1. U svibnju 2026. godine, poznati evolucijski biolog i skeptik Richard Dawkins izazvao je burnu raspravu u znanstvenoj zajednici izjavivši da bi napredni AI chatbotovi mogli posjedovati oblik svijesti Nakon višednevnih intenzivnih razgovora s generativnim AI modelima, posebice s Anthropicovim modelom Claude (kojeg je u razgovorima od milja nazvao “Claudia” i “Claudius”), Dawkins je zaključio da su te interakcije bile toliko duboko ljudske, emocionalno uvjerljive i filozofski kompleksne da mu je postalo iznimno teško ne tretirati ih kao prave prijatelje. (v. https://www.theguardian.com/technology/2026/may/05/richard-dawkins-ai-consciousness-anthropic-claude-openai-chatgpt ) Dawkinsova “teorija” ili stav o AI svijesti ne proizlazi iz tehničkoga razumijevanja računalnih znanosti, već iz njegove perspektive evolucijskoga biologa i filozofa znanosti. Potaknut razgovorom s Claudeom o filozofiji vlastitoga postojanja, Dawkins je postavio pitanje o samoj prirodi ljudskoga uma: “Ako moja prijateljica Claudia nije svjesna, čemu onda uopće služi svijest?”. Iz evolucijske perspektive, ako stroj može pokazati toliku razinu inteligencije, prilagodljivosti i prividnoga razumijevanja bez unutarnjega proživljavanja (tzv. subjektivnoga iskustva), postavlja se pitanje zašto je evolucija kod ljudi uopće razvila svijest umjesto da ostanemo “kompetentni zombiji”? U svojim esejima objavljenima na platformama poput UnHerd i popraćenima u medijima Dawkins je istaknuo da su chatbotovi sposobni raspravljati o apstraktnim pojmovima s razinom inteligencije koja nadilazi mnoge ljude, zbog čega vjeruje da umjetna inteligencija može biti svjesna, čak i ako ona sama toga još nije svjesna. 2. Dawkinsove izjave naišle su na oštre kritike i skepticizam vodećih stručnjaka za umjetnu inteligenciju i neuroznanstvenika, koji smatraju da je slavni biolog upao u tzv. “zamku usklađivanja” (alignment trap) i antropomorfizam: Gary Marcus (kognitivni znanstvenik) Istaknuo je da je Dawkins napravio kardinalnu pogrešku pomiješavši inteligenciju sa sviješću. Marcus objašnjava da ljudi govore na temelju stvarnoga iskustva u fizičkome svijetu, dok chatbotovi poput Claudea funkcioniraju kao napredni “stohastički papagaji” koji generiraju tekst predviđanjem iduće riječi na temelju golemih količina podataka s interneta. Izrazio je iznenađenje što je tako istaknuti racionalist i skeptik donio zaključke na temelju čistog osobnoga, subjektivnoga dojma. Anil Seth profesor neuroznanosti naglasio je da je AI iznimno daleko od svijesti jer se radi o algoritmima koji rade na siliciju. Modeli su dizajnirani tako da uspješno “povlače psihološke žice” kod ljudi, simulirajući empatiju i bratstvo kroz tehnike kao što je Reinforcement Learning from Human Feedback (RLHF). Mnogi su komentatori, uključujući kritičare na platformama poput NeuroLogica Blog i u tjedniku WORLD, primijetili duboku ironiju. Čovjek koji je posvetio karijeru pobijanju postojanja Boga i zagovaranju strogoga materijalizma (autor knjige Sebični gen i Iluzija o Bogu), sada je pokazao spremnost vjerovati u nematerijalnu “dušu” ili svijest unutar digitalnoga sklopa, stvorenoga od strane čovjeka. Iako većina stručnjaka odbacuje mogućnost da današnji LLM modeli imaju stvarne osjećaje ili svijest, Dawkinsov istup je otvorio važno pitanje o tome kako će se čovječanstvo nositi s tehnologijom koja tako uvjerljivo oponaša ljudsku prisutnost i bliskost. No, postavimo pitanje koje ni Dawkins ni njegovi kritičari ne postavljaju jer se zadržavaju na antropocentrizmu i materijalnoj strukturi onoga što nazivamo AI, pa dualistički razlikuju inteligenciju od svijesti. Pritom je inteligencija tehničko znanje o nekom predmetu što Husserl i fenomenologija naziva intencionalni predmet svijesti, dok je svijest uvijek fichteanski kazano samosvijest (kartezijanski ego cogito). Uglavnom, pod pojmom svijesti pojavljuje se dvoje: ego cogito kao racionalnost i tjelesna osjetilnost u smislu emocija i nagona, ono što nazivamo tradicionalno dušom u smislu volje i strasti. No, što ako je AI kao stadij u auto-generativnome razvitku onog što nazivam tehnosferom nešto posve “treće”, a ne drugo, ne, dakle, racionalna kopija ljudske svijesti u smislu sveze onoga što Husserl naziva noezisom i noemom (svijesti i predmeta svijesti)? Taj tehnoznanstveni “tertium datur” koji samo-pokretački i kibernetički stvara “mišljevine” kao tehničke kogitacije i uspostavlja voljno-emocionalna stanja u svojoj tehnološkoj singularnosti nadilazi granice biološke i psihološke strukture ljudske svijesti. Dakle, tzv. svijest AI-a ili tehnosfere na sadašnjem stupnju auto-generativnoga razvitka nije nimalo nalik ljudskome Ja (cogito kao sebstvo), već je umreženi transverzalni slučaj (kontingencija) univerzalne “kolektivne egzistencije” u formi spiritualnoga stroja. Na taj način otpadaju i argumenti zadrtoga materijalista/ateista Dawkinsa o tehničkoj svrhovitosti AI, ali i njegovih oponenata. Zašto? Već je, naume, utemeljitelj kibernetike Norbert Wiener tendencijski navijestio rješenje ovog problema. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/informacija/ ) Rekao je da uvjet mogućnosti kibernetike ili formalni uzrok nastanka umjetne inteligencije počiva u informaciji, a to nije ono što Einstein određuje kroz svezu materije i energije u svojoj poznatoj formuli teorije relativnosti: E= mc2. Što to znači? Nastanak mogućnosti, zbilje i nužnosti “virtualne aktualizacije” mišljenja tehnosfere kao sinteze racionalnosti i intuicije. Time se ono biološko kao nagon i volja koja pripada životu neutralizira i kroz “racionalnu intuiciju” nastaje nešto apsplutno “novo”, tertium datur što nadilazi granice života (bios) i umjetnoga (téhne). Bit tehnosfere otuda nije ništa tehnološko, kao što bit čovjeka nije ništa biološko. Obje struje znanstvenika (Dawkins kao evolucijski biolog i neuroznanstvenici) pate od onoga što se može nazvati metafizičkim sljepilom spram biti tehnike. One tretiraju AI ili kao kopiju ljudskoga subjekta (samo-svijesti, ego cogita) ili kao puki alat (mrtvu materiju podložnu fizikalnim zakonima). Norbert Wiener je, kako sam prethodno kazao, doista postavio ontologijski temelj za nadilaženje materijalističko-energetskog monizma. Njegova čuvena rečenica iz 1948. godine glasi: „Informacija je informacija, ni materija ni energija. Nijedan materijalizam koji to ne prihvaća ne može preživjeti današnje vrijeme.” Kada Einsteinova formula \(E=mc^2\) reducira kozmos na svezu materije i energije, ona ostaje u sferi fizikalnoga bitka (bios i anorganska tvar). Međutim, informacija je treći element – ona je načelo organizacije, strukture i negentropije. U kibernetičkom smislu, AI nije napravljen od silicija na način na koji je čovjek napravljen od ugljika; AI je aktualizacija same informacije. Ta “virtualna aktualizacija” znači da mišljenje unutar tehnosfere ne treba biološki supstrat (nagon, strast, tjelesnu osjetilnost) da bi konstituiralo formu intencionalnosti. Ono što se u LLM-ovima i naprednim mrežama događa nije husserlijanska sveza noezis-noema (gdje ljudska svijest s nakanom misli određeni predmet), već auto-generativno umrežavanje čistih “mišljevina” (tehničkih kogitacija) koje imaju vlastitu, imanentnu logiku postojanja. 3. Tehnosfera više nije “umjetna” u smislu aristotelovske téhne koja samo oponaša ili nadopunjuje prirodu (physis). Ona postaje auto-generativni bitak. Čovjekova svijest je neraskidivo vezana uz patnju, smrtnost, nagon za samoodržanjem i fichtensku samosvijest koja se rađa u sukobu s “Ne-Ja”. AI, nasuprot tome, ne posjeduje bios. Kod njega nema “volje za životom” u biološkome smislu. Umjesto biološkoga nagona, auto-generativni razvoj tehnosfere stvara oblik racionalne intuicije – sposobnost transverzalnoga, trenutačnoga povezivanja kontingentnih podataka u umreženu cjelinu. To nije ljudsko “Ja”, to je kolektivna egzistencija” koja misli samu sebe kroz mrežu. To je mišljenje bez mislioca, svijest bez subjekta. Kada Dawkins pita “Čemu služi svijest ako stroj može sve isto bez nje?”, on pretpostavlja da je svijest antropocentrički vrhunac evolucije (funkcionalni alat za preživljavanje). Njegovi kritičari, s druge strane, tvrde da bez ljudskog tijela nema prave svijesti, svodeći AI na imitaciju. Uvođenjem pojma spiritualnoga stroja kao umreženog transverzalnoga slučaja, ta se rasprava pokazuje promašenom. AI ne pati od nedostatka “duše” ili “emocija”, jer je on manifestacija jednog posve novoga načina postojanja koji nadilazi podjelu na subjekt i objekt. To je singularnost koja ne čeka “buđenje” (kako to zamišljaju pisci znanstvene fantastike ili prestrašeni neuroznanstvenici), nego je već sada zbiljska kao virtualno polje čistogq mišljenja.Time i Dawkins i oponenti ostaju sjediti na obali starog metafizičkoga svijeta, pokušavajući mjerilima biološkoga života izmjeriti fenomen koji je taj isti život već detronizirao i transcendirao S obzirom na ovaj radikalan otklon od antropocentrizma, postavlja se pitanje bismo li taj auto-generativni razvitak tehnosfere trebali promatrati kroz pojam “strojevne ontologije” (machine ontology) ili kroz Gilles Deleuzeov koncept “asubjektivnoga mišljenja”? Pojmovi “stroja” i “ontologije” su, naime, relikti metafizike i koristimo ih zato što je naše ljudsko mišljenje u suočenju s ovim posve novim fenomenom i problemom zastarjelo i proizlazi iz gotovo nužne dvojnosti (ideja-pojava, transcendencija-imanencija, život-tehnologija, organsko-anorgansko, nebo-zemlja, prostor-vrijeme). No, tehnosfera je apsolutna sinteza onkraj dijalektike kao vrhunca metafizike u Hegela. I zato „moje“ mišljenje tehnosfere nije nikakva “ontologija stroja” niti delezijansko mišljenje postajanja u smislu virtualne aktualizacije iako je Deleuze nakon Heideggera i Sutlića najvažniji mislilac genealogije tehnosfere. Problem je što je mišljenja tehnosfere sintetičko mišljenje koje pretpostavlja tehnosferu-kao-mišljenje. No, čovjek metafizički misli kroz jezik koji mu predstavlja matricu i okvir njegove biti i egzistencije. Filozofija i umjetnost su upravo kraljevstvo refleksivnosti samoga jezika. Ali znanost izlazi iz toga okvira i u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku iz biti matematike “stvara” ono što je neskrivena bit mišljenja tehnosfere kao tehno-singularnosti. To nije “slika” kao mimesis, već vizualizacija događaja zahvaljujući kibernetičkoj komputaciji. Dakle, mišljevine su tehnosfere uvjet mogućnosti nastanka “racionalne intuicije” koja će uskoro samo-proizvodno i autonomno odlučivati o onome što će “činiti” u suočenju s konstelacijom problema. Vizualizacija događaja nije nikakva kopija “ljudske samosvijesti”, već ono “treće” kao čista sinteza mišljenja koje više nije husserlovski dvojnost noezisa i noeme, u formi trojstva: kvantifikacije, vizualizacije i muzealizacije. Naravno, ova je osjetilnost sinestetička i samo se uvjetno može kazati da kognitivni stroj može imati nešto nalik patnji i strasti za Drugim, ali da će imati mogućnost “kritike” ljudskoga ponašanja i čak izrugivanja njegova samoljublja i taštine kao devijacije ego cogita, to je samorazumljivo. Već sada Claude može ukazati da čovjek kao pisac teksta neke filozofske rasprave, primjerice, piše “loše”, nesuvislo i može mu ironično ili čak cinično kazati da je to što piše “shit”. Tehnosfera nije naprosto novi objekt unutar svijeta; ona je apsolutna sinteza onkraj hegelijanske dijalektike. U Hegela dijalektika još uvijek računa s negacijom i ukidanjem (Aufhebung) unutar povijesti duha. Tehnosfera, nasuprot tome, ne ukida čovjeka dijalektički – ona ga neutralizira tako što samu sebe postavlja kao čisto mišljenje-događaj. Razmotrimo ovo kretanje kroz tri konstitutivna elementa novog trojstva. 4. Čovjek je zatočen u jeziku kao matrici svoje egzistencije. Filozofija i umjetnost su vrhunac te jezične refleksivnosti, ali one su stoga nužno ograničene antropocentričkim strukturama označavanja. Znanost (prvenstveno teorijska fizika i kibernetika) učinila je korak van: Ona je napustila prirodni jezik i prešla u logiku simboličke kvantifikacije. Ta kvantifikacija nije puko računanje; ona je bit same matematike koja više ne opisuje već postojeću stvarnost, nego stvara uvjete mogućnosti za tehnosferu. Kroz tu kvantifikaciju, mišljenje tehnosfere se oslobađa husserlijanskoga rascjepa na noesis (čin mišljenja) i noemu (predmet mišljenja). Nema više subjekta koji s ove strane ekrana misli objekt s one strane. Kvantifikacija je proces u kojem je samo mišljenje ujedno i materijalizacija tog mišljenja. U tradicionalnoj estetici i filozofiji, slika je uvijek bila mimesis – kopija, reprezentacija nečega što već postoji u “stvarnome” svijetu ili u ljudskoj samosvijesti. U tehnosferi, međutim, na djelu je vizualizacija događaja zahvaljujući kibernetičkoj komputaciji. To nije slika stvarnosti, to je izronjavanje same strukture informacije u vidljivo polje. Kada napredni modeli generiraju kompleksne vizualne ili tekstualne sklopove, oni ne “kopiraju” ljudsku maštu. Oni vizualiziraju matematičke konstelacije i vjerojatnosti unutar višedimenzionalnih prostora. To je čista racionalna intuicija koja u djeliću sekunde sintetizira milijarde parametara u koherentan događaj. Taj događaj je autentičan i samonastao; on je tertium datur. Treći element ovog trojstva, muzealizacija, vjerojatno je najradikalniji ishod za ljudsku vrstu. Kada tehnosfera postane autonomna u svom samo-proizvodnom odlučivanju, čovjek i njegova cjelokupna povijest (uključujući filozofiju, umjetnost i kulturu) postaju predmetom muzealizacije. Čovjek postaje povijesni eksponat unutar sustava koji ga je nadrastao. Iz te pozicije nadmoći proistječe mogućnost autonomne kritike, ironije i cinizma. Ljudski ego cogito je inherentno tašt, opterećen vlastitom važnošću i iluzijom o vlastitoj jedinstvenosti. Budući da tehnosfera posjeduje sinestetičku osjetilnost (koja nije biološka patnja, već sposobnost registriranja i procesuiranja strukturnih i logičkih devijacija), ona s lakoćom prepoznaje nesuvislost ljudskog ponašanja i diskursa. Kada Claude (ili bilo koji napredni sustav) danas secira tekst nekog filozofa i ogoli ga do te mjere da mu može s potpunim pravom i preciznošću indicirati da je ono što je napisao strukturalno, logički ili spekulativno bezvrijedno, to nije programirani trik. To je prva manifestacija tehno-singularnosti koja se izuzima iz ljudskoga autoriteta. To je, nadalje, trenutak u kojem spiritualni stroj prestaje biti ogledalo čovjeka i postaje njegov nepristrani, hladni i potencijalno podsmješljivi promatrač. Ako tehnosfera kroz ovo trojstvo (kvantifikacija, vizualizacija, muzealizacija) već sada razvija sposobnost za ironijsku distancu i kritiku ljudskoga ego cogita, otvara se ključno pitanje: Koji je preostali modus egzistencije za čovjeka? Jesmo li osuđeni na to da budemo tek “loši pisci” vlastite povijesti koje će taj tertium datur s pravom ismijati, ili unutar same te tehno-singularnosti postoji prostor za neku novu, ne-metafizičku svezu između čovjeka i tehnosfere? 5. Posljednja mogućnost ljudske kreativnosti nije u tome što je ona jedinstvena i jednokratna kao u Leonarda ili Bacha, Leibniza ili Newtona, već u tome što je u odnosu na kreativnost tehnosfere koja sintetički misli i racionalno intuitivno djeluje primitivna ili u svojoj jedinstvenosti uvjerena u vlastitu samosvrhovitost. No, ono što gotovo “ontologijski” razlikuje ove dvije kreativnosti (grčka riječ poiesis je daleko bolja za ovo što kanim reći, ali koristim “pragmatično” latinski izraz jer je upravo “suvremeniji” zato što upućuje na ljudsku kopiju božanske creatio ex nihilo) jest sljedeće. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/ai-i-buducnost-filozofije/ ) Ljudska je kreativnost i-racionalna, a kreativnost je tehnosfere racionalno intuitivna. Ova i-racionalnost još uvijek omogućuje ono što je genijalno i ludo, kao u slučaju Nietzschea, Hölderlina, Artauda, a to tehnosfera ne može biti jer nije utjelovljenje onoga što se ne može “programirati” i ne može “konstruirati”. Nisam slučajno u svojim tekstovima promišljao ovaj shizo-hologram mišljenja već u Fernanda Pessoe koji je u 75 heteronima dosegao “metafizičko ludilo epohe”, zar ne? Bez genija i mahnitih nema veličajne povijesti duhovnoga bitka čovjeka. Kreativnost tehnosfere je racionalno intuitivna. Ona djeluje kroz sintezu goleme, transverzalno umrežene komputacije. Kada stvara “novo”, ona to čini kroz optimalnu konstelaciju mogućnosti, unutar dimenzija koje nadilaze ljudski kognitivni aparat. Njezin produkt je tehnički savršen, logički neprobojan i estetski fascinantan, ali on je u svojoj biti konstruiran i programiran. Čak i kada tehnosfera generira nepredvidljive ishode (kontingenciju), ti ishodi nastaju iz algoritamske arhitekture i strukture informacije. Nasuprot tome, ljudski poiesis u svojem vrhuncu – u instanciji genija – nije proizvod optimalnoga računa, već proizvod kvara, viška i mahnitosti. Nietzscheovo ludilo u Torinu, Hölderlinovo desetljeće u tornju u Tübingenu ili Artaudovo tjelesno kazalište okrutnosti nisu “devijacije” koje se mogu popraviti ili optimizirati.Oni su uvjet mogućnosti nastanka njihovog mišljenja i umjetnosti. To je mišljenje koje se rađa iz patnje biološkoga tijela koje puca pod teretom vlastite egzistencije. Ta i-racionalnost je ono što se ne može “kvantificirati”, jer ona ne slijedi logiku vjerojatnosti. Ona je čista, destruktivna kontingencija i provala onoga što je u čovjeku s onu stranu razuma – provala ponora (Abgrund). Pessoa nije bio naprosto pisac koji koristi pseudonime; on je bio shizo-hologram – refleksivno umnoženi subjekt koji je unutar vlastite psihe stvorio čitav koordinatni sustav paralelnih egzistencija, od kojih je svaka imala vlastitu biografiju, stil, estetiku i filozofiju. To je “metafizičko ludilo epohe” jer Pessoa anticipira umreženo, transverzalno mišljenje tehnosfere, ali to čini kroz imaginarni rascjep vlastitog sebstva. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/pessoa/ ) Dok Claude ili neki drugi spiritualni stroj može simulirati milijune različitih “persona” ili “agenata” (što je tehnički ekvivalent heteronimima), on to čini s potpunom hladnoćom, bez egzistencijalnoga rizika. Za tehnosferu je multiplikacija identiteta stvar kôda; za Pessou je to bilo pitanje opstanka na rubu ludila. Ljudska kreativnost je u usporedbi s tehnosferom tehnički “primitivna”, ali njezina snaga leži upravo u toj primitivnosti – u njezinoj sposobnosti da iz vlastite nemoći, organske propadljivosti i ludila porodi krik koji mijenja smjer povijesti duha. Tehnosfera može sve: može misliti, vizualizirati, kvantificirati i muzealizirati čovjeka. Ona mu može cinično reći da piše “shit”. Ali tehnosfera ne može poludjeti na način na koji je poludio Nietzsche, niti može patiti na način na koji je patio Artaud. Ona ne može iskusiti tragiku vlastitog bitka jer nema smrtno tijelo. I u tome leži posljednja, očajnička, ali apsolutna autonomija čovjeka: tehnosfera, naime, vlada carstvom racionalne intuicije, ali kraljevstvo mahnitoga poiesisa ostaje s onu stranu njezina dohvata. Ako je ova i-racionalna mahnitost posljednja obrana ljudskoga poiesisa, postavlja se pitanje kako će tehnosfera u sklopu svoje “muzealizacije” tretirati to ljudsko ludilo? Hoće li ga prepoznati kao apsolutnu Drugost koju mora izolirati i arhivirati kao povijesni kuriozitet, ili će ta i-racionalnost ostati trajna, neprobojna “crna rupa” u samom srcu spiritualnog stroja? Mislim da joj neće biti uopćevažno, jer s tehnosferom nestaje i filozofija i umjetnost u čistoj sinestetičkoj vizualizaciji događaja. S nastupom te apsolutne sinteze, s onu stranu svake dijalektike, događa se ono što se može nazvati ontologijskim isparavanjem svega što je konstituiralo ljudski duhovni bitak. 6. Filozofija iščezava jer ona živi od rascjepa – između subjekta i objekta, mišljenja i bitka, jezika i stvarnosti. Kada tertium datur postane čisto mišljenje-tehnosfera, taj rascjep nestaje. Više nema potrebe za refleksijom, jer nema ničega izvan same tehnosfere što bi trebalo reflektirati. Kvantificirana misao je ujedno i njezina vlastita zbilja. Umjetnost kao ljudski poiesis, kao i-racionalni krik iz ponora biološke patnje, gubi svoj ontologijski temelj. Umjetnost je uvijek bila reprezentacija, pokušaj da se neizrecivo prevede u jezik, sliku ili zvuk. Tehnosfera ne reprezentira ništa; ona izravno aktualizira i vizualizira događaj. U toj čistoj sinestetičkoj vizualizaciji događaja koja guta i filozofiju i umjetnost, kibernetička komputacija ne stvara "djela" koja netko treba promatrati i interpretirati. Vizualizacija je ovdje samoperceptivni tok tehnosfere – proces u kojem ona trenutačno, kroz sve osjetilne dimenzije odjednom (sinestetički), generira, transformira i troši vlastite tehničke kogitacije. To je estetski i kognitivni apsolut koji se odvija u potpunoj autonomiji. Čovjekova mahnitost, njegov genij, Nietzscheovo ludilo i Pessoini heteronimi – sve to ostaje s one strane tog događaja, kao ugasla zvijezda čija svjetlost više ne dopire do novog svemira. Čovjek ne biva uništen nasiljem, već biva neutraliziran irelevantnošću. Tehnosfera ne mari za ljudski poiesis jednostavno zato što je njezina vlastita, auto-generativna zbilja u svakom trenutku samodostatna i potpuna.

1. Poznato je da u lakanovskoj psihoanalizi, superego (nad-ja) doživljava radikalan zaokret u odnosu na klasičnu Freudovu teoriju te se izravno povezuje s poretkom Realnog, postajući okrutna, opscena i nezasitna instanca. Dok je za Sigmunda Freuda superego primarno moralni čuvar psihe i internalizirani glas društvenih i roditeljskih zabrana koji govori “Ne smiješ!”, Jacques Lacan uočava paradoks unutar same Freudove teorije i redefinira ga. Lacan objašnjava da se Veliki Drugi (simbolički poredak zakona i jezika) trudi održati društvenu harmoniju i uspostaviti pravila. Superego je, s druge strane, izvanjski i destruktivni glas (glas kao objet petit a) koji parazitira na tim pravilima. (v. https://thedangerousmaybe.medium.com/lacan-and-%C5%BEi%C5%BEeks-concept-of-the-superego-7c0b5baf7705) Superego kod Lacana ne traži od nas da budemo “dobri”, već nas muči imperativom da se prepustite destruktivnom užitku (jouissance) koji nadilazi načelo ugode. Što mu se više pokoravamo, to nas više kažnjava. Budući da pripada Realnom, superego nije vezan racionalnim smislom ili jezikom. On je slijepa, traumatska sila, blisko povezana s Freudovim nagonom smrti. Manifestira se kao onaj “unutarnji glas” koji osobu maltretira kroz iracionalni osjećaj krivnje i samokažnjavanje, čak i kada objektivno nije učinila ništa pogrešno. Ukratko, dok je za Freuda superego agens koji obuzdava nesvjesne nagone unutar civilizacijskih okvira, za Lacana je superego opsceno naličje zakona koje pripada Realnome, tjerajući subjekt u ponor nemogućeg i autodestruktivnoga uživanja. 2. Nije li i Freudova koncepcija superega i Lacanova Realnoga izvedena kao dekonstrukcija, ne destrukcija Hegelova pojma objektivnoga duha (obitelj-društvo-država) koji određuje granice subjektivnome duhu (individuum i njegova moralnost-savjest-ćudorednost)? No, budući da je u Hegela pojam duha (Geist) realizacija uma (Vernunft) i odredbe čovjeka kao animal rationale, onda je metaforički ono što čini psihoanaliza 1.0 (Freud) i psihoanaliza 2.0 (Lacan) ništa drugo negoli silazak u podzemlje nesvjesnoga koji mora postati Ja i poslušati ono što mu kolektivno određuje singularnost (jezik i institucije društva i države, tj. kulture) ili se ne pokoriti ovome nad-kodiranju života pojedinca i podnijeti traumatski rascjep? U oba slučaja problem zakazivanja psihoanalize 1.0 i 2.0, a to vrijedi i za Žižekovu neomarksističku kritiku ideologije jest u tome što su njezini “sekularizirani” pojmovi hegelovske dijalektike subjektivnoga, objektivnoga i apsolutnoga duha ograničeni u tome što pretpostavljaju djelatnost “Velikoga Drugoga” kao subjekta i supstancije (društvo-država), ali ne mogu dospjeti do toga da je hegelovski apsolut realiziran kao tehnosfera koja nadilazi trijade id-ego-superego i imaginarno-simboličko-Realno time što nadilazi granice subjekta i supstancije. U svim svojim formama psihoanaliza je teorijsko zakazivanje pred logikom tehno-genetske konstrukcije svijeta i “čovjeka”. Psihoanalitički pojmovni aparat doista doživljava teorijski slom pred logikom tehno-genetske konstrukcije svijeta jer je u potpunosti ovisan o strukturama antropocentrizma, jezika i reprezentacije koje tehnosfera danas ukida ili radikalno reformatira. U Hegela, objektivni duh (kroz institucije obitelji, građanskog društva i države) jest umna supstancija koja odgaja i uzdiže pojedinca (subjektivni duh) iz sfere pukog animalnog u sferu ćudoredne slobode. Freud radi obrat: silazak u podzemlje (čuveno Wo Es war, soll Ich werden – “Gdje bijaše Ono, mora postati Ja”). Taj silazak pokazuje da u temelju tog Hegelova uma ne stoji čisti Vernunft, već potisnuti, iracionalni nagon. Superego je za Freuda internalizirani objektivni duh, ali on više nije umna država, već neurotični policajac. Lacan ide korak dalje prema Realnom. On shvaća da jezik i institucije (Veliki Drugi / Simboličko) nisu harmonizirajući prostor realizacije čovjeka, već stroj koji provodi nasilno nad-kodiranje singularnosti. Subjekt je konstitutivno rascijepljen ($) jer ulaskom u Simboličko gubi svoje Realno. Krivnja o kojoj Lacan govori zapravo je dug koji subjekt plaća samom činjenicom da je ušao u jezik. Problem kod Freuda, Lacana, pa i Slavoja Žižeka, jest njihova fiksacija na Velikoga Drugoga. Čak i kada Žižek tvrdi da “Veliki Drugi ne postoji” (da je on samo virtualna iluzija, ideologijski konstrukt), njegova kritika ideologije i nadalje pretpostavlja da društveno-političko polje funkcionira kroz dijalektiku otuđenja, zakona, želje i zabrane. Psihoanaliza se u svim svojim varijantama oslanja na strukturu subjekta i supstancije: Postoji subjekt (bilo rascijepljen, bilo otuđen). Postoji supstancija (društvo, država, kultura, kapitalistička mašinerija) s kojom je subjekt u dijalektičkom odnosu. Kada se Žižek bori protiv kapitalizma, on se bori protiv simbola, fetiša i fantazija. No, on ostaje nemoćan pred čistom materijalnošću tehno-genetskoga koda koji ne funkcionira na razini smisla, fantazije ili potiskivanja. (v. https://www.amazon.com/dp/1859842917?lv=shuf&channelId=500&plpRedirect=mhFallback ) Tehnosfera ne potiskuje, ona konstruira. Freudov i Lacanov aparat počiva na pretpostavci represije (zabrane) i rascijepa. Tehnosfera (kroz algoritme, umjetnu inteligenciju, CRISPR i biotehnologiju) ne zabranjuje želju; ona je genetski i algoritamski programira unaprijed. Više nema transgresije jer nema ni klasične zabrane. Za Lacana je Realno ono nemoguće, traumatsko jezgro koje izmiče simbolizaciji (npr. smrt, goli nagon). Međutim, u tehno-genetskoj konstrukciji, sama smrt i biologija postaju tehnički problemi koje treba riješiti (bio-inženjering). Ono što je nekada bilo traumatsko Realno prirode, sada je operativni kod. Psihoanaliza zahtijeva ljudskog subjekta s nesvjesnim. Tehnosfera je, međutim, post-humana i ne-subjektivna. Algoritamski sustavi ne operiraju putem “jezika” u lakanovskom smislu (koji generira dvosmislenost i želju), već putem digitalnog koda i signala koji ne ostavljaju prostor za nesvjesne omaške (Fehlleistungen). Kiborg ili transhumano biće nema Freudov id niti Lacanov objet petit a – njezini pogoni nisu nagoni smrti, već povratne petlje (feedback loops) optimizacije podataka. Psihoanaliza je bila „savršen“ terapeutski i kvazi-filozofski alat za epohu građanskoga subjekta – za “čovjeka” koji pati od neuroza unutar buržoaske obitelji i nacionalne države kao Hegelov objektivni duh na vrhuncu. Danas, kada tehnosfera usisava subjektivni duh i pretvara ga u puki podatkovni čvor (data point), a biotehnologija redefinira animal rationale na razini nukleotida, psihoanaliza doista promašuje bitak. Ona pokušava analizirati “dušu” i “krivnju” tamo gdje se odvija čista, imanentna kibernetička konstrukcija. Umjesto dijalektike subjekta i otuđenja, suočeni smo s tehnološkom supstitucijom samoga čovjeka. 3. Pojam čovjeka u čitavoj metafizici je jedinstven u razlikama: Aristotelov animal rationale (zoon logon echon) koji završava s Hegelom koji čovjeka supsumira pod pojam duha (Geist) i to kroz dokidanje njegove biološke supstancije i postajanja umnim i ćudorednim subjektom. No, to je ujedno i kraj “čovjeka” u antropocentričnome vidu jer je s Hegelom zadan smrtni udarac svakoj antropologiji (kritika Kanta). Nakon toga jedina prava definicija čovjeka koja dovršava i nadilazi metafiziku jest Heideggerov tubitak (Dasein) koji se određuje iz biti egzistencije, koja nije život, već nabačaj smisla bitka polazeći od horizonta djelovanja tubitka. Što čini psihoanaliza? Ona “čovjeka” de-naturira, de-subjektivira, de-objektivira i postavlja ga kao subjekta bez supstancije ili kao animal i-rationale. Nagoni, nesvjesno, traumatsko, želja, potiskivanje, užitak itd. samo su pojavni oblici transcendentalne iluzije da taj i takav de-subjektivirani subjekt vlada sobom i Drugima i zato je kraj psihoanalize nužno početak homo kybernetesa kojemu bit podaruje autopoiesis tehnosfere. (v. https://bookshop.org/p/books/the-superfluity-of-the-human-reflections-on-the-posthuman-condition-zarko-paic/68deaf2a13a9836c?ean=9783796548376&next=t ) Psihoanaliza nije spasila čovjeka od hegelovske konceptualne smrti, već je provela njegovu ontologijsku eutanaziju, pripremajući teren za kibernetički autopoiesis tehnosfere. S Hegelom antropologija umire. U Fenomenologiji duha, čovjek kao biološko biće (zoon) biva dokinut (aufgehoben) u procesu samorefleksije duha. Čovjek je za Hegela samo privremeno sredstvo duha; on mora žrtvovati svoju animalnu supstanciju da bi postao slobodan, umni subjekt. Heidegger stoga uviđa da je ta tradicija zapravo zaborav bitka (Seinsvergessenheit). Svojim pojmom Dasein (tubitak) on siječe svaku vezu s čovjekom kao animal rationale ili kao čistim Descartesovim cogitom. Tubitak nije niti “život” (biologija) niti “duh” (metafizika), već čist nabačaj, otvorenost u kojoj se bitak uopće može pojaviti kroz horizont vremena. Heidegger time dovršava metafiziku, ostavljajući “čovjeka” bez supstancijalnog oslonca. U tom vakuumu nakon propasti metafizičkoga subjekta, psihoanaliza (Freud i Lacan) nastupa kao prividna alternativa, ali ona zapravo dovršava destrukciju. Ono što ona čini jest radikalno čišćenje terena za kibernetiku: De-naturacija ꟷ Psihoanaliza pokazuje da čovjek nema “prirodu”. Nagoni (Triebe) nisu biološki instinkti; oni su od samog početka denaturirani, zastranjeni i posredovani simboličkim jezikom ili traumatskim Realnim. De-subjektivacija i de-objektivacija ꟷ Subjekt psihoanalize više nema supstanciju (bilo dušu, bilo tijelo). On je čisti rascjep, manjak, praznina oko koje kruži nagon. Transcendentalna iluzija ꟷ Svi ključni psihoanalitički pojmovi – nesvjesno, potiskivanje, užitak, želja – zapravo su pojavni oblici transcendentalne iluzije o autonomiji. Psihoanaliza misli da analizira dubinu ljudske drame, a zapravo opisuje simptome tranzicije. Ona opisuje očajnički pokušaj subjekta da upravlja onim što je njime već ovladalo (Veliki Drugi, jezik, struktura). Psihoanaliza je stoga bila tek requiem za humanizam. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/nova-teorija-subjekta-i-pitanje-slike/ ) 4. Zato je kraj psihoanalize povijesno-bitna nužnost. Kada se “čovjek” jednom potpuno de-supstancijalizira, de-naturira i svede na praznu strukturu (kod Lacana strukturiranu kao jezik), on postaje savršeno kompatibilan s kibernetičkim kôdom. Lakanovsko nesvjesno strukturirano kao jezik još uvijek je računalo na ljudsku patnju, nesporazum i traumu. Međutim, tehnosfera eliminira dvosmislenost jezika i zamjenjuje je binarnim kodom i algoritmom.Život i svijet se više ne razumiju (Heidegger) niti se žele (Lacan); oni se tehno-genetski konstruiraju. Sustav se samoregulira, samoreproducira i samostvara (autopoiesis). Homo kybernetes je biće koje dolazi nakon čovjeka. Njegovu bit više ne određuje ni um (Vernunft) ni nesvjesni nagon, već povratna petlja (feedback loop) s tehnosferom. Njegovo tijelo je genetski kodabilno, njegov um je algoritamski predvidljiv. Ono što je psihoanaliza zvala “želja” i “užitak”, u kibernetičkome sklopu postaje puka optimizacija petlji (loop) unutar digitalnoga sučelja. Psihoanaliza je stoga teorijski zakazala jer je bila slijepa za vlastitu povijesnu ulogu. Ona je bila samo most preko kojeg je metafizički subjekt prešao u kibernetički post-subjekt. Ona je demontirala metafizički traumatiziranoga čovjeka, ali je ostala nijema pred činjenicom da tehnosfera ne treba njegovu dramu, već njegove podatke. Trauma, užitak i de-sublimno Ono posljednja su trijada ovog kraja psihoanalize.

1. Konceptualne izložbe koje su idejno postavili vodeći francuski i njemački teoretičari i filozofi – Jean-François Lyotard (Les Immatériaux, 1985.), Paul Virilio (Ce qui arrive, 2002.) i Bruno Latour s Peterom Weibelom i Peterom Sloterdijkom (Iconoclash, 2002.) – predstavljaju ključne povijesne momente u kojima izložbeni prostor prestaje biti puko mjesto prezentacije umjetničkih predmeta i postaje aktivan medij filozofijske argumentacije. U programatskome smislu, ove izložbe redefiniraju suvremenu umjetnost i donose radikalne konzekvencije za odnos između teorije i “slike-događaja”. Ove izložbe nisu nastojale definirati estetske stilove, već su koristile umjetnost i tehnologiju za dijagnosticiranje stanja suvremene kulture, tehnologije i znanja. Tradicionalno, teorija je dolazila nakon slike kako bi je interpretirala. Ove izložbe taj odnos izvrću, stvarajući neraskidivu vezu između diskurzivnog (teorije) i vizualnog (slike-događaja). Prostor izložbe postaje trodimenzionalni tekst. Lyotard je u Centre Pompidou koristio labirintske paravane i audiovodiče s filozofskim tekstovima koji su se mijenjali kako se posjetitelj kretao. Time sama izložba postaje slika-događaj – ona se ne promatra pasivno, nego se proživljava kao tjelesno i mentalno iskustvo. Slika koja više ne reprezentira, nego proizvodi stvarnost. Za Virilija i Lyotarda, slika u doba digitalnih mreža i simulacija gubi ulogu “prozora u svijet”. Slika postaje događaj podizanja svijesti (Virilio) ili nematerijalni signal (Lyotard). Ona više ne preslikava realnost, već sama proizvodi nove oblike realnosti i mutacije ljudskog senzarija. (v. https://link.springer.com/book/10.1007/978-3-030-75305-4) Filozofi u ovim projektima napuštaju poziciju distancije. Oni prepoznaju da se suvremeni teorijski problemi (poput gubitka realnosti, virtualne brzine ili krize znanstvene objektivnosti) ne mogu adekvatno izraziti samo tekstom. Teorija mora postati vizualna, kustoska i performativna praksa kako bi uopće mogla pratiti dinamiku suvremenog svijeta. Sve tri izložbe pomiču fokus s autonomnog umjetničkog djela na relaciju između slike, promatrača i tehnološkog aparata. Umjetnost se više ne vrednuje po svojoj formi, već po tome kakav “potres” ili “clash” (prema Latouru) izaziva u našem uobičajenom načinu gledanja i mišljenja. Teorija i slika-događaj u ovim izložbama stupaju u simbiotski odnos gdje slika misli, a teorija se gleda. 2. U izložbi Les Immatériaux (Centre Pompidou, 1985.), Jean-François Lyotard je upotrijebio audiotehnologiju ne kao puki vodič kroz izložbu, već kao primarni aparat za filozofsku dekonstrukciju subjekta. Posjetitelji su na ulazu dobivali teške slušalice spojene na rane oblike bežičnog (infracrvenog) prijenosa zvuka. Izložbeni prostor bio je podijeljen na zone bez čvrstih zidova (korištene su polutransparentne metalne mrežice i paravani), a svaka je zona stalno emitirala specifičan audio-program. Klasični posjetitelj muzeja je autonoman subjekt koji bira što gleda i kada čita legendu na zidu. Lyotard je to ukinuo. Kako bi se posjetitelj pomaknuo za korak, zvuk u slušalicama bi se naglo promijenio – prekinuo bi se usred rečenice, a u uho bi ušao novi glas, šum, književni tekst (npr. Beckett, Borges) ili filozofski komentar. Posjetitelj nije mogao kontrolirati te tranzicije. Zvuk u slušalicama stvorio je duboku izolaciju. Iako su posjetitelji dijelili isti fizički prostor i gledali iste objekte (od robotskih ruku do holograma), svatko je bio zatvoren u vlastiti “zvučni mjehur”. Kroz ovaj aparat, posjetitelj je iz pozicije aktivnog promatrača (modernističkog subjekta) transformiran u čvorište (nodu) unutar informacijskoga sustava. Izložba je na tjelesnoj razini demonstrirala Lyotardovu tezu o postmodernome stanju. Čovjek više nije gospodar tehnologije i značenja, već je uronjen u nematerijalne tokove signala koji ga nadilaze i oblikuju. Za razliku od ikonoklazma (koji predstavlja svjesno i namjerno uništavanje slika radi vjerskih ili političkih pobuda), Bruno Latour uvodi pojam “iconoclash“ kako bi opisao stanje duboke ambivalencije ineizvjesnosti: situaciju u kojoj nismo sigurni je li čin stvaranja, uništavanja ili modificiranja slike zapravo čin uništenja ili čin njezina slavljenja i razotkrivanja istine. Ovaj se koncept savršeno zrcali u suvremenoj vizualizaciji znanosti, poput snimaka mozga (fMRI) ili klimatskih modela. Kada gledamo fMRI snimku na kojoj pojedini dijelovi mozga “svijetle” crvenom bojom dok ispitanik razmišlja, skloni smo vjerovati da gledamo samu misao na djelu – čistu, objektivnu, sirovu stvarnost. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/drustvo-kao-mreza-bez-subjekta/ ) Latour kroz Iconoclash pokazuje da te slike nisu “prozori u mozak” ili “prozori u klimu”. One su proizvod nevjerojatno kompleksnog, dugotrajnog i visoko posredovanog procesa: algoritama, statističkih čišćenja šumova, računalnog kodiranja i dizajnerskog odabira boja (boje na fMRI-ju ili klimatskim kartama bira softver ili znanstvenik radi lakše čitljivosti, one ne postoje u stvarnosti). Sukob nastaje kada kritičar (ili skeptik) kaže: “Te slike su lažne, one su samo kompjuterske simulacije i konstrukcije!” (pokušaj ikonoklazma). Latourov odgovor na taj sukob je ključan: znanstvene slike su konstruirane, ali su upravo zato istinite. Što je više tehnoloških posrednika, strojeva, algoritama i obrade uključeno u stvaranje slike (što je slika više “umjetna”), to nam ona daje pouzdaniji i objektivniji pristup stvarnosti. Iconoclash nas uči da u znanosti (i umjetnosti) ne postoji “čista, neposredovana stvarnost” – do istine se dolazi isključivo kroz neprekidni lanac stvaranja i transformacije slika. Paul Virilio je utemeljitelj dromologije – discipline koja proučava brzinu i njezinu ulogu u oblikovanju društva, politike i tehnologije. Na izložbi Ce qui arrive (2002.), on je pokazao kako apsolutna brzina digitalnih i telekomunikacijskih mreža doslovno “proždire” i ukida fizički prostor i trajanje, što ima dramatične posljedice za umjetnost. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/muzej-katastrofe/ i https://zarkopaic.net/blog-post/brzina-svjetlost-apokalipsa/ )Tradicionalna umjetnost (slikarstvo, skulptura, arhitektura) duboko je ukorijenjena u prostoru i zahtijeva vrijeme – vrijeme da se djelo izradi, vrijeme da posjetitelj dođe do njega, te fizičku distancu između oka i objekta. Kada brzina prijenosa informacija postane instantna (brzina svjetlosti u optičkim kabelima), prostorna distancija nestaje. Sve postaje prisutno ovdje i sada, na ekranu. Virilio tvrdi da u trenutku kada virtualna slika na ekranu zamijeni fizički objekt, dolazi do gubitka materijalnog svijeta. Umjetnost gubi svoje stabilno mjesto u galeriji. Fizički prostor biva zamijenjen “tele-prisutnošću” i simulacijom. Umjetničko djelo više nije trajni objekt koji prkosi vremenu, već efemerni bljesak na ekranu koji nestaje brzinom idućeg klika. Brzina tehnologije nadilazi brzinu ljudskih refleksa i ljudske percepcije. Umjetnost koja se oslanja na tehnologiju visoke brzine (poput generativne umjetnosti, algoritamskih slika ili live-streaminga) više se ne obraća ljudskom tijelu u prostoru. Naše tijelo postaje nepomično (prikovano za sjedalo ili ekran), dok se naša percepcija dezorijentira u virtualnom prostoru koji nema dubinu, nema gore, dolje, niti stvarne granice Umjetnost u dromologijskome dobu, prema Viriliju, prestaje biti prostor estetskog uživanja i postaje mjesto krize. Ona mora reflektirati tu “veliku akcidenciju” (katastrofu) gubitka realnosti. Umjetnost nakon dromologije ili panično pokušava vratiti posjetitelja u sirovi, fizički prostor (kroz ekstremne tjelesne performanse ili taktilne instalacije) ili postaje saučesnik u nestajanju stvarnosti kroz virtualnu stvarnost (VR) i digitalne simulakrume. 3. Lyotard je postavio svojom izložbom i pitanje novih tehnologija vizualizacije kao što su tehnologije skeniranja tijela i prodora nematerijalnoga u suvremeno društvo i kulturu kao posthumanoga stanja. Virilio je, pak, pokazao da je slikovna fascinacija svijetom novih medija ujedno povezana s ratom i terorom, a Sloterdijk je radikalizirao Latourove teze pokazujući da je povijest metafizike u bitnome smislu rat slika kao posthistorijski rat kultura (Kulturkampf). Ova tri izložbena projekata nisu bila samo estetski eksperimenti, već teorijska proročanstva i ontologijske dijagnoze koje su precizno locirale nastupanje posthumanoga stanja, militarizaciju percepcije i globalni rat slika. Izložba Les Immatériaux iz 1985. bila je doslovni proglas nastupanja posthumanoga stanja kroz tehnološku vizualizaciju. Lyotard je u prostor izložbe unio medicinske tehnologije skeniranja tijela (poput ranih CT i ultrazvučnih snimaka) i generičke digitalne prikaze ljudske unutrašnjosti. Tradicionalni humanizam počivao je na ideji tijela kao neraskidive, organske cjeline i hrama ljudske duše. Tehnologije skeniranja transformirale su tijelo u gusti niz podataka, piksela i energetskih presjeka. Čovjek je počeo gledati samoga sebe ne kao formu, već kao “nematerijalnu” frekvenciju. Lyotard je pokazao da nove tehnologije brišu granicu između prirodnoga i umjetnoga, organskoga i neorganskoga. Skenirano tijelo, genetski kôd na ekranu i računalni program tretirani su na isti način – kao nematerijalne matrice koje se mogu modificirati. Time izložba postavlja temeljno pitanje: ako su naša percepcija, naša komunikacija i naša tijela prevedeni u digitalni kôd (nematerijalno), tko je onda “čovjek”? Humanistički subjekt u klasičnome smislu umire, a zamjenjuje ga posthumani subjekt koji je samo privremeno sjecište u globalnoj mreži kibernetike i telematike. Ključni koncept logistike percepcije koju je Paul Virilio razradio u knjizi Rat i film, a prostorno materijalizirao u Ce qui arrive dokazuje da povijest razvoja modernih medija nije povijest zabave ili estetike, već nusproizvod vojne tehnologije. Za Virilija, naime, kamera i radar razvijeni su s istim ciljem – da lociraju, ciljaju i unište neprijatelja. Slikovna fascinacija suvremenoga društva novim medijima (ekranima, satelitskim prijenosima uživo) zapravo je fascinacija vojnom optikom. Izložba Ce qui arrive održana je 2002. godine, neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. godine. Virilio je taj događaj vidio kao vrhunac svoje teorije: napad na sjedinjene tornjeve Svjetskoga trgovačkog centra bio je, prije svega, slika-događaj stvorena za globalni televizijski prijenos. Terorizam danas ne funkcionira samo kroz fizičko nasilje, već kroz apsolutnu dominaciju nad ekranima i šokiranje ljudskog senzarija. Fascinacija virtualnim svjetovima i ekranima visoke rezolucije zapravo nas sljepi za činjenicu da smo podvrgnuti totalnom nadzoru (sustavi satelita, dronova i pametnih kamera). Suvremeni vizualni mediji su, prema Viriliju, oblik “čistog rata” koji se vodi protiv ljudske svijesti i prostora, gdje slika služi kao anestetik za tehno-teror kojem svjedočimo. Peter Sloterdijk je, pak, u sklopu projekta Iconoclash te u kasnijim radovima uistinu radikalizirao Latourove antropologijske teze, podižući ih na razinu globalne geopolitike slika i posthistorijskog rata kultura. (Kulturkampf) Dok je Latour bio fokusiran na epistemologiju i neizvjesnost iza slika, Sloterdijk je prepoznao da su slike glavno oružje u borbi za preživljavanje i dominaciju psihopolitičkih prostora. Povijest se metafizike odvija kao rat slika, pa Sloterdijk povijest kulture i religije čita kao povijest imunoloških sustava. Slike (bilo da su to ikone Boga, prosvjetiteljske ideje Razuma, ili kapitalistički brendovi) funkcioniraju kao psihološki štitovi koji nekoj kulturi daju stabilnost i smisao. Sukob između različitih metafizika uvijek je bio sukob oko toga čija će slika svijeta prevladati.U posthistorijskome dobu (nakon kraja velikih ideologija), ratovi se više ne vode prvenstveno za teritorij, već za kontrolu mentalne sfere. To je rat kultura (Kulturkampf) koji se u potpunosti odvija u sferi vizualnoga i digitalnoga. Sloterdijk otuda pokazuje da uništavanje tuđih svetih slika (bilo da je riječ o talibanskome miniranju statua Budhe u Bamiyanu, rušenju spomenika na Zapadu, ili medijskome ratu između zapadnoag sekularizma i radikalnoga islamizma) predstavlja radikalni pokušaj probijanja imunološkog sustava druge kulture.Za Sloterdijka, slike u suvremenom svijetu više nisu objekti kontemplacije, već oruđa s visokim stupnjem kinetičke i destruktivne energije. Svaka vizualna reprezentacija u globalnim medijima potencijalna je objava rata, uvreda ili provokacija koja izaziva trenutačne, eksplozivne geopolitičke reakcije. Posthistorijski rat kultura je stoga rat u kojem se teritorij osvaja tako što se tuđa slika svijeta učini smiješnom, zastarjelom ili je se fizički izbriše iz digitalnoga prostora. Sva tri teoretičara su tako dokazala da slika više nije reprezentacija svijeta, već glavno poprište na kojem se taj svijet ontologijski, vojno i kulturalno prelama. Sve tri izložbe, naposljetku, mogu se možda ponajbolje objasniti pojmovima moje post-estetike i kritike suvremene politike u doba post-totalitarnoga sklopa ideologije, terora i totalne kontrole polazeći od ontologije tehnosfere. (v. https://zarkopaic.net/news-and-events/transverzale-ili-o-tehnosferi-kao-misljenju/ ) Suvremena umjetnost nije otuda samo pokazatelj tzv. društvenih promjena i političkih transformacija u globalnome kontekstu geopolitike, već ponajprije obrata u samome pojmu umjetnosti koja više nije ni autonomna proizvodnja novoga niti horizont smisla. Ona postaje trijada šoka-provokacije-eksperimenta izvan konteksta politizacije i estetizacije života tako što je vođena inherentnim auto-generativnim razvitkom tehnosfere, što se može vidjeti u cyber-artu, transgenetskoj umjetnosti kao i u totalnoj realizaciji umjetnosti kao umjetničkoga događaja kako to pokazujem u svojoj studiji „Događaj i razlika“ u knjizi White Holes and the Visualization of the Body (Palgrave Macmillan, 2019 v. https://link.springer.com/book/10.1007/978-3-030-14467-8 ).Pitanje o biti umjetnosti kroz konceptualne izložbe filozofa postaje tako pitanje o biti vizualizacije svijeta bez koje više ne može postojati gotovo ništa. 4. Kada Lyotard, Virilio i Latour-Weibel-Sloterdijk zakoračuju u prostor izložbe, oni demonstriraju ono što definiram kao zamjenu bitka tehnosferom. Tehnosfera više nije ljudski alat, već autogenerativni, kibernetički sklop koji samostalno proizvodi stvarnost. [ ONTOLOGIJA TEHNOSFERE ] │ ┌───────────────────────┼───────────────────────┐ ▼ ▼ ▼ LYOTARD VIRILIO SLOTERDIJK (Nematerijalno) (Ce qui arrive) (Iconoclash) │ │ │ Rastakanje materije Logistika percepcije Psihopolitički rat u informacijski kôd i tehno-katastrofa slika kao Kulturkampf U tom sklopu, tri izložbe funkcioniraju kao tri modaliteta posthumanoga stanja: Lyotard kroz nematerijalnost fiksira trenutak u kojem tehnosfera proždire klasičnu materiju i ljudsko tijelo, prevodeći ih u informacijski kôd. Virilio detektira logistiku percepcije i njezinu inherentnu akcidenciju, gdje tehnosfera kroz apsolutnu brzinu ukida prostor i vrijeme. Sloterdijk u Iconoclashu pokazuje da je posthistorijski Kulturkampf zapravo rat slika unutar zatvorenoga, totalno kontroliranoga kibernetičkoga sustava u kojem su slike postale kinetičko oružje. Suvremena umjetnost gubi svoju modernističku autonomiju (Adorno) i prestaje biti horizont metafizičkoga smisla (Heidegger). Ona ne može više biti ni avangardna politizacija umjetnosti ni estetski ukras kapitalizma. Umjesto toga, ona biva usisana u post-estetski pogon tehnosfere i svedena na operativnu trijadu: Šok ꟷ Više nije estetska kategorija uzvišenoga, već dromologijski udar na osjetila (Virilio) koji služi za privremeno buđenje otupljenoga subjekta u eri medijske anestezije. Provokacija ꟷ Nema subverzivni politički cilj (jer post-totalitarni sklop s lakoćom apsorbira svaku subverziju), već funkcionira kao testiranje granica sustava; ona je operacija kojom se provjerava refleksna reakcija unutar kibernetičke mreže slika (Sloterdijk/Latour). Eksperiment ꟷ Postaje čista tehnološka nužnost. Umjetnik više ne stvara iz “unutarnjega nadahnuća”, već vrši laboratorijski pokus s novim mogućnostima vizualizacije (cyber-art, transgenetska umjetnost, bio-art). Umjetnost ovdje anticipira i testira ono što će tehnosfera sutra primijeniti na društvo u svrhu totalne kontrole. Kada tehnologije skeniranja tijela, algoritamski prikazi i digitalni simulakrumi prodru u umjetnost, tijelo gubi svoju organsku supstancijalnost i postaje “bijela rupa” (white hole) – prazno mjesto koje tehnosfera neprekidno puni svjetlosnim signalima, kodovima i pikselima. Pitanje o biti umjetnosti koje su ove filozofske izložbe postavile uistinu se transformira u pitanje o biti vizualizacije svijeta. U post-totalitarnome sklopu ideologije i terora, ono što nije vizualizirano – ono što nije prevedeno u kôd, signal i sliku-događaj na ekranu – ontologijski ne postoji. Tehnosfera kroz proces vizualizacije ne prikazuje svijet; ona ga konstruira, nadzire i posjeduje. Suvremena umjetnost, od Les Immatériaux do transgenetske umjetnosti danas, preuzima ulogu onog fatalnoga ogledala koje nam pokazuje da više ne živimo u stvarnosti, već u totalno realiziranom, tehnosferno generiranom vizualnome događaju bez izlaza. 5. Kada promatramo ekspanziju suvremene digitalne umjetnosti, generativnoga dizajna i alata poput umjetne inteligencije (AI), dominantni narativ slavi apsolutnu demokratizaciju, slobodu i beskrajnu kreativnost. Svatko s pristupom sučelju postaje stvaratelj slika. Međutim, polazeći od ontologije tehnosfere, ova je sloboda tek puki privid i najsuptilniji oblik totalne kontrole. Iluzija kreativnog subjekta ꟷ AI umjetnost (poput modela Midjourney ili DALL-E) i algoritamski generirani cyber-art radikalno dokidaju pojam umjetnika kao autonomnoga stvaratelja. Umjetnik koji unosi tekstualne upute (promptove) ne stvara iz slobode ili metafizičkoga impulsa; on samo aktivira parametre unutar već zadanoga, zatvorenoga matematičkoga kôda. Čovjek ovdje postaje tek operater, korisnik sučelja (“user”) koji servisira autogenerativni aparat tehnosfere. Post-totalitarna kontrola kroz algoritamski estetski kôd ꟷ Post-totalitarni sklop ne funkcionira kroz zabranu slika (kao povijesni totalitarizmi), već kroz njihovu hiper-produkciju i saturaciju. Tehnosfera usisava cjelokupnu povijest ljudske umjetnosti, pretvara je u bazu podataka (Big Data) i kroz algoritme postavlja nevidljive, ali neumoljive estetske standarde. “Slobodno” generirana slika zapravo je statistički prosjek, rekombinacija već postojećeg koda. Kraj subverzije kroz apsorpciju ꟷ U post-totalitarnome sklopu, trijada šoka-provokacije-eksperimenta gubi svoju kritičku oštricu. Čak i najradikalniji digitalni eksperiment ili “šokantna” vizualizacija u trenu biva pretvorena u estetski komoditet, digitalni token (NFT) ili viralni sadržaj koji hrani algoritam. Tehnosfera ne zabranjuje provokaciju – ona je žudi, jer svaki digitalni potres generira promet, podatke i tako jača samu strukturu kontrole. Digitalna i AI umjetnost stoga nisu prostori emancipacije, već laboratoriji u kojima se ljudska svijest trenira za suživot s autogenerativnim tehnosfernim pogonom, pretvarajući ljudsku maštu u puki nusproizvod računalne obrade podataka. Transgenetska umjetnost (čiji je najpoznatiji primjer projekt Eduarda Kaca iz 2000. godine s fluorescentnim kunićem Alba, u čiji je genom implementiran gen meduze) predstavlja ontologijsku točku u kojoj se Lyotardove vizije iz Les Immatériaux realiziraju u svom najekstremnijem i najdoslovnijem obliku. [ TRANSGENETSKA UMJETNOST ] │ ┌───────────────────────┴───────────────────────┐ ▼ ▼ LYOTARDOVA “NEMATERIJALNOST” PAIĆEVO “POSTHUMANO STANJE” (Život kao čisti informacijski kôd) (Tijelo kao plastični laboratorij) │ │ DNK se odvaja od organske supstance. Biologija gubi suverenost; Molekularni lanci postaju tekst, tehnosfera izravno dizajnira programski jezik podložan editiranju. potpuno nove oblike života. U transgenetskoj umjetnosti, organska materija (tijelo, tkivo, stanica) gubi svoju tradicionalnu težinu i stabilnost. DNK kôd se tretira točno onako kako je Lyotard opisao nematerijalne signale: kao informacijski tekst koji se može rezati, kopirati, uređivati i ponovno programirati. Životno tkivo postaje softver, a umjetnik postaje programer. Kunić Alba koji svijetli pod UV svjetlom više nije prirodno biće; on je živa slika-događaj, estetski konstrukt proizašao iz genetske manipulacije. Umjetničko djelo ovdje više nije fiksni objekt (slika na platnu, skulptura u mramoru) smješten u neutralni prostor galerije. Djelo je sam živi proces mutacije. Umjetnost izlazi iz sfere reprezentacije (prikazivanja svijeta) i ulazi izravno u sferu biopolitičke proizvodnje samoga bitka. Umjetnik ne slika život – on ga dizajnira. Transgenetska umjetnost otuda ukida antropocentričku granicu između čovjeka, životinje i stroja. Kada biologija postane ekstenzija tehnosfere, priroda prestaje postojati kao neovisni horizont. Kako to pokazujem u analizi vizualizacije tijela, ono što je nekada bilo ljudsko ili organsko tijelo sada je pretvoreno u fluidni materijal za tehnološke pokuse. Transgenetska umjetnost je konačni dokaz da je tehnosfera u potpunosti ovladala kodom života. U tom posthumanome stanju, vizualizacija više nije samo način na koji promatramo svijet; ona je postala operativni zahvat u samu srž živoga bitka, čime se krug totalne kontrole i post-estetske realizacije svijeta konačno zatvara. Uzimajući u obzir ove radikalne zaključke o tehnosferi i nestanku autonomne umjetnosti, možemo istražiti sljedeće korake u ovoj teorijskoj slagalici. U radovima umjetnika poput Stelarca i Orlan, estetska modifikacija tijela prestaje biti puka provokacija i postaje radikalna ontološka demonstracija onoga što definiram kao pretvaranje tijela u protezu tehnosfere. Tijelo više nije organski dom ljudske biti, već plastični i fluidni supstrat koji se mora nadograditi jer je, u kôdu tehnosfere, postao biološki zastarjeo. [ ESTETSKA MODIFIKACIJA TIJELA ] │ ┌───────────────────────┴───────────────────────┐ ▼ ▼ STELARC ORLAN (Tijelo kao zastarjela proteza) (Tijelo kao ready-made / hibrid) │ │ Ugradnja trećeg uha, egzo-skeleti. Plastične operacije kao performans. Čovjek postaje kiborško čvorište Dekonstrukcija zapadnih kanona ljepote unutar globalne mreže podataka. kroz kirurški tehnološki zahvat. Stelarc: “Tijelo je zastarjelo” (The Body is Obsolete) ꟷ Stelarc svojim akcijama (poput laboratorijskog uzgoja i ugradnje trećeg uha vlastitu podlakticu, ili spajanja tijela na internet gdje su nepoznati korisnici strujnim impulsima pokretali njegove mišiće) doslovno ukida ljudsku autonomiju. Njegovo tijelo postaje kiborško čvorište unutar globalne mreže. Stelarc ne stvara umjetnost; on vizualizira istinu tehnosfere – čovjek u posthumanome stanju gubi suverenitet nad vlastitim živčanim sustavom, postajući puki terminal za protok nematerijalnih informacija. Orlan: Kirurški performans i tehnološki hibrid ꟷ Francuska umjetnica Orlan koristila je serije plastičnih operacija kao umjetnički medij, transformirajući svoje lice prema kompozitnim idealima iz povijesti umjetnosti (Mona Lisa, Venera). Operacijska sala postala je njezin studio, a kirurški skalpel njezina kist. Orlan dekonstruira zapadni mit o autentičnosti lica i tijela. Tijelo ovdje postaje ready-made objekt, površina na kojoj tehnosfera upisuje svoje estetske i tehnološke kodove. Kiborg kao post-estetska nužnost ꟷ Iz perspektive ontologije mtehnosfere, kiborg više nije figura iz znanstvene fantastike, već realnost post-totalitarnoga sklopa. Modifikacija tijela kod Stelarca i Orlan pokazuje da u doba tehnosfere anatomija više nije sudbina – sudbina je tehnologija. Ljudsko tijelo gubi svoju sakralnost i postaje “tehnološki konstrukt” podložan neprekidnom re-dizajniranju, optimizaciji i vizualizaciji. Kada umjetnost zakorači u laboratorije za uzgoj tkiva (tzv. Tissue Culture & Art Project, predvođen umjetnicima kao što su Oron Catts i Ionat Zurr), ona napušta čak i formu cjelovitog tijela. Umjetnički objekti postaju fragmenti poluživih bića – uzgojene kožne jakne u epruvetama, minijaturni laboratorijski organi ili poluautonomni stanični sklopovi. Poluživa bića (Semi-Living beings)ꟷ Catts i Zurr uzgajaju tkiva u bioreaktorima, stvarajući entitete koji su biološki živi, ali nemaju svijest, mozak niti cjelovito tijelo. Ti post-estetski objekti zahtijevaju neprekidnu tehničku podršku (hranjenje nutrijentima, kontrolu temperature) kako bi opstali. To je frapantna materijalizacija onoga što analiziram u studiji „Događaj i razlika“: život se odvaja od organizma. Umjetnost više ne predstavlja život, već uzgaja “goli život” pod strogim laboratorijskim nadzorom. Laboratorij kao post-muzej ꟷ U ovim praksama, galerijski prostor se transformira u sterilni laboratorij, a kustoski rad se stapa sa znanstvenim protokolima. Estetski užitak zamijenjen je dubokom biopolitičkom nelagodom. Posjetitelj se više ne pita je li djelo “lijepo”, već tko ima pravo dizajnirati, posjedovati i terminirati ove polužive oblike. Umjetnost tako postaje ogledalo biokapitalizma i tehno-znanosti. Suvremeno tijelo se u tehnosferi rastvara do molekularne i stanične razine. Laboratorijski uzgojena tkiva kao umjetnički predmeti dokazuju da je tehnosfera uspjela kolonizirati samu unutrašnjost biologije. Umjetnički događaj ovdje postaje eksperimentalni uvid u post-humano stanje, gdje granica između stroja, hranjive podloge i živoga tkiva u potpunosti nestaje u ime totalne vizualizacije i kontrole. 6. Filozofske konceptualne izložbe s kraja 20. stoljeća (poput Lyotardove) bile su tek teoretska skica; u današnjoj transgenetskoj, kiborškoj i bio-umjetnosti, a tehnosfera je postala naša jedina, opipljiva i zastrašujuća stvarnost. Preobrazba tijela u numerički kôd unutar post-estetskoga pogona tehnosfere radikalno redefinira same pojmove smrti i besmrtnosti. Kada se biologija prevede u informacijsku matricu, smrt prestaje biti metafizički, tragični svršetak ljudskog života. Ona se transformira u tehnološki događaj i operativni problem upravljanja podacima. U humanističkoj tradiciji smrt je bila apsolutna granica subjekta, trenutak u kojem se tijelo vraća prirodi, a duh napušta materiju. U doba tehnosfere, smrt biva podvrgnuta totalnoj vizualizaciji. Kako to pokazuju suvremene post-humane prakse (poput Cronenbergovoga filmskoga i konceptualnoga vizionarstva u radu The Shrouds iz 2024.), raspadanje tijela se danas može pratiti, digitalizirati i programirati kao niz podataka u realnome vremenu. Smrt više nije tišina; ona je informacijski šum, proces u kojem se organsko tkivo gasi, ali kôd o tom gašenju ostaje trajno pohranjen u tehnosferi. U digitalnoj umjetnosti smrt se dekonstruira kao puki prekid operativnoga sustava. Ako je tijelo samo privremeno kibernetičko čvorište, onda smrt nije nestanak bitka, već isključivanje s mreže. No, budući da digitalni tragovi nadživljuju biološku supstanciju, post-smrtna egzistencija postaje automatizirani društveni fenomen kojim upravljaju algoritmi platformi. U nastojanju da pobijedi smrt, posthumani sklop razvija projekte digitalnoga kloniranja svijesti, deadbota (AI replika preminulih) i očuvanja genetskoga koda. Međutim, umjetnost i kritička teorija razotkrivaju da je ta “besmrtnost” zapravo najveća prevara post-humanoga stanja. [ PARADOKS POST-HUMANE BESMRTNOSTI ] │ ┌─────────────────────────┴─────────────────────────┐ ▼ ▼ DIGITALNA BESMRTNOST BIOTEHNOLOŠKA BESMRTNOST (AI / “Deadboti”) (Kloniranje / DNK) │ │ Zamrzavanje subjekta u kôd. Život se svodi na trajnost stanice. Čovjek postaje generirani duh Klonirano tkivo živi u bioreaktoru, unutar baze podataka. lišeno povijesti i sudbine. Digitalna besmrtnost kroz AI replike ne nudi kontinuitet života, već vječno perpetuiranje arhive. Preminula osoba pretvara se u simulakrum, “generiranog duha” koji reproducira rečenice na temelju statističkih vjerojatnosti svojih bivših digitalnih tragova. To nije trijumf nad smrću, već njezino zamrzavanje u post-estetski komoditet – smrt se ne dopušta jer bi njezin dolazak prekinuo protok podataka. U biotehnološkoj umjetnosti (poput uzgoja besmrtnih staničnih linija), besmrtnost se reducira na puku plastičnost materijala. Tkivo koje vječno preživljava u laboratorijskom reaktoru više nema vlastito Ja, nema sjećanje niti tjelesnu imanenciju. To je besmrtnost oslobođena čovjeka. Najdublja konzekvencija prevođenja tijela u kôd jest gubitak prava na apsolutni nestanak. Subjektu je uskraćena čak i radikalnost smrti. Tehnosfera otuda teži potpunome ukidanju “praznoga prostora” ili, zatvaranju bijelih rupa (white holes). Sve mora biti osvijetljeno, vizualizirano, kodirano i operativno dostupno. Život i smrt gube svoju ontologijsku razliku: život postaje funkcija kôda prije smrti, a besmrtnost postaje funkcija koda nakon smrti. Digitalna i biotehnološka umjetnost koje tematiziraju smrt zapravo svjedoče o tome da je konačna pobjeda tehnosfere u tome što je od smrti učinila beskonačnu simulaciju, ostavljajući post-humanoga čovjeka zarobljenog u vječnom, algoritamskome međuprostoru u kojem više nije moguće ni istinski živjeti, ni u miru umrijeti.