Copyright ©2026 Žarko Paić

O filozofiji, umjetnosti i budućnosti visokoškolskoga obrazovanja

Predavanje povodom prijema u sastav inozemnoga članstva Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine 20. prosinca 2022.

June 21, 2025
O filozofiji, umjetnosti i budućnosti visokoškolskoga obrazovanja
Columbia University

Poštovane članice i članovi Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, iskazali ste mi veliku čast i priznanje prijemom u Vašu instituciju kao inozemnoga člana iz područja humanističkih znanosti. Moja zahvalnost Vama jest još veća zbog toga što sam u proteklih trideset godina treći inozemni član iz Hrvatske iz redova filozofa, nakon izbora visoko cijenjenih i iznimno uvaženih ‒ pok. prof.dr. Danila Pejovića i prof. dr. Branka Despota. Budući da ovaj prijem u ANUBIH uistinu obvezuje u svim aspektima znanstvenoga djelovanja, dopustite mi da svojim skromnim prilogom povodom ovog svečanog događaja pokušam u formi predavanja izložiti svoje postavke o filozofiji, umjetnosti i budućnosti visokoškolskoga obrazovanja.

1.

Posve je jasno da se predavanje neće baviti nikakvim tzv. aktualnim prikazom ove složene teme u okvirima već ovako ili onako ne-uspjele primjene tzv. Bolonjske reforme visokoškolskoga obrazovanja u Europi. Umjesto toga, nakana je otvoriti mogućnost drukčijeg mišljenja o biti visokoškolskoga obrazovanja danas polazeći od dijagnoze duha vremena kao planetarno-globalne vladavine tehnosfere u formi tehnoznanstvene konstrukcije virtualnih svjetova. Svoja sam filozofijska, sociologijska i politologijska istraživanja o biti tehnosfere izložio u nizu knjiga, poput petoknjižja Tehnosfera, potom u knjigama na engleskome jeziku o različitim aspektima odnosa umjetnosti i posthumanizma-i-transhumanizma, a eksplicitno se tema o odnosu tehnosfere i sveučilišta kao toposa visokoškolskoga obrazovanja razvija u knjizi pod nazivom Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika, kibernetika i transhumanizam. (Žarko Paić, Tehnosfera, sv. I-V, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018-2019, Art and the Technosphere: The Platforms of Strings, Cambridge Scholars Publishing, Newcaste upon Tyne, 2022., ed. The Technosphere as a New Aesthetic, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2022., Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika, kibernetika i transhumanizam, Mizantrop, Zagreb, 2023.

Kada život u svojoj posljednoj mogućnosti produhovljenja postaje autopoietički sustav koji u tehnologiziranju bitka gubi značajke jednokratnosti i neizvjesnosti, a umjesto toga biva singularnošću i proračunljivošću, znanje o kibernetičkoj razlici čovjeka i svijeta iziskuje radikalnu transformaciju. Ali ne više znanosti i njihova povijesno-epohalnoga mjesta odvijanja svjetske povijesti kao što je to ideja sveučilišta od Humboldta do tzv. Bolonjske reforme. Posljednja transformacija s kojom zapadnjačka metafizika kao onto-teo-kozmo-antropologija gubi vlastitu bit odnosi se na ozbiljenje mogućnosti onog što je Friedrich W. Nietzsche namijenio ideji čovjeka ─ da bude most između „životinje“ i „nadčovjeka“. Kako se to zbiva u svjetsko-povijesnoj konstelaciji odnosa u kojoj dolazi do obrata u samoj biti znanosti kad više nije presudna razlika između invencije i kreativnosti koja je do pojave tehnosfere gotovo usudno određivala odnos i razliku između znanstvenika i umjetnika? Nema dvojbe da smo svjedoci posvemašnjega kibernetiziranja mišljenja kao takvog, a ne samo onog koji Heidegger naziva računajućim i aplikativnim (Rechnen) u razlici spram kazivajućeg i mitopoetskog (Dichten). (Martin Heidegger, „Zur Frage nach der Bestimmung der Sache des Denkens“ (1965), u: Reden und andere Zeugnisse eines Lebensweges (1910-1976), GA, sv. 16, V. Klostermann, Frankfurt a, M., 2000., str. 620-633.)Ovo zbivanje toliko je uzelo maha da se čini neotklonjivim, štoviše jedino smislenim za budućnost upravo zbog toga jer počiva na pragmatiziranju jezika kao slikovno-tehničkoga nabačaja bitka. Bilo bi iluzorno ovaj proces usmjeravanja mišljenja u samosvrhu tehničkoga objekta smatrati nečim izvanjskim za stvar humanistike i uopće smisla visokoškolskoga obrazovanja u nadolazećem vremenu. Čini se neizbježnim prihvatiti ovaj izazov s kojim naša budućnost kao povijesnoga ljudstva postaje pitanje o smislenosti ne samo humanističkih disciplina stvorenih još u doba Humboldtove reforme sveučilišta u 19. stoljeću, već i same biti metafizički shvaćene egzistencije čovjeka. Onaj koji je vizionarski naslutio što će se možda dogoditi s mišljenjem ako poklekne pred ovim pragmatičkim obratom s kojim danas tehnoznanstveni um sve alternative napretku i razvitku proglašava reakcionarnom metafizikom bio je, naravno, Nietzsche. U Predavanjima naslovljenim O budućnosti naših obrazovnih ustanova on kaže:

ʺPrema tome, sad je dabogme filozofija sama prognana s univerziteta: time je odgovoreno na naše prvo pitanje o obrazovnoj vrijednosti univerziteta. Kako se taj isti univerzitet odnosi spram umjetnosti, ne da se bez stida uopće priznati: on se spram nje uopće ne odnosi. (…) Bez filozofije, bez umjetnosti odrastaju naši akademijski ‘samostalci’: kakovu bi to oni prema tome mogli imati potrebu da se upuste s Grcima i Rimljanima, spram kojih sada više nitko nema razloga hiniti sklonost i koji povrh toga stoluju u teško pristupačnome samotništvu i majestetičnom otuđenju. (…) Jer uklonite samo Grke, zajedno s filozofijom i umjetnošću: po kojim bi ljestvama da se još uspnete do obrazovanja?ʺ (Friedrich W. Nietzsche, ʺO budućnosti naših obrazovnih ustanovaʺ, u: Kant-Schelling-Nietzsche, Ideja univerziteta, Globus, Zagreb, 1991., str. 322-323. Izabrao, preveo i predgovor napisao Branko Despot.)

Mi, suvremeni, rekli bismo da ipak filozofija još nije posve ʺprognana s univerzitetaʺ, a da je suvremena umjetnost iz sarkofaga akademijskoga spokoja kao iz sablasne tišine muzeja već zadugo svoj opstojeći život pronašla na bučnim ulicama gradova i u oceanskoj tišini virtualnoga podzemlja. Dokaz je performativna umjetnost i cyber-art kao procesi sudjelovanja u kritičkome prevrednovanju elitnoga statusa moderne umjetnosti. Međutim, ono što se dogodilo s filozofijom i umjetnošću u odnosu spram zahtjeva današnjeg visokoškolskoga obrazovanja ne osporava Nietzscheovu prosudbu. Filozofija je postala spoznajna refleksija tehnoznanstvenih istraživanja koja povijesni topos sveučilišta zamjenjuju postpovijesnim prostorom laboratorija za eksperimentalnu preobrazbu same ideje čovjeka kao stvaralačkoga subjekta. To je već jasno pokazala u svojim antropologijskim istraživanjima Hannah Arendt kad je čovjeka umjesto metafizički zadanoga homo fabera definirala kao homo laboransa. (Hannah Arendt, Vita activa, A. Cesarec, Zagreb, 1991., str. 121-122. S engleskoga prevele Višnja Flego i Mirjana Paić-Jurinić. Vidi o tome: Žarko Paić, ʺU znaku homo laboransa. Hannah Arendt i rasvjetovljenost životaʺ, Europski glasnik, br. 26/2021., str. 669-688. )

Nije stoga nimalo začudno zašto se time ne samo filozofija, već i umjetnost, sve više neutraliziraju i suspendiraju kako u onom izvornome značenju koje smo naslijedili od grčkoga pojma paidea tako i od renesansnog humanitas. Filozofija i umjetnost su nastale iz mitskoga mišljenja o bitku, biću te biti svijeta i čovjeka. Otuda je za Grke njihov odnos bio gotovo korelativan u smislu supripadništva do te mjere da im nije bila potrebna nikakva naknadna estetika za razumijevanje odnosa između božanskoga i ljudskog kao epifanije ljepote. Filozofija je mišljenje koje počiva u pojmovnome kazivanju bitka, a umjetnost je mišljenje koje pripada samome događaju slobode egzistencijalnoga nabačaja ljudskih mogućnosti koje se korijene u ideji stvaralaštva. Nakon kraja metafizike u Hegela s ozbiljenjem apsoluta u vremenu vječne sadašnjosti istoga, Nietzsche rastemeljuje ovu metafiziku apsolutne znanosti upravo na taj način što filozofijsko mišljenje budućnosti izvodi iz biti umjetnosti. Razlog leži u tome što umjetnost podaruje stimulans za život, a to znači da je posrijedi ono što neposredno stvara nove svjetove iz čiste imanencije stvaralačkoga života čovjeka kao umjetnika. Filozof-kao-umjetnik figura je duhovnoga otpora svekolikome pozitivističkome poznanstvljenju svijeta i čovjeku kao homo kybernetesu. (Vidi o tome: Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021.) Zašto? Iz jednostavnoga razloga što je za mišljenje koje oslobađa od bilo kakvog služenja izvanjskim ciljevima pragmatike znanja nužno biti i živjeti drukčije. Pjesnik Rainer Maria Rilke u pjesmi Arhajski Apolonov torzo (Archaischer Torso Apollos) postavlja duhovni imperativ za modernoga čovjeka kad pjeva Ti moraš živjeti drukčije! (Du mu§t dein Leben ändern!) (Vidi o tome: Peter Sloterdijk, Du mu§t dein Leben ändern: Über Anthropotechnik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2009.)

Dokaz za svojevrsno umrtvljenje i filozofije i umjetnosti u doba realiziranoga nihilizma jest njihovo upregnuće u jaram tehnoznanstveno određenog pragmatizma mišljenja čiji je posljednji svrhoviti razlog u tome što navodno samo zahvaljujući suvremenim istraživanjima u astrofizici, kozmologiji, biokibernetici i sintetičkoj biologiji čovjek može dospjeti do ideala spoznaje objekta X, dok su i filozofija i umjetnost u tom procesu racionaliziranja života ‘korisne’ jedino pod uvjetom da reflektiraju o znanstvenim metodama i epistemologiji i da stvaraju sliku svijeta kao trijade eksperimenta, procesa i singularnosti, što u 21. stoljeću čine različite forme tzv. posthumane umjetnosti. (Vidi o tome: Stefan Lorenz Sorgner, Philosophy of Posthuman Art, Schwabe Publishing, Basel, 2022.)

Vratimo li se za trenutak iznova Nietzscheu, vidjet ćemo zašto toliko emfatičnoga zanosa spram Grka i onog što je na njihovim tragovima bilo utkano u ideju humanitasa. U njegovim predavanjima susrećemo se s očitom kritikom moderne specijalizacije znanstvenih područja kao i otuda proizašloga nastanka onog visokoškolskoga obrazovanja koje u ideji univerziteta vidi izričito redukciju kako filozofije i umjetnosti na nešto priručno za tzv. opće znanje.

(Zar nije simptomatično kako se zapravo Nietzscheova kritika institucionalnoga ustrojstva visokoga obrazovanja njegova vemena na frapantan način podudara s onim što glavni mislilac postmoderne Lyotard izvodi kao konzekvenciju puta spram integracije razdvojenih disciplina u tzv. mnoštvo različitih struka koje se pod egidom interdisciplinarnosti danas slavi kao nužnost povezivanja prirodno-tehničkih i društveno-humanističkih znanosti? –

ʺU humboldtovskome modelu Sveučilišta svaka znanost zauzima svoje mjesto u sustavu kojim vlada spekulacija. Ulazak jedne znanosti u područje druge može samo izazvati pomutnje, ‘šumove’, smetnje u sustavu. Suradnja je moguća samo na spekulativnoj razini, u glavama filozofa. Ideja interdisciplinarnosti, nasuprot tome, pripada epohi delegitimiranja i njezinom užurbanome empirizmu. Odnos spram znanja nije odnos ozbiljenja života duha ili emancipacije čovječanstva; to je odnos između korisnika složenih konceptualnih i materijalnih kompleksa koji koriste njihova dostignuća. Oni ne raspolažu nekim metajezikom ni nekom metapričom da bi formulirali njegovu svrhu i najbolji način njihove uporabe. Ali raspolažu brain stormingom da bi osnažili njihove izvedbe.ʺ – Jean-Franҫois Lyotard, La condition postmoderne: Rapport sur le savoir, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1979., str. 86.)

Problem koji Nietzsche postavlja jest pitanje o smislu znanja kao biti onog što nadilazi puku znanstvenost znanosti u moderno doba vladavine tehnologije nad prirodom i ljudskim izvornim položajem u svijetu. Otuda je samorazumljivo da je pitanje o budućnosti visokoškolskoga obrazovanja na paradoksalan način i pitanje o biti čovjeka u kontekstu prevladavanja metafizike. Nietzsche se u ovim predavanjima ne može smatrati nekim apologetom tradicije i privrženikom klasičnoga grkstva, već autentičnim svjedokom nadolazećega mišljenja koje nužno mora izboriti svoje mjesto pod suncem u sukobu s apsolutnim zahtjevom prirodno-tehničkih znanosti. Čovjek koji još može izdržati vlastitu slobodu egzistencijalnoga nabačaja života kao istinskoga sudišta o smislu i besmislu bitka ne smije potpasti pod jaram pragmatike znanja kao jedinog sudišta o koristi i šteti znanja za život. (Friedrich W. Nietzsche, ʺVom Nutzen und Nachteil der Historie für das Lebenʺ, u: Unzeitgemäße Betrachtungen, KSA 1: Die Geburt der Tragödie, Unzeitgemäße Betrachtungen I–IV, Nachgelassene Schriften 1870–1873, (ur. G. Colli i M. Montinari), W. de Gruyter, Berlin-New York, 1980.) No, ako još grčevito brani smisao tradicije u srazu s hipermodernošću tehnosfere, što mu uopće preostaje drugo osim nostalgičnih lamentacija o zlatnome dobu filozofije i umjetnosti kad je željeti još pomagalo?

2.

Odgovoru na ovo pitanje ne može se pristupiti ni povratkom Grcima, toj ʺrepublici genijalnihʺ, (Friedrich W. Nietzsche, Die Philosophie im tragischen Zeitalter der Griechen, Sämtliche Werke, KSA, Bd. 2, (ur. G. Colli i M. Montinari), W. de Gruyter, Berlin – New York, 1980, str. 4.) kako Nietzsche navodi slavnu izreku svojeg učitelja Arthura Schopenhauera, a niti, pak, bezuvjetnim priklonstvom nekoj od postojećih filozofija tehnoznanosti s apologijom dosega umjetne inteligencije i njezinih fascinantnih preobrazbi u nastojanju da ono neljudsko uspostavi primat svojeg načina mišljenja nad dosadašnjim mišljenjem čovjeka zbog nužnosti preživljavanja na višoj razini kompleksnosti. Talijanski suvremeni filozof Emanuele Severino u svojoj dalekosežno poticajnoj studiji Bit nihilizma ustvrdio je, naime, da se ovaj problem može možda razriješiti tek onda kad odgovorimo na pitanje o smislu stvaranja i stvaralaštva. Jer postaje bjelodano da je ono što preostaje od čovjeka u doba tehnosfere upravo u onome što razlikuje grčki pojam poiesisa od latinskoga creatio i onog što se od nastanka kibernetike naziva autopoiesisom. (Vidi o tome posljednje poglavlje moje knjige Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, naslovljeno ʺMišljenje i stvaranje: Arché-Ergon-Autopoiesisʺ, str. 431-456.)

Za Severina je očito da

ʺdanas Zapad zna da je Bog mrtav. Ali on ne zna – i ne može znati ‒ što je tome uzrok. Za Zapad je ustvari još veća nesreća uzrokovana istom bolešću od njegova rođenja. Ono što uči Zaratustra jest da su ljudi stvaratelji, a ne Bog. Kad bi Bog postojao, ljudi ne bi mogli stvarati. Ali stvaranje je zajedničko starome Bogu i novome Čovjeku. Za Platona poiesis je bio primarno ono božansko: stvaratelj (o demiourgos) proizvodi stvari ‘svijeta’ čineći ih prolazom iz Ničega spram bitka. Kreacionističko shvaćanje srednjovjekovne metafizike bilo je kasnije radikalizirano s produktivnošću božanskoga poiesisa, iznova pokrećući granicu (i ambigvitet) platonske chora, i aristotelovske prvotne tvari. Za moderni imanentizam, naprotiv, o demiourgos jest čovjek. Čovjek u povijesti proizvodi sebe samoga i svijet. Danas su ga prirodne znanosti i tehnologija obdarile sa stvaralačkom sposobnošću koju nije nikada prije posjedovao. Mogućnost stvaranja Úbermenscha sada se pomalja na obzorju. Biologija i kibernetika kreću se doista u tom smjeru.ʺ (Emanuele Severino, The Essence of Nihilism, Verso, London-New York, 2016., str. 153-154.)

Pogledajmo pomnije o čemu je ovdje riječ. Severino, formalno govoreći, polazi od Nietzscheove poznate izreke o smrti Boga. No, ono što pritom tvrdi čini se odlučujućim za budućnost filozofije i umjetnosti u okružju visokoškolskoga obazovanja. Kad Zaratustra izriče ovu misao, on ima u vidu dvostruko značenje. Prvo, da je čovjek stupio na mjesto Boga jer postaje apsolutni stvaratelj svijeta koji više nema karakter božanskoga uratka. Drugo, da je čovjek kao stvaratelj onaj koji priprema dolazak ʺnovoga božanstvaʺ i to u liku biologije i kibernetike, odnosno prirodnih znanosti. No, Severino ne ulazi u dublje promišljanje biti ovih znanosti koje povezuju pojam informacije s genetskim kodom života. Nije problem u tome što on savršeno precizno pokazuje kako je skolastička teologija u svojem kreacionističkome shvaćanju iz temelja promijenila platonsko razumijevanje poiesisa svođenjem ljudskoga stvaralaštva na puko oponašanje veličajnoga Božjeg djela. Naprotiv, problem je kad se od novoga vijeka zaslugom ljudske subjektivnosti stvaranje i stvaralaštvo svode na znanstveno-tehničko proizvođenje novih svjetova u kojima filozofija i umjetnost u formi estetičkoga mišljenja postaju instrumenti racionalizma moderne tehnologije. Uostalom, nemojmo zaboraviti da je s Kantom estetičko mišljenje već neskriveno postalo ono mišljenje koje, doduše, jest alternativa logičkome poretku prirodno-tehničkih znanosti kao i etičkim postulatima usavršavanja čovjeka u smjeru vječnoga blaženstva nalik Božjoj harmoniji svemira, prirode i čovjeka. Ali je ono u svojim posljednjim konzkevencijama ipak u funkciji uzvišenosti kao prikazive neprikazivosti stvari-o-sebi (Ding-an-sich). Međutim, ono što se dogodilo s trijumfom tehnosfere, a to znači svezom između biologije i kibernetike, jest uistinu rezultat posve drukčijeg nihilizma od onog koji dijagnosticiraju i Nietzsche i Severino. Naime, autopoiesis je oznaka samo-uzročnoga i samo-svrhovitoga djelovanja tog metafizički shvaćenog nadčovjeka.

S tom razlikom što je za njegovo mišljenje ključan pragmatički obrat u samoj biti ideje stvaranja. Dok je još za Platona kao i za srednjovjekovnu teologiju Bog bio protumačen iz pojma proizvođenja kao stvaranja u smislu creatio ex nihilo, sada je ovo samo-proizvođenje novih svjetova kao realizacija kibernetičkoga obrata naspram ontologijskoga obrata u tome što četvorstvo uzroka nečeg kao nečeg ne proizlazi iz Božjeg uma niti prirode u smislu eshatologije bitka, kako Heidegger označava bit metafizike, nego iz četvorstva informacije-povratne sprege (feedback)-kontrole-komunikacije. (Martin Heidegger, ʺDer Spruch des Anaximanderʺ (1946), u: Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003.) A to onda znači da više ne možemo govoriti o jednosmjernosti uzroka i posljedice, već o stvaralačkoj ireverzibilnosti događaja bezuvjetne transformacije znanja o biti ljudske egzistencije unutar kozmičko-ljudske drame postajanja.

Četiri stadija kojim se razumijevanje ideje stvaranja i stvaralaštva razvija tijekom povijesti metafizike Zapada odgovaraju po analogiji sustavima mišljenja kao obrazovanja čovjeka i njegove samostvaralačke biti. Kad govorimo, dakle, na Nietzscheovu tragu o budućnosti visokoškolskoga obazovanja i zadaće filozofije i umjetnosti u tom sklopu, mislimo prije svega na ono znanje koje stoji u temeljima ovog povijesno-metafizičkoga četvorstva. Pritom smo već implicitno ukazali na sličnosti i razlike između grčkoga shvaćanja paidaee i renesansnog humanitas za određenje biti čovjeka u smislu odgoja i razvitka njegove naravi ili duše. Bez toga ne može postojati smisao visokoškolskoga obrazovanja pa čak i kad se ono kao u slučaju Bolonjske reforme ne orijentira više u normativnim aspektima razlike između bitka i vrijednosti kao u novokantovskoj metafizici od Rickerta do Schelera, već preuzima na paadoksalan način logiku američkoga pragmatizma, cost-benefit analizu tzv. racionalnoga izbora (rational-choice) čikaške škole ekonomije i neoliberalni poredak vrijednosti sadržan u prihvaćanju vrlina individualnoga poduzetništva i korporacijskoga privatiziranja koncepta javnoga znanja. (Vidi o tome: Frank Donoghue, The Last Professors: The Corporate University and the Fate of the Humanities, Fordham University Press, New York, 2008.)

Paideia je pojam koji sabire grčku otvorenost za prihvaćanje znanja kao uvjeta mogućnosti obuhvatne kulture ljudskosti utemeljene na filozofiji, umjetnosti i znanstvenim umijećima drevnoga svijeta. Pritom je uvijek posrijedi mišljenje koje polazi od ljepote i sklada polisa i njegovih bogova kao zaštitnika ideja slobode, jednakosti i pravednosti. U bitnome smislu nema paideae bez autentične politike koja ne zahtijeva osvajanje tuđih teritorija nasiljem i brutalnim zatiranjem njihovih kulturnih vrijednosti kao što je to postalo uobičajeno s prolomom rimskoga carstva i logikom imperijalne vladavine. Umjesto toga, grčki se svijet otvara Drugome kroz blistavi ideal obrazovanja duše vrlinama koje proizlaze iz biti slobode i ljubavi spram istine. Nije stoga slučajno da je takvo mišljenje početak (arché) onoga što će Husserl imati za svoj projekt prevladavanja krize Europe njezinim obratom u samoj biti suvremene filozofije i iz nje izvedene politike demokratske otvorenosti nadolazeće zajednice umno postavljenoga ljudstva. (Edmund Husserl, Die Krisis der europäischen Wissenschaften und die transzendentale Phänomenologie. Eine Einleitung in der phänomenologische Philosophie, Husserliana, sv. VI, M.Nijhoff. Den Haag, 1976., 2. izd)

Renesansni humanitas za razliku od grčke paideae počiva na ideji stvaranja i stvaralaštva čovjeka polazeći od biti umjetnosti kao proizvođenja same ljudske slobode u svijetu. Posve je, dakle, jasno da se umjesto primata filozofije koji je bio za Grke određujući zahtjev prijenosa ideje dobra u život zajednice, što je posvjedočeno Platonovim pojmom poiesisa, ovdje susrećemo s umjetnošću kao živim oblikovanjem duše iz ljudske potrebe za ljepotom kao smislom svih težnji ljudstva uopće. Nigdje kao u Firenzi i Dubrovniku nije ta potreba za usmjerenjem umjetničkih mogućnosti ljudskoga obrazovanja dosegla takve vrhunce u pjesništvu, slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi u čitavoj povijesti čovječanstva. Po prvi se put pojavljuje stoga humanitas kao pokušaj da ljepota vlada svijetom iz nužnosti posredovanja između stvaralačkoga Boga i njegova namjesnika samo-stvaralačkoga čovjeka. Budući da umjetnost, međutim, ne može bez ideala i normi onog što ljepota uzdiže do savršenstva u životu čovjeka, tada se humanitas mora očitovati u onome što renesansni mislilac Pico della Mirandola ovako uznosito iskazuje:

ʺU središte svijeta sam te smjestio da bi otuda mogao bolje razgledati sve što je na svijetu. Nisam te stvorio ni kao nebesko ni kao zemaljsko biće, ni kao smrtnika ni kao besmrtnika, zato da bi sam – čestiti i slobodni kipar svojega vlastitog bića – isklesao svoj lik onako kako ti se najviše sviđa. Možeš se izroditi i postati niže, bezumno biće; po svojoj ćeš se volji moći preporoditi i postati nešto više, božansko.ʺ (Giovanni Pico della Mirandola, Oratio de hominis dignitate, Stuttgart 1997, cap. 21, 22, 23.)

S renesansom uistinu otpočinju humanističke znanosti. Njihova je zadaća u visokoškolskome obrazovanju očuvati duh grčke i rimske antike s težnjom da se u samoj jezgri života u istini dosegne točka kristalizacije ljepote koja pomiruje božansko stvaranje (creatio) i ljudsko stvaralaštvo (humanitas kao ars poetica). No, za shvaćanje tradicije prijeko je potrebno dovesti do zbilje ono što je navlastito novo i ne može se više razmatrati iz duha obnove staroga svijeta. Uostalom, suvremena je recepcija Leonardova stvaralaštva preusmjerena iz njegove umjetnosti slikarstva u opsesiju sa strojevima i preoblikovanjem ljudskoga tijela. Time se ovaj renesansni genij tumači i kao prethodnik današnjeg transhumanizma u jednom dubljem smislu od pukoga materijalizma i želje za besmrtnošću čovjeka kao stvaralačkoga bića. Novo postaje istoznačnica za stvaralačkim porivom konstrukcije svjetova čija se ljepota mora ovjekovječiti kao neprolazni ideal za budućnost uopće. Stoga se humanitas ne može razumjeti bez sveze i odnosa tradicije i suvremenosti. Čovjek nije tek postao stvaralački subjekt-supstancija iz biti umjetnosti, nego postaje kao u Leonardovim projektima antropotehnike univerzalno biće konstantne promjene u njegovim tjelesnim aspektima bitka. Taj imperativ da humanitas prožme ne samo izvanjsku prirodu u činu očovječenja kaosa i divljine, već i ono neljudsko kao takvo, dovodi do procesa estetiziranja života željom za vječnom mladolikošću svijeta. Obrazovanje koje proizlazi iz onoga što postavlja Pico i uspostavljaju renesansni umjetnici uistinu može biti samo i jedino humanističko obrazovanje.Ono i prirodu i ono neljudsko u smislu tehničkoga usavršavanja proizvodnje novih objekata svagda razmatra u smislu onog što Severino naziva o demiourgos iz stvaralaštva čovjeka.

Četiri povijesna stadija kojim se oblikuje ideja stvaranja i stvaralaštva na Zapadu i bez kojih nije moguće govoriti o filozofiji i umjetnosti kao i budućnosti visokoškolskoga obrazovanja su poiesis, creatio, constructio i autopoesis. Po analogiji, prvi se odnosi na grčki svijet u kojem filozofija i umjetnost oblikuju paideiu. Nietzsche je smatra u svojim spisima paradigmatskom formom mišljenja kroz figuru filozofa-umjetnika kao prevrednovatelja svih dosadašnjih vrijednosti i prevladavatelja bezdane noći europskoga nihilizma. Poesis je više od platonske chore i aristotelovske prvotne tvari. To je božansko-ljudska moć nadilaženja svih granica između kaosa i reda, jer pro-iz-vođenje svijeta jest ulazak novoga u svijet kao događaja koji mijenja bitak, preobražava bića i bit čovjeka čini egzistencijalnim nabačajem slobode koja proizlazi iz samoga stvaranja. Otuda u Nietzschea tolika pohvala umjetnosti i onom što odlikuje estetičko mišljenje za razliku od znanosti i vjere. Filozofija i umjetnost postaju samo dva različita načina stvaralačke moći transformacije stanja, iako umjetnost ima skriveni primat jer u svojoj kontingenciji i imanenciji strastveno i ekstatički proživljava život od sklonosti filozofije da reflektira i spekulira o onome mogućem, zbiljskome i nužnome, o onome što jest i nije, o onome što će tek biti kao nadolazeći događaj bitka uopće. (Vidi o tome: Gilles Deleuze, Nietzsche et la philosophie, PUF, Pariz, 1962.)

Poiesis izvorno znači mogućnost proizvođenja svijeta kao ljudsko-neljudske sveze djelovanja kojim ono proizvedeno kao uradak i djelo nisu nužno i rezultat učinka materije i energije. Jer pjesničko je djelo ono koje sjedinjuje riječ i glazbu, a u svojem prikazivanju i predstavljanju nadilazi trag u vremenu jer pjeva čak i u suvremenosti poput Pindarovih oda bez kojih Friedrich Hölderlin nikad ne bi napisao svoje elegije poput Patmosa. Smisao poiesisa jest da unosi poetsko mišljenje kazivanjem o biti svijeta u sam život kao sveti udes ljepote. (Žarko Paić, ʺSveti udes ljepote: O biti pjesništvaʺ, Forum, časopis za književnost HAZU, br. 7-9/2022.)

Skolastički obrat nastaje s kreacionističkim shvaćanjem pojma stvaranja. Umjesto o demiourgos kojeg Platon u Timeju i Kratilu izjednačava s umjetnikom-stvarateljem koji spaja onostrano i ovostrano upravo čistom formom umjetničkoga djela, od sv. Augustina do sv. Tome Akvinskoga i dalje Bog postupa creatio ex nihilo. U transcendentalijama jednog, dobrog, istinitoga, bića i lijepog (unum, bonum, verum, ens i pulchrum) čitav se hijerarhijski poredak odnosa Boga i svijeta pokazuje kao vladavina nadosjetilnoga nad osjetilnim. Ako je grčki hram još bio mjera ljudskoga kroz uzvišenost prostora u kojem bogovi svetkuju s ljudima epifaniju veličajnoga događaja stvaranja svijeta i stvaralaštva ljudskoga umijeća u oblikovanju arhitektonskih zdanja i obitavališta u polisu, srednjovjekovna kršćanska katedrala pravi je rezultat ovih pet transcendentalija. Teologija postaje redukcija filozofije, jer iz objavljene vjere prosuđuje o djelima čovjeka i njegovoj spoznajnoj moći dohvaćanja svijeta, a umjetnost se svodi na oponašanje Božjeg uma u svim aspektima pojavljivanja.

Iako visokoškolsko obrazovanje, doduše, otpočinje s potrebom za ovjekovječenjem božanskoga stvaranja s obzirom na ograničene ljudske mogućnosti u spoznaji uzroka i posljedica transcendentne naravi postojanja prirode i čovjeka, pa europska sveučilišta vuku podrijetlo iz skolastičkih učilišta i samostana od Bologne, Padove do Pariza, istinski početak humanističkih znanosti i visokoškolskoga obrazovanja ne proizlazi iz pojma creatio. Naprotiv, tek s novim vijekom kad filozofija preuzima ruho prirodno-tehničkih znanosti, što je razvidno u metodi Descartesove i Kantove filozofije kao početaka moderne metafizike, otpočinje i obuhvatno strukturiranje trijade filozofije, umjetnosti i znanosti iz biti mišljenja kao konstrukcije predmeta koji ne postoji u stvarnosti kao takav. Umjesto pukog opisa i prikaza objekta X na djelu je njegovo konstruiranje na temelju onog što Kant naziva čisti um. Štoviše, isto će još radikalnije promisliti Schelling i govoriti o konstrukciji filozofije i znanosti umjetnosti. Mišljenje kao constructio označava uvjet mogućnosti svekolike tehničke naravi mišljenja koje Heidegger nepogrešivo ocrtava u svojim predavanjima 1930ih godina računajućim i predstavljajućim mišljenjem. Njegova je bit u tome da kao novo mišljenje koje pripada ovom svijetu i ovom vremenu predstavlja neporecivi trijumf slike nad jezikom. (Martin Heidegger, “Wissenschaft und Besinnung”, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009 Vidi o tome: Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.)

3.

Spoznaja istine u novovjekovnome smislu postaje tehno-epistemologija bitka. Novo racionalno tehnologijsko mišljenje predstavlja otuda mjerodavni lik spoznaje i znanja. I to se onda samo radikalizira u suvremeno doba s vladavinom umjetne inteligencije i računalnih strojeva, ili biologije i kibernetike kako je to istaknuo Severino. Kad je riječ o Heideggerovu mišljenju o tom problemu, u njegovim svim prilozima u kojima se od 1930-ih godina tematizira problem biti tehnike nailazimo na povijesno-filozofijsko i povijesno-filologijsko objašnjenje stanja stvari. Naime, smisao grčke riječi téchne upućuje na spoznajnu dimenziju razotkrivanja ili istinstvovanja onog novoga što ima svoje podrijetlo u riječi poiesis. No, ono što povezuje ove dvije riječi-uputstva grčke metafizike tijekom čitave zapadnjačke povijesti jest moment posredovanja između onog tehničkoga i onoga poietičkoga, između spravljanja novoga i njegova preoblikovanja u smislu eidos i morphé. Znanje o bitku bića i njegovo umjetničko odnosno estetičko proizvođenje jest episteme téchne. Kao takvo je u doba racionalizma 18. stoljeća kad je nastala estetika posredovano tehničkim izumima klasične mehanike kojoj je u osnovi stajala matematička fizika. Heideggeru je, međutim, bilo jasno kako ono izvorno grčko shvaćanje tehnike u razlici spram novovjekovne tehnike i moderne tehnologije, a to vrijedi samo u drukčijem značenju i za pojam znanosti, nije ništa neutralno u smislu instrumentalnoga razumijevanja svijesti kao samosvijesti počevši od Descartesa i njegove metafizike subjektivnosti pa sve do Hegela i njegove znanosti apsoluta.

Znanje o uvjetima mogućnosti mišljenja kao računanja-planiranja-konstrukcije jest epistemologija. Upravo ona u doba kibernetike preuzima ovlasti spoznajne teorije, ali ne više u kantovskome ili u obliku logičkoga pozitivizma Bečkoga kruga s Carnapom i Wittgensteinom. Forma tehnologijskoga mišljenja koja u cjelini prodire u svijet čovjeka još od Galileja, Kopernika i Newtona otvara prostor auto-tehničkome određenju čovjeka kao onog bića koje duguje svoju egzistenciju tehnologiziranju prirode. (Vidi o tome: Hans Blumenberg, „Ordnungschwund und Selbstbehauptung: Über Weltwerstehen und Weltverhalten im Werden der technischen Epoche“, u: Schriften zur Technik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2015.)

Sažeto rečeno, spoznaja i znanje kao uvjeti mogućnosti uzajamnoga odnosa ili, bolje, povratne sprege-petlje (feedback-loop), između čovjeka i svijeta pretpostavlja formu tehnologijskoga mišljenja koja bitno oblikuje pojmovno-kategorijalni sklop postmetafizike u kibernetičkoj antropologiji. (Vidi o tome: Gotthard Günther, Das Bewustsein der Maschinen: Eine Metaphysik der Kybernetik, AGIS-Verlag, Krefeld i Baden-Baden, 1963., str. 48-52, Max Bense, Kybernetik oder die Metatechnik einer Maschine, u: Ausgewählte Schriften, sv. 2: Philosophie der Mathematik, Naturwissenschaft und Technik, J.B.Metzler, Stuttgart, 1998., Stefan Rieger, Kybernetische Anthropologie: Eine Geschichte der Virtualität, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2003.)

U raspravi „Prebolijevanje metafizike“ iz 1954. godine Heidegger kaže:

„Filozofija u razdoblju dovršene metafizike jest antropologija. /…/ Hoće li se ona ili neće doista još nazivati ‘filozofijskom’ antropologijom, posve je svejedno. U međuvremenu je filozofija postala antropologijom i na tom putu dospjela do prinosa potomaka metafizike, tj. fizike u najširem smislu, koja uključuje fiziku života i čovjeka, biologiju i psihologiju. Postavši antropologijom, filozofija sama zapada u metafiziku.ʺ (Martin Heidegger, „Überwindung der Metaphysik“, u: Vorträge und Aufsätze, Clett-Kotta, Stuttgart, 2009. 11. izd. str. 82-83.)

Constructio nije otuda samo temeljni pojam tehnoznanstvenoga mišljenja suvremenosti koji povezuje post-i-transhumanizam kao paradigme realizirane tehnosfere koja počiva na autonomnoj logici tehnologičkoga mišljenja uz pragmatiku znanja i vizualizaciju događaja. To je stadij u povijesno-epohalnome razvitku novovjekovne metafizike iz čijih se okvira pojavila u 18. stoljeću i estetika kao filozofijska disciplina o pročuvanju lijepoga i uzvišenoga u prirodi i umjetnosti. Već je otuda bjelodano da je četvrti stadij u razvitku biti čovjeka kao egzistencijalnoga nabačaja slobode stvaranja i stvaralaštva i njegov kraj. Kad onaj ničeanski shvaćen nadčovjek dovršava svoje poslanstvo da bude most između poiesisa i autopoiesisa, ulazimo u područje vladavine kaosa i kontingencije, sustava i funkcija. To je područje inter-objektivnosti estetički konstruiranih događaja a ne stvari i pojava kakve su još mogle biti avangardne iluzije o nepredmetnosti poput Maljevičevih suprematističkih slika. Ovdje više ne djeluje nikakva fenomenologija s pojmom intencionalne svijesti, a isto tako niti psihoanalitičko otkriće nesvjesnoga koji se prema Lacanu artikulira u jeziku. Slikovna fascinacija s tehnosferom dovodi do toga da mišljenje u suvremenosti uistinu postaje integralno i sintetičko. Zbog toga budućnost visokoškolskoga obazovanja ne počiva više na ideji humanitasa, već na konstrukciji stroja mišljenja koji autonomno i autopoietički stvara svoju interaktivnu okolinu sastavljenu od virtualnih estetskih objekata. Pogrešno bi bilo kazati da je time filozofija i umjetnost u stanju trajne neutralizacije i suspendiranja. Ali, da se budućnost humanističkih znanosti i njima primjerenoga sustava visokoškolskog obrazovanja nalazi na prekretnici samo je po sebi razumljivo. (ʺNo, ono što se čini izvjesnim jest da u oba slučaja delegitimiranje i nadmoć izvedbenosti navještaju kraj ere Profesora: on nije mjerodavniji od kompjutorske mreže prijenosa podataka utvrđenog znanja i nije mjerodavniji od interdisciplinarnih timova za izmišljanje novih poteza ili novih igara.ʺ – Jean Franҫois Lyotard, La condition postmoderne: Rapport sur le savoir, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1979., str. 87-88.

Zanimljivo je pritom da Lyotard stvaralački preuzima pojmovne sklopove kasnoga Ludwiga Wittgensteina kao što su to jezične igre (Sprachspiele) i izvedbenost jezika koji funkcionira sada kao instrument pragmatike znanja. U američkome engleskom to sugerira pojam know-how, što je sinonim za francuski savoire-faire, a hrvatski se prevodi kao znati-činiti. Time se znanje kao vrhunska metafizička vrijednost mišljenja o biti svijeta i čovjeka pretvara u spoznajno-pragmatični alat mišljenja. Samo izvedbenost ovog jezika ima smisao u kontekstu, a ne apriorno. Nadalje, samo know-how potencijali visokoškolskoga obrazovanja postaju vrijedni spomena u neoliberalnoj aksiomatici informacijskoga kapitalizma, a ne sveučilišta i znanstvene institucije, pa i akademije znanosti i umjetnosti, usmjerene očuvanju istinskoga duha tradicije, a ne u svrhu kulturnoga spektakla i razmjene znanja kao robe na globalno-planetarnom tržištu. Lyotard je u knjizi iz 1979. godine znakovita naziva Postmoderno stanje pretkazao našu sadašnju no-way-out situaciju. Tko se ne prilagodi ovom know-how totalitetu autopoietičke proizvodnje znanja o objektu X postaje neutraliziran i suspendiran iz ove igre s visokim rizikom ulaganja kapitala i njegovim opredmećenjem u figuri homo kybernetesa.)

Što je s čovjekom koji je za humanitas od renesanse do Humboldtove reforme univerziteta stajao u samome središtu ideje stvaranja i stvaralaštva uopće? Na njegovo mjesto nije stupio ničeanski shvaćen nadčovjek. Naprotiv, na njegovo ispražnjeno mjesto zasjeo je ne-esencijalistički i post-i-transhumanistički pojam homo kybernetesa. Samo iz tog novog, tehno-epistemologijskoga obrata u biti tehnosfere možemo razvidjeti konzekvencije ʺvelike pričeʺ o smislu humanističkoga obrazovanja i o idealu humanitasa s kojim još uvijek kao da se ne možemo oprostiti jednom i zauvijek.

Što, dakle, s tom filozofijom i umjetnošću s obzirom na budućnost visokoškolskoga obrazovanja uopće? Da bismo dospjeli do mogućnosti obrata u samoj biti univerziteta u doba tehnosfere kao realizacije metafizike u svojem četvrtome stadiju mišljenja određenoga iz logike autopoiesisa, nije nužno tek kazati da je čovjek kao homo kybernetes trijumf slike nad jezikom i pragmatičnoga mišljenja nad mitopoetskim mišljenjem kakvim se do kraja života i torinskoga ushićenja odnosno nastupa ludila služio Nietzsche. Postoji još nešto gotovo ʺčudovišnoʺ (Unheimliche) u ovome obratu s kojim znanje kao know-how postaje zagušljivi zrak koji udišemo. A to je nedvojbeno zatiranje one slobode mišljenja koja ne može biti svedena na tzv. služenje idealu objektivne istine kakvu promiče tehnoznanstveni um, niti, pak, na ono što pripada još od doba skolastičkoga nauka u nasljeđe institucionalnoga pogona sveučilišta. Nitko to nije bolje iskazao od Nietzschea u njegovu imperativu koji kao da nas se ne tiče i spram kojeg smo sve više i više ravnodušni. Nietzsche, naime, zahtijeva istinsku promjenu u samoj biti života filozofa-umjetnika kao zakonodavca budućeg svijeta koji možda dolazi, ali mu još uvijek ne raspoznajemo znakove na putu.

ʺJer ponavljam to, prijatelji moji! ‒ svo obrazovanje otpočinje sa suprotnošću spram svega onoga, što se sada slavi kao akademska sloboda, s poslušnošću, s podređivanjem, sa stegom, sa službeništvom. (…) A na mojoj prispodobi istumačite sebi, što bih svakako želio da se razumije pod istinskom obrazovnom ustanovom i zašto ja također u univerzitetu nešto takovo niti izdaleka ne prepoznajem.ʺ (Friedrich W. Nietzsche, ʺO budućnosti naših obrazovnih ustanovaʺ, u: Kant-Schelling-Nietzsche, Ideja univerziteta, str. 328-329.)

Uzaludno je očekivati da će sloboda koja prethodi ovoj akademskoj zatvorenosti u svoje kule bjelokosne ostati nedodirljivom relikvijom neke drevne svetosti bez onih koji zaslužuju naziv i filozofa i umjetnika, ali ne samo po svojim djelima, već po svojem vlastitome karakteru i duhovno-duševnoj nepokornosti spram vjekovne konzervativnosti visokoškolskoga obrazovanja i njegovih slavnih ustanova. Bez Nietzschea nema filozofije prevladavanja nihilizma, kao što bez Artauda nema umjetnosti koja teži radikalnoj transgresiji metafizike. Sve naše vizije i iluzije obrata u biti svijeta ne dolaze kao creatio ex nihilo, već kao stvaralački bezdan slobode bez koje je sve pusto i prazno pa makar bilo prepuno estetskih objekata najviše razine izvedbenosti uopće.

Filozofija i umjetnost u doba tehnosfere mogu očuvati ovaj konceptualno-stvaralački proplamsjaj nepokornosti samo pod uvjetom radikalnoga zahtjeva za vlastitom autonomijom mišljenja i kazivanja onkraj svih stega i utega našeg planetarno-globalnoga puta u kozmičko-ljudsku entropiju i kaos.

Dragi prijatelji, zahvaljujem Vam na mogućnosti da ovo predavanje posvetim temeljnome razlogu našeg zajedničkoga susreta i nadam se zajedničkome promišljanju puta kojim se budućnost ne pojavljuje u znakovima logike mase, moći i brutalnosti, nego u znakovima eksperimenta onog nadolazećega mišljenja koje počiva na egzistencijalnome događaju slobode i ljubavi za istinom.

Humboldt-Universität zu Berlin
Humboldt-Universität zu Berlin

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026