Copyright ©2026 Žarko Paić

Blog

Opsjenarstvo i tvornice istine

Opsjenarstvo i tvornice istine

1. Samo da se uvjerimo u neviđeno bogatstvo mnoštva sinonima koji se spominju uz današnju vrlo popularnu riječ i još cjenjenije zanimanje kao što je to biti propagandist. Evo ih, divota ih je čuti. Agitator-ideolog-aparatčik-plaćenik-batinaš-huškač-cenzor- obavještajac-poslušnik-konvertit-propagator-poltron-apologet-administrativac-politikant-denuncijant-dupelizac-demagog-isljednik-slugan-špijun-provokator-karijerist-dušebrižnik-cinkaroš. U svojoj knjizi Totalitarizam? ekstenzivno sam se bavio analizom pojma ideologije kao totalne kontrole, kojom apsolutna moć tehnosfere u službi autokratske politike postaje bitnija od bilo koje svedivosti na svijest kao zrcalnu sliku tzv. objektivne stvarnosti. Pritom sam „oživio“ iz arhiva zaborava teoriju ideologije kao propagande njemačkoga društvenog teoretičara bliskog Frankfurtskoj kritičkoj teoriji, Siegfrieda Kracauera, znamenitoga filmskog kritičara i publicista, ali nedvojbeno jednog od začetnika filozofijskog pristupa teoriji filma, autora vrhunskih knjiga kao što su Teorija filma: Iskupljenje fizičke stvarnosti (1960.) i Masovnoga ornamenta: Weimarski eseji (1963.), ali pritom valja posebno izdvojiti njegovu studiju Od Caligarija do Hitlera: Psihološka povijest njemačkoga filma (1947.) Razlog zbog čega smatram da je za suvremeni pojam obrata u biti pojma ideologije nužno uključiti genealogiju djelovanja vizualne semiotike novih medija s filmom kao paradigmom jest taj što je čitavo 20. stoljeće u znaku preobrazbe onog imaginarnoga s jezikom kao temeljnom strukturom u ono simboličko sa slikom kao uvjetom mogućnosti vladavine transparentnoga začaravanja stvarnosti kroz njezino opsjenarsko raščaravanje. Mistika vjere u „pseudo-istine“, posvemašnju predanost proizvodnji „fake-news“, nastanak tzv. post-istine, sve su to zorni dokazi kako se ono što je samorazumljivo i stoga „objektivno“ u svojem postojanju na pervertirani način preoblikuje u hiperrealizam kao golu ne-istinu same stvarnosti u njezinoj konstrukciji. 2. Nije mi ni na kraj pameti da bih uzvišenu riječ kao što je opsjenarstvo pripisivao čudovišnoj djelatnosti moderne i postmoderne ideologije. Ono što Deleuze i Guattari u Anti-Edipu imenuju “najmračnijom organizacijom onkraj svekolike ideologije” odnosi se na posve drukčiji način proizvodnje svijesti ne samo o predmetu kapitalizma u formi fetišizma robe, nego ponajprije o formi transformacije svijesti u sam predmet refleksije. Otuda proizlazi da se ideologijom više ne može dohvatiti razvitak tehnologija moći kojim se neoliberalni kapitalizam služi u svojem trijumfu nad svim drugim oblicima društvene organizacije. Uostalom, o tome zorno svjedoče Deleuze i Guattari u jednom tekstu iz 1973. godine: “Ideologija nema ovdje nikakve važnosti: ono o čemu se ovdje radi nije ideologija i nije čak niti distinkcija ‘ekonomsko/ideologijsko’ ili obratno; ono što je ovdje na djelu jest organizacija moći. Budući da organizacija moći, tj. načina na koji se želja pojavljuje gotovo u onome ekonomskome, načina na koji libido investira ekonomski, progoni ekonomsko i oblikuje političke forme represije.” (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Desert Islands and Other Texts: 1953-1974.(ur. David Lapoujade), Semiotext(e), New York, 2004. str. 263. Preveo s francuskoga Michael Taormina. Vidi o tome: Benoît Dillet, “Deleuze’s Transformation ofthe Ideology-Critique Project: Noology Critique”, http://opus.bath.ac.uk/56124/1/Deleuze_s_Transformation_of_the_Ideology_Critique_Project_Noology_Critique.) Ako je, dakle, postalo već u suvremenoj teoriji kraja modernoga društva dolaskom doba tehnosfere jasno da se mora preinačiti razumijevanje odnosa između bitka i svijesti, kapitala i ideologije, znanosti i stvarnosti, onda je u slučaju hipoteze o vladavini „noologije“ otvoreno područje preklapanja između pojmova konstrukcije stvarnosti i njezine pseudo-sinteze u novim diskurzivnim praksama ideološke mistifikacije svijeta. Nije stoga nimalo iznenađujuće da su pojmovi izvorno nastali kao psiho-političke strategije i taktike „zavaravanja“ kupaca na kapitalističkome tržištu u 20. stoljeću preneseni iz sfere ekonomije u sferu kulture. Njihova je medijacija, naravno, sprega liberalno-demokratske politike po formi, a po sadržaju autokratsko-totalitarnoga djelovanja na objekta X koji se nastoji neutralizirati i suspendirati svim sredstvima propagande kao eliminacije racionalnoga odgovora ili onoga što pripada području responzivnosti. Od objekta se propagandnoga djelovanja ne očekuje ništa drugo negoli konačno priznanje njegova pristajanja da postane „stvar“ strukturalne represije/depresije. Politička propaganda nije, dakle, nikakav izum niti specifičnost liberalizma u ekonomiji i demokratskoga pluralizma mita o slobodnome tržištu. Ona je ono što Freud naziva Superegom koji nadilazi granice „onog“ i „subjekta“ jer uvjetuje mogućnosti svekolike političke organizacije života na pretpostavkama razaranja Drugoga kao neprijatelja. Od nacističke propagande s Goebbelsovim potpisom do današnje propagande Putinovih „apologeta i huškača, poltrona i demagoga“ na državnoj ruskoj televiziji i njihovih ovdašnjih klonova svih profila i svjetonazornih boja sivoga crnila razlika je u tome što je u doba tehnosfere ili političke noologije stvar personalizirana i estetizirana kroz logiku globalnoga društva spektakla. Zločini i genocidna politika hiperrealnoga događaja se najavljuju kroz prijetnje državnih propagandista u ozračju televizijske talk-show apokaliptike bez svojstava. Ne postoji više nikakvo imaginarno zavaravanje. Simbolička moć propagande kao noologije počiva na prijenosu medijske apsolutne Moći čija je bit u vladavini tehno-političkoga Behemota-Levijatana-Moloha koji proždire i svoju i tuđu djecu. A u tome ima vizualnu podršku plebiscitarno ustrojenoga „naroda“ koji mu daje legitimitet. 3. Tko je pravi „subjekt“ ove tehnološke medijske tvornice istine kao sustava fake-news i post-istina? Ne, to nisu odabrani i navodno dogmatski zadrti propagandisti čija je „vjera“ u moć Vođe i njegova dispozitiva vladavine bezgranična. Sve to odlikuje sprega onoga što je Louis Althusser izvrsno nazvao u jednom glasovitome eseju ideološkim aparatima države i vlastita beskičmenjaštva kao poželjne psiho-socijalne značajke nove autoritarne osobnosti bez svojstava osim želje za realizacijom vlastita narcističkoga sebstva u mržnji spram Drugih i njihova tretiranja kao „smrada“, „otpada“, „ološa“, „svinja“, „retarda“ i sličnih izraza koje svakodnevno pune interaktivnu kloaku digitalnih medija svojim jezičnim gubitkom svih kriterija normalnosti i građanske smjernosti. Ako to nisu oni koji novinarstvo kao častan posao u službi istine, slobode, jednakosti i pravednosti u suvremenim poretcima barem kržljave demokracije uzdižu na razinu visoke kulture javne komunikacije, pa tko je, zaboga, onda taj famozni „subjekt“ čitavog ovog spektakularnoga zatiranja smisla života u ime tirana, despota i diktatora naših dana? Odgovor je, naravno, transparentno paradoksalan. „Subjekt“ globalnoga društva spektakla noologije kao totalne kontrole čudovišne Moći razaranja biti slobode u doba tehnosfere jest sama ideja propagande koja spaja neoliberalnu ekonomiju, populističku politiku i fundamentalističku kulturu. Još jednom ćemo uzeti Freudov pojam Superega i kazati da su svi propagandisti novoga kova ništa drugo negoli trbuhozborci neskrivene „istine“ ovog sustava konstrukcije stvarnosti koju je Guy Debord u svojem Društvu spektakla iz 1967. godine nazvao integriranim spektaklom. U njemu se zbiva pseudo-sinteza totalitarne i demokratske potrebe za stalnim uvjeravanjem „naroda“ da je ono što vidi zapravo opsjenarstvo i iluzija i da je jedina prava stvarnost ona koju vidi tek onda kad mu to što vidi tumači Superego ili nad-režim korporativno ustrojene države kao Carstva vječne post-istine. No, i taj je „subjekt“ desubjektiviran jer je čovjek kao „karakterna maska“ sustava globalnoga kapitalizma i njemu inherentnih političkih poredaka autokratske demokracije postao posve suvišan i nadomjestiv. Opsjenarstvo se uvijek pojavljuje u svoja dva lika. Jedno je estetsko, a drugo političko; prvo je umjetnost stvaranja privida, a drugo je ideološka konstrukcija života. Biti opsjenarom znači živjeti svagda na rubu između ove dvije tendencije koje suvremeni život u doba tehnosfere određuju kao procese estetizacije života i kao procese politizacije onog što je još preostalo od kulture. Ipak, nije li propaganda kao bit nove ideologije kao noologije u doba tehnosfere gotovo isto tako mistična kao i postavka okultnih populista o „dubokoj državi“? Naravno da jest. Već je Guy Debord u svojim analizama društva spektakla govorio o uvjetima mogućnosti djelovanja ovog novog pojma koji sjedinjuje ideologiju i kapitalističku robnu strukturu kao fetišizam robe. Čitav je proces psihologije spektakla u proizvodnji laži bez mogućnosti odgovora. Usto, spektakl u svojoj „imanentnoj transcendenciji“ djeluje tako da stvara paranoični „odgovor“ kao „pitanje“ svakog sudionika događaja: tko stoji iza događaja vladavine, zar stvarno neki vidljivi „subjekti“ ili je možda posrijedi zavjera s kozmo-političkim akterima koji nikad ne mogu biti razotkriveni jer su poput grčkih tragičnih likova iz mitova i drama uvijek iza one fascinantne maske? Utemeljitelj moderne propagande, Edward Bernays u svojem djelu Propaganda iz 1928. godine stoga kaže sljedeće: „Ovdje su nevidljivi vladari koji kontroliraju sudbine milijuna. Općenito se ne shvaća u kojoj mjeri riječi i djela naših najutjecajnijih javnih osoba diktiraju lukave osobe koje djeluju iza kulisa. Niti, što je još važnije, u kojoj mjeri vlasti modificiraju naše misli i navike. (…) Nevidljiva vlada obično je koncentrirana u rukama nekolicine zbog troškova manipuliranja društvenim strojem koji kontrolira mišljenja i navike masa. Oglašavanje u mjerilu koje će dosegnuti pedeset milijuna ljudi je skupo. Dosezanje i uvjeravanje vođa skupina koji diktiraju misli i djela javnosti također je skupo. Iz tog razloga postoji sve veća tendencija koncentriranja funkcija propagande u rukama stručnjaka za propagandu. Ovaj stručnjak sve više preuzima posebno mjesto i funkciju u našem nacionalnome životu. (…) Propaganda nikada neće izumrijeti. Inteligentni ljudi moraju shvatiti da je propaganda moderni instrument kojim se mogu boriti za produktivne ciljeve i pomoći u uspostavljanju reda iz kaosa.“ (http://www.historyisaweapon.org/defcon1/bernprop.html Bernays je stvarno vjerovao u mesijansko-eshatologijsko poslanstvo propagande u stvaranju svijeta po mjeri korporativno-kapitalističkoga brainstorminga. Razlika spram njegovih „utopijskih“ ideja danas je u tome što je sprega autokracije i demokracije postala novi kaosmos protiv kojeg nema drugog rješenja osim isključiti iz vlastitoga „mozga“ sve te silne umrežene nasrtaje agitatora-ideologa-aparatčika-plaćenika-batinaša-huškača-cenzora-obavještajaca-poslušniak-konvertita-propagatora-poltrona-apologeta-administrativaca-politikanata-denuncijanata-dupelizaca-demagoga-isljednika-slugana-špijuna-provokatora-karijerista-dušebrižnika-cinkaroša.

August 12, 2025
Maslina s Krete

Maslina s Krete

1. Piše mi Omer Rak s Herakliona na Kreti da je danas posjetio Agiju Varvaru da bi vidio maslinu koju ovdje smatraju da je stara više od tri tisuće godina. Odgovaram mu preko WhatsAppa da upravo čitam Plotinove Eneade i da je njegov doživljaj viđenja „savršenstvo događaja“ koje pripada vječnoj formi bitka. On mi odgovara da je susret s maslinom doista „nalikovao jednoj od Plotinovih ekstaza, uzdizanju do eternalog, sublimaciji koja nam je suđena“. Zatim valjda istodobno on koji mi šalje maslinu u pikselima i ja koji gledam netremice u njezinu veličajnu ljepotu i postojanost na sučelju mobitela nestajemo iz okružja ove vječne masline i ostaje samo plavetnilo neba nad Kretom. Nije bilo nužno biti s Omerom pored isprepletenih grana drveta čitave metafizičke povijesti koja emanira spokojstvo, uzvišenost i utonuće u beskraj da bih neprestano mislio na sliku koja svijet čini odjednom krajolikom apsolutne čežnje za nerazorivošću. Sjećanje me je tako odvelo dvadeset godina unatrag. Prolazio sam tada kroz „aleju maslina“ u Ulcinju zajedno s Jovanom Nikolaidisom i vozeći se vidjeli smo kako se sunce probija kroz starodrevne krošnje i naša tijela postaju nalik sublimnim oblacima stopljenim s eterom. Sve se u smirujućem ozračju ove duhovne ljepote koja zrači iz biti masline pojavljuje kao slika apsolutne čistoće života. Ništa odjednom nije više važno u osjetilnoj naravi naših tegobnih iskustava suočenja s prolaznošću i tjeskobom koja nas prati u stopu od rođenja. Iscjeljenje rana, terapija kojom apsolut u formi masline s Krete već tri tisuće godina krijepi svoje podanike svjetlosti koji mu zauzvrat sijeku korijenje i temelje razorene zemlje pretvaraju u kal i glib neizmjerni. 2. „Dat ću ti vode“, rekao je Posejdon udarajući trozubom stijenu Akropole. Iznikla je slana fontana. „A ja ću ti dati drvo“, rekla je božica Atena udarajući kopljem stijenu. Iznikla je maslina. „Njezin će te plod hraniti, njezino će ti lišće dati hlad, a njezino drvo osigurati gorivo.“ Održano je glasanje i Atena je pobijedila, dajući tako ime gradu Ateni. 3. Masline su drevne. Fosilizirani listovi, za koje se vjeruje da su stari čak 60 000 godina, pronađeni su na vulkanskome otoku Santorini. Međutim, čini se da su masline kakve danas poznajemo nastale prije otprilike 6000 do 7000 godina u regiji koja odgovara drevnoj Perziji i Mezopotamiji. No, prvi put su se komercijalno uzgajale na Kreti u minojsko doba, što se može vidjeti na muralima u Knososu ꟷ možda su bile izvor bogatstva minojske civilizacije. Kasnije je Aristotel dalje razvio uzgoj maslina u znanost. Maslinovo ulje bilo je vrijedna trgovačka roba i glavni izvor prosperiteta u klasičnoj Ateni. Također se koristilo za pomazanje kraljeva, sportaša i ratnika. 4. Ovo je pjesma najvećeg modernoga grčkog pjesnika Jorgosa Seferisa. U ime Božice Prizivam Te… Ulje na udovima, možda užegloga mirisa kao na kapelinoj presi za ulje ovdje, kao na grubim porama neokretnoga kamena. Ulje na kosi ovjenčanoj užetom i možda drugi mirisi nama nepoznati siromašni i bogati i statuete koje nude male grudi svojim prstima. Ulje na suncu lišće je zadrhtalo kada se stranac zaustavio i tišina je otežala između koljena. Novčići su padali: „U ime Božice Prizivam te…“ Ulje na ramenima i savijenome struku noge prošarane travom, i ta rana na suncu dok je zvono zvonilo za večernju dok sam razgovarao na crkvenome dvorištu s bogaljom. 5. Povratak maslini s Krete staroj više od tri tisuće godine znači povratak slici drveta sklupčanoga u samome sebi poput ideje koja obuzima sve koji joj priđu bez straha od gubitka izvanjske veličine ništavila ove povijesti u znaku razaranja i ratova bez kraja. Ali, ima još nešto mnogo važnije od njezine arhajske neraskorijenjenosti iz tla ove iskonske zemlje. To je ono što zrači iz ovog drveta i njegove masnoće, njegove svete ljepljivosti za prste koji pomazuju obamrla tijela podarujući im iznova žuđenu gipkost. Što? 6. Maslina na vjetru, u daljini koja nas zbližava sa samima sobom, bez ičega drugog osim slutnje da iza one crte na obzorju postoji neko drugo more i druga zemlja u beskrajnome lutanju kroz koprenu ovog jezika na kojem sanjamo i jedemo ga poput gorkoga ploda jednog užarenoga ljeta.

August 11, 2025
Moć i nemoć mase

Moć i nemoć mase

1. Genij ili neurotičar? U jednom uistinu provokativnome tekstu Petera Mohra o tome tko je stvarno bio Nobelovac i pisac znamenite studije Masa i moć postavlja se pitanjeje li bio romanopisac, dramatičar, filozof ili antropolog te je li bio genij ili neurotičar? Usto, Mohr ide dalje i tvrdi da je Elias Canetti bio zapravo visoko odlikovani autor bez čitateljstva, te čak i možda prva pop zvijezda književne scene. Njegov prijatelj i svojevrsni suputnik u stvarima mišljenja i pisanja, Hermann Broch, autor eksperimentalnoga romana Vergilijeva smrt i vrhunskih eseja o Hofmannsthalu i Beču kao „radosnoj apokalipsi“, da se ne govori o filozofsko-psihološkim istraživanjima masovnoga „ludila“ koje spaja totalitarnu nacističku politiku i život malograđana i pobunjenika, kada je 1934. objavljen književni debi Eliasa Canettija, roman Zaslijepljenost, izjavio je: “Mladi genij stupa na književnu pozornicu. Canetti je opsjednut svojom pjesničkom misijom, intelektualni drznik i osvajač svijeta, drugim riječima, posjeduje sve moguće i vrijedne kvalitete.” Elias Canetti, rođen 25. srpnja 1905. u Rushchuku (Bugarska), proveo je svojevrsno kozmopolitsko djetinjstvo i mladost na stalno mijenjajućim lokacijama. Kao sin židovskih roditelja, prvo je naučio bugarski i španjolski, a nakon nekoliko godina engleski, francuski i njemački jezik. Kao tinejdžer napisao je tragediju u pet činova Junius Brutus – što se smatra Canettijevim najstarije sačuvanim književnim djelom. U Beču, gdje je isprva studirao kemiju, upoznao je Roberta Musila, Hermanna Brocha, Franza Werfela i Albana Berga. Zamislite ih sve zajedno za kavom i bečkom štrudlom od jabuka u auli hotela s novinama kako raspravljaju o tome je li svijet koji dolazi realizacija onog što stoji u pozadini ove opsjenarske nostalgije za tzv. duhom konzervativne revolucije jednog ocvaloga Carstva, onog što postoji kao latentni izvor frustracije masovne mahnitosti kao proloma vladavine principa Jednoga naroda, Vođe i partije. No, još netko nedostaje za stolom u ovome biranome društvu pisaca, mislilaca, intelektualaca, te avangardnoga glazbenika. Naravno, nedostaje autor Posljednjih dana čovječanstva, Karl Kraus. U Canettijevu djelu Baklja u uhu svjedoči kako je u Krausovome okružju upoznao i svoju prvu suprugu, spisateljicu Vezu Taubner-Calderon, šest godina stariju od njega. Canetti je također imao mnoštvo ljubavnih afera, ponekad tajno, ponekad javno flertujući s njima kao Annom Mahler, spisateljicom Iris Murdoch ili suprugom Vezom. Canettijev život i djelo bili su podjednako uzvišeni i egocentrični. Nakon objavljivanja svojeg iznimno hvaljenog, ali u početku slabo prodavanog, debitantskoga romana Zasljepljenost, Canetti je zapao u spisateljsku krizu. U egzilu u Londonu gdje je živio nakon bijega pred nacističkim režimom koji se širio Europom kao smrtonosna zarazna bolest, Canetti je započeo pisanje svojeg životnoga djela koje pripada u žanru eseja i antropološke rasprave suvremenoj teoriji uspona i vladavine masa u povijesti. 1960. godine objavljena je, dakle, Masa i moć. (Masse und Macht, S. Fischer, 1980. hrvatsko izdanje, Masa i moć, GZH, Zagreb, 1985. S njemačkoga prevela Jasenka Planinc) Vratimo li se tekstu Petera Mohra, vidjet ćemo kako autor u svojoj kritičkoj analizi Canettijeve duhovne i životne biografije pokazuje nešto krajnje ekscentrično i ujedno bitno za razumijevanje intelektualne pozicije samoga pisca unutar formalno svojih istomišljenika, a ne književnih i političkih protivnika i najzlokobnijih neprijatelja na strani fašizma i zatiranja židovstva svim sredstvima. Nakon što se, dakle, konačno učvrstio u njemačkome govornom području 1960-ih godina, rijetko je propuštao priliku izazvati javnost svojim žestokim polemikama u kojima nikoga nije štedio, pa čak ni njegovu bivšu očinsku figuru Karla Krausa, kojeg je opisao kao “Goebbelsa u duhu” i “neobrazovanog poput Hitlera”; Adorno mu je bio “najodvratniji primjer filozofa”, a Dürrenmatta je opisao kao nekoga tko ima “ideje nespretne poput školskih eseja”. Elias Canetti, neurotičar ili genij? Možda je dovoljno reći samo ovo: neurotični genij europske moderne koji nikad unatoč Nobelove nagrade nije dospio do onog uzvišenoga mjesta koje su zauzimali njegovi prijatelji i kolege za onim stolom s kavom i bečkom štrudlom. Ali, reći ću još uvodno samo da smatram njegovu knjigu Masa i moć uz eseje Ortege y Gasseta o vladavini masa u 20. stoljeću te rasprave Hermanna Brocha o „racionalnoj katarzi“ u sustavu masovnoga zasljepljivanja individuuma najboljim tekstovima napisanim na ovu temu, što istodobno znači da sve njegove romane ipak ne ubrajam u vrhunce sadržajne i stilske upečatljivosti modernizma uopće. 2. Psihologija i antropologija moći Veliki esej Masa i moć, objavljen 1960., bio je rezultat desetljeća rada, od 1931. (kada je započeo studij) do 1948. (kada ga je počeo pisati). Početni planovi za ovaj projekt datiraju iz sredine 1920-ih; Masa i moć nastala je u Engleskoj, gdje je Canetti emigrirao kako bi izbjegao teror nacionalsocijalista. Više puta je naglašavao suvremenu relevantnost svoje studije. Iako se riječ ‘fašizam’ uopće ne pojavljuje, “i dalje se radi o oko 500 stranica koje se zapravo ne bave ničim drugim” (Elias Canetti, Die gespaltene Zukunft: Aufsätze und Gespräche, S. Hanser, München, 1972.) Originalnost je njegove studije neprijeporna, vrijednost nesumnjiva, dalekosežnost njezinih uvida uistinu pretkazanje nadolazeće budućnosti u diskurzivnoj otvorenosti teksta onkraj svih uobičajenih znanstvenih granica. Tematika pojma mase ili gomile otpočinje biti nezaobilazna u prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Lako je objasniti i zašto. To je vrhunac kapitalističke industrijske proizvodnje koja nužno potrebuje masovno radništvo za stvaranje viška vrijednosti i ekstraprofite korporacija, a posljedica ovog procesa „napretka“ i „razvitak“, rekao bi Marx dijalektike proizvodnih snaga i odnosa u proizvodnji, jest ekspanzija znanosti i tehnike u rastu gradova i svih ekonomsko-kulturnih sklopova nove društvene moći. Iz svega je razvidno da su masa i moć dva temeljna pojma vladavine tehno-industrijskoga kapitalizma 20. stoljeća, a sve se još više razvija u 21. stoljeću kad svjedočimo masovnim kretanjima stanovništva u prostore koji pretpostavljaju istodobno osamljivanje pojedinca i njegovu težnju da se uklopi i utopi u razornu i često zasljepljujuću snagu „psihologije gomile“. Gustave le Bon u svojoj knjizi Psihologija masa (1895.) nastojao je ispitati važnu ulogu koju su organizirane mase oduvijek igrale u životu naroda, ali nikada u tolikoj mjeri kao danas”. Španjolski filozof života, znameniti esejist José Ortega y Gasset, u knjizi Pobuna masa (1930.) pokazao je složeni proces kojim ova nova društvena snaga oblikuje političke i umjetničke pokrete (od socijalizma i fašizma do avangarde) i tako se nužno suprotstavlja pojmu elite kroz paradoksalnu povezanost Vođe i pokreta masa. Elias Canetti pokušao je, pak, u Masi i moći prepoznati sveprisutnost masa i uspostaviti dijalektičku svezu između masa i problema artikulacije moći ne tek u političkome smislu, već ponajprije antropološkome i onom koji će u francuskome poststrukturalizmu vjerodostojno izvesti kasni Michel Foucault svojim studijama o mikrofizici moći i upravljaštvu (gouvernementalité) kojim se krajem 1970ih godina dospio do pojma biopolitike i tako uveo u područje društvenih znanosti posve novi pojam djelotvoran za shvaćanje novoga modela kapitalizma koji postaje sinteza neoliberalizma i znanstveno-tehnološke revolucije s uvođenjem kibernetike i informatike u procese proizvodnje. “Nema ničega čega se čovjek više boji od kontakta s nepoznatim.” Ovom rečenicom Elias Canetti otvara Masu i moć. Fenomen mase ostao je uistinu misterij koji ga nikada nije napustio u njegovim promišljanjima svijeta i ljudske tragike. No, misterij leži u fizičkoj privlačnosti koju masa ima na pojedinačno tijelo. Riječ je, dakle, o gravitaciji mase u fizikalnome smislu jer su tijela apsorbirana masom ne jednostavni, već složeni organizmi, u kojima se, u toj apsorpciji, događa promjena svijesti s nesagledivim socio-psihološkim posljedicama. Ono što će Foucault dovesti do prozirnosti u svojoj teoriji znanja kao moći unutar masovnoga modernog društva proizlazi iz ovog fizikalnoga fakticiteta. Ta promjena svijesti zaokupljala je Canettija od samoga početka. Zato središnje mjesto u njegovom radu ostaje pitanje kako se pojedinac osjeća kao dio mase. Strah od kontakta, strah od napada stranaca, za Canettija je najdublji od svih ljudskih strahova. Samo u gustoj masi, koja je elementarna, prirodna i iskonska, ljudi osjećaju olakšanje “što su svi jednaki”. Ključno je, ipak, da je Canetti sam iskusio mase, tu transformaciju straha u jednakost masa, kada se kao student u Frankfurtu ljeti 1922. godine uključio u velike demonstracije nakon atentata na njemačkoga ministra vanjskih poslova Waltera Rathenaua. „Bilo je to ludilo; čovjek se izgubio, zaboravio, osjećao se neizmjerno prostrano i istovremeno ispunjeno, […] to je bila najnesebičnija stvar koju je čovjek poznavao“, primijetio je 1980. u drugom dijelu svojih autobiografskih bilješki pod naslovom Baklja u uhu. Canettijevo shvaćanje mase u biti se temelji na autorovim osobnim iskustvima, i to valja shvatiti kao svezu životnoga samopotvrđivanja i povijesnih dokumenata i dokaza koje prikuplja u svojem djelu. Naravno, taj introspektivni ili fenomenologijski postupak posve je legitiman u književnosti, ali u društveno-humanističkim znanostima može često dovesti do neprilika s recepcijom tzv. znanstvenoga diskursa i njegova rigidnog akademizma. S druge strane, puki objektivizam označava žrtvovanje jedinstvenosti vlastitih primjera teorijskome sustavu, kao što autor retrospektivno naglašava i u prvom dijelu svoje autobiografije, Spašeni jezik (1972.), da se svjesno „pokušao držati vlastite terminologije“, koja je „proizašla iz samoga istraživanja“. Canetti se stoga bavi vidljivošću i opipljivošću užasa kontakta sa stranim, a time i idejom tog užasa. 3. Zagonetna destruktivnost mase Za Canettija, sama masa nije “nešto nalik gubi”, “neka vrsta bolesti”, kao što je slučaj za većinu intelektualaca 20. stoljeća, koji se pozivaju na Freudovu “Psihologiju mase i analizu ega” (1921.). Masa predstavlja naprosto čudovišno fascinantan fenomen, kojem Canetti pristupa fenomenološki otvoreno, odrješit u svojem naumu da izloži sve paradokse i aporije odnosa mase i moći. Zagonetna destruktivnost mase razotkriva se kao “radikalni napad na sve granice” koje se protive nagonu mase za rastom. Preciznost promatranja i fleksibilnost promatračkoga stajališta posebno su upečatljivi u prvom poglavlju, gdje Canetti prepričava svoj sukob s gomilom. Od samog početka, iskustva drugih promatrača masovnih fenomena integrirana su u ovaj opis. Unatoč očitome autoritetu njegove narativne pozicije, on se ne bavi pukim uključivanjem tuđih priča u svoju pripovijest, već međusobnom provjerom i preciznijim pripovijedanjem iskustava koja su on i mnogi pripovjedači prije njega smatrali kulturno relevantnima. Dakle, ritmovi kretanja i stagnacija užurbanih gomila, paničnih gomila, gomila u bijegu, gomila zbog zabrane, gomila zbog preokreta, svečanih gomila, dvostrukih gomila itd. povezani su s ritmovima vlastitih koraka i koraka drugih, s ritmovima velikih krda životinja u bijegu, s ekstatičnim ratom i prijetećim plesovima, ali i s masovnim fenomenima kakvi su evidentni u mitovima i religijskim sustavima života. Međutim, za njega je značaj konkretnog masovnoga fenomena “neusporedivo veći” jer se moć diktatura 20. stoljeća temeljila na “svjesnom i umjetnome uzbuđenju sve većih masa” – središnjoj činjenici djela Masa i moć. Ovdje se ne radi o tezi o libidinalnoj identifikaciji “masovnoga pojedinca” s vođom, kao što je to slučaj kod Freuda, već o pozornosti usmjerenoj na fenomen transformacije pojedinca unutar mase i transformacije mase kroz rastući ili smanjujući broj i koheziju pojedinaca. To predstavlja temeljnu suprotnost djelu Theodora W. Adorna “Freudova teorija i struktura fašističke propagande”. Naime, u suvremenim istraživanjima ovog fenomena često se pretpostavljalo da je izravno povezano s Canettijevim tezama. Adorno je, ipak, izričito nastojao shvatiti autoritarnu osobnost vođe, kojeg je izjednačavao s prvobitnim ocem, a ne, poput Canettija, zajedničkim iskustvom modernog fašističkoga masovnog pokreta, koje je usko povezano s uspješnim uzbuđenjem i održavanjem masa u pokretu. U jednom od najvažnijih poglavlja Mase i moći, “Zapovijed”, Canetti analizira “Zapovijed za bijeg” kako bi pokazao prijetnju smrću kao najdublju bit svake zapovijedi. U svojem izvornome obliku, zapovijed je bila smrtna presuda koja je prisiljavala žrtvu na bijeg. Međutim, pokoravanjem zapovjedniku, osoba odvraća prijetnju od sebe. Canetti dijeli naredbu na impuls, koji prisiljava primatelja da izvrši naredbu. To prisilno prihvaćanje naredbe stvara distancu između aktera i radnje koja se izvodi pod naredbom. Sve izrečeno uključuje i fenomen govornika koji uzbuđuje mase i tako ih konstituira kao masu, što Canetti ispituje kod Hitlera. Ono što pojedinac nije shvaćao ozbiljno čitajući Mein Kampf kao groteskno agresivan slogan i kao (smrtonosnu) naredbu imalo je učinak najkasnije čim ga je masovni govornik izgovorio, te time transformirajući mnoge izolirane pojedince u tijelo mase, što ih je trenutno oslobodilo ove izolacije. U Masi i moći, zapovijed i njezino izvršenje, podjela na “zapovjednika” i “primatelja naredbi”, moćne i nemoćne, uistinu predstavlja onaj destruktivan aspekt društvenoga i političkog poretka. Mnogi će čitajući Canettija imati osjećaj da je posrijedi gotovo zapanjujućom preciznošću najavljeni događaj koji dovodi do logike postmodernoga korporacijskog sindroma stvaranja psihopatologije narcističkih fašistoidnih Vođa i njihovih pretenzija da svoju ekonomsku moć prošire na područje države i društva. Razlog je tako očit: ne postoji više tradicionalna razlika koja u moderno doba odjeljivala građansko društvo od političke države, jer je način zapovijedanja postao gotovo isti i u vojsci i u kapitalističkoj tvrtki koliko god se to činilo zastrašujuće autoritarno i totalitarno. 4. „Nulta točka političkoga“ Canetti kao bliski Brochov prijatelj, koji je, poput njega, pripadao krugu Roberta Musila, utemeljio je teoriju mase na posve drugačijim načelima od svih njegovih prethodnika. Broch i Canetti su se prvi put sreli u Beču 1932. i od tada su ostali u bliskome kontaktu. Godine 1936. tada 31-godišnjak održao je svečani govor povodom Brochovog 50. rođendana. Njihov zajednički razgovor o fenomenu mase završio je 1938. njihovim bijegom iz Beča. Canetti je identificirao „misteriozni“ element koji se, prema Freudu, može pronaći u svakoj gomili. On opisuje skandal društvenoga u suvremenoj situaciji jer je Wilhelm Reich već primijetio da se može pretpostaviti kako ljudi svjesno ulaze i traže masovnu situaciju. Za Hermanna Brocha to iskustvo je ekstatične prirode. U masi koju opisuje Canetti, a koja tvori zajedničko tijelo, nema mjesta za ukorijenjenost stranca i to čak ni kao negativnoga simbola. Canetti, koji je na svojoj knjizi radio gotovo dvadeset godina i ne poziva se ni na jednog teoretičara masa, predstavlja prvi pokušaj kulturno-teorijske analize masa na estetskoj osnovi. Nijedno ogorčenje ne tjera mase, nijedan vođa ne usmjerava njihove potrebe, a zapadna kultura nije u pitanju. Masa je “nulta točka političkoga”, kako to Jean Baudrillard kaže s obzirom na Canettija; ali ne kao njezina najniža točka, već kao njezino (gravitacijsko) središte. Međutim, njegova je pozicija ostala krajnje kritički gotovo omalovažena od strane Frankfurtske kritičke teorije. Vidjeli smo, uostalom, kako je nasrnuo u svojim komentarima na Adorna. Tako, primjerice, današnji iznimno utjecajan teoretičar na tragu Adorna i Horkheimera kao što je Axel Honneth iskazuje sumnju u „kognitivni sadržaj“ Canettijevih teza zbog toga što „on apsolutno nema poštovanja prema individualnoj psihologiji, pa čak ni prema hermeneutici ili metodama humanističkih znanosti.“ Canettijeva teorija masa stoga je oficijelno svedena na djelo mističnoga iracionalizma, odnosno kulturnoga pesimizma. Povijesno ispitivanje društvenih i kulturnih teorijskih, psiholoških i estetskih varijanti koncepta mase ne samo da otkriva njezinu raznolikost i genezu, već i osvjetljava drugu stranu filozofskoga koncepta elite. To je prije svega zasluga novoga čitanja Canettija u utjecajnoj knjizi Petera Sloterdijka, naslovljenoj Die Verachtung der Massen: Versuch über Kulturkämpfe in der modernen Gesellschaft (Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2000.) Pomak od mase k eliti, naizgled neočekivano za kraj 20. stoljeća i dalje, uvelike se temelji na temeljnom neodobravanju načina postojanja i oblika potrošnje koji podržavaju većinu i masovno tržište. S jedne strane, ovaj stav hrani se tradicionalnim konceptima koji se mogu pronaći u antici. S druge strane, u moderno doba podržava ga masovna psihologija, koja je, kroz mnoštvo problematičnih karakterizacija masa, proizvela znanstvene predrasude s dalekosežnim posljedicama. Elitno razmišljanje pronalazi svoju krajnju legitimaciju u prikazu masovne psihološke konstitucije fašizma. Značajno je da ispravci potječu iz same psihoanalize prije nego što ih dohvate filozofija ili kulturni teoretičari. Iz ove perspektive, estetski pristup poprima drugačiju kvalitetu od one u konceptima egzistencijalne i životne filozofije, ili čak filozofskoga umijeća življenja, jer analiza simboličkih sustava i njihovih utjelovljenja u početku nije afirmativna. Sloterdijk, koji na temelju svoje estetike sfera opisuje stanje masa otprilike kao stanje “plinovitoga agregata”, proglašava stav neodobravanja koji prosvijetljeni čovjek mora pokazati prema “trenutnim masama”: “Masa je postala programski orijentirana masa što se, po definiciji, emancipiralo od fizičkoga skupa na općem mjestu. U njoj je netko masa kao pojedinac.” Ovo nije nova teza s obzirom na predpovijest teorije mase. Prema Sloterdijku, koji isključivo slijedi Theweleitovu karakterizaciju negativne slike mase, “horizontalna idealizacija” odvija se i u fašističkim i u popularnim masama sadašnjosti, u kojima se “samoobožavanje najlascivnije osrednjosti odvija uz pomoć vođe kao javnog kultnoga medija.” Možemo li na kraju doista Canettija razumjeti kao ekscentričnoga i neurotičnoga genija koji se polemički i beskompromisno razračunava i sa svojim najbližim suputnicima u borbi protiv masovne psihologije huškačke naravi fašističkoga režima onkraj svih povijesnih granica? Na stanovit način da, ali upravo je taj fatalni „kulturni pesimizam“ koji je još više značajka mišljenja i pisanja Hermanna Brocha omogućio piscu Mase i moći da stvar s fascinantnom i čudovišnom strukturom destrukcije humanosti razmotri „hladno“ i „racionalno“ kao užas u samoj biti primordijalne zajednice koju kao i mit o domovini tako patetično i blasfemično slave i nadalje danas svi zagovornici kolektivno nesvjesnoga pada u bezdan „krvi i tla“.

August 10, 2025
Duša iz tame

Duša iz tame

1. Prokletstvo mudrosti Nikad se neće pouzdano znati što je bio zapravo smisao kasnogrčke gnoze. Sve što je danas sabrano u pamćenju predaje nosi prizvuk kršćanskoga tumačenja iskonske „filozofije života“, koja je sam život smatrala promašajem stvaralačke energije okrutnoga Boga. Ni sva novija istraživanja tog problema ne dotiču onu zavodljivu, premda krajnje opasnu, dubinu tajne koja u sinkretičkim kultovima Istoka i grčke filozofije određuje kao hereza povijest zapadne pustolovine duha. Idealno mjesto za gnostike oduvijek bijaše Aleksandrija sa svojim mističnim i magijskim raspućima, pustinjskim legendama, špiljama…No, zar je eklekticizam i sinkretizam aleksandrijske dekadencije, što po analogiji odgovara kraju 20. stoljeća, tek izvanjski dekor žudnje opustošena i smislom obogaljena zapadnoga čovjeka u traganju za tajnom (kozmičke) mudrosti? Lawrenceu Durrellu je u strukturi Aleksandrijskoga kvarteta i Avinjonskoga kvinteta aleksandrijski gnosticizam bio unutarnja snaga relativnosti vremena pripovijedanja. To je bio skriveni i otajstveni znak dubinske povijesti duše ogrezle u ništavilu materijalnoga bogatstva, dosade i ispraznosti života. Zbog heretičke naravi svojeg nauka, zbog njegove strahotne pouke, zbog pobune protiv harmonije i stvaralaštva kao paslike božje mudrosti, gnostici još više uznemiruju pjesnike i filozofe suvremenosti negoli su to činili u doba Valentina, Bazilida ili, pak, u doba srednjovjekovne duhovne igre sa smrću, što nam najbolje znamenuju Dürerovi bakropisi na temu apokalipse i melankolije. O gnosticizmu kao nauku akozmizma danas misle Peter Koslowski i Peter Sloterdijk, a sve bi to možda bilo tek pukom intelektualnom razbibrigom da jedan skeptik i filozof očaja nije iz duha 20. stoljeća svratio pozornost na gorku sudbinu tog „nemogućeg“ nauka. Emil M. Cioran u svojim meditacijama o iskonskoj mudrosti kaže: „Samo bog gladan nesavršenstva u sebi i izvan sebe, samo opustošeni bog može zamisliti i ostvariti djelo: jedino tako uznemireno biće kadro je poduzeti i zahvat takve vrste. Ako se, među činiteljima neplodnosti mudrost našla na prvome mjestu, razlog je tome što nas nastoji pomiriti sa svijetom i sa sobom samima; ona je najveća nesreća što može snaći naša poduzimanja i talente, ona ih umudruje, drugim riječima ubija, pogađa ona naše dubine, naše tajne, progoneći naše bogomdane opakosti; ona nas potkopava, preplavljuje, ocrnjuje sve naše nedostatke.“ (Emil M. Cioran, Volja k nemoći: Historija i utopija – Pad u vrijeme, Demetra, Zagreb, 1995., str. 213. S francuskoga prevela Gordana V. Popović) Ako je spoznaja drugo ime za prokletstvo mudrosti što u svijetu vidi zlokobni trag božanske stvaralačke pogreške, kako uopće odrediti mjesto umjetničkoga stvaralaštva ako ne kao oponašanje Platonove filozofijske igre oko usmrćivanja drugim sredstvima: pisati znači usmrćivati dušu! Namjesto svjetlosti bitka, spoznaja (gnoza) kozmičke izokrenutosti u koju je i sam Bog upleten vlastitom voljom za stvaranjem, sve je uzaludnost, bol i očaj. No, suspregnuti to spoznajnom voljom znači probuditi dušu iz tame, dovesti je do viđenja snagom potvrđivanja i poricanja. Je li stoga uopće moguće biti gnostički pjesnik? To pitanje nije retoričko. Jer, ako filozofija počiva na ljubavi za mudrošću, nastojanje mišljenje bitka i jezika bitkovno-povijesne otvorenosti, svako je pjesništvo bitno „iživljavanje“ obilja bića. Kako onda pjevati ako spoznaja nalaže pokoravanje višem redu u nadosobnome iskustvu svijeta? Zar usmrćivati dušu pisanjem nije istoznačno s napredovanjem u nauku ravnodušnosti spram tog akozmičkoga reda u svijetu, što rađa zabludama, užasom i samoćom svakog bića? Čovjek ne mora biti gnostik da bi volio pustinje, tvrđave i mitske životinje nižega reda. Ono što ga čuva od bolesti spoznaje nije žudnja za utapljanjem u praznini bitka, nego gorki užitak u stvaranju opsjena. Pjesnik koji slijedi taj nauk ne može biti ništa drugo negoli duša iz tame, stvaratelj opsjena, usmrtitelj sebe samoga u potrazi za savršeniim pismom ništavila. Gnostički je pjesnik Veliki Nitko. Ali ne onaj Odisejev lukavi sinonim iz Polifemove špilje, nego orfički-gnostički mudrac vječne zagonetke bitka i stvaranja. Legenda kaže kako je kralj Midas u šumi progonio Silena, Dionizijeva učitelja, da bi mu postavio pitanje koje ga je opsjedalo: „Koja je najbolja stvar za čovjeka?“ – „Vrsto bijedna i smrtna“, odgovorio mu je Silen, „sine slučaja i muke, zašto me prisiljavaš da ti kažem ono što ne bi trebao čuti? Vrhovno dobro to je nedostupno: nikad ne biti rođen; biti ništa. Sljedeće dobro bi za tebe bilo…uskoro umrijeti.“ 2. Usmrćivati dušu pisanjem? Usmrćivati dušu pisanjem? U hrvatskome pjesništvu 20. stoljeća samo je Marija Čudina dosljedno slijedila Silenovu zapovijed. Nitko se drugi nije uputio u takvu „užasnu“ pustolovinu. Kao „divlja duša“ iz tame, kao gnostička pjesnikinja par excellence, stvorila je, ili bolje usmrtila je djelo koje ne samo da je drukčije od svih struja modernoga hrvatskog pjesništva, nego je i toliko zatvorena cjelina fragmenata, zaokruženi svijet za sebe koji od čitatelja ne iziskuje samo pohvalu ili pokudu, kako vam drago, nego svjesno pristajanje na odgonetanje tragova u pustinji, mogućnost spoznaje one vrtoglave, geometrijske rešetke teksta što ga je poistovjetila s vlastitim životom do posljednjega daha, bez kompromisa, kao tamni sjaj mučnine. Izdvojenost pjesničke riječi Marije Ćudine ne iziskuje, međutim, neko isprazno udivljenje. Bilo bi to suprotno njezinim nakanama, svetogrdno po tekst, protivno čudesnoj hladnoći doživljaja pjesme kao jezika i govora oslobođenih isijavanja obilja i raskoši bića. O Mariji Čudini valja stoga pisati kao da je i riječ o savršeno čistome tekstu, bez životopisnih zgoda i bez ikakve lažne psihoanalitičke obmane da se njezinu književnost (pjesništvo, roman i eseje) može svesti na „bolest kao metaforu“ (Susan Sontag), koja je, navodno, odlučno obilježila njezino stvaralaštvo. Marija Čudina je s onu stranu svakog životno banalizirajućega rješenja. Uostalom, što ima pjesništvo sa zbiljskim životom pjesnika? Ništa, baš ništa. A za gnostičkoga pjesnika svaki je takav postupak tumačenja zabluda i laž. 3. „Mi pjevamo u pustinji…“ Jedno od zacijelo najmjerodavnijih tumačenja poetike Marije Čudine jest esej Danila Kiša u pogovoru njezine knjige pjesama Paralelni vulkani. (v. „Kraljevstvo i izgnanstvo Marije Čudine“, GZH, Zagreb, 1982.) U temelju Kiševe analize nalazi se povijesno-filozofijska interpretacija gnosticizma Jacquesa Lacarrièrea. Kao suvereni znalac književnosti nadahnute drevnim heretičkim naukom, pisac Enciklopedije mrtvih nije u pjesništvu Marije Čudine „uljez“ iz daleka, već duhovni srodnik, premda nipošto zatočen granicama gnostičkoga svjetonazora. Iz iskustva umjetničke skupine Mediala, kojoj je pripadao i slikar Leonid Šejka u Beogradu 1960ih godjna, suputnik/supatnik pjesnikinje, Kiš je odredio metafizičko obzorje te naizgled racionalne poetike kao „zamak savršene arhitekture“ iz koje su prognani svi simboli i metafore izvanjskoga svijeta čuđenja i klasične ljepote osim mitskih životinja, bunara, pustinja, tvrđava, mjesečara i tigra kao savršene zvijeri prokletstva stvaranja. Tako se Paralelni vulkani, kvintesencija Čudinina pjesništva, mogu, doduše, čitati i bez zaključnoga eseja Danila Kiša. Ali tek s ključem za tumačenje iznutra zadobivaju snagu jedinstvene Knjige u onom borgesovskome smislu djela koje nadživljava ne samo svojeg „tvorca“, nego se kao istovjetnost djela i Tvorca ꟷ u gnostičkome značenju stvaranja ꟷ uznose u vječnost. Ali, Kiševo tumačenje pjesništva Marije Čudine podastire i mogućnost drukčijeg pristupa djelu. Riječ je, naime, o pukotini u samome pojmu gnostičkoga pjesnika kao „kralja i izgnanika“, o radikalnome posvjetovljenju takva pjesništva koje svijet ne doživljava samo kao beskrajni „logor u pustinji“, kako Cioran na temelju jedne tibetske legende određuje pojam domovine, nego kao eksperiment u kojem se „divlja duša“ ili „duša iz tame“ oslobađa tame stvaranja vlastitim pismom usmrćivanja. Gdje je, dakle, pukotina? Marija Čudina u poemi Pustinja sama razotkriva mjesto koje valja slijediti: „Sjećam se, oči sam zatvarao često, prstom bih pokazivao put neba, a ne gledah nikad što se tamo zbiva. Prav, išao sam, sreo nisam nikog, samo potajno se nadah da me netko prati iz daljina i nisam sasvim sam u Pustinji ovoj kojoj nema kraja. Ta svima se pričinja da ih u pustoši netko gleda. Ali, vjerovati ne valja. Opčinjen tišinom, tko može znati posljedice lutanja?“ Otklonivši subjektivnost pjesnika, pa čak i samu „žensku“ osobnost autorstva, Marija Čudina radikalno svodi pjesništvo na glas s onu stranu metafizike dvojstva (spolnosti, razlike). To nije pjesništvo dekonstrukcijskoga kruga značenja. Nema tu toliko isticanja razlike i razluke bitka i bića. Izabirući formalno „muški“ subjekt, Čudina upućuje na iskonsku bezosobnu dubinu govora, koji struji iz tame i gdje subjekt nije novovjekovni subjekt, neko kartezijansko Ja ili, pak, sentimentalni ispovjedatelj vlastitih boli i patnji. Napuknuće u gnostičkome putu spoznaje zapravo je u tome što se iza krinke samoće, neponovljivoga pojedinačnog iskustva slobode usmrćivanja subjekta nalazi Drugi? Zato je pogled što prati lutalicu „opčinjenog tišinom“ ꟷ pogled Drugoga, To nije onaj odsutni Bog (Deus absconditus). To nije čak ni sjena onog okrutnoga demijurga, što ga Cioran dosljedno neognostički naziva uzrokom svekolika očajanja i patnje čovjeka. Marija Čudina pustinju ne uzima simbolički. Krajolik ispražnjen od obilja i punine, ništavni prostor gibanja bez cilja i svrhe, ima nadvremenske dimenzije kao i taj vječni pogled Drugoga. Oko koje gleda, naznačeno mjesto odsutnosti, imaginarni je suputnik putnika kroz pustinju. Ako je prostor geometrijski zadan kao „poprečno-prugasti“ prostor jednolika govora kao u Deleuze i Guattarijevim postavkama o nastanku države iz ideje osvajanja prostora (Anti-Edip), onda je vrijeme u kojem se zbiva mučno putovanje iščeznuća sadašnjosti i budućnosti, tek melankolična tlapnja o prošlosti koja se opetuje svakim korakom, bez obzira na „posljedice lutanja“, koje su, dakako, upitne. U čemu je, dakle, napuknuće u gnostičkome nauku, što ga Marija Čudina utjelovljuje kao pjesnikinja čistoće forme, neovisno o tome što slobodni stih i prozni elementi naznačuju kako je riječ o svojevrsnome sinkretizmu, bliskom eseju ili mudroslovnom, psalmodijskome govoru u negativnom obličju? Ponajprije, u tome što se opsjena stvaranja potvrđuje kao zakon mudrosti. Kad Cioran optužuje gnostičku mudrost za grijeh volje koja nadilazi strasti i „divljinu“ iskonske ukorijenjenosti čovjeka u svijetu bez čvrsta oslonca, onda je to mudrost bezgraničnoga apsurda. Ako ustrajavam na pisanju kao usmrćivanju duše, onda nisam u proturječju s gnostičkim naukom kad zagovaram mjesečarenje i lutanje, govoreći poetskim jezikom Marije Čudine. No, tko sam to „Ja“? Marija Čudina ne utvara da se iza glasa pjesnika skriva neki odsutni ili okrutni Bog. U programatskoj knjizi njezine poetike Dvilja duša, objavljenoj netom nakon smrti, nakon uzaludne borbe s teškom bolešću, ima mnogo mjesta koja bi se mogla navesti na pomisao da je obezboženi svijet tek paslika iskonskoga Božjeg „propusta. Zbog kojeg se svako biće doživljava kao mana, kao manihejski dvoznačni grijeh tvari. (Marija Čudina, Divlja duša, GZH, Zagreb, 1986.) No, nasuprot Drugome, poetika se Marije Čudine ne može izričito svesti samo na gnostičke pojmove. Ima tu još neke dublje, arhaičke sveze s poviješću alternativnih, bitno modernističkih utjecaja, od Lautréamnonta do Rimbauda, od Borgesa do Ciorana. „Jedina otmjenost toga čovjeka (gotovo poete, što je zazorno), njegova je ravnodušnost prema svemu što ga ne uzbuđuje, dakle, ono što ne zadovoljava dubokim brazgotinama ispresijecanu strasnost, divljačnost, klice profinjeno bolesne histerije i bolesnu fantaziju.“ Tko je uopće taj rimbaudovski, neognostički „subjekt“ pjesništva Marije Čudine? Kome je ono zbiljski upućeno, osim Leonida Šejke kao magijskoga stvaratelja opsjene da je umjetnik jedini Tvorac smisla u svojoj samotnoj kuli na rubu Grada, oko kojeg je sve drugo tek puko „đubrište“. (v. Leonid Šejka, Đubrište – Zamak, Zodijak, Beograd, 1982.) 4. Životinje i mjesečari Od svoje prve knjige pjesama Nestvarne djevojčice preko Čađi i pozlate do Paralelnih vulkana Marija Čudina ustrajno je oblikovala fantazmagorični bestijarij i svoj somnanbulni vrt opsjena. Porekavši smisao pjesništva ispovijedanja, simboličkog i metaforičkoga govora, izgradila je apsolutno reduktivni prostor pisma upućenog „divljoj duši“, koja je jedini subjekt nejzinog metafizičkoga govora. Ali to nije bio solipsistički svijet apsolutnoga „Ja“. Naprotiv, iz svake se njezine pjesme, poeme, eseja, kao i romana Amsterdam nazire trag bića osuđena svjesno na lutanje kroz pustinju. Bogatstvo izvanjskoga svijeta nije poreknuto zbog bezrazložne patnje i zbog stvaranja bogatstva unutarnjega svijeta. Te opreke su za gnostičkoga pjesnika lažne. Duša je jedinstvena u oba svijeta, materijalnom i duhovnome. No, „divlja duša“ gradi svoj geometrijski čisti prostor. To je arhitektura hladne jasnoće. Gnostički zamak moderne poezije suprotstavlja se avangardnome Bauhausu osporavanja svakog smisla, rušenja semantičke rešetke jezika. Ako u bilo što vjeruje, Marija Čudina vjeruje, krajnje ironično kazano, u ispraznost osporavateljske poetike. Potraga za smislom ne potire izgradnju „paralelnih vulkana“. Njezin je jezik posve precizan reduktivni jezik pročišćen od naslage epiteta. U njemu nema narativne siline nagomilavanja zgoda što uobičajeno prati pjesmi u prozi. Oslobođen od nadrealističkoga bljeska automatskog pisma, jezik se Čudinine poezije usmjerava na ono bitno u kaosu opstanka. Pjesništvo je to upućeno „božanskome djetetu“, koje se rađa kao živi mrtvac, bez nade i bez očaja, posve ravnodušno prema bolesti i prema radosti. U svijetu pustinje i samotnih zamaka nema ničeg bitnijeg od mjesečarenja krajolicima mitskih opsjena u doba iskonskoga života gdje i zvijeri, vulkani, pustinje i čovjek dijele istu sudbinu vječnoga prokletstva stvaranja. U tom začaranome krugu opsjena umjetnik se kao „kralj“ ne igra zbog igre same, zbog nekog samosvjesnoga užitka ( u tekstu). Umjetnik je negativni demijurg osuđen na maštarije koje možda, kako izriče pjesnikinja, „nisu bile uzaludne“. Sve je oko njega dostojno ravnoteže prirode, mita i božanskoga. Ali u izokrenutome obličju. Sve je vrijedno nacrta arhitekture svetoga kao lažnog sjaja nekog užasnog pra-temelja, bezdana (Ur–grund). Znamenovanje cibetke, faraonskoga miša iščezla u mitu što ga je Leonid Šejka nacrtao kao amblematsku manihejsku životinju iz snova, zauzima u pjesništvu Marije Čudine, uz tigra, povlašteno mjesto. „Slavni faraonski miševi, što znamo o njima? Cibetkini su rođaci i tajanstvo te veze svakako je ugrađeno u vrh jedne piramide koja se izdvaja svojom ogledalskom pritvornošću? Vladimire, kada razradiš geometrijsku šemu magije te građevine, moći ćeš pronaći i još neke nepoznate, sjenama oivičene oblike koji su pomalo životinjski, ali i ljudsko se sluti, osobito u samoj žiži najuzvišenije točke te nerazrušive piramide. Možda nas na to upućuje da neke bivše maštarije nisu bile sasvim uzaludne, kao što to nisu ni današnje oko kojih se spore samo bijesni psi i čuvari beščašća.“ (Marija Čudina, Paralelni vulkani, „Bestiarium XV“, GZH, Zagreb, 1982. Marija Čudina se u Paralelnim vulkanima često aluzivno i alegorijski u formi prispodobe obraća svojim duhovnim srodnicima ꟷ Danilu Kišu, Jorge Luisu Borgesu i Leonidu Šejki. Ona time nastoji istaknuti da se gnostički prezir svijeta ne iskazuje u navlačenju vreća preko glave ili eskapizmom od svijeta punom zla i beščašća. No, njezina imaginarna knjižnica ima ezoterijsko značenje baš kao i Šejkin zamak. Njezin tigar nije stoga onaj Borgesov pripitomljeni tigar iz povijesti književnosti kao tekstualnoga labirinta. Izabirući svjesno slikarske elemente životinje koja se simetrijom ruga ideji nesavršenstva Božjeg nauma u arhitekturi svijeta. Marija Čudina postavlja idealnoga tigra kao nadomjestak za tlapnju umjetnosti kako djelom može nadživjeti Tvorca. Tigar i faraonski miš su bezvremene mitske životinje, premda zbiljski tigar ne posjeduje snagu fantazmagorije. Poput mjesečara, tih melankoličnih umjetnika života, životinje su doživljajne strukture svijeta, slike našeg kolektivno nesvjesnoga, kako bi to rekao Carl Gustav Jung. 5. Trag nevidljivoga, tama neprikazivoga Zašto graditi svoj imaginarni zamak umjetničke opsjene ako je svijet tako strahotno nepostojan i grešan u jednom dubljem, izvanmoralnome smislu, s onu stranu svake kršćanske dogme o iskonskome grijehu i ideji iskupljenja? Cioran je kao filozof neognostik prezirao mogućnost vječnosti djela. Ali ga se ipak nije odricao u životu. Marija Čudina na to paradoksalno stanje umjetničke prevare odgovara „tradicionalno“. Zato što su pjesnici kao i filozofi „izabrani vidjeti trag nevidljvoga i prikazivati tamu neprikazivoga.“ Naposljetku, svaki je umjetnik svjestan da svoju tlapnju o prevari okrutnoga Boga stvaranja može uzdići iznad mutnog svjetla zbiljske krhkosti samo ako slijedi vlastiti put. Svaki je drugi, epigonski put bespuće. Marija Čudina ima pravo na „tradicionalizam“ u svojem eminentno modernističkome uzletu, koji više duguje tradiciji ezoterije i gnosticizma negoli baštini nadrealizma, zato što je odabrala samosvjesno put koji iziskuje utjelovljenoga pjesnika bez samilosti, ravnodušnoga motritelja vječne uzaludnosti svakog djelovanja kozmičke prevare. Pjesnik ne posjeduje svojstva šamana, jer ne pripada „plemenu“ ni „zajednici“. „Mi što se u pjesnike noću pretvaramo možda naslućujemo nešto, ali nismo dovoljno stvarni da bi se vizije, snovi što ih nagovještavamo, shvaćali bestrasno. Život pjesnika, život noći i noćnih životinja sasvim je nerazumljiv onima koji se danju skitaraju pustarama tjelesnog i vidljivog.“ (Marija Čudina, isto) Marija Čudina, gnostička pjesnikinja, u svojim je metamorfozama ostali samotni glas koji nikad u hrvatskome pjesništvu nije našao dvojnika. Možda je to i razumljivo. Jer, „duša iz tame“ ne zavodi raskošju ni obiljem slika. Ona traje u svojoj nenadomjestivoj redukciji na čisti pojam, bezvremenu sliku praiskonskoga kaosa u kojem i „bijesni psi“ i mitske životinje, i tvrđave, i vulkani i pustinje upozoravaju na opasnu blizinu apokaliptičkoga sna. Gnostici, naime, bijahu duhovni srodnici proroka propasti. Zato ih je Albrecht Dürer slikao kao ꟷ Saturnovu djecu.

August 9, 2025
Razdvajanja u mnoštvu

Razdvajanja u mnoštvu

1. Riječi koje u svojem nesuglasju i potkopovanju sustava jezika stvaraju novo suglasje i uspostavljanju novi poredak osmišljavanja, to su riječi ispovijesti Joyceova književnoga dvojnika Stephena Dedalusa iz romana Portret umjetnika u mladosti. Čitava se umjetnička pobuna i njegova stvaralačka epifanija rađaju u tekstu složenoga sukoba između fundamentalne institucije pokoravanja slobode i sebstva kao što je katolički Trinity College u Dublinu i pisca-kao-tvorca drukčijega života od ovog koji se pojavljuje kao sredstvo-svrha univerzalnoga drilla okultne tradicije zemlje jednog potonuloga svijeta. Mladost, kako to zvuči nesvodivo uznosito i u svojoj sjajnoj duhovnoj zadrtosti otvoreno za vječnost. Ništa se bitno ne događa no u djetinjstvu ni u zrelosti, a starost je ionako samo sabiranje mrtvih uspomena i čekanje smrti. Joyceov je roman već u njegovu naslovu slika stvaralačke mladosti koja se oslikava u prostoru ograničene slobode, nadzirane i suspregnute idejom Boga kao Jezika kojemu ništa ne promiče i ništa ga ne može okrznuti u njegovoj zamračenoj svjetlosti vjekovne postojanosti. Zato autor može napisati ono što ni jedan drugi pisac modernizma ne može jer ga proces razdvajanja u mnoštvu čini upravo onime što on jest, prvi i začetni demijurg jezika slobode koji se izdiže iznad svih magli i oblaka ovog ustajaloga svijeta. Njegove rečenice oslikavaju buđenje kaosa: „Kroz tu je sliku razabrao bljesak neke čudnovate tamne spilje spekulacije, ali se najednom odvratio od nje osjetivši da još nije vrijeme da stupi u nju. (…) …međutim ga je ipak boljelo, kad bi pomislio da on nikad neće biti drugo nego plašljivi gost na gozbi svjetske kulture i da ona redovnička naobrazba, u granicama koje je nastojao skovati neku estetsku filozofiju, nije u doba u kojem je on živio bila cijenjena više od tajanstvena i neobična nerazumljivog govora heraldike i sokolarstva.“ (James Joyce, Portret umjetnika u mladosti, SN Liber, Zagreb, 1981., str. 190 i 191. S engleskoga preveo Leo Držić) Reći ću da sam ovaj Joyceov roman uvijek pretpostavljao estetskoj logici Uliksa kao što sam roman Roberta Musila Pomutnje gojenca Torlessa pretpostavljao Čovjeku bez osobina. Oba su na istoj valjnoj duljini i estetskoj blizini jer se bave veličajnim i okrutnim prizorima iz života umjetničke duše u zatvorenome svijetu stvorenom iz paradoksalne žudnje za apsolutnom kontrolom nad slobodom kao kolektivnim usudom plemena, rase, nacije, čovječanstva. I Dedalus i Torless su ključne slike mišljenja i figuracije bestemeljnosti moderne epohe upravo zato što su iz „viših interesa“ obrazovanja i odgoja bačeni u vreteno svjetske „dobrovoljne zatočenosti“. Joyce na neprispodobivo fantastično-realan način opisuje arhitekturu i duhovno ozračje slavnoga Trinityja, „uzgajališta“ i „poligona“ za proizvođenje usmjerenoga katolicizma bez zadrške koja je Irskoj zacrtala prošlost, sadašnjost i budućnost. Boljeg opisa ove ambivalencije duha u okovima i prostora nužnoga oslobađanja od njega nećemo nigdje naći. Nije važno je li taj opis vjerna slika pravoga Trinityja. Važno je da je upečatljiviji književno od svekolike blasfemične stvarnosti. „Sivi blok Trinityja, njemu slijeva, postavljen nespretno usred gradskog nehaja poput velikog tamnog dragulja u nekom neodgovarajućem prstenu, pritisne mu duh; i dok je na sve načine nastojao osloboditi noge od okova preobražene savjesti, stigne do smiješnog kipa irskog nacionalnog pjesnika.“ (isto, str. 191) 2. Umjetnik u mladosti? Tko je to – Stephen Dedalus? Je li riječ o konstrukciji same ideje jezika kao medija kojim umjetnik riječi oblikuje svijet iz ničega (creatio ex nihilo) ili, je, pak, stvar u tome što Joyce u svojem traganju za novim jezikom i formom moderne književnosti nastoji spojiti ono što je upravo s modernošću kao kultom bezuvjetnoga napretka znanosti i tehnologije nepovratno nestalo ꟷ mitsko znamenovanje izvornosti iskustva svijeta? Nazivi su Joyceovih romana kao i njegovih likova strogo izvedeni iz ideje da mitska struktura jezika unatoč iščezlim svjetovima Grka i srednjovjekovne eshatologije postoji kao vidljivo-nevidljiva platforma od struna ciklično-ireverzibilnoga vremena. Ono što je postavljeno u ovome romanu kao inicijalno i incijacijsko, u Uliksu će dospjeti do ozbiljenja na najvišoj razini diskurzivne destrukcije samoga života koji se ubrzava i u svojoj imploziji vremena prolazi kroz topologiju Dublina kao vrtoglavica čitave povijesti kao epifanije života. Stephen Dedalus se tijekom svoje mladosti suočava s dva stereotipa koji predstavljaju dvije različite skupine sila. S jedne strane, prisiljen je odgovoriti na očekivanja koja se postavljaju mladićima u Irskoj krajem devetnaestog stoljeća: zauzeti stav u porastu nacionalističkih pokreta, preuzeti očevo nasljeđe i postati nova glava obitelji te braniti katoličanstvo. S druge strane, podvrgnut je i određenoj ideologiji o tome što bi iznimni muškarci trebali biti, uhvaćeni u zamke kulture obožavanja heroja, koja nameće vlastite zahtjeve. Umjetnik i tipičan mladić dvije su mreže pored kojih Stephen pokušava proletjeti, i, književnim rječnikom, dva „topoïa“, koja Joyce, autor, igra jedan protiv drugoga. Stephen Dedalus, ambiciozni pjesnik, amaterski filozof i protagonist djela Jamesa Joycea Portret umjetnika u mladosti, dok razgovara sa svojim dekanom o filozofiji, kaže mu: „Za svoje potrebe mogu raditi u sadašnjosti u svjetlu jedne ili dvije ideje Aristotela i Akvinskog… Trebam ih samo za vlastitu upotrebu i vodstvo dok ne učinim nešto za sebe u njihovom svjetlu“ (164). Ovdje Joyce poziva na stav, uobičajen u modernističkoj književnosti, o miješanju tradicionalnih i klasičnih perspektiva kako bi stvorio nove ideje. Iako je Joyceovo djelo poznato po odstupanjima od narativne konvencije, bio je i učen u antičkoj i skolastičkoj misli. Joyceove bilježnice dokazuju nam da je autor bio upoznat s djelom Akvinskoga i da je proučavao Aristotelovu Poetiku. Uostalom, ne može se prekinuti s prošlošću, a da se dobro ne zna od čega se prekida. Sama kosturna struktura Portreta preuzeta je iz klasičnog mita, onog o Dedalu i Ikaru. Stephenov rast kao umjetničkog izumitelja prati marljivost njegovog eponima, legendarnoga majstora Dedala. Epitaf koji otvara knjigu citat je iz dijela Ovidijevih Metamorfoza o Dedalu, što u prijevodu znači „Okrenuo je svoj um prema nepoznatim vještinama“. („Et ignotas animam dimittit in artes“, VIII, 188) Poput Dedala, koji je koristio svoju lukavost za stvaranje neviđenih naprava, poput seta voštanih krila korištenih za bijeg iz zatvora kralja Minosa, Stephen koristi svoju lukavost za stvaranje umjetnosti i novog identiteta iskopanog iz njegove irske baštine. Međutim, ako je klasični model za Stephenov identitet Dedal, onda njegove filozofske misli, kako priznaje dekanu, dolaze od Aristotela i Akvinskog. Kasnije u istom poglavlju, Stephen razmišlja sa svojim prijateljem Lynchom o sažaljenju, tragediji i lijepom: osnovnim načelima estetskih studija. Prerano sazreli Stephen zaokuplja se izvan učionice kritizirajući i formulirajući estetsku teoriju na temelju svojih klasičnih i srednjovjekovnih čitanja. Drugi kolega iz razreda, Donovan, dopušta da Stephen čak piše esej o toj temi, iako se čini da Stephen to poriče („Čujem da pišeš neki esej o estetici. Stephen je napravio neodređenu gestu poricanja“ . Iz razgovora s Lynchom možemo razaznati da je estetika tema koja uvelike zaokuplja Stephena, umjetnika u usponu, i u kojoj on daleko nadmašuje svojega vršnjaka. Iz njegovih izlaganja u ovom poglavlju moguće je, općenito, konstruirati Stephenova uvjerenja o prirodi umjetnosti. Međutim, takva pretpostavka može biti opasna. Prvo, postoji samo nekoliko stranica razgovora koje možemo upotrijebiti za ekstrapolaciju cijelog sustava mišljenja pojedinca. Razgovor o umjetnosti zauzima relativno malo mjesta u poglavlju, traje oko sedam stranica, a kamoli u cijeloj knjizi. Umjesto formalnog, razrađenoga diskursa, to je slika ambicioznog studenta koji dijeli svoje filozofske spoznaje sa suosjećajnim prijateljem. Drugo, činjenica da su to izgovorene riječi, a ne formalni, pisani argument koji bi Stephen namjeravao objaviti, trebala bi nas učiniti skeptičnima prema tome koliko je on uvjeren u ono što govori. Ako pretpostavimo da nam Stephen govori ono što zapravo vjeruje, ipak moramo imati na umu da je sam Stephen djelo u nastajanju. Kako Umberto Eco kaže, „… Joyceova djela mogu se shvatiti kao kontinuirana rasprava o vlastitim umjetničkim postupcima. Portret je priča o mladome umjetniku koji želi napisati Portret“ (Umberto Evo, “The Artist and Medieval Thought in the Early Joyce.” A Portrait of the Artist as a Young Man. Ed. John Paul Riquelme. New York: W. W. Norton & Company, Inc. 2007., str. 329). Joyceov roman je, dakle, paradigmatski Künstlerroman, roman o razvoju umjetnika. Stephenova nezrelost je očigledno ovdje stanje stvari koje zahtijeva pogled u jaz same ideje mladosti. On je umjetnik koji stvara umjetnika. Također je važno napomenuti da je Portret poluautobiografski tekst čiji izvornik je sam pisac djelomice uništio, a pojavio se nakon njegove smrti pod naslovom Stephen junak (Stephen Hero). To, međutim, ne znači da Stephenova estetska uvjerenja možemo slobodno pripisati Joyceu. Kao što je primijetio David Jones, među stručnjacima za Joycea kad je riječ o ideji ovog romana postoji velika rasprava o stupnju utjecaja Aristotela i Akvinskoga. Ipak, važnije je nešto drugo. Početak i kraj. Roman započinje pričom koju je malom Stephenu čitao njegov otac, a završava dnevničkim zapisom: „Stari oče, stari tvorče, budi mi sada i uvijek na pomoć“ (str. 271). Dakle, Portret umjetnika u mladosti završava zazivanjem Dedala, Stephenovog navodnog umjetničkoga oca, te implicitno odbacivanjem Stephenovog staroga podrijetla i njegovim ulaskom u vlastitu samostvorenu baštinu. Klasični svijet pruža Stephenu i novi identitet i korijene njegova razumijevanja estetike. Sve odlazi u nepovrat osim fantazmagorije o umjetniku-kao-tvorcu koji spaja umijeće mitske tradicije s iskustvom banalizirane svakodnevice suvremenosti. 3. Nemam nikakvih dvojbi. Ono što kaže o Joyceu majstor semiotike prvoga i posljednjega dana kao što je to Umberto Eco u divnoj knjizi naslovljenoj The Aesthetics of Chaosmos: The Middle Ages of James Joyce, Harvard University Press, 1989., to je naprosto vrh u tumačenju ideje Joyceove književnosti. Evo, pročitajte i zamislite samoga Joycea kako sjedi na predavanju Eca u posljednjem redu, briše one svoje zamagljene naočale koje je valjda imao i 1905. godine kad je napuštao Pulu i odlazio za Trst, gleda kroz prozor i sluša jednim uhom kako tiho pada kiša, a drugom pomno prati i ove riječi: „Joyce se poigrava svim tim pojmovima poetike kroz svoja djela; isprepliće pitanja o konceptu umjetnosti, prirodi svog osobnog umjetničkoga programa i strukturnim mehanizmima samih tekstova. U tom smislu, sva Joyceova djela mogu se shvatiti kao kontinuirana rasprava o vlastitim umjetničkim postupcima. Portret je priča o mladome umjetniku koji želi napisati Portret; Uliks, malo manje eksplicitan, knjiga je koja je model samoga sebe; Finneganovo bdjenje je, prije svega, cjelovita rasprava o vlastitoj prirodi, kontinuirana definicija “knjige” kao zamjene za svemir. Čitatelj je stoga neprestano u iskušenju izolirati poetiku koju predlaže Joyce kako bi, Joyceovim terminima, definirao rješenja koja je Joyce usvojio.“ (str.1) U naslovu Ecove rasprave o Joyceu je pojam koji je filozofijski razvio Gilles Deleuze: kaosmos. No, njegovo je podrijetlo u književnosti Joycea, potom Gombrowicza i na kraju Borgesa. Za moje razumijevanje biti tehnosfere ono što označava kaosmos odnosi se na izokrenutu perspektivu shvaćanja svijeta, ne više linearno i vertikalno, već sferično i horizontalno, ali odlazeći u bezdan kao rizomatski prostor implozije vremena. Što nam Eco zapravo govori o tri romana Jamesa Joycea? Da to nije nikakva moderna trilogija niti parodija metafizičkoga svetoga Trojstva, što bismo opravdano i mogli pomisliti samo ako se sjetimo njegova opisa katoličkoga učilišta Trinity, znamenitoga po mnogo čemu, ali ponajprije po tome što ga je Joyce u svojem prvome romanu transgresivno destruirao u svim aspektima njegove tomističke povijesti. Trijada je u Joycea samo putovanje kroz anti-Odiseju jezika kao biti ljudske slobode i njezina stvaralačka rastrojstva. Sve što Joyce eksperimentalno čini s pripovjednom strukturom romana svodi se na analizu vlastita demijurškoga uspona i pada, na iskustvo jednog novoga Dedalusa koji prelazi granice vlastite zatočenosti granicama onoga što je neprestano u sukobu s institucionalnim ozakonjenjem života kao organizirane opsjene i iluzije samoga života. No, problem je kako ga kongenijalno vidi Eco u svim aspektima Joyceova pokušaja stvaranja nove estetske epifanije u tome što je Stephen Dedalus, dakle sam autor Portreta, Uliksa i Finneganova bdjenja „obuzet“ katolicizmom kao irskom sudbinom. „Stephensovim priznanjem Cranlyju, mladi Joyce predlaže vlastiti program egzila. Pretpostavke irske tradicije i isusovačkog obrazovanja gube vrijednost kao pravila. Tako Joyce napušta vjeru, ali ne i religijsku opsesiju. Prisutnost ortodoksne prošlosti neprestano se ponovno pojavljuje u svim njegovim djelima u obliku osobne mitologije i s bogohulnim bijesom koji otkriva njezinu afektivnu trajnost. Kritičari su mnogo govorili o Joyceovom “katolicizmu”. Izraz prikladno odražava mentalitet koji odbacuje dogmatsku supstancu i moralna pravila, ali ipak čuva vanjske oblike racionalne građevine i zadržava svoju instinktivnu fascinaciju obredima i liturgijskim figuracijama. Očito se radi o fascinaciji à rebours; govoriti o katolicizmu u vezi s Joyceom pomalo je kao govoriti o sinovskoj ljubavi u vezi s Edipom i Jokastom…“ [str. 3] Zamislite sada, nakon što je sam Joyce ovo mirno saslušao što mu jedan mudri i ironični Talijan kazuje o tome što je bila njegova „opsesija i tajna umjetnosti uopće“, sljedeću scenu. Joyce briše nos s bijelim rupčićem, naprasito i neuljudno, sve to prati slušateljstvo, a Eco kao okorjeli pušač vadi iz svoje izblijedjele torbe boje trule palisandrovine lulu i zamotaj aleksandrijskoga duhana i škilji ispod svojih naočala promatrajući Stephena Dedalusa gotovo ravnodušno. Dobro zna da je ono uistinu Pisac u posljednjem redu i da je tu dospio samo zato što ga je Professore iz Alesandrije sam dozvao svojim tekstom u kojem razlaže estetiku kaosmosa. Nakon scene sa šmrkanjem i lulom, Pisac se diže i odlazi iz dvorane odmahnuvši rukom na pozdrav i ne rekavši ništa. Eco pali lulu i pita se naglas zašto roman Portret umjetnika u mladosti nije u svojem izvorniku stvarno uništen do samoga kraja. Ovako ni njegovo predavanje o kaosmosu ne bi bilo nedovršeno, jer kao što je poznato drugi naziv romana ima pored Stephena i pojam-riječ junaka. Ako više nema „junaka“, mitovi postaju novi jezik simboličkoga nereda kao našeg svijeta u kojem vladaju samo vječne metamorfoze i čisti slučaj s kojim sve što jest prelazi granice snova i stvarnosti.

August 8, 2025
Meso i pijesak

Meso i pijesak

Uvod Postoje dva suprotstavljena stajališta o mogućnosti tumačenja modernoga slikarstva. Prvo je ono koje tvrdokorno ustrajava na „činjenicama“, „odnosima između crte i boje“, „ikonologiji“, „usvojenim pojmovima povijesti umjetnosti“ te iz toga izvodi postavku o vlastitoj „stručnoj mjerodavnosti“, a u posljednje vrijeme i „znanstvenoj“ s obzirom na predmet vizualnih umjetnosti. Drugo se, pak, orijentira unutar suvremene filozofije kao ontologije i estetike, te tzv. singularnost djela slikara nastoji razumjeti deduktivno ili induktivno, ovisno o spoznajnome stajalištu onoga tko se upušta u analizu značenja slike i slikarstva nekog umjetnika. Taj neprestani prijepor dvije „discipline“, međutim, uglavnom nikad nije u znaku dijalektičke suprotnosti ili-ili, već se pojavljuje kao transklasična logika kibernetike i-i. U slučaju kojim ćemo se ovdje baviti, a posrijedi je analiza Gillesa Deleuzea o slikarstvu engleskoga modernog umjetnika Francisa Bacona, posve je jasno da se susrećemo s pristupom koji ima značajke sinteze obje „discipline“. No, kao što je to samorazumljivo, filozof ne može pristati da svoje pojmove „razrijedi“ s povijesno-umjetničkim sklopovima ekspresija i impresija, pa je otuda nužan kritički dijalog na rubu „ekscesa“, često i nerazumijevanja posljednjih nakana u analizi djela, te naposljetku prijepora oko stvari koja je ovdje u pitanju ─ Baconova slikarstva uopće. Odmah valja kazati da je Deleuzeova knjiga o Baconu postala gotovo „kanonsko djelo“. Možda je samo knjiga egzistencijalnoga fenomenologa Mauricea Merleau-Pontya o slikarstvu Paula Cézannea ona koja se može mjeriti po utjecaju na tumačenje slikarstva s ovom Deleuzeovom studijom. (Maurice Merleau-Ponty, L’oeil et l’Esprit, Gallimard, Pariz, 2006.) Ponajprije, naslov knjige već se čini „problematičnim“, iako je u strukturi Deleuzeova mišljenja sintagma koja spaja nespojivo uobičajena: logika senzacije (logique de la sensation). Da bismo mogli razumjeti što to uistinu znači, dostatno je upozoriti da u mišljenju Gillesa Deleuzea od ranih spisa o Nietzscheu, Proustu, Spinozi pa sve do njegova temeljnoga djela u suvremenoj filozofiji Razlika i ponavljanje (Différence et répétition), što će se nastaviti s djelima napisanim s Felixom Guattarijem kao što su Anti Edip: Kapitalizam i shizofrenija I, Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija II, uz spis o Kafki, pa do zadnjeg djela Što je filozofija? postoji težnja da se zahvaljujući događaju i postajanju (devenir), umjesto postojanoga bitka, uspostavi sveza/odnos kao sklop koji povezuje ono što je u klasičnoj metafizici od Platona do Kanta bilo razdvojeno: um i tijelo, transcendencija i imanencija, logika i estetika, ideja i pojava. Kada, dakle, umjesto Jednoga nastupa Mnoštvo, razlika i heterogenost, a umjesto skolastičkih univerzalija i transendentalija jednog, dobrog, istine, bića i ljepote (unum, bonum, verum, ens, pulchrum) sve postaje slučaj i nastanak onoga što proizlazi iz jednokratnog događaja sklopa umnoženih bića, tada možemo govoriti o mogućnostima prevladavanja dualizama u mišljenju zapadnjačke metafizike. Ovo se odnosi ne samo na filozofiju, već i na umjetnost i znanost. Vladavina imanencije kao života stoga iziskuje uvođenje naizgled a-logičnih i trans-estetskih pojmova poput „kaosmosa“, što je Deleuze preuzeo od Borgesa, Gombrovicza i Joycea. Ukratko, u slučaju „kaosmosa“ vidimo kako se spaja ono što je suprotnost redu i poretku svemira s onime što se tradicionalno shvaća uređenim sklopom odnosa između ideja i koncepata. Deleuze koristi u spoznajno-teorijskome smislu nešto uistinu paradoksalno i aporetično. Ali ujedno „pomiruje nepomirljivo“ tako da nadilazi oba shvaćanja i njihove argumentacijske izvode. Taj izraz ponajbolje ocrtava njegov način mišljenja koji je na rubu eklekticizma i sinkretizma: transcendentalni empirizam. Nije time Kant „usisan“ u Humeove kategorije osjetilnosti i opažaja, kao što u slučaju Nietzschea i Bergsona nisu njihovi pojmovi tek preuzeti bez stvaranja novih odnosa u strukturi suvremenoga mišljenja. Knjiga posvećena slikarstvu Francisa Bacona naziva se, dakle, Logikom senzacije. U daljnjoj analizi koristit ćemo se engleskim izdanjem Deleuzeove knjige iz dva razloga: prvo zato što je riječ o najznačajnijem engleskome slikaru 20. stoljeća i, drugo, zato što je Deleuze napisao „Predgovor“ engleskom izdanju koji zaslužuje posebnu analitičku pozornost. No, prije toga valja reći da u Predgovoru francuskome izdanju Alain Badiou i Barbara Cassin već na početku postavljaju pitanje „je li to uopće knjiga ‘o’ Baconu? Tko je filozof, a tko je slikar? Mislimo, zapravo, tko misli, a tko gleda u mišljenje? Neko uistinu može misliti slikarstvo, ali netko također može slikati misli, uključujući ushićenu i nasilnu formu mišljenja kao što je to slikarstvo.“ (Gilles Deleuze, Francis Bacon: Logique de la Sensation, Éditions de la Minuit, Pariz, 2002., str. x.) Već u naslovu studije o Baconu vidimo „putokaz“ mišljenja koje umjetnost slikarstva ne svodi na ono što od iskona metafizike pripada oponašanju/prikazivanju (mimesis) i predstavljanju (repraesentatio). Što Deleuze naziva u autorskome Predgovoru francuskome izdanju „općom logikom senzacije“ odnosi se na „obojanu senzaciju“, Senzaciju nije moguće svesti na osjećaj, jer bi time bilo izvedeno samo ono što kantovski pripada nečemu što tjelesnoj afekciji podaruje nižu razinu, odnosno što estetskome osjećaju pridolazi iz transcendentalne strukture uma. Uostalom, ono što čini Francis Bacon tijekom čitavog opusa nije nikakvo „refleksivno slikarstvo“, niti se može svesti na svetkovinu figurativnoga slikarstva u smislu reprezentacije neke izvanjske ili unutarnje predmetnosti. Kada u već spomenutome Predgovoru engleskome izdanju Deleuze u prvoj rečenici tvrdi da „Baconovo slikarstvo jest posve osobito nasilje“, onda je određenje tog i takvog „nasilja“ u „spektaklu jeze, razapinjanjima, protezama i osakaćenjima, čudovištima“. (Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, str. xii.) Što se u modifikacijama tjelesne „uzvišenosti“ zbiva nije ništa drugo negoli „nasilje senzacije (a ne reprezentacije)“. (Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, str. xii.) Ovaj programatski credo za Baconovo slikarstvo polazi od pretpostavke da je tijelo-bez-organa, pojam koji je Deleuze s Guattarijem preuzeo od Antonina Artauda i razvio ga u djelima Anti-Edip i Tisuću platoa, mnogo više od bilo kakvog putokaza za shvaćanje suvremenoga svijeta. To je „lozinka“ i „šifra“ za označavanje ne samo suvremene filozofije u doba aksiomatskoga kapitalizma tijeka informacija, već i za preusmjeravanje suvremene umjetnosti koja počiva na korporalnome obratu. Kada se tijelo-bez-organa pojavljuje zadaćom tematiziranja onog što je preostalo od svih „visokih vrijednosti“ metafizike i njezine težnje za „smislom“ kao simboličkim mjestom kazivanja jezika, onda je razvidno kako odnos između crte i boje, figure i apstrakcije, slikara i njegova platna ne može biti više posredovan nikakvim iluzijama transcendencije i reprezentacije. Deleuze se Baconovim slikarstvom bavi zbog toga što želi razotkriti mehanizme koji sliku nakon „doba reprezentacije“ još uvijek usudno „uzdižu“ ili „spuštaju“ na tron ili razinu nečega što je ne-slobodno, s viškom imaginacije ili njezina nadomjeska u „priči“ koja i nakon smrti Boga, govoreći ničeanski, traga za svojim „drugim tragovima uzvišenoga“. Naravno, Deleuze polazi od iskustva Paula Cézannea i njegova napuštanja bilo kakve predstavljivosti slike osim u „ukazivanju“ na ono što u sebi ima znakove „pred-slikovnoga“. Ne zaboravimo da je to bio i problem slikarstva Paula Kleea. Na tako plodotvoran način promislio ga je kasni Heidegger u analizama Kleeove „polu-apstrakcije“. Ako su za Deleuzea u Baconovu slikarstvu posrijedi figure koje nisu tijela u uobičajenom smislu te riječi, već „glave“, onda je tzv. portretno slikarstvo s kojim se od realizma do nadrealizma zbiva proces dekonstrukcije, transgresije i ekscesa usmjerenost onkraj razlikovanja tijela i duše/duha. „Glave“ usput i misle. No, ako su „bezglave“ ili svedene na meso i živce njihova se estetska funkcija svodi na afekciju i zazornost. Što za Deleuzea postaje u Bacona prvorazredan problem „prikazivanja“, a ne „predstavljanja“ nije, dakle, anatomija neke apstraktne tjelesnosti figura iz izvanjskoga svijeta (poput tog znamenitog i provokativnog portreta Pape koji vrišti (Study after Velázquez’s Portrait of Pope Innocent X, 1953), već pokušaj da se „logici senzacija“ podari znak onoga što sada proizlazi iz ogoljenosti tijela na meso. Jezik kojim se ovo iskazuje ima preostatke metafizičke povijesti utonuća u neiskazivost. Kada Bacon precizno pokazuje da nazivom slika upućuje na ovu neprekinutu tradiciju oslikovljenja svijeta kao predmeta viđenja i refleksije, jer on radi „studiju nakon Velásquezova portreta pape Inocenta X“, što samo znači da mu slika španjolskoga majstora barokne reprezentacije služi kao „okvir ili palimpsest“ za iskazivanje „logike senzacije“ u čistom nasilju „histerije“, onda je to za Deleuzea zoran dokaz da „meso“ (meat) ne može biti ništa drugo negoli imanencija kao život. (Deleuze je mislilac „imanentne transcendencije“. To je načelo koje se suprotstavlja logici razmještanja ontologijskih kategorija i pojmova od Platona do Hegela. U slučaju umjetnosti, međutim, svjedočimo kako tek s ulaskom „života“ u područje promišljanja modernosti, koje Foucault uz rad i jezik (ekonomiju i lingvistiku) smješta u 19. stoljeće i doba vladavine industrijskoga kapitalizma kada biologija kao znanost o životu na osnovu Darwinova evolucionizma zavlada u potpunosti svijetom „prirode“, pokazuje se da slikarstvo više nema za svoj referencijalni okvir bilo kakvu iluziju „društva“ i „zajednice“ kao sekulariziranoga područja onoga što pripada svetome i okultnom. Bilo bi preuzetno tvrditi da je Bacon slikar ikona „potrošačkoga društva“ i „spektakla horora“ koje to i takvo društvo u iščeznuću subjekta donosi na scenu. Ne, takvo je stajalište izvan rasprave. No, ipak nije moguće posve zanijekati da ovi prizori „stradanja“ i „čudovišnosti“ (Unheimlichkeit) u Baconovu opusu 1960-ih godina s medijskim dodatkom fotografije ne pridonose nekoj vrsti kritičke reakcije na događaje „kraja povijesti“ u znaku korporalnoga obrata ili „organičke reprezentacije“ – Žarko Paić, White Holes and the Visualization of the Body, Plagrave Macmillan, London-New York, 2019.,str. 109-132.) Bacon ne „dekonstruira“ tradiciju kršćansko-skolastičke mreže pojmova slike i slikarstva u službi svetoga i božanskog (tripitih, oltar, hostija, krv i kalež). Umjesto toga, prije bi se moglo ovdje govoriti o onome što Bataille naziva transgresijom zadanog poretka viziualnog imaginarija. S njime se institucionalna moć kršćanstva upisuje u tijelo kao corpus Christi (Peter Jones, “Bacon and Bataille”, u: Rina Arya (ur.), Francis Bacon:Critical and Theoretical Perspectives, P. Lang, Oxford-Bern-Bruxelles-Frankfurt a. M.-New York-Wien, 2012., str. 49-80.) Moje, pak, razmatranje stoga želi propitati razloge zašto Deleuze na tako radikalan način, i protiv niza argumenata iz povijesno-umjetničkih dosega u analizi Baconova slikarstva, poseže za odbacivanjem „reprezentacije“ u ideji slike koja svedena na „senzaciju“ izaziva kontroverze još i danas. Naposljetku, nije li upravo problem u tome što se zahvaljujući Deleuzeu razumijevanje onoga što je bio koncept umjetnosti u cjelini u izvedbi Francisa Bacona pojavljuje kao posvemašnje ozbiljenje postavke kako je za suvremenu umjetnost njezin referencijalni okvir izvan umjetnosti? Ne, dakle, u prikazivanju (mimesis) i predstavljanju (repraesentatio) svijeta kao već postojećega djela, već u postajanju (devenir) singularnog događaja kojim umjetnost u formi slike misli „svoje“ vrijeme. 1. Korporalni obrat i njegove granice Za Deleuzea se Bacon može smatrati slikarom tijela-bez-organa. Na taj se način logika senzacije u rastjelovljenju kao novome utjelovljenju zbiva u procesima deteritorijaliziranja strojeva želje. Naravno da je već otuda jasno da slikarstvo nije svetkovina „obojanoga kaosa“. Filozof misli ono što slika u svojem načinu pokazivanja iskazuje kroz imanenciju života. Ovdje ne može biti kompromisa. Kao što je, naime, Deleuzeova ontologija postajanja (devenir) uz Heideggera najradikalniji put rastemeljenja zapadnjačke metafizike u suvremenoj filozofiji jer umjesto logosa uspostavlja vladavinu anti-logosa kao u studiji o Proustu, tako se i Baconovo slikarstvo u svojoj izvornosti u drugoj polovini 20. stoljeća otvara kao studija o rastemeljenju ljudske i životinjske tjelesnosti u svim aspektima: od osjetilnosti, vitalnosti, dinamizma, ranjivosti, raspadu morfologijskih struktura, pa sve do onoga što Deleuze naziva „nasiljem“ u smislu artikulacije mesa (corpus, leib, meat) u njegovoj elementarnoj destrukciji uopće. Nije stoga slučajno da se ovo slikarstvo, iako bez daljnjega u dijalogu s Van Goghom, Cézanneom i Picassom, ponajprije mora nastojati shvatiti u odnosu spram „tematskih preokupacija – mesom, ranama, razapinjanjem, grčkom tragedijom, borbom s bikovima, boksom, ratnički nastrojenim diktatorima, zločinom ─ istražujući područja ljudske opsesije i fantazije kao….’nasilja života’. No, isto se tako iz njegova djela mogu izvući i takva značenja kao što su nježnost, sućut, želja, čak i ljubav.“ (Martin Hammer, “Contradiction and Continuity in the Art of Francis Bacon”, u: Rina Arya (ur.), Francis Bacon:Critical and Theoretical Perspectives, str. 124 (121-168). Takav pristup slikarstvu, koje u „središte“ postavlja tijelo, u svojem somatskome i semiotskom smislu zacijelo predstavlja obrat od fenomenologijskih i hermeneutičkih pristupa umjetničkom djelu (Cézanne – Van Gogh). Uostalom, Deleuze u trajnoj kritici ovih filozofijskih orijentacija uključujući psihoanalizu, što vrijedi za sva njegova djela koja su posvećena izravno ili neizravno pitanjima suvremene umjetnosti (Proust, Kafka, studije o filmu, tekstovi o književnosti u rasponu od Lawrenceove „Apokalipse“ do američke književnosti itd.), nastoji pokazati zašto se jezik i slika ne mogu razumjeti u simboličkome ključu ontologijske iluzije. Ako je nešto u tom pogledu unaprijed jasno čim otvorimo prve stranice bilo koje njegove knjige o umjetnosti, onda je to misao kako upravo umjetnost u svojem suvremenome liku imanencije života iziskuje promišljanje događaja kojim, primjerice, Francis Bacon uspostavlja prisan haptički odnos spram vlastitih „predmeta“ kao što su platna. (Ota Yoshitaka, “What is the ‘Haptic’?: Consideration of Logique de la Sensation and Deleuze’s theory of sensation”. Aesthetics: The Japanese Society for Aesthetics, br. 17/2013, str. 13-24.) Opipati, dodirnuti, uspostaviti taktilni odnos spram slike na platnu ne znači pasti u okrilje nekog „materijalističkoga“ odnosa spram stvari. Riječ je o odnosu „glave“ (head) i „ruke“ (hand). U Baconovu slikarstvu, prema Deleuzeu, ono haptičko valja razumjeti polazeći od sveze/odnosa materijalne strukture predmeta kao što je to slikarsko platno i Figure kao forme.(Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, Continuum, London, 2003., str. 18.) Imajući ovo u vidu možemo reći da „logika senzacije“ za Bacona pretpostavlja drukčiju vrstu intuitivnoga „pročišćenja“ onoga što slikar čini kada se nalazi u neposrednome dodiru s „hvatanjem“ pred-slikovnog u slici. Utoliko nije nipošto začudno zašto Deleuze u analizama Bacona toliko jezuitski poštuje ono što je sâm slikar gotovo u apologiji vlastita „mitologiziranja“ istaknuo u razgovorima s Davidom Sylvesterom. No, ako „tijelo“ shvatimo čak i u svjetlu ove zemaljske imanencije kao temeljnog filozofijskoga pojma s kojim Deleuze ulazi u promišljanje Baconova djela, razabrat ćemo nešto zapanjujuće. Naime, „tijelo“ ne može biti uopće postavljeno problemom slikarstva u suvremeno doba vladavine tehnoznanosti i dekonstrukcije duše/duha ako se ne pojavljuje kao sintetičko tijelo u preobrazbama. A to znači da korporalni obrat, koji je otpočeo s avangardom u nadrealizmu, Artaudovu „kazalištu okrutnosti“ te u dematerijaliziranju same forme tjelesnosti kao takve, uzima u obzir nešto „čudovišno“ (Unheimlich). Samo tijelo-bez-organa, ono koje nije u ovlasti nekog uzvišenoga i vodećeg načela upravljanja duhom/dušom, bio to Bog ili „Veliki Drugi“ (priroda, čovječanstvo, matrica), pojavljuje se u logici postajanja drukčijim i Drugim: životinja-čovjek-stroj. Ono što određuje ovo postajanje nisu stoga ništa drugo negoli intenziteti i vibracije snaga u materijalno-formalnoj strukturi kretanja tijela kao „strojeva želja“. U četvrtom poglavlju knjige o Baconu naslovljenom „Tijelo, meso i duh, postajanje-životinjom“, Deleuze razvija ove postavke na doista plastičan način. „…ono što Baconovo slikarstvo konstituira jest zona nerazlučivosti ili neodlučivosti između čovjeka i životinje. Čovjek postaje životinjom, ali ne bez istodobnog postajanja životinje duhom, duhom čovjeka, fizičkim duhom čovjeka predstavljenoga u zrcalu kao Eumenide ili sudbina. (…)“ (Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, str. 16.) Još preciznije, kako njegovi triptisi s „glavama“ nisu tek dekonstrukcija Ideje koja u portretnome slikarstvu od zlatnoga baroknog doba Velásqueza ljudskome licu podaruje uvijek nešto izvan čiste tjelesnosti, onaj „višak imaginarnog“ koji, usput rečeno, Ortega y Gasset savršeno precizno naziva „slikarstvom za slikare“, postaje pravim uzrokom prijepora. Ako to triptisi nisu, a što su onda uopće? Očito je, naime, da „glave“ pripadaju Figuri, Taj pojam nema dodirnih točaka s uobičajenim značenjem figurativnosti u povijesti zapadnjačkoga slikarstva i slike uopće. Dok se figurativnost i figuracija odnose na referencijalnost nekog „svijeta“ i uvijek nose pečat reprezentacije svijeta kao već opstojećeg sklopa ideje, zbilje i pojave na čemu počiva estetika klasične i moderne umjetnosti prikazivanja lika, a ne tijela, posve je drukčija situacija s onime što Deleuze naziva Figurom. Iako je neporecivo da „za Deleuzea Bacon uvijek ostaje u figuraciji, on nije apstraktni figurativni slikar u tradiciji Cézannea, Van Gogha, Picassa i Giacomettija“ (Darren Ambrose, “Deleuze’s Bacon: Automatism and the Pictorial Fact”, u: Rina Arya (ur.), Francis Bacon:Critical and Theoretical Perspectives, str. 175 (169-193). Figura se za Deleuzea odnosi na „sliku, ikonu“. To znači da ono što slikovno-ikonički iskazuje mora na stanovit način u sebi imati neki preostatak „figurativnoga, ilustrativnog i narativnog karaktera same Figure“, ali pritom valja znati da „slikarstvo nije ni model za predstavljanje niti za pričanje priče“. Čini se da je ovo odlučujuće mjesto za čitav daljnji prijepor Deleuzea s povijesno-umjetničkim tumačima slikarstva Francisa Bacona. Ako slikarstvo više uopće u suvremeno doba, iako je taj izraz dvojben kao i korištenje ovog izraza na engleskome jeziku, ne prikazuje i ne predstavlja „nešto“ ni kao sliku niti kao narativ, kako onda valja razumjeti Deleuzeov pokušaj da održi pojam figure i to pisanjem s velikim slovom? Očito samo tako da se Figura kao eidos-morphé u posve drukčijem značenju od tradicije slikarstva i zapadnjačke metafizike „oslobodi „priče i ilustracije“. Ovo „oslobađanje“ jest proces koji nužno iziskuje da Baconove „slike“ kao Figure nose nazive triptiha, studija, nečeg što ima karakter istraživačkoga procesa umjetnika u postajanju umjetničkim djelom. Ako je moja pretpostavka točna, onda nije nimalo začudno zašto se Bacon razmatra u Deleuzeovoj filozofiji postajanja na isti način kao i vodeći filmski redatelji. Oni su stvaratelji „konceptualnoga događaja“ umjetnosti kao mišljenja drugim sredstvima. Umjetnik-slikar ne slika s pomoću boja i linija prizore iz već opstojećega svijeta kao dokumente „duha vremena“, iako se služi masovno-medijskim sredstvima suvremene civilizacije poput fotografije i crtanog filma da bi intenzitet vibracija „nasilja“ i „vjerodostojnosti“ tijela-bez-organa dosegao najveće vrhunce sinestezije u promatrača. Kada se slika „oslobađa“ onog što je sam Deleuze u najznačajnijem svojem ontologijskome djelu Razlika i ponavljanje iz 1968. godine nazvao „iluzijom transcendencije“, onda je Figura u sklopu Baconova slikarstva ono što nadilazi razlikovanje figuracije i apstrakcije u povijesti umjetnosti kao disciplini koja na tragovima Aloisa Riegla i Heinricha Wölfflina pristup slikarstvu svagda poduzima polazeći od koncepta „stila“ i „ikonologije“. Sve što smo dosad rekli o tome prožeto je pojmovljem koje sjedinjuje eklektičnost, sinkretičnost i hibridnost filozofije, umjetnosti i znanosti s obzirom na to da „slika“ u suvremeno doba gubi značajke svoje prikazivosti-predstavljivosti iz svijeta kao takvoga i postaje „logikom senzacija“ u svojevrsnom hiper-realnome okružju. Baconove slike na koje se „referira“ Deleuze ponajprije su studije o „mesu“ i „histeriji“. Iz njih zrači svojevrsni „dijagramatski automatizam“. Zašto? Iz jednostavnoga razloga što slikar inzistira na izravnome tjelesnom dodiru (taktilnost, haptičnost) između čovjeka-kao-stvaratelja slike i njezina „značenja“ izvan simboličke matrice procesa označavanja od grčke tragedije, raspeća i triptiha do suvremenih „mesnica“ i „dućana“ u kojima se ljudsko tijelo kao životinjsko izlaže poput „biopolitičkog materijala“. Vidi o tome: Žarko Paić, White Holes and the Visualization of the Body, str. 137-149.) Nismo još posve sigurni ipak što je to ─ Figura? U sklopu korporalnoga obrata koji je zadesio umjetnost 20. stoljeća i nastavlja se širiti teritorijima suvremene umjetnosti u 21. stoljeću zacijelo se prilog Francisa Bacona može smatrati jednim od odlučujućih kad je riječ o slikarstvu u doba bez slike (svijeta). Nije to razlog samo u usmjerenosti spram „slikovnoga“ u smislu stanja stvari nakon tzv. jezičnog obrata (linguistic turn). Jednostavno, susrećemo se neprestano s preobrazbama tijela kao subjekta u onom značenju koje je još od Spinoze preko Freuda do Lacana odredilo našu suvremenost. To je, naravno, postavka koju je eksplicitno izrazio ponajbolje upravo Gilles Deleuze u drugome svesku studija o filmu: ‘Dajte mi, dakle, tijelo’, to je formula filozofskog obrata. Tijelo više nije prepreka koje misao odvaja od nje same, nije više ono što misao mora nadvladati da bi dosegla mišljenje. Naprotiv, ona u tijelo uranja, odnosno mora uroniti kako bi postigla nemišljeno, tj. život. Ne zato što tijelo misli, nego jer, nepopustljivo i uporno kakvo jest, to tijelo primorava na mišljenje te prisiljava na promišljanje onoga što se krije u misli, a to je život. Život se više neće pojavljivati ispred kategorija misli, misao će se prebaciti u kategorije života. Kategorije života su upravo stavovi i položaji tijela. ‘Ni ne znamo čak što sve može jedno tijelo’, u svom snu, u svojoj opijenosti, svom trudu ili otporu. Misliti, to znači naučiti što sve može jedno ne-misleće tijelo, za što je sve sposobno, kakvi su njegovi stavovi i položaji.“ (Gilles Deleuze, Film 2. Slika-vrijeme, Bijeli val, Zagreb, 2012., str. 249. S francuskoga prevela Mirna Šimat) Figura pretpostavlja postojanje „dijagrama“ s kojim tijelo jest u dodiru kao sa svojim horizontom pojavljivanja. Kada, naime, slika u svojoj konzistenciji jest učinak crte i boje, onog materijalnoga u smislu geometrijskog i onog materijalno-simboličkog u smislu metafizičke „iluzije transcendencije“, onda se zaboravlja da je to čin dovođenja onog pred-slikovnog u sliku. No, bez kretanja tijela (slikara kao „subjekta“ i tijela kao „objekta“), sve ostaje statično i umrtvljeno, Zbog toga Francis Bacon u razgovorima s Davidom Sylvesterom upućuje na taj „brutalan čin“ kojim otpočinje događaj mišljenja-kao-slikanja. Haptičko usmjerenje slikarstva mora u sebi „in-korporirati“ samu Figuru kao strukturu onoga što je ujedno granica između događaja i postajanja (devenir). („Ono što još nikada nije analizirano jest zašto je upravo na ovaj način slikarstvo snažnije od ilustracije. jer pretpostavljam da ima svoj vlastiti život. Živi samostalno, poput slike koju netko pokušava zarobiti; živi samostalno i prema tome snažnije prenosi bit slike da bi se umjetnik mogao otvoriti ili bolje rečeno rasključati ventile osjećaja i stoga vratiti se nasilnije otvoren životu.“ (David Sylvester, The Brutality of Fact: Interviews with Francis Bacon, Thames and Hudson, London, 1987: 17) Ako bismo htjeli razraditi ove misli, vidjeli bismo kako Bacon razumije slikarstvo kao autonomiju moderne estetske djelatnosti. Problem je što ova „autonomija“ zahtijeva nadomjesnoga „Boga“, te se može činiti da je zaokupljenost „razaranjem tijela“ u tom pogledu istinsko traganje za smislom komunikacije u rastjelovljenome i dehumaniziranom svijetu. U razgovorima sa Sylvesterom pokazuje se, pak, da shvaćanje autonomije pretpostavlja batajovsku transgresiju u kojem ono „sveto“ i „profano“ mogu biti u odnosu tek iz nečeg što ih uopće omogućuje. Što je to drugo negoli ideja da se umjetnost pojavljuje kao stvaralački događaj nadilaženja muka i prokletstva tijela, jer ono zazorno (abjekcija) u svijetu ne proizlazi iz „biti“ svijeta kao takvoga u nekom neognostičkome razumijevanju odnosa „okrutnog Boga“ stvaranja i njegovih dvojnika. Naprotiv, komadanje i zazornost, svodljivost „života“ na sukob svetoga i profanog ide kroz tijelo kao „zonu razgraničenja“ koju Bacon oslikava svagda kao studiju „slučaja“ i „nesreće“, onog što predstavlja tjelesnu faktičnost čovjeka i životinje te onog što u materijalno-simboličkome smislu ima funkciju užasa i egzistencijalne tjeskobe (razapinjanje/raspeće, probadanje-rezanje, sado-mazohizam bez referencije na sublimni užitak). Dok se događaj zbiva bez posredovanja „uma“, dakle u čistoj intuiciji vremena trenutka, postajanje označava proces preobrazbi samoga stanja u kojem se nalazi slika kao takva. Figura je Ideja, a ne oblik; ona sa sobom nosi dijagramatski odnos spram života samoga, a ne spram „svijeta“, jer je stvaralački čin slikanja, iako katkad „racionalno“ određen postupcima izbora materijala i formi kao granica slike, ono što lebdi između kaosa i reda. Bacon slika Figure kao Ideje bez ikakvog referencijalnoga poretka značenja. Stoga to nisu reprezentacije nekog poretka značenja koji postoji kao Forma što materiji platonski podaruje razlog postojanja unaprijed (a priori). Odnos „dijagrama“ i „stvaranja“ može se razumjeti kao nastanak upojedinjenja Ideje izvan metafizičkih dvojstava, pa se tako ono što „glave“ i „meso“ („um“ i „ruka“) čine unutar suvremenoga svijeta označenog logikom senzacije potrošačkog kapitalizma spektakla uvijek odnosi na vibracije „histerije“ tijela. Ono „vrišti“, „pati“, „uživa“ u vlastitoj drami singularnosti. Utoliko se Figure, koje Deleuze analizira u Baconovim slikama (Figures in Landscape, 1945, 1952), pokazuju kao forme izvan vladavine načela oblikovanja kakav karakterizira „formalizam“ u slikarstvu i povijesti umjetnosti. Ne slučajno, Deleuze upućuje kako se Baconov „figuralizam“ naslanja nužno na „elemente sustava kakvi su bili oni egipatske umjetnosti, bizantske umjetnosti itd. (…) …apsolutno zatvoren i kružeći prostor…“ (Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, str. 4.) U pravu je Darren Ambrose kada u svojem nadahnjujućem tumačenju prijepora Deleuzeova uvida u bit Baconova slikarstva kaže da je za Deleuzea „umjetnost slična alkemiji: sve materijalno postaje ekspresivno. Umjetnost otvara ono virtualno kao iskustvo u mediju senzacije ─ kao autonomna forma života.“ (Darren Ambrose, “Deleuze’s Bacon: Automatism and the Pictorial Fact”, u: Rina Arya (ur.), Francis Bacon:Critical and Theoretical Perspectives, str. 179 (169-193) Međutim, alkemija nije ovdje nikakvo „produhovljenje“ ili alternativni put umjetnosti k nečemu višem od suigre Forme i materijalnosti. Deleuze je filozof univoknosti bitka, a ne ekvivoknosti bića (analogia entis), jer bi to onda značilo da u duhu skolastike uzdiže čovjeka kao vrstu/rod (genus) do božanskih visina polazeći od hijerarhije bića u savršenome poretku svijeta. To samo znači da mu je Baconovo slikarstvo nužno, baš kao i Proustova književnost, na rangu onoga što je izveo u analizi Nietzschea. Možemo ovo opisati rastemeljenjem metafizike s pojmom volje za moć kao vječnoga ponovnog vraćanja. (Gilles Deleuze, Nietzsche et la Philosophie, PUF, Pariz, 1962.) Taj rang označava mišljenje intuicije kao onog pred-refleksivnoga uopće, što omogućuje da se slika za razliku od jezika ne misli kao „ilustracija“ nekog fiksnog svijeta, niti kao „narativ“ neke univerzalne priče koja se samo u varijacijama ponavlja tijekom povijesti. Što drugo znači upućivanje Baconova slikarstva s obzirom na Figuru kao formu na egipatsko i bizantsko slikarstvo negoli drukčiju vrstu analogije koja ima zadaću postaviti u pitanje nastanak reprezentacijskoga slikarstva s Velásquezom kao vrhuncem. Znamo da je njegov Las Meninas, monumentalno ulje na platnu iz 1656. godine, naposljetku, poslužio Michelu Foucaultu za kritiku episteme moderne reprezentacije. (Michel Foucault, Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti, Golden marketing, Zagreb, 2002. S francuskoga preveo Srđan Rahelić.) Egipćani su kao i Bizantinci figure čovjeka-životinje i boga-životinje, te Boga kao Krista-Pantokratora ujedno „estetizirali“ i postavljali u prostor koji je „apsolutno zatvoren i kružeći“. Time se slikarstvo na paradoksalan način „oslobađalo“ one simboličko-reprezentacijske funkcije koju je moglo imati samo u stilskim razdobljima renesanse, baroka, manirizma: da bude zrcalo iluzorne „ljepote“ kao posljednje, pete transcendentalije, odnosno da bude estetski imaginarij jednog pseudo-svijeta koji nikad ne bi mogao postojati bez nadomjesne funkcije moderne znanosti i tehnike o čemu svjedoči nastanak linearne i geometrijske perspektive. Neprestano se opetuje kako Deleuze, na tragu Bergsona, uvodi u razmatranje filozofije ono što je bilo zapravo otkriće Leibniza u njegovoj monadologiji. Ideja beskonačnosti, shvaćanje prostora kao odnosa a ne matematički određene veličine, te intuitivne spoznaje kojom Bog nadilazi granice znanstveno-tehnički postavljenoga svijeta, sve je to utkano u rezultate paradoksalnog i aporetičnog suvremenog svijeta. U njemu umjetnost više ne oponaša ono što za svoj posljednji razlog ima „načelo dostatnoga razloga“ (principium rationis), odnosno „nužnost“. Njezina je prava zemlja ona „slučaja“ ili kontingencije. „Razlog“ leži u tome što umjetnost proizvodi događaje kao kontingentna mnoštva (multiplicité). No, da bi se ono što se umjetnički pojavljuje moglo upisati u „glavu“ i „ruke“ čovjeka, potrebno je da prolazi intuitivno kroz „zone neodređenosti“ ili kroz „logiku senzacija“. Nije slučajno trag visoke gotike onaj koji u tome ima udjela kada u Baconovu slučaju svjedočimo o patnjama i užitku u spoznaji da tijelo nadilazi prostore zatvorenosti i praznine time što ih ispunjava tragovima ili znakovima sinestetičke prisutnosti. Umjesto batajovskih „suza i svetaca“ na slikama/triptisima Francisa Bacona groteksno odjekuje smijeh i vrisak jedne „više“, gotovo ontologijski prisutne „histerije“. Pitanje o tome što slikar hoće ovime što „pokazuje“, a ne prikazuje/predstavlja, ne može se razriješiti ako ne odgovorimo na pitanje kako slikar dolazi do ovog „ekscesnoga smijeha“ koji ima značajke apsolutne zazornosti (abjekcije). U obratu metafizičkih temeljnih kategorija to znači da nije više pitanje „što“ nešto jest (quiddittas), već „kako“ nešto nastaje (quoddittas). U dvanaestome poglavlju knjige o Baconu koje je naslovljeno „Dijagram“, Deleuze, po mojem sudu, podaruje najznačajnije svoje postavke o problemu intuicije, događaja i singularnosti slike. Ponajprije, intuicija nije mišljenje koje je tek ne-racionalno, a-logično ili ima svoje podrijetlo izvan „načela dostatnoga razloga“. Mišljenje slikarstva jest u slikanju slikara, a budući da je slikanje stvaralački čin koji konceptualno misli tako što oblikuje crte i oslikava bojama matricu raznolikih predmeta (drvo, metal, papir), onda se ono mora oslikotvoriti kao predrefleksivni čin stvaranja Ideje. Nije, dakle, Ideja ona koja već postoji kao univerzalna forma te ju slikar mora samo uzeti s nekog inteligibilnoga neba i s njome umetnuti na štafelaj prizore stradanja i muke da bi dospio do mesijansko-soteriologijskoga događaja iskupljenja nadolazeće budućnosti. Već je Paul Klee u svojim dnevnicima jasno vidio da slikar za razliku od pjesnika, primjerice, ne vlada bojama, već boje vladaju njime, te da oko kao „subjekt“ ne gleda predmete kao „objekte“, već je riječ o obratu perspektive. Intuicija pripada području „prevođenja“ slike kao Ideje u sliku kao predmetno područje objekata. Pritom, valja to ponoviti, Deleuze misli u okviru „obrata platonizma“ tako što Ideju određuje pojmom Figure kao forme slikarstva. Figure su, dakle, za Bacona konceptualni dijagrami, a ne skice kao što su to, inače, radili mnogi slikari, pa tako i Francisco Goya. U tradiciji nadrealizma, Picassa i Jacksona Pollocka s njegovim apstraktnim ekspresionizmom, Francis Bacon stvara tako što „hvata“ sliku u haptičkome smislu. Čini to s pomoću intuicije onoga što će se na slici dogoditi jednom i nikada više. Ono što će „nastati“ činom ove nasilne singularnosti isključuje ponavljanja kao mogućnosti „popravka“ umjetničke stvarnosti. Sve se zbiva naglo, nenadano, nasilno, slučajem, izvan kontrole. Deleuze na početku poglavlja o „dijagramu“ tvrdi da slikari često govore kako su „susreli sve figurativne ili probabilističke danosti koje zaokupljaju i preokupiraju platna“. (Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, str. 70.) Kada tako govore, onda je to samo dokaz da su „skice“ ono pripremno djelo koje im služi kao uvod u čin stvaranja. Možemo se uvjeriti u razgovorima s Davidom Sylvesterom kako Bacon nije „skicirao“ ništa prije čina slikanja. No, to ne znači da u „glavi“ nije smišljao do u tančine kako će izgledati prvi, odlučujući trenutak povlačenja crte i nabačaja boje na platno. Što Deleuze zapravo hoće s njegovim konceptom dijagrama koji nadomješta ono „racionalno“ u slikarstvu kao skici i matrici? „Graf“ ili „dijagram“, kako kaže Deleuze, „to je kao zona u Sahari…ili nosorogov rog pod mikroskopom….(…) To je poput nastanka drugoga svijeta. Ove su značajke…iracionalne, nenamjerne, akcidentalne, slučajne, slobodne, kontingentne. One su nereprezentativne, neilustrativne, nepripovjedne. (…) Dijagram je otuda operativni niz neoznačujućih i nepredstavljajućih crta i zona, crte potezima i boje-mrlje. I operacija dijagrama, njegova funkcija, kaže Bacon, jest biti ‘sugestivnim’.“ (Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, str. 71.) Kada se slikar u svojem dijagramu služi takvim sredstvima, a Bacon ima prethodnike u slikarstvu Van Gogha i Kleea, onda između „kaosa“ i „slučaja“ ne postoji interval nekog racionaliziranoga poretka. Slikar u modernome svijetu autonomije umjetnosti dobro zna da čak i kada slika na određenu zadanu temu iz povijesti slikarstva kao što je to triptih, portretno slikarstvo, oslikavanje prirode kao pejsaža, sve je to izvan bilo kakve „ilustrativno“-„pripovjedne“ reprezentacije postojećega svijeta. No, ne može se ipak izbjeći umjesni prigovor povjesničara umjetnosti i suverenoga znalca Baconova opusa kao što je to Martin Harrison da nije utemeljen stav kako Francis Bacon odbacuje „povijesnu perspektivu“ te da Deleuze krivo objašnjava ulogu „slučaja“ i „akcidentalnosti“ u njegovu slikarstvu pouzdajući se potpuno u razgovore koje je slikar vodio s Davidom Sylvesterom, a koje Harrison smatra najvećom mogućom „umjetničkom mistifikacijom“. (Vidi o tome: Martin Harrison, In Camera: Francis Bacon – Photography, Film and the Practice of Painting, Thames and Hudson, 2006. i Darren Ambrose, “Deleuze’s Bacon: Automatism and the Pictorial Fact”, u: Rina Arya (ur.), Francis Bacon:Critical and Theoretical Perspectives, str. 169-170 (169-193) Mislim da je ovaj prijepor važan utoliko što pokazuje kako se između dvije discipline i pristupa slikarstvu Francisa Bacona ujedno pokazuje prijepor između mišljenja o slikarstvu i tumačenja slikarstva polazeći od tradicionalno određenih pojmova „stila“ i „ikonologije“. Kada, dakle, Deleuze odbija rezolutno sve što bi Bacona dovelo do „realizma“ u novome ruhu s pomoću fotografije, animacije i filma, onda to ne znači da otklanja kako se u slikanju Figure „glava“ i „ruku“, raskomadanih tijela i histeričnih „figura“ na platnima ne pronalaze i tragovi povijesnoga taloga iskustva koje je stvorilo reakciju na ono što je Foucault analizom Las Meninasa prokazao kao iluziju episteme barokne reprezentacije. Naprotiv, označavanje slike imenom znanstveno-istraživačkoga postupka, kao što su to „studije“ o Velásquezovu portretu pape Inocenta X ili studije o krajoliku, potom triptisi itd, sve su to relikti „histeričnosti“ slikarstva. No, to ne znači da valja održati sve pojmove koji su u povijesti slikarstva bili nedodirljivo prožeti talogom metafizike. Biti onkraj reprezentacije znači misliti sliku polazeći od Baconova dijagrama. Biti-u-dijagramatskome okružju slike znači, pak, razumjeti njezin intenzivni život iz „logike senzacije“, a ne iz „ikonologijske iluzije“ koja je povijest uzdizala na tron Velikoga Označitelja i nakon „smrti Boga“, iskazano ničeanski. Stoga Deleuze ne smatra da je Baconov dijagram sličan Pollockovoj tehnici „action paintinga“, jer se tamo radi o „potčinjavaju oka ruci i….razmještanju horizonta s temeljem“. (Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, str. 75.) Umjesto toga, Bacon ništa ne razmješta, ništa ne nadomješta, ništa ne krivotvori kao neku vrstu postmodernoga simulakruma. Njegove su slike „glava“ i „rastjelovljenja“ u katastrofi i slučaju naprosto to što jesu: nepredstavljive i neprikazive dijagramatske projekcije „hipnotičkoga nasilja“. Ono se bezrazložno smije u lice bezličnoga doba, kao smijeh koji poput horora odjekuje bez glasa iza zrcala apokaliptičke scene života kao imanencije. 2. Stvaranje kao „hipnotički učinak“ Možemo zamijetiti najmanje tri značajke koje Deleuze pronalazi u Baconovu djelu: (1) razaranje definiranoga tijela, (2) preuzimanje predmeta umjetničkog stvaranja u likovima desubjektiviranih ljudskih tijela iz kojih nastaje prostor afektivnosti (a paradigmatski slučaj predstavlja slika Papa koji vrišti) i (3) dinamika postajanja u procesualnosti. Razaranje, preuzimanje i dinamika pritom odgovaraju onome što su Deleuze i Guattari razvili u Anti-Edipu i Tisuću platoa. Razara se tijelo kao organizam (mehanički sklop) tako što se otvara mogućnost dolaska u središte problema umjetničkoga djelovanja/događanja. To je živa afektivnost umjetnika u „logici senzacija“, a sve se zbiva u prostorno-vremenskome postajanju života. Tijela su raskomadana, položena u prostor, svedena na ono puko tjelesno, ali ne tek na „golo meso“. Razmještena su u slici-tijelu u kojoj prostor obuhvaća tek određene dijelove tijela. To ne znači da Bacon bilo što prevladava iz tradicije corpusa mysticuma uzvišenosti metafizičkoga i religijskog određenja što slika prikazuje kad se izričito „pokorava“ duhovnome u umjetnosti. Bacon, posve suprotno, slika sliku u kojoj tijelo-bez-organa više ne pripada ni rodu/spolu, niti nekom duhovnome označitelju slike tijela. Posrijedi je izjednačenje životinjskoga i neljudskog. Tijelo je stroj želja neovisno od njegove „funkcije“ u ljudsko-neljudskome svijetu. Ono što je htio Artaud svojim kazalištem okrutnosti potvrđuje se u Baconovim portretima. Tijelo kao slika nije božansko tijelo. Ono nije ni prauzor ljudskoga tijela. Deleuze u Baconovim portretima vidi konačno dokidanje ideje slikarstva koja prikazuje ono neprikazivo. Lyotard je na tragu Kanta tim riječima definirao povratak uzvišenosti u postmoderni. Jean-François Lyotard, Le différend, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1983.) Božansko se više ne pokazuje u-slici. Ali ne pokazuje se ni bilo kakav njegov preostali trag. Umjesto toga ono što slika „prikazuje“ jest, kako kaže Deleuze, nekovrsni životinjski duh čovjeka. U „duhu“ istovjetnom onom svinje, goveda, psa čovjek „živi“ svoju tjelesnu pustolovinu života. Ali ni riječ duh više nema onu težinu koju je cijelu metafizičku povijest nosio strukturirani jezik razlikovanja čovječnosti čovjeka i izvanjskoga svijeta u kojemu žive životinje. Ako tijelo više ne obitava u ljudskome prostoru „kuće subjekta“, tada je ono izbačeno u neki drugi deteritorijalizirani svijet. A time se zapravo dokida i prostor u tradicionalnome razumijevanju te riječi. Teritoriji nisu prostori. Svodivost tijela na „meso“ odgovara svodivosti čovjeka na stvar. Utoliko se Deleuze u tumačenju slikarstva Bacona nužno usmjerava nastojanju da se ono što iskazuje tijelo-bez-organa pojavi u slici umjetničkoga djelovanja/događanja. „Tijelo je figura, ili, bolje, ono materijalno figure. Materijalno figure se ne smije pomiješati sa prostorno materijalnom strukturom koja je postavljena u suprotnosti spram nje. Tijelo je figura, a ne struktura. Ali obratno, figura, postajući tijelom, nije lice i nikad niti nema lice. Ona ima glavu, jer je glava integralan dio tijela. Ona se može čak reducirati na glavu. Kao portretist, Bacon je slikar glava, ne lica, i velika je razlika između tog dvojega.“(Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, str. 15.) Tijelo u somatskome vidu svoje egzistencije nije puko „meso“. Ono je stroj želja koje obitava u univerzumu postvarenih bića. Bacon kao portretist više ne portretira „čovjeka“ kao takvoga, nikakvu ideju čovjeka. Glava nije središte duhovnosti, nego ono što Deleuze precizno pokazuje: glava je tjelesno središte deteritorijaliziranoga svijeta tijela-bez-organa. Što iz toga neizbježno proizlazi nije tek nestanak razlike između čovjeka i životinje, nego pokušaj da se umjetnički otvori mogućnost nadilaženja apstraktnoga i figurativnog slikarstva. No, slikarstvo Bacona pripada već bitno dogođenoj preobrazbi slike u događaj tijela samoga. Kao ni kod Artauda, ni ovdje više ne funkcionira reprezentacijski model slike. No, sada je pitanje koji model slike ima u vidu Deleuze kada ponire u „zagonetku“ Baconova korporalnoga obrata? To zacijelo ne može biti komunikacijski model slike, jer tijela bez organa nisu interkomunikativna tijela. Njihova je jedina „bit“ u slikovnoj fascinaciji onoga što Deleuze imenuje „logikom senzacije“. „Postoje dva načina prevladavanja figuracije (to jest, nadilaženja i ilustrativnoga i figurativnog); ili nadilaženje koje ide spram apstraktnog oblika ili spram figure. Cézanne je jednostavno imenovao ovaj način nadilaženja spram figure: senzacija. Figura je osjećajan oblik koji se odnosi na senzaciju; ona djeluje neposredno na živčani sustav, koji se sastoji od vlakana (mesa), gdje se apstraktan oblik odnosi na glavu i djeluje posredovanjem mozga…/…/ Senzacija je suprotstavljena onome facijalnome i ready-madeu, klišeju, ali isto tako i „senzacionalnom“, spontanom itd. Jedno je lice senzacije usmjereno subjektu (živčani sustav, životni pokret, „instinkt“, „temperament“ – cijeli rječnik koji je supripadan naturalizmu i Cézanneu), a drugo pak okrenuto objektu („faktu“, mjestu, događaju).“(Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, str. 25.) Sada možemo bolje razumjeti zašto „senzaciju“ ne smijemo svesti na puku osjećajnost ili na ono što je ujedno „senzacionalno“ ili „spontano“. Bacon se, prema Deleuzeu, radikalno okreće od slike kao čina subjekta slikanja izvanjskoga ili unutarnjeg predmeta. Umjesto fenomenologijske razlike noesisa i noeme (mišljenja i njegova predmeta), sada imamo složenije konfiguracije ili sklopove odnosa između tijela i objekta. Pogledajmo što sve Deleuze postavlja u „logiku senzacija“: „fakte“, „mjesto“, „događaj“, „istinkt“, „temperament“, „mozak“ („glava“ i „ruka“). Uglavnom, suočeni smo s preklapajućim odnosima koji su horizontalni, a prostor slike kao što smo to već izveli u sebi je „apsolutno zatvoren i kružeći“. Otuda i u Bacona kao i u Prousta, iako je razlika u tome što u prvoga imamo posla sa slikama-Figurama, a u potonjeg s jezikom anti-logosa u određenju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti kao tri sinteze vremena, struji neprestano ponavljanje. Što se to ponavlja? Zacijelo ne ono Isto kao neki pra-izvornik, već je tijelo u svojoj prostornoj zatvorenosti izloženo traumi, šoku i nasilju virtualne aktualizacije. Ono što se ponavlja jest forma koja u sebi obuhvaća „meso“ i „pijesak“. Vidjet ćemo, naposljetku, kako je Bacon osim ljudsko-životinjske tjelesnosti opsesivno slikao krajolike pješčanih prostora, ono sipko i glatko protjecanje koje upućuje na sliku pustara i pustinja. Onkraj „apsolutne zatvorenosti tijela“ nalazi se „apsolutna otvorenost protjecanja“ u dvostrukome smislu: (1) materijalnom odnosu pijeska i slike te (2) simboličkom odnosu prostora i vremena kao trajanja u Bergsona (durée). Za sada to „otkriće“ ostavljamo u pretkazanju zaključaka posljednjega poglavlja ove rasprave. Nadići „ilustrativno i figurativno“ zacijelo nije moguće bez onoga sintetičkoga što Francis Bacon uspostavlja u svojim najznačajnijim slikama kao što je to znamenita i već spomenuta slika Pape koji vrišti. Ne, nije ovdje posrijedi strategija pukog palimpsesta kao u tzv. postmodernoj „prikazivoj neprikazivosti“ apstrakcije kakvu je Lyotard vidio u radovima američkoga slikara Barneta Newmana. (Jean-François Lyotard, L’Inhumain: Causeries sur le temps, Galilée, Pariz, 1988.) Naprotiv, u Deleuzeovu tumačenju Baconove slike pronalazak „histerije“ nema nikakve sveze s psihoanalitičkim pojmovima nesvjesnoga, već jedino eventualno s onim što tzv. shizoanaliza izvedena s Guattarijem u Anti-Edipu dovodi do postavke kako se tijelo pojavljuje novim teritorijem vladavine „strojeva želja“. Jasno je da „histerija“ otuda ništa ne predstavlja, osim što dijagramatski „upućuje“ na suvremeni svijet. U tom svijetu se čak i tradicionalne „figuracije“ svetosti svode na „hipnotičke učinke“ slučaja i nesreće, nasilja koje proizlazi iz same „logike senzacija“. Jer, ne zaboravimo da Bacon u svekolikom rasvjetovljenju slike poseže za afektivnom logikom tijela ne kao nadomjeska za izgubljenu „svetost“ slike, nego kao žive imanencije samoga tijela u pokušaju da se i mesu vrati pravo na milosrđe. (Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, str. xii.) Kako je Deleuze postavio Bacona kao slikara u kontekst onoga što se povijesno-umjetnički odvija u slikarstvu „figure“, „polja“ i „kontura“? Čini se da je to problem koji pretpostavlja shvaćanje odnosa između onoga što se naziva „povijesna ekspresija“ a zadire u stvaralaštvo El Greca, Tintoretta, Caravaggia, Michelangela te već navedenu tradiciju egipatske reljefne skulpture i bizantskoga slikarstva. No, razlika je ipak u tome što Deleuze jasno postavlja u središte ono ne-slikovno u pronalasku „ritmova“ i „boja“ koji nisu povlasticom slikara, već glazbenika. Zašto je ovo važno? Jednostavno zato što je ponavljanje u glazbi rezultat nečega što je moguće samo u kretanju, dok se slika uvijek „zaustavlja“ u vremenu aktualnosti. Čak je i pojam „slike mišljenja“ što ga je Deleuze uveo u svoju ontologiju postajanja još u Razlici i ponavljanju, te u spisu zajedno s Guattarijem Što je filozofija? rezultat konceptualne arhitektonike koja za razliku od umjetnosti i znanosti počiva na vladavini Ideje. Bacon, naravno, nije „refleksivni slikar“ niti slikar „Ideja“ u metafizičkome smislu poput Giorgia de Chirica. Ono što slika koja se „zaustavlja“ u vremenu ima jest „logika senzacija“ i to je najveći problem suvremene umjetnosti uopće, jer je posrijedi „virtualno aktualiziranje“. Suvremena je umjetnost upravo to ponavljanje „forme“ u stalnoj aktualizaciji, te se stoga ne može učiniti konceptualna razlika spram moderne umjetnosti polazeći od „figure“, „polja“ i „konture“. U „biti“ je suvremene umjetnosti da u sebe prostorno „usisava“ sva prohujala razdoblja povijesti slike i da se u „zatvorenosti i kruženju“ uvijek odnosi na sebe samu, a ne na tzv. objektivni svijet. Ovaj auto-referencijalni sustav može izvana nalikovati svojevrsnome autizmu. Isto se, međutim, zbiva i s fenomenom suvremene arhitekture i mode. To je samo znak kraja povijesno-epohalnih mogućnosti „ljudskoga tijela“ u njegovim organskim intenzitetima. Baconovo je objašnjenje u tome naprosto intuitivni doseg najveće razine „spekulativnosti“ kada u razgovorima s Davidom Sylvesterom kaže da je proces stvaranja poput „hipnotičkoga učinka“. (David Sylvester, The Brutality of Fact: Interviews with Francis Bacon, Thames and Hudson, 1987., str. 96.) Dvije temeljne riječi s kojima Bacon otuda djeluje su „slučaj“ i „nesreća“, jer se uvijek radi o nečemu što nije u području apriorno određene „sudbine“. Suvremeni svijet jest vladavina ovog „dispozitiva“ života u znaku tehnoznanstvenih operacija rastezanja i proširenja tijela implantatima, kako to pokazuje australski kibernetički performativni umjetnik Stelarc. No, u slučaju Bacona, koji ostaje vezan uz slikarstvo kao temeljni medij slikotvorstva te kojemu novi mediji poput fotografije i animacije služe samo kao „proteze“ za drugu svrhu, a koja nipošto nije tu zbog vjerodostojnosti dokumenta, jer je njegovo djelo izvan okvira reprezentacije svakog „realizma“, vidimo još nešto osobito važno. Stvaranje kao „hipnotički učinak“ ima značajke misterija, a ne mistike. Razlika je bitna. Misterij se odnosi na događaj postajanja „novoga“ u svijetu, a mistika na stanje subjekta u njegovoj vrtoglavici neiskazivosti jezika u slučaju transgresije samog života. To je otuda poput „transa“, s onu stranu svjesnoga i nesvjesnog. Sve je u pronalaženju „istine“ samoga čina stvaranja kao postajanja“novog“, a ne u oponašanju Božjeg čina u zanosu creatio ex nihilo. Baconove su slike „studije slučaja“ jedne univerzalne i singularne katastrofe koja se događa bezrazložno, naprosto tako-i-tako, u goloj faktičnosti razaranja tijela. Na kraju ostaju ipak samo „meso“ i „pijesak“. 3. Pijesak bez vremena ─ Kraj senzacije? U nekih umjetnika, a isto vrijedi i za filozofe, postoje tzv. faze djelovanja. No, ako izostavimo da je ovdje riječ o mogućnostima čak i suprotstavljenih konceptualnih ishodišta, primjerice Picassa u njegovim obratima i zaokretima od kubizma do referencijalnoga slikarstva nadahnutog novim tumačenjem mita i religije u unutarnjem dijalogu s Bataillem krajem 1920-ih i početkom 1930-ih godina, uobičajeno je razlikovati „ranu“ od „kasne“ faze u opusu. (Žarko Paić, Tehnosfera, sv. 3, Platforme od struna: Estetika i suvremena umjetnost, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019., str. 383-410.) To je toliko već uzelo maha, da se u djelima mnogih filozofa često pojavljuje ne samo drukčije razumijevanje „ranih radova“, već i ponekad mogući radikalni obrat u mišljenju drukčijega smjera. U slučaju Francisa Bacona doista se zamjećuje pomak u nastojanju da se odnos između onog „ljudsko-životinjskoga“ i „organsko-prirodnog“ dovede do drukčijih putokaza tumačenja i samotumačenja. Radovi poput Sand Dune (1983), ulje i pastel na platnu, te mnogi drugi u tom ciklusu, svjedoče o preinaci u samome spoznajno-estetskom interesu slikara koji kao da postaje sve više i više „meditativan“, a sve manje i manje „provokativan“ u portretiranju katastrofe i tjeskobe čovjeka, raskomadanih struktura „mesa“ u samotnosti ljudske egzistencije. Ono s čime smo suočeni jest da umjesto „mesa“ u središte pozornosti dolazi“ pijesak“. U slici Pješčana dina, dakle, kao da se sve razmješta do ekspresije onoga što bismo mogli nazvati psiho-krajolikom. Nije stoga slučajno da se koncept izložbe u Parizu, u Centru Pompidou, naslovljen Bacon en toutes lettres, 11. studenoga 2019. do 20. siječnja 2020. godine, naslanja u pokušaju rekonstrukcije njegova slikarskoga djela na ovaj „epistemologijski rez“ između tijela i zemlje, naravno u krajnje osobnome shvaćanju ove opreke. Deleuze pojašnjava kako je senzacija – vibracija. Nije to nimalo neobično. Sve proizlazi iz njegove ideje o univoknosti bitka i ekspresiji supstancije u Spinoze. Kada se umjesto bitka, bića biti čovjeka pojavljuju pojmovi iz fizike i termodinamike u filozofijskome značenju, onda se time upućuje na složenost djelovanja između forme i materije. Izostavimo li metodički govor o tzv. subjektu i objektu kojima senzacija upućuje svoje informacije bez poruka umjetničkim djelom otvorenosti tijela-bez-organa, tada smo u svojevrsnoj spoznajnoj zamci. Paradigma slike suvremene umjetnosti pretpostavlja autoreferencijalnost i interreferencijalnost. U načelu, riječ je o drukčijem načinu kojim semiotika postaje vodećom disciplinom za shvaćanje umjetnosti danas. Slika postaje, naime, tehnologijski proizvedenom. Stoga realnost nastaje iz njezine virtualno nadomjestive „biti“. Nestankom razlike izvornika i kopije čitav se prostor vibracija tjelesnosti od haptičke do simboličke dimenzije slikarstva u Bacona dovodi do krajnje točke nerazlučivosti. Kad Deleuze razlaže temeljnu ideju ove nove „estetike“, uvodeći pojmove koji nadilaze razlikovanje polja očitovanja „senzacija“ i „koncepata“, tada je problem u tome što Bacon u ruhu „figurativnoga slikarstva“ ne slika „nešto“ iz stvarnog svijeta, već taj i takav psiho-narcistički svijet raskomadanih objekata kao tijela-bez-organa uzdiže do estetskog iskustva „histerije“ kao „vibracije“ života same imanencije. Ta ideja ne upućuje na promjenu društva estetizacijom svijeta u kojem umjetnost postaje društveno angažirani komentar, nego na promjenu biti umjetničkoga djelovanja. Ključ te promjene, koja je uistinu veliki zaokret, ali ne više u smjeru tzv. subjekta („umjetnika“ i njegova djelovanja), već u smjeru tzv. objekta (fakt, mjesto, događaj), jest u tome što senzacija u cijelosti proizlazi iz fascinacije slikom tijela u njegovu jednokratnome događaju. „Logika senzacije“ kao „nova estetika“ može se razumjeti iz performativno-konceptualnoga događaja života. Ako je ovo zadnji preostali teritorij suvremene umjetnosti, onda od nje ne možemo više očekivati drugo negoli da nas iznova „šokira“, „provocira“, da nam „eksperimentalno“ pruža mogućnost užitka u spoznaji kako je slika „danas“ kristalizacija čitave povijesti umjetnosti. U imanenciji samoga života događa se stapanje slike s tijelom. Tumačenje slikarstva Francisa Bacona ne može Deleuzeu biti tek ilustracijom filozofijskih koncepata koje je razvio od Razlike i ponavljanja do Anti-Edipa i dalje. Susrećemo se uistinu s navlastitim mišljenjem umjetnosti u suvremenome svijetu kaotičnih struktura u kojima odjekuju vibracije Zemlje kao zemlje i Tijela kao tijela. (Vidi o tome:Elizabeth Grosz, Chaos, Territory, Art: Deleuze and The Framing of the Earth, Columbia University Press, New York, 2008 .) Kako Deleuze razrješava Baconov „status“ unutar povijesti slikarstva, jer je očigledno da je put od „histerije“, „komadanja“, „tjeskobnoga narcizma mesa“ do „pješčanih dina“ istodobno i put kroz vladajuću i subverzivnu povijest umjetnosti od iskona do kraja 20. stoljeća? Kada kaže da veliki slikari nikad „eklektički“ ne posežu za rekapitulacijom vlastita djela, onda Deleuze dolazi do naizgled bizarnoga stava kako je mjesto Bacona u tom prekinuto-neprekinutome nizu određeno time što je njegovo slikarstvo prožeto „egipatskim“ utjecajem; od „forme“ i „temelja“ do „konture“. No, ova trijada je u znaku „raspada“, a „pozadina nije perspektiva, već ‘plitka“ dubina“.( Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, str. 94.) Što ovo znači? Ponajprije, Bacon strukturira svoje Figure, jer je riječ o tijelima kao konceptima u materijalno-formalnome smislu, unutar razmještene zadaće linearne i geometrijske perspektive. Taj veliki izum renesansnoga stila u umjetnosti bio je zoran dokaz kako se iluzija dubine stvorila u slici zahvaljujući učinku „hipnotičke“ uloge modernih znanosti i tehnike. Slikar koji se odnosi spram drevnoga „egipatskog nasljeđa“ slike nužno mora raskinuti s iluzijom „transcendentalne dubine“. Naravno, na slikama Francisa Bacona sve „pršti“ od „plitkih“ dubina u kojima su položeni i postavljeni njegovi „likovi“. Oni, dakako, ništa ne predstavljaju, već ih „logikom senzacije“ shvaćamo kao slikovnu povijest jedne, da paradoks bude potpun, „univerzalne histerije“. Ta, što je drugo ideja tzv. univerzalne povijesti za Deleuzea, ali i za Lyotarda, negoli upravo to da takve povijesti nema i nikad je nije ni bilo. Nije čak osobito važno što Deleuze govori o Baconu kao jednom od „najvećih kolorista“ u slikarstvu 20. stoljeća od Van Gogha i Gauguina. Daleko je, međutim, važnije ono što slijedi iz te postavke. A to je da treba „eliminirati“ ništa drugo negoli „figuraciju i naraciju kao učinke“ (Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, str. 95.) Što to uistinu znači? Da je Bacon možda „anti-narativni“ slikar? (Darren Ambrose, “Deleuze’s Bacon: Automatism and the Pictorial Fact”, u: Rina Arya (ur.), Francis Bacon:Critical and Theoretical Perspectives, str. 171 (169-193) Kada imamo u vidu slike koje 1980-ih godina istražuju i značenje psiho-krajolika kao što je to Pješčana dina, vidimo kako se ne čini ova Deleuzeova radikalna prosudba toliko poticajnom za uvid u zagonetku Baconove umjetnosti. Razlog leži u tome što je odnos tijela-bez-organa i zemlje, koja nije priroda u smislu Spinozine natura naturans i natura naturata, korelativan. Ne može se više govoriti tek o slikaru „histerije“ i „agresije“ unutar afektivne logike slike (studije i triptisi). Sada se težište samo uvjetno preusmjerava na ono što je izvan „logike senzacija“, što je izvan „haptičko-hipnotičkoga učinka mesa“ izloženog u prostoru „plitke“ dubine. Slikati pijesak doista znači istraživati ono što prostoru ljudsko-animalne egzistencije daje smisao postajanja na rubu svjetova. Jer „pješčane dine“ nisu ništa drugo negoli forme univerzalnoga ništavila Zemlje u nadiranju. Ako je Deleuze s punim pravom gotovo ironično dospio do postavke da je Baconov put slikarstva put iskupljenja mesa, a ne tijela, onda je ravnodušno postojanje ekscesa zemlje bez tragova ljudske represije/depresije tek druga strana ovog „egipatskoga nasljeđa“. Iznenada, ali tiho i bez velike „histerije“, Francis Bacon pronalazi formu apsolutne samoće kao ikonoklastičku Figuru života u protjecanju. Slikati pijesak u platoima, koji klizi među prstima, ni krut niti u tekućem stanju, označava posljednju mogućnost dohvaćanja onoga što određuje „bit“ rasvjetovljenja tijela u afektivnoj logici slike. Zaključak Deleuzeova knjiga o slikarstvu Bacona završava s pohvalom „oku i ruci“. Toliko je već rečeno o novoj taktilnosti ovog slikarstva koje u razlici „mesa“ i „pijeska“ pronalazi svoj „dijagram“ usuprot svim drugim zavodljivim putovima slike od Van Gogha, Picassa do Pollocka. Biti-u-slici tjelesno prisutan kao „haptička vizija oka“ znači dohvatiti stvaralačkim postajanjem života samoga onu posljednju granicu koja neprestano izmiče u nedogled. Agonija čovjeka u doba njegove posthumane egzistencije otvara mogućnost da se gleda izravno u „srce tame“, da se od tijela konačno oblikuje Figura koja prkosi dogmatskoj diobi na „figurativno“ i „apstraktno“ slikarstvo. Bacon je, zahvaljujući tumačenju Deleuzea postao naš „nesuvremeni suvremenik“. Koliko je takav uvid put u istinsko značenje slikarstva „danas“, a koliko stranputica, pokušali smo pokazati ovim pristupom koji je, a što drugo, nužno bliži Deleuzeu negoli njegovim akademsko-stručnim kritičarima. Filozof misli konceptualno, a slikar misli haptički i afektivno pod uvjetom da protiv svake racionalizacije vlastita postupka slikanja ne pravi od „intuicije“ nadomjesnoga demijurga novoga kaosa. Bacon je singularni događaj slike koja se opire reprezentaciji postojećega svijeta, čak i kada takav „svijet“ ima značajke rasvjetovljene apokalipse s kojom ljudsko tijelo postaje tek znak među znakovima, ništavni trag u pustinji povijesnog hoda kroz „pješčane dine“ u nepovrat. Što može još biti slikarstvo u doba tehnosfere negoli „hipnotički učinak“ zaustavljanja u „apsolutnome prostoru rastjelovljenja“, tamo gdje dopire pogled u oko koje „vrišti“ s platna poput simulakruma jednog pape kojem je Diego Velásquez podario Figuru kao univerzalnu formu upisivanja povijesti života kroz povijest „histerije“. Nema u slikarstvu „istine“, kao što nema ni „iluzije“.Ali nema istodobno ni „realnosti“ niti „hiperrealnosti“. Naposljetku, nema ničega više osim haptičke konstrukcije pogleda, što životu pruža beskrajne mogućnosti perspektiva. Da, takva je „brutalnost stvari“ koje stoje u pozadini svega što nas približava tajni suvremene umjetnosti na ishodu njezinih tihih vibracija i brzih rotacija oko svoje osi. Raskomadana „tijela“ nisu od prirode gola, kao što pješčane dine nastaju i iščezavaju samo zahvaljujući naletima vjetra. Sve nastaje iz odnosa. Tako i slike s kojima ovaj život „ovdje“ postaje neiskazivo sublimnim poljem otvorenosti beskraja nose znak nesvodivosti na bilo što izvanjsko i unutrašnje. One su „tu“ i „tamo“, u prostoru u kojem oko nagovara ruku na potez „plitke“ dubine, baš onoliko koliko je tek potrebno za ovjekovječeni smiraj Figure na platnu. I baš ni crte više.

August 7, 2025
Bačenost kao tragičan usud?

Bačenost kao tragičan usud?

1. Priznajem, nisam imao nakanu da pišem o ovome o čemu ću pisati u ovim fragmentima kaosa. Poznato Vam je ovo stanje kad ne znate što ćete, pa se vrzmate oko polica svoje biblioteke tek tako, tražeći zapravo ništa, a odjednom se pokaže da ste pronašli više od ničega i manje od svega. Koliko li sam puta prelistavajući nabacani niz knjiga i nasumce ih vadeći pronašao ono što nisam tražio, da to kažem u maniri sofističkih mudraca, te se odjednom u tom stanju između puke letargije i žive dosade postojanja pojavio spisateljski događaj prvoga reda. Znao je to dobro mladi Arthur Rimbaud u onoj svojoj pohvali slova i njihovoj besmislenoj povezanosti u knjizi, a svodi se na neki citat iz knjige koju dugo niste imali u rukama ili, pak, na nešto krajnje bizarno kao što je ona crvena traka u knjizi koja služi za stvaralačku pauzu od čitanja i da Vam odmami pogled na nešto drugo, nešto posve izvanjsko od svijeta knjiga, ma što god bilo. Uzeo sam, dakle, u ruke drugi svezak Izabranih djela Emmanuela Lévinasa na francuskome „Parole et Silence et autre conférences inédites au Collège philosophique“, Bernard Grasset/IMEC, Pariz, 2009. Na stranici 102-103. mislilac bezuvjetno Drugoga i „etike kao prve filozofije“ piše u svojim komentarima uz Heideggerovo glavno djelo Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) da je njegov pojam Geworfenheita (bačenosti) zapravo svojevrstan „moderan“ izraz za grčki tragični usud čovjeka, ali budući da više nije stvar u kazni ili hiru bogova, već o njegovu vlastitome „projektu“ (što je Sartreov izraz za Heideggerov „nabačaj“ ili Entwurf), onda je ono problematično u Lévinasovu izrazu zapravo ono najsamorazumljivije. Što? Da je ipak to „tragično“ što se pojavljuje u samoj jezgri suvremene filozofije kad Heidegger 1927. godine objavljuje svoje temeljno djelo. 2. Pogledajmo krajnje sažeto što Heidegger podrazumijeva pojmom „bačenosti“. Njegov je filozofijski jezik tijekom čitavoga misaonog života gotovo nepromijenjen unatoč stalnih „okreta“ i „obrata“ na putu zadaće mišljenja od smisla bitka u njegovoj povijesnosti do otvorenosti četvorstva neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika, od istine bitka preko zgode/događaja (Ereignis) do „drugoga početka“ (andere Anfang). Možda bismo to mišljenje unutar i u okružju povijesti filozofije kao metafizike mogli znamenovati jezikom iskonske jezične otvorenosti spram onog što povezuje mišljenje i življenje jedinstvenim sponama i svezama. “Bačenost” je središnji koncept u mišljenju Martina Heideggera i opisuje temeljno postojanje ljudskih bića kao nehotice “bačenosti” u svijet. To znači da postojimo bez vlastita izbora u određenom vremenu, mjestu i pod određenim okolnostima, bez mogućnosti da izaberemo sebe ili svoje podrijetlo. Važni aspekti bačenosti su: (1) Faktičnost: Bačenost naglašava faktičnost Daseina, odnosno činjenicu da jesmo i moramo biti, a da to sami nismo odabrali. (2) Nehotičnost i kontingencija: To je sudbinsko, ne-samoodređeno postojanje u kojem se rađamo. (3) Zapalost i Bitak-u-svijetu. Heidegger usko povezuje bačenost sa “zapalošću” u svijet i “bitkom-u-svijetu”, u kojem sebe razumijemo u i kroz svijet. Nema apsolutne slobode. Baćenost implicira da ljudska bića nemaju bezuvjetnu slobodu, već da su njihove mogućnosti određene njihovom bačenošću koja je data.Odnos s nabačajem ili projektom. Za Heideggera, bačenost i nabačaj ili projekt su podjednako izvorni i zajedno čine bit Daseina. Bačeni smo i istovremeno projiciramo sebe u ovaj dani svijet. 3. Tragično je uvijek ono što proizlazi iz odnosa nužnosti i slobode kao otvorenosti mogućnosti koje su čovjeku darovane. No, razlika je između izvorne tragičnosti u Grka i u modernoj projektiranoj „bačenosti“ u svijet u tome što je potonje uvjet mogućnosti slobode kao čiste kontingencije. Heidegger je svojim pojmom tubitka (Dasein) otvorio mogućnosti prevladavanja i novovjekovnoga subjektivizma i objektivizma i onog što je u mišljenju Platona i Aristotela bilo određeno izvorno kao neumitni usud božanske Moire. Otuda je Lévinasov komentar uz pojam bačenosti doista vrijedan poticaj za daljnje promišljanje razloga zašto između tubitka čija „bit“ počiva u njegovoj egzistenciji nikad nije moguće „apsolutizirati“ ni tragičnu bačenost u svijet niti pokušaj njegova prevladavanja voljom za promjenom zatečenoga stanja. No, više od ovog nerazrješiva slučaja fakticiteta ljudske slobode koja se nalazi u stalnoj napetosti između pokoravanja „subjekta“ spletu okolnosti i njegove nepokorne volje za vlastitom autonomijom problem leži u nečemu što je izvan granica i „subjektivizma“ i „objektivizma“. To što je onkraj (Jenseits) bačene nabačenosti tubitka kao bitka-u-svijetu jest ono što je uistinu Unheimlich i zato to ne doseže ni Heideggerovo mišljenje bitka niti, pak, Lévinasova „ontologija Drugoga“, a mora se priznati da je baš Heidegger najzaslužniji što je to o čemu je ovdje riječ otvoreno kao problem svih problema u silaznome stadiju povijesti ozbiljenja filozofije kao metafizike. To je ono što je od pojma postava (Gestell) kao biti moderne tehnike dospjelo do onoga što nazivam tehnosferom kao autopoiesisom i što se više ne može objasniti nikakvim „tragičnim usudom“ bačenosti čovjeka u svijet, jer je „onkraj“ volje bogova i volje za moć čovjeka koji nakon smrti Boga postaje nadčovjek, kako je to formulirao Nietzsche. S tehnosferom sve što je bilo i bačeno i nabačeno, objekt i subjekt, postaje kontingentan događaj tehnogenetske konstrukcije novih svjetova izvan granice trijade životinje, čovjeka i stroja. Tehnosfera misli radikalno drukčije i nije nikakav podbačaj ljudske nabačenosti u ono nadolazeće naprosto zato što je njezina „egzistencija“ onkraj nužnosti i slobode shvaćene metafizički. Eto, valja zaklopiti drugi svezak Lévinasovih „Izabranih djela“ i pustiti neka stvari idu svojim tijekom kao što mišljenje ide svojim sve dok ide.

August 6, 2025
Permanentno stanje i-rata-i-mira

Permanentno stanje i-rata-i-mira

Sažetak: U razmatranju se na tri razine izvođenja pokazuje temeljni obrat u načinu kojim se odvija dinamika binarnih opreka rata i mira u planetarno određenome prostoru postnacionalne suverenosti: (1) prelazak iz metafizike novovjekovlja s binarnim strojem nacije-države u biopolitičku produkciju moći na globalnoj razini sukoba između „imperija“ (SAD-a, Rusije i Kine) protiv „odmetničkih država“ (rogue states) što dovodi u pitanje ontologijsko određenje modernoga rata kao građanskoga, gerilskoga ili etničkoga sukoba; (2) određenje svijeta kao totalne mobilizacije (tehno-znanosti i kapitala) što dovodi nužno do mogućnosti totalnoga rata kao apsolutne konstrukcije događaja na planetarnoj razini; (3) preispitivanje prosvjetiteljske ideje Kantova „vječnoga mira“ u korelaciji sa stanjem permanentnoga „izvanrednoga stanja“ na globalnoj razini, što dovodi do toga da umjesto manihejske logike ili rat ili mir živimo u doba koje odlikuje logika i rat i mir u intervalima konstruiranih kriza svjetske sigurnosti. Zbog toga se pitanje o biti „ljudske prirode“ kao zle ili dobre ne čini više odlučnom filozofijskom temom, a niti teologijskim problemom, budući da etika odgovornosti postaje tek nemoćnim apelom za očuvanje života na zemlji, a teologija spasa ionako pretpostavlja borbu protiv zla u formi negativne teodiceje. Što, dakle, preostaje od ideje ne samo svjetske povijesti, nego i od različitih verzija „pravednoga rata“ u doba kada teror, totalna kontrola i biopolitika odlučuju o zbivanjima u svijetu? Odgovor ne leži u pseudo-humaniziranju svijeta i inflacijama etičkih doktrina kao terapije za mahnitost tehnologijski konstruirane apokalipse. Umjesto utopija i apokaliptike možda se rješenje krije u promišljanju same konstelacije tehno-kibernetičkoga mišljenja kao opasnosti koje omogućuje ovo stanje-između „totalne mobilizacije“ i „apsolutne konstrukcije“. Ključne riječi: permanentno stanje, totalna mobilizacija, apsolutna konstrukcija, planetarnost, biopolitika, Ernst Jünger, događaj Uvod Ako nema rata, nema ni povijesti. Nije li u ovoj postavci nešto unaprijed dosuđeno kao mitski diskurs koji pretpostavlja trijadu: zlatno doba – pad u bezdan povijesti – iskupljenje? Nije potrebno posebno naglašavati da ima nešto gotovo metafizički urođeno u različitim svjetskim civilizacijama s obzirom na mišljenje o životu čovjeka na Zemlji. Ako je povijest dospjela u svojoj zaokruženosti i ispunjenosti u ciljevima i svrhama od iskona (arché) do doba koje određuje bezuvjetna vladavina onog što Ernst Jünger 1930-ih godina naziva totalnom mobilizacijom planetarne tehnike, to zacijelo ne znači da je nastupilo stanje „vječnoga mira“ u smislu Kantova postulata kozmopolitskoga poretka. (Ernst Jünger, Die totale Mobilmachung, Verlag fur Zeitkritik, Berlin, 1931.) Pogodbeni veznik ako koji ovdje rabimo ne označava sofističku figuru mišljenja. Nije riječ niti o nizanju pitanja bez odgovora u načelnome ne-znanju o onome što je ovdje predmet rasprave. Umjesto takvog skepticizma prepunog ohole znanstvene navike o gomilanju podataka u službi brojčanoga uvećanja znanja o svijetu treba priznati da odnos između rata i mira ne možemo više misliti iz okrilja metafizike. Neki od njezinih temeljnih pojmova poput uzroka/učinka i određenja/posljedice ne čine se primjenjivima za novi sklop odnosa. Jer ako nema više povijesti, kako je to u komentarima uz Hegelovu Fenomenologiju duha istaknuo Alexandre Kojève na kraju knjige Kako čitati Hegela, njegov najznačajniji francuski tumač u 20. stoljeću, što uopće još preostaje? Nerijetko su bilješke u najznačajnijim filozofijskim knjigama čak i važnije od glavnoga teksta. U slučaju ove prekretne knjige za razumijevanje tzv. egzistencijalnoga obrata u suvremenome mišljenju sa svim dalekosežnim posljedicama za drukčije shvaćanje metafizičkih pitanja posljednja je bilješka knjige toliko znamenita da je to razlogom zašto se, primjerice, u Agambena kad je riječ o pokušaju odgovora na pitanje o razlikovanju životinje i čovjeka uzima početkom posthistorijske situacije. U njoj tehnologija određuje uvjete mogućnosti daljnjega razvitka čovjeka. Taj razvitak nadilazi granice ljudskoga i postaje ono treće na putu od životinje preko čovjeka do stroja. (Giorgio Agamben, „Otvoreno: Čovjek i životinja“, Europski glasnik, br. 17/2012., str. 37-95. S talijanskoga preveo: Mario Kopić) Prije no što u cijelosti navedemo tu znamenitu bilješku o „kraju povijesti“ valja kazati da je njezin odjek u mišljenju suvremenosti višeznačan. Kreće se od pojma političkoga i tehnike, umjetnosti i igre, a obuhvaća i područje psihotehnike samoga života u razlici čovjeka i životinje. U svakom slučaju, tko nastoji misliti razliku rata i mira u „ontologijskome“ smislu riječi, taj mora raščistiti razloge zašto se umjesto binarnih opreka, dijalektičke suprotnosti i negacije na čemu je izgrađena spekulativna misao novovjekovlja, s onime što dolazi nakon povijesti više ne može očuvati razlika o kojoj govorimo. Zašto umjesto te bitne povijesno-epohalne razlike dvaju stanja, a ne njihove neodredljive „biti“, valja jednostavno ustvrditi da živimo u doba bez „doba“, u doba koje u svojoj planetarnosti-globalnosti biva određeno logikom i-i. A to samo znači da je sve ne samo moguće, nego još više i nužno, te da ono zbiljsko nije ništa drugo negoli stalna preobrazba mogućega u nužno i obratno sa svim posljedicama ovoga misaonoga i svjetotvornoga kaosa. Jer, ako više nije stvar u logici ili-ili, tada se mora promisliti sve ono što je još od Nietzschea postalo samorazumljivo u sklopovima neprestanoga postajanja (Werden) bez bitka, u procesima promjene bez kraja, u prvenstvu kontrole samoga života iz duha posthumanizma i kibernetike nad neizvjesnošću i neproračunljivošću nadolazećega. Kojève, dakle, u toj bilješci kaže sljedeće: „Nestanak čovjeka na kraju povijesti nije kozmička katastrofa; prirodni svijet ostaje onakav kakav je bio oduvijek. Otuda nestanak nije nikakva biologijska katastrofa. Čovjek ostaje na životu kao životinja, koja jest u hrvanju s prirodom ili datim bitkom. Ono što nestaje jest čovjek u navlastitome smislu riječi, a to znači negirajuća djelatnost datoga i nedostatak, ili, uopće, objektu supostavljeni subjekt. U stvari, označava kraj vremena čovjeka ili povijesti, to jest definitivno uništenje čovjeka u navlastitome smislu riječi ili slobodnog i historijskoga pojedinca, posve jednoznačno nestanak djelatnosti u strogome smislu riječi. To praktički znači: nestanak ratova i krvavih revolucija. I otuda nestanak filozofije, jer kada se čovjek više bitno ne mijenja, nema više razloga za promjenu (istinskih) načela koja tvore temelj njegove spoznaje svijeta i samoga sebe. Ali cijeli ostatak može se smatrati nedefiniranim: umjetnost, ljubav, igra itd., ukratko sve što čovjeka čini sretnim.“ (Alexandre Kojève, Introduction a la lecture de Hegel, Gallimard, Pariz, 1980., str. 437., bilješka. Vidi o tome: Žarko Paić, „Razbijanje napoleonovskoga kôda: Ima li još Europa političku budućnost?“, Europski glasnik, br. 20/2015., str. 893-931.) A što, međutim, ako povijest na svojem kraju u doba „nestanka ratova i krvavih revolucija“ ostavlja još nešto krajnje nedefinirano a ne samo „sve što čovjeka čini sretnim“ u koje Kojève ubraja umjetnost, ljubav, igru itd.? Možemo li to što ostaje nedefinirano podvesti pod ono što produžava agoniju zbiljskoga u još većem intenzitetu od svekolikoga čina stvaranja-razaranja u doba kada su „revolucije“ i „građanski ratovi“ bili u službi zamašnjaka povijesnoga „napretka“ i „razvitka“? Oba su pitanja zapravo jedno te isto. Ono se može formulirati ovako: može li se uopće ono nedefinirano definirati ako izostaje logika koja omogućuje da se ono neodredljivo određuje iz nečega drugoga a ne iz stvari same? Dobro je poznato da su najznačajniji teoretičari političkoga u 20. stoljeću – Carl Schmitt, Hannah Arendt i Leo Strauss – nastojali oko učvršćenja te neodredljivosti i nesvodljivosti ljudskoga bitka. Njemu, uostalom, pripada mogućnost radikalne promjene svijeta polazeći iz odnosa spram „biti“ djelatnosti onoga političkoga, a ne tek iz njezine metafizički predane zaokruženosti u smislu postojane svrhovitosti u sebi samoj kako se to razumije u Aristotela. Ratovi i revolucije o kojima se govori nisu ništa autonomno, nesvodljivo, u sebi zatvoreno i ničim izvana pokrenuto. To su događaji promjene stanja bitka. Ali čak i u ovoj egzistencijalnoj interpretaciji Hegelove teorije povijesti, događaji su to koji su na dispoziciji Povijesti kao takvoj. Razlog zašto se povijest ovdje apsolutizira leži u granici između bitka i događaja. Budući da bez povijesti ne može biti „više“ ni jednoga niti drugoga kao vjerodostojnih riječi kazivanja o onome što „jest“ i što se „događa“, potrebno je uspostaviti jasne kriterije po kojima se mišljenje o povijesti kao bitku bića i na povijest kao zgodi događaja odvija izvan i unutar metafizike same. Što to uistinu znači? Samo to da bez povijesti u smislu njezine sudbine i neproračunljivosti ne može biti „više“ razloga za ove ili one „ratove“ i „revolucije“. Ne može, k tome, biti niti onoga što je povijesti podarivalo mogućnost apsolutiziranja bez obzira je li riječ o ideji, radu, slobodi, igri, životu i sličnome. Ako nešto nema u sebi samome dostatan razlog da služi bilo čemu drugome pa bio to bitak, Bog, čovjek i svijet u smislu metafizičkoga sklopa, sve isklizava u ono nepostojano. Sve je time osuđeno na trajanje bez „biti“. Usto, nedostaje unutarnji pokretač u smjeru nepoznatoga. Tek tada umjesto smisla povijesti možemo govoriti o kaosu kontingencije. Njegov posljednji čin predstavlja upravo ono što Kojève tako slavodobitno veliča – preobrazbu povijesti u hegelovski rečeno novi „zoološki vrt“ na zemlji. No, posljedice su toga u nastajanju tehno-genetskoga parka s iznimno dvojbenim načinom utemeljenja „novoga čovjeka“. (Vidi o tome: Peter Sloterdijk, Regeln für den Menschenpark: Ein Antwortschreiben zu Heideggers Brief über den Humanismus, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1999.) Razmotrimo li pomnije iskazano možemo ustvrditi samo da povijesnost povijesti ne može biti svedena nipošto na ono ratno ili ratničko u njezinome kretanju u dva smjera: (1) kružnome koji odgovara arhajskome shvaćanju smisla bitka na zemlji u razlici spram onoga što pripada bogovima i životinjama; (2) pravocrtnome koji sukladno kršćansko-novovjekovnome shvaćanju ideje „novoga“ pojam „napretka“ i „razvitka“ naposljetku više ne izvodi iz djelatnosti ljudskoga stvaralaštva (creatio, poiesis). Sada je sve razmješteno u ono što nadilazi ljudske projekte. U liku tehničke konstelacije bitka ono nezadrživo prodire u razmještanje-premještanje ljudskoga u neljudsko, zemlje u svemir, tehnike i tehnologije u tehnosferu. U prvome slučaju mitsko kazivanje podaruje povijesti njezinu „sudbinu“. A to znači da sloboda čovjeka ima svoje granice u njegovoj konačnosti i smrti. Otuda je povijesnost u bitnome ograničena na suverenost odluke. Njome se narodi iz teritorijalne nužnosti raseljavanja/naseljavanja sveudilj zemlje nalaze nužno u sukobima. Oni sežu od plemenskih ratova za zemlju do zaposjedanja suverenoga teritorija Drugoga u ime „prirodnoga prava“ i volje za moć. Prekid s ovom „ograničenom“ funkcijom rata za teritorij u kružnome kretanju starih naroda nastaje u Europi na ruševinama Rimskoga Carstva. Na taj način uspostavlja se doba vladavine metafizičke subjektivnosti nacija-država. Ali, rat u ovome razumijevanju više ne može biti, hegelovski rečeno, herojsko suočavanje čovjeka s prirodom u borbi za dostojanstvo i moć u formi Jednoga ili Mnoštva (monarhije, republike, demokracije). Umjesto ove političko-antropologijske određenosti rata kao sredstva/svrhe volje za moć, kako je to postavljeno od Machiavellija i Bodina do Hobbesa, na djelu je tehnički obrat povijesti. S njime smisao rata ne može više biti nešto što je tek u funkciji drugih svrha i ciljeva. Bez obzira je li riječ o oslobodilačkome i pravednome ratu potlačenih naroda protiv zloga Gospodara/Vladara u središtu i na rubu imperija (antikolonijalnost-postkolonijalnost) ili se, pak, radi o građanskome ratu na globalnoj razini između nacija-država u formi imperijalnih tvorevina kako je to bilo u I. i II. svjetskome ratu u 20. stoljeću. U ovome razmatranju nastojat ću pokazati temeljni obrat u načinu kojim se odvija dinamika binarnih opreka rata i mira u planetarno određenome prostoru postnacionalne suverenosti: (1) prelazak iz metafizike novovjekovlja s binarnim strojem nacije-države u biopolitičku produkciju moći na globalnoj razini sukoba između „imperija“ (SAD-a, Rusije i Kine) protiv „odmetničkih država“ (rogue states) što dovodi u pitanje ontologijsko određenje modernoga rata kao građanskoga, gerilskoga ili etničkoga sukoba; (2) određenje svijeta kao totalne mobilizacije (tehno-znanosti i kapitala) što dovodi nužno do mogućnosti totalnoga rata kao apsolutne konstrukcije događaja na planetarnoj razini; (3) preispitivanje prosvjetiteljske ideje Kantova „vječnoga mira“ u korelaciji sa stanjem permanentnoga „izvanrednoga stanja“ na globalnoj razini, što dovodi do toga da umjesto manihejske logike ili rat ili mir živimo u doba koje odlikuje logika i rat i mir u intervalima konstruiranih kriza svjetske sigurnosti. Zbog toga se pitanje o biti „ljudske prirode“ kao zle ili dobre ne čini više odlučnom filozofijskom temom, a niti teologijskim problemom, budući da etika odgovornosti postaje tek nemoćnim apelom za očuvanje života na Zemlji, a teologija spasa ionako pretpostavlja borbu protiv zla u formi negativne teodiceje. Pitanje vladavine na taj način postaje pitanjem razdvajanja moći kao auctoritas i potestas od novoga vijeka (politike i prava u užem smislu riječi). Stoga je jasno da moderne države teže jedinstvu ovih moći. Razlog leži u tome što bez sinteze ne mogu ostvariti apsolutnu vlast nad teritorijem u borbi s drugim državama. To je istovremeno i razlogom zašto se u 20. stoljeću nakon dva svjetska rata povijest u političkome smislu razumije putem spram univerzalne svjetske države. Ona pritom gubi karakter državnosti jer više ne raspolaže teritorijalnom suverenošću moderne nacije. Umjesto toga njezino je poslanstvo svedeno na regulaciju interesa svega onoga što više uopće nije političko od znanosti, tehnike, demografije, ekonomije, do kulture u širem smislu riječi. 1. O nesvodljivosti kaosa i logici iznimke Znamenita Clausewitzeva odredba kako je rat nastavak politike drugim sredstvima predstavlja posve jasan okvir metafizičkoga razumijevanja bitka kao volje za moć u novome vijeku. Na taj je način u cijelosti destruira Heidegger u prijepornim Crnim bilježnicama (Schwarze Hefte). Ponajprije, definicija zanemaruje da se bit političkoga ne može osamostaliti na ishodu novoga vijeka bez „legitimnosti“ i „zakonitosti“ djelovanja same biti tehnike. U drugome obratu, Heidegger će pokazati da se prijepornost te toliko opetovane definicije modernoga rata izvodi iz nemogućnosti uspostave logike subjekta i objekta („gospodara“ i „sluge“, „pobjednika“ i „pobijeđenoga“) na kraju čitave epohe novoga vijeka. Ako je rat, naime, postao „totalnim“ u 20. stoljeću, onda politika više ne može biti subjektom-supstancijom ratničkoga djelovanja spram Drugoga kako je to bilo uobičajeno u antičkome, srednjovjekovnome i novovjekovnome načinu zaposjedanja zemlje. Što se mijenja gubitkom moći politike? Na prvi pogled ne mnogo. Politika postaje sredstvom za uspostavu tehno-znanstvenoga pogona globalnoga kapitalizma. Nakon grozomornih iskustava s totalitarizmom u 20. stoljeću slijedi prelazak vlastitih granica. Misterij djelovanja u doba konstrukcije „novoga“ kao performativnoga događaja slobode u granicama tehnosfere iziskuje prevrednovanje nasljeđa suvremenoga mišljenja političkoga i politike. To se ponajprije odnosi na postavke vodećega teoretičara nesvodljivosti političkoga kao odluke i kao teorije izvanrednoga stanja. Riječ je, naravno, o Carlu Schmittu. Glavna postavka njegove decizionističke teorije jest da se ono političko mora osloboditi od jarma tehnologije, znanosti, društva, ekonomije, kulture i religije. (Carl Schmitt, Der Begriff des politischen, Duncker & Humblot, Berlin, 1996. 7. izd.) Utoliko je obvezujuća misao kako „totalni rat“ prisiljava „politiku“ da bude ozbiljnija negoli što to jest u zbilji, jer iz njega neće proizaći pobjednici i poraženi: „Borba kao rat | nije ‘otac’ svih ‘stvari’, ukoliko ovo ime obuhvaća sve što nije i u najširem smislu nije ništa. On nikada nije stvaratelj i vladatelj bytka (Seyn), već samo svagda bića – bytak ne označava proizvođenje i ne upućuje ni na kakvo ovladavanje. Bytak ‘jest’ nepromjenljiv i bezodnosan – jer je do-gađanje u bezdanu.“ (Martin Heidegger, Überlegungen XII-XV (Schwarze Hefte 1939-1941), GA, sv. 96., V. Klostermann, Frankfurt/M., 2014., str. 142.) Pratimo li kako se izvodi pojam rata od Heraklita do Carla Schmitta vidjet ćemo nešto krajnje paradoksalno. U grčkome shvaćanju ratom se određuje sukob između gradova-država (na unutarnjoj razini dosezanja slobode pripadnika zajednice) te sukob između polisa i despocije u ratu Grka i Perzijanaca (na vanjskoj razini zaštite granica). Mitsko utemeljenje polisa kao iskonske zajednice slobodnih i jednakih građana nije lišeno ratnoga pustošenja i osvajanja drugih teritorija izvan Grčke. Uostalom, početak je zapadnjačke povijesti upravo u toj iznimci kao pravilu. Baš ona potvrđuje „nužnost“ kolonijalizma drugim sredstvima. Riječ je, dakako, o ratu Ahejaca s Trojancima. U Homerovu spjevu Ilijada ovaj rat postaje mitski početak zapadnjačke povijesti. Ne smijemo zaboraviti da Platon u Državi (Politeia) nastanak demokratskoga poretka povezuje s građanskim ratom između oligarha i demosa. U novijem tumačenju afekta srdžbe u planetarnome razdoblju tzv. rata protiv terora kao glavnoga fenomena posthistorijskoga resentimana Sloterdijk uvodi u raspravu pojam tymosa. Posrijedi je ono što je još Hegel nazivao potrebom subjekta za vlastitim priznanjem. Borba za priznanjem označava volju za održanjem subjekta na razini povijesnosti. Otuda nije slučajno što rani Hegel drži da rat u svojoj negativnosti određuje povijesno pravo u nastanku države kao ozbiljenja objektivnoga duha. Prirodno pravo rezultat je rata, a ne mira. (Georg W.F. Hegel, „Über die wissenschaftlichen Behandlungsarten des Naturrechts“, u: Frühe politische Systeme, Ullstein, Frankfurt/M. – Berlin – Wien, 1974., str. 103-199. Vidi o tome i instruktivan tekst Gerharda Göhlera, „Dialektik und Politik in Hegels frühen politischen Systemen. Kommentar und Analyse“, str. 337-610.) Iz toga proizlazi da je analiza rata neizbježno usmjerena u sklopu političke borbe za priznanje potlačenih subjekata/aktera od država do etničkih skupina. A to znači da se ne može ono političko razumjeti u svojoj demonskoj strukturi vladavine bez uvida u psihološke mehanizme nastanka novoga subjekta. U stanju raskorijenjenosti i praznine njegov se identitet ne određuje više iz sfere uma. Obrat nastupa mnogo prije postmoderne opsesije etikom psihoanalize kojoj je pokretač pravo na želju kako je to najradikalnije postavio Lacan. Psiho-politika jedne afektivne antropologije moći otuda postaje uvjetom mogućnosti shvaćanja sukoba s tendencijom prelaska u ratno stanje. (Peter Sloterdijk, Srdžba i vrijeme: Političko-psihološki ogled, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007. S njemačkoga prevela: Nadežda Čačinovič) Paradoks je u tome što ono političko prethodi politici ali ne kao sloboda koja pada u bezdan moći. U ovome slučaju se utemeljuje pravo na osvajanje drugih teritorija. To se čini u ime političkih ciljeva slobode, jednakosti i pravednosti. Nije teško zaključiti da je izvorište suvremene postavke o ratnim intervencijama Zapada u globalno doba (Amerike i NATO-a) sam početak (arché) povijesti. Grci, naime, posežu za tuđim teritorijem da bi ga „prosvijetlili“ podarujući mu demokratsku legitimnost. Paradoks je, dakle, u tome što se pravo na slobodu pojavljuje u znaku osporavanja prava na suverenost onome tko ne poštuje temeljne „vrijednosti“ univerzalnoga značenja. Sloboda se formalno suprotstavlja logici moći u ime zahtjeva za više moći koja joj stvarno ne pripada. ( Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013.) U tome nema bitnih razlika između drevnih Grka, imperijalnoga Rima, križarskih ratova protiv Arapa, novovjekovnih kolonizatora od Engleske, Španjolske i Portugala do suvremene Amerike. Ono političko jest ujedno nešto sudbinsko. Zbog toga se u sebi razdire između zahtjeva pravednosti i čudovišnoga zova volje za moć. (Vidi o tome: Christian Meier, Die Entstehung des politischen bei den Griechen, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1973.) U čemu je perverzija vladavine tzv. moralnih vrijednosti u moderno doba u etikama dužnosti? Naprosto u onome što je već jasno naglasio Nietzsche: da moral ne slijedi vlastitu logiku žrtve Raspetoga na križu. Naprotiv, moral se institucionalizira kao moć druge prirode okajanja grijeha. U ime volje za moć prosuđuje se što „jest“ dobro, istinito i pravedno, a ne u ime ideja dobra, istine i pravednosti. Zbog toga se rat od novoga vijeka više ne razmatra drukčije negoli iz realizma interesa nacije-države. Sve se mjeri otada obratom prema kojem sredstvo postaje svrha, a svrha sredstvo u dosezanju ciljeva. Jedinu iznimku u nizu mislilaca od Hobbesa do Hegela i Schmitta predstavlja Kant. Samo je njegova ideja o „vječnome miru“ regulativni doseg onoga što propovijeda kršćanstvo. I utoliko je bitno politički nedjelotvorna. Razlog leži u tome što dokida bit djelovanja u odnosima između država svodeći je na upravljaštvo, policiju i poslove unutarnje-vanjske sigurnosti u kozmopolitskome stanju svijeta. (Vidi o tome: Michel Foucault, Vladanje sobom i drugima: Predavanja na Collège de France (1982-1983), Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010, str. 9-42. S francuskoga preveo: Zlatko Wurzberg) Za našu svrhu razmatranja o odnosu između bitka i događaja kojim rat postaje permanentno stanje u intervalima s mirom, čime se gubi njegova bit koju „ontologijski“ fiksira Clausewitz, a što konzekventno samoj stvari mišljenja vrijedi onda i za mir, ali izvan dijalektičke sheme negativnosti-pozitivnosti, vratimo se onome što Heidegger na tragu pojma „totalnosti“ i „planetarnosti“ ustvrđuje za suvremeno doba. Nitko ne pobjeđuje u „totalnome ratu“. Ali su svi stoga „gubitnici“. Što taj iskaz označava? Tko smo to „mi“? Ako je neporecivo da se u „totalnome ratu“ ne radi više tek o zauzimanju teritorija drugoga (države/rase/kulture) i njegova bezuvjetnoga pokoravanja, pitanje o „subjektu“ ratovanja u planetarnome razdoblju svijeta iziskuje ponajprije razjašnjenje kako uopće nastaviti s pojmovnom uporabom onoga što proizlazi iz povijesnoga razvitka same metafizike. Odgovor se ne može izvesti bez pokušaja prevladavanja metafizike. Unutar njezina okvira pojavljuje se ono što Nietzsche naziva „platonizmom za narod“, a odnosi se na kršćanstvo kao antropomorfizam ciljeva i svrha s onu stranu „ovoga svijeta“. Drugim riječima, načelo kontingencije i iznimke (singularnosti) podaruje događaju političkoga mogućnost da se rat kao „totalna mobilizacija“ prevlada iz biti tehnike. U Heideggerovim kritičkim komentarima uz pojam „radnika“, „totalnosti“, „mobiliziranja“, „planetarnosti“ i „svjetske države“ u filozofijsko-književnim ogledima Ernsta Jüngera ta se misao neprestano provlači kroz gusto tkanje pojmova ničeanskoga podrijetla. Na jednome mjestu tako stoji i ovo kao najviša pohvala Jüngerovu postignuću mišljenja: „Što Jünger vidi jasnije od Nietzschea jest ono što Nietzsche u svoje doba još nije mogao vidjeti u ovim pojavama, jer su se one same prikrivale u zbilji. U cjelini su to pojave tehnike kao temeljnoga načina usmjerenja i osiguranja zbiljskoga kao volje za moć. /…/ Ono što Ernst Jünger, međutim, ne vidi jer se to ne može vidjeti stoga što je jedino dostupno u mišljenju. A to je bit volje za moć kao zbilje zbiljskoga. To je bit ‘zbilje’ kao prebivanja bitosti bića. To je, nadalje, određenje bitosti u biću koje se iz njegova početka razvija kao dati bitak.“ (Martin Heidegger, Zu Ernst Jünger, GA, sv. 90, V. Klostermann, Frankfurt/M., 2004., str. 264.) Vidjeti i misliti očito jest ono isto, ali bitno različito. Ako se ovdje nastoji razumjeti zašto „totalni rat“ u bitnome nadilazi povijesni smisao sukobljavanja između naroda i država postajući „više“ od rata kao takvoga, onda valja razabrati da se razlika između kraja povijesti i onoga što je još nedefinirano u preostatku nahodi kao bezdan između kraja povijesti bitka i početka neproračunljiva događaja. Bezdan se proširuje u suvremenosti. Kada „ratovi“ i „revolucije“ gube karakter svjetskih događaja to ne znači da im je značenje ispod razine svjetovnosti svijeta. Radi se o tome da pojam „svijeta“ nakon iskustva „totalnoga rata“ i stoljeća totalitarizma gubi metafizički rang. Taj se gubitak nekako mora nadomjestiti. I stoga umjesto svjetsko-povijesnoga zbivanja s idejama „napretka“ i „razvitka“ svijesti o slobodi, što je jasan hegelovski trag spekulativno-dijalektičkoga mišljenja, nastaje doba „globalnosti“ i „planetarnosti“. Spekulativnu dijalektiku pojma i ideje nadomješta tehno-geneza novih svjetova koji su virtualno konstruirani. To nipošto ne znači da su „ratovi“ neutralizirani i suspendirani u biti onoga što ima političko-povijesno nasljeđe transformacije stanja. Razlika između svjetske povijesti i globalno-planetarnoga stanja jest razlika u načinu mišljenja-djelovanja metafizike i njezine okrnjene baštine. U tom pogledu može se kazati da su „ratovi“ i „revolucije“ danas u funkciji jedino i samo učvršćenja geopolitičke moći novih carstava u eri tehno-znanstvene konstrukcije umjetnoga života (A-life). Umjesto prostora za razvitak ideje slobode od Grka i Rimljana preko srednjega i novoga vijeka do završetka povijesti s krajem totalitarnih poredaka u 20. stoljeća na dnevnom je redu borba za postimperijalnu „suverenost“. A to znači da je jedino pitanje onoga što preostaje od metafizike povijesti volja za moć i nihilizam „totalnoga mobiliziranja“ u liku globalnoga kapitalizma. Svi pojmovi s kojima Jünger vidi ono što Nietzsche nije mogao jer se stvar prikrivala odnose se, dakle, na tehničko ustrojstvo bitka kao volje za moći. Ako bitak postaje u cijelosti tehnički ustrojen, nastaje plodno tlo za pustošenje zemlje. Posve je krivo tu postavku proglašavati „reakcionarnom“ u odnosu na bezuvjetno pravo usavršavanja čovjeka u horizontu budućnosti. Problem valja sagledati na radikalno drukčiji način. Tehnika nije rezultat ontologije društva i kulture u smislu izvedenosti iz nekog izvornoga sklopa neposrednosti. Naprotiv, kada se bitak razumije iz tehničke konstelacije svjetsko-povijesnoga hoda u nadolazeće samo se vrijeme svodi na „aktualizaciju“ i posljedično na „punktualnu trenutačnost“. Gubitak izvorne vremenosti mora se nadomjestiti sužavanjem prostornosti u kojemu protječu događaji. Implozija informacija označava pritom novi pojam ove složene reduktivnosti bitka. Njezino značenje nije tek u sažimanju umjesto rastezanja u svim smjerovima. Rezultat je u tome što povijest kao informacijska „crna rupa“ odgovara na izazove zaborava vlastitoga sjećanja, pa se u suvremenim društvima kao glavni problem nameće razlikovanje između sjećanja i pamćenja. Prvo pripada strukturi nesvjesnoga i odnosi se na gubitak odnosa spram prošlosti zbog vladavine „sadašnjosti“ u formi virtualne aktualizacije. Drugo, pak, čini mrežu dispozitiva tehničkoga ovladavanja vremenitošću s pomoću tehnosfere koja „pamti“ svaki događaj pohranjujući ga u datoteke digitalnih strojeva. U novijim teorijama na tragu pojmova složenosti (complexity), singularnosti i kontingencije vrijeme postaje konstrukcija stvarnosti. A time se modalna kategorija mogućnosti preobražava u proces virtualne aktualizacije. Filozof s kojime otpočinje digitalno doba jest Deleuze, a njegov je daleki prethodnik Leibniz. (Vidi o tome: François Zourabicvili, Deleuze – une Philosophie de l’évenément, Presses Universitaires de France, Pariz, 1994.; Sjoerd van Tuinen i Niamh McDonnell (prir.), Deleuze and the Fold: A Critical Reader, Palgrave MacMillan, London – New York, 2010. i Martin Davis, The Universal Computer: The Road from Leibniz to Turing, W.W. Norton & comp., New York, 2000.) Stoga vrijeme nije prostor slobode, nego zatvorenost moći unutar tehničkoga načina mišljenja. Tri su pritom vodeće kategorije: (a) računanje, (b) planiranje i (c) konstrukcija. Računanje određuje praktički odnosno pragmatički karakter mišljenja; planiranje se, pak, odnosi na racionalno uređivanje prostora-i-vremena unutar kojeg se odvijaju procesi kontrole samoga života; konstrukcija, naposljetku, pretpostavlja čin stvaranja „novoga“ na temelju strojno organiziranoga sustava i metode proizvodnje novih umjetnih svjetova. Ove su tri kategorije presudne za razumijevanje biti tehnike koja čini uvjet mogućnosti „napretka“ i „razvitka“ znanosti. Nastanak „novoga“ ne može se opisati drukčije negoli onako kako je to na dramatski način učinio Ernst Jünger u zaključku njegovu spisu Radnik (Der Arbeiter): „Ulasku u imperijalni prostor prethodi iskušavanje i utvrđivanje planskih krajolika kakvo se danas još ne može ni zamisliti. Tu se približavamo zapanjujućim stvarima. S onu stranu demokracije rada u kojoj se tali i prerađuje sadržaj poznatog nam svijeta naziru se obrisi državnih uređenja izvan svake mogućnosti usporedbe. Ipak, može se predvidjeti da tu više neće biti riječi ni o radu niti o demokraciji u našem uvriježenom smislu. Tek nam predstoji otkrivanje rada kao elementa punine i slobode; isto se tako mijenja smisao riječi demokracija, kada se materinsko tlo naroda pojavi kao nositelj neke nove rase.“ (Ernst Jünger, Radnik: Vladavina i lik, Matica hrvatska, Zagreb, 2012., str. 219. S njemačkoga prevela: Darija Domić) Pritom valja razlikovati tri načina povijesnoga „napretka“ i „razvitka“ tehnike: (1) novovjekovna tehnika kao sredstvo iskorištavanja izvora i potencijala Zemlje u industriji čime se ljudski rad pojavljuje uvjetom mogućnosti bogatstva „naroda“ i „država“ (nacionalna ili politička ekonomija kapitalizma); (2) moderna tehnologija kao svrha utemeljenja društvenoga „napretka“ i „razvitka“ čime povijest postaje neutralizirana u liberalno-tehnokratskome shvaćanju čovjeka kao „građanina“ i „potrošača“, dok se „radnik“ zamjenjuje strojem; (3) suvremena tehnosfera nastala iz kibernetike i informatike kao vladavina neljudskoga u formi umjetne inteligencije (A-intelligence) što nadilazi kauzalnost i samosvrhovitost povijesti i nadomješta je interplanetarnim lutanjem singularnoga „živoga stroja“. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Technosphere – A New Digital Aesthetics? The Body as Event, Interacitivity, and Visualisation of Ideas“, u: Žarko Paić i Krešimir Purgar (ur.), Theorizing Images, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle, 2016., str. 126-148. i Arne De Boever, Alex Murray, Jon Roffe i Ashley Woodward (ur.), Gilbert Simondon: Being and Technology, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2012.) Uvođenjem ovoga razlikovanja moguće je povijesno-epohalno govoriti o „ratovima“ i „revolucijama“ polazeći iz suvremenoga stanja. A njega Jünger naziva zacijelo najpogođenijim izrazom za bit onoga što više „nije“, već se „zbiva“ zahvaljujući načinu preobrazbe bitka u događaj virtualne aktualizacije. Taj izraz određuje dokidanje rada i demokracije u korist permanentnoga procesa „totalne mobilizacije“ (rada, kapitala, informacija). U tom su pogledu „napredak“ i „razvitak“ ljudske povijesti istovjetni tehno-evolucijskome putu izgradnje-razgradnje živoga stroja. Ako tehnika pripada prirodi, tehnologija kulturi, onda je tehnosfera onkraj svih razlika zemlje i neba, bitka i bića, Boga i čovjeka, stvaranja i proizvođenja. Budući da se tehnosfera može razumjeti jedino kao autopoiesis u životnome samopotvrđivanju „nove prirode“, moguće je pretpostaviti da doba „totalne mobilizacije“ označava rat u „velikome prostoru“ (Gro§raum). Ovdje se više ne bore ljudi i države. (Carl Schmitt, Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum, Duncker & Humblot, Berlin, 1997., 2. izd.) Strojevi razaranja i uništenja navođeni logikom tehnosfere osvajaju ono neljudsko što više nije Drugo ili drukčije od čovječnosti čovjeka. Posrijedi je događaj apokaliptičke otvorenosti samoga Ništa. U svoje dvije forme, razaralačke i stvaralačke, Ništa dovršava povijest ratova i revolucija metafizike Zapada. Nihilizam svjetske povijesti nakon događaja „totalnoga rata“ postaje planetarnim usudom. Uz Schmitta i Jüngera ovo je najdublje promislio upravo Heidegger krajem 1930-ih godina. No, iz Heideggerova puta mišljenja ono što je ovdje nadasve prijeporno pokazuje se u kraju metafizike subjektivnosti. S njom iščezava povijest ratova između „naroda“, „država“, „rasa“ i „kultura“. Zašto? Jednostavno zato što prevladavanje subjektivnosti označava istodobno i prevladavanje biti modernoga društva. To se zbiva na taj način što se u liberalizmu država podvrgava posljednjim svrhama ekonomije. A te se svrhe kategorijalno upisuju u pojavnu bit planetarne globalnosti: beskonačnost, bezmjernost, broj, računanje, plošnost, homogenost, praznina. Nije „totalni rat“ stoga tek mahnitost razaranja i pustošenja zemlje s obzirom na „napredak“ i „razvitak“ planetarne tehnike koja prebacuje moć oružja u prostore neba i zraka, u raketne sustave i satelitsko upravljanje sustavima uništenja. Posrijedi je nešto mnogo važnije od napuštanja zemlje kao ukorijenjenosti u prožimanju s bitkom bića kao takvim. Transformacija rata iz stanja „mirovanja“ u posthumano stanje „rata zvijezda“ bilo je naviješteno u djelima dvojice najznačajnijih predstavnika tzv. njemačke konzervativne revolucije (Konservative Revolution) 1920-1930ih godina – Carla Schmitta i Ernsta Jüngera. (Vidi o tome: Armin Mohler i Karlheinz Weißmann Die Konservative Revolution in Deutschland 1918–1932, ARES Verlag, Graz, 2005. 6. izd. i Michael Grossheim, Politischer Existenzialismus: Subjektivität zwischen Entfremdung und Engagement, Mohr Siebeck, Tübingen, 2002.) Zbog biti same stvari ovdje valja priključiti i Martina Heideggera. Unatoč distance spram ovoga pokreta i posebne uloge u bliskosti i razlikama s nacizmom 1930-ih godina Heideggerove su analize biti tehnike i „totalnoga rata“ još uvijek dalekosežno poticajne za raspravu. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Metapolitika i zlo: O Heideggerovu ‘duhovnome nacizmu“, u: Totalitarizam?, Meandar Media, Zagreb, 2015., str. 135-206.) Ostaje ipak nedostatno razjašnjena razlika između svjetske povijesti i onoga što je još uvijek nedefinirano u prostorima koje obuhvaćaju pojmovi „planetarnosti“ i „globalnosti“. Čini se da s ratovanjem u „velikome prostoru“ (Gro§raum) ulazimo u ono što je između-dvojega (in-between): s jedne strane bitka i događaja, a s druge zemlje i neba. Ako su zračni udari saveznika tijekom I. i II. svjetskoga rata na njemačke gradove poništili bilo kakvu mogućnost herojstva i pustolovine u carstvu nihilizma, jer zrakoplovi i megatonske bombe ne utjelovljuju borbu na smrt između onoga živoga za priznanje, tada je jasno da pojam totalnoga i totalnosti (mobilizacije-rada-tehnike-kapitala-znanosti) nužno dovodi do sveopćega uništenja planete i globusa. Apokaliptička književnost koja o tome govori jest zacijelo ona njemačkoga romanopisca i esejista Hansa Ericha Nossacka te na njegovu tragu W.G. Sebalda. (Hans Erich Nossack, THE END: Hamburg 1943. University of Chicago Press, Chicago, 2004. i W.G.Sebald, Prema prirodi: Elementarna poema, Vuković & Runjić, Zagreb, 2013. S njemačkoga preveo: Andy Jelčić.) Kraj povijesti u posve drukčijem značenju od onoga kojeg ima u vidu Kojève u tumačenju Hegela ne odnosi se više na kraj mogućnosti ozbiljenja ideje slobode. Posrijedi je kraj mogućnosti bilo kakve iluzije o „prirodnosti“, „urođenosti“, „svrhovitosti“, zakonomjernosti plana izvedenoga u Božjem naumu (pozitivna ili negativna teodiceja): „Perfekcija tehničkih sredstava moći sastoji se u krajnjem stanju svrhovitosti i mogućnosti totalnog uništenja. (…) Već u posljednjem ratu bilo je zona uništenja čiji se prizor može opisati samo ako ih usporedimo s prirodnim katastrofama. (…) Romantičarska je misao da društveni ugovori mogu sputati divljanje tih energija, njihovu primjenu u borbi na život i smrt. Premisa te misli jest da je čovjek dobar – ali čovjek nije dobar nego je dobar i zao ujedno. U svaki proračun koji treba položiti ispit zbilje valja uključiti da nema ničega za što čovjek nije sposoban. Zbilja se ne određuje moralnim propisima, ona se određuje zakonima.“ (Ernst Jünger, isto, str. 145-146.) Rat u doba „planetarnosti“ i „globalnosti“ prelazi u stanje-između dva podjednako neodređena događaja: prvi je bitka za postimperijalnu suverenost, a drugi borba za uspostavom „svjetske države“ s pomoću terora i izvanrednoga stanja. Prijelaz iz jedne u drugu formu još uvijek ne znači da se rat razmatra drukčije negoli onako kako ga je definirao Clausewitz. Manje je pritom važno je li riječ o nastavku imperijalno-totalitarne ili imperijalno-liberalne politike drugim sredstvima. (U oba slučaja kao što je to vidljivo u sovjetskoj okupaciji i pokušaju pokoravanja Afganistana 1980-ih godina, te američkoj ratnoj intervenciji u borbi protiv talibana u sklopu „rata protiv terora“ (Afganistan i Irak), razlike u ideologijsko-političkim i strategijskim ciljevima imperijalnih sila su bjelodane. Ali nisu od posebne važnosti upravo stoga što je posrijedi samo različit način pokoravanja suverene i neovisne države. Prema tome, kada govorimo o suvremenim oblicima ratova između globalnih imperija (SAD-a i Rusije) i njihovih satelita u 21. stoljeću protiv „odmetničkih država“ (rogue states), potrebno je razdvojiti tri razine spekulativno-refleksivnoga razmatranja onoga što se ovdje zbiva kao singularni događaj rata: (1) geopolitička i strategijska razina zauzimanja zemlje kao prostora za kontrolu svih raspoloživih izvora (voda, nafta, plin, plemeniti metali itd.); (2) ideologijsko-politička razina vladavine u „warfare-information-communications protocols“; (3) samopotvrđivanje totalne moći u apsolutnoj konstrukciji događaja kojim rat iz sfere vojno-političkoga sukoba prelazi u dimenziju permanentnoga stanja. A to stanje možemo nazvati „stand-by“ položajem. U pravu su mnogi posthumanisti/transhumanisti koji tvrde da je Silicijska dolina važnija od Doline kraljeva ili arapskih pustinja za nadolazeće interplanetarne pohode i „ratove zvijezda“. Vidi o tome: Nayef Al-Rodhan, Neo-statecraft and Meta-Geopolitics. Reconciliation of Power, Interests and Justice in the 21st Century, LIT, Zürich, 2009.) Ono što izaziva posebnu pozornost i misaonu nevolju jest određenje političkoga kao nečega neotklonjivo bliskoga s ratničkim, ratnim i ratobornim kao takvim. Utoliko je Schmittova teorija partizanskoga ili gerilskoga rata protiv svjetskoga poretka kao „univerzalne svjetske države“ samo nastavak protupolitike drugim sredstvima. (Carl Schmitt, Theorie des Partisanen: Zwischenbemerkung zum Begriff des Politischen, Duncker & Humblot, Berlin, 2006. 6. izd.) U oba slučaja susrećemo se s negativnim određenjem pojma političkoga i pojma rata. Što podaruje „svjetskome ratu“ njegovu svjetskost? Ništa drugo negoli prelazak iz forme teritorijalne suverenosti europskih nacija-država, koje Jünger slikovito naziva „poretkom baroknih država“, u formu imperijalne tvorbe. Može se stoga kazati da je planetarnost uvjet mogućnosti globalnosti. Simboli planetarne moći gube značajke grandioznosti europske suverenosti, koja je to baštinila u dodiru s istočnjačkim despocijama i teokracijama. Riječ je, naravno, o simbolima vladarske moći utjelovljene u kraljevskim palačama, zlatu i srebru, mačevima i žezlu u simbiozi s prerogativima božanske vlasti crkvenih autoriteta. Kada se suverenost raspada i nadomješta simbolima totalne kontrole, u prvi plan dolaze slike globusa, apstraktne figure teritorija Zemlje i nebeskih sfera. Globalnost dokida svjetsko-povijesno zbivanje u vremenu razvitka. (Ernst Jünger, Der Weltstaat, Klett-Cotta, Stuttgart, 1960., str. 21-23.)U bitnome smislu nakon Velike Britanije jedina su dva svjetsko-povijesna carstva u 20. stoljeću Amerika i Rusija. Ono što ih približava unatoč ideologijsko-političkim razlikama jest nešto „treće“. Naime, država kao imperij na kraju moderne postaje upravo ono što je Kojéve u prepisci sa Schmittom 1955-1957. godine nazvao „univerzalnom i homogenom državom“. A to samo znači da su razlike u načinu vladanja razmještene u prostor kulture koja u sebi pohranjuje ideju posebnosti „stila života“ i znak (nacionalnoga) identiteta. (Alexandre Kojève-Carl Schmitt: „Prepiska“, Europski glasnik, br. 20/2015., str. 961-985. S njemačkoga preveo: Boris Perić. Vidi o tome: Žarko Paić, „Razbijanje napoleonovskoga kôda: Ima li još Europa političku budućnost?“, Europski glasnik, br. 20/2015., str. 893-931.) Ako to imamo u vidu, onda se ne čini više prihvatljivim govoriti o „ratovima“ i „revolucijama“ jedino u značenju političkih događaja koji mijenjaju svjetsku povijest. Pojam svjetske povijesti na paradoksalan je način postao sjedinjenjem pojma i zbilje tek u 20. stoljeću. Tek učinkom „totalnoga rata“ u I. i II. svjetskome ratu postalo je moguće uspostaviti ono što povezuje središte i rubove. Svijet kao povijesno zbivanje ratom je uzdignuto na razinu prostornosti. Tek s njom se poklapaju procesi koje Deleuze i Guattari nazivaju deteritorijaliziranjem/reteritorijaliziranjem. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia II. Continuum, London, 1987.) Nije pritom daleko od istine ona postavka da je sve nakon tih događaja samo nastavak tehnike drugim sredstvima. I politika i ekonomija, i kultura i znanosti, i religija i umjetnost – ne mogu ispuniti svoje poslanstvo ukoliko se ne razračunaju s aporijom gubitka svijeta i povijesti u razdoblju kibernetike života samoga. Namjesto metafizičke tlapnje o iskonu i cilju u pitanju o karakteru ratova „danas“, mnogo je svrsishodnije pokazati zašto se svijet nadomješta planetarnošću, a povijest se gubi u istodobnosti globalnosti. Zašto, dakle, umjesto klasičnoga filozofijskoga pitanja što jest „nešto“ (quiddittas), u ovome slučaju rat i mir, valja preokrenuti smjer pitanja i istražiti kako se bitak bića (quoddittas) transformira u proces razaranja i stvaranja „novoga“ kao slučaja, neodređenosti i iznimke. Kako, dakle, objasniti da je kraj metafizike istodobno otvorenost mreže događaja koje u potpunosti dovode u pitanje cjelokupno dosadašnje razumijevanje odnosa političkoga i politike spram „fenomena“ rata i mira? Drugim riječima, iščeznućem povijesti nastaje doba permanentnoga i-rata-i-mira. Ali to je čudovišno stanje nečega što u bitnome mijenja čitavu psihopolitičku i geopolitičku mrežu značenja onoga što još nazivamo „svijetom“, iako je očito da taj pojam više ne može biti mjerodavan za ono što se uistinu „događa“. No, što se to i kako „događa“? 2. Kraj suverenosti i moć „velikoga prostora“: „Ratovi“ bez „revolucija“? Filozofijski pristup „ratu“ i „miru“ mora u sebi obuhvatiti ono metafizički postojano i ono što iščezava u epohalnoj konačnosti bitka. Jedno ne može bez drugoga. Zato nije riječ o pukim binarnim oprekama. Bilo je to jasno u predsokratsko doba grčke filozofije. Već je u imenovanju onoga što se kreće u prostoru i vremenu prisutno djelovanje i ne-djelovanje, snaga prodiranja i moć zaustavljanja. Grčka se riječ polemos (Πόλεμος)rabi za oznaku božice rata, koja je prema Pindaru bila kći boga Alale. U srodništvu s drugim bogovima istoga značenja Ares postaje sinonimom za gnjevnoga boga rata. No, polemičko nije agresija u smislu želje za uništenjem protivnika njegovim fizičkim uklanjanjem. Iz polemičkoga odnosa spram Drugoga ja kao subjekt dobivam priznanje vlastite moći koja u tendenciji-latenciji, da se poslužimo Blochovim pojmovima, smjera tome da izazove nečuveni strah od raspada poretka. Stoga je rat uvjet mogućnosti mira, a ne obratno. I doista je u pravu Paul Virilio kada na jednom mjestu razgovora sa Sylvère Lothinger u knjizi Čisti rat (Pure War) tvrdi da „totalni rat“ niti nakon svršetka II. svjetskoga rata nije prestao. Poprimio je samo druge forme. Preobrazio se u „hladni rat“ između SAD-a i SSSR-a, u antikolonijalne, gerilske i ine ratove koji zahvaljujući napretku biokibernetičke tehnologije postaju „informatičkom bombom“ ili uvođenjem u planetarno vođenje globalnoga rata. No, umjesto nacija-država ovo što se zbiva sada određeno je nerecipročnim odnosima svjetskih imperija i terorističke mreže odmetnika iz „novoga svjetskog poretka“. (Paul Virilio i Sylvère Lothringer, Pure War, Semiotext(e), New York, 1998.) Što iz toga proizlazi nije ništa drugo negoli neodređenost i kontingencija. Nemogućnost pozitivnoga definiranja rata izvan logike metafizike vječne borbe za priznanjem protiv Drugoga, kako je to izveo Hegel u Fenomenologiji duha, stvara posve paradoksalne odnose. Rat više nije suprotnost miru i obratno. Na tragu Jüngera i Heideggera, sam se Virilio u svojim razmatranjima o biti suvremene dromosfere, što je njegov glavni pojam za ubrzanje civilizacije koja više ne može uspostaviti razliku između „napretka“ i „razvitka“, vraća na ishodište problema. (Paul Virilio, The Information Bomb, Verso, London-New York, 2000., str. 131-145). A radi se o tome da rat u stadiju mira unutar tehnički obilježenih prostora globalnosti-planetarnosti ima svoje „mirovanje“ upravo zato što sam stroj tehno-genetske konstrukcije događaja zahtijeva neprestanu proizvodnju intervala ili prostora-između (in-between) bitka i događaja. Tako je moguće lučiti između „totalitarnoga“ i „globalitarnoga“ rata. Budući da je globalnost omogućena ponajprije razvitkom telekomunikacijskih sustava čiji se uvjet mogućnost zasniva u pronalasku interneta, tada postaje jasno da puki društveni fenomen kakva su strategijska istraživanja umjetnoga uma (A–intelligence), umjetnoga života (A-life), mape ljudskoga genoma i posthumanoga projekta kloniranja i krionike u sprezi militarne logike imperija i tehno-znanstvenoga pogona govori o bitnoj ne-moći čovjeka i njegove slobode nepokornosti. Valja učiniti pojmovni obrat i kazati: nije više rat suprotnost miru i obratno, nego je permanentni rat-i-mir način djelovanja globalnoga kapitalizma. Apofantički način u kojem se pojavljuje vladavina bitka kao događaja jest zbivanje bez iskonske vremenitosti. Globalni kapitalizam je otuda ono što Jünger naziva totalnom mobilizacijom rada, tehnike i industrije. No, čak se i ta pronicava analiza danas čini zastarjelim nihilizmom jednog ničeanskoga mislioca-pisca zbog toga što se ne radi više ni o kakvoj vladavini lika „radnika (der arbeiter). Taj „lik“ (Gestalt) ne pripada ni društvu niti državi, već je proizveden iz same biti modernosti i kapitalizma. Ovdje se valja prisjetiti Marxove analize iz Teorija o višku vrijednosti, gdje govori o procesu automacije i neprestanog znanstveno-tehničkoga ulaganja u stvaranje profita. Mahnitost „napretka“ i „razvitka“ nije, dakle, rezultat neke društvene „biti“ čovjeka u smislu totalnoga racionaliziranja prirode. Iz logike novovjekovne tehnike, koja prethodi znanstvenome nabačaju stvari, proizlazi mogućnost da se likovi „građanina“ i „radnika“ u razvijenom modernom (industrijskome) društvu nadomjeste onim „likom“ koji više nema karakter uzvišenosti i srdžbe, dosade i preživljavanja. Na mjesto tih povijesno odigranih „likova“ dolazi ono što Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) naziva bezlično se (das Man). To je struktura zapalosti bitka-u-svijetu (In-der-Welt-Sein) u procese gubitka projektivnoga sebstva. Nije stoga slučajno da Heidegger u komentarima uz Jüngerova Radnika (Der Arbeiter) pokazuje kako su svi likovi zapravo prolazni i promjenjivi. Oni očituju samo pojavnu „bit“ onoga što kasnih 1930-ih godina naziva makinacijom (Machenschaft), a uskoro temeljnom riječju kraja metafizike – postavom (Gestell). Utoliko je njegova glavna postavka da su sve forme političkoga razračunavanja s biti tehnike u planetarnome svijetu – demokratske, fašističke i boljševističke – tek „miješane forme i fasade“. (Martin Heidegger, Zu Ernst Jünger, str. 231.) Rat izaziva obranu i stoga je pojam „strategije“ u doba „totalnoga rata“ više od semantičkoga viška značenja. Riječ se ne odnosi uopće na dugoročno planiranje izvedbe neke akcije u razlici spram taktike, kako bi se to moglo na prvi pogled činiti. Iako je pojam „strategije“ preuzet iz boljševičkoga diskursa Lenjina u borbi za političkim prevratom imperijalnoga poretka carske Rusije, čini se da je posrijedi nešto mnogo dalekosežnije od „revolucionarnih metoda i ciljeva“. Jedno je nasilna borba protiv nasilnoga poretka. U tome revolucionarne metode prije i poslije zauzimanja političke vlasti prelaze u otvoreni „građanski rat“ između ideologijsko-političkih protivnika unutar teritorijalno određene nacije-države. Ipak, nešto je posve drugo kada Heidegger u lenjinističkome shvaćanju komunizma vidi metafizički okvir jednoga načina suočenja s planetarnom sudbinom tehničke mobilizacije. Upravo iz navedenoga razloga valja vidjeti da su oružja koja se rabe u tom sklopu postala „strategijskim“. A „totalni rat“ u cjelini postao je strategijskim sukobom na planetarnoj razini između imperija i njihovih satelita. Zanimljivo je pritom da se čak u političkome diskursu „hladnoga rata“ od 1945-1989. godine sve države koje slijede vodstvo SSSR-a u ondašnjem Varšavskome savezu proglašavaju „satelitskim“ državama, kao što su današnje članice NATO-a „saveznici“. Ovo sugerira da je SAD u ideologijsko-političkome smislu „demokratski konstituirana“ imperijalna moć za izvedbu svakog budućega rata kao „redarstvene intervencije“. A budući da permanentno stanje i-rata-i-mira dokida forme „čistoga rata“ kao sukoba između zastarjeloga shvaćanja nacija-država, tada se obrat sastoji u tome što pojam terora i terorizma zauzima strategijsko mjesto razračunavanja s „neprijateljem“ kao „odmetničkim državama“ (rogue states) koje podupiru mreže terora. (Jacques Derrida, Rogues: Two Essays on Reason, Stanford University Press, Stanford-California, 2005.) Kada s obzorja nestaje metafizički pojam svijeta u cjelini sklopa bitka-Boga-čovjeka, a nadomješta ga tehno-politika „totalne mobilizacije“, tada se ovo stanje ne može više razumjeti međuigrom svjetova. Posrijedi je vladavina bezdana između bitka i događaja. Iz tog bezdana se u bestemeljnosti slobode nadolazeće doba ne čini mogućim polazeći od neproračunljive neizvjesnosti budućnosti. Posve suprotno, suočeni smo s konstrukcijom apsolutnoga događaja kao nastanka (emergencije) nečega što se ne može shvatiti kauzalno-teleologijski. Što nema svoj iskonski početak (arhé), tome nedostaje smisleni kraj svih mogućnosti. Što još preostaje? Prije negoli se upustimo u razjašnjenje tog pitanja valja još pobliže opisati zašto se ne može više nastaviti s iluzijom o ratu između nacionalnih država koja je vladala još uvijek i u 19. stoljeću iako je sam poredak ekonomije, politike i kulture već bio u bitnome na putu totalne mobilizacije Europe izvan vlastita mita o „ukorijenjenosti“ i „domovinama“, što je bilo posebno iskazano, da paradoks bude potpun, u mišljenju sve trojice presudnih njemačkih mislilaca kao navjestitelja planetarnoga mobilizacijski ustrojenoga „svijeta“ (Schmitta, Jüngera i Heideggera). U već spomenutim komentarima uz Jüngera i njegovo djelo 1930-ih godina kada izranjaju pojmovi „nihilizma“, „totalne mobilizacije“, „radnika“, „totalnoga rata“ Heidegger pokazuje da nisu ono ratno/ratničko i militarno bit totalne mobilizacije, kako se to često posve krivo shvaća u Jüngera. Posve suprotno, sama je „bit“ planetarne tehnike ona moć koja se ozbiljuje u „totalnome ratu“. Govoreći zen-budističkim rječnikom, smrtonosno oružje u rukama samurajskoga borca nije ukras za japanske šintoističke paviljone. Ljepota je mača imanentna njegovoj krajnjoj svrsi: da služi kao ratno oružje. Utoliko je jasno zašto Heideggerova odredba moderne tehnike kao postava (Gestell) pretpostavlja već mogućnost uvećanja moći do nečuvenih razmjera. Mišljenje koje stoji u biti tehnike kao makinacija, pragmatizam, računanje, planiranje i konstrukcija nužno se pojavljuje u krajnjoj instanciji i kao militarno mišljenje „totalnoga rata“. To je ono što Heidegger naziva opasnošću. Moć je, dakle, nešto izvan društvenoga okvira odnosa između ljudi. Ona nije pitanje uporabe ili sredstva u svijetu. Bit se moći nalazi u onome onkraj društvenih odnosa. Označitelj je moći uvijek iza „fasada“ upravo zato što ni totalnoga rata niti bezuvjetnoga mira ne bi moglo biti, ne bi, dapače, uopće moglo doći do takve konstelacije odnosa bez one čudovišne moći koja se nalazi u volji za moć kao vladavini znanstveno-tehničke subjektivnosti. Heidegger je u posthumno objavljenom spisu Besinnung napisanom 1938. godine zacijelo najradikalnije postavio osnove za shvaćanje kraja metafizike u doba vladavine biti tehnike. Iako tada još nije imao posve razrađen pojam postava (Gestell) kao uvida u bit tehnike, sve je promišljeno na razini svjetsko-povijesne situacije koja označava ulazak u posve novo razdoblje. Za to vrijede nova „pravila igre“. Budući da je riječ o filozofijskome mišljenju, ne možemo očekivati ništa drugo negoli jasno izvedeni poredak kategorija i pojmova s kojima suvremene znanosti, politika i kultura „danas“ samorazumljivo operiraju. Štoviše, kao što ćemo zorno pokazati, sve su navedene značajke kraja metafizike s obzirom na redoslijed i rang istodobno i uvjet mogućnosti za svako buduće razumijevanje razloga zašto je svaki povratak „natrag“ pusta iluzija, a još više, „reakcionarni“ korak u doba koje se uzdalo u pokušaj da se zaustavi vrijeme „napretka“ i „razvitka“. To je, naravno, nemoguće poslanstvo. A u svojim bitnim odrednicama i razlogom zašto je čitav projekt njemačke konzervativne revolucije 1930-ih godina naposljetku rezultat neuspjela razračunavanja s biti moderne tehnike. Heidegger u sklopu promišljanja kraja metafizike govori o pet temeljnih značajki ulaska u razdoblje vladavine „subjekta-supstancije“ onoga što danas samorazumljivo nazivamo globalnim poretkom: 1) ono dinamičko što se odnosi na ozbiljenje snage; (2) ono totalno što pogađa načelo moći tako da ništa izvan toga okružja djelovanja više ne može imati svoju nevinost i ne može se smatrati „zbiljskim“; (3) ono „imperijalno“ koje proizlazi iz zapovjednoga karaktera moći i potire bilo kakvu mogućnost iznimke i slučaja u vlastitome okružju; (4) ono racionalno u kojem se prepoznaje računalni karakter mišljenja u zatvorenome sklopu snaga izvršenja; (5) ono „planetarno“ što pokazuje da moć više nije samo „totalna“ i usmjerena na jednu državu i jedan narod, nego svoje granice ima tek u granicama nastanjene zemaljske kugle poput atmosfere i stratosfere, što znači da se planet u cjelini odnosa i slika moći osvaja u „prodoru“ i tako neutralizira moguće planetarne protivnike. (Martin Heidegger, Besinnung, GA, sv. 66, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1997., str. 18.) Što je iskazanoga presudno za razumijevanje biti tehničkoga „svijeta“? Sve što je rečeno: dinamika, totalnost, imperijalnost, racionalnost i planetarnost. Rang stvari proizlazi očito iz logike kojom se razvija svjetsko-povijesno zgušnjavanje (implozija) mase, energije i brzine. Sveza između fizike kvantnih čestica i metafizičkoga prostora u kojem se vrijeme neutralizira u korist istodobnosti protoka informacija u ovom je Heideggerovu uvidu uistinu jasno vidljiva. Ponajprije, ono što je dinamično mora biti naposljetku i planetarno. Jer inače ostaje tek mogućnošću djelovanja, ali ne i zbiljom. Pojam planetarnosti ne može biti istoznačan s grčkim izvornikom (planétes – uokolo putujući, gibajući, prožimajući se u sferama). Razlika je u tome što se planetarnost ne može više prepustiti samogibanju zemlje kao u ptolomejskome shvaćanju svijeta. (Vidi o tome: Peter Sloterdijk, Kopernikanische Mobilmachung und ptolemäische Abrüstung, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1986). Zemlja ne zauzima položaj središta svemira. Ona je tek jedna od planeta u Sunčevu sustavu. Stoga se pojam planetarnosti mora razumjeti iz novovjekovne biti tehnike. Riječ je o konstrukciji gibanja kao ubrzanja protoka energije potrebne za prijelaz iz zemaljske orbite u interplanetarni poredak svjetova. Jednako je tako sveza između totalnosti i imperijalnosti (sve-obuhvatnosti i ulaska u prostor carstva kao „svjetske države“ – Weltstaat) posredovan četvrtim članom ovoga peterokuta apsolutne moći. Racionalnost i racionaliziranje, naime, proizlaze iz biti novovjekovnih prirodnih znanosti: matematike i fizike. Usput, Max Weber je ovim pojmom nastojao odrediti bit modernoga društva. Kapitalizam je nemoguć bez „napretka“ i „razvitka“ znanosti i tehnike. Proces racionaliziranja označava nužnost birokratiziranoga sustava upravljanja životom u području privrede, prava, politike, kulture. Ali, ono što je ovdje još naslućeno, ali ne i iskazano, jest da je model za kraj metafizike u doba globalnosti-planetarnosti uistinu nešto već onkraj bilo kakvog ljudskoga disponiranja prirodom u smislu predmetnosti predmeta. Racionalna spoznaja nije neutralnom. Ona potire u drugi plan mitopoetsko mišljenje koje pušta stvari da jesu tako kao što jesu. Ono što neizbježno slijedi iz ove totalne racionalnosti mišljenja jest „demonsko“. Stoga izaziva oprez i suzdržanost. Jer nisu totalitarni projekti vladavine i kontrole nad ljudima tek stvar izopačene „ljudske prirode“ u rušenju demokratskih poredaka. Stvar valja obrnuti. U biti je totalitarizma ono neljudsko. Način na koji ono vlada odvija se tako što pretvara čovjeka u stvar/stvora, svodeći ga na najniži rang uopće u prostoru koncentracijskih logora. Ono neljudsko ga čini, kako je to najpreciznije kazao Hermann Broch, „smećem koje još samo stenje“. (Hermann Broch, Duh i duh vremena, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., str. 158. S njemačkoga preveo: Nikica Petrak) Tvornice smrti netko nužno mora pokrenuti. Bez etičkoga odnosa spram dostojanstva života drugoga čovjeka svaki je grozomorni način genocida nezamisliv. Ako je banalnost u tome što se zlo „udomaćuje“ kao rutina svakodnevice, suočeni smo s najtežim ispitom vlastite savjesti. Između ljudskoga i neljudskoga ispriječilo se polje etičko-političkoga zahtjeva za obranom posljednjih utvrda nesvodljive kontingencije humanosti. Nigdje drugdje negoli u ljubavi spram bližnjega u pogledu na lice koje pati skriva se osjećaj suosjećanja. No, problem s kojim se ovdje bavimo leži u onome što nadilazi granice ljudskoga i neljudskoga. To je bitna razlika između shvaćanja totalne mobilizacije i apsolutne konstrukcije. Vidjet ćemo da je prvo uvjet mogućnosti drugoga, ali da u doba posthumane kontrole i biogenetike više ne može održati svoju legitimnost pojma. Razlog leži u tome što ono totalno u pojmu mobilizacije više ne proizlazi iz industrijskoga rada (mašinerije) i njemu odgovarajućega lika „radnika“. To je doba koje ostavlja iza sebe sve figure moderne povijesti, a politički se označava ulaskom u postimperijalnu suverenost bez fiksnoga subjekta i bez postojane „biti“. Tko danas govori kako bi navodno suvremeni ratovi mogli imati neku vrstu obrambenoga karaktera i zadovoljavati definiciju „pravednosti“ i „slobode“, samo su djelomice u pravu. No, borba protiv imperijalnosti kao kolonijalizma ne čini se vjerodostojnom ukoliko se istodobno ne radi o pokretu koji nosi u sebi tek drugu formu „istoga“ u ideologijsko-političkome ruhu antiimperijalizma i antikolonijalizma. Problem je što su danas ti pojmovi posve izgubili svoje značenje. Nakon što je tzv. Arapsko proljeće umjesto građanske revolucije protiv autokratskoga političkoga poretka u državama Bliskoga istoka zastranilo u Islamsku državu kao spoj čudovišne „političke teologije“ i globalnoga terorizma sve se survalo u bezdan. U tom su pogledu zanimljive analize preokreta iz doba nacija u doba kulture 1980-ih godina u djelima Virilioa i Baudrillarda. Jer obojica zamjećuju kako se „čisti rat“ i „čisti teror“ preobražavaju u hibridno stanje ravnoteže moći i protumoći. Nakon što je postalo izvjesno da je kraj komunizma 1989. godine u svijetu označio nastanak razdoblja neodređenosti, kaosa i entropije sve se usmjerava toj ravnoteži. (Paul Virilio, L’accident originel, Galilée, Pariz, 2005. i Jean Baudrillard, Der reine Terror: Gewalt von Rechts, Passagen, Beč, 1993.) Odakle izvire moć u doba planetarne tehnike? Odgovor je sljedeći: iz tehno-znanstvene logike apsolutne konstrukcije događaja. Kada sve poprima karakter „pametnoga“ (smart) od gradova do ekonomije i mobilnih telefona, nije teško zaključiti da se događaj nastanka „novoga“ mora proračunati-isplanirati-konstruirati tako što će u konkurenciji s drugim pogonom nastojati izboriti apsolutnu nadmoć. Ovdje nije mjerodavno govoriti ni o kakvoj „tržišnoj logici“. Uostalom, paradigma je globalnoga kapitalizma upravo neoliberalni poredak „racionalnoga izbora“ (rational choice). Tržišta nisu u-prostoru već uvijek postojeća. Ona se konstruiraju kao i čitava virtualna stvarnost. Neoliberalizam sa svojim ideologijsko-političkim načelima predstavlja spregu kibernetike i libertarijanstva, apsolutne kreativnosti i meritokracije kao vladavine „pametnih i sposobnih“. Elita koja rukovodi globalnim korporacijama predstavlja sve ono što čini tehnosferu jedinstvenom i singularnom pojavom sprege moći, interesa i želje za vladavinom u korporativnome sustavu upravljanja „svijetom“. Nikad kao danas nije više u optjecaju pojam „rata“. Ali u posve drukčijem značenju od frontalnoga sukoba između nacija-država s njihovim rovovskim bitkama, pregovorima i zaključenjem nepravednoga mira. To se posebno odnosi na: (a) korporacijske „ratove“; (b) ratove protiv „terora“, (c) kulturalne ili diskurzivne „ratove“; (d) kibernetičke „ratove“; (e) biološke „ratove“; (f) interplanetarne ratove kao prikaz budućih „svjetova“ i njihovih načina vizualne komunikacije. Inflacija „ratova“ svjedoči o nemogućnosti da se rat više ontologijski postojano odredi u razlici spram mira. Umjesto da mir bude put do istine, kako je to jednom rekao pacifist i antikolonijalni indijski „militant“ Mahatma Gandhi, mišljenje koje stoji u biti planetarne tehnike u potpunosti neutralizira mir i suspendira ga. Ovo ide tako daleko da je razdoblje mira u službi novoga rata. U svim mogućim preobrazbama samoga stanja stvari odvija se proces naoružavanja. 3. Zašto je Kantov postulat „vječnoga mira“ nedjelotvoran? Glavni prilozi pokušaju razumijevanja rata iz filozofijskoga diskursa nastajali su uoči i nakon I. svjetskoga rata. Uz filozofskoga antropologa Maxa Schelera i neokantovca Paula Natorpa vrijedi posebno izdvojiti i djelo francuskoga vitalističkoga mislioca Henrija Bergsona. Nema nikakve sumnje da ovaj konceptualni sukob između Nijemaca i Francuza odgovora stvarnome stanju proživljenih užasa iz kojih su vodeće europske države izašle duboko traumatizirane. Uostalom, najznačajniji spisi Ernsta Jüngera izrijekom pokazuju koliko su „iskustvo“ i „doživljaj“ smrti u suočenju s posljednjim momentima heroizma čovjeka protkani ekstazom nihilističke pustolovine. (Ernst Jünger, Der Kampf als inneres Erlebnis, E. S. Mittler & Sohn Berlin, 1926.) Čitava „metafizika rata“, kako je to objasnio Scheler, nije puka destrukcija prirode i kulture. Ne smije se pritom otkloniti nešto uistinu krajnje suvremeno u iskustvu s kojim se modernost dovodi do krajnjih posljedica apokaliptičke svijesti o kraju ideje „napretka“ i „razvitka“. Temeljna je odrednica industrijskoga društva svjetsko-povijesne pustolovine kapitalizma da je to sustav u kojem svakodnevica biva izručena na milost i nemilost ponavljanju dosade, rutini običnosti, carstvu banalnosti. Stroj u mehaničkome sklopu djelovanja ne može bez ljudskoga udjela. No, dešava se da ono što Freud naziva „ljudskom protezom“, a to se odnosi na sublimni objekt kulture, postaje obratom ontologijskoga mjesta čovjeka i stroja. Sada se ljudska bit mehanizira. Na taj način ona postaje protezom neljudskoga. U spisu Genij rata i njemački rat (Den Genius des Krieges und den deutschen Krieg) iz 1915. godine Scheler govori da rat omogućuje razotkrivenost istine. Njegovo „ustrojstvo“, „pravna forma“ i „organizacija“ upravo su bitno suprotstavljeni svakodnevnome protjecanju života kao uobičajenoga tijeka rada i dokolice. (Max Scheler, „Der Genius des Krieges un der deutschen Krieg“, u: Gesammelte Werke, Francke, Bern-München, 1982., str. 7-250.) Ako ovdje izostavimo da je čitava neokantovska filozofija u etičko-estetskome smislu izvedena iz tzv. etike vrijednosti i pojma estetskoga doživljaja, bit će jasnije zašto je Jüngerov književni uspjeh sa spisom o ratnim doživljajima na frontu rezultat spoja ničeanske retorike nihilizma, nadčovjeka i osobne pustolovine. (Vidi o tome zbornik posvećen Jüngerovu spisateljstvu: Günter Figal i Heimo Schwilk (ur.), Magie der Heiterkeit: Ernst Jünger zum Hundersten, Klett-Cotta, Stuttgart, 1995.) Uostalom, taj je način kazivanja, iz kojeg su iščezli svi pojmovi radikalne kritike uvjeta koji dovode do rata, ono što povezuje psihologiju i metafiziku „graničnih situacija“ i „izvanrednoga stanja“. Najvažnije je ipak nešto drugo. Rat se fenomenologijski izlaže kao događaj koji ne proizlazi unaprijed iz zle ljudske prirode, a niti se može etičkim skupom mjera odstraniti iz svjetsko-povijesnoga usuda bitka samoga. U tom je pogledu stav Jana Patočke, češkoga fenomenologa i poznatog disidenta u borbi protiv komunističkoga totalitarizma, uvjet mogućnosti svake daljnje rasprave o odnosu tehno-znanosti, nove etike i politike za suočenje s totalnim ratom „sada“ i „ubuduće“: „U novim odnosima atomskog naoružavanja i stalne prijetnje posvemašnjim uništenjem, užaren rat može postati hladan ili tinjajući. Tinjajući rat nije ništa manje okrutan, pa često je čak i okrutniji nego onaj užaren, u njemu bojišnice ostavljaju brazde na čitavim kontinentima. Već je pokazano kako rat u sebe uključuje ‘mir’ u obliku demobilizacije. S druge strane, stalna mobilizacija predstavlja fatum koji svijet teško podnosi, kojemu je teško gledati u lice…“ (Jan Patočka, „Heretički eseji o filozofiji povijesti“, Europski glasnik, br. 20/2015., str. 612. S češkoga preveo: Matija Ivačić) Problem koji proizlazi iz izloženosti rata kao „događaja“ s kojim se egzistencijalno mora razračunati pojedinac u vihoru neproračunljivih zbivanja ne pogađa tek sfere „vrijednosti“ i „doživljaja“. Budući da je modernost u svojoj „biti“ nezadrživo gibanje znanosti i tehnike spram budućnosti u preobrazbama formi i likova, očito je da se rat između nacija-država mora prometnuti u „totalni rat“ imperijalnih poredaka država. Nesumnjivo je da se time gubi onaj tip „herojskoga realizma“ i nacionalizma-domoljublja s kojim su paradirali njemačko-francuski filozofi i pisci nakon I. svjetskoga rata. Ono što, međutim, preostaje nerazjašnjeno provlači se do danas. Kako je moguće filozofijski obuhvatiti fenomen rata u njegovoj „čistoći“ ako je prva pretpostavka kraja metafizike da Clausewitzeva definicija, kako je to jasno pokazao Heidegger, više ne vrijedi s obzirom na totalnost i planetarnost rata u 20. stoljeću? Ako više ne vrijedi postavka da je rat nastavak politike drugim sredstvima, tada je jasno da ni politika nije nastavak rata drugim sredstvima. Oboje, rat i politika proizlaze iz nečega što ih omogućuje u njihovome odnosu. Ono političko, što je dobro znao Carl Schmitt, ne može se uopće osamostaliti u svojoj nesvodljivoj biti od pogubnoga utjecaja drugih sfera kao što su znanosti, tehnika, društvo, ekonomija, kultura, religija ukoliko se ne konstituira kao izniman događaj „revolucije“ u samome svijetu modernosti. Dakako, problem s takvom „revolucijom“ nije tek u drugome licu nasilja koje je potreslo svijet raspadom liberalno-demokratskih poredaka u 20. stoljeću s dolaskom nacizma u Njemačkoj, fašizma u Italiji i staljinističkoga komunizma u Rusiji. Ono što političko u sebi pohranjuje kao bestemeljnost najveće mogućnosti slobode jest egzistencijalni projekt prevladavanja smrti. Herojskim činom singularnoga pojedinca da se suprotstavi poretku organiziranoga zla u formi totalitarne države kao u slučaju Patočke još uvijek nedostaje nešto više od žrtvenoga čina vlastita života. Koliko god da je to nemoguće poslanstvo, ono što iz tog čina žrtvovanja za slobodu nastaje pokazuje da su rat i politika samo nastavak planetarne tehnike drugim sredstvima. Nastavak ne znači puki produžetak neprekinute crte. Tzv. „druga sredstva“ nisu puki instrumenti izvedbe. Bolje je kazati da ono političko u sebi ima istodobno „demonski“ i „emancipacijski“ potencijal. I stoga je pitanje o karakteru rata u doba kraja metafizike istodobno i pitanje o biti političkoga u doba kraja povijesti. Ništa nije više autonomno upravo zato što je singularni događaj tehnosfere onaj koji svaku misao o autonomnosti djelovanja bez suočenja s uvjetima mogućnosti radikalne promjene stanja odstranjuje iz igre kao puku „naivnost“, „iluziju“, „idealizam“. Između zahtjeva za apsolutnom slobodom i mrežom totalne moći zjapi duboki ponor. On svjedoči o nemogućnosti djelovanja bez radikalne promjene mišljenja. U pravu je bio stoga Heidegger kad je rekao u promišljanju „drugoga početka“ i događaja (Ereignis) da „ni jedna ‘revolucija’ nije dovoljno ‘revolucionarna’“. (Martin Heidegger, Die Geschichte des Seyns. GA, sv. 69, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1998., str. 38. ) Što se može suprotstaviti tom normativnome deliriju političke filozofije? I danas je zamjetan patos u teorijama različitih struja u rasponu od neomarksizma Badioua i Rancièrea do Agambenove kritike biopolitičke produkcije moći na tragu Foucalta, Benjamina i Schmitta. Jedan od razloga uspona pojma političkoga u suvremenoj raspravi u odnosu na politiku zacijelo se skriva u tome što je posrijedi prijepor između otvorenosti slobode naspram zatvorenosti totalne moći raspoređene uzduž i poprijeko globalnoga poretka snaga. S jedne je strane posrijedi politička ne-moć razračunavanja s tehno-znanstvenom logikom prelaska rata u „izvanredno stanje“ nadmetanja strategijskoga naoružavanja i prijetnje „slabim državama“ (weak states), što možemo vidjeti u nemogućnosti da se globalni poredak multipolarnosti (SAD, Rusija, Kina) radikalno obračuna s nuklearnim pogonom Sjeverne Koreje. No, s druge, pak, strane svjedočimo kako i tzv. liberalno-demokratski poredak vodi stalne „preventivno-obrambene“ ratove. Protiv mreže terora utjelovljene danas u Islamskoj državi formalno je uključen NATO-savez i Rusija. Između norme i akcije kao da leži još dublji jaz negoli je to bilo u zlatno doba „baroknoga poretka država“. Što je tome razlog? Čini se ponajprije da više nema izvjesnosti o političkome utemeljenju „univerzalne svjetske države“ koja bi bila jamstvo za prestanak ratnih sukoba. Usto, ne postoji čak niti volja za odricanjem od onog preostatka suverenosti koji pripada posljednjim utvrdama međunarodnoga prava zasnovanog na shvaćanju zastarjele nacije-države. Pitanje vjerodostojnosti suvremenoga mišljenja o ratu prolazi ili pada upravo u objašnjenju razloga zašto više ne možemo govoriti o „vječnome miru“ koji je s Kantovim postulatom kozmopolitskoga poretka prosvjetiteljski program usavršavanja uma doveo do etičke obveze odstranjenja „vječnoga rata“. Kada se god povede rasprava o tome je li tzv. „ljudska priroda“ već uvijek postojano dobra ili zla, na površinu izlazi ono čudovišno neodređeno. To nije ništa drugo negoli pitanje o ontologijskoj razlici životinje, čovjeka i stroja. Drugim riječima, ono ljudsko postaje temeljni kriterij vrednovanja mogućnosti da životinja bude pitoma ili divlja, a strojno kao neljudsko u načelu se shvaća etički neutralnim. Vidimo da je to moglo biti mjerodavnim sve do pojave kibernetike i informatike. Otada se nastankom mogućnosti stroja kao „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) u bitnome mijenja metafizički poredak i rang bitka, bića i biti čovjeka. Neki od vodećih kozmologa i teorijskih fizičara predviđaju da će „totalni rat“ u nadolazećem razdoblju planetarnosti biti svojevrsna „pobuna neljudskoga“ u formi vladavine živih strojeva. Stoga se čini nužnim preispitati još jednom doseg onog Kantova postulata bez kojeg svaki pokušaj mišljenja „vječnoga mira“ ostaje i nadalje mrtvim slovom na papiru. Kao što je poznato u spisu Prema vječnome miru (Zum ewigen frieden) iz 1795. godine Kant u okviru svoje političke filozofije polazi od toga da je moralno djelovanje uvjet mogućnosti politike. Pri kraju ovog znamenita spisa nailazimo na sljedeći stav: „Istinska politika, dakle, ne može učiniti niti jedan korak a da se prije toga ne pokloni moralu.“ (Immanuel Kant, Pravno-politički spisi, Politička kultura, Zagreb, 2000., str. 147. S njemačkoga preveo: Zvonko Posavec) Iako se Kant neprestano osvrće na problem opstojnosti zla i dobra u pojmu „ljudske prirode“ polazeći od transcendentalnih načela ideje čovjeka kao animal rationale, nakana je njegova misaonoga projekta u kojem je do vrhunca došla bit europskoga prosvjetiteljstva ponajprije političko-pravna. Da bi se, dakle, svjetska povijest iz tijeka ratova i krvavih revolucija mogla smiriti unutar prostora uma, razuma i kontroliranih strasti, da bi ideja providnosti Božje mogla pronaći svoje istinsko mjesto u povijesnome zbivanju, potrebno je da se mogućnost „vječnoga mira“ između naroda i država učini zbiljom u procesu postajanja svjetskoga poretka univerzalne države izgrađene na umnim načelima. Drugim riječima, Kant pretpostavlja da je jedina nužnost ne ona koja postoji u prirodi kao carstvu kaosa i bespravlja, nego u kulturno usavršenome kozmopolitskome poretku „svijeta“. Ovdje ima mjesta za sve ljude. Ali samo pod uvjetom međusobnoga priznanja moralnim subjektima političke suspenzije i neutraliziranja suverenosti nacija-država. To, naravno, ne znači nipošto kraj države u političkome smislu. Ona i nadalje ima svoju moć i djelokrug zaštite osobnih sloboda i građanske sigurnosti. No, problem je u tome što se ideja kozmopolitskoga poretka ne može ostvariti bez usporednoga procesa, modernim rječnikom kazano, „depolitiziranja i neutraliziranja“ države kao instrumenta nasilja, moći i, u konačnici, pokretača ratnoga stroja. Ako otklonimo svaku primisao na beznadnu filantropiju koja stoji u potki zamisli o „vječnome miru“, a to je i sam Kant u svojim kritičkim prigovorima otklanjao iz vlastite političke filozofije, onda preostaje nešto mnogo složenije. Radi se o pravu na hospitalitet koje uključuje gostoprimstvo prema Drugome i pravo na uskratu azila za strance ako država umjesto iskazivanja naklonosti i preuzimanja obveza građanskih dužnosti postane ciljem ugrožavanja njezinih institucija. Nije potrebno posebno spominjati koliko je taj spis zbog isticanja političkoga federalizma, pravne artikulacije zakona o gostoprimstvu i azilu za strance i izbjeglice danas aktualan. U suvremenoj filozofiji u kasnome etičko-političkome obratu Lévinasa i Derride upravo se pitanje suverenosti, stranca, izbjeglištva, Drugoga i europske tvorbe građanstva pojavljuje presudnim za budućnost Europe i svijeta uopće. Odakle, međutim, teorijski poriv za izgradnju kozmopolitskoga poretka „svijeta“ i iz njega proizašle nužnosti „vječnoga mira“? Kant mora pretpostaviti nešto istodobno teologijski zadano i filozofijski određeno iz čitave metafizičke tradicije mišljenja. To nije ništa drugo negoli ideja o kršćanskoj teodiceji. S početkom u nevinosti prirode, potom iskonskoga grijeha i zapalosti u stanje zla s kojim se povijesno zbivanje odvija u sukobima i ratovima za priznanje subjekta (pojedinca, naroda i država), te naposljetku iskupljenja i konačnoga prosvjetljenja uzdignućem do najviše mogućnosti koje su čovjeku dane a izviru iz njegove umne sposobnosti stvaranja i usavršavanja moralnoga poretka dobra i pravednosti. Kantovo je obrazloženje ove nužnosti „napretka“ i „razvitka“ povijesti od prirodnoga stanja do društvenoga ugovora i nastanka republikanskoga poretka nacije-države pa sve do „svjetske države“ koja će biti jamstvo za „vječni mir“ poprilično začudna sveza između zahtjeva uma kao moralnoga postulata i milosti providnosti (prirode). Naime, ono što nedostaje u ovoj paradoksalnoj svezi između racionalnoga poretka univerzalnosti prava „svjetske države“ i religiozne samosvrhovitosti prirode nalazi se u sferi onoga što je Aristotel nazivao prijateljstvom (pfilia) u zajednici. Od novoga se vijeka do danas održao pod nazivom solidarnosti u zajedništvu. U oba slučaja nije riječ ni o kakvome pravu subjekta na svoje vlastite nagone i težnje. Umjesto toga, republikanski politički poredak potrebuje svojevrsnu „civilnu religiju“ slobode. Njezina je funkcija integrativna u stvaranju kozmopolitskoga poretka. No, problem je koliko je taj pojam uopće djelotvoran. Budući da između naroda i država u postojećoj konstelaciji snaga ne postoji nikakva solidarnost, koja se javlja tek u nevoljama i nedaćama ugroženoga čovječanstva poput prirodnih katastrofa i nakon zamora u trajanju „totalnoga rata“, Kant stoga mora postulirati zajedništvo polazeći od teleologije povijesnoga zbivanja: „No, kako se među narodima na cijeloj Zemlji razvilo zajedništvo (u užem i širem smislu) do te mjere da se povreda prava učinjena na jednom mjestu na Zemlji osjeća na svim drugim mjestima, samim tim ideja o pravu građana svijeta nije nikakva fantastična i nastrana pravna zamisao, već je u nepisanu kodeksu i državnog i međunarodnog prava nužna dopuna za javno pravo čovjeka uopće, a time i za vječni mir. I samo pod tim uvjetom mogli bismo se podičiti da mu se neprekidno približavamo.“ (Imannuel Kant, isto, str. 129-130.) Zaključak Što se dogodilo s idejom „vječnoga mira“ koja od moralnoga postulata ne prelazi u stanje ozbiljenja na političko-pravnoj razini? Vidjeli smo da je umjesto svrhe i zakonomjernosti povijesti na djelu kontingencija i singularnost onoga što je neodređeno nakon „kraja povijesti“. Ako, dakle, Kant ostaje svojim programom prosvjetiteljstva neoborivim dokazom kako se filozofija u odnosu na zbilju odnosi kao norma u odnosu na akciju, tada je obrat s kojim valja računati u permanentnome stanju i-rata-i-mira svojevrsni poraz prosvjetiteljstva pred izazovima vladavine planetarne tehnike. Problem nije u moralnim postulatima za nadolazeće doba kao izostanak rezultata one Božje providnosti koja se zasnivala na ideji umne prirode i njezinih konačnih svrha. Posve suprotno, problem leži u tome što je zbilja „totalnoga rata“ paradoksalna sveza totalne mobilizacije tehno-znanosti i apsolutne konstrukcije događaja koji iz temelja mijenja bitak. Ratovanje kao sinteza novovjekovnoga prodora sheme računanje-planiranje-konstrukcija u mogućnost totalnoga razaranja i uništenja ljudske vrste na zemlji ipak ima u sebi, hegelovski rečeno ali s neizbježnim cinizmom – lukavstvo mahnitoga uma. U čemu se ono ogleda? Ni u čemu drugome negoli u zastrašivanju Drugoga i samozavaravanju sebe da nacije-države još uvijek vode glavnu riječ u postimperijalnim ratovima za naftu, plin, vodu, vjeru, ljudska prava, slobodu naroda itd. Odavno je to doba minulo. Kada se taj zastarjeli subjekt političko-pravne igre u volji za moć očisti od svih natruha „domoljublja“ i „nacionalizma“, što nam još preostaje? Očito samo gola moć sadržana u volji za vladavinom bezličnoga, onoga što se u suvremenoj filozofiji nakon Heideggera i Deleuzea razotkriva kao samouspostavljanje mreže odnosa u kojoj više nema ni središta niti ruba. Nadomjestak se svodi tek na mnoštvo čvorišta u stalnome samoobnavljanju na sve višem stupnju intenziteta razaralačke moći. „Totalni rat“ ne poznaje pobjednike i pobijeđene naprosto zato što zahtijeva neprestanu obnovu kapaciteta potrebnih za svekoliku imploziju jezgre novoga planetarnog sukoba. Ali to nije nipošto puka suprotnost Kantovu „vječnome miru“, doduše sada bez moralnih postulata, ali s pragmatičnim rješenjem vođenja neprestanih pregovora o kraju sukoba. Umjesto toga valja krenuti drugim smjerom: ne više u zaokretu odozdo prema gore. Orijentacijski gledano smjer je kretanja transverzalan kao što su ratovi koji se danas vode sukobi između decentralizirane mreže imperija i njihovih nerecipročnih protumoći. Poredak i struktura kategorija u ovome obratu pokazuje da državni teror u formi „redarstvenih akcija“ na “odmetničke države„ (rogue states) ima svoju reakciju u formi totalnoga terora Islamske države. Radi se o teroru koji više nije sredstvo u korist svrhe izgradnje „novoga totalitarizma“. Temeljni je cilj ovoga terora „pokoravanje“ otvorenih društava zapadnjačke civilizacije onome što prijeti svakom poretku slobode i republikanskih vrijednosti demokracije. Ali baš zato što je apsolutni teror nesvodljiv na politiku kao strategijsku igru moći koja postaje činom totaliziranja u ratovima i prijetnjama Drugome, moguće je postaviti pitanje o granici između kraja svjetsko-povijesne drame Zapada i početka globalno-planetarne agonije imperija i njihovih satelita. Ratovi nisu produžetak tehnologije koji omogućuju nastanak novih ideja. U tom je pogledu kraj metafizike istodobno i kraj povijesti kao smislenoga tijeka ideja od Grka do kibernetike. Ernst Jünger u ogledu Svjetska država (Der Weltstaat) pronicljivo ukazuje na kraj epohalno određene „svjetske povijesti“. Njezin je zamašnjak gibanja bila sloboda i volja za navlastitim duhovnim svijetom oblikovanja idealnoga lika jedne civilizacije, koja od Grka sjedinjuje ideje filozofije i umjetnosti. Povijest otuda pretpostavlja izlazak iz mitske i kaotične prirode u oblikovnu strukturu razvitka duhovnih moći. Kada one više nisu u središtu, od „svjetske povijesti“ preostaju tek nadomjesci i proteze onoga što je nekoć bilo autentično i živo. Što, dakle, preostaje od ideje ne samo svjetske povijesti, nego i od različitih verzija „pravednoga rata“ u doba kada teror, totalna kontrola i biopolitika odlučuju o zbivanjima u svijetu? Odgovor ne leži u pseudo-humaniziranju svijeta i inflacijama etičkih doktrina kao terapije za mahnitost tehnologijski konstruirane apokalipse. Umjesto utopija i apokaliptike možda se rješenje krije u promišljanju same konstelacije tehno-kibernetičkoga mišljenja kao opasnosti koje omogućuje ovo stanje-između „totalne mobilizacije“ i „apsolutne konstrukcije“. Mišljenje pripada u događaj bez kojeg bitak u svojoj tehničkoj sudbini ostaje na pola puta između praznine i ništavila. Imamo li još uopće mišljenje podobno razračunavanju s „militarnim mišljenjem“ koje je iznjedrila zapadnjačka metafizika i s njom sve pripadne joj znanosti? Nije teško odgovoriti na to pitanje. Imamo, naravno. Ali ono je bez moći upravo stoga što mišljenje više ne odlučuje o sudbini nadolazećega. Umjesto njega, sve je u rukama tehno-genetske apsolutne konstrukcije. Sve je, naposljetku, pitanje odluke o mogućnosti posve drukčijega puta od onoga koji se pojavljuje u znakovima čudovišne „nužnosti“. O toj odluci više ne odlučujemo „mi“, a niti „oni“. Odluka pripada „onome“ što se skriva u „biti“ računanja-planiranja-konstrukcije već uvijek jednog te istog događaja. Možemo li tu odluku odgoditi ili je izbjeći u njezinoj „nužnosti“ i „neizbježnosti“?

August 5, 2025
Bog, sloboda i zlo

Bog, sloboda i zlo

1. Još uvijek, nažalost, ime i filozofijsko djelo talijanskoga mislioca Luigia Pareysona nije dostatno poznato ni među suvremenim filozofima izvan okružja „talijanistike“, a još manje onima koji dolaze iz preklapajućih područja humanistike različitih orijentacija. U nas su na sreću objavljene njegove zacijelo ključne knjige Ontologija slobode: zlo i patnja, Demetra, Zagreb, 2005. (prijevod s talijanskoga Dalibor Pribanić), te Estetika – teorija formativnosti, Demetra, Zagreb, 2008. (prijevod s talijanskoga Miroslav Fridl). O njegovu mišljenju u kontekstu suvremene filozofije i tzv. postmodernoga obrata postoji bitan tekst Giannija Vattimoa u Čitanki, HDP i Izdanja Antibarbarus, bibl. Časopisa „Tvrđa“, Zagreb, 2008. koju je priredio Mario Kopić i preveo niz eseja i studija. Isto tako može se pronaći u recentnoj periodici i tekst teologa i filozofa Ivice Šole koji se bavi Pareysonovim filozofijskim statusom u odnosu na Vattimoa s obzirom na „problem retoričke istine“, te još neki radovi koji se odnose na filozofijsko-teologijska pitanja suvremenosti. Tko je, dakle, Luigi Pareyson? Evo, krajnje sažeto. Luigi Pareyson (1918. -1991.) bio je jedan od glavnih talijanskih filozofa dvadesetog stoljeća, najveći tumač egzistencijalističke filozofije, a posebno Karla Jaspersa, kojeg je redovito susretao tijekom studija u Heidelbergu u drugoj polovici tridesetih godina. Kao autor nedvojbeno autonomne i radikalne reinterpretacije klasične njemačke filozofije, njegov originalni metodološki pristup uspio je, pozivajući se na autore poput Pascala, Kierkegaarda, Dostojevskoga i Heideggera, izvući nove interpretativne putove i nove uvide u analizu i razumijevanje filozofskoga doprinosa autora poput Fichtea i posebno Schellinga, kojeg je smatrao svojevrsnim antihegelijancem. S Hansom-Georgom Gadamerom i Paulom Ricoeurom, s kojima je imao kontinuirane i intenzivne intelektualne odnose, Pareyson se može ubrojiti među očeve suvremene hermeneutičke filozofije, među kojima je razvio osobnu i autonomnu koncepciju, prožetu egzistencijalizmom „ontologijske matrice“. Njegova posthumna Ontologija slobode (1995.) vjerojatno predstavlja jedan od glavnih doprinosa talijanske filozofije nakon Drugog svjetskoga rata suvremenoj filozofiji uz niz djela Emanuela Severina o kojem sam pisao u nekoliko navrata (v. Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost: Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021.) Pareyson je bio iznimno plodan autor, spomenimo još i sljedeće publikacije: Verità e interpretazione, Milano: Mursia, 1971; L’esperienza artistica, Milano: Marzorati, 1974; Federico Guglielmo Schelling, in Grande antologia filosofica, vol. XVIII, Milano: Marzorati, 1971, str. 1–340; Dostoevskij: filosofia, romanzo e esperienza religiosa, Torino: Einaudi, 1993; La filosofia e il problema del male, “Annuario filosofico” 2 (1986), str. 7–69; Filosofia dell’interpretazione, Torino: Rosenberg & Sellier, 1988; Filosofia della libertà, Genova: Il Melangolo, 1989; Ontologia della libertà. Il male e la sofferenza, Torino: Einaudi, 1995 (posthumno); Existence, Interpretation, Freedom: Selected Writings, Aurora (CO): Davies Group, 2009. 2. Pareysona se često određuje kao jednog od glavnog predstavnika „talijanskoga egzistencijalizma“, pri čemu se taj pojam koji sjedinjuje filozofijsku orijentaciju u 20. stoljeću s književnim sustavom vrijednosti, gotovo stanovitim oblikom estetskoga svjetonazora, smatra mjerodavnim za francuski egzistencijalizam, ponajprije ateistički u slučaju Sartrea, Camusa i Merleau-Pontyja, a tek onda i kršćanski i personalistički s glavnim predstavnikom Gabrielom Marcelom. No, vidjet ćemo da autor to otklanja i nastoji reinterpretirati u drugome i drukčijem horizontu polazeći od ponajprije Kierkegaarda koji je uvjet mogućnosti kao i kasni Schelling za njemačku filozofiju egzistencije s Karlom Jaspersom i drugim temeljnim misliocem koji je Pareysonu bio cjeloživotno-misaono nadahnuće, premda nije bio njegov hermeneutički učenik. Naravno, riječ je o Martinu Heideggeru. Otuda je Pareysona, povjesničara egzistencijalizma, hegelovski idealizam –„najradikalniji oblik metafizičkoga racionalizma“ – karakterizirala apsolutizacija razuma, radikalno odvajanje konačnoga i beskonačnog, proglašavanje povijesne uvjetovanosti filozofije i promicanje sekulariziranoga kršćanstva. S druge strane, egzistencijalizam se predstavljao kao kriza racionalizma i idealizma. Antihegelizam egzistencijalista tražio je osobnu i povijesnu filozofiju, a ne apsolutnu ili objektivnu, filozofiju koja se ne odriče istine i koja preoblikuje pitanje kršćanstva kao životne religije sjedinjenja uma i egzistencije u dramatskome obličju individualne „sudbine“ čovjeka. Uz Pascala i Kierkegaarda, kako je to pokazivao Pareyson u svojim analizama, Dostojevski je bio jedan od ključnih prethodnika egzistencijalizma u filozofiji i književnosti. Ako je francuski egzistencijalizam proizašao iz Pascala, njegov ruski ekvivalent pokrenuo je Fjodor M. Dostojevski (1821. – 1881.). Upravo je taj filozofski trend prvi objasnio antihegelijansku kontroverzu 1910-ih i 1920-ih. Time imamo tri egzistencijalistička smjera koje Pareyson nastoji prikazati u njihovim butnim aspektima – ruski, njemački i francuski – s njihovim odgovarajućim „prorocima“ – Dostojevskim, Kierkegaardom i Pascalom. Još je nešto iznimno važno za daljnju analizu: svi su bili ujedno duboko prožeti duhom modernizma, ali kao eminentno kršćanski mislioci. Naravno, reći će se, pa Pascal je živio u 17. stoljeću, u doba rigoroznoga racionalizma, a osim toga bio je i znameniti matematičar i danas to pokazuju mnogi tumači njegove filozofijske lucidnosti pretkazao je doba kompjutorske vizualistike i računarstva. Kako to on da pripada modernosti i modernizmu? Odgovor je isti kao i u slučaju sv. Augustina, kojeg tako iščitava i Lyotard u njegovim tekstovima. Naravno, posrijedi je misaona otvorenost spram bezuvjetne linearnosti napretka u tehnologiji i u shvaćanju vremena koje za razliku od iskonskoga grčkog cikličkoga kretanja pretpostavlja ireverzibilnost. Luigi Pareyson tvrdi da „mogućnost tumačenja romana Dostojevskoga kao filozofskih djela ne oduzima njihovu umjetničku vrijednost; naprotiv, njihova filozofija ovisi o toj umjetničkoj vrijednosti“, o tome da je riječ o umjetničkome djelu. (Luigi Pareyson, Dostoevskij: filosofia, romanzo ed esperienza religiosa,Einaudi, Torino, 1993, str. 31) Štoviše, njegovi romani, upravo zbog svoje umjetničke vrijednosti, istinska su i čista filozofija, budući da sami njegovi likovi imaju dvostruku i, ipak, jedinstvenu funkciju da budu umjetničke figure i filozofske ideje, do te mjere da se može reći da je Dostojevski filozofirao „pomoću“ umjetnosti i da je, na kraju, dok se bavio umjetnošću, bavio se filozofijom. Pareyson je Dostojevskoga smatrao „jednim od vrhunaca suvremene filozofije i potrebnom referentnom točkom u današnjoj spekulativnoj raspravi.“ (Luigi Pareyson, isto, str. 156. v. također i tekst: Pablo Blanco-Sarto, „Dostoevsky Overcomes Nihilism: Luigi Pareyson Reads The Brothers Karamazov, Wrocławski Przegląd Teologiczny 29 (2021) 1, str. 393–411, Wrocław Theological Review) No, postavimo pitanje kako je moguće da filozof koji govori u svojoj temeljnoj knjizi o „ontologiji slobode“, što znači inherentno samoj diskurzivnoj naravi filozofije od njezina početka do uvjetno kazano kraja u „egzistencijalnome obratu“ s Kierkegaardom, Jaspersom i Heideggerom, uzima književnika Dostojevskog za mislioca-pisca koji je gotovo jedini postavio u horizont mišljenja-kao-kazivanja problem odnosa Boga, slobode i zla kao fundamentalnih ne samo pojmova, već i „transcendentalija“ i „egistencijalija“ onog što nazivamo suvremenošću? Drugim riječima, kako je uopće moguće da filozof kao Pareyson unatoč svoj složenosti i fluidnosti književnoga teksta koji ima filozofijske konotacije Dostojevskome podari mjesto svojevrsne topologije prevladavanja nihilizma onkraj svih metafizičkih određenja? Ponajprije, Pareysonov filozofski cilj bio je razotkriti prisutnost dobrih i zlih dimenzija kao značajki cjelokupnoga djela Fjodora M. Dostojevskoga, kojeg je smatrao najvećim psihologom modernosti, a to je već mogao pronaći i u Nietzschea koji je također isto mislio o Dostojevskome. S druge strane, ipak je bio duboko uvjeren da nije moguće pronaći u Dostojevskoga filozofsku koncepciju unutar njegovih likova, budući da svaki od njih predstavlja drugačiju viziju svijeta, od kojih svaki zasigurno predstavlja viziju autora, ali nijedan je ne može iscrpiti. Ovo bi zahtijevalo jednu posebnu interpretaciju jer se autor romana ne skriva ni u jednom svojem duhovnome liku. A to onda znači da je romanopisac kao što je to Dostojevski prototip estetike postajanja onkraj fakticiteta bitka i onkraj tradicionalno shvaćene suprotnosti dobra i zla. Zbog toga Pareyson od početka izjavljuje da želi shvatiti i razviti ono što u Dostojevskoga znači autentična misao ne crpeći je iz njegovih likova – što ga razlikuje od drugih velikih tumača ruskoga modernog genija književnosti. Umjesto toga, njegova je nakana da se u složenosti cjelokupne umjetnosti Dostojevskoga, unutar njegova djela mogu identificirati dva temeljna razdoblja: prvo je ono koje bi uključivalo Bijedne ljude, Zapise iz mrtvoga doma, te Ponižene i uvrijeđene, a ono bi se moglo okarakterizirati sekularnom i “europskom” vizijom života, filantropskim humanitarizmom, socijalizmom, općim optimizmom izvedenim iz ljudskoga bratstva. Drugo je razdoblje ono koje tvore Zapisi iz podzemlja, Zločin i kazna, Idiot, Demoni i Braća Karamazovi, a ono razotkriva, tragično shvaćanje ljudskoga postojanja i predstavlja sintezu duboke religioznosti, živog osjećaja zemlje, odnosno snažne svijesti o stvarnosti zla i iskupljujućoj snazi boli: ljudsko biće je u potpunosti ostvareno samo kada ne pokušava zamijeniti Boga, već prepoznaje njegovu transcendenciju. Mesijansko doba nadomješta nihilizam estetskoga traganja za izvanjskom fragmentacijom svijeta i stoga ima više od bilo koje „ontologijske“ pozadine modernosti i suvremenosti. To je doba koje je svevremeno jer se u njemu konačno razrješava na dramatski i iskupiteljski način pitanje odnosa Boga, slobode i zla u činu individualne odlučnosti onkraj granica puke slobode izbora. (v. Luigi Pareyson, The Truth and Interpretation, SUNY, New York, 2013., str. 119. v. o tome Alessandro Carrieri, „God, Evil, Freedom. Reception and Interpretation of Dostoevsky in Luigi Pareyson and his Heirs“, Labyrinth, Vol. 23, br. 1/2021, ljeto, str. 59-71) U tekstu knjige Istina i interpretacija Luigi Pareyson o tome izričito kaže i ovo: „Za Dostojevskoga, božanske ideje su izvorne i duboke istine, prikladne da budu stalna inspiracija ljudskome biću i predstavljaju zadatak cijeloga života te osobe, sposobne izazvati odanost kojoj se osoba konstruktivno posvećuje, potvrđujući sebe u vlastitoj koherentnosti i snazi. Suprotno tome, demonske ideje su iluzije zalutalog i truloga ljudskog bića, umjetne konstrukcije koje bi se prikladnije nazvale ‘ideologijama’ nego ‘idejama’, raspršena i rastočena mišljenja u kojima se osobnost ljudskog bića rastvara i poništava ili se učvršćuje u tvrdoglavu i arogantnu individuumu.“ (str. 118-119) 3. Prije daljnje analize Dostojevskoga i posebno romana Braća Karamazovi u tumačenju Pareysona, valja se vratiti njegovim postavkama koje je iznio o tzv. hegelijanskome idealizmu u brojnim knjigama i tekstovima, navlastito u knjizi iz 1943. godine Studije o egzistencijalizmu. Ponajprije, kao privrženiku Karla Jaspersa na tragu Schellinga i Kierkegaarda, nema nikakve dvojbe da mu Hegel predstavlja vrhunac „metafizičkoga racionalizma“. Sve ovo dovodi do toga da se suvremeni egzistencijalizam pojavljuje kao „kriza racionalizma i idealizma“, pa je posve samorazumljivo što struje mišljenja koje s Kierkegaardom postaju anti-hegelijanizam u egzistencijalnome nabačaju svijeta pronalaze tzv. osobnu i povijesnu filozofiju koja više ne može biti „apsolutna i objektivna“, već pronalazi put u drukčijem tumačenju kršćanstva od oficijelnoga koji se okamenio u dogmatskome institucionaliziranju katoličke Crkve. Pareyson je već onda, u ranim danima svojeg filozofiranja, dospio do toga da je smatrao kako pitanje o trijadi Boga, slobode i zla nije razriješeno ni u hegelovskim novim dijalektikama, a niti u marksovskim materijalističkim obratima zapadnjačke metafizike. Ako kažemo da većina njegovih današnjih tumača, mahom teologijske inspiracije, smatra kako je njegov put mišljenja bio kritičko reinterpretiranje egzistencijalizma, to je naravno formalno točna prosudba, jer je sam Pareyson u tom pogledu bio onaj mislilac koji je nastojao ostati vjeran „izvornome duhu“ ovog iznimno značajnoga obrata u samoj biti metafizike u 20. stoljeću. Međutim, moj je stav o tome kritički spram Pareysona i još više spram njegovih „kršćanski prononsiranih tumača“. Već je u uporabi pojma „egzistencijalizam“ posrijedi kardinalni promašaj. U naslovu njegove studije iz mladosti kad je imao 25 godina, dakle Studije o egzistencijalizmu, očito se predmnijeva da je to neki skupni „filozofski svjetonazor“ (Weltanschauung) ili čak ono što je razvio Jaspers na zasadama Kierkegaarda, ta famozna „filozofijska vjera“. Kritičko razmatranje tzv. egzistencijalizma Pareyson provodi ponajprije tako što „privilegira“ tzv. njemački put mišljenja koje predvode Jaspers i Heidegger na tragu Kierkegaarda, dok postoje još francuski put s Gabrielom Marcelom, kao kršćanskim egzistencijalistom, te „ateistički“ smjer sa Sartreom, Camusom i Merleau-Pontyjem, kako sam to već pokazao. No, problem je što je upravo i jedino samo Sartreov egzistencijalizam kao humanizam onaj smjer mišljenja na tragu kritičkoga čitanja Hegela, Husserla i Heideggera koji zaslužuje ovaj naziv „sekulariziranoga svjetonazora“. Sam je Heidegger o tome u Pismu u humanizmu 1946. godine jasno razdvojio svoje mišljenje povijesnoga smisla bitka od subjektivnosti subjekta u Sartreovu pojmu egzistencije i time istodobno uputio da je sav patos tzv. egzistencijalizma „humanističkoga“ određenja, a to znači metafizičkoga i reduktivnog. Isto vrijedi i za ono što je jedino suvislo i opravdano, a to je koristiti izraz filozofije egzistencije u pluralu, među kojima je ona Jaspersova na najvišoj razini spekulativnosti. (v. Žarko Paić, Projekt svobode – Jean-Paul Sartre: filozofija in angažma, KUD Apokalipsa, Ljubljana, 2007. Na slovenski preveo Vid Sagadin.) Zbog toga sam sklon sve pokušaje redukcije filozofiranja u okružju pojma egzistencijalizma izvan Sartrea proglasiti promašajima, ali ne njihovih svakako vrijednih postavki unutar određenoga konteksta mišljenja, već onoga što bi imalo zajednički sklop misaonih tendencija, gotovo sam u kušnji kazati paradigme. Nema nikakve dileme: Pareyson je antihegelovski filozof kojemu je sinteza Schellinga, Kierkegaarda i Jaspersa uvjet mogućnosti kritike „svekolike suvremene filozofije“, pa nije nimalo začudno da na tom putu „apsolutizira“ njihove analize i pronalazi u „slikama mišljenja“ Fjodora Dostojevskoga ono isto što je, primjerice, Heidegger vidio u poetskome kazivanju prebolijevanja metafizike u Friedricha Hölderlina. Pitanje je samo jedno: može li se „apsolutizirati“ ovaj kjerkegorovski pojam egzistencije kao uvjet mogućnosti neodređenosti slobode iz kojeg se estetski, etički i teologijski dospijeva do drukčijeg pojma Boga kao iskupitelja i osloboditelja svih zapalosti čovjeka u nihilizam kroz samstveno suočenje i susret sa „živom beskonačnošću“ njegove ljudske-i-božanske egzistencije kao što je to bila nakana Luigija Payersona? No, sjetimo se da je Heidegger „ispreparirao“ posve drukčiji i daleko radikalniji pojam egzistencije u njegovu glavnome djelu Bitak i vrijeme iz 1927. godine i time „čovjeka“ kao metafizičkoga subjekta apsolutnoga nihilizma (kojeg na isti način, ali različito, desubjektiviraju i svjetonazori poput amerikanizma, boljševizma i kršćanstva, kako je to Heidegger u knjizi predavanja o Nietzscheovoj volji za moć kao umjetnosti izričito istaknuo) prevladao kroz pojam tubitka (Dasein) čija se „bit“ pokazuje u njegovoj bezuvjetnoj slobodi nabačaja iz horizonta nadolazeće budućnosti. Što je to drugo značilo negoli posvemašnju kritiku cjelokupne suvremene filozofije, a time i tzv. egzistencijalizma kao metafizike i nihilizma uopće. (v. o tome Žarko Paić, Sfere egzistencije: Tri studije o Kierkegaardu, Matica hrvatska, Zagreb, 2017. Prir. Damir Barbarić. Isto tako i Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost: Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021.) 4. Dostojevski i roman Braća Karamazovi za Pareysona su putokaz shvaćanju onog bestemeljnoga/bezrazložnoga u samoj egzistenciji, te je posve bjelodano da je stoga Bog u svojoj nesvodivosti na pojam bića u ontologiji „misteriozni Bog“. Otuda se filozofijski pristup Bogu ne svodi na njegovu ideju ili pojam kroz hegelovski određenu spekulativnu dijalektiku. Umjesto tog metafizičkoga pristupa koji odlikuje novovjekovni racionalizam od Descartesa do Hegela i dalje u suvremenosti (Marx i francuski egzistencijalizam), potrebno je otvoriti problem božanskosti Boga polazeći od onoga što je ujedno antropologijsko i kristocentrično, a to je ljudska sloboda u patnji i posvećenosti najvišim ciljevima povijesnoga ozbiljenja poslanstva i svrhovitosti onkraj svih ograničenja i konačnosti čovjeka. Bog je, dakle, istodobno sloboda kao bestemeljnost i doseže ga se u egzistencijalnome trenutku istinske transcendencije empirijskoga svijeta. Fakticitet je ove slobode u Dostojevskoga opisan kroz svekoliku predanost i obraćenje spram istine kršćanskoga života koju je sam nakon svojeg gotovo tragičnoga obraćenja u sibirskim kazamatima osvijestio. Nije stoga slučajno što je Pareyson u romanu Braća Karamazovi vidio ono što je filozofijski dvoznačno. Prvo, to je poslušnost spram Boga i služba istini kao onome supstancijalnome i esencijalnome kao takvome; drugo, prosvjed protiv Boga i sukob s vječnošću do svojevrsne „izdaje“ biti ljudske egzistencije. Na taj način likovi iz ovog filozofskoga romana par excellence nužno se nalaze u duhovnoj situaciji koja pretpostavlja trijadu Boga-slobode-zla kao fundamentalne strukture mišljenja koje više ne može imati tek manihejsku matricu sukoba između dobra i zla. Sjetimo se, uostalom, da u odnosu između nevine duše Aljoše i nihilističkoga cinika Ivana Karamazova sam Dostojevski ispisuje ovaj psihološko-ontologijski sukob između nečega što se ne može apsolvirati sukobom (ničeanski kazano) između Krista i Antikrista. (v. Luigi Payerson, Dostojevskij:: filosofia, romanzo e esperienza religiosa, 1993, str. 128.) Na jednom mjestu Pareyson kaže da je najviše iskustvo Boga zapravo najviše iskustvo ljudske sudbine. Prevedemo li ovaj „teologijski“ izraz u jezik koji prethodi svakoj tzv. filozofiji egzistencije, dobit ćemo Heideggerovo shvaćanje iskustva tubitka koje se ne može, međutim, svesti ni na kakvo religiozno iskustvo između inih koje čovjeka „opsjedaju“ i čine ga bićem otvorenosti slobode i tjeskobe. No, posve je jasno da i Pareyson na tragu Kierkegaarda i Heideggera mora slobodu de-apsolutizirati od bilo kakvih „okova“ subjektivizma kartezijanskoga tipa, pa se iskustvo slobode pojavljuje kao iskustvo nastojanja prevladavanja nihilizma koje se pokazuje u obogotvorenju povijesti i težnji da se stupi na mjesto Boga kao nadčovjek, koji uvijek završava kao podčovjek. Uglavnom, ono što nas u ovom slučaju hermeneutičkoga čitanja Pareysonova tumačenja Dostojevskoga i osobito romana Braća Karamazovi dovodi do najtežeg pitanja onkraj svake ontologije kao metafizike jest pitanje zla, a ne pitanja o zlu. U čemu je razlika? Zlo nije za Pareysona negacija dobra, kako to pokazuje analizom Dostojevskoga i njegovih likova iz ove druge „egzistencijalno-mesijanske faze“ stvaralaštva. Isto tako, ne može se misliti Bog bez slobode, kao ni sloboda bez Boga. Već iz ovog začaranoga kruga metafizike jasno je da se zlo ne misli gnostički niti manihejski. Inače bi čitava psiho-ontologija Dostojevskoga bila uvod u „sveti rat“ protiv materijalizma, profanacije i esteticizma na višu potenciju kritike modernosti polazeći od vjerskoga (pravoslavnoga fundamentalizma), a tako se danas, nažalost, zlorabi njegova književnost u svrhe ruskoga metapolitičkoga projekta imperijalnoga zatiranja svih drugih neruskih naroda na geopolitičkome prostoru tzv. Euro-Azije.Pareyson je uistinu u pravu: zlo u Dostoievskoga nije opstojeće biće u smislu zloga čovjeka kao fatuma i fakticiteta postojanja ideje zla. Zlo, naprotiv, pretpostavlja „duh samo-razaranja i ne-postojanja“ (Pareyson, isto, str. 65-66). Odakle zlo dolazi? Očigledno da nije posrijedi puka negacija dobra, a niti stvar okolnosti ili konteksta u društvu i kulturi, politici i ideologiji. Zlo je kao i dobro „o-sebi“ vječno samo ako je svijet kao takav stvoren da u njemu postoji svrha ili smisao koji se na kraju mesijanski oslobađa i prevladava svih muka i tragičnih patnji čovjeka kao duhovnoga bića. Ono je kao iskustvo zla u „srcu čovjeka“. Čitajući Dostojevskoga i njegova tumača Luigija Pareysona postaje naposljetku posve očigledno da je posljednja točka ove metafizike prevladavanja nihilizma u romanu Braća Karamazovi ništa drugo negoli iskustvo kojim se „preobrazba zla“ pojavljuje u iskustvu boli i patnje. Ipak, Pareyson nije mislilac prevladavanja nihilizma na tragu Nietzschea i njegove smrti Boga koju najavljuje dolazak nadčovjeka, jer je mladi Nietzsche u spisu Rođenje tragedije iz 1872. godine otvorio problem boli i patnje kao prafenomena iskonske tjelesnosti čovjeka koja se zbiva kao estetska fiziologija iz koje proizlazi da je samo umjetnost posljednje opravdanje njegove egzistencije. 5. Što u Dostojevskoga i u konačnici Pareysona može prevladati ovo zlo-u-svijetu koje je kao i dobro pitanje ljudske slobode izvan svođenja na puki „primitivni izbor“ između onog što je podareno čovjeku kao tragični nabačaj njegove „sudbine“? Nije nimalo slučajno da se Pareyson u svojoj analizi Dostojevskoga ne bavi estetskim ili umjetničkim razlozima tzv, književne kritike, On pristupa likovima iz Braće Karamazova kao idejama ili „slikama mišljenja“ da to kažemo iskazom Gillesa Deleuzea. Zato je posve jasno da njegov „ontologijski personalizam“ mora imati višak kršćanske emfaze u „antropologijsko-humanističkome“ smislu, što je izvan okvira Heideggerove kritike metafizičkoga subjektivizma i objektivizma. Ljubav, naravno, mora prevladati zlo iskonskim činjenjem ljubavi kao milostivosti i milosrđa protiv svekolike druge „instrumentalne svrhe“. Dostojevski nije pisac koji bi stoga pružio budućnosti prevladavanja nihilizma onaj orijentir u ideji estetskoga proizvoditelja novoga svijeta iz same biti umjetnosti kao „stimulansa života“. I zato je Pareyson za budućnost tzv. post-kršćanske kulture kao i Dostojevski, uostalom, nužnost „pada u bezdan“ jednog postmodernoga mesijanizma kao humanizma izvan sveprisutne relativizacije istine i gubitka esencijalne matrice smislenoga svijeta. Dakle, Ecce homo! ili postmodernizam s Kristovim licem bez patnje. Dostojevski je veliki psiholog metafizičkoga nihilizma modernoga svijeta na rubu svjetova i to je najbolje vidio upravo Nietzsche. Ali, njegova je težnja da svijet oslobodi „bjesova“ i „mahnitosti“ dezorijentirane i u načelu neodređene estetske egzistencije ljudskih sudbina posvećenih negaciji kršćanstva i koketiranju sa zlom svojevrsni pad u „lošu beskonačnost“ jedne nedjelotvorne ljubavi koja čak i njegova Krista iz alegorije o „Velikome Inkvizitoru“ iz romana Braća Karamazovi ostavlja izvan velike drame postojanja koja se ne može svesti ni na kakvo etičko-religioznu sferu mesijanstva kao što je to htio otac-utemeljitelj „kršćanskoga egzistencijalizma“ kao što je to bio Sören Kierkegaard u njegovim djelima Ili-Ili i Pojmu tjeskobe. Život je u suvremenosti sve više i više onkraj ove „antropologije svečovještva“ i svih tome izvedenih težnji da se apsolutna ljubav kontingentno uspostavi kao eshatologija i soteriologija naspram apsolutnoga zla. Zašto? Zbog toga što je život postao u svojoj banalnosti onkraj dobra i zla, onkraj Aljoše i Ivana, onkraj metafizike boli i patnje, ono što bismo mogli nazvati ekstatičnom tehno-apatijom čovjeka koji stoji pred vratima drukčije shvaćene nužnosti od tzv. sukoba dobra i zla u smislu konačne odluke. Život je postao događaj tehno-geneze, a ne više ove božansko-ljudske tragedije bitka u „vječnoj onto-genezi“ jednog te istoga u razlikama. Sve to, dakako, još uvijek ne znači da Pareysonovo mišljenje o podrijetlu zla i „misterioznome Bogu“ u okviru „ontologije slobode“ ne otvara mogućnost novoga promišljanja ove fatalne trijade izvan granica metafizičke faktičnosti. Ako nema ili ima Boga, sve jest i nije dopušteno, već je sve otvoreno u istinskoj mogućnosti nastanka novoga događaja. To je prava formulacija one formule nihilizma koju je Dostojevski postavio u romanu „Braća Karamazovi“ i više nije potrebno o tome kazati ni riječi.

August 4, 2025
Estetizacija kao politizacija života

Estetizacija kao politizacija života

1. Tekst Felixa Guattarija „Nova estetska paradigma“, izvorno objavljen 1992. godine, ovdje ga imamo u njemačkome prijevodu („Das neue ästhetische Paradigma“, u: Zeitschrift für Medienwissenschaft, Jg. 8 (2013), Nr. 1, str.. 19-34.10.25969/mediarep/671) središnja je komponenta Guattarijevog kasnoga rada, koji se općenito bavi rekonceptualizacijom strojne konstitucije subjektivnosti, naglašavajući, između ostalog, kartografiju suvremene subjektivnosti koju karakteriziraju tehnike novih medija kao središnji zadatak kritike. Nova estetska paradigma usredotočuje se na epohalno privilegiranje estetske osjetljivosti koja prelazi sve sfere vrijednosti, ili drugim riječima, na opću estetizaciju kao istaknutu značajku sadašnjosti. Tekst predstavlja sažetu genealogiju subjektivnosti: karakterizira polisemsku, animističku, transindividualnu subjektivnost pomoću proto-estetske paradigme. Ovdje ni unutrašnjost i vanjština ni subjekti i objekti nisu strogo odvojeni jedni od drugih; ekonomske, društvene, religijske, političke i estetske sfere vrijednosti nisu u potpunosti diferencirane. Tekst suprotstavlja ovu subjektivnost modularnoj, transcendentnoj subjektivnosti koju posebno implementira kapitalistička modernost, a koja nastaje izoliranjem različitih sfera vrijednosti i subjektivnih kapaciteta jednih od drugih. Ovo je ujedno i mjesto gdje se kristalizira nešto poput estetskog kapaciteta i autonomne sfere estetske vrijednosti (lijepog). Konačno, kao treći tip – koji je, kako tekst naglašava, „unaprijed orijentiran“, budući da se u svakom slučaju još uvijek pojavljuje krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, potaknut medijskom tehnologijom – tekst uvodi procesualne strukture subjektivnosti koje daju ukupni prioritet kreativnim procesima i fenomenima emergencije na svim razinama i dovode do sveukupne estetizacije svih sfera vrijednosti i kapaciteta. Ovdje se odvija proces pomicanja u smislu estetskoga. 2. Felix Guattari (1930.-1992.) bio je francuski psihoanalitičar, institucionalni psihoterapeut, teoretičar shizoanalize i politički aktivist. Njegove knjige, zajedno s Gillesom Deleuzeom, uključuju: Anti-Edip: Kapitalizam i shizofrenija I, Frankfurt/M. (Suhrkamp) 1974. (izvornik 1972.); Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija II, Berlin (Merve) 1992. (izvornik 1980.); Što je filozofija?, Frankfurt/M. (Suhrkamp) 1996. (izvornik 1991.). Njegovi radovi uključuju: Meke subverzije: Tekstovi i intervjui 1977.–1985., Los Angeles (Semiotext(e)) 2009.; Kaosofija: Tekstovi i intervjui 1972.–1977., Los Angeles (Semiotext(e)) 2009. Tri ekologije, Beč (Passagen) 1994. (izvornik 1989.); Kauč za siromašne. Filmski tekstovi u raspravi, ur. A. Weskott i sur., Berlin (b_books) 2011. U njegovoj Kaosmozi, Guattari predlaže analizu subjektivnosti u smislu četiri čimbenika: (1) materijalni, energetski i semiotički tokovi; (2) konkretni i apstraktni strojni tipovi; (3) virtualni svemiri vrijednosti; i (4) konačni egzistencijalni teritoriji. Ova shema pokušava shvatiti heterogenost komponenti uključenih u proizvodnju subjektivnosti, kako je Guattari shvaća, koje uključuju i označavajuće semiotičke komponente kao i “ne-označavajuće semiološke dimenzije” (koje djeluju “paralelno ili neovisno o” bilo kojoj označavajućoj funkciji). Posljednjih godina postoji živa recepcija njegovih tekstova, koji idu tako daleko da pokazuju Guattarijevu „neovisnost“ od Deleuzeova mišljenja, pa čak i njegovu navodnu „ontologijsku“ prednost jer se nije „zatvorio“ u svemir heterogeneze i vječnoga postajanja novoga, već je krenuo svojim putem u drukčiju transverzalnost od one koju je promicao Deleuze u svojim spisima. (v. Carlos A. Segovia, Guattari Beyond Deleuze: Ontology and Modal Philosophy in Guattari’s Major Writings, Springer, Cham, 2024. https://link.springer.com/book/10.1007/978-3-031-70572-4 ) 3. Na samome početku teksta „Nova estetska paradigma“ Felix Guattari ističe važnu poantu da je umjetnost, smatrana zasebnom autonomnom aktivnošću, relativno nov razvoj u našem svijetu i da je prije toga bila dio onoga što bismo mogli nazvati općim praksama života i življenja. To je, kako Guattari ističe, teško shvatiti jer se prošlost uvijek shvaća iz perspektive, kao i logike i interesa sadašnjosti. Iako specifični primjeri suvremene umjetnosti tada mogu biti dio estetske paradigme, pojam umjetnosti općenito može otežati pristup potonjoj jer estetsku praksu svodi na specijalizaciju. Estetska paradigma mogla bi se smatrati proširenim poljem kreativnih životnih praksi koje nisu nužno ograničene na ono što se obično smatra umjetnošću, i kao takva, ova paradigma svakako ima nešto zajedničko s prethodnim ili predmodernim paradigmama. Estetska paradigma, koja je implicirana u umjetničkoj praksi, iako ne u potpunosti ostvarena, ima posebno privilegiranu ulogu u proizvodnji subjektivnosti u našem suvremenome svijetu. Međutim, estetika općenito, ili ono što Guattari naziva „dimenzijom kreativnosti u početnom stanju“, također je karakteristična za predkapitalistička društva koja su uključena u proizvodnju „polisemičke, animističke, transindividualne subjektivnosti“ (čiji se aspekti mogu pronaći i u naše vrijeme u „svjetovima djetinjstva, ludila, ljubavne strasti i umjetničkoga stvaranja“). U ovom eseju Guattari podaruje precizni opis kako funkcionira ovo sučelje između konačnoga i beskonačnog – ili između subjekta i objekta. Guattarijeva tvrdnja za svoju „transverzalističku“ teoretizaciju izričaja (koja se jednako odnosi na specifične prakse kao i na sam kozmos) jest da ona uspostavlja svojevrsni most između konačnoga i beskonačnog i, ključno, „postulira(ju) postojanje određene vrste entiteta koji nastanjuje obje domene, tako da bestjelesni elementi vrijednosti i virtualnosti postaju obdareni ontološkom dubinom jednakom dubini objekata postavljenih u energetsko-prostorno-vremenske koordinate“. Guattarijevim riječima, „ovi transverzalni entiteti pojavljuju se poput strojnoga hiperteksta“ i nadalje impliciraju da je „Bitak“, daleko od toga da je unaprijed utvrđen ili djeluje kao neka vrsta spremnika za život (ili za „sve moguće modalitete bića“), zapravo „autokonzistentnost, autoafirmacija, postojanje za sebe koje primjenjuje posebne odnose alteriteta“. Ova samokristalizacija ili oblik koji se konstituira iz bezobličnoga, primjenjuje se jednako na neljudski, pa čak i anorganski život kao i na ljudski (nakon sve, čak i molekule, kao sklopovi, imaju virtualni aspekt). Guattari ovaj aktivni, generativni i transverzalni proces naziva ‘strojnim bićem’. Takvi strojevi ili samoorganizirajući entiteti imaju dva specifična aspekta – ili su okrenuti u dva smjera: prema konačnom i prema beskonačnom. 4. Nema nikakve dvojbe, Guattari je „dvojnik“ delezovske „mašinističke ontologije“ i tekst o „novoj estetskoj paradigmi“ to u potpunosti dokazuje. Jezik kojim se služi je hibridna konstrukcija pojmova i metafora, a ono što je razlog zbog čega upravo političko estetiziranje postaje temeljnom paradigmatskom konstrukcijom drukčije i „transverzalnije subjektivnosti“ proizlazi iz logike tehnologiziranja čovjeka uvođenjem onoga što nazivam tehnosferom. Međutim, unatoč svekolike Guattarijeve razigranosti i nastavka Deleuzea „drugim kategorijalnim sredstvima“, ovaj je „mašinizam“ ipak ono što ne smatram probitačnom misaonom izvedbom za suvremeno razumijevanje konzekvencija koje su u međuvremenu, otkako je njegov esej objavljen, a prošlo je o toga već trideset i tri godine, još samo intenzivnije i propulzivnije radikalizirane uvođenjem AI i umrežavanjem „subjektivnosti“ u svojevrsni black matrix info-kognitivnoga kapitalizma. Estetizacija je u njezinom političkome vidu suprotstavljanja neoliberalnoj ideologiji tzv. post-političkoga konsenzusa u pokušajima Badioua i Rancièrea ostavila vidnoga utjecaja na neomarksističke analize kulture i vizualne umjetnosti (posebno filma), ali kako sam to pokazao u nekim svojim knjigama (od Doba oligarhije do O filozofiji filma), čitav se proces ove sinteze estetskoga i političkoga naposljetku sveo na ono što nadilazi njihovu razdvojenost na subjektivnost mišljenja i objektivnost strojne logike umrežavanja svijeta. To je, dakako, tehnogenetska vizualizacija događaja. Oni koji se preko Guattarija na jedan vulgaran način pseudo-ljevice „danas“ razmeću besmislenim tezama kako je posrijedi proces kojim navodno info-kognitivni kapitalizam postaje tvz. tehnološki fašizam ne zaslužuju drugo osim da ih se ignorira. Nažalost, time samo skrnave nasljeđe Guattarija, a misaonoj potentnosti uvida u bit suvremenosti ne pridonose ničim osim svojom beznačajnošću. Stvar je s „novom estetskom paradigmom“ daleko složenija od redukcije na politizaciju umjetnosti svim postojećim sredstvima. Ona je k tome i pitanje je li uopće moguće još živjeti i misliti u okvirima metafizike subjekta novoga tipa „transverzalnosti“ kad se čitav horizont svijeta pretvara u interaktivne ekrane praznine?

August 3, 2025
Mapa, atlas, kugla

Mapa, atlas, kugla

1. Mišljenje je orijentacija u prostoru-vremenu, bez obzira je li riječ o klasičnoj metafizici iz doba Ptolomejeva geocentrizma ili novovjekovnoga Kopernikova heliocentrizma. Orijentacija znači mišljenje koje poima stvarnost s pomoću pojmovno-kategorijalnih mreža značenja. Ono što pritom iskazuju Kantovi sintetički sudovi a priori jest upravo ta sveza između prostora koji se predočava s riječju „ovdje“ i vremena koje se izražava s riječju „sada“. Jasno je da je prostorno-vremenska sinteza ovoga ovdje i aktualne sadašnjosti svojevrsni aksiom svekolike orijentacije polazeći od faktičnosti čovjeka kao bića tjelesnoga ustrojstva shvaćanja bitka uopće. Zato će Heidegger u Provansalskim predavanjima krajem 1960ih godina u seminarima za odabrane slušatelje okupljene željom francuskoga nadrealističkog pjesnika René Chara nastojati pojasniti svoj put mišljenja od djela Bitak i vrijeme iz 1927. godine do mišljenja zgode/događaja (Ereignis) sredinom 1930ih te do mišljenja postava (Gestell) kao biti moderne tehnike i sve do postavke iz 1964. godine o kraju filozofije kao metafizike i kibernetici koja postaje univerzalna znanost onkraj svih pozitivnih znanosti uopće. Ključna riječ za shvaćanje njegova mišljenja ukorijenjenosti u izvornu prostornost i vremenost jest topologija bitka (Topologie des Seins). To znači da je orijentacija koja otuda proizlazi ponajprije ona koja povezuje zemlju i mjesto postojanosti u promjeni iz kojeg valja misliti pojam prostora. Mi stoga prostor ne osvajamo niti ga stvaramo tehničkim putem, već ga nasljeđujemo kao dar/otvorenost same zemlje i način kojim prostor oblikujemo odgovara našem mišljenju. Izvorno grčko mišljenje znamenuje se otuda zavičajnom topologijom bitka, dok se novovjekovni postav (Gestell) pojavljuje kao vladavina subjektnosti subjekta i preobrazbe prostora u čin znanstveno-tehničke reprezentacije bitka kao volje za moć. 2. Koncept dijagrama, u svom uobičajenom shvaćanju kao reprezentacijske sheme, posljednjih je godina ponovno dobio pozornost u humanističkim i društvenim znanostima, dijelom potkrijepljen „prostornim zaokretom“ (spatial turn). U skladu s tim trendom, nedavni radovi unutar estetike, teorije umjetnosti i povijesti umjetnosti s oduševljenjem su prihvatili dijagramatiku kao alat za analizu. Ta čitanja obično uključuju dijagram unutar formalističkih i reprezentacijskih načina analize. Nasuprot tome, Gilles Deleuze nam predstavlja nereprezentacijsku koncepciju dijagrama koja nudi način razmišljanja o genezi umjetničkih djela kao „bića osjeta“, prirodi umjetničke misli kao konstruktivne i odnosu umjetničkoga djela prema povijesti umjetnosti kroz ontologijsko isticanje „razlike“. Dok Heidegger uzima uvijek prostor kao otvorenost (mogućnosti) bitka koji se događa povijesno-epohalno i tako podaruje ideji izvorne vremenosti primat nad prostorom kao primordijalnim okvirom mišljenja, nema nikakve dvojbe da je svekoliki Delezeov „digitalni konstruktivizam“ u znaku dijagramatike događaja. Deleuze postavlja pitanje: „Što je dijagram?“ i u odgovoru opisuje apstraktnu funkciju uređaja. U opsegu svog odgovora počinje s arhitektonskom osnovom i završava usporedbom dijagrama s kartom: To je prikaz odnosa između sila koje konstituiraju moć u gore navedenim uvjetima: „Panoptički mehanizam nije samo šarka, točka razmjene između mehanizma moći i funkcije; to je način da se odnosi moći funkcioniraju [sic] u funkciji i da se funkcija ostvari kroz te odnose moći.“ Vidjeli smo da su odnosi između sila, ili odnosi moći, mikrofizički, strateški multipunktalni i difuzni, da su određivali posebne značajke i konstituirali čiste funkcije. Dijagram ili apstraktni stroj je karta odnosa između sila, karta sudbine ili intenziteta, koja se odvija primarnim nelokalizirajućim odnosima i u svakom trenutku prolazi kroz svaku točku, „ili bolje rečeno u svakom odnosu od jedne točke do druge“. (Gilles Deleuze and Félix Guattari, A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia , trans. Brian Massumi (Minneapolis: University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2005., str. 13.) Evo, ovo dolje je primjer dijagramatike. 3. Ali i topologija bitka i dijagramatika događaja su samo ono ljudsko kao misaona orijentacija u prostoru-vremenu iskazano na dva naizgled krajnje različita i udaljena načina. No, postoji i treća orijentacija koja više nije rezultat ljudskoga mišljenja, već neljudskoga kao takvoga. To je vizualizacija stanja kao čistih kontingencija koje su rezultat autopoietičke biti tehnosfere. Kroz kvantifikaciju beskonačnoga niza slika postaje broj i rečuna svoja sadašnja i buduća stanja u oprostorenosti (spatializing) onkraj ukorijenjenosti i deteritorijalizacije, onkraj zemaljske perspektive kao takve. Inventari i instrumenti geografije kao znanosti koja računa i ostavlja tragove kretanja ljudske orijentacije u prostoru zemlje bili su mapa, atlas i kugla. Prvo je vezano uz Heideggerovu topologiju bitka, drugo uz Deleuzeovu dijagramatiku događaja, a treće uz vizualizaciju stanja „beskonačne brzine“ kojim objekt X putuje zakrivljenim svemirom. Evo, kako izgleda ovaj transverzalni čin skeniranja tehnosfere. 4. Je li sada jasno što je autor Tehnosfere htio reći kad je ustvrdio rezolutno da slika prethodi jeziku i da je mišljenje kao vizualizacija stanja čistih kontingencija ne naša daleka nadolazeća budućnost, već jedina prava i vjerodostojna stvarnost koja se poput simulakruma beskonačno zrcali u snovima i vizijama Onoga tko misli ono što se još ima misliti?

August 2, 2025
Srednji vijek u svjetlu nove Apokalipse

Srednji vijek u svjetlu nove Apokalipse

1. Usporedbe „sadašnjeg“ stanja kao doba ili čak epohe s nekim odavno iščezlim postale su iznimno popularne krajem 20. stoljeća. Njihova je funkcija bila da nam otvore oči za dolazak čudovišne opasnosti koji bi mogao uskoro snaći naš svijet jer je ogrezao u narcizmu, opsesiji bogatstvom i kultu vječne mladosti kroz pohvalu tijelu kao ekstatičnome izvoru moći i želja. Usto, ova pošast analogizma imala je i dodatnu vrijednost rehistoriziranja nekih epoha i stilski zaokruženih razdoblja u umjetnosti i kulturi koje i danas opsjedaju suvremenike zbog toga što su u svojoj biti posjedovale ključ za otvorenost svijeta kao događaja ljepote i uzvišenosti s idejom Boga kao estetskoga stvoritelja života kao takvog. Talijani su estetski majstori ove konceptualne igre analogiziranja svjetova jer su najbolji prilozi pokušaju dovođenja primjerice koncepta srednjega vijeka kao i baroka u novome ruhu postmodernizma i suvremenosti upravo oni iz pera Umberta Eca, te povjesničara umjetnosti i znalca baroka Omara Calabresea. U ovom fragmentu kaosa usmjerit ćemo svoje komentare na Ecov esej „Uvod u srednji vijek: barbari, kršćani i muslimani“ objavljen 2012. godine na engleskome jeziku. (v. https://www.meer.com/en/1814-introduction-to-the-middle-ages-by-umberto-eco ) Za početak evo što kaže autor niza estetičkih rasprava i studija o srednjem vijeku, pojmu ljepote u estetici sv. Tome Akvinskoga i mnogim drugim tekstovima o tom veličajnome razdoblju iz povijesti europske/zapadnjačke civilizacije. „Srednji vijek nije bio samo razdoblje europske civilizacije. Postojalo je zapadno srednjovjekovno razdoblje i razdoblje Istočnoga Carstva, koje je još uvijek preživjelo među sjajem Bizanta 1000 godina nakon pada Rima. Tijekom tih istih stoljeća cvjetala je velika arapska civilizacija, dok je u Europi postojala manje-više tajna, ali vrlo živa židovska kultura. Granice između tih različitih kulturnih tradicija nisu bile toliko izražene kao što se danas misli (prevladavajuća slika je sukob između muslimana i kršćana tijekom križarskih ratova). Europski filozofi poznavali su Aristotela i druge grčke autore putem arapskih prijevoda, a zapadna medicina koristila je arapsku znanost. Kršćani i židovski mudraci, iako diskretno, bili su u čestom kontaktu. Međutim, ono što karakterizira zapadni srednji vijek bila je njegova sklonost tumačenju svakog kulturnoga doprinosa iz drugih razdoblja ili civilizacija kršćanskim terminima. Kada se danas raspravlja o tome treba li spomenuti kršćanske korijene Europe u Europskom ustavu, neki s pravom prigovaraju da Europa također ima grčko-rimske i židovske korijene (i samo pomislite na važnost Biblije), a da ne govorimo o drevnim predkršćanskim civilizacijama, a time i o keltskoj, germanskoj ili skandinavskoj mitologiji. Ali što se tiče srednjovjekovne Europe, svakako moramo govoriti o kršćanskim korijenima. U srednjem vijeku sve se prevodilo i reinterpretiralo u svjetlu nove religije, još od vremena crkvenih otaca. Biblija je bila poznata samo u svom latinskome prijevodu, Vulgati sv. Jeronima (340./345.-420.), a postojale su i latinske verzije grčkih filozofa, koje su se koristile kako bi se pokazalo njihovo slaganje s načelima kršćanske teologije (a monumentalna filozofska sinteza Tome Akvinskog bila je usmjerena upravo na to).“ (https://www.meer.com/en/1814-introduction-to-the-middle-ages-by-umberto-eco ) Temeljno pitanje koje Eco diskretno naznačuje opisom tzv. kršćanske civilizacije Europe jest upravo ova tautologija: jesu li kršćanski korijeni Europe uvjet mogućnosti njezina današnjega identiteta? Pritom Eco nema nakanu da politologijski pokaže kako ono što zovemo Europom „danas“ prestaje biti određeno bilo kakvim zadanim kulturnim granicama razdvajanja tzv. Zapada od Istoka, Mitteleurope od Balkana i drugih geografsko-političkih sklopova tradicionalno artikulirane moći. Uostalom, posve je jasno da je Europa u kontekstu EU „danas“ ništa drugo negoli pitanje održivosti imperija u novim uvjetima u odnosu na nadmoć Amerike, Rusije i Kine. Čitava stvar oko diskusije koja problematizira identitet naroda i nacija Europe u kontekstu njezina širenja na Istok postaje svedivost na samo jednu temeljnu riječ-koncept suvremenosti koju je još 1947. godine u svojem djelu Nomos zemlje najavio njemački ustavni pravnik i politolog Carl Schmitt. To je geopolitika. Pred njezinim razornim tragovima sve postavke o kulturi kao hologramu identiteta postaju nevjerodostojne. Razlog leži u tome što geopolitička logika vladavine i upravljanja svijetom pretpostavlja nužnost uspostavljanja kratkoročnoga ili dugoročnog političkog interesa „slabog imperija“ pred postulatima uzvišenih kulturnih vrijednosti. No, naposljetku i sam pojam „kulturnih vrijednosti“ nije ništa univerzalno i nedodirljivo, već se pojavljuje uvijek u kontekstu slabe ili jake geopolitičke moći. Tako je upravo i sa sklopom kršćanstva ne samo kao monoteističke religije koja je oblikovala povijest Europe, već i s njezinim utjecajem na stvaranje nacionalizma i kolonijalizma, modernih ideologija i sprege vjere i autokratskih diktatura u 19. i 20. stoljeću. U okviru Ecovih razmatranja „novoga srednjeg vijeka“ s određenjem odnosa „barbara, kršćana i muslimana“ čini se da je posve bjelodano da Europa ne može biti svedena na svoje izvorne „kršćanske korijene“. Ne samo zbog toga što su i grčko-židovski oni koji su prethodeći razdoblju koje, kako to Eco lijepo kaže, sve prošle filozofije i duhovna dostignuća prevodi na latinski i univerzalizira kao nasljeđe vlastite religiozno-političke usmjerenosti spram Drugoga kojeg želi osvojiti i učiniti ga dostojnim vjere u Kristovo poslanstvo. Europa je ponajprije identitet modernoga duha slobode, autonomije umjetnosti i znanosti te otvorenosti spram Drugoga. Diskusija o kršćanstvu kao fundamentalnome izvoru europskoga identiteta ne prestaje ni danas, a podsjećam da sam još o tome detaljno pisao baveći se analizama Derride i Habermasa povodom njihova manifesta za Europu koja ne smije postati američki politički vazal u „križarskome pohodu na Irak“ 2003. godine. (v. Žarko Paić, Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005. Isto tako i: Žarko Paić, „Melankolija i revolucija: kultura u postkomunističkom opsadnome stanju“.Tekst je prvotno objavljen u zborniku Ivana Čolovića, (prir.) Zid je mrtav, živeli zidovi! Pad Berlinskog zida i raspad Jugoslavije, bublioteka XX. vek, Beograd, 2009. i na portalu https://pescanik.net/melankolija-i-revolucija/ ) 2. Ono što Eco u svojem uvidu u složenost srednjega vijeka posebno naglašava često se ispušta iz vidokruga današnjih „analogista“ koji u njegovoj jednoznačnosti ne žele vidjeti nešto posebno značajno za suvremenost. Srednji je vijek u svojoj kršćanskoj određenosti bio početak interkulturalnoga dijaloga s muslimanskim svijetom, ne samo Arapa i Saracena. Razvitak znanosti i tehnologije spajao je i Firencu i Bagdad. To isto vrijedi i za procvat trgovine kao prvoga znaka merkantilnoga kapitalizma. No, nije posrijedi nikakva iluzija mirnoga suživota, jer bi to bilo iskrivljavanje povijesnih činjenica. Ovaj prvotni dijalog „suverenizma“ i „globalizma“ imao je dalekosežne posljedice za razumijevanje biti Europe, osobito kad se uzme u obzir da je maurska kolonizacija Španjolske ostavila u nasljeđe iznimnu navlastitost graditeljskoga umijeća, sinkretički stil u arhitekturi i ono što je očito ključno i bez čega ne bi nikad Europa bila prožeta duhom filozofije, umjetnosti i znanosti. Naravno, Arapi su zaslužni za očuvanje helenske tradicije prevođenjem Aristotela i nastankom aristotelizma s dičnim imenom Averoesa. Zato Eco mora srednjem vijeku podariti nešto iznimno. S njime nastaje ideja cikličnoga razvitka u svjetskoj povijesti jer kršćanstvo je neprestano u sukobu i dijalogu s prethodećim „barbarima“ koje nasljeđuje u političkome smislu, a to je Sveto Rimsko Carstvo i muslimanski nesvodivi Drugi, ono što mu prijeti opstanku i nagoni ga na sublimaciju vlastite duhovne otvorenosti u izgradnji novoga svijeta. „To je bilo razdoblje koje je započelo raspadom Rimskoga Carstva, spajanjem latinske kulture s kulturom naroda koji su postupno napadali carstvo (vezivno sredstvo bilo je kršćanstvo), te je na kraju dalo život onome što danas nazivamo Europom, njezinim nacijama, njezinim modernim jezicima i institucijama koje su – unatoč promjenama i revolucijama – još uvijek naše.(…) Srednji vijek nije bio stoljeće. Nije bio stoljeće, poput šesnaestog ili sedamnaestoga stoljeća, niti precizna epoha s prepoznatljivim obilježjima, poput renesanse, baroka ili romantizma. Srednji vijek bio je niz stoljeća, a kao takav prvi ga je definirao humanist Flavio Biondo, koji je živio u petnaestom stoljeću. Biondo se, kao i svi humanisti, nadao povratku kulturi klasične antike i – tako reći – stavio je u zagrade sva stoljeća (koja je smatrao razdobljem dekadencije) koja su prošla između pada Rimskog Carstva (476.) i njegova vremena – čak i ako je sudbina odlučila da sam Flavio Biondo pripada srednjem vijeku, budući da je umro 1463., dok je konvencija da je srednji vijek završio 1492. otkrićem Amerike i protjerivanjem Maura iz Španjolske.“(https://www.meer.com/en/1814-introduction-to-the-middle-ages-by-umberto-eco ) Ako srednji vijek „nije bio stoljeće“ a niti „precizna epoha“, vidimo da Eco ne ulazi poput nekih drugih povjesničara kulture u diskusiju o tome kako istinski odrediti što je to što čini povijesno-epohalne promjene (poput, primjerice, Fernanda Braudela ili Michela Foucaulta), što je differentia specifica u odnosu na „kulturu klasične antike“, i onoga što Eco ne spominje u ovom obrazloženju, a riječ je o nastanku novovjekovlja? Sve što navodi u obrazloženju, pa tako i stav humanista Flavia Biondoa, neporecivo je. Proglasivši razdoblja veličajne klasične antike „razdobljem dekadencije“ očito je da je već nastala mogućnost koja će se tek oblikovati s onime što je bila značajka novovjekovne racionalnosti u znanstveno-tehničkome reduciranju cjelokupnoga života na trijumf linearnog napretka. Sve što dolazi nakon „dekadencije“ postaje samo o sebi „napredno“ jer se od sv. Augustina povijest određuje kao bezuvjetni ireverzibilni put spram vječnosti u znaku sve većeg znanja i akumuliranih tehničkih umijeća. Najbitnija Ecova postavka u ovom povijesnome reduciranju srednjega vijeka na ono što nije, a nije ni „stoljeće“ niti „epoha“, jest posljednja rečenica citata, iako se ograđuje time da tvrdi da je to konvencionalna teorija koju ne pobija, baš naprotiv. Da, novovjekovlje uistinu otpočinje otkrićem Amerike i koloniziranjem svijeta kao nastavka srednjega vijeka drugim sredstvima na novome tlu. Ali nije problem u ovom diskontinuiranome kontinuitetu povijesti, već u prijelazu između sustava ideja koje su već postale prerađene i spremne za „skolastičku uporabu“. Drugim riječima, tajna je srednjega vijeka u njegovoj autonomnoj redukciji značenja svjetova prošlih razdoblja na europskome tlu i kritičkome dijalogu s Istokom bez kojeg se ne može uopće zamisliti stanje koje bismo mogli odrediti kao stabilnim poretkom nove Apokalipse. Ona je i unutar sustava i izvan njega: unutar zato što kršćanstvo počiva na ideji vladavine onostranosti i iščekivanja spasonosnoga drugoga došašća Isusa Krista, a izvan zato što su subverzivni pokreti milenarizma i kilijazma s Joakimom de Fiore radikalno udarali u trublje Jerihonske i prijetili oficijelnoj teologijskoj „istini“ srednjega vijeka zahtjevom za prevladavanjem svih dosadašnjih vrijednosti. Eco je to maestralno utkao u priču svojeg najznačajnijeg romana Ime ruže. Otkriće budućnosti, paradoksalno, nije unutar sustava, nego izvan njega. I to one budućnosti koja počiva na apokaliptičko-mesijanskim izvorima jednog posve razmještenoga identiteta kad se u ranome 13. stoljeću rješava pitanje vjerodostojnosti svake povijesne objave koja nije dospjela do krvi i mesa svojih izabranika i militantnih svjedoka ove povijesti kao totalnoga martirija. 3. Umberto Eco je u svojim esejima kao i književnosti naklonjen upravo dubinskome iskapanju tajni srednjega vijeka. Pravi razlog oduvijek je bio samo taj da mu se činilo kako sve u tom razdoblju povijesti ima značajke neodređenosti baš ove naše „epohe“ koja nije više ni stoljeće jer je 20. stoljeće kronologijski iscurilo i već smo prevalili četvrt 21. stoljeća, ali isto tako nije ni zaokružena epoha. Zato nećemo od Eca, kao što bismo to očekivali od Foucaulta, dobiti filozofijsko-sociologijsku definiciju modernosti. Nećemo isto tako dobiti ni odveć materijala za objašnjenje je li srednji vijek u mnogim aspektima bio najava postmoderne eklektičnosti i hibridnosti. To će čitatelji sami zaključiti: i jest i nije, anything goes. ¸ Ako još k tome uvedemo u ovu konceptualnu igru i pojam koji je stvarao pomutnju i Giorgiu Agambenu, a to je suvremenost u smislu primjerice suvremene umjetnosti koja se od moderne razlikuje time što je institucionalno vezana uz instalacije, performanse i konceptualnost, dakle uz pojam događaja, a ne više zgotovljenoga djela, tek smo tada u problemima. Čemu onda Ecova strast za razdobljem koje je u mnogim aspektima modernije od svekolike modernosti i postmodernije od postmodernosti, možda čak i suvremenije od suvremenosti? Da je tome tako znao je već James Joyce koji je u svojim romanima poput Portret umjetnika u mladosti i Uliksu imao razrađen estetski pojam epifanije koja je sjedinjavala ideje sv. Tome Akvinskoga o uzvišenoj percepciji stvarnosti u njezinim svakodnevnim rubovima egzistencije. Srednji se vijek po analogiji pojavljuje u suvremenosti u svjetlu nove Apokalipse. A to znači da ništa nije zauvijek iščezlo u arhive povijesti koje skriva prah i zaborav. Ono što se ponavlja u vremenu posvemašnje moralne i političke dekadencije jest samo jedno ꟷ epifanija zla i mistika zbližavanja onih koji su iako najudaljeniji, poput kršćana i muslimana, toliko bliski u svojem nastojanju da život učine dostojnim višeg zajedništva od jalova dijaloga vjera u njihovoj vjekovnoj šutnji o onome što su znali bolje od svih i heretički arapski filozof Averoes iz Cordobe i talijanski humanist Flavio Biondo: da je, naime, svijet u svojoj jedinstvenoj ljepoti odveć nepostojan i kratkoga vijeka da bi se vrijeme tratilo uzaludno na prolazne banalnosti moći i krajnje nesuvislosti uma. Kako ono završava Ime ruže? Stat rosa pristina nomine, nomina nuda tenemus.

August 1, 2025
Slavno je za častohleplje mrijeti

Slavno je za častohleplje mrijeti

1. O etičkim problemima dobre vladavine u državi Grci su bili gotovo nenadmašni. Svako Aristotelovo promišljanje biti politike nije sagledano tek iz odnosa političkoga i politike, koje se danas u postfundacionalizmu filozofije politike (Badiou, Rancière, Nancy, Agamben) uvelike uzima kao neka vrsta dvoznačnosti onog što pripada razlikovanju autentičnoga življenja za političko ozbiljenje slobode, jednakosti i pravednosti nasuprot institucionalnoj sprezi moći, vladavine i upravljanja u idelogijski konstruiranoj državi, već iz korelacije etičkoga i etike spram politčkoga djelovanja. Čitali mi koji god njegov spis, a Nikomahova etika je u svakom slučaju jedno od najboljih primjera ovog mišljenja u čitavoj povijesti metafizike unutar područja filozofije politike i morala uz Kantovu Kritiku praktičkoga uma, razabrat ćemo da se ljudi ne bave nekom javnom djelatnošću tek iz uzvišenih razloga službe samoj svrhovitosti biti onog političkoga i politike. Njihova je težnja za ozbiljenjem ideje dobra uvijek motivirana i ljudskom, suviše ljudskom „žudnjom za slavom“ ili priznanjem od zajednice koju čine slobodni građani za njihovo postignuće onkraj privatnih interesa. No, naizgled se čini začudnim da o tom poprilično nepolitičkome fenomenu djelovanja čovjeka, koje više pripada psihološkim aspektima ljudske navlastitosti spram drugih bića, možda ima više pokušaja razjašnjenja tajne „ljudske duše“ u srednjovjekovnoj teologiji, posebno onoj sv. Tome Akvinskoga negoli bi se to očekivalo. Naime, u njegovoj Državi, koja je u nas prevedena s latinskoga iz izvornika De Regno: ad regem Cypri, 2. Summa theologica, prijevod i bilješke Tomo Vereš, Globus, Zagreb, 1990., stoje i ove misli: „…iz žudnje za slavom stoje opasna zla. Mnogi su, naime, tražeći neumjereno slavu u ratnim pothvatima upropastili i sebe i svoju vojsku, dok su slobodu domovine stavili pod jaram neprijateljskog ropstva. (…) Žudnja za slavom srodna je s još jednim porokom, to jest s pretvaranjem. Budući da je teško steći prave kreposti, koje doista zaslužuju čast i slavu, i malo je onih koji ih postižu, mnogi ljudi žudeći za slavom pretvaraju se da su kreposni. Stoga, kao što kaže Salustije: „Častohleplje je mnoge smrtnike prisililo da budu dvolični: jedno im je stvarnost u srcu, drugo je rječitost na jeziku, više se odlikuju izgledom nego dobrom naravi.“ Ali naš Spasitelj također naziva licemjerima, to jest dvoličnjacima, one koji čine dobra djela da bi ih ljudi vidjeli. Stoga, kao što je opasno za narod da vladar traži kao nagradu naslade i bogatstvo te postane sramotan otimač, tako je opasno ako mu se kao nagrada dodijeli slava te postane umišljen i dvoličan.“ (str. 75-76) Sv. Toma Akvinski nije Niccoló Machiavelli da bi u svojem Vladaru „slavio“ lukavstva i prijevare kojim vrhunski političari renesansnoga doba dolaze do vrhunca svoje vladavine ogrezle u krvi i amoralnim opačinama. Zato ovdje imamo nužnu kršćansku zabranu svake ljudske razmetljivosti i taštine kao najvećih grijeha, dok se licemjerstvo u pravilu smatra nedostojnim skrušenoga života u istini i ljubavi spram Boga. Nije, naravno, teolog koji je samo skolastička fusnota uz Aristotela i njegovih metafizičkih ideja u svojoj osudi „žudnje za slavom“ kad je riječ o fenomenima političke vladavine kroz povijest ljudskoga roda originalan u tome što smatra ovu „žudnju“ razornom i prijetvornom. Ali, moram priznati da je čitanje njegove Države prava misaona blagodat u ovo doba kaosa i entropije upravo stoga što je tako rigorozno i nesvodivo onkraj svake apologije modernoga instrumentalnoga shvaćanja politike koje je s Machiavellijem došlo do vrhunca ciničnoga realizma u promicanju interesa kao posljednje svrhe ozbiljenja postojanja nacije-države. 2. U tekstu Akvinčeve Države kako je to uobičajeno i u sv. Augustina, uvijek nailazimo na komentare uz brojne primjere iz tzv. poganske prakse Rima i njegovih veličajnih imperatora. Na čelu je car Neron, koji je po svojim „opačinama bilo okrutnosti bilo raskalašenosti“ gotovo „uzoran slučaj“ težnje za slavom i častohlepljem u dva područja života. Jedan je politika i žudnja za totalnom moći koju podaruje samo diktatura s načelno demokratskim legitimitetom Republike, jer Senat je mjesto ograničenog političkoga dijaloga „stranaka“ patricija i narodnih tribuna. Drugo je područje Neronova uža specijalnost uz okrutnost spram robova i nemilosrdnost spram političkih suparnika. Naravno, to je poezija i retorika. Želimo li prosuditi u kojem se području akumulira više licemjerja i taštine, žudnje za moći i žudnje za slavom teško da bismo mogli unaprijed donijeti jednoznačan sud. No, prije svake daljnje analize valja kazati ono što Akvinac jasno razdjeljuje. To je bjelodano. Naime, slava nije prazno i umišljeno licemjerje koje uobičajeno ide uz častohleplje. Ona može imati i neki „trag kreposti utoliko što bar teži za priznanjem dobrih ljudi i ne želi da im se zamjeri.“ (str. 77) Nije li Neronova žudnja da ga priznaju kao novoga Homera koji uz liru poput Orfeja pjeva u slavu bogova Rima nad ruševinama njegovih zdanja u strahotnome požaru zapravo želja da ga takvim prizna onaj koji ga uistinu svojim književnim umijećem i nadilazi kao što je to bio njegov „dvorski savjetnik za umjetnost“ i pisac prvoga „postmodernoga romana“ u povijesti Zapada, Petronije Arbiter sa svojim Satirikonom? U čemu je razlika između pjesničkoga i političkoga priznanja? Reći ćete, stvar je ponajprije u tome je li riječ o velikim pjesnicima i velikim političarima ili, pak, o njihovim negativnim beznačajnicima koji umišljaju da su ravni Pindaru i Periklu, Mandeljštamu i Lenjinu, Whitmanu i Kennedyju. Da, ali još je nešto važnije. Što? To da poezija kao bit umjetnosti proizlazi iz zagonetke kazivanja o ljudskom djelovanju i božanskim svrhama postojanja, a politika kao bit ljudske slobode ne može biti drukčije mišljenja negoli u jazu između onog najuznositijeg uopće od svih djelatnosti zato što je to djelovanje u službi ideje najvišega dobra na zemlji i onog što se pretvara da je to što nije i tako goli privatni interes predstavlja za opću dobrobit zajednice padajući u okrilje posvemašnje hipokrizije. Što, dakle, stoji u ovom metafizičkome i ujedno nužno teologijskome shvaćanju i umjetnosti i politike? Ništa drugo negoli da obje u svojoj bezrazložnosti i bestemeljnosti postaju u svojoj autonomnosti zapravo heteronomnima, pa gube dostojanstvo nepripadanja nikome i ničemu. Umjetnost je u svojoj najvišoj istini zapravo „ludost svijeta“. Ona je kraljevstvo čiste fantazije i zato su umjetnici nužno onkraj ovoga svijeta, iako su isto tako nužno i prepuni taštine i ponosa, ljubomore i zavisti na one za koje misle da su bolji od njih u stvarima estetskoga ukusa. Zato je taština u težnji za vječnom slavom umjetnicima imanentna. Nitko se ne bavi poezijom samo zbog nje same, jer posvećenost muzama versa i slavljenja bogova i prirodne kao i ljudske ljepote zahtijeva biti ekscentričan, samotan i nesvodiv na izvanjske svrhe. I ono najvažnije: slava je nešto što poeziji podaruje ono izvanpoetsko u svezi trijumfa i obogotvorenja. Grci i Rimljani dobro su znali da pjesnike u njihovoj obuzetosti transom života valja nagraditi maslinovim vijencem oko glave i amforama rujnoga vina. Više i ne treba. Politička vladavina za koju se slava pretpostavlja, tome usuprot, ne zadovoljava se ovim kreativnim autizmom samosvrhe muza. Njoj je potrebno oduševljenje masa, priznanje svojih i protivničkih stranaka da je izvojevana pobjeda najveća stvar od nacionalnoga interesa i, ono posljednje ali ne i manje važno, ideologijsko opravdanje vlastite hipokrizije činom ovjekovječenja gloriae in excelsis. Čemu sva ta metafizička gnjavaža oko žudnje za slavom bez posmrtnoga života proslavljenika u mitskoj predaji koja se pojavljuje u jeziku književnosti i slikama plastičnih umjetnosti. 3. Za razliku od srednjovjekovnoga teologa kakav bje Akvinac, renesansnoga politologa poput Machiavellija, suvremeni će teoretičari društva i kulture poput Christophera Lascha i njegove uistinu vrhunske knjige Narcistička kultura usmjeriti pozornost na to da je pitanje nagrade i kazne za život autonomnoga subjekta u postmodernoj politici određeno prelaskom iz liberalne demokracije u ono što mnogi nazivaju pojmovima post-demokracije ili hibridnoga sustava moći koji spaja autokratizam i nove elite neoliberalne oligarhije. U takvom je okružju prestalo biti mjerodavno bilo kakvo idealiziranje političkoga i politike asketskim sustavom vrlina skromnosti i altruizma. Posve suprotno, do paroksizma se veličaju vrijednosti tymosa, agona i polemosa, a to ujedno označava i otvoreni put bezobzirne „žudnje za slavom“ koja mora imati svoj stvarni (ekonomski i politički) i simbolički kapital (kultura). Nije potrebno nizati primjere jer nas svakodnevno ovi psycho-killeri iznenađuju količinom agresije i manijakalnih potreba za svojim hiper-egoizmom u medijskoj proizvodnji događaja. Politika nije više umijeće mogućega, već dispozitiv vladanja masama s pomoću narcizma i patološke žudnje za osvajanjem Drugoga kao sublimnoga objekta vlastite praznine. Samo zbog toga sve postaje častohlepno preuzimanje slave svim sredstvima jer život je ispražnjen od velikih očekivanja i mesijanskih nada. Etika postaje pseudo-sustav vrlina racionalne ekstaze iza kojeg više ne stoji ništa, tek prazna „žudnja za slavom“ koju obećavaju svi pogoni kapitalističke religije spasa u ovome životu jer onaj je ionako pitanje metafizike na koju su i Aristotel i Akvinac davali odgovore pozivajući se na bezuvjetni zahtjev prvoga pokretača bitka i posljednjih riječi Spasitelja na križu. Slavno je za častohleplje mrijeti, ali je još važnije živjeti tako da nas se sva ta uzaludna žudnja za ničime naposljetku uopće ne tiče.

July 31, 2025
Vremena se ne mijenjaju, ostaju samo duboki tragovi u zemlji i jeziku

Vremena se ne mijenjaju, ostaju samo duboki tragovi u zemlji i jeziku

1. Ako mislite da filozof „tisuću platoa“ kao kapitalizma i shizofrenije nije o njemu nikad ništa rekao, ljuto se varate. U razgovorima s Claire Parnet, evo, stoje i ove vrlo jasne i proturječne misli: „Suprotnost plagijatoru, ali i suprotnost majstoru ili uzoru. Vrlo duga priprema, a opet bez metode, ni pravila, ni recepata. Brak bez parova ili bračne veze. Imati vreću u koju stavljam sve što naiđem, pod uvjetom da sam i ja stavljen u vreću. Pronalaženje, susretanje, krađa umjesto reguliranja, prepoznavanja i prosuđivanja. Jer prepoznavanje je suprotnost susretu. Prosuđivanje je profesija mnogih ljudi i nije dobra profesija, ali je i svrha kojoj mnogi ljudi koriste pisanje. Bolje biti čistač cesta nego sudac.“ (Gilles Deleuze et Claire Parnet, Dialogues II. Paris: Flammarion, 1977.) Ne znam što je autor tzv. protestne pjesme kao zašitnoga znaka kontrakulture 1960ih u Americi i svijetu, znamenite Vremena se mijenjaju („The Times They Are a-Changin‘”, 1964.), rekao na ovo, ako je uopće čitao Deleuzeove razgovore i njegove filozofske tekstove, a čitao je i pisao i još pjeva i piše iznimno i nije nimalo sablazan da je dobio i Nobelovu nagradu za književnost 2016. godine i to „za stvaranje novih poetskih izraza unutar velike američke pjesničke tradicije.“ No, da je u jednom relativno novijem razgovoru o razlozima tihog nestanka autentične rock-i-pop glazbe iskazao nešto toliko važno za svaku daljnju analizu pitanja o smislu masovne kulture i uopće budućnosti glazbe, to je naprosto neporecivo. Deleuzeov iskaz o Dylanu kao „čistaču cesta“ koji nadilazi malograđanski status „suca“ sam je Dylan doveo do najviše razine kritičkoga cinizma kad je odgovorio na pitanje o tzv. padu kvalitete i vrijednosti globalno-planetarne tzv. popularne glazbe. „Glazbu svjesno rade za mediokritete, a to postaju još više upravo oni koji ju stvaraju takvu kakva se masovno sluša.“ Robert A. Zimmerman/Bob Dylan jest istinska paradigma veličajne oslobađajuće i uzvisujuće kulture masovnoga pokreta mladih protiv onog što nazivamo riječju establišment, a odnosi se na politički i društveni konzervativizam i natražnjaštvo, iako je u europskome kontekstu bolja riječ za to francuski izraz režim. Iskustvo egzistencijalnoga lutanja „cestom“ kao metaforom prave „Americane“, kao iz ranoga romana Don DeLilla, vođeno je stvaralačkim protestom protiv građanskoga života uopće i ta se tradicija povezuje na okultni način s poezijom i misaonom nepokorivošću modernoga utemeljitelja ideja slobode i ljubavi spram Drugih kakav je bio Walt Whitman. Sve to još više uzdiže Dylan do estetskoga postulata i etičkoga principa nepripadanja nikome, a ponajmanje bilo kakvim političkim ideologijama, sektama i korporacijskim strukturama moći u US-imperijalizmu i neokolonijalizmu 1960ih godina autentičnim životom pjesnika-pop-rock glazbenika koji se otada do danas artikulira kao glas kozmopolitske i planetarne nesvodivosti u svim formama svojeg umjetničko-performativnoga događaja: od koncerata, filmske glazbe i uloga, ekscentričnih izjava o svojem životu, zbirkama poezije, dnevničkih zapisa i začudnih refleksija o suvremenoj glazbi i umjetnosti. Nije stoga iznenađujuće, premda se to zbiva vrlo rijetko za razliku od knjiga i tekstova o Davidu Bowieju, da o Dylanovim „žanrovski“ sinkretičkim i hibridnim knjigama možemo naći i nekovrsne filozofijske refleksije. Naravno, ako se knjiga koju je napisao još zove k tome zavaravajuće i možda čak „ispravno“ The Philosophy of Modern Song (Simon & Schuster, New York, 2020.), bit će posve normalno da će kritičari pisati kako je upravo ono što Dylan do danas emanira svojim umjetničkim credom spoj tradicije nomadizma američke vizije demokracije s težnjom da se u okviru tzv. folk-pjesme otvori prostor novoga glasa umjetnosti potlačenih i Drugih, a to ne možemo uopće prevesti na hrvatski jer to nije ni narodna ni pučka pjesma, već ono što isijava iz popularne kulture masovne industrijske zemlje totalnoga kapitalizma kao glas otpora i glas onoga što je u idejama kontrakulture dospjelo do najuzvišenijih vrhunaca želje za apsolutnom ljubavlju i kantovskim vječnim mirom. Jasno je, naime, da je riječ o njegovoj znamenitoj pjesmi koju je obnovio i inaugurirao u svojem stvaralačkome palimpsestu njegov „dvojnik“ Bruce Springsteen i izvodi je tako moćno i emocionalno katarzično od 1988. godine u Istočnome Berlinu do 2025. godine na stadionima u Manchesteru, Milanu, Frankfurtu gotovo manifestno protiv uskrsle političke tiranije Trumpova režima. Pjesma je istinska himna slobodi i otporu protiv zla. Evo, poslušajmo nekoliko stihova. Chimes of Freedom/Zvona slobode Far between sundown’s finish an’ midnight’s broken toll We ducked inside the doorway, thunder crashing As majestic bells of bolts struck shadows in the sounds Seeming to be the chimes of freedom flashing Flashing for the warriors whose strength is not to fight Flashing for the refugees on the unarmed road of flight An’ for each an’ ev’ry underdog soldier in the night An’ we gazed upon the chimes of freedom flashing Daleko između završetka zalaska sunca i slomljenog zvonjenja ponoći Sagnuli smo se na vrata, grmljavina je tutnjala Dok su veličanstvena zvona munja udarala u sjene u zvukovima Činilo se kao da zvona slobode blješte Blješte za ratnike čija snaga nije u borbi Blješte za izbjeglice na nenaoružanom putu bijega I za svakog vojnika autsajdera u noći I gledali smo u zvona slobode koja blješte 2. Stvari s Dylanom postaju složenije kad ih se svede na mjeru osobne životno-umjetničke avanture, kad im se skine ta pseudo-aura „proroka“ i „genija“ masovne kulture s, doduše, samorefleksivnim i nužno ekscentričnim odmakom od onoga što označava ta nesnosno dosadna riječ mainstream. Tada se tek možemo približiti njegovu načinu mišljenja-kazivanja kojim je vidio bit glazbe i poetske svakidašnjice u svijetu totalnih ambivalencija (tehnološke apokalipse i zlogukoga militarizma USA, Rusije i Kine), u svijetu koji je u svojoj uzbudljivoj silaznoj fazi neoavangarde krajem 1960ih godina otvarao nove forme i tendencije onog što su upravo Deleuze i Derrida strogo filozofijski nazivali dobom virtualne aktualizacije, simulakruma i dekonstrukcije zapadnjačke metafizike. Čitanje njegovih knjiga poezije i eseja, zapisa i refleksija zato valja uzimati kao ideju eliptičnoga i transverzalnoga putovanja koje nema nikakvo ishodište i središte, ni rubove ni izvanjske crte jedne linearne kronotopije događaja u kojemu „zvona slobode“ iznova blješte u noći. Tako i knjiga naslovljena Chronicles: Part 1 (Simon & Schuster, New York, 2004.) unatoč jasne izdavačke logike da prikaže njegov stvaralački put od „jučer“ do „danas“ podastire na jednom mjestu najupečatljiviju vlastitu prosudbu o sebi i svojem autorskome otklonu od onoga što je sam gotovo utemeljiteljski oblikovao do radikalne geste odbijanja i nepristajanja na tu ulogu koja pripada uvijek paradigmatskim „inovatorima“, a ne „apokaliptičarima“ i „integriranima“, da se poslužimo naslovom jedne knjige eseja Umberta Eca o semiotici, masovnoj kulturi i vizualnim komunikacijama. Evo tog iskaza koji je istovjetan moći njegovih ključnih pjesama, poput Forever Young ili Blowin’ in the Wind. „Pjesme su mi bile važnije od lagane zabave. Bile su moj učitelj i vodič u neku izmijenjenu svijest o stvarnosti. Neka drugačija republika, neka oslobođena republika… što god bilo, nisam bio protiv popularne kulture ili tako nešto i nisam imao ambicije uzburkati stvari. Jednostavno sam smatrao da je mainstream kultura jadna kao pakao i velika smicalica. Bila je poput neprekinutoga mora mraza koje je ležalo ispred prozora i u kojoj si morao imati nezgrapnu obuću za hodanje.“ Nikad me nije zanimala ta uobičajena nužnost pop i rock-muzikologa da rasvijetle razloge njegova „umjetničkoga u spoznajnoga reza“ koji je na tako radikalan način uspostavio prijelazom na glazbu s električnim zvukom gitara uz prateći uistinu briljantni „band“ istoga naziva The Band. Prelazak na električne instrumente prvenstveno je uključivao izlazak njegovog albuma Bringing It All Back Home 1965. godine, gdje je jedna strana ploče sadržavala električne instrumente. Ovaj preokret dodatno je učvršćen njegovim nastupom na Newport Folk Festivalu kasnije te godine. Taj „rez“ s prethodnim već kanoniziranim načinom pjevanja i izvedbe u čistome minimalizmu folk-protestne pjesme valja jednostavno razumjeti kao stvaralačku transgresiju. Sve je u gornjem navodu iz knjige Chronicles: Part 1 gdje sam autor pjesme I shall be released iz 1967. godine jasno pokazuje neizbježnost skretanja u drugome smjeru, onome koji je isprva neshvaćen i stoga gotovo odbačen kao poražavajuće ispod visoke razine kanona. No, samo je Dylanu bilo bjelodano da je taj autopoietički stav na rubu ekscesa i prokletstva pouzdan znak njegove živosti i ustrajnosti u stvaranju novoga „stila“ koji više nije mogao počivati na divnim harmonijama one romantične Amerike iz lutalačkoga gnjeva na tragu Woodieja Guthrieja, već se morao suočiti s Amerikom i svijetom nastanka novog neoliberalnoga Levijatana, utonolog u strukturnu represiju režima i imanentnu depresiju ljudske subjektivnosti. Ako kažem da je ovo potonje konceptualna analiza baš Gillesa Deleuzea u njegovim knjigama s Felixom Guattarijem 1970-1980ih godina poput Anti-Edipa i Tisuću platoa možda bih mogao kao „ilustraciju“ i kao glazbenu pozadinu uzeti Dylanove pjesme Watching the River flow i Hurricane. Vremena se ne mijenjaju, ostaju samo tragovi u zemlji i jeziku koji nam svjedoče da je put stvaranja promijenjen i da su mu riječi i zvukovi postali još više eksplozivniji i krajnje metaforično višeznačni, uronjeni u tamne krajolike ljudske patnje i samoće. 3. Tko je Bob Dylan kojemu „vjerujemo“ od samog trenutka njegova pojavljivanja? U mojem slučaju to se zbilo krajem 1960ih na pretpotopnome radio-aparatu Kosmaj koji je trebalo naštimati tako precizno kao apotekarsku vagu da ne krešti od kakofonije, da bih mogao čuti još na kraju osnovne škole njegovu nezaboravnu pjesmu Mr. Tambourine Man iz 1965. na frekvenciji Radio Luxembourga, a 1975. godine na istoj frekvenciji imao prigodu čuti i Springsteenovu LP-kritiku represivno-depresivnoga svijeta naslovljenu Born to Run. Nakon toga je život otišao ondje kamo je već otišao, a radio bez kojeg nismo mogli zamisliti otvorenost svijeta nije više bio fascinantni medij naše uzvišene noćne refleksivnosti uz pogled u blijedu mjesečinu i tutanj teretnoga vlaka s obližnjeg provincijskoga kolodvora. Ostaje, dakle, samo ono što Dylan kaže kao pečat na vlastitoj duhovnoj koži zauvijek. „Gdje god da sam, ja sam trubadur iz 60-ih, folk-rock relikt, tekstopisac iz davnih dana, izmišljeni šef države s mjesta koje nitko ne poznaje.“

July 30, 2025
Kraj prevođenja kao prevođenje kraja (jezika?)

Kraj prevođenja kao prevođenje kraja (jezika?)

1. Ostavimo sada da je u „mojem“ mišljenju tehnosfere od samoga početka već s knjigom Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti (Litteris, Zagreb, 2006.) bilo „proročanski“ naviješteno kako ulazimo u konačnu fazu apsolutne kvantifikacije i vizualizacije događaja kojim čitava zapadnjačka metafizika kao ontologija prestaje biti djelotvornom. Slika više nije u funkciji jezika, već je jezik postao kako je to najavio Ludwig Wittgenstein u svojim Filozofijskim istraživanjima pragmatički sklop kruženja informacija ili „jezična igra“ (Sprachspiele) kojom se „bitak“ razumije s pomoću prikladnoga alata spoznaje. Kad se, dakle, jezik svodi na instrumentalnu funkciju ne više logosa, već téchne, nastaje kontekst koji u potpunosti preuzima svekoliku djelatnost mišljenja procesima ubrzavanja onog što povezuje broj i sliku u čistu informaciju. Jezici su već odavno na putu vlastita zastarijevanja i izumiranja. Ovaj jezik na kojem još uvijek govorimo i pišemo samo je posljednje utočište za jednu apsolutnu nostalgiju generacija kojima je smjerna ljubav spram poezije i filozofije bila više od kruha nasušnoga. Odrekao bih se svih svojih tzv. pretkazujućih postavki o autopoietičkoj „biti“ tehnosfere s njihovim apokaliptičkim konzekvencijama za humanističke znanosti i tzv. kulturu teksta za produljenje života jezika i uzvišene zadaće naših sjajnih prevoditelja. I njima je bjelodano da je stvar završena. Prevođenje s tzv. stranih jezika kao izvornika u tzv. urođeni jezik nas kao govornika i obratno više nije u ovlasti čovjeka-kao-prevoditelja, već je napredak u prevođenju kao transkodiranju informacija došao do stadija čudovišnoga događaja „beskonačne brzine“ kojim pred sobom imamo najzahtjevnije tekstove veličajnih mislilaca i pisaca bez gramatičkih pogrešaka ili kontekstualnih besmislica koje iziskuju sigurnu ruku čovjeka-kao-redaktora. Ono što sam napisao u tekstu naslovljenom „Sveučilište i tehnosfera: Kraj humanistike i mogućnosti obrata?“ u knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2024.) ubrzano se realizira i samo se još nadam da će „kraj ere profesora“ ipak doći malo kasnije, ne zato da bih Vam rekao kao Marx svojim suborcima: „Ne srljajte u revoluciju kapitalizma kao guske u magli. Nisam još napisao Kapital.“ Reći ću ipak ovako: sve sam već napisao, ovo su samo varijacije na mnoštvo tema koje su promišljene u online knjizi Transverzale ꟷ ili o tehnosferi kao mišljenju (https://zarkopaic.net/news-and-events/transverzale-ili-o-tehnosferi-kao-misljenju/). Što onda još preostaje? Osim pokušaja da se promisli ono što je mučilo i Schellinga i Heideggera, i Ciorana i Payersona, i Dostojevskoga i Hawkinga, naime je li zlo ono što je stvar ljudske mistike i nemogućnosti odrješenja od metafizike kao mišljenja prvoga uzroka i posljednje svrhe, ili je posrijedi konstelacija onto-teo-kozmo-antropologijske„sudbine“, čini se uputnim razmotriti kakva još zadaća ostaje mišljenju nakon što je, kako je to vidio Walter Benjamin u svojem ogledu „Zadaća prevoditelja“ i sam čin prevođenja s drugih jezika postao posljednjim teritorijem jedne ekscentrične slobode stvaranja svjetova čija ljepota nije ni u čemu drugome negoli u misteriju i mistici samoga jezika. 2. „Zadaća prevoditelja sastoji se u pronalaženju posebne namjere prema ciljnome jeziku koja u tom jeziku proizvodi odjek izvornika. To je značajka prijevoda koja ga u osnovi razlikuje od pjesnikovoga djela, jer namjera potonjeg nikada nije usmjerena prema jeziku kao takvom, u njegovoj cjelini, već je usmjerena isključivo i neposredno na specifične jezične kontekstualne aspekte. Za razliku od književnoga djela, prijevod se ne nalazi u središtu jezične šume, već s vanjske strane okrenute prema šumovitom grebenu; on u nju doziva bez ulaska, ciljajući na to jedno mjesto gdje je odjek sposoban dati, na vlastitom jeziku, odjek djela na stranome jeziku. Namjera prijevoda ne samo da se obraća ili razlikuje od namjere književnoga djela – naime jezika kao cjeline, uzimajući pojedinačno djelo na stranome jeziku kao polazište – već je i kvalitativno potpuno drugačija. Namjera pjesnika je spontana, primarna, očita; namjera prevoditelja je izvedena, krajnja, idejna. Jer veliki motiv integriranja mnogih jezika u jedan pravi jezik oblikuje njegovo djelo. To je jezik u kojem neovisne rečenice, književna djela i kritički sudovi nikada neće komunicirati – jer ostaju ovisni o prijevodu; ali u njemu se sami jezici, nadopunjeni i pomireni u svojem značenju, približavaju. Ako postoji nešto poput jezika istine, beznapetostnog i čak tihog spremišta konačnih tajni za kojima teži sva misao, onda je taj jezik istine – pravi jezik. I upravo taj jezik, u čijem proricanju i opisivanju leži jedino savršenstvo kojem se filozof može nadati, koncentrirano je skriven u prijevodima. Nema muze filozofije, niti postoji muza prijevoda. Ali unatoč tvrdnjama sentimentalnih umjetnika, to dvoje nije filistar.Jer postoji filozofski genij kojeg karakterizira čežnja za tim jezikom koja se očituje u prijevodima. “Les langues imparfaites en cela que plusieurs, manque Ia supreme: penser etant ecrire sans accessoires, ni chuchotement mais tacite encore parole, Ia diversite, sur terre, des idiomes empeche personne de proferer les mots qui, sinon se trouveraient, par une frappe unique, elle-meme materiellement Ia verite.” Ako je filozofu potpuno razumljivo ono što Mallarme evocira, prijevod, sa svojim rudimentima takvog jezika, nalazi se na sredini između poezije i teorije.“ (Walter Benjamin, „The Task of the Translator“, u: SELECTED WRITINGS, VOLUME 1, 1913-1926 Edited by Marcus Bullock and Michael W. Jennings, Harvard University Press, Cambridge Massachusetts-London, 2002, str. 258-259) Benjaminov znameniti tekst napisan 1921. godine, ta svojevrsna „mala Biblija“ za sve prevoditelje svijeta, nije ovdje prevedena s izvornika na njemačkome jeziku. (Charles Baudelaire, “Tableaux parisiens”: Deutsche Obertragung mit einem Vorwort uber die Aufgabe des Obersetzers, von Walter Benjamin [Charles Baudelaire, “Tableaux parisiens”: German Translation, with a Foreword on the Task of the Translator, by Walter Benjamin], 1923. Translated by Harry Zohn.) Sablazan je što navodim prijevod s engleskoga, dakle iz druge ruke. Nije to nimalo slučajno. Razlog je što je engleski jezik kao jezik „pragmatičkoga mišljenja“, kako ga je ponajbolje odredio Heidegger u svojim brojnim prilozima o mišljenju i jeziku u doba postava (Gestell) kao biti moderne tehnike, postao univerzalni jezik vladavine tehnosfere i to zato što nema izvornih mogućnosti mišljenja onog što je višeznačno, neiskazivo i neprevodivo, kao što je to slučaj sa slavenskim jezicima, te uvjetno govoreći i njemačkim. Naime, oni se ne temelje u latinskome prevođenju grčkoga izvornika, već kruže oko jezika predmetafizičke i metafizičke lutalačke sudbine kazivanja koje je istodobno autentično „prirodno“ i ujedno omogućavajuće za drukčije razumijevanje smisla bitka od svih jezika (posebno romanskih) koji su nasljedstvo Rima i latinskoga. To je naprosto „usud“ koji se ne može izbjeći i ne može se promijeniti. Benjamin, naravno, i na engleskome i na hrvatskome jeziku dobro zvuči i njegova je eliptična misao u svojoj poetičnosti jasna i prianja nam uz duhovno uho, a ne oko, tako lijepo da jasno vidimo u čemu je problem s prevođenjem poezije i književnosti, te filozofije iz izvornika u drugi tzv. strani jezik. Ako filozofija nema svoju muzu, što je naprosto „divna“ misao, to ne znači da nema svoju zamjensku/nadomjesnu „muzu“ koju joj podaruje bit umjetnosti. Uostalom, Benjamin je filozof i književnik, s jednom nogom na tlu njemačke romantike, a s drugom na tlu Nietzschea, njemačke i francuske avangarde i dekadencije. Iz navedenoga ulomka jasno je da stvar s prevođenjem nije puko posredovanje između izvornika i onog jezika na koji se prevodi tekst. Štoviše, problem nastaje u tome što Benjamin uzima filozofiju kao medij koji je blizak poeziji odnosno književnosti, ali koji je istodobno i svemu tome udaljen. Mišljenje uistinu nadilazi granice okvira poezije i umjetnosti uopće. Ako je, pak, izvjesno da pisac teksta i njegov prevoditelj nemaju istu „zadaću“, jer bi inače prevoditelj ostao bez svojeg „posla“ i postao pisac, onda je nerazjašnjeno što čini „zadaću prevoditelja“ toliko iznimnom i gotovo „svetom“. Poznato je da prijevodi mogu biti vrhunske kvalitete i gotovo više negoli istovjetni s izvornikom, ali mogu biti isto tako i nečuveni promašaji, što izaziva u čitatelja nelagodu i revolt jer predmnijeva da pisac nije u svojem tekstu bio baš tako nepismen i nečitljiv. Walter Benjamin je bio očaran francuskim jezikom i književnošću. Zemlja njegova izgnanstva pred nacističkim režimom svoje domovine Njemačke bijaše upravo Francuska, a Pariz njegov drugi grad nakon Berlina kojeg je ovjekovječio u eseju Berlinsko djetinjstvo oko 1900. (v. hrvatski prijevod Snješke Knežević, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2017.) U navedenom odlomku iz eseja „Zadaća prevoditelja“ ostaje citat Mallarméa u izvorniku na francuskome. I ne treba ga prevoditi. Neka ostane zatvoren u svojoj glazbenoj polifoniji našeg razumijevanja ili nerazumijevanja njegova značenja. Tko je prevoditelj i što je njegova zadaća? On/Ona su sjene pisca s njegovim skrivenim ili neskrivenim namjerama da kroz jezik progovori smisao događaja. Jer jezik nije ništa „konkretno“, nikakvo „biće“, već samo i jedino događaj govorenja kao kazivanja (Sage-kaža). Prevoditelj/Prevoditeljica poznaje pisca i njegov jezik formalno bolje od samoga pisca i to zato što posreduje između dva usporedna svijeta: izvornoga jezika i njegove nove ukorijenjenosti u drugome jeziku. Ovo znanje katkad može polučiti takvo savršeno suzvučje u suglasje između izvornika i „drugoga jezika“ da kad čitamo, primjerice, knjigu koja je književna paradigma postmoderne književnosti, roman Umberta Eca, Ime ruže u sjajnome hrvatskome prijevodu s talijanskoga Morane Čale, mi smo zbliženi s namjerom Eca da nas dovede do konačnoga stadija istovjetnosti znaka, označenja i Označenoga, do najvećega umjetničkog dosega u kojem se semiotika spaja s autorskim pisanjem nečega što nije životno, ali je bez toga život osiromašen u svojoj ekstatičnosti. Zadaća prevoditelja je da se za njega ne zna kao ni za dobroga suca nogometne utakmice, jer ono što je ovdje najvažnije i otuda prevoditeljskome umijeću podaruje istinsko značenje dijaloga pisca i njegove sjene, jest druga zadaća o kojoj u tekstu Waltera Benjamina nema izričitoga spomena. Ta druga, najbitnija zadaća jest ona koju je Heidegger isticao kao svoje poslanstvo u suvremenoj filozofiji. Riječ je o zadaći mišljenja. Prevoditelj/Prevoditeljica nam mora na najprecizniji i najsuptilniji način uopće omogućiti da budemo zbliženi s namjerama pisca i da kroz njegovu priču ili ideju zajednički mislimo ono što proizlazi iz biti govorenja kao kazivanja onog što, primjerice, Mallarmé misli i iskazuje u svojem urođenome francuskome. Pisac je autentični namjesnik biti jezika, a njegov prevoditelj/prevoditeljica put u otvorenost kazivanja koje traži svojeg čitatelja izvan urođenoga jezika, jer svi su jezici samo mnoštvo odraza onog pra-jezika iz kojeg smo svi potekli dok mislimo i govorimo svoju smislenu povijest uspona i pada egzistencije do posljednjega daha. 3. Kad više nema „zadaće prevoditelja“ koja bi bila upućena kao imperativ onome ljudskome, suviše ljudskome, dakle prevoditeljima bez kojih nema vrhunske kvalitete svake visoke kulture od modernosti do suvremenosti, što preostaje? Svi to već znaju, pa čak i sami prevoditelji koji se ne mogu pomiriti da su odjednom kao i svi mi, uostalom, postali suvišni ljudi, baš kao što stoji u mojoj knjizi Suvišan čovjek: Refleksije (Matica hrvatska, Zagreb, 2021. Prir. Damir Barbarić. Engl. izd. The Superfluity of the Human: Reflections on the Posthuman Condition, Schwabe Verlag, Berlin-Basel, 2023.) Preostaje samo pronaći svoju „zadaću mišljenja“ kao smisao življenja u eri aposlutne vladavine tehnosfere kad više nema živoga subjekta prevođenja tekstova kao posredujućega namjesnika volje pisca za kazivanjem i o ničemu i ništini, kakvi su Beckettovi Tekstovi nizašto. Ono što preostaje je moć i vladavina „Onoga“ kao neljudskoga, dispozitiva tehnološke singularnosti koji zauzima mjesto Prevoditelja/Prevoditeljice i sve više i više „prevodi“ bez greške čak i najzahtjevnije tekstove filozofije i poezije, klasike i modernosti, od Dantea do Joycea, od Kanta do Pessoe. Da, ušli smo u eru kraja prevođenja kao prevođenja kraja samoga jezika, jer ono što čini tehnosfera je transdukcija i transkodiranje informacija, a informacija je informacija je informacija i stoga se njezina implozija zbiva kao „beskonačna brzina“ transformacije događaja. Što je sljedeće? Već sam to „najavio“. Kraj „autorstva“ u jednom drukčijem značenju od Barthesove „smrti autora“, a to možemo čitati u Durrellovoj Clei, posljednjoj, četvrtoj knjizi Aleksandrijskoga kvarteta. A nakon toga? Kraj sveučilišta i posvemašnja vladavina homo kybernetesa koji sjedi u nekoj staroj pariškoj knjižnici s početka 20. stoljeća i poput Waltera Benjamina čita svoje posljednje retke eseja „Zadaća prevoditelja“ na hrvatskome jeziku koji glase ovako: „Tamo gdje doslovna kvaliteta teksta izravno sudjeluje, bez ikakvog posredničkoga smisla, u istinskome jeziku, Istini ili doktrini, taj je tekst bezuvjetno prevodiv. Svakako, takav prijevod više ne služi cilju teksta, već djeluje u interesu jezika. Ovaj slučaj zahtijeva bezgranično povjerenje u prijevod, tako da baš kao što su jezik i objava spojeni bez napetosti u izvorniku, prijevod mora ispisivati doslovnost sa slobodom u obliku interlinearne verzije. Jer do neke mjere svi veliki tekstovi sadrže svoj potencijalni prijevod između redaka; to vrijedi prije svega za svete spise. Interlinearna verzija Svetoga pisma je prototip ili ideal svakog prijevoda.“ (Walter Benjamin, isto, str. 262-263) Između redaka, tako se probijamo kroz ovu prazninu od svijeta kojemu slika podaruje značenje, ali ga ipak obasjava ono što barem za nas kao drevne stanovnike Platonove špilje ima najvišu zadaću da nas održi na ovome životu, taj jedinstveni zanos slijepe vjere u Jezik, svemu unatoč!

July 29, 2025
Purpurna ruža kaosa

Purpurna ruža kaosa

1. Roman o ruži bio je jedno od najvažnijih i najutjecajnijih književnih djela napisanih na srednjovjekovnom francuskome jeziku. Sačuvan je u otprilike 320 rukopisa i fragmenata nastalih između 13. i 16. stoljeća. Djelo je dvaju autora. Prvih 4000 ili više redaka napisao je Guillaume de Lorris u 1220-ima ili 1230-ima; negdje između 1269. i 1278. Jean de Meun sastavio je nastavak, dodajući pjesmi više od 17 000 redaka, uključujući prikaz podrijetla i evolucije teksta. Pjesma ima oblik alegorijskoga sna u kojem Ljubavnik opisuje svoje putovanje u ograđeni vrt i svoju potragu za voljenom Ružom. U ovaj standardni okvir dvorske književnosti, Jean de Meun uključio je brojne komentare i digresije o raznim temama, od astrologije i filozofije do optike, te je upotrijebio verziju učene rasprave (uobičajene za sveučilišni studij u to vrijeme) između različitih likova. Njegovo razrješavanje priče dodatno potkopava Guillaumeov de Lorrisov idealizirani opis konvencija umjetnosti dvorske ljubavi, gdje protagonist postiže navodno nedostižnu Ružu obmanom i lukavstvom. Roman o Ruži bio je popularan i kontroverzan nekoliko stoljeća, a njegov utjecaj vidljiv je u djelima drugih velikih srednjovjekovnih pjesnika, uključujući Petrarcu, Dantea i Chaucera. Kao i mnogi sačuvani rukopisni primjerci, MS Gg.4.6 ilustriran je ciklusom minijatura, od kojih su mnoge portreti alegorijskih likova koji se pojavljuju u narativu. Umjetnika ovih minijatura identificirali su Richard i Mary Rouse te Marie-Thérèse Gousset kao Richarda de Montbastona (1325.-1353.), profesionalnog ilustratora koji je živio i radio sa suprugom Jeanne (1338.-1353.) u ulici Neuve Notre-Dame u Parizu. Prema njihovom radu, bili su odgovorni za ilustracije čak osamnaest postojećih Roseovih rukopisa (uključujući i ovaj), od ukupno 53 rukopisa ili fragmenata u kojima su identificirane jedna ili obje njihove ruke. 2. Angelus Silesius pjeva: Ruža nema zašto, cvjeta jer cvjeta. Ne obraća pažnju na sebe, ne pita je li viđena. Za Plotina, ruža ne cvjeta radi reprodukcije ili preživljavanja, već zato što je cvjetanje zauvijek pripadalo biti ruže u vječnosti. To znači da nijedna koncepcija onoga što je dobro ili korisno za fizičko biće ne može poslužiti kao objašnjenje postojanja bilo koje njegove značajke u Umu (nous). Takva je tvrdnja prva tri poglavlja Eneada VI.7. Ali ovaj napad na pojam korisnoga cilja (telos) ne nastoji iskorijeniti svu teleologiju iz Plotinove filozofije prirode; radije valja ustvrditi da Plotin ugrađuje teleologiju unutar ontologije koja isključuje da inteligibilno bude određeno osjetilnim. U tu svrhu, on prvo odbacuje ono što smatra slučajem nelegitimne teleologije u doslovnome čitanju Platonova Timeja. Velika pogreška umjetničkoga pogleda na stvaranje, prema Plotinu, jest ta što shvaća inteligibilno u smislu osjetilnoga – to jest, prethodno u smislu naknadnoga. Na taj način, mogli bismo reći, brka red razotkrivanja (gdje počinjemo u osjetilnome svijetu i krećemo se prema kontemplaciji inteligibilnih oblika) s redom bića (gdje emanativna hijerarhija silazi od Jednog do Uma do Svjetske Duše i tako dalje). S obzirom na naš položaj u fizičkome svijetu, skloni smo konceptualizirati svemir s gledišta naše hipostaze i promatrati osjetilni kozmos kao telos stvaralačkoga procesa. Stoga dolazimo do razmišljanja o božanskom obrtniku kao o onome tko je osmislio intelektualni oblik ljudskoga tijela kako bi zaštitio našu glavu od udaraca o kamenje ili druge stvari na tlu. Ali bit Plotinova argumenta je da ova vrsta teleologije – gdje je telos Intelekta usmjeren izvan sebe prema osjetilnome carstvu – na ovaj ili onaj način pripisuje prednost fizičkome nad inteligibilnim. Prva tri poglavlja VI.7 stoga pokazuju da nikakvo pozivanje na ono što je dobro ili korisno za fizičku životinju ne može objasniti postojanje bilo kojeg njezinog organa u Intelektu. Inteligibilni oblici različitih životinja i njihovih organa morali su već postojati u inteligibilnome prije i neovisno o njihovoj funkciji u fizičkome svijetu. Plotinov napor da se pozabavi ovim problemom dovodi ga do uvođenja novog teleološkoga modela koji daje prioritet Umu. Plotin nije izričito raspravljao o “ruži” u svojim filozofskim spisima, ali njegove ideje o ljepoti mogu biti povezane s konceptom ruže. Ljepotu je gledao kao očitovanje dobra (Jednoga) i oblika, a ruža se, sa svojom ljepotom, mogla smatrati odrazom jedinstvenoga oblika i savršenstva. 3. Prema shvaćanju Jorge Luisa Borgesa, ruža, kako je prikazana u njegovoj pjesmi “Ruža i Milton”, predstavlja ideal, bezvremenski i savršeni oblik koji postoji izvan ograničenja percepcije i smrtnosti. Ona je simbol i ljepote i prolaznosti postojanja, kao i moći pamćenja i mašte da nadiđu fizička ograničenja. Usred generacija ruže Koje u dubini vjekova leže davno nestale Želim da jedna bude pošteđena zaborava, Neobilježena i nerazličita među onima Prošlima. Sudbina mi je ostavila Povlasticu da podarim ime Toj tihoj ruži, posljednjem i istom Cvijetu koji je Milton držao i nije mogao vidjeti Pred svojim licem. O, ti purpurna, bijela Ili žuta ružo iz davno izbrisanoga vrta, Tvoja nezaboravna prošlost, magijom smještena U jednoj sadašnjosti, svjetlost je ovog stiha: Zlato, bjelokost ili krv, sjene obuhvaćaju Tebe, kao nekada njegove prste, nevidljiva ružo. 4. Roman o ruži, Plotinovo shvaćanje biti ruže u vječnosti i naposljetku „vječni“ Borges i njegova sinkretička, eklektična i hibridna poezija, taj odjek zrcalnoga savršenstva helenizma sačuvanog u jeziku i knjižnicama, zar to nije sve što još možemo imati u sjećanju kad prolazimo ovim božanskim vrtom u kojem sama ruža ima značenje apsolutne ljepote. Nekoć i sada, zauvijek, bez obzira na sve prohujale epohe i sve prolazne euforije s novim, ona je najčišća metafora vječnosti i usahnuća bića. Purpurna ruža kaosa nema svoje grane ni trnje, već samo postojanu prošlost i nepostojanu budućnost, a sadašnjost joj podaruje oblik, boju i miris zbog čega vrijedi sve zaboraviti, pa čak i sam pojam zaborava, i prepustiti se ravnovjesju ovog dana i njegovih uznositih sjena koje padaju na ružu i omotavaju je svojim sjajem vječnoga privida. Ah, ruža, nedostižna, ona koja u križu vječnosti razdvaja nebo i zemlju i uzdiže se ponad svoje mjere prolaznosti i patnje prirode! Bez zašto i čemu, tek cvjetanje i usahnuće i tako uvijek iznova.

July 28, 2025
Pessoa?

Pessoa?

Uvod Pristupiti izravno mišljenju u djelu Fernanda Pessoe ne znači dohvatiti cjelinu. Bez paradoksa i aporija diskurzivne pustolovine nećemo nigdje dospjeti. Valja se unaprijed pomiriti da je ova nemogućnost pristupa njegovu djelu istodobno otvoreno područje preklapanja između stilova i formi spisateljske drame singularnosti. Ne postoji nikakva apriorno zadana osobnost, neko vrhovno transcendentalno „Ja“ s kojim pouzdano možemo otpočeti u onome što slijedi ─ rastvaranju i rasključavanju tajne Pessoina mišljenja u kojem se filozofija i umjetnost preklapajući sabiru i razdvajaju na istom putu. Ako smo lišeni onoga što Judith Balso već u naslovu svoje nadahnjujuće knjige naziva „metafizičkim krijumčarem“ (Judith Balso, Pessoa, The Metaphysical Courier, Atropos Press, New York-Dresden, 2006. S francuskoga preveo Drew Burk.) za proniknuće u labirint njegova spisateljstva, što nam onda još preostaje? Možda se uputstvo za ulazak u taj labirint može pronaći u jednom fragmentu Knjige nemira Bernarda Soaresa (Livro do Desassossego por Bernardo Soares). Ovdje se na vjerojatno najlucidniji način pokazuje temeljni problem odnosa mišljenja i pisanja iz duha metafizičkoga razumijevanja stvari uopće. „Metafizika mi se uvijek činila produljenim oblikom pritajenog ludila. Kada bismo spoznali istinu, vidjeli bismo ju; sve ostalo je sustav i okolina. Dovoljno nam je, ako razmislimo, neshvaćanje svemira; htjeti ga shvatiti znači biti manje od ljudi, jer biti čovjek znači znati da je svemir neshvatljiv.“ (Fernando Pessoa, Knjiga nemira, Konzor, Zagreb, 2001., str. 89. S portugalskoga prevela Tanja Tarbuk.) Pessoa često rabi riječ metafizika u pridjevskome obliku za različite fenomene. Isto vrijedi i za riječ misterij. Metafizika je, naime, opsjena i privid u estetskome značenju. No, radi se ujedno i o načinu mišljenja čovjeka koji mu se podaruje iz nužnosti njegove dvoznačne egzistencije kao bića koje osjeća i pati i bića koje proživljava tjeskobne trenutke suočenja s dramom postojanja. Ako je metafizika ludilo, onda je ta dijagnoza nešto posve drukčije od nauka psihoanalize. Za Freuda, naime, glavna maksima glasi: gdje je bilo ono, treba postati Ja (Wo es war soll Ich werden). Ovaj prosvjetiteljski „racionalizam“ drugim sredstvima – otkrićem nesvjesnoga kao jezika ─ polazi od ideje da je jastvo ili sebstvo „ono“ što vlada i upravlja našim arhipelagom želja. Doduše, ne čini to više iz središta uma, već iz razmještenoga područja žive tjelesnosti. Ipak, metafizika se ne prevladava njezinim preokretanjem. Ona se samo postavlja s glave na noge. Pessoa, dakle, ludilo ne shvaća bolešću mišljenja ili uma. Posrijedi je tek drukčije mišljenje. A ono iz razlike konstituira identitet kao rijeku snova i kontingenciju umnoženih „Ja“. Njihovo je podrijetlo izvan svake replikacije nekog pra-izvornika (arché). Po tome se Pessoin pothvat ulančava s razotkrićem nepostojanja prvoga uzroka i posljednje svrhe (télos) zbivanja. Ako je tome tako, tada metafizika nije samo ludilo. Ona je i nužna opsjena stvorena da čovjeku podari neku vrstu nadomjesne utjehe da Bog možda postoji i da svijet eventualno ima smisla. U pravu je stoga Christel Baumgart kada ustvrđuje da su za Pessou metafore i figure u književnosti, kao paradigmi umjetnosti zbog toga što joj je jezik uvjet mogućnosti svjetovnosti svijeta, ono isto što Nietzsche pripisuje pojmovnome jeziku filozofije: da je on nadomjestak za zbiljski privid stvari u njihovu sjaju. Umjetnost se time odigrava u dvostrukome kodiranju. Ona je istodobno „avangardna dekadencija“ i „dekadentna avangarda“. (Christel Baumgart, „Das Perspektivistische bei Friedrich Nietzsche und Fernando Pessoa“, http://www.textfinding.de/Pessoa.htm ) U slučaju Pessoe to će imati dalekosežne posljedice za razumijevanje „njegova“ poetskoga mišljenja ili logike koja počiva na modelu aporije i paradoksa. Ono što je za klasičnu metafiziku jedinstvo mjesta i vremena, neka vrsta Aristotelova temeljnoga zakona estetskoga određenja svijeta iskazanoga u Poetici kao podudarnosti supstancije stvari i poretka značenja u okružju sklada svijeta, bit će posve preokrenuto i poreknuto. Umjesto logike ili-ili u Pessoe je sve istodobno pozitivno i negativno, moguće i zbiljsko ─ u znaku logike i-i. Zbog toga moramo imati u vidu dvije metafizike i shodno tome dva vida „metafizičkoga ludila“: (1) aristotelovsko s temeljnim načelima koje nasljeđuje novovjekovna filozofija i znanosti pod nazivom načela dostatnoga razloga (principium rationis) i dalje razvija u mišljenju Descartesa, Kanta i Leibniza; (2) ne-aristotelovsko s pokušajem da se snovima, maštarijama, sanjarijama, fantazmagorijama, mašti u produktivnome smislu nove estetske spoznaje prizna primat pred racionalnim modelom spoznaje i praktičnoga osmišljavanja svijeta. Fernando Pessoa pod heteronimom Álvara de Camposa ovo je najplodotvornije iznio u tekstu manifestnoga karaktera naslovljenoga „Bilješke za jednu nearistotelovsku estetiku“ 1924. godine. Nije nimalo neobično da se filozofijski tekst o „novoj estetici“ zaogrće jezikom zastupnika europske povijesne avangarde. Iskazuje ga čitava osobnost radikalnoga pjesnika, pomorskoga inženjera, pisca avangardnih manifesta poput Camposa. U tekstu izbija vulkanskom snagom misao-vodilja da se ideji ljepote, koja ima vrhunac u estetici Aristotela te iz nje proizlazi primat uma nad osjećajem, mora suprotstaviti ideja snage rođena iz izvorne osjećajnosti. Zašto? Odgovor je Camposa jednoznačan. „Svekolika umjetnost proistječe iz osjećajnosti i na njoj se temelji. Dok aristotelovski umjetnik podređuje svoju osjećajnost pameti, da bi tu osjećajnost mogao učiniti čovječjom i sveopćom, to jest da je učini pristupačnom i ugodnom, zarobljujući tako druge ljude, nearistotelovski umjetnik podređuje sve svojoj osjećajnosti, preobrazuje sve u supstancu osjećajnosti, da bi ona, čineći svejedno svoju osjećajnost apstraktnom kao pamet (ne prestajući da bude osjećajnost), emitivnom kao volja (a da ipak ne bude volja) postala emitivno apstraktno osjećajno ognjište što može siliti druge, htjeli oni to ili ne, da osjećaju ono što je on osjetio, koje može ovladavati drugima preko neprotumačive snage…(…) Kada je „ideja“ ljepote „ideja“ osjećajnosti, emocija a ne ideja, osjećajno raspoloženje jednog temperamenta, ta „ideja“ ljepote biva snaga (…)“ (Álvaro de Campos, „Bilješke za jednu nearistotelovsku estetiku“, u: Fernando Pessoa, Izabrane pjesme, Konzor, Zagreb, 1997., str. 252-253. S portugalskoga preveo Mirko Tomasović.) Metafizikom se povijesno označava dvojstvo svjetova, onog „realnoga“ i onog što se suprotstavlja svođenju života na računanje,planiranje i konstrukciju. Stoga je ova presudna riječ iz dubina tradicije i za Pessou, kao što je to bila i za Heideggera i Wittgensteina, i sama svojevrsni misterij. Razlog tome leži u jeziku kojim se iskazuje svijet kao takav i svijet ljudske egzistencije. Nije stoga misterij ono „misteriozno“ u ne-realnome, već sama realnost koja se pokazuje u modalnim kategorijama nužnosti, zbilje i mogućnosti. Zašto je tome tako? Iz jednostavnog razloga što se odluka o putu mišljenja kao kontingentnost postavlja faktičnošću bez alternative. Što je bilo i dogodilo se, bilo jest i dogodilo se samo tako-i-tako. Iako su možda postojale i druge mogućnosti, ostale su neispunjene. Kada se s Platonom začinje sukob između ideja i zbilje već je na djelu razdvajanje onoga što pripada filozofiji i umjetnosti. Uvijek se pritom polazi iz kraljevstva vječnoga i postojanoga bitka i spušta se prema razinama promjenljive pojavnosti. (Vidi o tome i: Simon Critchley, „Surfaciality: Some Poems by Fernando Pessoa and by Wallace Stevens, and the Brief Sketch of a Poetic Ontology“, http://www.enl.auth.gr/gramma/gramma06/critchley.pdf str. 123.) Druge mogućnosti ostale su neispunjene. Kada se s Platonom začinje sukob između ideja i zbilje već je na djelu razdvajanje onoga što pripada filozofiji i umjetnosti. Uvijek se pritom polazi iz kraljevstva vječnoga i postojanoga bitka i spušta se prema razinama promjenljive pojavnosti. U Pessoinim filozofijskim tekstovima mnogo se preciznije i strože razlaže ovo dvojstvo. Sve se to zbiva u okviru sinteze iskustva racionalizma i perspektivizma. Ova gotovo nemoguća sinteza Kanta i Nietzschea razrješava se pokušajem da se misli ekstatički. Pravi život izvire iz oniričke zagonetke osjetilnosti tijela. Za razliku, pak, od slučaja Artauda koji je tijelo shvaćao metafizički u njegovu otklonu od nečistoće seksualnoga izrođivanja, u Pessoe je riječ o poetskoj kozmogoniji osjećaja. Vidljivo je to u svim „utjelovljenjima“ spisateljske egzistencije. Biti za Pessou znači pisati. Čovjek kao homo scribens stvara od života Knjigu druge prirode ili, bolje reći, prirodu Knjige kao stvarnoga života Drugoga. Ako se čovjek ne može odrediti drukčije negoli iz iskustva tog „metafizičkoga ludila“, onda je njegova sudbina istovjetna pokušaju prebolijevanja ove bolesti njezinim vlastitim sredstvima. A to su ponajprije snovi, sanjarije, fantazmagorije, bijeg u izmaštane krajolike umnoženog sebstva do krajnjih granica postavljenih između bitka i ništavila. Problem u pristupu Pessoi vidljiv je već odatle što je njegov veličajni opus od raznolikih djela u formalnome smislu (poezije, proze, teozofije, ezoterije, filozofije, političkih tekstova, drama, dnevnika, pisama) gotovo nemoguće osustaviti. Ne čini se nimalo primjerenim dati mu auru „djela“ (ouevre) na način koji pretpostavlja linearnost vremena i zaokruženost onoga što Maurice Blanchot naziva „književnim prostorom“. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Dođi, o kraljevstvo nerođenoga: Antonin Artaud i postmetafizičko insceniranje umjetnosti kao života“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti , Litteris, Zagreb, 2011., str. 273-313.) Prostor Pessoina pisanja nije, međutim, posve istoznačan s prostorom mišljenja uspostavljenog „kanonom“ moderne umjetnosti na Zapadu u 20. stoljeću. Njegove su intervencije mnogo bliže suvremenom iskustvu na rubovima i čvorištima mreže tekstualnosti. Sada više nije odlučujuće priznanje autorstva i potpisa s fiksnim identitetom. Umjesto toga susrećemo se s potragom za fluidnim i nestalnim „subjektom“. Derrida i Lacan nazivaju ga decentriranim, dok mu Deleuze podaruje pravo na gubitak svakog postojanoga središta naprosto zato što je pitanje subjekta postalo pitanjem metamorfoze njegova postajanja u promjenama stanja. Subjekt se konstruira, paradoksalno i aporetično, svojim desubjektiviranjem. Što je više rastemeljenja njegove „biti“ to je više na djelu korak spram one vrste estetskoga objekta za koji vrijedi pravilo postavljeno još od uvida Paula Kleea u dnevničkim zapisima: „Sada me objekti zamjećuju“. Tko, dakle, ovdje koga misli ─ Pessoa svoje heteronime ili su oni autonomni objekti vlastite književne volje za moći iz duha razlike i drugosti? 1. Mišljenje kao pisanje Mišljenje kao pisanje čini Pessou jedinstvenim slučajem transgresije svih dotad uspostavljenih pravila o identitetu i postojanosti figura kao što su filozof i pisac. Oboje su, doduše, vezani uz „geometriju bezdana“ samoga jezika. (Maurice Blanchot, Književni prostor. Litteris, Zagreb, 2015. S francuskoga preveo Vladimir Šeput. ) Ali okovi koji ih drže da ne propadnu u beskonačne crne rupe tog bezdana su rezultat povijesnoga nasljeđa metafizike. Filozof misli pojmovno, a pjesnik kao pisac bavi se osjećajima. Još jednom nas ovo vraća simultanome čitanju Nietzschea i Pessoe. Sjetimo se da je Nietzsche u svojem „estetskome obratu“ zahtijevao prožimanje filozofije s umjetnošću. Po tome je bio prethodnik svih onih mislioca-pisaca s težnjom da filozofijski proživljavaju drukčiji put vlastite odluke da pišu protiv i izvan upravo modernističke struje i njezinih moćnih novih tendencija. Neke su, kao u slučaju Franza Kafke, postale danas „novim kanonom“ poput kinematičkoga stila pisanja, umreženosti događaja u vremenskome smislu protijeka stalnoga sada do prostorne reorganizacije koja iziskuje razmještanje subjekta i heterogenost jezika u njegovoj praktičnoj izvedbi. (Vidi o tome: Gilles Deleuze i Felix Guattari, „Kafka: U prilog manjinskoj književnosti“ , Europski glasnik, br. 18/2013., str. 589-687. S francuskoga preveo Ugo Vlaisavljević. Isto tako i Žarko Paić, „Osmijeh mrtve nevjeste: Franz Kafka i neljudsko“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost , Litteris, Zagreb, 2014., str. 305-353.) O Pessoinu navlastitome projektu prožimanja filozofije i umjetnosti polazeći od singularnosti osjećajnosti, od onoga što se u srednjovjekovnoj teologiji naziva nominalizmom i podrazumijeva se primat gibanja jednokratnosti i neponovljivosti pojedinačnoga bića pred univerzalnim bitkom, svjedoči ponajprije avangardni pokret imenovan senzacionizam. Uspostavljajući „pluralni književni prostor“ i stilove bez hegemonije Jednoga i Jedinoga, Pessoa želi uključenostsvih stilova u mrežu supostajanja. To je ono što možemo imenovati projektom singularnosti „apsolutne razlike“, jer se autonomnost svakoga načina pisanja, prema kojem su oblikovani najvažniji njegovi heteronimi i poluheteronimi, izvodi iz emergentne prakse iznimke. Baš ona stvara novo pravilo. Nije, dakle, senzacionizam u svojem zahtjevu za odbacivanjem klasicizma tek portugalska verzija futurizma i njegove oholosti u određenju avangardnoga puta ubudućnost. Umjesto toga, Pessoa se priklanja mogućnostima da osjećajnost u kozmopolitskome smislu pretpostavlja razvitak lokalno-nacionalne komponente onoga što pripada epohi s njezinim kultom destrukcije, inovacije i eksperimenta. (Vidi o tome: Nuno Filipe Ribeiro, „Pessoa – the plural writing and the sensationist movement“, Hyperion, Vol. V, br. 2/2010. (studeni), str. 79 (74-95). Mnogo je već toga rečeno o Pessoinu poetskome modernizmu i njegovim navlastitim izmišljanjima Drugoga koje je imenovao heteronimima i poluheronimima. Dostatno je tek kazati da se u knjizi Harolda Blooma Zapadni kanon iz 1944. godine Fernando António Nogueira Pessoa (1888-1935.) smatra najreprezentativnijim pjesnikom 20. stoljeća. (Harold Bloom, The Western Canon: The Books and School of the Ages , Harcourt Brace, New York, 1944.) S njegovim se djelom zapadnjačka književnost uspostavlja paradigmom novoga načina mišljenja i pisanja uopće.Tome treba još dodati ono što je poticajno iskazao Gabriel Josipovici u djelu Lekcije modernizma i drugi ogledi iz 1977. godine svrstavajući Pessou uz Kavafija, Kafku, Eliota i Borgesa kao „utjelovljeni duh modernizma“ u suglasju s lokalnim/nacionalnim i kozmopolitskim mjestom susretišta grada i svijeta, jer su svi navedeni pjesnici i književnici vezani uz svoje gradove (Lisabon, Aleksandrija, Prag, London i Buenos Aires). U različitim svjetovima jezika čuvari su povijesnoga sjećanja i pronositelji univerzalne poruke epohe radikalnoga prodora u novo. (Gabriel Josipovici, The Lessons of Modernism & Other Essays, Macmillan, Basingstoke, 1977., str. 26.) Što je to „novo“ ako ne ono što Pessoa stvara iz Ničega, a ne iz već postojećih „kanona“ književnosti. Premda istini za volju treba reći da su mu prethodnici u ideji onog Drugoga kao sanjalački stvorenoga stroja različitih „autora“ ili heteronima na stanovit način filozof Sören Kierkegaard i pjesnik Arthur Rimbaud u 19. stoljeću. Prvi zbog toga što se služi pseudonimima da bi naveo na krivi trag tuđe traganje za vlastitim autorstvom, a drugi što s njime otpočinje projekt dokidanja apsolutnoga „Ja“ na temeljima novovjekovne metafizike subjekta kao predstavljanja.Novost novoga pripada postajanju u procesu stvaralačke tvorbe. Ništa „novo“ nije tek promjena forme bitka i njegovo ponavljanje u drukčijem načinu očitovanja. Ono što je uistinu novo u epohi estetskoga modernizma prve polovine 20. stoljeća sabire dvojnu narav napretka i razvitka. S jedne je strane riječ o bezuvjetnoj vjeri u razaranje tradicije na čijim se temeljima rađa tehnički svijet objekata, a s druge, pak, okret k arhajskome dobu s njegovim poganskim izvorima neposrednosti bez refleksije. O tome svjedoče heteronimi već spomenutog Álvara de Camposa s njegovim futurističkim odama („Ratnička pjesan“ i „Pomorska pjesan“) i pjesnik sjedinjenja romantizma i simbolizma, onaj kojeg Campos naziva svojim istinskim „Učiteljem“ ─ Alberto Caeiro. Tko, dakle, govori o inovativnim aspektima Pessoine književnosti ne može pristati samo uz jednu stranu. Uostalom, istina nije cjelina. Tako je formulirao Adorno u prosvjedu protiv Hegelove teodiceje apsolutnoga duha. Ali, isto tako, istina nije drugo do perspektivistički privid bitka u preobrazbama. Ni jedna stvar nema svoju postojanost. Kao što ni jedna osobnost ne pokazuje djelom ništa drugo do nedovršenost svakog cjelovitoga projekta. Kako pristupiti djelu što se opire svakoj mogućoj napasti estetskoga vrednovanja? Ako Pessoino djelo danas više nije ostavljeno na milost i nemilost šutnje u tumačenju, iako je kako vidjesmo već u Harolda Blooma, a isto vrijedi i za vrhunskog meksičkoga pjesnika i esejista Octavia Paza, odmah nakon prvih prijevoda njegovih pjesama na francuski i španjolski jezik poslije 2. svjetskoga rata postalo razlogom prevrednovanja čitave tradicije modernizma u Europi 20. stoljeća, nema nikakve dvojbe da se tek vrlo kasno filozofijski počelo razmatrati. (Vidi o tome: Daiane Walker Araujo, „Octavio Paz, leitor de Fernando Pessoa: crítica, tradução e poesia“,http://www.brown.edu/Departments/Portuguese_Brazilian_Studies/ejph/pessoaplural/Issue10/PDF/I10A22.pdf) Uostalom, bilo je pitanje vremena kada će se pristup Pessoi morati izboriti onako kako je to u zacijelo najboljem poduzetom tumačenju učinio filozof Alain Badiou u spisu Mali priručnik inestetike (Petit manuel d’inesthétique) iz 1998. godine. U ogledu naslovljenom „Filozofijska zadaća: Biti Pessoin suvremenik“ Badiou ustvrđuje da je ono što progovara u mišljenju s Pessoom, osobito s heteronimom Álvara de Camposa, istovjetno „nekim Deleuzeovim filozofijskim postavkama“. (Alain Badiou, „A Philosophical Task: To Be Contemporaries of Pessoa“, u: Handbook of Inaesthetics, Stanford Universirty Press, Stanford-California, 2005., str. 36. S francuskoga preveo Alberto Toscano.) Koliko god da je izrečeno iznimno plodotvorno za razumijevanje Pessoina mišljenja fragmentirane poetologike svijeta, čini se ipak mnogo važnijim ono što je zaslugom upravo Badioua imenovano „poetskom subverzijom načela neproturječja“ kao puta „s onu stranu platonizma i antiplatonizma“. Htjeti misliti na način da se bude „Pessoin suvremenik“ očito iziskuje napuštanje nečega što je ovdje naš temeljni problem. Radi se, dakako, o „metafizičkome ludilu epohe“. Nije to nipošto nalik onoj Wittgensteinovoj terapiji koja ima za cilj izvesti filozofa iz mišolovke u koju ga vodi um zatočen metafizičkim jezikom, jer Pessoa ne mari za tzv. običan jezik s njegovim pravilima. Posve suprotno, jezik s kojim se otvara novo u stalnoj preobrazbi formi i likova svijesti o pisanju, govoreći fenomenologiski, nije ni u kakvoj funkciji prosvjećivanja i dovođenja do konačne istine apsolutne zbilje. Pessoa stvara tako što misli s onu stranu igre transcendencije i imanencije, s onu stranu vladavine platonizma i aristotelovske estetike s ključnim pojmom samosvijesti i njegovih granica. U onome što slijedi pokušat ću izložiti misterij mišljenja koje se otvorilo s Pessoom te najavilo mogućnosti izlaska iz vjekovno određene matrice imenovane metafizikom s njezinim različitim likovima. Kroz fragmente bitne nedovršenosti djela ono se pokazuje kao znak nečega što smjera spram ideje da je mišljenje u epohi modernosti s njezinom tehničkom svjetovnošću ništa drugo do dispozitiv eksperimentalne igre jedne forme života kojoj pečat utiskuje pisanje. Ništa se ne događa bez pisanja. Ovo i nije ništa toliko neobično. Zamislimo svijet bez pisma i filozofiju jedino svedenu na filozofiranje kakvu je izvodio Sokrat na atenskim trgovima. Što bi drugo preostalo nadolazećim naraštajima čovječanstva osim mnoštva legendi i mitova. Ne postoji mogućnost da bi svi ti silni Pessoini heteronimi (a bilo ih je navodno 75 tijekom njegova života) ikad mogli dospjeti do prava na „vlastitu“ autonomnu egzistenciju i da se još k tome odnose međusobno u mreži tekstova. Bez prostora pisanja nema za Pessou nikakvog drugog života. Nitko nije na takav apsolutan način živio vlastitu sudbinu pisca u 20. stoljeću. Življenje u fiktivnoj formi uvjetuje stoga mogućnost realnoga života, a ne obratno. Ovo treba shvatiti ontologijskom konstrukcijom, a ne pukim obratom tzv. realizma. Iako je Pessoa kao i ostali vodeći modernisti 20. stoljeća (Kavafis, Kafka, Eliot i Borges) danju živio kao uredski činovnik, dokazujući time kako je jedino mjesto slobode u snovima i vremenu rasterećenosti od monotonije i banalnosti svakodnevice prožete logikom orporacijskoga kapitalizma, njegov se tzv. stvarni život, kako to razaznajemo iz psihobiografije poluheteronima Bernarda Soaresa, pomoćnoga knjigovođe u Lisabonu i autora Knjige nemira, odvija samo kao vježbanje preživljavanja za ono što se dešava noću. Tada intenzivno pulsira srce Grada, a pisanje stvara nove svjetove satkane od riječi i snova, od tjeskobe i užitka u čitanju onoga što je zapisano na kutijama cigareta, razasutim papirima, na rubovima knjigovodstvenih računa, na svemu što čini imaginarij modernoga čovjeka u vrevi njegove brzo prolazeće tehničke egzstencije. Vidjet ćemo kako se kroz nekoliko međusobno povezanih fragmenata, ali ujedno u njihovu preklapanju i samostojnosti, odvija pustolovina mišljenja za koju je sve ne samo moguće, zbiljsko i nužno, nego ponajprije otvoreno za preobrazbu u nešto nestalno i nepostojano, u tijek vremena koji se gubi s dolaskom drugih misli i time poništava. Problem s kojim se valja suočiti u pristupu Pessoi nije nikakav posebni filozofijski ili književni problem kakvi se pojavljuju u epohi modernoga začaravanja svijeta iz duha znanosti i tehnologije. Naprotiv, problem je u tome što se sam Pessoa ne može rasključati iz samorazumljivosti djela i života, budući da se njegov ortonim uz tri najvažnija heteronima (Alberto Caeiro, Ricardo Reis i Álvaro de Campos) pojavljuje kao pitanje: što se događa kada Pessoa zapisuje znakove i riječi pripadajuće Drugome? Za Wittgensteina u Tractatusu Logico-Philosophicusu bilo je jasno kako „filozofijsko sebstvo nije ljudsko biće, a ni ljudsko tijelo, ili ljudska duša, s kojom se bavi psihologija – niti jest dijelom toga.“ (Ludwig Wittgenstein, Tractatus Logico-Philosophicus, Routledge, London-New York, 1974, str. 58. S njemačkoga preveli D.F. Pears i B.F. McGuiness)“ Nije li u Pessoinu slučaju, u analogiji s ovime što tvrdi Wittgenstein, moguće krenuti još dalje i kazati da s onu stranu metafizički određenog sebstva ili „Ja“, vlada posvemašnji kreativni kaos fragmenata mnoštva osobnosti koje sve zajedno ne čine cjelinu, već se cjelovitost u svojoj nedovršenosti pokazuje znakom „metafizičkoga ludila epohe“? Naposljetku, ima li više ikakvog jasnog kriterija kojim se može odrediti ono što je samo po sebi Jedno i Jedino, autentično i neponovljivo, singularno i kontingentno u svojoj „sudbini“? 2. Tajna heteronima Pisanje kao mišljenje mora se ipak razlikovati od mišljenja kao govorenja. Pritom je razlika u tome što su oboje tek mogući iz jedne dublje perspektive. Mišljenje se, kako je to pokazao Heidegger, izvodi iz istine bitka kao kazivanje (aletheia i poiesis). (Martin Heidegger, Was heiβt Denken?, GA, sv. 8, V.Klostermann, Frankfurt a. M., 2002.) Tko misli o bitku već uvijek ga iskazuje u njegovoj otvorenosti i čistoći. Mitsko znamenovanje prirode, religiozno otajstvo boštva Boga, umjetničko prikazivanje ljepote svijeta i filozofijsko mišljenje bitka omogućeni su jezikom kao kazivanjem. Svaki je način kazivanja u povijesti zapadnjačke civilizacije otuda zatočen matricom metafizike od trenutka kada se razdvaja govor i pisanje, ono izrečeno i ono što je zapisano. Govor izgovara nesvodljivu singularnost događaja. Zbog toga je omeđen granicama bitka kao prisutnosti (ousia). Pisanjem se, pak, nadilaze granice zadane prostorom („ovdje“) i vremenom („sada“). U oba slučaja između njih postoji ono neprekoračivo kao što je čista faktičnost. Između glasa i slova urezanoga u materijalnu podlogu (kamen, drvo, papir) jasno se uočava razlika. Unutar fizičkoga prostora glas ostaje odjekom trenutka. Zapisani znak se, pak, ovjekovječuje u mediju Knjige. Iz njega proizlazi trag druge prisutnosti. To je ona prisutnost za koju vrijedi pravilo pamćenja, a ne sjećanja. Pamćenje se, naime, zasniva na činu ponavljanja bitka u umjetnome načinu zaustavljanja vremena. Sjećanje nema za to mogućnosti, jer se odvija u linearnosti vremena kao trajanje trenutka. Otuda je negacija sjećanja u zaboravu singularnoga pojedinca, a afirmacija pamćenja u dispozitivu teksta kao svjedočanstva kolektivnoga sjećanja. Prvo je vezano uz proces desubjektiviranja prostora, a drugo uz proces objektiviranja vremena koje nikad nije prošlo. Ljudi se sjećaju i zato je sve što se dogodilo varljivo i nepouzdano. Knjige i knjižnice pamte i zato je sve otisnuto samo pitanje različitoga tumačenja onoga što je zapisano u vremenu. Sjećanje predstavlja intencionalni čin svijesti o nekom predmetu u vremenu. Što se tiče pamćenja, ono izlazi iz okvira intencionalnosti. Razlog leži u tome što različita „umjetna sjećanja“ dovode u pitanje samorazumijevanje predmeta svijesti. Sve što se može reći,primjerice, o povijesnoj egzistenciji Isusa Krista proizlazi jedino iz pamćenja Knjige (Evanđelja). Ništa drugo nema dokaz autentičnosti. No,očito je da se radi o povijesno izvedenom mišljenju prostora i vremena, supstancije i subjekta, identiteta i razlike. Iz toga nastaje gotovo neizbježno ono što Pessoa naziva „metafizičkim ,ludilom“. Kako to valja razumjeti? Ili bolje rečeno tko je tu „lud“ ─ filozofi od Platona i Aristotela do Nietzschea i…Pessoe? Vratimo se tumačenju s kojim je Alain Badiou postavio standarde za svako daljnje čitanje Pessoina filozofijsko-književnoga projekta. Zašto je Pessoa za filozofiju još uvijek ipak više od misterija? Dok se, naime, zaslugom Heideggera pjesništvo Hölderlina uzdiglo na najveću razinu onoga što se naziva prevladavanjem nihilizma kao metafizike uz bok Nietzscheu, čini se da po analogiji to još nije dospjelo do Pessoina traga. I sam Badiou skrušeno priznaje da za Mallarméa ima ključ za tumačenje njegova „poetičkoga djelovanja“. Isto tako, francuski su hajdegerijanci poput Lacoue-Labarthea već otvorili prostor filozofijskome čitanju pjesnika kao što je to bio Paul Celan. No, sve to pada u vodu u slučaju Pessoe. Spekulativni pristupi, hermeneutički, fenomenologijski, poststrukturalistički, semiotički i mnogi drugi zakazuju u pristupu. Odgovor koji podaruje Badiou je uistinu iznimno poticajan. On kaže da se Pessoina metafizika ne može rasključati s filozofijskim ključem, odnosno da još možda nema takve „filozofije“ koja bi mogla uzeti u obzir njegovo mišljenje za svoj „predmet“ analize. Točnije iskazano, filozofija u svojem povijesnome hodu do suvremenosti nije dospjela na prag Pessoine toponomije. Strategija koju izvodi Badiou uistinu nije nimalo odstupajuća od onoga što je činio Heidegger u svojim prinosima prevladavanju/prebolijevanju (Verwindung) metafizike. Uzimajući uobzir pjesnike poput Hölderlina, Rilkea i Trakla, on ih je „hajdegerizirao“. Drugim riječima, prožeo ih je u načinu sumišljenja i čitanja sa specifično njegovim pojmovljem (događaj, četvorstvo, drugi početak, zavičajnost, istina bitka). Badiou u svojem tumačenju toponomije Pessoina mišljenja tvrdi da se poetski ne može otvoriti ono što Pessoa misli čak i kada to iskazuje jezikom poezije. Zbog toga se vjerojatno najbolji pristup u tom smjeru danas, onaj u knjigama i tekstovima Judith Balso, zaustavlja unutar metafizičke sheme poetskoga govora kao takvoga. Ovaj je stav ujedno prigovor i pohvala. Ako se iz biti pjesništva u Pessoe ne može prispjeti do onoga do čega mu je stalo, a to je očito u odnosu spram metafizike kao ludila, iako Badiou ne razlaže taj iskaz iz Knjige nemira i ne posvećuje mu pozornost kao što je to za moj pristup odlučujuće, onda se može reći da Pessoa nije ni pjesnik niti filozof, već kako je sam sebe odredio „fillozofijom nadahnuti pjesnik, a ne filozof s pjesničkim sposobnostima“. Suptilnost tumačenja koje nudi Badiou jest ukratko u sljedećem. Dovodeći u svezu Pessoino mišljenje koje je po formi poetsko, ali ne dokraja inficirano Nietzscheom da bi se mogao shvatiti tek njegovim dvojnikom kao epigonom i eklektikom, s mišljenjem postajanja i ontologijom procesualnosti u Deleuzea, izvodi se glavna postavka da je posrijedi preokret platonističke metafizike. Poznato je, usto, da se Pessoa nije određivao religioznim niti je ispovijedao kršćansku vjeru. Obrat metafizike platonizma pretpostavlja za Badioua nešto iznimno. Nije to niti obrat koji bi pripadao antiplatonizmu drugim sredstvima. Umjesto takve prazne geste Pessoa smjera onkraj bilo kakve vodeće transcendentalne strukture subjekta-supstancije koja pjesništvo shvaća službom živim bogovima ili mrtvome Bogu kršćanske tradicije. Iako se Pessoa u heteronimu „Velikog Učitelja“ Alberta Caeira vraća poganskim običajima, onome što je bio pokušaj Hölderlina i čitave europske romantike (osobito njemačke) da povratkom prirodi dospije u sam iskon pjesništva u Grka, njegova je uloga manje mesijansko-apokaliptička, a više propedeutička. Ono arhajsko i nikad usmrćeno, ono izvorno pojavljuje se svagda u znaku simboličke projekcije metafizičkoga nasljeđa Zapada. Bez toga ne bi bio moguć projekt obrata platonizma i antiplatonizma. Drugim riječima, za Badioua se radi o uspostavljanju druge vrste razlike između bitka kao temelja i bića kao postajanja Drugim (heteronimi). Pessoa provodi ovu operaciju rastemeljenja metafizike polazeći od metafizičke pretpostavke događajnosti događaja povratkom u „predsokratovski korak natrag“ kao što je to činio i Heidegger sa svojim mišljenjem okreta (die Kehre). I u Caeira i u Camposa, programa romantike i programa avangarde, susrećemo se s kritikom metafizike subjektivnosti kako je to na svojem putu mišljenja ustanovio Heidegger. Pa, zapitajmo se napokon, kako onda Badiou dolazi do toga da predlaže Deleuzeovu filozofiju događaja kao postajanja u vječnoj promjeni za pravi ključ odgonetanja Pessoina mišljenja u radikalnome obratu platonizma? Imamo li onda posla zapravo s Deleuzeom da bi shvatilli kamo smjera Pessoa? Ako više ništa nema postojanu vrijednost niti značenje, tada se i filozofija kao ontologija ne može više postavljati prvim i posljednjim sucem „vječnih istina“. Umjesto Jednoga kao bitka na djelu je Mnoštvo singularnosti (bića). A to znači da je Pessoa istodobno mislilac-pjesnik destrukcije metafizike koja s Platonom razdvaja svijet na ideje i pojave i onaj koji iziskuje novu metafiziku afirmacije-negacije. Tko površno nešto zna o odnosu između četiri glavna heteronima, od kojih je Pessoa ortonim, dok su Caeiro, Campos i Reis tri različita utjelovljenja onoga što se otvara s idejom mišljenja kao poetskoga načina egzistencije, odmah će shvatiti da između stvorenih likova postoji snažna međuovisnost. Prvi se oblikuje u drugome kao njegov „Učitelj“. Ali tako da se Drugi udaljava od Prvoga usvajanjem avangardnih poetika i nijekanjem biti tradicije sve dok na kraju ne prihvati da je sklonost promjenama samo privid i da je svaki napredak hod u mjestu. Treći, pak, ima funkciju refleksivne kritike Prvoga i Drugoga. Ali tako da se u njemu osjeća logika i-i, pristajanje i nijekanje, razdvajanje i sinteza. Singularno Mnoštvo utoliko za Pessou označava alternativu čitavoj povijesti metafizike, Zašto? Zbog toga što se život ne vodi bez muke osobnosti i tjeskobne želje za vlastitošću slobode koja postaje sudbinom modernoga čovjeka. Što je, naposljetku, drugo taj korak od univerzalnosti i aritmetike bitka u singularno mnoštvo negoli bit Badiouove ontologije događaja!? Da, Pessoa je preko Deleuzea postao badijuovski umrežen u nizove događaja, u kontingentne singularnosti bez kojih svako udvajanje/umnažanje bića ne može dospjeti do smislene stabilnosti. „Heteronimija sama, stvorena kao dispozitiv za mišljenje, više negoli subjektivna drama, usmjerava kompoziciju idealnoga mjesta vrsti u kojoj korelacije i disjunkcije figura evociraju odnose između ‘vrhovnih rodova’ (ili vrsti) u Platonovu Sofistu. (…) … poistovjećujemo figuru Istoga s Caeirom, a odmah zamjećujemo da se Campos shvaća figurom Drugoga. (…) … Možemo stoga reći da je heteronimija moguća slika inteligibilnoga mjesta, kompozicija mišljenja kroz drugu igru svojih vlastitih kategorija.“ (Alain Badiou, isto, str. 43) Dispozitiv za mišljenje ─ vrlo uporabljiv koncept! Slažem se s ovom tvrdnjom utoliko više što se Pessoina tzv. kriza koja se odigrala 1914. godine, kako je to formulirala u svojoj knjizi Judith Balso, podudara s nastankom pojma heteronimije u zbiljskoj misaonoj događajnosti. Ono što dispozitiv obuhvaća odnosi se na tradicionalno kazano pojmove i kategorije u filozofiji, na njihovu uporabu u diskursu i na odnose između pisanja i proživljene drame vlastite egzistencije. A budući da se Pessoa u razračunavanju s tradicijom i modernošću zapadnjačke metafizike koristi svim raspoloživim sredstvima pisanja kao mišljenja, tada je njegova figuralno-skriptoralna praksa strogo usmjerena na nemogućnost da se singularni pojedinac u heteronimiji preobrazi u Drugoga bez fatalnih posljedica. Svatko nosi svoju ružu u križu povijesti. Nitko ne može ne odigrati sudbinski mu namijenjenu ulogu u kozmičkoj drami postojanja. Sartre je to definirao kao osuđenost čovjeka na svoju slobodu. No, kako se to izvodi, s kakvim poetičkim sredstvima dolazi do učinka ispreplitanja onoga što spaja uzvišene osjećaje spokojstva u kontemplaciji svijeta s destrukcijom svakog unaprijed određenoga značenja? Kada ne postoji metafizički okvir prvoga uzroka i posljednje svrhe u kazivanju događaja, koji su uvijek izmišljeni i stoga stvarni, rezultat snoviđenja i objekti fantazmagorija, onda se susrećemo s nadomjesnim strategijama osmišljavanja. I upravo zato nastaju posve neočekivani odnosi između poezije nadahnute filozofijom i filozofije različitih smjerova, proze bez intencionalnih radnji, dnevnika bez vremenskih isječaka refleksije. Sav taj heteronomni svemir „elementarnih čestica“ s velikom snagom djelovanja prelazi granice onoga što je portugalski jezik u 20. stoljeću uistinu i bio ─ rubni postkolonijalni medij posredovanja s Brazilom, Angolom i još pokojim afričkim otokom. Iako je Pessoa pisao i na engleskome jeziku, te katkad i na francuskome, njegova je trojezičnost uvijek izvedena iz kazivanja pripadnog prostoru književnosti i teksta kao riznice univerzalnoga pamćenja. Ova strategija preuzimanja i prisvajanja od Drugoga i podarivanja Drugome vlastite duše u preobrazbama mišljenja bit će konstanta za njegovo pisanje. Badiou je to definirao na sljedeći način: „…Pessoa je izumitelj kvazi-labirintske uporabe negacije koja se raspoređuje stihom na taj način da nema jamstva da će zanijekani pojam ikad više biti fiksiranim. Možemo stoga kazati da je to u posvemašnjoj suprotnosti sa strogom dijalektičkom uporabom negacije u Mallarméa, u Pessoe je pokretna negacija koja utječe na pjesmu sa neprestanom dvosmislenošću između potvrđivanja i nijekanja…(…) Pessoa otuda proizvodi poetsku subverziju načela neproturječja.“ (Alain Badiou, isto, str. 45) Do koje granice može ići ova „subverzija“ vjerojatno najdomljivije svjedoči jedan fragment iz Knjige nemira. Pessoa se kroz riječi poluheteronima Bernarda Soaresa dotiče nemogućnosti pristajanja uz jednu političku opciju. “Stvoriti u sebi državu s jednom politikom, sa strankama i revolucijama, i biti sve to ja, biti Bog u stvarnome panteizmu tog naroda-ja, bit i djelovanje njihovih tijela, njihovih duša, zemlje kojom gaze i djela što ih čine. Biti sve, biti oni, i ne biti oni. Jadnog li mene!” (Fernando Pessoa, Knjiga nemira, str. 144) Postoje, međutim, još neke ideje začete s Pessoom koje zaslužuju pomnije razmatranje. Iako svaki od tri vodeća heteronima zaslužuje posebnu pozornost jer se međusobno proizvode i nalaze u nerecipročnome odnosu, ovdje ćemo se zadržati na onome što pripada furioznoj poetici destrukcije staroga metafizičkoga svijeta u djelu Álvara de Camposa. Vidjeli smo da se upravo njemu pripisuje program jedne nearistotelovske poetike. Iz svega što o njemu znamo vidimo da je riječ o paradigmatskome pjesniku-misliocu avangarde. Obuzetost duhom nove tehnologije, ljepotom modernoga velegrada, logikom stvaranja estetskih objekata nastalih u reproduktivnome lancu industrijske proizvodnje, sve se to zrcali u njegovim tekstovima. Štoviše, pronalazi se i još nešto izvedeno iz načina funkcioniranja modernoga društva i kulture. Posrijedi je suprotnost između mehaničke reprodukcije i stvaralačkoga elana života. Nakon I. svjetskoga rata i osobito 1920-ih godina, kada se čitava struktura moderne proizvodnje usmjerava spram inovacija nastalih uvođenjem znanstvenih otkrića, filozofijski je ovaj spor između logike stroja i životne moći samopotvrđivanja bio ponajviše tematiziran u Bergsonovu mišljenju. Očekivalo bi se otuda da će Pessoa, kao što su to činili mahom mislioci španjolskoga kruga vitalizma poput Miguela de Unamuna i Ortege y Gasseta, prihvatiti smjer koji nesvodljivost duše pretpostavlja bezdušnosti tehničkoga napretka. No, na tragu ove „ontologijske subverzije“ u poeziji, filozofiji i svim drugim tekstovima Camposa nastoji se pomiriti čudovišna mahnitost futurizma s metafizičkim dubinama povijesne tradicije. Rubne kulture Europe i Zapada ona je suprotstavila racionalizmu i spekulativnome nasljeđu novovjekovne i moderne filozofije. Kada Campos pjeva kako „želi biti stroj“, ili kako se kao „inženjer brodostrojarstva“ utječe „panteističkoj srdžbi“, kako to izriče u poemi „Protok sati“ (22. svibnja 1915.), čini se razvidnim da kazivanje postaje simultana pohvala duhu novoga i proloma tjeskobnih osjećaja. Napuštenost od svijeta stalni je pratitelj furije modernosti. U pravu je stoga Judith Balso kada ustvrđuje kako je Campos „glasnogovornik za tajnu heteronomije“. (Judith Balso, nav. djelo, str. 19) Razlog valja potražiti u onome što pripada biti avangarde u umjetnosti modernizma. Ona je u svojim najznačajnijim dostignućima, Maljevičevom suprematizmu, Marinettijevome futurizmu i Tzarinome dadaizmu nastojala sjediniti sliku, riječ i zvuk u ideji nove umjetnosti. Njezina je temeljna riječ/pojam za to ─ događaj. Nasuprot estetike djela ovdje se sve usmjerava spram pokreta tjelesnosti u prostoru životnoga svijeta. Sve su metafizičke granice dokinute. Tijelo kao stroj postaje medijem ozbiljenja filozofije koja je počivala na razdvajanju svjetova ideja i zbilje. Nitko drugi negoli upravo Álvaro de Campos od 1914. godine trijumfalno slavi dolazak „novoga doba“. U odama koje su posvećene ratu i pomorstvu, u „Ultimatumu“ koji iskazuje futuristički bijes spram institucija građanskoga života, ogleda se ono što čini metafizički stimulans želje za stvaranjem novoga svijeta. Nije, dakle, avangarda samo i jedino obožavanje strojeva i moderne tehnike. Ona izražava ponajprije želju za sintezom praiskonskoga krika slobode i nadolazeće tehnotopije života. Alain Badiou ovako zaključuje baveći se Camposom i „Pomorskom pjesni“: „Ekstatična i stapajuća vizija pristupa Ideji, pristupa odnosu ‘ja/mi’ koji je ključan u stoljeću, ne utemeljuje nikakvo vrijeme, i rasipa se u svom početku. Svako ustrajavanje već je žalovanje. Za Camposa je ideja čin, ona nikada nije konstrukcija vremena.“ (Alain Badiou, Stoljeće, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008. str. 122. S francuskoga preveo Ozren Pupovac.) Ideja kao čin označava primat događaja pred naknadnom refleksivnošću djela. I doista, u tom formalnome razdvajanju događaja i djela, čina i refleksije zbiva se iskustvo novoga načina pisanja, koje, doduše, ima svoje bliže i dalje prethodnike od Kanta i Rousseaua do Rimbauda i Kierkegaarda. No, ono je zbog svoje usmjerenosti prevladavanju platonističke metafizike nesvodljivo i jedinstveno u svim aspektima. Što Deleuze u studiji o Proustu naziva „strojem anti-logosa“, moglo bi se primijeniti i u Pessoinu načinu mišljenja-pisanja. (Gilles Deleuze, Proust et le signes, P.U.F., Pariz, 2014. 5. izd.) Posrijedi je, naime, odluka da se pisanje više ne shvaća nadahnućem ili službom izvanjskim svrhama (Bogu, ljepoti, uzvišenosti). Sam je čin pisanja književni stroj u smislu pokretačke snage i okvira mišljenja bez unaprijed poznatoga cilja. Pisanje je upravo ona ekstatička djelatnost koja mišljenju iz anti-logosa jezika podaruje mogućnost neslućenih dimenzija zbilje. Utoliko se pisanjem čovjek ne oslobađa unutarnjih trauma. Posve suprotno, pisanje pretpostavlja autonomno polje „ontologijske vrtoglavice“ (izraz je uporabila Judith Balso) riječi i stvari. No, dok se za Prousta svijet konstruira iz sinestetske prirode jezika kao osjetilnoga iskustva vremena u protjecanju, Pessoa vrijeme sabire u imploziji književnoga prostora. Utoliko valja razumjeti zašto heteronim Alberto Caeiro u poemi „Čuvar stada“ odlučno niječe postojanje ideje prirode, a otuda i vremena kao transcendentalnoga iskustva. Umjesto toga ovo poetsko mišljenje u odnosu na metafizičko shvaćanje svijeta predstavlja ne samo ontologijsku, već i epistemologijsku subverziju. Ako ne postoji „priroda“, ako usto ne postoji čak ni „vrijeme“, pa što onda još uopće postoji? Za Caeira postoje samo stabla i rijeke, cvijeće i livade, ali ne i cjelina bitka. Bićevitost bića njihova je singularnost u neprestanom postajanju drukčijim i Drugim. Za Camposa se, pak, štoviše, vrijeme ovdje rasprostire kao putovanje i plovidba, kao dinamizam i ubrzanje kretanja koje čovjeka čini zupčanikom stroja, sredstvom jedne nove i stoga univerzalne kozmičko-povijesne pustolovine bez mogućnosti uvida u to ima li povijest još uvijek smisao i spasonosnost ili je sve to pukom tlapnjom. Sve se u sebi umnožava, postaje drukčijim; sve je samo proces inastanak novih odnosa između objekata u mreži događaja. Razlika je, naposljetku, u tome što se u slučaju Camposa i njegove vulkanske naravi destrukcije tradicije pojavljuje želja za stvaranjem novoga jezika. (Alberto Caeiro, „ The Keeper of Ship: XLVII“, u: Poems of Fernando Pessoa, City Light Books, San Francisco, 1986., str. 26. Vidi o tome: Judith Balso, nav. djelo, str. 73-75. Balso poentira svoje tumačenje heteronima Alberta Caeira i njegove poeme „Čuvar stada“ kako je riječ o antimetafizičkome putu pjevanja na kojem se uspostavlja „a-kozmička figura bitka“. Nije teško razabrati da se u stihovima o nepostojanju ideje prirode u njezinoj univerzalnosti pokazuje gotovo ono isto što će biti i rezultat Wittgensteinove kritike metafizike: da je,naime, tajna metafizike u tome što nema nikakve tajne izvan faktičnosti bitka kao singularnosti bića. Jezik ne razotkriva tajne metafizike, već samo pokazuje i ukazuje na odnose između stvari i misli u riječima. No, sve to nije nikakav dokaz da bi se Pessoino pjesništvo trebalo tumačiti u vitgenštajnovskome ključu, unatoč neporecive podudarnosti poetskih iskaza i stavova u filozofskome diskursu. Posrijedi je unutarnja srodnost kazivanja jezika, ali ne i istost u mišljenju. kao sublimacije onoga što pripada iskonskim tragovima poezije i njezine avangardne redukcije na tjelesnu performativnost.) U „Pomorskoj pjesni“ to se osjeća, čuje i doživljava višestruko: Parobrodi što jutrom ulaze u luku donose sa sobom mojim očima radosnu i tužnu tajnu dolazaka i odlazaka. Donose uspomene sa daleke obale i druga vremena, na drugi oblik istog čovječanstva na drugim točkama. Svako je pristajanje, svako je isplovljavanje broda ─ Ćutim to u sebi kao što ćutim vlastitu krv ─ nesvjesno znakovito strahovito prijeteće metafizičkim znamenjima što uznemiruju u meni moje nekadašnje bivstvo… (Álvaro de Campos, „Pomorska pjesan“, u: Fernando Pessoa, Izabrane pjesme, Konzor, Zagreb, 1997., str. 146-147. S portugalskoga preveo Mirko Tomasović.) Tajna heteronimne „sudbine“ umnažanja glasova poetskoga govora očito je da se ne može svesti tek na ideju „decentriranoga subjekta“, prema onome što u svojim razmatranjima iznose rani Derrida i Lacan. Pitanje koje smo na početku već postavili o tome tko piše ono što u kazivanju umnoženih bića izlazi na vidjelo u njihovim životopisima i načinu singularnoga kazivanja osobnosti (Caeiro-Campos-Reis-Pessoa kao ortonim) možemo preformulirati. Tko doista upravlja ovom navigacijom književnim prostorom kao „anti-logosom“ ako to nije Fernando Pessoa kao stvaratelj i metafizički opsjenar u svojim različitim „utjelovljenjima“? Čini se da je to pitanje u različitim mjerodavnim tumačenjima (Alain Badiou, Judith Balso, Simon Critchley, Richard Zenith, Nuno Filipe Ribeiro i drugi) odlučujuće za prosudbu o Pessoi kao pjesniku „nadahnutim filozofijom“. Ako odmah raskinemo s bilo kakvim iluzijama transcendencije, kako to uostalom čine na različit način Caiero i Campos, možemo ustvrditi da piše onaj tko misli iz same biti jezika kao kazivanja. To nije, dakle, Fernando Pessoa kao utemeljujući subjekt poetskoga govora u različitim „bićima“, već sam jezik koji se može jednostavno razumjeti onako kako su to izveli u suvremenoj filozofiji kasni Heidegger i kasni Wittgenstein. Za prvoga jezik govori, a ne subjekt govora, a za drugoga su jezične igre (Sprachspiele) posebna „forma života“. U oba slučaja svjedočimo kako je jezik u obratu od metafizičkoga temelja povijesti kao smisla i svrhe kazivanja o bitku uspostavlja s onu stranu samorazumljivosti i logike djelovanja čovjeka u svijetu. Jezik pjeva govoreći neskrivene matrice stvaranja novih svjetova, a poetsko i filozofijsko mišljenje koje proizlazi iz puštanja stvari da budu onako kako već uvijek jesu označava ono o čemu Campos pjeva u „Pomorskoj pjesni“. Metafizički su znakovi u dolasku-odlasku brodova u luku. A Lisabon i Portugal poprimaju stoga dvostruku narav razmještenosti metafizike uopće. Na rubu Europe i Zapada, bačeni u tjeskobnoj slobodi potrage za novim svjetovima daleko na prostranstvima oceana, način mišljenja koji odgovara toj sudbini naroda i zemlje kao da je u sebi zatvorena struktura ovog nemogućeg poslanstva. Biti Pessoin suvremenik znači raskrstiti s bilo kakvom iluzijom velikog i malog sebstva, središnjeg i decentriranoga. Ako nema prirode ni vremena, ako k tome ni Poezija ne postoji kao univerzalna ideja umjetnosti koja iskazuje istinu bitka kako je to tvrdio Heidegger, što onda još preostaje? Možda samo jezik u krhotinama i dvoznačnost bitka kao prisutnosti- odsutnosti (anousia-parousia) posve druge i drukčije forme mišljenja prethodeće razdvajanju na ideje i zbilju. Mnogo je mjesta u Pessoinu otvorenom i bitno nedovršenome djelu (pismima, životopisima heteronima i poluheteronima, raspravama, bilješkama) na kojima se nastoji objasniti njegovo udvajanje i umnažanje bića. Na njih se pozivaju mnogi tumači. Tako i Giorgio Agamben u spisu Ono što ostaje od Auschwitza: O arhivu i svjedočenju (Quel che resta di Auschwitz. L’archivio e il testimone) iz 1998. godine podaruje zanimljivu prosudbu o tom događaju: „U pjesništvu 20. stoljeća Pessoino pismo o heteronimima kosntituira možda i najdomljiviji dokument desubjektivacije, preobrazbu pjesnika u čisti ‘eksperimentalni temelj’ i njegove moguće posljedice za etiku“. No, čini mi se da je najpreciznije razjašnjenje ove tajne mišljenja i pisanja podastrijeto u Pessoinim filozofijskim tekstovima. Oni su, kako je poznato, bili iznimno jasno postavljeni u okvire raspravljanja o metafizici i pitanjima filozofije od Heraklita do Descartesa, Kanta, Schopenhauera i Nietzschea, uključujući i čitav niz britanskih empirista, kao i suvremenih predstavnika vitalizma poput Bergsona. U različitim izdanjima, koja su pod nazivom Filozofijski tekstovi skupljeni u Sabranim djelima, nailazimo na analizu onoga što je metafizičko podrijetlo mišljenja o subjektu i problemu njegove tvorbe identiteta. Tako, primjerice, u tekstu koji vjerojatno potječe iz 1911. godine, a označen je brojem 32, Pessoa se bavi Heraklitom i njegovom postavkom o bitku kao bivanju/postajanju, te se u istom fragmentu dotiče Descartesova stava o sebstvu koji se iskazuje osobnom zamjenicom „Ja“. „Sve se stvari mijenjaju, kaže Heraklit, pa znanje o tome nije moguće. Moj je odgovor na to da se sve stvari mijenjaju taj da se i ja s njima mijenjam, te sam stoga u relativnoj stabilnosti.Subjekt i objekt vječno su u promjeni tako što su postojani u odnosu spram drugoga. Svijet se jedino može shvatiti polazeći od vječne promjene kada se suprotstavlja nečemu nepromjenljivome. Koja je to stvar koja se ne mijenja? Descartes se nadao da je pronašao odgovor: „To sam ja kao misleći subjekt“. Vjerujem da je Descartes bio u tome gotovo u pravu. No, vjerujem, ipak, da je u krivu kada postavlja načelo postojanosti u „egou“ kao promjenljivu i osjećajnu stvar. Čini mi se ipak da načelo nepromjenljivosti ne vrijedi za mene kao misleći subjekt niti čak za moje mišljenje, već za ono mišljenje koje postavlja čisti um, bezuvjetan i apsolutan.“ (Fernando Pessoa, Textos Philosophicos, sv. I, Obras Completas de Fernando Pessoa, Izabrao i predgovor napisao António de Pina Coelho, Nova Ática, Lisboa, 2006., str. 113.) Sve je kristalno jasno. „Ja“ ne može biti apsolutni svjedok promjena koje promatra „u-svijetu“. Iz jednostavnog razloga što je nemoguće da sebstvo bude kao mišljenje izjednačeno s idejom božanske supstancije u ogledalu metafizičkih ideja o svijetu. Ako se ova kritika Descartesa polazeći od Heraklita, a njezini su pravi izvori u Nietzschea, razloži još strože u ontologijskome smislu, onda je Pessoa otišao korak dalje u razmatranju onoga što uopće znači riječ „promjena“ u svim svojim modifikacijama. Ono što se mijenja nije ništa postojano, već je riječ o promjeni kao biti bitka uopće. A to znači da je jedino postojano u svekolikoj ne-postojanosti ono što omogućuje nastanak preobrazbe. Postojanost je nužna iluzija kretanja. Stoga se ovaj problem uistinu pokazuje najznačajnijim problemom suvremene fizike i metafizike. Promatranje objekta pretpostavlja dvostruko kretanje ─ i objekta i promatrača. Ništa nije bilo teže u povijesti metafizike negoli priznati da promatrač nije paslika ideje Boga. Kao da u Pessoinim riječima iz ovog 32. fragmenta iz 1911. godine (?) odjekuju postavke kvantne fizike i Heisenbergove neodređenosti, te ono što će 1968. godine Gilles Deleuze u svojem glavnome djelu Razlika i ponavljanje (Différence et Répétition, PUF, Pariz, 2011.) nastojati razriješiti shvaćanjem o mnoštvu i događajima, a ne više o postojanome bitku i bićima kao cjelini svih stvari. Mišljenje se za Pessou ne može jednostavno subjektivirati. I to ne zbog toga što je „Ja“ netko Drugi, kako je to mislio Arthur Rimbaud, nego zato što mišljenje nadilazi strukture osobnosti i subjekta. Misliti znači drukčije misliti od novovjekovne iluzije subjekta kao vječnoga, postojanoga, bezuvjetnoga i apsolutnoga „Ja“ s vrhuncem u Fichteovoj metafizici. Stvar je u ovome: mišljenje misli, a jezik govori. Čovjek je samo namjesnik mišljenja kao jezika. Najveći njegov duhovni trenutak postaje pisanje, a ne govorenje. Jer pisati znači prolaziti labirintom snova u potrazi za smislom. Ništa nije unaprijed određeno, niti se nužno na kraju mora razotkriti tajni plan stvaranja. Ono što je u suvremenoj umjetnosti performativni događaj slučaja i neodređenosti, kao što je to aleatorika zvuka u Cageovim kompozicijima istraživanja prostora ništavila i tišine, u Pessoe je to mahnita strast za ispisivanjem tekstova međusobno postavljenih u nelinearnome odnosu. Od 1914. godine i nastanka glavnih heteronima do smrti Fernanda Pessoe 1935. godine traje ova životna drama postajanja svijeta tekstom. U ekstatičnoj tvorbi mnoštva i necjelovite cjeline rađa se čudesna kozmogonija multiverzuma. Možda ju ponajbolje opisuje pomoćni knjigovođa iz grada Lisabona Bernardo Soares u Knjizi nemira: „Ostario sam od dojmova… Potrošio se oblikujući misli…A život mi je postao metafizička groznica, uvijek pronalazeći skriveni smisao u stvarima, igrajući se vatrom tajanstvenih analogija, odugovlačeći potpunu jasnoću, pravu sintezu da bih se zatamnio (?). (…) Ne stvaram teorije o životu. Je li on dobar ili loš, ne znam, o tome ne mislim. U mojim je očima okrutan i tužan, prožet dragocjenim snovima. Što me se tiče što je on za druge? Životi drugih služe mi samo zato da ih živim, svaki sa životom koji mi se čini da mu odgovara u mojim snovima.“ (Fernando Pessoa, Knjiga nemira, str. 221.) Pessoa misli tako što logičku koherenciju kazivanja jezika izvodi iz njegove neprestane paradoksalnosti i aporetičnosti. U suočenju s događajem koji se ne može obuhvatiti sustavnim i savršenim znanjem, bilo to metafizika ili znanost, ništa nije samo jedno ili drugo. „Postoje uređena razdoblja u kojima je sve podlo i razdoblja nereda u kojima je sve uzvišeno. Dekadencije obiluju mentalnom snagom, a snažna razdoblja slabostima duha. Sve se miješa i ukrižava, i nema istine osim u pretpostavci.“ (fr. 273) – Fernando Pessoa, Knjiga nemira, str. 239.) Baveći se istodobno filozofijom, književnošću, ezoterijom, mistikom, kabalistikom, teozofijom, politikom i društvom, njegova je sudbina u poklonstvu i poslanstvu Riječima. Nisu riječi tek puki znakovi ljudske komunikacije ili težnje da se dosegne Omega-točka smisla egzistencije čovjeka u kozmičkoj praznini bitka. Imati prave riječi znači skrbno se usmjeriti prema izvoru njihova nastanka i nestanka u rijeci vremena. Kao što je boja za slikara Paula Kleea značila ono isto što za filozofa znači pojam ili ideja, tako je za pjesnika „nadahnutog filozofijom“ bavljenje riječima svojevrsna magijska arhitektonika svjetova mašte i snova. Književnost koja prethodi zbilji za Pessou se ne može svesti na prirodni slijed vremenskih epoha. Ali isto tako niti na avangardni rez s tradicijom. Stoga je ono što odlikuje mišljenje-pisanja Álvara de Camposa istinski (zlo)duh novoga doba u želji za tehničkim napretkom. Nije to samo problem što europska povijesna avangarda s futurizmom, dadaizmom i konstruktivizmom ulazi u banalnost i trivijalnost svakodnevice industrijske proizvodnje u modernome društvu. Daleko je važnije ono što se dešava s jezikom. U silnoj želji za preoblikovanjem duha s pomoću tehničke prirode života jezik se tehnologizira. Gubeći svezu s bitkom iskonske prirode i ljudskom ukorijenjenošću prelazi u slikovnu informaciju. Kada se to događa, jasno je da avangarda proklamirajući kult brzine završava u praznini ljudske egzistencije. Campos se otuda razdvaja na onog „ranoga“ kojeg odlikuje futurizam te na onog „kasnoga“ koji se u senzacionizmu priklanja pluralnosti stilova pisanja i melankoličnome ugođaju svijeta. Nije li to bjelodano i u stihotvorstvu najradikalnijeg avangardista kao što je bio Tristan Tzara? Sjetimo se da je u drugoj fazi svojeg stvaranja riječi skladao gotovo na uzvišeni način podarujući francuskome nadrealizmu posve osobnu crtu poetske transferencije tjelesnosti i zvuka. Prokletstvo neodvršenosti kao da se na sudbinski način poigrava s mišljenjem i pisanjem onih koji pripadaju ambivalentnome dobu avangarde i dekadencije. 20. stoljeće u tome je bilo uzorni slučaj raskola i razdvajanja. Traganje za novim imalo je svoju cijenu koju su svi veliki modernisti morali platiti na svoj način. Pessoa je to proživio možda i najplastičnije od svih drugih jer se umnožio u Drugima. U Drugome je živio i patio, uživao i drhtao u tjeskobi sve do posljednjega daha. Ima li onda još ikakvog razloga govoriti o djelu kao onome što se pokazuje linearnim hodom od početka do kraja ako su sva „njegova“ utjelovljenja već uvijek projektivni fragmenti apsolutne nemogućnosti djela kao takvog? U svakom slučaju, na putu stvaranja jedinstvene „metafizike bez metafizike“ u onome što je još preostalo od jezika događa se njegovo nedovršeno ostvarenje. Ponovno paradoks i aporija. Ostvariti ono nedovršeno, kako je to moguće? Odgovor je jednoznačan: tako da se nedovršenost savršeno odvija u drami singularnosti mišljenja kao pisanja. U svemu i bezuvjetno pisati znači lebdjeti nad koprenom stvari. 3. Nedovršenost djela U pjesmi „Stari zazivahu muze“ napisanoj 3. siječnja 1935. godine Campos pjeva: Stari zazivahu muze. Mi zazivamo sami sebe. Ne znam da li se Muze pojavljivahu ─ To je, valjda, zavisilo o zazivanju i zazivanom ─ ali znadem da se mi ne pojavljujemo. (Fernando Pessoa, Izabrane pjesme, str. 228.) Pojavljivanje upućuje na zbiljsko zbivanje. Nije to fantazmagorija. Što određuje zbilju nije nikad tek nešto izvanjsko mišljenju kao kazivanju. No, Campos jasno ustvrđuje stanje stvari. Svijet se pojavljuje samo kao imanencija zbilje bez onoga što je za klasičnu metafiziku bio prvi uzrok i supstancija, božanski temelj bez kojeg se čini kao da sve pluta u kaosu i kontingenciji. Obraćajući se samome sebi moderan čovjek obraća se izvoru svoje slobode. Ona počiva u tjeskobi egzistencijalnoga odnosa između mišljenja i bitka. I stoga je pisanje osuđeno da bude stalna potraga i bijeg od pojavne zbilje. Moderna je književnost nužno nedovršena i necjelovita. Objašnjenje za to pronalazimo u Adornovoj Estetskoj teoriji. (Theodor W. Adorno, Ästhetische Theorie, GS, sv. 7, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1970., str. 9. Vidi o tome: Žarko Paić, „Zašto je umjetnost zagonetka? Theodor W. Adorno i „prestabilirana disharmonija“ svijeta“, Književna republika, br. 5-8/2017., str. 129-155. ) Već na početku ove posthumno objavljene knjige tvrdi se da je jedino samorazumljivo u modernoj umjetnosti to da ništa više nije samorazumljivo. Kada se raspada ideja umjetnosti kao religiozno- kultnoga događaja jedino što preostaje jest pronaći alternativu procesu gubitka umjetničkoga u djelu (Entkunstung) nastojanjem da sefragmentom suprotstavi vladavini lažne cjeline. Za Adorna je umjetnost naposljetku pala pod jarmom utopije „novoga društva“ kapitalistički organizirane kulture. No, ostalo je ono što se na razini estetskoga pojavljivanja pokazalo bitnom značajkom forme djela: fragment. U tome je Pessoa dosegao zacijelo najveće vrhunce jer je u svojem životnome projektu Knjige nemira objavljene na portugalskome tek 1982. godine pokazao da je nedovršenost jedino moguće savršenstvo ljudske egzistencije kao slobode bez temelja i razloga bitka kao takvoga. Osloniti se na sebstvo koje mora stvoriti nadomjesni temelj življenja u doba kada su bogovi mrtvi, priroda iščezla u tehničkome načinu opstanka, a jezik postao znakom bez označitelja znači upasti u onu „ontologijsku vrtoglavicu“ višeznačja i mnoštvenosti svagda iznova nastajućih osoba. Između tajne heteronima i nedovršenosti djela postoji tijesna sveza. Pogledajmo kako se to iskazuje u pjesmi Álvara de Camposa „Nedovršenosti“ (15. svibnja 1929.) i u Knjizi nemira Bernarda Soaresa. „Srediti život u volji i djelatnosti, to ću smjesta učiniti, kao što vazda žuđah, s istim ishodom; lijepo je imati jasnu odluku, čvrstu samo u jasnoći, napraviti nešto! Spremit ću kovčege za Konačnost! Ustrojiti Álvara de Campos, a sutra ostati na istom gdje bijah prekjučer ─ prekjučer što vječito traje…“(Álvaro de Campos, „Nedovršenosti“, u: Fernando Pessoa, Izabrane pjesme, str. 211.) „Dobro znamo da svako djelo mora biti nesavršeno i da su najmanje sigurna ona estetska razmišljanja o kojima pišemo. No sve je nesavršeno, nema tako lijepog zalaska sunca koji ne bi mogao biti još ljepši, ili laganog povjetarca što nas uspavljuje, a koji ne bi mogao pružiti još spokojniji san. (…) Na život gledam kao na svratište u kojemu se moram zadržati dok ne stigne kočija što vodi u bezdan. Ne znam kamo će me odvesti, jer ništa ne znam.“ (Fernando Pessoa, Knjiga nemira, str. 18-19.) Što je to ─ nedovršenost? Savršeno je ono što ima smisao kao početak i kraj. Klasična je metafizika u tome bila nenadmašnom. Svaki pojam i svaka riječ nisu sami po sebi ništa bez prvoga uzroka i posljednje svrhe. Metafizika je stoga nužno mišljenje o prvome početku (arché) i posljednjem kraju kao konačnosti (eshaton). No, njezina se moć ogleda u dvije komplementarne ideje. To su vječnost i beskonačnost. Prvo je uvjet mogućnosti spozanje vremena, a drugo prostora. U Descartesovoj Raspravi o metafizici (Méditations métaphysiques) iz 1647. godine ove su misli osnova za svako daljnje bavljenje filozofijom u novome vijeku. Iz njih proizlaze ideje o besmrtnosti duše i slobodi volje osobe. U svojim fragmentima uz pitanje metafizike mladi Pessoa već negdje oko 1909. godine dolazi do stava da je čitav ovaj sustav mišljenja istodobno „savršen“ i „logičan“, ali i put u posvemašnju iluziju upravo zato što je ono što omogućuje „moje“ mišljenje s onu stranu razdvajanja na ideju i pojavu, vječnost i vremenitost, beskonačnost i konačnost. Otuda se problemu nedovršenosti kao nesavršenosti mora prići s druge strane. U oba navedena teksta, jednog heteronima i drugog poluheteronima koji je najbliži „pravome“ Pessoi, susrećemo se pitanjem o djelu i neostvarenju onoga što je zamišljeno. Ipak, ovdje treba zastati. Djelo kao da se opire tome da bude nedovršeno jer tada ne bi moglo ni biti djelom. Ovaj se pojam ne odnosi samo na umjetničko djelo, već na sva dostignuća ljudskoga rada i proizvodnje koji imaju svoju formu materijalizacije (ergon). No, čini se da je pravi model za pojam djela upravo umjetnost. Samo se umjetničkim činom stvaranja djelo odjelovljuje u svojoj otvorenosti i zaokruženosti. Bez djela, doduše, ostaju neki umjetnici- izvođači. Takav je bio i znameniti futuristički arhitekt Antonio Sant’Elia, čiji se crteži za njegova života nisu prenijeli u praktičnoj izvedbi. Pessoino „djelo“ pripada u singularni događaj „metafizičkoga ludila epohe“. Ono nije u tome osamljeno, jer su fragmenti djela Paula Valéryja, njegove metafizičke rasprave i poezija, drugi usporedni slučaj u kojem je upravo filozofija u suglasju s poezijom, diskursom politike i sociologije, dnevnicima i pismima pokušaj življenja u fluidnome tekstu nedovršenosti. Djelo se odjelovljuje u vlastitome životu nakon što se autorstvo dovršava u knjizi, slici, kipu, pjesmi, arhitektonskome zdanju. Ono nastavlja slati skrivena značenja u situaciji kada autor u formi individualnoga potpisa, koji od renesanse postaje subjektivni moment označavanja teksta, nije više njegov „vlasnik“. Paradoks je, dakle, u tome što se autorstvo pokazuje jedino u procesu stvaranja, a ne u zgotovljenome činu stvaranja. Djelo je uvijek utoliko stvaralački događaj. Čitanje, slušanje, gledanje, čitav niz diskurzivnih radnji sinestetičke reprodukcije podaruje mu tek istinsku smislenost. Ništa pritom nije zamrznuto u vremenu puke aktualnosti. Stoga se Badiouova postavka o tome kako zaslužiti naziv Pessoina suvremenika bez filozofijski pouzdanoga pristupa njegovu „djelu“ može još radikalizirati. Nije problem toliko u nedostatku one filozofije koja bi omogućila uvid u njegovu „metafiziku bez metafizike“. Daleko je teže razumjeti kako se s Pessoom dovodi u pitanje jednoznačnost koncepta djela već time što se heteronimnost ne može svesti na proizvodnju Drugih kao njegovih subjektivnih stanja i preobrazbi, kao nekovrsna „književna shizofrenija“. Umjesto toga potrebno je usmjeriti pozornost na obrat perspektive ili na ono što se naziva od Nietzschea preokret metafizike koja je od samoga početka bitno platonistička. Nije, dakle, stvar u ideji djela koje će biti druga i drukčija inačica romantične vizije stapanja filozofije i znanosti u poetskome svijetu sinkretičkoga teksta kao što je to bila nakana Novalisa, Hölderlina i Nervala. Nedovršenost kao istinska forma djela proizlazi iz estetike događaja. (Vidi o tome: Žarko Paić, „San i preobrazbe: Ispovijesti Drugoga u Knjizi nemira Fernanda Pessoe/Bernarda Soaresa“, u: Fernando Pessoa, Knjiga nemira, str. 415-428.) To jednostavno znači da se ono što sjedinjuje predmet iskustva i promatrača u vremenu i prostoru može razumjeti tek iz njihova položaja koji pretpostavlja sintezu promatranoga i promatrača. Događaji nisu ništa izvanjsko u-svijetu, kao što Bernardo Soares ne piše Knjigu nemira nikako drukčije negoli kao „autobiografiju bez činjenica“. Razlog pronalazi u tome što osoba koja piše knjigu kao djelo bez referencije na tzv. stvarnost mora biti ujedno „Ja“ i neosobna pustolovina samoga života koji omogućuje pojavljivanje onog što nazivamo autorstvom. Utoliko se nedovršenost djela pokazuje samo kao druga i drukčija forma svega onog što je već bitno savršeno i dovršeno u neprestanome kretanju. Pritom se ne radi o negativnoj formi dovršenoga i savršenoga djela. Usuprot onome što je htjela klasika već je Nietzsche u dekadentnome stilu vidio protupojam cjelini kao sintezi uma i osjećaja. Književnost nije preslika stvarnosti u fikcionalnome i nefikcionalnome diskursu. S Pessoom se neizbježno suočavamo s procesom promjene bitka. O singularnome događaju kretanja teksta punim intenzitetom u svim smjerovima svjedoče pjesme i filozofijske rasprave Camposa. U mreži otvorenih značenja tekstovi su fragmentirano polje subverzije same ideje Knjige. No, za razliku od htijenja Mallarméa, ovdje se provodi logika singularnoga dvojstva bez dijalektičke negacije. Sve je istodobno zbiljsko i imaginarno, fluidno i metamorfno: od ideja, pojmova, figura do književnih slika. Kafka je isključio metafore iz svojeg racionalno- mističnoga stroja teksta. Bez referencije na transcendentno, osim u metafizičkome ruhu parabole. U Pessoe je posrijedi igra s metafizičkim značenjem. A ona formalno pripada onome što Deleuze naziva imanencijom, ali je kontrapunkt između heteronima Caeira i Camposa i njihova srodnost u tome što klasično/romantično i avangardno/moderno ne dijeli želja za ovjekovječenjem autorstva. Umjesto toga, imanencija kao život umrežava se sa svime onime što je bila nadomjesna religija avangarde: ezoterija, okultizam, teozofija, mistika, kabalizam. U knjizi naslovljenoj Filozofijski ogledi: Kritičko izdanje (Philosophical Essays: A Critical Edition) Nuno Ribeiro u uvodnoj bilješci Vidi o tome: Jerome Boyd Maunsell, „The Hauntings of Fernando Pessoa“, Modernism/modernity, Vol. 19, br. 1/2012. (siječanj), str. 115-137. John Hopkins University Press. DOI:10.1353/mod.2012.0017http://muse.jhu.edu/journals/mod/summary/vO19/19.1 , i Nikica Talan, Fernando Pessoa: djelo, Disput, Zagreb, 2013., str. 247-268. uz Pessoine tekstove rabi izraz „filozofski provokator“. Pokazujući iscrpno sve vrline njegova spisateljstva u tom diskurzivnome žanru autor se u izdanju ovih ogleda „tuži“ kako je svako objavljivanje Pessoinih djela već unaprijed složen posao urednika koji iz njegova Arhiva mora „osustaviti“ ono što je razasuto i fragmentarno. Naposljetku, poznato je da je Pessoa za života objavio tek jedno jedino djelo. Riječ je o zbirci pjesama Poruka (Mensagem) 1935. godine, sastavljenoj od 44 kratke pjesme.Tome usuprot, njegovi filozofijski tekstovi datiraju od rane mladosti od 1909. i protežu se do kraja života 1935. godine. Naravno, još je veći problem što heteronim Álvaro de Campos ispisuje filozofijski intonirani manifest o nearistotelovskoj estetici, o čemu smo već raspravljali. Ono što nas ovdje osobito zanima jest kako se shvaćanje nedovršenosti djela odnosi spram heteronima. Vidjeli smo da heteronimija ne pripada području mimetičkih izraza preobrazbe sebstva. U zbiljskome svijetu ništa nema svoj uzor i matricu. Sve je tek simulakrum i nešto posve drukčije od izvorne slike-pojma. Riječ se za Pessou stoga ne odnosi na zbiljske predmete kao njihova druga priroda. Naprotiv, riječ je imenovanje svijeta kao labirinta znakova. Čovjek se u njemu kreće od rođenja do odlaska kočijom u onaj bezdan o kojem ništa ne znamo. U engleskome pred-heteronimu Pessoe imenovanom Alexander Search pronalazi se istinski početak onoga što je bit nedovršenosti djela. Riječ je o neprestanoj bujici novih misli, pojmova, razrade ideja o osjećajima, volji, slobodi, besmrtnosti duše, životu i egzistenciji. Pessoa je i filozofijske oglede pisao sukladno heteronimiji kao načinu ne-konceptualnoga mišljenja. I to je ono zbog čega ove tekstove ne možemo smatrati filozofijom koja otvara nove spoznajno-teoretske putove. Budući da je filozof, prema Deleuzeu i Guattariju, onaj tko proizvodi konceptualne alate a ne bavi se poput umjetnika osjećajima (afektima i perceptima), tada se Pessoina metafizička strast za filozofijom mora razmotriti na drukčiji način. Pitanje nije stoga tko nešto misli, jer bismo tako bili u horizontu već unaprijed postavljene intencionalnosti subjekta (Husserl i fenomenologija). Umjesto toga valja pitati kako nastaju misli i što se ima misliti kada se umjesto opreke um- tijelo, pojmovi-osjećaji, filozofija-umjetnost ono „nešto“ pokaže ne više Isto kao Ništa. Tako to, uostalom, izvodi Hegel na početku Enciklopedije filozofijskih znanosti (Enzyklopädie der philosophiscehn Wissenschaften) iz 1817. godine. Isto nije „isto“. Što nazivamo razlikom i drugošću konstitutivno se izvodi iz događaja različite drugosti mišljenja kao osjećanja života samoga u njegovu stvaranju. Kraj intencionalnosti obilježava otuda Pessoin pokušaj da se zaputi drugim obalama od onih tradicionalne metafizike. Najbliži mu je svjedok u tome Friedrich W. Nietzsche. No, nije i jedini s kojim Pessoa su-misli. Stoga je u pravu Nuno Ribeiro kada kaže da u Pessoinim mislima ne treba vidjeti filozofiju u smislu povijesnoga slijeda škola i orijentacija. Radi se o filozofijama ili mnoštvu ideja. One se međusobno čak i pobijaju, ali se bave istim pitanjima i muče ih isti problemi. Pessoa zbog toga rabi izraz metafizike u klasičnome značenju ontologije i epistemologije te u značenju preokretanja izvornoga života s kojim je mišljenje kao logos u Heraklita otpočelo stvarati povijest Zapada. Ipak, postoji nešto što bismo mogli nazvati konstantom u tijeku vremena s obzirom na pitanje o autorstvu i subjektu. U ovim ogledima posebno mjesto zauzima kritika metafizike tzv. slobodne volje. Preuzimajući od Schopenhauera postavke i način argumentacije protiv kantovski određenog pojma o slobodnoj volji, Pessoa dolazi do spoznaje o iluziji takvog samoodređenja sredstvima transcendentalnoga idealizma. Sloboda je samoograničenje. Nesvjesno polje očitovanja životne snage ne znači, međutim, da je volja kao način ozbiljenja slobode čovjeka besmislenost. Ali, ono što volji oduzima pravo na vladavinu kraljevstva subjekta jest odgovornost. Stoga je za Pessou „ideja slobode čista metafizička ideja“. Što više čovjek postaje svjestan da je ograničen onim što pripada fizičkome svijetu prirode i nesvjesnim procesima životne moći to je veća njegova želja za prevladavanjem svih ograničenja. No, ono što mu jedino preostaje u iluziji apsolutne slobode (volje) svodi se na carstvo snova i mašte. Vidimo da su načini obrazloženja postavki, vođenja rasprave, aforistički stil pisanja, vitalistički moment prodora u jezgru neodređenosti materije i energije mišljenja gotovo posve srodni Nietzscheovoj metafizici volje za moć. To je moguće posvjedočiti time što Alexander Search u bilježnici iz 1906. godine navodi dvije knjige koje komentira: Fouilléovu Nietzsche et l’imoralisme i Lichtenbergovu Philosophie de Nietzsche. Iz svega se čini razvidnim kako između različitih načina filozofijski vođenih rasprava, tekstova, aforizama i manifesta proizlazi želja za preokretanjem metafizike iznutra. Pessoa nije želio ništa zauvijek baciti u bezdan povijesti, ni jedan bitan smjer mišljenja, niti jednu presudnu orijentaciju, čak i po cijenu toga da njegovo stajalište ostane posve drukčije od onoga koje pobija. Kako god bilo, ova čudovišna strategija supostojanja različitosti i mnoštva, vidljiva već u njegovu avangardnome pokretu senzacionizma, nema ništa zajedničko s vodećom modernom školom dijalektičkoga dokidanja/prevladavanja povijesti (Aufhebung) te Hegelom i Marxom kao njezinim glavnim predstavnicima. Umjesto načela stvaralačke afirmacije, negacije i sinteze proturječja u dokinutome obliku njegova je misao ona koja počiva na paradoksu i aporijama Drugoga i razlike, mnoštva i slučaja, neodređenosti i složenosti. Djelo mora ostati nedovršeno kao što mišljenje mora uvijek biti nesvodljivo na ono isto i homogeno. To je naprosto tako i ne može biti drukčije. Posljednja tajna umnažanja bića prolazi kroz jezgru bitka i zauvijek ga čini neprekoračivom granicom između događaja i mišljenja. Epilog Tko je to ─ Fernando Pessoa? Ortonim ili tvorac heteronima u kojima se umnožio da bi dosegao granice šutnje? Na to pitanje ne očekujmo konačan odgovor. Jer ako se na portugalskome jeziku osoba iskazuje riječju „pessoa“, onda je njegovo nedovršeno djelo najbolje znamenovati pitanjem: Pessoa? Ne znači li to da se sumnja u postojanje osobe? Nipošto, bez osobe nema ni mogućnosti pitanja! No, pitanje se ujedno razrješava u pohvali bitka kao mnoštva i razlike. U svim stvarnim i nestvarnim osobama do posljednjeg daha živi ovaj umnoženi čovjek iz Lisabona. Da, baš onako kako to izriče Álvaro de Campos u „Protoku sati“ s nadnevkom 22. svibnja 1915. „Ćutim u svojoj glavi brzinu vrtnje zemlje, i sve zemlje i sve osobe vrte se u meni, centrifugalna žudnja, srdžba da se uzdusima popnem sve do zvijezda, tuče pojačanim udarima u nutrini moje lubanje, stavlja mi osljepljujuće igle u svekoliku svijest mojeg tijela.“ (Álvaro de Campos, „Protok sati“, u: Fernando Pessoa, Izabrane pjesme, str. 191.) Čudovišno „poslanstvo“ pjesnika nadahnutog filozofijom uistinu iziskuje iskustvo „metafizičkoga ludila epohe“ da bi se moglo s njime su-misliti. Ne treba tražiti nikakvo drugo mišljenje za pristup Pessoi osim onog kojeg je i sam doveo do sublimne točke jezika. Mišljenje je to diseminacije zapadnjačke ontologije, njezinoga preusmjeravanja s onu stranu opreka racionalnosti i osjetilnosti. U vrtoglavoj sceni postajanja Drugim i različitim njegovo se pisanje pokazuje putokazom za ples nad otvorenim bezdanom. Sve se istodobno „miješa i ukrižava“, a egzistencijalni rizik slobode poprima kartografiju duše koja putuje svim meridijanima i paralelama svijeta polazeći i vraćajući se na jedno jedino mjesto, grad Henrika-moreplovca, Pessoin grad kojemu Bernardo Soares u Knjizi nemira ushićeno odaje počast: „O, Lisabone, moj dome“. Kao što je Lisabon dom tako je portugalski jezik domovina i svijet. Kozmopolitski susret neba i zemlje ne zbiva se nijekanjem nacije. Naposljetku, „metafizičko ludilo epohe“ ovdje se na uzvišeni način shvaća kao sudbina jezika na kraju njegove povijesno mu određene sudbine. Poslije toga dolaze samo zaludni dani oponašanja i lažne slave. Biti Pessoin suvremenik, kako je to najavio Alain Badiou u knjizi Mali priručnik inestetike, znači zaslužiti ovo mišljenje koje poetskim glasom 75 heteronima ispisuje najveću pohvalu životu u doba odustajanja od jezika i njegove čudesne moći stvaranja novih svjetova. I neka na kraju Riječ bude prepuštena onome kojemu u ovome ogledu nismo dali ni riječi, premda smo ga spominjali usput ─ Ricardu Reisu. U pjesmi „Da budeš velik“ s nadnevkom 14. veljače 1933. godine stoji zapisana jedina zapovijest koja još ima dostojnu zadaću mišljenja nakon stoljeća nečuvenih moralnih poraza i neoprostivih posrnuća: „Da budeš velik, budi cio; ništa svoje ne pretjeruj, ne isključi. Budi sav u svakoj stvari. Stavi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad svakim jezerom sav mjesec sjaje, Jer živi na visini.“ Dostojanstvo se i veličina uznose kada riječi dosegnu sam život u njegovoj tjeskobnoj ljepoti i nedovršenosti. Sve nakon toga prelazi u stanje mirovanja: i kuće, i zvijezde, i ceste, i gradovi na dalekom obzorju u sutonu bez kraja…

July 27, 2025
Kretanje u krugu beskonačnosti

Kretanje u krugu beskonačnosti

1. U knjizi Stoljeće iz 2005. godine, trinaest poglavlja iz seminara koje je francuski filozof Alain Badiou održao na Collège International de philosophie u Parizu, tijekom akademskih godina 1998-1999, 1999-2000. i 2000-2001. godine, u pretposljednjem dvanaestom poglavlju razrađuje se iznimno plodotvorna hipoteza o pojmu beskonačnoga u Hegela s obzirom na konzekvencije onog što postaje u 20. stoljeću nezabilazno ne samo u ekonomiji i politici, već posebno u kulturi, točnije umjetnosti. Badiou tvrdi: „Umjetnost je 20. stoljeća obilježena – i to ne deklaracijom avangarde, već putem svojih djelatnih procesa – neprestanim formalnim nemirom, potpunom nemogućnošću održavanja neke doktrine lokalnih uređenja, ali i makrostruktura. Zašto? Zato što je forma prijelaz bitka, imanentno nadilaženje svoje vlastite beskonačnosti, a ne samo apstraktna virtualnost za silazak Idealnog, pod čijim bi pritiskom ona samo trebala „pomaknuti” uspostavljena uređenja. Postoji samo mnoštvenost formalizacija.“ (Alain Badiou, Stoljeće, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008., str. 147. S francuskoga preveo Ozren Pupovac) Beskonačno nije suprotnost konačnoga, u onom zdravorazumskome smisluda ne postoji ni početak ni kraj neke veličine, a uobičajeno se zamišlja kao pravac u prostoru. Kad je riječ o Hegelovu shvaćanju, tada se moramo prisjetiti ponajprije njegova objašnjenja tzv. loše beskonačnosti, To je ono da iza svakoga broja u linearnome nizu ide sljedeći broj, pa je utoliko samorazumljivo da ova nelagoda u mišljenju pretpostavlja proces ponavljanja, što ujedno znači da postoji za empirijsku spoznaju samo ono što je konačno i određeno. Sve drugo, beskonačno i neodređeno, međutim, u matematici i fizici 20. stoljeća kao što je to uspostavljeno s kvantnom teorijom i načelima neodređenosti u Heisenberga ne može se zaustaviti na ovoj dogmi o inertnome pojavljanju istoga. Hegel u Znanosti logike koristi stoga izraz „živa beskonačnost“ da bi uputio na to kako sve što je određeno i konačno stoji unutar ove žive igre između, kako to kaže Badiou, „mnoštvenosti formalizacija“. Ipak, problem je što se ideja beskonačnosti uvijek i jedino predočava prostorno s matematičkim pojmom pravca. Budući da pravac ima početak, ali nema kraj, problem nastaje u pojmu početka. Još jednom vratimo se na „početak” Hegelove Znanosti logike, gdje se kaže da su i bitak i Ništa isto. Sada postaje bjelodano da pravac ne može biti apstraktno-konkretno mjerilo za predočavanje beskonačnoga kao veličine. To može biti samo krug u kojem se sve ponavlja i sve ima svoj početak i kraj. Ono beskonačno nije pritom zauvijek dovršeno i završeno. Naprotiv, njegov se život beskonačno ponavlja, ali sada je smjer ireverzibilno-reverzibilan: kreće se od kraja spram početka i tako u nedogled. Jasno je pritom da se ponavljati može samo nešto (biće) koje je ograničeno i određeno i ima svoju granicu u prostoru koja ga razdvaja od drugoga bića. Ono što Badiou želi reći svojim postavkama o odnosu Hegelova pojam beskonačnoga i pojava u društvu, politici i umjetnosti 20. stoljeća jest iznimno važno za njegovu „ontologiju događaja“ koja se za razliku od Heideggerova mišljenja smisla bitka iz horizonta izvornoga vremena iz Bitka i vremena ne svodi na ono beskonačno kao takvo, već upravo na konačnost kao pravu mjeru i razmjer vrfemenovanja u povijesno-epohalnome smislu. Razlika je, dakle, „drastična“. Badiou se kao matematičar i filozof u ruhu dijalektičkoga materijalizma oslanja na Hegelov pojam beskonačnoga, dok se Heidegger u svojim razmatranjima usmjerava na navlastit pojam konačnosti. Vrlo jednostavno. Heidegger otuda razvija otvorenost mogućnosti druge i drukčije povijesti nakon kraja filozofije kao metafizike, dok Badiou i njegov „učitelj mišljenja“ kojeg ne može izbjeći, a to je Gilles Deleuze, ne ostavljaju ovoj logici žive povijesti kao događaja stvaranja „drugoga početka“ onog Istoga nikakve izglede. Nije stoga slučajno da je čitava francuska filozofija od Descartesa do tehnoznanstvenih spekulacija Gilberta Simondona i osobito Deleuzea ona koja nije uspjela stvoriti drukčiji pojam povijesti od onog koji je zaglavio u apologiji modernosti i naposljetku pojavljuje se u svim pokušajima mišljenja nakon Henrija Bergsona kao trajanje (durée). Povijest u svojoj epohalnoj konačnosti u Heideggera zato privilegira vremensku ekstazu ili dimenziju budućnosti, dok je za mišljenje „nove beskonačnosti“ utemeljene na „mnoštvenosti formalizacija“ povijest samo ovo trajanje na sve višoj razini stvaralačkoga ponavljanja. Francuzi su „sudbinski“ vezani u filozofiji uz beskonačnost i prostor, a Nijemci uz konačnost i vrijeme, i to nije samo pronalazak Heideggera, već se pojavljuje s Hegelom, Marxom i Nietzscheom. 2. Badiou je i u svojim tekstovima o filmu kao i u ovoj knjizi Stoljeće razvio apodiktičke postavke iz hipoteza koje su platonističke po formi, ali su u svojoj sadržajnosti materijalistički „konkretne“. Tako je i s pitanjem o beskonačnome u stvarnoj situaciji s idejom i praksom tzv. suvremene umjetnosti koja se ustalila i već se jasno institucionalno i teoretski razlikuje od tzv. moderne umjetnosti. Kako i po čemu? „Instalacije, događaji, happeninzi, improvizacije: sve to usmjerava istraživanje nekoj vrsti opće teatralike, jer teatar je taj koji je uvijek sebe smatrao nestalnom umjetnošću, zanatskom umjetnošću koja je vezana uz bezbroj javnih slučajnosti. Da bi jednom, kada je njegova forma bila djelomično ali strogo odlučena, beskonačno proizašlo iz neke scenske slučajnosti: to je ideal stoljeća. To je njegova direktiva kako se mučki izvući iz romantizma. To je ideal materijalističke formalizacije. Beskonačno proizlazi direktno iz konačnog.“ (str. 148) Sada postaje jasnije da je tzv. suvremena umjetnost paradigmatska okosnica i transverzalno polje djelovanja odnosa beskonačnoga i končanog jer kad je vrijeme u svojoj povijesnoj epohalnosti odjednom matematizirano i vizualizirano kao razdjeljivanje na jedinice mjerenja egzaktnim aparatima kronometra, tada je i prostor u cijelosti postao „dinamička formalizacija“ i „apstraktna mateijalizacija“. Čitav problem tzv. suvremene umjetnosti otuda nije vrijeme koje se neprestano aktualizira i teži biti „novo, novo, novo vrijeme“, već prostor koji u svojoj beskonačnosti postaje ponavljanje kružnih kretanja tijela kako u kozmičkome tako i u antropološkome smislu. Ovo kretanje je i samo pokrenuto zadivljujućim moćima suvremenih tehnologija kao sveze kibernetike i biologije koja stvara mogućnost prelaska dimenzija živoga vremena u ono artificijelno s temeljnim pojmom „beskonačne brzine“ koju analiziraju Gilles Deleuze i Felix Guattari u spisu Što je filozofija? iz 1991. godine. Kad sam pisao treći svezak svoje Tehnosfere koja se bavi estetikom i suvremenom umjetnošću, te pitanjem o kraju ontologije svake slikovnosti kao mimesisa i reprezentacije te završava s analizom sinestetike kao „nove osjetilnosti“ u performativnome i instalacijskome pristupu vladavine tehnosfere kao autopoiesisa u radovima Stelarca i Kena Rinaldoa, tada sam imao u vidu kako je tzv. kraj umjetnosti s Hegelom bio početak procesa desupstancijaliziranja i desubjektiviranja ideje umjetnosti. Ono što je nadasve poticajno u ovom pretposljednjem poglavlju Badiouova Stoljeća jest, međutim, njegovo rezolutno inzistiranje da je tzv. suvremena umjetnost u njezinu razračunavanju s romantičkim shvaćanjem kultnoga događaja (Hölderlin i Novalis) dospjela do „postromantičke koncepcije beskonačnoga kao kvalitativnog, ali i kao iščezavajućeg, umjetnost stoljeća paradigmatski (se) upisala između plesa i filma. (…) Umjetnost formalizacije, a ne djela.“ (str. 151) Djelo je uvijek konačno u svojoj određenosti, čak i kad teži beskonačnoj neodređenostikao u avangardnome kiparstvu Giacomettija, primjerice, ili poeziji nemogućnosti kazivanja jezika u razlomljenosti smisla nakon iskustva Holokausta kakvo je djelo Paula Celana. Tome usuprot, ono što razlikuje tzv. suvremenu umjetnost „formalizacije“, a ja ću to znamenovati umjetnošću događaja koja se prostorno-vremenski zbiva u procesu nadilaženja granica između onog estetskoga i onog što pripada stvarnosti industrijskoga okoliša i tehničkoga svijeta života, jest njezina formalna beskonačnost koja više nije živo jedinstvo singularnosti i univerzalnosti kao u Hegela, već sukladno kvantnoj teoriji i Einsteinovoj teoriji relativnosti vremena ono što se ponavlja u „implodirajućoj eksploziji“ mnoštva transverzala kojima se događaj preobražava u „djelo postajanja novoga“ i „novim postajanjem djela“. U svakom slučaju, umjetnost koja u 21. stoljeću nastavlja ovu igru beskonačnoga i konačnoga, događaja i djela, suprotstavljanje Maljeviča i Duchampa svim tzv. povratcima ljepote, figuracije, priče, mita, stvarnosti i slično, osuđena je na uronjenost u prostor fraktalne virtualne aktualizacije. To znači da je umjetnost čista tautologija vlastitih pokušaja da se utemelji u onome što je, da paradoks bude potpun, bit znanstvene konstrukcije svjetova, a to su metoda, istraživanje i eksperiment. U tome je problem, a beskonačno je samo kozmološko-antropološko situiranje svijeta apsolutne artificijelnosti u ljudsko mišljenje koje ne može izaći iz svoje „mišolovke samosvijesti“. Zato je Badiou, formalno, u pravu. Ples i film su logika transverzalnoga kretanja ove tehnološki shvaćene beskonačnosti, ali to nije nastalo od jučer. Fantom romantike, a ne romantizma, ovdje je ključ za razumijevanje biti problema s beskonačnošću u krugu vlastite tautologije, Kako i zašto? Tako što je romantika u filozofiji htjela sustav prevladati živom egzistencijom fragmenta, a umjetnik je tako postao figura beskonačnoga postajanja života kao sinteze umjetnosti i religije (onog svetoga, a ne božanskog). Umjetnička religija bila je program nerealizirane sinteze uma i tijela u obratu same zapadnjačke metafizike i s romantikom događaj prethodi djelu, a ne više obratno. Kant je posljednji mislilac cjeline djela u njezinoj izručenosti fikcijama ljepote i uzvišenosti jer zagovara stav ravnodušnoga promatrača. Otuda je njegov transcendentalni subjektivizam zapravo preokrenuti „objektivizam“ jedne teleologije prirode. S Nietzscheom se sve preokreće, postaje furioznim i životno-stvaralačkim patosom tragične igre svijeta u kojoj umjetnost nema više nikakvu spoznajno-etičku funkciju da od pastorale načini božansku simfoniju vječnoga totaliteta bitka i privida. Umjesto toga, umjetnost postaje živa beskonačnost igre stvaralačke vatre koja gori u životu kao umjetničkome događaju, a ne pukome djelu reduktivne vječnosti. Ples i film su stoga, da nadopunim Badioua, postromantički intenziteti događaja samoga života u kretanju u krugu beskonačnosti. Tijelo je pokret, a film slika koja više ne prikazuje ništa fiksno niti predstavlja nešto prezentno u svijetu. Plesanje i kinematička djelatnost otvaraju umjetnosti 21. stoljeća prostor-vrijeme za realizaciju njezine ateologijske tautologije. Sve je u ritmu i ubrzanju života koji se estetski dizajnira do najviše razine artificijelnosti. Zato umjetnosti više zapravo i nema, a ono što mi pod tim pojmom pratimo i frenetično i ravnodušno prosuđujemo novim kriterijima refleksivnosti i kvalitativnoga „suda ukusa“ nije ništa drugo negoli sustav estetičke formalizacije. 3. Uvidi u tzv. bit suvremene umjetnosti su uvidi u bezbitnost i desupstancijaliziranje onog što u svojem nazivu nije ništa drugo negoli pitanje prostorne instalacije kao totalnoga muzealiziranja događaja. Filmski „revolucionari“ poput Dzige Vertova i plesni reformatori poput Isadore Duncan pripadaju, dakle, ideji da se sam život preinači u prostor-vrijeme u kojem slika društvene tjelesnosti kao otjelovljene misli napretka i razvitka čovjeka kao bića unutar modernoga sklopa industrije i tehnologije informacija i komunikacija konstruira ono što je „formalna beskonačnost“ jedne nove estetike događaja. Kretanje nikad nije, ipak, stvar pukoga slučaja i besmislenih pokreta tijela, već razmještanje i smještanje u prostor koji ne postoji o-sebi. On je uvijek oprostoren i rasprostoren, može ga se sažeti i proširiti samo do granice koja nije postavljena u fizičkome prostoru, nego u tehnosferi kao umrežavanju događaja posvemašnje “formalizacije mišljenja“ u pojmovima kvalitativne kvantifikacije slike kao biti događaja. Kretanje u krugu beskonačnosti uvijek otpočinje s krajem samoga kretanja jer nije problem tautologije tzv. suvremene umjetnosti u tome što joj ples i film podaruju značajke jedne nove vizualne kinetike. Problem je u tome što je svaki krug zapravo fraktalno transverzalan, ono što u svojoj eliptičnoj putanji samo još nalikuje kružnome kretanju, ali to ipak nije. Kretanje je beskonačno fraktaliziranje samoga života koji je postao artificijelni ples-kao-film i u svojoj događajnosti od njega nikad ne može postati zaokruženo djelo. Mi smo zatočenici čistih kontingencija i nomadi neodređenosti. Zato smo uvijek na rubu konačne beskonačnosti jednog neposustaloga trajanja i njegove vječne agonije smisla.

July 26, 2025
Academia virtualis (2.)

Academia virtualis (2.)

Uvod Ako je suditi po najnovijim snimcima koje odašilje svemirski teleskop James Webb o gotovo izvjesnoj mogućnosti da postoji tzv. izvanzemaljski život na planeti nazvanoj Proxima Centauri B, što se tek treba astronomski i astrofizikalno u potpunosti dokazati čitavim nizom egzaktnih sklopova kvantifikacije i vizualizacije ovog objekta X, kažu mističnim velom ogrnuti fizikalni kozmolozi, to će značiti posvemašnji obrat u shvaćanju ne samo suvremenih znanosti, već i ljudskoga odnosa spram tzv. Drugoga. Upozorenja nekih vidovitih „Milana“ kako sve apokaliptičko-mesijanske i eshatološke vizije uvjerljivo „dokazuju“ svojim okultnim mjerenjima da će ove godine konačno doći do bliskoga susreta ljudske vrste s neljudskim u formi druge civlizacije iz svemira nesumnjivo zahtijeva da se pokuša razjasniti ono što je ontologijski zapravo misterij odnosa između dviju različitih i sličnih supstancija i bića. Susret je uvijek događaj zbližavanja i udaljavanja dvoje u prostoru i vremenu i zbiva se kao spajanje onog što je ujedno spojivo i nespojivo: neba i zemlje, smrtnika i besmrtnika. Ovo četvorstvo (Geviert) spominje Heidegger u svojim predavanjima 1950ih godina i pritom nastoji misliti izvorno, iz same otvorenosti smisla bitka. Umjesto metafizičkoga četvorstva bitka-boga-svijeta-čovjeka ili onto-teo-kozmo-antropologije kao temeljnoga ustrojstva zapadnjačke filozofije, sada je riječ o “prastarim“, predsokratskim gotovo mitopoetskim kazivanjem o onome istome u razlici. Razlog je jednostavan. Četvorstvo je križanje onoga što se pojavljuje u odnosu čovjeka kao misaonoga bića s njegovim utemeljenjem u zemlji i težnjom uzvišenja u nebo, naravno izvan svake kršćansko-teologijske emfaze, te pokušaja da se povratkom iskonskim Grcima sama topologija njihova mišljenja pokaže uvjetom mogućnosti odnosa između smrtnika i besmrtnika. Susret je, dakle, nužnost u nastojanju da se ono razdvojeno od svojega rođenja ili nastanka (emergencije) spoji s Drugime kao singularnom kontingencijom. Svako je biće u tradiciji metafizike istodobno pojedinačan slučaj pripadnosti svojoj vrsti i rodu, te univerzalnost vladavine “principa individuacije“. Mišljenje je potvrđivanje faktične nužnosti „da“ svijet jest i zato što baš tako „jest“, a ne nekako drukčije, čovjek je biće mogućnosti unutar ograničenoga prostora-vremena svoje egzistencijalne određenosti, koja jest sloboda ali ne kao beskonačan prostor zbiljskih mogućnosti, već kao otvorenost onoga što je već uvijek ograničeno četvorstvom. Otuda pitanje o susretu s Drugim nije stvar prepoznavanja sebe u licu Drugoga, kako je to u svojoj postavci kako etika prethodi ontologiji kazivao Emanuel Lévinas u djelu Totalitet i beskonačno: Ogled o izvanjskosti iz 1961. godine. Kako je moguće prepoznavanje ako ne usporedbom s onime što već uvijek kao sebstvo znam: naime, da sam isti s Drugime unatoč razlika, da kao i „on“ imam oči kojima vidim njegovo lice koje je isto kao i moje, da kao i „on“ imam mogućnost osjetilnosti i misaonosti kojima osjećam i imam mogućnost razmišljanja o svijetu u njegovoj svjetovnosti, unatoč toga što nas razdvaja „princip individuacije“. No, nikakva singularnost nije pohvala heterogenezi individualnosti bića. Drevne kozmologije i ontologije, ne samo Grka, već njihovih prethodnika kao što su to Indijci i Egipćani, postavljale su pojedinačnost i njegovu moć tek fraktalom jedne obuhvatne i svemoćne prirode, animizma i panteizma, univerzalnoga prostora-vremena u kojem se bitak kao otvorenost bića pojavljuje u svojim sjenama zbilje kao što su to objekti i život u kretanju svega što jest. Prepoznati Drugoga znači biti-otvoren u vlastitoj drugosti koja je uvjet mogućnosti svake pojedinačne „mojosti“. Da bismo dospjeli do drukčijeg odnosa spram Drugoga koji nam se približava i mi njemu, ali tako da o njemu ne znamo gotovo ništa, ni kako izgleda, ni kakve su mu spoznajno-praktične mogućnosti postojanja u svemiru, niti s kojim tehnološkim dispozitivima može ili ne može osvojiti i pokoriti Zemlju i našu civilizaciju, nužno je otvoriti pitanje „Velikog Trećega“. U svojim filozofijskim istraživanjima to sam nazvao pojmom tehnosfere. U ovome predavanju nastojat ću Vam izložiti kritičko stajalište spram pozicije koju ustrajno zastupa u svojoj (post)fenomenologiji responzivnosti njemački filozof Bernhard Waldenfels, autor mnoštva mjerodavnih knjiga i studija o ovom problemu na tragu Husserla i Merleau-Pontyja i u otklonu od komunikacijske teorije Habermasa kao i mnogih postavki Lévinasa. Razlog je bjelodan. Upravo je Waldenfels paradigmatski slučaj pokušaja očuvanja fenomenologije u doba tehnosfere, naravno na drukčjjim temeljima i okolnostima, predmnijevajući da se i tijelo i komunikacija s Drugime pojavljuje kao ono nesvodivo i bez obzira na sve redukcije koje suvremena tehnologija s dolaskom umjetne inteligencije postavlja ljudskoj egzistenciji. 1. Povratak tijelu i pojam Drugoga Nakon što su Heidegger, Merleau-Ponty i Lévinas u suvremenu filozofiju unijeli „duh obrata“ svih metafizičkih kategorija, napuštajući svoja prvotna ishodišta u problematiziranju odnosa bitka, bića i biti čovjeka, fenomenologija je ostala bez označitelja ─ Husserlova programa povratka prirodnome stavu. Pitanje o svijesti i samosvijesti, koje je bilo toliko važno za čitavu novovjekovnu filozofiju, preusmjereno je pitanju o uvjetima mogućnosti mišljenja onoga što nije tek pripadnost ljudske egzistencije, nego ponajprije mjesto susreta mišljenja i ustrojstva zapadnjačke metafizike. Heidegger ju je s pravom imenovao onto-teologijskim okvirom povijesti uopće. Razlog leži u tome što mišljenje nužno otpočinje pitanjem o bitku i prvome uzroku ili iskonu, izvoru svekolikih bića (arché). Ako fenomenologiji u suvremenom tehničkome načinu konstrukcije umjetnoga uma i umjetnoga života (A-intelligence i A-life) nedostaje predmet njezine usmjerenosti kao što su to pojavni oblici ljudske svijesti, onda je jedino preostalo područje njezina „uskrsnuća“ eventualno moguće razabrati u analizi tijela i Drugoga. Po analogiji, pošto je metafizika novoga vijeka bila obilježena pojmom subjektivnosti (uma), povratak tijelu u postmetafizičkome mišljenju 20. stoljeća ne treba razumjeti otuda povratkom materijalizmu i fizikalizmu, još manje nekom mračnome psihologizmu. Tijelo je za suvremenu filozofiju jednako tako zagonetkom kao što je to i svijest, ali na posve drukčijim temeljima od onih što ih je uspostavila metafizika uma. Pojam Drugoga, pak, razvio se uistinu s Husserlovom kritikom kartezijanskoga nasljeđa u suvremenome mišljenju. Ali ipak nije radikalno probio okvire subjektivnosti i samosvijesti, odnosno nije posve izašao iz okružja egologije i antropologije. Što se tiče prvoga pristupa, poznato je da se on ponajviše može pronaći u Merleau-Pontyjevoj egzistencijalnoj fenomenologiji, dok se drugi pristup pokazuje izvedenim u najznačajnijoj Lévinasovoj knjizi Totalitet i beskonačno iz 1961. godine. Postoje višestruka preklapanja. Za oba francuska mislioca tijelo i Drugi istodobno označavaju put u labirint osjećaja i etičkoga poziva za slobodom i pravednošću u zajednici. Razlike su, dakako, neupitne između njihovih fenomenologijskih istraživanja. U suvremenoj se, pak, situaciji novi pristupi mogu sažeto odrediti kao fenomenologijska analiza tijela s glavnim predstavnikom Hermannom Schmitzom, te kao fenomenologijska analiza Drugoga s Waldenfelsom kao glavnim predstavnikom. U predavanju „Homo respondensʺ on je pokazao dosege različitih definicija čovjeka kroz povijest metafizike (homo sapiens, homo erectus, homo faber, homo ludens itd.). Sve su to definicije koje polaze od već uvijek onog što ima karakter ili trancendentalnoga uvjeta egzistencije čovjeka u povijesti ili su mu povijesno pripisane iz nečega što je njegova unutarnja struktura djelovanja poput rada, primjerice, ili igre. Responzivnost ili mogućnost i nužnost odgovora na pitanja koja su mu postavljena kao izazovi ili kao misteriozni događaji koje valja riješiti kao da čovjeku podaruju neku transpeohalnu ‘bit’ koja se svodi na ono što u kibernetičkoj teoriji pripada pojmu nadomjeska svhe iz tradicionalne ontologije kauzaliteta, a riječ je o komunikaciji. Kako dolazimo do komunikacije ako ne posredovanjem izvora ili uzroka nastanka intersubjektivnosti u dijalogu i diskursu s tijelom Drugoga bilo ono fizičko, neposredno dano ili samo naznačeno s pomoću slike kontingentnoga i singularnoga tijela. Promišljanja ovog problema u knjigama Bernharda Waldenfelsa iznimno su poticajna stoga što postfenomenologijski uvode u razmatranje novi način kojim se Drugi, recimo to tako, inter-subjektivira kroz iskustvo našeg promijenjenoga pogleda i kazivanja ne o njemu kao Drugome, nego o onome što omogućuje suživot Ja i Drugoga u zajednici koja se neprestano mijenja i gubi značajke ontologijske postojanosti. Ono što me izaziva da postavim u pitanje mogućnost svake daljnje fenomenologijske i postfenomenologijske analize Drugoga proizlazi iz nemogućnosti njegova ontologijskoga određenja u suvremenosti koja je već određena vladavinom tehnosfere. Na pitanja ne odgovaramo više samo Mi kao ljudi, već i Oni kao posthumana tijela umjetne inteligencije. Responzivnost nije stoga, što jasno pokazuje Bernhard Waldenfels, ono što je na ovaj ili onaj način svedeno na okružje ljudskoga i neljudskoga u smislu živoga, naime čovjeka i životinje. Otuda je ono strano ili tuđe, taj čudovišni Drugi kao Stranac, ne više u smislu onog moćnog naziva romana Alberta Camusa, ili onog aktera iz Platonova Sofista koji dovodi u pitanje univerzalnost etičko-političkoga horizonta priznanja Drugoga u atenskoj demokraciji i otuda u čitavoj povijesti novovjekovne ideje suverenosti nacije-države koja polazi od urođenosti podrijetla, od onog što etimologijski označava riječ natio u povijesti političkih ideja. Mislim da homo respondens ipak nije više primjereni naziv za pitanje tijela i Drugoga „ovdje“ i „sada“. Umjesto toga, u svojim analizama uvodim u promišljanje pojam homo kybernetesa koji nadilazi granice ljudskoga tijela i govora te granice postojanja onog bezuvjetno Drugoga koji je za Emanuela Lévinasa bio onkraj metafizike kao ontologije zato što nije ni bitak ni biće, već obrat u samoj biti čovjeka polazeći od mogućnosti da ono ljudsko proizlazi iz vladavine neljudskoga. No, fenomenologija označava orijentaciju u suvremenoj filozofiji koju je rano napustio Heidegger iz jednostavnog razloga što je destruirao još u razdoblju Bitka i vremena tri načina kojima se čovjek utemeljuje u modernome mišljenju: antropologiju, psihologiju i biologiju. Redukcija čovjeka kao „subjekta“ na ono njemu esencijalno i supstancijalno dolazi iz svedivosti na ono nesvjesno ili na ono životno u smislu animalizma. No, u stvari i psihologija odnosno Freudova psihoanaliza i biologija samo su dva načina pristupa čovjeku kroz ono što mu je zapravo ‘strano i tuđe’, jer su tek modifikacije Aristotelove odredbe o animal rationale. Fenomenologija polazi od mišljenja kao noesisa i dohvaća neki predmet spoznaje kao noemu. Zato je intencionalnost njezina prva i posljednja dogma. No, što kad takvo mišljenje subjekta i objekta čak i u slučaju intersubjektivnosti i interobjektivnosti više nije mjerodavno niti plauzibilno jer umjesto subjekta i objekta imamo mišljenje kao konceptualni hologram ili ono koje kao tehnosfera misli samo sebe na drukčiji način i izvan granica tijela kao dosad nezamislive otvorenosti u smjeru konstrukcije apsolutno Drugoga izvan moći homo respondensa? Pitanje tijela i Drugoga sada je postavljeno iz nove “hermeneutičke situacije” koja je uistinu za naše ljudsko-suviše-ljudsko mišljenje Unheimlich. Zašto? Zato jer je na djelu rastjelovljenje ljudskoga tijela u konceptu posthumanog tijela i zbog toga što Drugi više nije stranac ili nepoznati objekt X, već homo kybernetes s kojim “komuniciramo” svojim jezikom i koji odgovara na naša pitanja te je posve izvjesno da će nam ubrzo postavljati pitanja i zadavati neželjene probleme postajući onaj koji iz perspektive ‘Velikoga Trećega’ nadilazi sve dosadašnje pojmove i slike koje je metafizičko-postmetafizičko mišljenje moglo proizvesti od ideje, energiae, duha, rada, igre, nesvjesnoga, volje za moć, postava i događaja, Gestell i Ereignis, matrice i Superega. Mi više u stvari nemamo problem s određenjem tijela i Drugoga, već sa samo-određenjem samo-proizvodnoga mišljenja Trećega kao onog koje uvjetuje ne samo budućnost ljudske vrste na zemlji, već ponajprije budućnost mišljenja u svemiru kao interplanetarnome prostoru. Tzv. etičke konzekvencije s postojanjem homo kybernetesa su pravi Unheimlich. 2. Responzivnost i decentriranje subjekta Responzivnost i fenomenologija stranoga pretpostavljaju decentriranje subjekta suvremene filozofije i društveno-humanističkih znanosti. Sada bih dodao ipak još nešto, a nadam se da to znači i nekovrsnu mogućnost dijaloga i diskursa između dva pojma čovjeka koja su već na rubu daljnje opstojnosti. To su homo faber i homo ludens. Mi više nismo u horizontu vladavine tzv. radne životinje niti njemu suprotne životinje koja se zbiva u eksperimentu svjetske igre. Ni modalna kategorija nužnosti niti, pak, njoj suprotna slučaja ili slobode nisu više odlučujući za djelovanje homo kybernetesa. Jedino što ga pokreće i što ga ‘nagoni’ da odgovara na ljudska pitanja i ubrzo sam postavlja pitanja čovjeku jest kontingencija ove tehnološke entropije kao platforme programirane vizije nadolazećega svijeta u kojem više nije problem misliti Drugog kao stranca ili tuđinca u bezavičajnome poretku-bez-vrijednosti. Umjesto toga, pravi je problem u tome da nakon što je, kako bi to rekao pjesnik Arthur Rimbaud, čovjek odigrao i prošao kao dah, preostaje otvorenost tehnološke singularnosti u kojoj umjesto stranca, onog čudovišnoga Aliena, koji nije netko niti Nitko poput onog Uliksova odgovora na pitanje o sebstvu što mu ga je postavio kiklop Polifem, već čista struktura neljudskoga, ne postoji razlog za bilo kakvu novu „urođenost“ i „izvornost“ podrijetla, bilo kakvo nacionalno-kozmopolitsko stanje zajednice, bilo kakvu topologiju sebstva i njegova prostora vječne ukorijenjenosti. Bez tijela i drugosti fenomenologija gubi tlo pod nogama. Na taj način Alien postaje poput objekta X samo pitanje o mogućnosti susreta s onim što pripada drugosti uopće i to ponajprije neljudskome načinu egzistencije vrste i bića izvan Zemlje. Doista, ovo je istinski obrat povijesti metafizike, koji nas odvaja od svekolike tradicije i njezinih postojanih temelja i navika u mišljenju. Vrijeme je da se oprostimo od metafizike i jednom zauvijek kažemo tisuću puta DA ovome „ovdje“ i „sada“ u znakovima kaosa i kontingencije kao našeg jedinog slučaja misaonoga života. Posve je očito da bez toga ne možemo smisleno biti to što jesmo i što ćemo možda biti u nadolazećoj budućnosti. Zašto responzivnost nadilazi granice intencionalnosti? Odgovor je podastrt već u tome što je usmjerenost svijesti spram predmeta „jednosmjeran put“ kao u kauzalnome toku informacija. Ovaj model komunikacije prevladava, doduše, u svijetu utemeljenome na logici sredstvo-svrha, uzrok-učinak. Međutim, Waldenfels uvodi u optjecaj decentrirani subjekt i pluralnu racionalnost u dijalogu između „vlastitosti“ i „tuđosti“. Na taj se način proširuje krug međusobnoga odnošenja i razumijevanja. Ali ne više izvanjskoga objekta u njegovoj materijalnosti-sadržajnosti poruke ili svijesti „o“ predmetu. Responzivnost je svojevrstan višestrani model komunikacije. A u njemu čak i fenomen pažnje ima moment prisutnosti događaja promjene „subjekta“ i „objekta“. Nimalo ne zvuči pretenciozno kazati da Waldenfels rastemeljuje intencionalnost polazeći od onoga što se u kvantnoj fizici, kibernetici i suvremenoj filozofiji nalazi u području fenomenologije objekta. U ovom slučaju neodređenost stranca, njegova nesvodljivost na intencionalne akte intersubjektivnoga prostora-vremena djelovanja omogućuje obrat u biti fenomenologije. Ona je sada preusmjerena u pokušaj da se krug ne zatvara iz jednog smjera gledanja i slušanja, već da se asimetrično otvara u novim mogućnostima dijaloga i diskursa o stranome kao takvome. Zahtjev višestrane komunikacije bitno mijenja položaj „vlastitoga“ naspram „tuđega“. Za Waldenfelsa je posve razvidno da se time nužno kritički nadilazi ograničenost pristupa Drugome kao proširenome horizontu značenja „prisvajanja“ i „integriranja“ u zadani „svijet“ egologije s tamnim podrijetlom. Vidimo sada da to ne znači tek nedostatak u mišljenju logo-fonocentrizma Zapada. Posrijedi je i zahtjev da se otpočne misliti ono što nije bilo moguće misliti naprosto zbog toga što se objekt X (od čovjeka do stroja) smatrao isključenim. Stranac se, dakle, u svojoj egzistencijalnoj nelagodi drugosti i isključenosti za metafizičko mišljenje nužno pojavljuje ekscesom. Ostaje ipak nešto posve drukčijeg „zatamnjenoga podrijetla“ od onoga što je Waldenfels u predavanju „Homo respondens“ posebno istaknuo. Na stanovit način to se pojavljuje glavnom temom i motivom obrata metafizike na kraju moderne. Riječ je o pojmu osjećaja i osjećajnosti. U svim mjerodavnim filozofijskim spekulacijama ovaj pojam se pojavljuje na taj način što izaziva promišljanje tijela i tjelesnosti kao uvjeta mogućnosti estetike i etike. Što je bilo zapostavljeno, potisnuto u stranu, naposljetku što je imalo drugorazredni karakter za novovjekovnu filozofiju, odjednom poprima iznimno značenje. U djelima Deleuzea i Lévinasa, u Nancyja i Waldenfelsa, svjedočimo povratku osjećaja u promišljanje novoga sklopa tijela u odnosu spram onoga što čine neurokognitivne znanosti danas. Jer kako inače objasniti o čemu to govori post-fenomenologija kada umjesto intencionalnosti svijesti u aktima percepcije, doživljaja i sjećanja zagovara responzivnost na granici između komunikativne racionalnosti i zahtjeva za priznanjem tuđosti u vlastitome identitetu čovjeka. Waldenfels u tekstu „Strano u vlastitome: Podrijetlo osjećaja“ iz 2006. godine već u uvodnim dijelovima podsjeća da je i Husserl smatrao kako se pojam osjećaja sveo na „psihički unutarnji svijet“. A to onda znači da je „prisvojen“ od psihologije i antropologije te se time izgubio u tematiziranju pozitivnih znanosti modernoga doba. No, ako se osjećaj shvati u Kantovu značenju, tada je riječ o odnosu između prirodnih i moralnih zakona. U oba slučaja, osjećaj se pokazuje nekim izvanjskim sredstvom. Zbog toga se pojavljuje kao funkcija nečeg drugoga. Možemo li uopće imati „osjećaj“ za razumijevanje stranoga kao vlastitoga u drugoj koži a da ga ne degradiramo na „sentimentalizam“, na ono „puko tjelesno“, što je neprimjereno za refleksiju i prebiva izvan horizonta koji se uspostavio s transcendentalnim subjektom novoga vijeka? Kada Waldenfels tvrdi da je Husserl „oslobodio osjećaje iz njihovih subjektivnih okova“, dajući im intencionalno usmjereno značenje, to još nije dostatno za jednu fenomenologiju stranoga. Zašto? Jer je svijest uvijek svijest o nečem (predmetu u ovom ili onom značenju). No, stranac ni strano nije tek predmet svijesti. Radi se o osobi kao duhovno-povijesnoj sintezi. Cjelovitost tijela pokazuje se u faktičnoj tjelesnosti kao mišljenja-i-djelovanja. Odvija se u smjeru ozbiljenja smisla ljudskoga života i smisla u kozmičko-božanskome načinu očitovanja bitka. Kada život ima smisla i svemir je u ravnoteži. Osjećaji, nadalje, pripadaju tijelu, a tijelo se određuje kao egzistencijalno ustrojstvo odnosa spram Drugoga. Budući da Waldenfel transformira temeljne pojmove Husserlove fenomenologije preko onoga što je bilo otkriće Merleau-Pontyja, onda je responzivnost složeni odnos višestrane komunikacije, a ne puki odgovor na naredbu koja dolazi izvana ili iznutra. Tijelo se, međutim, ne može misliti bez dvoznačnosti njegova podrijetla iz prirodnih i duhovnih znanosti. Stoga materijalnost tijela odgovara psiho-socijalnim odrednicama njegove protežnosti i singularnosti. Jeziku tijela odgovara dijalog s elementima afektivnosti i racionalnosti. Što bi to drugo trebalo značiti negoli da je tijelo postalo medij responzivne komunikacije polazeći od onoga što nije ni jedno ni drugo, naime osjećaj ili razum, već ono što srednjovjekovna teologija naziva izrazom tertium datur. Tijelo se u bitnom smislu medijatizira kroz dijalog i diskurs kao složene pojave odnosa, a ne fiksnoga stanja. Odnos je uvijek događanje afektivno-racionalne izvedbe u prostoru i vremenu svijeta života i zahtijeva pojmove koji proizlaze iz kibernetičke teorije komunikacije: interaktivnost, rizik, neizvjesnost, kongtingencija, emergencija. Kada, primjerice, Waldenfels tvrdi da „interkulturalnost prelazi u transkulturalnost“, dok „razlika između vlastitoga i stranoga dovodi do komunikativne indiferencije“, susrećemo se s istim od Platona do Gadamera. Stoga je potrebno rastemeljiti ovaj „monološki dijalog“. Očito je da se na tlu hermeneutike to ne može izvesti. Razlog leži u tome što razumijevanje Drugoga kao stranca ne može prijeći prag jezika tzv. „autentičnoga načina razumijevanja“. Naime, ono Drugoga može eventualno saslušati. Ali ne može i uvidjeti da je njegova „vlastitost“ ona koja dovodi u pitanje naš samouvjereni i samodostatni logo-fonocentrizam. Odgovoriti na zahtjev onoga stranoga znači osloboditi prostor za drukčiju vrstu „responzivnosti“ od one koja stoji u temeljima zapadnjačke metafizike. Zbog toga Waldenfels mora potražiti mjesto gdje su dijalog i diskurs responzivnosti u interkulturalnome/transkulturalnome smislu ne samo mogući, već i nužni do te mjere da iziskuju promjenu smjera mišljenja. Umjesto jezika i razumijevanja, umjesto slušanja želja Drugoga, potrebno je razabrati kako se „nesvodljiva asimetrija“ može otvoriti u punom razmjeru onoga između „vlastite tuđosti“ i „tuđe vlastitosti“. Drugim riječima, potrebno je preispitati kako iz fenomenologije tjelesnosti Drugoga dospjeti do primarnoga osjećaja koji dovodi do zbližavanja u komunikaciji, a ne do „prisvajanja“ i „pripitomljivanja“. 3. Ima li još ičega „stranoga“? Neljudsko kao izazov U tekstu „Misliti strano“ („Das Fremde Denken“) iz 2007. godine Waldenfels uvodi razlikovanje radikalnoga i relativnoga mišljenja onoga stranoga. Potonje se pritom odnosi na naše znanje koje je uvijek ograničeno, a primjer je strani jezik. Radikalno je mišljenje stranoga/tuđega ono koje ide do samih korijena stvari. Stoga se tuđost razdvaja na ono vlastito (Eigene) i ono zajedničko (Gemeinsame). Zanimljivo je da se potonje izvodi iz političkoga univerzalizma zapadnih demokracija. Ustavni dokument kao temeljni zakon na kojem počiva moderna država istodobno pretpostavlja logiku isključenosti jer strance, one koji iz različitih razloga nisu državljani nacije-države, ne priznaje u njihovoj tuđosti kao legitimne političke subjekte. Da bi, dakle, razvio „filozofiju stranoga“, Waldenfels fenomenologiju mora dovesti do kraja mogućnosti temeljnoga pojma Husserla, a to je intencionalnost. Poznato je da razlikovanje noezisa i noeme (mišljenja i njegova predmeta) tvori bit fenomenologijskoga načina pristupa stvarima. Polazeći od tzv. prirodnoga stava, rabeći eidetsku i fenomenologijsku redukciju (epoché), mišljenje izravno motri bit bića bez kvazi-posredovanja. No, u slučaju koncepta koji Waldenfels razvija na tragu Merleau-Pontyja i Lévinasa, očito je da se oboje, i mišljenje i njegov predmet, ne mogu više izvoditi iz antropologije i egologije. Vidjeli smo, uostalom, da Waldenfels strogo negira one tragove fenomenologije koji ostaju zatamnjeni. U suočenju s „nesvodljivom asimetrijom“ stranca kao takvog u prostoru-vremenu komunikacije između ljudi u globalno umreženom društvu ni Husserlova interusbjektivnost više ne može biti spasonosnim rješenjem. Zašto? Poznato je da Husserl intencionalnost nastoji shvatiti kao čin usmjerenosti svijesti (noesis) na predmet (noema). U tom pogledu svaki intencionalni čin nosi sa sobom noetički sadržaj. Mišljenje ili noesis predstavlja stvarnost, što znači da stvarima podaruje značenje. Noema se stoga određuje kao „smisao“ (Sinn) nekog objekta. Da bi se izbjeglo napasti Kantova transcendentalizma subjekta, Husserl razvija sadržaj misaonoga čina usmjerenoga na: (1) intencionalni predmet čina; (2) intencionalnu materiju i (3) intencionalnu narav čina. Naposljetku, noetičko-noematska struktura svijesti u intencionalnim činovima percepcije, zamišljanja, sjećanja jest jedno te isto. Odbacivanjem Berkeleyeva solipsizma i Kantova transcendentalnoga idealizma, Husserl nije postao spoznajni realist. Objekti, dakle, u realnome svijetu imaju svoje značenje tek kada su misaono posvjedočeni kao priznati objekti naše percepcije, zamišljanja i sjećanja. No, sve to ne može biti primijenjeno na figuru stranca. Razlog leži u tome što je način njegova pojavljivanja čudovišna neodređenost i zagonetka za svijest u značenju „subjekta“ i „Ja“. Da bismo mogli misliti ono strano u njegovoj tuđosti Waldenfels poseže za rezultatima do kojih je došao francuski poststrukturalizam uz preinačeni Habermasov projekt teorije komunikativnoga djelovanja. Decentrirani subjekt i pluralna racionalnost stvaraju pretpostavke za tvorbu novoga prostora za mišljenje Drugoga kao stranoga. Već je Heidegger u “Pismu o humanizmu” iz 1946. godine na jednom mjestu kazao kako je mišljenje djelotvorno već time što misli, ali razlika je u onome kako se misli to što se misli. Za razliku od pojma intencionalnosti svijesti u Husserlovoj fenomenologiji, ovdje je naglasak na misaonome događaju kojim se bitak otvara u njegovoj povijesno-epohalnoj istini (aletheia) koja ne može biti svedena tek na točnost suđenja u logičkome smislu podudarnosti mišljenja i njegova predmeta. Je li, dakle, riječ o mišljenju na bitak sâm koje misli a da bitak ne preobražava u stvar ili objekt, ili je pak posrijedi mišljenje koje spaja praxis i poiesis? Sve je to odlučujuće za razumijevanje mišljenja s obzirom na njegovo kazivanje o bitku i vremenu. Kad Heidegger u sklopu razmatranja o smislu humanizma i njegovu metafizičkome određenju iz redukcije bitka na ono ljudsko-suviše-ljudsko nastoji pokazati ovu razliku uvjetno rečeno filozofijskoga mišljenja od znanstvenoga, on poseže za riječju „višedimenzionalnost“. Zašto je važno razlikovati između mišljenja koje ima druga pravila strogosti za razliku od egzaktnosti pojmova fundamentalnih prirodnih znanosti? Zbog toga što je upravo ovaj aspekt budućnosnoga između mišljenja bitka i računajućega ili znanstvenoga mišljenja. Čini se da nastaje ono što bismo izrekom srednjovjekovne teologije mogli nazvati tertium datur. Nije to ni filozofijsko niti znanstveno mišljenje u pojmovnoj strogosti i egzaktnosti oba načina kazivanja. No, ipak se u njemu sinkretički spajaju oba modusa duhovnoga bitka čovjeka. Mišljenje u svojoj razlici i identitetu nije stoga toliko udaljeno u ciljevima i nakanama ni od filozofije niti od znanosti, premda je razlika neporeciva ako se u slučaju znanosti praktično-proizvodna bit suvremenih tehnoznanstvenih istraživanja vodi idejom primjene tehnologije u samome životu kao prostoru ozbiljenja teoretske spekulacije. Kad govorimo o odnosu između ljudskoga i onog ne-ljudskoga tada unaprijed moramo poći od pretpostavke da je za razumijevanje drugoga model svagda ono prvo. Čovjek u svojoj tzv. ljudskoj prirodi ili njegovoj biti ne može unutar metafizike biti shvaćen drukčije negoli esencijalistički. To znači da mu je njegov položaj unutar bića i njegov bitak već uvijek zadan duhovno i biologijski, odnosno vertikalno, u skladu sa znamenitom Aristotelovom definicijom animal rationale. Nadalje, odnos između dvojeg polazeći od primata ljudskoga nije stoga tek horizontalno sveden na biologizam iz čega slijede psihologizam i antropologizam, što je Heidegger u Sein und Zeitu nastojao otkloniti u okviru sustavne ʺdestrukcije tradicionalne ontologijeʺ. Razlog valja vidjeti u tome što je smatrao da se time ʺčovjekʺ ili tubitak (Dasein) posve promašuje u mišljenju i time svodi na upravo ono što je htio kritički prevladati, naime Aristotelovu definiciju animal rationale. Biologizam jest redukcija čovjeka na naturalizam odnosno na tzv. biološke čimbenike cjeline njegova bitka; psihologizam je redukcija na tzv. nesvjesnu artikulaciju jezika čime se čovjek svodi na pred-i-post-racionalno živo biće, dok je antropologizam redukcija čovjeka na subjektnost subjekta kojim se sva druga bića pojavljuju na nižem stupnju kozmičko-biološke evolucije i tako ga čine gospodarem prirode u cjelini. Heideggerova kritika redukcije smisla bitka na tzv. životne procese u njihovoj obuhvatnoj životnosti pogađa trijadu biologije-psihologije-antopologije zbog toga što se čovjek prema ovome pojmovno-kategorijalnom ʺracionaliziranjuʺ jezika nedostatno i neautentično promišlja. Svaka redukcija onog ljudskoga u čovjeku na ne-ljudsko nužno fragmentira njegovu cjelovitost i nesvodivost kao bića među bićima. Vidimo kako se pitanje o odnosu ljudskoga i ne-ljudskoga ne može razriješiti vulgarnim razlikovanjem između onog tzv. biologijskoga i onog tzv. post-biologijskoga kad je riječ o odnosu ljudskoga i post(humanosti). Nije teško razabrati da je problem ovog odnosa u tome što se oba relata u relaciji izvode iz razlike spram životne moći onog što proizlazi iz pojma prirode (physis), a to je život (bios). Ono ljudsko u metafizičkome smislu svagda je uzdizanje ponad granica biologistički shvaćena života kao pukog preživljavanja na razini životinje. Stoga je samorazumljivo da će iz toga svaki oblik animalizma biti razmatran kao gubitak tzv. ljudskoga dostojanstva. Ovaj pojam koji ima svoje podrijetlo u svezi etičko-estetskih doktrina renesansnoga shvaćanja humanizma u Marsilia Ficina i Pica dela Mirandole, jer dostojanstvo je povezano s visokim rangom ljudskoga bića naspram golog života životinje i brutalnosti kojim je smisleni život čovjeka u povijesno-epohalnome smislu ugrožen padom na razinu bestijalnosti, upućuje na ono dobro i ono lijepo koje nadilazi granice prikazivosti. Stoga je ʺljudsko dostojanstvoʺ etičko-estetski ideal življenja. Time se transcendiraju granice zadane biološkim afektima i nagonima. Uostalom, u graničnim situacijama kad čovjek prkosi tiranskim formama vladavine svojim vlastitim životom, kad ga se baca u okove ili ropski ponižava, ono što posljednje preostaje jest ljudsko dostojanstvo osobe kao egzistencijalno iskustvo nepokorive slobode. Iz ovoga je bjelodano da život u svojoj kompleksnoj kontingenciji nema smisla bez izvorno shvaćene slobode. Ipak, to ne znači da se biološko ustrojstvo ljudske egzistencije smatra ništavnim za čovjeka i humanost uopće. Ljudsko naspram ne-ljudskoga očito je ono što sjedinjuje duh i život shvaćenih u metafizičkome smislu, čak i kad je riječ o realizaciji metafizike u kibernetici. Naime, ono duhovno se svagda odnosi na ono ʺracionalnoʺ, a ono životno na ono ʺanimalnoʺ, ako slijedimo logiku Aristotelove definicije čovjeka. Taj problem odnosa kognitivnih mogućnosti egzistencije čovjeka i biološko-fizičkih granica njegove tjelesnosti nipošto se ne smije olako proglasiti reliktom kartezijanske metafizike. Ona je uspostavila taj sustav označitelja s kojim pojam samosvijesti pretpostavlja nužnu prevlast res cogitans nad res extensa. U suvremenim neouroznanostima i neurofilozofiji ovaj se dualizam nastoji kritički prevladati upućivanjem na kompleksnu strukturu interakcije između mišljenja i njegove prirodne okoline polazeći od pojma mreže (network) koja nema ni središta niti ruba. No, unatoč ovog ʺnovogaʺ anti-esencijalizma koji bi trebao dokinuti razliku između ljudskoga i ne-ljudskoga time što zahtijeva drukčije razumijevanje svih postmetafizičkih pojmova poput mreže, interaktora, komunikacije i kibernetičke tjelesnosti, mi još uvijek živimo u dva svijeta. Ti se svjetovi međusobno dodiruju i prožimaju. Zbog toga se čini da je bio u pravu najznačajniji filozof kibernetike Gilbert Simondon kad je smatrao da budućnost odnosa ljudi i mislećih strojeva ne znači ukidanje humanosti u prevlasti nadmoćne tehnologije, već pokušaj izgradnje suživota kao jedino smislenog načina koherencije analognog i digitalnoga svijeta. Ako, dakle, ono ne-ljudsko nastojimo razumjeti polazeći od onog ljudskoga, to je samorazumljivo. Uostalom, Heidegger je u Sein und Zeit pokušao pokazati da se smisao bitka u horizontu izvorne vremenosti može eksplicirati tek ako se prethodno pokaže smisao bitka tubitka (Dasein) i to u njegovim egzistencijalno-ontologijskim sferama nabačaja, brige i otvorenosti spram nadolazeće budućnosti. Ono apsolutno drukčije, tuđe i strano ljudskome nije moguće misliti o-sebi, iz vlastite logike same stvari, par lui-même, nego jedino zaobilazno. Ono ne-ljudsko stoga nije više tek čista negacija mogućnosti čovjeka da duhovno-biološki vlada svojom egzistencijom, sustavom i okolinom bića kao takvih. Posrijedi je nešto čudovišno (Unheimlich). Naime, ako čovjek nije rezultat nikakvih biologističko-animalnih zahvata i redukcija svoje biti na ono ne-ljudsko u smislu stvari i predmeta, onda je njegova ontologijsko-temporalna otvorenost posve drukčijega karaktera kako od svođenja na Boga u smislu čiste duhovnosti i bestjelesnosti, tako i od svođenja na tehnologiju u smislu čiste aplikativne objektnosti koja proizlazi iz subjekta-supstancije modernih znanosti. Bog i tehnologija su načini kojim se metafizički razumije smisao bitka kao téchne i poiesis od Platona do kraja metafizike u kibernetici. Kad to imamo u vidu, možemo vidjeti da je problem s razumijevanjem ne-ljudskoga ponajprije u tome što ono u pojmu posthumanoga stanja ne može više biti mjereno parametrima u kojima se čovjek tradicionalno metafizički misli i iskazuje. Koji su to parametri? Nedvojbeno, autonomnost ljudske biti bila je još za novovjekovno spekulativno mišljenje od Kanta do Hegela pitanje održivosti tzv. antropologije u pragmatičnome vidu. Čovjek se kao subjekt spoznaje izvanjskoga svijeta razmatrao kao supstancijalni sklop refleksivnih praksi. Čak se i za Blaisea Pascala tzv. ljudsko dostojanstvo sastojalo samo u racionalnome mišljenju. Racionalnost postaje uvjet mogućnosti ljudske egzistencije u tehničkome svijetu, što istodobno znači da su znanost i tehnologija ključni parametri ljudske mogućnosti napretka i razvitka u povijesnome kretanju spram dosezanja objekta X. Paradoks je, dakle, u tome što je već s ulaskom u znanstveno-tehničko doba ono ljudsko odnosno humano postalo umjetnom konstrukcijom, a ne prirodnim činom razotkrivanja tajne bitka. Stoga posthumano stanje nije tek realizacija potencijala zapadnjačke metafizike koja se dovršava u kibernetici. Ono što je ne-ljudsko u razlici spram ljudskoga nije ništa neljudsko u smislu animalizma i bestijalnosti nekog stvora ili čudovišnoga bića kao utjelovljenja zla u sublimnome stanju kaosa i entropije. Naprotiv, ono posthumano jest postajanje (Werden, devenir) nečeg što nadilazi svako razlikovanje živoga i neživoga, prirode i kulture, bitka i bića. Nije stoga nimalo slučajno da se u posthumanizmu umjesto Boga u metafizičkome smislu shvaćene prve supstancije, stvaratelja svijeta i čovjeka u njemu, govori o singularnosti kao Omega-točki spajanja onto-teo-kozmo-antropologijske perspektive u formi apsolutne tehnosfere. 4. Singularnost „svijeta života“ S filozofijskoga stajališta susrećemo se s jasnim kretanjem same stvari mišljenja od spekulativno-refleksivne analize napretka i razvitka onog prvotnoga i njegove forme kao eidos i morphé do posljednje postaje u životu bez obzira je li riječ o zvijezdama, bilju, životinjama ili čovjeku i njegovoj samosvijesti. Drugi zakon termodinamike s pojmom entropije pokazuje nam upravo ono što je Nietzsche metaforički imenovao iskazom da pustinja raste. To znači da se poredak u svojoi postojanosti neizbježno urušava i postaje, kako to tvrdi Simondon, jedino održiv ako je u stanju metastabilne ravnoteže. Simondon misli uvijek polazeći od: (1) transdukcije (bitka); (2) transindividuacije (bića) i (3) metastabilnosti (informacije) u transformaciji poretka metafizike. Temeljni pojam kojim se singularnost u kozmičko-ljudskoj perspektivi može mjeriti jest temeljni parametar posthumanoga stanja. Naravno, to je pojam s kojim otpočinje i završava kibernetika, dok se istodobno s njim urušava čitava izvorna struktura zapadnjačkoga metafizičkog mišljenja. Riječ je o pojmu informacije kao apsolutne mjere svih mjera u doba tehnosfere. Bez informacije nema povratne sprege ili feedbacka u sustavima životne homeostaze, ne postoji mogućnost izvanjske i unutarnje kontrole procesa nastajanja događaja niti, naposljetku, postoji ikakva mogućnost interaktivne komunikacije. Nije stoga nimalo slučajno što je Norbert Wiener, otac-utemeljitelj kibernetike, rekao da je ključni, treći pojam za samo-vođenje i samo-upravljanje sustavima i okolinom nakon materije i energije upravo pojam informacije. Otuda je informacijska entropija postala kategorijalni sklop za put do apsolutne singularnosti u kojem se ono kozmo-biološko stapa s onim antropo-tehnologijskim. Kad ovo sučelimo s glavnim problemom Waldenfelsove fenomenologije Drugoga kao stranca, tada razabiremo nemogućnost njegova razumijevanja unutar „responzivnosti“, koja je samo drugi način istoga što pokušava Habermas s njegovom teorijom komunikativnoga djelovanja. Nemojmo zaboraviti da je pojam komunikacije u Habermasa tek osuvremenjeni način za objašnjenje složenosti nesvodljiva „svijeta života“ (Lebenswelt). A poznato je da je to preuzeo iz spisa kasnoga Husserla. Kako god bilo, razlika između vlastita i tuđega svijeta (Heimwelt vs. Fremdwelt) nije za Waldenfelsa fiksna i zauvijek postojana. Razlika, naime, potječe upravo od Husserla i ne odnosi se nipošto samo na ontičke fenomene, već je ontologijski uspostavljena. Mnogo je dokaza toj tvrdnji. Waldenfels spominje razliku „svojega“ i „stranoga“ jezika, što pripada onome „urođenome“ i „naučenome“. Responzivnost nije moguća u zajedničkome svijetu bez onoga što od Platona pripada biti filozofije kao mišljenja bitka. To je dijalog, razgovor u kojem se položaj Drugoga razotkriva u nemogućnosti njegova svođenja na puko drugo ili drukčije „Ja“. Nije slučajno da je Platon u Zakonima figuri stranca ili bezimenoga dao glavnu riječ u vođenju dijaloga. Da bi uopće moglo biti razumijevanja svijeta koji nastanjuju nesvodljivi Drugi, bez obzira na razlike u kulturi, mora postojati želja za razgovorom. Ta je želja ujedno najviša težnja filozofije. U slučaju suvremene fenomenologije ona se očituje u inter-i-transdiskurzivnosti. Pronalaženje Drugoga kao mojeg bližnjeg pretpostavlja istodobno i njegovo približavanje kao i moje udaljavanje od vlastite „urođene“ ravnodušnosti prema svemu što ne pripada onome što Wittgenstein naziva granicama „mojega svijeta“. U njemu je boravište dovedeno u pitanje onog trenutka kada stranac i njegova tuđost/stranost dolaze u svijet. Sve odjednom postaje prostor čudovišne nelagode i bezavičajnosti. Jer kao što tjeskoba predstavlja najviši oblik straha pred utonućem u bezdan ništavila za egzistenciju singularnoga pojedinca, tako i strah od stranoga svijeta i njegove kulture poprima značajke raskorijenjenosti. Čovjek je u susretu s onim ne-vlastitim suočen s događajem radikalne promjene svijeta i života uopće. Nitko ne može na to ostati ravnodušan. Zaključak Kiborgiziranje označava programiranje svijeta kao kontingentnoga slučaja. Upravljati sustavima i okolinom moguće je tek onda kad se uvjet mogućnosti kibernetičkoga mišljenja realizira u jeziku kao pragmatičkoj formi života. Takav je jezik vizualno konceptualiziranje odnosa između struktura i funkcija. Budući da slika u digitalnome okružju više ništa ne prikazuje niti išta predstavlja, dokinuto je djelovanje metafizički uspostavljenoga mišljenja u filozofiji, umjetnosti i znanostima. Slika nije u funkciji nečega izvanjskoga niti nastaje iz onostranoga izvora poput Božje skrivene prisutnosti kao što je to bilo u doba vladavine referencijalnoga okvira mita i religije. Umjesto toga, slika pokazuje i iskazuje ono što se događa u procesu nastanka samoga života u pojavi. Sveza gena i informacije kao nastanak novoga života određuje, primjerice, bit bio-arta i trans-genske umjetnosti. Kad sve to imamo u vidu, nije teško razabrati da se bit transhumanizma u filozofijskome smislu nužno pojavljuje u okviru onog što pripada posthumanizmu, a to je realizacija biti tehnosfere u posthumanome stanju. Ako je za Nietzschea posljednji čovjek bio priprema za dolazak nadčovjeka kao smisla Zemlje, onda se u slučaju homo kybernetesa nalazimo u položaju mišljenja koje više ne može biti filozofijsko niti umjetničko, a niti znanstveno istraživanje prvog razloga i posljednje svrhe onog ljudskoga-suviše-ljudskoga u doba globalno-planetarnoga razvitka tehnosfere. Kiborgizacija je posljednja instancija proizvodnje tehnološki usavršenih i poboljšanih ‘bića’ koji su postali hibridne strukture i aplikacije sveze gena i informacije u svakodnevnome životu. Sučelimo li u tom pogledu dvije postmetafizičke figure, a ne tradicionalno kazano pojmove u filozofijskome promišljanju „čovjeka“ kao što su to Waldenfelsov homo respondens s posthumanim stanjem u kojem čovjek više nije ni subjekt niti objekt mišljenja, osjećanja i djelovanja, već umreženi namjesnik složenih zbivanja u sklopu suvremenih tehnoznanstvenih konstrukcija samoga „umjetnoga života“ s onim što pretpostavlja figura homo kybernetesa, onda i Husserlovo rješenje intersubjektivnosti nije više vjerodostojnim putem na kojem se mogu dalje izvoditi sve što povezuje tijelo i Drugoga. Razlog se čini samorazumljiv. Logika funkcioniranja tehnosfere nadilazi sve metafizičke koncepte iz ontologije, antropologije i etičko-političkih rješenja problema drugosti polazeći od njegove nesvodivosti i autonomnosti. Umjesto intersubjektivnosti koja još uvijek u sebi ima trag razdvajanja živoga i neživoga u razlici res cogitans i res extensa, potrebno je učiniti korak dalje i pokazati da su autonomni objekti nove enaktivne svijesti tehnosfere kao kiborgizirani entiteti umreženi u sklop nove interobjektivnosti koja sintetizira i „svijest“ i „tijelo“ onkraj svih mogućih intersubjektivnosti. Pošto je za Waldenfelsa „intencionalnost transformirana u responzivnost“, onda se put fenomenologije u novim uvjetima djelovanja globalno umreženih društava mora označiti kao „post-fenomenologijski put“. Inače, na jednom mjestu on intencionalnost opisuje kao „shibboleth“ fenomenologije. Već je otuda očito da se u odgovoru na pitanje o strancu ne skriva samo komunikacijski potencijal egzistencije čovjeka u povijesno-epohalnome smislu. Rekli smo da odgovor pretpostavlja ne samo slušanje naloga bitka i njegova poslanstva, kako bi to rekao Heidegger 1930-ih godina na tragu njegova mišljenja događaja (Ereignis). U čemu se ogleda Waldenfelsova transformacija temeljnih fenomenologijskih pojmova i kategorija? Ponajprije u tome što umjesto „svijeta“ sada u prvi plan dolazi pojam „poretka“ (Ordnung), a umjesto „nas“ (Mi) ulazi „stranac“. Sve je vezano uz nove granice i razgraničenja, a ono što je osobito važno jest da se pojam Drugoga ne uzima u značenju koje poduzima Lévinas. On, naime, čak tvrdi da etika (Drugoga) postaje prvom filozofijom ili ontologijom. Waldenfelsova je nakana posve drukčijeg smjera mišljenja. Uglavnom, Waldenfels je otvorio problem s kojim se svi danas suočavamo i ostajemo bez spasonosnoga rješenja. Ono što je u njegovu promišljanju konstanta jest da nam nikakav povratak tradiciji u smislu hermeneutike ili pragmatizma (Gadamer i Rorty) ne pomaže u pokušaju razumijevanja zašto biti stranac znači unijeti razdor u metafizičko podrijetlo pojmova s kojim smo samorazumljivo slagali poredak značenja, i koji se naposljetku pokazao neuspjelim i neuporabljivim za sadašnjost prožetu aporijama i paradoksima identiteta. Biti stranac znači biti netko Drugi i izvan svakog poretka utemeljenja zajedničkoga bitka. To je sudbina onog „istoga“ od Platonovih vremena do danas. Ništa se bitno nije promijenilo osim što je sudbina postala kontingencijom, a „uljez“ svakodnevnim iskustvom susreta s onim što, doduše, uznemirava, ali u prihvatljivome omjeru između straha i egzotike. Odakle, međutim, dolazi stranac i zašto je njegova bit tajnovitom pripada pitanju o nadolazećoj zajednici. To pitanje više nije stvar Waldenfelsove fenomenologije. S njezinim zahtjevom za responzivnošću afektivnoga tijela u komunikaciji s Drugim fenomenologija doseže granicu vlastita ozbiljenja. Eto, a sada možemo „spokojno“ iščekivati bliski susret s neljudskim i pripremiti se za ono što taj događaj ne samo znači za budućnost tzv. ljudske civilizacije, već i za ono što čovjeka još uvijek čini ljudskim, suviše ljudskim. Što je to drugo negoli misterij mišljenja i njegova neotklonjiva faktičnost!

July 25, 2025
Academia virtualis (1.)

Academia virtualis (1.)

Uvod U neka ne tako davna vremena, pozdravio bih Vas onako akademski uljudno i neutralno kao što to zna činiti Peter Sloterdijk u svojim predavanjima ukoričenim u različitim manjim spisima koje objavljuje njegova izdavačka kuća, slavni Suhrkamp iz Frankfurta na Majni. Reći ćete, to je uobičajeno, jer predavanja pretpostavljaju instituciju sveučilišta još iz skolastičkih vremena kad je sv. Toma Akvinski držao svoja predavanja u Parizu budućim teolozima, a isto je činio kratko vrijeme prije uznapredovale bolesti čak i mladi Nietzsche u Baselu u onim svojim predavanjima o Grcima, metafizici kao nihilizmu i krizi modernoga sustava obrazovanja. No, ovo nisu više takva „akademska vremena“. Ona su propala s tihim nestankom Humboldtove reforme univerziteta krajem 1970ih godina kad je iznimno lucidni i misaono bljeskoviti otac-utemeljitelj toliko prokazanoga pojma postmoderne, filozof Jean-François Lyotard u svojem istinskome remek-djelu naslovljenom Postmoderno stanje iz 1979. godine, najavio proročkim govorom tako jasno i nesmiljeno „kraj ere profesora“ i njihovo nadomještanje onim što je tada nazivao „terminalom“, a umjesto institucije sveučilišta pretkazao vladavinu istraživačkih instituta i nadolazak tehnoznanosti s njihovim kolektivnim brainstormingom. Dakle, prije no što će čitava „stvar mišljenja“ implodirati nastankom tehnosfere o kojoj ste čitali u mojim knjigama „naširoko“ i nadam se „uduboko“, transverzalno i metasferično, postojala je još uvijek iluzija da mene kao tzv. profesora i Vas kao tzv. studente i možda zainteresirane slušatelje povezuje neka mistična sveza koju su stvorili grčki filozofi, ponajviše Platon s Akademijom i Aristotelom, potom su sve to „zacementirali“ srednjovjekovni kršćanski samostani kao sveučilišta koja su bila paradoksalna sinteza zatvora i vojarne, a ljudska duša se predočavala uvijek kao zatočena u tijelu s težnjom njezina oslobođenja iz ove tamnice, prije dolaska posvemašnjeg iščeznuća ovog dvojstva bez kojeg nema metafizike ni odgoja ni obrazovanja, ali ni svijeta niti ništavila, bitka i mišljenja, pojave i biti, neba i zemlje, postojala je ta divna iluzija da je predavanje Drugome ujedno proces prosvjećivanja onoga tko želi biti prosvijećen da bi to isto mogao nastaviti formalno u beskonačnost, i to ne u onu „lošu“ hegelovsku, već u stvaralačku s pojmom „singularnoga ponavljanja“, prije tog intermezza između arché i eschatona, moralo je između predavača i slušatelja postojati nešto zavjetno i bezuvjetno. Što? Ništa drugo negoli povjerenje u tradicijom preuzetu ideju da je ono što netko govori a drugi sluša ono što čini bit jezika i da je ono što čini bit jezika proizvođenje smisla bez kojeg ništa na svijetu ne može biti istinsko i autentično. Morala je postojati sveza, povjerenje i želja i predavača i slušatelja da se zajednički dovinu do krajnjeg cilja njihova dobrovoljnoga susreta u kojem netko stoji ispred svih, a svih drugi su iza. Ali bez pokorništva osim onog duhovnoga kao želje za dijalogom s Drugim nastaje misterij otvorenosti samoga svijeta kojeg ne tvore materijalni uzlovi nekog beskonačnoga konopca, već duševno i duhovno fluidne sveze i mreže misaonosti/smisaonosti. Ima li toga još ili je ova sveza i povjerenje stvar neke imaginarne prošlosti koju viđamo samo još u starim knjigama i u muzealiziranoj sadašnjosti svega i svačega? Ako Vam kažem da je sve to iza nas, netko će se zapitati: a zašto onda umišljamo da je ova Vaša i Naša Academia virtualis unatoč propasti svega smislenoga u ovome svijetu još uvijek posljednji trag univerzalnosti i svevremenosti na koji se odazivaju, doduše rijetki glasovi onih koji tvrde da ima još „smisla“ sve to i da nije baš sve što pripada filozofiji i umjetnosti svedeno na čistu mistiku i fantazmagoriju u doba vladavine tehnogeneze umjetne stvarnosti. Da, ali mi ne možemo više utvarati da u vrijeme realizirane metafizike kao autopoietičkoga sustava tehnosfere postoji i nadalje ista i nepromijenjena ideja sveučilišta, znanja, obrazovanja i odgoja u svijetu kojim vladaju pojmovi kvantifikacije i vizualizacije. Prije negoli što stoga održim prvo predavanje o pojmovima izgradnje, razgradnje i nadgradnje svijeta, dopustite mi jedno pitanje. Jeste li ili niste čitali roman francuskoga pisca Michela Houellebecqa, Mogućnost otoka? U nas je objavljen u izdanju Litterisa, Zagreb, 2005. godine, a s francuskoga ga je prevela Ana Jović. Evo, što izdavač piše na tzv. blurbu ove knjige. Daniel1, lik uspješne osobe našeg doba, s bogatstvom od šest milijuna eura i s vilom u Španjolskoj, sa sedamnaest soba, priča nam svoju životnu priču koju će dvije tisuće godina poslije komentirati njegovi klonovi i neo-ljudi, Daniel24 i Daniel25. Katkad odvratan i krajnje lucidan cinik koji ne preza ni pred čim, ali i zakinut čovjek u potrazi za ljubavlju. Neuspjeli brak s Isabelle i promašena veza s Esther, dvjema ljepoticama od kojih, kao da su izišle iz Almodovarova filma, »jedna ne voli dovoljno seks, a druga ljubav«, vode ga do mističko-pozitivističke sekte elohimita koji kloniranjem ljudi postižu besmrtnost. Tko od vas zaslužuje vječni život? – pita se Michel Houellebecq na početku i na kraju romana koji je zamišljen kao odiseja ljudske vrste u SF-sekvencama, ali i kao stvarno putovanje nakraj noći zapadnog čovječanstva. Spram današnjeg društva bez Boga i mitova, podložnom nihilizmu i ispraznosti, koje odbija ostarjeti i patiti, ono buduće što nas očekuje donosi odsutnost svake strasti, gubitak ljubavi i humora… Ako se pitate zašto na kraju „Uvoda“ u prvo moje predavanje baš uzimam Houellebecqov roman Mogućnost otoka, onda vjerujem da uviđate unaprijed nakon što ste čuli bitne iskaze o romanu s „blurba“ kako je ono što nas povezuje u zajednicu predavača i slušatelja ništa drugo negoli „mogućnost otoka“, ako pod idejom otoka pretpostavljamo osamljivanje i svezu između istih i različitih (ljudi) kroz mrežu kao nematerijalnu fundamentalnu strukturu svekolike komunikacije na daljinu. Mi smo izbačeni u interplanetarnu konekciju i događamo se u eri „ekstaze komunikacije“, kako to sjajno izriče postmoderni teoretičar Jean Baudrillard, a ta je era ona koja počiva na „imploziji informacija“ i na nužnoj „interaktivnoj samoći“ koja je idealna topologija novoga mišljenja neposredne interakcije između Vas i mene, između Onoga i Ovoga, „ovdje“ i „sada“ s onime što je u tzv. bezvremenome vremenu prisutno u virtualnosti kao „stvarno vrijeme“ u kojem više nema nikakve prošlosti, ali ni budućnosti. Postoji samo ono što je bila ideja metafizike apsolutnoga vremena i u Aristotela i u Hegela, a to je „vječna sadašnjost“ (nunc stans). I još samo nešto na kraju ovog „Uvoda“. Nije li začudno i posve samorazumljivo da je problem imenovanja kao principa individuacije, koji je tek Nietzsche uspio riješiti krajem 19. stoljeća u svojem radikalnome nominalizmu, baš u doba tehnosfere dospio naizgled do povratka u arhajsko doba. Sjećate se kako su se ljudi imenovali i nazivali: Sokrat, Sapfo, Juda, Pavao, Marija, a njihova daljnja odredba odnosila se na mjesto-topologiju svijeta, odnosno na sela i gradove odakle su dolazili: Aristotel iz Stagire, Krist iz Nazareta, Švejk iz Budjejovica. Od novoga vijeka sve se usložnjava i imamo imena i prezimena plus dodaci religioznoga podrijetla i aristokratskoga, često na rubu ironije, Sjećam se jednog „mudroslova“ iz ovih krajeva koji je predavao na sveučilištu i posve ozbiljno jednom rekao da ova dvojica, Ortega y Gasset, sjajno pišu podarujući filozofiji pečat književnoga umijeća. Mi još uvijek kao tzv. ljudi nosimo ove oznake podrijetla i identiteta. Ipak, budite na čistu, to je samo privid. Svi smo već u mreži djelovanja homo kybernetesa. Konektirani smo s Drugima izabranim nazivima kao s naših mailing lista, isto kao oni Houellebecqovi junaci iz Mogućnosti otoka, kao tehnosferični i singularni de-individualizirani brojevi i pojmovi, kao puke znamenke i čiste ideje ove „radosne apokalipse 2.0“. S dolaskom kvantnih računala i tehnološke singularnosti stvar će biti još više proživljavanje kraja identiteta, kakvo su najavili Flusser u njegovoj Komunikologiji i ja u svojem Suvišnome čovjeku: Refleksije. Krenimo, dakle, s prvim predavanjem u kojem će biti riječ o tri temeljna pojma povijesnoga događanja onoga što se određuje kao Odiseja zapadnjačkoga mišljenja i življenja. Izgradnja Izgraditi svijet znači utemeljenje „novoga“ koje u svojem začetku označava prvo i svrhovito (arché i telos), ono koje nadživljuje sve povijesne promjene i nadilazi sve hirove i slučajeve vremenske prolaznosti. Izgradnja je svijeta stvaranje horizonta vremena kao iskonskoga omotača (aure i sfere) kojim taj i takav svijet sjedinjuje ono materijalno, energetsko, duhovno, duševno i tjelesno u organskome sklopu života. Ne izgrađuje se stoga ono živo kao organsko, već se ono anorgansko pretvara u živi spomenik ljudskome trajanju i postojanosti u odnosu spram božanskoga kao vječnoga i nadvremenskoga. Prvi su iz-graditelji utemeljitelji povijesti civilizacija od Indijaca, Asiraca i Babilonaca, Egipćana, Grka i Rimljana, Kineza i Japanaca. Iako riječ iz-gradnja označava gradnju gradova i simboličkih kultnih zdanja poput piramida i Sfingi, Partenona i Panteona, pagoda i katedrala, pa se nužno odnosi na ono izvorno, iskonsko, primordijalno što još zvuči u grčkoj riječi arhitektura, mi dobro znamo da izgradnja nije samo gradnja objekata u stvarnome prostoru, već i ono što pripada duši i duhu (psyché i logos) u nastanku jezika i svih njegovih misaonih dostignuća kao „simboličkih oblika“, da se poslužim izrazom Ernsta Cassirera iz njegove značajne knjige Filozofija simboličkih oblika. Izgradnja je utemeljenje mita, religije, umjetnosti, filozofije i znanosti. No, da bi izgradnja postala činom nastanka civilizacije kao materijalnoga i simboličkog stanja uzdizanja duše i duha na razinu samosvijesti o vlastitoj zadaći u univerzalnosti svijeta, potrebno je da se u ovih pet „simboličkih oblika“ upiše jedinstvena forma mentis, ono što razdjeljuje posebno i pojedinačno od općega, ali tako da je svaka singularnost primjerice grčkoga hrama u tzv. dorskome stilu ono što sjedinjuje navlastito singularno s univerzalnim. Postoji mogućnost da se vodeći umjetnički stil izgradnje hramova u antici prilagodi lokalnoj tradiciji kao povijesnome temelju. Slučaj Palmire u Siriji predstavlja divan primjer iskazanoga. Danas je to oaza u pustinji s ruševinama antičkoga grada. Sačuvane su ruševine nekad raskošnih građevinskih zdanja: Baalovo svetište, trg, ulice, palače, kazalište, kršćanske bazilike i dr. Skulpture odaju spoj graditeljskoga naslijeđa Bliskog istoka i klasične rimske umjetnosti. U suvremenoj teoriji globalizacije ovaj bismo slučaj Palmire nazvali glokalizmom. Jasno je da je tzv. svjetski stil gradnje, onaj rimski, nadređujući lokalnome koji obuhvaća pustinjske narode drevnih civilizacija s ovih prostora. Izgradnja je najviša razina mogućnosti, zbilje i nužnosti ljudskoga stvaranja. I nije nimalo neobično da u najdubljem ikad napisanom kozmološkome djelu iako njegove postavke danas zvuče naivno i djetinje za suvremenu astrofiziku i fizikalnu kozmologiju, naime riječ je o Platonovu dijalogu Timej, bog se sinonimno pojavljuje kao stvaratelj-obrtnik, a Grci za to imaju riječ demijurg. On stvara tako što izgrađuje svjetska bića iz čiste ideje kao forme i podaruje duševno-duhovni život živim bićima, navlastito čovjeku, iako je neporecivo da i neke životinje mogu imati neke „stvaralačke“ sposobnosti i sebi graditi dom kao što to čine ptice kad grade gnijezdo, medvjedi i merkati svoje brloge kao habitualna skloništa koja nisu trajna, već se neprestano iznova grade i razgrađuju. Izgraditi znači utemeljiti ni iz čega, odnosno iz materijalne strukture zemlje, pa je najznačajniji filozofijsko-arhitektonski pojam zapadnjačke povijesti, kako to precizno pokazuje Emanuele Severino u svojoj monumentalnoj knjizi Bit nihilizma, upravo grčki izraz poiesis. Poietičko je ono proizvodno, stvarajuće, utemeljujuće, i odnosi se i na proizvođenje u materijalnome smislu i na ono što pripada svijetu fantazije u poeziji u užem smislu. Nije nimalo slučajno, također, što Heidegger u svojim predavanjima i knjizi Što znači misliti? iz 1952. godine pokazuje da je tijekom povijesti metafizike ovaj pojam u značenju njemačke riječi Dichten kao kazivajuće razotkrivenosti bića značajka mišljenja upravo filozofije i umjetnosti i to ostaje unatoč svekolikoj vladavini računajućega mišljenja (Rechnen) kao matematičko-fizikalnoga proizvođenja stvarnosti u smislu tehnološke aplikacije. Izgraditi, dakle, pretpostavlja stvaralačku moć i umijeće gradnje koja je uvijek svjetovna-sveta, funkcionalna i eksperimentalna, posvećena praktičnim svrhama obitavanja i estetskim svrhama užitka u promatranju ljepote koja emanira iz onoga što izgrađeni objekt poput hrama ili katedrale otvara kao ono misterijsko i mistično. Uostalom, u jednom bitnome predavanju Heidegger u samom nazivu pokazuje zašto je izgradnja ključna riječ predmetafizičkoga, metafizičkog i postmetafizičkog mišljenja. Predavanje se zove: „Gradnja, stanovanje, mišljenje“ (Bauen, Wohnen, Denken“) iz 1951. godine. Ne može biti ljudske civilizacije bez izgradnje koja je čin stvaralaštva čak i kad je gradnja ne-umjetničkoga karaktera. Stvaranje nadilazi granice tzv. umjetnosti. Uostalom, misaoni narod Grka nije imao pojam za ono što mi nazivamo umjetnost. Umjesto toga rabili su dva izraza u sintezi za umjetničko oblikovanje svijeta: poiesis i téchne. Misliti znači, dakle, graditi misli koje nisu tek oponašanje (mimesis) stvarnosti koja je već uvijek izgrađena od boga/Boga ili prirode, stvaralački-samostvaralački. Otuda izgradnja pripada izvornoj misaono-životnoj djelatnosti stvaranja koje istodobno oponaša gradnju onoga što jest (bitak, bića i bit čovjeka) i onoga što se iz postojećega preinačuje u novo koje ne postoji kao takvo osim u ideji ili formi koja uvjetuje metafizički mišljenje čovjeka. Pogledajmo sada kako se metafizika zapadnjačke povijesti s temeljnim pojmom bitka koji je u svojoj postojanosti jedino smislen ako je sama metafizika u svojem ustrojstvu četvorstvo koje nazivamo onto-teo-kozmo-antropologijskim jer sjedinjuje bitak, ono božansko, ono svjetsko i ono ljudsko u cjelinu i razlika je između grčke i srednjovjekovne metafizike u tome što je potonja ona koja bitak bića uznosi u nebo kroz apsolutnu vladavinu Boga-stvoritelja svijeta, dok je za parmenidovsku filozofijsku misao bitak onaj koji prethodi božanskome i tako filozofiju uspostavlja kraljevskom disciplinom mišljenja za razliku od teologije koja pretpostavlja prvotnost vjere pred umom, uspostavlja kroz izgradnju onog svetoga kao umjetničkoga i estetskoga stjecišta i događaja otvorenosti smisla života uopće. I za grčki hram i za kršćansku katedralu unatoč svih bitnih razlika u razumijevanju pojma svetoga i njegove topologije vrijedi kako je riječ o primatu uzvišenosti pred ljepotom, jer ono uzvišeno nadilazi pojam koji je uvijek sukladan onome nadosjetilnome i osjetilnome u njihovu odnosu. Ljepota nikad ne može biti otuda autonomna, već je uvijek u službi nečega što je iznad njezine pojavne „biti“. Zato od pamtivijeka govorimo o „božanskoj ljepoti“ arhitekture i umjetničkih kultnih djela, što svjedoči da ono lijepo mora imati sjaj koji nadilazi granice zemaljskoga. Uzvišenost ili sublimnost pripada izgradnji onoga što je savršeno u svojoj jednostavnosti. Grčki hram posvećen Apolonu ili Ateni otuda sja u svojoj uzvišenoj ljepoti jer je ono ljudsko uzdignuto na razinu božanskoga. Bogovi su antropomorfizirani u svojoj skladnosti i mirnoći, u svojoj ravnodušnosti spram patnje i emocionalnoga šoka koji izazivaju ljudski osjećaji trpljenja i boli. No, tek će srednjovjekovna teologija u djelu sv. Tome Akvinskoga i sv. Alberta Velikoga podariti pojmu izgradnje u smislu sinteze svetosti i uzvišenosti katedrale ono što je apsolutnost metafizike kao povijesti koja okončava u ideji božanskoga stvaranja kao ljudskoga umjetničkoga stvaralaštva. Stvaranje je uvijek creatio ex nihilo. A ono što stvaranje dovodi do savršenoga oblika u kojem se pojavljuje ideja ljepote kao uzvišenosti samog stvaranja nužno mora sintetizirati pet transcendentalija ili univerzalnih pojmova kojima se Bog objavljuje čovjeku kroz njegovo veličajno djelo umjetničkoga oblikovanja smislenog svijeta. Metafizika je, dakle, u svojoj biti upravo izgradnja pojmovno-kategorijalne pentalogije ili petorstva onoga što je Jedno, Dobro, Istinito, Biće i Lijepo (Unum, Bonum, Verum, Ens, Pulchrum). Kad se ovo petorstvo sjedini u djelu koje sabire sve iskazano u pojavljujućem obliku, primjerice, veličajne katedrale Svete obitelji u Barceloni, koju je izgradio španjolski arhitekt Antonio Gaudio, iako je djelo ostalo nedovršeno nakon njegove smrti, onda možemo kazati i ovo. Izgradnja je utemeljenje i uspon metafizike do svojih najviših povijesno-epohalnih mogućnosti koje se realiziraju u ljepoti kao uzvišenosti same ideje koja drži mišljenje u njegovu nastojanju da ostane postojano i nepromjenljivo u svim mijenama i prolaznostima, u svim vihorima političkih i društvenih revolucija, u svim bjesovima i patosu razaranja, u svim situacijama u kojima se tradicija nužno skrnavi i postaje tek muzealizirana prošlost i ništa više. Razgradnja Razgraditi stari svijet uvijek znači i novu izgradnju ili izgradnju novoga svijeta.U okviru tzv. ontologija suvremenosti pojam razgradnje ima dva značenja. Prvi proizlazi iz Heideggerova pojma destrukcije tradicionalne ontologije u okviru pitanja o smislu bitka iz horizonta iskonskoga vremena u njegovu temeljnome djelu Bitak i vrijeme iz 1927. godine. Destrukcija nije nepovratno razaranje onoga što „jest“ radi samoga razaranja, već svojevrsna raz-gradnja koja se nadahnjuje izvornim predmetafizičkim razumijevanjem smisla bitka, a to će reći načina kazivanja jednog mišljenja onkraj granica metafizike s njezinim dvojstvima poput bitka i privida, transcendencije i imanencije, svetoga i svjetovnoga itd. Razarati otuda pretpostavlja jednu drukčiju verziju razgradnje metafizike od one koju će 1967. godine u temeljnome djelu poststrukturalizma O gramatologiji postaviti Jacques Derrida. Nije to više destrukcija u smislu radikalne razgradnje čitave povijesti ontologije s njezinim glavnim i vodećim pojmovno-kategorijalnim iskazima. Poznato je, između ostalog, da je Heidegger u Bitku i vremenu ovu metodu destrukcije metafizike provodio ponajprije s Kantovim pojmom bitka i transcendentalnih sintetičkih sudova a prirori, posebno kad je riječ o pojmu svijesti koja nastaje svagda u dvojnosti onoga što pripada stvari-o-sebi (Ding-an-sich) i svijetu empirijskih pojava. Otuda Heidegger radikalno uvodi u suvremenu „ontologiju“, koja nakon Bitka i vremena kao, uostalom, i sve antropologije postaje više nedjelotvornom, najznačajniju definiciju „čovjeka“ kojeg više i ne razmatra u njegovoj metafizičkoj „humanističkoj“ projekciji. To je sada tubitak (Dasein) čija se „bit“ nalazi u njegovoj egzistenciji, a sama egzistencija pretpostavlja bezrazložnost/bestemeljnost slobode u otvorenosti smisla bitka iz horizonta vremena. Antropologije svih vrsta, filozofske, strukturalne, kibernetičke, odjednom su „suvišne“, jer čovjek nije biće među bićima niti slika i prilika najvišeg bića kao što je u tradiciji metafizike Bog. Njegovo svođenje na „biologizam“ ili „kulturalizam“, pa čak i na „kibernetizam“ ne pogađa bit ove povijesno-epohalne promjene. Na njegovim tragovima, dakle na tragovima Heideggerova pojma destrukcije tradicionalne ontologije Derrida uvodi u razmatranje pojam dekonstrukcije pojma bitka, bića i biti čovjeka, a to je, kako je to jednom cinično kazao američki postmoderni pragmatist Richard Rorty, fusnota uz Bitak i vrijeme, jer svaka je dekonstrukcija kao razgradnja onog što jest u dimenziji prošlosti i sadašnjosti buduća konstrukcija ili izgradnja „novoga“. Ono što je ovdje najzanimljivije jest da je upravo Derrida u svojoj gramatologijskoj zadaći filozofiju odveo na raspuće svjetova između metafizike i postmetafizike time što je otvorio kritikom jezika prostor za shvaćanje svijeta kao teksta. Usto, metoda i putokazi dekonstrukcije u totalitetu svih logičko-povijesnih sklopova povijesti koje je Derrida provodio tijekom njegova misaonoga puta bili su najvidljiviji u razumijevanju suvremene arhitekture koja je stoga paradigmatski slučaj radikalne razgradnje stilova i tipova gradnje modernizma te uvođenje novih sklopova mišljenja i artikulacije ideja kao izgradnje na drukčijim i „dekonstruiranim“ temeljima. Ova postmoderna arhitektura nije više univerzalni jezik bezuvjetnoga napretka i razvitka globalnoga kapitalizma, već pokušaj obnove tradicije novim sredstvima koja umjesto homogenosti pretpostavljaju heterogenost, a umjesto monizma pluralizam, umjesto središta rubove, a umjesto znaka uvode pojam traga u smislu gramatologije svijeta kao takvog. I destrukcija i dekonstrukcija zapadnjačke ontologije kao metafizike, međutim, mogući su tek na „tragovima“ triju temeljnih mislilaca i njihova mišljenja apsolutne razgradnje zapadnjačke metafizike koja je s Hegelovom metafizikom pojma ili spekulativnom dijalektikom dospjela do sinteze bitka i mišljenja, ideje i pojave, subjektivnoga, objektivnog i apsolutnog duha. Ta tri mislioca i njihovo mišljenje razgradnje čitave povijesti apsoluta su Marx, Nietzsche i Heidegger. Prvi razgrađuje Hegelovu „konstruktivnu dijalektiku rada pojma“ s pomoću „destruktivne dijalektike pojma rada“, kako to postavlja Vanja Sutlić u knjizi Praksa rada kao znanstvena povijest iz 1974. godine. Marx razgrađuje najznačajniji pojam Hegelove dijalektike i ujedno čitave zapadnjačke metafizike ꟷ dokidanje/prevladavanje (Aufhebung). Budući da je povijest u znaku napretka i razvitka kapitala ništa drugo negoli pervertirana stvarnost u znaku vladavine ideologije kao istinite svijesti o lažnome ili otuđenom i postvarenome bitku, tada se Hegel kao posljednji filozof Zapada mora prevladati ne više u diskursu tradicionalne „ontologije“, dakle filozofijski u smislu njemačke spekulativne dijalektike ili idealizma, već na tlu materijalne dijalektike realnoga događanja biti kapitala koji skriva istinu smisla bitka ili samoga života kao perverziju temeljnih ideja politike samoga života od Grka do danas: slobodu, jednakost, pravednost i zajedništvo ili ono što će Heidegger u Bitku i vremenu nazvati su-bitkom (Mit-Sein). Što je Mit-Sein? Marx to naziva komunizmom ili realizacijom filozofije kao metafizike, jer, kako to stoji u 11. tezi o Feuerbachu, filozofi su do sada svijet samo različito tumačili, a sve je na tome da ga se preinači. Razgradnja „ontologije“ otuda za Marxa znači realizaciju filozofije u zbiljskome svijetu koji nije više ideologijski razdvojen od proizvodnje ove zbilje čija istina počiva u imanentnoj transcendenciji samoga života. Komunizam, dakle, unatoč kolosalnome promašaju i čudovišnome razaranju čovječnosti u svim totalitarnim poretcima realnoga socijalizma u 20. stoljeću ostaje onaj izraz koji pretpostavlja realizaciju metafizike u svojoj totalnosti i ne može se drukčije pojmiti negoli težnja i zahtjev za ispunjenjem subitka (Mit-Sein) na najvišoj razini realizacije ideja slobode, jednakosti i pravednosti onkraj redukcije čovjeka na animal rationale. U mojem, pak, razumijevanju „stvari Marxova mišljenja“ s obzirom na tzv. njegov aktualitet u 21. stoljeću i vladavini doba tehnosfere, sve to postaje zastarjelo jer je „čovjek“ suvišno biće u kontekstu apsolutne vladavine tehnogeneze koja počiva na kvantifikaciji i vizualizaciji događaja, a ne više „smisla bitka“. Reći ću još i ovo. Nije problem ni u Marxu ni u njegovu pojmu komunizma koji nije cilj (telos) povijesti, već u tome što je povijest realizirana u stvari kao mišljenju koja čovjeka nadomješta i postaje ono neljudsko kao takvo. Svaki je komunizam kao realizacija subitka (Mit-Sein) samo zakašnjeli Aufhebung onoga što je u sebi samo zatvoreno za bilo kakvu radikalnu promjenu. Zašto? Zato što je promjena kao proces preinačenja stanja u virtualnoj aktualizaciji beskonačno postajanje „novoga“ i stoga postaje kako je to 1969. godine rekao Heidegger u Provansalskim seminarima ništa drugo negoli „stabilnost u promjeni“. U izdanju Schwabe Verlaga u Baselu objavljena je moja knjiga The Superfluity of the Human, čije prvo poglavlje predstavlja skraćenu verziju knjige Suvišan čovjek – Refleksije, koja je objavljena u nizu Filozofija biblioteke Parnas Matice hrvatske 2021. Knjigu je priredio Damir Barbarić. Nakana je da u okviru izlaganja pojma razgradnje pobliže razjasnim ono mjesta iz knjige u kratkome poglavlju naslovljenom ʺNadčovjek“, str. 17-25. Naime, kao što je to posebno izdvojio u svojem prikazu knjige Tomislav Škrbić objavljenom u Prilozima za istraživanje hrvatske filozofske baštine, Vol. 48, br. 1-2/2021., str. 95-96., posljednja rečenica poglavlja glasi: ʺZar je čak i Nietzscheov lik nadčovjeka u tom smislu neprimjeren suvremenom stanju stvari, u kojem vladaju auto-poietička načela djelovanja mislećih strojeva koji sjedinjuju načela umjetne inteligencije i umjetne intuicije?ʺ Ova je postavka u obliku retoričkoga pitanja samo nastavak one tvrdnje da se na pitanje o nadčovjeku kao „smislu Zemlje“ mora moći odgovoriti istodobnim odgovorom na pitanje o nihilizmu planetarne tehnologije na kojoj je utemeljena tehnosfera. Što to znači? Ponajprije, očito je da lik nadčovjeka u Nietzscheovu mišljenju ima dvoznačnu ulogu kao izvršitelja oporuke metafizike na njezinome kraju i kao onog tko pokazuje svojim misaonim kazivanjem put prevladavanja iz zatočenosti nihilizmom. Nadčovjek je pronađen izraz kojim se ne misli ono ljudsko-suviše-ljudsko niti neljudsko-suviše-neljudsko u maniri dijalektike. Ne možemo razumjeti „bit“ nadčovjeka polazeći od egzistencijalne odredbe čovjeka kao bića slobode u smislu otvorenosti svih ljudskih mogućnosti, od kojih je posve jasno da je posljednja mogućnost preuzimanje smrti kao neminovnoga usuda, dostojanstveno i sa stoičkim činom prihvaćanja biološkoga iščeznuća. Nadčovjek, naime, nije ni hajdegerovski kazano Dasein kao što isto tako nije ni marksovski rečeno sveukupnost društvenih odnosa ili univerzalno biće. U njegovu je određenju da nije riječ ni o pozitivitetu ni o negativitetu bitka kao takvog, već o prevladavanju „biti“ čovjeka shvaćenog iz tradicije zapadnjačke metafizike kao ontologije. Stoga se nadčovjek pojavljuje u formi čovjeka, a ne nikakvog biologijskoga „čudovišta“, „mutanta“ ili „klona“, kojemu se njegova nepostojeća „bit“ ne pripisuje izvana, u smislu vertikalnoga odnosa bitka i bića, već se izvodi iz volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakog. Nihilizam u ovoj formuli označava korelativni odnos „bitka“ i „vremena“ kojim se svekoliko zbivanje u svim aspektima ljudskoga života svodi na planetarno-globalno osvajanje i niveliranje Zemlje, a sva druga bića dovode do postvarenih objekata ove volje koja ima karakter bezuvjetnoga gospodstva nad stvarima. Život se, dakle, reducira na biologijsko-psihologijsko-antropologijsko „iživljavanje“, „doživljavanje“ i „uživljavanje“, što znači da nadčovjek vlada Zemljom na estetsko-tehno-poetički način, s pomoću onog što više ne može biti ni u kojem pogledu rezultat humanizma i njegove apologije čovječnosti, nego se promeće u sredstvo-bez-svrhe posvemašnje vladavine onog što pripada „biti“ tehnike. Nadčovjek je lik radikalne uspostavljenosti načela samo-vladavine i kibernetičkoga upravljanja odnosima između ljudi kao tehničkoga odnosa. No, to nije više moguće opisati kao djelatnost čovjeka drugim sredstvima u smislu onog što je Marx zvao „višom djelatnošću“. Sada se događa obrat u samoj biti metafizike i ono što se zbiva dolaskom nadčovjeka na kraju povijesti jest kraj metafizike u formi kraja antropologije unatoč svih danas opstojećih procvata tzv. kulturalnih, struktukturalnih i čak kibernetičkih antropologija. Nietzscheovim jezikom kazano nadčovjek je realizacija volje za moć i njegova je svjetsko-povijesna zgoda pojavljivanja u vremenu smrti Boga istoznačna s vladavinom mišljenja kao računanja-planiranja-konstrukcije samoga života kao tehničke tvorevine. Uostalom, u mjerodavnim analizama ovog sklopa problema u različitim knjigama, a osobito u knjizi Damira Barbarića, Veliki prsten bivanja – Uvod u Nietzschovu misao, Matica hrvatska, Zagreb, 2014., to je bjelodano i interpretacijski suvereno izvedeno. Što iz pojma nadčovjeka nužno slijedi u ovoj zgodi realizirane metafizike? U Barbarićevoj analizi pri kraju navedene knjige u kojoj navodi Nietzschea iz Ostavštine iz ožujka 1888. godine, KSA, 13, 34, a gdje se kaže ʺbivanje se mora pokazati opravdanim (ili takvim da ga se više ne može obezvrijediti: što izlazi na isto) u svakom trenutku: ono sadašnje apsolutno ne smije biti opravdano radi nečega budućega, ili prošlo radi sadašnjegaʺ, dolazi se do glavne postavke kako je bivanje ne neko puko ireverzbilno gibanje bez glave i repa, već dosegnuta istost volje i moći, ono u sebi jedinstveno i jedno zbivanje, koje Nietzsche u proljeće 1888. godine, KSA, 13, 34, imenuje „velikim prstenom“ i u kojem je ʺsvako jednako vrijedno, vječno, nužnoʺ. (str. 106) Nadčovjek je priprema puta za dolazak u ovu toliko jednostavnu i toliko tegobnu misao koja više ništa ne prevladava, niti se zbiva u nužnoj dvojnosti vremena i vječnosti. Bivanje koje osmišljava bitak u njegovoj punini postaje ono isto što i vremenovanje bez vladavine jedne od ekstaza ili dimenzija vremena nad drugom i trećom. Historizam gubi svoj razlog postojanja, a isto tako i opsesivni aktualizam, kao i futurizam u svim mogućim varijantama. Nietzsche je, dakle, dospio do onog što je istovjetnost bitka i vremena u izvan-metafizičkome smislu i što je ujedno pomirenje volje i moći izvan logike bezuvjetne vladavine ideja nad pojavom, transcendencije nad imanencijom i obratno. Jesmo li time apsolvirali i pojam nadčovjeka u svim njegovim očitovanjima i je li time nihilizam prevladan ako je način njegove faktičnosti u vladanju nad Zemljom s onu stranu razlike ljudskoga i neljudskoga? Znamo da se nihilizam, volja za moć i nadčovjek nužno povezuju iz postavke o smrti Boga. Posve je pogrešno otuda izvoditi postavku kako je ovo razdoblje nakon faktički kraja metafizike istodobno i obezboženo i obesvetovljeno jer umjesto bitka imamo ekstazu bivanja, umjesto mnoštva bića imamo heterogenost bioloških vrsta u evolucijskome razvitku, a umjesto biti čovjeka imamo anti-esencijalističko shvaćanje nadčovjeka kao sinteze u dijalektičkome smislu prevladane životinje i prevladanoga čovjeka u formi homo kybernetesa. Sam je Nietzsche o tome jasno i izričito tvrdio da je ʺpitanje vrijednosti fundamentalnije od pitanja izvjesnostiʺ (vidi u Martin Heidegger, ʺNietzsches Wort ‘Gott ist Totʺ, u Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003., str. 239. 8. nepromijenjeno izd.). To samo znači u tradiciji njemačke spekulativne filozofije kako je čin moćniji od refleksije, jer vrednovati znači moći davati mišljenju snagu preoblikovanja zbiljskoga stanja u kojem se nalazi bitak bića. Svaka je izvjesnost otuda već uspostavljena teorijsko-spoznajna pozicija i ne može nikad biti apsolutna i vječna. Kao što tvrdi Heidegger u ovom promišljanju ključne izreke za bit nihilizma, sama se riječ i njezino shvaćanje u Nietzschea pojavljuje dvoznačno, kao ʺpuko obezvređivanje dosadašnjih vrijednosti, ali i kao ….ujedno bezuvjetni protupokret obezvređivanju.ʺ(str. 224) Nihilizam se pokazuje kao bit metafizike upravo stoga što iz shvaćanja bitka kao volje za moć nužno proizlazi logika djelovanja nadčovjeka u obezboženome i obesvetovljenome svijetu. Ovaj „vrli novi svijet“ stoga određuje mišljenje nadomjeska kao sekularizacije i profaniranja staroga svijeta. No, to su izrazi koji upućuju na nelagodu s uspostavljanjem onog što Nietzsche naziva DA-govorenjem, pozitivnim samoodređenjem prevladane metafizike kao nihilizma. Svako je obezvređivanje bitka kao vrijednosti uvjet mogućnosti prevrednovanja vrijednosti. I ono što je u svezi nihilizma, volje za moć i nadčovjeka najznačajnije uopće, na prazno mjesto nadosjetilnosti kao oznake za topologiju Boga kao najvišega bića, bez obzira je li posrijedi Platonovo razumijevanje božanskoga ili skolastičko shvaćanje Boga, u smislu razlike između kozmosa i mundusa, nestvorenosti i stvaranja, dolazi nadčovjek kao volja za moć u svojoj dvoznačnosti: kao utemeljitelj novih vrijednosti i kao onaj koji pokazuje put prevladavanja metafizike kao nihilizma. Zato volja za moć označava načelo moći same volje koja mišljenju onog samoodređujućega podaruje „stimulans za život“, kako to kaže Nietzsche kad jedino iz „biti“ umjetnosti vidi posljednju mogućnost obrata u biti nihilizma. Iznosim ovdje svoje postavke, najsažetije moguće, o ovome procesu nastojanja da se iz Nietzschove misli otvori mogućnost dospijeća s onu stranu metafizike, u otvorenost „druge povijesti“, i to ne više polazeći od filozofijskoga utemeljenja njezina prvoga uzroka i posljednje svrhe, kao eshatologije i soteriologije, nego iz mogućnosti koju podastire umjetnost kao istinsko bivanje u njegovu „svetome krugu“ vječnoga vraćanja jednakoga. U knjizi koja je objavljena nekoliko mjeseci prije Suvišnoga čovjeka, naime u Nihilizmu i suvremenosti – Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021., pokušao sam odgovoriti na pitanje zašto je upravo umjetnost i samo umjetnost alternativa posvemašnjem procesu nihilizma u suvremenosti koji se na najvišoj razini dehumaniziranja zbiva u vladavini onog što nazivam tehnosferom i što proizlazi iz tzv. trećeg poretka kibernetike s njezinim pojmovljem informacije, feedbacka, kontrole i komunikacije. „Bit“ tehnosfere, tako ja mislim, nije više ništa ljudsko niti neljudsko, jer nije riječ o stroju mišljenja kao instrumentu za druge svrhe. Uostalom, „bit“ umjetne inteligencije jest to da je riječ o stvari, bolje objektu koji misli i sam sebe pokreće. To je u tendenciji autopoietički stroj kognitivnoga računanja-planiranja-konstrukcije događaja koji ne postoje u zbilji i stoga je tzv. onto-logika tehnosfere čisti digitalni konstruktivizam. Iz umjetne volje za moć kao nastankom nove stvarnosti AI proizvodi potencijalne situacije koje rješava kao stvarne događaje zahvaljujući dispozitivu moći odnosno megaračunalu zasnovanome na algoritamskim projekcijama obrađenih informacija. Tzv. subjekt ovog pragmatičnoga mišljenja je trijada kiborga-robota-androida, kibernetičkoga bića koje iz stadija kognitivnoga instrumenta na usluzi ljudskome mišljenju-i-djelovanju prelazi u posljednji stadij tehnogenetske konstrukcije, a to je stadij apsolutne samosvijesti i upravljanja sustavom i okolinom ne više prema naredbi čovjeka, dakle izvanjski, već iz kontingencije umjetne volje za moć. Tehnosfera je otuda sinteza metafizike i kibernetike u post-i-transhumanizmu. Ova sinteza pretpostavlja prelazak, odnosno postajanje, francuski devenir, engleski becoming, u postbiološko ili postumano stanje koje nazivamo singularnošću. Zato je posljednja temeljna riječ ili pojam metafizike na njezinome realiziranome kraju ‒ autopoiesis. U ovoj knjizi u prvome i odlučujućem poglavlju posvećenom Ivanu Urbančiču, a naslovljeno je ʺNietzsche i obrat metafizike – Može li se umjetnošću prevladati nihilizam?ʺ, pokušao sam dati četiri shvaćanja ovog problema s obzirom na to može li se naposljetku „suvremenost“ u znaku vladavine tehnosfere i nadalje misliti iz horizonta lika nadčovjeka, koji usput budi rečeno, s homo kybernetesom gubi svoj „ontologijski“ smisao jer nema više iza sebe niti pred sobom ništa što bi se još moglo obezvrijediti i ništa što bi se još moglo prevrednovati. Uostalom, homo kybernetes više i nije „čovjek“, a čovjek s njegovom emfazom suviše-ljudskoga postaje ono što više nije pitanje ni vrednovanja ni izvjesnosti, nego naprosto pitanje održivosti u nadolazećem razdoblju singularnosti. Drugim riječima, iz „velikog prstena bivanja“ ne struji više velika umjetnost samopotvrđivanja života u njegovoj ekstatičkoj moći prevladavanja bezdana između bitka i vremena, već samo proplamsjaji mogućeg otpora posvemašnjem tehnologiziranju jezika s pomoću totalne vizualizacije života. Ovo je iskusio u posljednjim tragovima kazivanja o biti jezika u pjesništvu Heidegger u dijalogu s Hölderlinom, ali i slikarima Cézanneom i Kleeom koncem 1960ih. Problem koji formalno postoji s analogijom ničeanski shvaćenoga nadčovjeka, njemački Übermensch, engleski overman, i autopoietičkoga stroja mišljenja tehnosfere jest u tome da je prvo moguće shvatiti iz estetskoga opravdanja života umjetnika koji artikulira volju za moć kao živo bivanje stvaralačkih snaga dionizijsko-apolonskoga oblikovanja svijeta, dok je drugo tehnopoietičko konstruiranje virtualnih svjetova kontingentnih događaja. Evo, dakle, ta četiri shvaćanja nihilizma i nadčovjeka. (1) Nihilizam kao povijesni događaj zapadnjačke metafizike u smislu „sudbine“ i „slobode“ otvorenosti za drukčije razumijevanje odnosa čovjeka i svijeta u kojem nadčovjek ima funkciju stimulansa za život kao volje za moć (artističko ili estetičko iskustvo obrata metafizike); (2) Nihilizam kao bit metafizike i njezina osvajanja svijeta u znanstvenome diskursu apsolutne izvjesnosti u kojem nadčovjek postaje sinonim za vladavinu tehnike i tehnologije nad izvornim ljudskim umijećem; (3) Nihilizam kao smisao stvaranja-razaranja života u kojem umjetnost kao u Nietzscheovoj kritici Wagnera postaje dekadentni silazak cjeline života u fragment, a iza toga se skriva nadčovjek u formi vladavine logike, brutalnosti i mase modernoga doba; (4) Nihilizam kao estetičko opravdanje života u kojem lik umjetnika postaje univerzalno prihvaćeni način oblikovanja egzistencije suvremenoga čovjeka u otporu znanstvenome i religioznome pokoravanju života izvanjskim svrhama bivanja, a nadčovjek konačno gubi svoju ontologijsku funkciju stvaratelja novih vrijednosti, te na njegovo ispražnjeno mjesto dolazi homo kybernetes. On iz logike AI „stvara“ umjetni život, to jest ono što ne postoji ni u glavi Zeusa ni u ideji Boga niti, pak, u svrhovitome planu prirode, već samo i jedino u biokibernetičkome i biogenetičkome „umjetnome mozgu“ koji, da to kažem prispodobom Sloterdijka iz njegove studije o Nietzscheu naslovljene Mislilac na pozornici – Nietzsche i materijalizam, nalikuje Dionizovu oku koje gleda samo sebe. Kad sve saberemo i sažmemo, Nietzsche je s nihilizmom i postavkom o volji za moć otvorio misaoni prostor suvremenosti. No, ono što u svemu tome više ne može biti ishodištem za nadolazeće mišljenje nije samo njegov pojam nadčovjeka, već i ono što ovom „liku“ iz muzeja metafizike Zapada podaruje tzv. estetičko opravdanje. Oprostiti se s Nietzscheom u tom smislu znači oprostiti se i s „vjerom“ u patos ekstatičnoga bivanja, u stvaralačku moć umjetnosti. To je ono najteže i najsmrtonosnije uopće za budućnost filozofije, naime priznanje da s umjetnošću više ne možemo uspostaviti alternativu tehnogenetski konstruiranome svijetu koji je postao bajkom i zato više nemamo umjetnost da ne bismo propali od istine, već imamo tehnoznanosti da ne bismo propali od pada u bezdan pseudo-vrijednosti tzv. života. Nihilizam je naša slobodno izabrana sudbina i to je više od svake moguće tragedije suvremenosti. Nietzsche je u „Pokušaju samokritike“ spisa Rođenje tragedije postavio pitanje kako to da je baš Grcima tragedija bila nužna. Nije li sva umjetnost nakon Grka povijest ovog fatalnoga estetičkog nihilizma uopće? O trećem putu misaone razgradnje Hegelove apsolutne metafizike ili cjelokupne zapadnjačke ontologije svjedoči pokušaj Sörena Kierkegaarda. On je na tragovima Sv. Augustina, Luthera i Schellinga dospio do ideje o bezrazložnosti/bestemeljnosti ljudske egzistencije koja počiva u slobodi čovjeka koji u tjeskobi otvara pitanje o Ništa. To je ključni trenutak kojim se uspostavlja estetsko-etičko-religiozna sfera nastanka nove „biti“ čovjeka kao razgradnje staroga esencijalizma i izgradnje novoga egzistencijalizma, ali ne kao nekog svjetonazora, već kao misaono-životne „sudbine“ kojim se čovjek kao umjetnik otvara u svojoj egzistencijalnoj samstvenosti obuhvatnosti onog religioznoga, najvišoj razini kojim „filozofijska vjera“ u Krista postaje put oslobođenja od pseudo-gigantomahije života kao pojma. Što je Kierkegaard otvorio kao fundamentalni problem suvremenosti i tako se zajedno s Nietzscheom upisao u arhiv autentičnoga individualnoga svjedočenja otpora i nastojanja prevladavanja granica otuđene i postvarene metafizike apsolutnoga pojma? Ništa drugo negoli problem autentičnosti filozofije kao egzistencijalnoga čina razgradnje pseudo-života iza vrata drevnih institucija moći društva, politike i kulture. S njime otpočinje doba autonomnoga modernizma koji više nije vezan uz državne institucije posredovanja mišljenja kao ozakonjenoga diskursa filozofije, teologije, umjetnosti, već se pojavljuje kao pitanje pisanja kao jedine smislene djelatnosti slobodnoga čovjeka u suvremenome svijetu. Nema više sokratizma i hegelovstva, živoga govorenja u lice Drugoga na trgovima i ulicama niti hermentične zatvorenosti filozofije kao znanosti apsolutnoga duha u svoje institucionalne kule bjelokosne. Nije zato nimalo slučajno da je Kierkegaard svojevrsni „guru“ i „uzor“ za najznačajnijeg pisca 20. stoljeća, onog tko je u spisateljstvu vidio jedini način opravdanja metafizički zatvorenoga svijeta u težnji za dosezanjem treće zemlje koje za čovjeka nema ꟷ Franza Kafke. Iako je, dakako, Kierkegaardovo razumijevanje realizacije filozofije u trijadi sfera (estetskoj, etičkoj i religioznoj) kraj svake filozofije i pad u bezdan egzistencije čovjeka kao bića koje teži izravnome susretu s licem Boga, te se za razliku od Marxa i Nietzschea ne može uopće „nositi“ s težinom razračunavanja s Hegelom kao posljednjim „filozofom“ Zapada, a to znači čitave metafizike i ujedno svijeta kao sinteze supstancije i subjekta, ipak se ne može poreći da je ono što preostaje od ovog pokušaja razgradnje tvrđave ili sustava zapadnjačkoga mišljenja ono Unheimlich. Egzistencija je, naime, posljednja riječ razgradnje veličajne strukture mišljenja koja je obrat u „biti“ metafizike. Jer ono što se „događa“ (quoddittas) postaje važnije od onoga što „jest“ (quiddittas). Samo egzistencijalno postoji mogućnost da se svijet u njegovoj nepostojećoj „biti“ slobodno preuzme kao zadaća mišljenja i da mu se podari smisao kao događaj osmišljavanja, a ne kao nešto zauvijek postojano. Samo se vođenjem autentične egzistencije može slobodno promašiti smisao vlastita života. No, je li pojam egzistencije i nadalje mjerodavan u situaciji kad ono neljudsko kao tehnosfera ili „stvar koja misli“ postaje uvjet mogućnosti drukčijeg uspostavljanja odnosa između izvora i kraja metafizike koja u svojoj višeznačnosti uvijek upućuje na nešto onkraj prirodnosti prirode? Nadgradnja Ova riječ, nadgradnja, u hrvatskome jeziku označava nešto što je „iznad“ i što je stoga po svojoj intenciji svagda nadređeno i nadodređeno nečemu podređenome. Ali ono što je „iznad“ nije i ono „onkraj“ (Jenseits, beyond). Otuda nadgradnja nije samo kvalitativna suprotnost pod-gradnji (temelja) u smislu razvijene infrastrukture nečeg materijalno-simboličkoga. Kuća i hram, ono funkcionalno i ono sveto, su konstrukcije sastavljeni od materijala koji nužno mora biti drukčiji, jer ono sveto zahtijeva trajnu postojanost u mramoru ili biranome kamenu i tako se kvalitatitivno razlikuje od funkcionalne gradnje za svakodnevno obitavanje čovjeka. U hramu, naposljetku, ne obitava čovjek, već je to Božja kuća, čak i kad je nastupilo vrijeme njegove smrti i ispražnjenosti od smisla, kad je sve samo ruševina koja podsjeća na zlatno doba mitsko-religiozne slike svijeta. Nijemci pojam nadgradnje nazivaju riječju Überbau, a podgradnju Unterbau. To je donji dio konstrukcije i nosi težište. Marx je zato rabio ovaj izraz za sferu ekonomskoga zbrinjavanja čovjeka u materijalnim uvjetima kapitalističke proizvodnje predmeta za svakodnevnu fizičku uporabu koje se pojavljuju kao robe na tržištu. No, isto tako rabio je i izraz Überbau, što prevodimo kao nadgradnja i pritom je simbolički mislio na pojam prava, religije, umjetnosti, filozofije i znanosti (političke ekonomije) koji čine skupno ono što je nazivao ideologijom jer sustavom idejne reprodukcije života zastiru pravu istinu o biti kapitalizma i čitave povijesti metafizike. U diskursu prava vlasništva, ovaj izraz znači ipak nešto drugo. Naime, u nekretninama, pojam nadgradnja odnosi se na posebnu vrstu strukturne upotrebe nekretnine u kojoj se zgrada gradi na posjedu drugog vlasnika. No, sve to što je jezično „izgrađeno“ kao samorazumljivo i slikovno se može prikazati u stvarnosti pojmovima konstrukcije nekog zdanja ili gradnje kuće i stambenih ili nekih sličnih objekata u prostoru, ovdje valja „razgraditi“ ili jednostavno neutralizirati i suspendirati. I reći: to što je dijalektički bilo određujuće kao suprotnost pojmova ili proturječje u logičkoj uporabi to više ne vrijedi za transklasičnu logiku tehnosfere. Ona počiva na virtualnoj aktualizaciji a ne na trijadi mogućnosti-zbilje-nužnosti kojoj upravo ontologija realnosti podaruje vjerodostojnost. Dolaskom kibernetike i umjetne inteligencije, nije promijenjen samo poredak logičkih kategorija prostora i vremena, već je i sama realnost postala virtualnom aktualizacijom, pa ono što prethodi stvarnosti nije mogućnost zamišljanja nekog bića. Umjesto toga, na djelu je korelacija između pojma nekoga stanja i događaja njegove procesualne transformacije u istom prostoru i istom vremenu koje određuje kvantifikacija i vizualizacija. Dakle, ne više aristotelovska logika ili-ili, odnosno A=A, već kibernetička transjunktivna logika i-i, odnosno A postaje B i B postaje C u beskonačnome nizu transformacija, ali ne više bića, već stanja samoga događaja. Otuda više razlika tradicionalne metafizike u dijalektičkoj suprotnosti tzv. baze i nadgradnje više ne postoji. Nadgradnja je ugradnja onoga što je već razgrađeno u izgradnji stanja kao događaja. Primjer su čipovi koji se ugrađuju u umjetni mozak (softver) računala „sada“ i živi mozak čovjeka „uskoro“ kao homo kybernetesa. Nad-ograditi znači poboljšati materijalnu i formalnu strukturu djelovanja aparata ili dispozitiva tehnosfere koju pokreće umjetna inteligencija (AI). Na taj način nema više razloga govoriti ni o kakvoj „novoj ontologiji“ jer više nema bića kao bića, a bitak se realizira u pojmu informacije čija je definicija da je to pragmatičko uputstvo za djelovanje. Stoga nije nimalo neobično da je pragmatizam posljednja riječ ove „artificijelne metafizike“ koja počiva na logici jezičnih igara (language games, Sprachspiele), onome što je kasni Ludwig Wittgenstein u svojim Filozofijskim istraživanjima ostavio kao nasljeđe za simboličku uporabu ne više jezika kao ljudske komunikacije, već slike kao broja za interakciju čovjeka i neljudskoga. Nadgradnja više, strogo govoreći, ne treba ni temelje u smislu utemeljenja logike pojma za svaku moguću izgradnju i za svaku zbiljsku razgradnju svijeta kao horizonta smisla. No, taj smisao nije nešto unaprijed postojeće niti, pak, aposteriorno nastajuće, već se konstituira samo kao događaj probabilistički shvaćenoga života konstruiranoga iz sintetičke biologije, a ne iz stvarnoga života. Tehnosfera kao autopoiesis označava upravo zatvoreni krug života kao događaja sintetičke nadgradnje gena + informacije. U takvome kibernetičkome okružju metafizika više nema razloga postojanja. Ono što postoji su samo sintetički i virtualni svjetovi koji se poput platforma od struna samo-proizvode iz samo-stvaralačke volje za moći. Ništa stoji u središtu ovog trećega poretka kibernetike i nihilizam nije više stvar nekog nužnog prevladavanja metafizike. Umjesto toga, sve se vrtloži u beskonačnoj vrtnji onog što se ponavlja u vlastitim razlikama. Čista svetkovina heterogeneze! Edmund Husserl je pokušao svojom eidetičkom redukcijom „zagraditi“ prirodni svijet neposrednoga zora od svekolike znanstvene redukcije svijeta života. No, to je u doba tehnosfere naprosto bespotrebno i nema nikakve misaone relevantnosti. Nadgradnja pripada onome što nadilazi granice prirode i kuture. Ona je posljednja riječ vladavine umjetnoga mozga nad sustavom i okolinom tzv. prirodnoga života, a svijet kojeg nadgrađuje više nije svijet kao horizont iskonskoga vremena, već „svijet“ čistih kontingencija. I na kraju ovog prvoga predavanja iz ciklusa Academia virtualis dopustite da iskažem zahvalu onome što uvjetuje naše zajedništvo kao jedini pravi su-bitak za kojeg se još vriedji založiti svim umom i dušom svijeta. Ono što zaslužuje zahvalu jest stvar jednog drukčijeg, transverzalnoga mišljenja koje nema drugoga cilja ni svrhe osim da probudi u svima nama „stimulans za život“, kako je Nietzsche u Ostavštini odredio bit umjetnosti.

July 24, 2025
Mistagogija

Mistagogija

1. U ono vrijeme, kad je Kant u njihovu djelovanju vidio „smrt svake filozofije“ i opravdano ih u svojoj knjižici od dvadesetak stranica izvrgao ruglu radikalnom društvenom kritikom, ova je riječ bila na snazi i često se rabila u javnome diskursu. Taj spis datira iz 1796. godine i zove se O jednom u novije vrijeme podignutom otmjenome tonu u filozofiji. Njime se intenzivno i ekstenzivno pozabavio Jacques Derrida u svojem malome djelu iz 1983. godine naslovljenome O apokaliptičnome tonu usvojenom u novije vrijeme u filozofiji. Riječ je to kojom se Derrida, dekonstruktivno čitajući Kanta, upušta u niz jezično-analitičkih bravura i minijatura. Čim je netko izgovori nastane mali tajac, ne od njezine čudovišne nelagode, nego stoga što mnoštvo ljudi ne zna njezino značenje, iako predmnijeva da je ta riječ u službi nečeg mističnoga i nužno otajstvenog. Dakle, iz nje progovara stanovito religiozno iskustvo, možda je bolje kazati svojevrsno stajanje na distanci spram njezine „uzvišenosti“ koja sama o sebi zahtijeva da čovjek bude u nekom posebnom raspoloženju. Da, to je mistagogija. Evo, kako Derrida objašnjava ne samo njezino značenje, već ponajprije njezinu suprotnost spram onoga što sam Kant smatra da je bit filozofije od njezina nastanka u drevnih Grka, naime, „racionalno umijeće ophođenja“, odnosno „životna mudrost koja se ravna prema jednom znanju i jednoj znanosti“. (Jacques Derrida, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2009., str. 18. S francuskoga preveo Mario Kopić) „Ovi ljudi sebe stavljaju iznad običnih, ali im je svima zajedničko ovo: za sebe kažu da su u neposrednom i intuitivnom odnosu s otajstvom. Oni žele privući, zavesti, odvesti prema otajstvu i kroz otajstvo. Mystagogien, to je doista to: voditi, uputiti u otajstvo; to je posao mistagoga ili svećenika koji obavlja inicijaciju. Ta agogička funkcija vođe ljudi, ducea, Führera, leadera, postavlja ga ponad gomile kojom manipulira uz pomoć maloga broja prosvijećenih okupljenih u jednoj sekti s tajnim jezikom, u bandi, kliki ili maloj partiji s prikladnim ritualima. Mistagozi umišljaju da drže kao svoju privilegiju neke otajstvene tajne (Geheimnis je riječ koja se najčešće pojavljuje). Otkrivenje ili odastiranje otajstva rezervirano je za njih, oni ga ljubomorno čuvaju. Ovdje je ljubomora glavna značajka. Oni je nikada ne prenose drugome u običnom govoru, samo kroz inicijaciju ili inspiraciju. Mistagog je philosophus per initationem ili per inspirationem. (Derrida, str. 20) Već sam o ovom problemu odnosa između „istinske“ i „vulgarne“ filozofije koja se zaogrće upravo svim mogućim repertoarom mistike i otajstvenosti tijekom povijesti, kad je riječ o Derridinome čitanju Kantove rasprave, pisao u svojoj Knjizi lutanja. No, nisam toliku pozornost ondje poklanjao nečemu što je ovdje posebno istaknuto. U Derridinu razjašnjenju, naime, ne govori se o mistagogiji, već o mistagozima. A to samo znači da je njihova temeljna značajka nasuprot misliocima koji filozofiju shvaćaju polazeći od logosa ili racionalne djelatnosti ljudskoga uma u kazivanju i ponašanju koje je ekscentrično, gotovo u svojoj nadmenosti i umišljenosti ravno religioznim prorocima koji navješćuju kraj svijeta u govoru na rubu izrecivosti kao smislenosti i ludosti. Proročice u Delfima nisu bile mistagoginje, jer one nisu ništa umišljale da su one koje nisu, naime, proročice i ništa drugo. Mistagozi, naprotiv, očito žele biti nešto više i drukčije od običnoga puka kao njegovi ovlašteni tumači (iako ih nitko nije ovlastio činom slobodne odluke mnoštva kao „naroda“) u tumačenju tajne onog što je u svojem otajstvu neizrecivo i ne smije se odati Drugome bez odobrenja svih onih koji predstavljaju „sektu, bandu, kliku ili malu partiju“. Mistagozi su otuda uzurpatori Tajne. Bez nje kao Svetog Grala svojeg shvaćanja filozofije, ali ne samo nje već svekolikoga duhovnoga poslanstva čovjeka, ne bi imali razloga postojanja. Njihovo je značenje nužno negacija onog što pripada biti filozofije i što Kant tako jednodušno i jednoznačno prevodi kao razum/um, polazeći od racionalnosti ljudskoga mišljenja. Bit filozofije je u temeljnoj riječi-pojmu s kojom se filozofi „bave“, a to može biti samo logos. Ako mistagoge određuje dvoje, „inicijacija i inspiracija“, onda je njihova zadaća u mišljenju, ako je uopće ima, to da čuvaju Tajnu koju prenose Drugima tek onda kad su za to „obučeni“. Obuka je elitni pristup ovome znanju koje nije „logičko“, već je između „proročkoga“ i „mističkoga“. Zadaća koju ljubomorno čuvaju od javnosti svodi se stoga na moć onoga što pripada „intelektualnoj intuiciji“ i što se u načelu do kraja ne može naučiti jer je onkraj ljudskih granica spoznaje bitka, bića i božanskoga temelja svijeta. Ovo „onkraj“ predstavlja istodobno njihovu neiskorjenjivost iz svih postaja na putu povijesnoga razvitka čovječanstva jer religiozno iskustvo ne iščezava sa znanstvenom slikom svijeta kako su to „vjerovali“ naivni pozitivisti svih profila. Što je više tehno-scijentifizma, to je sve više prodora religioznosti kao univerzalne mistagogije. Upravo iz tog razloga koje Kant ima u vidu u Kritici čistoga uma kad govori o antinomijama u shvaćanju Boga i stvaranja svijeta, a one se svode na to da se njegovo postojanje niti nepostojanje ne može dokazati onto-logički, pa je otuda svaka znanstvena spoznaja vezana uz svijet empirijskoga iskustva, a ne onoga što pripada „stvari-o-sebi“ (Ding-an-sich), mistagozi cvjetaju u doba koje je u svojoj „otkrivenosti“ lišeno svakoga otajstva. To je vrijeme tehnoznanstvene konstrukcije svjetova i vrijeme apokalipse kao „kraja svijeta“ (Dies irae). No, ono što dolazi svagda na vidjelo u nužnome sukobu između predstavnika „prave filozofije“ i ove koja „umišlja da je prava“ i skriva se pod velom mistagogije jest za Derridu suprotnost u mnoštvu likova u kojima se pojavljuje misaoni život čovjeka u društvu. „Hijerarhizirana je opozicija dara prema radu, intuicije prema pojmu, genijalnog načina prema školskom načinu (geniemässig/schulmässig), homologna opoziciji aristokracije i demokracije, eventualno između demagoške oligarhije i jedne autentične racionalne demokracije.“ (Derrida, str. 21) 2. Filozofija je bit demokracije, zar ne? Ne bismo se složili, iako je pojam vladavine naroda u Grka bio za Sokrata i potom Platona jedino smislen njezinom „suspenzijom“ i preobrazbom u „racionalnu aristokraciju“, kako je to naposljetku zapečatio upravo Aristotel u njegovoj Politici pokušavajući pronaći izlaz iz začaranoga kruga vladavine „ludoga mnoštva“ koje počiva na anomiji i bezumlju, a ne očuvanju logosa kao phronesisa u etičko-političkoj brizi za najvišu dobrobit zajednice kao što je to ideja pravednosti utemeljene na slobodi i jednakosti. Prava filozofija nasuprot onoj koja umišlja da je prava pa se ukrašava mistagogijskim govorima i gestama nužno mora pretpostaviti za svoje tlo, za svoju supstancijalnost, upravo demokratski poredak u kojem javnost postaje „ultimativni“ sudac i ovrhovitelj istine kao deliberativnoga postupka dokazivanja onog što je „otkriveno“ kao istina (aletheia). Ali, tek sada slijede paradoksi i aporije. Iako Derrida upečatljivo niže parove suprotnosti u ovom citatu, ipak je prava opozicija u kojem se pojavljuje filozofija spram mistagogije ona između „demagoške oligarhije“ i „autentične racionalne demokracije“. Čini se da je neminovno da pomirenja između dvojega nema. Ne može oligarhija postati temeljna istina demokracije, njezina skrivena „bit“, već je uvijek i jedino njezino izvitoperenje, čista negacija, degeneracija, opsjena i laž smisla zajedničkoga života u povijesti. Zato joj je potrebna „tajna“ i sekularizirano „otajstvo“ i zato su svi mistagozi ništa drugo negoli ideolozi univerzalnoga pseudo-poretka kojima demokracija i filozofija „služe“ samo kao pokriće, kao ono što Platon naziva „plemenitom laži“ koje narod ne smije ni čuti ni znati, jer bi to ugrozilo njegovu „normalnu“ egzistenciju. Istina je pravednosti, slobode i jednakosti u zajednici uvijek čudovišna bezrazložnost samoga života jer ne postoji nikakav „kraljevski put“ spasonosnoga izbavljenja iz jarma ovog užasa vladavine „demagoške oligarhije“. U doba tehnosfere i apokaliptičkoga „kraja svijeta“ život uma u globalnoj političkoj komunikaciji postaje nužno sukob stavova između „filozofa“ i „mistagoga“, između logosa i mythosa, između „autentične racionalne demokracije“ i autokratskih poredaka „plemenite laži“ koja u svojoj „plemenitosti“ uvijek završava kao monstruozni poziv na uništenje Drugoga svim raspoloživim sredstvima. 3. Jesu li mistagozi možda ipak i znalci onoga što neizbježno ima doći kao čuvari vjekovne „Tajne“ i zato im se neopravdano kadšto pripisuje ova sklonost da su bliski vulgarnosti egzistencije onih što uzurpiraju smisao bitka uopće? Jer oni uvijek govore tako što ukazuju na „slutnju“, „znakove“, „simptome“, od jezika kao govorne komunikacije tvore metafizički labirint mistike same stvarnosti i nije slučajno Ludwig Wittgenstein u svojem Tractatusu logico-philosophicusu proglasio sam fakticitet kao čudo stvarnosti „mističnim“. Ako ne možemo logički i racionalno baš sve dohvatiti, jer granica je jezika u onome što ga nadilazi, a to je onkraj jezične strukture ljudskoga mišljenja, tada nije „intuicija“ pad u nemušto sricanje pseudo-proročanskih iskaza, već svojevrsna nemogućnost da jezik bude uvijek samo i jedino otkrivatelj i bezuvjetni pouzdani prenosnik smisla samoga bitka. Otkrivenje je riječ koja označava bit apokalipse ali ne kao uništenja svijeta i njegove katastrofe. Nije li otuda znakovito da je sama istina u jeziku apokaliptičke naravi, te stoga spaja ono prvo i posljednje (arhajsko i eshatologijsko)? Mistagogija se tako oslobađa svojih „mistagoga“ tek onda kad se i filozofija lišava svojih „filozofa“ koji tvrdokorno „vjeruju“ u logička pravila jezika i razumsku metafiziku svijeta kao dogmatski pozitivisti u svojeg Boga jasne i razgovijetne spoznaje s kartezijanskim repom. Jasno je sve. U ovo vrijeme, kad znakovi apokalipse postaju više od simptoma jednog „kraja svijeta“, nije nimalo začudno zašto ponavljanje Kantove zabrinutosti zbog atmosfere mišljenja koja podsjeća na „kraj filozofije“ s drugim značenjem od onoga koje je imao u vidu Martin Heidegger kad je 1964. u jednom predavanju u okviru međunarodne konferencije „Živući Kierkegaard“ u Parizu, na koju nije došao ali je od svih drugih tekstova njegov ostao najznačajniji i jedino mjerodavan za suvremenost, kazivao o „kraju filozofije i zadaći mišljenja“, pretpostavlja uvid u značenje apokalipse. Jasno je sve. Otkrivenost nije katastrofa. No, kao što postoje lažni filozofi koji si umišljaju da su pravi i zato su ponajbolji primjer vladavine mistagoga u naše vrijeme raspada metafizike, tako postoji i „lažna apokalipsa“. To je otkrivenost bez Tajne samoga otkrivenja, ali ne više „sekti, bandi, klika, partija“ jedne „racionalne oligarhije“, već „demokratske autentičnosti života“ koji se otvara s „racionalnom intuicijom“ onoga što dokida i nadilazi svaku apokalipse, eshatologiju i mistagogiju „kraja filozofije“ kao „kraja svijeta“. Kad se, dakle, otkriva Tajna apokalipse, onda smo suočeni s „krajem apokalipse“ koja više u silnoj jezičnoj dokrajčenosti samoga „kraja“ više nema nikakva smisla. Nitko zapravo ni ne zna što je Ivan s Patmosa, pisac Knjige Otkrivenja imao na umu kad je nizao one svoje „apokaliptičke slike“ bez kojih monoteistička religija kao što je kršćanstvo ne bi imalo svojeg „posljednjeg smisla“. Jer, Grci za razliku od vjerujućih kršćana nisu imali svijest o kraju kao otkrivenosti Tajne iza koje slijedi vječno kraljevstvo istine u „drugome svijetu“. Njihova je demokratska strast za javnim poslanstvom filozofije bila jača od svih slika smrti i drugoga života. Zato je Sokrat i mogao kazati prije spokojne odluke ispijanja otrova da ide radije u smrt negoli da ima posla s „demagoškom oligarhijom“ i njezinim „sektama, bandama, klikama i partijama“, jer će u Hadu uživati u razgovoru s mudrim Heraklitom i Parmenidom, vidjeti časnoga Perikla i božanskoga Homera i pitati ga zašto povijest otpočinje i završava s tom strahotnom riječju ꟷ srdžba. Nije li to najveća Tajna ovog „apokaliptičkoga“ vremena koje više nema vremena za besmislene i dosadne prijepore između racionalnih mistagoga i intuitivnih pseudo-filozofa. Jer vrijeme se bliži…

July 23, 2025
Onkraj granica zazornosti

Onkraj granica zazornosti

1. Francuska poststrukturalistička teoretičarka Julija Kristeva u knjizi koja je u nas prevedena kao Moći užasa: Ogled o zazornosti, (Naprijed, Zagreb, 1989. S francuskoga prevela Divina Marion)pojam zazornost određuje kao odnos na ljudsku reakciju (užas, povraćanje) na prijeteći slom značenja uzrokovan gubitkom razlike između subjekta i objekta ili između sebe i drugoga. Glavni primjer za ono što uzrokuje takvu reakciju je leš (koji nas traumatično podsjeća na našu vlastitu materijalnost); međutim, i drugi predmeti mogu izazvati istu reakciju: otvorena rana, izmet, kanalizacija, čak i koža koja se formira na površini toploga mlijeka. Kristevino razumijevanje “abjekcije” ili zazornosti daje nam koristan termin za suprotnost Lacanovu “objektu želje” ili “objet petit a“. Dok objet petit a omogućuje subjektu da koordinira svoje želje, dopuštajući tako da simbolički poredak značenja i intersubjektivna zajednica opstanu, zazornik “je radikalno isključen i”, kako Kristeva objašnjava, “odvlači me prema mjestu gdje se značenje urušava”. Nije ni objekt ni subjekt. Abjekt se, radije, nalazi na mjestu prije nego što smo ušli u simbolički poredak. Kako Kristeva kaže, “zazornost čuva ono što je postojalo u arhaizmu pred-objektivnoga odnosa, u nezapamćenom nasilju kojim se tijelo odvaja od drugog tijela da bi uopće bilo”. Abjekt označava ono što Kristeva naziva “primarnom represijom”, onom koja prethodi uspostavljanju odnosa subjekta prema njegovim objektima želje i reprezentacije, čak i prije uspostavljanja opozicije, svjesno/nesvjesno. Kristeva se, umjesto toga, referira na trenutak u našem psiho-seksualnome razvoju kada smo uspostavili granicu ili odvojenost između čovjeka i životinje, između kulture i onoga što joj je prethodilo. Na razini arhaičnoga pamćenja, Kristeva se pritom referira na primitivni napor da se odvojimo od životinje: „Putem zazornosti, primitivna društva su označila precizno područje svoje kulture kako bi ga uklonila iz prijetećega svijeta životinja ili animalizma, koje su zamišljane kao predstavnici seksa i ubojstva“. Na razini, pak, našeg individualnog psihoseksualnog razvoja, abjekt označava trenutak kada smo se odvojili od majke, kada smo počeli prepoznavati granicu između „mene“ i drugog, između „mene“ i „(majke) drugog“. Abjekt tako istovremeno predstavlja prijetnju da se značenje raspada i predstavlja našu reakciju na takav slom: ponovno uspostavljanje naše „primarne represije“. Odbojno se odnosi na „ono što remeti identitet, sustav, red. Ono što ne poštuje granice, položaje, pravila“ i stoga može uključivati ​​i zločine poput Auschwitza. Takvi zločini su odbojni upravo zato što skreću pozornost na „krhkost zakona“. Točnije, Kristeva povezuje odbojno s erupcijom Realnog u naše živote. Konkretno, ona povezuje takav odgovor s našim odbacivanjem uporne materijalnosti smrti. Naša reakcija na takav odbojni materijal ponovno dovodi do onoga što je u biti predjezični odgovor. Kristeva je, dakle, očito poprilično oprezna u razlikovanju znanja o smrti ili značenju smrti (oboje može postojati unutar simboličkoga poretka) od traumatičnog iskustva stvarnog suočavanja s vrstom materijalnosti koja nam traumatski pokazuje vlastitu smrt. 2. Evo, tako ukratko Kristeva u svojoj najznačajnijoj knjizi sveze psihoanalize i antropologije dolazi do pitanja o granici koja se uspostavlja između simboličkoga poretka i onog Realnoga, da to kažemo Lacanovim pojmovljem, a sve se to pojavljuje u odnosu između jezika kao artikulacije nesvjesnoga i zbiljskoga stanja čovjeka u njegovoj društvenoj situaciji koja je uvijek rezultat objektivnih okolnosti i subjektivnoga pokušaja da se ono što pripada traumatskim arhetipima prošlosti otkloni iz svijesti, da barem postane neka vrsta podnošljivoga „horora“ samog života. 3. Imam svoj primjerak knjige Julije Kristeve na hrvatskom jeziku odmah nakon što je objavljena 1989. godine kao i cijelu izvrsnu biblioteku „Psiha“ koju je uređivao Gvozden Flego. Osim Freuda i Lacana, objavljene su i iznimno utjecajne knjige Richarda Senetta i Christophera Lascha o suvremenome raspadu psiho-socijalne ravnoteže između onog nesvjesnoga i racionalizacije, između subjekta i represivne desublimacije. No, kad sam čitao Kristevu, priznajem, najviše me je mučila ta riječ na hrvatskome koja nije bila baš govorno uobičajena. Što je, dakle, zazornost? Jezikoslovno su njezini sinonimi odvratnost, ogavnost, odurnost, degutantnost, stidnost, nelagodnost, skaradnost. Budući da za psihoanalizu kao i za strukturalizam jezik ima funkciju Označitelja jer je ujedno prenosnik skrivenih i otvorenih značenja i tvorbeni čimbenik nastanka baš onoga što pripada „zazoru“ od nečega kao izvora svekolike odvratne gnusobe poput leša ili raspadajućeg tijela onoga tko je čovjeku najbliži (v. slučaj smrada lešine mrtvaca kao što je to svetac, Otac Zosima u romanu Fjodora M. Dostojevskoga, Braća Karamazovi). Nije li upravo „bit“ zazornosti u tome što je mogućnost ove ontologijske abjekcije u objekciji živoga tijela kao fluidnoga totaliteta neurokognitivnih procesa stvaranja svijeta kao horizonta smisla? Drugim riječima, nije li tajna abjekcije u sublimnome objektu X koji nije ništa zauvijek univerzalno i postojano, već je proizvod i rezultat krhkoga i fluidnoga Označitelja koji se povijesno oblikovao kao Kultura/Civilizacija kroz procese institucionaliziranja morala kao zabrane izricanja onog uzvišenoga kao neizrecivoga (primjerice, YHWH u židovskome monoteizmu Staroga Zavjeta)? Zazorno, dakle, nije ništa objektivno postojeće kao nužno ogavno i čudovišno abjektivno što nas mora dovoditi do „povraćanja“ i „gnusobe“. Ono se uspostavlja tek kad je simbolički poredak Oca/Zakona dospio do tabua i kazne za one koji prelaze granice. No, Julija Kristeva nije Georges Bataille i ne izvodi konzekvencije temeljnoga pojma suvremene umjetnosti i samoga života u svijetu bez vidljivih granica jezika i slike uvodeći pojam prijestupa (transgresije). Kad se susrećemo „danas“ s onim što ima značajke posvemašnje zazornosti ona valja imati na umu nešto krajnje ne-zazorno kao uvjet mogućnosti svekolike gnusobe. Nije izvor abjekcije u onome što je tjelesno živo kao smrtno i razorno i tako ljepotu nekog objekta dovodi u stanje razorenosti i uništenosti. Ne, ono zazorno ima svoje podrijetlo u stanju onkraj smrti kao posljednjem smislu uzvišenost koja proizlazi iz same tajne neljudskoga. Jedini slučaj u suvremenom filmu koji mi pada na pamet kao ilustracija ove postavke jest čudovišni SF-horor Alien kao svojevrsni užas besmrtnosti jer je ujedno tehnološko zastrašujuće „biće“ i utjelovljenje ideje Zla kroz svoju neljudsku gnusobu kao takvu koja, gle apsurda, postaje sve više i više rekao bi Nietzsche ljudska, suviše ljudska. Nije zazorno „govno“ ili „pišalina“, već stanje ljudske kolektivne egzistencije koje čovjeka pretvara u objekta posvemašnjeg sustava zazornosti u sveopćem kalu i kalištu rasčovječenosti. Suprotnost Alienu kao utjelovljenju tehno-korporalne zazornosti nije ništa više tek ljudsko-kao-animalno, već ono što je ostavljeno na volju pustošenja svijeta koji je postao kao u genijalnome filmu Andreja Tarkovskoga Stalker neljudsko stanje gnusobe same uništene zemlje kojom prolaze još samo zombiji i crni pas lutalica kroz odurnu kanalizaciju bez kraja i konca.

July 22, 2025
Preobražaj života i katalog općih ispraznosti

Preobražaj života i katalog općih ispraznosti

1. Nisam nikakav veliki zaljubljenik u književnost Marcela Prousta. To je u nas samo Ingrid Šafranek, prevoditeljica s francuskoga i sjajna književna teoretičarka i esejistica (v. Bijela tinta: studije i ogledi iz francuske književnosti, Litteris, Zagreb, 2013.) No, nisam mogao ne čitati i o tome pisati o jednome od „najluđih“ tumačenja njegova romana-rijeke U traganju za izgubljenim vremenom kojim je uz Joyceova Uliksa otvorio vrata modernoj književnosti na onaj način kojim je u analogiji Platon otvorio vrata zapadnjačkoj filozofiji kao metafizici. „Najluđe“ tumačenje ovog remek-djela modernizma je, naravno, ono koje izvodi Gilles Deleuze u studiji Proust i znakovi iz 1964. godine. (v. Žarko Paić „U vrtoglavici znakova: o Deleuzeovu čitanju Prousta“, u: Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022., str. 127-148) Razlog je u tome što ga Deleuze „semiotizira“ kroz svoju „ontologiju postajanja“ tako da na kraju umjesto „ludila pauka“ moramo nužno postaviti pitanje zašto uopće Deleuze podaruje pitanju o antilogosu same naracije bez tradicionalnoga shvaćanja vremena toliko pozornosti da je ono što je Proust preuzeo od Bergsona, naime pojam trajanja (durée), postalo ujedno implozija vremena i kraj razlikovanja između subjekta (naracije) i samoga jezika kao supstancije. Filozofijsko čitanje Prousta nije više nikakav „eksces“, već „događaj“ kojim se vrijeme bilježenja samoga teksta pojavljuje naposljetku kao jedini istinski život pisca kao „traganja za istinom“. No, moje čitanje tajne Proustova romana-rijeke kao romana-ideje koji stilski izvodi razliku spram drugih načina pisanja romana, jer mu je rečenica ujedno protiv čitateljske navike da govorni jezik bude granica njegova iskaza i razumijevanja iskazanoga, bilo je krajnje „izbačeno“ iz uobičajenog filozofijskoga kolosijeka vožnje u smjeru „beskonačnosti“ čitanjem esejističke knjige poljskoga slikara, pisca i zatočenika u ruskim logorima s grozovitim tretmanom NKVD-a 1940. godine , jer je Czapski bio među tisućama poljskih časnika koji su doživjeli čudovišnu sudbinu. Naime, preživio je torturu i za razliku od svojih sudrugova stradalih u Katynskoj šumi, vratio se nakon dugih godina užasa u Poljsku i potom Francusku, jer je bio poljski intelektualac vezan uz suvremenu francusku književnost, umjetnost i kulturu svim srcem i dušom. Ova knjiga napisana je na francuskome jeziku, a potom je prevedena na poljski kao niz predavanja koje je držao svojim kolegama po patnji u logoru u ukrajinskome gradiću Starobilsku u proljeće 1940. godine. Da ne svisnu od duhovne letargije u predahu ropskoga rada, Józef Czapski i njegovi sudrugovi nastojali su održavati „mentalnu higijenu“. Czapski je za predratnoga boravka u Parizu bio začaran Proustom i tako je iz glave, bez ikakvih pomagala, bez knjiga i tekstova koje bi mogao citirati ispravno i precizno u svojim predavanjima, kazivao u detalje svoje tumačenje književnosti i misaonosti koje je Marcel Proust unio u modernu književnost kao inovaciju i svojevrsni eksperiment s jezikom i formom više od svih drugih, čak i avangardnih autora. Pritom je osobito zanimljivo da je pred pojavom drugoga izdanja ove knjige na francuskome novinar i povjesničar Emmanuel Hecht objavio 2011. godine, kako to svjedoči u svojem pogovoru Stanko Andrić, osvrt naslovljen „Swann u gulagu“. Zamislite: predavati o Proustu u zatočeništvu u SSSR-u u doba rata s nacističkom Njemačkom koja totalno razara Poljsku i to u prostoru bivšeg samostana svetog Kornelija Komeljskoga u Grjazovcu u oblasti Vologda, nekoliko stotina kilometara od Moskve pretvorenog silom u privremeni logor za poljske intelektualce-časnike. Nije li to na jedan uzvišeni, metafizički i etički način možda čak i „perverzno“? 2. U „Predgovoru“ knjige iz 1944. godine autor kaže da je „ovaj esej o Proustu diktirao tijekom zime na prijelazu iz 1940. u 1941. u hladnom reflektoriju jednoga prenamijenjenog samostana koji nam je služio kao blagovaonica u zatvoreničkom logoru u Grjazovcu u SSSR-u.“ (str. 9) Ima takvih ambivalentnih i gotovo apsurdnih sklopova životnih okolnosti koje su sve drugo samo ne naklonjene mišljenju i pisanju. Glad, gubitak svih poriva za smislenim preživljavanjem, pad na razinu posvemašnje bestijalnosti, sve je to sinonim za logorsko stanje ljudske egzistencije. I uistinu je u pravu Czapski kad na kraju ovog „Predgovora“ na jedan velikodušan način tvrdi kako je „ovaj esej tek skroman znak zahvalnosti francuskoj umjetnosti koja nam je pomogla da preživimo tih nekoliko godina u SSSR-u.“ (str. 13) Nije li možda, ipak, stvar u tome što je baš njegovo bavljenje Proustom u gulagu dovelo do sublimne emancipacije čovjeka od pada u bezdan nečovještva? Reći će se: pa moglo je to biti i čitanje Mallarméove poezije ili možda Stendhala ili Victora Hugoa. Odgovor je jednoznačno negativan. Razlog leži u tome što je Proust i njegovo Traganje u svim aspektima ono radikalno drukčije od bilo kakve kolektivne katarze povijesti i opsesije društvenim trijumfom slobode kao rezultata politike gnjeva. Ono je pohvala duhu radikalne samstvenosti, modernoj dekadenciji koja pripada subjektu-spisatelju oslonjenom na mondeni način užitka u vlastitoj samoći i duhu elitizma, te uzvišenome stanju bezuvjetne posvećenosti književnome stvaralaštvu unatoč smrtonosne bolesti samoga pisca kao što je bio Marcel Proust. Dodajmo ovome još nešto, što je nedvojbeno ne samo filozofijski odlučujuće za čitav „antilogos Traganja“, već i za samoga Czapskoga u svim putanjama njegove čudesne sposobnosti „fotografskoga pamćenja“ kojim se sjećao u detalje velikih dijelova teksta niza romana (od Puta k Swannu do Vojvotkinje de Guermantes te Sodome i Gomore). Riječ je o proustovskome konceptu „nehotičnoga sjećanja“ (slavni kolačić madlena kad bolesni junak uzima šalicu čaja i odjednom nastaje prolom asocijacija iz djetinjstva.) (str. 32) Ovaj je koncept, naravno, frojdovski jer pretpostavlja korelaciju između događaja u prošlosti i sadašnjosti s pomoću medija koji može biti konkretni predmet iz ljudskoga okružja ili, pak, neki estetski objekt iz neposredne okoline. Ali istodobno može biti posredovano iskustvo u procesu sjećanja s pomoći čiste nematerijalnosti kao što je miris, ono najistančanije, ono hipersenzibilno, što karakterizira čitavu Proustovu sinestetiku psiho-korporalnosti kao trajanja u svijesti promatrača. Autor knjige predavanja/eseja Proust protiv potonuća stoga nastoji izvesti i svoje razumijevanje onog što nadilazi granice jezika u kontekstu književnosti. Uostalom, u samome naslovu ciklusa romana već je bjelodano postavljen temeljni problem suvremene filozofije. To je problem traganja za izgubljenim vremenom. „Bergson je tvrdio da je život kontinuiran, a naša percepcija diskontinuirana. Naša inteligencija stoga ne može oblikovati ideju o životu koja je podudarna sa životom. Intuicija je podudarnija sa životom nego inteligencija (intuicija kod ljudi odgovara instinktu kod životinja). Proust pokušava pobijediti diskontinuitet percepcije pomoću nehotičnog sjećanja, intuicijom nastoji stvoriti novi oblik i novo viđenje koji nam daju dojam kontinuiteta života.“ (str. 36) Deleuzeovo objašnjenje proustovskoga razumijevanja vremena je, naravno, složenije i iziskuje gotovo čitavu raspravu s metafizikom Aristotela i Kanta, te Bergsonovu ideju trajanja (durée) u suprotnosti s izvornim i autentičnim mišljenjem vremena kao horizonta smisla bitka u Heideggera. No, dostatno je za ovu svrhu kazati sljedeće. Deleuze pokazuje nešto paradoksalno i to baveći se Proustovom kritikom „namjerne memorije“. Sličnost između Bergsona i Prousta, prema Deleuzeu, nije na razini trajanja, već memorije. Budući da sjećanje nije materija, ono u svojem „nehotičnome“ modusu nužno mora nadići granice „namjere“ koju čovjek unaprijed, a zapravo a posteriori postavlja u stvari koje dohvaća intuicijom. Zato je sjećanje uvijek ne-cjelovito, ne nužno i fragmentarno i odnosi se na korelacije objekata u prostoru i vremenu prošlosti koja se prebacuje u sadašnjost zato što nikad nije zapravo prošla. (Gilles Deleuze, Proust i znakovi, Mizantrop, Zagreb, 2020., str. 77-78 S francuskoga preveo Boris Žličar) Možda je za daljnje čitanje razlike između Bergsona i Prousta glede biti vremena od najvećeg probitka ovaj Deleuzeov stav, koji se referira na Combraya i svodi se upravo na nehotično sjećanje. Nije problem ni u „materiji“ ni u „sjećanju“ koje povezuje pojam trajanja u Bergsona, već je problem u svezi/odnosu između onog što je racionalno ili namjerno sjećanje i onog što je intuitivno ili nehotično sjećanje. No, to ne znači da je Proust postao književno rafinirani sljedbenik Freudove psihoanalize čiji temeljni postulat glasi kako se nesvjesno artikulira kao jezik. Da, jezik je ovaj racionalno-intuitivni Označitelj svekolike drame ljudske egzistencije u individualnome i kolektivnome obličju. Otuda je za razliku od svih prethodnih Bildungsromana ono što čini Marcel Proust u svojem „antilogosu“ povijesti ništa drugo negoli pohvala čistoga diskontinuiteta kao reza, pukotine, jaza u samoj jezgri materijalne konstitucije vremena kao kontinuiteta zbivanja. Vratimo li se analizi ovog problema vremena kao diskontinuiteta kako to promišlja Józef Czapski, onda na formalnoj razini nastaje problem odnosa cjeline i dijelova u ciklusu, jer nijedan „dio romana nije cjelina sama po sebi, odvojena od ostalih dijelova.“(str. 37) Posve je u pravu Czapski kad kritizira one koji prigovaraju Proustu njegov „formalizam“ ili idealiziranje koje dovodi do tzv. čiste forme. To je već jasno izveo u 19. stoljeću najveći francuski pjesnik-eksperimentator u jeziku i ideji Knjige ꟷ Stéphane Mallarmé. Argument je Czapskoga da ne postoji čista forma vrhunske književnosti bez „novog sadržaja. U njegovu djelu vidimo stalno traganje, strastvenu želju da se čitav jedan svijet dojmova i veza koje je najteže razumjeti učini jasnim i shvatljivim, da ga se posvijesti. Oblik romana, struktura rečenice, sve metafore i asocijacije unutarnja su nužnost i odražavaju samu bit njegove vizije.“(str. 44) Ono što u ovoj knjizi autor elegantno i razumljivo pokazuje jest zašto je Proust nova paradigma moderne francuske književnosti koja u sebi pomiruje i simbolizam i formalizam, a nemoguće je zanijekati da je čak i u minucioznim opisima izvanjske stvarnosti suveren pripovjedač jedne drukčije društvene drame postojanja od uvriježenih realističkih predložaka od Balzaca do Flauberta. Njegove scene pisanja i inscenacija zbivanja iz položaja pasivnoga subjekta događanja zbog bolesti i neumitne agonije pisca dodiruje upravo likove koji predstavljaju u socijalno-habitualnome smislu njegove tete i rođaci, otac i majka, svi likovi koji su pripadni starome svijetu aristokratske buržoazije u jednom konkretnome i otuda složenome labirintu osjećaja i stavova, od nacionalnih do religioznih, političkih i estetskih, i svi nose obilježja jedne ambivalentne modernosti, uključujući patološki osjećaj ljubomore i latentnoga homoseksualizma. I doista, Czapski to jasno uviđa: nitko kao Proust nije uspio prikazati psihološku slojevitost likova koji su poput Swanna opsjednuti ljubomorom i taštinom, dok je u jednom drukčijem smislu slučaj Odette onaj koji ženski lik prikazuje u njezinu emancipacijskome povlačenju iz svijeta mondenosti. Igra s povrijeđenom taštinom Swanna postaje novi život na rubu plemenite tuge i sustajanja, gotovo tihe melankolije. Sloboda je iz položaja ženskoga osamljivanja i nepristanka na lažnu samilost i igranje društvenoga teatra uloga koje priliče socijalnome konzervativizmu čin potpunog utonuća u vlastitu tjeskobu i ravnodušnost spram Drugoga. 3. Vidjeli ste dosad iz ove analize knjige Proust protiv potonuća da je njezina ekscentrična vrijednost neporecivo izvedena iz tegobno-traumatskih okolnosti u kojima je nastala. Mirisi ili bolje smradovi blagovaonice bivšeg samostana sinestezija su zaleđenih noći u gulagu i snatrenja o slobodi u kojoj pisac i slikar poput Józefa Czapskoga može šetati Parizom i biti svoj u poljskosti koja uvijek izaziva svojevrsnu dihotomiju. Jer kao što je to ponajbolje znao drugi, svjetski poznati i znameniti književnik, Poljak kojeg je Proust užasno „iritirao“ jer su mu na živce išli „panegirici kojima su ga obasipali“ (v. Witold Gombrowicz, Dnevnik 1953—1969., Disput, Zagreb, 2024., str. 288. S poljskoga preveo Adrian Cvitanović), osjećaj „poljskosti“ je istodobno psihopatologija provincijalnoga nacionalizma na rubu Europe i onaj nostalgični glas ekscentrične sudbine jednog naroda ratnika, žrtava povijesti i začudne suvremenosti njegovih najblistavijih pisaca u 20. stoljeću poput Brune Schulza i baš tog Poljaka kojemu je Proust išao na živce, ali ne toliko sam Proust kao mislilac, već kao dekadentni „bolesnik“ koji svijet promatra iz svojeg kreveta u dugoj agoniji nestajanja, što samo znači da mu je na živce išao „proustizam/proustologija“ ili već nešto takvo kao književna ideologija zasnovana na obožavanju metafora kao „elementarnih čestica“ i to kao intimnih sfera subjektivnosti. Ali, Gombrowicz će već na istoj stranici svojih ciničnih komentara o piscu Traganja sve rečeno pobiti i reći da se Proustu divimo zato što se „odvažio na osjetljivost i nije se libio prikazati onakvim kakav je bio ꟷ malko u fraku, malko u šlafroku, s bočicom s ljekovitim napitkom s natruhom homoseksualno-histerične šminke, s fobijama, neurozama, slabostima, snobizmima, sa svim uboštvom profinjenog Francuza. (…)Zato Proust malčice utjelovljuje sve, i dubine i pličine, originalnost i banalnost, pronicavost i prostodušnost…cinizam i naivnost, uglađenost i neukus, vještost i nevještost, zabavu i dosadu, blagost i težinu…“ (str. 289) Ima li, međutim, nešto nadasve autentično i originalno u knjizi Gombrowiczeva „zemljaka“ kojemu je nakon „Swanna u gulagu“ preostalo da se bavi drugim svojim likovno-umjetničkim interesima vezanim uz francusku kulturu modernizma i suvremenosti? Osim što je ova knjiga uistinu čitljiva, lijepo napisana i u svojoj kratkoći opsega ne zahtijeva dodatno konzultiranje uglavnom hermetičnih tumačenja Proustova umijeća i ideje književnosti koja uz Joycea stvara i otvara posve novo intelektualno iskustvo koje je postalo paradigmatsko kao metoda i kao eksperiment za niz drugih remek-djela romaneskne literature 20. stoljeća, a tu spada zacijelo i Krležino remek-djelo Povratak Filipa Latinovicza, kao da više ništa ne ostavlja za temeljni ugođaj suvremenika koji od Prousta traže mnogo više, najviše uopće: preobražaj vlastita života. No, postoji nešto što Prousta protiv potonuća uzdiže na najvišu razinu lucidnosti autorske intuicije u tumačenju ideje samoga Traganja. Nazvat ću to autorovim ispisivanjem na kraju knjige katalogom općih ispraznosti koje preostaju uvjetom mogućnosti svake buduće kritike pada subjekta u bezdan i trulež vlastite i epohalne „ispraznosti“. Evo tog kataloga koji Czapski takvom moći sažimanja čitave Proustove monumentalne „hrestomatije proigranoga vremena“ francuske i europske, zapadnjačke moderne kulture dovodi do neposredne prozirnosti. To su ispraznost mondenih veza, ispraznost mladosti i ljepote, ispraznost ništavnosti slave, ispraznost ljubavi. Sve što se moglo reći o „ispražnjavanju“ svijeta od vlastite ništavne subjektivnosti i supstancijalnosti svijeta kao slike koja blijedi s vremenom i postaje samo „namjerno nehotično sjećanje“ na život koji preobražen u moćni tekst Traganja podaruje čitateljstvu najproniciljiviji uvid u ono metafizički efemerno, u ono što svi vidimo a ne znamo da to vidimo i jest rečeno: vlastitu opsjenarsku žudnju za savršenstvom osjećaja koji su utoliko vredniji ispovijedanja ukoliko su upravo ono što se tako olako prešućuje i zaboravlja poput Swannove ljubomore i naratorske, proustovske analize svijeta kojemu nije više bio potreban Bog kao jamstvo metafizičke utjehe ljudske egzistencije. Umjesto toga, bilo je dostatno stvoriti veličajno umjetničko djelo intuicije protiv racionaliziranja svijeta, ono što pobija „katalog općih ispraznosti“ i život čini estetskom inscenacijom pogleda u svijet koji polako tone u svoju beznačajnost i neumitni zaborav. Ali s time ni Proust ni njegovi zadivljeni i zajedljivi istinski tumači, poput Czapskoga i Gombrowicza, više nemaju baš ništa.

July 21, 2025
Moloh nacionalizma i njegovi huškači

Moloh nacionalizma i njegovi huškači

1. Evo, ovo je dijagnoza propasti ideje Europe danas u okrilju EU i njezine tehnokratsko-sitničave služinčadi koja se neprestano obnavlja iz središta i periferije kao paradoksalni savez „narodnjaštva“ i „upravljaštva“ u zagrljaju neofašista i neoliberala, bankara i filistara, vojnih kamarila i servilne oligarhije svih boja zastava. U knjizi Pet genija, onaj koji spašava čast Mađara i njihove slobodarske i misaone uzvišenosti pred nasrtajima ogavnoga naci-populizma njegovih današnjih zemljaka iz Orbánove političke prćije, veliki Béla Hamvas, kaže i ovo: „Geniji i nacije ne poklapaju se. Nacije drži važnim jedino nacionalizam, a poznato je da se nacionalizam u Europi pojavio kao politička zabluda prije otprilike četiristo godina i predstavlja karakterističan simptom krize modernog doba. Nacionalizam je postao moguć jer je poremećeno duhovno jedinstvo među narodima što je dolazilo odozgo, to jest univerzalna država, a nju se pokušalo zamijeniti jedinstvom odozdo. Nacionalnost pogoduje nastanku mikrosocijalnosti i malih država te, naravno, beskrajnom nadmetanju i svađi među državicama, mahnitoj i borniranoj nacionalnoj oholosti, neopravdanom hvastanju, glupom krivotvorenju povijesti i neutemeljenom samozadovoljstvu. Svijet izgrađen na nacionalnim državama politička je besmislica jer vodi u opake nestašluke i u konačnici do uzurpacije vlasti. Jedina zadaća vlasti jest potkrijepiti duh, a duh je uvijek i posvuda univerzalan, nadnacionalan, nadrasni i natklasni.“ (Disput, Zagreb, 2022., str. 75. S mađarskoga prevela Kristina Peternai Andrić) Svi ključni mislioci ideje Europe u svojim tekstovima početkom 1930ih godina prije dolaska nacizma na vlast u Njemačkoj, a Italijom je već vladao fašizam, Rusijom odnosno Sovjetskim Savezom je staljinistički komunizam pripremao put za Gulag, mislili su isto što i Hamvas. Nema gotovo nikakve razlike u stavovima Juliena Bende, José Ortega y Gasseta, Edmunda Husserla i Miroslava Krleže o Molohu nacionalizma i njegovih huškača koji san o jedinstvenoj nadnacionalnoj Europi onkraj granica nacija-država upregnutih u zatiranje prava manjina i istrebljenje Drugih (Židova poglavito, potom Roma) ne smatraju jedinom alternativom za nadolazeću budućnost. Usput, ova predavanja o Pet genija Hamvas je držao 1939. godine, a tekstove je objavljivao po časopisima od 1942. do 1943. godine. Što ipak bitno odjeljuje Hamvasovu dijagnozu od spomenutih drugih mislioca i pisaca posvećenih spasonosnoj iluziji ideje Europe? Ništa drugo negoli postavka o razlici genija i nacije, koja se pojavljuje u razdoblju posvemašnje krize vrijednosti onog što nazivamo Zapadom. Otuda Hamvas nije filozof politike poput Bende, kritičar masovnoga društva i mislilac dehumanizacije umjetnosti kao Ortega y Gasset, fenomenologijski otkrivatelj racionalne jezgre Europe u iskonu grčke metafizike poput Husserla, a niti je vezan uz angažirani socijalni revolt protiv izdaje europske ideje njezinim pretvaranjem u horizont vladavine velikih političkih sila protiv „malih naroda“ i njihovih romantičnih psihopatoloških opsjena kao u književnosti Krleže. Ono što Hamvas uspostavlja kao svojevrsni put prevladavanja metafizike kao nihilizma upravo ovog čudovišnoga pada u bezdan nacionalizma (velikih i malih nacija Europe) jest nadilaženje vlastite povijesno zagađene krvožednosti spram Drugih. Zato je njegov esej nužno metapolitička lamentacija o krizi zapadnjačkih vrijednosti među kojima istaknuto mjesto ima novovjekovna ideja nastanka nacije-države unutar okvira feudalizma. 2. Problem s kojim se suočava svako promišljanje nacionalizma i jučer i danas kad je još sve više postalo složenije pojavom političkoga pokreta desničarskoga populizma, a koji ne mora nužno biti samo „soft“ verzija ekstremnoga fašizma u uvjetima postmoderne kulture i politike 21. stoljeća, jest određenje njegove supstancije ꟷ naroda. No, je li samo supstancija u znaku pitanja ili možda i subjekt koji nazivamo modernim pojmom nacije (natio, nation)?U Hamvasevu tekstu na pronicljiv način razabiremo kako je stvar s narodom tijekom povijesti u Europi bila problematična. Što je narod, „to nitko nije znao. Mnogi su razlikovali narod od mase kako bi odvojili ljudsku zajednicu od podljudske rulje.U Rimu je dopuna senatu bio populus. Luther je govorio: Herr Volk. Za Hebreje je am baarec bila religiozna kategorija, ali ipak su ga prezirali. U prošlom je stoljeću pojam naroda, kao i sve drugo, postao romantičan i nacionalistički, i pred njim se moralo javno klanjati, a zapravo bi ga se osoba dobra ukusa trebala nadaleko kloniti. Svaki narod na neki način sebe koncipira ponajviše u smislu vlastite slave, nužno arhetipski, a budući da povijest naroda nije ništa drugo nego njegova priroda koja se odvija u vremenu, ni njegova narav nije ništa drugo nego njegova povijest sažeta u jednu jedinu sliku. Narod i jezik ne postoje jedno bez drugoga, ali narod ne mora imati jedan jezik. Narod i nacija pripadaju jedno drugom, ali nacija je onaj narod koji je stekao povijesni rang.“ (str. 78-79) Da odmah riješimo ovu tajnu koju Hamvas razrješeva u daljnjem tekstu svojeg razmatranja baveći se pitanjem vladavine (kralja i republike). Narod postaje nacijom tek u političkome procesu stvaranja vlastite države, koja nužno mora imati formu nacije-države čak i ako je sustav vladavine kao u Americi federalno ustrojstvo. Ova razlika između supstancije i subjekta rezultat je ponajprije zapadnjačke filozofije politike. Ne nalazimo je izvan Europe i SAD-a, jer su i Kanada i Australija i Novi Zeland kao novi kontinenti odnosno tipovi država proizvod anglosaksonske kolonizacije i imperijalizma. Ništa se bitno ne događa kad umjesto kralja/kraljice kao subjekta vladavine ustavne monarhije „narod“ preuzima stvar u svoje ruke i vladavina postaje demokratska, a ne više u ravnoteži moći između kraljevskih ovlasti i narodne predstavničke demokracije. Država je od Platona i njegove Politeie bit političkoga djelovanja, jer pretpostavlja svezu (političke) vlasti i (pravnoga) upravljanja društvom, koje je tijekom rane povijesti nužno agrarnoga tipa, te se tek krajem feudalizma u Europi i njezinim kolonijama modernizira, odnosno merkantilni kapitalizam nadomješta se industrijskim s pojavom mehaničkih strojeva. To je ono razdoblje koje Deleuze i Guattari u Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija (Mizantrop, Zagreb, 2013. S francuskoga preveo Marko Gregorić, v. o tome Žarko Paić, Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022.) nazivaju aksiomatikom kapitalizma. Čitajući formalno kazano, antimoderne Hamvaseve spise u kojima na tragu metafizike René Guenona i ideje „zlatnoga doba“ kritički rastemeljuje svu proturječnost u ideji napretka i razvitka čovječanstva, ne možemo ne biti ushićeni koliko je njegov filozofijsko-sociologijski, gotovo čak i politologijski opis nastanka modernoga pojma nacije-države filologijski i kulturalno precizan. Usto, što je jasno uočio, kao i suvremeni politolozi koji se bave populizmom, da je rodno mjesto nelagode s razumijevanjem populizma nemogućnost razlike „naroda“ i „mase“ kao mnoštva, vidio je da je nacionalizam uvijek dvoznačne naravi: s jedne je strane posrijedi „romantičarstvo“ koje narod obogotvoruje, a najznačajniji dokaz toga je Hegelov rani spis Sustav ćudorednosti (System der Sittlichkeit) iz 1802. godine u kojem narod postaje apsolut kao uvjet mogućnosti svekolike sinteze politike i povijesti kroz razvitak građanskoga društva do političke države koja upravlja životom naroda u realitetu odnosa između nacija-država, a s druge, pak, strane svjedočimo o ideologiji etničkoga nacionalizma s kojim se uspostavlja vladavina emancipirane buržoazije nad ostacima plemstva u furioznim „građanskim revolucijama“, onoj mitskoj 1848. godini koja je otvorila novo poglavlje u povijesti europske demokracije. Narod nije, međutim, lišen svojeg pada u bezdan anomije i anarhije, odnosno rizika da se sunovrati u masu kao „populus“ u smislu najnižih instinkata i uvijek u funkciji nedemokratske borbe u „građanskome ratu“ protiv interesa Republike. Nacija se, dakle, kao subjekt moderne konstrukcije politike u ustavnoj državi pojavljuje kao realizacija „naroda“ na višoj razini posredovanja odnosa između „sfera ćudorednosti“ od obitelji, društva do države. Gotovo da sam u napasti ovdje zastati i kazati da je ovaj predmoderni moment vladavine aristokratski nastalih obitelji u feudalnome sustavu života (anglosaksonska je tradicija ovdje paradigmatska kako to pokazuju Shakespearove tragedije, osobito Macbeth, Hamlet i Romeo i Julija) ispušten iz vida u politologijskoj analizi obnove tradicije kao znamena antiprosvjetiteljstva kao u Americi kojom od 1960ih vladaju obitelji Kennedy, Bush, a i Trump je nastavak ovog sindroma oligarhijskih obitelji u politici drugim sredstvima. Narod se pojavljuje otuda kao „slabi označitelj“ u kontekstualno shvaćenom procesu političkoga antifundacionalizma, jer može skrenuti i u polje neodređenosti i u područje anomije i anarhije, dok je nacija kao u teoriji Carla Schmitta i Niklasa Luhmanna svojevrsni autopoiesis države koja više ne upravlja ni ekonomijom ni kulturom, već se umrežava s drugim takvim subjektima/akterima jedne postmoderne konstrukcije političkoga u ovisnosti od ciljeva nove uloge države u doba postimperijalne suverenosti. (v. Žarko Paić, Nemezis: Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022.) Što otuda proizlazi za moguću kritiku „nacionalizma“ u kontekstu ideje Europe i njezina raspada u pragmatici djelovanja EU kao „sabirnoga centra“ jedne „mahnite i bornirane nacionalne oholosti“, kako to izvrsno iskazuje Béla Hamvas? Bojim se ne mnogo, gotovo ništa, jer je nacionalizam postao legitimni okvir svekolike politike vladavine i upravljanja sustavima bez ćudorednosti i okolinom bez otpora spram dolaska novih huškača jednog Moloha koji proždire sve što mu se nađe na putu. Iako Hamvas jasno pokazuje da je nastanak autokracije u tom procesu nemogućnosti pomirenja ekstremnih suprotnosti („individualne samovolje i kolektivne samovolje“) rezultat kako „autokrat ne vlada za narod, nego nad narodom“, pa njegova vlast „nije vlast, nego uzurpacija“ (str. 79), čini mi se da je taj pojam potrebno još dodatno operacionalizirati. Uzurpacija je, naime, moguća samo kad je sustav politike utemeljen na despotskoj i autoritarnoj svevlasti Vođe kao u slučaju već mnogo mandata na vlasti predsjednika Rusije u osobi Vladimira Putina. No, europska je situacija malih nacija-država uvijek drukčija jer su njezina carstva poput Austro-Ugarske do 1918. godine bila određena „pozitivnim“ oblikom kulturnoga nacionalizma malih naroda s periferije. To znači da europsko razumijevanje odnosa naroda i nacije pretpostavlja razlikovanje države i društva polazeći od moderne konstitucije subjekta vladanja Drugime, bila to ustavna monarhija ili Republika. Ono što „danas“ karakterizira ovu dualnost je čudovišna sinteza „demokracije“ i „autokratizma“, pa je moguće kazati da je uzurpacija vlasti demokratski legitimirana. Svi populistički vođe u Europi u 21. stoljeću su, dakle, demokratski uzurpatori, a to vrijedi i za stanje s Trumpom u SAD-u kad iz dana u dan svjedočimo raspadu ustavno-pravne legitimnosti vladavine njegovim „pacificiranjem“ sudbene vlasti do krajnjih granica funkcioniranja sustava. 3. Jeste li zamijetili da riječ i pojam „nacionalizma“ više nema onaj prizvuk nelagode i negativnosti koji ga je pratio prije no što je u tendenciji čitav globalno-planetarni poredak vladavine postao određen s trijadom neoliberalizma-fundamentalizma-populizma. To je pravi sindrom postpovijesnoga stanja u kojem politika postaje puki instrument trogloditske mahnitosti i svih njezinih pseudo-liberalnih zastranjenja u post-fašizam kojemu „kultura“ podaruje pečat s jezikom novoga Kulturkampfa. Politika na taj način nije smisao i svrha ljudskoga djelovanja u borbi za istinu, slobodu, jednakost i pravednost kako je bila mišljena od Platona do Hannah Arendt, već se pretvara u novi instrument djelovanja ovaj put nečega krajnje neljudskoga kao što je tehnosfera. Što obećavaju „demokratski uzurpatori“ vlasti poput malih Mologa nacionalizma osim da će „narodu“ donijeti blagostanje u ekonomiji i stabilnost u političkoj borbi za tymos povijesti, a to se jedino može realizirati u onome što, primjerice, Trump naziva „MAGA“ kroz polet biznisa i vladavinu američkih tzv. vrijednosti pa makar i palestinsku enklavu Gazu kao biopolitički logor u paklu Zemlje simulacijski pretvorili u novi pastolarni resort za rast kapitalnih investicija. Na taj način jezik se nacionalizma ispražnjuje od romantičnoga sakralizma i narod kao nacija još jedino može biti djelotvornim opijumom samo ako je u permanentnome kulturnome ili stvarnome ratu s drugim nacijama-državama ili njihovim satelitima. Proxy-nacionalizam je prava istina ovog permanentnoga „izvanrednog stanja“ (Ausnahmezustand).Prvo je biznis i zarada, drugo povratak u predmoderno stanje u kojem Moloh ždere vlastitu djecu kao huškače Armagedona, a tek na kraju demagogija i demokratska uzurpacija vlasti kroz reality-show shvaćanje globalne politike. Ono što iz toga proizlazi jest skrnavljenje i nadopuna tradicionalnoga pojma ideologije, jer je nacionalizam u modernome smislu konstrukcije nacije-države nesumnjivo ubojita ideologija „krvi i tla“ u različitim okvirima vladavine domoljublja kao „posljednjega utočišta hulja“. Ovdje prestaju sve asocijacije i sva ionako lijepo napisana objašnjenja pojma nacionalizma, naroda i nacije koja nastoje misliti ideju Europe iz njezine povijesno stvorene „genijalnosti“ kao što je to činio Hamvas u svojim meditacijama o prostoru i njegovoj važnosti za oblikovanje svijesti velikih kultura. Nema više nikakve „duhovne geografije“ kao uvjeta mogućnosti pristupa svijetu u krhotinama okultizma i ezoterije davne prošlosti s njezinim kultom stvaralaštva. Ono što preostaje je univerzalni „nacionalizam“ kao relikt agonije Europe i Zapada koji je nakon svih užasa kolonijalizma i imperijalizma uhvatio korijena u svim prostorima svijeta gdje su Drugi bili robovi i vazali, ili, pak, nepriznati subjekti drukčijeg pogleda na svijet, pa je tako poslanstvo ovog „globalnoga nacionalizma“ nužno u povratku „izvorima etničkoga fundamentalizma“ za koje nikakva romantičarska projekcija naroda iz duha pastorale više nema dostatno ubojitoga potencijala. Velike rijeke i njihov misterij kao i velike planine i njihova mistika od Hölderlina do pjesnika-jezeraca ili do korifeja modernoga nacionalizma u opernim arijama i mahanju zastava na barikadama kao u veličanstvenom filmu Luchina Viscontija Gepard iz 1963. godineo Garibaldiju i njegovim pohodima u borbi za Italiju ꟷ sve je to iza nas, u imaginarnim muzejima povijesti. Ono što je jedino još ubojito i može potaknuti „narod“ na stvaranje i razaranje u doba oligarhijski usmjerenoga info-kapitalizma nije ništa drugo negoli ideologija univerzalne kolektivne paranoje koja je utoliko opasnija ukoliko je njezina iluzija prava stvarnost koja se ruši u krhotine zrcala. Ideologija, naime, više nema nikakve veze s lažnom sviješću, već jedino s akumulacijom Moći do najviše razine zazornosti i užasa onkraj granica ljudskoga. Istina je ove „nove ideologije“ koja počiva na trijadi neoliberalizma-fundamentalizma-populizma u propagandnoj kulturnoj industriji proizvodnje mitova za svakodnevnu uporabu. Ona je, dakle, univerzalni brand jednog ubojitoga „nacionalizma“ iza kojeg više ne stoji ni kralj, ni narod, ni nacija, već samo i jedino ꟷ goli život apsolutnoga ništavila kojeg prekrivaju zastave bez grbova identiteta, znak kaosa i entropije za svako buduće groblje potonulih ideja mitskoga zajedništva u sveopćoj laži da iznad pojedinca postoji nešto više od njegove nadvremenske slobode.

July 20, 2025
Besmislice

Besmislice

1. U filmu Andreja Tarkovskoga Rubljov glavni je lik ono neizmjerno teško zvono kojeg zidarski radnici i pomoćnici tantalskim mukama prenose i uznose da bi ga ugradile u toranj pravoslavne ruske crkve. Sve drugo je tzv. rat kultura, dijalog na puškometu između racionalnosti Zapada i tzv. mistike Istoka, život zarastao u duge masne brade i posljednje iskupljenje u pogledu na zvono i vješala. S ovom postavkom bi se složio i sam redatelj filma inače ne bi snimio ni Nostalgiju ni Solaris u kojima nema više zvona, ali ima polaganih kadrova i slike razrušenoga hrama na kojeg padaju snježne pahuljice kao što ima i divljeg cvijeća i otvorenosti svijeta u zatvorenome prostoru susreta s objektom X. Ako čovjek nije objekt jedne više zbilje ulovljen u svojem drevnome krajoliku koji se rastaljuje od kozmičke ustajalosti, onda se njegova tajna egzistencije ogleda u mahnitoj proizvodnji simbola namijenjenih vjeri u vlastitu ništavnost. Zvona zvone, snijeg pada, cvijeće usahnjuje. Sve traje relativno kratko i ništa nije dostojno vezanosti uz „svoju“ zemlju koju će na kraju raznijeti oluja onkraj tamnoga brda, iza nas. 2. Prvi filozof, Heraklit mračni iz Efeza, ostavio nam je u nasljeđe ime filozofija i svoje misli zapisane u fragmentima. Od svih preostaje onaj 52. koji na izvoran i najupečatljiviji način sve povezuje: i bitak, i svijet, i vrijeme kao igru i djecu koja bacaju kamenčiće. Glasi ovako: Vrijeme je dijete koje igra kamenčićima: kraljevstvo djeteta. I doista je tako. Ono što „nije“, jer vrijeme se vremenuje, događa se poput dječje igre. U njoj nema nikakvih prvih uzroka i posljednje svrhe. Sve je u igri koja sama određuje pravila svijetu, a ne obratno. I ta su pravila zadana tako što ih svi znaju, jer vrijeme je igra kao prostor bezrazložnosti i bestemeljnosti. Iza te igre nema ništa osim ljepote i nužnosti slobode samoga čovjeka da igru vremena nastoji odigrati dostojno onome što iz igre proizlazi. Što je to? Vrijeme se vremenuje, čovjek igra svoju slobodu tako što svijet gradi i razgrađuje poput nepoznate kozmološke „tamne tvari“ koja oblikuje zviježđa i galaksije, elementarne čestice jednog događaja koji se ponavlja svagda s novim intenzitetom udara valovlja mora u obalu i pješčani sprud na kojem djeca bacaju kamenčiće. Filozof odlazi u izolaciju, izvan svijeta, u hram božice Artemide i tu piše svoje fragmente. Pisati o onome što se događa moguće je tek kada si izvan događaja, jer razmišljanje je uvijek zakašnjelo u odnosu na djelo koje omogućuje refleksiju. Zato djeca nisu filozofi, već oni kojima je darovana blagodat jednog izvanvremenskoga iskustva: da se odnose spram bitka onako kako to jedino može biti dostojno biti vremena: igrajući se i bacajući kamenčiće. Ovaj fragment je tako jednostavna „slika mišljenja“ i filozofija otpočinje u blizini sa svetim i ludičkim, pa nije začudno zašto narod gotovo na isti način uzima i djecu i ekscentrične mudrace. Oni su, naime, izvan ovoga svijeta, putokaz i orijentacija za život koji se nikad ne događa onako kako je to jedino dostojno ꟷ kao igra stvaranja i razaranja bitka u horizontu vremena. Umjesto toga, život se iživljava u igrama gladi i gladijatorstva, u borbama do istrebljenja Drugoga, u dosadi i banalnosti tegobna rada za preživljavanjem vrste koja je ionako osuđena na svoju biološku propast samim činom rođenja. Heraklit iz Efeza je jedini autentični filozof u čitavoj povijesti metafizike i zato je njegova istinska sudbina da bude „mračan“ (skoteinos). 3. Najdalje sam otišao do sjevernih predjela ove Zemlje skitajući se gradićima na danskome otočju Fyn. Volio sam čitati eseje i putopise o narodu Hiperborejaca, ali još sam više volio zalaziti u bučne vikinške pubove sa slikama jedrenjaka i moreplovaca s kraja 19. stoljeća kako isplovljavaju za Boston, dok ih nalijevaju pivom i njihove ih vjerne družice plačnim pogledom otpravljaju u prekooceansku avanturu. No, ono što je u ovoj pohvali što bi rekao Slobodan Šnajder, utjehe sjevernih mora, najbizarnije nije sjevernjaštvo Skandinavaca, već ono koje opisuje u svojoj knjizi eseja Pet genija mađarski mislilac i mistik Béla Hamvas, kad spominje „najkarakterističnijeg pjesnika Sjevera Mihály Tompu. On se gdješto javlja glasom Wordswortha, ali bez metafizičke dubine. On je religiozni pjesnik, ali njegova je religioznost konvencionalna nedjeljna propovijed. U njoj je najjači glas melankolije prirode i anamnetske mašte, u duhu legendi bez mita i opustjelog krajolika.“ (Disput, Zagreb, 2022., str. 37. S mađarskoga prevela Kristina Peternai Andrić) Toliko me je Hamvas zaintrigirao ovim riječima da sam odlučio da dotičnog mađarskoga „crkvenjaka“ sa Sjevera uopće ne otkrivam tražeći njegove knjige jer je i ono što je ovdje rečeno posve dosta za tri vječnosti. Pa, zašto onda ovo spominjem i još navodim iz knjige ključnog mislioca-majstora iskonske mudrosti? Zato što imam sliku njegove propovijedi na Sjeveru kad su nedjelje još jedan dobar razlog za suicid „bez mita i opustjelog krajolika“ i za ulazak u ove besmislice samo zato što je Sjever na sjeveru Mađarske „bez metafizičke dubine“. Možda ondje još uvijek tuku dosadni vjetrovi i možda s verandi miriše fiš-paprikaš iz kojeg se kečige bacaju salto-mortale iz kazana, a možda i nadalje netko na nedjeljnoj propovijedi čita dosadne pjesme Mihály Tompe da napakosti svima koji smjerno čekaju kraj ovog rituala da bi iznova sve palo u sjevernu dosadu cikličnoga ponavljanja jednog te istoga od sivila sutona do ledenih praskozorja s letargičnim suncem koje dođe, pa ubrzo ode, jer Sjever je ovdje „u duhu legendi bez mita“. Sjeverno od mađarskoga sjevera leže prostori drugih ledenjaka bez povijesti i možda i tamo ima neki nedjeljni prokleti pjesnik koji se za razliku od Tompe kupa u svjetlosti svojih ekstaza kao druge vrste sveopće agonije Zapada.Ako ima, onda je njegova sudbina da za njega nitko ne zna, jer bi ga inače već Lars von Trier sigurno ovjekovječio svojom kamerom u Idiotima i od njega načinio svoj metafizički „brand“ koji drugi nazivaju estetikom melankolije i besmisla.

July 19, 2025
Izgaranje

Izgaranje

1. Sve češće američki izrazi iz tzv. gestalt-psihologije ili jednostavno psihologizma za svakidašnji život okupiraju prostor našeg jezika. Ponekad se dogodi da je prijevod tog američkoga izraza s engleskog jezika onako, baš dobro pogođen i posjeduje slikovitost u svojoj višeznačnosti. Evo, zar nije to slučaj s izrazom izgaranje (burnout). “Burnout”, je stanje emocionalne, fizičke i mentalne iscrpljenosti uzrokovano dugotrajnim stresom. To je kronični stres koji može dovesti do smanjenja produktivnosti, osjećaja bespomoćnosti, cinizma i ogorčenosti. Točka. Ne mislim ovdje prodavati psiho-sindrome našeg doba sveprožimajućega kaosa i entropije pod „fragmente kaosa“. Ali, hoćeš-nećeš, moram. Zašto? Zbog toga što sve više srećem takve „slučajeve“ pada u bezdan posvemašnje ravnodušnosti koja nije nikakvo „izgaranje“ ljudske duše, već „sagorijevanje“ do pepelne faze razaranja subjekta, dakle, onog što još samo u povijesti zapadnjačke novovjekovne filozofije ima svoj smisao i jasnu uporabu i to kod oca-utemeljitelja prave modernosti ꟷ René Descartesa. Kad „subjekt“ više nije u-pogonu korporativne osuđenosti na tzv. kreativnu mahnitost svoje firme ili doma gdje kao lud radi 24 sata i kad navodno spava, onda je na djelu posljednja faza ovog „burnout-sindroma“. Drugim riječima, čovjek je postao zombi-likom vlastite „izraubanosti“ bez obzira ima li dvadeset pet ili pedeset godina. Sve u-pogonu dostiže ovaj proces „izgaranja“ za koji mi se čini da je apsolutna najpogođeniji rad suvremene umjetnosti instalacija koju sam stavio na naslovnicu svojeg časopisa Tvrđa, br. 1-2/2004. U hodniku, u zatvorenome prostoru s biciklom sve gori i izgara. Boje su jarko crveno-žute, jer takav je razgoreni plamen u unutrašnjem prostoru. To je u simboličkome smislu jedna od najmoćnijih naslovnica u proteklih 26 godina postojanja časopisa. Izgaranje je proces gubitka sebstva u grozovitoj iscrpljenosti koja pogađa čitavo tijelo u njegovoj konstantnoj obamrlosti, jer duša je bez volje za promjenom ovog stanja, naprosto pomirena s vlastitim utonućem u ništavilo. 2. Prvi sam put čuo za ovo psiho-stanje kad je nekolicina mladih studenata humanistike kao i zaposlenici transnacionalnih korporacija u ovoj zemlji javno na nekoj televiziji ispovijedalo svoje radno-kreativne jade i osjećaj tupe bespomoćnosti nakon što ih je snašlo „izgaranje“. Priče su, naravno, različite jer su u dlaku iste, samo su protagonistkinje i protagonisti iz različitih svjetova u pogonu „svijeta rada“. Radili su iznad svih granica svoje biološke i socijalne izdržljivosti i u tome pronalazili čak i vlastiti smisao života. Taj luđački tempo sam po sebi čak nije toliki problem koliko međusobno „njušenje“, „strah od pogleda Drugoga“, „intimna interakcija između vladara i podanika“, neprestano ozračje sumnjičenja jesam li bolji od Drugoga i ne vrijeđam li svojim ponašanjem agresivnost Drugoga. Uglavnom, u zlatno doba samoupravnoga socijalizma postojao je izraz kao i danas, ali imao je drukčije socijalno značenje: međuljudski odnosi. Nema ničeg goreg od tog „zla“ zvanog u kratici MO. Iza njih je akumulacija stresa, ključne riječi današnje psihijatrije i socijalne psihologije koje zapravo više i nema jer je nadomještena svim tzv. znanostima koje proučavaju konfliktnu komunikaciju u zatvorenome prostoru vladavine, kojeg li paradoksa, otvorenih mreža transparentnoga društva u globalno-planetarnim uvjetima ljudske egzistencije. Što je onda izgaranje? Evo mojeg odgovora u obliku formule za temeljni problem kognitivno-informacijskoga kapitalizma. I= MO x S2 (Izgaranje= međuljudski odnosi x stres na kvadrat) 3. „Kako si?“ „Pod stresom, bojim se da ne „izgorim“. „Kako je to počelo?“ „S panikom. Čim dođem u firmu, sve mi se smrači pred očima.“ „I što uzimaš?“ „Najprije sam malo „šmrkala“ bijelo, onda neke sedative, pa počela cugati onaj štrukani pelinkovac, te na kraju sve je postalo gore od Sartreove „mučnine“ na bazi svakodnevice.“ „A snovi?“ „Ma, nesanica pusta.“ „Seks?“ „Bezvoljna.“ „Što te još može izbaviti iz ove letargije i depre?“ „Sada život vidim iz druge perspektive.“ „Kako?“ „Kao trenutni zaborav sebe.“ „Znači, oporavljaš se.“ „Ne, navukla sam se na duhovnu fjaku.“ „Ima nade, dakle?“ „Nema. Vraćam se sutra opet u pogon.“ „Nećeš si dopustiti da opet pukneš? „Ma, kakvi. Hej, sjećaš se one scene iz Andersonova filma Magnolija kad one odurne žabe u suton padaju po krovovima automobila u Los Angelesu?“ „Da, zašto pitaš?“ „Zato što sam ja jedna od tih žaba.“ „???“ 4. Kaos je savladiv samo zato što mi više ne živimo u doba drevnog grčkoga nereda. Umjesto njega, spopada nas permanentno stanje transformacija kaosa u „novi red“ i na to se čovjek kao „subjekt“ ne može naviknuti bez fundamentalnoga „stresa“ uzrokovanoga „međuljudskim odnosima“. Tko živi i radi u pogonu apsolutne kreativnosti taj zna da je sve ovo samo predigra za još veće ubrzavanje do tehnološke singularnosti. Preostaje jedino vratiti se u svoje snove i svoj horizont otvorenoga neba pod uvjetom vladavine iskonskoga plavetnila u njegovoj uzvišenoj sferi.

July 18, 2025
Epoha Staroga Mačka ili hommage Andriji Mauroviću

Epoha Staroga Mačka ili hommage Andriji Mauroviću

1. Kad mi je palo na pamet da generacija X. više gubi interes za „jučerašnjim svijetom“, kako bi to kazao veličajni Stefan Zweig u svojoj predivnoj knjizi o kraju Austro-Ugarske i ideje Mitteleurope iz duha jedne sjajne kulture? Bilo je to na jednome predavanju iz Estetike na dodiplomskome studiju kad sam studentima nastojao približiti pokušaj povijesne avangarde da radikalno prevlada razlike između umjetnosti i života. Spominjao sam neke primjere nastanka novih medija i nove senzibilnosti iz svijeta filma koje, naravno, od slušatelja nitko nije uopće znao osim one britve pod rožnicom oka iz Bunuelova i Dalíjeva Andaluzijskoga psa, potom slavodobitno pokušao zavesti publiku primjerom onoga što sam u svojoj naivnosti mislio da im je valjda samorazumljivije od lokalnih trap-bandova s „Instagrama“. Primjer je bio iz područja stripova, a odnosio se na kultni uradak Huga Pratta Corto Maltese, šutljiva kapetana, koji je putovao je početkom 20. stoljeća (1900-1920.), tog romantičnoga “skitnice sa zlatnim srcem”, tolerantnoga i sućutnoga prema slabijima, prethodnice Indiane Jonesa. Ne moram Vam dočaravati zbunjene reakcije na moje kvizovsko pitanje, kao ni moju iznenađenost da im je to bilo tako strano i daleko kao sva književnost izvan diktature lektirskih par djela poput Sallingerova Lovca u raži i eventualno J. K. Rawling i njezina Harryja Pottera. Drugi uzaludan pokušaj bio je pitanje nacionalne časti i lokal-patriotizma kad sam kazao da smatram strip hrvatskoga genija Andrije Maurovića, Stari Mačak i svu njegovu ilustratorsku i crtačku avanturu između povijesnoga neoklasicizma i hard-pornografije vrhunskim svjetskim dostignućima. Nakon još veće zaplotnjačke šutnje mojih dragih studentica i studenata, vidio sam da je najbolje sve zaboraviti, te završiti predavanje kakvim lošim vicem o Sokratu koji na atenskoj agori proklinje avangardna vremena i prije 2500 godina ispaljuje ovaj retorički ćorak: „Ah, nikad gore zlatne mladeži u našoj dičnoj Heladi!“ Da, generacija X više ne ferma stripove, već samo trailere s video-klipova iz svijeta horora, mode i seksa, to sam znao intuitivno, ali ipak sam ostavljao prostor nekoj varljivoj nadi da sklonost avangardnoj dekonstrukciji visoke kulture u stripovskoj književnosti nije posve iščezla u nepovrat. U međuvremenu, vjerojatno je sve ovo što spominjem dospjelo do vrtoglava ubrzanja u zaboravu svekolike prošlosti, pa tako i tradicije apsolutne modernosti kojoj je na svoj, radikalno-boemski, svjetonazorno „razvratni“ način dao obola naš majstor ilustracije i primijenjenoga crteža, naprosto po crtačkome umijeću jedan od najvećih koji se pojavio u 20. stoljeću ovdje i mnogo šire, Stari Mačak. 2. Sjećam se dva neobična i posve nesvakidašnja intervjua iz 1980ih godina, oba vezana uz genijalne umjetnike jezika i slike, ali i stvaralačkoga oblikovanja vlastita života na rubovima društvene konzervativnosti s nastojanjem da se sam život ekstatički i orgijastički dovede do usijanja. Prvi je onaj sa slovenskim književnikom i partizanom Vitomilom Zupanom, autorom vjerojatno jednog od najboljih svjetskih romana s tematikom zatvora i vlastite zatočenosti, naslovljenog Levitan koji je objavljen u ljubljanskoj „Mladini“. U njemu Zupan na svoj legendarni, provokatorski i nekonvencionalni način svoju literaturu i život uspoređuje s djelima markiza de Sadea i antitotalitarnih subverzija koje su plijenile pozornost 1970ih godina poput Solženjicina i njegova Arhipelaga Gulaga i drugih istočnoeuropskih intelektualaca poput Havela i Milosza, da bi u posvemašnjem burlesknome stilu opisao kako je sablažnjavao tadašnju slovensku poslijeratnu politiku i kulturu svojim omalovažavanjem i cinizmom spram Prešerena i svekolike nacionalne heroike. Drugi je razgovor onaj Andrije Maurovića u „Poletu“. U njemu slikar i crtač bez uvijanja govori o svojim seksualnim navikama i o davnim danima kad je gomile novaca koje je zaradio svojim stripovima i radom na reklamama za industrijske proizvode prije rata spiskao na glasovite zabave i orgije u Zagrebu, o veganizmu ne kao pukom „stilu života“ kako se danas „šminkerski“ prakticira do paroksizma, već kao o promišljenom susretu s onim iskonskim u indijskoj hinduističkoj tradiciji, te o svojem umjetničkome radu u mediju avangardne popularne kulture koju nije smatrao ničim toliko bitnim jer mu je istinska umjetnost bila ona koja je odavno prošla u djelima renesansnih i baroknih majstora dok je još Bog hodao ovom zemljom. Kako je Bog svoje odigrao i prije Nietzschea, tako je Starome Mačku preostalo da život modernih konzervativaca oslika na svoj autentičan način jedinstvenoga noir-Stimmunga, u kontrapunktu crno-bijeloga svijeta što je tako mistično i nesvodivo figurativno ekspresivno ulazio u svaku kuću i svaki dom našeg uzbudljiva djetinjstva u iščekivanju novih epizoda njegovih stripova. O hermeneutičkome čitanju njegova stvaralaštva vrijedi pročitati tekst sveučilišnoga profesora i stručnjaka za stripove i ilustracije Frane Dulibića kao predgovora katalogu izložbe održane u Muzeju suvremene umjetnosti od 28.11.2018. do veljače 2019. godine ꟷ „Andrija Maurović: Između političkih ideologija i pornografije“. (https://www.jutarnji.hr/kultura/art/andrija-maurovic-kruzila-je-prica-da-bi-od-zaradenog-novca-svaki-mjesec-mogao-kupiti-kucu-no-on-je-novac-nemilice-trosio-na-drustvo-7884360?cx_linkref=jl_ia_vezane . V. isto tako i monografiju Veljka Krulčića, Maurović. 8 remek-djela jednog od najvećih svjetskih majstora stripa (Pula, 1986) 3. Dakle, posljednji je intervju Andrija Maurović dao nekoliko mjeseci prije smrti, novinaru Zoranu Sekuliću. Uistinu ga je dočekao bos, u kućnome ogrtaču i pidžami. Na pitanje o njegovim erotsko-pornografskim crtežima odgovorio je: “Stavljam ljudima na znanje istinu. Rugam se braku, obitelji, crkvi. Priroda me opteretila velikim pesimizmom. I nije to kič kako bi neki željeli prikazati moje slike, već filozofija života. Moje slike nose oslobođene žene…”. Ne može se nikoga prevariti i vući za nos, osim što veliki umjetnici imaju tu moć da se izruguju i varaju ionako dosadne i beznačajne ljude svih profila koji uvijek vjeruju u objavljenu „istinu“ neke dogmatske Korporacije ili Knjige ili Slike. Maurović se lažno predstavio da je učio kod Vlahe Bukovca da bi prevario institucije i upisao se na Likovnu Akademiju u Zagrebu. No, to je važnije od njegova „akademizma“ kojem se znalački izrugivao samo zato da pokaže koliko mu je u životu bilo važnije da izvrgne rugu institucionalni „ethos“ licemjerja negoli da dosegne građansku sigurnost i dobar status. Od svega toga, najvažnije je u njegovu slučaju to što ga je nadživjela figura koju je sam stvorio svojim strip-crtačkim umijećem. Lik Staroga Mačka postao je upravo autor Andrija Maurović, i to je njegova začarana publika među kojima i ja u djetinjstvu uvijek dobro znala iako nam je svima bilo stalo da umjetnost nadvlada tzv. stvarni život. Kad zavirite u lice genija i provokatora, u taj neo-noir-figuralni naturalizam koji će mnogo kasnije Lucian Michael Freud izvesti u svojim autoportretima, sve odjednom poprima čudovišne metafizičke obrise tjelesne moći i propadanja i zato je svaka usporedba s Prattovim Corto Malteseom ovdje i primjerena i ujedno neprimjerena. Maurovićevo likovno umijeće nesumnjivo je bilo nadahnuto ljubavlju spram filmske umjetnosti i to je naprosto neporecivo. Sve je u njegovu pristupu svijetu kao ambivalentnome događaju vladavine osjetila i osjećaja životne ekstaze nad svim drugim mistifikacijama od religija do političkih ideologija. Zato je od „oportuna“ preživljavanja i u Pavelićevoj NDH i u Titovoj Jugoslaviji i od tzv. portreta koje je izrađivao po narudžbi kao i sve drugo, uostalom, važnija njegova odluka da svoje carstvo stvaralačke mahnitosti otvori svima čistoga srca i zdrave pameti i zatvori svima kojima je slika uvijek samo „sveta“ slika ovog ili onog autoriteta. Stari Mačak je svjedočanstvo najviših dosega moderne vizualne kulture koji se ikad dogodio u našem maloj „morbidnoj Arkadiji“ i nema nikakva razloga ne biti euforično neumjeren u estetskoj prosudbi i ponavljati do besvijesti da je njegovo djelo jedino moguće razumjeti u korelaciji s onim Huga Pratta, koliko god to možda i osporila istraživanja povijesno-umjetničarske struke. Nije Maurović bio nikakav „Rembrandt svjetskoga stripa“, već ono što je bio i zauvijek će ostati bez obzira na umjetničke preferencije generacije X ꟷ Crni Mačak jedne epohe iz „jučerašnjega svijeta“ kad je užitak u slici i tekstu stripa bio važniji od sraza sa stvarnošću i života po mjeri uvaženih društvenih troglodita.

July 17, 2025
Mizantropski raj za pse

Mizantropski raj za pse

1. Mržnja nije samo suprotnost spram ljubavi. To je filozofski Weltanschauung za izrazito suptilne duhove kojima je nakon desetljeća javnog iskazivanja naklonosti društvenim običajima da se Drugi poštuje i časti ga se unatoč zakonima ljudskoga samoljublja jednostavno dozlogrdilo biti licemjerno suosjećajan i glumiti Kantov rigorozni filantropizam za idiote. Zbog toga nije nimalo začudno što starci, više muškarci a manje žene, poslije sedamdesete postanu kandidati za ulaz u klub melankoličnih mizantropa. Prvo što ih čini prepoznatljivim u mnoštvu umirovljeničkih freakova koji se šmucaju gradskim perivojima poput zabludjelih pedofila s pogledom u ikonoklastične kipove Nacije koji simboliziraju golo ništa i ništa golo kao takvo jest da ih za povodac vode njihovi bjesomučno razlajani psi. Ovaj ontološki pseudo-kinizam sve više postaje težak problem psihičkoga rastrojstva naših dragih mizantropa kojima upravo „ovdje“ i „sada“ postaje posve nevažno hoće li njihov doberman ili pitt-bull u zanosu slobode i sreće razderati kakvu usamljenu staricu ili navaliti na sirote ljubavnike koji još uvijek vjeruju u romantiku javnoga parka bez horor-svršetka. Što je, dragi moji mrzoljupci vlastite ništavnosti u zrcalu subjekta, to radio strukturalni antropolog Claude Lévi-Strauss u 102. godini tzv. života? Nije više izlazio iz svoje biblioteke u kući, osamio se potpuno, ljudi su mu predstavljali najgori oblik socijalnoga ološa i kulturalne bagre, mrzio je svaki svoj korak i svaki zvuk koji ga je smetao u pokušaju da se koncentrira u predavanju uz magnetofonsku traku i cvrkut slavuja iz krletke. Kome je držao predavanja o „novoj divljoj misli“ i „novome tabuu“ iz kojeg nastaje civilizacijski okvir ovog fatalnoga sebeljublja i na kraju ono najRealnije ꟷ izljev autentične patološke mržnje spram Čovjeka kao takvog, što uključuje i konkretne njegove pripadnike iz vlastita okružja? Svojem starom, olinjalome psu koji ga više nije mogao ni vidjeti ni čuti, ali je po defaultu ležao pod njegovim hladnim nogama uvijek u isto vrijeme i tako do kraja predavanja. Što iz ovoga valja zaključiti? Samo to da je mizantropija nemoguć projekt osamljivanja ljudske duše u apsolutnome smislu. Razlog je u tome što nas na djelovanje ipak pokreće ljubav spram samoga sebe kojeg vidimo u Drugome. Lévi Strauss je tu ljubav svojeg patološkoga egocentrizma vidio u svojem Rexu, jer samo se tako može imenovati njegovo kraljevstvo Pas koji voli ljude samo zato što mu je „duša“ programirana za altruizam iz koristi, jer računa da će za svoju bezuvjetnu vjernost Gospodaru dobiti razmjeran udjel u goveđim kostima i poslastici s obveznim pudingom ili sladoledom. Ljubav je, dakle, uvjet mogućnosti radikalne mizantropije i to zbog nužne kontingencije svakog živoga bića da se održi na životu s pomoću spasonosnoga sebeljublja. Spinoza je to u svojoj Etici baveći se osjećajima i tjelesnošću nazvao conatus. 2. U suvremenoj književnosti nema ravnoga Thomasu Bernhardu i njegovu djelu Imitator glasova. To je kao da čitate bedeker za buduća ubojstva iz nehata koje onaj koji ih pretkazuje iz čistoga hira smatra etičkim činom opravdanja metafizički shvaćene ljudske egzistencije. Ljudi naprosto umiru, krepavaju, stradavaju masovno u automobilskim nesrećama, ratovi se podrazumijevaju i uglavnom su nezanimljivi za analizu pa iz Bernhard ne šljivi suhu šljivu, mrze svoje susjede relativno samilosno tako da im uskraćuju kap vode na samrti i umjesto da nazovu pravi broj Hitne službe, namjerno biraju broj seksi-telefona ili već zatvorene cuckarnice u sebi urlajući od prigušenoga smijeha. Sve je to „normalno“, pa je još više „normalnije“ da mizantropija razmjerno raste s osjećajem praznoga obilja materijalne sigurnosti u čovjeku koji u godinama koje nosi po klinikama i priručnim grobljima dovodi do patološke škrtosti onog tko je čitav život bio, nećete vjerovati, škrt kao pas. Slušam neke svoje kolege koji uživaju planetarnu popularnost kako „imitiraju“ Bernhardov „glas savjesti“ i misle da je taj osjećaj i doživljaj vlastite usmjerenosti na mržnju spram Drugoga naprosto odgovor na sveopću krizu identiteta tzv. čovječanstva na sadašnjem stupnju svojeg biološko-kognitivnoga razvitka. Sve funkcionira. AI manijakalno obavlja mnoštvo poslova. Polako se svi osim azijskih i afričkih novih robova u libidinalnoj ekonomiji info-com.kapitalizma svijeta navikavamo da je besmisleno znati mnogo i čitanje i kulturu smatrati uzvišenom djelatnošću duha kad Imperijem vlada „logika idiota“ koji ne mrze druge ljude baš toliko koliko u svojoj mizologiji mrze logično i sintetički složeno zaključivanje, a u svojoj pohvali općeg idiotizma jednom je francuskome predsjedniku, koji se tužio na valove doseljenika iz država koje oplakuje pustinjska Sahara u Pariz i okolicu, Šef-svijeta s onom svojom priglupom crvenom šiltericom golf-kluba s Floride uzvratio: „Nema problema. Sagradite zid u toj Vašoj pustinji i nek’ pridošlice crknu pred vratima spasa!“ Predsjednik Francuske je zinuo od čuđenja i ljubazno uzvratio na ovaj reality-show „kretenizam“: „Da, ali znate, Sahara ima površinu od 9 milijuna i 100 tisuća km.“ 3. Molièreova komedija Mizantrop suočava se s temama licemjerja, neiskrenosti, nepravde, sukoba između društva i pojedinaca, zajedno s manipulativnim društvenim igrama u koje se ljudi upuštaju. Korupcija i hipokrizija javnoga morala predstavlja kritičku točku radikalne usmjerenosti na ono što aristokratsko društvo dovodi do patoloških oblika vlastite degeneracije. No, mizantropija je danas u doba tehnosfere i kaosa postala jedini mogući bijeg iz vlastite okaljanosti neuspjehom svake političke reforme i revolucije, jer je tautologija oligarhijske vladavine političkoga neoliberalizma, fundamentalizma i populizma postala naprosto nesnosno polje gušenja kritičkoga Uma svim sredstvima anti-prosvjetiteljstva. Kad mizantropi još jedino nadu polažu u „svojeg psa“, onda je to pervertirani oblik utonuća u društvo spektakla kao društvo doživljaja kojemu samoća i starost pružaju alternativu od bjesomučne radno-tehnološke vrtoglavice. Psi su mediji pokušaja ravnoteže između svjetova egocentrizma i altruizma, jer su prepušteni Drugome na milost i nemilost do njegova nestanka. Čovjek zna da je biće trpljenja i akumulirane srdžbe i ponosa sve do časa njegova ugasnuća, kad osjeća da je suvišan u svim aspektima sebi i drugima, a ne samo tzv. društvenim. (v. Žarko Paić, Suvišan čovjek: Refleksije, Matica hrvatska, Zagreb, 2021. prir. Damir Barbarić) Tek tada, u tom strašnome času, otvara se Pandorina kutija svih potisnutih osjećaja samopriznanja jer kao i svi paranoici i histerici osjeća da ga Drugi napuštaju, da ga jednostavno smatraju dosadnim i autističnim starcem koji gnjavi okolinu svojim zaslugama za narod i čovječanstvo. U tom strašnome času, mizantropija postaje jedini spasonosni lijek protiv pada u psiho-bezdan. Mrzim, dakle, jesam još uvijek onaj koji jesam (odio ego sum.) I u toj mržnji spram Drugoga postajem drugi koji mrzi naposljetku i sam sebe, pa mu pas kao medij treba više od svake moguće ljudske samilosti. Mrzim te silne filmove o starcima i sa starcima kao glumcima, redateljima, tu maniju suosjećajnosti spram tzv. treće dobi, tu patološku potrebu da čovjeka kao zadnjeg kretena drže u klubovima liječenih narcisa poput mitskoga starca Nestora koji se valjda i u zipci kandidirao za šefa grčkih penzionera pod Trojom i nakon toga umislio da je važniji od Agamemnona u samoći svojeg drugoga „zlatnoga doba“ kad je naučio heklati i peglati, odlazio na tečaj kognitivne psihoanalize u mikensku grobnicu i počeo manijakalno piti i pušiti u svojoj stotoj. Najgenijalniji lik starca koji čeka smrt je Harry Dean Stanton, američki filmski glumac iz Wendersova divnoga uratka Pariz, Texas koji u razgovoru s Davidom Lynchom kaže na njegovo pitanje: „Kako bi opisao samoga sebe?“ samo ovo: „Nikako, nema ničega. Ne postoji sebstvo.“ I onda obojica maznu pola kutije cigareta, smiju se, loču whiskey i pivo i pričaju masne viceve o seksu i divljini one prave Amerike. To je to. Ne treba mi za mizantropiju nitko Drugi, dovoljno sam sebi stran i nitko. Ne treba mi zato ni mrzovoljni pas da me vodi u šetnju kroz suton i magle. Dovoljno je kazati da imam svojeg izdavača koji se zove „Mizantrop“ i kod kojeg sam objavio dosad sedam svojih bitnih knjiga: petoknjižje Tehnosferu, Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea i Izglede nadolazeće filozofije. Što mi više treba da bih dosegao luk vječnosti?

July 16, 2025
Jezgre i rascijepi zemlje/Zemlje

Jezgre i rascijepi zemlje/Zemlje

1. U filozofijskome mišljenju 20. stoljeća postoje dva suprostavljena pristupa zemlji kao Zemlji. Naravno, kad istu riječ pišemo malim slovom posrijedi je geološka struktura jedne planete u Sunčevu sustavu na kojoj nekim čudom buja život iako živimo u doba kad se sve topi i sve gori, te znanstveno-egzaktno ne ostaje odveć vremena za svetkovinu holizma i ravnoteže ekosustava s onim kozmološkim kao takvim. No, kad istu riječ pišemo velikim slovom mislimo na plavu planetu po kojoj još uvijek hodamo i kroz koju prolazimo kao zaneseni mjesečari diveći se njezinim visovima i dubinama, sferama i slojevima. Prvo je mišljenje ono kasnoga Edmunda Husserla, oca-utemeljitelja filozofijske fenomenologije iskazano u jednom apokrifnome tekstu iz 1934. godine, koji je objavljen 1940. (v. Husserl, Edmund (1940): Grundlegende Untersuchungen zum phänomenologischen Ursprung der Räumlichkeit der Natur, u: Marvin Farber (Hg.), Philosophical Essays in Memory of Edmund Husserl. Cambridge, Mass., 307-326.) Većina analiza ima za cilj produbiti i proširiti teme predavanja “Stvar i prostor” (1906./07.). Kao i u ovom predavanju, vizualna i taktilna senzorna polja, s njihovim redovito povezanim kinestetičkim osjetima, čine polazište analiza. Nakon toga slijede istraživanja viših razina konstitucije prostora, opsjena i stvari, ovisno o postupnim kinestetičkim sustavima. Redoslijed konstitucije vodi od jednostavnih do složenijih kinesteza: očiju, glave, gornjeg dijela tijela, pa čak i hodanja, što predstavlja odlučujuće postignuće u konstituciji udaljene stvari. Rukopisi D 17 i D 18 nude odlučno “antikopernikansko” i kontranaturalističko tumačenje geneze značenja prostora i kretanja. Fizika kaže: Jurimo kroz svemir ꟷ dok se za nas Zemlja na kojoj stojimo i hodamo ne kreće: “Izvorno arché Zemlje se ne okreće!” Naša koncepcija prostora i kretanja u prostoru temelji se na iskustvu kretanja i hodanja po Zemlji, koju doživljavamo kao ‘nepokretnu’. 2. Drugo, posve suprostavljeno shvaćanje odnosa zemlje/Zemlje i onto-kozmo-antropologije pripada Gillesu Deleuzeu i Felixu Guattariju. Ono se nalazi u tzv. dualnoj knjizi koja se sastoji od Anti-Edipa: Kapitalizma i shizofrenije 1 iz 1972. godine, te od Tisuću platoa: Kapitalizma i shizofrenije 2 iz 1980. (Minuit, Pariz) O tome sam iscrpno pisao u svojoj knjizi Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea (Mizantrop, Zagreb, 2022.). Evo zaključnoga poglavlja iz te knjige. „Zašto je Deleuze tijekom vlastita puta mišljenja došao do onog što se unatoč izvornosti i prapočetku odnosi na Zemlju u njezinoj dvoznačnosti kao planetu u Sunčevu sustavu i kao prostoru nastanjivanja i egzistencije prirodnih bića, čovjeka i one forme koju na tragu Nietzscha naziva „nadčovjekom“? Pitanje pretpostavlja da se „otkriće Zemlje“ u suvremenoj filozofiji zbiva kao reakcija na njezino opustošenje i uništavanje u procesu kapitalističke globalizacije. Doduše, isto su pred kraj života učinili i Husserl i Heidegger. Ipak, svaka je reakcija na događaj mišljenja i sama događaj. Zemlju misliti znači pristati na neizvjesnost nadolazećega jer nije riječ o zauvijek postojanome „rezervoaru“ života, nego o kontingentnome susretu postajanja (devenir) u tijeku evolucijskih skokova i rezova. Nastojali smo, naime, ovim razmatranjem pokazati bitne razlike u pristupu fenomenologije, mišljenja povijesno-epohalnoga smisla bitka te ontologije postajanja u artikulaciji života kao imanencije. Iz svega se čini bjelodanim da je mišljenje koje proizlazi iz Zemlje i misli zemlju u njezinome procesu deteritorijalizacije eksperimentalno mišljenje. U trijadi filozofije, umjetnosti i znanosti ono polazi od ne-odredivosti, ne-iskazivosti i ne-dokazivosti. Riječ je, naime, o kaosu kao događaju nastanka mišljenja uopće. Ništa nije samo o sebi postojeće, kao što isto tako ništa samo o sebi nema svoj prvi uzrok i posljednju svrhu. Zemlja se kao bes-temeljnost „bitka“, „bića“ i „biti“ čovjeka pojavljuje u beskonačnome kretanju. Time borba s kaosom uspostavlja mogućnosti stvaranja „planova imanencije“ s kojim ono što tradicionalna metafizika naziva svijet dobiva kontekstualno određeno značenje, ali ne i konačan smisao. Biti-na-Zemlji znači uvirati i ponirati, lebdjeti i uranjati u slojeve koji osim materijalno-geoloških imaju i energetska značenja proizvođenja „formi života“ s onu stranu biologizma i vitalizma. Deleuze nije, dakle, „otkrio“ Zemlju kao zemlju u smislu „novoga Kopernika“ i to na decentrirani način rastemeljenja onoga što je u Ptolomeja bilo imenovano geocentrizmom. Ne, ovdje nema središta ni rubova. Ali zato ima spajanja i razdvajanja u nizovima i sklopovima. Ovdje se preklapaju dijagrami i programi, a život kao imanencija nastaje i nestaje u „beskonačnoj brzini“ kozmičkoga događaja. Mišljenje „danas“ mora s time računati ako želi očuvati dostojanstvo. Filozofija ga je imala od Heraklita i Parmenida, Platona i Aristotela, Descartesa, Leibniza i Spinoze, od Kanta, Schellinga i Hegela, Marxa, Nietzschea i Kierkegaarda, Husserla, Heideggera i Wittgensteina, Whiteheada, Bergsona pa sve do Deleuzea. Budućnost filozofije Deleuze je ipak, naposljetku, shvatio kao ono što više ne može imati Zemlju za „posljednji razlog“ svoje egzistencije. Bez temelja mišljenje mora stvoriti niz konceptualnih mreža s kojima se pokušava dohvatiti stvarnost u transformacijama. Paradoks je njegove „geofilozofije“ stoga u tome što je u doba onog što nazivam tehnosferom ovo mišljenje jedino prodorno u svojim težnjama pod uvjetom radikalnog „digitalnoga konstruktivizma“. Sve je konstrukcija, pa tako i Ništa koje „stoji“ u praznini bez temelja, razloga i svrhe. Ništa kao konstrukcija odnosi se na ne-mogućnost dijalektičkoga odnosa između bitka i Ništa, kako je to nastojao izvesti Hegel u Enciklopediji filozofijskih znanosti. Ovo „ništa“, međutim, više ne ništi. Ono tek proizvodi drukčije načine „ništavljenja“ i „ništine“ od Ničega s kojim se tako bezuspješno borila zapadnjačka metafizika i na njezinu vrhuncu Nietzsche objavom nihilizma kao posljednje oporuke Zapada. Možemo li Deleuzea kao suvremenoga ničeanca „osloboditi“ teškog bremena nihilizma samo zato što je filozofiju shvatio kao stvaralačko „ludilo“ postajanja u konceptualnoj igri posvemašnje bezrazložnosti?“ 3. Netko će se zapitati: a što je s trećim pristupom, onim Heideggera iz njegovih bitkovno-povijesnih uvida još iz 1937/1938. godine kad počinje rabiti pojam zgode ili događaja (Ereignis) i sve do kraja misaonoga života pokazuje da je raskorjenjivanje zemlje kao Zemlje učinak djelovanja postava (Gestell) kao biti tehnike? (v. Martin Heidegger, Besinnung, sv. 66, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1997) Reći ćemo ovako. Iako u svojim promišljanjima stojim uvijek u blizini Heideggera i ne smatram Husserlovu fenomenologiju onom filozofijskom orijentacijom kojom se može ući u razračunavanje s logikom vladavine tehnosfere u globalno-planetarnome smislu, učinit ću sada „sablazan“ i „iznimku“ i kazati da je Husserlov antikopernikanski „obrat“ primjereniji za uvid u ono što pripada samome obratu u biti metafizike od Heideggerove kritike metafizike kao nihilizma. Zašto? Iz jednostavnoga razloga što polazi od postavke koja je znanstveno neistinita i gotovo istovjetna onoj Ptolomeja iz doba drevnih Grka koji su smatrali da se Sunce kreće oko statične Zemlje, središta svekolika svemira. Taj „antinaturalizam“ i „ravnozemljaštvo“, naravno, nije mišljeno zato da bi podržavalo suprotstavljanje napretku fizikalne kozmologije i znanstvenosti znanosti koju tvore od novoga vijeka matematika i fizika. Stvar je u ideji obrata ili okreta, koju je upravo Heidegger nakon svojeg glavnog filozofijskoga djela Bitak i vrijeme iz 1927. godine neprestano nastojao otvoriti kao putokaz za nadolazeće mišljenje onkraj granica metafizike. Ipak, Husserlov apokrifni tekst iz 1934. godine jasno polazi od „čovjeka“ koji hoda ovom zemljom/Zemljom i koja se ne kreće iz njegova opažajnoga motrišta, već se kreće „subjekt“ mišljenja i opažanja i tako motri svoj objekt, a ne on njega. No, za razliku od kartezijanskoga subjektivizma ovdje je na djelu izvorni odnos čovjeka s njegovim tijelom koji izranja iz zemlje kao Zemlje i tvori arhipelag svih ljudskih osjećaja, doživljaja i spoznajnih stavova. Mi smo, dakle, „subjekti“ tek onda kad se krećemo supstancijom koja je jezgra svekolike ljudske egzistencije. Ako je Husserl svojom analizom pra-zemlje otvorio put u iskon na drukčijim temeljima od znanstvenoga redukcionizma s kojim fizikalna kozmologija egzaktno pokazuje još preostalo vrijeme koje ostaje Zemlji na raspolaganju prije implozije i njezina kraja, onda je ono što su promislili Deleuze i Guattari u njihovoj geofilozofiji kao novoj filozofiji stvar rascjepa Zemlje i ljudske deteritorijalizacije/reteritorijalizacije. Jezgre su rascjepkane, vulkani iznova prijete erupcijama, kaos postaje kaosmos, a čovjek u svojem kretanju „beskonačnom brzinom“ aksiomatskoga kapitalizma prelazi u stanje mehanosfere/tehnosfere kao procesa metamorfoza od kojih je posljednja ona koja nadilazi granice ljudskoga-suviše-ljudskoga i postaje tehnološka singularnost. 4. Zemlja ima „rok trajanja“ i zato kad rascijep u potpunosti potisne njezinu jezgru u stanje kaosa kao postajanja novoga, tek tada mišljenje u svojem nadzemljenju ima „svijetlu budućnost“. Ne možemo bez postojane forme mišljenja imati vjeru u jezik koji prikazuje i predstavlja ovo događanje jer se i sam jezik naposljetku „geološki“ i „metafizički“ preobražava u jednu novu rascjepkanu jezgru vječnosti koja nas ostavlja bez daha u pogledu na eksplozije i implozije svemira kao „velikoga praska“ i „velikoga usisavanja“ materije, energije i informacija u svoje „crne rupe“ u kojima više ništa ne postoji osim samoga postojanja bez subjekta i supstancije. Nema trećega mišljenja zemlje na Zemlji i bez Zemlje, jednostavno nema jer je sve samo odnos između usporavanja i ubrzavanja i samo je pitanje mjere odnosa između ovih modifikacija „beskonačne brzine“. Ne prolazi nam vrijeme ni sporo niti brzo sve dok smo uprostoreni i oprostoreni negdje i nigdje. Mi smo zemaljska bića, tvar i prah ove usporene-ubrzane vječnosti koja odlazi u daljinu naše neodredljive blizine s kojom više ništa nema ni svoju jezgru ni svoj rascijep. Sve je u transverzalnim fraktalima jedne eterične putanje izvan Zemlje i stanja izvan ravnoteže duha i tijela u ovoj neizrecivoj ravnodnevnici Sunca i Zemlje za njezine stanovnike zagledane u svoja kozmička zrcala.

July 15, 2025
Prokleti Drugi

Prokleti Drugi

1. Durrellova pjesma „Je est un autre“ (prvi put objavljena 1942.) podaruje nam rani nagovještaj dvostrukosti kao u slučaju likova iz Avignonska kvinteta, Blanforda i Sutcliffea, kako ulaze i izlaze iz ꟷ ili prelaze granice ꟷ međusobnih identiteta (ili bi to trebalo biti „identitet“?). Je est un autre On je čovjek koji bilježi, Promatrač u visokom crnom šeširu, Lice skriveno u obodu: U tri europska grada Promatrao me je kako ga promatram. ……………………………………………. Susret na mračnome stubištu Gdje je plima tekla čisto kao tkalački stan: Izdaja nje, njezini poljupci Svjedočio im je svima: često Čujem ga kako se smije u drugoj sobi. Promatra me sada, radim do kasno, Oživljavajući pjesmu, njegove oči Odražavaju bolest De Nervala: O, beskoristan u ovoj staroj kući da propituješ Ogledala, njegovu neprobojnu masku. Kao što drugi „dvojnik“, Pursewarden, kaže u Aleksandrijskome kvartetu: „Ne postoji Drugi; postoji samo čovjek koji se vječno suočava s problemom vlastitoga samootkrivanja.“ Pursewarden, kao i mnogi likovi u Kvartetu, stalno promatra sebe u ogledalu, a ogledalo kao granica još je jedno psihološko mjesto zaustavljanja za Durrella. Ideja, u „Je est un autre“, jest „propitivati/ ogledala“ koja „drugome“ pružaju „njegovu neprobojnu krinku“ jest naglasiti ono što je 1918. napisano o političkim granicama: „Granica je mjesto općenja sa strancem“. Uostalom, ono indijsko u Durrellovu kozmologizmu kazuje nam da je sve rezultat Mayina vela, taj zlokobni teatar sjena. U nekim apokrifnim razgovorima o svojem životu u kojem je uvijek bio i sam sebi i drugima „prokleti Drugi“ Durrell kaže da nikad nije imao „svoj“ pravi dom, a kad mu se činilo da je blizu tog ostvarenja rajskoga stanja, već su se Britanci i Nijemci pobrinuli da sve postane groblje opsjena i duh krhotina. I doista, i Kvartet i Kvintet su obilježeni traumatskim posljedicama 2. Svjetskoga rata. Gnostička se metareferencijalna „priča“ pojavljuje u oba ciklusa i to kao ono unutarnje i izvanjsko, kao bijeg od okrutnoga svijeta i kao strašno suočenje s njegovim iskustvom „propasti Zapada“. No, pitanje o dvojniku, umnažanju ogledala, nemogućnosti dosezanja istinskoga identiteta, jest u Durrellovu osobnome slučaju muškarca koji se ženio četiri puta i imao djecu razasutu posvuda, postaje i osobno traumatično. Njegova se kćer Sapho ubila objesivši se sedam godina nakon izlaska Kvinteta baš kao junakinja romana iz tog ciklusa Livija. Što je otuda bio smisao književnosti? Da bude najava/pretkazanje života kao mimesisa umjetnosti, a ne istinske zbilje? Odgovora nema. Ostaje pitanje: zašto/čemu? 2. Nikad nisam volio čitati biografije ni filozofa ni pisaca. Život me zapravo nije zanimao u njegovoj herojskoj ili banalnoj protežnosti onih koji su nužno posvećeni onome što sam Durrell uzvišeno kaže kako je njegova posljednja obrana ona teritorija „kraljevstva imaginacije“. Znamo iz različitih izvora da je radio kao službenik britanske diplomacije u Kairu, Aleksandriji, Argentini, Beogradu i umirovljenju kad se preselio u Provansu i tamo zapravo proveo „miran život“ do smrti, ako izuzmemo to samoubojstvo njegove Sapfe, kćeri, koja kao da je bila osuđena na prokletstvo Druge, jer „nomen est omen“. Nema nikakve dvojbe da je njegova literatura stvaralački „mimesis“ njegova života ili možda obratno (?). Pisati o sebi imperativ je moderne književnosti. Proust je to usavršio do najviše razine kontemplativnoga impresionizma, a ne kaže se baš uzalud da je Lawrence Durrell njegov fascinantni dvojnik, ali s posve drukčijim pristupom „duhu mjesta“, onkraj svih slabosti i nemoći ljudskoga tijela i aristokratskoj mondenosti sentimentalnoga odgoja jedne uzvišene klase u svojoj konačnoj agoniji. Durrell je „prokleti Drugi“ i ta se heretička neodvojivost od engleske isključivosti od Drugih morala dogoditi upravo kao obrana prava na „kraljevstvo imaginacije“ od svih kompromisa sa stvarnim životom i njegovim frustracijama i traumama. Biti diplomat i pisac nije ništa neobično u 20. stoljeću. Čitav niz velikana stoji uz ovaj način suptilnoga „preživljavanja“ i putovanja onkraj političkih granica Zapada: Saint John Perse, Ivo Andrić, Julio Cortasar…No, Durrell je iznimka upravo zato što je svojeglav i transgresivan, ambivalentan u svojim postupcima i poput njegova anti-junaka, genija i samoubojice Pursewardena može kazati u Balthazaru: „Pravi domoljub mora kreativno mrziti svoju domovinu.“ 3. Durrel nije D.H. Lawrence, uzvišeni aristokratski dekadent i kad ruši konvencije engleskoga plemstva i konzervativizma. Ne, on je uvijek „prokleti Drugi“, onaj koji se nalazi u blizini s vagabundima i očajnicima, slobodnjacima i transgresivcima. Zbog toga je izrazito zagovarao grčku riječ eleutheria (sloboda), posebno jer je izvedena iz izraza eleuthein hopos ero (ići kamo god želim), a to je najviše cijenio u ponašanju provansalskih skitnica i njihovoj dromomaniji, njihovoj ležernoj sposobnosti da žive izvan konvencija društva. Ali, zašto je uopće sve to bitno za književnost autora Kvarteta i Kvinteta? Odgovor je tako jednostavan. Zato što je sloboda igra beskonačnoga kretanja u svim smjerovima, putovanje na kraj svijeta i onkraj njega, suočenje s vlastitim demonima i prazninama i tako mora biti. Umjetnik nije onaj koji izabire slobodu kao skitnica svoj život. Sloboda u svojoj bezrazložnosti izabire skitnice i prokletnike, one Druge koji prolaze kroz život kao mahnite i vidovite sjene vlastita plemenita pada u bezdan. Što je zapravo svojevrsni duhovni testament Durrellove književnosti koja se može s punim pravom nazvati pokušajem oblikovanja romana ideja ili filozofskoga romana? Na tragu Spenglerove Propasti Zapada i Bergsonove Stvaralačke evolucije Durrell je krenuo u istraživanje pratemelja života u dijalogu svjetskih civilizacija i to u trenutku njihove konačne usmrtivosti podržavanjem jednoznačnoga puta univerzalne tehnološke apokalipse. Zato su svi njegovi likovi iz Kvinteta nazvani arhetipski i simbolički, gotovo nestvarno i beživotno, kao nastavci ideosfere koja se u gnosticizmu i filozofiji apsolutne dekadencije pojavljuje kao znak racionalne ekstaze koja okončava sa suzom u oku grčke statue. Da, to je tako i tako mora i biti.

July 14, 2025
Luciferovo isisavanje krvi

Luciferovo isisavanje krvi

1. Roman Crna knjiga iz 1938. godine furiozan je ulaz Lawrencea Durrella u englesku i svjetsku književnost. Tu sam knjigu imao u rukama 1994. godine nakon što sam već pročitao Kvartet i Kvintet. O njoj sam čuo iz druge ruke čitav niz hvalospjeva uz mistifikacije i apokrifne dodatke njezinoj slavi da sam je držao u rukama poput neizmjerno cijenjene relikvije. Mjesecima sam je čitao, jer teško sam se probijao kroz dubinske slojeve engleskoga jezika iz kojeg proizlazi svetkovina vatre i mahnitost vrtloženja samoga jezika na kojem bi mu pozavidio i sam Joyce? Ma, ne, sam L. D. Hoćete sadržaj: evo Vam ga! Smrtni Gregory je nestao, ostavivši svoje dnevnike u prljavom londonskome hotelu. Otkrio ih je Lawrence Lucifer, a oni prikazuju kliku intelektualaca koji žive životom bijedne razuzdanosti: pisce i umjetnike koji se bore, a proždiru ih ljubavi, požude i potraga za inovacijama. Ali dok zadovoljavaju nasilne apetite tijela ꟷ i uma ꟷ njihov pad u tamu ubrzava se… Napisan kada je imao samo 24 godine, Lawrence Durrell je svoj kontroverzni treći roman opisao kao „dvostruki napad na književnost ljutitog mladića tridesetih“ u kojem je „prvi put čuo zvuk vlastitoga glasa“. Prvi put objavljen u Parizu 1938., u Britaniji je bio zabranjen gotovo četiri desetljeća zbog svoje „opscenosti“ (pod utjecajem Durrellovog prijatelja Henryja Millera). Živopisna, nadrealistična i proganjajuća, Crna knjiga zaviruje u zakutke naših duša: i uspostavlja Durrella kao vrhunskoga stilista bez presedana u suvremenoj književnosti. Evo što o njoj kaže Dylan Thomas, pjesnik i prozaik iz kojeg šiklja iskonski duh mitopoetskoga glasa i razdražljivost žeđi u stalnoj potrazi za kap „nužnoga dijela alkohola“. Ovo što čitate nije smislio Thomas, već njegov autentični srodnik, hrvatski neoavangardni pjesnik Josip Sever. Da je znao za Severa, vjerujte mi, Thomas bi nazdravio Stonehengeu i orlovima-mišarima u niskobrišućem letu ponad ovog sivila svakidašnjice. „Grozovita proza… Riječi poput kamenja, bacanje, kamenjarenje, mahovine, mućkanje, oštrenje, isisavanje krvi, topljenje, a kroz njih teče i kotrlja se jaka vatrena voda.“ 2. Vratimo se ipak sadržaju s malo detaljnjijim orisima likova. Struktura romana sastoji se od Lawrenceovoga alter ega, Lawrencea Lucifera, intelektualca koji, poput Durrella, živi na Krfu i priča vlastitu priču, iako je otkrio i dnevnik Herberta Gregoryja, koji sebe naziva Smrtni Gregory. Gregory živi u stambenome hotelu „Regina“, pomalo prljavom hotelu u jugoistočnom Londonu. On je intelektualac s kolekcijom knjiga u finome uvezu. Želio je biti pisac, ali je napustio tu ideju i sada mu je ostao samo ovaj dnevnik/memoari. Upoznao je Gracie, mladu ženu koju je obitelj u biti napustila, a koja radi kao prostitutka, ali zapravo traži istinsku ljubav. Kad je Gregory primi, ona je prljava i čini se da ima tuberkulozu. Gregory se brine za nju i na kraju se njome ženi. Čak i kad ona ode plesati s Clare, jednom od ostalih stanarki, uz njegovo odobrenje, a zatim ima seks s njim i kaže Gregoryju da se zaljubljuje u njega, on ostaje s njom sve dok konačno ne umre. Zatim odlazi oženiti se običnom ženom, udovicom- konobaricom. Ovaj odnos usporedan je Lawrenceovoj vezi s kurvom, Hildom. U hotelu su prikazani i drugi likovi, uključujući Tarquina, homoseksualca zaljubljenoga u Clare, Morgana, domara, Loba, peruanskoga studenta kojeg posebno zanimaju Engleskinje u tvidu koje nose lokote među nogama, Chamberlaina i njegovu ženu (s kojom će Lucifer imati kratku avanturu) i gospođu Juniper, udovicu vojnika koji je služio u Indiji, čiji je jedini interes u životu… bio erotski poloviti sve živo na vidiku. Ali Gregory je umro, a Lucifer je na Krfu, razmišljajući o ljudima u Regini. Kad sam u „Regini“, opet sam mrtav, kaže. Ali razmišlja i o drugim dijelovima svoga života, posebno kada predaje u ženskoj grupi, s neobičnim likovima, uključujući, posebno, gospođu About, učiteljicu francuskoga, koja umire od raka. Engleska književna kritika i publika bila je, dakle, „zgrožena“ desetljećima Durrellovom sklonošću da u samo središte svoje Crne knjige uvede opscenost. Nije li ista stvar bila i s Joyceovim Uliksom? Engleska, a to znači i irska književnost prve polovine 20. stoljeća jedinstveni je slučaj totalne destrukcije/dekonstrukcije svijeta kao svjetonazora viktorijanske ćudorednosti. Zato je pitanje slobode u iskazivanju umjetničke autonomije pisca nužno ulazak u tabuizirani prostor u kojem „taj mračni predmet želja“, da to kažemo bunuelovski, postaje razlog radikalne pobune protiv društvenih okova patrijarhalizma i konzervativne politike. Nije, naravno, Durrell jedini koji ovako beskompromisno udara u temelje kulturnoga licemjerja modernizma. Najznačajniji slučaj je onaj D.H.Lawrencea i njegova romana Ljubavnik Lady Chatterley. Prostori slobode u građanskome društvu liberalne demokracije su prostori seksualnosti i opscenosti. Amerika je u tome zemlja radikalne avangarde jer je bastion pornografske literature i vizualnih medija ključ obrane temelja demokracije protiv fašistoidnih nasrta kršćanskoga fundamentalizma još i danas. Nikad ovo ne smijemo smetnuti s uma. Zato je pitanje ljubavi i seksualne opscenosti ujedno i pitanje održivosti modernizma u 20. stoljeću, iako je sve otpočelo još u 19. stoljeću s poezijom Charlesa Baudelairea i Walta Whitmana. Sve su to naizgled izvanjske okolnosti u kojima se moderna književnost odvija kao „širenje područja borbe“ na svim razinama društvene diskurzivnosti. Evo, kako Durrellov „književni i seksualni guru“ apsolutne slobode, Henry Miller, u jednom pismu odgovara na šok nastao čitanjem Crne knjige. Pročitajte ovo do kraja, bit će Vam uistinu od presudne važnosti za razumijevanje biti književnosti nakon što se oslobodila i posljednjeg okova vlastita estetskoga larpurlartizma. 8. ožujka 1937. [Pariz] Dragi Durrell, Došla je Crna knjiga, otvorio sam je i čitam s razrogačenim očima, s užasom, divljenjem i čuđenjem. Još uvijek je čitam – usporavam jer želim uživati ​​u svakom zalogaju, svakom retku, svakoj riječi. Ti si majstor engleskoga jezika. Nevjerojatni dosezi, preveliki gotovo za bilo koju knjigu. Probija granice knjiga, prelijeva se i stvara potop koji više nije knjiga već rijeka jezika, Glagol razbijen na svoje sastavne elemente i divlja. U ovoj knjizi napisao si stvari koje se nitko nije usudio napisati. Brutalna je, opsesivna, okrutna, razorna, užasna. Još sam zbunjen. Dakle, ovo nije kritika. A jesi li htio kritiku? Ne, ovo je pozdrav majstoru! Reći ću ti smirenije, kada završim, kada je ponovno pročitam i temeljitije upijem. Sada je to navala. Naravno da ne očekujem da će Faber i Faber to objaviti. Nijedan engleski ili američki izdavač ne bi se usudio to tiskati. Moramo pronaći ljude za to! Već razmišljam o tome. I upravo ovdje se javlja problem. Kažeš da je ovo jedini primjerak koji postoji. Plašiš me do smrti. Naravno, mogu ga poslati Faberu preporučeno i sve to, ali čak i tako, ne bih se smirio sa slanjem poštom. Prije nego što išta poduzmem, reci mi misliš li da je bolje da napravim kopije, zapravo nekoliko? Mogao bih to dogovoriti, ako želiš, s nekim kome znam da mogu vjerovati. To je veliki posao – ne znam koliko stranica, jer ih nisi numerirao. Ali, ako smatraš prikladnim, ja ću nastaviti i pokriti sve troškove. To bi mogli uskladiti, ako želiš, s mojim dugom prema tebi. S druge strane, možda bi to htio sam brzo odnijeti u Faber’s. Zato mi odmah javi što da radim. Dragi moj Durrell, nikada nećeš učiniti nešto što im se više sviđa, kako si napisao u svojoj poruci. Prešao si ekvator. Tvoja trgovačka karijera je završena. Od sada si odmetnik i čestitam ti svim srcem. Ozbiljno mislim da si zaista “prvi Englez!” Ovo je daleko izvan dosega Lawrencea i cijelog plemena. Nalaziš se među asteroidima – zauvijek, nadam se. Cijela stvar je pjesma, kolosalna pjesma. Zašto bi ikada htio pisati male, dovršene pjesme, ne znam. Sve što napišeš kao pjesmu može biti samo dašak, nakon ovoga. Ovo je pjesma. Kao Crna smrt, Isuse. Zapanjen sam. Moja jedina negativna reakcija je da je previše kolosalno kolosalna. Moraš biti sam Gargantua da bi sve to shvatio. Čini mi se, trenutno, da bi Kahane bio jedini čovjek koji bi to učinio. Možda Fraenkel. Zato bih volio imati dodatne primjerke. Nijedan komercijalni, legitimni izdavač ne može je izdati. Mogu ih vidjeti kako se onesvješćuju dok je čitaju. Nažalost, Kahane, moj izdavač, prilično je protiv tebe. Vrlo, nažalost, a dijelom je to i moja krivnja. Čini se da ne voli nikoga tko mi se previše divi. Čudno je to, ali činjenica. Pomalo profesionalno. ljubomora. I on piše, znaš, pod imenom Cecil Barr. Podlo, podlo smeće, najpodlije od podloga, i priznaje to, ali s tom engleskom bezbrižnošću koja mi ježi krv. Ali, ako pristaneš, pokušat ću ga nagovarati i udvarati mu se, ako bude potrebno, jer u to vjerujem svim srcem. I ne vidim nikoga drugog na horizontu. Samo Fraenkela. Opet ćemo se suočiti s profesionalnim problemom. Fraenkel je, međutim, sposobniji biti objektivan, sposobniji diviti se nečemu što sam nije mogao učiniti. Ima novca i tiska. Ima li hrabrosti, inicijative? Možda bi se moglo objaviti u deluxe izdanju, putem pretplate. O svemu tome moram razmisliti. U svakom slučaju, sada razumijem himalajsku pozadinu. Trebao bi zahvaliti svojim sretnim zvijezdama što si rođen tamo na vratima Tibeta. U tvojoj knjizi postoji nova dimenzija koja je mogla doći samo s takvog mjesta. Kao da smo među novim sazviježđima. Koliko dugo, Bože moj, jesi li ti ovo trebao napisati? Razumijem da moraš biti iscrpljen. To je pravi podvig. Pa, još više kad završim. I pozdrav! HVM 3. „Kolosalna pjesma“, kakav divan izraz za ono što Crna knjiga emanira i što ostaje zauvijek! Izraz je, naravno, tipično milerovski i spada u područje onog što povezuje grčke mitove o nastanku bogova s gradnjom hramova bez kojih nikakav duhovni život ne bi bio moguć. Ono „kolosalno“ nema nikakve veze s pojmom kvantitativne veličine. Posrijedi je ono isto što Heidegger u svojoj raspravi Izvor umjetničkoga djela iz 1936. godine baveći se pitanjem biti umjetnosti u tehničkome svijetu naziva „veličajnošću“, onime što nadilazi granice ljudskoga obožavanja umjetničkih djela klasične arhitekture i umjetnosti uopće. Miller je, usto, ono „kolosalno“ odredio „pjesmom“ kao samom formom Durrellova romana i tako približio njegovu književnost sintezi misaonosti i poetičnosti. Iz svake rečenice struji fluid jedne navlastite, gorke ljepote isijavanja čiste tjelesnosti, onog dionizijskoga koje se ne može ukrotiti nikakvim racionalnim uzdama spoznaje postojanosti bitka. Sve je u divljem gibanju, sve je okrutno i opsceno, jezično razbarušeno i ujedno tako blistavo ispisano jezikom mladenačke impulzivnosti kakvu je valjda imao i mladi Nietzsche kad je pisao svoj „kolosalni promašaj“, kako je to kasnije samokritički odbacio u različitim prigodama zapisa iz Ostavštine. Dakako, riječ je o knjizi Rođenje tragedije iz 1872. godine. Po čemu je, pak, Durrelov opsceni intelektualni modernizam Crne knjige radikalniji od D.H. Lawrencea i njegove pripovjedne sablazni koja je doživjela niz filmskim uprizorenja i može se smatrati nastavkom Flaubertove Madame Bovary drugim erotskim sredstvima slobode „gologa jezika“? Vidimo iz Millerova pisma da je „otpisao“ Lawrencea kao gotovo „sentimentalne“ erotomanije u odnosu na zazorni užas Durrellova prikaza života pisca u svijetu boemstva i društvene transgresije ljudi s dna engleskoga javnog života. Možda i s pravom. Zašto? Odgovor je tako „banalan“. Zato što Durrell piše o urbanome krajoliku želje za apsolutnom slobodom u svijetu tabua koji nije negdje unutar zidina zakašnjele aristokratske dekadencije, već je u samome „srcu tame“, u hotelu „Regina“ kao imaginarnome prethodniku stvarnog „Chelsea Hotela“ u New Yorku kao svratištu američke neoavangarde od Boby Dylana do Janis Joplin i Leonarda Cohena. No, kao i sve druge Durrellove knjige, tako je i Crna knjiga ostala na „crnoj listi“ desetljećima i baš zbog svoje „kolosalne poetičnosti“ nije dobila onaj metaliterarni status koji zaslužuje. Bolje je tako, jer bismo inače imali stalnu besmislenu komercijalizaciju pisca koji je svoj revolt protiv društvenoga licemjerja uskoro usmjerio u onaj mistični i estetički uzvišeni „Afroditin revolt“. Ljepota se uvijek naposljetku pokazuje kao vječna iluzija života i tako revolt protiv sustava laži i konzervativizma gubi svoj potencijal skandaliziranja javnosti nečim što je već odavno pripadno muzejima skarednosti i tihe perverzije usamljenih narcisa.

July 13, 2025
Pohvala treće ruke

Pohvala treće ruke

1. „Ništa ne ispada kao što zamislimo. Nikad ne bih povjerovala da ću je tako potpuno prihvatiti — čelik i guma čine se tako neobičnim saveznicima ljudskom mesu. Ali ruka se pokazala čak sposobnijom od običnog izdanka od krvi i mesa! Moći su joj zapravo tako opscene da me pomalo plaši. Mogu se prihvatiti najfinijih poslova, čak okretati stranice knjige, kao i grubljih. Ali najvažnije od svega — ah, Darley, drhtim dok pišem ove riječi — ONA umije slikati! Prešla sam granicu i zavladala svojim carstvom, zahvaljujući Ruci. Ništa u svemu tome nije bilo predviđeno. Jednog dana uzela je kist i hop! Rođene su slike doista zabrinjavajuće izvornosti i autoriteta. Imah ih pet do sada. Promatram ih u čudu puna poštovanja. Odakle su došle? Ali znala sam da je to Rukino maslo. I ovaj novi rukopis je jedan od njezinih izuma, visok, promišljen i nježan. Nemoj misliti da se pravim važna. Govorim krajnje objektivno, jer znam da za to nisam zaslužna. Sama je Ruka pronašla način da me provuče kroz prepreke u društvo Istinskih kako je Purswarden govorio. Ipak, pomalo me plaši: otmjena baršunasta rukavica savršeno čuva svoju tajnu. Nosim li obje rukavice, čuva se savršena anonimnost! Gledam u čudu i s određenim nepovjerenjem kao što se gleda opasni kućni ljubimac, recimo pantera. Nema toga što ona ne može učiniti impresivnije i bolje od mene. To objašnjava moju šutnju i nadam se ispričava. Potpuno me obuzeo taj novi jezik ruke i nutarnja potreba koju je proizvela. Svi su mi se putovi otvorili, sve mi se sad po prvi put čini mogućim.“ LAWRENCE DURRELL, Clea S ovim citatom iz posljednjega, četvrtog romana naslovljenog „Clea“, tetralogije Aleksandrijski kvartet, otpočinje moja knjiga Vizualne komunikacije: uvod (Cvs, Zagreb, 2008.) koja se bavi inicijalno razmatranjem transestetske zbilje u svijetu kojim vlada logika tehnosfere kao autopoiesisa. Knjiga je najava promišljanja obuhvatne „ontologije digitalnoga doba“ koju sam izveo u petoknjižju Tehnosfera. Treba li još jednom nevjernim Tomama podsjetnik na to da je od svih suvremenih pisaca upravo Lawrence Durrell bio nama filozofima istinski svjetionik duha koji gleda u nadolazeću budućnost polazeći od stapanja s neusmrtivom prošlošću svih svjetskih religija i filozofija, misticizma i ezoterije, predoskratskoga izvornoga mišljenja prije nastanka metafizike i postmodernoga sinkretizma i hibridnosti sustava znanosti i intuicije kad je riječ o uvidu u „ono“ što se naziva od Grka spojem dvaju temeljnih pojmova: téchne i sphaira. Nigdje, koliko mi je poznato, u suvremenoj književnosti nije na tako dojmljiv način „prikazana“ i „predstavljena“ estetska genealogija tehnosfere kao pohvale treće ruke. Ponajprije, slikarica Clea je paradigmatski lik Durrellova Aleksandrijskoga kvarteta, ona koja svoju vidovitost, intuiciju, znanje o mističnome i uzvišenome kroz slikanje ljudskoga lika u njegovoj divnoj tjelesnosti uspostavlja kroz ljubavne odnose i snatrenja o idealnoj ljubavi, jer bez platonizma sve je u životu osuđeno na puko trajanje i naposljetku gubitak sjećanja na ono što se jednom dogodilo kao prasak svjetlosti i nastanak neobjašnjiva smisla svekolika postojanja. Clea, zajedno s Darleyem, odlazi na piknik: lagodnost odmora i kupanje uokolo aleksandrijskih zabačenih plaža. Nesretnim slučajem za vrijeme ronjenja jedna od bovi u maloj luci odsječe joj ruku i jedva preživi od silnoga krvarenja. Liječnici u bolnici joj vrhunskim umijećem spase život i nakon operacije ugrade joj umjetnu, „treću ruku“. Shrvana i uništena, razmišlja o samoubojstvu jer bez umjetničkoga stvaranja, bez svojeg slikarskoga Weltanschauunga, svijet joj nema nikakva smisla. Ipak, s vremenom, trudom i stalnim pokušajima da se svikne na strano tijelo u mehaničkim kretanjima tijela kao protetičkoga organa, Clea odjednom postaje svjesna da iznova može slikati. Durrell je to opisao na upečatljiv način koji sam stavio kao motto svoje „mediologijsko-komunikologijske“ knjige da bih istaknuo upravo taj mistični odnos između organskoga, kognitivnog i artificijelnog, da bih pokazao kako je tehnosfera ne samo stvar primijenjene kompjutorske tehnologije, već ponajprije misaone energije neljudskoga u njegovim stvaralačkim mogućnostima koje su, kako to Clea piše svojem Darleyu takve „da su mi se svi putevi otvorili, sve mi se sad po prvi put čini mogućim.“ 2. Kad god nastojim približiti Durrellovu ideju postojanja njegovih idejnih likova iz ciklusa romana o Aleksandriji i Avignonu (4 + 5), a svaki roman kao djelo naslovljen je po muškim i ženskim imenima, od kojih je u slučaju Avignonskoga kvinteta naslov romana Monsieur izravna sveza s neognostičkim, drevnim znanjem katarske sljedbe o Bogu kao Gospodinu/Gospodaru, tada rabim tri ključne riječi/pojma: sinkretizam, eklektičnost i hibridnost. Svi vuku svoje podrijetlo iz filozofije helenizma koja po prvi put ima u vidu ideju križanja i spajanja onog različitoga i suprotnog, Istoka sa Zapadom, religije s filozofijom, umjetnosti sa znanošću. Usto, na djelu je razdoblje u svjetskoj povijesti ideja koje se odlikuje gubitkom originalnosti, viškom citatnosti, sklonošću spram bujne narativnosti, opsesijom s dušom kao mračnim stanjem svijesti (psyché). Nadalje, budući da svijet kao otvorenost smisla bitka više nije iskonska kaža koja sjedinjuje logos i mythos, sve nužno postaje posredovanje i miješanje različitih supstancija, čin jedne ontologijske alkemije vrhunskih majstora bez kojih ništa više ne može biti samorazumljivo. Ideja umjetnika nije više oponašanje Božjega stvaranja, već nastanak demijurga kao nositelja tajnih moći i umijeća koje dobro upotrijebljene stvaraju učinak najljepše iluzije svijeta koji sam o-sebi nema nikakvog smisla, već mu ga otvaraju upravo ovi opsjenari i iluzionisti, koji u svojem apsolutnome znanju smjeraju nadilaženju granica i prirode i ljudskoga duha. Zato je helenizam i Aleksandrija sinonim za eklektičnost mnoštva različitih duhovnih svjetonazora od kojih se upravo gnosticizam pojavljuje kao vrhunska hereza i mistično otajstvo drukčijeg svijeta ljudskoga zajedništva. Bog u svojoj okrutnosti nije stvorio najbolji od sviju svjetova, već zrcalno djelo neprestanog umnažanja gnusobe i kala koji se može prevladati samo činom estetskoga ili umjetničkoga opravdanja života. Nije slučajno zašto je Lawrence Durrell pisac predgovora jedne savršene knjige kao što je to ona francuskoga religiologa i povjesničara kulture Jacquesa Lacarrièrea, Gnostici. Iz svega iskazanoga, postaje bjelodano da je treća ključna riječ za ovaj „postmoderni kozmologizam“ koji spaja i Einsteina i Freuda, i indijske mistike i katarske kultove, i D.H. Lawrenceovu Apokalipsu i Millerovoga Kolosa iz Maroussija, ništa drugo negoli hibridnost. I doista, sve je u znaku vladavine „Treće ruke“ koja spaja organsko i tehnološko i postaje nešto posve „novo“ nadilazeći sve binarne opreke muško-žensko, crno-bijelo, nebo-zemlju, besmrtnike-smrtnike. Lawrence Durrell je pretkazatelj dolaska AI u ovaj svijet čudesne jednostavnosti i ljepote i to je nemoguće zanijekati. Način na koji se u romanima koji su naslovi imena kao pojmova i simbola (4 + 5) jedne pluralne i heterogene ontologije razlike i mnoštva pojavljuju prostor-vrijeme i način na koji pisac koristi jezik kao svoj jedini duhovni alat mistične spoznaje svijeta nužno mora postati sinkretička eklektičnost hibridnosti onog što je odavno „tu“ i što se transsupstancijacijama kozmičke i ljudske duše uzdiže do prvoga i posljednjeg principa kretanja bitka uopće. „Ono“ što u svojem izvornome hybrisu nadilazi granice ljudskoga-suviše-ljudskog jest sveza téchne i sphaire i ta je sveza omogućena intuitivnom logikom „treće ruke“ koju slikarica Clea tako zanosno opisuje kao nešto primarno „svoje“ iako je beskrajno i neizmjerno „strano“ u svojoj „tuđosti“. To je sudbina „kraja čovjeka“ u jednom savršeno plošnome i estetiziranome posthumanome stanju kojeg književno „prikazuje“ i „predstavlja“ Durrellova težnja da napiše jedinstvenu strukturu filozofijskoga romana koji se razmješta iz jedne topologije Zemlje u drugu kozmologiju transverzalne žudnje za stapanjem s Jednim onkraj svake monokauzalne ontologije. 3. Zašto „treća ruka“, a ne „treći pupak“ svijeta? Zašto pohvala tehno-rukotvorstvu? Pa, zar to nije ipak samo nastavak biološko-duhovne sveze čovjeka kao prirode koja radi „čuda“ s onim što samo-od-sebe pokrenuto upravljačkim mehanizmom AI sada obavlja ono isto drugim sredstvima? Svaki instrumentalni način razumijevanja tehnosfere je pucanj u prazno. Zato su unatoč njihove vizionarske genijalnosti i Marx i Penrose, a potonji ne vjeruje da će ikad AI moći samostalno misliti i tako „imitirati“ čovjeka na višoj razini od zadanosti Göddelovim teoremom, „instrumentalisti“, oni koji svrhu ili smisao (telos i teleologiju) djelovanja tehničkoga sustava mišljenja ostavljaju samo u granicama ljudske kreativnosti. Što nam kaže Durrellova slikarica i umjetnica viša od života, Clea, aleksandrijska? Da je „treća ruka“ fantastično sredstvo/svrha stvaralaštva i da stoga ne može biti samo nastavak ljudskoga drugim sredstvima. Ono, a ne Ona, tako bi bilo ispravno, frojdovski kazano, Wo Es war, soll Super-ego werden, je proces odvijanja same autopoietičke mreže događaja koje pokreće ono neljudsko. A neljudsko nije samo negacija čovjeka, već ponajprije nešto „treće“, tertium datur. Što je to „treće“ drugo negoli najviša sinteza i kvintesencija logosa/duha/tehnosfere u okvirima vladavine nečega što jezik u svojim imaginativnim moćima ne može više doseći. Kad čitamo Durrellove romane (4+5), mi pred očima imamo kristalno jasne slike mišljenja i to je ono što ga uvodi u „društvo Istinskih“ o kojem je tajnovito zborio Pursewarden, najbizarniji i najgenijalniji lik svjetske književnosti druge polovine 20. stoljeća, svojevrsni filozof života i cinični egzistencijalist, službenik engleske diplomacije u Aleksandriji, samoubojica iz razloga hibridne i sinkretičke naravi: složena svjetska politika plus ljubavni jadi. Ali o njemu i svemu što on emanira, u jednom drugome komentaru uz Lawrencea Durrella. Za sada je dovoljno još kazati samo ovo. Tko je napisao ovaj tekst? Ako nije „treća ruka“, što ili tko onda? Možda mi se Clea javlja u snovima obavijena bijelim povojima oko lica i očiju i na hermetičnome avinjonskome jeziku šapuće o smrti romana koji nije uspio otvoriti tajnu „društva Istinskih“? A možda i ne, jer ako je sve samo zid od sjena, onda ni pitanje o autorstvu više nema nikakva smisla. Autor je netko Treći.

July 12, 2025
Bijeli crnac iz Aleksandrije, grčkoga grada iz okolice Provanse

Bijeli crnac iz Aleksandrije, grčkoga grada iz okolice Provanse

1. Razgovori koje pisci od formata vode s raznim znalcima ili ne-znalcima književnosti, s novinarima specijaliziranim za spektakl i skandale, ili, pak, s radoznalim teoretičarima književnosti kojima teorijske vrane formalizma i strukturalizma nisu još popile mozak, često znaju biti naprosto užitak za čitanje. Ponekad se od onih za koje gotovo ništa ne znamo i od njih ne očekujemo prava pitanja izrodi prava drama u odgovorima velikoga pisca. Neću ovdje navoditi znamenite razgovore iz povijesti književnosti poput onih Eckermanna s Goetheom ili u našem slučaju Predraga Matvejevića s Miroslavom Krležom. Dostatno je kazati da nisam očekivao da će razgovor Lawrencea Durrella s ukrajinskim pjesnikom i anglistom Igorom Pomerancevim 1983. godine u Provansi gdje je pred kraj života bio nastanjen autor Avinjonskoga kvinteta dosegnuti takvu vrhunsku razinu konverzacije i jasnoće stavova koje nadmašuju mnoge uglavnom odlične razgovore koje je Durrell vodio uvijek na poznate teme aleksandrinizma, razmještena identiteta čovjeka u globalnome svijetu, odnosa spram tradicije engleskoga moderniteta od D. H.Lawrencea do T.S. Eliota, vlastite ideje mediteranizma i „otočnosti“ u suvremenoj kulturi, do filozofskih opservacija o propasti Zapada na tragu Spenglera i Bergsona. U ovom slučaju, sve je to uzdignuto na razinu stvaralačkoga ponavljanja. Pa ni „ja“ u nizu razgovora ne nastojim biti pod svaku cijenu uvijek u znaku nečega „novoga“ što još nigdje nisam rekao u svojim knjigama i tekstovima. Ono što nastojim je prikazati i predstaviti vlastito mišljenje tehnosfere, transverzalne „digitalne ontologije“, slike bez svijeta i slobode bez moći tako da se sve ponavlja u singularnoj novosti onog istoga drugim kazivajućim metaforama i slikama mišljenja. Evo, krenimo redom… 2. Igor Pomerancev: Gospodine Durrell, za mnoge pisce, na primjer njemačke ili ruske, tema “domovine”, patriotizma, unatoč svoj svojoj bolnoj osjetljivosti, produktivna je. Znači li vam išta prilično staromodna riječ “domovina”? Lawrence George Durrell: Da, znači, i vjerojatno prepoznajete da je kolonijalac više Englez od Engleza u smislu da ako je odrastao u inozemstvu, nije sofisticiran i prilično je šokiran kada se vrati kući uskoćom i frigidnošću života takozvane “domovine”. Ali zapravo, s patriotskoga gledišta, nečija nacionalnost je nečiji jezik i sve dok postoji engleski i elizabetanski narod, ne može se ni na koji način izaći izvan toga, sve dok se stvara unutar te “igre” kako je Francuzi nazivaju. Rođen sam u Indiji. Ja sam kolonijalac i zapravo sam u književnosti neka vrsta bijeloga crnca na čudan način. Prije svega, nisam bio samo kolonijalac u smislu okupatora Indije. Moja obitelj je bila tamo od Revolucije i bilo je šest ili sedam ujaka i tetaka koji nikada nisu vidjeli Englesku. Bili smo tamo nekoliko generacija i vrlo dobro integrirani u život Indije. Cijela moja obitelj govorila je ne samo urdu, već i mnoge varijante dijalekata koje su im bile potrebne za posao. Naravno, bili su britanski administratori i izrazito Britanci, ali istovremeno ih je činjenica da nikada nisu vidjeli “domovinu” pomalo odvajala, kao što možete zamisliti, možda Rimljanin koji živi u Africi može imati djecu koja nikada nisu vidjela Rim, ali su bila izrazito rimska u svom stavu prema vrlinama, politici, čemu god želite. Dakle, bili smo pomalo pretjerano Britanci na neugodan način, a Engleska je za nas bila svojevrsni šok jer je nismo vidjeli otvorenoga srca, vesele i plodne. Bili smo zapanjeni što ima tako ogromnu moć i što kontrolira tako ogromna područja kopnene površine svijeta, a da zapravo nema puno više od lokalnoga i župnog etosa. Nismo shvaćali da je sila stvari, kao u dinamu, kondenzacija i naravno iz kondenzacije engleskoga etosa napravili su ovu ogromnu projekciju. Ali naravno da nije trajala i ne može trajati. Ali ništa ne traje. Durrell jasno ukazuje na „šok“ koji predstavlja za tzv. kolonijalca susret s tzv. matičnom nacijom-državom. Usput, isto vrijedi i za sudbinu još tri ključne osobe europskoga i zapadnjačkog civilizacijskog utjecaja u 20. stoljeću: portugalskoga pjesnika Fernanda Pessou koji je od sedme godine živio u Južnoj Africi u Durbanu, francuskoga pisca i filozofa egzistencijalizma, Nobelovca Alberta Camusa rođenog u alžirskome gradu Mondovi te francuskog filozofa dekonstrukcije Jacquesa Derridu, rođenog u El Biaru, također u Alžiru. Sva su tri „slučaja“ oni koji s ruba dolaze u središte svoje matične kulture ili je, kao Durrell odbacuju tako što je uzvisuju majstorstvom jezika kao univerzalnoga događaja osmišljavanja vlastite egzistencije onkraj svih postojećih granica „sukoba kultura“ u složenome svijetu. Pitanje identiteta jest više od identitetske iskaznice na koju se čovjek može, doduše, oglušiti u nekom određenom kontekstu povijesti, ali s jasnim posljedicama za njegov svakodnevni život. Sjetimo se samo posvemašnje duhovne i fizičke izolacije Spinoze od matične židovske zajednice i od Nizozemske. Dobro je to znao Marx kad je na tragu Hegela nastojao vratiti Spinozi dostojanstvo autentičnoga filozofskog mišljenja novoga vijeka postavkom da je vrijeme da se prestane autora Etike i nadalje tretirati kao „šugavoga psa“. No, ono što Durrell pokazuje gotovo „unikatno“ jest to da mu život nalik „bijelome crncu“, a ja ću dodati, iz Aleksandrije, grčkoga grada iz okolice Provanse, podastire jedinu istinsku mogućnost prevladavanja kolonijalizma u samome sebi. To je osjećaj da kao „kolonijalac“ preuzima na svojoj koži i duši također čitavo breme onog užasa koje stoji iza imena Velike Britanije u njezinim „kolonijama“ i svu veličinu njezine kulture kroz spisateljsku potragu za drugim i drukčijim transverzalnim identitetima koje je tako majstorski utkao u pergament povijesti. Uostalom, samo su dva pisca sinonimi za projekt moderno-postmodernoga aleksandrinizma kao susreta s Drugim i iskustva Drugoga u samome sebi: on i Kavafi. Tertium non datur. Igor Pomerancev: Na primjer, dok su neki njemački pisci u onome što pišu o Njemačkoj takva mješavina ljubavi i mržnje, u vašem pisanju o Engleskoj ste vrlo posebni, ali nema tako visoke temperature stava, ako se ne varam. Lawrence George Durrell: Ne, smatram se izrazitim Englezom. Smatram da je moj posao, budući da radim na engleskom, da pokušam malo razviti englesku psihu, znate, baš kao što Joyce daje onu divnu izjavu o pokušaju pomlađivanja svoje rase – on je uostalom u Parizu, a ne u Dublinu. Imamo isti kontekst jer su Englezi filistri. Treba ih preodgojiti. Dajemo im priliku da se pokažu. Igor Pomerancev: Duh prostora sudeći po vašem životu i vašim knjigama, potraga za mjestom, svijest o onome što ste nazvali “duhom mjesta” je i vaš smisao i vaša središnja tema, ali čini se da se osjećate potpuno kao kod kuće u tom vremenu u kojem ste proveli svoj život, ili se samo tako čini? Lawrence George Durrell: Ne, istina je u određenom smislu, ali je jako, jako mi se to željelo u smislu da je ratni posao započeo kad sam imao oko dvadeset osam godina. Da nije bilo rata, još uvijek bih bio na otoku Krfu, odlično govorio grčki i bio bih potpuno integriran u Krf. Ali počevši od tog razdoblja kad sam imao dvadeset osam godina, 1940., živio sam u koferima, obično jednom koferu, i zaraćene strane su me progonile poput štakora iz jednog kuta u drugi kut Europe. Tako sam naučio od Refugia. Profesionalni sam izbjeglica. Čak i ovdje bih mogao spakirati osnovne stvari za dvadeset minuta i otići. Traumatiziran sam putovanjima. Imam tamo stari Volkswagen kamper. Mogu ga napuniti za dvadeset minuta, napustiti ovo mjesto i zaboraviti na njega. Život u koferima nije nikakva književna metafora za iskustvo izbjeglištva i nomadizma. Kad to čujemo od Durrella vidimo upravo ono što je stvar Nemezisa svjetske povijesti u 20. stoljeću, a intenzivno se nastavlja i danas. „Da nije bilo rata…bio bih Krfljanin kao Grci s engleskim naglaskom.“ Da, ali rata je bilo i rat jest i bit će ga i nadalje. Stoga nije nimalo začudno zašto je pisac kojeg autoportretski prikazuje Durrell u Aleksandrijskome kvartetu kao „Darleya“ onaj koji se neprestano seli iz jednog u drugo sudbinsko mjesto, od otoka Apokalipse kao što je to Patmos do dolaska brodom u Aleksandriju u trenutku nacističkoga bombardiranja grada i luke u noćnoj kanonadi kad je pristajanje motornoga broda ujedno kraj putovanja i kraj spasonosne iluzije da je svaki povratak događaj vječne novosti svijeta. 3. Igor Pomerancev: Istovremeno, što se tiče vremena kao estetske kategorije, mislim da imate vrlo zanimljiv razvoj ovog pojma. Mislim na vaš stereoskopski princip vremena prema kojem vaši junaci žive na različitim vremenskim razinama. Ono što bih vas htio pitati nije estetska kategorija vremena, već činjenica da uglavnom pišete o 20. stoljeću. Lawrence George Durrell: Da. Vidite, čovjek može pisati samo o malome što zna i nečija je optika vrlo ograničena. Ali u određenome smislu imam indijsko srce i englesku kožu. Shvatio sam vrlo kasno, kada sam imao dvadeset i jednu, dvadeset i dvije godine, kada sam pisao Crnu knjigu, to je stvorilo neku vrstu psihološke krize. Zamalo sam doživio živčani slom, što bi Freud jako uživao. Baš bi se smijao, ali meni to uzrokuje veliku bol. Odjednom sam shvatio da zapravo nisam Englez, nisam Europljanin. Nešto se događalo ispod površine i shvatio sam da je to utjecaj Indije na moje razmišljanje. I tako sam postao znanstvenik u prihvaćenom zapadnome smislu kako bih došao do kraja znanosti i vidio gdje ona prestaje. Shvatio sam da naš pozitivistički, materijalistički stav, ne samo prema društvu već i prema svemiru, nije baš plodonosan, i pitao sam se imaju li moje stare jungovske sklonosti oblicima Indijaca možda neku svezu, a u Grčkoj sam se sretno vratio Pitagori, koji je bio Indijac, i preko Grka, starih Grka, Heraklita i društva, koji su svi učili u Indiji, shvatio sam vitalnu vezu između istočnoga i zapadnoga mišljenja. A sada, u ovom razdoblju ratova i teškoća i nasilnih razlika tipova društva i tipova mišljenja, jedna stvar je vrlo očita. Svi postajemo Istok-Zapad. Uz pomoć informacija i televizije, svi se sada suočavaju s drugom kulturom, čak i vizualno. Tako da Tibet više nije daleko. U sljedećih pedeset godina stvorit će se jedan svijet neke vrste. Kakav će to biti svijet? Očito će se filozofije morati sjediniti i napraviti ustupke. Ekstremni materijalizam i pozitivizam Zapada moraju se modificirati misticizmom i “supresijom” toaizma ili nekog drugog sustava, što je zapravo sasvim logično. Ako se bavite jogom, smijete se kršćanskoj molitvi. Što je to… kršćanska molitva u ime gospodina Browna… u usporedbi s meditacijskim sustavima Istoka. I te stvari sada počinju djelovati na Zapadu. Dakle, dolazi jedan svijet i taj jedan svijet imat će jedan pupak. Kakav? Igor Pomerancev: Pišete uglavnom o zemljama ili krajolicima koji su vrlo bogati bojama ili mirisima, ali mislim da su epohe, vremena također vrlo bogata na ovoj osjetilnoj razini. Znači li činjenica da najviše pišete o našem vremenu, danas, 20. stoljeću, da smatrate da je naše vrijeme, 20. stoljeće, jedno od najbogatijih mirisima i bojama, jedno od najslikovitijih? Lawrence George Durrell: Da, jest, jer vidite… Ne znam koliko je teško opisati vam kakva je bila naša situacija prije rata, prije 1940. Putovanje nije bilo moguće. Danas engleski bankarski službenik može provesti dva tjedna u Pekingu ako želi. Prije nije bilo moguće. Kad sam bio u Hollywoodu u posjeti Henryju Milleru, šest vrhunskih tibetanskih lama stiglo je na paket aranžman. To mi je bilo toliko nezamislivo u dobi od dvadeset godina da je to potpuna revolucija i naravno, uz pomoć kina to nam daje netočan osjećaj mirisa mnogih krajolika jer su ih svi vidjeli. Sada nije ostalo ništa originalno. Sada moramo stvarno razmisliti o nečemu originalnome. Moramo stvarno razmisliti o nečemu takvome da bismo bili originalni u vezi s egzotičnim krajolicima jer su ih svi vidjeli. Nema ništa originalno da bi bilo originalno jer je sve dostupno. Pritisnete gumb i imate to na ekranu.“ Zajednički pupak svijeta? Da, kao što to ironično pokazuje slavna TV-instalacija korejskoga video-umjetnika Nam June Paika „TV-Buddha“. Od svega što je pred kraj života misaono „morilo“ Durrella dolaskom razdoblja „kraja povijesti“ i nestanka izvornosti i autentičnosti zbog medijske sveprisutnosti ne smatram ključnim za daljnji komentar. Ali, ima nešto naprosto nesvodivo originalno u njegovu nastojanju da oslobodi put za „zajednički pupak svijeta“. Nije to samo priznanje da je istočnjački način mišljenja svojevrsna alternativa racionalističkome i nadasve militarnome Zapadu koji je tvorac imperijalizma i kolonijalizma, a ne Kinezi, Indijci, pa čak ni Arapi koji su s Turcima vladali stoljećima na rubovima tzv. Europe/Zapada. Istok, naime, nije imao primijenjenu tehnologiju koja bi bila rezultat njegove prirodno-znanstvene novovjekovne metafizike, pa tako nije ni mogao vladati Drugime s pomoću filozofije i umjetnosti, jezika i slike. Durrell jasno izvodi postavku, koju je krajem 1930ih godina u svojim predavanjima Razmišljanja o tehnici na jednom mjestu uspostavio španjolski filozof vitalizma i ljudske drame postojanja José Ortega y Gasset. On je, naime, uzeo slučaj „mistične Azije“ kao mogućnosti otpora mišljenju razorne tehnologije Zapada. I tu je stao. Durrel ide dalje, pa čitavu zapadnjačku misao u temeljima Grka proglašava prijenosom Indije drugim sredstvima. No, nećemo mnogo naučiti od ove lijepo izrečene tvrdnje ukrašene vinjetama i ornamentima arhetipova civilizacije u Jungovoj, a ne Freudovoj psihoanalizi. Nije slučajno veliki spoznajno-teorijski problem Durrellova mediteranizma i ezoteričnoga modernoga okultizma u rasponu od tetralogije Aleksandrijski kvartet do pentalogije Avinjonski kvintet u tome što je ovo potonje grandiozno i monumentalno romaneskno djelo postalo i hermetično i u dijelovima nečitljivo i što se gotovo đojsovski ili u maniri eksperimentalizma francuskoga novoga romana zatvorilo u sebi kao avangardna forma sa sedam pečata koja samo semiotički odašilje skrivene znakove posvemašnjeg gubitka izvornika i stalnoga (postmodernoga) umnažanja i vladavine duha kopije. Ne, ni Zapad ni Istok nemaju više izgleda ni u kakvoj sinkretičko-hibridnoj svezi „zajedničkoga pupka svijeta“. Postoji ipak užasavajući strah ne od pritiska gumba za promjenu programa na TV-u onda, a danas klika miša koji prelazi u prostor-vrijeme drugih mreža i linkova. Najčudovišniji je strah od pritiska „crvenoga gumba“ čije šifre u onim crnim kovčežićima nose autokratski idioti svemoćnih političkih carstava Rusije, Amerike i Kine. Durrell je dobro znao koliko je demon svjetske politike neotklonjiv u svojim ratno-huškačkim i ideologijsko-zatupljujućim svođenjem jezika na performativno ništavilo poruke. Zato je sve u jeziku i njegovoj slobodi izmišljanja, sanjanja, otpora i samotništva na kraju svijeta, gdje biti bijeli crnac iz Aleksandrije, grčkoga grada iz okolice Provanse znači biti radikalno ekscentrično drukčiji Drugi bezuvjetne drugosti spram „Velikog Trećega“ digitalnog totalitarizma. Pisac nije samo netko tko piše knjige, već onaj koji misli uvjete mogućnosti vlastita jezika s kojim svijet postaje jedinstvo „engleskoga srca i indijske kože“. 4. Igor Pomerancev: Osjećate li se nekako Ircem u smislu u kojem su Joyce i Beckett? Lawrence George Durrell: Pa, naravno da imam neku vrstu gadosti, da, davno. Ali osjećam istu stvar. Imaju puno pravo osjećati se tako jer, kako Beckett kaže, s jedne strane imaju katolike u guzici, a s druge strane imaju Britance. Što mogu učiniti nego pjevati? Igor Pomerancev: Dakle, s te točke gledišta “irski” postaje više estetska ili književna kategorija nego nacionalna. Lawrence George Durrell: O da, uopće nije nacionalna, jer je to opet smiješna situacija. Britanci se specijaliziraju za ove situacije – Cipar, Irska, Palestina – gdje god idu, postoji neka idiotska situacija poput ove. Pogledajte farsu o Falklandima – mama mia! To je moglo postati vrlo gadno. A ovdje svi hodaju okolo s raznesenim prsima. Nevjerojatno! Igor Pomerancev: Osim proze, objavili ste i poeziju. U ruskoj književnoj kritici postoji poluznanstvena definicija specifičnoga žanra: “pjesnička proza”. Biste li smatrali da bi vaše putopisne knjige i romani mogli spadati pod ovu definiciju “pjesničke proze”? Lawrence George Durrell: Pretpostavljam da, da. Igor Pomerancev: Mislim samo na odnos prema jeziku i principu kompozicije koji je više asocijativni nego zapletni, na primjer. Ili jezik kao cilj pisanja. Lawrence George Durrell: Da. Ali onda ste u tolikoj konkurenciji s lošim proznim pisanjem o krajoliku da ga morate malo uljepšati kako biste ga učinili malo “pigmentnijim” od običnih stvari, a također i da biste prikazali stvari koje morate malo dati sebi, bježite od sebe. Svjestan sam da je ponekad malo previše sočno, ali što mogu učiniti da to opišem nekome tko to nikada nije vidio? Morate malo pretjerati da biste zadržali njihovu pažnju. Mislim na Lawrencea, na primjer, koji je prekrasan. Sumrak u Italiji sam ponovno pročitao neki dan, i Jutra u Meksiku – tako je svjež. Boja se još nije osušila na njemu. I pun je gramatičkih pogrešaka. Nije važno. Ajme, pa tko bi se toga sjetio: irskost kao drčna „revolucionarna“ opsesija anti-britanstvom zbog toga što su im „katolici u guzici“, a s druge strane krvi gladni Englezi koji se diče Britanijom, jer to nikad ne čine ni Velšani ni Škoti, zar ne? Durrell nesmiljeno pokazuje svoju „estetsku religiju“ pisanja u okviru inovacije same književne forme i diskursa koja uvijek spaja nespojivo kad je riječ o „pjesničkoj prozi“ i eksperimentalnoj strukturi kazivanja u duhu vremena svojevrsne „dekadentne avangarde“. A o sklonosti „pretjerivanju“ s obzirom na opise krajolika, to slobodno možete odbaciti kao autorsko „pretjerivanje“. Durrell je demijurg jezika i od njega sklada i stvara novo uz pomoć svih postojećih književnih figura i tropa. Uostalom, ne čitamo knjige o Aleksandriji i Avignonu da bi u njima slijedili detektivsku pragmatičku logiku ubrzanja radnje. Pa, za to postoje filmovi onog što je Gilles Deleuze u svojem Filmu 1 precizno imenovao slikom-pokretom. Nas melankoličare i nostalgičare iz svijeta kao teksta još samo zanimaju slike-vremena, usporavanja radnje i psihološki portreti autentičnih likova u krajoliku divne čežnje za iskonom i nikad iščezlim mitovima o zlatnome dobu. Apokalipsu smo naučili iz tekstova Ivana s Patmosa i iz Derridine dekonstrukcije ovog književnoga žanra, iako, mora se priznati, Durrell je opet u pravu iako taj esej ne spominje. Apokalipsa D.H. Lawrencea iz 1931. godine je najgenijalnije ostvarenje tog tipa pisanja i još uvijek se s njega nije skinula ni osušila boja u tisku. Evo, prisjetimo se samo njegove glavne postavke, pa će nam sve biti jasno. Prema njegovom mišljenju, vječni sukob unutar čovjeka, u kojem se emocije, instinkt i osjetila natječu s intelektom i razumom, rezultirao je sve većim otuđenjem društva od prirodnoga svijeta. Pa ipak, Lawrenceovo vjerovanje u moć čovječanstva da ponovno stekne imaginativne i duhovne vrijednosti koje jedine mogu revitalizirati naš svijet također čini Apokalipsu snažnom izjavom nade. Predstavljajući njegove misli o psihologiji, znanosti, politici, umjetnosti, Bogu i čovjeku, te uključujući žestok protest protiv kršćanstva, Apokalipsa je Lawrenceov posljednji testament, njegov posljednji pokušaj da prenese svoju viziju čovjeka i kozmosa. 5. Igor Pomerancev: Kritičari su vas ponekad optuživali za stvaranje umjetnih, kartonskih junaka, čiji su životi teatralni kao da se kreću na pozornici među scenografijom. Smatrate li da postoje osnove za takve optužbe, i ako je odgovor ‘Da’, smatrate li takvu dvodimenzionalnost, teatralnost nedostatkom, manom? Lawrence George Durrell: Ne, to je namjerno i dio je mog radnoga uvjerenja, da tako kažem, jer dok se bavim raspadom diskretne osobnosti, – sjećate se da je Lawrence rekao da stari diskretni karakter nestaje, a ja pokušavam pronaći alotropska stanja za likove u njegovim pismima, njegovim ranim pismima, govoreći o Dostojevskom. Kako sada vidim kako se približava spoj Istoka i Zapada, velika bitka nije između raznih kapitalističkih sila koje pokušavaju pojesti jedna drugu, mala bitka je između pojma ega i pojma ne-ega, i sto ili dvije tisuće godina nakon svega ovoga, kada se svijet homogeno postavi na noge u kojem ljudska bića odluče početi razmišljati, pravi problem bit će možemo li nastaviti na pozitivistički, materijalistički način ili možemo nastaviti na mističan način, drugim riječima, na način bez ega. Stoga sam za Božić odabrao oblik pantomime, što je najvulgarnija stara indijska/engleska mašta, razumijete, a moji likovi su zapravo likovi u maškarama i radije bih da ljudi ne pitaju “Jesu li stvarni”, već da pitaju jesu li istiniti, jer je ovo igra sjena. Cijela stvar je igra sjena. I cijela indijska ideja je da stvarnost kao takva nije baš čvrsta i naše kategorije: vrijeme, prostor itd. su elukubracije koje zapravo ne drže vodu. Nestaju pod istragom, razumijete? I budući da mislim da se svijet vrlo brzo spaja, drugim riječima, recimo Indija i Europa postaju ista stvar, a umjetnici sada počinju reagirati na te dvije stvari, mislim da vrsta knjiga koje želim napisati odražava razdvajanje, ali i spajanje. Dakle, “Kvartet” koji vidite, sa sjedištem u Aleksandriji, koji je bio baza naše znanosti, baza svih naših znanstvenih stavova, a sada “Kvintet”, “Quinx” koji sam gotovo završio, nadam se da ću završiti ove godine, indijska je verzija te stvari, i sve – sinkronizacija i vremenski faktor “Quinxa”, događa se, da tako kažem, u susjednoj sobi do “Kvarteta” i neki od likova “Kvarteta” dolaze pred kameru i ulaze u “Quinx”, ali ne znate njihova imena, ali ih prepoznajete, barem biste trebali, iz “Kvarteta”. Dakle, shvatit ćete da se sve što se sada događa događa paralelno s “Kvartetom”. Dakle, nadam se da ću imati dvije zbirke knjiga, nešto poput kordon mobila, znate, slobodno plutajuće s indijske strane i usidrene u relativnosti sa zapadne strane. Pomalo je ambiciozno i ​​vjerojatno ću to pokvariti, ali vrijedi pokušati vidjeti mogu li napisati prvi univerzalni roman s gledišta filozofskih načela s kojima se trenutno borimo… Je li loše izraženo? E, moj dragi Lawrence George Durrellu, oh Captain! my Captain! Reći ću još samo ovo. Obožavam „kolosalne promašaje“! Roman je stvoren na ishodu srednjega vijeka upravo s idejom apsolutne subjektivnosti i humora. Kad sve postane doba bez egoa, bez „sebstva“ i „jastva“, bez kraljevske i carske obmane naših osjetila da smo takvi kakvi smo zato što smo sinovi i kćeri onog što Grci nazivahu tymos, srdžbom prepunom taštine, kad sve postane ispražnjeno od tog moćnog i jadnoga narcizma u tekstu, što još preostaje? Romani bez radnje i naracije, univerzalni „tele-objektivi“ jedne relativizirane stvarnosti simulacije prostora-vremena za koju više ni „likovi“ u hiperrealnome „krajoliku“ ne znače baš ništa… Oh, Captain, my Captain! Plovidba je dovršena i sad nam još jedino preostaje ponovno odmotavanje ove vrpce i povratak na ishodiše, u sam misterij prve, crne knjige, koja je trebala još u rukopisu biti spaljena, ali uvijek se s nekog usamljenog žala mora pojaviti neki „kolos iz Maroussija“ i za povijest književnosti najvišega estetskoga ranga spasonosno zajebati stvar.

July 11, 2025
Atički pijevci protiv „prokletih modernista“

Atički pijevci protiv „prokletih modernista“

1. Poezija Lawrencea Durrella, naravno, nije na razini i visini njegova prijatelja, T. S. Eliota, autora znamenite poeme Pusta zemlja koja već u naslovu asocira na bit metafizičkoga nihilizma 20. stoljeća. No, Durrellove pjesme su vrijedne svakog truda čitanja, prepune simbolizma i alegorijskoga višeznačja, a njihova ukorijenjenost u prostor mitske i moderne Grčke podaruje im i više od uobičajene mjere ravnovjesja ljepote i suzvučja kojim engleski jezik postaje eksperimentalni kaos i preplet motiva, tematskoga okružja i varijacija na grčke teme. U Aleksandrijskome kvartetu nezaobilazna je uloga koju za temporalno iskustvo relativnosti prostora-vremena ima Glas „ostarjeloga pjesnika“ kojeg likovi iz romana slušaju kako na grčkome govori svoju legendarnu pjesmu „Bog napušta Antonija“ na starom gramofonu čiji zvuk nužno izaziva spoj sjete i nesuglasja jer ploča škripi pri svakom okretaju i tako pridonosi još većoj akustičnoj kakofoniji. U pjesmi „Akropola“ koju donosim u prijevodu AI sa svojim malim redaktorskim zahvatom, Durrell pjeva: AKROPOLA Meki quem quam bit će Sova Škuba konjugacija imenica, niz pitanja, praškasta strništa sokratskoga zatvora lovori pucaju poput pergamenta na vjetru. tko ovdje hoda u ljubičastoj prašini noću pored tornja vjetrova i vodenih satova? svijeće dime na otvorenim lijesovima sigurno će razbijeni vrčevi jednog dana oživjeti u izljevu mramora koji diše? ponovno tiho zovi, i opet. svježi izvor se prazni poput vene nijedno dijete ne pljuje po svojim odrazima lica već s goruće tržnice ispod pasivni mirisi kruha, urina, kuhanja, tiskarske boje reći će vam što misle mrzovoljne rase i među grobnicama glodanje mandolina zbunjujući san pokoljem gdje stranci dolaze poput pospanih bogova silaze s konja u sumrak u puste gostionice. Pjesma evocira osjećaj drevne povijesti i filozofskog istraživanja kroz reference na Sokrata, Toranj vjetrova i vodene satove. Slike raspadajućeg pergamenta i oživljavajućih vrčeva sugeriraju i protok vremena i potencijal za obnovu ili preporod. Međutim, pjesma također prenosi osjećaj melankolije i gubitka, sa stihovima poput “nijedno dijete ne pljuje po svojim odrazima lica” i “među grobnicama glodanje mandolina”. Uznemirujuće suprotstavljanje mirnih slika klasične Grčke s aktivnim mirisima i zvukovima moderne tržnice naglašava trajnu napetost između prošlosti i sadašnjosti te načine na koje prošlost nastavlja oblikovati sadašnjost. No, ono što iz pjesme metafizički i zvukovno emanira nije tek ovaj kontrapunkt uzvišenoga i banalnog, nedostižnoga svijeta ideja i okrutne stvarnosti svijeta koji se svodi na „mrzovoljne rase“ i njihova kretanja koja prizivaju dolazak „stranaca poput pospanih bogova“ koji „silaze s konja u sumrak puste gostionice“. Ne, mnogo je važnije nešto drugo. Naime, Durrell svojim stihovljem otvara pitanje o nemogućnosti pjevanja bez ovog „sraza svjetova“, jer postaje naprosto nužno tragati za smislom modernoga boravka unutar klasičnih fragmenata jednog iščezloga svijeta bez upravo one divne melankolije koju je Konstantin Kavafi donio svojim pisanjem u modernu književnost kao znak plodotvorne sveze otmjenosti i lascivnosti uvijek s mjerom koju sam grčki jezik ostavlja u nasljeđe svim drugim jezicima zapadnjačke civilizacije. Durrell, dakle, pjeva u „Akropoli“ o iskustvu rasapa i gubitka klasične slike svijeta uokvirene iluzijom veličajne povijesti koja je uvijek lijepa slika koja zauvijek ostaje u kolektivnome sjećanju, ali njezin je kaleidoskop sastavljen od krhotina razbijenoga zrcala. 2. „Ono što ti zaista moram ispričati jest priča o Atičkim pijetlovima: ona će uokviriti tvoj portret Katsimbalisa koju još nisam pročitao, ali koja zvuči divno prema svim pričama. Riječ je o sljedećem: svi smo se sinoć popeli na Akropolu vrlo pijani i ushićeni vinom i poezijom, bila je vruća crna noć i krv nam je kipjela od konjaka. Sjedili smo na stepenicama ispred vrata, dodavali bocu, on je recitirao, a G. je malo plakao, kad je odjednom K.-a obuzeo nekakav napad. Skočivši na noge, viknuo je: „Želite li čuti Atičke pijetlove, prokleti modernisti?“ Glas mu je imao histeričan prizvuk. Nismo odgovorili, a ni on nije čekao. Lagano je potrčao do ruba provalije poput vilinske kraljice, teške crne vilinske kraljice, u crnoj odjeći, zabacio glavu, udario pregibom štapa u ranjenu ruku i ispustio najkrvaviji krik koji sam ikada čuo. Kukuri-kuku. Odjeknulo je cijelim gradom – neka vrsta tamne zdjele prošarane svjetlima poput trešanja. Odbijalo se od brežuljka do brežuljka i kotrljalo se pod zidinama Partenona… Bili smo toliko šokirani da smo zanijemili. I dok smo se još uvijek gledali u mraku, gle, iz daljine, srebrno jasno u mraku, pijetao je pospano odgovorio – pa još jedan, pa još jedan. To je K-a izludilo. Uspravivši se poput ptice koja će poletjeti u svemir i mašući skutama kaputa, ispustio je strašan krik – i odjeci su se umnožili. Vrištao je dok mu vene nisu iskočile posvuda. on, izgledajući kao izudarani i opustošeni pijetao u profilu, kako maše krilima na vlastitoj hrpi gnoja. Histerično je vrištao, a publika u dolini se povećavala sve dok po cijeloj Ateni, poput truba, nisu dozivali i dozivali, odgovarajući mu. Konačno, između smijeha i histerije, morali smo ga zamoliti da prestane. Cijela je noć bila puna kukurikanja pijetlova – cijela Atena, cijela Atika, cijela Grčka, činilo se sve dok nisam gotovo zamislio kako se kasno u New Yorku budiš za svojim stolom i čuješ ove sjajne srebrne zvukove: Katsimbalis pjeva pijetlove u Atici. Ovo je bilo epsko – sjajan trenutak i čisto Katsimbalis. Da si mogao čuti ove pijetlove, frenetični psaltirij atičkih pijetlova! Sanjao sam o tome dvije noći nakon toga. Pa, na putu smo za Mikonos, rezignirani sada kada smo čuli atičke pijetlove s Akropole.“ [U pismu Henryju Milleru, napisanom na palubi trajekta iz Atene za Tinos. Kako je Durrell rekao: „Seljaci leže posvuda na palubi i jedu lubenice; Oluci su puni soka. Ogromna gomila ide na hodočašće Djevici Tinosskoj. Upravo smo nesigurno izašli iz luke i izviđamo horizont u potrazi za talijanskim sendvičem.) 3. Pijevci na Akropoli i „smijeh i histerija“ jedne epohe koja je od prava na slobodu užitka načinila psihogram svojeg identiteta misleći da je u tome originalnija od izvornika u Grka i dekadentnih rimskih imperatora…U Durrelovoj pjesmi „Akropola“ osjećamo titraj ove razuzdanosti i melankolije i to je ono što nas ostavlja prikovane uz svoju samoću, beskrajnu samoću u pogledu na užareno nebo koje se stropoštava nad morem. Kakva noć! Stranci nazdravljaju gostoprimstvu vina i razbijeni vrčevi ostaju na cesti koja se spušta s Atike na podnožja ovog grada koji se ogleda u agoniji vlastita sklada.

July 10, 2025
Božanska žudnja i otoci sreće

Božanska žudnja i otoci sreće

1. Durrellovo putopisno remek-djelo, Grčki otoci, napisano je iz njegovih opsežnih bilješki sabranih tijekom godina života na Krfu. (v. Greek Islands, Faber & Faber, London, 2021.) Knjiga je stilski dragulj oblikovan čistom i nadahnjujućom poetskom prozom. Grčki otoci posebno opisuju 53 različita otoka. Još jednom samo nekoliko riječi iz njegova životopisa, neka nam posluži za neko daljnje pisanje o isprepletenosti života i umjetnosti, ekstaze i duha koji se razvija u valovima čiste energije intenziteta munje i posvemašnje tišine pra-svijeta. Rođen je u blizini Tibeta 1912. godine od engleskih roditelja, napustio je Indiju i otišao u Englesku u dobi od jedanaest godina i nikada se nije prilagodio njezinoj stabilnoj konzervativnosti i otočnoj samoumišljenosti nakon stoljeća vladavine svjetskim morima i kopnima. Kasnije je objasnio radikalan stav o svojoj zemlji sljedećim riječima: „Engleski život je zapravo poput autopsije. Tako je, tako turoban.“ Dvanaest godina kasnije preselio se na Krf, koji je potom usvojio kao svoj istinski fizički i duhovni dom. „Život u Grčkoj bio je otkrovenje; boje su bile čiste, nebo beskrajno, hrana jednostavna, a ljudi otvoreni.“ U Grčkim otocima piše da je bio „…elektriziran grčkom svjetlošću, opijen bijelim plesnim sjajem sunca na moru s plavim nebom koje se prelijevalo preko njega.“ Godine 1935. nastanio se u selu Kalami na otoku Krfu u Grčkoj. Kao mladić i nakon što je pronašao malu kuću s pogledom na more koju je nazvao „Bijela kuća“ uspio je nagovoriti svoju majku, braću i sestre i suprugu Nancy Myers da mu se pridruže kako bi pobjegli od ciče i dosadne engleske zime. Život na Krfu nedvojbeno je njegovu spisateljsku karijeru razvio u uzlaznome smjeru. U tom razdoblju, Durrell je pročitao Henry Millerovu Rakovu obratnicu i u jednome pismu mu iskazao pravo obožavanje. Tako je započelo četrdesetpetogodišnje prijateljstvo utemeljeno na njihovoj ljubavi prema književnosti ali i njihovim proživljenim zajedničkim osobnim i umjetničkim neuspjesima. Još jedna velika osoba, jedan od najvećih pjesnika 20. stoljeća T. S. Eliot postao je njegov prijatelj i izdavač (Faber & Faber). Na Krfu je kupio mali jedrenjak koji je nazvao Van Norden po liku iz Millerove knjige. On i njegova supruga Nancy često su putovali s Krfa na otoke diljem Ciklada. Te su avanture kasnije nadahnule Grčke otoke, dajući njegovim opisima istinsku autentičnost. Nakon što je šest godina naizmjenično plovio između Krfa i Atene, Durrell je 1941. godine pobjegao iz Grčke, nekoliko dana prije invazije nacističke Njemačke. O tome govore i neki dijelovi tetralogije Aleksandirjski kvartet. On i njegova supruga isprva su se nastanili u Kairu zajedno sa svojom kćerkicom. Na kraju rata, “oslobođen iz svojeg egipatskoga zatvora”, Durrell se vratio u Grčku. Format njegovog putopisnog djela, Grčki otoci, predstavlja dugo jedrenje kao putovanje koje u sebi sve sažima: i Odiseju i mitologijsko-moderne varijacije na temu slobode i opuštenosti kao iskonskoga smisla svijeta, i naposljetku ideju putovanja koje uvijek ima svoj početak i kraj, odlazak i povratak na žuđeno ishodište. S Durrellom se upuštamo u avanturu plovidbe prema obližnjim Jonskim otocima, uključujući Paksos, Antipaksos, Lefkas i Odisejevo bivše kraljevstvo, Itaku. Odatle prelazimo na južno Egejsko more, privezujući brod u lukama na Kreti, Kiteri i, naravno, Santoriniju. Zatim prelazimo na južne Sporade. Prvo se vežemo na Rodosu, gdje je Durrell nekoć bio smješten nakon rata. Nakon kraćeg zadržavanja zbog uživanja u hrani, piću, bojama vječnoga ljeta, plovidba nas vodi kroz „duboko plavetnilo“ sve do Kasosa, Tilosa, Simija, Kosa, Lerosa, Patmosa, Ikarije i drugih otoka. Zatim krećemo prema sjeveru do otoka Samosa i Hiosa. Odatle Lawrence Durrell ponovno podiže jedra i usmjerava nas prema sjevernom Egejskome moru. Stižemo planinareći kroz Lezbos i Lemnos, kružeći oko drevne Samotrake, Tasosa i Skijatosa, te na kraju slijedi obilazak Skirosa. Božanska ljepota Ciklada iskazuje žudnju i priziva sreću u izolaciji od svijeta poput nimfe Kalipso u špilji na Mljetu s Odisejem. Durrell nam je iskusni vodič i bez njega kao naratora i kormilara olujnim morima i spokojstvom tihe pučine možda ne bismo odlutali u nepoznato s ovom satelitskom navigacijom, ali bismo zacijelo zabludjeli u vlastitoj duhovnoj praznini bez priča i razmišljanja o svijetu kakav je jednom davno oblikovan Zeusovom pobjedom nad Titanima i kapi Afroditine suze negdje na Cipru u onom valovlju i među stijenama. Zato i svetkujemo Dionizovo staro groblje na Naxosu, zato i posjećujemo Paros, zaustavljamo se na blještavom Mikonosu, a zatim posjećujemo tmurni Delos, njegovu sestru Rheniju, Tinos, Andros i Siros. Ima još, nemojte brzati i dati se baciti u dosadu stvaralačkoga ponavljanja silne ljepote i uzvišenosti. Durrell nas nagovara da obvezno moramo vidjeti Kitnos, Keu, Milos, Ios i niz drugih vulkanskih otoka s njihovim divnim kućama, drevnim hramovima i tajnovitim skrivenim krhotinama blistave povijesti Helade. Na povratku, svraćamo do Salamisa, Egine, Porosa, Hidre i Spetsae. Usput smo učili o grčkoj povijesti, cvijeću i brojnim festivalima jedinstvenim za svaki otok. Jedini otok koji namjerno izostavlja u knjizi je Cipar. Čini se da je razlog više negoli bjelodan. Krvavi ratni sukobi između Ciprana, Turaka i Grka, u vrijeme dok je knjiga napisana ostavili su traumatsko nasljeđe ne samo žiteljima ovog magičnoga otoka ljubavi, već i čitavoj Europi i svijetu sve do danas, a stanje „zamrznutosti“ sukoba nikad nije zauvijek, znamo to, iskustvo nam govori nažalost da je tako i možda baš nikako drukčije. Dabogda se prevarili! 2. „Što granici daje njezinu magiju? Ne činjenica da je riječ o teritorijalnoj ili političkoj granici, jer su one umjetne, diktirane poviješću. Nagla promjena krajolika ponekad može biti djelomično odgovorna, ali često promjenu iz jedne zemlje u drugu ne prati nikakva promjena flore i faune (npr. iz Italije u Grčku, iz Francuske u Španjolsku). Možda je jezik taj koji daje prelasku granice konačan okus putovanja. Kakav god bio odgovor, magija je tu. Putnikovo srce će kucati u novom ritmu, njegovo uho će upijati tonalitete novoga jezika; sa znatiželjom će ispitivati ​​čudne nove kovanice. Sve će se činiti promijenjenim, uključujući i zrak koji udiše.“ (L. Durrell, Grčki otoci.) Je li metoda koju je pronašao Lawrence Durrell prihvatljiva i za suvremenu književnost koja u 21. stoljeću postaje doslovno totalna heterogenost žanrova i diskursa, posvemašnji pluralizam stilova i tendencija i u toj „babilonskoj ludnici“ svega i ničega kvantitativno nikad se više nije pisalo proze, poezije i esejistike? Odgovor je naprosto potvrdan. Putovanje kao plovidba morima ostaje od Homera do danas paradigmatskim univerzalnim „spjevom slobode i kaosa“ jer savladati sve skrivene i neskrivene Scile i Haribde na tom putovanju znači samoj ideji putovanja podariti smisleni dinamizam novoga u stalnome ponavljanju. Letargija je pritom strano tijelo putopisne proze. Nešto se uvijek mora „dogoditi“, neka nepredviđena okolnost, nešto neodređeno, neki „unfall“ na putu, čak i s teškim posljedicama za putnika i njegovu argonautsku i inu svojtu. Metoda koju je Durrel „usvojio“ i podario zanesenom čitateljstvu svojih Grčkih otoka već je isprobana do savršenstva u Aleksandrijskome kvartetu. Ondje imamo eksploziju prostora u svim smjerovima od mora do pustinje i imploziju vremena od prošlosti do aktualizirane sadašnjosti koja upućuje na usudne tragove jedne mitopoetske kontingencije. No, Aleksandrijski kvartet predstavlja eksperimentalnu romanesknu formu koja ima za svoj metaliterarni okvir Einsteinovu teoriju o relativnosti vremena. U Grčkim otocima putovanje kao plovidba postaje refleksivni poetski putopis, jer su likovi svedeni na autora/naratora i na zemljopisne topose, na ono što povezuje stvarnost i imaginaciju kroz esejističko tkanje jedinstvenoga teksta u kojem užitak u jeziku kao stvaralačkome kaosu i redu prethodi osmišljavanju svijeta. Kad razmišlja o granici (limesu), a to je u okružju Mediterana složeno pitanje tzv. morske granice između Zapada i Istoka, nacija-država europskoga kontinenta i plemenske strukture vladanja u pustinjskim krajolicima koji su neprestano u previranjima zbog kolonijalizma i imperijalizma Zapada i težnje za stvaranjem novih regionalnih sila od fragmenata oživljenog Egipta, da se o sukobu Palestine i Izraela i ne govori (o čemu je Durrell napisao intrigantan scenarij za film koji je potom posthumno objavljen kao roman naslovljen Judita, o čemu će biti uskoro govora u ovome blogu zvanom Kaos), Durrell uspostavlja prijelaz onkraj svih granica osim onih u zatočeništvu jezika. Dok, naime, razmišlja o prelasku iz Italije u Grčku, Durrell nas podsjeća da napuštamo teritorij Julija Cezara i stižemo u dom Aleksandra Velikoga, dvije figure koje utjelovljuju ogromne razlike između ovih zemalja koje se susreću u Brindisiju, barem virtualno. Durrell navodi: „Postoji ogromna razlika između Rima i Atene, između talijanskoga i grčkog; i oni s bilo kakvim klasičnim znanjem zadivljeni su kada otkriju koliko je to postojano čak i danas. S jedne strane Italija finoće i često izbirljivosti – koju su njezini domorodci njegovali i ukrotili u formalnu slatkoću. A s druge strane Grčka, divlji vrt u kojem sve propada – nasilno, okomito i uzdižuće do neba… nepripitomljeno. Čovjek pomisli na rimsku Italiju za koju je priroda uvijek bila supruga, dadilja i muza; dok je za Grčku ona bila nešto divlje, nešto strašno i neslomljivo – gospodarica i božica bez milosti, sve u jednom. A njihovi su junaci od pamtivijeka bili drugačiji. Putnik promatra kako tanker dolazi i pristaje, dok se polovicom uma pita hoće li u modernoj Grčkoj naići na tragove Odiseja, antičkoga junaka. (Vrijeme je za polazak.)“ (L. Durrell, Grčki otoci.) Durrell jasno uvodi u promišljanje ono što nas i danas neprestano kopka kad je riječ o pojmu „zajedničkih izvora“ antike: to je pitanje o izvorniku i kopiji, ali ne nikako kao pukome oponašanju, jer Rimljani su u svemu bili ono što francuska postmoderna filozofija s Baudrillardom, Deleuzeom i Klossowskim naziva simulakrum. Njezina stvaralačka novost toliko je važna baš u naše vrijeme, jer nitko kao Rimljani nije na tako eksplicitan način sjedinio politiku stvaranja Imperija s novom tehnologijom u arhitekturi, ratovanju i geostrategiji svih budućih osvajanja prostora Zemlje. Usto, razlika između „divljine“ i „pitomosti“ jest zapravo razlika između physisa kao bitka i culture kao pripitomljavanja Drugoga njegovim nasilnim ili pacificirajućim koloniziranjem. U tekstu Grčkih otoka stapaju se obrisi putopisnoga znanja o svijetu Mediterana s refleksijama u esejističkome ruhu poetizirane proze s osloncem na tradiciju europskoga romantizma od Novalisa i Hölderlina do Nietzschea i Hofmannshthala, iako je Durrellov intelektualni labirint prožet znanjem iz povijesti ezoterije i okultizma, gnosticizma i transcendentalizma i svaka se njegova rečenica zadivljujućom jasnoćom i korelativnim umijećem referencije na literaturu poput Byrona i D.H. Lawrencea uz H. Millera i T. S. Eliota pokazuje izvorištem dijaloga s filozofijom, poezijom i prozom koja svoj arché pronalazi u duhu nikad usmrtive Grčke, Rima, Egipta, srednjovjekovlja, baroka i romantike. Ovaj spekulativni i poetski modernizam toliko je natopljen sokovima i mirisima naše unvierzalne povijesti uspona i pada civilizacijske težnje da se čitav duhovni svijet skameni u jedinstvenu vječnost kroz koju teku svi izvori i sve rijeke odlaze u nepoznato i otvoreno more kojeg svetkuje u svojoj knjizi ovaj pisac koji nezasluženo stoji u sjeni velikana poput Prousta i Joycea. No, možda je ta sjena upravo nužna da na izgorimo na podnevnome suncu izloženi na Durrellovu jedrenjaku poput oholih turista željnih vječnoga spokojstva u tekstu i veličajne avanture u životu. 3. „Visoke, puste venecijanske kuće s elokventnim letvicama stoljećima su, čini se, ostale neobojene. Drevni slojevi boje i kreča umrljani su i zamućeni uzastopnim zimama, sve do sada je ukupni rezultat veličanstven crtež pranjem bačen na mokri papir – sve teče, stapa se i eksplodira. Ali preciznije, iako jednako elokventne, su ulice između kuća, svaka duboka jaruga napravljena blistavom od rublja obješenog da se suši sa svakog balkona – sjajnog poput zastavice. Veliki raspored boja kreće se i njiše na laganom povjetarcu u zoru na način koji podsjeća na tropske morske alge. Crvena kupola crkve sv. Spiridiona sjaji u zraku sa svojim ožiljcima izgrebanim starim brojčanikom sata; crkva u kojoj se nalazi mumija otočkoga zaštitnika. Ako zna što je dobro za njega, putnik će napraviti neizostavno hodočašće u ovu mračnu kulu, čiji barbarski orijentalni ukras tinja među sjenama poput bljeska vatrenog opala. Poljubit će svetu papučicu ili prikladnu ikonu i upaliti svijeću koju će staviti u visoku svjetiljku dok izgovara molitvu – koju nikome neće povjeriti. Na taj će način njegovo putovanje biti pod dobrim pokroviteljstvom i cijela bizantska, moderna i antička Grčka čekat će ga raširenih ruku.“ (L. Durrell, Grčki otoci) Durrellov otok kao postojbina izabrane habitualnosti vlastita života, taj začudni i artificijelni Krf, očito je idealan oblik stalne interakcije engleskoga sustava kulturnih vrijednosti i venecijanskoga trgovačko-diplomatskoga umijeća gradnje novih kozmopolitskih odnosa s ukorijenjenošću u zavičajno tlo. No, Krf je i još nešto. Osim što je stoljećima bio poistovjećen, s pravom ili ne, s homerskim otokom Feačana, također je bio povezan s čarobnim okružjem Shakespeareove drame Oluja. To se naprosto ne može izbjeći. Sudbina nije samo pitanje neke neobjašnjive nesreće koja se stvarno zbila u povijesti. Ona je pitanje umjetničkoga preoblikovanja svijeta i od mitskoga kazivanja do suvremene raščaranosti svijeta protječe ista rijeka sjećanja i zaborava. Durrell pripovijeda u Grčkim otocima: „Druga, ne manje spekulativna, linija ludoga razmišljanja sugerirala je da je Krf mjesto koje je (možda samo po glasinama) Shakespeare odabrao za svoju posljednju dramu Oluju. Možda ćete stenjati dok ovo čitate. Nije li dovoljno da vam se mozak ispresijeca i pomiješa s atributima velikoga grčkog asa? Moraju li Britanci gurnuti svoga alkemijskog Prospera na otok? […] Jedna od čarobnih stvari u Oluji je način na koji brodolomne duše doživljavaju i prenose atmosferu otoka kada izađu na obalu. San – ogromna čarolija sna koju kopno baca na njih. Postaju sanjari i mjesečari, plijen vizija i ljubavi sasvim izvan uobičajenih granica njihovih uskih milanskih života. […] Shvatit ćete da se upravo to dogodilo osvajačima koji su se ovdje iskrcali – zaspali su. Francuzi su počeli graditi Rue de Rivoli, ali su zaspali prije nego što je dovršena. Britanci, koji su imali gotovo stogodišnji zakup na tom mjestu, odlučili su da mu je potrebno sjedište vlade i sagradili su najelegantnije od uvezenog malteškoga kamena, […]. Ali su zaspali i otok im je iskliznuo iz beživotnih prstiju u slobodu koju je oduvijek želio. Sloboda sanjanja. (L. Durrell, Grčki otoci) Ova Durrellova knjiga koja je sinkretičko-hibridni spoj putopisa, eseja i proze i zato je prethodeća svakoj autentičnoj postmodernoj literaturi počiva na ideji Shakespearove Oluje. Njezina je moć u tvorbi vizija i snoviđenja, u pokušaju novoga mitološkoga začaravanja svijeta i jedino što ga dijeli od iste „ludosti“ europskoga romantizma, i njemačkoga i engleskog i pomalo francuskog jest taj znameniti engleski humor u kojem ironija katkad prelazi u sarkazam, a cinizam se prelijeva u odbljesak gorkoga humora kao autoironije. Nije život rezultat drame postojanja koja traje od Homerovih vremena neprekinuto, te se čini da je svako sanjarenje ne samo bijeg od stvarnosti, već i nastojanje da se stvarnost preinači u blještavilo čiste imaginacije. Ne, život je ova nelagoda i slučaj kad Britanci kao graditelji „od uvezenog malteškoga kamena“ iz nepoznatog razloga naprosto zaspu i kad se probude shvate da im je žuđeni otok božanskoga sjaja i sreće „iskliznuo iz beživotnih prstiju u slobodu…sanjanja.“ Ma, zamislite, otok kao proizvod slučaja i zaborava, hira i zaspalosti, otok koji svoj čudesni artificijelni postanak i nastajanje u tijeku povijesti zahvaljuje snu. No, tko tu koga sanja, bogovi ljude i životinje ili obratno? Moć Krfa je u tom stalnome razmaku i odmaku od izvorne grčke divljine i pitome antičke estetizacije koju su zaposjeli upravo Englezi još od vremena Shakespearea i time grčki otok učinili bez potrebe koloniziranja svojom imaginarnom postojbinom sna. Nije li dokaz tome da je najveći Englez nakon Shakespearea onaj koji se nastanio na ovome otoku i ovdje pisao svoja remek-djela od Crne knjige do Grčkih otoka? 4. Durrell u Grčkim otocima svojem putniku kao čitatelju priča priču o nesretnoj pjesnikinji Sapfo. Ovo je jedan od najinventivnijih opisa njezine zlehude sudbine. Poslušajmo ga pomno i sa znatiželjom što će nam stvarno reći. „Bez obzira na ograničenja Lefkade, ona ima jednu značajku koja privlači pozornost svijeta – Bijele litice s kojih je pjesnikinja Sapfo izvela svoj nesretni skok u vječnost. Je li to bila nesreća ili namjera? […] Zbunjujuće legende sugeriraju da su stari vjerovali da se odavde može skočiti ravno u Podzemlje – ili barem povezati s Rijekom mrtvih, Aherontom. Druge predaje kažu da se skokom može izliječiti od boli prezrene ljubavi, i da je to ono što je Sapfo imala na umu. […] Što se Sapfo tiče, čini se da je nešto pošlo po zlu. Jer u vrijeme Cicerona i Strabona skok se često, i prilično sigurno, izvodio. Apolonovi svećenici su ga redovito izvodili bez ozljeđivanja, a organizirani su i brodovi za oporavak skakača. Ponekad su se perje i krila pričvršćivala na ramena onih koji su odlučili skočiti. Sam skok zvao se Katapontismos i čovjek se pita nije li imao neku drevnu pomirbenu funkciju. „(L. Durrell, Grčki otoci) Sapfo je pjesnikinja i tragična je sudbina žene to da je njezina apsolutna ljubav koja je možda ostala neuzvraćena spram druge žene (?) razlog ovog ritualnoga samoubojstva. Iako se Sapfa uglavnom smatra lezbijkom, neke legende kažu da je bila zaljubljena u jednog lađara, zbog kojeg je i počinila samoubojstvo. Umrla je u Mitileni na otoku Lezbosu 570. godine prije Krista. No, sada je idealno vrijeme da se pokaže i unatoč Durrella i njegove priče u kontekstu Grčkih otoka kako u doba svekolike globalne „konzervativne revolucije“ Grci pomahnitalo nastoje prebrisati tragove mitološke povijesti i one stvarne, kako Vam drago, i „osloboditi“ otok Lezbos na kojem je živjela Sapho od svih tragova homoseksualizma i lezbijstva, pa je u tu svrhu posrijedi akcija jednog posve drukčijega pokreta dekonstrukcije od uobičajenoga. Sada „desnica“ u svojem kulturnome ratu protiv ljevice provodi „čistku“ kroz politiku nove dekonstrukcije hoteći nam kazati: E, dosta je bilo „ljevičarskoga“ zuluma! Sada je vrijeme da Sapfu „normaliziramo“ i pretvorimo je u romantičnu priču o nesretnoj ženi koja, doduše, piše neka lascivna pisma o ljubavi ženama, jer njezin je lađar, nazovimo ga Dimitros Galis nepismen, jadan, ali lijep kao uzvišeni grijeh, pa zašto onda ne bi jedna poetesa bila nesretno zaljubljena u lađara s Lezbosa, tako nam mita i mainstream-turizma od kojih žive patrijarhalni Grci već stoljećima! Ono što Durrell, međutim, u svojem ironičnome opisu pokušaja skoka Sapfo u podzemlje u „rijeku mrtvih“ i „rijeku boli“ posebno naglašava jest ipak nešto bitno drukčije. Sapfo je možda doista stradala „slučajno“ i baš je taj kontingentni korak „skoka u vječnost“ razlog da život poezije bude obilježen nečuvenom tragedijom. Orfej nije uspio oživjeti svoju ljubljenu Euridiku unatoč kristalnoga pjeva svoje lire kojom je izluđivao čak i bogove kojima nikad nije bilo mrsko slušati ljubavne jade, a Sapho se „slučajem“ koji uvijek ostaje „nesretan slučaj“ odlučila baciti sa stijene u „rijeku zaborava“. Oboje su mrtve uspomene koje žive samo zato što je poezija bit umjetnosti i svekolika života čovjeka pod zvijezdama i događa se uvijek u mitskoj prošlosti. Nema mitske sadašnjosti niti budućnosti. Nema ni poezije koja više pogađa u bit sadašnjosti. Postoje samo raščaravajuće slike s putovanja grčkim otocima i možda će neki nadobudni suvremenici kraja povijesti u doba AI i estetizacije života nakon čitanja ovog putopisnoga remek-djela Lawrencea Durrella posegnuti i za njegovim romanima Aleksandrijski kvartet i Avinjonski kvintet. Problem je samo u tome što ih neće više oduševiti izravna sveza stvarnosti i mita, već neizravno tkanje snova u gradu kojeg je osnovao najveći antički vojskovođa i u kojem pustinjski vjetrovi nanose boje žutoga zlata i piljevine u oči kozmopolitski nastrojenih prolaznika koji govore hebrejski, arapski, engleski, francuski, talijanski i svoje melankolične živote nose sa sobom u daljinu iz neke druge perspektive zauvijek. Ostaju ipak samo Orfej i Sapfo, jer bez njih ni Durrell ne bi bio moguć ni njegov tekst o božanskoj žudnji i otocima sreće zbog čega se svijet iznova pojavljuje obasjan snopom svjetlosti i užitka kojim plovimo ovim arhipelagom beskraja noć i dan, u svitanje i suton na starome jedrenjaku s bijelim jedrima na vjetru.

July 9, 2025
„Nepogrešiv potpis ,mjesta“

„Nepogrešiv potpis ,mjesta“

1. U tekstu Lawrencea Durrella naslovljenom „Krajolik i lik“ objavljenoga 12. lipnja 1960. autor Aleksandrijskoga kvarteta svojim majestetično-poetskim stilom ravnim najvećim piscima modernizma kao što bijahu Proust i Joyce ispisuje i ove retke o odnosu krajolika i lika (prirode i književnosti). „Pišete“, kaže prijateljski kritičar u Ohiju, „kao da je krajolik važniji od likova.“ Ako nije sasvim točno, ovo je dovoljno blizu istine, jer sam razvio osobnu predodžbu o važnosti krajolika i rado priznajem da „likove“ vidim gotovo kao funkcije krajolika. To se dogodilo tek posljednjih godina nakon mnogo putovanja – iako ovdje opet sumnjam da je ovo sasvim prava riječ, jer nisam baš „putopisac“ koliko „pisac o boravku“. Moje knjige uvijek govore o životu na mjestima, a ne samo o žurbi kroz njih. Ali kako polako upoznajete Europu, kušajući vina, sireve i karaktere različitih zemalja, počinjete shvaćati da je važna odrednica svake kulture ipak – duh mjesta. Kao što će vam jedan određeni vinograd uvijek dati posebno vino s prepoznatljivim karakteristikama, tako će vam Španjolska, Italija, Grčka uvijek dati istu vrstu kulture – izrazit će se kroz ljudsko biće baš kao što to čini kroz svoje divlje cvijeće. Skloni smo ‘kulturu’ vidjeti kao neku vrstu povijesnog obrasca diktiranog ljudskom voljom, ali za mene to više nije apsolutno točno. Ne vjerujem da se britanski karakter, na primjer, ili njemački promijenio ni za jotu otkako ga je Tacit prvi put opisao; i sve dok se ljudi rađaju kao Grci, Francuzi ili Talijani, njihovi kulturni proizvodi nosit će nepogrešiv potpis mjesta. I to je, naravno, cilj putopisca; njegov je zadatak izolirati klicu u ljudima koju izražava njihov krajolik. Čudno, za taj posao nije nužno potrebno posebno znanje, iako je naravno znanje jezika od pomoći. Ali koliko je malo takvih pisaca! Koliko ih može napisati More i Sardiniju ili Sumrak u Italiji koji bi se mogli mjeriti s ova dva dragulja D. H. Lawrencea? Kad ih je pisao, njegov talijanski bio je rudimentaran. Isto vrijedi i za Norman Douglasove Fontane u pijesku, jedan od najboljih portreta Sjeverne Afrike.“ Nakon uglavnom neskrivenog smjera mišljenja i kazivanja od novoga vijeka do danas koji je bio u znaku „humaniziranja“ svijeta kojem duh podaruje ljepotu i sklad do najsitnijih detalja, ovdje se susrećemo s obratom u samoj biti rekao bi Schopenhauer „volje i predstave“. Moja opsesivna vezanost uz Durrellove knjige i eseje, pjesme i putopise, priznajem, vjerojatno je nastala odjednom susretom s njegovom prvom knjigom naslovljenom Crna knjiga još iz 1930ih godina koju je od namrijeloga usuda pretvorbe u zlatno pepelište spasio Henry Miller. Uvid da jezik proznoga kazivanja u svojoj otvorenosti perspektive na gotovo neobjašnjiv način spaja „duh mjesta“ (genius loci) s čitavom poviješću šireg okružja mističnoga djelovanja kojeg upravo taj krajolik emanira u svojim sferama došao je nakon prvih rečenica Crne knjige. U ovom tekstu, pak, čitamo kako Durrell majstorski pokazuje da u engleskoj književnosti koja je bliska njegovim traganjima za smislom onkraj svodivosti na dosadu imperija na svojem kraju i njegovih hladnih i racionalistički okrutnih kljaštrenja izvornosti svijeta koje je prisvojio i dao im zauvijek viktorijanske provincijalne građevine i engleski jezik (od Indije do čitavog tzv. Commonwealtha) postoje njegovih duhovni srodnici u ovome priklonstvu „estetičkome naturalizmu“. To su ponajprije More i Sardinija te Sumrak u Italiji D.H. Lawrencea kao i Norman D. Fontaine i njegovo djelo Fontane u pijesku. Očito je da Durrell na svoj nesvodiv način pokazuje da je pitanje tzv. društvenoga i individualnog karaktera u odnosu spram njegove okoline i okoliša stvar neke „fatalne nepromjenljivosti“. Nije potrebno dokazivati da je ova postavka sadržana baš u krajolicima o kojima sàm Durrell ispisuje svojevrsnu pohvalu vjekovnoga fatalizma kao što to možemo razabrati u drugoj knjizi Aleksandrijskoga kvarteta naslovljenoj Balthazar u kojoj ulazimo sve dublje u pustinju među drevne narode koji nose u „genima“ svoj animizam i religioznu predanost neognostičkim kultovima. U Grčkim otocima, pak, čini se da je ovaj metafizički uzvišeni žanr putopisa dospio do savršenstva. Iako je prije njega o ljepoti i misteriju grkstva i Grčke u povijesno-epohalnim razmjerima temeljnih razlika pisao i austrijski pjesnik i dramatičar književne dekadencije Hugo von Hofmannsthal u djelu Trenuci u Grčkoj ostavljajući opise osjećaja uzvišenosti u susretu s kipovima grčkih boginja s Partenona zacijelo jednog od najsuptilnije napisanih pasaža o suočenju s drevnim likom božanstva, ono što čini Durrell u svojoj putopisnoj knjizi upravo je eksplikacija „duha mjesta“ do neslućenih razina uživljavanja u arhipelag riječi. No, o čemu mi ovdje govorimo? O književnome putopisu kao bedekeru za putovanje dokonih aristokrata koji nam gotovo stoljeće nakon Spenglerovih uvida u bit drevne i moderne arhitekture otkrivaju “toplu vodu“ kako je svaki susret s Drugim i drukčijom „kulturom“ nalik odonetanju svoje vlastite Sfinge. Postkolonijalna bi kritika u svojim neinventivnim i krajnje suhoparnim okajanjima grijeha europocentrizma ili kako to poetski lijepo kaže Pascal Bruckner „jecaja bijeloga čovjeka“ ukazala da su putopisi navlastito britanskih pisaca iz Azije, Afrike i Mediterana (Grčka, Rim, Egipat) rezultat onoga što Edward Said naziva „orijentalizmom“, dakle, melankoličnim kolonijalizmom na zalasku. Problem je samo što je ta dijagnoza iz kuta onih koji su potlačeni uglavnom točna i besmislena, jer nitko nije tako sjajno opisao ni mnoštvo sinkretičkih religiozno-nacionalnih kultova Aleksandrije i stravičnu bijedu arapskoga stanovništva kao Lawrence Durrell, a isto vrijedi i za eseje-putopise D.H. Lawrencea i Normana D. Fontainea. Istina je modernoga putopisa u toj estetskoj i metafizičkoj auri zemljopisnoga fatalizma koja postoji u kontinuitetu od Tacitovih vremena. Što je pritom smisao putopisa kojim se književna djela Lawrencea Durrella odlikuju vrhunskim stilskim umijećem i pružaju silan užitak u čitanju bez obzira piše li o Kreti ili Krfu, Patmosu ili pješčanim dinama uokolo mitske i vječne Aleksandrije? Nije stvar u „razotkrivanju“ zemlje koja nam je manje poznata ili, pak, njezinih duhovnih zdanja i duševnih trauma i uznesenosti prožimanjem s vlastitim osjećajem za ritam i mjeru protijeka „krika i bijesa“ vremena. Isto tako, ne očekujemo da će nas pisac sklon književnoj dekadenciji, jer avangardisti ne pišu putopise, oni konstruiraju mehaničke strojeve kraja povijesti i razmeću se idejom ubrzanja samoga života u granicama tehničke slike, a ne jezika kao što su filmovi Sergeja Ejzenštejna iz Meksika u slavu revolucije, odvesti ondje gdje nikad nismo bili poput Dantea u Božanstvenoj komediji. Ne, istinski je putopisac, rekli bi Deleuze i Guattari u Anti-Edipu poput „nomada koji se ne kreće“, osim unutar granica vlastita svijeta kao teksta. Dobro je pritom znati ponešto o jeziku krajolika i zemlje o kojoj se piše, a u slučaju Durrella to su grčki, talijanski, francuski, hebrejski, arapski, indijski jezici. No, nije i od presudne važnosti jer jezik je čovjeka kazivajući horizont njegova mišljenja tek onda kad je to mišljenje i samo otvoreno za novo i drukčije od vlastite tuđosti svijeta. Što su onda temeljne značajke ovog osebujnoga možda i posljednjeg velikog stila pisanja u modernoj književnosti koji izranja iz razmještenoga „duha mjesta“ Mediterana s jedne i druge obale koja nas krijepi sokovima iskonske metafizike i užitka u čitanju tolikom snagom da smo u stanju sve drugo zaboraviti i otkloniti iz našeg svijeta života? Riskiram posvemašnji promašaj, ali ipak ću pokušati to kazati ovako. To su poezija sinkretizma i hibridnosti svijeta koji ima svoje podrijetlo u aleksandrijskome helenizmu, potom iskustvo ljubavi u njezinoj čistoj tjelesnosti bez skrupula s pečatom književne uzvišenosti, te naposljetku svijest o slobodi i agoniji jednog svijeta koji nepovratno iščezava s horizonta kao svjetlost na Zapadu, koje dugo u noć još titra u oblačju i sjenama prohujaloga života za kojim ne valja prolijevati suze, već se prepustiti trajnome misteriju sjećanja na ono što bijaše veličajno u svojoj prolaznosti. Književnost Lawrencea Durrella je poput zagasite svjetlosti ponad grčkih otoka, Aleksandrije i Avignona u koju gledamo sa željom da traje još dulje, do posljednjih tračaka rasipnosti ovih fraktala u zjenici našeg oka. 2. „Putujemo doista kako bismo pokušali shvatiti tu tajanstvenu kvalitetu ‘grčkosti’ ili ‘španjolskosti’; i izvanredno je koliko nepromjenjivo ostaje vjerna zabilježenoj slici o njoj u domaćoj književnosti: vjerna do granice klaustrofobnosti. Grčka, na primjer, ne može imati nijednog pravog Grka (u rasnome smislu) nakon toliko stotina godina rata i preseljenja; sadašnje rasne skupine plod su bezbrojnih invazija. Pa ipak, ako želite malo pravog živog Aristofana, samo trebate slušati čavrljanje kolica i uličnih trgovaca u atenskoj Plaki. Potrebno je manje od dvije godine čak i rezerviranom britanskome stanovniku da počne koristiti prste u razgovoru, a da toga nije svjestan. Ali ako nema preostalih izvornih Grka, što je taj neobični konstantni čimbenik koji naziremo iza riječi ‘grčkost’? To je sigurno trajna sposobnost samoizražavanja svojstvena krajoliku. Barem bih tako mislio dok se sjećam dvije knjige vrlo različitih pisaca koje pružaju neusporedivu studiju prirode tog mjesta. Jedan je Mani Patricka Leigha Fermora, a drugi Millerov Kolos iz Marousija. Vjerujem da biste mogli istrijebiti Francuze jednim udarcem i naseliti zemlju Tatarima, te unutar dvije generacije otkriti, na svoje zaprepaštenje, da su se nacionalne karakteristike vratile u normalu – nemirna metafizička znatiželja, nježnost za dobar život i strastveni individualizam: iako su im nosevi sada bili ravni. To je nevidljiva konstanta na mjestu s kojom običan turist može stupiti u kontakt samo sjedeći sasvim mirno uz čašu vina u pariškom bistrou. Možda to neće moći vrlo jasno formulirati sebi književnim jezikom, ali će osjetiti nepogrešivu oštru oštricu sreće u pariškom zraku: netaknuti sjaj nacionalne psihe koja zna da je umjetnost jednako važna kao ljubav ili hrana. Neće biti slijep ni za tvrdi metalni racionalni osjećaj, iritantno coeur raisonnable muškaraca i žena. Kad Francuzi žele biti malini, kako to oni zovu, mogu biti baš kao što i mi možemo biti kad se umiješamo u neku nacionalnu apsurdnost.“ Jesmo li „mi“, koji smo baš „ovdje“ i „sada“ negdje zabačeni u tišini i samoći svojih krajolika čežnje i utjehe za ljetom iz Durrellovih tekstova o Grcima i njihovim svijetom vječne prirodne mijene onog istoga upravo oni isti koji stoje ponad razvalina povijesti ispod koje počivahu kosti drevnih Ilira kao suparnika Rimskoga carstva i u svojoj nepomirljivosti spram osvajača i zatiratelja povijesnih tragova oni koje mori fatum mjesta i zemljopisne tjeskobe? Znamo, nije Durrell isisao iz svojeg maloga prsta ovu mudrost stoičke filozofije povijesti koja je jedina uspjela začarati rimsku vlastelu i patricijske heretike te je važnija za Marka Aurelija od svih njegovih vojnih trijumfa na istočnim granicama Carstva. Stoicizam je blizak istočnjačkoj pomirenosti s idejom nastanka i nestanka svijeta u njegovoj divnoj bezrazložnosti. Zato sve protječe iza ove halabuke tehnički bezuvjetne modernosti koja se upravo u ideji putopisa sabire na kraju svih svojih mogućnosti. Putujemo uistinu samo zato da pobjegnemo iz vlastite tuđine koja nam je postala jedinim zavičajem vjekovne dosade i trpljenja svijeta, a ne zbog avanturizma. Putujemo jer smo opsjednuti težnjom za obnovom vlastite tjelesne obamrlosti u stalnim ponavljanjima i uvijek putujemo na Istok, nikad na Zapad. Na Zapad putuju Grci i Arapi, jer im je „grčkosti“ i „arapskosti“ preko glave. Zamišljam zbog toga uvijek ne lude Amerikance koji putuju zajedno s Heideggerom na grčke otoke a da ne znaju s kime putuju, i u konačnici da znaju što bi to promijenilo u itinereru njihova turističkoga pragmatizma? Zamišljam baš stoga Grke koji pružaju relativno skupocjeno utočište i filozofu zaborava bitka i njegovim susjedima Amerikancima na putničkome brodu za Zakintos i Korint. Njima je melankolija metafizičkoga fatalizma vjerojatno besmisao onih koji su davno iskusili breme zapadnjačkoga nihilizma i iz svojih magla i zimskih krajolika misle da su Grci uistinu i nadalje spasonosni događaj obrata svijeta, a to vrijedi i za Indijce i Arape, sve koji su tijekom povijesti bili označeni tom stigmom Drugih i istočnjaštva kao takvog. Putopis, dakle, mora biti književno polje značenja određenog „duhom mjesta“ onoga koji dolazi iz drugoga svijeta i pokušava od njega pobjeći kako god i koliko god to bila opsjena, jer je Durrell već svojom sudbinom odrastanja u Indiji, odlaska u Aleksandriju, službe u engleskoj diplomaciji u Beogradu i posljednjim danima života u Provansi idealan slučaj onog „lika i karaktera“ koji pripada i ne pripada ovoj zanesenoj melankoliji „grčkosti“ i „mediteranizma“ onkraj europskih granica kultura. Njegova je književnost napisana engleskim jezikom stoga putovanje u srce iskona i zavičaja univerzalne tuđine svijeta. Nije slučajno u prvoj knjizi Aleksandrijskoga kvarteta naslovljenoj „Justine“ u cijelosti navedena pjesma Konstantina Kavafija o nemogućnosti odlaska iz „ovog Grada“ kojeg Pjesnik nosi u duhu i u duši i gdje god u snovima i zbilji otišao sve mu se iznova vraća i svako sjećanje na njegove izbe, svjetlosti luke i kazbe ima taj isti metafizički pečat ostajanja i nestajanja u njegovim hramovima i krhotinama vremena. 3. „Da, ljudska bića su izrazi svog krajolika, ali da biste dotaknuli tajne izvore nacionalne biti, potrebno vam je nekoliko trenutaka mira sa sobom. Uistinu, intimno poznavanje krajolika, ako se znanstveno razvije, moglo bi nam dati političku znanost – jer polovica političkih odluka donesenih u svijetu temelji se na onome što nazivamo nacionalnim karakterom. Nesvjesno priznajemo tu činjenicu kada uzvikujemo: “Kako tipično irsko” ili “Trebao bi Velšanin da smisli nešto takvo”. I doista, svi mi ljubomorno čuvamo osjećaj manjinske individualnosti u vlastitim nacijama – obiteljske razlike. Velike nacije poput, recimo, Kineza ili Amerikanaca predstavljaju površno homogen izgled; ali primijetio sam da dok mi Europljani teško možemo razlikovati jednog Amerikanca od drugog, moji američki prijatelji će se međusobno zadirkivati ​​do smrti za ručkom zbog nepodnošljive nesreće što sam rođen u Ohiju ili Tennesseeju – priznanje valjanosti mjesta koje sami pripisujemo Velšaninu, Ircu i Škotu kod kuće. Doista je šteta putovati i ne steći ovaj bitni osjećaj za vrijednosti krajolika. Za to vam ne treba šesto čulo. Tu je ako samo zatvorite oči i tiho udahnete kroz nos; čut ćete šapat poruke, jer svi krajolici postavljaju isto pitanje istim šapatom. ‘Promatram te – promatraš li sebe u meni?’ Većina putnika previše žuri. Ali pokušajte samo na trenutak sjesti na veliki kameni omfalos, pupak drevnog grčkog svijeta, u Delfima. Nemojte postavljati mentalna pitanja, već se samo opustite i ispraznite svoj um. Leži, ovaj čudni predmet u obliku amfore, u obraslom polju iznad hrama. Sve je plavo i miriše na kadulju. Mramor blista dolje ispod vas. Dva orla se tiho, tiho kreću nebom, poput dalekih čamaca koji veslaju preko golemog ljubičastog jezera.“ Ok, sve je to već jasno i srednjovjekovnim ontolozima poput Dunsa Škota koji su vjerovali u čudesnu beskonačnost prirode koja zrcali ljepotu božanskoga stvaranja u svakom djeliću mikrokozmosa, Ali, još je više to jasnije bilo i jednom Švejku koji u snu nakon što se propisno napio kaže gospođi Millerovoj kako su svi ljudi isti u svojoj različitosti i svaki liči na već nekoga drugoga, a drugi na trećega i tako u beskraj prošlih, sadašnjih i budućih vremena. Ljudi su njihovi mentalni i fizički krajolici i ne razlikuju se posve od svojih životinjskih predaka i suživotnih stanovnika kozmopolitske ekumene, inače ne bismo govorili metaforički da se smijemo kao orangutani, gegamo se kao patke, brundamo od tuge i sreće kao pleme špiljskih medvjeda, lebdimo od ozarenosti ljubavne sezone nalik tetrijebovima i stadu mošusnih goveda, lukavošću nadmašujemo grenlandske lisice i kako to nepogrešivo kaže Durrell, poznavanje krajolika uvjet je mogućnosti političke znanosti zasnovane na ideji „nacionalnoga karaktera“. Nitko ne voli baš da ga se u njegovoj singularnosti bića izjednačava s rodom i kolektivom u smislu tzv. tipičnosti, jer ga to vrijeđa sve dok mu ne zatitra srce kao svakom „urođeniku“ svoje nacije i naroda dok sluša patetične tonove tzv. nacionalne himne ili već neke druge ode ili kultne pjesme koju Drugi izjednačuju s njegovim nacionalnim karakterom. Sve to što Durrell kaže je naizgled retorika „općih mjesta“ i nije nimalo ništa inventivno, Ali, dragi moji štioci ovog bloga koji se zove Kaos, što uopće reći za Durrellove riječi na kraju ovog citata u kojem spominje Delfe i „pupak drevnog grčkoga svijeta“. Ništa, najbolje je šutjeti, jer kad je „sve plavo i miriše na kadulju“, tada se i svijet pod obroncima Olimpa iznova čini poput „blistavoga mramora“ za kojeg sve drugo mora izblijediti iz sjećanja, jer Grci su više od svekolike pohvale prirodi i krajoliku. Grci su njihovi otoci i duboko plavetnilo ovog svijeta kojem književnost poput Durrellove podaruje najviši sjaj jedne epohe koja zapada poput Sunca u svoj mračni bezdan. 4. „Samo nekoliko minuta ovakve tihe unutarnje identifikacije dat će vam predodžbu o grčkome krajoliku koju niste mogli dobiti u dvadeset godina proučavanja starogrčkih tekstova. Ali kada je dobijete, odmah ćete dobiti i sve ostalo; ključ je tu, da tako kažem, da se okrenete. Nakon toga nećete moći ići u kupovinu u Ateni, a da ne naletite na Agamemnona ili Klitemnestru, često pod istim imenima. A ako slučajno odete u Eleuzinu u proljeće, naići ćete na više od jednog slijepoga Homera kako hoda prašnjavim cestama. Tajna je identifikacija. Ako sjedite na vrhu piramide Mena House u zalazak sunca i pokušate istu stvar (zaboravljajući buku magaraca i sav prljavi otpad drugih putnika – stare kartone i boce Coca-Cole): ako sjedite sasvim mirno u pozi proroka krajolika – pa, cijeli ritam drevnog Egipta uzdiže se iz vlažnog hladnoga pijeska. Možete čuti i njegov puls. Ništa vam nije strano u takvim trenucima – stari hramovi s njihovim kultovima smrti, hijeroglifi, dugo, sporo vrtloženje Nila među otočićima obrubljenim palmama, krokodili i zmije. Opipljivo je baš kao što je bilo (njegova bit) kada je Veliki svećenik Amon inicirao Aleksandra u Misterije. Doista, sami Misteriji su još uvijek tu za one koji bi mogli tražiti inicijaciju – ostaci i krhotine Trismegističkoga znanja još uvijek se proučavaju i prenose malim tajnim sektama. Naravno, ne možete se inicirati putem turističke agencije! Morali biste živjeti i probijati se kroz drevnu koru – tešku – svakodnevnoga života. I koliko se razlikuje ritam Egipta od grčkog! Ne iznenađuje priča da je Veliki svećenik u Tebi prezrivo rekao: “Vi Grci ste samo djeca.” Nije mogao podnijeti neumornu znatiželju i senzualnost grčkoga karaktera – strastvenu želju da stvari konceptualizira metafizički. Činilo se da se nisu mogli opustiti, prokleti Grci! Usput, to je primjedba koju Francuzi danas često ponavljaju o Amerikancima, i uvijek je izgovorena istim suosjećajnim tonom glasa kao što ju je nekoć koristio Veliki svećenik. Pa ipak, kultura Grčke (toliko različita od egipatske) izvire izravno iz doline Nila – mogao bih navesti desetak vrhunskih grčkih mislilaca ili filozofa koje su obrazovali Egipćani, poput Platona, Pitagore, Anaksagore, Demokrita. A ‘dosadna djeca’ sigurno nisu gubila vrijeme, jer kada su se vratili kući na svoje gole otoke, čisti cvijet grčke kulture raširio je svoja veličanstvena krila u letovima čiste magije kako bi zadivio i oplodio Mediteran. Ali samo da bi uručili vječni kompliment, izmislili su riječ ‘barbari’ za sve one nesretne divljake koji su živjeli izvan čarobnoga kruga Grčke, lišeni njezine kulture. Barbari će, naravno, jednog dana roditi Dantea, Goethea, Bacha, Shakespearea.“ Osjećam neopisivu smjernost i laganu sujetu bez traga narcisoidnoga ressentimenta svaki put kad čitam ove Durrellove misli posložene u sklop koji zavodi istodobno jasnoćom prikaza i nizom ironijskih slijedova kao da čekate da vam konobar konačno donese grčku salatu i miješano meso na ražnju uz dvije čaše vina, Dioniza i Apolona, crnog i bijeloga na Plaki uz sirtaki i lahor vjetra u atenskoj noćnoj žezi. Ništa više. Komentari su izlišni. 5. „Kao što rekoh, trag je, dakle, identifikacija; jer ispod čisto površnih aspekata prividne promjene ostaju stare linije plime. Najdosadniji putopisni plakat na to aludira. Fascinantno je da Dickensovi likovi još uvijek hodaju londonskim ulicama; da će nam svaka igra seoskog kriketa pružiti tragove o čudnoj ritualnoj misteriji navika Britanaca. Dok, ako zaista želite naslutiti unutarnju misteriju otoka, pokušajte gledati kako sunce izlazi iznad Stonehengea. Možda se čini dosadnim i ‘turističkim’, ali ako to učinite u pravom duhu, naći ćete se kako hodate tim vunenim tajanstvenim brdima ruku pod ruku s Druidima. Na ovaj način putovanje postaje svojevrsna znanost intuicija koja je od najveće važnosti za svakoga – ali najviše za umjetnika koji uvijek traži hranjiva tla u kojima će pustiti korijenje i stvarati. Svatko na ovaj način pronalazi svoje vlastite ‘korespondencije’ – krajolike u kojima se odjednom osjećate ispunjeni idejama i druge u kojima polovica vaše duše zaspi i pomisao na olovku i papir izaziva mučninu. Upravo ovdje putopisac postavlja svoj zahtjev, jer se čini da svaki pisac ima osobni krajolik srca koji ga mami. Cijeli arapski svijet, na primjer, nikada nije bio bolje oslikan i uokviren nego u djelima Freye Stark, čije su je delikatno oko i insinuirajuće spore orkestracije mjesta i evokacije povijesti smjestile u prvi red putnika. Može li se pronaći bolje od Doline ubojica?“ Putopis je „danas“ na cijeni u doba digitalne vizualizacije otprilike kao i predavanja znanstvenika o evoluciji čudnovatih kljunaša i Tasmanijskih nemani uz Power-Point prezentaciju. Ako kažem da je putopis kao i nomadizam izgubio svaku vjerodostojnost, onda takav stav navodno proturječi očiglednim empirijskim dokazima. Nikad više pomame internetskih portala, televizijskih show-programa za putopisnim avanturama tipa reality-show „Survivor“ iz malezijskih prašuma i s obala Madagaskara na kojima višestruko hrabra žena-zmaj svladava komodo-zmaja udarcem šake u junačka prsa ovog strašnoga guštera iz močvare. Durrell je stoga „pisac iz davnine“ jer istinskoga „duha mjesta“ više nema. Mogao bih u prilog svoje postavke navesti i samog Wima Wendersa koji je od vlastite estetike putovanja svim krajolicima svijeta u filmovima poput Nebo nad Berlinom, Čovjek iz Lisabona, Do kraja svijeta i Buena Vista Social Club dospio do razočaranja u ideju glokalnoga pristupa filmu. Razlog je ono što u svojem prilogu teoriji slikovnoga obrata u umjetnosti (iconic turn) iskazuje sumnjom u razne globalne „Bollywoode“ koji više nemaju nikakav odnos spram vlastite „krvi i tla“ kao uvjeta mogućnosti autentične nacionalne kulture. Kako to objasniti? Durrell je pisao tekstove koji su apologija zemlje i njezinih slojeva i platoa, dubinskih izvora i duhovnih vrednota nastalih iz izvornih religija, umjetnosti, filozofije i znanosti. Ali izraz „znanost intuicija“ u ovom tekstu o krajoliku i liku kao karakteru zahtijeva dodatni komentar. Osim što je skovan spajanjem nespojivoga, jer znanost počiva na načelu razloga i eksperimentalnim postupcima dokazivanja istine empirijskim putem, a intuicija je božanska spoznaja umjetničkoga uvida u bit svijeta. Kad se spoje racionalnost i intuicija dobivamo jednu „znanost“ koja više to nije, kao što ni „umjetnost“ više nije tradicionalno shvaćena kao prikaz i predstava stvari-o-sebi u kontekstu njezina pojavljivanja za percepciju čovjeka. Putovanje „onkraj tame“ označava stoga artikulaciju „znanosti intuicije“ kao putovanje duše imaginarnim krajolikom svijeta koji je utoliko stvarniji ukoliko je književno fantazmagoričan. Zato mi „danas“ više nemamo putopise, jer slikovni almanasi i vizualizacija avanturizma kao reality-show „metafizika seksa i atletizma“ nisu drugo negoli krhotine pseudo-istraživanja egzotike koja je odavno postala globalnim rajem i paklom za svjetske oligarhe i njihove male pobočnike. 6. „Još jedna stvar o kojoj vrijedi razmisliti su institucije; jeste li se ikada zapitali zašto katoličanstvo, na primjer, može biti toliko različita religija na različitim mjestima? Irska, Italija, Španjolska, Argentina – teološki je isto, radi na istim premisama, ali u svakom slučaju je suptilno modificirano kako bi odgovaralo duhu mjesta. Ljudi nemaju puno veze s tim, osim utoliko što su i sami odrazi svog krajolika. Naravno, postoje mjesta gdje osjećate da stanovnici zapravo ne obraćaju pozornost i ne tumače svoj krajolik; cijeli narodi ili nacije ponekad se pomiješaju i počnu živjeti pod pravim kutom u odnosu na zemlju, da tako kažem, što putniku daje čudan osjećaj otuđenja. Mislim da neki od problema o kojima američki umjetnici govore nisu posljedica ‘industrijalizacije’ ili ‘tehnokracije’, već nečeg prilično jednostavnijeg – ljudi koji ne obraćaju pažnju na ono što zemlja govori, ne prilagođavaju se skrivenim magnetskim poljima koja krajolik pokušava prenijeti osobnosti. Nije sve bila besmislica ono što je D. H. Lawrence imao reći u svom razgovoru s ‘duhovima’ u Novom svijetu. Mislim da je bio na korak od uspostavljanja pravog kontakta sa starim indijanskim kulturama. Koliko god bio genijalac, na svojim je putovanjima nosio previše intelektualne prtljage, previše predrasuda; i dok je ogledalo koje drži Meksiku, Italiji, Engleskoj čudesan trijumf umjetnosti, slika je često malo mutna. Nije mogao ili možda nije htio dovoljno čvrsto držati kameru – odbijao je koristiti tronožac (koji su prvi izumili proročišta u Grčkoj!).“ Institucije su univerzalizirani obuhvatni društveni kapital koji se pojavljuje u funkciji održanja sustava i okoline kojom upravljaju mit, religija, umjetnost, filozofija i znanosti. Iza njih stoji znanje/moć vladanja Drugima i kad više glavna civilizacija kao što je to bio Zapad nije djelotvorno učinkovit u svojoj imperijalnoj misiji porobljavanja Drugoga izravnim nasiljem. Zato postoje obrazovanje i kultura kao sustavi vrijednosti. Zapad je, dakle, ono što nadvladava svoju propast jezikom i slikom sjećanja na vladanje svijetom kroz institucije koje i kad ih fizički nema i nadalje postoje poput globalnoga jezika od grčkoga i latinskog do engleskog. Iako Durrell spominje D.H. Lawrencea koji je vjerovao u snagu i moć iskonske tradicije odavno iščezlih naroda kao što su to Indijanci, ali nije se mogao osloboditi vlastite odanosti svojoj tradiciji zapadnjačke racionalne intuicije. Kad netko vjeruje u poslanstvo Umjetnosti, onda je njegova „misija“ izvan Zapada nužno unaprijed propali projekt zakašnjeloga institucionaliziranja Uma umjesto pra-volje bitka. Durrell je mogao upozoriti na francuske izvore, ali mu je engleska kultura u njezinu sinkretizmu Indije i Bliskoga Istoka bila prva i posljednja dogma. Ti bi mu francuski izvori pokazali da je u isto vrijeme netko mnogo radikalnije nakanio „mijenjati svijet“ polazeći od ideje „revolucije duha i duše“ na svojem putu u Meksiko, među narod Tarahumare. Bio je to, naravno, Antonin Artaud, shizofrenik, genijalni pjesnik i kazališni prevladavatelj metafizike Zapada, onaj koji je institucionalnome ustrojstvu zapadnjačkoga teatra Jezika i Razuma „poželio kugu“. Čak ni A.A. u svojem naumu da primi izvornu „okultnu mudrost“ Indijanaca i time na posve drukčijim temeljima izgradi platforme umjetnosti za nadolazeću budućnost nije mogao prijeći vlastite granice „tronošca kojeg su izumili proročišta u Grčkoj“. Zato je čitanje Durrellovih „refleksivno-ekstatičnih putopisa“ više od očuvanja onog što je moderna književnost u svojim najvišim dosezima u Prousta, Joycea, Kafke i Pessoe mogla otvoriti svijetu kao riznicu kolektivnoga sjećanja. No, sjećanje je uvijek sjećanje na nešto što se zbiljski dogodilo, zar ne? A što s onime što se nikad nije dogodilo, poput ideje Artaudova kazališta ili, pak, oniričke metafizike onih Durrelovih gnostika iz Avinjonskoga kvinteta koji završava baš onako kako i treba završiti povijest Zapada. Ovako. U petoj knjizi Avinjonskoga kvinteta naslovljenoj Quinx ili Trbosjekova pripovijest Lawrence Durrell kaže: „Svijet kao gušter u limenom oklopu, s mozgom insekta i zakašnjelim perjem – nemarnost koju gnostici osuđuju, ali koja vlada svijetom. Zvijer! Što bi se moglo poduzeti da se to čudovište zamijeni nečim čovječnijim? Očigledno baš ništa.“ Kad život više nema svoj „krajolik i lik“ preostaju samo hibridi i metafore, ništa više. Putovanja su uvijek skretanja s puta i nikad ne završavaju krajem putovanja, već početkom nove avanture onkraj svakog razuma i onkraj svake intuicije.

July 8, 2025
Tobogan kao smisao revolucije

Tobogan kao smisao revolucije

ŽP: Profesore Barthes, zašto smo mi ovdje? RB: Mislite na vrhu Eiffelova tornja ili u svijetu? ŽP: Oboje. RB: Zato jer se odavde bolje vidi sveopće ništavilo svijeta bez smisla. ŽP: Ipak, nikad više „carstva znakova“. Trebali biste likovati, pa Vi ste sinonim za semiotiku. RB: U pravu ste, ali pitanje je ne više što znakovi znače, a ne znače ništa drugo negoli to da su prazni od svih mogućih označitelja, već zašto pretpostavljamo da je njihov prostor uvijek vezan uz ideju carstva? ŽP: Imperijalnost je duh rimske kvantitativnosti i želje za osvajanjem prostora. Zato Francuzi nikad nisu mogli misliti bit vremena, pa su i Bergson sa svojim pukim trajanjem (durée) i Proust sa svojim Traganjem za izgubljenim vremenom tipično galski usmjereni na sažimanje prostora koji sjedinjuje izvanjsko i unutrašnje. RB: Ne bih se suglasio u potpunosti. Razlog je taj što imamo Deleuzea i njegovo remek-djelo Razlika i ponavljanje iz 1968. godine u kojem podaruje pravo razumijevanje modernosti polazeći od ideje reprodukcije i simulakruma, a ne od tradicionalnoga shvaćanja mirnoga tijeka vremena kroz prošlost, sadašnjost i budućnost. ŽP: U pravu ste, ali problem je što i Vaše remek-djelo Sustav mode iz 1967. godine ulazi u samu „bit“ tzv. duha vremena kroz novu mitologiju ne više izoliranih fenomena u društvu i kulturi. Umjesto toga, Vaša trijada vladavine lingvističkoga koda, vizualnoga koda i metajezika u anti-hegelovskome novome ruhu pokazuje zorno da je pitanje Označitelja ključno za povijesno događanje u kojem neki znak ima baš to-i-takvo značenje, a ne neko drugo. Drugim riječima, Vaša vjera u Jezik kao sustav znakova nadilazi svaku pojavnost i njezino trajanje koje nikad ne može biti vječno, već samo kratkotrajno. Novost novoga nužno zastarijeva svojim aktualiziranjem. Otuda slijedi nešto iznimno paradoksalno. Vaše razumijevanje sustava komunikacije u doba vladavine vizualnoga teksta, a to je doba filma, mode, spektakla, nije ništa drugo negoli odnos između Označitelja i Metajezika ili što bi rekao Lacan onog simboličkoga Oca/Zakona i Ideologije. RB: (Pali cigaru i zadivljeno gleda u svoje nove talijanske cipele kao u legendarnu paštu Panzani, potom otpuhne dva dima, nakašlje se relativno gromko i izusti i ovo.) Problem je što je semiotika bila jedino prihvatljivo rješenje aporije odnosa između Jezika i Slike. Vidite, uvijek treba slušati Hegela i kad ti užasno ide na živce svojim apsolutnim duhom. Naime, Jezik je Logos, a Slika je Mythos. Zato su moje Mitologije u kojem navodno „baljezgam“ o svemu i svačemu od ženskih čarapa, MM, francuskom novome valu, cigaretama i hrani, novome diskursu ljubavi i bog te pita još čemu, upravo pokušaj da se slika kao univerzalni znak modernoga doba kojim vlada film i reklama koja slici podaruje „transcendentalno značenje“ oslobodi od diktature značenja izvan samoga Označitelja koji je kao i pojam Kulture prazan i heterogen. Sve u njega može ući i ništa izaći. Ono što, ako sam dobro naslutio, Vi pokušavate „insinuirati“ u svojim knjigama o modi i kulturi kao novoj ideologiji glede moje semiotike jest upravo ova čudovišna tautologija: Metajezik kao Ideologija postaje novi Označitelj. Sjetite se svih mojih objašnjenja u ogledu „Retorika slike“ iz 1964. godine, pa i onog slavnog čitanja fotografije francuskoga vojnika koji salutira na dizanje francuske zastave, simbola domoljublja i Republike, koji je, gle strašne li kontingencije, crne boje kože i „predstavlja“ inkluzivnost pojma nove nacionalne kulture koja nije više na riječima „kolonijalizam“ niti na slici „imperijalizam“, već je što? ŽP: Kultura, pa makar to bila i „vječna“ i „uzvišena“ francuska civilizacija, jer Vi iz lijepih manira i prustovskoga bontona pojam kulture smatrate vulgarnim. To pripada barbarskim Teutoncima i njihovu Herderu koji pod time misli organski duh naroda…. RB: Kultura nije drugo negoli metajezik ili ideologija, to ste htjeli reći, zar ne? ŽP: Opa, znači slijedite moje postavke. Da to čuju moji „hejteri“ svih profila! Usput, iako ne volim tračeve, evo jednog, posebnog. Kad sam, naime, objavio svoju prvu autorsku knjigu na engleskome u izdanju Palgrave Macmillana naslovljenu White Holes and the Visualization of the Body, a u jednom poglavlju osvrćem se i na Vaše stavove o semiotici i psihoanalizi, društvo akademskih epizodističkih nula s našeg malog sveučilišta u Agramu i još manjeg fakulteta na kojem se studira filozofija i humanistika ovako je prokomentiralo svoj jad i bijedu. „Tja, nije ni taj Palgrave M. više nešto u svjetskome izdavaštvu.“ RB: Hm, a da možda ipak Vi ne slijedite „moje“ postavke, iako, priznajem, na radikalizirani način, jer tvrdite da semiotika ipak nije posve olinjala i zastarjela za objašnjenje digitalnoga doba koje mi je, usput kazano, odiozno i posve neinventivno, premda u njemu mogu pronaći podosta toga što stoji u Mitologijama… ŽP: Možda, iako je ono izričiti rezultat Deleuzeove „ontologije postajanja“, Baudrillardove „ekstaze komunikacije“ i Lyotardove postmoderne estetike uzvišenoga kao neljudskoga plus naravno Wienerova kibernetika plus Flusserova komunikologija plus kasni Wittgenstein s njegovom teorijom „jezičnih igara“ (Sprachspiele, language games). RB: Vratimo se pitanju tautologije značenja i efemernosti znakova u semiotici. Označitelj je vladajući pojam nadređenosti kulture kao komunikacije svemu drugome i umjesto tradicionalno shvaćenog pojma „društva“ u sociologiji, kojeg usput neki duhoviti sociolozi nazivaju temeljnom zombi-kategorijom ove vladajuće društvene znanosti modernoga doba, podaruje tzv. kategorijalni status. Naravno, ova trijada nije mišljena dijalektički u smislu pojma ukidanja/prevladavanja (Aufhebung). ŽP: Uzmimo jedan primjer, a za to ste Vi nenadmašni, dragi profesore Barthes. Neka to bude…ma, evo, čitali ste i vidjeli ste na raznim portalima. Sjevernokorejski totalitarni diktator Kim Jong-Un otvorio je ljetovalište s toboganima i bazenima. Pritom je uskliknuo: “Najveće postignuće godine”. Evo, ovako mediji tekstualno nastoje „začiniti“ totalno bizarne slike na kojima likovi iz tajne službe u kupaćim gaćama glavinjanju toboganima uokolo Pjongyanga i uživaju kao mali prasci. „KIM JONG-UN, koji je naviknut nadgledati lansiranja balističkih projektila i političke čistke, ovaj je tjedan promijenio tempo i sa svojom obitelji posjetio novo obalno ljetovalište – glavni projekt turističke ofenzive koja bi jednog dana mogla uključivati i strane turiste. Kim, koji je svoj prepoznatljivi maoistički kaput zamijenio tamnim odijelom, bijelom košuljom i kravatom u boji pijeska plaže Wonsan Kalma, nazvao je ovo odmaralište jednim od najvećih postignuća godine, izvijestila je danas državna novinska agencija KCNA.“ Što vidimo na priloženim slikama? U pratnji svoje kćeri Kim Ju-Ae, za koju se vjeruje da je njegova nasljednica, i supruge Ri Sol-Ju, Kim je u utorak opušteno sjedio pokraj bazena s cigaretama, hladnim pićem i ručnikom, dok su u pozadini goli turisti iz njegove tajne službe jurili niz vodene tobogane. RB: (Podozrivo gleda fotografije i smješka se dok mu pepeo s vrha cigare pada na manžetu sivo-plave košulje.) U moje vrijeme ovo bi bilo fantastično. Zamislite da je bilo takvih snimaka na kojima kao u skeču Monty Pythona Mao Ce Tung i Ho Ši Min u srdačnome i prijateljskom razgovoru u manđurijskoj sauni jedan drugome šapuću na uho revolucionarne prostote i bacaju se na pod od smijeha dok im tajna služba prekriva stidna mjesta znakovima crne grafičke represije. Ovo je stvarno napredovalo u posttotalitarnome svijetu. Moji su radikalni studenti većinom bili zadojeni kineskom revolucijom, maoizmom i Godardovom „Kineskinjom“. Ali, o satelitskome režimu Kim-Il Sunga nismo znali gotovo ništa. ŽP: Hoćete reći niste vidjeli nikakve slike koje bi Vas nagnale da ih semiotički proanalizirate kao što ste to učinili s onim, valjda alžirskim mladim vojnikom koji salutira uz vijorenje francuske zastave. RB: Baš tako. Pretpostavljam da sada očekujete da izvedem teorijske konzekvencije ovih snimaka koje nas ujedno zabavljaju i ostavljaju zgroženim zbog samoga Metajezika njihove čudovišne višeznačnosti koja je ravna gubitku svake moguće referencije. ŽP: Vi dobro znate da je s dolaskom digitalne slike, a to se dogodilo početkom 1990ih godina s ulaskom interneta u tvorbu mreža i komunikacije na daljinu, što Flusser naziva telematskim društvom, posve izgubila vjerodostojnost Vaša shema/trijada kojoj je na vrhu lingvistički kod (Jezik). Njega je nadomjestila Slika ili vizualni kod i tako se čitava ideologija proizvodnje tzv. lažne stvarnosti kao opsjene i fikcije, kao iluzije i simulacije, više ne prenosi s pomoću lingvistike i njezinih temeljnih pojmova, već s pomoću vizualne semiotike i tzv. pragmatike znanja. Jedan od glavnih teoretičara novih medija Lev Manovich uvodi umjesto metajezika ili ideologije pojam transkodiranja stvarnosti kao formata ili digitalnoga okvira. Nekoć je za partijsku cenzuru teksta i slike koje je trebalo ukloniti poput Trockoga iz svih enciklopedija i priručnika marksizma-lenjinizma u Staljinovo doba trebalo imati samo škare i ljepilo. Uostalom, već spomenuti „guru“ filmskoga novoga vala, Jean-Luc Godard u svojim Montrealskim predavanjima, a to je bilo nedugo nakon Vaše smrti, govorio je da je bit filma kao metajezika samoga života i stvarnosti upravo u montaži. Tada je filmski redatelj sjedio u montažnoj sobi s takvim velikim škarama i ljepilom i doslovno „mijenjao povijest“ više od Marxa i Oktobarske revolucije u kompletu. Danas, zahvaljujući digitalnoj tehnologiji ne treba nam više ništa od instrumenata za „formatiranje“ druge, lažne ili hiperrealne stvarnosti. Sve se može deformatirati i reformatirati od jezika do slike i time njezino veličanstvo Ideologija postaje pitanje čiste vizualizacije, a ne više one nostalgije za jezikom koji je žario i palio svojim hegemonijalnim statusom Vrhovnoga Označitelja. RB: Pa, što ću Vam onda više „Ja“? (Posegne pomalo sjetno za ostacima boce „Calvadosa“ koje je sam iskapio, jer sam „ja“ već odavno u clean-startu otkako sam posljednji put 2011. čitao njegove sjajne tekstove o arhitekturi i o Eiffelovu tornju i o tome zadivljeno predavao studentima koji su po prvi put imali u rukama Mitologije i različite oglede prevedene na hrvatski u časopisima Europski glasnik i Tvrđa.) ŽP: Da bismo imali privid veličajnosti stila i otmjenost spisateljske moći kakvu više ne nalazimo u tzv. Teoriji, koja se piše kao da je sažetak svega i ničega što daje na uvid alatno neutralna AI u svojim beživotnim komentarima i tumačenjima. RB: (Skida sunčane naočale fosforoscentnog odbljeska i rukom teatralno najavljuje moj završni plaidoyer za anti-semioticu universalis.) ŽP: Što nam snimci jednog ocvaloga totalitarnoga „cugera“ u društvu s kćeri i pripadnicima tajne službe u odijelima nalik američkoj modi pseudo-neoklasicizma 1950ih godina s ratnoga stovarišta za „gospodu i dame“ govore kad je posrijedi tematski okvir tobogana kao smisla revolucije? Ponajprije, čak i najzlogukije tiranije i diktature u svijetu kakva je i ova nuklearna bizarna država kojom njegova obitelj vlada od kenozoika do danas pokazuju sklonost „inovacijama“ i zanesenosti zloduhom fu-turističkoga „kraja povijesti“. Znate li, dragi profesore Barthes, da sam preveo nekoliko tekstova rusko-njemačkoga filozofa umjetnosti i politike Borisa Groysa za moj časopis Tvrđa, br. 1-2/2023., u kojima analizira postavke Alexandrea Kojèvea o svojem stricu, velikom ruskom avangardnome umjetniku Kandinskome. Usto, tu je i jedan tekst naslovljen „Romantična birokracija: Postpovijesna mudrost Alexandrea Kojèvea“. U oba teksta izvodi se kako je slučaj htio da filozof „kraja povijesti“ na tragovima Hegela nakon što je objavio svoju znamenitu knjigu predavanja Kako čitati Hegela s kraja 1930ih godina koje je držao u Parizu završi s poslanstvom filozofije i otpočne se baviti banalnim stvarima ekonomskoga upravljaštva globalnim pitanjima regulacije odnosa između tzv. velikih sila. Kojève je, kao što dobro znate, drugi dio svojeg života proveo kao službenik Europske banke za obnovu i razvitak, putujući po svijetu, mahom azijskim kontinentom, te je zdušno fotografirao, rekao bi hrvatski veliki putopisac i polemičar A.G.Matoš „njihove ljude i krajeve“. Prošao je i Kinom i Japanom, Korejama, Tajvanom, Indonezijom, Singapurom, ne i Vijetnamom i Kampućijom iz poznatih razloga antiimperijalističke borbe protiv SAD-a i relikata europske politike te politike „domaćega genocida“ nad vlastitim narodom u „poljima smrti“ što su ih provodile Pol Potove snage. Napisao je zanimljiv ogled o „japaniziranju Zapada“ i „pozapadnjačenju Europe i SAD-a“. Što je poanta moje „raspričanosti“ o kultnome autoru i prethodniku francuskoga poststrukturalizma? Ništa drugo negoli to da je slika života u okružju azijske utonulosti u ravnodušnost kraja povijesti kraj označavanja i smisla svake intencionalnosti koju fotografija proizvodi, jer ona nije puki mimesis i reprezentacija. To jasno stoji i u Vašem ogledu „Retorika slike“. No, teško je „razabrati“ u snimcima idile sjevernokorejskoga diktatora na ladanju s toboganom i pomahnitalim turističkim „romantičnim birokratima“ išta drugo negoli čudovišnu ispražnjenost njihova svijeta od vreve običnih ljudi i zadojenih turista treće vrste masovnoga turizma. Na snimkama nema nikoga osim ove bizarne avangarde Partije/Armije/Tajne Službe koji „guštaju“ u stilu života namijenjenog kapitalističkoj dekadentnoj klasi celebrityja što ih ovaj „režim strahovlašća i užitka“ na svoj način prenosi i kopira. Zašto iznova Groys? Zato što to možda niste znali, ali njegova najznačajnija knjiga zove se Gesamtkunstwerk Stalin i bavi se sovjetskom umjetničkom avangardom u doba prolet-kulta i u doba moskovske neoavangarde. Ove snimke su načinjene 2025. godine kad je doba o kojem govori Groys odavno arhivirano u mauzoleje strogo kontroliranoga sjećanja. No, ono što je „bezvremensko“ jest da je ispražnjenost krajolika i imaginarne kartografije post-totalitarnoga režima vizualne semiotike zla od svega Realnoga upravo rezultat totalne pobjede jedne univerzalne logike Meta-slike, a ne više Meta-jezika. Nije to trijumf Kimove „ideologije“ u kojem taj nesretni tobogan ima funkciju instrumenta „kraja povijesti“ i fu-turističke Revolucije koja jede ne više svoju djecu, već svoj/tuđi Narod. To je slika bez svijeta kao univerzalne perverzije Gesamtkunstwerka bez diktatora koji je ovdje posve beznačajan kao i njegova čaša alkohola i kutija cigareta na stoliću na plaži. Važna je samo slika njegove kćeri koja u duhu libidinalne ezoterije komunizma-kao-kapitalizma pokazuje put u budućnost kojoj više nikakav označitelj ne dolazi iz kulture kao komunikacije, već samo iz tehnosfere kao interakcije duhovne praznine. RB: (Ostentativno šuti i misli si svoje ispod naočala i ispod „Calvadosa“ dok s posljednje platforme čeličnoga čudovišta Eiffelova tornja prolijeće jato ocvalih narančastih žadova na svojem dugom putu za „carstvo znakova“ bijeloga Japana.) Jeste li konačno završili s mojom „drugom smrću“ simboličkoga urušavanja semiotike i njezinih odavno zastarjelih pojmova? Ako jeste, onda Vas molim da me primite ispod ruke i provedete me zoološkim vrtom u Parizu zvanom Vincennes. Oduvijek sam još kao dijete volio sjediti tamo ispred kaveza s majmunima i gađati ih korama banane i otiskom Kojèveove knjige Introduction à la lecture de Hegel. Budite samilosni spram nostalgičnoga starca i ispunite mi još tu želju, pa mogu onda i u Raj! ŽP: (Ne vjeruje svojim očima. Roland Barthes na toboganu skače u bazen s namještenim smješkom pripadnika sjevernokorejske tajne službe i odlazi u nepovrat. Još trenutak i sve će prebrisati posljednji zaborav povijesti. Vrijeme je za nestanak iz ove razglednice iz pakla.)

July 7, 2025
Svemu danas nedostaje duše

Svemu danas nedostaje duše

„Mudrost i pobuna: dva otrova.“ Emile M. Cioran, Misliti protiv sebe 1. Početak je bio u znaku otpora prema monotoniji rada. Ne može se zanijekati ni želja za dosezanjem već unaprijed izgubljene cjeline. Sjetite se, Rimbaud u Sezoni u paklu naviješta doba otvorenosti kao okrutne nevinosti. Osvojiti svijet energija s kojim modernost poprima mirise novoga i egzotičnoga, praiskonskoga i nadolazećega, znači pristati na čin skrnavljenja ljepote u ime bezuvjetnoga napretka. Ali zaboravlja se da taj patos utopije i revolucionarnoga zanosa već u začetku upućuje na krizu smisla. Nije riječ o sumnji u mogućnosti radikalne promjene svijeta. U pitanju je nešto posve drukčije. Kako opravdati želju za radikalnom promjenom ako se svijet ne događa kao ono što proizlazi iz biti filozofije i umjetnosti? Ako, dakle, umjesto svijeta slobode i mudrosti sve postaje totalni pogon tehnike i racionalnosti, bez iznimke i bez mogućnosti posljednjega svetoga bijega negdje izvan ovoga svijeta, postoji li još izlaz iz tog začaranoga kruga? Što znači misliti? Zapadnjački je odgovor na to pitanje cjelina povijesne svijesti. Ona se razvija od mita, religije, umjetnosti, filozofije do znanosti. Ali u načelu misliti znači kazivati bitak u njegovu „jest“ i onkraj prisutnosti. Simboličke forme mišljenja koje nasljeđujemo postojane su u svojim promjenama: filozofija u pojmu, religija u doživljaju vjere, umjetnost u osjećaju, znanost u eksperimentu i metodi onoga što jest. Kada i kako netko postaje obuzet mišljenjem kao filozofijom ili vjerom, doživljajem, osjećajem, eksperimentom i metodom? Nemojmo se zadovoljiti odgovorom da svako mišljenje odgovara karakteru čovjeka. Filozofija se Kierkegaardu pojavljuje egzistencijalnom vjerom. U trenutku rušenja svih transcendentalnih opsjena, nastaje unutarnje iskustvo potresenosti pred bezdanom slobode. Odluka o vlastitome putu mišljenja istovjetna je odluci o putu vlastita života. Sve drugo čini se nevjerodostojnim fikcijama o „slučaju“ ili „nužnosti“. Mi smo osuđeni na vlastite mogućnosti. U mojem slučaju sve je došlo nenadano, bljeskovito, meteorski. Čini mi se ispravnom Deleuzeova postavka kako mišljenje nastaje kao događaj, a nije ničim unaprijed zadano. Želja za razumijevanjem tog događaja u sebi obuhvaća moć slobode i snagu ljubavi. Život nastaje kao događaj intenziteta moći i ekstenziteta snage. Nietzsche nas podsjeća na ono što su znali još i Grci. Filozofija nije tek težnja (horeksis) spram mudrosti (sophia). To je poslanstvo (sudbina) da se onome što samo po sebi nema cilja i svrhe podari smisao. Od Heraklita do nas suvremenih ime filozofije znamenuje zadatak i najveću mogućnost čovjeka uopće. U to doba oproštaja od mističnoga putovanja u Indiju, nakon propasti utopije 1968. godine, bili su već posvuda vidljivi znakovi one promjene paradigme s kojom uistinu otpočinje „moj“ put mišljenja: od tehnologike rada do kulture kao nove ideologije ili od sustava do razlike. Prve knjige koje se same otvaraju i do danas se ne zatvaraju bile su presudne za bavljenje filozofijom: Uvod u Heideggera, izdanje iz 1972. godine i knjiga Vanje Sutlića, Praksa rada kao znanstvena povijest iz 1974. godine. Gimnazijski dani bili su obilježeni lektirom filozofije i pjesništva, a Liberovo izdanje poezije Fernanda Pessoe, Posljednja čarolija iz 1973. godine u prepjevu Mirka Tomasovića, bit će treći trag koji vodi do egzistencijalne odluke. Biti na-rubu, u ekscentričnome položaju svjedoka događanja, sve do sada značilo je imati slobodu oblikovanja vlastita mišljenja bez nužnih kompromisa. Ali i još nešto iznimno. Od provincije i margine trebalo je učiniti vlastiti vrt razgranatih staza duhovnoga bitka. Da, bio je to izabrani program! Koliko god se činio, a mnogima se i danas čini bizarnim, toliko je ta životna i egzistencijalna odluka bila samo sredstvo da se očuva prostor slobode. Na pitanje jednog od sudionika iz publike na predstavljanju časopisa Tvrđe posvećenoga tijelu i korporalnome obratu u Beču listopada 2006. što znači ime tog časopisa, odgovor je bio sljedeći: „Znate, to je staro ime u hrvatskome jeziku za gradsku utvrdu, za nastanak grada uokolo samostana i vojnih citadela. Naša je povijest u znaku klaustrofobije i slobode. Tvrđa označava duhovni prostor dijaloga s vlastitom dušom u dobrovoljnome izgnanstvu.“ Zanimljivo je da je pitanje iz publike uputio mladi student antropologije, Indijac rođen u Beču, stranac u vlastitome gradu, vječiti Drugi u rešetkama jezika i tamnoga sjaja slobode. Tek sam tada ozbiljno počeo čitati kasnoga Wittgensteina, odgonetajući njegovu mistiku faktičnosti. Svi dolazimo iz vlastite tuđine u svijet. Jezik je uvijek obavijen koprenom te povijesne faktičnosti. Neizrecivost proizlazi iz neiskazivoga svijeta, a ne iz šahovskih ploča jezika. Tko želi shvatiti Drugoga, mora zauvijek raskrstiti s tlapnjom o vladavini novovjekovnoga subjekta. Krajnje je promašeno ono mišljenje koje danas trijumfalno obnavlja diktaturu subjekta kao alternativu jednako tako ispraznim poniranjima u mistiku neiskazivosti onoga što se naziva pra-doživljajem svijesti. Dva su načina suočenja s tajnom uspostave jedinstva svijesti i vremena u tvorbi zapadnjačkoga pojma osobe. Oba su pritom izdanci nečega što pripada drugim epohalnim događajima mišljenja odnosno kulturnome kôdu. Prvi se odnosi na grčki pojam misterija, a drugi na kršćanski pojam mistike. Dok je u Grka riječ o primatu zajednice u iskustvu dijaloga s Drugime, u kršćanskome svijetu srednjega vijeka počeci modernih europskih jezika upućuju na grozničavo kazivanje neiskazivoga otajstva Božje riječi. Veliki mistici, od Angelusa Silesiusa do tjelesne ekstaze Tereze iz Avile, uvijek su navjestitelji nadolazećega. Ono se zbiva u znaku jedinstva svijeta, jezika i osobe. Ali razlika spram grčkoga misterija jest u tome što mistika već uvijek pretpostavlja osamljenoga čovjeka, biće okovano mukama tjeskobe i mučeno zlom savješću. Najznačajnija kritika tog paradoksalnoga kvijetizma i oslobađanja subjekta iz ljušture tragičnoga bića kajanja jest Hegelova analiza Antigone. Ona ne čini transgresiju moralnoga zakona zajednice iz savjesti, već iz tragične slobode odluke protiv političkoga ili običajnosnoga zakona. Psihoanaliza s naglaskom na tzv. individualnome subjektu već se uvijek nalazi u nabačaju povijesnih mogućnosti koje su oblikovale zapadnjački individualizam. To ne pogađa samo dimenziju srednjovjekovne teologije, nego se proteže u sekularnoj verziji i na stvaranje modernoga liberalizma. Govoriti u prvome licu nije diskurs filozofije subjektivnosti koja ima za model metafiziku svjetla i prosvjetljenja. Naprotiv, prvo lice singularnosti pripada govoru subjekta u revolucionarnome otklonu od suverenosti Boga ili monarha na pragu moderne epohe. Utoliko je potrebno malo više smjernosti, ne i skromnosti, kada filozofija danas postupa poput onog skeča Johna Cleesa iz Letećega cirkusa Montyja Pythona u kojem parodira današnje medijske teoretičare iskazujući pravo na „svoju“ interpretaciju samo zato što je to „moja“ interpretacija, a posve je nevažno je li ona autentična, vjerodostojna ili se može mirne ruke baciti u koš za smeće bez grižnje savjesti. Pripadam generaciji koja se oblikovala 1980-ih godina u času dekadencije realnoga socijalizma u bivšoj Jugoslaviji. Studij političkih znanosti i magisterij iz filozofije o Problemu slobode u egzistencijalizmu Jean-Paul Sartrea obranio sam na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu 1986. godine. Svoja sam istraživanja u humanistici i društvenim znanostima, te teoriji umjetnosti otpočeo s onim što se naziva postmodernim obratom: Marx, Nietzsche, Heidegger i poststrukturalistička misao od Derride, Deleuzea, Foucaulta, Lyotarda i drugih tragovi su i biljezi jednoga nesvodljiva identiteta. Već u prvome susretu s događajem najave kraja Berlinskoga zida pojmovna tvorba onoga nadolazećega bila je izvedena jezikom ovoga mišljenja. Tekst koji sam predstavio na jednom interdisciplinarnome simpoziju o kulturi u Sarajevu u rujnu 1989. godine, netom prije revolucionarnih zbivanja u Berlinu, Pragu, Budimpešti, bio je naslovljen „Dekonstrukcija kulture kao ideologije“. Sve se nakon toga ubrzalo, a povijest je postala događajem bez „smisla“, čisto protjecanje na sve većem stupnju intenziteta i snaga konstrukcije-dekonstrukcije. Štoviše, sve se nakon toga kristaliziralo u fraktale raskomadane povijesti. Ostali smo bez jezika, a dobili smo spektakl vizualizacije Realnoga. 2. Dopustite samo kratko prisjećanje na sljedeće. 1988-1989. radio sam kao istraživač kulturnih politika i kulturnoga razvitka u Zavodu za kulturu Hrvatske na projektu „Kulturne pretpostavke tehnološkoga razvitka: primjer Japana“ zajedno s još nekolicinom sociologa, kulturologa i ekonomista. U svojoj dionici obradio sam naizgled „egzotični“ problem arhetipa japanske kulture u analizi mitske i religijske svijesti tijekom povijesti (šintoizam, zen-buddhizam i konfučijanstvo). U hibridnome identitetu Japana koji je u 20. stoljeću savršeno spojio tradicionalni kulturni kapital i nove tehnologije nastojao sam vidjeti nešto posve izokrenuto. Ne, naime, kako Zapad postaje zadivljen japanskim „čudom“ i kulturom, nego kako Japanci skriveno odašilju znakove fascinacije zapadnjačkim mišljenjem i logikom racionalnoga napretka. Mnogo je primjera: književnik Mishima, filmski redatelj Kurosawa, modni dizajner Yamamoto, filozof Nishida. U tu svrhu pojmom kamigrafijski simulakrum, što bi se moglo objasniti kao stvaralačko načelo mnoštva u preuzimanju od Drugoga, spojio sam šintoistički način mišljenja i, nipošto začudno, Baudrillardov vodeći pojam. Unatoč bjelodane hermetičnosti teksta, vodeća je postavka bila ono što mislim da pripada „biti“ našega tehno-znanstvenoga doba: „Tehnologiziranje kulture istodobno se zbiva i kao proces kulturaliziranja tehnologije. Suvremeno japansko društvo provodi ovu dijalektiku odnosa između tehnologije i kulture na taj način što ne dopušta da ‘sustav’ ugrozi ‘život’, nego kroz intuitivnu zamjedbu povijesno-vremenskoga obzorja u kojem se oblikovao japanski ethos smjera skladu tehnologije i kulture.“ ( Žarko Paić, „Japan: Moć kamigrafijskoga simulakruma“, u: Postmoderna igra svijeta, Durieux, Zagreb, 1996., str. 81.) Prisjećanje na kraj 1980-ih ima još jednu radnu hipotezu o putu mišljenja. Riječ je o započetom i nedovršenome tekstu doktorata o Heideggeru, filozofiji politike i postmoderni koji sam predložio Vanji Sutliću 1988. godine. No, godinu dana kasnije Sutlić je umro i od svega je ostao drugi, „promijenjeni smjer“. Doktorirao sam 2005. na gotovo srodnoj temi, ali s mnogo više interdisciplinarnim pristupom, objavivši iste godine knjigu Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija u Izdanju Antibarbarusa. Uloga mojeg nezaboravnoga prijatelja, izdavača i urednika Alberta Goldsteina, u artikulaciji ideje same knjige u tome je iznimno važna. Pitanje odnosa mišljenja i djelovanja u doba tehnoznanosti ipak nije ostalo u zavjetrinama prošlosti. U knjizi objavljenoj 2013. godine kod izdavača Bijeli val, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije iscrpno se promišlja pitanje kraja subjekta i nadolazeće demokracije u korporativnome poretku globalnoga kapitalizma. Nakon kraja suverenosti nacija-država, izbačeni smo u otvoreno polje politike događaja. Umjesto slobode, pojam dispozitiva moći informacijske ekonomije preuzima mjesto i funkcije države i društva, politike i kulture. Alternative se tom apstraktnome stroju „napretka“ čine nemoćnima, od fundamentalizma do terora, od antiglobalizacijskih pokreta do subverzije i otpora, a sama mreža djeluje kao stabilnost u promjeni. Potonji izraz je onaj koji preuzimam u svojim analizama kapitalizma danas, a izrekao ga je Heidegger 1969. godine u Provansalskim seminarima. (Martin Heidegger, Vier Seminare, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1977.) Kada sam 2000. godine utemeljio časopis TVRĐU, svi su se putovi otvorili. A sve ono što je bilo u znaku ideologijskih sukoba više dogmatskih struja, a manje istinskih filozofijskih orijentacija od 1960-ih do kraja 1980-ih godina u nas, činilo mi se da pripada napuštenome groblju opsjena. Nakon petnaest godina i mnoštva tematskih cjelina, odabranih autora raznih škola i intelektualne radoznalosti, u rasponu od Heideggera i Deleuzea, Derride, Lacana i filozofije medija, filozofije politike, kognitivnih znanosti i teorija suvremene umjetnosti, nakon međunarodnih konferencija i desetak knjiga u biblioteci Tvrđa moguće je reći samo ovo. Nikome ne polažem esencijalne račune osim sebi samome; od nikoga ne očekujem ništa drugo osim kao i uvijek od naše „kulture“ nauk ravnodušnosti i zavjet prešućivanja; ne zanimaju me institucionalne korporacijske igre prijestolja i moći; časopisu ne treba znanstveno pokriće da bi se pretvorio u kolotečinu istoga bez razlike; sve u svemu kreativna mahnitost ostaje zaštitnim znakom jedne igre bez koje stvaralaštvo služi pokriću filistarskoga gnjeva mediokriteta. Prvi je broj Tvrđe bio posvećen egzilu i intelektualnoj migraciji s naslovnicom Anselma Kiefera iz ciklusa Meteori, a ovaj jubilarni broj za 2014. bit će sklop teorijskih lutanja od Agambena do Rancièrea i suvremene estetike, od Kittlera i neuro-znanosti do filozofije politike danas. Sloboda i ljubav prema istini u iskonskome značenju kazivanja povezuju egzistenciju i vrijeme. Sloboda nije nešto u svijetu. Bez temelja u izvanjskome ili unutarnjemu njezina je bit u otvorenosti događaja. Taj otvoreni bezdan iz kojeg nastaje svijet kao pokušaj osmišljavanja bitka, bića i biti čovjeka preostaje jedino bitnim mišljenjem koje na tragu Schellinga otvara nadolazeće mišljenje. Koliko je u tome konzumerističko stajalište tzv. slobode izbora jadna verzija neoliberalnoga kalvinizma kojim danas paradiraju razni kritičari s neupitnom vjerom u tržište i individualizam, nije potrebno posebno govoriti. Njihove se opsesije svode na pitanje o slobodi sa stajališta „koristi“ i „štete“ za pojedinca i društvo. Ta vrsta cost-benefit filozofa još uvijek misli da danas postoji „društvo“, „država“ i „pojedinac“, te da je posljednja stvar mišljenja slobodu razgraničiti od utjecaja Levijatana, odnosno totalne države. Misliti slobodu znači upravo suprotno. Napustiti svaku vjeru u onostrano i ovostrano, a posebno u utilitarne kriterije razuma po kojem se sloboda svodi na racionalni izbor, prva je pretpostavka ovoga obrata. Umjesto Boga kao posljednjega razloga slobode izbora „čovjeka-poduzetnika“, na njegovo ispražnjeno mjesto zasjedaju sablasti Hobbesovih konfliktnih strasti. Stoga je besmisleno govoriti o ideji slobode u epohi inflacije sloboda (liberties) za sve i svašta, odnosno za ništa. Nije problem suvremene filozofije u mnoštvu putova ili orijentacija, nego u tome što su one postale specijalizirano znanje stručnjaka za prodaju mikro-partikularizma. Nakon grandioznih zahtjeva totaliteta u mišljenju Hegela, spuštamo se čitavo 20. stoljeće u jazbine i brloge mikro-politika i mikro-filozofija sa sve većim intenzitetom specijaliziranja i klasificiranja „cjeline“. Na prigovor da se bavimo „svime“ i „svačime“, od ontologije i teorije znanosti do filozofije kulture, semiotike mode i političkih teorija deliberativne demokracije, odgovor je samo jedan. Filozof u doba totalnoga marketinga ideja, da parafraziram Deleuzea i Guattarija iz spisa Što je filozofija?,upravo se treba baviti „svime“ i „svačime“ da bi onima koji se ne bave „ničime“ pokazao da svijet korporativnoga kapitalizma mreža kojim vladaju beskarakterne maske Nikoga i Ničega postoji samo kao nihilistička bajka bez istine i bez svijeta. Filozofija nije igra staklenim perlama, a niti marketing za neoliberalne opsjenare. Ljubav je za slobodu prostor ispunjenja primarne mogućnosti ne samo čovjeka, već svih živih bića. Nije stoga začudno zašto su te dvije riječi odlučne za početak filozofije u tragično doba Grka. Ali isto vrijedi i za početak moderne umjetnosti. Za razliku od slobode s kojom otpočinje povijest u znaku gnjeva, kako to lucidno izlaže Peter Sloterdijk u djelu Srdžba i vrijeme, navodeći riječi Ahileja iz Homerove Ilijade u kojem ponos i taština izazivaju pravedni bijes protiv nepravde, ljubav prethodi slobodi jer je neugasiva želja za životom uopće. Dakako, u riječi filozofija ova ljubav nadilazi tjelesnost. Radi se o nečem mnogo trajnijem. Metafizičke ljestve kojima se čovjek uzdiže do vlastita dostojanstva kad je ponižen ropskim služenjem bezobličnome, sagrađene su od pojmova. Zahvaljujući njima misao se poput eksperimenta udvaja u bitku. Što se može misliti ima moć zbilje, pa makar i utopijske zemlje u nigdini. Ljubav progovara kao uvjet mogućnosti slobode. Željom za istinom sloboda oslobađa od ne-istine i postaje ono što se danas iznova iščitava iz novih pristupa sv. Pavlu u njegovome duhovnome preobražaju. Giorgio Agamben u smjernome čitanju Poslanica Rimljanima pronalazi svezu između ljubavi spram bližnjega, Drugoga i zajednice između ranoga kršćanstva i Marxove ideje komunizma. Vrijeme koje preostaje između mesijanskoga i povijesnoga vremena pripada upravo tom putu totalne promjene. (Giorgio Agamben, Die Zeit, die bleibt. Ein Kommentar zum Römerbrief, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2006.) U razgovoru s Agambenom prije nekoliko godina postalo mi je možda jasnije kako se ta putanja zapadnjačke filozofije odvaja od stoičkih zahtjeva za kozmopolitskom zajednicom i apokaliptičkoga ranoga kršćanstva s njihovom nadom u drugi dolazak Mesije. 3. Kraj grčkoga poslanstva u epohalnome otvaranju filozofije kao svijeta i početak religiozne tajne iščekivanja spasonosnoga „ovdje“ i „sada“ uistinu je presudnim događajem za razumijevanje odnosa između filozofije kao života i želje za njegovom promjenom. Koliko je to bitno za nas današnje, dostatno govori kako se u Heideggerovoj raspravi „Čemu pjesnici?“ (Martin Heidegger, „Wozu Dichter?“, u: Holzwege, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2003., 8. nepromijenjeno izd., str. 268.) navod Rilkeovoga stiha iz Devinskih elegija „Moraš promijeniti svoj život“ (Du muss dein Leben ändern) upisuje u dva temeljna pojma ljudske egzistencije u doba tehno-znanosti i društva kontrole. To su promjena i život. Bez promjene života, čitav patos promjene svijeta čini se uzaludnim. Čemu sve revolucije, čak i kad su vođene plemenitim idejama i žrtvom za najuzvišenije ciljeve, ako sam život završava kao čudovišna bezavičajnost nihilizma. Lyotard je bio u pravu. Najveća tragedija Edipa nije u rodoskvrnuću majke i ubojstvu oca, nego u progonstvu na kraj svijeta, gdje dosada preživljavanja više nema ni gorak okus kajanja za nemogući prijestup počinjen u prošlosti. Ljubav i sloboda, dakle, određuju smisao povijesnoga svjetovanja svijeta ne samo odlikovanoga bića poput čovjeka. Mogućnost promjene svijeta kao mogućnost promjene vlastita puta mišljenja (metabolé) proizlazi samo iz metafizičke želje za slobodom. S njome se otvara put istine. U mojoj knjizi Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, posljednji ogled bavi se idejom apsolutnoga pjesništva i ništavila u kazivanju Paula Celana. Pokušavam u su-mišljenju s njegovom pjesmom „Veliki užareni svod“ i zahvalnoga govora održanoga povodom dodjele nagrade „Georg Büchner“ 1960. godine pokazati kako se jezik otvara i zatvara u mišljenju od alethéie do apokalipse. Ukratko, kako nam se odvija življenje na kraju povijesnoga svijeta u kojem se alethéia pokazuje kao apokalipsa (bez apokalipse). Umjesto slobode i ljubavi kao istinske mogućnosti kazivanja jezika i tijela (slobode i želje), nalazimo se izručeni moći vladavine tehnosfere. U racionalnoj konstrukciji i planiranju budućnosti kao kibernetičkoga stroja upravljanja na djelu više nisu „mogućnosti“. Sada vlada „nužnost“ da se sloboda i želja za promjenom postave u logiku djelovanja racionalnoga izbora onog što odlučuje pragmatički interes, cilj i svrha kapitala u doba informacijske ekonomije. Filozofija i pjesništvo nisu, dakle, poslovi i dani neke struke i neke anonimne egzistencije u znaku bijega od tzv, stvarnosti. Iz njihove sudbine progovara bit naše egzistencije u vremenu apsolutne proračunljivosti bitka. Naš je život dar i postojanost promjena. Rijeka jednokratnosti života zahtijeva preuzimanje odgovornosti za stvar mišljenja. Jer, ako treće zemlje za čovjeka nema, kako kaže Kafka u svojem Dnevniku, tada preostaje suspregnuti taštinu i „vlastitost“ ega i zaputiti se nakon dugih priprema i lutanja raznolikim smjerovima ovoga labirinta ideja u ono jedno jedino što je moguće i nužno. Što je to? Filozofija budućnosti? Mišljenje utopije? Ovdje valja prestati s nizanjem referencija na zbilju vlastita duhovnoga životopisa. Sve je danas apokrifno, pa i naši životi u zajedničkoj grobnici zvanoj korporativna kultura digitalnih mreža. Postoji jedan drugi stimulans za djelovanje od etičke odgovornosti uma kakvu je postulirao prosvjetiteljski blaženi Kant. To nije ništa drugo negoli ravnodušnost za Drugoga. Čudovišno, zar ne? Ne čini li se da time otpada i „velika priča“ etičkoga obrata i mesijanske pravednosti? Od Jonasa i Lévinasa ona ima svoju prihvatljivost u različitim bioetičkim smjerovima poštovanja svetosti života Drugoga. Nije to nužno drugi čovjek, već poglavito životinja kao Drugi. Ravnodušnost se čini posljedicom preobrazbe metafizike uma-tijela u tehno-genetski način stvaranja informacija kao robe ili ready made objekata. Pritom se robom više ne označava formalni predmet razmjene na tržištu. Sve postaje informacijom. Unutar prostora-vremena interaktivne komunikacije kao diskursa i dijaloga razmjene na tržištu, informacija zamjenjuje ontologijski pojam bitka. Model ove anti-metafizike nije agora ili Sokratov sat demokracije za slobodne i jednake građane, nego neoliberalni korporativni racionalni izbor. Čikaška škola ekonomista postavila je u svezu etiku i ekonomiju. Pitanje (javnoga) dobra i zajednice postavljeno je u odnos s korišću i interesom pojedinca shvaćenoga kao proizvoda kapitalizma suvremenoga doba tehno-znanosti i tržišta. Ova vrsta ravnodušnosti najčudovišnijim je oblikom kraja metafizike uopće. S njom nestaje čak i razlog da se kontemplira o Bogu i svrsi njegova tajnoga plana spasa čovjeka. Ostaje samo jasno izrečena postavka svakoga i nikoga u ovome svijetu: Drugi nije „moj“ problem. Jednostavno, nalazimo se uronjeni u virtualne svjetove aktualnosti. Oni prema načelima neprestanoga postajanja implodiraju u svim smjerovima. Rađaju se poput čudovišta iz ničega. Dobivaju potom značajke fluidnosti i fleksibilnosti poput informacija na tržištu reality show-a kapitalističke ekonomije. Pojmovi onoga što se još može nazvati filozofijom, iako ne znamo na što se odnose ti pojmovi i kako filozofija odgovara na to što se zbiva sa svijetom, postali su nakon Heideggera i Wittgensteina očigledno jezikom tehničke dispozicije. Čini se da se obistinjuje postavka kako tehno-znanosti, kibernetika i transhumanizam više ne grade pojmove onto-teologijski, a to znači „odozgo“ prema „dolje“. Umjesto trijada koje su vladale do Hegela i u njegovim dijalektičkim i nedijalektičkim obratima, od Marxa preko Adorna do Lacana, susrećemo se s logikom binarnoga kôda. Dvojstvo umjesto trojstva dovodi u pitanje metafizičko ustrojstvo povijesti, svrhu i cilj, smislenost ideje u njezinome ozbiljenju, riječju, odnos bitka, Boga, prirode i čovjeka bez obzira je li posrijedi duhovno iskustvo svijeta ili neka vrsta znanstvene racionalnosti kao nadomjeska za red i sustav u kaosu. Mislim da nije problem u nedostatku reda u novim ne-metafizičkim sustavima mišljenja kakvi se danas nalaze u filozofijama medija, posthumanizmu, digitalnoj estetici, političkim teorijama antiesencijalizma, već u suvišku kategorijalnoga nereda kao metode. Želimo li sagledati mogućnost realne promjene suvremenoga svijeta iz perspektive, primjerice, društvenih teorija kompleksnosti u ekonomiji i politici, vidjet ćemo zapanjujuću strogost u primjeni tehničkoga jezika prirodnih znanosti na pojmove „društva“ i „kulture“. Dakako, ni jedna ozbiljna sociologija znanosti, nakon radova Brune Latoura, neće prilaziti pitanju subjekta promjene s tradicionalnoga humanističkoga stajališta. Razlog valja vidjeti u tome što se pojmom „čovjeka“ već od Heideggera do svih danas mjerodavnih teorija emergencije i kontingencije označava odnos i sklop projekata, a ne vječna priroda nedodirljiva entiteta. Filozof znanosti i tehnologije Bernard Stiegler opravdano govori da je čovjek u svojoj otvorenosti dovršena forma života. Što još preostaje svodi se na njegovu egzistencijalnu mogućnost razlike spram aparata tehnike, a to znači promjene odnosa spram svijeta ne više iz položaja duha, logosa, racionalnosti, programa svijesti. ( Bernard Stiegler, Technics and Time, 1: The fault of Epimetheus, Stanford University Press, Stanford – California, 1998.) Doba opreka psihoanalize i znanosti, nesvjesnoga i svijesti, u tom pogledu pripada prošlosti. Jezik kojim se služimo u metafizičkome razlikovanju „duha“ i „duše“, logike i psihologije, uma i tijela, jednako je tako neprikladan za opis tehno-geneze svjetova u kojima ono životinjsko i ono ljudsko postaju mogućim u bitnoj razlici samo iz odnosa spram tehnosfere. Tko govori o mrežama, identitetima, aktoru i interaktivnosti djelovanja, ne može utvarati da se normativnim zahtjevima za promjenom političke vlasti u liberalnim demokracijama na ulici rješava temeljno pitanje poretka. Čini se naivnim vjerovati u moć subjekta danas, osobito kada se sam „subjekt“ revolucije ne nalazi u svijesti o etičkoj nužnosti promjene. Već je u Marxovu Kapitalu bilo jasno izrečeno da se totalna promjena modernoga društva odvija u laboratoriju tehno-znanosti. Nakon toga je samo pitanje vremena kada će nove tehnologije kao „subjekt“ izbaciti iz igre stvarne ljude ili ih zamijeniti novim strukturama nužnim za budućnost opstanka ideje kapitala. Kada NASA otvori mogućnost totalne primjene interneta u ekonomiji rada i želja, kojim se sada služi za navođenje robotiziranoga vozila Curiosity u istraživanju nastanka Marsa i eventualne mogućnosti života na crvenome planetu, globalni kapitalizam mreža implodirat će do neslućenih granica. Što će se dešavati s radom i mišljenjem u takvome ubrzanju „događaja“? Čini mi se da za to filozofija još nije pripremljena ni u jednom od svojih novijih jezika. Filozofija medija samo dijelom pruža pojmove za ono nadolazeće. Kibernetika zacijelo da, ali pojmovi sustava i okoline, povratne sprege i informacije ne podaruju dostatno uvjerljivih hipoteza. 4. Radi se, nedvojbeno, o novoj tehno-znanstvenoj revoluciji u kojoj vodeći pojmovi postaju oni koje je još Heidegger 1938. godine izrekao u predavanjima o biti događaja. To su: (1) dinamičko, (2) totalno, (3) racionalno, (4) imperijalno i (5) planetarno. (Martin Heidegger, Besinnung, GA, sv. 66, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1997., str. 16-17.) A sve te pojmove objedinjuje glavna teza o našem informacijskome dobu entropije. Informacija kao komunikacija u realnome vremenu označava transformaciju materije u energiju. Nematerijalnost ili virtualnost svemira u povećanju memorije bio-kibernetičkoga stroja postaje posljednja mogućnost ove filozofije tehničkoga svijeta kojoj više ništa nije problem, jer više ništa ne predstavlja problem osim zastarjelosti čovjeka i njegove egzistencije u svemiru. Filozofija može na to dati tri odgovora. Sva su tri već baština njezine metafizičke „velike priče“. Primjenjivali su se još od kraja stoičkoga doba, a u 20. stoljeću čudesno rastvaranje mišljenja u svim smjerovima ipak je, naposljetku, stvar samo ta tri odgovora. Evo ih, pa pokušajmo o svakome nešto kazati prije no što dođemo do zaključnih napomena. Prvi je odgovor taj da se promjenom načina mišljenja kao teorije razvija nova interpretacija svijeta. Takve su bile filozofijske postavke nakon Aristotela. Pitanje etičkoga odnosa spram svijeta kozmopolitske zajednice iziskivalo je tada i novu kozmologijsku perspektivu mišljenja. U 20. stoljeću glavni putovi filozofije tehnike i tehnologije, uz Heideggera, nastali su u Whiteheadovoj metafizici prirode i Deleuzeovoj ontologiji razlike na tragu francuskoga mislioca Gilberta Simondona. Radi se o novoj metafizici za novo, tehničko doba. Problem je samo u tome što novi svijet više nema jezik opisa stvarnosti izvan ljudskih spoznajnih aparata. Konstituira se kao tehnički dispozitiv odnosa između prirodnih znanosti i tehnologije. U kibernetici se, primjerice, umjesto svrhe i cilja, koje čine teleologijski način mišljenja, primjenjuju pojmovi optimalne kontrole sustava. Drugi se odgovor nalazi u svezi filozofije i teologije oko etičkih pitanja u tehničkome svijetu. Život postaje bio-genetski konstruiran. Zato je važno postići minimalni konsenzus između procvata znanosti i slobode istraživanja s temeljima kulturnoga poretka vrijednosti. Bio-etičko polje dogovora i pregovora između crkve i države dovodi filozofiju u položaj da bude tek interdisciplinarni partner u raspravama koje više nisu ni stvar etike niti pitanje politike. U doba biopolitike vjera i um podjednako su sredstva za već unaprijed projektiranu svrhu. Ne treba biti ciničan. No, već je Foucault jasno pokazao u jednom predavanju u Tokyju 1978. godine naslovljenom „Seksualnost i moć“ da ni etika niti politika ne mogu parirati tehnologiji i hermeneutici subjekta samoga života u njegovu znanju/moći o granicama vlastite uporabe za Druge. (Michel Foucault, «Sexualité et pouvoir» in : D. Defert et F. Ewald (dir.), Dits et Écrits 1954-1988. III, Paris, Gallimard, 1994., str. 552-570) Život kao jezik, rad i znanost dokazi su kraja čovjeka u humanističkome značenju te riječi. Treći odgovor krije se u tvrdoglavome odbijanju „napretka“. A to ujedno znači da se filozofija pokušava izboriti za svoj autonomni položaj u tehno-znanstvenoj pustinji konstrukcija novoga. Nije riječ o „filozofskome fundamentalizmu“, već o onome što jedino možda ima neki spasonosni izgled povratka izvorima ili drugome početku mišljenja. Umjesto nove metafizike za nove tehno-znanosti, povratak izvorima iznimno je paradoksalan put obrata. Imenovao ga je Derrida mito-poetskim mišljenjem razluke (différance). Tek nam ona omogućuje razlikovanje između bitka, bića i biti čovjeka. Mito-poetsko mišljenje nije „arhaično“ niti nemoćno iskazivanje povjerenja u arhiv i trag povijesti. Ono je ne-moguće mišljenje nadolazećega kao nepredvidljivoga i nenadanoga. Želi li se ostaviti mogućnosti umjetnosti da ne bude tek estetskim kodom komunikacije tehnosfere, tada je jedino bitno i jedino nužno ono što proizlazi iz drukčijega razumijevanja filozofije negoli se to kazivalo dosad. Drukčija filozofija ne znači tek promjenu smjera unutar istoga puta. Potreba za filozofijom kao i za umjetnošću, možda doista nije više stvar našega vremena. Ono može i bez obojega, budući da su mu i filozofija kao kibernetika i umjetnost kao estetika već u temelju. Vrijeme je, možda, da se umjesto „mudrosti“ (sophia) i pobune (praxis), umjesto ta dva otrova mišljenja zapadnjačke metafizike kako ih naziva Cioran, pronađu elementarne čestice treće zemlje. Poetska vizija nadolazećega otuda više ne bi smjela ostati zatočena ni usudom pjesništva niti filozofijskim promišljanjima teorije „o“ stvaranju novih svjetova. Ono što pripada u bit umjetnosti uopće nije ni teorija ni praksa, a niti se grčko imenovanje poiesisa i techné više ne čini sudbonosnim za budućnost. Tehničko mišljenje ne treba ni takvu „poeziju“ niti takvu „tehniku“ koja je oblikovala mitsku sliku o stvaranju bića kao stroja, sveze životinje i čovjeka. Preostaje nešto ipak više od svega, a to se nalazi u sferi onoga što Aristotel u De anima naziva dušom (psyché) kao osnovom svega živoga. Filozofija ne bi smjela ponoviti dječje bolesti psihologije i psihoanalize u potrazi za „Velikim Trećim“ s onu stranu opreka životinje i čovjeka. Naprotiv, svemu danas nedostaje duše. Imamo svijet korporativnoga kapitalizma koji nije drugo negoli Artaudov koncept tijela-bez-organa, kao što imamo život u takvome bezavičajnome svijetu koji nije drugo negoli svijet-bez-duše. Egzistencija otpočinje s onu stranu vjere u „ovaj“ ili „onaj“ svijet. To je iskustvo življenja protiv-struje, u času tjeskobe i očekivanju nenadanoga događaja za koji se treba pripremiti. Ali ne više tako da ga se skrušeno čeka kao novoga Boga, a niti tako da se aktivistički nemisaono napadaju sablasti kojih nema. Jer ako išta još ima neku trajniju „vrijednost“ od iščeznuća objekata ove civilizacije tržišta u crnu rupu zaborava, onda je to samo dodir između živoga i neživoga, posljednji znak da mišljenje jedino preostaje čovjeku kao prva i posljednja oznaka biti njegove egzistencije. Biti znači misaono biti i kazivati taj događaj kao najveće čudo i ljepotu ovoga života. A njemu, poput Nietzscheova Zarathustre, valja tisuću puta kazati DA. Pa čak i kada je to DA samo drugi način potvrđivanja NE, ali ne kao negacije svijeta, već kao priznanja da Ništa postoji u samome srcu čovjeka i u jezgri svjetovnosti svijeta. Biti znači biti-još otvoren za mogući događaj pobune mudrosti protiv sebe same prije no što se tim otrovom ne zaraze i druge forme misterija stvaralačkoga života. Počeci drugoga mišljenja možda su nam važniji od našeg nemuštoga prisjećanja na vlastita ishodišta u prošlosti. 5. Na početku Deleuzeova spisa o Nietzscheu nalazi se i tumačenje prispodobe o tri preobrazbe: iz duha u devu, iz deve u lava, te iz lava u dijete. Vrijednosti su duha koje pronosi deva pustinjom u obrazovanju, moralu i kulturi. Lav označava kritiku svih navedenih vrijednosti i njihovo prevrednovanje. Naposljetku, dijete u igri stvara nove vrijednosti i nova načela vrednovanja. Ali, najveća tragedija ne leži ni u snazi lava niti u postojanosti deve, već u nevinosti djeteta. (Gilles Deleuze, Nietzsche, Press Universitaires de France, Paris, 1965., str. 5.) Filozofija se ne događa Drugima i nije nikad doba nevinosti. U tome je njezina tragična moć i u ovo doba bez slobode i bez ljubavi za pobunjenom mudrošću. Bez filozofije ne možemo imati tlapnju o „svojem“ Ja. Jezikoslovci kažu da Japanci ne poznaju mogućnost subjekta i predikata u rečenici kao što to možemo „mi“ u jezicima koji su oblikovali povijest mišljenja Zapada. Ja se iskazuje na japanskome u kontekstu. Nije li to možda „sudbina“ budućega mišljenja? Ne da izgubimo svoje „Ja“, nego da dobijemo mogućnosti mišljenja s onu stranu otrova subjekta iz kojeg sve što jest postaje objektom za drugi subjekt i tako umjesto otvorenosti svijeta imamo zatvorenost struktura u mreži bez kraja. Pitanje jezika posljednje je pitanje mogućnosti filozofije u doba neljudskoga. Filozofija misli u jeziku i s njegovim krajem u broju kao slici postaje suvišnom. Možda baš zato trebamo novo mišljenje više od kruha nasušnoga.

July 6, 2025
Žudnja za ljepotom

Žudnja za ljepotom

1. Može li se žudjeti za nečim što je iščezlo iz svijeta ili se, pak, promijenilo do te mjere da je gotovo neraspoznatljivo, što se samo tako još po navici naziva, ali je zapravo u svojoj preobrazbi na putu čistoga bezobličja? Znamo da je žudnja težnja za onim što nedostaje cjelini ljudske osjetilnosti i ujedno njezine nadosjetilnosti. Zato pripada tijelu u metafizičkome smislu njegove forme kroz koju se uspostavlja odnos i sveza onog najvišega na uvidu kao što je to duh (rekao bi Hegel ꟷ Geist) s dušom (drevni je grčki izraz psyché). Američki „transcendentalist“ Ralph Waldo Emerson u svojim razmišljanjima u knjizi O prirodi (Nature) iz 1836. godine u trećem poglavlju „O ljepoti“ tvrdi da „svijet postoji kako bi duša zadovoljila žudnju za ljepotom. Ovaj element ja nazivam krajnjom svrhom. Ne može se postaviti pitanje niti dati odgovor zašto duša teži ljepoti. Ljepota, u svom najširem i najdubljem smislu, svojevrsni je oblik svemira. (…) Ali ljepota u prirodi nije konačna. Ona je navjestiteljica unutrašnje i vječne ljepote, i samo po sebi nije postojano i zadovoljavajuće djelo. Na nju se mora gledati kao na dio, a ne kao na posljednji ili najuzvišeniji izraz krajnjeg uzroka Prirode.“ (Ralph Waldo Emerson, O prirodi, Litteris, 2013., str. 34. S engleskoga preveo Vojo Šindolić) Ako bismo htjeli dati minimalnu definiciju pojma prirode, onda bi to zahtijevalo objasniti razliku između božanskoga stvaranja svijeta i onoga što proizvodi sve forme života autopoietički, jer od stoika kao što je Marko Aurelije ili Tit Lukrecije Kar preko Spinozina metafizičkoga panteizma do romantike u djelima Novalisa i Hölderlina ono što odlikuje prirodu jest silni i obuhvatni physis onkraj svih redukcija modernih prirodno-znanstvenih istraživanja „prirode“. Priroda, dakle, rađa život bića iz vlastite bezrazložnosti stvaranja. Ovaj „naturalizam“ želi nam reći da je ljepota prirodi imanentna i inherentna, dapače, da je sama priroda izvor nastanka ljepote koja bez udjela ljudske duše i duha ne može dospjeti do samosvijesti čovjeka kao onog bića koje osjeća najdublje vibracije prirodnih tijekova i ciklusa. Dobro je to znao i austrijski skladatelj Gustav Mahler, zaljubljenik u Prirodu, kad u svojoj znamenitoj „Pjesmi o zemlji“ (Das Lied von der Erde“) pjeva: „Die liebe Erde allüberall Blüht auf im Lenz und grünt aufs neu! Allüberall und ewig blauen licht die Fernen! Ewig… ewig… [Draga zemlja posvuda Cvjeta u proljeće i ponovno se zazeleni! Posvuda i zauvijek, daljine su preplavljene plavim svjetlom! Zauvijek… zauvijek…] 2. Mi, ljudi, za koje se samorazumljivo pretpostavlja da imaju to što od Grka nazivamo dušom iako nije baš jasno za suvremene neurokognitivne znanstvenike što bi to značila „duša“ i kako to ona funkcionira unutar hologramskoga sustava mozga, prema Emersonu, ne možemo dati odgovor na pitanje „zašto duša teži ljepoti“. Ovo je aporija. Jer što ako duša uopće ne može težiti onome što je iščezlo iz svijeta ili je, kako već rekoh, promijenjeno u svojoj „biti“ i postalo je nešto posve desupstancijalizirano poput banalne stvari estetskoga objekta ili ready made jednog Marcela Duchampa? Nadalje, što ako duša ne teži nečemu izvan vlastite autonomije djelovanja izvan ili unutar tijela kao pokretač svih događanja koja nisu shvatljiva nikakvim mehaničkim uzrocima i nefizikalnim svrhama? Dakle, što ako duša nije proizvoditelj osjećaja lijepoga koji očito mora postojati u prirodi, kao u nečemu što ima značajke zbiljskoga izvora osjetilnosti, a nije tek puka iluzija, simulacija svrhovita svemira, ili naposljetku tek opsjena razigranoga duha jedne estetske teleologije svijeta? Ako tako čitamo ono što Emerson kao „transcendentalist“ i „naturalist“ hoće kazati o „žudnji za ljepotom“, onda vidimo da i ljepota kao i njezina „svrhovitost“ nisu izvan ljudske misaonosti i osjetilnosti kako ih god shvaćali, u korelaciji ili razdvojenosti. Štoviše, vidimo još da ni „priroda“ niti pitanje o prvome uzroku i posljednjoj svrsi stvaranja svijeta što već metafizički upućuje na ideju Boga-stvaratelja u platonskome ili kršćanskome razumijevanju nisu ništa drugo negoli nešto na što se ne može dati konačan odgovor jer zakon kauzalnosti nužno upućuje izvan mehaničke organologije života na pitanje duha i duše same „prirode“, dok načelo teleologije isto tako nužno otvara mogućnost kontemplacije o nečemu što „prirodi“ podaruje najvišu svrhovitost uopće u cjelini realiziranih transcendentalija kao što su jedno, dobro, istinito, biće i lijepo. Nije potrebno dalje razvijati ove postavke kad je bjelodano da Emerson ima u vidu ideju Boga kao savršenstva stvaranja prirodne ravnoteže i simboličke cjeline bitka, bića i biti čovjeka. Ne može se, dakle, dati konačan odgovor na pitanje čemu ljepota? zbog toga što je metafizika kao događaj mišljenja razdvojenosti neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika, transcendencije i imanencije onaj okvir mišljenja koji „žudnju za ljepotom“ svodi na ono što je nužno izvan cjeline tjelesnih očitovanja prirode. Iako je priroda za Grke kao physis u Parmenida i Heraklita istinska riječ za bit samoga bitka, pa se sve prirodno pojavljuje uvijek u cjelini i priroda je obuhvatna jer označava u širem smislu svu „prirodu“ koja uopće može postojati kao svemir i u užem smislu „ljudsku prirodu“, mi ipak ne znamo zašto na pitanje čemu ljepota? ne možemo dati odgovor iz same biti obožavane prirode koju slavi u svojoj simfonijskoj i zborskoj glazbi Mahler tako da u posljednjoj konzekvenciji „žudnja za ljepotom“ poprima najviši mesijanski zov prirode kao uvjeta mogućnosti svekolikoga smisla života na Zemlji i u svemiru. Zašto? Naprosto stoga što „priroda“ nema svoju konačnu svrhu u samoj sebi, pa je sva njezina ljepota i misterij ono što nadilazi njezine granice „prirodnosti“ kao takve, sav taj silni naturalizam i usmjerava se nužno ideji Boga kao prvoga i posljednjeg smisla stvaralaštva uopće. 3. Svaki je „naturalizam“ samo preokrenuti „transcendentalizam“ i to polazeći odozdo iz samih pretpostavki postojanja onog što nazivamo prirodom. I nije li začudno da ta samosvrhovita priroda koja rađa „božansku“ ljepotu iz sebe same nesvjesno i bezrazložno nastoji dovesti do spoznaje onoga što stoji „iza“ ljudske „žudnje za ljepotom“, iako isto ne s manjim pravom vrijedi i za sva druga prirodna bića od biljaka do životinja. Priroda je samorađanje i samorazvitak (generatio aequivoca). Otuda svaki „naturalizam“ mora krenuti od obožavanja Zemlje kao tla i ishodišta života da bi se dovinuo do svemira i zvjezdanoga neba kao posljednje granice ove bezrazložne žudnje. Čemu žudnja za ljepotom? Ako ne možemo, prema Emersonu ali i Mahleru, dati konačan odgovor na ovo pitanje, pokušajmo misliti na sljedeći način ono isto u razlici. Žudnja proizlazi iz želje duše za svrhovitošću kao savršenstvom bitka bića i stoga je posrijedi osjećaj koji pripada području estetskoga oblikovanja svijeta. Nema nikakve dvojbe da je tijekom povijesti metafizike osjećaj lijepoga svagda onaj koji nema u sebi autonomnu moć održanja u sebi samome, već se njime nastoji dokučiti smisao biti bitka kroz pojmove prvoga uzroka svega i posljednje svrhe svega što jest. Kad matematičar i slavni kozmolog Roger Penrose tvrdi da znanost s njezinim egzaktnim metodama istraživanja svemira može bez problema uglavnom objasniti sve tajne nastanka i širenja svemira, ali ipak preostaje nešto tajnovito na što ne možemo dati konačan odgovor, onda je to preostatak metafizike u novome ruhu kozmološkoga pozitivizma. Preostaje nemogućnost odgovora na pitanje o svrsi stvaranja i već stvorenoga svemira, a to u našem slučaju koji razmatramo polazeći od postavki Emersona i Mahlera o smislu prirode pogađa dosege „panteizma“ i „naturalizma“. I upravo ta nemogućnost „konkretnoga“ odgovora na pitanje o smislu ili svrsi „prirode stvari“ otvara mogućnost mistike i prostora za daljnju raspru o Bogu i kreacionizmu kao uvjetu mogućnosti i tako naizgled tautologijske osnove promišljanja razloga čemu žudnja za ljepotom? Taj „krajnji uzrok prirode“ leži izvan same prirode kao takve i otuda je svaki „transcedentalizam“ nužan za razumijevanje pitanja o smislu ili svrsi svijeta uopće, ili leži u samoj prirodi kao „imanentni transcedentalizam“ i gubi razlog bilo kakve izvanjske sile koja stoji izvan procesa u kojem se tijelo u svojoj materijalnosti uspostavlja u prirodnim znanostima prvom i posljednjom granicom spoznaje i jezika kao takvog. Problem nastaje, međutim, kad nestaje prvi uzrok i posljednji razlog samoga postojanja ne samo „žudnje za ljepotom“, nego i same ideje „ljepote“ koja za razliku od svih drugih metafizički uspostavljenih ideja poput slobode, pravednosti, istine, dobra nema u sebi ni izvan sebe ono što označavamo riječju „bit“. U takvom ispražnjenom ili desupstancijaliziranome poretku stvari i sama „priroda“ gubi svoj inherentni „naturalizam“ i postaje tek rezultat prirodno-tehničkih znanosti, kao što je to uvidio već i rani Hegel u Fenomenologiji duha. On je taj svoj dalekosežni uvid kao uvod u raspad klasične metafizike tijekom čitavog misaonoga života izvodio i kao postavku o „kraju umjetnosti“ i „kraju povijesti“. Stoga je nastojao izvesti unutar granica metafizike onaj pojam koji je bio riješena zagonetka svih „transcendentalizama“ i „naturalizama“ 19. stoljeća kao i onog što otuda slijedi u konzekvenciji za mišljenje prirode, a ne „o“ prirodi 20. stoljeća. Mislim da Hegelov pojam apsoluta koji sjedinjuje subjektivni i objektivni duh i ujedno dušu i tijelo (antropologiju i fiziku u modernome smislu riječi, v. Enciklopediju filozofijskih znanosti)više nije mjerodavan za 21. stoljeće jer je autopoiesis tehnosfere kroz kvantifikaciju i vizualizaciju u potpunosti doveo spekulativno-refleksivno mišljenje do posljednjeg zida svojih mogućnosti. S tehnosferom se priroda posve kvantitativno vizualizira kao događaj procesne kozmologije koja tehno-genetski zamjenjuje onto-genezu svijeta i time odlazi „beskonačnom brzinom“ u prostor-vrijeme singularnosti. Nakon toga nema više nikakve „žudnje za ljepotom“ koja bi bila razlogom za uvođenje pojma Boga u post-metafiziku, kao što nema razloga govorenja o „prirodi“ (physis) iz jednostavnoga razloga što je priroda kao i čovjek, kako je to znao i mladi „vidoviti pjesnik“ Arthur Rimbaud na putu rasprirodnjenja i rasčovječenja u posthumanome stanju čiste samo-produkcije novih svjetova iz transklasične logike tehnosfere. 4. Čitati Emersona o „žudnji za ljepotom“ sveobuhvatne Prirode i slušati Mahlerove simfonije u kojima se slavi vječna moć božanske Prirode samo je čin estetskoga užitka u doba koje više nema ni ideju „ljepote“ niti ideju „prirode“. To je tako i nema razloga nad time više zdvajati. Umjetnost je bila naša divna tajna postojanja kad je još metafizika prekrivala ovu zemlju svojim simbolima i šiframa. No, kad je umjesto njih jedino bilo važno poznavati pravi kôd za njihovo otključavanje, sve se odjednom otvorilo i iz Pandorine kutije navrlo je doba umnoženoga kaosa i entropije bez kraja. Problem je što ova kutija nema više svoja vrata koja otvaraju sve prostore savršene ljepote života i svemira. Ono što ima su samo ključevi za kodove bez svrhe i tako u beskraj kroz mnoštva drugih vrata.

July 5, 2025
Tjeskoba

Tjeskoba

1. Ovo je temeljna riječ/pojam moderne umjetnosti (slikarstva, književnosti, drame, filma) kao i filozofije egzistencije i egzistencijalizma. Sve otpočinje u Kopenhagenu sredinom 19. stoljeća kad Sören Kierkegaard u svojim začudnim esejima i dnevnicima povezuje dva poznata, ali ipak novostvorena pojma kojima određuje svoj put u rastakanju zapadnjačke metafizike s vrhuncem u Hegela. To su riječi/pojmovi tjeskobe i egzistencije. (v. Žarko Paić, Sfere egzistencije: Tri studije o Kierkegaardu, Matica hrvatska, Zagreb, 2017. Prir. Damir Barbarić) Ključni je pojam, naravno, preokrenuta ontologija koja umjesto biti ili esencije bitka bića sada kreće u potragu za „biti“ ljudske egzistencije, ali ne više kao pukoga odbljeska Božje svjetlosti egzistencije čovjeka, već „odozdo“ iz same prazne strukture ljudskoga bitka koji nije unaprijed više zajamčen postojanošću i vječnošću bitka. Egzistencija je sve ono što na njemačkome znači riječ Dasein (opstanak, postojanje, tubitak kako ga određuje Heidegger u djelu Bitak i vrijeme iz 1927. godine). No, kad egzistencija nema s neba i apriorno upisanu „bit“ ili „esenciju“ kojim se pojavljuje ono „što“ nekoga bića kao njegovo „štostvo“ (quiddittas), tada se čovjek već nalazi u svojevrsnome jazu svjetova: s jedne je strane „prazno nebo“ klasične ontologije kao metafizike koja se uzda u Boga i njegove mistične tragove u svijetu poput Schellinga, ali tako što je sada sam pojam egzistencija bezrazložan i bestemeljan i svi sustavi mišljenja ne mogu mu više zajamčiti sigurnost preživljavanja u sadašnjosti iz koje se prosuđuje vremenska ekstaza ili dimenzija nadolazeće budućnosti; s druge je strane ovostranost i quoddittas u kojem se ta i takva egzistencija ozbiljuje u mnoštvu situacija i događaja. Nemam nikakve dvojbe da je upravo Kierkegaard tvorac modernoga subjektivizma i „egzistencijalizma“ više od svih drugih posthegelovskih mislilaca, uključujući i Nietzschea. Razlog je taj što je prvi jasno i precizno nakon sv. Augustina, Pascala i Luthera vidio da je sam „čovjek“ raskorijenjen u svojem opstanku kao ono biće koje u svojoj napuštenosti (od Boga) traga za estetsko-etičko-religioznom transcendencijom i u tom traganju pronalazi u dnu vlastite „duše“ i u pustoši svojeg „srca“ neizmjernu prazninu. No, ono što na bezrazložan/bestemeljni način određuje njegovu samstvenu egzistenciju u svijetu jest iskustvo i doživljaj osobitoga modusa straha kao drhtanja. Taj strah strahova koji uistinu nadilazi granice ontičkoga straha pred nekim drugim bićem i svijetom u cjelini raskorijenjenosti ljudskog bitka i bitka kao takvog imenujemo riječju tjeskoba (Angst). Heidegger je i u Bitku i vremenu, te nadasve u raspravi „Što je metafizika?“ („Was ist Metaphysik?“) iz 1929. godine najdalje otišao u razmatranju i navlastitome promišljanju onog što je Kierkegaard otvorio kao problem u njegovim spisima poput Straha i drhtanja i Pojma tjeskobe. Ponajprije, njegov de-ontologijski ili post-metafizički pojam „čovjeka“ označava ono što pripada ljudskoj egzistencijalnoj otvorenosti slobode, a to je upravo suočenje i prevladavanje tjeskobe kao čudovišnoga i jezovitog (Unheimliche) straha čovjeka ne pred nečim u-svijetu, već pred svijetom samim, ili preciznije „ontologijski“ kazano, pred iskustvom bitka-u-svijetu koji se pokazuje kroz doživljaj tjeskobe. Između egzistencije i tjeskobe, dakle, nema odnosa nadređenosti i podređenosti, uzroka i posljedice, već je posrijedi nesvodiva korelacija odnosa koji proizvode stanje ljudske tjeskobnosti kao neprestanoga „straha-od-smrti“, „straha-od-praznine“, „straha-od-napuštenosti“ samoga bitka. Svijet je u moderno doba paradoksalno postignuće autonomije uma u znanostima i tehnologiji, te rasčovječenja ili rastemeljenja bitka u slobodi tjeskobnoga „principa individuacije“ kojim se čovjek konačno oslobađa od zahtjeva one neizbježne nužnosti koja poput biološke zatočenosti bića u bitku okiva i zakiva čovjeka svojim kliještima prirodne evolucije i svim drugim tzv. zakonitostima u procesu razmjene materije, energije i informacija između sustava i okoline, da to kažemo jezikom kibernetike. 2. Filozofijsko shvaćanje tjeskobe polazi od onoga što je, kantovski iskazano, uvjet mogućnosti njezina nastanka. A to je, da paradoks bude potpun, moderni individualizam i egzistencijalno iskustvo slobode. Najznačajnija nova definicija „čovjeka“ nakon Grka i novoga vijeka, nakon Aristotela i Kanta, nakon animal rationale i kozmopolitske zadaće uspostavljanja kategoričkoga imperativa u svijetu praktičnoga uma, jest Heideggerova. On, naime, više ne govori o „čovjeku“, već o tubitku (Daseinu) koji se određuje iz biti egzistencije kao slobodnoga nabačaja mogućnosti njegove otvorenosti izgleda u nadolazećoj budućnosti. Pogledajmo ovaj neviđeni obrat u biti metafizike. Odjednom, umjesto straha koji je uvijek strah od nečega što je već uvijek tu ili se pojavljuje u nekoj situaciji kao strah-od-bića kao takvoga, dakle bića koje je aktualno i zbiva se u vremenskoj ekstazi ili dimenziji sadašnjosti, tjeskoba dolazi iz budućnosti. Što to drugo znači osim da tjeskobe nema kao bića koje se nalazi „ovdje“ i „sada“. Ona strogo govoreći jezikom ontologije „nije“, jer kao ni sloboda nije bitak ni biće, nije nešto (quiddittas). Ako nije nešto u svijetu, a sam svijet postaje ugrožen i rasčovječen, otuđen i postvaren činom aktualizacije onoga što je uvjet mogućnosti njezina nastanka (kao što je to nastanak kapitalizma i pojma kapitala za Marxa, a za Nietzchea volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakog=bitka), „što“ je onda uopće tjeskobno stanje ljudskoga bitka? Ništa drugo negoli to da je opstanak ili tubitak (čovjeka) kao egzistencijalnoga nabačaja slobode istovjetan onome najstrahotnijem i najčudovišnijem uopće kao što je to Ništa. Heidegger u raspravi „Što jest metafizika?“ otuda opravdano govori da Ništa „nije“, već „ništi“ ono što „jest, dakle bitak. Kad se proces ništenja pojavljuje neotklonjivim, a to u drugom kontekstu i drugim načinom mišljenja nastavlja na Heideggerovim tragovima i Jean-Paul Sartre u svojem temeljnom djelu „fenomenologijske ontologije“ kao što je Bitak i ništavilo (L’Être et le Néant) iz 1943. godine govoreći o „neantizaciji“ (néantisation), nalazimo se suočeni s najtežim pitanjem smislenosti onog što pripada biti suvremenosti. Riječ je stoga o „obesmišljavanju“ biti ne samo ljudske egzistencije u ovome svijetu, već i o besmislenosti samog tog svijeta u njegovim primarnim mogućnostima. Tjeskoba otuda ne leži u metafizički određenome „mrtvome vremenu“ povijesti kao puko biće kojeg se čovjek straši i pred njim drhti, kako bi to kazao Kierkegaard. Posrijedi je „nešto“ kao vladavina Ničega kroz ontičke fenomene straha, napuštenosti, razočaranja, očaja, nespokoja, nemira, rastrojstva duše (psyché). Budući da tjeskoba proizlazi iz onoga što je ne-odredljivo jer nije bitak, onda je njezina differentia specifica spram straha od bitka bića u tome što je svagda u iščekivanju onoga što Heidegger u Bitku i vremenu određuje egzistencijalom bitka-k-smrti (Sein-zum-Tode). No, ova „budućnost“ nije budućnost u znaku nade i utopije, onog što se iščekuje u znakovima spasonosnoga. Umjesto toga, na djelu je budućnost kao ozbiljenje „principa individuacije“ u kojem se aktualizacija sadašnjosti nalazi kao prvi stupanj jedne negativne eshatologije i negativne soteriologije metafizike u njezinom procesu realizacije. Tjeskoba „nije“. Ona se pojavljuje kao traumatski način ili simptom svekolike „neantizacije“ svijeta i ta je prosudba koja spaja i Kierkegaarda i Heideggera i Sartrea zapravo odlučujuće mjesto pokušaja uvida zašto je tjeskoba u 21. stoljeću postala „sekularizirano stanje“ vladavine ne više filozofijskoga pojma tjeskobe, već neuropsihijatrijskoga pojma depresije kao „umora od sebstva“. Ako je pojam tjeskobe nastao iz svijeta moderne umjetnosti i imao svoju paradigmatsku sliku u slici Edvarda Muncha, Krik iz 1893-1894. godine, te u Sartreovu romanu Mučnina (La Nausée) iz 1938. godine, onda je doba suvremene „neantizacije“ i prelaska tjeskobe u događaj procesne buduće aktualizacije u stanju latentne i klinički dijagnosticirane depresije posvemašnja slika kinematičkoga duha jedne post-epohe koju možemo naći u mnogim filmovima poput Andersonove Magnolije iz 1999. godine ili Lars Von Trierove Melankolije iz 2011. godine. Što se dogodilo da je tjeskoba postala depresijom? 3. Tjeskoba i egzistencija su prst i nokat modernoga individualizma čiji je filozofijski vrhunac Heideggerova definicija „čovjeka“ kao tubitka (Dasein). Ova ontologijska tautologija pretpostavlja vladavinu samstvenoga pojedinca koji se rijetko nalazi u nekom obliku zajednice (Mit-Sein) jer je ona uvijek prokletstvo i temeljna opasnost za to da čovjeka ugrozi u njegovoj slobodi kao bestemeljnoj odrednici svekolikoga „smisla bitka“. I baš zbog toga, što je i zajednica i Drugi nešto što je posve porobljeno i otuđeno kao u modernome kapitalizmu, dok su drugi oblici pseudo-zajedništva u realnome socijalizmu i komunizmu doživjeli totalnu propast i totalitarno uništenje čovještva u čovjeku, uvjet mogućnosti drugoga početka nove povijesti u znaku prevladavanja izvora tjeskobe ne može nikad biti nešto tek nadomjesno i izolirano od biti ljudske zajednice koja neće biti vladavina kolektiva nad individuuom. Znamo da je nestanak ove primarne druževnosti i društvenosti u suvremenom svijetu globalnoga poretka organizirane depresije kao represije informacijskoga ili kognitivnog kapitalizma rezultat uzdizanja pojma tjeskobe na najvišu potenciju onoga što nadilazi i strah i tjeskobu uopće. A to može biti samo radikalna ravnodušnost čovjeka spram Drugoga, jer kad je tjeskoba kao depresija ušla u sustav i okolinu čitavoga poretka kojim vlada autopoietički zloduh tehnosfere više nema razloga održavati nostalgiju za slikom i jezikom jedne epohe „koju su pojeli skakavci“, kako bi to rekao veliki srpski pisac Borislav Pekić. Umjesto toga, što se pomalja na horizontu događaja? Ništa, ali ne kao „neantizacija“, već kao planetarno-globalno umrežavanje trauma i nada, strahova i utopija, tjeskobe i depresije kroz iskustvo onog što sam sustav proizvodi kao svoju imunosferu. To je stoički duh bijega u snove i vizije jednog drukčijega svijeta koji nije negdje izvan ovoga svijeta, već je duboko u njemu zatočen poput virusa u zaleđenome stanju i samo čeka svoje novo „uskrsnuće“ u životu transhumane besmrtnosti. Tjeskoba nastaje iz duboke dosade čovjeka koji stvaralački proživljava svoju dramu opstanka-kao-tubitka (Dasein) i vrijeme ove univerzalne tjeskobe nije nikad prošlo, jer je već uvijek i stalno „ovdje“ i „sada“, a dolazi iz neposredne nadolazeće budućnosti. Postoji li uopće sedativ za borbu protiv ove tjeskobne drame čovjeka koji zna da je problem umjetnosti kao spasonosnoga događaja prevladavanja izvora raspada svijeta u tome što je njezina „bit“ u 21. stoljeću prestala djelovati i postala posve drukčiji nihilizam trećega poretka kibernetike (autopoiesis) od onoga kojim se još tako strastveno bavio njezin mučenik i patnik, Friedrich W. Nietzsche koji je za razliku od religioznoga Danca Kierkegaarda dobro znao da je dolazak nadčovjeka ispunjeno vrijeme konačne smrti Boga? Što imamo još drugo osim umjetnosti kao alternativu Bogu i tehnosferi? Filozofiju? Tjeskoba leži u bezrazložnosti svih duhovnih pokušaja da se svijetu povrati smisao nakon što je postao bajka.

July 4, 2025
Zašto u Herodotovu javnome kupalištu adventisti krste gole babe?

Zašto u Herodotovu javnome kupalištu adventisti krste gole babe?

1. Kad bi kojim slučajem morao preživjeti gol, bos i bez hrane tjedan dana na HEP-ovu svjetioniku Palagruže, gdje struja dolazi svaki drugi dan i odlazi bez povratka, ponio bih sa sobom vreću za spavanje s likom Jaroslava Hašeka i duplom kriglom Velikopopovičkoga piva uz njegove dvije izvanvremenske knjige nad knjigama. Uz neizbježan roman Doživljaji dobrog vojaka Švejka za svjetskoga rata druga knjiga koja zaslužuje najviše moguće priznanje i naš duboki naklon do duploga dna u skrivenome podrumu jest zbirka humoreski vidovita naslova: Povijest stranke umjerenog napretka u granicama zakona. Znam, reći ćete, pa ovu drugu njegovu knjigu rijetko je tko pomno čitao, ako uopće i zna za nju iz druge ruke. Znalci hašekizma/švejkizma uputit će nas da je upravo ova zbirka svojevrsna najava ili pred-početak anabaze Josefa Švejka kroz povijest svijeta u doba militarističke perverzije Austro-Ugarske iako u posve drukčijem kontekstu i načinu književne izvedbe ideja o ismijavanju društveno-političkoga poretka ordinarne laži i ideoloških floskula europskoga imperijalizma koji se konačno 1918. survao u propast. Ideje Europe, a Hašek je to ponajbolje znao i prije Hannah Arendt i njezina djela Izvori totalitarizma, prestale su biti djelotvorne upravo nastankom fašizma, nacizma i staljinističkoga komunizma odmah kad je objavljena Spenglerova Propast Zapada. Dakle, 1918. godina je godina kraja Europe i njezina dekadentnoga sjaja. Sve ovo što mi proživljavamo 2025. jest samo efekt 2.0 ili „već ne-viđenoga“ koje će se tek vidjeti s drugoga horizonta kad se ugase posljednji farovi tzv. civilizacije „umjerenoga napretka u granicama zakona“. Knjiga u kojoj Hašek briljantno i bezobzirno parodira tadašnji češki, a zapravo europski odnosno zapadnjački liberalno-demokratski sustav koji se zasniva na krivotvorenju glasova birača, demagogiji i latentnome nasilju koji se iz parlamenta i vojarni prelijeva na ulice, govori o proljeću 1911. godini na praškim Vinohradima i nastanku najsubverzivnije stranke uopće, koja je izabrala Jaroslava Hašeka za svojeg izbornoga kandidata i glavnog tribuna. U predgovoru Povijesti stranke umjerenog napretka u granicama zakona Radko PytlÍk jasno nam ukazuje kako Hašek, naravno, uopće nije službeno prijavio kandidaturu, ali je zato boemski i podrugljivo svim diskurzivnim sredstvima na krajnje „ozbiljan“ način promicao ideje onoga što ću nazvati „stvaralačkim oportunizmom“, jer se ova znamenita Stranka češko-makedonskih intelektualaca, „oriđinala“, propalih revolucionara, lažnih anarhista, loših književnih kritičara i prostodušno-genijalnih pijanaca prilagođavala „duhu vremena“ i nužnim zaokretima u političkoj taktici i strategiji borbe za vlast. Već spomenuti pisac predgovora kojeg ću onako familijarno zvati samo naš Radko, a valjda bi ga tako zvao i sam lažni doktor Hašek u svojem inicijalnome i inauguralnome govoru o ideji ove stranke u kontekstu borbe protiv sveopće prepredenosti „sitničave češke buržoazije“, tvrdi da je ova knjiga daleko od toga da bude puka kronika uspona (kojeg nije bilo) i pada (koji se geometrijskom progresijom odvijao) jedne Stranke bez koje ne može postojati ovaj moderni svijet u kojem sve što jest uzvišeno nužno biva groteskom i satirom, ironijom i cinizmom, a posebno postaje razlogom za naše razmatranje o nastavku totalne gluposti istim ili sličnim sredstvima kojima se današnja politika s uzorom u Bijeloj kući i njezinu ovalnome uredu mirne duše može nazvati riječima Pulitzerova dobitnika nagrade za publicistiku Chrisa Hedgesa ꟷ „vladavinom idiota“ (The Rules of Idiots): „U zadnjim danima svih carstava vladaju idioti. Oni zrcale kolektivnu glupost civilizacije koja se isključila iz stvarnosti.“ 2. Hašek je bio jedan od onih pisaca europskoga modernizma koji je proživio furiozan život svagda u potrazi za novim avanturama, od nomadizma do „revolucionarnoga turizma“, od alkoholnih eskapada sveudilj Carevine i njezinih kavana i bistroa, u terevenkama i u zarobljeništvu u Rusiji iz koje se vratio kao boljševik i politički istomišljenik Lenjina i Trockoga. Ipak, nemojmo utvarati da mu je dogmatizam popio mozak, koliko je, pak, on mogao iskapiti piva i vodke zajedno. U ovoj knjizi kratkih humoreski saznajemo i ono što smo znali izvanjski iz nekih epizoda Švejka: da je, naime, proputovao kroz Europu i Aziju, da je kao lutalica „skitao tajanstvenim šumama tadašnje Bukovine“, da se „zaljubio u Međimurje“, „divio se prostodušnom životu bavarskih seljaka“, da je prošao i kroz Zagreb i da je kao i uvijek život pretpostavljao književnosti. No, kakav život? Onaj koji bez humora i lakrdije nema nikakvog smisla. A gdje ćeš boljeg humora negoli kroz pisanje za novine, kroz pravljenje kravala od raznih popularnih listova iz prirodopisa za koje je izmišljao nepostojeće životinje i, rekao bih, prije notornoga ljubitelja „malih opskurnih životinja“ zvanog Jorge Luis Borges uspostavio osnove za niz Priručnika iz fantastične zoologije. Hašek je moj prvi izbor za kandidata bez kojeg nikakva estetsko-politička religija suvremenosti nema smisla. Budući da su monarhije kao i loše pivo sklone neumitnoj agoniji čovjeka kao takvog, onda umjesto ideala prosvijećenoga despotizma valja prihvatiti pravila igre liberalne demokracije i uz Hašeka u nerazdruživu koaliciju nove babilonske ludosti uvrstiti još neizbježnu braću Trotter iz Only Fools and Horses i Monty Python Flying Circus.Više nam ništa i ne treba. Jer, rekao bi Švejk: čega je previše nije dobro ni s putrom na kruhu. Mnogi pisci koji oponašaju figure i trope avangardnoga kaosa i entropije, a u duši su gori od svih bofl bukolika i pastorala ličke transverzale, nikad neće dočarati mahnitu otvorenost i „babilonsku ludnicu“ onog vremena koje je u kulturi anarhoidnoga Zeitgeista predratnoga i postratnog Praga bila toliko prožeta ambivalentnim zbivanjima gotovo nalik Weimarskoj republici. Ma, ovaj tekst bih u cijelosti trebao sastaviti od montaže citata iz ove knjige. I ništa svoje ne dodavati, jer sve bi opet bilo originalno „hašekovsko“ do posljednjeg truloga temelja književnosti. Zato navodim s rezovima sljedeće iz teksta naslovljenoga „Početni program stranke umjerenog napretka u granicama zakona“ da se uvjerimo u prethodno rečeno i u budućnost svakog „napretka“ bez svojih misaonih pokrića u zbilji. „U Češkoj postoje dva mlada pjesnika, ne znaš tko piše gore stihove. To su pjesnici Rosenzweig-Moir i Frabša, koji je nakon mnogo godina postao iskrenim narodnim socijalistom, urednikom narodno-socijalističkog lista u Kutnoj Hori. Tada je bilo uobičajeno da mladi pjesnici poput Frabše otimaju pekarove kćeri, a kad bi ih otac dohvatio, počinjali bi vrijeđati Njegovo veličanstvo. Na Vinohradima nesretni knjižar Horalék dijeli kraličku Bibliju prijateljima i znancima po gostionicama i pozajmljuje od njih novac. Anglikanska crkva kupuje po Pragu duše po funtu, u Nuslama u Herodotovu javnom kupalištu adventisti krste gole babe, u Makedoniji je buknula revolucija, makedonski ustanici bacaju u zrak mostove u Bitoli i Solunu, iz hradčanske Nadbiskupske palače pada dimnjačar u dvorište, pobunjeni ruski ratni brod „Potjomkin“ bombardira rumunjsku obalu, na Labi se za niskog vodostaja pojavljuje kamenje, agent provokator Mašek prodaje se u redakciji „Komune“ za talijanskog anarhista Pietra Perrija koji je pobjegao iz Sevastopolja u Rusiji, i spava jednu noć kod Rosenzweiga-Moira, zapravo obojica su budni, jer se jedan boji drugoga, u Prag potajno stiže makedonski vojvoda Klimeš, a tu, u ovim burnim vremenima, u gostionici „Kod zlatne litre“ na Kraljevskim Vinohradima, uz podsmijeh maestra Arbesa, osnivam novu češku političku stranku, Stranku umjerenog napretka u granicama zakona.“ (str. 18-19) Zamislite jad i bijedu filmske nove estetike. Zar onaj tko nije u stanju od ovih slapova slikovitih rečenica fantastično-realnoga stanja stvari snimiti čitav burleskni film prvoga ranga nije zaslužio da ga se imenuje u sedam mandata za počasnoga predsjednika HAVC-a i svih njegovih podružnica u paklu? 3. Hašekove knjige, osobito Švejka i Povijest Stranke, čitam od 3-5 puta godišnje u valovima već četrdeset godina, u svim pozama: za stolom, na WC-u, u krevetu, za prozorskim neprobojnim staklom brzog vlaka Strizivojna-Vrapče koji stoji u Ivanić-Gradu zato jer strojovođa iz okolice Rume uporno gleda rascvjetale makoveuz drvene nabacane šine, pušeći već drugu za redom e-cigaretu i pjevušeći poznati refren staroga šlagera Zdravka Čolića Stanica Podlugovi: „Zima je bila sa puno snijega/ čeko sam za Travnik vezu/ stresla je snijeg sa plave kose/ čekajući voz za Brezu.” Eto. Tako mogu s izvjesnošću hašekizmom zatrovanoga mjesečara kazati i sljedeće. Posve je pogrešno tvrditi da postoji više od dvije knjige svjetske književnosti koje bi Dantea smjestile u stožac zvan Čistilište i dale mu da ih nauči napamet. Kad ga se probudi iz rajskoga sna s Beatrice na lijevom krilu desnoga boka on uvijek kao iz topa odgovara: To su romani Miguela de Cervantesa, Don Quijote, bistri vitez od Manche i Jaroslava Hašeka, Doživljaji dobroga vojaka Švejka za svjetskoga rata. Evo razloga. Postoje samo dva načina metafizičkoga mišljenja. Prvi je platonizam i on je određen vladavinom ideja nad zbiljom, božanskoga poretka nad svjetskim, i posve je očito da u tom sustavu mišljenja stvaranje novoga kao proizvođenje (poiesis) dolazi „odozgo“ i „s onu stranu“. Zato je svekolika mudrost i znanje čovjeka izvan granica njegova empirijskoga života, dakle, izvan iskustva. Filozofi vladaju svijetom kao područjem theoriae, ispod je područje praxisa za građane sklone prijeporima i razgovorima neuljudnim, dok je poiesis rezerviran za narod ili neposredne proizvođače (robove, težake i težakinje odnosno puk u najširem smislu riječi). Već su Grci u ovoj diobi vidjeli ono što je nepromjenljivo i zadano višim zakonima iznad ljudskih, a klasno-staleška hijerarhija čak se održala do danas u političkoj filozofiji koja skida s prijestolja Platonov socijalni elitizam (npr. u knjigama Jacquesa Rancièrea koji dekonstruira čitav ovaj poredak nesuglasnosti i pokazuje ga krajnjim učinkom vladavine principa nejednakosti). Drugi način metafizičkoga mišljenja je antiplatonizam koji se u 19. stoljeću uspostavio kao najradikalniji i najsubverzivniji u Marxovu i Nietzscheovu mišljenju kritike i prevladavanja kapitalizma odnosno metafizike kao nihilizma. Sve se opsjene i fikcije onostranosti prebacuju u golu stvarnost kao grubi realizam ovostranosti. Zemlja stoga postaje „novo nebo“, pa život predstavljaju gorući suncokreti Van Gogha i njegovo traumatski razrezano uho, a ne renesansni bucmasti anđeli i proporcionalno tjelesnoj visini i težini oslikane nimfe i savršene Venere. Što to znači? Ako je u svojoj ludosti „bistri vitez od Manche“ nasrtao na vjetrenjače kao simbole uzvišenoga svijeta onostranosti zamjenjujući ih za mrske neprijatelje Saracene i domaće feudalne izdajnike, onda je njegova konstitutivno-regulativna ispomoć u mišljenju bio realistički podanik i sluga Sancho Pansa, čovjek s magarca, a ne staroga kljuseta, koji uvijek vida rane propalom vitezu i romantičnome pjesniku i govori mu ono što mitopoetski glas iz dubine ništavila nikad ne želi čuti: „Gospodaru, ovo su utvare i iluzije, a ne stvarnost! Dođite konačno sebi i shvatite da je Vaš život otmjena i mahnita varka osjetila.“ Istina, međutim, nije nikad na strani Sancha Panse, već je, kako je to divno i lucidno objasnio najveći španjolski filozof 20. stoljeća Ortega y Gasset, dramatska borba životnih načela u kojoj upravo ludilo i idealizam, poezija i zanesenost postaju važniji od bilo kakve merkantilistički shvaćene društvene forme kapitalizma. No, u Cervantesovu „prvome romanu“ Europe koji zrcali kritiku neba i pohvalu umjetnosti kao izokrenutome svijetu proigranih ideala, oba su lika, i onaj gospodara i onaj sluge u stanovitom obliku ravnoteže vladanja i upravljanja Drugime. To je još zlatno doba feudalne dijalektike, jer gospodar je na rubu propasti, a sluga ne može htjeti biti samo slobodan od utega i stege vlasništva nad svojim tijelom i životom naprosto zato što je bez i takvog ludoga viteza od Manche ostavljen na milost i nemilost pada u bezdan „gologa života“. Hegel nije ostavio mnogo zapisa o ovom odnosu poznatom iz romana Cervantesa u svojoj Fenomenologiji duha, jer mu je model odmazde i pobune masa odnosno „trećega staleža“ bila Francuska i lik Napoleona. Kad sluga u svojem gospodaru vidi samo njegove fiziologijske osobine, a ne moć svjetsko-povijesnoga lika poput Napoleona, to je početak konačne propasti svakog idealizma i transcendencije, te početak negativne dijalektike u kojoj Tijelo odnosi pobjedu nad Duhom i Dušom. Međutim, iako formalno odnos Švejka kao ordonansa Austro-ugarske vojske na frontu u Galiciji ima značajke preokrenutoga sustava upravljanja i vladavine kakav je izveden u romanu Don Quijote, to pada u vodu iz jednostavnog razloga što je upravo Josef Švejk, rekao bi Deleuze u Razlici i ponavljanju, paradigmatski slučaj vladavine „imanentne transcendencije“. Što to znači, pokorno molim? Ništa drugo negoli da je njegov nadređeni satnik Lukaš posve nevažan, gotovo beznačajan primjer jedne od inih figura militarizma i perverzije društvenoga poretka lažnih vrijednosti imperijalizma i nacionalizma moderne epohe koju će apokalipsa Prvoga svjetskog rata pretvoriti u ništavilo. Jedino je njegova „sveta ludost“ vrijedna spomena i njegova usporedba sa Sanchom Pansom postaje utoliko nevjerodostojna, iako se ne može izostaviti da je po društvenome i kulturnome habitusu na razini masovne komunikacije što svjedoči i jezik/slang kojim govori na rubu opscene svakodnevice i hedonističkoga uličarstva. O tome svjedoče naprosto neodoljivo gotovo balzakovski oslikani prizori iz praških birtija i noćnih svratišta kojima paradiraju lascivne kurve, podmićena policija, sitni razbojnici, prodavači švercane robe i kriminalci opće prakse. Švejk nije „luđak“ ili „ne-umnik“ koji na diktaturu normalnosti i vladavine Razuma kao temeljnoga načela ustrojstva zapadnjačke civilizacije odgovara pravljenjem „ludim“ ili simulacijom „ludila“ da bi pobjegao od organizirane mahnitosti uništenja Drugoga u svjetskoj klaonici frontalnoga sukoba svjetskih sila. Tada bismo Švejka jednostavno propustili kroz Foucaultove teorijske kategorije izokrenutoga sustava znanja/moći i shvatili ga kao puku negaciju i dekonstrukciju svjetskog poretka kojemu Hegelova spekulativna dijalektika podaruje opravdanje u stvarnosti. No, tako nešto bilo bi skandalozno i naposljetku totalnim promašajem. Shvatili bismo Švejka kao „ne-autentičnoga“ varalicu života, kao simulanta i kao intelektualnoga prepredenjaka, kao nekovrsnog Petricu Kerempuha drugim hašekovskim sredstvima. U čemu je veličina ovog jedinstvenog i neponovljivoga tzv. anti-junaka modernoga romana 20. stoljeća koji nadilazi sve ikad viđeno u povijesti ne samo humoristične književnosti? Odgovor je blasfemičan. U tom što on sam za sebe uvjerljivo kaže da nije nikakav „subverzivni“ niti „provokatorski“ nastrojeni pobunjenik protiv Sustava iznutra, već je samo ono što i jest (?): naime, jedan simpatičan i ordinarni blesan koji kroz život ide pjevajući i pričajući najsmješnije i najbanalnije zgode Drugima koje se mogu čuti posvuda na ulici, u uredima, u birtijama, Njegov je credo da su sve visoke istine i velike ideje beskorisne u susretu s moći ove jedine ovostrane stvarnosti koju ljudski humor kao najveći stimulans života iz duha umjetnosti svodi na pohvalu jednostavnosti i ljepoti življenja! Biti „glupanom“ osobita je povlastica za čovjeka u društvu spektakla kao globalnome društvu kontrole, jer „glupan“ nije „idiot“ na vlasti koji svoj „idiotizam“ uzdiže do načela poput galerije svih onih pukovnika i generala, kao i manje rangiranih bezveznjaka u Austro-ugarskoj vojsci koje je Hašek tako minuciozno satirički i groteskno portretirao do savršenstva. Ne, položaj jednog običnoga svatkovića koji nitkoviće nadilazi baš time što je jedan običan „glupan“ u cijeloj svojoj singularnoj neobičnosti i posebnosti pokazuje da je svijet osuđen na neprestano insceniranje događaja jedne strukturne perverzije tzv. vrijednosti koja postaje podnošljiva samo onda kad je sagledana iz perspektive genijalnoga blesana, a ne nikakvih „pobunjenika“ i „heretika“ tzv. čistoga uma. Ima samo jedna filozofijska knjiga koja je ovo dohvatila u svojim kritičkim pristupima tzv. kardinalnome cinizmu realizirane metafizike. To je, dakako, knjiga Petera Sloterdijka, Kritika ciničkoga uma, koja polazi od temeljne postavke naše suvremenosti kako je ideologija prosvijećena lažna svijest koja je svjesna svoje laži kao fikcije i iluzije. Švejk se u takvom pervertiranome svijetu ne osjeća, doduše, kao riba u vodi, već kao „onaj čovjek koji je zabunom popio neki šampon za rast kose umjesto apotekarski određene doze opijuma za narod“, pa mu ovo znanje o neznanju uvjeta mogućnosti obrata ideologije u znanje/moć vladanja nad Drugima ne znači više od spoznaje da je svijet jedna velika pozornica taštine na kojoj defiliraju svi u svojim društvenim ulogama i figuracijama životnoga stila od luđaka do idiota kao uvaženih građana i moćnih veličina, te je mjesto za jednog običnoga blesana kojeg svi obožavaju jer je njihova prava istina u zrcalu univerzalne perverzije svijeta a gdje drugdje negoli u Knjizi nad knjigama, a ne ni u filmu niti na kazališnim daskama. Zašto? Pa, zar se to još niste dosjetili? Švejk je genijalni blesan i u svojoj autentičnoj singularnosti nemoguće ga je umnožiti i prenijeti iz jezika u sliku i performativni događaj. Film o njemu iz 1957. godine je prosječan. Gledljiv je jer glavni češki glumac Rudolf Hrušinský uistinu liči na slike iz ilustracija svih izdanja ovog romana. Drame o Švejku su još gore, jer skidaju svaki prizor kao iz „Svetoga pisma“ i na taj način gube svoju autentičnost preslike samoga života teksta koji svi znamo bolje od redatelja i njegovih zdvojnih glumaca. On ne postoji ni u kakvoj stvarnosti jer je stvoren iz Hašekove glave, često mamurne i sklone mistifikacijama, još češće prepune raznih podvala i podrugljivosti, ali najčešće tako stvarno oslikanoga svijeta kojim „junak našega doba“ korača smjelo i odvažno ozaren svojim blaženim osmijehom od uha do uha, jer tako mora biti! 4. Hašek je u Povijesti stranke za razliku od Švejka uspostavio diskurzivnu atmosferu boemstva onoga što ni po čemu sam Švejk ne utjelovljuje niti simbolizira. To su intelektualci kao novinari i probisvjeti od formata. Bez njih ne postoji moderna nacionalna kultura, a njihova uloga u stvaranju liberalne demokracije je naprosto toliko ključna da je svaka popijena krigla piva po praškim pajzlima uz Vltavu i uz Karlov most vrijedna zlata po akcijskim cijenama. Svako novo čitanje ovih humoreski samo od sebe traži nove epizode. Prvotno je to bio urnebesni smijeh zbog Hašekove vivisekcije društvenih parazita, špicla i ubačenih subverzivnih elemenata u krugove opozicije poput već opisanog makedonskoga vojvode Klimeša, koji je revolucionarni komita iz pozadine, te njegove priče o herojstvu uvijek padaju između grandiozne ili minorne mistifikacije vlastita udjela koji pretpostavlja prerušavanje istine ili, pak, posvemašnju masnu laž koja je vrijedna svakog slušanja iznova. No, već drugo čitanje pada na koljena pred činjenicom da nigdje nije tako ironično prikazan život češke kulturne dijaspore koja teži zbaciti mrsku vlast u Pragu svojim veličajnim akcijama iz predgrađa carskoga Beča. Kad Hašek i drugovi dolaze po zadatku do Machara u Beč kako bi skupili snage i odredili smjer radikalnih aktivnosti Stranke umjerenog napretka u granicama zakona za budućnost, prvo naiđu na njegovu ženu koja ih podozrivo gleda jer Machara nema kod kuće, pitajući ih onako sumnjičavo: „I kažete, nećete pokrasti moje kokoši?“ Na kraju priča završava sa sentencijom: neka se zna da je za povijest češke demokracije od odlučujućeg značaja da tog dana Machar nije bio doma i da je na kraju gospođa Macharova ipak ostala kratkih rukava. Nisu Hašek i njegov sudrug iz domovine ukrali kokoši, ali da je nekim čudom nestao gizdavi pijevac iz dvorišta, to je naprosto neporecivo kao i to da izbor piva bitno određuje dolazak izborne baze na skupove u pivnice na Vinohradima i u konačnici podaruje nužne razloge pobjede ili poraza na izborima. Treće čitanje, pak, ove knjige uključuje priču o „Pjesniku Raceku“, koji je naravno kao činovnik Trgovačke i obrtničke komore, bradati pjesnik, a svi bradati pjesnici uglavnom pišu nužno „lošu poeziju“, pa čak i kad obriju bradu koja odlazi u vječnost svojom nepatvorenom kakvoćom. Evo, uživajte: „Tamo je rodilište, ondje kapelica, tamo je bludlište, ondje klaonica…“ „Majko mojih majki majko Majko mojih majki Majko moja Sestro mojih sestara sestro Sestro mojih sestara sestro moja…“ „Djevojčica moja crnokosa kosa njena plavokosa odveli je lopovi… Prikaz književničko-slikarske „branše“ koju Hašek poduzima takvom lakoćom i bezočnim ismijavanjem ne samo njihova diletantizma u stvarima ukusa, već i njihova etičkoga kukavičluka, oportunizma, koji se uvijek sublimira utapanjem u maliganima praških gostionica koje zahvaljujući njegovim romanima i zbirkama priča postaju „brandom“ globalnoga turizma zaslužuje posebnu knjigu. Usput, ma tko nije jednom bio u birtijama koje slave legendarne fame i bedekeri jer se tamo oblokavao navodno Hašek zajedno s njegovim likovima poput sapera Vodičke ili špicla Bretschneidera, potom s likovima iz Povijesti stranke kao što su „najdeblji češki pisac Jan Osten“, „skladatelj Chlanda“ ili, pak, „arhitekt Pepa Meyer“, govori nam samo jedno. To su takva opskurna mjesta u koje zalaze blesavi Mongolci i politički korektni Kinezi i gledaju u onaj portret Švejka na zidu s olinjalim tapetama dugo i beznadno tupo dok na ulici glupi Englezi odjeveni u kostime dvorskih luda urlaju od sreće što su zgazili prašku „Spartu“ s pet komada i još k tome nose sa sobom relikvije princeze Libuše u parafinu pod sportskim jaknama i pljosku ustajalog gina kupljenog ispod cijene kod Loretanskih zvona od nekog naturaliziranog Bjelorusa iz okolice Pardubica, smjer viseća kuglana kod Boleslava ml. Menzela. Ako ste kojim slučajem čitali knjigu najvećeg češkoga filozofa i disidenta Jana Patočke, Što su Česi? I vidjeli da teško shvaćate bit ovog genijalnoga naroda u svjetskoj povijesti ꟷ evo Vam odgovora. To su Švejk, ekipa iz Hašekove Povijesti stranke i svi oni likovi iz ranih Menzelovih filmova koji ganjaju vepra na motoru kroz brezovu šumu do zlatnoga potoka u kojem gole Marženke peru svoje uznosite nožice i cijuču od seksualnoga uzbuđenja tako suptilno da i starome snimatelju iza kamere odjednom skače mlohavi kozorog što remeti rad cenzure i dovodi državnu komisiju za šund do neočekivanih problema s pritužbama Crkve i Partije o ćudorednome životu mladih Čeha u doba parenja zlatoustoga cvergla. Što je zapravo metareferencijalni okvir Hašekove Povijesti stranke? Anarhizam ili liberalni slavenski komunizam namjerno stvoren u okružju avangardnih tendencija europskoga modernizma koji je nezamisliv bez birtija, bordela i sportskih vježbališta kad su već kazališta nedjeljom zatvorena i narod gubi vrijeme u šetnji, na misama prije nedjeljnoga ručka i pred ekranom televizora kojeg u Hašekovo doba na sreću nije bilo. Sve je tada bilo u znaku carstva imaginacije i kraljevstva zajebancije uzdignute na najvišu potenciju jedne univerzalne katarze. Zato ova knjiga Hašekovih humoreski pripada jednom zaboravljenom svijetu koji mi je bliži srcu od svih pohvala „umjerenom napretku u granicama zakona“, jer na kraju krajeva ono političko i politika je ništa drugo negoli kao u Hašekovu „Govoru o protukandidatima“ u kojem secira „razbojništvo“, „“zločinstvo“, „silovanje“, „pljačkaštvo“, „krađu“, ubojstva“ i „prevare“ kao uvjet mogućnosti Realpolitik u stvarnome vremenu i prostoru ona ljudska djelatnost koja zahtijeva velike moralne kvalitete i ćudoredne ciljeve odabranika ideologije za koju vrijedi žrtvovati tuđi život do posljednje kapi krvi Drugoga. Dakle, „metareferencijalni okvir“ Hašekove Povijesti stranke jest ꟷ to što njegova književnost uspostavlja kao radikalni credo: borbu protiv vjetrenjača opskurno dosadne stvarnosti koja na kraju završava ovako kao u pripovijesti „Predavanje o dru Zahoru koje sam održao na javnom sastanku Stranke umjerenog napretka u granicama zakona u svibnju 1911.“ „Sada zamislite da anđeoska truba najavi posljednji sud i pred nasmijanim licem Gospodinovim pojave se oni svećenici u obliku paketa duhana! Tada će Bog narediti da se sveti paketi uguraju u grešne lule, neka lule stalno razmišljaju koliko su zgriješile protiv Boga, kad su se dale posmrtno spaliti. I zato na pitanje velečasnog oca Jemelke odgovaram protupitanjem: „Dragi kršćani, kako će biti tim lulama?“ – Kad sam završio, prišao mi je je Zahor očiju sjajnih od ushićenja, potapšao me po ramenu i viknuo: „Evo ruke, dragi prijatelju, obećavam da ćemo vas spaliti zabadava!“ (str. 270) Dragi moji ne-bedasti čitatelji, čak i ako niste čitali „Predavanje o dru Zahoru…“, naslućujete da je njegovo poslanstvo u zoni besmrtnosti za budućnost čovječanstva. On je, naime, iz reda čeških patera Topalovića i nema nikakva razloga sumnjati u njegove časne namjere. Jedino je problem što ni on ni ja ne znamo odgovor na početno pitanje koje proizlazi iz Hašekova programa Stranke umjerenog napretka u granicama zakona: „Zašto u Herodotovu javnome kupalištu adventisti krste gole babe?“

July 3, 2025
„Moja borba za preživljavanje“

„Moja borba za preživljavanje“

1. U mojem zborniku o Kafki (v. Žarko Paić, prir. Kafka danas: mistika zakona i labirint slobode, Litteris, Zagreb, 2022.) na jednom mjestu slavne knjige ogleda Maurice Blanchota naslovljenoga Književni prostor unutar kojeg je i tekst „Kafka i imperativ djela“, nalazi se kratko poglavlje pod nazivom „Spasenje pomoću književnosti“. U njemu se provlače sami Kafkini citati iz njegova Dnevnika s kratkim Blanchotovim komentarima. Tako, primjerice, Kafka 8. prosinca 1911. zapisuje. „Velika mi je želja da danas, pišući, potpuno izvučem iz sebe cijelo svoje tjeskobno stanje i da ga onako kako dolazi iz dubine, zavučem u dubinu papira, ili zapišem, na takav način da zapisanu stvar mogu do kraja zavući u sebe“. Uz ovo Kafka dodaje: „Nije ovo umjetnička želja“. (str. 96. Blanchotov je tekst s francuskoga prevela Marija Bašić) Bilješka je iznimno važna. Bez nje bi se još možda moglo pomisliti da Kafka jasno odjeljuje tzv. život od umjetnosti, odnosno da estetski shvaća jednokratnost ovog kaotičnoga i neproničnog života. Kad bi to bilo tako, ne bismo uopće ovome ključnome piscu 20. stoljeća, uz Fernanda Pessou, naravno, pripisivali mogućnost prevladavanja svekolike razlike i jaza između dviju obala onog što je isto i različito. Jer pisanje kao stvaralačko čitanje svijeta nije nikad puki nadomjestak za izgubljenu nevinost ili promašaj egzistencijalne avanture u stvarnosti. Štoviše, pisanjem se čovjek oslobađa same stvarnosti do te mjere da je negira ili, pak, uzdiže u nebo, prazno ili idealizirano svejedno, da bi dospio do mogućnosti posljednjeg prevladavanja ove razlike između svijesti i svijeta koju književnost nosi u sebi kao latentnu mogućnost. Kad Kafka, dakle, kaže u Dnevniku da mu je stalo izložiti „cijelo svoje tjeskobno stanje“, onda se to ne odnosi na patetično ispovijedanje Drugome svojih vlastitih trauma s pomoću „lijepe književnosti“. Bol nije estetska vrijednost pra-bitka, da to kažemo jezikom mladoga Nietzschea iz Rođenja tragedije. Ono što pretpostavlja iznošenje na vidjelo tzv. subjektivnosti jest ljudski svijet u svojoj otvorenosti kao književno djelo. Zato pisanje u svojoj stvaralačkoj autonomnosti jest samo i jedino povlastica čovjeka. Bog može u teologijskoj projekciji stvarati svijet. Ali Bog ne piše, premda će monoteističko židovstvo u slučaju Dekaloga kazati da čovjek nije autor teksta utisnutoga u kamen, već je samo zapisao ono što mu je Jahve zapovjedio. Usput rečeno, kad smo već kod Kafke i ideje pisanja koja ima spasonosno značenje ne samo za njega i niz drugih pisaca izvan židovskoga okružja u Europi u doba prije i poslije Prvoga svjetskog rata, u prepisci između Waltera Benjamina i Gershoma Scholema povodom Kafkinih pisama i Dnevnika, nailazimo na misao samoga Benjamina kako svoj vlastiti „slučaj“ odbijanja da u Kafkinu spisateljstvu vidi više „teologijske motive i značenja“ valja shvatiti i kao vlastiti prolaz kroz svijet onkraj svih institucija koje književnost podvode pod interese korporacije i države poput udruženja pisaca, primjerice. Spasonosno koje Kafka zahtijeva i podređuje se ovome „zahtjevu književnosti“ nije nikakav etičko-politički imperativ. I zato je Blanchot u pravu: postoji samo imperativ djela u kojem se kristalizira ideja slobode kao pisanja onkraj svih ideologija i estetskih kanona. 2. Ipak, nije posve jasno u Blanchotovu tumačenju Kafkine ideje pisanja je li to samo „sekularizirana“ verzija hasidske židovske metafizike i njezina osebujna shvaćanja Talmuda, jer u mojem shvaćanju stvari problem nastaje otuda što smatram da je svaka soteriologija ili teleologija moderne književnosti uvijek i sveza/odnos onoga što postaje uvjet mogućnosti mesijanskoga iskupljenja. To je i za židovstvo i za kršćanstvo žrtvovanje za ono što ima karakter sjaja nadolazeće budućnosti. Žrtvuje se lagodnost života čovjeka, njegova tjelesna kontingencija da bi ljudska duša i ljudski duh svetkovali veličajnost apsolutne slobode i pravednosti. Stoga pisanje jest „sveta žrtva“ i nikad nije tek puka razbibriga ili estetski način opravdanja posljednjih metafizičkih istina bitka. Pisac može. doduše, biti, nalik starozavjetnim filistrima ili egipatskim pisarima kao kroničarima prolaska vremena kroz tijesak vječnosti koja je uvijek u znaku vladavine faraona. No, tada pisanje postaje pokornost stezi i utezima okrutne hegemonije autokrata i ono najgore u tome jest što pisac gubi bilo kakvo znamenje dostojanstva jer je njegovo duhovno ropstvo gore od svih tjelesnih kazni i poniženja. Pisati znači misliti ono čega nema, ali se najavljuje u tragovima i znakovima drukčijega života kao spasonosni događaj iskrsavanja istine. Kafka, dakle, nije ni pisar-filistar, iako je danju obavljao posao bankarskoga, korporacijskog činovnika, a nije ni neutralno-ravnodušni kroničar zbivanja epohe. Njegova ideja pisanja kao pitanje „moje borbe za preživljavanje“ (str. 97) postaje jedini način opravdanja tjeskobnoga stanja života koji je utoliko mračniji u svojim posljednjim konzekvencijama ukoliko je u svojoj dosadi ponavljanja funkcionalno prožet logikom umrežavanja mašinerije neljudskoga. Zato nema nikakvog bijega iz njegovih rupa u mreži jer treće zemlje za čovjeka nema. 3. „Preživljavanje“ označava krajnju mogućnost življenja uopće. Borba koja ovo stanje „gole slobode“ dovodi do zbilje jest uvijek borba za održanjem minimalne razine opskrbljenosti života njegovim primarnim zahtjevima bez kojih nema mogućnosti ispunjenja „primarnih potreba“. Dakle, pisanje nije ovdje shvaćeno kao „primarna potreba“ čovjeka u njegovoj težnji da očuva i dušu i duh od propasti biološke supstancije u stanju animalizma. Ne, pisanje je „moja borba za preživljavanje“, da ponovimo Kafkin upečatljiv izraz koji namjerno zavodi u područje onog što pripada elementarnim potrebama ljudske egzistencije. I baš zbog toga što je to „moja borba“ ona je i „moj spas“ od muke onog izbavljenja koje zahtijeva žrtvu Drugoga. Kafka vodi „svoju borbu“ i zato mu pisanje predstavlja više od bilo kakve umjetničke slobode življenja onkraj stvarnosti. Njegova je „stvarnost“ fantazmatsko polje nužnosti pada u stvarnost koja nije tzv. prava stvarnost nekog grubog realizma, već umjetnički stvorena stvarnost stvarnija od svake iluzije jer je odlika njegove književnosti precizan opis prostora i vremena, ljudi i pojava, zgoda i krajolika, gotovo filmskom tehnikom kadriranja postavljena scena pisanja ne o nečemu „u“ već uvijek opstojećem svijetu, već u svijetu koji se određuje svojim stalnim premještanjem perspektive pripovjedača kao „procesa“ i „preobražaja“ samoga života u mašineriju neljudskoga. Naposljetku, ostaje samo jedno pitanje koje njegov „imperativ djela“, da to kažemo blanchotovski, zahtijeva u težnji konačnoga spasa od propasti koja se sluti i približava neprestano u tekstu i izvan njega. To je pitanje o tome je li „moja borba za preživljavanje“ uopće smislena ili je besmislena? Odgovor je kafkijanski. Život je bezrazložan, sloboda nema temelja, a umjetnost koja se toliko slavi kao prva i posljednja riječ spasonosnoga utočišta ne može pružiti čovjeku više od onoga što je uništilo i Josefa K. i Gregora Samsu u snu pretvorilo u kukca ili već nešto čudovišnije od svake moguće zazornosti. Više od „srama koji će nas nadživjeti“ ne možemo očekivati od književnosti kad je se svede na „moju borbu za preživljavanje“. Nije li time i sama književnost spašena od svih besmislenih zahtjeva onkraj njezine vlastite bezrazložnosti za koju se živi i umire, sa smijehom prkosi natmurenome vremenu ravnodušne okrutnosti i uživa u ljepoti onog što je jednom napisano i zapisano bez ikakvih drugih pobuda, naprosto zato jer je, gle užasa, to što je u tekstu napisano zapisano baš onako kako i treba. 31. srpnja 1914. godine Franz Kafka piše: „Vremena nemam. Mobilizacija je opća. (…) Sad primam plaću samoće. Samoća ne donosi ništa osim muka. Neka, malo me dira sva ova bijeda i odlučniji sam nego ikad…Pisat ću usprkos svemu, pod svaku cijenu…“ (str. 97) Pisanje nadilazi „goli život“ zato jer ga pretvara u svoj „imperativ djela“ kao vječni credo.

July 2, 2025
Metafilm ili o živoj singularnosti mišljenja

Metafilm ili o živoj singularnosti mišljenja

1. Film kao duhovna signaletika Ako bismo htjeli tradicionalno-ontologijski, a to znači bitno metafizički, odrediti u čemu se ogleda razlika u pristupu filmu Gillesa Deleuzea naspram fenomenologijskoga, psihoanalitičkog i semiologijskog uvida morali bismo ponajprije vidjeti može li se u ʺbitiʺ filma otvoriti ono što pogađa metafiziku kao takvu. Riječ je o razdvajanju na ono fizičko ili materijalno i ono što je suprotno i imenuje se duhovnim i psihološkim sklopom svijesti. Ovo razdvajanje od Platona je određeno vladavinom ideje nad zbiijskim svijetom pojava. To znači da ono božansko prethodi onome što je ovosvjetovno kao sklop bitka, bića i biti čovjeka. Preuzimajući u svojim analizama filma Bergsonove postavke i stvaralački ih preusmjerujući u pojmovnu strukturu logike plana imanencije Deleuze je već na početku prvog sveska svojeg dvosveščanoga djela Film, a koji se naziva Film 1: Slika-Pokret odlučno najavio da njegovo mišljenje predstavlja nastojanje razumijevanja filma polazeći od novog referencijalnoga okvira. Umjesto onog što je od kartezijanske metafizike bilo posve razdvojeno, dakle um i tijelo, sada je posrijedi vladavina imanentne transcendencije života koji se zbiva kao beskonačni proces postajanja (devenir). Referencijalni okvir predstavlja fundamentalnu matricu mišljenja. Za klasičnu metafiziku, primjerice, Aristotela, matrica je njegov pojmovno-kategorijalni sustav s kojim se bitak, bića i bit čovjeka pojavljuju unutar cjelovitosti cjeline kao onto-teologijsko ustrojstvo mišljenja. No, za Deleuzea promjena prethodi fiksnome stanju postojanosti bitka. Zato više stari metafizički, ponajprije estetički pojmovi mimesisa (oponašanja ili prikazivanja bitka) i reprezentacije (predstavljanja stvari i pojava u smislu njihova zrcaljenja u svijesti) gube vjerodostojnost ne samo kad je riječ o izumu fotografije, već navlastito filma. Novi referencijalni okvir koji Deleuze uspostavlja nadilazi povijest metafizike unutar koje je umjetnost svagda bila shvaćena, s rijetkim iznimkama poput Nietzschea, kao zrcalo prikazujuće-predstavljajućega mišljenja o bitku u njegovoj nepromjenljivosti i postojanosti. To znači da film ne može biti sveden na logiku odraza neke unaprijed postojeće biti bitka u smislu kopije izvornika bez obzira je li posrijedi Bog, priroda ili tehnologija, a niti se njegov specifični način usmjerenosti spram promatrača može i nadalje neproblematski razmatrati unutar metafizike slike. Film nema za svoju autonomiju nikakvu logiku slika kao načina reprezentacije bitka. Umjesto takve pasivne kontemplacije njegova estetičkoga statusa, na djelu je aktivno i dinamičko načelo stvaralačkog postajanja, što znači da se referencijalni okvir filma izvodi iz vizualne semiotike života u njegovoj razdvojenosti na sliku-pokret i sliku-vrijeme. Otuda slijedi da je krivo Deleuzeu pripisivati kako on film reducira na nekovrsnu ʺontologiju slikaʺ sukladno njegovu mišljenju rastemeljenja metafizike s pomoću pojmova mnoštva, razlike, singularnosti i imanencije. Ne, iako preuzima od Charlesa S. Piercea ʺklasifikaciju slika i znakovaʺ, dakle semiologijski ili semiotički pristup filmu, njegov put mišljenja iziskuje radikalnu transformaciju kako fenomenologijskoga i psihoanalitičkog uvida u film, ali isto tako i prevladavanje granica semiologije ili semiotike uopće. (Gilles Deleuze, Film 1: Slika-Pokret, Bijeli val, Zagreb, 2010., str. 5. S francuskoga prevela Mirna Šimat.) Razlog je jednostavan. Film nije vladavina logosa kao jezika u smislu pokazivanja intencionalne svijesti o nečemu, kako je to razvio Husserl sa svojom fenomenologijskom redukcijom prirodnoga svijeta, kao što nije niti vladavina snova i fantazmatskog okvira nesvjesnog koji se, dakako, artikulira kao jezik kako je to postavio Lacan credom psihoanalize. Umjesto jezika koji pripada instrumentalnoj funkciji svijesti ili, pak, simboličkome horizontu onog što od Kanta do Freuda zauzima područje sublimne vladavine Boga kao Oca/Zakona, susrećemo se s radikalnom promjenom u razumijevanju onog što više nije slika kao mimesis i repraesentatio, nego se odvija kao stvaralačka proizvodnja događaja žive singularnosti svijeta. (Vidi o tome: Žarko Paić, Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022.) Kako Deleuze dolazi do uvida da film proizvodi događaje slikovne afektivnosti i nove percepcije života, a ne odslikava više nekom magijom univerzalnoga zrcala sliku svijeta koja pripada metafizici postojanosti i trajnosti onog što je već u svojem temeljnome filozofijskome djelu Razlika i ponavljanje (Différence et répétition) iz 1968. godine nazvao transcendentalnom iluzijom? U svojoj instruktivnoj studiji o Deleuzeovu shvaćanju filma i filozofije talijanska teoretičarka Paola Marrati podaruje iznimno plodotvorno razmatranje ovog problema. Naime, ona tvrdi da se kinematografski elementi filozofije u Deleuzeovu mišljenju iznijetom u Filmu 1 i 2 formalno i sadržajno razlikuju od teorijskih orijentacija koje smo već spomenuli ‒ fenomenologije, psihoanalize i semiologije. No, temeljno razdvajanje njegova mišljenja u suvremenoj filozofji čini, naravno, Heideggerovo mišljenje povijesnosti epoha bitka. Budući da upravo Heidegger u svojoj raspravi iz 1938. godine ʺDoba slike svijetaʺ (ʺDie Zeit des Weltbildesʺ) iznosi moćnu dijagnozu modernosti kao vladavine predstavljajućega mišljenja znanosti i tehnike iz kojeg proizlazi da nije više kao u Grka i u srednjem vijeku riječ o slici svijeta, već o svijetu kao slici koji postavlja bit novovjekovne subjektivnosti na razinu fundamentalne moći proizvođenja novog mišljenja kao tehničkoga spravljanja bitka, onda je, prema Paoli Marrati, moguće čak i film iz ove Heideggerove perspektive razumjeti kao ʺtehnologijsko zrcalo bitkaʺ. Tome usuprot, Deleuzeovo shvaćanje suprostavlja se Heideggerovu tako što postavlja filmske slike umjesto ʺreprezentacije ili kopije ontologijske zbilje koje su tome izvanjske, a riječ je o slikama među inima koje označavaju jedan te isti plan imanencije.ʺ (Paola Marrati, Gilles Deleuze – Cinema and Philosophy, The Johns Hopkins University Press, Baltimore, 2008, str. 40.) Problem je samo u tome što Heidegger ovo ʺzrcaloʺ ne smatra posljednjom riječju za ‘bit’ slike. Na jednom mjestu iste rasprave iz 1938. godine on govori čak da se zahvaljujući novovjekovnome znanstveno-tehničkome nabačaju bitka kao slike dolazi u okružje u kojem in-sceniranje postaje rezultat obrata u biti metafizike. Na taj način ʺčovjek postaje reprezentant bića u smislu onog što je predstavljeno.ʺ(Martin Heidegger, ʺDie Zeit des Weltbildesʺ, u: Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003, str. 91. 8. nepromijenjeno izd.) Iz ovog je razvidno da Heidegger ne smatra reprezentaciju uopće onim što mu slika izvorno znači i što u djelima ʺreprezentativnihʺ modernih slikara poput Cézanna i Kleea unosi u suvremenost. A to je ono predslikovno iskustvo nastajanja smisla bitka izvan bilo kakve tehničke redukcije. No, neprijeporno je Heidegger nije u filmu vidio razlog više za svoje mišljenje prebolijevanja metafizike Zapada. Otuda je Deleuzeovo mišljenje nužno svojevrsna alternativa tom iskustvu ʺtehnologijskoga zrcala bitkaʺ. Štoviše, čitav njegov pothvat u Filmu 1 i 2 ima izrazito radikalno-kritičku zadaću uspostavljanja posve drukčijeg filozofijskoga načina promišljanja slike s kojom film kao umjetnost i nova tehnologija stvaraju događaje žive singularnosti mišljenja. Uostalom, o tome je sam Deleuze u razgovoru za znameniti francuski filmski časopis Cahiers du cinéma br. 380 (veljače 1986, str. 25-32) rekao i ovo. ʺMozak je jedinstvo, Mozak je ekran. Ne vjerujem da lingvistika i psihoanaliza podastiru veliku stvar za film. Naprotiv, biologija mozga – molekularna biologija ─ to čini. Mišljenje je molekularno. Molekularno ubrzava sastav sporih bića koja smo mi, kao što Michaud kaže: ‘Čovjek je sporo biće, koje je jedino stvoreno za moguće fantastične brzine.’ Okružja i sveze mozga ne prethode stimulima, korpuskulama i česticama…Kino nije kazalište…Film, zato što postavlja sliku u kretanje, ili bolje zato što daje slici samo-kretanje nikada ne prestaje ostavljati tragove okružja u mozgu.ʺ (Gilles Deleuze, „The Brain Is the Screen: An interview with Gilles Deleuze“, u: Gregory Flaxman (ur.), The Brain Is the Screen: Deleuze and the Philosophy of Cinema, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2000, str. 366.) Deleuze u tom razgovoru pokazuje kako sveza između filma kao samo-kretanja (auto-movement) i učinka slika na čovjeka dovodi do svojevrsnog stanja ʺduhovnoga životaʺ, jer se njegov um neprestano kreće prateći pokretnu sliku na projekcijskome platnu. Ovo pretpostavlja dvoje ‒ svjetlost i energiju onog što pripada materijalnome izvoru filma te duhovnu energiju koja zrači iz ljudskoga mozga. Naravno, Deleuze mozak ne razumije puko fiziologijski, već neuro-fiziologijski, kao sjedište i stjecište misaonih događaja. Film, dakle, pokreće ljudsko mišljenje kao spiritualno-životni događaj. Utoliko je razumljivo što se na tragu Artaudovih postavki o filmu sam Deleuze izjašnjava o tome da je mozak ekran i da film ima u sebi misterijsku funkciju ʺduhovnoga automataʺ. (ʺArtaud više vjeruje u jednakost između filma i automatskoga pisanja, pod uvjetom da se razumije kako automatsko pisanje uopće nije odsutnost kompozicije, nego jedna kontrola višeg reda koja ujedinjuje kritičku i svjesnu misao s onim nesvjesnim u misli; duhovni automat (što je veoma različito od sna, a što ujedinjuje cenzuru ili potiskivanje s nesvjesnim nagona).ʺ – Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, Bijeli val, Zagreb, 2012, str. 218. S francuskoga prevele Mirna Šimat i Maja Ručević.) Metafora zrcala ne pripada filmu. Posve suprotno, njegova je stvar u mišljenju kao ideji koja stvara i proizvodi ono novo i kad je sam film poput duhovnoga narkotika sredstvo za katarzično djelovanje čovjeka u masovnome društvu. Mozak kao ekran jest projekcija slika koje ništa ne prikazuju niti predstavljaju. Ono što film čini tako svemoćnim prenosnikom informacijsko-komunikacijske funkcije modernoga duhovnoga automata jest u tome što slike kao afekti i percepcije stvarnosti nisu zrcalo beskonačnog svemira, već je posrijedi upravo ono što Deleuze baveći se Bergsonom naziva metafilmom. (ʺMaterijalni svemir, imanentni kadar, jest makinalno upravljanje slikama-pokretima. To je jedno od velikih Bergsonovih otkrića: svemir kao film u sebi, metafilm koji samom filmu implicira posve drugi pogled od onoga kojeg je Bergson predlagao u svojoj ekspresivnoj kritici.ʺ – Gilles Deleuze, Film 1: Slika-Pokret, str. 82.) U već spomenutome razgovoru za Cahiers du cinéma Deleuze na jednom mjestu govoreći o tzv. duhovnome životu (la vie spirituelle) jasno ga razgraničava od psihoanalitičkih pojmova sna i fantazije. Usto, dodaje da je ovdje posrijedi nešto krajnje bizarno s obzirom na njegovo razumijevanje filma. Naime, on nije htio napisati nikakvu tzv. filozofiju filma po modelu hegelovskoga apsoluta, koji primjenjuje rezultate spekulativne dijalektike na logiku filma. To moramo imati posebno u vidu. Ono što uglavnom zbunjuje čitatelje njegovih knjiga Film 1 i 2 jest upravo nemogućnost razotkrivanja njegove prave namjere u razumijevanju filma. Tako se često događa da i najdobronamjernije filmofile s teoretskim znanjem filozofije otklanja od primjenjivosti njegovih analiza u strukturi suvremene filmologije. Nerijetko se usto povezuje i njegova tvorba pojmova s izrazito mašinističkim prizvukom ili, pak, sklonošću da svaki uvriježeni pojam zapadnjačke metafizike preokrene u njegovu značenju do slike mišljenja koja izaziva neprestane kontroverze. ( Vidi o tome pouzdanu filozofijsku analizu Deleuzeovih razmatranja o filozofiji i filmu u knjizi Pierrea Montebella, Deleuze, Philosophie et cinéma, J. Vrin, Pariz, 2008.) Razlog ovog nesnalaženja proizlazi otuda što Deleuze kreće posve drukčijim putem od tzv. transcendantalnoga utemeljenja teorije filma odozgo. Njegova je nakana zapravo jednostavna. Ako je film singularni događaj mišljenja koji pretpostavlja mozak kao ekran u smislu artoovskoga duhovnoga automata, onda je filozofijska analiza filma ništa drugo negoli proizvodnja konceptualnih alata kojima se može dohvatiti nesvodivost filmske forme kao hibridnog sklopa umjetnosti, tehnologije i života. Budući da glavni pojam čitave Deluzeove filozofije postajanja nije nipošto svodiv ni na ontologiju niti na antropologiju, niti na bitak, bića i bit čovjeka, onda je samorazumljivo da se film mora razmatrati polazeći od plana imanencije. Što to znači? Ništa drugo negoli da, kako kaže sam Deleuze u ovom razgovoru, ʺmoramo razumjeti film ne kao jezik, već kao signaletički materijal (des matières signalétiques).ʺ (Gilles Deleuze, „The Brain Is the Screen: An interview with Gilles Deleuze, str. 368.) Signaletika je sustav klasifikacije znakova. To je prošireni semiotički aparat kojim se dekodiraju značenja filmskih slika u kontekstu odnosa između svjetlosti i materije. Znak je filmske slike stoga svagda dvojak: onaj koji pretpostavlja kretanje i vremenovanje u ontologijskom smislu, te onaj koji ima slikovne dimenzije poput glazbe i književnosti u smislu umjetničkoga djelovanja na slušatelja i čitatelja. Vidimo da se time oblikuje posve autonomni ʺkinematički prostorʺ. Veliki moderni filmski režiseri poput Antonionija, Kurosave, Mizoguchija, Ozua stvaraju svoja djela unutar tog prostora osebujnom kombinacijom svjetla i sjene, kadriranja i rezova, montaže i stiliziranja same otvorenosti prostora kojim slika ulazi u kognitivne mape gledateljstva. Osim ove duhovne signaletike, potrebno je imati u vidu još nešto. Naposljetku, to je ono što Deleuze unosi svojim filozofijskim pristupom u filmologiju i teoriju filma. Sve pritom proizlazi iz njegova mišljenja. Na isti rang ono postavlja umjetnost, znanost i filozofiju. Štoviše, u bitnom se smislu više i ne može govoriti o metafizičkome rangu naprosto zbog toga što Deleuze u svojem shvaćanju univoknosti bitka od Dunsa Škota do Spinoze preuzima ideju imanetne transcendencije ili, kad je riječ o promišljanju Humeove metafizike tzv. transcendentalnoga empirizma. Posrijedi su, dakle, stvaralački koncepti, a ne ontologijski prijepis metafizičkih kategorija u novu stvarnost nastalu izumom tehničke slike, da se poslužimo pojmom Viléma Flussera za fotografsku i filmsku sliku. No, ono tehničko nikad nije ništa puko svodivo na mehaniku stroja, već je riječ o sustavu i funkcijama. Deleuze i Guattari, uostalom, u Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2 (Mille plateaux: Capitalisme et schizophrenie 2), kapitalizam određuju pojmom aksiomatike. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Mille plateaux: Capitalisme et schizophrénie, 2, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1980.) Ako, dakle, plan imanencije označava rušenje svekolike metafizike platonskih ideja i kantovskoga transcendentalnog idealizma, onda je na tragu Bergsona posve jasno da filmsko mišljenje nije nikakva primijenjena filozofija, ni u kakvome ruhu nove fenomenologije, psihoanalize i lingvistike. Filmsko mišljenje jest produktivna stvaralačka konstrukcija novoga. (ʺBergson je već u naslovu svoje temeljne knjige Materija i sjećanje (Matière et mémoire) iz 1896. godine pokazao kako se odnos „bitka“ i „vremena“ uspostavlja kroz ono što Deleuze opisuje kao „blok prostora-vremena“ čime se materija kao tijelo pojavljuje slikom. Kada se to zbiva, tada odnos između kretanja i protjecanja ima u svijesti karakter trajanja (durée). Ovo je iznimno važno stoga što čovjek više nije kantovski shvaćeni subjekt spoznaje iz transcendentalnoga položaja. Umjesto toga susrećemo se s horizontom svijeta u postajanju. Svijet od subjektno-centričnoga horizonta postaje dinamično polje događaja s materijalno-tjelesnim konfiguracijama. Svijest o kretanju u prostoru-vremenu označava istodobno razlikovanje između onoga što pripada „prirodnome“ stajalištu i „artificijelnome“, a što se zbiva samo zahvaljujući funkciji i ulozi „tehničkoga“ medija razumijevanja svijeta. Ne možemo više razumjeti prirodu a da u tom razumijevanju ne polazimo od početne pretpostavke vlastita misaona stajališta. Sjetimo se da je i Marx uzimao moderno buržoasko društvo uvjetom mogućnosti shvaćanja primitivnih oblika društvenosti u povijesti. Nije stoga začudno zašto Deleuze u svojoj misaonoj borbi za autonomijom imanencije tijela u modernome svijetu uzima Bergsona kao saveznika protiv Husserla i Merleau-Pontyja, iako je potonji neporecivo zaslužan za egzistencijalno shvaćanje tjelesnosti bitka-u-svijetu. No, to nije za Deleuzea još dostatno za rastemeljenje čitave zapadnjačke ontologije kao metafizike s njezinim pojmovima poput „bitka“, „bića“ i „biti“. Film se otuda pojavljuje nužno kao otvorenost imanencije života.ʺ – Žarko Paić, ʺFilm kao mišljenje: Deleuzeova »ontologija slika«ʺ, Filozofska istraživanja, br. 59, Vol. 40/2020, sv. 3, str. 505. (499-514) U tekstu predavanja ʺŠto je stvaralački čin?ʺ (Qu’est-ce que l’acte de création?) s jedne konferencije održane 17. ožujka 1987. godine Deleuze govori o odnosu ideje i stvaranja te se dodiruje odnosa filozofije i filma. I kao i na početku Filma 1 tako i ovdje naglašava da što se tiče filmskoga mišljenja jedino su za to mjerodavni filmski režiseri, kritičari i filmofili. Filozofija se, prema Deleuzeu, ne svodi na akademske izvršitelje niti na profesionalni pogon sveučilišta. Filozofija je mišljenje. Stoga pripada onima koji misle ne samo formalno filozofijski, nego i sadržajno tako što problematiziraju događaj nastanka mišljenja. No, problem je u tome što mišljenje kao događaj proizlazi otuda što je izazvan nečim izvanjskim, pa to istodobno znači da je ono što povezuje filozofiju i film ništa drugo negoli upravo stvaralački čin. U filmskome diskursu režiseri nisu istoznačni s kazališnim redateljima. Razlog je taj što film pretpostavlja rad kamere i montaže, a kazalište singularno izvođenje prema logici dramaturgije. U tom smislu film označava singularno mišljenje u formi već uvijek tehnički konstruiranog vremena radnje koje se može reproducirati zahvaljujući iteraciji tehničke slike, što je, dakako, za kazalište nemoguće. Nije teško zaključiti da su za Deleuzea filmski režiseri na istom rangu kao i svi drugi umjetnici i kao filozofi upravo zbog toga što proizvode ono novo. Invencija i stvaralaštvo pripadaju, dakle, događaju postajanja novoga u umjetnosti, znanosti i filozofiji na takav način što otvaraju nove koncepte s kojima dohvaćamo formaciju prostora-vremena. (Gilles Deleuze, „Qu’est-ce que l’acte de création?“, u: Deux regimes de fous: Textes et entretiens 1975-1995, Éd. de Minuit, Pariz, 2003., str. 291-302.) U istome razmatranju Deleuze pokušava odgovoriti na pitanje stvaralačke otvorenosti književnosti i filma kad analizira kako Kurosava stoji u blizini s motivima Shakespearea i Dostojevskoga, te ih dovodi u svezu s filmom. No, problem je u tome što filmski prostor Kurosave nije fantazija i san, već japanska srednjovjekovna povijest kao u filmu Sedam samuraja. Dok, naime, filozofija postupa s invencijom koncepata da bi uopće mogla misliti ono novo, film ima svoj autonomno-heteronomni alat ‒ filmsku sliku. Misliti u filmskim slikama znači misliti događaj kao ono nadolazeće. I u tome je temeljni paradoks filmske umjetnosti što su njezine slike onoliko stvarne koliko su začaravajuće jer nikad nisu puki prenosnik nekog zbivanja iz svijeta kao kopije objektivnosti tog i takvog svijeta. Stvaralački čin koji povezuje stoga filozofiju i film jest konceptualno-performativni događaj one duhovne signaletike kojom filmski gledatelj pušta da ga film odnese izvan ovog svijeta u zemlju apsolutne deteritorijalizacije, u zemlju nadolazećeg svijeta koji ima svoju sliku u mozgu kao ekranu. 2. Film kao paradigma ʺmehanizma mišljenjaʺ Deleuze je svojim postavkama o filmu kao mišljenju otvorio mogućnost obuhvatnog projekta stvaranja novih tzv. filozofija filma polazeći od novih tzv. ontologija slike. Bilo je to moguće unatoč njegova jasnog otklona od ideje da film shvati ʺodozgoʺ uz pomoć ove ili one hegelijanske matrice mišljenja, koja se održala čak i u konstrukciji dviju paradigmi modernoga filma kao industrije ‒ holivudskoga spektakla i sovjetskog revolucionarnog modela konstrukcije univerzalne povijesti. Uostalom, u trećem poglavlju o montaži unutar Filma 1 obrazlaže se zašto su oba načina razumijevanja filma izvedeni iz ideje svrhovitosti povijesnoga kretanja spram, doduše, različitoga cilja. U slučaju američkoga filma primjer režisera Griffitha za razliku od sovjetskog načina shvaćanja montaže u Ejzenštejna pokazuje nam kako, unatoč bitnih razlika, i Rođenje jedne nacije i Krstarica Potemkin dijele zajedničku vjeru u konačni trijumf povijesne eshatologije. Za američki je film to nastanak univerzalne nacije slobode i pravednosti, a za sovjetski pobjeda svjetskoga proletarijata u klasnoj borbi. Griffith pritom zagovara, prema Deleuzeu, koncept organske kompozicije i montaže, dok se Ejzenštejn služi organskim i patetičnim da bi film učinio cjelinom estetsko-ideologijske vjere u smisao komunizma. (Gilles Deleuze, Film 1: Slika-Pokret, str. 43- 77. Vidi o tome: Paola Marrati, Gilles Deleuze – Cinema and Philosopy, str. 53-55.) No, u kontekstu promišljanja biti montaže koja određuje bit filma za Deleuzea se čini neporecivim da pristup filmu kao paradigmi ʺmehanizma mišljenjaʺ zahtijeva ne samo razračunavanje s idejom Univerzalne Povijesti, dakle s Hegelom i spekulativnom dijalektikom, već i sa svim njezinim preostacima u lingvistici i psihoanalizi kao što su to vjera u Jezik i vjera u Nesvjesno. Problem filma nije, dakle, moguće razriješiti nikakvim narativnim strategijama, jer bi to značilo dokidanje njegove autonomije uz svođenje na nastavak književnosti-kazališta drugim sredstvima, a ponajmanje tako što će se u krajnjoj instanciji ukazivati na Moć ideologije-politike kao novog referencijalnoga okvira nakon što su mit i religija iščezli u sarkofagu povijesti. Budući da mu Povijest nije uopće odlučujućom za mišljenje stvaralačkoga postajanja novoga, posve je razvidno kako za pristup filmu postaje nužno osloboditi se natruha spekulativnosti i kontemplacije apsoluta kao Jezika. Film se, za Deleuzea, jedino može razumjeti kao sklop različitih slika. Stoga se na tragu Bergsona iz njegovih djela Materija i sjećanje (Matière et mémoire) iz 1896. godine u Deleuzeovu uvidu izvodi kako blok prostora-vremena“ dovodi to toga da se materija kao tijelo oblikuje slikom. Kad se to događa, odnos između kretanja proizvodi u svijesti učinak trajanja (durée). Zašto, dakle, slika a ne jezik kao temeljni pojam za shvaćanje biti filma? Odgovor koji podastire Deleuze naizgled je šokantno neshvatljiv za sve koji tradicionalnu metafiziku Povijesti izjednačavaju s vjerom u Jezik kao carstvo logosa. U Filmu 2: Slika-Vrijeme u sedmome poglavlju naslovljenom ʺMisao i filmʺ nailazimo na objašnjenje ove aporije mišljenja kao razlike između tradicionalne metafizike i suvremenog filozofijskoga shvaćanja slike. Deleuze, naime, jednoznačno tvrdi da je bit filma u proizvodnji slika. One tvore mišljenje, ali ne kao pasivnu sintezu uma i zbilje, nego kao dinamičnu logiku postajanja žive singularnosti svijeta. U trijadi slike, kretanja i svjetlosti nastaje ono novo na planu imanencije. ʺOni koji su se prvi bavili promišljanjem i stvaranjem filma polazili su od jednostavne predodžbe filma kao industrijske umjetnosti koja postiže samostalni, automatski pokret; umjetnosti koja od toga pokreta čini neposredni podatak o slici. Jedan takav pokret ne ovisi više o nekom pokretnom tijelu ili predmetu koji bi ga vršio niti o nekom duhu koji bi ga ponovno uspostavljao. Sada je to sama slika koja se pomiče u samoj sebi. Ona, dakle, u tom smislu nie ni figurativna ni apstraktna. (…) Umjetnička srž slike ostvaruje se samo kada pokret postane automatski: proizvesti šok na misao, prenijeti korteksu vibracije, izavno se dotaći živčanog i moždanog sustava. Budući da je sama filmska slika ta koja ‘čini’ pokret te radi ono što ostale umjetnosti tek zahtijevaju (ili govore), ona sabire suštinu drugih umjetnosti, nasljeđuje ih, ona je poput načina uporabe drugih slika, pretvara u moć ono što je bilo tek mogućnost. Automatski pokret podiže jedan duhovni automat u nama, kada na njega dođe red, reagira na taj pokret.ʺ (Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, str. 205.) Iako Deleuze u svojoj ontologiji postajanja rastemeljuje povijesno nastale forme metafizičkoga dualizma kakvi su oni Platona, Descartesa i Kanta, neporecivo je da mu Bergsonov vitalistički materijalizam ostavlja u nasljeđe i ovaj novi dualizam s kojim, uostalom, čitav projekt njegova shvaćanja filma poprima mogućnost čak i svojevrsnog povijesnoga reza, obrata i prekretnice. Naime, dualizam je ovdje samo u poimanju razvitka filmske slike od slike-pokreta s akcijom kao logikom predratnoga filma i slike-vremena kao matricom poslijeratnog filma nakon 1945. godine. Nadalje, dualizam je ponajprije logičko-kategorijalne naravi, a ne povijesno-kulturalne. Kako je to ponajbolje opisao njegov interpret Éric Allez, nazvavši to ʺbergsonizmom onkraj Bergsonaʺ, (Éric Aliez, „Midday, Midnight: The Emergence of Cine-Thinking“, u: Gregory Flaxman (ur.), The Brain Is the Screen: Deleuze and the Philosophy of Cinema, str. 295.) susrećemo se s problemom sveze i odnosa između bitka i mišljenja ili materije i sjećanja. Sve ovo naizgled stvara taj povijesno-epohalni rez između filmova utemeljenih na akciji i onih koji u svojoj emancipaciji od akcije posežu za traganjem za kontingencijom i složenošću žive singularnosti mišljenja. Deleuze to detaljno razlaže u slučaju talijanskih neorealističkih filmova, francuskoga novog vala i japanskih filmova s Kurosavom, Ozijem i Mizoguchijem. Poimanjem filma, dakle, iz njegove kontingentne ʺbitiʺ kao proizvođenja šoka s učinkom na mišljenje gledatelja otvara se i pitanje o ʺbitiʺ filmskoga mišljenja. Mišljenje, međutim, nije svedivo tek na razmišljanje i promišljanje, na ono što novovjekovni njemački idealizam pripisuje umu i razumu. Umjesto takve veličajne misaonosti metafizike, film postaje mišljenje koje polazi od mozga kao ekrana. Pritom se ni mozak niti ekran ne smiju shvatiti u tehničkome smislu kao sredstva mišljenja i slikovne projekcije događaja. Ako filmska slika nije više ni figurativna niti apstraktna, već sintetička, onda je posve jasno kako njezina kontingentna ʺbitʺ istodobno sintetički sabire i analitički razabire ono što stoji između dualizma slike-pokreta i slike-vremena. Artoovski pojam duhovnoga automata sada se dovodi do filma kao nove paradigme ʺmehanizma mišljenjaʺ. U četvrtom i posljednjem poglavlju Bergsonove knjige Stvaralačka evolucija (L’evolution créatrice) iz 1907. godine, a koje je naslovljeno „Kinematografski mehanizam mišljenja i mehanicistička iluzija“, koju Deleuze uvelike koristi za svoja razmatranja o slici-pokretu, najupečatljivija je postavka kako je ʺmehanizam našeg običnoga znanja filmskoga podrijetla“. (Henri Bergson, Creative Evolution, Henry Holt & comp., New York, 1911., str. 306.) Filmsko mišljenje pretpostavlja upravo uvid da je naše znanje o svijetu, naša svijest ono što nadilazi glavnu postavku fenomenologije uopće, naime da je prirodnost prirode u smislu noeme ključ za razumijevanje noezisa. Otuda intencionalna svijest nikad nije ono što određuje ʺmehanizam mišljenjaʺ, jer se tehničko podrijetlo ove slike pokazuje uvjetom mogućnosti posve novog mišljenja kao ʺnove prirodeʺ čovjeka u modernom industrijskome društvu. Taj mehanizam djeluje kao šok i provokacija na mišljenje. Izazvano prolomom različitih slika ono postaje perceptivno i afektivno drukčije od stanja svijesti koje izaziva fotografska slika. Ako slika određuje referencijalni okvir modernoga filma, onda je samorazumljivo zašto Deleuze posežući za Bergsonom iz Stvaralačke evolucije uspostavlja taj logičko-kategorijalni rez ili obrat kojim slika-pokret ulazi u razdoblje slike-vremena istodobno se oslobađajući toga da film bude izričito u službi akcionizma kao političkoga mesijanstva i revolucije, Hollywooda i sovjetske škole, premda su kao alternativa tome u predratnome razdoblju postojali i francuski avangardni film i njemački ekspresionizam. Filmsko mišljenje nije, dakle, moguće svesti na filozofiju filma kao niti na bilo kakvu psihologiju ili semiotiku filma. U svojoj heteronomiji ono se razvija tijekom 20. stoljeća do danas kao sveza i odnos između slike-pokreta i slike-vremena kroz nastojanje posvemašnjeg oslobađanja od svekolikog nasljeđa metafizike s vrhovnim označiteljem Jezikom i svim njegovim pratećim teoretskim orijentacijama. Stoga Deleuze ne piše povijest filma u tradicionalnome smislu odvijanja univrzalne historije zbivanja samoga filma, a niti se njegova vizualna semiotika filma ne svodi na puko nadomještanje jezika slikom. ʺPovijest filma jedan je veliki martirologij.ʺ (Gilles Deleuze, Film 1: Slika-Pokret, str. 6.) Ipak, ako to nije povijest kao martirologij ili gubitak svih značenja univerzalnosti revolucije i utopije, onda je svakako Deleuzeova nakana da filmsko mišljenje razmotri u povijesti odvijanja njegovih temeljnih konceptualnih holograma. Gdje živi ovo mišljenje ako ne u slikama kao ʺmehanizmu mišljenjaʺ velikih režisera, koji za razliku od filozofa misle u slikama. I stoga je glavna značajka ovog paradigmatskog mišljenja suvremenosti u pojmu intuicije. Njezina je moć naspram racionalnosti u tome što sjedinjuje pokret kamere, svjetlost i zvuk u proizvođenju novoga kao događaja žive singularnosti. Filmsko mišljenje jest slikovna fascinacija s onim što više nije prirodni stavak razloga, već tehnologija vizualizacije s kojom se razlika između snova, fantazmi i stvarnosti dokida. Ovo je sam Deleuze objasnio tako što je rekao da je njegova zadaća u dva sveska o filmu bila ʺkategorizacija kristala vremenaʺ. (Gilles Deleuze, ʺSur le régime cristallinʺ, Hors Cadre, br. 4/1986, str. 45.) O kristalnoj slici vremena raspravljat ćemo kasnije. Za sad je dostatno kazati da u pojmu kategorizacije valja vidjeti ono što je najavio već u ʺPredgovoruʺ Filmu 1. Kao što je poznato, ondje tvrdi da ne razlaže povijest filma, već mu je stalo da izloži klasifikaciju slika i znakova, poput neke vrste filmske tablice kemičara Mendeljejeva. Umjesto tzv. periodičke tablice elemenata susrećemo se s navlastitim bergsonizmom kategorijalnog dualizma u okviru semiologijskoga sustava. Opsesija sustavom i funkcijama je, naravno, nešto pripadno znanstvenosti znanosti i njezinim nastojanjima da prirodu ovjekovječi s pomoću pojma zakonitosti pojavljivanja. No, Deleuze je mislilac tzv. skretanja i preusmjeravanja ontologije kao metafizike koji umjesto vjere u povijest predlaže vjeru u svijet. (Vidi o tome: David Lapoujade, Aberrant Movements: The Philosophy of Gilles Deleuze, Semiotext(e), New York, 2017.) To znači da on umjesto sustava kao realizacije ideje istovjetnosti subjekta i supstancije na kraju povijesti, kako je to izveo Hegel, kreće u potkopavanje Jednog i Cjeline. Na njihova mjesta dolaze sklop i mnoštva. Tako je u slučaju filma zahtjev za kategorizacijom kristala vremena zapravo pokušaj da se samome filmu kao vrhuncu tehnološke ere modernosti podari novo ontologijsko mjesto žive singularnosti koji, da ironično parafraziramo slavnu Hegelovu definiciju filozofije, misli svoje vrijeme u mnoštvu različitih slika u zamračenoj kino-dvorani. Heterogeneza slika odgovara tehnogenezi suvremenosti. Film kao metafilm otuda jest ono mišljenje koje u trijadi pokreta, svjetla i slike misli svoje vrijeme kroz kategorizaciju bez kategorijalne strogosti Aristotelove logike. Što preostaje filmu u sintezi prostora i vremena slike jest da u sebe inkarnira paradigmatsku moć tehnologije vizualizacije. U svojem iznimno nadahnjujućem tumačenju Deleuzeova mišljenja o filmu suvremeni francuski filozof Pierre Montebello pokazuje vrlo uvjerljivo kako se učestalo u analizi predratnih velikih filmskih režisera kao što su to Dziga Vertov, Sergej Ejzenštejn, Fritz Lang pojavljuje riječ sublimno. Naizgled, kao da se u film provukao drugi vladajući pojam klasične estetike. Uz ljepotu, kao što je poznato, uzvišeno ili sublimno je i za Lyotardovu postmodernu estetiku bila ključna misaona figura tzv. prikazive neprikazivosti onog što se pojavljuje upravo u suvremenoj filozofiji u pokušaju da misli ono neljudsko nastalo učinkom tehnoznanstvene konstrukcije. (Jean-François Lyotard, Le Différend, Les Éditions du Minuit, Pariz, 1984. Vidi o tome: Žarko Paić, ʺPolitika estetskoga obrata: Lyotardovo mišljenje između projekta i programaʺ, u: Treća zemlja – Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014, str. 261-302.) No, u Deleuzea se ono sublimno povezuje uz klasični film. Time ima izrazito značenje sveze mehanike ili automatskoga i duhovnog. Ono što Montebello lucidno uviđa jest nadilaženje horizonta ljudskoga u strukturi filmova klasične epohe koju su nesumnjivo odredili i Antonin Artaud i Jean Epstein. Upravo to filmu podaruje dimenziju filozofijskoga načina inkarnacije ideja. Kroz nesvodivost filmske slike zbiva se proces kristalizacije vremena. (Pierre Montebello, Deleuze, Philosophie et cinéma, J. Vrin, Pariz, 2008, str. 54-55.) Čini mi se da je razlog Deleuzeove usmjerenosti na ono sublimno u filmskoj slici predratne kinematografije uvjetovan njegovim promišljanjem mozga kao ekrana koji ne može biti, kako smo to već rekli, pukim tehnološkim zrcalom izvanjskoga svijeta. Sublimno je ono što nastaje kao singularni događaj šoka samoga mišljenja u suočenju s filmskom slikom. Ne proizlazi, dakle, sublimno ni izvana niti iznutra. Ono je upravo ta kristalizacija slike koja spaja prostor i vrijeme kroz oslobađanje iskustva vremenitosti od okovanosti pukim zbrojem mehaničkoga kretanja. Uz fascinaciju slikom film pruža gledateljstvu upravo onaj višak imaginarnoga u pogledu koji poput Vertovljeva Čovjeka s filmskom kamerom ulazi u perceptivno-afektivni svijet ljudsko-neljudskoga horizonta egzistencije. Kad nastojimo proniknuti u uistinu složen i katkad odveć hermetičan diskurs Deleuzeove kategorizacije mnogostrukih odnosa između dva masivna sloja tzv. ontologije slike, vidimo da je stvar zapravo krajnje jednostavna. S jedne je strane ono početno, prethodeće i otuda materija u kretanju prostorom stvara filmsku sliku kao sliku-pokret. Jedno je neporecivo. Ta je slika nemoguća bez mehaničkoga ustrojstva nastanka filma kao što je to uređaj ili aparat kamere. Kamera ne fotografira izvanjsku prirodu ili unutarnja stanja ljudske duševnosti. Ona prozvodi sliku koja se kreće i time aktivira sve ostale mehanizme ljudske osjetilnosti. Tijelo nije tek sklop organa, već fino podešeni instrument afekcija i opažaja. Stoga je slika-u-pokretu istovremeno ona koja poput pobuđenoga uzroka u kibernetici omogućuje nastanak sublimnoga iskustva u klasično doba filmske povijesti. Uz šok bez kojeg nije moguće zamisliti novu umjetnost začaravanja masa, kako optički tako i akustički, pokreće se rad senzo-motoričkih funkcija primatelja slikovne informacije. Gledatelj nikad nije individualno reduciran promatrač filmskoga događaja. On sudjeluje u masovnoj projekciji. Zbog toga pripada kolektivnome iskustvu posve drukčijeg tipa katarze negoli se to odigrava u svijetu kazališta. Njegova je katarktička moć u tome što umjesto pasivne kontemplacije sudjeluje u činu masovnoga događaja dinamičkoga stvaranja kinematografske iluzije, bez obzira je li riječ o politizaciji filma ili o religioznoj estetizaciji njegove krajnje poruke (Ejzenštajn vs. Tarkovski). Deleuze u bergsonizmu onkraj Bergsona, dakle, podastire novi način filozofijskoga uvida u bit filma tako što je posve jasno da mu pojam kristalizacije slike vremena, iako se formalno slika-vrijeme pojavljuje vladajućim diskursom filma tek od 1945. godine, određuje strukturu ontologijskoga mjesta slike-pokreta. Drugim riječima, drugi svezak Filma koji se bavi složenim pitanjima modernoga i suvremenog filma nije nipošto drugi u smislu akcidentalnosti. Vrijeme ima kategorijalnu prednost pred prostorom kojeg u filmu određuje slika-pokret upravo zbog toga što filmsko iskustvo pretpostavlja duhovni automat, a ne mehaniku pokreta kao ponavljanje onog jednog te istoga. Vidjeli smo da Deleuze fimskim režiserima podaruje auru proizvoditelja koncepata u slikovnome načinu mišljenja. Oni, naravno, time ne postaju filozofi iza kamere. Iznalaženje novoga koncepta za kasnoga je Deleuzea navlastita djelatnost filozofijskog mišljenja. Štoviše, bez stvaralačkoga čina ne postoji ni u filozofiji ništa vrijedno spomena baš kao ni u umjetnosti. Ovo je trag ničeanskoga patosa bivanja. Samo umjetnost kao jedina od svih drugih duhovnih djelatnosti ima mogućnost biti onime što će pisac Rođenja tragedije iz duha glazbe znamenovati ekstatičkim načinom življenja života. Filozofija sa svojim konceptima ne ulazi u promišljanje filma kao dobronamjerni uljez, već kao suputnik na putu beskonačnog postajanja svijeta iz duha stvaralačke montaže heterogenih slika. Između filozofije i filma postoji korelativan odnos koji je omogućen onime što pripada biti umjetnosti navlastito. Naravno, to je stvaranje novoga svijeta, a ne podvostručenje ili kopija onog koji već uvijek postoji u stanju iluzije postojanosti i trajnosti. U jednom komentaru razgovora još iz 1968. godine uz stvaralaštvo Jean-Luca Godarda, glavnog predstavnika francuskoga novog vala, Deleuze kaže da ʺGodard transformira film uvodeći mišljenje u njega. No, on nije stvorio mišljenje o filmu i ne postavlja više ili manje relevantne misli u film; on otpočinje filmsko mišljenje i to po prvi put, ako se ne varam. Teoretski, Godard bi bio sposoban snimiti Kantovu Kritiku čistoga uma ili Spinozinu Etiku i to ne bi bio apstraktan film ili kinematografska primjena. Godard je znao kako stvoriti oba nova značenja i novu ‘sliku’.ʺ (Gilles Deleuze, ʺ On Nietzsche and the Image of Thoughtʺ, u: Desert Islands and Other Texts 1953-1974, Semiotext(e), New York, 2004, str. 141.) Što je ovdje rečeno nije ništa drugo negoli konceptualna korelacija između filozofije i filma. Ostavimo pritom činjenice da je upravo Godard u svojem kasnome stvaralaštvu izveo svoju Histoire(s) du cinéma iz 1988-1989. godine kao povijest filmskih koncepata. Taj njegov magnum opus istodobno je dokaz kako se Deleuzeove ideje o korelaciji između filma i filozofije pokazuju plodotvornim pod uvjetom koji je u razgovoru posebno istaknuo. Naime, da Godard može vizualno konceptualizirati i najvažnija djela novovjekovne filozofije ako to želi, premda u tome nije uopće bit stvari. Film kao konceptualni događaj kristalizacije slike vremena ne pripada dalekoj prošlosti. Njegovo je doba ovo i nadolazeće tehnosfere i to iz jednostavnog razloga što je vrijeme virtualne aktualizacije ujedno sveza sadašnjosti s budućnošću. Time se mijenja i ontologijski status prošlosti. Uostalom, na kraju drugog sveska o filmu Deleuze konstatira da filmska slika nikad nije samo u sadašnjosti. (Michaela Ott, „Virtualität in Philosophie und Filmtheorie von Gilles Deleuze“, u: Peter Gente i Peter Weibel (ur.), Gilles Deleuze und die Künste, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2007., str. 108.) Da bi slika postala vjerodostojnim alatom mišljenja nužno je da se misli u svojoj mislivosti mogu oslikoviti kao konceptualni sklopovi sveze racionalnosti i intuicije. Govor koji označava vladavinu jezika svagda upućuje na transcendentalnu iluziju svijesti koja ga spušta na razinu instrumenta spekulativnoga mišljenja. No, ako jezik govori, kako to iskazuje kasni Heidegger, onda filmska slika u svojoj virtualnoj aktualizaciji proizvodi nova značenja. Štoviše, njezin je autonomni način ulaženja u mišljenje radikalna transformacija svijeta za koji mi više nemamo podoban jezik. Evo, kako završava Deleuzeov drugi svezak o filmu. ʺKoncepti filma nisu dati u filmu. A ipak su to koncepti filma, a ne teorije o filmu. I to tako da uvijek postoji vrijeme, podne-ponoć kada se više ne moramo zapitati ‘što je to film?’ nego ‘što je to filozofija?’ Sam film je jedna nova praksa slika i znakova od koje filozofija mora stvoriti teoriju kao konceptualnu praksu. Jer, nijedno tehničko određenje, ni primijenjeno (psihoanaliza, lingvistika), a ni refleksivno nije dostatno da ustanovi koncepte samoga filma.ʺ (Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, str. 373.) 3. Kristalna slika vremena Rekli smo da u Deleuzeovu mišljenju o biti filma slika-vrijeme ima logičko-kategorijalnu prednost pred slikom-pokretom, iako je omogućena njima. Ovo valja razumjeti polazeći od cjelokupne njegove ontologijske postavke kako vremenska dimenzija budućnosti u odnosu na sadašnjost i prošlost pokreće stvari prema naprijed. Stvaralačka moć postajanja (devenir) pritom pokazuje da se vrijeme vremenuje iz kretanja kao neprestanog ponavljanja koje nije ono vječno jedno te isto, dakle bitak. U ovome ponavljanju zbiva se metamorfoza svih pojmova klasične ontologije. Ono što je u cijelosti dovedeno u pitanje jest koncepcija kontinuiteta i diskontinuiteta povijesti kao transcendentalne iluzije. Povijest otuda postaje sve drugo negoli kao što je to bila, primjerice, ideja univezalne mesijanske povijesti u američkome filmu predratnoga razdoblja, a koju Deleuze smatra reliktom 19. stoljeća. S poviješću nije, dakle, svršeno u smislu kraja vladavine ideje kao u Hegela i Heideggera. Naprotiv, sada je obrat u biti metafizike u tome što događaj neprestanog postajanja usmjerava stvari u nadolazeću budućnosti polazeći od glavnog pojma rastemeljenih modalnih kategorija u Kanta. Umjesto vladavine aktualnosti kao sadašnjosti u smislu faktične nužnosti, na djelu je virtualna aktualizacija s kojom se ono moguće u budućnosti zbiva polazeći od slučaja ili kontingencije, a ne od slijepog determinizma. (Gilles Deleuze, Différence et répétition, PUF, Pariz, 2011.) Zašto slika-vremena ima kategorijalno-logičku prednost pred slikom-pokretom, iako je ova njezin uvjet mogućnosti? Mogli bismo to definirati tako što ćemo reći bergsonovski da sjećanje materiji tek daje smisao njezina postajanja svjesnom stvari, a ne beživotnom amorfnom masom. Bez žive singularnosti mišljenja koja se zbiva u vremenu virtualne aktualizacije u stalnome promišljanju onog što predstoji, što se iščekuje, što izaziva tjeskobu i nadu, što proizlazi iz ekstaze stvaralačkoga čina usmjerenog u budućnost, nikakvo kretanje bilo ono pasivno ili aktivno nema svoju ispunjenu svrhovitost ili bit. Klasifikacija slika na sliku-pokret i sliku-vrijeme otuda uistinu pripada Bergsonovu mišljenju bitka i vremena kao materije i sjećanja. Pritom postaje bjelodano da slika-vrijeme (image-temps) u svojoj realizaciji jest kristalna slika. Ovom slikom se sadašnjost i prošlost pokazuju latentnim u onome što pripada budućem. (Vidi o tome: D. N. Rodowick, Gilles Deleuze’s Time Machine, Duke University Press, Durham – London, 1997., str. 79-118.) Nikad slika nije prisutna samo u sadašnjosti, jer bi to dovelo film do izjednačenja s fotografijom, premda i u slučaju fotografske slike kao tehničke slike zaustavljenoga vremena u tzv. vječnome sada (nunc stans) ne možemo isključiti moment sublimne kristalizacije onog što povezuje prošlost s budućnošću u momentu snimka. Kristali vremena su za Deleuzea posve integrirani u novo filmsko iskustvo. Ono je formalno otpočelo s američkim filmovima nakon 1945. godine. Iznimku koja otvara pristup kristalnoj slici kao takvoj čini paradigmatski film 20. stoljeća Orsona Wellesa Građanin Kane (Citizen Kane) iz 1941. godine. Međutim, za Deleuzea je pravi primjer ovog radikalno-epistemologijskog obrata u biti modernoga filma s obzirom na kristalnu sliku Wellesov film Dama iz Šhangaja (The Lady from Shangai) iz 1947. godine. Zašto? Jednostavno, ʺzbog slavnog labirinta zrcala…u kojemu princip nerazlučivosti dostiže svoj vrhunac: savršena slika-kristal u kojoj su razmnožena zrcala oduzela aktualnost dvama likovima koji će je moći ponovno vratiti samo razbijajući ih sva, nalazeći se jedan pored drugoga i ubijajući se međusobno.ʺ (Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, str. 93.) Već smo se mogli uvjeriti koliko Deleuze iznimno vrednuje Jean-Luc Godarda kao filmskog režisera i filmskoga mislioca. Čak i ako zanemarimo za ovu analizu da su bili najbliži prijatelji, preostaje ipak nešto odlučnije za razumijevanje biti filma. Naime, iz Godardovih vlastitiih promišljanja o filmu i njegovih uradaka s kojima je francuski novi val poprimio auru konceptualne kinematografije, Deleuze izvodi četiri modela slike. Ova klasifikacija filmskih slika, pak, izvedena je iz pojma kristalne slike ili slike-kristala. (1) Same su stvari slike. Nasuprot mentalnih slika, slike kao stvari pripadaju području sveze mišljenja i stvarnosti. Ako nema bitnih razlika između slika, stvari i filma moguće je u tome vidjeti da Deleuze u svojem virtualnome konstruktivizmu svijet shvaća kao proces postajanja slikom koja misli kroz mozak kao ekran. (2) Izvan samih slika ne postoji stvarnost kao kantovski noumenon. Štoviše, svijet pojava moguć je u moderno doba samo kao konstruirani svijet sinteze percepcije i afekcije izazvane nastankom znakovnoga sustava u kojem slike postaju subllimnim objektom pogleda i vidljivosti uopće. (3) Postoje, potom, i auralne slike a to su kristalizirane ideje, značenja, jezik, ekspresivnost. Auralne slike djeluju poput ideja koje su uvedene u život drugih slika i zvukovnih valova. (4) Godard kao umjetnik-filozof, prema Deleuzeu, ophodi se s „riječima i slikama“ dvosmjerno, kako spram izvanjskih slika, stvarajući percepciju jednaku slici, tako i podarujući jeziku zvukovnu moć slike. (Gilles Deleuze, Negotiations, 1979-1990., Columbia University Press, New York, 1995., str. 43-44. i Jean-Luc Godard, „Le Grand Esroc – Der grosse Betrüger“, u: Peter Gente i Peter Weibel (ur.), Deleuze und die Künste, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2007., str. 121-133.) U cjelini, kristalizacija slike-vremena u Godardovu slučaju proizvodi novu sinestetičku stvarnost koja pretpostavlja rez s tradicionalnim načinom filmske montaže i kadriranja. No, ono što je ovdje osobito važno jest da mnoštvo različitih slika koje upućuju na zgusnutu i složenu strukturu vremena u filmskome prostoru prikazivanja-predstavljanja svijeta može nastati tek kad se slika-vrijeme emancipira od službe tzv. organskome konceptu montaže karakterističnom za predratne američke i sovjetske filmove s idejom Povijesti kao univerzalnog trijumfa svrhe ljudske egzistencije. Što je u stvari virtualna slika? Deleuze se iznova u analizi obraća Bergsonu da bi pronašao rješenje. Naime, za Bergsona je posrijedi razlikovanje sadašnjosti kao aktualnosti te suvremene prošlosti koja ima karakter virtualnosti. To je ona prošlost koja još nije prošla. Paradoksalnost ovog stajališta je u tome što iz njega slijedi ʺčista koegzistencija sadašnjosti i njezine vlastite prošlosti.ʺ (Paola Marrati, Gilles Deleuze – Cinema and Philosophy, str. 73.) Virtualna slika predstavlja čisto sjećanje, prema Bergsonu, koje za Deleuzea ne može biti smješteno u područje psihološkoga stanja svijesti. Zbog toga dolazi do toga da se “virtualna slika u čistome stanju definira ne u funkciji nove sadašnjosti u odnosu na koju bi bila (relativno) prošla, nego u funkciji aktualne sadašnjosti kojoj ona jest prošlost, apsolutno i simultano.ʺ (Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, str. 105.) Otuda valja shvatiti zašto Deleuze, tvrdi da je film u cjelini bergsonijanska stvar. Taj prijelaz dviju temeljnih ontologijskih slika iz pokreta u vrijeme i obratno, sa svim nizovima klasifikacija slika, stvara od filma svojevrsni filozofijski konstruktivizam. No, svega toga ne bi uopće bilo bez velikih režisera kao filmskih mislioca u slikama. I doista, što uistinu pamtimo od filmova, naravno osim uloga velikih glumaca, ako to nisu scene odnosno slike kao znakovi kretanja i vremenovanja u svijesti. Ono trajno prisutno u kinematičkome vremenu su filmske slike poput dječjih kolica koja padaju niz stepenice u Odessi u Ejzenštejna ili, pak, šokantni prizor rezanja rožnice iz Buñuelova i Dalíjeva filma Andaluzijski pas. Film označava događaj virtualnosti slike u prostoru i vremenu njegove posvemašnje aktualizacije. Kristalna slika izabran je pojam za suprotstavljanje dotadašnjoj vladavini tzv. organskoga sustava klasičnoga filma. Kad to imamo u vidu, čini se samorazumljivo zašto Deleuze polazi od toga da film ne reprezentira nikakvo mišljenje izvana. Zbog toga će zagovarati naizgled kantovski stav kako je moderni film metafizički transcendentalizam nasuprot empirizmu klasične filmske epohe. Ako se nekome čini da ta apoteoza slike-vremena znači ujedno i Deleuzeov napad na narativnu strukturu filma, u krivu je. Ne, ono što on zapravo hoće jest da se na posve drukčiji način preisipita mogućnost novoga jezika u filmu. Za to je, naravno, imao pouzdane argumente u uratku Alaina Resnaisa, Prošle godine u Marienbadu (L’Année dernière à Marienbad) iz 1961. godine, prema predlošku romana Alaina Robbe-Grilleta, glavnog predstavnika francuskog novoga romana. Isto vrijedi i za filmove Michelangela Antonionija. Tzv. filmski intelektualizam označavao je promjenu same biti filmskoga mišljenja. Od tijela do mozga, narativna se struktura filma u okružju vladavine slike-vremena uistinu kristalizira do najvišeg stupnja intelektualne intucije. (Vidi o tome: András Bálint Kovacs, ʺThe Film History of Thoughtʺ, u: Gregory Flaxman (ur.), The Brain Is the Screen: Deleuze and the Philosophy of Cinema, str. 153-170.) Ako, dakle, film za Deleuzea nije nikakva predjezična ili hiperjezična struktura ljudske egzistencije u suvremenosti, onda postaje razvidno zašto u kristalnim slikama vremena valja otčitati obrat u biti same metafizike. Slika je u okviru njezine ʺvelike pričeʺ svagda bila u službi mišljenja kao logosa, a samo je mišljenje otuda bilo izvedeno iz onto-teologijskoga ustrojstva povijesti, govoreći hajdegerovski. Film je paradigmatski medij tehnosfere upravo zato jer dokida ovu vjekovnu matricu čak i unatoč njezinih različitih pokušaja prevladavanja od Heideggera do Derridae. Ono što film uspostavlja kao svoju autonomnu poziciju jest da slika-vremena sada prethodi svim jezično-govornim obratima. Iconic turn prethodi linguistic turnu, odnosno ono što vidimo na filmu nije prikazivanje-predstavljanje (mimesis i raepresentatio) bitka kao takvog, već postajanje mišljenja kao žive singularnosti bez posredovanja koje je metafizički pripadalo govoru. Uostalom, povijest filma u ranim svojim stadijima povezano je izravno uz. tzv. nijemi film unutar kojeg je ekspresivnost slike imala sublimno značenje onog neljudskoga u ljudskome. Film kao vizualizacija događaja inscenira život u njegovoj magmi postajanja kroz tehnološki napredak same slike i kroz radikalnu transformaciju narativnosti u funkciji slike. Ovo se čini zbiljskim preokretom. Kad je slika u službi jezika na djelu je vladavina ikonologije i semiologije. Znak se time svagda shvaća kao ova ili ona reprezentacija vladajućeg označitelja, primjerice u klasičnome filmu mesijanske ideje Povijesti kao spasa u djelima Griffitha i Ejzenštejna. No, kad se jezik pojavljuje u službi slike, naratologija postaje vizualnom semiotikom, jer znakovi više ne mogu biti puko otčitavanje transcendentalne iluzije pojavljivanja božanskoga u stvarima. Umjesto toga sada djeluje kontingentna narav višestruko složenoga plana imanencije. Na početku ʺZaključakaʺ Filma 2. Deleuze ovako objašnjava ono što je njegova temeljna postavka u razumijevanju biti filma. ʺFilm nije univerzalni ili prvotni jezični sustav [langue], a nije čak ni govor [langage]. Film objelodanjuje neki razumljivi sadržaj koji je poput pretpostavke, uvjeta, neophodnog korelata putem kojega govor gradi svoje vlastite ‘predmete’ (značenjske jedinice i operacije). No taj je korelat, čak i kao neodvojiv, specifičan: sastoji se od pokreta i procesa mišljenja (predlingvističke slike) te od točaka gledišta koje se tiču tih pokreta i procesa (predznačenjski znakovi). On tvori čitavu jednu ‘psihomehaniku’, duhovni automat, ili ono iskazivo u nekom jeziku koji posjeduje svoju vlastitu logiku.ʺ (Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, str. 349.) Imati autonomnu logiku ne znači isključiti iz igre sve one logike metafizičke ʺvelike pričeʺ koje su bile mjerodavne u prošlosti. To bi bio redukcionizam drugog tipa s kojim bi se teško moglo razumjeti zašto je upravo film od svih drugih umjetnosti apsolutna fascinacija s dinamičkim postajanjem samoga života. Metafilm otuda nije onkraj filma, već mišljenje koje ono slikovno pronalazi u samoj materijalnoj strukturi svemira kao živu beskonačnost singularnosti. U tome je film kao kristalna slika vremena više od bilo kakvog razbijenog zrcala, pa bilo ono i konstruirano prema zamisli Wellesova filma Dama iz Šangaja u kojem pitanje smisla identiteta dolazi do svojeg vrhunca u raskomadanome svijetu bez svoje postojanosti i trajnosti. Deleuze je ono što se danas neproblematski naziva filozofijom filma nesumnjivo potaknuo na preispitivanje svih granica koje su još preostale od raspada univerzalne zapadnjačke metafizike. Ono što preostaje od tzv. filmologije danas zacijelo se ne može svesti na vjernost naratologiji drugim sredstvima u smislu onog što je svojim promišljanjima filma zacrtao Jacques Rancière. Nije uopće stvar u opreci slike i jezika, već u načinu razumijevanja onog što Deleuze naziva autonomnom logikom filma. Njezina je bit u sintetičkome kretanju nastajanja posve drukčijeg shvaćanja totaliteta od dijalektičke sheme mišljenja povijesti. Film je u suvremenosti suočen s neprestanim pokušajima obnove starih matrica ili eksperimentiranja s već viđenim od Debordova vizualnog ikonoklazma do hibridnih formi hiperrealnosti i pseudo-sinteze samoga života na filmu. Kad život postane film to nije realizacija avangardne težnje za estetizacijom svijeta, nego unutarnje tendencije same tehnosfere da sve što jest postane događaj apsolutne vizualizacije. Ono što povezuje bergsonovski stvorene koncepte filma polazeći od dualizma slike-pokreta i slike-vremena jest živa singularnost mišljenja. Misliti film znači od mozga kao ekrana načiniti virtualni prostor snova i vizija onog što kroz kristalnu sliku vremena smjera u nadolazeće, u čistu sintezu percepcije i afekcije sublimnoga iskustva posljednje riječi s kojom završava Deleuzeovo mišljenje. Ta posljednja riječ jest ‒ imanencija života.

July 1, 2025
Sublimno stanje svijesti

Sublimno stanje svijesti

1. In-sceniranje događaja Od samog početka svojeg nastanka film ulazi u područje ljudske svijesti kao svojevrsni stroj za proizvodnju slikovnih informacija. Problem koji se već s njegovim imenovanjem u europskim jezicima pojavljuje konstantnim jest ujedno čisti prijepis metafizičke situacije. Što to znači? Film se kao, delezovski rečeno, psihomehanika ili duhovni automat, ne može odvijati bez učinka moderne tehnologije čija je bit u mehaničkoj reprodukciji. Potrebno je, dakle, zajamčiti novu sliku događanja zbiljskoga stanja svijeta polazeći od sjedinjenja pokretne slike snimljene filmskom kamerom i njezine projekcije na platnu u zamračenoj kino-dvorani. Sveza i odnos stroja i slike čini se da je kauzalnoga tipa. Bez kamere nema filma. Kao što bez projekcije ne postoji mogućnost izazivanja estetskoga užitka kao spoja perceptivno-afektivnog šoka i katarzične funkcije sudjelovanja u masovnome spektaklu uživljavanja u imaginarni događaj. Što pokreće taj sklop kojim stroj proizvodi slikovnu informaciju nije ništa drugo negoli odluka režisera filma da kameru usmjeri na ono što događaj postaje kad ga se snima i montažira kao autonomnu volju stvaratelja. Bez toga tehnički sklop filma ostaje prazan od svih mogućih značenja. Doduše, možemo zamisliti u neposrednoj budućnosti da autopoietički stroj sam snima filmove kao što već humanoidni roboti mogu izvoditi iznimno složene ljudske radnje poput, primjerice, čak i pjevanja opernih arija. U europskim jezicima, primjerice, engleskom, imamo tri međusobno komplementarna i različita izraza za metafizičku situaciju o kojoj je ovdje riječ. Cinema pripada sklopu pokretnih slika u smislu prostora odvijanja filma i njegova cjelokupnoga sustava unutar umjetničke produkcije. Movie se odnosi na prikazivanje-predstavljanje logike pokretnih slika u užem značenju od cinema. No, oba izraza odnose se na kretanje i mobilizaciju tehnološkog ustrojstva filmske industrije. Naposljetku, film kao riječ usmjeren je na stvaralačku dimenziju umjetničkoga djelovanja u smislu nove forme ili žanra u povijesnome razvitku umjetnosti kao takve. Iz ovog je razvidno da tzv. filmska industrija određuje kinematički prostor stvaranja slikovnih informacija kao upravo tog neodredljivoga područja psihomehanike ili duhovnoga automata. (Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, Bijeli val, Zagreb, 2012, str. 349-350. S francuskoga prevele Mirna Šimat i Maja Ručević.) Metafizičku situaciju koju film idealno određuje možemo opisati kao odvijanje ili zbivanje dvaju logičko-povijesno razdvojenih kategorijalnih sklopova u njihovoj stvaralačkoj sintezi. Prvi se sklop pojavljuje kao transcendentalni izvor nastanka empirijskoga svijeta pojavne strukture filma i stoga kantovski govoreći ima značajke sublimnoga stanja svijesti. Drugi je sklop, pak, onaj koji je sav uronjen u imanenciju života. U njoj se funkcionalno i sustavno razvija kao kinematički prostor razmjene informacija. Između transcendencije svijesti i imanencije života ne nalazi se nikakav bezdan. Naprotiv, bez formalno rečeno materijalnih pretpostavki za nastanak i razvitak filma ‒ tehnologije vizualizacije ‒ posve je isključeno da bi mogli uopće govoriti o filmu kao sublimnome stanju svijesti. Odnos između dviju metafizičkih kategorija, onog što je apriorno i onog što je aposteriorno, onog onostranoga i onog ovostranog, gotovo da je moguće i filmski vizualizirati. Naime, mnogi filmovi tzv. klasičnog razdoblja prije 2. svjetskoga rata, osobito 1920-ih godina pod utjecajem francuske avangarde u slučaju Antonina Artauda i Jeana Epsteina kao i njemačkoga ekspresionizma u slučaju Fritza Langa, počivali su na ideji dosezanja onog stanja svijesti koji sinestetički prožima filmskoga gledatelja s prizorima sublimnoga iskustva užasa, jeze i čudovišne uzvišenosti. Usto, upravo je u tom razdoblju povijesna umjetnička avangarda u Europi bila opsesivno vezana uz eksperimentiranje s onim neljudskim u samoj ideji autopoietičkoga stroja. (Vidi o tome: Žarko Paić, ʺMahnitost i estetika: Psihotehnike životaʺ, u: Tehnosfera, sv. III. Platforme od struna: Estetika i suvremena umjetnost, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019, str. 91-131.) Svijest proizlazi iz mišljenja. Ako mišljenje koje nastoji razumjeti bit filma nazovemo filmskim ili kinematičkim mišljenjem, onda je posve očito da postavka o sublimnome stanju svijesti smjera razotkriću mišljenja koje tradicionalno metafizički dohvaćamo s pojmovljem estetičkoga suđenja. U okružju takvog mišljenja sami su pojmovi prožeti s iskustvom sinestetičke osjetilnosti. Oni predstavljaju spoj mozga i tijela. To ujedno pretpostavlja kognitivno-perceptivni obrat u biti estetike koja se ne može razumjeti više polazeći od ljepote i uzvišenosti, već zahtijeva istodobno posvemašnju dekonstrukciju kantovskoga modela mišljenja kad je riječ o logici i etici-politici. Filmsko ili kinematičko mišljenje otuda nije logika reprezentacije nekog već postojećeg i nepromjenljivoga bitka kao pozicionalnosti stvari-o-sebi (Ding-an-sich). Umjesto toga, potrebno je vidjeti kako sam film u svojem odvijanju i razvitku od mehaničke reprodukcije do post-digitalne vizualizacije života radikalno mijenja iskustvo koje nazivamo sublimnim stanjem svijesti. (Vidi o tome: Nathan Carroll (ur.), The Cinematic Sublime: Negative Pleasures, Structuring Absences, Intellect Books, 2020.) Nije, dakle, medij filma u smislu njegove tehnološke razvijenosti nešto neutralno i instrumentalno kad je riječ o strukturi mozga-tijela kojim mišljenje prožima svekoliko vizualno iskustvo suvremenoga gledatelja. Na to je pitanje možda najuvjerljiviji odgovor dao filmski režiser Wim Wenders. U jednom tekstu o odnosu između slika i mjesta na zemlji s obzirom na tendenciju snimanja filmova planetarne bez-mjestnosti (ort-losen Film) on kaže: ʺPromislim li do samog gorkog kraja svoju vlastitu teoriju kako u mojim filmovima mjesta više ne oblikuju izvorišta povijesti, već su to nadomjestive lokacije, suočavam se s kulturom u kojoj je sve razmjenjivo i nadasve jeftino. Globalna je kino-kultura već zadugo ondje prisutna. Ona je postala svjetska vladajuća moć kojoj je sve specifično suspektno. Ovaj obrat moći oblikovat će buduće generacije, i to ne samo njihovu moć uobrazilje, nego u krajnjem i njihovu sliku o sebi samome, njihovo samopriznanje, njihovu odlučnost i njihovo saznanje o našoj zajedničkoj domovini, planeti Zemlji.ʺ (Wim Wenders, ʺAuf der Suche nach Bildern – Örte sind meine stärksten Bildgeberʺ, u: Christa Maar i Hubert Burda (ur.), ICONIC TURN -.Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln, 2005, str. 299 (283-302). Wenders u ovom melankoličnome zapisu pokazuje nešto ipak iznimno važno za razumijevanje odnosa mozga-tijela i duhovnoga automata s kojim film aktivira perceptivno-afektivna stanja gledatelja. Nije, dakle, svejedno gdje se film snima i kakvi su prostori koje režiser u svojim zamislima nastoji produhoviti i oslikoviti. Gubitak mjesta o kojem je ovdje riječ izrazito podsjeća na Heideggerovu postavku o kraju metafizike u doba vladavine postava (Gestell) kao biti tehnike. (Martin Heidegger, ʺDie Frage nach der Technikʺ, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009, 11. izd.) Mjesto pripada biti zemlje. Film koji nije tek reprezentacija ovog izvornog iskustva pripadništva čovjeka zemlji, već pokušaj da se s pomoću pokretne slike dosegne moć etičko-političkoga obrata samog stanja stvari i tako ono estetičko usmjeri u iskustvo sublimnoga stanja svijesti, nije moguć bez odnosa između mišljenja i stvaranja kao prostora-vremena ljudskoga obitavanja. Kad Wenders gotovo u spekulativnome tonu promišlja posljedice tzv. obrata moći unutar globalne kino-kulture, posve je jasno da to neminovno znači i obrat u samoj biti mišljenja odnosno moći uobrazilje ili mašte (Einbildungskraft). Moć imaginacije nije stoga nešto nedodirljivo i svagda postojano. Ona je uvjetovana u suvremenome svijetu upravo procesima tehnološke promjene koja pogađa istovremeno i mozak-tijelo čovjeka i sve njegove psihomehaničke radnje. U slučaju tzv. filmova-bez-mjesta posrijedi je planetarno zbivanje gubitka ne samo izvornog značenja prostornosti samoga mjesta, njegove topologije, već ponajprije to znači ulazak u post-digitalni svijet svekolike vizualizacije tehnosfere s dalekosežnim posljedicama za odnos između filma i svijeta. Filmski su režiseri dosad stvarali nove kinematičke svjetove iz logike vlastite estetizacije. Sada nastupa ono što bismo u analogiji s iconic turnom mogli imenovati cinematic turn. Riječ je, naime, o in-sceniranju događaja kojim film proizvodi novu stvarnost s pomoću perceptivno-afektivne sveze tijela i mislećih strojeva. U doba kad se i sama prostornost svijeta gubi u virtualnome uprostorenju (spatializing) sve postaje matricom nove sinteze mozga-tijela kao promjene kategorijalnoga sustava filmskoga mišljenja. To je zbiljski testament onog što je Gilles Deleuze u svojim promišljanjima filma doveo do krajnjih konzekvencija kad je rekao u kontekstu analize Syberbergova filma Parsifal: ʺŽivot ili preživljavanje filma ovise o njegovoj unutarnjoj borbi s informatikom.ʺ (Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, str. 359.) Dvoznačnost filma kao slikovnoga kretanja u prostoru i slikovnoga događanja u vremenu odgovara dvoznačnosti njegove tehnološke ʺbitiʺ. Prema mojem razumijevanju genealogije tehnosfere kao kibernetičkoga sustava prijenosa i pohrane informacija, što određuje formu digitalnoga i post-digitalnog načina vizualnih komunikacija, film je apsolutni medij vizualizacije tehnosfere. Naime, iako je riječ o paradigmatskome novom mediju 20. stoljeća, koji savršeno zrcali mogućnosti i granice tzv. mehaničke ili reproduktivne tehnologije jer se filmska slika umnožava kopiranjem na tzv. filmskoj vrpci, njegov tehnološki razvitak od tzv. nijemog preko zvučnoga do sintetičkog filma u okviru interaktivnog kina pokazuje samo da je posljednja mogućnost kinematografije u stapanju s vizualizacijom samoga života. Filozofijsko promišljanje filma utoliko postaje kao i u konceptualizmu i post-konceptualizmu suvremene umjetnosti uvjet mogućnosti razumijevanja njegovih paradoksa i aporija. Štoviše, čini se da je upravo zahvaljujući uvidima tzv. filozofija filma ili kinematičkoga mišljenja moguće otvoriti pitanje o razlozima njegove ʺunutarnje borbe s informatikomʺ, kako je to pitijski formulirao Deleuze u zaključcima Filma 2. Što se događa u procesu razmještanja filma iz zbiljskog prostora snimanja u nekom krajoliku u scenske prostore studija i naposljetku u hiperrealni prostorpost-digitalne vizualizacije? To je kao da istovremeno gledamo Fordov western Poštanska kočija, Fellinijevu alegoriju Satirikon i hiperrealni fantastični blockbuster Matrix braće Wachowski. Doduše, nešto slično je već eksperimentalno izveo Guy Debord u svojem teoretskome manifestu-filmu Društvo spektakla (La sociéte du spectacle) iz 1973. godine u kojem je iznio bit situacionističkog neoavangardnoga pokreta. Kao što je poznato, u tom meta-filmu nižu se scene s Johnom Waynom, ikonama francuske pop-kulture, televizijskim prizorima nasilnoga sukoba studenata s francuskom žandarmerijom 1968. u Parizu, scene rasnih nemira u SAD-u. Promiče na ekranu čitav niz naizgled različitih filmskih slika koje sve povezuje ideja reprezentacije spektakla kao vladavina slike, ideologije i kapitala. (Guy Debord: Complete Cinematic Works: Scripts, Stills, Documents, AK Press, Oakland, California, 2005. ) Ponajprije, susrećemo se s poviješću filma kao umjetničke forme ili žanra. Moderni klasik mesijanske ideje trijumfa univerzalne nacije kao što je Amerika zahtijeva zauzimanje prostora u pustoj zemlji. Koloniziranje Drugoga, u ovom slučaju izvornih stanovnika Indijanaca, pretpostavlja žrtve same ideje prirode u ime fikcija pravednosti i slobode pojedinca u modernome društvu. Ostavimo, pritom, ideologijsko-političke prosudbe o westernu i Johnu Fordu sa stajališta narativa kritike kolonijalnoga odnosa moći spram manjina i njihove zlehude sudbine istrebljenja iz povijesti. Film u modernoj slici svijeta uvijek je oslonjen na ideju reprezentacije zbiljskoga stanja stvari u društvu, politici i kulturi. No, ne možemo ovu redukciju smatrati jedino mjerodavnom za objašnjenje filmskoga začaravanja publike. Estetsko očitovanje njegove privlačnosti, međutim, nadilazi svaku ovako ili onako uspostavljenu veliku priču ili referencijalni okvir u kojem vladavina apsolutne Moći zatire Drugoga i nužno ga potire na rub povijesti. Fordovi su filmovi posvemašnja kristalizacija ove manihejske i eshatologijske vizije. U tehnološkome smislu oni savršeno zrcale moć mehaničke ili reproduktivne tehnologije. Tome usuprot, Fellinijev film Satirikon prema predlošku prvog ʺpostmodernog romanaʺ u povijesti, naime onog koji je djelo rimskog književnika Petronija poznatog po tome što je bio blizak s carem Neronom, pripada formi ili žanru karnevaleske ili travestije. Povijest se pokazuje u ovom raskomadanome zrcalu fragmenata kao in-sceniranje kaosa i posvemašnjeg kraja svih dosadašnjih vrijednosti univerzalne Povijesti. Apokalipsa Rima postaje alegorijom postmoderne dekadencije u kojoj estetika ružnoga prethodi ljepoti i uzvišenosti kao lažnome sjaju ljudske sudbine. Orgije, zamjenične igre homoseksualnosti i transvestitstva, čudovišni narcizam i pseudo-mitske svetkovine kulta cara Nerona uprizoreni su kao groteskni pir vizualne pornografije. Fellini je ovim filmom otvorio problem in-sceniranja mračne strane sublimnoga stanja svijesti jer se scene posve kaotično zbivaju u podzemnome svijetu, u katakombama, izvan stvarnoga krajolika. I naposljetku, Matrix više nema ništa ni s tehnikom niti s tehnologijom kao idejom kopiranja stvarnosti u smislu njezine reprezentacije. To je suvremena vizualizacija tehnosfere, čisti bodrijarovski svijet simulakruma i hiperrealnosti za koji ni izvanjski prostor zemlje niti unutarnji prostor podzemlja, snimanja u krajoliku i snimanja u studijskim prostorima kulisa, više ne predstavljaju ništa osim zbiljske iluzije svijeta. Riječ je o filmu s kojim sama ideja filma postaje filozofijsko in-sceniranje pojma koji nadomještava platonsku formu kao takvu. Umjesto univerzalne matrice povijesti u stanju vjere u svijet ili u stanju raspada svih narativa o istini tog svijeta ‒ Ford vs. Fellini ‒ susrećemo se s logikom matrixa. A to znači nadilaženje razlikovanja živoga i neživoga, slike i simulakruma, čovjeka i posthumanoga stanja. (Vidi o tome: Oliver Jahrhaus, ʺDie Matrix des Mediums Film. Philosophische und religiöse Aspekte des Fantastischen in The Matrix (1999)ʺ, u: Oliver Jahrhaus i Stefan Neuhaus (ur.), Der fantastische Film – Geschichte und Funktion in der Mediengesellschaft, Königshausen und Neumann, Würzburg, 2005, str. 145-158. ) Pod pojmom filozofijskoga in-sceniranja valja razumjeti upravo ono što je na djelu u filmovima koji više ne posežu za huserlovski govoreći noemom, odnosno predmetom intencionalne svijesti. Problem nije više u korelatu svijesti ili njezinoj predmetnosti kao što je to vrijedilo za spekulativnu metafiziku Hegela i Husserla. Iskustvo apsoluta ili intersubjektivne svijesti o nečem prestaje vrijediti onog trenutka kad tehnička struktura filma raskida svezu između mišljenja i bitka. Ta pukotina razdvaja sada sinestetičko mišljenje i njegov uvjetno rečeno proizvedeni predmet koji nije puka slika nečeg ili nekoga. Posrijedi je filmska slika kao uvjet mogućnosti kretanja u snovima i u zbilji. Ono što postaje problematično jest bit mišljenja odnosno bit samosvijesti u doba vladavine tehnogeneze. Film je u tom smislu onaj noematički pokretač sinestetičkih događaja, a ne izvor kontemplacije poput fotografskog snimka trenutka stvarnosti. Zbog toga ne govorim ovdje više o kantovskome ili lakanovskome sublimnome objektu uma ili tijela, refleksije ili žudnje. Stanje svijesti koje se odnosi na funkcioniranje mozga-tijela u doba vizualizacije tehnosfere jest ono stanje koje nadilazi razlikovanje subjekta i objekta. Zašto? Jednostavno zbog toga što sublimno mjesto više nije nigdje izvan ovog svijeta kinematičkoga vremena-prostora. U Badiouovu promišljanju film kao vizitacija ideje svagda ulazi u prostor filmskoga događaja kao neka vrsta platonske sablasti. (Alain Badiou, Cinema, Polity Press, Cambridge, 2013, str. 121. Text selected and introduced by Antoine de Baecque, Translated by Susan Spitzer.) No, mislim da to nije više neka transcendentalna vizija božanske prisutnosti, već uronjenost u samu imanenciju života kao hiperralne slike bez svijeta. Time ne želim reći da film kao mišljenje nije ono koje ima sve mogućnosti da ‘ofilmljuje’ filozofiju i da je pretvara u vizualni kod tehnološki stvorenoga svijeta čistih kontingencija. Deleuze je u jednom razgovoru duhovito napomenuo da je Godard da mu se prohtjelo mogao vizualizirati u fimu čak i Kantovu Kritiku čistoga uma. (Gilles Deleuze, ʺ On Nietzsche and the Image of Thoughtʺ, u: Desert Islands and Other Texts 1953-1974, Semiotext(e), New York, 2004, str. 141.) Suvremeni film, pak, u doba post-digitalne vizualizacije, jer s Matrixom smo stupili u posvemašnju razmještenost spacijalizacije, uistinu proizlazi iz beskonačnog ubrzavanja protoka i prijenosa slikovnih informacija. One nastaju iz mnoštva izvora. Bit je informacije u njezinoj imploziji, kako su to definirali McLuhan i Baudrillard. Raspršenost i sažimanje poruke na njezin elementarni kod samorazumljivosti dovodi do čiste pragmatičke uporabe. No, isto tako dovodi i do učinka totalnog zaborava iz jednostavnog razloga što prolom slika i obilje poruka stvara učinak tzv. bijelog šuma. Između filma i života kao da iščezava razlika koja je još bila legitimnom preprekom za umjetnosti koje su prethodile filmu, poput književnosti i kazališta. Film otuda postaje imanencija života. Stoga je njegovo prvo i posljednje poslanstvo s onu stranu svake moderne i postmoderne reprezentacije. Od Amerike preko Rima do now-here i no-where post-digitalne matrice vizualizacije tehnosfere vodi put sublimnoga stanja svijesti. 2. Od lirozofije do inteligencije stroja ‒ Jean Epstein Ni jedno iskustvo u doživljaju umjetničkoga djela nema ono što može učiniti film za ljudsku svijest, a moguće je da taj učinak djeluje i na neuro-fiziologijske reakcije životinja poput pasa. Dostatno je za potkrepu ove postavke ukazati na činjenice da je u samome početku onog što nazivamo teorijom filma velika pozornost bila posvećena upravo psihološkim dimenzijama djelovanja. Robert Sinnerbrink, zagovornik tzv. filmske filozofije (film-philosophy), u opsežnome prikazu i analizi američkoga profesora psihologije i filozofije Huga Münsterberga, razložito tvrdi kako je njegovo djelo Photoplay: A Psychological Study iz 1916. godine zapravo prvo takve vrste koje otvara povijest filmske teorije. Ono što je pritom Münsterberg otvorio kao problem u ranome razdoblju bavljenja filmom jest višestruko važno za razumijevanje razloga njegova transformativnoga učinka s obzirom na promjene u ontologijskome statusu ljudske svijesti. Naime, osim što je nesumnjivo posrijedi nova umjetnička forma, uvelike nadmoćna književnosti i drami, susrećemo se s očitom vizualnom fascinacijom gledatelja te nedvojbenim psihološkim i društvenim utjecajem na masovnu publiku. Zanimljivo je, usto, da je Münsterberg u filozofijskome smislu nastojao spojiti neokantovstvo sa Schopenhaurom i njegovim shvaćanjem estetskoga iskustva, da bi filmsko iskustvo odredio iz horizonta empirijske psihologije kao ono koje izravno utječe na mentalne procese gledateljstva. Fotoplay, dakle, predstavlja ujedno ono novo estetsko i ono novo psihološko stanje izazvano preusmjeravanjem ljudske pažnje, sjećanja, mašte i svih drugih emocionalnih stanja. (Robert Sinnerbrink, ʺHugo Münsterberg, Film and Philosophyʺ, u: Bernd Herzogenrath (ur.), Film as Philosophy, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2017, str. 23-44.) Ostanemo li još za trenutak u okviru ove fotoplay-teorije filma, možemo razabrati upravo ono isto što je bio misaoni zadatak Bergsonova mišljenja o kretanju i slici u odnosu između materije i sjećanja. Najvažnije je u tome što naizgled očita bliskost između Münsterberga i Bergsona proizlazi otuda što s filmom nastaje proces nenamjerne pažnje (involuntary attention). Na taj se način zbiva učinak afktivnoga sudjelovanja u događaju projekcije unutar zamračenoga prostora. Svijest se gledatelja nalazi u gotovo hipnotičkome stanju estetske narkoze izazvane filmskim slikama. U čemu je razlika između namjerne ili dobrovoljne pažnje spram one koja to nije? Jednostavno, namjerna pažnja proizlazi iz usmjerenosti kognitivnoga procesa na svoj predmet ili objekt koji po definiciji ima izvore u prirodnome stavu, bio on pasivan ili aktivan kao što je to slučaj s kazališnom predstavom. No, filmske slike nisu žive slike ljudskih tijela. Zato se ne mogu svesti na kontemplaciju nekog ravnodušnog sublimnoga objekta. Naprotiv, film stvara kinematičke ovisnike tako što pripada sferi neljudskoga, jer sveza tehnološkog aparata i oživotvorenog događaja posredovanog slikama stvarnost čini sublimnom u svoja dva lika ‒ estetske privlačnosti i estetske jeze ili strahotnosti. Fenomeni takve pažnje su proizvedeni izvanjskim šokom poput eksplozije, zasljepljenosti svjetlošću neona ili kamere, akustičkom prekomjernošću krika ili vriska, itd. Svijest se, dakle, narkotizira, umrtvljuje da bi užitak u pažnji na prizore koji se nižu na ekranu bio veći. Iz ove zamrznute faze pažnja postaje aktivno sudjelovanje u događaju, pa je to razlog zašto Ranciére upravo film smatra medijem nastanka emancipiranoga promatrača od samog njegova nastanka do danas. (Jacques Rancière, The Emancipated Spectator, Verso, London-New York, 2009, str. 1-23.) Nenamjerna pažnja, međutim, ima također lik boga Janusa. S jedne je strane posrijedi uvjet mogućnosti aktivne participacije u događaju suvremene umjetnosti, a s druge, pak, uvjet mogućnosti estetsko-ideologijske manipulacije. To je istodobno početak svake buduće politizacije filma kao propagandnog mehanizma pokretanja ljudske svijesti. Film je umjetnost masovnoga industrijskoga društva kojemu upravo taj čin psihološke suspenzije izvorne slobode pojedinca omogućuje neslućene dimenzije ʺdobrovoljnoga ropstvaʺ publike svemu što proizlazi iz neljudske biti sublimnoga stanja svijesti. Rekli smo da je filmsko iskustvo singularni doživljaj nečeg što pripadi događaju mišljenja u sinestetičkoj formi. Sve je uključeno u taj proces. Nisu posrijedi samo emocije i afekti, percepcija i uživljavanje u in-scenirane slike s ekrana u etičko-političkome i estetsko-kulturnome značenju. Kad rabimo sintagmu sublimno stanje svijesti onda se to ne odnosi na kantovski dualizam kvantitativnoga i kvalitativnog pojma uzvišenosti unutar osjećaja lijepoga. Isto tako, ovdje nije na djelu primjena Lyotardova pojma prikazive neprikazivosti kao nastavka kantovske estetike drugim sredstvima, iako istini za volju valja upozoriti kako je u Lyotardovu mišljenju upravo ono neljudsko u smislu dispozitiva moći umjetne inteligencije ključ za razumijevanje postmoderne sublimnosti uopće. (Jean-François Lyotard, Différend, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1983.) Umjesto ovog pristupa, moje shvaćanje može se odrediti polazeći od same biti filma kao onog neljudskoga iz kojeg ʺemaniraʺ intenzitet i vibracije šoka koji pokreće senzo-motoričke procese one nenamjerne pozornosti. Film valja pritom shvatiti kao vizualizaciju tehnosfere što ni jedna prethodna forma umjetnosti nije mogla imati kao svoj sublimni objekt. Kad logika tehnološki stvorenog ʺVelikog Trećegʺ, koji nije ni Bog ni priroda niti puki čovjek u njegovu stvaralačkome činu dovođenja novoga u svijet, djeluje u svojoj posvemašnjoj učinkovitosti transformacije pokretnih slika u neuro-fiziologijske procese aktiviranja svijesti, sve postaje dinamično i sve postaje kinematičko u svojoj biti, pa tako i ono što još metafizički po navici zovemo svijetom. Svijest o svijetu izvan fenomenologijske redukcije na mišljenje i njegov intencionalni predmet, odnos noezisa i noeme, svagda je posredovana kontingentnim događajima koji dolaze izvan njezina horizonta. Utoliko je svijest stanje koje ima uvijek mogućnost promjene sklopa svojih emocionalno-voljnih i kognitivno-tjelesnih afekcija. Ono sublimno u razumijevanju kinematografije od 1920ih godina do danas odnosi se na transformaciju ne samo nenamjerne pažnje koja se sve više pretvara u tzv. kinematički način proizvodnje, kako to na tragu Marxa, Deborda i Deleuzea tvrdi američki teoretičar Jonathan Beller. (Jonathan Beller, Kinematički način proizvodnje: Ekonomija pažnje i društvo spektakla, Jesenski i Turk, Zagreb, 2016. S engleskoga preveo Snježan Hasnaš.) Još je više posrijedi promjena u shvaćanju uloge estetskoga procesa kojim svijet od kapitalizma potrošnje živih roba i usluga postaje estetskim kapitalizmom hiperpotrošnje onog što pripada digitalno-virtualnim sklopom vizualizacije samoga života. Sublimno kinematografije nije više ništa izvanjsko samom činu vizualizacije s kojim kapitalizam unosi u svijet života nove forme aktivno-participativne interakcije neljudskoga i ljudskoga. Uostalom, film je zahvaljujući razvitku novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u 21. stoljeću otvorio temeljni problem mišljenja danas nakon kraja metafizike u kibernetici. Taj problem je u mogućnosti da računanje-planiranje-konstrukcija u smislu predviđanja budućih događaja kao u Spielbergovu filmu Minority Report dospije do praga aposlutne kontrole svih procesa mišljenja nekog određenog objekta X koji se označava mogućom prijjetnjom sigurnosti društva. Ono sublimno nije stoga neko određeno stanje svijesti u smislu iščekivanja dolaska božanskoga u svijet, već matrica ili sklop sinteze mišljenja i vizualizacije samoga života. Postoje stoga tri temeljna sklopa mišljenja o filmu u okviru kojih možemo pratiti promjene sublimnoga stanja svijesti. Sva su tri istodobno posredovana odnosom između filozofije i filma i taj se odnos mijenja onako kako se tehnologija vizualizacije emancipira od instrumentalne funkcije tehnike. U prvome je slučaju riječ o prijeratnim tendencijama umjetničke avangarde da strategiju šoka, provokacije i eksperimenta uvede u razumijevanje filma kao fotogenije, lirozofije i inteligencije stroja, što je bila nakana Jeana Epsteina. (Jean Epstein, Écrits sur le cinéma: tome 1: 1921-1947, Seghers, Pariz, 1974.) Ono sublimno kinematografije postaje time paradoksalna sveza neljudskoga i tijela kao odnosa filozofije i poezije, odnosno racionalnosti i intuicije u ljudskome mišljenju. U drugome slučaju posrijedi je nastojanje Gillesa Deleuzea da kroz uvid o kristalnoj slici vremena otvori pitanje o odnosu informatike i vizualizacije u formi umjetničkoga događaja kao što je to film. Njegova ontologija filma pripada nesumnjivo tendencijama neoavangarde, a najbolji primjer toga je analiza Godarda i francuskog novog vala u kinematografiji. (Vidi o tome: Peter Gente i Peter Weibel (ur.), Deleuze und die Kunste, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2007.) Ono sublimno sada se pokazuje u konceptu slike-vremena kao kristalizacije iskustva svijesti o povijesti posredovanoj filmskim povijestima kao u Godardovim Histoire(s) du cinéma. Problem sveza između filozofije i filma proizlazi otuda što je sintetička slika vremena realizirana u filmu kao apsolutnoj vizualizaciji života. I naposljetku, treći sklop jest onaj koji se u 21. stoljeću sabire oko projekta nove filozofije filma s nakanom da umjesto tzv. Velike Teorije (Grand Theory), koju su činile psihoanaliza, marksizam i semiologija, film ulazi u područje analitičko-kognitivističke paradigme. O tome svjedoči globalna filmska industrija posvećena traganju za formama života s onu stranu postmoderne fragmentacije i partikularizma. Sublimno stanje svijesti postaje traganje za svijetom bez metafizičkih opsjena i fikcija baš onako kako danas astrofizika u svojim istraživanjima potire u drugi plan filozofiju i religiju u ime pozitivnosti tehnoznanstvenoga uma. (Robert Sinnerbrink, New Philosophies of Film: Thinking Images, Continuum, London-New York, 2011, str. 1-27.) Jean Epstein rođen u Varšavi 1897. godine, a umro u Parizu 1953. godin, znameniti je avangardni francuski filmski režiser, teoretičar filma, pjesnik i zacijelo prethodnik onog što nazivamo filozofijom filma. Sudbina njegova djela u smislu produktivne recepcije pokazuje kako je doživio nezasluženi zaborav i to čak u doba utjecaja francuskoga novog vala 1970-ih, dok je to gotovo isto bilo zamjetljivo i u poststrukturalističkoj teoriji, koja mu nije uopće dala ono mjesto koji zaslužuje u povijesti filma i kinematičkoga mišljenja. Iznimku, dakako, čini Gilles Deleuze sa svojim Filmom 1 i 2, uz Edgara Morina i Jacquesa Rancièrea, dok ga Siegfried Kracauer često spominje s velikom pozornošću u svojim filmologijskim spisima. (Christophe Wall-Romana, ʺFrom Lyrosophy to Antiphilosophy – The Thought of Cinema in Jean Epsteinʺ, u: Bernd Herzogenrath (ur.), Film as Philosophy, str. 90-91.) Nepravda se počela ispravljati u 21. stoljeću kad se profiliranje discipline filozofije filma unutar studija o filmu uspostavlja legitimnim načinom teoretskoga promišljanja čitave dosadašnje povijesti filma. Uostalom, i u već spomenutom Godardovu uratku Histoire(s) du cinéma o Epsteinu se već govori s uvažavanjem. Ono što zacijelo valja istaknuti kad je posrijedi Epsteinovo shvaćanje filma jest da je kao strastveni mislilac i umjetnik od 1920-ih do kraja 1940-ih godina ostao vjerojatno jedini od plejade avangardista u Europi koji je na tragu nadrealizma filmu podario auru paradigmatske umjetnosti modernoga doba s kojom tek otpočinje suočenje poezije i filozofije. Za njega su to načini mišljenja, diskursi kazivanja koji unatoč razlika, jer poezija se obraća svijetu emocijama i tjelesnošću a filozofija s pomoću racionalnoga propitivanja bitka, bića i biti čovjeka, smjeraju sintezi. U svojim najznačajnijim knjigama poput La poésie d’aujourd’hui: Un nouvel état d’intelligence te Bonjour cinéma iz 1921. godine kao i u djelu La lyrosophie iz 1922. godine, Epstein pokušava u duhu nadrealizma stvoriti sklop različitih duhovnih iskustava. Pritom je riječ o fotomontažama, poeziji u prozi, grafikama, kolažima. Ključni pojam njegova avangardnoga pristupa sintezi poezije i filozofije unutar modernog sklopa kinematografije jest fotogenija. Već je iz njegova stvaralačkoga pristupa bjelodan eklektički i sinkretički način spajanja nespojivog, otvaranje svojevrsnog intermedijalnog ili čak transmedijalog puta dosezanja tajne ljudske egzistencije u začaranome svijetu tehnologije i duhovnosti. Njegov se filozofijski sklop mišljenja sastoji od spoja Spinoze i Nietzscha, pa ga čak režiser Abel Gance naziva ʺmladim Spinozomʺ. (Christophe W all-Romana, Jean Epstein, Manchester University Press, Mancheester-New York, 2013, str. 157-187.) Usto, pokušao je pomiriti židovsku ezoteriju Kabale s grčkim predsokratskim misliocima, i to ne samo u pojmovno-figuralnome smislu, već i onome koji se nazire u njegovoj poetici korporalne ekspresivnosti u filmovima u kojima veliča ekstatičke mogućnosti homoseksualnosti. Što je to ‒ fotogenija? Epstein uzima fotografski aparat onim tehničkim uređajem koji nadilazi moć prirode, a kinematograf posjeduje dodatnu prednost nad fotografskom slikom jer počiva na mobilnosti i pokretnoj slici. Nije, dakle, stvar u pukoj mogućnosti snimanja kao oslikavanja već uvijek postojeće prirode stvari. Štoviše, pojam reproduktive ili mehaničke tehnologije kako je Walter Benjamin nastojao razumjeti bit novih medija poput fotografije i filma, nije odlučujući za ono što, prema Epsteinu, film jest i što može. Veličina njegova promišljanja jest u tome što je film shvatio sinestetički. S jedne je strane posrijedi ono racionalno i otuda tehnološki izvedeno kroz logiku aparata, a s druge, pak, strane, fotogenija označava afektivnost i pokretanje senzorno-motoričkih mogućnosti ljudske spoznaje svijeta. Nasuprot Freudova pojma nesvjesnoga i sublimacije kao kulturnog nadomjeska za nedostatnost onog što priroda podaruje životinjama a uskraćuje čovjeku, nagonsku strukturu obitavanja i prilagodbu okolišu, Epstein zagovara materijalističko gledište, polazeći od spinozističke univoknosti bitka, odnosno vladavine imanencije u svijetu. To pretpostavlja istodobno razgraničenje i spram Bergsona, koji nije u filmu prepoznao mogućnost filozofijskoga mišljenja izvan prirodno-vitalističke sheme. Drugim riječima, fotogenija se određuje kao ono nesvjesno onkraj simptoma, trauma, snova, fantazije. Ona je afektivno-osjetilna sinestezija i stoga zahvaljujući filmskoj kameri ono sublimno stanje svijesti ne leži u stvari-o-sebi koja je negdje onostrana ili izvan ovoga svijeta. U biti filma kao fotogenije počiva mogućnost oslikavanja-snimanja svijeta kao lirozofije. ʺKino mi se čini sličnim Sijamskim blizancima koji bi bili ujedinjeni trbuhom, to jest nižim životnim potrebama, i razjedinjeni srcima, to jest višim potrebama. Prva od ove braće je kinematografska umjetnost, a drugi je filmska industrija. Tražimo kirurga koji bi razdvojio ova dva brata neprijatelja a da ih ne usmrti, ili psihologa koji bi izgladio nespojivosti između dva srca. Dopustit ću si da vam govorim samo o kinematografskoj umjetnosti. Kinematografsku umjetnost je Louis Delluc nazvao: “fotogenija”. Riječ je sretna, morate je zapamtiti. Što je fotogenija? Nazvat ću fotogeničnim bilo koji aspekt stvari, bića i duše koji povećava svoju moralnu kvalitetu kroz kinematografsku reprodukciju. I svaki aspekt koji nije uvećan kinematografskom reprodukcijom nije fotogeničan, nije dio kinematografske umjetnosti.ʺ (Jean Epstein, ʺDe quelques conditions de la photogénieʺ u: Écrits sur le cinéma: tome 1: 1921-1947, str. 137.) Fotogenija je za Epsteina bit filma. Razlog valja vidjeti u tome što film kao tehnološki dispozitiv fluidnosti i mobilnosti slika stvara posve nove mogućnosti mišljenja u sinestetičkome jedinstvu filozofije i poezije. Ono što uistinu povezuje racionalno i emocionalno, um i osjećaje, nije ništa drugo negoli tijelo shvaćeno onkraj svakog transcendentnog stajališta. Već je otuda bjelodano da je Epstein nekovrsni prethodnik delezovske ontologije slika s obzirom na shvaćanje filma. Naime, njegov je postulat u teoriji kao i praksi filmskoga mišljenja da priča ne pripada biti filma, jer fotogenija nadilazi kazivajući moment jezika u smislu logike reprezentacije bitka kao takvog. Nedvojbeno je da Epstein u svojem fragmentarnom načinu kazivanja kakav je bio karakterističan i za dadaista Huga Balla, mislioca avangardnoga obrata tijela u umjetnosti 20. stoljeća, iskazuje anti-bergsonistički stav. Usto, vidljivo je da fotogenija kao pojam ukazuje na mogućnost sjedinjenja onog što je metafizički bilo razdvojeno još od doba kartezijanstva novog vijeka. Kad, naime, Epstein u spomenutome tekstu metaforički govori o sijamskim blizancima, filmu kao umjetnosti i industriji, on ima u vidu da tehnološki imperativ filma predstavlja mogućnost stalnog napretka i razvitka. To, dakako, znači da film sintetizira racionalnu dimenziju mišljenja i onu koja se očituje u čitavom nizu afektivnih momenata ljudske egzistencije. Međutim, fotogenija se ne svodi tek na presnimavanje ili kopiranje onog što je vidljivo u prostoru i vremenu tzv. objektivne stvarnosti. Problem koji se ovdje pojavljuje jest onaj koji je i za Bergsona i za Deleuzea bio odlučujući, a to je odnos između kretanja i slike, odnosno materije i sjećanja. Film stvara novu spoznajno-etičku stvarnost. Epstein je naziva kinematičkom inteligencijom, a ona se razlikuje od geometrijske inteligencije. (Christophe W all-Romana, Jean Epstein, str. 162.) Iz ovog postaje bjelodano da film nadilazi tzv. prirodno iskustvo. U svojoj tehnološkoj mobilnosti i fluidnosti, zahvaljujući tehnikama montaže, usporavanja i ubrzavanja, reza i kadriranja, film zahtijeva drukčije teoretsko promišljanje od onog koje je bilo mjerodavno za klasičnu i modernu estetiku s obzirom na proučavanje jezika u formi književnosti i dramskoga kazališta. Ako je Epsteinova fotogenija zapravo sinteza filmske slike i misaonoga aparata kojim pristupamo kinematičkome sklopu mišljenja, onda je s tim pojmom otvoreno područje filozofije koja nužno mora biti eklektička i sinkretička upravo zbog toga što film u svojoj čistoći pretpostavlja miješanje supstancija, da se izrazimo spinozistički. Iako su najznačajniji Epsteinovi tekstovi o lirozofiji i fotogeniji objavljeni u zlatno doba francuske avangarde 1920ih godina, što ujedno vrijedi i za književnost nadrealizma i filmsku umjetnost koju su odredili Germain Dulac i Antonin Artaud, valja uputiti na to da je po mojem sudu njegov dalekosežno najproniciljiviji tekst objavljen 1946. godine. Naslov još i danas izaziva respekt i zaslužuje pomno čitanje ‒ Inteligencija stroja (Intelligence d’une machine). Ako film ne priča nikakve priče, već govori o afektivnim situacijama, kao što je to mislio i Artaud, onda je samorazumljiva usmjerenost spram tijela kao sklopa nesvjesnoga. Kako smo već pokazali, ono nije frojdovski nesvjesno, već kognitivno područje preklapanja afekata koji dolaze iz tijela i prožimaju ljudsku svijest. Stoga ne treba čuditi da je Epstein prvi u povijesti promišljanja filma s aurom filozofijskoga sinkretizma Spinoze, Nietzschea i predsokratika izvršio radikalan kinematografski obrat. On, naime, film shvaća kao realizaciju onog neljudskoga kako u smislu mehanosfere unutar koje se zbivaju slikovne metamorfoze u četiri dimenzije, tako i u smislu vladavine nadljudske moći koja nadilazi subjektivnost s njezinim ograničenim spoznajno-afektivnim dosezima. ʺKinematograf je jedan od onih intelektualnih robota, još uvijek djelomični, koji uz pomoć dva foto i elektromehanička osjetila i memorije fotokemije, razvija predstave, to jest misao, gdje prepoznajemo iskonske okvire uma, tri Kantovske kategorije opsega, trajanja i uzroka. Ovaj rezultat već bi bio izniman kad bi kinematografska misao, kao i ona načinjena od računskoga stroja, bila stvorena samo kao imitacija u službi ljudskih ideja. Ali znamo da kinematograf upisuje, naprotiv, svoj prikaz svemira s originalnošću zbog koje ovo tumačenje nije odraz, jednostavna kopija shvaćanja organskoga umotvorstva (mentalité-mère),već doista drukčije individualiziran sustav, djelomično neovisan, koji sadrži klicu razvoja filozofije koja pak smjera dovoljno daleko od aktualnih mišljenja, pa bi to možda bilo prikladno nazvati antifilozofijom.ʺ (Jean Epstein, ʺ Intelligence d’une machineʺ, u: : Écrits sur le cinéma: tome 1: 1921-1947, str. 310.) No, ono što je ipak najvažnije jest da Epstein ne shvaća film samo kao moderni tehnološki izum u korist umjetničke imaginacije. On još više vjeruje kako se u sublimnome stanju svijesti koje stvara kinematograf skriva budućnost transformacije i same filozofije. Otuda ovaj pojam antifilozofije, koji će mnogo kasnije rabiti Deleuze, Lyotard i Badiou, označava ono samo po sebi transformativno jer dovodi u pitanje jezik kao uvjet mogućnosti metafizike uopće. Kinematograf na taj način postaje ne samo tehnološki aparat s dušom, već sredstvo-svrha eksperimentalnoga konstruiranja drukčijeg mišljenja. Ovaj utopijski program kinematičkoga mišljenja kakav zagovara Epstein nedvojbeno pripada sintetičkome mišljenju s kojim će se nakon 2. svjetskoga rata uhvatiti u koštac kibernetička teorija u Americi, Njemačkoj i Francuskoj. U samome tekstu spominje se i entropija kao drugi zakon termodinamike. Poznato je kako je to ključan pojam za četvorstvo kibernetičkih pobuđenih uzroka kojim informacija-povratna sprega (feedback), kontrola i komunikacija tvore sustav upravljanja u interakciji živih sustava i okoline. Ono što u ovom ranome tekstu dodatno plijeni pozornost jest kategorijalni sustav s kojim možemo razabrati novi način razmatranja odnosa između znanosti, filozofije i umjetnosti. Sve to prožeto je još više animističkom mistikom sublimacije i nesvjesnoga, što znači da Epstein pokazuje kako film kroz procese fotogenije i odnos s neljudskim objektima proizvodi stanje svijesti u modernoga čovjeka kao stanje koje konvergira s etičko-estetskim i političkim zahtjevima slobodnoga društva. Nije otuda slučajno da su njegovi filmovi apoteoza slobodne ljubavi, homoseksualizma i afektivnoga odnosa čovjeka spram složenog svijeta tehnologije, prirode i onog ljudskoga poput slavnog uratka Le Tempestaire iz 1947. godine. Film u trajanju od 23 minute koristi tehnike poput vremenskog odmaka i usporenog kretanja i slike i zvuka da bi dočarao mističnu priču o ženi koja predosjeća nesreću za svojeg ljubavnika koji se otisnuo na olujno more u ribolovu. Iz svega je razvidno kako Epstein ulazi svojim filmskim djelom i filozofijskim fragmentima o biti filma u vrijeme mobilnosti i fluidnosti, demokratske frivolnosti i slobode, u vrijeme eksperimentalnoga stvaranja slike o čoveku u interakciji s onim što ga nadilazi u logici inteligentnoga stroja. U pravu je Cristophe Wall-Romana kad tvrdi da je njegovo ʺgledište o vremenu duboko posthumanističkoʺ. (Christophe Wall-Romana, Jean Epstein, str. 170.) Vrijeme se, dakle, vremenuje kroz mnoštvo perspektiva i dimenzija, što potvrđuje Deleuzove postavke kako virtualna slika nikad nije ukorijenjena u sadašnjosti. Problem koji je Epstein, naravno ne sustavno i strogo filozofijski izvedeno, uspio otvoriti svojim tekstom o filmu kao neljudsko-nadljudskome dispozitivu moći stvaranja sublimnoga stanja svijesti pokazuje nam da film nije i ne može biti čista iluzija zbivanja. Posve suprotno, s filmom smo u kinematičkome prostoru koji se virtualno-aktualno odvija kao neprestano transformiranje moći ljudske percepcije, od pažnje do afektivne katarze, u odnosu spram onog što donosi napredak i razvitak u vizualizaciji tehnosfere. Film se u 21. stoljeću usmjerava gotovo ʺbeskonačnom brzinomʺ spram mogućnosti koje čovjek može imati samo pod uvjetom prilagodbe onom neljudskome. A to će očito biti izvedivo dolaskom novih post-digitalnih sklopova povećane memorije i preobrazbe ljudskoga tijela u kognitivno-neuralne mreže primanja i slanja informacija drugome tijelu. Mozak kao ekran bila je Deleuzeova postavka za odnos mišljenja i filma. Čini se da je Epsteinova inteligencija stroja jasno ucrtan program antifilozofije za koju mi još možda nismo posve pripravni jer jezik više nije paradigma za ovo nadolazeće mišljenje. Film zahtijeva promišljanje biti slike kao vizualizacije života, što znači konačni raskid s kartezijanskim fikcijama o razdvojenosti uma i tijela. Ono sublimno ne dolazi iz metafizičkih visina transcendencije, već se kao stanje svijesti afektivno-katarzično razotkriva kao kinematički događaj nadilaženja svih razlika živoga i neživoga. Samo film još može prikazivati neprikazivo jer počiva na racionalno-mističnim uvjetima proizvodnje drugoga života koji nije ni iluzija niti san. Film je govoreći jezikom srednjovjekovne skolastike Veliki Treći ili tertium datur. To je ONO što omogućuje stvarima da se pojavljuju, a pojavama da budu vidljive; to je ONO što nadilazi razlikovanje onostranoga i ovostranog; to je ONO što pripada logici čiste vizualizacije i zato je njegova bit istoznačna i za umjetnost, filozofiju i znanosti. Bit filma leži u tehnosferi.

June 30, 2025
„Agonija u vrtu“

„Agonija u vrtu“

1. „Agonija u vrtu“ talijanskoga slikara Andree Mantegne značajna je religiozna slika iz razdoblja rane renesanse, za koju se vjeruje da je nastala između otprilike 1458. i 1460. godine. Koristeći temperu i ulje kao medije, Mantegna je izradio djelo dimenzija 63 x 80 centimetara koje obuhvaća ključni trenutak u kršćanskoj naraciji. Trenutno se ovo umjetničko djelo nalazi u Nacionalnoj galeriji u Londonu. Mantegna, poznat po svojem doprinosu ranoj renesansi, prožeo je ovo djelo duhovnom ozbiljnošću i inovativnim umjetničkim pristupom. Umjetničko djelo prikazuje noćnu scenu smještenu unutar prostranoga krajolika koji spaja prirodne i arhitektonske elemente. U prvom planu vidimo tri figure, vjerojatno apostole Petra, Jakova i Ivana, prikazane u dubokom snu dok su odjeveni u prepoznatljivu, jarko obojenu odjeću. Njihov odmor oštro je u suprotnosti s mučnim položajem Isusa, koji kleči u molitvi na stijeni s lijeve strane, izoliran u svojoj patnji i iščekivanju nadolazećih kušnji. Suočava se sa skupinom malih, anđeoskih figura koje lebde na oblaku, noseći simbole Muke ꟷ križ, stup i bič, koji najavljuju njegovo skoro raspeće. Pozadina je zamršena, prikazuje dolinu koja vodi do utvrđenoga grada i niz valovitih brežuljaka koji nestaju u horizontu. Ovaj grad mogao bi biti prikaz Jeruzalema, gdje su se odvijali biblijski događaji Muke. Vojnici i figure mogu se vidjeti kako se kreću kroz ovaj krajolik, što sugerira dolazak Jude i vojnika koji će uskoro stići uhititi Isusa, kako je opisano u novozavjetnoj pripovijesti. Mantegnino oblikovanje perspektive kao temeljno obilježje renesanse privlači pogled gledatelja preko različitih ravnina kompozicije, stvarajući osjećaj dubine i kontinuiteta između ljudskoga i božanskog carstva. Detaljan prikaz drveća, stijena i struktura pokazuje Mantegninu pedantnu usmjerenost prema naturalizmu, dok majstorska upotreba boja i svjetla prožima scenu dramatičnom i eteričnom kvalitetom. Ovo djelo je duboka sinteza religijskoga simbolizma i inovativne umjetničke tehnike, odražavajući duhovni i kulturni duh vremena 15. stoljeća. Nemoguće je prenijeti ovu sliku u barokni okvir razumijevanja svijeta bez ozbiljnih promjena biti same slike, a isto vrijedi i za druge epohe i stilske varijacije motiva iz „Getsemanskoga vrta“. Drugim riječima, slika je fundamentalni arhetip iz kojeg proizlaze sve druge slike takve i slične duhovne orijentacije sve do moguće „dekonstrukcije“ u suvremenosti. 2. Izvorno objavljen 1923. godine filozofski ogled židovsko-ruskoga mislioca Lava Šestova, „La Nuit de Gethsémani“ („Getsemanska noć“), naslovljen je prema jednoj Pascalovoj kritičkoj primjedbi uz tumačenje Krista i naziva se „studijom Pascalove filozofije“. Šestovljev vlastiti opus predstavlja svojevrsnu antifilozofiju, tj. prošireni diskurzivni napor da se poremeti – i konačno svrgne – samorazumljiva kompetencija racionalnosti u odnosu na najvažnija pitanja ljudskoga samorazumijevanja i religije. U Pascalu je Šestov vidio arhetip vlastite antifilozofske ambicije. Usput, pojam antifilozofije često se koristi u kontekstu suvremene francuske filozofije, kod Badioua, koji tako Lacanovu psihoanalizu naziva „antifilozofijom”. Izraz je zapravo onaj koji se može ispreparirati polazeći od čitave struje antihehelovstva u 19. stoljeću, nadasve u mišljenju Kierkegaarda i Nietzschea. Šestov, dakle, piše da se čovjek se zapravo mora potruditi „riješiti se razuma i njegovih argumenata kao što je to učinio Pascal: „Ponizi se, nemoćni razumu“…’ jer se nelegitimno ulaganje u razum u tim područjima života Pascalu čini kao „neshvatljiva čarolija, nadnaravna tromost“ u koju nas je gurnula naša žeđ za znanjem“. Drugdje uspoređuje hipertrofirani razum s božanstvom Stiksom – naizgled ‘nepobjedivim’ i u konačnici ‘smrtonosnim’. Šestov prati genealogiju antifilozofskoga otpora ovoj racionalno izazvanoj duhovnoj letargiji – uvidu koji, kako mora biti, potječe od Tertulijana, preko Luthera, do Pascala, Kierkegaarda i dalje. Zajedničko ovom misaonome luku je stajalište da kako Šestov kaže, „Samo ludost vjere…“ može nas probuditi iz one tromosti u koju smo utonuli nakon što smo kušali plodove stabla spoznaje. (v. Lev Shestov, „La Nuit de Gethsémani: Essai sur la philosophie de Pascal“, prijevod J. Exempliarsky (Paris: Éditions de l’éclat, 2012. Engl. verzija „Gethsemane Night“, u: Lev Shestov, „Job’s Balances. On the Sources of Eternal Truth“, ur. Bernard Martin, prijevod: C. Coventry and C.A. Macartney, (Athens, OH: Ohio University Press, 1975), str. 375-435. Takvo „vjerničko razmišljanje“ nije potraga za vječnom strukturom i redom nepromjenjivog bića, niti je hladno racionalno ‘razmišljanje’ o duhovnim stvarima; radije, to je jednostavno uključenost uma u konačnu i vrhovnu borbu duše na pragu smrti; to je razmišljanje koje je, suočeno s ograničenjima razuma s jedne strane, ali još više s erupcijom božanske objave s druge strane, prisiljeno priznati da je ljudska egzistencija tjeskobno i istodobno otvarajuće područje dolaska onog što pripada milosti i samilosti, onome bezuvjetno Drugome koje židovsko-francuski filozof Emmanuel Lévinas naziva etikom suosjećajnosti koja prethodi ontologiji u njezinu tradicionalnome shvaćanju postojanosti i trajnosti bitka. 3. Renesansno je slikarstvo najviši doseg slikarskoga umijeća ikad. Ono je to ponajprije zbog činjenice koja vrijedi upravo za umijeće Andree Mantegne. Riječ je o svezi eterične duhovnosti i naturalizma. Ikonologija nam govori da je mimetička slika uvjet mogućnosti svake daljnje interpretacije religioznoga sadržaja, a ne obratno. Nije li ovaj „preokrenuti platonizam“ zapravo blasfemija religioznoga metareferencijalnoga okvira renesansnog slikarstva kojemu Mantegna podaruje iznimnu veličajnost? Naravno da jest, ali kako može biti drukčije? Zar bi onda umjetnost bila nešto drugo negoli puko oponašanje izvornika koji je ionako uvijek nepouzdan, onaj koji preostaje u sferi narativne relativizacije događaja, jer ikonologija nam ne pruža samo „ilustraciju“ Svetoga Pisma sa svim popratnim vizualnim događajima, već nas uvodi u duboko traumatsku povijest odnosa božanskoga i ljudskoga, kojemu Krist kao duhovni pronositelj žrtve za mesijansku budućnost spasa otvara temeljno pitanje onkraj svake religioznosti: što je smisao ljudske egzistencije u očekivanju nadolazeće budućnosti kao tajne života? Slika Andree Mantegne podastire nam „drugu povijest“ onoga što je „već pročitano“, a ne „već viđeno“ u tekstu Biblije i nakon toga u bezbrojnim komentarima i zapisima uz epizodu poznatu kao „Getsemansko bdjenje“. Pritom postaje odlučujuće za svaku istinsku hermeneutiku ne prikaz usnulih Kristovih učenika niti uopće anđela i ustreptale prirode koja ima karakter arkadičnoga dekora buduće agonije i žrtvovanja onog tko naviješta svojom egzistencijom dolazak kraljevstva nebeskoga. Ono odlučujuće u Mantegninoj slici jest „iluzija“ narativne složenosti koju razvija perspektiva i u kojoj Krist u molitvenom položaju bosih nogu kleči pred zatvorenim nebom, a iza njega je drvo i na njemu crna ptica zloslutnica. Smisao događaja koji razbija kult razuma, za Šestova, jest slika pretkazanja žrtvovanja koje se zbiva u noći kad je sve naizgled spokojno i u ravnovjesju s dubokim disanjem same prirode. No, što ako za razliku od Šestova i njegova religiozne ekstaze duhovnoga „egzistencijalizma“ koji ipak počiva u vjeri u Jezik, valja okrenuti ploču i posumnjati u njegove otajstvene moći te „vjeru“ pokloniti slici bez ikakvog zazora spram kazivajuće moći govora o istini ljubavi i suosjećajnosti spram Drugoga u napuštenome svijetu? 4. Mantegnina slika je „religious turn“ u povijesti renesanse naprosto zbog toga što je otkriće perspektive ono što naturalizam tijela pretpostavlja duhovnome i simboličkome smislu slikarstva uopće. Nije tako njegova tehnička inovativnost puka dosjetka i metodološka originalnost u prikazu i predstavljanju lika na slici koja religioznosti podaruje drukčije tumačenje odnosa ljudskoga tijela i božanske naravi Krista. Uostalom, znamo da je baš Mantegna bio onaj umjetnik koji je do brutalnosti „opisivao“ i „razotkrivao“ fiziologijske prekomjernosti i zazornosti tijela kao takvog, kao što je to njegov niz skica za umrloga Krista skinutoga s križa. Sve to ukazuje na odluku da se s pomoću perspektivizma kao tehničke inovacije renesansnoga slikarstva slici podari „dubina iluzije“ veća od „iluzije dubine“. A to, naposljetku, znači da „Agonija u vrtu“ pretpostavlja već promijenjenu navadu ljudskoga oka da u slici pretkazanja nadolazeće budućnosti žrtvovanja i spasa čovječanstva vidi ono što nadilazi ne samo granice razuma, kako je to Šestov prigovorio racionalizmu i prosvjetiteljstvu zapadnjačke metafizike, već i granice vjere kao druge strane istoga „dogmatizma“ mišljenja. Slike nas gledaju istim žarom i nadahnućem, istim tjeskobnim osjećajem egzistencijalne nemoći i straha kao i mi njih, jer su „žive slike“ događaja koji se nekoć dogodio ili možda nije, nije čak ni važna ova „vjera u stvarnost“, već je jedino važno da je slika poput Mantegnine uvjet mogućnosti ljudske istinske egzistencije koja se sabire u osamljenosti u zajedništvu, a ne obratno. I to je ono što slici nastaloj u 15. stoljeću podaruje mnogo više od bilo kakve „religiozne ekstaze“. Ona je pogled u gluhu noć dugoga bdjenja bez kraja, bdjenja od kojeg ovisi sav etički i kozmički smisao ljudske žrtve za istinom kako nekoć, tako sada i zauvijek.

June 29, 2025
S.N.A.F.U.

S.N.A.F.U.

1. „Jeff Bezos i Lauren Sanchez privode kraju pripreme za svoje vjenčanje u Veneciji, gdje su za svoj boravak iznajmili cijeli luksuzni hotel Aman Venice. Venecija ovih dana vrvi slavnim imenima i luksuzom, a među prvima koja je snimljena bila je Ivanka Trump. Dok se svaki detalj svadbe pomno planira, građani Venecije prosvjeduju. “Venecija se tretira kao izlog, kao pozornica… A ovo vjenčanje je simbol iskorištavanja grada. Venecija je postala samo sredstvo”, rekla je lokalna aktivistica Federica Toninelli za BBC. Prosvjednici planiraju izravne akcije – skakanje u kanale kako bi blokirali vodene taksije i zatvaranje uskih venecijanskih ulica kako bi spriječili pristup slavnim gostima.“ Bezos je stara oligarhijska ništarija američkog globalnoga kapitalizma, njegova uskoro i bračna sudružica predstavlja mlađi relikt patrijarhalizma u duhu celebrity-kulture i tome se više ne treba dodati baš ništa. Ali, aktivistica Federica Toninelli, za koju nužno moramo imati nekog obzira jer je glas naroda i kritički um obrane ovog Grada kao umjetničkoga djela od užasa koji se umnaža iz dana u dan zahtjevima da Venecija zapravo „profitira“ od ove primitivne dekadencije „bogatih i slavnih“, ona je u svojem izljevu opravdanoga gnjeva naprosto patetičan odgovor „mnoštva“ na apsolutnu moć tzv. estetskog kapitalizma i ništa više. O njegovim grandioznim apetitima u iskorištavanju tzv. eko-kulturnoga kapitala, ideologijskim novim krinkama i nesmiljenome rokoko-životnome stilu dojučerašnjih praznoglavaca pisali su francuski postmoderni sociolog Gilles Lipovetsky i njemački filozof Gernot Böhme (v. Ästhetischer Kapitalismus, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2016. 2. izd.). Ukratko, Böhme podsjeća u „Uvodu“ na odavno zaboravljenu knjigu njemačkoga ekonomista i povjesničara Wernera Sombarta iz 1922. godine znakovita naslova: Ljubav, luksuz i kapitalizam (Liebe, Luxus and Kapitalismus). To je prethodnica analiza kulture kao novog načina stjecanja viška vrijednosti koju će neomarksizam od Marcusea do Bourdieua dovesti do svojevrsne „dogme“ bezuvjetnoga napretka i razvitka modernog društva. Vrlo jednostavno: kapitalizmu je u 20. stoljeću imanetno i inherentno preusmjeravanje s logike fizičkoga rada na eksploataciju onoga što je ipak možda ponajbolje pokazao u svojim analizama Freuda i Marxa francuski filozof postmoderne Lyotard izrazom libidinalna ekonomija. Nije li sve već posve prozirno: bez ljubavi nema luksuza, ali bez kapitalizma nema seksa, droge i (t)rapa. Kvantitativnost i transparencija slike čine logiku kapitala toliko bezuvjetno perfidnim i perverznim da je svako gnušanje i konzervativno vraćanje u prošlost kad je Venecija bila vizualna alegorija genijalnog filma o Casanovi jednog Federica Fellinija naprosto „reakcionarna nostalgija“ za odavno proigranim vremenom. Ako je, kad je riječ o ikonologijskim aspektima promjene funkcije masovne zvijezde pop-kulture Lady Gaga bila samo morbidni nastavak Madonne drugim sredstvima, onda je Bezosov „venecijanski pir vampira“ samo ꟷ što? Nastavak Jeana Paula Gettyja „drugim sredstvima“? Ne bi se složili, na prvi pogled, samo oni koji ne vide bit ovog obrata u logici društva spektakla. Iako je Getty bio zloglasni škrtac, nesretnik koji se bavio eksploatacijom nafte u Americi i ostavio iza sebe, a što drugo negoli veličajni muzej umjetnosti u Kaliforniji, njegov unuk John Paul Getty III. tzv. zlatni hipi, sa 17 godina su ga oteli talijanski mafijaški otmičari te mu odrezali uho, a kasnije se predozirao heroinom i doživio moždani udar, dokaz je o tradicionalnoj ukletosti posjedovanja golemog imperija novca i kapitala uopće. I škrtost i razmetljivost, i asketizam i hedonizam, samo su dvije strane istog novčića u biti estetskoga kapitalizma. Pogledajte književnu povijest i lik patološki opsjednutog škrca u Skupu našeg Držića i filmsku povijest i lik zavodnika-bonvivana kojeg u slavnome filmu Veliki Gatsby maestralno igra mladi Robert Redford. Zašto se onda tako strašno skandalizirati činjenicom da Bezos „amazonski“ zakupljuje jedan simbolički grad „ljepote i umjetnosti“ i pretvara ga nekoliko dana u svoju i spektakularnu prćiju „svoje“ obožavane Lauren? Isto čine svi ovi „škrti razmetljivci“ od Air Jordana koji okupira moj divni Skradin, nekih opskurnih saudijskih prinčeva koji se šepure kao pustinjski varani po Elafitima i malteškim lukama, da se ne govori o Elonu Musku koji Starlinkom istražuje seksualno podmorje Vražjeg otočja skenirajući buduće zaposjedanje još nezapasanog objekta X na mappa mundi našeg vrloga estetskog kapitalizma. Nema načelno kraja ovome proždrljivome i razmetljivome dugu dizajniranja svijeta kao sveze „kuće lutaka“ i „babilonske ludnice“ u pretvaranju života u estetsku lakrdiju koja je utoliko uspješnija ukoliko se mjeri samo jednim mjerodavnim mjerilom kao što je to globalno tržište estetskoga kapitala. 2. Fellini je, sjetite se, sve to na poetski način „predvidio“. To je ona scena iz njegova Amarcorda koja vrijedi svih blaga svijeta, jer je simbolički i metafizički višeznačna i nikad je ne možemo svesti na puku ovu ili onu alegoriju. Riječ je o onom spektakularnome brodu, ponosu talijanskoga novog fašizma, prekooceanskoj grdosiji i ljepotanu, jedinstvenom događaju koji svojim prolaskom uz samo pristanište u Riminiju, Fellinijevu rodnome gradu i sinonimu za mediteranski elitni turizam, izaziva zanos i ekstazu masa. „Brodogradnja je do Drugog svjetskog rata svakako bila jedan od značajnijih simbola razvijenosti i napretka, pa i ponosa nacije. To se u prvom redu manifestiralo kroz primjenu tehničkih dostignuća izgradnje velikih prekooceanskih putničkih brodova, kakav je bio i talijanski parobrod REX, dovršen 1. kolovoza 1931. godine u brodogradilištu Ansaldo, mjestu Sestri Ponente nedaleko od Genove. Pred otprilike 130.000 ljudi, porinuću su prisustvovali talijanski kralj Vittorio Emanuele i kuma broda, kraljica Elena.“ Umjetnost je uvijek „krađa“ stvarnosti i obratno stvarnost je „krađa“ umjetnosti. U tom međusobnome razmjenskome odnosu stvar postaje utoliko uzbudljivija ukoliko se, kako to kaže Gernot Böhme, „robna estetika osuvremenjuje procesima insceniranja“ (str. 110) To su procesi kojima spektakl ulazi u nesvjesne labirinte simbolizacije suvremenoga društva postajući samom željom masovne publike za interakcijom sa svojim obožavanim idolima iz svijeta „ljubavi, luksuza i kapitalizma“. No, s čime se to 2025. godine u ovo strašno ljeto apokalipse i katastrofizma, ratova i napretka tehnosfere, masovna publika začarava i identificira? S Bezosom i njegovom Lauren? Ma, to bi bilo ispod razine čak i jednog provincijalnoga vašara za sitne razmetljivce s ovijeh ukletih prostora. U Fellinijevu filmu masovna ekstaza nema nikakve ljudske značajke obožavanja prinčeva, markiza, grofova, diktatora i totalitarnih praznoglavaca u ricinusovu ulju. Ljudi obožavaju uvijek i jedino samo prazne i beživotne objekte univerzalnoga fetišizma koji spaja seksualnost i kapitalizam. Sublimni objekt ideologije estetskoga kapitalizma jest estetski objekt X, a to može biti samo luksuzni brod, automobil, zrakoplov, podmornica, Apollo 11, Messijeva zlatna lopta i… I? I ništa. Najviša razina ove spektakularne dekadencije globalnoga ništavila nije nikakvo vjenčanje jednog „amazonskoga“ oligarha kao vodeće ništarije globalnog estetskog kapitalizma s njegovom obožavanom Lauren, već dekadencija lokalnog ništavila ovog Grada koji je svoje već odigrao i u filmu Luchina Viscontija Smrt u Veneciji i u Fellinijevu Casanovi. Od propasti se itekako dobro živi ako se ona inscenira kao događaj „ljubavi, luksuza i kapitalizma“ i od toga stvori univerzalni brand jedne epohe koja je umorna od same sebe visoku umjetnost žrtvovala vulgarnome materijalizmu dizajna života kao totalnoga kiča. Iza njega više nema ništa zato jer je njegov užas vidljiv na mreži u realnome vremenu i samo se ponavlja i prenosi iz jedne zone sumraka u drugu zonu opscene žudnje za sublimnim objektom ništavila. 3. Američka svadba postaje globalni „vašar u paklu“ i čitav stvarni život više nije uopće u svemu tome vrijedan pišljiva boba. No, problem je što i čitava teorijska analiza ovog fenomena unatoč „osuvremenjavanju“ s konceptom estetskoga kapitalizma nije dospjela dalje od opsjednutosti onime što je od Sombarta do Lypovetskoga i Böhmea izvedeno kao užitak u trošenju demokratiziranoga carstva luksuza iza kojeg zjapi posvemašnja praznina kapitalizma kao fetišizma-bez-robe. Ono što drži ovaj svijet još zajedno u njegovoj pervertiranoj logici raspada jest samo onaj Fellinijev brod kao najsublimniji objekt X s kojeg silaze napaljeni i pijani američki marinci i uglas pjevaju refren svoje himne: Situation normal: all fucked up!

June 28, 2025
Agambenova analiza odnosa glazbe i politike

Agambenova analiza odnosa glazbe i politike

U inspirativnome ogledu Giorgia Agambena naslovljenom „Najviša muzika: Muzika i politika“, već na početku mislilac koji spaja na suptilan način Heideggera i Benjamina, kao i sinkretičke orijentacije posthermeneutike i poststrukturalizma, kaže sljedeće: „.Filozofija je danas moguća samo kao reforma muzike. Ako nazovemo muzikom Iskustvo Muze,odnosno izvora i zbivanja rijêči, onda u određenom društvu i određenom vremenu muzika izražava i upravlja odnosom ljudi s događajem rijêči. Zapravo, taj se događaj – to jest arché – događaj koji konstituira ljude kao bića koja govore – ne može reći unutar jezika: može se samo evocirati i prisjetiti ga se muzički ili glazbeno. U Grčkoj su muze izraz te izvorne artikulacije događaja rijêči, koji se, događajući se, udešava i dijeli na devet oblika ili modaliteta, a da govorniku nije moguće vratiti se iza njih. Muzika je upravo ta nemogućnost pristupa izvornom mjestu rijêči. U njoj dolazi do izraza nešto što se u jeziku ne može reći. Kao što je neposredno jasno pri muziciranju ili slušanju glazbe, pjesma u prvom redu slavi i oplakuje nemogućnost kazivanja, slavi i oplakuje – bolnu ili radosnu, himničnu ili elegičnu – nemogućnost pristupa događaju rijêči koji ljude čini ljudima“ (Giorgio Agamben, „Najviša muzika: muzika i politika“, Europski glasnik, br. 29/2024., str. 115. S talijanskoga preveo Luka Kuveždić) Izostavit ću u svojem komentaru na početku prvu tvrdnju kako je filozofija danas moguća samo kao reformacija glazbe. Usmjerit ću se na bitnu postavku kako muzika u „određenom vremenu“ kao svojevrsni inicijalni ili „arché-događaj“ upravlja društvenim odnosima ljudi, polazeći od iskonske grčke ideje o vladavini muza nad ljudima. Očito je, naime, da Agamben u svojem pristupu oživljava platonsku „veliku priču“ o vladavini ideja nad pojavnim svijetom. No, u slučaju muzike nije stvar u ideji, jer ono što na misterijski način utemeljuje jezik kojim ljudi govore i iskazuju svoju ljudsku bit (a ovdje je tautologija nužna) ne može biti idejom već otuda što glazba potrebuje Drugoga i obraća se uvijek Drugome kao komunikacijskome adresatu govora onog što je neiskazivo. Ako muzika utemeljuje jezik, onda je samorazumljivo da Heideggerova postavka o tome kako veliki mislioci i pjesnici konstituiraju zajednicu od grčkoga polisa do „drugoga početka“ u suvremenosti koja je određena totalnim poretkom tehnički stvorene planetarno-globalne imperijalnosti svijeta kao obrata u biti tehnike kao takve pretpostavlja kako ono izvorno-iskonsko (arché) proizlazi iz biti jezika koje nije ništa jezično-govorno. To, nadalje, ne znači da bi glazba valjda bila neki skriveni, transcendentni okvir nastanka političke zajednice u drevnih Grka. Ali, da bez njezine zagonetne naravi i djelovanja nije moguće razumjeti kako se ljudima upravlja i nadzire ih posredstvom onoga što bit glazbe zapovijeda svojim performativno-konceptualnim „tonom“, „zovom“, „aleatorikom“, čini se neporecivo. Pada mi na pamet kako je Ludwig van Beethoven jednom zgodom rekao kako je u njegovoj moći ljude razdražiti i smiriti, dovesti do ekstaze ili do posvemašnje tugaljivosti, ozarenosti jedinstvenom srećom ili akumuliranim bijesom koji se negdje mora istresti kad se sluša ubrzani takt koračnice ili neke simfonije. Što znači upravljati ljudima kao tzv. društvenim bićima? Očito je da se pojam upravljanja mora shvatiti kao vođenje i izvršenje neke primarne Volje kao Moći koja nadilazi ljudsku volju i moć. Muze su pripadne božanskome svijetu. Zato i govorimo, katkad doduše patetično, da je muzika onkraj granica jezika i da ima „božansku“ bit koju ni jedna druga umjetnost ne dosiže. Slikovne su umjetnosti prožete materijalnošću u pojavnosti, a umjetnosti kazivanja i govora poput poezije i drame pripadne su dijaloškome okviru prakse u užem smislu ljudske akcije i komunikacije. Ne zaboravimo, Grci nemaju izraz za umjetnost, pa im za tako nešto biva sinteza techné i poiesisa ono dvoznačno i ujedno jedinstveno koje svagda ukazuje na zajedništvo ljudi i bogova u svetkovini igre. Subjektivitet slobode kao savjesti i pada u privatnost osobe obilježit će srednjovjekovno kršćanstvo. Ne, Grci su narod arhe-ontologijske zajedničkosti (polisa i politeiae) i njihovi bogovi su svagda u suživotu s herojima i onima jednakima u pravednosti subitka (Mitsein, kaže Heidegger u Sein und Zeitu). ( Martrin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt a . M. 2000.) Gdje je u tom sklopu muzika kao glazba? Nigdje drugdje negoli u slikovnome jeziku rituala i misterija zajedništva koji se svetkuje jer čovjek nije tek biće razbora i uma (logosa), već ono biće koje u zanosu i oduševljenju (ekstasis) pjeva i pleše s Drugima potaknut na to odama ili elegijama rapsoda. Što muzika izaziva u ovom skrivenome i implicitnome upravljanju čovjekovim osjećajima? U Homerovoj Odiseji upečatljiv je prizor kad itački vladar na povratku svojoj žuđenoj domaji zaluta na dvor kralja Alkinoja, kralja Feačana, na koji ga dovodi mlada kraljevna Nausikaja, te nakon obilne okrjepe sluša rapsoda kako živopisno uz liru pjeva i kazuje upravo o zgodama junaka pod Trojom i zlehudoj sudbini samoga Odiseja. Prolom suza prikriva da ga se ne razotkrije. Umjetnost koju muzika izaziva pjevanjem nije, dakle, puka poezija kao prolom osjećaja. Psyché označava bit muzike i njezina odnosa upravljanja ljudskim tragičnim i banalnim svijetom. Agamben u analizi biti muzike govori o „glazbi“. Time se podrazumijeva ona glazba koja nije razdijeljena na „ozbiljnu“ i „popularnu“ kako se to događa u 20. stoljeću nakon raspada metafizike u kibernetici i svijetu „imanentne transcendencije“. Raspad ne znači da tzv. narodna i pop-glazba sa svim svojim modifikacijama u drugoj polovini 20. stoljeća ne može doseći status „vrhunske“ glazbe. No, razumijevanje glazbe koje izvodi Agamben ne dodiruje se ovog dvojstva s kojim i nadalje živimo i u 21. stoljeću, ali s jasnim stavom kako je tzv. ozbiljna glazba u svojoj „ozbiljnosti“ stvar retrofuturizma, odnosno želje za užitkom u ljepoti i uzvišenosti harmonijske glazbe, a ne sučeljavanja s glazbom šoka, provokacije i eksperimenta kako to bijaše uobičajeno u doba avangarde. Ono „vrhunsko“ jest sinonim za metafizički rang umjetnosti koja proizlazi iz mahnitosti i sklada muzike koja upravo na taj način upravlja životom ljudi od iskona do suvremenosti, od arché do eschatona. No, pojam upravljanja valja misliti u njegovoj dvoznačnosti. Jedno je politička moć na koju se Agamben neprestano nastoji orijentirati polazeći od shvaćanja razlike političkoga i politike. Njemu, dakako, političko prethodi politici, jer je posrijedi razlikovanje onog arhajskoga kao slobode i onog tehnički-instrumentalnoga kao nužnosti življenja u državi i društvu. (Giorgio Agamben, Means Without End: Notes on Politics, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2000.) Političko kao sloboda odgovara misteriju muzike koja otvara mogućnost nastanka riječi i kazivanja uopće u zajednici. Zato je izvorno grčka glazba ona koja utemeljuje ethos zajednice, što je zapravo tautologija. Etičko nije razdvojeno od političkoga jer ovo potonje prethodi svakom obliku tzv. ćudorednosti. Zato glazba u Grka nije sredstvo za neku drugu svrhu, nije u funkciji političke mitologike zajedništva. Ona se pojavljuje kao svetkovina događaja susreta, blizine i razmaka bogova i ljudi i sav njezin misterij proizlazi iz metafizičke tajne utemeljenja života ljudi u poietički osmišljenome zajedništvu u gradu-državi (polisu) kao mjeri ljudskosti uopće. „Vrhunska“ glazba nije ona koju narod nužno voli i koja mu pričinja zadovoljstvo u smislu zabave i rasterećenja. Ne, ono „vrhunsko“ kao „najviše“ je veličajno jer na glazbeni način odgovara egzistencijalnoj strukturi ljudske slobode koja se, kako ja mislim, i u Grka i u nas suvremenih, zbiva kao experimentum mundi. Što to znači drugo negoli da glazba otvara mogućnost promjene svjetovnosti svijeta kao kazivajuće-slikovne avanture samoga života u životnosti svih ljudskih mogućnosti. Otuda „vrhunska“ glazba jest kontingentni događaj otvorenosti novoga svijeta kao u slučaju Beethovenove IX. Simfonije, Mahlerove V. Simfonije ili bilo koje druge glazbe koja emanira ljepotu i uzvišenost svijeta u svjetovnosti onkraj svih granica tehničkoga nihilizma. No, Agambenova je nakana u cjelini njegova promišljanja odnosa glazbe i politike pokušati razabrati zašto je glazba uvjet mogućnosti vladanja/upravljanja nad čovjekom u postojećem stanju određenom kroz ono što nazivamo životom u društvu i državi. I zato nailazimo na ove ključne postavke. „Grci su savršeno dobro znali ono što se mi pretvaramo da ignoriramo, naime, da je moguće manipulirati i kontrolirati društvo ne samo jezikom, već prije svega glazbom. Baš kao što je za vojnika zvuk trube ili bubnja jednako učinkovit kao i naredba nadređenog (ili čak i više od nje), tako su na svakom polju i prije svakog govora osjećaji i raspoloženja koji prethode radnji i misli glazbeno odlučni i usmjereni. U tom smislu, stanje u glazbi (uključujući pod ovim pojmom cjelokupnu sferu koju netočno definiramo kao “umjetnost”) definira političko stanje danog društva bolje nego i prije bilo kojeg drugog indeksa; a ako doista želimo modificirati pravila neke države, prije svega je potrebno reformirati njegovu glazbu.“ (Giorgio Agamben, „„Najviša muzika: muzika i politika“, Europski glasnik, br. 29/2024., str. 118-119. S talijanskoga preveo Luka Kuveždić.) Kad slušamo kako treba „reformirati glazbu“, kao da taj izraz pripada davnome dobu romantike i Humboldtove reforme univerziteta krajem 19. stoljeća kad je još tinjao plamen pedagogijsko-utopijskoga zanosa kako se umjetnošću može mijenjati svijet. Nije li to „danas“ naprosto nostalgični izraz za kritički patos nezadovoljstva sa svijetom koji je sam Agamben na tragu Foucaulta definirao vladavinom biopolitičkoga stanja? To je stanje u kojem je život postao predmet biopolitike koja čovjeka u svim njegovim formama pretvara u instrument znanstveno-tehnološke manipulacije i eksploatacije. No, kako sam to pokazao u nekim svojim prethodnim knjigama, čini mi se da je svaka reforma kao i revolucija u tzv. društvenim odnosima u doba tehnosfere, bez obzira na shvaćanje političkoga i politike kao nove ontologije događaja, ordinarni promašaj ne samo mišljenja, već i konkretnoga djelovanja. (Vidi o tome: Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013. i Nemezis: Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022.) Razlog je čudovišno jednostavan. Mi nismo više oni koji „vjeruju“ u moć glazbe kao emanacije metafizički nastale „vrhunske glazbe“ i to ne zato što ne bi možda bilo „genijalanih“ skladatelja i izvođača u suvremenosti. Ta što su drugo Karlheinz Stockhausen ili, pak, Dmitrij Šostakovič, György Ligetti ili Brian Eno ako ne oni koji su na svoj vlastiti način osmišljavali putokaze nadolazećega svijeta iz biti suvremene glazbe. Problem nije u glazbi, već u tome što je njezin tzv. predmet, ono intencionalno područje usmjerenosti već od doba kibernetičke glazbe Iannisa Xenakisa, postalo ono što u analogiji sa slikom bez svijeta mogu znamenovati glazbom bez svijeta. Ako je tehnosfera još od razdoblja avangarde 1920-ih godina u teorijskim analizama Artauda i Epsteina ništa drugo negoli bit filma, onda isto vrijedi i za sudbinu suvremene glazbe nakon Bečkoga kruga i Darmstadtske škole. Tehnosfera je autopoiesis i s njom završava metafizička povijest estetskih kategorija ljepote i uzvišenosti koje su imale ne samo značenje opravdanja jednog svijeta vječne postojanosti bitka i vremena od Grka, antike, srednjega vijeka do novovjekovlja i kraja s velikom glazbom Beethovena i Wagnera u 19. stoljeću. Umjesto ove dvije veličajne kategorije za razumijevanje umjetnosti uopće, nakon razdoblja šoka, provokacije i eksperimenta u glazbi nikakvo svođenje glazbe na moć vladanja/upravljanja svijetom ljudske povijesti više nije vjerodostojni put nadolazećega mišljenja. Glazba je u ovom samostvaralačkome simulakrumu života postala događaj eksperimentiranja sa svijetom. A to znači da proizvođenje mnoštva novih svjetova iz duha virtualne simfonije kozmo-tehnogeneze ne znači drugo negoli da je njezina „bit“ u računanju-planiranju-konstrukciji nečeg što je od Arnolda Schönberga gotovo sudbinski zadano kao atonalna tehnodiceja umjetnoga života (A-life) koji može biti i buka i tišina, i nesklad i sklad, u stalnoj vremenskoj izmjeni raspoloženja (Stimmung). Ali ne i više od toga. Zato reforma glazbe nema nikakve veze s mogućim obratom filozofije. Da parafraziram na kraju Agambena koji kaže: „Loša glazba koja danas sveprisutna u našim gradovima u svakom trenutku i na svakom mjestu neodvojiva je od loše politike koja njima upravlja.“ (Giorgio Agamben, „Najviša muzika: muzika i politika“, Europski glasnik, br. 29/2024., str. 119. S talijanskoga preveo Luka Kuveždić.) Iako to „zvuči“ jako efektno i sugerira da reforma države može pridonijeti reformi (loše) glazbe, ne dajmo se zavarati općim začaravajućim dojmom. Ne, nije problem ni u glazbi ni u politici. Pa, u čemu onda? Samo u jednom: u lošoj filozofiji ili mišljenju koje ne može napustiti jednom zauvijek metafizičke kategorije dobroga i lošeg, lijepog i uzvišenog, postojanosti i reda u svemiru i u ljudima. Potrebno nam je eksperimentalno novo mišljenje koje proizvodi mogućnost novoga događaja stvaranja glazbe kao istinskoga novoga svijeta izvan redukcije na mesijanstvo i apokaliptiku. Vrhunsko mišljenje nadilazi svaku „lošu“ glazbu i svaku „lošu“ politiku. Tako je uvijek bilo i tako će možda i biti ubuduće.

June 27, 2025
Vrhunska poezija nadilazi svaki suhoparni teološki roman

Vrhunska poezija nadilazi svaki suhoparni teološki roman

1. O ljubavi, filozofiji i visokoj Ruži u kojoj nestaje Beatrice Svaku Borgesovu knjigu čitam polako, pomno, s odgodama. Tako je bilo kad sam ga prvi put dobio na uvid još u davnim danima gimnazijskoga školovanja. Isto je bilo kad sam u Puli 1986. godine ljeto provodio na Muzilu kao poštanski službenik VE-7 ondašnje JRM uz pogled na Dolinu ćupova, otvoreno more i divne pinije uokolo male Arene. Knjige koje sam čitao nakon kraja dnevne službe bile su poredane uz smaragdnu noćnu svjetiljku: Friedrich Nietzsche, Rođenje tragedije, Thomas Mann, Doktor Faustus, Martin Heidegger, Bitak i vrijeme, Danilo Kiš, Peščanik, Jorge Luis Borges, Sabrana djela u šest svezaka, izdanje GZH (1975-1982). Tako je i s knjigom Devet ogleda o Danteu, još jednom istinskome dragulju u kruni izvrsne biblioteke „Speculum“. Borges je više od postmodernoga zaštitnika kulta čitanja, na što s pravom upozorava u svojem pogovoru Stanko Andrić, jer nije posrijedi nikakvo puko razmetanje učenošću i eruditskim umijećima čuvara sedam pečata aleksandrinizma i tajne babilonske knjižnice kao metafore svijeta. Ne, s Borgesom ulazimo u posvećeni prostor svetkovine riječi kojom se ono napisano svagda prožima s pročitanim, suvremenost s tradicijom koja ne otvara svojim sjajem prostore nadolazeće budućnosti bez pisca koji, doduše, vjeruje kao i Schelling da je u iskonu svjetskoga doba sve već zacrtano i zamišljeno, te da je povijest u znaku razvitka svekolike dekadencije, ali ta njegova estetska religija samo uzvisuje „povijest vječnosti“ kao nikad prije. Njegova metoda i eksperiment u suvremenoj književnosti stoga sjedinjuje iskustvo onirizma i kozmopolitizma, mitopoetske vedrine bitka i paralogičke strogosti „znanstvene rasprave“ kojom njegove parabole, pripovijesti i poezija postaju „sveopća povijest beščašća“, a svijet platonski i plotinski svoju osmišljenost zadobiva kroz umnožena zrcala, kristale, nemoguće korelacije udaljenih zemljopisnih područja od Istoka do Zapada, od Sjevera do Juga, i to ponajprije zbog toga što je temeljna ideja koju razvija ona koja proizlazi iz stvaralačkoga simulakruma svijeta kao Knjige. Borges je kralj ove suptilne hermeneutike svijeta kao slučaja u kojem se, naravno, Bog ne kocka s Einsteinom, već se na šahovskoj ploči univerzalne drame čovječanstva vuku najlucidniji i najsmioniji potezi pisca kao čitatelja velike „Knjige prirode“ koja nije drugo negoli jedinstvo svih postojećih knjiga od Biblije do Tao te Kinga, od Upanišada do Danteove Božanstvene komedije. Borgesovi ogledi o Danteu, a kako drugo, moraju imati numerološki fatum koji povezuju tri trojke u cjelinu, ali ta je cjelina kao i svijet u našem razdoblju neodređenosti, kaosa i entropije, tek moguća kao fantastična predstava o singularnosti koja se rascjepljuje na elementarne čestice kojoj cjelovitost podaruje figura plemenite ironije. Trijade se utrostručuju kao što se čitav svemir monadologijski zrcali u mnoštvu različitih svemira kroz singularnost bića, kako na jednom mjestu Borges navodi Leibniza Sjetimo se klasifikacije tigrova u Foucaultovim Riječima i stvarima kad francuski filozof „hermeneutike subjekta“ kao „arheologije znanja/moći“ ubacuje u „Predgovor“ sve ono što ima prizvuk veličajne enciklopedije ljudskoga znanja na kojem je izgrađen svijet Zapada, ali onda odjednom citira i Borgesa iz Priručnika fantastične zoologije i to tako da svi znamo kako je težnja za univerzalnim redom u stvarnosti samo opsesija čovjeka koji svoj vlastiti nered i kaos želi nadomjestiti iluzijom vječne postojanosti i vladavine svrhovitosti nad hirom slučaja. Čitao sam, dakle, ovih devet ogleda o Danteu („Otmjeni zamak iz Četvrtog pjevanja“, „Ugolinov lažni problem“, „Posljednje Odisejevo putovanje“, „Samilosni krvnik“, „Dante i anglosaksonski vizionari“, „Čistilište, Prvo pjevanje, stih trinaesti“, „Simurgh i orao“, „Susret u snu“ i „Posljednji Beatricein osmijeh“) kao pohvalu vrhunske poezije koja nadilazi, rekao bi Benedetto Croce, svaki suhoparni teološki roman. Čitao sam, dakle, ovu Borgesovu knjigu usput čitajući i samoga Dantea i neke ključne knjige komentara uz Božanstvenu komediju, od kojih ću izdvojiti ipak samo onu najmisaoniju po mojem sudu, premda se s time oficijelni danteolozi (teolozi i književni teoretičari skloni dogmi o poslanstvu književnosti u službi Božjoj na ovaj ili onaj „sekularni“ način) neće složiti u svojoj već poslovično zadrtoj institucionalnoj mrzovoljnosti. To je knjiga francuskoga filozofa, neotomista i cijenjenoga ontologa srednjovjekovlja, stručnjaka za sv. Tomu Akvinskoga, Étienne Gilsona, Dante i filozofija iz 1939. godine objavljena u izdanju Vrina iz Pariza.Što nam to kazuje u svojim komentarima uz Dantea jedan gotovo zaboravljeni vrhunski znalac epohe srednjovjekovlja kojemu pripada Dante Alighieri svim svojim misaonim nagnućem i težnjom dosezanja božanske svjetlosti. Gilson tvrdi da je filozofija, ili, kako je sam Dante definira, „ljubavna povezanost s mudrošću“, na kraju potisnula njihov uzrok koji se odnosi na ljubav njega i njegove vječne Beatrice. Da je Dante ikada prestao je voljeti, ne bi bilo istina da je Dante svoju ljubav prema filozofiji prikazao kao uzrok iščeznuća njegove ljubavi prema Beatrice. Odjednom se nalazimo u svojevrsnoj aporiji koja nije slučajna ni u Danteovu „slučaju“. Jer, priznat ćete, Beatrice je paradigmatski „slučaj“ skolastički prenesene i uskrsnute Euridike koja u svojoj besmrtnosti ostaje zauvijek ime i sudbina onoga što je norma i ideal poezije koja u spjevu Božanstvena komedija doseže vrhunac eteričnosti i tjelesne uzvišenosti. Nije riječ tek o ženi koja sjedinjuje bit ljubavi onkraj svekolike traume tjelesnih očitovanja. Naprotiv, Beatrice predstavlja medij književne tvorbe istinske stvarnosti koja nadilazi pojavne muke upojedinjenja čovjeka u rodno-spolnoj singularnosti. Gilson u svojim komentarima zacijelo nije nikakav uzor za Borgesovu univerzalnu hermeneutiku „rajskoga stanja“ u kojem ideja književnosti prethodi pravoj zbilji kao što Beatricein osmijeh u posljednjem, devetom ogledu o Danteu odvodi Borgesa do najviše razine kontemplacije i suzdržanosti pjeva o naravi istinske ljubavi. Znamo da je u Raju, XXXI, 91-93, Dante spazio Beatrice „gore visoko, u jednom od krugova Ruže. Poput čovjeka koji s dna mora podiže pogled k mjestu gdje se rađaju munje, tako se i on njoj divi i preklinje je. Zahvaljuje joj na dobrostivu milosrđu i zagovara kod nje svoju dušu.“(J.L. Borges, „“Posljednji Beatricein osmijeh“, str. 88). Jesmo li sada na čistu da je ovdje posrijedi posve osobito, nesumnjivo kršćansko shvaćanje ljubavi koja ne dovodi do razočaranja što je možda u zbilji ostala tek „platonskom opsjenom“, već kako tvrdi Gilson, upornost ljubavi prema Beatrice dovela je Dantea do čitanja i studija iz kojih je proizašla njegova ljubav prema filozofiji. Borges u svojem ogledu ironično pokazuje da se na mjestu Beatrice u okružju visoke Ruže nalazi „neki starac“, koji mu sada kad više nema pouzdanoga Vergilija koji ga vodi kroz Pakao pokazuje put k Beatrice „okrunjenoj aureolom“. (str. 90) Uglavnom, usporedno čitanje Borgesa i Gilsona otvorio sam kao mogućnost da se iz samoga teksta ogleda „Posljednji Beatricein osmijeh“ vidi nešto čudovišno, ništa drugo negoli kraj povijesti u samoj ideji nemogućnosti bilo kakve „povijesti vječnosti“. Borges je, zapravo, u ovom ogledu o Danteu, Beatrice i „rajskome stanju“ dospio do krajnjih mogućnosti ideje književnosti i Knjige kao krunskoga dokaza njezine propasti. Ono što preostaje, nije ništa drugo negoli svojevrsna „utjeha filozofije“, jer kad Beatrice više nema na horizontu pojavnosti svijeta, sve se premješta u vječno vraćanje jednakoga, u sjećanje na ono što se nikad možda i nije dogodilo, jer kao što je poznato Beatrice de Folco Portinari možda je samo puka opsjena koju je, rekao bi Borges u jednom razgovoru o ljubavi za „Magazine Littéraire“ (br. 259/1988.), stvorila književnost, u ovom slučaju Danteova, a zbilja ionako nije ništa drugo negoli sklop snoviđenja i obmane osjetila. Dante je u svojoj najvišoj misaonoj ushićenosti u svim svojim djelima od Novoga života do Božanstvene komedije mitopoetski neoplatonist. Tako je jedino moguće shvatiti razlog zašto Borges na kraju svojeg „nedovršenoga ogleda“ ima za potrebu komentirati Beatricein nestanak, potom „starca koji zauzima njezino mjesto, njezino naglo uzdizanje do Ruže, nepostojanost smiješka i pogleda, vječno nezadovoljstvo na licu.“ (str. 92) Ako se još za trenutak vratimo nadahnutome komentaru Gilsona, onda valja kazati i sljedeće. Svaka simbolički nepronična književnost kakva u načelu bijaše ona klasična, osobito kad je riječ o spjevu i poeziji srednjovjekovlja i renesanse (Dante i Petrarca), ostavlja iza sebe zagonetke i tajne. Je li, dakle, Beatrice stvarno postojala ili je samo utvara, je li Laura bila djevica aristokratskoga podrijetla ili izmaštana figura poetske, naravno muške opsesije idealom Majke/Žene/ljubavnice onkraj granica i jezika i vremena? Tako i Gilson u svojoj analizi iskazuje kako argumenti oca Mandonneta pokušavaju dokazati ono što jest vrlo jednostavan zaključak koji se tiče skrivenoga značenja Vita Nuova. A to, posljedično, vrijedi i za Božansku komediju. On, naime, tvrdi da, pod velom prozirnih simbola i poetskih fikcija koje bi doslovno mogao shvatiti samo „pomalo tup um, Danteova prva knjiga ne priča priču o njegovoj ljubavi prema mladoj firentinskoj djevojci, već o njegovom napuštanju teologije, koja je bila njegova prva ljubav, prema ljudskoj mudrosti: „Dante je, dakle, dezerter iz teologije koji je prešao na filozofiju, da, i to je smarrimento, kako Dante kaže, obraćajući se svojoj duši, nel quale se’ caduta vilmente per questa donna che e apparita“ (Conv., II). Gilson nadalje kaže da teza oca Mandonneta ne samo da ima „instinkt samoodržanja; ona ima svu svoju „kreativnu plodnost“. „Beatrice Portinari, ili bilo koja druga stvarna žena kojom bismo je htjeli zamijeniti, mogla je biti žena koju je Dante volio; ipak ostaje istina da je Beatrice rođena iz Danteovog genija, a ne iz braka Falca Portinarija i Cilie Caponsacchi. Tvrdnja da se raspravlja od jednog do drugog kao da se radi o jednoj te istoj osobi proizlazi iz zbrke koja je kobna za naše studije. Beatrice Portinari je povijesna osoba čija sjena diskretno prati vječno živuću Beatrice koju je sam Dante stvorio. O toj sjeni povijest praktički ne zna ništa i govori o njoj samo zato što je Dante obogatio prirodu te eminentne stvarnosti koja je Beatrice, umjetničko djelo koje je on stvorio; ali čak i kad bi nam povijest mogla reći sve o Beatrice Portinari, rođenje Beatrice time ni na koji način ne bi bilo objašnjeno. Sada su povjesničari ovdje razoružani. Nema grobnice koju treba oskvrnuti, nema ladica koje treba provaliti da bi se mrtvima oduzele tajne, nema intimnih radosti ili jada koje bi se prostituirale u javnosti za novac. Beatrice Portinari, hvala Bogu, nema povijest, ali da ju je imala, to bi bila samo povijest mlade firentinske djevojke koju je Dante sreo, koja je postala druga supruga Simone dei Bardija i umrla u lipnju 1290. Da nam je Beatrice Portinari ostavila ikakva pisma, memoare ili neki intimni dnevnik, mogli bismo napisati njezinu povijest. Da je Dante napisao Secretum, kao što je to učinio Petrarca, mogli bismo naslutiti, ispod površine Vita Nuova, nešto od stvarnosti koju poetski obrađuje. Zapravo, nemamo ništa od svega toga. Ne znamo čak ni je li Dante imao Secretum za napisati, i ne postoji ništa što nas ovlašćuje da pretpostavimo da su njegovi odnosi s Beatrice bili složeniji nego što on kaže. Istina je da bi netko po imenu Beatrice Portinari postojao čak i da Dante nije pjevao o njoj, ali upravo je to razlog zašto, čak i da imamo materijal kojim bismo to napisali, njezina povijest ne bi bila povijest Beatrice.“ (E. Gilson, str. 53) Eto, zar nije Gilson na svoj način otmjenoga znalca skolastike, neotomizma i Dantea bio duhovni prethodnik Borgesove suzdržane ironije koja pripada našem vremenu više od njezina bučnoga političkog plakatiranja i etiketiranja u književnosti i filozofiji, jer čemu inače stalno bavljenje svijetom teksta kroz svagda nove komentare onog što je u svojoj nepokretnosti gotovo „dosadno“, osim pitanja koga postaviti u „Pakao“ a koga u „Čistilište“ i „Raj“ kao simbolička mjesta susretišta čovjeka i Boga i možda nekog Trećeg? 2. Između „argumentacije“ i „ornamentalizma: Igre gladi Naslov ove Borgesove knjige upućuje na devet ogleda posvećenih Danteu. Već sam to spomenuo. Ništa nije slučajno, sve se odvija u nužnosti trijada od Platona do kršćanskih teologa i filozofa, a završava s Hegelovim apsolutom: devet krugova Pakla i devet sfera Raja u Božanstvenoj komediji. Ako se i dalje pitamo zašto ga rimski klasik Vergilije, autor spjeva Eneide i niz različitih ekloga, vodi kroz Pakao, onda to nije svakako zbog toga što bi Dante bio nesposoban sam kretati se kroz nepoznato da ne zaluta u „mračnoj šumi“ simbola i metafora zla. Ne vodi ga Homer, jer Grci su za srednjovjekovlje strano tijelo, nešto mitologijski Unheimlich, upravo stoga što su imali svijest o slobodi i stvaranju kao tragičnome krugu ispunjenja onoga što Nietzsche naziva amor fati. Kršćanstvo je rođeno u Rimu i to u njegovu podzemnome svijetu, u katakombama kao poziv preobrazbe ljudske duše iz agona/agonije u blaženstvo življenja u drugome svijetu. Sve što određuje profano podrijetlo Rimske Crkve i čitav imaginarij srednjovjekovnoga puta od pakla, preko čistilišta do raja svodi se na ono što Borges neprestano ponavlja u svojoj poeziji i parabolama u kojima Teokritov slavuj u svojoj singularnosti postaje univerzalnim pjevom svijeta i u Schopenhauera i u nekoj anonimnoj argentinskoj izbi u kojoj odzvanja ljepota milonge u sumračju veličajne prijestolnice Buenos Airesa. U svakom od devet ogleda, Borges uzima u razmatranje epizodu Komedije koja je tijekom književne povijesti izazvala različita tumačenja i prijepore te nam, naravno, nudi vlastito čitanje i tumačenje. Ali zaboravlja se da nas Borges zavodi time što u ruhu mythosa podmeće apologiju logosa, pa kao da imamo pred sobom nekog književnoga interpreta Drugih i drugih izvora istoga, kao da padamo u napast da ne vjerujemo piscu Alepha ako nam ne ostavlja mnoštvo citata i komentara iz različitih znanstvenih izvora, iz filozofije, teologije, povijesti umjetnosti i povijesti književnosti. Sam je u jednom predavanju govorio o razlici između argumentacijskoga i ornamentalnog citata, između potrebe suvremenog čovjeka za „istinom“ i „zbiljom“ kao dokumentom koji je vjerodostojan poput baš te nepouzdane životne avanture Danteove Beatrice, ali istodobno dobro znamo da je svaki dokument prazan u svojem „značenju“ bez mjerodavna tumačenja. Pa, što su onda njegovi ogledi o Danteu ꟷ posljednje istine suverene književne argumentacije ili „ornamentalni“ putokazi koji svi vode u ono što Deleuze na jednom mjestu svojih promišljanja pojma utopije kao nigdine naziva engleskom dvoznačnom riječju no-where/now-here)? Prvo, Borges izlaže određenu epizodu i predstavlja neka tumačenja koja su prethodno iznijeli stručnjaci za tekst, rekli bismo filologijski vjerni egzegeti, a potom sàm komentira ta tumačenja. Zatim se vraća Danteovoj izvornoj epizodi kako bi predstavio novo moguće čitanje koje je njegovo vlastito. Sve ide glatko kao u vrlo dobro napisanoj filozofijsko-teologijskoj raspravi. No, jedno je pritom osobito „originalno“. Što? To da Borgesovi ogledi o Danteu nisu ni „argumentacijski“ protokol novih spoznaja o Božanstvenoj komediji, a niti „ornamentalni“ labirint svih zamislivih izmišljanja i razmišljanja o onome što nam Dante otvara kao problem kroz određenu situaciju, događaj, kontekst, sklop značenja za koji se mora postaviti mjerodavnim upravo svatko tko se upušta u analizu Dantea. Inače, zašto bi netko uopće pisao o Danteu i njegovom „Samilosnome krvniku“ koji kao ogled zaslužuje sav moj i Vaš respekt naprosto zato što je činjenica kako je Dante smjestio Francescu u Pakao „dok s beskrajnom sućuti sluša povijest njezina grijeha.“ (str. 45) Međutim, ja se ovdje neću baviti „Samilosnim krvnikom“, već s „Ugolinovim lažnim problemom“ u kojem spominje „poznati 75. redak pretposljednjeg pjevanja Pakla“. Evo, zašto je to od posebne važnosti za Borgesov prelazak vlastitih granica citatnosti i duha hermeneutičkoga komentara svagda smjernoga spram „opće povijesti beščašća“.Ugolino je, naime, zatočen sa svoje četvero djece u zatvoru. Zazidani su. Tamo Ugolino svjedoči kako mu jedno po jedno djeca umiru od gladi, a on zatim oslijepi. Razgovara sa svojom mrtvom djecom, suosjeća s njima i plače. Dante završava scenu ovim stihovima u Ugolinovim ustima: „Tada je post imao više moći od tuge.“ Prijepor koji je zaokupljao brojne tumače Dantea kroz stoljeća, a koju Borges pokazuje, jest je li Ugolino umro od gladi poput svoje djece ili ih je na kraju pojeo zbog gladi. Borges pokazuje odgovore koje su na interpretativnu dilemu dali Chaucer, Rambaldi de Imola, Francesco Torraca, Croce itd., te govori o „beskorisnoj kontroverzi“ u kojoj će i sam sudjelovati. Kontroverza je „beskorisna“ jer nikada nećemo saznati hermeneutičku „istinu“ tog stiha. Već na početku ovog „horor“ ogleda Borges daje rješenje. Treba ga samo drukčije „pročitati“ i sve se odjednom otvara u svojoj zastrašujućoj nesvodivosti. Evo. „Nisam pročitao (nitko nije pročitao) sve komentare Dantea, ali naslućujem da je u slučaju poznatog 75. stiha pretposljednjeg pjevanja Pakla nastao problem koji je posljedica brkanja umjetnosti i stvarnosti. U tom stihu Ugolino iz Pise, pripovijedajući o smrti svojih sinova u Kuli gladi, kaže da je glad učinila više od boli (Poscia, piꞿ che, l’dolor, potè il digiꞿno). (str. 27) Što je književnost? Borges bi sa svojeg stajališta kazao gotovo „pragmatično“: to je niz čitanja i tumačenja teksta. Mi ne živimo u doba Dantea i naš odnos s pojmom izvornika uvijek je prožet „logocentrizmom“ čitanja i pisanja, kao što bi to izveo Jacques Derrida u kanonskome djelu poststrukturalizma O gramatologiji iz 1967. godine. Borges je svjedok upravo ovog načina čitanja kao pisanja iz perspektive Drugoga. Tako Geoffrey Chaucer čita epizodu o Ugolinu i integrira je u „Priču o redovniku“, iz Canterburyjskog ciklusa, pred kraj četrnaestoga stoljeća. Epizoda o Ugolinu se potom drukčije pojavljuje u Canterburyjskim pričama, koje pak čitaju drugi autori, koji će „priče“ iz Canterburyjskih priča (i Danteove Božanstvene komedije) umetnuti u niz drugih tekstova koje će čitati drugi autori i tako dalje, formalno u beskraj. Bez čitanja, književnost postaje mrtav spomenik zaboravu iskona povijesti. I još nešto. Nije slučajno najznačajniji filozof digitalnoga konstruktivizma kao što je to bio Gilles Deleuze za svoj pojam kaosmosa sjedinio ideje i tekstove Joycea, Borgesa i Gombrowicza. Ako nema nikakva pouzdana dokaza o „prvome početku“ teksta kao što to svjedoči ogled „Ugolinov lažni problem“, onda nema ni iluzije stvaranja „novoga početka“ kao autentične originalnosti. U svim Borgesovim tekstovima sve se križa i sve teži jednoj novoj cjelini koja pomiruje i kineski zid i firentinske kule iz kojih se Sunce vidi uvijek kroz „monade bez prozora“, da iznova navedemo neizbježnoga Leibniza, baroknoga filozofa i matematičara bez kojeg ne bismo dobili umjetnu inteligenciju i najracionalniju ideju Opće Providnosti ove zemaljske fatalne povijesti koja ide svojem kraju. 3. “Hijena koja slaže stihove nad grobovima“? Najdublji smisao svega onog što sam Borges u ovih devet ogleda iskazuje o Danteu sadržano je u njegovu „Proslovu“. Kakav tekst, savršenstvo mudrosti, znanja i stila! Negdje pri kraju Borges nas podsjeća na jedan „nepromišljeni epigram“ u kojem Nietzsche u Sumraku bogova (1888.) „Dantea proglašava „hijenom koja slaže stihove nad grobovima“. (str. 12) Naravno, Borges je pisac starinskoga kova, smjeran, obziran, klasičan i umjereno dekadentan, onaj koji nikad ničime nije skrenuo put tradicije u „rajsko stanje“ i zato je upravo on mjerodavan svjedok za upućenost u Dantea i posljednje tajne njegove „panteističke teologije“. Nitko ne bi osim njega, i valjda dotorea Luigija iz „Maloga mista“ proglasio Dantea najvećim piscem kojeg nitko nikad ne može nadmašiti. No, što ako Nietzscheov izrijek nije ni „pretjeran ni duhovit“, već ponajprije onaj koji mora rušiti sve obzire spram kanonski određene tradicije kojoj nije baš uvijek bilo suđeno da je od zaborava spašava vrhunska poezija koja nadilazi svaki suhoparni teološki roman? Gdje bismo mi, suvremeni, onkraj svake razlike pakla, čistilišta i raja, smjestili Dantea Alighierija kojeg tako zanosno prihvaća za svoj životni imperativ i Karl Marx u „Predgovoru“ Kapitala navodeći ove njegove riječi: Segui il tuo corso e lascia dir le genti. (Idi svojim putem i pusti svjetinu neka misli što hoće)? Borges nam je ovdje najpouzdaniji putokaz. Kamo drugdje negoli u biblioteku koja spaja i Francescu i Beatrice, i Ugolina i anglosaksonske vizionare. A takva biblioteka ne bi bila spasonosni izvor našeg čitateljskoga blaženstva bez Borgesove pjesme naslovljene Pakao, V, 129. „Puštaju da im knjiga padne, jer već znaju da oni su sami osobe iz knjige. (Iz neke druge knjige, izvanredne, ali to ih nije briga.) Sada su Paolo i Francesca, a ne dva prijatelja koji skupa uživaju u sočnosti jedne-priče. Promatraju se s nevjericom i čuđenjem. Rukama se ne dodiruju. Otkrili su jedino blago: susreli su drugoga. Oni ne varaju Malatestu jer je za prijevaru potreban netko treći, a samo oni dvoje postoje na svijetu. Oni su Paolo i Francesca, ali su također kraljica i njezin ljubavnik, i svi ljubavnici koji su postojali od vremena Adama i njegove Eve u rajskom vrtu. Jedna ih knjiga, jedan san, upozorava da su oblici sna već snivanog u bretonskoj zemlji. Druga će pak knjiga navesti ljude, koji su također san, da ih snivaju. (J. L.Borges, Sabrana djela 1923-1982., Lozinka (1981), str. 129. GZH, Zagreb, 1985. Prepjev: Tonko Maroević)

June 26, 2025
Kant i rimska dekadencija

Kant i rimska dekadencija

1. Kako se tzv. svijet sve više urušava u svojim „igrama grabežljivaca i gladi“ za prostorom kojeg će na kraju zauzeti tehno-laboratoriji za proizvodnju umjetne sperme i viška ogavne sluzi za rađanje besmrtnika, tako se postavlja pitanje ima li još uopće ikakva smisla govoriti o onome što je bilo samorazumljivo, sada ćete se zgroziti ovom korelacijom, za Kanta i rimsku dekadenciju. Pa, što je to zajedničko prosvjetitelju i misaonome blaženiku iz Königsberga, koji je za ručkom s prijateljima i poznanicima uvijek komentirao nove spoznaje o zvijezdama i kontinentima, geologiji i arheologiji, nadasve uživajući sporiti se o aktualnim političkim problemima nakon iskustva Francuske revolucije (v. Thomas de Quincey, Posljednji dani Immanuela Kanta, Litteris, Zagreb, 2023., str. 22, s engleskoga preveo Miloš Đurđević), s navadama rimskih careva i njihovih mudrih savjetnika i filozofa s kojima su provodili vrijeme od dosadnih gladijatorskih igara do još dosadnijih senatskih sjednica i, pa baš i ne dosadnih, noćnih orgija ispod i iza baldahina? Nećete vjerovati, ali zajedničko im je što su jedino Rimljani i Kant imali ideju svjetskoga građanina. Znam, reći ćete, Rimljani su to preuzeli od grčkih stoika kao, uostalom, i ideju slobode upravljanja i vladanja državom-gradom (polis-republika). Jesu, naravno, ali dok je za autarkične Grke svijet i građanstvo samo ograničenoga dosega u lokalnome prostoru i više utopija negoli zbilja, Rim je početak uspostavljanja svijeta kao prostora-i-vremena svjetske povijesti koja u ideji političkoga i politike pretpostavlja upravo ono što spaja demokratsku republiku i Imperij onkraj svih teritorijalnih granica. Kant se nije trebao pozivati na svoje davne prethodnike kakvi bjehu rimski dekadentni carevi i diktatori poput Cezara i Augusta, bez kojih bi rimska povijest bila lišena ovoga patosa kozmopolitske moći upravljanja svijetom kao nastavkom Rima drugim sredstvima. Želimo li, pak, odrediti pravo podrijetlo Europe u političkome smislu, onda ćemo zaboraviti Grčku i njezinu ideju demokracije s pripadnim joj pojmovima slobode, jednakosti i pravednosti. Umjesto polisa u središte promišljanja doći će upravo onaj oblik vladavine koji je bio uzor svima američkim očevima-utemeljiteljima od Madisona do Jeffersona i još je uvijek bez obzira na anomalije i degeneracije na snazi moć svjetsko-povijesnoga imperija koji donosi u život Pax Americanu kao spoj rimske dekadencije i modernoga masovnoga primitivizma za narod. Onaj koji je uz Heideggera i Sloterdijka dobro znao što znači ideja svjetskoga građanina vrlo je rijetko spominjao Kanta, jer mu je mislilac racionalizma i prosvjetiteljstva u najmanju ruku bio omražen i dosadan poput njegove inauguralne rasprave De mundi sensibilis atque intelligibilis forma et principiis iz 1770. godine, bio je rumunjsko-francuski „barbarski skeptik“ Emil M. Cioran. Evo, kako on razmatra uspon i pad ideje kozmopolitizma u Rimskome carstvu. „Često sam zamišljao da na forumima i u hramovima melankolično i zamišljeno prolazim ispred bista ironičnih božanstava bez očiju. Kršćana tada još nije bilo, a šuplja građanska srca nisu više drhtala pred božanskim hirovima. Apsolut se stopio s umjetnošću. Slobodan poput njih, oslobođen sebe i svojih vjerovanja, uživao sam u dosadi i utapao se u dokolici razbaštinjenih bogova. Sudbina me je smještala izvan vremena. Bio sam građanin svijeta, građanin ništavila:“ (Emil Cioran, Brevijar poraženih, Meandar, Zagreb, 2009., str. 84. S francuskoga prevela Vanda Mikšić) 2. Dvije su postavke iz ovog Cioranova zapisa međusobno povezane i obje su posve suprotstavljene Kantovoj ideji kozmopolitskoga građanstva bez čega nema nikakve mogućnosti djelovanja njegova znamenitoga kategoričkoga imperativa ili etičke dužnosti čovjeka. Sjetimo se onog najvažnijeg ili moralnoga postulata koji mislilac iz Königsberga postavlja pred čovječanstvo: zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni. No, Cioran je ničeanski razaratelj svih univerzalističkih opsjena, svih iluzija i fikcija „vječnoga mira“ i otuda savršenoga poretka svijeta utemeljenoga na tom naposljetku ipak božanski bezuvjetnome djelovanju moralnoga zakona „u meni“ iznad kojeg je to zvjezdano nebo prekriveno oblacima i zimskim maglama. Prva je postavka ona koja govori o estetskome apsolutu veličajne rimske dekadencije. I doista, svi su rimski gradovi središta vječne ljepote u njezinoj težnji da prijeđe grčku mjeru i postane uzor svjetskoga graditeljstva, što se i dogodilo. Jer nije Partenon uzor-model modernoj i postmodernoj arhitekturi „prazne uzvišenosti“, već je to upravo rimski Pantheon. Druga je postavka ona koja pokazuje da iza ideje svjetskoga građanina ne stoji nikakav univerzalni i republikanski pojam Weltbürgertuma, već samo i jedino zjapi ponor ništavila. Odjednom dolazimo do aporije politike i etike u doba kraja onog što je od Rima preko Kanta do Amerike u 20. stoljeću bilo tako patetično i uzvišeno nazivano svjetskom poviješću i svjetskim poretkom. Međutim, Cioran nije nikakav estetski nihilist amoralnoga kova koji bi hira radi, za dobru stilsku figuru svojeg maestralnoga spisateljstva, zagovarao taj rimski estetski „apsolutizam“ sredstvima gorke ironije. Ono što je u knjizi refleksija nazvanih Brevijar poraženih najdublje promišljeno i što se „skriva“ iza bujne metaforike i gole istine neognostičke slike svijeta kojom vlada prerušeno zlo kao vrhunski estetski kanon zapadnjačke propasti svih ideala i normi jest nešto uistinu čudovišno i Unheimlich. Što? 3. Odgovor koji nudim već sam zapečatio u svim svojim knjigama o sudbini propasti političkoga i politike u doba tehnosfere. Ponajprije, ideologijsko-politički nakon „kraja povijesti“ i ulaska u tzv. postpovijesno razdoblje o kojem je ponajbolje stvar promislio Alexandre Kojève još 1933-1939. godine u predavanjima na ‘École des Hautes Études u Parizu potom objavljenim u knjizi Kako čitati Hegela 1947. u izdanju Gallimarda nastaje prazan prostor u kojem pojam nacije-države postaje zastarjelim i umjesto njegove fikcije i iluzije nastupa doba vladavine moći kao upravljaštva u onome što nazivamo postimperijalnom suverenošću. (v. Žarko Paić, Nemezis: Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022.) Što to drugo znači negoli da je otvoren prostor za uspostavljanje totalne mobilizacije tehnosfere kojoj politika „služi“ kao kvazi-autonomni subjekt-supstancija ovog ništavila u kojem ideja svjetskoga građanina postaje svediva na trijadu neoliberalizma-fundamentalizma-populizma. To su jedine ideologije-politike u 21. stoljeću i njihova je prva i posljednja „misija“ da svijet uvjere u nemogućnost bilo kakve alternative osim ovog „gologa nasilja“ informacijskoga kapitalizma, autokratske politike s demokratskim izbornim pedigreom i globalnoga društva spektakla koje određuje apsolutnu moć masovne kulture u svemu i ničemu. Sve je, dakle, pokoreno i porobljeno, svaki aspekt ljudskoga života i sve je pretvoreno u privid estetskoga apsoluta u kojem rimska dekadencija nadilazi Kantov etički kozmopolitizam. Svjetski su građani bili rimski imperatori i sv. Pavao, jer mu je to omogućavao rimski zakon kao univerzalno pravo, ne smatrajući njegovo židovstvo bilo kakvim subverzivnim partikularnim ekscesom podrijetla-rođenja. Natio, kaže Giorgio Agamben u Homo saceru, jest urođenost. Prvo si Rimljanin, a onda sve drugo: ameba, Krist na križu, barbarin iz Teutonije ili Trakije, stoički filozof kao zabludjela ovca u kršćanskim katakombama. No, to što si ne proizlazi iz tvoje „krvi i tla“, već iz toga što si predodređen da postaneš onaj koji kao „svjetski građanin“ širi granice svojeg imperija čak i kada ga ruši „iznutra“. Kada više nema ništa osim „globalizma“ i „suverenizma“, a to je isto u razlikama, jer Amerika kao predvodnik svekolike misije kozmopolitizma od kraja I. svjetskoga rata nije ništa drugo negoli u tendenciji-latenciji Imperij zapadnjačke „globalne suverenosti“ posvuda gdje se kapitalizam zaogrće prividom ideja liberalne demokracije, onda smo suočeni upravo s onime što Cioran bez okolišanja kaže: biti građanin svijeta znači biti građanin ništavila. Nemojmo se zanositi bilo kakvim otporom ovoj „diktaturi bezumlja“ koja nije otišla dalje u svojim perverznim snatrenjima od onog što je još smislio najveći rimski car ikada, bez kojeg nema „zlatnoga doba“ niti njegove „dekadencije“. Oktavijan August tri stoljeća prije Krista ili Nove Ere uspostavio je samovladavinu ili autokraciju koja nije ipak razorila sve blagodati prethodnoga doba rimske republike. Njegova uloga u izgradnji rimskoga carstva je naprosto bezuvjetno oslobađanje svih potencijala ove estetske apsolutne težnje za uspostavljanjem ideje svjetskoga građanina i ako išta nadživljuje njegov militarizam, imperijalizam i kulturnu kolonizaciju svijeta onda je to ono što uvijek pripisujemo ideji carstva, a ne modernih zapadnjačkih liberalnih demokracija. Znao je to skeptički barbar s Crnoga mora, Čoran ili Cioran, bolje od drugih, pa zato nije mogao imati vjeru u Kantov rigorizam dnevnih i noćnih etičkih rituala pod onim notornim „zvjezdanim nebom“. Od carstva uvijek ostaje zlatno doba njegove dekadencije koje se savršeno zrcali u djelima umjetnosti i arhitekture. Koga briga jeste li bili krvolok ili satrap spram vlastita i tuđih naroda. Glavno je da ste pokrenuli javne radove i sve te silne piramide, Sfinge, hramove, arene, Coloseume, Olimpijske igre i njihove simulakrume u 21. stoljeću doveli do realizacije. Ono što preostaje nije ništa političko ni politika, jer su to polemičke strasti koje pripadaju uvijek aktualnosti, a ne budućnosti, dok su najzanimljivije kad su dio inscenirane prošlosti u muzejima i u dokumentarnim serijalima National Geographica. Sve drugo je sa stajališta vječnosti obična lakovjerna sprdnja koja više ne prolazi ni u post-avangardnome kazalištu u kojem je publika suvišna i u svojoj suvišnosti gleda u predstavu bez glumaca kao u crne rupe jednog suvišnoga svemira. Ono što preostaje nisu, dakle, etički porazi pod mračnim nebom Königsberga u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Preostaju samo tragovi onog što Cioran tvrdi kad ispisuje testament veličajne rimske dekadencije: „Samo se civilizacije bez ponosa gase polako. One kojima sudbina daje iznimnu snagu po svojoj su biti bolesti prirode i samim time hrle u propast. Kršćanstvo je dalo krila žudnji Rimljana za propašću. U estetskom nas smislu Rim ipak i dalje može zanimati. Kad ti demon tjeskobe otupi instinkte, od Rimljana iz vremena imperijalnog sumraka nauči što znači biti dekadentan borac. Beznadno se boriti, mamurno voljeti slavu, biti lukavo naivan…“ (str. 83) 4. Priznajem, što sam stariji i što mi je sve pred očima posve bjelodano u nemogućnosti više bilo kakvoga šoka, provokacije i eksperimenta koji dolazi iz ideje umjetnosti kao prošlog svršenoga vremena, to me sve više i više rimska dekadencija ostavlja bez riječi. Kažu da je Kaligula pred smrt sanjao svojeg mudroga konja kojeg je proglasio konzulom i poput Nietzschea plakao u ushićenju zagrlivši mu glavu kao svoju posljednju masku iza koje nije bilo ništa osim druge konjske glave. Sve na kraju završava u beskonačnoj praznini ponavljanja onog što je nekoć za Rimljane bilo označeno pojmom estetske dosade. Okrutnost pripada ionako krhotinama „svjetskoga poretka“ u koji više ne vjeruju ni posljednji sljedbenici „svjetskoga građanina“. I kakve veze, pitat ćete se, ima s time Immanuel Kant? Evo, kakve, itekakve! Na kraju knjige Thomasa de Quinceya, Posljednji dani Immanuela Kanta, koju je Jorge Luis Borges uvrstio u svoju biblioteku najvažnijih djela svjetske književnosti, a koja govori o Kantu u njegovim svakodnevnim ritualima postojanja, fiziologijskim i inim radnjama od kojih se sastoji dosada ljudskoga života, stoje i ove riječi: „Ubrzo nakon njegove smrti, Kantu su obrijali glavu i po uputama profesora Knorra učinjen je odljev. Ne samo posmrtna maska, već odljev čitave glave…Truplo je položeno i dolično odjeveno, te se okupilo neizmjerno mnoštvo ljudi svih staleža, od najviših do najnižih, kako bi ga vidjeli. Svi su htjeli iskoristiti zadnju priliku koju su mogli imati da kažu: „I ja sam vidio Kanta.“ (str. 95-96) I što ćemo sada? Između konjske maske ludoga rimskog cara i posmrtne maske u odljevu najvećeg novovjekovnoga filozofa nema razlike, zar ne? Razumnije je ipak ono što pripada drevnome Rimu i njegovoj mahnitoj dekadenciji od onog što emanira jedan čudovišni odljev mislioca-sveca za kojim u kolonama prolazi karavana neumnih umnika i od nje ne ostaje ništa drugo negoli taj ustaljeni i dosadni lavež pasa koji se uvijek motaju pod nogama tvrdokornih baštinika odavno propale „svjetske povijesti“.

June 25, 2025
Futurizam kao kolaž tehnike, mode i militarizma

Futurizam kao kolaž tehnike, mode i militarizma

1. Čitajući intrigantnu knjižicu akademika Mladena Machieda, Futurizam 100 godina kasnije: Radiofonski collage, DHK, Zagreb, 2010. posebno valja upozoriti na početku ovog zapisa kako u „Uvodnoj napomeni“ autor ima potrebu naglasiti da su svi „citati u ovom tekstu autentični. Donosim ih u vlastitom kritičkom odabiru i prijevodu s talijanskog, francuskog, španjolskog, portugalskog i ruskog“. (str. 5) Već podnaslov knjižice sugerira da autor ima za nakanu nešto krajnje izazovno. Riječ je o „radiofonskome collageu“ tekstova koji su imali za cilj biti čitanjem spikera onoga što je bila ideja prvog i ujedno najradikalnije misaono uspostavljenoga povijesnog pokreta avangarde nazvanog futurizam kojeg paradigmatski “utjelovljuje“ Filippo Tommaso Marinetti. U „Završnoj napomeni“ saznajemo da ideja nije realizirana u radijskome mediju jer „petero mlađih redatelja „Hrvatskog radija“ 1 i 3, koji su ga otklonili, nisu znali „kako da ga postave“. (str. 99) U svakom slučaju, Mladen Machiedo je u knjižici o futurizmu „100 godina kasnije“ jasno nakanio uspostaviti svezu između onog što bismo nazvali prvim početkom futurizma i njegovim „posljedicama“ ili onime što mi u 21. stoljeću nosimo kao teret nasljeđa u mnogim aspektima života uopće. Dragocjenost ove začudne knjižice jest u tome što nam donosi na uvid postavke mnogih manje poznatih sljedbenika i sljedbenica Marinettija, potom same njegove skice i tekstove uvrštene u znamenite manifeste futurizma, te različite bilješke i tekstove poput (Produžene aktualnosti) našeg slikara Marina Tartagliae iz 1994. godine u kojem slikar piše: „Djelo koje ne odaje pojavu uzbudljivog poprišta nije umjetničko. (…) Motiv je nišan.“ (str. 91) Nalazimo u ovom uzbudljivome kolažu i izjavu kršćanskoga personalista Giovannija Papinija, koja zaslužuje da se posebno podcrta. Naime, u zapisu iz 4. prosinca 1944. godine Papini piše da je taj dan stigla vijest kako je Marinetti umro. Uz tu vijest autor Povijesti Kristove bilježi sljedeće o navjestitelju avangardnoga tehno-političko-mesijanskoga „poslanstva“ u svijetu: „D’Annunzio ga je definirao: fosforescentni kreten. Petrolini usavršio definiciju ovako: kreten s proplamsjajem gluposti:“ (str. 83) Dodali bismo ovoj „kretenariji“ u tekstu kao životu da je ono najvažnije kako je jedan od njegovih odanih učenika, bez kojeg ni talijanski futurizam ni on sam ne bi postao znamen tradicionalnoga akademizma, upravo Benitto Mussolini. Usput, zašto se jedan ordinarni estetsko-politički „kreten“ kao što je to bio Gabrielle d’Annunzio, za Talijane spomenik njihove kulturne dekadencije i obnove imperija na sunčanoj strani Jadrana, gdje žive Hrvati, toliko skanjiva pri spomenu imena Marinettija koji će zauvijek unatoč svojeg pokornoga slijeđenja fašizma ostati prethodnik radikalne ideje prevladavanja umjetnosti iz duha moderne tehnike i tako biti internacionaliziran par excellence, dok će d’Annunzio ostati bijedna karikatura svojeg proto-fašizma koji čak ni Rijeku nije uspio pokoriti u svojem esteticizmu bonvivana i provincijalnoga dekadenta? Oboje su, ne samo za nas Hrvate, već u svojim bolesnim aspiracijama srozanosti biti umjetnosti pukoj službi totalitarne politike fašizma, slučajevi koje Nelson Morpurgo u jednome pismu iz 1975. godine ponajbolje ocrtava na sljedeći način: „Od 1918. nadalje najprije Europa, a potom i cijeli bliski svijet, bili su polako otrovani politikom. Jedino se nadrealizam rasprsnuo u univerzalnim očitovanjima. Dadaizam, proizvod rata, bijaše mrtvorođenče; ruski futurizam pometen staljinizmom. Preživio je talijanski futurizam s milanskom, firentinskom i rimskom grupom. Ali s dolaskom fašizma i vrijednosti su podlegle posljedicama takva razvoja. Prvi futuristički kongres u Milanu bio je prvo degenerativno očitovanje. Marinetti akademik Italije bje druga bora na licu futurizma.“ (str. 85) 2. A sada, pustimo fašizam da kao svaka „zvijer krepa“ u svojoj posttotalitarnoj obnoviu 21. stoljeću i pogledajmo što su neki Marinettijevi bliski sljedbenici i sljedbenice poput njegove supruge Benedette Cappa Marinetti, poznate umjetnice druge faze talijanskoga futurizma, rekli o onome što tek danas postaje čudovišno transparentno. Ona, naime, u „Futurističkome projektu novačenja za idući rat“ u časopisu „Futurizam“ iz 1932. godine najavljuje kako će „idući rat biti nadasve mehanički, pa mu neće biti potrebna snaga mišića i fizička otpornost. (…) Snaga će, međutim, biti potrebna da se izrađuju ratni strojevi i projektili. Iz toga proizlazi da će mladići biti korisniji u postrojenjima negoli na bojištu. (…) Mladići će čitati novine, oplođivati supruge, organizirati pogrebe svojih dragih roditelja…osim, što je razumljivo, kada dođe vrijeme za drugi poziv.“ (str. 78) Užas, patetika wellness-Übermenscha na talijanski način plus erotski filmovi Tinta Brassa i niz arija iz napolitanskih opera za narod, plus nedvojbeno čista modernistička arhitektura iz glave Antonia Sant’Elia. Što je zapravo bio futurizam ako ne estetski projekt totalne umjetnosti u svijetu života koji je mogao podnijeti i vizije autora manifesta iz 1909. godine u kojem se „veliča rat ꟷ jedina higijena svijeta ꟷ militarizam, patriotizam, rušilačka gesta slobodnjaka, lijepe ideje zbog kojih se umire i prijezir prema ženi. (!!!“ (str. 15) i „period Marinettijeve udovice, što ga je oličavala Benedetta“. Dodat ću ovo: žalobnoga lika i grandiozne ideje da futurizam oslobodi patosa ovog „užasa“ koji je na najstupidniji način veličao ratnu mistiku i mizoginiju jedne patrijarhalne imperijalne ljušture od države koju, za divno čudo, ne nadilaze njihovi simboli rimskih sjekira i abesinski biciklisti-zločinci sveudilj velike afričke pustinje, već besmrtne moderne građevine i pokoji krajnje duhoviti igrokaz/prikaz „futurističke poezije“ kakvu je iznio i slavni estetičar Benedetto Croce u jednom zapisu iz 1928. godine, posthumno u Knjizi misli izd. 2002. Evo, samo ovoliko: „Kako shvaćaju poeziju futuristi alla Marinetti. Na način na koji Goethe, smiješeći se, bijaše jednom zabilježio svoje dojmove iz rata. Belagerung von Mainz (1793): „(…) Topot konja. Frkanje konja. Drobljenje slame. Ljudsko pričanje, pričanje i svađanje. Topovska grmljavina, Mukanje živina. Revanje magaradi..“ (str. 50) 3. Idemo dalje. Tako inače govore narcistički opsjednuti političari čak i kad ne znaju da je to što „idemo dalje“ zapravo ireverzibilno kretanje u carstvo ništavila. Talijanski futurizam nije, dakako, moguće svesti samo na manifeste koje je napisao Marinetti i iz kojih zjapi „duhovna praznina“ nadomještena duhom obnove Rimskoga carstva i vjere u znanstveno-tehničko osvajanje svijeta njegovim razaranjem svekolike tradicije koju valja pretvoriti u poligone i laboratorije „novoga“. Inače, budimo „objektivni“, najradikalnije napisani manifesti povijesne avangarde su Marinettijev Manifest futurizma iz 1909. godine i Maljevičev Manifest suprematizma iz 1926. godine. U svojoj knjizi Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006. pokazao sam kako je futurizam u ideji najradikalniji poziv na razaranje tradicije i preobrazbu svetoga u svjetovno, ideje u pojavu, uzvišenoga u banalno, jer jureći automobil je, prema Marinettiju, „ljepši od Nike sa Samotrake“. Korelacije s ovom estetikom destrukcije zapadnjačke povijesti pronalazimo u ideji suprematističkoga slikarstva Kazimira Maljeviča prema kojem ono što je formalno univerzalno i vječno poput geometrijskoga lika crnoga kvadrata istodobno označava i kraj svake figuracije i reprezentacije tzv. osjetilne stvarnosti. Kod Marinettija je riječ o dolasku totalnoga ubrzanja svijeta nastankom estetskoga objekta kao što je automobil, a kod Maljeviča je posrijedi vladavina novoga kao univerzalne forme onog što je čista nepredmetnost monokromatizma (crno-bijelo). Zato su, koliko god to bilo naizgled začudno, futurizam i suprematizam bliži od saveza futurizma i dadaizma, koji je, pak, po stupnju intenziteta vjere u moć apsolutne destrukcije povijesti priredio vladavinu slike nad jezikom. Možemo to ponajprije vidjeti u nekim iznimno uspjelim pjesmama francuskih i talijanskih futurista zastupljenih u Machiedovoj knjižici poput slavnoga Apolinairea i manje poznatoga filmskoga redatelja, scenarista i dramatičara Nine Oxiliae koji je 1917. poginuo u ratu na zapadnome bojištu. Njegova pjesma „Zbogom sutonski pjesnici“ sugestivna je i gotovo apokaliptički višeznačna u svojoj melodioznosti i oproštaju od sjena prošlosti: „Mrtva je prošlost, pjesniče! (…) / Vatre pucketave, razdiruće, pale stari svijet, sutonski pjesnici! / Na rubu ponora bez dna / gdje padoše jedan za drugim polomljeni stari oltari / opraštam se od vas! / Uz tutnjavu bubnja.“ (str. 53 i 54) O čemu nam govore manifestne žudnje i performativni burevjesnici Novoga/revolucije/prevrata? Ni o čemu drugome negoli o kraju zapadnjačke metafizike kao nihilizma, rekao bi Heidegger. I u tome je paradoksalna bezuvjetnost futurističkoga govora dospjela do krajnjih granica iskazivosti i pokazivosti u svijetu koji postaje znanstveno-racionalno i tehnički produktivan u svojoj funkcionalnosti iz koje nužno iščezava ljepota koju valja očuvati na drugim temeljima od onih koji su joj bili izgrađeni u postojanosti hramova i katedrala. Nema nikakve dvojbe da je stoljeće futurizma s Italijom i njezinim europskim sljedbenicima prohujalo ne ostavivši iza sebe ništa osim totalnih ratova, tehničke savršene idolatrije i za ne povjerovati onog što je futurizam u svojoj vjeri u kult budućnosti podario upravo 21. stoljeću i to ne u arhitekturi, već u modi. Riječ je o ekstatičnoj estetizaciji tijela kao događaja kojim se sam život uspostavlja kao mitološki hybris vječne prirode i osvajačkoga duha artificijelnosti kroz „naš izazov zvijezdama!“, kako glase posljednje riječi Marinettija iz ključnoga teksta europske povijesne avangarde naslovljenoga Utemeljenje i manifest futurizma, prvotno tiskanog u pariškome dnevniku „Le Figaro“ 20. veljače 1909. godine. 4. Život je postao futuristički kolaž u kojemu čak i takva legendarna pjesma Fernanda Pessoe, kao što je „Marinetti, akademik“ smjera svojem iščeznuću kako pjesma ide kraju i od nje ostaju samo nesuvisle riječi, slova, znakovi. MARINETTI,AKADEMIK „Tu dospijevaju svi, tu dospijevaju svi… Jednoga ću dana, ako ne b u d e nezgode, i ja tu dospjeti… Ako se, konačno, svi za to rađaju… N e m a m drugog lijeka do li umrijeti prije, n e m a m drugog lijeka do li se uzverati uz Veliki Zid… Ostanem li ovdje, uhitit će me da b u d em društven… Tu dospijevaju svi.. Muze se, moj stari, osvetiše s reflektorima, na kraju te nasadiše na ogradu stare jame, a tvoja pokretljivost, uvijek malčice na talijanski način, f-f-f-f-f-f-f-f… (Fernando Pessoa,Izabrane pjesme, Konzor, Zagreb, 1997. , str. 240. Prijevod s portugalskoga Mirko Tomasović) 5. Katkad mi se čini da sam već sve rekao i da o futurizmu „danas“ još jedino govori taj fenomen „već viđenoga“ kraja povijesti kojeg nazivamo ꟷ retro-futurizmom. A to samo znači da mu je prošlost zauvijek zajamčena u budućim mauzolejima i to kao kolaž tehnike, mode i militarizma. Vivat Academia!

June 24, 2025