Copyright ©2026 Žarko Paić

„Nepogrešiv potpis ,mjesta“

Komentari uz Lawrencea Durrella (1.)

July 8, 2025
„Nepogrešiv potpis ,mjesta“
Lawrence Durrell

1.

U tekstu Lawrencea Durrella naslovljenom „Krajolik i lik“ objavljenoga 12. lipnja 1960. autor Aleksandrijskoga kvarteta svojim majestetično-poetskim stilom ravnim najvećim piscima modernizma kao što bijahu Proust i Joyce ispisuje i ove retke o odnosu krajolika i lika (prirode i književnosti).

„Pišete“, kaže prijateljski kritičar u Ohiju, „kao da je krajolik važniji od likova.“ Ako nije sasvim točno, ovo je dovoljno blizu istine, jer sam razvio osobnu predodžbu o važnosti krajolika i rado priznajem da „likove“ vidim gotovo kao funkcije krajolika. To se dogodilo tek posljednjih godina nakon mnogo putovanja – iako ovdje opet sumnjam da je ovo sasvim prava riječ, jer nisam baš „putopisac“ koliko „pisac o boravku“. Moje knjige uvijek govore o životu na mjestima, a ne samo o žurbi kroz njih. Ali kako polako upoznajete Europu, kušajući vina, sireve i karaktere različitih zemalja, počinjete shvaćati da je važna odrednica svake kulture ipak – duh mjesta. Kao što će vam jedan određeni vinograd uvijek dati posebno vino s prepoznatljivim karakteristikama, tako će vam Španjolska, Italija, Grčka uvijek dati istu vrstu kulture – izrazit će se kroz ljudsko biće baš kao što to čini kroz svoje divlje cvijeće. Skloni smo ‘kulturu’ vidjeti kao neku vrstu povijesnog obrasca diktiranog ljudskom voljom, ali za mene to više nije apsolutno točno. Ne vjerujem da se britanski karakter, na primjer, ili njemački promijenio ni za jotu otkako ga je Tacit prvi put opisao; i sve dok se ljudi rađaju kao Grci, Francuzi ili Talijani, njihovi kulturni proizvodi nosit će nepogrešiv potpis mjesta.



I to je, naravno, cilj putopisca; njegov je zadatak izolirati klicu u ljudima koju izražava njihov krajolik. Čudno, za taj posao nije nužno potrebno posebno znanje, iako je naravno znanje jezika od pomoći. Ali koliko je malo takvih pisaca! Koliko ih može napisati More i Sardiniju ili Sumrak u Italiji koji bi se mogli mjeriti s ova dva dragulja D. H. Lawrencea? Kad ih je pisao, njegov talijanski bio je rudimentaran. Isto vrijedi i za Norman Douglasove Fontane u pijesku, jedan od najboljih portreta Sjeverne Afrike.“

Nakon uglavnom neskrivenog smjera mišljenja i kazivanja od novoga vijeka do danas koji je bio u znaku „humaniziranja“ svijeta kojem duh podaruje ljepotu i sklad do najsitnijih detalja, ovdje se susrećemo s obratom u samoj biti rekao bi Schopenhauer „volje i predstave“. Moja opsesivna vezanost uz Durrellove knjige i eseje, pjesme i putopise, priznajem, vjerojatno je nastala odjednom susretom s njegovom prvom knjigom naslovljenom Crna knjiga još iz 1930ih godina koju je od namrijeloga usuda pretvorbe u zlatno pepelište spasio Henry Miller. Uvid da jezik proznoga kazivanja u svojoj otvorenosti perspektive na gotovo neobjašnjiv način spaja „duh mjesta“ (genius loci) s čitavom poviješću šireg okružja mističnoga djelovanja kojeg upravo taj krajolik emanira u svojim sferama došao je nakon prvih rečenica Crne knjige.

U ovom tekstu, pak, čitamo kako Durrell majstorski pokazuje da u engleskoj književnosti koja je bliska njegovim traganjima za smislom onkraj svodivosti na dosadu imperija na svojem kraju i njegovih hladnih i racionalistički okrutnih kljaštrenja izvornosti svijeta koje je prisvojio i dao im zauvijek viktorijanske provincijalne građevine i engleski jezik (od Indije do čitavog tzv. Commonwealtha) postoje njegovih duhovni srodnici u ovome priklonstvu „estetičkome naturalizmu“. To su ponajprije More i Sardinija te Sumrak u Italiji D.H. Lawrencea kao i Norman D. Fontaine i njegovo djelo Fontane u pijesku. Očito je da Durrell na svoj nesvodiv način pokazuje da je pitanje tzv. društvenoga i individualnog karaktera u odnosu spram njegove okoline i okoliša stvar neke „fatalne nepromjenljivosti“.

Nije potrebno dokazivati da je ova postavka sadržana baš u krajolicima o kojima sàm Durrell ispisuje svojevrsnu pohvalu vjekovnoga fatalizma kao što to možemo razabrati u drugoj knjizi Aleksandrijskoga kvarteta naslovljenoj Balthazar u kojoj ulazimo sve dublje u pustinju među drevne narode koji nose u „genima“ svoj animizam i religioznu predanost neognostičkim kultovima. U Grčkim otocima, pak, čini se da je ovaj metafizički uzvišeni žanr putopisa dospio do savršenstva. Iako je prije njega o ljepoti i misteriju grkstva i Grčke u povijesno-epohalnim razmjerima temeljnih razlika pisao i austrijski pjesnik i dramatičar književne dekadencije Hugo von Hofmannsthal u djelu Trenuci u Grčkoj ostavljajući opise osjećaja uzvišenosti u susretu s kipovima grčkih boginja s Partenona zacijelo jednog od najsuptilnije napisanih pasaža o suočenju s drevnim likom božanstva, ono što čini Durrell u svojoj putopisnoj knjizi upravo je eksplikacija „duha mjesta“ do neslućenih razina uživljavanja u arhipelag riječi.

No, o čemu mi ovdje govorimo? O književnome putopisu kao bedekeru za putovanje dokonih aristokrata koji nam gotovo stoljeće nakon Spenglerovih uvida u bit drevne i moderne arhitekture otkrivaju “toplu vodu“ kako je svaki susret s Drugim i drukčijom „kulturom“ nalik odonetanju svoje vlastite Sfinge. Postkolonijalna bi kritika u svojim neinventivnim i krajnje suhoparnim okajanjima grijeha europocentrizma ili kako to poetski lijepo kaže Pascal Bruckner „jecaja bijeloga čovjeka“ ukazala da su putopisi navlastito britanskih pisaca iz Azije, Afrike i Mediterana (Grčka, Rim, Egipat) rezultat onoga što Edward Said naziva „orijentalizmom“, dakle, melankoličnim kolonijalizmom na zalasku. Problem je samo što je ta dijagnoza iz kuta onih koji su potlačeni uglavnom točna i besmislena, jer nitko nije tako sjajno opisao ni mnoštvo sinkretičkih religiozno-nacionalnih kultova Aleksandrije i stravičnu bijedu arapskoga stanovništva kao Lawrence Durrell, a isto vrijedi i za eseje-putopise D.H. Lawrencea i Normana D. Fontainea.

Istina je modernoga putopisa u toj estetskoj i metafizičkoj auri zemljopisnoga fatalizma koja postoji u kontinuitetu od Tacitovih vremena. Što je pritom smisao putopisa kojim se književna djela Lawrencea Durrella odlikuju vrhunskim stilskim umijećem i pružaju silan užitak u čitanju bez obzira piše li o Kreti ili Krfu, Patmosu ili pješčanim dinama uokolo mitske i vječne Aleksandrije? Nije stvar u „razotkrivanju“ zemlje koja nam je manje poznata ili, pak, njezinih duhovnih zdanja i duševnih trauma i uznesenosti prožimanjem s vlastitim osjećajem za ritam i mjeru protijeka „krika i bijesa“ vremena.

Isto tako, ne očekujemo da će nas pisac sklon književnoj dekadenciji, jer avangardisti ne pišu putopise, oni konstruiraju mehaničke strojeve kraja povijesti i razmeću se idejom ubrzanja samoga života u granicama tehničke slike, a ne jezika kao što su filmovi Sergeja Ejzenštejna iz Meksika u slavu revolucije, odvesti ondje gdje nikad nismo bili poput Dantea u Božanstvenoj komediji. Ne, istinski je putopisac, rekli bi Deleuze i Guattari u Anti-Edipu poput „nomada koji se ne kreće“, osim unutar granica vlastita svijeta kao teksta. Dobro je pritom znati ponešto o jeziku krajolika i zemlje o kojoj se piše, a u slučaju Durrella to su grčki, talijanski, francuski, hebrejski, arapski, indijski jezici. No, nije i od presudne važnosti jer jezik je čovjeka kazivajući horizont njegova mišljenja tek onda kad je to mišljenje i samo otvoreno za novo i drukčije od vlastite tuđosti svijeta.

Što su onda temeljne značajke ovog osebujnoga možda i posljednjeg velikog stila pisanja u modernoj književnosti koji izranja iz razmještenoga „duha mjesta“ Mediterana s jedne i druge obale koja nas krijepi sokovima iskonske metafizike i užitka u čitanju tolikom snagom da smo u stanju sve drugo zaboraviti i otkloniti iz našeg svijeta života? Riskiram posvemašnji promašaj, ali ipak ću pokušati to kazati ovako. To su poezija sinkretizma i hibridnosti svijeta koji ima svoje podrijetlo u aleksandrijskome helenizmu, potom iskustvo ljubavi u njezinoj čistoj tjelesnosti bez skrupula s pečatom književne uzvišenosti, te naposljetku svijest o slobodi i agoniji jednog svijeta koji nepovratno iščezava s horizonta kao svjetlost na Zapadu, koje dugo u noć još titra u oblačju i sjenama prohujaloga života za kojim ne valja prolijevati suze, već se prepustiti trajnome misteriju sjećanja na ono što bijaše veličajno u svojoj prolaznosti.

Književnost Lawrencea Durrella je poput zagasite svjetlosti ponad grčkih otoka, Aleksandrije i Avignona u koju gledamo sa željom da traje još dulje, do posljednjih tračaka rasipnosti ovih fraktala u zjenici našeg oka.

2.

„Putujemo doista kako bismo pokušali shvatiti tu tajanstvenu kvalitetu ‘grčkosti’ ili ‘španjolskosti’; i izvanredno je koliko nepromjenjivo ostaje vjerna zabilježenoj slici o njoj u domaćoj književnosti: vjerna do granice klaustrofobnosti. Grčka, na primjer, ne može imati nijednog pravog Grka (u rasnome smislu) nakon toliko stotina godina rata i preseljenja; sadašnje rasne skupine plod su bezbrojnih invazija. Pa ipak, ako želite malo pravog živog Aristofana, samo trebate slušati čavrljanje kolica i uličnih trgovaca u atenskoj Plaki. Potrebno je manje od dvije godine čak i rezerviranom britanskome stanovniku da počne koristiti prste u razgovoru, a da toga nije svjestan. Ali ako nema preostalih izvornih Grka, što je taj neobični konstantni čimbenik koji naziremo iza riječi ‘grčkost’? To je sigurno trajna sposobnost samoizražavanja svojstvena krajoliku. Barem bih tako mislio dok se sjećam dvije knjige vrlo različitih pisaca koje pružaju neusporedivu studiju prirode tog mjesta. Jedan je Mani Patricka Leigha Fermora, a drugi Millerov Kolos iz Marousija.



Vjerujem da biste mogli istrijebiti Francuze jednim udarcem i naseliti zemlju Tatarima, te unutar dvije generacije otkriti, na svoje zaprepaštenje, da su se nacionalne karakteristike vratile u normalu – nemirna metafizička znatiželja, nježnost za dobar život i strastveni individualizam: iako su im nosevi sada bili ravni. To je nevidljiva konstanta na mjestu s kojom običan turist može stupiti u kontakt samo sjedeći sasvim mirno uz čašu vina u pariškom bistrou. Možda to neće moći vrlo jasno formulirati sebi književnim jezikom, ali će osjetiti nepogrešivu oštru oštricu sreće u pariškom zraku: netaknuti sjaj nacionalne psihe koja zna da je umjetnost jednako važna kao ljubav ili hrana. Neće biti slijep ni za tvrdi metalni racionalni osjećaj, iritantno coeur raisonnable muškaraca i žena. Kad Francuzi žele biti malini, kako to oni zovu, mogu biti baš kao što i mi možemo biti kad se umiješamo u neku nacionalnu apsurdnost.“

Jesmo li „mi“, koji smo baš „ovdje“ i „sada“ negdje zabačeni u tišini i samoći svojih krajolika čežnje i utjehe za ljetom iz Durrellovih tekstova o Grcima i njihovim svijetom vječne prirodne mijene onog istoga upravo oni isti koji stoje ponad razvalina povijesti ispod koje počivahu kosti drevnih Ilira kao suparnika Rimskoga carstva i u svojoj nepomirljivosti spram osvajača i zatiratelja povijesnih tragova oni koje mori fatum mjesta i zemljopisne tjeskobe? Znamo, nije Durrell isisao iz svojeg maloga prsta ovu mudrost stoičke filozofije povijesti koja je jedina uspjela začarati rimsku vlastelu i patricijske heretike te je važnija za Marka Aurelija od svih njegovih vojnih trijumfa na istočnim granicama Carstva.

Stoicizam je blizak istočnjačkoj pomirenosti s idejom nastanka i nestanka svijeta u njegovoj divnoj bezrazložnosti. Zato sve protječe iza ove halabuke tehnički bezuvjetne modernosti koja se upravo u ideji putopisa sabire na kraju svih svojih mogućnosti. Putujemo uistinu samo zato da pobjegnemo iz vlastite tuđine koja nam je postala jedinim zavičajem vjekovne dosade i trpljenja svijeta, a ne zbog avanturizma. Putujemo jer smo opsjednuti težnjom za obnovom vlastite tjelesne obamrlosti u stalnim ponavljanjima i uvijek putujemo na Istok, nikad na Zapad.

Na Zapad putuju Grci i Arapi, jer im je „grčkosti“ i „arapskosti“ preko glave. Zamišljam zbog toga uvijek ne lude Amerikance koji putuju zajedno s Heideggerom na grčke otoke a da ne znaju s kime putuju, i u konačnici da znaju što bi to promijenilo u itinereru njihova turističkoga pragmatizma? Zamišljam baš stoga Grke koji pružaju relativno skupocjeno utočište i filozofu zaborava bitka i njegovim susjedima Amerikancima na putničkome brodu za Zakintos i Korint. Njima je melankolija metafizičkoga fatalizma vjerojatno besmisao onih koji su davno iskusili breme zapadnjačkoga nihilizma i iz svojih magla i zimskih krajolika misle da su Grci uistinu i nadalje spasonosni događaj obrata svijeta, a to vrijedi i za Indijce i Arape, sve koji su tijekom povijesti bili označeni tom stigmom Drugih i istočnjaštva kao takvog.

Putopis, dakle, mora biti književno polje značenja određenog „duhom mjesta“ onoga koji dolazi iz drugoga svijeta i pokušava od njega pobjeći kako god i koliko god to bila opsjena, jer je Durrell već svojom sudbinom odrastanja u Indiji, odlaska u Aleksandriju, službe u engleskoj diplomaciji u Beogradu i posljednjim danima života u Provansi idealan slučaj onog „lika i karaktera“ koji pripada i ne pripada ovoj zanesenoj melankoliji „grčkosti“ i „mediteranizma“ onkraj europskih granica kultura. Njegova je književnost napisana engleskim jezikom stoga putovanje u srce iskona i zavičaja univerzalne tuđine svijeta. Nije slučajno u prvoj knjizi Aleksandrijskoga kvarteta naslovljenoj „Justine“ u cijelosti navedena pjesma Konstantina Kavafija o nemogućnosti odlaska iz „ovog Grada“ kojeg Pjesnik nosi u duhu i u duši i gdje god u snovima i zbilji otišao sve mu se iznova vraća i svako sjećanje na njegove izbe, svjetlosti luke i kazbe ima taj isti metafizički pečat ostajanja i nestajanja u njegovim hramovima i krhotinama vremena.

3.

„Da, ljudska bića su izrazi svog krajolika, ali da biste dotaknuli tajne izvore nacionalne biti, potrebno vam je nekoliko trenutaka mira sa sobom. Uistinu, intimno poznavanje krajolika, ako se znanstveno razvije, moglo bi nam dati političku znanost – jer polovica političkih odluka donesenih u svijetu temelji se na onome što nazivamo nacionalnim karakterom. Nesvjesno priznajemo tu činjenicu kada uzvikujemo: “Kako tipično irsko” ili “Trebao bi Velšanin da smisli nešto takvo”. I doista, svi mi ljubomorno čuvamo osjećaj manjinske individualnosti u vlastitim nacijama – obiteljske razlike. Velike nacije poput, recimo, Kineza ili Amerikanaca predstavljaju površno homogen izgled; ali primijetio sam da dok mi Europljani teško možemo razlikovati jednog Amerikanca od drugog, moji američki prijatelji će se međusobno zadirkivati ​​do smrti za ručkom zbog nepodnošljive nesreće što sam rođen u Ohiju ili Tennesseeju – priznanje valjanosti mjesta koje sami pripisujemo Velšaninu, Ircu i Škotu kod kuće. Doista je šteta putovati i ne steći ovaj bitni osjećaj za vrijednosti krajolika. Za to vam ne treba šesto čulo. Tu je ako samo zatvorite oči i tiho udahnete kroz nos; čut ćete šapat poruke, jer svi krajolici postavljaju isto pitanje istim šapatom. ‘Promatram te – promatraš li sebe u meni?’ Većina putnika previše žuri. Ali pokušajte samo na trenutak sjesti na veliki kameni omfalos, pupak drevnog grčkog svijeta, u Delfima. Nemojte postavljati mentalna pitanja, već se samo opustite i ispraznite svoj um. Leži, ovaj čudni predmet u obliku amfore, u obraslom polju iznad hrama. Sve je plavo i miriše na kadulju. Mramor blista dolje ispod vas. Dva orla se tiho, tiho kreću nebom, poput dalekih čamaca koji veslaju preko golemog ljubičastog jezera.“

Ok, sve je to već jasno i srednjovjekovnim ontolozima poput Dunsa Škota koji su vjerovali u čudesnu beskonačnost prirode koja zrcali ljepotu božanskoga stvaranja u svakom djeliću mikrokozmosa, Ali, još je više to jasnije bilo i jednom Švejku koji u snu nakon što se propisno napio kaže gospođi Millerovoj kako su svi ljudi isti u svojoj različitosti i svaki liči na već nekoga drugoga, a drugi na trećega i tako u beskraj prošlih, sadašnjih i budućih vremena. Ljudi su njihovi mentalni i fizički krajolici i ne razlikuju se posve od svojih životinjskih predaka i suživotnih stanovnika kozmopolitske ekumene, inače ne bismo govorili metaforički da se smijemo kao orangutani, gegamo se kao patke, brundamo od tuge i sreće kao pleme špiljskih medvjeda, lebdimo od ozarenosti ljubavne sezone nalik tetrijebovima i stadu mošusnih goveda, lukavošću nadmašujemo grenlandske lisice i kako to nepogrešivo kaže Durrell, poznavanje krajolika uvjet je mogućnosti političke znanosti zasnovane na ideji „nacionalnoga karaktera“.

Nitko ne voli baš da ga se u njegovoj singularnosti bića izjednačava s rodom i kolektivom u smislu tzv. tipičnosti, jer ga to vrijeđa sve dok mu ne zatitra srce kao svakom „urođeniku“ svoje nacije i naroda dok sluša patetične tonove tzv. nacionalne himne ili već neke druge ode ili kultne pjesme koju Drugi izjednačuju s njegovim nacionalnim karakterom. Sve to što Durrell kaže je naizgled retorika „općih mjesta“ i nije nimalo ništa inventivno, Ali, dragi moji štioci ovog bloga koji se zove Kaos, što uopće reći za Durrellove riječi na kraju ovog citata u kojem spominje Delfe i „pupak drevnog grčkoga svijeta“. Ništa, najbolje je šutjeti, jer kad je „sve plavo i miriše na kadulju“, tada se i svijet pod obroncima Olimpa iznova čini poput „blistavoga mramora“ za kojeg sve drugo mora izblijediti iz sjećanja, jer Grci su više od svekolike pohvale prirodi i krajoliku.

Grci su njihovi otoci i duboko plavetnilo ovog svijeta kojem književnost poput Durrellove podaruje najviši sjaj jedne epohe koja zapada poput Sunca u svoj mračni bezdan.

4.

„Samo nekoliko minuta ovakve tihe unutarnje identifikacije dat će vam predodžbu o grčkome krajoliku koju niste mogli dobiti u dvadeset godina proučavanja starogrčkih tekstova. Ali kada je dobijete, odmah ćete dobiti i sve ostalo; ključ je tu, da tako kažem, da se okrenete. Nakon toga nećete moći ići u kupovinu u Ateni, a da ne naletite na Agamemnona ili Klitemnestru, često pod istim imenima. A ako slučajno odete u Eleuzinu u proljeće, naići ćete na više od jednog slijepoga Homera kako hoda prašnjavim cestama. Tajna je identifikacija. Ako sjedite na vrhu piramide Mena House u zalazak sunca i pokušate istu stvar (zaboravljajući buku magaraca i sav prljavi otpad drugih putnika – stare kartone i boce Coca-Cole): ako sjedite sasvim mirno u pozi proroka krajolika – pa, cijeli ritam drevnog Egipta uzdiže se iz vlažnog hladnoga pijeska. Možete čuti i njegov puls. Ništa vam nije strano u takvim trenucima – stari hramovi s njihovim kultovima smrti, hijeroglifi, dugo, sporo vrtloženje Nila među otočićima obrubljenim palmama, krokodili i zmije. Opipljivo je baš kao što je bilo (njegova bit) kada je Veliki svećenik Amon inicirao Aleksandra u Misterije. Doista, sami Misteriji su još uvijek tu za one koji bi mogli tražiti inicijaciju – ostaci i krhotine Trismegističkoga znanja još uvijek se proučavaju i prenose malim tajnim sektama. Naravno, ne možete se inicirati putem turističke agencije! Morali biste živjeti i probijati se kroz drevnu koru – tešku – svakodnevnoga života. I koliko se razlikuje ritam Egipta od grčkog! Ne iznenađuje priča da je Veliki svećenik u Tebi prezrivo rekao: “Vi Grci ste samo djeca.” Nije mogao podnijeti neumornu znatiželju i senzualnost grčkoga karaktera – strastvenu želju da stvari konceptualizira metafizički. Činilo se da se nisu mogli opustiti, prokleti Grci! Usput, to je primjedba koju Francuzi danas često ponavljaju o Amerikancima, i uvijek je izgovorena istim suosjećajnim tonom glasa kao što ju je nekoć koristio Veliki svećenik. Pa ipak, kultura Grčke (toliko različita od egipatske) izvire izravno iz doline Nila – mogao bih navesti desetak vrhunskih grčkih mislilaca ili filozofa koje su obrazovali Egipćani, poput Platona, Pitagore, Anaksagore, Demokrita. A ‘dosadna djeca’ sigurno nisu gubila vrijeme, jer kada su se vratili kući na svoje gole otoke, čisti cvijet grčke kulture raširio je svoja veličanstvena krila u letovima čiste magije kako bi zadivio i oplodio Mediteran. Ali samo da bi uručili vječni kompliment, izmislili su riječ ‘barbari’ za sve one nesretne divljake koji su živjeli izvan čarobnoga kruga Grčke, lišeni njezine kulture. Barbari će, naravno, jednog dana roditi Dantea, Goethea, Bacha, Shakespearea.“

Osjećam neopisivu smjernost i laganu sujetu bez traga narcisoidnoga ressentimenta svaki put kad čitam ove Durrellove misli posložene u sklop koji zavodi istodobno jasnoćom prikaza i nizom ironijskih slijedova kao da čekate da vam konobar konačno donese grčku salatu i miješano meso na ražnju uz dvije čaše vina, Dioniza i Apolona, crnog i bijeloga na Plaki uz sirtaki i lahor vjetra u atenskoj noćnoj žezi. Ništa više. Komentari su izlišni.

5.

„Kao što rekoh, trag je, dakle, identifikacija; jer ispod čisto površnih aspekata prividne promjene ostaju stare linije plime. Najdosadniji putopisni plakat na to aludira. Fascinantno je da Dickensovi likovi još uvijek hodaju londonskim ulicama; da će nam svaka igra seoskog kriketa pružiti tragove o čudnoj ritualnoj misteriji navika Britanaca. Dok, ako zaista želite naslutiti unutarnju misteriju otoka, pokušajte gledati kako sunce izlazi iznad Stonehengea. Možda se čini dosadnim i ‘turističkim’, ali ako to učinite u pravom duhu, naći ćete se kako hodate tim vunenim tajanstvenim brdima ruku pod ruku s Druidima. Na ovaj način putovanje postaje svojevrsna znanost intuicija koja je od najveće važnosti za svakoga – ali najviše za umjetnika koji uvijek traži hranjiva tla u kojima će pustiti korijenje i stvarati. Svatko na ovaj način pronalazi svoje vlastite ‘korespondencije’ – krajolike u kojima se odjednom osjećate ispunjeni idejama i druge u kojima polovica vaše duše zaspi i pomisao na olovku i papir izaziva mučninu. Upravo ovdje putopisac postavlja svoj zahtjev, jer se čini da svaki pisac ima osobni krajolik srca koji ga mami. Cijeli arapski svijet, na primjer, nikada nije bio bolje oslikan i uokviren nego u djelima Freye Stark, čije su je delikatno oko i insinuirajuće spore orkestracije mjesta i evokacije povijesti smjestile u prvi red putnika. Može li se pronaći bolje od Doline ubojica?“

Putopis je „danas“ na cijeni u doba digitalne vizualizacije otprilike kao i predavanja znanstvenika o evoluciji čudnovatih kljunaša i Tasmanijskih nemani uz Power-Point prezentaciju. Ako kažem da je putopis kao i nomadizam izgubio svaku vjerodostojnost, onda takav stav navodno proturječi očiglednim empirijskim dokazima. Nikad više pomame internetskih portala, televizijskih show-programa za putopisnim avanturama tipa reality-show „Survivor“ iz malezijskih prašuma i s obala Madagaskara na kojima višestruko hrabra žena-zmaj svladava komodo-zmaja udarcem šake u junačka prsa ovog strašnoga guštera iz močvare. Durrell je stoga „pisac iz davnine“ jer istinskoga „duha mjesta“ više nema. Mogao bih u prilog svoje postavke navesti i samog Wima Wendersa koji je od vlastite estetike putovanja svim krajolicima svijeta u filmovima poput Nebo nad Berlinom, Čovjek iz Lisabona, Do kraja svijeta i Buena Vista Social Club dospio do razočaranja u ideju glokalnoga pristupa filmu. Razlog je ono što u svojem prilogu teoriji slikovnoga obrata u umjetnosti (iconic turn) iskazuje sumnjom u razne globalne „Bollywoode“ koji više nemaju nikakav odnos spram vlastite „krvi i tla“ kao uvjeta mogućnosti autentične nacionalne kulture. Kako to objasniti? Durrell je pisao tekstove koji su apologija zemlje i njezinih slojeva i platoa, dubinskih izvora i duhovnih vrednota nastalih iz izvornih religija, umjetnosti, filozofije i znanosti.

Ali izraz „znanost intuicija“ u ovom tekstu o krajoliku i liku kao karakteru zahtijeva dodatni komentar. Osim što je skovan spajanjem nespojivoga, jer znanost počiva na načelu razloga i eksperimentalnim postupcima dokazivanja istine empirijskim putem, a intuicija je božanska spoznaja umjetničkoga uvida u bit svijeta. Kad se spoje racionalnost i intuicija dobivamo jednu „znanost“ koja više to nije, kao što ni „umjetnost“ više nije tradicionalno shvaćena kao prikaz i predstava stvari-o-sebi u kontekstu njezina pojavljivanja za percepciju čovjeka. Putovanje „onkraj tame“ označava stoga artikulaciju „znanosti intuicije“ kao putovanje duše imaginarnim krajolikom svijeta koji je utoliko stvarniji ukoliko je književno fantazmagoričan.

Zato mi „danas“ više nemamo putopise, jer slikovni almanasi i vizualizacija avanturizma kao reality-show „metafizika seksa i atletizma“ nisu drugo negoli krhotine pseudo-istraživanja egzotike koja je odavno postala globalnim rajem i paklom za svjetske oligarhe i njihove male pobočnike.

6.

„Još jedna stvar o kojoj vrijedi razmisliti su institucije; jeste li se ikada zapitali zašto katoličanstvo, na primjer, može biti toliko različita religija na različitim mjestima? Irska, Italija, Španjolska, Argentina – teološki je isto, radi na istim premisama, ali u svakom slučaju je suptilno modificirano kako bi odgovaralo duhu mjesta. Ljudi nemaju puno veze s tim, osim utoliko što su i sami odrazi svog krajolika. Naravno, postoje mjesta gdje osjećate da stanovnici zapravo ne obraćaju pozornost i ne tumače svoj krajolik; cijeli narodi ili nacije ponekad se pomiješaju i počnu živjeti pod pravim kutom u odnosu na zemlju, da tako kažem, što putniku daje čudan osjećaj otuđenja. Mislim da neki od problema o kojima američki umjetnici govore nisu posljedica ‘industrijalizacije’ ili ‘tehnokracije’, već nečeg prilično jednostavnijeg – ljudi koji ne obraćaju pažnju na ono što zemlja govori, ne prilagođavaju se skrivenim magnetskim poljima koja krajolik pokušava prenijeti osobnosti. Nije sve bila besmislica ono što je D. H. Lawrence imao reći u svom razgovoru s ‘duhovima’ u Novom svijetu. Mislim da je bio na korak od uspostavljanja pravog kontakta sa starim indijanskim kulturama. Koliko god bio genijalac, na svojim je putovanjima nosio previše intelektualne prtljage, previše predrasuda; i dok je ogledalo koje drži Meksiku, Italiji, Engleskoj čudesan trijumf umjetnosti, slika je često malo mutna. Nije mogao ili možda nije htio dovoljno čvrsto držati kameru – odbijao je koristiti tronožac (koji su prvi izumili proročišta u Grčkoj!).“

Institucije su univerzalizirani obuhvatni društveni kapital koji se pojavljuje u funkciji održanja sustava i okoline kojom upravljaju mit, religija, umjetnost, filozofija i znanosti. Iza njih stoji znanje/moć vladanja Drugima i kad više glavna civilizacija kao što je to bio Zapad nije djelotvorno učinkovit u svojoj imperijalnoj misiji porobljavanja Drugoga izravnim nasiljem. Zato postoje obrazovanje i kultura kao sustavi vrijednosti. Zapad je, dakle, ono što nadvladava svoju propast jezikom i slikom sjećanja na vladanje svijetom kroz institucije koje i kad ih fizički nema i nadalje postoje poput globalnoga jezika od grčkoga i latinskog do engleskog. Iako Durrell spominje D.H. Lawrencea koji je vjerovao u snagu i moć iskonske tradicije odavno iščezlih naroda kao što su to Indijanci, ali nije se mogao osloboditi vlastite odanosti svojoj tradiciji zapadnjačke racionalne intuicije. Kad netko vjeruje u poslanstvo Umjetnosti, onda je njegova „misija“ izvan Zapada nužno unaprijed propali projekt zakašnjeloga institucionaliziranja Uma umjesto pra-volje bitka. Durrell je mogao upozoriti na francuske izvore, ali mu je engleska kultura u njezinu sinkretizmu Indije i Bliskoga Istoka bila prva i posljednja dogma. Ti bi mu francuski izvori pokazali da je u isto vrijeme netko mnogo radikalnije nakanio „mijenjati svijet“ polazeći od ideje „revolucije duha i duše“ na svojem putu u Meksiko, među narod Tarahumare. Bio je to, naravno, Antonin Artaud, shizofrenik, genijalni pjesnik i kazališni prevladavatelj metafizike Zapada, onaj koji je institucionalnome ustrojstvu zapadnjačkoga teatra Jezika i Razuma „poželio kugu“.

Čak ni A.A. u svojem naumu da primi izvornu „okultnu mudrost“ Indijanaca i time na posve drukčijim temeljima izgradi platforme umjetnosti za nadolazeću budućnost nije mogao prijeći vlastite granice „tronošca kojeg su izumili proročišta u Grčkoj“. Zato je čitanje Durrellovih „refleksivno-ekstatičnih putopisa“ više od očuvanja onog što je moderna književnost u svojim najvišim dosezima u Prousta, Joycea, Kafke i Pessoe mogla otvoriti svijetu kao riznicu kolektivnoga sjećanja. No, sjećanje je uvijek sjećanje na nešto što se zbiljski dogodilo, zar ne? A što s onime što se nikad nije dogodilo, poput ideje Artaudova kazališta ili, pak, oniričke metafizike onih Durrelovih gnostika iz Avinjonskoga kvinteta koji završava baš onako kako i treba završiti povijest Zapada. Ovako.

U petoj knjizi Avinjonskoga kvinteta naslovljenoj Quinx ili Trbosjekova pripovijest Lawrence Durrell kaže:

„Svijet kao gušter u limenom oklopu, s mozgom insekta i zakašnjelim perjem – nemarnost koju gnostici osuđuju, ali koja vlada svijetom. Zvijer! Što bi se moglo poduzeti da se to čudovište zamijeni nečim čovječnijim? Očigledno baš ništa.“

Kad život više nema svoj „krajolik i lik“ preostaju samo hibridi i metafore, ništa više. Putovanja su uvijek skretanja s puta i nikad ne završavaju krajem putovanja, već početkom nove avanture onkraj svakog razuma i onkraj svake intuicije.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026