Copyright ©2026 Žarko Paić

Na putu bez povratka

Grci - mit i metafizika

(Prvotno objavljeno u časopisu Europski glasnik, br. 26/2021., str. 269-290)

June 17, 2025
Na putu bez povratka
Posejdonov hram - Suonion
Errei de ta theia.



Odlazi ono božansko.



Sofoklo, Kralj Edip, 910

1. O misteriju beskonačnosti

Od mnogih umjetnički dojmljivih pokušaja prikaza veličajnosti, uzvišenosti i ljepote koju su drevni Grci ostavili u nasljeđe zapadnjačkome načinu mišljenja i kazivanja nesumnjivo se izdvaja refleksivni putopis Huga von Hofmannsthala naslovljen Trenuci u Grčkoj 1908 – 1914. Želimo li, naime, pristupiti iskustvu onoga božanskoga kakvo se izvorno pojavilo Grcima u mitu, posve je bjelodano da se u tom događaju nužno otvara odnos između bogova i ljudi posredovanjem umjetničkoga prikazivanja. Bez umjetnosti ovaj bi odnos bio nemoguć. No, umjetnost nije ono samo po sebi pojavljujuće bez začetnoga trenutka nastajanja mitskoga iskustva. Riječ mythos, uostalom, odnosi se u grčkome jeziku na značenje riječi ʺriječʺ i ono što se riječima iskazuje kao ʺgovorʺ. Otuda je samorazumljiivo da umjetnost koja donosi na vidjelo mitsko odvijanje događaja susreta između bogova i ljudi u izvornome smislu sjedinjuje govor i odjelovljenu sliku. Što se u tom događaju uistinu izvorno zbiva nije ništa refleksivno niti spekulativno, već pripada u područje koje Goethe naziva prafenomenom. Iz njegove otvorenosti proizlazi mogućnost uvida u ono što i za Kanta, romantiku, Schellinga i Heideggera označava uzvišenost kao Unheimlichkeit.

Riječ koja na njemačkome ima višak simboličkoga značenja u onome što je strahotno i nečuveno, ali istodobno nešto neizrecivo i onkraj doživljaja ljepote cjeline bitka u svojoj neprevodivosti upućuje na bit onog tragičnoga u Grka. Iskusiti ono što se nalazi između božanskog i ljudskoga kao bezdan i mogućnost drukčijeg pomirenja za razliku od religije čini se bitnim za ono što je ovdje predmet razmatranja. Naime, baviti se Grcima znači unaprijed postaviti najvišu ljestvicu duhovnoga ustrojstva cjeline bitka u kazivanju. Zbog toga pristup onome što je skriveno u biti grkstva kao uzvišeni osjećaj sveze tragičnog i metafizičkoga mora biti iznova promišljeno kao trag postojanosti i vječnosti u vremenu. Naše suvremeno iskustvo tehnički pokorene prirode ovo više ne iskusuje u neposrednosti. Umjesto toga, mi izvornu mitsku povijesnost Grka svagda zadobivamo posredno. Ovo se zbiva kroz pjesništvo romantike navlastito Hölderlina ili kroz ono mišljenje koje nastoji preboljeti metafiziku kao nihilizam kao u slučaju Heideggera na putu ʺdrugoga početkaʺ (andere Anfang). (Martin Heidegger, „Zur Frage nach der Kunst“, u: GA, sv. 74, Zum Wesen der Sprache und Zur Frage nach der Kunst, V. Klostermann, Frankfurt a. M, 2010, str. 193-195.)

Nije stoga slučajno što pjesnik Hohmannsthal opisuje osjećaj pred kipovima pet žena u hramu na Partenonu u Ateni zastrtim dugim opravama. Iz uzvišenosti (Erhabenheit) izbija čudovišno iskustvo beskonačnosti. O tome Hofmannsthal kaže:

„U tom trenutku, nešto mi se dogodilo: bezimeni užas nije nadolazio izvana, nego iz nekog dalekoga bezdana; bijaše to poput udara munje…oči statua zurile su u mene, a njihova su lica odražavala osmijeh kakav nikad prije nisam vidio…[…] U tim tijelima, odgovaram s izvjesnošću mjesečara, počiva misterij beskonačnosti.ʺ (Hugo von Hofmannsthal, Augenblicke in Griechenland, Insel, Frankfurt a. M, 2001, str. 120.)

I doista, svaki susret s izvornom strukturom grčkoga razumijevanja bitka i vremena pretpostavlja za nas suvremene misterij beskonačnosti. Pronaći pravu riječ za ovo iskustvo moguće je tek nakon što se pročistimo i oslobodimo natruha znanstvene vjere u svijet s oholim stavom kako je svo to mistificiranje grkstva u službi kulturne nostalgije današnjih društava spektakla. Nije, međutim, dovoljno tek odbaciti prosvjetiteljsku dogmu o racionalnosti s kojom sve što je pripadalo duhovnome bitku daleke prošlosti u znaku izvornoga nastanka mita i religije postaje vrijedno zaborava zbog tzv. primitivnoga mentaliteta, kako je to imenovao antropolog religije Lucien Lévy-Bruhl. (Vidi kritiku takvog stava u Walter F. Otto, Mythos und Welt, E. Klett, Stuttgart, 1962, str. 235.)

Podrijetlo ovog stava zacijelo je ono koje određuje hegelovski pojam dokidanja-prevladavanja (Aufhebung) povijesno-metafizičkih likova na putu apsoluta do istine o sebi samome. U znamenitoj knjizi klasičnoga filologa Waltera F. Otta, Theophania. Duh starogrčke religije iz 1956. godine, a isto vrijedi i za njegove knjige Bogovi Grčke. Slika božanskog u zrcalu grčkog duha iz 1929. godine, te Mit i svijet iz 1962. godine, na vjerodostojan se način kritički pokazuje kako je omalovažavanju izvornog mitskoga iskustva u Grka s obzirom na ono božansko i bogove osobito pridonijela kršćanska religija.

Zaogrnuta činom apsolutne netolerancije vjere u jedinog Boga objave, proglasila je time čitavu antiku Grka i Rimljana poganstvom. A umjesto slobodne igre politeizma u odnosu ljudi i bogova u demokratskome okružju polisa uspostavila je autoritarnu objavu nadsvjetskoga Boga u okružju imperijalno vođene politike moći. Usto, Otto jasno iznosi kritičko stajalište protiv duha darvinizma i pozitivizma znanstvene svijesti. Ona je mitove Grka i grčke bogove ʺprognalaʺ u područje fantazije i bajke. S dolaskom, pak, psihoanalize Freuda i Junga umjesto iskustva onog uzvišenoga u izvanjskome svijetu duhovnog bitka sve je premješteno u unutarnje sfere doživljaja pojedinca s paradigmatskim okvirom tzv. nesvjesnog od trauma do arhetipa kolektivno nesvjesnoga. Dodajmo ovome još i postavku o magiji i misticizmu i dobili smo zaokruženo tumačenje posvemašnjeg redukcionizma izvornog razumijevanja mitskoga kazivanja o bitku i vremenu.(Walter F. Otto, Theophania. Duh starogrčke religije, Matica hrvatska, Zagreb, 1998. S njemačkoga preveo i priredio Damir Barbarić, Bogovi Grčke. Slika božanskog u zrcalu grčkog duha, AGM, Zagreb, 2004. S njemačkoga preveo Igor Mikecin.)

Hofmannshtalov opis susreta s misterijem beskonačnosti otvara nam primjereno pristup grčkome svijetu pojavljivanja i iščeznuća onog božanskoga. Iako je njegov način doživljaja antičkoga horizonta povijesnosti na istome tragu kao i Hölderlinov i onaj Stefana Georga, a to znači da prisutnost-odsutnost kazivanja o bogovima potječe iz same biti pjesništva, ne možemo ne zamijetiti kako u stilski profinjenome iskazu naziremo ideju koja spaja prošlost s mogućim nadolaskom onoga što je bilo i nikad nije prošlo. Riječ je o jeziku koji uspostavlja odnos drevnog grčkoga s njemačkim jezikom koji od romantike smjera upravo nečemu bez čega poetsko kazivanje ostaje baš onako kako to izriče Hölderlin u poemi Mnemozina.

Znamen smo, bez značenja,



Bez boli smo i jezik



Gotovo izgubismo u tuđini.



(Friedrich Hölderlin, Ausgewählte Gedichte / Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 1998, str. 95. S njemačkoga preveo i priredio Zvonimir Mrkonjić.)

Misterij beskonačnosti u Hofmannsthala i sve što pripada nasljeđu njemačke romantike glede obnove grčkoga duha u suvremenosti ima jedino smisla i opravdanja pod uvjetom ozbiljenja ideje umjetničke religije (Kunstreligion). Pjesništvo u Grka nikad nije bilo puko pjevanje o nečem i nekome u-svijetu, već nadahnuto kazivanje Muza o ljepoti i užasu svekolikoga bitka. Utoliko nije moguće drukčije odrediti nastojanje za obnovom duha starogrčke kulture negoli tvorbom onoga što je bio neostvareni san romantike uopće, naime da spoji Dan i Noć, svjetlo i tamu, filozofiju i umjetnost. Umjetnička religija? Koliko je taj Hegelov pojam i nadalje obvezujući za razumijevanje obnove grčko-rimske antike u romantici 19. stoljeća, toliko je u promijenjenome značenju uvjet mogućnosti uvida o dosegu svojevrsne estetske revolucije kao sekularizacije modernoga pokušaja obrata sâme biti metafizike. No, razlika je neporeciva. Umjesto religije imamo posla s politikom i to u formama depolitiziranja i repolitiziranja. Uostalom, avangardna težnja da promijeni život s pomoću umjetnosti u 20. stoljeću završila je kao totalna estetizacija obezboženoga svijeta tehnosfere. (Vidi o tome: Žarko Paić, Aesthetics and the Iconoclasm of Contemporary Art: Pictures Without a World, Springer International Publishing, Cham, Switzerland, 2021.)

No, da bismo uopće mogli dospjeti do ovog zaključnoga stajališta s kojim sve postaje radikalno ozbiljenje nihilizma u povijesno-epohalnome smislu kraja metafizike, potrebno je otvoriti pitanje o smislu umjetničke religije u njezinoj obuhvatnosti i njezinoj primjenjivosti s obzirom na ono što iz nje nužno slijedi. Čitajući Hofmannsthala i njegove Trenutke u Grčkoj susrećemo se, naime, s pokušajem novog pristupa ljepoti i uzvišenosti u bezdanu modernoga svijeta kojemu bit određuje tehničko uspostavljanje vrijednosti. Ono što tvori nerazdruživi savez umjetnosti i religije Grka u svjetlu novoga razotkrića homerskoga svijeta i olimpskih bogova u doba romantike jest dvoje ‒ mit i metafizika. Nije potrebno posebno ukazivati na to da su dva najznačajnija mislioca koja su ovo dovela do izričaja na najprodorniji način Nietzsche i Heidegger. Utoliko se svako bavljenje Grcima u filozofijskome smislu mora na ovaj ili onaj način razračunati s njihovim postavkama o smislu mita i o biti metafizike.

Dok se mit kao mythos u obojice pojavljuje u izvornome značenju kazivanja govora kao jezika iskonske predaje prije sokratovsko-platonističkoga susprezanja tragičnoga razumijevanja bitka u okove logosa, problem s metafizikom koja određuje filozofijski način mišljenja u Grka čini se da je u tome što sâmo mišljenje ne trpi nikakve naknadne klasifikacije, kategorijalno-pojmovna razgraničenja i znanstveno reduciranje. Između mythosa i logosa kao da stoji nepremostivi bezdan. Od trenutka kad Grci dospijevaju do onog što Sofoklo u tragediji Kralj Edip tako plastično iskazuje riječima ‒ Errei de ta theia / Odlazi ono božansko ‒ ulazimo u razdoblje ʺsvjetske noćiʺ.To je događaj nastanka onog čudovišno neizrecivoga, a ipak tako jasno utisnutog u duhovni bitak najblistavijeg naroda u povijesnome svjetovanju svjetova. Smisao ove izreke Sofokla upućuje na sve ono što nam je poznato iz Hölderlinove poeme ʺKruh i vinoʺ. Pjesnik ondje govori o odlasku božanskoga iz svijeta u nadsvjetske sfere ʺdrugoga svijetaʺ. Kad svjedočimo o bijegu bogova iz svijeta, tad se pjesništvo nužno mora baviti opjevavanjem zemlje iz koje više ne teku sokovi božanskoga sjaja, niti se, pak, išta može drugo zbivati osim bilježenja stanja što ga Hölderlin naziva oskudnim dobom (dürtftiger Zeit).(Friedrich Hölderlin, ʺKruh i vinoʺ, u: Ausgewählte Gedichte / Izabrane pjesme, str. 61. Vidi o tome: Martin Heidegger, ʺWozu Dichter?, u: Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt a. M, 2003, str. 269- 320. 8. nepromijenjeno izd.)

To je uistinu oslobađajući trenutak porađanja mogućnosti da upravo s pomoću umjetničke religije ono nadolazeće u sjedinjenju mythosa i logosa u izvan-metafizičkome smislu postane mjerodavnim dijalogom s grkstvom kao takvim. Svaki bijeg u svijet fantazije, u psihoanalitičko skrnavljenje mitskoga govora kao šifre nesvjesnoga, ili, pak, strukturalističko poznanstvljenje mita kao i metafizike, (Jean-Pierre Vernant, Mythe et religion en Grèce ancienne, Éditions du Seuil, Pariz, 1990.) ne dospijeva do zagonetke zašto i nadalje Sofoklove tragedije, primjerice, mogu imati veći dramski učinak od bilo koje suvremene kazališne igre u rasponu od Becketta do postdramskih performativnih događaja svetkovine i komadanja tijela, a isto vrijedi i za našu udivljenost Fidijinim kipovima Olimpskih boginja što nam ih je Hofmannsthal upečatljivo mitopoetski prikazao. Zašto, dakle, iznova Grci i to u svjetlu novog prodora onog neljudskoga u sve što je još preostalo od čežnje za mišljenjem koje ʺosvaja svojom jedinstvenošćuʺ. (Walter F. Otto, Bogovi Grčke, str. 384.)

2. O mitskim izvorima

Ponajprije, Grci nisu bili tek narod sinkretičkoga spoja duhovnoga okultizma i religiozne ezoterije Istoka, u rasponu od Egipta i Babilona do feničanskih kultova. Njihova se navlastitost ogleda u stvaranju autentične helenske mitologije kao religije. Od svih drugih srodnih pristupa božanskome ona ima tu prednost što, kako kaže Hofmannsthal,

ʺovdje i nigdje drugdje je rođen individuum: ali božanskim i duševnim udesom. (…) Jer ovdje su sva bića bogovi. Čak i ova pinija, baš kao i Fidijina kolona, jest boginja. (…) Ovdje je rođen čovjek kakvim ga mi razumijemo; jer ovdje je rođena mjera.ʺ (Hugo von Hofmannsthal, Augenblicke in Griechenland, str. 5.)

Ne možemo, dakle, razdvajati ono ljudsko i ono božansko kao dva nepremostiva svijeta stoga što tek u njihovu jedinstvu u razlikama uočavamo grčku usmjerenost proizvođenju svijeta iz duha umjetnosti. No, posve je bjelodano da se ovdje umjetnost ne pojavljuje izdvojenom estetskom djelatnošću kao u novovjekovnoga subjekta, već je posrijedi pro-iz-vođenje (poiesis) bića iz cjeline bitka. Biti na razini duhovnoga stvaranja svjetova koje Homer opjevava u dva spjeva, Ilijadi i Odiseji, znači biti otvoren mišljenju kao kazivanju s mitskim podrijetlom. Nije mit tek pripovijest o bogovima i herojima u smislu puke alegorije zbiljskoga življenja koje iziskuje više svrhe od preživljavanja u okružju vladavine prirode kao svekolika bitka (physis). Već na početku rasprave naslovljene ʺPrometej i tragedija kultureʺ iz 1946. godine Hans-Georg Gadamer, gotovo u misaonoj srodnosti s postavkama W. F. Otta iz njegove Teofanije i Bogova Grčke, tvrdi sljedeće:

ʺMitovi su drevne misli čovječanstva. Ma koliko nastojali protumačiti ih, shvatiti njihov izvorni i duboki smisao, ipak pri takvim pokušajima shvaćanja, zaostajemo za nepropusnom zbiljom mitova i njihovom zahtjevnoom tajnom. Čini se kao da dokučujemo jedino sami sebe, slike i maske našega protumačenog svijeta ‒ i kao da nas pravi smisao tih prastarih tvorbi nijemo i neprotumačeno nadmašuje.ʺ(Hans-Georg Gadamer, ʺPrometheus und die Tragödie der Kulturʺ, u: Gesammelte Werke, Ästhetik und Poetik II. Hermeneutik im Volzug, sv, 9, J.C.B. Mohr, Tübingen, 1993, str. 150.)

Nadmašivanje je za nas suvremene uvijek samonadmašivanje u smislu transcendiranja koje dolazi iz položaja subjekta. Stoga se mitsko iskustvo mora nužno činiti ʺzahtjevnom tajnomʺ jer ne postoji više struktura sklopa bitka, bića i biti čovjeka koja je upravljala svijetom izvorne neposrednosti. Osim toga, jezik kojim govorimo u tehnički određenom načinu vladavine moderne egzistencije postaje i sam već uvijek tehnologiziran. Kad su mišljenje i jezik koji su omogućavali vladavinu izvornoga mitskoga kazivanja u Grka u proturječju, ne postoji više mogućnost bilo kakvog povratka iskonu na pretpostavkama znanstveno usmjerenog mišljenja o antici. Gadamer, unatoč svoje hermeneutičke naklonjenosti grčkome mišljenju i kazivanju, dobro je znao da su mitovi kao ʺdrevne misli čovječanstvaʺ za nas mnogo više od fantazije i magije, da se o psihoanalitičkoj struji nesvjesnoga i ne govori. Isto tako, mit ne može biti dohvaćen teorijom simboličkoga shvaćanja kulture, jer bi time bio sveden na alegorijsko razumijevanje odnosa između rane i kasne faze ljudskoga razvitka u duhovnome bitku čovjeka. U slučaju Gadamerova tumačenja mita o Prometeju, pak, susrećemo se s pokušajem da se otvori mogućnost drukčijeg uvida u bit povijesti zapadnjačkoga ljudstva polazeći od ʺmitske forme tragedije kultureʺ. (Hans-Georg Gadamer, isto, str. 151. Vidi o tome: Damir Barbarić, ʺPrometej ili ono titansko duhaʺ, u: Iz radionice duha, Matica hrvatska, 2021, str. 91- 110.)

Ima nešto ipak, čini se, mnogo tajnovitije u onome što dovodi u odnos izvorni grčki mit s našom suvremenošću. Otklonimo pritom naivne predstave o sličnosti fenomena u različitim povijesnim epohama. Ne postoji gotovo ništa besmislenije od postavke kako se, primjerice, neka Euripidova tragedija poput Medeje ili Hekube može svagda izvoditi danas ako dramski redatelj pronađe čarobnu moć njezina ʺaktualiziranjaʺ, pa glumci umjesto u drevnim grčkim odorama paradiraju pozornicom u antimodnoj odjeći demokratske dosade posthistorijskoga doba. Tragedija ne pogađa ono izvanjsko kao događajno. Njezina je uzvišena moć u pomirenju ljudskoga karaktera izvođača koji oponaša zbiljsku tragediju odnosa između božanskoga i ljudskoga, jer antropomorfizirani likovi grčkoga mita ne igraju uloge bogova. Bogovi su neposredno prisutni u svijetu bez apsolutne udaljenosti spram čovjeka kojemu istodobno podaruju i uskraćuju slobodu volje, jer iznad privida autonomnoga vođenja sudbine stoji slobodno preuzimanje kozmičko-ljudskoga udesa kao takvog. (Hans-Georg Gadamer, ʺHölderlin und die Antikeʺ, u: Gesammelte Werke, Ästhetik und Poetik II. Hermeneutik im Volzug, sv, 9, J.C.B. Mohr, Tübingen, 1993, str.1-19.)

Koliko god da je samorazumljiva veličajnost drevne prošlosti antičkoga svijeta u odnosu na konačnost suvremenosti, ipak je neporecivo da su to posve dva različita, međusobno nespojiva područja mišljenja i kazivanja. Između mita i tehnoznanosti, doduše, postoje neke analogije. Služimo se i nadalje još uvijek pradavnim izrazima za opis spajanja nespojivoga ii nastanka nove supstancije u sintetičkoj biologiji koju nazivamo hybrisom. Sve to, međutim, ne dokazuje nikakvu postavku o vječnoj moći mitova koji navodno vladaju bez obzira na epohalnu konačnost čovjeka u njegovim povijesnim svjetovima. Ideja razvitka koja neupitno stoji u strukturi mišljenja linearne povijesti, a otpočinje s kršćanstvom i sv. Augustinom s vrhuncem u apsolutnoj metafizici Hegela, označava ulazak novoga kao energetskoga čina ovjekovječenja stalnog postajanja umjesto vječne i postojane moći bitka.

Ono što se razvija u vremenu pokazuje nam kako nikad do kraja iz neke povijesne epohe nije iščezao duh tajanstvene mitske sveze i odnosa božanskog i ljudskog kao uzvišenog načina duhovnoga bitka koji se u drevnoj prošlosti homerskih Grka uspostavio kao temeljno načelo smislenoga življenja. Mitsko začaravanje svijeta nema nikakve veze s tehnogenezom umjetnoga života u suvremenosti. U suglasju, dakle, s postavkama W. F. Otta i Gadamera možemo kazati da mitsko znamenovanje odgovara jedino i samo izvornome odnosu bitka, bića i biti čovjeka. Iz neposredne uronjenosti bogova i ljudi u tajnu faktičnosti da bitak jest i da se zbiva u ovjekovječenom vremenu onog što se ponavlja u stalnoj razlici između ideje i zbilje kao zbiljska pojava blistave epifanije/teofanije proizlazi misterij beskonačnosti u Grka. No, u čemu je ta ontologijska razlika između umrlih grčkih bogova i živoga kršćanskoga boga, koji se za razliku od tzv. poganskoga svijeta upisao u povijest slike, a ne jezika kad je riječ o umjetnosti? Prikazi Kristove figure prema ikonografiji Starog i Novoga Zavjeta određuju povijest slikovne umjetnosti zapadnjačke kulture, dok se mitski govor grčkih bogova pojavljuje kao vječna struja dramske književnosti upravo zato što su tragedije za razliku od agonije bitno povezane s riječju, a ne slikom. U kušnji smo tvrditi da je monoteistički ikonoklazam kršćanstva u odnosu na politeistički slobodnu igru oblika tjelesne svetkovine života rezultat vladavine slikovne zabrane kao metafizičke tajne. Ovaj svijet ona vidi samo kao odraz onog svijeta u njegovoj moći transcendencije. Nije stoga slučajno da je načelo imanencije kao temelj grčke paidaeie u mitu i filozofiji za pokretačku moć transverzalnoga mišljenja upravo Gilles Deleuze doveo na vidjelo u svezi između grčke demokracije, polisa i filozofije. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Što je filozofija? Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2017. S francuskoga preveo Marko Gregorić. Vidi o tome: Žarko Paić, Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2021.)

Evo, kako to u majestetičnome tonu iskazuje W. F. Otto, pokazujući iznimno jasno ovu razliku svjetova. Time se otvaraju neka druga pitanja kojima ćemo se baviti u nastavku razmatranja.

ʺAli ono plemenito, što ljudsku dušu obuzima vlastitom božanstvenošću, ujedno je karakter velikih likova bogova. Pa ako mit o njima i pripovijeda mnogo toga što se građanskome moralu čini odbojnim, ipak su oni svagda veliki i uzvišene veličajnosti te su i u svojem gnjevu jednako dostojni poštovanja kao i u nebeskom čaru svojeg osmjeha i svojeg darujućeg milja. Oni nisu zakonodavci, već blistavi ideali. I sve do u kasno doba ostaje neusporedivom prednošću grčke religije to da su se velika božanstva po prvi put objavila baš kraljevskim junacima. Jer Atena je boginja jednoga Ahila, jednoga Odiseja, a tako je i s drugima. Kipove tih božanstava gleda se licem u lice i pita se je li ljudski lik, o kojemu se kaže da je napravljen prema slici boga, ikad bio viđen plemenitijim, čistijim, blistavijim i božanskijim no ovdje.ʺ (Walter Friedrich Otto, Teophania: Duh starogrčke religije, str. 86.)

Podrijetlo ideje o umjetničkoj religiji, koju su razvili ponajprije Hegel i Schelling u filozofijskim pristupima apsolutu unutar njemačke spekulativne misli 19. stoljeća, predstavlja razotkriće homerskoga svijeta mitova starogrčke religije. Kad Otto govori o ljepoti i uzvišenosti grčkih kipova vodećih boginja i bogova poput Atene, Apolona i Dioniza, on pritom iskazuje klasično-romantičko shvaćanje obilježeno Goetheom i Winckelmannom, znamenitim njemačkim arheologom i povjesničarem umjetnosti. Uz dodatak navlastite misaone težnje da oslobodi izvorno značenje grčkoga mita od svih natruha ovog ili onog redukcionizma, pa tako i klasicističko-romantičarskoga, Otto dospijeva do ishodišne točke razračunavanja s religijom iskupljenja čovječanstva u formi monoteističkoga kršćanstva. Očito je, naime, da je postavka o neusporedivoj prednosti grkstva pred kršćanskom poniznošću i mesijanskome iskupiteljstvu žrtve na križu u ideji koja određuje bit Zapada. Sloboda prethodi svakom drugom pojmu koji se nastoji nametnuti čovjeku bez njegova prihvaćanja. Ovu bitnu razliku Otto iskazuje izrijekom kako Grci imaju bogove kao blistave ideale, a kršćani uspostavljaju vjeru u jedinog Boga kao zakonodavca. U drugome je obratu posrijedi razlika između krhke veličajnosti slobode kao zajedništva u brizi za dobrobit polisa namjesto zajedništva u brizi za služenje moćnome Bogu apsolutne drugosti i transcendencije. Mitski svijet Grka označava neposredan odnos ideala i življenja bez svođenja na poniznost i smjernost spram moći božanskoga Zakona kakav zahtijeva autoritarna objava kršćanstva. Umjesto toga, sve je na slobodnome odnosu između sudbine i vođenja života protiv krutih pravila slijepe pokornosti boginji Moiri.

No, u čemu je nasposljetku ta odlučujuća razlika između ʺautoritarne objaveʺ i ʺumjetničke religijeʺ, koju su veliki mislioci zapadnjačke metafizike na njezinome kraju ‒ Schelling, Nietzsche i Heidegger ‒ smatrali uvjetom mogućnosti prevladavanja nihilizma? Da bismo se približili odgovoru na ovo pitanje možemo unaprijed kazati sljedeće. Ono što je razlog novog obožavanja grkstva od romantike do suvremenosti zacijelo leži u dubljem razlogu od onoga koji proizlazi iz želje za dosezanjem posljednje tajne bitka i vremena. Naime, vidjeli smo kako se svaka epifanija pojavljuje kao teofanija. Svako bogojavljanje pretpostavlja razabiranje svetosti u svjetlosti bitka kao ljepote i uzvišenosti svijeta sâmoga. Otuda u predsokratsko doba homerskoga mita ne može biti razdvajanja mita i kulta, riječi i djela službe božje koja načelno dohvaća sve pojave u prirodi. Iza i unutar ovog načela imanencije same zbilje susrećemo

ʺsavršenu ljepotu koja je Grcima u svim vremenima bila oznaka božanskog. Je li ono lijepo samo ljudski ideal? Ili ono pripada, kako su Grci bili uvjereni, bitku svijeta, dakle prije svega božanskoj istini? Friedrich Nietzsche bio je mnijenja da su Grci ljepotu izborili iz beskonačne boli. Samo zato što su tako neizrecivo patili zbog jada opstanka nadvilo se nad njih čudo ljepote. Suviše mu se naivnom učinila vedra slika Grkâ koja od Winckelmannova vremena lebdi pred prijateljima antike. Vjerovao je da se čuvenom Silenovom riječju kako bi za čovjeka najbolje bilo ne roditi se zagledao dublje od svih prije sebe u dušu grčkoga čovjeka. (…) Danas, nakon što je taj golemi morski val prohujao, a mi ponovno naučili slobodnijim pogledom gledati na grčka djela, smijemo reći da su se i Nietzsche i oni koji misle slično njemu iz temelja prevarili.ʺ (Walter Friedrich Otto, Teophania: Duh starogrčke religije, str. 66).

Nedvojbeno je da je ovdje riječ o suprotstavljenoj slici nastanka onog što označava pogled na grčko mitsko i metafizičko razumijevanje svijeta. Rani Nietzsche, onaj iz znamenita spisa Rođenje tragedije iz duha glazbe iz 1872. godine, na tragu Schopenhauera razvio je teoriju o vladavini dva grčka boga, Apolona i Dioniza, kao simbolička potpornja sukoba između razbora i osjećaja, svjetla i tmine, logosa i mythosa. (Friedrich W. Nietzsche, Rođenje tragedije, GZH, Zagreb, 1983. S njemačkoga prevela Vera Čičin Šain. Vidi o tome: Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021, str. 341-384.) No, unatoč Nietzscheova uvida o tragičnome pratemelju nastanka ljepote i uzvišenosti iz duha umjetničke forme glazbe koja nadilazi pojavno očitovanje samoga života, ovaj je jedinstveni filozofijsko-filologijski pristup predsokratskim Grcima bio u cjelini uvjetovan teorijom sublimacije. Kako je poznato, u 20. stoljeću ova će teorija biti skrivenom niti-vodiljom Freudove psihoanalize. Razlog zašto je Nietzsche na tragu Schopenhauera pošao od praboli i pra-patnje egzistencije čovjeka kao tragičnoga bića da bi dospio do najuzvišenijih razina božanske ljepote bitka nije bio toliko u kritici tzv. naivnoga stava Goethea, Winckelmanna i drugih zagovornika klasicizma i romantike. Pravi cilj njegove kritike bila je Kantova estetika s postavkom o ravnodušnome promatraču objekta X koji izaziva osjećaj lijepoga i uzvišenoga. Može se bez pretjerivanja kazati da je Kant postavio paradigmatski estetski nauk sinteze racionalizma i njemačkoga idealizma postavkom o ljepoti kao bezinteresnome dopadanju svrhovitosti bez svrhe. Uvodeći pritom pojam uzvišenoga (das Erhabene) otvorio je mogućnost da se ono veličajno u pojmu svrhovite prirode uzdigne do regulativnoga ideala klasične ljepote. No, time je uskratio stvaratelju umjetničkoga djela njegovo pravo na oblikovanje nečega što nije samo osjećaj, već i uzvišeni doživljaj duhovne snage. S onu stranu granica prirode i njezine svrhovitosti leži duh u slobodnoj igri sa samim sobom. (Vidi o tome: Christian Lipperheide, Die Asthetik des Erhabenen bei Friedrich Nietzsche: Die Verwindung der Metaphysik der Erhabenheit, Konigshausen & Neumann, Wurzburg, 1999.)

Nietzsche je, dakle, dvostrukom kritikom pokušao razumjeti bit tragedije u Grka iz mitsko-metafizičke slike genealogije onog što je grčki svijet duhovno obilježilo za sva vremena. No, Otto je upravo tu pretpostavku, čini se, otklonio iz jednostavnog razloga što je ideju savršene ljepote u epifaniji kao teofaniji doveo do istovjetnosti s onim savršeno dobrim i istinitim. Pritom je u svim svojim djelima jasno zauzeo stav da su platonski Sokrat i materijalistički stoici poput Epikura, primjerice, morali uvidjeti da se mitsko podrijetlo ove savršene ljepote ne može ničim izvanjskim opravdati. Iako je pjesništvo za Platona u Fedonu, 61 b, ono koje mora opjevavati događaje stvaranjem mitova, to nije ujedno značilo da su mitske slike puke fantazije i da su mitovi opsjene zbiljskoga života u neposrednoj prošlosti ili bilosti kao iskonskoj ekstazi vremena. (Walter F. Otto, Mythos und Welt, E. Klett, Stuttgart, 1962, str. 167. i 168.)

Zašto je stoga ljepota za Grke ono što je apsolut za Hegela? Nije to, naravno, nikakvo znanje o-sebi-i-za-sebe koje se razvija tijekom povijesnih epoha. Isto tako, nije to ni neka ljepota kao oznaka bitka nečeg što je puko ovosvjetovno i u tome pronalazi svoj smisao. Ono što je bio mit u izvornome značenju za Grke to je pojam umjetničke religije kao sveze etičkoga osjećaja sućuti spram Drugoga koji drži zajednicu kao ćudoredni zakon i estetskoga doživljaja s kojim čovjek ovaj svijet uzdiže iz kala profane egzistencije u božanski događaj kultne svetkovine.

Ljepota je otuda posredovanje ideje i zbilje onog što pomiruje besmrtnike i smrtnike, nebo i zemlju. Bez ljepote ne postoji mogućnost spoznaje svijeta kao epifanijskoga događaja bogojavljanja izvan logike ʺautoritarne objaveʺ, kako Otto određuje glavnu značajku monoteističkoga kršćanstva. No, ono što ljepotu postavlja na pijedestal svih osjećaja i doživljaja tragičnoga u biti grkstva jest sveza i odnos mythosa i logosa kao prafenomena, govoreći jezikom Goethea. Ljepota je upravo takav prafenomen koji s mitskim događajem riječi i kultne svetkovine čini bit grčkoga razumijevanja i osjećanja života bez umjetnosti. Utoliko je poiesis u smislu pjesništva kao himničkoga slavljenja bogova istodobno najviša razina kojom čovjek ulazi u zagonetni svijet epifanije kao teofanije. Nikad ne bismo ništa znali o veličajnim bogovima Grčke bez Homera i Pindara. Riječ je sveta kao što svetost svagda pretpostavlja odnos između bogova, prirode i čovjeka u tjelesnome držanju čovjeka, u djelu kultne svetkovine i u riječi bogojavljanja. Sveti trag postojanja blistavog naroda Grka u povijesti čovječanstva bez poezije nije drugo doli čisto ništavilo. Onaj koji je to savršeno dobro znao, o tome je ostavio nezaboravan stih u pjesmi ʺIn lieblicher Bläueʺ. Hölderlin, naime, pjeva:

ʺPrepun zahvale, a ipak pjesnički, prebiva čovjek na ovoj zemlji.



Voll Verdienst, doch dichterisch, wohnet



Der Mensch auf dieser Erde.ʺ



(Friedrich Hölderlin, Sämtliche Werke, sv. 2, Gedichte nach 1800, ur. Friedrich Bei§ner, Klett-Cota, Stuttgart, 1953. Vidi o tome: Martin Heidegger, ʺ…dichterisch wohnet der Mensch…ʺ, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 1954, str. 181-198. i Martin Heidegger, ʺHölderlin und das Wesen der Dichtungʺ, u: Erläuterungen zu Hölderlins Dictung, GA, sv. 4, V. Klostermann, Frankfurt a. M, 1981, str. 33-48.)

Što čini izvornu strukturu ove mitske zgode s kojom otpočinje povijest kao sveti udes i poslanstvo zapadnjačkoga mišljenja i kazivanja? Već je iz ovog pitanja razvidno da se naspram Hegela i Husserla, a posljedično i Heideggera, valja usmjeriti na pitanje o početku ili začetku povijesti na posve drukčiji način od filozofije kao metafizike. Odgovor je svojevrsna trijada u kojem se mit pojavljuje kao arhitektonsko djelo u kojem obitavaju bogovi – kao hram, kultna svetkovina i pjesničko znamenovanje ljepote i uzvišenosti bitka. (Walter F. Otto, Mythos und Welt, E. Klett, Stuttgart, 1962, str. 261. i 262.)

Svo troje se ne razdvaja osim u refleksiji, jer čemu hram bez kulta i čemu pjesnici bez blistavih bogova iskonske Helade? U drugome obratu, kao što pjeva Hölderlin, kad zavlada ʺsvjetska noćʺ u ʺoskudno dobaʺ, mitsko se razdoblje povlači iz povijesnoga događanja i postaje nešto zauvijek zatamnjeno i fantazijski izručeno budućim naraštajima kao tajna nedokučive ljepote. No, i kao još nešto, što nećemo pronaći u klasičnih filologa, antropologa i povjesničara umjetnosti udivljenih starogrčkom religijom. To što u Otta, Winckelmanna, Vernanta izostaje otvorio je svojim mišljenjem kritike metafizike kao nihilizma prije svih Friedrich Nietzsche i na njegovu tragu Martin Heidegger. Nietzsche je tajnu ljepote i uzvišenosti Olimpskih bogova iz okružja svjetlosti i razbora apolinijske kulture blaženstva i vedrine razmjestio u najdublje ponore i bezdane ljudsko-božanske tragedije.

3. O tajni metafizike

Sjetimo se da je Nietzsche zaslužan što je uzvisio boga Dioniza kao temeljno načelo filozofije u tragično doba Grka. Uz Zaratustru koji unosi u mišljenje duh istočnjačke sinkretičke mudrosti kao sveze postojanosti bitka i vječnog vraćanja jednakoga, Dioniz je pronađeno drevno ime-znak za bestemeljnost svijeta kao bivanja (Werden) u trenutku kad se bogovi povlače u metafizičke odaje neprisutnosti i kad umjesto ideja i normi platonsko-sokratovskoga ʺracionalizmaʺ u samo središte dolazi živa tjelesnost, afekti i sve ono što je u spisu Nietzsche protiv Wagnera iz 1888. godine nazivao začudnim pojmom fiziologije umjetnosti. (Friedrich W. Nietzsche, Nietzsche contra Wagner, KSA, Bd. 6/2, (Hrsg. G. Colli i M. Montinari), W. de Gruyter, Berlin – New York, 1980., str. 435. Vidi o tome: Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, str. 67-72.)

Dioniz nije stoga tek protuteža apolinijskome načelu kako je to izvedeno u ranome Nietzscheovu spisu Rođenje tragedije. Umjesto toga, pojavljuje se ono što nadilazi suprotnosti. Ali ne više tako da bi metafizičko djelovanje bilo usmjereno odozgo prema dolje, već u neposrednosti onog mitsko-tragičnoga načela imanencije koji otpočinje s najdubljom tamom i kretanjem bezdanom u pijanstvu i snovima.

Umjetnost se, dakle, za Nietzschea ne može osamostaliti niti biti sužnjem redukcije starogrčke religije na oponašanje (mimesis) prirode u njezinu božanskome stvaranju iz čiste bezrazložnosti. Dionizijsko je stvaranje ne samo protuteža apolonijskome načelu, već se njegov kozmičko-neljudski karakter utiskuje u sve ono što čovjeka nadilazi i obuzima u stanju orgijastičke i ekstatičke moći proizvođenja novoga u ciklusima. Ta stvaralačka mahnitost uistinu je radikalna suprotnost svakom razumijevanju kako biti umjetnosti tako i biti filozofije što se ukorijenila u njemačkoj spekulativnoj filozofiji s Kantom. Otkriće boga Dioniza nije nikakva alegorija niti simbol za profane svrhe kritike racionalizma i estetike nastale u 18. stoljeću kao stoljeću pozitivnih znanosti i tehnike. Naprotiv, Nietzscheu je Dioniz postao bogom aktivno-stvaralačkog prevladavanja metafizike kao nihilizma upravo zbog toga što je bio više od podzemnoga boga ʺdekonstrukcijeʺ Olimpskih bogova ravnodušnosti i sklada već uvijek postojane prirode. Nije to bio povratak u stanje izvornoga kaosa, već stvaralačko preuzimanje bitka kao bivanja kroz ono životno i životodajno, kroz sfere zbiljske tjelesnosti koja misli tako što osjeća, uživa i pati u neizmjernoj radosti u opstojnosti ovog svijeta ovdje. No, istini za volju, već je Schelling u predavanjima iz Filozofije mitologije 1842. godine otvorio mogućnost razumijevanja božanske biti Dioniza kao posve drukčije figure metafizičkoga dohvaćanja bitka iz slobodnoga odnosa spram bitka sâmoga, bez potrebe utemeljenja u bilo čemu izvanjskome osim u bezdanu slobode sâme koja otvara prostor da se božansko pojavi u sjaju Jednog. U trinaestom predavanju Schelling kaže i ovo:

ʺAli da se sad vratimo na Dioniza, koji izgleda da još i sad vrši svoj kobni utjecaj, ukoliko mnogi o njemu ne mogu govoriti a da smjesta u stanovitoj mjeri ne polude, pokazao sam dostatno da je sam bog stariji od svojeg imena, njegov utjecaj raniji od njegova priznanja bogom, njegova prisutnost u svijesti starija od njegova potpunog ozbiljenja u njoj. (…) Pojave koje proizvodi prvo djelovanje Dionoza ponavljaju se u svakom razdoblju, gdje jedno jednostavno veličanstveno stanje propada da bi učinilo mjesta novom, duhovno razvijenijem vremenu.ʺ (Friedrich Wilhelm Joseph Schelling, Filozofija mitologije, sv. I. Demetra. Zagreb, 1997, str. 238. S njemačkoga preveo Damir Barbarić.)

Iako nas rečeno podsjeća na shvaćanje povijesti kao puta spram ʺduhovno razvijenijeg vremenaʺ, što je ponajprije značajka Hegelove spekulativne dijalektike, Schelling je jasno pokazao kako se dionizijski moment djelovanja odnosi na stanje pripreme dolaska novog doba. A ono ne može nastupiti sve dok staro nije razoreno. Mit o Dionizu pretpostavlja ono što i Nietzsche i Schelling, unatoč neporecivih razlika, uvode u filozofijsko mišljenje nakon što je postalo izvjesno da sama filozofija više ne može pozitivno, dakle iz vlastitih logičkih načela, prevladati razdoblje najdublje ʺsvjetske noćiʺ i posvemašnjeg nihilizma zapadnjačke povijesti. Rekli smo već da je pronađena tajna formula ili program za pokušaj očuvanja grčke predaje iz tragičnog razdoblja predsokratovskoga kazivanja u moderno doba ona koju je prvi izveo Hegel 1807. godine pod nazivom umjetnička religija (Kunstreligion). (Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Werke in zwanzig Bänden. Theorie Werkausgabe, Frankfurt am Main: Suhrkmap 1969/1971 (1: Frühe Schriften; 3: Phänomenologie des Geistes; 13-15: Vorlesungen über die Ästhetik; 16-17: Vorlesungen über die Philosophie der Religion)

Što krasi taj pojam odnosi se na već spomenutu trijadu bogova Grčke ‒ tjelesno držanje poput prigibanja koljena, uzdizanja ruku, sagibanja glave u simboličkome značenju smjernosti i poniznosti pred božanskim, riječi i kultnu svetkovinu kao uvjet mogućnosti ozbiljenja umjetnosti u osjetilnome sjaju ideje. Hegel, ipak, ovaj pojam razvijen i kod Novalisa i Schleiermachera tumači kao pomirenje subjektivnoga i objektivnoga duha. Uostalom, ako je njegova postavka iskazana u Fenomenologiji duha uistinu na tragu onog što je pripadalo biti izvornoga grkstva, naime da je duh umjetnik, korak izvan logičko-spekulativne strukture apsoluta u ono što je bezrazložno i kontingentno, onda je posve razvidno kako između umjetnosti i religije mora postojati ne samo etičko pomirenje svjetova, već ponajprije metafizičko koje ima po formi estetski karakter, a po sadržaju uzdiže običajnosni zakon zajednice iznad partikularnih interesa i htijenja čovjeka. Otuda njegovo tumačenje Antigone, unatoč patosa apsolutnog načela razvitka svijesti do znanja o sebi samome na kraju kruga zatvorenih mogućnosti, pripada najvećim dosezima uvida u tragični razdor između bogova, heroja i prirode. Žrtvovanje je neminovno, a tragedija postaje okvir za razumijevanje veličine i krhkosti grčkoga mišljenja koje je stvorilo metafiziku iz potrebe za prevladavanjem bezdana između bitka, bića i biti čovjeka. Paradoks je, međutim, u tome što se uvođenjem programa umjetničke religije kao spasonosnoga rješenja koje bi moglo pridonijeti ponovnome povratku božanskoga i ljudskoga u svijet ne može suspendirati i neutralizirati apsolutnu moć tehnogeneze kao računanja, planiranja i konstrukcije. Kad život sam postaje umjetnom tvorbom, čistom estetizacijom svijeta objekata, odlazi ono božansko.

Nietzsche je svojeg boga Dioniza uistinu prikazao kao zagovaratelja i navjestitelja vječne nevinosti bivanja u svetoj mahnitosti povratka izvorima grčkog predsokratskoga mišljenja. Iako je za njegovo shvaćanje metafizike u negativnome smislu pojam religioznosti nešto odiozno, a isto vrijedi i za moral, politiku i znanost, ne bi nas to trebalo odvesti na krivi put, pa da nasjednemo na iluziju kako je riječ o materijalizmu, ateizmu, senzualizmu itd. u njegovoj težnji da prevlada vladavinu carstva lažnih vrijednosti koje nastaju iz platonske metafizike i osobito kršćanstva kao njezina najvišeg stadija pervertiranoga obrata. Mitski svijet Grka za njega nije ni obmana niti fantazija, a osobito nije ona Lévy-Bruhlova dogmatska postavka o primitivnome mentalitetu. Narod koji je stvorio mit i metafiziku u bitnom smislu ne može biti ʺprimitivanʺ čak i kad ga se uspoređuje s modernim narodima tehno-znanstvenoga pragmatizma. Posve suprotno, to je narod blistava duha u kojem je rođena filozofija kao mišljenje koje u svezi i odnosu mythosa i logosa, Dioniza i Apolona, postaje istinskim udesom i poslanstvom zapadnjačke povijesti. Grci, ta ʺrepublika genijalnihʺ, kako Nietzsche navodi svojeg učitelja u mladosti Schopenhauera u spisu Filozofija u tragičnome razdoblju Grka iz 1873. godine, otvorili su prostor mišljenju kao uzvišenome razgovoru duše o prvim i posljednjim uzrocima, bitku, bogu, svijetu, čovjeku upravo stoga što je metafizika bila prvom životnom potrebom duha, a ne uputstvom za praktično zbrinjavanje zajednice. (Friedrich W. Nietzsche, Die Philosophie im tragischen Zeitalter der Griechen, Sämtliche Werke, KSA, Bd. 2, (Hrsg. G. Colli i M. Montinari), W. de Gruyter, Berlin – New York, 1980, str. 5.)

Moja je postavka da je ono što Nietzsche u spisima iz Ostavštine naziva grčkom državom ozbiljenje dviju likova svekolikog duhovnoga bitka koji se u mišljenju i kazivanja Grka pojavio kao mitsko iskustvo i kao metafizički način dohvaćanja bića u cjelini. (Friedrich W. Nietzsche, Nachgelassene Schriften 1870-1873, Sämtliche Werke, KSA, 15, sv. I, ur. G. Colli i M. Montinari, W. de Gruyter, Berlin, 1980.) Mit je ono što omogućuje prafenomen ljepote. Pjesništvo od Homera i Pindara do rapsoda, himničara i elegičara, otvara s pomoću njega horizont svijeta kao trijade prostornoga doživljaja hrama, kultne svetkovine u njemu i pjesničke riječi koja slavi bogove i heroje. Metafizikom se, pak, određuje ono mišljenje koje u svojem ranome i kasnome stadiju od Heraklita i Parmenida do Platona, Aristotela i stoika filozofijski osmišljava egzistenciju kroz duhovno iskustvo života. Između mita i metafizike ne postoji prijepor. To se može vidjeti u svim dijelovima prekretne knjige iz mladenaštva koja je Nietzscheu priskrbila auru misaonoga objavitelja vječne istine starogrčke religije u figurama bogova Apolona i Dioniza.

No, isto tako ova je knjiga bila kamenom razdora između njegova tumačenja biti grkstva naspram ozakonjene inačice klasicizma i grecizma vodećih njemačkih klasičnih filologa druge polovine 19. stoljeća. Rođenje tragedije ne govori samo o nastanku umjetnosti iz duha starogrčke religije, već i o izvorima metafizičkoga mišljenja predsokratske filozofije. Utoliko je nemoguće razdvajati jedno od drugoga. Umjesto razdvajanja, valja uočiti podrijetlo razlike iz koje proizlazi jedinstvo i sklad tragedije i filozofije. U naknadnome ʺPokušaju samokritikeʺ sâm Nietzsche govoreći o snazi i moći mahnitosti koja je dovela do simboličke moći grčke umjetnosti rođene iz mitskoga okružja dionizijskih svetkovina, što je naizgled paradoks da velika umjetnost proizlazi iz praboli i patnje da bi dosegla božanske vrhunce ekstaze, nailazimo na ključnu postavku za čitavu njegovu misaonu orijentaciju na putu prevladavanja europskoga nihilizma. Nietzsche, dakle, kaže:

ʺVeć u proslovu Richardu Wagneru postavlja se umjetnost – a ne moral ‒ kao prava metafizička djelatnost čovjeka; u samoj se knjizi višestruko vraća izazovna postavka da je postojanje svijeta opravdano samo kao estetski fenomen.ʺ (Friedrich W. Nietzsche, Rođenje tragedije, str. 13.)

U čemu je problem s ovom postavkom? Zar ona ne upućuje na moderno shvaćanje života koje se u doba europske dekadencije krajem 19. stoljeća smatralo najvišim dosegom uspona i pada umjetnosti uopće u liku pjesnika Charlesa Baudelairea? Ipak, umjetnost kao samoopravdanje metafizički shvaćenoga života ne može biti posljednjim razlogom smislene egzistencije ukoliko nije i etički usmjerena dobru zajednice kao istini bitka u njegovoj povijesnosti. Ne može iz jednostavnog razloga što više ne postoji moć posredovanja i držanja zajedno onog što je bilo razdvojeno, bogova i ljudi, mita i metafizike nakon što je smrću božanskoga zauvijek iščezla i potreba za onim što je već Hegel nazvao najvišom duhovnom potrebom za umjetnošću. Kad se umjetnost u modernome svijetu estetizira, kad postaje kulturnom i estetski održivom potrebom društva za tzv. kulturnim vrijednostima, sve se dovodi do ravnodušne proizvodnje događaja koji nadomještaju žive bogove Grka u Panteonu obezboženih stanja.

Nije stoga slučajno Nietzsche muzeje cinički imenovao modernim grobnicama. Postavka o estetskome opravdanju života koja umjetnošću začarava svijet kao metafizičku djelatnost čovjeka izravno pokazuje koliko je svaka primisao o spasonosnome događaju umjetničke religije unaprijed neuspjeli projekt povratka antike u suvremenosti. Razlog, dakle, leži u tome što umjetnost u moderno doba ne može poroditi nove bogove iz vlastite glave poput Zeusa. Schellingova je filozofija umjetnosti u tome paradigmatski primjer. Bez živog Boga koji ne potrebuje umjetnost da bi svijet imao svoj estetski, etički i religiozni smisao sve se čini uzaludnim naporom obnove onog neobnovljivoga. Nietzsche je, kao što je poznato, ovu svoju knjigu iz mladenaštva u kasnijim godinama, kad je već dospio do postavke o volji za moć kao vječnome vraćanju jednakoga, proglasio ʺloše napisanom, nezgrapnom, mučnom, pomamnom za slikovitošću i u slikovitosti zbrkanom, osjećajnom…ʺ (Friedrich W. Nietzsche, Rođenje tragedije, str. 10. )

No, čak i uz ovo samokritičko flagelantsko šibanje vlastitog tijela teksta iz mladenaštva, ostaje nešto neporecivo. A to sâm Nietzsche kazuje na kraju kao pitanje što uopće jest bit dionizijskoga, te iz toga zaključuje da bez odgovora na to pitanje čini se nemogućim dospjeti do istine o Grcima, koji stoga ostaju i nadalje ʺposve nepoznati i nepredočivi…ʺ (Friedrich W. Nietzsche, Rođenje tragedije, str. 11.) Heideggerovo je tumačenje, ipak, za razliku od romantike, Schellinga i Nietzschea, usmjereno u nastanak filozofije kao metafizike u predsokratskome razdoblju u Grka. Iako u njega u cjelokupnome djelu s nizom predavanja o grčkoj filozofiji prije Platona i Aristotela ima nedvojbeno iznimno bitnih, možda i odlučujućih promišljanja o mitskome načinu mišljenja i kazivanja, ne može se govoriti o nekoj Heideggerovoj teoriji mita. Isto vrijedi i za pojam tragičnoga, premda je njegovo tumačenje Antigone uistinu uz Hegela i Lacana jedno od najtemeljitije izvedenih. Za Heideggera kao i za Hegela, unatoč jasnih razlika u razumijevanju biti filozofije kao metafizike, povijest može otpočeti jedino tako da se utemelji iz izvorne biti filozofijske predaje. Zadaća je filozofije otuda da dovede kazivajući događaj riječi do pojmovno-kategorijalne sinteze. Na taj način smisao bitka i vremena proizlazi iz izvorne vremenosti u kojoj se povijesno odigrava ljudska egzistencija. Nastanak metafizike u Grka pripada događaju prvotnoga kazivanja o bitku. U Parmenida se ovo označava riječju priroda (physis). U predavanju u ljetnome semestru 1953. godine na sveučilištu u Freiburgu i Bremenu, baveći se iscrpno pojmom metafizike,Heidegger izričito tvrdi sljedeće:

ʺU doba prvog i mjerodavnoga razvitka zapadnjačke filozofije u Grka, pitanjem o biću kao takvom u cjelini uzimamo njezin istinski početak koji se označava riječju φύσις. Ova grčka temeljna riječ za biće uobičajeno se prevodi kao ‘priroda’. Rabi se latinski prijevod natura, što uistinu označava ‘biti rođen’, ‘rođenje’. No, s latinskim prijevodom je već izvorni sadržaj grčke riječi φύσις odgurnut u stranu, a navlastita filozofijska snaga imenovanja grčke riječi je razorena.ʺ (Martin Heidegger, Einführung in die Metaphysik, M. Niemeyer, Tübingen, 1998, str. 10. 6. izd.)

Što se dalje događa s udesom i poslanstvom ove riječi za Heideggera je više negoli razvidno. Rimski odnosno latinski prijevod postaje obvezujućim za srednjovjekovno kršćanstvo, a otuda i za novovjekovnu filozofiju koja od skolastike preuzima pojmove i njihov unutarnji razvitak. Dostatno je konzultirati djela Descartesa, Spinoze, Leibniza. U njihovim se tekstovima pitanje o bitku i metafizici izvodi svagda kroz složene mreže značenja ovog latinsko-skolastičkoga traga koji duboko prekriva onaj izvorni, prvotni grčki način imenovanja i osmišljavanja. Približiti se stoga izvornoj biti grčkoga mišljenja nužno pretpostavlja razgrnuće povijesnih naslaga svega što je s vremenom promijenilo zadaću filozofije i postalo imperativom znanja u znanstveno usmjerenoj filozofiji. No, ako je metafizika otpočela u Grka s onim samoniklim, otvarajućim i sebe-rađajućim načelom svekolikog bića u cjelini, onda se u toj riječi-pojmu za Heideggera raskriva nešto uistinu ʺsudbinskoʺ za zapadnjačko mišljenje. Što? Evo Heideggerova odgovora.

ʺGrci nisu tek na prirodnim događajima iskusili što jest φύσις, već obratno: na temelju kazivajuće-misaonog temeljnog iskustva bitka rasključalo im se ono što su morali imenovati φύσις. Tek na temelju ovog rasključavanja mogli su onda imati uvid u ono što je priroda u užem smislu. Φύσις znači stoga izvorno jednako tako nebo kao i zemlju, stijenu kao i biljku, jednako tako životinju kao i čovjeka i ljudsku povijest – kao ljudsko i Božje djelo, naposljetku i ponajprije bogove same kroz udes-poslanstvo (Geschick).ʺ (Martin Heidegger, Einführung in die Metaphysik, str. 11. )

Baveći se kao i Nietzsche onim što prethodi metafizičkome sklopu bitka-boga-svijeta-čovjeka, Heidegger promišlja bit ovog kazivajuće-misaonog načina razumijevanja bez kojeg ne postoji mogućnost povijesti zapadnjački postavljenog povijesnoga čovječanstva. Prethodeće ne valja razumjeti u logički-vremenskome slijedu zbivanja. Što bijaše na početku razvija se tijekom povijesti kao latentno i transparentno očitovanje onog što ontologija naziva pojmom biti ili esencije. Sve rođeno u iskonsko doba ima mogućnost zbiljske djelotvornosti i u suvremenosti. Iako Nietzsche u spisu Filozofija u tragičnome razdoblju Grka bespoštedno otklanja bilo kakav misterij početka-začetka (arché), tvrdeći da su pitanja o početku filozofije posve izlišna ʺjer je posvuda u početku sirovost, bezobličnost, praznina i ružnoćaʺ. (Friedrich W. Nietzsche, Die Philosophie im tragischen Zeitalter der Griechen, Sämtliche Werke, KSA, Bd. 2, (Hrsg. G. Colli i M. Montinari), W. de Gruyter, Berlin – New York, 1980, str. 4.)

No, za Heideggera je stvar posve drukčije uspostavljena. S arhajskim dobom filozofije kao metafizike nastaje jedinstveno mišljenje onto-teologije. Ono što označava sama riječ metafizika jest izvorno grčko shvaćanje bitka kao φύσις-a, jer posrijedi je mišljenje koja nije nikakav puki prikaz onog što jest u zbiljskome stanju stvari. Misliti znači prelaziti i nadilaziti granice bića. Ali, problem je u tome što Heidegger u svojem tumačenju jasno pokazuje da je riječ o onome mišljenju koje sjedinjuje mythos i logos. Kao kazivajuće-pokazivajuće mišljenje bitka sâmoga takvo mišljenje iziskuje izvorni jezik u kojem su sjedinjeni apofantička i sintetička bit govora. Utoliko je moguće reći da

ʺfilozofijsko propitivanje o biću kao takvome jest μετὰ τὰ φυσιϰά…(…) Metafizika je ime za određujuću sredinu i jezgru svekolike filozofije. (…) ‘Fizika’ određuje od početka bit i povijest metafizike. I u nauku o bitku kao actus purus . (sv. Toma Akvinski), kao apsolutni pojam (Hegel), kao vječno vraćanje jednakoga volje za moć (Nietzsche), ostaje metafizika neprestano ‘fizikom’.ʺ (Martin Heidegger, Einführung in die Metaphysik, str. 14.)

Heidegger je tijekom svojeg misaonoga puta višestruko obrazlagao kako se ono što naziva razumijevanjem smisla bitka od arhajskih vremena Grka do kibernetike u 20. stoljeću razvija i poprima različita imenovanja-znamenovanja. U navedenome iskazu metafizika nije za Grke vladavina transcendencije nad imanencijom. Njezina se zagonetka skriva u prvotnome određenju pojma prirode, pa je otuda samorazumljivo zašto se od mitskog do tehnoznanstvenoga doba metafizika uspostavlja kao proširenje i nastavljanje fizike drugim sredstvima. Jasno je pritom da izvorni φύσις nema nikakve veze s modernom fizikom kao pozitivnom znanošću o prirodi. Razlika je uistinu takva da bismo mogli ovaj pojam povijesno razmotriti u mitskome diskursu i znanstvenome prodoru u samu jezgru prirode kao kvantne teorije. No, ono što je ipak zajedničko za oba pristupa jest da se fizika u svojim posljednjim nakanama mora baviti metafizičkim pitanjima kao što su to pitanje o bitku-bogu-svijetu-čovjeku. Drugim riječima, ono što nadilazi povijesno-epohalno iskrsavanje svjetova jest ono isto odlučujuće pitanje o smislu i granicama ljudskoga mišljenja o bitku kao takvome i njegovu određenju iz izvorne vremenosti. Mit se, dakle, ne može olako reducirati na fantazijsko-magijske pripovijesti, niti se, pak, znanstveno mišljenje u suvremenosti može osloboditi metafizike čak i kad se služi složenim matematičkim simboličkim jezikom formula o zakrivljenosti svemira i vizualizaciji crnih rupa. Metafizika je stoga svojevrsni duhovni horizont svakog mišljenja koje polazi od samorađajućeg i samoograničavajućega φύσις-a.

Da bismo dospjeli do praga ove čudovišne razlike između filozofije kao metafizike i znanosti koja počiva na konstrukciji bitka kao predmetnosti predmeta s težnjom uspostavljanja onog što više nije ni po čemu φύσις, već umjetna priroda same stvari nastale eksperimentalnim putem u laboratoriju, nužno je postaviti ono uznemirujuće pitanje s kojim metafizika postaje više od mišljenja nastalog u izvoru grčkoga mišljenja kao sveze mythosa i logosa. Heidegger je u raspravi ʺŠto je metafizika?ʺ iz 1929. godine otvorio najteži problem uopće. Bez njegova rješenja ne možemo napustiti tlo grčkog razumijevanja bitka, a niti osloboditi se traga metafizike u ruhu znanstvenoga pozitivizma. To nije pitanje o bitku-bogu-svijetu-čovjeku, već pitanje o Ništa (Nichts), koje ništi i pojavljuje se čovjeku kao egzistencijalnome slučaju slobode u fenomenu izvorne tjeskobe (Angst). Ovdje nećemo ulaziti u pomnije tumačenje navedene rasprave. Dostatno je za našu svrhu tek ukazati da rasprava završava Leibnizovim pitanjem zašto je uopće biće, a ne Ništa, te da se bit metafizike pokazuje u filozofijskome postavljanju pitanja kao događanja biti ljudske egzistencije.

To samo znači da pitanje o Ništa, koje je nesumnjivo predstavljalo i za Grke čudovišnu tajnu i nemir tijekom njihova povijesnoga udesa-poslanstva, nije bilo kakvo pitanje. Heidegger opravdano kaže da je upravo ovo pitanje metafizičko. (Martin Heidegger, ʺWas ist Metaphysik?ʺ, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt a. M, 1978, str. 120. Drugo dopunjeno i pregledano izd.) Kad se Ništa pojavi kroz tjeskobu čovjeka tada sve postaje doslovno ništavno. Nihilizam kuca na vrata u liku moderne znanstveno-tehničke funkcionalnosti samoga života, a priroda kao i čovjek gube svoju prirodnost i ljudskost. Taj duboko neljudski karakter nihilizma nadilazi bilo kakvu ništičnost epohe koja je od novoga vijeka do suvremenosti obilježena neprestanim napretkom i razvitkom bezuvjetne volje za moć u liku volje za voljom. Heidegger je u promišljanju upravo grčkog iskustva mišljenja dospio do posljednje točke na horizontu onog svijeta kojemu je metafizika bila uvjet mogućnosti izgradnje duhovnih likova mita, religije, umjetnosti, filozofije i znanosti u sjaju veličajne sveze i odnosa bogova i ljudi. To je točka koja se pojavljuje kao kazivajuće-misaoni okvir za prebolijevanje same biti metafizike, jer je svako njezino prevladavanje samo put bez povratka apsolutne znanosti koja sve povijesno kao mitsko i metafizičko nečuvenom lakoćom ravnodušnosti briše iz našeg sjećanja na početak-začetak (arché). Očuvati ovo fino tkanje snovita sjećanja, čak i po cijenu pada u fantazijsko ruho misterija beskonačnosti, o čemu je na tako zanosan i poetski fluidan način govorio Hofmannsthal u svojoj apologiji uzvišenosti grčkih bogova u umjetničkome prikazu, predstavlja zadaću nadolazećega mišljenja i više negoli se to još sluti. Bez sjećanja i čuvanja kaze o Grcima naše doba postaje barbarsko zatiranje izvora i ništa više negoli radosne ravnodušnosti spram mišljenja koje ne može služiti posljednjim svrhama preobrazbe čovjeka u objekt X.

Kad zauvijek odlazi ono božansko ostaje mitopoetski trag vedrine življenja. Samo nas još ono spašava od vjere u lažne utopije i prividnu moć tehnosfere s njezinim umjetnim sjajem ništavila.

…jer pjesnički obitava čovjek na ovoj zemlji…
Posejdonov hram Suonion

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026