Copyright ©2026 Žarko Paić

Metafilm ili o živoj singularnosti mišljenja

Gilles Deleuze i obrat metafizike slike

(Poglavlje iz knjige O filozofiji filma: Slike događaja, Bijeli val, Zagreb, 2024.)

July 1, 2025
Metafilm ili o živoj singularnosti mišljenja
Gilles Deleuze

1. Film kao duhovna signaletika

Ako bismo htjeli tradicionalno-ontologijski, a to znači bitno metafizički, odrediti u čemu se ogleda razlika u pristupu filmu Gillesa Deleuzea naspram fenomenologijskoga, psihoanalitičkog i semiologijskog uvida morali bismo ponajprije vidjeti može li se u ʺbitiʺ filma otvoriti ono što pogađa metafiziku kao takvu. Riječ je o razdvajanju na ono fizičko ili materijalno i ono što je suprotno i imenuje se duhovnim i psihološkim sklopom svijesti. Ovo razdvajanje od Platona je određeno vladavinom ideje nad zbiijskim svijetom pojava. To znači da ono božansko prethodi onome što je ovosvjetovno kao sklop bitka, bića i biti čovjeka. Preuzimajući u svojim analizama filma Bergsonove postavke i stvaralački ih preusmjerujući u pojmovnu strukturu logike plana imanencije Deleuze je već na početku prvog sveska svojeg dvosveščanoga djela Film, a koji se naziva Film 1: Slika-Pokret odlučno najavio da njegovo mišljenje predstavlja nastojanje razumijevanja filma polazeći od novog referencijalnoga okvira. Umjesto onog što je od kartezijanske metafizike bilo posve razdvojeno, dakle um i tijelo, sada je posrijedi vladavina imanentne transcendencije života koji se zbiva kao beskonačni proces postajanja (devenir). Referencijalni okvir predstavlja fundamentalnu matricu mišljenja. Za klasičnu metafiziku, primjerice, Aristotela, matrica je njegov pojmovno-kategorijalni sustav s kojim se bitak, bića i bit čovjeka pojavljuju unutar cjelovitosti cjeline kao onto-teologijsko ustrojstvo mišljenja. No, za Deleuzea promjena prethodi fiksnome stanju postojanosti bitka. Zato više stari metafizički, ponajprije estetički pojmovi mimesisa (oponašanja ili prikazivanja bitka) i reprezentacije (predstavljanja stvari i pojava u smislu njihova zrcaljenja u svijesti) gube vjerodostojnost ne samo kad je riječ o izumu fotografije, već navlastito filma.

Novi referencijalni okvir koji Deleuze uspostavlja nadilazi povijest metafizike unutar koje je umjetnost svagda bila shvaćena, s rijetkim iznimkama poput Nietzschea, kao zrcalo prikazujuće-predstavljajućega mišljenja o bitku u njegovoj nepromjenljivosti i postojanosti. To znači da film ne može biti sveden na logiku odraza neke unaprijed postojeće biti bitka u smislu kopije izvornika bez obzira je li posrijedi Bog, priroda ili tehnologija, a niti se njegov specifični način usmjerenosti spram promatrača može i nadalje neproblematski razmatrati unutar metafizike slike. Film nema za svoju autonomiju nikakvu logiku slika kao načina reprezentacije bitka. Umjesto takve pasivne kontemplacije njegova estetičkoga statusa, na djelu je aktivno i dinamičko načelo stvaralačkog postajanja, što znači da se referencijalni okvir filma izvodi iz vizualne semiotike života u njegovoj razdvojenosti na sliku-pokret i sliku-vrijeme. Otuda slijedi da je krivo Deleuzeu pripisivati kako on film reducira na nekovrsnu ʺontologiju slikaʺ sukladno njegovu mišljenju rastemeljenja metafizike s pomoću pojmova mnoštva, razlike, singularnosti i imanencije. Ne, iako preuzima od Charlesa S. Piercea ʺklasifikaciju slika i znakovaʺ, dakle semiologijski ili semiotički pristup filmu, njegov put mišljenja iziskuje radikalnu transformaciju kako fenomenologijskoga i psihoanalitičkog uvida u film, ali isto tako i prevladavanje granica semiologije ili semiotike uopće. (Gilles Deleuze, Film 1: Slika-Pokret, Bijeli val, Zagreb, 2010., str. 5. S francuskoga prevela Mirna Šimat.)

Razlog je jednostavan. Film nije vladavina logosa kao jezika u smislu pokazivanja intencionalne svijesti o nečemu, kako je to razvio Husserl sa svojom fenomenologijskom redukcijom prirodnoga svijeta, kao što nije niti vladavina snova i fantazmatskog okvira nesvjesnog koji se, dakako, artikulira kao jezik kako je to postavio Lacan credom psihoanalize. Umjesto jezika koji pripada instrumentalnoj funkciji svijesti ili, pak, simboličkome horizontu onog što od Kanta do Freuda zauzima područje sublimne vladavine Boga kao Oca/Zakona, susrećemo se s radikalnom promjenom u razumijevanju onog što više nije slika kao mimesis i repraesentatio, nego se odvija kao stvaralačka proizvodnja događaja žive singularnosti svijeta. (Vidi o tome: Žarko Paić, Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022.)

Kako Deleuze dolazi do uvida da film proizvodi događaje slikovne afektivnosti i nove percepcije života, a ne odslikava više nekom magijom univerzalnoga zrcala sliku svijeta koja pripada metafizici postojanosti i trajnosti onog što je već u svojem temeljnome filozofijskome djelu Razlika i ponavljanje (Différence et répétition) iz 1968. godine nazvao transcendentalnom iluzijom? U svojoj instruktivnoj studiji o Deleuzeovu shvaćanju filma i filozofije talijanska teoretičarka Paola Marrati podaruje iznimno plodotvorno razmatranje ovog problema. Naime, ona tvrdi da se kinematografski elementi filozofije u Deleuzeovu mišljenju iznijetom u Filmu 1 i 2 formalno i sadržajno razlikuju od teorijskih orijentacija koje smo već spomenuli ‒ fenomenologije, psihoanalize i semiologije. No, temeljno razdvajanje njegova mišljenja u suvremenoj filozofji čini, naravno, Heideggerovo mišljenje povijesnosti epoha bitka. Budući da upravo Heidegger u svojoj raspravi iz 1938. godine ʺDoba slike svijetaʺ (ʺDie Zeit des Weltbildesʺ) iznosi moćnu dijagnozu modernosti kao vladavine predstavljajućega mišljenja znanosti i tehnike iz kojeg proizlazi da nije više kao u Grka i u srednjem vijeku riječ o slici svijeta, već o svijetu kao slici koji postavlja bit novovjekovne subjektivnosti na razinu fundamentalne moći proizvođenja novog mišljenja kao tehničkoga spravljanja bitka, onda je, prema Paoli Marrati, moguće čak i film iz ove Heideggerove perspektive razumjeti kao ʺtehnologijsko zrcalo bitkaʺ. Tome usuprot, Deleuzeovo shvaćanje suprostavlja se Heideggerovu tako što postavlja filmske slike umjesto

ʺreprezentacije ili kopije ontologijske zbilje koje su tome izvanjske, a riječ je o slikama među inima koje označavaju jedan te isti plan imanencije.ʺ (Paola Marrati, Gilles Deleuze – Cinema and Philosophy, The Johns Hopkins University Press, Baltimore, 2008, str. 40.)

Problem je samo u tome što Heidegger ovo ʺzrcaloʺ ne smatra posljednjom riječju za ‘bit’ slike. Na jednom mjestu iste rasprave iz 1938. godine on govori čak da se zahvaljujući novovjekovnome znanstveno-tehničkome nabačaju bitka kao slike dolazi u okružje u kojem in-sceniranje postaje rezultat obrata u biti metafizike. Na taj način

ʺčovjek postaje reprezentant bića u smislu onog što je predstavljeno.ʺ(Martin Heidegger, ʺDie Zeit des Weltbildesʺ, u: Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003, str. 91. 8. nepromijenjeno izd.)

Iz ovog je razvidno da Heidegger ne smatra reprezentaciju uopće onim što mu slika izvorno znači i što u djelima ʺreprezentativnihʺ modernih slikara poput Cézanna i Kleea unosi u suvremenost. A to je ono predslikovno iskustvo nastajanja smisla bitka izvan bilo kakve tehničke redukcije. No, neprijeporno je Heidegger nije u filmu vidio razlog više za svoje mišljenje prebolijevanja metafizike Zapada. Otuda je Deleuzeovo mišljenje nužno svojevrsna alternativa tom iskustvu ʺtehnologijskoga zrcala bitkaʺ. Štoviše, čitav njegov pothvat u Filmu 1 i 2 ima izrazito radikalno-kritičku zadaću uspostavljanja posve drukčijeg filozofijskoga načina promišljanja slike s kojom film kao umjetnost i nova tehnologija stvaraju događaje žive singularnosti mišljenja. Uostalom, o tome je sam Deleuze u razgovoru za znameniti francuski filmski časopis Cahiers du cinéma br. 380 (veljače 1986, str. 25-32) rekao i ovo.

ʺMozak je jedinstvo, Mozak je ekran. Ne vjerujem da lingvistika i psihoanaliza podastiru veliku stvar za film. Naprotiv, biologija mozga – molekularna biologija ─ to čini. Mišljenje je molekularno. Molekularno ubrzava sastav sporih bića koja smo mi, kao što Michaud kaže: ‘Čovjek je sporo biće, koje je jedino stvoreno za moguće fantastične brzine.’ Okružja i sveze mozga ne prethode stimulima, korpuskulama i česticama…Kino nije kazalište…Film, zato što postavlja sliku u kretanje, ili bolje zato što daje slici samo-kretanje nikada ne prestaje ostavljati tragove okružja u mozgu.ʺ (Gilles Deleuze, „The Brain Is the Screen: An interview with Gilles Deleuze“, u: Gregory Flaxman (ur.), The Brain Is the Screen: Deleuze and the Philosophy of Cinema, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2000, str. 366.)

Deleuze u tom razgovoru pokazuje kako sveza između filma kao samo-kretanja (auto-movement) i učinka slika na čovjeka dovodi do svojevrsnog stanja ʺduhovnoga životaʺ, jer se njegov um neprestano kreće prateći pokretnu sliku na projekcijskome platnu. Ovo pretpostavlja dvoje ‒ svjetlost i energiju onog što pripada materijalnome izvoru filma te duhovnu energiju koja zrači iz ljudskoga mozga. Naravno, Deleuze mozak ne razumije puko fiziologijski, već neuro-fiziologijski, kao sjedište i stjecište misaonih događaja. Film, dakle, pokreće ljudsko mišljenje kao spiritualno-životni događaj. Utoliko je razumljivo što se na tragu Artaudovih postavki o filmu sam Deleuze izjašnjava o tome da je mozak ekran i da film ima u sebi misterijsku funkciju ʺduhovnoga automataʺ. (ʺArtaud više vjeruje u jednakost između filma i automatskoga pisanja, pod uvjetom da se razumije kako automatsko pisanje uopće nije odsutnost kompozicije, nego jedna kontrola višeg reda koja ujedinjuje kritičku i svjesnu misao s onim nesvjesnim u misli; duhovni automat (što je veoma različito od sna, a što ujedinjuje cenzuru ili potiskivanje s nesvjesnim nagona).ʺ – Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, Bijeli val, Zagreb, 2012, str. 218. S francuskoga prevele Mirna Šimat i Maja Ručević.)

Metafora zrcala ne pripada filmu. Posve suprotno, njegova je stvar u mišljenju kao ideji koja stvara i proizvodi ono novo i kad je sam film poput duhovnoga narkotika sredstvo za katarzično djelovanje čovjeka u masovnome društvu. Mozak kao ekran jest projekcija slika koje ništa ne prikazuju niti predstavljaju. Ono što film čini tako svemoćnim prenosnikom informacijsko-komunikacijske funkcije modernoga duhovnoga automata jest u tome što slike kao afekti i percepcije stvarnosti nisu zrcalo beskonačnog svemira, već je posrijedi upravo ono što Deleuze baveći se Bergsonom naziva metafilmom. (ʺMaterijalni svemir, imanentni kadar, jest makinalno upravljanje slikama-pokretima. To je jedno od velikih Bergsonovih otkrića: svemir kao film u sebi, metafilm koji samom filmu implicira posve drugi pogled od onoga kojeg je Bergson predlagao u svojoj ekspresivnoj kritici.ʺ – Gilles Deleuze, Film 1: Slika-Pokret, str. 82.)

U već spomenutome razgovoru za Cahiers du cinéma Deleuze na jednom mjestu govoreći o tzv. duhovnome životu (la vie spirituelle) jasno ga razgraničava od psihoanalitičkih pojmova sna i fantazije. Usto, dodaje da je ovdje posrijedi nešto krajnje bizarno s obzirom na njegovo razumijevanje filma. Naime, on nije htio napisati nikakvu tzv. filozofiju filma po modelu hegelovskoga apsoluta, koji primjenjuje rezultate spekulativne dijalektike na logiku filma. To moramo imati posebno u vidu. Ono što uglavnom zbunjuje čitatelje njegovih knjiga Film 1 i 2 jest upravo nemogućnost razotkrivanja njegove prave namjere u razumijevanju filma. Tako se često događa da i najdobronamjernije filmofile s teoretskim znanjem filozofije otklanja od primjenjivosti njegovih analiza u strukturi suvremene filmologije. Nerijetko se usto povezuje i njegova tvorba pojmova s izrazito mašinističkim prizvukom ili, pak, sklonošću da svaki uvriježeni pojam zapadnjačke metafizike preokrene u njegovu značenju do slike mišljenja koja izaziva neprestane kontroverze. ( Vidi o tome pouzdanu filozofijsku analizu Deleuzeovih razmatranja o filozofiji i filmu u knjizi Pierrea Montebella, Deleuze, Philosophie et cinéma, J. Vrin, Pariz, 2008.) Razlog ovog nesnalaženja proizlazi otuda što Deleuze kreće posve drukčijim putem od tzv. transcendantalnoga utemeljenja teorije filma odozgo. Njegova je nakana zapravo jednostavna. Ako je film singularni događaj mišljenja koji pretpostavlja mozak kao ekran u smislu artoovskoga duhovnoga automata, onda je filozofijska analiza filma ništa drugo negoli proizvodnja konceptualnih alata kojima se može dohvatiti nesvodivost filmske forme kao hibridnog sklopa umjetnosti, tehnologije i života. Budući da glavni pojam čitave Deluzeove filozofije postajanja nije nipošto svodiv ni na ontologiju niti na antropologiju, niti na bitak, bića i bit čovjeka, onda je samorazumljivo da se film mora razmatrati polazeći od plana imanencije. Što to znači? Ništa drugo negoli da, kako kaže sam Deleuze u ovom razgovoru,

ʺmoramo razumjeti film ne kao jezik, već kao signaletički materijal (des matières signalétiques).ʺ (Gilles Deleuze, „The Brain Is the Screen: An interview with Gilles Deleuze, str. 368.)

Signaletika je sustav klasifikacije znakova. To je prošireni semiotički aparat kojim se dekodiraju značenja filmskih slika u kontekstu odnosa između svjetlosti i materije. Znak je filmske slike stoga svagda dvojak: onaj koji pretpostavlja kretanje i vremenovanje u ontologijskom smislu, te onaj koji ima slikovne dimenzije poput glazbe i književnosti u smislu umjetničkoga djelovanja na slušatelja i čitatelja. Vidimo da se time oblikuje posve autonomni ʺkinematički prostorʺ. Veliki moderni filmski režiseri poput Antonionija, Kurosave, Mizoguchija, Ozua stvaraju svoja djela unutar tog prostora osebujnom kombinacijom svjetla i sjene, kadriranja i rezova, montaže i stiliziranja same otvorenosti prostora kojim slika ulazi u kognitivne mape gledateljstva.

Osim ove duhovne signaletike, potrebno je imati u vidu još nešto. Naposljetku, to je ono što Deleuze unosi svojim filozofijskim pristupom u filmologiju i teoriju filma. Sve pritom proizlazi iz njegova mišljenja. Na isti rang ono postavlja umjetnost, znanost i filozofiju. Štoviše, u bitnom se smislu više i ne može govoriti o metafizičkome rangu naprosto zbog toga što Deleuze u svojem shvaćanju univoknosti bitka od Dunsa Škota do Spinoze preuzima ideju imanetne transcendencije ili, kad je riječ o promišljanju Humeove metafizike tzv. transcendentalnoga empirizma. Posrijedi su, dakle, stvaralački koncepti, a ne ontologijski prijepis metafizičkih kategorija u novu stvarnost nastalu izumom tehničke slike, da se poslužimo pojmom Viléma Flussera za fotografsku i filmsku sliku. No, ono tehničko nikad nije ništa puko svodivo na mehaniku stroja, već je riječ o sustavu i funkcijama. Deleuze i Guattari, uostalom, u Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2 (Mille plateaux: Capitalisme et schizophrenie 2), kapitalizam određuju pojmom aksiomatike. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Mille plateaux: Capitalisme et schizophrénie, 2, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1980.)

Ako, dakle, plan imanencije označava rušenje svekolike metafizike platonskih ideja i kantovskoga transcendentalnog idealizma, onda je na tragu Bergsona posve jasno da filmsko mišljenje nije nikakva primijenjena filozofija, ni u kakvome ruhu nove fenomenologije, psihoanalize i lingvistike. Filmsko mišljenje jest produktivna stvaralačka konstrukcija novoga. (ʺBergson je već u naslovu svoje temeljne knjige Materija i sjećanje (Matière et mémoire) iz 1896. godine pokazao kako se odnos „bitka“ i „vremena“ uspostavlja kroz ono što Deleuze opisuje kao „blok prostora-vremena“ čime se materija kao tijelo pojavljuje slikom. Kada se to zbiva, tada odnos između kretanja i protjecanja ima u svijesti karakter trajanja (durée). Ovo je iznimno važno stoga što čovjek više nije kantovski shvaćeni subjekt spoznaje iz transcendentalnoga položaja. Umjesto toga susrećemo se s horizontom svijeta u postajanju. Svijet od subjektno-centričnoga horizonta postaje dinamično polje događaja s materijalno-tjelesnim konfiguracijama. Svijest o kretanju u prostoru-vremenu označava istodobno razlikovanje između onoga što pripada „prirodnome“ stajalištu i „artificijelnome“, a što se zbiva samo zahvaljujući funkciji i ulozi „tehničkoga“ medija razumijevanja svijeta. Ne možemo više razumjeti prirodu a da u tom razumijevanju ne polazimo od početne pretpostavke vlastita misaona stajališta. Sjetimo se da je i Marx uzimao moderno buržoasko društvo uvjetom mogućnosti shvaćanja primitivnih oblika društvenosti u povijesti. Nije stoga začudno zašto Deleuze u svojoj misaonoj borbi za autonomijom imanencije tijela u modernome svijetu uzima Bergsona kao saveznika protiv Husserla i Merleau-Pontyja, iako je potonji neporecivo zaslužan za egzistencijalno shvaćanje tjelesnosti bitka-u-svijetu. No, to nije za Deleuzea još dostatno za rastemeljenje čitave zapadnjačke ontologije kao metafizike s njezinim pojmovima poput „bitka“, „bića“ i „biti“. Film se otuda pojavljuje nužno kao otvorenost imanencije života.ʺ – Žarko Paić, ʺFilm kao mišljenje: Deleuzeova »ontologija slika«ʺ, Filozofska istraživanja, br. 59, Vol. 40/2020, sv. 3, str. 505. (499-514)

U tekstu predavanja ʺŠto je stvaralački čin?ʺ (Qu’est-ce que l’acte de création?) s jedne konferencije održane 17. ožujka 1987. godine Deleuze govori o odnosu ideje i stvaranja te se dodiruje odnosa filozofije i filma. I kao i na početku Filma 1 tako i ovdje naglašava da što se tiče filmskoga mišljenja jedino su za to mjerodavni filmski režiseri, kritičari i filmofili. Filozofija se, prema Deleuzeu, ne svodi na akademske izvršitelje niti na profesionalni pogon sveučilišta. Filozofija je mišljenje. Stoga pripada onima koji misle ne samo formalno filozofijski, nego i sadržajno tako što problematiziraju događaj nastanka mišljenja. No, problem je u tome što mišljenje kao događaj proizlazi otuda što je izazvan nečim izvanjskim, pa to istodobno znači da je ono što povezuje filozofiju i film ništa drugo negoli upravo stvaralački čin. U filmskome diskursu režiseri nisu istoznačni s kazališnim redateljima. Razlog je taj što film pretpostavlja rad kamere i montaže, a kazalište singularno izvođenje prema logici dramaturgije. U tom smislu film označava singularno mišljenje u formi već uvijek tehnički konstruiranog vremena radnje koje se može reproducirati zahvaljujući iteraciji tehničke slike, što je, dakako, za kazalište nemoguće.

Nije teško zaključiti da su za Deleuzea filmski režiseri na istom rangu kao i svi drugi umjetnici i kao filozofi upravo zbog toga što proizvode ono novo. Invencija i stvaralaštvo pripadaju, dakle, događaju postajanja novoga u umjetnosti, znanosti i filozofiji na takav način što otvaraju nove koncepte s kojima dohvaćamo formaciju prostora-vremena. (Gilles Deleuze, „Qu’est-ce que l’acte de création?“, u: Deux regimes de fous: Textes et entretiens 1975-1995, Éd. de Minuit, Pariz, 2003., str. 291-302.)

U istome razmatranju Deleuze pokušava odgovoriti na pitanje stvaralačke otvorenosti književnosti i filma kad analizira kako Kurosava stoji u blizini s motivima Shakespearea i Dostojevskoga, te ih dovodi u svezu s filmom. No, problem je u tome što filmski prostor Kurosave nije fantazija i san, već japanska srednjovjekovna povijest kao u filmu Sedam samuraja. Dok, naime, filozofija postupa s invencijom koncepata da bi uopće mogla misliti ono novo, film ima svoj autonomno-heteronomni alat ‒ filmsku sliku. Misliti u filmskim slikama znači misliti događaj kao ono nadolazeće. I u tome je temeljni paradoks filmske umjetnosti što su njezine slike onoliko stvarne koliko su začaravajuće jer nikad nisu puki prenosnik nekog zbivanja iz svijeta kao kopije objektivnosti tog i takvog svijeta. Stvaralački čin koji povezuje stoga filozofiju i film jest konceptualno-performativni događaj one duhovne signaletike kojom filmski gledatelj pušta da ga film odnese izvan ovog svijeta u zemlju apsolutne deteritorijalizacije, u zemlju nadolazećeg svijeta koji ima svoju sliku u mozgu kao ekranu.

2. Film kao paradigma ʺmehanizma mišljenjaʺ

Deleuze je svojim postavkama o filmu kao mišljenju otvorio mogućnost obuhvatnog projekta stvaranja novih tzv. filozofija filma polazeći od novih tzv. ontologija slike. Bilo je to moguće unatoč njegova jasnog otklona od ideje da film shvati ʺodozgoʺ uz pomoć ove ili one hegelijanske matrice mišljenja, koja se održala čak i u konstrukciji dviju paradigmi modernoga filma kao industrije ‒ holivudskoga spektakla i sovjetskog revolucionarnog modela konstrukcije univerzalne povijesti. Uostalom, u trećem poglavlju o montaži unutar Filma 1 obrazlaže se zašto su oba načina razumijevanja filma izvedeni iz ideje svrhovitosti povijesnoga kretanja spram, doduše, različitoga cilja. U slučaju američkoga filma primjer režisera Griffitha za razliku od sovjetskog načina shvaćanja montaže u Ejzenštejna pokazuje nam kako, unatoč bitnih razlika, i Rođenje jedne nacije i Krstarica Potemkin dijele zajedničku vjeru u konačni trijumf povijesne eshatologije. Za američki je film to nastanak univerzalne nacije slobode i pravednosti, a za sovjetski pobjeda svjetskoga proletarijata u klasnoj borbi. Griffith pritom zagovara, prema Deleuzeu, koncept organske kompozicije i montaže, dok se Ejzenštejn služi organskim i patetičnim da bi film učinio cjelinom estetsko-ideologijske vjere u smisao komunizma. (Gilles Deleuze, Film 1: Slika-Pokret, str. 43- 77. Vidi o tome: Paola Marrati, Gilles Deleuze – Cinema and Philosopy, str. 53-55.)

No, u kontekstu promišljanja biti montaže koja određuje bit filma za Deleuzea se čini neporecivim da pristup filmu kao paradigmi ʺmehanizma mišljenjaʺ zahtijeva ne samo razračunavanje s idejom Univerzalne Povijesti, dakle s Hegelom i spekulativnom dijalektikom, već i sa svim njezinim preostacima u lingvistici i psihoanalizi kao što su to vjera u Jezik i vjera u Nesvjesno. Problem filma nije, dakle, moguće razriješiti nikakvim narativnim strategijama, jer bi to značilo dokidanje njegove autonomije uz svođenje na nastavak književnosti-kazališta drugim sredstvima, a ponajmanje tako što će se u krajnjoj instanciji ukazivati na Moć ideologije-politike kao novog referencijalnoga okvira nakon što su mit i religija iščezli u sarkofagu povijesti. Budući da mu Povijest nije uopće odlučujućom za mišljenje stvaralačkoga postajanja novoga, posve je razvidno kako za pristup filmu postaje nužno osloboditi se natruha spekulativnosti i kontemplacije apsoluta kao Jezika.

Film se, za Deleuzea, jedino može razumjeti kao sklop različitih slika. Stoga se na tragu Bergsona iz njegovih djela Materija i sjećanje (Matière et mémoire) iz 1896. godine u Deleuzeovu uvidu izvodi kako blok prostora-vremena“ dovodi to toga da se materija kao tijelo oblikuje slikom. Kad se to događa, odnos između kretanja proizvodi u svijesti učinak trajanja (durée). Zašto, dakle, slika a ne jezik kao temeljni pojam za shvaćanje biti filma? Odgovor koji podastire Deleuze naizgled je šokantno neshvatljiv za sve koji tradicionalnu metafiziku Povijesti izjednačavaju s vjerom u Jezik kao carstvo logosa. U Filmu 2: Slika-Vrijeme u sedmome poglavlju naslovljenom ʺMisao i filmʺ nailazimo na objašnjenje ove aporije mišljenja kao razlike između tradicionalne metafizike i suvremenog filozofijskoga shvaćanja slike. Deleuze, naime, jednoznačno tvrdi da je bit filma u proizvodnji slika. One tvore mišljenje, ali ne kao pasivnu sintezu uma i zbilje, nego kao dinamičnu logiku postajanja žive singularnosti svijeta. U trijadi slike, kretanja i svjetlosti nastaje ono novo na planu imanencije.

ʺOni koji su se prvi bavili promišljanjem i stvaranjem filma polazili su od jednostavne predodžbe filma kao industrijske umjetnosti koja postiže samostalni, automatski pokret; umjetnosti koja od toga pokreta čini neposredni podatak o slici. Jedan takav pokret ne ovisi više o nekom pokretnom tijelu ili predmetu koji bi ga vršio niti o nekom duhu koji bi ga ponovno uspostavljao. Sada je to sama slika koja se pomiče u samoj sebi. Ona, dakle, u tom smislu nie ni figurativna ni apstraktna. (…) Umjetnička srž slike ostvaruje se samo kada pokret postane automatski: proizvesti šok na misao, prenijeti korteksu vibracije, izavno se dotaći živčanog i moždanog sustava. Budući da je sama filmska slika ta koja ‘čini’ pokret te radi ono što ostale umjetnosti tek zahtijevaju (ili govore), ona sabire suštinu drugih umjetnosti, nasljeđuje ih, ona je poput načina uporabe drugih slika, pretvara u moć ono što je bilo tek mogućnost. Automatski pokret podiže jedan duhovni automat u nama, kada na njega dođe red, reagira na taj pokret.ʺ (Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, str. 205.)

Iako Deleuze u svojoj ontologiji postajanja rastemeljuje povijesno nastale forme metafizičkoga dualizma kakvi su oni Platona, Descartesa i Kanta, neporecivo je da mu Bergsonov vitalistički materijalizam ostavlja u nasljeđe i ovaj novi dualizam s kojim, uostalom, čitav projekt njegova shvaćanja filma poprima mogućnost čak i svojevrsnog povijesnoga reza, obrata i prekretnice. Naime, dualizam je ovdje samo u poimanju razvitka filmske slike od slike-pokreta s akcijom kao logikom predratnoga filma i slike-vremena kao matricom poslijeratnog filma nakon 1945. godine. Nadalje, dualizam je ponajprije logičko-kategorijalne naravi, a ne povijesno-kulturalne. Kako je to ponajbolje opisao njegov interpret Éric Allez, nazvavši to ʺbergsonizmom onkraj Bergsonaʺ, (Éric Aliez, „Midday, Midnight: The Emergence of Cine-Thinking“, u: Gregory Flaxman (ur.), The Brain Is the Screen: Deleuze and the Philosophy of Cinema, str. 295.)

susrećemo se s problemom sveze i odnosa između bitka i mišljenja ili materije i sjećanja. Sve ovo naizgled stvara taj povijesno-epohalni rez između filmova utemeljenih na akciji i onih koji u svojoj emancipaciji od akcije posežu za traganjem za kontingencijom i složenošću žive singularnosti mišljenja. Deleuze to detaljno razlaže u slučaju talijanskih neorealističkih filmova, francuskoga novog vala i japanskih filmova s Kurosavom, Ozijem i Mizoguchijem. Poimanjem filma, dakle, iz njegove kontingentne ʺbitiʺ kao proizvođenja šoka s učinkom na mišljenje gledatelja otvara se i pitanje o ʺbitiʺ filmskoga mišljenja. Mišljenje, međutim, nije svedivo tek na razmišljanje i promišljanje, na ono što novovjekovni njemački idealizam pripisuje umu i razumu. Umjesto takve veličajne misaonosti metafizike, film postaje mišljenje koje polazi od mozga kao ekrana. Pritom se ni mozak niti ekran ne smiju shvatiti u tehničkome smislu kao sredstva mišljenja i slikovne projekcije događaja. Ako filmska slika nije više ni figurativna niti apstraktna, već sintetička, onda je posve jasno kako njezina kontingentna ʺbitʺ istodobno sintetički sabire i analitički razabire ono što stoji između dualizma slike-pokreta i slike-vremena. Artoovski pojam duhovnoga automata sada se dovodi do filma kao nove paradigme ʺmehanizma mišljenjaʺ.

U četvrtom i posljednjem poglavlju Bergsonove knjige Stvaralačka evolucija (L’evolution créatrice) iz 1907. godine, a koje je naslovljeno „Kinematografski mehanizam mišljenja i mehanicistička iluzija“, koju Deleuze uvelike koristi za svoja razmatranja o slici-pokretu, najupečatljivija je postavka kako je ʺmehanizam našeg običnoga znanja filmskoga podrijetla“. (Henri Bergson, Creative Evolution, Henry Holt & comp., New York, 1911., str. 306.) Filmsko mišljenje pretpostavlja upravo uvid da je naše znanje o svijetu, naša svijest ono što nadilazi glavnu postavku fenomenologije uopće, naime da je prirodnost prirode u smislu noeme ključ za razumijevanje noezisa. Otuda intencionalna svijest nikad nije ono što određuje ʺmehanizam mišljenjaʺ, jer se tehničko podrijetlo ove slike pokazuje uvjetom mogućnosti posve novog mišljenja kao ʺnove prirodeʺ čovjeka u modernom industrijskome društvu. Taj mehanizam djeluje kao šok i provokacija na mišljenje. Izazvano prolomom različitih slika ono postaje perceptivno i afektivno drukčije od stanja svijesti koje izaziva fotografska slika. Ako slika određuje referencijalni okvir modernoga filma, onda je samorazumljivo zašto Deleuze posežući za Bergsonom iz Stvaralačke evolucije uspostavlja taj logičko-kategorijalni rez ili obrat kojim slika-pokret ulazi u razdoblje slike-vremena istodobno se oslobađajući toga da film bude izričito u službi akcionizma kao političkoga mesijanstva i revolucije, Hollywooda i sovjetske škole, premda su kao alternativa tome u predratnome razdoblju postojali i francuski avangardni film i njemački ekspresionizam. Filmsko mišljenje nije, dakle, moguće svesti na filozofiju filma kao niti na bilo kakvu psihologiju ili semiotiku filma. U svojoj heteronomiji ono se razvija tijekom 20. stoljeća do danas kao sveza i odnos između slike-pokreta i slike-vremena kroz nastojanje posvemašnjeg oslobađanja od svekolikog nasljeđa metafizike s vrhovnim označiteljem Jezikom i svim njegovim pratećim teoretskim orijentacijama. Stoga Deleuze ne piše povijest filma u tradicionalnome smislu odvijanja univrzalne historije zbivanja samoga filma, a niti se njegova vizualna semiotika filma ne svodi na puko nadomještanje jezika slikom.

ʺPovijest filma jedan je veliki martirologij.ʺ (Gilles Deleuze, Film 1: Slika-Pokret, str. 6.)

Ipak, ako to nije povijest kao martirologij ili gubitak svih značenja univerzalnosti revolucije i utopije, onda je svakako Deleuzeova nakana da filmsko mišljenje razmotri u povijesti odvijanja njegovih temeljnih konceptualnih holograma. Gdje živi ovo mišljenje ako ne u slikama kao ʺmehanizmu mišljenjaʺ velikih režisera, koji za razliku od filozofa misle u slikama. I stoga je glavna značajka ovog paradigmatskog mišljenja suvremenosti u pojmu intuicije. Njezina je moć naspram racionalnosti u tome što sjedinjuje pokret kamere, svjetlost i zvuk u proizvođenju novoga kao događaja žive singularnosti. Filmsko mišljenje jest slikovna fascinacija s onim što više nije prirodni stavak razloga, već tehnologija vizualizacije s kojom se razlika između snova, fantazmi i stvarnosti dokida. Ovo je sam Deleuze objasnio tako što je rekao da je njegova zadaća u dva sveska o filmu bila ʺkategorizacija kristala vremenaʺ. (Gilles Deleuze, ʺSur le régime cristallinʺ, Hors Cadre, br. 4/1986, str. 45.) O kristalnoj slici vremena raspravljat ćemo kasnije. Za sad je dostatno kazati da u pojmu kategorizacije valja vidjeti ono što je najavio već u ʺPredgovoruʺ Filmu 1. Kao što je poznato, ondje tvrdi da ne razlaže povijest filma, već mu je stalo da izloži klasifikaciju slika i znakova, poput neke vrste filmske tablice kemičara Mendeljejeva. Umjesto tzv. periodičke tablice elemenata susrećemo se s navlastitim bergsonizmom kategorijalnog dualizma u okviru semiologijskoga sustava.

Opsesija sustavom i funkcijama je, naravno, nešto pripadno znanstvenosti znanosti i njezinim nastojanjima da prirodu ovjekovječi s pomoću pojma zakonitosti pojavljivanja. No, Deleuze je mislilac tzv. skretanja i preusmjeravanja ontologije kao metafizike koji umjesto vjere u povijest predlaže vjeru u svijet. (Vidi o tome: David Lapoujade, Aberrant Movements: The Philosophy of Gilles Deleuze, Semiotext(e), New York, 2017.) To znači da on umjesto sustava kao realizacije ideje istovjetnosti subjekta i supstancije na kraju povijesti, kako je to izveo Hegel, kreće u potkopavanje Jednog i Cjeline. Na njihova mjesta dolaze sklop i mnoštva. Tako je u slučaju filma zahtjev za kategorizacijom kristala vremena zapravo pokušaj da se samome filmu kao vrhuncu tehnološke ere modernosti podari novo ontologijsko mjesto žive singularnosti koji, da ironično parafraziramo slavnu Hegelovu definiciju filozofije, misli svoje vrijeme u mnoštvu različitih slika u zamračenoj kino-dvorani. Heterogeneza slika odgovara tehnogenezi suvremenosti. Film kao metafilm otuda jest ono mišljenje koje u trijadi pokreta, svjetla i slike misli svoje vrijeme kroz kategorizaciju bez kategorijalne strogosti Aristotelove logike. Što preostaje filmu u sintezi prostora i vremena slike jest da u sebe inkarnira paradigmatsku moć tehnologije vizualizacije.

U svojem iznimno nadahnjujućem tumačenju Deleuzeova mišljenja o filmu suvremeni francuski filozof Pierre Montebello pokazuje vrlo uvjerljivo kako se učestalo u analizi predratnih velikih filmskih režisera kao što su to Dziga Vertov, Sergej Ejzenštejn, Fritz Lang pojavljuje riječ sublimno. Naizgled, kao da se u film provukao drugi vladajući pojam klasične estetike. Uz ljepotu, kao što je poznato, uzvišeno ili sublimno je i za Lyotardovu postmodernu estetiku bila ključna misaona figura tzv. prikazive neprikazivosti onog što se pojavljuje upravo u suvremenoj filozofiji u pokušaju da misli ono neljudsko nastalo učinkom tehnoznanstvene konstrukcije. (Jean-François Lyotard, Le Différend, Les Éditions du Minuit, Pariz, 1984. Vidi o tome: Žarko Paić, ʺPolitika estetskoga obrata: Lyotardovo mišljenje između projekta i programaʺ, u: Treća zemlja – Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014, str. 261-302.) No, u Deleuzea se ono sublimno povezuje uz klasični film. Time ima izrazito značenje sveze mehanike ili automatskoga i duhovnog. Ono što Montebello lucidno uviđa jest nadilaženje horizonta ljudskoga u strukturi filmova klasične epohe koju su nesumnjivo odredili i Antonin Artaud i Jean Epstein. Upravo to filmu podaruje dimenziju filozofijskoga načina inkarnacije ideja. Kroz nesvodivost filmske slike zbiva se proces kristalizacije vremena. (Pierre Montebello, Deleuze, Philosophie et cinéma, J. Vrin, Pariz, 2008, str. 54-55.)

Čini mi se da je razlog Deleuzeove usmjerenosti na ono sublimno u filmskoj slici predratne kinematografije uvjetovan njegovim promišljanjem mozga kao ekrana koji ne može biti, kako smo to već rekli, pukim tehnološkim zrcalom izvanjskoga svijeta. Sublimno je ono što nastaje kao singularni događaj šoka samoga mišljenja u suočenju s filmskom slikom. Ne proizlazi, dakle, sublimno ni izvana niti iznutra. Ono je upravo ta kristalizacija slike koja spaja prostor i vrijeme kroz oslobađanje iskustva vremenitosti od okovanosti pukim zbrojem mehaničkoga kretanja. Uz fascinaciju slikom film pruža gledateljstvu upravo onaj višak imaginarnoga u pogledu koji poput Vertovljeva Čovjeka s filmskom kamerom ulazi u perceptivno-afektivni svijet ljudsko-neljudskoga horizonta egzistencije.

Kad nastojimo proniknuti u uistinu složen i katkad odveć hermetičan diskurs Deleuzeove kategorizacije mnogostrukih odnosa između dva masivna sloja tzv. ontologije slike, vidimo da je stvar zapravo krajnje jednostavna. S jedne je strane ono početno, prethodeće i otuda materija u kretanju prostorom stvara filmsku sliku kao sliku-pokret. Jedno je neporecivo. Ta je slika nemoguća bez mehaničkoga ustrojstva nastanka filma kao što je to uređaj ili aparat kamere. Kamera ne fotografira izvanjsku prirodu ili unutarnja stanja ljudske duševnosti. Ona prozvodi sliku koja se kreće i time aktivira sve ostale mehanizme ljudske osjetilnosti. Tijelo nije tek sklop organa, već fino podešeni instrument afekcija i opažaja. Stoga je slika-u-pokretu istovremeno ona koja poput pobuđenoga uzroka u kibernetici omogućuje nastanak sublimnoga iskustva u klasično doba filmske povijesti. Uz šok bez kojeg nije moguće zamisliti novu umjetnost začaravanja masa, kako optički tako i akustički, pokreće se rad senzo-motoričkih funkcija primatelja slikovne informacije. Gledatelj nikad nije individualno reduciran promatrač filmskoga događaja. On sudjeluje u masovnoj projekciji. Zbog toga pripada kolektivnome iskustvu posve drukčijeg tipa katarze negoli se to odigrava u svijetu kazališta. Njegova je katarktička moć u tome što umjesto pasivne kontemplacije sudjeluje u činu masovnoga događaja dinamičkoga stvaranja kinematografske iluzije, bez obzira je li riječ o politizaciji filma ili o religioznoj estetizaciji njegove krajnje poruke (Ejzenštajn vs. Tarkovski). Deleuze u bergsonizmu onkraj Bergsona, dakle, podastire novi način filozofijskoga uvida u bit filma tako što je posve jasno da mu pojam kristalizacije slike vremena, iako se formalno slika-vrijeme pojavljuje vladajućim diskursom filma tek od 1945. godine, određuje strukturu ontologijskoga mjesta slike-pokreta. Drugim riječima, drugi svezak Filma koji se bavi složenim pitanjima modernoga i suvremenog filma nije nipošto drugi u smislu akcidentalnosti. Vrijeme ima kategorijalnu prednost pred prostorom kojeg u filmu određuje slika-pokret upravo zbog toga što filmsko iskustvo pretpostavlja duhovni automat, a ne mehaniku pokreta kao ponavljanje onog jednog te istoga.

Vidjeli smo da Deleuze fimskim režiserima podaruje auru proizvoditelja koncepata u slikovnome načinu mišljenja. Oni, naravno, time ne postaju filozofi iza kamere. Iznalaženje novoga koncepta za kasnoga je Deleuzea navlastita djelatnost filozofijskog mišljenja. Štoviše, bez stvaralačkoga čina ne postoji ni u filozofiji ništa vrijedno spomena baš kao ni u umjetnosti. Ovo je trag ničeanskoga patosa bivanja. Samo umjetnost kao jedina od svih drugih duhovnih djelatnosti ima mogućnost biti onime što će pisac Rođenja tragedije iz duha glazbe znamenovati ekstatičkim načinom življenja života. Filozofija sa svojim konceptima ne ulazi u promišljanje filma kao dobronamjerni uljez, već kao suputnik na putu beskonačnog postajanja svijeta iz duha stvaralačke montaže heterogenih slika. Između filozofije i filma postoji korelativan odnos koji je omogućen onime što pripada biti umjetnosti navlastito. Naravno, to je stvaranje novoga svijeta, a ne podvostručenje ili kopija onog koji već uvijek postoji u stanju iluzije postojanosti i trajnosti. U jednom komentaru razgovora još iz 1968. godine uz stvaralaštvo Jean-Luca Godarda, glavnog predstavnika francuskoga novog vala, Deleuze kaže da

ʺGodard transformira film uvodeći mišljenje u njega. No, on nije stvorio mišljenje o filmu i ne postavlja više ili manje relevantne misli u film; on otpočinje filmsko mišljenje i to po prvi put, ako se ne varam. Teoretski, Godard bi bio sposoban snimiti Kantovu Kritiku čistoga uma ili Spinozinu Etiku i to ne bi bio apstraktan film ili kinematografska primjena. Godard je znao kako stvoriti oba nova značenja i novu ‘sliku’.ʺ (Gilles Deleuze, ʺ On Nietzsche and the Image of Thoughtʺ, u: Desert Islands and Other Texts 1953-1974, Semiotext(e), New York, 2004, str. 141.)

Što je ovdje rečeno nije ništa drugo negoli konceptualna korelacija između filozofije i filma. Ostavimo pritom činjenice da je upravo Godard u svojem kasnome stvaralaštvu izveo svoju Histoire(s) du cinéma iz 1988-1989. godine kao povijest filmskih koncepata. Taj njegov magnum opus istodobno je dokaz kako se Deleuzeove ideje o korelaciji između filma i filozofije pokazuju plodotvornim pod uvjetom koji je u razgovoru posebno istaknuo. Naime, da Godard može vizualno konceptualizirati i najvažnija djela novovjekovne filozofije ako to želi, premda u tome nije uopće bit stvari. Film kao konceptualni događaj kristalizacije slike vremena ne pripada dalekoj prošlosti. Njegovo je doba ovo i nadolazeće tehnosfere i to iz jednostavnog razloga što je vrijeme virtualne aktualizacije ujedno sveza sadašnjosti s budućnošću. Time se mijenja i ontologijski status prošlosti. Uostalom, na kraju drugog sveska o filmu Deleuze konstatira da filmska slika nikad nije samo u sadašnjosti. (Michaela Ott, „Virtualität in Philosophie und Filmtheorie von Gilles Deleuze“, u: Peter Gente i Peter Weibel (ur.), Gilles Deleuze und die Künste, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2007., str. 108.)

Da bi slika postala vjerodostojnim alatom mišljenja nužno je da se misli u svojoj mislivosti mogu oslikoviti kao konceptualni sklopovi sveze racionalnosti i intuicije. Govor koji označava vladavinu jezika svagda upućuje na transcendentalnu iluziju svijesti koja ga spušta na razinu instrumenta spekulativnoga mišljenja. No, ako jezik govori, kako to iskazuje kasni Heidegger, onda filmska slika u svojoj virtualnoj aktualizaciji proizvodi nova značenja. Štoviše, njezin je autonomni način ulaženja u mišljenje radikalna transformacija svijeta za koji mi više nemamo podoban jezik. Evo, kako završava Deleuzeov drugi svezak o filmu.

ʺKoncepti filma nisu dati u filmu. A ipak su to koncepti filma, a ne teorije o filmu. I to tako da uvijek postoji vrijeme, podne-ponoć kada se više ne moramo zapitati ‘što je to film?’ nego ‘što je to filozofija?’ Sam film je jedna nova praksa slika i znakova od koje filozofija mora stvoriti teoriju kao konceptualnu praksu. Jer, nijedno tehničko određenje, ni primijenjeno (psihoanaliza, lingvistika), a ni refleksivno nije dostatno da ustanovi koncepte samoga filma.ʺ (Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, str. 373.)

3. Kristalna slika vremena

Rekli smo da u Deleuzeovu mišljenju o biti filma slika-vrijeme ima logičko-kategorijalnu prednost pred slikom-pokretom, iako je omogućena njima. Ovo valja razumjeti polazeći od cjelokupne njegove ontologijske postavke kako vremenska dimenzija budućnosti u odnosu na sadašnjost i prošlost pokreće stvari prema naprijed. Stvaralačka moć postajanja (devenir) pritom pokazuje da se vrijeme vremenuje iz kretanja kao neprestanog ponavljanja koje nije ono vječno jedno te isto, dakle bitak. U ovome ponavljanju zbiva se metamorfoza svih pojmova klasične ontologije. Ono što je u cijelosti dovedeno u pitanje jest koncepcija kontinuiteta i diskontinuiteta povijesti kao transcendentalne iluzije. Povijest otuda postaje sve drugo negoli kao što je to bila, primjerice, ideja univezalne mesijanske povijesti u američkome filmu predratnoga razdoblja, a koju Deleuze smatra reliktom 19. stoljeća. S poviješću nije, dakle, svršeno u smislu kraja vladavine ideje kao u Hegela i Heideggera. Naprotiv, sada je obrat u biti metafizike u tome što događaj neprestanog postajanja usmjerava stvari u nadolazeću budućnosti polazeći od glavnog pojma rastemeljenih modalnih kategorija u Kanta. Umjesto vladavine aktualnosti kao sadašnjosti u smislu faktične nužnosti, na djelu je virtualna aktualizacija s kojom se ono moguće u budućnosti zbiva polazeći od slučaja ili kontingencije, a ne od slijepog determinizma. (Gilles Deleuze, Différence et répétition, PUF, Pariz, 2011.)

Zašto slika-vremena ima kategorijalno-logičku prednost pred slikom-pokretom, iako je ova njezin uvjet mogućnosti? Mogli bismo to definirati tako što ćemo reći bergsonovski da sjećanje materiji tek daje smisao njezina postajanja svjesnom stvari, a ne beživotnom amorfnom masom. Bez žive singularnosti mišljenja koja se zbiva u vremenu virtualne aktualizacije u stalnome promišljanju onog što predstoji, što se iščekuje, što izaziva tjeskobu i nadu, što proizlazi iz ekstaze stvaralačkoga čina usmjerenog u budućnost, nikakvo kretanje bilo ono pasivno ili aktivno nema svoju ispunjenu svrhovitost ili bit.

Klasifikacija slika na sliku-pokret i sliku-vrijeme otuda uistinu pripada Bergsonovu mišljenju bitka i vremena kao materije i sjećanja. Pritom postaje bjelodano da slika-vrijeme (image-temps) u svojoj realizaciji jest kristalna slika. Ovom slikom se sadašnjost i prošlost pokazuju latentnim u onome što pripada budućem. (Vidi o tome: D. N. Rodowick, Gilles Deleuze’s Time Machine, Duke University Press, Durham – London, 1997., str. 79-118.) Nikad slika nije prisutna samo u sadašnjosti, jer bi to dovelo film do izjednačenja s fotografijom, premda i u slučaju fotografske slike kao tehničke slike zaustavljenoga vremena u tzv. vječnome sada (nunc stans) ne možemo isključiti moment sublimne kristalizacije onog što povezuje prošlost s budućnošću u momentu snimka. Kristali vremena su za Deleuzea posve integrirani u novo filmsko iskustvo. Ono je formalno otpočelo s američkim filmovima nakon 1945. godine. Iznimku koja otvara pristup kristalnoj slici kao takvoj čini paradigmatski film 20. stoljeća Orsona Wellesa Građanin Kane (Citizen Kane) iz 1941. godine. Međutim, za Deleuzea je pravi primjer ovog radikalno-epistemologijskog obrata u biti modernoga filma s obzirom na kristalnu sliku Wellesov film Dama iz Šhangaja (The Lady from Shangai) iz 1947. godine. Zašto? Jednostavno,

ʺzbog slavnog labirinta zrcala…u kojemu princip nerazlučivosti dostiže svoj vrhunac: savršena slika-kristal u kojoj su razmnožena zrcala oduzela aktualnost dvama likovima koji će je moći ponovno vratiti samo razbijajući ih sva, nalazeći se jedan pored drugoga i ubijajući se međusobno.ʺ (Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, str. 93.)

Već smo se mogli uvjeriti koliko Deleuze iznimno vrednuje Jean-Luc Godarda kao filmskog režisera i filmskoga mislioca. Čak i ako zanemarimo za ovu analizu da su bili najbliži prijatelji, preostaje ipak nešto odlučnije za razumijevanje biti filma. Naime, iz Godardovih vlastitiih promišljanja o filmu i njegovih uradaka s kojima je francuski novi val poprimio auru konceptualne kinematografije, Deleuze izvodi četiri modela slike. Ova klasifikacija filmskih slika, pak, izvedena je iz pojma kristalne slike ili slike-kristala. (1) Same su stvari slike. Nasuprot mentalnih slika, slike kao stvari pripadaju području sveze mišljenja i stvarnosti. Ako nema bitnih razlika između slika, stvari i filma moguće je u tome vidjeti da Deleuze u svojem virtualnome konstruktivizmu svijet shvaća kao proces postajanja slikom koja misli kroz mozak kao ekran. (2) Izvan samih slika ne postoji stvarnost kao kantovski noumenon. Štoviše, svijet pojava moguć je u moderno doba samo kao konstruirani svijet sinteze percepcije i afekcije izazvane nastankom znakovnoga sustava u kojem slike postaju subllimnim objektom pogleda i vidljivosti uopće. (3) Postoje, potom, i auralne slike a to su kristalizirane ideje, značenja, jezik, ekspresivnost. Auralne slike djeluju poput ideja koje su uvedene u život drugih slika i zvukovnih valova. (4) Godard kao umjetnik-filozof, prema Deleuzeu, ophodi se s „riječima i slikama“ dvosmjerno, kako spram izvanjskih slika, stvarajući percepciju jednaku slici, tako i podarujući jeziku zvukovnu moć slike. (Gilles Deleuze, Negotiations, 1979-1990., Columbia University Press, New York, 1995., str. 43-44. i Jean-Luc Godard, „Le Grand Esroc – Der grosse Betrüger“, u: Peter Gente i Peter Weibel (ur.), Deleuze und die Künste, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2007., str. 121-133.)

U cjelini, kristalizacija slike-vremena u Godardovu slučaju proizvodi novu sinestetičku stvarnost koja pretpostavlja rez s tradicionalnim načinom filmske montaže i kadriranja. No, ono što je ovdje osobito važno jest da mnoštvo različitih slika koje upućuju na zgusnutu i složenu strukturu vremena u filmskome prostoru prikazivanja-predstavljanja svijeta može nastati tek kad se slika-vrijeme emancipira od službe tzv. organskome konceptu montaže karakterističnom za predratne američke i sovjetske filmove s idejom Povijesti kao univerzalnog trijumfa svrhe ljudske egzistencije.

Što je u stvari virtualna slika? Deleuze se iznova u analizi obraća Bergsonu da bi pronašao rješenje. Naime, za Bergsona je posrijedi razlikovanje sadašnjosti kao aktualnosti te suvremene prošlosti koja ima karakter virtualnosti. To je ona prošlost koja još nije prošla. Paradoksalnost ovog stajališta je u tome što iz njega slijedi

ʺčista koegzistencija sadašnjosti i njezine vlastite prošlosti.ʺ (Paola Marrati, Gilles Deleuze – Cinema and Philosophy, str. 73.)

Virtualna slika predstavlja čisto sjećanje, prema Bergsonu, koje za Deleuzea ne može biti smješteno u područje psihološkoga stanja svijesti. Zbog toga dolazi do toga da se

“virtualna slika u čistome stanju definira ne u funkciji nove sadašnjosti u odnosu na koju bi bila (relativno) prošla, nego u funkciji aktualne sadašnjosti kojoj ona jest prošlost, apsolutno i simultano.ʺ (Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, str. 105.)

Otuda valja shvatiti zašto Deleuze, tvrdi da je film u cjelini bergsonijanska stvar. Taj prijelaz dviju temeljnih ontologijskih slika iz pokreta u vrijeme i obratno, sa svim nizovima klasifikacija slika, stvara od filma svojevrsni filozofijski konstruktivizam. No, svega toga ne bi uopće bilo bez velikih režisera kao filmskih mislioca u slikama. I doista, što uistinu pamtimo od filmova, naravno osim uloga velikih glumaca, ako to nisu scene odnosno slike kao znakovi kretanja i vremenovanja u svijesti. Ono trajno prisutno u kinematičkome vremenu su filmske slike poput dječjih kolica koja padaju niz stepenice u Odessi u Ejzenštejna ili, pak, šokantni prizor rezanja rožnice iz Buñuelova i Dalíjeva filma Andaluzijski pas. Film označava događaj virtualnosti slike u prostoru i vremenu njegove posvemašnje aktualizacije. Kristalna slika izabran je pojam za suprotstavljanje dotadašnjoj vladavini tzv. organskoga sustava klasičnoga filma. Kad to imamo u vidu, čini se samorazumljivo zašto Deleuze polazi od toga da film ne reprezentira nikakvo mišljenje izvana. Zbog toga će zagovarati naizgled kantovski stav kako je moderni film metafizički transcendentalizam nasuprot empirizmu klasične filmske epohe.

Ako se nekome čini da ta apoteoza slike-vremena znači ujedno i Deleuzeov napad na narativnu strukturu filma, u krivu je. Ne, ono što on zapravo hoće jest da se na posve drukčiji način preisipita mogućnost novoga jezika u filmu. Za to je, naravno, imao pouzdane argumente u uratku Alaina Resnaisa, Prošle godine u Marienbadu (L’Année dernière à Marienbad) iz 1961. godine, prema predlošku romana Alaina Robbe-Grilleta, glavnog predstavnika francuskog novoga romana. Isto vrijedi i za filmove Michelangela Antonionija. Tzv. filmski intelektualizam označavao je promjenu same biti filmskoga mišljenja. Od tijela do mozga, narativna se struktura filma u okružju vladavine slike-vremena uistinu kristalizira do najvišeg stupnja intelektualne intucije. (Vidi o tome: András Bálint Kovacs, ʺThe Film History of Thoughtʺ, u: Gregory Flaxman (ur.), The Brain Is the Screen: Deleuze and the Philosophy of Cinema, str. 153-170.)

Ako, dakle, film za Deleuzea nije nikakva predjezična ili hiperjezična struktura ljudske egzistencije u suvremenosti, onda postaje razvidno zašto u kristalnim slikama vremena valja otčitati obrat u biti same metafizike. Slika je u okviru njezine ʺvelike pričeʺ svagda bila u službi mišljenja kao logosa, a samo je mišljenje otuda bilo izvedeno iz onto-teologijskoga ustrojstva povijesti, govoreći hajdegerovski. Film je paradigmatski medij tehnosfere upravo zato jer dokida ovu vjekovnu matricu čak i unatoč njezinih različitih pokušaja prevladavanja od Heideggera do Derridae. Ono što film uspostavlja kao svoju autonomnu poziciju jest da slika-vremena sada prethodi svim jezično-govornim obratima. Iconic turn prethodi linguistic turnu, odnosno ono što vidimo na filmu nije prikazivanje-predstavljanje (mimesis i raepresentatio) bitka kao takvog, već postajanje mišljenja kao žive singularnosti bez posredovanja koje je metafizički pripadalo govoru. Uostalom, povijest filma u ranim svojim stadijima povezano je izravno uz. tzv. nijemi film unutar kojeg je ekspresivnost slike imala sublimno značenje onog neljudskoga u ljudskome.

Film kao vizualizacija događaja inscenira život u njegovoj magmi postajanja kroz tehnološki napredak same slike i kroz radikalnu transformaciju narativnosti u funkciji slike. Ovo se čini zbiljskim preokretom. Kad je slika u službi jezika na djelu je vladavina ikonologije i semiologije. Znak se time svagda shvaća kao ova ili ona reprezentacija vladajućeg označitelja, primjerice u klasičnome filmu mesijanske ideje Povijesti kao spasa u djelima Griffitha i Ejzenštejna. No, kad se jezik pojavljuje u službi slike, naratologija postaje vizualnom semiotikom, jer znakovi više ne mogu biti puko otčitavanje transcendentalne iluzije pojavljivanja božanskoga u stvarima. Umjesto toga sada djeluje kontingentna narav višestruko složenoga plana imanencije. Na početku ʺZaključakaʺ Filma 2. Deleuze ovako objašnjava ono što je njegova temeljna postavka u razumijevanju biti filma.

ʺFilm nije univerzalni ili prvotni jezični sustav [langue], a nije čak ni govor [langage]. Film objelodanjuje neki razumljivi sadržaj koji je poput pretpostavke, uvjeta, neophodnog korelata putem kojega govor gradi svoje vlastite ‘predmete’ (značenjske jedinice i operacije). No taj je korelat, čak i kao neodvojiv, specifičan: sastoji se od pokreta i procesa mišljenja (predlingvističke slike) te od točaka gledišta koje se tiču tih pokreta i procesa (predznačenjski znakovi). On tvori čitavu jednu ‘psihomehaniku’, duhovni automat, ili ono iskazivo u nekom jeziku koji posjeduje svoju vlastitu logiku.ʺ (Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, str. 349.)

Imati autonomnu logiku ne znači isključiti iz igre sve one logike metafizičke ʺvelike pričeʺ koje su bile mjerodavne u prošlosti. To bi bio redukcionizam drugog tipa s kojim bi se teško moglo razumjeti zašto je upravo film od svih drugih umjetnosti apsolutna fascinacija s dinamičkim postajanjem samoga života. Metafilm otuda nije onkraj filma, već mišljenje koje ono slikovno pronalazi u samoj materijalnoj strukturi svemira kao živu beskonačnost singularnosti. U tome je film kao kristalna slika vremena više od bilo kakvog razbijenog zrcala, pa bilo ono i konstruirano prema zamisli Wellesova filma Dama iz Šangaja u kojem pitanje smisla identiteta dolazi do svojeg vrhunca u raskomadanome svijetu bez svoje postojanosti i trajnosti. Deleuze je ono što se danas neproblematski naziva filozofijom filma nesumnjivo potaknuo na preispitivanje svih granica koje su još preostale od raspada univerzalne zapadnjačke metafizike. Ono što preostaje od tzv. filmologije danas zacijelo se ne može svesti na vjernost naratologiji drugim sredstvima u smislu onog što je svojim promišljanjima filma zacrtao Jacques Rancière. Nije uopće stvar u opreci slike i jezika, već u načinu razumijevanja onog što Deleuze naziva autonomnom logikom filma. Njezina je bit u sintetičkome kretanju nastajanja posve drukčijeg shvaćanja totaliteta od dijalektičke sheme mišljenja povijesti. Film je u suvremenosti suočen s neprestanim pokušajima obnove starih matrica ili eksperimentiranja s već viđenim od Debordova vizualnog ikonoklazma do hibridnih formi hiperrealnosti i pseudo-sinteze samoga života na filmu.

Kad život postane film to nije realizacija avangardne težnje za estetizacijom svijeta, nego unutarnje tendencije same tehnosfere da sve što jest postane događaj apsolutne vizualizacije. Ono što povezuje bergsonovski stvorene koncepte filma polazeći od dualizma slike-pokreta i slike-vremena jest živa singularnost mišljenja. Misliti film znači od mozga kao ekrana načiniti virtualni prostor snova i vizija onog što kroz kristalnu sliku vremena smjera u nadolazeće, u čistu sintezu percepcije i afekcije sublimnoga iskustva posljednje riječi s kojom završava Deleuzeovo mišljenje.

Ta posljednja riječ jest ‒ imanencija života.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026