Copyright ©2026 Žarko Paić

Svemu danas nedostaje duše

Pokušaj filozofske autobiografije

(Poglavlje iz Knjige lutanja: Pisma-razgovori-zapisi, Litteris, Zagreb, 2014.)

July 6, 2025
Svemu danas nedostaje duše
Žarko Paić
„Mudrost i pobuna: dva otrova.“



Emile M. Cioran, Misliti protiv sebe

1.

Početak je bio u znaku otpora prema monotoniji rada. Ne može se zanijekati ni želja za dosezanjem već unaprijed izgubljene cjeline. Sjetite se, Rimbaud u Sezoni u paklu naviješta doba otvorenosti kao okrutne nevinosti. Osvojiti svijet energija s kojim modernost poprima mirise novoga i egzotičnoga, praiskonskoga i nadolazećega, znači pristati na čin skrnavljenja ljepote u ime bezuvjetnoga napretka. Ali zaboravlja se da taj patos utopije i revolucionarnoga zanosa već u začetku upućuje na krizu smisla. Nije riječ o sumnji u mogućnosti radikalne promjene svijeta. U pitanju je nešto posve drukčije. Kako opravdati želju za radikalnom promjenom ako se svijet ne događa kao ono što proizlazi iz biti filozofije i umjetnosti? Ako, dakle, umjesto svijeta slobode i mudrosti sve postaje totalni pogon tehnike i racionalnosti, bez iznimke i bez mogućnosti posljednjega svetoga bijega negdje izvan ovoga svijeta, postoji li još izlaz iz tog začaranoga kruga? Što znači misliti? Zapadnjački je odgovor na to pitanje cjelina povijesne svijesti. Ona se razvija od mita, religije, umjetnosti, filozofije do znanosti. Ali u načelu misliti znači kazivati bitak u njegovu „jest“ i onkraj prisutnosti. Simboličke forme mišljenja koje nasljeđujemo postojane su u svojim promjenama: filozofija u pojmu, religija u doživljaju vjere, umjetnost u osjećaju, znanost u eksperimentu i metodi onoga što jest. Kada i kako netko postaje obuzet mišljenjem kao filozofijom ili vjerom, doživljajem, osjećajem, eksperimentom i metodom? Nemojmo se zadovoljiti odgovorom da svako mišljenje odgovara karakteru čovjeka. Filozofija se Kierkegaardu pojavljuje egzistencijalnom vjerom. U trenutku rušenja svih transcendentalnih opsjena, nastaje unutarnje iskustvo potresenosti pred bezdanom slobode. Odluka o vlastitome putu mišljenja istovjetna je odluci o putu vlastita života. Sve drugo čini se nevjerodostojnim fikcijama o „slučaju“ ili „nužnosti“. Mi smo osuđeni na vlastite mogućnosti. U mojem slučaju sve je došlo nenadano, bljeskovito, meteorski. Čini mi se ispravnom Deleuzeova postavka kako mišljenje nastaje kao događaj, a nije ničim unaprijed zadano. Želja za razumijevanjem tog događaja u sebi obuhvaća moć slobode i snagu ljubavi. Život nastaje kao događaj intenziteta moći i ekstenziteta snage. Nietzsche nas podsjeća na ono što su znali još i Grci. Filozofija nije tek težnja (horeksis) spram mudrosti (sophia). To je poslanstvo (sudbina) da se onome što samo po sebi nema cilja i svrhe podari smisao. Od Heraklita do nas suvremenih ime filozofije znamenuje zadatak i najveću mogućnost čovjeka uopće.

U to doba oproštaja od mističnoga putovanja u Indiju, nakon propasti utopije 1968. godine, bili su već posvuda vidljivi znakovi one promjene paradigme s kojom uistinu otpočinje „moj“ put mišljenja: od tehnologike rada do kulture kao nove ideologije ili od sustava do razlike. Prve knjige koje se same otvaraju i do danas se ne zatvaraju bile su presudne za bavljenje filozofijom: Uvod u Heideggera, izdanje iz 1972. godine i knjiga Vanje Sutlića, Praksa rada kao znanstvena povijest iz 1974. godine. Gimnazijski dani bili su obilježeni lektirom filozofije i pjesništva, a Liberovo izdanje poezije Fernanda Pessoe, Posljednja čarolija iz 1973. godine u prepjevu Mirka Tomasovića, bit će treći trag koji vodi do egzistencijalne odluke. Biti na-rubu, u ekscentričnome položaju svjedoka događanja, sve do sada značilo je imati slobodu oblikovanja vlastita mišljenja bez nužnih kompromisa. Ali i još nešto iznimno. Od provincije i margine trebalo je učiniti vlastiti vrt razgranatih staza duhovnoga bitka. Da, bio je to izabrani program! Koliko god se činio, a mnogima se i danas čini bizarnim, toliko je ta životna i egzistencijalna odluka bila samo sredstvo da se očuva prostor slobode. Na pitanje jednog od sudionika iz publike na predstavljanju časopisa Tvrđe posvećenoga tijelu i korporalnome obratu u Beču listopada 2006. što znači ime tog časopisa, odgovor je bio sljedeći:

„Znate, to je staro ime u hrvatskome jeziku za gradsku utvrdu, za nastanak grada uokolo samostana i vojnih citadela. Naša je povijest u znaku klaustrofobije i slobode. Tvrđa označava duhovni prostor dijaloga s vlastitom dušom u dobrovoljnome izgnanstvu.“

Zanimljivo je da je pitanje iz publike uputio mladi student antropologije, Indijac rođen u Beču, stranac u vlastitome gradu, vječiti Drugi u rešetkama jezika i tamnoga sjaja slobode. Tek sam tada ozbiljno počeo čitati kasnoga Wittgensteina, odgonetajući njegovu mistiku faktičnosti. Svi dolazimo iz vlastite tuđine u svijet. Jezik je uvijek obavijen koprenom te povijesne faktičnosti. Neizrecivost proizlazi iz neiskazivoga svijeta, a ne iz šahovskih ploča jezika. Tko želi shvatiti Drugoga, mora zauvijek raskrstiti s tlapnjom o vladavini novovjekovnoga subjekta. Krajnje je promašeno ono mišljenje koje danas trijumfalno obnavlja diktaturu subjekta kao alternativu jednako tako ispraznim poniranjima u mistiku neiskazivosti onoga što se naziva pra-doživljajem svijesti. Dva su načina suočenja s tajnom uspostave jedinstva svijesti i vremena u tvorbi zapadnjačkoga pojma osobe. Oba su pritom izdanci nečega što pripada drugim epohalnim događajima mišljenja odnosno kulturnome kôdu. Prvi se odnosi na grčki pojam misterija, a drugi na kršćanski pojam mistike. Dok je u Grka riječ o primatu zajednice u iskustvu dijaloga s Drugime, u kršćanskome svijetu srednjega vijeka počeci modernih europskih jezika upućuju na grozničavo kazivanje neiskazivoga otajstva Božje riječi. Veliki mistici, od Angelusa Silesiusa do tjelesne ekstaze Tereze iz Avile, uvijek su navjestitelji nadolazećega. Ono se zbiva u znaku jedinstva svijeta, jezika i osobe. Ali razlika spram grčkoga misterija jest u tome što mistika već uvijek pretpostavlja osamljenoga čovjeka, biće okovano mukama tjeskobe i mučeno zlom savješću.

Najznačajnija kritika tog paradoksalnoga kvijetizma i oslobađanja subjekta iz ljušture tragičnoga bića kajanja jest Hegelova analiza Antigone. Ona ne čini transgresiju moralnoga zakona zajednice iz savjesti, već iz tragične slobode odluke protiv političkoga ili običajnosnoga zakona. Psihoanaliza s naglaskom na tzv. individualnome subjektu već se uvijek nalazi u nabačaju povijesnih mogućnosti koje su oblikovale zapadnjački individualizam. To ne pogađa samo dimenziju srednjovjekovne teologije, nego se proteže u sekularnoj verziji i na stvaranje modernoga liberalizma. Govoriti u prvome licu nije diskurs filozofije subjektivnosti koja ima za model metafiziku svjetla i prosvjetljenja. Naprotiv, prvo lice singularnosti pripada govoru subjekta u revolucionarnome otklonu od suverenosti Boga ili monarha na pragu moderne epohe. Utoliko je potrebno malo više smjernosti, ne i skromnosti, kada filozofija danas postupa poput onog skeča Johna Cleesa iz Letećega cirkusa Montyja Pythona u kojem parodira današnje medijske teoretičare iskazujući pravo na „svoju“ interpretaciju samo zato što je to „moja“ interpretacija, a posve je nevažno je li ona autentična, vjerodostojna ili se može mirne ruke baciti u koš za smeće bez grižnje savjesti.

Pripadam generaciji koja se oblikovala 1980-ih godina u času dekadencije realnoga socijalizma u bivšoj Jugoslaviji. Studij političkih znanosti i magisterij iz filozofije o Problemu slobode u egzistencijalizmu Jean-Paul Sartrea obranio sam na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu 1986. godine. Svoja sam istraživanja u humanistici i društvenim znanostima, te teoriji umjetnosti otpočeo s onim što se naziva postmodernim obratom: Marx, Nietzsche, Heidegger i poststrukturalistička misao od Derride, Deleuzea, Foucaulta, Lyotarda i drugih tragovi su i biljezi jednoga nesvodljiva identiteta. Već u prvome susretu s događajem najave kraja Berlinskoga zida pojmovna tvorba onoga nadolazećega bila je izvedena jezikom ovoga mišljenja. Tekst koji sam predstavio na jednom interdisciplinarnome simpoziju o kulturi u Sarajevu u rujnu 1989. godine, netom prije revolucionarnih zbivanja u Berlinu, Pragu, Budimpešti, bio je naslovljen „Dekonstrukcija kulture kao ideologije“. Sve se nakon toga ubrzalo, a povijest je postala događajem bez „smisla“, čisto protjecanje na sve većem stupnju intenziteta i snaga konstrukcije-dekonstrukcije. Štoviše, sve se nakon toga kristaliziralo u fraktale raskomadane povijesti. Ostali smo bez jezika, a dobili smo spektakl vizualizacije Realnoga.

2.

Dopustite samo kratko prisjećanje na sljedeće. 1988-1989. radio sam kao istraživač kulturnih politika i kulturnoga razvitka u Zavodu za kulturu Hrvatske na projektu „Kulturne pretpostavke tehnološkoga razvitka: primjer Japana“ zajedno s još nekolicinom sociologa, kulturologa i ekonomista. U svojoj dionici obradio sam naizgled „egzotični“ problem arhetipa japanske kulture u analizi mitske i religijske svijesti tijekom povijesti (šintoizam, zen-buddhizam i konfučijanstvo). U hibridnome identitetu Japana koji je u 20. stoljeću savršeno spojio tradicionalni kulturni kapital i nove tehnologije nastojao sam vidjeti nešto posve izokrenuto. Ne, naime, kako Zapad postaje zadivljen japanskim „čudom“ i kulturom, nego kako Japanci skriveno odašilju znakove fascinacije zapadnjačkim mišljenjem i logikom racionalnoga napretka. Mnogo je primjera: književnik Mishima, filmski redatelj Kurosawa, modni dizajner Yamamoto, filozof Nishida. U tu svrhu pojmom kamigrafijski simulakrum, što bi se moglo objasniti kao stvaralačko načelo mnoštva u preuzimanju od Drugoga, spojio sam šintoistički način mišljenja i, nipošto začudno, Baudrillardov vodeći pojam. Unatoč bjelodane hermetičnosti teksta, vodeća je postavka bila ono što mislim da pripada „biti“ našega tehno-znanstvenoga doba:

„Tehnologiziranje kulture istodobno se zbiva i kao proces kulturaliziranja tehnologije. Suvremeno japansko društvo provodi ovu dijalektiku odnosa između tehnologije i kulture na taj način što ne dopušta da ‘sustav’ ugrozi ‘život’, nego kroz intuitivnu zamjedbu povijesno-vremenskoga obzorja u kojem se oblikovao japanski ethos smjera skladu tehnologije i kulture.“ ( Žarko Paić, „Japan: Moć kamigrafijskoga simulakruma“, u: Postmoderna igra svijeta, Durieux, Zagreb, 1996., str. 81.)

Prisjećanje na kraj 1980-ih ima još jednu radnu hipotezu o putu mišljenja. Riječ je o započetom i nedovršenome tekstu doktorata o Heideggeru, filozofiji politike i postmoderni koji sam predložio Vanji Sutliću 1988. godine. No, godinu dana kasnije Sutlić je umro i od svega je ostao drugi, „promijenjeni smjer“. Doktorirao sam 2005. na gotovo srodnoj temi, ali s mnogo više interdisciplinarnim pristupom, objavivši iste godine knjigu Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija u Izdanju Antibarbarusa. Uloga mojeg nezaboravnoga prijatelja, izdavača i urednika Alberta Goldsteina, u artikulaciji ideje same knjige u tome je iznimno važna. Pitanje odnosa mišljenja i djelovanja u doba tehnoznanosti ipak nije ostalo u zavjetrinama prošlosti. U knjizi objavljenoj 2013. godine kod izdavača Bijeli val, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije iscrpno se promišlja pitanje kraja subjekta i nadolazeće demokracije u korporativnome poretku globalnoga kapitalizma. Nakon kraja suverenosti nacija-država, izbačeni smo u otvoreno polje politike događaja. Umjesto slobode, pojam dispozitiva moći informacijske ekonomije preuzima mjesto i funkcije države i društva, politike i kulture. Alternative se tom apstraktnome stroju „napretka“ čine nemoćnima, od fundamentalizma do terora, od antiglobalizacijskih pokreta do subverzije i otpora, a sama mreža djeluje kao stabilnost u promjeni. Potonji izraz je onaj koji preuzimam u svojim analizama kapitalizma danas, a izrekao ga je Heidegger 1969. godine u Provansalskim seminarima. (Martin Heidegger, Vier Seminare, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1977.)

Kada sam 2000. godine utemeljio časopis TVRĐU, svi su se putovi otvorili. A sve ono što je bilo u znaku ideologijskih sukoba više dogmatskih struja, a manje istinskih filozofijskih orijentacija od 1960-ih do kraja 1980-ih godina u nas, činilo mi se da pripada napuštenome groblju opsjena. Nakon petnaest godina i mnoštva tematskih cjelina, odabranih autora raznih škola i intelektualne radoznalosti, u rasponu od Heideggera i Deleuzea, Derride, Lacana i filozofije medija, filozofije politike, kognitivnih znanosti i teorija suvremene umjetnosti, nakon međunarodnih konferencija i desetak knjiga u biblioteci Tvrđa moguće je reći samo ovo. Nikome ne polažem esencijalne račune osim sebi samome; od nikoga ne očekujem ništa drugo osim kao i uvijek od naše „kulture“ nauk ravnodušnosti i zavjet prešućivanja; ne zanimaju me institucionalne korporacijske igre prijestolja i moći; časopisu ne treba znanstveno pokriće da bi se pretvorio u kolotečinu istoga bez razlike; sve u svemu kreativna mahnitost ostaje zaštitnim znakom jedne igre bez koje stvaralaštvo služi pokriću filistarskoga gnjeva mediokriteta. Prvi je broj Tvrđe bio posvećen egzilu i intelektualnoj migraciji s naslovnicom Anselma Kiefera iz ciklusa Meteori, a ovaj jubilarni broj za 2014. bit će sklop teorijskih lutanja od Agambena do Rancièrea i suvremene estetike, od Kittlera i neuro-znanosti do filozofije politike danas.

Sloboda i ljubav prema istini u iskonskome značenju kazivanja povezuju egzistenciju i vrijeme. Sloboda nije nešto u svijetu. Bez temelja u izvanjskome ili unutarnjemu njezina je bit u otvorenosti događaja. Taj otvoreni bezdan iz kojeg nastaje svijet kao pokušaj osmišljavanja bitka, bića i biti čovjeka preostaje jedino bitnim mišljenjem koje na tragu Schellinga otvara nadolazeće mišljenje. Koliko je u tome konzumerističko stajalište tzv. slobode izbora jadna verzija neoliberalnoga kalvinizma kojim danas paradiraju razni kritičari s neupitnom vjerom u tržište i individualizam, nije potrebno posebno govoriti. Njihove se opsesije svode na pitanje o slobodi sa stajališta „koristi“ i „štete“ za pojedinca i društvo. Ta vrsta cost-benefit filozofa još uvijek misli da danas postoji „društvo“, „država“ i „pojedinac“, te da je posljednja stvar mišljenja slobodu razgraničiti od utjecaja Levijatana, odnosno totalne države. Misliti slobodu znači upravo suprotno. Napustiti svaku vjeru u onostrano i ovostrano, a posebno u utilitarne kriterije razuma po kojem se sloboda svodi na racionalni izbor, prva je pretpostavka ovoga obrata. Umjesto Boga kao posljednjega razloga slobode izbora „čovjeka-poduzetnika“, na njegovo ispražnjeno mjesto zasjedaju sablasti Hobbesovih konfliktnih strasti. Stoga je besmisleno govoriti o ideji slobode u epohi inflacije sloboda (liberties) za sve i svašta, odnosno za ništa. Nije problem suvremene filozofije u mnoštvu putova ili orijentacija, nego u tome što su one postale specijalizirano znanje stručnjaka za prodaju mikro-partikularizma. Nakon grandioznih zahtjeva totaliteta u mišljenju Hegela, spuštamo se čitavo 20. stoljeće u jazbine i brloge mikro-politika i mikro-filozofija sa sve većim intenzitetom specijaliziranja i klasificiranja „cjeline“. Na prigovor da se bavimo „svime“ i „svačime“, od ontologije i teorije znanosti do filozofije kulture, semiotike mode i političkih teorija deliberativne demokracije, odgovor je samo jedan. Filozof u doba totalnoga marketinga ideja, da parafraziram Deleuzea i Guattarija iz spisa Što je filozofija?,upravo se treba baviti „svime“ i „svačime“ da bi onima koji se ne bave „ničime“ pokazao da svijet korporativnoga kapitalizma mreža kojim vladaju beskarakterne maske Nikoga i Ničega postoji samo kao nihilistička bajka bez istine i bez svijeta. Filozofija nije igra staklenim perlama, a niti marketing za neoliberalne opsjenare.

Ljubav je za slobodu prostor ispunjenja primarne mogućnosti ne samo čovjeka, već svih živih bića. Nije stoga začudno zašto su te dvije riječi odlučne za početak filozofije u tragično doba Grka. Ali isto vrijedi i za početak moderne umjetnosti. Za razliku od slobode s kojom otpočinje povijest u znaku gnjeva, kako to lucidno izlaže Peter Sloterdijk u djelu Srdžba i vrijeme, navodeći riječi Ahileja iz Homerove Ilijade u kojem ponos i taština izazivaju pravedni bijes protiv nepravde, ljubav prethodi slobodi jer je neugasiva želja za životom uopće. Dakako, u riječi filozofija ova ljubav nadilazi tjelesnost. Radi se o nečem mnogo trajnijem. Metafizičke ljestve kojima se čovjek uzdiže do vlastita dostojanstva kad je ponižen ropskim služenjem bezobličnome, sagrađene su od pojmova. Zahvaljujući njima misao se poput eksperimenta udvaja u bitku. Što se može misliti ima moć zbilje, pa makar i utopijske zemlje u nigdini. Ljubav progovara kao uvjet mogućnosti slobode. Željom za istinom sloboda oslobađa od ne-istine i postaje ono što se danas iznova iščitava iz novih pristupa sv. Pavlu u njegovome duhovnome preobražaju. Giorgio Agamben u smjernome čitanju Poslanica Rimljanima pronalazi svezu između ljubavi spram bližnjega, Drugoga i zajednice između ranoga kršćanstva i Marxove ideje komunizma. Vrijeme koje preostaje između mesijanskoga i povijesnoga vremena pripada upravo tom putu totalne promjene. (Giorgio Agamben, Die Zeit, die bleibt. Ein Kommentar zum Römerbrief, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2006.) U razgovoru s Agambenom prije nekoliko godina postalo mi je možda jasnije kako se ta putanja zapadnjačke filozofije odvaja od stoičkih zahtjeva za kozmopolitskom zajednicom i apokaliptičkoga ranoga kršćanstva s njihovom nadom u drugi dolazak Mesije.

3.

Kraj grčkoga poslanstva u epohalnome otvaranju filozofije kao svijeta i početak religiozne tajne iščekivanja spasonosnoga „ovdje“ i „sada“ uistinu je presudnim događajem za razumijevanje odnosa između filozofije kao života i želje za njegovom promjenom. Koliko je to bitno za nas današnje, dostatno govori kako se u Heideggerovoj raspravi „Čemu pjesnici?“ (Martin Heidegger, „Wozu Dichter?“, u: Holzwege, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2003., 8. nepromijenjeno izd., str. 268.) navod Rilkeovoga stiha iz Devinskih elegija „Moraš promijeniti svoj život“ (Du muss dein Leben ändern) upisuje u dva temeljna pojma ljudske egzistencije u doba tehno-znanosti i društva kontrole. To su promjena i život. Bez promjene života, čitav patos promjene svijeta čini se uzaludnim. Čemu sve revolucije, čak i kad su vođene plemenitim idejama i žrtvom za najuzvišenije ciljeve, ako sam život završava kao čudovišna bezavičajnost nihilizma. Lyotard je bio u pravu. Najveća tragedija Edipa nije u rodoskvrnuću majke i ubojstvu oca, nego u progonstvu na kraj svijeta, gdje dosada preživljavanja više nema ni gorak okus kajanja za nemogući prijestup počinjen u prošlosti.

Ljubav i sloboda, dakle, određuju smisao povijesnoga svjetovanja svijeta ne samo odlikovanoga bića poput čovjeka. Mogućnost promjene svijeta kao mogućnost promjene vlastita puta mišljenja (metabolé) proizlazi samo iz metafizičke želje za slobodom. S njome se otvara put istine. U mojoj knjizi Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, posljednji ogled bavi se idejom apsolutnoga pjesništva i ništavila u kazivanju Paula Celana. Pokušavam u su-mišljenju s njegovom pjesmom „Veliki užareni svod“ i zahvalnoga govora održanoga povodom dodjele nagrade „Georg Büchner“ 1960. godine pokazati kako se jezik otvara i zatvara u mišljenju od alethéie do apokalipse. Ukratko, kako nam se odvija življenje na kraju povijesnoga svijeta u kojem se alethéia pokazuje kao apokalipsa (bez apokalipse). Umjesto slobode i ljubavi kao istinske mogućnosti kazivanja jezika i tijela (slobode i želje), nalazimo se izručeni moći vladavine tehnosfere. U racionalnoj konstrukciji i planiranju budućnosti kao kibernetičkoga stroja upravljanja na djelu više nisu „mogućnosti“. Sada vlada „nužnost“ da se sloboda i želja za promjenom postave u logiku djelovanja racionalnoga izbora onog što odlučuje pragmatički interes, cilj i svrha kapitala u doba informacijske ekonomije. Filozofija i pjesništvo nisu, dakle, poslovi i dani neke struke i neke anonimne egzistencije u znaku bijega od tzv, stvarnosti. Iz njihove sudbine progovara bit naše egzistencije u vremenu apsolutne proračunljivosti bitka. Naš je život dar i postojanost promjena. Rijeka jednokratnosti života zahtijeva preuzimanje odgovornosti za stvar mišljenja. Jer, ako treće zemlje za čovjeka nema, kako kaže Kafka u svojem Dnevniku, tada preostaje suspregnuti taštinu i „vlastitost“ ega i zaputiti se nakon dugih priprema i lutanja raznolikim smjerovima ovoga labirinta ideja u ono jedno jedino što je moguće i nužno. Što je to? Filozofija budućnosti? Mišljenje utopije?

Ovdje valja prestati s nizanjem referencija na zbilju vlastita duhovnoga životopisa. Sve je danas apokrifno, pa i naši životi u zajedničkoj grobnici zvanoj korporativna kultura digitalnih mreža. Postoji jedan drugi stimulans za djelovanje od etičke odgovornosti uma kakvu je postulirao prosvjetiteljski blaženi Kant. To nije ništa drugo negoli ravnodušnost za Drugoga. Čudovišno, zar ne? Ne čini li se da time otpada i „velika priča“ etičkoga obrata i mesijanske pravednosti? Od Jonasa i Lévinasa ona ima svoju prihvatljivost u različitim bioetičkim smjerovima poštovanja svetosti života Drugoga. Nije to nužno drugi čovjek, već poglavito životinja kao Drugi. Ravnodušnost se čini posljedicom preobrazbe metafizike uma-tijela u tehno-genetski način stvaranja informacija kao robe ili ready made objekata. Pritom se robom više ne označava formalni predmet razmjene na tržištu. Sve postaje informacijom. Unutar prostora-vremena interaktivne komunikacije kao diskursa i dijaloga razmjene na tržištu, informacija zamjenjuje ontologijski pojam bitka. Model ove anti-metafizike nije agora ili Sokratov sat demokracije za slobodne i jednake građane, nego neoliberalni korporativni racionalni izbor. Čikaška škola ekonomista postavila je u svezu etiku i ekonomiju. Pitanje (javnoga) dobra i zajednice postavljeno je u odnos s korišću i interesom pojedinca shvaćenoga kao proizvoda kapitalizma suvremenoga doba tehno-znanosti i tržišta. Ova vrsta ravnodušnosti najčudovišnijim je oblikom kraja metafizike uopće. S njom nestaje čak i razlog da se kontemplira o Bogu i svrsi njegova tajnoga plana spasa čovjeka. Ostaje samo jasno izrečena postavka svakoga i nikoga u ovome svijetu: Drugi nije „moj“ problem.

Jednostavno, nalazimo se uronjeni u virtualne svjetove aktualnosti. Oni prema načelima neprestanoga postajanja implodiraju u svim smjerovima. Rađaju se poput čudovišta iz ničega. Dobivaju potom značajke fluidnosti i fleksibilnosti poput informacija na tržištu reality show-a kapitalističke ekonomije. Pojmovi onoga što se još može nazvati filozofijom, iako ne znamo na što se odnose ti pojmovi i kako filozofija odgovara na to što se zbiva sa svijetom, postali su nakon Heideggera i Wittgensteina očigledno jezikom tehničke dispozicije. Čini se da se obistinjuje postavka kako tehno-znanosti, kibernetika i transhumanizam više ne grade pojmove onto-teologijski, a to znači „odozgo“ prema „dolje“. Umjesto trijada koje su vladale do Hegela i u njegovim dijalektičkim i nedijalektičkim obratima, od Marxa preko Adorna do Lacana, susrećemo se s logikom binarnoga kôda. Dvojstvo umjesto trojstva dovodi u pitanje metafizičko ustrojstvo povijesti, svrhu i cilj, smislenost ideje u njezinome ozbiljenju, riječju, odnos bitka, Boga, prirode i čovjeka bez obzira je li posrijedi duhovno iskustvo svijeta ili neka vrsta znanstvene racionalnosti kao nadomjeska za red i sustav u kaosu. Mislim da nije problem u nedostatku reda u novim ne-metafizičkim sustavima mišljenja kakvi se danas nalaze u filozofijama medija, posthumanizmu, digitalnoj estetici, političkim teorijama antiesencijalizma, već u suvišku kategorijalnoga nereda kao metode. Želimo li sagledati mogućnost realne promjene suvremenoga svijeta iz perspektive, primjerice, društvenih teorija kompleksnosti u ekonomiji i politici, vidjet ćemo zapanjujuću strogost u primjeni tehničkoga jezika prirodnih znanosti na pojmove „društva“ i „kulture“. Dakako, ni jedna ozbiljna sociologija znanosti, nakon radova Brune Latoura, neće prilaziti pitanju subjekta promjene s tradicionalnoga humanističkoga stajališta.

Razlog valja vidjeti u tome što se pojmom „čovjeka“ već od Heideggera do svih danas mjerodavnih teorija emergencije i kontingencije označava odnos i sklop projekata, a ne vječna priroda nedodirljiva entiteta. Filozof znanosti i tehnologije Bernard Stiegler opravdano govori da je čovjek u svojoj otvorenosti dovršena forma života. Što još preostaje svodi se na njegovu egzistencijalnu mogućnost razlike spram aparata tehnike, a to znači promjene odnosa spram svijeta ne više iz položaja duha, logosa, racionalnosti, programa svijesti. ( Bernard Stiegler, Technics and Time, 1: The fault of Epimetheus, Stanford University Press, Stanford – California, 1998.) Doba opreka psihoanalize i znanosti, nesvjesnoga i svijesti, u tom pogledu pripada prošlosti. Jezik kojim se služimo u metafizičkome razlikovanju „duha“ i „duše“, logike i psihologije, uma i tijela, jednako je tako neprikladan za opis tehno-geneze svjetova u kojima ono životinjsko i ono ljudsko postaju mogućim u bitnoj razlici samo iz odnosa spram tehnosfere. Tko govori o mrežama, identitetima, aktoru i interaktivnosti djelovanja, ne može utvarati da se normativnim zahtjevima za promjenom političke vlasti u liberalnim demokracijama na ulici rješava temeljno pitanje poretka. Čini se naivnim vjerovati u moć subjekta danas, osobito kada se sam „subjekt“ revolucije ne nalazi u svijesti o etičkoj nužnosti promjene. Već je u Marxovu Kapitalu bilo jasno izrečeno da se totalna promjena modernoga društva odvija u laboratoriju tehno-znanosti. Nakon toga je samo pitanje vremena kada će nove tehnologije kao „subjekt“ izbaciti iz igre stvarne ljude ili ih zamijeniti novim strukturama nužnim za budućnost opstanka ideje kapitala. Kada NASA otvori mogućnost totalne primjene interneta u ekonomiji rada i želja, kojim se sada služi za navođenje robotiziranoga vozila Curiosity u istraživanju nastanka Marsa i eventualne mogućnosti života na crvenome planetu, globalni kapitalizam mreža implodirat će do neslućenih granica. Što će se dešavati s radom i mišljenjem u takvome ubrzanju „događaja“? Čini mi se da za to filozofija još nije pripremljena ni u jednom od svojih novijih jezika. Filozofija medija samo dijelom pruža pojmove za ono nadolazeće. Kibernetika zacijelo da, ali pojmovi sustava i okoline, povratne sprege i informacije ne podaruju dostatno uvjerljivih hipoteza.

4.

Radi se, nedvojbeno, o novoj tehno-znanstvenoj revoluciji u kojoj vodeći pojmovi postaju oni koje je još Heidegger 1938. godine izrekao u predavanjima o biti događaja. To su: (1) dinamičko, (2) totalno, (3) racionalno, (4) imperijalno i (5) planetarno. (Martin Heidegger, Besinnung, GA, sv. 66, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1997., str. 16-17.) A sve te pojmove objedinjuje glavna teza o našem informacijskome dobu entropije. Informacija kao komunikacija u realnome vremenu označava transformaciju materije u energiju. Nematerijalnost ili virtualnost svemira u povećanju memorije bio-kibernetičkoga stroja postaje posljednja mogućnost ove filozofije tehničkoga svijeta kojoj više ništa nije problem, jer više ništa ne predstavlja problem osim zastarjelosti čovjeka i njegove egzistencije u svemiru. Filozofija može na to dati tri odgovora. Sva su tri već baština njezine metafizičke „velike priče“. Primjenjivali su se još od kraja stoičkoga doba, a u 20. stoljeću čudesno rastvaranje mišljenja u svim smjerovima ipak je, naposljetku, stvar samo ta tri odgovora. Evo ih, pa pokušajmo o svakome nešto kazati prije no što dođemo do zaključnih napomena.

Prvi je odgovor taj da se promjenom načina mišljenja kao teorije razvija nova interpretacija svijeta. Takve su bile filozofijske postavke nakon Aristotela. Pitanje etičkoga odnosa spram svijeta kozmopolitske zajednice iziskivalo je tada i novu kozmologijsku perspektivu mišljenja. U 20. stoljeću glavni putovi filozofije tehnike i tehnologije, uz Heideggera, nastali su u Whiteheadovoj metafizici prirode i Deleuzeovoj ontologiji razlike na tragu francuskoga mislioca Gilberta Simondona. Radi se o novoj metafizici za novo, tehničko doba. Problem je samo u tome što novi svijet više nema jezik opisa stvarnosti izvan ljudskih spoznajnih aparata. Konstituira se kao tehnički dispozitiv odnosa između prirodnih znanosti i tehnologije. U kibernetici se, primjerice, umjesto svrhe i cilja, koje čine teleologijski način mišljenja, primjenjuju pojmovi optimalne kontrole sustava. Drugi se odgovor nalazi u svezi filozofije i teologije oko etičkih pitanja u tehničkome svijetu. Život postaje bio-genetski konstruiran. Zato je važno postići minimalni konsenzus između procvata znanosti i slobode istraživanja s temeljima kulturnoga poretka vrijednosti. Bio-etičko polje dogovora i pregovora između crkve i države dovodi filozofiju u položaj da bude tek interdisciplinarni partner u raspravama koje više nisu ni stvar etike niti pitanje politike. U doba biopolitike vjera i um podjednako su sredstva za već unaprijed projektiranu svrhu. Ne treba biti ciničan. No, već je Foucault jasno pokazao u jednom predavanju u Tokyju 1978. godine naslovljenom „Seksualnost i moć“ da ni etika niti politika ne mogu parirati tehnologiji i hermeneutici subjekta samoga života u njegovu znanju/moći o granicama vlastite uporabe za Druge. (Michel Foucault, «Sexualité et pouvoir» in : D. Defert et F. Ewald (dir.), Dits et Écrits 1954-1988. III, Paris, Gallimard, 1994., str. 552-570) Život kao jezik, rad i znanost dokazi su kraja čovjeka u humanističkome značenju te riječi.

Treći odgovor krije se u tvrdoglavome odbijanju „napretka“. A to ujedno znači da se filozofija pokušava izboriti za svoj autonomni položaj u tehno-znanstvenoj pustinji konstrukcija novoga. Nije riječ o „filozofskome fundamentalizmu“, već o onome što jedino možda ima neki spasonosni izgled povratka izvorima ili drugome početku mišljenja. Umjesto nove metafizike za nove tehno-znanosti, povratak izvorima iznimno je paradoksalan put obrata. Imenovao ga je Derrida mito-poetskim mišljenjem razluke (différance). Tek nam ona omogućuje razlikovanje između bitka, bića i biti čovjeka. Mito-poetsko mišljenje nije „arhaično“ niti nemoćno iskazivanje povjerenja u arhiv i trag povijesti. Ono je ne-moguće mišljenje nadolazećega kao nepredvidljivoga i nenadanoga. Želi li se ostaviti mogućnosti umjetnosti da ne bude tek estetskim kodom komunikacije tehnosfere, tada je jedino bitno i jedino nužno ono što proizlazi iz drukčijega razumijevanja filozofije negoli se to kazivalo dosad. Drukčija filozofija ne znači tek promjenu smjera unutar istoga puta. Potreba za filozofijom kao i za umjetnošću, možda doista nije više stvar našega vremena. Ono može i bez obojega, budući da su mu i filozofija kao kibernetika i umjetnost kao estetika već u temelju. Vrijeme je, možda, da se umjesto „mudrosti“ (sophia) i pobune (praxis), umjesto ta dva otrova mišljenja zapadnjačke metafizike kako ih naziva Cioran, pronađu elementarne čestice treće zemlje.

Poetska vizija nadolazećega otuda više ne bi smjela ostati zatočena ni usudom pjesništva niti filozofijskim promišljanjima teorije „o“ stvaranju novih svjetova. Ono što pripada u bit umjetnosti uopće nije ni teorija ni praksa, a niti se grčko imenovanje poiesisa i techné više ne čini sudbonosnim za budućnost. Tehničko mišljenje ne treba ni takvu „poeziju“ niti takvu „tehniku“ koja je oblikovala mitsku sliku o stvaranju bića kao stroja, sveze životinje i čovjeka. Preostaje nešto ipak više od svega, a to se nalazi u sferi onoga što Aristotel u De anima naziva dušom (psyché) kao osnovom svega živoga. Filozofija ne bi smjela ponoviti dječje bolesti psihologije i psihoanalize u potrazi za „Velikim Trećim“ s onu stranu opreka životinje i čovjeka. Naprotiv, svemu danas nedostaje duše. Imamo svijet korporativnoga kapitalizma koji nije drugo negoli Artaudov koncept tijela-bez-organa, kao što imamo život u takvome bezavičajnome svijetu koji nije drugo negoli svijet-bez-duše. Egzistencija otpočinje s onu stranu vjere u „ovaj“ ili „onaj“ svijet. To je iskustvo življenja protiv-struje, u času tjeskobe i očekivanju nenadanoga događaja za koji se treba pripremiti. Ali ne više tako da ga se skrušeno čeka kao novoga Boga, a niti tako da se aktivistički nemisaono napadaju sablasti kojih nema. Jer ako išta još ima neku trajniju „vrijednost“ od iščeznuća objekata ove civilizacije tržišta u crnu rupu zaborava, onda je to samo dodir između živoga i neživoga, posljednji znak da mišljenje jedino preostaje čovjeku kao prva i posljednja oznaka biti njegove egzistencije. Biti znači misaono biti i kazivati taj događaj kao najveće čudo i ljepotu ovoga života. A njemu, poput Nietzscheova Zarathustre, valja tisuću puta kazati DA. Pa čak i kada je to DA samo drugi način potvrđivanja NE, ali ne kao negacije svijeta, već kao priznanja da Ništa postoji u samome srcu čovjeka i u jezgri svjetovnosti svijeta. Biti znači biti-još otvoren za mogući događaj pobune mudrosti protiv sebe same prije no što se tim otrovom ne zaraze i druge forme misterija stvaralačkoga života. Počeci drugoga mišljenja možda su nam važniji od našeg nemuštoga prisjećanja na vlastita ishodišta u prošlosti.

5.

Na početku Deleuzeova spisa o Nietzscheu nalazi se i tumačenje prispodobe o tri preobrazbe: iz duha u devu, iz deve u lava, te iz lava u dijete. Vrijednosti su duha koje pronosi deva pustinjom u obrazovanju, moralu i kulturi. Lav označava kritiku svih navedenih vrijednosti i njihovo prevrednovanje. Naposljetku, dijete u igri stvara nove vrijednosti i nova načela vrednovanja. Ali, najveća tragedija ne leži ni u snazi lava niti u postojanosti deve, već u nevinosti djeteta. (Gilles Deleuze, Nietzsche, Press Universitaires de France, Paris, 1965., str. 5.)

Filozofija se ne događa Drugima i nije nikad doba nevinosti. U tome je njezina tragična moć i u ovo doba bez slobode i bez ljubavi za pobunjenom mudrošću. Bez filozofije ne možemo imati tlapnju o „svojem“ Ja. Jezikoslovci kažu da Japanci ne poznaju mogućnost subjekta i predikata u rečenici kao što to možemo „mi“ u jezicima koji su oblikovali povijest mišljenja Zapada. Ja se iskazuje na japanskome u kontekstu. Nije li to možda „sudbina“ budućega mišljenja? Ne da izgubimo svoje „Ja“, nego da dobijemo mogućnosti mišljenja s onu stranu otrova subjekta iz kojeg sve što jest postaje objektom za drugi subjekt i tako umjesto otvorenosti svijeta imamo zatvorenost struktura u mreži bez kraja. Pitanje jezika posljednje je pitanje mogućnosti filozofije u doba neljudskoga. Filozofija misli u jeziku i s njegovim krajem u broju kao slici postaje suvišnom. Možda baš zato trebamo novo mišljenje više od kruha nasušnoga.

zarko_paic

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026