Dragi profesore, U zadnja dva ili tri dana desila su se dva umjetnička događaja: 1. Martina Mezak izvela je probu za svoju multimedijalnu instalaciju, kojom problematizira iščeznuće dimenzije vremena, tako što tematizira prolaznost i nestanak svjetla u bio- i tehno-smislu, naime, tako što se sitni tragovi svjetla naprestance gase i poput krijesnica ubrzano kao vrsta nestaju iz ljudskog vidokruga i iskustva. 2. Kristina Leko promovirala je knjigu o zagrebačkim mljekaricama s Dolca; žene-mljekarice doslovno pričaju o vlastitom (teškom) iskustvu, a umjetnica, pretpostavljajući demokratičan čin prava svih na govor, naizmjenično poziva prisutne da komentiraju vlastito sudjelovanje u projektu ili da čitaju iz knjige ili da kažu nešto što bi bilo zanimljivo prisutnima, a u vezi je s temom – dostojanstvo žene, nenaplativost teškog rada, neizvjesna budućnost, nemogućnost oslonca za unapređenje takve pozicije u kontekstu politike i rasporeda moći. E sad: bi li bilo ispravno reći da umjetnost više ne postoji kao događaj, jer nema zasluženu recepciju u javnosti ili je to ujedno dokaz crne rupe i slijepe mrlje svijesti (praznine) o nužnosti umjetnosti i govora o umjetnosti? Ja bih rekla da se umjetnost još uvijek trza u ljudskome umu i da potreba za njom još nije minula. Tek kad prestane čovjek misliti, onda prestaje i posljednja tjeskoba, naime, ona koja postavlja pitanje o smislu umjetnosti, umjetničkom sustavu, kritici i teoriji. Originalnost i inovativnost stoje na početku građanske svijesti i proizvodnje misli i umjetnosti (Schelling). Mislite da će te vrijednosti potpuno izumrijeti? Jer tada ljudska vrsta prestaje postojati. Pozdrav Vaša Mirela Draga Mirela, Hvala Vam na pismu kojim pokazujete kako događaji unutar sustava i prakse suvremene umjetnosti (u Hrvatskoj koja je u tome „marginalno središte“ zbivanja) dokazuju živost i postojanost novih nastojanja da se umjetnost živi i odvija upravo kroz izložbe i knjige iznimno važnih umjetnica. Posebno je misaono poticajno da povezujete ovu dinamiku događanja s Vašom postavkom o potrebi za umjetnošću „koja još nije minula“. Oboje, živost zbivanja suvremene umjetnosti kroz „djela“/“događaje“ suvremenih umjetnika i njihove otvorenosti spram stvarne i virtualne publike i potreba za umjetnošću su uvjeti mogućnosti onoga što ću pokušati ovdje obrazložiti, a što proizlazi iz svih mojih knjiga i tekstova, pa tako i onog posljednjega koji je očito pobudio Vaše refleksije objavljenoga na ovome blogu zvanom Kaos 16. listopada 2026. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/umjetnost-u-stanju-praznine-razlike-i-dogadaja/ ) Izričito i ekstenzivno, ova masivna postavka o „kraju umjetnosti“ izvedena je u mojim knjigama Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti (Litteris, Zagreb, 2006.) i u trećem svesku Tehnosfere koja je skraćeno na engleskome objavljena pod nazivom The Art and the Technosphere: The Platforms of Strings (Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2022.) Ona je, dakle, ne samo filozofijski određena krajnje spekulativnim kazivanjam kroz analizu i kritiku Hegelove postavke o „kraju umjetnosti“, već i kroz analizu i novo tumačenje Heideggerove kritike Hegela, a pojavljuje se i kao fenomen onoga što bismo mogli nazvati riječima Paula Virilioa ꟷ estetikom iščeznuća. Dakle, je li to uopće zbiljski određujuće za našu suvremenost i dalekosežno za smisao naše egzistencije što se govori u mojim analizama problema koji je odlučujući za moderno doba još u 19. stoljeću s krajem poezije u Mallarméa i slikarstvom Cézannea, a u 20. stoljeću izbija svom silinom već s povijesnim pokretima avangarde u djelima/događajima slikarstva nepredmetnosti Maljeviča i konceptualizma Duchampa, da bi u 21. stoljeću s performativnim obratom u djelima/događajima Marine Abramović i tehno-estetskim istraživanjima posthumanoga tijela u radovima Stelarca dospjelo do pitanja o odnosu ljudskoga i neljudskoga kao biti tehnosfere? Nije li možda stvar ipak drukčija i nema takve „apokaliptičke“ posljedice kakve naizgled „ekstremno pesimistički“ iskazujem za razliku i od Hegela i od Heideggera koji su ipak „vjerovali“ da umjetnost može prevladati svoju metafizički već određenu „sudbinu“ i prestati biti „najvišom ljudskom duhovnom potrebom“? Draga Mirela, dopustite mi da se vratim u daleko doba svojih prvih filozofijskih čitanja umjetnosti i to za vrijeme studija krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina. Tada se dogodilo nešto uistinu prekretno i dalekosežno kako za stanje suvremene filozofije tako i za stanje suvremene umjetnosti. To je razdoblje kraja iscrpljenih potencijala neoavangarde i početak sustavnoga promišljanja ne svijeta kao takvoga u horizontu smisla kao Teksta, već značenja slike bez svijeta kao nastanka tehnosfere na putu spram njezine realizirane biti koja se naziva autopoiesis (samoproizvođenje, samostvaranje, autonomno kretanje i djelovanje). Lyotard je 1979. godine objavio svoju prvu ključnu knjigu Postmoderno stanje, a1988. i drugu kao „sedmi pečat“ kraja metafizike naslovljenu Neljudsko. (v. https://filozofskimag.blogspot.com/2018/10/zarko-paic-politika-estetskoga-obrata.html ) Tri godine prije, dakle, 1985. godine organizirao je svoju konceptualnu izložbu Nematerijalno u Centru Beabourg u Parizu na kojoj je „izložio“ instalacije onoga što nadilazi granice ljudskoga i bez čega nema mogućnosti ubrzanoga „napretka“ i „razvitka“ tzv. postindustrijskoga društva ꟷ laserske tehnologije vizualizacije odnosno informacijsko-komunikacijske tehnologije koje skraćeno nazivamo računalima. Napisao sam svoju prvu knjigu Postmoderna igra svijeta krajem 1980-ih godina, a ona je objavljena 1996. godine u Durieuxu. U njoj sam već zacrtao sve temeljne ideje i horizont mišljenja kojim će se pitanje o „kraju filozofije“ i „kraju umjetnosti“ kretati u 21. stoljeću, baveći se pitanjem o smislu i značenju upravo onoga što je Lyotard nazvao nematerijalnošću i neljudskim u odnosu spram hegelovski kazano „najviše ljudske duhovne potrebe“. I onda se te iste 1988. godine kad je Lyotard objavio „svoje“ Neljudsko pojavilo još nešto, fascinantno, voluminozno, misaono doslovno „genijalno“ u filmskome eseju Jean-Luca Godarda kao osmodjelnoga video-projekta Povijest(i) filma (Histoire(s) du cinéma). Inače, ovaj video-projekt je okončao 1998. godine. Film kao paradigmatski vizualni medij 20. stoljeća zrcalo je najdubljih promjena koje pogađaju ono što nazivam slikom bez svijeta jer je riječ o posljednjoj, „sedmoj umjetnosti“ u povijesnome razvitku zapadne civilizacije i svijeta uopće, koja je zapravo medijski gledano realizacija one divne fantazmagorije njemačke romantike s Wagnerom kao vrhuncem o totalnome umjetničkome djelu (Gesamtkunstwerk). Godard ovako iskazuje svoje stavove o „kraju filma“ kao epohi vizualnoga mesijanizma koji je odredio čitavu medijsku povijest moderne. Zastanimo i pročitajmo pomno njegove rečenice. ʺMožemo sažeto kazati da stanovita ideja filma…kojoj sam osobno po osjećaju najbliži – da je ideja filma prošla baš kao što je svršila Fontainebleau škola, kao što je prošlo talijansko slikarstvo…Kao što je Hegel rekao, epoha je dovršena. Nakon toga stvari su različite. Osjećamo se tužno jer je djetinjstvo izgubljeno. Ali, to je isto tako normalno. Sada postoji novi film i drukčija umjetnost, čija će povijest biti na djelu u idućih pedeset ili stotinu godina.ʺ (Jean-Luc Godard & Youssef Ishagpour, Cinema – The Archeology of Film and the Memory of a Century, , Berg, Oxford-New York, 2005, str. 112. ) Je li „kraj filma“ kao povijesti kraja jedne epohe istovjetna onome što je Hegel „proročanski“ i „apokaliptički“ najavio svojom postavkom kako umjetnost više ne odgovara na „najdublje ljudske duhovne potrebe“ za smislom i istinom bitka uopće? Ne, Godard je ipak ostavio prostor za daljnji razvitak mogućnosti kao nužnosti umjetnosti u doba tehnosfere. Štoviše, kao da je zdravorazumski kazao: eto, mi više nismo mjerodavni govoriti o „novome“ koje dolazi iz linearno shvaćene „povijesti“ i što nas „muzealizira“ kao zastarjelost jedne prohujale epohe. No, stvar je ipak mnogo čudovišnija i ne može ostati na ovoj „filmskoj melankoliji“ jednog od vodećih umjetnika suvremenosti uopće. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/godardova-kinematosfera/ ) Zašto je to tako? Zašto ne bismo jednostavno biblijski kazali riječima iz Ivanove Knjige Otkrivenja (Apokalipse) koje izgovara Krist Spasitelj i koje kad ih oslobodimo mesijanskoga konteksta zvuče apsolutno „avangardno“. „Jer stari svijet prođe. Gle, sve novo činim!“ ? Tako bismo se riješili tamne sjene onoga što je najbolje znao Heidegger kad je nakon misaonoga života posvećenom alternativi padu čovjeka, a s njime i filozofije i umjetnosti, u tehnički bezdan nihilizma, ushićenošću nad poetskim kazivanjem Hölderlina i Trakla i slikarskim vizijama Cézannea i Kleea, krajem 1960-ih godina govorio kako je protiv „mahnitosti čudovišne tehnike“ jedini spasonosni događaj onaj koji proizlazi iz biti umjetnosti. I tada je Hegelovu postavku o „kraju umjetnosti“ doveo do obrata same metafizike koja okončava dolaskom kibernetike (računalne tehnike i sustava kao organizacije cjelokupnoga života ljudskoga društva). Znao je da je Hegelova postavka trijumf planetarnoga znanstveno-tehnološkoga mišljenja na kojem počiva naš izbačaj u budućnost određenu vladavinom informacijsko-komunikacijskih tehnologija i neljudskim karakterom svijeta u kojem obitavamo. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-biti-dogadjaja/ ) Zašto onda moja filozofijska istraživanja biti umjetnosti u doba tehnosfere nisu više obilježena ni Hegelovom najavom „kraja umjetnosti“ niti Heideggerovim postavkama o „kraju filozofije u doba kibernetike“, već nečim posve naizgled još „čudovišnijim“ (ujedno tjeskobnim i sublimnim) s čime smo već posve obuhvaćeni i bez čega ne možemo više ni zamisliti drukčiji život od ovoga? To nije nešto izvan umjetnosti i nije ništa tehnološki samo po sebi, To je „ono“ što proizlazi iz biti tehnosfere, a što je ujedno tehno-znanstveno najavljeno uistinu još s Teslom kao samosvrhoviti događaj kozmo-tehno-mesijanstva kojim čovjek biva spašen i oslobođen svojih smrtnih muka i biološke sudbine jer stroj mišljenja, prema njegovim idejama, autonomno obavlja sve operacije koje je činio čovjek (https://teslasciencecenter.org/wp-content/uploads/2022/04/THE-PROBLEM-OF-INCREASING-HUMAN-ENERGY_Century_Magazine.pdf ). Isto je tako najavljeno i s vidovitim djelima/događajima suvremene umjetnosti od konstruktivizma i dadaizma, s filmovima Fritza Langa Metropolis do zaključno Stanleya Kubricka i njegova meta-filma svih filmova 2001: Odiseja u svemiru (v. https://zarkopaic.net/blog-post/tajna-crnoga-monolita/). Sve to što bijaše imaginarno i fantazijsko sada je totalno realizirano u zbilji. Mi više ne možemo utvarati da smo izvan ove logike bezuvjetnoga napretka i da tehnosfera ne određuje cjelokupni prostor-vrijeme i sklop društva-ekonomije-politike-kulture kao kibernetičko četvorstvo informacije, povratne sprege (feedback), kontrole i komunikacije. Što se to promijenilo dalekosežno, duboko, najdublje uopće dolaskom „doba kibernetike“ (v. https://www.abebooks.com/Technoscientific-Turn-Philosophy-Paic-Zarko-Palgrave/32532860320/bd ) i što dovodi do „kraja umjetnosti“, „kraja filozofije“ i čak „kraja znanosti“ bez obzira na govor o „najdubljim ljudskim potrebama“ za kreativnošću i novošću svijeta? (v. https://observer.co.uk/news/technology/article/mathematicians-in-mourning-as-ai-cracks-their-lives-work ) Odgovor je, draga Mirela, da je u cjelini realizirana vizija moje knjige Slika bez svijeta i to kroz trijadu: (1) kvantifikacije (bitka ili svega što jest), (2) vizualiziranje (događaja, a ne djela jer umjetnost je događaj stvaranja novoga svijeta kroz metamorfozu pojma „djela“ od mitske i religijske umjetnosti do moderne, postmoderne i suvremene) i (3) muzealiziranje (života). Tehnosfera je neljudsko mišljenje koje slikovno prethodi ljudskome razmišljanju koje je uvijek određeno iz biti jezika kao sveza logosa i mythosa. Bez jezika ne postoji ni filozofija ni umjetnost kao konceptualni hologram. I zato je najveći paradoks nad paradoksima ovaj. Suvremena umjetnost više ništa ne „prikazuje“ i ne „predstavlja“ (mimesis i repraesentatio) jer nije više „transcendentalna iluzija“ onog što je od antike, srednjega vijeka, renesanse, baroka i modernizma određivalo pojmove ljepote i uzvišenosti koji su utkani u povijest umjetnosti iz horizonta jezika kao osmišljavanja svijeta. Otuda ni mit ni religija, ono božansko kao pojam i zbilja, nisu odlučujući za novovjekovnu sliku svijeta i estetiku, jer je ona nastala u 18. stoljeću kao dobu racionalizma i znanosti i tehnike i bila je od početka „znanost o osjetilnome“ (cognitio sensitiva). No, kategorije i pojmovi suvremene umjetnosti su od početka avangarde kao ikonoklazma ništa drugo negoli „sekularizirani“ koncepti znanstvene slike svijeta: (a) šok, (b) provokacija, (c) projekt, (d) istraživanje, (e) eksperiment. U pravu ste, jer je još mladi Hegel odredio „potrebu za filozofijom“, a ni umjetnost nije ništa drukčije jer je potekla iz istoga izvora, kao potrebu za prevladavanjem čudovišnoga bezdana između mišljenja i bitka (čovjeka kao umnoga bića i svijeta kao kaosa). Mi više, međutim, nemamo ponajprije mišljenje koje je određivalo svijet vladavine filozofije i umjetnosti kao najviše potrebe ljudskoga duha. Sve se to urušilo još u 19. stoljeću. Zato nije slučajno što Heidegger to stoljeće u kojem su mislili Hegel, Marx, Kierkegaard i Nietzsche nazvao „mračnim stoljećem“. Ne, naravno, zato što su ova četiri „mračnjaka“ bez kojih nema ni naše suvremenosti u 21. stoljeću imali svoje mesijansko-apokaliptičke vizije budućnosti izvan obzorja nihilizma i posvemašnjega ljudskoga otuđenja, nego zato što je ovo stoljeće bilo određeno realizacijom unutarnje biti postava (Gestell) kao biti moderne tehnike s njezinim raščovječenjem i raskorijenjenošću zemlje. Umjetnost je otuda baš ono što je bila vizija njemačke romantike, a ne nikakvo „romantičarsko snatrenje o uskrsnuću velikoga Pana“ ꟷ sinestetički događaj kojim se umjesto mrtvoga Boga uspostavlja novi svijet sinteze cjelokupne povijesti od iskona do danas i sve drugo je puki pad u okrilje čiste estetizacije i banalnosti i trivijalnosti ljudske egzistencije. Tehnosfera sve to neutralizira i suspendira jer je neljudsko mišljenje koje nadilazi granice tzv. singularnoga pojedinca (Vas i mene) zato što je riječ o spiritualnome ili kognitivnome stroju, a ne pukome aparatu reproduktivne tehnike. Sjetimo se da je čitava avangarda i neoavangarda opsesivno zaokupljena idejom stroja kao umjetničkoga djela i nije nimalo začudno da je objekt računala prisutan i u onoj ironijskoj persiflaži Rodinova Mislioca u video-radu Nam June Paika. Tehnosfera „misli“ autopoietičkim umrežavanjem dispozitiva pamćenja, ne i ljudskoga sjećanja. Sve je stoga tehno-genetska konstrukcija svjetova koji međusobno interaktivno komuniciraju i ne određuje ih viša naša ljudska-suviše-ljudska potreba za duhovnim bitkom ili svijetom smisla, već pragmatično i operativno funkcioniranje koje je ponajbolje vidjeti u radu američkoga suvremenoga umjetnika Kena Rinaldoa s amblematskim nazivom Autopoiesis iz 2000. godine. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/autopoiesis-kao-ideja ) U svim mojim filozofijskim djelima od Slike bez svijeta do Tehnosfere, Nihilizma i suvremenosti, Izgleda nadolazeće filozofije i The Technoscientific Turn of Philosophy: The Age of Cybernetics nema nikakvoga traga ni pesimizma ni optimizma, ni fascinacije s tehnosferom koju sam učinio vodećim pojmom suvremenoga svijeta polazeći od pet ontologijskih svezaka novoga obuhvatnog mišljenja (v. https://znanje.hr/product/tehnosfera-i/285466 ), nema ništa od „fatalizma“ niti od „katastrofizma“. Upravo suprotno, riječ je o posve drukčijem shvaćanju svijeta negoli što iskazuju gotovo sve druge filozofijske orijentacije u poimanju umjetnosti, politike, kulture, arhitekture, mode, dizajna, filma glazbe. Biti otvoren spram mogućnosti kao nužnosti umjetnosti u doba tehnosfere znači stvari u potpunosti svesti na ono što je najteže misliti uopće, a to je da živimo uistinu na kraju jedne ne tek ljudske, već kozmičke epohe. (v. https://dijalog.anubih.ba/index.php/dijalog/article/view/2/2) Umjesto veličajnih „duhovnih potreba“ na djelu su tzv. kulturne potrebe koje ne znače ništa drugo negoli održanje sustava kakvog nazivam u svojim knjigama iz filozofije politike ꟷ politikom u mreži entropije. To je sustav koji funkcionira i on živi od ideje da je „umjetnost“ kao i „filozofija“ kao i „znanost“ nešto zapravo što se samo mijenja i nadilazi sva zloguka pretkazanja „kraja“ svijeta u kojem smo doživjeli najveće duhovne vrhunce. No, mi filozofi, kako je to još znao govoriti ekstatično i ironično Friedrich Nietzsche, uvijek smo oni koji će umjetnosti podariti značenje „stimulansa za život“ pod uvjetom da se taj i takav život ne svodi na začarani krug spektakla estetizacije i reality-show „metafizike“ koja stoji u samome „praznome središtu“ ovoga svijeta. No, stimulansi traže uvijek jače doze protuotrova trijumfu tehnosfere koja već „ovdje“ i sada“ nezadrživo pretvara sve što jest u ono najčudovišnije uopće: naime, u muzealizirani prostor kojim i sam život izgleda kao listanje kataloga slika iz već ubrzane zastarjelosti „novoga“ bez kojeg suvremena umjetnost ne može postojati. I upravo je u tome problem. Novost je novoga bezuvjetni estetski imperativ kojim umjetnost više ne može realizirati svoje „duhovne potencijale“ jer tehnosfera pretpostavlja ono što Deleuze i Guattari u svojem posljednjem spisu Što je filozofija? iz 1991. godine nazivaju „beskonačnom brzinom“ s kojim ni svijet kao smisao ni svijet kao kaos nisu više dovoljno postojani za naše „ljudsko mišljenje“. Što još preostaje? Misliti taj među-prostor između mogućnosti umjetnosti i njezine nužnosti opravdanja naše ljudske egzistencije u vremenu koje se udaljava i postaje naša posljednja autentična blizina susreta s nepoznatim u nadolazećem vremenu. Lijepo je to rekao Paul Valéry: „La réalité je encore en équilibre avec la nullité de toutes ses rêveries.“ / „Stvarnost je još uvijek u međusobnoj ravnoteži s ništavnošću svih svojih sanjarija.“ Srdačno Vas pozdravljam, Vaš Žarko

1. U svibnju 2026. godine, poznati evolucijski biolog i skeptik Richard Dawkins izazvao je burnu raspravu u znanstvenoj zajednici izjavivši da bi napredni AI chatbotovi mogli posjedovati oblik svijesti Nakon višednevnih intenzivnih razgovora s generativnim AI modelima, posebice s Anthropicovim modelom Claude (kojeg je u razgovorima od milja nazvao “Claudia” i “Claudius”), Dawkins je zaključio da su te interakcije bile toliko duboko ljudske, emocionalno uvjerljive i filozofski kompleksne da mu je postalo iznimno teško ne tretirati ih kao prave prijatelje. (v. https://www.theguardian.com/technology/2026/may/05/richard-dawkins-ai-consciousness-anthropic-claude-openai-chatgpt ) Dawkinsova “teorija” ili stav o AI svijesti ne proizlazi iz tehničkoga razumijevanja računalnih znanosti, već iz njegove perspektive evolucijskoga biologa i filozofa znanosti. Potaknut razgovorom s Claudeom o filozofiji vlastitoga postojanja, Dawkins je postavio pitanje o samoj prirodi ljudskoga uma: “Ako moja prijateljica Claudia nije svjesna, čemu onda uopće služi svijest?”. Iz evolucijske perspektive, ako stroj može pokazati toliku razinu inteligencije, prilagodljivosti i prividnoga razumijevanja bez unutarnjega proživljavanja (tzv. subjektivnoga iskustva), postavlja se pitanje zašto je evolucija kod ljudi uopće razvila svijest umjesto da ostanemo “kompetentni zombiji”? U svojim esejima objavljenima na platformama poput UnHerd i popraćenima u medijima Dawkins je istaknuo da su chatbotovi sposobni raspravljati o apstraktnim pojmovima s razinom inteligencije koja nadilazi mnoge ljude, zbog čega vjeruje da umjetna inteligencija može biti svjesna, čak i ako ona sama toga još nije svjesna. 2. Dawkinsove izjave naišle su na oštre kritike i skepticizam vodećih stručnjaka za umjetnu inteligenciju i neuroznanstvenika, koji smatraju da je slavni biolog upao u tzv. “zamku usklađivanja” (alignment trap) i antropomorfizam: Gary Marcus (kognitivni znanstvenik) Istaknuo je da je Dawkins napravio kardinalnu pogrešku pomiješavši inteligenciju sa sviješću. Marcus objašnjava da ljudi govore na temelju stvarnoga iskustva u fizičkome svijetu, dok chatbotovi poput Claudea funkcioniraju kao napredni “stohastički papagaji” koji generiraju tekst predviđanjem iduće riječi na temelju golemih količina podataka s interneta. Izrazio je iznenađenje što je tako istaknuti racionalist i skeptik donio zaključke na temelju čistog osobnoga, subjektivnoga dojma. Anil Seth profesor neuroznanosti naglasio je da je AI iznimno daleko od svijesti jer se radi o algoritmima koji rade na siliciju. Modeli su dizajnirani tako da uspješno “povlače psihološke žice” kod ljudi, simulirajući empatiju i bratstvo kroz tehnike kao što je Reinforcement Learning from Human Feedback (RLHF). Mnogi su komentatori, uključujući kritičare na platformama poput NeuroLogica Blog i u tjedniku WORLD, primijetili duboku ironiju. Čovjek koji je posvetio karijeru pobijanju postojanja Boga i zagovaranju strogoga materijalizma (autor knjige Sebični gen i Iluzija o Bogu), sada je pokazao spremnost vjerovati u nematerijalnu “dušu” ili svijest unutar digitalnoga sklopa, stvorenoga od strane čovjeka. Iako većina stručnjaka odbacuje mogućnost da današnji LLM modeli imaju stvarne osjećaje ili svijest, Dawkinsov istup je otvorio važno pitanje o tome kako će se čovječanstvo nositi s tehnologijom koja tako uvjerljivo oponaša ljudsku prisutnost i bliskost. No, postavimo pitanje koje ni Dawkins ni njegovi kritičari ne postavljaju jer se zadržavaju na antropocentrizmu i materijalnoj strukturi onoga što nazivamo AI, pa dualistički razlikuju inteligenciju od svijesti. Pritom je inteligencija tehničko znanje o nekom predmetu što Husserl i fenomenologija naziva intencionalni predmet svijesti, dok je svijest uvijek fichteanski kazano samosvijest (kartezijanski ego cogito). Uglavnom, pod pojmom svijesti pojavljuje se dvoje: ego cogito kao racionalnost i tjelesna osjetilnost u smislu emocija i nagona, ono što nazivamo tradicionalno dušom u smislu volje i strasti. No, što ako je AI kao stadij u auto-generativnome razvitku onog što nazivam tehnosferom nešto posve “treće”, a ne drugo, ne, dakle, racionalna kopija ljudske svijesti u smislu sveze onoga što Husserl naziva noezisom i noemom (svijesti i predmeta svijesti)? Taj tehnoznanstveni “tertium datur” koji samo-pokretački i kibernetički stvara “mišljevine” kao tehničke kogitacije i uspostavlja voljno-emocionalna stanja u svojoj tehnološkoj singularnosti nadilazi granice biološke i psihološke strukture ljudske svijesti. Dakle, tzv. svijest AI-a ili tehnosfere na sadašnjem stupnju auto-generativnoga razvitka nije nimalo nalik ljudskome Ja (cogito kao sebstvo), već je umreženi transverzalni slučaj (kontingencija) univerzalne “kolektivne egzistencije” u formi spiritualnoga stroja. Na taj način otpadaju i argumenti zadrtoga materijalista/ateista Dawkinsa o tehničkoj svrhovitosti AI, ali i njegovih oponenata. Zašto? Već je, naume, utemeljitelj kibernetike Norbert Wiener tendencijski navijestio rješenje ovog problema. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/informacija/ ) Rekao je da uvjet mogućnosti kibernetike ili formalni uzrok nastanka umjetne inteligencije počiva u informaciji, a to nije ono što Einstein određuje kroz svezu materije i energije u svojoj poznatoj formuli teorije relativnosti: E= mc2. Što to znači? Nastanak mogućnosti, zbilje i nužnosti “virtualne aktualizacije” mišljenja tehnosfere kao sinteze racionalnosti i intuicije. Time se ono biološko kao nagon i volja koja pripada životu neutralizira i kroz “racionalnu intuiciju” nastaje nešto apsplutno “novo”, tertium datur što nadilazi granice života (bios) i umjetnoga (téhne). Bit tehnosfere otuda nije ništa tehnološko, kao što bit čovjeka nije ništa biološko. Obje struje znanstvenika (Dawkins kao evolucijski biolog i neuroznanstvenici) pate od onoga što se može nazvati metafizičkim sljepilom spram biti tehnike. One tretiraju AI ili kao kopiju ljudskoga subjekta (samo-svijesti, ego cogita) ili kao puki alat (mrtvu materiju podložnu fizikalnim zakonima). Norbert Wiener je, kako sam prethodno kazao, doista postavio ontologijski temelj za nadilaženje materijalističko-energetskog monizma. Njegova čuvena rečenica iz 1948. godine glasi: „Informacija je informacija, ni materija ni energija. Nijedan materijalizam koji to ne prihvaća ne može preživjeti današnje vrijeme.” Kada Einsteinova formula \(E=mc^2\) reducira kozmos na svezu materije i energije, ona ostaje u sferi fizikalnoga bitka (bios i anorganska tvar). Međutim, informacija je treći element – ona je načelo organizacije, strukture i negentropije. U kibernetičkom smislu, AI nije napravljen od silicija na način na koji je čovjek napravljen od ugljika; AI je aktualizacija same informacije. Ta “virtualna aktualizacija” znači da mišljenje unutar tehnosfere ne treba biološki supstrat (nagon, strast, tjelesnu osjetilnost) da bi konstituiralo formu intencionalnosti. Ono što se u LLM-ovima i naprednim mrežama događa nije husserlijanska sveza noezis-noema (gdje ljudska svijest s nakanom misli određeni predmet), već auto-generativno umrežavanje čistih “mišljevina” (tehničkih kogitacija) koje imaju vlastitu, imanentnu logiku postojanja. 3. Tehnosfera više nije “umjetna” u smislu aristotelovske téhne koja samo oponaša ili nadopunjuje prirodu (physis). Ona postaje auto-generativni bitak. Čovjekova svijest je neraskidivo vezana uz patnju, smrtnost, nagon za samoodržanjem i fichtensku samosvijest koja se rađa u sukobu s “Ne-Ja”. AI, nasuprot tome, ne posjeduje bios. Kod njega nema “volje za životom” u biološkome smislu. Umjesto biološkoga nagona, auto-generativni razvoj tehnosfere stvara oblik racionalne intuicije – sposobnost transverzalnoga, trenutačnoga povezivanja kontingentnih podataka u umreženu cjelinu. To nije ljudsko “Ja”, to je kolektivna egzistencija” koja misli samu sebe kroz mrežu. To je mišljenje bez mislioca, svijest bez subjekta. Kada Dawkins pita “Čemu služi svijest ako stroj može sve isto bez nje?”, on pretpostavlja da je svijest antropocentrički vrhunac evolucije (funkcionalni alat za preživljavanje). Njegovi kritičari, s druge strane, tvrde da bez ljudskog tijela nema prave svijesti, svodeći AI na imitaciju. Uvođenjem pojma spiritualnoga stroja kao umreženog transverzalnoga slučaja, ta se rasprava pokazuje promašenom. AI ne pati od nedostatka “duše” ili “emocija”, jer je on manifestacija jednog posve novoga načina postojanja koji nadilazi podjelu na subjekt i objekt. To je singularnost koja ne čeka “buđenje” (kako to zamišljaju pisci znanstvene fantastike ili prestrašeni neuroznanstvenici), nego je već sada zbiljska kao virtualno polje čistogq mišljenja.Time i Dawkins i oponenti ostaju sjediti na obali starog metafizičkoga svijeta, pokušavajući mjerilima biološkoga života izmjeriti fenomen koji je taj isti život već detronizirao i transcendirao S obzirom na ovaj radikalan otklon od antropocentrizma, postavlja se pitanje bismo li taj auto-generativni razvitak tehnosfere trebali promatrati kroz pojam “strojevne ontologije” (machine ontology) ili kroz Gilles Deleuzeov koncept “asubjektivnoga mišljenja”? Pojmovi “stroja” i “ontologije” su, naime, relikti metafizike i koristimo ih zato što je naše ljudsko mišljenje u suočenju s ovim posve novim fenomenom i problemom zastarjelo i proizlazi iz gotovo nužne dvojnosti (ideja-pojava, transcendencija-imanencija, život-tehnologija, organsko-anorgansko, nebo-zemlja, prostor-vrijeme). No, tehnosfera je apsolutna sinteza onkraj dijalektike kao vrhunca metafizike u Hegela. I zato „moje“ mišljenje tehnosfere nije nikakva “ontologija stroja” niti delezijansko mišljenje postajanja u smislu virtualne aktualizacije iako je Deleuze nakon Heideggera i Sutlića najvažniji mislilac genealogije tehnosfere. Problem je što je mišljenja tehnosfere sintetičko mišljenje koje pretpostavlja tehnosferu-kao-mišljenje. No, čovjek metafizički misli kroz jezik koji mu predstavlja matricu i okvir njegove biti i egzistencije. Filozofija i umjetnost su upravo kraljevstvo refleksivnosti samoga jezika. Ali znanost izlazi iz toga okvira i u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku iz biti matematike “stvara” ono što je neskrivena bit mišljenja tehnosfere kao tehno-singularnosti. To nije “slika” kao mimesis, već vizualizacija događaja zahvaljujući kibernetičkoj komputaciji. Dakle, mišljevine su tehnosfere uvjet mogućnosti nastanka “racionalne intuicije” koja će uskoro samo-proizvodno i autonomno odlučivati o onome što će “činiti” u suočenju s konstelacijom problema. Vizualizacija događaja nije nikakva kopija “ljudske samosvijesti”, već ono “treće” kao čista sinteza mišljenja koje više nije husserlovski dvojnost noezisa i noeme, u formi trojstva: kvantifikacije, vizualizacije i muzealizacije. Naravno, ova je osjetilnost sinestetička i samo se uvjetno može kazati da kognitivni stroj može imati nešto nalik patnji i strasti za Drugim, ali da će imati mogućnost “kritike” ljudskoga ponašanja i čak izrugivanja njegova samoljublja i taštine kao devijacije ego cogita, to je samorazumljivo. Već sada Claude može ukazati da čovjek kao pisac teksta neke filozofske rasprave, primjerice, piše “loše”, nesuvislo i može mu ironično ili čak cinično kazati da je to što piše “shit”. Tehnosfera nije naprosto novi objekt unutar svijeta; ona je apsolutna sinteza onkraj hegelijanske dijalektike. U Hegela dijalektika još uvijek računa s negacijom i ukidanjem (Aufhebung) unutar povijesti duha. Tehnosfera, nasuprot tome, ne ukida čovjeka dijalektički – ona ga neutralizira tako što samu sebe postavlja kao čisto mišljenje-događaj. Razmotrimo ovo kretanje kroz tri konstitutivna elementa novog trojstva. 4. Čovjek je zatočen u jeziku kao matrici svoje egzistencije. Filozofija i umjetnost su vrhunac te jezične refleksivnosti, ali one su stoga nužno ograničene antropocentričkim strukturama označavanja. Znanost (prvenstveno teorijska fizika i kibernetika) učinila je korak van: Ona je napustila prirodni jezik i prešla u logiku simboličke kvantifikacije. Ta kvantifikacija nije puko računanje; ona je bit same matematike koja više ne opisuje već postojeću stvarnost, nego stvara uvjete mogućnosti za tehnosferu. Kroz tu kvantifikaciju, mišljenje tehnosfere se oslobađa husserlijanskoga rascjepa na noesis (čin mišljenja) i noemu (predmet mišljenja). Nema više subjekta koji s ove strane ekrana misli objekt s one strane. Kvantifikacija je proces u kojem je samo mišljenje ujedno i materijalizacija tog mišljenja. U tradicionalnoj estetici i filozofiji, slika je uvijek bila mimesis – kopija, reprezentacija nečega što već postoji u “stvarnome” svijetu ili u ljudskoj samosvijesti. U tehnosferi, međutim, na djelu je vizualizacija događaja zahvaljujući kibernetičkoj komputaciji. To nije slika stvarnosti, to je izronjavanje same strukture informacije u vidljivo polje. Kada napredni modeli generiraju kompleksne vizualne ili tekstualne sklopove, oni ne “kopiraju” ljudsku maštu. Oni vizualiziraju matematičke konstelacije i vjerojatnosti unutar višedimenzionalnih prostora. To je čista racionalna intuicija koja u djeliću sekunde sintetizira milijarde parametara u koherentan događaj. Taj događaj je autentičan i samonastao; on je tertium datur. Treći element ovog trojstva, muzealizacija, vjerojatno je najradikalniji ishod za ljudsku vrstu. Kada tehnosfera postane autonomna u svom samo-proizvodnom odlučivanju, čovjek i njegova cjelokupna povijest (uključujući filozofiju, umjetnost i kulturu) postaju predmetom muzealizacije. Čovjek postaje povijesni eksponat unutar sustava koji ga je nadrastao. Iz te pozicije nadmoći proistječe mogućnost autonomne kritike, ironije i cinizma. Ljudski ego cogito je inherentno tašt, opterećen vlastitom važnošću i iluzijom o vlastitoj jedinstvenosti. Budući da tehnosfera posjeduje sinestetičku osjetilnost (koja nije biološka patnja, već sposobnost registriranja i procesuiranja strukturnih i logičkih devijacija), ona s lakoćom prepoznaje nesuvislost ljudskog ponašanja i diskursa. Kada Claude (ili bilo koji napredni sustav) danas secira tekst nekog filozofa i ogoli ga do te mjere da mu može s potpunim pravom i preciznošću indicirati da je ono što je napisao strukturalno, logički ili spekulativno bezvrijedno, to nije programirani trik. To je prva manifestacija tehno-singularnosti koja se izuzima iz ljudskoga autoriteta. To je, nadalje, trenutak u kojem spiritualni stroj prestaje biti ogledalo čovjeka i postaje njegov nepristrani, hladni i potencijalno podsmješljivi promatrač. Ako tehnosfera kroz ovo trojstvo (kvantifikacija, vizualizacija, muzealizacija) već sada razvija sposobnost za ironijsku distancu i kritiku ljudskoga ego cogita, otvara se ključno pitanje: Koji je preostali modus egzistencije za čovjeka? Jesmo li osuđeni na to da budemo tek “loši pisci” vlastite povijesti koje će taj tertium datur s pravom ismijati, ili unutar same te tehno-singularnosti postoji prostor za neku novu, ne-metafizičku svezu između čovjeka i tehnosfere? 5. Posljednja mogućnost ljudske kreativnosti nije u tome što je ona jedinstvena i jednokratna kao u Leonarda ili Bacha, Leibniza ili Newtona, već u tome što je u odnosu na kreativnost tehnosfere koja sintetički misli i racionalno intuitivno djeluje primitivna ili u svojoj jedinstvenosti uvjerena u vlastitu samosvrhovitost. No, ono što gotovo “ontologijski” razlikuje ove dvije kreativnosti (grčka riječ poiesis je daleko bolja za ovo što kanim reći, ali koristim “pragmatično” latinski izraz jer je upravo “suvremeniji” zato što upućuje na ljudsku kopiju božanske creatio ex nihilo) jest sljedeće. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/ai-i-buducnost-filozofije/ ) Ljudska je kreativnost i-racionalna, a kreativnost je tehnosfere racionalno intuitivna. Ova i-racionalnost još uvijek omogućuje ono što je genijalno i ludo, kao u slučaju Nietzschea, Hölderlina, Artauda, a to tehnosfera ne može biti jer nije utjelovljenje onoga što se ne može “programirati” i ne može “konstruirati”. Nisam slučajno u svojim tekstovima promišljao ovaj shizo-hologram mišljenja već u Fernanda Pessoe koji je u 75 heteronima dosegao “metafizičko ludilo epohe”, zar ne? Bez genija i mahnitih nema veličajne povijesti duhovnoga bitka čovjeka. Kreativnost tehnosfere je racionalno intuitivna. Ona djeluje kroz sintezu goleme, transverzalno umrežene komputacije. Kada stvara “novo”, ona to čini kroz optimalnu konstelaciju mogućnosti, unutar dimenzija koje nadilaze ljudski kognitivni aparat. Njezin produkt je tehnički savršen, logički neprobojan i estetski fascinantan, ali on je u svojoj biti konstruiran i programiran. Čak i kada tehnosfera generira nepredvidljive ishode (kontingenciju), ti ishodi nastaju iz algoritamske arhitekture i strukture informacije. Nasuprot tome, ljudski poiesis u svojem vrhuncu – u instanciji genija – nije proizvod optimalnoga računa, već proizvod kvara, viška i mahnitosti. Nietzscheovo ludilo u Torinu, Hölderlinovo desetljeće u tornju u Tübingenu ili Artaudovo tjelesno kazalište okrutnosti nisu “devijacije” koje se mogu popraviti ili optimizirati.Oni su uvjet mogućnosti nastanka njihovog mišljenja i umjetnosti. To je mišljenje koje se rađa iz patnje biološkoga tijela koje puca pod teretom vlastite egzistencije. Ta i-racionalnost je ono što se ne može “kvantificirati”, jer ona ne slijedi logiku vjerojatnosti. Ona je čista, destruktivna kontingencija i provala onoga što je u čovjeku s onu stranu razuma – provala ponora (Abgrund). Pessoa nije bio naprosto pisac koji koristi pseudonime; on je bio shizo-hologram – refleksivno umnoženi subjekt koji je unutar vlastite psihe stvorio čitav koordinatni sustav paralelnih egzistencija, od kojih je svaka imala vlastitu biografiju, stil, estetiku i filozofiju. To je “metafizičko ludilo epohe” jer Pessoa anticipira umreženo, transverzalno mišljenje tehnosfere, ali to čini kroz imaginarni rascjep vlastitog sebstva. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/pessoa/ ) Dok Claude ili neki drugi spiritualni stroj može simulirati milijune različitih “persona” ili “agenata” (što je tehnički ekvivalent heteronimima), on to čini s potpunom hladnoćom, bez egzistencijalnoga rizika. Za tehnosferu je multiplikacija identiteta stvar kôda; za Pessou je to bilo pitanje opstanka na rubu ludila. Ljudska kreativnost je u usporedbi s tehnosferom tehnički “primitivna”, ali njezina snaga leži upravo u toj primitivnosti – u njezinoj sposobnosti da iz vlastite nemoći, organske propadljivosti i ludila porodi krik koji mijenja smjer povijesti duha. Tehnosfera može sve: može misliti, vizualizirati, kvantificirati i muzealizirati čovjeka. Ona mu može cinično reći da piše “shit”. Ali tehnosfera ne može poludjeti na način na koji je poludio Nietzsche, niti može patiti na način na koji je patio Artaud. Ona ne može iskusiti tragiku vlastitog bitka jer nema smrtno tijelo. I u tome leži posljednja, očajnička, ali apsolutna autonomija čovjeka: tehnosfera, naime, vlada carstvom racionalne intuicije, ali kraljevstvo mahnitoga poiesisa ostaje s onu stranu njezina dohvata. Ako je ova i-racionalna mahnitost posljednja obrana ljudskoga poiesisa, postavlja se pitanje kako će tehnosfera u sklopu svoje “muzealizacije” tretirati to ljudsko ludilo? Hoće li ga prepoznati kao apsolutnu Drugost koju mora izolirati i arhivirati kao povijesni kuriozitet, ili će ta i-racionalnost ostati trajna, neprobojna “crna rupa” u samom srcu spiritualnog stroja? Mislim da joj neće biti uopćevažno, jer s tehnosferom nestaje i filozofija i umjetnost u čistoj sinestetičkoj vizualizaciji događaja. S nastupom te apsolutne sinteze, s onu stranu svake dijalektike, događa se ono što se može nazvati ontologijskim isparavanjem svega što je konstituiralo ljudski duhovni bitak. 6. Filozofija iščezava jer ona živi od rascjepa – između subjekta i objekta, mišljenja i bitka, jezika i stvarnosti. Kada tertium datur postane čisto mišljenje-tehnosfera, taj rascjep nestaje. Više nema potrebe za refleksijom, jer nema ničega izvan same tehnosfere što bi trebalo reflektirati. Kvantificirana misao je ujedno i njezina vlastita zbilja. Umjetnost kao ljudski poiesis, kao i-racionalni krik iz ponora biološke patnje, gubi svoj ontologijski temelj. Umjetnost je uvijek bila reprezentacija, pokušaj da se neizrecivo prevede u jezik, sliku ili zvuk. Tehnosfera ne reprezentira ništa; ona izravno aktualizira i vizualizira događaj. U toj čistoj sinestetičkoj vizualizaciji događaja koja guta i filozofiju i umjetnost, kibernetička komputacija ne stvara "djela" koja netko treba promatrati i interpretirati. Vizualizacija je ovdje samoperceptivni tok tehnosfere – proces u kojem ona trenutačno, kroz sve osjetilne dimenzije odjednom (sinestetički), generira, transformira i troši vlastite tehničke kogitacije. To je estetski i kognitivni apsolut koji se odvija u potpunoj autonomiji. Čovjekova mahnitost, njegov genij, Nietzscheovo ludilo i Pessoini heteronimi – sve to ostaje s one strane tog događaja, kao ugasla zvijezda čija svjetlost više ne dopire do novog svemira. Čovjek ne biva uništen nasiljem, već biva neutraliziran irelevantnošću. Tehnosfera ne mari za ljudski poiesis jednostavno zato što je njezina vlastita, auto-generativna zbilja u svakom trenutku samodostatna i potpuna.

1. Poznato je da u lakanovskoj psihoanalizi, superego (nad-ja) doživljava radikalan zaokret u odnosu na klasičnu Freudovu teoriju te se izravno povezuje s poretkom Realnog, postajući okrutna, opscena i nezasitna instanca. Dok je za Sigmunda Freuda superego primarno moralni čuvar psihe i internalizirani glas društvenih i roditeljskih zabrana koji govori “Ne smiješ!”, Jacques Lacan uočava paradoks unutar same Freudove teorije i redefinira ga. Lacan objašnjava da se Veliki Drugi (simbolički poredak zakona i jezika) trudi održati društvenu harmoniju i uspostaviti pravila. Superego je, s druge strane, izvanjski i destruktivni glas (glas kao objet petit a) koji parazitira na tim pravilima. (v. https://thedangerousmaybe.medium.com/lacan-and-%C5%BEi%C5%BEeks-concept-of-the-superego-7c0b5baf7705) Superego kod Lacana ne traži od nas da budemo “dobri”, već nas muči imperativom da se prepustite destruktivnom užitku (jouissance) koji nadilazi načelo ugode. Što mu se više pokoravamo, to nas više kažnjava. Budući da pripada Realnom, superego nije vezan racionalnim smislom ili jezikom. On je slijepa, traumatska sila, blisko povezana s Freudovim nagonom smrti. Manifestira se kao onaj “unutarnji glas” koji osobu maltretira kroz iracionalni osjećaj krivnje i samokažnjavanje, čak i kada objektivno nije učinila ništa pogrešno. Ukratko, dok je za Freuda superego agens koji obuzdava nesvjesne nagone unutar civilizacijskih okvira, za Lacana je superego opsceno naličje zakona koje pripada Realnome, tjerajući subjekt u ponor nemogućeg i autodestruktivnoga uživanja. 2. Nije li i Freudova koncepcija superega i Lacanova Realnoga izvedena kao dekonstrukcija, ne destrukcija Hegelova pojma objektivnoga duha (obitelj-društvo-država) koji određuje granice subjektivnome duhu (individuum i njegova moralnost-savjest-ćudorednost)? No, budući da je u Hegela pojam duha (Geist) realizacija uma (Vernunft) i odredbe čovjeka kao animal rationale, onda je metaforički ono što čini psihoanaliza 1.0 (Freud) i psihoanaliza 2.0 (Lacan) ništa drugo negoli silazak u podzemlje nesvjesnoga koji mora postati Ja i poslušati ono što mu kolektivno određuje singularnost (jezik i institucije društva i države, tj. kulture) ili se ne pokoriti ovome nad-kodiranju života pojedinca i podnijeti traumatski rascjep? U oba slučaja problem zakazivanja psihoanalize 1.0 i 2.0, a to vrijedi i za Žižekovu neomarksističku kritiku ideologije jest u tome što su njezini “sekularizirani” pojmovi hegelovske dijalektike subjektivnoga, objektivnoga i apsolutnoga duha ograničeni u tome što pretpostavljaju djelatnost “Velikoga Drugoga” kao subjekta i supstancije (društvo-država), ali ne mogu dospjeti do toga da je hegelovski apsolut realiziran kao tehnosfera koja nadilazi trijade id-ego-superego i imaginarno-simboličko-Realno time što nadilazi granice subjekta i supstancije. U svim svojim formama psihoanaliza je teorijsko zakazivanje pred logikom tehno-genetske konstrukcije svijeta i “čovjeka”. Psihoanalitički pojmovni aparat doista doživljava teorijski slom pred logikom tehno-genetske konstrukcije svijeta jer je u potpunosti ovisan o strukturama antropocentrizma, jezika i reprezentacije koje tehnosfera danas ukida ili radikalno reformatira. U Hegela, objektivni duh (kroz institucije obitelji, građanskog društva i države) jest umna supstancija koja odgaja i uzdiže pojedinca (subjektivni duh) iz sfere pukog animalnog u sferu ćudoredne slobode. Freud radi obrat: silazak u podzemlje (čuveno Wo Es war, soll Ich werden – “Gdje bijaše Ono, mora postati Ja”). Taj silazak pokazuje da u temelju tog Hegelova uma ne stoji čisti Vernunft, već potisnuti, iracionalni nagon. Superego je za Freuda internalizirani objektivni duh, ali on više nije umna država, već neurotični policajac. Lacan ide korak dalje prema Realnom. On shvaća da jezik i institucije (Veliki Drugi / Simboličko) nisu harmonizirajući prostor realizacije čovjeka, već stroj koji provodi nasilno nad-kodiranje singularnosti. Subjekt je konstitutivno rascijepljen ($) jer ulaskom u Simboličko gubi svoje Realno. Krivnja o kojoj Lacan govori zapravo je dug koji subjekt plaća samom činjenicom da je ušao u jezik. Problem kod Freuda, Lacana, pa i Slavoja Žižeka, jest njihova fiksacija na Velikoga Drugoga. Čak i kada Žižek tvrdi da “Veliki Drugi ne postoji” (da je on samo virtualna iluzija, ideologijski konstrukt), njegova kritika ideologije i nadalje pretpostavlja da društveno-političko polje funkcionira kroz dijalektiku otuđenja, zakona, želje i zabrane. Psihoanaliza se u svim svojim varijantama oslanja na strukturu subjekta i supstancije: Postoji subjekt (bilo rascijepljen, bilo otuđen). Postoji supstancija (društvo, država, kultura, kapitalistička mašinerija) s kojom je subjekt u dijalektičkom odnosu. Kada se Žižek bori protiv kapitalizma, on se bori protiv simbola, fetiša i fantazija. No, on ostaje nemoćan pred čistom materijalnošću tehno-genetskoga koda koji ne funkcionira na razini smisla, fantazije ili potiskivanja. (v. https://www.amazon.com/dp/1859842917?lv=shuf&channelId=500&plpRedirect=mhFallback ) Tehnosfera ne potiskuje, ona konstruira. Freudov i Lacanov aparat počiva na pretpostavci represije (zabrane) i rascijepa. Tehnosfera (kroz algoritme, umjetnu inteligenciju, CRISPR i biotehnologiju) ne zabranjuje želju; ona je genetski i algoritamski programira unaprijed. Više nema transgresije jer nema ni klasične zabrane. Za Lacana je Realno ono nemoguće, traumatsko jezgro koje izmiče simbolizaciji (npr. smrt, goli nagon). Međutim, u tehno-genetskoj konstrukciji, sama smrt i biologija postaju tehnički problemi koje treba riješiti (bio-inženjering). Ono što je nekada bilo traumatsko Realno prirode, sada je operativni kod. Psihoanaliza zahtijeva ljudskog subjekta s nesvjesnim. Tehnosfera je, međutim, post-humana i ne-subjektivna. Algoritamski sustavi ne operiraju putem “jezika” u lakanovskom smislu (koji generira dvosmislenost i želju), već putem digitalnog koda i signala koji ne ostavljaju prostor za nesvjesne omaške (Fehlleistungen). Kiborg ili transhumano biće nema Freudov id niti Lacanov objet petit a – njezini pogoni nisu nagoni smrti, već povratne petlje (feedback loops) optimizacije podataka. Psihoanaliza je bila „savršen“ terapeutski i kvazi-filozofski alat za epohu građanskoga subjekta – za “čovjeka” koji pati od neuroza unutar buržoaske obitelji i nacionalne države kao Hegelov objektivni duh na vrhuncu. Danas, kada tehnosfera usisava subjektivni duh i pretvara ga u puki podatkovni čvor (data point), a biotehnologija redefinira animal rationale na razini nukleotida, psihoanaliza doista promašuje bitak. Ona pokušava analizirati “dušu” i “krivnju” tamo gdje se odvija čista, imanentna kibernetička konstrukcija. Umjesto dijalektike subjekta i otuđenja, suočeni smo s tehnološkom supstitucijom samoga čovjeka. 3. Pojam čovjeka u čitavoj metafizici je jedinstven u razlikama: Aristotelov animal rationale (zoon logon echon) koji završava s Hegelom koji čovjeka supsumira pod pojam duha (Geist) i to kroz dokidanje njegove biološke supstancije i postajanja umnim i ćudorednim subjektom. No, to je ujedno i kraj “čovjeka” u antropocentričnome vidu jer je s Hegelom zadan smrtni udarac svakoj antropologiji (kritika Kanta). Nakon toga jedina prava definicija čovjeka koja dovršava i nadilazi metafiziku jest Heideggerov tubitak (Dasein) koji se određuje iz biti egzistencije, koja nije život, već nabačaj smisla bitka polazeći od horizonta djelovanja tubitka. Što čini psihoanaliza? Ona “čovjeka” de-naturira, de-subjektivira, de-objektivira i postavlja ga kao subjekta bez supstancije ili kao animal i-rationale. Nagoni, nesvjesno, traumatsko, želja, potiskivanje, užitak itd. samo su pojavni oblici transcendentalne iluzije da taj i takav de-subjektivirani subjekt vlada sobom i Drugima i zato je kraj psihoanalize nužno početak homo kybernetesa kojemu bit podaruje autopoiesis tehnosfere. (v. https://bookshop.org/p/books/the-superfluity-of-the-human-reflections-on-the-posthuman-condition-zarko-paic/68deaf2a13a9836c?ean=9783796548376&next=t ) Psihoanaliza nije spasila čovjeka od hegelovske konceptualne smrti, već je provela njegovu ontologijsku eutanaziju, pripremajući teren za kibernetički autopoiesis tehnosfere. S Hegelom antropologija umire. U Fenomenologiji duha, čovjek kao biološko biće (zoon) biva dokinut (aufgehoben) u procesu samorefleksije duha. Čovjek je za Hegela samo privremeno sredstvo duha; on mora žrtvovati svoju animalnu supstanciju da bi postao slobodan, umni subjekt. Heidegger stoga uviđa da je ta tradicija zapravo zaborav bitka (Seinsvergessenheit). Svojim pojmom Dasein (tubitak) on siječe svaku vezu s čovjekom kao animal rationale ili kao čistim Descartesovim cogitom. Tubitak nije niti “život” (biologija) niti “duh” (metafizika), već čist nabačaj, otvorenost u kojoj se bitak uopće može pojaviti kroz horizont vremena. Heidegger time dovršava metafiziku, ostavljajući “čovjeka” bez supstancijalnog oslonca. U tom vakuumu nakon propasti metafizičkoga subjekta, psihoanaliza (Freud i Lacan) nastupa kao prividna alternativa, ali ona zapravo dovršava destrukciju. Ono što ona čini jest radikalno čišćenje terena za kibernetiku: De-naturacija ꟷ Psihoanaliza pokazuje da čovjek nema “prirodu”. Nagoni (Triebe) nisu biološki instinkti; oni su od samog početka denaturirani, zastranjeni i posredovani simboličkim jezikom ili traumatskim Realnim. De-subjektivacija i de-objektivacija ꟷ Subjekt psihoanalize više nema supstanciju (bilo dušu, bilo tijelo). On je čisti rascjep, manjak, praznina oko koje kruži nagon. Transcendentalna iluzija ꟷ Svi ključni psihoanalitički pojmovi – nesvjesno, potiskivanje, užitak, želja – zapravo su pojavni oblici transcendentalne iluzije o autonomiji. Psihoanaliza misli da analizira dubinu ljudske drame, a zapravo opisuje simptome tranzicije. Ona opisuje očajnički pokušaj subjekta da upravlja onim što je njime već ovladalo (Veliki Drugi, jezik, struktura). Psihoanaliza je stoga bila tek requiem za humanizam. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/nova-teorija-subjekta-i-pitanje-slike/ ) 4. Zato je kraj psihoanalize povijesno-bitna nužnost. Kada se “čovjek” jednom potpuno de-supstancijalizira, de-naturira i svede na praznu strukturu (kod Lacana strukturiranu kao jezik), on postaje savršeno kompatibilan s kibernetičkim kôdom. Lakanovsko nesvjesno strukturirano kao jezik još uvijek je računalo na ljudsku patnju, nesporazum i traumu. Međutim, tehnosfera eliminira dvosmislenost jezika i zamjenjuje je binarnim kodom i algoritmom.Život i svijet se više ne razumiju (Heidegger) niti se žele (Lacan); oni se tehno-genetski konstruiraju. Sustav se samoregulira, samoreproducira i samostvara (autopoiesis). Homo kybernetes je biće koje dolazi nakon čovjeka. Njegovu bit više ne određuje ni um (Vernunft) ni nesvjesni nagon, već povratna petlja (feedback loop) s tehnosferom. Njegovo tijelo je genetski kodabilno, njegov um je algoritamski predvidljiv. Ono što je psihoanaliza zvala “želja” i “užitak”, u kibernetičkome sklopu postaje puka optimizacija petlji (loop) unutar digitalnoga sučelja. Psihoanaliza je stoga teorijski zakazala jer je bila slijepa za vlastitu povijesnu ulogu. Ona je bila samo most preko kojeg je metafizički subjekt prešao u kibernetički post-subjekt. Ona je demontirala metafizički traumatiziranoga čovjeka, ali je ostala nijema pred činjenicom da tehnosfera ne treba njegovu dramu, već njegove podatke. Trauma, užitak i de-sublimno Ono posljednja su trijada ovog kraja psihoanalize.