Copyright ©2026 Žarko Paić

Dođi, o kraljevstvo nerođenoga

Artaud i postmetafizičko insceniranje umjetnosti kao života

May 27, 2025
Dođi, o kraljevstvo nerođenoga
Antonin Artaud
„Vidjeti u prošlost jednako dobro kao i u budućnost jer stvar



stiže iz krajnje daleke prošlosti, no mislim da je njezina budućnost



blizu, o tome se radi“



AA, Pismo Mariei Dubuc, 8. kolovoza 1937.

1. Okultno i neizrecivo: na putu za budući iskon

Antonin Artaud – tko je to? Ime, znak ili događaj? Imenovanje je znak sudbine: nomen est omen. Znak najradikalnijega obrata umjetnosti i života u razdoblju povijesne avangarde 20. stoljeća zacijelo je Artaudov projekt prevladavanja reprezentacijskoga kazališta jezika i govora. Povratak fizičkoj ekspresiji tijela čini se da je alternativa vladavini psihološke drame subjekta. Kada se znak znamenuje događajem insceniranja umjetnosti kao života, tada se istodobno radikalno mijenja perspektiva ne samo umjetnosti nego ponajprije onog što se razumije životom. Posrijedi je kraj vitalistički shvaćenoga života i kraj biologijskoga pozitivizma života. Prvo se odnosi na filozofiju života, a drugo na znanstveni redukcionizam života. Oboje su samo dva različita pristupa s istim nakanama: da se nesvodivost života svede na ono „više“ i „niže“ (duhovni elan i nagonske strukture). Život ipak omogućuje i nadilazi filozofiju kada ga ona izjednačava s duhovnim elanom, dok znanost u začetku promašuje smisao života kada ga svodi na biološku činjenicu u, doduše, složenom okružju biologijski određenih sustava. Ako Antonin Artaud jest najradikalniji događaj umjetnosti kao života u suvremeno doba, onda se taj događaj već dogodio u prošlosti. Događaj se ne može ponoviti. O jedinstvenosti i jednokratnosti njegova umjetničkoga života postoje živi tragovi u tekstu, na zvukovnoj ploči, matrici, na pozornici, na filmskoj, na fotografskoj i na slici oslikanoj rukom drugih slikara i samoga „autora“. Moć njegove riječi i slike još više negoli za onog jednokratnoga, „pravoga“ života postaje nadahnućem i putokazima suvremenicima digitalnoga posthumanizma i transhumanizma s nadilaženjem i usavršavanjem tijela – od književnosti, vizualnih i izvedbenih umjetnosti do eksperimenta drukčijeg mišljenja negoli je to bila tradicionalna filozofija kao metafizika. (M. Causey, Theatre and Performance in Digital Culture: From simulation to embeddedness, Routledge, London-New York, 2006., E. Scheer, Antonin Artaud: A Critical Reader, Routledge, London-New York, 2004.)

Preostaje li njegova umjetnost i nadalje misterij i okultna tajna nadolazećega vremena? Ili je riječ o bljesku iskonskoga svijeta kao apokaliptičke pomrčine u sadašnjosti otupjeloj od neizmjerne pustoši i praznine? Pokušat ću pokazati da je riječ o svezi jednog s drugim. Misterij i okultna tajna u neizrecivome odgovara bljesku iskona u budućnosti koja je blizu. Artaud nije nikad bio pitanje o strahotnoj istini moderne zapadnjačke civilizacije, već njezin možda i jedino mogući odgovor. Naglasak je na modalnoj kategoriji mogućnosti. S pomoću nje mislimo nadolazeće. Iskazujemo ga još više onom neizvjesnošću u riječi možda s kojom se istodobno kazuje da nešto može biti, ali i ne mora. Nije nipošto slučajno što je o tome pred kraj svojega života mislio i kazivao Jacques Derrida. Njegovo čitanje Artaudova projekta kazališta okrutnosti kao prebolijevanja metafizike ima kanonsko značenje za sva buduća tumačenja onog što se razotkriva iz Artaudova mišljenja i umjetnosti. (.Derrida, „La parole souflée“ i „The Theater of Cruelty and the Closure of Representation“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1978. i J. Derrida & P. Thévenine, The Secret Art of Antonin Artaud, The MIT Press, London, 1998.)

Derrida je, naime, u dokumentarnome filmu o samome sebi redatelja Kirby Dicka i Amy Ziering Kofmann (2002.). u jednoj sceni u kojoj vidimo nadzemnu željeznicu i zalazak sunca u beskrajnoj samoći velegrada, izgovorio na francuskome ove riječi:

„Općenito, nastojim razlikovati između onog što nazivamo budućnošću i ‘l’avenir’. Budućnost jest ono što će biti – sutra, poslije, sljedeće stoljeće. Postoji budućnost koju možemo predvidjeti, programirati, rasporediti, koja je dogledna. Ali, ima i budućnosti, koja je l’avenir (nadolazeće), ono što se odnosi na onoga koji dolazi, a čiji je dolazak potpuno neočekivan. Za mene je to prava budućnost, ona koja je potpuno neočekivana. To je Drugi koji dolazi a da mi se nije najavio njegov dolazak. Dakle, ako ima prave budućnosti s onu stranu ove poznate budućnosti, to je l’avenir u kojem je ono nadolazeće Drugo/drukčije no što sam uopće bio u stanju zamisliti.“

Odakle dolazi ono nadolazeće? Derridain odgovor je blizak mišljenju Martina Heideggera. Iz kasnoga razdoblja dokumentiranoga predavanjima Vrijeme i bitak te Kraj filozofije i zadaća mišljenja 60-ih godina 20. stoljeća sabranih u knjizi naslovljenoj Uz stvar mišljenja Heidegger uvodi u promišljanje pojam događaja (Ereignis). Iz događaja bitak i vrijeme zadobivaju svoju čistoću. Ima bitka i vremena, a ne da tek „jesu“. ( M. Heidegger, Zur Sache des Denkens, M. Niemeyer, Tübingen, 1969. O Derridai i o kritici poststrukturalističkoga kanona u tumačenju Artaudove umjetnosti kao filozofijskoga puta prevladavanja metafizike (Foucault, Deleuze) vidi: T. Crombez, „The Dismembered Body in Antonin Artaud’s Surrealist Plays“, u: L. Normann (ur.) Dismemberment in Drama/Dismemberment of Drama, Cambridge Scholars Publishing, Cambridge, 2008., str. 27-43.) Biti i vremenovati ne označava ono „jest“. Njihova suprotnost „nije“, budući da se glagol biti odvija u vremenskim ekstazama bilosti, sadašnjosti i budućnosti. Na taj se način u tradiciji metafizike odnos uvijek misli iz bitosti bića a ne iz otvorenosti bitka i vremena. Ovdje nije ni mjesto ni vrijeme ulaziti u raspravu o razlici između Heideggera i Derridae s obzirom na pitanje bitka i vremena. Heideggerova destrukcija tradicionalne ontologije i Derridaina dekonstrukcija logocentrizma zapadnjačke metafizike dva su različita misaona puta u neskrivenost iskonske povijesti bitka i vremena. Što je to neizrecivost događaja u Artaudovom mišljenju? Sam Artaud imenuje ga u manifestu Kazališta okrutnosti izrijekom s podrijetlom u Nietzschea aktivnom ili metafizikom na djelu.

„Upravo sam, što se tiče psihologije, govorio o mrtvim idejama i osjećam da će mi mnogi pokušati reći da ako postoji na svijetu nehumana ideja, ideja nedjelotvorna i mrtva, kao i ideja koja kazuje tako malo, čak i samom duhu, da je to upravo ideja metafizike. /…/ U istočnjačkom kazalištu metafizičkih težnja suprotstavljen je – s obzirom na zapadnjačko kazalište s psihološkim težnjama – cijeli splet pokreta, znakova, vladanja, zvukova koji sadrže jezik ostvarenja i pozornice, jezik koji razvija sve svoje fizičke i pjesničke učinke, na svim razinama svijesti i u svim osjetilima, koja neophodno vuku misao da zauzme temeljite stavove što su upravo ono što bismo mogli nazvati metafizikom na djelu.“ (A. Artaud, Kazalište i njegov dvojnik, Hrvatski centar
ITI-UNESCO, Zagreb, 2000., str. 41-42. S francuskoga preveo V. Grubišić)

Događaj onog nadolazećega ne može se misliti, kako to Derrida izriče, iz subjektivno-objektivnoga sklopa budućnosti kao predviđanja-programa-rasporeda. Budućnost se istinski ne događa zato što se očekuje da će biti onako kako jedino može biti. Budućnost takve vrste je otuda aktualnost u nastajanju. Gotovo je zapanjujuće da se ono što Derrida naziva budućnošću predviđa-programira-raspoređuje kao nešto isporučivo. Iz tako shvaćene budućnosti ništa ne dolazi. Budućnost se uistinu ne događa. Ona se konstruira kao nužna mogućnost izvjesnosti iz modalnih kategorija zbilje i nužnosti. Paradoksalno je da se jedino prošlost može misliti iz onog nadolazećega (l’avenir) i to kao buduća prošlost u događaju otvorenosti. Iz prošlosti struji rijeka događaja. Sjećanje i pamćenje oživljuje prošlost kao pripovjednu sliku događaja. Ali ono odakle dolazi nadolazeće jest tajna. To je strahotna okultna tajna i misterij vremena. Neočekivano vrijeme nadolaska same Stvari jest sveza između „krajnje daleke prošlosti i budućnosti koja je blizu“ (Artaud).

Sada se postavlja pitanje kako to da Artaud govori o totalnome kazalištu kakvo nikad nije postojalo. Da se ovdje ne radi o grozničavome buncanju opsjenara niti o aroganciji utopijskoga fantasta svjedoči ustrajna zaokupljenost istraživanjem podrijetla orfičkih misterija u tragičkome dobu Grčke i apokaliptičke opsjednutosti duhovnim iskustvima kršćanskoga misticizma ranoga srednjega vijeka. (C. O’Farrell, „Unacceptable Imaginings: Artaud’s Medieval Revolution“, Paper delivered at „100 Years of Cruelty“ Conference on Antonin Artaud, Powerhouse Museum, rujan 1996.)

Ono što se povezuje u „krajnje dalekoj prošlosti“ i „budućnosti koja je blizu“ jest iskustvo:

  • orfičkoga doba misterija (mit),
  • kršćanske mistike (religija)
  • modernih načina prevladavanja razdvojenosti duha i tijela

(filozofija i kazalište).

Moderno iskustvo posebno se može razviti iz nadrealističkoga programa snova u nesvjesnoj ekonomiji želje. Društvena revolucija za Artauda je bila samo radikalan anarhistički čin slobode pojedinca u promjeni ideje života uopće. U načelu, riječ je o prebolijevanju drame modernoga subjekta. Traumatskome iskustvu samoće i otuđenosti u društvenome sustavu kapitalizma suprotstavljeno je iskustvo totalne slobode stvaranja. No, takva je sloboda razaralačka. Raskomadana tijela bačena na pozornicu u kazališnim predstavama Artauda 1920-ih te šokantni rez ženske dojke u filmu Svećenik i školjka iz 1927., što su godinu dana poslije u filmu Andaluzijski pas preuzeli Dalí i Bunuel prizorom britve koja reže rožnicu oka te tako označili početak vizualne nadrealističke revolucije svijeta, upućuju na dijalektiku stvaranja-razaranja djela. (S. Barber, The Screaming Body, Creation Books, London, 2001., L. Jamieson, „The Lost Prophet of Cinema: The Film Theory of Antonin Artaud“, http://www.sensesofcinema.com/07/44/film-theory-antonin-artaud.html)

Artaudova je teorija filma usmjerena na fantazmagorijski doživljaj pokretnih slika u svijesti promatrača. Film djeluje izravno na ekspresiju moždanih stanica. Sam je Artaud zahtijevao čisti ili apsolutni film kao alternativu reprezentacijskome kazalištu. Čistoća nije ideal savršenstva. Film u svojem čistome obliku mora biti nepredstavljivost života samoga kao slike-tijela. Iz tijela izlazi slika. Kao plastični znak čistoće apsolutnoga tijela, koje je ono nerođeno prije života i poslije smrti, Artaud zahtijeva film čiste slikovnosti događaja bez ikakvoga dodatka psihološke „torture“ govorom. U filmu se stapaju slika i kinematička energija tijela kao vizije apokaliptičke otvorenosti novoga svijeta.

Tijelo se u filmu fizički usmjerava na afektivne mreže reakcije publike. Kao apsolutni film sjećanja i kao hibridni film koji povezuje kazalište i poetske vizije u slici suvremeni je film za Artauda istodobno transcendencija iluzije i iluzija transcendencije. Život u svojem materijalnome obličju iluzija je zbiljske duhovne avanture, dok je sama transcendencija života tijela iluzijom uznesenja u ono tijelu nadilazeće. Iluzija čini život dostojnim transcendencije. Prekoračiti tamne sjene egzistencije znači ući u laboratorij velikih iluzija. U tom smislu Artaudovo je bavljenje filmom na istoj valnoj duljini s njegovim radikalnim projektom kazališta okrutnosti, iako je tek 30-ih godina 20. stoljeća u manifestima, esejima i pismima formulirao ideju prevladavanja psihološke metafizike zapadnjačkoga kazališta. Kad se nadilazi iluzija tada je riječ o prevladavanju umjetnosti odvojene od života. Ali taj je čin istodobno tragičko upisivanje nemogućnosti života kao umjetnosti. Bez distancije između dvojega – umjetnosti i života – nema ni umjetnosti ni života kao stvaralačke evolucije i konstrukcije, destrukcije i kaosa. Ali kakva je „priroda“ ove distancije? I sama je distancija stvaralački čin razlikovanja i razlučivanja. Derrida je to imenovao pojmom différance. (J. Derrida, Marges de la philosophie, Minuit, Pariz, 1972.)

Pojam se odnosi na upisivanje života kao physisa, ali u razlici i razluci spram pozitivnih znanosti fizike i biologije, budući da je život techné, nomos, sloboda, povijest, um. Upisivanje je istodobno trag prisutnosti u onome što je povijesno upisano i zapisano, ali je tijekom povijesnoga lutanja ispisano i promijenjeno u svojem izvornome značenju. Svako upisivanje je praksa différance kao oznaka vlastitoga potpisa i njegove autentičnosti. Filmovi iz 1920-ih, koje Artaud potpisuje kao scenarist u suradnji s redateljicom Germaine Dulac, potom film Carla Theodora Dreyera Muke Ivane Orleanske u kojem sam igra ludog redovnika Jeanna Massieuai paradigmatskoga uratka nadrealističke poetike kao što je Svećenik i školjka,opsesivno su traganje za transgresijom tijela u novome mediju.

Rušenje granica između materijalizma i duhovnosti događa se kao dokidanje razlike između svijesti i nesvjesnoga te, na posljetku, između estetskoga procesa i djela.Tijelo se preobražava kao slika odjelovljenoga i razdjelovljenoga događaja apsolutne slobode samoupisivanja znakova. Ono je semiologijska zona života i smrti znaka bez predmeta. Za Artaudovo shvaćanje tijela odlučno je da logika snova u filmu nije nikakvo predstavljanje nečeg skrivenog u smislu znaka ili simbola što pokreće tijelo izvan njega samoga. Pripovijedanje u smislu linearnosti vremena, koje se izriče dramom subjekta uronjenih u žive slike događaja, ne pripada ovom radikalnom ikonoklazmu filma. Umjesto narativnosti, život sam u kaotičnome nizu mentalnih slika oslikava svoju unutarnju i izvanjsku sudbinu. U tekstu Nadrealizam i kraj kršćanske ere pitanje subjekta revolucije svijeta leži u svetosti pobune samoga života protiv mrtve metafizike pisma/teksta. To je naizgled paradoksalno: da se misterijska svetkovina grčkoga kazališta i srednjovjekovne mistične apokaliptike goruće duše u tamnici tijela povezuje s anarhističkom pobunom života protiv društva krivog za „ubijenog samoubojicu“ – Vincenta van Gogha. ( A. Artaud, „Nadrealizam i kraj kršćanske ere“, u: Tarahumare i druga djela, Litteris, Zagreb, 2003., str. 232-235. S francuskoga prevela: M. Bašić)

Paradoks se razrješava iz imanentne „logike žrtve“. Nije riječ o simboličkoj razmjeni djevičanski čistoga tijela s okrutnosti neizrecivo udaljenoga božanstva za ravnotežu cikličkoga gibanja prirode i čovjeka u svijetu. Naprotiv, žrtva je sveta samo ako nadilazi takvu aritmetički „pravednu“ razmjenu u božansko-ljudskome ugovoru. Žrtvovanjem vlastita života u podarivanju same smrti onome čudovišno otvorenome poput rane-u-tijelu ili, drukčije, satrovski iskazano, poput rupe-u-bitku, samo se tijelo pojavljuje kao spiritualni medij razmjene metafizičkoga i fizičkoga u novoj situaciji svijeta. (Derrida, „Donner la mort“, u: L’Ethique du don, A.M. Métailié, Transition, Pariz, 1992.) Ovo nije puka simbolička razmjena dviju supstancija. Samo se tijelo iskonski pojavljuje kao matrica ili okvir duhovne slike. Udahnuta duša zatočena u tamnici tjelesnoga traži svoje istinsko mjesto u tami. Žrtvom se ozbiljuje ontologijski ugovor između božanskoga (besmrtnoga) i ljudskoga (smrtnoga). Ista je logika žrtvovanja. Priroda u formi živoga mora doživjeti smrt da bi život afirmirao snagu rođenja onog još nerođenoga. Može li tjelesno žrtvovanje biti svetije od svetoga? To je pitanje pristupa onome što omogućava da tijelo zadobiva status posvećenosti izvan ozakonjena diskursa božanske moći. Svetije od svetoga ne znači ništa drugo negoli da se tijelo u Artaudovom kazalištu okrutnosti razumije ne-teologijski. (J. Derrida, „The Theater of Cruelty and the Closure of Representation“, u: Writing of Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1978., str. 235.)

Tijelo nije corpus mysticum. Kršćanstvo je na paradoksalan način profaniralo tijelo njegovim „produhovljenjem“. Zabranom kazivanja o onome iskonskome tijelo je tako postalo iskonski zazornim objektom. Ne-teologijski pristup tijelu stoga ima istu težinu kao i Artaudovo shvaćanje okultnoga i neizrecivoga. Heraklitovski mračno (skoteinos) kazivanje je tajnovito objelodanjenje neskrivenosti kao znamenovanja onog neizrecivoga. Artaud ne pripada tajnoj sekti hermetista u suvremenoj umjetnosti. Ali hermetički pristup svijetu nužan je za tajnu prijelaza između svjetova duha i tvari. Okultno je neizrecivo u metafizičkim strukturama kazivanja o Stvari samoj, a ne tajna za posvećene i odabrane. U prostoru kazališta kao kozmičko-ljudsko-animalne igre događa se misterij tjelesnih šifri jednog apsolutnoga govora bez riječi. To je gramatika bez govora. Njezine su šifre upravo one koje ne pripadaju sekti upućenih kao što je to bilo u doba eleuzinskih misterija. Naprotiv, te šifre egzistencijalnoga projekta imanentne transcendencije tijela pripadaju cjelokupnoj zajednici. Nitko nije isključen. Svi su sudionici svjetsko-povijesne igre kazališta kao događaja kozmičko-ljudsko-animalne svetkovine.

U tom smislu je Artaud paradigmatski umjetnik povijesne avangarde. Umjetnost treba prevladati na taj način što je treba osloboditi od elitnog značenja društvene i kulturalno-civilizacijske misije zatvorenoga teksta „smisla“. Kao nesvodiv Nietzscheov dvojnik Artaud u životnoj ekstatičnosti tijela pronalazi uzvišenu „metafizičku točku“ prijelaza između svjetova. Tijelo je iskonski totem i tabu, znak i zabrana imenovanja onog što mu prethodi, totalni ikonoklastički obred zabranjenoga jezika slika. „Animalnost“, „ekstaza“ i „trans“ odvijaju se s onu stranu prostora i vremena („hors des situations“) ili s onu stranu metafizičkoga predstavljanja svijeta. (D. Hart, „Antonin Artaud Suche nach einer ‘anderen’ Ästhetik im hindu-balinesischen Orient“, u: Kulturwissenschaftliche Lektüren: Was heisst kulturelle Differenz, u: R. Düssel/Geert Edel/U. Schödlbauer (ur.), Die Macht der Differenzen: Beiträge zur Hermeneutik der Kultur, Synchron, Heidelberg, 2001., str. 307-326.)

Artaud je nakon putovanja u Meksiko u Predgovoru za Kazalište i njegov dvojnik na najradikalniji način promislio koliko zapadnjački pojmovi „kulture“ i „civilizacije“ pripadaju sustavu najčudovišnije moći perverzije: da, naime, život postaje „kulturan“ i „civiliziran“ tek onda kad je istinski mrtav kao živa ideja utjelovljenoga života, tek onda kad je istinski porobljen i pretvoren u sustav diskurzivnoga ništavila.

„Civiliziranost je čudovište u kojemu se do besmisla razvila naša sposobnost da izvlačimo misli iz djela, umjesto da poistovjećujemo djela i misli. /…/Treba vjerovati u smisao života obnovljenog kazališta, gdje čovjek neustrašivo postaje gospodarom onoga što još ne postoji, ali što treba stvoriti. I sve ono što nije rođeno može se roditi pod uvjetom da se ne zadovoljavamo time da budemo jednostavno sredstvo ubilježavanja.“ (A. Artaud, Kazalište i njegov dvojnik, Hrvatski centar
ITI-UNESCO, Zagreb, 2000., str. 8 i 12-13, S francuskoga preveo:V. Grubišić)

Kazalište bez Boga nije bezbožno kazalište. Bog je kao i cijela povijest metafizike u znaku obezbožene Riječi. Bezbožno i obezboženo upućuju na razliku između ateizma i nihilizma. Prvo je negativna afirmacija, a drugo proces obezvređivanja bitka kao božanskoga temelja svijeta. Obezbožena Riječ nema nikakvog smisla sve dok je „mrtva Riječ“. U Ivanovoj Apokalipsi novi dolazak Isusa Krista stoga se najavljuje riječima: „Jer stari svijet prođe“ i „Gle, sve novo činim!“. Kraj staroga svijeta označava bljesak iskonske nove riječi. Bog ima „smisla“ samo onda kad se životodajno podaruje-pruža biti čovjeka i bićima bez sustezanja. Sve drugo je u znaku nihilizma. Ali na što se odnosi taj pojam čiste negativnosti povijesti? Nihilizam se ne odnosi na faktičku smrt Boga u povijesti modernoga doba. Kao i Nietzsche, ali s paradoksalnim obratom, budući da je Artaud u svojem gnostičkome kršćanstvu živio tijelo Kristove muke kao duhovnu žrtvu urođenosti u svijetu, tako se i u Artaudovom mišljenju nihilizmom označava urušavanje ili unižavanje vrijednosti. Kao što kaže Heidegger u predavanjima o Nietzscheu, povijesno je kršćanstvo s idejom Boga isto tako nihilistično kao i moderni ideologijsko-politički poretci boljševizma i socijalizma. (M. Heidegger, Nietzsche: Der Wille zur Macht als Kunst, Gesamtausgabe, II. Abteilung: Vorlesungen 1923-1976., sv. 43, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1985., str. 30-31.)

Riječ posvećena metafizičkim pojmom Boga kao nadmarionete ili redatelja predstave odnosi se na vladavinu zapisanoga govora ili pisma kao teksta. (E.G.Craig, „Glumac i nadmarioneta“, u: O umjetnosti kazališta, Cekade, Zagreb, 1980. S engleskoga preveo: N. Đuretić) Umjesto „svete riječi“ koja transcendira „golo tijelo“, sada je riječ o obratu unutar same metafizičke sheme. Sveto tijelo u žrtvenom činu podarivanja sebe smrti nadilazi utjelovljenu riječ Boga time što se rasprskava u svijet kao jedinstveno i nerazlučivo djelo/događaj života samoga. Bez povijesnoga žrtvovanja tijela nikad ne može biti svetosti. U gorućoj buktinji svetost izlazi iz tijela poput posljednjega daha životne moći i prelazi u čisto stanje duhovnosti.

„Bez potpune žrtve tijela i bez zaborava tog smrtnog tijela, Snaga ljubavi koja dolazi od Boga ne može živjeti u ovom svijetu. Mi nismo tijela nego duše i naše duše su zaražene tijelima.“ (A. Artaud, „Novi zapisi iz Rodeza“, u: Tarahumare i druga djela, Litteris, Zagreb, 2003., str. 210. S francuskoga prevela: M. Bašić)

Postavljanjem tijela na-scenu svijeta samoga svjetovnost svijeta pokazuje se u ekstatičkoj dimenziji nadolazećega iz budućnosti koja je blizu. Iz blizine onog nadolazećega jedino se može misliti ono praiskonsko kao živo u svojoj neugasivoj vremenitosti događaja. Artaud stoga ne zahtijeva povratak iskonu, nego „propovijeda“ iskonsku budućnost blizine. Nesvodivi srodnik tog misaonog puta jest Walter Benjamin. U tumačenju sudbinske metafizičke slike Paula Kleea Angelus Novus Benjamin povezuje tradiciju mističnoga kabalističkoga iskustva pravremena s onim otvorenim u nadolazećoj budućnosti. Anđeo vremenitosti dolazi iz bliske daljine vječnosti, koja se otvara u svezi prošlosti i budućnosti. (W. Benjamin, Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008. S njemačkoga prevela: S. Knežević)

Od Grka i nezapadnjačkih kultura meksičkih Indijanaca, naroda azijskoga otočja Balija, Indije, Kine, Japana iskonska budućnost blizine je oduvijek tu poput simboličkoga arhetipa života čovječanstva. Daljina prošlosti i blizina budućnosti zahtijeva najradikalniji mogući projekt njihova povezivanja. Problem nije u rješenju, nego u načinu kojim se povezuje ono što je bilo povijesno-vremenski razdvojeno kao što je to minuli arhajski svijet Zapada i očuvani tradicijski kontinuitet povijesti Istoka. Navijestimo da se način rješenja te misterijske sveze mitsko-okultne prošlosti i onog što neočekivano dolazi iz budućnosti kao nečuveni događaj zvjezdane tjelesnosti posthumanoga tijela može tek uvjetno znamenovati postmetafizičkim insceniranjem umjetnosti kao života. Ne može se govoriti o onome što dolazi poslije metafizike ako se ne razjasni što jest metafizika uopće. U ovom slučaju Artaudova uporaba ključne riječi povijesti Zapada istodobno je:

  • pozitivna i
  • negativna.

Metafizika se, prema Artaudu, pojavljuje kao razdvajanje. Cjelovitost i istovjetnost života (bitka) i povijesne svijesti (vremena) razdvaja se na duh i tijelo. Kad govori o „ukradenome istinskome sebstvu“ rođenjem, tada je očigledno da se ono nerođeno misli i živi kao mogućnost transgresije umnoženoga i razdvojenoga života u nadolazećem svijetu onog Jednog u identitetu i razlici. Što je ukradeno ne može se više vratiti istinskome sebstvu kao subjektu-supstanciji osim radikalnim životnim samopotvrđivanjem jedinstvene žrtve mučeničkoga i patničkoga tijela. Bol stoga nije suprotnost užitku. Prabol života zahtijeva onu vrstu metafizičke okrutnosti, koja se izjednačava s egzistencijom spram smrti. Granice Artaudova kazališta okrutnosti nisu postavljene konačnom granicom smrti. Metafizika bitka i pozitivnoga samoodređenja života u Artauda označava drugu vrstu konačne granice. To je smrt osamostaljene strukture tijela kao znaka bez svojeg označenoga. Ili, drukčije iskazano, tema smrti postavlja se u središte predstavljanja tijela kao konačna granica „ludila reprezentacije“.

Kako i na koji način Artaud želi razoriti povijest metafizike? Najbolje je to objasnio Derrida. Posegnuvši za svojim temeljnim pojmom différence (razlika-razluka) da bi otvorio iz Artaudove postmetafizičke inscenacije umjetnosti kao života ono okultno i neizrecivo – samu neskrivenost života uopće – Derrida razotkriva podrijetlo kozmičko-ljudske povijesti udvajanja. Život nije ni površina tijela ni njegova dubina. Iz moći daha, disanja, onog što život omogućuje u njegovoj (ne)moćnoj kontingenciji nastaje življenje. (. Derrida, „La parole souflée“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1978.,str. 169-195.)

Udahnuti život je duša (anima) pripadna svemu što jest. Tako je to već odredio Aristotel u svojem djelu De anima. Ali problem je u tome što se upravo ta duša nalazi u središtu psihologije kao moderne znanosti o unutarnjem svijetu. Tumači se, naime, psihoanalitički znakovima nesvjesnoga i snova. Artaud napada reprezentacijsko kazalište modernoga doba zbog psihološke perverzije iskonskoga smisla kazališta. Kritika Freudove psihoanalize uistinu je radikalna kritika svake obnove ideje modernoga subjekta. Umjesto ekspresije mitsko-kultnoga obreda tijela i duha na djelu je metafizika govora na temelju vladavine Boga kao govora/teksta. Stoga je Derridaina kritika Hegelove psihologije znaka unutar njegova filozofijskoga sustava korak s onu stranu reprezentacijske teorije znaka. Kada znak ima tek funkciju da upućuje na psihološke odnose između subjekata, tada se predstavljanje svijeta svodi na simboličku konstrukciju stvarnosti. A ona počiva na razlici između izvornoga znaka i njegova predstavljajućeg dvojnika. Ono isto što Artaud zamjera metafizičkome karakteru kazališta kao diktature riječi/teksta, to čini i Derrida u kritici Hegelove „psihologije znaka“ u moderno doba (J. Derrida, De la grammatologie, Minuit, Pariz, 1967. O Derridainoj kritici Hegela vidi: D. Chaffin, „Hegel, Derrida, and the sign“, u: H. J. Silverman (ur.) Derrida and Deconstruction, Routledge, London-New York, 1989., str. 75-89.)

Metafizika je pozitivno ludilo samoga udvostručenoga svijeta. Kao njegovo zrcalo u kojem se ogleda poput dvojnika u kazalištu s metafizikom se nastavlja povijest ludila i nakon spoznaje o urođenosti (genealogije) ludila u mrežu povijesnih odnosa. Foucalt je protumačio i samo Artaudovo ludilo iz strukture metafizičkoga jezika. Taj je jezik izvorno racionalan, budući da se samo putem logosa (ratio) može dospjeti do istine. Ludilo je prema tome iracionalno. Ne može se metafizički odrediti drukčije negoli negativno kao suprotnost razumu. Dijalektička logika počiva na stavku razloga. Svako je određenje negacija drugoga. Binarne suprotnosti racionalnosti i ludila, međutim, ne mogu biti objašnjenje niti metafizike niti pak Artaudova slučaja. Ponajprije, metafizika je izvorna shizofrenija bitka. Iz udvostručenja jednog i jedinstvenoga svijeta u dvoje – izvorno vs. otuđeno – proizlazi moć mahnitosti. Rascijep u bitku samome metafizički je događaj nastanka svijeta. Ali Artaudova je iznimnost u tome što svojim umjetničkim djelovanjem potvrđuje da je ludilo ne samo bit metafizike, nego i njezino legitimno opravdanje. Uz to ludilo je i skrivena moć povijesnoga lutanja svjetovima. Razdvojenost i podvojenost svijeta na duhovnu i tjelesnu supstanciju, na onaj i ovaj svijet, nužno se reflektira u ludilu samoga cogita. Preuzimajući funkciju zakonodavca onog što jest stvarno, a što pak nije, sam cogito postaje konstruktivni subjekt totalne mahnitosti svijeta.

Artaudova kritika metafizike stoga je životno samopotvrđivanje ludila unutar samoga teksta i jezika metafizike kao što je to slučaj i s Hölderlinom i van Goghom. Foucault opravdano smatra da Artaudovo ludilo proizlazi samo odatle što je podvostručenje svijeta na diskurzivne i vizualne kodove svijeta nužno djelatnost refleksivnoga uma, koji sebe ozakonjuje kao vladara reprezentacije svijeta. (M. Foucault, Histoire de la folie á l’age classique, Gallimard, Pariz, 1972., str. 555. Vidi Derridaino tumačenje tog problema u raspravi: „Cogito and the History of Madness“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1978., str. 31-63.) Ludilo ne ukazuje na ludilo svjetske povijesti. Ono je tek imanentna transcendencija svijeta kao racionalne iluzije tragičkoga bitka. U slučaju Artauda, koji „nikad nije bio potpuno svoj“ (Grotowski), radi se, međutim, o znamenovanju nerođenoga, koje zahtijeva apsolutno nov način kazivanja i tjelesnu uznesenost iznad ovog svijeta. Radi se zapravo o opsjednutosti apsolutnom slobodom iskonskoga života kao plesa iznad bezdana. Njezin glas i njezin poziv za Artaudova života u djelu/događaju totalne umjetnosti iziskivao je stvaranje novoga tjelesnoga govora, pisma i gramatike postmetafizičke inscenacije umjetnosti kao života. To pismo nije kriptogram, već piktogram. U piktogramu vizualizirani pojmovi dolaze iz budućnosti koja je blizu i prošlosti koja je krajnje udaljena. Pismo-slika nužno otvara scenu ili pozornicu pisanja kao upisivanje boli u samo tijelo kao tekst. To je ono okrutno životno što se ozbiljuje u nemogućnosti smisla. Ili još tragičnije, u apokaliptičkome zazivu nerođenoga pisma-tijela. (J. Derrida & P. Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, The MIT Press, London,1998.)

Artaud je u svojem kasnome djelovanju nakon totalne opsjednutosti, koja kulminira boravkom u psihijatrijskoj klinici u Rodezu, došao do krajnje točke postmetafizičke inscenacije. Počeo je pisati crtajući ili crtati pismenima. U tzv. urođenome ili majčinskome jeziku kao što je „njegov“ francuski ti znakovi upućuju na nadilaženje metafizičke strukture latinskoga izvora. Drugim riječima, Artaud je konstruirao svoje pismo-slike za gramatiku nerođene umjetnosti samoga života s onu stranu boli i patnje ovoga jedinoga tijela na zemlji. To je ono najčudovišnije u mračnoj tajni suvremene avanture umjetnosti kao života uopće. O čemu je tu uopće riječ?

2. Opsjednutost: subjectile kao piktogram života

Cjelovitost života odgovara totalnome kazalištu s onu stranu predstavljanja i znaka za nešto drugo. Pozitivna metafizika jest istodobno prisutnost znaka kao pisma/traga u odsutnosti njegova označitelja (Bog). Derridaina dekonstrukcija na tome gradi svoju kritiku zapadnjačke metafizike prisutnosti. Odsutnost (paraousia) je istodobno mogući trag onog nadolazećega (l’avenir), koje dolazi neočekivano na kraju povijesti u znaku jedinstva triju vremenskih ekstaza (bilosti-prisutnosti-budućnosti). U tom smislu se eventualno može govoriti o teologijskim obratima u mišljenju dekonstrukcije na temelju židovsko-kršćanske eshatologije i apokaliptike. (J. Derrida, Marges de la philosophie, Minuit, Pariz, 1972.) Negativno određenje metafizike može se u Artauda pokazati iz traganja za iskonskim smislom kazališta s onu stranu znaka, pisma/teksta, logosa, temelja. U svim njegovim tekstovima, načinu ispisivanja, formi i simboličkim kriptoznakovima iskrsava ta opsesivna strast za tjelesnim totalitetom praznaka, koji ujedinjuje glas i sliku, riječ i ono neizrecivo uopće što nije transcendentno, nego se otjelotvoruje živim dahom. Život nastaje i nestaje u dahu. Ekscentričnim projektom egzistencije život se samo upotpunjuje. Skrivena tajna života proizlazi samo iz one iskonske neskrivenosti života samoga. Metafizika je u tom smislu sinonim za povijesno skrivanje onog neskrivenoga. A ono neskriveno dolazi niotkuda i neočekivano stoga što je već oduvijek ovdje. Biti oduvijek ovdje znači disati u još nerođenome tijelu totalne umjetnosti života. Blizina Artaudova mišljenja i umjetničkoga djelovanja s Heideggerovim prebolijevanjem metafizike čini se još uvijek nedostatno istraženom. (Vidi o tome tekstove D. Johnstona, „Overcomming the Metaphysics of Consciousness: Being/Artaud“, Proceedings of the 2006 Conference of the Australian Association for Drama, Theatre and Performative Studies i „Commentary: Manual Metaphysics: Philosophy and Theatre“, Philament: an online journal of the arts and culture, br. 4/2004.http://sydney.edu.au/arts/publication/philament/issued4_Commentary_Johnston.htm)

Novija tumačenja Artaudova zaokreta spram obrednoga kazališta tijela i gesta u paradigmatskome slučaju balijskoga kazališta ukazuju na diskurzivnu moć mistifikacije onog Drugoga zbog ideje o nerođenome iskonu Zapada samoga. Problem, dakako, nije tek u tome da se Artauda kao i mnoge velike zapadnjačke mislioce-umjetnike, opsjednute idejom iskonskoga stanja duha izvan središta Zapada, proglasi zabludjelim orijentalistima ili eurocentristima. (Vidi o tom međusobnom kulturalnome nerazumijevanju i instrumentalizaciji Drugoga: Tzu-Chung Su, „The Occidental Theatre and Its Other: The Use and Abuse of the Oriental Theatre in Antonin Artaud“, NTU Studies in Language and Literature, br. 22 (prosinac 2009.), str. 1-30.) Ideologijsko čitanje samo je trendovski znak ressentimenta nemoćnih duhom, bez obzira s kakvim se novim krinkama kritike ideologije ukrašavali, a ne znak razumijevanja biti projekta prebolijevanja metafizike uopće. U pravu je Sloterdijk kad tu multikulturalnu/interkultulturalnu buku i bijes naziva simptomom dvostruke dekadencije – koliko Zapada toliko i Istoka. Zaboravlja se da je Istok bio u najmanju ruku na istovjetan način fasciniran slikom Zapada kao racionalnoga poretka znanja i tehnologije u vođenju društvenoga i kulturnoga životnoga sklopa. Od svih istočnjačkih kultura to je bilo najrazvidnije u slučaju Japana. U svojem totalnom mobiliziranju i moderniziranju tijekom cijeloga 20. stoljeća japanski se sinkretički duh kreativne imitacije Drugih pretvorio u autentični kamigrafijski simulakrum. Kami, japanska oznaka za dušu pripadnu svim bićima, temelj je izvorne religije šintoizma. Obogotvorenje prirode čuva poredak od ljudske destrukcije. Ali time se istodobno čovjek razumije namjesnikom kozmičko-prirodnih sila. Subjekt se u tom sklopu ne može realizirati osim nasiljem spram izvanjske i kontemplacijom spram unutarnje prirode. Cjelokupni je poredak kulture Japana – od No i Kabuki kazališta do zen-buddhističke kontemplacije i ontologije praznine u slikovnoj umjetnosti i arhitekturi – rad na preobrazbi homogenoga identiteta u prazno mjesto razlika nesvodivo Drugoga. Japan je sinkretički duhovno-povijesni redizajn svijeta u doba njegove posvemašnje digitalne prozirnosti. (P. Sloterdijk, Eurotaoismus: Zur Kritik der politischen Kinetik, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1989., Ž. Paić, „Japan: moć kamigrafijskoga simulakruma?“, u: Postmoderna igra svijeta, Durieux, Zagreb, 1996., str. 81-110. )

Znamo da je Artaud u cjelini svojih životno-umjetničkih djelovanja sebe postavio u središte projekta kao tijelo koje misli-pati na pozornici svijeta. Sebe-postavljanje-u-djelo jest definicija moderne umjetnosti koju Heidegger predlaže u analizi van Goghove slike s motivom seljačkih cipela. (M. Heidegger, „Der Ursprung des Kunstwerkes“, u: Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1972.) Upadljivost vremenske ekstaze nadolazećega ili prave budućnosti podaruje umjetnosti ekskluzivno pravo proizvođenja svijeta kao svagda novoga djela iz iskonskoga događaja konstelacije bitka i vremena. Drugim riječima, ako je Artaud otvorio svojim djelom postmetafizički događaj insceniranja umjetnosti kao života, tada se to i takvo djelo mora bitno razlikovati od svih drugih pokušaja u modernoj i suvremenoj umjetnosti. Instalirati nije tek postaviti neku tekstualno zapisanu dramu na kazališnu pozornicu. Posve je drukčije značenje pojma insceniranja. Izvedba na pozornici uključuje živo tijelo u jednokratnom činu komunikacije s okolnim svijetom. To ponajprije znači da insceniranje pretpostavlja performativni odnos čovjeka i svijeta kao prostora i vremena događanja onog što omogućuje čin insceniranja – obrednu svetkovinu samoga života kao kazališnoga uprizorenja. (J. Früchtl/Jörg Zimmermann (ur.) Ästhetik der Inszenierung, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2001.)

Svetkovina je obredna magija života s njegovim duhovima i demonima, natprirodnim silama i zazivu moći prirode za skladom s ljudskom mjerom. Artaudovo uvođenje pojma egzorcizma u novo kazalište tjelesne gramatike snova te vibracija zemlje i neba umjesto aristotelovske katarze može se shvatiti kao pobuna totaliteta svijeta protiv svođenja života na psihološku strukturu drame. Egzorcizam nije tek kršćanski obred istjerivanja zloduha iz tijela. U njemu se sabire moć prebolijevanja traumatskoga događaja žrtvovanja zajednici onog što je navlastito pojedinačno. U tom smislu je egzorcizam suprotstavljen katarzi kao ono iskonsko kolektivno izvedenom pojedinačnome. Problem je ipak u tome što Artaud neproblematski uzima metafizički pojam iskupljenja iz ranoga kršćanstva i njegove apokaliptičke vizije kraja povijesnoga vremena. Hegel je to u svojim analizama tragične sudbine Antigone pokazao kao put stvaranja modernoga subjekta iz samoskrivljenoga položaja žrtve. Antigona ne djeluje iz savjesti, nego iz običajnosne dužnosti spram nadolazeće zajednice. I čak ako takva zajednica ne postoji, etički čin konstituira božanski zakon. Nije, dakle, etika transcendentna ljudskome djelovanju. Ona se ozbiljuje u samom činu djelovanja kao imanentni zakon života. Kada se pojavljuje problem savjesti, tada je već riječ o zlu i krivnji subjekta. On se odaziva na glas čudovišne neobrazloženosti pojma krivnje uopće – iskonski grijeh. Bog zapovijeda diskursom zabrane. Krivnja je apsolutna samo zato jer je iskonski grijeh u kršćanstvu kôd univerzalne zabrane. Prijeći tu zabranu unutar samoga tijela pokazuje se radikalno transgresivnim činom prebolijevanja metafizike. Samo se iz tog sklopa može razumjeti zašto Derrida u tumačenju Artauda govori o povijesnome grijehu samoga Boga protiv božanstva.

Ako je bit krivnje skato-teologijska, tada je riječ o cjelokupnome prebolijevanju ideje Boga kao temelja-logosa-govora u zapadnjačkoj metafizici. (J., Derrida, „La parole souflée“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1978., str. 184-185.) Artaud u svojoj kritici metafizike reprezentacije cjelokupnu povijest drame od Shakespearea smatra zastranjenjem u psihološku redukciju drame dijaloga, odnosno vladavine govora kao teksta. Egzorcizam ima stoga više negoli katarzičnu funkciju. Posrijedi je uzvišeni čin produhovljenja bića, a ne tek čin psihološkog pročišćenja promatrača izvedbe. To je razlika između kazališta kao umjetnosti života i kazališta kao reprezentacijskoga spektakla subjektivnosti. Prvo je otvoreno u povijesnome strujanju epoha od iskona do neposredne budućnosti, a drugo zatvoreno djelo koje se poput suvremenih medija ne odnosi na svijet, nego na druga djela ili na druge medije.

Intermedijalnost stoga ne pripada odredbi Artaudova postdramskoga kazališta gesti. Naprotiv, tek postmetafizičko insceniranje umjetnosti kao života uvodi u svijet s onu stranu teksta kao zapisanoga govora koji odlučuje o tome što jest drama subjekta i tko jest subjekt drame. Zato ovdje može biti jedino riječ o transmedijalnosti gestualne poltike tijela. Radi se, dakle, o radikalnoj pobuni tijela protiv zatvorenosti svojih „organa“. (Vidi o tome: N. Pethes, „Die Transgression der CodierungFunktionen gestischen Schreibens (Artaud, Benjamin, Deleuze)“, diss.sense Zeitschrift für Literatur und Philosophie, http://www.dissense.de/ge/pethes.html)

Prijeći s onu stranu medija znači nešto bitno drukčije negoli biti-između-tijela. Komunikacija je ljudski čin nerazumijevanja iskonsko tragičkoga bitka. Paradoksalno, nema komunikacije bez prethodnog nerazumijevanja tog odnosa spram bitka. Edip ne bi djelovao kad bi znao za „svoju“ tragičnu sudbinu. Prijeći s onu stranu medija stoga znači žrtvovati tijelo u ime umjetnosti kao života. To je najviša žrtva ikad moguća. Sada se pokazuje nešto najuzvišenije u Artaudovu razumijevanju vlastitoga projekta totalnoga kazališta. U njegovoj nemogućnosti aktualizacije u suvremenom svijetu znakova bez predmeta i predmeta bez znakova koje određuje svijet novomedijske integralne zbilje, uobičajeno je Artauda nazivati vizionarom nadolazećega, umjetnikom-bez-djela. Zar upravo takav stav ne proizvodi mistifikacije čak i u najboljoj namjeri? Nije se, naravno, teško ne složiti s takvim „zdravorazumskim“ postavkama kazališnih revolucionara suvremenoga doba među kojima Jerzy Grotowski ima posebno izdvojeno mjesto. ( J. Grotowsky, Towards A Poor Theatre, ur. E. Barba, Routledge, London-New York, 2002.)

Kad to kažemo ne mislimo da je Artaudovo kazalište nemoguće. Takva bi postavka značila nešto krajnje nemoguće: da je moguće samo ono aktualno i da je mogućnost zapravo ništa drugo negoli nužnost aktualnoga. Kazalište okrutnosti u svojoj nemogućoj nepredstavljivosti jest čin nemogućega zato što je ono nemoguće najdublja i najživlja mogućnost nerođenoga uopće. O tome se radi. Derrida je to pokazao kao problem odnosa dijalektike negacije i afirmacije.

„Kazalište okrutnosti nije predstava.To je život sam u mjeri u kojoj je život nepredstavljiv. Život je nepredstavljiv izvor predstave.“ (J. Derrida, „The Theater of Cruelty and the Closure of Representation“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1978., str. 234.)

Negacija klasičnoga kazališta reprezentacije i zahtjev za ne-reprezentacijskim kazalištem okrutnosti nije čin destrukcije, nego rad dekonstrukcije, Nerođeno omogućuje čudovišnu afirmaciju života bez konstruktivnoga dodatka jezika kao govora odnosno pisanja kao teksta. Sve što jest tijelo čista je afirmacija života kao bivanja/postajanja. Afrimacija je otuda izvorna moć samopotvrđivanja životnosti života čiji je simbolički prostor vrijeme kazališta. To je vrijeme događaja u jednokratnome životu tjelesne prisutnosti. Ona dolazi iz bliske budućnosti, neočekivano i nenadano. Heraklit kaže u jednom fragmentu – tko se ne nada, neće susresti nenadano jer je ono neistraživo i nedokučivo. Ali, nada u nadolazeće kazalište nerođenoga nije nemogućnost takvog kazališta, nego ponajprije mogućnost radikalne afirmacije života „sada“ i „ovdje“. Život u svojoj samopotvrđujućoj životnosti jest bitak sam u modusu mogućnosti promjene stanja. To je moć apsolutne slobode da uspostavi novo kakvo nikad nije bilo. Novo je nadolazeće u svojoj nečuvenoj nemogućnosti. Derrida navodi Artauda koji kaže da posljednja riječ o čovjeku još nije izrečena. Ali time što nije izrečena posljednja riječ o čovjeku, ne znači da upravo nadolazak novoga kazališta iz nerođenosti ne najavljuje kraj posljednjega čovjeka. U ničeanskome smislu, posljednji čovjek znak je neizmjerne taštine i otupjelosti u igri s beskrajnom prazninom svijeta. S posljednjim čovjekom nestaje i metafizička avantura povijesne drame reprezentacije. O tome se radi.

Nemogućnost Artaudova kazališta okrutnosti nije u tome što se ne može zamisliti jezik nepredstavljivosti. Problem je zapravo u tome što uopće znači postmetafizičko insceniranje umjetnosti kao života. Znači li to da je jezik kao govor teksta i pisanje na tragu predstavljive prisutnosti znaka na svojem kraju ili da je već u ideji dokrajčeno onim što je Artaud činio svojim pisanjem-crtanjem (tzv. subjectile)? Je li postmetafizičko insceniranje postavljanje na pozornicu same ideje slobode kao žrtve izmučenoga i patničkoga tijela u tamnici lude duše? Međutim, Artaud nije umjetnik-bez-djela. On je umjetnik-mislilac u tijelu kao umjetničkome događaju slobode. Žrtvovati tijelo uzvišenom smislu umjetnosti bio bi čin narcističke teatralizacije svijeta kao iluzije bitka i vremena. Artaud to ne čini. On tijelo živi u svim njegovim kozmičko-ljudsko-animalnim vibracijama. Tijelo je trojstvo duha, duše i tvarne tjelesnosti, a djeluje kao strojno organizirani sklop. I kada se živctinjsko i ljudsko virtualno pojavljuju u ideji kiborga ili posthumanoga bića, tijelo još uvijek ima slobodu odnosa spram okolnoga svijeta. Sloboda je žrtveni ples apsolutnoga tijela nad bezdanom. Tijelo ne laže čak i kad zavodi drugo tijelo opčinjavajući svojim kozmičkim plesom duhovnih struna. Već je Nietzsche upućivao na korijene takve vitalističke semiotike. Tvrdio je da je govorni jezik tek kasna forma komunikacije posve udaljena od iskonskoga čina označavanja stvari u svijetu. Jezik porobljava iskonsku slobodu tijela već samim činom uzdizanja u sfere duhovnoga kao institucionaliziranoga diskursa božanske odsutne prisutnosti. Jezik bogova u grčkome predskokratskome svijetu jezik je znamenovanja čudovišne igre znakova unutar i oko tijela samoga. Kad tijelo postane stigmom logosa kao uma, jezik ovladava tijelom kao svojom kognitivnom mapom. Da bi jezik mogao biti diskurzivnom moći metafizike, mora se utjeloviti u figuri zabranjene ludosti onog beskonačnoga u konačnome. Nietzsche stoga rabi prispodobe kaosa i plesa, ludila i pozornice na kojoj se odigrava postmetafizička drama bivanja/postajanja onog nerođenoga. (P. Sloterdijk, Der Denker auf der Bühne: Nietzsches Materialismus, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1986.)

Za Artauda je gestualnost u samoj „prirodi“ kazališta. Metafizička dimenzija tijela u gestualnosti otklanja znakovno predstavljanje nečeg izvan samoga tijela. Pojam re-prezentacije (pred-stavljanja) odnosi se u novovjekovnoj metafizici od Descartesa do Lacana na zamjedbu ili percepciju bića kao stvari i objekata u prostoru i vremenu konstrukcije. Nije, dakle, riječ o nečemu vječnome i nepromjenljivome, od iskona zapečaćenome i urođenome čovjeku. Predstavljanje je čin zamjedbe. U njemu subjekt spoznaje svijet polazeći od čina vlastite refleksije o svijetu. Subjekt zamjećuje objekte tek onda kad ih konstituira i konstruira kao predmete iskustva. Taj proces se odigrava prema pravilima metafizičkoga označavanja stvari kao znakova za nešto drugo. Imenovanje je uvijek čin predstavljanja nečega (intencionalna svijest). No, granice su imenovanoga u činu imenovanja koji je diskurzivno prazan čin od bilo kakve reprezentacije. U mitskome svijetu Grka bogu je Zeusu bilo namijenjeno da se ljudima najavljuje znamenovanjem koje uključuje označavanje nečeg nadolazećega. Tako je razumijevanje označavanja uvijek u svezi s onim što je vremenski određeno u okultnome misteriju budućnosti – ono što će se dogoditi i što je najavljeno tajnim znakovima. Nisu znakovi nešto što tijelo predstavlja, nego tijelo nepredstavljivo smjera onkraj vlastite fizičke tjelesnosti. Ta je strategija neizbježno transgresivna. Kroz tijelo vodi put nadilaženja tijela. U suvremenom iskustvu body-arta i radikalne posthumanističke kritike materijalizma praksa Fakira Musafara svjedoči o hibridnoj svezi šamanizma, okultizma i suvremenoga performativnoga djelovanja na tijelu samome. Iskustvo boli predstavlja nešto uračunato u sam način prevladavanja boli. Ne može biti užitka u tijelu bez patnje i boli samoga tijela.

Isto vrijedi i za pisanje. Artaudovo pisanje nije „stil“ ekscentrika i opsjenara. Pisati znači suprotstavljati se autentičnome bolu života drugom vrsti boli u tekstu. Ispisujući bol u tekstu Artaud piše vlastito tijelo kao dvojnika od rođenja ukradenog iskonskog sebstva. Zato je subjekt pisanja netko Drugi. Njegov glas dolazi iz tame. Opsjednutost tim glasom čini pisanje tamnim iskustvom boli jer se iskonska bol života podvostručuje i tako niječe život sam. Nemogućnost pisma kao živoga teksta bitka proizlazi iz procesualnosti bitka kao bivanja/postajanja Drugim. Tako je patnja dvoznačna i dvostruka. S jedne strane nužno iskustvo životne muke (passion) i žudnje za intenzitetom života do krajnjih granica. Ekstremni atletizam duše odgovara tjelesnoj ekstazi djela umjetnosti kao ekstremnoga bola i užitka u okrutnosti života. S druge strane patnja proizlazi iz misaonoga daha života. U pismu kao tekstu on se zgušnjava do ekstatičnoga užitka i radosti života (jouissance). Pisanje stoga ima u sebi već unaprijed nešto od neizlječive bolesti samozavaravanja života. Bez subjekta i njegove refleksije o pisanju čin pisanja postaje transgresivno ludilo samoga teksta bez autora. Automatizam jezika govori mračnu tajnu vremena iz doba iskonskoga kaosa. Pisanje je za Artauda utoliko moguće samo kao pisanje-protiv. To je protučin izvorne slobode u njezinoj anarhičnoj ekstazi života samoga bez „remek-djela“ i bez ovjekovječene laži ponavljanja. (A. Artaud, „Obračun s remek-djelima“, u: Kazalište i njegov dvojnik, Hrvatski centar ITI-UNESCO, Zagreb, 2000., str. 70-78. S francuskoga preveo: V. Grubišić)

To je pisanje protiv metafizike postojanosti i stabilnosti u promjeni. Lorenzo Chiesa u svojem pokušaju da Artauda razumije protiv njegove volje, naime pomirujući ga s Lacanom koji je za Artauda bio paradigmom institucionalnoga zločina psihijatrije i psihoanalize u modernome društvu perverzije, kaže da je riječ o „pisanju autentične boli/užitka“. (L. Chiesa, „Lacan with Artaud: j’ouís-sens, jouis-sens, jouis-sans“, u: S. Žižek (ur.), LACAN; The Silent Partners, Verso, London-New York, 2006., str. 359.) Nesumnjivo je to primjereni iskaz za Artaudovo insceniranje pisanja u vidu radikalnoga rušenja strukture teksta i njegove apstraktne vizualnosti. Tekst Artauda je vizualna dekonstrukcija poretka u kojem razumljivost (racionalnost) stvara smisao. Kritika metafizike kao kritika govornoga kazališta može se razumjeti i kao kritika reprezentacijske strukture jezika uopće. Tjelesna manifestacija govora u gestualnosti upućuje izravno na diskurzivnost tjelesnoga iskustva onog što je obavijeno mračnom tajnom (okultizam).

Pritom valja kazati da se pojam geste odnosi na metafizičko određenje transgresije vladajućeg diskursa. Gestom se ruši poredak diskursa moći u jeziku. Čak i same riječi su predstava metafizičkih gesti kao, primjerice, metaforički i anaforički prst sudbine ili providnosti, prigibanje koljena u poniznosti i skrušenosti spram uzvišenosti božanskoga u slikarstvu, neustrašivi pogled u visinu spram sunca. Artaud već u manifestima svojeg Kazališta okrutnosti govori o nužnosti pronalaska novoga govora, pisma i njegove gramatike. Novi govor treba sjediniti disanje, inkantaciju, vrisak i tjelesni znakovni poredak u bljesku kazališnoga događaja. Ono nezapisano u pismu kao tekstu prethodi svakom budućem pismu. Nezapisano je znak znakova. Vizualnost i plastičnost znaka odgovara iskonskome razumijevanju govora. I sam je Platon, kako je to tvrdio Heidegger, slikovno predočavao zagonetku govora. Neizrecivost nije neprikazivost onoga što se ne može iskazati govorom. Artaud je bio svjestan bitne nemogućnosti jezika izvan njegove životno-tjelesne ekspresivnosti. Premda će tvrditi da arbitrarnost znaka preostaje gotovo dogmom, što inače čini temelj de Saussurove i Barthesove semiologije, mogu se nazrijeti sumnje u takav stav u svim njegovim tekstovima. Umjesto proizvoljnosti i konvencije znaka, život koji se izjednačava s kontingencijom okrutnosti sam postaje univerzalnim znakom okultnoga i neizrecivoga performativa. Izvođenje (performare) u sebi sjedinjuje proizvođenje (productio) i ponovno proizvođenje (re-productio). Izvedba tijela u prostoru i vremenu singularnosti događaja nužno uključuje proizvodno-reproduktivni sklop. Tijelo proizvodi događaj uklopljenosti Drugih u događaj interaktivne komunikacije zato što je posljednji teritorij želje za životom u zajednici. Kao što je život sam čin podarivanja-pružanja u proizvodnoj reprodukciji bitka, tako se i tijelo u zajednici iščitava kao zajedničko tijelo ili tijelo zajednice (communio) Drugih.

Perverzija je jedino moguća kad se tijelo pretvara u fetišizam robe ili ideologijski znak otuđenosti od izvorne nepredstavljivosti života kao tijela samoga. Pod pojmom perverzije valja shvatiti ponajprije temeljnu izokrenutost poretka kategorija života. Sada je ono „niže“ odmijenilo „više“. Iz tog obrata nastaje izokrenutost svijeta. Marx je prispodobom camere obscure pokušao razumjeti pojam ideologije kao lažne svijesti odnosno svijesti o lažnome društvenom bitku. Tamna komora je fotografski negativ. Stoga je rad negativnosti povijesno uspostavljanje afirmacije negativnoga. Otuđenje od izvornoga povijesnoga bitka u Marxa odgovara ideji „ukradenoga sebstva“. Ali s tom razlikom što je Artaudov stav u suglasju s okultnim i misterijskim svijetom ranoga gnosticizma.

Za Artauda se negativno ne može odrediti dijalektički. Okrutnost nije negativnost života u značenju ontologijski neotklonjiva zla i zločina. Posve suprotno, okrutnost je životnost života ili bitak kao bivanje/postajanje u neprestanoj promjeni. Procesualnost bitka odgovara stvaralačkoj promjeni aktualnog stanja stvari. Kazalište može biti stoga samo neprestano insceniranje života. Ono je prostor dinamičke procesualnosti, djelo-u-nastajanju kao tijelo-u-interaktivnosti. To je temeljna metafizička odredba onoga što Artaud misli kad govori o metafizici na djelu. Nije stoga začudno da se na tragovima Artauda neomarksistički teoretičar društva spektakla Guy Debord usmjerava traganju za životom s onu stranu spektakla kao ideologije, koji je za njega vizualna reprezentacija društvenih odnosa kapitala, a ne materijalna struktura robe/stvari u formi slike. Ne postoji mogućnost radikalnoga života onkraj reprezentacijske forme slike osim prevladavanjem slike kao spektakla u performativnome činu samodokidanja slike. Što Debord naziva détournament samo je ikonoklastička strategija nemogućnosti nepredstavljivosti osim unutar fatalne granice predstavljivosti slike same. Debordov film Društvo spektakla iz 1973. godine dekonstrukcija je ideje reprezentacije u filmu. Time je istodobno konceptualno-teorijski performativni čin zaokreta u samoj ideji filma uopće. (G. Debord, Društvo spektakla, Arkzin, Zagreb, 1999. S francuskoga preveo: G. Vujasinović i Guy Debord, Complete Cinematic Works: Scripts, Stills, Documents, AK Press, Oakland-Edinburg, 2003. Vidi o tumačenju Debordovih postavki i svezi s Artaudovim konceptom M. Puchner, „Society of the Counter-Spectacle: Debord and the Theatre of the Situationists“, Theatre Research International, Vol. 29, br. 1/2004., str. 4-15.)

Performativnost događaja može biti stoga samo produktivno-reproduktivna. To se ne suprotstavlja uobičajenom shvaćanju performativne umjetnosti kao one koja se događa u trenutku jednokratnosti i koja je neponovljivom. (E. Fischer-Lichte, Ästhetik des Performativen, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2004.) Stvaralački čin ponavljanja jednokratnosti čini smisao obreda kao vremenitu vječnost trenutka. Ali to ponavljanje nije replikacija i oponašanje. Nije također ni udvostručenje i simulakrum. Kao što pokazuje razvitak novih medija s naglaskom na prevođenju (transkodiranju) razdvojenih osjetila u jedan integralni sklop, proizvoljnost znaka na čemu se gradi cjelokupna semiotička teorija medija nestaje u korist jedne univerzalne gestualnosti posthumanoga tijela. (S. Bey Cheng/C. Kattenbelt/A. Lavender/R. Nelson (ur.), Mapping Intermediality in Performance. Amsterdam University Press, Amsterdam, 2010.)

Znak nije više plod kulturne proizvoljnosti. On je univerzalni kodirani okultno-neizrecivi simbol umjetnoga života. Kao takav virtualno određuje „sudbinu“ svekolikoj umjetnosti u digitalno doba. Kada znak postane kôd, više nema razlikovanja predstavljenoga i predmeta. Tijelo u svojoj vizualizaciji postaje simboličko mjesto susreta neba i zemlje, božanskoga i smrtnoga. Ali je li takvo tijelo još uopće ljudsko-suviše-ljudsko? Naravno, posthumano tijelo je napustilo ovo četvorstvo samim time što je s onu stranu biološke zgotovljenosti. Ono je samo uvjetno „tu“, na zemlji. Ali stvarno je nešto što sa zemljom više nema nikakve veze. Raskorjenjivanje zemlje događa se u totalnoj destrukciji bića. Tijelo je egzaktni pokazatelj sveopćega nihilizma tog procesa raspada metafizičke strukture svijeta. Ono se dizajnira i pretvara u organe bez tijela na stvarnome i simboličkom tržištu. Kao estetska stvar, tijelo više nije drugo negoli u analogiji s Duchampovim ready mades – body to made.

S Artaudom i njegovim kazalištem okrutnosti otpočinje ono nadolazeće u znakovima izvedbenosti i konceptualnosti samoga života. Sve se to događa kroz medij ljudskoga tijela. Ali razumjeti misterij tjelesnosti u prebolijevanju metafizičke povijesti bitka i vremena nije nipošto jednostavno. Ne radi se tek o imanentnoj transcendenciji tijela. Put spram tog mišljenja u suvremenoj poststrukturalističkoj filozofiji pripada jedinstvenosti Gillesa Deleuzea i njegovom tumačenju Artaudova koncepta tijela bez organa. (G.Deleuze, A Thousand Plateaus; Capitalism and Schizophrenia. Continuum, London, 1987. Vidi o tome: Ž. Paić, „Bijele rupe: Tijelo kao vizualna fascinacija“, u: Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009.) Život i smrt tijela iziskuju insceniranje svijeta u znaku postdramskoga kazališta svijeta s onu stranu tragedije i komedije, psihologije i etike, osjetilnoga i nadosjetilnoga. (D. Mersch, Ereignis und Aura: Zu einer Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002.) U pitanju je nečuveni događaj misaonoga tijela koje pati, vibrira i ritmički pulsira, šokira i izaziva Druge svojim jedinstvenim pismom razlike (hijeroglifi snova i ideogrami opsjena). (J. Derrida, „The Theater of Cruelty and the Closure of Representation“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1978., str. 234-250.) Tijelo koje pateći misli odnosi se spram vlastita korporalnog okružja tvari i stvari kao gnostička figura kozmičkoga stranca spram ovoga svijeta. (. Lacarriere, The Gnostics, Peter Owen, London, 1977. Vidi također: J. Goodall, Artaud and the Gnostic Drama, Clarendon Press, Oxford, 1994.) Stranac nije tek onaj „tuđinac“ kojemu nema nigdje mjesta u okrutnoj modernoj političkoj razdiobi prostora.

Tko nije urođen u vlastito tlo, taj je uvijek strano tijelo u mnoštvu različitih nacionalno-državnih prostora. No, gnostička ideja kozmičkoga Stranca nadilazi bilo kakvu zemaljsku uskraćenost za domovinu i zavičaj. Ta je ideja još ne-rođena izrođenost praiskonskoga svjetla. Ono osvjetljava sva bića svojom čistom energijom. Biti strancem znači biti ontologijski nerođenim slučajem u nužnosti upojedinjenja života kao tvarne opsjene umnažanja. To se događa kroz seksualni čin kopulacije bića, koji prethodi zbiljskom doživljaju raskorijenjenosti i bezavičajnosti. Stranac stranstvuje na ovoj Zemlji jer mu je istinski život s onu stranu tjelesne tamnice. Prolazak kroz tijelo nužan je put čudovišno uzvišene slobode. U znaku četvorstva neba i Zemlje, božanskoga i smrtnoga, koje pripada Heideggerovu mišljenju, ( M. Heidegger, „Das Ding“, u: Vorträge und Aufsätze, Neske, Pfullingen, 1957.) može se Artaudovo postmetafizičko insceniranje svijeta kao umjetničkoga života slobode tijela odrediti upravo zrcalnom igrom. Tek zahvaljujući toj igri nastaje svijet u događaju trenutka. Ali kako razumjeti što to uopće Artaud podrazumijeva pod pojmom metafizike i kamo smjera njegova transgresija pisma/jezika cjelokupne povijesti zapadnjačkoga kazališta? Za početak, evo krunskog dokaza tog četvorstva neba i Zemlje, božanskoga i smrtnoga. Sam Artaud izričito kaže tko jest Antonin Artaud u zapisu Ovdje počiva:

„Ja, Antonin Artaud, sam svoj sin / svoj otac, svoja majka / i ja sam.“ (A. Artaud, Selected Writings, University of California Press, Berkeley, 1988., str. 238.)

Metafizika na djelu označava dvoje: njezinu povijesnu moć imenovanja stvari u razlici spram drugih stvari kao razlikovanje „ovoga“ i „onoga“ svijeta i neprekoračivu sjenu udvajanja iskonskoga života. Nietzscheova je formula za neprekoračivost metafizike izrečena u nastupnome spisu Rođenje tragedije iz duha glazbe. Bogovi su metafizike Apolon i Dioniz, nadosjetilno i osjetilno, um i tijelo, razbor i ekstaza, filozofija i umjetnost, svjetlo i tmina. U jedinstvenom činu metafizičkoga prevladavanja metafizike bog osjetilnosti i tmine, užitka i transgresije preuzima u svojem tijelu zadatak novoga vođenja života bez vladavine metafizičkoga temelja (logosa). Artaudova je kritika zapadnjačkoga kazališta kao vladavine teksta i pisma ništa drugo negoli postmetafizičko insceniranje umjetnosti kao života. U znaku tragične distancije ili différance između božanskoga tijela svjetla i okultne tajne mračne spoznaje odvija se istinska drama. Život je bezrazložna okrutnost i bez-smisleno bivanje/postajanje. U svojoj takovosti život je najveća igra, radost užitka nerođenoga i ples njegova boga koji dolazi iz daleke prošlosti i bliske budućnosti. Iz Derridaine strukture mišljenja postmetafizika je pokušaj prebolijevanja logocentrizma. (J. Derrida, Positions, Minuit, Pariz, 1967.)

Kad se ne želi prevladati već preboljeti metafiziku, tada je svaki pokušaj postmetafizičkoga zaokreta unaprijed paradoksalan. U isto vrijeme se u ime metafizike ona nadilazi tako što joj se vraća izgubljeno dostojanstvo. Sam Artaud koleba se u svim tekstovima s takvim pokušajima mišljenja-življenja, koji variraju između tradicionalnoga duhovnoga okultizma i šamanizma i avangardne tehnike razaranja povijesnoga smisla jezika i slike. Često se metafizikom određuju pojmovi poput supstancijalizma i esencijalizma. Uglavnom se pritom misli na vladavinu jednog načela u smislu kauzalno-teleologijskoga pristupa povijesti. Uzrok i svrha, prvo i posljednje (arhé i eshaton) na taj način zatvaraju mišljenje u matricu diskurzivnoga poretka bitak=bog=svijet. Život se metafizički misli uvijek u kategorijama rasta i intenziteta jednog vodećega načela. Duhovni život, dakako, ima primat nad materijalnim. Ali život misliti postmetafizički pretpostavlja obrat unutar same strukture metafizike, ali ne i njezino konačno prebolijevanje. U tom pogledu Artaudova nakana da tijelu vrati dostojanstvo ne znači povratak u nemogući iskon mitsko-okultne povijesti. Rješenje je u nadolazećem koje je blizu. Taj postmetafizički zaokret spram života koji se treba dogoditi sada i ovdje u vremenu nadolazećega koje je blizu ima izrazito apokaliptički prizvuk. Između misterija mitskoga svijeta i apokaliptičke vizije kraja svijeta u mističnome kršćanstvu ranoga srednjega vijeka sveza je očigledna. Postmetafizika u događaju ne znači prevladavanje „metafizike na djelu“. Prelazak na drugu stranu nije prevladavanje. Kazalište riječi pripada metafizici predstavljanja, a izvedbeni događaj postmetafizičkome vizualnome prasku. Performativni događaj nadolazećega svijeta u praiskonskome kaosu tijela odgovara kazalištu okrutnosti sa svim njegovim afirmativnim gestama životne tjelesnosti i egzorcističkim ritualima pročišćenja. Zato performans nije tek vodeća forma vizualno-scenskih umjetnosti suvremenoga doba, nego nužno konceptualno ozbiljenje tijela u tehnomorfnome okružju iz kojeg je iščezla živa prisutnost. Umjesto nje radi se sada o uronjenosti (immersion) u virtualnost svijeta. Postmetafizičko insceniranje umjetnosti kao života u događaju nadolazećega dvoznačni je događaj:

(1) programirano-kodirane budućnosti umjetnosti bez tijela u virtualnome prostoru umjetnoga života kao umjetne inteligencije kiborga – sveze čovjeka i stroja, živoga i neživoga;

(2) apokaliptičkoga došašća nečuvene integralne stvarnosti s onu stranu jezika novih medija kao cikličkoga vrtloga života bez svojeg izvornika i kopije u savršenoj auri čiste svjetlosti i ništavila. (Ž. Paić, „Mrtva priroda tijela“, u: Slika bez svijeta: ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006., str. 215-306.)

Epifanijska otvorenost događaja životu kao umjetnosti podaruje jedinstvo vizije i fantazije koje mu je oduzeto cjelokupnim modernim razvitkom drame. Vidjeti unaprijed i izmišljati ono nerođeno su modusi umjetničkoga djelovanja. Bez jedinstva tog dvojega umjetnost se svodi na već viđenu dosadu interpretacije tuđih tekstova. Vizija je fantazmagorična samo onda kad je njezina slikovna nepredstavljivost istoznačna s tajnim govorom znakova. U suvremenom dobu medija zahtjev za totalnim kazalištem stoga označava istodobno zahtjev za:

(a) mitsko-(o)kultnim obredom u samoj biti kazališta;

(b) oživljenome pismu-slici ili hijeroglifima koji nadomještaju tekst; (c) metafizikom na djelu u cjelini tjelesnih očitovanja na sceni.

Preobrazbe unutarnjega stanja duše kao neognostičke vizije svijeta u Artauda postaje temeljnim programom totalne umjetnosti od ranih djela do kasnoga ludila crteža-pisma (subjectile). (S. Sontag, „Artaud“, u: Antonin Artaud: Selected Writings, ur. & predgovor, S. Sontag, University of California Press, Berkeley, 1988., str. xvii-lix.) Između stvari i ideja ne postoje više znakovi njihova predstavljanja međusobno razdvojeni i bez dodira sa živom zbiljom. U tome je Artaudov radikalni program postmetafizičke inscenacije umjetnosti kao života neprijeporno i prevladavanje koncepta modernoga zapadnjačkoga kazališta. Međutim, ne smije se zaboraviti da je zaokret spram tzv. istočnjačkoga kazališta i duhovnih iskustava čiste tjelesnosti nešto u samoj biti pokreta povijesne avangarde u Europi prve polovine 20. stoljeća. Upisivanjem ezoteričnih i metafizičkih znakova u tijelo ne radi se o mistifikaciji Istoka protiv dekadentnoga Zapada, nego o epistemologijskome rezu spram metafizičke tradicije Zapada kao svjetsko-povijesnoga diskursa moći. Artaud nadilazi dosadne interkulturalističke rasprave našeg vremena o nesvodivome Drugome, koji u svojoj blaženoj uzvišenosti predstavlja nedodirljivu kulturalnu točku projektnoga identiteta. Zato je Derridaina interpretacija Artauda su-mišljenje otvorenosti za ono nadolazeće, a ne izvanjski čin prisvajanja umjetnika-mislioca za potrebe filozofijske dekonstrukcije. U zahtjevu za neskrivenošću u samome srcu zapadnjačke metafizike (aletheia) pokazuje se kako Nietzscheova postavka da imamo umjetnost da ne bismo propali od istine u Artauda zadobiva sljedeći obrat: imamo tijelo da bismo poludjeli od istine duha. Opsjednutost stoga ne može biti obuzetost tijela zloduhom, već unutarnja istina samoga tijela u svojoj bitnoj nedovršenosti. Iz njega ne govori subjekt vladanja sobom. Iz tijela govori uvijek netko Drugi. Umjetnost u svojem kaotičnome prasku svjetova povezuje duhovno i tjelesno. Tijelo je produhovljeni život ekstatičkoga daha. U neskrivenosti se samoga tijela skriva nešto čudovišno, istodobno svijetlo i tamno. To su sfere preobrazbe jednog te istoga u razlici. Tijelo svijetli u svojoj duhovnoj ljepoti u kraljevstvu oblika, a njegov tamni sjaj proizlazi iz bolesti kao propadanja i smrti u konačnome iščeznuću. Granica je tijela granica bitka i vremena u onome što se podrazumijeva od iskona kao životna moć podarena-pružena bićima u čistoj kontingenciji.

I upravo zato što životu treba vratiti ono iskonsko čudovišno u ekstatičkome povratku tijela, ništa više nije moguće bez radikalne i totalne revolucije u samoj biti svijeta uopće. Ta je revolucija u kružnome gibanju života, kao u drevnim mitskim i religijskim predajama, vječno novo stvaranje i razaranje života. Revolucija je izvorno apokaliptički čin stvaranja novoga svijeta. O tome se radi. Umjetnosti nema u drevnih naroda, kaže Artaud o „kulturi“ meksičkih Indijanaca u Tarahumare. Ona je životna drama iskonskih sila i vibracija kozmičkih struna. Glazba je za Nietszchea bila prispodobom tragičkoga jer je nepredstavljivom za razliku od slike. Ona je otvorenost događaja plesa u kojem ljudsko tijelo ništa ne oponaša i ništa ne predstavlja, već lebdi u slobodi ponad bezdana. Metafizičkome određenju slobode kao causa sui suprotstavlja se upravo ono što Heidegger naziva bezdanom bitka. Sloboda je čudovišni događaj mogućnosti preokreta sa zbiljskim i nužnim. Njezin je zvuk najintenzivniji vrisak svijeta samoga. Za Artauda je zvuk praiskonski početak slike. Nemogućnost kazališta okrutnosti proizlazi samo iz jedne nemogućnosti. A to je nemogućnost jezika tijela kao čistoga zvuka i slike tijela kao čiste svjetlosti. Upisati takve zvukove i slike u tijelo znači stvoriti novi jezik za ono nerođeno. Artaudova je apokaliptička muka (passion) bila u tome što je upravo u Rodezu stvorio crteže i riječi koje upućuju na prekoračenje svega predstavljivoga, svega (za)mislivoga u jeziku povijesne predaje metafizičkoga govora.

Takav je neprevodiv i nepredstavljiv pojam/riječ subjectile. Spominje ga se tri puta u govoru o Artaudovim vlastitim crtežima i slikanju (1932., 1946., i 1947.). Derrida tvrdi da je subjectile zapravo scena na kojoj se odigrava događaj pisanja-slikanja samoga života s onu stranu subjekta i objekta. Odnos između subjektivnoga i subjektilnoga jest odnos između moći pervertiranoga jezika i (ne)moći čudovišne prirode jezika samoga kaosa. Prvome pripada disciplina i nadzor nad tijelom jezika, a drugome neukrotivost i sloboda apsolutne fantazije. Subjektilno je višeznačni tjelesni martirij jezika u radosti ekstaze. To je tvorba novoga koje je starije od staroga zato što nadilazi subjektivne i objektivne strukture svijesti. Subjektilno je poput projektila koji pogađa samo tijelo uzvišenom dramaturgijom grafičkoga urezivanja tragova u tijelu. Oni bole i vrište više od mrtvih riječi kao što su to „bol“ i „vrisak“. Riječi su mrtve kad više ne podaruju smisao nekom događaju. Nasuprot novovjekovnome subjectumu kao supstanciji u razlici spram grčkoga hypokeimenona, kako je to objašnjavao Heidegger i na njegovom tragu Derrida, subjectile se nalazi izvan kraljevstva subjekta i njegove moći predstavljanja stvari. To nije riječ ili stvar koja pripada metafizičkome horizontu „prirodnog“ jezika ili „prirodnome“ horizontu metafizičke strukture jezika. Štoviše, riječ kao stvar proizlazi iz metajezične „stvari“ koja govori u govoru. Artaud nije bio opsjednut ili lud zato što „nikad nije bio potpuno svoj“ (Grotowski). Opsjednutost je samo ono što ima veću moć od bilo kakve racionalne vladavine samim sobom. Ovladati jezikom može se samo kad ga se zauzda u stvar koja govori služeći se riječima kao znakovima komunikacije. U tom smislu jezik je tek alat ili sredstvo sporazumijevanja. Međutim, Artaud jezik shvaća uzvišenim događajem apokaliptičke vatre stvaranja i razaranja. Opsjednutost drugim i drukčijim jezikom od metafizičkoga trajna je opsesija mislioca još od Nietzschea preko Heideggera do Derridae i Deleuzea. Bez umjetničkih znakova na putu filozofija ne može dospjeti u novi iskon. Artaudova je opsjednutost jezikom kao slikozvukovnim praiskonskim govorom tajna umjetnost tijela Drugoga u susretu s najbližim i najudaljenijim Drugime. Ne kaže slučajno u eseju Režija i metafizika da valja stvoriti novu „neizopačenu pantomimu“. Između glazbe, slike i jezika iskonski nema bitne razlike. Analizom slike Lotove kćeri Lucasa von den Leydena Artaud dolazi do spoznaje da između slikarstva kaosa i misterija i kazališta koje tek treba nastati nema razlike. Jezik kojim se mora prevladati razdvojenost slike i zvuka nije tek vizualna poezija ili poetski slikopis, nego insceniranje samoga jezika u svijetu kao subjektilnome piktogramu.(J. Derrida/P. Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, The MIT Press, London, 1998.)

Neprevodiv i aksiomatski, tjelesan i nedodirljiv, subjectile je izvedbeni eksperiment transligvističke „prirode“ jezika u procesu stvaranja novoga kazališta nepredstavljivosti. Sjetimo li se da je Artaud kao osoba imenovana Antonin Artaud istinskog „sebe“ smatrao ukradenim u činu rođenja, bit će možda providnije što stoji „iza“ naše postavke o insceniranju samoga jezika u svijetu kao događaju subjektilnoga piktograma. Jednostavno, stoji cijeli projekt postmetafizičke inscenacije umjetnosti kao života s onu stranu službe lažnom i neautentičnome svijetu čovjeka u moderno doba. Eksperiment s jezikom zahtijeva prevođenje tijela-u-tijelo nadilaženjem moći lažnoga jezika i lažnoga svijeta. U već spomenutom eseju Režija i metafizika to dolazi do izraza gotovo s vulkanskim tonom apokaliptika.

„Tvoriti metafiziku od artikuliranog jezika, znači učiniti da jezik izražava ono što on obično ne izražava; znači služiti se njime na nov, izniman i nenaviknut način; to znači vratiti jeziku njegove mogućnosti fizičkih vibracija; razdijeliti ga i djelatno ga vratiti u prostor; to znači prihvatiti intonacije na apsolutan, konkretan način i obnoviti njihovu moć da uzmognu rastrgati i objaviti nešto stvarno; to znači okrenuti se protiv jezika i njegovih gnjusno koristoljubivih, moglo bi se reći prehrambenih izvora, protiv njegova porijekla progonjene životinje, a konačno to znači promatrati govor u obliku čaranja.“ (A. Artaud, „Režija i metafizika“, u: Kazalište i njegov dvojnik, Hrvatski centar
ITI-UNESCO, Zagreb, 2000., str. 43. S francuskoga preveo: V. Grubišić)

Sam je Derrida u razmatranju etimologijskih mogućnosti i nemogućnosti francuskoga jezika s obzirom na subjectile došao do najvažnije upute „za daljnje čitanje“. Ustvrdio je da je u srodnosti mišljenja o biti jezika u kušnji da uputi na mogući susret koji se nikad nije dogodio između Heideggera i Artauda. Ako u Heideggerovu čitanju pjesništva Georga Trakla iskrsava riječ nerođeno (Ungeborene) i pitanje o bitku, tada se ponajprije radi o podarivanju-pružanju bitka iz onog nerođenoga. I to ne kao Ništa koje omogućuje da nešto jest (creatio ex nihilo). Nerođeno nije Ništa i ne odnosi se na ništavljenje bitka u metafizičkoj povijesti Zapada kao povijesti nihilizma. U nerođenome je tajna istinskoga života. Došašće koje se ne može programirati, rasporediti, nadzirati jest neočekivani dolazak (l’avenir). Sve to izričito smjera protiv racionalističkoga stavka razloga i jasnoće koja od Descartesa vlada kao diskurs istine. Zanimljivo je da Derrida u daljnjim suptilnim etimologijskim izvodima iz francuskoga jezika subjectile dovodi u svezu i s njemačkim podrijetlom riječi ludilo ili besmisao (Wahn-sinn). Prema Heideggeru, ta riječ u visokom staronjemačkome znači zapravo nešto iznimno bitno – ono što je oznaka ne-pripadanja, bez. Biti-bez ne odnosi se samo na gubitak svijesti ili ludilo, nego na bezavičajnost čovjeka kao tubitka (Unheimlickeit) i na bezrazložnost bitka i vremena. O tome se radi. Kad Artaud piše o van Goghovom slikarstvu i njegovome ludilu u društvu krivom za „ubijenog samoubojicu“ s ekstatičkim tonovima o posljednjem slikaru koji je bio samo slikar i više od slikara, tada se suočavamo s neprispodobivim slikama u samome jeziku istine u slikarstvu. To je jezik kao i van Goghovo slikarstvo – čudesni subjektilni piktogram nerođenoga svijeta. U njegovu kraljevstvu više „nema utvara, nema vizija, nema halucinacija“. (.Artaud, „Van Gogh – ubijeni samoubojica“, u: Tarahumare i druga djela, Litteris, Zagreb, 2003., str. 279. S francuskoga prevela: M. Bašić)

Umjesto toga susrećemo se s tonovima, označavanjem, ritmovima, vibracijom, ekstremnom tenzijom polifonije. Slikarstvo se iskazuje glazbenim rječnikom u kojem je estetska strast i muka (passion) ona vodeća tema ili snaga, a njezina izvedba motiv, Subjektilnost se u razlici spram subjektivnosti iskazuje svojom piktogramatskom glazbom duhovnih sfera unutar ritmova i vibracija zemlje i neba, božanskoga i smrtnoga. Kroz tijelo u njegovoj iskonskoj nagosti glazba pokreće prirodu kao što dah/duh/duša udahnjuje život. Piktogram za Artauda pretpostavlja praiskonski znak duše i predmeta koje se imenuje jezikom čiste istovjetnosti bića, Kultno-magijska slika kao svojevrsna paradigma za Artaudov subjektilni piktogram u meksičkih Indijanaca iz Tarahumare ili u balijskome kazalištu ne poznaje predstavljivost. To je razlika između neposredne prisutnosti i posredovanja, između jednokratnosti događaja u pismoslikovnome zvuku drame života i njegovom susprezanju u mrtvu vječnost teksta. Ideal posredne neposrednosti kojom je cijela povijest od slikovnoga pisma do vizualiziranoga teksta digitalne kulture na putu istodobno je fatalna granica koncepta i projekta postmetafizičke inscenacije umjetnosti kao života.

Ako je u piktogramu, kako tvrdi Derrida, riječ o verbalnome pismu odnosno fonogramu, onda je šutnja riječi uvjet mogućnosti tjelesne prisutnosti kao unutarnjega pokreta. Za Artauda stoga piktogram nije nešto odvojeno od tijela. Pismo kao slikozvučni trag jezika unosi totalno tijelo u „predstavu“, a ne njezine razdvojene organe (primjerice, usta koja govore a tijelo šuti). U slikarstvu van Gogha, prema Artaudu, radi se o apokaliptičkome događaju sveze daleke prošlosti i bliske budućnosti koja se događa „ovdje“ i „sada“. S njegovih slika gori zemlja u svojem praiskonskome podrhtavanju, a sunce peče u čistoj svjetlosti rađanja svijeta. Apokaliptički je čin slikovno uzvišena drama. Ona je neprikaziva i neizreciva bilo kojim jezikom posredne neposrednosti i njezina predstavljačkoga kôda. Artaudova je piktografija apokaliptička. Iz nje se otvaraju svjetovi istovjetnosti duha/duše i tijela, slike i glazbe, riječi i predmeta, traga i znaka.

U jednom pismu André Gideu 1932. godine izričito se govori o tjelesnome pisanju i o kazališnim hijeroglifima. Nema sumnje da je neoekspresioničko slikarstvo Pollocka 50-60ih godina 20. stoljeća ili action-painting doslovno preuzimanje Artaudova modela iz kazališta u vizualnu umjetnost neoavangarde. Manifestacije tog univerzalnoga pisma postmetafizičkoga događaja na pozornici su: glazba, ples, slikanje, pantomima, mimikrija, gestikulacija, intonacija, arhitektura, svjetlopis i dekoracija. Piktografijom koja postaje glazbenom sinestezijom iz nadolazećega se umjetnost vraća svojim praiskonskim „temeljima“. Homo pictor nije sliko-čovjek koji se čarolijom pretvorio u idolopoklonika, nego čovjek koji potrebuje svoj trag u slici da bi glazbom samoga sebe uzdigao u sfere božanske neizrecivosti. Piktoralna umjetnost je istodobno buduća umjetnost šutnje i neizrecivosti u vizualiziranoj praznini svijeta. (P. Sloterdijk, Der ästhetische Imperativ: Schriften zur Kunst, Philo & Philo Fine Arts, Hamburg, 2007.) Gdje glazba drugo ostavlja tragove negoli u akustičnome prostoru duše?! Njezine vibracije su čudesna podešenost struna na titraj kozmičke praznine i kaosa. Artaud je ispisujući riječ subjectile projektirao svoj autentični stil umjetnosti bez kompromisa sa svime što je modernom tradicijom uspostavljeno kao normalno. To je bila njegova istinska oporuka nerođenome.

3. Zaziv

Odakle ipak dolazi ono nadolazeće (l’avenir) za razliku od programirane i racionalno raspoređene budućnosti? Neočekivanost drugoga došašća onog nerođenoga istovjetno je iščekivanju nemogućega. Ne radi se o nadi u nešto čudovišno nemoguće. Bila bi to tek utopijska svijest o vječnom sada u nedoglednome trenutku loše beskonačnosti istoga. Artaudova je umjetnost izvan takve projekcije vremena. Derrida je u spisu O apokaliptičkome tonu usvojenom u novije vrijeme u filozofiji nastojao promisliti svezu između razotkrivenosti novoga svijeta i misli očekivanja. (J. Derrida, O apokaliptičkom tonu usvojenom u novije vrijeme u filozofiji, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2009. S francuskoga preveo M. Kopić) Apokalipsa izvorno označava otkritost. To je ono što se ne skriva u svojoj otvorenosti. Kraj staroga i početak novoga svijeta najavljuje nadolazak novoga vremena. Onaj koji iščekuje novo vrijeme nije pasivni objekt apokaliptičkoga događaja. Nije niti subjekt u smislu izazivanja događaja vlastitom voljom. U tom smislu bi apokaliptički događaj bio jednak onoj programiranoj i racionalno raspoređenoj budućnosti. Ne radi se o tome.

U iščekivanju nadolazećega događaja, koji istodobno, kako kaže Artaud, dolazi iz krajnje daleke prošlosti i bliske budućnosti, priprema iziskuje metafiziku na djelu. To je aktivni život s onu stranu konstruktivnoga ludila modernoga društva otuđenja u kojem je posljednji slikar van Gogh nužno žrtvom kao „ubijeni samoubojica“. Opsjednutost nadolazećim nije apokaliptička svijest pomirenih s fatalnom sudbinom. Posve suprotno, opsjednutost nadolazećim je poput energične akcije rađanja nerođenoga iz biti samoga apokaliptičkoga svijeta vizija i fantazija jedine istinske umjetnosti kao autentičnoga života u istini. Kroz tijelo i u tijelu događa se taj čin iščekivanja nadolazećega. U činu postmetafizičke inscenacije umjetnosti kao života apokalipsa se vizionarski razotkriva u fantazijama slikozvukovne poezije i misterija kazališta s onu stranu vladavine mrtvoga Boga metafizike. O tome se radi.

Artaudove su možda posljednje riječi bile zaziv jedinstvenoga događaja onog što nikad bilo nije (kazališta i tijela-jezika).

„Dođi, o kraljevstvo nerođenoga…“

Bez zaziva nitko neočekivan ne dolazi u svijet.

Možda je to sve ipak nemoguće.

Ali nemoguće je da ono nadolazeće ne dođe

u

času

posljednje

tajne

tijela.

„Dođi, o kraljevstvo nerođenoga…“

Posthumano stanje Paić

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026