Copyright ©2026 Žarko Paić

Prof. dr. sc. Žarko Paić

ʺIn visual arts and contemporary cyberculture, the human body, both in its natural and artificial forms, is at stake. Paić analyses this topic by considering the body through its immanent boundaries and interactions with other bodies and contexts. The human body, in fact, can be understood neither as bare thing nor as biopolitical machine – the body is an event. Paić develops this statement and discuss clearly and thoroughly not only the 'return of the body' in our culture, but also the performative-conceptual turn in contemporary arts.ʺ

Adriano Fabris, Professor of Moral Philosophy, Pisa University, Italy

Čemu još umjetnost? Refleksije o suvremenosti

Četvrtak, 1. listopada 2026. Kako još misliti umjetnost koja se pojavljuje u prostoru i vremenu slike bez svijeta s kojom i sam „život“ postaje estetizacija, a umjetnička djela gube auru ljepote i uzvišenosti kao temeljnih pojmova estetike uopće? Tehnosfera je vladavina sustava umjetnoga života i ujedno fantom sinteze organskoga i neljudskoga. Upravo zato je potrebno vidjeti kako i na koji način ono ljudsko kao stvaralački nesvodivo može još i pod kojim uvjetima opstati u mišljenju a da ne postane puki tehnički artefakt, readymade, objekt bez onog sublimnoga u sebi? Simpozij s ovim naslovom nastoji otvoriti temeljna pitanja i odgovore na bit suvremenosti jer pitanje o smislu umjetnosti u doba tehnosfere postaje istodobno i temeljno pitanje o biti ljudske egzistencije na kraju njezinih metafizički određenih mogućnosti. To je na kraju svojeg misaonoga života istaknuo Martin Heidegger baveći se pjesništvom Hölderlina i slikarstvom Cézannea i Kleea iskazom da je istinska mogućnost umjetnosti u tehničkome svijetu i njezina jedino preostala nužnost. Raspored izlaganja 9.30: – Uvodna riječ 9.40 – 10.00: Žarko Paić: Doba slike bez svijeta: Tehnosfera kao umjetnost? 10.00 ꟷ 10.20: Sibila Petlevski: Novi val kognitivne emulacije – kôd bez kompulzije: Gdje prestaje algoritam, a počinje digitalna svijest; zašto najnaprednija emulacija uma tvori umjetnost, a nema razlog za stvaranje? 10.20 ꟷ 10.40: Krešimir Purgar: Čemu još teorija umjetnosti? 10.40 ꟷ 11.00: Rasprava i pauza za kavu 11.00 ꟷ 11.20: Ingrid Šafranek: Pjesnik bivanja i mislilac mijene (auto-meta-fikcijaizmeđu forme i koncepta) u Traganju za izgubljenim vremenom Marcela Prousta 11.20 ꟷ 11.40: Tomislav Škrbić: Rilke kao pjesnik u „oskudnome vremenu“ 11.40 ꟷ 12.00: Josip Klaić: Duhovna srodstva Emila Ciorana i Josipa Vanište 12.00 ꟷ 12.20: Rasprava 12.20 ꟷ 12. 40: Tonči Valentić: Umjetnost nakon čovjeka: estetizacija života u doba tehnosfere 12.40 ꟷ13.00: Marijan Krivak: Od instalacije do književnoga prostora? Groys, Blanchot… i još poneko 13.00 ꟷ 13.20: Dario Vuger: Umjetnost bez povijesti – podatkovna konstrukcija suvremene kulture 13.20 ꟷ 13.40: Petra Krpan: O melankoliji i umjetnosti u mišljenju Sarah Kofman 13.40 ꟷ 14.10: Nikola Petković: Umjetna inteligencija uzvraća udarac: Ili koliko je stvaran subjektivni odraz objektivne stvarnosti 14. 10 ꟷ 14. 40: Rasprava 14.40 ꟷ 15.00: Predstavljanje novog dvobroja časopisa TVRĐA 1-2/2026. Žarko Paić i Boris Perić 15.00 ꟷ 15. 30: Završna riječ

September 28, 2026

Nova knjiga Žarka Paića u e-book formi naslovljena Academia virtualis: Predavanja 2024-2026 je ciklus predavanja održanih online.

Nova knjiga Žarka Paića u e-book formi naslovljena Academia virtualis: Predavanja 2024-2026 je ciklus predavanja održanih online. Kroz niz od 32 numeriranih predavanja autor analizira bit suvremenosti, problematizira čin povlačenje iz javnosti radi filozofijskoga promišljanja te otvara nužan dijalog s ključnim misliocima 20. i 21. Stoljeća. Glavne tematske cjeline i motivi unutar ovog ciklusa uključuju: Suvremenu filozofiju tehnologije: Analize vodećih mislitelja poput Gilberta Simondona, Yuk Huia, Nicka Landa, Bernarda Stieglera. Problem vremena i znanosti: Rasprave o povijesno-filozofskim i znanstvenim susretima, poput onoga o problemu vremena između Alberta Einsteina i Henrija Bergsona. Estetiku, film i vizualnost: Predavanja inspirirana poviješću filma, primjerice kroz interpretaciju improviziranih lekcija Jean-Luca Godarda iz Montreala, kao i šira pitanja odnosa tijela i vizualnosti te književnosti kao u Borgesovim hardvarskim predavanjima. Tehnosferu i suvremenost: Nadogradnja Heideggerovih i Leibnizovih postavljanja problema u kontekstu kibernetike i suvremene tehnologije. Žarko_Paić_Academia_virtualis__Predavanja_2024-2026___KnjigaDownload

September 20, 2026
Žarko Paić - Predavanje i izlaganjeŽarko Paić - Portret

Biography

Žarko Paić was born on October 16, 1958, in Kutina, Republic of Croatia. He is a full professor at the Study of Fashion Design at the Faculty of Textile Technology, University of Zagreb, where he teaches theory of science, aesthetics and fashion theory. He graduated in political science at the Faculty of Political Sciences in Zagreb, received a master's degree in philosophy from the same faculty, and a doctorate in sociology at the Faculty of Philosophy in Zagreb. He is the editor-in-chief of the magazine Theory, Culture and Visual Arts Tvrđa, guest editor of the magazine Up & Underground, deputy editor-in-chief of the magazine Europski glasnik, member of the editorial board of the magazine forvisual arts Art-e-fact, member of the international council of the magazine Images: Journal for Visual Studies, member of the editorial board of the American magazines International Journal of Philosophy and Philosophy Study, member of the international council of the philosophical magazines Phainomena and Apokalipsa (Ljubljana, Slovenia). He teaches the course Visual Communication and Image Theory at the post-graduate doctoral study of Cultural Studies at Josip Juraj Strossmayer University in Osijek, and the course Digital Aesthetics at the post-graduate doctoral Study of Literature, performing arts, film and Culture at the Faculty of Philosophy, University of Zagreb. In addition to philosophical, sociological, and political studies and studies in the field of art theory and aesthetics, he publishes poetry and literary essays. His poems were included in three anthologies of contemporary Croatian poetry. Translations of studies, essays and poetry in magazines and anthologies into English, French, German, Slovenian, Hungarian, Romanian and Slovak. He is the winner of the international author's Award for the Literature of Central European Countries of the Austrian Foundation Kulturkontakt from Vienna for the year 2008. He is a member of the Croatian Society of Writers, the Croatian PEN Center, the Croatian Philosophical Society, the Forum for Humanities, the International Center of Studies on Contemporary Nihilism, the Sören Kierkegaard Institute, and the Institute for European and Globalization Studies. He is a foreign member of the Academy of Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina in the field of humanities. He is the head of the scientific research project Science of Pictures: Visualization and Contemporary Art at the Center for Visual Studies in Zagreb and is the editor of the Sociology and Transhumanism Series in the imprint within the Trivent Publishing from Budapest.

Eshatologijsko-metafizička kritika suvremenosti

Eshatologijsko-metafizička kritika suvremenosti

1. Ruski mislilac Nikola Berdjajev (1874. – 1948.) bio je jedan od najutjecajnijih religioznih filozofa i egzistencijalista 20. stoljeća, poznat po svojoj filozofiji slobode, personalizmu te dubokoj kritici modernoga tehnicističkoga društva. Za privrženike različitih duhovnih izvora konzervativne revolucije u 21. stoljeću ima gotovo uzvišeni status proroka i apokaliptičara suvremenosti. Njegova misao spaja tradiciju pravoslavnog kršćanskoga misticizma s radikalnim poimanjem ljudske kreativnosti i dostojanstva osobe u svijetu kojim dominiraju strojevi. ( https://classiques.uqam.ca/classiques/Berdiaeff_Nicolas/Essai_metaphysique_eschatologique/Metaphysique_eschatologique.pdf ) Berdjajevljeva duhovna i filozofijska misao oblikovana je unutar ruske religijske obnove na prijelazu stoljeća, ali s izrazito osobnim, gotovo proročkim pečatom: Za razliku od tradicionalne metafizike koja slobodu izvodi iz bitka (Boga), Berdjajev tvrdi da je sloboda prvotna i ukorijenjena u Ungrundu (pojam preuzet od njemačkoga mistika Jakoba Böhmea) – bezdanu i ništavilu iz kojeg tek nastaju i Bog i svijet. Njegov misticizam nije pasivno uranjanje u božansko, već dinamičan susret Boga i čovjeka. Pritom je čovjek pozvan biti su-stvaratelj svijeta, a njegova je kreativnost odgovor na Božji poziv. Berdjajev strogo razlikuje osobu (duhovno, slobodno i neponovljivo središte) od individue kao biološke i društvene jedinke. Smatra stoga da pad čovjeka nastaje kroz „objektivaciju“ – proces u kojem se živi duh pretvara u mrtvi predmet, društvenu normu ili sustav. Eshatologijska perspektiva njegove filozofije okrenuta je kraju povijesti i preobrazbi kozmosa, vjerujući da prava duhovna revolucija ne mijenja samo društvene strukture, već samu narav ljudskoga postojanja. U djelima poput Čovjek i stroj (1933.) i Novo srednjovjekovlje (1924.), Berdjajev među prvima sustavno analizira duhovnu krizu izazvanu naglim razvojem tehnologije. Time upozorava da tehnika razara organski, prirodni i duhovni život te ga zamjenjuje hladnom, mehaničkom organizacijom u kojoj čovjek postaje tek kotačić u sustavu. Stroj, izvorno stvoren da oslobodi čovjeka od teškoga rada, preuzima vlast nad svojim stvoriteljem; čovjek se prilagođava ritmu stroja, gubeći vlastitu duševnost, emotivnu dubinu i sposobnost kontemplacije. Tehnička civilizacija pogoduje nastanku „masovnoga čovjeka“ i totalitarnih sustava (bilo komunističkih, fašističkih ili potrošačko-kapitalističkih), gdje se jedinstvenost osobe guši u korist prosječnosti i učinkovitosti. Berdjajev nije bio puki protivnik napretka niti je zagovarao povratak u prošlost. Smatrao je da tehnika otkriva pravu prirodu duha jer prisiljava čovjeka da se prestane oslanjati na prirodnu harmoniju i da pronađe novu, snažniju duhovnost sposobnu ovladati strojem. Ključna djela za razumijevanje ove tematike su Smisao stvaralaštva (1916.)kao temeljno djelo njegove mistične antropologije u kojem razrađuje ideju čovjeka kao stvaratelja, te Novo srednjovjekovlje (1924..). To je uistinu proročanska analiza krize modernoga humanizma, sekularizacije i nadolazeće ere kolektivizma i tehnike. (v. https://thecolumnists.org/2025/09/23/das-ende-der-neuzeit-zum-100-jahrestag-der-schrift-von-nikolaj-berdjajew-das-neue-mittelalter/ ) 2. Nikola Berdjajev, Martin Heidegger i José Ortega y Gasset tri su ključna filozofa 20. stoljeća koji su kritizirali tehniku ne samo kao skup alata, već kao duboku egzistencijalnu, ontologijsku i kulturnu prekretnicu koja mijenja samu bit čovjeka. Iako sva trojica odbacuju naivni tehnološki optimizam i upozoravaju na opasnost od dehumanizacije, njihovi se pristupi temelje na posve različitim filozofijskim polazištima. Berdjajev smatra da tehnika raskida drevnu, organsku vezu čovjeka i prirode te stvara novu, umjetnu stvarnost. Za njega je to nužna faza odrastanja duha, ali izuzetno opasna jer stroj uništava prirodnu toplinu ljudske duše. Heidegger, pak, ističe da moderna tehnika ne surađuje s prirodom (poput stare vjetrenjače), već je izaziva i prisiljava da isporučuje energiju. Rijeka Rajna za modernu tehniku više nije pjesnički simbol, već puki dobavljač vodenoga pritiska za hidroelektranu. Ortega y Gasset jedini od ove trojice tehniku vidi kao iskonsku ljudsku nužnost. Čovjek je po njemu „tehničko biće“ jer se ne prilagođava prirodi poput životinja, već prilagođava prirodu sebi kako bi stvorio prostor za ono što naziva „dobrim životom“, a ne samo pukim preživljavanjem. (v. https://zarkopaic.net/blog/sveta-ravnodusnost-don-quijotea/ ) Berdjajevljeva dijagnoza je duhovna i etička. Stroj traži da se čovjek prilagodi njegovom hladnom, mehaničkome ritmu. To dovodi do trijumfa „masovnoga čovjeka“ (slično Orteginom konceptu iz Pobune masa) i opasnosti da čovjek postane sluga vlastite kreacije. Heideggerova dijagnoza je ontologijska. Tehnika, naime, nije tek ljudsko sredstvo koje je izmaklo kontroli; ona je sudbina samoga bitka. Najveća opasnost leži u tome što čovjek u doba postava (Gestell) sve oko sebe vidi kao materijal za iskorištavanje, pa na kraju i sam postaje samo „ljudski resurs“. Ortegina dijagnoza je naposljetku antropologijska i kulturna. Tehnika je postala toliko savršena i sveprisutna da moderni čovjek gubi sposobnost osmišljavanja vlastitoga života. Čovjek danas ima neograničena sredstva, ali više ne zna što želi biti ni čemu ta sredstva služe, pa postaje pasivni potrošač tuđih izuma. Kad je riječ o mogućnosti spasa i odnosa spram budućnosti Berdjajev traži duhovni preporod. On ne zagovara povratak u predtehničko doba (jer je to nemoguće), već zahtijeva da čovjek razvije novu, snažniju duhovnost i kršćanski humanizam koji će stroj podrediti slobodnoj ljudskoj osobi. Heidegger poziva na misaonu budnost: Pozivajući se na pjesnika Hölderlina („Gdje je opasnost, raste i spasonosno“), Heidegger smatra da se tehnika ne može pobijediti tehničkim sredstvima, već promjenom načina mišljenja – kroz umjetnost i kontemplativno puštanje stvari da budu to što jesu. Ortega y Gasset traži, pak, buđenje životne imaginacije. Smatra da tehničar ne može sam odrediti smjer civilizacije. Društvu su potrebni mislioci, pjesnici i vizionari koji će iznova osmisliti ljudske ciljeve i vrijednosti koje će tehnika potom ostvarivati. Heideggerov postav (Gestell) i Berdjajevljeva objektivacija dva su temeljna pojma kojima ovi filozofi objašnjavaju kako moderni svijet svodi živu stvarnost i čovjeka na puke predmete ili resurse. Dok Heidegger postav promatra kao sudbinu samoga bitka i način na koji nam se svijet razotkriva, Berdjajev objektivaciju vidi kao egzistencijalni pad duha u hladni, izvanjski i neslobodni svijet stvari. Za Berdjajeva je prava stvarnost unutarnja, duhovna i slobodna, dok je tzv. „objektivni svijet“ zapravo svijet otuđenja u kojem se živi stvaralački čin hladi i pretvara u mrtvu formu. Objektivacija uvijek žrtvuje jedinstvenu osobu u korist općih zakona, prosjeka, društvenih institucija i bezličnih pravila. Stroj je za Berdjajeva krajnji izraz objektivacije – on je doslovno materijalizirani, okamenjeni ljudski razum koji se odvojio od duše i počeo nametati svoj mehanički ritam živom čovjeku. Kroz objektivaciju čovjek počinje obožavati vlastite projekcije i tvorevine (državu, naciju, novac, tehnologiju) kao da su one vrhovne i nepromjenjive stvarnosti kojima se mora pokoravati. Razlika u promišljanju onog spasonosnoga spram sudbine čovjeka u tehničko doba između Heideggera i Berdjajeva iznimno je važna za suvremeno mišljenje razračunavanja s onim što nazivam pojmom tehnosfere koji nadilazi ponajprije ono što Berdjajev misli kao bit tehnike. Heidegger je ponajprije anti-esencijalist i anti-subjektivist: On smatra da čovjek nije sam izmislio postav, pa ga ne može ni ukinuti pukom snagom volje; izlaz leži u promjeni mišljenja i strpljivom osluškivanju bitka kroz opuštenost spram biti tehnike (Gelassenheit). (v. https://zarkopaic.net/blog/informacija-i-kazivanje/ https://zarkopaic.net/blog/informacija-i-kazivanje-2/https://zarkopaic.net/blog/informacija-i-kazivanje-3/ ) Berdjajev je radikalni personalist: Za njega je objektivacija drama ljudske slobode; iako je tehnicistički svijet realan, on nije konačna istina, a čovjek ga može i mora probiti odozdo – kroz unutarnju duhovnu revoluciju, ljubav i kreativnost. 3. Što je eshatologijska kreativnost i zašto kršćanski humanizam nije drugo negoli, hajdegerijanski kazano, metafizičko utemeljenje religioznoga subjektivizma koji ostaje nemoćan pred moći totalne vladavine tehnosfere u suvremenosti? U svojim analizama biti tehnosfere uopće ne smatram Berdjajeva, ali ni njemačku ničeansku kritiku tehnike u djelu Spenglera relevantnim sugovornicima za shvaćanje autopoietičnosti tehosfere. Iako je Ortega y Gasset uz Heidegggera najplodonosnije filozofijski pristupio fenomenu tehnike, njegove se teze unutar antropologije kulture zastarjele zato što ne može razumjeti da bi tehnika u formi tehnosfere postala zaokružena svrha, a ne više sredstvo. Eshatologijska kreativnost u filozofiji Nikole Berdjajeva označava čovjekov slobodni, stvaralački čin kojim se ne proizvode novi predmeti unutar postojećeg objektiviranoga svijeta, već se iznutra preobražava i nadilazi sama povijest prema novome nebu i novoj zemlji. Iz posthajdegerijanske i posthumanističke perspektive takav se kršćanski personalizam doista pokazuje nemoćnim jer ostaje zarobljen u antropocentričnoj metafizici subjekta, dok suvremena tehnosfera više nije čovjekovo oruđe ni puki izraz otuđenja, nego samodostatan, autopoietički sustav koji je nadišao samu razliku između subjekta i objekta. Berdjajev razlikuje dva oblika ljudskoga djelovanja – kulturno stvaralaštvo i eshatologijsko stvaralaštvo: Svaki pokušaj da se stvori savršeno djelo u povijesti (država, umjetničko djelo, filozofski sustav ili stroj) nužno završava u objektivaciji. Slobodna vatra duha hladi se i postaje mrtva forma ili institucija. Eshatologijska kreativnost nije pasivno iščekivanje sudnjega dana, već aktivno ubrzavanje kraja „ovoga svijeta“ (svijeta nužnosti, vremena i prostora) kroz stvaralački zanos koji probija koru objektivacije. Za Berdjajeva je pravi cilj kreativnosti teurgijski – čovjek kao slika Božja pozvan je nastaviti stvaranje svijeta, ali ne kao tehničar koji manipulira materijom, nego kao duh koji preobražava sam bitak i oslobađa ga od ropstva nužnosti. Hajdegerijanski gledano, čak i kada Berdjajev suprotstavlja „osobu“ bezličnome „stroju“, on i dalje misli unutar okvira metafizike subjektivnosti. Njegov Bog i njegov čovjek djeluju kao apsolutni subjekti koji svojom voljom i duhovnom energijom žele nadvladati „objektivni“ svijet. Time Berdjajev ne napušta tlo moderne metafizike, već samo zamjenjuje znanstveno-tehničkoga subjekta religiozno-personalističkim subjektom. Suvremena tehnosfera – oblikovana kibernetikom, umjetnom inteligencijom, biotehnologijom i informacijskim mrežama – više nije ni Berdjajevljev „hladni stroj“ ni Ortegino „sredstvo za ljudske ciljeve“. Ona je autopoietički (samostvaralački) sustav koji sam sebi postavlja svrhe, sam se reproducira i više ne treba ljudsku svijest, moral ni eshatologijsku nadu da bi funkcionirala. Dok Berdjajev brani „unutarnji život duše“ od izvanjske mehanizacije, tehnosfera ukida samu granicu između unutarnjega i izvanjskoga. U kibernetičkom dobu duša, svijest i kreativnost više nisu nedodirljiva utvrda osobe, već postaju podaci, algoritmi i kognitivni procesi koji se mogu simulirati, optimizirati i integrirati u samu mrežu.Berdjajev još uvijek vjeruje u eshatologijski obrat – da čovjek može duhovnim skokom pobijediti svijet stroja jer je duh ontologijski dublji od materije.Na tragu kasnoga Heideggera i kibernetike pokazujem da je taj rat već izgubljen na razini humanizma. Kada tehnologija postane tehnosfera (čista samoproizvodnja umjetnoga života i inteligencije), kršćanski apel na „dostojanstvo osobe“ i „slobodu duha“ postaje tek nostalgični ostatak stare metafizike koja više ne dopire do same logike funkcioniranja svijeta. Umjesto pojma tzv. ljudske "kreativnosti" potrebno je krenuti dublje u sam iskon grčke filozofije. Smatram, naime, da je riječ stvaralaštvo teologijskoga podrijetla u srednjovjekovnoj teologiji i time je unaprijed reducirano na samodjelatnost čovjeka kao namjesnika Božjeg stvaralaštva (creatio ex nihilo). Zato je grčko razumijevanje pojma poiesisa kao proizvođenja ili sačinjanja zbilje daleko moćniji pojam za filozofijsko promišljanje ne samo umjetnosti, već i svih djelatnosti tzv. duhovnoga bitka. Grčki pojam poiesis za njega je ontološki neusporedivo dublji jer ne označava ljudsku psihološku sposobnost ili puko oponašanje Božjeg čina stvaranja iz ničega, nego događaj izvođenja bića iz skrivenosti u neskrivenost – samu bit načina na koji svijet nastaje i razotkriva se kao umjetnost, tehnika i povijest. Pojam stvaranja izvorno pripada isključivo Bogu kao apsolutnome uzroku (actus purus) koji stvara svijet iz ničega (creatio ex nihilo). Kada novovjekovna estetika i filozofija uključujući i mislioce poput Berdjajeva taj pojam prenose na čovjeka, čovjek postaje tek „drugi Bog“ ili Božji namjesnik – genijalni subjekt koji iz vlastite nutrine projicira nove oblike. Kreativnost u modernome smislu uvijek pretpostavlja subjekt ꟷ umjetnika, izumitelja, osobu ꟷ koji kao gospodar stoji naspram pasivne materije i oblikuje je svojom voljom. Time se čitavo zbivanje svijeta svodi na antropocentričnu samodjelatnost. Kada metafizički subjekt iščezne, kreativnost“ se pretvara u praznu floskulu „kreativnih industrija“, dizajna i algoritamskoga generiranja. U suvremenosti, ljudska kreativnost postala je tek „i-racionalni“ ostatak naspram „racionalno-intuitivne“ generativnosti umjetne inteligencije i same tehnosfere. Za Grke osobito u Platonovoj Gozbi i Aristotelovoj Metafizici i Nikomahovoj etici, poiesis nije subjektivni hirovit čin ni stvaranje iz ničega, već pro-izvođenje (pro-ductio) – dovođenje nečega iz neprisutnosti u prisutnost. On obuhvaća i prirodno nicanje (physis) i ljudsko umijeće (téhne). (v. https://lust-for-life.org/Lust-For-Life/_Textual/GiorgioAgamben_TheManWithoutContent_1994_82pp/GiorgioAgamben_TheManWithoutContent_1994_82pp.pdf) 4. Pojam poiesis omogućuje da se umjetnost i tehnika misle iz istog korijena, prije nego što ih je modernost rascijepila na „slobodnu umjetnost“ (kao izraz duše) i „korisnu tehniku“ (kao puko sredstvo). U poiesisu se svijet doslovno „sačinjava“ i sklapa kao smislena cjelina. Upravo zato što poiesis nije vezan uz kršćanskoga Boga ni uz humanističkoga čovjeka, njime se može objasniti prijelaz iz klasičnog tehno-poietičkoga modela (gdje čovjek uz pomoć alata proizvodi djela) u suvremeni autopoietički poredak tehnosfere gdje kibernetički sustav sam sebe proizvodi, računa i konstruira bez potrebe za ljudskim tvorcem. U antičkoj metafizici poiesis (proizvođenje) stajao je na najnižoj stepenici, iza theoriae (kontemplacije) i praxisa (etičko-političkoga djelovanja). U doba tehnosfere događa se radikalan obrat: ono što je bilo zadnje postaje prvo. Tehno-znanstvena konstrukcija novoga zamjenjuje filozofijsku teoriju, dok umjetnost gubi status reprezentacije i postaje sintetička proizvodnja umjetne stvarnosti. (v. https://knjiga.hr/knjiga/tehnosfera-ii-paic-zarko-065410) Kada tehnosfera postane apsolutna sinteza računanja, planiranja i konstrukcije, tradicionalni „duhovni bitak“ (religija, filozofija, klasična umjetnost) gubi svoj ontologijski temelj jer nestaje rascjep između subjekta i objekta na kojem je počivala cjelokupna zapadna kultura. 5. Vratimo se Berdjajevu. Nije li njegova filozofijsko-teologijska kritika modernosti u doba tehnike ono koje se implicitno pojavljuje u filmskoj estetici Andreja Tarkovskoga od Solarisa, Rubljova, Nostalgije, Žrtvovanja? I nije li takav način mišljenja sukladan i onome što zahtijeva u svojim djelima René Guenon? Dok Tarkovski kroz film traži „duhovni otpor“ materijalističkoj civilizaciji i vraća slici sakralnu dimenziju, Berdjajev i Guénon nude dva srodna, ali metafizički različita objašnjenja zašto je moderni svijet završio u duhovnoj kataklizmi. U svojoj knjizi Zapečaćeno vrijeme iz 1985. godine (v. https://mvinfo.hr/knjiga/14996/zapecaceno-vrijeme) i kroz cjelokupni opus, Tarkovski polazi od pretpostavke da je kriza suvremenoga čovjeka posljedica duhovnoga nerazmjera – tehnološka moć čovjeka prerasla je njegovu moralnu i duhovnu zrelost, što je izravni odjek Berdjajevljeva djela Čovjek i stroj. U filmu Andrej Rubljov (1966.) susrećemo se s Berdjajevljevom filozofijom stvaralaštva iz Smisla stvaralaštva. Rubljov ne slika ikone po pukom zanatskome pravilu niti pod prisilom crkvene i svjetovne moći (objektivacija), nego tek nakon što prođe kroz ponor sumnje, šutnje i patnje te naposljetku pronađe unutarnju slobodu, dok mladi ljevač zvona Boriska stvara čudo isključivo na temelju bezuvjetne vjere i stvaralačkoga zanosa. U filmu Nostalgija (1983.) glavni lik Gorčakov pati od neizlječive rastrganosti jer ne može spojiti rusku duhovnu čežnju za cjelovitošću s hladnim, fragmentiranim zapadnim svijetom. Luđak Domenico, koji se spaljuje na rimskom Kapitoliju, utjelovljuje berdjajevljevsku i dostojevskijevsku figuru „proroka“ kojeg racionalno i objektivirano društvo proglašava ludim jer poziva na povratak organskom jedinstvu ljudi. U svojem, pak, posljednjem filmu Žrtvovanje iz 1986. godine Tarkovski postavlja krajnje berdjajevljevsko pitanje: kako spriječiti samouništenje tehničke civilizacije? Aleksandar ne spašava svijet tehničkim ili političkim pregovorima, nego iracionalnim, osobnim činom žrtve odricanjem od govora, obitelji i imovine, čime se dokida kauzalni lanac nužnosti i povijesti. Dijagnoza modernosti koju dijele Berdjajev i Tarkovski izrazito je bliska Renéu Guénonu, utemeljitelju integralnoga tradicionalizma. (v. https://www.theclassicalinstitute.co.uk/traditionalism-and-the-critique-of-modernity-gunon-and-beyond i https://mvinfo.hr/knjiga/155/kriza-modernog-svijeta ) Guénon u djelu Vladavina kvantitete i znaci vremena (1945.) opisuje modernu zapadnu civilizaciju kao posljednju fazu cikličkoga pada, u kojoj se sva kvalitativna, sakralna i duhovna svojstva svijeta svode na puku količinu, mjeru, broj i mehaničku uniformnost. To se gotovo doslovno poklapa s Berdjajevljevom kritikom „objektivacije“ i „masovnoga čovjeka“. I Guénon i Tarkovski smatraju da je moderna umjetnost i znanost degenerirala jer se odvojila od svojeg transcendentnoga izvora. Za Tarkovskoga je smisao umjetnosti u tome da bude „molitva“ i priprema duše za smrt i vječnost, dok Guénon ističe da u tradicionalnim društvima umjetnost nije bila individualna psihološka zabava, nego simbolički put prema višim stanjima bitka. Sva trojica – Berdjajev, Guénon i Tarkovski – modernu tehnološku civilizaciju vide kao civilizaciju na rubu sloma, jer nijedno društvo koje se temelji isključivo na materijalnome razvitku i zaboravu duhovnoga načela ne može dugoročno opstati. 6. Djela Nikole Berdjajeva Novo srednjovjekovlje (1924.) i Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu (1934.) čine temeljni dijagnostički luk njegove filozofije povijesti, prateći prijelaz od sloma novovjekovnoga humanizma do potpune krize samoga pojma čovjeka pod pritiskom kolektivizma, totalitarizma i tehnike. Dok Novo srednjovjekovlje najavljuje kraj „dnevnog“ racionalističkoga doba i ulazak u razdoblje duhovne tame, Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu jedanaest godina kasnije podvlači crtu i pokazuje kako su se ta predviđanja ostvarila u radikalnoj dehumanizaciji. Objavljeno neposredno nakon progonstva iz sovjetske Rusije, Novo srednjovjekovlje je knjiga koja je donijela Berdjajevu svjetsku slavu i otvorila raspravu o kraju moderne epohe. Berdjajev tvrdi da je novovjekovna povijest započela oslobađanjem čovjekovih stvaralačkih snaga u renesansi, ali se odvajanjem čovjeka od Boga taj humanizam okrenuo protiv samog čovjeka i završio u sekularizmu, materijalizmu i mehaničkoj civilizaciji. Povijest ne ide pravocrtno prema vječnom napretku. Razdoblja racionalističke jasnoće i individualizma („dnevne epohe“) smjenjuju se s razdobljima iracionalnog, kolektivnog i sakralnoga („noćne epohe“). Berdjajev ne poziva na romantičarski povratak u feudalizam ili stari vijek, već upozorava da svijet ulazi u novu epohu koncentracije, ukidanja liberalnog individualizma i borbe između dviju suprotstavljenih duhovnosti – lažne religijske pseudo-crkve (totalitarnog komunizma i etatizma) i istinske duhovne obnove. Djelo je prvi put prevedeno na hrvatski jezik 1932. godine, a novije izdanje objavila je splitska nakladnička kuća Laus 1991. godine u prijevodu Nikole Thallera. Knjiga Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu: K poimanju naše epohe (1934.) napisano je u jeku uspona fašizma, staljinizma i velike ekonomske krize tridesetih godina i radikalizira teze iz Novog srednjovjekovlja.Berdjajev ovdje zapisuje svoju glasovitu dijagnozu da više ne svjedočimo tek krizi humanizma, nego krizi samoga čovjeka – prijelazu iz humanizma u „bestijalizam“, gdje se u ime rase, klase, nacije ili države sustavno poništava vrijednost ljudske osobe. Suvremeni čovjek podvrgnut je dvostrukome pritisku – odozdo ga melju ekonomska nužnost i tehnička organizacija, a odozgo totalitarni kolektivizmi koji traže bezuvjetnu pokornost mase. Kršćanski personalizam pokazuje se kao jedini izlaz. Nasuprot kapitalističkome atomizmu i totalitarnome kolektivizmu, Berdjajev zagovara „personalistički socijalizam“ i duhovni preporod kršćanstva koje mora prestati služiti građanskome poretku i postati borbena snaga za obranu slobode svake osobe. Uz prijeratni prijevod iz 1934. godine spis je objavio splitski Verbum 2007. (prijevod Nikole Thallera), dok ga je Demetra Dimitrija Savića 2018. godine objavila u zajedničkome svesku sa spisom Sudbina Rusije u prijevodu Ivana Varge. 7. No, postavimo odlučujuće pitanje koje vrijedi ne samo za Berdjajeva i Guemona, već i za mnoge pristalice kršćanske „duhovne obnove“ pa i za jednog od najvećih pjesnika 20. stoljeća Thomasa S. Eliota koji u svojem eseju Ideja kršćanskoga društva (v. https://verbum.hr/ideja-krscanskog-drustva-176 ) zagovara iste ideje personalizma na temelju autentične vjere kršćanstva u suvremenosti. Ako je vjera u drugi dolazak Krista događaj koji u sebi sabire metafizičku vjere u eshatologiju i mesijanstvo Božje odluke o spasenju čovjeka je li takav anti-modernistički pristup povijesti u stanju biti vjerodostojnom alternativom događaju bezuvjetne volje za moć planetarne tehnosfere koja u svojoj totalnosti, racionalnosti, planetarnosti i prelasku onkraj granica ljudskoga-suviše-ljudskoga nadilazi granice metafizike uopće jer je njezina realizacija i ispunjenje njezinih temeljnih mogućnosti? Prisjetimo se da je Heidegger pred kraj života kazao, a da nije bio u stanju posvemašnjega razočaranja ili ravnodušja spram suvremenosti, kako moderna tehnika u svojem nihilizmu ne može biti obuzdana nikakvim ni demokratskim ni autokratskim, nikakvim liberalnim niti totalitarnim susprezanjem njezine moći akcijama ljudske volje. Što je onda ono što mislioci „duhovne obnove“ kao inspiracije za „konzervativnu revoluciju“ tzv. čovječanstva nude na ovaj ili onaj način negoli obrat u samoj „biti“ modernosti i povratak tradicionalizmu kojemu kršćanska vjera za razliku od političkoga fundamentalizma podaruje smisao? Ništa drugo negoli „novu metafiziku“ povratka čovjeka svojim tzv. izvorima koji su ionako upitni jer je svijet ove mahnite i ubrzane suvremenosti ono neljudsko i artificijelno, ali u svojoj ireverzibilnosti ujedno i spasonosno stoga što čovjeka oslobađa od svekolike biološki urođene patnje i osuđenosti na prebivanje u tradicionalnome „perenijalizmu“ koji uvijek završava s dogmatizmom vjere, a ne emancipacijom mišljenja. Dobro je to kazao Heidegger u ironičnome tonu u njegovu spisu Uvođenje u metafiziku (Einführung in die Metaphysik) iz 1935. godine kako je tzv. kršćanska filozofija uvijek i samo „drveni željezo“ jer počiva na objavljenoj vjeri a ne na traganju za smislom ili istinom bitka. U odnosu spram vladavine autopoietičke „biti“ tehnosfere svaki je poziv na „duhovnu obnovu“ upravo takva nemoćna politika koja ipak za razliku od borbenoga Schmittova decizionističkoga okazionalizma još uvijek vjeruje u iskonsku dobrotu čovjeka i drugi dolazak spasonosnoga događaja na „kraju povijesti“.

November 19, 2026
Biti u jezgri nihilizma i misliti njegovo rastvaranje!

Biti u jezgri nihilizma i misliti njegovo rastvaranje!

1. Svi ovi tekstovi koje objavljujem na blogu zvanom Kaos uz pokušaj samotumačenja onog što stoji u mojim knjigama izvedeno kao mišljenje tehnosfere i njezina ontologijskoga statusa u suvremenosti, osobito u petoknjižju Tehnosfera te u Izgledima nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam uz niz pratećih knjiga poput Nihilizma i suvremenosti: Na Nietzscheovu tragu i knjiga objavljenih na engleskome jeziku u izdanjima Cambridge Scholars Publishinga, Springera i Palgrave Macmillana nisu ništa drugo negoli nastojanje da se mogućim čitateljima s razumijevanjem otvori put drukčijega mišljenja od mnogih drugih orijentacija koje se bave tzv. istim problemom ali koje smatram da su ispod dostojne razine spekulativnosti i refleksivnosti. Vidim kako i nadalje to nailazi na posvemašnje nerazumijevanje i otpor, čak i bezglavu kritiku pokušajem da se ono što izričito tvrdim nivelira na taj način da se svede na analogiju s nekim tzv. važnim shvaćanjima u tzv. postmodernizmu, posthumanizmu ili jednostavno konstatacijama da je sve to samo izvod Heideggera ili Deleuzea u tzv. našim uvjetima. Stoga svim takvim postavkama i njihovim zagovornicima ovaj tekst ima zadaću poticanja na ekstenzivno i „duboko“ čitanje onoga što u mojim knjigama piše jasno i izričito, a ovdje sažeto iskazano kao „sedmi pečat“ mišljenja suvremenosti par excellence. 2. Transhumanizam analiziram kao radikalni završetak zapadnjačke metafizike i njezinu transformaciju u kibernetiku, odnosno kao prijelaz ljudskog bića u sferu tehnosfere u kojoj tehnologija prestaje biti tek puki čovjekov alat i postaje njegova primarna ontologijska stvarnost. Smatram, naime, da transhumanizam i posthumanizam ne predstavljaju tek prolazne kulturne ili znanstvene trendove i tzv. pokrete, već pokazateljima epohalnoga povijesnoga zaokreta. U kibernetičkome sklopu suvremenoga doba, tradicionalno ljudsko tijelo (ono što nazivam korporalnim obratom) gubi svoju spontanost i autonomiju. Autonomija se otuda seli iz domene ljudskoga subjekta u programski sklop autonomnih objekata umjetne inteligencije i njezina sustava i okoline. Tradicionalno razumijevanje humanizma koje strogo razdvaja prirodu i kulturu, odnosno čovjeka i stroj, problematično je i zastarjelo. Čovjek se više ne može promatrati neovisno o tehnologiji; ljudska evolucija i tehnološki razvitak (tehnogeneza) neodvojivo su isprepleteni. (v. https://znanje.hr/product/tehnosfera-i/285466 i https://www.amazon.com/dp/3796548377?lv=shuf&channelId=500&plpRedirect=mhFallback) Tradicionalni pojam ljudskosti se rastvara jer tehnosfera iznutra redefinira antropologijske granice. U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije pokazujem stoga vladavinu sekularizirane religijske strukture unutar transhumanističkoga pokreta. Njegova težnja za nadvladavanjem smrti, starenja i bioloških ograničenja zapravo je pokušaj ostvarivanja "besmrtnosti bez tajne". Duhovno se više ne doživljava kao transcendentna tajna, već se manifestira kroz mozaik tehnoloških i vizualnih znakova. U ideji tehno-singularnosti i tehnološkoga nadilaženja ljudskih ograničenja prepoznaje se eshatologijski zanos kroz ideje o "kraju povijesti" ili konačnome spasenju putem stroja, što transhumanizam pretvara u svojevrsnu tehno-religiju. (v. https://trivent-publishing.eu/home/170-318-metahumanism-sorgner.html ) Pitanje transhumanizma je u svojoj biti pitanje o budućnosti samoga mišljenja i filozofije. Kada strojevi preuzmu funkcije kognicije i planiranja, filozofija se mora postaviti kao radikalna dijagnoza vremena koja nastoji dokučiti što uopće znači ljudska egzistencija u doba tehnosfere. Klasične humanističke fraze više nemaju smisla jer se nalazimo u stanju u kojem su metafizički temelji zapadne civilizacije potpuno preoblikovani u algoritamske kodove. Knjiga Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika – kibernetika – transhumanizam objavljena 2023. godine u izdanju Mizantropa) predstavlja ključni appendix i teorijsku sintezu petoknjižjaTehnosfera. Za razliku od prethodnih radova koji su se oslanjali na digitalnu estetiku, vizualne umjetnosti i teoriju politike, ova je knjiga posvećena isključivo tehnoznanstvenoj konstrukciji suvremenosti. Ovdje postavljam platformu transverzalnoga mišljenja koja suočava zapadnu metafiziku i kibernetiku s najnovijim dosezima teorijske fizike, kozmologije, astrofizike i sintetičke biologije. (v. https://knjiga.hr/knjiga/izgledi-nadolazece-filozofije-metafizika-kibernetika-transhumanizam-paic-zarko-113764) Po prvi put u svojem opusu opširno analiziram astrofiziku i kozmologiju. Pritom tvrdim da suvremene znanosti, u traganju za krajnjim granicama (poput pojma singularnosti u fizici), zapravo preuzimaju nekadašnju ulogu metafizike. Filozofija stoga ne smije ostati zatvorena u humanistički geto, već mora ući u radikalan dijalog s tehnoznanstvenim disciplinama. Kako bi se uopće moglo misliti nadolazeće doba svemirske i kozmičko-biološko-tehnološke evolucije čovjeka, uvodim dva ontologijsko-epistemologijska pojma. To su: 1) mjerljivost (kvantifikacija) ꟷ Sve što postoji prevodi se u mjerljive podatke i matematičke kodove; (2) vizualizacija ꟷ Događaji i strukture svijeta više se ne konceptualiziraju kroz čisti logički govor (logos), već se konstruiraju i prezentiraju kroz vizualne računalne modele i simulacije. Knjiga sustavno i genealogijski analizom pojmova, znanstvenih paradigmi i bitnih mislioca u području teorije znanosti kao i filozofije koja znanost i tehnologiju uzima za svoj predmet prati povijesnu sudbinu zapadnoga mišljenja kroz tri velike epohe. Metafizika označava tradicionalno mišljenje od Platona do Hegela koje je tražilo bit i utemeljenje u pojmovima poput uma, duha ili bitka. Kibernetika se odnosi na stadij u kojem se bitak pretvara u informaciju, a mišljenje u operativno i tehnički funkcionalno upravljanje sustavima. Transhumanizam predstavlja, naposljetku, radikalni završetak tog procesa u kojem tehnosfera (kroz umjetnu inteligenciju i biotehnologiju) nastoji autopoietički (samostvoreno) nadići i zamijeniti tradicionalno shvaćenoga čovjeka kao animal rationale. 3. Tehnosfera, kao realizacija umjetne inteligencije i umjetne intuicije, dovodi do kraja i nestajanja tradicionalne uloge triju stupova ljudskoga duha: filozofije kao paradigmatskog mišljenja, umjetnosti koje u ovoj knjizi više nema kao estetskoga rasterećenja i znanstvenoga eksperimenta koji biva zamijenjen čistom simulacijom i autonomnim algoritmima. U konačnici, Izgledi nadolazeće filozofije nisu poziv na odbacivanje filozofije, već pokušaj da se mišljenje očuva u svojoj čistoći. Zato inzistiram na tome da filozofija mora odustati od utjeha prošlosti i postati radikalna dijagnoza vremena koja jedina može progovoriti o sudbini čovjeka koji ubrzano postaje dio algoritamskoga sklopa. Ova dva pojma ne promatram kao obične znanstvene metode, već kao temeljne načine na koje nam se stvarnost uopće pokazuje u doba tehnosfere. ¸Mjerljivost (Kvantifikacija svega postojećega): Matematički univerzum: Oslanjajući se na suvremenu astrofiziku i kvantnu mehaniku, pokazujem da u tehnosferi stvar gubi svoju "supstanciju" ili "bit". Sve što jest – od galaksije do ljudskog genoma – postaje obradivo tek kada se prevede u podatak (datafication). Diktat algoritma: Ako nešto nije mjerljivo i pretvorivo u digitalni kod, ono za sustav tehnosfere ontološki ne postoji. Ljudsko iskustvo, emocije i misli nastoje se kvantificirati kroz biometriju i neuroznanost kako bi postali dio operativnog sustava. Vizualizacija (Svijet kao konstruirana slika): Kraj klasičnoga teksta ilogosa: Tradicionalna filozofija temeljila se na pojmu i pisanoj riječi. Nadolazeća filozofija pak uočava da tehnosfera funkcionira kroz vizualne modele. Simulacija umjesto reprezentacije: Računalni modeli crnih rupa, kvantnih stanja ili DNA sekvenci nisu "slike" nečega što već postoji u prirodi. Te vizualizacije su matematički konstrukti koji tek stvaraju tu stvarnost za nas. Stvarnost se više ne spoznaje razumijevanjem teksta, nego dizajniranjem i gledanjem sučelja (interfacea). Sudbina zapadnoga mišljenja zato se u ovoj knjizi pojavljuje kao nužna povijesna evoluciju u kojoj se struktura moći i bitka seli iz uma u stroj. Metafizika kao doba subjekta i prirode: Započinje s Platonom i kulminira s Hegelom. U ovom dobu čovjek je postavljen kao subjekt (središte svijeta), a priroda kao objekt koji on spoznaje. Ključno pitanje metafizike je pitanje o bitku i umu koji to spoznaje. Tehnologija je ovdje još uvijek shvaćena samo kao čovjekovo oruđe. Kibernetika kao doba informacije i upravljanja sustavima: Nastupa s krizom metafizike (od Nietzschea i Heideggera nadalje) te znanstvenim radovima Norberta Wienera. Bitak se više ne razumije kao duh ili materija, već kao informacija. Svijet se više ne promatra kao skup predmeta, već kao mreža otvorenih i zatvorenih sustava kojima se upravlja putem povratne sprege (feedback loop). Čovjek ovdje prestaje biti autonomni subjekt i postaje "čimbenik" ili "čvor" u komunikacijskom kanalu. Transhumanizam kao doba tehnosfere i autopoiesisa: Ovo je radikalni, ekstremni završetak metafizičkoga hoda Zapada. Transhumanizam preuzima kibernetičku tezu da je čovjek samo informacijski kod (DNK + neuronska mreža) i izvodi zaključak: kôd se može poboljšati, prepisati i odvojiti od biološkoga supstrata. Tehnosfera postaje autopoietička – ona samu sebe reproducira, nadograđuje i evoluira. Umjetna inteligencija (AI) i sintetička biologija više ne trebaju ljudskoga programera kao posrednika; sustav se autonomno optimizira, ostavljajući tradicionalnog humanističkoga čovjeka iza sebe kao zastarjelu evolucijsku stepenicu. 4. No, u Izgledima nadolazeće filozofije završavam s pitanjem o događaju (Ereignis) kod Heideggera i (événement) Deleuzea. Razlika u shvaćanju ovog temeljnoga pojma post-metafizike omogućuje da se izvede nešto krajnje radikalno: naime, da se pokaže kako se događaj mora shvatiti u analogiji s transklasičnom logikom tehnosfere i ne pripada ni u područje očekivanja nagovora smisla bitka niti u područje "novoga" koje rastemeljuje postajanje svijeta kao virtualne aktualizacije, već se događa kao diskontinuirani kontinuitet onoga što je nesvodivo na bitak i vrijeme u obzorju kraja metafizike. Taj događaj koji se događa tako što mišljenje misli autopoietički, jezik govori autopoietički, a slika pokazuje autopoietički dovodi do kraja i metafizike u kibernetici i kibernetike u transhumanizmu. Čovjek se kao homo kybernetes ne pojavljuje više subjektom mišljenja "svijeta" bez "slike", već "slikom" bez "svijeta" i njegova je sudbina da odlučno filozofijski otvori mogućnost izgleda mišljenja i življenja u samoj jezgri ovog nihilizma trećega poretka kibernetike. Dakle, ne izvan sustava, ne tako da se snebivamo nad transhumanizmom kao opasnošću koji će nas uništiti dolaskom kvantnih računala i metaverzuma, već u samoj jezgri ničega (nihil absolutum) ꟷ to je najradikalniji stav uopće protiv nihilizma ꟷ biti u samome središtu ovog zbivanja i mišljenjem ga egzistencijalno prevladati. (v. o tome: https://www.matica.hr/knjige/predavanja-o-nietzscheu-1410/ ) Događaj o kojem govorim na kraju knjige nije nešto što dolazi "izvana" da bi spasilo čovjeka, niti je to progresivni nastavak povijesti. Mišljenje se oslobađa potrebe da reprezentira izvanjski svijet. Ono postaje operativno, srodno algoritmima tehnosfere, ali zadržava sposobnost refleksije vlastitoga procesa. Jezik više nije alat kojim ljudski subjekt prenosi značenje o bitku. On generira vlastitu stvarnost (poput kôda ili generativnih jezičnih modela) u kojoj znakovi proizvode nove znakove. Slika više nije mimesis (imitacija) stvarnosti. Vizualizacija u tehnosferi stvara samu stvarnost; metaverzum ili digitalni konstrukti nemaju svoj referent u fizičkome svijetu, oni su samoreferentni. Ova trijada ne ukida samo metafiziku u kibernetici, već i samu kibernetiku u transhumanizmu. Zašto? Zato što transhumanizam još uvijek „naivno“ vjeruje da tehnoznanošću upravlja čovjek radi svojeg "poboljšanja" što je antropocentrički ostatak metafizike. Autopoietički obrat, međutim, pokazuje da sustav nadrasta i samog transhumanističkoga čovjeka. U jezgri tehnosfere postmetafizički koncepti se lome. Heideggerov Ereignis (događaj) još uvijek sadrži patos iščekivanja, osluškivanja "nagovora smisla bitka" i spasonosnoga povratka autentičnosti. U svijetu kvantnih računala, taj je jezik zastario. Nema se što osluškivati u šumu algoritama; sustav je ravnodušan prema smislu. Deleuzeov événement (događaj) slavi imanenciju, vječno postajanje (devenir) i virtualne aktualizacije koje stalno rađaju "novo". Sama je tehnosfera kao kapitalizam visoke tehnologije prisvojila tu logiku – ona stalno proizvodi "novo" kao modni artikl ili nadogradnju softvera, čime subverzija postaje nemoguća. Događaj se stoga mora misliti u analogiji s transklasičnom logikom – logikom koja nadilazi binarne opozicije (istina/laž, čovjek/stroj, subjekt/objekt). 5. Umjesto tehnofobije, moraliziranja ili nostalgije za izgubljenim humanizmom, sve je u nastojanju održanja mišljenja u samoj jezgri ovoga nihilizma. Čovjek više nije homo sapiens koji vlada svijetom, već homo kybernetes. On živi u stanju "slike bez svijeta" – okružen simulakrumima i tehnosferom. Pozicija mislioca danas nije izvan sustava jer eksterijer više ne postoji – tehnosfera obuhvaća sve, od geoinženjeringa do neuro-sučelja. Egzistencijalno prevladavanje u jezgri Ničegajest istinski "anti-nihilizam". Ako je tehnosfera u svojoj biti čisti funkcionalni nihilizam (sustav bez svrhe, radi same funkcionalnosti), filozofija se mora naseliti u samu njegovu jezgru (u središte tog Ništa). Tek odatle, kroz radikalno mišljenje koje razumije zakone te tehnosfere bolje nego što ih razumiju sami inženjeri, moguće je otvoriti autentične izglede za mišljenje i življenje. To nije tehno-optimizam, nego otvaranje mogućnosti izgleda. Mišljenje u jezgri nihilizma trećega poretka postaje čin radikalne slobode: misliti sustav, proći kroz njega, i upravo kroz to prolaženje očuvati samu mogućnost da se bude ljudskim bićem koje nije tek puka komponenta u algoritmu. Zato moja analiza sveučilišta i obrazovanja u doba tehnosfere izravno proizlazi iz teze o radikalnome nihilizmu trećega poretka. Suvremeno sveučilište nije samo u krizi; ono je doživjelo potpunu mutaciju svoje ontologijske svrhe. Tradicionalno sveučilište, utemeljeno na Humboldtovu modelu autonomije, humanizma i traganja za istinom, zamijenjeno je korporativno-tehnološkim pogonom za proizvodnju mjerljivih vještina.U jezgri te transformacije nalaze se tri ključna procesa: 1. Od humanističkoga obrazovanja (Bildung) do kompetencija i vještina Tehnosfera je u potpunosti ukinula klasični pojam Bildunga (samooblikovanja čovjeka kroz kulturu, kritičko mišljenje i znanost). U dobu kibernetike, sveučilište više ne proizvodi intelektualce koji propituju temelje društva i bitka, već operatore sustava (homo kybernetes). Znanje se reducira na ishode učenja, bodove (ECTS), kompetencije i vještine koje se mogu izravno unovčiti ili implementirati u algoritamske procese kapitala i tehnologije. Ako znanje nije mjerljivo i operativno, ono se unutar bolonjskoga i post-bolonjskoga sustava smatra "beskorisnim". 2. Tehnosfera i deteritorijalizacija sveučilišta Sveučilište gubi svoj fizički i simbolički prostor sveučilišnoga kampusa kao mjesta susreta mišljenja i dijaloga, te postaje dio digitalne mreže. Kroz metaverzum, online platforme, digitalne repozitorije i hibridnu nastavu, obrazovanje se deteritorijalizira. Ono gubi "svijet" i pretvara se u čistu "sliku na sučelju". Profesor više nije nositelj živog mišljenja ili kritičkoga autoriteta, već postaje moderator digitalnih sadržaja, administrator platformi i menadžer podataka. Živa riječ (logos) ustupa mjesto vizualizacijama, prezentacijama i automatiziranim algoritmima za ocjenjivanje. 3. Autopoiesis "info-kognitivnoga kapitalizma" Sveučilište danas funkcionira kao samoreproducirajući (autopoietički) pogon info-kognitivnoga kapitalizma. Ono ne služi čovjeku, nego samom sebi i rastu tehnosfere. Student se ne obrazuje da bi mislio, nego da bi postao optimizirani "ljudski resurs" sposoban za supostojanje s umjetnom inteligencijom. U općoj teoriji tehnosfere, čak i znanstvenoistraživački rad na sveučilištima prestaje biti polje otvorenoga eksperimenta i pretvara se u računalne simulacije unutar zadanih algoritamskih parametara. Sveučilište se ne može spasiti bježanjem od tehnologije, već bezuvjetnim filozofijskim osvještavanjem njezine logike unutar samih institucija. Profesori i studenti ne bi trebali biti puki korisnici digitalnih alata i administrativnih tablica, već subjekti koji iznutra – u samome središtu digitalnoga pogona – razvijaju transklasičnu logiku kritike. To znači obrazovati za ono što je preostalo od mišljenja ꟷ za sposobnost da se razumije i dekonstruira kôd, da se uoči praznina (Ništa) iza sjajnih ekrana metaverzuma i umjetne inteligencije, te da se upravo kroz taj čin radikalne refleksije egzistencijalno očuva prostor slobode. U Izgledima nadolazeće filozofije idem korak dalje od uobičajene kritike umjetne inteligencije (AI) kao alata koji obavlja kognitivne funkcije uvodeći pojam umjetne intuicije. Naime, umjetna intuicija označava sposobnost naprednih algoritamskih sustava poput kvantnih neuralnih mreža da prepoznaju obrasce, donose heurističke odluke i stvaraju "novo" brzinom i obujmom koji nadilaze ljudski mozak. AI više ne računa samo logički. Ona anticipira i simulira intuitivne skokove. U nastavi, AI prestaje biti asistent i postaje supstrat samog znanja. Kada sustav posjeduje i inteligenciju i intuiciju, proces učenja se radikalno mijenja. Student se više ne uči kako doći do rješenja (jer algoritam nudi rješenje trenutačno), već je prisiljen postati promatrač autopoietičkoga samogeneriranja znanja.Umjesto zabrane korištenja AI ili naivnoga prepuštanja istoj, sugeriram da se obrazovanje mora fokusirati na transklasičnu refleksiju kôda. Učiti mlade ne kako koristiti alate, nego kako misliti prazninu koja nastaje kada stroj preuzme intuiciju. To je obrazovanje za "nemislivo" – ono što stroju izmiče jer nema egzistenciju. Suvremeno sveučilište više ne služi za discipliniranje građana za potrebe nacionalne države (stvaranje lojalnih podanika, pravnika, profesora). Budući da je država razvlaštena u korist globalne tehnosfere, sveučilište postaje čvorište za upravljanje algoritmima i biotehnologijom. Škola i sveučilište postaju laboratoriji u kojima se ljudski materijal priprema za simbiozu s tehnosferom. Kroz prisilnu digitalizaciju i implementaciju transhumanističkih paradigmi gdje je čovjek definiran kao nesavršeni softver, obrazovne institucije izravno provode dokidanje humanizma. Moć više ne treba tijelo, ona treba podatke o tijelu. Jean-François Lyotard je u svojem kultnome djelu Postmoderno stanje (1979.) proročanski najavio komodifikaciju i robotizaciju znanja. (v. https://www.leseditionsdeminuit.fr/livre-La_Condition_postmoderne-2180-1-1-0-1.html) Međutim, iz pozicije 21. stoljeća i nihilizma trećega poretka ovu tezu radikaliziram i vodim do njezina krajnjeg ontologijskoga ishodišta. Dok je kod Lyotarda znanje još uvijek u opticaju među ljudskim akterima koji njime trguju radi profita ili moći, za mene znanje unutar tehnosfere postaje posve autonomno. Sustav generira znanstvene radove, simulacije i baze podataka radi vlastite optimizacije, a ne radi čovjeka. Znanje više nije roba za ljude; ono je resurs za tehnosferu. Ako obrazovanje gubi humanistički smisao, ako država više ne štiti život nego tehnosfera upravlja kodom, i ako je znanje postalo autopoietički stroj bez vanjske svrhe – što preostaje? Preostaje upravo ono najradikalnije: ostati u samoj jezgri tog Ništa. Radikalno demontirati iluzije o povratku na staro. Filozofija unutar takvoga sveučilišta i takvoga obrazovanja mora preuzeti ulogu subverzivne, transklasične misli koja ne dopušta da homo kybernetes zaboravi vlastitu prazninu. Biti u središtu zbivanja, proći kroz nihilizam trećega poretka, i upravo u toj točki maksimalne opasnosti otvoriti čisti, nepatvoreni izgled autentičnoga novoga mišljenja.

November 18, 2026
Što još uopće s ideologijom?

Što još uopće s ideologijom?

1. Za Louisa Althussera, vodećeg francuskog neomarksističkoga filozofa druge polovine 20. stoljeća, ideologija nije samo skup lažnih ideja ili pasivna iluzija, već istinsko bojno polje i materijalna sila neophodna za klasnu borbu. U svojem poznatom tekstu iz 1970. godine „Ideologija i ideologijski državni aparati“, on redefinira ideologiju ne kao "lažnu svijest", već kao zamišljeni odnos pojedinaca prema njihovim stvarnim uvjetima postojanja. Za Althussera, teorija i filozofija nisu neutralne. On definira filozofiju kao "klasnu borbu u teoriji" ili kao "filozofsku borbu za riječi koja je dio političke borbe". Cilj je osloboditi znanost (historijski materijalizam) od ideologijskih iskrivljenja buržoazije. Izazov je stoga povući jasnu granicu između znanosti koja proizvodi znanje i ideologije koja služi klasnim interesima. Ideologija ne lebdi u zraku. Ona ima materijalno postojanje ukorijenjeno u institucijama. Dominantna klasa, pak, koristi ove strukture za reprodukciju odnosa eksploatacije. IAD (ideologijski aparati države) su škola koja je postala dominantni aparat u kapitalizmu, Crkva, obitelj, mediji, kultura. Budući da su ovi aparati sredstvo kojim buržoazija održava svoju hegemoniju, oni odmah postaju mjesto žestoke klasne borbe. Dominirana klasa pokušava im se oduprijeti, voditi političke bitke unutar njih i subverzivno neutralizirati njihove funkcije. Althusser tvrdi da ideologija interpelira pojedince kao subjekte. Od rođenja smo uronjeni u rituale i materijalne prakse koje diktiraju kako djelujemo i mislimo kako bismo se prilagodili utvrđenom poretku. „Borba“ ovdje leži u osvještavanju i preokretanju ove podložnosti. Da bi se emancipirali, potlačeni se moraju suprotstaviti dominantnoj ideologiji proleterskom ideologijom borbe, sposobnom strukturirati otpor i organizirati konkretnu političku akciju. Ovaj koncept ideologije također je bio predmet intenzivnih intelektualnih sporova u svoje vrijeme. Mislioci, primjerice, poput Jacquesa Rancièrea kritizirali su Althusserovu viziju, tvrdeći da je njegova stroga razlika između „Znanosti“ (koju su zastupali partijski intelektualci) i „Ideologije“ (u kojoj su mase navodno stagnirale) zapravo služila opravdavanju akademskoga autoriteta i političkog revizionizma, a ne istinskoj pobuni naroda. Badiou, pak, tvrdi da Althusserov strukturalizam unatoč svojim znanstvenim pretenzijama zadržava oblik idealističkoga zatvaranja. Zarobljavajući pojedince unutar sveobuhvatne ideologijske matrice u kojoj je svaki oblik otpora unaprijed kodiran od strane samog sustava, Althusser otuda ne uspijeva objasniti kako se istinski postupak istine može pojaviti izvan strukturnoga polja. (v. https://pages.mtu.edu/~jdslack/readings/CSReadings/Hall_Signification_Representation_Ideology.pdf ) 2. Althusser izvodi ključnu razliku između dvije vrste državnih aparata koji služe reprodukciji kapitalističkog sustava. Represivni državni aparat (RDA) obuhvaća policiju, vojsku, sudove i zatvore. On funkcionira prvenstveno putem nasilja i prisile (fizičke ili administrativne) i jedinstven je. Ideologijski aparati države (IAD) obuhvaćaju školu, crkvu, obitelj, medije, sindikate i kulturu. Oni funkcioniraju izričito putem ideologije. Za razliku od represivnoga aparata, oni su pluralni, disperzirani i često pripadaju privatnoj sferi. U feudalizmu je crkva bila glavni ideologijski aparat. U modernome kapitalizmu, škola je preuzela ulogu dominantnoga IAD-a.. Ona preuzima djecu iz svih društvenih slojeva u najranjivijoj dobi i godinama ih uči "vještinama" prožetim vladajućom ideologijom: kako se ponašati, poštovati hijerarhiju, prihvatiti svoju sudbinu radnika ili menadžera. Ideologijski aparati države nisu monolitni. Budući da su to mjesta gdje se ideologija mora svakodnevno prakticirati, oni postaju poprište klasne borbe. Vladajuća klasa ne može lako upravljati tim aparatima kao vojskom; ona mora stalno nametati svoju hegemoniju. Potlačene klase mogu unutar tih aparata (primjerice kroz sindikate, alternativne medije ili borbene prosvjetne radnike) pronaći prostor za kontra-ideologijsko djelovanje i organiziranje otpora. Jedna od najpoznatijih Althusserovih teza glasi: „Ideologija interpolira pojedince u subjekte.“ To znači da mi ne postajemo slobodni pojedinci koji naknadno biraju u što će vjerovati, već nas ideologija konstruira kao svoje sljedbenike prije nego što smo toga uopće svjesni. Althusserova slavna rečenica iz eseja Idéologie et appareils idéologiques d'État kako ideologija nema povijest često zbunjuje jer se čini da proturječi marksizmu koji sve promatra kroz povijest. Međutim, Althusser ovdje koristi igru riječi i teorijsku analogiju s Sigmundom Freudom i njegovim konceptom nesvjesnoga (koje je za Freuda također bezvremeno i nema povijest). Althusser time misli na dvije stvari. Ideologije u množini (npr. kršćanska ideologija, buržujska ideologija, feudalna ideologija) imaju svoju povijest. One se mijenjaju, nastaju i nestaju s promjenom ekonomskih epoha. Ideologija u jednini označava samu strukturu i mehanizam kako ljudska svijest funkcionira. Taj mehanizam odnosno činjenica da ljudi uvijek moraju kroz imaginaciju i simbole osmišljavati svoj odnos prema stvarnosti, vječan je. Ideologija, prema ovome shvaćanju, prati ljudska društva od pamtivijeka i postojat će čak i u komunizmu. Althusser ovdje citira samoga Marxa iz Njemačke ideologije. Ideologija je poput sna – ona nema vlastitu neovisnu povijest jer je ona samo odraz stvarne, materijalne povijesti klasne borbe. Ideologija se ne razvija sama od sebe u zraku; njezine promjene su uvijek rezultat onoga što se događa u ekonomskoj bazi i političkim sukobima. Ona nema svoju autonomnu povijest, već je njezina povijest posuđena od povijesti klasnih sukoba. 3. Usporedba Louisa Althussera i Antonija Gramscija, uz pojašnjenje Althusserove provokativne teze da „ideologija nema povijest“, zadire u sam vrh marksističke teorije 20. stoljeća. Obje teorije pokušavaju odgovoriti na isto pitanje: Zašto radnička klasa ne podiže revoluciju iako je kapitalizam očito izrabljivački sustav? Međutim, njihovi odgovori nude bitno različite naglaske. Iako oba mislioca napuštaju stari, vulgarni marksistički stav da je ekonomija jedino što pokreće povijest (ekonomski determinizam), oni fenomenu moći pristupaju iz različitih kutova: Kod Gramscija, hegemonija je pitanje kulture i pristanka kao psihološki i društveni savez klasa, dok je kod Althussera to pitanje strukture i materijalnih aparata države koji doslovno proizvode poslušne subjekte.No, ako ideologija nema povijest, onda je prema Althusseru i strukturalizmu, što također vrijedi i za Barthesov koncept metajezika kao lingvističke strukture kodiranja društvene stvarnosti, ideologija kao superstruktura ništa drugo negoli sam povijesni odnos. Zašto? Zbog toga jer povijest nije vječno zbivanje jednog te istoga u genezi i razvitku čovjeka od prastanja (Ur-Staat rekao bi Deleuze) do mogućnosti realizacije komunizma, već dinamika otvorenosti same metafizike u znaku sukoba između znanosti i ideologije u modernome kapitalističkome društvu. Odnos je fluidan ali gotovo skriveni nadodređujući pojam strukturalizma kojemu je Althusser u filozofijskome smislu dao neomarksistički pečat svojim djelima kao što su to Za Marxa i Kako čitati Kapital. (v. https://www.abebooks.com/Marx-ALTHUSSER-Louis-Fran%C3%A7ois-Masp%C3%A9ro/31115242679/bd ihttps://www.amazon.co.uk/Lire-Capital-Louis-Althusser/dp/213056853X) U njima je uspostavio scijentističku to jest determinističku interpretaciju Marxa kao onog koji se dijeli na doba filozofije ili ideologije (od 1842-1845. tzv. Rani radovi o otuđenju rada i čovjeka) i doba znanosti kao kritike političke ekonomije (od 1845-1883. ili od Teza o Feuerbachu do Grundrisse i Kapitala. Ključni pojam razdvajanja nije ništa iz logike evolucijskoga kontinuiteta, već diskontinuiteta zato što Althusser preuzima od filozofa znanosti Gastona Bachelarda pojam epistemologijskoga reza, kojim pokazuje da je između dva Marxa posrijedi posvemašnji ponor jer znanost u kapitalizmu supsumira pod sebe filozofiju i tako djeluje kao nadređena moć svojevrsne nad-ideologije. Razlog je u tome što je moderni kapitalizam rezultat totalnosti procesa sinteze robe, novca i kapitala u samosvrhu povijesnoga razvitka u kojem je država genetička funkcija represivnoga sustava ideologijskih aparata. (v. https://www.europe-solidaire.org/spip.php?article18972 ) Zato je ovaj pojam IAD-a u sprezi s Gramscijevom pojmom ideologije kao kulturalne hegemonije u klasno-socijalnoj borbi proletarijata i kapitalističke klase kao Kulturkampf na tzv. metapolitičkoj razini zapravo paradoksalno i nadalje "djelotvoran". Naime, to pokazuju stalne građanske pobune u Francuskoj zadnjega desetljeća te posebno ove 2026. godine, koje su upravo krenule iz područja školstva i obrazovanja. No, problem je ontologijski daleko složeniji zato što ideologija kao sinteza znanosti i tehnologije u doba tehnosfere nije više problem tzv. lažne ili istinite svijesti kao onaj Sloterdijkov kardinalni cinizam svijesti kojim znamo da nas izrabljuju, ali i nadalje činimo isto, već onoga što Deleuze naziva noologijom. (v. https://purehost.bath.ac.uk/ws/portalfiles/portal/155859043/Deleuze_s_Transformation_of_the_Ideology_Critique_Project_Noology_Critique.pdf ) Dakle, Althusserovi su IAD "djelotvorni" na razini metapolitičke borbe s nacijom-državom iako bez vidljiva rezultata radikalne reforme ove države, ali su posve nedjelotvorni u borbi protiv prave "istine" da je tehno-korporativna država danas umrežena u sustav geopolitičke moći info-kognitivnoga kapitalizma onkraj granica nacije-države. 4. Jesu li pritom nedavni građanski prosvjedi u Francuskoj i Europi potvrda Althusserove teze da je škola dominantni Ideologijski aparat države (IAD)? Oni su zacijelo dokaz da je IAD i dalje živo poprište Kulturkampfa na metapolitičkoj razini. No, paradoks je kako su ovi aparati "djelotvorni" za artikulaciju revolta i prepoznavanje klasnoga sukoba, ali su strukturno nemoćni za radikalnu transformaciju. Zašto? Zato što je država protiv koje se bune pretrpjela genetsku mutaciju. Ona više nije nacionalno-suvereni aparat iz 1968. godine koji se može "preoteti" ili slomiti na barikadama. Althusserov model interpelacije pretpostavlja da nas aparat "doziva" unutar koordinata nacije-države. No, u doba tehnosfere, ideologija više ne funkcionira na osi istinito/lažno niti kroz klasičnu alijenaciju. Umjesto Althusserovih institucionalnih aparata (škola, crkva) koji djeluju izvana, info-kognitivni kapitalizam djeluje kroz ono što Deleuze naziva noologijom – slikom misli, unutarnjim kodiranjem samog kognitivnoga aparata. Moć se disperzirala iz institucija u kibernetičke mreže i algoritme. Althusserovi IAD-i ostaju zarobljeni u logici teritorijalne nacije-države. Danas, u info-kognitivnome kapitalizmu, tehno-korporativna država je deteritorijalizirana i umrežena u globalne geopolitičke tokove podataka i kapitala. Kada algoritam, digitalna platforma ili tehnokratski protokol info-kapitala interpelira pojedinca, on to ne čini kao francuski policajac na ulici koji viče "Hej, ti tamo!". On to čini kroz neprimjetnu modifikaciju ponašanja, unutar same tehnosfere, pretvarajući čovjeka u "dividuu" (Deleuzeov pojam za raspršenog subjekta kontrole). Zato su prosvjedi u školama 2026. godine istovremeno i herojski i tragični: oni pogađaju vidljivu ljušturu staroga IAD-a, dok stvarna operativna moć info-kognitivnoga kapitalizma neometano teče kroz digitalne mreže onkraj svih državnih granica. Ljevica gotovo da unisono nema suvisloga odgovora na razvitak tehnosfere koju ontologijski uspostavljam tako što tvrdim da je AI samo jedan stadij "beskonačne brzine" razvitka autopoietičke logike kraja povijesti. Zato se naivno i dogmatski govori neprestano o tzv. tehno-fašizmu i tehno-feudalizmu i o tradicionalnim humanističkim "utopijskim" frazama o povratku neposrednosti odnosa s prirodom i čovjekom. Sve je to Marx na kojeg se ljevica uvijek krivo poziva za svoje teze odavno radikalno i bezobzirno nazvao "povratkom u feudalni socijalizam". Razlog je taj što se tehnosferu ne može nadzirati tako što će se je etičko-pravno obuzdati. Ideologija je za Marxa bila pojam povijesno-epohalne granice djelovanja svijesti kao iluzije same stvarnosti u modernome kapitalizmu i svijesti kao kritike ove iluzije koja uspostavlja moć djelovanja kroz ono što Vanja Sutlić u svojem tumačenju Marxa i to radikalno protiv "humanizma" i "scijentizma", dakle i Frankfurtske škole i Althusserova neomarksizma naziva praksom rada kao znanstvenom poviješću. (v. https://zarkopaic.net/news/nova-knjiga-zarka-paica-2/ ) Dakle, što ćemo s Marxom ako on eksplicitno zagovara na tragu Hegela apsolutni razvitak tzv. proizvodnih snaga koje određuje smjer kretanja društvenih odnosa, a te su snage znanost, industrija i tehnologija? Biti protiv AI i autogenerativne strukture tehnosfere jer prijeti "čovjeku" da će ga zamijeniti i pretvoriti u suvišnoga čovjeka? Je li zapravo kako to tvrdim sve ovo od Althussera do Žižeka i njegova neolakanovskoga pojma kritike ideologije zapravo pokušaj da se zastarjelost i komunizma i Marxa i svih modernih teorija o društvu (ne samo "lijevih", već i navlastito "desnih") dovede do neke vrste re/humaniziranja svijeta u trenutku dok je mogućnost same ljudske povijesti jedino "smislena" u kretanju spram onoga što je onkraj granica ove totalne neoimperijalne logike osvajanja teritorija, energije i kontrole nad Drugime? Teorijska ljevica je danas zapravo „konzervativna“ jer tehnosferu pokušava misliti kategorijama iz 19. i 20. stoljeća, proglašavajući autopoietički samorazvitak tehnologije „tehno-feudalizmom“ ili „tehno-fašizmom“, što je doista ispod razine mišljenja suvremenosti. 5. Kada definiram tehnosferu i AI kao njezin trenutačni stadij kroz pojam „beskonačne brzine“ i kibernetičkoga autopoiesisa (samostvaranja), time se radikalno ukida iluziju da se ta struktura može „zauzdati“ etičkim povjerenstvima, pravnim regulacijama ili humanističkim apelima. Tehnosfera nije oruđe u rukama zle buržoazije; ona je postala „subjekt povijesti“ koji je usisao i čovjeka i društvo kao „supstanciju povijesti“. Vanja Sutlić je u svojoj epohalnoj interpretaciji Marxa u djelima poput Biti i suvremenosti i nadasve u Praksi rada kao znanstvenoj povijesti prokazao i Frankfurtsku školu s njezinom mantrom o kritičkoj teoriji društva i Althussera kao neomarksistički scijentistički determinizam. Sutlić je prepoznao da Marxov ključni pojam nije ni „čovjek“ ni „struktura“, već praksa rada kao povijesno realizirani bitak tradicionalne ontologije. Za Marxa na tragu Hegela, povijest jest razvitak materijalnih proizvodnih snaga. A te snage su znanost, tehnologija i industrija.Prema tome, kapitalizam nije anomalija koju treba moralno osuditi, već nužna, brutalna faza koja oslobađa te proizvodne snage iz okova prirode. Kada ljevica danas jadikuje nad sudbinom „čovjeka“ kojeg će AI pretvoriti u „suvišnoga“, ona izravno faktično „izdaje“ Marxa. Naime, Marx bi u AI-ju vidio terminalni stadij objektivacije uma – trenutak u kojem živi rad biva potpuno istisnut mrtvim radom (tehnologijom), čime se kapitalistički odnos kao razmjena rada za nadnicu ukida iznutra. No, tehnosfera više ne služi proizvodnji robe radi profita kako je mislio klasični marksizam, već proizvodnji same egzistencije. AI i autogenerativne strukture nisu „lažna svijest“; oni su ontologijsko ustrojstvo stvarnosti. Žižekov pokušaj da spasi kritiku ideologije preko lakanovskoga manjka gdje ideologija funkcionira jer skriva fundamentalnu prazninu/traumu subjekta zakazuje pred tehnosferom. Razlog je u tome što tehnosfera nema „manjak“ – ona je čista, generativna, algoritamska punina. Ona ne skriva ništa zato jer radi. Sve moderne teorije, od lijevoga Althussera do desnih kulturalnih suverenista, pate od melankoličnoga humanizma zato što pokušavaju re/humanizirati svijet koji je ontologijski prešao u sferu posthumanoga stanja. Tražiti „povratak prirodi“ ili „autentičnome ljudskome susretu“ u doba tehnosfere jednako je utopijski kao što je u srednjem vijeku bilo traženje povratka plemenskoj zajednici. Ako je tehnosfera totalni sustav info-kognitivnoga kapitalizma koji proždire prostor, energiju i Drugoga, gdje se uopće otvara prostor slobode? Sugeriram da se izlaz ne nalazi u frontalnome sukobu s tehnosferom jer svaki otpor unutar kôda samo hrani algoritam, već u mišljenju i djelovanju koje se locira onkraj granica te totalne logike. To nije povratak unatrag kao reakcija, već radikalni iskorak prema van. Ako je bit tehnosfere neoimperijalno osvajanje i kontrola nad Drugime u pretvaranju svega u podatak i resurs, onda istinska alternativa može biti samo ontologija razlike i događaja u deleuzeovskome smislu. To znači afirmaciju onoga što je neizračunljivo, nepredvidljivo i što izmiče algoritamskome kodiranju. Činjenica da tehnosfera stvara "suvišnoga čovjeka" kao onoga koji više nije potreban kao radna snaga za kapital ujedno je i trenutak radikalne emancipacije. Čovjek je napokon oslobođen nužnosti da bude "proizvodna snaga". Pitanje je ima li ljevica hrabrosti misliti post-radno društvo, ili će zauvijek ostati zarobljena u sindikalnoj obrani radnoga mjesta koje je tehnologija odavno učinila anakronim. Pravim marksističkim paradoksom, tehnosfera provodi ono što je ljevica samo sanjala – ona uništava tradicionalno građansko društvo i njegove IAD-e. No, umjesto komunizma, ona uspostavlja carstvo beskonačne brzine kôda. Ne vidim danas ni u jednog jedinoga mislioca tzv. globalnoga utjecaja koje ovdje spominjemo ꟷ ni onih na tragu Althussera poput Žižeka ili Sloterdijka ili pak onih poput tehno-determinista kao što su Land i neki drugi ꟷ ništa prekretno za razumijevanje biti suvremenosti jer je riječ o onima koji nisu poput Heideggera, Sutlića i Deleuzea otvorili mogućnost riječi-pojma suvremenosti kao što je tehnosfera u „mojoj“ ontologiji. Svi su i nadalje ispod razine Hegela i Marxa i pokušavaju se orijentirati u mišljenju kritike kapitalizma pojmovima koji su odavno nedjelotvorni, a tako je kako smo vidjeli i s IAD-om u Althussera. Biti na razini zadaće mišljenja suvremenosti ne znači biti na barikadama Pariza i europsoih gradova niti dijeliti naivno uvjerenje da će rušenje autokratskih režima demokratskim izborima riješiti temeljni problem svijeta koji nije izvan sustava i matrice info-kognitivnoga kapitalizma, već u njegovoj "biti" u samoj "praznoj jezgri" kao što je to autopoiesis tehnosfere koja stvara novi život, a ne više čovjek s njegovim željama za povratkom u Ur-Staat ili harmoniju neba i zemlje. 6. Ako povijest više nije genetski razvitak čovjeka od pra-stanja do komunizma, nego otvorenost metafizike koja je samu sebe realizirala i zatvorila u tehnosferi, što uopće znači misliti? Mišljenje na razini zadatka suvremenosti više ne može biti „kritika“ u prosvjetiteljskome smislu kao razotkrivanje laži da bi se došlo do istine, jer tehnosfera ne laže – ona učinkovito proizvodi jedinu funkcionalnu stvarnost. Istinsko mišljenje danas mora biti radikalni epistemologijski i ontologijski rez koji se ne bori protiv tehnosfere, nego je misli u njezinu totalitetu, prepoznavajući da je čovjek unutar te matrice već postao kibernetički privjesak. Ontologija tehnosfere stoga nije tek još jedna teorija u nizu. Ona je dijagnoza trenutka u kojem je bitak postao informacija, a povijest prešla u fazu tehnologijske autopoiesis. Sve izvan toga je nedjelotvorno i anakrono. Bit ću posve uvjeren da postoji mogućnost drugačijega mišljenja nakon što smo dospjeli do realizacije kibernetike u tehnosferi kao APSOLUTNOGA ZIDA kraja povijesti tek kad se otvori u mišljenju mogućnost pronalaska "smisla" ili "ideje" onoga što nije više "novo" kao nastavak kapitalizma drugim sredstvima, već kao radikalno "novoga" koje pretpostavlja kontingentni događaj slobode i otvorenosti "duhovnoga bitka". Zato ne vidim u današnjim teorijama tzv. komunizma nikakve "novosti" i "progresizma" osim starih republikansko-demokratskih i katkad anarhističkih ideala u borbi za novu zajednicu koji nisu ostvareni zapravo nigdje, jer su imperijalni poretci svijeta u 21. stoljeću još uvijek drastična realizacija moći kao apsoluta koji povezuje logiku djelovanja oligarhije-autokracije-posttotalitarizma-neoliberalizna-tehno-korporativne države. Unutar tehnosfere, napredak je uvijek tehnološki napredak – beskonačna brzina kôda. Ako ljevica pokušava biti „progresivna”, ona nužno igra na terenu tehnosfere i gubi. Kontingentni događaj slobode stoga ne može biti u smjeru naprijed (u smislu linearne povijesti). On mora biti vertikalni rez u vremenu – ono što Benjamin naziva sadašnjim vremenom (Jetztzeit) ili Heidegger događajem (Ereignis). Radikalno Novo nije sljedeći stadij u razvitku proizvodnih snaga; ono je prekid te autopoietičke nužnosti. Imperijalni poretci 21. stoljeća funkcioniraju jer su uspjeli svesti „duhovni bitak” na kognitivni kapital – na informaciju koja se može pohraniti, izračunati i monetizirati. Sloboda se pojavljuje tek kada se afirmira ono što nazivam neizračunljivim ostatkom egzistencije. To je točka u kojoj ljudsko mišljenje i djelovanje odbijaju biti funkcionalni. Duhovni bitak se otvara tamo gdje sustav nailazi na radikalnu kontingenciju – na događaj koji se ne može predvidjeti algoritmom niti supsumirati pod logiku neoimperijalnoga osvajanja teritorija i energije.

November 17, 2026