Lukácseve načelne i pozitivne) refilozofikaciju ove misli radi stavljanja u pitanje nje same i tek time otvaranja neizvjesne mogućnosti da se ona sama, u ime povijesnog mišljenja, pregori zajedno s filozofijom (metafizikom) koja se u njoj dovršava. Samo to danas znači misliti na Marxovom tragu; ostalo je nemisleće epigonstvo.“ (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 306.) Nema nikakve dvojbe da Sutlić sinonimno rabi dva izraza koja su bitna za nakanu i zadaću njegova povijesnoga mišljenja i na taj način može kroz metodičku filozofikaciju Marxa poduzeti kritiku njegova historijskoga materijalizma. Prebolijevanje i pregorijevanje su gotovo „mitopoetski“ izrazi za ono što Heidegger naziva Verwindung umjesto hegelovsko-marksovske dijalektike kao ukidanja/prevladavanja (Aufhebung u smislu Überwindung). O tome ćemo više govoriti u odgovoru na naše treće pitanje koje zadire u pitanje o biti jezika kao kazivanja u Heideggera i Sutlića. Za sada je dostatno još samo ukazati na to se problematičnost Marxova razumijevanja znanosti i tehnologije nužno pojavljuje i u njegovu razumijevanju povijesti unatoč jasnome određenju o tome da je carstvo slobode pretpostavka carstva nužnosti. Pitanje ozbiljenja filozofije pretpostavlja stoga svoju unutarnju i izvanjsku granicu važenja i obje se naposljetku svode na jedno te isto: pitanje o temporalnome ustrojstvu povijesti. 2. Vrijeme i povijest: Nihilizam „svijeta rada“ Već sam naslov druge i pokazat će se temeljne knjige Vanje Sutlića za drugačiju nakanu povijesnoga mišljenja u sebi ima ovo reduktivno i reaktivno „temporalno ustrojstvo“ metafizički realizirane povijesti. U njemu je na posve drukčiji način očuvana i ukinuta te prevladana nakana onog puta s Marxom spram povijesnoga mišljenja koja se objelodanila u naslovu prve odsudne knjige suvremene filozofije na svim ovim prostorima. Dakle, Bit i suvremenost valja čitati i razumjeti ne iz nje same, već iz bitne nakane Prakse rada kao znanstvene povijesti. U Biti i suvremenosti je bitak povijesno osmišljen ne kao „bit“ ili „esencija“ u tradicionalnome shvaćanju ontologije kao metafizike, već kao otvorenost samog „temporalnog ustrojstva“ drugačije povijesti, ali još uvijek je u tome svemu nedostajao onaj horizont kibernetički uspostavljenoga svijeta kao nihilizma „svijeta rada“ kroz vrijeme i povijest u svojoj načelnoj jedinstvenosti i singularnosti. Još uvijek je, naime, bilo odveć razdvojeno ono iskonsko i slobodno od onog otuđenoga i neautentičnoga. Prvo se znamenovalo proizvodnjom bića iz bitka, a drugo radom kao historijskim otuđenjem od povijesno slobodne proizvodnje. Drugim riječima, na djelu je bio relikt onoga što je Marx htio prevladati u svojim tzv. kasnim spisima počevši od Grundrisse do Kapitala, a što je Sutlić poduzeo kao put spram drugačijega horizonta od metafizički shvaćene povijesti u znaku posvemašnjeg nihilizma ovjekovječene aktualnosti. Zato je u naslovu knjige Praksa rada kao znanstvena povijest uistinu riječ o unutarnjem i radikalnome preokretu Biti i suvremenosti. (Vanja Sutlić, Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju, V. Masleša, Sarajevo, 1967.) Veznik „i“ koji povezuje relate u relaciji, dakle, bit i suvremenost, ontologijski moment sveze i odnosa između povijesnoga sklopa (bitka, bića i biti čovjeka) s istinskim načinom vremenovanja u modusu autentičnosti, što je, nesumnjivo, u dijalogu s Heideggerovim Bitkom i vremenom te kasnim spisima u kojima se pojavljuje pojam zgode/prigoda/događaja (Ereignis), nije više odlučujući za „temporalno ustrojstvo“ suvremenosti. (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65, V. Klostermann, Frankfurt am Main, 2003. Treće nepromijenjeno izd.) Nije, dakle, riječ o novoj verziji „bitka“ i „vremena“ iz bitkovno-povijesnoga mišljenja kakvo bje ono Heideggerovo u fazi Sein und Zeita. ( Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankurt am Main, 2018.) Čitateljima s jasnim spekulativno-refleksivnim darom uvida u „bit“ stvari moralo je biti razvidno da je Bit i suvremenost samo priprema za nešto dalekosežnije i stoga nužno u mnogim aspektima složenije mišljenje koje je Sutlić nazvao povijesnim mišljenjem iz jednostavnog razloga što je ono onkraj shvaćanja vremena koje stoji u temelju Marxova shvaćanja povijesti. Praksa rada kao znanstvena povijest sada ima apofantički veznik, koji je ujedno uputstvo za drugačiju „stvar mišljenja“ i njezino razvijanje ne samo od Marxove, već poglavito Heideggerove, unatoč tome što je Sutlić preuzeo od obojice ono najvažnije uopće ꟷ pojam rada i pojam bitnoga vremena autentične zgode/prigoda/događaja kojim se otvara sloboda novoga razumijevanja svijeta izvan redukcije na metafiziku i njezine relikte u doba „imanentne transcendencije“ kao doba destrukcije i dekonstrukcije čitave povijesti zapadnjačkoga mišljenja i življenja. Praksa rada je „bit“, a znanstvena povijest „vrijeme“ u kojem se zbiva nihilizam i sloboda otvorene i zatvorene suvremenosti. Evo, kako to Sutlić izvodi. „Temporalno ustrojstvo povijesti nije, međutim, Marxova tema. 1) u formalnom aspektu on povijest shvaća kao nastajanje i nestajanje bitnih određenja zbilje uopće i posebno: ekonomijske zbilje kao temeljne teme sustavne kritike, 2) materijalnom aspektu on povijest shvaća kao učinak prakse rada, kojeg posljednja određenja više ne podliježu „povijesnosti“ u smislu prolaznosti nego su njegova bitna samoodređenja (causa sui, generatio aequivoca). Nije, dakle, za Marxa, rad po povijesti, nego je, obratno, povijest po radu. Stoga mu ne može ni na um pasti da promišlja povijesno-temporalni značaj modernih proizvodnih snaga, van svakog emfatičkog ushićenja.“ (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 307.) Što je to ꟷ temporalno ustrojstvo povijesti? Očigledno, kad mislimo „o“ povijesti onda nam se ona pokazuje kao predmet mišljenja u smislu intencionalnosti. Ali, povijest nije predmetnost nekog bića kao što je to uradak unutar neke epohe povijesnoga događanja. Povijest, isto tako, nije druga riječ za historiju kao svijest o zbivanju u smislu znanja o njegovim zakonitostima i mogućim svrhama. Jasno je da se u mišljenju „o“ povijesti uvijek pojavljuje i pojam horizonta s kojeg sudimo o prošlim zbivanjima polazeći od aktualnosti vremenske ekstaze sadašnjosti. No, ako mislimo povijest ne kao predmet i izvan intencionalnosti, onda je to mišljenje „na“ povijest kao mogućnost drugačijega mišljenja koje Vanja Sutlić naziva u promišljanju Marxa i Heideggera povijesnim mišljenjem. Povijesnost povijesti pripada onom razumijevanju vremena koje se ne može svesti na puku prolaznost, trajanje i ovjekovječenje onog istog (bitka bića) što se mišljenju unaprijed postavlja kao nužna i neizbježna granica u shvaćanju vremena (gr. hora). Između Marxova mišljenja i onog što Sutlić naziva „prebolijevanjem filozofije i drugačijom nakanom povijesnoga mišljenja“ nalazi se, dakle, ova granica. Shvaćanje vremena nije pitanje tzv. subjektivnoga odnosa u mišljenju spram biti vremena. To je pitanje o „temporalnome ustrojstvu povijesti“ kao pitanje o granici ne samo Marxova mišljenja koje, prema Sutliću, nije mišljenje „prebolijevanja metafizike“, već ono koje pretpostavlja „jedan tradicionalni, prosječni, standardni pojam vremena u njegovoj novovjekovnoj dinamičkoj modifikaciji aktualnosti („činovitosti“ i „novosti“): ne niz prisutnih sada zaokruženih u njihovom bitku, tj. trajanju (kao u Aristotela), nego niz fragilnih, svagda sebe nadmašujućih i tako svagda sebe osiguravajućih, iz nebitka sebe otimajućih, svagda se nanovo ispostavljajućih „sada“. Uz takav pojam vremena na djelu korelativno i kompenzatorno se, prema metafizički nužnoj shemi-odnosu, javlja kritikom transcendentnoga posredovani imanentni pojam „vječnosti“ kao beskonačnosti jednog te istog.“ (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 307.) Temporalno ustrojstvo povijesti je metafizički „sklop“ i to ostaje čak i u Marxovu shvaćanju povijesti koja se proizvodi iz biti rada, a nije sama o-i-za-sebe „autonomna“. Problematičnost je ovog shvaćanja samo u tome što je povijesnost povijesti svediva na praksu rada kao znanstvenu povijest. „Bit“ se, dakle, već unaprijed otuđuje od iskonske proizvodnje kao uvjeta mogućnosti povijesti kao onog što Heidegger naziva zgodom/prigodom/događajem (Ereignis) i postaje „imanentna transcendencija“ onog što Sutlić naziva „svijet rada“ u njegovoj singularnoj uniformnosti posvuda i nigdje. Taj svijet, međutim, nije u svojoj svjetovnosti ništa drugo negoli nihilizam realizirane metafizike i to ostaje čak i u slučaju tzv. procesa „oslobođenja rada“ od ropskih uvjeta ljudske egzistencije s pomoću mehaničke tehnike i strojne automacije. Vrijeme „svijeta rada“ nije slobodno vrijeme otvorene suvremenosti kao zgode/prigoda/događaja (Ereignis), već vrijeme ovjekovječene nužnosti zbivanja upravo onog što Sutlić kritički uviđa u Marxovu „temporalnome ustrojstvu povijesti“. To je vrijeme kao vrijeme historijski određene epohe kapitalizma i komunizma u svoje obje faze („primitivnoj“ i „despotskoj“, te „razvijenoj“ i „slobodnoj“) ništa drugo negoli beskonačnost jednog te istog, ili ono što Nietzsche naziva vječnim vraćanjem jednakoga koje omogućuje volja za moć. (Vidi o tome: Vanja Sutlić, Predavanja o Nietzscheu, Matica hrvatska, Zagreb, 2022. (prir. Damir Barbarić) Mislim da je iz ovoga razvidno kamo smjera Sutlić u svojem promišljanju odnosa između Marxova zahtjeva za ozbiljenjem filozofije u „svijetu rada“ i njegova instrumentalnoga shvaćanja znanosti i tehnologije. Naravno, cilj mu je pokazati kako je njegova najava povijesnoga mišljenja „ograničena“ na ono što čini samu strukturu i okvir granice povijesnoga mišljenja. To je pitanje o odnosu bitka i vremena ili prakse rada kao znanstvene povijesti (u njezinom onto-teo-kozmo-antropologijskome ustrojstvu) i „temporalnog ustrojstva povijesti“ koja se sada više ne pojavljuje u-svijetu samoga realiziranoga rada onkraj svake moguće diobe na intelektualni i fizički rad, već nadilazi i samu ljudsku-suviše-ljudsku emfazu rada kao takvoga. Ako je rad, da to kažemo riječima Heideggera za pojam bitka iz njegova Sein und Zeita „transcendens naprosto“, (Martin Heidegger, Sein und Zeit, str. 28.) to jest uvjet mogućnosti proizvodnje bića kao uradaka, onda je njegovo podrijetlo izvan ove vremenitosti kao beskonačnosti jednog te istoga. Ne treba ga tražiti ni izvan ni unutar metafizike, ni u sferama egzistencije boga/Boga niti u sferama „ljudske prirode“ koja i kad misli samo drukčije „radi“ jer stvara misli o nečemu kao nečemu ili ničemu kao ničemu. Podrijetlo je ovog „temporalnog ustrojstva povijesti“ koje Sutlić kritički uviđa u Marxovu mišljenju nazvanom „historijski materijalizam“ nigdje drugdje negoli u onome što jest i nije bitak i vrijeme, što se događa drugačije od svekolike povijesti po radu i svekolikoga življenja kao rada. To je „toponomija“ same zgode/prigoda/događaja (Ereignis) kao drugačije slučene otvorenosti i otuda drugačije nabačene mogućnosti slobodovanja slobode. Konstatacija da Marx nije pregorio ili prebolio filozofiju u svojem mišljenju kao najavi povijesnoga mišljenja u Sutlićevu tekstu odnosi se na pitanje o onome čemu je Marxovo mišljenje bilo na putu, ali ga nije doseglo. To je ono „izvorno“ i „iskonsko“, ali starije od staroga i novije od novoga. Naposljetku, ovo je mišljenje onkraj „temporalnoga ustrojstva povijesti“ kao mišljenja na povijest koje više nije ni „eshatologija bitka“ kao u Heideggera, niti „ateologija događaja“ kao u različitim novim ontologijama događaja poput onih Alaina Badioua i njegovih nastavljača. ( Vidi o tome: Martin Heidegger, „Der Spruch des Anaximader (1946)“, u: Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt am Main, 2003., str. 321-373. Osmo nepromijenjeno izd. I Alain Badiou, L’Etre et l’evénement, Seuil, Pariz, 1988.) Ponovno se vraćamo sa Sutlićem razlikovanju Marxove i Hegelove dijalektike. Razlog leži u sustavnosti pojmovno-kategorijalne analize „stroja Aufhebunga“ kojim se teorijski ulazi u procese vremenske artikulacije spekulativno-dijalektičkih i polit-ekonomskih pojmova-kategorija. Ono što je, primjerice, u Marxa pojam kapitala na najvišoj razni apstrakcije i to u konkretnome vidu robe kao novca koji se pojavljuje u formi kapitala jest fetiški karakter tržišne proizvodnje. Na taj se način robna forma proizvoda na tržištu osamostaljuje od njezine stvarne forme uporabnoga proizvoda čime nastaje mistifikacija „vrijednosti“ onog što je po naravi same stvari mišljenja puka stvar u interakciji s ljudskim društvenim odnosima. Za Hegela se, pak, na razini njegove Znanosti logike ovaj empirijski odnos između stvari pojavljuje uvijek kao transcendentalni odnos između pojma i ideje samoga duha u njegovu subjektivnome, objektivnome i apsolutnome načinu artikulacije. Razlikovanje Marxove i Hegelove dijalektike postaje odlučujuće za uvid u razlikovanje između „destruktivne spram Hegelove konstruktivne dijalektike koja sve ostavlja u postojanju kad i čim ga esencijalno (pojmovno) odredi (Hegelov „krivi pozitivizam ili njegov samo prividni kriticizam“). Već u samom pojmu ukidanja (Aufheben) sadržana je ova, za odnos Marx-Hegel, odlučujuća razlika.“(Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 308.) Što zapravo određuje razliku između Marxove „destruktivne “dijalektike” unutar njegova „historijskoga materijalizma“ i Sutlićeve nakane „povijesnoga mišljenja“? Ponajprije, očito je da se ključno mjesto ove razlike nalazi u pojmu „otuđene predmetnosti“ nakon što je pronađen izvor svekolika otuđenja u samoj „biti rada“ kao sekulariziranoga hegelovskog duha, budući da Marx, prema Sutliću, „hoće samo ukidanje „otuđene predmetnosti“, a ne „predmetnosti kao takve“…Stoga će Marxu, od samonajavljene međuigre metafizike i povijesnog mišljenja, preostati samo zadaća ukidanja diobe rada u svrhu uspostavljanja neograničenog gospodstva i razvoja (tj. prakse) njegove proizvodne snage i moći u načelno nezavršljivoj, nezaustavljivoj, u vrtnji jednoobraznoj, znanstveno osiguranoj povijesti (istovetnost esencije i egzistencije: prakse rada kao znanstvene povijesti).“ (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 308.) Povijesno mišljenje nadilazi granice „svojega“ temporalnog ustrojstva jer se više ne radi o ukidanju radnoga vremena u svrhu samorazvitka ljudskih stvaralačkih mogućnosti u doba vladavine onog što je po mojem sudu ostalo neproblematizirano i u Sutlićevu zahtjevu za prebolijevanjem filozofije i otvaranjem mogućnosti za drugačiju zadaću mišljenja. Riječ je o „ontologijskome statusu“ pojma stroja unutar metafizike i onkraj njezinih granica. Stroj se, naime, svagda pomišlja u razlici spram organskoga (prirode u smislu Aristotelove physis i Spinozine nature naturans i nature naturatae). No, stroj nije tek sredstvo za drugu svrhu kako to Marx preuzima od prosvjetiteljskih i socijalističkih mislilaca „oslobođenja rada“, već samosvrha proizvodnje kao automacije kako je to kazao u Grundrisse, ali bez uvida u to da je bit moderne tehnologije drugi oblik ljudskoga otuđenja u kapitalizmu, onaj postvarenja same biti čovjeka u sredstvo ne više rada samoga stroja. (Karl Marx, Grundrisse der Krtitik der politischen Ökonomie, Rohentwurf (1857-1858), Dietz, Berlin, 1953., str. 596-602.) Umjesto toga, čovjek nakon ukidanja diobe rada postaje upravo ono što u mojem mišljenju tehnosfere biva najavljeno u različitim distopijskim misaonim okvirima realizirane metafizike od Günthera Andersa do Norberta Wienera. Stoga granice povijesnoga mišljenja (Marx-Heidegger-Sutlić) proizlaze iz povijesno-epohalne granice u shvaćanju „biti“ onog tehno-logičkoga, a ne u „biti rada“. Sutlić je to jasno otvorio kao problem već u Biti i suvremenosti, a eksplicitno se u predavanjima o Hegelu, te Hegelu i Marxu nalaze brojna mjesta koje smo naveli u ovoj knjizi razmatranja o smislu i zadaći povijesnoga mišljenja u doba realizirane biti kibernetike u pojmu tehnosfere. (Vanja Sutlić, Predavanja o Hegelu (1969), Institut za povijest filozofije, Zagreb, 2017. (prir. Damir Barbarić) i Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, Demetra, Zagreb, 1994. (prir. Damir Barbarić, Biserka Drbohlav i Dimitrije Savić). Vidi o tome: Žarko Paić, Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam, Mizantrop, Zagreb, 2023.) Dostatno je samo uputiti da se u knjizi Praksa rada kao znanstvena povijest u okviru tekstova o „biti rada“ te o „radu i bogu“ susrećemo s najradikalnijim obratom uopće u samoj „biti“ onog što je Heidegger od sredine 1930ih godina uveo u suvremenu filozofiju kao pitanje onto-teologije. Naime, čitavo se ustrojstvo ontologije kao metafizike ne samo proširuje, pa Sutlić počinje rabiti „sintagmu“ koja sada glasi onto-teo-kozmo-antropologija (bitak-bog-svijet-čovjek), ali tako da je u realiziranoj Marxovoj „apsolutnoj znanosti rada“ sve postalo tehno-logikom prakse rada kao znanstvene povijesti. (Na mjesto filozofije, dakle, stupa znanstveni rad, radna znanost kao mito-logika koje srž je tehno-logika: suvremeno pred-kazivanje, „nesvjesna obradba“ svega što jest je tehnika, ne kao primjena znanosti, nego kao njena bit.“ – Vanja Sutlić, „Rad i bog“ u: Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 156.) Ono što, međutim, ipak izostaje u ovom „srazu svjetova“ (tehno-logike kao biti suvremenoga nihilizma „svijeta rada“ i eksperimentalne zadaće drugačijeg, povijesnoga mišljenja) nije ništa drugo negoli uvid da je „bit“ stroja kao automacije u smislu tehno-logike beskonačne vrtnje jednog te istoga kao zamrznute povijesti ono što je krajnje jednostavno i neočekivano, gotovo čudovišno i stoga problematično i aporetično: to da je stroj koji nazivam logikom tehnosfere apsolutna singularnost jednog posve drugačijega mišljenja od onog čovjeka u obje svoje varijante, metafizičke i ne-metafizičke, i da je granica povijesnoga mišljenja upravo ondje gdje se uspostavlja odnos između tehno-logike koja je još uvijek u znaku „imanentne transcendencije“ procesa realizacije metafizike i tehnosfere koja kao stvar koja misli nadilazi sve postojeće granice svjetova i ulazi u horizont apsolutne singularnosti. 3. Onkraj „povijesne zgode“? Tehnosfera i pitanje o „biti“ jezika Epilog knjige Prakse rada kao znanstvene povijesti izveden je promišljanjem onog što je Vanja Sutlić u dijalogu s kasnim Heideggerom imenovao povijesnom zgodom. Vidjeli smo već da često Heideggerov pojam Ereignisa prevodim onako kako se to uobičajilo u hrvatskoj suvremenoj filozofiji, dakle, poštujući čitav niz rješenja od zgode/prigoda/događaja. Razlog ovog tzv. „ontologijskoga pluralizma“ nije u mojoj „toleranciji“ onoga što se pritom uspostavlja kao pravilo koje se neprestano krši. Ne, stvar je u tome što je već sam Sutlić baveći se u predavanjima o Heideggerovu mišljenju od Bitka i vremena (Sein und Zeit-a) do njegovih tekstova poput „Vremena i bitka“ („Zeit und Sein“-a) i glasovita predavanja „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ („Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“) u kojem Heidegger izvodi postavku da filozofija kao metafizika dovršava svoju povijest u kibernetici i tako se uspostavlja mogućnost drugačijega mišljenja za nadolazeću budućnost, ne može adekvatno pronaći pravu riječ koja bi „iscrpila“ sva značenja Ereignisa, (a to vrijedi i za sve druge pokušaje prevođenja tog amblematskoga pojma suvremene filozofije, koji je ušao i u temeljne pojmove suvremene umjetnosti od kazališta do medija i filma), uvidio da je za stvar povijesnoga mišljenja nužno otvoriti mogućnost ne više povijesnoga sklopa bitka, bića i biti čovjeka. (Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera: Uvod u problematsku razinu „Sein und Zeit“-a i okolnih spisa, A. Cesarec, Zagreb, 1988.) Umjesto toga pojavljuje se višeznačnost i otvorenost povijesne zgode. U osam fragmenata teksta „Povijesna zgoda (Epilog)“ Sutlić izričito pokazuje da je „najdublji Marxov povijesni uvid…uvid u konačnost povijesnog sklopa i njegove jednokratne zgode…“ (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 310.) Dakle, Marxov „historijski materijalizam“ određuje konačnost povijesnoga zbivanja jer ono što povijesti podaruje njezin smisao ne dolazi iz nje same kao prostora i vremena ljudskoga osmišljavanja svijeta (prirode i svijeta života). Smisao povijesnoga događanja je svagda epohalno ograničen/omeđen onime što povijest kao slobodu novoga započinjanja svagda singularno obilježava činom jednokratnosti i neponovljivosti. Zato je Sutlić jasno u trećem fragmentu istaknuo da tzv. historijski materijalizam „nije vječna filozofija ili „materijalističko shvaćanje“ (teorija?) povijesti i društva, nego je i sam rezultat preboljive povijesne konstelacije.“ (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 310.) No, ono što se čini najurgentnijim za Sutlićevu nakanu povijesnoga mišljenja jest onkraj „povijesne zgode“ kao događaja nihilizma tehnološki, a ne tehnički, određene povijesti koja gubi svoju „eshatologiju“ i „teleologiju“, pa čak i „soteriologiju“, te postaje pitanje o onome što čini samo povijesno mišljenje drugačijim mišljenjem od čitave povijesti filozofije kao metafizike. Rekli smo već, Sutlić stvar mišljenja imenuje povijesnim mišljenjem i to ne kao „subjektivno“ svojim u smislu nekog valjda prisvoja i vlasništva, što bi bilo kardinalno pogrešno i otuda zapravo „besmisleno“. Stvar povijesnoga mišljenja kao „biti“ čovjeka za razliku od tehnološke singularnosti pojma tehnosfere kao slikotvorbe jest otvoreno-zatvoreno u samoj „biti“ jezika kao zgode/prigoda/događaja, a ne tek pukog sredstva za priopćavanje misli. Zbog toga je čitava Sutlićeva misaona avantura brižno traganje za neologizmima u hrvatskome jeziku kroz stvaralačku igru s onim mogućnostima izvornoga jezika koji je još svijetlio smislom i višeznačnošću u starocrkvenoslavenskome, pa se ne toliko u Biti i suvremenosti, već upravo u Praksi rada kao znanstvenoj povijesti susrećemo s pitanjem o mogućnostima malih jezika s rubova zapadnjačke pred-metafizike i metafizike da dohvate ono nedohvatljivo u kazivanju smisla. Zgoda je, dakle, ona uputna riječ koja u sebi obuhvaća i primanje i kazivanje „konačne i jednokratne konstelacije i artikulacije vijesti bitka i vremena u iz-vještaju ljudskog iz-stupa i pri-stupa u kazivanju, koje misli, a ne jeziča, tj. mlati jezikom formalne shematike metafizike = filosofije“, kako to kaže u pretposljednjem sedmome fragmentu teksta. (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 311.). Ima li onda čovjek kao radnik i kao slobodnjak, umnik i kazivatelj, namjesnik povijesne zgode a ne novovjekovni gospodar bitka u formi subjekta svoju „bit“ ako je u samoj biti povijesne zgode umjesto „temporalnoga ustrojstva“ zapisana njegova epohalna konačnost? Na ovo pitanje Sutlić odgovara u šestom fragmentu teksta s instruktivnom napomenom poznavateljima njegova puta mišljenja od Biti i suvremenosti do Prakse rada kao znanstvene povijesti. Evo, ovako to kaže mislilac „povijesne zgode“. „Pro-iz-vodnja bića iz bitka se najavljuje u čovjeku-radniku, a bitak i vrijeme nadolaze kao na god gođenje iznimne svetkovine davanja i primanja. Opasnost svijeta Rada i gubitka biti čovjeka kao bića među bićima nisu definitivni, nego baš najavljuju vijest drugačijeg bitka, vremena i biti čovjeka. Ostaje, dakle, razlika „rada“ i „proizvodnje“, ali ne više u „humanističkom“ ili „antropologijskom“, pa ni u fundamentalnoontologijskom smislu i razini, nego u povijesno-epohalnom razmjeru posve drugačijeg svijeta.“ (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 311.) Nema više razloga govoriti kako je posljednja istina „svijeta“ u suvremenosti ta da nema nikakve „biti“ čovjeka u smislu „esencijalizma“, nego samo relikti „antisencijalizma“ i „dekonstruktivizma“ bivaju tzv. našim „usudom/udesom“ jedne posve neodredljive slobode djelovanja. Povijesno mišljenje polazi od povijesne zgode koja nije vječan događaj istoga, već razlika u samoj „biti“ povijesnoga sklopa (bitka, bića i biti čovjeka) koji je svagda konačan u svojoj su-vremenosti. A su-vremeno nije, pak, ništa puko aktualno u smislu vladavine temporalne ekstaze ili dimenzije sadašnjosti, već se događa svagda kao ono „novo“ u prekidu s logikom kontinuiteta-diskontinuiteta zbiljske povijesti. Nije stroga nimalo slučajno da Vanja Sutlić pokazuje kako je za rang povijesnoga mišljenja uz Marxa i Heideggera koji je, pak, najznačajniji mislilac povijesne zgode u 20. stoljeću jer je iz „biti“ jezika otvorio mogućnost drugačijeg mišljenja od metafizike u realiziranoj kibernetici, onaj „treći“ možda i jedini koji je svojim kazivanjem dospio do praga prevladavanja kao prebolijevanja uniformnoga svijeta pragmatičke učinkovitosti i carstva „instrumentalnih svrha“ ꟷ Friedrich W. Nietzsche. Čitav misaoni život Sutlić je stoga predavao samo o Hegelu, Marxu, Nietzscheu i Heideggeru. Posve dovoljno, jer to nisu samo „filozofi“ kao navjestitelji nadolazeće budućnosti smislenoga svijeta u doba nihilizma, već ponajprije jezik otvorenosti drugačijeg mišljenja od svega onog što se slučuje u praznoj homogenosti nesuvisle ljudske komunikacije. Sve je samo lutanje povijesnim svjetovima bez prvoga uzroka i posljednje svrhe, jer življenje nije tek dar i primanje onog najiznimnijeg što čovjeku podaruje dostojanstvo slobode, već i dostojanstvo onog mišljenja s kojim se otvara nadolazeća budućnost. Povijesno je mišljenje u doba tehnosfere možda i s obzirom na pitanje o biti slike „zastarjelo“ i stoga pripada onome što prethodi svakoj zgodi tehnološke singularnosti. No, nije li baš ta njegova „zastarjelost“ posljednji mogući izgled obrata u samoj „biti“ tehnosfere koja misli ne više bitak i vrijeme, već svoj autopoiesis i svoju singularnost kao samorazumljivu beskonačnost u promjeni jednog te istoga?

May 12, 2025
Simulakrum i razlika

Simulakrum i razlika

1. Modernost ili o mehaničkome i stereotipnom U „Predgovoru“ za svoje temeljno djelo Razlika i ponavljanje (Différence et répétition) Gilles Deleuze već na početku drugoga odjeljka pokušava pokazati „razliku“ između onoga što Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) naziva „ontologijskom razlikom“ i „strukturalizma“, koji se pokazuje u svojoj „biti“ krajnje anti-hegelijanski usmjeren. To, pak, znači da se umjesto razlike i ponavljanja unutar dijalektički shvaćenoga totaliteta kao sinteze dokinutih suprotnosti i proturječja (Aufhebung), razlika ne izvodi kao negacija afirmacije bitka. Nasuprot ovome primatu identiteta iz kojeg onda proizlazi razlika samo kao negativ i reprezentacija „bitka“ (onog Istoga), Deleuze uspostavlja temeljni „postulat“ na sljedeći način: „Moderni svijet jest svijet simulakruma. Čovjek ne postoji od Boga, identitet subjekta ne proizlazi iz supstancije. Svi su identiteti samo simulirani, proizvedeni kao optički “efekt”, dubljom igrom koja je razlika i ponavljanje. Želimo misliti razliku u sebi-samoj i odnos različitoga s različitim,neovisnim oblicima predstavljanja koji se vraćaju u Isto i odlaze vraćajući se s negativnim. (…) Naš moderni život jest onaj koji se odvija s mnogo mehaničkih ponavljanja, stereotipa, izvan nas i unutar nas, iz čega neprestano stvaramo male razlike, varijante i modifikacije.“ (Gilles Deleuze, Différence et répétition, PUF, Pariz, 1968/2015, 12. izd., str. 1-29.) Ovdje nam nije nakana pokazivati kako se i u dijagnozi tzv. modernoga svijeta razlikuju u pristupima Heidegger i Deleuze. Dostatno je tek kazati da je Heidegger skovao iz njemačkoga jezika izraz koji ontologijski određuje egzistencijalni način zajedničkoga bitka (Mit-Sein) kao nadilaženja banalnosti onoga „bezličnog se“ (Das Man). Ovo je bio njegov izraz za vođenje „života“ u masovnome industrijskom društvu na način nepravosti ili neautentičnosti. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1977., str. 168-173.) Svakodnevica uistinu prisiljava „čovjeka“ da profanira svoje uzvišene sposobnosti u dohvaćanju smisla bitka. Razlog je, dakako, taj što se vladavina mase kao broja i moći izvršenja tehničkoga naloga suprotstavlja ljudskim mogućnostima mitopoetske egzistencije. Jer za Heideggera je uskoro postao odlučujući Hölderlinov stih kako pjesnički obitava čovjek na ovoj zemlji (dichterisch wohnet der Mensch auf diese Erde). (Martin Heidegger, „…dichterisch wohnet der Mensch…u: Vorträge und Aufsätze, GA, sv. 7, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2000., str. 189-210.) Posve je samorazumljivo da takvih romantičnih postavki nećemo naći u Deleuzea, iako je neporeciva njegova sklonost umjetnosti u okviru filozofijskoga promišljanja suvremenosti. Nema, međutim, nikakve dvojbe da je analiza svakodnevnosti „života“ u masovnim društvima ona koja polazi od pretpostavke da se ljudska egzistencija, kao i čitav prirodni okoliš, nalaze u izazovima sve veće tehnifikacije i tehnologizacije mišljenja i bitka. Deleuzeova knjiga Razlika i ponavljanje u tom je smislu ne samo anti-hegelijanska po ontologijskome određenju. Ona je na pradoksalan i aporetičan način bliska i udaljena od Heideggerovih promišljanja „bitka i vremena“. Ako je, dakle, „moderni život“ onaj koji zahtijeva sve veću kvantifikaciju, mehaničko ponavljanje operacija u proizvodnji i svakodnevnome opstanku, onda je za Deleuzea važno pokazati kako i zašto se ova „moderna sudbina“ ne mora nužno pojaviti u stanju „zapalosti“ i „neautentičnosti“ kao što je to očigledno Heideggerov uvid. Mehaničko i stereotipno su značajke onoga što nastaje iz ponavljanja koje ne stvara „razliku“, već je proizvod nekog nadređenoga identiteta. No, ono što je „otkriće“ koje Deleuze uvodi u svoju „ontologiju postajanja“ (devenir), može se iskazati time što ono što se ponavlja kao simulakrum ima mogućnosti nastanka „novoga“. Drugim riječima, moderni svijet ne bi uopće bio to što jest, naime moderan, bez razlike i ponavljanja u samoj biti razlikovnoga ponavljanja. Nasuprot drevnoj metafizici Elejaca prema kojoj se ponavljanje uvijek odnosi na ono Isto ili bitak koji se ne kreće, te je otuda primat vremenske dimenzije ili ekstaze prošlosti mjerodavno razumijevanje vremena u iskonu Grka, moderno shvaćanje vremena jest ono koje s Bergsonom uvodi trajanje (durée). U kontinuumu događanja na planu ponavljanja kao svagda novih zbivanja kontingentnih stanja materije protječe vrijeme. To znači da se ponavljanje više ne odnosi na Isto ili bitak, već na razliku ili mnoštvo (multiplicité). No, ono ne zamjenjuje Jedno. Naprotiv, događa se u heterogenosti sklopova univoknosti bitka. Vrijeme u svojoj dimenzionalnosti koje odgovara modernome onto-kronologijskom obratu usmjerava se spram budućnosti. Kada sve to imamo u vidu, nije li uistinu naizgled začuđujuće, pa čak i ekscentrično, da stajalište koje zauzima Deleuze u Razlici i ponavljanju jest ono prema kojem se koncepti „čiste razlike i složenoga ponavljanja“ pojavljuju tako što „vječno decentriranje razlike odgovara bitkovnome razmještanju i prerušavanju u ponavljanju“? ( Gilles Deleuze, Différence et répétition, str. 2.) U mehaničkome ponavljanju i stereotipnim radnjama i učincima očito postoji druga vrsta „pravilnosti“, pa čak i „zakona“ no što je to uobičajena predstava o vremenskom karakteru „vječne sadašnjosti“ (nuns stanc), koja izaziva psiho-ontički učinak dosade. Što se događa u simulakrumu s obzirom na razliku i ponavljanje? Na prvi pogled, riječ je o onome što nema karakter „zbilje“. Umjesto toga nosi značajke krivotvorine ili oponašanja prave zbilje. Svaki je simulakrum u metafizičkome razumijevanju razlike bitka i bića, ideje i pojave, nužno izveden iz „privida“ (Schein). Kada se razlika izvodi iz identiteta bitka, onda je ponavljanje „nužno“ značajka pravoga ili autentičnog vremena. Stoga je unaprijed jasno kako oboje, razlika kao bitak i ponavljanje kao vrijeme, iziskuju razlikovanje onoga „što“ nešto jest i „kako“ se ono događa u protijeku vremena (quiddittas vs. quoddittas). No, Deleuze pokazuje u „Predgovoru“ da se iz simulakruma mora izvesti postavka da se razlika razlikuje, a ponavljanje se ponavlja samo iz onoga što nije negacija, jer bi to inače bila potvrda vjerodostojnosti Hegelove spekulativne dijalektike. Varijacije, modifikacije, te sitne, male promjene u identitetu nekog bića kao vrste, primjerice u složenim procesima evolucije primata, dokazuju, pak, da se ono Isto ne može tek modificirati na taj način da „isto“ ostane uvijek isto bez razlike. Naprotiv, u simulakrumu se skriva tajna singularne individuacije. Upravo ona određuje kako će i u kojem sklopu nastati neka promjena ne više istoga kao istog, već razlike kao razlike. „Mehaničko“ i „stereotipno“ ne moraju biti nužno atributi „dosadnoga“ procesa odvijanja nečeg u kružnome gibanju jednog te istoga. Uostalom, Deleuze je ovo iscrpno tematizirao u nastojanju da shvati Nietzschea s njegovom vodećom mišlju o vječnome ponovnom vraćanju. Dospio je do postavke da se ovo vraćanje ne odnosi na ono Isto što se vraća bez razlike, već da razlika kao razlika daje Istome karakter „vječno novoga“. Razlika i drugost proizlaze iz kruga. U njemu se beskonačnost i vječnost ne misle stoga kao monotona vrtnja bez mogućnosti „obrata“, „okreta“ i „zaokreta“ u biti kruga odnosno u „biti metafizike kao nihilizma“. (Gilles Deleuze, Nietzsche et la philosophie, PUF, Pariz, 1962.) Zašto je važno razlikovati unutar razlike i ponavljati unutar ponavljanja kao vremena u ireverzibilnoj reverzibilnosti? Deleuze na to pitanje u „Predgovoru“ odgovara da je „najveća opasnost pada u reprezentaciju lijepe duše….koja kaže: mi smo različiti, ali nismo suprotni“. (Gilles Deleuze, Différence et répétition, str. 2.) I stoga toliko paradoksalan i jedino nužan put koji se pokazuje kao prekid s transcendentalnom iluzijom identiteta bitka. Sada dolazi do priznanja kako je empirizam s Humeom ono što se suprotstavlja svakom konceptu. Ali ne polazeći od iskustva kao prerušenoga „uma“ u smislu refleksivnog cogita, već od nastojanja da prije konceptualiziranja „zbilje“ otvori mogućnost njezine složene tematizacije i problematizacije. Na zasadama Nietzschea, čitav se napor Deleuzea s otkrićem simulakruma kao područja razlike, a ne puke simulacije zbilje, odvija u alternativi vladajućem smjeru metafizike. Budući da je metafizika „nužno“ ono mišljenje koje misli bitak kao prisutnost u smislu vječnosti i nepromjenljivosti, za Deleuzea imperativ „moderne filozofije“ predstavlja zaokret od svake moguće i buduće „filozofije povijesti“. Zaokret se zbiva u smjeru „neistodobnosti“ (intempestive). Još „konkretnije“, to znači da umjesto partikularnosti kao empirijskih danosti, te univerzalnosti kao apstrakcije, valja otvoriti put koji pretpostavlja uvjerenje „da su u svijetu individuacije neosobne, a singularnosti pred-individualne.“ (Gilles Deleuze, Différence et répétition, str. 4.) Na putu „novoga“, filozofija kakvu predlaže u svojim bitnim dosezima Deleuze, a to osobito vrijedi za njegova dva glavna djela krajem 1960-ih godina Razlika i ponavljanje (Différence et répétition) i Logika smisla (Logique du sens), mora se razračunati s nasljeđem platonizma čiji je vrhunac Hegelova misao totaliteta i vladavine apsoluta u povijesti. Simulakrum je, dakle, nedvojbeno metafizički pojam s podrijetlom u Platona. Ali istinsko mu je rodno mjesto ono koje u modernoj filozofiji ponajprije određuje strogo ontologijski Gilles Deleuze, potom Pierre Klossowski, (Pierre Klossowski, Nietzsche et le Cercle Vicieux, Mercure de France, Pariz, 1969.) te naposljetku Jean Baudrillard. (Jean Baudrillard, L’échange symbolique et la mort, Gallimard, Pariz, 1976.; Jean Baudrillard, Simulacres et simulation, Galilée, Pariz, 1985.) 2. Što je to ─ simulakrum? Što je to ─ simulakrum? Nesumnjivo, riječ je o pojmu koji se odnosi na slikovno-figurativno mišljenje. U stanovitome pogledu može se čak kazati da je posrijedi složeni jezik metafora i samopokazivanja fenomena koji su nevidljivi, ili se nalaze u onom što tradicionalno od Platona nazivamo fantazmatskim područjem značenja. U Platona je na djelu razlikovanje između dvije vrste „slika“ (eidola): (1) „kopije“ (eikones) u kojima vidimo unutarnju nalikovinu s idejnim ili idealnim modelom i (2) „simulakruma“ (phantasmata) u kojima imamo prividnu nalikovinu s izvornikom, ali je posrijedi bitna devijacija u odnosu spram prvotoga ili izvornog. Na taj način, kao što to precizno pokazuje u tumačenju David W. Smith, susrećemo dvostruke „slike-idole“: ikoničke kopije i fantastične simulakrume. (Vidi o tome: Daniel W. Smith, „The concept of the simulacrum: Deleuze and the overturning of Platonism“, Continental Philosophy Review (2006) DOI: 10.1007/s11007-006-3305-8 https://philarchive.org/archive/SMITCO-5v1) Međutim, slikovno-figurativno mišljenje ne može ipak iscrpiti pojam simulakruma, jer bi to značilo onda da se pojam slike razumije iz metafizičke tradicije prikazivanja (mimesis) i predstavljanja (repraesentatio), a figuralnost iz povijesno-umjetničkoga određenja onog što pripada biti ljudskog lika na slici u razlici spram apstraktnih motiva i tema (mrlje, crte). Za Deleuzea u Razlici i ponavljanju simulakrum ima iznimno važnu zadaću u razjašnjenju nizova ponavljanja. U „Zaključku“ pronalazimo niz sintetičkih definicija i određenja njegova zagonetnoga mjesta u razumijevanju „bitka“ i „vremena“, govoreći hajdegerijanskim pojmovljem. Deleuze kaže, naime, da je simulakrum ovaj sustav ili ono razlikovno koje se odnosi različito polazeći od same razlike. Ovi su sustavi intenzivni: oni se nalaze duboko u u naravi intenzivnih kvantiteta, koji ulaze precizno u komunikaciju sa svojim razlikama. (…) Ukratko, sustav simulakruma može se opisati uz pomoć shvaćanja, koji se sa svoje strane čine odveć različitim kategorijama reprezentacije: (1) dubina, spatium, ili organizirajući intenziteti; (2) disparatni nizovi koji oblikuju borbe individuacije koja crta (pojedinačne čimbenike); (3) „tamni prekursor“ koji se upoznaje u komunikaciji; (4) spojnice, unutarnje rezonancije, kretanja snaga u nastajanju; (5) konstitucija pasivnoga sebstva i subjekata „ličinki“ u sustavu, te formacija čistih prostorno-vremenskih dinamizama; (6) kvalitete i proširenja, vrste i dijelovi koji u dvostrukoj diferencijaciji oblikuju sustav i koji prekrivaju prethodne faktore; (7) središta zastiranja koja svjedoče ustrajno o trajnosti ovih faktora u razvijenome svijetu opsežnih kvaliteta. Sustav simulakruma potvrđuje divergenciju i decentriranje: samo jedinstvo, sama konvergencija svih nizova jest informacijski kaos…“ (Gilles Deleuze, Différence et répétition, str. 355-356.) Iz ove „kaotične strukture“ mišljenja koje Deleuze virtuozno navodi kroz sedam značajki „sustava simulakruma“, razaznajemo kako se „kategorije reprezentacije“ samo uvjetno mogu tako nazivati. Jer ono što „predstavlja“ nešto kao postajanje (devenir), neprestano je u stanju promjene kao modifikacije i transformacije. Zato simulakrum nije precizno imenovati „kategorijama reprezentacije“, već su to empirijski pojmovi koji pripadaju vremenskome nizu umjesto onoga što Heidegger naziva „topologijom bitka“ (Topologie des Seins). Vidimo da otpada oznaka kako simulakrum jest ono slično s izvornikom, koje nema atribut „zbiljskoga“, već samo „prividnog“. Naravno, otpada u smislu metafizike prisutnosti i vladavine transcendentalnih načela uma ili subjekta nad pojavnim svijetom. Kada umjesto takvog „vertikalnoga“ načina mišljenja ulazimo u „horizontalno“, onda su „dubina, spatium ili organizirajući intenziteti“ sve drugo a ne prostorne značajke onoga što postoji već uvijek kao „prostor“ u smislu Newtonovoga „kontejnera“ za objekte. Ništa ne postoji bez postajanja (devenir). Nastajanje „novoga“ u procesu postajanja drugim i različitim proizlazi iz biti same razlike, a ne identiteta. Stoga se za razliku od slučaja Warholove Marilyn u nizu pojavljivanja uvijek radi o razlikama koje nemaju svoj „prvotni izvor“, već su virtualna aktualizacija stanja u sklopu, a nisu rezultat beskonačnoga niza onog „Istog“ kao puke modifikacije i varijacije. (Vidi o tome: James Williams, Gilles Deleuze’s Difference and Repetition: A Critical Introduction and Guide, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2005., str. 27.) Posljednja rečenica koju smo naveli iz „Zaključka“ knjige Razlika i ponavljanje zaslužuje posebnu pozornost u ovome razmatranju. Kada, dakle, Deleuze kaže da „informacijski kaos“ nastaje iz „konvergencije svih nizova“ to nije ništa drugo negoli problem s „logikom simulakruma“ koja djeluje posve drukčije i na drugim „temeljima“ od „logike bitka“ kao spekulativne dijalektike u Hegela. Simulakrum ne može biti ništa „sustavno“. Ali ne može se, isto tako, ni pojaviti kao ono singularno bez niza ponavljanja, pa se stoga samo „čini“ da je sve to nešto „sustavno“ u djelovanju. Uostalom, Deleuze i uzima ovaj „pojam“ u središte svojih analiza moderne filozofije kao ontologije jer ukazuje na fluidnost i metamorfnost same „zbilje“. Protiv „ontologije realizma“ pojam bi simulakruma trebao biti zoran dokaz onog ničeanski izvedenoga načela da se život u njegovoj moći individuacije „priviđa“ kao odnos poretka i kaosa. No, jasno je da to „priviđanje“ ne pripada ni u kakvu obmanu ili sljepilo osjetila. Ono što se samo „priviđa“ ne proizlazi iz laži ili ne-istine osjetila, već iz toga što nešto kao nešto, primjerice tzv. optička varka može sugerirati da nešto postoji o-sebi (an-sich), iako je to ne-istina kada se razlože uvjeti mogućnosti privida kao takvoga. Simulakrum se mora razumjeti izvan „logike privida“. Razlog leži u tome što život ne može biti rezultat vladavine Univerzalija i Transcendentalija nad partikularnim elementima onoga što ima značajke „iznimke“, te je usto „malo“ naspram „velikoga“ u kvantitativnome i kvalitativnom smislu. Ponavljanje niza koji se shvaća kao „varijacija stvari“ nikad se ne smije shvatiti iz poretka aktualnih stvari. Zašto? Iz jednostavnog razloga što bi to značilo da postoji neki apriorno i objektivno postojeći identitet. Simulakrum, doduše, ima izravne sveze s nalikovanjem i sličnošću s „izvornikom“. Ali to vrijedi samo onda kada je poredak stvari takav da se „čini“ kako je varijacija uvijek smisleno kretanje bitka kao postajanja (devenir) u mišljenju kao ponavljanju u sintezi vremena. Deleuze taj ontologijski problem nastoji razriješiti tako što simulakrum postavlja u odnos spram one „čiste razlike“ koja se, samo uvjetno govoreći, mora shvatiti kvazi-transcendentalno poput stvari-o-sebi (Ding-an-sich). To je, načelo istovjetnih sličnosti. Budući da bi sve završilo s logikom kopiranja Istoga, umjesto toga, simulakrum valja odrediti kao ono što se ne može razumjeti negacijom afirmacije i pozitivnosti bitka bića (aliquid ens). Iz produktivnoga kloniranja onoga što ne postoji samo o-sebi u svijetu kao takvome nastaje „bit“ simulakruma. Vidimo, osim toga, da ne postoji niti neka apriorno postojeća supstancija i esencija stvari. U tom smislu postaje bjelodano da simulakrum ne označava kopiju stvari u smislu sličnosti s izvornikom. S onu stranu procesa kopiranja, kakav se pojavljuje u mehaničkoj tehnologiji stroja do pojave kompjutora u drugoj polovini 20. stoljeća, pa otuda Deleuze spominje u „Predgovoru“ Razlike i ponavljanja ono „mehaničko“ i ono „stereotipno“, ovdje se susrećemo s posve „novim“ shvaćanjem novoga. Model identiteta bitka kao postojanoga i vječnog se „briše“, te na njegovo mjesto zasjeda paradigma razlike kao postajanja mnoštva (kontingencija) i Drugoga (singularnosti). Dubina i spatium kao organizirajući intenziteti upućuju na strukturu promjene stanja u sklopu događaja. Jer kada u „prostoru“ više nema bitka, bića i biti čovjeka, na čemu je ustrajno počivala zapadnjačka metafizika=ontologija, tada više nije moguće misliti „o“ nečemu kao nečemu bez „nasilja“, odnosno „stvaralačkoga razaranja“ ovog svijeta kakav se vijekovima smatrao savršenim i gotovo nerazorivim. Što iz svega slijedi jest da Deleuze pokazuje kako simulakrum nije vodeći pojam njegove „filozofije postajanja“, jer bi to bilo samo uvjetno ono što nastaje iz „obrata platonizma“ kao metafizike, pa bi „prividna zbilja“ Ideje ili Apsoluta postala „zbiljskim prividom“ simulakruma kao načela „imanentne transcendencije“. Ako, kako je to Deleuze u „Predgovoru“ Razlike i ponavljanja jasno istaknuo, simulakrum ima za modernu filozofiju značenje novog „etera“ svijeta mehaničkoga kretanja i vladavine stereotipa, tada se mora njegovo ontologijsko mjesto odrediti upravo iz „logike ponavljanja“. Posrijedi je, dakako, ponavljanje razlike kao „čiste razlike“. Što ovo drugo znači negoli da bitak više nije određen vremenom kao horizontom njegova „pojavljivanja“ u autentičnome ili nepravom smislu. Umjesto „horizonta“ pojavljivanja bitka u vremenu, sa simulakrumom se suočavamo kao s imanentnom granicom nizova slikovno-figurativnoga mišljenja i događanja. Vrijeme se na taj način nužno „ubrzava“, postaje mehanički odnosno tehnologijski uspostavljeno kao izračunato vrijeme, kao što sama slika, kako to tvrdi njemački teoretičar novih medija Friedrich A. Kittler, postaje „izračunatom slikom“. (Friedrich A. Kittler, „Schrift und Zahl – Die Geschichte des errechneten Bildes“, u: Christa Maar i Hubert Burda (ur.), Iconic Turn: Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln, 2005., str. 186-203.) Kada simulakrum ulazi u filozofiju, čini se da se mora bitno promijeniti i sama zadaća filozofije uopće u odnosu na umjetnosti i znanosti. Čini mi se iznimno uspjelom slikom koju u svojim analizama daje James Williams kada tvrdi da je Deleuzeova „definicija filozofije“ u „Predgovoru“ Razlike i ponavljanja nalik duchampovskim brkovima na portretu Leonardove Mona Lise, no „obrijan je Marx, a zarastao u bradu Hegel“. (James Williams, Gilles Deleuze’s Difference and Repetition: A Critical Introduction and Guide, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2005., str. 30.) Subverzija „filozofije“ zahtijeva ne samo ponovno promišljanje njezine zadaće i smisla u suvremenome svijetu fraktala i kibernetike, već nadasve njezinih pojmova i kategorija polazeći od glavne postavke Deleuzea o „konstruktivizmu“. Filozofija stvara nove koncepte. One stare preoblikuje, jer simulakrum je na djelu još u Platona. Za njega se taj izraz odnosi na krivotvorinu istine i zbilje svijeta. Zato je posve jasno da je od alegorije o špilji pa naovamo riječ o sumnji u mjerodavnost empirizma, što je za Deleuzea u najmanju ruku problematično. 3. Elementi, odnosi i singularnosti U „Zaključku“ Razlike i ponavljanja postoji jedna upečetljiva „slika“ koja ima zadaću pojasniti poprilično složenu artikulaciju simulakruma kroz navedenih sedam točaka. Deleuze, naime, kaže da se „okrunjene anarhije podređuju hijerarhijama reprezentacije; razdiobe nomada, pak, sjedilačkoj reprezentaciji“. ( Gilles Deleuze, Différence et répétition, str. 356.) U nastavku se pojašnjava da se ovo mora razumjeti polazeći od aktualiziranja Ideje. No, u kakvom su odnosu Ideja i simulakrum? Ako već postaje bjelodano da simulakrum ne može biti nikakva „krivotvorina“, „iluzija“, „obmana“ i „laž“ osjetila naspram čistog inteligibilnoga neba Ideje, nije teško zaključiti da moramo misliti neprestano u „obratu platonizma“. Takav programatski stav Deleuze je, kao što je poznato, postavio još u ranome spisu o Nietzscheu. Ovdje se, međutim, pojam „Ideje“ ne raščlanjuje u njezinu ontologijsko-metafizičkome poretku vladavine „odozgo“, što ne znači da sada Ideja djeluje „odozdo“, jer bi to bila puka zamjena mjesta u istom metafizičkom poretku značenja. Naprotiv, posrijedi je radikalniji obrat. Deleuze tvrdi da se smisao Ideje ne smije tražiti „ni u Jednome ni u mnogostrukosti: ona je mnoštvo (multiplicité), konstituirajući različite elemente, razlikovne odnose između elemenata, te singularnosti odgovaraju ovim odnosima. Ove tri dimenzije, elementi, odnosi i singularnosti konstituiraju tri aspekta uma mnoštva: odredljivost ili načelo kvantitabilnosti, recipročno određenje ili načelo kvalititabilnosti, potpuno određenje ili načelo potencijalnosti. Oni se rasprostiru svo troje u idealnoj vremenskoj dimenziji, koja je ovo progresivno određenje. Postoji, dakle, empirizam ideje.“ (Gilles Deleuze, Différence et répétition, str. 356.) Ideja kao mnoštvo? Ne, dakle, mnogo ideja, kao ni jedna ideja ili ideja Jednoga, već ono što se u matematičkoj teoriiji skupova pokazuje kao problem. Bilo bi, međutim, pogrešno pripisivati takvom shvaćanju ipak u posljednjim konzekvencijama platonske Ideje da je ona uvjet mogućnosti nastanka mnoštva (multiplicité). Tako bi se mišljenje kao zrcalo bitka ili njegova puka reprezentacija uzdigla do božanskih visina, ali samo ne više polazeći od Univerzalija, nego iz carstva empirijskih danosti. Umjesto takvog „lošeg platonizma drugim sredstvima“, Deleuze nastoji u svojem „transcendentalnome empirizmu“ spasiti čast mnoštva tako što mišljenju podaruje kontingentnu „narav“ događaja. Stoga su kontingentna mnoštva zapravo singularnosti. Ali, kao što stoji u navedenim rečenicama „Zaključka“ čitav se problem svodi na tri dimenzije Ideje kao mnoštva: na elemente, odnose i singularnosti. Pritom valja kazati da ovdje nije trijada izvedena prema nekom metafizičkome rangu i hijerarhiji. Deleuze u Razlici i ponavljanju zagovara stav Dunsa Škota i Spinoze o jednoznačnosti ili univoknosti bitka. To znači da dualizmi ispadaju iz igre. Nema više tanke crte metafizike koja dijeli onostrani od ovostranoga svijeta. Štoviše, načelo imanencije kao „plana konzistencije“ određuje o novim načinima „rangiranja“ i „hijerarhije“ prema kojima skolastičko mišljenje zasnovano na načelu analogia entis postaje neutralizirano i suspendirano. Uzmemo li jedan primjer, reći ćemo da ono „malo“ i „manjinsko“, kao što su nomadska društva beduina u Sahari nisu u odnosu na „veliko“ i „većinsko“ kao što je, primjerice, neoimperijalni poredak globalizacije na čelu s Amerikom, posve beznačajni u svjetskoj politici. Njihovo se mjesto prosuđuje iz odnosa u nekom sklopu snaga, a ne iz esencijalističkoga narativa moći-ideologije-politike. Elementi, odnosi i singularnosti konstituiraju sklopove u kojima Ideja, ne više kao transcendentalni subjekt (cogito ergo sum), poprima atribute djelotvornosti. Nasuprot Aristotela i Kanta s njihovim kategorijalnim određenjima, Deleuze nastoji Ideju kao mnoštvo rastemeljiti na taj način da sada umjesto kvantiteta imamo kvantitabilnost, umjesto kvalitete postoji kvalititabilnost, a umjesto modaliteta s ključnom kategorijom mogućnosti (bitka) disponiramo s načelom potencijalnosti. Prigovori Deleuzeu da je samo jezično zakomplicirao stvar i semantički se poigrao s tehničkim mogućnostima jezika, što je, doduše, izveo s Guattarijem i u spisu Što je filozofija? kada govori o konceptima, perceptima i funktivima pripadnim filozofiji, umjetnosti i znanosti, nisu nipošto zanemarivi. No, zar nije na stanovit način to činio i Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu), kada je iz duha njemačkoga jezika sve metafizičke grčke pojmove „germanizirao“ i to protiv pravila jezikoslovlja, a za to je dostatno upozoriti na ključni pojam njegove „destrukcije tradicionalne ontologije“ kao što je to tubitak (Dasein), čija se „bit“ izvodi iz njegove egzistencije. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, str. 56-70.) Elementi, odnosi i singularnosti su stoga trijada koja za svoj „predmet“ ima Ideju kao mnoštvo. No, ovdje nije više riječ o „pravome“ ili „nepravom“ načinu kojim se Ideja pojavljuje u-svijetu. Osim toga, za razliku od metafizike i njezina prevladavanja kao što je to nastojao misliti Heidegger, pojam „svijeta“ i „horizonta“ njegove svjetovnosti u Deleuzea je izvan igre. Razlog leži u tome što njegova kritika fenomenologije i posredno Heideggera smjera onkraj problematike tzv. svijesti i svijeta, bitka i vremena unutar metafizičkoga horizonta povijesti. Otuda toliko konceptualnoga konstruktivizma; otuda toliko pohvale empirizmu; otuda naposljetku toliko povjerenja u moć simulakruma kao načela moderne filozofije, umjetnosti i znanosti. Nije riječ o nastanku „prividnih“ svjetova. Umjesto toga sve je u „virtualnoj aktualizaciji“ singularnih mnoštava koja se stvaraju i razaraju u korelacijama, poput pješčanih dina koje ne postoje izvan odnosa. Bez nanosa vjetra nema ni pješčanih platoa. Elementi i singularnosti mnoštva mogući su samo zahvaljujući odnosu koji formalno zauzima srednji položaj između kvantiteta i kvalitete „bitka“, „bića“ i „biti“ čovjeka. Bez odnosa ne postoji ono najvažnije za nastanak „novoga“, a to je načelo potencijalnosti. (Vidi o tome: Miguel de Beistegui, Truth and Genesis: Philosophy as Differential Ontology, Indiana University Press, Bloomington – Indianapolis, 2004.) Ključna točka obrata Deleuzea spram čitave povijesti metafizike nalazi se u ovome načelu. Za razliku od klasičnoga shvaćanja mogućnosti u Aristotela iz razumijevanja bitka kao energeiae i dynamis, ono što Heidegger naziva moći-biti (Sein-können), a što ne proizlazi ni iz „determinizma“ bitka kao prirode (physis), niti, pak, još manje iz svjesne djelatnosti čovjeka u promjeni stanja bitka („indeterminizam“), Deleuze tek sada pokazuje zašto je pojam simulakruma bio neka vrsta posredovanja između „bitka“ i „mišljenja“ i to kao vjekovno „poniženi“ i „degradirani“ stupanj u kojem se svijet pokazuje kao „carstvo privida“. Simuliranje bitka nije, dakle, puko krivotvorenje „prirode“. Isto tako ne može biti svjesno ili nesvjesno zamagljivanje istine do posvemašnje ne-istine. Već je Nietzsche u jednoj od najznačajnijih izreka uopće kazao da imamo umjetnost da ne bismo propali od istine. Mogli bismo s Deleuzeom kazati kako imamo simulakrum da bismo mogli stvarati „nove“ svjetove. Ali ne više iz čiste mašte kao što je to bio san transcendentalne konstrukcije uma u Kanta. Umjesto toga, simulakrum jest „uvjet mogućnosti“ da se „načelo potencijalnosti“ uspostavi kao elementarni odnos u proizvođenju čistih singularnosti. Kako se to događa? Jednostavno, tako što je „ideja čista virtualnost. Svi razlikovni odnosi, prema recipročnome određenju, sve razdiobe singularnosti prema potpunom određenju, zajednički postoje u mnoštvu virtualnih Ideja, slijedeći zadani im poredak. Ali, nadasve, Ideje se utjelovljuju u borbi individuacije: razvijaju se intenzivni nizovi pojedinačnih čimbenika, ideelnih singularnosti, te isto tako pred-individualnih; rezonancije između nizova uvode u igru idejne odnose.“ (Gilles Deleuze, Différence et répétition, str. 357.) Evo, sve je tu, svi tzv. razlikovni odnosi ne između nečega kao nečeg, već kao takvi jer je „ideja čista virtualnost“. Kada se Ideja tako shvati, onda više ništa nije ne-moguće. Sve postaje ne više moguće, već virtualno. Ne moramo posebno obrazlagati zašto je Foucault bio „vizionar“ kada je rekao da je Gilles Deleuze filozof za 21. stoljeće. Dodajmo ovome još nešto: on je konceptualni konstruktivist i virtualni montažer slike-kao-mozga, skladatelj kaosmosa i tumač hijeroglifa suvremene umjetnosti koja svoje vlastite znakove uzdiže do forme i žanra umjetnosti kao takve. ( Vidi o tome: Nathalie Heinich, Le paradigme de l’art contemporaine: Structures d’une révolution artistique, Gallimard, Pariz, 2014. i Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.) No, sve je to samo rezultat obrata u strukturi samoga mišljenja koje se dogodilo u dijalogu s Nietzscheom i Bergsonom, Spinozom i Leibnizom, prije svih. Navedene rečenice, uostalom, potječu iz tumačenja Leibnizove monadologije. Nalaze se u „Zaključku“ knjige Razlika i ponavljanje. Ideja kao virtualnost označava pritom produktivnu moć konstruktivnoga mišljenja. Ono ne samo da rastemeljuje klasičnu metafiziku, već se i kritički preusmjerava s onu stranu vladajućega diskursa moderne filozofije koja je na tragu Hegela, Husserla i Heideggera obilježila francusko suvremeno mišljenje od Sartrea do Derridae. Ukratko, virtualnost ne prethodi „stvarnosti“ u transcendentalnome značenju logičko-povijesnoga ranga kao „uvjet mogućnosti“. Ako je i za Leibniza Ideja ustvari monada bez prozora, njezina se beskonačnost mora moći proizvesti upravo iz Božjeg uma. Prema načelu dostatnoga razloga (principium rationis) sve se zbiva u svijetu. No, umjesto prestabilirane harmonije između Boga i svijeta koju matematika ponajbolje zrcali kao znanost reprezentacije bitka par excellence, za Deleuzea je bjelodano da uvođenje „načela potencijalnosti“ nije više nešto što ima značajke apriorne spoznaje transcendentalnoga subjekta. Mišljenje koje misli transverzalno, taj „um mnoštva“ ne može više biti ograničen djelokrugom identiteta koji prethodi razlici i konstituira njezine granice. „Um“ koji proizlazi iz Ideje kao virtualnosti nadilazi granice „logike svijeta“ kao onto-teo-kozmo-antropologije metafizike. Taj „um“ misli virtualno, a djeluje digitalno. Jasno je da to znači kako mu prostor ne može biti više određen kao nešto objektivno postojeće i inertno, već se pojavljuje kao mreža odnosa, to jest kao relacijska struktura. Samo i jedino kretanje u beskonačnome prostoru čije pravo ime jest svemir omogućava da se materija enrgetizira, da dobiva u sklopu različitih odnosa snaga vibracije i intenzitete, te da se, naposljetku, ono virtualno pokazuje u simulakrumu događaja jedinom „pravom stvarnošću“. Nikakve druge stvarnosti nisu više odlučujuće. Ovo, naravno, ne znači da više nema prirode i da ta i takva „priroda“ nije već transformirana učincima mnoštava sigularnosti. Misliti znači virtualno uspostavljati Ideju kao „mogućnost“ događanja događaja u kojem razlika kao ponavljanje označava obrat u „biti metafizike“. Sada, naime, vrijeme više nije samo jedno ili drugo, prošlo, sadašnje i buduće, pravo ili nepravo, već trostruka sinteza prošlosti-sadašnjosti-budućnosti s formalnim prvenstvom nadolazeće budućnosti koja se nikad ne zbiva onako kako je to zamišljeno u glavama ljudi, već kao ireverzibilna reverzibilnost iz koje nastaje „novo“, niti kao čista konstrukcija događaja, a niti, pak, kao čista virtualnost singularnosti. Ono „novo“ jest rezultat simulakruma i razlike u samome postajanju (devenir). Sve što se događa postoji samo u postajanju. Otuda nastanak stvari prethodi njihovim nepromjenljivim i vječnim „bitima“ kao što nestanak događaja dovodi do iščeznuća „bitka“, „bića“ i „biti“ čovjeka u postajanju kozmički neosobnoga života kao imanencije. 4. Ponavljanje „novoga“? U „Zaključku“ Razlike i ponavljanja nailazimo na pobliže razjašnjenje odnosa filozofije naspram umjetnosti u okviru ontologijske artikulacije ovog misterijskoga i katkad čak i mističnog odnosa. Ovdje se nećemo toliko baviti Deleuzeovim analizama Nietzschea s obzirom na pojam igre (le jeu) iz koje se volja za moć pokazuje kao vječno ponovno vraćanje. Zaustavit ćemo se na sljedećem. Naime, Deleuze kaže, prethodno uzdižući rezultate knjige Alfreda N. Whiteheada, Proces i realnost (Process and Reality) iz 1929. godine na rang jedne od „najvećih knjiga moderne filozofije“, kako se između „fantazmi i simulakruma razlikuju kategorije reprezentacije….kao uvjeti zbiljskoga iskustva, a ne tek mogućeg iskustva.“ (Gilles Deleuze, Différence et répétition, str. 364.) Zašto se u ovom kontekstu, naizgled „estetičkome“ Whiteheadu odaje tolika počast? Kao što je poznato, Deleuze je iz njegova djela preuzeo pojam događaja (événement), ali isto tako i kategorije percepta i funktiva koje rabi za određenje djelatnosti umjetnosti i znanosti, dok se, naravno, filozofiji određuje područje konceptualnoga konstruktivizma. Whitehead je bitak shvatio, dakle, kao proces postajanja polazeći od događaja. Prema ovom shvaćanju sva su bića preoblikovana u singularnosti promjene, dok se ono što se zbiva u vremenu određuje tradicionalnim pojmom „realnosti“. Bitak kao događaj (event) za Whiteheada označava područje apsolutne potencijalnosti. Ono se zbiva unutar događanja koje određuje ne samo ono što se zbiva u-svijetu, već i sa svijetom. To, naravno, znači da je za razliku od dijalektike i fenomenologije (bitak i svijest), uveo u modernu filozofiju moment transformacije stanja kako u svemiru (kozmologija) tako i u ljudskome prostoru očitovanja mišljenja u odnosu spram Boga (psiho-antropo-teologija). (Vidi o tome: Žarko Paić, „Stvaralačko doba i nova metafizika:O filozofijskoj kozmologiji Alfreda N. Whiteheada“, u: Tehnosfera, sv. 2, „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018., str. 393-436.) Kada bismo jednom riječju htjeli odrediti ono što je za Deleuzea bitno promislio Whitehead u svojoj kozmologiji za buduće mišljenje, onda je to zacijelo ─ stvaralaštvo. No, nije to stvaranje koje ima u sebi sekulariziranu kršćanski shvaćenu ideju creatio ex nihilo, već je posrijedi estetska kozmogeneza svjetova. Događaj stvaranja nije stoga nikad dovršen. Može se reći da se nastavlja u nedogled. S idejom kozmičke epohe otvara se drukčije shvaćanje „povijesnosti“ svjetova. Vidimo da razlikovanje „fantazmatskoga i simulakruma“ ne proizlazi više iz razlikovanja onoga što psihoanaliza određuje područjem nesvjesnog naspram „realnosti“. Uostalom, čak je i za Lacana ono „realno“ traumatsko područje iskustva kao racijep u zoni u kojem se susreću imaginarno (priroda) i simboličko (kultura), ono „arhajsko“ i „Zakon“ kao izvorni čin legitimnoga nasilja nad subjektom. Ne postoji za Deleuzea „stvarnost“ kao čin reprezentacije mišljenja „o“ bitku kao postojanome i trajnom, nepromjenljivom i vječnom „bitku“ u parmenidovskom smislu. Ono što „postoji“, što se može eventualno nazivati „realnim“ nastaje samo iz odnosa između elemenata i singularnosti, odnosno Ideje u njezinoj virtualnoj aktualizaciji. Kada se ovaj „ontologijski obrat“ zbiva u svim svojim očitovanjima, onda je posve jasno da između „fantazmatskoga i simulakruma“ ne stoji nikakav zid tzv. objektivne stvarnosti. Sve postaje drukčije i razlikovno u događajima kojima se otvara beskonačno polje „načela potencijalnosti“. Ako bismo ovo htjeli „prevesti“ u konkretan slučaj nekog primjera, rekli bismo da se estetički ozbiljuje ideja Duchampova readymades ne u njegovu „umjetničkome djelu“ poznatom kao Fontana, već u estetskome objektu kojim predmet iz industrijske proizvodnje kao „kopija“ zauzima mjesto masovnoga predmeta uporabe. Što je ovdje „fantazmatsko“, a što „simulakrum“? Odgovor proizlazi iz odnosa u kojem misao prethodi stvarnosti ali ne u kantovskome smislu kategorija modalnosti kao mogućnost ozbiljenja nečega kao nečeg. Umjesto toga, ono što pripada mišljenju kao nešto ne-realno ili čak i nad-realno zahtijeva svoju virtualnu aktualizaciju u simulakrumu kada se u igru uključe „uvjeti mogućnosti“ gubitka razlike između mogućnosti-zbilje-nužnosti, Tada simulakrum nije rezultat fantazmatskoga mišljenja u smislu čiste iluzije stvarnosti, nego se pojavljuje kao „realizacija“ onoga što Deleuze naziva kontingentnim događajem singularnosti, a to je u ovom ontologijskome modelu čista razlika ili iznimka. Simulakrum određuje granice fantazmatskoga mišljenja upravo zbog toga što i sam nastaje „fantazmatski“, estetički, kao kozmo-psiho-antropologijski događaj promjene bitka kao takvog. Dodatnu složenost ovom problemu odnosa između elemenata i singularnosti podaruje to što se čista razlika kao „iznimka“ sada ponavlja u vremenu. Ali ne kao mehaničko događanje jednog te Istoga i ne kao stereotip, već kao stvaralački događaj „novog“. Ponavljanje „novoga“ ─ zar to nije ono aporetično i paradoksalno? Kako se uopće moće dogoditi da inovacija postaje „mehanička i stereotipna“, da postane ono što je najčudovišnije iskustvo ne samo suvremene umjetnosti nego i života samoga ─ dosadnom upravo zato što se zbiva kao „stabilnost u promjeni“, kako su to koncem 1960-ih godina u svojim analizama suvremenosti u znaku vladavine apsolutne znanosti i tehnike u kapitalizmu označili Martin Heidegger i Vanja Sutlić? Ovo pitanje smatram odllučujućim za razumijevanje odnosa između simulakruma i razlike u Deleuzeovu mišljenju. Pogledajmo sada kako Deleuze razvija postavku o razlikovanju između slike kao izvornika, kopije i simulakruma. Ova trijada u klasičnoj metafizici s Platonom čini se da je odlučujuća za razumijevanje ontologijskoga statusa problema određenja bitka, bića i biti čovjeka s obzirom na modalnu kategoriju zbilje ili stvarnosti. Vidjeli smo da je u Razlici i ponavljanju ukazao na to da nije ono simulakrum tek u području onog mogućega bitka kao virtualnosti, nego da ima i značajke zbiljskog stanja, odnosno na neki se način pojavljuje kao „stvarnost“. Da bi virtualna aktualizacija događaja bila učinkovitom nije dostatno postojanje Ideje kao čiste razlike. Potrebno je još nešto drugo i drukčije. Što? Ništa drugo negoli ono što pokreće virtualnu aktualizaciju stvari kao sklopa elemenata, odnosa i singularnosti. Posrijedi je materijalno energetiziranje elementarnih čestica sa svih onih sedam promijenjenih metafizičkih odredbi kategorija kvantiteta, kvaliteta i modaliteta. No, što ako tzv. objektivna stvarnost, ona koju se shvaća homogenom i jedinstvenom, jednokratnom i nepromjenljivom, što znači da između bitka i vremena vlada načelo kauzaliteta i teleologije (prvi uzrok i posljednja svrha), nije drugo negoli tek jedna od mogućnosti postojanja „stvarnosti“, čak i u modusu njezine nužnosti kao faktičnosti? U spisu iz 1969. godine Logika smisla (Logique du sens), iznimno zanimljivo prvo poglavlje „Dodataka“, koje se bavi ovim ontologijsko-epistemologijskim problemom naslovljeno je „Simulakrum i antička filozofija: Platon i simulakrum“ („Simulacre et philosophie antique: Platon et le simulacre“). Deleuze već na početku postavlja pitanje što znači „obrat platonizma“? Upućuje da je Nietzsche vidio u tome „zadaću svoje ili uopće zadaću buduće filozofije“. (Gilles Deleuze, Logique du sens, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1969., str. 292.) Ovaj obrat, dakako, mora otpočeti s programatskim načelom dokidanja razlike dvaju svjetova, onog ideja i ovog pojava. No, problem se pokazuje u tome što Deleuze tvrdi da je ovo ipak nešto pripadno Kantovu ili Hegelovu načinu mišljenja zbog naravi spekulativne dijalektike s njezinim strojem ukidanja/prevladavanja suprotnosti (Aufhebung). Kako god bilo, postavka o „obratu platonizma“ ne može bez razvijanja analitičkih mogućnosti Platonova glavnog pojma kojim on shvaća bitak uopće, a to je ideja. Kao i za Nietzschea i Heideggera, tako i za Deleuzea početak metafizičkoga razdvajanja svjetova u Grka obilježeno je Platonovim naukom o idejama. Iz ovako postavljenoga dualizma nužno se pretpostavlja razlikovanje bitka i bića po rangu i po razlikovanju onoga što je moguće, zbiljsko i nužno kao univerzalno naspram posebnog i pojedinačnog. Stvar sama (to autó) o kojoj, pak, Platon promišlja jest ono izvorno i prvotno u odnosu na pojavni svijet. Već je otuda jasno za Deleuzea da je „kopija“ ono što određuje sliku kao odraz bitka. Sličnost se s izvornikom pokazuje otuda određujućom za samu „bit“ slike. Njezina je „bit“, platonski a to znači metafizički do Hegela, ništa drugo negoli u oponašanju (mimesis) i predstavljanju (representatio) same Ideje. Možemo to nazvati modernije referencijalnim okvirom, ali stvar ostaje ista. Da bi slika mogla postojati kao takva, nužno je da bude slična izvorniku što je moguće više kako u smislu podudaranja biti i pojave, tako i onoga što pogađa odnos razlikovanja istine i njezina izgleda (aletheia i eidos). A budući da je za Platona najviša ideja ona koja pripada ideji Dobra (agathon), onda je bjelodano da se ta i takva ideja mora pojaviti u liku ili formi ljepote, pa je ljepota samo pojavno očitovanje ideje dobra, kao kad kažemo za lijepu umjetničku sliku (portret ili pejsaž) da je dobro načinjena. Sve ovo za Deleuzea označava nešto posve začudno. Naime, kao i u Kanta u njegovoj trećoj kritici ili Kritici moći suđenja (Kritik der Urteilskraft), tako se i u Deleuzeovim razmatranjima u Logici smisla nastoji otvoriti posve novo spoznajno područje tzv. stvarnosti. Ono, kako smo već razabrali u Razlici i ponavljanju, problem odnosa između simulakruma i razlike izvodi iz formalno estetičkoga razumijevanja univoknosti bitka. Ali, sada je „obrat platonizma“ u tome što više ne postoje nepremostive razlike između izvornika (ideje), kopije (slike) i simulakruma (slike slike) kao iluzije. Ovaj treći poredak u tradicionalnome metafizičkom smislu uvijek se određuje onime što je tek puki „estetski privid“, ili još bolje, što ima tek značajke stvaranja čiste iluzije kao „ne-istine“, „opsjene“ i „obmane“. Deleuze u analizi Platonovih stavova o razlici vladavine svijeta ideja i pojavnoga svijeta slikovne fascinacije i fantazmatskoga načina djelovanja u dijalozima poput Fedra i Sofista pokazuje da posezanje za mitskim alegorijama, od kojih je ona o špilji najznačajnija „slika mišljenja“ u povijesti filozofije uopće, označava nastojanje da se onome što proizlazi iz logike utemeljenja podari „viši“ smisao faktičnosti. Mit ima, dakle, funkciju pripovjednoga „oslikavanja“ onoga što je u biti bezrazložno, ali postaje uvjetom mogućnosti svakog mišljenja uopće. Stoga mitsko kazivanje nužno iziskuje slikovne učinke fantazmatskoga načina kojim se simulakrum pojavljuje u filozofiji. Nema dvojbe da ono estetičko nije ništa drugo negoli područje ljudskoga mišljenja koje je ponajviše stvaralački usmjereno, jer logika i etika kao temelji ontologije nemaju tu moć začaravanja stvarnosti, dovođenja mišljenja do „vjere“ u privid kao najveće mogućnosti koja je čovjeku dana u osjetilnome odnosu spram bitka. Mit se, prema Deleuzeu, pojavljuje kao „imanentni model“ s kojim na vidjelo dospijeva „svijet simulakruma“. (Gilles Deleuze, Logique du sens, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1969., str. 295.) No, odnos elemenata i singularnosti, pod uvjetom „obrata platonizma“, iziskuje ne samo ontologijski već i spoznajni obrat. U dvojnosti ideje i slike bića kao bića, govoreći tradicionalno metafizički, primat ima, naravno, ideja. Bez nje nije moguće stvoriti sliku. Budući da, pak, slika iskazuje „sličnost“ s izvornikom, u smislu čak i kršćanskoga shvaćanja kako je Bog stvorio čovjeka sebi na sliku i priliku, pa bi otuda čovjek bio njegova „stvaralačka kopija“, onda problem nije više u odrazu ili kopiji „idejne stvarnosti“. Za metafiziku kao umjetnost ona ima „niži“ status te značenje od ideje Boga i filozofijsko-teologijskoga promišljanja njegove „biti“. Zbog toga se pojavljuje u tzv. trećem poretku estetskoga privida. Simulakrum ne može biti više nikakva „kopija“ nekog „izvornika“, jer je već sa Spinozom i idejom o univoknosti bitka dokinut dualizam transcendencije i imanencije. Za Deleuzea je stoga samorazumljivo da se u ovom činu „imanentne transcendencije“ Ideja više ne utjelovljuje u formi nekog bića kao bića (eidos-morphé). Umjesto ovog misterija i mistike „inkarnacije“ Boga kao ideje u tijelu čovjeka kao slike i prilike Boga, nastaje složenija onto-etologija postajanja (devenir). Po njoj, individuacija ne znači puki čin oponašanja i kopiranja idealne u materijalnoj stvarnosti. Slika kao sličnost kopije s izvornikom prestaje biti mjerodavno metafizičko objašnjenje „logike smisla“. Namjesto ove medijalne kozmo-onto-teodiceje za koju slika prikazuje i predstavlja tajnu stvaranja svijeta Božjim činom slobodne volje kao beskrajne milosti, što je naposljetku i ono što stoji u temelju Leibnizove teodiceje, potrebno je uvidjeti da nakon nestanka vladavine „transcendentalne iluzije“ sada dolazi doba vladavine „iluzije kao takve“. Dolazi doba simulakruma kao fantazmatskoga okvira proizvođenja mnoštva singularnosti čija se „bit“ sastoji u tome što su produktivni poput Leibnizovih monada, a ne pasivna sinteza ideje i slike. Na jednom mjestu analize ovih odnosa između platonizma, kršćanske antropologije i estetike, Deleuze jasno kaže da je problem metafizike zapravo problem reprezentacije. Jer simulakrum nije ništa drugo negoli slika slike. U klasičnoj paradigmi uvijek je „nižeg“ ranga od izvorne i jedine stvarnosti koja se uobičajeno smatra mjerodavnom za svakodnevnu egzistenciju čovjeka. No, bez umjetnosti i njezina pojma stvaranja ne možemo imati sliku o postajanju (devenir) kojim u svijet ulazi ono „novo“. Štoviše, bez umjetnosti ne možemo živjeti u svijetu koji više nema upravo jasno odeđene razlike između sfera estetskoga, etičkog i religioznog, da se poslužimo Kierkegaardovim pojmovima. (Vidi o tome: Žarko Paić, Sfere egzistencije: Tri studije o Kierkegaardu, Matica hrvatska, Zagreb, 2017.) Kada se tako pristupi stvari mišljenja nakon „obrata platonizma“, tada Deleuze može jasno kazati da svako razlikovanje koje polazi od načela reprezentacije ne može dospjeti do ideje o „novome“ i o „stvaralaštvu“ kao događaju prekida s kontinuitetom zbivanja u nizovima događaja. Razlikovanje prvoga i drugog, izvornika i kopije, pra-slike i slike kao kopije, ima smisla samo u modelu klasične metafizike, a upravo je strukturu novovjekovnoga načina mišljenja kao znanstveno-tehničkog uvida u „bit“ reprezentacije najbolje prikazao Heidegger u njegovoj raspravi iz 1938. godine „Doba slike svijeta“ („Die Zeit des Weltbildes“). Ovdje je na uistinu impresivan način otvorio pitanje slike kao informacije koja prevladava sve dosadašnje modele slike kao mimesisa i reprezentacije. Međutim, kada više ova slikovna paradigma mišljenja nije određujućom, onda se susrećemo s postavkom kako „simulakrum više nije degradirana kopija, već nosi pozitivnu moć, koja poništava jednako tako izvornik kao i kopiju, model kao i reprezentaciju.“ (Gilles Deleuze, Logique du sens, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1969., str. 302.) Što se događa kada simulakrum dobiva svoje pravo na postajanje „načelom potencijalnosti“, kako je to Deleuze rekao u kontekstu „Zaključka“ Razlike i ponavljanja? Ništa drugo negoli posvemašnji obrat ontologije kao metafizike s obratom „biti“ estetike. Naime, estetsko polje očitovanja nije više „drugotna“ osjetilnost u funkciji transcendentalnoga subjekta kao „uma“ koji vlada pojavnim svijetom estetskih privida. Namjesto toga „logika smisla“ sada zahtijeva da se, kako je to Nietzsche progovorio kroz Zaratustru, tijelu vrati ono što je tako velikodušno bilo dodijeljeno onostranosti. Moć imanencije ulazi u područje vladavine simulakruma kao simulacije same fantazme. Tako nastaju virtualni svjetovi, spojem elemenata i singularnosti, u svojoj čistoj bezrazložnosti. Slika konačno postaje slikom bez svijeta, onom koja sada iz sebe same, iz čiste razlike, mora proizvesti posve novu stvarnost kojoj više ova tzv. objektivna stvarnost ne može biti uzorom i jedinim spoznajnim orijentirom. Da bismo se orijentirali u tom „novome“ prostoru zakrivljenosti i rotacija, moramo se naučiti misliti sliku kao informaciju. Iz nje proizlazi uputstvo za djelovanje u „neravnome“ svijetu. Simulakrum nije „slika“, jer ne „sliči“ ničemu već postojećem u-svijetu kao zrcalu reprezentacije. Kada se slikovno reprezentiranje dokida u autoreferencijalnosti slika, nalazimo se u labirintu znakova bez značenja. Ništa više izvan samoga sustava označavanja ne može imati smisao o-sebi i za-sebe. Što simulakrum „hoće“ jest da u „simulaciji označava moć proizvođenja učinaka. No, to se ne dešava u kauzalnome smislu, jer je kauzalnost…ostala neodređenom, već u smislu nastalih ‘znakova’ procesa signaliziranja; i u smislu ‘kostima’ ili bolje maske, koji označavaju proces odijevanja, u kojem se iza svake maske nalazi sljedeća maska itd.“ (Gilles Deleuze, Logique du sens, str. 303-304.) Ovaj „dionizijski stroj“, taj „pseudos“, kako ga naziva Deleuze u dosluhu s Nietzscheom, postaje novi način estetskoga proizvođenja. Ali ne više tek virtualnih svjetova, već samog „života“ pod znakom imanencije. Otuda simulakrum u suvremenoj ontologiji zauzima mjesto i funkciju „stroja želja“ ili fantazmatskoga okvira mišljenja. Ona više nema za svoj „uzor“ Ideju koja postoji negdje u eteru kao stvar-o-sebi (Ding-an-sich). Simulakrum prethodi novom načinu konstrukcije stvarnosti upravo zbog toga što je iz temelja promijenjena „logika smisla“. I to na taj način da vizualni kôd upravlja stvarnošću na taj način što slika slike jest ono mišljenje koje Ideju zamjenjuje vizualiziranim matricama elemenata i singularnosti. Problem je jedino u tome što ono „slično“ koje slici podaruje njezino izvorno značenje „kopije“ i „modela“ za promišljanje tzv. stvarnosti više nije mjerodavnom značajkom za razumijevanje „slike“ kao informacije. Sa simulakrumom prestaje važiti trijada teorije, prakse i poiesisa u vertikalnome modelu mišljenja. Odsada pa do „vječnosti“ sve se preokreće tako što tehno-poietički „sustav simulakruma“ određuje što će biti „stvarnost“ i kako će se u tako konstruiranome svijetu odvijati razmjena informacija u svrhu pragmatične komunikacije. Deleuze je, dakle, baveći se „obratom platonizma“ najradikalnije od svih filozofa 20. stoljeća otvorio prostor mišljenju tzv. informacijskoga ili digitalnog doba, polazeći od postavke da isto više ne može biti slično, već da različito mora biti ono što se ponavlja u „stvaralačkome“ simulakrumu novih svjetova. Svi su takvi „svjetovi“ privremeni i kontingentni, jer ih ništa više ne drži zajedno izvana niti iznutra osim „kibernetičke razlike“ koja uspostavlja mogućnost vječne tehno-geneze „umjetnoga života“ (A-life). 5. Od Odiseje do nomadizma Deleuze na tragu Nietzschea utoliko može ustvrditi kako je „tajna vječnoga vraćanja u tome da se nipošto red ne suprotstavlja kaosu i da ga ne pretpostavlja, jer je u suprotnosti ni s čime drugime negoli baš s kaosom; ona je moć potvrđivanja kaosa. Postoji jedna točka na kojoj Joyce jest ničeanac: kada on pokazuje da vicius of recirculation ‘kaosmosa’ nije aficiran ili postavljen kretanjem. (…) …između vječnoga ponovnog vraćanja i simulakruma postoji duboka sveza…Što se ponovno vraća, to su divergentni nizovi divergirajući, to će reći svaki pojedinačno, ukoliko svoju razliku izvode spram drugih i svih, ukoliko je njihova razlika u početnome i konačnom kaosu. Kružni tijek vječnoga ponovnog vraćanja jest uistinu ekscentrični krug s jednim decentriranim središtem.“ (Gilles Deleuze, Logique du sens, str. 305.) Kaosmos, dakle, predstavlja „neriješenu zagonetku“ ne samo zapadnjačke ontologije kao metafizike, već navlastito onoga što povezuje kozmologiju i estetiku. Time se uspostavlja „nova“ strategija mišljenja za koju nebo nije granica, a čovjek nije posljednja riječ evolucije. Zato je Deleuze, na Nietzscheovim tragovima, duboko prožet misaonim iskustvom stoičke grčke filozofije. Ništa se ne događa tek u ponavljanju Istoga, jer je Sve-Mnoštvo, a ne sve-obuhvatno Jedno. I stoga krug mora biti ekscentričan, a središte decentrirano. Mi ne mislimo u jeziku ni u slikama. Naše je mišljenje bljeskoviti uvid. To je ono intuitivno postajanje svijeta kao događaja „elementarne singularnosti“ koje iziskuje posve drukčiji odnos između pojmova i kategorija no što je to bilo tijekom povijesne pustolovine filozofije, umjetnosti i znanosti. Kada ono što je bilo svagda na posljednjem mjestu, i to ne samo u Platona, već i u Kanta i Hegela, a riječ je o estetskome iskustvu i umjetnosti, postane u „obratu metafizike“ ne prvim, već drukčijim i različitim, onda se sve iznova mora razmjestiti i drukčije promisliti. Što to uistinu znači osim da ništa ne postoji apriorno i zadano, već sve postaje aposteriorno i neodređeno. Nije slučajno da su temeljni pojmovi Deleuzeove filozofije kao što su to događaj (événement) i kaosmos, simulakrum i razlika, izvedeni iz ne-filozofijskoga iskustva mišljenja. Umjesto povijesti ontologije kao Odiseje u prostoru i vremenu početka i kraja (arche i eschaton), sve se preusmjerava u nomadsko kretanje Zemljom kao teritorijem bez početka i kraja. Simulakrum je za Deleuzea bila jedna od vodećih riječi moderne filozofije. Nije slučajno da je kao Nietzscheov baštinik morao stvoriti arhipelag koncepata da bi polazeći od umjetnosti i estetskoga načina mišljenja dospio do postavke kako simulakrum ne samo u modernoj umjetnosti označava kraj vladavine ideje reprezentacije postojanog i vječnog bitka, bića i biti čovjeka. Taj kraj istodobno pretpostavlja i „dokrajčavanje“ vladavine „modela i kopije…ulaskom u stvaralački kaos…“ da bi se izvelo „najnevinije od svih razaranja, razaranje platonizma.“ (Gilles Deleuze, Logique du sens, str. 307.) Kako je to Deleuze izveo, ako ne na „najluđi“ mogući način. Krenuo je od najteže Nietzscheove smisli o volji za moć kao vječnome ponovnom vraćanju da bi nihilizam koji pripada povijesti na kraju krajeva izbacio iz igre. To je učinio gotovo na isti način kao što je sačuvao Marxa za buduće mišljenje. Marxu je neutralizirao i suspendirao glavno sredstvo preuzeto od Hegela kao što je dijalektika. Što je Deleuze učinio drugo negoli to da je metaforički rečeno „oslobodio“ Krista od dvije dogme njegova postojanja: bezgrešnoga začeća i uskrsnuća. To je kao da je ideji beskonačnosti i beskraju otvorio druge dimenzije ponavljanja u vremenu, ali ne kao suprotnost kruga vječnoga ponovnog vraćanja, već kao imanentnu mogućnost ove misli u stanju njezine virtualne aktualizacije. Simulakrum ne može biti suprotnost pra-izvoru slike kao Ideje. Naprotiv, Ideja kao „nova“ slika nadilazi shemu zapadnjačke ontologije. Slika slike nije otuda model ni reprezentacija, već stvaralački potencijal događanja „novoga“. Rekli smo već, nije li ipak najveća opasnost mišljenja u doba „imanentne transcendencije“ u tome što se „novo“ ponavlja u nizovima postajući u stalnome samonadmašivanju simulakrum samoga sebe? To je ono proizvodno načelo stvaranja koje se nekako mora jednom smiriti. Kao što, naposljetku, vrijeme u naslovu romanu Aldousa Huxleya mora jednom stati da bi se spasili od „beskonačne brzine“ kojom kaos prodire u sam život kao imanenciju i od njega stvara, ničeanski govoreći, pustinju koja raste neizmjerno, tako se i bitak mora nadomjestiti postajanjem (devenir), bez čega ono „novo“ ne može postati postojanom promjenom same razlike. Biti znači postajati razlikom bez svođenja na identitet „iluzije“ o postojanosti i trajnosti života u doba „kozmičkih epoha“. Svaki mali trag ove nesvodive prisutnosti vrijedan je svekolike ekstaze, radosti i užitka u beskraju mogućnosti. Otvoriti im se predano znači živjeti vjerodostojno bez prvoga uzroka i posljednje svrhe.

May 11, 2025
Metapolitika istine

Metapolitika istine

Podrijetlo suvremenoga prezira politike u demokratskim i autoritarnim društvima ne odgovara zbiljskome stanju repolitizacije svijeta života. Paradoks se čini neotklonjivim. Što se u javnosti više iskazuje gnušanje spram izabranih ili silom nametnutih političara, to je više pokušaja mišljenja i djelovanja s onu stranu povijesno uspostavljenih pravila liberalno-demokratske politike. Diktature, despocije i autoritarni oblici vladavine u doba globalnog svjetskog nereda pošteđeni su barem glavne boljke suvremene zapadne kulture – demokratske apatije. Odakle prezir spram politike? Ta, nije li zazornost spram te drevne grčke riječi, koja nam određuje sudbinu povijesti, dokaz da odlikovano biće iz Aristotelove Politikekao srednji član između boga i divljih zvijeri nije dostojan biti spram vlastita roda filantrop, nego svagda na sebe samoga postavljeni mizantrop!? Kriza političkoga u suvremenome svijetu uopće ne pogađa toliko pojam politike koliko figuru suvremenoga političara. Pokvarenost, pohlepa, sebeljublje, laž, moralna izopačenost, demagogija, licemjerje, kukavičluk, oportunizam, svođenje općih interesa zajednice na privatne poslove narcistički usmjerenoga «društva bez odgovornosti» – eto karakterologijskog opisa suvremenoga političara! Ako je u osvit pada komunizma potkraj XX. stoljeća strukturu politike zapadnih demokracija Pascal Bruckner s razlogom imenovao demokratskom melankolijom zbog dosade jednog tehnokratski otuđenoga poziva uređenja života u državi i civilnome društvu, čini se da ta dijagnoza više ne odgovara stanju stvari. Globalna je politika postala umreženi imperij opće ravnodušnosti spram života anonimnoga pojedinca. Velike političke borbe s različitim ideologijskim predznacima nisu iščezle sa svjetske pozornice. Od frontalnih sukoba klasa i socijalno heterogenih skupina one su poprimile hibridni oblik novih «kulturalnih ratova» u ime identiteta (rase, nacije, vjere, civilizacije). Karizmatski lik političara-proroka, neovisno o tome bio on totalitarni diktator tipa Castra, Maoa ili Tita, ili pak demokratski autokrat poput Churchilla, De Gaullea ili Mitteranda, kao da je nepovratno iščezao u imaginarni muzej povijesti. Ovo je doba marketinga političara kao populističkoga vođe, koji zahvaljujući sprezi polusvijeta, dualne mafijaške ekonomije i medijske industrije postaje glavna figura planetarnog spektakla. Politika je stoga odvratna samo zbog razotkrivena beščašća amoralnih političara. Sve je drugo navodno samorazumljivo «dobro» i «plemenito». Takva je slika očito pogrešna i zavaravajuća. U trenutku estetizacije političkoga danas u medijski proizvedenome svijetu zbiljske iluzije i iluzorne zbilje, što je baština umjetničkih pokreta avangarde s početka XX. stoljeća, pokazuje se da suvremeni političar nije ništa drugo negoli zbiljsko utjelovljenje svih naših privatnih bolesti. On je (po)javni lik društvene nelagode uzrokovane posvemašnjim gubitkom republikanskih vrlina kao što su odgovornost za zajednicu, građanska hrabrost, opiranje izopačenju demokracije u strahovlašće «izabrane manjine», koja služi tek vlastitu probitku i blagostanju. Što je danas figura talijanskoga premijera Silvia Berlusconija ako ne idealni lik te soap-politike koja prezire bit demokracije, a namjesto mitskog junaka žrtve za interes države-društva-nacije cinički sebe prikazuje u korporativnim medijima u njegovu vlasništvu kao novoga narodnoga osloboditelja od «komunističkoga mentalnog sklopa», što nagriza zdravo tijelo liberalno-demokratske zemlje tradicionalizma i estetskoga uzora Europi? Novi «kulturkampf» u svijetu globalne ravnodušnosti stoga ne može biti ništa drugo negoli pokušaj da se postideologijsku močvaru zapadne politike, u kojoj svjedočimo skladni suživot desnoga i lijevoga populizma pod mističnim nazivom «trećega puta», preobrati njezinoj izvornoj svrsi, naime, da služi općemu dobru. Svi neartikulirani anarhistički, protuglobalizacijski pokreti, mirovne inicijative, borbe za etnička i manjinska prava koloniziranih naroda, mnoštvo novih «autonomnih» prosvjeda protiv pretvaranja demokratskoga poretka Amerike i Europe u kentaurski sklop «dragovoljnoga post-totalitarizma» s iluzijom kulta individualizma kao slobodnog gospodara života i smrti, vođeni su porivom nekovrsne nove metapolitike istine. Moć njezine nemoći počiva u iznova otkrivenu utopijskome obzorju svijeta. Istina metapolitike može biti samo utopijska. To je njezina imanentna granica. Ozbiljenje utopije ne znači ostvarenje cilja kao nečega projektiranog u budućnost, nego pretpostavlja u-topiziranje zbilje kao realnog prostora-vremena ispunjenja biti onog političkog. Bit onoga političkog jest postajanje metapolitičnim u svakom trenutku i u svakoj situaciji. Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš – pjeva Fernando Pessoa, koji se kao istinski umjetnik europske avangarde i dekadencije XX. stoljeća nije eskapistički sklanjao tek u imaginaciju i snove. Njegova je metapolitička pozicija traganja za vlastitom i istinom suvremenoga svijeta bila izvorno iskupiteljska, utopijska strategija. Može li se uopće «pozitivno» odrediti čemu to smjera metapolitika istine u globalnome neredu svijeta? Ako se već alternativa modernome poretku država-nacija unutar kojega politika jest primarno legitimna moć vladavine suverenim teritorijem mijenja u transpolitički savez novog oblika globalne države i civilnoga društva, jasno je da u igru ulaze novi «subjekti». (Ulrich Beck, Macht und Gegenmacht im globalen Zeitalter: Neue weltpolitische Ökonomie, Edition Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2002. str. 39.) «Iz logike metaigre slijedi specifična simetrija moći strategijske sposobnostikapitala, države, globalnoga civilnog društva. Uspostava političke protumoći prvorazredna je pretpostavka. To vrijedi za globaliziranje civilnog društva kao i za transnacionaliziranje država.») To više nisu samo tradicionalne političke institucije poput stranaka, sindikata, korporacija, mehanizama vlasti koncentriranih u sudstvu, medijima, organima unutarnje i vanjske sigurnosti. Alternativne strategije politike u globalno doba ponajprije su novi društveni pokreti nastali na utopijskim zasadama studentske pobune 68.’ kad se unatoč rigidnim ideologijskim dogmama zapadnih buntovnika (maoizam, trockizam, antiimperijalistička retorika «revolucije sela protiv grada», gerilski ratovi s mistikom kubanske revolucije kao permanentnoga terora protiv američkog imperijalizma) stvara misao da utopija određuje zbilji njezine «zbiljske mogućnosti», a ne obratno. Metapolitika istine stoga je misao utopijskog pokreta s onu stranu tradicionalnih institucija liberalno-demokratske politike. Ali za razliku od djelovanja «izvan sustava», poput izvanparlamentarne opozicije u Njemačkoj šezdesetih godina XX. stoljeća, sada se cijeli sustav «svijeta života» nalazi ugroženim od globalne prijetnje. Povratak republikanskim vrlinama nije stoga konzervativna politika očuvanja poretka, kako su radikalno lijevi kritičari uvijek prosuđivali antropologiju politike Hannah Arendt, istinske predstavnice zametka novoga odnosa istine, zajednice i smisla političkog uopće. Prva preduvjet metapolitike istine nije bijeg od zbiljske politike u okružju liberalno-demokratskoga poretka vladavine izabranih «predstavnika naroda». Alternativa omraženosti iskvarena političkog svijeta izopačenja demokracije iziskuje dvoje: povratak biti demokracije kao jedinstvu djelovanja za opće dobro i iskazivanja republikanskih vrlina u svakome pojedincu (čovjeku kao univerzalnome subjektu identiteta i razlike) te putovanje spram zamišljena cilja preobrazbe politike u ono «izvan» puko ljudskoga habitusa, u metafizičko obzorje politike kao metapolitike istine svih bića na zemlji. Utopija u tom razumijevanju ne znači zamišljanje nekog «idealnog grada» budućnosti ili rajskog otoka sreće. Mistika kubanske revolucije kao izolirana otoka koji simbolički predstavlja figuru otpora neoimperijalizmu globalizacije Amerike, još danas uvelike poticana kao uskraćeno mjesto utopijske «subverzivne gerile», poput svih iluzija o rajskim otocima «izvan ovoga svijeta» tek je ideologijski opijum za mlade buntovnike. Egzotika i «revolucionarni turizam» razotkrivene su zablude pseudoutopijske svijesti permanentne revolucije ljudskih potreba. Više nema nikakvih topografija utopije kao zbiljskih mjesta političke i kulturne jednakosti, pravednosti, slobode i vladavine ljudskih prava, niti ih je ikad i bilo. Stoga su totalitarni eksperimenti realnog socijalizma, kao spoja egzotike i revolucionarnog turizma u XX. stoljeću, simbolički imali dvije posve oprečne slike – Brijuna i Golog otoka. (Topografija utopije u sustavu realnog socijalizma XX. stoljeća uvijek je bila zbiljski cinizam povijesti. Namjesto slobode i sreće za sve, totalitarni poretci s legitimacijskom oznakom marksizma poput Titova, Castrova, Maova socijalizma, bili su tek projekcija iluzorne slobode i sreće za «revolucionarne turiste» sa Zapada. U osvit rađanja strahotne prakse realnoga socijalizma -arhipelaga Gulaga, kako je Aleksandar Solženjicin metaforički odredio bit staljinističke vladavine uz ideologiju jednakosti i praksu konclogora – dolazi do začudna fenomena raskrinkavanja utopijske svijesti u sebi samoj. Prvi «revolucionarni turisti» u Moskvi dvadesetih godina XX. stoljeća, od Miroslava Krleže, Ervina Šinka do Andréa Gidea, istodobno pokazuju ambivalentnu narav sovjetskoga komunističkog poretka. On se, naime, temeljio na teroru utopije kao ideologijski stvorene budućnosti i kritici ideje zapadne (buržoaske) dekadencije, koja je od prosvjetiteljstva vlastitu trulež nastojala iskupiti osvajanjem prostora istinske «autentičnosti», tamo negdje «izvan ovoga svijeta», u srcu «divljine», «egzotike», «idile», «pastorale», «rajskoga otoka». Sve su utopije od Thomasa Morusa do Aldousa Huxleya stoga inzularne projekcije svijesti zapadne kulture kao prostora-bez-vremena u kojem cvatu «vječne mandarine» i rastu «božanske palme». Prava slika terora utopije nad zbiljom u realnome socijalizmu XX. stoljeća jest stoga usporedno postojanje dviju inzularnih figura u jugoslavenskome socijalizmu: Gologa otoka i Brijuna. Dok je prvi strahotna metafora Gulaga u okružju nemilosrdnih klimatskih i meteoroloških uvjeta, nastao nakon Titova raskida sa Staljinom 1948. godine, drugi je njegova idealna slika blaženstva egzotike nastale iz utopijske proizvodnje zbilje. Brijuni su arhipelag rajske idile nadomak Pule, toponomija «pokreta nesvrstanih» kao zbiljske egzotike Trećega svijeta. Između Gologa otoka (kamena i samo kamena) i Brijuna (mandarina, zebri i čovjekolikih majmuna) postoji više negoli mistična veza. Propašću komunizma, raspadom Jugoslavije i nestankom pokreta nesvrstanih sa svjetske političke scene kao ozbiljnog partnera u «hladnim ratovima», preostala je tek jedna postpovijesna avantura – globalnoga kapitalizma kao visokog turizma A-kategorije. Sve na «kraju povijesti» postaje masovni i elitni turizam. Ako je propala revolucija i s njom topografija užasa «unutarnjih neprijatelja» (Goli otok), preostala je vječna egzotika (Brijuni) za druge ekstraprofitne svrhe. To nije ironija postpovijesti. To je jednostavno logični slijed preobrazbe utopijski proizvedene zbilje u realnost apsolutne distopije svijeta – cinizam globalizacije ovdje i sada.) Alternativa tradicionalnoj politici za razliku od alternative globalnome kapitalizmu ima uporište u izvornome pojmu demokracije kao vladavine slobodnoga naroda. Zato je zamišljanje demokracije kao procesa ili puta spram zbiljskog stanja jedinstva pojma, ideje i realnosti onog političkog po svojoj naravi utopijsko. Globalni kapitalizam nije nikakva utopija, nego prirodno-nužni i ograničavajući svjetsko-povijesni sustav proizvodnje, razmjene, razdiobe i potrošnje života kao robne forme. Alternativa demokraciji nije antidemokracija, nego ispunjenje izvornih demokratskih sadržaja u zbilji. Alternativa globalnome kapitalizmu ne može biti utopijskoga karaktera, čak i kad se govori o antikapitalističkim pokretima (zapatisti, anarhisti), nego radikalni pokret s onu stranu kapitala kao subjekta-supstancije povijesti. U strogom smislu riječi alternativa degeneriranome stanju suvremene demokracije jest metapolitika istine demokracije kao utopijskog projekta. Globalni kapitalizam nema alternative. Njegova je jedina sustavna slaba točka u granicama rasta. To je imanentno samoprevladavanje u globalnoj metapolitici istine da uvijek postoji mogućnost izbora čovjeka kao samosvjesnoga bića zajednice. Takav slučaj refleksivnog rizika ima apokaliptičke crte. Što je, dakle, ono metapolitičko u naizgled skromnome zahtjevu povratka izvornoj demokratskoj političkoj kulturi/republikanskim vrlinama kao spasu pred pogubnim ravnodušjem građana i strahotnim oblikom suvremene demokratske apatije? Suvremena filozofijska promišljanja pojma vremena neotklonjivo su vezana uz riječ «događaj» (Ereignis, event, évenément). Heideggerova misao tu «riječ» uzima kao tajnu razrješenja odnosa između bitka i vremena. Biti i vremenovati uvijek se «događa» kao stjecište bitnog odnosa. Usuprot zbivanju u prirodi kao ispunjenju unaprijed zadanih uvjeta prema kojima nešto mora biti upravo tako i nikako drukčije (prirodna nužnost), ljudski je povijesni svijet određen mogućnošću preinake kontigentnih situacija. Promjena okružja moguća je samo zato što čovjek ima mogućnost odriješenosti od prirodne okoline. Njegova artificijelna/umjetnička ili stvaralačka bit kao duhovnog bića podaruje mu otpočinjati svagda iznova i mijenjati zatečeno. Pojam «događaj» nije tek pogođena «riječ» za nešto što se zbiva u vremenu kao linearnome nizu prije-sada-poslije. Događaj je apsolutna novost. To je iskrsavanje posve drukčijeg svijeta. Na hajdegerovskim temeljima, ali s nekovrsnom «subjektivističkom» nakanom svladavanja «objektivnih» okolnosti čovjeka u svijetu kontingencije i faktičnosti, francuski je filozof Alain Badiou razvio iznimno složenu verziju događaja kao istine bitka u vremenu. Istina nije tek metafizička odrednica odnosa između bitka i logosa, podudaranje stvarnosti i misli, nego zadire u dvojstvo objektivnog znanja o stvarima kao takvima, o njihovu fiksnome stanju i mogućnosti radikalnoga prekida s prethodnom «istinom» u vremenu. Druga, antropologijski potentna teorija istine govori da je istina uvijek istina nečega u vremenu. Procedura istine otpočinje tek ondje gdje opstoji mogućnost radikalne revolucije, invencije, transfiguracije fiksnog, «prirodnog» i «nužnog» poretka istine o nekom biću. Mi ne možemo preinačiti matematičke aksiome, primjerice, ali možemo promijeniti ljudski svijet jednostavnom odlukom pokretanja lanaca uzroka «novog» događaja. Događaj, subjekt i istina aspekti su procesa potvrđivanja. Sve se zbiva u «situacijama». Istina je otuda logika biti istinitosti za nešto, neovisno je li posrijedi istina načela, osobe ili ideala. Mogućnost istinskog preokreta fiksnoga stanja u ljudskome svijetu, pa onda dosljedno i u granicama prirodnoga okružja, već je uvijek podarena čovjeku iz njegove samostvaralačke biti slobodnog bića. «Novi» je događaj rezultat promjene veza između kontingentne situacije, faktičnog svijeta i ljudske slobode izbora. Četvorstvo područja u kojima se istina objelodanjuje kao «generička procedura» za Badioua su ljubav, umjetnost, znanost i politika. Ljubav posjeduje individualnu dimenziju i ne odnosi se jedino na spolnu privlačnost međusobno djelujućih aktera ispunjenja žudnje, nego se može očitovati i kao ljubav spram Boga, prirode, umjetnosti. Politika je, tomu usuprot, kolektivni čin odgovornosti za zajednicu uređenu na umnim temeljima. Umjetnost i znanost pripadaju području čiste invencije i kreativnosti, odnosno otkrića. Sva su četiri područja jedinstveni sklop događaja istine u vremenu. Sloboda započinjanja iznova jest, dakle, svjetsko-povijesni događaj par excellence. (Alain Badiou, Ethics: An Essay on the Understanding of Evil, Verso, London–New York, 2002.) Temeljno razlikovanje dva pojma politike kao prostora-vremena «življenja zajedno» (Hannah Arendt) u oživljavanju republikanskih vrlina i praktičnog zahvata u prethodnu opstojeću situaciju (Alain Badiou) s naglaskom na radikalnost promjene situacije jest razlika između dva pojma «ustavnog republikanizma», američkog i francuskog. Dok prvi ne zadire u liberalno-demokratski složaj kao povijesno upitan, drugi je rezultat revolucionarne aktivnosti «odozdo». Pomirenje je moguće tek kad se u pojmu metapolitike istine otkloni ideologijski prezir drugoga spram prvoga kao pukog status quoa. Političko predstavništvo državljana kao načelno svih građana imperija-republike pretpostavlja participativnu političku kulturu nadziranja političara putem medija i osamostaljene javnosti. (Gabriel Almond/Sidney Verba, Civilna kultura, Politička kultura, Zagreb, 2001. ) Takva vrsta izvornoga republikanizma u suvremenoj je politici Amerike čista iluzija. Spektakularizacija politike kao medijskog uprizorenja velike pučke zabave nadilazi više bilo kakvu melankoliju za republikanskim tradicijama. Uzvišenost politike kao stvaranja prijelomnog događaja preuzima kulturna industrija u neprestanoj iluzornoj politizaciji javnosti. Globalna liberalno-demokratska politika od trenutka simboličkog čina pada komunizma 1989. pokazuje da priča o kraju povijesti, paradoksalno, nije uzdigla kult individualne slobode i republikanskih vrlina na vrh moralnih vrijednosti, nego je s ideologijom kraja povijesti nastupilo doba kraja iluzije o aktivnome državljaninu kao vječnome idealu liberalne demokracije. Samo iz obzorja metapolitike istine kao povratka izvorima demokracije uz nadu u mogućnost «realne utopije» globalno umreženog svijeta moguće je razumjeti zašto novi društveni pokreti (ekologijski, mirovni, pokret za prava spolnih i rasnih manjina, antiimperijalistički pokreti u zemljama tzv. Trećeg svijeta) preziru tradicionalni republikanizam i uopće liberalno-demokratsku politiku. Stvar je jednostavna. Bit se politike kao spektakla zbiljske moći vladavine svijetom događa negdje drugdje, a ne u institucionalnim okvirima predstavničke demokracije. Strategija otpora stoga rigidno vraća stvar na početke socijalističke alternative, tragajući za onim kultom pojedinačne slobode koji se u kolektivnim akcijama ne podaruje stranačkome načelu poslušnosti, ideologijskim vođama ili bilo kakvu nadodređujućem načelu oligarhijske strukture moći. Metapolitika istine stoga je živa zona autonomnih akcija protiv institucija globalnog kapitalizma kao i protiv simboličke reprezentacije građanina u okrilju parlamentarne demokracije. Metapolitika istine jest istina metapolitičke borbe za nešto više od puke izborne utakmice ideologijski hibridnih stranaka. Ona konačno nakon dugih desetljeća slavljenja Drugoga i razlika (queer-culture, rodna politika, feminizam i rasno različiti), što je opravdanje imalo u filozofijskim tekstovima Derride, Lacana i postkolonijalne kritike, mora promijeniti smjer i vratiti se namjesto građanskih prava temeljnome pravu s kojim je Francuska revolucija krenula u borbu za novi demokratski svijet – pravu Čovjeka. Mi nismo različiti i ne moramo se učiti toleranciji tzv. razlika. Mi smo isti. (Vidi kritiku «filozofije politike» koja počiva na apsolutiziranju «kulturnih razlika» u: Alain Badiou, Abrégé de métapolitique, Édition du Seuil, Paris, 1998.) Metapolitika istine stoga je samo i jedino povratak izvorima prosvjetiteljstva u kojem namjesto Boga vladavinu svijetom preuzima emancipirano čovječanstvo, a ne Francuzi, Amerikanci, bijelci, uzvišeni ili plemeniti, superiorni ili «prezreni na svijetu». Jednostavna spoznaja o univerzalnosti ljudske osobe kao iste u svim različitim inkarnacijama ne potire kulturne razlike, nego ih drži drugorazrednima. Sudbina je globalnog svijeta nomadizam, transkulturalizam, migracije i prelazak u nove hibridne oblike identiteta. Povratak ideji «čovjeka» ne znači otuda nastavak moderne/prosvjetiteljstva drugim sredstvima. Naprotiv, sve je u promjeni smjera, jer utopijska ekstaza budućnosti nije puko linearno «još-ne-sada», nego otvoreno područje neizvjesnosti pustolovine slobode. Čovjek iz obzorja metapolitike istine više nije «isti» čovjek modernoga doba. To je «drugi čovjek» iz postmoderne krize identiteta, netko posve Drugi, globalni Nitko koji posvuda i nigdje ima svoje «domovine» i svoje «azile». Nema više ničega patetičnog kad se u ime istosti/univerzalnosti ljudske sudbine netko obraća Drugomu izvorno ljudski kao čovjek čovjeku. To je prva i posljednja mogućnost istinske komunikacije «življenja zajedno», imenovanje mjesta i vremena u kojem demokracija nije puki institucionalni znamen sjećanja na povijesnu prošlost, mitska pripovijest o sudbini junaka, očeva utemeljitelja polisa i republika, građanskih ratova i estetizacije politike kao spektakla manipulacije masovnom sviješću. Povratak čovjeku i njegovu pravu na odlučivanje o načinu «življenja zajedno» nadilazi puku aritmetiku izborne igre, premda se od nje ne odvraća gestom neodgovorne kritike ideologije koja iza prezira politike kao takve skriva nevjerodostojnost mišljenja. U ime te primarne, predrefleksivne metapolitike istine s utopijskim obzorjem pustovanja do imaginarnog cilja, poput arhitektonike Plotinovih ekstaza na putu do bitka onoga božanskoga, može se ezoterijski demokracija razumjeti kao proces samoosvješćivanja ili, još radikalnije, kao istinski život čovjeka kojemu je podarena univerzalnost slobode u činu uvijek novoga započinjanja. Može li suvremeni umjetnik biti su-dionik takva začudnog i ambivalentnoga procesa metapolitizacije istine, a da ne padne u zamke angažirane umjetnosti koja je uvijek tako opasno blizu novomu ideologijskome podaništvu? Može li on navijestiti jezikom realizirana ikonoklazma put «prosvjetljenja» svih koji žrtvovanjem dobrobiti zajednice pristaju na odricanje od privatnoga narcizma, prihvaćajući poslanstvo političkog kao dužnost služenja istini? Kako uopće suvremena multimedijalna umjetnost može odgovoriti na izazov repolitizacije svijeta života? S krajem XX. stoljeća velike su pripovijesti društvene teorije bile u znaku postideologijske euforije. Što se danas sve relevantne rasprave svode na promišljanje fenomena globalizacije i terora, globalizacije i biotehnologije, ne svjedoči o zamoru i dosadi teorijske globalne igre, nego o potiranju svih drugih malih pripovijesti postmoderne u drugi plan. I «kraj povijesti» (Francis Fukuyama) i «sukob civilizacija» (Samuel Huntington) kao pozitivni i negativni oblik odgovora na imperijalni pohod globalizacijskog diskursa svijetom potirali su mogućnosti alternativa «prirodnopovijesnoj nužnosti» liberalno-demokratske ideologije. S njima je gotovo iščezao subverzivno-kritički prosvjed protiv željeznog terora nužnosti. Logika binarnih suprotnosti u međuvremenu je postala jedina dijalektika društvenog razvitka u doba postpovijesti. (Benjamin R. Barber, Coca-Cola und Heiliger Krieg (Jihad vs. McWorld): Der grundlegende Konflikt unserer Zeit, Scherz, Bern-München-Wien, 2001. ) Pojednostavljeno govoreći, ili si za globalizaciju ili za fundamentalizam. Tertium non datur. U tom frontalnome «ratu kultura» bilo je samo pitanje vremena kad će kritička svijest suvremene umjetnosti kao događajnoga znaka vremena iz stadija društvenog eksapizma prijeći u fazu repolitizacije. Njezin imaginarno-utopijski «treći put» između dviju homogenih svjetskopovijesnih ideologija označio je novo, posve novo razdoblje društvenog angažmana umjetnika. Ali ne kao povratak socijalno-kritičkome angažmanu Josepha Beuysa, nego kao heterogeno područje interaktivnoga, multimedijalnog djelovanja «kolektivnog intelektualca» osjetljiva na sve moralne izopačenosti i cinizam globalnog kapitalizma. Putem «etike nove solidarnosti» suvremeni se umjetnik u komunikacijskoj zajednici ne pojavljuje kao prorok ili vrač utopije. Njegovo je «poslanstvo» mnogo skromnije. Odgovoriti svojim «djelovanjem» na «događaj» jedino preostale provokacije i šoka suvremenoga svijeta – univerzalnu bijedu čovjeka s ruba povijesti i degeneraciju političkog u svjesno proizvedenu masovnu apatiju kao posljedicu kulturne depresije i narcizma. Takav zaokret u javnoj percepciji suvremenog umjetnika kao društvenog provokatora i raskrinkavatelja iluzija o «najboljem od svih svjetova», kako se lajbnicovski predstavlja fenomen globalizacije, pogodio je sve oblike «događaja»: konceptualnu umjetnost, performativnu, land-art, cyber-art, body-art, multimedijalne eksperimente. Medijska estetizacija politike kao nove uzvišenosti tehnokratskih namjesnika koincidira s posvemašnjom preobrazbom svijeta života u life-styling. (Wolfgang Welsch, Grenzgänge der Ästhetik, Reclam, Stuttgart, 1996, str. 142.) Sva je suvremena umjetnost stoga repolitizirani rad interakcije okolnog svijeta, svijeta doživljaja disperzivnih sudionika, teoretičara i anonimnih glasova digitalne demokracije. Subjekte intervencije u javni prostor političkog u svojem ideologijskom i svjetonazornome multianarhizmu, unatoč toliko razvidnih razlika, odlikuje primarna istost. Svi oni djeluju sada i ovdje na u-topiziranju zbilje drukčijim oblicima kritike političkoga beščašća i programirana globalnog kaosa. Repolitizirana umjetnost više ništa ne «oponaša», ne oslikava ili simbolički proizvodi objekte za ugodu korisnika/publike još muzejski uprizorenih djela i/ili događaja. Njezina je «funkcija» autonomno sudjelovanje u utopiziranju zbilje sredstvima javnoga angažmana. Njezino je jedino «oružje» nova kritička teorija globalizacije i «etika nove solidarnosti». Ali to ne znači svođenje umjetničkog čina invencije i stvaralaštva na logiku političke moći. Metapolitika istine znači nešto bitno drugo i drukčije. To je put spram cilja za koji vrijedi misao Denisa de Rougemonta o aktivnoj politici pesimizma u kojoj je jedino važan put kao duhovno-metapolitičko preobraćenje pojedinca. Novi projekt suvremenog multimedijalnog umjetnika Dalibora Martinisa Obraćam ti se kao čovjek čovjeku – Postaje na putu za demokracijuautonoman je čin intimističke repolitizacije umjetničkog događaja-u-vremenu. Tri su konceptualne odrednice tog jedinstvenoga utopijskog pokušaja nagovora na demokraciju. Iz obzorja već nazrijete nakane metapolitike istine za koju vrijedi parafrazirana Gandhijeva maksima – «Nema puta do istine. Istina je put.» – Martinisov se projekt zasniva na: 1) komunikacijskome postprosvjetiteljskom obratu vrijednosti čovjeka kao univerzalnog bića zajednice; 2) mistici putovanja prostorom-vremenom na kojem svaka osoba preuzima odgovornost za opće dobro činom vlastite odluke; 3) u-topiziranju banalnosti svakodnevice kritičkim postupkom razaranja slike svijeta kao masovno-medijske poruke. Obraćati se Drugomu izvorno kao čovjek čovjekugotovo je zaboravljen način predrefleksivne komunikacije samosvjesnih bića koja ne povezuje ništa drugo negoli primarna čovječnost. Nitko se u cinično-ironijskoj kulturi spektakla globalnog doba više ne obraća drugome bez neke posredničke uloge. Multimedijalna umjetnost kasne moderne u svim je svojim dekonstrukcijskim zahvatima u sami iščezli subjekt «govora» neprestano odgovarala na šok i provokaciju robno iluzorne slike svijeta kao supermarketa potrošačke magije ironijom, preuzimanjem istovjetnih tehnika začaravanja zbilje poput svake dobre propagandne manipulacije. Svaki se medijski propovjednik ili politički demagog još od karizmatskih vođa boljševičkog i nacističkoga pokreta obraćao Drugome kao fikciji kolektivne volje (narod, klasa, društvo). Čak i razvijena demokratska tehnika vladanja masama s pomoću uvjeravanja skupina javnosti u podarivanje glasa na izborima stranci i njezinu vođi pozivanjem na volju naroda nikad ne spominje čovjeka kao čovjeka. Ostavimo priče o patetičnosti rodnog pojma u govornoj uporabi! Granice modernog humanizma ne ruši razumska kritika konzervativnog nominalizma (nacionalizam) koji od Josepha de Maistrea, mislioca aristokratske političke reakcije na Francusku revoluciju, čovjeka smatra političkom tlapnjom: «Nigdje nisam vidio čovjeka kao takva. Ali sam vidio Francuze, Nijemce…» Naprotiv, njegove su granice zadane povijesnom redukcijom čovjeka na namjesnika teritorijalno ograničene suverenosti države-nacije. Državljanin/građanin utjelovljenje jest «političkog čovjeka» u modernim demokratskim državama. Rimski republikanizam još udara temelje toj uzvišenoj figuri općosti, ali ga svodi na zajednički nazivnik imperijalne moći Rima. Izvorna komunikacija s čovjekom kao takvim pretpostavlja unutarnju kritiku ograničenih dosega predstavničke demokracije. Cijelo XX. stoljeće razvitka zapadne demokracije jest povijest stalne krize legitimnosti predstavničkog liberalno-demokratskog poretka. Od Rousseaua do anarhista, socijal-utopista, Marxa, Korscha i pokreta nove ljevice šezdesetih godina protiv granica kapitalizma i iluzornosti političkog parlamentarizma postoji načelna sumnja u svrsishodnost otuđene političke moći od čovjeka samoga. Biti istinski metapolitički subjekt znači obraćati se Drugome u znaku njegove mišljene i življene univerzalnosti. Martinis se stoga u komunikacijskome post-prosvjetiteljskom obratu vrijednosti čovjeka kao univerzalnog bića zajednice ne obraća Drugome kao posebnome slučaju pojedinačne volje. On ne komunicira s Drugim kao nositeljem nacionalnih obilježja, rasno drukčijem, spolno različitim. Obraćanje Drugome kao čovjek čovjekuprimarni je čin obraćenja svijesti na ono što nas uopće povezuje u zajedničkome životu. To je skrušeni apel na povratak čovječnosti. Mi nismo primarno različiti, dakle Drugi, nego isti. Time što smo isti, priznati u univerzalnosti kao bića zajednice, pri čemu politička zajednica jest tek zatvoreni okvir jedne šire zajednice (svijeta, kozmosa), pa se odlikovani politički čin umnoga preuređenja života u svijetu ne može odnositi samo na tiraniju čovjeka spram drugih bića i prirodom uopće, moguće je metapolitiku istine utopijski shvatiti kao putovanje do demokracije. Ali demokracija nije cilj, nego političko sredstvo da bi čovječnost čovjeka u zajednici živih bića ispunila svoju svrhu. Zato je put posvećen. U njemu se prepoznaje smisao onoga što je zadano izvan kao cilj – metapolitika istine. Obraćati se Drugome kao čovjek čovjeku nadilazi moderno samorazumijevanje demokratske politike usmjerene na ozbiljenje građanskih i političkih sloboda. Istinski je cilj komunikacije s Drugim potvrđivanje prava čovjeka, dosezanje iskustva nenadomjestive slobode koja je bez temelja, kontingentna i faktična, i omogućuje tako nešto kao što je promjena situacije ili sloboda izbora. Dalibor Martinis u svojem se umjetničkome projektu gotovo ezoterijski uzdiže iznad moderne redukcije političke komunikacije s državljanima. On kao univerzalni prosvjetitelj zna da humanitas homo humanuma uopće omogućuje svaku moguću degeneraciju čovječnosti i svaku moguću degeneraciju izvornog smisla politike. Martinis je stoga repolitizirani umjetnik utopijske moći ljudskoga kazivanja bez pada u patetiku propagandne laži. Cinično-ironijska struktura suvremenog govora medija za tog je multimedijalnog umjetnika prava patetika, kič groze u kojem se iskreni govor i obraćanje Drugome kao čovjeku nepovratno izgubio. Taj kritički posthumanizam proročko-refleksivnog govora s nagovorom na demokraciju zapravo tek opetuje popis demokratskih (republikanskih) vrlina i ništa drugo u novome kontekstu posvemašnje demokratske apatije. Poruke koje ostavlja umjetnik na osamljenim cestovnim postajama nisu mudroslovni aforizmi nekog anonimnog šarlatana. One se nalaze usporedno s oblijepljenim jumbo plakatima, nezaobilaznim grafitopisom razuzdanih «alternativaca» na zidovima «bunkera», istarskih «kažuna», te začudne cestovne arhitekture Hrvatske ni sa čim drugim usporedive upravo zbog toga što je u svojoj originalnosti nesvodiva na neki prepoznatljivi model gradnje. Obraćanje/obraćenje čovjeka u ozbiljnoj igri pred-izborne strategije nagovora na demokraciju ostvareno je tekstualnom porukom – jedinim medijem izvorne komunikacije s čovjekom kao čovjekom. Multimedijalni umjetnik tradicionalnu je sliku nadomjestio realiziranim ikonoklazmom teksta. (Vidi o tome: Peter Weibel, An End to the «End of Art»? On the Iconoclasm of Modern Art, u: Bruno Latour/Peter Weibel (ur.) Iconoclash: Beyond the Image Wars in Science, Religion and Art, The Exibition, ZKM Karlsruhe, The MIT Press, Cambridge, London, 2002. Tekst kao medijalna apstrakcija svijesti preuzima uzvišeni iskaz umjetnika-proroka. Ali ovdje nije riječ ni o kakvu proroštvu budućnosti, nego o činu nagovora na demokratsko pravo-obvezu-svijest anonimnog putnika: da izabere pravo na izbore neovisno o tome ima li uopće nešto pozitivno izabrati. Izborni čin u ezoterijskome smislu pokazuje slobodu čovjeka da glasa za univerzalnost demokratske ideje. Projekt obzirnog akcionizma Dalibora Martinisa istinski je apel umjetnika za promjenom svijesti o mogućnosti promjene demokratske apatije društva. To je gesta radikalnog protivljenja svakom individualnome bijegu od odgovornosti. Na svakoj od «izabranih» postaja na putu za demokraciju jedna poruka naznačuje odgovor na drugoj postaji. Linearni niz nije beskonačan, kao što svaki ljudski put ima svoj početak i kraj. Mistika putovanja prostorom-vremenom na kojem svaka osoba preuzima odgovornost za opće dobro činom vlastite odluke gotovo da je Martinisov autorski «prijepis» (o)kultnog filma Wima Wendersa, Pariz, Teksas. Cestovna arhitektura istarskih i uopće primorskih pustopoljina provincije u sebi skriva neku vrstu postaje iskupljenja, jer autobusi ovdje uglavnom kasne, a vrijeme mjereno satom protječe poput pijeska u klepsidri. Svaki putnik u tim odmorišno-meditativnim betonskim svratištima izložen je pogledu i «nagovoru» Drugoga. Bez obzira bile posrijedi marketinške poruke, otisnute smrtovnice, opsceni grafit/slika, urezani znakovi subkulturnih skupina, imena rock-bandova, plakati za koncerte narodnjačke glazbe – sve su to svakodnevni ikonozofski inventari medijalno proizvedene stvarnosti jednoga putnika. Martinis je ideju putovanja do demokracije začarao vlastitim izborom. Izabrao je za repolitizirani čin intervencije u vrijeme-prostor medijalne zagušenosti nepoznatoga čovjeka kao osamljenog putnika. Zato je projekt Obraćam ti se kao čovjek čovjekuuistinu metapolitički intimizam istine. Bez buke i vike, bez manifesnoga nasilja neoavangradne provokacije usred trgova lažnih prijestolnica umjetnik je od interaktivnoga videorada Komapreko Binarnoga nizadošao do najjednostavnije, iskonske poruke obraćanja/obraćenja čovjeka na putu za demokraciju. Njegova je tjelesna odsutnost prisutnost krhkoga znaka umjetničke poruke: ne, to nisam JA, UMJETNIK! To iz duha svetkovine metapolitike istine progovara događaj nagovora čovjeka na žrtvu za opće dobro. JA, UMJETNIK, to je netko drugi, govoreći remboovsko-pesoističkim jezikom izlaska iz puke subjektivnosti pojedinca. Postaje su u Martinisovu projektu shvaćene kao neizbježne ekstaze mudrosti puta koja iziskuje težinu prosvjetljenja. U tom se smislu u novom repolitiziranome okružju brige za dobro zajednice umjetnik vraća drevnim ezoterijsko-gnostičkim izvorima. Takav postupak nije, dakako, ništa novo. Martinis poštuje «tradiciju» avangarde od Duchampa, Maljeviča, Beuysa, Kleina, Kiefera do svih neomodernih konceptulanih umjetnika koji sinkretičku duhovnost postavljaju kao alternativu institucionalnim monoteističkim religijama Zapada. Ako se u metapolitici istine alternativno djelovanje zbiva u mikrozajednicama solidarnosti i interakcije s društveno izopćenim, slabim, poniženim i napuštenim, postajući dijelom herezijalnoga pokreta društvene subverzije sustava neoimperijalne globalizacije, onda je samorazumljivo da se i duhovnost iskona pronalazi «negdje drugdje». Neognosticizam nije posve protivan izlaganju tijela/tvari u prostoru-vremenu. Njegova je nakana ipak mnogo uzvišenija: pokazati da se proces ljudskoga iskupljenja od «iskonskoga grijeha» i od «neznanja» događa u ekstazama. (Peter Koslowski, Die Prüfungen der Neuzeit: Über Postmodernität, Metaphysik, Philosophie der Religion, Gnosis,Edition Passagen Wien, 1989.) Namjesto krugova kojima se od patnje tvari čovjek kao čovjek uzdiže do božanske biti vlastite čovječnosti, suvremeni se putnik, nomad, čergar neprestano nalazi na putu za neko žuđeno utopijsko mjesto. Na tom putu on više ništa ne vidi. Slike krajolika izmiču mu iz opažajnog okružja, jer uvijek nešto čita, šalje SMS-poruke, sluša glazbu, brblja s drugim putnicima, zamišlja emocionalno potresen ili posve ugođen na užitak u pogledu na lice Drugoga. Sve njegove patnje univerzalne su patnje čovječanstva. Svijet kasnomoderne globalizacije je lokalno umreženi sustav bezbroj postaja na putu. Ta neurotična kinetika nužnosti i slobode odmora mora u sebi nositi podnošenje muke. Putnik stoga namjesto prirodnih slika krajolika hvata drukčije senzorno-perceptivne signale. Medijalni kaos informacija ima svoje granice. Dalibor Martinis to dobro zna. Zato su njegove maksime za demokratskog putnika jednostavne poruke nalik new age aforistici nakon ukusnog objeda u kineskome restoranu. Jedino je u tome moguće pronaći ironiziranje tekstualne poruke. No, pravi je model utopijske igre nagovora na demokraciju ipak binaran. Jedno je pozitivno prisjećanje na elementarne demokratske vrijednosti – od solidarnosti, slobode, posebnih prava žena, radnika, hendikepiranih, nenasilja, aktivne reforme predstavničke demokracije, poštovanja različitosti svjetonazora, pravednosti – a drugo negativno manipuliranje demokratskim procesom vladanja. Binarni niz demokratskih vrlina ima negativni odbljesak u izopačenju vrlina. Martinisov tekstualni priručnik za prosvijetljenog (metapolitičkoga) putnika istine ne bježi od realnosti suvremene političke prakse. Vladavina mediokriteta i nedostatak građanske hrabrosti, dapače građanskog neposluha (civil disobedience) nepravednim zakonima politokratske manjine demon je realnosti svake demokratske iluzije. Zato je ovo istinski utopijski projekt. Na kraju puta ne iščekuje nas zbiljski sjaj božanske demokracije. U tome je Martinis svojevrstan neognostični agnostik. Jer demokracija nije tek ideja na zemlji opstojeće vladavine slobodnog i umnoga naroda, nego i vjera, civilna religija iskupljenja. Ustavni patriotizam danas je jedini oblik realne privrženosti imaginarnim domovinama. To je posljednji zakutak patriotizma bez pada u zaslijepljenu mržnju spram drugih «domovina». Zavičaj je demokracije bezdomovinski, poput onog nomadskoga logora u pustinji, kako izriče drevna tibetanska legenda. Tko želi biti prosvijetljen, bit će. Na svakome je slobodna odluka da izabere vlastiti put. Martinis je izabrao put tihe i nenametljive prisutnosti bez tijela/znaka, dematerijalizirani događaj repolitizirane prakse umjetnika-u-zajednici. Njegovo obraćanje čovjeku kao čovjeku, naposljetku, iziskuje posljednji korak proboja kroz vizualno-semantičku mrežu banalne masovnomedijalne svakodnevice. U-topiziranje zbilje nagovorom na demokraciju potrebuje posve refleksivnu umjetnost metapolitike istine. Kad se umjetnik vraća ljudskome dostojanstvu osobe nagovarajući ga da kao osoba preuzme odgovornost za zajednicu, takav konceptualni čin zahtijeva nešto najuzvišenije, što je Periklo u oproštajnome govoru mrtvim borcima za slobodu domovine, polisa, Atene, postavio kao jedino smisleni čin političara uopće: vlastitu žrtvu. Žrtvovna komunikacija nadilazi tragiku, jer ovo je post-tragično doba banalnih i apsurdnih smrti na putovanju kroz prostore-vremena globalne mučnine življenja. Druga utopijska oznaka Martinisove unutarnje komunikacije s Wendersom pronalazi se u samoj klaustrofobičnoj strukturi tih samotnih postaja na putu. U filmu Nebo nad BerlinomAnđeo silazi s neba i u tramvajima, podzemnoj željeznici razgovara s umornim putnicima/patnicima o ljubavi, smrti, prijateljstvu. Martinis ne preuzima na sebe funkciju vendersovskoga Anđela obraćanja čovjeku kao čovjeku. Odsutan i rastjelovljeni umjetnik subverzije političkog uopće ne ostavlja putem poruka osobama identitet umjetnika-na-djelu. Jedino «djelo» i «događaj» tog fascinantnog projekta intimističke demokratske škole za drukčiji svijet jest tekst. To je projekt za pismene ljude. I premda je to u doba rasne diskriminacije u Americi šezdesetih godina XX. stoljeća bio posljednji razlog prosvjetiteljske misije boraca za ljudska prava – naime, opismenjavanje – danas se ne čini ništa manje aktualnim ta osnovna misao prosvjetiteljskoga odgoja. Znati čitati znakove na putu za demokraciju već je više od umjetničkoga čina. A što je drugo Dalibor Martinis kao Umjetnik htio reći, obraćajući se Tebi, osamljeni putniče, kao čovjek čovjeku?

May 10, 2025
Kinematičko mišljenje događaja

Kinematičko mišljenje događaja

1. Film kao označitelj epohe Možemo li s pojavom filma otpočeti govoriti o novome mišljenju koje za svoj jezik ima slike, a umjesto pojmovno-kategorijalnoga poretka metafizike koristi diskurs afekata, šoka i sinestezije u težnji za dokidanjem svakog ljudskoga posredovanja? Ako se za Alaina Badioua razumijevanje događaja (événement) nikad ne može odijeliti od onog političkoga kao uvjeta mogućnosti djelovanja uopće u svijetu tzv. objektivnih situacija, posve je razvidno da ova nova ontologija razdvajanja događaja na ono matematičko i ono poetičko zauzima posebno navlastito mjesto u okviru suvremene filozofije filma. (Vidi o tome: Alex Ling, ʺCan Cinema be Thought? Alain Badiou and the artistic Conditionʺ, Cosmos and History: The Journal of Natural and Social Philosophy, Vol. 2, br. 1-2/2006, str. 263-276.) Jedan od razloga takve izdvojene pozicije nije zacijelo njegovo ortodoksno zauzimanje za novu materijalističku dijalektiku, već uvid da je film kao masovna demokratska kultura 20. stoljeća, unatoč njegove nečistoće i hibridnosti u odnosu na književnost, kazalište, slikarstvo, kiparstvo, glazbu i ples, ono što ima mogućnost biti mišljenjem. Ako film u odnosu na filozofiju nije tek njezin predmet proučavanja u smislu reprezentacije, onda se susrećemo s nečim što zahtijeva pomno promišljanje samog odnosa između filozofije i umjetnosti i to polazeći od onoga što njihov odnos uopće omogućuje. Što ovaj odnos omogućuje nije ništa drugo negoli nešto bitno izvan odnosa, a ipak neodredljivo unutar klasičnih metafizičkih kategorija poznatih od Aristotela do Hegela u okviru njihovih onto-logičkih pristupa zbilji. Kako to objasniti? Badiou u raspravi ʺFilozofija i filmʺ izričito tvrdi da je film suvremena ne-umjetnost našeg vremena, i otuda namijenjen svakome, pod uvjetom da kao materijal djeluje u pročišćenju i jamstvu te identifikacije kao pripadništva. A to je ono što film uvodi intrinzično, a ne empirijski u masovnu umjetnost: njezin unutarnji referent nije umjetnička prošlost formi, koja pretpostavlja obrazovanog gledatelja, već zajednička imaginacija čiji tretman filtriranja i distanciranja jest zajamčen potencijalnim umjetničkim operacijama. Film se zbiva oko identificirajućih ne-umjetničkih materijala koji su ideologijski pokazatelji epohe. (Alain Badiou, ʺPhilosophy and Cinemaʺ, u: Infinite Thought – Truth and the Return to Philosophy, Continuum, London-New York, 2004, str. 113.) Ponajprije, nije jasno zašto Badiou govori o filmu kao ne-umjetnosti i što to znači u ontologijskome smislu. Ako je umjetnost ono što za razliku od filozofije od Platona pripada u područje mythosa i poiesisa, onda se film mora razumjeti unutar metafizike kao povijesno ozbiljenje sveze tehnologije i osjetilnosti, pa makar se ta sveza pojavljuje svagda već u znaku radikalne promjene odnosa između subjekta i objekta onog što film prikazuje i predstavlja. Je li, pak, film moguće razmatrati i nadalje iz metafizike slike koja pretpostavlja mimesis i reprezentaciju drugo je pitanje. No, iz ovog je razvidno da Badiou ne promišlja film polazeći od pojma slike i njezine transformacije u moderno doba zaslugom tehničke reprodukcije, kako je to činio Walter Benjamin i na njegovim tragovima radikalizirao Gilles Deleuze. Umjesto, dakle, ontologije slike, film se sada misli ne-autonomno. To znači da film nije samo ne-umjetnost suvremenoga doba, nego i hibridno stanje. Badiou u svojoj knjizi Film (Cinéma) iz 2010. godine određuje ga pojmom kinematičke kulture, a to će reći formom znanja koja ʺnas neprestano vraća iz tehnologije u povijestʺ. (Alain Badiou, Cinema, Polity Press, Cambridge, 2013, str. 22. Text selected and introduced by Antoine de Baecque, Translated by Susan Spitzer.) Kad se film razumije na ovaj način, posve je bjelodano da onda imamo ne samo problem s određenjem njegove ne-čistoće u odnosu na tzv. purizam umjetnosti kao forme mythosa i poiesisa, već i problem s određenjem odnosa između tehnologije, povijesti i ideologije. Odakle Badiou promišlja da to tako kažemo hajdegerovski ʺbitʺ filma ‒ iz ʺbitiʺ filozofije ili iz ʺbitiʺ umjetnosti? Postavka o ne-čistoći i ne-umjetnosti sigurno se ne može razumjeti iz negativne ontologije na tragu Adorna uz dodatak materijalističke dijalektike. Što nema svoju ʺčistoćuʺ ne znači da nije u zbiljskome stanju stvari dostatno učinkovito; da, naime, nije upravo zbog toga pokretačem svih drugih dalekosežno odlučujućih procesa u suvremenome društvu, kulturi i politici. Film je od svojeg nastanka u trijadi tehnologije-povijesti-ideologije zacijelo najznačajniji medij ljudske komunikacije u svijetu zasnovanome na načelima brzine prijenosa informacija i njihove vizualne reprezentacije. Usto, svi su politički poretci u 20. stoljeću, a to u promijenjenom kontekstu vrijedi i danas, nastojali film upregnuti u svoje ideologijske ciljeve. Film i kinematografsko odvijanje zbilje nisu ništa više realniji od fotografske projekcije života zaustavljenoga u kretanju. Da bi se uopće moglo govoriti o stupnju kvalitativnosti zbilje u kantovskome smislu nužno je razlučiti mogućnost od nužnosti. Film nije otuda nikakva preslika ili odraz zbilje. Njegova se ʺbitʺ pojavljuje u proizvodnji kinematičke zbilje koja ponajviše odgovara suvremenosti upravo zbog toga što je posrijedi dinamično posredovanje života i imaginacije. Filmski je medij u svojoj tehnologijskoj reproduktivnosti zrcalo ovog doba vladavine tehnosfere jer predstavlja vizualni kôd kibernetičkoga upravljanja svijetom na temelju informacije-povratne sprege (feedback)-kontrole-komunikacije između sustava i okoline. Nije stoga razlikovanje aktivnoga i pasivnog u kretanju ono što podaruje ʺbitʺ filmu u razlici spram ʺbitiʺ fotografije. Iako je to na tragovima Bergsona izveo Gilles Deleuze u njegovoj ontologiji slika, pojam kretanja ne može se svesti samo na materijalnost i fizičku prisutnost filma kao prikaza-predstavljanja tijela u pokretu ili mirovanju. Što Badiou već na početku rasprave ʺFilozofija i filmʺ naziva ʺsingularnošću kinematografske procedureʺ, (Alain Badiou, ʺPhilosophy and Cinemaʺ, str. 109.)odnosi se na odnos mišljenja i sadašnjeg momenta ili stanja u kojem se govori o filmu. Taj naizgled složeni izraz upućuje na okolnost koju valja odrediti kao svojevrsni početni položaj u promišljanju filma. Ako, dakle, film proizlazi iz ne-umjetnosti i u toj ontologijskoj ne-čistoći savršeno djeluje unutar spoznajno-teoretskoga i praktičnoga okvira suvremenosti, onda je razumljivo da ne postoji niti bilo kakva ʺobjektivna’ situacija filma. To jest, situacija filma – ili, sadašnja konjunktura ove umjetničke procedure – ne može biti postavljena ‘u samoj sebi’. ‘Što se događa’ (filmovi koji su snimljeni) ne proizvode, na svoj vlastiti način, bilo kakvu vrstu inteligibilnosti.ʺ (Alain Badiou, ʺPhilosophy and Cinemaʺ, str. 109.) Vidimo, dakle, da Badiou osporava filmu kao novome mediju stvaranja suvremene slike svijeta njegovu autonomnost u odnosu na sve povijesno nastale umjetničke forme. Usto, čini se da film time što ne proizvodi nikakvu vrstu ʺinteligibilnostiʺ kao da ne zaslužuje neku posebnu filozofijsku raspravu. No, stvar je ipak iz temelja drukčija. Badiouov pristup filmu pretpostavlja razumijevanje onog što film razlikuje od svih drugih umjetničkih formi, ali isto tako i od čiste tehnologije i uronjenosti u povijest. Film gledano ontologijski nije otuda nešto u smislu aliquid ens, bez obzira što mu mnogi teoretičari pripisuju novost u povijesno-epohalnome smislu kad je riječ o tehničkome izumu kamere za projekciju slikovne zbilje kao kinemaskopu i kad su posrijedi bitni afekti-pojmovi s kojima je avangarda u prvoj polovini 20. stoljeća transformirala odnos života i umjetnosti. Film se, ne slučajno, i u teoretskim spisima Antonina Artauda i Sergeja Ejzenštejna smatra perceptivnim događajem šoka i to ne individualnog gledatelja u kino-dvoranama, već masovne publike. (Vidi o tome: Ros Murray, Antonin Artaud: The Scum of the Soul, Palgrave Macmillan, London-New York, 2014, str. 93-96.) Ako filmu ne možemo prema Badiouu podariti pravo na autonomnost, onda je ipak moguće postaviti stvari radikalno drukčije. Nije li možda s kinematičkom kulturom nastupilo posve novo mišljenje koje se ne obraća tradicionalnim ontologijskim razlikama bitka, bića i biti čovjeka, subjekta i objekta, uma i afekata, tijela i mozga? Moja je postavka da je za Badioua upravo u pojmu događaja, koji preusmjerava klasičnu ontologiju na put svojevrsne anti-teologije bitka, mišljenja i djelovanja u prekidu s matematičkim pojmom kontinuiteta vremena stvorio ključ za razumijevanje in-estetičkoga s kojim kinematičko mišljenje postaje više od umjetnosti uopće. (Analizu Badiouove anti-teologije događaja vidi u: Žarko Paić, ʺThe Anti-Theology of the New Event: Alain Badiou and the Contingency of Politics:, u: Neoliberalism, Oligarchy and Politics of the Event – At the Edge of Chaos, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2020, str. 65-99.) Nije stoga posve uputno tvrditi da je Badiou time što je uskratio filmu autonomno područje bitka bića poput umjetnosti kao proizvodnje smisla i novoga u svijetu istodobno reducirao film na ideologijsko-političko djelovanje događaja kao svojevrsnog novoga Boga ʺrevolucijeʺ. Naprotiv, vidjet ćemo da je u složenome odnosu između materijalističke dijalektike, in-estetike i kinematičkoga mišljenja riječ o pokušaju da se film uspostavi kao mišljenje izvan okružja dualizama koji su povijesno određivali metafizički način mišljenja Zapada. Ako je film ne-autonomno područje mišljenja-djelovanja sveze tehnologije-povijesti-ideologije u svijetu, onda je njegovo poslanstvo da proizvede novi događaj kojim se zbiva radikalna transformacija odnosa između čovjeka i njegove društvene okoline. Drugim riječima, film ne može biti nikad autonoman, kao što to nije niti ideja suvremene umjetnosti uopće. Štoviše, suvremena umjetnost radikalno negira pojam estetske autonomije na tragu povijesnih pokreta avangarde koji su težili stapanju života i umjetnosti u meta-umjetničkome događaju onkraj svih metafizičkih granica. (Vidi o tome: Žarko Paić, Aesthetics and the Iconoclasm of Contemporary Art – Pictures Without a World, Springer International Publishing, Cham, Switzerland, 2021.) Poslanstvo je filma da neprestanim stvaranjem kinematičkoga događaja dovede do promjene povijesnoga sklopa bitka, bića i biti čovjeka i otuda je njegova in-estetička suverenost drukčije naravi od svih drugih tzv. autonomnih područja umjetnosti na koje se referira. Neoboriva je Badiouova postavka kako je 20. stoljeće bilo stoljeće filma. (Alain Badiou, ʺPhilosophy and Cinemaʺ, str. 121.) Pritom se u objašnjenju naglašava nešto iznimno poticajno za promišljanje. Naime, Badiou uspoređuje tzv. post-romantičnu glazbu Mahlera, Čajkovskoga, Straussa i Rahmanjinova sa singularnošću filma na temelju simfonijske melankolije ranog modrnizma. Razlog valja vidjeti u tome što je glazba kao autonomna umjetnička forma nezaobilazna uz povijest filma i to ne tek kao pripovjedna ilustracija i dekor zbivanja na ekranu. Glazba u svojim promjenama vibracija i tonaliteta precizno pokazuje promjene u društvu, politici, duhu vremena. Film ne prikazuje i ne predstavlja život u njegovim zbiljskim stanjima tzv. objektivne situacije, a niti se može objasniti tek upućivanjem na razliku izvanjsko-unutarnje, u smislu imaginacije i doživljaja. U svojem stilu mišljenja, kojeg krasi nizanje apodiktičkih stavova, Badiou izvodi čitav niz postavki kojima nastoji pokazati da su referentne točke filma ʺdruge modernostiʺ od Orson Wellsove Dame iz Šangaja do Jean-Luc Godarda i Wima Wendersa zapravo u tome da je ʺfilm modernosti, kao generički identitet filma o istini (un cinéma de la vérité),u tome što se bavi pitanjem istine. To je različito od filma istine (cinéma vérité, a ovaj pojam uključuje neorealizam); to je ono njegovo negativno, u stvari.ʺ (Alain Badiou, Cinema, str. 58.) Iako bi neki ovdje mogli otčitati razliku između tzv. modernizma i postmodernizma u filmu, mnogo je važnije to da Badiou primjenjuje svoju poznatu postavku o događaju kao politici istine. Time je korelacija između događaja u formalno ontologijsko-logičkome smislu i istine u formalno epistemologijskome smislu uspostavljena iz onog što nadilazi kantovsko razlikovanje teorije, prakse i proizvodnje ili čistoga i praktičnoga uma te moći suđenja. Politika istine proizlazi iz raskida s normativizmom političke filozofije. Od Grka do Hannah Arendt ona je svagda pretpostavljala razlikovanje između ideje i zbilje, onog istinski političkoga i onog što pripada politici kao poretku vladavine u smislu upravljanja društvom. No, da bi pojam istine postao događajem transformacije bitka u smislu postojanosti i kontinuiteta, potrebno je preokrenuti samu bit metafizike i umjesto Parmenidove vječnosti prirode postulirati vladavinu čistih kontingencija. Događaj se događa stoga uvijek kao politička odluka da se iz kontingencije slobode uspostavi novi poredak procedure istine. Takav je poredak singularan. I stoga je između politike i filma bitno korelativan odnos koji mijenja ne samo spoznajno-teoretske, već i praktično-proizvodne perspektive u smislu nastanka novih konstelacija odnosa između in-estetike i ljudske osjetilnosti. (ʺPolitika je proizvođenje događaja, a ne znanost o događanju. Istina (bitka) događaj (politike) i subjekt (umjetnosti) nisu razdvojeni poput teorije, prakse i proizvodnje (znanosti, etike-politike i ekonomije). Umjesto njihove instrumentalne funkcije, sada se politika shvaća događajem koji nadilazi sve dosadašnje pokušaje oslobođenja politike od filozofije…(…) Badiou smatra da ono estetsko nije u pojmu suđenja i mišljenja koje reflektira „o“ događaju što se neovisno događa u zbilji. Politika označava sâmo mišljenje kao događaj prekida s logikom bitka u matematičkome određenju beskonačnoga niza skupova. Sukladno tome, politika je estetski događaj nemogućnosti realnoga, jer realno ne postoji bez onoga što Lacan naziva simboličkim. To je ona „pukotina“ u realnome. Iz tog se razloga svaka politika istine ili događaja mora nužno činiti „utopijskom“.(…) – Žarko Paić, ʺAnti-teologija novoga događaja: Alain Badiou i kontingencija politikeʺ, u: Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017, str. 29.) Film nije svediv tek na slikovnu reprezentaciju zbilje i ne može ga se stoga razmatrati samo iz tehnologijske perspektive novoga medija. Ono što film želi leži onkraj frojdovske razlike ida, ega i superega. Zato nije nimalo začudno da Badiou uspostavljajući razliku u generičkome pojmu identiteta istine tvrdi kako ono što film od francuskoga novog vala ima za svoju poetiku nije ništa drugo negoli taj raskol u samome pojmu igre glumca kao subjekta-aktera zbiljske povijesti onog što se događa ʺsadaʺ i ʺovdjeʺ. Sve je to samo pokriće za masivnu postavku ovog kinematičkoga mišljenja koje u blizini i razmaku od Deleuzeove ʺfilozofije filmaʺ zagovara svojevrsni ʺmaterijalistički platonizamʺ time što odbacuje logiku slika i kretanja u korist događaja i istine samoga filma. (Gilles Deleuze, Cinema 2: The Time-Image, Continuum, London, 2005. trans. Hugh Tomlinson & Robert Galeta. Vidi o tome: Žarko Paić, ʺ Film kao mišljenje: Deleuzeova »ontologija slikaʺ, Filozofska istraživanja, Vol. 40, br. 3/2020, str. 499-514.) 2. Anti-Deleuze i problem pogrešnoga kretanja U pokušaju da raščisti tlo za jedno novo kinematičko mišljenje Badiou je izveo čitav niz postavki u suprotnosti s Deleuzeovim shvaćanjem slike-kretanja i slike-vremena na zasadama Bergsona. Iako je posve jasno da ni sam Deleuze nije apsolutizirao sliku kao ʺbitʺ filma, često se čini kao da je jedino to ishodište koje ih bitno razgraničava. ( …ʺKrug povezanosti u filmu…ne može biti izjednačen s jednostavnom asocijacijom slika.ʺ – Gilles Deleuze, ʺThe Brain is the Screenʺ, u: David Lapoujade (ur.), Two Regimes of Madness: Texts and Interviews 1975-1993, MIT Press, New York, 2006, str. 284. Trans. Ames Hodges & Mike Taormina.) Pođemo li od već navedenog stava Badioua da je film ne-umjetnost stoga što ne zadovoljava metafizičko shvaćanje sveze mythosa i poiesisa u formi čistog jezika i čiste slike kao što je to slučaj s književnošću, kazalištem, glazbom, plesom, slikarstvom, kiparstvom itd., onda je problem s određenjem ʺbitiʺ filma u tome što ga se ne može svesti ni na ʺbitʺ kretanja. Posve je razvidno da problem kretanja ne zadire tek u pitanje prostora, već navlastito u pitanje o pojmu vremena. Od Aristotela i odredbe boga kao nepokretnoga pokretača (τὸ κινοῦν ἀκίνητον) susrećemo se s aporijama kretanja i protjecanja vremena.Već na samome početku teksta naslovljenog ʺPogrešna filmska kretanjaʺ nailazimo na objašnjenje kako film valja razumjeti polazeći od onoga što je vidljivo. No, ʺslika je ponajprije rez s vidljivim. Kretanje je zadržano, suspendirano, okrenuto, zatvoreno. Rez je više bitan od prisutnosti – ne samo putem učinka uređivanja, već gotovo od samog početka i uokvirenjem i nadziranim pročišćenjem vidljivoga. (…) Film je umjetnost ovjekovječene prošlosti u smislu da uspostavlja prošlost onoga što je prošlo (la passé).ʺ (Alain Badiou, Cinema, str. 88.) Rez ili postupak montaže nije nipošto samo tehnički postupak. Njime se mijenja ono što je kamerom snimljeno kao materijal koji prikazuje-predstavlja zbilju bez obzira je li riječ o igranome, dokumentarnome ili hibridnome filmu. Uvijek se susrećemo s odlukom koja je, doduše, u ovlasti subjekta da mijenja tzv. objektivnu situaciju. Film sa svojim tehničkim dispozitivima transformacije zbiljskoga stanja u kadrove i sekvence otpočinje zapravo s tehnikom reza ili montaže. Montirati u okvir znači instalirati slike prema zahtjevima apriorno određene forme s obzirom na vrijeme trajanja filma. Naravno, postoje uvijek i dekonstrukcije određenog vremena trajanja, kao u filmovima Béle Tarra, primjerice. (Vidi o tome: Jacques Rancière, Béla Tarr, The Time After, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2013.) Kad se film razumije ne iz vidljivosti, već iz reza ili montaže onog što je vidljivo na ekranu tada imamo posla s onim što Badiou naziva ʺpogrešnim kretanjemʺ. Lažnost ili pogreška nije ovdje spoznajno-teoretska veličina s etičkim značenjem obmane i iluzije. Naprotiv, prije je riječ o estetskome fenomenu koji se nužno pojavljuje kao pukotina između tzv. objektivne vidljivosti predmeta i tzv. subjektivne vidljivosti gledatelja događaja. Nikad ne smijemo smetnuti s uma da Badiou u okviru svoje materijalističke dijalektike ne govori o pogrešci kao ljudskom-suviše-ljudskome odnosu spram događaja o kojem film ʺpričaʺ. Tzv. krivo ili pogrešno kretanje upućuje na nemogućnost određenja filma iz horizonta pokretnih slika. Kad bi bilo tako, onda film ne bi bio samo nastavak fotografije drugim sredstvima i ništa više. Vidimo nešto iznimno važno za daljnju analizu. Naime, Badiou dolazi do toga da film za razliku od slikarstva, primjerice, određuje kao ovjekovječenu prošlost (passé). Na taj se način ono što je prošlo pojavljuje vidljivo kao prošlo. Drugim riječima, ova prošlost nije crna rupa u povijesti. Njezina je značajka da je za film ona inherentna. Zbog toga je film svagda usmjeren na sjećanje kao aktivni proces kojim se vrijeme odvija u kolektivnoj svijesti čovjeka. Fotografija kao uhvaćeni trenutak svagda je ovjekovječena sadašnjost u vremenu. Otuda se bitna razlika između ova dva medija bavljenja tehničkom slikom, govoreći fluserovski, izvodi iz toga što filmom ne predstavljamo stvarnost kao simbolički poredak znakova. Umjesto toga, film je proizvođenje sinestetičke stvarnosti koja se ovjekovječuje u onome što je prošlo. To vrijedi i kad sam predmet nekog filma superiornom narativnom strategijom govori o budućnosti koja se događa kao utopija i vizija nadolazećega, poput Kubrickova djela Odiseja u svemiru 2001. Badiou kroz tri različita načina pojavljivanja tzv. pogrešnoga kretanja uspostavlja svoje razumijevanje ʺbitiʺ filma. To su: (1) kretanje koje se odnosi na ideju paradoksalne vječnosti prolaza ili vizitacije, a to postaje globalnim kretanjem; (2) kretanje pretpostavlja skup operacija, odnosno substrakcija slike iz nje same; (3) kretanje označava nečisto kruženje unutar cjeline koja obuhvaća sve druge umjetničke prakse. Čini se da je otuda film kao ʺsedma umjetnostʺ, kako to tvrdi Badiou, nužno neka vrsta dodatnoga parazita s iznimnom zadaćom da sve druge umjetnosti u sebe sintetizira. No, sinteza ne znači i dijalektičko dokidanje ili prevladavanje (Aufhebung) dosadašnjih formi umjetnosti. Sve one i nadalje preostaju autonomnima i u kinematičkome mišljenju događaja ne smije ih se tretirati kao groblje opsjena. Ovdje valja dodati da se film pojavljuje i povijesno-epohalno kao umjetnost totalne stvaralaačke reprodukcije samoga života i upravo se iz tog razloga njegova globalna vidljivost može smatrati realizacijom trijade tehnologije-povijesti-ideologije. Sam naziv filma Wima Wendersa, Falsche Bewegung (False Movement) iz 1975. godine, a posrijedi je cestovni film, koji se može prevesti na hrvatski jezik kao Pogrešan potez, dio je njegove rane cestovne trilogije u kojoj prema scenariju Petera Handkea gledamo adaptaciju znamenita Goetheova romana Wilhelm Meister Lehrjahre. Ono što Badiou ovdje zamjećuje jest da ontologijska nečistoća filma predstavlja ujedno mogućnost za stvaranje poetike filma kao onog zbiljskoga u prolazu. Na taj način po prvi put u povijesti razvitka umjetnosti kao forme kazivanja o svijetu ideja i osjetilnost nisu više razdvojeni. Ako je, dakle, film vizitacija ideje u prolazu kroz zbiljsko stanje samoga života, onda se film uistinu može odrediti uvjetno mišljenjem. Nije to, međutim, mišljenje koje disponira logosom u razlici spram mythosa. Posve suprotno, film pokazuje da se ideja hegelovski ne utjelovljuje u osjećaju. Obrat od hegelovske dijalektike u ovom slučaju je više negoli jasan pokazatelj smjera onog mišljenja koje je Badiou najavio svojom in-estetikom. (Alain Badiou, Petit manuel d’inesthétique, Seuil, Pariz, 1998.) Ukratko, u svim poduzetim koracima ispitivanja novog odnosa između filozofije i umjetnosti, susrećemo se s nastojanjem da se tradicionalno estetičko suđenje o lijepome i uzvišenome nadomjesti promišljanjem generičkih procedura istine koju umjetnost otvara na posve drukčiji način nakon iskustva avangarde. Primjeri koje uzima u razmatranje su Pessoino pjesništvo, Beckettovo dramsko stvaralaštvo i naravno suvremeni film. Ako je ono što od filozofije preostaje i danas svijet ideja, onda je za shvaćanje in-estetike nužno vidjeti kako umjesto osjetilnosti i osjećaja ulaze u igru svi dosadašnji momenti mišljenja koji su bili pripisivani korporalnosti u materijalnome i fizičkome smislu riječi. Ono što ih uvjetuje i određuje nije više ideja u transcendentalnome horizontu utiskivanja u empirijski svijet pojava kao u Kanta. Najbolji dokaz za to je nečistoća i hibridnost formi suvremene umjetnosti među kojima je upravo film paradigmatski slučaj realizacije ideje u prostoru-vremenu njegove ovjekovječene prošlosti. Ideja se u filmu pojavljuje kao na putovanju kroz kretanje u vremenu zahvaljujući rezu ili montaži. No, ključno mjesto razlikovanja Deleuzea i Badioua s obzirom na ʺbitʺ filma proizlazi iz njihova različitog razumijvanja pojma događaja. Ako je za prvoga uvijek riječ o iznimci, postajanju i nastanku novoga iz konstelacije odnosa kao sklopa (assemblage) snaga u interakciji uzajamnih konekcija u sferama filozofije, umjetnosti i znanosti, onda je za potonjeg događaj kako smo već naznačili ponajprije radikalan i revolucionarni događaj s kojim nastaju nove situacije u društvu i kulturi. Događaj za Badioua ima političku dimenziju promjene bitka, bića i biti čovjeka. Film kao kinematičko mišljenje nije pritom ideologijsko oruđe revolucije shvaćene iz perspektive materijalističke dijalektike. Njegov ʺmaoizamʺ ovdje ne znači nikakvo podilaženje ideji političkoga filma kao propagande, iako je to legitimno još od vremena sovjetskoga filma s Ejzenštejnom i Oklopnjačom Potemkin. U razgovoru za znameniti časopis Les Cahiers du Cinéma, posebnom broju iz 1998. godine posvećenom tridesetgodišnjici studentske pobune svibnja 1968. u Parizu, uvrštenom kao poglavlje njegove knjige Film, Badiou obrazlaže odnos između filozofije i filma, odnosno mišljenja revolucionarnoga događaja i umjetnosti masovne demokratske diseminacije kao što je to film. Ponajprije, događaj je uvijek u znaku kontingencije i neproračunljivosti, jer dolazi iznenada i odjednom. (Daniel Bensaid, „Alain Badiou and the Miracle of the Event“, u: Peter Hallward (ur.), Think Again: Alain Badiou and the Future of Philosophy, Continuum, London-New York, 2004., str. 94-95.) Njegovim nastankom dolazi do nove situacije za mišljenje. Ono što nas u ovom razgovoru ponajviše zanima nije, međutim, vezano uz Badiouove poprilično kontroverzne i dogmatske postavke o novoj ljevici, maoizmu, trockizmu, te odnosu Althussera i studentske pobune. Nema, pak, nikakave dvojbe da je Badiou uz Rancièrea najgorljiviji mislilac tzv. repolitizacije umjetnosti u kontekstu vladavine globalnog neoliberalnog poretka transnacionalnog kapitalizma današnjice. To je, uostalom, samorazumljivo iz njegova mišljenja politike istine. (Vidi o tome: Žarko Paić, ʺNesvodljiva moć umjetnosti: Između totalne politike i estetskoga poretkaʺ, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013, str. 522-568.) Mnogo je intrigantnije kako se u razgovoru razvija odnos između filozofije i filma. To ne znači nipošto da su političke konzekvencije razmatranja o događajima svibnja 1968. potisnute u zaleđe. Već analiza Godardova filma Le Chinoise pokazuje da nije riječ za Badioua o maoističkome, ideologijski motiviranome filmu, već o razumijevanju odnosa jedne političke ideologije u srazu sa suvremenošću života u zapadnim demokracijama. Nije stoga slučajno da Badiou neprestano ima potrebu referirati se na Deleuzea i to iz dva razloga, recimo to tako – ontologijskoga i epistemologijskog te političkog. U prvome slučaju razlika je njegova mišljenja spram Deleuzea u tome da on film ne razmatra polazeći od ʺbitiʺ slike, već iz platonističko-materijalističke dijalektike kao prostor-vrijeme vizitacije ideje. Film je, dakle, već u polazištu ono idejno i sve drugo se mora ovome povinovati. Razlog tome leži u moći kojom ideja iz forme mišljenja prelazi u slikovno polje kritičkoga proizvođenja stvarnosti i njezine reprezentacije zahvaljujući rezu ili montaži. U načelu, problem nastaje u razlikovanju Deleuzea i Badioua ne tek u razumijevanju političkoga karaktera događaja. Moja je postavka sljedeća. Nije Deleuze iz nekih ezoteričnih razloga otklonio politiku u njegovu shvaćanju događaja. Naprotiv, njemu je ono političko svagda ontologijski moment postajanja razlike i drugosti, a ne stanje stvari ili objektivna situacija. Mišljenje kao ekran, a to je Deleuzeovo shvaćanje filma, svoju autonomnost poprima od događaja koji nije svediv na kontingenciju političkoga. (Vidi o tome: Pierre Montebello, Deleuze, philosophie et cinéma, J. Vrin, 2008.) Umjesto toga, za razliku od Badioua, on mišljenje koje problematizira film kao događaj odnosa slika-pokreta i slika-vremena izvodi iz konceptualne montaže kao sklopa s kojim se stvarnost svagda dohvaća kroz mreže različitih značenja. (Alain Badiou, Cinéma, str. 121.) Događaj se događa kao filmsko mišljenje koje polazi od ideje prolaza kroz vrijeme. Ovo vrijeme se vremenuje kao vidljivost zbilje. Badiou sukladno svojim filozofijskim uvidima u bit događaja polazi od kontingencije povijesti koja se zbiva u zgušnjavanju vremena. Otuda film u svojoj, kako kaže, bitnoj ne-čistoći forme nužno biva ʺunutarnjim eklekticizmomʺ u kojem se miješaju kao u melodrami estetski osjećaji i doživljaji uzvišenosti i trivijalnosti. (Alain Badiou, Cinéma, str. 124.) Ovaj stav je iznimno plauzibilan, jer pokazuje da ono što inače nije moguće u tzv. čistoj formi književnosti postaje uobičajeno u filmskim žanrovima. ʺUnutarnji eklekticizamʺ zapravo je sama logika filmske preradbe filozofije i umjetnosti u slikovno-narativnome mediju događaja. Razlika tzv. zbiljskoga i filmskog događaja nije nipošto u razlici između ontologijski fiksiranog bitka i njegova privida ili umjetnog dvojništva. Ono što u kinematičkome mišljenju ima karakter događajnosti ne proizlazi za Badioua ni iz razvitka tehnologije projekcije filma, koja se sve više i više približava idealu čiste neposrednosti napretkom u vizualizaciji zbilje uvođenjem digitalnih tehnika reza i montaže. Kako vrijeme odmiče, tako se i ʺpovijest filmaʺ pretvara u filozofijski vođen razgovor o trijadi tehnologije-povijesti-ideologije. Drugim riječima, film kao mišljenje nije prijepis filozofije na ekranu u smislu vladavine pojmovno-kategorijalnih odnosa supstancije i biti, bitka i privida, situacije i konteksta. Film se razvija kao ideja prolaza u i kroz vrijeme, pri čemu događanje vremena nije određeno tehničkim sredstvima ovjekovječene prošlosti (passé). Ono što filmski događaj čini iznimnim i kontingentnim leži izvan trijade tehnologije-povijesti-ideologije. Zato je za Badioua film ʺapsolutno nov i originalan način prolaza ideje.ʺ (Alain Badiou, Cinéma, str. 124.) No, o kakvoj se to ideji ovdje radi, je li tu posrijedi nešto drugo a ne platonska ideja dobra, pravednosti, slobode, jednakosti? Odgovor je tautologijski. Film se nužno mora temeljiti na ideji filma, a ne na bilo čemu drugome. To je ono što proizlazi iz same ʺbitiʺ filma kao događaja, iako to Badiou eksplicitno ne izvodi u svojim analizama odnosa filozofije i filma. Film može biti sve i svašta, a može se usmjeriti i na ono nepredmetno Ništa, kao u ranim Debordovim filmovima. Njegov suvremeni manirizam i neo-klasicizam nisu pritom tek stilske odrednice u pokušaju da se vidi zašto je film ʺdanasʺ izložen na milost i nemilost posvemašnje hibridizacije žanrova i tome sukladnome dijalogu s tradicijom izvan pukog obilja citata i alegorijske baroknosti postmodernizma. Želimo li opisati taj globalni fenomen sveprisutne eklektičnosti i sinkretizma u filmu tada se nude dvije riječi iz kibernetičkoga diskursa ‒ entropija i kaos. Vrijeme se vizualizira kao nered i slučaj u svim područjima duhovnoga bitka. Ništa nije izuzeto od toga. Sve to, međutim, nije problem kinematičkoga mišljenja suvremenosti. Čini se da je problem negdje drugdje. Ako, naime, moja postavka kako je sam film ideja filma uistinu ono jedino što film može imati autonomno za razliku od svih drugih umjetnosti, onda je Badiouova tzv. ontologija događaja uvjet mogućnosti promišljanja razloga zašto kinematičko mišljenje ne može krenuti dalje u svojim eksperimentalnim istraživanjima bez razračunavanja s onim što je već André Bazin postavio kao aksiom: da je film, naime, ontologijska umjetnost par excellence, jer uvodi u razmatranje bitak kao pojavljivanje na ekranu. (Alain Badiou, Cinéma, str. 207.) 3. Ideja filma i njezina politizacija Što znači da je film ‒ ideja filma? Badiou polazi u svojem obrazloženju stava o ne-čistoći filma od tzv. čistoće umjetnosti kao generičke i kao partikularne biti mitopoetičkoga djelovanja. To znači da se umjetnost za razliku od filozofije svagda pojavljuje kao mišljenje koje nužno nije suprotnost logosu, već se in-estetički zasniva u ideji umjetnosti koja leži u biti umjetničkoga događaja. Ako je film kao ʺsedma umjetnostʺ po svojem određenju nešto ne-čisto kao takvo, onda je jasno da on svoje utemeljenje i autonomiju ne može imati u sebi samome. Potrebno je ili da služi nečemu drugome, dakle ideji umjetnosti i to kao ne-umjetnost, ili da sintetizira sve prijašnje i prethodne forme umjetnosti koje su se povijesno pojavljivale s pomoću nove filmske poetike. Kad, dakle, Badiou kaže da nema ʺčistoga filmaʺ, onda je to samo krajnji izraz njegove bitne postavke koja glasi: ʺFilm je mjesto intrinzične nezamjetljivosti između umjetnosti i ne-umjetnosti. Ni jedan film, strogo govoreći, nije uvjetovan umjetničkim mišljenjem od početka do kraja: on uvijek obuhvaća apsolutne nečiste elemente unutar njega, koji su orisani izvanjskom imaginacijom, od sastojaka drugih umjetnosti,i od konvencija s ograničenim rokom trajanja. Umjetnička aktivnost se jedino može zamijetiti u filmu kao proces pročišćenja svojeg vlastita imanentnoga karaktera. Ovaj proces se nikad ne završava. (…) Rezultat svega ovog je da vladajuće forme ne-umjetnosti su imanentne umjetnosti samoj i tvore dio njezine inteligibilnosti.ʺ (Alain Badiou, Cinéma, str. 139-140.) Zašto inzistiram da je za Badioua film uistinu ideja filma, a ne ono što se pojavljuje u pojavi s materijalnim aspektima kinematografskoga pisma? Upravo zbog toga što njegovo razlikovanje čistoga i ne-čistoga, umjetnosti i ne-umjetnosti, ali ne i filozofije i ne-filozofije, već anti-filozofije, proizlazi iz metafizičkoga obrata platonizma. Prema njemu, ideje doduše ne određuju transcendentalno ovaj život ovdje, već ga generički i singularno oblikuju kao događaje u odnosu situacije i njezine revolucionarne promjene. Film kao ideja filma proizvodi ono što prolazi kroz vrijeme i dovodi sjećanjem do ovjekovječene prošlosti (passé). Na klasično ontologijsko pitanje što jest ideja filma možemo odgovoriti tako da ustvrdimo kako je to upravo ono što filmu u njegovu pročišćenju podaruje status kinematičkoga mišljenja i to ne o nečemu što već tako i tako postoji u svijetu. Umjesto ovog pasivnoga momenta prisutnosti bitka bića, film se pojavljuje kao ideja realizacije biti umjetnosti u trijadi tehnologije-povijesti-ideologije. Otuda je za Badioua događaj koji film proizvodi ne tek kopija tzv. zbiljskoga događaja, jer bi to onda bio vulgarni estetički materijalizam. Film stvara događaj kao ontologijsko-političku situaciju, primjerice u Godardovim filmovima o 1968′. Ideja filma nije, dakle, ništa drugo negoli forma kinematografskoga mišljenja. U odnosu na sve druge umjetničke forme, ona je doduše ne-čista, ali je istovremeno nadmoćna utoliko što vizualno i narativno sintetizira sâm događaj koji u gledatelja neposredno i trenutačno izaziva spoznajno-afektivni odgovor kao emocionalnu reakciju. To što je s filmom posrijedi ono nezamjetljivo s obzirom na granice između umjetnosti i ne-umjetnosti, ili u političkome smislu između aristokratske forme starih umjetnosti i demokratskoga znaka jednakosti u masovnome društvu, samo svjedoči da je problem pojavljivanja u tehničkome okružju suvremenoga filma više od svodivosti na pojam vidljivosti. (Vidi o tome: Martin Seel, The Arts of Cinema, Cornell University Press, New York, 2018.) Ideja se mora pojavljivati. Ali to ne znači da mora biti nužno vidljiva kao ono što gledatelj zamjećuje u materijalnosti filmske slike. Ono što je imanentno filmu kao ideji filma jest njegova in-estetička artikulacija politike istine u trijadi tehnologije-povijesti-ideologije. Svaki je filmski događaj otuda singularna procedura nastanka kinematičkoga mišljenja koje je utoliko vjerodostojnije ukoliko je film u svojoj složenosti proizvoditelj totalne slike svijeta. Ono što Badiou u svojim promišljanjima suvremenog filma iznosi na vidjelo jest pokušaj da svojim vlastitim filozofijskim pojmovljem dohvati sintetičku ʺbitʺ filma. Ne smijemo pritom otklanjati iz horizonta ono što je ovdje problematično. Naime, očito je da se njegov pristup ponajviše nastoji odmaknuti od sjene Deleuzeove ontologije slika i od Bergsonova vitalističkoga materijalizma, koji je naposljetku Deleuzeu bio svojevrsni nadahnjujući put u promišljanju zagonetke filma. Već smo istaknuli da je slika za Deleuzea rezultat imanentne transcendencije postajanja-slikom, što znači da je film u svojoj nepostojećoj ʺbitiʺ shvaćen kao proces artikulacije kinematičkoga mišljenja s njegovim tehno-poeitičkim sredstvima kadriranja, sekvencioniranja, reza i montaže. Sve to, samo s drukčijim pojmovima i preusmjeravanjem na ontologijsku razinu kinematičkoga mišljenja događaja, čini i Badiou. Uz jednu bitnu preinaku u razumijevanju odnosa između kretanja i vizualizacije. On film izvodi iz njegove ideje koja pretpostavlja razliku između prošlosti i sadašnjosti u filmskoj projekciji vremena. Platonizam materijalističke dijalektike Badioua jest u tome što iz nje nije moguće izaći iz aksioma o ovjekovječenoj prošlosti (passé). Razlog leži u tome što je njegov pojam događaja svagda vezan uz politizaciju i repolitizaciju filma kao takvog i naravno umjetnosti kao takve. Problematičnost je ove pozicije u spoznajno-teoretskome smislu što mora proizvoditi neprestano nova dvojstva, jer političnost ne može bez sukoba i borbe oko praznog mjesta označitelja. Taj označitelj za Badioua u svjetlu kinematičkoga mišljenja događaja jest fiozofija kao eksperimentiranje. ( Alain Badiou, Cinéma, str. 202.) U međusobnome odnosu filozofije i filma nastaju pitanja kako filozofija razumije film i kako film transformira filozofiju. No, oboje zadobivaju legitimnost iz događaja koji ima političko značenje novoga početka u povijesno-epohalnome smislu. Filozofija kao eksperimentiranje pretpostavlja da Badiou, kao i Deleuze, uostalom, tzv. njezine probleme i pitanja postavlja izvan njezina okvira. Drugim riječima, onoliko koliko je film ne-umjetnička forma kinematičkoga mišljenja toliko je filozofija u svojoj neprestanoj potrazi za istinom anti-filozofijska stvar. Ovo je već bilo za Badioua bjelodano u slučajevima Marxa i Kierkegaarda, te u 20. stoljeću kad je riječ o Wittgensteinu i Lacanu. (Alain Badiou, Wittgenstein’s Antiphilosophy, Verso, London-New York, 2011. O Badiouovome pojmu anti-filozofije vidi: Bruno Bosteels, „Radical Antiphilosophy“, Filozofski Vestnik, Vol. XXIX, br. 2/2008., str. 155-187.) Ono što je negacija u slučaju filma tradicionalne čiste forme umjetnosti, to je u filozofiji radikalna suprotstavljenost vladajućem modelu mišljenja. Oboje, i negacija i suprotstavljanje, pripadaju materijalističkoj dijalektici kao činovi političkoga artikuliranja nove situacije mišljenja. Film se pojavljuje u suvremeno doba kao umjetnički i filozofijski način razotkrivanja mogućnosti drukčijeg ljudskoga djelovanja koje nužno ima ontologijske, epistemologijske i etičko-političke konzekvencije. No, problem nastaje otuda što je za Badioua film jedinstveni slučaj filozofijske situacije. Uzimajući u razmatranje četiri primjera iz povijesti filozofije i povijesti filma, on definira ovu navlastitu situaciju pojmovima izbora, distancije i iznimke. (Alain Badiou, Cinéma, str. 205) Što određuje ʺbitʺ kinematičkoga mišljenja događaja jest, dakle, filozofijska situacija. Ona nas dovodi do toga da etičko-politički moramo izabrati između dobra i zla, države kao političkoga poretka organiziranoga nasilja i istinske ljubavi, te da u distanciji spram izvanjskoga svijeta sâm misaoni život čovjeka predstavlja iznimku. Događaj se ne ponavlja. Njegova je reproduktivnost i dvojništvo moguće samo ako film prikazuje-predstavlja zbiljski događaj koji se već dogodio kao ono što ovjekovječenoj prošlosti (passé) podaruje neprestano novu aktualnost. Novo gledanje starog filma, uvjetno rečeno, nesukladnog s duhom vremena ovog tehnologijski ubrzanoga nihilizma, označava mogućnost oživljavanja događaja kao sjećanja na kontingenciju bitka koji se odvija u sadašnjosti i svojim etičko-političkim činom obvezuje za budućnost. Kad filozofija eksperimentira nastaju nove situacije izazvane njezinom težnjom za vladajućim označiteljem. Nije ovdje Badiou neki iznimni slučaj u povijesti filozofije. On je u tome legitimni nasljednik diskursa filozofije kao racionalnoga utemeljenja povijesti. Čak i kad se služi pojmovima iz matematike i kad u ontologiju uvodi fizikalne konstrukcije poput kontingencije, mnoštva iz teorije skupova, posrijedi je platonski model mišljenja. Ideje vladaju svijetom. A to vrijedi i kad je taj i takav svijet rastemeljen od metafizičkih pojmova i kategorija, kad je više izložen kaosu negoli što u njemu ima reda. No, pitanje označitelja odnosi se sada na ideju filma kao kontingentnoga događaja za koji je potrebno stvoriti novi jezik primjeren novoj filozofijskoj situaciji. Film je kinematičko mišljenje koje vizualizira pojmove u slikama onih Wendersovih pogrešnih (s)kretanja s postojanog puta beskonačnosti metafizike. Ipak, Badiou u odmaku od Deleuzea mora pronaći dostatno uvjerljiv koncept svoje teorije filma. Zbog toga mu umjesto slika stoji na raspolaganju samo ono što iz filma proizlazi kao njegova ideja, njegovo imanentno samo-određenje. To je, dakako, ono ne-zamjetljivo što spaja filozofiju i film, a pokazuje se kao sintetičko jedinstvo umjetnosti i ne-umjetnosti. Dok je, naime, Kant za to iskustvo u svojem estetičkome mišljenju rabio pojam uzvišenosti (Erhabenheit, sublime) koje umjetnost izaziva u osjećaju promatrača, za čitavu tzv. postmodernu estetiku riječ je o dekompoziciji, dekonstrukciji, dekonstelaciji ovog navlastitoga iskustva koje nastaje iz kritike moći suđenja. In-estetičko iskustvo paradigmatski je sintetizirano u masovno-demokratskome mediju filma. Umjesto uzvišenosti film sada proizvodi učinke afektivno-emocionalnoga odnosa s proizvođenjem kontingentnih događaja. Kinematičko mišljenje jest mišljenje s onu stranu suprotnosti uma i osjećaja. Badiou, uostalom, suvremenu umjetnost filozofijski reflektira polazeći od onoga što je uvjet mogućnosti sinteze jezika i slike. To znači da mu je za razumijevanje filma nužno uspostaviti nova in-estetička mjerila. Prema njima se mogu, primjerice, filmovi Kurosawe ili Mizoguchija razmatrati kao etičko vrednovanje u doba meta-etičkih zahtjeva. Kad više ne postoji univerzalni označitelj istine, pravednosti, a nema ni smisla herojske žrtve pojedinca za zajednicu sve klizi u fluidno područje in-estetike. Već smo nekoliko puta istaknuli odredbu koja povezuje politički pojam mase s demokratskim načinom reprezentacije. U Badiouovu tekstu iz 2005. godine naslovljenom ʺFilm kao demokratsko znamenjeʺ (ʺDu cinéma comme embléme démocratiqueʺ), objavljenom u časopisu Critique, br. 692-693, tvrdi se da je filozofija na paradoksalni način ʺnasilje koje čini mišljenje prema nemogućim odnosima. Danas, a to će reći ‘nakon Deleuzea’, na redu je ponovno preispitivanje filozofije s pomoću filma – ili filma s pomoću filozofije. (…) U ‘masovnoj umjetnosti’ imamo paradoksalni odnos između čistog demokratskog elementa (na strani erupcije i događajne energije) i aristokratskog elementa (na strani individualnog obrazovanja, razlikovnih lokacija ukusa). Sve su umjetnosti 20. stoljeća bile avangardne. (…) …film uključuje nemoguće odnose između aristokracije i demokracije, između invencije i uobičajenosti, između novosti i općeg ukusa.ʺ (Alain Badiou, ʺCinema as a democratiic Emblemʺ, Parrhesia, br. 6/2009, str. 1-2. Translated by Alex Ling and Aurélian Mondon.) Da bi se uspostavio odnos između filozofije i filma kao mogućnost kinematičkoga mišljenja mora se preispitati ovaj odnos između visokog i nižeg u svim aspektima od ontologijskoga i epistemologijskog do estetskog i političkog. Demokratski ukus masa nikad nije ništa unaprijed pozitivno ni negativno. No, film od svojeg početka nije bio aristokratski način zadovoljenja duhovnih potreba modernoga čovjeka, već izričito masovni fenomen katarze koji je slikom nadomjestio vladavinu jezika kao diskursa obrazovane elite. U tekstu Badiou razlaže pet pretpostavki tzv. etičkoga paradoksa. Film se, naime, pojavljuje kao ʺrezervoar figura savjesti, kao popularna fenomenologija svake situacije u kojoj moramo nešto izabrati.ʺ (Alain Badiou, ʺCinema as a democratiic Emblemʺ, str. 3.) Prvo, slikom se film obraća masama time što s pomoću nje stječu identifikaciju s likovima i predmetima; drugo, film preobražava vrijeme u našu zamjedbu čime dolazi do razlikovanja kinematičkoga i živog vremena; treće, film obuhvaća niz umjetnosti tako što iz njih izvlači i filtrira sadržaj primjeren masovnome ukusu; četvrto, film je ne-čista umjetnost, što znači da je svagda na rubu između visokih zahtjeva i onih koji traže od njega samo zabavu; peto, film kao umjetnost likova smjera na etički problem ozbiljenja ljudskosti u borbi između dobra i zla. Sve što je navedeno za Badioua predstavlja dostatan razlog za postavku kako je film nastavak drugim sredstvima one filozofijske rasprave koja je u Grka bila mjerodavnom za spor s tragedijom od Platona nadalje. Kad imamo sve ovo u vidu, razabiremo kako je ono što u zaključku teksta određuje filozofijom filma nešto tek nastajuće. Problematičnost vidim u njegovoj posljednjoj rečenici. To je tvrdnja da upravo takva filozofija filma ima mogućnost postati ʺmasovnom filozofijomʺ. (Alain Badiou, ʺCinema as a democratiic Emblemʺ, str. 5.) Doista nije jasno zašto bi filozofija uopće trebala postati masovnom, jer to nije suprotnost pojedinačnoga i skupnog, već ponajprije, kako to u tekstu izvodi Badiou, realizacija jedne političke kategorije suvremenog doba par excellence. Pokušavajući izaći iz magičnoga okvira Deleuzeove ontologije slika u razumijevanju ʺbitiʺ filma Badiou je stoga jasno odredio svoj smjer kinematičkoga mišljenja. To je radikalna politika istine. U trijadi tehnologije-povijesti-ideologije političko shvaćanje događaja ima neskriveni primat. ʺMasovna filozofijaʺ je već u samome iskazu contradictio in adjecto. Može biti jedino filozofije koja kroz bit čovjeka na njegovu povijesnome putu od iskona do suvremenosti progovara jezikom čovjeka kao njegova egzistencijalna sudbina. No, nikakve ʺmasovne filozofijeʺ nema niti je tako nešto uopće moguće čak i u okviru programa Marxove realizacije filozofije kao metafizike, ili pak u Heideggerovu mišljenju kraja filozofije u kibernetici kao tehničkome udesu povijesti. Film je uistinu posljednja forma povijesnoga kretanja metafizike za koju je umjetnost uvijek hegelovski osjetilno sijanje ideje. Na taj se način njegovo sintetičko prožimanje sa svim drugim umjetnostima odvija u igri tehnologije i stvaralačke imaginacije. Ali, nikakva masa ni kao društvena niti kao politička kategorija ne može filmu oduzeti njegovu sinestetičku moć začaravanja upravo samstvenoga pojedinca koji uživa u filmskoj projekciji bez krajnje svrhe u politizaciji kinematičkog događaja. Svi tzv. politički filmovi kao i politizirana umjetost uopće uvijek su samo estetsko-etički obrat ljudske smislene egzistencije spram onog uzvišenoga koje događaju filma podaruje začaravajuću moć transcendencije. Ovo iskustvo je ponajbolje iskazao vodeći pjesnik modernosti Charles Baudelaire u Spleenu Pariza stihom: Anywhere out of the World. Kroz razvitak argumentacije o pet pretpostavki za uvid u ʺbitʺ filma dospjeli smo od pojma slike do etičkoga obrata, koji je u konačnici uvijek potaknut onim političkim kao meta-referencijalnim okvirom filozofije filma. Je li takvo shvaćanje uopće mjerodavno za razotkrivanje složenosti kontingencije suvremenoga filma? Moj je odgovor – ne. No, to ne znači da Badiou nije postavio neka iznimno bitna pitanja o mogućnostima filma kao mišljenja s onu stranu uobičajene tzv. filmologije koja mnogo zna o predmetnoj pojavnosti filmova, ali ne zna ništa o uvjetima mogućnosti vlastite uspostavljenosti kao post-discipline na granici čiste forme znanosti o umjetnosti i povijesno-umjetničkoga diskursa govora o stilskim tendencijama. Razlog zašto Badiouova filozofija filma nije uspjela prijeći prag Deleuzeove ontologije slika leži u njegovu promišljanju događaja koji unatoč tome što pripada zasadama materijalističke dijalektike ima u sebi onaj višak anti-teologijskoga, onu želju za radikalnim obratom društva i države kojim između revolucije i prostora božanskoga svijetli laterna magica i zanesene mase začarava slikom kinematičkoga događaja.

May 9, 2025
Što je to – subjektil?

Što je to – subjektil?

1. U knjizi Antonin Artaud: Dessins et Portraits iz 1986. godine, koju potpisuje s Paule Thévenin, Jacques Derrida naslovljujući svoj prilog ʺPrema besmislu subjektilaʺ na samome početku ogleda kaže: ʺNazvao bih to scenom, ‘scenom’ subjektila, ako ovdje nije riječ čak i o snazi spremnoj za umanjivanje scenskih elemenata: vidljivosti elementa reprezentacije, prisutnosti subjekta, čak objekta. Subjektil, riječ ili stvar, može zauzeti mjesto subjekta ili objekta ‒ ne biti ni jedno ni drugo. Tri puta, naposljetku, po mojem uvidu, Antonin Artaud imenuje ‘ono što se naziva subjektilom’. On kaže izričito da ‘što se zove…’ Neizravno imenujući, kako bilježi nevidljivi navod, to je aluzija na diskurs drugoga. On rabi riječ drugoga ali možda želi reći nešto drugo, možda želi time reći nešto drugo. Sva tri puta on govori o njegovim vlastitim crtežima, 1932, 1946 i 1947.ʺ (Jacques Derrida, “To Unsense the Subjectile,” in Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, trans. Mary Ann Caws, The MIT Press, Cambridge-MA, 1998, str. 61.) Artaud je u umobolnicama u Rodezu stvorio, dakle, crteže i riječ koja smjera na kraj reprezentacije. Iako Derrida kaže da je prvotno spominjanje ove zagonetne riječi bilo još 1932. godine, očito je da se njegova skrivena moć izricanja onog neizrecivoga pojavljuje upravo u trenucima svekolikog poniranja u bezdan duše i duha. Već je u svoja dva prethodna, kanonska ogleda o Artaudu iz knjige Pisanje i razlika (L’˙écriture et la différence) iz 1967. godine, ʺLe parole souffléeʺ i ʺ Le théâtre de la cruauté et la clôture de la représentationʺ Derrida uspostavio interpretativni ključ za razumijevanje temeljne nakane Artauda u njegovoj težnji za prevladavanjem metafizičkoga okvira vladavine jezika kao teksta i uma kao logosa nad tjelesnom artikulacijom biti života. (Jacques Derrida, L’Écriture et le difference, Édition du Seuil, Pariz, 1967.) U detaljnjoj analizi pojma subjektila, pak, susrećemo se s jasnim usmjerenjem spram onog što se određuje odnosom tijela i mišljenja. Derrida nastoji pokazati kako korištenje ovog izraza-riječi-pojma nije slučajno povezan s Artaudovim crtežima. Oni povezuju razmatranja o nastanku novog jezika mišljenja s njegovom slikovno-zvučnom artikulacijom onkraj temeljne dogme metafizike o predstavljivosti svijeta. Otuda se jezik novoga mišljenja ne može više svoditi na logiku dostatnoga razloga ili na bilo kakvu semiologijsku teoriju koja u konačnici znak razumije iz kulturno arbitrarnih izvora utemeljenja jezika. Problem koji je filozofijski otvoren u 20. stoljeću u mišljenju kasnoga Heideggera i kasnog Wittgensteina, čini se da je bio istodobno utkan i u cjelokupno umjetničko djelovanje Artauda, utoliko više što je pokušaj izlaza iz labirinta metafizike reprezentacije za njega od samog početka bio ultimativni put onkraj granica čak i svake opstojeće razumljivosti i razumijevanja uopće. Kad Derrida upućuje da riječ subjektil pretpostavlja ujedno ʺdramaturgijuʺ i ʺkirurgiju projektilaʺ, (Jacques Derrida, “To Unsense the Subjectile,” in Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 62.) onda je razvidno kako ovo mišljenje koje prolazi kroz tjelesne vibracije iziskuje drukčiji odnos spram slike i riječi negoli se to pokazuje u dosadašnjoj povijesti ozakonjenog diskursa metafizike. (ʺNeprevodiv i aksiomatski, tjelesan i nedodirljiv, subjectile je izvedbeni eksperiment transligvističke „prirode“ jezika u procesu stvaranja novoga kazališta nepredstavljivosti. Sjetimo li se da je Artaud kao osoba imenovana Antonin Artaud istinskog „sebe“ smatrao ukradenim u činu rođenja, bit će možda providnije što stoji „iza“ naše postavke o insceniranju samoga jezika u svijetu kao događaju subjektilnoga piktograma. Jednostavno, stoji cijeli projekt postmetafizičke inscenacije umjetnosti kao života s onu stranu službe lažnom i neautentičnome svijetu čovjeka u moderno doba. Eksperiment s jezikom zahtijeva prevođenje tijela-u-tijelo nadilaženjem moći lažnoga jezika i lažnoga svijeta.ʺ – Žarko Paić, ʺDođi, o kraljevstvo nerođenoga: Antonin Artaud i postmetafizičko insceniranje umjetnosti kao životaʺ, u: Posthumano stanje – Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011, str. 308-309.) Subjektilnost označava otuda tjelesno mučeništvo samoga jezika. Život bez njega ne može iskazati svoju tajnu alkemiju ljepote. Iz Derridina tumačenja proizlazi da je to izraz koji nadilazi subjektivne i objektivne strukture svijesti. Zato je naizgled poput projektila koji pogađa tijelo dramaturgijom grafičkoga urezivanja tragova u tijelu. U ogledu ʺLa parole suoffléeʺ Derrida je u promišljanju Artaudova kazališta okrutnosti već izvodio čitav niz pojmovnih neologizama povezanih uz slikovni i tjelesni jezik s kojim se Artaud suprotstavljao vodećoj ideji kazališta kao reprezentacije govora. Od inkantacije do magijskoga govora, od hijeroglifa do znakova kao druge forme pisanja ‒ sve su to alternativni načini ulaska u područje mistično-okultnoga svijeta. Iz njega nastaje dramska struktura umjetničke kolektivne egzistencije. Put spram ʺapo-kriptičkoga pisanjaʺ vodi do ʺsavršene i trajne samo-prisutnostiʺ. (Jacques Derrida, L’Écriture et le difference, str. 289.) No, ono što izaziva nemir u svemu tome nije nikakva pobuna protiv okoštale tradicije, što je uostalom bila glavna mantra avangardnih pokreta umjetnosti prve polovine 20. stoljeća. Govor o subjektilu izgubio bi okus divljine i traumatske naravi jezika bez tajne svih tajni. Riječ je, naravno, o Artaudovu ludilu. Stoga je već u kontekstu ovog ogleda Derrida pokušao vidjeti kako se isto zbiva s Hölderlinom i kako pjesničko znamenovanje svijeta gotovo fatalno postaje suočenje s tamnom stranom jezika uopće. Odgovor koji je naprosto neizbježan i stoga ima značenje uputstva za daljnje čitanje čini se jednostavan. ʺPojmovi ludila, otuđenja, ili neotuđenja nesvodivo pripadaju povijesti metafizike. Ili, još izričitije; oni pripadaju epohi metafizike koja određuje bitak kao život čiste subjektivnosti. (…) Ako ‘destrukcija’ povijesti metafizike u strogom smislu kako ga shvaća Heidegger, nije jednostavno nadilaženje ove povijesti, netko bi mogao…izraziti čuđenje o onome što povezuje pojam ludila s pojmom metafizike općenito: to je metafizika koju Artaud razara i koju je on još furioznije odredio u stvaranju ili očuvanju unutar istog pokreta destrukcije. Artaud se sam nalazi na granici i nastojali smo ga čitati na toj granici. (…) Transgresija metafizike kroz ‘mišljenje’ koje, kako nam govori Artaud, nije još otpočelo, uvijek riskira povratak u metafiziku.ʺ (Jacques Derrida, L’Écriture et le difference, str. 290-291. i 292.) Bilo bi pogrešno poistovjetiti Artaudov pojam subjektila s njegovim ludikom kao ʺtransgresijom metafizikeʺ, što Derridi nije ni na kraj pameti. Ovdje se radi o složenom problemu nastanka mahnitosti unutar same jezgre metafizičkoga mišljenja. Razdvajanje, primat transcendencije nad imanencijom, ideja nad pojavama, duha nad tijelom već je uvijek posljedica platonizma. Onaj koji je najradikalnije pripremio duhovno tlo za Artaudovu kritiku metafizike kao vladavine pojma reprezentacije nad samoprisutnošću i neposrednošću samoga života bio je Friedrich Nietzsche. (Vidi o tome: Camille Dumoulié, Nietzsche et Artaud: Pour une éthique de la cruauté, PUF, Pariz, 1992.) Doduše, Derrida otklanja ovu simultanost ideja i motiva mišljenja. No, neporecivo je da se Artaudova pozicija kao umjetnika-mislioca ne može u cijelosti razumjeti bez ničeanskih nadahnuća i poticaja. Uostalom, spomen metafizike i razlozi za njezino prevladavanje svjedoče o tome koliko je snažan intenzitet kritike zapadnjačke civilizacije u svim aspektima življenja, a ne tek umjetničke egzistencije koje je Artaud preuzeo od pisca Rođenja tragedije. Ipak, Derrida u navedenim stavovima Artauda smješta na granicu i unutar metafizike. Kad spominje pojam transgresije, iako nigdje izričito ne navodi Bataillea, (Vidi o tome: Žarko Paić, ʺSpirale transgresije: Georges Bataille i sveta profanost tijelaʺ, u: Posthumano stanje, str. 429-471.) jasno je da je riječ o zbivanju mišljenja kao drukčijeg jezika od baštine logocentrične metafizike Zapada. Transgresija znači prekoračenje granice i ostajanje unutar nje. Otuda govor o riziku koji se svagda pojavljuje u tom smislu da sam jezik unatoč njegova obrata i ʺludilaʺ postane tek transgresivnim uvjetom mogućnosti prelaska u sustav znakova. Samo po analogiji znakovi se mogu pripisati egipatskim hijeroglifima, s okultnim značenjem dokidanja svake reprezentacije, a to znači razdvajanja i udvajanja, dvojništva jezika koji mišljenje preobražava u ono što subjektil uistinu pretpostavlja ‒ da ne bude ni jedno ni drugo, ni subjekt ni objekt, već da ukazuje na ono nepredstavljivo sâmo. U istoj knjizi, pak, Paule Thévenin, završava uvodni, iznimno precizno napisani tekst o Artaudovim crtežima i slikotvorstvu, tako što kaže da ʺrazlog postojanja ovih crteža nije estetskiʺ. (Paule Thévenin, ʺThe Search for a lost Worldʺ, u: Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 45.) I doista, susrećemo se s putanjom nadrealističke pobune protiv ukaljanog svijeta. Pobuna u svojoj čistoći istodobno je destruktivna i sveta, jer polazi od slobode stvaranja bez kompromisa. Što je ovdje u tekstovima i Thévenin i Derride komplementarno nije ništa drugo negoli uvid kako ono što se pojavljuje kao Artaudovo ludilo ne označava nikakvu mahnitost i besmisao tekstualno-slikovne projekcije njegova mišljenja. Problem je u tome što njegovi crteži-piktogrami iz razdoblja provedenog u umobolnicama Rodeza pokazuju put spram nove sinteze slike i riječi. Zašto? Zbog toga što jezik o kojem je sanjao još od početka bavljenja umjetnošću nije tek neki novi umjetnički jezik. Naprotiv, posrijedi je težnja za znakovno-gestualnom ekspresivnošću jezika koji mora postati oživotvoreni ideogram života u posvemašnjoj drami bivanja. Thévenin nam daje mnoštvo dokaza kako je Artaud nakon one nesretne avanture u Irskoj 1937. godine, kad je trijumfalno nakanio da irskome narodu, nasljednicima mističnih Kelta, mora vratiti štap sv. Patrika i kad su ga prognali u Francusku gdje je prisilno odveden u psihijatrijsku kliniku, već dospio do toga da jeziku uskrati bilo kakvu profanu komunikacijsku funkciju posredovanja poruke. Umjesto toga, poput kaligrafije, jezik je sjedinjavao misaonu zadaću i tekstualnu ljepotu slike. Kroz fizički izgled u očitovanju njegove tragične i istodobno apofantički vedre tjelesnosti prolazi ova sinestezijska moć začaravanja svijeta. (Paule Thévenin, ʺThe Search for a lost Worldʺ, u: Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 15.) Svi ti čudovišno infantilni i kaotični crteži s različitim figurama imali su za Artauda ponajprije, po vlastitim riječima, cilj u pročišćenju od svekolikih demonskih čaranja onog što je kroz povijest zapadnjačkog slikarstva uspostavljeno kao Zakon svakog slikanja, a riječ je o perspektivi, mjeri, ravnovjesju, dimenziji. Derrida u nastavku svoje analize, koja nije ni hermeneutičko niti dekonstrukcijsko tumačenje tekstova, već pokušaj prodora u ʺsmisao jednog besmislaʺ, kako se na prvi pogled kroz riječ subjektil otvara čitavo Artaudovo nastojanje u transgresiji metafizike, tvrdi da je to riječ-pojam ʺnečega što još nije dano. (…) Možda mi još ne znamo što ‘se imenuje’ poput ovog ‘subjektila’ subjektilnošću subjektila, i to zato jer ono ne konstituira objekt bilo kakvog znanja i zato nas može izdati.ʺ (Jacques Derrida, “To Unsense the Subjectile,” in Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 63.) I za Artauda i za Derridu ono što još nije dano, to ne znači da nije možda naslućeno mišljenjem i da za to ipak nedostaje mogućnost jezika kojim govorimo od iskona. To što govorimo su misli kao rečenice koje se u sustavu logičko-realnih propozicija smatraju ispravnim i točnim. Ali, nemojmo zaboraviti da je Artaud kao, uostalom, i avangardni pokreti futurizma i dadaizma, ovu samorazumljivost logike u jeziku destruirao. Subjektil je u tom pogledu očito destrukcija smisla i značenja nečeg kao nečeg u smislu njegove predstavljivosti jezikom, primjerice slike ili crteža nečeg zbiljskoga u svijetu poput ljudskoga lica ili mrtve prirode. Iako podsjeća na riječ subjekt i subjektnost, latinski sub-iectum koji proizlazi iz grčkoga hypkeimenon, a to znači podstav i postav, čim se nešto kao nešto uspostavlja i tako poprima postojanost bitka u jeziku, strogo značenje ove riječi na francuskome odnosi se na crtanje između površine i onog što je rubno na papiru, tekstilu, metalu. U svakom slučaju, riječ nije jednoznačno prevodiva na druge jezike. To je razlog zašto Derrida kaže kako je sama riječ zapravo ʺsubjektilnaʺ. (Jacques Derrida, “To Unsense the Subjectile,” in Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 65.) Ova tautologija mi se čini odlučujućom. Naime, to je zoran dokaz da jezik nije sluga misaonih operacija. Njegova ludička, eskpresivna, korporalna neodredivost-nesvodivost na znak nečega svjedoči o tome kako je misao u svojoj duhovnoj čistoći svagda prisutna u stvarima, ali ne kao objektima neke subjektivne vladavine jezika, već kao kristalizacija događaja kojim život udahnjuje procesom singularizacije svemu drugome njegovu životnost. Ono što je jedinstveno i neponovljivo ostaje bez-djelovno. A takav je bio čitav projekt njegova anti-reprezentacijskoga kazališta, filma, poezije, slikarstva. Mišljenje kao transgresivna subjektilnost iziskuje prolaz kroz granice i zidove vjekovnog zatočenja unutar moći racionalne rešetke tzv. smisla. Ono što iz toga proizlazi nije još dano upravo zbog toga što upućuje na svoju bitnu ne-ostvarivost,ali ne i ne-mogućnost unutar granica metafizike kao takve. Što još nije dano nikad neće ni biti dano kao faktičnost, već kao produktivna mogućnost ne-mogućnosti. 2. Derrida se kao i Heidegger u svim svojim misaonim razmatranjima onoga što objelodanjuje jezik kao govor i tekst od iskona do suvremenosti upuštao u etimologijske igre s jezikom. Korijen riječi, njihova ukorijenjenost u ono što mišljenje misli a jezik iskazuje-pokazuje u slučaju Artauda višestruko je opravdani put analize. Razlog je jednostavno u tome što u Artauda, kako pokazuje Derrida, baš kao i u Heideggera postoji nesklonost latinskome podrijetlu označavanja smisla i značenja onih pojmova koji imaju zadaću transgresije metafizike. Stoga Derrida navodi Artauda iz Kazališta i njegova dvojnika (Le théâtre et son double). ʺU suprotnosti s ovom stajalištem, koje mi se potpuno čini zapadnjački ili bolje rečeno latinski, odnosno tvrdoglavo, držim to utoliko što ovaj jezik počinje od pozornice, crpi svoju moć od svog spontanog stvaranja na pozornici, i izravno se bori s pozornicom bez pribjegavanja riječima (a zašto ne začeti predstave komponirane izravno na pozornici, proizvedene na pozornici ?) , to je mise en scene koja je kazalište, puno više od napisanog i izgovorene igre. Bez sumnje će me tražiti da navedem što je latinski o ovom stajalištu koje je suprotno mojem. Ono što je latinski jest da treba koristiti riječi kako bi izrazili jasne ideje. Ali za mene su jasne ideje, u kazalištu kao i u svemu ostalom, ideje koje su mrtve i dovršene.ʺ (Antonin Artaud, Selected Writings, prir. Susan Sontag, prijevod na engleski Helen Weaver, Farrar, Straus and Giroux, New York, 1976, str. 234.) Ukazujući na to kako Nijemci nemaju riječ za subjektil, Derrida dolazi do rješenja koje je nedvojbeno iznimno dragocjeno za promišljanje Artaudove opsjednutosti s jezikom izvan metafizičke zatočenosti tzv. smisla. Naime, njemačka riječ za smisao je Sinn, a francuska sens. Ali, ono što je osobito zanimljivo u njemačkome jest da se ludilo ili mahnitost izvodi kao Wahn-sinnige, a luđak ili mahniti jest Geisteskrank. Ako promislimo što iz njemačkoga jezika slijedi, reći ćemo kako je ono bez-smisleno ujedno i ludo, a čovjek koji je mentalno bolestan jest onaj kojemu je duh, a ne duša, poremećen. Što iz toga slijedi? Ponajprije, za Derridu postaje nužno na tragu Artauda pronaći mogućnost drukčijeg jezika za stanje koje odgovara onome što naznačuje, ali ne i označava riječ subjektil. Pritom je posve bjelodano da nećemo i ne trebamo, kaže Derrida, ʺpisati kao Artaudʺ. (Jacques Derrida, “To Unsense the Subjectile,” in Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 70.) Ali ono što trebamo jest poći od toga da se subjektil nalazi upravo između dvojeg ‒ subjekta i objekta. Problem nije, dakle, što subjektil označava ili što jest u tradicionalnom ontologijskome smislu. Vidljivo je da se radi o Artaudovu pronalasku riječi koja više skriva negoli otkriva, a ono što otkriva nije nimalo vidljivo u crtežu kao takvom, već se pojavljuje kao ono što sam duh ili misao u činu crtanja rukom nosi ili bolje obuzima. Ovo ne valja shvatiti kao analogiju za mahnitu obuzetost ludila koje razara ljudski duh i dušu u životu što ga čovjek vodi u tzv. zbiljskome svijetu. Ono što nosi ili obuzima duh kao misaonu energiju i zanos jest stvaralački događaj kojim se ne prikazuje i ne predstavlja već stvoreni svijet u njegovu sjaju i ljepoti. Umjesto toga subjektil odvodi iz takvog svijeta u destrukciju metafizičke iluzije jasnoće i jezika kojim se takav kartezijanski, a zapravo latinski jezik, nametnuo zapadnjačkoj povijesti kao racionalni temelj prosudbe o istini i njezinim prvim i posljednjim razlozima. Netko bi se mogao onako zdravorazumski okomiti na ovu analizu i reći bez okolišanja kakve to ima uopće veze s nečim što je neodredljivo u tzv. privatnome jeziku jednog shizofrenijom obuzetog pisca-mislioca i što se u krajnjem slučaju samo i jedino odnosi na njegove crteže. Naravno, ta vrst pristupa otklanja bilo kakve jezično-misaone artoovske eksperimente, a posljedično i deridijanski način tumačenja Artauda koji je paradigmatski za poststrukturalističku teoriju. Da bismo takav prigovor odbacili dostatno je pokazati kako sâm Derrida pokazuje da više nakon Artauda nije možda moguće pitati o nečemu kao nečemu metafizički. A to znači da je možda moguće izvršiti obrat u samoj strukturi ontologije i pitati kako nešto nastaje te postaje drukčije od istoga. Subjektil je otuda u neprestanoj preobrazbi. On se odupire stabilnome značenju, što ne znači da je riječ o praznoj formi iskaza. Derrida ovo poentira na sljedeći način: ʺNi objekt ni subjekt, ni ekran niti projektil, subjektil može postati sve to, stabilizirajući se u izvjesnoj formi kretanja u drugome. Ali drama njegova vlastita postajanja uvijek oscilira između intranzivnosti jacere i tranzitivnosti jacere. (…) …subjektil uvijek ima funkciju hipoteze.ʺ (Jacques Derrida, “To Unsense the Subjectile,” in Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 77 i 78.) O kakvoj je to hipotezi riječ? Ponajprije, Derrida predlaže da se time odredi drugi naziv za piktogram. I doista, kroz piktogram Artauda valja razumjeti kao stvaratelja koji riječi, crteže, geste, tjelesnost uzdiže do magijskoga obreda, do alkemije i magnetizma. Sve to pojavljuje se u njegovim tekstovima kao integralni sustav oživotvorenja života izvan redukcije na znak i predstavljanje nečeg izvanjskog, što je u klasičnoj metafizici posredovano pojmom Boga kao ens realissimum. Kao što se crteži zapisuju u papir, metal, tekstil, tako se i piktogram materijalizira u ʺfonogramu i bojiʺ, pa je utoliko jasno da ʺpiktografiju valja uzeti ovdje doslovno.ʺ (Jacques Derrida, “To Unsense the Subjectile,” in Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 79. i 80.) Artaud je 1934. godine po vlastitome priznanju napisao cijelu knjigu kao piktogram i kao glosaliju. Derrida kaže kako se stoga piktogram sluša poput glazbe, a boje postaju vidljive i nevidljive, dok ton slikanja ima ʺmoć evociranja, dozivanja – glasom ‒ onog što zovemo, doslovno i figurativno, timbrom.ʺ (Jacques Derrida, “To Unsense the Subjectile,” in Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 83-84.) Sjetimo se da je za Artauda slika Lotove kćeri Lucasa von den Leydena dokaz kako između slikarstva kaosa i misterija te kazališta kakvo još nikad nije postojalo nema razlike. Kroz subjektil ili piktogram odvija se proces nastajanja nove vizualne poezije. Što je za shvaćanje romantike značilo cjelovito umjetničko djelo (Gesamtkunstwerk) to je za duh avangarde, kojemu Artaud pripada na svoj heretički način kao nadrealist posebnog kova, ništa drugo negoli sinestezija svih osjetila. Pisati tako da pokrenuto tijelo piše svoje vibracije i intenzitete znači su-djelovati u procesu stvaranja onog što povezuje iskon i nadolazeće doba. U jednom pismu André Gideu iz 1932. godine on kaže: ʺOvaj eksperiment, u kojem će aspekt spektakla biti od primarne važnosti, pokušat će iznijeti pojam spektakla oblikovan ne za oči ili uši nego za um. Geste će zauzeti mjesto znakova, znakovi će zauzeti mjesto riječi. Riječi koje se koriste bit će isporučene, kada to psihološke okolnosti dopuštaju, na zamamljiv način. Tamo neće biti skupova, pravilno govoreći; objekti će dati skupove, oni će biti angažirani za stvaranje kazališnih krajolika, a mi ćemo iskoristiti značenje određenog objektivnog humora stvorenog neočekivanim pomacima i kombinacijama objekata. Pokreti, bit će sastavljeni stavovi, tijela likova ili razloženi poput hijeroglifa. Ovaj jezik će prijeći iz jednog osjetilnog organa drugome, uspostavljajući analogije i nepredviđene asocijacije između niza objekata, nizova zvukova, nizova intonacije. Svjetlo neće samo osvijetliti, već će imati vlastiti život, to će se smatrati stanjem duha. Ukratko, za ovu predstavu pokušat ćemo prvi put upotrijebiti fizički i objektivni jezik pozornice koji će nastojati doći do uma putem osjetilnih organa, svih osjetilnih organa, sa svim stupnjevima intenziteta i u svim smjerovima. Ali, prije svega, humor koji je komunicirao izgovorenim riječima pokušat će dovesti u pitanje uspostavljene odnose među objektima, te dovodeći ove disocijacije do svoje krajnosti, stvorit će se fizička i prostorna poezija koja je odavno nedostajala u kazalištu.ʺ (Antonin Artaud, Selected Writings, str. 300-301.) Na prvi pogled kao da Artaud zagovara u obratu biti zapadnjačkoga kazališta neku vrstu pantomime i osvjetljenja pozornice za izvedbu bez diktata govora i teksta. Uostalom, poznato je da mu je uzor u shvaćanju novog modela kazališta bila usmjerenost spram onog što je jednom vidio u Parizu kad je gostovala neka kazališna družina s indonezijskog otočja Bali. Međutim, u navedenim programatskim postavkama Artaud se zalaže za vizualnu poeziju i korporalni obrat na sceni. Jezik više nije odvojen od tijela, mišljenje od kože, poezija od disanja. Sve ima svoju heteronomnu autonomiju jedino u drukčijem shvaćanju cjeline koja se ne može više dohvatiti polazeći od hegelovskog totaliteta. Kad to imamo u vidu, bit će jasnija njegova opsjednutost promjenom u biti tjelesne dispozicije govora kojim se više misli ne izvode na scenu, nego se objektiviraju u gestualnosti. Ali ne kao ispraznoj pantomimi bez duha-duše, već kao sinesteziji svih osjetila koja sada proizlaze iz događaja ne-predstavljivosti kao takve. Sada izvedba biva čisti ritam kozmičke dimenzije postojanja. Slikarstvo se, pak, može iskusiti rječnikom glazbe. Subjektilnost u razlici spram subjektivnosti ne uznosi ‘Ja’ u nebo. Naprotiv, tijelo kao glazba dospijeva do biti same prirode koja se kreće u ciklusima. Piktogram otuda za Artauda jest praiskonski znak jednakosti izvorne duše i predmeta. Kultno-magijska slika kao model za Artaudov subjektilni piktogram pronalazi se u meksičkih Indijanaca iz Tarahumare te u balijskome kazalištu. Takva slika nije otuda nikakav simbolički prikaz i predstava nečeg u svijetu. Derrida pokazuje kako se piktogram valja shvatiti kao fonogram. No, slika nema ontologijski primat nad zvukom. U čistoj neposrednosti življenja samo pisanje kao proces stvaranja smisla dovodi u „predstavu“ posve oslobođeno tijelo, a ne njegove rastavljene organe koji se od smrti tragedije u Grka svagda dohvaćaju u funkcionalnome poretku, a ne u stvaralačko-razaralačkoj simfoniji nesvodiva života. Piktoralna umjetnost, prema Derridi, postaje ključna za kazalište kakvo nikad nije postojalo. Da bi to mogao filozofijski precizno izvesti nužno je bilo vratiti se na već spomenutu analizu slike Lot i njegove kćeri. Za Artauda je to amblematska slika svakog budućeg priručnika za apokalipsu. U pokušaju da se vidi koliko pojam subjektila ima za Artauda gotovo neizrečenu tajnu strategijskoga mišljenja obrata biti zapadnjačke metafizike u kazalištu, Derrida se upušta u sustavno i precizno razlaganje svih naizgled suprostavljenih estetskih kvaliteta jezika u procesu njegove stvaralačke destrukcije. Takav je, primjerice, pojmovni par intonacija-detonacija, a upućuje na okret od logike reprezentacije. Da bi se razvio tjelesni jezik ili vizualna poezija na sceni potrebno je radikalno pročistiti, štoviše egzorcistički očistiti dušu spektakla od natruha povijesno-ozakonjenih načela aristotelovske poetike i na njoj nastalih dogmi o vladavini govora kao sublimnoga objekta metafizike. (Jacques Derrida, “To Unsense the Subjectile,” in Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 86-87.) Artaud u ogledu ʺRežija i metafizikaʺ o tome stoga kaže i ovo. ʺTvoriti metafiziku od artikuliranog jezika, znači učiniti da jezik izražava ono što on obično ne izražava; znači služiti se njime na nov, izniman i nenaviknut način; to znači vratiti jeziku njegove mogućnosti fizičkih vibracija; razdijeliti ga i djelatno ga vratiti u prostor; to znači prihvatiti intonacije na apsolutan, konkretan način i obnoviti njihovu moć da uzmognu rastrgati i objaviti nešto stvarno; to znači okrenuti se protiv jezika i njegovih gnjusno koristoljubivih, moglo bi se reći prehrambenih izvora, protiv njegova porijekla progonjene životinje, a konačno to znači promatrati govor u obliku čaranja.“ (A. Artaud, „Režija i metafizika“, u: Kazalište i njegov dvojnik, Hrvatski centar ITI-UNESCO, Zagreb, 2000., str. 43. S francuskoga preveo Vinko Grubišić.) Čini se da sad postaje bjelodano zašto je Derrida u ʺLa parole souffléeʺ govorio o riziku svojevrsnoga pada Artauda iznova u metafiziku. Nije potrebno ovdje posebno isticati da on nije filozof i da unatoč jasnog traga Nietzschea u njegovim tekstovima ne očekujmo da će minuciozno objašnjavati poput Heideggera povijest ove presudne riječi za razumijevanje zapadnjačkoga mišljenja i umjetnosti. Posve je, naime, shvatljivo da Artaud metafiziku uzima za ključnu riječ uspostavljanja granice između bitka-Boga-svijeta-čovjeka i za pokušaj transgresije njezinih granica. Tijekom svojeg spisateljskog razvitka od ranih do kasnih tekstova možemo se osvjedočiti koliko je na uistinu stvaralački način prisvojio neognostičku kozmogoniju i koliko je, pak, u tonu negativne teologije nastojao iznova izboriti pravo na promišljanje ključne riječi ontologije kao što je to bitak. (Vidi o tome: Adrian Morfee, Antonin Artaud’s Writing Bodies, Clarendon Press, Oxford-New York, 2005.) U navedenom tekstu ogleda ʺRežija i metafizikaʺ susrećemo se s afirmativnim značenjem pojma metafizike. Riječi koje Artaud pripisuje novom načinu izražavanja nisu više odvojene od tijela. One proizlaze iz ʺfizičkih vibracijaʺ, a jeziku vraćaju vjeru u svijet kao iskonski prostor suzvučja svekolikih bića. Derrida u svojem tumačenju polazi pritom od postavke da je za piktogram nužno pokazati koliko slikarstvo utječe na stav o totalnoj umjetnosti života iz koje se stvara sva metafizika i sve njezine preobrazbe tijekom povijesti Zapada. Problem, međutim, nastaje kad se subjektil pokušava rasključati iz nekog već uvijek dostupnog metafizičkoga okvira razumijevanja smisla. Subjektil nije besmisao, ali nema ni ʺsmislaʺ polazeći od nečeg što uobičajeno shvaćamo kao rezultat mišljenja nastalog umnom konstrukcijom. Nije tijelo, dakle, kartezijanski automat razdvojeno na dvije supstancije koje se međusobno odnose neusmjerljivim odnosima korelacije. Što je za novovjekovnu metafiziku od Descartesa pojam subjekta, ono mislim, dakle, jesam (cogito ergo sum), to je za Artauda vrhunska iluzija metafizike. Misliti je moguće tek kad se neposredno uranja u tjelesnu konfiguraciju života iz čega proizlazi mogućnost kazivanja bez govora u tradicionalnome shvaćanju biti jezika. Tijelo otuda ne može biti drugorazredna supstancija, a niti se može u obratu metafizike postaviti na mjesto uma, jer bi to bila puka zamjena ontologijskoga mjesta i ništa više. Subjektil nastaje iz slikarstva kao izvornoga crtanja na papiru, metalu, tekstilu. On nije subjekt niti objekt, već ono što se ne može drukčije odrediti negoli deridijanski kao hipoteza, ili kao mogućnost ne-mogućnosti izricanja u okvirima gramatike jezika i njegovih govornih pravila. Još radikalnije, pisanje ne zamjenjuje govor i njegovu tzv. neposrednost u komunikaciji. S pisanjem se subjektil kao piktogram pokazuje onim što prethodi novome jeziku korporalnoga obrata metafizike uopće. (Vidi o tome: Žarko Paić, White Holes and the Visualization of the Body, Palgrave Macmillan, London-New York, 2019, str. 69-85.) Što iz tog slijedi čini se osobito intrigantnim za daljnju analizu. Naime, Derrida tvrdi kako ʺsubjektil nema nikakve priče, nema povijesti.ʺ (Jacques Derrida, “To Unsense the Subjectile,” in Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 99.) Što bi to trebalo značiti? Vjerojatno da je posrijedi ono što izmiče svakoj predstavljivosti, a otuda i svakom shvaćanju povijesnosti koja se odvija u kružnome ili pravocrtnome gibanju (Grci i kršćanski srednji vijek). Ako je ovo ispravno što tvrdim, onda je posve razumljivo zašto Derrida inzistira da Artaud opetovano izriče formulu svojeg mišljenja kako istinsko kazalište i istinsko tijelo nikad nije postojalo. Ono se, dakle, mora iznova roditi da bi u formi dematerijalizacije, što je očigledni paradoks, moglo postojati kao uvjet mogućnosti svekolikog mišljenja transgresije metafizike. Povijesnost pretpostavlja rađanje, sazrijevanje i rasap. Tzv. napredak i razvitak samo su modifikacije ovog shvaćanja koje sjedinjuje ničeanski motiv vječnoga vraćanja jednakog i kršćansku kozmologiju s Bogom kao creatio ex nihilo u padu u vremenitost bitka. U ʺLa parole souffléeʺ Derrida analizira tekstove Artauda iz njegova kasnog razdoblja u umobolnici u Rodezu, kad je već pokazivao izrazitu averziju spram onto-teologije kršćanstva. U mnoštvu takvih tekstova poetsko-filozofijskoga nadahnuća susrećemo se s odnosom tijela i demijurga. Svi iskazi zazornosti, imenovanje egzistencije nazivima iz najnižih tjelesnih izlučevina, ta svojevrsna ʺfekalna poezijaʺ s opscenim motivima ukazuje na problem rađanja i izrađanja onog što pripada neognostičkome shvaćanju kala i gliba. Život se zbiva u tom kolopletu ljepote i užasa materijalnosti. No, tijelo nikad nije posve nevino niti se može razumjeti u njegovoj goloj zazornosti. Derrida pokazuje kako u tradiciji tzv. ludih pjesnika od Hölderlina do Nietzschea prisustvujemo i kod Artauda razaranju tzv. racionalne ljušture jezika s njegovim metaforama i simbolima. (Jacques Derrida, L’Écriture et le difference, str. 286.) Problem s kojim Artaud ulazi u sukob s čitavim nasljeđem metafizike nije samo pobuna protiv ʺokrutnoga demijurgaʺ, kad je posrijedi odnos spram seksualnosti, već i pobuna protiv onog što Bog ozakonjuje kao temelj za vođenje života u povijesnome razvitku epoha. Ako istinski čovjek, preuzimajući božanske atribute, nije onaj koji seksualnosti pripisuje moć u ljudskoj komunikaciji, onda cjelokupnu Artaudovu subverziju jezika i transgresiju metafizike treba shvatiti u procesu oslobađanja od jarma logosa. Subjektil upravo zbog toga, da to kažemo njemački, jest Wahn-sinn. To je posvemašnja mahnitost u biti tjelesnoga pročišćenja duše-duha od druge i drukčije vrste sustavnoga ludila racionalne represije institucija modernoga društva. Ona svoje genije umjetnike-mislioce suspendira i neutralizira tako što ih poput Van Gogha i Artauda zatvara u umobolnice. Subjektil je korporalna pobuna protiv ovog svijeta i njegovih čudovišnih institucija racionalne kontrole nepokorivoga života. 3. Artaud je zacijelo jedan od rijetkih umjetnika-mislioca 20. stoljeća koji se radikalno zaputio u istraživanje nastanka jezika izvan bilo kakve znanstveno određene lingvistike i semiologije. Kako dišu stvari, tako i mišljenje koje iskazuje sâm život nastaje iz elementarnog disanja svojih misli. Neprevodivi subjektil u svojoj bez-smisaonosti nije tek vidljiv u crtežima i slikotvorevinama. Piktogramska ‘bit’ jezika oslobađa slova-riječi njihove službe višem logičkome poretku mišljenja. A riječi su produhovljene stvari. Približavajući se pomalo kraju svojeg tumačenja jedne zagonetne riječi bez-smisla u Artaudovu mišljenju-pisanju, Derrida napušta tlo ontologije. Umjesto pitanja o predmetnosti predmeta, o onome što nešto jest, odjednom na to mjesto dolazi pitanje tko je subjektil? (Jacques Derrida, “To Unsense the Subjectile,” in Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 131.) Odgovor je naizgled kao u kasnoga Heideggera koji govori o strpljivoj pripremi mišljenja za nadolazak drugog početka. U ovom slučaju riječ je o iščekivanju. ʺTo je mjesto inkubacije.ʺ (Jacques Derrida, “To Unsense the Subjectile,” in Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 132.) Subjektil kao piktogram otvara prostor-vrijeme stvaranja novoga, a kroz materijalizaciju pisanja u papiru, metalu, tekstilu progovara olovka, pero, pa čak i bomba. Subjektil se raspoznaje u onome ženskome, jer rađa nešto drugo od sebe samoga. No, to je samo priprema za čin onog još-ne-rođenoga. Događaj s kojim otpočinje subjektilnost nadilaženja subjekta i objekta pretpostavlja četvorstvo o kojem Artaud kaže tko jest Antonin Artaud u zapisu Ovdje počiva: „Ja, Antonin Artaud, sam svoj sin / svoj otac, svoja majka / i ja sam.ʺ(A. Artaud, Selected Writings, str. 238.) Kamo nas je to odveo Derrida u svojem hermetičnome čitanju riječi koju je Artaud spomenuo samo tri puta? Nigdje drugdje negoli u iskonsko doba metafizike u Platona. I to u najzagonetnije mjesto iz njegova tzv. kozmologijskoga dijaloga Timej u kojem spominje khôru. To je za Derridu ʺmjesto, odvajanje i prihvatilište, razlika, interval, međuprostor, prostiranje kao khôra; ni osjećajno niti inteligibilno, ni mimetička kopija paradigme eidosa, ni paradigma ili model sam, već prije ‘treći genos’, teško dohvatljiv pojam kao hibrid ‘bastardnoga rezoniranja’, kao ‘u snu’. Platon kaže u Timeju, u snu ali onkraj svake senzacije. Ova anesthesia ne znači da je khôra inteligibilnost. Ona drži sebe, poput subjektila, ispod, i to čini stoga tako što zaslužuje svoje ime prihvatilišta – hypodokhe. A mi uspoređujemo ovo čuvanje s porađajućom babicom. (…) Poput babice, a to je samo usporedba, figura.ʺ (Jacques Derrida, “To Unsense the Subjectile,” in Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, str. 135.) I doista, A. A. kao svoj sin, svoj otac, svoja majka i ja sam, preuzima u svoje okrilje sve ono što više ne možemo razumjeti iz sklonosti da iz biti metafizike sve razmatramo kao samo jedno ili drugo, prema aristotelovskome načelu identiteta i proturječja A=A i A nije B. Subjektil uistinu nije nešto poput bića, ali nije ni neka osoba u smislu personalizirane utjelovljenosti Boga u Isusu Kristu. Subjektil sam iz sebe otvara mjesto dolaska onog što nikad nije bilo, ali postoji mogućnost da bude sve drugo negoli što je u dosadašnjoj povijesti metafizike bilo to što je bilo i prošlo. Zapitajmo se, međutim, kako subjektil ulazi u svijet? Ako je njegova zadaća da bude porađajuće prihvatilište za ono ne-rođeno, onda je sve u napetom iščekivanju onog nadolazećega. Subjektil, dakle, vremenuje kao inkubacija nekog budućeg stanja. U jednom pismu 8. kolovoza 1937. godini iz Rodeza upućeno Mariei Dubuc, Artaud kaže. ʺVidjeti u prošlost jednako dobro kao i u budućnost jer stvar stiže iz krajnje daleke prošlosti, no mislim da je njezina budućnost blizu, o tome se radi“. (Antonin Artaud, ʺNovi zapisi iz Rodezaʺ, u: Tarahumare i druga djela, Litteris, Zagreb, 2003, str. 250. S francuskoga prevela Marija Bašić.) Pripremiti se za nadolazeće znači odbaciti nepotrebnu prtljagu koja nas nosi iz dugovjeke metafizičke povijesti, a koja je postala naša lažna ʺvječita sadašnjostʺ (nunc stans). Artaud je u svojem stvaralačkome deliriju dobro znao da su vremenske dimenzije samo iluzija one singularnosti s kojom i vječnost postaje ne više od postojane trajnosti jednog te istog. Zato su njegove misaone i duhovne preobrazbe bile istodobno toliko subverzivno čudovišna stanja traganja za okultnim putem približavanja prošlosti i budućnosti. Jezik mu je bio kao i djetetu samo instrument za začaravanje svijeta. Sva osjetila, svih pet putokaza kojim čovjek doseže vibraciju i intenzitet uzvišenoga stanja levitacije nad stvarima, nisu drugo negoli cjelokupnost tjelesne ekstaze kojom se dodiruju i ono božansko, i ono kozmičko, i ono ljudsko. Ovo je ludilo u tradiciji velikih romantičnih pjesnika poput Hölderlina i Nervala, a ovi su crteži u kojima proviruje subjektil s papira sve drugo negoli oponašanje Van Goghovih suncokreta, gavranova i žitnog polja. Čak i ako Derrida u svojem nadahnjujućem tumačenju ide odveć daleko i možda ne dosiže beskraj poput Artauda, njegovo je čitanje subjektila kao, uostalom, i cjelokupnog Artaudova mišljenja-pisanja otvorilo posve nove putokaze za uvid kako transgresija metafizike nužno riskira uzlijet iz nje i ponovni pad u bezdan. Pobunjeni pjesnik vizualnoga kazališta okrutnosti imao je za svoje pokriće samo jedno jedino sredstvo mišljenja. Koristio ga je toliko autoritativno koliko god je to u moći vidovitog umjetnika koji nadilazi granice vidljivosti. To sredstvo naziva se intuicijom. Od mističnog španjolskoga slikarstva u doba baroka pa sve do Leibniza i u 20. stoljeću Gastona Bachelarda intuicija je bila alternativa razumskome mišljenju. (Gaston Bachelard, Intuicija trenutka, Litteris, Zagreb, 2013. S francuskoga prevela Gordana V. Popović.) Budući da um koristi jezik za svoj proces stavaranja misli o svijetu, onda je posve bjelodano da je intuicija neposredni uvid u ono što se pojavljuje nenadano i odjednom. Intuitus prasens je u Leibniza atribut božanske spoznaje kojoj nije potrebna logika dostatnoga razloga kao modernim prirodnim znanostima u dokazivanju istine. U slučaju, pak, intuitivne spoznaje bitka ono što krasi takvu spoznaju ima karakter umjetničke vizualizacije svijeta. No, ovo nije gledanje u nešto kao nešto, već vizija ili viđenje onog što se tek ukazuje, naznačuje, znamenuje. Zbog toga je za Artauda sinestezija svih osjetila uvjet mogućnosti postojanja subjektila kao rađajuće-porađajućega mjesta inkubacije onog nadolazećega u znaku totalne slike jednog svijeta za koji još ne postoji primjereni jezik iskustva. Kako je to Artaud iskusio vidi se na uistinu dramatski način u pismu Mariei Dubac 8. kolovoza 1937. godine. ʺJoš prije otprilike četiri mjeseca ušao sam u to neobično, vidio tko sam, što radim na ovome svijetu i shvatio sam tu torturu svoje odvojenosti od života, budući da sam ipak i čovjek i živ sam. Nije važno biti iznad ili ispod drugih. Ja sam u svijetu u kojem nema ni iznad ni ispod: postoji Istina koja je strašno okrutna. To je sve.ʺ (Antonin Artaud, ʺNovi zapisi iz Rodezaʺ, u: Tarahumare i druga djela, str. 249.) Važno je samo biti na putu nadolazećega svijeta, onog koji je odavno ovdje, ali još nikad nije bio toliko iščekivan kao sada. Važno je samo ne skrenuti s ovog puta.

May 8, 2025
Događaji bez horizonta

Događaji bez horizonta

1. Nužnost ili slučaj Velikoga praska? Ono što je otpočelo jednom u trenutku nastanka, otpočelo je prema mjerodavnim stajalištima astrofizike kao Veliki prasak (Bing Bang). Početak je, dakle, bio u znaku najekstremnijega proloma, eksplozije materije, energije i brzine svjetlosti. Ono početno koje drevni Grci metafizički imenovahu riječju arché nije moglo ne biti drukčije negoli odjednom, naglo, čudovišno brzo i eksplozivno. Bitak se pojavljuje u znaku stvaralačko-razaralačke moći Jednog-Svega bez mogućnosti objašnjenja razloga zašto uopće bitak bića, a ne naprosto Ništa. Ovo bezrazložno i bezuvjetno pojavljivanje pozitivna znanosti fizike uzima kao faktičnost. Mjerenje, kvantitativni izračuni, logika broja, eksperimentalni postupak kojim se svojstva materije dovode u odnose s drugim temeljnim pojmovima kretanja poput energije i brzine svjetlosti ‒ sve su to egzaktni načini kojima se empirijski dokazuje kako postanak i postojanje svemira od njegova početka u trenutku Velikoga praska do njegova mogućeg nestanka ili implozije kao suprotnosti eksploziji djeluje u smislu one poznate Kantove postavke kako su zakonitosti u prirodi posvuda univerzalni, neovisno od položaja objekta u svemiru. To će isto potvrditi i Max Planck 1899. godine s njegovim poznatim objašnjenjem konstante fizikalnih procesa. Ono postojano u svim promjenama stanja jest konstanta fizikalnih procesa u stabilnosti same materije kao očuvanja energije kojom se atomi ne raspadaju. Planck govori o sustavu jedinstva koji se sastoji iz različitih kombinacija konstanti gravitacije g, brzine svjetlosti c i otuda izvedenoga kvantuma učinka h. On kaže da ʺova jedinstva imaju svoje značenje za sva vremena i za sve izvanzemaljske i izvanljudske kulture koje nužno postoje i mogu se stoga označiti ‘prirodnim jedinstvima mase’…ʺ (Max Planck, ʺÜber irreversible Strahlungprozesseʺ, Sitzungberichte der Preu§ischen Akademie der Wissenschaften 5. 1899, str. 479.) Što iz navedenog Planckova teksta možemo zaključiti? Ponajprije, da je u neponovljivosti vremena ono postojano i trajno svagda stabilno ukoliko je sastavljeno od materije, energije i brzine svjetlosti. Drugo, da se fizikalni procesi zbivaju u čitavom svemiru na isti način, uz nužna odstupanja i modifikacije, a ne tek na Zemlji. Treće, da iz toga implicitno slijedi, a to možemo izvesti kao metafizičku konzekvenciju kvantne mehanike kojoj je Planck uz Nielsa Bohra glavni predstavnik, kako valja otkloniti u epistemologijskome smislu svaku ovu ili onu teoriju koja apsolutizira ljudsku subjektivnost. Da je tzv. ontologijski realizam gotovo jasna logička izvedba za doba vladavine kozmologije i astrofizike čini se posve neupitnim. Čovjek i njegova spoznaja nisu mjera stvari za suvremeno znanstveno istraživanje biti, nastanka i postojanja svemira. Izvan ljudske svijesti postoje neistražena područja djelovanja onog što ni teorija relativnosti Einsteina niti kvantna teorija ne mogu objasniti. Granice spoznaje suvremene fizike zastaju otuda na iskustvenome horizontu kojeg određuju metode i eksperimenti s kojima danas razumijemo prirodu i smisao svemira uopće. (Vidi o tome: Harald Lesch, ʺWarum ist überhaupt etwas und nicht vielmehr nichts? – Ansätze und Perspektive der Physik und Kosmologieʺ, u:Wolfgang Pietsch i Jörg Wernecke (ur.), Berechenbarkeit der Welt? Philosophie und Wissenschaft im Zeitlalter von Big Data, Springer, Wiesbaden, 2017, str. 242-245.) Međutim, pojam granice ovdje treba uzeti u ontologijsko-metafizičkome smislu. Iskustvo se osjetilno iskazuje u diskursu suvremenih znanosti kao granica mogućnosti metode vizualizacije spoznaje. Kako napreduje moć tehnologije vizualizacije, tako se očekuje da će naše znanje ići potencijalno sve dalje i da će tzv. horizont događaja unutar kojeg vrijede zakonitosti fizike s teorijom relativnosti i kvantne mehanike biti sve više proširen. Novi svemirski teleskop James Webb lansiran krajem 2021. godine predstavlja upravo proširenje mogućnosti vizualizacije objekta X. Sjetimo se kako je Kant tvrdio da je čovjeku imanentna ʺprirodna sposobnost spram metafizikeʺ (Naturanlage zur Metaphysik). To pretpostavlja da se pitanje o kategorijama čistoga uma kao što su prostor i vrijeme iz iskustvenog polja važenja odvija kao transcendentalni uvjet mogućnosti spoznaje. No, Kant polazi od tzv. prve kozmologijske antinomije koja se odnosi na prostor i vrijeme. Dvije su pozicije međusobno isključujuće. Prva postavka govori da svijet ima svoj početak u kategorijama prostora i vremena s granicom koja odvaja početak i kraj, dok druga postavka glasi da nema ni početka niti kraja u prostoru i vrmenu, već je svemir beskonačan i vječan. (Immanuel Kant, Kritik der reinen Vernunft 2, Werkausgabe, sv. IV, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1981, str. 412 i 413. 5. izd.) Drugim riječima, metafizičko razumijevanje biti bitka, bića i biti čovjeka proizlazi iz pitanja o nužnosti ili slučaju samog svijeta u kozmologijskome smislu. Ako je riječ o nužnosti, onda je to još od Aristotela i pitanje o bogu kao nepokretnome pokretaču svega pokrenutoga, dakle, materije, energije i brzine svjetlosti. Uzrok Velikog praska ili nastanka svijeta tako bi bio ono što Spinoza naziva causa sui. Iza toga nema nikakve mogućnosti beskonačnog niza uzroka, jer se Božja egzistencija pojavljuje kao prvi početak i posljednja svrha svekolikog događanja svih stvari. No, za modernu fiziku i njezine pozitivno-znanstvene metode eksprimentalnoga istraživanja ovo pitanje pripada u područje apsolutne nemogućnosti istraživanja biti fizike uopće. Svemir ima, naime, svoj početak i hipotetički kraj. Njegova se struktura sastoji od najmanjih elementarnih čestica, kemijskih elemenata, vode i helija koji se nalaze u međuzvjezdanome prostoru. Planckova konstanta tvrdi da su ovi elementi podjednako udaljeni od svih galaksija. To znači da je prema uobičajenome modelu fizike pojam svemira nastao Velikim praskom i da mu, prema mišljenju kozmologa i astrofizičara Stephena Hawkinga, nije potrebno izvanjsko djelovanje Božje čestice.(Stephen Hawking, A Brief History of Time, Bantam Books, New York, 1988.) Pojam slučaja sada nije negacija nužnosti u klasičnoj metafizici. Posrijedi je svojevrsna ʺkontingentna nužnostʺ onog što nazivamo svijetom. Ali ne u smislu ljudskoga svijeta za kojeg je potrebno osim procesa biološke evolucije još i dodatak kulture ili civilizacije, odnosno duhovne evolucije. Kad sve to imamo u vidu, moguće je pokazati zašto pitanje o nužnosti ili slučaju nastanka fizikalno određenog svemira prema mjerodavnome modelu teorije relativnosti i kvantne teorije nadilazi pitanja klasične i moderne metafizike, ponajbolje iskazano znamenitim Leibnizovim pitanjem, doduše retoričkim, zašto radije biće a ne Ništa? Odmah valja reći da Leibniz u tom pitanju nužno mora poći od pretpostavke čiste faktičnosti bitka. Da, naim, bitak jest, a ne da nije. Ništa mu se stoga ne pojavljuje kao puka negacija bitkovne strukture svijeta. Ono ništavno Ništa za logiku prestabilirane harmonije, ili najboljeg od svih svjetova, predstavlja ne samo anomaliju koja se zapravo ne može ‘pozitivno’ niti misliti, već ponajprije ono čudovišno i neodredljivo područje koje ne može biti drukčije određeno negoli kao čista praznina svih određenja. Bog stvara svijet, prema Leibnizu, iz moći, razuma i volje za oblikovanjem onog bez čega svijet ne bi imao atribute bitka, bića i biti čovjeka. To je, naravno, sve što se matematički-fizikalno pojavljuje s prostorom-vremenom, a uključuje pojam materije, čestice i polja te energiju. Zašto radije biće odnosno bitak bića, lajbnicovski rečeno, ako ne zbog toga što se tek iz trijade moći, razuma i volje ozbiljuje Božja egzistencija u infinitezimalnome računu kojim priroda sebe uspostavlja kao ono optimalno od svih zamislivih rješenja. Najbolje je ono što proizlazi iz logike dostatnoga razloga (principium rationis sufficientis), te u ovom slučaju ono etičko pretpostavlja matematičko-fizikalno obrazloženje svijeta uopće. (ʺMoć se odnosi na bitak, znanje ili razum na istinito, a volja na dobro.ʺ – Georg Wilhelm Leibniz, Die Philosophische Schriften (I-VII), sv. VI: Principes de la Nature et de la Grace fondés en raison, G. Olms Verlagsbuchhandlung, Hildesheim, 1965, str. 106. Vidi o tome: Žarko Paić, Tehnosfera II. ʺCrna kutijaʺ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, Sandorf i Mizantrop. Zagreb, 2018, str. 351-361.) Iako je ova trijada u Leibnizovu razumijevanju bitka ili biti prirode u kozmologijskome smislu redukcija tomizma s pet transcendentalija Božjeg savršenstva (Unum, Bonum, Verum, Ens i Pulchrum) na tri (Ens, Verum i Bonum), samorazumljivim se čini kako opreka nužnosti i slučajnosti postaje oprekom između faktičnosti i kontingencije svijeta koja se razrješava idejom prestabilirane harmonije. Jedno-Sve kao monada u beskonačnome nizu može se dohvatiti s dvije vrste spoznaje ‒ racionalnom i intuitivnom. Ovdje se nećemo baviti Leibnizom i njegovom teorijom spoznaje. Dostatno je za ovu svrhu tek ukazati da sinteza obojeg, uma i osjećaja, zahtijeva put spram spoznaje koja matematičko-fizikalnim metodama dokazuje metafizičku svrhovitost svijeta, dok se intuitivno ono neiskazivo što pripada Bogu kao intuitus praesensu odvija kroz neposrednost odnosa svijesti i bitka. (Vidi o tome: Martin Heidegger, Metaphysische Anfangsgründe der Logik im Ausgang von Leibniz (Sommersemester 1928): Vorlesungen 1919-1944:, GA, sv. 26, V.Klostermann, Frankfurt a. M., 2007. Treće pregledano izd.) Zvijezde i planeti kao i svekolika živa bića sastavljeni su od atoma i molekula. Pritom je svagda riječ o postojanosti njihova sastava u kemijskome smislu. Početak je svemira kao Veliki prasak u znaku ʺmalogaʺ. Naime, elementarne čestice koje se višestruko razdjeljuju, sastavljene su od elektrona, protona i neutrona. Sve to moguće je razumjeti polazeći od pojma atomske jezgre i elektromagnetske snage koja se širi u valovima. Da bi se, dakle, objasnio početak stvaranja svijeta astrofizika mora u svojim istraživanjima nastojati koristiti spoznaje tzv. makrosvijeta i tzv. mikrosvijeta. Prvi se ponajbolje može razumjeti iz Einsteinove teorije relativnosti, a potonji iz razvijene kvantne teorije. No, iznimno je važno ukazati na to da suvremena fizika u svojim formama kozmologije i astrofizike, unatoč uistinu gotovo spektakularnih rezultata do kojih je došla unatrag pola stoljeća, ne može odgovoriti na dva temeljna pitanja. Oba su, pritom, nedvojbeno istodobno ontologijsko-metafizička. Prvo pitanje jest o početku stvaranja svemira, odnosno o samoj biti onog čudovišno sublimnoga trenutka u kojem je prolom-eksplozija Velikoga praska doveo do kozmičke evolucije svemira. Drugo pitanje jest što je tome prethodilo, lajbnicovski, moć-razum-volja za oblikovanjem reda i svrhe u svemiru ili čisti slučaj bez ikakve izvanjske intervencije tzv. inteligentnoga stvaratelja ili Boga? Čini se da ono što nadilazi čistu faktičnost pozitivne znanosti kao što je to fizika ostaje i nadalje prekriveno velom tajne, pa unatoč preziru koju danas uglavnom suglasno iskazuju astrofizičari protiv filozofa kao metafizičara zbog toga što ništa ne pridonose novim spoznajama o svijetu i njegovu kozmologijskome statusu, imamo svojevrsnu tamu oko metafizičkoga objekta X. Naime, bez odgovora na pitanje o uzroku-uvjetu Velikoga praska i prvim trenucima u početku svemira, koji se, doduše, nastoje eksperimentalno simulirati u mega-akceleratoru CERN-a, sve ostaje i nadalje otvoreno. Zato se filozofija kao metafizika ne može jednom zauvijek prognati iz duhovnoga horizonta ljudske spoznaje. Štoviše, kako pokazuju neki najvjerodostojniji mislioci suvremenosti koji su povezivali filozofiju i matematiku i fiziku, poput primjerice Alfreda N. Whiteheada, nužnost suradnje u promišljanju pitanja o stvaranju svijeta i evoluciji kozmičkih epoha naprosto je uvjet mogućnosti svake daljnje misaone zadaće razotkrića tajne kozmičko-ljudske egzistencije. (Vidi o tome: Regine Kather, ʺVon der Naturwissenschaft zur philosophischen Kosmologie. Über die Funktion und die Transformation der Metaphysik im 20. und 21. Jahrhundertʺ, Prologomena, Vol. 3, br. 1/2004., str. 15-38.) Očito je da ova kozmologijska antinomija, kantovski govoreći, ostaje nerješiva. Iako se u suvremenim epistemologijama već uvelike govori o pojmu kontingencije kao novog pristupa dijalektičkome starom prijeporu kategorija modalnosti kao što su nužnost i slučaj. Naime, kontingencijom se nastoji prevladati koliko je to uopće moguće ono što slijedi iz logike dostatnoga razloga. To ne znači da umjesto zakona kauzalnosti koji djeluje u okviru tzv. prirodnih zakona možemo uspostaviti neki oblik postmodernoga znanstvenoga anarhizma tipa anything goes, kako je to objasnio Paul Feyerabend, o čemu ćemo podrobnije raspravljali u ovoj knjizi. Problem je, dakle, složeniji i zahtijeva drukčije postavljanje odgovora na kozmologijsku antinomiju o čemu je Kant najuvjerljivije promišljao razloge za i protiv Božjeg udjela u stvaranju i suprotnosti s pojmom slučaja ili indeterminizma. Kao što je poznato, za klasičnu metafiziku je zakon kauzalnosti, odnosno prvog uzroka, logično povezan s načelom svrhovitosti bitka bića. Apriorno djelovanje prirodnih zakona pretpostavlja otuda i aposteriornu svrhovitost stanja u kojem se odvijaju procesi u kozmičkim okvirima nastanka svemira od galaksija, zvijezda, planeta do evolucije samog života za što su potrebni određeni uvjeti u kemijskome smislu od molekula do matične jezgre ili onto-filogeneze. U svakom ‘slučaju’ s pojmom kontingencije dijelom se uklanjaju ekstremne razlike između pojma uzroka-svrhe i preusmjeravanja njegove nužnosti u slučaj između mogućnosti i aktualizacije. Kontingentna nužnost nastanka svemira Velikim praskom, međutim, označava i mogućnost teoretskoga uvida u problem koji umjesto Einsteinove izreke da se Bog ne kocka uvodi u igru probabilističku teoriju o usporednim svemirima ili multiverzumu, upravo zbog toga što rezultati suvremene astrofizike ne mogu i nadalje objasniti u potpunosti pojave crnih rupa, tamne tvari i tamne energije u svemiru. (Vidi o tome: Kurt Wuchterl, Kontingenz oder das Andere der Vernunft. Zum Verhältnis von Philosophie, Naturwissenschaft und Religion, Franz Steiner Verlag, Stuttgart, 2011.) Drugim riječima, temeljni pojam teorije relativnosti kao što je to horizont događaja ostaje za sada posljednjom granicom između pojavnoga ili empirijskoga svijeta u kojem djeluju prirodni zakoni i međuovisnost u svmiru te onoga prostora-vremena koji se nalazi iza te granice. Čini se da u mišljenju imamo istu situaciju kao u drevno doba nastanka filozofije kao metafizike i pozitivnih prirodnih znanosti. Horizont događaja predstavlja utoliko fizikalni pojam granice između astrofizike i metafizike. Evo kako se uobičajeno definira taj pojam. Horizont događaja je granica koja definira područje prostora oko crne rupe iz koje ništa (čak ni svjetlost) ne može pobjeći. Drugim riječima, brzina bijega za objekt unutar horizonta događaja premašuje brzinu svjetlosti. Naziv nastaje otuda jer je nemoguće promatrati bilo koji događaj koji se odvija unutar njega – to je horizont iza kojeg više ništa ne možemo vidjeti. Horizont događaja stoga učinkovito skriva singularnost u središtu crne rupe, što je blagodat za astrofizičare koji su u nelagodi zbog sloma zakona fizike u takvoj točki. Pretpostavka o kozmičkoj cenzuri kaže da su sve singularnosti skrivene horizontom događaja i taj nedostatak zakona fizike nije vidljiv. U teoriji, svaka se masa može dovoljno stisnuti da oblikuje crnu rupu. Jedini uvjet je da njezina fizička veličina mora biti manja od radijusa horizonta događaja. Na primjer, naše Sunce bi postalo crna rupa kada bi se njegova masa nalazila unutar kugle promjera oko 2,5 km. Horizont događaja rotirajuće crne rupe razdvaja se na vanjski horizont i unutarnji horizont. Vanjski horizont događaja takvog objekta djeluje kao točka bez povratka, baš kao horizont događaja nerotirajuće crne rupe. Unutarnji horizont događaja rotirajuće crne rupe, također poznat kao Cauchyjev horizont, je čudniji. Nakon tog praga, uzrok više ne mora nužno prethoditi učinku, prošlost više ne određuje nužno budućnost, a putovanje kroz vrijeme može biti moguće. (U nerotirajućoj crnoj rupi, također poznatoj kao Schwarzschildova crna rupa, unutarnji i vanjski horizonti se poklapaju.) Vrteća crna rupa također prisiljava tkivo prostor-vremena oko sebe da se rotira s njom, što je fenomen poznat kao povlačenje okvira ili efekt Lense-Thirring. Povlačenje okvira također se može vidjeti oko drugih masivnih tijela, uključujući Zemlju. (https://astronomy.swin.edu.au/cosmos/e/Event+Horizon) Ako sažmemo gore rečeno, onda valja istaknuti da pojam horizonta događaja potječe iz Einsteinove teorije relativnosti. U cjelini sve što se događa iza tog horizonta pokazuje samo da više ne vrijede poznati fizikalni zakoni, pa tako ni model kauzalnosti ne može objasniti međudjelovanje onoga što je iza ovoh horizonta s onim što je unutar. Rekli bismo da je suvremena znanost u tom pogledu istovjetna s onim što tvrdi Gilles Deleuze kad uvodi u filozofiju postajanja (devenir) ono što su Duns Škot, Spinoza i Nietzsche nazivali imanencijom.(Gilles Deleuze, Difference et répétition, PUF, Pariz, 2011. i Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu est-ce que la philosophie? Edition de Minuit, Pariz, 1991/2005.) Ovosvjetovnost događanja označava granicu između empirijski utvrđenog svijeta pojava i onog što nije moguće spoznati poput kantovske stvari-o-sebi (Ding-an-sich) ili objekta X. Međutim, a što ako je sa stajališta buduće fizike kao metafizike koja u sebi sintetizira iskustvo astrofizike i kozmologije te filozofijsko istraživanje mogućnosti nastanka onog što je iza našeg iskustva, horizont događaja zapravo privremena spoznajno-teoretska granica, a ne nešto fiksno i nepromjenljivo? Što, dakle, ako se događaji mogu zbivati tako da se na temelju sinteze teorije relativnosti i kvantne teorije pokaže plodotvornim ona Whiteheadova hipoteza kako evolucija kozmičkih epoha iziskuje stvaranje novih konceptualnih okvira za razumijevanje kontingentne nužnosti svemira kojemu Bog nije prvi uzrok i posljednja svrha, već mogući stvaralačko-metafizički pokretač procesa u beskonačnost bez posljednjeg uvida u njegovu novost vječnoga postajanja? 2. Filozofija kao nova kozmologija? Što je to ‒ kozmologija? Odgovor na ovo pitanje pretpostavlja razumijevanje biti ontologije kao metafizike. Naime, pitajući o smislu bitka kao takvom, čovjek kao samosvjesno biće nužno postavlja pitanje o prvim počecima ili nastanku prirode, svijeta i ljudske egzistencije u povijesnome smislu. Otuda kozmologija pripada filozofiji kao njezino unutarnje ustrojstvo. Filozofija se razvija kao onto-teo-kozmo-antropologijski sklop mišljenja i u tom razvitku mišljenje metafizički zaokružuje u ovome četvorstvu svoju navlastitu zadaću da pitajući o smislu bitka istodobno pita o smislu ljudske egzistencije u svemiru i nužnosti ili slučaju nastanka svemira uopće. (ʺKozmologija (grč. κόσμος i λογία što označava svezu između svemira i znanosti) bavi se pitanjem o nastanku ili postanku svemira. Pritom se u modernoj fizici i astrofizici uobičajilo na temelju teorija o „velikome prasku“ (Big Bang) postavljati stvari na sljedeći način. Svemir je nastao prije otprilike 14 milijardi godina. Pretpostavlja se da postoji oko 200 milijardi galaksija. Glavni problem fizikalne kozmologije odnosi se na postavke o nužnim počecima i mogućem kraju „našeg“ svemira shvaćenoga u kategorijama elementarnih čestica (protoni, fotoni, neutroni, leptoni, elektroni i atomi). Eksplozija (prasak kao iznimno brzo širenje i oslobađanje velike količine topline u prostoru) jest pojam koji odgovara ideji nastanka svjetova (galaksija, planeta, satelita), dok se za nestanak „našeg“ svemira koristi riječ implozija (naglo smanjenje obujma tijela i sužavanje prostornosti na početnu točku). Bit materije proizlazi otuda u njezinome širenju i sužavanju. A to ujedno odgovara određenju pojma supstancije nečega kao nečega. U svim se njezinim formama i sadržaju mora očuvati mjera istovjetnosti kao jamstvo kontinuiteta u promjeni. U svakom slučaju, početak svemira i njegov kraj odnose se na evolucijsku dimenziju „napretka“ i „razvitka“. Kozmička evolucija (makrokozmos) ima mikro-ogledalo postojanja u biološkoj evoluciji i njezinim promjenama na Zemlji. Nema sumnje da se razlikovanje između filozofijske i znanstvene kozmologije izvodi i kao razlikovanje metafizike u širem smislu od znanosti kao što je, primjerice, matematička fizika.ʺ – Žarko Paić, ʺStvaralačko doba i nova metafizika: O filozofijskoj kozmologiji Alfreda Northa Whiteheadaʺ, u: Tehnosfera II. ʺCrna kutijaʺ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme strojaʺ, str. 396-397.https://plato.stanford.edu/entries/cosmology/) U Stanford Encyclopedia of Philosophy pod odrednicom filozofija kozmologije tvrdi se da je riječ o studiju znanosti s obzirom na istraživanje fizikalno određenoga svemira. Na taj način kozmologija kao disciplina pripadna teoretskoj fizici s Einsteinovim statičkim modelom svemira doživjela je svoj veliki procvat 1960ih godina kada se počela razmatrati i dijelom suvremene filozofije. (https://plato.stanford.edu/entries/cosmology/ Iako je ovaj opis stanja stvari uvelike problematičan kad je riječ o pojmu filozofijske kozmologije, koja se otpočela razvijati od Aristotela i stoika pa preko novovjekovne metafizike s vrhuncem u Kanta i Leibniza, da bi u 20. stoljeću upravo već spomenuti Whitehead u svojem glasovitome djelu Proces i realnost: Ogled iz kozmologije (Process and Reality: An Essay in Cosmology) iz 1929. godine dao najveći mogući doprinos filozofijskome istraživanju kozmologijskih pitanja, (Alfred N. Whitehead, Process and Reality: An Essay in Cosmology, The Free Press, New York, 1929/1978.) ipak se valja suglasiti da je u suvremenosti kozmologija u potpunosti postala prožeta nastojanjima astrofizike. Zašto? Iz jednostavnog razloga što je sama teoretska fizika baveći se tajnama nastanka i razvitka svemira stvorila nove dinamičke modele i sinkretičke konceptualne okvire poput već analiziranog horizonta događaja, crnih rupa, tamne tvari, tamne energije, nelinearnosti, kontingencije, emergencije i slično, čime je dospjela do svojevrsne fuzije fizike i metafizike u novom svjetlu nastojanja stvaranja tzv. Teorije svega sintezom teorije relativnosti i kvantne mehanike. Na taj način postaje razvidno zašto je zapravo filozofijska kozmologija danas u bitnome zastarjela u odnosu na zahtjev tzv. znanstvene kozmologije. Njezina nužnost proizlazi otuda što bi ʺčista filozofijska kozmologija bila samoproturječna. To jest, temeljni formalni kriteriji filozofije su logička konzistencija i adekvatnost spram relevantnih činjenica, a najočitije su za kozmologiju one o našem svemiru koje su otkrile fizikalne znanosti. Ispuniti svoje vlastite kriterije, prema tome, za filozofijsku kozmologiju mora uključivati znanosti.ʺ (David Ray Griffin, „An Introduction to Process Cosmology“, Cosmology & Process Philosophy in Dialogue, 5. listopada, 2006. Claremont Graduate University, Claremont, California http://www.ctr4process.org/sites/default/files/pdfs/lsi/GriffinD%20%20An%20Introduction%20to%20Process%20Cosmology.pdf) Postaje li time filozofija ancilla scientiae u smislu pozitivih znanosti poput matematike, fizike, biologije i kibernetike kao univerzalne znanosti informacijskoga doba kao što je u srednjem vijeku bila ancilla theologiae? U knjizi Stephena Hawkinga i Leonarda Mlodinowa The Grand Design filozofiju se posve otpisuje pa tako i bilo kakav novi lik filozofijske kozmologije iz razloga što, prema autorima, filozofi više nisu u stanju slijediti razvitak kozmologijskih teorija unutar astrofizike, jer im je kategorijalni aparat zaostao još u doba klasične metafizike. No, još je pritom frapantnije što ponajprije Hawking kao glavni predstavnik ovog zatiranja filozofije uopće u razumijvanju biti svemira tvrdi da su sva tzv. filozofijska pitanja postala znanstvena pitanja koje postavlja i rješava teoretska fizika poput, primjerice, kako funkcionira svemir? Što je bit zbilje? Odakle sve proizlazi? Ima li svemir svojeg tvorca ili je nastao slučajem? (Stephen Hawking i Leonard Mlodinow, The Grand Design, Bantam Books, New York, 2012.) Iako postoji i obrana filozofije sa stajališta dobro potkovane teorije koja se oslanja na metafiziku Whiteheada i drugih relevantnih filozofa-znanstvenika, kao da je taj glas otpora novome pozitivizmu znanstvene kozmologije nalik glasu radikalne manjine i često je posve nečujan. Razlog se čini očitim. Naime, veliki proboj astrofizike s njezinim epohalnim otkrićima u radovima Hawkinga i Penrosea, primjerice, zasniva se na rezultatima tzv. iskustvenog materijala ili činjenica koje potkrepljuju nove modele fizike kad je riječ o istraživanjima Velikog praska, crnih rupa u svemiru i nelinearnih učinaka teorije kaosa. Kozmologija koja počiva na geometriji prostora-vremena, teoriji relativnosti i jednadžbama neodređenosti iz kvantne mehanike, kao i pretpostavkama o multiverzumu zacijelo je nadmoćna svim prethodnim modelima statičkoga svemira od doba Newtona i Leibniza. No, kao što smo to već naznačili, ne može prijeći prag kozmologijske antinomije kakvu je postavio Kant i sa sigurnošću biti na strani Boga ili kaosa u nastojanju objašnjenja tzv. prvoga uzroka stvaranja svemira. Štoviše, čak i rijetki glasovi s druge obale, one koja polazi od postavke da je Veliki prasak samo jedna teorija o svemiru i to ona koja omogućuje u novome diskursu astrofizike fuziju teologije i pozitivne znanosti jer govori o početku svega, a prema zagovornicima ove druge teorije tzv. kriodinamike unutar termodinamike nema nikakvog početka, jer je svemir u svojoj beskonačnosti vječan i ne širi se, trude se opovrgnuti takav trend u kozmologiji kao štetan za daljnje promišljanje svemira. Najznačajniji današnji zagovornik ovog protu-smjera suvremenoj teoretskoj fizici je njemački fizičar Otto E. Rössler koji se neprestano poziva na švicarskoga kozmologa i fizičara Fritza Zwickyja, oca-utemeljiitelja tzv. dinamičke frikcije u istraživanjima zvjezdanih galaksija. (Otto E. Rössler, ʺThe New Science of Cryodynamics and Its Connection to Cosmologyʺ, Complex Systems 20@2011) Ukratko, obje teorije, tzv. standardni model objašnjenja postanka svemira i tzv. Zwickyjeva dinamička frikcija s kojom se svemir smatra kao u Parmenidovoj filozofiji postojanim, vječnim i beskonačnim prostorom-vremenom događanja bez horizonta, dovode filozofijsku kozmologiju do toga da je za njezinu eventualnu budućnost nužno usvojiti temeljna znanja suvremenih znanosti, osobito matematike, fizike i biologije. Konjunkturu pojma kozmologije možemo pratiti istodobno s razvitkom astronomije i astrofizike. U 20. stoljeću fizika je doživjela svoje najveće vrhunce nakon novoga vijeka i Newtonove teorije gravitacije kao i Keplerovih zakona kozmičkoga gibanja. Nije potrebno posebno dokazivati kako su za to ponajprije zaslužni Einstein, Bohr, Heisenberg. Bilo bi, pak, nekorektno izostaviti i filozofijsku usmjerenost da se rezultate fizike i biologije pokuša inkorporirati u nove ontologije procesualnosti kakva je bila Whiteheadova filozofijska kozmologija, te s druge strane nastojanja utemeljenja filozofijske antropologije u djelima Schelera, Gehlena i Plessnera. Pritom je teorija biološke evolucije za projekt novih antropologija bila neizostavna pretpostavka. No, iz današnje perspektive kad smo svjedoci razdoblja apsolutne tehnogeneze i vizualizacije svemira zahvaljujući dosezima kibernetike i inženjerstva, čini se da je nastupilo razdoblje posvemašnje redukcije filozofije kao metafizike. To znači da se filozofijska kozmologija eventualno može održati u znanstvenome pogonu humanistike samo ako prihvaća i slijedi ono što obuzima fizikalnu kozmologiju. Riječ je, naravno, o novome konceptu prirode. Razvio ga je najznačajniji kozmolog suvremenosti Whitehead koji unosi u raspravu nove pojmove kao što su to događaj (event), proces (process) i postajanje (becoming). Whithead je najradikalnije rastemeljio pojmove prirode klasične metafizike, poput supstancije te inercije materije. Usto, metafizici je posredno podario novu moć time što joj je ostavio u nasljeđe monizam umjesto dualizma, a to je produktivno nastavio sa svojim pojmom događaja i razlike Gilles Deleuze. (Vidi o tome: Žarko Paić, Mišljenje kao događaj – Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022.) Metafizika procesa stvaranja svjetova u Whitehada predstavlja uistinu početak svih kasnijih filozofijskih rastemeljenja i novog označavanja starih pojmova i kategorija. No, ono što je ovdj osobito zanimljivo jest da se nastoji pomiriti platonizam i nova koncepcija Boga s materijalizmom znanstvene kozmologije. Stoga događaj (event) koji se zbiva, a nije svediv na supstanciju i stvar u prostorno-vremenskom kontinuumu, pretpostavlja dvojnost svjetova kao što su to transcendencija i imanencija, Bog i materija, informacija i forma. Aktualnost događaja kao prigoda (occasions) i bića (entities) povezuje tradicionalno kazano modalne kategorije bitka. U svemiru s događa neponovljiva singularnost koja, prema Whitehadu, sintetizira „vječne objekte“ (eternal objects) i nove događaje (new events). U knjizi Znanost i moderni svijet on kaže kako je „solidarnost svemira utemeljena na relacijskome funkcioniranju vječnih objekata.ʺ (Alfred N. Whitehead, Science and the Modern World, Cambridge University Press, Cambridge, 1925/1960, str. 137.) Što je za Whiteheada – kozmička epoha? Za shvaćanje filozofijske kozmologije ovo je odlučujući pojam i čini mi se da nije dostatno interpretacijski još uvijek analiziran. (Vidi o tome: Leemon McHenry, The Event Universe: The Revisionary Metaphysics of Alfred North Whitehead, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2015.) Za razliku od vremena koje mjeri suvremena fizika u kvantnome eksperimentu, vrijeme ljudske egzistencije u odnosu na događaj ima navlastiti karakter proživljenoga zbivanja. Iskustvo vremena neposredno pripada konkretizaciji aktualnosti. U razlici spram prošloga i budućega vremena iskustvo se neposredno aktualizira. No, vrijeme pripada u metafizički horizont događaja. Ono se ne može svesti na uzročno-posljedično gibanje objekata i stvari u prostoru. Između „vječnih objekata“ i „aktualnih prigoda“ smješten je prostor-vrijeme kontinuuma događaja. Stoga je posrijedi relacijska struktura između „vječnosti“ i „aktualnosti“. Kada se u ove spekulacije uvedu pojmovi kontingencije i emergencije iz suvremenih teorija složenosti (complexity theories) – što dobivamo za rezultat? Ništa drugo negoli da događaji u horizontu prostora-vremena (matematičkih polja gravitacije i elektromagnetizma) za Whiteheada predstavljaju mogućnosti promjene „zakona“ prirode. Ništa nije vječno i zauvijek, jer se „naš“ svemir neprestano širi, a implodira onog trenutka kada dosegne granice entropije. To znači da kontingencija i emergencija (slučaj i nastanak) metafiziku univerzalnosti i nepromjenljivih supstancija preobražavaju u spekulativnu „imaginativnu konstrukciju“ onoga što ima svoj početak i kraj. No, nije riječ o prvome početku i posljednjem kraju. Svjedočimo, naime, o zaokruženosti u trajanju jedne kozmičke epohe. Budući da se stvaralačka moć postajanja svemira u razvitku njegovih mogućnosti ne može predvidjeti zbog ograničenja dosadašnjih znanstvenih metoda i eksperimenata, preostaje metafizici postulirati ideju Boga kao stvaratelja kozmičkih epoha. Rezultati suvremenih znanosti ne mogu objasniti tajnu „Božje čestice“. Ono nužno mora ostaviti prostor za tajnu. Whitehead kao platonist odaje otuda najveće priznanje Platonovu Timeju. To je doista najpronicljiviji kozmologijski spis u povijesti zapadnjačke metafizike.(„Neka sada bude objelodanjeno da smo dospjeli do kraja našeg razgovora o svemiru. Jer, primivši u sebe smrtna i besmrtna živa bića i ispunivši se potpuno na taj način, ovaj kozmos je postao vidljivo živo biće koje obuhvaća sve što jest vidljivo, zamjetljiv bog, a slika umnoga, najveći i najbolji, najljepši i najsavršeniji, nebo – jedino i jedno.ʺ – Plato, Timaeus: On Physis, 92 C. prijevod s grčkoga: B. Jowett, http://www.ellopos.net/elpenor/physis/plato-timaeus/) Sve što smo ovdje sažeto iznijeli dostatno je za otvaranje rasprave o tome kako i zašto suvremena astrofizika i znanstvena kozmologija, unatoč njihove redukcije na diskurs fizike koji zahtijeva teoretsko objašnjenje horizonta događaja, prelazi bez ustručavanja u područje metafizike odnosno filozofije koju, dakako, smatra insuficijentnom za razumijevanje najtežih problema prostora-vremena, crnih rupa i teorije kaosa. Dok je još Whitehead imao u vidu fuziju filozofije i znanosti, a sam je postulirao Boga kao stvaralačkog pojma inteligentnoga dizajna svemira izvan okvira tradicionalne metafizike kao teologije, danas se sve to simplificira. I tako čak i za spekulativno nastrojenog matematičara i kozmologa uloga filozofije s obzirom na pitanja nastanka svemira i njegove evolucije svodi se zapravo na pitanje o mogućnosti preostatka aristotelovsko shvaćenog pojma svrhovitosti (telos) u procesu stvaranja. (Roger Penrose, The Road to Reality: A Complete Guide to the Laws of the Universe, Jonathan Cape, London, 2004.) U suvremenoj kozmologiji susrećemo se s intenzivnim pokušajima da se rezultati astrofizike u razmatranju nastanka svemira i njegovih složenih tajni oslobode od zagrljaja filozofije kao metafizike. Taj proces pretpostavlja drukčije određenje temeljnih ontologijskih pojmova. Naravno da bi bilo nemoguće i zamisliti da, primjerice, Hawking govori hajdegerovskim jezikom o smislu bitka, o događaju i postavu (Gestell) kao biti tehnike. No, kako smo pokazali, Whitehead je u nastojanju spoja filozofije i znanosti shvatio kozmologiju sintetičkim i spekulativnim mišljenjem, a ne scijentifizmom obojanim metafizičkim bojama s prizvukom procesualne teologije. Kako god bilo, nešto je ovdje ipak dijagnostički neporecivo za buduće mišljenje. Riječ je, naime, o tome da pojmovi astrofizike i znanstvene kozmologije sve više poprimaju karakter fluidne ʺigre staklenim perlamaʺ. Nije potrebno posebno naglašavati kako su pojmovi horizonta događaja i singularnosti unutar sklopa kozmologije i astrofizike korelativni s filozofijskim temeljnim pojmom suvremenosti kao što je to događaj u mišljenju Heideggera, Whiteheada i Deleuzea. No, spekulativno mišljenje pripada metafizičkome izvoru mišljenja kao kazivanja o bitku, bićima i biti čovjeka. Tome usuprot, svako znanstveno mišljenje, pa tako i ovo koje trijumfalno kreće u stvaranje Teorije svega ili, pak, u potencijalno promišljanje razloga za postojanje multiverzuma, više uopće ne skriva da mu bilo kakav preostatak filozofijske kozmologije, pa čak i one Whiteheadove, ništa ne znači za postavljanje pitanja o tzv. veličajnome dizajnu (Grand Design). Zaključak No, je li moguće da izgledi nadolazeće filozofije budu izvedeni upravo na isti način kao što glavne tendencije suvremene astrofizike reduciraju filozofiju na pojam neodređene svrhe postojanja svemira, s manje ili više skepticizma ili agnostičkoga stava spram ideje inteligentnoga dizajnera ili Boga, i to tako što će filozofija preuzeti od astrofizike sve ono što joj leži u temelju i što nužno ostavlja izvan horizonta događaja? To, naravno, pretpostavlja nužno usvajanje bitnih dostignuća astrofizike od teorije o crnim rupama do teorije struna. Kao što je poznato, glavni iskaz ove još uvijek misteriozne teorije glasi da su elementarne čestice ona stanja u svemiru koje se pojjavljuju kao različita pobuđena stanja tzv. struna (strings). To su, dakle, jednodimenzionalne pojave u višedimenzionalnome prostoru. U odnosu na frekvencije ili energiju prostorne dimenzije dolazi do različitih varijanti elementarnih čestica, pri čemu elektroni i kvarkovi odgovaraju početnim stanjima mase struna. (Teorija struna je jedna od predloženih metoda za izradu teorije svega, modela koji opisuje sve poznate čestice i sile i koji bi zamijenio standardni model fizike, a koji može objasniti sve osim gravitacije. Mnogi znanstvenici vjeruju u teoriju struna zbog njezine matematičke ljepote. Jednadžbe teorije struna opisane su kao elegantne, a njezini opisi fizičkog svijeta smatraju se iznimno zadovoljavajućim. Teorija objašnjava gravitaciju putem određene vibrirajuće strune čija svojstva odgovaraju onima hipotetičkog gravitona, kvantno mehaničke čestice koja bi nosila gravitacijsku silu. To što teorija bizarno zahtijeva 11 dimenzija za funkcioniranje – umjesto tri prostorne i jedne od vremena koje inače doživljavamo – nije razuvjerilo fizičare koji je zagovaraju. Oni su jednostavno opisali kako su sve dodatne dimenzije sklupčane u iznimno malom prostoru, reda veličine 10^-33 centimetra, što je dovoljno malo da ih inače ne možemo otkriti, prema NASA-i. Istraživači su koristili teoriju struna kako bi pokušali odgovoriti na temeljna pitanja o svemiru, poput onoga što se događa unutar crne rupe, ili kako bi simulirali kozmičke procese poput Velikog praska. Neki su znanstvenici čak pokušali upotrijebiti teoriju struna kako bi se uhvatili u koštac s tamnom energijom, tajanstvenom silom koja ubrzava širenje prostora i vremena. – https://www.livescience.com/65033-what-is-string-theory.html) Na pitanje o izgledima nadolazeće filozofije u srazu sa znanstveno usmjerenom kozmologijom, koja doduše od metafizike očekuje da barem odgovori na pitanje o smislu ili svrsi svemira i o misteriju nastanka ljudskoga mišljenja kao samosvijesti, što je i unatoč procvatu neurokognitivnih znanosti i nadalje tajnom, odgovor koji bi mogao biti eventualno prihvatljiv ne doseže izvan poznatih kantovskih kozmologijskih antinomija. Nije skepticizam spram tzv. objektivne istine o smislu stvaranja svemira i čovjeka kao samosvjesnoga bića u tome što ne možemo znati što je bilo prije Velikog Praska. Ako je bilo ʺneštoʺ izvan dosega horizonta događaja, onda je to ʺneštoʺ na isti način neodređeno kao i Ništa. Hegel je tako i otpočeo svoju Znanost logike kad je rekao da su bitak i ništa jedno te isto sa stajališta apsolutnoga početka. No, problem nije u tome što bi filozofija kao ontologija pala pod okrilje astrofizike koja, metafizički govoreći, postupa upravo uzorno kantovski. Ona, naime, pojmom horizonta događaja jasno pravi razliku između noumenona i fenomena. Uostalom, fizika je pozitvna znnost o prirodi, a pojam prirode nije više ništa samo po sebi postojano i fiksno, već se zbiva kao procesualnost događaja i kao znanstvena konstrukcija tehnologijski stvorenih bića. U nizu kojim svemir jest sastavljen od galaksija, zvijezda, planeta i živih bića koja ne mogu postojati bez ispunjenih biološko-kemijskih uvjeta stvaranja molekula, postaje nam razvidno da mišljenje u svoja dva mjerodavna lika u povijesti kao što su to filozofija i znanosti smjera spram onog beskonačnoga i bezgraničnoga što je bilo u tradiciji teologijski određeno pojmom Boga i njegovim apsolutnim znanjem o sebi samome kao stvaratelju svijeta. Otuda je ideal astrofizike u Teoriji svega nužno onaj koji iziskuje proboj horizonta događaja. Ako se bit svemira skriva upravo onkraj tajne crnih rupa, tamne tvari i tamne energije, onda je filozofijsko promišljanje tog mogućeg proboja posljednje granice ujedno i istinski kraj filozofije kao kraj znanosti. Sve dok mišljenje ima svoju granicu unutar procesa postajanja kozmičkih epoha filozofija kao nova kozmologija ima svoju ʺbudućnostʺ.

May 7, 2025
Osmijeh mrtve nevjeste

Osmijeh mrtve nevjeste

Draženu Katunariću …jer treće zemlje za čovjeka nema. Franz Kafka, Dnevnik 1. Čemu pisanje? Kada se urušava trusna zgrada zapadnjačke metafizike, s njom u bezdan propada i jezik koji joj je povijesno pružao opravdanje, podarivao joj zbiljsku iluziju moći, tajnovit u svojoj jednostavnosti i jednostavan u svojoj složenosti. Jezik nije bio nikad pukim sredstvom kazivanja. Bez jezika mitski čovjek nije mogao imati sliku mišljenja o svijetu u kojem obitava. Živeći na mjestu razlike između bogova i životinja bila mu je uskraćena besmrtnost i nevinost postojanja. Biti-između označava položaj ekscentričnosti i nesvodljivosti na bilo što drugo. Heidegger u kritici moderne antropologije tvrdi da je od Aristotela do danas čovjek ostao zagonetkom u svojoj otvorenosti. Kada ga se svodi na životinju koja misli, tada je pojam mišljenja logički ili racionalno utemeljen, a sve drugo ostaje neutemeljeno i bezrazložno. Dostojanstvo čovjeka zacijelo se ne skriva u definiciji animal rationale. Postoji nešto mnogo dublje od jezika kojemu računanje određuje granice. Mitopoetsko kazivanje prethodi jasnoći i izvjesnosti jezika kao logosa/uma. Misliti iz jezika znači kazivati iz samoga događaja svijeta. Svijest o moći jezika odlučuje o ozakonjenju povijesti. Čitava zagonetka početka i kraja povijesti proizlazi iz pitanja o događaju. Zahvaljujući tome povijest postaje smislenom „pričom“ ili, pak, idejom o svrsi i cilju zbivanja. Mit, umjetnost, filozofija, religija znanost u događaju jezika otvaraju događanje istine o Bogu, bitku i biti čovjeka. Jezik ne nastaje kao refleksija o događaju. Njegovo vrijeme nije ono koje dolazi poslije čina utemeljenja. Posve suprotno, događaj jezika pojavljuje se uvjetom mogućnosti otvorenosti svijeta čak i kada šutnja odjekuje između udaljenih gôra. Praktički karakter jezika proizlazi iz događaja. U njemu se susreću čovjek i njegov svijet. U jednoj sekvenci grčkoga filma Ifigenija redatelja Michaela Cacoyannisa prema motivima Euripidove tragedije, glumica Irene Papas u ulozi Klitemnestre, shrvana neizrecivom majčinskom boli nakon žrtvovanja kćeri Ifigenije da bi Grci pod vodstvom njezina oca i Klitemnestrina muža Agamemnona otplovili pod zidine Troje, prepuna srdžbe izriče kako su riječi poput bodeža koji zasijeca duboko u srce i dušu čovjeka. Otvorene rane nikad ne zacjeljuju. Iako se čini da je uporaba jezika u izvedbenome činu promjene svijeta tek metaforom, to je kriva pretpostavka. Bit jezika nije u značenju nečega drugoga. Time bi pao na razinu sredstva komunikacije. Iz jezika, međutim, nastaje svijet kao događaj odnosa bitka i vremena. Otvorenost svijeta iskazuje se u događaju pjesništva i mišljenja. (Martin Heidegger, Unterwegs zur Sprache, GA, sv. 12, V. Klostermann, Frankfurt/M. 1985.) Jezik znamenuje i naznačava, stvara i razara svijet. Metafora, dakle, ne može biti figurom ili uresom stvari u jeziku kao sličnosti mišljenja i svijeta. Istinskom metaforom svijet tek poprima karakter epifanije. Sve se to razotkriva u Joyceovu pisanju. U tom slučaju razlika između sličnosti i analogije s predmetom o kojem metafora govori nastaje iskrsavanjem jezika iz životne moći podarivanja-pružanja samoga događaja epifanije. Platon u Kratilu jezikom označava moć proizvođenja bitka. S jezikom novo dolazi u svijet. Ali bez uvida u samo podrijetlo i bit jezika sve, naposljetku, ostaje pusto i prazno. Bez Sofokla nema grčke tragedije kao što bez Rimbauda nema pjesništva francuskoga modernizma. S onu stranu vulgarne službe drugim svrhama, medijalnost se jezika ne može svesti na aparat koji proizvodi poruke za neutralnu zajednicu korisnika. U jeziku se događa svijet kazivanjem događaja o svijetu. Svi putovi jezika od njegova prapočetka do kraja u tehnosferi umjetnoga života vode k istome. Putovi su razlike u događaju onoga istoga. Riječ istina u svim jezicima odnosi se na istinstvovanje onoga Istoga u pojavljivanju razlike kao koprene istosti. Kada jezik govori, svijet iz obzorja neskrivenosti postaje prostorom-vremenom istine i kazivanja događaja. Modernu književnost određuje bolno iskustvo pukotine u biti jezika. Treba doprijeti do stvari koja se ne može odrediti više nikako drukčije negoli onako kako to kaže Franz Kafka u Dnevniku s dva nadnevka 18. i 21. listopada 1921: „Vječno djetinjstvo. I opet zov života. Lako je zamislivo kako je veličanstvenost života razasuta oko svakoga i uvijek se nuđa u svoj svojoj punini, ali je zastrta, u dubini, nevidljiva, vrlo daleko. A ipak je ona tamo, ni neprijateljska, ni zlonamjerna, niti gluha. Prizove li je se pravom riječi, pravim imenom, ona će prići. To je bit čarobnjaštva, što ne stvara, već priziva. /…/ Sve je tlapnja, porodica, ured, prijatelji, ulica, sve je tlapnja, daljnja ili bliža – žena; ali najbliža je istina samo da pritiskaš glavom o zid ćelije koja nema ni prozora ni vrata.“ (Franz Kafka, Dnevnik, Zora – GZH, Zagreb, Odabrana djela, sv. 8. 1977. str. 440. i 442. S njemačkoga prevela Traute Šegedin) Tlapnja o mogućnosti apsolutne slobode jezika u pisanju određuje modernu umjetnost i osobito književnost u cjelini. Autonomija proizlazi iz dvostruke emancipacije. Jedna se oslobađa prisile Zakona (transcendencije), a druga od zahtjeva same želje (imanencije) ovoga svijeta. Kada se svijet konstruira iz tehno-znanosti tada stroj života sam proizvodi jezik po mjeri svoje nepredmetnosti. Život nezadrživo klizi umjetnom pustinjom neljudskoga. U toj postavci skriva se bit etike. Samo zbog onoga neljudskoga u nama imamo mogućnost razlikovanja dobra i zla. Zakon prisiljava na dužnost iz straha od krivnje, a želja smjera preko granica tjelesnosti. Bez tlapnje Zakona želja ne dospijeva do apsolutnoga užitka. Poprimivši iluzornu formu govora zabrane stoga što oponaša ikonoklazam Božje riječi u negativnoj slici slijepe pravde ili neizrecive šutnje o mesijanskome mjestu pravednosti, sam se Zakon suspendira u novoj situaciji koja ima oznake izvanrednoga stanja. Već na početku romana Proces Jozef K. ne može vjerovati da mu se to događa u jednoj pristojno uređenoj pravnoj državi u Srednjoj Europi, koja još k tome počiva na vladavini Zakona i poštivanju njegovih odredbi u svakodnevnome životu. Taj nečuveni trenutak rušenja iluzija početak je krize vjere u metafizički jezik istine, pravde i slobode. Vjera u moć uma kao Zakona transcendencije samoga života, međutim, prva je kriva pretpostavka racionalizacije neljudskoga sustava. Kafka je opisao racionalnost svijeta modernoga tehnopolisa iz perspektive onog najmračnijega i najčudovišnijega. Vladavina korporacijskoga stroja upravljanja svijetom u ime „napretka“ čovjeka s oznakama rase, klase, nacije, države, kulture predstavlja njegov tajni kôd. U Dnevniku nailazimo na ubojite aforizme o paradnome nacionalizmu i militarizmu prvoga svjetskoga rata. Zbližavanje Hašeka i Kafke, Jozefa Švejka i Jozefa K. dodatno svjedoči o jeziku perverzije dvostrukoga svijeta: onoga Austro-Ugarske monarhije koji se raspada u agoniji svjetskoga rata i onoga koji nastaje stvaranjem geopolitike demokratskoga i totalitarnoga stroja nadolazećega doba. Humor ne služi tek terapeutici očaja. Od Cervantesa roman je pronašao tu moćnu figuru nepokorivosti slobode. Na križnome putu slobode od životinjskih jazbina do kažnjeničkih kolonija i hotela Amerike Kafka se humorom služio u obrani dostojanstva čovjeka u borbi s neljudskim. U beščašću rata i nacionalizma djelatan je čitav kulturni pogon. Svećenici, činovnici, bankari, birokrati svih profila, znanstvenici i pisci, baš svi postaju subjekti/akteri bezlično ustrojenoga svijeta koji djeluje i događa se poput paukove mreže. Kontingencija i emergencija događaja od romana Proces, Dvorca do Amerike spajaju svijet strunama jedne planetarne tehno-animalne sluzi. Dalekim i nesvodljivim dvojnikom Kafke danas zacijelo se može smatrati američki pisac Thomas Pynchon. U njegovim romanima Gravity Rainbow, V., The Crying of Lot 49. paranoja i društvena entropija u pripovjednome svijetu Amerike postaju figurama postpovijesnoga svijeta vladavine „duha korporacije“. (Inger H. Dalsgaard, Luc Herman i Brian McHale (ur.), The Cambridge Companion to Thomas Pynchon, Cambridge University Press, Cambridge, 2012.) Pisanje preostaje mnogo više od subverzije poretka neljudskoga. Ono tek omogućuje novo dostojanstvo života. Radikalnim odmakom od politike i ideologije postiže se spasonosni razmak. Kafkin „eskapizam“ ima stoga terapeutsku vrijednost. To je protuotrov svakom lakomislenom angažmanu književnosti. Ne treba zaboraviti da je osim posvećenosti Nietzscheu i Kierkegaardu, podržavanju cionizma i anarhizma, socijalizma i antropozofije, njegova angažiranost ponajprije beskompromisni zavjet književnosti koja nikome i ničemu ne služi osim apsolutnoj slobodi jezika nadolazećega. Upečatljivim tumačenjem nemogućnosti utemeljenja književnosti bez praznoga mjesta Zakona na temelju Kafkine parabole Pred Zakonom Derrida je pokazao kako pisanje prethodi govoru. Prethodi mu zato što singularnost događaja ne proizlazi iz bitka u vremenu, nego iz vremena koje se sabire u dodatku (supplement) samoga jezika. Ali taj je dodatak već uvijek i nadomjestak. Pisanje ne utemeljuje Zakon niti mu logički prethodi. U činu ponavljanja govora u tekstu pisanje uspostavlja razliku između Zakona (života) i jezika (književnosti). Razlika mora omogućiti nužnu granicu razdvajanja da bi se poredak povijesno mogao održati. Bez razlike sve bi palo na razinu onoga što Kafka u pripovijesti „Pismo Ocu“naziva okrutnom nevinošću obojice, oca i sina. A upravo je to najgore rješenje edipalne situacije, kako to tumače Deleuze i Guattari. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, KAFKA: Toward a Minor Literature, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1986. str. 9-15.) Netko mora biti kriv. Netko mora preuzeti na sebe iskupljenje kao moralnu dužnost. No, iskupljenje više nema u sebi ništa ljudsko. Sada je riječ o iskupljenju i spasu koje dolazi iz pisanja same razlike između svjetova Zakona (života) i slobode kao želje u biti umjetnosti. Jezik ozakonjuje život na taj način što ga ograničava u skladu s pravilima uporabe u društvu, kulturi, ekonomiji. Život, pak, podaruje jeziku nove mogućnosti promjene jer je nesvodljiv na društvo, kulturu, ekonomiju. Aporija utemeljenja pokazuje da pisanje ne omogućuje životu samo refleksiju o onome što se dogodilo. Po tome bi pisana povijest uvijek bila osuvremenjena prošlost. Pisanje, naprotiv, otvara mogućnost življenja na tragu drukčije povijesti od one ozakonjene govornim činom prisutnosti. (Jacques Derrida, „Before the Law“, u: The Acts of Literature, Routledge, London – New York, 1992. str. 181-220.) Ova aporija svojevrsni je novi „Zakon“ čitave moderne i suvremene umjetnosti. Nestankom Boga i raspadom metafizike svijet mora pronaći razloge za svoje postojanje izvan službe orgijama profitu, zabavi i seksualnosti. Živimo u doba političko-estetskih nadomjestaka. Od povijesnih pokreta avangarde do posthumanoga stanja umjetne inteligencije pitanje se identiteta i razlike pokazuje temeljnim pitanjem stvaralačke entropije. Umjetnik bez aure genija može biti samo neka vrsta kreativnoga hibrida tehno-znanosti i njezinih duhovno-religioznih nadomjestaka. Primijenimo li poznatu Kafkinu misao o književnosti kao nagovoru riječi koje dolaze niotkuda i nenadano da bi pisac poput čarobnjaka stvorio iluziju savršenstva, bit će jasno kako suvremeni umjetnik više nije drugo negoli svojevrsni montažer atrakcija ili istraživač razlike između invencije i kreativnosti. (Vidi o tome: George Steiner, Grammars of Creation: Originating in The Gifford Lectures for 1990, Faber and Faber, London, 2001. str. 266-281.) Picassova slika Raspeće iz 1930. godine u kojoj odjekuje Batailleovo shvaćanje transgresije i apokalipse tijela te Stelarcovi performansi Suspensions u kojima nadilazi granice ljudskoga (prirodnoga tijela) i neljudskoga (tehnološke tjelesnosti) pokazuju razmjere ove aporije. Kada više nema božanskoga, na djelu je povratak političkoj teologiji ili estetskoj konstrukciji kibernetičkoga tijela. Sama želja bez onoga što joj je podarivalo područje intenziteta i ukrotivosti, snage i nemoći, preostaje praznom u društvu spektakla. Kao što proces estetizacije danas nadomještava iščeznuće ljepote, tako i proces ispražnjavanja želje njezinim vizualno-opscenim zadovoljenjem nadomještava nestanak ljubavi. Bezmjernost reprodukcije onoga Jednoga u beskonačnome nizu istoga kao različitoga stvara učinak dosade. Slikar Titorelli u Procesu slika uvijek jedno te isto poput prethodnika Warholovih serigrafija medijskih figura spektakla. U tom perverznome „paklu ne-realnoga“, u kojem se sudski proces događa u hotelskoj konferencijskoj dvorani s publikom, posvemašnja ravnodušnost Drugih na sudbinu Jozefa K. izaziva najveću tjeskobu. To je ono što proizlazi iz biti neljudskoga kôda društva kontrole, Višak ekstremnih emocija proizvodi doživljaj ravnodušnosti. Strah od krivnje i sloboda bez granica potrebuju nešto što ih nužno povezuje u njihovoj suprotnosti. Temeljni problem s inflacijom etika u doba neoliberalnoga globalnoga kapitalizma njihova je potpuna nemoć. Svođenje na utjehu ovog ili onog načina „stila života“ od čuvara prirode do cyber ratnika, od mafije do religioznih fundamentalista stvara od etike nostalgiju za minulim vremenima tlapnje. Budući da etika nastaje samo iz „stimulansa ravnodušnosti“ na patnje Drugih zbog uronjenosti u vlastitu prazninu rascijepljenoga egoističnoga sebstva, pitanje drugosti Drugoga, naposljetku, postaje humanitarno pitanje djelovanja policije u akcijima raseljavanja/naseljavanja teritorija. U Procesu nas Kafka suočava s novom situacijom u masovnome društvu gubitka individualnosti. Svi sudjeluju u proizvodnji urote i prokazivanju Drugoga samo zato što je taj način kolektivne paranoje najbolji lijek za mogućnosti obnove korporativne mreže iznutra. Ravnodušnost na patnje Drugoga dovodi do dosade i zaborava Drugoga. Na Kafkinome putu između dviju obala od kojih je prva transcendencija krivnje, a druga imanencija želje, problem nadolazećega doba kraja povijesti upravo je onaj o odnosu jezika kao traga slobode i slike kao načina opažaja realnoga. Mislim da se radi o pisanju slobode kao paradoksalnoj strategiji izokretanja dvojega: (1) metafizičkih načela židovsko-kršćanske religije i (2) društvene konfiguracije moći modernoga doba. Nadolazak posthumanoga stanja svijeta nastoji se prevladati pisanjem. Sloboda ovog neutemeljujućega čina za svoj credo preuzima jezik soteriologije bez Boga i žrtvovanja bez Raspeća. Čini se da je to ono što obilježava Kafkinu zagonetku u modernoj književnosti. A proteže se i u naše vrijeme. Vladavina tehno-bestijarija nije tek pukom metaforom. Okrutnost i dosada realnoga u najvišem stanju čudovišne transparencije postaje svakodnevicom. Stereotipne riječi o Kafki kao proroku društva kontrole, birokratskome stroju upravljanja, dehumanizaciji svijeta potvrđuju ono što je sam smatrao „očajem moderne književnosti“ – jezik metafore i simbola, alegorije i mesijanstva. Nije Kafka prorok tehno-animalne budućnosti. Mišljenje-jezik vizualizacije svijeta bez ideja, osim one koja od samoga početka pada u najdublje dno bezdana, ostvaruje se u njegovu djelu. Ta je ideja uvjet mogućnosti imaginacije književnosti i razlogom borbe za opstanak pod svaku cijenu. Radi se o riječi/pojmu slobode. Dva su njezina glavna značenja od kojih ni jedno u potpunosti ne odgovara ideji Kafkina pisanja: (1) sloboda kao transcendencija života i (2) sloboda kao imanencija umjetnosti. Rješenje je u prolazu i prijelazu između dviju „sloboda“. Imanencijom se označava želja za slobodom u tekstu kao mreži svijeta bez središta i rubova. Transcendencija je, s druge strane, spas od života u službi korporativnome ništavilu i beznađu birokratskoga stroja modernoga društva. Želja proizlazi iz umjetnosti kao racionalne askeze, a Zakon iz života kao zabrane želje. Asketski način egzistencije pripada ideji priče Umjetnik u gladovanju. U doba kada umjetnost postaje profanim strojem užitka i razonode u društvu spektakla, jedina je subverzija ove perverzije u činu skandalozne izloženosti umjetnika na pozornici svijeta. Agonija realnoga postaje agonijom umjetnosti. Zbog toga se smrt glađu ne čini više skandaloznim činom pojedinca. Više je to odluka o trajnoj suspenziji svijeta pretvorenog u mahnitu službu profanome užitku i nadomjescima božanskoga. Tome usuprot, u Procesu bezrazložnost osude Jozefa K. i njegove još bezrazložnije nedužnosti proizlazi otuda što je on tek jedan slučaj, doduše izniman, koji čak i ne mora dokazati svoju nevinost da bi bio ubijen „kao pseto“. Problem je u tome što želja za slobodom potkopava sustav u dehumaniziranome svijetu. U Anti-Edipu Deleuze i Guattari će želji pripisati oznaku postajanja-revolucionarom. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Anti-Oedipus: Capitalism and Schizophrenia, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1983.) Ono treće nalazi se u neodredljivosti i emergenciji čina pisanja. Daleko od toga da bi ono bilo pukim nadomjeskom za beznađe života i kompenzacijom za očajem egzistencije. Pisanje otvara prostor-vrijeme savršene bestjelesnosti iskustva samoće i dodira Drugoga u „hodočašću pustinjom“ do obećane Zemlje/Kanaana. Aporija je moderne umjetnosti u tome što se oslobađa Zakona samo zato da bi želju proglasila novim Zakonom. U formi slobode i prava na užitak s onu stranu načela ugode (Freud) umjetnost ispisuje granične točke tijela razapetoga između iskustva onostranoga i doživljaja ekstaze. Sveto kao mesijansko iskupljenje više ne dolazi iz moći Zakona. Ono proizlazi iz nove rastjelovljenosti duha koji luta pustinjom teksta. Pisanje za Kafku nije nadomjestak svetosti. Izvor potječe iz svete vatre života. Pisanje upravo stoga ima demonsku moć stvaranja novih svjetova. Sukob odsutnoga Boga i sveprisutnoga tijela poprima na taj način crte dramatske borbe dviju neodređenosti. Prva, ono sakralno i uzvišeno u formi Zakona, poseže za idejom laži i nepravde umjesto istine i pravde. Druga neodređenost, pak, zahtijeva svoje pravo na ozbiljenje želje za prazninom i reprodukcijom Istoga u mrežama modernoga načina proizvodnje života. U Kafkinom Dnevniku ta se borba pokazuje unaprijed uzaludnom. Želja za slobodom ne označava put s onu stranu ovoga svijeta. Umjesto Baudelaireova temeljnoga načela transcendencije umjetnosti naspram ovoga svijeta izrečenoga u Spleenu Pariza – anywhere out of the world – u Kafke se ne radi o čežnji za drugim svijetom radikalne transgresije. Zahtjev za drukčijim načinom spasa od vječnoga ponavljanja Istoga razlogom je zašto Kafka izabire Nietzschea za svojega duhovnoga srodnika. U manjoj mjeri isto vrijedi za Kierkegaarda, premda se čini da mu je bliži od Nietzschea zbog pitanja egzistencijalne vjere. (Walter H. Sokel, „Nietzsche and Kafka: The Dionysian Connection“, u. Stanley Conrgold i Ruth V. Gross (ur.), Kafka for the Twenty-First Century, Camden House, Rochester, New York, 2011. str. 64-74.) Umjesto, dakle, traganja za drugim svijetom umjetničke transgresije, Kafka pokušava pronaći rupe u mreži konstruktivnoga ludila modernoga tehnopolisa. Deleuze i Guattari u svojem tumačenju posebno ukazuju na to da su sve Kafkine priče paradigmom postajanja-životinjom. To je nadasve vidljivo u Preobrazbi, gdje glavni lik Gregor Samsa postaje kukac. Ali životinjsko nije puka suprotnost onome ljudskome. Da bi se dospjelo do shvaćanja mreže odnosa u birokratskome stroju tehničke i društvene dehumanizacije svijeta u svim njegovim slojevima, formama, ekspresivnim načinima očitovanja, potrebno je razdvojiti životinjsko od stroja. Životinje u Kafkinim pričama, miševi, štakori i psi, stanovnici brloga i jazbina, nisu alegorijski likovi nekog drugoga značenja. U alegorijskome prikazu životinje kao i ljudi uvijek svoju tjelesnost zadobivaju iz simboličke tvorbe ideje-forme: primjerice, žena-božica s mačem kao Kip slobode na ulazu u New York u romanu Amerika. Životinje tvore ono istinski Drugo i drukčije u Istome. Njihovo je kraljevstvo heterogenosti u mračnome svijetu jednolike tehničke konstrukcije svijeta. Pravi problem nije, dakle, razlika između životinje i čovjeka. Zagonetka je Kafkine književnosti kako čitati znakove „Velikoga Trećega“ – tehnosferu koja životinje-ljude pretvara u objekte/slike korporativnoga stroja s posljednjom svrhom da se sama želja za Zakonom pretvori u iščeznuće potrebe za slobodom. Nema veće čudovišnosti svijeta od ove „paklene urote“ protiv slobode i autonomije modernoga subjekta. Kafka je pisanjem htio spasiti „dušu“. Pisanjem se, prema tome, označava borba za opstankom čovjeka i za spasom njegove „duše“. (Vidi o tome: Maurice Blanchot, The Space of Literature, University of Nebraska Press, London, 1982. str. 62-63.9 Transformacija u ono neljudsko ne može se objasniti idejom slobode koja prethodi egzistenciji. Radi se o novome načinu ili crti bijega. Promjena položaja u imaginarno-realnoj kartografiji svijeta uvijek upućuje i na duhovnu promjenu. Književna forma koju je Kafka upisao u modernu književnost kao ono kafkijansko par excellence ujedno se može odrediti legitimnim postupkom bestemeljnosti slobode i autonomije umjetnosti. U njoj se susreću drevna tradicija židovske kabalistike s modernim pripovijedanjem kinematske tehnike filma. Kada više nema aure uzvišenosti umjetničkoga djela u onome izvan same materijalnosti teksta, tada u igru ulaze hibridni svjetovi književne tradicije. Biblija i Talmud povezuju se s modernim iskustvom egzistencije slobode. Ovo se iskustvo iskazuje događajem unutarnjega života samoga subjekta/aktera u činu pisanja. Ako je idealno stanje jezika moderne autonomne svijesti u tome da se stopi sa stvarima, tada je jezik više od onoga što se na tragu Foucaulta može nazvati aparatom ili dispozitivom moći u povijesnoj mreži odnosa. (Giorgio Agamben određuje pojam dispozitiva kao „aparata, nečega što se literarno može shvatiti kao sposobnost hvatanja nečega, orijentiranja, određenja, modela, nadzora ili sigurnosti gesti, ponašanja, shvaćanja, ili diskursa živih bića. Ne samo, prema tome, zatvori, ludnice, panoptikum, škole, crkve, tvornice, discipline, pravne mjere itd. (čija veza s moći je u stanovitome smislu izvjesna), već također olovka, pismo, literatura, filozofija, poljoprivreda, cigarete, navigacija, kompjutori, mobilni telefoni i – zašto ne – jezik sam, koji je možda najstariji aparat – u koji je prije tisuće i tisuće godina primat bio neočekivano sam uhvaćen, a da vjerojatno nije ni bio svjestan posljedica po njega samoga“. – Giorgio Agamben, What is an Apparatus? And Other Essays, Stanford University Press, Stanford, 2009. str. 14.) Jezik i pisanje ne odnose se međusobno poput uvjeta mogućnosti i ekspresije sadržaja. Pisanje je za Kafku „čudotvorstvo“. Ono je mnogo više od suverenoga čina stvaranja kao negativne forme prisutnosti/odsutnosti Boga u povijesti. U mnogim pismima prijateljima u razdoblju od 1910-1923. godine često se spominju riječi poput „đavola“, „sablasti“ i „demona“. Unatoč dokaza o susretu s utemeljiteljem antropozofije Rudolfom Steinerom, o čemu Kafka ostavlja zapise, pisanje se ne može shvatiti pukom suprotnošću duha/duše i tijela, duhovnoga i tjelesnoga svijeta. Takav bi dualizam bio primjeren romantičnome shvaćanju književnosti. Kafka, doduše, od romantike nasljeđuje ideju jezovite uzvišenosti događaja. S pomoću toga se nadilazi osjetilna spoznaja. Ali postupak može biti djelotvornim ako se umjetnička zbilja pokazuje u njezinome estetskome doživljaju. (Ingeborg C. Henel, „Kafka als Denker“, u: Claude David (ur.) Franz Kafka: Themen und Problemen, Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen, 1980. str. 48-65.) Pisanje u metafizičkome shvaćenju otvorenosti jezika i teksta pretpostavlja otvorenost svijeta kao: (1) stroja, (2) preobrazbe i postajanja sferom životinje i (3) „hodočašća pustinjom“ do posljednjih zona neljudskoga. Forma koja u sebi sadrži taj doživljaj raskorijenjenosti i razmještanja ishodišta pripovijedanja u prostoru-vremenu simultanosti svijeta jest parabola. (Walter H. Sokel, „Zur Sprachauffassung und Poetik Franz Kafkas“, u: Claus David (ur.), Franz Kafka: Themen und Problemen, Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen, 1980., str. 26-47. Sokel tvrdi da se u Kafkinim romanima, ali i u cjelokupnome njegovu književnome djelu, pojavljuje svijest o krizi jezika. Ova svijest djeluje u prijelazu iz jezika kao sredstva prikazivanja i predstavljanja stvarnosti (realizam modernoga romana) do vjere u magijsku moć jezika u tvorbi nove kompleksne stvarnosti od Prousta do Joycea. Stoga je za Kafku pisanje smješteno u pukotini između metafizičke vjere u istinu kao cjelinu i „jezičnih igara“ (Wittgenstein). Kroz „jezične igre“ sama struktura teksta kao označenoga mora nadomjestiti izgubljenu cjelinu svijeta. Preuzimanjem postavki Derride iz njegova spisa O gramatologiji Sokel uspostavlja krhko vezivno tkivo između tragedije bitka i ironije bića, povezujući Hegela s Kierkegaardom i Nietzscheom u Kafkinom shvaćanju pisanja kao „čarobnjaštva“. Ova je interpretacija iznimno dragocjena stoga jer pokazuje da je Kafka inovator u njemačkome jeziku rubne ili „male književnosti“, kako to tvrde Deleuze i Guattari. Eksperiment i inovacija ne sastoji se u razgradnji jezika njegovim potkopavanjem npr. jezikom ulice, slangom, u slučaju Praga iz Kafkina svijeta, dekonstrukcijom manjinske, židovske književnosti na jidišu. Ne može se nipošto zanemariti da Kafka pisanje shvaća i erotskom igrom, užitkom i opojnošću. Askeza i hedonizam se ne potiru u tom uzajamnome prožimanju. Ono drugo i drukčije može se, međutim, izvesti samo tako što Kafka preuzima u jezik svoje književnosti tehničku intermedijalnost modernoga filma i fotografije. Vidi o tome: Peter Beicken, „Kafka’s Visual Method: The Gaze, the Cinematic, and the Intermedial“, u: Stanley Corngold i Ruth V. Gross (ur.), Kafka for the Twenty-First Century, Camden House, Rochester, New York, 2011. str. 165-178.) S pomoću nje dolazi do sjedinjenja neizrecivosti i neprikazivosti u metafizičkome obzorju jezika eksperimenta i igre. Poput neognostičkoga stvaranja svjetova umreženih u mističnome znaku trokuta, pisanje poprima crte čarobnjaštva. Kršćanstvo i Hegelova spekulativno-dijalektička filozofija najbolji su primjeri duha ove trijade. Ali, umjesto „Velikoga Drugoga“ kao Oca/Zakona psihoanalitičkoga tumačenja Kafkina simboličkoga svijeta beznađa i otpora, koji je uvijek u znaku nekog nedostatka i kompenzacije, nadomjeska i krize predstavljanja, (Vidi o tome: Slavoj Žižek (ur.), LACAN: The Silent Partners, Verso, London – New York, 2006.)Kafkin se metafizički obrat događa u znaku „Velikoga Trećega“. Na to su podsjetili Deleuze i Guattari. Uvjerljivo su pritom dokazali odnos dvojnosti bića u reprodukciji Istoga. Matrica stvaralačkoga ponavljanja zbiva se u trijadi odnosa Oca, majke i sina. Tri romana (Proces, Dvorac, Amerika) razvijaju shvaćanje svijeta kao mreže isprepletenih odnosa ljudskoga-neljudskoga. Tri su kompozicije Kafkina stroja-pisanja: (1) romani, (2) pripovijetke, (3) pisma i dnevnici. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, KAFKA: Toward a Minor Literature, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1986. str. 53-54). „Veliki Treći“ nije, prema tome, odredba tek onoga što se naziva sublimnom mjestom moći Nad-Ja u formi države i kulture. Umjesto disciplinarnoga uma moderne birokracije koja nadgleda procese u samoj mreži odnosa, sada je riječ o preobrazbi u kontrolu same mreže. Treći roman Kafke Amerika, koji na njemačkome glasi Der Verschollene, a što bismo mogli prevesti kao onaj tko je nestao, iščeznuo, izgubio se, upravo je taj missing-link između discipline i kontrole, ljudske čudovišnosti i onoga neljudskoga koje djeluje emergentno i autopoietički. Ono što nedostaje u tom fatalnome odnosu dvojnika i „Velikoga Trećega“ jest ujedno i glavna odredba čovjeka kao egzistencijalnoga slučaja biti-između životinje i stroja. Kafka utjelovljuje figuru pisca te fatalne kontingencije svijeta koji iščezava i u svojem iščeznuću nedostaje da bismo ga uopće još zvali svijetom. Na mjesto nestaloga dolaze njegovi mutanti i klonovi. Mreža se obnavlja samoorganiziranjem u novim kompozicijama nadomjestaka onoga nestaloga. Svatko je nadomjestiv u mašineriji želja. Svatko se može zamijeniti nekim Drugim. Biti dvojnikom znači da svatko jest i postaje Nitko. Kada se život svodi na funkcije i broj, tada ono beskonačno djeljivo i ništavno određuje čovjeka kao tlapnju modernoga subjekta. Pristup Kafkinoj književnosti nije moguće svesti na dvije velike teorijske priče tumačenja. Neobično je ipak da su one dodatno pridonijele stvaranju njegove aure metafizičkoga mislioca-pisca. Pritom je paradoksalno da su oba tumačenja unatoč ekstremnih razlika srodna u pristupu. Sjetimo li se da u tekstu Procesa ono uzvišeno i komično ima slikovni karakter medijalnoga kolaža (assemblage) opscenosti i religioznosti kao Biblija u formi porno-romana, bit će jasno da je Kafka suvremeni svijet korporativne mreže slike-teksta vidio procesom nastanka hibrida i rizoma, skupova i sklopova heterogenih elemenata. (Vidi o tome: Gilles Deleuze i Felix Guattari, KAFKA: Toward a Minor Literature, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1986. str. 81-88.) Nitko drugi negoli Walter Benjamin u tekstu povodom desete obljetnice smrti Franza Kafke iz 1934. godine objavljenim u časopisu Jüdische Rundschau ispisuje ono odlučno za svako buduće tumačenje Kafkine književnosti. „Postoje dva načina promašaja smisla Kafkinih djela. Jedan je tumačiti ih onim prirodnim, a drugi natprirodnim. Oba, i psihoanalitičko i teologijsko tumačenje, jednako promašuju ono što je bitno.“ (Walter Benjamin, „Franz Kafka“, u: Illuminations, (ur. i predgovor Hannah Arendt), Schocken Books, New York, 1969. str. 127.) Na pitanje Kafkina odnosa spram aporije moći i nemoći jezika drukčiji odgovor daje Maurice Blanchot. Čin pisanja kao jedinoga pravoga života prelazi s onu stranu lažne dileme umjetnosti i života, onoga imaginarnoga i onoga realnoga. Pisanje je određeno očajem. Ali upravo očaj dokazuje da pisanje proizlazi iz neodredljivosti bilo čime izvanjskim. Ne postoji više nikakva svijest o nesreći ili onome što nužnom slučajnošću pripada području bezrazložnosti smrti kao opravdanja pisanja. Pisanje iz očaja i tlapnje upravo stoga pretpostavlja dvoje: (1) umijeće radikalnoga preživljavanja ili borbe za istinskom egzistencijom tijela-duše-duha kao događaja singularne (ne)ponovljivosti života i (2) spasonosni trenutak izbavljenja u „hodočašću pustinjom“ kako Kafka svojom omiljenom prispodobom pisanje izjednačava s lutanjem otvorenim prostorima nepoznatoga i strahotnoga. (Vidi o tome: Maurice Blanchot, The Space of Literature, University of Nebraska Press, London, 1982. str. 56-57.) Blanchotov pristup Kafki jedan je od putova prolaza između Scile egzistencijalne teologije i Haribde psihoanalize. Mitske sirene iz Odiseje nisu ovdje tek metaforama usmrćenja u smislu pogubnoga djelovanja dviju vodećih teorijskih analiza jednog spisateljskoga projekta. Nije, dakako, Kafka jedini pisac modernoga doba na kojeg se primjenjuju te dva moćna aparata izjednačenja u ime razlike. Odsutni Bog i oslobođena želja, duša/duh i tijelo, dualizmi koji se međusobno proizvode i još više priznaju u stalnoj borbi, stvaraju plodno tlo za stare i nove mistifikacije. Tko se sve nije morao braniti od prokazivanja da je njegov duhovni život pisca kompenzacija za seksualne frustracije ili, pak, sublimacija religioznoga iskustva kao kritike profanacije moderne umjetnosti i života. Sjetimo se samo slučaja Fernanda Pessoe i njegovih brojnih „umnoženika“, spisateljskih heteronima. U jednom autobiografskome tekstu sam Pessoa uvjerljivo je opovrgao prigovor o učinku shizofrenije i neurastenije, alkoholizma i transcendencije halucinogenih droga kao „objašnjenja“ postojanja njegovih književnih dvojnika. Jedno je tzv. stvarni život, a drugo je duhovni svijet stvaranja. U njemu više ne vrijede pravila igre jezika kao u materijalnoj zbilji. Giorgio Agamben opravdano kaže da je Pessoino pismo u kojem obrazlaže nastanak svojih heteronima „vjerojatno u pjesništvu 20. stoljeća možda i najdomljiviji dokument desubjektiviranja, preobrazbe pjesnika u čisti ‘eksperimentalni temelj’ s mogućim posljedicama i za etiku.“ (Giorgio Agamben, Remnants of Auschwitz: The Witness and the Archive, Zone Books, New York, 2002. str. 117.) Osim priznanja da je seksualni užitak bez Boga naprosto dokaz nemogućnosti djelovanja transgresije, kako je to pokazao Pierre Klossowski u studiji o markizu de Sadeu (Pierre Klossowski, Sade My Neibhour, Northwestern University Press, Evanston, Illinois, 1991.), postoji i druga strana istoga problema. A to je djelatnost svođenja jednoga na drugo. Kao što egzistencijalna (negativna) teologija opterećena pitanjima krivnje i grijeha od Abrahama do modernoga doba pretpostavlja „ludu“ želju za žrtvovanjem tijela u ime dužnosti spram etičkih ideala božanske milosti, tako i psihoanaliza u Lacanovoj verziji traganja za uzvišenim jezikom užitka (jouissance), koji ono realno oslobađa traumatske jezgre „prirode“ u formi Oca/Zakona, „pohlepno čeka Boga“, da se poslužimo Rimbaudovim stihovima. Svođenje Boga na želju i obratno dovodi do toga da se pristup Kafki pretvara u problem koji uopće ne pogađa njegovo mišljenje-pisanje. Više je to zapravo problem održivosti dviju međusobno suprotstavljenih pozicija u sporu s pitanjem jezika kao nadomjeska izgubljene metafizičke moći filozofije i religije. Bog psihoanalize postaje „ludi jezik“ nesvjesnoga. U njemu prebiva mračna želja za posjedovanjem svijeta. Freud je taj zahtjev za moći subjekta nad ponorom čudovišno nesvjesnoga definirao ovako: Wo es war soll Ich werden (gdje je bilo ono, treba doći Ja). No, sada slijedi još „luđi obrat“ kritike teologije i psihoanalize u razumijevanju Kafke. Blanchot je najbolji primjer ovoga paradoksa. U njegovom se tumačenju ogledaju svi problemi samoodređenja Kafkina spisateljstva. Ali ima još nešto mnogo važnije. Riječ je, dakako, o nemogućnosti iskupljenja s pomoću pisanja (književnosti). Ono treba dovesti do prevladavanja apsolutnoga projekta moderne pustoši i praznine svetoga. Naime, spasonosno bez Boga i žrtvovanje bez Raspeća nužno prolaze kroz mreže mesijanskoga utemeljenja nadolazeće zajednice. Može li se ona drukčije odrediti negoli „metaforički“? Obećana Zemlja u pustinji nije utopija. Za razliku od distopije „ovoga“ svijeta bez pravde, jednakosti, slobode, bratstva njezino je mjesto neodređeno. Godinu dana prije smrti, s nadnevkom 28. siječnja 1923. godine, Kafka piše u Dnevniku: „Ako to nisam bio naučio, nije to samo zbog ‘očeve krivnje’, već i zbog toga što sam ja htio uništiti ‘mir’, poremetiti ravnotežu i tako nisam smio dopustiti da s one strane bude netko novorođen u meni, dok se ja trudim da ga s ove strane pokopam u sebi. Naravno, i tako dolazim do ‘krivnje’, jer zašto sam htio izaći iz svijeta? Jer mi ‘on’ nije dao da živim u svijetu, u njegovu svijetu. Tako određeno ja to, međutim, ipak ne smijem prosuđivati, jer sad sam već građanin ovog drugog svijeta, koji se prema običnom svijetu odnosi kao pustinja prema obrađenoj zemlji (četrdeset godina ja iseljavam iz Kanaana); okrećem se unatrag kao stranac, a ipak sam i u tom drugom svijetu – to sam ponio sa sobom kao očevinu – najsitniji i najbojažljiviji, ali sam tamo još u stanju da živim samo zbog izvanredne tamošnje organizacije, prema kojoj ima i za one najniže munjevitih uzdignuća, ali dakako i tisućljetnih uništavanja pod težinom pritiska čitavih mora. /…/ Zar sam baš morao pronaći put ovamo? Zar nisam mogao isto tako – zbog ‘progonstva’ odande, povezana s odbijanjem ovdje, biti zgnječen negdje na granici? Zar nije zbog očeve moći taj izgon bio tako jak da mu (ne meni) ništa nije moglo odoljeti? Naravno, to je kao hodočašće pustinjom, u obrnutom smjeru, neprestanim približavanjem pustinji i daljnjim nadama (osobito s obzirom na žene). ‘Možda ostajem ipak u Kanaanu?’ Međutim, ja sam već odavna u pustinji, a to su samo tlapnje očajanja, osobito u vrijeme kada i tamo postajem najbjedniji među svima, pa se Kanaan mora ukazivati kao jedina zemlja nade, jer treće zemlje za čovjeka nema.“ (Franz Kafka, Dnevnik, Odabrana djela, sv. 8, Zora–GZH, Zagreb, 1977. str. 458. S njemačkoga prevela Traute Šegedin) Pustinja se ne može prijeći da bi se prispjelo do konačnoga cilja. Stoga je Kafkina „misija“ upravo u nemogućnosti dosezanja cilja, njegova svjesnoga napuštanja, jer ništa nema svoju konačnu svrhu i sve je besciljno osim iskustva traganja i borbe za apsolutnom slobodom. Njezino jedino sredstvo koje posvećuje cilj bez svrhe jest kraljevstvo jezika. Kada ga se prizove do istine bitka, tada se jezik ukazuje kao svetost u svojoj jednostavnosti otkrića i čistoći kazivanja. To je razlogom zašto je Hannah Arendt u vjerojatno najblistavijem ogledu ikad napisanom o Kafki na samome početku ustvrdila kako je začudno i u suprotnosti s drugim radikalnim autorima modernizma da je u svojem pisanju njemački jezik uzvisio do jednostavne prirodnosti bez ikakvih tehničkih inovacija. Izbacivši iz vidokruga unutarnji život, intimu, subjektivnost pripovijedanja, čitav repertoar osjećaja i doživljaja, dospio je do praga okultne tajne svijeta čija zagonetka ne leži u monstruoznosti ljudskoga, nego u neljudskosti tehničkoga kao mašinerije modernoga svijeta. (Hannah Arendt, „Franz Kafka: A Revaluation: On the Occasion of the Twentieth Anniversary of his Death“, u: Essays in Understanding: 1930-1954, Formation, Exile, and Totalitarianism, Schocken Books, New York, 1994. str. 69-70.) Što je, međutim, ono što Kafka postavlja tako odrješito u prvi plan samoodređenja pisanja? Ako je to nemogućnost slobode u zbiljskome svijetu u kojem nema nade za postignuće sreće kao blaženstva duhovnoga i materijalnoga jedinstva, što još preostaje? Prema Kafki, pisanje je „čudna, tajanstvena, možda i opasna oslobađajuća utjeha“. (Franz Kafka, Dnevnik, 27. siječnja 1923. str. 457.) Utjeha i očaj međusobno se pretpostavljaju. No, kada se čitav problem mesijanskoga iskupljenja u traganju za nadolazećom zajednicom očisti od očekivanja drugoga dolaska Mesije, kada izostaje vjera u Posljednji sud, kada, naposljetku, sukob između želje za slobodom kao užitkom tijela s vjekovnim Zakonom Oca postaje progonstvom iz oba svijeta, kako onim obećane zemlje tako i ovim u pustinji realnoga, pisanje preostaje spasonosnim žrtvovanjem, onim jedinim što je bitno. Pisanje oslobađa stoga što je uvijek upućeno Drugome u sebi. Svako Pismo priznanje je krhkoga sebstva koje „pohlepno čeka Boga“ kao utjehu i posljednju nadu spasa. Biti između dviju postaja na putu, zemlje nade i druge zemlje očaja, to je sudbina suvremenoga čovjeka. Tertium non datur. Tragika leži u tome što je čovjek za Kafku ono biti-između dviju formi postajanja – životinje i stroja, duše i duha. Životinje imaju dušu, a Bog posjeduje duhovno savršenstvo. Samo čovjeku preostaje ono „treće“, najčudovišnije uopće – imati tijelo u korporativnoj pustinji bez kraja, u mreži beskrajnih promjena, u praznini i ništavilu svega. „…jer treće zemlje za čovjeka nema.“ 2. Spasonosno Gubitak individualne slobode i isključenje iz zajednice najstrahotnije su posljedice progonstva. Nije slučajno da o tome u svojim pismima u kojima se bave Kafkinim djelom Benjamin i Scholem pronalaze bliske sveze između židovske mesijanske povijesti i aktualnoga vremena političkih progona Židova 1930-ih godina nakon dolaska nacizma u Njemačkoj na vlast i krize europskih modernih društava. (Vidi o tome: Walter Benjamin, Benjamin über Kafka: Texte, Briefzeugnisse, Aufzeichungen (ur. Hermann Schweppenhäuser), Suhrkamp, Frankfurt/M. 1981. Aus dem Korespondenz mit Gershom Scholem, str. 63-92.) U kakvom su odnosu progonstvo i nadolazeća zajednica? Židovski teolog Gerschom Scholem, stručnjak za Kabalu, pokazat će u svojem djelu Glavni smjerovi u židovskome misticizmu da su strahote progonstva vidljive već u shvaćanju kabalističkoga nauka o metempsihozi. ( Vidi o tome: Maurice Blanchot, The Space of Literature, University of Nebraska Press, London, 1982. str. 70-71.) Najgora stvar koja se može dogoditi nekoj duši jest da bude napuštena i gola u stanju prije njezina novoga rođenja, ili čak bačena u pakao. Ono što je još gore od toga odnosi se na apsolutnu bezavičajnost koja se povezuje s apsolutnom bezbožnošću. Zakon koji drži židovsku zajednicu kao cjelinu ima funkciju apsoluta. Sve mu se mora pokoriti. Štoviše, u formi Zakona apsolut predstavlja najveću moć nevidljive i odsutne božanske sile u povijesti. Samo Zakon omogućuje poredak i smisao svijeta. Biti bez Zakona znači biti osuđen na progonstvo iz domovine u pustinji. Prema tome, već je Kafkina slika slobode u činu pisanja višeznačnom. Spomen „oca“, koji nema samo simboličku funkciju očuvanja patrijarhalne obitelji u svijetu gdje su Židovi vječni stranci i nesvodljivi Drugi, postaje dvostrukom vezom s izvorom Zakona. S jedne je strane otac u Kafkinom slučaju stvarni otac, pa je otuda uvijek na neki način tlačiteljem. Ali on je i simbolički otac, koji omogućuje postojanje mreže odnosa u židovskoj „maloj zajednici“ da bi se osigurao opstanak sina i njegov individualno-kolektivni identitet u prijetećoj kulturi asimilacije. Zavičaj kao domovina nalazi se uvijek negdje drugdje. Spomen na obećanu Zemlju u pustinji ili mesijanski zahtjev za nadolazećim vremenom ispunjenja Zakona, zavičaj kao domovinu čini vječnom čežnjom. Scholem u svojem tumačenju Kafke, dakle, ulazi u ono što Benjamin smatra područjem egzistencijalne teologije i mistikom Zakona. Iz tog razloga Benjamin će dijelom otkloniti njegovo tumačenje smatrajući da ipak posve ne dodiruje bit Kafkine ideje književnosti. Ali ono što je neporecivo, a što se pojavljuje konstantom u svim čitanjima Kafke do danas u tekstovima Hannah Arendt, Benjamina, Scholema, Blanchota, Derride, Deleuzea i Guattarija, Agambena jest pitanje o mogućnosti upravo onog što smo već nazvali područjem važenja „Velikoga Trećega“. Kako je moguće otvoriti prostor-vrijeme prolazu između dvojega – zajednice Kanaana i razorenoga društva pustinje, one mesijanskoga došašća i ove distopijskoga svijeta? Kafkino „sveto trojstvo“ u svim njegovim metafizičkim parabolama (romanima, pričama, aforizmima, pismima, dnevniku) pojavljuje se u formi: (1) stroja, (2) životinje, (3) neljudskoga. Ako je zajednica za koju se jedino valja boriti do smrti ona u slobodi spisateljskoga stvaranja, tada postoji opasnost skretanja u dva ekstrema. Jedan je eskapizam nemoćnoga subjekta koji književnošću kao umjetnim vrtom u kuli bjelokosnoj stvara privid slobode pred mahnitošću izvanjskoga svijeta brutalnosti i bezobzirnoga realizma korporacijskih mreža zla. A drugi se, pak, svodi na neku vrstu uzaludnoga angažmana književnosti u službi ovoga ili onoga borbenoga nadomjeska moderne politike-ideologije-etike. Znamo da je riječ o sukobu između dekadencije i avangarde. U modernoj književnosti nepomirljiva suprotnost između shvaćanja Mallarméa i Sartrea, primjerice, ukazuje na sukob između autonomije umjetnosti i njezine repolitizacije. (Vidi o tome: Jacques Rancière, „The Paradoxes of Political Art“, u: Dissensus: On Politics and Aesthetics, Continuum, London, 2010. str. 134-151.) Književnost kao moć koja oslobađa ljudske mogućnosti stvaranja drukčije povijesti u Kafke postaje „nova Kabala“. Usuprot Blanchotovoj tvrdnji da se u Kafke radi o ideji spasa i žrtvovanja književnosti kao posljednjem arhipelagu slobode u mesijanskome smislu, čini mi se da je ovome potrebno nešto dodati. Ponajprije, valja navesti bitno mjesto iz Kafkina Dnevnika s nadnevkom 16. siječnja 1922. godine. Ovdje se samoća i neljudsko povezuju s idejom onog nemogućega Trećega. Znamo da za čovjeka ono ne postoji. Ideja novoga zavičaja kao domovine, nove zajednice s onu stranu nade i očaja, s onu stranu utopije i distopije, zahtijeva prethodno razjašnjenje. Kafka, dakle, kaže sljedeće: „Drugo: pravac te mahnite trke usmjeren je van ljudskog. Ona osama koja mi je najvećim dijelom oduvijek bila prisilno nametnuta, a djelomično sam je i tražio – ali i to je bilo nekom prisilom – sada, idući u krajnost postaje nedvosmislena. Kamo ona vodi? Ona može, i to se neodoljivo nameće, dovesti do ludila, o tom se više nema šta govoriti, hajka prolazi mnome i razdire me. /…/ ‘Hajka’ je samo slika, ja mogu reći i ‘nasrt na posljednju granicu zemaljsku’, i to nasrt odozdo, koji potiče od ljudi, i zatim je ja mogu – jer je i to samo slika – zamijeniti sa slikom nasrta odozgo, na mene dolje. Čitava je literatura samo nasrt na granice, i ona se mogla, da se cionizam nije pojavio u međuvremenu, vrlo lako razviti u novu okultnu nauku, u kabalu. Uvjeti za to postoje. Doduše, kakav li se neshvatljivi genij morao pojaviti ovdje, da se ponovno ukorijeni u stara stoljeća ili da stara stoljeća nanovo ostvari, a time još ne bi istrošio sve svoje snage, već bi ih tek sada počinjao trošiti.“ (Franz Kafka, Dnevnik, Zora – GZH, Zagreb, 1977. Odabrana djela, sv. 8, str. 448-449. S njemačkoga prevela Traute Šegedin) Što je za Kafku ono neljudsko? Nietzsche je pred kraj života odlutao s onu stranu uma. Beethoven je gubitkom sluha izgubio odnos sa stvarnošću. Hölderlinovo ludilo bilo je posljednji trag njegova osluškivanja „svete vatre“ događaja neugasnutoga izvora grčke tragičke zajednice mišljenja i pjevanja. Bolest i ludilo dva su oblika iste mahnitosti. U samoj biti nerazorivosti Jednoga koje dolazi iz najdubljega dna bezdana prožima se i stapa bolest s ludilom. Kafka je umro u 41. godini od tuberkuloze. Najveći dio zapisa o biti umjetnosti i pisanju kao spasonosnome i žrtvovanju potječe iz različitih njemačko-čeških sanatorija u kojima je boravio. Pisanje nije bila samo utjeha za očaj i beznađe u zbiljskome životu. Kao što je Derrida pred kraj života u razgovoru s Héléne Cixious ustvrdio da biti znači isto što i pisati (ogled) – esse est essai – isto se s pravom može primijeniti na Kafku. Neljudsko proizlazi iz susreta s posljednjom granicom. Smrt označava, dakako, samo prijelaz između forme života i druge strane postajanja. Kada Kafka govori o „novoj Kabali“ to se ne odnosi samo na oživljavanje židovske mistike. Nije, dakle, tek riječ o najtežem problemu gubitka vlastitosti i bezavičajnosti. Neljudsko nadilazi granice stroja i životinje. Ono se nalazi u prostoru bez-graničnosti. Lyotard je neljudskim imenovao područje umjetne inteligencije i umjetnoga života (A-Life) u eksperimentima tehno-znanosti s novom kompleksnom okolinom tehnologije i prirode. (Jean-François Lyotard, The Inhuman: Reflections on Time, Polity Press, Cambridge, 1991. Vidi o tome: Žarko Paić, „Čudovišno: Kraj čovjeka i zadaća umjetnosti“ u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011. str. 13-64. ) Možda je najbolje to nazvati neodređenošću. Tim se pojmom ukazuje na nemogućnost jezika u njegovoj neizrecivosti i slike u njezinoj neprikazivosti da iskaže i prikaže „ono“ samo. U suvremenoj teoriji kompleksnosti algoritmi neodređenosti služe za objašnjenje logike emergencije – nastanka novoga sklopa odnosa u prirodi koji izmiču genetskome determinizmu DNA strukture. Utoliko je samo uvjetno „ono“ o čemu je ovdje riječ prispodobivo pojmu uzvišenosti. Od Kanta se pojam uzvišenosti (das Erhabene, sublimno) u estetskome razumijevanju zbilje nalazi u području kritike moći suđenja. Ljepoti kao „svrhovitosti bez svrhe“ uzvišenost podaruje dodatnu mističnu moć stvaranja novoga. Kafka nastoji u čitavom svojem književnome djelu iskazati i prikazati „ono“ uzvišeno kao neljudsko. Nastanjeno u čudovišno nepojmovnome okružju ono se približava i udaljava od promatrača. Zahvaljujući upravo toj igri odmicanja-primicanja poprima svojstva zastrašujućega kao takvoga (Unheimlich). (Vidi o tome: Ingeborg C. Henel, „Kafka als Denker“, u: Claude David (ur.), Franz Kafka: Themen und Problemen, Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen, 1980. str. 48-65.) Max Brod je jednom rekao da je Kafka mislilac u slikama. No, slike nisu ilustracije mentalnih mapa mišljenja. Tako ni Kafka ne može biti neka vrsta primijenjenoga metafizičkoga slikarstva u prozi, de Chiricov dvojnik u mističnome ruhu kabalističkoga ezoterika. Metafizička forma parabole odgovara mišljenju u slikama. Brodovoj definiciji Kafkinoga mišljenja srodno je određenje filmskih redatelja koje daje Gilles Deleuze već na početku svoje knjige o filmu. Kao što filozofi misle u pojmovima, tako filmski redatelji misle u slikama. (G. Deleuze, Cinema 1: L’Image-Movement, Minuit, Pariz, 1983. i Cinema 2: L’Image-Temps, Minuit, Pariz, 1985.)Postojanje usporednih svjetova snoviđenja i fantastike, međutim, moguće je samo stoga jer je riječ o svjetovima prostorno-vremenske neodređenosti unutar diskurzivne mreže značenja. Jezik kojim se Kafka služi uistinu je prirodnost i običnost kazivanja usuprot tehničkih inovacija povijesne avangarde, kako je to objasnila Hannah Arendt. U prividno hijerarhiziranome poretku diskursa i književnih formi njegovih djela, romani Proces, Dvorac i Amerika pokazuju da se neodređenost jezika u svojoj čudovišnoj neizrecivosti i neprikazivosti razvija kao: (1) san-fantazija, (2) racionalna procedura dokazivanja realnoga, (3) vizija nadolazećega i (4) alegorija koja zamjenjuje odsutnoga vrhovnoga označitelja onim označenim (primjerice, odsutnost Zakona zahtijeva beskrajno tumačenje vladavine prava u Bibliji kao porno-romanu). Prijelaz iz sna-fantazije do vizije nadolazećega u alegorijskome prikazu neprikazivoga izvedeno je racionalnim diskursom dokazivanja nedokazivosti realnoga. To je razlogom zašto je sam Kafka smatrao metaforu najgorom književnom figurom. Umjesto nje trudio se stvoriti drukčiju strategiju prikaza pervertirane zbilje korporativnoga stroja realnoga. (Vidi o tome: Mark Harman, „’Torturing the Gordian Knot’: Kafka and Metaphor“, u: Stanley Corngold i Ruth V. Gross (ur.), Kafka for the Twenty-First Century, Camden House, Rochester, New York, 2011. str. 48-63. Zanimljivo je da je prethodnik mediologije, radikalni kritičar masovne kulture i medija, Günther Anders definirao Kafkine priče-parabole kao literarizirane metafore. Najžešću kritiku funkcije metafore u Kafke na tragu njegova vlastita odbacivanja ove književne figure provode Deleuze i Guattari. Pritom je osobito važno da je Deleuzeova i Guattarijeva kritika metafore, simbola, alegorije ništa drugo negoli radikalna kritika psihoanalize kao totalnoga promašaja u tumačenju Kafke. Razlog se pronalazi u tome što psihoanaliza zamjenjuje jezik imanencije želje za praznim označiteljem Zakona kao transcendencije svijesti. U Anti-Edipu se izričito kaže da su pojmovi koje uvode u kritiku kapitalizma poput strojeva želja uistinu slike mišljenja, a ne metafore stoga što se metafora uvijek izvodi iz vladavine logičko-transcendentalne paradigme mišljenja. Metafora, dakle, zamućuje odnose između subjekata/aktera u mrežama konfiguracije društva, politike i kulture jer pretpostavlja postojanje vrhovnoga označitelja onkraj realnosti događanja ovdje i sada. Drugim riječima, smrt je metafore uvjetom mogućnosti novoga mišljenja imanencije tijela u rizomatskim strukturama strojeva želja. Vidi o tome: Gilles Deleuze i Felix Guattari, Anti-Odipus: Capitalism and Schizophrenia, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1983. str. 36. i interpretacijski u tekstu Raymonda Belloura, „Das Bild des Denkens: Kunst oder Philosophie, oder darüber hinaus?“, u: Peter Gente i Peter Weibel (ur.), Deleuze und die Künste, Suhrkamp, Frankfurt/M. 2007. str. 13-25.) Dvojnici i ponavljanje, replikacija i reprodukcija tvore univerzalni simulakrum Kafkinoga svijeta „racionalne mahnitosti“. S Kafkom nestaje metafizički jezik oponašanja i predstavljanja realnoga. Bez napasti opisa izvanjskoga ili unutarnjega svijeta sada je riječ o stvaranju usporednih platformi snoviđenja i jave. Okultno i oniričko nalaze se u samoj jezgri realnoga. Svijet više ne postoji bez jezika kao uvjeta mogućnosti njegova stvaranja i razaranja. U mišljenju obrata od jezika k slici u suvremenoj umjetnosti Deleuze i Guattari na jednom mjestu svoje studije o Kafki upućuju da nije nipošto slučajno što se i redateljski genij Orsona Wellesa upustio u filmsku vizualizaciju Procesa 1962. godine. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, KAFKA: Toward a Minor Literature, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1986. str. 76.) Problem je utoliko veći što je Welles u filmu Građanin Kane postavio u pitanje tradicionalni model linearnoga pripovijedanja. Na taj način gubi smisao onaj slikovni prikaz i predstavljanje neke „objektivne“ zbilje, koji utvara da postoji neovisno od promjene vremenske perspektive promatrača. S Kafkom se moderna književnost suočava s pitanjem o biti vremena slike i jezika kao načina kazivanja o svijetu i ujedno stvaranja novih svjetova izvan dvojnosti izvanjsko-unutarnje, objektivno-subjektivno. Budući da se spoznaja svijeta ne može izvesti iz apstraktnoga jezika prava i matematike, nužnosti interakcija u društvenome životu i odnosu spram prirode kao tehničkome odnosu između stvari, preostaje samo umjetnost i filozofija. Doživljaj ima veću moć od apstraktnoga mišljenja. No, za to je potrebno razviti dijagrame slika. S pomoću njih se mapiraju svi slojevi i razine zbilje. U trijadi spoznaje, djelovanja i života (logike, politike i etike), preuzimanje slike kao vizije nadolazećega u Kafke označava mjesto susreta mistike i faktičnosti, snoviđenja i realnoga. Traumatsko se iskustvo tog susreta odvija u pisanju. Treba doprijeti do samoga dna zemlje prekrivene ledenom korom. Pisanje kao nadomjestak za istinski život, međutim, zahtijeva obrat ove psihoanalitičke obmane da je kultura samo sublimacija seksualnoga nedostatka, neka vrsta kastrirane želje za dosezanjem božanskoga užitka. Nadomjestak ne može biti utjehom za očaj u mediju bestjelesnosti. Tko zapravo piše? Nietzsche je prelaskom iz medija olovke do pisaćega stroja bit stvari dohvatio ovom duhovitom rečenicom: Unsere Schreibmaschine schreibt! Kao što jezik govori, tako i književnost piše. Jezik, dakle, piše ono što govori svijet kao labirint i otvorenost jezika. Granice njegove faktičnosti govore o onome mističkome u samome jeziku, a ne izvan njega. Samo u tom pogledu se parabola u modernoj književnosti može smatrati kraljevskom književnom formom „negativne teologije“. Slika ne prethodi jeziku ni obratno. Sve se događa simultano i emergentno u prijelazima iz jednoga medija u drugi. Istina je Kafkine slikovnosti jezika u tome što iz njega probija i iskrsava kinematski način mišljenja. U projekciji stvarnosti iz promijenjene perspektive pripovjedača-promatrača tijelo lebdi između svjetova. (Dominique Iehl, „Die bestimmte Unbestimmtheit bei Kafka und Beckett“, u: Claude David (ur.), Franz Kafka: Themen und Problemen, Vandenoeck & Ruprecht, Göttingen, 1980. str. 173-188.) Vrijeme događaja onoga što se odvija u pripovjednome lancu zbivanja metafizičkih parabola uistinu više ne odgovara ni linearnome modelu povijesti, a niti shvaćanju vremena iz vladavine ekstaze aktualnosti. Događaji se više ne mogu objasniti vladavinom zakona kauzalnosti. Nema nekog vrhovnoga uzroka zbog kojeg je Jozef K. uhićen. Čini se samo da postoji nešto „iza“ što pokreće lanac zbivanja. Ali osim paranoične svijesti o tajnome nizu uzroka koji dovode do gubitka individualne slobode i isključenja iz zajednice, nema ničega što bi događaje u Kafkinim prozama odredilo realnim na temelju shvaćanja linearnosti vremena. Sve se simultano događa u homogeno-heterogenoj mreži bez središta i rubova. Što čini bit same mreže i tko njome vlada uopće se više ne može odrediti na temelju tradicionalnoga logičkoga pojma realnosti. Gotovo smo u kušnji da se poslužimo analogijom s Marxovim i Deleuzeovim i Guattarijevim opisom aporije globalnoga kapitalizma kao „delirija kapitalizma u kojem je sve racionalno osim samoga kapitalizma. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, „Capitalism:A Very Special Delirium“, u: Sylvia Lothinger (ur.), Chaosophy, Autonomedia/Semiotexte, New York, 1995. str. 18.) Čudovišna struktura mreže kao korporacije, koja uvjetuje poredak birokratske vladavine, gdje bezličnost i deindividualiziranje jamče poretku njegovu neskrivenu moć, potrebuje strategije uvjeravanja da je ovaj svijet konstruktivna tlapnja. Izvor postavke nalazi se u Nietzscheovoj radikalnoj razgradnji pojma istine iz čudovišne nemoći jezika. Istinu određuje tek fikcija različitih skupova metafora. Odricanje istini da bude sudištem zbilji ne znači, međutim, pad u spoznajni relativizam. Umjesto toga Nietzsche predlaže otvorenost volje za moć. Ona istinu stavlja u službu postajanja svagda novoga života. Kafka zadržava spram jezika onu vrstu sumnje koja govori o tome da je pisanje i umjetnost općenito uvijek u borbi s iskustvom granice. (Claudine Raboin, „Die Gestalten an der Grenze: Zu den Erzählungen und Fragmenten 1916-1918.“, u: Claude David (ur.), Franz Kafka: Themen und Problemen, Vandenhoeck & Ruprecht, 1980. str. 121-135.) U svijetu korporalnoga stroja svijeta kao procesa i preobrazbe vladavina „istine“ ne pripada stanju neljudskoga. No, potrebno je osigurati još k tome procedure legitimnosti da je sve što se događa racionalno jer se odvija prema pravilima Zakona i njegovih „jezičnih igara“. U drugome obratu to se svodi na diskurs tumačenja Zakona unutar institucije prava kao legitimne rasprave ovlaštenih stručnjaka. Jezik ovdje doista postaje know-how pragmatično shvaćena života. Pravi problem nije u ime čega se vlada (legitimnost), nego tko odlučuje o formi vladavine. Ako je legitimnost samo drugi naziv za promjene u značenju suverenosti Zakona u povijesti, onda je promjena u načinu vladavine samo drugi izraz za preobrazbu prava iz norme u iznimku – nastanak izvanrednoga stanja. (Giorgio Agamben, State of Exception, University of Chicago Press, Chicago, 2005.) Početak Procesa odvija se u znaku tog početka događaja bez svrhe i cilja. Pretpostavka je pripovjedača da je sigurno nepoznat Netko oklevetao Jozefa K. prokazujući ga krivim. U vremenu koje roman obuhvaća više se ne radi o kronologijskome mjerenju zbivanja od početka do apsurdno-tragičnoga kraja Jozefa K. Vrijeme ne teče linearno od prošlosti prema budućnosti. Ono se odvija u kinematskome sekvencioniranju kretanja u obrnutome smjeru: od budućnosti prema prošlosti. Negativna eshatologija u Kafkinome svijetu ideja-slika polazi od pretpostavke da kraj nema svoj početak ni obratno i da je problem početka-kraja samo izraz jedne čudovišne sheme vladavine Zakona kao vječne tlapnje. Zakon u formi vladavine onoga što je onostrano i nerazorivo stoga se ne može preokrenuti u želju za slobodom bez radikalne promjene njegove kvazi-transcendentalne aksiomatike. To je ono „kao da…“ ima Boga, pravde, slobode, jednakosti što pokreće regulativne ideje u Kantovoj Kritici praktičkoga uma. Kao da sve ima svoj temelj i kao da krivnja proizlazi iz nečeg što, doduše, jest bezrazložno, ali upravo stoga s onu stranu racionalne aksiomatike ovoga svijeta i društava koja na njemu počivaju. Neljudsko nije tek vrijeme bezvremenosti ovdje-sada i nigdje-tamo. Kafka to stanje savršeno prikazuje bez metafora i simbola. Čistoća teksta tehnički se besprijekorno otčitava s pomoću književnih slika iz novih medija kao što su fotografija i film. Neljudsko, dakle, počiva u vremenu Kafkina tehnopolisa. Sve se „tu“ i „tamo“ odvija kao bezoblična dosada ponavljanja i podvostručenja razlike. Sve ima svoje dvojnike. Prema tome, sve se ponavlja s višim intenzitetom u vladavini korporativnoga stroja. U neljudskome svijetu jedino što preostaje jest ono Treće. A ono ne pripada čovjeku. To je ono fatalno stanje biti-između mesijanske zajednice i distopije razaranja čovjeka kao subjekta. Vrijeme Kafkine književnosti vrijeme je virtualne bezvremenosti. Na njegovim tragovima pripovijedanja takvo je shvaćanje vremena utkano u Borgesove pripovijetke i parabole. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Žudnja za ružom“, u: Montaigneov rez, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004. str. 229-241.) Događa se uvijek ovdje i sada, posvuda i nigdje. Prostor je to distopije-utopije, od jazbina i brloga, hotela, katedrala i mračnih praških stanova do dvorca na selu i američkih hotela, u neodređenoj topografiji Kažnjeničke kolonije i Kineskoga zida. Čvorišta mreže kao u kibernetičkoj teoriji kompleksne okoline prostori su koje možemo dohvatiti dvoznačnošću engleske riječi za utopiju – Nowhere i Now-Here (nigdje i ovdje-sada). Da, Kafkin je svijet uvijek nadolazeća pustinja zgode-odgode totalne vladavine društava kontrole. I ponovno nije slučajno da Deleuze pred kraj života u prekretnome ogledu „Postscript uz društva kontrole“ kao potkrepu svojoj postavci da se nalazimo u prijelazu iz disciplinarnih društava u društva kontrole, gdje kompjutori kao strojevi treće generacije moduliraju način proizvodnje i društvene odnose između ljudi i stvari, spominje Franza Kafku, uz Williama Burroughsa. (Gilles Deleuze, „Postscript on the Societies of Control“, October, br. 59/1992. str. 3-7.) To je taj novi svijet koji nigdje nema svoje postojano mjesto, a posvuda se virtualno-aktualno nalazi u stanju neljudskoga par excellence. Vratimo se još jednom Kafkinome shvaćanju pisanja. Vidjeli smo da odnos između samoće, bolesti, askeze, hedonizma i mesijanske zadaće slobode stvaranja ima svoje podrijetlo u nečemu što stoji ipak „izvan“. S onu stranu ove granice između dva svijeta, distopije i utopije, pustinje i Kanaana leži tajna pisanja. Neodređenost koja dolazi iz područja uzvišenosti pripada onome neljudskome. Napad na granicu koju književnost mora izvesti ako želi ostati dostojnom svoga poziva za Kafku znači biti izložen „hajci“ jezika onoga neljudskoga. Ono neljudsko, međutim, uopće nije monstruozno u smislu nečovječnosti koja dospijeva iz područja koje pripada životinjskome. Neljudsko pripada odnosu između „božanskoga“ i „životinjskoga“, natprirodnoga i prirodnoga. To je sveza između božanskoga kao uzvišenoga i otuda čudovišno strahotnoga u neizrecivosti i neprikazivosti te same tjelesnosti čovjeka koja ima strukturu stvaralačko-razaralačke želje. Utoliko postaje jasno da kolosalni promašaj tumačenja Kafke, kako je to naznačio Benjamin, znači slijediti dva puta koja oba vode u bezdan – put teologije i put psihoanalize. Neljudsko se ne može opisati metaforom, ukazati simbolom, prenijeti alegorijom. Razlog je tome što jezik neljudskoga ne može biti ništa drugo negoli hibridan. Čitavo je Kafkino djelo svojevrsna montaža i kompozicija slike-jezika fotografije i filma. Parabola spaja nespojivo: metafizički labirint simbola i materijalnost teksta pročišćenoga do posljednje točke zgušnjavanja sadržaja na minimum izvanjskih učinaka. Pisanje, prema tome, ne služi samo sebi. Ono nije znakovna igra u labirintu za učene tumače. Mukotrpna izgradnja jezika kao igre kojom se doseže nedostižno zahtijeva od pisanja posvemašnju predanost i žrtvovanje. Kafka pisanje uistinu shvaća mesijanski. Ali to čini u obrnutome smjeru od prispodobe Kanaana. Nije to religiozno iskustvo „nove Kabale“ u kojem spasonosno i žrtvovanje proizlaze iz cilja i svrhe nadolazeće zajednice kao Zakona „kraja povijesti“. Spasonosno bez Boga i žrtvovanje bez Raspeća ocrtavaju tragove na Kafkinom putu slobode pisanja kao pisanja slobode. Benjamin je u svojim Povijesno-filozofijskim tezama i Teologijsko-političkome traktatu razdvojio dva vremena. Jedno je ono vrijeme povijesti kao svrhe ili cilja (teleologija), a drugo je, pak, ono vrijeme koje nadilazi svrhu ili cilj te se stoga može odrediti vremenom savršenoga trenutka prožimanja vječnosti i vremenitosti (Jetzt-zeit). Walter Benjamin, Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008. str. 117-118. i 125-126. S njemačkoga prevela Snješka Knežević) Drugo je vrijeme mesijansko. Mistička crta tog vremena odgovara na pitanje o karakteru povijesti razdvojene na profano i sakralno vrijeme. U tom pogledu Kafka u svojem pisanju nužno mora pretpostaviti da sam život, ono zbiljsko, ono što je uvijek, naposljetku, vrtlog i oluja čitave književnosti od iskona do kraja vremena, ima prednost nad mišljenjem-pisanjem. Pisanjem nastaje udvajanje, podvostručenje bitka. Umjetnost kao dvojnik božanskoga stvaranja ujedno ispisuje život osamostaljen od pravoga života, a to je jedini „pravi“ život, jer u dvojništvu se ne skriva demon oponašanja i predstavljanja već uvijek postojećega svijeta (mimesis i representatio). Posve suprotno od toga, u tom drugome vremenu bezvremenosti ovdje-sada iznova se rađa ono nerođeno. S pisanjem se probija samo dno bezdana na kojem počiva ono neljudsko. Sva praznina i pustoš u nama samima dolazi otuda. Ipak, Kafka se neće dati zavesti narcizmom modernoga doba u kojem pisac kao subjekt utvara da stvara svijet ex nihilo. Shvativši književnost čarobnjaštvom riječi, a pisca demijurgom fantastičnih svjetova, sve upućuje na događaj podarivanja i pružanja izvan volje subjekta. Pisanje je dar. Od drevnih vremena pjesnicima se pripisuje posebno poslanstvo u zajednici od grčkoga polisa, rimske republike i židovske države. Poetsko utemeljenje zajedničkoga života spaja bogove i ljude. U suvremenom razlikovanju pojmova političko i politika to se, dakle, odnosi na pokušaj utemeljenja slobode iz biti jezika. Stoga je političko vezano uz život demosa ili političkoga naroda u zajedništvu zajednice, a politika uz institucije vladavine u državi. (Philippe-Lacoue Labarthe, Tipography: Mimesis, Philosophy, Politics, Stanford University Press, Stanford – California, 1998.) U drugom obratu to znači da pisanje kao služba riječi nadilazi religiozno-političko poslanstvo. Pismo stvara zajednicu iz jezika i utemeljuje njezine institucije u formi Zakona. Narodi su Pisma oni koji imaju povijesnu sudbinu. Fatalna moć književnost za Kafku, kako svjedoči u Pismima i Dnevniku, proizlazi iz mesijanskoga duha utemeljenja nadolazeće zajednice iz biti jezika. Pisati znači davati Drugome nešto što je pisac primio kao dar. U suvremenoj francuskoj filozofiji i književnosti taj će suvereni dar s onu stranu vulgarne koristi političke ekonomije modernoga doba razviti Bataille i Blanchot na tragu sociologije Marcela Maussa. Suverena ekonomija događaja alternativa je apstraktnome svijetu ekonomskih zakona kapitalizma. Umjesto profita na kojem u modernome liberalizmu počiva razdvajanje građanskoga društva i političke države zagovara se povratak suverenosti žrtvovanja, erotizmu i potlatchu. (Vidi o tome: Georges Bataille, Visions of Excess: Selected Writings, 1927-1939. University of Minnesota Press, Minneapolis, 1985. i The Blanchot Reader (ur.Michael Holland), Blackwell Publisher, Oxford, 1995.) Bit moći koja oslobađa nalazi se s onu stranu logike sredstvo-svrha. Blanchot u svojem ogledu o Kafki na lucidan način dovodi u svezu događaj žrtvovanja, egzil i nemogućnost bijega kao sudbinu židovskoga naroda u Srednjoj Europi uoči dolaska nacizma na vlast. Ono što je najvažnije u svemu tome odnosi se na stav posve suprotan čitavoj psihoanalitičkoj priči o književnosti kao sublimaciji i kompenzaciji. Za Blanchota je jasno da Kafka pisanje ne shvaća nadomjeskom za stvarni život. Pisanje nije puki bijeg od trauma stvarnosti, nego traumatska svijest o egzistencijalnoj nesreći pojedinca i zajednice. (Maurice Blanchot, The Space of Literature, University of Nebraska Press, London, 1982. str. 74.) Razlika u shvaćanju sublimacije i uzvišenosti između Freuda i Lacana te Blanchota i Deleuzea zacijelo je u toj pukotini između razdvojenosti dvaju svjetova. Bog se ne nalazi „izvan“ svijeta. Ovaj spinozistički panteizam tijela Kafka će na rijetkim mjestima gdje se izričito spominje riječ Bog i božansko, religiozno i sakralno, misiju pisanja kao egzistencijalne slobode bijega shvatiti ipak bijegom izvan „ovoga“ svijeta. Ali bijeg i nadomjestak za nesreću pojedinca i zajednice, što je uistinu svojevrsni usud povijesne kontingencije, neće postati egzilom ni „izvanjskoga“ niti „unutarnjega“ disidenta u visokome modernizmu 20. stoljeća. Bit će to „sveti bijeg“ u ono posljednje spasonosno. Bit će to bijeg slobode koji u svojoj suverenosti odluke zna da bez vlastita žrtvovanja nema spasonosnoga puta. „…jer treće zemlje za čovjeka nema.“ 3. Žrtvovanje Hannah Arendt u svojem čudesno jednostavnome i još više misaono plodotvornome ogledu na jednom mjestu kaže da je čitav problem u fascinaciji Kafkom i razumijevanjem njegova djela u tome što iza apsurdnih i čudovišnih slika svijeta kao laži i neljudske mašinerije postoji izvjesnost „jednostavne i nedvojbene istine“. (Hannah Arendt, „Franz Kafka: A Revaluation – On the Occasion of the Twentieth Anniversary of his Death“, u: Essays in Understanding 1930-1954 (Formation, Exile, and Totalitarianism), Schoken Books, New York, 1994. str. 70.) Istina je u tome da u modernome društvu laž postaje univerzalnim načelom, a umjesto slobode i pravednosti vladaju dobrovoljno ropstvo i nepravda. Slučajnost se proglašava nužnošću. Očigledno postaje mističnim i nedohvatljivim. A Zakon od službe istini i slobodi u djelovanju političkih zajednica postaje zabranom u mreži nerazumljivih pravnih iskaza. Kako funkcionira stroj društvene moći u svojem unutarnjem ustrojstvu? U Procesu Kafka opisuje nastanak nečega što se može nazvati „izranjanjem čudovišta“ iz bezdana tehno-geneze svijeta. Organizacija koja se temelji na korupciji, preobrazbi svih dotadašnjih vrijednosti u „racionalno suglasje“ o brizi za sebe i ravnodušnosti spram Drugih, poredak horizontalno-vertikalne pokretljivosti, fluidan u svojem širenju na okolinu, s mnoštvom činovnika i čitavim nizom „karakternih maski“ sustava – svećenici, pravnici, odvjetnici, bankari, vojska, sveučilište, bordeli, stražari, tajne sekte lopova i egzekutora – utemeljuje duh Korporacije. Kako funkcionira taj „svijet“? Odgovor je Kafke naprosto dalekosežno suvremen. U neprestanoj društvenoj entropiji i krizama poredak se stabilizira u promjenama. Krivnja koja bezrazložno pada na Jozefa K. stoga više ne potječe iz metafizičkoga temelja religije koja nadsvođuje ovaj svijet. Umjesto religije Oca/Zakona kao vidljive sveze božanskoga i ljudskoga na djelu je obrat u tome što sada mistika odsutnoga Označitelja u svojoj zlokobnoj praznini omogućuje beskrajni niz nadomjestaka, udvajanja i reprodukcije. Kafka ima ulogu navjestitelja nadolazećega doba okrutnoga simulakruma moći. Sve je u tom svijetu sada postavljeno tako da interakcija između subjekata/aktera sustava, posrednika s okolinom i okolnim svijetom (od topografije sela u podnožju Dvorca, do jazbina i brloga životinja ili graničnih predjela kolonija) omogućuje djelovanje logike kontingencije i emergencije. Slučaj je ujedno nužnost, a nastanak novoga događaja istodobno potvrđuje misterij neprestanoga postajanja kao uvjeta mogućnosti stabilnosti poretka. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, KAFKA: Toward a Minor Literature, University od Minnesota Press, Minneapolis, 1986. str. 3-8.) Bez osjećaja krivnje ne postoji mogućnost žrtvovanja. Navedeno ima posebnu težinu jer se suprotstavlja židovsko-kršćanskome shvaćanju povijesti spasa. Etički problem žrtvovanja bez iskupljenja postaje pitanje smisla žrtve u doba općeg raspada samorazumijevanja čovjeka „odozgo“. Štoviše, to je temeljni problem ravnodušnosti korporativnoga kapitalizma danas. Etika više ne proizlazi iz moralne dužnosti, a niti iz suosjećanja s patnjama Drugih, već iz „stimulansa ravnodušnosti“. Kako svjedoči Derrida, na kraju svojega misaonoga života Lévinas je morao priznati da je uzaludno tragao za novom svetošću svetoga a ne za etosom etičkoga. („Znate, oni često govore o etici da opišu što ja radim, ali na kraju krajeva mene ne zanima etika, ne samo etika, nego sveto, svetost svetog (la saint, la sainteté du saint)”. – Jacques Derrida, Adieu to Emmanuel Lévinas, Galilée, Pariz, 1997. str. 4.) Paradoks na koji je upozorila Hannah Arendt u svojem tumačenju Kafke, iznimno je važan za ono što ovdje nastojim pokazati. Naime, Kafkina ideja slobode pisanja kao pisanja slobode u spasonosnome bez Boga mora nužno poprimiti formu žrtvovanja bez Raspeća. Kako to valja razumjeti? Ponajprije, znamo da je Kafka nekoliko mjeseci prije no što će početi pisati Proces posjetio židovskoga filozofa Martina Bubera u Berlinu da bi pohađao njegova predavanja o odnosu Kabale, zakona i pravednosti. U prvome Kafkinome romanu katedrala a ne sinagoga predstavlja mjesto odlučnoga poglavlja suđenja. Nadalje, mnogi tumači će upozoriti da je njegovo shvaćanje religioznosti ambivalentno. Asimilirani Židov preuzima u svoj misaoni sustav Nietzscheovu kritiku religije iz Antikrista u kojem se Dioniz pojavljuje protufigurom prevrednovanja svih vrijednosti naspram Isusa Krista. Raspeće za Nietzschea predstavlja simbol religije ropske svijesti i ressentimenta povijesti. Walter H. Sokel posebno ističe aporiju judaizma i Kafkina osobnoga života. Posrijedi je dramatski sukob između dužnosti i vjernosti mesijanskome duhu zajednice i slobodi sekularnoga načina života modernoga društva. (Vidi o tome: Ritchie Robertson, „Kafka as Anti-Cristian: ‘Das Urteil’, ‘Die Verwandlung’, and the Aphorismus“, u: James Rolleston (ur.), A Companion to the Works of Franz Kafka, Camden House, Rochester, New York, 2002. str. 101-122.) To znači da je Kafkin put između prisile Oca/Zakona i oslobođene želje tijela strategija dvostrukoga odricanja. S jedne se strane mora osloboditi tlačiteljskoga utjecaja tradicije i kolektivnoga obrasca židovskoga misticizma u traganju za mesijanskom zajednicom u pustinji modernoga svijeta, a s druge mora žrtvovati upravo slobodu tjelesne žudnje u zamjenu za ludilo, očaj i kontingenciju slobode. Sukob između tog dvojega označava sukob između apsolutne moralnosti kao dužnosti i zahtjeva slobode čiste tjelesnosti kao stroja želje. U paraboli Pred Zakonom dolazi do najvećega mogućega intenziteta ta sveza između kabalističke mudrosti i tjelesnosti, Zakona i želje. Mrtva majka Shekinah kao božanska mudrost ima svoju srodnost i suprotnost u Djevici Mariji kao simbolu milosti i bezuvjetnoj podarenosti Drugome. Mudrost i ljubav sjedinjuju se u ideji pravednosti. Mrtvo i živo (mudrost i ljubav) ne sjedinjuju se, dakle, u mudrosti ljubavi, nego u mesijanskome razrješenju povijesti na njezinome kraju. Ali to nije moguće bez spasonosne žrtve. S njom se podjednako odbacuje židovskoga Boga beskrajne pravednosti i kršćanskoga Boga iskupiteljske milosti. Odbacivanje židovsko-kršćanske metafizike, međutim, u Kafke se događa prisvajanjem Nietzscheove kritike kršćanstva (Raspetoga) i Kierkegaardove kritike židovstva (Abrahamov nož). Kritiku treba shvatiti u smislu oslobađanja suverene moći „života“ kao „vjere“. Ali ta metoda više ne priziva snagu onostranosti niti se spušta u idole ovostranosti. Kafka u jednom pismu Mileni Jesenski kaže da je potrebno opravdanje pred vječnim sudom nerazorivoga kako bismo prihvatili vječnost i tako se lišili duga koji nas svojom težinom prikiva uz milost iskupljenja. (Franz Kafka, Pisma Mileni, Odabrana djela, sv. 7. Zora – GZH, 1977. str. 140.) Ono žensko u duhovnome smislu postaje paradoksalno slobodom od tlačiteljske sveze Oca/Zakona koji djeluje putem Pisma. Religiozno iskustvo za Kafku ujedno je oslobađanje sveza koje židovsko-kršćanska metafizika postavlja kao temelj povijesnoga teo-logocentrizma. Smisao patnje koja obilježava kršćanstvo Kafka ne opovrgava. U aforizmima iz 1915. godine postoji jedno mjesto gdje kaže da se Krist ne žrtvuje za čovječanstvo, nego čovječanstvo za Krista. Patnja ima oslobađajuću moć pročišćenja duše. Kroz nju se događa spoznaja duhovnoga svijeta kao jedine vrijednosti života. Nužnost fizičke boli u ovome svijetu u kojem se duhovnost ostvaruje u borbi s ludilom i očajem egzistencije u službi je duhovno-duševnoga pročišćenja. Mudrost (ljubavi) i vjera bez onostranosti utoliko određuju životnu borbu s „golom strukturom događaja bez snova ni iluzija.“ (Hannah Arendt, isto, str. 77.) Pisanje je stoga za Kafku ujedno dvostruki „nadomjestak“ i dvostruka subverzija: protiv tiranije Oca/Zakona i čitave moderne tradicije simbolizma i alegorijske određenosti židovske kabalistike unutar političkoga okružja Srednje Europe i rastućega antisemitizma; protiv izazova opsceno-erotskoga oslobođenja želje koja želi istodobno više sigurnosti a manje rizika, ali je po svojoj prirodi rascijepljena između metafizičke želje za Bogom, duhom i dušom i zahtjeva za užitkom-bez-krivnje (zaručnica, Felice Bauer i platonska ljubav udane žene, Milena Jesenská). Kao što je moderno društvo Korporacije samo nadomjestak za Boga (negativna teologija) s pomoću politike i s pomoću estetike, tako je i problem Kafkina spisateljstva u pokušaju prevladavanja upravo ta dva nužna „nadomjeska“. Prvi je vezan uz život male (židovske) zajednice kojoj prijeti zlokobno razaranje izvana i iznutra unutar mreže modernih europskih nacija-država, a drugi uz pokušaj da se pronađe „crta bijega“ iz same mogućnosti radikalne promjene estetskoga modela umjetnosti povijesne avangarde s njezinim moćnim sredstvima stvaralačke negacije i razaranja. Kafka je stoga posve izdvojen slučaj u čitavoj tradiciji modernizma 20. stoljeća. Nesvodljiv ni na jednu estetiku i poetiku svojega vremena, nepodložan utjecaju političkih ideologija premda otvoren socijalizmu, anarhizmu i cionizmu, eklektički vezan uz filozofiju Nietzschea i Kierkegaarda ali i antropozofiju Steinera, nemuzikalan na razorne eksperimente avangarde s masom i novim društvenim idolima protiv tradicije, možda je sve to razlogom zašto mu je Benjamin uistinu primjereno pridodao oznaku „ein Gescheiterter-a“: „Da bi se lik Kafke u svojoj čistoći i u svojoj navlastitoj ljepoti ispravno prosudio nikad se ne smije jedno izgubiti iz vida: radi se o čovjeku koji je doživio neuspjeh.“ (Walter Benjamin, Briefe (ur. Gershom Scholem i Theodor W.Adorno), Suhrkamp, Frankfurt/M. 1966. sv. 2, str. 764.) Ako je Benjaminov sud ispravan, tada se Kafka više ne može tumačiti izvan njegove bitne nesvodljivosti na poetike, estetike i ideologije modernosti. Drugim riječima, čitati Kafku znači prokrčiti put zakrčen teškom i nepotrebnom prtljagom različitih suputnika kojima je vjernost Ocu/Zakonu a ne Bogu i odanost tamnome ponoru nesvjesnoga bilo važnije od uvida u romane, pripovijetke, pisma i dnevnik. Ono što čini Kafkino spisateljstvo jedinstvenim ljudskim tragom u pustinji neljudskoga jest upravo to da je jezik-pismo slobode nerazorivo svjedočanstvo radikalne nesvodljivosti otpora. Taj se otpor, međutim, ne smješta u prostoru izvanknjiževne borbe ni kao angažman niti kao eskapizam. Nadomjestak i bijeg nisu shvatljivi u svjetlu božansko-erotske kompenzacije, ali još manje kao bijeg u „unutarnji svemir“ očaja i tjeskobe, otuđenosti i apsurda. Sve su to pomodne riječi prohujaloga iskustva egzistencijalne krize europske moderne 20. stoljeća, a ne istinske oznake biti Kafkina navlastitoga razumijevanja pisca i njegove tzv. uloge. Najteži etički problem odnosa spasonosnoga bez Boga i žrtvovanja bez Raspeća također ima svoja dva načina razrješenja, od kojih su oba, dakako, već uvijek promašaji. „Konačno rješenje“ je u onome trećem. O čemu se radi? Rekli smo već da je u ogledu Hannah Arendt ključno pitanje je li Kafka u svojoj nesvodljivosti na pitanje univerzalne krivnje i nadomjeska za nerealiziranu seksualnu želju pokazao da svijet birokratskoga društva vladavine duha Korporacije smjera k nečemu još strašnijem i čudovišnijem od mehanizma Zakona u formi bezrazložnoga suda? Je li, dakle, spas i žrtva unaprijed propala stvar? Vrijedi li onda Benjaminova prosudba o Kafki kao čovjeku koji je doživio neuspjeh ili „gubitniku“ za čitavu neuspjelu avanturu moderne umjetnosti koja je žrtvovala vlastitu slobodu i autonomiju u ime višeg ideala društvene pravde i jednakosti? Moj je odgovor na ta pitanja obrat Benjaminove prosudbe. Nije Kafka „gubitnikom“ u opasnoj igri između dviju vatre, nego je „gubitnikom“ ponajprije i nužno ono što dolazi nakon visokoga modernizma umjetnosti 20. stoljeća i što se proteže u naše vrijeme. Kafka je samo paradigmatski slučaj spasonosnoga žrtvovanja onoga što umjetnosti omogućuje da bude više od života i da k tome bude svjedočanstvo svojega vremena i predznak nadolazećega. Gubitnikom se može smatrati suvremena umjetnost, koja je uronjena u tehno-znanstvenu proizvodnju umjetnoga života postala njezina nova dekoracija u estetskome kôdu dizajna samoga života. Kafka je u pripovijesti Umjetnik u gladovanju jasno pokazao što očekuje umjetnost u doba vladavine korporativnoga društva spektakla. Ono što preostaje u toj uzaludnoj borbi s čudovištem koje izranja iz bezdana svodi se na dvoje. U Procesu Jozef K. pod svaku cijenu nastoji dokazati da je „nevin“. U pripovijesti „Pismo Ocu“ nevinost podjednako pogađa oca i sina. Strah sina pred tiranskim ocem neutralizira se idejom o njihovoj međusobnoj nevinosti za „gubitništvo“. Dokazivanje nedokazivoga u Procesu očituje se na taj način da Jozef K. shvaća kako je misterij bezrazložnosti Zakona već unaprijed neka vrsta kazne. Problem koji otuda slijedi ima jasnu etičku dimenziju. Ako je tome tako, ako je, dakle, misterij krivnje u tome što proizlazi iz nužnosti postojanja Zakona, tada se nevinost ne pokazuje u odsutnosti Zakona, u nekoj anđeosko čistoj prirodnosti bez grijeha, jer bi to bila fikcija one vrste koju ima u vidu Hegel kad kaže da je predodžba o raju ista kao i slika zoološkoga vrta za modernoga čovjeka. Problem se ne svodi na postojanje ontologijske tlapnje ili kvazi-transcendentalnoga izvora Zakona kao uvjeta mogućnosti krivnje i kazne, nego na djelovanje unutar sustava pravila tog istog Zakona u realnosti. Nitko se više ne pita zašto je to tako i čemu uopće Zakon ako iz njega proizlazi zlo – nesloboda i nepravda. Umjesto pitanja o smislu nečega što postoji ili ne postoji, misterij je kao u Wittgensteinovu Tractatusu u onome „da“ tako jest, u goloj faktičnosti događaja. Jozef K. želi dokazati da Zakon nije sudbina i da ljudska prava nisu tlapnjom, da je borba protiv poretka Korporacije moguća i da se upravo istinom ozbiljuje božanski Zakon kao ideal i vrijednost. Međutim, kako to izvodi Hannah Arendt, problem nastaje otuda što se Zakon kao izvor nepravde i neslobode predstavlja kao „nužnost“ i „nepromjenljivost“ vječne prirode božanske egzistencije. (Hannah Arendt, isto, str. 74.) Marx bi rekao da je to upravo uloga ideologije kao lažne svijesti ili „istinite“ svijesti o lažnome ili otuđenome bitku. U ime čega se onda vjera u pravdu može suprotstaviti Zakonu? Kako se iskupiti od vječne bezrazložne krivnje za nešto što je fikcijom a ne stvarnošću krivnje? Može li se vjerovati u „slučaj“ ako se borba za istinom naposljetku svodi na borbu protiv Zakona? Kraj je Procesa vjerojatno jedan od najmisterioznijih krajeva nekog modernoga romana uopće. Čak i kada se zna da je Kafka imao nekoliko verzija istog rješenja u svojim nabačajima fragmenata romana, ostaje neporecivim da je taj kraj zapravo podjednako jedino „logično“ i „nelogično“ rješenje. Nevinost se ne može dokazati istim sredstvima na kojima počiva fikcija pravne države i čitavog poretka vladavine mreže Korporacije. Zakon u svojoj odsutnosti zahtijeva izvršenje kazne. I stoga se Jozef K. prepušta ravnodušno sudbini. Ubijen je, točnije, zaklan je „kao pseto“. A cijena koju se mora platiti za takav oblik svijesti o nužnosti kazne za nedokazanu krivnju najveća je cijena spasonosnoga bijega u ništavilo: nadživjet će ga sram. O kakvoj se zapravo kazni radi? Nesumnjivo, dvije su smrti ovdje izrečene: stvarna i simbolička prema Lacanovu objašnjenju. Prva smrt je žrtvovanje subjekta kao kazna za njegovu pobunu protiv sustava i još više za ravnodušno pokoravanje sudbini kao neumitnome kraju. Ne treba posebno spominjati da su mnogi tumači Holokausta i tzv. nečuvene etičke ravnodušnosti Židova spram kolektivne smrti u nacističkim logorima istrebljenja poput janjadi koja ide na klanje u ovom Kafkinome dijaboličkome kraju vidjeli nešto strahotno: odsutnost želje za pobunom protiv dijaboličkoga zla. No, Kafka ima u vidu nešto mnogo „misterioznije“. Riječ je o tome da Jozef K. utjelovljuje dvostruku prirodu modernoga subjekta autonomne slobode: (1) pobunu protiv sustava i njegovu unutarnju subverziju i (2) pomirbu i ravnodušnost spram života u ulančanome nizu „uzroka“ i „posljedica“ djelovanja Zakona. Sram koji nadživljuje stvarnu smrt proteže se u nadolazeće vrijeme. Štoviše, taj je sram bezvremen. U njemu se skriva mesijanska nelagoda jer se pokazuje da se ono neljudsko smije u lice istini čovjeka i njegovoj nadi u ostvarenje obećane Zemlje. U pustoši i praznini neljudskoga bezimenost ljudskoga postaje samo dokaz da se desubjektiviranje i gubitak individualnosti pojavljuje općom pojavom. Jozef K. je svatko i nitko u masovnome društvu. Krivnja i kazna nisu više svijest o počinjenome zlu u vremenu. To su proceduralne greške u sustavu. Cioran u svojim ogledima naziva ovo stanje greškom okrutnoga demijurga stvaranja. Slučaj Jozefa K. postaje samo drugom formom „nužnosti“. Drugo je rješenje istog slučaja mnogo primjerenije ideji apsolutne slobode pojedinca u nadzornome društvu s njegovom fikcijom radikalne promjene. Jozef K. u Dvorcu, naprotiv, ne dokazuje nevinost. On, naime, ne pati od fikcije krivnje iščekujući neizbježnu kaznu kao žrtveno janje pred nožem. Posve suprotno, ovdje je riječ o borbi protiv Korporacije i njezinih procedura laži i tlapnji u manihejskome sukobu „donjega svijeta“ protiv Panoptikona. Benthamov stroj za nadzor modernoga čovjeka savršeno se može poistovjetiti s Kafkinom slikom Dvorca na uzvisinama ponad sela. Zanimljivo je da su Deleuze i Guattari u svojoj studiji o Kafki ostavili nacrt kako bi trebao izgledati taj Kafkin Panoptikon i kako on, ustvari, točno prikazuje ono što Foucault naziva dijagramom disciplinarnoga društva s još uvijek ljudskim svojstvima nadzora i kazne. Da saberemo: ovo drugo rješenje je aktivni pristup razrješenju problema krivnje i kazne. To je neka vrsta pobune protiv tiranije koja, doduše, ima ljudsko lice, ali je ono ipak duboko skriveno. Stoga je treće rješenje zapravo Kafkin jasan odgovor na „gubitništvo“ pred onim što nadolazi. U svojoj neljudskosti to nadolazeće savršeno funkcionira kao estetski „doživljaj“ fascinacije tehnosferom i kao „privid“ same slobode zbog koje „prvi“ Jozef K. u Procesu biva žrtvovan, a u Dvorcu „drugi“ Jozef K. zadobiva crte uzvišenoga heroja otpora protiv mračnih sila Panoptikona. Dva rješenja su međusobno suprotstavljena kao pasivni i aktivni otpor. Žrtva je u prvome čudovišna jer umjesto iskupljenja imamo prezrivi sram kako gledatelja jedne kozmičko-antropološke drame tako i samoga subjekta događanja. Sram se ne odnosi tek na Jozefa K. Ubojiti učinak srama pogađa sve i nikoga u posvemašnjem ravnodušju spram zločina. Etički čin žrtvovanja u ime načela samoga Zakona postaje besmislenim. Kant umire po drugi put. Ali sada se to zbiva u mračnim zabitima Praga jer ne može sramu nadolazećega suprotstaviti ništa drugo osim vjere u umno stvorene vrijednosti. Etika kao i ideologija više ne mogu odgovoriti na pitanje o uvjetima mogućnosti spasonosnoga bez Boga i žrtvovanja bez Raspeća. Potrebno je stoga nešto treće. Ali zacijelo ne poput Lévinasove utjehe podarivanja Drugome svoje vlastite sebičnosti u ime beskrajne pravednosti iz čistoga suosjećanja s patnjama Drugoga. Treće upućuje na ono uistinu neljudsko. A to je ostvarenje želje za ovosvjetovnim carstvom grijeha, uspjeha i sreće. Fascinacija objektima potrošnje na višoj razini tehničkoga i društvenoga stroja ima obrise idolopoklonstva praznome svetištu odavno nestaloga božanstva. Dakako, u romanu Amerika ili u izvorniku kako ga je Kafka imenovao na njemačkome Der Verschollene (Izgubljenik) više nema nikakvoga razloga za mesijanske tlapnje o prevladavanju krivnje vlastitom žrtvom. Nestali čovjek odgovara ideji konačnoga uspostavljanja posthumanoga stanja kao norme, zbilje i jedine vrijednosti. Ono što Hannah Arendt naziva fabricator mundi označava nestanak individualnosti u ime individualne slobode i želje za objektiviranjem u stvari. Za razliku od čudovišnoga straha gubitka individualnosti i isključenja iz zajednice, treći put vodi do posljednjega stadija gubitka svjetovnosti svijeta. U romanu Amerika ili Izgubljenik taj se gubitak više ne odnosi na jezu istrebljenja židovskoga naroda tijekom povijesti, nego poprima posve drugo značenje. Kafka je ovim romanom predskazao bit postpovijesnoga doba. Glavni problem postaje sada upravo ono što će Hannah Arendt nakon iskustva totatalitarizma i političkih ideologija zatiranja Drugoga u ime rase/nacije/kulture proglasiti 21. stoljeće dobom imigracije. (Vidi o tome: Giorgio Agamben, „Beyond Human Rights“, u: Means without End: Notes on Politics, University of Minnesota Press, Minneapolis, 2000. str. 15-28.) Umjesto subjekta koji ima svoje podrijetlo i izvore u malim jazbinama nacije-države na dnevnom redu je pitanje preživljavanja čovječanstva u formi novoga društvenoga stroja. Nestali čovjek više nikoga ne uznemirava. Nadomjestivost svagda Drugime njegovu nestalost čini problemom pukog missing-linka u informacijskim datotekama svijeta kao mreže. Amerika kao „Veliki Treći“ predstavlja početak kraja svijeta koji počiva na metafizičkim temeljima židovsko-kršćanske kulture žrtvovanja i kozmopolitske zajednice slobode. Neljudsko se zatvara u otvorenosti prostora umreženih korporativnih moći i nedostatku vremena za egzistencijalnu vjeru u svijet. Što preostaje jest egzil i nomadizam. Ali ne više kao bijeg od užasa prisilnoga istrebljenja ili straha od kazne Oca/Zakona politike-ideologije nacionalizma. Sada egzil i nomadizam proizlaze iz straha od nestajanja iz same logike društvene entropije mreže bez samilosti. Posljednji sud nije više metafizika krivnje, nego ekonomija dúga. Poput svijeta koji nestaje u nadolazećem stroju društava kontrole u Kafkinom se oslobađanju moći pisanja slobode od nadomjestaka božanskoga i arhipelaga tjelesnosti želje radi o poetici posljednjega prolaza. Između užasa pustinje i nade u dosezanje Kanaana kao hodočašću samotnika i gubitnika pod zvijezdama prolaz ima obrise egzistencijalnoga projekta slobode. A negdje daleko i ujedno blizu, u praznini bezavičajnosti i egzilu za vječne nomade, osmijeh mrtve nevjeste preostaje tjeskobnim znakom Kafkina „trećega puta“. To je istodobno susret ljudskoga i neljudskoga. Ljudskoga zato što ima suvišak nade, neljudskoga stoga što odbija svođenjem svakoga i nikoga na broj i funkcije. Ljubav i sloboda nisu mesijanski znakovi na putu. Kada više nema ljubavi, sloboda je pusta i prazna. Pisanjem treba zauvijek probiti ledenu koru bezdana i nastaniti se u tamnome kraljevstvu jezika koji stvara nove svjetove. Samo još to preostaje. …jer treće zemlje za čovjeka nema.

May 6, 2025
Volja za prividom

Volja za prividom

1. Koliko puta smo čuli i istodobno prečuli ono što nam Nietzsche želi poručiti iskazom: „Imamo umjetnost, da ne bismo propali s istine“? (Friedrich W. Nietzsche, Sämtliche Werke: Kritische Studienausgabe (=KSA), (ur. G. Colli i M. Montinari), W. de Gruyter, München- Berlin, 1980., sv. 3., str. 832.) Ponajprije, moramo jasno istaknuti da nije posrijedi nikakva kritika neke metafizički nužno „krive“ ili „pogrešne“ teorije istine. Ne cilja se, nadalje, na to da bi spoznajna teorija u antici, srednjem i novome vijeku bile zabludom, pa bi pogreške valjalo samo ispraviti i otpočeti na „novim temeljima“ iznova s uvidom u bit istine. Kada bi to bilo tako, ne bismo mogli razumjeti zašto Nietzsche u svim svojim koracima u nastojanju prevladavanja metafizike kao nihilizma ima toliko povjerenje u moć umjetnosti. Za razliku od religije, morala, filozofije i znanosti, jedino je umjetnosti nekako „predrefleksivno“ ostavljena mogućnost da bude „istinski“ egzistencijalni događaj čovjeka kao poveznice između „životinje“ i „nadčovjeka“. „Istina“ nije stoga nikakvo slaganje ili sukladnost mišljenja i bitka, jer bi to značilo da je svijet takav kakav jest potrebno samo spoznati i ostaviti ga u njegovu stanju stvari kakav već odavno jest bez želje za „novim“. To je naprosto nemoguće. Razlog leži u tome što mišljenje nije nikad tek puko suđenje o bitku, već kao što to dobro znamo iz Nietzscheovih spisa od Rođenja tragedije do Radosne znanosti i posthumno objavljenih fragmenata naslovljenih ─ kritika i tumačenje svijeta. Prvo pretpostavlja spoznajno-voljnu djelatnost razračunavanja s bitkom, a drugo mogućnost perspektivizma „vrijednosti“. U samoj je „biti“ mišljenja, dakle, razračunavanje i volja za „prevrednovanjem vrijednosti“, čak i kada sve naposljetku završava s ravnodušnošću spram krajnjeg ishoda. Ako „istina“ pretpostavlja razumijevanje onoga što jest, a to je ovako ili onako shvaćen bitak u tradicionalnoj metafizici od Platona do Hegela, onda je otuda samorazumljivo da umjetnost ne može biti istovjetna s uvidom u „bit istine“ koja se pokazuje i skriva kroz povijest svojih likova i njihovog načina kazivanja. Filozofijski uvidi u ono što jest istina, te moralni i znanstveni pristupi zacijelo nisu ono „isto“ iako pripadaju zajedničkome sklopu. No, za Nietzschea postaje bjelodano kako umjetnost čak i kada prikazuje (mimesis) i predstavlja (representatio) bit istine u smislu suglasnosti mišljenja i bitka nikad to ne čini „ravnodušno“ u odnosu na ono što se istinom pokazuje. Ovo, naravno, ne znači da bi Nietzsche posegnuo za nekom novom inačicom paskalovske pohvale „metafizici strasti“. Patos pripada, doduše, ne samo grčkoj tragediji nego i biti volje za moć. No, umjetnost ne proizlazi ni iz kakvog svečanog događaja visokih strasti, jer njezina mjera ne pripada intenzitetu osjećaja, već naprotiv osjećaju intenziteta razvitka volje za moć kao vječnog ponovnoga vraćanja. Usto, umjetnost progovara o „istini“ bitka kao bivanja posve drukčijim načinom kazivanja i neiskazivosti za razliku od filozofije, morala i znanosti. Pa ipak, iz Nietzscheova mišljenja nikad ne može biti poreknuto da je ono što on uistinu hoće ovim putem prevladavanja metafizike ništa drugo negoli izvođenje filozofijskoga razumijevanja posljednje nakane umjetnosti uopće. Proživjeti umjetnički zahtjev filozofije na putu prevladavanja metafizike znači biti s onu stranu istine kao lozinke nihilizma. Ovdje nije čak odlučujuće ni to je li mišljenje na putu spram neke „objektivne“ i „apsolutne“ istine o svijetu kao sklopu onto-teo-kozmo-antropologije uopće. Naposljetku, od „istine“ ne ovisi ljudski život u smislu vrijednosti i volje za moć. Ono što umjetnost radikalno razlikuje od svih drugih duhovnih djelatnosti čovjeka dolazi iz najdubljeg bezdana kao tajne bivanja uopće. Umjetnost, naime, kao i sloboda i Ništa, nije „nešto“ niti se može utemeljiti „odozgo“ ili „odozdo“, unatoč tome što je to bio čudovišan zahtjev navlastito njemačke spekulativno-idealističke filozofije od Kanta do Schellinga. (Vidi o tome: Wolfgang Welsch, Blickwechsel: Neue Wege der Ästhetik, Reclam, Stuttgart, 2012., str. 13-132.) Uostalom, sjetimo se kako Nietzsche zanosno i upečatljivom metaforikom nastoji dospjeti do „istine“ o nastanku tragedije i tragičnoga mišljenja u Grka. Pritom uzima za vlastiti način kazivanja ditirambe i aforizme, a ne služi se učenom raspravom pozivajući se na mnoge autoritete u klasičnoj filologiji. Sve to mora dovesti do pokušaja da promislimo je li ova „kritika“ i „tumačenje“ bitka kao bivanja (Werden) tek kritika svekolike dosadašnje metafizike kao platonizma, ili se s njom već uvelike nadilaze granice govora koji pretpostavlja jezik kao kazivanje logosa iz kojeg sve proizlazi, pa tako i volja za „istinom“. Problem s kojim se valja uhvatiti u koštac nedvojbeno je onaj koji ne može ostati bez razmatranja sljedećeg pitanja. To je pitanje ujedno i aporija u Nietzscheovu mišljenju. Je li umjetnost kao proizvođenje (poiesis) novoga u-svijetu s onu stranu istine bitka kao takvoga ili se njezina bit može izvesti iz volje za moć kao vječnog ponovnog vraćanja? Ovo pitanje pretpostavlja ujedno i odgovor na pitanje koje odlučuje o biti nihilizma kao sudbini metafizike Zapada. Je li nihilizam u svim svojim likovima, a to su nesumnjivo i filozofija, moral i znanost moguće prevladati tako što će umjesto volje za moć kao sudbine planetarne tehnike kojim bitak postaje informacija, a čovjek njegova isporučiva struktura postava (Gestell), sve biti preusmjereno u volju za moć kao bezuvjetnu volju za prividom s kojim umjetnost postaje smisao i jedina mogućnost očuvanja ljudske egzistencije u suočenju s Ništa? Jasno je da se prvo razumijevanje Nietzscheove volje za moć odnosi na Heideggerov stav o epohalnoj pripadnosti ovog mišljenja samome okviru i matrici metafizike u njezinoj „silaznoj putanji“. O tome smo u prethodnome poglavlju opsežno raspravljali. No, ovaj drugi put, uistinu smjer izlaza iz metafizičke zatočenosti mišljenja koje „istinu“ pretpostavlja „stvaralaštvu“, kao da omogućuje Nietzscheu neskrivenu moć proboja ove fatalne granice i istodobno dovodi do toga da se Heideggerova kritika proglašava ako ne baš i svojevrsnim promašajem tumačenja, a onda svakako nečim što i samo iziskuje kritiku jer ne uočava dalekosežne mogućnosti da upravo patos i ekstaza volje za moć podastire umjetnosti drukčije poslanstvo i izvedbu čina prevladavanja metafizike (Überwindung der Metaphysik). U suvremenoj raspravi ovo je stajalište razvio Gianni Vattimo, talijanski filozof tzv. postmoderne „slabe misli“ (pensiero debole). On, naime, tvrdi da je u tzv. trećem stadiju Nietzscheova mišljenja s razotkrivanjem misli o vječnome ponovnome vraćanju otvorena mogućnost spasonosnoga izlaza. Umjetnost stoga za Nietzschea nužno poprima novu „ontologijsku“ zadaću, jer je nemoguće zamisliti da bi razumijevanje bitka kao bivanja u svim njegovim promjenama bilo moguće bez slika „nevinosti“ (djeteta), bezrazložnosti „igre“ i naposljetku radosti „stvaranja“. Što to znači za pokušaj prevladavanja nihilizma, a u konačnici i svega onog što s pojmom „istine“ pripada filozofijskome, religiozno-moralnome i znanstvenome pristupu bitku uopće? Vattimo kaže sljedeće: „Protiv tumačenja heideggerovskog tipa, koja volju za moć razumiju kao ekstremno razvijanje racionalne i tehničke organizacije zbiljskog od strane čovjeka koji i sam postaje objektom totalnog planiranja, naglašavanje značenja volje za moć kao umjetnosti značilo bi, prema hipotezi koja je ovdje naznačena samo u grubim crtama, učiniti svima bjelodanom volju za moć u njezinu bitno destrukturirajućem domašaju. Ovo je točka na kojoj bismo također trebali nastojati uspostaviti poveznicu između Nietzschea i književnosti i umjetnosti avangarde 20. stoljeća koje su, naravno, pretrpjele utjecaj i ‘prevele’ kreativno lekciju.“ (Gianni Vattimo, „Volja za moć kao umjetnost“ (1978), u: Čitanka. Priredio i preveo s talijanskoga Mario Kopić. Izdanja Antibarbarus i HDP, Zagreb, 2008., str. 12-13.) U nastavku obrazloženja ove masivne postavke protiv, u načelu, Heideggera i na njegovim tragovima uspostavljene „logike tumačenja“ volje za moć, Vattimo kreće u drugom smjeru. Nihilizam se otuda ne pojavljuje kao ono što in ultima linea obilježava Nietzscheovu kritiku dosadašnjih vrijednosti i njihova ozbiljenja u „aktualnosti“. Ništenje bitka i obezvređivanje vrijednosti označava i u silaznoj putanji realizirane metafizike dvojnu narav volje za moć. Ona je i „prokletstvo“ i „spas“. Nikad ništa nije samo jedno te isto, već se u tome prepoznaje mogućnost nastanka onog što je drukčije. Sve je to, međutim, jasno iskazano u Heideggerovim promišljanjima Nietzschea. (Martin Heidegger, Nietzsche: Der Wille zur Macht als Kunst, GA, sv. 43, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1985.) Pa gdje je onda ta točka koja razdvaja njegovo shvaćanje nihilizma iz položaja planetarne tehnike kojim se bitak preobražava u informaciju, a čovjek u funkciju postava (Gestell) od onoga što Vattimo vidi u neoskvrnutoj „biti“ umjetnosti kao volji za moć? Odgovor je u tumačenju spisa Ljudsko, odviše ljudsko (Menschliches, Allzumenschliches I-II) iz 1886. godine te u spisu Sumrak idola (Götzen-Dämmerung) iz 1889. godine. U analizi ovih tzv. kasnih Nietzscheovih spisa Vattimo dolazi do zaključka da umjetnost u aspektu „preobilja“ upućuje na „nametanja ‘stvarima’ slika i proizvoda mašte, simboličkih vrijednosti koje je subjekt iznjedrio pod djelovanjem čuvstava i nagonskih impulsa. (…) To je igra isticanja ‘tumačenja’ bez ‘činjenica’, to jest igra simboličkih konfiguracija koje proistječu iz odnosa snaga da bi potom i same postale činitelji stabilizacije konfiguracije sila, ono što Nietzsche naziva svijet kao volja za moć. Taj je svijet poput ‘umjetničkog djela koje samo sebe rađa.“ (Gianni Vattimo, isto, str. 13.) Međutim, nije problem što umjetnost stvara „nove vrijednosti“, tako što se izlaže „preobilju“ svekolikih sila i moći bivanja koje određuju život kao ono faktično i kontingentno. Iz ovog razumijevanja Nietzscheove kritike metafizike kao nihilizma očito je da umjetnost, pa čak i u doba koje bi Heidegger svakako prekrižio kao „spasonosno“ i dao mu atribut „nihilističnosti“, a riječ je o tzv. povijesnim pokretima avangarde u 20. stoljeću, nadvladava zapalost svijeta u znanstveno-tehnički sustav informacija. Svijet kao volja za moć postaje od usuda neljudskoga ono navlastito „ljudsko, odviše ljudsko“. Nije isto tako posve jasno kako i zašto umjetnost podaruje čovjeku „ljudskost“ ako proizlazi iz nečega što nipošto nije samo ono ljudsko, već prije pripada „neljudskome“. Uglavnom, sve to još uvijek nije dostatan dokaz za vjerodostojnost tumačenja po kojem bi nihilizam mogao biti prevladan „iznutra“, nekom tihom strategijom više no misaonoga otpora s pomoću temeljne značajke koju umjetnost nosi u sebi od iskona do suvremenosti. A to je da se nasuprot religije, morala, filozofije i znanosti njezina moć pokazuje kao „volja za prividom“ (der Wille zum Schein). (Vidi o tome: Jochen Köhler, „Der Wille zum Schein: Nietzsches Spätphilosophie einer ästhetischen Bemächtigung“, Philosophisches Jahrbuch, br. 3/2019., str. 246-268.) Od ranih spisa do kraja misaonoga života za Nietzschea umjetnost nije tek proizvođenje novoga u smislu metafizičke postavke koju je izveo Platon kako je posrijedi sveza/odnos pojmova poiesis i téchne. Štoviše, ono što pripada umjetnosti jest mogućnost da sâm život postane začaran simboličkim moćima igre s onu stranu prvoga uzroka i posjednje svrhe, da istodobno poprimi karakter svetkovine dvaju iskonskih grčkih bogova poput Dioniza i Apolona, te da čovjeku otvori pristup drukčijem životu od „ovog“ svedenog na logiku broja, bezmjerja, praznine i ništavila. No, je li ta „volja za prividom“ tek puka ljudska djetinja želja da svijet ostane u stadiju bajke, poput začaranog zrcala bez svjetsko-povijesne borbe oko volje za moć kao vječnog ponovnoga vraćanja ili se susrećemo s nečim uistinu čudovišnim, što je zapravo filozofijski radikalno izrekao netko Nietzscheu posve suprotan po načinu mišljenja i kazivanja? To čudovišno, ali implicitno prisutno u Nietzscheovim pokušajima da se otrgne nužnosti vladavine metafizike u „silaznoj putanji“ svojeg razvitka jest postavka o „kraju umjetnosti“, koju je u spekulativno-dijalektičkome kazivanju izložio nitko drugo negoli sâm Hegel. (Vidi o tome: Gűnter Seubold, Kunst als Enteignis: Heideggers Weg zu einer nicht mehr metaphysischen Kunst, Denkmal Verlag, Köln, 2005., str. 13-38.) Zar nije začudno što Nietzsche u traganju za probojem granica nihilizma mora pronaći alternativu ne samo Hegelu i njegovoj metafizici apsolutnoga duha, već se mora razračunati s postavkom o tome da je bit čovjeka ono što od Aristotela nazivamo izrazom animal rationale. Čovjek kao umjetnik u svojoj „svetoj ludosti“ želje za življenjem iznad svih bezdana tehničkoga nihilizma ne može ostati nedirnut spoznajom da je problem nihilizma u tome što je sama „bit“ umjetnosti kao volje za moć ono čudovišno (Unheimlich) neljudsko, a ne nešto „ljudsko, odviše ljudsko“. A što dakle, ako ni Heideggerovo shvaćanje volje za moć kao ni ono njemu naizgled suprotstavljeno što je u ovome slučaju posredovano Vattimom i njegovim tumačenjem, a prije njega to su drukčijim kazivanjem uspostavili i Gilles Deleuze i Pierre Klossowski, nije stvar naše „suvremenosti“ koja u Nietzscheu vidi svoj posljednji preostali svjetionik nostalgije za „suvišnim čovjekom“? 2. O čemu govorimo kada imamo u vidu Nietzscheovu uporabu pojma nihilizam? Već smo vidjeli iz dosad izvedenih postavki da je posrijedi svagda dvoznačnost: s jedne je strane riječ o „biti“ metafizike koja u obezvređivanju vrhunskih vrijednosti uspostavlja vladavinu volja za moć kao sustava vrijednosti (ideje, norme, postulati) bez odnosa sa zbiljskim životom, a s druge o mogućnosti da se iz najveće ugroze svjetske povijesti izvede radikalni obrat mišljenja s pomoću onog što nadilazi svekoliku metafiziku i njezine prolazne likove. Problem je, naravno, u tome što se ono spasonosno ne nalazi izvan metafizike kao događaja otvoenosti-zatvorenosti svijeta. Nihilizam nije, dakle, tek puka negacija svijeta i njegovo utonuće u koprenu ništavila (Nichts). U njegovoj „biti“ pokazuje se da s bitkom kao takvim i u cjelini više ne možemo uspostaviti prisan odnos kazivanjem o njegovu „poslanstvu“ (arché i eschaton). Kada Nietzsche od početka do kraja svojeg mišljenja pronalazi izvorište i smisao nastanka onog što nihilizam dalekosežno određuje u predsokratskoj metafizici koja je još imala mogućnost misliti i živjeti bez konstruktivnih dodataka ideja i normi pripisanih volji za moć kao vječnome ponovnome vraćanju, bila je to pohvala bezrazložnosti svjetske igre, kao u Heraklita. No, nastanak metafizike u bitnom smislu znači put u ovjekovječenje bezdana nad kojim svetkuje logika, racionalnost, dostatni razlog, volja za uspostavljanjem onih vrijednosti koje su u religiji, moralu i filozofiji dosegle vrhunce neautentičnosti sâmoga života. Osloboditi se ovog zatočeništva u kojem ideje vladaju nad tijelom, onostranost nad ovostranošću, ništavilo nad bitkom ─ označava put spram prihvaćanja „sudbine“ ili amor fati koju filozof kao umjetnik života mora preuzeti svojom prvom i posljednjom zadaćom. Nihilizam pretpostavlja događaj raspada svih vrhovnih vrijednosti. U realiziranome stanju dovršene metafizike, pak, predstavlja katarktičku točku za prijelaz u „više stanje“. To je ono stanje koje filozofija kao metafizika više ne može „misliti“ tradicionalnim jezikom pojmovne konfiguracije svijeta. No, nihilizam se ne može razumjeti bez energetske mogućnosti njegova prevladavanja. Ne možemo tiho prijeći preko pustoši s kojom svijet gubi značajke svoje svjetovnosti. Otuda jedino umjetnosti još preostaje izgled spasonosnoga obrata u stvaranju novoga svijeta. Izgledi su prevladavanja ove „ontologijski“ uspostavljene neautentičnosti života podareni onome što Nietzsche u Rođenju tragedije iskazuje na sljedeći način: „Već u proslovu Richardu Wagneru postavlja se umjetnost ─ a ne moral ─ kao prava metafizička djelatnost čovjeka; u samoj je knjizi višestruko vraća izazovna postavka da je postojanje svijeta opravdano samo kao estetski fenomen. Doista, cijela knjiga zna za samo jedan umjetnički i zadnji smisao svega zbivanja ─ za jednog ‘boga’, ako se hoće ali zacijelo samo za posve nedvojbenog i nemoralnog boga-umjetnika, koji u gradnji kao i u razaranju, u dobrom kao i u lošem hoće postati svjestan jednake svoje radosti i samovlasnosti, koji se, stvarajući svjetove, oslobađa nevolje i preobilja, patnje opreka, što su se u njemu nagomilale.“ (Friedrich W. Nietzsche, Die Geburt der Tragödie. Oder: Griechenthum und Pessimismus. KSA, W. de Gruyter, Berlin, 1980. http://www.nietzschesource.org/eKGWB/index#eKGWB/GT-Selbstkritik-5 Hrvatski prijevod: Rođenje tragedije ili Helenstvo i pesimizam, GZH, Zagreb, 1983., str. 13. S njemačkoga prevela Vera Čičin-Šain.) Već odmah na početku vidimo nelagodu i problem u razmatranju tzv. nemetafizičkih mogućnosti umjetnosti s obzirom na postavku o „kraju umjetnosti“ koju Nietzsche razumije na posve drukčiji način od Hegela. Naime, ako je umjetnost „prava metafizička djelatnost čovjeka“, onda je očito da postoje i „neprave“ djelatnosti. To su, naravno, sve one koje proizlaze iz suprostavljanja glavnome načelu Nietzscheove filozofije kao nadilaženja „biti“ nihilizma s idejom o volji za moć kao vječnome ponovnome vraćanju. U dosluhu sa svojim učiteljem Schopenhauerom, ali protiv njegova pesimizma i kvijetizma (volje kao predstave), sada se pojavljuje odredba koja filozofiju dovodi do krajnjih granica djelatnosti nihilističkoga pustošenja svijeta. Iz njezinih diskurzivnih pravila, kažimo to u maniri Foucaulta, nastaju svi oni pojmovi i figure s kojima se određuju „neprave“ djelatnosti, a to su tlapnja, varka, obmana, zabluda, riječju interpretiranje svijeta. Na prvom je mjestu ipak ona riječ s kojom Nietzsche, naizgled paradoksalno, umjetnosti podaruje uzvišenu i ekstatičku moć estetskoga opravdanja života kao bivanja (Werden). Riječ je to bez koje nema estetike, a ni umjetnosti uopće ─ privid (Schein). Što je to uistinu „prividno“, što se zbiva kada se svijet pojavljuje kao volja za prividom? Nietzsche u svim svojim koracima mišljenja ne misli tek tranzitivno i transverzalno u odnosu na glavne razvojne crte filozofijskoga diskursa o biti nihilizma. Njegove su jedinstvene i nove stilske figure rezultat spoja svekolika tragičnoga grkstva s iskustvom mišljenja koje je odredilo vrhunac njemačke spekulativne filozofije i to u artističkoj metafizici Schopenhauera. No, bez vlastita udjela stvaralačkoga patosa i ekstaze, jer pjesništvo i klavirska muzika koju je skladao svjedoče o „preobilju“ talenta za ono što krasi estetsku dušu, zacijelo ne bi u mišljenju kraja metafizike jedini na tako uzvišen i radikalan način uveo umjetnost kao patnju, radost i igru. Stoga privid nije samo iliuzija u smislu optičke varke ili spoznajno-teoretske zablude u razmatranju bitka kao bivanja (Werden). Što se priviđa nadilazi spor između opažaja intencionalnoga predmeta i njegova zamjećivanja u zoru ili pojmovnome iskazu. Umjesto čitave strukture zapadnjačke metafizike koja je strogo razlikovala zbiljsko od nezbiljskoga, bitak od privida, sada se upravo radi o tome da zahvaljujući činu „imanentne transcendencije“ pitanje subjekta zamjećivanja i njegova korelativnoga objekta nije nepremostiva dvojnost između uma i tijela. Privid je „ontologijska“ kategorija estetskoga opravdanja života, jer „istina“ ne služi životu da bi se živjelo „bolje“. Moral, religija i filozofija kao „neprave“ djelatnosti pokoravanja preobilja života izvanjskim svrhama teoretiziranja „o“ duhu i duši, umu i razumu, strastima i osjećajima u sklopu onoga što unutar prividne moći bitka nisu ništa drugo negoli puka tlapnja, posvemašnji privid života kao volje za moć. Volja za prividom postaje tako posve jasan put spram kontingencije i singularnosti onoga što više nije određeno metafizičkim atributima razlikovanja forme i materije. Privid postaje naša estetska zadaća i jedina nužnost autentične egzistencije koja još preostaje „suvišnome čovjeku“. Postoji još nešto krajnje neodređeno u ovom obratu s kojim Nietzsche preusmjerava hod zapadnjačke metafizike na njezinome kraju. Koliko god su razvidne razlike između tzv. triju stadija njegova mišljenja, toliko je nešto ipak zajedničko. Posrijedi je ono što je prisutno u i Rođenju tragedije i u Tako govoraše Zaratustra te u posthumnim fragmentima miz ostavštine. Što je to zajedničko njegovu sintetičkome mišljenju prevrednovanja svih vrijednosti i volje za moć kao vječnog ponovnoga vraćanja? Ništa drugo negoli da volja za prividom proizlazi iz „biti“ umjetnosti kao vječnoga bivanja na način estetskoga opravdanja života. Ako na takav način pristupimo pokušaju rasključavanja tajne onog što „privid“ uistinu otvara kao mogućnost drukčijeg egzistencijalnoga nabačaja čovjeka negoli što to podastiru filozofija, moral, religija i znanosti, onda se susrećemo s aporijom koja nastaje otuda što je upravo uvjet mogućnosti prevladavanja nihilizma uspostava i najveći doseg one umjetnosti koja na kraju 19. stoljeća obilježava pojam dekadencije. Bez dekadentne umjetnosti, koju savršeno utjelovljuju književnici poput Baudelairea, Huysmansa i Wildea, nema ni prodora nihilizma u svijet niti njegova prevladavanja. To je kao da proizvodimo umjetni virus u laboratoriju da bismo spriječili njegovim kontroliranim širenjem nastanak novih zlokobnih bolesti. No, još je važnije u svemu tome da „privid“ postaje u estetskome razumijevanju bivanja jedina „prava“ egzistencijalna drama ljudskoga života. Jer bez „privida“ umjetnost nema razloga svoje opstojnosti. Nije slučajno Platon u Politiei prognao pjesnike iz „države“ zbog toga što oponašaju ono što je već jednom stvoreno i u tom stvaranju ima značajke ozbiljenja ideje dobra. Postoji, dakle, istinski „privid“ i „privid“ istine. U drugome obratu o tome govori Marx u kritici kapitalizma i političke ekonomije kada ga naziva ideologijom. Nije to nikakva „lažna ili kriva svijest“ čovjeka o istinitome ili pravome društvenome bitku u zajednici. Naprotiv, ideologija se pokazuje kao ontologijska perverzija ili sustavni privid pravog stanja stvari, odnosno „istinita“ svijest o lažnome ili prividnome bitku. (Vidi o tome: Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritika kriptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb, 1987. 2. prošireno i popravljeno izd.) Da bismo još preciznije odredili ovaj nužni i za Nietzschea sudbonosni trenutak nastanka „tragičnoga mišljenja“ bez kojeg nema istinske umjetnosti koja postaje ne samo katarktička moć oslobađanja od stega i utega znanstveno-tehničke racionalnosti novoga vijeka i sukladno tome modernosti i suvremenosti, već se uzdiže do jedinog preostalog izgleda prevladavanja nihilizma, potrebno je vidjeti kako to volja za moć kao umjetnost postaje „prividom“ u smislu estetskoga opravdanja života. Je li stoga umjetnost uistinu na putu da na kraju zatvorene strukture sâmoga života u okružju konstruktivnih tlapnji i iluzija bivanja od filozofije, morala, religije do znanosti bude više od posljednjega utočišta za opsjenare i fantaste protiv nepodnošljive dosade i praznine ovog „programiranoga svijeta“, da se poslužimo jednim izrazom njemačkog filozofa, estetičara i kibernetičara Maxa Bensea? Vratimo se iznova Nietzscheovu stavu iz fragmenta 794. ostavštine, u kojem se tvrdi da su „naša religija, moral i filozofija oblici su dekadencije čovjeka. – Protugibanje: umjetnost.“ (Friedrich W. Nietzsche, Volja za moć: Pokušaj prevrednovanja svih vrijednosti, Mladost, Zagreb, 1988., str, 378. S njemačkoga preveo Ante Stamać.) Što je uopće ono što označavamo prividom? Prema Platonu, samo svijet ideja ima ontologijski status pravog i smislenoga svijeta, dok je svijet pojava tek prividno stanje prolaznosti i fikcije. Četvorstvo metafizičkih pojmova bitka-boga-svijeta-čovjeka određeno je otuda suprotnošću od konačnosti pojavljivanja u faktičnome obliku. Trajnost, postojanost, nepromjenljivost krase bitak kao i svijet u kojem se čovjek trsi izgraditi okružje kao horizont značenja protiv svakog mogućeg raspada cjeline bitka. Nije stoga nipošto slučajno da se pojam boga izvodi iz atributa koji pripadaju onome što se ne kreće, ili se pak njegova bit iskazuje onime što nadilazi svekoliko postajanje i gibanje. Vremenost vremena kao autentičnoga načina egzistencije nužno pripada biću koje „nije“ na način konačnosti i vremenitosti čovjeka. No, ono što Nietzsche dovodi u pitanje postavkom o smrti Boga i dolasku nadčovjeka jest upravo taj i takav metafizički određen poredak kategorija i pojmova prema kojem je samo nadosjetilni svijet „pravi“ svijet, a sve je drugo puki privid. U vjerodostojnim tumačenjima ove logike obrata koju Heidegger, kao najznačajniji predstavnik mišljenja na tragu Nietzschea uspostavlja neprelaznom granicom između metafizike i ne-metafizike, pokazuje se da je i svaki obrat ili preokret ujedno gibanje unutar iste matrice zbivanja sâme stvari mišljenja. (Martin Heidegger, 1. Nietzsches Metaphysik, GA, sv. 50, (Vorlesung Wintersemmester 1941/1942), V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1990., str. 70-71. (Prir. Petra Jaeger). Drugim riječima, kada i umjetnost, ili preciznije umjetnik-filozof kao „viši pojam umjetnosti“, kako ga naziva Nietzsche u 795. fragmentu ostavštine, postane „zakonodavac“ i „tumač“ svijeta u kojem više nema Boga i vlada posvemašnja praznina u središtu zbivanja, ništa se još bitno ne mijenja sa svijetom. Njegova je glavna značajka da je Ništa sada logika čitavog „novoga“ načina razumijevanja događaja, pa tako i umjetnost unatoč svojeg preobilja intenziteta gubi bilo kakvu svezu s ljepotom i uzvišenošću, kako to svjedoče povijesni pokreti avangarde u prvoj polovini 20. stoljeća. Neki od paradigmatskih primjera su eksperimenti s onime što vlada kao čista „nepredmetnost“ u slučaju suprematističkoga slikarstva Kazimira Maljeviča, ili se, pak, pokazuje kao disharmonija i atonalnost u slučaju glazbe Arnolda Schönberga, ili naposljetku jezik poprima karakter dadaističkoga traganja za praiskonskim zvukom i gubitkom posvećenoga govora ideja kao u poeziji Tristana Tzare. Kako valja razumjeti Nietzscheov stav o „volji za prividom“ koji proizlazi iz postavke o volji za moć kao umjetnosti? Vidjeli smo kako u suprostavljanju Heideggerovom tumačenju, kako ga on vidi, počiva čitavo zdanje „sloboga mišljenja“ postmoderne u filozofijskim spisima Giannija Vattima. No, problem koji smo otvorili ukazao nam se i kao aporija. Jer ako umjetnost može biti više od života, štoviše, ako je ona „stimulans životu“ za Nietzschea, onda je nužno razložiti odnosi li se to uopće na neku metafizičku ideju umjetnosti kao prikazivanja i predstavljanja bitka u njegovoj nepromjenljivosti i trajnosti, u odnosu spram vremena kao ovjekovječene prisutnosti (nunc stans), ili je uvijek riječ o povijesno-epohalnome događanju sâme umjetnosti kojoj „stimulans“ ne proizlazi više iz nadosjetilnoga neba ideja, već iz žive i životodajne prakse djelovanja umjetnika kao filozofa i filozofa kao umjetnika? Sve smjera spram ovog drugoga rješenja. Umjetnost stvara „novo“. Ona ima tu tragičnu crtu što je povezana s odnosom spram Ničega. Naposljetku, o tome svjedoče mnogi pokušaji suvremene umjetnosti poput poezije ništine Paula Celana ili ispitivanja neiskazivosti u atonalnim kompozicijama neoavangardnoga kompozitora Johna Cagea. (Vidi o tome: Georg Steiner, Grammars of Creation: Originating in the Gifford Lectures for 1990, Faber & Faber, London, 2001., str. 127-128.) U Nietzscheovome spisateljstvu pronalazimo mnoštvo dokaza za tvrdnju da je umjetnost ono što se razlikuje od oslikavanja i kazivanja „o“ tzv. zbiljskome svijetu. Umjesto estetike koja zagovara realizam ili idealizam, on se zalaže za umjetničko proizvođenje „novoga“ koje je starije od staroga jer je čak i u doba pisanja Rođenja tragedije jasno uspostavio simbolički prijelaz spram nadolazećega kritikom i uvidom da svaka apologija „modernosti“ u smislu „aktualnosti“ nije drugo do ustrajavanje u bespuću dekadencije. Vidjeli smo već koliko je njegov stav o problemu dekadentne umjetnosti proturječan, kadšto i krajnje neprimjeren u prosudbi najznačajnijih djela poput Baudelairea, primjerice. (Vidi o tome: Helmut Pfotenhauer, Die Kunst als Physiologie: Nietzsches ästhetische Theorie und literarirsche Produktion, J.B.Metzler, Stuttgart, 1985.) Očito je, nadalje, da umjetnost ne može biti ono što određuje umjetnika kao singularnoga pojedinca. Naprotiv, ideja je istovjetnost pojave i zbilje, ali ne kao primat transcendencije nad imanencijom niti u pokoj zamjeni mjesta, o čemu smo raspravljali pouzdajući se u tumačenje Heideggera. Ako je za Nietzschea umjetnost upravo protugibanje spram nihilizma, onda u obezboženome svijetu umjetnik više nije prikazivač i predstavljač istinskoga svijeta ideja. Umjesto toga, on prozvodi „istinski privid“ života kao „stimulans“ za ono što samome životu kao bivanju (Werden) podaruje jedini smisao i opravdanje. Utoliko je samorazumljivo zašto „istina“ u bilo kojem spoznajno-teoretskome smislu, kao i sve realističke i idelaističke ontologije, više ne znače ništa za život koji se estetski konstruira iz težnje da „svijet postane bajkom“. Aporija se pokazuje u tome što Nietzsche u patosu i ekstazi volje za moć pronalazi istinski privid sâmoga života kao bivanja, te mu zbog toga kao model za razumijevanje odnosa „bitka“ i „vremena“ u novome načinu mišljenja i kazivanja ne može biti nikakva već opstojeća slika ili prispodoba iz povijesti filozofije i umjetnosti kao metafizike. Njegovi su bogovi poput Dioniza i Apolona filozofijski opojmljeni svjetovi razlike, a umjesto boga-filozofa, koji je bio opsesijom novovjekovne spekulativne metafizike, on preuzima figuru boga-umjetnika za uvid u ono nadolazeće, s onu stranu granica uma i intuicije, jezika i slike. (Nietzsche obezvređuje staru metafiziku u njenom temeljnom ishodištu, koje glasi: istinski i zbiljski bitak leži u svem biću u temelju. Ali – i to je bitno ─ to obezvređenje stoji sa svoje strane u službi jedne nove metafizike, budući da Nietzsche samu volju za moć određuje metafizički, time što je misli kao temeljni karakter bića, a to znači kao vječno vraćanje jednakog. Nauk o vječnom vraćanju jednakog jezgra je Nietzscheove metafizike. On je volja za moć uzdignuta do sistema.“ – Walter Schulz, Bog novovjekovne metafizike, Matica hrvatska, Zagreb, 1996., str. 93. S njemačkoga preveo i priredio Damir Barbarić.) U čemu je stoga aporija? Jednostavno u tome što oboje, i volja za moć kao vječno ponovno vraćanje jednakoga i umjetnik-filozof kao zagovaratelj ove misli u liku Zaratustre simbolički određuje nemogućnost razdvajanja umjetnosti od umjetnika, bitka kao bivanja od vremena kao vječne vrtnje jednog te istoga. A to, u konzekvenciji, znači da estetsko opravdanje života ne može biti nikad ništa drugo negoli kontingentan događaj novosti kao ponavljanja stvaralačke patnje i radosti nečega što je u samoj svojoj „biti“ bezrazložno poput djetinje igre i njezina užitka u prividu svijeta uopće. Tragično je to što umjetnost mora proći krug samoodređenja svojih likova od prapočetka do kraja u liku nadčovjeka da bi se bivanje ispunilo smislom, a stvaralački patos postao egzistencijalni stimulans života. Ako ovo izostaje, umjetnost se nužno kreće između čekića i nakovnja modernosti kao što su l’art pour l’art i naturalizam u poeziji i književnosti poglavito. Ne moramo posebno obrazlagati da su oba puta ono što nazivamo esteticizmom bez krajnjeg cilja u osmišljavanju novih „vrijednosti“. Samo što je u prvome slučaju umjetnost postala svoja vlastita grobnica, a u potonjem je spuštena na razinu opsesije s logikom brutalnosti, mase i moći. Priroda je za kraj metafizike u liku znanstveno-tehničkoga nihilizma ionako uvijek i jedino ─ „mrtva priroda“. 3. Ima u Heideggerovu tumačenju Nietzscheove postavke o volji za moć kao umjetnosti jedan iskaz koji zaslužuje posebnu pozornost za daljnju analizu. Naime, Heidegger kaže da u Grka „estetika otpočinje tek u trenutku u kojem velika umjetnost, ali istodobno i velika filozofija dolaze do svojega kraja.“ ( Martin Heidegger, isto, str. 73.) Sve je stoga već priređeno u doba Platona i Aristotela, jer temeljni pojmovi razlikovanja oblika i materije, ideje i pojave dovode do toga da umjetnost Grci razumiju iz razlikovanja onog što određuje pojam proizvođenja (poiesis) i rukotvorne sposobnosti ili umijeća tvorbe predmeta i stvari (téchne). Ovo valja uzeti u obzir pri razmatranju postavke kako s Nietzscheom i njegovim mišljenjem pokušaja prevladavanja metafizike kao nihilizma nije nipošto samorazumljivo je li posrijedi da iz „biti“ umjetnosti nužno slijedi mogućnost spasonosnoga izbavljenja iz zagrljaja onoga što Heidegger naziva postav (Gestell) kao „bit“ tehnike. Što je ovdje zagonetno i ujedno aporetično? Ponajprije to da Nietzsche u razotkrivanju ne-metafizičke „sudbine“ Zapada prije njezina kraja u filozofiji, moralu i znanosti kao mišljenju o nadosjetilnošću koja upravlja „ovim“ svijetom, vidi grkstvo u iskonskome suočenju s tragičnim razumijevanjem bitka uopće. Estetika u Grka, a isto vrijedi i za estetiku u Nijemaca kada sredinom 18. stoljeća nastaje filozofijska estetika s Baumgartenom, rezultat je shvaćanja umjetnosti kao „prirode“ (mimesis) i „predmetnosti“ (representatio). (Estetika je kao filozofijska disciplina nastala tek u 18. stoljeću, tj. u doba racionalizma, očevidno izazvana samim novovjekovnim racionalizmom, koji se uzdiže na temelju konstruktivnih prirodnih znanosti, kakve su se razvile u 17. stoljeću i kako do danas određuju lice našeg svijeta, tako da se u sve vrtoglavijem tempu pretvaraju u tehniku.“ – Hans-Georg Gadamer, „Umjetnost i oponašanje“, u: Ogledi o filozofiji umjetnosti, AGM, Zagreb, 2003., str. 102. S njemačkoga prevela Darija Domić. Vidi također izvornik u: Hans-Georg Gadamer, Ästhetik und Poetik I: Kunst als Aussage, Gesammelte Werke, sv. 8, J.C.B.Mohr (Paul Siebeck), Tübingen, 1993. („Kunst und Nachahmung“), str. 107.) Zahvaljujući racionalno-tehničkome izlaganju bitka estetsko shvaćanje poprima lik filozofijski određenog nauka o osjetilnosti. ( Hans Blumenberg, „Nachahmung der Natur: Zur Vorgeschichte der Idee des schöpferischen Menschen“ (1957), u: Ästhetische und metaphorologische Schriften, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2001., str. 9-46.) Estetsko iskustvo uvijek je ono iskustvo koje dolazi nakon događaja s kojim umjetnost otvara „novi“ svijet. I doista, zakašnjelost je njezina sudbina. Misliti „bit“ osjetilnosti nemoguće je bez metafizički shvaćenog odnosa konstrukcije uma i biologijski zadane tjelesnosti. Usto, nauk o osjetilnosti postaje od novoga vijeka ujedno naukom o lijepome i uzvišenome kao što je to paradigmatski postavio Kant u Kritici moći suđenja (Kritik der Urteilskraft). Nietzsche koristi često izraz „estetsko“ i „artističko“ sinonimno, što nije dokaz njegove „nemarnosti“ oko preciznosti pojmova i bitne razlike između ta dva načina pristupa ljepoti i uzvišenosti. Razlog ove sinonimnosti jest u onome što je implicitno povezano s Heideggerovom postavkom kako Grci nisu potrebovali estetsko shvaćanje umjetnosti u smislu filozofijskoga utemeljenja nauka o lijepome, jer su umjetnost živjeli kao događaj svakodnevnoga susreta s mitsko-božanskim u građevinama, svetkovinama i ritualima. Kada se to raspada, uistinu je na djelu „kraj umjetnosti“. Nakon toga umjetnost se razdvaja na proizvođenje i tvorbeno umijeće spravljanja „novoga“. Kraj nije „kraj“ u smislu faktičnog nestanka potrebe za proizvođenjem umjetničkih formi i sadržaja. No, kraj valja misliti kao prestanak važenja metafizičkoga okvira unutar kojeg je umjetnost imala svoje mjesto, svrhu i zadaću za ljudsku egzistenciju. Iščeznućem neposrednosti odnosa između četvorstva besmrtnika i smrtnika, neba i zemlje, nastaje prostor za razvitak „umjetnosti“ drugim sredstvima. Tek tada može biti govora o estetskome opravdanju života koje Nietzsche preuzima iz Schopenhauerove „artističke metafizike“ tako da umjetnosti oduzima bilo kakvu crtu estetike doživljaja (Erlebnis), prije svega tzv. pesimizma. Ovdje ćemo samo uzgred spomenuti da je od svih rodova umjetnosti i diobe na raznolike forme, kako za Schopenhaeura tako i za Nietzschea muzika ona umjetnost koja podastire najviše mogućnosti uzdignuća u ekstatički prostor kozmičko-ljudske volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakoga. Muzika je titraj i suzvučje stvaranja-razaranja svijeta iz duha posvemašnje bezrazložnosti. Dohvatiti „bit“ muzike iz bilo koje starije ili novije estetike čini se uzaludnim naporom traganja za nedokučivim. Kada umjetnost otvara nove svjetove, onda je njezina „bit“ s onu stranu svake estetske, a to će reći, metafizičke zadaće da čovjeku pruži utjehu od svakodnevnih briga ili da ga katarktički usmjeri u etičko-politički zahtjev za ozbiljenjem slobodne i pravedne zajednice. Nietzsche ima u vidu stoga umjetnost koja s umjetnikom-filozofom misli sâm događaj stvaranja kao bivanja (Werden) za koje „volja za prividom“ postaje credo svekolike težnje u „estetiziranju života“ kao takvoga. U spisu Rođenje tragedije to posebno dolazi do izražaja. Nije li ipak naizgled neprimjereno u slučaju Nietzschea ukazivati na „kraj umjetnosti“ ako je baš toj duhovnoj moći ljudske egzistencije posvetio ponajviše refleksivne usmjerenosti i od nje očekivao porive za prevladavanje metafizike kao nihilizma? U pravu je Heidegger kada pokazuje da je u tom pogledu važno uočiti bitnu razliku spram Hegelove estetike. Naime, za Hegela je umjetnost ispod religije i filozofije, te je njegova znamenita postavka o „kraju umjetnosti“ izvedena iz ideje spekulativno-dijalektičkoga „razvitka“ svjetskoga duha. Krug koji prolazi duh iz neposrednosti preko posredovanja do posljednje točke uzdignuća u apsolutni duh određen je misaono-zbiljskim procesom ukidanja/prevladavanja (Aufhebung) „nižega“ u „višem“. Da ovaj proces ne bi postao „lošom beskonačnošću“ sve se pomiruje ─ i priroda i duh, i čovjek i Bog. Ali tek sa stajališta onoga što predstavlja ozbiljenje filozofije u ideji apsolutne znanosti duha sâmoga. Umjetnost tu nema razloga biti nikakvim sredstvom/svrhom spasa od nihilizma naprosto zato što je njezino vrijeme „prošlo“. Čini se kao da je ova postavka neoboriva. Uostalom, i sam je Heidegger na tragu Nietzschea i Hölderlina pokušao pronaći alternativu Hegelovu mišljenju apsoluta i stroju Aufhebunga, te je za svoje mišljenje odabrao naziv koji umjesto moći prevladavanja filozofije kao metafizike (Überwindung der Metaphysik) smjera prebolijevanju metafizike (Verwindung der Metaphysik). ( Martin Heidegger, „Überwindung der Metaphysik“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009., 11. izd., str. 67-95.) Tome usuprot, Nietzsche svoju čitavu filozofijsku orijentaciju stvara u suprotstavljanju bilo kakvom „razvitku“ i „napretku“ koji polazi od nužnosti logosa kao znanstveno-tehničkoga načina mišljenja. Navodili smo već nekoliko mjesta iz njegovih ranih i kasnih spisa u kojima odrješito i cinično prigovara znanosti da ne pridonosi mudrosti svijeta, već onome što zahtijeva korist i uporabnost za čovjeka i njegove narasle biologijski shvaćene potrebe. No, iako je taj okret od logosa k tijelu u Nietzschea često odveć prožet biologijskim nagnućem zbog toga što „imanentna transcendencija“ iziskuje skidanje s prijestolja svega što podsjeća na fikcije i norme neautentičnoga života, posve je jasno da se život ne može apsolutizirati i suspregnuti u sustav racionalne interakcije između prirode i čovjeka. Zbog toga je njegova estetika ona koja uzima „fiziologiju umjetnosti“ za počeak svake buduće estetizacije svijeta. Tjelesnost u konfiguracijama osjećaja, doživljaja i refleksije čini ovu „estetiku“ novim načinom prožimanja filozofije i umjetnosti. Toliko je fragmenata iz ostavštine, ali i za života objavljenih Nietzscheovih spisa, u kojima možemo pronaći dokaz kako je ono što je u čitavoj povijesti metafizike bilo na distanci u približavanju sada postalo odlučujuće za nadolazeće doba. Pa, zar pojam nadčovjeka nije u tom pogledu estetička konstrukcija života koji zahtijeva nove „najviše vrijednosti“, a ne može se nipošto svesti na biologijsko čudovište kako je to, tijekom 20. stoljeća, nacističkom eugenikom i manipulacijama ničeanski orijentiranih tumača u službi Trećeg Reicha dospjelo do nekih tvrdokornih kritičara ne samo Nietzschea, već i Heideggera. 4. Ako je „volja za prividom“ ono što proizlazi iz volje za moć kao umjetnosti, tada se Nietzsche u razumijevanju odnosa između bitnog karaktera bitka i mišljenja (volja kao predstava), koje je preuzeo od Schopenhauera, nužno sučeljuje s problemom metafizičkog shvaćanja „istine“. Nije privid tek suprotnost onome zbiljskome kao istini u ovoj ili onoj inačici spoznajne teorije s već uvijek utvrđenim pojmovima svijesti, njezina intencionalnoga predmeta i jezika koji u tradicionalnome smislu samo služi kao prenosnik misli. Čitava Nietzscheova razgradnja metafizičkih temelja mišljenja Zapada počiva na razgradnji pojma umjetnosti koji se nakon predsokratovskih filozofa sunovratio u bezdan onoga što nam je predano s pomoću pojmova mimesis i reprezentacija (prikazivanje i predstavljanje). No, da bi se moglo razgraditi i rastemeljiti pojam umjetnosti, nužno je stvoriti novi jezik i k tome imati novo razumijevanje jezika kao takvoga. Vidjeli smo da je stoga postavka o vladavini privida i estetskome opravdanju života ona koja iziskuje rješenje aporije o „kraju umjetnosti“. Ne misli Nietzsche spekulativno-dijalektički, jer inače ne bi mogao dospejti do toga da filozofiju, moral i znanost smatra oblicima dekadencije i nihilizma onoga što je iskonski bljesnulo u Grka kao „tragično mišljenje“. Isto tako, njegovo mišljenje nije tek mito-poetska vrtoglavica metafora i simbola, već strogo i precizno oblikovanje jezika kao otvorenosti događaja nastanka „novoga“ iz bivanja kao vječnog vraćanja jednakoga. Jezik nam ne služi kao medij komunikacije. Njegova je zadaća metafizički „viša“ od pukog prijenosa nezapisanih i zapisanih misli. Ako je Nietzscheova estetika „filoziologija umjetnosti“, onda je njegovo tumačenje jezika kao igre znakova, značenja i označavanja već na putu destrukcije metafizičke moći posredovanja mišljenja i zbilje. Nije stoga neobično ni ekscesno što je prvi radikalno otpočeo s dokidanjem pojmova poput „bitka“, „bića“ i „biti“. Bez toga nema klasične ontologije. Ali, ono što je u ovome razmatranju za nas odlučujuće odnosi se na njegovo nastojanje da se „umjetnost“ otvori u posve novome smjeru od spora klasično-dekadentno, realističko-naturalističko. Utoliko više što je kritikom Wagnera i njegove ideje cjelovitog umjetničkoga djela (Gesamtkunswerk) dospio do postavke kako jedino ono što sjedinjuje iskustvo tragičnoga mišljenja u iskonu Grka s mišljenjem „fiziologije umjetnosti“ može omogućiti životu da postane „umjetničkim djelom“. (Friedrich W. Nietzsche, Der Fall Wagner: Ein Musikanten-Problem, u KSA, W. de Gruyter, Berlin, 1980. http://www.nietzschesource.org/#eKGWB/WA) Što, dakle, treba značiti postavka o „volji za prividom“ i „kraju umjetnosti“ u Nietzschea? Naravno, već smo pokazali da to nije ni u kakvom afirmativnome odnosu s Hegelovom postavkom o umjetnosti kao „lijepom prividu“ koja pripada minuloj prošlosti. Ostavimo za sada svaku refleksiju o tome je li s obzirom na stanje naše suvremenosti Hegel bio prorok nadolazećega u doba tehnosfere i otuda „realniji“ od onoga što su htjeli Nietzsche i na njegovu tragu Heidegger, da ne govorimo o čitavom nizu suvremenih mislilaca koji zaslužuju pozornost: naime, da s pomoću umjetnosti omogući spasonosni „drugi početak“ mišljenja izvan zatočenosti metafizikom i njezinim „usudom“ ovladavanja svjetskom poviješću. Ne, „umjetnost“ ne treba spašavati od propasti u tehničkome bezdanu nihilizma. Nietzscheu je bilo bjelodano da je moderna znanost na putu razotkrića svjetova koji uistinu nisu nikakav dokaz o „objektivnoj“ i „apsolutnoj istini“, već su otvoreno polje upisivanja znakova estetske fascinacije s onime što više nema nikakve veze s „čovjekom“. Umjetnost koju Nietzsche uspostavlja „stimulansom života“ ne govori više o čovjeku kao subjektu zbivanja u smislu njegovih problema i pitanja egzistencije. Umjesto toga, to je „umjetnost“ za doba obezboženosti i apsolutnoga nihilizma koji se mora proširiti svijetom i postati zrak kojeg udišemo da bismo mogli krenuti s onu stranu njegovih epohalnih granica. Figura koja naviješta tzu „novu“ umjetnost, ali koja je starija od stare i pripada iskonu i budućnosti jest ─ nadčovjek (Übermensch). Ali „što“ je i „tko“ jest uopće taj nadčovjek? Heidegger u raspravi „Nietzscheova izreka ‘Bog je mrtav“ („Nietzsches Wort ‘Gott ist tot“) iz 1943. godine jednostavno kaže da to „ime označava bit ljudstva koje kao novovjekovno otpočinje ulaziti u bitno dovršenje svojega razdoblja. ‘Nadčovjek’ je čovjek, a koji čovjek jest iz te kroz volju za moć određenu zbilju i za nju. Čovjek, čija se bit izvodi iz volje za moć, jest nadčovjek.“ (Martin Heidegger, „Nietzsches Wort ‘Gott ist tot’, u: Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003., str. 251. 8. nepromijenjeno izd.) No, potrebno je izričito ustvrditi da nadčovjek nije nadomjestak za metafizičko značenje Boga i ne stupa na njegovo mjesto. Umjesto takvog načina mišljenja, odveć plošnoga i prekratkoga, u tumačenju Nietzschea za Heideggera postaje ovo „novo“ mjesto smrti Boga izvedeno u pojmu novovjekovne subjektnosti, odnosno pred-stavljajućega i računajućega mišljenja. No, „tko“ jest ovdje taj „subjekt“ ako ne ono što ne pripada umjetnosti kao „stimulansu života“, već racionalnome protokolu stvaranja tehnologije koja nije primijenjena znanost o zbijskome. Njezina se „bit“ zasniva na konstrukciji umjetnih svjetova, te stoga mišljenje postaje apsolutno znanje o gibanju same stvari koja se odmiče od iskonskoga traga dionizijske moći života. Kao što volja za moć kao umjetnost zahtijeva preobilje životnih snaga, uranjanje u patnju i radost igre bivanja, tako se isto može kazati da je nadčovjek rezultat ovog preobilja intenziteta i konfiguracija odnosa između elementarnih čestica i organskih kodova. No, njegova je ideja u tome što pronosi „istinu“ apsolutnoga privida: da je život estetski slučaj uspostavljanja „najviših vrijednosti“ bez kojih ništa više nema smisla. Umjetnost stvara i razara, a filozofija u „novome“ ruhu genealogije i simptomatologije jedina može tumačiti to djelo-događaj koji se neprestano obnavlja kao vječno ponovno vraćanje. Nije, dakle, volja za moć ona koju Nietzsche vidi kao „bit“ u znanosti i tehnologiji, već u umjetnosti. Razlog je u tome što samo umjetnost stvara ono „novo“. Na taj način omogućuje uvid u prstenujući krug bivanja u ovjekovječenom trenutku. Čovjek je u svemu tome „suvišan“. Njegovo je vrijeme prošlo, a ne kao što to kaže Hegel za umjetnost kao osjetilno sijanje ideje. Što, ipak, preostaje čovjeku u emfatičkome „kraju umjetnosti“ bez koje nema mogućnosti prevladavanja nihilizma? Ništa drugo negoli da otvori prostor dolasku nadčovjeka. Da iz „biti“ umjetnosti koja je sjaj i vrhunac imala već na početku u dionizijskoj svetkovini u Grka spozna kako je „tragično mišljenje“ uvjet mogućnosti podnošenja i spasonosnoga obrata iz začaranoga kruga nihilizma uopće. Bez „volje za prividom“ svijet tone u ravnodušnost zbiljske apokalipse svih dosadašnjih vrijednosti. Ima li, međutim, ova Nietzscheova misao još uvijek ono spasonosno kao putokaz za nadolazeće, ako je u doba tehnosfere kao doba realizirane metafizike u kibernetici i sâm „umjetni život“ (A-life) sintetiziran iz tehnogeneze onoga što nadilazi svaku razliku „živoga“ i „neživoga“, a mišljenje koje stoji u temelju ovog čudovišnoga raščovječenja nije ništa drugo negoli sinteza računanja, planiranja i konstrukcije ─ tehnoznanstvena proizvodnja svjetova digitalne simulacije, tog privida nad prividima?

May 5, 2025