Copyright ©2026 Žarko Paić

Sublimno stanje svijesti

Film kao vizualizacija tehnosfere

(Poglavlje iz knjige O filozofiji filma: Slike događaja, Bijeli val, Zagreb, 2024.)

June 30, 2025
Sublimno stanje svijesti

1. In-sceniranje događaja

Od samog početka svojeg nastanka film ulazi u područje ljudske svijesti kao svojevrsni stroj za proizvodnju slikovnih informacija. Problem koji se već s njegovim imenovanjem u europskim jezicima pojavljuje konstantnim jest ujedno čisti prijepis metafizičke situacije. Što to znači? Film se kao, delezovski rečeno, psihomehanika ili duhovni automat, ne može odvijati bez učinka moderne tehnologije čija je bit u mehaničkoj reprodukciji. Potrebno je, dakle, zajamčiti novu sliku događanja zbiljskoga stanja svijeta polazeći od sjedinjenja pokretne slike snimljene filmskom kamerom i njezine projekcije na platnu u zamračenoj kino-dvorani. Sveza i odnos stroja i slike čini se da je kauzalnoga tipa. Bez kamere nema filma. Kao što bez projekcije ne postoji mogućnost izazivanja estetskoga užitka kao spoja perceptivno-afektivnog šoka i katarzične funkcije sudjelovanja u masovnome spektaklu uživljavanja u imaginarni događaj.

Što pokreće taj sklop kojim stroj proizvodi slikovnu informaciju nije ništa drugo negoli odluka režisera filma da kameru usmjeri na ono što događaj postaje kad ga se snima i montažira kao autonomnu volju stvaratelja. Bez toga tehnički sklop filma ostaje prazan od svih mogućih značenja. Doduše, možemo zamisliti u neposrednoj budućnosti da autopoietički stroj sam snima filmove kao što već humanoidni roboti mogu izvoditi iznimno složene ljudske radnje poput, primjerice, čak i pjevanja opernih arija. U europskim jezicima, primjerice, engleskom, imamo tri međusobno komplementarna i različita izraza za metafizičku situaciju o kojoj je ovdje riječ. Cinema pripada sklopu pokretnih slika u smislu prostora odvijanja filma i njegova cjelokupnoga sustava unutar umjetničke produkcije. Movie se odnosi na prikazivanje-predstavljanje logike pokretnih slika u užem značenju od cinema. No, oba izraza odnose se na kretanje i mobilizaciju tehnološkog ustrojstva filmske industrije. Naposljetku, film kao riječ usmjeren je na stvaralačku dimenziju umjetničkoga djelovanja u smislu nove forme ili žanra u povijesnome razvitku umjetnosti kao takve. Iz ovog je razvidno da tzv. filmska industrija određuje kinematički prostor stvaranja slikovnih informacija kao upravo tog neodredljivoga područja psihomehanike ili duhovnoga automata. (Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, Bijeli val, Zagreb, 2012, str. 349-350. S francuskoga prevele Mirna Šimat i Maja Ručević.)

Metafizičku situaciju koju film idealno određuje možemo opisati kao odvijanje ili zbivanje dvaju logičko-povijesno razdvojenih kategorijalnih sklopova u njihovoj stvaralačkoj sintezi. Prvi se sklop pojavljuje kao transcendentalni izvor nastanka empirijskoga svijeta pojavne strukture filma i stoga kantovski govoreći ima značajke sublimnoga stanja svijesti. Drugi je sklop, pak, onaj koji je sav uronjen u imanenciju života. U njoj se funkcionalno i sustavno razvija kao kinematički prostor razmjene informacija. Između transcendencije svijesti i imanencije života ne nalazi se nikakav bezdan. Naprotiv, bez formalno rečeno materijalnih pretpostavki za nastanak i razvitak filma ‒ tehnologije vizualizacije ‒ posve je isključeno da bi mogli uopće govoriti o filmu kao sublimnome stanju svijesti. Odnos između dviju metafizičkih kategorija, onog što je apriorno i onog što je aposteriorno, onog onostranoga i onog ovostranog, gotovo da je moguće i filmski vizualizirati. Naime, mnogi filmovi tzv. klasičnog razdoblja prije 2. svjetskoga rata, osobito 1920-ih godina pod utjecajem francuske avangarde u slučaju Antonina Artauda i Jeana Epsteina kao i njemačkoga ekspresionizma u slučaju Fritza Langa, počivali su na ideji dosezanja onog stanja svijesti koji sinestetički prožima filmskoga gledatelja s prizorima sublimnoga iskustva užasa, jeze i čudovišne uzvišenosti. Usto, upravo je u tom razdoblju povijesna umjetnička avangarda u Europi bila opsesivno vezana uz eksperimentiranje s onim neljudskim u samoj ideji autopoietičkoga stroja. (Vidi o tome: Žarko Paić, ʺMahnitost i estetika: Psihotehnike životaʺ, u: Tehnosfera, sv. III. Platforme od struna: Estetika i suvremena umjetnost, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019, str. 91-131.)

Svijest proizlazi iz mišljenja. Ako mišljenje koje nastoji razumjeti bit filma nazovemo filmskim ili kinematičkim mišljenjem, onda je posve očito da postavka o sublimnome stanju svijesti smjera razotkriću mišljenja koje tradicionalno metafizički dohvaćamo s pojmovljem estetičkoga suđenja. U okružju takvog mišljenja sami su pojmovi prožeti s iskustvom sinestetičke osjetilnosti. Oni predstavljaju spoj mozga i tijela. To ujedno pretpostavlja kognitivno-perceptivni obrat u biti estetike koja se ne može razumjeti više polazeći od ljepote i uzvišenosti, već zahtijeva istodobno posvemašnju dekonstrukciju kantovskoga modela mišljenja kad je riječ o logici i etici-politici. Filmsko ili kinematičko mišljenje otuda nije logika reprezentacije nekog već postojećeg i nepromjenljivoga bitka kao pozicionalnosti stvari-o-sebi (Ding-an-sich). Umjesto toga, potrebno je vidjeti kako sam film u svojem odvijanju i razvitku od mehaničke reprodukcije do post-digitalne vizualizacije života radikalno mijenja iskustvo koje nazivamo sublimnim stanjem svijesti. (Vidi o tome: Nathan Carroll (ur.), The Cinematic Sublime: Negative Pleasures, Structuring Absences, Intellect Books, 2020.)

Nije, dakle, medij filma u smislu njegove tehnološke razvijenosti nešto neutralno i instrumentalno kad je riječ o strukturi mozga-tijela kojim mišljenje prožima svekoliko vizualno iskustvo suvremenoga gledatelja. Na to je pitanje možda najuvjerljiviji odgovor dao filmski režiser Wim Wenders. U jednom tekstu o odnosu između slika i mjesta na zemlji s obzirom na tendenciju snimanja filmova planetarne bez-mjestnosti (ort-losen Film) on kaže:

ʺPromislim li do samog gorkog kraja svoju vlastitu teoriju kako u mojim filmovima mjesta više ne oblikuju izvorišta povijesti, već su to nadomjestive lokacije, suočavam se s kulturom u kojoj je sve razmjenjivo i nadasve jeftino. Globalna je kino-kultura već zadugo ondje prisutna. Ona je postala svjetska vladajuća moć kojoj je sve specifično suspektno. Ovaj obrat moći oblikovat će buduće generacije, i to ne samo njihovu moć uobrazilje, nego u krajnjem i njihovu sliku o sebi samome, njihovo samopriznanje, njihovu odlučnost i njihovo saznanje o našoj zajedničkoj domovini, planeti Zemlji.ʺ (Wim Wenders, ʺAuf der Suche nach Bildern – Örte sind meine stärksten Bildgeberʺ, u: Christa Maar i Hubert Burda (ur.), ICONIC TURN -.Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln, 2005, str. 299 (283-302).

Wenders u ovom melankoličnome zapisu pokazuje nešto ipak iznimno važno za razumijevanje odnosa mozga-tijela i duhovnoga automata s kojim film aktivira perceptivno-afektivna stanja gledatelja. Nije, dakle, svejedno gdje se film snima i kakvi su prostori koje režiser u svojim zamislima nastoji produhoviti i oslikoviti. Gubitak mjesta o kojem je ovdje riječ izrazito podsjeća na Heideggerovu postavku o kraju metafizike u doba vladavine postava (Gestell) kao biti tehnike. (Martin Heidegger, ʺDie Frage nach der Technikʺ, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009, 11. izd.) Mjesto pripada biti zemlje. Film koji nije tek reprezentacija ovog izvornog iskustva pripadništva čovjeka zemlji, već pokušaj da se s pomoću pokretne slike dosegne moć etičko-političkoga obrata samog stanja stvari i tako ono estetičko usmjeri u iskustvo sublimnoga stanja svijesti, nije moguć bez odnosa između mišljenja i stvaranja kao prostora-vremena ljudskoga obitavanja. Kad Wenders gotovo u spekulativnome tonu promišlja posljedice tzv. obrata moći unutar globalne kino-kulture, posve je jasno da to neminovno znači i obrat u samoj biti mišljenja odnosno moći uobrazilje ili mašte (Einbildungskraft). Moć imaginacije nije stoga nešto nedodirljivo i svagda postojano.

Ona je uvjetovana u suvremenome svijetu upravo procesima tehnološke promjene koja pogađa istovremeno i mozak-tijelo čovjeka i sve njegove psihomehaničke radnje. U slučaju tzv. filmova-bez-mjesta posrijedi je planetarno zbivanje gubitka ne samo izvornog značenja prostornosti samoga mjesta, njegove topologije, već ponajprije to znači ulazak u post-digitalni svijet svekolike vizualizacije tehnosfere s dalekosežnim posljedicama za odnos između filma i svijeta. Filmski su režiseri dosad stvarali nove kinematičke svjetove iz logike vlastite estetizacije. Sada nastupa ono što bismo u analogiji s iconic turnom mogli imenovati cinematic turn. Riječ je, naime, o in-sceniranju događaja kojim film proizvodi novu stvarnost s pomoću perceptivno-afektivne sveze tijela i mislećih strojeva. U doba kad se i sama prostornost svijeta gubi u virtualnome uprostorenju (spatializing) sve postaje matricom nove sinteze mozga-tijela kao promjene kategorijalnoga sustava filmskoga mišljenja. To je zbiljski testament onog što je Gilles Deleuze u svojim promišljanjima filma doveo do krajnjih konzekvencija kad je rekao u kontekstu analize Syberbergova filma Parsifal:

ʺŽivot ili preživljavanje filma ovise o njegovoj unutarnjoj borbi s informatikom.ʺ (Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, str. 359.)

Dvoznačnost filma kao slikovnoga kretanja u prostoru i slikovnoga događanja u vremenu odgovara dvoznačnosti njegove tehnološke ʺbitiʺ. Prema mojem razumijevanju genealogije tehnosfere kao kibernetičkoga sustava prijenosa i pohrane informacija, što određuje formu digitalnoga i post-digitalnog načina vizualnih komunikacija, film je apsolutni medij vizualizacije tehnosfere. Naime, iako je riječ o paradigmatskome novom mediju 20. stoljeća, koji savršeno zrcali mogućnosti i granice tzv. mehaničke ili reproduktivne tehnologije jer se filmska slika umnožava kopiranjem na tzv. filmskoj vrpci, njegov tehnološki razvitak od tzv. nijemog preko zvučnoga do sintetičkog filma u okviru interaktivnog kina pokazuje samo da je posljednja mogućnost kinematografije u stapanju s vizualizacijom samoga života. Filozofijsko promišljanje filma utoliko postaje kao i u konceptualizmu i post-konceptualizmu suvremene umjetnosti uvjet mogućnosti razumijevanja njegovih paradoksa i aporija. Štoviše, čini se da je upravo zahvaljujući uvidima tzv. filozofija filma ili kinematičkoga mišljenja moguće otvoriti pitanje o razlozima njegove ʺunutarnje borbe s informatikomʺ, kako je to pitijski formulirao Deleuze u zaključcima Filma 2. Što se događa u procesu razmještanja filma iz zbiljskog prostora snimanja u nekom krajoliku u scenske prostore studija i naposljetku u hiperrealni prostorpost-digitalne vizualizacije?

To je kao da istovremeno gledamo Fordov western Poštanska kočija, Fellinijevu alegoriju Satirikon i hiperrealni fantastični blockbuster Matrix braće Wachowski. Doduše, nešto slično je već eksperimentalno izveo Guy Debord u svojem teoretskome manifestu-filmu Društvo spektakla (La sociéte du spectacle) iz 1973. godine u kojem je iznio bit situacionističkog neoavangardnoga pokreta. Kao što je poznato, u tom meta-filmu nižu se scene s Johnom Waynom, ikonama francuske pop-kulture, televizijskim prizorima nasilnoga sukoba studenata s francuskom žandarmerijom 1968. u Parizu, scene rasnih nemira u SAD-u. Promiče na ekranu čitav niz naizgled različitih filmskih slika koje sve povezuje ideja reprezentacije spektakla kao vladavina slike, ideologije i kapitala. (Guy Debord: Complete Cinematic Works: Scripts, Stills, Documents, AK Press, Oakland, California, 2005. )

Ponajprije, susrećemo se s poviješću filma kao umjetničke forme ili žanra. Moderni klasik mesijanske ideje trijumfa univerzalne nacije kao što je Amerika zahtijeva zauzimanje prostora u pustoj zemlji. Koloniziranje Drugoga, u ovom slučaju izvornih stanovnika Indijanaca, pretpostavlja žrtve same ideje prirode u ime fikcija pravednosti i slobode pojedinca u modernome društvu. Ostavimo, pritom, ideologijsko-političke prosudbe o westernu i Johnu Fordu sa stajališta narativa kritike kolonijalnoga odnosa moći spram manjina i njihove zlehude sudbine istrebljenja iz povijesti. Film u modernoj slici svijeta uvijek je oslonjen na ideju reprezentacije zbiljskoga stanja stvari u društvu, politici i kulturi. No, ne možemo ovu redukciju smatrati jedino mjerodavnom za objašnjenje filmskoga začaravanja publike. Estetsko očitovanje njegove privlačnosti, međutim, nadilazi svaku ovako ili onako uspostavljenu veliku priču ili referencijalni okvir u kojem vladavina apsolutne Moći zatire Drugoga i nužno ga potire na rub povijesti. Fordovi su filmovi posvemašnja kristalizacija ove manihejske i eshatologijske vizije.

U tehnološkome smislu oni savršeno zrcale moć mehaničke ili reproduktivne tehnologije. Tome usuprot, Fellinijev film Satirikon prema predlošku prvog ʺpostmodernog romanaʺ u povijesti, naime onog koji je djelo rimskog književnika Petronija poznatog po tome što je bio blizak s carem Neronom, pripada formi ili žanru karnevaleske ili travestije. Povijest se pokazuje u ovom raskomadanome zrcalu fragmenata kao in-sceniranje kaosa i posvemašnjeg kraja svih dosadašnjih vrijednosti univerzalne Povijesti. Apokalipsa Rima postaje alegorijom postmoderne dekadencije u kojoj estetika ružnoga prethodi ljepoti i uzvišenosti kao lažnome sjaju ljudske sudbine. Orgije, zamjenične igre homoseksualnosti i transvestitstva, čudovišni narcizam i pseudo-mitske svetkovine kulta cara Nerona uprizoreni su kao groteskni pir vizualne pornografije. Fellini je ovim filmom otvorio problem in-sceniranja mračne strane sublimnoga stanja svijesti jer se scene posve kaotično zbivaju u podzemnome svijetu, u katakombama, izvan stvarnoga krajolika. I naposljetku, Matrix više nema ništa ni s tehnikom niti s tehnologijom kao idejom kopiranja stvarnosti u smislu njezine reprezentacije. To je suvremena vizualizacija tehnosfere, čisti bodrijarovski svijet simulakruma i hiperrealnosti za koji ni izvanjski prostor zemlje niti unutarnji prostor podzemlja, snimanja u krajoliku i snimanja u studijskim prostorima kulisa, više ne predstavljaju ništa osim zbiljske iluzije svijeta. Riječ je o filmu s kojim sama ideja filma postaje filozofijsko in-sceniranje pojma koji nadomještava platonsku formu kao takvu. Umjesto univerzalne matrice povijesti u stanju vjere u svijet ili u stanju raspada svih narativa o istini tog svijeta ‒ Ford vs. Fellini ‒ susrećemo se s logikom matrixa. A to znači nadilaženje razlikovanja živoga i neživoga, slike i simulakruma, čovjeka i posthumanoga stanja. (Vidi o tome: Oliver Jahrhaus, ʺDie Matrix des Mediums Film. Philosophische und religiöse Aspekte des Fantastischen in The Matrix (1999)ʺ, u: Oliver Jahrhaus i Stefan Neuhaus (ur.), Der fantastische Film – Geschichte und Funktion in der Mediengesellschaft, Königshausen und Neumann, Würzburg, 2005, str. 145-158. )

Pod pojmom filozofijskoga in-sceniranja valja razumjeti upravo ono što je na djelu u filmovima koji više ne posežu za huserlovski govoreći noemom, odnosno predmetom intencionalne svijesti. Problem nije više u korelatu svijesti ili njezinoj predmetnosti kao što je to vrijedilo za spekulativnu metafiziku Hegela i Husserla. Iskustvo apsoluta ili intersubjektivne svijesti o nečem prestaje vrijediti onog trenutka kad tehnička struktura filma raskida svezu između mišljenja i bitka. Ta pukotina razdvaja sada sinestetičko mišljenje i njegov uvjetno rečeno proizvedeni predmet koji nije puka slika nečeg ili nekoga. Posrijedi je filmska slika kao uvjet mogućnosti kretanja u snovima i u zbilji. Ono što postaje problematično jest bit mišljenja odnosno bit samosvijesti u doba vladavine tehnogeneze. Film je u tom smislu onaj noematički pokretač sinestetičkih događaja, a ne izvor kontemplacije poput fotografskog snimka trenutka stvarnosti. Zbog toga ne govorim ovdje više o kantovskome ili lakanovskome sublimnome objektu uma ili tijela, refleksije ili žudnje. Stanje svijesti koje se odnosi na funkcioniranje mozga-tijela u doba vizualizacije tehnosfere jest ono stanje koje nadilazi razlikovanje subjekta i objekta. Zašto? Jednostavno zbog toga što sublimno mjesto više nije nigdje izvan ovog svijeta kinematičkoga vremena-prostora. U Badiouovu promišljanju film kao vizitacija ideje svagda ulazi u prostor filmskoga događaja kao neka vrsta platonske sablasti. (Alain Badiou, Cinema, Polity Press, Cambridge, 2013, str. 121. Text selected and introduced by Antoine de Baecque, Translated by Susan Spitzer.)

No, mislim da to nije više neka transcendentalna vizija božanske prisutnosti, već uronjenost u samu imanenciju života kao hiperralne slike bez svijeta. Time ne želim reći da film kao mišljenje nije ono koje ima sve mogućnosti da ‘ofilmljuje’ filozofiju i da je pretvara u vizualni kod tehnološki stvorenoga svijeta čistih kontingencija. Deleuze je u jednom razgovoru duhovito napomenuo da je Godard da mu se prohtjelo mogao vizualizirati u fimu čak i Kantovu Kritiku čistoga uma. (Gilles Deleuze, ʺ On Nietzsche and the Image of Thoughtʺ, u: Desert Islands and Other Texts 1953-1974, Semiotext(e), New York, 2004, str. 141.)

Suvremeni film, pak, u doba post-digitalne vizualizacije, jer s Matrixom smo stupili u posvemašnju razmještenost spacijalizacije, uistinu proizlazi iz beskonačnog ubrzavanja protoka i prijenosa slikovnih informacija. One nastaju iz mnoštva izvora. Bit je informacije u njezinoj imploziji, kako su to definirali McLuhan i Baudrillard. Raspršenost i sažimanje poruke na njezin elementarni kod samorazumljivosti dovodi do čiste pragmatičke uporabe. No, isto tako dovodi i do učinka totalnog zaborava iz jednostavnog razloga što prolom slika i obilje poruka stvara učinak tzv. bijelog šuma. Između filma i života kao da iščezava razlika koja je još bila legitimnom preprekom za umjetnosti koje su prethodile filmu, poput književnosti i kazališta. Film otuda postaje imanencija života. Stoga je njegovo prvo i posljednje poslanstvo s onu stranu svake moderne i postmoderne reprezentacije. Od Amerike preko Rima do now-here i no-where post-digitalne matrice vizualizacije tehnosfere vodi put sublimnoga stanja svijesti.

2. Od lirozofije do inteligencije stroja ‒ Jean Epstein

Ni jedno iskustvo u doživljaju umjetničkoga djela nema ono što može učiniti film za ljudsku svijest, a moguće je da taj učinak djeluje i na neuro-fiziologijske reakcije životinja poput pasa. Dostatno je za potkrepu ove postavke ukazati na činjenice da je u samome početku onog što nazivamo teorijom filma velika pozornost bila posvećena upravo psihološkim dimenzijama djelovanja. Robert Sinnerbrink, zagovornik tzv. filmske filozofije (film-philosophy), u opsežnome prikazu i analizi američkoga profesora psihologije i filozofije Huga Münsterberga, razložito tvrdi kako je njegovo djelo Photoplay: A Psychological Study iz 1916. godine zapravo prvo takve vrste koje otvara povijest filmske teorije. Ono što je pritom Münsterberg otvorio kao problem u ranome razdoblju bavljenja filmom jest višestruko važno za razumijevanje razloga njegova transformativnoga učinka s obzirom na promjene u ontologijskome statusu ljudske svijesti. Naime, osim što je nesumnjivo posrijedi nova umjetnička forma, uvelike nadmoćna književnosti i drami, susrećemo se s očitom vizualnom fascinacijom gledatelja te nedvojbenim psihološkim i društvenim utjecajem na masovnu publiku.

Zanimljivo je, usto, da je Münsterberg u filozofijskome smislu nastojao spojiti neokantovstvo sa Schopenhaurom i njegovim shvaćanjem estetskoga iskustva, da bi filmsko iskustvo odredio iz horizonta empirijske psihologije kao ono koje izravno utječe na mentalne procese gledateljstva. Fotoplay, dakle, predstavlja ujedno ono novo estetsko i ono novo psihološko stanje izazvano preusmjeravanjem ljudske pažnje, sjećanja, mašte i svih drugih emocionalnih stanja. (Robert Sinnerbrink, ʺHugo Münsterberg, Film and Philosophyʺ, u: Bernd Herzogenrath (ur.), Film as Philosophy, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2017, str. 23-44.) Ostanemo li još za trenutak u okviru ove fotoplay-teorije filma, možemo razabrati upravo ono isto što je bio misaoni zadatak Bergsonova mišljenja o kretanju i slici u odnosu između materije i sjećanja. Najvažnije je u tome što naizgled očita bliskost između Münsterberga i Bergsona proizlazi otuda što s filmom nastaje proces nenamjerne pažnje (involuntary attention). Na taj se način zbiva učinak afktivnoga sudjelovanja u događaju projekcije unutar zamračenoga prostora. Svijest se gledatelja nalazi u gotovo hipnotičkome stanju estetske narkoze izazvane filmskim slikama. U čemu je razlika između namjerne ili dobrovoljne pažnje spram one koja to nije? Jednostavno, namjerna pažnja proizlazi iz usmjerenosti kognitivnoga procesa na svoj predmet ili objekt koji po definiciji ima izvore u prirodnome stavu, bio on pasivan ili aktivan kao što je to slučaj s kazališnom predstavom.

No, filmske slike nisu žive slike ljudskih tijela. Zato se ne mogu svesti na kontemplaciju nekog ravnodušnog sublimnoga objekta. Naprotiv, film stvara kinematičke ovisnike tako što pripada sferi neljudskoga, jer sveza tehnološkog aparata i oživotvorenog događaja posredovanog slikama stvarnost čini sublimnom u svoja dva lika ‒ estetske privlačnosti i estetske jeze ili strahotnosti. Fenomeni takve pažnje su proizvedeni izvanjskim šokom poput eksplozije, zasljepljenosti svjetlošću neona ili kamere, akustičkom prekomjernošću krika ili vriska, itd. Svijest se, dakle, narkotizira, umrtvljuje da bi užitak u pažnji na prizore koji se nižu na ekranu bio veći. Iz ove zamrznute faze pažnja postaje aktivno sudjelovanje u događaju, pa je to razlog zašto Ranciére upravo film smatra medijem nastanka emancipiranoga promatrača od samog njegova nastanka do danas. (Jacques Rancière, The Emancipated Spectator, Verso, London-New York, 2009, str. 1-23.)

Nenamjerna pažnja, međutim, ima također lik boga Janusa. S jedne je strane posrijedi uvjet mogućnosti aktivne participacije u događaju suvremene umjetnosti, a s druge, pak, uvjet mogućnosti estetsko-ideologijske manipulacije. To je istodobno početak svake buduće politizacije filma kao propagandnog mehanizma pokretanja ljudske svijesti. Film je umjetnost masovnoga industrijskoga društva kojemu upravo taj čin psihološke suspenzije izvorne slobode pojedinca omogućuje neslućene dimenzije ʺdobrovoljnoga ropstvaʺ publike svemu što proizlazi iz neljudske biti sublimnoga stanja svijesti.

Rekli smo da je filmsko iskustvo singularni doživljaj nečeg što pripadi događaju mišljenja u sinestetičkoj formi. Sve je uključeno u taj proces. Nisu posrijedi samo emocije i afekti, percepcija i uživljavanje u in-scenirane slike s ekrana u etičko-političkome i estetsko-kulturnome značenju. Kad rabimo sintagmu sublimno stanje svijesti onda se to ne odnosi na kantovski dualizam kvantitativnoga i kvalitativnog pojma uzvišenosti unutar osjećaja lijepoga. Isto tako, ovdje nije na djelu primjena Lyotardova pojma prikazive neprikazivosti kao nastavka kantovske estetike drugim sredstvima, iako istini za volju valja upozoriti kako je u Lyotardovu mišljenju upravo ono neljudsko u smislu dispozitiva moći umjetne inteligencije ključ za razumijevanje postmoderne sublimnosti uopće. (Jean-François Lyotard, Différend, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1983.)

Umjesto ovog pristupa, moje shvaćanje može se odrediti polazeći od same biti filma kao onog neljudskoga iz kojeg ʺemaniraʺ intenzitet i vibracije šoka koji pokreće senzo-motoričke procese one nenamjerne pozornosti. Film valja pritom shvatiti kao vizualizaciju tehnosfere što ni jedna prethodna forma umjetnosti nije mogla imati kao svoj sublimni objekt. Kad logika tehnološki stvorenog ʺVelikog Trećegʺ, koji nije ni Bog ni priroda niti puki čovjek u njegovu stvaralačkome činu dovođenja novoga u svijet, djeluje u svojoj posvemašnjoj učinkovitosti transformacije pokretnih slika u neuro-fiziologijske procese aktiviranja svijesti, sve postaje dinamično i sve postaje kinematičko u svojoj biti, pa tako i ono što još metafizički po navici zovemo svijetom. Svijest o svijetu izvan fenomenologijske redukcije na mišljenje i njegov intencionalni predmet, odnos noezisa i noeme, svagda je posredovana kontingentnim događajima koji dolaze izvan njezina horizonta. Utoliko je svijest stanje koje ima uvijek mogućnost promjene sklopa svojih emocionalno-voljnih i kognitivno-tjelesnih afekcija.

Ono sublimno u razumijevanju kinematografije od 1920ih godina do danas odnosi se na transformaciju ne samo nenamjerne pažnje koja se sve više pretvara u tzv. kinematički način proizvodnje, kako to na tragu Marxa, Deborda i Deleuzea tvrdi američki teoretičar Jonathan Beller. (Jonathan Beller, Kinematički način proizvodnje: Ekonomija pažnje i društvo spektakla, Jesenski i Turk, Zagreb, 2016. S engleskoga preveo Snježan Hasnaš.) Još je više posrijedi promjena u shvaćanju uloge estetskoga procesa kojim svijet od kapitalizma potrošnje živih roba i usluga postaje estetskim kapitalizmom hiperpotrošnje onog što pripada digitalno-virtualnim sklopom vizualizacije samoga života. Sublimno kinematografije nije više ništa izvanjsko samom činu vizualizacije s kojim kapitalizam unosi u svijet života nove forme aktivno-participativne interakcije neljudskoga i ljudskoga. Uostalom, film je zahvaljujući razvitku novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u 21. stoljeću otvorio temeljni problem mišljenja danas nakon kraja metafizike u kibernetici. Taj problem je u mogućnosti da računanje-planiranje-konstrukcija u smislu predviđanja budućih događaja kao u Spielbergovu filmu Minority Report dospije do praga aposlutne kontrole svih procesa mišljenja nekog određenog objekta X koji se označava mogućom prijjetnjom sigurnosti društva. Ono sublimno nije stoga neko određeno stanje svijesti u smislu iščekivanja dolaska božanskoga u svijet, već matrica ili sklop sinteze mišljenja i vizualizacije samoga života.

Postoje stoga tri temeljna sklopa mišljenja o filmu u okviru kojih možemo pratiti promjene sublimnoga stanja svijesti. Sva su tri istodobno posredovana odnosom između filozofije i filma i taj se odnos mijenja onako kako se tehnologija vizualizacije emancipira od instrumentalne funkcije tehnike. U prvome je slučaju riječ o prijeratnim tendencijama umjetničke avangarde da strategiju šoka, provokacije i eksperimenta uvede u razumijevanje filma kao fotogenije, lirozofije i inteligencije stroja, što je bila nakana Jeana Epsteina. (Jean Epstein, Écrits sur le cinéma: tome 1: 1921-1947, Seghers, Pariz, 1974.) Ono sublimno kinematografije postaje time paradoksalna sveza neljudskoga i tijela kao odnosa filozofije i poezije, odnosno racionalnosti i intuicije u ljudskome mišljenju. U drugome slučaju posrijedi je nastojanje Gillesa Deleuzea da kroz uvid o kristalnoj slici vremena otvori pitanje o odnosu informatike i vizualizacije u formi umjetničkoga događaja kao što je to film. Njegova ontologija filma pripada nesumnjivo tendencijama neoavangarde, a najbolji primjer toga je analiza Godarda i francuskog novog vala u kinematografiji. (Vidi o tome: Peter Gente i Peter Weibel (ur.), Deleuze und die Kunste, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2007.)

Ono sublimno sada se pokazuje u konceptu slike-vremena kao kristalizacije iskustva svijesti o povijesti posredovanoj filmskim povijestima kao u Godardovim Histoire(s) du cinéma. Problem sveza između filozofije i filma proizlazi otuda što je sintetička slika vremena realizirana u filmu kao apsolutnoj vizualizaciji života. I naposljetku, treći sklop jest onaj koji se u 21. stoljeću sabire oko projekta nove filozofije filma s nakanom da umjesto tzv. Velike Teorije (Grand Theory), koju su činile psihoanaliza, marksizam i semiologija, film ulazi u područje analitičko-kognitivističke paradigme. O tome svjedoči globalna filmska industrija posvećena traganju za formama života s onu stranu postmoderne fragmentacije i partikularizma. Sublimno stanje svijesti postaje traganje za svijetom bez metafizičkih opsjena i fikcija baš onako kako danas astrofizika u svojim istraživanjima potire u drugi plan filozofiju i religiju u ime pozitivnosti tehnoznanstvenoga uma. (Robert Sinnerbrink, New Philosophies of Film: Thinking Images, Continuum, London-New York, 2011, str. 1-27.)

Jean Epstein rođen u Varšavi 1897. godine, a umro u Parizu 1953. godin, znameniti je avangardni francuski filmski režiser, teoretičar filma, pjesnik i zacijelo prethodnik onog što nazivamo filozofijom filma. Sudbina njegova djela u smislu produktivne recepcije pokazuje kako je doživio nezasluženi zaborav i to čak u doba utjecaja francuskoga novog vala 1970-ih, dok je to gotovo isto bilo zamjetljivo i u poststrukturalističkoj teoriji, koja mu nije uopće dala ono mjesto koji zaslužuje u povijesti filma i kinematičkoga mišljenja. Iznimku, dakako, čini Gilles Deleuze sa svojim Filmom 1 i 2, uz Edgara Morina i Jacquesa Rancièrea, dok ga Siegfried Kracauer često spominje s velikom pozornošću u svojim filmologijskim spisima. (Christophe Wall-Romana, ʺFrom Lyrosophy to Antiphilosophy – The Thought of Cinema in Jean Epsteinʺ, u: Bernd Herzogenrath (ur.), Film as Philosophy, str. 90-91.)

Nepravda se počela ispravljati u 21. stoljeću kad se profiliranje discipline filozofije filma unutar studija o filmu uspostavlja legitimnim načinom teoretskoga promišljanja čitave dosadašnje povijesti filma. Uostalom, i u već spomenutom Godardovu uratku Histoire(s) du cinéma o Epsteinu se već govori s uvažavanjem. Ono što zacijelo valja istaknuti kad je posrijedi Epsteinovo shvaćanje filma jest da je kao strastveni mislilac i umjetnik od 1920-ih do kraja 1940-ih godina ostao vjerojatno jedini od plejade avangardista u Europi koji je na tragu nadrealizma filmu podario auru paradigmatske umjetnosti modernoga doba s kojom tek otpočinje suočenje poezije i filozofije. Za njega su to načini mišljenja, diskursi kazivanja koji unatoč razlika, jer poezija se obraća svijetu emocijama i tjelesnošću a filozofija s pomoću racionalnoga propitivanja bitka, bića i biti čovjeka, smjeraju sintezi.

U svojim najznačajnijim knjigama poput La poésie d’aujourd’hui: Un nouvel état d’intelligence te Bonjour cinéma iz 1921. godine kao i u djelu La lyrosophie iz 1922. godine, Epstein pokušava u duhu nadrealizma stvoriti sklop različitih duhovnih iskustava. Pritom je riječ o fotomontažama, poeziji u prozi, grafikama, kolažima. Ključni pojam njegova avangardnoga pristupa sintezi poezije i filozofije unutar modernog sklopa kinematografije jest fotogenija. Već je iz njegova stvaralačkoga pristupa bjelodan eklektički i sinkretički način spajanja nespojivog, otvaranje svojevrsnog intermedijalnog ili čak transmedijalog puta dosezanja tajne ljudske egzistencije u začaranome svijetu tehnologije i duhovnosti. Njegov se filozofijski sklop mišljenja sastoji od spoja Spinoze i Nietzscha, pa ga čak režiser Abel Gance naziva ʺmladim Spinozomʺ. (Christophe W all-Romana, Jean Epstein, Manchester University Press, Mancheester-New York, 2013, str. 157-187.) Usto, pokušao je pomiriti židovsku ezoteriju Kabale s grčkim predsokratskim misliocima, i to ne samo u pojmovno-figuralnome smislu, već i onome koji se nazire u njegovoj poetici korporalne ekspresivnosti u filmovima u kojima veliča ekstatičke mogućnosti homoseksualnosti.

Što je to ‒ fotogenija? Epstein uzima fotografski aparat onim tehničkim uređajem koji nadilazi moć prirode, a kinematograf posjeduje dodatnu prednost nad fotografskom slikom jer počiva na mobilnosti i pokretnoj slici. Nije, dakle, stvar u pukoj mogućnosti snimanja kao oslikavanja već uvijek postojeće prirode stvari. Štoviše, pojam reproduktive ili mehaničke tehnologije kako je Walter Benjamin nastojao razumjeti bit novih medija poput fotografije i filma, nije odlučujući za ono što, prema Epsteinu, film jest i što može. Veličina njegova promišljanja jest u tome što je film shvatio sinestetički. S jedne je strane posrijedi ono racionalno i otuda tehnološki izvedeno kroz logiku aparata, a s druge, pak, strane, fotogenija označava afektivnost i pokretanje senzorno-motoričkih mogućnosti ljudske spoznaje svijeta. Nasuprot Freudova pojma nesvjesnoga i sublimacije kao kulturnog nadomjeska za nedostatnost onog što priroda podaruje životinjama a uskraćuje čovjeku, nagonsku strukturu obitavanja i prilagodbu okolišu, Epstein zagovara materijalističko gledište, polazeći od spinozističke univoknosti bitka, odnosno vladavine imanencije u svijetu.

To pretpostavlja istodobno razgraničenje i spram Bergsona, koji nije u filmu prepoznao mogućnost filozofijskoga mišljenja izvan prirodno-vitalističke sheme. Drugim riječima, fotogenija se određuje kao ono nesvjesno onkraj simptoma, trauma, snova, fantazije. Ona je afektivno-osjetilna sinestezija i stoga zahvaljujući filmskoj kameri ono sublimno stanje svijesti ne leži u stvari-o-sebi koja je negdje onostrana ili izvan ovoga svijeta. U biti filma kao fotogenije počiva mogućnost oslikavanja-snimanja svijeta kao lirozofije.

ʺKino mi se čini sličnim Sijamskim blizancima koji bi bili ujedinjeni trbuhom, to jest nižim životnim potrebama, i razjedinjeni srcima, to jest višim potrebama. Prva od ove braće je kinematografska umjetnost, a drugi je filmska industrija. Tražimo kirurga koji bi razdvojio ova dva brata neprijatelja a da ih ne usmrti, ili psihologa koji bi izgladio nespojivosti između dva srca. Dopustit ću si da vam govorim samo o kinematografskoj umjetnosti. Kinematografsku umjetnost je Louis Delluc nazvao: “fotogenija”. Riječ je sretna, morate je zapamtiti. Što je fotogenija? Nazvat ću fotogeničnim bilo koji aspekt stvari, bića i duše koji povećava svoju moralnu kvalitetu kroz kinematografsku reprodukciju. I svaki aspekt koji nije uvećan kinematografskom reprodukcijom nije fotogeničan, nije dio kinematografske umjetnosti.ʺ (Jean Epstein, ʺDe quelques conditions de la photogénieʺ u: Écrits sur le cinéma: tome 1: 1921-1947, str. 137.)

Fotogenija je za Epsteina bit filma. Razlog valja vidjeti u tome što film kao tehnološki dispozitiv fluidnosti i mobilnosti slika stvara posve nove mogućnosti mišljenja u sinestetičkome jedinstvu filozofije i poezije. Ono što uistinu povezuje racionalno i emocionalno, um i osjećaje, nije ništa drugo negoli tijelo shvaćeno onkraj svakog transcendentnog stajališta. Već je otuda bjelodano da je Epstein nekovrsni prethodnik delezovske ontologije slika s obzirom na shvaćanje filma. Naime, njegov je postulat u teoriji kao i praksi filmskoga mišljenja da priča ne pripada biti filma, jer fotogenija nadilazi kazivajući moment jezika u smislu logike reprezentacije bitka kao takvog. Nedvojbeno je da Epstein u svojem fragmentarnom načinu kazivanja kakav je bio karakterističan i za dadaista Huga Balla, mislioca avangardnoga obrata tijela u umjetnosti 20. stoljeća, iskazuje anti-bergsonistički stav. Usto, vidljivo je da fotogenija kao pojam ukazuje na mogućnost sjedinjenja onog što je metafizički bilo razdvojeno još od doba kartezijanstva novog vijeka.

Kad, naime, Epstein u spomenutome tekstu metaforički govori o sijamskim blizancima, filmu kao umjetnosti i industriji, on ima u vidu da tehnološki imperativ filma predstavlja mogućnost stalnog napretka i razvitka. To, dakako, znači da film sintetizira racionalnu dimenziju mišljenja i onu koja se očituje u čitavom nizu afektivnih momenata ljudske egzistencije. Međutim, fotogenija se ne svodi tek na presnimavanje ili kopiranje onog što je vidljivo u prostoru i vremenu tzv. objektivne stvarnosti. Problem koji se ovdje pojavljuje jest onaj koji je i za Bergsona i za Deleuzea bio odlučujući, a to je odnos između kretanja i slike, odnosno materije i sjećanja. Film stvara novu spoznajno-etičku stvarnost. Epstein je naziva kinematičkom inteligencijom, a ona se razlikuje od geometrijske inteligencije. (Christophe W all-Romana, Jean Epstein, str. 162.)

Iz ovog postaje bjelodano da film nadilazi tzv. prirodno iskustvo. U svojoj tehnološkoj mobilnosti i fluidnosti, zahvaljujući tehnikama montaže, usporavanja i ubrzavanja, reza i kadriranja, film zahtijeva drukčije teoretsko promišljanje od onog koje je bilo mjerodavno za klasičnu i modernu estetiku s obzirom na proučavanje jezika u formi književnosti i dramskoga kazališta. Ako je Epsteinova fotogenija zapravo sinteza filmske slike i misaonoga aparata kojim pristupamo kinematičkome sklopu mišljenja, onda je s tim pojmom otvoreno područje filozofije koja nužno mora biti eklektička i sinkretička upravo zbog toga što film u svojoj čistoći pretpostavlja miješanje supstancija, da se izrazimo spinozistički.

Iako su najznačajniji Epsteinovi tekstovi o lirozofiji i fotogeniji objavljeni u zlatno doba francuske avangarde 1920ih godina, što ujedno vrijedi i za književnost nadrealizma i filmsku umjetnost koju su odredili Germain Dulac i Antonin Artaud, valja uputiti na to da je po mojem sudu njegov dalekosežno najproniciljiviji tekst objavljen 1946. godine. Naslov još i danas izaziva respekt i zaslužuje pomno čitanje ‒ Inteligencija stroja (Intelligence d’une machine). Ako film ne priča nikakve priče, već govori o afektivnim situacijama, kao što je to mislio i Artaud, onda je samorazumljiva usmjerenost spram tijela kao sklopa nesvjesnoga. Kako smo već pokazali, ono nije frojdovski nesvjesno, već kognitivno područje preklapanja afekata koji dolaze iz tijela i prožimaju ljudsku svijest. Stoga ne treba čuditi da je Epstein prvi u povijesti promišljanja filma s aurom filozofijskoga sinkretizma Spinoze, Nietzschea i predsokratika izvršio radikalan kinematografski obrat. On, naime, film shvaća kao realizaciju onog neljudskoga kako u smislu mehanosfere unutar koje se zbivaju slikovne metamorfoze u četiri dimenzije, tako i u smislu vladavine nadljudske moći koja nadilazi subjektivnost s njezinim ograničenim spoznajno-afektivnim dosezima.

ʺKinematograf je jedan od onih intelektualnih robota, još uvijek djelomični, koji uz pomoć dva foto i elektromehanička osjetila i memorije fotokemije, razvija predstave, to jest misao, gdje prepoznajemo iskonske okvire uma, tri Kantovske kategorije opsega, trajanja i uzroka. Ovaj rezultat već bi bio izniman kad bi kinematografska misao, kao i ona načinjena od računskoga stroja, bila stvorena samo kao imitacija u službi ljudskih ideja. Ali znamo da kinematograf upisuje, naprotiv, svoj prikaz svemira s originalnošću zbog koje ovo tumačenje nije odraz, jednostavna kopija shvaćanja organskoga umotvorstva (mentalité-mère),već doista drukčije individualiziran sustav, djelomično neovisan, koji sadrži klicu razvoja filozofije koja pak smjera dovoljno daleko od aktualnih mišljenja, pa bi to možda bilo prikladno nazvati antifilozofijom.ʺ (Jean Epstein, ʺ Intelligence d’une machineʺ, u: : Écrits sur le cinéma: tome 1: 1921-1947, str. 310.)

No, ono što je ipak najvažnije jest da Epstein ne shvaća film samo kao moderni tehnološki izum u korist umjetničke imaginacije. On još više vjeruje kako se u sublimnome stanju svijesti koje stvara kinematograf skriva budućnost transformacije i same filozofije. Otuda ovaj pojam antifilozofije, koji će mnogo kasnije rabiti Deleuze, Lyotard i Badiou, označava ono samo po sebi transformativno jer dovodi u pitanje jezik kao uvjet mogućnosti metafizike uopće. Kinematograf na taj način postaje ne samo tehnološki aparat s dušom, već sredstvo-svrha eksperimentalnoga konstruiranja drukčijeg mišljenja. Ovaj utopijski program kinematičkoga mišljenja kakav zagovara Epstein nedvojbeno pripada sintetičkome mišljenju s kojim će se nakon 2. svjetskoga rata uhvatiti u koštac kibernetička teorija u Americi, Njemačkoj i Francuskoj. U samome tekstu spominje se i entropija kao drugi zakon termodinamike. Poznato je kako je to ključan pojam za četvorstvo kibernetičkih pobuđenih uzroka kojim informacija-povratna sprega (feedback), kontrola i komunikacija tvore sustav upravljanja u interakciji živih sustava i okoline. Ono što u ovom ranome tekstu dodatno plijeni pozornost jest kategorijalni sustav s kojim možemo razabrati novi način razmatranja odnosa između znanosti, filozofije i umjetnosti.

Sve to prožeto je još više animističkom mistikom sublimacije i nesvjesnoga, što znači da Epstein pokazuje kako film kroz procese fotogenije i odnos s neljudskim objektima proizvodi stanje svijesti u modernoga čovjeka kao stanje koje konvergira s etičko-estetskim i političkim zahtjevima slobodnoga društva. Nije otuda slučajno da su njegovi filmovi apoteoza slobodne ljubavi, homoseksualizma i afektivnoga odnosa čovjeka spram složenog svijeta tehnologije, prirode i onog ljudskoga poput slavnog uratka Le Tempestaire iz 1947. godine. Film u trajanju od 23 minute koristi tehnike poput vremenskog odmaka i usporenog kretanja i slike i zvuka da bi dočarao mističnu priču o ženi koja predosjeća nesreću za svojeg ljubavnika koji se otisnuo na olujno more u ribolovu.

Iz svega je razvidno kako Epstein ulazi svojim filmskim djelom i filozofijskim fragmentima o biti filma u vrijeme mobilnosti i fluidnosti, demokratske frivolnosti i slobode, u vrijeme eksperimentalnoga stvaranja slike o čoveku u interakciji s onim što ga nadilazi u logici inteligentnoga stroja. U pravu je Cristophe Wall-Romana kad tvrdi da je njegovo ʺgledište o vremenu duboko posthumanističkoʺ. (Christophe Wall-Romana, Jean Epstein, str. 170.)

Vrijeme se, dakle, vremenuje kroz mnoštvo perspektiva i dimenzija, što potvrđuje Deleuzove postavke kako virtualna slika nikad nije ukorijenjena u sadašnjosti. Problem koji je Epstein, naravno ne sustavno i strogo filozofijski izvedeno, uspio otvoriti svojim tekstom o filmu kao neljudsko-nadljudskome dispozitivu moći stvaranja sublimnoga stanja svijesti pokazuje nam da film nije i ne može biti čista iluzija zbivanja. Posve suprotno, s filmom smo u kinematičkome prostoru koji se virtualno-aktualno odvija kao neprestano transformiranje moći ljudske percepcije, od pažnje do afektivne katarze, u odnosu spram onog što donosi napredak i razvitak u vizualizaciji tehnosfere.

Film se u 21. stoljeću usmjerava gotovo ʺbeskonačnom brzinomʺ spram mogućnosti koje čovjek može imati samo pod uvjetom prilagodbe onom neljudskome. A to će očito biti izvedivo dolaskom novih post-digitalnih sklopova povećane memorije i preobrazbe ljudskoga tijela u kognitivno-neuralne mreže primanja i slanja informacija drugome tijelu. Mozak kao ekran bila je Deleuzeova postavka za odnos mišljenja i filma. Čini se da je Epsteinova inteligencija stroja jasno ucrtan program antifilozofije za koju mi još možda nismo posve pripravni jer jezik više nije paradigma za ovo nadolazeće mišljenje. Film zahtijeva promišljanje biti slike kao vizualizacije života, što znači konačni raskid s kartezijanskim fikcijama o razdvojenosti uma i tijela.

Ono sublimno ne dolazi iz metafizičkih visina transcendencije, već se kao stanje svijesti afektivno-katarzično razotkriva kao kinematički događaj nadilaženja svih razlika živoga i neživoga. Samo film još može prikazivati neprikazivo jer počiva na racionalno-mističnim uvjetima proizvodnje drugoga života koji nije ni iluzija niti san. Film je govoreći jezikom srednjovjekovne skolastike Veliki Treći ili tertium datur. To je ONO što omogućuje stvarima da se pojavljuju, a pojavama da budu vidljive; to je ONO što nadilazi razlikovanje onostranoga i ovostranog; to je ONO što pripada logici čiste vizualizacije i zato je njegova bit istoznačna i za umjetnost, filozofiju i znanosti.

Bit filma leži u tehnosferi.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026