Copyright ©2026 Žarko Paić

Blog

Preustrojstvo svijeta

Preustrojstvo svijeta

1. Proroštvo kao uskrsnuće čovječnosti Knjiga Gorana Starčevića Bijeg i pobuna: Ogledi o napuštenom svijetu (Litteris, Zagreb, 2014.) predstavlja zacijelo kvalitativni pomak u produkciji suvremene hrvatske filozofije i humanistike općenito. Autor je za svoj diskurs odabrao produktivnu svezu filozofskoga eseja i studije koja nikad ne prelazi u dociranje niti tek u akademski omeđeni pristup interpretaciji. U knjizi se stoga isprepliću uvjetno rečeno hermeneutički pristup filozofima i njihovoj teoriji te književnicima i njihovom načinu fluidnoga mišljenja. Sam naziv knjige naizgled je paradoksalan. U njemu se suprotstavljaju dva načina ili modusa egzistencijalno-samstvene i etičko-političke artikulacije smisla bitka, pasivna rezistencija spram svijeta kao otvorene zatvorenosti slobode i nužnosti povijesnoga kretanja u ireverzibilnosti tehnološke singularnosti te radikalno-aktivan stav osporavanja postojećega stanja u-svijetu kao takvome koji je Starčević već u svojoj prvoj knjizi filozofijskih ogleda Vuk u supermarketu: (antropologija ustroienog svijeta), Nova Istra, Pula, 2013. imenovao izrazom koji je dvoznačan: (1) odnosi se na totalno ustrojavanje i postrojavanje čovjeka u totalitarno-posttotalitarnome načinu življenja u informacijskome kapitalizmu suvremenosti i (2) ukazuje na mogućnost preustrojstva samoga tog svijeta polazeći od radikalne promjene njegove obezvrijeđene i obesmišljene supstancijalnosti. (Goran Starčević, Vuk u supermarketu: (antropologija ustroienog svijeta), Nova Istra, Pula, 2013. Vidi o tome: Žarko Paić, Knjiga lutanja: Pisma, razgovori, zapisi, Litteris, Zagreb, 2024., str. 437-442.) Kazano drukčije, preustrojstvo svijeta u „bijegu i pobuni“ zahtijeva uvid u drukčije mišljenje od jednoznačnosti nihilizma ovog globalno-planetarnoga posrtanja i pada u tehnički bezdan raščovječenja i ljudske napuštenosti od bitka samoga. Utoliko je podnaslov Starčevićeve knjige Bijeg i pobuna svojevrsni dijalog s mišljenjem rubne izdvojenosti filozofije sličnog nadahnuća i palimpsest zbirke ogleda slovenskoga filozofa Miklavža Ocepeka, Zapuščeni svet. (Miklavž Ocepek, Zapuščeni svet: Zbrani spisi, KUD Apokalipsa, Ljubljana, 2007.) U prvu skupinu ogleda iz knjige Bijeg i pobuna pripadaju Starčevićevi glavni filozofski autori poput Heideggera, Deleuzea, Lévinasa i Kierkegaarda, a u drugoj su skupini Hamvas, Broch i Primo Lévy. Problemi s kojima se Starčević sučeljava su temeljni problemi ne samo suvremene filozofije i kulture, nego problemi smisla života u suvremeno doba, koje u jednom ogledu autor nastoji obrazložiti razlikom između analognoga i digitalnoga doba u razumijevanju biti čovjeka i njegova položaja u svijetu. Pritom razvija hamvaševski analizu pada vrijednosti suvremene vizualne kulture na rang interaktivne komunikacije čija se bit pokazuje u bezbitnosti slikovne fascinacije s tijelom i masovnom kulturom. (Goran Starčević, Digitalna doba in novi barbari: Med psevdoeksistenco in eksistencialno komunikacijo, KUD Apokalipsa, Ljubljana, 2023. Na slovenski prevela Katarina Mejerhold.) Budući da je jedan od njegovih interesa primarno vezan uz filozofsku antropologiju, pokazuje se da pitanje položaja čovjeka i njegove čovječnosti postaje pitanjem kraja filozofije u tehničko doba. U razradi svoje teze o nužnosti rehumanizacije svijeta, autor se bavi Heideggerom i njegovim razumijevanjem umjetnosti, te posebno Deleuzeom i Levinasom s obzirom na odnos etike i egzistencije u tehno-znanstvenome svijetu. Rehumanizacija, dakako, ne znači povratak subjektno-centričnosti novoga vijeka s vladajućim diskursom moći čovjeka nad prirodom i okolnim svijetom. Posrijedi je druga vrsta mišljenja koju je u suvremenoj filozofiji posebno inaugurirao Derrida. (Jacques Derrida, Psyché: Inventions of the Other, Stanford University Press, Stanford-CA, 2007.) Autor posebno problematizira pitanje o smislu umjetnosti u razdoblju posthumanizma iz razumijevanja transcendentalnog statusa umjetnosti uopće u doba eskapizma. Bijeg se određuje nužnošću nepripadanja svijetu ustrojenom na način pragmatike znanja i povodljivošću za novotarijama u prihvaćanju svijeta života kao pukog rasterećenja od radne mobilizacije pokrenute stalnim usavršavanje novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija. Misao-vodilja cijele knjige, koja se bavi kritičkom interpretacijom ključnih suvremenih filozofa, jest pokušaj tematiziranja umjetnosti i egzistencije s obzirom na prevladavanje čovjeka u tehno-znanstvenim eksperimentima s umjetnim životom i umjetnom inteligencijom. Jasno je kako autor dijagnozu suvremenoga svijeta izvodi na tragovima kritike koja je u 20. stoljeću bila ponajprije vezana uz shvaćanje onog što je iz Heideggerova kruga mišljenja određeno pojmovljem metafizike kao nihilizma. To znači da onkraj estetičkih, ontologijskih i fenomenologijskih problema, Goran Starčević nastoji razumjeti aporije i veličinu moderne umjetnosti kao istinskog i autentičnog područja ljudske slobode. Pitanje o mogućnosti ljudskoga u umjetnosti naposljetku se svodi na pitanje o nužnoj mogućnosti umjetnosti u tehničkome svijetu, kako Heidegger u svojim kasnim radovima obrće znamenitu Hegelovu postavku o nužnosti kraja umjetnosti u doba vladavine apsolutne znanosti. Ono što je nadasve poticajno za Starčevićev uvid u mogućnost onog spasonosnoga u biti suvremene filozofije, koja unatoč silaznoj putanji dubine i otvorenosti u odnosu na izvore u grčkome predsokratskome mišljenju nastanka metafizike još uvijek budi nadu i izaziva proplamsjaj otpora spram nihilizma tehnosfere kao „trećega poretka kibernetike“, zacijelo se skriva u sintagmi preustrojstva ustrojenoga svijeta. Bez unutarnjeg dijaloga dva ključna mislioca tzv. obrata u biti metafizike u 20. stoljeću, Heideggera i Lévinasa, čini se da nije moguće razumjeti posljednje nakane Starčevićeva pokušaja drukčijeg mišljenja od institucionaliziranog diskursa filozofije u korpusu humanističkih znanosti, Ponajprije, jasno je da tzv. stvarnoga dijaloga između ovih ključnih figura mišljenja prevladavanja i preusmjerenja metafizike kao ontologije zapravo nije ni bilo. Dijalog stoga ovdje valja razumjeti kao unutarnji hod misaonih sklopova i pojmovnih okvira koji su oblikovali govor autentičnoga mišljenja u dvije temeljne orijentacije: fenomenologiji i poststrukturalizmu. No, problem je već u tome što je Heideggerov „put u fenomenologiji“ naspram Husserla s temeljnim spisom suvremene filozofije Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) okončan i više nikad nije bilo moguće mislioca bitka kao otvorenosti zgode-događaja (Ereignis) svrstavati u tabor fenomenologije. Lévinas je, pak, za razliku od Derride i Deleuzea, odveć fluidan mislilac onog Drugoga i bezuvjetne usmjerenosti spram etike kao prve filozofije u izvan-etičkome smislu tradicionalne metafizike. To je jasno Starčeviću kad na jednom mjestu svoje rasprave-ogleda „Od sakralnoga prema čovječnome: Apokrifni humanizam Emmanuela Lévinasa“ kaže ovo: „Govor koji nije ništa drugo nego govor o Beskonačnom, tj. govor o Bogu, za Lévinasa ne svjedoči nikakvu mesijansku ideju ili eshatologiju kao konkretnu točku u povijesti, nego mesijanskih vremena postajemo dostojni tek kada prihvatimo etičnost bez mesijanskog obećanja. Ideja Beskonačnog zapravo odražava nerazmjer između slave beskonačnosti i tjeskobne sadašnjosti u kojoj živimo. Ovaj nerazmjer, međutim, za Lévinasa nikada nije razlog za očajavanje, nego se on pojavljuje kao nadahnuće koje nas vodi k najvišem stupnju govora ꟷ proroštvu. (…) Nietzscheovom i Heideggerovom govoru o nadčovjeku i stanovanju u kući bitka ispražnjenoj ne samo od božanskog, nego i od čovječnog poslanja Lévinas suprotstavlja snagu proroštva kao slavu neprestanog uskrsnuća čovječnosti u vječito novoj mladosti.“ (Goran Starčević, Bijeg i pobuna (Ogledi o napuštenom svijetu), Litteris, Zagreb, 2013., str. 185-186.) Osvrnut ćemo se ovdje na neke Starčevićeve prosudbe i vrednovanja odnosa Heideggera i Lévinasa kao što je ona o „apokrifnoj čovječnosti“ koju Lévinas zadobiva upravo iz horizonta proroštva govora kao biti kazivajućega smisla filozofije. Za razliku od akademske navade filozofije od neokantovstva do današnjeg trijumfa ornamentalne citatnosti bez dubljih uvida u bit stvari kad je riječ o pogonu humanistike, Starčević ne pristupa tekstovima ove dvojice bliskih i bitno različitih mislilaca strogo hermeneutički. Nećemo, dakle, u njegovu tekstu pronaći tzv. minuciozne komparativne analize izvođenja ovog pojma koji je u svakom slučaju stvaralački spoj onog što je skriveno i neautentično s već usvojenim i prijepornim metafizičkim pojmom humanizma koji je, da stvar bude složenija, upravo s Heideggerom i francuskim egzistencijalizmom te poststrukturalizmom doveden u pitanje. Uostalom, ni Lévinas ne rabi pojam humanizma reduktivno u smislu novovjekovnoga subjektivizma kakav se razvio od renesanse do filozofske antropologije u 20. stoljeću. (Emmanuel Lévinas, Humanisme de l’autre homme, Le livre de Poche, Pariz, 1987.) No, jasno je da je njegov obrat u biti metafizike kojim ono Dobro i Pravedno (sintezu Platona i Talmuda) dovodi do „etike kao prve filozofije“ posve sukladan Heideggerovim postavkama o prevladavanju/prebolijevanju (Überwindung/Verwindung) metafizike. Prvo je uvjet mogućnosti posljednjega u ideji zapadnjačke eshatologije u Grka. No, kad se ono božansko kao apsolutno Drugo i kao bezuvjetna ljubav uspostavlja kao smisao filozofijske brige oko jezika u smislu proročkoga zaviještanja, onda je stvar s etikom bez mesijanstva posve drukčija, Pogledajmo o čemu je tu riječ. Starčević otklanja bilo kakav subjektno-centrično-humanistički antropologizam u razumijevanju biti onog etičkoga, koji se ponajprije u Lévinasa pojavljuje kao estetski imperativ mišljenja-kao-djelovanja prije svake naknadne racionalizacije. Naime, ako Lévinas, prema Starčevićevu čitanju njegove de-ontologije, nema u vidu za svoj „temelj humanizma pojam čovjeka, nego je to pojam drugoga“,(Goran Starčević, Bijeg i pobuna, str. 166). onda se umjesto apologije čovještva kao moderne subjektivnosti nužno mora prevladati metafizički horizont u kojem je „humanizam“ postao nekom vrstom nadomjesne unvierzalne ideologije ljudske uzvišenosti iznad svih drugih određenja čovjeka u svijetu. Ono drugo, drugost ili drugačijost nije stoga puka negacija osebičnosti, sebstva i subjekta, već je posrijedi nesvodljiva kontingencija bitka samoga koji se iskazuje i pokazuje svagda u razlici spram Istoga i tako umjesto humanizma u Lévinasa imamo drugačije shvaćanje onog „čovječnoga“ iz praznoga mjesta estetsko-etičke otvorenosti čovjeka spram nadolazeće budućnosti. No, vremenska dimenzija budućnosti nije proizašla iz aktualizacije sadašnjosti, jer bi se time ljudska djelatnost „očovječenja“ svijeta svela na nastavak dinamizma i aktualnosti novoga vijeka drugim sredstvima (futurizam i futurologija kao logična posljedica onog što Heidegger misli iz uspostavljenosti novovjekovne subjektivnosti kao postava modernih znanosti). Umjesto toga, Lévinas konstruira u filozofijskome smislu „apokrifni humanizam“ iz primarne dimenzije židovske Tore i Talmuda, a to je ono proročko koje nadilazi granice znanstvenoga diskursa i ne zapada u praznu retoriku došašća propasti svijeta u smislu eshatologijskih vizija Sudnjega dana. „Čovječnost“ nije ničime unaprijed predodređena jer je antiesencijalistički izvedena iz govora kao apofantičkoga ukazivanja nadolazećega događaja. Ova se figura raskorijenjenosti može jedino misliti u analogiji s prispodobama o strancu/tuđincu koji lutajući prolazi svijetom u potrazi za Edenom kao obećanom zemljom. Drugi je stoga nesvodljivost mišljenja „apokrifne čovječnosti“ iz položaja postmetafizičke realizacije filozofije koja više nije ni teodiceja, ni eshatologija niti soteriologija u horizontu zapadnjačke metafizike, već mišljenje bezuvjetno Drugoga i drugosti bezuvjetne čovječnosti koja proizlazi iz bestemeljnosti ljudske slobode. Problem je ipak u tome što za Lévinasa sloboda nije uvjet mogućnosti ove proročki zadane nadolazeće budućnosti očovječenoga svijeta, već je ona svagda iza primata bezuvjetne pravednosti koja tek omogućuje izlaz iz „napuštenoga svijeta“. Zato je postavka Starčevića, na temelju onog što misli Lévinas i na njegovu tragu kasni Derrida, o rehumanizaciji svijeta, ujedno samorazumljiv iskorak izvan metafizičkoga kruga humanizma kao nihilizma i utoliko sporan koncept prevladavanja metafizičkih tragova u pijesku ovog svijeta i života koji mu podaruje smisao. Razlog valja potražiti u samoj biti nemogućnosti bilo koje suvremene etičke pozicije u svijetu „danas“ i ujedno bilo kakve mogućnosti nastavka mišljenja „čovječnosti“ bez njezina prostora-vremena u kojem se događa kao imperativ suosjećanja spram boli i patnje Drugoga. Još radikalnije, problem nije u „čovječnosti“ kao preostatku onog što pripada „apokrifnome humanizmu“, već u tzv. ontologiji Drugoga. Dakle, Drugi i drugost postaje ono „problematično“ za bilo kakvu daljnju tematizaciju pojma etike i svijeta uopće. 2. Etika bez svijeta? Postoje samo tri filozofijske ideje „velike etike“ do danas: (1) Aristotelova ideja distributivne pravednosti u zajednici (polis) određenoj „prirodnim“ ograničenjima i etničkom svodivošću državljana s temeljnom vrlinom razboritosti (phronesis); 2) Kantova ideja moralnoga Zakona koji se uspostavlja djelovanjem autonomnoga umnoga subjekta u kategoričkome imperativu unutar svijeta kao kozmopolisa; 3) Lévinasova ideja su-osjećanja s patnjama Drugih u neposrednome susretu s onu stranu „prirode“ i „kulture“ kao događaj svetosti života. Grčko i novovjekovno iskustvo pretpostavljaju već uvijek postojanje političke zajednice. Za Grke je to ograničeni svijet grada-države (polis), a za moderno doba je to politički poredak nacija-država s regulativnom idejom svjetskoga poretka zasnovanog na umnim načelima. U oba slučaja, izvorno grčkome i modernome, etika ima svoj zavičaj, mjesto, topologiju, ima svoj „svijet“. U slučaju suvremenoga doba nakon iskustva dijaboličkoga zla Holokausta i „kraja teodiceje“ više ne postoji ili je posve razorena ideja zavičajnosti, doma, boravišta čovjeka. Ni grad-država ni nacija-država nisu više boravišta suvremenoga čovjeka. On je lutalica i nomad, prognanik i apatrid u svijetu koji postaje mreža struktura i funkcija. Čovjek nije samo planetarni nomad u doba tehnoznanosti, nego jest bitno bez domovine koja postaje kao u onoj tibetanskoj legendi koju spominje Cioran logorovanje u pustinji. Lévinasova je etika Drugoga potraga za boravištem čovjeka na kraju njegove tragične povijesne drame lutanja i „beskorisne patnje“ naroda i pojedinaca. Izvor je ove metafizičke etike svetosti života Drugoga u onome bezavičajnome. Ono je jezovito i strahotno, i otuda u svojoj bezavičajnosti uzvišeno kao apsolutno zlo. U suočenju s njime svetost života čini se posljednjom zagonetkom onog susreta s licem Drugoga, koji radikalno mijenja svu dosadašnju povijest. Etika bez svijeta nužno zahtijeva čudovišni događaj stvaranja svijeta kada je sve samo ili ovo ili ono nasilje u ime slobode, jednakosti, pravednosti. Je li uopće mogući stvoriti novi svijet ako je već ono najčudovišnije od svega nešto što ne pripada misaonome horizontu Lévinasa, već upravo njegovome jedinome pravome učitelju i suputniku u mišljenju. To najčudovišnije jest ono što Heidegger u „Prebolijevanju metafizike“ kaže o nihilizmu zapadnjačke povijesti. Na njezinome kraju čovjek kao ratio i životinja kao nagon postaju identični. Ono isto u razlici čovjeka i životinje dolazi iz odnosa postavljenosti same biti tehnike. Kada se čovjek koristi u druge svrhe kao materijal, tada je tehnička uspostava bezuvjetne mogućnosti njegove biti postala prazninom, bezavičajnošću koja se pokazuje svjetsko-povijesnom sudbinom. Svijet u bezavičajnosti tone u bezdan. „Zemlja se pojavljuje kao nesvijet zablude. Ona je bitnopovijesno lutanje. /…/ Aktualizam i moralizam historije su posljednji koraci dovršenoga poistovjećivanja prirode i duha s biti tehnike. Priroda i duh su predmeti samosvijesti; njezina bezuvjetna vladavina prisiljava oboje na jednolikost iz koje metafizički nema izlaza.“(Martin Heidegger, „Überwindung der Metaphysik“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009. 11. izd. str. 93-94.) Što s etikom kada svijet nakon „kraja povijesti“ nije više mjesto i boravište onoga ljudskoga-odveć-ljudskoga, kada neljudsko sam život prisiljava na pobunu i to ne više iz „aktualizma i moralizma historije“, već iz osjećaja nepodnošljivosti spram ravnodušnosti koja prijeteći istiskuje smisao slobode i pravednosti u korist tehnoznanstvene učinkovitosti „prirode“ i „duha“? Doista, što s etikom u doba apsolutne bezavičajnosti svijeta? Bez iluzije da se problem može riješiti sredstvima božanskoga ili revolucionarnoga nasilja, preostaje ipak temeljni problem u tome što je svaki etički odgovor na čudovišnu moć tehnosfere ipak samo ono što je unaprijed svakome jasno – posljednja utjeha i ništa više. S onu stranu Zemlje u njezinome lutanju iziskuje se posve drugo i drukčije mišljenje koje ne otpočinje s etikom kao „prvom filozofijom“ i ne završava s apsolutno Drugim kao mesijanskom beskrajnom pravdom. (Žarko Paić, „Messianic Triumph of Ethics? Emmanuel Lévinas and the aporia in the thinking of the Other // Cuestiones de filosofía, 7 (2021), 28; 53-92. doi: 10.19053/01235095.v7.n28.2021.12388) Lévinas je ipak otvorio ono što je jedino bitno – pitanje o granicama nasilja metafizike i vremenu ispunjene beskonačnosti. 3. Epilog ili o mišljenju kao stimulansu za život Etički obrat u samoj biti metafizike nije pozicija Gorana Starčevića, kao što to nije ni posvemašnje udivljenje s Heideggerovim putom mišljenja koji je najradikalnije otvorio mogućnost onog što pripada spasonosnome događaju nadolazeće budućnosti mišljenja kao duhovnoga bitka. Problem je u pojmu-sklopu koji Starčević preuzima od Jacquesa Derride, a koji se odnosi upravo na promišljanje Lévinasove postavke o etici bez mesijanstva. Poznato je, naime, da je kasni Derrida već 1990-ih godina krenuo u sintezu grčko-židovske „nove dekonstrukcije“ zapadnjačke metafizike koja se realizirala u onome što je kasni Heidegger nazvao dobom kibernetike. Time je bit tehnike kao postava (Gestell) u potpunosti dovela do vladavine tzv. ustrojenoga svijeta ili njegove totalne kvantifikacije i vizualizacije. Starčević stoga ulazeći u dijalog s Heideggerom i Lévinasom, a na tragu kasnoga Derride, nužno dolazi do pokušaja da naspram realiziranoga doba kibernetike kad više nema razlike između ideje i zbilje, transcendencije i imanencije, zahtijeva ono što proizlazi iz rehumanizacije svijeta. Koliko god se to činilo samorazumljivim, mojem filozofskome i životnome prijatelju Goranu Starčeviću uputio sam ove riječi dijaloške kritike u jednom kasnome noćnom razgovoru u hedonističkome okružju tršćanskih taverni u kojima se možda i James Joyce u svojim šetnjama ovim čudnim gradom znao naći zagledan u vlastitu sjenu na zidu. A što ako je za bilo kakvu „rehumanizaciju svijeta“ odveć kasno, jer ni čovjeka ni svijeta više ne samo da nema, već su preobraženi u homo kybernetesa i u ustrojstvo digitalno-virtualne tehnodiceje umjetnoga života koji se ne može više zaustaviti nikakvim povratkom tzv. biti bitka, bića i biti čovjeka? Što, dakle, ako je „rehumanizacija svijeta“ posve izgubljena stvar mišljenja u posthumanizaciji i transhumanizaciji sustava i okoline jedne postmetafizičke sudbine lutalaštva onog što je preostalo od čovjeka i njegove najveće moguće duhovne avanture ꟷ filozofije? Biti „filozof“ kako je to jasno postavio pitanjem Pierre Klossowski u svojoj sjajnoj studiji Začarani krug o Nietzscheu, više nije možda moguće niti nužno u svijetu koji je ne samo napušten od čovjeka, već je postao ispražnjen od smisla i sveden na igre digitalnoga konstruktivizma. (Pierre Klossowski, Nietzsche et le cercle vicieux, Le Mercure de France, Pariz, 2018.) Ako čak i nije moguće, ipak možda preostaje nešto ekscentrično i radikalno drukčije od svega što nam je u nasljeđe ostavila metafizika, kibernetika i transhumanizam. Što? Mišljenje kao događaj bezuvjetne slobode nesvodljive ni na što drugo negoli na ono što je upravo Nietzsche u jednom fragmentu iz Ostavštine baveći se umjetnošću nazvao ꟷ stimulansom za život. Samo još to. I ako ćemo pravo, a što nam još više uopće treba?

March 11, 2026
Katehon ili o gubitku povijesti

Katehon ili o gubitku povijesti

1. Politika kao „događaj“ slobode ili sredstvo moći? Vrijeme prožimanja filozofije, politike i teologije čini se kao da je odavno minulo. U doba vladavine tehnoznanstvene tvorbe zbilje i umreženih „društava kontrole“ mnogi vjeruju da pitanja o ljudskoj prirodi, zlu, strategiji osvajanja drugih teritorija, o onostranome životu i smislu povijesti ostaju iza nas poput zauvijek odigrane tragedije. Teško je i zamisliti da bi neka politika posthumanizma mogla postojati na osnovama ideje prirode i čovjeka bez mogućnosti njihove promjene u stanje stroja i neljudskoga. Fikcije o „zvjezdanim ratovima“ nisu, pak, ništa drugo negoli sekularizirana distopija kozmičke budućnosti. Ona polazi od hobsovske antropologije homo homini lupus. Štoviše, ono mitsko i povijesno-političko stanje sukoba i borbe između vrsta/rodova na Zemlji tek se prenosi u međuzvjezdane prostore. Otrežnjujuće djeluje kad se intervali u povijesnome stvaranju idiličnih projekcija odnosa i saveza između ljudskih zajednica u cilju ovladavanja prirodom kao sredstvom osvajanja onoga čudovišno tuđega poput zvijeri i kaotične divljine opstanka usporede s nečim sličnim što se zbivalo prije nas. Kant je postulirao, primjerice, nužnost vječnoga mira. Uz vladavinu moralnoga Zakona kao pretpostavke razvitka ljudske vrste mir bi trebao pridonijeti usavršavanju duhovnih sposobnosti poput filozofije, znanosti i umjetnosti. Prije no što će treći stalež otpočeti s revolucionarnim nasiljem u rušenju aristokratskoga poretka u Francuskoj krajem 18. stoljeća, vladalo je uvjerenje o plemenitosti „divljaka“ izvan europske civilizacije. Ta slika o Drugome smatrala se ujedno slikom o „dobrome narodu“. Samo takav narod će rado podržati vladavinu feudalne aristokracije i njihove dekadentne svetkovine luksuza i narcizma. Urođena dobrota čovjeku je navodno prirođena bez obzira na društvene nejednakosti i političke razlike između klasa i staleža predmodernoga društva. Kada se ta pretpostavka srušila u krvi giljotiniranih glava kralja i kraljice u užasu nastajućega Termidora, Alexis de Tocqueville s pravom je zapisao da je to bilo razdoblje „spectacle ridicule et terrible“. Što određuje periodično smjenjivanje antropologijskih nauka? U njima, naime, kao da stalno odjekuju tonovi suprotstavljenih ideja Rousseaua i Hobbesa o „prirodnome stanju“ i „društvenome stanju“ odnosno državi. Ako je za francusko prosvjetiteljstvo pretpostavka o „prirodnoj dobroti“ čovjeka ishodištem ideje povijesnoga napretka, onda je za anglosaksonski skeptički realizam jasno da etički slučaj „zla“ u samoj ljudskoj prirodi zahtijeva drukčiju vrstu intervencije društva i države od fikcije odgoja i obrazovanja za Republiku. Autoritarna država (Levijatan) nije prepreka da društvo funkcionira što je više moguće „prirodno“. A to znači da se odvijaju svi procesi transakcija ekonomije bez izravnoga utjecaja moćnoga suverena na dobrobit pojedinaca. Egoizam se regulira strahom od pada u kaos i anarhiju „prirodnoga stanja“. Iz ove perspektive lako je vidjeti zašto je liberalizam procvjetao u doba moderne kao ideologija napretka. Ponajprije je razlog što je naturalizirao društvene odnose formalnih sloboda na tržištu kao vodeću dogmu. I bez nje svemoćni Levijatan, doduše, čuva podanike ili građane pred padom u bezdan životinjstva okrutne prirode. No, nadnica za strah je iznimno skupa. Plaća se jačanjem svemoći države nad pojedincem. U formi apsolutističke monarhije suverenost dolazi do vrhunca politike kao sredstva/svrhe moći. Totalna država u 20. stoljeću s kojom je nastao najčudovišniji politički fenomen povijesti ikad – totalitarizam – imao je svoje ishodište u kraju suverenosti nacije-države nakon I. svjetskoga rata. Imperijalizam predstavlja uistinu posljednji stadij političke suverenosti novoga vijeka. Nije to bilo kakav imperijalizam. Posrijedi je onaj koji je u svojoj globalnosti i planetarnosti postao mrežom ekonomsko-političko-kulturalnih sklopova moći. Iako se pojavljuje u 19. stoljeću s idejom europskoga kolonijalizma, njegov je put do kraja ideje nacije-države dosegnut u zbilji tek krajem 20. stoljeća. (Michael Hardt i Antonio Negri, Empire, Harvard University Press, Cambridge Massachusetts -London, 2001.) Stoga je svaki totalitarni poredak u svojoj biti nužno imperijalan. Totalna se država ne može ograničiti na lokalni teritorij kao što se globalni kapitalizam mora širiti planetarno u beskonačnost. Međutim, ono što totalitarizam čini nesvodljivim pojmom politike modernoga doba jest u tome da u svoja tri povijesno uspostavljena lika fašizma, nacizma i staljinističkoga komunizma provodi ideologiju-politiku terora u koncentracijskim logorima za proglašene neprijatelje državnoga poretka uz postojanje korporativne ekonomije kapitalizma, s jedne strane, i komandne ekonomije realnoga socijalizma, s druge strane. Na taj se način totalitarizam ne pojavljuje samo kao politički poredak bespravlja i permanentnog izvanrednoga stanja. To je paradigmatski metafizičko-tehnički poredak „banalnosti zla“. Zahvaljujući sprezi diktature, ideologije i moderne tehnologije vladavina postaje neljudskom mašinerijom zla. Ideologija, teror i totalna kontrola čine „sveto trojstvo“ svakog mogućega totalitarizma uopće. (Žarko Paić, Totalitarizam?, MeandarMedia, Zagreb, 2015.) Demokracija i liberalizam nisu nipošto istoznačni pojmovi. To je na prodoran polemički način u 20. stoljeću pokazao upravo Carl Schmitt. No, kao da se zaboravlja da je nastanak ideje modernoga individualizma u suglasju s nastankom kapitalističkoga tržišta proces koji nužno ne dovodi do identiteta jednog s drugime. Naprotiv, riječ je uvijek o preklapanjima, međusobnome odnosu nedijalektičke istovjetnosti, pa čak i otvorenoga suprotstavljanja. (Carl Schmitt, Der Begriff des Politischen, Duncker & Humblot, München – Leipzig, 1932.) Liberalizam ne može biti neutralan u etičko-teologijskim pitanjima. Razlog leži u tome što nužno zauzima stav je li čovjek od prirode divlja i okrutna zvijer ili pitomo biće usavršavanja moralnih vrlina. Paradoks je u tome što odgovor na to pitanje uopće nije odlučno za liberalnu ideju moralno-pravednoga društva. John Rawls je, uostalom, pokazao da politički liberalizam iziskuje tek minimalno poštenje (fairness) u priznanju univerzalne instancije pravednosti. U pluralnome društvu kulturnih razlika, koje sežu od religijskoga fundamentalizma do anarhizma, važno je samo da posebna prava manjina ne ugrožavaju univerzalnost slobode (političke) zajednice. Da bi se poredak održao u ravnoteži javni razum (common sense) mora biti demokratski priznat. To vrijedi čak i kada se nastoji neutralizirati i suspendirati pokušajem rušenja temelja demokracije. Fiat Iuistitia et pereat mundus. (John Rawls, Political Liberalism, Columbia University Press, New York, 2005. 2. izd.) Ideja o animal rationale, koja se održala od Aristotela do danas, samo pokazuje da je ekonomski interes i kalkulacija ono bitno što moderni način mišljenja otvara spram pragmatične definicije čovjeka kao homo oeconomicusa. (Michel Foucault, Naissance de la biopolitique: Cours au College de France, 1978-1979., Seuil, Pariz, 2004.) U 18. stoljeću, kako to uvjerljivo dokazuju Carl Schmitt i Michel Foucault, nastao je moderni kapitalizam i ideja države kao aparata moći. Država djeluje nadzorno i regulativno u svrhu blagostanja osamostaljenoga pojedinca i njegovih „društvenih interesa“. A prelazak iz stadija teologijsko-metafizičke ideje o čovjeku koji se znanošću, moralom i umjetnošću iskupljuje od iskonskoga grijeha u stadij racionalne ili prirodne teologije kao sekularizirane politike racionalizma dovela je do toga da liberalizam i individualizam postanu osnove novoga razumijevanja svijeta. (Larry Siedentop, Inventing the Individual: The Origins of Western LIberalism, Penguin Books, London, 2014.) Umjesto teologije i metafizike u središte dolaze politika i moderna znanost. Ali u svojem bitnome obratu iz svrhe povijesti u sredstvo akumulacije bogatstva naroda. Politika postaje političkom ekonomijom, a znanost u nezadrživu napretku prirodu osvaja tako da je pretvara u objekt eksperimentalne i praktičke moći transformacije. Time se priroda u cjelini, i ljudska priroda osobito, više ne nalaze u stanju zamrznutosti. Dinamika povijesti poprima lik radikalne promjene odnosa. Pritom filozofija, politika i teologija od prožimanja postaju razdvojenim, dok sekularizacija zadobiva različite forme i legitimnost tijekom moderne povijesti Zapada. (Hans Blumenberg, Sekularisierung und Selbstbehauptung, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1974.) Ako je prožimanje triju područja mišljenja, djelovanja i vjere bilo značajkom predmodernoga razdoblja svijeta, tada je očigledno kako se odnos poremetio nastankom ideje svijeta kao prirodno-racionalnoga kretanja spram neodređenoga cilja povijesti. Neodređenost ne proizlazi, međutim, iz gubitka moralno-duhovne orijentacije. Posve suprotno, moderna politička ekonomija nastala je iz moralne teologije. Proces prevođenja pojma oikonomia iz dogme kršćanstva o svetome trojstvu u moderni sekularni poredak uspostavio je nove odnose između Boga i čovjeka. U formi novovjekovne suverenosti kao pretpostavke stvaranja ideje nacije-države i pojedinca kao privatnoga vlasnika odvija se avantura zbiljskoga života moderne Europe. Sve do danas ostaje prijepor između sekularnosti i „političke teologije“. Dokaz tome jest što se identitet Europe ne može razumjeti bez kršćanstva (katolicizma i protestantizma). Ipak, jedno je kulturni identitet, a nešto posve drugo političko pitanje sekularnosti. Naime, Europsku Uniju nije moguće graditi na pretpostavkama postojanja državne religije baš zbog toga što bi time povijest bila vraćena unatrag u doba vjerskih sukoba, ratova i raskola. Drugim riječima, vjera ne može konstituirati univerzalnost političkoga naroda. Nije potrebno posebno obrazloženje prethodnoga. Vjera isključuje sve Druge, koji nisu kršćani, iz okružja deliberativne demokracije javnoga razuma. Tko, dakle, govori o sekularizmu Europe kao razdoblju kulturne dekadencije moderne, već uvijek prešutno pretpostavlja nešto izvan vlastite misaone baštine: da bi Europa bez sekularnosti u svojim različitim inačicama bila izložena na milost i nemilost kaosa i anarhije vjerskoga fundamentalizma. Cezaropapizam je ostavio trajne povijesne traume. Razvrgnuće saveza između religije i politike, vjere i države, nije tek razlika zapadnjačke civilizacije i islamske, primjerice. Mnogo je važnije u svemu tome imati svijest o nemogućnosti prijelaza granica između transcendencije i imanencije. Možda je to glavnim razlogom zbog čega se Schmittova „politička teologija“ danas iznova razmatra. No, to se čini više zbog propitivanja mogućnosti susreta svetoga i svjetovnoga, negoli što iz nje proizlazi moć vjerodostojne političke alternative u globalnome poretku. (Vidi o tome: Peter Hohendahl, „Political Theology Revisited: Carl Schmitt’s Postwar Reassessment“, Konturen, Vol. 1/2008.) Tako je očito i povijesna neodređenost izgubila eshatologijske boje. Prometnula se, nesumnjivo, u beskonačnost i bezgraničnost supstancije-subjekta čitavoga procesa konstrukcije povijesti – kapitala. Za Agambena je ishodište analize genealogije vladanja u povijesti zapadnjačke metafizike upravo postojanje dvije paradigme. Prva je ona kršćanske teologije, a druga ona koja se u najširem smislu može nazvati političkom. Odredio ju je Carl Schmitt u svojem djelu Politička teologija iz 1922. godine apodiktičkom postavkom da su „svi bitni pojmovi modernoga nauka o državi sekularizirani teologijski pojmovi“ (Carl Schmitt, Politische Theologie: Vier Kapitel zur Lehre von der Souveränitet, Duncker & Humblott, München – Leipzig, 1922., str. 49). Otuda pojam „političke teologije“ pretpostavlja transcendenciju suverene moći koja je utemeljena u Božjoj egzistenciji i milosti, dok se prijelaz spram ekonomske teologije nadomješta pojmom oikonomia u srednjovjekovnome kršćanstvu. Naposljetku, nastanak političke ekonomije u 17. stoljeću upućuje na to da čovjek kao „économie animale“ ima svoje mjesto samo unutar sklopa razlike između Boga i države, odnosno između transcendencije vjere i imanencije politike. Dvije su paradigme otuda međusobno povezane odnosom utemeljenja/rastemeljenja, budući da autonomija u modernosti ne može biti izvedena „radikalno“ bez prevođenja teologije u politiku i obratno. A to ujedno znači da svako negiranje ovoga binarnoga stroja povijesti Zapada s obzirom na pitanje „moći“, „suverenosti“, „autonomije“ i „slobode“ čovjeka neminovno završava s padom u jedan ili drugi oblik redukcije i hipostaze – Giorgio Agamben, Herrschaft und Herrlichkeit: Zur theologischen Analogie von Öikonomie und Regierung (Homo Sacer II.2), Suhrkamp, Berlin, 2010. Umjesto „nužnosti“ koja povezuje eshatologiju i kapitalizam na perverzni način iskupljenja s pomoću rada i industrijskoga razvitka, kako je to mislio Max Weber, obrat je u tome što „slučaj“ sada dovodi do toga da se apokalipsa i kapitalizam ne shvaćaju više iz racionalne jezgre modernoga mišljenja. Njihovo je podrijetlo u nečemu što nastoji zadržati obje antagonističke sile u borbi za prevlast. To čini tako da ih odgađa u beskonačnost. Vidjet ćemo da se ova slika pojavljuje slikom-mišljenja (Bild-Denken) ne samo u Kafkinim parabolama s metafizičko-etičkom pozadinom odnosa između slobode i vjere. U slučaju autonomije umjetnosti i života u korporativno ustrojenome svijetu birokratske vladavine neljudskoga na djelu je trajni sukob između slobode i moći. (Hannah Arendt, Between Past and Future, Penguin Books, London-New York, 2006., Hannah Arendt, „Franz Kafka: A Revaluation: On the Ocassion on the Twentieth Anniversary of his Death“, u: Essays in Understanding : 1930-1954: Formation, Exile, and Totalitarianism, Schocken Books, New York, 1994. i Žarko Paić, „Osmijeh mrtve nevjeste: Franz Kafka i neljudsko“, u: Treća zemlja: tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 305-353.) Štoviše, ona je gotovo sudbinski utkana u pokušaju političkoga mišljenja prevladavanja moderne s pojmom političke teologije. U ovome razmatranju nastojat ćemo obrazložiti postavku o tome paradoksu i aporiji politike i teologije s pomoću pojma „događaja“ u mišljenju Carla Schmitta. Kada više nema mogućnosti za radikalnu revoluciju ovosvjetovnoga političkoga poretka, kada se kao jedini realno postojeći sustav društvenih odnosa pojavljuje globalni poredak kapitalizma, tada je iznova na djelu suočenje s pitanjem o dvije paradigme svijeta: onom božanskom (teologija) i onom svjetovno-povijesnom (politika). Nije stoga začudno da se iznova u igru vraćaju tumačenja suvremenoga svijeta iz obzorja odnosa vjere i uma kao političkih kategorija. Naravno, analogija između teologije (vjere) i politike (događaja) često dovodi do toga da se sekularizacija svodi samo na svjetovno nadomještanje vjere nekim njezinim modernim nadomjeskom. Ako se tako shvati složenost modernosti i njezine političke aporije, tada bi zapravo trebalo posumnjati u bilo kakvu mogućnost legitimnosti novovjekovlja. (Hans Blumenberg, Die Legitimität der Neuzeit, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1996.) Štoviše, tada bi ozbiljno bile dovedene u pitanje političke kategorije autonomnosti slobode, bratstva, jednakosti i pravednosti kao temeljnih ideja modernoga svijeta. Legitimnost je pojam opravdanja nekoga djelovanja. Nije nužno riječ o utemeljenju djelovanja kao takvoga. Kantova je transcendentalna filozofija primjer traganja za opravdanim razlozima legitimnosti i, dakako, legalnosti poretka uma kao teorijskoga, praktičkoga i moći suđenja (poietičkoga ili estetskoga). Kada se iz kategorija čistoga uma ne može dokazati postojanje Boga, primjerice, suočeni smo s antinomijama. Ono treće mora stoga pretpostaviti postojanje moralnoga Zakona. Postulat Božje egzistencije jamči poredak vrijednosti čak i kada se više ništa ne može opravdati logičkim putem. Prema tome, od novoga vijeka vjera ima zadaću podariti umu legitimnost. Pod uvjetom priznanja postulatornoga teizma umna tvorba zajednice kao da je nešto samorazumljivo. U suvremenoj je filozofijskoj antropologiji Max Scheler izvršio obrat ove misaone operacije. Na Kantovu tragu došao je do postavke o „postulatornome ateizmu“: Bog ne bi trebao postojati upravo zbog slobode ljudskoga djelovanja. (Max Scheler, Die Stellung des Menschen im Kosmos, Bouvier, Bonn, 2005.) U tom smislu čini se razložnim uputiti na problem koji na tragu Schmitta, ali u posve drukčijem smjeru izvođenja i uz kritiku njegovih postavki, iznosi Jacques Derrida u svojem etičko-političkome obratu 1990-ih godina. Radi se o spisima Sablasti Marxa i Politike prijateljstva. Govoreći o problemu nestanka ideje suverenosti u globalnome poretku liberalnoga kapitalizma, kada više ništa nema svoju autonomiju i kada se utemeljenje djelovanja iz čistoga uma ili moralnoga Zakona čini iluzijom, kada su, k tome, sve ideje zapadnjačke povijesti podložne dekonstrukciji, preostaje svojevrsni zadatak izradbe programa jedne politike mesijanstva bez religije ili čak mesijanstva bez mesijanizma. (Jacques Derrida, Spectres of Marx: The State of Debt, The Work of Mourning & the New International, Routledge, London-New York, 1994. i Jacques Derrida, The Politics of Friendship, Verso, London-New York, 1997.Vidi također i: Jacques Derrida, „Glaube und Wissen: Die beiden Quellen der ‘Religion’ an den Grenzen der blo§en Vernunft“, u: Jacques Derrida i Gianni Vattimo, Die Religion, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2001., str. 31-34.) To ujedno označava i drukčiji smjer u tumačenju ideje analognoga čitanja modernosti. Posebno se to odnosi na politiku ne kao taoca i sluge teologije, već kao posljednjeg preostala načina mišljenja-djelovanja iz obzorja nadolazećega događaja zajednice. Blizina Derride s Benjaminom, s druge strane, upućuje na razlikovanje onoga što se skriva u pojmu političke teologije kao mogući zajednički nazivnik za suprotstavljena misaona i politička polazišta. Vjera nije istoznačna s Crkvom i cezaropapizmom. A politika koja za svoje (ne)utemeljujuće postupke djelovanja priziva sveto i božansko nije nužno „kontrarevolucionarnom“ ili, pak, „reakcionarnom“. Tako je naizgled paradoks da se danas Schmittovom političkom teologijom više bave teoretičari s ljevice negoli desnice. No, lako je objasniti zašto se to događa. Zašto povratak svetome preko Schmitta pretpostavlja i drukčije čitanje događaja istine kršćanstva kao „novoga početka“ u kristologiji sv. Pavla? Ako je taj povratak svetome pokušaj drukčijega mišljenja političkoga danas i pokušaj zasnivanja „političke ontologije“ događaja, onda je riječ o tome da umjesto „nužnosti“ bitka u zbivanju vremena kao tehničke aktualizacije onoga Istoga u središte dolazi „slučajnost“ i nepredvidljivost odluke. Time se ono novo pojavljuje kao nadolazeći događaj otvorenosti vremena. Živjeti bez jarma vječnosti i bez okova sadašnjosti iziskuje priznanje jednokratnosti i konačnosti projektivne egzistencije čovjeka. U mišljenju političkoga kod Alaina Badioua, Slavoja Žižeka i Giorgia Agambena prisutno je ono što se drugim smjerom razvija do pitanja o odnosu teologije događaja bez Boga i otvorenosti moguće druge povijesti. (Alain Badiou, L’etre et l’événement, Seuil, Pariz, 1988., Slavoj Žižek, The Ticklish Subject: The Absent Centre of Political Ontology, Verso, London-New York, 2000. i Giorgio Agamben, Die Zeit, die bleibt: Ein Kommentar zum Römerbrief, Suhrkamp, 2006. Vidi o tome kritičko čitanje: Tine Hribar, Evangelij po Nietzscheju, Nova revija, Ljubljana, 2002., str. 215-295.) Sve to otpočinje s Benjaminovim „heretičkim“ stavom kritike vulgarnoga marksizma i uopće ideje bezuvjetnoga napretka unutar Frankfurtske škole 1930-ih godina. Tada u djelu Podrijetlo njemačke žalobne igre prisvaja osnovne postavke Schmittove Političke teologije poput ideje o tome da je „suveren onaj koji odlučuje o izvanrednome stanju“, da bi dospio do razlikovanja profane povijesti i mesijanskoga događanja svetoga. (Walter Benjamin, Ursprungs des deutschen Trauerspiels. Suhrkamp, Frankfurt/M., 2000. Vidi o tome: Uwe Steiner, „The True Politician: Walter Benjamin’s Concept of the Political“, New German Critique, br. 83/2001., proljeće-ljeto, str. 43-88.) To je bitna razlika između onoga što ima svoj cilj jer ima kraj i konačnost svrhe u vremenu te onoga što prebiva onkraj povijesti. (Vidi o tome: Sami Khatib, „The Messianic Without Messianism: Walter Benjamin’s Materialist Theology“, Anhropology & Materialism. http://am.revues.org/159 Pristupljeno: 30. ožujka 2015.) Ako modernost ima svoju legitimnost, onda su pojmovi moderne politike nužno emancipirani od teologije. Pitanje je samo koji su dosezi ove emancipacije. S Marxom je emancipacija od religije postala uvjetom mogućnosti radikalnoga političkoga djelovanja čak i unutar okvira liberalne demokracije. Ipak, da bi emancipacija mogla biti radikalnom potrebno je da sam čin onoga što iz toga proizlazi ima legitimnost nastanka novoga događaja. U čemu je inače posebnost legitimnosti sekularnoga doba ako se u njemu ne rađa ništa novo osim dokidanja političke tiranije s religijskim opravdanjem njezine opstojnosti? Put do nesvodljive biti političkoga stoga mora biti u znaku logike paradoksa i aporije. To je logika postmodernoga i-i, a ne kjerkegorovskoga ili-ili. I odlučno djelovanje nesvodljivo na ekonomiju i tehniku i djelovanje koje u svojem nepredvidljivome događaju zahtijeva ono što dolazi iz područja božanskoga kao svetoga! Vidjet ćemo kako se to obrazlaže u Schmittovoj političkoj teologiji. Zagovor političkoga u 20. stoljeću kao eminentno nesvodljiva područja djelovanja odlučnosti čovjeka na temelju binarne opreke prijatelj-neprijatelj predstavlja bitan preokret čitave filozofije politike od Platona do Hegela. U svojoj analizi Karl Löwith izričito ustvrđuje da je Schmittov pojam političkoga „antiromantični i antiteologijski decizionizam“. (Karl Löwith, „Der okkasionelle Dezisionismus von Carl Schmitt“, u: Heidegger – Denker in dürftiger Zeit, Sämtliche Werke, sv. 8, J.B.Metzler, Stuttgart, 1984., str. 32.) Već je otuda jasno da se pitanje odnosa svetoga i politike ne može razriješiti u moderno doba bez paradoksa i aporije. Nije problem u tome što su se totalitarni poretci u svojem obratu vjere u sekularnu politiku bez Boga (nacizam i komunizam) pozivali na mit ili pozitivistički znanstveni svjetonazor da bi metafizički opravdali vlastitu ideju povijesti. Glavni je problem u tome što sa Schmittom nastupa na scenu svojevrstan „kraj povijesti“. Možemo ga nazvati događajem mogućnosti političkoga djelovanja s onu stranu ekonomske tehnokracije i znanstveno-tehničkoga progresizma upravljanja svijetom kao „racionalnom pustinjom“. Što Löwith naziva decizionizmom zapravo jest politika bez cilja i svrhe, bez konačnoga smisla u dosezanju eshatona povijesti. Ona je stoga nužno paradoksalna i aporetička „politička teologija“. Njezin je zahtjev nemoguće poslanstvo: kako održati ravnotežu između apokalipse i status quo-a jednog poretka koji čovjeka shvaća bitno polemički, egzistencijalno, u dinamičkome odnosu spram njegove biti. A otuda proizlazi da „ljudska priroda“ nije faktički ni dobra ni zla, nego naprosto osuđena na povijesnu sudbinu vlastite kontingencije. Egzistencijalni događaj slobode nužno zahtijeva autonomnu političku sferu. Ona mora biti očišćena od utjecaja drugih područja kao što su religija, moral, umjetnost, kultura, ekonomija, znanost i tehnika. No, pitanje je koliko je takav čin emancipiranja političkoga uopće vjerodostojan u doba koje sam Schmitt naziva u znamenitome predavanju u Barceloni 1929. godine „dobom neutraliziranja i depolitiziranja“ s prevlašću ekonomske tehnokracije i znanstveno-tehničkoga nabačaja svjetovnosti svijeta. (Carl Schmitt, „Das Zeitalter der Neutralisierung und Entpolitisierung“, u: Der Begriff des Politischen, str. 79-95. Vidi o tome: Žarko Paić, „Suverenost kao nomos politike: Rousseau i Schmitt“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, str. 63-99.) Jedan od izvanjskih razloga ove obnove interesa ne samo za Schmitta i Benjamina, već i za mnoge druge teoretičare vezane uz prijeporni pojam političke teologije, svakako se može pronaći u propasti utopije realnoga socijalizma 1989. godine. Nakon toga svjedočimo usponu liberalne dogme o „kraju povijesti“ i „kraju politike“, a ubrzo i o „povratku povijesti“ i „povratku politike“. Uspostavom singularnoga poretka vrijednosti, koje podaruju tržištu i logici profita neupitnu svetost, svaki pokret protiv toga nužno postaje subverzivan. Već je time unaprijed osuđen na isključenje. Gotovo je zapanjujuće da se Schmittov pojam političkoga kao djelovanja logike prijatelj-neprijatelj pokazuje normativnim stanjem suvremenoga doba. Sve postavke o građanskome ratu na globalnoj razini, privremenim koalicijama, izvanrednome stanju naprosto savršeno odgovaraju binarnome poretku snaga. S jedne je strane autoimuni sustav liberalne demokracije i autoritarnoga poretka oligarhije u globalnome kapitalizmu, a s druge svi koji su tome suprotstavljeni u taboru „odmetničkih država“ (rogue states) i mreže ideologijsko-političkoga terora. (Jacques Derrida, Rogues: Two Essays on Reason, Stanford University Press, Stanford California, 2005.) Islamski fundamentalizam kao vodeća ideologija spoja religije i politike u globalnome poretku doveo je do preispitivanja svih dosadašnjih teorija o modernosti, religiji u sekularnome svijetu, te, naposljetku, o mogućnostima odnosa uma i vjere u postsekularno doba. (Vidi o tome: Annika Thiem, „Schmittian Shadows and Contemporary Theological-Political Constellations“, Social Research: An International Quarterly, Vol. 80, br. 1/2013., proljeće, str. 1-32., Jacques Derrida, „Glaube und Wissen: Die beiden Quellen der ‘Religion’ an den Grenzen der blo§en Vernunft“, u: Jacques Derrida i Gianni Vattimo, Die Religion, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2001., str. 9-106. te Jürgen Habermas i Joseph Ratzinger, Dialektik der Säkularisierung: Über Vernunft und Religion, Herder, Freiburg im Breisgau, 2011. 8. izd.) Apokalipsa nije nikakva propast svijeta. Ona je otkrivenje novoga i početak moguće „druge povijesti“ na pretpostavkama iskonske mogućnosti čovjeka i njegove slobode. Kapitalizam, nadalje, nije vječan i prirodan proces iskupljenja od iskonskoga grijeha akumulacijom bogatstva u rukama ekonomsko-političke oligarhije. Radi se o društvenome poretku s kojim na ishodu srednjega vijeka teologija prelazi u sekularnu politiku. A forma ove politike od apsolutističke do autoritarne, totalne i demokratske države oscilira između zahtjeva za nadziranjem tržišnih zakona do apsolutne slobode homo oeconomicusa kao što se to događa u suvremenoj neoliberalnoj tvorbi globalnoga poretka bez „društva“ i „države“. Ali umjesto toga na djelu je korporativno ustrojstvo svijeta prema načelima kibernetičke ravnoteže sustava i okoline. Čemu uopće povratak Schmittu s obzirom na njegov smjer u promišljanju političke teologije? Je li taj povratak onaj koji se uobičajeno smatra „povratkom političkoga“ u sve sfere filozofijskoga diskursa, pa se otuda ne bi trebalo govoriti zapravo o političkoj teologiji, nego o filozofijskoj kritici suvremenosti? Takva kritika, između ostalog, iziskuje i razmatranje onoga što je u povijesti ideja 20. stoljeća Carl Schmitt otvorio kao temeljni problem u svojoj Političkoj teologiji. Ispravno je reći da nije svejedno o kojem shvaćanju političke teologije govorimo: onom iz 1922. ili onom iz 1970. godine? Unatoč različitih intonacija u pristupu ovome problemu jedno je čini se neporecivo. Schmitt je ovim pojmom nastojao povezati ono što Giorgio Agamben naziva logikom dvije paradigme vladanja u zapadnjačkoj povijesti: (1) teologijskoga stroja vladavine svetom poviješću i (2) političkoga stroja upravljanja svjetovnom poviješću. Uvjetno rečeno, ovdje imamo posla s predmodernim i modernim shvaćanjem političkoga kao nesvodljiva područja ljudskoga djelovanja. Ta se nesvodljivost odnosi na odlučnost kojom se iznimka pretvara u pravilo. Događaj dokidanja norme postaje tako logikom izvanrednoga stanja. Naposljetku, sama politika poprima karakter egzistencijalnoga rizika sukoba prijatelja-neprijatelja unutar svijeta kao suverenoga prostora borbe za moć. U oba slučaja, Schmitt političku teologiju suprotstavlja polemički kako teologiji monoteizma zbog njezine isključenosti iz svjetovnih događanja, tako filozofijskome i znanstvenome razmatranju političkoga s podrijetlom u shvaćanju državnoga prava. Kritika teologije i kritika filozofije s pojmom političke teologije paradoksalno i aporetički želi političkome vratiti izgubljeno dostojanstvo najviše praktične djelatnosti podarene čovjeku iz njegove biti – slobode. Nije to bilo kakva sloboda. A ponajmanje individualistički i egoistički shvaćena prema načelima modernoga liberalizma i anarhizma. Radi se o slobodi kao uvjetu mogućnosti egzistencijalnoga nabačaja mogućnosti. Tek otuda čovjek u okviru naroda i totalne države postaje sudionikom zajedničke povijesti. Kada to imamo u vidu, jasno je da se povratak političkoga u suvremeno doba neoliberalne aksiomatike kapitalizma zbiva kao čudovišan događaj. On se nalazi na rubu „revolucije“ i „kontrarevolucije“, s jedne strane, i uspostave stabilnosti poretka u njegovu neprestanom izazivanju kriza kao izvanrednoga stanja, s druge strane. Ako je Schmittov smjer moguće protumačiti u tom paradoksalnome i aporetičnome odnosu između transcendencije vjere i imanencije politike, onda je pojam koji je upotrijebio za objašnjenje njegova mišljenja povijesti još više u znaku nejasnoća i prijepora. Riječ je o katehonu. Drugi, pak, smjer kojim se danas ponajviše kreću promišljanja mogućnosti i granica političke teologije jest onaj koji odlikuje mišljenje političkoga u djelu Waltera Benjamina. (Vidi o tome: Uwe Steiner, „Benjamin’s Concept of the Political“, New German Critique, br. 83/2001., str. 43-88. i Samuel Weber, „Taking Exception to Decision: Walter Benjamin and Carl Schmitt“, Diacritics, Vol. 22, br. 3-4/1992., str. 5-18.) Suočeni smo s dva smjera, dvije alternative. Jedan je u opravdanju političkoga. Njime se rješavaju sukobi u „ovome“ svijetu s pomoću pojmova i kategorija „onoga“ svijeta, ali u bitno promijenjenom i primijenjenom značenju. Drugi je u pokušaju nadilaženja razlike svetoga i profanoga poretka, te dva shvaćanja povijesti. Prvo shvaćanje koje Benjamin ima u vidu u svojim Povijesno-filozofijskim tezama i Teologijsko-političkome traktatu odnosi se na historijski materijalizam i njegov revolucionarno-dijalektički način razumijevanja povijesti u dospijeću do komunizma ili nadolazeće zajednice slobode, bratstva, jednakosti i pravednosti kao cilja i svrhe (telos) povijesti. No, za razliku od vulgarnoga marksizma, Benjaminov heretički mesijanizam uvodi u optjecaj pojam kontingencije i kritike ideologije bezuvjetnoga znanstveno-tehničkoga napretka. Ne postoji nikakva „objektivna nužnost“ kretanja spram tog cilja. Tek preuzimanje kontingentnoga poretka događaja u smislu odgovornosti za radikalnu promjenu društva može značiti promjenu gledišta. Drugo shvaćanje jest uistinu mesijanski pristup povijesti kao vremena apsolutnoga „trenutka-sada“ (Jetztzeit) u onome što dolazi iz prošlosti i proteže se do budućnosti kao nadolazećeg kraljevstva. Oba se shvaćanja, ono političko i ono teologijsko, sabiru oko profanoga pojma „sreće“ (happines) čovjeka u njegovu životnome potvrđivanju snaga i duhovnih moći. Katehon i mesijanska utopija nisu samo dvije suprotstavljene i paradoksalno bliske alternative ovome jedinome svijetu „neutraliziranja i depolitiziranja“, kako ga određuje Carl Schmitt. Ovdje se temeljni problem nipošto ne skriva u razvitku tehnike do nove religije čovječanstva. Mnogo je teži problem što se tom razdoblju realizacije metafizike uopće ne može vjerodostojno doskočiti ukoliko ga se radikalno ne rasklopi i rastemelji u njegovim unutarnjim mogućnostima. Ni aktivizam niti pasivizam, ni religijska borbenost jednoga njemačkog katolika niti mistična obuzetost mesijanskim došašćem događaja jednog njemačkoga Židova, čije su se životne sudbine preklopile Schmittovim antisemitizmom i pristankom uz nacistički poredak 1933-1945. godine, te Benjaminovim progonstvom iz Hitlerove Njemačke i samoubojstvom na Pirenejima 1940. godine u nerazjašnjenim okolnostima bijega pred Gestapom iz okupirane Francuske, ne čine se ipak odlučnim suočenjem s biti onog političkoga izvan njegova okvira slobode i moći. To je razlogom zašto ih se danas iznova uzima u razmatranje. Time ih se nužno dovodi u međusoban odnos. Ali ne izvanjski, već unutarnji odnos koji treba iznijeti na vidjelo poteškoće svakog mogućeg političkoga djelovanja u tehničkome svijetu. Možda se samo tako može probiti začarani krug dvije paradigme ili binarnoga stroja povijesti zapadnjačke metafizike vladanja – teologijskoga (sveto) i političkoga (svjetovno) – kada su uistinu oba načina mišljenja posve nemoćna pred prodorom jedne totalne moći aksiomatike kapitalskoga načina proizvodnje. A za nju svi bogovi teologije, svi pojmovi metafizike, sve forme političke vladavine od demokracije, tiranije, despocije do totalitarizma, svi moralno-humanitarni sustavi normi i vrijednosti nisu drugo negoli ostaci onoga što je Marx nazvao temeljnim polemičko-normativnim pojmom moderne. Radi se o ideologiji. Kako, dakle, misliti katehtoniku povijesti ? Je li moguće kazati da je riječ o „događaju“ koji još k tome može biti političkim i tako ono što pripada navlastito ljudskome dovesti do smisla povijesti uopće? 2. Schmittova katehtonika povijesti: Logika izvanrednoga stanja Što je to – politička teologija? Ponajprije, riječ je o pojmu koji je u 20. stoljeću postao operabilnim zahvaljujući najznačajnijoj definiciji Carla Schmitta u njegovu djelu Politička teologija iz 1922. godine. Podnaslov tog djela, zapravo svojevrsnog prvoga sveska, glasi: Četiri poglavlja uz nauk o suverenosti. Schmitt, dakle, kaže da su „svi bitni pojmovi modernoga nauka o državi sekularizirani teologijski pojmovi“. (Carl Schmitt, Politische Theologie: Vier Kapitel zur Lehre von der Souveränitet, Duncker & Humblott, München – Leipzig, 1922., str. 49) U mnogim tumačenjima tog pojma i Schmittove ideje političkoga govori se o svezi vjere i politike iz perspektive kritike modernoga doba s vladavinom ideologija liberalizma, marksizma i anarhizma. Budući da je Schmitt kao ustavni pravnik i teoretičar države izvršio zacijelo kopernikanski obrat u strukturi filozofije politike nakon Hegela, što svjedoči i njegov kritički odnos s idejama Lea Straussa i cijele tradicije obnove antičkoga razumijevanja pojma politike, (Vidi o tome: Heinrich Meier, Carl Schmitt & Leo Strauss: The Hidden Dialogue, The University of Chicago Press, Chicago-London, 1995.) vidljivo je da se taj obrat pokazuje već u definiciji pojma političkoga u njegovu glavnome djelu objavljenom 1927. godine naslovljenim Pojam političkoga. Već se na samome početku spisa ustvrđuje da „pojam države pretpostavlja pojam političkoga“. (Carl Schmitt, Der Begriff des Politischen. Duncker & Humblot, München – Leipzig, 1932., str. 7.) No, budući da narod nije tek onaj koji stvara državu, već je kao politički subjekt moguć samo ako država prethodi njegovu građanskome statusu osobe u zajednici, tada je prva pretpostavka mogućnosti političkoga u emancipaciji od drugih područja. Političko se, dakle, definira u antitezama, primjerice, „politike i privrede, politike i morala, politike i prava“. (Carl Schmitt, isto, str. 7.) Usto, političko se određuje iz biti grčkoga pojma/riječi polemos. Značenje riječi jest borba i moć. Iz nje tek nastaje mogućnost novoga događaja. Antitetičko-polemičko razumijevanje političkoga stoga gotovo nužno izaziva antinomije i binarne opreke. Naspram Hegelove dijalektike koja se zasniva na „trojstvu“ teze, antiteze i sinteze u smislu prevladavanja suprotnosti tako da ih čuva, dokida po formi i uzdiže na višu razinu ideje, u Schmittovu se decizionizmu ono političko, kako je to ispravno istaknuo već Karl Löwith, pojavljuje kao egzistencijalno polje događaja radikalne promjene na osnovu modela prijatelj-neprijatelj. Sve djeluje tako da nesvodljivost političkoga spram drugih područja života kao što su ekonomija, pravo, moral, umjetnost, kultura, religija, znanost, tehnika zahtijeva vlastitu logiku povijesti. Što uistinu jest smisao političkoga ne svodi se na puko sredstvo moći neke druge sfere poput znanosti i tehnike iz kojih liberalizam i marksizam crpe svoje ideologije napretka čovječanstva sa stajališta pojedinca ili društva. Schmittov je pojam političkoga izravno usmjeren protiv negiranja smisla države i njezine totalne uloge u oblikovanju zajednice. Štoviše, taj se pojam političkoga nalazi u biti slobode. Utoliko ne može biti rezultat izvanjske aksiologije moći. Ono što se čini bitnim jest vladavina modernoga načela emancipacije ljudskoga djelovanja od upregnutosti u druge ciljeve i svrhe povijesti. Taj egzistencijalno-decizionistički obrat glavni je razlog zašto se danas Schmittov pojam političkoga ne može jednostrano svesti tek na pravno i metafizičko opravdanje diktature ili totalitarizma. Njegova glavna postavka iz Političke teologije da je „suveren onaj koji odlučuje o izvanrednome stanju“ znači da sloboda odluke prethodi moći. (Carl Schmitt, Politische Theologie, sv. I, str. 13.) Time događaj političkoga mijenja pravno-normativnu strukturu poretka države. Jasno je kako otuda slijedi nešto dalekosežno. Čini se da je u tome sadržan i glavni moment prijepora s „političkom teologijom“ u okružju suvremenoga doba vladavine neoliberalizma i globalizacije. Schmitt, naime, u obje knjige koje se bave političkim u strogom smislu riječi 1920-ih godina, i u Političkoj teologiji i u Pojmu političkoga, radikalno oslobađa prostor za obnovu svetoga unutar modernosti i njezina sekularno-profana poretka vrijednosti. Budući da je ono političko moguće razumjeti samo iz sadašnjosti i iz zbiljskoga stanja, a ne iz fikcija i normativnosti, onda se polemičko stvaranje pojmova, negacija pozitiviteta i neprestane antinomije pojavljuju glavnim razlogom onoga što smo već rekli: da je Schmitt prehodnik svih postmodernih političkih obrata spram kontingencije, singularnosti i metapolitičkih promišljanja suvremenosti. To znači da je naprosto nužno da se njegov prividno hobsijanski smjer mišljenja političkoga mora razumjeti polazeći od metafizičke kritike modernosti kao kulta „neutraliziranja i depolitiziranja“ ne samo politike, nego prije svega teologije. Neutraliziranje je pojam kojim se istiskuje ono središnje. Vjeru u moderno doba sekularnosti istiskuje politika kao što metafiziku nadomještaju pozitivne znanosti. Gubitak jednoga središta nadomještava se mnoštvom novih središta. Depolitiziranje je, pak, pojam kojim se liberalizam i marksizam služe da bi u središte postavili ono što postaje novom svrhom povijesnoga procesa. To su ekonomija i tehnika. Već je iz ovoga jasno da Schmitt u kritici liberalizma pretpostavlja filozofijsku kritiku modernosti. Ali ne tako da bi se vratio u prošlost i zagovarao mračni srednji vijek, nego zbog toga da bi modernosti utisnuo pečat drukčije shvaćenoga smisla povijesti. Politička teologija je pronađeni izraz ovog nemogućega poslanstva. Za Heideggera je, pak, to bilo mišljenje „drugoga početka“ (der anderen Anfang). O njegovim fatalnim posljedicama zbog političkoga angažmana na strani nacizma sve do danas ne prestaju polemike. U oba slučaja radi se o pokušaju „duhovnoga iskupljenja“ modernosti pred totalnom mobilizacijom tehnike i totalitarnoga razaranja svijeta. Za Schmitta je put iskupljenja teologija, a za Heideggera, dakako, filozofija nakon njezina obrata u samoj biti metafizike. Ako tako priđemo samoj stvari prijepora, nalazimo se na brisanome prostoru između zahtjeva filozofije politike za čistoćom platonskih ideja i normi nad zbiljom, te tzv. gruboga realizma svakidašnjice za koju teoretičari neoliberalizma pretendiraju biti svojevrsni novi mandarini. Ovo se vidi u tome što se za vlastitu politiku ekonomskoga managementa i marketinga povijesti kao industrije i spekulativno-financijskoga kapitala koriste izrazi poput „nužnosti“, „realizma“, „racionalnoga izbora“, „korporativnoga upravljanja krizom“. Drugim riječima, jezik političkoga neoliberalizma postaje govor ekonomske (negativne) teologije spasa. Najradikalniji kritičar tog perverznoga obrata duhovnih vrijednosti u ekonomske kategorije profita i ulaganja, a koji ima podrijetlo još u 18. stoljeću, jest upravo Carl Schmitt. Na jednom mjestu predavanja iz Barcelone 1929. godine „Doba neutraliziranja i depolitiziranja“ kaže da je prijelaz iz kršćanske teologije u prirodne znanosti, koji se zbio u 17. stoljeću u Europi, doveo do toga da je u 18. stoljeću Bog shvaćen u deizmu kao privatna stvar pojedinca. Politika je, prema tome, u 19. stoljeću nužno morala otuda biti shvaćena kao sredstvo uvećanja moći tehničkoga industrijalizma. Nije nipošto neobično da je ekonomija kao „egzaktna“ društvena znanost u sebe usisala sve teologijsko-metafizičke dogme i sve racionalističke sheme povijesti. (Carl Schmitt, „Das Zeitalter der Neutralisierung und Entpolitisierung“, str. 75.) Kritika liberalizma u njegovim spisima postaje tako kritikom preobrazbe povijesti u njezin kraj u znanstveno-tehničkome produktivizmu i tehnokratizmu. (Vidi o tome: John McCormick, Carl Schmitt’s Critique of Liberalism: Against Politics as Technology, Cambridge University Press, Cambridge, 1999.) Na tom tragu je moguće onda izvoditi postavke o obratu teleologije i eshatologije povijesti u čistu kontingenciju politike, budući da je temeljni stav njegove antropologije decizionizma da se čovjek nalazi u položaju sukoba između dviju podjednako snažnih sila. Ni anđeo ni vrag, ni „dobar“ ni „zao“, premda je ovo potonje bliže kršćanskome nauku o iskonskome grijehu, čovjek se za Schmitta egzistencijalno određuje u borbi i priznanju vlastitosti. Političko je stoga uvijek dvoznačno. Premda je njegovo određenje u nesvodljivosti djelovanja. Politička je teologija djelovanja u sferi države zapravo „teologija bez Boga“. (Matthias Lievens, „Theology without God: Carl Schmitt’s profane concept of the political“, Bijdragen, Vol. 72, br. 4/2011., str. 408-431. http://poj.peeters-leuven.be/content.php?id=2152703&url=article. Pristupljeno: 29.5.2015.) Što ga nadomještava ili ga drukčije postavlja u svijetu gotovo gnostičke zapalosti u glib postojanja jest mogućnost promjene stanja. S jedne je strane vjera u Boga i tradicionalni katolički nauk stabilnosti institucija, koji seže od cezaropapizma do konzervativizma 20. stoljeća, a s druge moderni put svjetovne politike nesvodljive na religiju, pravo, moral, kulturu, znanost i tehniku. Taj drugi put pretpostavlja „realistički“ odnos spram nepostojanja čvrstih ciljeva te svrha života i povijesti. U Njemačkoj se 1920-ih godina za ovu paradoksalno-aporetičnu duhovnu situaciju vremena i njegove glavne idejne pokretače kritike modernosti uobičajilo govoriti o „konzervativnoj revoluciji“. Uz Carla Schmitta, u najznačajnije mislioce tog smjera ubrajaju se još Martin Heidegger i Ernst Jünger. (Vidi o tome: Michael Gro§heim, Politischer Existenzialismus: Subjektivität zwischen Entfremdung und Engagement, Mohr Siebeck, Tübingen, 2002.) Zašto je Karl Löwith u svojoj prodornoj i vjerojatno prvoj preciznoj analizi Schmittova shvaćanja političkoga došao do postavke o okazionalnome decizionizmu? Kao što je poznato, okazionalizam je filozofijski nauk postdekartovske škole mišljenja. A posebno ga je razradio Nicolas Malebranche. On je bio zaslužan za ideju prevođenja teologijskih pojmova u političke, što je usvojio Rousseau u ideji „civilne religije“ u Društvenome ugovoru. (Vidi o tome: Simon Critchley, The Faith of the Faithless: Experiments in Political Theology, Verso, London-New York, 2012., str. 67-78.) Ukratko, okazionalisti tvrde da stvorene supstrancije u sebi ne obuhvaćaju dovoljno učinka da bi pokretali događaje. Umjesto toga, Bog izravno pokreće sve događaje. Ne postoji nužna sveza između dva događaja u svijetu. Stoga je nužno vidjeti kako je moguće objasniti nešto što se ne događa unutar klasičnoga fizikalnoga modela uzrok-posljedica. Kada Bog pokreće lanac uzroka i učinaka, tada je za svako naredno djelovanje potrebno novo „pokretanje stroja“ božanskoga stvaranja. Drugim riječima, iz okazionalizma u Malebrancheovome mišljenju neminovno slijedi problem (samo)određenja nečega kao nečega, jer događaj na taj način postaje kontingentan i ujedno pokrenut Božjim stvaranjem iznova. Ta se singularnost događa protiv zakona prirode. Problem otuda nastaje u određenju svrha i ciljeva djelovanja bez Božjega udjela. Drugim riječima, ovaj dualizam pokazuje da se u svijetu fizičkih objekata ne može govoriti o tome da njihov nastanak ima fizičke zakone, iako su oni nužni za postojanje prirode. Metafizička pozadina dualizma zahtijeva, dakle, prigodnu ili događajnu intervenciju Božje milosti u povijesti. To se zbiva uvijek kada je riječ o ideji „novoga“. Löwith uvjerljivo dokazuje da se u Schmitta suverenost odluke u području politike ne može odrediti iz uma ili volje kao subjekta. Sve se vrti oko slučajnosti (kontingencije) određene, konkretne političke situacije. (Karl Löwith, isto, str. 40.) Taj antiplatonizam, međutim, bitno mijenja smjer same odluke. Politika na taj način stječe svoje „novo“ dostojanstvo. Umjesto utemeljenosti u ideji zajednice (države) kao ideje dobra (pravednosti), sada je stvar u mogućnosti promjene zatečenoga stanja ili situacije. Takav okazionalistički pristup političkome zahtijeva promjenu ili preispitivanje nasljeđa zapadnjačke ideje o politici uopće. Schmitt je prvi u povijesti političkih ideja koji je u optjecaj uveo romantično-okazionalistički smjer mišljenja. Umjesto uma i nužnosti slobode, na djelu je događaj stvaranja nove situacije. Suverenost se ne poima kao norma u vladanju nacijom-državom, već kao odluka samoga suverena o proglašenju iznimke pravilom. Logika izvanrednoga stanja (Ausnamhezustand) postaje suverenost. I tu nastaje cijeli niz teorijsko-praktičnih problema oko forme vladavine u moderno doba (ustavne monarhije, demokratske republike, diktature totalne države). Prema Schmittu ne postoje uopće nikakvi politički pojmovi bez konkretne suprotstavljenosti prijatelja-neprijatelja. Agonalni karakter politike time poprima egzistencijalni slučaj borbe i žrtvovanja za državu. Ne postoje privatni neprijatelji. Jednako se tako čini promašajem govoriti o moralnim ili estetskim mjerilima političkoga. To samo znači da ono što Schmitt u Pojmu političkoga izvodi do krajnje granice čistoće djelovanja ne može biti niti bilo čime unaprijed određeno niti, pak, svedivo na neki drugi označitelj poput religije, morala, kulture. Kada djelujemo i govorimo politički mi smo u sferi otvorenoga sukoba i borbe s Drugim htjeli to priznati ili ne. Mišljenje odluke nikad nije apstraktno. Isto tako, ono nije lišeno povijesno-društvenih uvjeta uklopljenosti u svijet. No, autonomnost je političkoga tolika da se u „okazionalnome decizionizmu“ ne radi o slijepom fanatizmu žrtvovanja za državu (zajednicu). Prigovori da je Schmitt pojam političkoga uspostavio u službi ratnome i ratničkome voluntarizmu bez norme i da je to ništa drugo negoli ideologijsko opravdanje totalitarnog nacističkoga poretka nisu posve prihvatljivi. (Vidi o tome: Richard Wollin, „Carl Schmitt: The Conservative Revolutionary Habitus and the Aesthetics of Horror“, Political Theory, Vol. 20, br. 3/1992. (kolovoz), str. 424-447.) Naprotiv, ono što je u Schmittovu teologijsko-političkome obratu od modernoga shvaćanja politike kao sredstva ekonomskoga ili tehničkoga napretka navlastito modernije od modernosti same jest to da se političko pojavljuje kao događaj mišljenja-djelovanja u iznimnim situacijama. Ovdje treba uputiti da su pojmovi s kojima Schmitt misli tu posve novu hermeneutičku situaciju izvedeni i stvaralački prisvojeni iz Heideggerova Bitka i vremena (Sein und Zeit-a). Objavljen je 1927., iste godine kad i Schmittov Pojam političkoga. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, M. Niemeyer, Tübingen, 2006., 19. izd.) Podrijetlo govora o „odlučnosti“, „žrtvovanju“, „egzistencijalnome nabačaju“ nesumnjivo je hajdegerovska. Kao što je bjelodano da je razumijevanje pojma egzistencije i egzistencijalne filozofije više vezano uz Sörena Kierkegaarda i Karla Jaspersa. Zašto je to potrebno posebno istaknuti? Čini mi se da je razlog u tome što Schmitt ne može dospjeti do čistoće pojma političkoga djelovanja ukoliko u radikalnome zagrađivanju od svih već navedenih područja u njihovoj samostalnosti (religije, morala, kulture, ekonomije, znanosti, tehnike) ne učini i posljednji sudbonosni korak. Naime, ako je već ustvrdio u Političkoj teologiji da su svi pojmovi moderne politike i državnoga prava sekularizirani teologijski pojmovi, onda je preostalo rastemeljiti još i ono što drži čitavu arhitektoniku zapadnjačke metafizike. Naravno, to je filozofija kao metafizika. Njezino razumijevanje povijesti i politike od Platona do Hegela počiva na svrhovitosti ideje početka i kraja u vremenu. Nasuprot eshatologiji i teleologiji povijesti s njezinim pojmovima cilja i svrhe (telos), preostaje još samo sekularizirati ono što Heidegger naziva ustrojstvom metafizike ili njezinim sklopom. To je sklop bitka-Boga-čovjeka-svijeta. Kada više ni „bitak“, ni „Bog“, ni „čovjek“, niti „svijet“ nisu određeni filozofijski iz utemeljenja uvjeta mogućnosti povijesti uopće, a to je upravo ono što čini bit filozofije i podaruje Europi i Zapadu veličajno dostojanstvo, preostaje tek vjera-u-događaj. Ovaj se „događaj“ konstituira činom odlučnoga djelovanja onoga političkoga. Prethodi mu vjera bez Boga ili, bolje reći, vjera u nužnost Boga zbog toga što je „ovaj“ svijet rezultat gnostički shvaćene okrutnosti tvari, đavolska urota s čovjekom koji potrebuje politiku da ne bi poludio od istine. Ali, to je vjera koja ipak odlučno zahtijeva Boga u objavljenome monoteističkome liku kršćanstva. Schmitt, dakle, pokušava ono nemoguće, kako je to pokazao Heinrich Meier u studiji o političkoj teologiji: pomiriti filozofiju politike i političku teologiju. Kako to čini? Jednostavno, preokretanjem ili ponovnim „utemeljenjem“ u samoj kontingenciji odlučnoga djelovanja u smjeru „pravedne vladavine, najboljeg poretka, zbiljskoga mira“. (Heinrich Meier, „Was ist Politische Theologie? Einführende Bemerkungen zu einem umstrittenen Begriff“, u: Jan Assmann, Politische Theologie zwischen Ägipten und Israel, Carl Friedrich von Siemens Stiftung, München, 2006., 3. prošireno izd., str. 18.) Izvanredno stanje kao egzistencijalni slučaj odluke jest nešto mnogo više od mogućnosti da demokratski poredak javnoga razuma potone u mračnu diktaturu. Političko mišljenje u bezdanu slobode odlučivanja utoliko potrebuje nužni korektiv ili instanciju za djelovanje. Ako je upravo iz tog razloga Schmitt nastojao da političkom teologijom pojmu političkoga podari više od prazne kontingencije, onda se susrećemo s nečim prijepornim i to iz više razloga. Zanimljivo je sljedeće. Schmitt je 1925. ekskomuniciran iz katoličke Crkve nakon drugoga braka. Nije skrivao borbenost u shvaćanju dogmi kršćanstva. U djelima o biti političkoga u doba modernosti zastupao je spregu retorike i dogmatike osebujno protumačene političke teologije. Polemika s Erikom Petersonom, preobraćenim katoličkim teologom koji je 1935. godine u raspravi Politički monoteizam otklonio bilo kakvu mogućnost uključenja teologije u svjetovne razmirice politike, braneći vjerodostojnost poziva Crkve i poslanstvo religije, pripada u iznimno važne događaje teorije političkoga u 20. stoljeću. Iako se čini odveć hermetičnim zbog miješanja povijesno-teologijskih motiva i analogije s vremenom totalne politizacije života modernoga doba kada nacizam već uvelike grabi u svojem zločinačkome naumu, posebno je važno upozoriti da se u Političkoj teologiji II tek 35 godina poslije Schmitt razračunava s Petersonom oko pitanja političkoga angažmana katolicizma. (Alfred Schindler (ur.), Monotheismus als politisches Problem? Erik Peterson und der Kritik der politischen Theologie, Mohn, Gütersloh, 1978.) Nipošto se, pak, ne smije smetnuti s uma da je Schmitt najznačajniji mislilac „apokaliptičke kontrarevolucije“. Tako ga, naime, označava židovski teolog i njegov gorljivi učenik Jacob Taubes. (Jacob Taubes, Ad Carl Schmitt: Gegenstrebige Fügung, Merve, Berlin, 1987., str. 7-30.) Nije li uistinu u najmanju ruku paradoksalno da su upravo Walter Benjamin i Jacob Taubes preuzeli od Schmitta, deklariranoga antisemita i pristaše nacističkoga poretka 1933-1945. godine, neke od temeljnih pojmova političkoga mišljenja u svoja djela. Isto, dakako, još više vrijedi za Martina Heideggera. Bez njegova misaonoga utjecaja ne bi uopće bilo moguće da, primjerice, Hannah Arendt stvori jednu od paradigmatskih antropologija politike modernoga doba. Na Schmitta su utjecali ponajprije teoretičari i kritičari Francuske revolucije Louis de Bonald, Joseph de Maistre, te španjolski kontrarevolucionarni pisac iz 19. stoljeća Donoso de Cortes. Kako je onda uopće moguće da se Schmitt nakon svega pojavljuje iznova nezaobilaznim autorom za razumijevanje problema suvremene politike i u 21. stoljeću? Jedan od odgovora na to pitanje leži u zagonetnome pojmu katehona kao ključnoga pojma njegova mišljenja političkoga. Prije no što pokažemo kako Schmitt određuje smjer političke teologije i zašto uopće u tom pojmu možemo pronaći dvije crte preklapanja i razlike između njegova ranoga i kasnoga mišljenja, važno je napomenuti još i ovo. Polemički ton njegovih djela nije tek retorički uzvišena gesta suprotstavljanja Drugome. Sam je politički život faktički takav. U kritici liberalizma Schmitt iznosi teologijske razloge njegova neprihvaćanja. No, temeljni su razlozi ipak političke naravi. Ako se bit političkoga skrnavi, bez obzira bilo to u ime liberalizma ili marksizma, pa čak i kontrarevolucionarnoga povratka u predsekularno doba, tada se mora pokazati u ime čega se to čini. Nadalje, koje je onda moguće, pa i nužno rješenje problema. Ono što se u kritičkome čitanju Schmittove „polemologije“ političkoga često dovoljno ne razmatra problematičnim jest, paradoksalno, upravo njegova navlastita modernost. Pogledajmo pomnije o čemu se tu radi. Schmitt je objavio drugi svezak Političke teologije 1970. godine s podnaslovom Legenda o zaključenju svake političke teologije.(Carl Schmitt, Politische Theologie II: Die Legende von der Erleidigung jeder Politischen Theologie, Duncker & Humblot, Berlin, 2008., 5. izd. Vidi o tome: Heinrich Meier, The Lesson of Carl Schmitt: Four Chapers on the Distinction between Political Theology and Political Philosophy, Chicago University Press, Chicago, 1998.) Erleidigung je riječ iz njemačke pravne terminologije. A odnosi se na proces zaključenja nekog ugovora ili sporazuma. Sam je proces neizvjestan. Zaključenje katkad ne znači dovršenje u smislu uspješno pomirenih suprotnosti, koje stvaraju uvjet mogućnosti pravnoga stanja „ugovora“ između uključenih stranaka. Utoliko se Erleidigung pojavljuje kao ono „zaključenje“ koje ima karakter nemogućnosti ozbiljenja na istinskim pretpostavkama suglasnosti između suprotnih strana. Engleski prijevod Schmittova pojma Erleidigung u dostupnome izdanju jest Closure (zatvaranje slučaja, njegovo zaključenje ad acta). (Carl Schmitt, Political Theology II: The Myth of the Closure of any Political Theology, Polity Press, Cambridge, 2008. Preveli i uvodni tekst napisali: Michael Hoelzl i Graham Ward) Već 1960-ih godina počinje znatan interes za tumačenjem njegovih ranih spisa ne samo u Njemačkoj kada na scenu stupa „nova politička teologija“ unutar katoličke Crkve i protestantskih krugova s lijevim predznakom. (Vidi o tome: Jürgen Manemann, Carl Schmitt und die Politische Theologie: Politischer Anti-Monotheismus, Aschendorf, Münster, 2002.) Mnogo je više zanimljiviji obrat koji se zbiva u Americi i Francuskoj koncem 1980-ih godina. U doba vladavine dekonstrukcije u mišljenju Derride, Foucaultova shvaćanja biopolitike i napokon Agambenova preuzimanja istoga pojma s nakanom produbljenja odnosa između života i politike kao prava rođenja i smrti u liberalnim demokracijama, Schmittov se „okazionalni decizionizam“ premjestio u mišljenje političke ontologije s ključnim pojmom događaja.(Giorgio Agamben, State of Exception, University of Chicago Press, Chicago, 2005.) Razlog preuzimanja njegovih pojmova u posve drugome idejnome polju značenja valja vidjeti ponajprije kao moguću i radikalnu kritiku neoliberalizma sa stajališta „povratka političkoga“. U Političkoj teologiji II dolaze do razjašnjenja paradoksi i aporije njegova ranoga mišljenja političkoga. Ali, ne tako da bismo neopozivo tvrdili da se kasni Schmitt razračunava s „grijesima“ svoje mladosti. Posve suprotno, obrat nije više u tome da se političko emancipira od svih drugih područja života u moderno doba. Zahtjev ide sada za time da se ono teologijsko emancipira od vlastite „nepolitičnosti“ s pomoću pojma koji drži svijet u stanju odgode apokalipse i kraja političkoga kao takvoga. Borba protiv Antikrista i kraja povijesti, s gotovo manihejskim načinom postavljanja problema, zahtijeva uspostavu moguće ravnoteže između suprotstavljena dva svijeta, dvije paradigme, dva poretka povijesti (svete i svjetovne). Tome služi pojam katehona. U čemu je, međutim, nedovoljno protumačeni paradoks i aporija Schmittova mišljenja političkoga? Pokušat ću to iznijeti u nekoliko teza. (1) Ako Schmitt zahtijeva da se pojmu političkoga vrati dostojanstvo protiv njegova „neutraliziranja i depolitiziranja“, onda je to put do prvoga modernoga aksioma. On glasi: autonomija i legitimnost političkoga odnosi se na državu, a ne na društvo. Na taj se način emancipacija političkoga, doduše, vraća u okrilje filozofije politike od antike preko srednjega vijeka sve do teoretičara suverenosti novoga vijeka kao što je bio Jean Bodin i, uvjetno govoreći, do Hobbesa. No, autonomija politike u smislu njezine artikulacije kao egzistencijalnoga nabačaja žrtve za narod-državu, dovodi do toga da se političko shvaća kao nekovrsna „negativna teologija“. Što to znači, vidljivo je već otuda da Schmitt mora pretpostaviti kako se svaki put iznova, nepredvidljivo i u ovisnosti od „konteksta“ i „situacije“, kontingentno i singularno određuje tko jest prijatelj, a tko postaje neprijateljem. Drugim riječima, gubitak središta metafizičkoga određenja bitka, Boga, biti čovjeka i povijesti uopće stvara mogućnosti da se političko iz svoje egzistencijalne neodređenosti ili „okazionalnoga decizionizma“ premjesti na isti način u gotovo sve novije teorije političkoga, od pragmatizma, deliberativne demokracije, do osebujne mesijanske „politike događaja“. Naravno, bilo bi cinično kazati da je upravo neoliberalna strategija „neutraliziranja i depolitiziranja“ u suvremeno doba vladavine tehnosfere u globalnosti-planetarnosti svijeta zapravo ništa drugo negoli „decizionistički okazionalizam“. Ne radi se više o klasičnome liberalnom određenju pojmova kao što su „prirodni zakoni tržišta“ i zajamčene slobode privatnoga vlasništva. Umjesto te zastarjele smitovsko-rikardovske paradigme, na djelu je kibernetičko-informacijska. Prema njoj, konstruira se „priroda“, osvajaju tržišta i čitav ljudski smisleni svijet pretvara u područje djelovanja „ljudskoga kapitala“ (human capital) i „racionalnoga izbora“ homo oeconomicusa. (Gary S. Becker, Human Capital, Columbia University Press, New York, 1975. 2. izd.) Što se događa kada političko više ne pripada suverenosti nacije-države za Schmitta je postalo jasno ubrzo nakon završetka 2. svjetskoga rata. Nomos političkoga se iz zatvorene suverenosti države i društva teritorijalno određene zajednice u Europi modernosti mora razmjestiti upravo tamo gdje više nema granica između zemlje i mora, gdje sve postaje fluidno i, naposljetku, otvoreno kao globalnost-planetarnost svijeta. Baš tada političko poprima posve novo značenje. (Carl Schmitt, Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum, Duncker & Humblot, Berlin, 1974. 2. izd. Vidi o tome: Thomas Vesting, „Erosionen staatlicher Herrschaft: Zum Begriff des Politischen bei Carl Schmitt“, Aör, br. 117/1992., str. 9.) (2) Samostalnost političkoga, međutim, samo je privid. Ni u totalitarnome shvaćanju države, kako su to pokazali u svojim analizama Hannah Arendt i Franz Neumann, političko i politizacija nisu središnjim kategorijama onoga što se svodi na djelovanje države. Umjesto države i njezina aparata moći nastupa posve drukčiji model rastemeljenja metafizike djelovanja u zapadnjačkoj povijesti. Država u doba totalne mobilizacije s jedne je strane rezultat tehničke produktivnosti i industrijalizma života, a s druge singularni i kontingentni događaj destrukcije liberalne ideje države kao neutralnog, nadzornog stroja birokratskoga upravljanja. Političko o kojem Schmitt govori s patosom emancipacije i odlučnosti u egzistencijalnome smislu, naposljetku, ima isti rang kao i svi oni drugi koje navodi kao područja redukcije: religija, moral, kultura, znanost, ekonomija, tehnika. Zašto je riječ o prividnoj samostalnosti političkoga? Jednostavno stoga što se svaka emancipacija politike od ekonomije i tehnike kao konstelacije računanja, planiranja i konstrukcije globalnosti-planetarnosti svijeta ne može izvesti radikalno a da ne završi u totalitarizmu ili ovome ili onome mesijanstvu (utopiji). Političko u svojoj „sekularnoj teologiji“ mora sebe dokinuti u čistoj kontingenciji događaja. Ali ne tako da se svede na neoliberalni totalitet ekonomskoga managementa i političkoga marketinga, niti, pak, tako da herojski žrtvuje mišljenje-djelovanje za ciljeve i svrhe svagda odgođene budućnosti kako se to zbiva s idejom komunizma nakon Marxa. Ono što je otuda paradoksalno i aporetično jest to da Schmitt napretku u liku tehno-znanosti ne može suprotstaviti kontrarevoluciju događaja a da to ujedno bude izričito moderno i spasonosnim obratom povijesti. (3) Nomos političkoga s onu stranu moderne suverenosti nužno iziskuje da se „događaju“ promjene u kategorijama političke revolucije i političke kontrarevolucije, naposljetku, oduzme pravo na daljnje nadigravanje. Revolucije i kontrarevolucije su dovršena „velika priča“ moderne. Uostalom, Schmitt je do toga došao nakon 2. svjetskoga rata. Izgradnja pravno-političkih temelja nadnacionalne Europske zajednice u tome je bila jedan od presudnih događaja. U prepisci s Alexandreom Kojèveom jasno se naglašava ova misao. (Discussion: Alexandre Kojève – Carl Schmitt Correspondence and Alexandre Kojève, ‘Colonialism from a European Perspective“, Interpretation, Vol. 29, br. 1/2001. jesen. Vidi o tome: Robert Howse, „Europe and the New World Order: Lessons from Alexandre Kojève’s Engagement with Schmitt’s ‘Nomos der Erde’“, Leiden Journal of International Law, br. 19/2006., str. 1-11.) Što preostaje od političkoga nije drugo negoli čista „hereza“. Gotovo bi se moglo imenovati neognostičkim pokušajem preusmjeravanja povijesti iz sekularnoga tijeka modernosti. Radi se, dakako, o političkoj teologiji. I nije stoga začudno da se mišljenje političkoga iznova danas kreće u začaranome krugu onoga što su i on, ali i Eric Voegelin s pojmom „političkih religija“, predskazali 1930-ih godina. (Eric Voegelin, „Political Religions,“, u: Modernity Without Restraint. The Collected Works of Eric Voegelin. Vol. 5. University of Missouri Press, Columbia-London, 2000.) Povratak političkoga u „doba neutraliziranja i depolitiziranja“ nužno izaziva i trijumfalni „povratak religije“. Tko govori o svetome i mističnome u svjetovnome životu, taj unaprijed zna da govori o politizaciji religije. Na ovaj ili onaj način država uz pomoć religije na kraju povijesti legitimira svoju moć, ma koliko se to činilo zastarjelim i „već viđenim“. Ne može se žrtvovati ovaj jedan jedini život za milost „Svete Korporacije“. Svetogrđe je upravo što se ratovi vode od 19. stoljeća za moć imperijalnoga stroja koji nadilazi logiku vladanja moderne države. Ona, doduše, ima tragove promijenjene funkcije etnosa, ako više doista nema demosa kao subjekta političke odluke o smjeru povijesti. Uvijek i svagda umire se (politički) samo za domovinu, državu, zajednicu. Polaganje života izvan ukorijenjenosti u „krv i tlo“ nacije-države kao da nema dostatno „žrtvenoga potencijala“. Zašto je Schmittovo mišljenje biti političkoga toliko rastezljivo da ga se može preusmjeriti i voditi tamo gdje se na prvi pogled čini nemogućim? Naprosto zato što otkazuje poslušnost ideji filozofije politike da „odozgo“ misli nesvodljivu zbilju složenoga svijeta raznolikih interesa u društvu. Ako je za konstruktiviste i zagovornike „društvenoga ugovora“ samorazumljivo da moderno društvo nastaje tako što naturalizira odnose na višoj razini zajedništva posredovane kapitalističkom ekonomijom i republikanskim poretkom demokracije, onda je za Schmitta ta pretpostavka zapravo ništavnom. Ne postoji društvo prije političkoga. Osim, dakako, u predmodernim zajednicama naroda bez duhovnoga jedinstva koje određuju filozofija i teologija. Um i vjera uvjet su mogućnosti nastanka političkoga iz egzistencijalnoga bezdana. Kao što se u njemačkoj romantici zaslugom prije svega ranoga Schellinga pojam slobode iskazuje onim što nema utemeljenje ni u umu niti u vjeri, jer leži u bezdanu (Ur-grund), a na to je upozorio Heidegger već 1929. godine u raspravi O biti razloga (Vom Wesen des Grundes), (Martin Heidegger, Wom Wesen des Grundes, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1995. 8. izd.) tako je i za Schmitta pojam političkoga moguć jedino iz biti slobode. Neki će današnji mislioci političkoga u raspravi o događaju i političkoj teologiji otuda iskazivati zadivljenost ovim mišljenjem. Razlog leži u tome što podastire opravdanje za „mistični an-arhé događaja“ time što političko oslobađa od čvrstoga zagrljaja „države“ i „društva“. (Simon Critchley, nav. djelo, str. 103-109.) Kako god bilo, problem s kojim se suočavamo u tumačenju političke teologije Carla Schmitta nadilazi razlikovanje „revolucije“ i „kontrarevolucije“, ideologijskih pokreta moderne poput liberalizma i marksizma, unatoč njihove razlike, te konzervativizma i religijskoga fundamentalizma. Ako je tome tako, onda valja krenuti u daljnju analizu naše početne postavke da je Schmittovo mišljenje političkoga ujedno teologija bez Boga i politika bez vlastita subjekta (nomosa). Već je uvodna rečenica Političke teologije I o biti suverenosti otvoren put do traganja za „Velikim Drugim“ svake buduće politike. Tko je suveren? Onaj koji odlučuje o izvanrednome stanju. A što je onda „politička teologija“ ako je glavna postavka Schmitta da su svi pojmovi moderne politike sekularizirani teologijski pojmovi? Veza između suverenosti i smrti Boga u modernome svijetu vladavine tehnosfere u neoliberalnome poretku umreženih sustava moći pokazuje da ono što Schmitt tako bezuvjetno iskazuje nije drugo negoli određenje jednog te istoga i otuda nerazlikovnoga svijeta. Njega mogu legitimirati i diktature i demokracije, i „revolucije“ i „kontrarevolucije“. Ali bit se politike ne određuje nestankom ideologijskoga stava. Posve suprotno, ono što još preostaje političkome u oslobađanju od okova ekonomije i tehnologije svijeta kao „depolitizirane pustinje“, kako to slikovito iskazuje Derrida u Politikama prijateljstva, svodi se na tvorbu ideologije unutar binarnoga kôda prijatelj-neprijatelj. Ono što iz toga slijedi u spoznajno-teorijskome smislu jest dalekosežno. Metafizika se iz sfere „temelja“, „zakona“, „normi“ kojim se vlada zbiljom razmješta odnosno neutralizira na taj način da odsada „akcija“, „odlučnost“, „izvanredno stanje“ zamjenjuju stabilnost poretka. Schmittov je pojam političkoga otuda savršena paradigma entropije i kaosa, stabilnosti-u-promjeni i promjene stabilnosti. Političko u svojoj neodređenosti i kontingenciji na taj način prelazi iz „ontologije“ u eventualnosti mogućega „ratnoga stanja“. Ali budući da se sve zbiva u postmoderno doba izvan granica suverenosti nacije-države, ono što preostaje od politike nije autonomija „akcije“ protiv „norme“. Događaj se ne može neprestano „događati“ kao što „izvanredno stanje“ ne može trajati u beskonačnost jer time ruši vlastitu bit misterija božanskoga udjela u ovome svijetu. Posljedica svega toga jest da Schmitt mora odrediti granice ovome kaosu i entropiji kontingencije političkoga. Povijest mora imati ipak na kraju neki „cilj“ i „svrhu“, pa čak i kad je ta eshatologija određena negativno, kao u manihejskome razumijevanju svijeta iz pojma vječne borbe dobra i zla, Boga i Antikrista. A to onda u političkome sekulariziranome govoru logiku prijatelj-neprijatelj dovodi do zida vremena. S jedne je njegove strane Antikrist u liku „doba neutraliziranja i depolitiziranja“ (znanost, tehnika, ekonomizam, liberalizam, marksizam, anarhizam), a s druge ono umu nedokučivo – objavljena monoteistička vjera s pravom dokidanja suverenosti i insceniranja „izvanrednoga stanja“. (Benjamin je na tragu Schmitta i anarhosindikalista Sorela to nazvao „božanskim nasiljem“). Kako se može suprotstaviti djelovanju borbe ovih moći kraja povijesti u znaku imanencije i transcendencije? Paradoksalno i aporetično – uvođenjem pojma koji pokušava neutralizirati ono što je već neutralizirano i repolitizirati ono što je već depolitizirano. To je pojam katehona. Značenje grčke riječi katehon jest održanje/zadržanje. Nešto se nastoji spriječiti, pa ono ili onaj koji zadržava čudovišni dolazak opasnosti djeluje svagda tako da tome što dolazi ograniči njegovo djelovanje. U biblijskome smislu radi se o pojmu koji rabi sv. Pavao u Drugoj Poslanici Solunjanima (2:6-7). Posrijedi je eshatologijski pojam. Njime se upućuje na problem kraja povijesnoga vremena. Otkrivenje Antikrista kao nužnoga uvjeta obnove nekoga ili nečega koji ga sprečava i ograničava u svojem razaralačkome naumu i tako mu onemogućuje da se u potpunosti razotkrije logički je proturječno. No, za vjeru ne vrijede pravila umnoga odnosa spram svijeta. „Mahnitost“ vjere slikovito iskazuje sv. Pavao, govoreći kako je Krist mudrost svijeta pretvorio u ludost. U slučaju uporabe riječi katehon on koristi izraz isprva rodno/spolno neutralno, ali potom i u muškome rodu. Teologijska tumačenja o katehonu, a koja ima u vidu i Carl Schmitt iako ne ulazi u njihova povijesno-hermeneutička ishodišta, su sljedeća. Katehon jest ime za Božju prisutnost, a potom i za mističnu obuzetost svetim Duhom. U širem smislu i alegorijski ovdje se misli na tijelo katoličke Crkve. Događaj vječnoga žrtvovanja ili euharistije uz poslanstvo papinstva i Svetoga Rimskoga Carstva tijesno su povezani. Posljednje je značenje, čini se, najbliže onome što je nakana Schmittove političke teologije. Riječ je o eshatologijskoj figuri. Ona prethodi Antikristu i kraju vremena. A upućuje na Ivanovu Apokalipsu. Potrebno je još dodati da se u dva Schmittova odlučna političko-pravna spisa tzv. kasnoga razdoblja mišljenja, u Nomosu Zemlje i u Političkoj teologiji II, nastoji uspostaviti bliska sveza između vjere i političkoga (događaja). Dakako, samo je po sebi jasno da za Schmitta političko nije moguće svesti na religiju, filozofiju, da i ne govorimo o moralu, ekonomiji, tehnici i znanosti. Ako je političko nesvodljivo, odnosno ako nema svoj temelj kao ni sloboda, onda je odnos između Boga i bitka (političkoga) u smislu djelovanja moguće izvesti ili kao „okazionalni decizionizam“, kako je to nenadmašivo pokazao Karl Löwith u svojem tumačenju Schmittovih paradoksa i aporija političkoga, ili se, pak, mora dospjeti do nemogućnosti zaključenja (Erleidigung) čitavoga slučaja priklanjanjem jednoj od binarnih opreka: Sveto svetome, svjetovno svjetovnome („Caru carevo, Bogu božje“ –Matej, 22: 17-21). Katehon za Schmitta predstavlja, dakle, umnu tvorbu Christianum Imperiuma. (Carl Schmitt, Nomos der Erde, str. 59-60.) Isto se drukčijim riječima pojavljuje u njegovom posthumno objavljenome dnevniku Glossarium: „Katehonom valja imenovati svaku epohu posljednjih 1948 godina. Mjesto nikad nije bilo prazno, jer inače ne bismo mogli postojati.“ (Carl Schmitt, Glossarium: Aufzeichnungen der Jahre 1947-1951, Duncker & Humblot, 1971., str. 63.) Mnogi suvremeni tumači i zagovornici političke teologije, a među njima i Jürgen Manemann, jedan od glavnih predstavnika njemačke „nove političke teologije“, tvrde da je pojam katehona odlučujući za razumijevanje Schmittova političkoga mišljenja. (Jürgen Manemann, „Politische Theologie als Theologie der Krise: Die politische Theologie von Carl Schmitt im Horozont reflexiver Modernisierung“, u: Carl Schmitt und die Politische Theologie: Politischer Anti-Monotheismus, str. 288.) Katehon označava iskrsavanje prisutnosti, a otuda nužno i odsutnosti (parousia) Antikrista. Smrtna prepast dolaska kraja povijesti u njegovu znaku kao da pred mišljenje postavlja alternativu manihejskoga karaktera: apokaliptika ili katehtonika? Budući da se Antikrista ne može nipošto zaustaviti u naumu da ovlada svjetskom poviješću, jer bi inače pojam političkoga bio neutraliziran i u potpunosti izbačen iz igre, posrijedi je trajanje u igri prisutnosti-odsutnosti bitka. Trajanje se ne ograničava na beskonačno vrijeme protjecanja u nedogled. Usput, glavni je problem oživljavanja mesijanskih utopija u 20. stoljeću i danas, u kojima od Benjamina do Lévinasa i Derride vlada suglasje da se u temeljima židovske eshatologije nalazi ideja pravednosti, u tome što se vrijeme drugoga dolaska Mesije misli kao drugo i drukčije vrijeme od povijesnoga. To „drugo i drukčije“ vrijeme se onda nastoji prispodobiti ili povratkom u ono iskonsko ili odgodom dolaska onoga nadolazećega. Situacija je nalik liku čovjeka iz jedne Kafkine parabole. Naime, težina ga toliko pritišće uz zemlju da ne može više ni nazad, ali niti naprijed. U slučaju Schmittove katehtonike stvar je još složenija. Naime, da bi se Antikristovu vladavinu u zbilji zaustavilo mora postojati neko drugo sredstvo. Pokušaj da ljudska povijest ne okonča padom u kaos i anarhiju ovo sredstvo čini mjerodavnim putem drukčijega političkoga mišljenja. Iskupljenje (od) povijesti u tom slučaju nije moguće bez onoga što Schmitt u podnaslovu Političke teologije II imenuje prijepornom riječju iz pravne terminologije: Erleidigung (zaključenje, dovršenje, zatvaranje slučaja). No, očito je, dakle, da nastojanje političke teologije u njezinim posljednjim izvođenjima nije više sredstvo moći svjetovnih političkih poredaka među kojima su liberalno-demokratski poredak i komunističke utopije na udaru Schmittove „kontrarevolucije“. Ono čemu služi ovaj teologijski pojam preuzet od sv. Pavla iz drugoga poglavlja Druge poslanice Solunjanima (2: 3-9) odnosi se ipak na pronalazak protumoći svim pukim utopijskim vizijama eshatologijski usmjerenoga kršćanstva: „Neka vas nitko ne obmane ni na koji način. Jer prije mora doći apostazija/otpadništvo i otkriti se čovjek bezakonja, sin propasti, onaj koji se suprotstavlja i uzdiže iznad svega što se zove Bog ili je predmet kulta, tako da će sam sjesti u Božji hram, pokazujući sebe kao da je Bog. Ne sjećate li se da sam vam govorio te stvari dok sam još bio među vama? I sada znate što ga zadržava [to katehon] da bi se razotkrio u svojem vremenu. Tajna je bezakonja naime već na djelu; samo ima tko da je zadržava [to katehon] dok sada ne bude odstranjena. I tada će se otkriti anomos/bezakonik, kojeg će Gospodin usmrtiti dahom svojih usta i onesposobiti ga pojavom svoje prisutnosti [parousia]. Prisutnost [parousia] anomosa je prema djelovanju sotone sa svom silom…” (Giorgio Agamben, Vrijeme koje ostaje: Komentar uz Poslanicu Rimljanima, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010., str. 104. S talijanskoga preveo Mario Kopić) Sada postaje bjelodano da je za pitanje političkoga polemika između Petersona i Schmita s obzirom na političku teologiju od dalekosežnoga značaja. 3. Poslije zaključenja: Što uopće s tim političkim? Schmittov pojam političkoga postaje danas izazovnim ponajprije stoga što u sebi obuhvaća „paradoksalnu aporiju“ ovoga doba kojeg nije lako odrediti iz njegovih unutarnjih odrednica. Ako je to „doba neutraliziranja i depolitiziranja“, onda je ono ujedno ideologijsko par excellence. No, nije to samo zato što „iznimku pretvara u pravilo“, a singularnost događaja uzdiže do zakona kaosa i entropije jednoga poretka koji se može opisati kibernetičkim pojmovima stabilnosti i kontrole. Političko se u Schmitta ne odnosi na ne-državno područje svih mogućih društvenih i inih snaga koje sputavaju i otežavaju slobodu ljudskoga djelovanja. To su religija, znanost, kultura, moral, pravo, tehnika. Vidjeli smo da je prividna samostalnost političkoga u odnosu na spomenuta područja modernoga života egzistencijalna odluka borbe protiv „neprijatelja“. Pojam političkoga čak i u toliko prijepornome pojmu političke teologije iziskuje dekonstrukciju. Ona se odnosi na shvaćanje politike tijekom povijesti ideja, kao i na shvaćanje teologije koja se bavi samo s tzv. posljednjim pitanjima (Posljednjim sudom i spasom). Polemika s Petersonom 35 godina poslije imala je, dakle, za cilj da se otvori mogućnost mišljenja istinske zajednice povijesnoga čovječanstva po uzoru na Imperium Romanum. Budući da je Schmitt svojim „okazionalnim decizionizmom“ uveo u suvremeno mišljenje metodički primat analogije, postalo je danas samorazumljivo uspoređivati jedno s drugim, govoriti o nadomještanju jednoga s drugim, uspostavljati privremene zone utjecaja paradigmi filozofije i znanosti, i naposljetku, nastojati oko bliske sveze između onoga što je vjekovno bilo pripadno vjeri (teologiji) i onoga što je od doba sekularizma u Europi postalo profano (političko). Pojam političkoga u svojoj je „paradoksalnoj aporiji“ ne-politički pojam. Podrijetlo mu seže u neognostička teologijska razmatranja odnosa između Božje i svjetovne države. Od sv. Augustina ovo označava borbu protiv manihejstva i dualizma. No, drugi je izvor Schmittove političke teologije u potpunosti moderan. Štoviše, riječ je o hipermodernome pojmu. On nadilazi povijesnost kao linearnost zbivanja od novoga vijeka s njegovim kultom napretka uz udjel znanosti i tehnike. Arhajsko i suvremeno značenje tog pojma ne odnosi se toliko na neku konkretnu realpolitik, iako je jasno da je Schmitt zapao od 1933-1945. godine u nacistički diskurs njemačke geopolitike i osvajanja svijeta u mistici ratnoga razaranja. Pojam političkoga nadilazi kako teologiju, tako i ono što se uobičajeno smatra politikom totalne moći. Radi se, dakle, o tome da političko obuhvaća u sebi čudovišan događaj slobode kao uvjeta mogućnosti svake moguće „realne“ i „ne-realne“ politike. A takav se događaj može jedino misliti s pomoću pojmova singularnosti, kontingencije i emergencije. To „sv. trojstvo“ savršeno odgovara suvremenim teorijama znanosti i filozofijskim putevima nakon Heideggera i Deleuzea. Zašto je uopće pojam političkoga „paradoksalno aporetičan“. Odgovor se skriva u pojmu katehona. Sam je Schmitt u Glosariju rekao da bez neutemeljujuće sveze ili odnosa teologije i politike ne može postojati ništa na ovome svijetu. A kako nikad u povijesti prazno mjesto božanskoga nije bilo uistinu „prazno“, onda je katehon istodobno apokaliptički „kraj povijesti“ i dolazak jednoga novoga događaja. Zadaća mu je povijest dovesti do drugoga i drukčijega smjera božanske prisutnosti. Problem je, naravno, u tome što se političko u svojem oslobađanju od znanstveno-tehničkoga produktivizma u liku liberalizma može tek uvjetno osloboditi novovjekovnoga zagrljaja drugih sfera. One uvelike potiskuju slobodu autentičnoga djelovanja. Političko, pak, ne može bez prava, kulture, umjetnosti ili estetskoga, bez znanosti. A posebno ne može bez vjere kao prvog i posljednjega „temelja“ nesvrsishodne povijesti. (Vidi o tome: Richard J. Bernstein, „Is Politics ‘Practicable’ without Religion?“, Social Research: An International Quarterly, Vol. 80, br. 1/2013. (proljeće), str. 33-56.) Schmittov je pojam političke teologije utoliko veličajni promašaj sveze između dviju moćnih i nemoćnih snaga povijesti svijeta. Iako se formalno radi o zapadnjačkoj metafizici i kršćanskoj teologiji (navlastito katoličkoj), jasno je da pojam „svijeta“ nakon razdoblja kraja suverenosti pogađa ono što Ernst Jünger naziva „svjetskom državom“ u smislu njezine globalnosti i planetarnosti. (Ernst Jünger, Der Weltstaat, Klett-Cotta, Stuttgart, 1960.) Apokaliptička realpolitik bez suverenosti i bez naroda kao nomosa Zemlje preostaje, naposljetku, politikom bez alternative. To je ono zastrašujuće. Nikakav „povratak političkome“ ne može više biti sudbonosnim povratkom istini ili pravednosti bez razračunavanja s „Antikristom“. On samo privremeno nosi masku liberalizma. No, travestija je totalna. Pa se u preobrazbama biti suvremenoga svijeta globalni kapitalizam danas pojavljuje i kao anđeo i kao vrag, i kao spasonosno i kao ono što ograničava i sprečava svaku misao o konačnome spasu. U autoritarnim državama, despocijama, posttotalitarnim diktaturama jednako tako uspijeva „doba neutraliziranja i depolitiziranja“. Kada više nema subjekta političkoga događaja, tada je i ono spasonosno u političkoj teologiji negativni katehon. Političko je postalo ono što proizlazi iz moći, a ne slobode. I na taj se način sa Schmittovim pojmom modernog „okazionalnoga decizionizma“ može objasniti zašto od Margaret Thatcher svi mandarini globalnoga poretka govore da kapitalizam i neoliberalizam nemaju alternative. Sve drugo bio bi pad u kaos i anarhiju. Kada se, dakle, sloboda neutralizira i suspendira, tada nikakav događaj „izvanrednoga stanja“, bila to politička revolucija ili kontrarevolucija, ne odlučuju više o biti ovoga svijeta. Za njega je jedino primjereno kazati da počiva u nihilizmu znanstveno-tehničke tvorbe neljudskoga. Heidegger je zato primjereno ustvrdio: „Ni jedna revolucija nije dovoljno revolucionarna“. U slučaju Schmitta vrijedi i obratno: ni jedna kontrarevolucija nije dovoljno kontrarevolucionarna! Kao što revolucionari žele politički promijeniti svijet, tako isto i kontrarevolucionari žele neutralizirati i suspendirati učinke svake revolucije. Ishod je da se svijet u globalno doba ne može objasniti negativnom dijalektikom. Premda se čini da je ona i nadalje operabilnom s obzirom na aktualne događaje. Arapsko proljeće je pritom uzoran primjer. Naime, kada je iz zahtjeva za građanskim slobodama i pravima niknulo sjeme zla u liku Islamske države logika kontrarevolucije otada slijedi logiku revolucije. Samo je radikalno preokrenut cilj i svrha političkoga događaja. Razlog leži u tome što obrat iz biti u akcidenciju ili obrat kojim se sama bit neutralizira i suspendira dovodi do nestanka potrebe za nastavkom još jedne iluzije. Što je to nestalo? O kojem gubitku uopće govorimo? Gubitak povijesti za Schmitta je već jasno naviješten u njegovim pokušajima mišljenja političkoga kao autentične slobode egzistencijalnoga događaja i političke teologije kao ideje pomirenja rascijepa u zbilji slobode i moći. Nestankom suverenosti kao temeljnoga katehona (zadržavatelja) moderne povijesti u znaku vladavine nacija-država, gubitak se ne može tek nadomjestiti prelaskom u više sfere, jer ukorijenjenost u Zemlju pripada biti čovjeka. Stoga je Schmittova proročanska vizija buduće politike kao politike građanskoga rata na globalnoj razini, neprestanoga insceniranja kriza i izvanrednoga stanja, binarnih opreka „zemlje“ i „mora“, te nastanka „velikoga prostora“ (Gro§raum) na kojem će se odigravati sudbonosne borbe i ratovi nadolazećega doba totalnoga neutraliziranja, zacijelo prava dijagnoza posthistorijskoga stanja. S političkim nije, doduše, još svršeno. Ali jest s nečim što to političko pokreće i daje mu moć održavatelja povijesti u borbi i riziku slobode. Svršeno je s idejom čovjeka kao subjekta povijesti. Kada se raspala ideje moderne suverenosti, „doba neutraliziranja i depolitiziranja“ određuje vladavinu korporativno ustrojene mreže kapitala bez subjekta i bez supstancije. Ono što čini bit tog čudovišnoga događaja koji se odigrava sam od sebe i smjera u prazninu bez Boga nalazi se onkraj biti političkoga. Sve „teologije bez Boga“ i mesijanske utopije nisu više spasonosnim lijekom. To je ona čudovišna moć praznine same. Ona više nije Ništa, jer ne ništi bitak, nego se sama od sebe stvara i razara. Političko je ništa drugo negoli još posljednja utjeha religije pred ovim svijetom kaosa i entropije. Zbog toga danas tolika opsesija s političkim kao religioznim, s prividnim povratkom svetoga u svijet koji je odavno obezbožen i prepušten posve drugim pravilima i diskursima od metafizičko-teologijske igre sa spasom jedne i ne baš toliko uzvišene vrste kao što je (bio) čovjek. Problem svake buduće političke teologije nije u tome kako misliti razliku između Boga i svijeta, već kako djelovati ako ni religija niti politika nemaju nikakvu samostalnost u odnosu na bezuvjetnu moć tehnoznanstvene proizvodnje „druge povijesti“. Razračunavanje s biti tehnike, kako je to pokazao Heidegger tijekom cijelog misaonoga života, ne može biti vjerodostojno ni ako se svede na Božje djelovanje, niti ako postane politikom događaja. Od toga nas ne može spasiti niti možda još jedan (novi) Bog. Schmittov katehon ako ništa drugo predstavlja ono biti-između (in-between) dviju podjednako neodredljivih iluzija. A one su utoliko realnije ukoliko su uistinu iluzorne.

March 10, 2026
Doba oligarhije

Doba oligarhije

Uvod Ekonomija, politika i kultura u neoliberalnome shvaćanju postaju metastabilnim sklopom. On se uvijek nalazi na rubu kaosa. Razlog leži u tome što globalna ekonomija funkcionira poput mreže fraktalnih odnosa između korporativno uređenoga svijeta, neovisno je li riječ o formalno demokratskome poretku vrijednosti sa zaštitom privatnoga vlasništva, slobodom tiska i ustavom zajamčenim ljudskim i građanskim pravima, ili se sve to suspendira u autokratskome poretku vladavine, ili je možda, naposljetku, posrijedi hibridni sustav vladavine između despocije i tiranije. Kako valja razumjeti pojam metastabilnosti? Nije riječ o strukturnim krizama kapitalizma. Umjesto periodičnoga zastoja u investiranju i ostvarenju profita transnacionalnih korporacija s obzirom na stalni napredak tehnoznanstvenih istraživanja s kojima se kapital u svojim metamorfozama od robe, preko novca do kapitala uzdiže do totalne mobilizacije kognitivnih kapaciteta čovjeka kao animal rationale, sada je obrat u tome što kaos i entropija predstavljaju novu ravnotežu sustava. Nije li to paradoksalno i aporetično u svojoj učinkovitosti? Znači li to da je za uspjeh neoliberalizma u globalnome poretku gotovo neizbježan savez triju pojavnih formi u kojima se pokazuje njegova kontingentna moć? To su ponajprije razvitak tehnosfere iz koje nastaje semiosfera, odnosno organiziranje ekonomije kao managementa ljudskih želja, potom politički sustav na rubu demokracije koji umjesto vladavine jednakih promiče plutokratsku oligarhiju elita iznimno prilagođenih vrtoglavim promjenama u tehnologiji i društvu, te naposljetku ono što je vidljivi rezultat našeg informacijskoga doba – mediosfera kao mahniti stroj za proizvodnju pseudo-realnosti. U svim se aspektima svijeta života ogleda moć neoliberalizma, čak i tamo gdje se to na prvi pogled ne očekuje. Pojam vođe zamijenjen je marketingom vodstva ekonomskih gurua nalik američkim televizijskim fundamentalističkim propovjednicima. Ali, mesijanstvo i apokalipsa s neba se sele na realne probleme. Prostori tzv. slobodnoga vremena, kao što su to još opisali Adorno i Horkheimer, kroz djelatnost „kulturne industrije“ u potpunosti su zaposjednuti marketingom zabave i spektakla (entertainment). To je, uostalom, za neoliberalni propagandni uspjeh idealni model psihopolitike. Što mora činiti suvremeni političar da bi bio vjerodostojan nije drugo negoli sveza new age duhovnjaštva i celebrity-figura sporta i show-biznisa. Otkako je predsjednikom SAD-a postao holivudski glumac Ronald Reagan u dva mandata (1981-1989.), mijenja se poželjni lik političara iz tehnokrata u zvijezdu apsolutne moći. Prevlast slike otada nadomješta dugovjeku moć jezika. Metastabilnost se odnosi na promjenjive strukture i hibridne sklopove snaga s kojima operira New Management Economy. U svakom slučaju jedno je neporecivo. Oligarhijska moć elita u suvremeno doba raspoređena je gotovo ravnomjerno diljem globalnoga poretka, bez obzira na političke razlike i kulturne vrijednosti. Što je više metastabilnosti sustava „krizni management“ ostvaruje više profita. Za to je već dovoljno kazati da se u jeziku ekonomsko-političke logike neoliberalizma uspostavio izraz „upravljanja krizom“. (Vidi o tome: Luis Suarez-Villa, Corporate Power, Oligopolies, and the Crisis of the State, State University of New York Press, Albany-New York, 2015.) Metajezik informacijske ekonomije duboko je ušao pod kožu u svakodnevnom životu svih sudionika globalno-planetarnih interakcija. Pobjeda neoliberalizma nad životom dosiže vrhunac kada um postaje želja za ništavilom i prazninom bitka samoga. Nije stoga začudno da se u fenomene suvremenoga new age „duhovnoga obrata“ ubraja vrhunski cinizam neoliberalnoga psihopolitičkoga turizma: bankari za svoju glavnu destinaciju odabiru putovanje na Tibet! Doseći vrhunce Geo-ekonomije znači osvojiti svijet kao prostor-vrijeme duhovno-materijalne ekstaze. Tijelo više nema granice kao što kapital više nema svoju fizičku odredivost. Sve je premješteno u svemir i informacijsku imploziju svijeta. Ništa više nije „ništa“, kao što se bitak ne iskazuje onime „jest“. Poput glavne postavke teorija složenosti, (complexity) emergencije i kontingencije koje više ne pitaju o „biti“ stvari (qoudittas), već o načinu stvaranja nečega kao nečega (quidditas), tako se i neoliberalni globalni kapitalizam u svojoj egzistencijalnoj strukturi pojavljuje u formi metastabilne realnosti samoga života. A taj se život u svim svojim preobrazbama poput Kafkina kukca razotkriva samo iz jedne jedine perspektive. To je totalna mobilizacija ekonomije uma i želje za dosezanjem omega-točke entropije: iz ništa kroz kvantitativno beskonačno nešto do apsolutnoga ništavila. Pogledajmo kako se to odigrava u spektakularnome događaju ekonomskog managementa i političkoga marketinga. Zašto je neoliberalna kultura radikalnoga individualizma ujedno najneracionalniji izbor uopće ako za svoje posljednje opravdanje poseže za „političkom teologijom“ mesijanske psihopolitike Vođa (leadership)? David Cameron, britanski premijer, na konferenciji konzervativne stranke u ožujku 2013. godine izjavio je da se Velika Britanija izgrađuje u smjeru „Aspiration Nation“, zemlju u kojoj više neće biti važno poznanstvo s nekim uglednikom ili socijalno i nacionalno podrijetlo, već tko je tko i kamo smjera. Ukratko, nova politika konzervativaca u drugom desetljeću 21. stoljeća iskazuje utopiju ranoga liberalizma poznatog u SAD-u kao „jednakost šansi“. No, za razliku od te ideologijske mantre koju je, kako smo već istakli, Alexis de Tocquveille smatrao ujedno uvjetom mogućnosti istinske demokracije, ali i skrivenom opasnošću svođenja slobode i jednakosti na konzumeristički svjetonazor, sada se sve premješta u moć totalne kontrole samog oslobođenoga pojedinca. Štoviše, neokonzervativni se pojam društva, ako se to još tako uopće može nazvati, određuje iz perspektive uspjeha pojedinaca koji u svojem korporativnome organiziranju nadomještaju socijalnu državu idejom „Aspiration Nation“. Nema nikakve sumnje, radi se o konceptu nove meritokracije, odnosno vladavine manjine kao elite najuspješnijih koji predvode „društvo“ u smjeru ovladavanja svjetskim tržištima. Egalitarizam se kritički dekonstruira na taj način da ga se ideologijski svodi na glavnoga krivca ekonomske zaostalosti u odnosu na druge konkurentne prostore kapitalističkoga investiranja. Meritokracija se pojavljuje ne tek sinonimom za oligarhijsku vladavinu. Ona je njezin praktični rezultat. U ovome pojmu spajaju se ekonomski management i politički marketing. Tri su mu temeljna načela ili idejni pokretači: (1) ekonomski rast; (2) kapitalistička konkurencija; (3) jednakost šansi. Svo troje se uklapa u neoliberalni model upravljanja svijetom kao sjedinjenjem logike tržišta i logike političkoga odlučivanja (marketizacija=meritokracija).(Vidi o tome: Jo Littler, „Meritocracy as Plutocracy: The Marketising of ‘Equality’ under Neoliberalism“, New Formations, br. 80-81/2013., str. 52-72.) Što je to – meritokracija? Britanski sociolog Michael Young u djelu Uspon meritokracije (The Rise of Meritocracy) kao i američki sociolog Daniel Bell u glasovitome spisu Dolazak postindustrijskoga društva (The Coming of Post-Industrial Society) pokazali su kako se unutar različitih formi kasnoga kapitalizma stvaraju ekonomske, političke i kulturalne pretpostavke za prijelaz u stanje individualističkog osjećaja u kojem želja za uspjehom i motivacija sustavom nagrada na tržištu postaje presudnom. (Michael Young, The Rise of Meritocracy, Transaction Books, London, 2004. i Daniel Bell, The Coming of Post-Industrial Society: A Venture in Social Forecasting, Basic Books, New York, 1973.) Meritokracija pritom postaje novim načinom doživljaja vlastite inicijative i talenta u konkurentskoj prirodi kapitalističke ekonomije. Neoliberalizam se oslanja upravo na ideologijske i kulturalne diskurse kao što su „društvena mobilnost“, „natjecateljski stimulans“, „singularnost uspjeha“. Jednostavno, riječ je o psihopolitici ili marketingu navigacije društvenim procesima s osloncem na tržišne strategije uspjeha. Suvremeni predlošci takvog marketinga nalaze se u različitim agresivnim reklamama o vlastitoj inicijativi i riziku koji uvijek donosi uspjeh. A uspjeh se, dakako, može mjeriti jedino kvantitativno, odnosno profitom i dugoročnim ulaganjem u vlastitu „kreativnost“. Pod time se misli na razvitak suvremenih „kreativnih industrija“, jer je posredovanje u komunikaciji postalo važnije od fizičkoga rada. Televizijske emisije koje potiču ovu konkurenciju u stvaranju talenata zasnivaju se na novome pristupu psihologiji samosvjesnoga pojedinca poput Talent show-a ili The Voice. Njihova je strategija spoj manipulacije osjećajima priznanja i zapovijedi kontrolnoga mehanizma interakcije između pojedinca i zajednice. Kontrola masovne publike ili stvarnih subjekata-objekata potrošačkoga društva pojavljuje se na dvije razine: ekonomskoj i psihološkoj. Proizvod ili objekt potrošnje nije tek materijalni objekt. Mnogo je važnije ono što se zahvaljujući procvatu estetizacije i dizajnu krajem 20. stoljeća upisuje u samu strukturu nesvjesnoga. Želja za uspjehom mora imati svoj korelat u materijalnome liku objekta visokog društvenoga statusa i priznanja u društvenoj hijerarhiji. Simbolički kapital meritokracije označava njegovu stvarnu vladavinu u svim institucijama globalnoga poretka danas. Naravno, obrazovanje je na samome vrhu. Ali samo ono obrazovanje koje se danas razvija kao norma uspjeha u kognitivnome kapitalizmu i koje pridonosi društvenoj mobilnosti i pokretljivosti kapitala. U filmu Paula Thomasa Andersona, Magnolija, svojevrsnoj kulturalnoj paradigmi Amerike 1990-ih godina, u kojem se fragmentacijom realnosti život u postindustrijskome društvu „prikazuje“ i „predstavlja“ kao negativan rezultat neoliberalne paranoje o nužnosti uspjeha, pa svi likovi u svojoj histeriji i duhovnoj praznini pate od nemogućnosti ljubavi i sreće u dubokoj tjeskobi i depresiji, nestaju razlike između elita i masa. Meritokracija je psihopolitika oligarhije, ali njezin je paradoks u tome što se zbiva jedino u masovnome društvu bez stvarnoga subjekta. Po prvi se put u svjetskoj povijesti dešava derealizacija želje. Do toga dolazi na taj način što se, paradoksalno, sama želja propagira emancipacijom od represije i to kako u libertinskim društvenim pokretima 1960-ih i 1970-ih godina, tako i u psihoanalitički usmjerenome marksizmu na tragu Lacana. Meritokracija nije tek vladavina obrazovanih, pametnih i talentiranih u neoliberalnoj ekonomiji New Managementa, kao što nije tek psihopolitika dosezanja krajnjih ciljeva u političkome marketingu. To je ono što odlikuje kulturu u njezinom postmodernome obratu s kultom razlika i heterogenosti, fleksibilnošću, fluidnošću, hibridnostima i preobrazbama identiteta. Neoliberalizam se u mnogostrukim formama utjelovljuje u posthumanome stanju bez solidarnosti s Drugime, bez „socijalne osjetljivosti“, bez suosjećanja s onima koji se nalaze na dnu i u podzemlju globalnoga poretka nejednakosti. I zato nije nipošto paradoksalno što se politika oligarhije i meritokracije kao postdemokratska borba za očuvanjem privilegija u zamrznutome stanju vladavine elita nad društvenim klasama zbiva kao etičko-pravni konsenzus o permanentnim reformama onoga Istoga. Tajna je uspjeha neoliberalizma u tome što se management i marketing ne odnose samo na ekonomske strategije „uspjeha“ na svjetskome tržištu. Politika i kultura suvremenog doba predstavljaju korporativno upravljanje u kojem kontrola transakcija na tržištu ljudskoga kapitala ne dolazi više izvan sustava. Kontrola je postala kategorijom vladavine oligarhije kao meritokracije upravo stoga jer je riječ o onome neljudskome. A ono počiva na biokibernetičkome kôdu umjesto komunikacije face-to-face. Drugim riječima, neoliberalizam se ne svodi na ekonomiju zato što se koristi ekonometrijskim metodama mjerenja svega što jest u politici i kulturi. Njegova je bit meta-ekonomskom, a politika se svodi na ono što je Ranciere nazvao parapolitikom događaja koji se konstruira i u toj društvenoj konstrukciji kao (protu)revoluciji kapitalizma u 21. stoljeću ne nazire se kraj ovome događaju s globalno-planetarnim posljedicama za sve vidljive i nevidljive subjekte/aktere. „Neoliberalizam se često opisuje kao ideologija tržišta i kao suprotnost državnoj intervenciji. Premda je istina da neoliberalizam ima svoju ideologiju i propagandu, on je ipak fundamentalno novi društveni poredak u kojem su moć i prihodi viših slojeva vladajućih klasa – bogataša – bili iznova uspostavljeni nakon njihova pada. Ovu višu kapitalističku klasu nazivamo ‘financijskom’, a financijskim institucijama one kroz koje se njihova moć učvršćuje. Iako su uvjeti koji su pridonijeli strukturnoj krizi postupno nestali, veliki dio svjetske ekonomije obilježava sporiji rast i nezaposlenost, a nejednakost je u zabrinjavajućem porastu. To je bila cijena uspješne obnove prihoda i bogatstva najbogatijih.“ (Gérard Duménil i Dominique Lévy, „The Neoliberal (Counter-)Revolution“, u: Alfredo Saad-Filho i Deborah Johnston (ur.), Neoliberalism: A Critical Reader, Pluto Press, London – Ann Arbor, 2005., str. 9. ) Ako prihvatimo postavku Duménila i Lévyja o neoliberalizmu kao novom društvenome poretku onda je upitno o kakvom se to shvaćanju društva radi, jer neoliberalizam upravo razara bit društva u liberalnome shvaćanju tog pojma. Naime, društvo nije tek prostor ozbiljenja egoistične motivacije pojedinca u stjecanju bogatstva, nego prostor interakcije različitih individualnih i kolektivnih identiteta od sindikata, NGO-sektora civilnih službi do mikropolitika identiteta raznolikih spolno/rodnih, rasnih i nacionalnih manjina. Nadalje, društvo nije ni agregat pojedinačnih interesa. Štoviše, ono je u izravnoj korelaciji s tipom države u okviru prostora teritorijalne suverenosti od novoga vijeka do kraja moderne. Michel Foucault je predavanja o biopolitici i umijeću vladanja zaokružio s temeljnim pitanjem o državi koje bismo mogli formulirati parafraziranjem slavnoga iskaza Margaret Thatcher: There is no such thing as state. Ako onda nije više jasno što je to društvo u neoliberalnome poretku, još je manje izvjesno o kojoj se to i kakvoj državi radi kada je njezina temeljna značajka vladavine, naime suverenost nad vlastitim prostorom zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, dovedena u pitanje ulaskom u globalni poredak nacija-država s hegemonijom SAD-a u okrilju zapadnjačke civilizacije (NATO, MMF, Svjetska banka). „Novi društveni poredak“ koji se neoliberalizmom stvara može se samo uvjetno odrediti istoznačnim s neoimperijalnom formom globalizacije. Razlike su u tome što je neoliberalizam upravo sve i ništa u strogom teorijskome i praktičnome smislu riječi: i ideologija, i ekonomska strategija privatizacije javnog ili zajedničkoga dobra, i psihopolitika kao marketing, i diskurs moći, i put do nove (ne)jednakosti između vladajućih oligarhija u svijetu. Ta logika i-i određuje njegovu složenu bit u novim povijesnim uvjetima. No, ono što je ovdje najvažnije jest to da je „novi društveni poredak“ u znaku entropije i na rubu kaosa. Razlog leži u tome što se neprestano insceniraju nove krize i vode regionalni ratovi između oligarhijsko-plutokratske forme neoimperijalne moći i mreže „odmetničkih država“ (rogue states). Ali to više nisu ratovi između nacija-država, već policijske intervencije u permanentnom građanskome ratu na globalnoj razini. Društvo bez solidarnosti i bez unutarnje stabilnosti subjekata/aktera može biti samo „društvo kontrole“. A njime se upravlja kao korporacijom. To je društvo s ograničenom odgovornošću i s privremenim rokom trajanja. Stoga neoliberalizam nije „novi društveni poredak“. Posve suprotno, s neoliberalizmom nalazimo se na kraju modernoga shvaćanja društva. Što ga nadomješta jest sustav svjetske sigurnosti kao ravnoteže „umreženih društava“ o kojima govori sociolog Manuel Castells. (Manuel Castells, Uspon umreženog društva, Golden marketing, Zagreb, 2000. S engleskoga preveo Ognjen Andrić) Njihova se aktivnost naposljetku svodi na interakcije u mreži nove komunikacijske moći ekonomije, politike i kulture. I baš zbog toga što više ne postoje elementarne čestice „novog društvenoga ugovora“ između meritokracijski shvaćenih pojedinaca kao homo aeconomicusa, čitav se „novi svjetski poredak“ čini kao mreža prepuna rupa i tragova rizomatske strukture unutarnjeg i vanjskoga terora koji tu mrežu para na čvorovima glokalnih kriza iz dana u dan. 1. Kritika oligarhije i njezine granice: Mafija kao mračni Drugi neoliberalizma Vratimo li se pitanju zašto „racionalni izbor“ u doba neoliberalizma postaje najgori oblik iracionalnosti, tada je jedan od odgovora već sadržan u samoj biti globalnoga kapitalizma. Vidimo da je ovaj pridjev „globalnosti“ rezultat obrata: suvremeni kapitalizam zasnovan na nematerijalnome radu jest financijski ili spekulativan, a ne industrijski i usmjeren na proizvodnju objekata/stvari. To, naravno, ne znači da proizvodnja nije nadišla sve povijesne epohe. Problem je, međutim, u tome što obrat iz proizvodnje-industrije u financijsko-spekulativno područje transakcija na tržištima dionica počiva na ekonomiji „javnoga duga“ u koji su poput muhe u paukovoj mreži upletene sve tzv. zemlje u razvitku. A pojam „razvitka“ (development) više se ne odnosi ni na kakvu industriju, već na eksploataciju nematerijalnoga rada u digitalnoj ekonomiji preko svih granica radne izdržljivosti. Eksploatacija u kognitivnome kapitalizmu nije spekulativna, ali su njezine posljedice dramatske za razvitak normalne društvenosti. Radi se o pokoravanju slobodnoga vremena do posljednjih granica sna, jer digitalni radnici više ne spavaju. (Johnatan Crary, 24/7: Late Capitalism and the Ends of Sleep, Verso, London-New York, 2014.) Oni interaktivno bdiju nad mrežom u mahnitoj trci za inovacijama na nemilosrdnom tržištu u globalnome poretku. Posljedice nisu, dakle, tek u posvemašnjem umoru od nematerijalnoga rada čime se okupira javna percepcija u korporativnome prostoru gledanja, nego se radi o svođenju slobodnoga vremena na „radni prostor“ kvantifikacije. Spekulativni je kapitalizam okrutan u svojem oligarhijskome upravljanju svijetom. Zbog toga što vrijeme transakcije postaje prostorom umreženih translokacija u realnome vremenu, vrtoglavo se ubrzavaju operacije za koje su potrebne nove tehničke vještine. I još više racionalnost bez izbora u stalnom obrazovanju koje ne stvara tek društveni pritisak nove modernizacije. Društvo je tu posve nevažno. Jedino što se čini presudnim jest moć tehnosfere (kibernetika i informatika). Stoga kontrola i vladavina nad prostorom reinvestiranja nije rezultat „slučaja“. Ovdje otpada bilo kakva mistika kontingencije. Kapitalizam se u spekulativnome stadiju vlastita razvitka „nužno“ ponaša poput aksiomatskoga stroja razaranja unutarnje i izvanjske okoline. Razlog je u tome što se ne može smiriti nikakvim tlapnjama o „održivome razvitku“ i ekološkim vatrogasnim mjerama očuvanja oaza prirode od pustošenja. Svi su pozivi za obratom poput katehizma za obzirne bludnice, bez ikakvoga pokrića i bez smisla. Deleuze i Guattari jasno izvode ono što se čini temeljnim paradoksom baš ovoga „ovdje“ i „sada“ kapitalizma zasnovanog na neoliberalnoj ideji „racionalnoga izbora“. Oni kažu da je sve u kapitalizmu racionalno osim kapitalizma samoga. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, „Capitalism: A Very Special Delirium“, u: S. Lothinger (ur.), Chaosophy, Autonomedia/Semiotexte, New York, 1995., str. 36.) Ludilo je sistematsko, a um nije nevin u ludnici. Prema tome, ono što se zbiva kada iz stadija industrijskoga razvitka ulazimo u doba financijskog ili spekulativnoga kapitalizma jest neizbježna posljedica razaranja društvenih odnosa povjerenja i minimalnoga konsenzusa o nevaranju ili poštenju u ovoj igri između banaka, država i transnacionalnih korporacija. Korupcija je samo izvanjski fenomen degeneracije vrijednosti u plutokratskim demokracijama danas. Dubinsko razaranje čitavoga sklopa društvenih mreža ekonomije, politike i kulture događa se u izlasku iz mraka na svjetlo, u objelodanjivanju „javnih tajni“, razotkriću masovne paranoje bez koje ovaj psihopolitički poredak demokracije ne bi mogao postojati, ali tako da sve ostane isto. Jer kako kaže Béla Hamvas, „ono što je bilo u mraku neka ostane u mraku“. Najznačajniji fenomen ovoga prijelaza koji je neoliberalni kapitalizam učinio od 1980-ih godina do danas nije u racionalnome izboru homo oeconomicusa da bude predmetom svoje vlastite želje za profitom, svojom vlastitom korporacijom i managementom hiperindividualizma. Naprotiv, najznačajniji fenomen oligarhijske vladavine u kojoj ekonomija određuje granice politici i kulturi jest prelazak kapitalizma u stanje koje Bernard Stiegler naziva „mafijizacijom“. (Peter Lemmens: „This system does not produce pleasure anymore“ – An interview with Bernard Stiegler, Krisis: Journal for contemporary Philosophy, br.1/2011., str. 39. www.krisis.eu) Kumovi i rođaci nisu više u podzemlju. Oni su umreženi u strukture moći. Nalaze se u institucijama financijskih i političkih elita. Odlučuju o „javnome dugu“ država pred bankrotom, o siromaštvu bez granica, o životu i smrti u doba jedne neljudske kontrole samoga života. Mafijaštvo se ne događa negdje drugdje. Nije to više sicilijanski sindrom, nezaboravno prikazan u filmovima Francisa Forda Copolle Kum I-III. Umjesto toga, mafijizacija preuzima način funkcioniranja oligarhije danas jer sama ekonomija zahtijeva da u „iracionalnoj racionalnosti“ višak vrijednosti mora biti razmješten iz rada u ne-rad, iz prirode u kulturu, iz industrije u financije. Spekulativni realizam neoliberalnoga kapitalizma događa se posvuda gdje niču arhitektonski blizanci i tornjevi, ta urbana čudovišta jedne korporativne arhitekture koja stremi u nedogledne visine ne zato što više nema prostora horizontalnoga proširenja, nego zato što je moć uvijek pitanje vertikalne hijerarhije, pa bila ona stvarnom ili simboličkom. Bilo bi neoprostivo i pogrešno razmatrati spekulativnu ili financijsku moć globalnoga kapitalizma u pojmovima urote između neoliberalne ekonomije i politike sa subjektima/akterima s onu stranu zakona. Daleko od toga. U vjerodostojnim pokušajima analiza globalizacije ili informacijskoga doba, kakav je i zacijelo Castellsova trilogija, tzv. mafijaška ekonomija razmatra se u okviru onoga što je javno dostupno kad je riječ o statističkim pokazateljima i drugim parametrima ekonomsko-sociologijskih istraživanja. Tako je, uostalom, i u brojnim studijama o neoliberalizmu u 21. stoljeću. Strukturna kriza kapitalizma 1970-ih godina dovela je očigledno do ubrzanja razgradnje socijalne države i kejnzijanskih programa ravnoteže države, tržišta kapitala i rada. No, je li taj prijelaz u doba vladavine financijskoga kapitalizma iz kojeg se generiraju problemi s demokratskim poretkom uvođenjem načela kompetencije i stručnosti umjesto jednakosti u „javnome znanju“ nastankom oligarhije ili plutokracije, samo rezultat neoliberalnoga smjera ekonomije i politike kao managementa? Pretpovijest kriminala kao poduzetništva često je na granici apsurda. U jednoj zanimljivoj dokumentarnoj seriji National Geographic-a o usponu mafije u svjetskoj ekonomiji 20. stoljeća posebno je znakovito otkriće tajnoga dogovora između CIA-e i Pentagona s kumovima talijanske mafije u Chicagu i Palermu za vrijeme 2. svjetskoga rata. Cinizam je ovoga „deala“ bio u tome da su mafijaši svoje domoljubne osjećaje spram SAD-a i Italije stavili u funkciju rušenja korporativne ekonomije talijanskoga fašizma. Ništa u tome nije bilo uzvišeno „domoljubno“, a niti se radilo o nerazrješivu misteriju. Fašistički totalitarizam je, naime, bio u načelu „državotvoran“ do te mjere da je isključivao mafijaške klanove sa Sicilije u redistribuciji BDP-a u doba ratne ekonomije. Što nam to svjedoči negoli da je u neoliberalnome sustavu homo aeconomicus ujedno poželjnom normom i za državu i za mafiju pod uvjetom ubrzanoga rasta spekulativnoga profita iz investiranja u tzv. neproizvodan rad, od raznih poduzetništva (enterprise) s javnim službama, davateljima usluga, do medijskog i sportskoga biznisa. Pritom se valja kloniti toga da ono što pripada „financijskome“ sektoru unaprijed proglašavamo parazitskim radom nauštrb fizičkoga. To je još Marx vidio kao problem kad je razmatrao prikrivene oblike najamnoga rada u kapitalizmu 19. stoljeća. Sve što je vezano uz djelatnost posredovanja postaje kapitalom. Uvjet za to je stvaranje novoga viška vrijednosti. Definicija rada u 20. stoljeću razmjestila se pritom do različitih „nomadskih“ profesija. Neoliberalizam utoliko predstavlja razotkriće dimenzije s onu stranu (fizičkoga) rada. Što stvara novu vrijednost nije više, dakle, vezano isključivo uz proizvodnju objekata kao materijalne forme predmeta. Nematerijalan rad i njegova korporativna privatizacija u poduzetničkome smjeru upravljanja određuje glavne tijekove kapitalizma 21. stoljeća. (Vidi o tome: Gérard Duménil i Dominique Lévy, Capital Resurgent: Roots of the Neoliberal Revolution, Harvard University Press, Cambridge – London, 2004., str. 217-219.) Što je u tom kontekstu s moralnim vrijednostima na koje se pozivaju tradicionalni liberali, konzervativci i socijalisti? Zar u njihovo „zlatno doba“ industrijske ekonomije ranoga 20. stoljeća nije nastala i cvjetala mafija? Odgovor je unaprijed poznat. Nostalgija za kompromisom između kapitala, rada i države blagostanja ipak je samo žalovanje za onim vremenom o kojem pjeva Peter Handke u svojoj poemi Živjeti bez poezije: „Nekoć, kada je željeti još pomagalo.“ Želja je u neoliberalnome kapitalizmu pokretač društvene mobilnosti, ekonomskog razvitka i natjecateljske etike posjedničkoga individualizma. Stoga nije nimalo neobično da je Čikaška škola svoj program neoliberalne ekonomije nastojala izgraditi na novim psihološkim teorijama motivacije pojedinca kao i na mnogim tehnikama psihologije uspjeha, o čemu je u svojim predavanjima o biopolitici govorio i Foucault. Tko bi pokušao na tragovima Garyja S. Beckera govoriti o etici „racionalnoga izbora“, morao bi ponajprije dokazati što uopće misli o odnosu između ekstremnoga bogaćenja u financijskome sektoru, managerskih provizija i siromaštva koje se pojavljuje na rubovima globalizirane ekonomije i u njezinome središtu. Razlike između klasa u informacijskome kapitalizmu usluga sve su veće. Nije nevažno da se u kritici neoliberalizma od Davida Harveya (David Harvey, A Brief History of Neoliberalism, Oxford University Press, Oxford, 2005.) do Gérarda Duménila i Dominique Lévyja nastoji dokazati postavka da je riječ ponajprije o restauraciji moći vladajuće klase političkim projektom vladavine kroz totalnu preobrazbu kejnzijanske ekonomije i demokratskoga konsenzusa 1970-ih godina u Americi i Europi. Prema tome, siromaštvo u samome srcu bogatoga svijeta Zapada nije nastalo preko noći. Uz imigrantske valove stanovništva iz Afrike i Azije pogođenih građanskim ratovima i strukturnim problemima globalizacijske ekonomije kraj je 20. stoljeća najavio problem koji se tek danas pokazuje gotovo nerazrješivim bez radikalnoga preokreta konstelacije ekonomije, politike i kulture u globalnome poretku. To je ono što dovodi do kontingentne veze između neoliberalizma, oligarhije i mafije. Politika kao korporativno poduzetništvo u službi moći transnacionalnih korporacija ujedno razara bit demokracije i učvršćuje vladavinu korporativnih elita. Pojam se jednakosti slama pred zahtjevima slobode. Iz nje proizlaze prava homo oeconomicusa na ozbiljenje svojih mogućnosti u stjecanju materijalnih dobiti i simboličkoga kapitala priznanja egoiteta kao pokretača povijesti. Umjesto ravnoteže snaga nalazimo se u entropijskoj situaciji kaotičnoga determinizma svjetske ekonomije. Krize više nisu „slučajnosti“. U tvorbi dinamične realnosti ništa se ne događa bez paradoksalne sveze racionalnosti i kaosa. Tako valja shvatiti da siromaštvo mnogih u svijetu nije tek posljedica uvećanja bogatstva nekih. Neki su s neoliberalnom politikom postali nadmoćna manjina oligarhijske elite, a mnogi pauperizirana većina stanovništva u svijetu. Ovdje vlada „zakon“ obrnute proporcionalnosti. Glavna se kategorija „razvitka“ pojavljuje kao promijenjena dijalektička kategorija proturječja. U pitanju je konstelacija odnosa na kojima se zasniva moć u neoliberalnome diskursu slobode kao jednakosti šansi. Odnosi nisu posljedica „prirodnih“ uvjeta postojanosti, već složena igra suprotstavljenih snaga. Nije ovdje riječ samo o proturječju kapitala i rada. Sada je kapital postao uvjet mogućnosti rada kao informacijske ekonomije. Fizički rad ne stvara novu vrijednost. Posve suprotno, akumulirani i socijalizirani kapital u formi korporativnoga upravljanja zemljom, industrijom i informacijama odlučuje o političko-kulturalnim formama vladavine. Paradoks je, dakle, neoliberalizma kao konzervativne revolucije na kraju moderne povijesti u tome da je sintetičko jedinstvo triju temeljnih načina artikulacije života uopće (teorija, praksa i proizvodnja) rezultat općeg svođenja politike i kulture na ekonomiju kao novu politiku i kulturu. Taj obrat iz sredstva u svrhu, koji otpočinje u novome vijeku ulaskom znanosti i tehnike u proizvodnju života dosiže s neoliberalizmom najveći stupanj apstrahiranja samoga života. Apstraktni stroj „tijela-bez-organa“, kako ga nazivaju Gilles Deleuze i Felix Guattari u Anti-Edipu, postaje neoliberalnom formom globalnoga kapitalizma. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Anti-Oedipus: Capitalism and Schizophrenia I, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 1983.) Zato su srodnosti između formi kapitalističke vladavine danas i na Zapadu i u Kini, primjerice, veće od njihovih političkih razlika. Oligarhija i mafija formalno potrebuju slobodno tržište i korporativnu strukturu upravljanja. Okviri političkoga sustava i kulturne razlike važni su samo za privid geografskih razlika, za ono što razlikuje prostor od teritorija do mjere kada sve postaje nerazlikovnom zonom djelovanja „global Governance“. Siromaštvo se rijetko ozbiljno teorijski analiziralo upravo s pomoću misaonih alata bliskih Čikaškoj školi neoliberalizma. Krajem 20. stoljeća neomarksistički francuski sociolog Pierre Bourdieu pokazao je da se iza maske europskog ekonomskoga razvitka skrivaju opasne tendencije nastanka mase siromašnih u paralelnim društvima Zapada. (Pierre Bourdieu, La misere du monde, Seuil, Pariz, 2007.) Stoga neka fantomska etika neoliberalizma pretpostavlja tek „privatni humanitarni consulting“ ili, pak, Caritas.corp. u koncesiji do drugoga Kristova došašća. Treće postoji. To je upravo ono što se događa danas kada se javno ili zajedničko dobro korporativno privatizira, a od građanskih revolucija na trgovima slobode preostaju samo uspomene i medijski spektakl insceniranoga događaja. Vratimo li se definiciji oligarhije u suvremeno doba za razliku od vremena antičke Grčke, vidjet ćemo ono što je uistinu „novo“ kao što je neoliberalizam događaj raskida s klasičnim liberalizmom tzv. prirodnih zakona tržišta u smislu laissez-faire. Naime, oligarhijom se u globalnome kapitalizmu ne određuje tek nova klasa super bogatih poduzetnika i političara u stalnoj borbi za vlast. Bogatstvo postaje jedinim mjerilom uspjeha u doba oligarhije. Kao kriterij za procjenu stupnja moći na društvenoj ljestvici, jasno je da se radi o motivacijskome treningu dosezanja ciljeva vlastitim talentima. Ekonomija i njezine matematičke metode izračuna dobiti i profita se otuda pojavljuje uvjetom mogućnosti promjene političkog i kulturalnoga statusa. Današnje teorijske analize klasa u svjetlu neoliberalne ekonomije i politike nužno moraju imati u vidu još i dodatni kriterij osim ekonomskoga za analizu razloga zašto klasni sukobi nisu više usmjereni na lokalni teritorij nacije-države, nego se razmještaju u globalni kontekst sukoba kapitala i rada, gdje se interes kapitalizma, dakako, pokazuje odlučujućim, pa stoga kriza ne pogađa bogate i moćne koliko osiromašuje one koji su na dnu društvene ljestvice. Štoviše, kada se pojam klase zamjenjuje elitom na djelu je restrukturacija političkoga određenja pojma moći u suvremenim društvima. (Jeffrey A. Winters, „Oligarchy and Democracy“, National Interest, Vol. 7, br. 2/2011. 28. rujna) Problem s određenjem razlike između izvornoga shvaćanja oligarhije u Platona i Aristotela s našom epohom jest u tome što u Grka taj pojam predstavlja negaciju političke dimenzije slobode i jednakosti. Zato su oligarsi koji su sudili Sokratu za kvarenje mladeži i urotu protiv političkoga poretka u Ateni njegova doba u bitnome samo legalni uzurpatori demokratske vladavine. Suvremena oligarhija ima dodatnu vrijednost u tome što je rezultat neoliberalne (kontra)revolucije. Sprega politike i ekonomije odnosi se na već uočeni prijelaz iz logike industrijskoga rada u nematerijalan rad, odnosno iz logike industrijskoga kapitalizma u kognitivno-informacijski ili spekulativno-financijski. To je bit transformacije u društvenim odnosima. Iz toga proizlazi da se nova klasa proizvodi kao tehnokratska elita u sustavu visokog obrazovanja i kao legitimna moć uspostave načela ekonomskog rasta, privatizacije javnoga ili zajedničkoga dobra, slobode tržišta i društvene mobilnosti kapitala i rada. Drugim riječima, promjena se ne odnosi samo na subjekte/aktere ekonomije neoliberalnoga kapitalizma, već i na političke pokretače tzv. strukturnih reformi. Ta je mantra današnje svjetske ekonomije zapravo velika politička floskula. Iza toga se krije uspostava totalne mobilizacije svih resursa u cilju ostvarenja programa neoliberalne (kontra)revolucije. Reformirati javni sektor znači dugoročno ga upropastiti preobrazbom u korporativni sektor usluga poput telekomunikacija i energetike, kao što pokazuju primjeri u tranzicijskim zemljama istočne Europe. Transnacionalne korporacije u tom sektoru ubiru najveće dividende uz povećanje cijena svojih usluga. Država se pritom pojavljuje u funkciji „suverenoga“ sluge drugoga gospodara. Kolonijalizam, naravno, nije više baš toliko okrutan kao u 19. stoljeću. Ali je stoga u svojoj novoj formi postao kulturalno-političkom formom vladavine. Kada mafija više nije u podzemlju, sve postaje pervertirano i paradoksalno, pa i to da se demokratska politika u doba oligarhije svodi na management i marketing a ne na događaj politike istine kao slobode i jednakosti u javnoj raspravi. Korupcija kao „nužnost“ funkcioniranja politike u plutokratskim poretcima ne odnosi se samo na kolonizirane države u imperijalnome poretku vladavine. Naprotiv, riba smrdi od glave. Razlika je samo u tome što je korupcija u središtu carstva legalizirana poput prostitucije, a na rubovima ima okus divljine i amoralnoga ponašanja vlada i pojedinaca. Bernard Stiegler u knjizi Za novu kritiku političke ekonomije predlaže da se umjesto klasno-političke odrednice buržoazije ili kapitalističke klase s paradigmom rada i industrije uvede nov pojam za neoliberalnu vladavinu globalnim poretkom. Budući da, prema njemu, politička ekonomija više nema svoj predmet niti učinak kao u 19. stoljeću, jer se rad i višak vrijednosti razmještaju u sfere „proletarizacije i pauperizacije“ nematerijalnoga sektora proizvodnje-potrošnje, potrebno je zaokrenuti u smjeru „nove kritike političke ekonomije“. Ponajprije, proleterizacija je gubitak moći u sustavu apstraktne logike djelovanja ekonomije te pokoravanje nadzornom modelu društva, dok je pauperizacija osiromašenje u apsolutnom i relativnome razmjeru. Buržoazija ili kapitalistička klasa nadomještaju se mafijom. Za Stieglera je pojam mafije mnogo složeniji. Mogli bismo kazati da u sebi obuhvaća shvaćanje nove elite (bez) znanja, moć tehnokratskog upravljanja te kulturu poduzetničkoga barbarstva. Sve to proizlazi otuda što mafiji kao „novoj buržoaziji“ više nisu važni oblici estetskoga ukusa visoke kulture modernizma, već samo zabava i luksuz u društvu spektakla. Ova „nova buržoazija“ nastala je u dvostrukome procesu ekonomsko-političke transindividuacije: neoliberalnom (kontra)revolucijom na Zapadu 1980-ih godina te raspadom komunizma u istočnoj Europi i svijetu. Nije stoga začudno da ruski oligarsi – trgovci naftom, plinom i oružjem – u sprezi s autokratskim poretkom vladavine, gdje državna korporacija poput GAZPROM-a postaje ubojito oružje Putinovih ucjena u geopolitičkoj igri s Europom oko plinske transverzale, imaju značajke upravo te prokazane riječi za bezobzirni kriminal. „Mafija“ u epohi neoliberalnoga kapitalizma, kako ju Stiegler analizira, predstavlja nešto na rubu i onkraj vjere u modernost i zakona kao pravno-ideologijskoga oslonca moći. Politika više nije mogućom bez udjela „mafije“ i njezina blagoslova kao prostora izbornog marketinga stranaka, medijske tvorbe događaja i kulture „demokratskoga dijaloga“. Zakoni o sprečavanju sukoba interesa postaju lakrdijom, jer se vlasništvo nad nekretninama i pokretninama kao i vlasništvo u dioničkome udjelu bez posebnih poteškoća prebacuju na treće osobe. Porezni se sustav čak i u doba socijalističkih vlada u Europi, primjerice, ako je riječ o politici progresivnih stopa koje bi trebale ići u prilog pravednije raspodjele BDP-a na srednje i niže klase, elegantno uklapa u neoliberalni program samo s drugim predznakom. Foucault je to pokazao u analizama ekonomskih mjera njemačkih Ordoliberala i njima suprotstavljene Čikaške škole. Dok je još pojam buržoazije osim ekonomske vladavine i političke moći vladajuće klase ranoga kapitalizma imao i ono što je Baudelaire smatrao jezgrom estetske modernosti, naime kult novoga u umjetnostima i iz njih shvaćenog dekadentnoga stila života, današnja se situacija može opisati padom vrijednosti srozane do bahatosti i praznine praznoglavih celebrity-figura u medijskoj pomami za uzdizanjem banalnosti na tron uzvišenosti. Rezultat je „normalizacija“ mafije kao populističkih figura iz svijeta života. Oni, doduše, upravljaju svjetskom ekonomijom i odlučuju o sudbinama političkih elita. Ali to čine u skladu s predstavom o moralno neutralnoj masovnoj kulturi. (Bernard Stiegler, For a New Critique of Political Economy, Polity Press, Cambridge, 2010., str. 60-66.) Jedan od glavnih pokazatelja stupnja korupcije u modernim demokratskim poretcima nije tek vulgarno podmićivanje predsjednika vlada i stranaka već u samome trenutku izborne utrke s pomoću raznih sumnjivih donacija koje dolaze iz zaklada i sponzorstva transnacionalnih korporacija. Problem s korupcijom nalazi se u središtu funkcioniranja ekonomije nacija-država i njihova pravnoga sustava ograničene suverenosti. Riječ je o nemogućnosti kontrole, primjerice institucije Federalnih rezervi u SAD-u, a na naddržavnoj razini potpune nemoći u kontroli transakcija MMF-a, Svjetske banke i novoga izuma neoliberalne svjetske politike – agencija za ispitivanje vjerodostojnosti mjera ekonomske politike država u novom svjetskome poretku, koje „neovisno“ procjenjuju stanje javnoga duga i kreditnu sposobnost potencijalnoga dužnika (Standard & Poor’s, primjerice). Uz, dakako, nastanak banaka koje kreditiraju korumpirane države tako da iz njih „isisavaju“ kapital i na financijskome tržištu dovode te države u dužničko ropstvo, pred bankrot i potpuni raspad društvenoga sustava socijalne sigurnosti, mirovinskoga sustava i zdravstva poput „zloglasne“ Goldman Sachs group.inc. (Vidi o tome: David Harvey, „Neoliberalism as Creative Destruction“, The Annals of the American Academy of Political and Social Science, 2007., str. 41-43. http://ann.sagepub.com/cgi/content/abstract/610/1/21) Odredba neoliberalizma kao „stvaralačkoga razaranja“. kako to izvodi David Harvey u svojim kritičkim analizama globalnoga kapitalizma iz neomarksističke perspektive, čini se samo dijelom pogođenom slikom jedne univerzalne paradigme moći vladavine globalnim svijetom. Ako je u biti globalnoga poretka sadržana njegova planetarnost, a to znači primat prostora nad vremenom, tada je geografski način mapiranja novih teritorija u kojima se kapitalizam utjelovljuje istodobno dokaz da se radi o lažnoj univerzalnosti. Umjesto civilizacijske misije liberalizma u Europi i SAD-u od početka novoga vijeka do 20. stoljeća s programom sloboda (liberties) i prava vlasništva u svrhu nastanka individualizma bez kojeg bi pojam slobode bio prazan, a politički poredak despotski ili tiranski, u neoliberalnome se shvaćanju sloboda kao uvjet mogućnosti ljudske stvaralačke avanture svodi na slobodu-za-poduzetništvom. A to znači da se sloboda ne misli kao bestemeljnost događaja u kojem jednakost pravednosti podaruje konkretan sadržaj. Naprotiv, sloboda označava samo slobodu-od-države. Doista je bio u pravu još Ernst Jünger kad je u razmatranju mogućnosti i nužnosti svjetske države (Weltstaat) u budućnosti globalno-planetarne sudbine svijeta sagledao problem u tome da anarhisti i liberali vide državu kao prijetnju vlastitoj pobunjeničkoj privatnosti i vlastitome pravu na ravnodušnost spram Drugoga.(Ernst Jünger, Der Weltstaat, Klett-Cotta, Stuttgart, 1960., str. 72-75.) Čitav se problem neoliberalizma danas pokazuje u tome što ne postoji više mogućnost ostvarenja slobode, jednakosti i pravednosti bez onoga što se nekoć nazivalo „bratstvo“ ili „prijateljstvo“, a danas „solidarnost“ između jednakih. Tijekom moderne povijesti sukoba između kapitalizma i demokracije (ekonomije i politike) pojam se solidarnosti pokušavao misliti kao komunikativna racionalnost aktera unutar građanskoga društva ili kao odnos između jednakih unutar strukturne podijeljenosti društva na klase i slojeve. Solidarnost je, dakle, bila nešto pripadno etičkome imperativu, ali bez pravne snage djelovanja. Taj „kao da“ apel za univerzalnošću slobode, jednakosti i pravednosti nemoguće je provesti bez: (1) radikalne promjene ekonomskih uvjeta funkcioniranja kapitalizma kao vladajućega modela društvene razdiobe bogatstva; (2) političke transformacije društva iz stanja elitarne ili predstavničke demokracije u participativnu ili deliberativnu; (3) kulturalne subverzije pojma političkoga iz područja onoga što Ranciere naziva „policijom“ u demokratski poredak estetski shvaćene politike kao zajedništva u nadolazećem stanju jednakosti. (Oliver Marchart, „The Second Return of the Political: Democracy and the Syllogism of Equality“, u: Paul Bowman i Richard Stamp (ur.), Reading Ranciere, Continuum, London – New York, 2011., str. 129-147.) Jasno je da preokret tradicionalnih pojmova u povijesnome sklopu nužno mora biti i kritika neoliberalne (kontra)revolucije. Ideologijski se ona svodi na „povlačenje političkoga“ ili na postavke o „kraju ideologije“. Najbolje je to izrekla Margaret Thatcher sloganom svoje Konzervativne stranke: There is no alternative. Tri su temeljna stupa tog radikalnoga puta na kojem „nema alternative: slobodna tržišta, slobodna trgovina i kapitalistička globalizacija. Solidarnost se na kraju svodi na moralno-političko pitanje djelovanja onih koji su izbačeni iz ove okrutne igre jer nisu bili dorasli riziku poduzetništva ili su naprosto kolateralne žrtve „novog svjetskoga poretka“. Je li opravdano koristiti pojam „mafije“ za ono što čini novu klasno-socijalnu osnovu neoliberalne vladavine u globalnome poretku moći? Ne čini li se to preteškom moralnom kvalifikacijom, nekovrsnom borbenom retorikom marksizma u pokušaju da se diskurs povijesti kao povijesti klasnih borbi, kako je to tvrdio Marx u Manifestu KP, u obnovljenome smislu riječi nastavi drugim sredstvima? U svakodnevnome žargonu pojam se „mafije“ koristi za nemogućnost ostvarenja jednakosti i pravednosti u osiguranju opstanka javnog ili zajedničkoga dobra (communauté). Nestanak vrijednosti povjerenja u demokratske institucije države zbog rastuće pojave korupcije sudstva, policije, vojske, crkve, sveučilišta dovodi do toga da se čini kako raspad moralno-političkoga konsenzusa stvara ozračje za mafijašku protu-politiku organiziranoga kriminala i zločina. Slabost je takvih država u novom svjetskome poretku, poput Meksika i Kolumbije, obrnuto srazmjerna njihovu ekonomskome potencijalu. Što je veća moć mafije u kontroli ilegalne trgovine drogom to je na djelu manja sposobnost legalnoga upravljanja prirodnim i ljudskim resursima. Mafija nije otuda „država u državi“, već tihi partner u dualnoj ekonomiji i politici oligarhijskoga upravljanja svijetom. Primjeri su brojni, od ruske mafije i sprege s oligarsima do potencijalno najveće mafije u nadolazećem razdoblju 21. stoljeća. To je kineska s kojom dolaze na vidjelo svi paradoksi i aporije globalnoga kapitalizma. Razlog leži u tome što se njezini izvori ne nalaze samo u neoliberalnoj ekonomiji koja stvara nova tržišta. Ona se poput duboko ukorijenjena virusa pronalazi u mrežama političke ideologije maoizma i managementa hibridne oligarhije. Konfucijanski ethos odanosti državi kao korporaciji i neoliberalna strategija pokoravanja tržišta diljem svijeta nose u sebi mogućnosti preobrazbe jednog u drugo i obratno. Kina nema dijalektiku povijesti. Ali ima povijest dijalektičkih skokova i transgresivne kulture kao tradicije ogoljene od kulta izvornosti i napasti autentičnosti. Njezin ulazak na pozornicu globalne ekonomije i politike u 21. stoljeću potvrđuje postavke Harveya i Arrighija, primjerice, da se uz autokratski poredak političke vladavine može razviti snažan privredni rast uz spoj spekulativno-financijskoga i tvrdog industrijskoga kapitalizma. (Vidi o tome: Giovanni Arrighi, Adam Smith in Beijing: Lineages of the Twenty-First Century, Verso, London-New York, 2007.) Kao što je Marx pripadnike buržoazije ili kapitalističke klase i proletere označavao „karakternim maskama“ vladajuće ideologije, koja pretpostavlja binarne opreke gospodara i sluge iz Hegelove dijalektike za mogućnost povijesnoga razvitka, tako se i u globalnome kapitalizmu spekulativno-financijskoga tipa ne radi o postojanim akterima. Sve je promjenjivo i privremeno. A „mafijom“ se može označiti samo apstraktno polje vladavine. Umjesto javnosti zagovara se tajnovitost korporativne privatizacije dobara. Kriminal i zločin nisu ekstremi na moralnoj vagi društvene prihvatljivosti amoralnoga ponašanja. Tko želi govoriti o neoliberalnome kapitalizmu bez oligarhije i mafije taj vjeruje u vlastite opsjene o moći nedužne ekonomsko-političke vladavine. Dvije su skupine neoliberalnih aktera, teorijski projektanti i praktični izvršitelji, oni koje se uglavnom naziva tim prokazujućim pojmom amoralnosti i kriminalne mreže interesa. Prvi su tzv. Chicago boysi nadahnuti idejama Miltona Friedmana. U suradnji s čileanskim diktatorom Pinochetom, zločincem i predvodnikom oligarhijsko-autokratskih poredaka u svijetu 1971. godine nakon što je srušen socijalistički vođa Allende, demokratski izabrani predsjednik Čilea, izvršili su prvi radikalan eksperiment privatizacije javnog sektora uz nesmetanu eksploataciju svih resursa u ime ekonomskoga rasta. Neoliberalna transformacija ekonomije i politike u doba Pinocheta sa svim posljedicama ovog obrata pokazuje ono nečuveno i kriminalno u cijeloj priči. Umjesto slobode i ljudskih prava s kojom liberalne demokracije paradiraju svijetom, Pinochetov vojni udar s pomoću CIA-e i Pentagona protiv Salvadora Allendea bio je paradigmatski politički udar na demokraciju s formalno „demokratskom“ obranom temeljnih vrijednosti liberalnoga kapitalizma. Početak je bio u znaku krvavoga terora vojne elite spram vlastitoga naroda. O mogućem scenariju svršetka bolje je šutjeti, jer apokalipsa bez kraja, kako je to promislio Derrida, pretvara svijet iz projekta u projektile. (Jacques Derrida, „No Apocalypse, Not Now (full speed ahead, seven missiles, seven missives)“, Diacritics, Vol. 14, br. 2/1984., ljeto) Drugi je slučaj uporabe pojma/riječi „mafija“ vezan uz Indoneziju. Tamo su bili djelatni niz reformatora javne uprave i ekonomskoga sustava kompetitivnosti na svjetskome tržištu, ali na taj način što su stvaratelji nove ekonomske i drugih javnih politika bili u službi krvavoga diktatora Suharta i njegova autokratskoga poretka zatiranja ljudskih prava. Svi su „stvaralački razaratelji“ u Indoneziji 1960-ih godina studirali na sveučilištu Berkeley u SAD-u. Mnogi ih zbog toga smatraju prethodnicima neoliberalizma u zemljama u razvitku. Kako god bilo, postoje bitne neodređenosti i nedefiniranosti u bliskoj svezi oligarhije i mafije, kao što je, dakako, teorijska razvedenost pojma neoliberalizma katkad više od složenog teorijskoga problema. Je li sve to možda dostatnim razlogom da se ti pojmovi napuste za objašnjenje paradoksa i aporija globalnoga kapitalizma? Nipošto. Temeljna je značajka globalnosti-planetarnosti svijeta kao procesa „napretka“ i „razvitka“ kapitalizma u tome što više ne počiva ni na čemu fiksnome i postojanome. „Sve se čvrsto pretvara u dim“, stoji zapisano u Marxovom i Engelsovom Manifestu KP, političkome spisu u kojem pohvala kapitalizmu kao „progresivnome“ stadiju u razvitku svjetske povijesti zbog toga što oslobađa čovjeka od ropske ovisnosti od političkih formi antičkoga ropstva i srednjovjekovnoga feudalizma pokazuje i njegove epohalne granice kao društvenoga sustava masovnoga osiromašenja i izrabljivanja radničke klase. (Karl Marx i Friedrich Engels, Manifest der kommunistischen Partei, MEW, sv. IV, Dietz, Berlin, 1972.) Modernost je, dakle, već uvijek još-ne-totalna mobilizacija svih resursa, budući da nedostaje preobrazba materijalnoga u nematerijalan rad, te društvenoga bitka u informacijsko-komunikacijske tehnologije. Nova moć s kojom suvremeni kapitalizam dosiže sintezu subjekta i objekta povijesti počiva u tom sklopu. Ako više ništa nije fiksno i postojano, kako se u tradicionalnoj metafizici bitak mislio iz vječnosti i nepromjenljivosti kao „priroda“ i kao „zakon“, tada se nalazimo u razdoblju postajanja, fluidnosti i složenosti (complexity). Sada kontingencija zamjenjuje nužnost, a transindividuacija kibernetičkoga sustava i okoline postaje pojam koji potiskuje „zakon“ u drugi plan. Svi pojmovi koji su nastali s neoliberalnom (kontra)revolucijom su hibridni pojmovi iz novih znanstvenih disciplina: informatike, lingvistike i biologije. Informacija, jezik i život predstavljaju pojmove sukladne trojstvu novovjekovnih kategorija tehničkoga sklopa mišljenja. To su računanje, planiranje i konstrukcija. Kao što je neoliberalizam apstraktni stroj kapitalističkoga „napretka“ i „razvitka“, kako su ga ponajbolje opisali Foucault u predavanjima o biopolitici i Deleuze u nacrtu društava kontrole, tako su odnosi između oligarhije i mafije odnosi neodređenosti i kontingentnosti događaja. A to samo znači da nema više razloga govoriti o zakonu kauzalnosti između jednog i drugoga. Umjesto toga postoje složeni mehanizmi preklapanja interesa, međuovisnost financijskoga kapitala i političkoga kriminala, nesvodljivost obrazovanja i novih kompetencija na nepotizam i kleptokraciju. Ali…da, istina je, živimo umjesto u demokracijama u poretcima oligarhije. To je ono najčudovišnije da jedno nije suprotnost drugome, već njegov negativni dodatak ili nadomjestak. U povijesti pojmovne artikulacije oligarhija još od Aristotela ima dodatnu „kvalitetu“. Nije to samo vladavina elite nad društvom. Ponajprije se radi o političkome načinu pokoravanja većine kao naroda (laos i etnos). No, kada se narod u demokratskome poretku pojavljuje subjektom političkoga kao demos tada se susrećemo s izravnom prijetnjom poretku „iznutra“. Nastanak oligarhije mora imati u sebi dvostruku svezu između moći u političkome smislu riječi (vladavina) i bogatstva stečenog prevarama, makinacijama i otimanjem. Ono što je u suvremenome značenju riječi oligarhije bjelodano jest da se njezinim usponom do prijestolja moći razara demokratski poredak vrijednosti. Vidjeli smo već da filozofi politike i teoretičari političkoga pokušavaju misliti taj obrat s pojmovima koji nadilaze politiku, ili se, pak, usmjeravaju spram razlikovanja onoga što ima karakter an-arhijske pobune samog političkog protiv institucionalnoga poretka vladavine („policije“), kako je to dosljedno provedeno kod Rancièrea. Zaključak U cjelini, dolazak oligarhije u prostor demokratske rasprave uz tamnu sjenu Drugoga u neoliberalizmu – mafije – ukazuje da je vladavina političkoga naroda u doba kraja suverenosti nacije-države postala nevjerodostojnom pričom. Umjesto nepostojećeg političkoga naroda, kao što je to slučaj u državama Europske Unije, vladavina oligarhije ima značajke ravnoteže snaga ljevice i desnice u parlamentu i izvan njega, u onome što je još pripadalo području građanskoga društva, ali sve više gubi na spontanosti i stvaralačkome otporu mikropolitičkih subjekata/aktera. U paralelnim društvima, s hegemonijom priznatih političkih građana/državljana i onih koji postoje kao nepriznata imigrantska populacija na rubovima ekonomije i politike kao „ljudi bez dokumenata“ (stateless people ili sans papiers), ne vode se kulturalni sukobi samo oko „praznoga središta moći“. Još više se tu lome koplja oko priznanja kolektivnoga identiteta. (Giorgio Agamben, Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life, Stanford University Press, Stanford-California, 1998.) Pitanje političke vjerodostojnosti Europske Unije stoga se u nadolazećem razdoblju mora otvoriti kao pitanje o dvije vrste građanstva/državljanstva. Ukoliko Europa ne želi ostati utopijom bez pokrića i survati se u bezdan nacionalizma i šovinizma pitanje političke vjerodostojnosti Europske Unije stoga se u nadolazećem razdoblju mora postaviti kao pitanje o dvije vrste građanstva/državljanstva, To su: (1) transnacionalno građanstvo/državljanstvo i (2) politički narod unutar granica postojećih nacionalnih država s težnjom očuvanja njegova kulturnoga identiteta i uzdizanja do još nepostojeće europske kozmopolitske perspektive. (Daniele Archibugi (ur.), Debating Cosmopolitics, Verso, London-New York, 2003., str. 1-15.) Ako oboje ne postoji u zbilji ili se srozava na puke ideale, tada je paradoksalni cinizam prosvjetiteljskoga projekta Europe u tome da su samo oligarhijske elite transnacionalne i ujedno predstavnici vlastite kulturne tradicije, dok je mafija „univerzalnom“ jer se globalno umrežava brže od sindikata, NGO-sektora i subverzivnih kontrakultura. Nije ovo ništa neočekivano. Logika kapitala u informacijsko doba sastoji se u tome što globalnost-planetarnost u osvajanju tržišta zahtijeva sve kvalitete koje je neoliberalni projekt transformacije ekonomije i politike od početka upisao u vlastiti kôd: kompetitivnost, racionalnost, stručnost, poduzetništvo, ulaganje u „ljudski kapital“, društvena mobilnost. Transnacionalne elite umrežavaju se, dakle, zbog toga što više nije moguće vladati državom i društvom bez suverenosti ako ne postoji izlazak na svjetska tržišta i korporativno upravljanje na temelju preobrazbe politike u management i marketing. Problem je s demokratskim formama vladavine što su ograničene na lokalnost i suverenu moć građana unutar teritorijalno fiksne države. Javna se rasprava uvijek vodi u svojem dvorištu, iako su velike mogućnosti komunikacije u digitalno doba. Kibernetička demokracija (online forumi, peticije, interaktivnost sudionika u procesu sudjelovanja u politici) ipak je samo simbolički kapital participacije, ali ne i presudan za obrat stvari. U „novom svjetskome poretku“, koji nije ništa drugo negoli put spram imperijalne politike u okviru vladavine oligarhija s demokratskom legitimnošću, najteža društvena posljedica ovog umrežavanja u globalno-planetarne okvire jest rastuća pojava valova ilegalne imigracije iz Afrike u države Europske Unije te latinoameričkoga stanovništva iz Meksika, Portorika, Paname u SAD. No, neoliberalizam i njegova ekonomija globalnoga rasta financijskoga kapitala upravo stvara moralnu paniku o pošasti ilegalne imigracije. Koncentracija moći u imperijalnim središtima zahtijeva masovnu nezaposlenost. Točnije rečeno, otvaranje mnoštva privremenih poslova nadomješta kejnzijanski program pune zaposlenosti. Rezultat je tog procesa u rastućoj pojavi tzv. prekarijata. (Guy Standing, Precariat: The New Dangerous Class, Bloomsbury Academic, London, 2014.) Velika većina nezaposlenih dolazi iz visokoobrazovanoga stanovništva. A budući da se realni sektor ekonomije oslobađa od progresivnih poreza u korist novih poduzetničkih projekata, seljenje kapitala istodobno označava i seljenje privremene radne snage u globalnome kretanju spram izvora privremenih poslova. Sve postaje privremeno zbog toga što su pokretljivost i inovativnost zamašnjaci društvenoga razvitka. Problem je samo u tome što takav dinamičan model razvitka funkcionira bez društva i solidarnosti. Ideja se obitelji raspada. Dolazi do „umora od samoga sebe“, kako Alain Ehrenberg definira depresiju. Naposljetku, čitav se život vodi samo u težnji za uspjehom. (Alain Ehrenberg, La fatigue d’etre soi: Dépression et société, Odile Jacob, Pariz, 1998.) Stoički ideal sreće slama se pred ovim imperativnom korisnosti. Što drugo preostaje negoli self-help industrija privremene katarze i dugotrajan „rad na sebi“. Ako je nešto s neoliberalizmom konačno doseglo vrhunac samorefleksije, onda je to niz praksi managementa jednog posve razmještenog i napuštenoga subjekta. Na ishodu modernoga doba oligarhija više nije problem koncentracije ekonomsko-političke moći u rukama elite. Pravi je problem u tome što se elite umnažaju u mrežama globalnog kapitalizma. Jednako tako ne određuju samo pervertirane forme demokracije bez subjekta (političkoga naroda). U sivim zonama vladavine u globalnome poretku posvuda vlada ono isto s minimalnim kulturnim razlikama. Oligarhijska se moć konstruira iz moći financijskoga kapitalizma. Geometrijskom progresijom ta se moć širi i implodira na posve drugim čvorištima mreže. Racionalnost izbora postaje izlikom za nemogućnost istinskoga izbora alternative između demokracije i tiranije. Kada se alternativa svodi na ne-alternativu unutar jednog te istog načina upravljanja svjetskom ekonomijom i različitih političkih poredaka od plutokracije do autokratske tiranije, iscrpljene su mogućnosti promjena. Zbog toga se svagda iznova u neoliberalnome shvaćanju svijeta govori samo o „strukturnim reformama“, dok pojam „promjene“ ne označava drugo negoli promjenu na vrhu vlasti u izbornom političkome marketingu. Začarani krug oligarhije ne završava političkim revolucijama. Posve suprotno, tek nakon njihova trijumfa slijedi „Dan poslije“, u cijeloj svojoj banalnosti i rutini svakodnevice. A njome više ne upravljamo „Mi“ kao racionalni subjekti ekonomije želje. Umjesto „nas“ vladaju pravila igre u kojoj se oligarhija ne rađa tek iz ljudske-odveć-ljudske želje ili volje za moć. Njezina je istina u „društvima kontrole“ postala transformacijom same želje u kapital kao moć bez granica. Na toj posljednjoj crti u imaginarnome teritoriju obzorje se zatamnjuje. Iza njega vlada još samo potpuna tama globalno-planetarnoga nihilizma. Budućnost možda ipak ne „pripada kaplarima“. Ali kada se umjesto njih pojave psihopatski strojevi moći jedne elite bez dostojanstva, od budućnosti ne preostaje drugo osim nove povijesti beščašća. Alternativa postoji. Zove se događaj nadolazeće zajednice apsolutne politike jednakosti kao poretka univerzalne slobode i pravednosti. Njoj pripada naše povjerenje i naša borba za ispunjenjem smisla života.

March 9, 2026
Doba oligarhije

Doba oligarhije

Sažetak: Autor se u članku bavi analizom filozofijsko-političkih aspekata nastanka i uspona oligarhijske vladavine u suvremenim demokratskim i autoritarnim porecima umreženih društava. Pokazujući da se problem svodi na odnos između ekonomije, politike i kulture neoliberalizma i meritokracije, razmatranje polazi od povijesno-strukturalne analize tri međusobno povezana sklopa: (1) neutraliziranju moći mase unutar demokratskoga paradoksa današnjice; (2) obratu u načinu reprezentiranja informacijskoga ili kognitivnoga kapitalizma u kojem psihotehnike kontrole želje čovjeka prelaze od stadija ekonomskoga managementa do stadija politike kao marketinga; (3) rađanju tamnoga Drugoga neoliberalne strategije i diskursa vladavine u globalnome poretku – mafije koja nije više nešto zazorno izvan sustava, nego čini strukturni temelj razdiobe ekonomsko-političke moći danas. U kritičkome čitanju Foucaultova pojma vladanja (gouvernmentalité) i Rancièreove kritike „liberalnoga konsenzusa“, autor zaključuje da se oligarhijski model skrnavljenja demokracije ne može razumjeti bez temeljnoga razloga nastanka ovoga fenomena kao što je kraj suverenosti nacija-država i prodor tehno-znanstvene logike korporativnoga upravljanja svijetom. Na taj se način političko i politika iz svoje nesvodljivosti preobražavaju u sredstvo moći korporativizma bez subjekta. Ključne riječi: oligarhija, demokracija, neoliberalizam, politika, marketing, mafija, vladanje 1. Masa bez moći? O demokratskome paradoksu Dolazak Hitlera na vlast 1933. godine austrijski pisac Franz Werfel popratio je proročanskim riječima: „Budućnost pripada kaplarima.“ Ironija u ovome iskazu nije bila tek usmjerena na bijedan položaj budućeg totalitarnoga vođe u vojnoj hijerarhiji, koji će čitavu Europu i svijet survati u ponor zločinačkoga barbarstva, nego se odnosila na ono gotovo neizrecivo – dolazak doba odmazde masovnoga društva nad visokom kulturom. Prezirati mase ne čini se nimalo inventivnom misaonom djelatnošću. To naprosto nije čak ni značajka aristokratskoga ponašanja u modernome svijetu. Iz njega je odavno iščezao umirući Bog zajedno sa svim obilježjima suverene vlasti od krune do prijestolja, kako u simboličkome smislu tako i u stvarnosti. Ako prezir pripada u afekte resentimenta spram svakodnevice u znaku ništenja svih vrijednosti, onda je riječ o slabljenju snaga. Tako je to još izvodio Nietzsche u spisima poput Antikrista i Sumraka kumira. Omasovljenje života postaje presudnom odrednicom modernosti. Zanimljivo je da o tome ne pjevaju veliki pjesnici poput Baudelairea i Rimbauda. O masi uopće ne govori poezija, jer jezik ne može prikazati ono što se valja iza mase i ispred nje. S nastankom avangardnoga filma u Sovjetskome Savezu i Njemačkoj uistinu otpočinje pravo doba mase. Ona se prepoznaje u estetskoj figuri ornamenta. (Vidi o tome: Siegfried Kracauer, The Mass Ornament: Weimar Essays, Harvard University Press, Cambridge – London, 1995.) Vizualni kôd tehničkoga doba strojeva odgovara masovnoj kulturi filmske (kulturne) industrije. Ali, što je zapravo bit mase? Na to pitanje odgovor možemo potražiti u Heideggerovu Uvođenju u metafiziku, dijagnozi modernosti kao takvoj, a uistinu jednoj od najradikalnijih kritika suvremenoga doba uopće. Ako čak izostavimo da je ono najskandaloznije u toj knjizi iz 1935. godine iskaz o „unutarnjoj istini i veličini“ nacističkoga poretka, ostaje nam ipak nešto misaono dalekosežno. Heidegger, naime, među moderne ideologije koje provode bezuvjetni nihilizam zapadnjačke metafizike uvrštava njemački nacizam, sovjetski/ruski komunizam i američki liberalizam. Sve ih odlikuje mišljenje zasnovano na „makinaciji“ (Machenschaft) ili racionalno-pragmatičkoj uporabnosti, tj. instrumentalnosti bitka. To ponajprije znači da mišljenje postaje sredstvom uvećanja moći, kvantifikacije i bezmjernosti. (Martin Heidegger, Einführung in die Metaphysik, GA, sv. 40., V. Klostermann, Frankurt/M., 1983.) Sve gubi supstanciju. Kada je na djelu ono demonsko i čudovišno, moć postaje totalnom. Broj se razumije iz logike umnažanja i uvećanja, a mjera nestaje u prekomjernom (hyper) i bitno nemjerljivome. Razlog leži u tome što izostaje pojam „veličine“. Kvantitativnost na mjestu kvalitativnosti ruši sve dotadašnje oznake mjere. Umjesto novovjekovnoga subjekta i supstancije, masovno društvo kao posljedica bezuvjetne vladavine tih pojmova dovodi do posvemašnje bezličnosti svega što jest. Masom ne označavamo samo fizikalnu veličinu svojstva tvari. U Einsteinovoj općoj teoriji relativnosti uz brzinu ovaj se pojam pojavljuje ključnim za shvaćanje zagonetke nastanka svemira. Preobrazba bitka u masu ujedno označava preobrazbu samoga odnosa između čovjeka i prirode. (Vidi o tome: Peter Sloterdijk, Verachtung der Massen: Versuch über Kulturkämpfe in der modernen Gesellschaft, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2000.) Čak i kad se u tzv. postmodernome obratu govori o „personaliziranome odnosu spram objekata potrošnje“, (Gilles Lipovetsky, Paradoksalna sreća: Ogled o hiperpotrošačkom društvu, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008. S francuskoga prevela Jagoda Milinković) uvijek se radi o istoj nelagodi. U nju su upleteni mišljenje kao svijest o bitku kao i bitak sam. Ideologije, dakle, nisu ništa drugo negoli sustavi mišljenja uklopljeni u organizirane moći propagande. Time se čovjeka pretvara u bezsubjektnoga namjesnika amorfne mase. A sama, pak, masa u svojem „razvitku“ teži do većega intenziteta snaga i uspostavljanja apsolutne moći. Ozbiljenje kalkulativnosti svega što jest raste pritom do neslućenih razmjera. U masovnome društvu stoga više nema građanskoga društva jer nema ni političke države u klasičnome shvaćanju liberalizma. Ono što preostaje jest totalno mobiliziranje moći svih postojećih snaga kao što su ekonomske, političke i kulturne u novi sklop planetarnoga nihilizma. Heidegger u frajburškim predavanjima o metafizici iz 1935. godine unosi vrlo aktualne ilustracije da bi potkrijepio što se zbiva s duhom vremena kada isti rang zauzimaju politički atentati, radijski prijenos spektakularnoga boks meča i novinski izvještaji o padu ili usponu burzovnih dionica. U cjelini, nije ovdje posrijedi medijski cinizam masovnoga društva koje je postalo diktatom vremena. Problem je u tome što dokidanje svakog ranga između veličina stvara mogućnost nadomjeska. Pogubno je ponajviše ono što proizlazi iz „demokratskoga despotizma jednakosti“. U ime jednakosti, a ne slobode, vladali su totalitarni politički poretci 20. stoljeća. Talijanski fašizam je postulirao jednakost pripadnika mitske nacije; njemački nacizam je za svoj pojam jednakosti imao pojam arijevske rase; a staljinistički komunizam zasnivao se na vladavini radničke klase. Svako apsolutiziranje načela jednakosti istodobno je i zbiljska provedba nejednakosti. Ovdje se ne misli na kolektivizam naroda, nego na masovni individualizam bez osobnosti, s kojim između pojedinaca ne postoji odnos uzajamnoga priznanja kao pojedinaca. Umjesto tog načela jednakosti, vlada nejednakost koja se očituje u razlikovanju između identiteta pojedinca kao pripadnika nacije, rase, klase. Možemo li danas još uopće govoriti o demokratskoj vladavini bez njezina paradoksa? Pojednostavljeno rečeno, paradoks se sastoji u onome o čemu u svojim studijama o odnosu političkoga (demokracije) i politike kao „policije“ (poretka vladavine oligarhije) govore Jacques Ranciere, te Chantal Mouffe u kritici depolitiziranja i ravnodušja suvremenoga društva u globalnome kapitalizmu. Da bi, naime, vladavina jednakih i slobodnih mogla funkcionirati u suvremenome društvu masovne potrošnje (konzumerizmu) potrebno je da demokratske institucije države štite zajedničko dobro (communauté). A budući da se globalni kapitalizam, u kojem djeluje taj „konsenzus“ između naroda kao demosa i države kao aparata vladavine, događa s onu stranu granica moderne nacije-države, onda je očekivani učinak ne samo kriza demokracije. Korporativno upravljanje društvom kao „racionalni konsenzus“ između pojedinaca, skupina i subjekata/aktera politike nije moguć bez „disenzusa“, odnosno neslaganja između aktera u pluralnoj igri stavova. Konsenzualnost demokracije pretpostavlja racionalnost i argumentaciju u raspravi između različitih sudionika javnoga spora. (Vidi o tome: Jürgen Habermas, Faktizität und Geltung: Beiträge zur Diskurstheorie des Rechts und des demokratischen Rechtstaats, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1992.) Ali, disenzualnost nije tek suprotnost suglasnosti i sporazumijevanja. To je način dekonstrukcije racionalnih procedura političkoga odlučivanja. Zbog toga što iza svake racionalnosti stoje ideologijski razlozi opravdanja nepravde i nejednakosti, potrebno je doprijeti do samoga izvora onog političkoga. Kao i sloboda političko nema temelj (an-arhé). Prijepor između racionalnosti i strasti kao osjetilnosti određuje stoga suvremenu politiku. Ona je ostala bez svojega posljednjega razloga u pojmu dobra, svrhe, smisla. Takva situacija svjedoči da se zbiva ono što je već Platon smatrao pogubnom opasnošću. Demokratski poredak vladavine klizi u tiraniju uzurpatora vlasti, dok Ranciere smatra da se to u europskome odnosno zapadnjačkome okružju suvremenosti zbiva kao vladavina oligarhije. (Jacques Ranciere, Hatred of Democracy, Verso, London-New York, 2014., str. 75-80., Jacques Ranciere, La Mésentente: Politique et la philosophie, Galilée, Pariz, 1995., str. 167-188.) Paradoks je ujedno način djelovanja predstavničke demokracije na kraju epohe suverenosti nacija-država. Umjesto jednakosti i slobode, na djelu je korporativno upravljanje društvom i državom demokratski izabrane elite tehnokrata. Oni se uzdižu iznad općeg interesa te načela jednakosti i slobode „privatiziraju“ za sebe. Kako je moguće „privatizirati“ temeljna načela vladavine naroda? Očigledno samo tako da se pojmovi vladavine (kratein) i naroda (demos) iz neposrednosti odlučivanja premjeste u posrednost upravljanja. Na taj se način svi današnji modeli političkoga predstavljanja naroda nalaze u prostoru posvemašnje razmještenosti. Ništa više nema svoje postojano mjesto niti ukorijenjenost. Ovo vrijedi i za tradicionalno shvaćanje demokracije. Razmještenost ne pogađa samo unutarnju stabilnost demokratskoga poretka pred izazovima građanskih ratova. U pitanju je ponajprije smisao temeljnih načela i kategorija onoga što nazivamo dobrim životom u zajednici. Od novoga se vijeka uvijek već radi o dvostrukoj vezi slobode i jednakosti. Jedno je stvar suverene vladavine nacije-države s idejom ustavne monarhije, republike i imperija, a drugo način upravljanja. Legitimnost zakona određuje legalnost izvršenja norme. Institucionalni poredak vlasti predstavlja se uvijek kao racionalna i učinkovita djelatnost državne uprave. A ona politiku pretvara u administrativnu tehnologiju vladanja. (Vidi o tome: Michel Foucault, Il faut défendre la société. Cours au Collège de France. 1976., Gallimard-Seuil, Pariz, 1997. ) Može se čak kazati da se djelatnošću razmještanja na drugim „temeljima“ bestemeljnosti vodi isti stari spor oko poštene i dobre vladavine te njezine iskvarenosti u suvremeno doba. No, problem je utoliko veći što se sve to zbiva nakon iskustva totalitarnih poredaka 20. stoljeća i nakon ulaska u globalni poredak neoimperijalnih tvorevina. Paradoks čak nadilazi teoriju političkoga kod Rancierea jer prelazi u aporiju. Masovno potrošačko društvo zasniva se na jednakosti građana kao potrošača. Tako se participativna i deliberativna demokracija svodi na tržišna načela jednakosti uvjeta. Alexis de Tocqueville govorio je još o njima kao o pretpostavkama fairness vladavine. No, problem je u tome što imamo posla s dva shvaćanja jednakosti. Prvo je shvaćanje političko. Ono čini temeljnu pretpostavku ozbiljenja slobode u državi (politeia, republika, nacija-država, kozmopolis). Svi su ljudi kao građani jednaki. Prava su im jednaka bez obzira na spol/rod, rasu, naciju, kulturu. Jednakost u političkome smislu pretpostavlja da postojanje razlika u području društva ne može biti presudnim za građansku/državljansku slobodu odlučivanja o zajedničkome dobru. Privatna sfera već je u doba grčke demokracije bila drugorazrednom. Oikonomia pripada proizvođenju stvari nužnih za preživljavanje (bios). Ali ona ne može postati najvišom razinom ljudske samosvrhe. Drugim riječima, ne može postati političkom djelatnošću (bios politikos). Prostor privatnosti u klasičnom liberalnome razumijevanju politike određen je nepolitičkim djelovanjem društvenih odnosa. Bez toga, pak, nije moguće postojanje bilo kakve ustavne države kao i pojma univerzalne pravednosti. Drugo je shvaćanje ono koje jednakost svodi na ekonomske kategorije (ne)sumjerljivosti posjeda odnosno privatnoga vlasništva. Neoliberalna logika kapitalističkog svjetskoga tržišta pojam tržišne jednakosti kao strukturne jednakosti šansi u korporativnome upravljanju postavlja u disimetriju. Jednakost se odnosi na postavljanje pravila za Druge kao nejednake. Svi smo jednaki pred zakonom tržišta pod uvjetom poštovanja monopola i oligopola. To podjednako vrijedi za stvari kao objekte i ljude kao stvari (radnu snagu). Fetišizam robe u Marxovome shvaćanju temeljne perverzije kapitalizma kao ideologije najboljeg od svih svjetova prelazi u fetišizam znakova bez svojeg predmeta. (Vidi o tome: Pierre Klossowski, Die Ähnlichkeit (La ressemblance), Verlag Gachnang & Springer, Bern-Berlin, 1986.) U toj semiosferi današnja se politika nužno promeće u marketing. Kao što se ono političko u svojim bitnim mogućnostima pokazuje u razmještenim prostorima slobode, premda, doduše, na rubovima korporativne totalnosti svijeta s onu stranu razlike države i društva. Nije, dakle, problem u tome što su prema Althusserovu određenju ideologijski aparati države inkskripcija represije u tijelo zajednice. (Louis Althusser, „Ideology and Ideological State Apparatus“, u: Lenin and Philosophy, and Other Essays, New Left Books, London, 1971., str. 127-178.) Ono što je daleko opasnije i gotovo je u potpunosti osvojeno jest korporativno upravljanje društvom i pojedincima kao rizikom tržišnoga poslovanja. Kada se društvo pacificira, tada je nestala solidarnost između klasa, a politika se prometnula iz nesvodljive sfere djelovanja i odlučivanja u moralno-pravne kategorije ustavnoga prava. Delirij normativizma djeluje poput virusa zarazne bolesti demokracije. Umjesto agonalnosti i prijepora između političkih suparnika na djelu je umrtvljivanje borbe. Odlučivanje se premješta u druga područja poput prava, morala, kulture. Politika se otuda svodi na tehničko pitanje učinkovitosti pravnoga sustava. A to je samo drugi način djelovanja ideologije bez svojeg subjekta. (Vidi o tome: Chantal Mouffe, The Return of the Political, Verso, London-New York, 2006. i Chantal Mouffe, The Democratic Paradox, Verso, London-New York, 2009.) Europsku politiku u globalnome poretku nakon kraja komunizma 1989. godine određuje ono što je precizno izveo Carl Schmitt u svojem djelu o kraju smisla građanskoga prava država. (Carl Schmitt, Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum, Duncker & Humblot, Berlin, 1997., 2. izd. ) Radi se o ulasku u postnacionalnu konstelaciju bez suverenosti. Umjesto nacije-države sada je u središtu razmatranja „prazan prostor moći“ u globalnome poretku korporativnoga kapitalizma. S neoliberalnom ideologijom razaranja društva i premještanja težišta politike na racionalnu tehnologiju upravljanja nestaje mogućnost nadziranja ovih procesa. Sve postaje fleksibilno, nadomjestivo i fluidno poput posthumanoga stanja informacijske entropije. Namjesto nadzora ulazimo u doba totalne kontrole društvenih procesa. A njima ne upravljaju više stvarni ljudi, već biokibernetički kôd. Ova se promjena ogleda na svim razinama odnosa između čovjeka i okoline u kapitalističkome pogonu totalne mobilizacije. Politika nije ni u tome iznimkom. Tko bi htio djelovanje i odlučivanje izuzeti od moći tehnosfere mogao bi dospjeti tek do etičko-političke buke oko „revolucije“ kao kulturalnoga obrata pojmova tehnologije i društva. Međutim, to je opasna zabluda s dobrim namjerama. Tehnologija nije apsolut iznad povijesti. Ona predstavlja povijesno oblikovani lik preobrazbe bitka u postajanju informacijom. A kada je ovo posrijedi, tada događaj zamjenjuje ontologiju u klasičnome smislu riječi. Virtualna aktualizacija postaje onim mjestom razlike između nužnosti i kontingencije. To je stanje-između (in-between) koje odsada uvjetuje sve društvene procese. Politika ne označava tek djelovanje i odlučivanje o javnome ili zajedničkome dobru. Njezino je mjesto u performativnome događaju slobode u mrežama globalnoga poretka moći. Sve drugo je pad ispod ove dosegnute razine. Zbog toga nema nikakvog izgleda za budućnost (Žarko Paić, „Sloboda pod nadzorom: O nestanku društva u globalitarno doba“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 153-187.) Što određuje političku kategoriju jednakosti? Očito, ono što prethodi takvome poretku kao nastanku novoga svijeta. Grci su vidjeli sebe jednakim i slobodnim u razlici spram drugih „barbarskih“ naroda. Uzdignućem do božanske milosti najveće vrijednosti uopće, a to je, dakako, sloboda, politika bez nje gubi smisao, a demokracija svoj bestemeljni temelj. Otuda Marxova kritika predstavničke demokracije i njezinih temeljnih ideja slobodnih izbora, ljudskih prava, slobode tiska kao formalne demokracije bez temeljne ekonomsko-pravne jednakosti u području vlasništva nad sredstvima za proizvodnju označava kritiku politike kao kritiku uvjeta mogućnosti vladavine kapitala u formi (političke) demokracije. Kada ovo potonje shvaćanje postane uvjet mogućnosti onoga prvoga na djelu je negativan obrat. Nije tek riječ o nužnosti da se u globalnome svijetu političko-ekonomske moći pojavljuje nova klasa logokrata, visoko obrazovanih elita, svojevrstan novi stalež plutokrata i oligarha u predstavničkoj demokraciji zbog veće učinkovitosti rada. Takav slučaj trijumfa „global Governance“ ili managementa političkih elita nad participativnim formama vladavine naroda ne samo što ugrožava bit demokracije – političku jednakost i slobodu – u masovnome društvu potrošnje. Mnogo je pogubnija opasnost da se time stvara poredak „konsenzualnoga disenzusa“ na globalnoj razini. Oligarhijske elite savršeno dobro surađuju kako u liberalnim demokracijama, tako i u despotskim poretcima i u autokratskim tiranijama. (Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 20-62.) Ono što ih povezuje nisu, naravno, zastave i grbovi. Odanost domovini i kultovima predaka mitska je opsjena. Posrijedi su tek goli interes profita i hegemonija vladavine kao potvrđivanje priznanja vlastite moći iznad one koja formalno pripada narodu. Europski slučaj ima pritom svoju specifičnost u odnosu na ruske oligarhe, a posebno u odnosu na američku politiku otvorenoga saveza transnacionalnih korporacija i države u 21. stoljeću. (Vidi o tome: Luis Suarez-Villa, Corporate Power, Oligopolies, and the Crisis of the State, State University of New York Press, Albany-Ne York, 2015. ) Uvjetno iskazano, europska se iznimka odnosi samo na ono što je nastalo nakon 2. svjetskoga rata. Europa se kao politički projekt stvaranja naddržavne organizacije može razumjeti iz ideje stvaranja svojevrsnoga imperija bez suverenosti. Države-članice Europske Unije prenose udruživanjem suverenost na organizam što samo formalno ima značajke federativnosti. Ali je riječ, u stvari, o kvazi-suverenosti s nakanom vladavine prema načelima demokratsko-predstavničkoga upravljanja bez mogućnosti izvršne vlasti na naddržavnoj razini. Europa u strukturi institucionalne tvorevine EU samo formom podsjeća na imperij. No, u odnosu na SAD i Rusiju njezin je „kolonijalizam iz europske perspektive“, kako je to još 1957. godine pokazao Alexandre Kojeve, ekonomsko-kulturalni projekt. Daleko je od toga da bi mogao biti presudnom političkom moći s najvećim utjecajem na svjetsku sigurnost. (Alexandre Kojeve, „Colonialism from a European Perspective“, Interpretation, Vol. 29, br. 1/2001., jesen, str. 115-128.) Oligarhije nastaju unutar demokratskoga poretka. Obilježava ih sprega ili koncentracija ekonomske i političke moći u rukama elite kao manjine. Nejednakost u društvima masovne jednakosti građana kao potrošača i kao formalnoga subjekta/aktera deliberativne demokracije nastaje ponajprije fuzijom transnacionalnih korporacija i političke moći na razini imperijalne suverenosti. Nije stoga slučajno da se pojam oligarhije s punim pravom povezuje uz američki kapitalizam i plutokraciju kao i uz ruski autokratski poredak imperijalne hegemonije na prostorima bivšeg Staljinova carstva – SSSR-a. Pojam plutokracije dolazi iz grčke riječi ploutos, što znači bogatstvo, te iz riječi kratos kao riječi kojom se označava moć, upravljanje i vladavina. U suvremenim društvenim znanostima, politologiji, sociologiji, pravu i ekonomiji, izraz se često izjednačava sa značenjem elite vlasti. U sprezi s financijskim kapitalom ona ima odlučujuću moć u svim bitnim pitanjima unutarnje i vanjske politike. Nadalje, pojam se rabi za imperijalnu politiku SAD-a, budući da izvorno označava spregu kapitalističke ekonomije i reprezentativne demokracije s tendencijom uvećanja moći profesionalnih političara. Sam politički poredak SAD-a ima u svojim pretpostavkama težnju za koncentracijom moći u rukama malog broja ljudi. Plutokratski su poretci otuda ne samo kvarenje demokratskoga jedinstva slobode i jednakosti. Oni upozoravaju na glavni problem funkcioniranja vladavine u zapadnjačkim društvima, a sve se svodi na krizu participativne demokracije. Američki politolog Robert A. Dahl u knjizi A Preface to Democratic Theory (University of Chicago Press, Chicago, 2006.) rabi pojam „poliarhije“ s kojim misli na vladavinu elitarne manjine u predstavničkim demokracijama. Sve to ima svoje podrijetlo u novovjekovnoj teoriji politike kao instrumentalnosti moći u djelu Machiavellija. Vidi još o tome: Jeffrey Winters and Benjamin Page, “Oligarchy in the United States?”, Perspectives on Politics, br. 7 /2009, str. 731-751 Prije no što pokažemo koje su osnovne značajke oligarhijske vladavine u Europi i svijetu danas, potrebno je još preciznije pojasniti postavku o odnosu između mase i nastanka novih elita vladavine u demokratskim poretcima. Rekli smo već, demokratski paradoks prelazi u aporiju. To se zbiva kada umjesto djelovanja načela jednakosti izvedenoga iz slobode kao bestemeljnosti (an-arhé) u suvremenim demokracijama vlada načelo znanja ili stručnosti kao najviše vrijednosti života uopće. Pritom se pojam znanja više ne razmatra u smislu klasične republikanske tradicije razlikovanja kreposti ili vrlina (areté) u humanističkome značenju umijeća. Taj elitarni kriterij vrednovanja, koji je krasio filozofiju politike u 20. stoljeću od Lea Straussa do Hannah Arendt i Allana Blooma, nadomješten je 1970-ih godina promijenjenom funkcijom znanja i obrazovanja. (Vidi o tome: Allan Bloom, The Closing of the American Mind: How Higher Education Has Failed Democracy and Impoverished the Souls of Today Students, Simon & Schuster, New York, 2012. i Žarko Paić, Moć nepokornosti: Intelektualac i biopolitika, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006., str. 117-193.) Umjesto univerzalnosti znanja s vodećom ulogom filozofije, umjetnosti, lingvistike i književnosti, novi poredak nastajućeg informacijskoga doba zahtijeva pragmatiku i partikularnost. Jezik se kao i znanje shvaća komunikacijskim proizvodom. Čitava zgrada novih znanosti nastalih uvođenjem kompjutorske tehnologije u svakodnevni život proizvodnje i potrošnje objekata zasniva se na konceptu know-how praksi. Ako je bitak postao informacijom, onda je ostatak povijesnoga sklopa bića i biti čovjeka određeno mrežama komunikacije. Promjene su to od dalekosežne važnosti za strukturiranje moći u suvremeno doba. Sada vodeće kategorije postaju „korisnost“ i „primjenjivost“. Sve što je korisno mora biti primjenjivo u praksi. Od semiotike do performativnih studija tjelesnosti u korpusu kognitivnoga kapitalizma brzina promjena mora imati i svoje posljedice na status znanja kao takvoga. Fundamentalne znanosti nisu, dakako, iščezle. One su i dalje presudne, ali samo kao tehnoznanstvena konstrukcija svijeta novih aplikacija. Znanost se više ne razmatra sa stajališta čiste teorije. Ona ima primarno tehnologijsku zadaću stvaranja novoga. Informacijski model znanosti u bitnom preokreće metafizički poredak kategorija. U filozofijskome smislu riječ je o obratu koji polazi od Wittgensteinove teorije jezičnih igara. Smješta se u digitalno doba kibernetike, informatike i pragmatike znanja.(Jean-François Lyotard, The Inhuman: Reflections on Time, Stanford University Press, Stanford – California, 1992.) Model obrazovanja koji je nastao u Europi početkom 21. stoljeća odgovara ovome spoznajnome obratu iz paradigme jezika u paradigmu slike. Dok je u prvome naglasak na imaginaciji, u potonjem vlada imagologija kao predložak „prave stvarnosti“. Bolonjska reforma visokoga obrazovanja savršeno se uklapa u projekt radikalne preobrazbe svijeta iz obzorja razumijevanja u pogon pragmatike značenja. Nije potrebno posebno isticati da je riječ o neoliberalnome modelu racionalnoga izbora (rational choice). Ovdje se znanost shvaća rezultatom napretka tehnologije. Tehničko-depolitizirani sustav skupljanja bodova (ECTS), kompetencija i ishodi učenja zamjenjuju univerzalnost javnoga znanja s partikularnošću korporativnoga znanja.(Richard Munch, Globale Eliten, lokale Autoritäten: Bildung und Wissenschaft unter dem Regime von PISA, McKinsey & Co., Suhrkamp, Frankfurt/M., 2009.) Dihotomija slobode i kapitala s kojim svaki preostali oblik svijeta života ulazi u mobilizaciju „ljudskih i prirodnih resursa“ nužno dovodi do suprotnosti ili binarnih opreka „javnog“ i „korporativnoga“. Zašto izbjegavati riječ „privatno“ za oznaku globalnoga kapitalizma? Razlog leži u tome što se korporacija pojavljuje s onu stranu svih dotadašnjih razlika između privatnog i javnoga u modernome razdoblju svjetske povijesti. Budući da nadilazi razlikovanje građanskoga društva (privatni interesi i nepolitički oblik ljudskih veza) i političke države (institucije upravljanja proizvodnjom života u biopolitičkome stanju), korporativno upravljanje ima strukturu mreže. A to znači da je deteritorijalizirano/reteritorijalizirano u okviru imperijalne suverenosti globalnoga poretka. Rezultat je totalna privatizacija svega onoga što je nekoć pripadalo području javnoga ili zajedničkoga dobra. Američki se „slučaj“ tvrde kapitalističke inicijative u svim područjima društva i države, od obrazovanja, kulture i sporta preselio i prenio u Europu. I tako je od prostora zajedničkoga svijeta građanske odgovornosti za istinsku politiku Europa postala igrom za prijestolje oligarhijskih elita. Sprega javnog bankarskoga utjecaja i tajnih političkih saveza djeluje besprijekorno. Samo je po sebi jasno da je umjesto pojma tradicionalne konzervativne elite ovdje naglasak na masovnome posredovanju znanja. Vladavina medija i logokracije pretpostavlja promijenjenu ulogu mase. Ona više nije nikakva „revolucionarna snaga“ podobna za korjenite promjene društva u globalnome kapitalizmu, kako su to mislili Marx i na njegovu tragu brojni teoretičari od Pareta do Bourdieua. Masa, naprotiv, ima posve drukčiju funkciju u doba informacijskog ili kognitivnoga kapitalizma. Bez njezine nove medijske interaktivnosti, paradoksalno, niti oligarhija ne bi mogla zauzeti mjesto nadomjesne strukture vladanja ili pseudo-fikcije demokracije u globalnome svijetu. Kako se to događa? Zar nije samorazumljivo da bi oligarhija ipak trebala biti pojam koji obuhvaća nejednakost i apsolutnu moć novih elita? Vratimo se nakratko analizi Jacquesa Rancierea s obzirom na pitanje razlikovanja pojmova politike i „policije“, onog što se odnosi na proces političke subjektivacije u sukobu s aparatima države i „demokratske oligarhije“ te onog što je utkano u upravljačke mehanizme tehnologije moći. Vidjeli smo da je u toj analizi riječ o prelasku paradoksa u aporiju. Kako, naime, demokratski poredak uopće može funkcionirati ako ne postoji „konsenzus“ između politike i „policije“ o bitnim pitanjima države i društva? Za Rancierea se ovdje ne radi tek o sukobu i/ili konsenzusu. To je pitanje sudbonosnoga karaktera. Odnosi se na prijetnju dokidanja onog što čini uvjet mogućnosti političkoga kao takvoga. Posrijedi je pitanje o jednakosti kao političkoj kategoriji s kojom ideja suvremene demokracije prolazi ili pada. Utoliko je Ranciere u pravu kada kaže da je tzv. povratak „političke filozofije“ samo druga strana potiskivanja politike u stanje zamrznutosti jer onome što se događa nastoji uokviriti norme i pravila iz ovog ili onog filozofijskog stajališta, platonskog ili aristotelovskoga. Ali, naposljetku, uvijek je riječ o djelovanju triju politika koje se nalaze iza tog „velikog povratka“: arhepolitike, parapolitike i metapolitike. (Jacques Ranciere, Mésentente, str. 93-131. Vidi o tome: Bruno Bosteels, „Archipolitics, Parapolitics, Metapolitics“, u: Jean-Philippe Deranty, Jacques Ranciere: Key Concepts, Acumen, Durham, 2010., str. 80-92.) (1) Arhepolitika (L’archi-politique) izvodi se iz Platonova nastojanja da se uspostavi zajednica (politeia) zasnovana na cjelovitome očitovanju njezina logosa u materijalnoj formi. Pojedinci u takvoj zajednici djeluju svagda tako da im je mjesto već unaprijed određeno njihovim položajem u političkome poretku. Poredak je uređen strogo hijerarhijski. U njemu građanin ima svoje mjesto i funkciju sukladno društvenome položaju. Znamo da rang bitno određuju djelatnosti. Platon ih naziva teorijom, praksom i proizvodnjom (poiesis). Prvome „staležu“ filozofa-vladara primjerena moć i ugled proizlaze iz znanja o biti svijeta uopće; drugome „staležu“ ratnika pripada djelovanje u užem i širem političkome smislu; trećem „staležu“ djelatnika ili obrtnika pripada čuvanje i zbrinjavanje materijalnoga bitka zajednice. Nomos zajednice ne omogućava, dakle, jednakost između različitih društvenih skupina. Politika se otuda nadomješta poretkom hijerarhije. Prema Ranciereu, njezino metafizičko opravdanje ne može biti nužno, već samo kontingentno. (2) Parapolitika (La Para-politique) je rezultat Aristotelove nakane da egalitarnu anarhiju vladavine naroda (demosa) dovede u ustavni poredak „policije“. Ranciere pod ovim pojmom promišlja ne samo represivni aparat državne vlasti, već i cijeli niz upravnih mjera, pravila, normi. Politiku taj niz mjera čine institucionalnim poretkom predstavništva i zastupništva, riječju, djelatnošću koja akciju pretpostavlja normi. U tom smislu načelo jednakosti u demokratskim poretcima istodobno se formalno štiti zakonima, ali na taj način da su zakoni u službi vladajuće klase ili, pak, ideologije koja počiva na razlikovanju prava i činjenica, norme i stvarnosti. Što je parapolitičko može se vidjeti u modernim teorijama suverenosti naroda, tzv. kontraktualizmu ili teorijama o društvenome ugovoru. U njima ne dolazi do izraza potpuna jednakost građana u svim aspektima tog pojma od ekonomske do političke i kulturne. Utoliko se parapolitikom može nazvati ono što nalikuje pravoj politici, ali to uistinu nije, jer ne izvršava svoja načela i građane razvrstava u one koji su zaslužniji od onih koji su izuzeti od nekog oblika javnoga priznanja, bez obzira na razloge ove isključenosti. (3) Metapolitika (Meta-politique) se nalazi između dvije suprotnosti: s jedne strane parapolitičkoga privida jednakosti u formi ustavno-pravne norme ili ideologije vladajuće klase, kako je to već Marx radikalno kritizirao u kritici političke emancipacije, a s druge strane u osudi onoga što pripada području arhepolitike. Razlog leži u tome što je politika područje ili događaj s onu stranu temelja (an-arhé). A budući da su temelji „truli“, odnosno izgrađeni na krivim pretpostavkama, moguće je samo uvjetno govoriti o „povratku politike“ iskonskome određenju. Ključan pojam za sva tri navedena pojma političke filozofije, prema Ranciereu, predstavlja upravo netematiziranost pojma univerzalne ili apsolutne jednakosti. Čini se stoga da metapolitički događaj jednakosti označava razmještenost svih tradicionalno shvaćenih kategorija politike od antike, srednjeg i novoga vijeka do univerzalnosti onoga što nadilazi moderno doba kao takvo. Imamo li to u vidu postat će jasnije zašto se nastanak oligarhije u samome srcu demokratskoga poretka može razumjeti i kao kritika liberalnoga shvaćanja politike. Oligarhija, naime, pretpostavlja već unaprijed svođenje političkoga događaja na nešto njemu izvanjsko. To je nešto što ima svoje utemeljenje u samome sebi. Pervertirani je obrat što je čitava moderna u znaku gubitka onoga političkog kao an-arhijskoga. Njegova preobrazba u uslužnu djelatnost kapitalističke ekonomije i tehnologije označava kraj političkoga uopće. Za Carla Schmitta su pojmovi „neutraliziranja i depolitiziranja“ onoga političkoga bili tehnički pojmovi trijumfa liberalizma i moderne tehnike kao posljednjeg razloga vladavine u svjetskoj povijesti. Prema tome, oligarhija nije tek način koruptne vladavine u globalnome poretku nakon 1989. godine. Bez prisile tehnologijskoga napretka, zahtjeva novih elita znanja za stručnošću i mjerodavnošću u bavljenju složenim mrežama javnih politika, neograničene moći financijskoga sektora u tehnokapitalizmu današnjice, nemoguće je govoriti o skrnavljenju demokracije i popratnoj psihopolitici neoliberalizma u stanju opće ravnodušnosti spram politike u cjelini.(Bjung Chul-Han, Psychopolitik: Neoliberalismus und die neuen Machttechniken, S.Fischer, Frankfurt/M., 2014.) Postoje tri načina kojim se masa u moderno doba pojavljuje na svjetsko-povijesnoj pozornici ekstaze tjelesnosti i mistike nasilja. To su ujedno i ideologijsko-politički sustavi mišljenja upregnuti u jaram posljednjega cilja. Razlika je u tome što su prva dva mesijansko-apokaliptička, a treći ima značajke postmodernoga nihilizma. Utoliko diskurs masovne psihologije postaje pravom svezom oslobođene tjelesnosti i kulta nasilja. Prvi je način ove diskurzivne formacije vezan uz totalitarne pokrete/poretke vladavine u 20. stoljeću: talijanski fašizam, njemački nacizam i sovjetski komunizam. Sva tri obilježava događaj nesvodljive kontingencije, jer se ovi pokreti/poretci vladavine zasnivaju na masovnoj podršci „naroda“ kao etnosa, rase i klase, a ne kao građanskoga demosa. Ta je podrška nužna za preokret iz spontanosti zajedničkoga kretanja spram cilja – totalne države i novoga carstva apsolutne moći – koju dijele masa, karizmatski Vođa i Partija kao utjelovljenje „političke religije“ modernoga doba. No, paradoks je svakog masovnoga pokreta s demokratskom legitimnošću kvantitativne „većine“ da iz stadija neposrednosti pokreta prelazi u stadij posrednoga vladanja masama s pomoću Partije i tajne policije. U svakom slučaju, javno djelovanje konstruiranoga neprijatelja postaje predmetom istraživanja tajnih policija (Gestapo, NKVD, Stasi, Udba). Masa se u ovoj formi totalitarne vladavine pokazuje onime što Peter Sloterdijk u svojem ogledu o tom fenomenu na tragu Hegela naziva „formom subjektiviranja“. (Peter Sloterdijk, Verachtung der Massen, str. 12.) Posve je isključeno sve ono što pripada tehnikama propagandne manipulacije, jer mase nisu puka gomila idiota. One su agregati svjesnih pojedinaca kao subjekti bezuvjetne volje za moć u formi diktature ili tiranije. Ništa ne mijenja na stvari što se „utapaju“ u gomilu. Na taj način stvaraju organiziranu masu sljedbenika novog kulta „moderne tradicije“. Masa u totalitarnim pokretima/poretcima postoji sve dok postoji ludilo cilja, bez obzira bilo to plaćeno kolektivnom krivnjom za osvajačke ratove u ime nacije/rase/klase ili gubitkom dostojanstva ratnika i radnika bez oružja i bez tvornice. Drugi je način vezan uz kapitalističku „industriju kulture“. Ovdje masa ne služi više Vođi i Partiji kao elitarnim zastupnicima „općenite volje“. Ona se transformira u svijet života koji se vodi kao zabava (entertainment) i kao spektakl. Liberalna demokracija ne svodi se, dakako, nipošto na potrošačku vrtoglavicu društvene potrebe za luksuzom i materijalnim blagostanjem. To je kultura kasnog kapitalizma koja nastaje mnogo prije, već nakon prvog svjetskoga rata u Americi i Europi procvatom tehnologije i dizajna. Ali, problem je u tome što mase u industrijskoj ekonomiji kulture istodobno imaju samo jedan izbor. On se svodi na biranje između tornjeva ekonomsko-političke moći korporacije i špilja nesvjesnoga u kulturi masovne ekstaze tjelesnosti. Na taj se način ekonomija i libido, kako je to pokazao rani Lyotard, povezuju u bricolage jednog poretka želje u kojem se represija sustava idealno podudara s depresijom samoga života. (Jean-François Lyotard, Libidinal Economy, Indiana University Press, Bloomington, 1993.) Kapital ne zavodi Druge fetiškim karakterom robe. On stvara produktivnu iluziju da se želja može realizirati u beskonačnome nizu objekata. Ta ready-made ideologija naposljetku završava samo s još većim napredovanjem u nasilju, dosadi i praznini. Eto, to je onaj treći, postmoderni stadij ulaska mase u povijest. Sloterdijk ga s punim pravom ironično naziva dezorijentacijom u samome pojmu mase kao sveze ideologije-politike i psihologije gomile: „Postmoderna masa je masa bez potencijala, zbroj iz mikroanarhizama i pojedinačnosti, koja se jedva može prisjetiti jednog vremena u kojem je kao snažan kolektiv (…) još mogla htjeti i imala mogućnost stvarati povijest …“ (Peter Sloterdijk, isto, str. 18.) No, ima nešto mnogo važnije u ovoj povijesnoj genealogiji pojma mase na ishodu modernoga doba. To je nesumnjivo njezina uloga u tajnom sporazumu s novim nevidljivim gospodarem društvenog svemira u globalnome kapitalizmu. Masa u toj praznini postmodernoga nihilizma uistinu više nema svoje ciljeve, a i metode su joj nemušte u odnosu na one kojima se služe totalitarni pokreti. Poraz mase u naše doba dolazi otuda što njezin glavni saveznik u demokratskome nihilizmu više nije nikakav psihopatološki narcis koji će postati ludim diktatorom poput Hitlera ili Staljina. Sada je obrat u tome da masa svojim gubitkom orijentacije na kraju povijesti ravnodušno konstruira nešto što se rađa poput čudovišta iz močvare, a nema ni herojski niti apokaliptički lik onoga ljudskog-odveć-ljudskoga. Bezličnost ove nove elite proizlazi otuda što je riječ o simulakrumu i nadomjestivosti njezinih subjekata/aktera. Razlog je u tome što oligarhija kao nova elita u društvima kontrole, kako naše doba naziva Gilles Deleuze, počiva na rastjelovljenoj masi kao virtualnoj društvenoj mreži korisnika i na novome znanju (know-how) za koje su potrebne posebne kompetencije. Specijalizirano znanje, heterogenost ciljeva, fleksibilnost mreža korporativne vladavine u globalnome kapitalizmu, sve su to pojmovi koji spajaju naizgled nespojivo. Elita moći danas nije više suprotnost masi kao objektu. Ona je novi subjekt mreže isprepletenih interesa transnacionalnih korporacija, nacija-država i drugih društvenih aktera u globalnome poretku. Njezin je credo onaj koji odlično utjelovljuje Kevin Spacey u televizijskoj seriji Kuća od karata (House of Cards) – apsolutna moć bez krajnjega cilja, bez mesijanstva i apokaliptike, čisto vladanje kao experimentum mundi jedne politike samoodržanja na vlasti. Oligarhija nema temelja ni u čemu drugome negoli u demokratskome nihilizmu svijeta. Besramno bogatstvo stečeno makinacijama u legalno postavljenome okviru financijsko-političke moći određuje njezin društveni položaj „iznimke“. Biti na vrhu ljestvice najbogatijih i najmoćnijih ljudi svijeta neizbježno pretpostavlja samo ono što proizlazi iz biti oligarhijske elite. Što je to drugo negoli održanje na vlasti i stalno uvećanje bogatstva. Problem je u tome što oligarhija nije tek kvarenje demokratskoga poretka vrijednosti s jednakošću kao credom. Stvar je još gora. Nejednakost koja se brani interesima kapitalističkoga razvitka korporativno najjačih „grabežljivaca“ na svjetskome tržištu ne može se nikad smiriti na razini podnošljive mjere častohleplja i korupcije. Poput biti kapitalizma, vidljivoga u onome što je Heidegger odredio nastankom i širenjem novovjekovnoga sklopa makinacije (Machenschaft) ili u kasnijem razdoblju njegova mišljenja postavom (Gestell), a to su pojmovi računanja, planiranja i konstrukcije, sve smjera bezmjernome, sve k tome postaje totalnom mobilizacijom, sve napokon ide prema najvećoj mogućoj perverziji vrijednosti. Doba oligarhije predstavlja, borgesovski rečeno, novu dekadentnu epohu opće povijesti beščašća. 2. Psihotehnike kontrole želje: Od ekonomskog managementa do političkoga marketinga U predavanjima o biopolitici na Collège de France u Parizu krajem 1970-ih godina Michel Foucault je na kraju izrekao jednu od najvećih pohvala političkome liberalizmu uopće u 20. stoljeću. Njegova analiza, naravno, nije bila nekritičko oduševljenje ovim ideologijskim projektom slobode u samoj jezgri zapadnjačke moderne civilizacije s kojom je kapitalizam došao do najviših vrhunaca svoje moći. Posve suprotno, Foucault je u suprotstavljanju temeljnih ideja dviju ekonomskih škola, njemačkih Ordoliberala ili Frajburške škole 1930-1950ih godina te Čikaške neoliberalne teorije „racionalnoga izbora“ u alokaciji i distribuciji ljudskoga kapitala (human capital) 1970-ih godina, došao do aksiomatike političkoga konsenzusa između ljevice i desnice na kraju 20. stoljeća. Ljevica priziva New Deal ili veću ulogu iščezle socijalne države, a desnica New Management ili korporativno upravljanje javnim dobrima kao poduzetničkim laboratorijem prema načelima cost-benefit analize. Ravnoteža političkih snaga u poretku liberalne demokracije dokazuje da su ideologijske borbe, doduše, i nadalje nužne zbog privida sukobljavanja i tvorbe „neprijatelja“. No, one su tek u funkciji nesmetane vladavine ekonomije globalnoga kapitalizma. Umjesto kraja ideologija kao postpolitike, ovaj konsenzus u doba neoliberalnoga marša kapitalizma svijetom ukazuje na jedan mnogo dublji problem moderne artikulacije društva, politike i kulture. Radi se o problemu konstrukcije i nadzora nad samim nastankom života. Reguliranje životnih procesa unutar prostora suverene nacije-države s pomoću novih tehnologija moći predstavlja krunu biopolitičke kontrole. (Michel Foucault, Naissance de la biopolitique: Cours au College de France, 1978-1979.,Seuil-Gallimard, Pariz, 2004., str. 325-329. Vidi o tome: Thomas Lemke, „“The Birth of Bio-Politics” – Michel Foucault’s Lecture at the Collège de France on Neo-Liberal Governmentality, u: Economy & Society, Vol 30. br. 2/2001., str. 190-207.) Kako valja pristupiti ovom naizgled začudnom Foucaultovu epistemologijsko-etičkome obratu pred kraj života? Da je neomarksistički teoretičar diskursa i dispozitiva moći pristao naposljetku na „poraz utopije“ ili, njegovim riječima, nemogućnosti da heterotopije ostvare novi svijet slobode, jednakosti i pravednosti? U ovom slučaju ne zanima nas ekstenzivna analiza Foucaultova slučaja. Nešto je drugo mnogo važnije. Ako, naime, neoliberalizam više nije staro vino u novim bocama, već se s njime rađa nešto čudovišno „novo“ u globalnome poretku ekonomije, politike i kulture, moramo se zapitati zašto se taj pojam toliko uokvirio u sve kritičke rasprave o realnosti kapitalizma danas i zašto se, s druge strane, u njemu sabire nemogućnost radikalne promjene, revolucije, transformacije „novog svjetskoga poretka“? Nema nikakve sumnje da je Foucault uvidio koliko je taj pojam ujedno manihejski i apokaliptički upravo zbog toga što s njim završava epoha modernosti. Drugim riječima, neoliberalizam nije tek samo nova ideologija za kasni kapitalizam s njegovim usmjerenjem spram racionalnosti, vladavini tehnoznanosti i kibernetičke kontrole, iz koje nužno nastaju fenomeni razaranja demokratske vladavine u korist oligarhijske. Ono što s neoliberalizmom dolazi do zida povijesnoga vremena jest kraj epohalno shvaćene politike, povijesti i čovjeka. Foucault u spomenutim predavanjima o biopolitici neprestano govori o dobu vladavine homo oeconomicusa: „Beckerova definicija – koju, još jednom ponavljam, ne priznaje polovica, a kamoli većina ekonomista – ukazuje, premda je osamljen, na svojevrstan paradoks. U biti homo oeconomicusa, takav kakav se pojavljuje u 18. stoljeću, na to ću se vratiti za koji tren, dakle takav homo oeconomicus funkcionira kao nedodirljivi element za provedbu moći. Homo oeconomicus je onaj koji slijedi svoj interes, a taj se interes spontano kreće prema interesima drugih. Homo oeconomicus je sa stajališta teorije vladanja onaj koga ne treba dirati. Homo oeconomicusa ostavljamo djelovati. On je pokretalo ili predmet laissez-faire. On je u svakom slučaju partner jedne vlade, načelo koje je laissez-faire. I sada se, u Beckerovoj definiciji takvoj kakvoj sam vam dao, homo oeconomicus, to jest onaj koji prihvaća realnost ili koji sustavno reagira na modifikacije promjenljivih okruženja, taj homo oeconomicus pojavljuje kao ovladiv i spreman odgovoriti sustavno na sve sustavne modifikacije koje bi se umjetno provele nad okruženjem. Homo oeconomicus je izrazito podložan vladanju. Od nedodirljivoga partnera laissez-faire, homo oeconomicus se pojavljuje kao korelat guvermentalnosti koja djeluje na okruženje i sustavno modificira varijable miljea.“ (Michel Foucault, „Rođenje biopolitike“, Tvrđa, br. 1-2/2014., str. 7. S francuskoga preveo Mario Kopić) Ako se s neoliberalizmom stvara nova „kultura“ specifične racionalnosti subjekta u ekonomskim odnosima kasnoga kapitalizma, a čitav spektar odnosa između tržišta i države poprima karakter ove promjenljive prirode sustava na koji se može utjecati individualnim akcijama, onda je posve razumljivo da se Foucaultu otvorio temeljni problem dekonstrukcije čitave zapadnjačke tradicije „filozofije politike“. Umjesto slobode, jednakosti i pravednosti vezane uz francuski model vladavine u korist posvećenog zajedničkoga dobra (communauté), a što od Rousseaua do 20. stoljeća vodi do snažne uloge države u definiranju što jest dobar život u zajednici, nastupa radikalan obrat. On je otpočeo u političkoj ekonomiji 18. stoljeća s fiziokratima. U drugoj polovini 20. stoljeća „materijalistički obrat“ u Čikaškoj školi ucrtao je put do nove definicije čovjeka. On se više ne shvaća iz perspektive filozofskih antropologija. Racionalnost znanosti o kretanju ljudskog i neljudskoga kapitala postaje ishodištem za obrat. Sloboda, jednakost i pravednost nisu, dakle, u neoliberalizmu razoreni kao temeljne ideje i načela ponašanja u liberalnim demokracijama Zapada. Naprotiv, radi se o novome pokušaju njihove rekonstrukcije na drukčijim zasadama. Utoliko je Foucault uistinu u pravu kada tvrdi da neoliberalizam nije revival stare ideologije slobodnoga tržišta i ljudskih prava. Umjesto toga susrećemo se s promjenom u shvaćanju čovjeka kao praktičnoga bića. Ono što izostaje u povijesnome sklopu republikanizma i političke demokracije od Francuske revolucije do danas jest istinska „novost“ neoliberalističke intervencije u ekonomiju, politiku i kulturu. Sloboda je shvaćena libertarijanski. Jednakost se, pak, odnosi samo na jednakost pred Zakonom i na jednakost uvjeta mogućnosti na tržištu, što je, uostalom, i konzervativni liberal Alexis de Tocqueville smatrao odlučnim za američku demokraciju. A pravednost je vezana uz pojam zajednice kao fairness političke zajednice. Kulturne razlike, moralna stajališta i religijski svjetonazori po definiciji ne dovode do raspada postulirane univerzalnosti. Homo oeconomicus, međutim, u svojoj racionalnoj ekstazi privatne inicijative vlada svim područjima društva i države. Drugim riječima, politika vladanja postaje upravljačkom tehnologijom. U njoj se spajaju moć i ideologija, a ne više pitanje o svijesti i svjesnome djelovanju u društvu. Totalna racionalizacija dovodi ekonomiju na vrh piramide. Moderni je svijet otuda hiperracionalni sustav potreba. Regulira se s pomoću ekonomskih znanosti, matematike, informatike i kibernetike. Što Foucalt vidi u neoliberalizmu nije, dakle, puka ideologija privatizacije javnoga sektora i delirij tržišne logike. To je ponajprije uvođenje u svijet bez solidarnosti, bez nadzornog tutorstva države kao Oca/Zakona. Nedostaje i izostaje ono što je u povijesnome sklopu Francuske revolucije ili zakona modernosti uvijek na zadnjem mjestu, ali bez čega nema ni slobode, ni jednakosti, niti pravednosti. Solidarnost između ljudi kao društvenih uloga i figuracija životnih stilova nepovratno je iščezla. Kada se čovjek kao homo oeconomicus popeo na prijestolje jednog novoga načina vladanja i upravljanja životom sve iznova valja stvoriti na drugi način. Zato je biopolitika istodobno sveza onoga što se u 19. stoljeću pojavljuje početkom kraja čovjeka u novonastalim diskursima rada (ekonomije), jezika (lingvistike) i života (biologije). Kraj čovjeka u neoliberalnoj aksiomatici moći u globalnome poretku vladavine označava kraj solidarnosti (prijateljstva, kako to definira Derrida u svojim analizama političkoga na tragu Platona). (Vidi o tome: Žarko Paić, „Preobrazbe biopolitike“, u: Posthumano stanje, Litteris, Zagreb, 2011., str. 121-151.;Thomas Lemke, Eine Kritik der politischen Vernunft: Foucaults Analyse der modernen Gouvernmentalität, Argument, Hamburg-Berlin, 1997. i Jacques Derrida, The Politics of Friendship, Verso, London-New York, 2006.) Pojam ontologijsko-političke solidarnosti na kraju je u Foucaltovim predavanjima na College de France nadomješten etikom „brige za sebe“. (Michel Foucault, Ethics: Subjectivity and Truth, u: Paul Rabinow (ur.), The Essential Works of Michel Foucault 1954-1984., sv. I, Free Press, New York, 1997.) Ne ulazeći ovdje u kritičko čitanje kasnoga Foucaulta s obzirom na redefiniciju etike na tragovima kasnoantičke stoe, valja samo kazati da se već taj obrat k „sebi“ odnosno spram vlastitosti i sebstva tumači iz obzorja hermeneutike subjekta. Dakako, nije to subjekt kao u Kanta. S njime otpočinje novovjekovna metafizika razlike između transcendentalnoga uvjeta mogućnosti bitka i empirijskoga svijeta pojava. Subjekt je to koji se decentrira. Nastaje kao želja za ovladavanjem čitavom mrežom diskursa znanja/moći. A to je nemoguć projekt zbog toga što je svaka želja u svojoj moćnoj tjelesnosti uvijek i volja za moć. No, povratak „brizi za sebe“ i etici jednog drukčije strukturiranoga subjekta označava istodobno put spram sjedinjenja nečeg što je ostalo visjeti u zraku. Foucault prepoznaje u neoliberalizmu ono „pozitivno“ i ono „negativno“. Prvo je napredak u individualiziranju subjekta kao nositelja svih svojih želja, volje i htijenja za ovladavanjem u svijetu bez unaprijed postavljene idile solidarnosti. Drugo je ono što se događa kada se ekonomija u svojem apsolutnome zahtjevu za vladavinom uspostavlja kao čitav niz diskurzivnih praksi upravljanja i vladanja (gouvernementalité). (Ulrich Bröckling, Susanne Krasmann i Thomas Lemke (ur.), Gouvernementalität der Gegenwart: Studien zur Ökonomisierung des Sozialen, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2000.) Neoliberalizam time uskraćuje mogućnost radikalne promjene koja bi mogla nastupiti u području političkoga kao takvoga bez temeljne promjene društvenih odnosa. Karl Marx i Gary S. Becker, kritičar političke ekonomije i revolucionarni mislilac moderne 19. stoljeća te paradigmatski teoretičar Čikaške škole i njezine apologije „racionalnoga izbora“ homo oeconomicusa, nisu ni u kojem slučaju usporedivi osim u jednome. Kapital o kojem promišljaju ne može biti samo ljudski ako prethodno nije u stanju primarne neljudskosti. Ako se u njegovu pojmu ne nalazi ujedno ono što određuje napredak i razvitak čovječanstva i nešto čudovišno, ono što je Marx mislio hegelovski kao otuđenje i postvarenje, a Nietzsche imenovao pojmom nihilizma, nema ni puta spram ljudskoga u smislu racionalnosti (animal rationale=homo oeconomicus). Kraj solidarnosti označava kraj društva u klasičnom liberalnome razumijevanju. I to je glavni problem čitave rasprave o usudu svijeta globalnoga kapitalizma. Sve je to najbolje posvjedočila glavna politička zvijezda ovoga obrata u svjetskoj politici 1980-ih godina, britanska premijerka Margaret Thatcher, svojom kontroverznom izjavom: „There is no such thing as society.“ Mjesto posredovanja između države (politike) i pojedinca (ekonomije) više ne postoji. Dokinuće tog odnosa koji se primarno nalazi u sferi društvenosti još od razdoblja fiziokrata i rane političke ekonomije Adama Smitha i Davida Ricarda, upravo se nadomještava racionalnom aksiomatikom novih tehnologija vladanja. One su važne, a ne pitanje svijesti ili manipulacije. Tko ima moć, taj manipulira sviješću. Bez moći nema ideologije. Ona je uvjet mogućnosti vladavine neoliberalizma i nemogućnosti radikalne alternative koja neće biti put u prošlost 20. stoljeća, već dostojna onome što je Foucault priznao i uvidio u radovima Beckera i drugih zastupnika neoliberalizma. Neki teoretičari pokušavaju nadopuniti Foucaulta. Često su to ishitrene tvrdnje. Kao primjerice, da nije dovoljno uvidio u svojem pojmu biopolitike koliki je utjecaj psihologije masovnih medija i različitih novijih tehnologija nagovaranja u kognitivnome kapitalizmu na racionalno ponašanje pojedinaca. U toj se kritici previđa ono što se već na početku predavanja o biopolitici i „guvernmentalitetu“ kaže o neoliberalnoj definiciji čovjeka u djelu Gary S. Beckera, američkoga nobelovca, ključnog autora teorije „racionalnoga izbora“ u kojem spaja ekonomiju, demografiju, sociologiju i kriminologiju. ( Gary S. Becker, Human Capital, Columbia University Press, New York, 1975. 2. izd.) Ne samo da je Foucault shvatio koliko na ponašanje pojedinca u masovnome društvu tehnokapitalizma utječe masovna propaganda kao i različite tehnologije psiholoških „treninga volje“. Štoviše, bez sveze psihologije mase utjelovljene u ideji managementa i marketinga (ekonomije i psihopolitike) neoliberalizam bi bio zastarjelom ideologijom iz imaginarnoga muzeja moderne. O čemu se ovdje radi, vidljivo je iz onoga što Foucault izvodi: „…kada definirate predmet ekonomske analize kao skup sustavnih reakcija pojedinca na promjenljiva okruženja, vidite da možete savršeno uključiti u ekonomiju cijeli niz tehnika koje su trenutno vrlo aktualne i u modi u Sjedinjenim Američkim Državama, a koje se nazivaju tehnikama ponašanja. Te metode, kojih najčistije, najstrože i najnetipičnije oblike, kakve god želite, možete naći kod Skinnera, sastoje se ne iz analize značenja određenoga ponašanja, nego jednostavno iz spoznaje na koji način će igra određenih stimulansa, mehanizama pojačavanja, polučiti reakcije, sustavnost kojih se može zabilježiti i na temelju kojih se mogu uvesti druge varijable ponašanja. Sve te tehnike pokazuju kako se psihologija, ukoliko se shvati na takav način, može podvesti pod Beckerovu definiciju ekonomije.“ (Michel Foucault, „Rođenje biopolitike“, str. 7.) Moć ekonomije u neoliberalnoj agendi postaje nova ekonomija moći. Shvatimo li čitav taj obrat strukturnim događajem od epohalne važnosti za razvitak kapitalističkoga načina proizvodnje, tada moramo zaključiti da se više ne može govoriti o ograničenosti pojma na „samo“ ekonomiju. Za razliku od politike ekonomija ima temelj i to u materijalnome zbrinjavanju čovjeka. Ništa se ne događa slijepom nužnošću. Pa tako niti suvremena ekonomija koju mnogi teoretičari nazivaju kognitivnim, postmodernim, informacijskim kapitalizmom ne počiva više na fizičkome radu. Temelj se, dakle, čitavoga procesa stvaranja robe-novca-kapitala, tog famoznog trojnoga obrasca procesa kapitalizma iz Marxova Kapitala, više ne može pronaći u tzv. fizičkome radu. Njega je u 20. stoljeću zamijenila kultura u najširem smislu riječi, pa nije začudno zašto Becker koristi izraz ljudski kapital (human capital), a američki sociolozi poput Craiga Calhouna i neomarksističkog francuskoga teoretičara Pierrea Bourdieua govore o kulturnome kapitalu (cultural capital).(Pierre Bourdieu, „Le trois états du capital culturele“, Actes de la recherche sciences sociales, Vol. 30, br. 30/1979., str. 3-7.) U 21. stoljeću se kultura proširuje na sva područja života. Već je time zamjetno spajanje znanosti i kulture kroz istraživanja biogenetskih procesa nastanka umjetnog uma i umjetnoga života (A-intelligence i A-life). To, pak, samo znači da se materijalnost strukture kapitalizma uvelike mijenja. Nematerijalan rad postaje osnovom nove vrste eksploatacije. Razlog je u tome što se sada proširuje radno vrijeme unedogled suptilnim metodama ulaska u sam prostor intime i želje čovjeka. Kompjutorizacijom se ubrzao radni proces. Ujedno se usavršio tako što je odnos između čovjeka i prirode nadomješten odnosom između čovjeka i stroja. Interaktivnošću onog neljudskoga na najvišoj razini apstrakcije digitalna ekonomija postaje uvjetom mogućnosti svih drugih ekonomskih djelatnosti.(„Pojam “digitalna ekonomija” pojavio se krajem 1990-ih kao sažetak prethodno opisanih procesa. Taj pojam opisuje formaciju koja se s jedne strane preklapa s postmodernom kulturalnom ekonomijom (mediji, sveučilište i umjetnost), a s druge s informacijskom industrijom (informacijski i komunikacijski kompleks). To preklapanje dvaju različitih područja proizvodnje izazov je za teorijsko i praktično bavljenje pitanjem rada, pitanjem koje je za medijske studije marginalno kad se usporedi s pitanjima o vlasništvu (u političkoj ekonomiji) i potrošnji (u kulturalnim studijima).“ – Tiziana Terranova, „Besplatan rad“, Up & Underground: Critical Theory Dossier, br. 25-26/2014., str. 99. S engleskoga preveo Miloš Đurđević) Uistinu, neoliberalizam se ne može razumjeti „novom kulturom racionalnosti“ bez želje za usavršavanjem duhovno-tjelesne supstancije. Ovo se može vidjeti osobito danas u različitim paradigmama posthumanizma i transhumanizma. Nestanak čovjeka, o kojem su filozofijski govorili još Heidegger i Foucault, te iz diskursa mediologije Vilém Flusser i Friedrich Kittler, zbiva se sve većim prodorom neljudskoga u biokibernetici i robotici. (Rossi Braidotti, The Posthuman, Polity Press, Cambridge, 2013.) Ali, pravo je ipak pitanje ono koje nas tišti od samoga početka nastanka neoliberalizma. Zašto se nestankom elementarne solidarnosti u procesu uzdizanja korporativnoga kapitalizma na tron globalnoga poretka ujedno događa ono naizgled paradoksalno i aporetično: da, naime, umjesto demokracije vladaju oligarhije a na mjesto jednakosti kao jedne od temeljnih ideja zapadnjačke povijesti politike dolazi znanje/moć u formi kompetencije i stručnosti? Sjetimo se da je još Rousseau u jednom tekstu hiperbolično iskazao bijes protiv stanja u kojem znanje o istini svijeta neće biti dostupno svima, rekavši da bi onda trebalo preventivno spaliti sve knjižnice i akademije. Ako se ujedno zbiva i nestanak koncepta „javnoga znanja“ (univerzalnosti uma) kojeg nadomješta privatizirano „korporativno znanje“ (partikularnost informacija), onda je neizbježna posljedica ciničan stav da je znanje prije svega danas roba i da visoko obrazovanje nužno potrebno za specijalizirani sustav informacija kojima se pokreće proces stvaranja kapitala mora biti „fleksibilno, fluidno i komercijalizirano“. Razmjeri su obrata čudovišni. Ne svjedoče li o tome učestale konferencije, okrugli stolovi i predavanja na temu privatizacije i poduzetništva unutar same „autonomne“ oaze starih sveučilišta, poput Cambridgea i Oxforda, primjerice, odakle dolaze ideje o nužnosti da se čak i društveno-humanističke znanosti uključe u taj proces „radosne apokalipse modernoga svijeta“. Sveučilište, dakako, nije imuno na zahtjeve za njegovim reformiranjem ili prilagodbom tzv. realnosti. No, problem je u tome što se u neoliberalnome shvaćanju društva ne radi više o tržištu kao „prirodnoj nužnosti“ reguliranja potreba ljudi. Umjesto zastarjele ideje prirode iz doba novoga vijeka i Newtonove paradigme, susrećemo se danas s idejom socijalnoga konstruktivizma, pa se tržište shvaća „kulturalnim“ značajkama posredovanja i kontingencije. Sve je konstruirano i mobilno, fluidno i fleksibilno, uključujući i nove znanstvene pristupe prirodi kao kaosu i entropiji, a ne vječnom i postojanome mjestu svete nužnosti. Neoliberalizam, dakle, ne označava odvajanje ekonomije i politike. Naprotiv, sada ekonomija kao moć tehnopolitike globalnoga kapitalizma ustrajno potire u pozadinu sve ono što ima bilo kakav prizvuk republikanske, anarhističke, ljevičarske politike nostalgije za zlatnim dobom konsenzusa o javnom ili zajedničkome dobru (communauté, common) i to proglašava, da paradoks bude potpun, „konzervativnim i reakcionarnim“. (Neoliberalizam se otuda pojavljuje u mnoštvu svojih likova poput: (a) diskurzivne formacije, (b) programa vladavine kroz upravljanje društvom/državom, (c) ideologije libertarijanstva i posjedničkog individualizma bez granica, (d) hegemonijskoga projekta u globalnome poretku, (e) tehničkoga assemblagea raznolikih ideja iz kibernetike, informacijskih znanosti, matematike, ekonomije, demografije, kriminologije i (f) apstraktnoga stroja kapitalizma u svim područjima života. Vidi o tome: Jeremy Gilbert, „What Kind of Thing is ‘Neoliberalism’?“, New Formations, br. 80-81/2013., str. 7-22.) Što je drugo onda „progresivno“ negoli vjera u homo oeconomicusa koji u ime moderne fikcije slobodnoga subjekta preuzima na sebe rizik pokretanja poslova. Time uzdiže ideju privatnoga vlasništva, kapitala i banaka na razinu posljednje teologijske tajne o svetome trojstvu u ovome svijetu. Da, neoliberalizam uistinu nema alternative upravo zbog toga što je kapitalizam postao kao i u Marxovo vrijeme jedini svjetsko-povijesni, a to ujedno znači globalno-planetarni, sustav proizvodnje samoga života. U tome se skriva glavna formula obrata od klasičnog liberalizma moderne do ovoga krajnje radikalnog, posthumanoga sustava racionalnosti i fleksibilnosti u neoliberalnome shvaćanju svijeta kao New Managementa (ekonomija) i marketinga (psihopolitika). Sjedinjenje pojmova u svakodnevnoj praksi dovodi do toga da je kapital kao ekonomska vrijednost postao pitanjem jedne nove politike želje, istinskom libidinalnom politikom. Najveći je problem u tome što dolazi do dokidanja razlika prethodno postojećih autonomnih područja. Politika je među njima imala formalno najviše mjesto. Ali, kako je to pokazao Foucault reinterpretacijom Marxove kritike političke ekonomije (kapitalizma), čitava se operacija redukcije provodi tako što sve poprima ideologijski karakter znanja/moći o procesima proizvodnje života. To znači samo jedno: ekonomija pokorava svijet života kao što nužnost pokorava slobodu. Zato je neoliberalizam u svojoj biti kontingentan proces prevladavanja/dokidanja svih prepreka koje stoje na putu nesmetanome razvitku homo oeconomicusa. Njegova je istina u nadilaženju klasične liberalne paradigme odvajanja ekonomije i politike. Namjesto toga, sada se sve odvija tako što management-marketing predstavlja novu moć kapitalizma kao „najboljega od svih svjetova“. U njemu pojedinac ukoliko ostvaruje prirodne potencijale i racionalno ih koristi može postati predmetom vlastite želje. (Vidi o tome: Nikolas Rose, „Governing the Enterprising Self“, u: Paul Heelas i Paul Morris (ur.), The Values of the Enterprising Culture: The Moral Debate, Routledge, London – New York, 1992., str. 141-164.) Autorefleksivnost procesa racionalizacije zbiva se na svim razinama. Kakve su posljedice ovog procesa razvitka samosvijesti o naravi društvenih odnosa u kognitivnome kapitalizmu može se vidjeti poglavito u promijenjenome značenju ideologije. Procedure istine, doktrina kao „nova vjera“ i diskurs refleksivne moći s kojom ekonomija ulazi u tamne predjele nesvjesnoga, sve to svjedoči o gubitku distancije između subjekta i njegova predmeta. Svijest se ne može unedogled pokoravati tehnikama manipulacije kakve su vladale u nadzornome društvu. Sada je sve na tome kako kontrolirati procese biogenetskoga upravljanja društvom/državom na temelju novih tehnologija informacija-komunikacija. Nikad više kao danas spektakularnih konferencija o blagodatima ulaganja i investiranja u prostore koji su, pojmovnom analizom Deleuzea i Guattarija iz Tisuću platoa, već uvijek raseljeni/naseljeni, spremni za preobrazbu u višak vrijednosti. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia, Continuum, London, 1987. Vidi o tome: Žarko Paić, Sloboda bez moći, str. 218-245.) Ovo znači: spremni za „napredak“ i „razvitak“ u industrijaliziranoj ekonomiji s jedne strane, te za beskrupuloznu korupciju države i svih institucija onog što je preostalo od društva, s druge strane. Uz dodatak rastućega osiromašenja najvećeg dijela stanovništva u zemljama Trećega svijeta. Nastanak najzlogukijeg fenomena globalizacije uopće – urbanoga kaosa slumova, favela, predgrađa – uvjerljivo svjedoči o ovom stanju stvari. (Vidi o tome: Mike Davis, Planet of Slums, Verso, London – New York, 2007. ) Drugim riječima, političkom se formom globalnoga kapitalizma pojavljuje ekonomija kao tehnologija moći-želje za vladavinom bez granica. Bezuvjetna volja za voljom, kako je Heidegger odredio bit novovjekovnoga subjekta, postaje nihilizam onog trenutka kada se subjekt u svojem postajanju Drugime razmješta iz stabilnosti jednog sustava u ravnotežu kaotične metastabilnosti. To se zbiva na taj način što neoliberalizam u svojem trostrukome liku metamorfoza kapitala kao subjekta-supstancije procesa postajanja svrhom čitavoga povijesnoga procesa u produktivnoj potrošnji i potrošačkome produktivizmu sintetizira ideju i zbilju kao: libidinalnu ili informacijsku ekonomiju punude objekata kao znakova promjenljive realnosti (semiosfera); psihopolitički poredak vladavine elita ili logokracije u kojem jednakost svih biva nadomještena kompetencijom nekih i njihovim posebnim znanjem potrebnim za donošenje odluka (oligarhija i meritokracija); preobrazbom jezika u sliku društva spektakla čime dolazi do neposrednosti odnosa između korisnika i subjekta/aktera cirkulacije kapitala kao kulture na globalnome tržištu informacija (mediosfera).

March 8, 2026
Politika estetskog obrata

Politika estetskog obrata

Uvod Što se događa nestankom sudbine? Nadomještava li možda neki drugi „pojam“ prepuštanje povijesti slučaju slobode ili slobodi slučaja? U ogledu o problemu komunikacije u zajednici nastaloj tehno-znanstvenom konstrukcijom digitalnoga sklopa umreženih aktera Jean-François Lyotard postavlja pitanje o smislu onoga što se „više ne događa“. Navodeći Hölderlinove iskaze o Sofoklovoj tragediji Edip na Kolonu, Lyotard kaže da prava tragedija nije u Edipu kao ubojici oca i uzurpatoru političke vladavine. Tragedija leži u njegovu povlačenju iz svijeta. Nestankom sudbine sve postaje pukim trajanjem. Gubitak drame života iziskuje nužnost komunikacije. Umjesto sukoba između slobode i nužnosti nastaje tek protjecanje vremena i konfiguracija prostora kao uvjeta mogućnosti nadomjesne zajednice. (Jean-François Lyotard, „Something like: ‘Communication…without Communication“, u: The Inhuman: Reflections on Time, Polity Press, Cambridge, 1991., str. 114.) Edip bez sudbine, dakle, označava doba bez tragedije. Ako pojam tragedije ne pripisujemo tek estetskoj formi drame u umjetničkome prikazivanju sukoba između smrtnika i besmrtnika, zemlje i neba, govoreći jezikom Heideggerova kasnoga mišljenja, već ga upisujemo u pojavne likove povijesnoga događanja, krajnja je posljedica tog iskaza da bez sudbine više nema povijesti. Edip na Kolonu dosađuje se komunikacijom s „prošlošću“ i očekivanjem posve izvjesne „budućnosti“. Ova dosada poprima formu produktivne melankolije i/ili programiranja inovacija iz duha eksperimentiranja. Žalovanje i napredak neraskidivo su povezani u sklopu moderne umjetnosti. Baudelaire predstavlja ključnu figuru te ambivalencije. Walter Benjamin u fragmentu ogleda „Zentralpark“ ispisuje o tome nezaboravan aforizam: Na križnome putu melankolika alegorije su postaje.“ (Walter Benjamin, „Zentralpark“, u: Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008., str. 94. S njemačkoga izabrala i prevela Snješka Knežević) Nimalo slučajno, Lyotard se u svojoj posljednjoj fazi mišljenja intenzivno bavio odnosom estetike i tehno-znanosti. Pojmovi uzvišenoga i neljudskoga međusobno su korelativni. Kada više nema „sudbine“, što još preostaje? Pretpostavimo da mišljenje s onu stranu terora komunikacije može možda izbjeći ovoj nelagodi melankolije i futurizma. Uvjet za to jest da se radikalno suoči s pitanjem što se „sada“ i „ovdje“ (ne) događa. Pad u prošlost i let u budućnost samo su dva ekstrema nelagode sa sadašnjošću. Ona se, naime, sastoji u nemogućnosti nadilaženja zatvorene sheme/forme pojma vremena s vladavinom prisutnosti. Kant je to izveo u analitici čistoga uma. Kada se vrijeme svodi na gubitak prošlosti i izostajanje budućnosti, već je posrijedi uvid da to vrijeme nije „pravo“ vrijeme i da taj prostor nije „istinski“ prostor za razvitak slobode mišljenja i događanja svijeta. Teror komunikacije samo je izvanjski znak preobrazbe vremena u aktualizaciju prostora bez „komunikacije“. Prema tome, vrijeme bez povijesti označava vladavinu zajednice bez vlastita prostora obitavanja. Njezino je mjesto stoga nužno nadomjestak, konstrukcija i eksperiment s onu stranu zemlje (Erde). Zato Lyotard na tragu Heideggera proglašava neljudskim ono stanje koje naziva postmodernim (la condition postmoderne), a koje će uskoro postati posthumanim stanjem realizirane metafizike. Bezavičajnost (Unheimlichkeit) pogađa „bit“ suvremenosti. Gubitak iskonskoga mjesta (topologija) uvijek je već i nestanak izvorne vremenitosti. Raspad ove onto-kronijske strukture događaja nadomještava se logikom novovjekovne konstrukcije prostora-vremena kao dislokacije i detemporalizacije. Nikad ne možemo razdvajati ove forme razumijevanja bitka i orijentacije živih bića. Sam jezik pokazatelj je sinteze. Prisutnost kao vladajuća ekstaza vremena uvijek se, naime, iskazuje onime što je „sada“ i „ovdje“. Hegel je u Fenomenologiji duha pokazao da govor o prisutnosti nužno pretpostavlja „ovo“ i „ovdje“. Apriorne forme čistoga uma su stoga ideje vremena i prostora. One odgovaraju shvaćanju novovjekovnih znanosti. Model pritom predstavljaju Newtonovi zakoni mehaničkoga gibanja. U moderno doba teorija relativnosti i kvantna fizika ruše tu samorazumljivost kategorijalne određenosti. „Sada“ i „ovdje“ u digitalnome okružju više nisu određeni stajalištem koherentnoga subjekta svijesti. Virtualna aktualizacija prostora u realnome vremenu bitno mijenja poredak kategorija i jezik orijentacije. Vrijeme kao događaj onoga što se (ne) događa pretpostavlja prostor primarne otvorenosti. Posthumano stanje, međutim, više nema pred sobom događaj nadolazećega vremena kao nenadanosti i neodređenosti mogućega. Jedini problem postaje virtualna aktualizacija potencijalnosti. Lyotard ovaj obrat ontologije faktičnosti na tragu Wittgensteina i njegova pojma jezičnih igara određuje promjenom u samome pitanju o biti bitka. Umjesto pitanja o bitku (što, quid), sada je promjena u tome što se pitanje o načinu događanja samoga stanja (da, quod) uspostavlja novim odnosom identiteta i razlike. Faktičnost stanja nekog događaja prethodi njegovu bitku. Ali ne više u logičkome niti vremenskome smislu. Ono što se naziva „prije“ u odnosu na „poslije“, ono što jest apriorno naspram aposteriornoga, gubi vrijednost supstancijalnoga ranga. Radi se naprosto o drukčijem načinu razumijevanja odnosa. Razlika nije više posljedica utemeljenja bića. Nije riječ ni o uzroku bitka bića. S razlikom nastaje drukčiji način događanja. Tehno-znanosti stoga određuju posthumano stanje kao projekt (emancipacije) i program (racionalizacije) svijeta. Tko se od čega oslobađa i što postaje svijet? Zaboravimo na carstvo binarnih opreka. Dolazi vrijeme mnoštva i singularnosti. Mišljenje se oslobađa oklopa metafizičkoga humanizma s njegovom uzvišenom tlapnjom subjekta. Sloboda u tom činu pretpostavlja raskidanje lanaca uzroka i svrhe izvan samoga događaja. Priroda, pak, nestaje u projektu konstrukcije novoga (umjetnoga) života. Naposljetku, program zamjenjuje pojam predodređenosti i nadodređenosti. S njima je još strukturalizam kulturu pretpostavio raskorijenjenoj prirodi pojmovnom igrom znaka i označenoga. Oslobađanje od „prirode“ označava ujedno programiranje nove „kulture“ kao tehnologije informacija-komunikacija. U tom pogledu postoji bliska veza kibernetike, informacijskih znanosti, semiotike i komunikacije. Svi poststrukturalisti polaze od ideje da s krajem subjekta svijesti istodobno nastaje početak mišljenja jezika. Obrat od svijesti k jeziku još uvijek nije radikalan bez obrata samoga jezika metafizike. Richard Rorty je na to s pravom upozorio. Razmjeri lingvističkoga obrata za suvremene humanističke znanosti vidljivi su u promjeni paradigme. Ukratko: obrat može biti revolucionaran tek onda kada filozofijski stavovi iz područja mnijenja postanu obvezujući za metodu znanstvene analize. Korak od fikcija do istine nužno mora biti korak iz opsjena subjekta u verifikaciju metode. Ona mora biti eksperimentalna za mišljenje u procesu nastanka svijeta. Kada jezik napušta metaforu u korist pragmatike znanja u samome se jeziku događa obrat. Wittgenstein je s pojmom jezičnih igara u svojem kasnome mišljenju otvorio pitanje razlike između „istine“ i „interpretacije“. Učinio je to tako što je došao do otkrića o simboličkome karakteru jezika s onu stranu znaka za nešto. (Richard Rorty, „Introduction to the Linguistic Turn“, u: Christopher J. Voparil i Richard J. Bernstein (ur.), The Rorty Reader, Wiley-Blackwell, Oxford, 2010., str. 60-70.) Nestanak „velikih priča“ (grand récit) poput duha, rada i nesvjesnoga (Hegel, Marx, Freud) otvara ujedno prostor za njihovo nadomještanje raznolikim igrama diskursa. Lyotard uzima kao paradigmatski model novoga mišljenja upravo neodređenost polja između tehno-znanosti i estetike. To je razlogom zašto se u svojoj filozofiji neljudskoga toliko bavio analizom uzvišenoga. U rasponu od Kanta do suvremenoga neoavangardnoga slikarstva apstraktnoga ekspresionizma Barnetta Newmana uzvišeno lebdi između estetike i etike. (Jean-François Lyotard, Le différend, Minuit, Pariz, 1983., Jean-François Lyotard, „Newman: The Instant“ i „The Sublime and the Avant-Garde“ u: The Inhuman: Reflections on Time, str. 78-88, 89-107.) Blizina Lyotarda s Deleuzeom u mišljenju poststrukturalizma bjelodana je već time što nesvodljivost razlika i heterogenost načela prethodi svakom poretku raznolikih „žanrova diskursa“. Kao što je ključna uloga pojmovnoga para deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja u Deleuzeovom i Guattarijevem djelu Tisuću platoa, tako je za Lyotarda dehumaniziranje/rehumaniziranje odlučno za mišljenje postmoderne disimulacije globalnoga kapitalizma. ( Vidi o tome: Simon Choat, Marx Through Post-Structuralism: Lyotard, Derrida, Foucault, Deleuze, Continuum, London – New York, 2010.) Ako je glavna pretpostavka ovoga obrata da ne postoji mogućnost univerzalne povijesti niti ideja čovječanstva iz moći transcendentalnoga uma, što čini bit prosvjetiteljstva (Aufklärung), onda je ljudsko još jedino moguće razumjeti polazeći od neljudskoga. Podrijetlo etike u doba raspada uma leži u zoni neljudskoga. U tome se vide srodnosti i razlike Lyotarda i Adorna kao, uostalom, i u mnogo čemu drugome. (Vidi o tome: Peter V. Zima, Ästhetische Negation: Das Subjekt, das Schöne und das Erhabene von Mallarmé und Valéry und Lyotard, Königshausen & Neumann, Würzburg, 2005.) Paradoksalno, čovjek gubi auru subjekta da bi dobio svoje dostojanstvo tek onda kad je ugrožena njegova egzistencija. Iz onoga čudovišno neljudskoga s onu stranu razlike životinje i čovjeka proizlazi mogućnost rekombinacije čovjeka iz duha figuralne tjelesnosti. Vidjet ćemo kako se u Lyotardovu mišljenju ono tjelesno pojavljuje mjestom nesvodljive razlike mišljenja. Otpor i sloboda kontingencije omogućuju tek otvorenost za nastanak novoga događaja. Tehno-znanosti i mišljenje razlike kao raskola (différend) pokazuju razmjere odnosa između onog što označava bitnu razliku budućnosti kao tehno-znanstvene utopije i nadolazećega kao događaja nepredvidljive „sudbine“. U tome je sav „program“ onoga što Lyotard naziva postmodernim stanjem. Ako se ono razloži na elementarne čestice, tada je riječ o moći tehno-znanosti u postindustrijskome društvu informacija. Legitimnost se društva izvodi iz novoga pojma znanja. Sada se znanje smatra kognitivnim kapitalom. S onu stranu moderne suverenosti nacije-države leži njegova primjena. Tehno-znanosti, kognitivni kapital i sloboda interakcije između subjekata/aktera društvene moći utjelovljenih u mreži transnacionalnih korporacija čine trijadu neoliberalnoga kapitalizma. ( Jean-François Lyotard, La condition postmoderne, Minuit, Pariz, 1979.) Ono je, dakle, u Lyotardovim analizama od djela Libidinalna ekonomija do Neljudskoga stanje totalne mobilizacije kao stabilnosti u promjeni. Glavne značajke tog stanja su: (1) osjećaj uzvišene moći tehnosfere; (2) subverzivna želja za raskolom unutar ideje kapitala kao supstancije-subjekta povijesti u onto-theo-kozmičkome razumijevanju Stvari same; (3) konstrukcija stroja kao jedinstva prirode i kulture u tehno-znanstvenoj produkciji umjetnoga života (A-life). Tri faze Lyotardova mišljenja odgovaraju tom putu rasklopljenja povijesti: od osjećaja, želje do stroja samoga života kao umjetne geneze razlika. Osjećaj pripada tijelu. Želja usmjerava slobodu otpora protiv „sudbine“ uspostave prirodne nužnosti kapitalizma u formi vladavine tehno-znanosti. Naposljetku, stroj pretpostavlja ideju mišljenja u događaju samoga života. Nesvodljivost na stvari i objekte život čini otvorenim za eksperimente. Tri su temeljna pojma Lyotardova mišljenja od ranoga do kasnoga stadija: disimulacija (osjećaja) – raskol, différend (želje) – neljudskost (stroja). (Vidi o tome: Žarko Paić, „Čudovišno – kraj čovjeka i zadaća umjetnosti“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 13-64. i James Williams, Lyotard and the Political, Routledge, London – New York, 2000.) Uobičajena dioba stvari mišljenja na ranoga i kasnoga Lyotarda, a što se u tumačenjima francuskih filozofa na tragu Heideggera često smatra samorazumljivim, ne čini se opravdanom. Umjesto hipoteze o dva Lyotarda, dvije putanje promišljanja odnosa između metafizike i mišljenja razlike, potrebno je pokazati kako u njegovu djelu jedinstvenoga bricolagea utjecaja i preklapajućih tendencija od Marxa i marksizma, fenomenologije, psihoanalize, poststrukturalizma, Wittgensteina i Heideggera postoji nešto uistinu nesvodljivo i navlastito. ( Vidi o tome: Chris Rojek, „Lyotard and the decline of ‘society”, u: Chris Rojek i Bryan S. Turner (ur.), The Politics of Jean-François Lyotard, Routledge, London – New York, 1998., str. 10-24.) Radi se o uvidu kako estetsko rastemeljenje zapadnjačke metafizike u doba tehno-znanosti zahtijeva dvostruko rasplitanje mreže pojmova i figura: (1) kritikom Hegela i ideje o kauzalno-teleologijskome smislu povijesti u svim posthegelovskim pokušajima novoga zasnivanja subjekta i supstancije od marksizma do psihoanalize i strukturalizma; (2) svezom analitike jezika kao pragmatike značenja u pluralnome svijetu diskursa i sinteze u onome neljudskome. No, uvjetno rečeno, ipak postoje „dva Lyotarda“. Jedan je onaj koji precizno analitički opisuje strukture suvremenoga doba. U njemu prevladava moć informacijskih tehnologija i kognitivnoga kapitalizma. Prostori za emancipaciju svijeta života kao da više ne postoje. Drugi je onaj koji ustrajno traga za alternativom u nečemu krajnje „pasivnome“ i nepraktičnome. Rješenje se nastoji pronaći u svojevrsnoj politici nesvodljivoga otpora mišljenja u svijetu bez tragedije povijesti. Je li Lyotardovo mišljenje novi put za izlazak iz zatvorenosti posthumanoga stanja? 1. Disimulacija (osjećaja) Kao i kod nekih drugih mislilaca poststrukturalizma poput Foucaulta i Deleuzea, tako se i u slučaja Lyotarda može govoriti o „filozofiji politike“ drukčijega smjera od tradicionalnoga shvaćanja politike. Posrijedi je, dakako, razlikovanje političkoga i politike. Međutim, ovo razlikovanje u Lyotarda polazi od pretpostavke da odnos etike i politike kao sfere praktičnoga djelovanja nije određeno ničim drugime negoli onim estetskim. Političko se izvodi iz slobode novoga događaja. Utoliko su njegove temeljne značajke neodredljivost i „aktivna pasivnost“. Razlog je u tome što djelovanje prethodi bitku. Time se uspostavlja odnos razlike između logike i estetike, uma i osjećaja. Međutim, razlika ne utemeljuje samo drukčiju politiku. Ona jest bitno politička stoga što upućuje na ono što se događa u nadolazećem činu promjene samoga smjera djelovanja. S druge strane, politika nužno funkcionira kao struktura represije u modernoj demokraciji. U totalitarnim poretcima vladavine u 20. stoljeću (fašizam, nacizam, komunizam) politika se svodi na permanentni teror i koncentracijske logore. Za razliku od toga unutar liberalne demokracije politikom se reguliraju društveni odnosi moći u korporacijskome kapitalizmu. Problem s kojim se suočava Lyotard jest kako djelovati unutar dvije masivne dogme suvremenoga doba: (1) one o subjektu revolucionarne promjene društvenih odnosa kapitalizma iz političke sfere unutar modernoga sklopa nacije-države i industrijskoga načina proizvodnje i (2) one o tehnokratskome načinu upravljanja „društvom“ kao korporacijom na tržištu uz pomoć tehno-znanosti i instrumenata nasilja države od ideologije do gole represivne sile. Zašto su to dogme? Ponajprije, još uvijek u različitim verzijama neomarksizma, kao u slučaju političke ontologije Alaina Badioua, prevladava stajalište da je ključ revolucionarnoga obrata globalnoga kapitalizma u subjektu političkoga i politike. Ako to nije više sfera rada kao u kapitalizmu modernoga doba kojeg je opisao Marx u Kapitalu, tada je odgovor ili u politikama identiteta (kultura) ili u totalnoj revoluciji samoga pokretača povijesnoga napretka (kapital u formi tehno-znanosti). No, što ako subjekt revolucije nije više moguć u doba postmoderne? Što ako više ne postoji polje njegova djelovanja – moderna država i prostori kontrole tehno-znanosti kao uvjeta mogućnosti beskrajnoga napretka? Lyotard je imao u vidu ovu aporiju mišljenja. Već u pokušaju da se sučeli s rezultatima Heideggerova mišljenja postava (Gestell) kao biti tehnike s kojim nestaje ono što nazivamo modernim društvom, otpočeo je s nizanjem „figuralnih“ pojmova namjesto sustavne igre diskursa. (Vidi o tome: Žarko Paić, Posthumano stanje, str. 34-63.) Drugim riječima, problem je u tome što više nije moguće uspostaviti ono što je bilo središte svake moguće kritike sustava u dijalektici od Marxa do Adorna i Frankfurtske kritičke teorije društva. Ono što je dovedeno u pitanje, a što se nalazi u procesu iščeznuća, nije ništa drugo nego sam pojavni okvir modernoga kapitalizma. U doba neoliberalizma krajem 1970-ih godina razara se jezgra društva. Zacijelo najlucidnija analiza suvremenoga stanja s kapitalizmom, subjektom, društvom, tehno-znanostima i pitanjem filozofije u doba informacijskih tehnologija, a riječ je o programatskome Lyotardovu spisu Postmoderno stanje, pokazuje kako je društvo postalo zastarjelim pojmom. (Vidi o tome: William Martin, „Re-programming Lyotard: From the Postmodern to the Posthuman Condition“, Parrhesia, br. 8/2009., str. 60-75.) Nadomjestio ga je sklop tehno-znanstvene produkcije informacija i komunikacija. Kada više nema društva kao sfere rada i slobode, politike i umjetnosti, sve postaje nestabilno i sve postaje umreženo u korporativnome svijetu aparata i dispozitiva moći. James Williams u utjecajnoj studiji o pojmu političkoga u Lyotarda navodi čak pet aspekata i stadija njegova mišljenja. To su: (a) rani eseji o revoluciji u Alžiru u okviru antikolonijalne borbe protiv Francuske i kapitalizma općenito; (b) politička djela o libidinalnoj ekonomiji (Marx i Freud); (c) postmoderno stanje i politika nesvodljivih razlika; (d) politika „raskola“ (différend) i „uzvišenoga“ i (2) politika neljudskoga. Temeljna postavka se pritom odnosi na pokušaj ustanovljenja „političkoga bez politike“. Argumentacija za to je sljedeća. Bez potpore izvanjskih struktura moći akcija na koju se usmjerava politika ostaje uglavnom na razini norme. „Normativnom“ filozofijom politike često se naziva i Deleuzeovo mišljenje političkoga. Zbog prijetnje pada u „aktualnost“ zbivanja koje je uvijek prekriveno ideologijskim fikcijama i mrežom struktura moći, mišljenje političkoga mora pronaći svoje mjesto između dvojega: (1) nostalgije za iskonom politike u zlatno doba demokracije (Hannah Arendt i Leo Strauss) i (2) utopijskim očekivanjem nadolazeće zajednice (Emmanuel Lévinas i Jacques Derrida). U tom raskolu i razlici u samoj ideji utemeljenja političkoga iz transcendentalnih ideja Lyotard se nakon iskustva Hegelova sustava apsolutnoga duha u kojem je umno ono zbiljsko i obratno vraća predhegelovskim izvorima političkoga. Ako je mišljenje totaliteta u svojoj „biti“ neizravno već teror cjeline nad posebnostima, identiteta nad razlikama, tada jedino što preostaje jest paradoksalni „povratak“ onoj moći suđenja „o“ svijetu koja spaja nespojivo – osjećaj i um. Model za političko u Lyotarda postaje estetika. U pravu je stoga Habermas u kritici postmoderne i francuskih ničeanaca i hajdegerijanaca, koje, prema njemu, predvodi Lyotard. Ali valja dodati da to vrijedi samo za tvrdnju da je pitanje „subjekta“ društvene promjene unutar moderne postalo mistikom estetskoga obrata. (Jürgen Habermas, Der philosophische Diskurs der Moderne: Zwölf Vorlesungen, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1988. 11. izd.) Habermasov iskaz, pak, o političkome konzervativizmu postmodernih mislilaca bitni je promašaj u polemici oko univerzalnosti uma i partikularnosti kulture. Ironija je u tome da je Habermas zastupnik ideja konsenzusa javnoga razuma u politici liberalne demokracije, a Lyotard i postmodernisti zagovornici mikropolitika razlika protiv strukturne represije kapitalizma tehno-znanosti i informacijskih tehnologija. U oba slučaja svjedočimo istome. Moderno povjerenje u vladavinu javnoga razuma i postmoderna kritika uma kao terora univerzalnosti završavaju s utopijom republikanske slobode i s heterotopijom subverzivnoga otpora sustavu. Stara dilema poredak ili revolucija naposljetku ostaje u ovom novome sporu razriješena na sljedeći način. Revolucija poretka kao poredak revolucije u biti kapitalizma ostavlja bez moći kako subjekte javnoga konsenzusa (uma), tako i subjekte politike razlika (osjećaja). Da pojasnimo. Revolucijom se ne označava politički prevrat liberalne demokracije. Ako ta riječ ima više ikakvoga smisla onda je to još jedino u tome što u doba nestanka društva način nove društvene rekompozicije preuzimaju tehno-znanosti. Promjena je radikalna zato što pogađa svojim učincima podjednako tzv. svijet struktura i svijet života. Kada se mijenja logika djelovanja povijesti, tada strukture ulaze u život i obratno na posve drukčiji način od klasične društvene promjene subjekata/aktera. Nitko to nije bolje objasnio od Foucaulta u njegovu kasnome djelu gdje uvodi pojam gouvernementalité. (Michel Foucault, The Hermeneutics of the Subject: Lectures at the College the France 1981-1982. Palgrave MacMillan, New York, 2005. Vidi o tome: Jeremy Moss, The Later Foucault, SAGE, London, 1998., Thomas Lemke, Eine Kritik der politischen Vernunft: Foucaults Analyse der modernen Gouvernementälität, Argument, Berlin, 2011. 5. nepromijenjeno izd., Žarko Paić, „Preobrazbe biopolitike“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 121-152. i Žarko Paić, „Parrhésia vs. Phronesis“: Foucault i političko danas“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 294-345.) Jednostavno, politička vladavina u doba neoliberalizma označava ravnotežu moći ljevice i desnice oko pitanja vladavine. Politika postaje strukturom vladavine u službi tehno-znanstvene strukture kasnoga kapitalizma. Poredak se održava neprestanim promjenama i mobilizacijom „ljudskih resursa“ u funkciji održivoga razvitka samoga Kapitala. Bez promjene biti same Stvari obje političke teorije samo su više ili manje korektan opis stanja i nemogućnost pronalaska zbiljske alternative. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Jean-François Lyotard: postmoderna kao nesvodljivost kulturnih razlika“, u: Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005., str. 17-26. O sporu Habermasa i Lyotarda vidi: Richard Rorty, „Habermas and Lyotard on postmodernity“, u: Essays on Heidegger and Others, Cambridge University Press, Cambridge, 1991., str. 164-176.) Budući da umjetnost u estetskome smislu podaruje smisao životu, djelovanje i događanje umjetnosti moguće je jedino u zajednici. Kantovski rečeno, zajednica uvijek ima svoj sustav vrijednosti i ukusa (sensus communis). (Jean-François Lyotard, „Sensus Communis“, u: Andrew Benjamin (ur.), Judging Lyotard, Routledge, London – New York, 1992., str. 1-25.) Kao što ljepota nema svrhu pa je stoga svrhovitost bez svrhe, tako je političko za Lyotarda jedino moguće kao univerzalnost bez pojma, nužnost bez razloga, djelovanje-događanje koje smisao nema izvan sebe u nečemu drugome. Kao i cijeli niz mislilaca političkoga nakon Carla Schmitta, tako i Lyotard oslobađa političko u samome sebi. Ono predstavlja sferu djelovanja bez milosti Boga i posljednje svrhe u službi višem cilju, bilo da je riječ o etici ili, kao što se događa u kapitalizmu tehno-znanosti i informacija, o ekonomiji. Za razliku od Jamesa Williamsa i nekih drugih suvremenih mjerodavnih tumačenja političkoga u Lyotarda kao što je, primjerice, studija Billa Readingsa, zastupam postavku da je njegovo promišljanje u estetskome obratu političkoga neuspjeli pokušaj sintetiziranja osjećaja, želje i stroja iz načela raskola (différend). Uzvišeno otuda nije nadomjestak za izgubljeno mjesto Boga ili svetoga u doba sekularne politike razlika. (Vidi: Bill Readings, Introducing Lyotard: Art and Politics, Routledge, London – New York, 1991.) Neodredljivost i nepredvidljivost samoga događaja ukazuju na njegovu nepojmovnost. Dok je za Lévinasa i djelomice Derridu riječ o mesijanskome obratu u kojem etičko prethodi političkome zbog zahtjeva bezuvjetne pravednosti, u Lyotarda se politika uzvišenoga rađa iz događaja nadolazeće zajednice. S onu stranu razlike etičkoga i estetskoga zajednica se stvara događajem heterogene politike razlika. U pitanju je mjesto (topos) iščezloga društva u okružju telematskih tehnologija. One sada zauzimaju vrijeme-prostor nakon povijesti. Neljudsko postaje ujedno osjećajem, željom za preobrazbom u nematerijalno i novom formom života kao apsolutne reproduktibilnosti. Samo zahvaljujući neljudskome dana nam je mogućnost osjećaja i želje. Estetika i etika kao politika uzvišenoga ne dolaze više iz nebeskih visina uma. Sam život i tijelo postaju križištima ideja. Ali njezino „mjesto“ nije kao u Lacana izvan samoga djelovanja. „Veliki Drugi“ ne čeka iza ugla praznoga mjesta uzvišenoga. Na taj se način spaja uistinu nespojivo: političko koje sintetizira djelovanje iz (su)osjećaja sa svijetom nepravde i neslobode i želju za uspostavom poretka. Um više ne prethodi tijelu. Samo tijelo kibernetički živi u okružju umjetne inteligencije i umjetnoga života kao njegov posljednji preostatak Zemlje. Lyotardovo mišljenje prolazi i pada s pitanjem o uvjetu mogućnosti nadolazeće zajednice iz mistike estetskoga obrata. Gdje se nalazi jezgra tog mističnoga i ujedno tako profanoga početka postmodernoga/posthumanoga stanja? Odgovor je unaprijed poznat. U strukturi misaonoga subjekta kao sinteze tijela i tehnologije, živoga i stroja skriva se ono neljudsko. Ali da bi se subjekt uopće mogao u potpunosti svesti na njegove sastavne dijelove, da bi proces rasklapanja bio učinkovit, potrebno je izvršiti okret spram onog što je tradicionalna filozofija (politike) pripisivala djelatnosti nižega ranga. U Hegela je umjetnost ispod razine religije kao doživljaja božanskoga i filozofije kao najvišega oblika apsolutnoga duha. Ta podređenost osjećaja zahtjevima spekulativnoga uma izokreće se u suvremenoj estetici. Kod Lyotarda i Deleuzea, primjerice, afekti i intenziteti osjećaja u slikarstvu bit će važniji od refleksije i rada pojma. Odnos osjećaja i mišljenja postaje nerecipročan. Mišljenje otpočinje s uvidom da je bljesak trenutka uvijek vezan uz osjećaj tijela u otvorenosti svijeta. Za Deleuzea se pojam supstancije i tijela u novovjekovnoj filozofiji po prvi puta odlučno postavlja u Spinoze. U Lyotarda, pak, ključno mjesto razlike prebiva u Kantovoj Kritici moći suđenja te u Leibnizovu pojmu monade. Estetika i tijelo proizlaze iz onoga što ih sintetski omogućuje. Radi se o spoznaji posredovanja između intuicije i intelekta. Subjekt konstituira zamišljaje i opažaje zahvaljujući primarnoj mogućnosti osjećaja. Osjećaj dovodi do sintetiziranja prostorno-vremenskih kategorija čistoga uma i praktičnoga polja etičkoga djelovanja. Nije moguće drukčije opravdati postavke suvremenoga etičkoga obrata koji otpočinje s radovima Hansa Jonasa i Emmanuela Lévinasa o etici kao prvoj filozofiji i o suosjećanju s Drugime kao nadilaženju opreka bitka i Boga. (O problemu etičkoga u Lyotarda vidi: Georges de Schrivjer, The Political Ethics of Jean-François Lyotard and Jacques Derrida, Peeters Publish., Bibliotheca Ephemeridum TheologicarumLovaniensium, 2010.) S osjećajem se ne nalazimo u sivoj zoni tjelesne supstancije (res extensa) suprotstavljenoj misaonoj supstanciji (res cogitans). Descartesov rez napušten je u ime nove sinteze. Naravno, cijenu napuštanja treba platiti nadomjeskom Boga i transcendencije. Ovo je osobito razvidno u Lacanovoj psihoanalizi. (Yanis Stavrakakis, Lacan & the Political, Routledge, London – New York, 1999. i Žarko Paić, „Bijele rupe: Tijelo kao vizualna fascinacija“, u: Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009., str. 211-381.) Poredak nesvjesnoga regulira pravila jezika. U jeziku prebiva struktura moći subjekta nad onim što pripada sferi osjećaja. Prema tome, simboličko prethodi imaginaciji u formi Oca-Zakona. Svijet se, dakle, izvorno pokazuje u suosjećanju između bića. Ali to se ne zbiva kao početak etičkoga odnosa u već stvorenoj političkoj zajednici. Posve obratno, otvorenost svijeta proizlazi iz nesvodljivosti onog osjećaja koji povezuje tijelo i um. Radi se o sinestetskome iskustvu disimulacije. Čini se da je ovo strategijski važan pojam za tzv. ranoga Lyotarda. Zato i zauzima mjesto gotovo sukladno Derridinoj dekonstrukciji zapadnjačke metafizike. Što je to – disimulacija? Pojam se nalazi u znamenitoj knjizi Libidinalna ekonomija iz 1974. godine. (Jean-François Lyotard, Libidinal Economy, Indiana University Press, Bloomington, 1991.) Knjiga je napisana osebujnim stilom, na granici između nepovezanih fragmenata, neoavangardnih postupaka razlomljenja teksta, rezova i dodataka. Bricolage i patchwork tvore formalni okvir teksta. Stilska novina nije bila u funkciji šoka kojim se htjelo uzdrmati tradicionalne obrasce akademske rasprave. Posve suprotno, Lyotard je poput Derride u spisu Margine filozofije htio pokazati da radikalno rastemeljenje filozofije svijesti i subjekta s vrhuncem u Hegela zahtijeva uz novi jezik i posve nov način pisanja. Svijest o bitnoj svezi pisanja i kazivanja određuje ono što nazivamo njemačkim izrazom duh vremena (Zeitgeist). Williams taj stil naziva „filmskim i nadrealističkim“. U njemu se miješaju seks i kapitalizam, ekonomija i ljubomora, filozofija i religija, lingvistika i metafizika. Ali osnovna je misao krajnje jednostavna. Sukob između želje i represije određuje napredak kapitalizma. U doba prelaska iz rada i proizvodnje u informacijske tehnologije i potrošnju sama želja postaje kulturnim dispozitivom moći. Ona više nije „subverzivna“. Štoviše, želja se artikulira kao jezik upravljanja poretkom diskursa. Umjesto represije živimo u stanju kontrolirane depresije života. Paralela je očita s Deleuzeovim i Guattarijevim Anti-Edipom. Na valu poststrukturalističkoga spoja Marxa i Freuda, koji je bio osnovom Lacanovih i Althusserovih uvida u strukturu ideologijske vladavine kasnoga kapitalizma, tako se i Lyotard suočava s nužnošću da se mišljenje razlike naspram hegelovske dijalektike izvede kao dramatski sukob između onog što se zbiva u realnosti društvene dinamike i onoga što taj složeni sklop pokreće i možda ga potkopava. Pojam s kojim Lyotard otvara novo poglavlje u filozofiji nakon Heideggera jest pojam događaja (événement). (Vidi o tome: Stuart Sim (ur.), The Lyotard Dictionary, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2011.) Realnost se sastoji od niza nepredvidljivih događaja. Odbačena je ideja o strukturama koje djeluju željeznom nužnošću zakona kauzalnosti. Budući da događaji izmiču kontroli svijesti zato što su iznenadni i posjeduju različite mogućnosti promjena, nije ih moguće protumačiti samo na jedan način. Točnije rečeno, događaj tumačenju mijenja značenje, a ne tumačenje događaju. (Jean-François Lyotard, Libidinal Philosophy, str. 1-42.) Već je ovdje klica onoga što otvara problem političkoga. Događaj ne može biti podložan institucionalnoj sprezi. Umjesto struktura i objekata, događaji su nabijeni afektima i intenzitetima. Tijelo postaje nesvodljivi događaj zato što je „ono“ i zato što smo tijelo „Mi“ u svezi afekata i intenziteta. „Ono“ se događa, a „Mi“ smo oni koji se pokreću u spiralama događajnosti. Svagda na rubu i između strukturnih polja djelovanja ekonomsko-političke moći kapitala, disimulacija označava prostor odvijanja libidinalnih osjećaja i želja bez svođenja na logiku kalkulativne razmjene. Drugim riječima, disimulacija ili pretvaranje, zavaravanje (osjećaja) odnosi se na preokretanje ranga događaja kao poretka cilja i svrhe povijesnoga događanja. S disimulacijom otpočinje političko. Ali u samome pojmu nalazi se nešto što podsjeća na Hegelov pojam lukavstva uma. Riječ je, naime, o interakciji između struktura i dispozitiva osjećaja-želja. Umjesto tlapnje o oslobođenju želja, Lyotard govori o imanentnoj represiji poretka. Ono se zasniva na ideologiji stabilnosti i promjene, na suigri između prilagodbe i prisvajanja. Guy Debord u Društvu spektakla ustvrđuje kako „revolucija“ i „subverzija“ postaju svojevrsni ready made potrošačkoga kapitalizma. Ekonomija ima na raspolaganju načelno čitav svijet. Ona je onto-theo-kozmička struktura želje za stvaranjem i razaranjem vrijednosti kao stvari i stvari kao vrijednosti. Stoga nije problem u oslobođenju želja. To je već učinio potrošački kapitalizam dizajnom izvanjskoga svijeta. Problem je u disimulaciji (osjećaja). Iz tog sklopa nastaje diskurzivni poredak želje za kapitalom. Simboličkim objektom postmoderne ekonomije postaje ono nematerijalno – informacija. „Mi“ postajemo „Ono“ (objekt), a ne „Ja“ (subjekt), kako je to još „prosvjetiteljski“ zamišljao Freud: Wo Es war, soll Ich werden! Perverzija određuje uspon kapitalizma do same Stvari bez-sebe. Umjesto Hegelove dijalektike o-sebi-i-za-sebe u posthumanome stanju na djelu je posvemašnji nestanak svakoga sebstva. Kraj subjekta, kraj znaka, kraj vjere u „ovaj i onaj“ svijet. Što preostaje jest Edip bez sudbine. Tek čisto trajanje u prostoru-vremenu beskrajne reproduktivnosti i eksperimenta s umjetnim životom postaje smisao događanja. Djelovanja pokreću osjećaji, a želje su već libidinalni intenziteti s kojima djelovanje zadobiva etičko-političko značenje odluke. Ako, dakle, osjećaj pokreće djelovanje, želja mu daje posve određeni smjer. Materijalistička teorija tjelesnosti kao uvjet mogućnosti društvene promjene u Lyotardovom je slučaju obrat filozofije subjekta u estetski poredak dispozitiva tijela. Na kraju krajeva, problem (ne)održivosti kapitalizma nije u ekonomiji ponude i potražnje na svjetskome tržištu, već u imanentnoj „prirodi“ kapitala kao dispozitiva moći. Kada se podudaraju osjećaj, želja i ono neljudsko s prodorom tehno-znanosti u samu jezgru umjetnoga života (A-life), tada kapitalizam više nije najgori od svih najboljih svjetova. Umjesto „objektivne“ nužnosti struktura, na djelu je obrat u „subjektivnoj“ moći same želje za bogatstvom i moći. Libidinalnom se ekonomijom poredak nalazi u stanju (ne)održive ravnoteže između osjećaja i želje (prirode i kulture) za preobrazbom u ono neljudsko samo. Lyotard će ovu provokativnu misao iznijeti iz ruha neomarksističke psihoanalize u jezik tehno-znanstvene pragmatike. Na kraju spisa Postmoderno stanje proročanski se pokazuje da tehno-znanosti, država i sveučilište više uopće ne služe napretku i razvitku čovječanstva pod uvjetima kapitalističke ekspanzije. To su tek autonomni sklopovi jedne strategijske igre s kojom čovjek nepovratno nestaje s onu stranu tijela samoga. Zajedno s njime nestaje čitav arhipelag osjećaja i želja. Libidinalna ekonomija istodobno je kaotični poredak događaja bez svrhe i razloga. Ono što kapitalizam čini otpornim na sve promjene sustava i okoline uistinu je nešto iznenađujuće. Lyotard je u ovome djelu otvorio pitanje kraja subjekta društvene revolucije. Radi se o disimulaciji (osjećaja) nečega što ima karakter želje za uzvišenim. Događaj stoga nije ono što se pokazuje u afektima i intenzitetima tijela. „Bit“ događaja nalazi se negdje drugdje. U samoj strukturi Stvari koja sebe predstavlja ekonomijom želje za neljudskim, za čistom desupstancijalizacijom i dematerijalizacijom vrijednosti, prebiva događaj. Upravo je to „ono“ gdje „Mi“ zapadamo u stanje pasivne politike nihilizma. Kada se događaj (ne) događa, tada se uzvišeno može samo inscenirati. Logika inscenacije prisutna je u „biti“ libidinalne ekonomije suvremenoga kapitalizma. „Mi“ ne proizvodimo događaj. „Mi“ ga insceniramo zato što ga pohlepno želimo, da parafraziramo Rimbauda iz Sezone u paklu koji „pohlepno traži Boga“, koliko god se tome svjesno odupirali. Događaj u svojem afektivnome intenzitetu nadilazi opreke svijesti i nesvjesnoga, subjekta i objekta. U singularnostima događaja, gdje afekti i intenziteti zamjenjuju okoštale strukture predodređenosti djelovanja, a gdje se kapitalu ne suprotstavlja oslobođena želja već ono što u sebi ima značajke uzvišenoga, vremenska ekstaza nadolazećega nastoji se misliti kroz očekivanja. Zanimljivo je da će Lyotard u Neljudskome pokazati unutarnju srodnost između kapitalizma i avangarde. Uzvišeno u ekonomiji kapitalizma počiva u ideji beskonačne akumulacije bogatstva ili moći. Na taj način se znanosti potčinjavaju tehnologijama. A informacija otuda postaje jedini kriterij društvene važnosti. Sve to dovodi do stvaranja nestabilnoga subjekta. S njime pojam stvarnosti oscilira između iluzije i hiperrealnoga. Raskol (différend) u osjećaju i želji za uzvišenim postaje neizbježno inscenacija mnoštva događaja. Oni više nisu kontingentni. Moguće ih je tehnički reproducirati. Stoga se reguliraju u sustavima optimalne kontrole. (Jean-François Lyotard, „The Sublime and the Avant-Garde“, u: The Inhuman: Reflections on Time, str. 105.) Taj paradoks proizlazi otuda što suvremena umjetnost tehno-znanostima može suprotstaviti jedino nepokornost nepredvidljivoga i otuda performativnoga života. U posljednjoj zoni uzvišenoga buja život bez zabrana i granica. S druge strane, kapitalizam je nemoguć bez libidinalne ekonomije razmjene između subjekata/aktera na stvarnome i simboličkome tržištu. Disimulacija osjećaja nužno pretpostavlja subverziju želje. U dispozitivu moći koji nije nadgrobna ploča bogatstva i napretka vibriraju promjene jezgre. Stabilnost u promjeni, mobilizacija, fluktuacija, fluidnosti, događaji izvan kontrole – sve su to figure totalnoga ubrzanja procesa dematerijalizacije u postmodernome kapitalizmu. Očekivanje, dakako, nije pasivno iščekivanje nekog obezboženoga Godota u ruhu mesijanske nade. Lyotard u Libidinalnoj ekonomiji postavlja politiku disimulacije u središte promišljanja. Nije riječ o anarhičnome odbijaju države. Isto tako nema apoteoze nekog imaginarnoga društva s onu stranu modernoga ustrojstva kapitalističke privrede i njezinih aparata političke moći. Naprotiv, Lyotard s pojmom disimulacije otvara problem podvostručenja. S jedne su strane aparati i dispozitivi moći, a s druge afekti i intenziteti životne tjelesnosti. Binarne opreke se neutraliziraju. Kada se to zbiva onda političko iz sfere nepokorive životnosti „subverzivno“ traga za mogućnošću promjene poretka vladavine. Drugim riječima, disimulacija određuje politiku razlike u samome „raskolu“ onoga što se može nazvati homogenom i stabilnom strukturom povijesti. Bez želje za promjenom aktualnoga stanja nepravde unutar postojećega poretka ekonomije, politike i kulture kasnoga kapitalizma ne postoji mogućnost obrata. Želja pritom nije negacija represije. U njoj plamti intenzitet osjećaja onoga što omogućuje događaj u obzorju očekivanja. U cjelini, iako Lyotard u svojem opisu nihilizma suvremenoga doba vladavine tehno-znanosti kao forme nematerijalne moći kapitala nad svijetom života poseže za Heideggerovim shvaćanjem pojma postava (Gestell) kao „biti“ tehnike, ono što se pokazuje izlaskom iz njegova misaonoga okvira jest ključno mjesto cjelokupna Lyotardova nastojanja napuštanja metafizike i njezina jezika. To je pitanje zajednice i Drugoga kao mjesta nesvodljive razlike. Nije više, dakle, sloboda i zahtjev za više prava pojedinaca problem konstituiranja nove zajednice. Liberalni konsenzus o više sloboda, a manje nadzora države, korporacija, politike čini se normom ispod koje postoji samo pad u teror totaliteta. Ono što preostaje jest politika uzvišenoga. Pitanje pravednosti izvan mesijanskoga očekivanja kraja povijesti (Lévinas – Derrida) nosi njezin stvaralački patos. S disimulacijom osjećaja otvoreno je područje etičko-političke konstrukcije nadolazeće zajednice. Kakvo je njezino ontologijsko značenje ako je Lyotardu već u ranim spisima sveze Marxa i Freuda bilo jasno da moderno društvo više ne postoji kao autonomna sfera potreba čovjeka, (Jean-François Lyotard, Dérive á partir de Marx et Freud, Collections Debats, Galilée, Pariz, 1994.) odnosno da je sloboda objektivirana u želji za estetskom formom užitka u čistom ispražnjavanju života kao potrošnji? Mistika estetskoga obrata određuje ono političko u Lyotarda. Ali kako se to događa kada raskol (différend) same želje poprima formu novoga događaja? 2. Raskol (želje) Od Heideggera i njegove destrukcije tradicionalne ontologije izvedene u temeljnom djelu suvremene filozofije Bitak i vrijeme 1927. godine ne prestaje pitanje o tome kako se uopće događa destrukcija bitka u mišljenju s onu stranu metafizike. Pojmovi poput „razlike“ i „razluke“ (difference i différance) u Derride, ili, pak pojam mnoštva i razlike u Deleuzea, upućuju na svojevrsnu nestabilnost kazivanja. Nije tek riječ o nemogućnosti mišljenja bitka bez uvida u povijesnost njegovih epoha. Mnogo je teži problem u određenju odnosa između bitka i događaja s obzirom na ono neodredljivo i isklizavajuće, a to je vrijeme. Lyotard se izričito bavio ovom temom na kraju svojeg misaonoga života. U zbirci rasprava Neljudsko nalazi se ogled „Vrijeme danas“. Tamo nailazimo na minucioznu analizu suvremenoga razumijevanja problema vremena u filozofiji od Leibniza do Heideggera, kao i u fizikalnoj znanosti od kvantne teorije do teorije informacije. Ali, ono što izaziva posebnu pozornost jest postavka da prelaskom bitka u stanje informacije tehno-znanosti više ne oslobađaju „duh“ čovjeka. Kraj prosvjetiteljske iluzije o „napretku“ svijesti odgovara Lyotardovoj tvrdnji da je problem nove telematske kulture koja podčinjava razliku u ime pragmatičke učinkovitosti stroja neljudskoga u tome što ona za svoj „subjekt“ ima nikoga drugoga nego – Nikoga. (Jean-François Lyotard, „Time Today“, u: The Inhuman: Reflections on Time, str. 64.) Umjesto tijela vezanoga uz Zemlju Nitko označava neodređenost događaja. Više nema gravitacijske crte jasnoga odnosa između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Vrijeme „danas“ protječe kao nerazlikovno vrijeme Nikoga i Ničega. Ako je u strukturi Libidinalne ekonomije „ono“ uvjetovalo dospijeće do „Mi“ kao novoga subjekta s onu stranu pojedinačnosti i kolektiviteta, tada je ton Neljudskoga daleko od svake nostalgije za zlatnim doba humanizma. Nitko označava kraj subjekta u doba tehno-znanosti. Put kojim je Lyotard dospio do kritike subjekta uistinu je bio ispresijecan raznolikim utjecajima. Ali jedno je neporecivo. Preokretanje metafizike u njegovu mišljenju označava kao i u Foucaulta mapiranje Heideggerova teritorija te kritiku Kantove antropologije. Osjećaj, želja, stroj su pojmovi koji ukazuju na čudovišnost „prirode“ u pokušaju prevladavanja samoga bitka kao izvanjskosti. Na kraju puta subjekt nestaje u nematerijalnome prostoru-vremenu eksperimenta tehno-znanosti sa životom. Jedino što preostaje jest sačuvati tijelo i mišljenje događaja. Mišljenje mora biti nesvodljivo na računanje, planiranje i konstrukciju. Jezik se događaja preobražava iz figuralnosti diskursa u čistu informaciju bez dodataka/nadomjeska ljudskoga. (Jean-François Lyotard, Discourse, Figure, University of Minnesota Press, Minneapolis, 2011.) Je li nihilizam tehnike samo drugo ime za Lyotardov pokušaj da se iz želje za uzvišenim (događajem) otvori mogućnost drukčije konstitucije „svijeta“? Glavni pojam tog puta mišljenja od disimulacije (osjećaja) do stroja (neljudskoga) jest raskol (želje) ili politika uzvišenoga. „Raskol“ je mnogo više od razlike kao negacije ili razlike kao afirmacije Drugoga. Ona više ne rastemeljuje metafiziku. Razlika kao raskol (différend) svjedoči o nemogućnosti sintetiziranja totaliteta iz transcendentalne moći uma. Gdje je Lyotard pronašao razlog za uvođenje ovoga pojma koji očigledno proizlazi iz Kantove estetike? Pitanje je, dakle, čemu uopće uzvišeno koje u čitavoj estetici Kanta ima mjesto susreta s onime što pomiruje zahtjeve prirode i slobode, nužnosti i kontingencije, čistoga uma (znanosti) i praktičnoga uma (etike i politike)? Očigledno je da Lyotardovo tumačenje Kanta smjera k nastojanju da se učini nešto što će biti katapultom spram suvremenoga doba vladavine tehno-znanosti za Nikoga. Teror „velikih priča“ o univerzalnosti povijesti kao vladavine Uma i Rada (Hegel i Marx) odbačene su nakon 1968. godine. Sve postaje drukčije nakon pobjede ili poraza. A poraz utopijskoga izgleda revolucije kapitalizma iz političke sfere kognitivnoga kapitala tome je uvelike pridonio. Umjesto propaloga projekta radikalne promjene društva, Lyotard pronalazi u pojmu uzvišenoga onaj raskol (différend) koji postoji između prirode (osjećaja) i kulture (uma) u samome jeziku nesvodljivosti na objekte i stvari. Međutim, jezik ne može dohvatiti ono što uzvišeno „znači“. Budući da teorija znaka za Lyotarda kao i za Deleuzea pretpostavlja zamku „Velikoga Drugoga“ kao temeljnoga označitelja (primjerice, Želja kao sublimno mjesto nesvjesnoga u Lacana), razvidno je da uzvišeno ništa ne označava. Kao Zeus u Delfijskome proročištu ono tek znamenuje nadolazeće, a da ga ne otkriva. Stoga je prikaziva neprikazivost naspram predstavljanja jedna od neodredljivih oznaka samoga raskola. Bez želje za događajem koji omogućuje preokret u bitku samome nije moguće djelovanje koje u sebi nema model svrhovitosti bez svrhe, već kontingentnu slobodu raskola. Uzvišeno za razliku od ljepote kao „svrhovitosti bez svrhe“ nema nikakvu svrhovitost. Ono ne potpada pod vladavinu bitka kao pozitivnosti određenja, ali niti pod žrvanj djelovanja u smislu bezuvjetnoga trebanja. Uzvišeno „nije“ ni priroda niti sfera čovjeka u razlici slobode od nužnosti. Radi se o praznome mjestu kontingencije samoga događaja. Mjesto je prazno zato što vrijeme njegova pojavljivanja iščezava u bljesku prisutnosti. Od novoga vijeka na mjesto svetoga zasjeda tehnička konstrukcija. Bitak i sveto tako postaju nadomjestivim veličinama. Uvjet mogućnosti raskola na dvoje, stvaranja prostora za afekte i intenzitete libidinalne ekonomije, za logiku djelovanja odnosa između-dvojega, jest upravo taj i takav događaj. Gotovo smo u iskušenju da pojam uzvišenoga, koji Lyotard deducira iz povijesti estetskoga obrata od Longina, Burkea do Kanta, proglasimo „Velikim Trećim“. Ali nipošto u smislu apsoluta ili nečega sličnoga u tradiciji metafizičkih sustava. Što je onda taj događaj u kojem se uzvišeno događa raskolom metafizike u samoj sebi? U djelu Raskol (Le différend) iz 1983. godine Lyotard govori o očekivanju događaja. (Jean-François Lyotard, Le différend, Minuit, Pariz, 1993.) Vidjeli smo da očekivanje u sebi ima nadu i nepredvidljivost, strah od nekontroliranih posljedica onoga što dolazi. Kant je o tome govorio povodom Francuske revolucije. S događajem uzvišenoga otpočinje novo doba slobode. Analogija s našim dobom nije ovdje moguća iz dva razloga. Prvo, Lyotard polazi od sumnje i nepovjerenja u bilo kakvu svrsishodnost povijesti nakon Auschwitza, totalitarizma 20. stoljeća i poraza studentske pobune 1968. godine u Parizu. Drugo, očekivanje „revolucije“ unutar strukturnoga sklopa odnosa kapitala kao moći i želje za bogatstvom i slobodom pojedinca ne čini se više smislenim. Što preostaje jest događaj koji dolazi iz svijeta umjetnosti kao modela nadolazeće zajednice (sensus communis). Očekivanje se stoga mora razumjeti negativno. Ono nije mesijanska nada u spas na kraju povijesti kao u Benjamina. Ali isto tako nije ni mesijanstvo bez Boga u etičko-političkome obratu s kojim pravednost kao „božansko nasilje“ intervenira u nadolazećoj zajednici (Lévinas – Derrida). U pojmu očekivanja sabire se ideja o mogućem pravednome društvu. S onu stranu kapitala i njegova „projekta“ i „programa“ budućnosti kao tehno-znanstvene pustinje realnoga takvo se društvo mora estetski (re)konfigurirati. Uzvišeno je ponaprije osjećaj. U njemu se stapa bol i užitak za nedosegnutim, neprikazivim uopće. Za razliku od ljepote koja „predstavlja“ osjetilni sjaj ideje u pojavnome svijetu sinteze prirode i slobode, uzvišeno nadilazi ovu mirnu kontemplaciju, gotovo sklad uma i osjećaja. (Vidi o tome: Jean-François Lyotard, Lessons on the Analytic of Sublime, Stanford University Press, Stanford, 1994. i interpretacijski James Williams, nav. djelo, str. 112-118. i 119-134.) Pravi izraz za uzvišeno u čitavome nizu razgraditelja metafizike na tragu Nietzschea jest nesvodljivo područje želje. Ako osjećaji prethode mišljenju, kako smo to pokazali tumačenjem pojma disimulacije, onda želja prethodi etici. (Nedvojbeno, programatsko djelo ovoga obrata etike vrijednosti Lacanovi su seminari pod nazivom Etika psihoanalize. Vidi o tome: Jacques Lacan, Le seminaire, sv. VII, L’ethique de la psychonalyse, Seuil, Pariz, 1986.) Taj stav, dakako, suprotstavlja se nasljeđu Kanta i metafizičke etike vrijednosti. Želja ima u sebi dvostruko podrijetlo: (1) tjelesno odnosno afektivno i (2) metafizičko odnosno singularno. Naspram rigoroznosti Kantova kategoričkoga imperativa u kojem dužnost i obveza spram ideje čovječanstva pokreće moralnost djelovanja kao bezuvjetnoga trebanja, obrat koji se dogodio s Jonasom i Lévinasom upućuje na djelovanje iz suosjećanja s patnjama Drugoga. Želja za pravednošću pokreće političko djelovanje, a ne prazan metafizički okvir univerzalnosti pojma „čovječanstvo“. Ako, dakle, želja prethodi etici, tada je uzvišeno više od etičkoga mjesta zabrane. U Kantovoj etici i estetici zabranom se opravdava ikonoklazam religijskoga zavjeta o neiskazivosti i neprikazivosti Boga. Tabu je čudovišan događaj povijesti. Prelazak granica svetoga označava kaznu i traumu subjekta kao u slučaju Edipa i Antigone. To „više“ s kojim želja uspostavlja događaj očekivanja nadolazećega jest prazno mjesto uzvišenoga. Prazninom, međutim, treba shvatiti nemogućnost predstavljanja. To čini početak drukčije povijesti u znaku kontingencije. Ali, isto tako, svako svođenje uzvišenoga na politički događaj bitno sužava novu ontologiju kontingencije na sekularno božanstvo bez temelja. Jedan od razloga zašto Lyotard „rehabilitira“ ovaj sporni pojam estetike za druge svrhe jest u tome što je upravo avangardna umjetnost neprikazivosti bila zatočena prazninom očekivanja događaja nakon političkoga događaja radikalnoga prekida s kontinuitetom povijesti. Događaj nakon „događaja“ oznaka je za ono što su Maljevič i sovjetska avangarda očekivali od nove umjetnosti nakon što je politička revolucija lenjinizma/staljinizma postala totalitarni poredak neslobode. Iako Lyotard definira uzvišeno osjećajem nesumjerljivosti između uma i slobode, etike i estetike, valja reći da je očekivanje jednokratnoga događaja svagda i čežnja za nadolazećom pravednosti. Ne slučajno, Derrida će ustvrditi da je to jedina ideja koja se ne može dekonstruirati. Uzvišeno u strogom smislu riječi nadilazi granice jezika i slike. Ono je nepojmljivo i neprikazivo, a ipak se „gotovo“ iskazuje govorom i slikom aluzije na božansko i sveto. Svi prikazi događaja Francuske revolucije u Kanta, Hegela, Schellinga i Hölderlina na granici su mistike, mita i poetskoga. To je trenutak s kojim povijest mijenja smjer, događaj bez presedana, iako analogijski prispodobiv s trenucima u prošlosti Grčke, Rima i ranoga kršćanstva kada se ideje slobode, jednakosti, bratstva i pravednosti stapaju u moć neizrecivoga dobra. Zanimljivo je da će i Hannah Arendt i Lyotard u mišljenju sv. Augustina pronaći razloge za zasnivanje mogućnosti slobode novoga događaja s kojim otpočinje drukčija povijest. Ono što još određuje očekivanje jest tjeskobni osjećaj nečega čudovišnoga. Uzvišeno doista predstavlja eksces. Ne pogađa to samo Kantovu estetiku, već i čitavu povijest zapadnjačkoga mišljenja. U pitanju je sam temelj metafizike, ono što Heidegger u predavanjima o događaju (Ereignis) naziva sklopom bitak-Bog-svijet-čovjek. (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1989.) Zašto? Jednostavno, zato što s uzvišenim kao čudovišnim (Unheimlich) nastaje potresenost. Sve se čini bestemeljnim. Svijet gubi ukorijenjenost i pribježište u blizini zajedničkoga obitavanja. Događaj, dakle, ne može biti neutralan i ravnodušan u svijesti sudionika. Osjećaj uzvišenoga zato snažno potresa svojom snagom moć kazivanja i slikotvorstva uopće. Ovo vrijedi od mitske umjetnosti slike do politike ikonoklazma avangarde. Tumačenja Lyotardove estetike uzvišenoga kao svojevrsne neokantovske „male priče“ u doba nematerijalnosti i tehno-znanosti uglavnom se iscrpljuju u dokazivanju njezine bitne nemoći u odnosu na temeljni problem suvremene umjetnosti i tehnologije danas. Dakako, radi se o prijelazu iz estetike djela u estetiku događaja. A time se bitno mijenja način razumijevanja ne samo umjetnosti, nego ponajprije same estetike. Kako je moguće još dohvatiti smisao onoga što nakon Duchampa nema nikakve veze s „prikazivanjem“ i „predstavljanjem“ realnosti ako se ona reproduktivno proizvodi tehničkim projektom i programom? Lyotardov je odgovor bio u pokušaju da se djelo (umjetnosti) s događajem (života) shvati iz slobode same želje za uzvišenim kao osjećajem koji u sebi više nema sintezu kategorija uma, nego i nemogućnost bilo kakve sinteze. Stoga s uzvišenim ulazimo u neizvjesno područje osjećaja bola i patnje. Eksperimenti s tjelesnošću u doba njegove nadomjestivosti u singularnosti djela postaju zaštitnim znakom avangarde. Otkriće tjelesnosti otpočinje traumom. Iskustvo boli otuda nije tek protuosjećaj užitku blaženstva u kojem um propisuje prirodi njezine granice. Bol kao užitak uvodi u avangardnu umjetnost suočenje tjelesnosti sa smrću. Uzvišeno pritom u pravilu ima karakter osjećaja žrtve za zajednicu. Iako se Lyotard kao i Heidegger ponajviše bavio slikarstvom, a ne filmom poput Deleuzea, u predavanjima o performansu i projekciji u događaju u djelima Marcela Duchampa ukazuje na unutarnju aporiju onoga što čini bit libidinalne ekonomije kapitalizma uopće. (Jean-Francois Lyotard, Duchamp’s TRANS/formers, The Lapis Press, Venice – California, 1990. Vidi o tome: Žarko Paić, „Događaj i razlika: Performativno-konceptualni obrat suvremene umjetnosti“, Filozofska istraživanja, Vol. 129, God. 33/2013., str. 5-20.) Osjećaj uzvišenoga i raskol želje dovode do problema samoodređenja suvremene umjetnosti i tehno-znanosti. Ako se uzvišeno ne može nikako drukčije odrediti negoli negativno, tada je u pojmu negativnoga nužno upisati razliku. Sama razlika djeluje kao raskol. Ne samo da je u tome razlika spram Adorna i Frankfurtske kritike društva. Štoviše, Lyotard ne vidi nikakvu mogućnost neke autonomne estetike negativnosti kao i tome pripadne autonomne etike za kritiku modernoga društva u kapitalizmu. Uzvišeno stoga nije negacija u smislu negiranja totaliteta uma i mogućnosti njegove drukčije sinteze kakvu je nastojao izvesti Adorno u Negativnoj dijalektici, Estetskoj teoriji i Minima Moralia. Lyotard je otvarajući pitanje događaja u svezi umjetnosti i tehnologije tehničkoga svijeta navijestio u konačnici ipak neuspjelo rješenje, iako je u posljednjem djelu Neljudsko napustio pojmove disimulacije (osjećaja) i raskola (želje). Rješenje se sastoji u tome da napuštanjem teorije subjekta u tradiciji metafizike od Kanta do Hegela ono što nadomještava kategorije uma poput logike, etike i estetike mora djelovati „regulativno“. A to znači da djeluje na granici između pragmatike i pluralnosti jezičnih igara. U Postmodernome stanju sinteza univerzalnosti uma tehno-znanosti (informacijski kôd) i partikularnosti kultura s raznolikim svjetovima značenja (komunikacijski poredak mreža) ne prolazi više kroz naciju-državu, sveučilište i slobodu subjekta. Sinteza može biti samo „regulativnom“. Odvija se u mnoštvu tehno-kultura ili zajednica korisnika kao korporativno tijelo koje odgovara onome što se u ogledu „Vrijeme danas“ iz zbirke Neljudsko naziva Nitko. Sjetimo li se njegove izložbe Nematerijalno 1985. godine u Centru Pompidou u Parizu, na kojoj je „prikazao“ ono neprikazivo u laserskim tehnologijama vizualizacije, vidjet ćemo da uzvišeno nije ništa „apstraktno“ niti „konkretno“. Naprosto je riječ o onome što suvremenoj umjetnosti kao i onome preostalome od društva u kapitalizmu podaruje legitimnost. To je, naravno, informacijska tehnologija vizualizacije nematerijalnoga. S pomoću nje se eksperimentalno stvara umjetni život (A-life). Nitko i Ništa sada postaju tehno-znanstvenim pojmovima konstrukcije i geneze samoga života. U suvremenome dobu digitalne komunikacije još uvijek se koriste izrazi „anonimnost“ i „privatnost“. Sa stajališta logike transverzalnoga uma kibernetičke mreže „anonimnost“ i „privatnost“ su samo tlapnje subjekta za zaštitom od pada u stvarnu anonimnost i privaciju koja označava nestanak zajednice. Prema tome, problem nije u „anonimnosti“ i „privatnosti“. Drugi i tvorba zajednice su od odlučne važnosti. Bez pomoći izvanjskoga ili unutarnjega uzroka, bez prvoga razloga i posljednje svrhe, život se vodi s drugim pravilima igre. Promjena od „što“ samoga bitka (quiditas) u „kako“ čistoga događaja (quoditas) predstavlja rješenje problema. Osjećaj i želja za raskolom u samoj Stvari dovodi do njezine bez-subjektne i bez-supstancijalne čistoće. Događaj se više (ne) događa kao osjećaj i želja za raskolom u samoj jezgri ili „biti“ umjetnosti. Ono što s Lyotardom dolazi na vidjelo jest problem kada događaj u sebi više nema razliku između živoga i umjetnoga, kada upravo ono neživo ili nematerijalno u formi stroja omogućuje da svijet uopće još uvijek „jest“. Taj događaj se više (ne) događa bez posvemašnjega obrata etike i estetike u ono posljednje što još pokreće uzvišeni i čudovišni pogon ideje Kapitala. Lyotard to naziva neljudskim. 3. Stroj (neljudskoga) U Derridinom ogledu nakon Lyotardove smrti, naslovljenom „Lyotard i mi“, iscrpno se tematizira pitanje o nemogućnosti razlikovanja singularnosti i pluralnosti u onome što dolazi nakon događaja „sudbine“. (Jacques Derrida, „Lyotard and us“, parallax, Vol. 6, br. 4/2000., str. 28-48.) Iako se analiza odnosi na hermetičan izrijek Lyotarda iz spisa Raskol, u kojem gustoća teksta i aforističnost sentencija pretežu nad argumentacijskom jasnoćom iskaza, mislim da je to bitna konzekvencija Lyotardova mišljenja u suočenju s „prazninom“ i „nihilizmom“ posthumanoga stanja. Derrida, naime, na sebi svojstven dekonstrukcijski način razlaže Lyotardovu sentenciju kako „ne bi trebalo biti žalovanja“. Iskaz se odnosi na razliku između dvije smrti: lijepe i one koja dolazi nakon iskustva radikalnoga zla Auschwitza. Prva smrt je ona koja ima smisao jer je posrijedi žrtvovanje za nekoga ili nešto, primjerice, Sokrata za ideale atenske demokracije. Ono što određuje tu „heterogenost apsoluta“ odnosi se na mogućnost ljudskoga suočenja s konačnošću egzistencije u susretu s njegovom granicom. Nakon Auschwitza, komentirajući Adorna i postavku kako ima nešto gore od same smrti u užasu koncentracijskoga logora, Lyotard govori o nemogućnosti svjedočenja. Otuda proizlazi nemogućnost razlike između singularnosti i pluralnosti. Žrtva se ne prinosi oltaru nadolazeće zajednice. Šutnja o užasu radikalnoga zla „običnu“ smrt čini još ipak nekom utjehom. U ovom slučaju više ne postoje pojmovna mjerila s kojima se može suditi o počinjenome događaju. Problem je u tome što heterogenost iščezava u onome što više nije „loša beskonačnost“ kao u Hegela, već ima značajke beskrajnoga kraja, kako to imenuje Jean-Luc Nancy. Ukratko, Lyotard u Raskolu ovu „drugu smrt“ otpravlja iz područja razumijevanja s pomoću tradicionalnih metafizičkih kategorija. Neljudsko, paradoksalno, ljudskome pruža posljednju mogućnost preokreta u samome sebi. Gotovo da se radi na neki način o stoičkoj pomirbi da ono što dolazi više neće biti drukčije od sudbine Edipa na Kolonu. Beskrajni kraj, prostor-vrijeme totalnoga ubrzanja, eksperimentiranje umjesto mišljenja razlike…U svakom slučaju, osjećaj uzvišenoga i želja za radikalnom promjenom stanja kojeg nazivamo posthumanim integrirani su u poredak bez jasne razlike između singularnosti i pluralnosti. Onaj Nitko i ono Ništa iz Lyotardovih meditacija o tehno-znanostima, umjetnome životu, komunikaciji bez komunikacije, upućuju da se „novi“ subjekt određuje nemogućnošću subjektiviranja. To više nije „Ja“ koji se umnaža u „Mi“. Nemogućnost razlikovanja pokazuje da tehno-znanosti ne služe ljudskome. Kao posve neovisni sklop neljudskoga koje u sebi sintetizira život i ne-život, biogenetski kod informacije i nestanak razlike između životinje i čovjeka, ono neljudsko, dakle, nije nehumano u smislu radikalnoga zla Auschwitza. Ali poraz prosvjetiteljstva, s kojim Lyotard otpočinje svoj oproštaj od „velikih priča“ zapadnjačke metafizike, ne može biti nigdje tako čudovišno transparentan kao u projektu/programu uništenja Drugoga u ime biologistički shvaćenoga napretka „čovječanstva“. (Vidi o tome: Jean-François Lyotard, Heidegger and „Jews“, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1990.) S onu stranu razlike između životinjskoga i ljudskoga, osjećaja i želje kao pokretača povijesne „sudbine“ u duhu rastemeljenja ideje apsoluta (um, svijest, duh) proteže se crta beskonačnosti. Na njoj se odvija igra tehno-znanosti. Pragmatika ekspertnoga znanja u tome ima odlučnu ulogu nove „jezične igre“.Pogledajmo zašto Lyotard uopće rabi taj presudni pojam svojega konačnoga mišljenja. Ponajprije, ne može se pitati „što“ jest neljudsko, jer je riječ o negativnosti ljudskoga. Nedostaje mu pojam kao što istovjetno vrijedi za uzvišenost. Kako to pokazuje Kant, isto vrijedi i za pojam zla. Um ne može biti temelj za razumijevanje zla i uzvišenoga. Uvijek se u tom „pojmu“ pojavljuje negacija dobra ili kao u slučaju uzvišenoga nešto više od pojma. Kant ovo definira unutar modela uzroka i posljedice, svrhe i cilja. Neljudsko više nema nikakvu svrhu niti cilj u prosvjetiteljskome idealu usavršavanja čovječnosti. Linearnost povijesti u suvremenim se tehno-znanostima, osobito u paradigmama posthumanizma i transhumanizma, preobražava u singularnost vječne tehno-geneze. Ono što još održava pojam linearnosti na životu jest taj paradoksalni beskrajni kraj. S njime se zbiva nekovrsni produžetak „sretne agonije“ realnoga. Umjesto usavršavanja čovječnosti kao ideala koji ima jasnu etičku komponentu, na djelu je poboljšanje tjelesnih svojstava čovjeka. S pomoću nanotehnologije, robotike i genetskoga inženjerstva tijelo se tehnologizira. Prelazak u drugu formu „života“ – umjetnu inteligenciju živoga stroja (kiborgizacija) – samo je korak do dematerijaliziranja „čistoga uma“. (Vidi o tome: Cary Wolfe, What is Posthumanism?, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 2010., Max Moore, The Transhumanist Reader: Classical and Contemporary Essays on Science, Technology, and Philosophy of the Human Future, Willey-Blacwell, London-New York, 2013. i Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011.) Ali neljudsko nije ne-humano u smislu onoga što je tijekom povijesti od renesanse do Auschwitza označavao metafizički pojam humanizma. Humanost uvijek priziva etiku suosjećanja kao žrtvovanja za Drugoga. Čini se da je to neoperabilno za ono što dolazi. Etika, naime, prelazi u bioetiku, kao što tehnologija postaje biotehnologijom. Lyotardu nije potrebno da se posebno ograđuje od „humanizma“ kao što je to bilo nužno Heideggeru zbog nacizma i prigovora o filozofijskoj mistici bitka. U svim ogledima i raspravama u zbirci Neljudsko jasno se uočava prijelaz iz negativnosti pojma u „pozitivnost“ mišljenja koje naposljetku mora pasti u nekovrsni patos rehumaniziranja. Lyotard ipak mora biti suzdržan od napasti nostalgije za onim što Husserl naziva pra-Zemljom (Ur-Erde) i tjelesnošću mišljenja. Prijetnja nadolaska čistoga događaja upućuje na čin transformacije energije u entropiju. Ako neljudsko više nije ono ne-ljudsko, tada se i pojam čovjeka mora bitno iznova promisliti. Heidegger je u svojim predavanjima 1930-ih godina o „biti“ događaja postavio u pitanje klasičnu odredbu čovjeka poznatu još od Aristotela kao animal rationale. Dostojanstvo čovjeka pretpostavlja i dostojanstvo životinje. Otuda se ne može izjednačiti jedno s drugime polazeći od ne-ljudskoga kao negacije. Jer čovjek je ujedno ono ne-ljudsko i ne-životinjsko. Razmak između dvojega tek omogućuje heterogenost i razliku. Racionalnost u smislu računanja, planiranja i konstrukcije pripada logici tehno-znanosti. Drugi način mišljenja jest mitopoetski, ili kako ga naziva Heidegger njemačkim izrazom Dichtung. Računanju se, dakle, suprotstavlja kazivanje. Simboličkom jeziku kalkulacije alternativa se pokazuje u jeziku poetske transferencije. Heideggerove postavke samo su drukčije iskazane u čitavom spletu mišljenja francuskoga poststrukturalizma. Isto ponavljaju Derrida, Lyotard, Baudrillard, Blanchot, Bataille. Jedina iznimka jest mislilac nove metafizike za doba posthumanizma i transhumanizma – Deleuze. Neljudsko, dakle, nema u sebi negaciju kao pokretačku moć transformacije svijeta u entropijsko stanje informacije. Posve suprotno, neljudsko je za Lyotarda stanje kao proces preobrazbe samoga života u ne-živo, materije u nematerijalnost. Na jednom mjestu otvarajućega i najznačajnijega ogleda naslovljenoga retoričkim pitanjem „Može li biti mišljenja bez tijela?“, a koji ima snagu ideja svih prethodnih temeljnih djela (Libidinalna ekonomija, Raskol, Postmoderno stanje), kaže se da tehnologija nije bila izum čovjeka. Kako su to pokazale antropologijske i biologijske studije, već u jednostaničnim organizmima nastalim prije nekoliko milijuna godina sintetiziranje svjetla živih bića označava pronalazak tehničkoga pomagala za vođenje života. Tehnologija, prema tome, za Lyotarda ima posve drugo značenje od humanističke priče o instrumentu ljudske vladavine nad prirodom. Čovjek se razlikuje od životinje samo po tome što ima složeni sustav informacija u kojem pamćenje, ponavljanje i percepcija postaju simbolički kôd jezika i slike za vođenje njegove egzistencije. Lyotard pojašnjava ovu znanstvenu postavku s filozofijskim dodatkom. Složenost čovjeka proizlazi iz njegova estetskoga i spekulativnoga mišljenja. Dakako, s tom formom mišljenja nadilazi se prostorna ukorijenjenost u prisutnost ili aktualnost stanja. Nasuprot matematici i logici s kojima tehno-znanosti u kombinaciji s biologijom i fizikom eksperimentalno stvaraju novi „život“, filozofija označava svojevrsnu meta-funkciju uz disanje, jelo itd. Tijelo se otuda misli kao složenost tehničkoga sklopa. Bez njega ne može postojati ljudsko mišljenje. (Jean-François Lyotard, „Can Thought Go On Wirhout A Body?“, u: The Inhuman: Reflections on Time, str. 12-13.) Filozofija beskonačnosti ili besmrtne smrti, to je ono što pripada posthumanome stanju poput primjerene mu nove metafizike. Od Leibniza otpočinje prelazak filozofije u beskonačnost i dematerijalizaciju. Njegov pojam metafizičke točke naspram matematičke smjera čistome mišljenju u formi „racionalne intuicije“. Jezik tog mišljenja jest univerzalna semiotika ili predviđanje binarnoga kôda kompjutorskoga programa. Čini se da nije slučajno da su Leibnizove postavke o metafizici u tumačenju Heideggera i Deleuzea, a na mnogim mjestima i u Lyotardovim refleksijama o umjetnoj inteligenciji, možda trenutak za drukčije postavljanje ideje novovjekovne filozofije. Leibniz je uvijek na stanovit način bio tumačen raskrsnicom puta između Descartesa i Kanta spram transcendentalnoga izvora uma. Međutim, ako je očito da je njegova vizija budućnosti spoj teodiceje i matematičke logike simboličkoga jezika, onda je put do vizualizacije pojmova u mišljenju tehno-znanosti danas otvoren s njegovom monadologijom. (Vidi o tome: Martin Davis, The Universal Computer: The Road from Leibniz to Turing, W.W.Norton Comp., New York – London, 2000.) Ali upravo je u tome odlučan „raskol“ u kojem se neljudsko uspostavlja tehnosferom kao sintezom uzvišenosti osjećaja i želje za bestjelesnošću. Naime, Lyotard upućivanjem na binarnu logiku matematičkoga modela, Russellovu i Whiteheadovu, potom kibernetiku Wienera i von Neumanna te Boolianovu algebru i Shannonovu informacijsku znanost pokazuje da stroj mišljenja (kompjutor), da budemo dokraja precizni i ujedno bespoštedni, kako bi rekao Heidegger uopće „ne misli.“ Stroj mišljenja je metajezik matematičko-simboličke logike čiji jezik nije drugo negoli pragmatičan jezik informacijskoga kôda. Iako se Lyotard poziva u svojoj argumentaciji za drukčije mišljenje od strojnoga kodiranja informacija na kasnoga Husserla, pa kaže da ljudsko mišljenje naspram „neljudskoga“ ima uvijek pred sobom otvoreni horizont, ciljeve i „noemu“, neku vrstu objekta ili prirode, dakle pra-Zemlju (Ur-Erde), ili „ne-pojmovni monogram“ s kojim iskrsava intuicija i imaginacija kao estetske kategorije umjetničkoga stvaranja, podrijetlo njegove kritike rastjelovljenja mišljenja jest Heideggerova dioba na računanje (Rechnen) i pjesništvo (Dichten). Što nedostaje stroju kao metajeziku neljudskoga jest politika estetskoga obrata – nepredvidljivost nadolazećega događaja, emergencija i kontingencija slobode. Paradoks je, dakle, u tome što Lyotard u ono neljudsko s idejom stroja kao „čistoga uma“ ubraja logiku tehno-znanstvenoga napretka s kojim humanistika nepovratno iščezava ili postaje nadomjestak metafizike. Samo tijelo spašava mogućnost filozofije i umjetnosti! U tome je njegova estetika uzvišenoga ujedno oris preobrazbe osjećaja i želje za događajem u sam „čisti događaj“ tehnologiziranja bitka i vremena. Kraj događaja (ne) događa se nikako drukčije negoli u svijetu „politike“ bez politike, „estetike“ bez estetike, „etike“ bez etike. Drukčije rečeno, kraj događaja nastupa onda kada se ono uzvišeno pojavljuje s onu stranu metafizičkoga horizonta razlike između smrtnika i besmrtnika, neba i zemlje. Kada tehno-znanosti „misle“ logikom binarnoga kôda, tada mišljenje gubi svoju svjetovnost i tjelesnost, a bitak i vrijeme svoj događaj. Informacija u stanju entropije postaje metaforički stanje Edipa na Kolonu. To je čekanje bez neizvjesnosti, trajanje beskrajnoga kraja, eksperimentalna igra bez granica s genezom i konstrukcijom novoga (umjetnoga) života. U pravu je Sloterdijk: ovo je najuzbudljivija epoha od antike. Ali, istinsko uzbuđenje jest u onome što je Lyotard prepoznao u simptomima nelagode s postmodernom: „Što je, dakle, postmoderna? Koje mjesto zauzima ili ne zauzima u vrtoglavu nizu pitanja upućenih pravilima slike ili pripovijetke? Zasigurno je dijelom moderne. Sve što je naslijeđeno pa bilo i odjučer (modo, modo, pisao je Petronije) moramo dovesti u sumnju. Kojemu prostoru ne vjeruje Cézanne? Onom impresionista. Koji objekt osporavaju Picasso i Braque? Onaj Cézanneov, S kojim pretpostavkama prekida Duchamp 1912? S onima da slikar mora slikati sliku pa bila ona i kubistička. A Buren dovodi u pitanje onu drugu pretpostavku za koju drži da je netaknuta izašla iz Duchampova djela: mjesto prezentacije djela. Začuđujuće ubrzanje, „generacije“ preskaču jedna drugu. Djelo ne može postati moderno ako prvo nije bilo postmoderno. Tako shvaćen postmodernizam nije modernizam na svome koncu nego u stanju nastanka, a to je stanje konstantno.“ (Jean-François Lyotard, „Odgovor na pitanje: što je postmoderna?“, u: Postmoderna protumačena djeci, August Cesarec, Zagreb, 1990., str. 25-26. S francuskoga prevela Ksenija Jančin) Obratimo pozornost na ovo: ubrzanje, novost, mjesto prezentacije djela. Je li to sve još uvijek odlučno za posthumano stanje? Tehno-znanosti računaju na temelju informacija o stanju, planiraju „budućnost“ u kategorijama kontrole i kaosa, konstruiraju umjetni svijet. Nestanak prostora i vremena ukorijenjenosti u Zemlju nadomještava se aktualizacijom virtualnoga prostora. Osjećaj i želja postaju temeljni problem kalkulacije i kontrole u biokibernetičkim scenarijima stvaranja digitalne tjelesnosti. Nije problem kada stroj „misli“, nego problem postaje kada stroj počinje osjećati i željeti, kada čisti estetski događaj konstrukcije novoga života iz umjetne inteligencije prijeđe u djelovanje. Lyotard se kao i Deleuze u svojim promišljanjima pretpostavki tehno-znanosti sučelio s nasljeđem metafizike a da je bio svjestan kako svako rastemeljenje i raskol u jezgri staroga svijeta nužno izaziva jezu i strah pred bezdanom novoga. Sam je to iskusio u analizi tehno-znanstvene konstrukcije neljudskoga. Mjesto prezentacije djela više ne postoji. I to je u najkraćem temeljni problem ne samo umjetnosti, nego i filozofije u doba tehnosfere. „Mjesto“ nije tek oznaka prostora u matematičko-topologijskome značenju te riječi. Mjesto je prostor za otvorenost događaja s kojim djelo tek postaje djelom. Ako više nema „mjesta“ za prezentaciju, tada je vrijeme pretvoreno u puku materiju bez sjećanja, u čisto protjecanje, trajanje bez kraja. To je ono što Derrida tako plastično prepoznaje u Lyotardovu iskazu o nemogućnosti žalovanja. Prošlost i budućnost bez mjesta događaja nisu ništa drugo negoli čisti događaj tehničke anihilacije svijeta. A time nestaje i horizont onog mišljenja koje je čuvalo ljudskost tako što ju je nužno mislilo iz prijetnje neljudskosti. Zato su tri velika „humanista“ postmetafizičkoga mišljenja Heidegger, Derrida i Lyotard. Zahvaljujući njima možemo drukčije razumjeti pojam čovjeka, životinje i stroja. Tri temeljne nemetafizičke kategorije neljudskoga (svijeta) su, pak, računanje, planiranje i konstrukcija. Prvo proizlazi iz matematike i logike, drugo iz tehno-znanstvene futurologije, a treće iz „biti“ sveze života i tehnike (biogenetika). Sam život postaje eksperiment tehničkoga događaja koji ne proizlazi iz kontingencije slobode, već iz kontrole kaotičnoga nastanka novoga. Nestankom „mjesta“ iz horizonta mišljenja, nestaje i prezentacija i djelo. I zato doista nije neobično da je Leibnizova prestabilirana harmonija svemira jedinstveni barokni model svijeta kao inteligentnoga dizajna kojim upravlja Bog na temelju racionalne intuicije, beskrajni kraj jednoga te istoga u razlikama. Lyotard u mišljenju neljudskoga dovršava jedinstvenu eklektičku avanturu mišljenja koja završava kao i njegov ogled o mogućnosti mišljenja bez tijela: egzodus kao entropija. Egzodus filozofije i umjetnosti iz magičnoga zagrljaja metafizike pretpostavlja entropiju tehno-znanstvene kontrole kaosa. Mišljenje koje još uvijek preostaje mogućom alternativom možda treba postati „post-solarnim“ i u svojoj jednostavnosti i složenosti oprostiti se s bilo kakvim žalovanjem za onim što je odavno iščezlo – idejom sudbine. Treba zamisliti da nužnost u sebi ima otvorenu mogućnost slobode da se ništa više ne čini što samo produžava agoniju realnoga. Filozof ne mora djelovati da bi mišljenje bilo spasonosni lijek protiv dosade i boli ove aktualnosti čistoga trajanja. Dovoljno je još uvijek samo misliti drukčije.

March 7, 2026
Zašto je umjetnost zagonetka?

Zašto je umjetnost zagonetka?

1. Kriza samorazumijevanja i estetsko iskustvo Od svih pet duhovnih iskustava iskazanih jezikom i slikom, koje Ernst Cassirer naziva simboličkom formama odnosa mišljenja i bitka, samo se jednome ne može pripisati zaokruženost samoodređenja. Dok se, naime, mit, religija, filozofija i znanost povijesno uzdižu iz stadija prirodne neposrednosti zora, potom poprimaju likove umne i osjetilne usmjerenosti na predmet izvan vlastita diskurzivnoga djelokruga, samo je umjetnosti ostavljeno pravo da bude nesvodljivom u svojoj posvemašnjoj neodređenosti. Štoviše, njezina se „sudbina“ tijekom metafizički shvaćene povijesti svijeta od iskona (arché) do posthumanoga stanja sabire u nečemu što su još Grci nazivali zagonetkom. Sjetimo se da je jednu takvu zagonetku riješio Edip u Tebi ostavivši Sfingu onijemjelom. No, upravo je rješenje zagonetke za njegovu sudbinu bilo zlokobnom tajnom. Već je iz ovoga jasno da razlika između zagonetke i tajne počiva u odnosu između racionalnosti mišljenja i ne-konceptualnoga holograma onoga što se ne može obuhvatiti pojmom uma. Ako, dakle, umjetnost ima tu povlasticu i nelagodu da se ne može izvesti iz njezina predmeta, premda sám predmet ne može postojati bez njezina udjela u stvaranju, tada je nešto ovdje samorazumljivo u svojoj nerazumljivosti. A to je da umjetnost proizlazi iz nečega što je izvan nje same i što je ujedno njezina bit u čistoj formi bez ikakvih posredovanja. Možda tu aporetičnu narav umjetnosti koja se kristalizira u djelu izvan bilo kakve druge svrhe osim estetske kao uvjeta mogućnosti kritičke emancipacije od zahtjeva društva i njegovih institucija nitko nije bolje promislio negoli glavni filozofijski predstavnik Frankfurtske kritičke teorije Theodor W. Adorno. U posthumno objavljenoj Estetskoj teoriji (Ästhetische Theorie) iz 1970. godine prve su rečenice odlučujuće za ono što je zagonetkom umjetnosti u njezinoj artikulaciji u modernome svijetu: „Postalo je samorazumljivo da ništa što se odnosi na umjetnost nije više samorazumljivo, ni u njoj samoj niti u njezinu odnosu spram cjeline, pa čak ni njezino pravo na postojanje. Otvorenoj beskonačnosti onog što je postalo moguće i što se nudi refleksiji neće biti nadomješten gubitak vidljiv u praksi nereflektirajućega odnosa i deproblematiziranja. Proširenje mogućnosti se u mnogim dimenzijama pokazuje sužavanjem. More onoga što se nikad ni slutilo nije, na što su se odvažili revolucionarni umjetnički pokreti oko 1910. godine nije donijelo obećanu sreću koja se očekuje od takve pustolovine. (…) Jer apsolutna sloboda u umjetnosti, koja još uvijek ostaje slobodom u sferi pojedinačnosti, dospijeva u proturječje s trajnim stanjem neslobode u cjelini. U tom smislu mjesto je umjetnosti postalo neizvjesno.“(Theodor W. Adorno, Ästhetische Theorie, GS, sv. 7, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1970., str. 9.) Ovo nije dijagnoza stanja samo moderne, već i suvremene umjetnosti. Zašto? Iz jednostavnoga razloga što razlika modernosti i suvremenosti proizlazi iz razumijevanja otvorenosti vremena. U prvome slučaju iz aktualnosti nastaje utopija „napretka“ i „razvitka“, a u potonjem se vrijeme svodi na „bezvremenost trajanja“ u negativnome značenju Bergsonova pojma durée. Nije teško zaključiti da je moderna umjetnost još bila materijaliziranim dokazom djela, dok se, pak, suvremena umjetnost ne može više utemeljiti ni u čemu drugome negoli u događaju tjelesne prisutnosti od instalacije do koncepta. Adornova postavka toliko je znamenitom da se čak njezina „samorazumljiva“ apodiktičnost u dostatnoj mjeri ne propituje toliko ni u novijim tumačenjima. (Vidi o tome: Peter Uwe Hohendahl, „The Ephemeral and the Absolute: Provisional Notes to Adorno’s Aesthetic Theory“, u: Gerhard Richter (ur.), Language Without Soil: Adorno and Late Philosophical Modernity, Fordham University Press, New York, 2010., str. 206-226.) Ponajprije, u prvim se rečenicama zacijelo najznačajnije estetike napisane u 20. stoljeću govori o krizi razumijevanja; preciznije u duhu njemačke spekulativne dijalektike od Kanta, Fichtea do Hegela ovdje ulazi u razmatranje riječ – „samorazumijevanje“ (Selbstverständlichkeit). Svako je razumijevanje samorazumijevanjem pod uvjetom da je na djelu čin samorefleksije. Mišljenje intencionalnosti, kao što je poznato iz Husserlove fenomenologije, pretpostavlja svijest o djelatnosti mišljenja kao takvoj (noesis – noema). Kada mislim o nečemu znam da mislim zato što sam svjestan uvjeta mogućnosti procesa mišljenja: od emocija do doživljaja, od zora do kognitivnih mreža pojmova. Nije tek odlikom tvrdokornoga zdravoga razuma (common sense) da ne propituje vlastite pretpostavke. Naprotiv, radi se o krizi samorazumljivosti upravo te „nerazumljive“ moderne umjetnosti. Ali, što je to (bilo) samorazumljivo? Očito da je to moglo biti ono što Adorno misli kada spominje pojam cjeline (Ganze). U cjelovitosti cjeline sabire se ideja klasične umjetnosti. Najbolji primjer predstavlja Goetheov Faust. Već s romantikom i njezinom idejom cjelovitoga umjetničkoga djela (Gesamtkunstwerk), što je uistinu paradoksom, nestaje ideja totaliteta bitka. Njegov je nadomjestak u pokušaju ponovnoga stvaranja totaliteta iz nečega što odjednom postaje autonomnom sferom duha, a ne prirode. Rani filozofijski tekstovi Adorna, u ovome slučaju „Ideja prirodne povijesti“ („Die Idee der Naturgeschichte“) iz 1932. godine smjeraju objašnjenju razloga zašto se totalitet mora misliti kao necjelovita cjelina polazeći od dijalektike neidentičnoga. (Theodor W. Adorno, „Die Idee der Naturgeschichte“, u: Philosophische Frühschriften, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1990., 2. izd., str. 345-365.) Ako umjetnost može imati još neku višu zadaću od pružanja usluga estetskoga iskustva, onda je to ponajprije u nastojanju da otvori mogućnosti dosezanja nekog drugoga i drukčijega apsoluta. Ali više nipošto u hegelovskome sustavu istovjetnosti uma i zbilje. Umjesto toga, sve je u nabačaju nove disonantne metafizike. Iz nje valja stvoriti uvjete mogućnosti boljega svijeta, ne nužno i savršenijega u svjetlu filozofijske ideje svrhe (télos) i cilja povijesti. Umjetnost nikad prije nije bila toliko u središtu filozofijskoga razmatranja negoli ulaskom u razdoblje koje se određuje kategorijama „napretka“ i „razvitka“. Sve što pripada ideji modernosti kapitalizma kao znanstveno-tehničkoga sklopa i društvenoga sustava proizvodnje života mora se odražavati i u sferi umjetničke proizvodnje. No, Adorno ide još radikalnije do samoga izvora nelagode s položajem moderne umjetnosti. Osim što je, dakle, postalo samorazumljivo da sada više ništa nije samorazumljivo s njezinim pojmovima, idejom, smislom postojanja, najveća i otuda čudovišna mogućnost u negativnome obliku jest sumnja u svrhu njezina postojanja. Neizvjesnost se umjetnosti pokazuje u tome što nije više jasno ni što ona jest, a niti čemu više služi, iako je dospjela na prag „apsolutne slobode“. A sáma se ta sloboda, naposljetku, razotkriva kao prividna sloboda jedne autonomne sfere upravo stoga što je rezultat odvajanja od zbiljske društvene neslobode. Kada sve to imamo u vidu, nije teško razabrati da Adorno misli krizu samorazumijevanja moderne umjetnosti polazeći od antinomija uma. Ovdje valja zastati. Pojam uma kao i subjekta na koji se oslanja u svojim ranim i kasnim djelima, od habilitacijskoga spisa Aktualnost filozofije (Die Aktualität der Philosophie) iz 1931. godine do njegove ontologije izvedene u Negativnoj dijalektici (Negative Dialektik) iz 1966. godine, u bitnome je već rasklopljen iz epistemologijskoga okvira Kantove metafizike. (Theodor W. Adorno, „Die Aktualität der Philosophie“, u: Philosophische Frühschriften, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1990., 2. izd. i Negative Dialektik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1980., 2. izd.) Um se socijalno-kritički ontologizira kao negativna dijalektika, a subjekt se radikalno desubjektivira u procesu estetske teorije autonomnoga umjetničkoga djela. Nadalje, ono što podaruje umu (Vernunft) mogućnost drukčije uporabe u kontekstu znanstveno-tehničkoga svijeta moderne nije više tek moć transcendentalnoga subjekta u odnosu na pojavnu sferu bića. Umno se djelovanje nakon Auschwitza ne može razumjeti unutar okvira klasične metafizike uzroka i svrhe (télos). Otuda ona „nesretna“ Adornova izreka kako se nakon užasa Holokausta više ne može pisati poezija. Umjesto povijesne eshatologije bitka nakon Hegela mora se pretpostaviti vladavina onoga što više nije nikakav identitet koji proizvodi razliku. Sada neidentičnost „bitka“ stvara prazan prostor drukčije otvorenosti. To je iskustvo koje u modernosti poprima značajke estetskoga iskustva, što znači da nije svedivo na puku osjetilnost niti na dogmatski način vladavine uma kao suca nad cjelinom svih stvari. Ipak, to ne otklanja od ovoga projekta dvostruke estetizacije (svijeta i mišljenja), što ga je Adorno izveo u temeljnim postavkama Estetske teorije, opasnost da prožimanje filozofije i umjetnosti sa stajališta kritičke teorije uma naposljetku ne završi u novoj vladavini refleksije nad autonomnom naravi umjetničkoga djela. Jedinstvenost se Adornova projekta sastoji u tome što je posrijedi: (a) kritika tradicionalne estetike; (b) uspostavljanje novoga pristupa umjetnosti u modernome svijetu; (c) prožimanje diskurzivne razine filozofije i nesvodljivosti ideje umjetnosti u autonomnome području njezina važenja. Lako bi bilo kada bi to bila tek estetika kao filozofija umjetnosti za znanstveno-tehničko doba poput, primjerice, iznimno važne informacijske estetike Maxa Bensea. (Max Bense, Estetika, O.Keršovani, Rijeka, 1978. S njemačkoga preveo: Radoslav Putar) Jednostavno rečeno, filozofija koja želi postati estetskom teorijom i sâma djelovati umjetnički ne razrješava zagonetku biti umjetnosti. Štoviše, ona je iznova zatvara u kategorijalni sklop kula bjelokosnih. A u njima stari metafizički pojmovi poput, primjerice, mimesisa poprimaju nova značenja.(Vidi o tome: Rüdiger Bubner, Estetsko iskustvo, Matica hrvatska, Zagreb, 1997., str. 73-105. S njemačkoga preveo: Tihomir Engler) Za razliku od Kanta, koji u antinomije ubraja i (ne)mogućnost dokaza Božje egzistencije, posve je jasno da problem s kojim čitav program Frankfurtske škole prolazi ili pada u svjetlu suvremenosti s obzirom na odnos tehnosfere i umjetnosti proizlazi iz nemogućnosti umne konstrukcije „novoga društva“. Uostalom, nije nipošto slučajno da je povijesna avangarda prve polovine 20. stoljeća u dadaizmu, ruskome konstruktivizmu, futurizmu i nadrealizmu postulirala revolucionarni obrat glavne strukture modernoga razdoblja. Posrijedi je transformacija građanskoga društva kao medija spoznajno-kritičke refleksije moderne umjetnosti. Jedan od razloga zašto Adorno u svojem životnome djelu, koje tek u posljednje vrijeme dobiva zasluženu recepciju, ne zasniva nikakvu novu estetiku za kraj avangarde jest u tome što mu je postalo razvidnim da se pitanje o sudbini umjetnosti u kasnome kapitalizmu naposljetku razumije pitanjem o zagonetci preobrazbe umjetničkoga djela u estetski objekt/robu. (Vidi o tome: Christoph Menke, Die Souveranitat der Kunst: Asthetische Erfahrung nach Adorno und Derrida, Athenaum Verlag, Frankfurt a. M., 1988.)Ako umjetnost u doba samorazumljive krize smisla na svim razinama a ne samo spoznajno-refleksivnoj gubi postojano mjesto, tada se čini da je sazrelo vrijeme za preispitivanje referencijalnoga okvira njezine opstojnosti. U iskušenju smo s iskazom o Adornovu aporetičnome pokušaju da misli suvremenu umjetnost tako da joj istodobno otvara nove mogućnosti razvitka s pojmom „sadržaja istine“ („Wahrheitsgehalt“). No, za razliku od društvene funkcije koju uspostavlja povijesna avangarda, ovdje se odlučno brani postavka o estetskoj autonomiji djela. To znači da pitanje o referencijalnome okviru više nije isto kao za minule epohe. Ako je umjetnost za klasično doba Grka bila izvan svake estetske idolatrije utoliko više što je prisutnost živih bogova otklanjala naknadnu potrebu za filozofijom ili teorijom umjetnosti, onda je samorazumljivo da već s romantikom (Hegel-Schelling-Hölderlin) rađanje estetskoga iskustva modernoga čovjeka označava i kraj vjerodostojnosti umjetničke religije (Kunstreligion). Što, dakle, nakon nestanka mitsko-religijskoga opravdanja opstojnosti umjetnosti u cjelini bitka i životnome samopotvrđivanju čovjeka kao namjesnika božanske epifanije? Adorno u Estetskoj teoriji izričito zagovara postavku koja ne može biti izvedena iz teorije nadomjeska po kojoj bi moderni svijet bio tek sekularno-profani događaj nadomještanja ideje kršćanskoga Boga i njegove svrsishodne povijesti spasa. (Vidi o tome: Odo Marquard, „Kompensation – Überlegungen zu einer Verlaufsfigur geschichtliche Prozessen“ i „Kunst als Kompensation ihres Endes“, u: Aesthetica und Anaesthetica: Philosophische Überlegungen, Fink, München, 2003., str. 64-81. i 113-121.) Ta postavka glasi: „Neizvjesno jest je li umjetnost uopće još mogućom; nije li nakon svoje potpune emancipacije potkopala i izgubila svoje pretpostavke. Pitanje se osobito zaoštrava ako se ima u vidu ono što je umjetnost nekoć bila. Umjetnička djela izlaze iz empirijskoga svijeta i stvaraju, njemu usuprot, svijet vlastite biti i to na taj način kao da je on biće. Time ta djela a priori smjeraju, ako su još u stanju da se ponašaju tragično, afirmaciji. (…) Svojim neizbježnim raskidom s teologijom i apsolutnim zahtjevom za istinom iskupljenja, sekularizacija bez koje se umjetnost nikada ne bi razvila osuđena je da biću i opstojećem podaruje utjehu, što, pak, njima bez nade u nešto drugo, učvršćuje vladavinu od koje se autonomija umjetnosti htjela osloboditi.“ (Theodor W. Adorno, Ästhetische Theorie, str. 10.) Usporedimo li ovaj iskaz o neizvjesnosti umjetnosti, o njezinoj (ne)mogućnosti u modernome svijetu s onim Heideggera krajem 1930-ih godina, i to ne iz znamenite rasprave Izvori umjetničkoga djela (Ursprünge der Kunstwerk) iz 1936. godine, nego s posthumno objavljenim spisom Promišljanje (Besinnung) iz 1938. godine gdje se izričito govori o tome da u doba vladavine planetarne tehnike nastaje „bezumjetnosnost“ (Kunstlosigkeit) moderne umjetnosti, vidjet ćemo nelagodu koja se odnosi na pitanje o referencijalnome okviru unutar kojeg umjetnost povijesno-epohalno djeluje. (Martin Heidegger, Besinnung, GA, sv. 66, V.Klostermann, 1997., str. 36 i 255-256.) Problem koji, međutim, postavlja Adorno u analizi odnosa sekularizacije i autonomije umjetnosti ne može se svesti tek na sociologijske izvode o nastanku modernosti na Zapadu. Složenije je u svemu tome nešto što nije samorazumljivo. Ako je minula umjetnost antike i srednjega vijeka imala utemeljenje u ideji mitsko-religijskoga pristupa svetome i božanskome, što preostaje modernoj umjetnosti? Odgovor može biti dvojak: (1) znanstveno-tehnička proizvodnja novih svjetova čiji je izdanak upravo Duchampova Fontana/Pisoar kao estetski objekt (objet trouvé ili ready made) i (2) političko-ideologijski zahtjev za radikalnom promjenom građanskoga društva što je bio objavljeni program pokreta povijesnih avangardi 1910-1920ih godina. U oba slučaja umjetnost gubi autonomiju ili apsolutnu slobodu. Nema nikakve sumnje da je taj pojam određujući za Adornovu „filozofiju umjetnosti“, odnosno za estetsko iskustvo modernosti. U njemu se sabire antinomijsko načelo (modernoga) pojma uma i projekt dokidanja/prevladavanja (Aufhebung) upravo tog fatalnoga građanskoga društva. Ne smije se smetnuti s uma da bi umjetnost bez njega ostala izložena tumaranju bespućima. Nakon smrti Boga i njegovih raznolikih nadomjestaka od Francuske revolucije do studentske pobune 1968. godine vlada mahnita potraga za novim apsolutom. Može se čak reći da je građansko društvo uvjet mogućnosti političkoga utemeljenja pojma modernosti. Razlog leži u tome što se konstituira ekonomski iz slobode udruživanja i prava na privatno vlasništvo u totalitetu očitovanja. Ako još k tome dodamo da Adorno u različitim spisima u kojima se sporadično bavi idejom kraja, apokalipse, nihilizma s obzirom na dosege suvremene umjetnosti u književnosti i glazbi (Beckett, Schönberg, Stravinski) na poprilično zagonetan, ako ne i mračan način uvodi mesijanski intoniranu misao iskupljenja s pomoću umjetnosti, tek tada se može eventualno razabrati koliko je autonomija moderne umjetnosti u sebi proturječan pojam. Uostalom, to kaže već na početku Estetske teorije u istom pasusu gdje se nalaze i riječi o iskupljenju i sekularizaciji: „I samo je načelo autonomije dvojbeno…“. (Theodor W. Adorno, Ästhetische Theorie, str. 10. Vidi o tome: Peter Osborne, „Aesthetic Autonomy and the Crisis of Theory: Greenberg, Adorno, and the problem of Postmodernism in the Visual Arts“, New Formations, br. 9/1989. (zima), str. 31-50. Osborne pritom posebno naglašava kako Adornovo shvaćanje umjetnosti nužno ima dva kraka. Prvi se odnosi na „društvenu funkciju“, a drugi na „estetski“ fenomen autonomije djela. To proturječje ili „dualna bit“ čitave moderne umjetnosti upisano je u njezin „razvitak“. Ako umjetnost nastoji sebe razgraničiti od društvene vezanosti uz institucije i norme s kojima modernost plete složenu mrežu interakcija između raznolikih subjekata nalazi se na skliskome terenu svoje „apsolutne slobode“, a to znači da je unaprijed već stupila na rub, u predvorje onoga što su svi avangardni pokreti, unatoč njihove gorljive angažiranosti, prisvojili za vlastito samorazumijevanje. Ako je umjetnost u moderno doba istodobno kritički-socijalno usmjerena na mogućnosti ostvarenja „sadržaja istine“, njezina se zagonetka razotkriva u tome što ne može izaći izvan okvira estetske autonomije bez visoke cijene koju za to mora platiti. Naravno, radi se o problemu žrtvovanja slobode u korist „viših“ ciljeva i svrha promjene društva. U tome je, naposljetku, aporija Adornova mišljenja suvremenosti koje, samo s drugim predznakom za razliku od Heideggerova, rabi pojmove „autentičnosti“ i „neautentičnosti“ u sporu između egzistencijalnoga i estetskoga iskustva. ) U čemu je dvojbenost estetske autonomije i na što se uistinu odnosi taj pojam? Nije riječ više o ideji umjetnosti koja nakon Hegela nema pokrića u razdrtoj zbilji industrijske proizvodnje kapitalizma. Umjesto toga, pojam autonomije koji ima svoje podrijetlo u Kanta, sjedinjuje pojmove djela i umjetnosti. Zato su u pravu oni tumači koji tvrde da je u Adorna riječ o estetici djela. (Vidi o tome: Konrad Paul Liessmann, Philosophie der modernen Kunst: Eine Einführung, WUV, Wien, 1999., str. 123-134.) No, stvar je u tome da bez subjekta/aktera umjetnosti kao događanja u modernome društvu u kojem vladaju sustavi i sklopovi poput kulturne industrije (Kulturindustrie) nije moguće dospjeti do zadovoljavajućeg opisa stanja stvari. (Theodor W. Adorno, „Kulturkritik und Gesellschaft“, u: Prismen: Kulturkritik und Gesellschaft, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1955., str. 7-26. ) Umjetnik se pojavljuje ključnom figurom stapanja pojma umjetnosti i djela (Kunstwerk). No, već u drugome odjeljku Estetske teorije Adorno izričito odbija razmatrati podrijetlo ili izvore pojma umjetnosti, čime se kritički odvaja od Heideggera iz njegove rasprave Izvori umjetničkoga djela. Stoga se pitanje o estetskome iskustvu mora izvesti iz imanentnoga proturječja sámoga pojma autonomije umjetničkoga djela. Zašto? Jednostavno zato što je autonomija vezana uz umno stvoreni subjekt, dok se pojam umjetnosti za Adorna uopće ne može definirati: „Umjetnost ima svoj pojam u povijesno promjenljivim konstelacijama momenata, pa se stoga i opire definiranju. Njezina se bit ne može deducirati iz njezina podrijetla tako što bi se moglo kazati kako je ono prvo onaj temeljni sloj na kojemu je sve ostalo podignuto, te da se ovo ruši čim se taj temelj zatrese. Uvjerenje da su prva umjetnička djela bila najviša i najčišća pripada u zakašnjelu romantiku…“ (Theodor W. Adorno, Ästhetische Theorie, str. 11.) Ako se umjetnost ne može definirati, onda smo suočeni s problemom nemogućnosti utemeljenja kakvo smo poznavali iz spisa klasične ontologije (Platon-Aristotel). Jedno je pojam umjetnosti, a drugo njezin povijesno promjenljiv smisao (Sinn) i zadaća (Aufgabe). Vidimo da nam ne pomaže upućivanje na izvore ili počela, jer je to romantična zabluda da su djela Grka od iskona (arché) istodobno i ona koja zaslužuju atribut „vječnosti“ i „neprolaznosti“ kao temeljni kriterij za estetsko vrednovanje. Marx je tako, primjerice, u kritici fetišizma robe kao uzroka kapitalističke vulgarnosti modernih objekata kulture što proizlazi iz vladavine razmjenske vrijednosti (tržišta) iskazivao dječju zadivljenost grčkom mitologijom i umjetnošću visoke kulture Grka. No, Adorno ne može pristati uz takve klasične teorije o ljepoti i smislu umjetnosti koja nužno propada u moderno doba. U ranoj raspravi „Ideja prirodne povijesti“ („Die Idee der Naturgeschichte“) iz 1932. godine, pod neskrivenim utjecajem Waltera Benjamina, iskazuje kako mitologija leži u temelju grčkih tragedija. Zapalost mitskoga čovjeka u prirodu označava njegov statički položaj. Otuda prihvaćanje sudbine (Schicksal) predstavlja pomirenje s tragičkim svijetom i usmjerenost u sfere duhovnoga dokidanja/prevladavanja (Aufhebung) prirode. Priroda je neponovljiva prošlost. (Theodor W. Adorno, „Die Idee der Naturgeschichte“, str. 363-365.) U tom pogledu mladi Adorno već priprema tlo za razumijevanje umjetnosti koja nadilazi granice prirode i duha izvan hegelovskoga metafizičkoga okvira. Umjetnost nema postojanu „bit“ koja se u povijesnim epohama tek drukčije očitava i artikulira. To, međutim, ne znači da valja govoriti o njezinoj „bezbitnosti“. Kritika ontologije iziskuje otuda pokušaj da se umjetnost misli polazeći od dijalektike djela kao vladavine forme nad sadržajem i umjetnika kao subjekta/aktera složenoga tkanja razumijevanja ovoga povijesnoga odnosa. Naravno, sve bi to bilo nemogućim poslanstvom bez uvođenja čitavog niza pojmovno-kategorijalnih iskaza. Kritika tradicionalne metafizike nužno pretpostavlja i razračunavanje s jezikom okoštale tradicije. Adorno u svojoj teoriji jezika filozofiji podaruje slobodu pronalaženja riječi izvan onoga što pripada tradiciji iz koje se ontologijski izgradila metafizika Zapada. Jezik filozofa ima srodnosti s jezikom umjetnika, ali ne samo pjesnika i književnika. Zagonetka se jezika pojavljuje stoga istoznačnom sa zagonetkom umjetničkoga djela. (Theodor W. Adorno, „Thesen über die Sprache des Philosophen“, u: Philosophische Frühschriften, str. 366-371. i Theodor W. Adorno, Philosophische Terminologie: Zur Einleitung, Suhrkamp, Frankfurt a. M., sv. I-II, 1973. i 1974.) Da anticipiramo zaključak ove rasprave: djelo u njegovu procesu stvaranja odlučuje o jeziku, a ne vječna postojanost bitka kao ideje. Kada se tako postave odnosi između filozofije i umjetnosti vidimo da pitanje o „biti“ jezika postaje pitanje o „bezbitnosti“ umjetnosti svedene na elementarne forme i reducirani sadržaj kao u Beckettovim književnim djelima. Problem nastaje, međutim, kada se autonomna umjetnost u građanskome društvu više ne može razumjeti svjetlom apsolutne slobode. Čini se da otuda pitanje o njezinome smislu i zadaći skreće u tamne zone neodređenosti. Sve što vrijedi za umjetnost istom mjerom se odnosi i na estetsko mišljenje. Jer Adornova Estetska teorija ambivalentan je projekt promišljanja moderne umjetnosti na ishodu njezina samorazumijevanja. Ako je predmet estetike postao upitnim i neizvjesnim, što možemo očekivati od zahtjeva za novim teorijskim osmišljavanjem djela ako ga je masovna kultura uzela pod svoje okrilje osim kritike postojećih uvjeta proizvodnje „smisla“ s kojim se umjetnost uzdiže ponad banalnosti, trivijalnosti i običnosti života? Eventualno tek korak izvan filozofijske estetike koja je od Baumgartena i Kanta postulirala jedinstvo i razlike prirode i povijesti, osjetilnoga i umnoga. No, taj korak ne može uopće biti izveden bez prethodnoga razjašnjenja elementarnih pretpostavki navlastitosti moderne tvorbe svijeta. Rekli smo već da je dvoznačna „bit“ umjetnosti u Estetskoj teoriji s onu stranu rasprava o njezinu podrijetlu i nastanku iz magijsko-mitskoga začaravanja prirode. Pojam društva postaje za Adorna više od sociologijske kategorije s kojom su Marx i Weber razotkrivali skrivene mehanizme reprodukcije života u kapitalizmu. Štoviše, društvena se „bit“ umjetnosti pokazuje u punom razmjeru svoje pojavnosti upravo u najvišem obliku onoga što Marx i Lukács nazivaju „otuđenjem“ (Entfremdung) i „postvarenjem“ (Verdinglichung). Umjetnost se stoga za Adorna pojavljuje kao društveni način spoznajno-kritičke djelatnosti. Nije riječ o svedivosti na društvo, u smislu neke vulgarne materijalističke dijalektike. Naprotiv, Adorno se u vlastitome filozofijsko-sociologijskome bavljenju proturječnostima izgradnje modernoga svijeta neprestano antinomijski razračunava s dva opasna redukcionizma: (1) da se umjetnost u svojoj estetskoj autonomiji u doba avangarde izjednači sa životom koji sam postaje derivatom kulturne industrije i (2) da se društvo kao složena struktura povijesno uspostavljenih odnosa uzima novim apsolutom iz čega neminovno slijedi funkcionalizam prema kojem je svaka autonomija posebne sfere (ekonomije, politike, kulture) već uvijek rezultat društvene institucionalizacije. Koliko je u tom hrvanju s disparatnim silama života i društva uistinu uspio očuvati filozofiju od napasti loše dijalektike, a umjetnost od sudbonosnoga zagrljaja prve i posljednje dogme avangarde – tog nerefleksivnoga i stvaralački obuzdanoga života – drugo je pitanje. Preostaje ipak nešto neporecivo. Ono što na presudan način oblikuje estetsko mišljenje kritike modernoga društva u Adornovu cjelokupnome djelu pripada traganju za otvorenom strukturom umjetnosti kao procesa kojemu je uskraćeno iskupljenje i spas bez očuvanja apsolutne slobode stvaranja. Povratak tradiciji čini se uzaludnim snatrenjem o nerazorivu skladu prirode i povijesti. Koliko god Adorno bio antihegelovski usmjeren u bitnim postignućima svoje teorije moderne umjetnosti, toliko je snaga Hegelove dijalektike kao sustava i metode kritičkoga mišljenja neotklonjivom. To se osobito može vidjeti u proturječju koje prelazi u aporije djelovanja pojma estetske autonomije. Umjetnost u složenom kapitalističkome društvu, kako ranoga tako i kasnoga stadija oživotvorenja, ne djeluje nipošto kao autonoman sustav potreba za lijepim i uzvišenim. Umjesto toga umjetnost se svodi na pogon kulturne industrije. Postajući robnim artefaktom smisao i zadaća umjetnosti iz temelja se mijenja. Što je moglo vrijediti užitkom u kontemplaciji promatrača kao obrazovane estetske publike postaje zabavom (entertainment) kolektivnoga subjekta potrošnje. A taj subjekt koji više ne može biti autonoman, jer ne stvara nove umjetničke predmete nego u procesu kolektivne katarze bezobzirno troši estetske objekte, preobražava se u amorfnu masu. (Vidi o tome: Roger Behrens, Krise und Illusion: Beiträge zur kritischen Theorie des Massenkultur, LIT Verlag, Münster-Hamburg-London, 2003.) Što se uistinu zbiva kada umjetnost pročišćena od natruha mitsko-religijske matrice apsoluta biva ukroćena u pogonu potrošački ustrojene kulture? Ponajprije, estetska se autonomija u sebi razdvaja na posvećenost apsolutnoj slobodi djela, dok se njegova suverenost razvija u smjeru traganja za „necjelovitom cjelinom“. Ovo je važno istaknuti zato što sve upućuje na logiku dijalektičkoga raspada. Nasuprot ideala klasičnoga umjetničkoga djela umjesto linearnoga slijeda unutar kruga predodređenih događaja sada se susrećemo s disonancijama i igrom fragmenata. U tome postoje neskrivena suglasja između Benjamina i Adorna. No, dok je prvi povezao iz romantike figuru alegorije s avangardnim načelom montaže slika-pojmova, potonji se priklanja figuri fragmenta da bi filozofiju doveo do praga umjetnosti. (Vidi o tome: Žarko Paić, Anđeo povijesti i mesija događaja: Umjetnost-politika-tehnika u djelu Waltera Benjamina, FMK, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2016.) Ona se, doduše, ne može izričito definirati. Ali ono što odlikuje njezinu nesvodljivost na mit, religiju i znanosti zacijelo leži u specifičnoj refleksivnosti njezina sadržaja. Nije nipošto slučajno da je Adorno kao kompozitor i kao pisac nastojao iznova presložiti kaotični poredak svijeta. Pritom je pošao od ideje da se umjetničko djelo u modernome svijetu pojavljuje zagonetkom. Razlog leži u tome što pokreće estetske procese kritike građanskoga društva i što ujedno u sebi ostaje otvoreno za daljnja tumačenja. U Estetskoj teoriji drugi odjeljak drugoga poglavlja, koji govori o situaciji, iznimno je zanimljiv zbog toga što uvodi riječ/pojam koja samo u njemačkome ima jasno značenje. Ta je riječ Entkunstung, što bismo opisno mogli prevesti izrazom gubitka umjetničkoga karaktera sáme umjetnosti. (Theodor W. Adorno, Ästhetische Theorie, str. 33. Sám Adorno upućuje na to da je izraz skovao u ogledu o atonalnoj glazbi Arnolda Schönberga. Vidi o tome: Theodor W. Adorno, Prismen: Kulturkritik und Gesellschaft, str. 159.) O kakvome se to gubitku radi u ontologijskome smislu riječi? Zacijelo da rješenje leži u pojmu neidentičnosti. Umjetnost se, naime, ne može odrediti drukčije negoli u odnosu na ono neumjetničko kao takvo. Paradoks je ideje o estetskoj odnosno umjetničkoj autonomiji djela i umjetnika u tome što oboje nisu Bogom dani. To znači da Adorno mora pretpostaviti kako se umjetnost kao pojam razvija zapravo u bitnome smislu tek kada gubi „umjetnički karakter“. Za razliku od Benjaminova pojma gubitka aure umjetničkoga djela u doba tehničke reproduktivnosti, ovdje se u prvi plan izbacuje ono čudovišno životno u svim modusima njegove beživotnosti. Što je imalo sjaj božanske epifanije u moderno se doba posvjetovljuje. Time se priprema tlo za gubitak prethodno uspostavljene „biti“. Entkunstung označava nestanak ljepote i uzvišenosti iz estetske strukture umjetničkoga djela. Romantika je bila još posljednji obrat ideje da umjetnost kao događaj pripreme dolaska novih bogova može iskupiti i spasiti svijet od zapalosti u glib nedostojanstva bitka. Nakon njezina neuspjeha da otvori samoj umjetnosti slobodu bez žrtvovanja na oltaru umjetničke religije (Kunstreligion), sve što je preostalo svodi se na proces trajnoga pročišćenja od sila magije, mistike i prisile religioznih zahtjeva. Adornu je paradigmatski umjetnik/pisac modernizma Samuel Beckett. Njemu je, naposljetku, i posvećena Estetska teorija. U bilješkama uz Beckettovo djelo na nekoliko se mjesta tematizira (ne)mogućnost nastavka smislenosti govora u djelima moderne umjetnosti, Pritom se Beckett uzima za krunskoga svjedoka eksperimenta s neidentičnošću bitka u raspadu svrhe i cilja povijesnoga razvitka. (Vidi o tome: Theodor W. Adorno, „Dossier: Adorno’s Notes on Beckett“, Journal of Beckett Studies Vol. 19, br. 2/2010., str.157–178., Edinburgh University Press DOI: 10.3366/E0309520710000579 www.eupjournals.com/jobs) Gubitak umjetničkoga karaktera umjetnosti (Entkunstung) na paradoksalan način podaruje modernoj umjetnosti ono što ona nikad nije imala u svojoj povijesti. Riječ je o slobodi odluke kao egzistencijalnome činu slobode unutar situacije koja je društveno uvjetovana „napretkom“ i „razvitkom“ modernoga kapitalizma. Uostalom, Adorno unatoč socijalno-kritičkoga stava spram „biti“ umjetnosti u povijesno-epohalnome smislu zadržava figuru svojevrsne teologijske otvorenosti. Isto vrijedi, ali u etičkome zahtjevu za mesijanskim zovom Božje istine u kasnoga Maxa Horkheimera. (Vidi o tome: Hans Günter Holl, „Religion und Metaphysik im Spätwerk Max Horkheimer“, u: Alfred Schmidt i Norbert Altwicker (ur.), Max Horkheimer heute: Werk und Wirkung, Fischer, Frankfurt a. M., 1986., str. 129-145.) Što nazivam teologijskom otvorenošću odnosi se na mišljenje filozofa i umjetnika njemačke romantike. No, umjesto umjetničke religije (Kunstreligion) kao očekivanoga događaja sveze filozofije i umjetnosti polazeći od novoga shvaćanja apsoluta, nova je situacija u modernome industrijskome kapitalizmu određena gubitkom i raspadom metafizičkoga sklopa bitka-Boga-svijeta-čovjeka. Izraz koji je skovao Adorno zajedno s Horkheimerom u Dijalektici prosvjetiteljstva za tu radikalno novu situaciju jest – kulturna industrija (Kulturindustrie). (Theodor W. Adorno i Max Horkheimer, Dialektik der Aufklärung: Philosophische Fragmente, Fischer, Frankfurt a. M., 1969., str. 108-150.) Između vjere i industrije, cinički govoreći, počiva umjetnost. Njezina je forma uvjet mogućnosti razvitka slobode u društvenome okviru „napretka“ i „razvitka“. Čitav se problem razumijevanja povijesti od novoga vijeka do danas postavljen nakon Hegela u pojmovima rastemeljenja metafizike otuda svodi na rješenje zagonetke tog „napretka“ i „razvitka“ izvan logike samopokrenutosti tehnologije. Ako je za Hegela stvar bila u putovanju duha kao samoiskustva slobode u sferama subjektivnoga, objektivnoga i apsolutnoga duha, Adorno je imao zadaću da kritikom prosvjetiteljskoga projekta uspostavi drukčije shvaćanje modernosti. Umjesto vjere u bezuvjetni spas koji dolazi iz metafizike čistoga uma sve se mijenja s negacijom pozitivnosti. Nije to više samorazumljivo „obećanje sreće“ koje mora donijeti uzvišeno estetsko iskustvo i visoka umjetnost poput one Hölderlina i Bacha. Na mjesto tog visokoga zahtjeva sinteze ideje i zbilje dospijeva čista negacija cjeline u formi refleksivnoga djela. Primjeri su poznati: visoki modernizam koji se nije srozao na zloduh politički neuspjele povijesne avangarde u djelima Albana Berga, Arnolda Schönberga i Igora Stravinskoga u glazbi, Paul Klee i Pablo Picasso u slikarstvu, Samuel Beckett u književnosti. 2. Zahtjev za refleksijom djela: Drugi život forme Nema nikakve dvojbe da Adorno u Estetskoj teoriji zastupa prvenstvo forme nad sadržajem. Već na početku tvrdi da je „forma sedimentirani sadržaj“. (Theodor W. Adorno, Ästhetische Theorie, str. 15.) Umjetnička su djela, dakle, određena formom. Međutim, to se ne smije shvatiti tako kao da su neposredno otvorena u procesu označavanja. Ono što definira odnos umjetnosti spram društva pokazuje se u transcendentalnome uvjetu mogućnosti samoga odnosa. A odnos je moguć tek onda kada se forma uspostavi vodećim načelom stvaranja, kao što je to, primjerice, bjelodano u apstraktnome slikarstvu nakon iskustva Cézannea i enformela. Odmah valja kazati da slično stajalište dijeli i najpoznatiji američki teoretičar modernizma, povjesničar umjetnosti Clement Greenberg. Novija tumačenja bliskosti i razlike između njih upućuju pritom na status umjetničkoga djela u okviru neoavangardnoga pokušaja da estetizira temeljne pojmove povijesne avangarde prve polovine 20. stoljeća kao što su to negacija, provokacija, šok i eksperiment polazeći od ideje promjene života s pomoću zahtjeva umjetnosti. Ipak, razlika je Adorna spram Greenberga u tome što prvi ne može ni zamisliti razdvajanje između teorije umjetnosti i umjetnosti uopće. Ako bi razdvajanje bilo zbiljsko, tada bi estetika kao filozofija umjetnosti bila u znaku neistine. No, pokazali smo da je pojam sadržaja istine (Wahrheitsgehalt) ono što Adorno nastoji obrazložiti kao vezivno tkivo između filozofije i umjetnosti u moderni. Što uistinu proizlazi iz ove naizgled „formalističke“ estetike? Ništa drugo negoli stav da sve umjetnosti trebaju težiti postati refleksivnima. Entkustung u pozitivnome značenju pretpostavlja da se dokidanjem/prevladavanjem (Aufhebung) tzv. „umjetničkoga karaktera“ umjetnosti stvaraju plodotvorni temelji za nastanak njezina „intelektualnoga karaktera“. Umjetnost se stoga razumije kao forma mišljenja. Ovo značenje nadilazi spekulativno-dijalektički karakter filozofije njemačkoga idealizma. Kada se mišljenje oblikotvorno izvodi u moderno doba ono neizbježno prolazi kroz kristaliziranje diskursa filozofije, znanosti i umjetnosti. Filozofija i umjetnost su najbliži po formalnome samoodređenju. Razlog leži u tome što postavljaju pitanja o odnosu bitka i bića, a ne podaruju gotove odgovore kao uputstva za djelovanje u tehničkome svijetu. Potonje je, dakako, značajkom znanstvene forme mišljenja. Nije potrebno posebno naglašavati kako se i u Heideggera umjetnost postavlja na tako visoku razinu. Zbog povijesnoga nasljeđa metafizike iziskuje se pokušaj obrata u rangu, poretku kategorija, smjeru mišljenja. Čini se da je tome razlogom ponajprije pokušaj da se mišljenjem izvan pozitivizma i scijentifizma 20. stoljeća pronađe alternativno ishodište za kritiku stava o nužnosti prilagodbe razdoblju znanstveno-tehničke slike svijeta. U mnogim tekstovima u kojima se bavi smislom i zadaćom filozofije Adorno upozorava na spor između pozitivizma i ontologije (Bečkoga kruga i Heideggera). Njegov je spasonosni izlaz iz tog frontalnoga sudara u traganju za „otporom protiv heteronomije koja se širi“. Ovo pretpostavlja shvaćanje filozofije kao kritike: (1) znanstvenoga duha utopijske budućnosti bez odgovora na problem smislenosti čovjeka i (2) mitologije iskona koju podržava Heideggerova „fundamentalna ontologija“ s pozivanjem na istinu bitka. (Theodor W. Adorno, „Čemu još filozofija“, u zborniku Čemu još filozofija, CKD, Zagreb, 1982., 2. dopunjeno izd., str. 29 i 30. Izbor i pogovor: Josip Brkić. S njemačkoga prevela: Snješka Knežević. O tumačenju odnosa filozofijskoga mišljenja Adorna i Heideggera vidi: Iain Macdonald i Krzysztof Ziarek (ur.), Adorno and Heidegger: Philosophical Questions, Stanford University Press, Stanford-California, 2008.) Bez obzira na to što Adorno u gotovo svim tekstovima gdje iskazuje kritiku Heideggera, a takvih je podosta, nije mjerodavnim svjedokom o navlastitosti Heideggerova shvaćanja filozofije i umjetnosti, ovdje nas zanima tek uzgred kako se razvija struktura mišljenja koja kroz prodor u „bit“ estetskoga na kraju njezina učinkovita djelovanja u tehno-znanstvenome svijetu smjera formiranju kritičkoga stava o odnosu moderne umjetnosti spram masovnoga društva u kojem vlada tiranija kulturne industrije. Ne smijemo pritom zaboraviti kako je temeljna postavka Adornove Estetske teorije o autonomiji umjetnosti pokušaj da se novim shvaćanjem djela u modernome svijetu obrani „negativna dijalektika“ kao forma estetskoga mišljenja. Ako je umjetnost spoznaja svijeta, onda je taj svijet kao i umjetnost u stalnome previranju, promjenama i nemogućnosti postojanoga bitka. Tragovi Nietzschea i Kierkegaarda, uz Marxa, predstavljaju znakove na putu prema drukčije znamenovanome „kraju“. Posljednji 153. aforizam Minime Moralie: Refleksije iz oštećenoga života (Minima Moralia: Reflexionen aus dem beschädigten Leben) iz razdoblja egzila, a napisane 1946-1947. godine naslovljen je apokaliptički: „Prema kraju“ („Zum Ende“). U njemu se benjaminovski govori o mogućnosti iskupljenja, „mesijanskome svjetlu“, ali i o ravnodušnosti spram zbilje pod uvjetom njezine samorefleksije. (Theodor W. Adorno, Minima Moralia: Reflexionen aus dem beschädigten Leben, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1982.) Kako u tom pogledu stoji još umjetnost i njezina „estetska teorija“? Peter Uwe Hohendahl u provokativnome tumačenju kasnoga Adorna tvrdi da se Estetska teorija, koja je, usput, nakon objavljivanja 1970. godine sablaznila tvrdokornu novu ljevicu zbog „konzervativnoga kulturnoga elitizma“, može čitati na dvije razine: (a) kao obnova vjere u potencijale umjetnosti nakon propasti filozofijskih odnosno metafizičkih sustava; (b) kao pokušaj spašavanja autonomije umjetnosti od zahtjeva njezina dokidanja/prevladavanja (Aufhebung) u „životu“. ( Peter Uwe Hohendahl, isto, str. 210.) Tako je posrijedi obrana ključnih tendencija pokreta povijesne avangarde u 20. stoljeću, ali i radikalna kritika njezina neuspjela dijalektičkoga poslanstva da život učini svetkovinom umjetničkoga eksperimenta, ma što god to značilo. Pogledajmo obrazloženje postavke o stapanju filozofije i umjetnosti u refleksivnome statusu djela moderne umjetnosti. U svakom od nabrojanih primjera iz glazbe, slikarstva i književnosti posrijedi je ono što Adorno u Negativnoj dijalektici (Negative Dialektik) s obzirom na izlaganje o općenitosti pojma i singularnosti iskustva naziva „prestabiliranom disharmonijom“. (Theodor W. Adorno, Negative Dialektik, str. 25. ) Izraz je parafraziranje temeljne ideje Leibnizove monadologije. Naspram shvaćanja povijesti sa stajališta teodiceje, odnosno konačnoga dosezanja savršenstva ideje i zbilje u Božjem umu nakon što je savladano zlo povijesne dijalektike prirode i duha, Adorno na sebi svojstven način, u furioznome stilu kritike Hegelove dijalektike i Heideggerova mišljenja bitka, dolazi do postavke o nemogućnosti uspostavljanja bilo kakvoga sklada (harmonije) između bitka i mišljenja. Ono što vrijedi za „negativnu dijalektiku“ s ključnim pojmom slobode mišljenja kao negacije pozitivnosti bitka na isti se način artikulira i u Estetskoj teoriji. Odnos između univerzalnosti kategorija i partikularnosti pojmova koji se ne mogu definirati poput umjetnosti, a djeluju jedino u povijesnome razvitku kao logika procesualne dijalektike, dovodi do toga da se čitav program kritike modernoga društva i zahtjeva za dostojanstvom umjetnosti mora pokazati u bitnome aporetičnim. Kako se to događa? Što se, naime, društvo više razvija u smjeru tehničkoga produktivizma, to je umjetnost kao forma mišljenja složenija u korištenju materijala. Radi se o tehničkome dispozitivu koji ne prikazuje i ne predstavlja postojeću zbilju da bi je dokinula/prevladala (Aufhebung) u konstrukciji novoga društva slobode, jednakosti i pravednosti. Posve suprotno, umjetnost se kao refleksivna moć negacije bitka nalazi u situaciji traganja za utopijom. A ona mora u sebi obuhvaćati drukčije shvaćanje iskupljenja i spasa od metafizike povijesti Zapada kakva se dovinula do vladajućega trona u doživljajnome sustavu religija od iskona do danas. Zašto? Ponajprije zbog toga što Adorno podaruje negaciji moć diskurzivnoga nadilaženja klasične dijalektičke formule: teza-antiteza-sinteza. Na taj se način ono posredujuće između statičnosti prirode i dinamičnosti povijesti može uspostaviti referencijalnim okvirom moderne umjetnosti na njezinome kraju. Društvo je taj negativni apsolut koji stoji u temeljima modernizma i avangarde. A problem postaje nerješiv utoliko što se društvo od medija posredovanja preobražava u dispozitiv kulture kao pogona ili industrije. Dvoznačna „bit“ umjetnosti kao estetske autonomije i kao socio-kulturne pojave naposljetku se odvija izvan kategorijalnoga sklopa „negativne dijalektike“. Za razliku od Heideggera i Benjamina koji su prvi promislili moć tehničke reproduktivnosti za budućnost umjetnosti kao estetske zbilje u suvremeno doba, Adornov prilog raspravi u kontekstu tehničkoga sklopa ostaje na razini uvida o društvu kao kulturnoj industriji. To je zacijelo glavni razlog njegove „nesuvremenosti“, premda se mnoge prosudbe iz Estetske teorije mogu činiti dalekosežnima za analizu stanja odnosa između umjetnosti, estetike i tehnologije. Antinomije uma u okviru raspada metafizičke slike svijeta prelaze stoga u antinomije estetskoga iskustva. Ali, kako valja razumjeti ono estetsko u doba kraja moderne umjetnosti koju vjerodostojno utjelovljuje Samuel Beckett? Je li to nešto autonomno u smislu objektiviranja nastaloga industrijskom proizvodnjom u novim medijima poput fotografije i filma, ili se, pak, radi o proširenome shvaćanju nove osjetilnosti koja prožima iskustvo ljudi u susretu sa snagom sublimnoga apsoluta? Da bismo odgovorili na to pitanje potrebno je prethodno pokazati zašto Adorno toliko polaže nade u umjetnost kao protutežu procesu racionaliziranja i postvarenja u modernom kapitalističkome poretku. Kad je riječ o sklopu kategorija i pojmova koje rabi u Estetskoj teoriji vidljivo je da ideja osmišljavanja autonomnoga umjetničkoga djela nosi trag sveze tzv. idealističke i materijalističke dijalektike (Hegel-Marx). Osim toga, logika djelovanja općenitosti i posebnosti suspendira se i neutralizira time što sáma estetska teorija nije prikaz ili predstavljanje već uvijek postojećega bitka u njegovu socio-kulturnome stanju. Umjesto toga, pokušava se ono „nemoguće“. S pomoću rastemeljenoga uma iz Kantove treće kritike, koje Adorno naziva estetskim iskustvom, nastoji dohvatiti posvemašnju nesvodljivost stvaranja. Umjetnost se, dakle, mora shvatiti kao paradigmatski slučaj iskrsavanja onog neidentičnoga. A to znači da je svaka negacija postojećega (bitka) svagda i kritička teorija društvene uvjetovanosti s kojom se u svijetu situacija nalaze odnosi umjetnosti i etike-politike-ideologije. Ako se, primjerice, analiza atonalne glazbe Schönberga izvodi do posljednjih konzekvencija sa stajališta estetskih „vrijednosti“, tada je jasno da pred sobom imamo posve novu situaciju negoli je bila ona u kojoj se svirala Beethovenova glazba. (Theodor W. Adorno, Philosophie der neuen Musik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1989.) Referencijalni okvir se pojavljuje kao fluidna forma društveno-kulturalnoga obrata i bez onog utjecaja na singularnosti pojava kakav je bio u prethodnim nemodernim epohama. Nikad ne smijemo zaboraviti da je za Adorna umjetnost dvoznačna: (1) ona je refleksivno stanje spoznaje predmeta koji se nalazi u događanju sáme umjetnosti, a nije tek tzv. objektivni predmet; (2) ona je estetska autonomija i socio-kulturni poredak značenja. Iz toga proizlazi da za razliku od Kanta nije posrijedi pasivna uloga promatrača, nego se na tragu Nietzschea odvija korak spram sinteze djela i subjekta/aktera umjetničkoga procesa. Bez toga ne postoji ništa osim praznine u bitku. Adorno je već u djelu iz egzila Minima Moralia izrekao credo svojeg filozofijskoga mišljenja: „Cjelina jest neistina“. Negacija Hegelova sustava apsolutnoga duha njegovim sredstvima, međutim, ne znači da je temeljni pojam spekulativno-dijalektičke logike povijesti suspendiran i neutraliziran. Riječ je o pojmu apsoluta. Bez njegove „dekonstrukcije“ nemoguće je krenuti u bilo kakvu radikalnu promjenu metafizike polazeći čak i od kritike Heideggerove „fundamentalne ontologije“. Kao što je poznato, Hegel ne misli pojam apsoluta kao sekularno-filozofijski nadomjestak za kršćanskoga Boga. Iako je popularno kazati da je njegov čitav sustav tek filozofijski prikaz teodiceje u ruhu spekulativne mistike duha (Geist), takve su prosudbe u najmanju ruku površne. „Ono do čega je Hegelu stalo i što je zapravo probni kamen cijelog njegova filozofskog pothvata jest pokazati kretanje duha kako se ono odvija u njemu samome, u njegovim vlastitim određenjima, u njegovim vlastitim postavljanjima, to znači kako ne ostaje ni pri kojoj spekulativnoj ili realnoj navodnoj danosti, nego sve što jest rastvara u misaonom zbivanju odnosno u refleksiji. Da anticipiramo ono što ćemo poslije izvesti, pravi subjekt i supstancija, pravi materijal i prava forma, pravi četverostruki uzrok svakog zbivanja je totalna refleksija. Ništa se toj totalnoj refleksiji ne može oteti i ništa se pred njom ne može kao takvo potvrditi, afirmirati. Čak i apsolut, zamišljen kao teološki ili religiozni Bog, nije ništa drugo do kompleks refleksivnih određenja. Zbog toga Hegel može reći da je u njegovoj filozofiji sve na rezultatu, a ništa na početku.“- Vanja Sutlić, Predavanja o Hegelu (1968-1969), Institut za filozofiju, Zagreb, 2016., str. 107. (Prir. Damir Barbarić) Razvidno je to već odatle što je istinska teorija modernosti, koju nastoje preokrenuti za svoje svrhe Marx, Nietzsche i Kierkegaard, sadržana u Hegelovoj Fenomenologiji duha (Phänomenologie des Geistes) iz 1807. godine. (Georg W.F. Hegel, Phänomenologie des Geistes, Werke im 20. Bänden, sv. 3, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1986.) Ključni je pojam dijalektike onaj negacije, a uspon kroz povijesne postaje subjektivnosti i objektivnosti, što su metafizički okviri za teoriju modernoga građanskoga društva, određuje mišljenje apsoluta kao pogled na ono što je već u pojmu i ideji bitna prošlost. Adorno je morao, dakle, u svojem razračunavanju s Hegelom i zapadnjačkom metafizikom na krajnje začudan način obnoviti sve kategorije estetike u promijenjenome značenju. Umjetnost, religija i filozofija su za Hegela likovi u kojima se objavljuje apsolutni duh kao bitak. Ako je apsolut drugo ime za identitet supstancije i subjekta, tada se u Adorna pojam neidentičnosti rabi da bi kritika apsolutnoga duha dospjela do drukčijeg načina rastemeljenja velike piramide smisla bitka, sagledane kao neistina. Još jednom: ako je cjelina neistina, tada je apsolut u svojem zahtjevu za identitetom pojave i zbilje onaj čudovišni um povijesnoga događanja i njegove teleologije, ništa drugo negoli fikcija i iluzija filozofije koja želi umjetnost podjarmiti za svoje unaprijed objavljene svrhe. Zato je posve razvidno da Adorno ne može nastaviti na Hegelovim tragovima u izgradnji nove filozofijske estetike za moderno doba raskorijenjenosti svijeta pod znakovima tehničkoga izlaganja bitka. To bi bilo suprotno njegovu razumijevanju ne samo filozofije, već posebno umjetnosti. Štoviše, on čak i temeljne pojmove metafizike od Platona i Aristotela do Hegela kao što su bitak, biće i bit čovjeka više ne smatra mjerodavnim misaonim iskazima o onome što se događa u aktualnosti. (Vidi o tome: J.M. Bernstein, „Negative Dialectic as Fate: Adorno and Hegel“, u: Tom Huhn (ur.), The Cambridge Companion to Adorno, Cambridge University Press, New York, 2004., str. 19-50.) Apsolut se ne može socijalizirati a da ne izgubi ono što je prethodilo modernome razdvajanju poretka na subjektivni i objektivni duh, hegelovski govoreći. Za Adorna je samorazumljivo da je moderno društvo ujedno konstrukcija intersubjektivnosti podignuta na razinu odnosa koji nadilazi pojmovnu općenitost i životnu singularnost. U doba vladavine Entkunstunga sve se iznova nastoji presložiti. Ali sada s nakanom da umjetnost postane pristupačnom, dostupnom, riječju demokratiziranom zabavom. Nije to više nadomjestak za religioznu utjehu. Umjesto toga posrijedi je nešto između arhajske katarze i psihoanalitičke inačice iskupljenja od grijeha provođenjem sustavne terapije suočenja s izvorom traume. Kada se umjetnost obraća masovnoj publici već je na djelu neka vrsta krivotvorine izvornoga nagnuća koje je označavao pojam mimesisa. No, toj se neizbježnosti nije moguće otkloniti tek pozivom na autonomiju estetskoga čina, a niti, pak, bilo kakvim povratkom u okrilje dekadentnoga stila, koji je Nietzsche suprotstavljao klasičnome i to sa stajališta protuotrova hinjenoj grandioznosti i epohalnome kiču historicizma. Ono što Adorno vidi kao alternativu nikad raskomadanome apsolutu, koji i nadalje djeluje ali sada u ruhu autoritarnoga i totalitarnoga „društva“ kao sveze moderne tehnologije i političke represije, gotovo da je nalik pojmu „racionalne ekstaze“. Pojam potječe od Hermanna Brocha. Nailazimo na njega u analizama masovne psihologije s obzirom na fenomene političke histerije i kolektivne paranoje. (Hermann Broch, Massenwahntheorie. Beiträge zu einer Psychologie der Politik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1979., Kommentierte Werkausgabe, sv. 12) U analogiji, možemo taj pojam za Adornovu nakanu nazvati „racionalnim mimesisom“. A on se odnosi na težnju moderne umjetnosti da postane „likom spoznaje“. (Theodor W. Adorno, Ästhetische Theorie, str. 86. bilješka. Vidi o tome: Swen Stein, „Der Begriff der Mimesis in der Ästhetischen Theorie Adornos“, Kunsttexte.de, br. 4/2008., str. 5. http://edoc.hu-berlin.de/kunsttexte/2008-4/stein-swen-2/PDF/stein.pdf) Nije to bilo kakva spoznaja primjerena, recimo, znanstvenome načinu razmatranja svijeta. U ovome slučaju spoznaja ima karakter kritike društvenih uvjeta pod kojima se odvija proizvodnja „sadržaja neistine“ u pogonu masovne kulture. Usto, umjetnost kao forma mišljenja nema a priori ugrađen aparat za proizvodnju „sadržaja istine“. Formu valja shvatiti u procesualnome smislu. Ne postoji izvanpovijesna forma bitka i mišljenja. Tek u zbivanju povijesnoga slijeda može se formirati ono što mijenja svoje likove i tako ujedno mijenja i sadržajni opseg vlastita pojma. Zato se početno pitanje Estetske teorije je li umjetnost u modernome društvu uopće moguća naposljetku svodi na pitanje obrnutoga Kanta: je li uopće moguće da umjetnost kao lik spoznaje proizvodi sintetičke „sadržaje istine“ ako prethodno nije kritički usmjerena spram vlastita referencijalna okvira? Čini se da je to zatvoreni krug misaone neutemeljenosti u pojmu uzroka i svrhe procesa povijesnoga nastanka otvorene forme. Iz forme nastaje djelo, a sadržaj je njegova istina. A budući da je cjelina neistina, onda je istina moguća samo u fragmentu. Necjelovitost cjeline sastoji se od poretka disonancija, disimetrija, disharmonija. Nije slučajno Adorno po uzoru na Schönberga prozvao svoje mišljenje „atonalnom filozofijom“. Ako se sruši paradigma moderne umjetnosti, više nema posljednjega opravdanja metafizičkoga pojma smisla i istine u horizontu građanskoga društva. To je bio program radikalne revolucije povijesne avangarde. Njezin zahtjev za novim životom forme u estetiziranju svakodnevice trebao je dokinuti/prevladati (Aufhebung) granice između umjetnosti i života. Ako se, pak, zahvaljujući prelasku kapitalizma u sfere novoga načina legitimnosti kao što su znanosti i tehnika stvara kultura kao pogon ili industrija, tada je estetska autonomija neka vrsta posljednje oaze u pustinji. Čini se kao da je ovo stanje nalik onome liku iz jedne Kafkine parabole kojega težina pritišće da ostane u mjestu jer ne može ni naprijed u budućnost, niti unatrag u prošlost. Ono što mu preostaje jest apsurdna situacija ukopanosti u sadašnjost. Što je sadašnjost više izloženija procesima raspada romantične ideje svijeta, to je njezina „aktualnost“ veći izazov za umjetničko oblikovanje. O tome su ostavili vjerodostojne tragove futuristički i kubistički slikari u njihovu posve različitome pristupu slici. U prvome je slučaju riječ o preradbi mimesisa, a u drugome o razaranju perspektive konstrukcijom ljudskoga lika kao geometrijske figure. Stoga je za Adorna pitanje „aktualnosti“ umjetnosti više od bilo kakve pozitivne ili negativne utopije. Od Hegela do Heideggera se, pak, umjetnost u bitnome metafizičkome smislu ne može utemeljiti u sadašnjosti jer je njezin povijesno-epohalni karakter nepovratno utisnut u prošlost. Otuda opčinjenost grčkom visokom umjetnošću nije bio slučajan od romantike do Nietzschea, Marxa i Heideggera. Pravi je problem, međutim, za Adorna onaj koji bi se mogao u analogiji s njegovom programatskom raspravom iz ranoga razdoblja naslovljenom „Aktualnost filozofije“ preimenovati u „Aktualnost umjetnosti“. No, još nije dostatno jasno što će uopće toj i takvoj umjetnosti s naglaskom na „prestabiliranoj disharmoniji“, apsurdu, apokalipsi, zapalosti u banalnost, trivijalnost i običnost, opsjednutosti tjelesnošću i mahnitošću – estetska teorija? Klasična je umjetnost potrebovala svoju filozofijsku estetiku. Nova se disciplina razvila u 18. stoljeću na temelju racionalizma i prodora znanstveno-tehničke slike svijeta. U Baumgartena i Kanta osjetilnost se iz pripadnosti pojmu prirode uzdiže do uzvišenosti duha. Ono što se pritom pojavljuje kao lijepi privid, sjaj ideje, pojam ljepote samo je novovjekovno shvaćanje „oponašanja prirode“ (mimesis) kao natura naturata i natura naturans. Ne oponaša se, međutim, nešto pojavno u pukoj imanenciji sadržaja. Uloga genija kao stvaralačkoga oponašatelja prirode dovodi do toga da umjetnik uspostavlja novo jedinstvo uma i osjetilnosti. Klasična umjetnost i svrsishodna priroda nastala prema planomjernosti Božjega uma potrebuju upravo takvu teoriju lijepoga i lijepih umjetnosti koja ono što je stvoreno još jednom konstrukcijom ljepote uzdiže do bespojmovnoga pojma – ljepota kao svrhovitost bez svrhe. Adornova je intervencija u modernoj estetici utoliko nužno „destruktivna“.Radi se o pokušaju rastemeljenja metafizičkoga shvaćanja bitka-Boga-svijeta-čovjeka. No, način na koji je to izvedeno ima neki preostatak kritičke ontologije s Kantom kao vrhuncem mišljenja o umjetnosti kao kontemplaciji i refleksiji prirode. (Vidi o tome: Peter Zima, Ästhetische Negation: Das Subjekt, das Schöne und das Erhabene von Mallarmé und Valéry zu Adorno und Lyotard, Königshausen & Neumann, Würzburg, 2005., str. 107-144.) Da, umjetnost stoga pripada uvijek već prošlosti. I zato je njezina socijalna funkcija korektiv estetske zapalosti u prirodu. Ne susrećemo se s rehabilitacijom pojma mimesis u Adorna, jer bi to bila pohvala zastarjelosti iskustva suprotnom svim težnjama moderne umjetnosti. Ono s čime se susrećemo jest jasno izložena kritika Hegelove postavke o kraju umjetnosti sa stajališta imanentne suspenzije i neutraliziranja moći apsolutnoga duha – „Istina nije cjelina.“ Što to uistinu znači? Ništa drugo negoli nastojanje da se čitav poredak označitelja i označenoga, estetike i njezina iskustva, misli polazeći od disonancije. Adorno kaže da je taj izraz „signum svekolike moderne“. (Theodor W. Adorno, Ästhetische Theorie, str. 74.) Gdje izostaje ili je posrijedi nemogućnost cjelovitosti cjeline, ili se, pak, radi o kraju svrsishodnosti prirode i povijesti može nastati tek otvoreni prostor za moderni rezultat sekularizacije metafizike. U bezbitnosti svijeta kojemu umjetnost više ne podaruje opravdanje suvereno vladaju krhotine raskorijenjenosti. Ono što je u svemu tome podobno za novi referencijalni okvir umjetnosti kao disonancije, disimetrije i disharmonije nalazi se u ogoljenome prostoru-vremenu građanskoga društva s njegovom moćnom normativnom maksimom bezuvjetne vladavine Novoga. „Položaj suvremene umjetnosti spram tradicije, ono što joj se spočitava kako je baš ona gubitak tradicije, uvjetovano je promjenom unutar same kategorije tradicije. U jednom bitno ne-tradicionalističkome društvu estetska je tradicija a priori dvojbena. Autoritet Novoga jest autoritet povijesne neizbježnosti.“ (Theodor W. Adorno, Ästhetische Theorie, str. 39.) Sada postaje jasnije zašto Adorno nasuprot Heideggera i „mistike iskona“ zagovara pohvalu aktualnosti. Aporija je modernizma u tome što je riječ o apsolutnoj slobodi kao mogućnosti promjene zatečenoga stanja bitka. Estetska autonomija pretpostavlja upravo kategoriju mogućnosti, a ne nužnosti. No, ono što se razvija iz takvoga mišljenja nije ništa drugo negoli kategorijalni obrat pojmova. Da bi mogućnosti stalne promjene bile upisane u ontologijsku strukturu forme, bez čega Novo ne može biti vodećim načelom stvaranja u modernoj umjetnosti, potrebno je da se uspostavi ono što su Spinoza i Hegel nazivali slobodom kao spoznatom nužnošću (causa sui). Nije, dakle, novost novoga nešto tek moguće u izboru različitih opcija. Ono postaje nužnošću i stoga autoritetom rušenja svake okoštale tradicije. Novo ne proizlazi iz mirne kontemplacije estetski lijepoga predmeta. Ono je poput Duchampova estetskoga objekta nužno strukturno nasilje nad prošlošću u znaku postojanosti bitka. Obrat kategorijalnoga sklopa sada označava bezuvjetnu vladavinu temeljnoga načela aktualnosti vremena u suvremenome dobu. Novo ne može biti ništa drugo negoli dinamično, estetski transgresivno u odnosu na tradiciju i, posljednje ali ne i manje važno, oblikotvornim modelom „napretka“ i „razvitka“ modernoga društva. Ono što zapravo proizlazi iz imanentne strukture mišljenja Adornove „estetike“ jest da moderna umjetnost unatoč otklona od trijumfa kulturne industrije oblikuje moderno društvo kao estetsku konstelaciju odnosa znanosti i tehnike u raščaravanju svih mitova o rajskome stanju čovječanstva. Atonalna glazba, apstraktno slikarstvo i dramska književnost apsurda svjedoče o novome načelu stvaralačke negacije identiteta modernoga svijeta. Sve što postaje „aktualno“ istodobno je negacija tradicije i zastarijevanje u odnosu na buduću aktualnost svijeta. (Vidi o tome: Peter Osborne, The Politics of Time: Modernity and Avant-Garde, Verso, London-New York, 1995.) Ipak, Adorno se u takvome shvaćanju aktualnosti bitno razlikuje od, primjerice, Foucaulta, premda su im stajališta poprilično isprepletena s obzirom na pitanje o „biti“ modernosti. Dok se, naime, u Foucaulta filozofija pojavljuje političkom moći oblikovanja otpora kao paresije ili govorenja istine u lice vladaru, (Vidi o tome: Michel Foucault, Vladanje sobom i drugima: Predavanja na College de France, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010. S francuskoga preveo: Zlatko Wurzberg) za Adorna se filozofija naposljetku pokazuje upravo kao i umjetnost u modernome dobu krajnje disonantnom misaonom djelatnošću. Njezin se smisao i zadaća ne svodi na službu aktualnosti koja je postala neistinom i krahom dijalektike uopće. Umjesto toga, filozofija se kao estetska teorija pojavljuje likom spoznaje. A to znači da je umjetnost onoliko refleksivna koliko je filozofija kritički rastemeljena od zahtjeva visoke metafizike iskona u ovome ili onome ruhu. 3. Žrtvovanje za istinom? O razdjelovljenosti umjetnosti u doba tehnosfere Prijelomni događaj za svaku daljnju raspravu o smislu i zadaći umjetnosti, pod uvjetom njezina preživljavanja u doba tehnifikacije života i svođenja na banalnost u formi estetskoga objekta, za Adorna predstavlja simboličko znamenovanje Auschwitza. Ništa nakon toga ne može više biti samorazumljivo. Prekretna točka u povijesnome kretanju sažima se kao razgraničenje. U njoj se sublimira poraz „dijalektike prosvjetiteljstva“, dovršenje metafizike kao lažne cjeline uzroka, ciljeva i svrha i, naposljetku, tehničko ozbiljenje čudovišnosti zla koje dovodi u pitanje mogućnost svake daljnje filozofije, religije, etike i umjetnosti. Nije, dakle, onaj Adornov iskaz iz Minima Moralie da se nakon Auschwitza više ne može pisati poezija tek zdravorazumski znak razočaranja u veličanstvene sfere uma stvorene tijekom povijesti u opravdanju Boga i njegovih skrivenih namjera. Naprotiv, u iskazu se uopće ne radi o singularnome činu pjesničkoga umijeća. Zar nije upravo posljednji veliki njemački pjesnik 20. stoljeća, onaj koji je jedini mogao svjedočiti u užasu Holokausta jer je istodobno baštinio židovsku sudbinu i helderlinovsku svijest o kraju poezije u doba bez bogova, Paul Celan, pjevao uzvišeno o onome o čemu se više uopće ne može pjevati – o ništini i Ničemu nakon grozomornoga istrebljenja jednog povijesnoga naroda u plinskim komorama da bi ostavio najupečatljiviji stih za ono što dolazi: Svijet je otišao, moram te nositi (Die Welt is fort, Ich mu§ dich tragen)? ( Vidi o tome: Jacques Derrida, Sovereignities in Question: The Poetics of Paul Celan, Fordham University Press, New York, 2005. i Žarko Paić, „Svijet je otišao…: Paul Celan i apsolutno pjesništvo“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 457-495. ) Adorno u svojem istodobno zagonetnome i čudovišnome iskazu govori izravno protiv mogućnosti da umjetnost može nastaviti na istim pretpostavkama kao i prije zlokobnoga događaja Auschwitza. Sve što vrijedi za umjetnost, odnosi se istom mjerom na filozofiju, religiju i etiku. Kao što je Adornova estetika posljednja velika teorija moderne umjetnosti 20. stoljeća, tako je i Lévinasova etika posljednja velika teorija o mogućnostima djelovanja u bezavičajnome svijetu. A u njemu svijest, um, kognitivnost ne mogu više opravdati ono što stoji u izvoru svih povijesno nastalih monoteističkih religija poput židovstva i kršćanstva. Riječ je, naravno, o suosjećanju spram patnji Drugoga kao uvjetu mogućnosti promjene bitka. Ako za Adorna ono estetsko u bitnome smislu prethodi umjetnosti jer je neidentično i u sebi otvoreno za razumijevanje svijeta, onda je za Lévinasa ono etičko s onu stranu bitka. (Emmanuel Lévinas, Autrement qu’être ou au-delà de l’essence, Poche, Pariz, 2004. Vidi o tome: Žarko Paić, „Mesijanski trijumf etike? Emmanuel Lévinas i aporije Drugoga“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 346-392.) Estetsko i etičko nisu ponorom razdvojeni. Oba pojma proizlaze iz osjetilne „biti“ ljudskoga odnosa spram bitka. No, bez pomoći uma kao refleksivne djelatnosti razdvajanja dobra od zla i ljepote od ružnoga ne bi imali snagu ozakonjenja onoga što su srednjovjekovni teolozi nazivali transcendentalijama: jedno (unum), dobro (bonum), istinito (verum) i biće (ens). Što povezuje estetsko i etičko jest osjećaj nadilaženja pojavnoga svijeta. Kant je otvorio problem umjetnosti koja dolazi time što je uveo u optjecaj riječ poznatu još iz novoplatonizma. To je uzvišeno (das Erhabene.) Nećemo se ovdje baviti usporednim čitanjem Adorna i Lévinasa, kao što ćemo metodički ostaviti pitanjem koliko je za suvremenu raspravu o „biti“ umjetnosti nikad ostvareni dijalog između Adorna i Heideggera i nadalje uvjetom mogućnosti razrješenja starih aporija o mišljenju nakon kraja metafizičkoga utemeljenja bitka. Ono što nas osobito zanima jest tumačenje značenja događaja koji simbolički i stvarno predstavlja kraj jedne epohe i otvara mogućnosti za ulazak u ono što se naziva „novim“ onkraj svake pohvale aktualnosti. Iskazi su Adorna o kraju umjetnosti i uopće o kraju filozofije, naizgled u istome prizvuku kao i Heideggerovi 1940-ih i 1950-ih godina, ponajprije sve drugo negoli utonuće u ravnodušnost neke postapokaliptičke duhovne situacije vremena. U njima se ne pronalazi ništa drugo osim brižnoga poziva za razmatranjem odnosa između načina kako filozofija i umjetnost, za razliku od znanosti i tehnologije, uistinu žive svoje poslanstvo do kraja svih povijesno iscrpljenih mogućnosti kazivanja. Pitanje je to, u drugome jeziku, o granicama smislenosti jezika koji mora napustiti svoju domovinu/zavičaj i preseliti se u mjesto egzila, u čisto postojanje bez tla i temelja. Za razliku od Heideggera koji je svoje mišljenje od samih početaka fiksirao uz pojam zemlje i ukorijenjenosti u zavičaj/domovinu (Heimat), Adorno je nužnošću mišljenja u onome što više nije mistika iskona tragao za povratkom iz raskorijenjenosti u blizinu posve drukčije domovine od one stvarne. Njemački jezik postao je od jezika metafizičke blizine istodobno eksperiment i utopija, ono postojano i ono što nastaje u procesu kazivanja na isti način kao što teorija umjetnosti ne postoji izvan žrtvovanja za istinom sáme umjetnosti. U 51. fragmentu Minima Moralie Adorno kaže nešto što je izravna suprotnost Heideggerovu mišljenju o biti zavičajnoga habitusa: Tko domovine više nema, tome čak i pisanje postaje prebivalištem. (Wer Keine Heimat mehr hat, dem wird wohl gar das Schreiben zum Wohnen.)(Theodor W. Adorno, Minima Moralia, str. 98. Vidi o tome ogled Samira Gandesha, „Leaving Home: On Adorno and Heidegger“, u: Tom Huhn (ur.), The Cambridge Companion to Adorno, str. 101-124.) Događaj kraja povijesno uspostavljene metafizike kao „dijalektike prosvjetiteljstva“ nesumnjivo se odnosi na katastrofu 20. stoljeća u svjetskim ratovima, Holokaustu i popratnoj posljedici dalekosežnih razmjera kao što je prognaništvo i izbjeglištvo naroda. Pisati u egzilu nije više povlasticom dekadentnih apatrida. Naprotiv, ono je postalo gotovo pravilom u svijetu etičko-političkoga bezdana svih vrijednosti. To se ne može prebrisati spužvom i potom kazati da je izvan filozofijske rasprave o „biti“ umjetnosti. Razlog leži u tome što umjetnost više nije svjedočenje o nečemu što se dogodilo u neposrednoj prošlosti, a ima živoga traga još i danas. Pisanje nije bijeg pred stvarnošću ili opisivanje njezinih trauma. Ono što pisanje kao umjetničko izlaganje bitka u postajanju necjelovitom cjelinom svih stvari izdvaja od drugih misaonih djelatnosti, ponajprije govorenja u javnosti, jest način obitavanja u pokušaju da žrtvovanje za istinom izmakne aporijama koje modernu umjetnost prate već od sámoga početka njezina krhkoga utemeljenja u praznini estetske autonomije. Zato se pisanje u egzilu, o čemu osobito svjedoči knjiga fragmenata Minima Moralia, mora razumjeti iskorakom iz čarobnoga zagrljaja stvarnosti koja postoji neovisno od zbiljske tvorbe njezinih pojmova i kategorija. Tko piše misli onkraj granica postavljenih unaprijed zatvorenom strukturom jezika u njegovim stvaralačkim mogućnostima. Imajući u vidu Adornovu odredbu dvoznačne „biti“ umjetnosti iskazane u Estetskoj teoriji možemo po analogiji izvesti sljedeću temeljnu postavku. Pisanje nije čin bilježenja onoga što jest, u smislu neke realističke ontologije, već otvorenost mogućnosti nastanka onoga „novoga“ iz formalne strukture jezika. U moderno doba jezik se pokazuje estetskom autonomijom i socijalno-kritičkom artikulacijom „sadržaja istine“ (Wahrheitsgehalt). Romantika i avangarda kao i u slučaju Waltera Benjamina usporedno se nadopunjuju u razumijevanju onoga što Adorno nastoji iznijeti na vidjelo izborom eseja kao forme vlastita mišljenja. (Theodor W. Adorno, „Der Essay als Form“, u: Noten zur Literatur, sv. I, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1974., str. 5-28.) Tko bi u ovome vidio utjecaj francuske tradicije od Montaignea do Blanchota, primjerice, ne bi bio posve u pravu. Tradicija koju baštini Adorno baš kao i Benjamin potječe iz njemačke romantike. S njom se prepoznaju tragovi najvećih majstora rastemeljenja Hegelove metafizike poput Kierkegaarda i Nietzschea. Ali su nesumnjivo u modernome razdoblju krajem 19. i početkom 20. stoljeća francuski pjesnici i mislioci (Charles Baudelaire, Stephan Mallarmé, Paul Valéry) utisnuli neizbrisiv pečat izboru ove fluidne forme u kazivanju „sadržaja istine“ (Wahrheitsgehalt). Nije dostatno kazati da se nakon prijelomnoga (negativnoga) događaja mora iznova definirati smisao i zadaća filozofije i umjetnosti, a kako vidjesmo u slučaju Lévinasa i etike, te politike. Adorno se u nabačajima osnovnih postavki Estetske teorije zaustavio na onome što smo nazvali estetikom djela. Nigdje nema naznaka da je promislio ono što su pokreti povijesne avangarde poput dadaizma, ruskoga konstruktivizma, futurizma i ranoga nadrealizma otvorili kao pitanje tjelesnosti događaja s kojim se ideja nastanka i razvitka života razdvaja na estetski objekt (Duchamp i Neo-DADA) i na postavljanje razdjelovljenoga djela u prostor muzealizirane svakidašnjice. Potonje se odnosi, naravno, na performativno-konceptualni obrat suvremene umjetnosti. Na njegovim tragovima do danas je Peter Bürger oblikovao najutjecajniju teoriju avangarde. Koristio se pritom Adornovom postavkom o autonomiji umjetničkoga djela i socio-kulturnome kontekstu u kojem djelo egzistira. (Peter Bürger, Theorie der Avangarde, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1974.) Čitava je, dakle, priča o posljednjoj „velikoj estetici“ za doba tehnosfere utoliko nedjelotvornom. Na mnogo se mjesta, doduše, spominje kako moderna tehnika utječe na promjene u statusu i funkciji umjetničkoga djela, potom o angažmanu i političko-ideologijskim borbama za ideje izvan estetskoga horizonta kao što su sloboda, jednakost, pravednost i solidarnost. Razračunavanje s čitavim nizom teorija umjetnosti i filozofijskih shvaćanja estetike u 20. stoljeću (Sartre i egzistencijalizam, Heidegger i „fundamentalna ontologija“, Lukács i dijalektički materijalizam itd.) jasno upućuje na izvođenje vlastite pozicije koja je zacrtana u ranim djelima o aktualnosti filozofije i pitanjima jezika do ideja negativne dijalektike. No, kao što sve više nastoje pokazati novija tumačenja njegova djela u njemačkome, anglosaksonskome i francuskome krugu tzv. kontinentalne filozofije problem i nadalje preostaje s onim što smo nazvali referencijalnim okvirom mišljenja o nesvodljivosti umjetnosti. (Vidi o tome: Marcus Quent und Eckardt Lindner (ur.), Das Versprechen der Kunst. Aktuelle Zugänge zu Adornos Ästhetischer Theorie,Turia + Kant, Wien, 2014. i Klaus-Peter Müller, „Adornos ästhetische Paradoxie: Warum nach Adorno die Kunst „den Schein des Wahren“ retten soll?“, Sic et Non – Forum for Philosophy and Culture (2001) – http://www.cogito.de/sicetnon/artikel/historie/paradoxie.htm ) „Umjetnost se održava na životu jedino zahvaljujući svojoj društvenoj snazi otpora; ako se ne postvari, postaje roba. Ono što ona pridonosi društvu nije komunikacija s njime, nego nešto vrlo posredno, otpor u kojemu se snagom unutarnjega estetskoga razvitka društveno reproducira društvena evolucija, a da sa ova ne podržava. Radikalni modernizam čuva imanenciju umjetnosti, uz rizik vlastita samodokidanja, tako što se društvo u njega propušta samo zatamnjeno kao u snovima, s kojima se i inače oduvijek uspoređuju umjetnička djela. Ništa društveno u umjetnosti nije dano na neposredan način, čak ni tamo gdje ga ona želi učiniti takvim.“ (Theodor W. Adorno, Ästhetische Theorie, str. 336) Društvo je za Adorna neka vrsta neprobojne mreže, socijalizirani bitak u postajanju koji u moderni sve pod sobom drži podređeno. Ako su mit i religija u antici i srednjem vijeku podarivali smisao umjetnosti kao „proizvodnji smisla“ unutar granica svetoga i božanskoga, jasno je da je društvo kasni proizvod emancipirane ekonomije i politike iz jarma svete transcendencije. Zato Adorno i naglašava da umjetnost radikalnoga modernizma mora očuvati „imanenciju umjetnosti“. Kao što možemo razabrati, umjetnost je u svojoj nesvodljivosti apsolutno slobodna u formi „sedimentiranja sadržaja“. To znači da joj granice ne određuje ni Bog niti njegov sekularni nadomjestak u magijskome ritualu. Poznato je da je Benjamin izveo otuda teoriju o gubitku aure. Ako se suspendira i neutralizira moć transcendencije, što još preostaje? Adornov je odgovor jednoznačan. Preostaje imanentna moć umjetnosti kao društvenoga otpora spram upravo onoga što se nametnulo njezinim novim referencijalnim okvirom. Umjetnici „radikalnoga modernizma“ stoga se u svojim djelima (slikarstvu, književnosti, glazbi) usmjeravaju na „radikalnu kritiku“ onoga što takvo društvo preobražava u novi oblik neslobode i neautonomnosti. Zagonetka se umjetnosti, paradoksalno, ne skriva u pojmu mimesisa, nego u „lijepome prividu“ ili „sjaju istine“ kao društvenome otporu represiji i autoritarnoj vladavini sustava. Iza krinke „napretka“ i „razvitka“ kapitalističke modernizacije („Novoga“) pokazuje se bezličnost, anonimnost, postvarenje u robnome svijetu kulturne industrije. Adorno ju je, mora se priznati, strastveno mrzio poput kakva nesvodljiva „avangardnoga dekadenta“. Čak je i u jazzu američkih potlačenih crnaca umjesto društvenoga otpora i pobune vidio ono „vulgarno“ i „prizemno“, bez dubine i bez uzvišenosti. Na tom njegovu kolosalnome promašaju „biti“ moderne umjetnosti izvan logike estetskoga „napretka“ i „razvitka“ danas cvjeta kritička literatura o emancipacijskim mogućnostima popularne, masovne kulture. (Vidi o tome: William P. Nye, „Theodor Adorno on Jazz: A critique of critical theory“, Popular Music and Society, Vol. 12, br. 4/1988., str. 69-73.) Ako se društvo u svojem novome liku u kasnome kapitalizmu uzdiže do „novoga Levijatana“, nalazimo se u situaciji koja je filozofijski zapravo istodobno kraj vjerodostojnosti cijele Frankfurtske škole i, paradoksalno, njezine nove „aktualnosti“. Dostatno je samo upozoriti na Debordovu teoriju „društva spektakla“, Foucaultove analize „disciplinarnoga društva“ ili, pak, Deleuzeovu dijagnozu „društva kontrole“ gdje umjesto ljudske subjektivnosti vlada informacijski ili biokibernetički kôd upravljajući sudbinama ljudi nalik Kafkinoj negativnoj utopiji. Više nema društva u globalnome poretku umreženih komunikacijskih poredaka moći. Ali ima mnoštvo nadomjestaka za izgubljenu strukturu vladavine koja je suvereno gradila svoje carstvo na osnovama industrijske paradigme rada mehaničkih strojeva. Umjesto toga, kibernetika i kompjutorsko upravljanje sustavima i okolinom promijenili su iz temelja konstelaciju moći dovodeći u pitanje mrežu odnosa kakvu je Adorno pretpostavljao za svoje analize kraja estetskoga. Nije društvo više „kruti označitelj“ za umjetnost. Umjesto toga, u doba „tekućih označitelja“ poput politike i ideologije u potkopavanju neoliberalnoga globalnoga kapitalizma umjetnosti se pripisuje sve ono što su pokreti povijesne avangarde prve polovine 20. stoljeća očekivali od njezina trijumfa istine: (a) projekt društvene jednakosti, (b) mesijansko iščekivanje univerzalne pravednosti, (c) ukazivanje na proturječnosti „napretka“ i „razvitka“, (d) kritika kapitalističkoga pogona kulture, (e) pobuna protiv lažnoga sjaja ljepote, (f) uskrsnuće žrtvenih rituala iskona protiv fetišizma robe u liku ideologije spektakla itd. No, ono što se u okviru Estetske teorije pojavljuje temeljnim paradoksom jest da je pojam otpora ili negacije poretka značenja građanskoga društva u kapitalizmu moguć samo kao estetska negacija metafizike utemeljene na vladavini mimesisa i reprezentacije. U suvremenoj je filozofiji prvi pojam radikalno rastemeljio Adorno, a drugi Foucault. Ono što je, međutim, u svemu tome odlučujuće za mišljenje ili teoriju umjetnosti u doba tehnosfere jest da su oba pojma danas zastarjelima. Štoviše, njima se ne mogu objasniti akcije performativno-konceptualnoga obrata od kraja 1960-ih godina do danas. Za to nedostaje jasno izvedena estetika događaja. Zato je samorazumljivo da su naši suvremenici ponajprije Heidegger i Benjamin jer su se odvažno sučelili s pitanjem o tehničkome karakteru svijeta na ishodu modernosti. (Vidi o tome: Dieter Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2002. i Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.) Pitanje o referencijalnome okviru suvremene umjetnosti nakon Adorna postaje pitanjem o uvjetima mogućnosti postojanja ideje umjetnosti koja nastavlja na pojmu estetske autonomije i socio-kulturne kritike njezina položaja u svijetu. Tako se iznova vraćamo na ishodište Estetske teorije. Što je bilo jedino samorazumljivo u umjetnosti modernizma jest da je njegova „bit“ poprimila likove radikalne destrukcije tradicije i istodobno novoga načina zasnivanja umjetnosti uopće. Od otpora i pobune protiv „otuđenja“ i „postvarenja“ umjetničkoga djela do pronalaženja razloga zašto umjetnost još uvijek potrebuje ono iskupiteljsko i spasonosno u postulatu rastemeljenoga apsoluta (Boga?) Adorno je otvorio zapravo fundamentalni problem „aktualnosti“ mišljenja kao pisanja bez fikcije i iluzije zavičaja/domovine (Heimat). Time je implicitno došao i do nemogućnosti proboja društvene uvjetovanosti umjetnosti s pomoću estetskih strategija. Širenjem komunikacijskih mogućnosti globalnoga poretka ekonomije u planetarnome razdoblju svijeta te sužavanjem vremena na interaktivne mreže korisnika, ideja se umjetničkoga djela očuvala kao događaj društvene i kulturne participacije sudionika. Nije to više tradicionalna publika u svojstvu promatrača onoga što djelo emanira u javnosti. Umjesto toga na djelu je promjena paradigme pojma koji su Adorno i Horkheimer u Dijalektici prosvjetiteljstva (Dialektik der Aufklärung) iz 1947. godine uveli u središte svih rasprava o odnosu umjetnosti, društva i suvremene tehnologije. Kulturna industrija više ne funkcionira u postindustrijskim društvima današnjice na istim načelima „otuđenja“ i „postvarenja“ autentičnoga umjetničkoga djela. Otuda je samorazumljivo da je ono što Adorno dijeli s ranim Heideggerom, te koristi upravo taj pojam protiv Heideggerove privrženosti nacizmu 1933-1945. godine u spornoj knjizi Žargon autentičnosti: Uz njemačku ideologiju (Jargon der Eigentlichkeit: Zur deutschen Ideologie) iz 1964. godine, ništa drugo negoli pojam egzistencijalističkoga obrata – autentičnost. (Theodor W. Adorno, Jargon der Eigentlichkeit: Zur deutschen Ideologie, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1964.) Što je uistinu „autentično“ u Adornovu misaonome pokušaju da s pomoću kritike građanskoga društva očuva „bit“ umjetnosti i tako ono estetsko oslobodi od službe ideologiji-politici-kulturi s desnim ili lijevim predznakom totalitarne vladavine kao i one koja suvereno vlada u liberalno-demokratskim poretcima znanstveno-tehničkoga svijeta? „Autentičnost“ je razotkrivajuća istina egzistencije u žrtvovanju za onim što se ne pojavljuje u aktualnosti vremena. Ali intenzivno postoji na taj način što dolazi iz neizvjesnosti budućnosti. To je nesvodljivi događaj apsolutne slobode. No, ono što „autentičnosti“ oduzima pravo na iznimnost trenutka, na život u ekstatičkome prostoru razdvojenosti od banalnosti, trivijalnosti i običnosti svakodnevnoga života pokazuje se u zapalosti u jednoliko ponavljanje bitka do beskonačnosti. Istina se tehnosfere ne može više razotkriti s pozivom na veličanstvenu „prestabiliranu disharmoniju“ svijeta koji je od subjekta postao supstancijom, ali tako da je taj proces već u znaku posvemašnje bezbitnosti umjetnosti. Što uopće znači biti-autentičnim umjetnikom u doba Entkunstunga kada sve što je još imalo auru uzvišenoga postaje funkcionalni pogon stvari i estetskih objekata? I nadalje, kada se reprodukcijska tehnika nastanka „novoga“ izjednačava s izvornikom na taj način što iščezava razlika između „živoga“ i „umjetnoga“? Adorno je na furioznome kraju Estetske teorije, gdje se izrijekom razračunava s mahnitošću avangardističkih događaja 1968. godine u svijetu s prigovorom da su u svojoj viziji revolucije iluzionističke i kao takve na razini „glupe zabave“ koja je ispod afirmativne kulture građanskoga društva kasnoga kapitalizma, izrekao najznačajniju misao uopće svojega, naposljetku, „nemogućega poslanstva“ u pokušaju pomirenja radikalne umjetnosti i konzervativnoga društva. „Vrijeme umjetnosti je prošlo; radi se o tome da se ozbilji njezin sadržaj istine, koji je bezuvjetno poistovjećuje sa sadržajem istine društva…“. (Theodor W. Adorno, Ästhetische Theorie, str. 373.) Ako je prošlo „vrijeme umjetnosti“, onda je možda sazrelo vrijeme da se postavi pitanje o gubitku svih mogućih referencijalnih okvira koji su umjetnosti u njezinome liku suvremenosti od modernizma, avangarde, postmodernizma podarivali iluziju onoga do čega je Adornu ponajviše stalo. Herojski patos revolucionarne estetike promjene građanskoga društva, za što je najbolji svjedok Adorno u svojem napadu na subjekte/aktere 1968. godine, ostavio je iza sebe nešto ipak veličajno u porazu svih utopijskih perspektiva. To što je preostalo veličajno jest nepripadanje poretku institucionalizirane kritike. Posrijedi je vjera u estetsku subverziju društva. Ona možda ima odveć djetinjih bolesti pokreta povijesnih avangardi negoli izgleda za preokret suvremenoga stanja stvari. I upravo je u tome njezina moć estetskoga privida u doba kada tehnosfera suvereno vlada svim prostorima zbiljske i virtualne egzistencije. Najveći je ipak problem u tome što se „svršetak igre“ kao u Beckettovoj drami ovjekovječuje u drugome životu umjetnosti. To je onaj život koji se tehnički reproducira ubrzavanjem programa djelovanja novih medija. Ovdje smrt ne predstavlja više ništa drugo negoli zaborav u imploziji informacija. Mimesis nije ni za Platona nikad značio puko oponašanje prirode. Bila je to najzagonetnija riječ filozofije skovana zato da ukaže na mogućnost udvajanja i sjećanja na razliku između izvornika i kopije. No, kada više nema ni izvornika niti kopije, već samo tehnogenetske konstrukcije „umjetnoga života“ (A-life), tko se više sjeća oponaša li uzvišeni duh prirodu, ona, pak, ideju Boga, a ono što je preostalo od umjetnosti „bit“ tehnosfere, koja sáma sebe stvara i razara do u beskraj. Vrijeme umjetnosti je prošlo. Ono što nadolazi nije ni društvo niti kultura u procesu postvarenja. Dolazi „ono“ čudovišno „novo“ kao vladavina mišljenja u trojstvu računanja, planiranja, konstrukcije. Samo još tô.

March 6, 2026
Estetika transparencije i moć mreža

Estetika transparencije i moć mreža

Uvod Dizajn u digitalno doba postaje komunikacijskim dizajnom interaktivne nematerijalne kulture. To znači da se pojam okoline proširuje od okolnoga svijeta do cjelokupne biosfere i mediosfere. Komunikacija ne može više biti jednoznačno svedena na pojmove društvenoga djelovanja u okviru svijeta sustava i svijeta života. Polazeći od ideje generiranja samoga života u biokibernetičkim sustavima, njezin estetski kôd upućuje na totalno dizajniranje života od njegova nastanka do nestanka. Suvremenu estetiku digitalnoga doba odlikuje kreativni dizajn svijeta „doživljaja“ i „privida“ događaja. Kreativni se dizajn konstruira umjetno kao čudovišna umreženost „ekstaze komunikacije“. Ipak, glavno je pitanje: što čini „bit“ tehnosfere? Ako se u tom pojmu spajaju tehnologija i umjetnost u samome životu umjetno konstruirane okoline (dizajn), nije li podrijetlo, ono odakle dolazi tako nešto, izvan tehnike i izvan umjetnosti, izvan onoga „umjetnoga“ koje svojim ulaskom-u-svijet sada samome bitku mijenja način opstojnosti i njegov smisao? Podrijetlo tehnosfere leži u onome bestemeljnome. Ono je ujedno nematerijalno i simboličko, sveza mišljenja i djelovanja, zvuka i slike, ono što uopće omogućuje da se svijet pojavi kao „život“, „doživljaj“ i „privid“. Bestemeljno i tamno odakle nastaje i nestaje svijet u svojem horizontu smisla jest – jezik. Interakcija: od informacije do transformacije Jezici umiru. Preostaju samo kôdovi tehnički izračunate slike. U suvremenoj filozofiji od Husserla, Heideggera i Wittgensteina do danas temeljno pitanje razumijevanja bitka iz horizonta intersubjektivnosti svijesti, događaja i jezika kao igre logičkoga slučaja jest pitanje o uvjetima mogućnosti komunikacije. Razložimo li ovaj tehnički sklop jezika na sastavnice, u riječi komunikacija radi se o zajednici i subjektima/akterima međusobnoga djelovanja (communio, communitas i communicare), te odnosima koji se događaju unutar zajednice na planu onoga što čini samu bit takve zajednice i njezinih granica važenja. Jezik je ovdje u svim načinima mišljenja, od mitskoga, religijskoga, filozofijskoga, umjetničkoga, znanstvenoga uvjet mogućnosti kazivanja svijeta samoga. Što Heidegger naziva događajem u kojem se susreću bitak i vrijeme događa se kroz i u jeziku kao kazivanje istine svijeta. Nije, dakle, riječ „o“ objektivnoj ili subjektivnoj istini tog i takvoga svijeta, nego istini svijeta bez metafizički ugrađenoga razlikovanja logičko-povijesnoga ranga. To znači da ono što se događa sa svijetom mora biti događaj jezika, a da svijet i jezik u svojem odnosu bitno određuju način komunikacije zajednice. U digitalno doba svijet se konstruira iz tehnosfere. Njezin jezik nužno mora biti pragmatičan i usmjeren na funkcije, strukture, aplikacije same „stvari“, koja u svojem imaterijalnome estetskome izgledu/prividu – misli i govori. U tehnosferi se susrećemo sa strojevima koji računaju i misle programskim jezicima. Kompjutor je metamedijalni stroj mišljenja. S pomoću tehničkoga jezika kompjutor vizualizira pojmove da bi mogla nastupiti interaktivna komunikacija u telematskim društvima. (.H. Winkler, „The Computer: Medium or Calculating Machine?“, u: G.Lovink, Uncanny Networks: Dialogues with the Virtual Inteligentsia, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2004., str. 186.-195.) Tko, dakle, komunicira? Jezik i svijet, a ne društveni odnosi između ljudi koji sudbonosno navodno određuju povijesnu dramu čovječanstva. Društva su izvedene varijable komunikacije, a ne njezine vječne statičko-dinamičke pretpostavke. Da bi uopće mogla nastupiti društvena igra između jezika i svijeta u formi proizvodnje predmodernih ili modernih društvenih odnosa prethodno se mora uspostaviti poredak koji te odnose uopće omogućuje. Flusser je to u svojim analizama jezika i tehnoslike potpuno jasno istaknuo. Jezik je simbolička forma komunikacije. Ona potrebuje svoj vizualni kôd da bi tehnoslike kao temelj digitalne komunikacije omogućile razmjenu informacija. Bez uspostave medijske slike svijeta, ili vizualnoga kôda tehnosfere, jezik ostaje „prazan“ i bez značenja, odnosno jezik ostaje bez svojeg nužnoga prostora-vremena događanja. Jezik ostaje bez svoga svijeta koji više nije „prirodan“ svijet obitavališta bogova, ljudi i drugih bića, nego postaje „neprirodan“ svijet komunikacije kao nadomjestne „prirode“ čovjeka. Jedna od najpotresnijih definicija komunikacije u teorijama suvremenih medija jest Flusserova, kojemu se, posve krivo, pripisuje oznaka tehnodeterminizma i kulturnoga optimizma, a iz njegovih je spisa stvar posve jednostavna. Tehnika pripada biti čovjeka i njegova je sudbina, ali ne kao fatalni usud, nego kao egzistencijalna oznaka slobode u svijetu. Flusser kaže: „Ljudska komunikacija je umjetni pojam s nakanom zaborava brutalnoga besmisla na smrt osuđenoga života. Čovjek je „od prirode“ osamljeno biće, jer zna da će umrijeti i da će u trenutku smrti s njime nestati zauvijek pripadna mu zajednica. Svatko mora sam za sebe umrijeti. /…/ Ljudska komunikacija prekriva koprenom kodificirani svijet, koprenom umjetnosti i znanosti, filozofije i religije…/…/ Ukratko, čovjek komunicira s drugima kao „politička životinja“ ne zato što je on društvena životinja, nego zato jer je osamljena životinja koja nije u stanju živjeti u samoći.“ (.Flusser, Kommunikologie, S. Fischer, Frankfurt/M., 2005., str. 10.) Komunikacija nalikuje kopreni od duhovnih djelatnosti, kao što je jezik koprena od pojmova, slika i zvukova. Koprenom označavamo sliku/pojam zastiranja nečega što se pojavljuje u svojoj zastrtosti kao istina i privid istodobno. Ono što je ovdje uistinu radikalno izvedeno jest da se kao i Nietzscheov rani uvid o umjetnosti kao prividu istine bitka iz nastupnoga spisa Rođenje tragedije iz duha glazba duhovni bitak čovjeka u jeziku u svim njegovim povijesno nastalim očitovanjima od mita do znanosti određuje prividom. Nije, dakle, samo umjetnost privid, već je to i znanost. Flusser je komunikaciju odredio nadomjeskom ili dodatkom, onime umjetnim što proizlazi iz „biti“ tehnike. Zato su svi mediji u digitalno doba nužno i neizbježno vezani uz razvitak „aplikacija“ tehnosfere kao estetskoga privida realnosti. Nematerijalnost tehnosfere odgovara posve tehniziranom jeziku digitalnoga doba. Takav umjetni jezik mora omogućiti nesmetanu igru „besmisla“ i „smisla“ interaktivne komunikacije, protok i razmjenu informacija u svijetu koji je elektronskim putem izgrađena mreža osamljenih subjekata/aktera fluidnoga identiteta bez zavičaja i bez doma – interplanetarnih nomada. (V.Flusser, „Nomadische Überlegungen“, u: Medienkultur, S.Fischer, Frankfurt/M., 1997., str. 150-159.) Zato je temeljni pojam suvremene (medijske) umjetnosti i estetike digitalnoga doba – interaktivna komunikacija. Suvremena je nematerijalna kultura dizajn postindustrijskih društava. Svi aparati, sve tehničke naprave, sve digitalne aplikacije služe samo jednoj jedinoj svrsi: razvitku/napretku ljudskoga tijela od „prirode“ do „stroja“ kao umjetnome životu u umjetnoj okolini komunikacije. Ta „služba“ tehnosferi jest nužnost preživljavanja na sve većoj razini apstrakcije i poravnavanja razlika između središta i ruba sustava. Umjetni život (A-Life) istodobno je ozbiljenje vizija i utopija cjelokupne povijesti čovječanstva da se izbavi okova prirodne nužnosti. Prometejev sram, o kojemu lucidno govori kritičar medija i tehničke civilizacije Günter Anders, s jedne je strane san o uspostavi carstva subjekta tehničke civilizacije kao pobjede nad „prirodom“, a s druge, pak, uvid u ono što čovjeka određuje kao biće-između dva svijeta – prirodnoga i ljudskoga. To biti-između jest nadomjestak ili proteza ljudske komunikacije, medijalnost medija svijesti koja se više ne nalazi u „svijetu“ kao onome samome od sebe stvorenome, nego jest umjetna inteligencija jednoga umjetnoga svijeta. Komunikacija pretpostavlja razmjenu „estetske“ (osjetilne) i „kognitivne“ (umne) energije u procesu postajanja svagda novim identitetom fluidne prirode. Zato su svi aparati i sve tehničke naprave digitalnoga doba estetski dizajnirani objekti prilagođeni „stilu“ fluidne prirode mobilnosti čovjeka, promjenjivosti njegova položaja u svemiru, iskustvu teleprezencije interplanetarnih nomada. Sve se to događa u trijadi pojmova komunikacije, interakcije i sustava. Jasno je da ovi pojmovi kibernetike i teorije sustava istodobno povezuju „prirodu“ i „kulture“ odnosno „društva“. Budući da se komunikacija odvija kao ponajprije tehnički proces dijaloga i diskursa između umreženih strojeva-tijela kompjutora i mobilnih smartphona, kulturno-društveni procesi razmatraju se sa stajališta upravljanja, reguliranja i nadzora okoline u kojoj se događa takav proces. Ti su pojmovi preneseni iz teorija informacije (informatike) u komunikacijske teorije (kibernetiku): (a) samoregulacija, (b) autonomija, (c) hijerarhijski poredak, (d) autopoietičko djelovanje, (e) akcija – interakcija, (f) medijalnost izvedbe. Prijelaz iz analize sadržaja k analizi forme u teoriji medija odgovara prijelazu iz analize teksta k analizi jezika komunikacije ili, pojednostavljeno, kulturnim tehnikama komunikacije. Taj obrat od teksta k vizualnosti odgovara, dakako, onome što se od 1960-ih godina naziva promjenom paradigme u filozofiji i društveno-humanističkim znanostima kada semiotika, semiologija i filozofije jezika zamjenjuju tradicionalne metafizičke discipline. Kulturne tehnike su tehnologije i njihov estetski kôd komunikacije u kompleksnoj okolini. Možemo ih nazvati sredstvom/svrhom komunikacije. U tom pogledu povijest kulturnih tehnika odgovara povijesti medija kao linearnome nizu pronalazaka i praktičnih primjena „alata“ i „strojeva“ komunikacije. (.A.Kittler, Gramophone, Film, Typewriter, Stanford University Press, Stanford California, 1999.) No, problem je u tome što povijest medija pretpostavlja razumijevanje odnosa između tehnosfere i biosfere. Tako, primjerice, utjecajna teorija autopoietičkoga djelovanja i sustava Maturane i Varele ukazuje na prijepore oko kognitivnoga istraživanja svijeta i ljudske svijesti u interakciji s okolinom i mrežom tehničkih odnosa. Tijelo se u kompleksnoj okolini zamjećuje i spoznaje kao sustav djelovanja samoorganiziranja i samoodređenja u odnosu spram okoline. Kognitivni su procesi samoreferencijalni. Ako se u ovoj teoriji čini da Berkeleyev solipsizam esse est percipi ima očiglednu ontologijsku prednost, tada je riječ uistinu o osuvremenjenom načinu kritike transcendentalne metafizike svijesti. Međutim, autopoietičko djelovanje označava tri temeljne značajke, koje podjednako vrijede i za Einsteinovu teoriju relativnosti i Heisenbergov indeterminizam: koncept zamjećivanja realnosti ne dopušta razdvajanje realnosti od njegova promatrača, objekta od subjekta: kulturne interakcije unutar sustava su „niše“ kojima se uspostavlja ravnoteža entropijski određenih sustava; umjetnost se ne razmatra kao „objektivna“ realnost svijeta autonomnosti umjetničke imaginacije, nego kao kompleksna interakcija promatrača u kognitivnome sustavu razmjene informacija. (.R.Maturana/F.J.Varela, Autopiesis and Cognition: The Realization of the Living, Reidel Comp., Boston, 1980. Vidi o tome prikaz u: C.Gianetti, Digitaler Ästhetik: Einführung http://www.medienkunstnetz.de/themen/aesthetik_des_digitalen) Zastanemo li za trenutak oko navedene treće značajke autopoietičkoga sustava djelovanja, vidjet ćemo da umjetnost kao kreativna praksa pripada kognitivnome procesu razmjene informacija. Što to znači? S jedne strane, proces razmjene informacija jest uvijek aktivan (pošiljatelj), a s druge pasivan (primatelj). Klasični model semiotike komunikacije pretpostavlja takvu vulgarnu shemu. Uostalom, pobuna promatrača kao pasivnoga objekta zamjećivanja u suvremenoj umjetnosti kreće već od povijesne avangarde i koncepta kolektivnoga djela. Kognitivni proces umjetnosti podaruje nešto iznimno. Radi se o onome što je u ontologijskome smislu od Kanta rezervirano za estetsku imaginaciju kao stvaralačku operaciju spoznaje svijeta. Estetika digitalne komunikacije spoznajni je proces interakcije između sudionika događaja. Međutim, ako umjetnost u kognitivnome procesu stvara nove odnose unutar tehnički kompleksne okoline, kao što smo vidjeli u slučaju instalacije TechnoSphere, tada su ti odnosi ne samo kognitivno-senzualni između sudionika procesa, nego imaju važne posljedice za sam proces kreativnosti u događaju komunikacije. Umjetnost postaje u suvremenoj interaktivnoj komunikaciji tehnologijski dijalog i diskurs otvorenosti i neodređenosti događaja kao imaterijalnoga djela. Zato je tehnoestetika ona kognitivna djelatnost koja više ne razmatra što se događa u procesu estetiziranja bez istodobnoga odgovora na pitanje kako se događa proces estetizacije svijeta i pod kojim uvjetima virtualnost prethodi aktualizaciji djela. U kibernetičkome modelu umjetnost kao komunikacija pretpostavlja informaciju. Ona zapravo prethodi intermedijalnosti znakova. No, digitalna je komunikacija prijelaz iz logike informacijske estetike podataka u logiku emergentne prakse ili transformacije informacije u estetski kôd komunikacije. (.Latour, „There is No Information, Only Transformation“, u. G.Lovink, Unacanny Networks: Dialogue with the Virtual Inteligentsia, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2004., str. 154-161.) Pod pojmom estetskoga sada valja razumjeti kognitivni proces u njegovom kreativnome dizajniranju svijeta iz već postojećih informacija. Strojevi računanja-mišljenja u svojem razvitku postaju estetski dizajneri kompleksne okoline umjetnoga života. Tehnosfera samu sebe dizajnira programskim jezikom vizualnoga kôda. Paradoksi digitalne kulture Da bismo mogli razumjeti paradokse digitalne kulture kao kulture mreže valja poći od ove preobrazbe informacije u transformaciju. Radi se o interakciji između sustava (mreže) i okoline (komunikacijski interface). Između njih se nalazi kognitivna djelatnost umjetnosti kao komunikacijskoga ili estetskoga dizajna umjetnoga svijeta. Pojmovi kojima se služimo svjedoče da „duh transformacije“ informacija nije puka promjena djelovanja subjekata/aktera na mreži u realnome vremenu. Promjena zahvaća ireverzibilno prošlost i budućnost ljudske komunikacije s obzirom na vrtoglavu brzinu inovacija u tehničkoj promjeni medija. Digitalna kultura mreže obuhvaća vizualne kôdove tehnoslika, nelinearni sklop umjetne i imaterijalne djelatnosti kognitivnoga procesa te interaktivnost, koja u svojim krajnjim učincima nije tek sponatnost komunikacije, nego se odvija pod uvjetima unaprijed postignutoga konsenzusa između sudionika komunikacije i nadzornih mehanizama događanja onog što je načelno neodređeno i otuda u svojoj kontingenciji – slobodno. Interaktivnost je nadzirana sloboda komunikacije koja proizlazi iz „biti“ same tehnosfere. No, sada nadzor nije ograničen na neki lokalni fiksni teritorij. Transteritorijalnost ruši granice prostora. Internet je u tom smislu interplanetarni signal otvorenosti komunikacije bez komunikatora. U okružju globalne kulture mreže nadzor ima posthumani karakter. Fluidan i fleksibilan način artikulacije realnosti u kojoj se događa cjelokupni „doživljaj“ i „privid“ suvremenoga digitalnoga kapitalizma postaje temeljnom vrijednošću kognitivnoga digitalnog kapitalizma. Sustav nadzire svoje korisnike. Ta transformacija pokazuje da subjekt kao projekt u tehničkome jeziku komunikacije ukazuje na totalno desubjektiviranje čovjeka usuprot praznim pričama različitih teorija tzv. subverzije sustava, koji pod krinkom „radikalizma“ i „revolucije“ prodaju maglu zastarjelih koncepata otpora sustavu ne videći da društveni odnosi kapitalizma nisu više nikakav problem tzv. ideologije kao „lažne svijesti“. Ono što je fundamentalni problem transformacije informacije u posthumani sklop „ideologije“ umjetnoga života i umjetne inteligencije jest to da se svijest materijalizira u totalnome sklopu sila-moći-vladavine sustava kao onoga dinamičkoga, totalnoga, imperijalnoga, racionalnoga i planetarnoga. Tehnosfera određuje „društvene odnose“ kapitalizma, a ne oni nju. Zato je danas digitalna globalna ekonomija problem nematerijalnoga rada u formi tehnosfere. U svih pet navedenih odrednica tehnosfera osvaja svijet prodorom u interplanetarne sfere beskonačnosti. Tko želi misliti s onu stranu ovoga porobljavanja čovjeka tehnikom kao „slobodnim robovanjem užitku“ mora proći kroz otvorenu mrežu Heideggerovih tekstova. Marx je samo prolazna postaja transformacije rada u „život“ tehnoznanstvene prakse i stoga je svaka obnova „humanizma“ na tragovima novovjekovnoga mišljenja vremena i povijesti unaprijed izgubljena stvar za ono nadolazeće. Interaktivnost medijske umjetnosti, koja pripada „biti“ tehnosfere, može se, prema analizi Petera Weibela, svesti na četiri temeljne odrednice: (1) virtualnost pohranjivanja informacija, (2) varijabilnost sadržaja slike, 3) varijabilnost u postupku oblikovanja slike i (4) reverzibilnost slike i realnosti. Tehnoestetika se odnosi na tehničke medije koji su vizualno kodirani. Na taj se način interaktivna komunikacija događa u mediju vizualizacije jezika kao tehnički konstruiranoga sklopa razmjene informacija. Tri modela interaktivnosti razlikuju kompjutor kao novi medij od radija ili televizije kao staroga medija. Novi mediji su sintetički i nelinearni, a stari su analitički i linearni. Ta su tri modela sljedeća: (1) sinestetička interaktivnost između različitih materijala i elemenata (slika i ton, boja i zvuk); (2) sinestetička interaktivnost između širenja energije kao i djela koja reagiraju na promjene u okolini; (3) komunikativna ili kinetička interaktivnost između različitih osoba te između osoba i objekata. (P.Weibel, „Virtuelle Realität: Der Endo-Zugang zur Elektronik“, u: F.Rötzer/P.Weibel (ur.), Cyberspace – Zum medialen Gesamtkunstwerk, K.Boer, München, 1993., str. 15-46.) Transformacija estetskih paradigmi proizlazi pritom otuda što su nove tehnologije informacije-komunikacije interaktivnoga karaktera. Pojam interaktivnosti, kako to pokazuje sama sintagma koja se sastoji od riječi između (inter) i djelovanja (akcije), savršeno poravnava ono što je pripadno mislećem stroju i ono što je svojstveno ljudskome tijelu. Stroj programira opcije koje tijelo izabire na temelju odnosa spram okoline. Utoliko je cjelokupna medijska interaktivnost emergentna praksa. (O pojmu emergencije vidi: J.Greve/A.Schnabel (ur.), Emergenz: Zur Analyse und Erklärung komplexer Strukturen, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2011.) Ne može se proglasiti posve neovisnom od prirodnih čimbenika kao točaka otpornosti i ne može uroniti u sferu čiste subjektivnosti. Nastajuće novo istodobno se razdvaja od staroga u posve drugom smjeru, stvarajući vlastiti način estetske komunikacije mijenjanjem kôda. Kada bismo jednom riječju htjeli sažeti u čemu je suvremena umjetnost medija različita od moderne umjetnosti djela, odgovor bi mogao glasiti samo ovako: u događaju interaktivnosti. Trijada autor, djelo, promatrač postaje interaktivnim totalnim umjetničkim događajem, koji upravo zato što se događa u digitalno doba ima tu fatalnu i ujedno emergentnu oznaku tehnosfere (jedinstva umjetnoga života i umjetne inteligencije). Događaj interaktivnosti jest promjena u statusu djela, autora i publike. Interaktivnost je tehnologijski pojam komunikacije između „strojeva želja“ kao strojeva mišljenja i osjetilnosti u već uvijek kontekstualno određenoj realnosti subjekata/aktera. Zato je interaktivna umjetnost bitno određena metamorfozama medija. Ona je umjetnost-u-transformaciji (informacija i stanja) kako živoga tijela u realnome prostoru i realnome vremenu, tako i neživoga tijela u virtualnome prostoru i virtualnome vremenu. Interaktivna instalacija medijske umjetnosti kakva je, primjerice, navedena instalacija TechnoSphere performativnoga je karaktera, jer zahvaljujući tehnoslikama podastire mogućnosti događanja u promjenama stanja umjetne okoline. Kakve su posljedice transformacije informacije u transformaciju imaterijalnoga događaja digitalne slike? Vidjeli smo već kako je medijska umjetnost pokušaj stvaranja totalnoga umjetničkoga djela u kognitivno-osjetilnome prostoru-vremenu virtualne stvarnosti. Kompjutor nije „prozor u svijet“ poput Leibnizove monade, već je njegova funkcija i značenje u generiranju tehnoslike kao uvjeta mogućnosti vizualizacije svijeta. Time se svijet pojavljuje kao san u trijadi tradicionalnih estetskih kategorija „doživljaja“, „privida“ i „uživljavanja“. Potonji pojam odnosi se na bitnu mogućnost sudjelovanja u događaju, koji ili oponaša stvarnu dramu života ili prikazuje i predstavlja u mediju kibernetičke tjelesnosti ono neprikazivo i nepredstavljivo, što je dosad bilo rezervirano za pojam uzvišenosti u estetici od Burkea do Nietzschea. Međutim, u konceptualnoj izložbi posvećenoj odnosu između novih tehnologija informacija-komunikacija i suvremenoj umjetnosti naslovljenoj Nematerijalno iz 1985. godine u Parizu Lyotard je pojmom prikazive neprikazivosti otvorio problem konstrukcije onoga „čudovišnoga“ kao tehnologijski ili umjetno stvorene uzvišenosti. (A.Wunderlich, Der Philosoph im Museum: Die Ausstellung „Les Immatériaux“ Jean-François Lyotard, Transcript, Berlin, 2008.) „Uživljavanjem“ (Einfühlung) označavamo ugođenost interaktivnoga odnosa umjetnika i zajednice korisnika djela na mreži kao „doživljaj“ i „privid“ virtualnoga života. Taj život nije stvarnome radikalna suprotnost, već je uvjet mogućnosti aktualizacije snova. Zato je medijska umjetnost u digitalno doba s onu stranu umjetnosti kao što su istodobno svi digitalni mediji metamediji. Ako je čovjek u digitalno doba postao sam svoj projekt i njegova realizacija u promjenjivome okružju svijeta, tada je posve samorazumljivo da će jezik takve komunikacije biti radikalno scijentistički, a tumačenje medijske umjetnosti bit će ništa drugo negoli primjena (aplikacija) tehnoestetike na umjetno stvoreni svijet umjetnoga života i njegove „egzistencije“. Pojam koji nedostaje u ovome sklopu jest pojam medija između tehnoznanosti, tehnoumjetnosti i tehnokomunikacije. U najnovijim teorijskim istraživanjima eksperimenata vizualizacije u laboratorijima za „proizvodnju“ umjetne inteligencije taj nedostajući pojam novoga subjekta interaktivne komunikacije jest – interaktor. Nije riječ, dakle, o subjektu/akteru, što bi još moglo podsjećati na neki oblik intersubjektivnoga odnosa između strojeva i ljudi u procesu komunikacije, kako je to mislio Flusser. Intersubjektivnost posve izostaje i na njegovo mjesto dolazi tehnologijski stvoren „aktor“ interaktivne komunikacije. To je istodobno onaj koji posreduje i koji je već unaprijed posredovan emergentnom logikom tehnosfere. Kada se djelo pojavljuje u virtualnome prostoru kao događaj simulacije ili virtualizacije onoga stvarnoga, svijet više nije „slučaj“ kontingencije, nego simulacije i virtualnosti. Svijet je to modela i algoritama, svijet beskrajne potencijalnosti stvaranja novoga unutar znakovnoga sustava umjetne inteligencije, koja sama od sebe i sama sa sobom uspostavlja komunikaciju na temelju tehničkoga dijaloga i diskursa. Sve ovo pripada radikalnome konstruktivizmu digitalnoga doba. Njegova se „bit“ sastoji u tome da se svijet kao jezik i njegov smisao u događaju konstruira iz temeljnih načela vizualizacije pojmova. Umjetnost postaje eksperimentalna igra. Ona se događa unutar tehnoznanstvene vizualizacije svijeta kao otvorenoga prostora-vremena lutanja interplanetarnih nomada do posljednjih granica imaterijalnoga svijeta. Ali ta je igra „slobode“ već bitno u službi tehnoznanosti kao kompleksni dizajn estetski shvaćenoga „života“. Nasuprot demonu politizacije umjetnosti i estetike, pojavljuje se još čudovišnija moć, koja umjetnost nastoji pokoriti svojoj vlastitoj „biti“ tehnosfere. To je znanost koja logičko-matematički računa svijet i mišljenje realnosti osvaja na temelju vizualizacije pojmova u formi dijagrama, modela, algoritama. Zaključak Ono što pripada biti umjetnosti od samoga početka u Grka – techné i poiesis – realizirano je u suvremeno doba tehno(auto)poietičkim načinom samoorganiziranja svijeta kao mreže bez početka i bez kraja. Problem je u tome što se digitalno doba interaktivne komunikacije susreće sa svojim temeljnim paradoksom – onim o besmrtnosti i beskonačnosti virtualnoga svijeta koji nikad ne nestaje s horizonta. Nestaju samo jezici i snovi. Preostaje umjetni život slike u svijetu bez umjetnosti kao posljednjeg traga nepokorivosti slobode samoga „života“. Takav život unatoč svoje želje za besmrtnošću sam od sebe teži izdisaju kada se više bitno nema što reći o takvom svijetu. S onu stranu umjetne inteligencije ima samo ono najbliže i najčudovišnije kao zavičajno obitavalište jezika. Baudrillard u jednom eseju to naziva poetskom transferencijom. Singularnost mišljenja je događaj jedne bitne odluke. A ona ne pripada pojedincu niti je stvar društvenih odnosa. Odluka je stvar radikalne promjene mišljenja. (J. Baudrillard, „Beyond Artificial Intelligence: Radicality of Thought“, u: Impossible Exchange, Verso, London – New York, 2001., str. 145-158.) Ako se totalitarno mišljenje odlikuje singularnošću unifikacije mišljenja ekonomije, informacije, umjetne inteligencije, i naposljetku komunikacije, nadopunit ćemo Baudrillarda, tada je ostvareno ono što je bila težnja slobode mišljenja cjelokupne povijesti metafizičkih sustava analognoga doba – sinteza života, umjetnosti i tehnike. Naprave funkcioniraju kada sustav odnosa logičko-matematičkoga mišljenja svijeta funkcionira na čvrstim temeljima „korisnosti“. Sve je aplikativno kada je jezik informacija entropija društvenih odnosa u formi poruka bez značenja. Beskorisnost ne označava otuda besmislenost stvari, nego nefunkcionalnost mišljenja unutar zatvorenih sustava. Problem s digitalnim svijetom jest u tome što je estetski funkcionalan i tehnički savršen. Prividni doživljaj tog savršenstva nestaje onog trenutka kada više ništa ne funkcionira, kada je sve beskorisno, ništavno, neupotrebljivo. Digitalno je doba čudovišni događaj raspada svijeta života i njegova nastavka u umjetnome životu tehnosfere, gdje i iskustvo smrti postaje interaktivnom komunikacijom zbog straha od zjapeće praznine i napuštenosti čovjeka od vlastita jezika – još posljednjeg preostaloga utočišta smislenoga svijeta.

March 5, 2026
Razgradnja kao stil

Razgradnja kao stil

1. Arhitektura ili o labirintu Koliko su riječi Jacquesa Derride o tome da je arhitektura „posljednja utvrda metafizike“ vjerodostojni put jednog mišljenja za nadolazeće vrijeme toliko su i najupečatljiviji dokaz obrane i posljednjih dana sâme metafizike. (Jacques Derrida, Point de folies – Maintenant l’architecture, u: Bernard Tschumi, La case vide: La Vilette, Architectural Association, London, 1986., str. 9.) Rođena iz duha arhitekture u iskonu grčke povijesti kao da nas ne želi napustiti naselivši nam se u pukotine košmarnih snova. Na prvi pogled čini se da je riječ o aporiji nastanka. Nije jasno što je bilo prvo: kokoš ili jaje? Je li metafizika uvjet mogućnosti arhitekture ili je posrijedi obratan slučaj? U svakom slučaju susrećemo se s pitanjem o nečemu što na providan način zadire u „bit“ onoga što je obilježilo vodeći i zacijelo sporan pojam ne samo suvremene filozofije već ponajprije arhitekture i mode: što je to – dekonstrukcija?. ( O odnosu arhitekture i dekonstrukcije s obzirom na Derridine postavke vidi: Francesco Vitale, „Jacques Derrida and the Politics of Architecture“, SAJ, br. 2/2010., str. 215-226. http://saj.rs/wp-content/uploads/2015/05/SAJ-2010-03-F-Vitale.pdf (Pristupljeno: 24. kolovoza 2016.). O odnosu dekonstrukcije i mode vidi: Flavia Loscialpo, „Fashion and Philosophical Deconstruction: a Fashion in deconstruction“, http://www.inter-disciplinary.net/wp-content/uploads/2009/08/flavia.pdf (Pristupljeno: 24. kolovoza 2016.) Za početak valja kazati još i ovo: metafora utvrde odnosi se na sliku „posljednje granice“. Iza, dakako, može biti tek Ništa ili, pak, neodređeni prostor posvemašnje praznine. Ako se, dakle, metafizika od početka do kraja sagledava u krugu vlastitih povijesnih likova, onda je njezin kraj zapravo pitanje o (ne)mogućnosti početka kao početka. Jer arhitektura na grčkome („arkitekton“, ὰρχιτεκτονική, od ὰρχι načelo i početak te Τεκτονική, graditelj) izvorno upućuje na svezu prvoga (arché) i gradnje. Štoviše, kao što u metafizici ono prvo podaruje siguran i pouzdan temelj za bitak, bića i bit čovjeka, te je otuda svaka metafizika po svojem određenju onto-teologijska, tako je za gradnju ideja temelja „utemeljujuća“. Stoga je podrijetlo arhitekture kao i pojam metafizike vezan uz nastanak svijeta koji se u Platona određuje razlikom ideja i zbilje. Ono vrhovno i otuda utemeljujuće proizlazi iz ideja. Svijet kao poredak u kozmičkome smislu može biti smislen jedino ako je sagrađen-izgrađen oblikotvorno i tvarno (eidos–hylé) s pomoću konstrukcije ideja. Kada se metafizika dovodi u svezu/odnos s arhitekturom, a to je slučaj već u Kantovoj Kritici čistoga uma u kojoj se pojam „arhitekture“ uzima potpornjem za konstrukciju transcendentalnih struktura uma nadređenih pojavnoj zbilji, bjelodano je da pitanje početka i nastanka svijeta otvara nešto zagonetno i mračno. Sjetimo se da su Grci svetkovali svoje bogove kao živu prisutnost u hramovima izvan i unutar grada. Arhitektura se nije razlikovala od umjetnosti. Ono što se naziva skupnim imenom plastičnih ili vizualnih umjetnosti, a sâm Derrida radije rabi izraz „prostornih umjetnosti“ (spatial arts), pošto u taj sklop pripadaju još i slikarstvo i kiparstvo uz arhitekturu, odnosi se na oblikotvorstvo. U njemu razabiremo svezu slike i predmeta. (Peter Brunette i David Wills: „The Spatial Arts: An Interview With Jacques Derrida“, u: Peter Brunette i David Wills, Deconstruction & The Visual Arts: Art, Media, and Architecture, Cambridge University Press, Cambridge, 1994., str. 9-32.) Prirodni sklad tijela u prostoru odgovara ideji kozmičkoga poretka koji svoju zrcalnu sliku ima u strukturi i rasporedu grada-države (polis). Kazati stoga da je arhitektura majka svih umjetnosti ujedno jest i nije primjereni iskaz za ono o čemu je ovdje riječ. Iz ideje gradnje proizlazi oblikovanje grada. Ali sâma je gradnja određena nečim što prethodi svakom građenju. To je neskriveno prvenstvo metafizike kao arhitekture, a ne arhitekture kao metafizike. Ono što prethodi gradnji nije ništa logičko-povijesno „prvo“ i „utemeljujuće“. Posrijedi je tek ideja. No, bez nje ne bi mogao nastati singularni objekt arhitekture, da se poslužimo izrazom iz dijaloga poznatoga filozofa simulacije i arhitekta tehnologijske hipermodernosti. (Jean Baudrillard – Jean Nouvel, The Singular Objects of Architecture, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2005.) Međutim, ideju gradnje, kao i razgradnje (dekonstrukcije) isto tako, ne možemo predočiti nikakvom metaforom objekta u prostoru, poput one masivne posljednje utvrde o kojoj govori Derrida. Jezik nam ne dopušta oslikotvorenje ideja sve dok se krećemo u analognome svijetu znakova i simbola. Dok smo, pak, u digitalnome okružju tzv. izračunatoga jezika pojmovi postaju vizualiziranim pismom. Razlika jest u tome što jezik gradi, a slika razgrađuje. I uistinu je paradoksalno što tek zahvaljujući slici možemo razumjeti granice jezika polazeći od pisma kao traga (grammé). Taj rani koncept Derride neotklonjivo se provlači mrežama značenja njegove čitave filozofijske putanje. Pred kraj na toj putanji arhitektura postaje dalekosežno važna za mišljenje nadolazećega. Drugim riječima, paradoks je da se jezik metafizike prisutnosti u prostorno-vremenskome smislu („ovdje“ i „sada“) izvodi uvijek s pomoću metafora s uputstvom na fizičke objekte. To znači da se jezik materijalizira. Uvijek kada znakovno-simbolički ukazuje na drukčiju prisutnost od fizičkoga načina postojanja oblika-tvari jezik uistinu govori. Prostor arhitekture, doduše, jest utoliko svagda prostor fizikalno-tehničke konstrukcije čak i kada se radi o projektiranju građevina kao prebivališta za božansku prisutnost u svijetu (hramovi i katedrale, pagode i džamije). No, ono što razdvaja prostor svetoga od svjetovnoga nije „bit“ arhitekture. U klasičnome određenju njezine djelatnosti koja spaja načelo prvotnosti i temelja sa „subjektom“ izvedbe (arhitektom), uvijek se govori o prostoru i gradnji obitavališta ili kuće kao sabirališta individualnoga i zajedničkoga opstanka. Kućanstvo (oikos i oikonomia) određuju unutarnje i izvanjske granice građenju kuće. To samo znači da ideja u smislu čiste singularnosti objekta ne proizlazi iz arhitekture kao fizikalno-tehničkoga projektiranja i promjene prostora, već iz „biti“ cjeline odnosa. Metafizika to iskazuje sklopom bitak-bog-svijet-čovjek (onto-theo-kozmo-antropologija). Kada mislimo metafizički, mislimo cjelovito a ne fragmentarno. Zagonetno i mračno podrijetlo metafizike proizlazi iz onoga što pogađa i nastanak arhitekture. U oba se slučaja ideja poretka (kosmos i taxis) suprotstavlja čudovišnome stanju nereda (kaos). Svijet koji metafizički otpočinje s gradnjom oponašanja (mimesis) prirode ima karakter umjetničkoga djela. Zbog toga je za Grke grad bio mjestom sabirališta bitka i političkoga prostora javnoga djelovanja slobodnih i jednakih ljudi. Ideja grada kao umjetničkoga djela (Gesamtkunstwerk), koju će razviti švicarski povjesničar umjetnosti Jakob von Burckhardt u djelu Kultura renesanse u Italiji (Kultur der Renaissance in Italien) iz 1860. godine, potječe iz ideje romantike. (Jacob von Burckhardt, Kultura renesanse u Italiji, Prosvjeta, Zagreb, 1997. S njemačkoga preveo: Milan Prelog) Tek će ona povezati iskon i njegovu obnovu u ideji obrata svijeta te tako proizvesti učinak estetskoga začaravanja u doba moderne tehnike. „Umjetnička religija“ (Kunstreligion) predstavlja pritom arhitekturu koja spaja uzvišenost umjetnosti i svakidašnjicu života na autentičan način sveze/odnosa Boga, prirode i čovjeka. Arhitektura je otuda uvijek ples na rubu svjetova: onoga ljepote i uzvišenosti i onoga funkcionalnosti i pragmatike. Reći ćemo još k tome da se njezin „prostor“ ne nalazi nigdje drugdje negoli između metafizike neba i pozitivizma zemlje. U suvremenoj filozofiji znanosti više se ne razdvajaju područja preklapanja. Polazeći od Deleuzeove i Guattarijeve „geofilozofije“, (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’ est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 1991/2004., str. 82-108.) primjerice, belgijska teoretičarka Isabelle Stengers pokazuje kako se i arhitektura u tom sklopu mora shvatiti prizemljujuće, u skladu s kaotičnim poretkom gibanja koji povezuje novo mišljenje i tehnologiju. (Vidi o tome:Isabelle Stengers u razgovoru s Heather Davis iEtienne Turpin, „Matters ofCosmopolitics: On the Provocations of Gaïa“, u: Etienne Turpin (ur.), Architecture in the Anthropocene Encounters Among Design, Deep Time, Science and Philosophy, Open Humanities Press, University of Michigan Library, Ann Arbor, 2013., str. 171-182.) Ne možemo više kazati bez zadrške da „biti“-u-prostoru jest temeljna značajka arhitekture. Umjesto toga, valja zaokrenuti. Sada je važno razabrati kako događaj kontingentnosti mijenja odnose u razgradnji objekata. Prostor se otuda kreativno razmješta. Postaje posve „novim“ u kontekstu i situaciji, a nije tek prenesen iz ostavštine tradicionalnoga shvaćanja gradnje i oblikovanja. Ne možemo proizvoljno graditi ono što želimo koliko god se to čini „normalnim“ u okviru zapadnjačke tradicije koja počiva na ideji slobode. Uvijek se radi o već uvijek opstojećim odnosima snaga, o sporu između nužnosti i slučaja, tradicije i modernosti, političkome kontekstu i društvenim mrežama značenja. Inventivnost se arhitekta ne sastoji u njegovoj „ludoj originalnosti“ bez uzora u prethodnika. Naprotiv, čitav se projekt stvaranja i nastanka „novoga“ odvija u idejnome razračunavanju s onime što je već postojeće. A to vrijedi čak i kada je tlo na kojem se gradi ljudski svijet djevičanski izvor na koji još nije stupila ljudska noga. Prostor arhitekture kao gradnje i razgradnje nije ni A-topos niti U-topos. Bezmjestnost i nemjestnost mogu se, naime, odrediti tek iz mogućnosti razotkrivanja „mjesta“ (topos). No, mjesto nije samo sjecište geološkog i atmosferskoga područja, ono što je upravo i samo „tu“, a nije moguće da bude negdje „tamo“. U tom pogledu Heideggerovo razlikovanje „mjesta“ i „prostora“ u Derride poprima nužnost dvostruke „dekonstrukcije“. S jedne je strane ono što se odnosi na logiku zavičajnosti i blizine bitka, a s druge, pak, ono što pripada fizikalno-tehničkoj konstrukciji prostora u suvremenim znanostima. Pritom valja istaknuti da se Derrida ne razračunava s idejom mjesta kao „mjesta“ u smislu poništavanja veličajne tradicije zapadnjačke povijesti. Posve suprotno, dekonstrukcija metafizike prisutnosti od ranoga djela kao što je spis O gramatologiji (De la grammatologie) (Jacques Derrida, De la grammatologie, Minuit, Pariz, 1967.) do kasnih djela iz 1980-1990-ih godina kada sudjeluje zajedno sa suvremenim arhitektima poput Bernarda Tschumija, Petera Eisenmana, Zahe Hadid, Daniela Libeskinda i Rema Kolhaasa u procesu razračunavanja s povijesnim nasljeđem arhitekture pokazuje samo da između bitka i događaja (trajnosti i promjene) postoji cijeli niz preklapajućih tendencija. Ukorijenjenost u zemlju pretpostavlja ipak nešto posve drugo i drukčije od iluzije čiste prostornosti oblika i promjena njihovih odnosa. Vrijeme ne vlada prostorom. Isto ga tako u smrtnome zovu ne mami i guta u „crne rupe“ ništavila. Umjesto toga potrebno je pronaći drukčije ishodište promišljanja. Arhitektura, naime, nalazi svoje mjesto-u-prostoru kao gradnja-razgradnja bitka samo stoga što je njezina „bit“ u povijesnome događanju. U djelu Sablasti Marxa (Spectres de Marx) iz 1993. godine Derrida zapisuje: „Proces razmještanja nije više arhi-originaran, to jest, onoliko ‘arhaičan’ kao što je to arhaizam koji se uvijek pomicao. Štoviše, ovaj proces jest pozitivni uvjet stabiliziranja koje se neprestano iznova pokreće. Svekolika stabilnost koja zauzima mjesto bitka kao stabiliziranje ili sedentariziranje morat će biti nužno lokalnom razlikom, prostiranjem razmještanja koje kretanju podaruje njegov početni položaj. I podaruje mjesto i daje rezultat (donne place at donne lieu).“ (Jacques Derrida, Spectres of Marx: The State od the Debt & The Work of Mourning & The New International, Routledge, London-New York, 1994., str. 83.) Za razliku od „velike povijesti“ usredotočene na politička zbivanja i kartografiju Zemlje u prodoru, ovdje imamo posla s „topologijskim obratom“ (topological turn). Nije gradnja tek razračunavanje s prostorno-arhitektonskim načelima oblikovanja. Ono što u bitnome određuje smisao arhitekture još i danas struji iz njezine radikalne transformacije povijesnosti povijesti. Kako se to ogleda u promjeni stilova gradnje u 20. stoljeću bjelodano je već iz karijere konstruktivizma u ruskoj avangardi i njegovome ponovnome čitanju u neoavangardi. Uostalom, iako se od Le Corbusiera pojam stila u arhitekturi ne bi trebao više uopće rabiti stoga što avangardna konstrukcija prostora gradnju čini u mijeni vremena tek razlikom u tendencijama oko onoga što je bit stvari. Posrijedi je, dakako, unošenje ideje ili koncepta da je kuća za stanovanje stroj transformacija prostora. Oproštaj od metafizičke vječne postaje na putovanju od iskona do kraja povijesti odavno već kuću ostavlja otvorenom za nove izazove. (Le Corbusier, Tri temeljna humanistička načela – Urbanizam triju naseobina, DAGGK, Karlovac, 1998. S francuskoga prevela: Sanja Bingula, pogovor: Krešimir Rogina) Funkcionalizam u arhitekturi i konstruktivizam u vizualnoj umjetnosti (slikarstvo-grafika-dizajn) povezuje upravo ono što stoji u nazivu Derridina glavnoga pojma cjelokupnoga mišljenja. Konstrukcija se svagda pojavljuje kao strogost mišljenja u geometrijsko-logičkome strukturiranju jezika. Sam po sebi takav je jezik dekonstruktivan. I doista, Derrida će problem arhitekture na kraju njezina metafizičkoga shvaćanja temelja i svrhe (arché i télos) izvesti iz problema konstrukcije jezika u kibernetičkome poretku kružnoga procesa označavanja. Promjena u značenju mjesta proizlazi iz promjene u načinu razumijevanja bitka. Derridinim rječnikom, ako je čitava povijest metafizike u znaku vladavine logocentrizma, tada je bjelodano kako arhitektura koja razgrađuje shemu cilja i svrhe povijesti (télos) može biti jedino kontingentna i aleatorički emergentna. Protiv „posljednje utvrde“ koja je vjekovno vladala našim jezikom sada mora biti pronađeno nadomjesno polje „slabih označitelja“. I to ne samo u formi, nego navlastito u materijalu gradnje kao takve. (Riječ materijal je postala krucijalna, kao i shvaćanje da arhitektura nije materijalizacija formi, već prije materijalizacija ideja. Za mene je priroda materijala daleko važnija od formalnih bavljenja formom. Materijali uvode novu logiku.“ – Bernard Tchumi, „Disjunkcija prostora: Razgovor sa Enriqueom Walkerom“, Europski glasnik, br. 12/2007., str. 652. S engleskoga prevela: Silva Kalčić) Posebno je pritom zanimljivo da će u dijalogu s arhitektom Peterom Eisenmanom promišljanje uloge stakla u arhitekturi kraja 20. stoljeća Derridu dovesti do drukčijega viđenja prozirnosti. Nije to neka optički samorazumljiva transparencija koja dolazi iz društvene fragmentacije velegradova raspoređenih u zone obitavanja prema zahtjevima sveze kapitala i rada, nužnosti i dokolice, profita i zabave. Materijal poput stakla savršeno je otjelovljenje dekonstrukcije u ideji i ozbiljenju njezina konceptualnoga programa. (Vidi o tome: Seyed Yahya Islami, „The Opacity of Glass: Rethinking Transparency in Contemporary Architecture“, International Journal of Architecture and Urban Development, Vol. 1, br. 2/2011. jesen, str. 39-44.) Što je bilo trajno i ovjekovječeno u kamenu, sada se oprisutnjuje u lomnoj krhkosti stakla. No, nije ono tek prozirno s mogućnostima odražavanja pogleda Drugoga kao promatrača u sebe i izvanjski svijet. Posrijedi je arhitektura razigranih površina, čista hibridnost i eklektičnost vremena koje više nema vodeću ideju za svoju „bit“. Možda je sve to najbolje sažeo Bernard Tschumi u knjizi Arhitektura i disjunkcija (Architecture and Disjunction) iz 1986. godine. Na jednom mjestu govoreći o temeljnih šest pojmova novoga načina gradnje on kaže: „Bliski smo Nietzscheovu aforizmu u Sumraku kumira: ‘Zbiljski svijet će naposljetku postati fikcijom’. Nužno je da arhitektura i predodžba o njoj postanu poput drugoga objekta suvremene zbilje. Eklektički klasicizam, racionalizam, nemodernizam, dekonstrukcionizam, kritički regionalizam, zelena arhitektura, ili, u svijetu umjetnosti, neo-geo, novi ekspresionizam, nova apstrakcija ili figuracija – sve navedeno supostoji i uvelike izaziva u nama duboku ravnodušnost: ravnodušnost prema razlici.“ (Bernard Tchumi, Architecture and Disjunction, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London, 1986., str. 236.) Ono što pripada „duhu arhitekture“ koje za svoj paradigmatski materijal uzima staklo jest dekonstrukcija jezika kao slike. A to znači ulazak u labirint znakova koji se više ne odnose na ništa stvarno u-prostoru. Sâm odnos između znakova stvara učinak metareferencijalnoga događaja vladavine kaotičnih struktura i poretka. Ovdje Drugi i razlika, uvjetno kazano, određuje ono što bijaše bilo prvotno i utemeljujuće. Dok je kamena struktura blokova zatvarala prostor podarujući mu iskonsku otvorenost u odnosu neba i zemlje, staklo je čudovišno prozirno i prazno. No, istodobno je umnožavajuće u iskrivljenju perspektiva u kojima se dohvaća stvarnost. Ako je kamen bio paradigmatski materijal metafizike, onda je staklo sve ono što Derrida naziva u kasnome razdoblju svojega mišljenja kvazi-transcendencijom, formom bez forme, matricom bez strukture, događajem bez teksta. To, dakako, ne znači da ništa zadivljujuće ne može isijavati postmoderna arhitektura koja svjesno napušta iluziju vječnosti priklanjajući se promjeni vrhovnoga označitelja. Ova se promjena ne zbiva postupnim slijedom mijene epoha. Naprotiv, njezina je značajka u radikalnosti transformacije iz „prirode“ u „kulturu“. No, ono Drugo i drugotno nije više samorazumljivo iz logike binarnih opreka poput crno-bijeloga, muško-ženskoga, gore-dolje, nebo-zemlja. Riječ je o logici dislokacije primarnih struktura. Dekonstrukcija nije ništa drugo negoli vremensko dokidanje metafizike prisutnosti i otuda prostorno prevladavanje zadanosti lokalnoga mjesta („ovdje“). Sve postaje spacijalizirano samo zato što se više ne rasprostire u prostoru. Posve suprotno, prostor se organizira i samoorganizira kao u kibernetičkome odnosu između sustava i okoline. U razgovoru s Evom Meyer upravo će pasti ključan drevni pojam/riječ za novo iskustvo koje suvremena arhitektura donosi pred kritičko sudište javnosti – labirint. (Eva Meyer i Jacques Derrida, „Labyrinth und Archi/Textur“, u: Das Abenteuer der Ideen: Architektur und Philosophie seit der Industriellen Revolution, Internationale Bauausstellung, Berlin, 1984., str. 95-106.) Za Derridu se mišljenje oprostoruje (espacement). Iz razumijevanja pisma (écriture) koje prethodi govoru, kako glasi prvi „aksiom“ dekonstrukcije kao kritike logocentrizma, prostor je nužan da bi se „bitak“ u svojoj prisutnosti rasprisutnio, postao kvazi-ovjekovječen u nečemu što ostavlja fizičko-metafizički trag kao svjedočanstvo događaja. Pisati znači „biti“ i to na posve izričiti način vladavine teksta nad strukturama stvarnosti. Iz toga je, naime, razvidno da je nakana dekonstrukcije u konstrukciji svijeta kao labirinta teksta. Između onoga što označava strukturu ili temelj (arché) i onoga što predstavlja značenje bitka/bića (tekst) postoji odnos uzajamnoga prožimanja. Otuda arhitektura za Derridu postaje labirintom metareferencijalnih znakova. Svi se oni odnose na druge znakove. Tako proizvode novi kontekst unutar „staroga“ teksta. (Jacques Derrida, „La structure, le signe et le jeu dans le discours des sciences humaines“, u: L’écriture et la différence, Seuil, Pariz, 1967., str. 407-428.) Nije stoga slučajno što će taj dijalog i plodotvorna suradnja s arhitektima koji su poznati kao predstavnici upravo „dekonstrukcionizma“, navlastito Eisenman i Tschumi, na kraju 20. stoljeća biti korak spram mišljenja kao „spacijaliziranja“. U eksperimentalnoj igri s poviješću kao traumom sjećanja pronalazi se novo iskustvo odnosa filozofije i arhitekture. U tom pogledu Derridino je veličajno postignuće promišljanje odnosa između vremena i prostora polazeći od sjećanja na univerzalnost žrtve Židova u Holokaustu. Ono se sabralo u Eisenmanovu projektu gradnje Spomenika stradalim Židovima u Holokaustu, koji je otvoren 2005. godine u Berlinu. Proces međusobne diskurzivne napetosti mislioca i arhitekta svjedoči o toj suigri dekonstrukcije i povijesti (prostora). Zacijelo se ne čini neuputnim tumačiti ga iz motrišta Derridina promišljanja onoga što će nazvati „nadolazećom demokracijom“ kao mesijanstvom bez Mesije. (Jacques Derrida, „A Letter to Peter Eisenman“, The MIT Press, Assemblage, br. 12/1990., str. 6-13. (kolovoz). Pismo je napisano listopada 1989. godine povodom Derridine prisutnosti na konferenciji „Postmodernism and Beyond: Architecture as the Critical Art of Contemporary Culture“ na Sveučilištu California u Los Angelesu.) Kada se tako pristupi njegovu „stilu mišljenja“, nalazimo se u kušnji da diskurs nove arhitekture nazovemo dislokacijskim sklopom bez posljednjih rješenja. Sve je u putovanju, ništa u mirovanju. 2. Razmještanja Vratimo se pojmu „razmještanja“ (dislokacije). Očito je da se zadaća dekonstrukcije u oba smjera, filozofijskome načinu kazivanja i arhitektonskome stilu popularnome 1980-ih i 1990-ih godina, uvjetno kazano u teoriji i u praksi, svodi na pronalaženje drukčijega koncepta prostora (espace). (Jacques Derrida, Les artes de l’espace: Ecrits et Interventions sur l’architecture, Editions de la Différence, Pariz, 2015.) Iz Derridina se mišljenja razvija postavka o pismu kao tragu i svjedočenju onoga što je formalno pripadno prošlosti (bitka kao prisutnosti). No, ono što trag kao svjedočanstvo čini živućim u vremenu kao nadolazećem događaju jest djelatnost permanentnoga razmještanja prostora u kojem se bitak pokazuje „sada“ i „ovdje“. Nastojanje da se promijeni tijek povijesti nije čin nasilja metafizike u formi ove ili one dijalektike, konstruktivne i destruktivne (Hegel-Marx). Posve suprotno od toga, potrebno je, prema Derridi, preusmjeriti povijesnost povijesti događajem onoga što nema karakter utopije, jer se ne zbiva u ne-mjestu. Događaj koji nije proračunljiv i ne pripada logici utemeljenja bitka mora se misliti iz neproračunljive kontingencije. A to znači da je njegovo vrijeme izvan logike budućnosti kao već uvijek nečega što se ima ili mora dogoditi. Razlikovanjem između budućnosti (futur) i nadolazećega (l’avenir) uspostavlja se granična crta između dva načina mišljenja. Prvi je racionalna metafizika tehno-znanosti, a drugi mitopoetsko kazivanje humanističkih znanosti. (Jacques Derrida, „Plato’s Pharmacy“, u: Dissemination, University of Chicago Press, Chicago, 1983., str. 63-171). Nije teško zaključiti kakve su analogije otuda plodotvorne za shvaćanje tradicionalne i moderne/postmoderne arhitekture. Prva se, naravno, zasniva na gradnji kao utemeljenju bitka (platonski ili aristotelovski). Projekt idealnoga i stvarnoga grada u kojem postoji razdioba između javnoga djelovanja i privatnoga zbrinjavanja zajednice u obiteljskome životu vrhunac je arhitekture i urbanizma. Vjekovna razlika između trga/tržišta (agora) te sfere kućanstva (oikos i oikonomia) preostaje još i danas. No, ona je posve neutralizirana u razdoblju korporativnog neoliberalnoga kapitalizma. Kao što ćemo u nastavku vidjeti, njegov se uspon u globalno-planetarnome načinu homogenosti prostora zbiva tako što nesvodljivost lokalnosti ili mjesta podvrgava logici tzv. održivoga ili kulturnoga razvitka s idejom razmještanja središta i poništavanja rubova ekonomije i politike. Očuvanje lokalnih tradicija postaje mantrom nove konstrukcije prostora (spaces-scapes) unutar globaliziranoga svjetskoga tržišta. Kada se još k tome pokaže da su prostori zahvaljujući novim tehnologijama informacija-komunikacija sinteza virtualnosti i aktualizacije, odnosno da su spleteni u mreži događaja a nisu shvatljivi iz postojanosti bitka kao stalne prisutnosti, tek tada nastaje problem njihova novoga tumačenja. (Vidi o tome: Barney Warf, „From surfaces to Network“, u: Barney Warf i Santa Arias (ur.), The Spatial Turn: Interdisciplinary Perspectives, Routledge, London-New York, 2009., str. 59-76.) Potreba za novim mapiranjem složenoga teritorija stvarnosti nikad nije bila urgentnija. Paradoks je utoliko veći što nikad formalno nije bilo toliko teorijske refleksije. Što vrijedi za preobrazbu prostora u „spacijaliziranje“, istom mjerom pogađa i vrijednost teorije za ovo doba ravnodušnosti spram razlika, kako je to precizno istaknuo Bernard Tschumi. Čini se razvidnim zašto stoga događaj poput nesvodljivosti užasa Holokausta nije moguće razumjeti iz bilo kakve teodiceje ili nužnosti žrtvovanja odabranoga naroda za slavu beskrajne pravednosti. Budući da se apsolutni genocid tehnički odvio zahvaljujući sintezi „banalnosti zla“ kao utjelovljene ideologije mržnje spram Drugoga i geopolitici osvajanja „životnoga prostora“ (Lebensraum) Europe na istoku i zapadu, problem arhitektonskoga podsjećanja na žrtvopis povijesti Židova u Auschwitzu postaje problemom razdvajanja sjećanja od pamćenja. Apsolutno zlo ne može se izvesti tek iz negacije apsolutnoga dobra. Kao što je to pokazao Emmanuel Lévinas u kritici metafizički shvaćene etike, posrijedi je događaj bez presedana. Čudovišni se jaz otvara u mišljenju. A s njime nastupa doba etike bez svijeta, koja se još jedino može utemeljiti u nesvodljivoj suosjećajnosti spram žrtve/Drugoga. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Mesijanski trijumf etike: Emmanuel Lévinas i aporije Drugoga“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 346-392.) Spomenici na ishodu moderne koji ukazuju na povijesnost žrtvovanja i tragike osciliraju nužno između dramatike sjećanja i strategije pamćenja. U prvome slučaju susrećemo se sa spontanim radom nesvjesne artikulacije gnjeva, mržnje i prezira čitavoga stroja nacističke politike istrebljenja Židova, dok u drugome, pak, nastaje proces racionaliziranja i kontrole. Pamćenje nije ništa drugo negoli djelovanje onoga što Derrida naziva arhiviranjem traga. To je svjedočanstvo o traumi događaja u doba bez svjedoka. (Jacques Derrida, Archive Fever: A Freudian Impression, Chicago University Press, Chicago, 1998.) Kako vrijeme protječe ubrzavajući procese rada, sve se više zaboravlja ono što je jednom bilo i dogodilo se u jednokratnoj neponovljivosti. Ponavljanje stoga ima karakter arhiviranja i muzealiziranja. Pamćenje kao dispozitiv/arhiv podaruje sjećanju njegove mehanizme reprodukcije mozaika događaja. Ali sada se to zbiva s iskustvom razmaka spram prošlosti. Umjesto zaborava na djelu je kontrola pamćenja. Tko kontrolira arhive u suvremenom društvu digitalne komunikacije ima značajke subjekta/aktera čudovišne moći montaže/sempliranja života kao „dossiera“. Ako je tome tako, kao što Derrida na tragu Lévinasa postavlja u kasnome mišljenju, onda valja iznova otvoriti pitanje o smislu oprostorenja čovjeka i „njegove“ povijesti polazeći od nesvodljive drugosti Drugoga. Ontologijski gledano, drugi jest čudovišni stranac, ono nepoznato mjesto susreta bitka i etičko-političkoga događaja radikalne promjene. Nije, dakle, problem u vremenu nadolaska onoga što „dolazi“ poput demokracije, pravednosti, mesijanstva bez Mesije. Problem je za Derridu u tome što događaj moguće promjene povijesnoga stanja stvari iziskuje drukčije promišljanje prostora u kojem se odigrava drama susreta s nesvodljivim događajem drugosti. To je utoliko više aporija, jer onaj koji dolazi nema svoje mjesto u metafizičkome smislu govora o prostoru. Mjesto je Drugoga s onu stranu ne-mjesta i sve-mjesta. Ono je prazno od-i-za: prazno od događaja svekolike promjene stanja i prazno za događaj mogućega dolaska onoga što se čak i ne može predvidjeti, što je neočekivano i u svojoj neodređenosti čudovišnije od svega dosad viđenoga. Treba odmah odlučno istaknuti da ovo nije „praznina“ koja se uvukla u ispunjenom prostoru poput nekog nedostatka. U doba visoke gotike nastao je pojam horror vacui koji je označavao strah, prepast pred prazninom. Arhitektura se otada u zapadnjačkoj projekciji strukture želje nastoji osloboditi tog neodredljiva straha od raspada i kaosa. Međutim, svako je oslobođenje druga vrsta ograničenja. Moderna se arhitektura poput gotičkih građevina vinula u nebo. Umjesto katedrala neboderi nastoje dodirnuti nebo uzdižući se do nečuvenih sfera. Praznina nije nipošto nestala. Ona je samo privremeno neutralizirana i suspendirana. Pojavljuje se svagda tamo gdje se to ne očekuje: unutar preklapajućih prostora, u susretištu različitih objekata, u nemogućnosti povratka zemlji nakon što je arhitektura današnjice sve više nalik umnožavanju bioloških i virtualnih virusa koji dolaze niotkuda i odlaze nigdje. Kada se tako misli na „prazno mjesto Drugoga“ nailazimo na primarni spor između „mjesta“ i „prostora“. No, za razliku od Heideggera i njegove „topologije bitka“ (Topologie des Seins) izvedene u kasnome mišljenju odnosa umjetnosti i prostora krajem 1960-ih godina, Derrida se neće zadovoljiti opravdanjem mjestnosti mjesta (Ortschaft) kao lijekom protiv bezavičajnosti čovjeka u doba planetarne tehnike. (Jacques Derrida, De l’esprit: Heidegger et la question, Galilée, Pariz, 1987., str. 44-46.) Nasuprot prostornosti tubitka (Dasein) on će čovjeka sagledati u svjetlu dekonstrukcije njegova topologijskoga „između“. Čovjek nema nikakvu unaprijed postojanu „bit“ ili „ljudsku prirodu“. Sve je stoga u rasprostiranju mogućnosti zadobivanja dostojanstva njegove kvazi-transcendentalne strukture postojanja u razračunavanju i igri s onim što je „između“ bitka i događaja. Štoviše, zadaća se dekonstrukcije u tom smislu ne svodi tek na razmještanje pitanja o bitku, biću i biti čovjeka. Korak izvan te „posljednje utvrde“, koja nosi naziv arhitekture, predstavlja istodobno korak izvan metafizički shvaćenoga prostora. To, dakako, pretpostavlja i dokidanje svakog mogućega povratka ideji zavičaja (Heimat) kao prostorno ukorijenjenoga boravišta čovjeka. Što preostaje kao alternativa? Čitajući Derridu u razgovorima o arhitekturi povodom raznolikih akcija i projekata s Eisenmanom i krugom arhitekata „dekonstrukcionista“ može se izvesti sljedeća postavka. Prostor se mora misliti ne polazeći više od površina na kojima se uspostavljaju „izvorni prostori“. Nasuprot takvome klasičnome određenju moći i vladavine metafizičkoga koncepta arhitekture kao postojanosti i trajnosti „bitka“, Derrida predlaže uvođenje promjenljivih označitelja poput neodređenosti, nedovršenosti, kontingencije, eksperimenta, igre struktura. Nesvodljivo otvaranje prostora označava mogućnost nenadane i iznenadne promjene smjera. Ako je arhitektura labirint teksta, a poznato je da je za Derridu u ranome razdoblju mišljenja pojam teksta zapravo nadomjestak za „bitak“, onda je riječ o višedimenzionalnome prostoru, a ne tek svedivosti na dvije ili tri dimenzije. Kada je sve samo tekst, ništa više ne može biti prepušteno „nužnosti“ prirode u smislu njezine primarne izvornosti. Koliko se Derrida uporno kao i čitav krug francuskih poststrukturalista (Foucault, Deleuze, Lyotard) nastojao razračunati radikalno s Hegelovom apsolutnom metafizikom i metodom dijalektičkoga mišljenja, toliko je izvjesno da se sav taj napor umnogome pokazuje neuspješnim upravo zato što je mišljenje totaliteta i nadalje na djelu u formi njegove razgradnje ili raspršenosti. Dostatno je pritom skrenuti pozornost da sâm Hegel još iz razdoblja Fenomenologije duha (Phänomenologie des Geistes) iz 1807. godine prirodu uzima kao rezultat modernih prirodnih znanosti. (Georg W. F. Hegel, Phänomenologie des Geistes, Ullstein, Frankfurt a. M. – Berlin – Wien, 1970., str. 145-175.) Posrijedi je već prerađena „priroda“ kao refleksija nastala u jeziku matematike i fizike. Od stvari-o-sebi do stvari-za-sebe priroda se uzdiže do sfere apsolutnoga duha. Ako je arhitektura, kako to i Derrida kaže u razgovoru s Evom Meyer, put a ne metoda (odos a ne methodos), onda se Hegelova metafora arhitekture kao konstrukcije apsolutnoga duha može tek dekonstruirati na putu razgradnje onoga što označava pojam apsoluta. Prevedeno u jezik povijesti arhitekture to znači da se umjesto teocentrične i antropocentrične slike svijeta, a potonja s Vitruvijem i renesansom doživljava svoj vrhunac, rađa moderna i postmoderna arhitektura. Moderna s Le Corbusierom koji gradi kuću kao „samoreferencijalni znak“, kako to poentira Peter Eisenman, a ne više kao reprezentaciju ideje čovjeka u sekulariziranome društvu razdiobe rada i svijeta života. Postmoderna arhitektura, pak, više se ne orijentira u prostoru stanovanja kao fiksnoga mjesta boravka, nego se pretače u mnoštvo znakova privremenoga boravka, otvaranja drugih prostora življenja. Nadalje, arhitektura nužno za filozofiju ima značenje metafore. Nije, dakle, stvar u pukome znaku ili simbolu za nešto drugo, iako Derrida nije mislilac „imanencije“. Njegova nadomještena transcendencija znači samo to da arhitektura kao metafora uvijek upućuje na „novu“ gradnju kao razgradnju metafizike u njezinim „posljednjim utvrdama“ – jeziku i pismu. (Vidi o tome razgovor: „Jacques Derrida and Eva Meyer: Architecture where Desire may live““, u: Neil Leach (ur.), Rethinking Architecture: A reader in cultural theory, Routledge, London-New York, 1997., str. 301-305.) Dvostruko kodiranje pogađa istodobno ideju postojane forme i trajnoga materijala. Štoviše, preokreće se tradicionalno metafizičko značenje hijerarhije odnosa forma-materija (eidós/morphé-hylé). Stvaranje pretpostavlja razaranje, a razaranje uvijek ima značajke ponovnoga stvaranja. Ono što se sada pojavljuje kao „novo“ nije više nastanak iz izvora, počela i početaka. Čisti događaj arhitekture kao forme prenosi se u materijalizaciju znakova. Umjesto pitanja o formi na djelu je složena re-konstrukcija iz de-konstrukcije. Čitajući znakove nove prisutnosti bez vladavine jednog utemeljujućega načela ulazimo u labirint postmoderne arhitekture. Sve se čvrsto pretvara u dim…Novost se novoga u naše vrijeme odnosi na preispitivanje i ponovno promišljanje konteksta u kojem arhitektura oslonjena na iskustvo utopije beskrajnoga „napretka“ i „razvitka“ u doba modernosti može još uopće postojati bez vlastite promjene „smisla“ i „značenja“ gradnje. Iako Derrida jasno razlikuje modernu od postmoderne arhitekture prema kriterijima razlike utopije „napretka“ i heterotopije „razvitka“, ipak se ovdje radi o dva poprilično slična koncepta. U prvome se veliča autonomija funkcije građenja pred ljepotom, skladom i uzvišenošću (funkcija vs. ornament) a pravi su predstavnici Le Corbusier i Adolf Loos. U drugome se, pak, sve svodi na suverenost eksperimenta. A u njemu neodređenost i spontanost odnosi prevagu nad totalitetom s ciljem i svrhom planomjernosti građenja. Kaos i kibernetički sklop prevladavaju nad linearnim poretkom odnosa funkcija i struktura. Sve to, doduše, može nalikovati odsutnosti reda, nekovrsnom anarhističkome happeningu unesenom u strogost metode suvremene arhitekture. Najznačajniji predstavnici su ujedno i prožeti teorijskom refleksijom o arhitekturi poput Tschumija, Eisenmana, Libeskinda, Kolhaasa i Hadad. „Jezik postmoderne arhitekture“, kako bi rekao Charles Jencks, postaje vizualnim kôdom dekonstrukcije. To je jedan od razloga zašto se 1980-ih godina japanska arhitektura i moda nalaze na istoj valnoj duljini. Slike (images), reklame, površine (surfaces), jezik medija i vizualnih komunikacija određuju nove granice značenja arhitekture u suvremenome svijetu. (Charles Jencks, The Language of Post-Modern Architecture, Rizzoli, New York, 1991. 6. izd.) 3. Kraj reprezentacije Jezik ne predstavlja sredstvo komunikacije, nego darovanost događaja govorenja. No, pismo je tek ono što se govorenju postavlja kao mogućnost nadolaženja istinskoga prostora, onoga „između“ bitka i događaja (postojanosti i promjene). Ako je jezik u svojoj iskazivosti-neiskazivosti moguć tek otuda što ga određuje sjećanje na bitak, u onome smislu kako Heidegger misli jezik kao mišljenje prisjećanja i zahvale (An-denken), tada se pismo ne može odrediti drukčije negoli iz „logike iteracije“. Poput ovjekovječenja u pamćenju „bitak“ se prisjećanjem materijalizira u svojem drugome „životu“. Iterabilnost teksta upućuje na sveprisutnost kružne logike označavanja. U tome je sveza kibernetike i Derridine kritike logocentrizma. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Tijelo, labirint,smrt: Jacques Derrida i pitanje o povijesti kraja čovjeka“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 317-366.) Informacija, program, kôd, pismo, označavanje, trag. Sve ove nove pojmove nalazimo u Derridinome spisu O gramatologiji. Tekst se stoga shvaća kao sinteza pisma i jezika. No, nije to sinteza u dijalektičkome shvaćanju dokidanja/prevladavanja (Aufhebung) stadija na povijesnome putu od bitka=ništa do apsolutne dematerijalizacije bitka. Iz ove sinteze nastaju binarne opreke unutar matrice „nultoga stupnja pisma“, kako bi rekao Roland Barthes.(Roland Barthes, Le Degré Zéro de l’Ecriture, Seuil, Pariz, 1953.) Kada ono što je bilo metafizičko „drugotno“ i Drugo, a riječ je o dokumentima kulture, istiskuje i potiskuje ono što je bilo utemeljujuće i prvotno (physis), a to je jezik kao logos, nastaje prostor za drukčije razumijevanje arhitekture. U razgovoru s Evom Meyer nalazi se pisana sintagma razlike i razluke (difference i différance) koju Derrida ovako piše: arhi/tekstura. No, pobliže se objašnjenje čitavoga kasnoga mišljenja etičko-političkoga i topologijskoga obrata u njegovu mišljenju s obzirom na značenje arhitekture za filozofiju i obratno nalazi u tekstu odakle i potječe znamenita prispodoba o „arhitekturi kao posljednjoj utvrdi metafizike“. Riječ je o tekstu uz arhitektonsku intervenciju Bernarda Tschumija u parku La Villette u Parizu. Derrida ga je naslovio Točka ludosti – arhitektura sada (Point de folie – Maintenant l’architecture). Čini se da je taj tekst gotovo paradigmatski za mišljenje koje nazivamo pokušajem dekonstrukcije. U nastavku ćemo se njime iscrpno interpretacijski baviti. Ipak, prije toga valja dati riječ sâmome Tschumiju. U razgovoru s Enriqueom Walkerom on objašnjava svoj položaj u suvremenoj arhitekturi i način kako je zamislio „disjunkcije prostora“ u parku La Villette iz 1982. godine. Konačna izvedba je uslijedila 1990-ih godina. Ponajprije, Tschumi redefinira pojam arhitekture kao gradnje grada (polis, cittá, Stadt, city). Okrenuvši se ideji apstraktnoga prostora, odrekavši se pozivanja na Le Corbusiera, Venturija i Rossija s obzirom na konstrukciju prostora, sve se usmjerava na „polazišnu točku“. To je značilo povratak filozofijskome pitanju o konceptu i iskustvu kojim se prostor pojavljuje kao otvorenost događaja za suvremenu arhitekturu. U knjizi Pitanja prostora: Piramida i labirint (Questions of Space: The Pyramid and the Labyrinth) iz 1990. baveći se poviješću prostora od Kanta do Spinoze i njemačkoga ekspresionizma, razvio je na tragu Wittgensteina analitički model prema kojem arhitektura odgovara na zahtjeve jezika kao logičkoga alata u rasporedu stvari. (Bernard Tschumi, Questions of Space: The Pyramid and the Labyrinth, Architectural Association, London, 1990.) No, budući da se taj jezik shvaća konceptualno i da je istodobno njegovo značenje performativno, tada je pitanje prostora u suvremenosti odlučujuće za svezu/odnos između formi života i načina ozbiljenja njihovih praksi. Što to znači? Jednostavno, da se prostor nasljeđuje i preoblikuje. U tom se sklopu prostor umnožava u „prostore“ (spaces). Tijekom daljnjih istraživanja Tschumi je postupno dospio do prihvaćanja temeljnih kategorija i pojmova Derridine filozofije dekonstrukcije i poststrukturalizma Foucaulta, Bataillea i Deleuzea kao što su to, primjerice, „transgresija“, „razlika“, „diseminacija“, „Drugi“, „dislokacija“ itd. Sve će doživjeti vrhunac uvođenjem pojma disjunkcije. U logici i matematici riječ je o tome da će istina nekog stava biti potvrđena čak i ako je samo jedan iskaz istinit. U matematičkoj se logici disjunkcija nalazi nakon negacije i konjunkcije. Već je odatle bjelodano da se u jeziku arhitekture koja počiva na disjunkciji radi o (de)konstrukciji prostora u dvostrukome kodiranju: (1) negiranja i konjunkcije onoga što pripada povijesnome krajoliku gradnje grada; (2) uspostavljanju novih odnosa u dislokacijama mjesta. Time se prostor istodobno otvara i sažima. Otvorenost pripada horizontu mišljenja koji arhitekturi podaruje autonomno značenje gradnje-razgradnje svjetova, a sažimanje se, pak, odnosi na pojam implozije informacija iz kibernetičke teorije sustava i okoline. (Žarko Paić, „Šok u prostoru? Bernard Tschumi i arhitektura događaja“, u: Traume razlika, Meandar, Zagreb, 2007., str. 285-291.) Uglavnom, nema nikakve sumnje da je Tschumi stvaralački interpolirao ideje, figure, konfiguracije mišljenja Derridine dekonstrukcije u navlastito shvaćanje prostora. U svojim poznatim Mannhatanskim transkriptima (Mannhatan Transcripts) iz 1976-1981. godine izveo je postavku o odnosu pisanja/crteža i događaja (event). (Bernard Tschumi, The Mannhatan Transcripts, Willey, New York, 1994.)Prostor se, dakle, više ne razmatra tradicionalno-metafizički u izravnoj ovisnosti od transcendentalne konstitucije zora u vremenu. Njegovo je temeljno značenje u analitičkome procesu događanja sâmoga pisanja/crtanja. A to znači u konačnici da se prostor suvremene arhitekture određuje isto onako kao i suvremena umjetnost – polazeći od performativno-konceptualnoga obrata. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Događaj i razlika: Performativno-konceptualni obrat suvremene umjetnosti“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 63-105.) Sâmo tijelo više nije ono koje se kreće u prostoru, već su to odnosi između tijela kao kibernetičke mreže i događaja koji su kontingentni i singularni. Što će sve „biti“ arhitekturom u procijepu između labirinta i piramide odlučuje nesvodljivost događaja u njegovoj nepredvidljivosti i neizvjesnosti. Mogućnosti nisu beskrajne. Ipak, ono što arhitekturu uvodi u niz beskonačnosti proizlazi iz njezina topologijskoga obrata. Od bitka do događaja postoji otvorenost mnoštva puteva. Mnogi su od njih tek jednosmjerni, bez račvanja i prijelaza, zaobilaznica i raspuća. Stoga je projekt u La Villette bio „teoretska gradnja“ kao materijalizacija programa Mannhatanskih Transkripata. Možemo čak povući paralelu s filmskim redateljem koji je francuski novi val učinio kinematičkom umjetnošću istoga ranga kao i intervencije postmoderne arhitekture. Naravno, riječ je o Jean-Luc Godardu i njegovu bilježenju „psiho-geografije grada“ kao događaja otvaranja prostora u kojem više nema ništa stvarno niti fikcionalno. Naprosto se život odvija kao filmski događaj nove interpretacije onoga postojećega, ali drukčije strukturiranoga predloška. Teorija kao refleksija o prostoru suvremene arhitekture na taj način postaje „gradnjom“. Ali ona ništa ne gradi „novo“. To znači da se „novo“ mora razumjeti kao preslagivanje i kao složenost odnosa u dislociranim prostorima. Što je za Tschumija La Villette? Sve i ništa – organizacijski dijagrami, preklapanje zona umjetnosti i svakidašnjice unutar urbanoga parka koji se pokazuje kao odmorište i postaja na putu kroz grad. Mapa za teritorij kaotičnoga poretka potrebuje znanje o znakovima za snalaženje u prostoru. U razgovoru s Enriqueom Walkerom naglašava Tschumi da je „urbani park“ zamislio kao Folies. To su male zgrade s različitim aktivnostima, a zamišljene su kao kocke dimenzija 12 x 12 m. One se mogu transformirati na različite načine. Slijedio je pritom crtu postojećega kanala u Parizu iz 18. stoljeća koji presijeca lokaciju. Ukratko, La Villette nema ni početka niti kraja. No, nema ni granice, što je značilo da se projekt mogao beskonačno nastavljati. Zato je „urbani park“ savršeno u sebe „upio“ teške pojmovne figure novoga načina mišljenja imenovanoga dekonstrukcijom – „gustoću, heterogenost, sukob, kontradikciju“. (Bernard Tchumi, „Disjunkcija prostora: Razgovor sa Enriqueom Walkerom“, Europski glasnik, br. 12/2007., str. 641. Vidi o tome: Bart Van den Straaten, „The Uncanny and the Architecture of Deconstruction“, Image [&] Narrative: Online Magazin of the Visual Narrative, br. 5/2003. http://www.imageandnarrative.be/inarchive/uncanny/bartvanderstraeten.htm (Pristupljeno: 26. kolovoza 2016.) Čitav projekt nije bio „dodatak“ (supplement) postojećem urbanome prostoru. Umjesto toga, Tschumi je posegnuo za strategijom gradnje-razgradnje kao „palimpsesta“ i „medijacije“. No, ono što je, čini se, presudno odredilo nesvodljivu originalnost čitavoga koncepta bila je teorijska platforma u kojoj arhitekt disjunkcije prostora Folies tumači psihoanalitički, na osnovu Freudove ideje prijenosa. Ludilo i ludost na taj način ulaze u diskurs iskustva medijatiziranoga promatrača koji je istodobno interaktivni sudionik u čitavome događaju. Ako se, dakle, arhitektura u radikalnoj ideji razgradnje ne samo objekta već ponajprije metafizički određenoga prostora shvati „ludilom“ i „ludošću“, tada se mora krajnje ozbiljno shvatiti zašto shizofrenija postaje figurom dislokacije u urbanim zonama velegradova te zašto se ideja prijenosa mašte u konkretnu zgradu može razmatrati upravo na tragu refleksija sâmoga Derride o mogućnostima za jednu arhitekturu događaja. Nema nikakve sumnje da je Tschumi razgradnjom ideje parka iz 19. stoljeća, kao pastorale i idile vidljive u impresionističkome slikarstvu Maneta i Moneta, iskoračio iz okvira modernističkih vizija. Neki tumači vrlo pronicljivo upućuju na dodirne sveze ovog „palimpsesta“ s ruskim konstruktivizmom. Crvene kocke u „urbanome parku“ izravno se nadovezuju na tehno-poietički sklop avangarde. Geometrijska je konstrukcija u ruskoj avangardi bila metafizički pojmljena terapija. Ona je trebala u javnome prostoru zajamčiti sreću, opuštanje, harmoniju i zdravo društvo. Taj misterijski kult konstruktivizma doista na vrlo zanimljiv način povezuje forme gradnje piramide i labirinta. U oba slučaja, a Tschumi to razrađuje u svjetlu vlastita shvaćanja arhitekture kao koncepta i bezvremenoga vremena, susrećemo se s čistoćom crta i platonski jasnim idejnim okvirom oblikovanja prostora. Ono što je u svemu tome posve dekonstruktivno jest neprestano ponavljanje u promjeni značenja – iterabilnost teksture. U tome je subverzija prostora kao binarne opreke funkcionalnoga i spontanoga, sustavnoga i životnoga. Nema više dualnih svjetova, nikakvih rezom odijeljenih zona u urbanome tkivu velegrada. Sve postaje beskrajnim izvođenjem disjunkcije. Stoga prostor ne oblikuje čovjeka kao zgotovljenoga bića prilagodbe okolini. Njegova je egzistencijalna zadaća u otporu spram hegemonije pravocrtnosti. Potkopavanjem linearnoga poretka prestabilirane harmonije svijeta uspostavlja se novi poredak kao novi kaos. Jacques Derrida je u razgovoru s Evom Meyer već najavio smjer njegova promišljanja arhitekture i prostora. Nije to nikakvo puko arhitektonsko pitanje je li još moguće utjecati na preinaku ideje čovjeka u transparentnome stanju društva. Ako je Le Corbusier dospio do praga dehumanizacije svijeta, a čitava moderna arhitektura u nastojanju da dotakne mjesec slijedila binarnu logiku atoposa-utoposa (bezmjestnosti i nemjestnosti), sadašnja se situacija uistinu može opisati formulom o „krizi reprezentacije“. Štoviše, izlazak iz te krize ne čini se izglednim u smislu nekog novoga, zajedničkoga stila koji bi nadomjestio ono što je ostalo od posljednje utvrde metafizike. Stoga se analize sadašnjega stanja nužno referiraju na razloge propadanja univerzalnoga jezika moderne. Ono što je nadomjestilo taj zajednički označitelj „napretka“ nije bilo ništa drugo negoli put dekonstrukcije u svim mogućim smjerovima, pohvala razlike i iskustvo heterogenosti. No, baš onako kako je to ustvrdio Bernard Tschumi, promatrači i sudionici ove „babilonske ludnice“ neo-stilova u arhitekturi i vizualnim umjetnostima nisu pokazivali nikakvu ekstazu idejom „novoga“ kao razmještanja staroga. Umjesto oduševljenja i zanosa na djelu je ravnodušnost prema oblikotvornoj neodređenosti koja oscilira između eksperimenta i šoka, provokacije i otpora svemu što je postalo okoštalom formom i preobrazilo se u imaginarni muzej: „Naš nas površan pregled nekolicine spektakularnih arhitektonskih radova nastalih proteklih godina vodi jednostavnom zaključku: kriza reprezentacije je očita. Ne postoji niti jedan zajednički ‘jezik’ unutar arhitekture kojim bi se mogla izreći zajednička iskustva, ideje, nade, vrijednosti, tradicije i konvencije, isto kao što nema zajedničkoga stava o društvu o ovim prije spomenutim sadržajima. Ono što zasad imamo je nekolicina izvanrednih pojedinaca, koji posjeduju značajne artističke mogućnosti te, gotovo, božanski ugled, a koji su jedino u mogućnosti artikulirati svoj ‘privatni jezik’, i to njima jedinstvenim sredstvima, te ga plasirati javnosti. […] Nikada dosad u povijesti nije bilo u igri toliko veliki broj oblika arhitektonskih reprezentacija.“ (Claus Dreyer, „Kriza reprezentacije u suvremenoj arhitekturi“, Europski glasnik, br. 12/2007., str. 605. S engleskoga preveo: Ante Pavlov) Među te medijske zvijezde arhitektonske teorije i praktičnoga oblikovanja svakako pripada i Tschumi. No, priča o „krizi reprezentacije“ nipošto se ne bi smjela uzeti samorazumljivom u smislu kako nakon svake krize dolazi obnova i procvat. Zajedničkoga stila nema već cijelo stoljeće niti u arhitekturi, a niti u vizualnim umjetnostima. Ono što se zaslugom filozofijskoga mišljenja na tragu Heideggera i u otklonu od njega s Derridom otvorilo kao „dekonstrukcija“, te se 1980-ih i 1990-ih u arhitekturi i modi prozvalo još i „stilom“, ne samo da ne zadovoljava osnove za definiciju tog pojma iz povijesti umjetnosti. Dekonstrukcija može eventualno „biti“ kritika univerzalne moći logocentričnoga diskursa zapadnjačke metafizike, pokušaj dislokacije kategorijalno-pojmovnoga poretka, jer bi bilo posve neispravno izreći postavku da je riječ o koketiranju s anarhizmom i kaosom. Utjecajan konceptualni alat pokazao se prihvatljivijim od hermeneutike u analizi suvremenih problema, pa tako i složene arhitektonske konstelacije odnosa. Problem je u tome što s Derridom dolazi u horizont kritičkoga promišljanja ideja početka i kraja, temelja/utemeljenja i cilja/svrhe (eshatologija i soteriologija) povijesnoga gibanja. Kada se to događa u humanističkim znanostima, tada je razvidno kako gubitak temelja pretpostavlja ponajprije nestanak svekolike ideje „napretka“ i „razvitka“ polazeći od subjekta, cogita, svijesti. Ništa bolje ne reprezentira takvu situaciju mišljenja od biti i funkcije arhitekture u suvremenosti. I stoga je Derridin pokušaj da pred kraj života otvori mogućnost mišljenja nadolazećega događaja (événement) u prostoru-vremenu (espace-temps) izvan metafizike i njezinih imenovanja riječi-uputstva za djelovanje poput „bitka“-„boga“-„svijeta“-„čovjeka“ ujedno i otvaranje mogućnosti za drukčije promišljanje arhitekture uopće. Ako se arhitektura od Grka određuje umjetnošću prostora, njezina je temeljna figura a ne pojam ona gradnje. Vidjeli smo već kako Derrida u razgovoru s Peterom Brunetteom i Davidom Willsom umjesto pojma „vizualnih“ govori o „prostornim umjetnostima“ (spatial arts). Za razliku od Heideggera, koji koristi u predavanju „Umjetnost i prostor“ („Der Kunst und die Raum“) iz 1969. godine pojam „plastičnih umjetnosti“ u koje se ubrajaju slikarstvo, kiparstvo i arhitektura, Derrida nastoji osloboditi prostor od diskurzivne moći vladavine logosa, Stoga je arhitektura ponajbolji slučaj, zapravo paradigmatski, onoga što podrazumijeva čitava metafizika kao onto-teologija. A to nije ništa drugo negoli ideja o jedinstvu prostora-i-vremena koja nastaje tehničkim izlaganjem bitka kao „prisutnosti“ (ousia). U ranome ogledu „Ousia igrammé“(„Ousia et grammé“) uvrštenom u zbirku Rubovi filozofije (Marges de la philosophie) iz 1972. godine Derrida dekonstruira Heideggerovo shvaćanje bitka polazeći od onoga što je za metafiziku od Platona bilo mračno i zagonetno. (Jacques Derrida, „Ousia et grammé“, u: Marges de la philosophie, Minuit, Pariz, 1972., str. 31-78.) Riječ je, kao što je poznato, o tragu ovjekovječenja onoga što se zbiva jednokratno i neponovljivo. Jedno (bitak) se pojavljuje svagda kao iskon ili početak (arché). Sve drugo (biće) može biti tek opetovanje ili ponavljanje autentične singularnosti i kontingencije. Da bi se to drugo i drugotno uopće moglo osloboditi napasti izvedenosti i svodljivosti na prvotno i sve što označava ono prvo kao prvi i vrhovni uzrok (Otac-Zakon-Logos), nužno je postaviti stvari posve drukčije. Nužno je onome Drugome podariti pravo govorenja i mišljenja i to upravo iz drukčije perspektive. Nije potrebno posebno objašnjavati da s Derridom na vidjelo dolazi iskustvo znakovnoga shvaćanja jezika ili onoga što je prvi učinio u modernoj lingvistici Ferdinand de Saussure. Njegova je semiologija bila početak dugog procesa rastemeljenja jezika kao govora (logosa). S procesom označavanja ulazimo u labirint znakova. Čak i unutar semiotike prostora pojam reprezentacije nema vjerodostojnost. Nije slučajno pojam znaka bez svojega „krutoga“ označitelja postao nekom vrstom putokaza u tumačenju značenja suvremene arhitekture. Poznato je da pismo usuprot govoru ima iterabilnu strukturu. Na taj se način njegova druga prisutnost pojavljuje u znaku pisanja kao mišljenja. A ovo odmah upućuje k postavci da arhitektura ima svoje tragove izvan logike prikazivanja-predstavljanja „bitka“. Uostalom, to vrijedi i za shvaćanje autentične umjetnosti otvaranja novoga svijeta bez obzira na epohe u kojima se događa. Ne može se iscrpiti njezina usmjerenost na gradnju tek svođenjem na prijepis onoga što označava oponašanje prirode (mimesis-physis), a niti se monumentalnost građevina može opisati tek reprezentacijom političko-ekonomske i kulturne moći društva. I upravo stoga Derridino je mišljenje o arhitekturi izvan okružja metafizike, gotovo na način onoga tko leži zatočen u njezinome jeziku kao matrici i izlazi iz te posljednje utvrde u prazan prostor beskrajnih mogućnosti. Postavka, dakle, o „krizi reprezentacije“ nije više mjerodavnom za ono što proizlazi iz dijaloga Derride i Tschumija, te Derride i Eisenmana. Štoviše, taj pojam koji je za Foucaulta imao snagu normiranja tzv. moderne episteme ili poretka diskursa znanja/moći izgubio je referentni okvir. Bit će, doduše, i nadalje „reprezentativnih“ građevina; rabit će se taj pojam poprilično djelotvorno i u Lacanovoj psihoanalizi za objašnjenje raznolikih društvenih patologija. Ali u bitnome dolaskom kibernetičkoga sklopa (informacije-povratne sprege-komunikacije-kontrole) u doba tehnosfere pojam „reprezentacije“ nekoga ili nečega (Boga-države-društva) ostat će u živome blatu izvrtjele povijesti. Arhitektura kao i suvremena moda više ništa ne predstavlja. Iza nje ne stoji nikakav subjekt tajne igre moći osim transparentne moći onkraj države-društva koji se naziva korporativnom mrežom kapitala. Znak bez znaka, tijelo bez tjelesnosti, događaj bez subjekta, slika bez svijeta…Kako u tom procesu isušivanja značenja onoga što je arhitekturu smještalo na vrhu prostornih umjetnosti još pristupiti konstrukciji prostora ako je „posljednja utvrda metafizike“ izgubila svoj univerzalni jezik, stil i moć reprezentacije društva? ¸ Kratka povijest arhitekture pokazuje nam da se može, uvjetno govoreći, izvesti tri paradigme gradnje sa stajališta: (1) teocentrične slike svijeta; (2) antropocentričnoga shvaćanja povijesnoga sklopa života; (3) posthumane konfiguracije prostora prožetoga konstrukcijom virtualnih mreža odnosa. Budući da se dekonstrukcija u arhitekturi ponajprije odnosi na odnos razgradnje i sklopa, nasuprot logike povijesnoga „napretka“ i “razvitka“ sada je riječ o lutanju labirintom znakova za koje je potrebno istodobno mapiranje teritorija (konceptualni alat) i strategija prolaska kroz postaje na putu do onoga što se više ne može nazivati ciljom i svrhom u metafizičkome smislu. Prva je paradigma ona koja arhitekturu shvaća gradnjom u slavu bogova i Boga. Grčki je primjer vezan uz mitsko znamenovanje sklada ideje i zbilje, dok se srednjovjekovno kršćanstvo orijentira na osnovu razlike dvaju svjetova – svetoga i profanoga. U prvome se arhitektura odnosi na kozmos, a u drugome na mundus. Razlika je u tome što, primjerice, Platon u Timeju, kada govori o chôri kao prostoru u kojem počiva bitak i bogu kao arhitektu ne misli ono isto što i sv. Augustin kada svijet (mundus) određuje kao proizvod božanskoga stvaranja, a bića u njemu kao smrtna stvorenja (ens creatum). Silazak s neba na zemlju, metaforički rečeno, zbiva se s razdobljem novovjekovnih znanosti i tehnike. Tada arhitektura više nema ništa s gradnjom koja dobiva svoje opravdanje iz teocentričnosti svjetova. Subjekt i ishodišna točka gradnje postaje čovjek u kojem se stapa dvostruko kodiranje umjetnosti i arhitekture (poiesis i téchne). Moderni su gradovi otuda ništa drugo negoli nastavak industrije drugim sredstvima, čisto materijaliziranje kao širenje prostora (extensio) u beskonačnost. Paradoks je u tome što s Le Corbusierom ova paradigma istodobno dolazi do svojega kraja i najvećega vrhunca. Čovjek nestaje s horizonta povijesti kao subjekt onog trenutka kada ideja kuće u urbanome prostoru postane stroj za stanovanje. Taj prijelaz spram čistoga znaka bez posljednjega referenta ne znači nipošto da društvo određuje arhitekturi njezine granice u umjetničko-tehničkome značenju. Aporija se povijesnih pokreta avangarde, među kojima su ruski konstruktivizam i njemački Bauhaus najvažnijim za suvremenost, sastoji u tome što se njihovo futurističko oslanjanje na tehno-znanosti i funkcionalizam objašnjava tzv. potrebama modernoga društva za jednostavnošću i čistoćom forme. Društvo se kao referencijalna točka moderne arhitekture raspada već 1960-ih godina. Tada od strojeva za stanovanje ulazimo u doba posthumane konfiguracije prostora. O čemu se tu radi? Ponajprije, mediji konstruiraju sliku stvarnosti koja je stvarnija od tzv. prave stvarnosti. Ulaskom tehno-znanosti u proizvodni život društava (robotika, informatika, telekomunikacije) ubrzava se proces dematerijaliziranja stvarnosti. U slučaju arhitekture sada se više ne može graditi na postojećim „temeljima“ iskona unutar povijesnih jezgri gradova, već samo interpolirati i meandrirati između veličajne tradicije i neizvjesne budućnosti. Što preostaje jest djelovanje „između“ mita i tehnosfere. Utoliko se posvuda pojavljuju proces i tehnika dekonstrukcije koja, doduše, nije više „stil“ u uobičajenom značenju jer nema nikakvih zajedničkih značajki kao što je to imao internacionalni stil gradnje nalik međunarodnome pokretu apstraktne umjetnosti tzv. poslijeratne obnove i izgradnje 1950-ih godina. Vrijeme je za „arhitekturu kao spacijaliziranje vremena“, kako kaže Derrida u razgovoru s Evom Meyer. (Jacques Derrida and Eva Meyer: „Architecture where Desire may live“, u: Neil Leach (ur.), Rethinking Architecture: A reader in cultural theory, str. 304.) Vrijeme o kojem se ovdje radi nije više živo ili iskonsko vrijeme proživljeno u okružju „mjesta“. Umjesto toga vrijeme se pokazuje kao rezultat tehničkoga sažimanja unutar kibernetički nastale mreže odnosa u virtualnome okružju kao stvarnome vremenu. Iako Derrida u spomenutome razgovoru rabi izraz „postmoderna“, njegovo se shvaćanje tog prijepornoga pojma svodi na ono što je uglavnom precizno izveo Lyotard u spisu Postmoderno stanje (La condition postmoderne) iz 1979. godine: kraj „velikih priča“, kraj vladavine vrhovnoga označitelja, pluralnost i pohvala razlika, uz promijenjenu funkciju znanja kao zamašnjaka tehničkoga „razvitka“ onog što je preostalo od društva. (Jean-François Lyotard, La condition postmoderne, Minuit, Pariz, 1979.) Zato se opetovano izvodi postavka da „arhitektura više nije stvar prostora, već iskustvo spacijaliziranja“, što dovodi do toga da „nedovršenost arhitekture i mnoštvo jezika tvore povijest“. (Jacques Derrida, „Point de Folie – Maintenant l’architecture“, str. 304.) Iako se od svih prostornih umjetnosti jedino u arhitekturi može opravdano govoriti o „postmoderni“ kao stilu razgradnje i sklopa nečega što pretpostavlja eklektičnost, hibridnost i sinkretičnost izvedbe, kao što je to slučaj u američkome kontekstu 1970-ih godina o čemu svjedoči projekt znamenitoga i ne manje kontroverznoga Bonaventure Hotel u Los Angelesu, čini se da je u materijalizaciji posrijedi ono što pripada simboličkome značenju stakla u konstrukciji. Na taj se način prozirnosti odnosa, refleksija i neizbježno udvajanje identiteta (shizofrenija kao kulturalni simptom) utiskuju u sklop arhitekture i mode kao novoga dizajna javnih prostora. Korak do vizualiziranja događaja zahvaljujući sprezi novih medija i tehničkih aparata kontrole javnih prostora učinjen je tako što se nepovratno svaki oblik spontanosti društva svodi na „orgije intimnosti“ u hiperrealnome prostoru grada. „Reality-show-arhitektura“ ne čini se više nimalo hirovitim ekscesom. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Arhitektura i digitalno doba: Vinko Penezić i Krešimir Rogina“, u: Traume razlika, str. 293-308.) 4. Nulti stupanj „ludosti“ U tekstu kojim filozofijski tumači Tschumijev već spominjani kontroverzni projekt „urbanoga parka“ u La Vilette u Parizu, osnovna je Derridina nakana pokušati odgovoriti na pitanje: može li „biti“ arhitekture kao događaja? Na samome početku tog diskurzivno zgusnutoga teksta kaže se da arhitektura već zadugo ne definira svoje područje. Ako ga ne definira, zašto se onda i nadalje ono što nazivamo gradnjom gradova a nije urbanizam još naziva drevnim imenom arhitekture? Jasno je da postavka o „spacijaliziranju vremena“ ovdje ima strategijsku funkciju ključa za razumijevanje ne samo Tschumijeva koncepta događajnosti koja se medijski konstruira u disjunkciji prostora. Međutim, za filozofa je daleko važnije ipak vidjeti je li pojedinačni primjer o kojem promišlja ujedno i ono što bi moglo imati barem neku mogućnost nadomjeska „univerzalnosti“. Razlog što dekonstrukcija kao stil u arhitekturi ne može polagati pravo da bude jedinstvenim stilom leži u nesvodljivoj singularnosti postupka i tehnike gradnje kao razgradnje. Stoga kritičari opravdano osporavaju njegove dosege sa stajališta teorije i prakse izgradnje, budući da pojam konstrukcije podjednako pripada tehničkim znanostima i inženjerstvu, a arhitektura se svrstava još i danas u to područje, barem nominalno. Ako se, dakle, osporava ono što čini „temelj“ u tehničkoj izvedbi objekta samorazumljivo je da „stil“ ne može imati svoje utemeljenje u nečemu što je ne-stil, što upućuje na lomnost, nestabilnost, razmještanje, fluidnost itd. No, „spacijaliziranje vremena“ za Derridu ima dalekosežne posljedice u razumijevanje onoga što je filozofija kao metafizika od iskona imenovala „bitkom“ kao prisutnošću (ousia). Kada se dovede u pitanje opravdanost sâmoga bitka kao takvoga, kada se nadalje uzdrma logocentrizam na kojemu počiva čitava zapadnjačka povijest, tada je arhitektura uistinu „posljednjom utvrdom metafizike“ naprosto zato što skriva njezinu posljednju tajnu da je vječnost iluzija bezvremenoga vremena. Ono što slijedi iz raskrinkavanja iluzije jest spuštanje arhitekture na zemlju, iako će ona sve više nastojati oponašati gradnju „Babilonskoga tornja“, da bi se shvatilo kako smrtnost čovjeka i drugih bića označava i kraj povijesti kao beskrajnoga „napretka“ i „razvitka“ tehničkoga izlaganja svijeta. Da, arhitektura je povijesno nastala i prije grčkoga svijeta lijepih oblika. Egipatske piramide zacijelo su paradigmatski slučaj arhitekture prije ozakonjenja/imenovanja u grčkoj visokoj umjetnosti. Shvaćajući prostor izvan hipostaze subjekta njezina se zadaća svodila na poštovanje mjere sklada između zahtjeva bogova i potreba ljudi. No, tek će unutar grčke metafizike arhitektura postati „temeljem“ prostornih umjetnosti. Hegel je u tome vidio simboličku moć uzdizanja duha iz carstva privida lijepe prirode. Tek kada „priroda“ izgubi mističnu moć kulta izvornosti nastaje tlo za duhovni preobražaj arhitekture. Iz službe svetome ona prelazi u funkcionalno održavanje profanoga poretka stvari. Gradnja se, naposljetku, oslobađa pohvale prošlosti i postaje posve uronjena u „ovdje“ i „sada“. Maintenant na francuskome označava neposrednu sadašnjost. To je ono što se zbiva upravo „sada“ i nikad više. Jednostavno se mora dogoditi u aktualnosti. Ne može se ni odgoditi niti produžiti u budućnost. Uronjenost u „sada“ pretpostavlja svođenje vremena na zahtjeve modernosti s kojim globalni kapitalizam smjera u prostore apsolutne „spacijalizacije“. Paradoks je ove arhitekture sadašnjice, koju oblikuje Bernard Tschumi, upravo u tome što je njezina događajnost nepostojanom u svim aspektima tzv. arhitektonskoga aparata – sekvencije, otvorenih nizova, pripovjednosti, kinematici, dramaturgiji, koreografiji. Onkraj svake iluzije trajnosti i nepromjenljivosti naše svakidašnje iskustvo prostora iziskuje pragmatičnost u pristupu. Derrida uporno u tekstu nastoji na odvijanju ove drame singularnosti. Ona se u beskraj može ponavljati i mijenjati, prepravljati i iznova organizirati. Neće biti nimalo neobično da će u suglasju s Tschumijem ukazivati na primjer japanskih šintoističkih hramova podignutim u podnožju svete planine Fuji. Svakih tridesetak godina iznova se grade i obnavljaju. Ono u čemu se kristalizira ideja „urbanoga parka“ u razlici spram moderne arhitekture koja poštuje pravila igre povijesnoga dualizma središta-ruba, rada-dokolice, visoke i masovne kulture jest razmještanje granica. Ali i dokidanje razmaka između dotada odvojenih sfera. Granica i razmak pripadaju prostornim figurama. No, kada se rabe u metafizičkome značenju tada su višeznačni. Izričito se odnose na pokušaj ustanovljenja razlike između bitka i bića (ontičko-ontologijska razlika). Usto, to su figure zamjene pojmovne artikulacije zato što pojmovi omeđuju i zatvaraju mišljenje u pozitivnost zbilje. Definicija pojma kao što je područje arhitekture koje više nije jasno niti izvjesno u suvremeno doba tako bi nužno ostala neodređenom. Razlog valja potražiti u tome što se događaj ne može obuhvatiti pojmom kao što je prisutnost „bitka“. On jednostavno izmiče svakom pozitivnome određenju. U doba decentriranoga subjekta, koji k tome više nema auru ljudskoga koja bi se mogla razlučiti od tehničke intersubjektivnosti arhitektonskoga aparata, temeljno je načelo gradnje kao razgradnje da događaj dolazi s onu stranu diobe na unutarnje-izvanjsko. Njegove su značajke u šoku, provokaciji i eksperimentu. A to može biti samo zato što je „nalik ludilu“ (la folie). (Jacques Derrida, „Point de folie – Maintenant l’architecture“, str. 307.) Nije to, dakako, ništa „novo“ niti baš u cijelosti neobično. Sjetimo se kako Tertulijan „dokazuje“ istinu Kristova utjelovljenja i uskrsnuća. On, naime, poseže za apsurdom i kaže: Credo quia absurdum. Poput „ludila križa“ tako se i „ludost“ događaja koji imenuje Tschumi svojim projektom ne može razumjeti ukoliko se pristupi tumačenju njegove izvedbe kategorijama tradicionalne metafizike i moderne arhitekture. Sve to više nipošto ne drži vodu. Potrebno je izaći iz vjekovne ljušture opojmljenja prividne stvarnosti. Derridina je temeljna postavka u tekstu Point de folie – Maintenant l’architecture kako semantika arhitekture nema apriorno djelovanje. Ona ne predstavlja nikakvu „prirodu“ koja leži poput razodjevene božice ispred majstora-graditelja. Ako je tome tako, tada se arhitektura ne može više zasnivati u onome što Grci imenovahu arché. Umjesto toga valja se preusmjeriti spram rezultata konstrukcije. Arhitektura postaje povijesno određenom tvorevinom (artefaktom). Na taj se način dekonstruira ideja „prirode“. Čitava naslaga „naturaliziranja“ svega onoga što je bilo stvoreno kulturom kao povijesnim oblikovanjem „hrama, škole, stadiona, agore, mjesta, groblja“ gubi na održivosti. Prema Derridi, postoje četiri zablude aksiomatskoga položaja arhitekture u povijesti što ima karakter sustava dogmi: (1) da je arhitektura nositelj simboličkoga značenja, odnosno načela (arché) ili svrhe (télos); (2) da se arhitektura svodi na „stanovanje“ u hajdegerijanskome značenju i potrebu čovjeka za zavičajem (Heimat); (3) da je dosegla svoje ciljeve u konkretnoj gradnji nekog objekta koji služi određenoj svrsi, što znači da je u funkciji „servisa“ uključujući njezinu službu određenoj moći i ideologiji; (4) da arhitektura mora odgovarati estetskim dogmama kao što su ljepota, harmonija i totalitet. Kada sve to imamo u vidu, jasno je zašto Derrida metonimijski odnos spram cjeline kulture promatra iz obrnute perspektive. Sve na što arhitektura utječe nije jednoznačno određenje, već mreža odnosa. Ne može se odbaciti ni jedna od ovih dogmi iako se tijekom posljednjih godina vidi kako dizajniranje i estetiziranje ulazi pod kožu onog što je preostalo od velike modernističke ideje gradnje urbanih sklopova života. Ako odbacimo moć-ideologiju, odbacili smo novi način radikalne reprezentacije korporativnoga globalnoga kapitalizma. Neboderi od stakla, tornjevi-blizanci kao simboli financijske moći nikad ne mogu biti „dekonstruirani“ bez posvemašnjega obrata u biti onoga što čini načela funkcioniranja kapitalizma uopće. U tom pogledu jasno je da arhitektura istodobno određuje svjetove života „danas“ i da je određena nečim izvan vlastite neodređenosti. Iako Derrida ne govori izričito o tome, ne može se zanijekati kako „realistički“ vidi da je jedina atopija-utopija arhitekture koja je još preostala od ideje savršene gradnje „mjesta“ u „prostoru“ zapravo distopijska. Odmah treba reći da time ne mislim na opustošenje, ništenje, gubitak perspektiva. Danas se tim pojmom bez refleksije označava prostor nihilističke pustoši. Protiv takvoga shvaćanja valja isticati kako se distopijom misli na „nulti stupanj prostornosti“ nakon što je „spacijalizacija“ u potpunosti ovladala vremenom u doba planetarne tehnosfere. Bez povratka zemlji, koja je već u „temelju“ devastirana nestankom divljine i onog što se nije moglo ili htjelo „udomaćiti“ i postati „pitomim“, arhitekturi je preostalo samo da para nebo i da se rasprostire u virtualnost umnoženih svjetova. Ono što Derrida u tekstu o Folies naziva „arhitekturom arhitekture“ odnosi se stoga na pronalaženje ishodišne točke. Njezino značenje nije više iskustvo „temelja“ i „utemeljenja“. Umjesto tog teo-antropocentričnoga načela potrebno je iskoračiti u neku „ludost“ geopolicentrizma. Arhajski se čin utemeljenja otuda „konstruirao“, te je samorazumljvo zašto se arhitektura određuje iz naseljivoga „constructuma“ kao povijesnoga nasljeđa. No, Derrida se spram tog nasljeđa odnosi kritički. Jednostavno ga ne smatra nužno prihvatljivim rješenjem za svijet koja dolazi s njemu podobnom i dostojnom arhitekturom. Sâm je Tschumi svoj projekt imenovao „posthumanističkom arhitekturom“. Njezine su odrednice disjunkcija, fragmentacija i disocijacija. Što je sve naposljetku potkopano „ludošću“ projekta Parc de la Villette? Ponajprije, više se ne može govoriti o jedinstvu i zajedničkim obrisima arhitekture. Umjesto toga, susrećemo se sa stalnim transformacijama „mjesta“ polazeći od promjena objekata koji ih nastanjuju. Ako se sada uspostavlja logika „disjunktivnoga sustava“, jednako je tako izlišno nadalje rabiti kategoriju čvrste kompozicije gradnje. Fragment zauzima mjesto cjeline, a eksperiment i igra ono što je pripadalo jedinstvenoj kompoziciji. Harmonija u pastoralnome kontekstu parka razbijena je kao i simboličko značenje „parka“ već time što Folies nije replika prirode, nego „mjesto razgradnje“. U njemu je sve moguće, pa čak i „ludost“ pobune protiv sustava uključujući anarhistički protest protiv moći/ideologije društvenoga stroja globalnoga kapitalizma. Derrida upozorava u svojem čitanju Tschumijeva koncepta na raskid s idejama „nužnosti“, „cjeline“, „cilja“ i „svrhe“. Arhitektura stoga odlučno raskida s „teleologijom gradnje“. Sve što otuda neizbježno slijedi glede materijala gradnje poput konzistencije, trajnosti, čvrstoće i monumentalnosti ispada iz ove igre. Derridinom rječnikom iskazano: dekonstrukcija ideje arhitekture kao jedinstva i cjeline gradnje koja počiva na „temeljima“ i „načelima“ zapadnjačke metafizike usmjerava se podjednakom snagom rastemeljenja na (1) hiletiku svetoga (HIEROS) i (2) načela/temelje (ARHIHIEMATIKU). Kada je materija gradnje postala novome „duhu vremena“ neprimjerenom na scenu stupaju laki materijali poput stakla, drva, papira, uključujući i nove sintetske materijale. Iluzija događaja dizajnira se najmoćnijim estetskim sredstvom novih medija – vizualiziranjem s pomoću svjetlosnih učinaka i tehnologijske simulacije. Što je osobito važno u cijeloj „priči“ jest to da nikakvi izvanjski zahtjevi ne utječu na ovu „anarho-arhitekturu“. Ako je gdje još prisutna utopijska dimenzija arhitekture u posthumanome sklopu „društava kontrole“, da se poslužimo Deleuzeovim izrazom, onda je to zacijelo u postulatu nekovrsne etičko-političke kritike svakog oblika državne/društvene intervencije u sprezi s moći transnacionalnoga kapitala „danas“. U vrijeme kada čitav svijet postaje mekdonaldizirani supermarket, a arhitektura se srozava na repliku replike kao u slučaju Las Vegasa od kojeg se više ništa ne može naučiti usuprot postavkama Roberta Venturija, Denise Scott Brown i Stevena Izenoura, Derrida uočava kako ideje pobune/otpora, te nemoćne mikropolitike na rubu gradova imaju nešto od velikih pokreta anarhizma u 19. stoljeću. (Robert Venturi, Denise Scott Brown, Steven Izenour, Learning from Las Vegas: The Forgotten Symbolism of Architectural Form, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London, 1977. Novo izdanje) No, više nema bijega u „carstvo prirode“. Poput impresionista i lakovjernih turista može se eventualno pobjeći u trenutku slobodnoga vremena u nešto nalik zabavnome „urbanome parku“. U tom otporu prema homogenosti prostora-i-vremena može se čak i osjećati refleksivno-ekstatički smisao pobunjene egzistencije. Ali iskustvo razgradnje kao arhitektonskoga stila nema nikakve dodirne sveze s „razaranjem“ i „nihilizmom“. Sve što preostaje svodi se na „ludosti“ kao nadopunu (supplement) „bitka“. Tako je rani Derrida u spisu O gramatologiji shvatio gramatičku kopulu. Ono što povezuje „bitak“ i „događaj“ u ovoj arhitekturi događaja nije ništa drugo negoli „događaj ludosti“ arhitekture kao stila razgradnje sâme metafizike. Kako to protumačiti? Na jednom mjestu teksta o Folies Derrida je uporabio pojam transarhitekture. (Jacques Derrida, „Point de folie – maintenant l’architecture“, str. 311.) Podrazumijevao je ono što Tschumi pripisuje „događaju“. Naime, u Mannhatanskim transkriptima najavljuje se gradnja-razgradnja u okružju vladavine novih medija (fotografije i filma) i performativnih umjetnosti (tijelo u transformaciji). Budući da se javni prostor otvara tek onda kada u njemu tijelo izvodi svoj događaj u scenografijsko-koreografijskome značenju izvedbe, ono što otuda slijedi jest prelazak u fluidno stanje u kojem više nema dekoracije i ornamenta. Iako je avangardna zapovijed Adolfa Loosa glasila „smrt ornamentu-život funkciji“, čini se razumljivim da se ono što je imalo dodatak aure u arhitekturi lijepoga i uzvišenoga do te mjere sekulariziralo i profaniziralo da je zapravo stil dekonstrukcije najveći „nulti stupanj ludosti“ koja prelazi iz šoka i provokacije u estetiziranje sâmoga života. Ovaj je pojam inače razradio njemački filozof i estetičar Wolfgang Welsch. (Wolfgang Welsch, Grenzgänge der Ästhetik, Reclamm, Stuttgart, 1996.) Pritom je naglasak premješten na procese s kojima se suvremena arhitektura suočava od 1980-ih godina kada se velegradovi otpočinju vizualizirati. Svijetleće reklame bile su početak lumino-kinetike u SAD-u još 1930-ih godina. Video-art upisuje svoje znakove na pročeljima New Yorka i Tokya 1980-ih, dok je danas već posrijedi digitalizacija svih pet osjetila i prelazak u neurokognitivnu mrežu događaja koji se smjenjuju vrtoglavom brzinom na ekranu kao površini zbivanja. Grad više nije nije prikaz-predstava nečega izvanjskoga, neke fantomske nepoznate prirode. Umjesto te iluzije zbiljskoga suočavamo se s digitalnim konstruktivizmom onoga što građevine iz drijemeža monumentalnosti čini čudovišnim prizorištem stvarnosti kao pseudo-događaja (reality-show). Za Derridu se transarhitektura otjelovljuje u trijadi: događaj – znak – protuznak. Nema više izravnoga obraćanja tzv. krajnjem korisniku. Ovaj se pragmatizam kao druga strana teleologije gradnje više uopće ne čini mjerodavnim opisom suvremene arhitekture. Namjesto njega stupa na scenu maintenant arhitektura u „svetome trojstvu“ odnosa događaja, znaka i protuznaka. Imao je pravo Eisenman kad je Le Corbusierovu ideju kuću kao stroja za stanovanje nazvao referencijalnim znakom arhitekture. To je ono mjesto koje nema nikakvoga predmeta u stvarnosti. Ono svoj predmet konstruira i tako prelazi u stanje semiosfere. Znak određuje arhitekturi njezino nepostojano mjesto kulture koja sada iznova želi postati „novom prirodom“ kao što je to slučaj s idejom Barthesove semiologije. Njezino je poslanstvo da ispuni zadaće posljednje utvrde metafizike reprezentacije. Međutim, s Derridom i Tschumijem nalazimo se na raspuću svjetova. Znak ne dobiva svoje značenje niti izvana („priroda“), a niti iznutra („kultura“). Njegovo je mjesto u nemjestnosti kozmopolitskoga nadilaženja svih granica zavičaja i lokalizacije prostora. Kao metarefencijalni znak-protuznak onog događaja koji se ne može predvidjeti jer je čista kontingencija, ima ga i nema ga, dolazi i odlazi, sva je „današnja“ arhitektura u znaku-protuznaku ove ludosti. U dekonstruktivnome ludilu neproračunljiva događaja radikalne transformacije prostora odvija se „sadašnjica“. Bitak je još imao iluziju već uvijek otvorenoga „smisla“ i konstrukciju kulturno kodiranoga „značenja“. Događaj se, nasuprot tome, događa u „ludosti“ bez prvoga početka i posljednjega kraja. Život u čistoj singularnosti i kontingenciji poprima prizvuk nesvodljive pustolovine. Od točke do točke, od kocke do kocke, u mapiranju već postojećega teritorija koji je postao mrežom događaja protječe svekoliko lutanje labirintom. Arhitektura ne može, doduše, bez „temelja“ i „konstrukcije“. Stoga „sadašnja“ arhitektura može samo rastemeljivati temelje i dekonstruirati konstrukcije. Ovo stanje može potrajati u nedogled. Razlog leži u tome što nedostatak stila nije mana arhitekture. Veći je problem u tome što se uronjenost u mreže događaja ne može zaustaviti u postojanosti vremenskoga tijeka. Kada se metafizika u svojem rastemeljenju, a Derrida je uz Deleuzea u tome najpouzdaniji svjedok i akter, oslanja na različite teorije znanosti s pojmovljem poput kaosa, složenosti, emergencije, kontingencije, informacije, kôda itd. vidljivo je da se destabiliziranje njezina jezika na ovaj ili onaj način mora rasplinuti u procesu apsolutne vizualizacije. S njome nestaju „vizije“. Preostaje samo program kristaliziranja fluidnih formi. Arhitektura kao događaj više se ne može iskazivati postojanim jezikom metafizike. Uostalom, on je i sam posezao za metaforama iz arhitekture. Od Platona do Kanta i Heideggera pitanje se prostornosti mišljenja nastojalo svesti na pitanje o egzistencijalnome ustrojstvu čovjeka. Neovisno od toga je li sagledan kao djelo bogova ili kao tvorevina kozmičkoga slučaja čovjek ostaje čuvarom i namjesnikom prostora. Nije nikad riječ o vlastodršcu i uzurpatoru koji u ime transcendentalnoga iskustva „Velikoga Drugoga“ zatire prostor, pretvarajući arhitekturu u nihilističku pustoš bez traga ljudskosti. Ono što se, međutim, dešava kada arhitektura iz referencijalnoga znaka konstruirane stvarnosti prijeđe u područje neodređenosti događaja zbiva se kao čisto ludilo mišljenja izvan uhodanih staza metafizike. Jedino je stoga preostalo pitanje ovako shvaćene arhitekture ono koje Tschumi naziva transformacijom iz „Joyceova vrta“ u Folies. Ako je značajka prvoga bila u točkastome rasteru kao organizacijskome sustavu, tada je problem drugoga u tome što za njega više nije model slikarstvo i pjesništvo, već kinematografija i vizualizacija. Pitanje „današnje“ (maintenant) arhitekture jest događaj oprostorenja (spacing) u „provokaciji događaja“. Performativnost arhitekture istodobno je njezin konceptualni program. Nema više apriornosti uzroka i aposteriornosti posljedice, primata strukture nad znakom, „ludila“ teleologije metafizike u svim svojim paradigmatskim slučajevima. Iako to nigdje ne kaže, s Derridom valja otpočeti misliti prostor bez vodeće paradigme znanosti, jer arhitektura na rubu svjetova sve više postaje tehnologikom gradnje a sve manje umjetnošću izvedbe. Kraj čovjeka u dubljem smislu od njegove metafizičke „smrti“ valja uzeti ishodišnom točkom. To je ono mjesto odakle se polazi u svakom daljnjem istraživanju njegovih izgleda u vremenu koje dolazi. Izgledi pripadaju mogućnostima promjene. I to je ono najteže za buduću arhitekturu koja se izlaže napasti da misli prostor dekonstruktivno u vremenu koje više nema za svoj credo ni prostor niti vrijeme. Sve je u znaku „spacijaliziranja vremena“ i „historiziranja prostora“. Ništa nam više nije potrebno osim „malo reda da nas zaštiti od kaosa“, kako glasi prva rečenica zaključka spisa Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija Što je filozofija? (Qu est-e que la philosopie?) iz 1991. godine. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu est-e que la philosopie?, Minuit, Pariz, 1991/2004., str. 189. ) A što ako je arhitektura postala tek velikom namjesnicom kaosa u doba bez povratka zemlji i njezinim zagonetnim i mračnim tajnama? Ima li još uopće izgleda za njezin proboj vlastite „posljednje utvrde“ – metafizike?

March 4, 2026
Figure mode iz velegradskoga podzemlja

Figure mode iz velegradskoga podzemlja

Što je, po vašem mišljenju, dovelo do toga da su aktualni trendovi inspirirani beskućnicima? Moda nije tek ogledalo društvenih promjena u globalnome poretku ekonomije, politike i kulture. Kada bi bila samo to, ne bi imala nikakvu autonomiju. U suvremenoj formi kulturne konstrukcije identiteta pojedinca uvijek se radi o preklapajućim tendencijama: od kritike sve većeg jaza između bogatih i siromašnih, pada u bezdan bijede kao začaranoga kruga društva rizika u neoliberalnome shvaćanju napretka i razvitka, do radikalne ekscentričnosti koja ima za svoj uzor „životnoga stila“ (Lifestyle) estetsku subverziju modernosti. U tom sklopu „beskućništvo“ je samo socijalno-kulturalno polje očitovanja onoga što je sociolog Pierre Bourdieu nazivao kulturnom distinkcijom između elita i klasno određenoga društva. Problem je u tome što se taj jaz više ne pokazuje samo kao društveni fenomen u svojoj goloći, nego ima izrazito kulturalna značenja. Nemojmo zaboraviti da su krajem 1980-ih neki društveno angažirani modni dizajneri, a među njima i uistinu paradoksalno najznačajniji predstavnik postmoderne mode John Galliano, kada je kritički ukazivao na prelazak granica između mode i suvremene umjetnosti s obzirom na odnos estetike i kasnoga kapitalizma potrošnje, otvorili ovaj problem u posve drukčijem kontekstu. Kako, naime, odgovoriti na stvarnu marginu u društvu, a ne tek na već ionako iscrpljene mogućnosti supkulturalne pobune. Zbog toga nije slučajno da figura „beskućnika“ odgovara po svemu društvenome imaginariju mode u drugoj dekadi 21. stoljeća. Kriza, društvena ravnodušnost, dekadentni oblici kulture od glamoura do spektakla medijskoga cinizma proizvode likove koji odgovaraju onima iz zaboravljenoga remek-djela hrvatskoga socijalnoga modernizma s početka 20. stoljeća, pripovijetke Vjenceslava Novaka, Iz velegradskoga podzemlja. Postoji li dizajnersko/društveno ‘opravdanje’ za ovaj sociološki fenomen? Uvijek postoji vjerodostojnost obrane prisvajanja nekog društvenoga fenomena za potrebe mode kao potrošačke euforije i njegove kritike zbog „amoralnosti“, „cinizma“ i „licemjerja“. Tako je i s umjetnošću koja prekapa po leševima da bi dokazala svoju subverzivnost i eksperimentalnost u doba posthumanizma i umjetne inteligencije. Treba se oprostiti s takvim pseudomoralističkim kritikama „mode“ jer su oni stari već više od stoljeća. Točnije, odnose se na puritanski viktorijanski moral koji pretpostavlja da je moda valjda tek nešto za visoku klasu i dekadentne snobove, pa je njihova kreativnost često samo izlika za socijalnu neosjetljivost. Dizajneri su suvremene mode na istoj razini kao i paradigmatski konceptualni i performativni umjetnici. U svojoj knjizi Vrtoglavica u modi: Prema vizualnoj semiotici tijela (Altagama, zagreb, 2007.) dovodim McQueena, Galliana i Chalayana na istu razinu s nekim od vodećih suvremenih umjetnika. Što to znači? Da modni dizajner u svojem mediju može biti radikalni kritičar društvenih fenomena čak i kad je posvećen mahnitosti modne kulturalne ekonomije koja mora šokirati i provocirati da bi pogon savršeno funkcionirao ne samo izvanjski, već ponajprije u sve većem profitu i sve većem utjecaju na oblikovanje novih identiteta u globaliziranoj ekonomiji. U tom pogledu modni su dizajneri u istome liku i angažirani kritičari društvenih anomalija i reprezentanti kulturnoga narcizma bez granica. Treće ne postoji. Što ‘klošarski stil’ čini privlačnim? Čudovišna sloboda nepripadanja establishmentu, gorak okus društvene propasti, anti-estetika ravnodušnosti spram tzv. normalnoga života, smjesa boemstva, otpadništva i socijalne ugroženosti. No, razlika današnjega „klošarstva“ kao modnoga izričaja ljudi-bez-svojstava, kada je boemstvo iščezlo a javni intelektualac postao manekenom medijske taštine, u razlici prema počecima moderne mode krajem 19. stoljeća jest razlika između dosade ponavljanja i autentičnosti novoga. Sve je danas u znaku ove fatalne strategije zaborava. Pa tako i fenomen oponašanja bijednih i ostavljenih ljudi na ulicama velegradskoga nadzemlja. Kad se prvi puta pojavio u suvremenoj modi? Mislim da je govor o tzv. stilovima i trendovima u suvremenoj modi besmislica, a isto vrijedi i za suvremenu umjetnost i arhitekturu. Nakon pop-arta i arte–povere možete zaboraviti na bilo kakve stilske odrednice u estetskome načinu oblikovanja života. Razlog leži u tome što je ideja „novoga“ zastarjelom već u samoj povijesnoj avangardi, pa zato imamo samo sve kraće vrijeme između nastanka „novih“ tendencija u proizvodnji i potrošnji objekata kao znakova identiteta. Drugim riječima, umjetnost se pretočila u život, a život je postao dizajniranim svijetom poput Trumanova showa. U tom sklopu postaje jasno da površina stvari opčinjava, a dubine su ionako stvar čežnje za prošlošću kad su metafizika i velika umjetnost imale dostojanstvo i moć stvaranja „novoga“. Tzv. klošarstvo u modi je formalno otpočelo još 1970-ih godina sa supkulturalnom pobunom, ali priključeno kao tamna strana mjeseca onome što je punk imao kao svoju temeljnu odrednicu – subverziju vladajuće kulture. Ono se, paradoksalno“, „reciklira“ uvijek kao figuracija života na rubu. I ne pripada nikome drugome negoli onima koji paradiraju svojim „imageom“ marginalaca ne zato da bi drugi uživali u njihovoj ekscentričnosti, nego zato da bi granica između bogatstva i bijede bila na razini vizualnosti barem dokinuta u fikciji imaginarne jednakosti. Svi smo u rizičnome položaju pada u bezdan. Moda živi od šoka i provokacije. Zašto okretati glavu od mogućnosti da sutra postane ono što se sada već „nosi“ sa stilom bez stila? Problem je jedino u tome što je čitav pogon suvremene mode poput mahnitoga klatna života koji se njiše s jedne na drugu stranu. Što je protufigura subverzivnome beskućniku/klošaru? Nitko drugo negoli dekadentni manager u brandiranome odijelu. Rodno-spolne oznake su, dakako, uključene. Naposljetku, moda ne opisuje stvarne društvene odnose u globalnome kapitalizmu i spektaklu liberalne demokracije. Ona konstruira ono što će doći već „sutra“ i tako postati našom borbom za pravo da pronađemo iluziju „trećega puta“ između avangarde (bijede) i dekadencije (bogatstva). Suprotnost tome je činjenica da moda živi od stalnog procesa pomlađivanja čovjeka. Nije li to paradoksalno? Mladolikost i ljepota u suvremenom narcističkome društvu spektakla su pojavne maske „uspjeha“. Nije slučajno tzv. beauty industry perverzni oblik zavođenja time što poželjni izgled (image) nadomješta prazninu identiteta čovjeka. Želja za lijepim izgledom odgovara imperativu postmoderne kulturne ekonomije u koju osim modnoga odijevanja sve više postaje važno dizajniranje tijela (plastična kirurgija, implantati, preparati za njegu tijela). Perverzni je oblik zavođenja u tome što se slijedi imperativ vječne mladolikosti kao stila života koji nije izabran, nego je ponuđen u supermarketu stilova života. To je nova zabrana u načelno pluralnome demokratskome svijetu mode. Slobodni izbor je uskraćen. Starost i ružnoća su samo negativni aspekti propadanja tijela kao u dekadentnim modnim performansima Alexandra McQueena – ono čudovišno Drugo praznine vizualne kulture tijela kao slike. Izgled čovjeka je danas važan ili, pak, nije da bi bio priznat u suvremenom društvu? Predstavljanje u društvenoj komunikaciji ponajprije je vizualna konstrukcija. Ona je unaprijed određena pravilima jezika mode kao sustava znakova koji djeluje kroz svoje ideologijske, kulturalne i estetske kodove. Ultrakonzervativac ne može biti paradirati u neogothic-punk stilu, kao što Lady Gaga ne može biti pod burkom osim u mogućem, ali nezbiljskome činu prosvjeda protiv političke zabrane znaka identiteta druge kulture Primjenjujući McLuhanovu glavnu postavku mediologije – medij je poruka – izgledom se upisujemo u pogled Drugoga kao zrcalo svojeg priznanja. Sve to ima svoje granice. Izgled je važan. Još je važnije ono što izgledu podaruje značenje autentičnosti ili laži egzistencije. Je li nužno rušiti konvencije da bismo bili u modi? Nije nužno ako u otporu spram te represivne tolerancije mode osjećamo da nas upravo mogućnost subverzije poretka čini na poseban način zadovoljnim. Ali dobro je to znao otac-utemeljitelj sociologije mode Georg Simmel. Njezina je bitna odrednica oponašanje uspostavljenih društvenih obrazaca ponašanja. Čak i kad se oni ruše, obnavlja se ista logika nove stabilnosti u oponašanju drugih. Osjećaj zadovoljstva nastaje kao posljedica selektivne kulturne i estetske diferencijacije. Posrijedi je izbor unutar društvene socijalizacije. Nije lako slijediti radikalnu izdvojenost crne ovce u svim oblicima života. No, bez toga nema nikakvog estetskoga zadovoljstva. Stil nije bilo koji čovjek. Stil je kreativno vođenje života kao duha i kao izgleda. Zato je grubi vuneni šal velikoga pjesnika modernizma Ezre Pounda više od stila. To je ready-made s „potpisom“ ekscentrika umjetnosti kao života a ne života kao potrošne robe. Tvrdite da je tijelo postalo legitimni subjekt svih radikalnih promjena na koži. Što to znači? U svojoj knjizi Vrtoglavica u modi: prema vizualnoj semiotici tijela (Altagama, Zagreb, 2007.) u poglavlju koje se bavi postmodernom modom našega doba koristim upravo tu metaforu – duboki rez na površini. Želja je nesvjesno očitovanje dubokog nezadovoljstva s izgledom vlastitoga tijela kao površine i ekrana ekstaze komunikacije. Poput tehnike digitalne slike koja se redizajnira i semplira, postmoderno je tijelo ekran i površina narcističke želje za savršenim izgledom u zrcalu Drugih. Renasansa je stvorila kult idealne ljepote iluzijom dubine u slici. Sada je riječ o iluziji površine kao ekrana bujice emocija i doživljaja. Mladi se „režu“ zato što pate od glavne bolesti ovoga vremena – iluzije savršenstva koja je kao i svaka iluzija drugo lice brzog zastarijevanja mode. Stari se „režu“ jer im je to posljednja iluzija života. Tijelo u svakom pogledu smjera smrti i prelasku u posthumani sklop kiborga kao nove univerzalne lutke koja misli, fascinira, zastrašuje i čuva svijet od napasti prirode i originalnosti. Kako se muškarci „nose“ danas s vladavinom koncepta otvorene mode? Muškarci se suvremenom modom „emancipiraju“ od svoje hegemonijske društvene uloge Oca/Zakona. Više nije nužno biti samo racionalno uglađena figura građanina moderne opsesije umjerenim napretkom u granicama zakona (mode), da parafraziram naslov Hašekove zbirke humoreski. Preokret od društvenih uloga patrijarhalne moći do figuracije životnih stilova buntovnika, loosera i nomada dogodio se u muškom imaginariju mode 60-ih godina 20. stoljeća s t-shirtom i trapericama. Ali paradoks je suvremene mode da radikalni eksperimenti danas u muškome odijevanju dolaze iz visoke mode koja realno više nije kanon odijevanja. Sveopća estetizacija društva zahvaća sve, bez rodno/spolnih razlika. Vulgarna fraza o tzv. modnoj osviještenosti nije drugo negoli pritisak mode kao kulturne industrije na pojedinca da u svojem izboru slijedi unaprijed stvorene modele izbora. Modna je osviještenost kulturna fantazma medijski stvorene slike o suvremenom čovjeku kao manekenu bez identiteta. Biti-u-trendu znači biti medijski rob diktature chica. 6. Što je s pojmovima stila i trenda kad je riječ o suvremenoj modi? Trendovi u modi su samo najvidljiviji simptom opće logike neoliberalnoga globalnoga kapitalizma. Ista je stvar s trendovima u svijetu novih medija ili informacijsko-komunikacijskoga sektora. Brzina noviteta odgovara zastarijevanju novosti i novom ciklusu proizvodnje-potrošnje kao unutarnjem pokretaču globalnoga kapitalizma. Moda je društvena forma robe koju ne određuje njezina uporabna vrijednost, nego razmjenska. Otuda fetišizam suvremene mode odgovara spektaklu slike univerzalne robe koja svoju vrijednost dobiva simboličkom razmjenom tijela kao robe/stvari i mode kao društvene forme komunikacije. Ni stilova ni trendova u modi zapravo više nema jer nema vremenski ograničene epohe potrošnje kao estetskog zadovoljstva korisnika bez panične potrebe za radikalno novim. U modi kao i u suvremenoj umjetnosti postoje još samo neo-pokreti, revival, remake i retro tendencije. Na jednom mjestu svoje knjige govorite o jezovitim i čudovišnim fenomenima s kojima se moda susreće i sama postaje nalik suvremenoj umjetnosti i njezinim šokovima i provokacijama. Odakle potreba za takvim postupcima dekonstrukcije i transgresije života? Ono što je čudovišno u modi proizlazi iz čudovišnosti suvremenoga svijeta vladavine globalnoga informacijskoga društva. Baudrillard je pokazao da implozijom informacija (sažimanjem i zgušnjavanjem njihova smisla) umjesto interaktivne imamo interpasivnu komunikaciju. Tako ne treba čuditi što u suvremenoj modi prevladavaju elementi apokalipse, horora, dekadencije, smrti, transgresije svih dosad uvriježenih moralnih vrijednosti i kulturnoga poretka značenja. Nije moda uljepšavanje kao ni izvor nelagode u postliberalnom svijetu ekstremne bijede i bogatstva. Ona je dizajn života kojemu značenje podaruje promjena društvenih obrazaca života. Moda je samo novi nedjeljivi ostatak želje za autentičnim načinom života pojedinca u kulturi vizualne perverzije smisla života gdje sve poprima formu mode time što postaje logo i brand. Kako biste definirali funkciju i cilj mode uopće u suvremenosti? Moda danas ne služi ničemu. U tome je njezina paradoksalna autonomija. Ona služi sama sebi tako što sebe uspostavlja kao mjerilo ovoga svijeta simbola materijalne egzistencije i tako što sebe ciklično prevladava u rušenju poretka s pomoću antimode. Ni društvo, ni kultura ni ideologija više bezuvjetno ne vladaju modom. Moda je kreativni dizajn nepokornoga tijela osuđenog na zarazni virus slobode.

March 3, 2026
Identitet je ideološka maska za realnu perverziju društvenih odnosa moći

Identitet je ideološka maska za realnu perverziju društvenih odnosa moći

Objavljeno u knjizi Aleksandra Ćukovića, Konture horizonta, Jumedia Mont, Podgorica, 2015. 1. I najveći zlotvori uvjereni su u vlastitu moralnost. Hitler je obožavao djecu. Mafijaški klanovi održavaju na životu vjeru u smisao obitelji. Zdrav život propagiraju i duhanske korporacije. Nije riječ o individualnu stavu prema svijetu, nego o strukturalnu položaju u sustavu društvene moći koji neizbježno počiva na izopačenju ideje slobode, jednakosti, pravednosti, nesvodivosti života kao takva. Kritika ideologije hod je u mjestu.“ Šta bi, po Vašem mišljenju, danas trebalo preduzeti kako bi došlo do pravog iskoraka i pomijeranja sa mrtve tačke? Imamo li mišljenje dostojno ove totalne krize? Nisam u to uvjeren. Da odmah otklonim bilo kakav prigovor o “pesimizmu”. U tekstu “Logos, Imperium, Apokalipsa: Europa u planetarno doba”, kojim nastojim otvoriti različite putove promišljanja duhovnih izvora Europe s obzirom na shvaćanje što je to “kriza” i nije li možda sama riječ postala nevjerodostojnom za ono s čime se danas suočavamo u planetarno doba suvremenih tehno-znanosti, izvodim postavku o kraju ere suverenosti nacija-država. Podsjećam da su Husserl i drugi veliki mislioci naše suvremenosti još 1930-ih godina vidjeli da bez pojma univerzalnosti uma, ideje političkoga republikanizma građana u kozmopolitskome smislu riječi, te odgovornosti za svijet života raznolikih kultura povijest Zapada više nema smisla. U tom duhu 1933. godine i Miroslav Krleža piše proročanski ogled “Evropa danas”. U njemu pokazuje fatalnu dvojnost moderne civilizacije. Ona je ujedno carstvo potrošačke praznine dekadentne elite, ali i središte političke moći nacije-države koja umjesto europskoga jedinstva slavi svoje nakaradne nacionalne mitove, a na njezinim rubovima vode se krvavi etnički ratovi s idejom vladavine kriminalnih Vođa uz masovnu podršku tzv. “naroda”. Govor o “krizi” treba napustiti jer ne vodi nikamo. Stvar je paradoksalno u tome da neoliberalni kapitalizam djeluje danas poput mreže koja se sama razara i obnavlja. Taj sustav kaotičnoga poretka savršeno je reguliran uvođenjem mehanizama društva kontrole. Što više izvanrednih situacija i kaosa, to je poredak otporniji na nove izazove. Na sve većoj razini decentraliziranja i gubitka stvarnoga središta moći u ekonomskome i političkome smislu nastaje nova vrsta stabilnosti poretka. Sjetite se neoklasične čikaške škole koja zagovora teoriju “racionalnoga izbora” u upravljanju kriznim situacijama: od ekonomije do kulture i brige za vlastitu dušu. Ideologija je to najveće moguće perverzije smisla duhovnoga života uopće. U ime razvitka sposobnosti pojedinca da regulira svoje potrebe u skladu s imperativom tržišta, čitav se društveni poredak, kulturni sektor, sve sfere života nastoje korporativno privatizirati. Kada se čovjek shvaća sa stajališta “socijalnoga ili kulturnoga kapitala” kao neka vrsta pseudoliberalnoga stroja za proizvodnju života, tada je sve postalo “ideologijom” kao novom kulturom spektakla i obratno. Zbog toga je svaki govor o “izlasku iz krize” besmisleno podržavanje iste logike programiranoga kaosa. Gilles Deleuze je u “Postscriptu uz društva kontrole” 1990. godine misaono najprodornije pokazao razmjere nove ideologije. Sada ona čini temelj novoga kapitalizma. A to vrijedi ne samo za Ameriku i Europu, već i za Kinu, Rusiju, Indiju. Radi se, naime, o društvu koje više nije disciplinarno određeno tradicionalnim aparatima državnoga nasilja unutar teritorija nacije-države. Umjesto toga digitalni kod mreže uvjetuje sve procese kibernetičkoga upravljanja okolinom. Mi smo, dakle, u stanju post-krize koja nije anomalija u sustavu. Ona čini upravo njegovu bit. Stoga su korupcija, isti politički modeli upravljanja društvom bez obzira na ideološki predznak ljevice ili desnice, legitimno određenje jednoga poretka koji više nema ništa zajedničko s pitanjem prosvjećivanja lažne svijesti. Brutalna moć neoliberalne ekonomije u globalnome poretku proizlazi iz njezine “racionalnosti”, želje za uspjehom, individualizmom, rizikom slobode, svim velikim idejama modernosti. Kada sustav regulira vašu “libidinalnu energiju” kao pokretački mehanizam žudnje za profitom na tržištu, tada je posve svejedno želite li biti Madonna, Gekko iz filma “Wall Street”, religiozni fundamentalist ili običan čovjek iz predgrađa. Izbor vlastita životnoga stila postaje spektaklom tržišne ideologije ništavila. Čudovišni marketing ideja prisutan je posvuda od suvremene umjetnosti do mode. Ovo je, dakle, dijagnoza bolesti. Ne treba joj čudesni lijek za ozdravljenje zbog toga što nije problem u terapiji, nego u mišljenju koje iziskuje stalno neka “nova” praktična riješenja. Za početak, potrebno je misliti drukčije. Nužno je misliti odlučno s onu stranu lažnih utopija i jeftinih subverzija. Nietzsche kaže u jednom aforizmu da je filozof rijetka biljka. Poput osamljenika na planinskim visovima zagledanoga u strahotne ponore života. Slika je možda danas zastarjelom. No, vjerodostojnija je od vizualnoga terora medijskih manekena koji nas opsjedaju svojom ispraznom retorikom “filozofije kiča”. Kao što postoje aerodromski intelektualci poput sekte profesionalnih nomada, tako su još veća pošast danas putujući filozofi krize i “revolucionarne akcije”. 2. Još jedan zanimljiv citat iz intervjua koji ste dali ,,Zarezu“ 2008. godine: ,,I konzervativci su postali revolucionarni zato jer se moraju prilagoditi “novome”. Progresisti su nužno postali “nazadni” zato što ideja napretka ne znači više ništa oslobađajuće i dobro samo po sebi.“ Gdje je mjesto filozofiji u tom neminovnom ,,pretumbavanju“ nekada stamenih položaja? Jednostavno, nalazimo se uronjeni u virtualne svjetove aktualnosti. Oni prema načelima neprestanoga postajanja implodiraju u svim smjerovima. Rađaju se poput čudovišta iz ničega. Dobivaju potom značajke fluidnosti i fleksibilnosti poput informacija na tržištu reality show-a kapitalističke ekonomije. Pojmovi onoga što se još može nazvati filozofijom, iako ne znamo na što se odnose ti pojmovi i kako filozofija odgovara na to što se zbiva sa svijetom, postali su nakon Heideggera i Wittgensteina očigledno jezikom tehničke dispozicije. Čini se da se obistinjuje postavka kako tehno-znanosti, kibernetika i transhumanizam više ne grade pojmove onto-teologijski, a to znači „odozgo“ prema „dolje“. Umjesto trijada koje su vladale do Hegela i u njegovim dijalektičkim i nedijalektičkim obratima, od Marxa preko Adorna do Lacana, susrećemo se s logikom binarnoga kôda. Dvojstvo umjesto trojstva dovodi u pitanje metafizičko ustrojstvo povijesti, svrhu i cilj, smislenost ideje u njezinome ozbiljenju, riječju, odnos bitka, Boga, prirode i čovjeka bez obzira je li posrijedi duhovno iskustvo svijeta ili neka vrsta znanstvene racionalnosti kao nadomjeska za red i sustav u kaosu. Mislim da nije problem u nedostatku reda u novim ne-metafizičkim sustavima mišljenja kakvi se danas nalaze u filozofijama medija, posthumanizmu, digitalnoj estetici, političkim teorijama antiesencijalizma, već u suvišku kategorijalnoga nereda kao metode. Želimo li sagledati mogućnost realne promjene suvremenoga svijeta iz perspektive, primjerice, društvenih teorija kompleksnosti u ekonomiji i politici, vidjet ćemo zapanjujuću strogost u primjeni tehničkoga jezika prirodnih znanosti na pojmove „društva“ i „kulture“. Dakako, ni jedna ozbiljna sociologija znanosti, nakon radova Brune Latoura, neće prilaziti pitanju subjekta promjene s tradicionalnoga humanističkoga stajališta. Razlog valja vidjeti u tome što se pojmom „čovjeka“ već od Heideggera do svih danas mjerodavnih teorija emergencije i kontingencije označava odnos i sklop projekata, a ne vječna priroda nedodirljiva entiteta. Filozof znanosti i tehnologije Bernard Stiegler opravdano govori da je čovjek u svojoj otvorenosti dovršena forma života. Što još preostaje svodi se na njegovu egzistencijalnu mogućnost razlike spram aparata tehnike, a to znači promjene odnosa spram svijeta ne više iz položaja duha, logosa, racionalnosti, programa svijesti. Doba opreka psihoanalize i znanosti, nesvjesnoga i svijesti, u tom pogledu pripada prošlosti. Jezik kojim se služimo u metafizičkome razlikovanju „duha“ i „duše“, logike i psihologije, uma i tijela, jednako je tako neprikladan za opis tehno-geneze svjetova u kojima ono životinjsko i ono ljudsko postaju mogućim u bitnoj razlici samo iz odnosa spram tehnosfere. Tko govori o mrežama, identitetima, aktoru i interaktivnosti djelovanja, ne može utvarati da se normativnim zahtjevima za promjenom političke vlasti u liberalnim demokracijama na ulici rješava temeljno pitanje poretka. Čini se naivnim vjerovati u moć subjekta danas, osobito kada se sam „subjekt“ revolucije ne nalazi u svijesti o etičkoj nužnosti promjene. Već je u Marxovu Kapitalu bilo jasno izrečeno da se totalna promjena modernoga društva odvija u laboratoriju tehno-znanosti. Nakon toga je samo pitanje vremena kada će nove tehnologije kao „subjekt“ izbaciti iz igre stvarne ljude ili ih zamijeniti novim strukturama nužnim za budućnost opstanka ideje kapitala. Što će se dešavati s radom i mišljenjem u takvome ubrzanju „događaja“? Čini mi se da za to filozofija još nije pripremljena ni u jednom od svojih novijih jezika. Filozofija medija samo dijelom pruža pojmove za ono nadolazeće. Kibernetika zacijelo da, ali pojmovi sustava i okoline, povratne sprege i informacije ne podaruju dostatno uvjerljivih hipoteza. Radi se, nedvojbeno, o novoj tehno-znanstvenoj revoluciji u kojoj vodeći pojmovi postaju oni koje je još Heidegger 1938. godine izrekao u predavanjima o biti događaja. To su: (1) dinamičko, (2) totalno, (3) racionalno, (4) imperijalno i (5) planetarno. A sve te pojmove objedinjuje glavna teza o našem informacijskome dobu entropije. Informacija kao komunikacija u realnome vremenu označava transformaciju materije u energiju. Nematerijalnost ili virtualnost svemira u povećanju memorije bio-kibernetičkoga stroja postaje posljednja mogućnost ove filozofije tehničkoga svijeta kojoj više ništa nije problem, jer više ništa ne predstavlja problem osim zastarjelosti čovjeka i njegove egzistencije u svemiru. Filozofija može na to dati tri odgovora. Sva su tri već baština njezine metafizičke „velike priče“. Primjenjivali su se još od kraja stoičkoga doba, a u 20. stoljeću čudesno rastvaranje mišljenja u svim smjerovima ipak je, naposljetku, stvar samo ta tri odgovora. Evo ih, pa pokušajmo o svakome nešto kazati prije no što dođemo do zaključnih napomena. Prvi je odgovor da se promjenom načina mišljenja kao teorije razvija nova interpretacija svijeta. Takve su bile filozofijske postavke nakon Aristotela. Pitanje etičkoga odnosa spram svijeta kozmopolitske zajednice iziskivalo je tada i novu kozmologijsku perspektivu mišljenja. U 20. stoljeću glavni putovi filozofije tehnike i tehnologije, uz Heideggera, nastali su u Whiteheadovoj metafizici prirode i Deleuzeovoj ontologiji razlike na tragu francuskoga mislioca Gilberta Simondona. Radi se o novoj metafizici za novo, tehničko doba. Problem je samo u tome što novi svijet više nema jezik opisa stvarnosti izvan ljudskih spoznajnih aparata. Konstituira se kao tehnički dispozitiv odnosa između prirodnih znanosti i tehnologije. U kibernetici se, primjerice, umjesto svrhe i cilja, koje čine teleologijski način mišljenja, primjenjuju pojmovi optimalne kontrole sustava. Drugi se odgovor nalazi u svezi filozofije i teologije oko etičkih pitanja u tehničkome svijetu. Život postaje bio-genetski konstruiran. Zato je važno postići minimalni konsenzus između procvata znanosti i slobode istraživanja s temeljima kulturnoga poretka vrijednosti. Bioetičko polje dogovora i pregovora između crkve i države dovodi filozofiju u položaj da bude tek interdisciplinarni partner u raspravama koje više nisu ni stvar etike niti pitanje politike. U doba biopolitike vjera i um podjednako su sredstva za već unaprijed projektiranu svrhu. Ne treba biti ciničan. No, već je Foucault jasno pokazao u jednom predavanju u Tokyju 1978. godine naslovljenom „Seksualnost i moć“ da ni etika niti politika ne mogu parirati tehnologiji i hermeneutici subjekta samoga života u njegovu znanju/moći o granicama vlastite uporabe za Druge. Život kao jezik, rad i znanost dokazi su kraja čovjeka u humanističkome značenju te riječi. Treći odgovor krije se u tvrdoglavome odbijanju „napretka“. A to ujedno znači da se filozofija pokušava izboriti za svoj autonomni položaj u tehno-znanstvenoj pustinji konstrukcija novoga. Nije riječ o „filozofskome fundamentalizmu“, već o onome što jedino možda ima neki spasonosni izgled povratka izvorima ili drugome početku mišljenja. Umjesto nove metafizike za nove tehno-znanosti, povratak izvorima iznimno je paradoksalan put obrata. Imenovao ga je Derrida mito-poetskim mišljenjem razluke (différance). Tek nam ona omogućuje razlikovanje između bitka, bića i biti čovjeka. Mito-poetsko mišljenje nije „arhaično“ niti nemoćno iskazivanje povjerenja u arhiv i trag povijesti. Ono je ne-moguće mišljenje nadolazećega kao nepredvidljivoga i nenadanoga. Želi li se ostaviti mogućnosti umjetnosti da ne bude tek estetskim kodom komunikacije tehnosfere, tada je jedino bitno i jedino nužno ono što proizlazi iz drukčijega razumijevanja filozofije negoli se to kazivalo dosad. Drukčija filozofija ne znači tek promjenu smjera unutar istoga puta. Potreba za filozofijom kao i za umjetnošću, možda doista nije više stvar našega vremena. Ono može i bez obojega, budući da su mu i filozofija kao kibernetika i umjetnost kao estetika već u temelju. Vrijeme je, možda, da se umjesto „mudrosti“ (sophia) i pobune (praxis), umjesto ta dva otrova mišljenja zapadnjačke metafizike kako ih naziva Cioran, pronađu elementarne čestice treće zemlje. 3. ,,Suvremena je umjetnost izložena događaju tog zagonetnog videocentrizma. Slika više ne prikazuje i ne odslikava realnost. Kad se pojmovi vizualiziraju, ni komunikacija se više ne može svesti na pravila jezika“. Planiraju da s napretkom tehnologije i knjige budućnosti budu višedimenzionalne, zvučne i video ,,slikovnice“ koje će ,,u trenutku“ ispisivati i brisati moćni računari. Ima li knjiga budućnost? Molim Vas da mi kažete da li će ona, kao štampani medij, moći sebi obezbijediti makar suživot, ako ne može primat, u digitalnom svijetu? U digitalno doba svijet se konstruira iz tehnosfere. Njezin jezik nužno mora biti pragmatičan i usmjeren na funkcije, strukture, aplikacije same „stvari“. U nematerijalnome estetskome izgledu/prividu – ta “stvar” misli i govori. U tehnosferi se susrećemo sa strojevima koji računaju i misle programskim jezicima. Kompjutor je metamedijalni stroj mišljenja. S pomoću tehničkoga jezika kompjutor vizualizira pojmove da bi mogla nastupiti interaktivna komunikacija u telematskim društvima. Tko, dakle, komunicira? Jezik i svijet, a ne društveni odnosi između ljudi koji sudbonosno navodno određuju povijesnu dramu čovječanstva. Društva su izvedene varijable komunikacije, a ne njezine vječne statičko-dinamičke pretpostavke. Da bi uopće mogla nastupiti društvena igra između jezika i svijeta u formi proizvodnje predmodernih ili modernih društvenih odnosa prethodno se mora uspostaviti poredak koji te odnose uopće omogućuje. Vilém Flusser je to u svojim analizama jezika i tehnoslike potpuno jasno istaknuo. Jezik je simbolička forma komunikacije. Ona potrebuje svoj vizualni kôd da bi tehnoslike kao temelj digitalne komunikacije omogućile razmjenu informacija. Bez uspostave medijske slike svijeta, ili vizualnoga kôda tehnosfere, jezik ostaje „prazan“ i bez značenja, odnosno jezik ostaje bez svojeg nužnoga prostora-vremena događanja. Jezik ostaje bez svoga svijeta koji više nije „prirodan“ svijet obitavališta bogova, ljudi i drugih bića, nego postaje „neprirodan“ svijet komunikacije kao nadomjestne „prirode“ čovjeka. Jedna od najpotresnijih definicija komunikacije u teorijama suvremenih medija jest Flusserova, kojemu se, posve krivo, pripisuje oznaka tehnodeterminizma i kulturnoga optimizma, a iz njegovih je spisa stvar posve jednostavna. Tehnika pripada biti čovjeka i njegova je sudbina, ali ne kao fatalni usud, nego kao egzistencijalna oznaka slobode u svijetu. Flusser kaže: ¸„Ljudska komunikacija je umjetni pojam s nakanom zaborava brutalnoga besmisla na smrt osuđenoga života. Čovjek je „od prirode“ osamljeno biće, jer zna da će umrijeti i da će u trenutku smrti s njime nestati zauvijek pripadna mu zajednica. Svatko mora sam za sebe umrijeti. /…/ Ljudska komunikacija prekriva koprenom kodificirani svijet, koprenom umjetnosti i znanosti, filozofije i religije…/…/ Ukratko, čovjek komunicira s drugima kao „politička životinja“ ne zato što je on društvena životinja, nego zato jer je osamljena životinja koja nije u stanju živjeti u samoći.“ (V.Flusser, Kommunikologie, S. Fischer, Frankfurt/M., 2005., str. 10.) Što, dakle, s knjigom u formi koju poznajemo od Gutenberga? Nema nikakve sumnje da će knjiga ostati sve dok jezik i kazivanje određuju duhovni horizont ljudskoga iskustva u ovome i mogućim drugim svjetovima. Ali, dobro znamo da se preobrazba forme pojavljuje kao uvjet mogućnosti bitne promjene načina kazivanja. Što to znači? Sa stajališta mediosfere u koju valja ubrojiti sve što pripada umjetnoj inteligenciji, a to znači stalno usavršavanje pametnih telefona, aplikacija i različitih novih tehničkih aparata na daljinu, knjiga pripada prošlosti. U mojem slučaju, budući da sam po navikama konzervativan i ikonoklastički raspoložen, inače ne bih napisao knjigu o filozofiji i granicama suvremene umjetnosti (Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.), radi se o logici i-i. Uostalom, to je bit našega planetarnoga doba a ne ili–ili. I tradicionalna knjiga i smart-reader, i fotokopije i pdf, i stare slike kao iz Sebaldovih melankoličnih knjiga i virtualna datoteka. Ali, pokušajmo postaviti problem drukčije. Vidite, u idejno i kompozicijski briljantnome romanu Ranka Marinkovića Kiklop, cinični lik Maestro, kojeg u filmskoj ekranizaciji romana u režiji Antuna Vrdoljaka igra maestralno Ljuba Tadić, uspostavlja se razlika između jednostavnosti života u iskonskome smislu i moći moderne tehnike. Čovjek nema mnogo izbora. Ako se odrekne električne struje u zamjenu za arhaični život pustinjaka, dobio je slobodu Aristotela, a izgubio sigurnost života u sjeni inovacija Tesle. Maestro u završnome činu samoubojstva u protestu protiv nečovječnosti modernosti i njezinih vrijednosti nakon noćne pijanke izvede posljednji performans – “luk vječnosti”. Pomokrio se na žice dalekovoda. Odluka je radikalna. Baš stoga nema nikakvih moralnih posljedica za savjest masovnoga društva. Mi smo “konektirani” u sustav bez kojeg više ne možemo postojati. Najvažnije je ipak ovo: bez onoga što Flusser zove telematskim društvom, a njegova je pretpostavka internet, oponašali bi orangutane. Očajnički bi vapili za slobodom osamljivanja. Najljepši ogled o tome napisao je Jean Baudrillard u “Ekstazi komunikacije”. Kaže tako na jednom mjestu da orbitalna samoća više nema ništa s otuđenošću. Naša je samoća javno ili društveno interaktivna. U toj “novoj” samoći slobodni smo jer smo “konektirani” s idejama. Prijatelji smo s onima koji su nam bliski a žive u dalekim svjetovima Ognjene zemlje možda, među Aboridžinima, bilo gdje samo izvan ovoga svijeta gdje mi je tuđinac bliži od mojeg susjeda stoga što možda vjeruje u knjige i njihovu duhovnu vedrinu, a ne u mahnitost noža ili u poziv na mržnju iz “kulturnih pobuda”. Knjiga nije materija, nego duhovna forma i zato je besmrtna. 4. Tvrdite da je totalitarizam danas nemoguć. Molim Vas, da nevedete ukratko osnovne razloge Vaše tvrdnje, kao i da objasnite da li je moguće da on poprimi neki drugi ,,blaži“ oblik? Uskoro će se pojaviti zbornik s filozofskog simpozija održanoga početkom 2014. u Osijeku na kojem sam iznio ove stavove. Nema u njima ništa neočekivano jer proizlaze iz knjige koju smatram svojom teorijom političkoga u značenju radikalne dekonstrukcije svih pojmova suvremene politike s kojima još uvijek nastojimo razumjeti ovu složenu stvarnost. Knjiga se pojavila koncem 2013. u izdanju Bijelog vala u Zagrebu, a naslovljena je programatski Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije. Teza, dakle, glasi ovako. Razlikovanje političkoga i politike nužno je da bismo mogli govoriti o sukobu između ideja slobode i moći. Sloboda je ono političko u smislu vlastita djelovanja bez svrhe u posljednjem razlogu neke univerzalne pravednosti ili božanske milosti nadolazeće zajednice. Moć se ne razumije površno kao akumulacija nasilja u formi države ili društva, nego kao mreža subjekata/aktera u fluidnosti i fleksibilnosti odnosa. Dakako, ovo razumijevanje se u bitnome naslanja na Foucaultove I Deleuzeove refleksije o disciplinarnome/nadzornome društvu u razlici spram društva kontrole. Utoliko je to i kritika suvremenih teorija politike kao vladavine demokracije u smislu institucionalnih poredaka političkoga liberalizma unutar nacija-država u globalnome poretku. Tragovi su ideje o razlikovanju političkoga i politike prisutni već u mislilaca poput Hannah Arendt i Carla Schmitta. Ono što je ovdje paradoksalno, a tako danas mora sve biti i još k tome neprestano u aporijama, jest da su Arendt i Schmitt u svojim zbiljskim političkim akcijama na posve suprotnome putu: Arendt na strani demokracije i političkoga republikanizma liberalne demokracije američkoga tipa, a Schmitt na strani diktature u bliskoj svezi s nacizmom. Ono što ih povezuje nije kritika totalitarizma, nego uvid da se političko (sloboda) pojavljuje uvjetom mogućnosti promjene konstitucionalnoga poretka (moći) u ideološko-političkoj borbi za ostvarenje temeljnih ideja zajednice. Totalitarizam više nema pojmovnu opravdanost. Njegova se odredba odnosi na moderni ideološko-politički poredak ukidanja liberalne demokracije i uspostave diktature na temeljima brutalnoga postojanja sljedeće četiri kategorije: (1) permanentnoga terora, (2) koncentracijskih logora, (3) preobrazbe slobode u moć vladavine Vođe i Partije i (4) komandne ekonomije. No, ono što je glavni problem danas jest nova forma u kojoj djeluje ideologija-politika-kultura razaranja ideje suverene slobode. Društva su kontrole danas postala subjekt bez supstancije. Kroz korporativne mreže vladavine globalnoga kapitala njihove strukture i akteri moći proizvode novu “totalitarnu” kulturu. U tom međuprostoru između urušavanja krhkoga tkanja slobode u demokratskim poretcima i ekonomskoga blagostanja pretvorenoga u užitak povlaštenih manjina u doba informacijskih društava današnjice skriva se prodor onoga što Umberto Eco naziva simptomima „pra-fašizma“: (1) kult tradicije; (2) odbacivanje modernizma; (3) iracionalizam akcije zbog akcije; (4) odsutnost kritičkoga mišljenja; (5) strah od razlike; (6) frustracija malograđanina; (7) opsesija zavjerama; (8) proizvodnja neprijatelja; (9) život kao permanentna borba; (10) populistički elitizam; (11) herojstvo i smrt za domovinu; (12) kultura mačizma; (13) selektivni populizam i (14) novogovor. Čudovišni se paradoks sastoji u tome što je totalitarizam htio uspostavu narodne/radne”zajednice” s onu stranu modernoga društva i države. U korporativnome globalnome kapitalizmu nemamo više ni državu ni društvo, a “zajednica” se konstruira kao mreža mnoštva subjekata/aktera s radikalnim razlikama u načinu predstavljanja Moći – od fundamentalizma, neofašizma, neosocijalizma do radikalnoga liberalizma – s onu stranu tradicionalne politike. Totalitarizam nema više supstancijalan sadržaj. Umjesto toga postoje danas samo njegovi nadomjesci u strukturnoj osnovi vladavine (od logora za neprijatelje sigurnosti imperijalnoga globalnoga poretka do nove uloge tajnih policija). Glavni problem nužno postaje određenje prostora isključene uključenosti onih koji nisu priznatim pripadnicima „novoga međunarodnoga poretka“. Što mora izazivati pozornost teorijske znatiželje jest pitanje kako se sada definira prostor isključenja iz zajednice. Ono što je Agamben na tragu Benjamina i Schmitta nazvao „izvanrednim stanjem“ odnosi se zapravo na nemogućnost razlikovanja temeljnih pretpostavki globalnoga neoimperijalnoga poretka. Ako suverenost više nije uopće kategorija suvremenoga političkoga mišljenja nakon kraja modernoga poretka nacija-država, što preostaje od subjekata/aktera politike moderne? Naravno, radi se o državama. Prostor isključenja postaje logor ili kamp za teroriste i imigrante. Nerazlikovnost logora i zatvora u doba globalnoga poretka nastaje zbog toga što zatvor pripada institucijama represije nacije-države. Logor se u govoru suvremenoga doba promeće u semantički neutralan pojam kampa (camp). Taj proces isušivanja težine značenja, jer koncentracijski logor upućuje na pogrome Židova u Auschwitzu i uništenje protivnika komunizma u staljinističkome Gulagu, obavlja medijska industrija svijesti. Cinizam nastaje u trenutku kada se za operacije američkih intervencija u Afganistanu i Iraku odabiru sintagme preuzete iz teorijskih djela suvremene filozofije i etike, primjerice, Beskrajna pravda koja određuje bit Lévinasova mišljenja etike bezuvjetne ljubavi spram Drugoga. No, razlike između onoga što određuje totalitarne poretke 20. stoljeća s pojmovima terora, korporacije i logora su ne samo konceptualne, već imaju dalekosežno praktični karakter. Nemoguće je izjednačiti zločine genocida nacizma i fašizma kao i ideologijske zločine realnoga socijalizma s onime što se događa „danas“ u globalnome poretku. Zapad s Amerikom na čelu ima samo jednu ideologiju u čistom obliku. Krajem 1970-ih godina ona se oblikovala kao neoliberalna strategija moći vladavine svijetom. Korporativni kapitalizam, formalno, ne treba nacije-države. Osim, naravno, u funkciji bezuvjetne vladavine čiji se glavni cilj i svrha podudara s idejom racionalnosti upravljanja krizom, političkom moći i ostvarenjem marketinga želje za proizvodnjom-potrošnjom svijeta kao carstva objekata. Kazneni sustav i međunarodno pravo u ekstradiciji zatočenika koji su prijetnja sigurnosti međunarodnome poretku padaju pred silom i nasiljem ne-legitimnosti Vladara u doba neoimperijalne suverenosti. Budući da geopolitičke akcije „čišćenja“ prostora prijetnje „lupeških država“ (rogue states) provodi hegemon svjetske povijesti u načelno multipolarnome svijetu, dakle SAD, otuda slijedi da je „rat protiv terora“ ideologijsko-politički način isključenja drugih subjekata/aktera korporativne mreže djelovanja. Isključene države se suspendiraju iz svih tokova globalnoga kapitala i političkih središta odlučivanja, a mreže terora se neutraliziraju simultanim vojnim akcijama NATO-saveza. Na taj se način globalni neoimperijalni poredak Zapada zasniva na permanentnom izvanrednome stanju. Međutim, to nije jedini prostor s onu stranu nacije-države. Drugi prostor mnogo je važniji za stvaranje ideje o novome načinu proizvodnje stvarnosti. Riječ je o korporativnome načinu oblikovanja globalnoga kapitalizma. Mreža odnosa pokriva sve ono što su činili aparati moderne države u ekonomskome, političkome i kulturnome smislu. Kao što ideja korporativnoga kapitalizma nema svoje postojano mjesto i položaj u prostoru stvarnoga svijeta, tako su i logori za isključenje neprijatelja i radnika na crno ništa drugo nego hiperrealni prostori virtualizacije događaja. Doduše, otvaraju se i zatvaraju unutar prostora nacije-države. Pod nadzorom su vojno-političkoga bloka kao što je NATO, ili se, pak, premještaju u eksteritorijalne vojne baze (Guantanamo). Sve postaje fluidno, fleksibilno i mobilno, pa tako i središta koja se razmještaju unedogled i sveudilj globusa. Ali ono što preostaje jest problem određenja njegove forme u kojoj se utjelovljuje moć – korporacija. Ima li uopće mogućnosti za utopiju jedne protuforme korporaciji naspram distopija suvremenoga “totalnoga društva kontrole”? Čini se da danas nije problem u tome što svjedočimo o mogućnostima pojavljivanja neofašističke retorike i ideologije u javnome prostoru politike, nego je problem u tome što javni prostor slobode kao autentičnoga djelovanja čovjeka postaje korporativno ugrožen preobrazbom svrhe u sredstvo. Politika postaje uslužna djelatnost transnacionalnih korporacija. Otkrivanje područja političkoga izvan službe ideologiji korporacije na taj način poprima značajke kritičkoga djelovanja protiv uskrsnuća totalne države i njezinih lažnih subjekata u doba ravnodušnosti i distopije. Trebamo li iznova obnoviti ono što je nakon poraza fašizma u 2. svjetskom ratu izloženo radikalnoj kritici sa svih strana, iako čini temelj svih velikih modernih projekta – duhovnu baštinu prosvjetiteljstva? Čini se da je to novi izazov za ono što se danas događa u znaku zlokobnih nadomjestaka u politici i ideologiji. Možda je to čak i više od izazova. Vrijedi o tome poslušati upozorenje Hannah Arendt: „Totalitarne solucije bi mogle lako nadživjeti pad totalitarnih režima u obliku snažnih iskušenja koja će nastupiti kad god se učini nemogućim popraviti političku, društvenu ili ekonomsku bijedu na način dostojan čovjeka.“ Ono što se ipak čini odlučujućim nije iskušenje pred entropijom politike danas, koja sve više postaje tehnologijom upravljanja ljudskim kapitalom a sve manje nesvodljivost slobode djelovanja, već svojevrsna kultura ravnodušnosti u određenju smisla djelovanja. Kada nema prostora za radikalnu promjenu svijeta iz duha iskonske slobode, nastaje neprestana obnova već viđenih politika (bez) događaja. Totalitarizam je bio takav čudovišan događaj. No, ništa nije bilo nužno niti sudbinski određeno u ideji moderne da se sve preokrene u smjeru onog čudovišnoga pokreta s kojim su teror i logori razorili ono što je Nietzsche nazvao ljudskim, suviše ljudskim. Problem je u tome što danas umjesto mogućnosti i razlike u ime nužnosti i stabilnosti svjedočimo o simptomima prijetnje raspada globalnoga poretka. Ovo bi bilo lakomisleno podcijeniti. 5. U tekstu pod nazivom ,,Zemljovidi za lutalice: nomadizam i kaos kraja povijesti”, objavljenom u ,,Sarajevskim sveskama” zapisali ste sljedeće: ,,Nomadizam u doba kaosa kraja povijesti svoj smisao uopće ima samo u tome što je riječ smisao izgubila smisao. Smisao je kaosa u tome da ne stvara novi poredak na ruševinama staroga.“ Ako uzmemo da je globalizacija haos, znači li to da nakon nje neće bukvalno biti ničega, odnosno, da ,,neće proći nikada“? Jedna od temeljnih postavki Hannah Arendt o budućem svijetu raspada suverenosti nacija-država upozorava da će 21. stoljeće biti dobom imigracije. Sloboda kao bit europske duhovne povijesti određuje stoga razliku spram nomadstva naroda. Apatrid i emigrant nije, dakle, kolektivna priča nekog „Mi“ identiteta bez pojedinačnih sudbina. Uvijek je riječ o nesvodljivoj autentičnosti pojedinca. Witold Gombrowicz odlazi u Argentinu kao u treću zemlju, o kojoj Franz Kafka u svojem Dnevniku na jednom mjestu kaže da je za čovjeka nema. Dakako, iskaz se odnosi na nemogućnost mesijanske nade u obećanu zemlju Kanaan. Sve što preostaje svodi se na neprestano lutanje pustinjom neizmjernom bez cilja i krajnjega smisla. Razlika svjetova u svojoj okrutnoj kontingenciji pokazuje se tako svojevrsnom drugom „nužnošću“. Apatridima preostaje jezik njihova mišljenja i pjevanja – ta jedina istinska domovina one Europe koja živi u snovima i čežnji za povratkom u izgubljeni zavičaj. Apatrid nikad ne može postati nomadom. Pomutnja u pojmovima dolazi očito iz brisanja razlike između svjetova moderne Europe i Zapada te drugih svjetskih kultura. Štoviše, bez te razlike uopće nije moguće doprijeti do uvida kako identitet europskoga svijeta ne proizlazi ni iz čega mitskoga, praktičnoga i posebnoga. Bit se europskoga svijeta razotkriva upravo iz mogućnosti slobode pojedinca u njezinim duhovnim formama. Među njima filozofija ima povlašteno mjesto začetka i temelja (arhé). Čovjek bez domovine određuje se metapolitičkim subjektom nepripadništva urođenoj naciji-državi. Tome usuprot, nomad je kategorija predmoderne društvene zajednice. Značajka je nomadskih naroda da nemaju svoje stalno mjesto prebivanja. U neprestanoj su potrazi za drugim „domom“ kao materijalnim izvorom vlastite egzistencije. Plemena daju znak identiteta nomadskim narodima, a ne odluka autonomnoga pojedinca. Ovo je sve važno dovesti u smisleni poredak da ne bismo pomislili kako suvremeni globalni poredak kognitivnoga ili informacijskoga kapitalizma ima svojstva nekontroliranoga kaosa. Posve suprotno, pojmovi kao što su ekonomska globalizacija, politički neoimperijalni poredak liberalne demokracije i različitih autokratskih režima (Rusija, Kina, Indija) te kulturni nomadizam nisu autonomna područja života. Ono što ih povezuje u sustav jest vladavina mreže (network). No, čitava se “priča” odvija kao u današnjim teorijama složenosti i emergencije: samoorganiziranje, prelazak sustava iz središta na rub i obratno, rekonfiguracije od “nižega” do “višega” reda, modeli optimalne kontrole, upravljanje okolinom na temelju kibernetičkih predviđanja učinaka. To vrijedi za sve ekonomske relokacije kapitala iz jedne u drugu zonu svijeta, a učinci su uvijek nelinearni. Ratovi koji se danas vode u globalnome poretku nisu svjetski ratovi. Ali nisu više ni strogo regionalni sukobi iako se čini naizgled da ratuju nacije-države. Ali, pogledajte u čemu je stvar? Izrael je suverena država. U ime “rata protiv terorizma” (Hamas) čini nečuvene ratne zločine protiv Palestinaca u Gazi uz prešutnu potporu Amerike i Europe. Nakon tzv. arapskoga proljeća, koji su uzdizali u nebo neomarksistički filozofi kao “događaj” slobode i revolucije ( Badiou i Žižek), imamo “kontrarevoluciju” kao događaj, ali ne unutar tzv. granica nacija-država na Bliskome Istoku. Umjesto te klasične zastarjele sheme, sve se zbiva u povratku političkome islamu, odnosno ekstremnoj ideologiji “oslobođenja” od Zapada. Formalno, ona ima značajke nacionalnoga pokreta protiv kolonijalizma Zapada. No, to je samo drugi, brutalni i okrutni zahtjev za autokratskom diktaturom u ime islama. Religija u globalnome poretku nije tek, kao što je mislio Samuel Huntington, izvor civilizacije kao borbe “plemena na globalnoj razini” za razdiobom svjetske moći. Ona postaje matricom političke borbe do istrebljenja. No, temeljni je problem u tome što ovaj multipolarni poredak političke entropije ima svoj razlog postojanja u onome što nazivam, prema jednom tekstu Heideggera iz 1969. sa seminara u Provansi – stabilnošću u promjeni. Ako vam se čini da su nacije i države i nadalje glavni ekonomsko-političko-kulturalni subjekti/akteri ove krvave igre za prijestolje u naše post-globalno doba, to je samo privid. Nisu to više gospodari suverenosti. Umjesto njih na djelu je savez nafte, Boga i umreženih poredaka moći koji pojam države ostavljaju samo po formi, ali je uzdižu na razinu jednoga drugog tipa vladavine. Svoj uzor takav čudovišni hibrid ima u rimskome imperiju (Zapad) i orijentalnim despocijama. U oba slučaja više se ne radi o idealu zajednice i solidarnosti prosvijećenih građana spremnih žrtvovati svoje živote za obranu slobode. Cinizam je što takve zajednice nema, pa se posebno ljevica melankolično vraća u prošlost kao mit o republikanizmu srca, a koji stvarno nikad nije bio ništa drugo doli utopija moderne nacije unutar europskoga prostora duha kao ukorijenjene slobode za sve. Znao je to dobro Rousseau kad je pisao Ustav Korzike. Iza svake velike priče o nadnacionalnoj “svetoj slobodi čovjeka” stoji fantom velikodržavlja i hegemonije “velikih nacija”. 6. Sve se danas pretvara i gleda kroz finansije, pa i kultura. Na taj način se uništava bilo kakav oblik eksperimenta. Da li je književnost jedna od prvih žrtava toga i takvog poretka? Kako ga zaustaviti? Mislim da niste posve u pravu. Posve suprotno, danas smo izloženi na milost i nemilost eksperimentalnosti. Vodeća forma suvremene vizualne umjetnosti jest performans. Od 1960-ih godina kad je imao subverzivnu funkciju rušenja kanona visoke kulture, kad je vraćao u središte života poniženu i zabranjenu slobodu gole tjelesnosti na tragovima Artauda i avangarde, ušli smo u doba repolitizirane umjetnosti “ulice” i “trgova”. Društvena participacija ne svodi se samo na kritiku konzervativnoga okružja u kojem živimo. Mnogo je važnije to što je čitav pogon suvremene umjetnosti, još jedan paradoks i aporija, mreža muzeja, korporacija informacijskih tehnologija i medija. Spektakl koji je nova ideologija “zabave” masvnoga društva ne treba dosadu i ponavljanje. Potrebni su neprestano “novi” događaji. Njih stvaraju mediji kao novu stvarnost kulture vizualnih komunikacija. Događaj u sebi mora sjediniti “sveto trojstvo” estetike informacijskoga doba. Ona svoje podrijetlo ima još u Wagnerovim operama i nacističko-staljinističkim paradama i sletovima. To su: (1) provokacija, (2) šok i (3) eksperiment. Ljepota i uzvišenost mirne kontemplacije umjetnosti nadomještene su masovnim užitkom u fascinaciji događajima. Tu nema nikakve razlike između tzv. umjetničkih od tzv. političkih ili tzv. vjerskih ili tzv. modnih događaja (Damien Hirst – Putin – Papa – Lady Gaga). Logika je spektakla da proizvodi reakcije na događaj. U interaktivno doba medija, reakcije možete pratiti na forumima gdje anonimni idioti utvaraju da su više od masovne publike, štoviše, da su baš oni stvaratelji vrijednosti. Masa u svijetu neoliberalne ekonomije zasnovane na ideji informacije kao robe može biti samo to što i jest, naime, više ili manje primitivna rulja. Književnost nije ni u čemu izuzeta od toga. Postoje uvijek “zvijezde” i “autsajderi”, “mandarini” i “heretici” kao što je to i u poretku koji odeđuje moć kapitala i slobodu imaginacije. Možda će vam se ova prosudba činiti neprimjerenom velikom poletu književnosti nakon 1989. godine. Mislim da osim nekoliko prekretnih autora (Rushdie, Bolano, Houellebecq…), sve drugo je “igra staklenih perli”, estetski pogon jedne industrije fikcije koja je potrebna suvremenom čitatelju onoliko koliko turske melodramatske sapunice i američke serije o patološkom kriminalu narcističkoga društva spektakla. Ne treba ništa zaustavljati. Neka svatko misli svojom glavom i piše protiv sebe! Svi danas pišu, a malo njih misli. 7. Sve češće se govori o krizi identiteta i na neki način se tu rasprava zaustavlja, ako dozvolite, samo se konstatuje takva kriza. Kultura bi, kako ste jednom prilikom izjavili, trebala biti vrsta slobodnog identiteta čovjeka. Želi li čovjek danas uopšte, ili makar većina, da ,,traži“ ili makar učvrsti poljuljani identitet, ili je globalizacija uspjela da ga ,,ubijedi“ da mu je ovako dobro, te da se zadovolji samo konstatacijom problema koji većini očigledno i ,,nije neki problem“? Identitet je posljednja preostala riječ globalnoga doba s kojom se ono što nazivamo kulturom može „spasiti“. Ali o kojoj je tu kulturi riječ? To nije humanistički pojam kulture kao „vrijednosti“, nego antropološki pojam kulture kao načina života. Kad su vrijednosti izgubile svoje tlo pod nogama – univerzalnost slobode za sve i etički horizont važenja – tada je sve i ništa kultura. Da bismo pokazali apsurdnost tog obrata, vrijedi pročitati knjigu njemačkoga povjesničara Alexandra Demandta Vandalizam: nasilje nad kulturom, (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008). Problem je u tome što se vandalizmu suprotstavlja upravo kultura kao univerzalna vrijednost. No, i vandali imaju svoju „kulturu“. To je ona kultura za koju Walter Benjamin kaže da su dokumenti civilizacije istodobno dokumenti barbarstva. Nije li upravo na prostorima tzv. balkanskoga kruga ta postavka još uvijek valjanom? Traumatska opsesija identitetom danas je došla do svojeg vrhunca. Svi polaze od nekog totema i tabua „svoje“ nacije, religije, kulture. Kolektivna paranoja gubitkom identiteta svodi se na gubitak političke moći u predstavljanju Drugome. Zato je kultura danas nova ideologija jer u svim svojim reprezentacijskim formama služi političkoj ideologiji neoliberalizma ili njemu primjerenih populističkih, postmodernih hibrida nacionalizma i fundamentalizma. I nije to povlasticom samo Balkana, nego se na paradoksalan način zbiva i u razvijenim društvima Zapada. Paradoksalno, u ime globalne moći kapitala svjedočimo sve više i više povratak tvrdim modelima nacije-države. Umjesto kozmopolitske kulture otvorenosti nalazimo se u paranoičnome stanju obrane nacionalnih identiteta i to retorikom koja spaja nespojivo – liberalni multikulturalizam i desničarski etnopluralizam. Prvi je formalno za suživot različitosti, ali bez radikalne političke integracije manjina u većinsko društvo. Drugi je za zidove između kultura kao jedini način „mirne koegzistencije“ u suvremenom svijetu. U prvom je slučaju multikulturalizam smotra folklora, a u drugome vlada zakon represivne tolerancije većine nad manjinom. Radikalna politika identiteta ne može biti ni jedno ni drugo. Ona je samo jedno: politička borba za novi identitet koji nadilazi nacionalni, rasni, tradicionalni moderni identitet. Kao što je kultura proces stvaranja identiteta i razlika, tako je identitet ono što se „nema“, već se mukotrpno stječe prožimanjem razlika. Identitet ne služi danas ničemu drugome negoli pokušaju očuvanja neke vlastitosti u globalnome homogenome svijetu bez razlika. Najteže je biti osobom koja za svoj kolektivni identitet ne priznaje povijest vandalizma, ali „našega“, nego povijest „naše“ kulture koju su gradili iznimni pojedinci gradeći mostove između različitih kultura. Zato valja redefinirati pojam nacije u doba globalizacije. Fragmentacija identiteta je zapravo poništavanje samoga pojma. Ono što se dalje ne može dijeliti, a to je etimologijski smisao te fantomske riječi, dijeli se unedogled. Tako je s onim što čini bit identiteta – kulturom. Ispraznost njezine prividne vladavine tolika je da više nitko ne može odrediti što je uopće kultura, jer joj nedostaje supstancija. Jedan od najmisaonijih romana 20. stoljeća austrijskoga književnika Roberta Musila već u naslovu pokazuje to doba militantne praznine – Čovjek bez svojstava. U supermarketu stilova života koji nam se nude u doba tzv. izbora vlastitoga života, suočeni smo s praznim identitetom. Njega određuje stanje kolektivne svijesti, a ne slobodni pojedinac. Suprotstavite li se tom određenju koje dolazi „odozgo“, morate računati sa žrtvom u bilo kojem obliku njezine cijene koju morate platiti. Istinski duhovni život na rubu „imperija identiteta“ uvijek je nalik sudbini glavnog junaka Krležina romana Na rubu pameti. Zato što otpor kolektivnoj mahnitosti nacionalizma pretpostavlja kritiku te čudovišne gluposti koja razara demokratske institucije javnosti. Kad sam napisao knjigu koja se posredno bavi tim problemom Moć nepokornosti: intelektualac i biopolitika (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.) nešto je bilo uznemirujuće u samoj činjenici da nitko osim Slavoja Žižeka s ovih prostora u cijelom 20. stoljeću nije bio onaj koji po postavkama sociologa Zygmunta Baumana pripada u zakonodavce i interprete vodećih ideja našega doba. Problem je očito u tome što danas religija nadomještava primitivni oblik komunizma kao ideologije. Ali to čini tako da umjesto univerzalnosti pojma jednakosti, slobode i pravednosti kršćanstva zagovara kult novih politika identiteta u idolopoklonstvu tradiciji i naciji. Sve bi to bilo karikaturalno da nije istodobno riječ o državnome, dakle političkome savezu Crkve i konzervativnih ideologija obrane poretka izgrađenog na pljački i zatiranju temeljnih načela demokracije. Identitet je ideološka maska za realnu perverziju društvenih odnosa moći. 8. Kako bi Vi definisali kulturu danas, u ovom trenutku, ako znamo da se ona ,,preobrazila“, dakle nije nestala, ali nije ni ono što je ranije bila? Želim napraviti analogiju sa Vašom pričom o nepostojanju adekvatne definicije kulture danas. Dopustite da ukratko izložim glavne postavke iz moje knjige Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.) Iako sam u svojem promišljanju pitanja kulture u nekim svojim knjigama posljednjih nekoliko godina, a posebno u knjizi Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti (Litteris, Zagreb, 2011.) izveo radikalni obrat u razumijevanju, početna je ideja ipak ostala svojevrsnom jezgrom mišljenja. Kultura je nova ideologija za doba vladavine društva spektakla. Ona je sredstvo/svrha očuvanja globalizacije kao svjetsko-povijesnoga poretka hegemonije, moći i reprezentacije kapitala. Kultura više ne projektira, ne otvara nove svjetove smisla. Ona služi nekome ili nečemu samo kao sredstvo/svrha identiteta. Kultura kao nova ideologija perverzno je ozbiljenje tog danas samorazumljivog sklopa koji se svima čini jedino smislenim. I baš zato što je to zdravorazumski tako, potrebno je destruirati i dekonstruirati kulturu, ideologiju, politiku identiteta. Identiteti su u doba globalizacije ideologijska konstrukcija. Bez obzira je li posrijedi regionalni, nacionalni ili nadnacionalni identitet. Uvijek se ono što navodno određuje našu bit konstruira iz subjektivističke perverzije svijeta kao „objektivnoga“ sklopa odnosa. Otuda u postmoderni vlada jedan neotklonjivi paradoks. Najznačajniji kulturalni pokreti emancipacije danas, poput feminističkoga pokreta i pokreta za politiku razlika/drugosti, umjesto radikalne individualizacije počivaju na kolektivističkoj matrici mišljenja i djelovanja. Naravno, razlike između postmodernoga pristupa identitetu unutar feminizma i posve drukčijeg pristupa u okviru fundamentalističkog društvenog obrasca, neupitna je. No, umjesto radikalnog individualizma, danas smo suočeni s pristankom na borbu za tzv. posebna ili kulturna prava neke skupine, zajednice, identiteta. Politika identiteta označava ništa drugo negoli stanje u kojem identitet preuzima u svoje ruke aparat ideologijske konstrukcije. Stoga je problem u tome što ono novo jest upravo ideologijska konstrukcija stvari same. Novost kao aktualizacija, kao dinamičko opredmećenje svijeta stvara realnu mogućnost nastanka totalne zastarjelosti čovjeka, da uporabim poznatu postavku iz kulturnopesimističke teorije Günthera Andersa. Novost je kulturalna oznaka suvremenog globalnog spektakla kapitala u kojem svaki oblik pojavljivanja već ima strukturu mode i dizajna za neposrednu aktualnost. Vrijeme o kojem se jedino danas može govoriti jest novost bezvremenog vremena „tokova mreže“ kako vodeći sociolog globalizacije Manuel Castells određuje virtualnu realnost te fatalne novovjekovne moći tehnike-znanosti-kapitala nad ljudskom tzv. „subjektivnošću“. Svaka artikulacija nekog izvansistemskog otpora Imperiju, globalizaciji ili novom svjetskom poretku danas se pokazuje iluzornim. Zaboravite subverzivnost anarhizma, anarho-primitivizma i sličnih maštarija! To su kontrakulturni pokreti iste misaone nemoći poput New Age-duhovnosti. Povratak izvornom smislu kulture više nije moguć. Kultura je (is)prazna i nevjerodostojna kategorija za analitičko razumijevanje prevladavanja epohe nihilizma svijeta na isti način kao što je to i etika. Obje su nova sredstva/svrhe ideologijske hegemonije Zapada u postmodernome kontekstu. Svijet kulture u nekom simboličkome smislu ima isto značenje kao i priča o “vrijednostima”. Kakve vrijednosti, čije vrijednosti, što još uopće znači ta otrcana riječ koja se odnosi na ono što nije, ali valjda vrijedi poput iluzije realnosti za paranoike i shizofrenike. Ništa ne vrijedi ništa. Kultura je izgubila svoju “bit” i to je odavno shvatio Nietzsche u svojoj dijagnozi europskoga nihilizma. Kada nešto više nema svoju “bit”, onda se pokušava stvoriti iluzija vrijednosti. Sve je to surogat istinskoga života. Pa tako i kultura kao kapitalistički pogon “vrijednosti”. Zašto je ipak kultura tako moćna riječ da je porazila čak i društvo? Zbog toga što je riječ o preobrazbi realnosti u svijet fikcija i iluzija. Kulturne su vrijednosti nadomjestak za moć političkoga (slobode) u nečemu što nepovratno nestaje s horizonta naše duhovne avanture. Mislim da je temeljni problem svijeta danas u višku “vrijednosti” tzv. kulture, a s druge strane ništa više nema svoju postojanost u onome što čini bit filozofije, umjetnosti i religije. Mi živimo u posthumanome stanju totalnoga nihilizma svijeta. I sve utjehe koje nam se nude u tom začaranome krugu bez izlaza lažne su i nevjerodostojne, od religije do uzvišenih putova samoprosvjećivanja svijesti. Bitno je pronaći misaono drugi put iz ove jednosmjerne ulice kraja povijesti. Bitno je misliti u drukčijem smjeru! 9. Kako vidite odnos pisac-vlast u doba globalizacije, da li je on uopšte bitan kao u svim ranijim epohama od Gutemberga? Pisac je onaj koji pripada “trudbenicima pera”, pa je tako razmješten u ovome ili onome području političkoga (slobode) u smislu iskazivanja stavova i borbe za ideje. Nisu to nužno ideje univerzalnosti slobode, istine, pravednosti, poštovanja Drugoga, tolerancije. Može biti i posve suprotno da se pisac u svojim djelima neizravno i u svojem javnome angažmanu izravno bavi apologijom nacije, pravdom za svoju ugroženu rasu ili kulturu, da radikalno odbacuje modernost ili da se u svojem individualizmu osjeća aristokratskim duhovnim vođom nacionalističkoga pokreta, kojeg, doduše, prezire ako skrene u brutalni primitivizam, ali nije pritom izgubio vjeru u uzvišena načela svojega mita. Neka za prvi slučaj bude paradigmom austrijski pisac Thomas Bernhard, a za drugi japanski pisac Yukio Mishima. Vlast nije vječna. Politički poretci sa svojim vladajućim ideologijama dolaze i odlaze. Ako je pisac vezan uz njih, tada je sljedbenik mase i idolopoklonik diktatora. Ako je, pak, disident spram političkoga poretka koji zagovara brutalnost nasilja i cenzuru, ograničenje sloboda i suspenziju ljudskih i građanskih prava, tada će biti pobunjenik do kraja tog i takvog režima. Najgore je kada mu se ideali ispune, kako je Krleža autoironično rekao o sebi u doba Titova komunizma u razgovoru s Predragom Matvejevićem. Tek tada slijede pravi problemi. Pisac postaje karikatura vlastite misije, ono što Julien Benda u Izdaji intelektualaca beskompromisno osuđuje. No, sve o čemu ovdje govorim određeno je proizvodnjom javnoga diskursa u manje ili više slobodnim društvima, a ne u totalitarnim poretcima. Pisac može biti i spram političke vladavine formalno neutralne postdemokracije u položaju subverzivnoga kritičara. Može biti zabrinut za svoju građansku egzistenciju ako u javnome diskursu koristi ono što Foucault naziva parezijom, izravnim govorom u lice vlasti. Znamo koje su strahotne posljedice tog stava građanske hrabrosti. O tome bi mogao iz prve ruke svjedočiti svojim književnim i intelektualnim stavom na našim prostorima crnogorski pisac Andrej Nikolaidis nakon svojih knjiga i tekstova u medijima, od briljantnoga bernhardovski intoniranoga Mimezisa do upravo posljednjega objavljena romana Odlaganje. Parezija. Što se uistinu dogodilo prelaskom u mreže globalne entropije? Intelektualac je postao medijskim interpretatorom događaja ili opinion-makerom, pod uvjetom da se želi angažirati kao javni intelektualac. Filozofi su uglavnom u korporacijskome azilu zvanom autonomija sveučilišta, a ako se angažiraju onda je to sveza između javnoga instituta i medija u pokušaju da se njihov glas čuje dalje. Moja je postavka koju sam izložio u knjizi Moć nepokornosti: Intelektualac i biopolitika da pisac danas nema nikakvu univerzalnu niti partikularnu misiju. Nije niti svetac ili žrtva za istinu svijeta, a niti lažni mučenik za zastave naroda koje lepršaju na raznim vjetrovima. Pisac kao intelektualac jest javni proizvoditelj medijskoga diskursa, pod uvjetom da prostor za angažman još uopće postoji u virtualnome svijetu. No, čak i ako postoji i ima brojnu publiku, njegov je glas protiv masovnoga beščašća vlasti i njezinih pristalica osuđen da bude glas elite/manjine. Nemojmo se zavaravati. Pisci su važni još samo kao utjeha pred vizualnom prazninom i besmislom onoga što nazivamo svijetom. Naše su jezične igre još nekome možda važne samo onda kada dođe do “krize vrijednosti”, kada je duhovna egzistencija čovjeka jedino što preostaje od otpora protiv ovoga jezika koji vlada našom tehničkom sudbinom. Tu nema više što da se kaže. Hölderlin je to napisao u poemi Mnemosyne: Znakovi smo bez značenja i jezik gotovo izgubismo u tuđini. 10. Koliko su mali narodi u stanju da se, na pozitivan način, u smislu očuvanja identiteta, zaštite od talasa globalizacije i na taj način ga prežive i nastave suživot sa njom ili se pripreme za ,,nešto nakon nje“? Treba očuvati duhovni svijet stvaralačke slobode, a ne gusle i motike za planetarnu “smotru folklora”. Identitet čine veliki mislioci i umjetnici, znanstvenici i svi ljudi duha koji su znali da mogu biti svoji i u dijalektu i u gesti radikalnoga otpora. Pustimo tu paranoju o gubitku svojega identiteta. Ne zanimaju me nipošto gastronomske delicije niti relikvije iz pećina. To će sačuvati svatko i posvuda. Mnogo je važnije biti originalan u “novome”, bez straha od pada u kolektivne opsesije malih naroda i njihov drugi patološki znak istosti kao što je oponašanje velikih nacija u jeftinom provincijskome hotelu kulture. Kada idete u Lisabon onda idete na hodočašće k Pessoi, prolazeći sva mjesta koja ste odsanjali iz njegove Knjige nemira, a ne u “muzeje revolucije” Salazarove diktature. Identitet čine oni koji su neubrojivi i nepokorni, a ne duhovni podanici i kmetovi. Tako je uvijek bilo. Nema razloga da ne bude i u preostaloj budućnosti. 11. Živjeli ste u SFRJ. Da li je ostalo i malo mogućnosti da se u budućnosti ona obnovi? Šta je za Vas bila Jugoslavija? Bila mi je otvoreni kulturni prostor razlika i drugosti, u mnogo čemu dobar primjer nadnacionalne utopije koja danas nedostaje Europskoj uniji, a ne samo ideološke vladavine kao “tamnice naroda”. Ali, bila je i totalitarni eksperiment hegemonije i unitarizma Srbije. To se na kraju pokazalo destruktivnom snagom nestanka s povijesne scene. Nemoguća je bilo kakva obnova! Ono što je jedino moguće i otuda nužno da se sve države s prostora bivše SFRJ pridruže EU i da se ideja Europe ovdje brani traganjem za drugim smjerom same Europe, kako bi rekao Jacques Derrida. Jugoslavija je dovršena priča ambivalentne modernosti 20. stoljeća. Tko, naime, govori o balkanizmu kao iracionalizmu i barbarstvu, neprestano samo modernizira stare teorijske priče o dvije Europe – onoj racionalnoga prosvjetiteljstva i onoj gdje žive „plemeniti divljaci“. To je rodno mjesto one politike koja kulturu postavlja u središte objašnjenja sukoba. Tako se svjesno prebacuje interpretacija svjetsko-povijesnih događaja moderne u sarkofag mračnih i primordijalnih sila. Postavku francuskoga neomarksističkoga filozofa Alaina Badioua o mračnome raspadu Jugoslavije valja shvatiti kao metaforu koja pogađa tu rascijepljenost na dva pola. Svijetloga raspada očigledno nema, ili je možda tek pretpostavljen kao nešto što proizlazi iz odsutnosti krvoprolića. Slučaj mirnoga raspada Čehoslovačke na Češku i Slovačku obično se uzima kao dobar primjer toga, ali ne i onaj koji bi mogao važiti pravilom zato što Česi nikad nisu dominirali Slovacima političkim hegemonizmom i zato što je ta situacija iz temelja različita spram konteksta izgradnje nacija-država na Balkanu. Već je u toj sintagmi nešto uznemirujuće – mračan raspad. Ali nije problem zašto se nešto raspalo kao što je to bila Jugoslavija, nego kako i s kojim posljedicama za buduće društvene odnose, političke igre moći i kulturnu suradnju naroda, država i pojedinaca u jednom neprijeporno integriranome prostoru prožetim srodnim i različitim povijesnim, socijalnim i kulturnim odnosima. Ako je postkomunističko stanje ono koje kulturu kao posljednje preostalo utočište utjehe pred bezobzirnom logikom neoliberalne globalizacije postavlja u prazno središte moći, onda ono nije prijelazno doba jedne ravnodušne i neutralne postpolitike kraja povijesti, nego praznina između onog prije i onog poslije rušenja Berlinskoga zida. Nije mračan raspad, nego su još mračnije posljedice raspada: razorene ekonomije novih nacionalnih država na Balkanu, ograničena suverenost država koje u globalnome poretku naliče morbidnim Arkadijama i egzotičnim karavanskim postajama, valovi imigrantskoga stanovništva u obećane zemlje Zapada, kulturni kapital u krhotinama, društvene elite moći u zagrljaju Crkve, vojske i lokalno umreženih mafija i, posljednje ali i krajnje iluzorno, privid blagostanja pod medijskom proizvodnjom stilova života slavnih i bogatih zvijezda iz podzemlja nove hibridne kulture koja spaja nespojivo – primitivizam i dekadenciju, aroganciju i patriotizam. Postkomunističko stanje u kojem se kultura pojavljuje kao nova ideologija može se savršeno opisati onom izrekom američkih marinaca: situation normal, all fucked up! Što naposljetku preostaje? Vraćamo se na početak. Filozofi nisu proroci, još manje oni koji nude religioznu utjehu. Najgore je kad su izravno u funkciji političkih savjetnika kriminalnih vladara, pa misle da je njihovo mišljenje tajno znanje za promjenu svijeta u nadolazećem vremenu. Preostaje drukčije i drugo mišljenje od svega prethodnoga u povijesti zapadnjačke metafizike. To se čini nečuvenom pretenzijom. Možda. Ali bez izazova prodora u novo nema ništa od promjene ovog toliko moćnoga posthumanoga stanja u kojem nam se samo čini da imamo nepregledne mogućnosti odlučivanja o bitnome. Mi smo na rubovima Europe, tamo gdje se povijesno odigravaju krvave drame raspada i stvaranja novoga na trulim temeljima. Očekivati nešto više od stabilnosti u promjeni danas bio bi fantazmatski čin iluzionista. Preostaje, dakle, misliti ono nadolazeće iz iskustva totalne entropije svijeta.

March 2, 2026
Nadolazeća neposrednost

Nadolazeća neposrednost

Kamo se god okrenuo nema ni početka niti kraja, ni središta niti kruga. (…) Duša ima dva oka: jedno je usmjereno vremenu, a drugo vječnosti. Angelus Silesius 1. Na putu prema „umjetnoj intuiciji“ Španjolsko barokno slikarstvo bilo je opsesivno usmjereno dosezanju Božje prisutnosti u slici traganjem za mogućnostima „duhovnoga oka“. Štoviše, ta se djelatnost smatrala uvjetom mogućnosti spajanja mističnoga pojma svetosti s tjelesnošću ljudskoga načina egzistencije. Svetac ne živi tek drukčijim načinom života od običnih smrtnika. On stvari vidi posve drukčije. Mistični pogled spram Boga zahtijeva i drukčiji jezik od uobičajenoga kazivanja (logos, ratio). Na početku svoje knjige naslovljene Mistično oko: Vizija i slikarstvo u Španjolskoj zlatnoga doba o tom iznimnome događaju u slikovnoj umjetnosti Španjolske 16. i 17. stoljeća s veličajnim djelima i El Grecom kao paradigmatskim slikarom, povjesničar umjetnosti Victor I. Stoichita poseže u „Uvodu“ za objašnjenjem pojma/riječi visio u sv. Tome Akvinskoga. Prema njegovu razumijevanju dva su joj značenja: (1) zamjedba predmeta s pomoću oka kao osjetilnoga organa vida i (2) unutarnja zamjedba s pomoću uma ili mašte (cognitio et imaginatio). Za Stoichitu se, pak, u cjelini ovdje radi o početku onoga što naziva „metapiktoralnošću“. U tome se prožima religiozna problematika slike sa spoznajno-teorijskom.(Victor I. Stoichita, Das mystische Auge: Vision und Malerei im Spanien des Goldenen Zeitalters. W.Fink, München, 1997., str. 9-12.) Slika, naime, u zlatno doba španjolskoga slikarstva otpočinje u traganju za neposrednošću iskustva u prevladavanju razlike između onoga što je viđeno osjetilima i onoga što proizlazi iz nadosjetilnosti iskustva. Nema nikakve sumnje da je tzv. religiozno slikarstvo od srednjega vijeka do razdoblja visoke moderne u 19. stoljeću ništa drugo negoli „platonizam drugim sredstvima“, da se poslužimo Nietzscheovom formulom za bit kršćanstva. Što to znači za pokušaj shvaćanja odnosa između božanskoga i ljudskoga u slici? Naravno, samo to da se naša osjetilna spoznaja spram pojava izvan dosega empirijskoga iskustva ne može uopće utemeljiti bez nečega što leži u polju onostranoga. Uostalom, Kant je tradicionalan pojam „duše“ u Kritici čistoga uma nadomjestio pojmom transcendentalnoga subjekta (Ja, ego). Apriorna spoznaja omogućuje sintezu zora prostora i vremena. Da bismo mogli razumjeti svijet kao objektivni korelat našega iskustva nužno je pretpostaviti djelatnost mišljenja subjekta kao aktivnoga proizvoditelja informacija o svijetu. Ono što uistinu „vidimo“, prema ovom spoznajnome transcendentalizmu nije objektivnost objekta u stanju izvanjskoga svijeta neovisno od našega mišljenja. Viđenje kao opažaj nečega kao nečega (bitak bića) refleksivna je djelatnost apriornoga suđenja. Ono se odigrava na temelju pojmova i kategorija prostora i vremena. No, korak izvan ove logike identiteta i proturječja pripada tehničkome dobu transjunkcije. Tada mišljenje nije više određeno postojanjem ili-ili neke stvari, nego i-i. Ono što „jest“ istodobno“ i „nije“, a ono što se u tome događa s postojanjem objekta u prostoru-i-vremenu nije ništa drugo negoli njegova transformacija iz posrednosti refleksije u neposrednost čiste zamjedbe. Ono što je kibernetičar i filozof znanosti Gotthard Günther nastoji zasnovati kao „novu ontologiju“ za doba kibernetike već je bilo temeljnim pitanjem odnosa suvremene filozofije i fizike počevši s kvantnom mehanikom Nielsa Bohra i načelima neodređenosti Wernera Heisenberga. (Vidi o tome: Gotthard Günther, „Cybernetic Ontology and Transjunctional Operations“, u: Beiträge zur Grundlegung einer operationsfähigen Dialektik, sv. I, F.Meiner, Hamburg, 1976., str. 249-328.) Ukratko, da bi se novovjekovna znanost o prirodi kao mathesis universalis mogla održati i u uvjetima „dekonstrukcije“ načela klasične mehanike gibanja, mora i nadalje biti na snazi kategorija uzročnosti (kauzalnosti). Zakoni u prirodi na taj način postaju općenitim i važećim načelima. Oni dovode do toga da se drevni odnos između bitka i mišljenja sada nastoji razriješiti izvan vladavine „idealističke“ ili „realističke“ ontologije. Da bi kriterij razlikovanja tzv. subjekta i objekta bio moguć i nakon uvođenje kvantnih načela gibanja čestica i elektromagnetskih valova u praznome prostoru potrebno je redefinirati pojam objekta. Poznato je da je viđenje u Kanta, primjerice, ono koje pripada intuitivnoj spoznaji. A ona nije drugo negoli moć suđenja na temelju estetske konfiguiracije mašte (Einbildunskraft). No, mašta je stvaralački usmjerena izvan logike uzročnosti i svrhe (teleologija). Što se estetskom proizvodnjom dovodi-u-svijet jest ono „novo“. Utoliko je način ovoga mišljenja za razliku od znanosti o prirodi (matematike i fizike) i za razliku od djelovanja kao umnoga čina potvrđivanja „tajnoga plana prirode“ u moralnome Zakonu za čitavu novovjekovnu metafiziku zapravo misterij. Posve bi bilo pogrešno zaključiti da je ono što nije umno nezbiljsko, ako bismo htjeli ispraviti Hegelovu misao o primatu mišljenja nad bitkom. Intuicija predstavlja spoznaju koja misli s onu stranu logički utvrđenih pravila suđenja. Ali to ne znači da ih odbacuje bez ikakvoga daljnjeg objašnjenja. Dodajmo i ono što naglašava kibernetika: postoje dvije logike – konjunkcije/disjunkcije i transjunkcije. Prva uspostavlja „prirodu“ stvari iz ideje nepromjenljivosti objekta istraživanja, što povratno stvara povlašteni položaj subjekta. Druga, pak, logika počiva na onome što je temeljni pojam kvantne mehanike i Heisenbergova načela neodređenosti. „Kopenhagensko tumačenje kvantne teorije počinje jednim paradoksom. Svaki fizikalni eksperiment, svejedno da li se on odnosi na pojave svakidašnjeg života ili na atomsku fiziku, mora se opisati pojmovima klasične fizike. Ti pojmovi klasične fizike tvore jezik u kojemu navodimo uređenje naših pokusa i utvrđujemo rezultate. Mi ih ne možemo zamijeniti drugim. Usprkos tome, primjenjivost tih pojmova ograničena je relacijama neodređenosti. Mi moramo ostati svjesni te ograničene primjenjivosti klasičnih pojmova dok ih upotrebljavamo, ali ne možemo i ne bismo trebali pokušavati da ih poboljšamo.“ (Werner Heisenberg, Fizika i filozofija, KruZak, Zagreb, 1997., str. 33. S njemačkoga preveo: Stipe Kutleša) Koliko je dualizam uma i tijela u povijesti zapadnjačkoga mišljenja bio tvrdokorno postavljen svjedoči ono što neurokognitivni psiholog Anthony Damasio naziva „Descartesovom pogreškom“, koja ima svoje posljedice u nemogućnosti razumijevanja tjelesnosti izvan matrice djelovanja po kojem um osjećajima propisuje granice u spoznaji svijeta.( Anthony Damasio, Descartes’ Error: Emotion, Reason, and the Human Brain, Penguin, London, 2005.) Međutim, čak i ako sada iznova ustvrdimo da emocionalnost ima bitnu ulogu u nastanku spoznaje zato što um ne obitava u zrakopraznome prostoru, nije anđeo niti se može lišiti tjelesnosti osim u intencionalnoj strukturi čistoga mišljenja o objektu istraživanja u procesu znanstvenoga razmatranja, još uvijek nije potkopan temelj zapadnjačke metafizike. Bez intuicije ni racionalna spoznaja nema svoje utemeljenje. Riječi/pojmovi kojima se služimo i nadalje su opterećeni dvoznačnošću, dvojstvima i nemogućnošću izravnoga značenja bez metafore i alegorije. Zašto je tome tako? Odgovor se čini jednostavnim. Zato što mišljenje bitka kao prirode (physis) mora polaziti od temelja i utemeljenja bitka uopće. To znači da zakon kauzalnosti istodobno pretpostavlja i metafizički plan svrhovitosti (teleologija). Sve bi bilo „bez-smisleno“ ukoliko bi fizika svoju znanstvenost ostavila unutar četiri zida uzroka bez svrhovitosti. Iskazano Einsteinovom izrekom: „Bog se ne kocka.“ Jedno je, dakle, um kao apstraktan niz logičkih sudova, a drugo konkretnost u kojem se logika pokazuje u formi simboličkoga jezika slike i broja. Kada mislimo apstraktno uvijek mislimo konkretno: aritmetika konstruira geometriju iako je potonja ukorijenjena u prostor mjereći ga i razdjeljujući, a prva računa s brojevima kao apstraktnim nizom beskonačnosti. Broj je stoga uvjet mogućnosti „izračunate slike“ kao tehnički konstruirane „umjetne stvarnosti“ u digitalnome okružju. (Friedrich Kittler, „Schrift und Zahl – Die Geschichte der errechneten Bildes“, u: Christa Maar i Hubert Burda (ur.), ICONIC TURN: Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln, 2005., str. 186-203. i Rafael Capurro, Beiträge zu einer digitalen Ontologie, http://www.capurro.de/digont.htm) Drugo je značenje riječi visio stoga vodećim pojmom sve do naših dana. Nadosjetilno određuje osjetilno u tom sklopu mišljenja, a ne obratno. Kako se, međutim, određuje to što nosi značajke nadosjetilnosti manje je jasno. Lako je reći da su atributi božanskoga uvijek ujedno i prefiksi koji u riječima upućuju na ono što se od Heraklita naziva Sve(obuhvatnošću) bitka i Jednim. No, nadosjetilnost u sebi obuhvaća nešto neposredno i savršeno. To je iskustvo prelaska granica same osjetilnosti svedene od Kanta na granice svijeta empirijskih pojava. Tko bi otuda izvodio zaključak da je pitanje „svetosti“ zapravo pitanje dvoznačne naravi „vizije“ onoga tko se pojavljuje kao namjesnik božanskoga u prirodno-ljudskome svijetu ne bi bio daleko od istine. Jer isto se značenje proteže i u sekularno doba avangarde kao radikalne verzije modernizma. „Vizionari“ su oni koji gledaju „unaprijed“, u ono nadolazeće koje se naznačuje, ali običnim ljudima izostaje uvid u obrise pojavnosti „novoga“. Nije nipošto pritom slučajno da je riječ/pojam „viđenje“ i glagol „vidjeti“ nešto što se povezuje uz sinonim za metafizičko shvaćanje mišljenja kao umnoga promatranja bitka samoga. Da bi se moglo „vidjeti“ ono što se prostim okom ne vidi, potrebno je ili imati razvijenu intuitivnu sposobnost zamjedbe stvari izvan opažajnoga dosega spoznaje na temelju logički koherentnoga sustava pretpostavki, ili se, pak, opažajno polje „subjekta“ mora dovinuti do većih mogućnosti viđenja bitka zahvaljujući tehničkom posredovanju. U oba slučaja, ljudsko viđenje kao viđenje prirode pripada kozmičko-biološkoj evoluciji čovjeka i njegove preobrazbe od jednostavnoga bića do složene strukture koja u sebi obuhvaća i ono animalno (životinja) i ono postbiološki konstruirano (stroj). Gledajući iz te perspektive, drugo značenje pojma/riječi visio pretpostavlja uvid s onu stranu svakog misaonoga posredovanja. Što je u novovjekovnoj metafizici od Descartesa do Hegela bilo određeno refleksivnom moći rasuđivanja subjekta, to je za kibernetiku postalo racionalnim načinom komputacije (računanja) podataka s pomoću algoritama. Da bi se umjetno konstruirala stvarnost kao objekt um se kvantificira i raspoređuje u tablice. Logika konjunkcije-disjunkcije ne potire time tradicionalnu ontologiju. Aristotel ju je uzdigao, poznato je, na prijestolje zapadnjačkoga mišljenja. Ta je logika „zakonomjernom“ osnovom i novovjekovne znanosti s Newtonom kao vodećim predstavnikom. No, drukčiji način mišljenja, onaj koji zaobilazi posredovanja „dokaza“ i „eksperimentalnosti“ same metode istraživanja prirode, bio je tajnom Leibnizove monadologije. Kako razumjeti da Bog za razliku od čovjeka osim racionalne spoznaje utjelovljene u mathesis universalis ima ono što je čovjeku podareno tek u rijetkim slučajevima na rubu mistične mahnitosti, proroštva i umjetničke mašte? Ta se vrsta spoznaje za Leibniza naziva intuitivnom. Njezina je značajka upravo u svezi dva značenja riječi/pojma visio o kojima govori sv. Toma Akvinski. Podrijetlo ove riječi dolazi iz latinskoga jezika intuitio. Glagol intueri znači „gledati“ i „razabirati“ u smislu opažanja stvari (perceptio). Mnogi će suvremeni psiholozi, bez obzira bili na tragu Freudove ili Lacanove psihoanalize ili Piagetove razvojne psihologije, u tom pojmu prisvajati znanje u nesvjesnoj formi kazivanja. Isto se tako „viđenje“ bez posredovanja razuma i uma uvodi u pojavu sjećanja i prepoznavanja nečega što je „već viđeno“. Sjećanje kao prepoznavanje (re-cognitio) omogućuje uvid u stvar samu (to autó). Na taj se način spoznaja preobražava u znanje. Vidljivo je, međutim, da su oba značenja riječi visio već uvijek relacijski određena. Jedno ne može bez drugoga. Pojam viđenja ili gledanja nije stoga tek svediv na pojam opažaja izvanjskoga svijeta. Riječ je i o unutarnjem svijetu satkanom od „mišljevina“ poput pojmova, kategorija, sudova, zaključaka. Spoj duše (psyché) i uma (logos) otvara i zatvara granice svjetova. Novovjekovni pojam znanosti za razliku od klasičnoga u Aristotela stoga označava uvođenje posredovanja (metode i eksperimenta). Već je u tome obrat spram onoga što tvrdi Heidegger u Provansalskim seminarima: „Sve to vodi do postavke Maxa Plancka o bitku: ‘Zbiljsko jest ono što se može mjeriti.’ Smisao bitka je, dakle, mjerljivost, s kojom se ne uspostavlja tek ono ‘koliko’, nego naposljetku sâmo uvećavanje i ovladavanje bićem kao predmetom koje služi. To se nalazi već u Galilejevu mišljenju, a ono čak prethodi ‘Raspravi o metodi’. Otpočinjemo uviđati ne koliko je tehnika zasnovana na fizici, nego, naprotiv, da fizika proizlazi iz biti tehnike.“ (Martin Heidegger, Vier Seminare, V.Klostermann, Frankfurt a. M., 1977. str. 93.) Problem nastaje kada se djelovanje na „temelju“ intuicije opisuje izrazima koji su tehničke naravi i dolaze iz onoga što je reproduktivno i ponavljajuće: automatsko, brzina, nesvodljivost na refleksiju. Prisjetimo se da su to sve fenomeni kojima se opisuje mehanizam nesvjesnoga kao ponavljanja (bitka). Bez obzira, dakle, kako pristupali problemu svijesti – kao nečemu što je izvanjsko mišljenju ili kao nečemu što mu je supripadno i otuda imanentno – nalazimo se u kušnji razrješenja vjekovne dvojnosti u svim parovima pojmova/riječi. Navedimo samo one najučestalije: um-tijelo, supstancija-subjekt, neposredno-posredno, priroda-čovjek, organsko-anorgansko. Što se ponavlja nije ništa drugo negoli „ono sâmo“. Kant je to nazvao „stvar-o-sebi“ (Ding-an-sich). Baš ta „stvar“ pobuđuje ili aficira osjetila. Bez nje bi prepuštenost pojavnoga svijeta na milost i nemilost empirizma ostalo bez prvoga uzroka i posljednje svrhe. Ovdje valja vidjeti razloge zašto fenomenologija od Husserla do Merleau-Pontyja nastoji objasniti tajnu intencionalnosti svijesti (noesis-noema). Mišljenje ne može misliti ono prazno kao takvo ukoliko se ono sâmo od sebe ne otvara mišljenju kao neki tajnoviti i neiskazivi objekt. Za razliku od empirijskoga iskustva on poprima karakter „uzvišenosti“ (sublimnost). Aporija je svakog metafizičkoga dvojstva u tome što se dvoje ne misli iz razlike u Jednome. Umjesto toga misli se iz bezdana svjetova koji nastaje iz rascijepa Jednoga (bitka=apsoluta). U tom pogledu ono što nema karakter „subjekta“ kao animal rationale i čija spoznaja nije logički utemeljena kao racionalna i znanstvena spoznaja „nužno“ pada u područje „vjere“. S obje strane, vjere i razuma, dolazi dogmatizam. U prvome slučaju ono „vjersko“ drži umno pukom tvari bez duhovnoga pokretača (Boga), a u slučaju znanstvenoga dogmatizma sve ono što se ne može objasniti logikom dostatnoga razloga (uzrok-posljedica-učinak-svrha) pada u bezdan „misticizma“. Wittgensteinu je bilo jasno da je glavni problem kako filozofije tako i znanosti zapravo u granicama jezika uopće. Zbog toga se u Tractatusu logico-philosophicusu i nalazi bitna misao čitave novije metafizike: „Ono što se uopće može reći može se reći jasno; a o onome o čemu se ne može ništa reći, o tome treba šutjeti.“ (Ludwig Wittgenstein, Tractatus Logico-Philosophicus, Kegan Paul, London, 1922., str. 41.) Ono „mistično“ nije otuda nesvodljiva razlika mišljenja koje je drukčije od „racionalizma“. Naprotiv, korak do „duhovnoga oka“ mora se, ako je to već učinila srednjovjekovna skolastika, ograditi metafizičkim načinom spekulativnoga dohvaćanja i prisvajanja. Bez neposrednoga uvida u „bit“ prirode kao holograma života ni znanosti o prirodi i životu (fizika i biologija) ne bi imale razlog svoje opstojnosti. Mnogi istraživači stoga posežu za analogijama između onoga što je singularno i kontingentno s onime što se zasniva na načelima oponašanja i ponavljanja prvotne ili izvorne „prirode“. Intuicija se u Leibniza određuje Božjim atributom neposrednoga uvida (intuitus praesens). Ali ne više gledanja u vremenite i prolazne pojave u prirodi stvari, već u beskonačne i vječne istine s onu stranu osjetilnosti. Ako ono što je bilo problemom novovjekovne filozofije i matematike dovedemo do suvremenoga problema tehno-znanosti možemo tek kazati da „imati viziju“ i „biti vizionarom“ ne znači ništa drugo negoli pokrenuti cijeli niz neurokognitivnih mehanizama potrebnih za konstruiranje „umjetne intuicije“ (artificial intuition). (Vidi o tome: Octavio Diaz-Hernandez i Victor J. Gonzalez-Villela, „Analyis of Human Intuition Towards Artificial Intuition Synthesis for Robotics“, Mechatronics and Applications: An International Journal (MECHATROJ), Vol. 1, br..1/2015., str. 1-17. i Aaron Sloman. „Interactions between Philosophy and Artificial Intelligence: The Role of Intuition and Non-Logical Reasoning in Intelligence“, Artificial Intelligence, br. 2/1971., str. 209- 225.) Što je to – intuicija? Već je iz dosad rečenoga bjelodano da ta riječ/pojam svagda dolazi kao suprotnost racionalnoj spoznaji. Štoviše, i sam se pojam svijesti kao samosvijesti unutar matrice novovjekovne spekulativne metafizike od Kanta do Hegela shvaća iz pojma transcendencije bitka. Ono što nadilazi pojavni svijet i omogućuje empirijsko iskustvo pripada subjektu kao supstanciji. Posrijedi je „Ja“ (ego, subjekt) koji od Descartesa konstruira svaku moguću zbilju polazeći od aksioma: cogito ergo sum (mislim, dakle jesam). Ako je prva pretpostavka filozofije subjektivnosti upravo konstrukcija zbilje „objektivnoga svijeta“ koji se istražuje kao korelat svijesti u smislu neovisnoga objekta u prostoru i vremenu, tada je paradoks nastanka modernih znanosti, na koje je upozorio Heidegger u brojnim svojim spisima 1930-ih godina, u tome što je objektivnost objekta samo druga strana istoga metafizičkoga obrata iskonskoga grčkoga shvaćanja odnosa bitka i mišljenja. Kažimo to frojdovski: tamo gdje je bilo „ono“ (bitak kao otvorenost istine), mora dospjeti subjekt ili „Ja“ (wo Es war, soll Ich werden). Grci obitavaju u već uvijek opstojećem svijetu. Novovjekovni se čovjek, usuprot tome, pojavljuje stvarateljem tehničkih svjetova. Ono „prirodno“ i ono „umjetno“ na taj se način prožimaju, suprotstavljaju, međusobno pretpostavljaju. Proces nastanka ovoga subjekta u formi samosvijesti predstavlja temeljni problem ne samo novovjekovne znanosti o prirodi kao što je bila klasična fizika Newtona i Keplera. To je još više problem kvantne fizike kao moderne prirodne znanosti. A razlog leži u tome, kako je to naglašavao i Heisenberg, što umjesto sigurnosti i izvjesnosti metode kartezijanske metafizike ulazimo u razdoblje vjerojatnosti (probaliblizma) i neodređenosti pojma „subjekta“. Ono što je postalo tek vjerojatno i neodređeno za razliku od „jasne i razgovijetne“ (clare et distincte) spoznaje klasičnih znanosti nije ništa drugo negoli „relativnost“ vremena u prostoru praznine između bitka i događaja. „Subjekt“ koji nastaje konstrukcijom apsolutne znanosti o prirodi samoga bitka (matematika i fizika) nije više samorazumljiv iz logike konjunkcije-disjunkcije. Umjesto toga, njegova je „bit“ postala neodređenom. Razlog leži u tome što se priroda kao i svijest konstruiraju tehničkim putem. Ono što nastaje tom konstrukcijom jest proces preobrazbe same prirode iz žive supstancije u ono nadilazeće kao takvo – umjetni život (A-life). U ovome razmatranju nastojat ćemo obrazložiti dvije međusobno suprotstavljene teorije o podrijetlu i značenju riječi/pojma intuicije u filozofijskome, znanstvenome i umjetničkome mišljenju kao istodobno dva različita pristupa za razumijevanje „umjetne intuicije“ (artificial intuition). Oba su pristupa legitimna sa stajališta klasične i transklasične teorije, što znači da se orijentiraju unutar iste matrice kao binarne opreke. Prva je vezana uz pojam utemeljenja logosa ili racionalne spoznaje u novovjekovnoj filozofiji subjektivnosti, a druga uz njegovo rastemeljenje s uvođenjem niza novih riječi/pojmova koje rabe kako filozofija, tako još više tehno-znanosti i suvremena umjetnost. Jasno je da rastemeljenje metafizike označava i nastojanje da se vodeći pojam Aristotelove ontologije prisutnosti, a posljedično i glavni pojam novovjekovne znanosti u okviru Newtonove paradigme svemira uređenog iz Božjeg uma kao savršenoga urara, dovede do suspenzije i neutraliziranja. Riječ je, dakako, o pojmu svrhovita uzroka kao zakona. Na tome počivaju sve prirodne znanosti. S izvjesnim odstupanjima na tome se orijentiraju i tzv. humanističke znanosti (humanities). Ako usporedimo ono što je rezultat kibernetike s dostignućima kvantne mehanike, kako to nastoji izvesti Gotthard Günther, vidjet ćemo kako se u „novoj ontologijskoj situaciji“ radi o razračunavanju upravo s vodećim načelom Kantove metafizike. Znanosti operiraju s pojmom uzroka. Ali tako što istodobno s njime slijedi i temeljna kategorija modalnosti koja je istoznačna s događajima u prirodi. Još od grčke atomistike u Demokrita ta se riječ/pojam vezivala uz stanje bitka kao ono što je nemoguće promijeniti ljudskim činom. Dakako, u mitskome svijetu odnos čovjeka spram bogova bio je određen sudbinom. Ona se preuzima na taj način što se živi herojski u suočenju sa smrću kao konačnom granicom. Nužnost ili sudbina nije pritom pitanje ljudske nemoći u okružju beskonačnosti svemira. Biti znači imati mogućnost kretanja u krugu unaprijed određenih mogućnosti. Te se mogućnosti ozbiljuju kao nužnost samo zato što su preuzete sa sviješću o granicama između smrtnika i besmrtnika. Nije slučajno Spinoza svoju odredbu slobode izveo upravo iz pojma nužnosti supstancije: omne determinatio est negatio. Sloboda kao „spoznata nužnost“ (causa sui) pretpostavlja kretanje unutar kruga faktičnosti i kontingencije. Kibernetika je, pak, na temelju razvitka operacionalnih sustava informatike dospjela do radikalnoga čina rastemeljenja metafizike već time što je pojam uzročnosti u linearnome smislu suspendirala i neutralizirala. Bilo je to moguće tek nakon što je pronađeno novo načelo organiziranja života uopće. Komputacija (računanje kao obrada informacija) predstavlja uvjet mogućnosti nastanka stroja. U svezi organizma i konstrukcije stroj računa, a ne misli. Njegov se način „bitka“ razlikuje od živih bića kao organizama po tome što je tehnički objekt koji sam sebe misli i to čini u stalnom kružnome toku informacija. Nestanak razloga opstojnosti jednog i utemeljujućega uzroka proizlazi stoga iz transformacije prirode u umjetnu stvarnost „druge prirode“. Nelinearnost se događa samo u kružnoj uzročnosti (circular causality), dok se svrhovitost poretka „nužnosti“ mijenja na taj način što sada sam sustav kontrolira okolinu putem kružnoga protoka informacija. Biokibernetički ili informacijski kôd u tehnički organiziranim sustavima života (društvo, priroda, ljudska psiha) preuzima u svoju nadležnost odvijanje čitavoga procesa kružne uzročnosti. Time se „napredak“ i „razvitak“ pokazuju dinamičkim silama povijesti. Bez prvoga uzroka i posljednje svrhe povijest iščezava u homogenosti prostorne temporalizacije. Na svakom mjestu Zemlje odvija se ono „isto“. Razlike su, doduše, bjelodane. Ali samo unutar drukčijeg shvaćanja „bitka“ kao konstruiranoga događaja promjene unutar sustava i okoline. (Vidi o tome: Stefan Rieger, Kybernetische Anthropologie: Eine Geschichte der Virtualität, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2003.) Kvantna mehanika, o kojoj govori Heisenberg u svojoj knjizi Fizika i filozofija (Physik und Philosophie) iz 1957. godine, ne preuzima više Kantovo razlikovanje između subjektivnosti i izvanjske zbilje. Rušenje a priori načela na kojem se utemeljuju pojmovi uzroka i nužnosti njegova djelovanja označava time i rušenje onto-geneze u smislu novovjekovne znanosti o prirodi. Razlog leži u tome što sama „izvanjska zbilja“ nije uređena prema načelima nepromjenljivih datosti bez udjela promatrača u pokusu kojim se dolazi do novih otkrića. Zbog toga nastojanje za uspostavom apsolutno objektivne znanosti o prirodi bez referencije na pitanje o granicama samoga subjekta zahtijeva drukčiji put razmatranja same konstitucije fizike uopće. Sve to vodi do nove ontologije. Ona zahtijeva i novu logiku polazeći od asimetričnosti odnosa između mišljenja i bitka. Da bismo, dakle, dospjeli do toga da uvidimo kako je sama tehnosfera danas sinteza „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) i „umjetne intuicije“ (A-intuition) u „umjetnome životu“ (A-life), potrebno je neizostavno novo mišljenje koje će povezati razdvojene entitete: um i tvar, subjekt i objekt, prirodu i strojeve. Kako je to moguće uspostaviti bez nečega što nadilazi binarne opreke? Vjerojatno je odgovor svima unaprijed poznat: nikako! No, ono „treće“ što se razvija s kibernetikom u drugoj polovini 20. stoljeća, a prethodi mu obrat u filozofiji i znanostima (od Heideggera i Wittgensteina do Bohra, Einsteina i Heisenberga), nije ništa drugo negoli mišljenje posve novoga sklopa. Za svoju logiku ono više nema postojanost „prirode“ niti apsolutnost „bitka“. Kvantna mehanika i kibernetika utoliko su počeci novoga mišljenja onkraj metafizičkih dualizama. Nije, međutim, svejedno kako se i na koji način uspostavlja ono što Erwin Schrödinger naziva radikalnom objektivacijom. Na tome mora počivati suvremena znanost ako se još uopće može pouzdati u uvriježene pojmove klasične ontologije: nužnost, uzročnost, učinkovitost, zakonitost, svrhovitost. Ponajprije, prema zastupnicima kvantne teorije objekt može postojati samo kao navlastit način subjektivnosti subjekta. Drugim riječima, ako želimo danas govoriti o „subjektu“ u svim mogućim artikulacijama njegovih stanja moramo usvojiti postavke Nielsa Bohra i Kopenhagenske škole kvantne fizike da je svijet u kozmičkome smislu poredak transformacije objekata. (Vidi o tome: Carl Friedrich von Weizsäcker, Physik, Philosophie, Friedensforschung, WVS, Stuttgart, 2004.)Uostalom, već se u Lacanovoj psihoanalizi čitav problem tzv. decentriranoga subjekta sagledava iz motrišta različitih položaja njegove „objektivnosti“. Nije stoga ništa neobično u tome što na temeljno pitanje američkoga pragmatičkoga filozofa i religijskoga mislioca Williama Jamesa „postoji li svijest uopće?“ odgovor danas pružaju neurokognitivne znanosti s usmjerenjem na mozak kao ishodište svih daljnjih istraživanja odnosa mišljenja i bitka. (Vidi o tome: Dieter Sturma (ur.), Philosophie und Neurowissenschaften, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2013. 4. izd.) No, mozak nije puki nadomjestak za metafizičko razumijevanje vladavine uma u povijesti. Štoviše, usmjerenje spram mozga kao modela za računalnu inteligenciju koja omogućuje nastanak „umjetnoga života“ (A-life) ima zadaću u tome da uspostavi drukčije shvaćanje objektivnosti objekta. Ako je sama svijest u svojoj „biti“ ono isto što vrijedi i za događaje kao objekte koje pokreće „sveto trojstvo“ kibernetike i kvantne mehanike – energija, materija kao masa i informacija – tada se neuronalna mreža sastavljena od elementarnih kognitivnih čestica pojavljuje u stanju neodređenosti prvim uzrokom. Što pokreće mehanizam mišljenja: osjećaji iz tzv. izvanjskoga svijeta ili je mišljenje autonoman „stroj“ konstrukcije svjetova neovisno od objektivnoga poretka stvari? Jedan su odgovor ponudili Gilles Deleuze i Felix Guattari u svojem posljednjem spisu Što je filozofija? (Qu’est-ce que la philosophie?) iz 1991. godine. Taj pokretač za razliku od aristotelovskoga boga za njih nije ništa drugo negoli pojam događaja (evénément) koji nije nikakav „prvi uzrok“ u nesvodljivoj mehanici svijesti. Umjesto toga, valja govoriti o mišljenju kao stvaranju novih svjetova. Oni nastaju iz sklopova eksperimentalne tvorbe kao simulakruma „prirode“. Ta vrsta hermetičkoga akozmizma podaruje stoga pojmu postajanja (devenir) temeljnu ulogu u ulasku „novoga“ u svijet. Mišljenje nije pritom nipošto tek samo filozofijsko u smislu utemeljenja znanosti kao što je to bilo za Aristotela. Posve ravnopravno, u zoni vladavine nesvodljivih razlika mišljenje se kristalizira u konfiguracijama filozofije, umjetnosti i znanosti. To znači da događaji nisu izvan horizonta „subjekta“, kao što nisu niti apsolutiziranje nekog kvazibožanskoga objekta. Posrijedi je logika neodređenosti, kontingencije i emergencije. Kada mislimo, tada je uvijek riječ o događanju onoga što pokreće sam događaj mišljenja u smislu njegove singularnosti. Jasno je kako u tom procesu postajanja mišljenje ne ponavlja neko zamrznuto stanje bitka niti kao oponašanje (mimesis), a niti, pak, kao sukladnost mišljenja i stvari (adeqatio intellectus ad rem). Stvari su svagda objekti mišljenja i misaone stvari. No, za razliku od platonizma i Hegela, okret od tiranije uma spram događaja kognitivne drame singularnosti upućuje na misterij neodređenosti. Vratimo se stoga još jednom Heisenbergu. Njegovu teoriju neodređenosti kao i valno-čestični dualizam nastojao je uzdići na višu razinu općenitosti teorijom komplementarnosti upravo Niels Bohr još 1927. godine. Kopenhagenska škola kvantne fizike oslanja se na uvođenje, a ne isključenje trećega (tertium datur). Budući da je time proširena sama teorija kvantne mehanike i to tako da su elementarne čestice (tvari) i elektromagnetski valovi sintetizirani u novome entitetu, postalo je jasno da se dihotomije između uma i tvari, subjekta i objekta u prirodnim znanostima više ne mogu održati. Sam će Heisenberg u knjizi Slika svijeta suvremene fizike (Das Naturbild der heutigen Physik) iz 1955. godine zapisati da prirodna znanost „više ne stoji pred prirodom kao promatrač, nego spoznaje sebe kao dio uzajamnog utjecaja čovjeka i prirode.“ (Werner Heisenberg, Das Naturbild der heutigen Physik, Rowohlt, Hamburg, 1955., str. 21.) Što je to – neodređenost? Čini se da ono što Heisenberg misli unutar matrice kvantne mehanike kada je skovao ovaj pojam iz negacije određenja kao nužnosti što je krasilo još starogrčku atomostiku od Demokrita ima presudno značenje za „ontologiju“ tehnosfere. Ponajprije, postoje tri dihotomije s obzirom na odnos „subjekta“ i „objekta“. Posve je jasno da taj odnos valja misliti iz dvije perspektive: (1) klasične ili metafizičke i (2) transklasične ili kibernetičke. U prvoj je svagda riječ o konstrukciji polja unutar koje se odigrava susret čestica i valova kao nešto autonomno u smislu događanja tzv. objektivne stvarnosti velikoga misterija prirode. Praznina u kojoj se sudaraju elektroni, atomi i valovi koji proizvode učinke na brzinu kretanja tvari ima značajke homogenosti. Ništa što se događa i mjeri kvantitativno ne dovodi to toga da se objektivnost znanosti na pretpostavkama Newtonove paradigme može osporiti. Jezik je razdvajanja između „subjekta“ i „objekta“ postao mehanicistički, a pojam se tijela od organizma uzdigao do konstrukcije objekta. Na taj se način „priroda“ matematizira, a bitak shvaća iz modela univerzalne znanosti s primatom matematike i fizike. U drugome, pak, slučaju, sve se radikalno rastemeljuje. Promjena je u tome što više odnos između „subjekta“ i „objekta“ nije linearan. No, nije isto tako niti simetričan. Sve to otpada. Umjesto kategorije linearne uzročnosti ulazimo u prostor kružne linearnosti uzroka, što u kibernetici označava vladavinu povratne sprege i petlje (feedback-loop). Dihotomija između „subjekta“ i „objekta“ razvija se sada u povratnome smjeru. Slikar Paul Klee u svojim je dnevnicima jednom rekao: „Sada me objekti zamjećuju“. Taj spoznajno-slikovni obrat označava primat „druge perspektive“. Objektnost objekta pod svoje okrilje preuzima i ono što je još preostalo od subjekta. Kako to izgleda u praksi kvantne fizike pokazao je upravo Heisenberg s pojmom neodređenosti. Nije više posrijedi dvostranost odnosa, nego nastanak onoga „trećega“ kao temeljnoga načela neodređenosti. Shematski prikaz izgleda ovako: (1) Objekt – subjekt; (2) Objekt – „objekt“ i „subjekt“; (3) Objekt – subjekt-subjekt. Prema tumačenju Günthera, kvantna se mehanika u okviru škole iz Kopenhagena time uspostavlja kao „objektivan opis stvarnosti“ jer uzima u obzir relacije između promatrača i promatranoga tako što pretpostavlja da se postojanje objekta u svijetu artikulira kao logika „imanentne transcendencije“. Drugim riječima, stvari su objekti uvijek tako što njihov odnos spram drugoga objekta znači ujedno i njihov proces „subjektiviranja“. Bilo bi pogrešno pripisati Heisenbergovoj neodređenosti bilo kakav status „proizvoljnosti“, pa epistemologijski otuda izvoditi razloge za „novi skepticizam“. Fizika je od Einsteina postala univerzalnom znanošću konstrukcije svijeta i njegove eksperimentalne otvorenosti-zatvorenosti. Postala je to upravo na pretpostavkama opisa „objektivnih“ stanja događaja u materijalnome svijetu. Utoliko nije nimalo začudno što se kvantna teorija sinonimno naziva kvantnom mehanikom. Problem kretanja, doduše, nije više onaj iz Zenonove aporije o Ahileju i kornjači. Umjesto toga, sada je temeljni problem kako objasniti prostorno-vremenske odnose nakon što je Albert Einstein svojom znamenitom formulom E=mc2 otvorio mogućnosti sjedinjenja kozmologije, fizike i kibernetike. Stvaranje svijeta, kretanje čestica u dinamičkoj praznini prostora, kozmički valovi i nastanak „novoga“ kao implozije informacija u svemiru definitivno ruše svaku opsjenu o zatvorenosti „subjekta“ unutar vlastite mreže značenja. Naposljetku, pitanje o entitetu koje nazivamo samosvijest više se ne može zasnivati na metafizičkim dvojstvima poznatim od početka novovjekovlja u Descartesa. Umjesto toga, ono što nazivamo sviješću nije tek svijest „o“ nečemu kao nečemu što postoji kao objektivnost izvan svijesti, već se u formi neurokognitivnoga stroja pojavljuje u sintezi logičkoga (racionalnoga) i estetskoga (intuitivnoga) mišljenja. Ako je sinteza uvjet mogućnosti nastanka „novoga“ načina osjetilnosti uopće, onoga što smo na početku s analogijom u povijesti španjolskoga baroknoga slikarstva nazvali na tragu Stoichite mističnim ili duhovnim okom, tada se nameću ponajmanje dva pitanja: (1) kako je uopće moguće da nadosjetilnost postane temeljnom ili vodećom kategorijom suvremenih istraživanja tehno-znanosti u smjeru nastanka „kognitivnoga stroja“ i (2) zašto je za konstrukciju „umjetne intuicije“ (A-intuition) potrebno ponajprije pokazati da je riječ o „nesvodljivoj svodljivosti“ onoga što se od novoga vijeka uspostavlja vladajućom paradigmom mišljenja uopće – komputacija (računanje) kao strojno organizirani poredak informacija iz kojeg se izvodi mogućnost sintetiziranja „novoga“ (invencije) i „stvaranja“ (kreativnosti)? Jasno je da su ta dva pitanja međusobno povezana. Dok se u prvome pita klasično filozofijski o uvjetima mogućnosti nastanka onoga što je „nemoguće“ bez dokidanja i prevladavanja granica iskustva kao takvoga, drugo ispituje što uopće znači neodređeni „slučaj“ u okviru redukcije na nešto već otprije poznato. Nije potrebno posebno isticati da je u potonjem slučaju riječ o teoriji emergencije (Emergenz-theorie). Njezin je glavni smjer mišljenja onaj koji se odnosi na tzv. „složene strukture“. Pritom se odnosi između pojmova „uzročnosti“ (kauzalnosti) i „nastanka“ (emergencije) razmatraju s onu stranu klasičnih dualizama. Jedan od takvih hibridnih pojmova jest i „kauzalni kompatibilizam“, a upućuje na iznimku kada se ne isključuju u objašnjenju pojava fizikalni i mentalni „uzroci“. Kada i pod kojim uvjetima nastaje „nešto“ što se ne može odrediti jedino s pomoću fizikalno utvrđene uzročnosti, primjerice u medicini kad je riječ o autoimunim bolestima, zahtijeva uvođenje u filozofijski, znanstveni i umjetnički diskurs ono što pripada neodređenosti. (Jens Greve i Annette Schnabel (ur.), Emergenz: Zur Analyse und Erklärung komplexer Strukturen, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2011., str. 21.) No, kao što smo to vidjeli u analizi Heisenbergove kvantne teorije, problem je utoliko veći ukoliko se radi o složenosti odnosa između različitih razina stanja objekata u nastanku novoga događaja. Što je, dakle, veća razina složenosti to je manja mogućnost redukcije ostavljene spoznaji koja počiva na analogiji, simetriji, sličnosti između dva različita poretka značenja. Uostalom, sam se jezik nakon kraja metafizike u kibernetici i tehno-znanostima u sebi transformira. To znači da postaje hibridna složevina različitih područja. Da bi fizika danas objasnila ideju „velikoga praska“ i nastanka svemira, a teorija digitalnih medija dovela do prozirnosti razloge zašto je svaki „novi“ medij samo „napredak“ i „razvitak“ u logici tehnosfere, potrebno je imati na raspolaganju jezik fluidnosti i neodređenosti. Metafore i neologizmi stapaju se u nastanak neke vrste univerzalnoga metajezika. U njemu na istoj razini vladaju, govoreći delezovski, filozofijski koncepti, umjetnički percepti i znanstveni funktivi. Ipak, što ćemo uopće s tom gotovo neodredljivom slikom mišljenja koja povezuje, simbolički govoreći, El Greca s megaračunalom koje koristi inpute, procesore i outpute u stvaranju nadosjetilnosti s temeljnim pojmom „umjetne intuicije“ (A–intuition)? Nije li to znak da moramo napustiti čak i razlikovanje onoga što je dosad metafizički razlikovalo životinju, čovjeka i stroj? Ako robot nove generacije ima mogućnost osjećaja, znači li to da je „umjetna inteligencija“ (A-intelligence) postala u konstrukciji „umjetnoga života“ (A–life) sama sebi dostatnom i sama iz sebe nastajućom? 2. Redukcija kao metoda: Od stroja želja do emocionalnoga stroja Pitanje o „biti“ stroja nadilazi granice mehanike. Uostalom, taj pojam odnosi se na kretanje. Polazeći od osnovnih pojmova mehanike, prostora, vremena, sile i mase Isaac Newton je postavio tri aksioma ili osnovna zakona klasične mehanike. Teorijska proučavanja pojava i zakona gibanja, određivanje njihovih zakonitosti i poučaka, bez obzira na njihovo značenje u stvarnom životu, i služeći se samo matematičkim sredstvima, pripadaju teorijskoj ili racionalnoj mehanici. Mehanika u kojoj se zakoni i metode teorijske mehanike primjenjuju u tehnici zove se tehnička ili primijenjena mehanika. U mehanici se uglavnom primjenjuje deduktivna metoda. Ponajprije se odrede općeniti pojmovi i zakoni, a zatim se logičkim zaključivanjem s pomoću matematičkih i geometrijskih metoda izvode ostali poučci. Pritom se polazi od najjednostavnijih objekata kao što su čestice i kruta tijela, a zatim se postupno uzimaju u obzir i druga fizikalna svojstva (elastičnost, plastičnost), i tako se približuje točnijem poznavanju zakona gibanja i ravnoteže stvarnih tijela u prirodi. Zakoni i metode mehanike imaju široku primjenu u mnogim znanostima pri rješavanju najrazličitijih i često veoma složenih tehničkih problema. Svi tehnički proračuni pri projektiranju i gradnji građevina, projektiranju i gradnji strojeva i mehanizama, prijevoznih vozila, pri proučavanju leta upravljivih i neupravljivih svemirskih letjelica i drugo, zasnivaju se na zakonima mehanike. Posebno značenje dobila je mehanika kada je započelo doba istraživanja svemira s pomoću umjetnih nebeskih tijela. Sve to, međutim, ne govori o „biti“ stroja upravo zato što je kretanje istodobno uvjet mogućnosti svake mehanike i, paradoksalno, svakog mirovanja ili ne-kretanja. Aristotel je odredio prvi atribut ili značajku pojma boga polazeći od njegove ne-pokretnosti. Dakle, nije bog određen pozitivno na početku zapadnjačke metafizike, iz sebi svojstvenoga apsolutno drukčijega načina bitka, nego iz negacije onoga što je pripadno svekolikoj prirodi (physis). Koliko je taj argument protivan suvremenoj metafizici koja u radovima Deleuzea na tragovima Spinoze, Nietzschea i Bergsona odriče transcendenciji linearnu uzročnost prirodnih pojava u ovome razmatranju ostavljamo izvan žarišta.(Vidi o tome: Miguel de Beistegui, Truth and Genesis: Philosophy as Differential Ontology, Indiana University Press, Bloomington-Indianapolis, 2004.) Ono što nas zanima svodi se na pokušaj da se stroj promisli iz svoje vlastite imanentne „biti“. Naravno, pod uvjetom da je to moguće i izvedivo. Već je u prethodnoj rečenici nešto prijeporno. Filozofijski govoreći, mogućnost da se nešto može uopće misliti možda baš i nije dostatan dokaz. Ali zacijelo se kreće na putu k tome da može imati značajke zbiljskoga. Što je u ovome slučaju zbiljsko odnosi se na čin zamišljanja nečega kao nečega u formi sanjarija, fantazija, privida stvari. Jasno je da je to razlika u onome što je moguće kao mišljenje i što je moguće kao zbiljsko. Husserlova je omiljena slika za maštu bila kentaur s flautom. Možemo ga zamisliti, ali nedostaje mu zbiljski sadržaj. Ono što je između obojega (in-between) zaslužuje veću razinu „moguće aktualizacije“. A ono što je zamišljeno i još-ne-ostvareno ne odnosi se samo na djelo (ergon). Stvari su učinci djela od uporabnih predmeta do svetih relikvija. Postoje i drugi oblici mogućega u ozbiljenju koji nisu praktični i pragmatični, a niti služe u kultne i okultne svrhe. Ponajprije, radi se o onome što Luis Bunúel u jednom svojem nadrealističkome filmu naziva „mračnim predmetom želja“. Njegova je odlika da je svagda nedohvatljiv. U stalnome izmicanju subjektu želje „ono mračno“ poput sublimnoga objekta utječe na čitav spektar ljudskoga djelovanja s obzirom na seksualnost i načine iskazivanja želje u zabranama premreženom društvu. No, kada rabimo riječ stroj u emfatičnome značenju te riječi mislimo ipak samo na ono što ima kvalitete i atribute nesvjesnoga, automatskoga, nadomjesnoga i umjetnoga. Stroj prethodi ideji mehanike i zato je uvijek njegova „priroda“ između otvorenosti u nadolazećoj budućnosti i zatvorenosti u „carstvu nužnosti“ ideje prirode (natura naturans i natura naturata). Kako opisati stroj koji bi u sebi sintetizirao osjećaje i kognitivno polje različitih očitovanja ljudske inteligencije ne tek kao oponašanje, već kao višu razinu djelovanja? Čini se da je to iznimno složena zadaća. Razlog leži u tome što je stroj u metafizičkoj tradiciji ono hibridno, posredujuće i između dvojega – životinje i čovjeka. Budući da životinja postupa nagonski u njezinoj je „prirodi“ posrijedi igra nužnosti i slobode unutar zatvorenosti nagona za preživljavanjem unutar zadane okoline. Čovjeku je ova nužnost uskraćena. Zauzvrat mu je podareno nešto iznimno – inteligencija koja se opredmećuje u stvaranju tehničke ili umjetne okoline. Naravno, kada nastojimo uspostaviti razliku između životinje i čovjeka posežemo za jezikom izvan tradicionalnoga sredstva sporazumijevanja. U suvremenoj komunikologiji Vilém Flusser je utemeljitelj ideje o komunikaciji kao umjetnome načinu ljudskoga bitka u zajednici koja je tehnički konstruirana. „Kôdovi (krugovi poredani od kamena, govorni jezici, napisani tekstovi, nacrtane skice), sačinjeni od simbola, u pravilu su, dakle, mostovi između čovjeka, koji je ubačen u egzistenciju, i svijeta, iz kojeg je izbačen – ti kôdovi označavaju svijet. Ali oni su i mostovi između pojedinačnih ljudi: oni trebaju dati značenje svijetu za drugoga, a to znači da oni označavaju svijet sukladno ‘dogovoru’.“ – Vilém Flusser, Kommunikologie, Fischer, Frankfurt a. M., 2007., str. Ključan riječ/pojam razlikovanja između prirode i tehnike jest ono što jeziku daje nova značenja, a životu u biološkome i postbiološkome smislu mogućnost otvorenosti – kôd. Život u kodificiranome svijetu označava da je priroda postala umjetnom okolinom zahvaljujući korištenju kulturnih tehnika. Povijest se tako preobražava iz svrsishodne eshatologije bitka u mediologijsko kretanje tehnički nastalih kôdova kulture. Ako stroj uopće može imati svoju inherentnu „logiku“ izvan onoga što pripada iznimnosti ljudske inteligencije, onda je to očito nešto sintetsko i hibridno, u sebi transjuktivno, i stoga rezultat osamostaljenja od onto-geneze kozmičke evolucije. Svedemo li raspravu na pojavnu razinu, tada se ono što stroj (mašina, machine) čini strojem u uobičajenom značenju riječi izvodi iz operacija potrebnih za nastanak novoga proizvoda. Znanstvena definicija stroja u fizici i inženjerstvu jest da je to svaka naprava koja prenosi ili pretvara energiju ili, pak, naprava za povećanje vrijednosti sile, izmjenu smjera djelovanja sile ili povećanja brzine kojom se obavlja neki rad. U svakodnevnom životu značenje se ustalilo za naprave, koje imaju najmanje jedan pomični dio,a koje pomažu ili izvode neki rad. Strojevi s jedne strane zahtijevaju jedan vid ulazne energije, da bi na izlazu dali neki drugi vid energije, najčešće u obliku mehaničkoga rada. Profesor elektroinženjerstva na MIT-u u Bostonu, robotičar i zastupnik posthumanizma Marvin Minsky u svojoj knjizi Računanje: Konačni i beskonačni strojevi (Computation: Finite and Infinite Machines) iz 1967. godine na tragu kibernetike Norberta Wienera govori o strojevima s onu stranu mehaničke operativnosti ljudskoga rada. Problem s definiranjem „stroja“ (mašine) u kibernetičkome smislu riječi dolazi već otuda što odnos između ljudi i tehnike nije jednoznačan. Utoliko se problem ne rješava tek time što ćemo razlikovati alate i mehaniku od složene industrijske tehnologije. Automatika se od mehanike razlikuje, naime, po tome što je njezina samopokrenutost rezultat reproduktivne tehnike ponavljanja istih operacija u svrhu učinka umnožavanja izvornika. Međutim, Minsky ima u vidu stroj kao učinak one tehnologije koja napušta razlikovanje mehanike i automatike. Radi se, naravno, o „mislećim strojevima“ čije su operacije programirane. Stoga je njegova razlika između „konačnih“ i „beskonačnih“ strojeva ona koja nastaje uvođenjem komputacije (računanja) u proces rada. Umjesto definicije stroja koji obavlja već unaprijed određene operacije kao naprava ili uređaj sastavljen od mehaničkih dijelova, stroj koji računa ima posve drukčiji ontologijski model. Zato su za Minskoga strojevi (mašine) samo fizički modeli apstraktnoga procesa mišljenja.(Marvin L. Minsky, Computation: Finite and Infinite Machines, Prentice-Hall Inc., New Jersey, 1967., str. 4-6.) Sve se radikalno mijenja kada robotika 1980-ih godina otpočinje s praktičnom primjenom istraživanja djelovanja „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) na ljudsku okolinu. Stroj se više ne može objasniti nikakvim zaobilaznim putem metafore ili analogije s postupkom prirode u značenju oponašanja (mimesis). Postavke Minskoga zanimljive su utoliko više jer je riječ o primjeni tehno-znanosti u nastanku stroja koji u prototipu robota ispunjava dvije dotad razdvojene funkcije „umjetnoga uma“: jedna je kognitivna, a drugo neurofiziologijska. Pokušaj da se sintetizira svjesno i nesvjesno, racionalno i intuitivno bio je uvjetovan zaokretom u odnosu između mišljenja i bitka. Kako je to već predskazala Kopenhagenska škola kvantne teorije, odnos između objekta kao čestice i vala spram subjekta koji promatra proces nastanka ili događaj u eksperimentalnome načinu izvođenja svijeta postao je komplementaran. No, bez varijable vjerojatnosti i načela neodređenosti nije moguće pristupiti onome što označava susret živoga i umjetnoga, biosa i téhne. Zašto je to toliko odlučujuće za razvitak informatike i kompjutorizacije? Dva su razloga. Prvi je taj da komputacija (računanje) mora omogućiti stroju optimalnost izvedbe (input-output). A to može jedino ako isključi djelovanje linearne uzročnosti. Samo se u kruženju informacija odvija proces nastanka novoga proizvoda. Informacija, dakle, nije tek dio niza koja ide u beskonačnost. Njezina je „priroda“ u tome da tvori sklopove podataka koji su sami neizbrisivi zato što ovjekovječuju poredak značenja svojom virtualno-slikovnom prisutnošću. Drugo, vjerojatnost i neodređenost omogućuju ono što nikad u povijesti „napretka“ i „razvitka“ tehnike nije bilo izvedivo. Tehnika je bila radna operacija mehaničkoga stroja. S industrijskom tehnologijom dospjela je na razinu sredstva/svrhe zadovoljenja ljudskih želja. No, tek s tehnosferom ili kibernetičkim prijenosom informacija nastaje mogućnost zajedničkoga djelovanja i užitka u estetskome načinu komunikacije između ljudi i strojeva. Čini se da je upravo to razlogom zašto vjerojatnost i neodređenost postaju uvjeti mogućnosti slobode izbora unutar samoga poretka želje kao dispozitiva koji kontrolira društveno-kulturalne načine njezina zadovoljenja. To je ono što Gilles Deleuze i Felix Guattari u Anti-Edipu nazivaju produktivnim modelom želje u kasnome kapitalizmu. Stroj želja proizvodi nove želje iz jednostavnoga razloga čudovišnoga straha od praznine same želje kao takve. Ako je želja shvaćena iz modela industrijske proizvodnje, tada je njezina granica u imanentnoj beskonačnosti samoga procesa proizvodnje. Paradoks? Da, ali istodobno i aporija o beskonačnosti u novome sklopu koji se određuje prijelazom iz industrijalizma u postindustrijsko okružje medijalnih strojeva. Kada znak zamjenjuje stvar, a značenje stvari postaje nadomjesnim životom derealiziranoga objekta, stroj želja nadomještava samu želju. Logika ovoga nadomjeska definitivno dokida prirodu kao izvorište svih daljnjih promjena u strukturi psiho-korporalnoga ustrojstva. Kada više nema prirode, na njezino mjesto zasjeda kultura u formi tehničkoga subjektiviranja svijeta. Subjekt više nije ništa „subjektivno“, kao što je to bilo jasno izvedeno u Heisenbergovim razmatranjima o kvantnoj mehanici. Umjesto toga, subjekt postaje objektiviranom željom u stanju postajanja-razlikom kao mnoštvom. Sve što jest potencijalno može postati strojem samo zato što ono što „jest“ više nije ništa drugo negoli konstrukcija bitka kao događaja-bez-subjekta. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie I, Minuit, Pariz, 1972. Vidi o tome: Henning Schmidgen, „Nesvjesno strojeva: Koncepcije psihičkoga kod Guattarija, Deleuzea i Lacana“, Tvrđa, br. 1-2/2013., str. 131-138. S njemačkoga preveo: Boris Perić) Budući da se strojem definira sustav aparata i način tehničke egzistencije objekata koji povezuju organizam i konstrukciju čini se posve razvidnim kako je njegova „bit“ ono između (in-between). Nije to ni ljudski rad niti umjetnička proizvodnja kao reprodukcija. Singularnost stroja dolazi iz uvjeta mogućnosti spajanja živoga i neživoga, prirode i tehnike. Ideja stroja u biokibernetičkome modelu mišljenja stoga pripada sintezi prostora i vremena kao neodređenosti u intervalima nastanka „novoga“. Ova sinteza, pak, omogućava da se prostor sažima, a vrijeme rasteže u beskonačnost. Nije teško zapaziti da je to značajka virtualnosti. Uronjenost (imerzija) u virtualni prostor označava istodobno prisutnost u tzv. realnome vremenu. Stroj ne funkcionira niti djeluje u okviru bilo kakve logike konjunkcije-disjunkcije. Naprotiv, stroj postaje idejom sintetiziranja „umjetnoga života“ (A-life) već time što ne prikazuje i ne predstavlja „bitak“. Umjesto toga, stroj kao kompjutor vizualizira pojmove na temelju programiranja kôdova jedne posve autonomne komunikacije između strojeva i ljudi kao objekata. Zato je ključni pojam/riječ digitalnoga doba i njemu pripadnoga strojnoga organiziranja svekolikoga života subjekata/aktera umreženih društava postala – interaktivnost. (Vidi o tome: Claudia Gianetti, Digitale Ästhetik: Einleitung, www.medienkunstnetz.de/themen/aesthetik_des_digitalen. Gianetti razvija u svojoj interpretaciji digitalne estetike postavku da je interaktivna medijska umjetnost umreženih kompjutora promijenila tradicionalnu diobu na umjetničko djelo, umjetnika i publiku. Participativnost ove umjetnosti dovodi do obrata time što djelo u odnosu na promatrača stvara inter-aktora. Otuda pojam „interaktivnost“ ne upućuje na puko među-djelovanje promatrača u komentiranju estetskih i umjetničkih vrijednosti djela. Umjesto tog „pasivnoga“ načela recepcije, sada je riječ o „među-aktivnosti“. Djelatnost se djela poopćuje time što prelazi iz individualizirane sfere u kolektivnu prisutnost. Uvjet mogućnosti interaktivnosti u dematerijaliziranome stanju jest, dakako, postojanje interneta. Bez mreže i aparata potrebnih za prijenos podataka nema nikakve „inter-aktivnosti“. Zbog toga se komunikacija unutar mreže s obzirom na novi estetski status umjetničkoga djela nužno promeće u otvorenost značenja. Uloga promatrača (spectator) postaje odlučujućom. No, on bi bio posve nevažan bez promjene koja pogađa čitavu metafizičku strukturu trojstva djela, subjekta/aktera i korisnika sadržaja. Gianetti zato preuzima u svoju analizu pojam meta-autora iz radova američkoga kognitivnoga znanstvenika Douglasa Hofstadtera, prema kojem program stvara novi tip „autorstva“ s onu stranu svih dosadašnjih metafizičkih granica između stvaratelja i onih koji u stvorenome (djelu) estetski uživaju.) Zaustavimo se ovdje. Ponovimo temeljnu postavku da se u doba nastanka „umjetne intucije“ (A-intuition) u usavršavanju ideje „mislećega stroja“ na temelju razvitka programa „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) događa paradoksalan obrat. Prostor iz praznoga mjesta događaja sudaranja čestica u valovima sažima se implozijom informacija u virtualnosti, a vrijeme se beskonačno ubrzava. I na taj način ono realno postaje konstrukcijom „umjetnoga života“ (A-life). Što je bilo pasivno, postaje aktivno, a što je bilo prazno od događaja postaje vjerojatnošću neodređenosti onoga što događaju podaruje mogućnosti konstantne promjene „bitka“. Ako je tome tako, tada je bjelodano da su glavni razlozi istraživanja načina djelovanja ljudskoga mozga kao modela za umjetni život (inteligencija+intuicija) u proširenju i ubrzanju neurokognitivnih sposobnosti onoga što više nije „čovjek“ u metafizičkome smislu te riječi. Proširenje se odnosi na prostor, a ubrzanje na vrijeme. U oba slučaja svjedočimo isto: težnju za dosezanjem beskonačnosti. Ne zaboravimo da Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? (Qu’est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 1991/2005, str. 118)) uvode u optjecaj pojam „beskonačne brzine“ (vitesse infinie). Što znači težnja za dosezanjem beskonačnosti? Na prvi pogled ta je misao toliko bliska djetinjim fantazijama i istodobno je temeljnim problemom čitave metafizike kako Zapada tako i „ostatka svijeta“. Mitske projekcije nastanka svijeta i njegova kraja iz kojih su nastale filozofija i religija, umjetnost i znanost, svakome biću podaruju mogućnosti produhovljenja. Ispravnije kazano, svijet je sveobuhvatnost svjetske duše (anima mundi). Stapanjem s izvorom nastanka samoga svijeta duša se vraća u svoje okrilje. Nije teško pronaći mnoštvo podudarnosti između svjetskih religija o razumijevanju smrti kao kraju konačnosti tjelesnoga bitka. Svjetlost pritom nema samo simboličko značenje sfere izvantjelesnoga života. Astralna tijela i uronjenost u beskonačnost svemira tvore putokaze novih duhovnosti i u doba posthumanizma/transhumanizma. Prelazak iz nužnosti singularnosti bitka u mogućnost „drugoga života“ koji pretpostavlja nerazorivost svagda promjenljive „biti“ otvara vrata stvaranju „novoga“ koje nije ni jedno ni drugo, ni božansko niti ljudsko, a ipak sintetizira u svojem načinu tehničkoga objekta nešto demonsko i čudovišno. To područje neodređenosti pripada tehnosferi. Zbog toga je problem određenja ideje stroja u suvremenim istraživanjima odnosa „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) i „umjetne intuicije“ (A-intuition) samo u tome što više nema nikakve analogije s „prirodom“. A ono što je tehnički proizvedeno sada uvjetuje čovjeku njegovu transformaciju iz osjetilnosti u nadosjetilnost. Štoviše, samo zahvaljujući tehnosferi život u planetarno doba može ispuniti svoje svrhe i ciljeve. Stroj koji bi imao mogućnost samoproizvodnje sebe samoga u formi „umjetne energije, mase i brzine“ mora biti stoga upravo ono što nadilazi čak i opreke uma i osjećaja (inteligencije i intuicije). Ako je nadilaženje način konstrukcije takvog stroja stvaranja kao autopoietičke singularnosti, onda je razvidno da su prostor sažimanja i vrijeme beskonačne brzine s onu stranu ljudskoga. Čovjek više nije stvaratelj koji oponaša Boga ili prirodu. On je postao sintetiziranim stvorom/objektom želje za stapanjem s beskonačnošću prelaskom iz tjelesnosti u čisti oblik nadolazeće neposrednosti „umjetnoga života“ (A-life). Kretanje koje istodobno omogućava prisutnost „ovdje“ i „ondje“ ima značajke virtualne aktualizacije. U kultnoj TV-seriji Zvjezdane staze (Star Treck) iz 1966-1969. godine stroj koji omogućuje teleportaciju ili premještanje fizičkoga tijela u drugi prostor zahvaljujući kvantnoj mehanici i njezinim načelima naziva se – teleporter. Njegova je uloga u multidimenzionalnome prijenosu energije kao mase koja brzinom svjetlosti premošćuje fizičke udaljenosti. Ako otklonimo neizbježni udjel utopijskoga u ideji „nadolazeće neposrednosti“ vidimo da je temeljni problem teleportacije zapravo metafizički. Stroj koji omogućuje tijelu kao objektu nadilaženje granica fizike tvari mora misliti „brže“ i djelovati „učinkovitije“ od onoga što pripada sferi „umjetnoga uma“. Usporedimo li to sa stanjem u razvitku tehnologije od razdoblja industrijske proizvodnje u 20. stoljeću do današnje robotike i genetskoga inženjerstva vidimo stalno i linearno ubrzavanje. O brzini ovisi preživljavanje telematskih društava. (Paul Virilio, Speed and Politics: an Essay on Dromology, Columbia University Press, New York, 1986.) Naivno dječje pitanje o tome zašto je potrebno da svaki novi tehnički objekt prijenosa energije, mase i informacija istodobno mora biti i brži od prethodnoga razrješava se rezom u „biti“ ideje linearnoga napretka. Štoviše, potonje je jedno te isto. Ako bi brzina ostala konstantnom više ne bi postojala mogućnost onoga što jest „bit“ svake moguće aktualizacije u vremenu. Izostalo bi opravdanje za postojanje ideje „novoga“. Ubrzavanje valja shvatiti načinom egzistencije tehničkoga objekta u odnosu na njegove forme iz prošlosti. Dođe li do usporavanja u procesu kumulativnosti tehničkoga „napretka“ nije posrijedi tek kriza ili iscrpljenost modela tehničke učinkovitosti. Ono što je daleko važnije svodi se na problem nemogućnosti ravnoteže između inovacija u tehno-znanostima i zastarjelosti društvenoga i kulturnoga okvira u kojem se zbiva tehnologijski „napredak“. Time se posebno bavio i filozof tehnologije Gilbert Simondon. No, u svemu iskazanome dosad smo dohvatili tek tehničku razinu problema. Metafizička je, usuprot tome, u „biti“ tehno-geneze. Ona se više ne utemeljuje izvan vlastite „logike“ postrojenja u mozgu kao ne-mjestu onoga što Deleuze i Guattari nazivaju kaosmosom. Odnos mozga i tijela nije više vertikalan. Misliti bez tijela, doduše, jest moguće. No, samo ukoliko „umjetnu inteligenciju“ (A-intelligence) shvaćamo bestjelesnom. I to u jednom drukčijem značenju od klasičnoga razumijevanja tjelesnosti. Čini da je ispravno ustvrditi kako mozak kao mjesto svih kognitivnih operacija ima funkciju sinteze uma i emocija. A ta se sinteza ne može izvesti bez odnosa s okolinom. U životnome okružju odvija se sada ono što više nema karakter povijesnoga događanja. Cilj i svrha tehno-genetskoga sklopa postaje samo omogućiti novi način interplanetarne egzistencije bića kao objekata. Povijest se time rasklapa. Dolazi doba historiziranja i muzealiziranja. Bez povijesti objekti potrebuju pohranjivanje u dispozitiv pamćenja. Jedan od razloga zašto je danas glavni problem robotike i nanotehnologije pronalazak sveze između mikrotvari i okoline u kojoj ona „funkcionira“ zacijelo leži u sintezi osjetilnosti i nadosjetilnosti. Kako, naime, strojeve iz logike komputacije (računanja) dovesti do razine mišljenja s onu stranu klasičnoga pojma „uma“? Drugim riječima, kako „kognitivni stroj“ prevesti u „emocionalni stroj“ a da to ne proizvede neželjene posljedice raspada i uništenja čitavoga sklopa posthumanoga stanja? (Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 13-63. i 65-117.) Time se bavio već spomenuti Marvin Minsky u svojim teorijskim i praktičnim istraživanjima robotike, inženjerstva i razvitka „umjetne inteligencije“ (A-intelligence). U ranoj knjizi 1960-ih godina njegovo je shvaćanje pojma stroja još uvijek ono koje pripada kibernetici i okružju mišljenja iz kojeg je Claude Shannon izgradio matematičku teoriju komunikacije. Naravno, bez komputacije (računanja) i bez algoritama ne postoji mogućnost da se mehanički procesi uzdignu do razine automatske obrade podataka. Ako je Turingov stroj imao problem s pamćenjem onoga što omogućava prijenos podataka iz jedne u drugu bazu, pa su prvi kompjutori bili zapravo registarski strojevi, korak dalje učinjen je konstrukcijom hardwarea. Zahvaljujući svezi informacije, kôda i memorijske kartice ubrzanje je čitavoga procesa dovelo do toga da je AI (A-intelligence) postala istoznačnom s onime što je Minsky nazvao „ontologijom programiranja“. Jezici u programskome kôdu bili su strukturirani tako da se od sintakse i semantike oslobodila pragmatika znanja o samome procesu. Drugim riječima, jezik u logičkome sustavu komputiranja i sam je postao know-how. Na taj je način „bit“ jezika u tehničkome razumijevanju stvari izgubio moć višeznačnoga kazivanja, a ujedno je dobio mogućnost primjene u novim situacijama. Kognitivne znanosti, uostalom, na tragu ove „arhitekture uma“ nadograđuju iskustva koja u svojoj teoriji pisma (l’écriture) kao teksta paradigmatski razvija rani Jacques Derrida u knjizi O gramatologiji (De la grammatologie) iz 1967. godine. Na jednom mjestu Derrida jasno pokazuje koliko je preklapajućih tendencija između kibernetike, semiotike, lingvistike, informatike i komunikacije u stvaranju novoga svijeta koji dokida vladavinu prirode s njezinim moćnim povijesnim apriorijem bitka-Boga-čovjeka-svijeta: „U istom značenju biolog danas govori o pismu i programu, kad govori o najelementarnijim procesima informacije u živoj stanici. Naposljetku, postoje li ili ne bitne granice, svekoliko područje koje prekriva kibernetički program postat će poljem pisma. Za pretpostaviti je da teorija kibernetike može u sebi sadržavati sve metafizičke pojmove – sve do onih duše, života, vrijednosti, sjećanja – koji su se donedavno upotrebljavali kao suprotstavljanje stroja čovjeku, ona će, dok se njezina povijesno-metafizička pripadnost također obznani, morati sačuvati pojam pisma, utiska, grama ili grafema.“ (Jacques Derrida, De la grammatologie, Minuit, Pariz, 1967., str. 19.) Posljednje rečenice Derride pokazale su se nostalgijom za poviješću. Vizualizacija pojmova u digitalno doba s vladavinom „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) sliku pretvara u informaciju. To znači da je pismo kao tekst u smislu traga (grammé) posljednja postaja jezika kao „logike komunikacije“. Zatvorenost teksta kao temeljne strukture u kružnu igru govora i pisma od početka je zapadnjačke metafizike problem odnosa između izvornoga (arché) i iterabilnoga. Ako se, međutim, stvari postave drukčije, pa se ustvrdi da je sam izvor već uvijek nemoguć bez ponavljanja u drugome i drukčijem, onda je prvi korak do suspenzije i neutraliziranja logičko-kauzalne sheme kretanje u krugu mnoštva uzroka i mnoštva posljedica. Jedno se nadomještava Mnoštvom (čestica), a singularnost bitka postaje događajem promjene njegova stanja. Ipak, čak i takvo rastemeljenje logike – Derrida to zove „logocentrizmom“ – još uvijek nosi u sebi trag utemeljenja. Dakako, ovaj je trag manje zapovjedan i manje obvezujući. Ali je ipak još uvijek obvezujući. Kada to ne bi bilo tako, tada bi čitav projekt Derridine dekonstrukcije ostao pukom igrom pronalaženja rupa u švicarskome siru metafizičke tradicije. Izaći iz te matrice mišljenja nije moguće tek rastemeljenjem metafizike prisutnosti. Potrebno je u potpunosti prijeći na drugu obalu. S nje se u daljini nazire ono čudovišno blisko mitskome mišljenju. Nije stoga začudno što je temeljno pitanje tehničkoga svijeta sadržano u objašnjenju načina kojim pismo kao program prelazi u čistu informaciju ili uputstvo za buduće djelovanje. Program, pak, ne može bez informacijskoga kôda: 0-1. Početak slike na kraju pisma, a tako bi trebalo kritički reinterpretirati ranoga Derridu i njegovo mišljenje kako je tekst univerzalna struktura koja nema ni početak niti kraj, označava ono što bismo mogli nazvati nultim stupnjem posredovane neposrednosti. Bljesak uvida u spoznajnome smislu čiste osjetilnosti stapa sliku i jezik. Između božanskoga prikazanoga u slici i opjevanoga u mitskome kazivanju nema posrednika. U prisutnosti naodosjetilnoga priroda se sama otvara u mnoštvu epifanijskih događaja. Sve poprima značajke jedinstva, jednokratnosti, iskonske sinteze zora i pojave. Time prostor-i-vrijeme obitavanja čovjeka i drugih bića postaje događajem koji sam sebe uzdiže do intuitivnoga viđenja ljepote i strahotnosti bitka kao takvoga. Gdje je u tome posredovanje? Nigdje drugdje negoli u onome što se urezuje u prisutnost kao trag, pismo, tekst. Zbog toga je posve razvidno da između neposredne vizije i programa valja smjestiti ono mišljenje koje još stoji kao alternativa metafizičkome kazivanju. Alternativa označava mogućnost drukčije povijesti i Drugoga kao nesvodljive ne-prisutnosti. Ako je glas početak govora, a pismo početak teksta, onda je vizija kao program početak i kraj strojeva. Pritom se mogu analitički izdvojiti tri takva univerzalna modela: (1) strojevi vizije; (2) misleći strojevi i (3) emocionalni strojevi. Prvi počivaju na vizualnome kôdu, drugi na algoritmima nužnim za komputaciju (računanje), dok se treći orijentiraju iz intuitivnoga izvora mišljenja. Vidjeti, računati i neposredno doživjeti znači sintetizirati dva modela mišljenja – logos i aisthesis – u formi slike kao tehnosfere. No, ono što je Minsky u svojim aplikacijama nastojao ostvariti u kompjutorskome načinu stvaranja društva zasnovanoga na proširenju uma neuronalnim mrežama kao „svijetom“ izlazi iz paradigme jezika-pisma-teksta. Štoviše, problem s kojim se još jedino bavi robotika i inženjerstvo u konstrukciji „umjetnoga života“ (A-life) pripada slikovnoj komunikaciji između objekata umreženih u neurokognitivni sustav mislećega stroja. Umjesto logike koja proizlazi iz simboličke moći komputacije (računanja), jedino preostalo polje usavršavanja kompjutora u programiranju složenih životnih operacija pronalazi se u području ljudske osjetilnosti. Osjećaje ljudskoga bića, to mračno i nesvodljivo carstvo slučaja i neodređenosti, taj emocionalni kaos koji ima svoj vlastiti poredak značenja, valja nastojati programski dovesti do razotkrića posve novoga načina mišljenja s kojim se čitava povijest odvija u znaku stvaralaštva. Minsky je, dakle, prethodnikom istraživanja „umjetne intuicije“ (A-intuition), jer je svojom posljednjom knjigom Stroj osjećaja: Zdravorazumsko mišljenje, umjetna inteligencija i budućnost ljudskoga uma (The Emotion Machine: Commonsense Thinking, Artificial Intelligence, and the Future of the Human Mind) iz 2006. godine otvorio problem „nadolazeće neposrednosti“ života. (Mrvin Minsky, The Emotion Machine: Commonsense Thinking, Artificial Intelligence, and the Future of the Human Mind, Simon & Schuster, New York, 2006.) Poput nekih drugih vizionara digitalnoga doba, primjerice Flussera, tako i Minsky nastoji uobličiti svoju teoriju „arhitekture uma“ s pomoću kibernetičke nove cjeline. U nju pripadaju psihologija, sociologija, informatika i kognitivne znanosti. No, za razliku od Flussera, koji je pokušao otvoriti problem jedne posve drukčije teorije komunikacije u kodificirane svijetu tzv. telematskoga društva, Minsky polazi od svojevrsne policentrične ontologije društvenoga uma koji se upisuje u mnoštvu svojih stanja. Sve je međusobno povezano, a društvo je shvaćeno kao mreža (network). Ova ključna riječ/pojam digitalnoga doba odnosi se na projekciju i stvarnost, pa sjedinjuje metaforično i simboličko značenje s jedne strane, te u sebi pohranjuje slikovno-pragmatičko rješenje spora između homogenoga prostora i realnoga vremena. Mreža nije pritom vertikalno-horizontalna, nego se neprestano zakrivljuje poput Riemannova prostora. A budući da nema središta niti rubova, tada je nužnost međusobnoga djelovanja složenih stanja u kojima se nalaze subjekti/akteri istodobno i mogućnost promjene stanja. Ono što Minsky posebno naglašava u svojoj operativnoj teoriji pripadnoj kognitivnim znanostima jest da se mozak kao neuronalna mreža pojavljuje u „mnoštvu resursa“, a ne kao centralizirani sustav upravljanja okolinom. To samo znači da emocije i logičko mišljenje nisu ponorom razdvojeni. Oni tvore jedinstvenu strukturu. Zbog toga se mozak mora ponašati kao stroj u posve drukčijem značenju od mehaničke naprave i postrojenja. Ako se usporedi djelatnost ljudskoga uma s onim kompjutora, vidimo da su razlike bjelodane. Fenomen ljudskoga sjećanja u razlici spram pamćenja kognitivnoga stroja usmjereno je na događaje i objekte koji se nalaze u stanju nesvjesnoga protoka asocijativno povezanih informacija. Sjećanje je uvijek vezano uz kontekst. Može se tek reaktivirati događajem iz neposredne prisutnosti na koji pojedinac odgovara sa srdžbom ili strahom, agresivno ili povlačenjem pred izvorom traume. Stroj se, tome usuprot, u okviru razvitka „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) razmatrao iz modela linearnosti. Unutar zadanoga sustava pravila stroj postupa predvidljivo. Zbog toga je poput pisma njegova logika u iterabilnosti, a ne kontekstualnosti, rekao bi Derrida. Ako, prema Minskome, ne postoji bitna razlika između emocija i racionalnosti kad je riječ o načinu kojim „resursi“ mozga funkcioniraju, a ima ih uistinu mnoštvo, tada se „emocionalni strojevi“ ne mogu drukčije odrediti negoli kao složeni hologrami fizičkoga, socijalnoga i psihološkoga djelovanja. (Vidi o tome: Jozef Kelemen, „From Artificial Neural Networks to Emotion Machines with Marvin Minsky“, Acta Polytechnica Hungarica, Vol. 4, br. 4/2007., str. 5-15.) Kako Minsky postavlja u odnos ljudski mozak, kompjutor ili kognitivni stroj i stvora/robota koji djeluje još uvijek upravljanjem-navođenjem zahvaljujući programiranju operacija potrebnih za složeno funkcioniranje u tzv. realnome svijetu? Ovo „sveto trojstvo“ vladavine tehnosfere u svakodnevnome životu otpočinje se odvijati pred našim očima. Već vidimo posljedice promjena uvođenjem robotike u svakodnevicu. Japanski robotičari stvorili su mogućnosti da u Tokyju uskoro neće više biti potrebe za „živim“ vozačem taksija; kineski se, pak, bave aplikacijama za ono što već imamo s masovnom primjenom dronova u praksi. Posrijedi je vladavina autopoietičkih sustava. Ili jednostavnije: samo-organiziranje, samo-upravljanje i samo-navođenje stroja više nije utopijskim vizijama iz SF-romana i filmova. Sve je već „tu“. Minsky upotrebljava u svojem opisu psihokognitivnoga djelovanja stroja ovu tročlanu strukturu mozga, kompjutora i robota kao novu analogiju s metafizičkim svijetom „prirode“ i „života“. No, ono što je posve autonomno svodi se na neologizam panalogije koji proizlazi iz paralelne analogije. Što to znači? Ponajprije, mozak ne funkcionira jednosmjerno i pravocrtno. Umjesto toga, valja pokazati da se uvijek radi o višestrukim i višestranim kontekstima u kojima um pokušava riješiti probleme. Stoga je uvođenje pojmova poput multi-agenta i multi-resursa logični nastavak mišljenja koje nastoji biti istodobno integrativno i nesvodljivo na jedan obvezujući model. Tzv. racionalno mišljenje ne može postojati bez intuicije. Uostalom, to je bilo jasno i Husserlu kad je u istraživanjima transcendentalnoga podrijetla svijesti razgraničio djelatnost mišljenja (noesis) od njegova predmeta (noema). Postavka o intencionalnosti svijesti nije značila i odbacivanje uloge intuicije. Naprotiv, ona prethodi refleksiji, iako je čitava gradnja metafizike ono što je bilo prethodeće zatvorila u problematiku osjetilnosti i osjećaja, te je prepustila ovo područje psihologiji i estetici. (Vidi o tome: Emmanuel Lévinas, Théorie de l’intuition dans la phénoménologie de Husserl, Libraire Philosophique Vrin, Pariz, 2000.) Utoliko je ponovno otkriće intuicije kao predlogičkoga ili predrefleksivnoga „subjekta“ bila iznimno važna poveznica za psihoanalizu i fenomenologiju. Sve do danas ovo je ostalo teorijskim izazovom ponajprije zbog redukcije ljudske osjetilnosti na želju za postvarenjem u tehničkome objektu. Nikako se ne smije izgubiti iz vida da napredak suvremene robotike pokazuje prekoračenje granica u samome pojmu želje. Intencionalna svijest je uvijek usmjerena na nešto kao nešto, a nije ispražnjena od sadržaja svojeg tematiziranja. No, što pokreće i kako nastaje svijest u formi želje za nekim objektom, to je ono što pokušava razriješiti poimanje „emocionalnoga stroja“. Minsky, dakle, polazi od toga da se u međupovezanosti uma unutar društva kao mreže multi-agenata uvijek radi o tri načina razumijevanja nekog djelovanja. Prvi je vezan uz fizičko područje interakcije, drugi uz socijalni čin komunikacije (govor, pismo, tekst, slika), a treći ulazi u područje moći raspolaganja Drugime simbolički ili stvarno. U tom pogledu, mozak, kompjutor i robot nisu tek različite konfiguracije tehničkoga sklopa, nego „panalogija“ za učinkovitost tehnosfere ili sveze/odnosa uma i mašte, logosa i aisthesisa. Već u „Uvodu“ svoje prekretne knjige za daljnja istraživanja „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) Minsky tvrdi da „malo znamo kako funkcionira naš mozak. Kako djeluje imaginacija? Koji su uzroci svjesnosti? Što su emocije, osjećaji i mišljevine? Kako sve to misliti u cjelini?“ (Marvin Minsky, isto, str. 1.) Ne postoje „zakoni mišljenja“ kao što postoje zakoni koji od Newtona do Einsteina nastoje pronaći u prirodnim pojavama, a fizika je u tome paradigmatska znanost, željeznu nužnost odvijanja događaja uključujući i predviđanje mogućih promjena. Ako se u razvojnoj psihologiji pokušava često „oponašati“ formule poznate iz fizikalnih zakona, to je samo znak da se danas ponovno uzima u obzir pozitivnost metoda i eksperimenata na osnovu kojih prirodno-tehničke znanosti dosežu uzor strogosti. Ali, stari spor između naturalizma i psihologizma, koji je bio motiv Husserlu u njegovu utemeljenju „filozofije kao stroge znanosti“ s pronalaskom metode eidetske i fenomenologijske redukcije, iznio je na vidjelo i nešto uistinu „novo“. (Edmund Husserl, Philosophie als strenge Wissenschaft, V.Klostermann, Frankfurt a. M., 1971. 2. izd.) Kao što se u biologiji danas rabe pojmovi iz kibernetike (informacija) i semiotike (kôd) da bi se ideji genetske strukture nasljeđivanja podarila deterministička slika svijeta koja podjednako vrijedi i za biljke, životinje i ljude, tako se u istraživanju dosega „emocionalnih strojeva“, prema Minskome, treba krenuti od nečega što je nesvodljivo. Dakle, nakon svojevrsne kibernetičke redukcije, potrebno je vidjeti zašto više ništa ne može biti samorazumljivo: „svijet“, „emocije“, „osjećaji“. Budući da je u ovome slučaju ponajmanje prisutna filozofijska analiza biti rastemeljenja metafizike, a ponajviše sveza kognitivne psihologije i robotike, pred sobom imamo otvoren problem odnosa ljudskih želja i „umjetnoga života“ (A-life). Problem je to koji sabire „duhovno“ i „tehničko“ polje analize i sinteze. U nemogućnosti zakonomjernoga ponašanja ljudskoga mozga kao modela za kontrolu čitavoga sustava (kompjutor + robot) u kojem se odvija životni proces informacijskih društava, nastaje poteškoća za učinkovitost „umjetne inteligencije“ (A-intelligence). Ona se sastoji u tome što kibernetika mora pretpostaviti postojanje nadomjesne „zakonitosti“ time što se prirodna nužnost uzročnosti suspendira i neutralizira u korist slučaja povratne sprege-petlje (feedback-loop). Što iz toga proizlazi za pitanje o nesvodljivosti čovjeka u tehničkoj transformaciji njegove „biti“? Ponajprije, ako mozak ima višestrukost „resursa“ na raspolaganju za snalaženje u složenome svijetu događaja, to znači da mora nastupiti selekcija u određenju singularnosti čina. Drugim riječima, mozak odašilje posve drukčije signale kao uputstva za djelovanje ako je posrijedi srdžba ili strah, trauma ili užitak. Za Minskoga je to dokaz svojevrsne plastičnosti mozga ili sposobnosti njegove prilagodbe okolini koja povratno stvara nove situacije i kontekste. Nije riječ o pukome odrazu zbivanja u okolnome svijetu. Svijest nije kopija bitka kao jedino moguće stvarnosti. Ona nastaje kao složena konfiguracija stanja odgovarajući na događaje u samoorganiziranome sklopu gena, informacija i znakova. „Emocionalna stanja“ pritom su i „intelektualna stanja“. Nemoguće je suprostavljanje na način dekartovske metafizike dviju supstancija (res cogitans i res extensa). Način mišljenja čovjeka pokazuje se već gestualno. Prigibanje koljena, podignuti prst, stisnuta šaka, raširene ruke…ali i izokrenutost značenja poput Ministarstva ludoga hoda u legendarnome skeču Montyja Pythona. Tjelesnost nije tek puka protežnost kojom rukovodi misleći stroj na svoju sliku i priliku. Iako ga Minsky u knjizi ne spominje kao jednog od glavnih prethodnika kibernetičke tjelesnosti, to je među prvima ispravio Gilles Deleuze. Naime, upravo je filozof Spinoza u svojem univoknome shvaćanju bitka kao supstancije polazeći od imanencije svijesti uputio na čvorište čitavoga problema. (Gilles Deleuze, Spinoza, Philosophie Pratique, Minuit, Pariz, 2003.) Mozak djeluje unutar tjelesne supstancije na taj način što još ne znamo sve što tijelo može. U drugom obratu, to znači da je mozak utoliko plastičniji ukoliko se njegova tjelesnost ili imanencija otvara u mnoštvu perspektiva. Nisu emocije otuda tek podražajni odgovori na izvor mišljenja. One su osjetilne misaone operacije, drhtanje mišljenja pred tajnom postanka, intuitivni prolazak kroz zone refleksije poput bljeska svjetlosti u trenutku. Što može mozak, to se utjelovljuje u drhtaju svijeta bez kojeg strojevi ne mogu funkcionirati kao „veliko trojstvo“ vizije, mišljenja i osjećanja. Najzanimljivije je u čitavoj teoriji „emocionalnih strojeva“ ono što Minsky naziva panalogijom. Nema sumnje da je nastanak „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) u robotici i inženjerstvu povezan s idejom čovjeka kao stroja. Nije to životinja poput vrhunskih predatora opskrbljenih moćnom tjelesnom masom i konstitucijom daleko nadmoćnijom čovjeku poput medvjeda, krokodila i morskih pasa. Čovjek je sveden na ono što se od samoga početka filozofije u Aristotela naziva zoón logon echon (animal rationale). Nije, dakle, definiran postojanjem duše (psyché, anima), nego obdarenosti duhom. I premda je jasno da duh utjelovljen u čovjeku ne može biti bez duševnih svojstava navlastitih ljudima, a to znači da je svaki pojedinac već uvijek moguć tek iz kolektivne svijesti podrijetla u smislu zajedništva svojstava, mozak se kao plastičnost multi-resursa ipak orijentira iz primarne sposobnosti logičkoga mišljenja. Stroj nikad ne može biti „emocionalan“ ako već unaprijed osjećaji nisu uvjet mogućnosti produhovljenja tijela. Ili, iskazano jezikom znanosti, ako ne postoji predkognitivno stanje njegove svijesti kojom misli „duhovnim ili mističnim okom“. Vidjeti unaprijed, neposredno bez ikakve pomoći refleksije, znači misliti stvaralački u kretanju nalik beskonačnoj brzini kojom se misao stapa sa zbiljom. Bez patnje koja tijelu biva zadana rođenjem, bolestima, nasiljem i agonijom mišljenje, doduše, može biti „racionalno“. No, kako su to dobro znali veliki mistici te filozofi tragičnoga osjećanja svijeta poput Schopenhauera, Unamuna i Ciorana, patnja produhovljuje tijelo. Misao oslobođena od iluzija lažne vječnosti pojavljuje se u jeziku, slici, tijelu kao singularan događaj. Ničime izazvan, niotkuda nastao, taj događaj je sam od sebe stvoren i usmjeren na ciljeve i svrhe života koje ne postoje unaprijed niti se mogu prenijeti na sljedeće naraštaje onih koji prelaze u drugu formu egzistencije kao posthumani tehnički objekti, istodobno samosvjesni i pokrenuti željom za mišljenjem kao vlastitim svjetlom slobode i sudbine. No, nije li možda „umjetna intuicija“ (A-intuition) nešto nesvodljivo „treće“ (tertium datur) onkraj svake analogije spram ljudskoga mozga i klasičnoga dvojstva uma i osjećaja? 3. Strojevi intuicije? U čemu je razlika između „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) i „umjetne intuicije“ (A-intuition)? Odmah valja reći da ako razlika uopće postoji ona se više ne može izvoditi iz „logocentrizma“. Jednako je tako nemoguće otkloniti ovaj konceptualni dualizam bez posvemašnjega prevladavanja onoga što ga omogućuje. Uobičajen je postupak mišljenja u doba kibernetike da se razlike više ne misle iz nekog transcendentalnoga izvora. Umjesto toga, kao što je to pokazao Gilles Deleuze u njegovu glavnome spisu „nove ontologije“ Razlika i ponavljanje (Difference et répétition) iz 1968. godine, valja poći od posve drukčijega načina postavljanja problema. (Gilles Deleuze, Différence et répétition, P.U.F., Pariz, 1968. Vidi o tome: James Wiiliams, Gilles Deleuze’s „Difference and Repetition“, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2003.) Ono što jest sada „između“ (in-between) bitka i bića, a što je Heidegger imenovao u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u) iz 1927. godine pojmom ontologijske razlike, nije nipošto nešto unaprijed određeno kao takvo. Posve suprotno, razlika se pojavljuje kao imanentan događaj razlučivanja između Jednoga kao Mnoštva i onoga što se preobražava u stalnome postajanju drukčijim. Razlika jest uvjet mogućnosti nastanka Drugoga (bića) u beskonačnome umnožavanju svjetova. To samo znači da se dvojstvo između bitka i mišljenja sada postavlja na drukčiji način. Nije to dvojstvo klasični metafizički dualizam (realizam vs. idealizam). Sada se sve razmješta tako da dvojstva nisu fiksna i statička, nisu zauvijek određena iz pojma vječnoga i postojanoga bitka, nego se proizvode kao promjenljive veličine u stalnome događanju nove razlike. Primjerice, ako se pođe od suvremenih pojmova biokibernetike kao što su život i informacija, tada postaje jasno da razlika uma i tijela više nije vertikalno postavljena. Deleuze je u svojim ontologijskim istraživanjima pojma razlike i ponavljanja izvodio „vratolomije“ u traganju za onim „trećim“ (tertium datur). Tako je skovao i neologizam u kojem je poništio Kantov transcendentalni zor u odnosu na Humeov empirizam. U Deleuzeovu „transcendentalnome empirizmu“ više nema središnje strukture uma koji tijelu naređuje što uistinu treba činiti u svijetu pojava. Umjesto toga, sve je u znaku rasprostiranja pojmova koji sami sebe stvaraju i razaraju, nastaju i nestaju. Ako tako pristupimo problemu kibernetičke razlike između umjetnoga uma i intuicije, tada je umjetni dualizam zapravo samo analitički putokaz novoga rastemeljenja čitave metafizike, a ujedno i klasične fizike. Na to je lucidno upozorio Gotthard Günther u svojim analizama transjunktivne logike. On tvrdi da ako kibernetika metafizičke dualizme uma i tijela, subjekta i objekta i sl. otpravlja u povijesni muzej ideja, onda je u svemu tome nešto ipak neotklonjivo glede problema nastanka samosvijesti (cogita) s kojim otpočinje novovjekovna filozofija i znanosti. Descartesov cogito ergo sum nije proglašen nevjerodostojnim aksiomom i za suvremenu filozofiju i znanosti. Problem je samo u tome što se pitanje mišljenja kao samosvijesti o objektivnome svijetu izvan nas ne može postaviti bez prethodnoga pitanja: kako samosvijest (cogito) u logičko-matematičkome načinu djelovanja mislećih strojeva (kompjutora) uopće dolazi do svijesti o sebi kao samo-organiziranja, samo-pokretanja i samo-upravljanja sustavom i okolinom? Günther je postavio u pitanje sa stajališta fikcije i iluzije svemoćne objektivnosti fizike i kibernetike pojam subjekta kao tvorca misaonih procesa. Ili drukčije rečeno, temeljni je problem kognitivnih znanosti ono što uopće omogućuje mozgu da djeluje logički i racionalno pod uvjetima transjunktivne logike. Taj je uvjet mogućnosti tradicionalno bio nazivan pojmovima „svijesti“ kao „samosvijesti“, a nakon što se u biologiji i kibernetici umjesto „života“ i „duše“ u prvi plan smjestila ideja autopoietičkih sustava koji ono „živo“ dovode do razine samoreferencije, postalo je jasno kako je sam objekt svoj vlastiti subjekt bez obzira na razine tzv. „svijesti“. Misterij svijesti poprima dalekosežne posljedice za daljnje istraživanje „umjetnoga života“ (A-life). Iz svega proizlazi da ono što je suprotnost logičkome ili racionalnome mišljenju nije ni u kakvoj nižoj razini osjetilnosti, u smislu „duše“ (anima) pripadne životinjama koje intenzivnije osjećaju vibracije zemlje i neba od čovjeka. Njegova tehnomorfna struktura bića nadomjeska u organskome smislu zahtijeva primjerenu konstrukciju alata koji mu omogućuju dostojnu razinu egzistencije. Utoliko je pitanje intuicije jedino preostalo pitanje ne samo filozofije, psihologije i kibernetike u razvitku „umjetne inteligencije“ (A-intelligence). To je i jedino preostalo pitanje tehničkoga oblikovanja svijeta u doba tehnosfere. Kako tvrde kognitivni znanstvenici, robotičari i inženjeri koji se bave mislećim strojevima sve do nedavno pitanje „umjetne intuicije“ (A–intuition) razmatralo se tek popratnom posljedicom komputacije (računanja). Ono nesvjesno strojeva o kojima su govorili Simondon, Deleuze i Lacan, između ostalih, postalo je temeljnim problemom robotike nakon što su stvoreni preduvjeti za proizvođenje „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) zasnovane na logici transjunkcije. Modeli ljudske intuicije razvijeni su u kognitivnoj psihologiji kraja 20. stoljeća. Pritom je osobita pozornost posvećena ulozi mozga u njegovoj sposobnosti predviđanja novoga događaja. Čitava se logika tehnosfere orijentira stoga u smjeru onoga što nadilazi tradicionalne pojmove metafizike poput „bitka“, „supstancije“ i „bića“. Sve što pripada umjetnim svjetovima proizvod je sinteze ljudskoga mozga i kompjutorske simulacije koja više nije ograničena na virtualnost zbivanja izvan stvarnoga prostora-vremena. Naprotiv, virtualni su događaji aktualizirano stanje stvarnosti. Razlog leži u tome što u sebi obuhvaćaju višu razinu potencijalnosti. Već smo na mnogim mjestima isticali da je trojstvo temeljnih kategorija tehnosfere u: (1) računanju, (2) planiranju i (3) konstrukciji. (Žarko Paić, „Technosphere – A New Digital Aesthetics? The Body as Event, Interactivity, and Visualization of Ideas“, u: Žarko Paić & Krešimir Purgar (ur.), Theorizing Images, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle, 2016., str. 121-143.) Ovo sada valja shvatiti ireverzibilno. Iz budućnosti struji rijeka vremena prema prošlosti; iz onoga što je konstruirano planomjerno se računa ono što nastaje „ovdje“ i „sada“. Ali tako da se više ne radi o aristotelovskoj logici simetrije u prisutnosti fizičkoga objekta. Taj se objekt razmješta i premješta, teleportira, u druge prostore i vremenske zone zahvaljujući mogućnostima tehno-kibernetičkoga prijenosa informacija na daljinu. Utoliko su pojmovi neposrednosti i posredovanja koji su bili izvedeni iz metafizike prisutnosti „ovdje“ i „sada“ nepodesni za ono što je „bit“ tako nečega kao što je „umjetna intuicija“ (A-intuition). Kako to razumjeti? Tijelo ne može biti bez stabilnosti u prostoru-i-vremenu. Model ptičjega leta nije dokaz protiv fizičke prisutnosti „ovdje“ i „sada“. Iako se tijelo ptice u letu ne zaustavlja sve dok ne potrebuje odmor zbog toga što stroj za letenje (krila) gube energetski potencijal kao i zrakoplov koji na dugome letu mora ubrizgati novo gorivo, posrijedi je prelijetanje teritorija koji zemlju ograničava u prostorne zone. Neposrednost se stoga odnosi na vrijeme, a ne na prostor. Budući da „mišljevine“ kao proizvodi mislećih strojeva mogu računati samo ako postoji program koji im omogućuje navigaciju kroz virtualne sfere informacija, očito je da posredovanje označava refleksiju. Ona je nužna da bi došlo do samospoznaje. U slučaju intuicije nema razlike između predmeta spoznaje i mišljenja koje tu spoznaju omogućuje. Subjekt se konstituira činom mišljenja „na“ događaj kao takav. Zato je neposrednost od mitskoga vremena do tehnosfere ideja koja zapravo na najnavlastitiji način pripada atributu božanskoga. Bog se otvara u prostoru-vremenu čiste neposrednosti kao ono ne-materijalno, ne-predmetno i nad-osjetilno sâmo. Razlika između boga i stroja predstavlja teo-kozmologijsku razliku između onoga što je samo nepokrenuto i onoga što zahtijeva samo-pokretanje, da ostanemo u okviru Aristotelove postavke o bogu iz klasične mehanike gibanja. (Vidi o tome: Ernst von Glasserfeld, „Cybernetics and the Theory of Knowledge“, UNESCO Encyclopedia, http://www.eolss.net, Section on System Science and Cybernetics, 2002.) Bog ne može biti strojem, ali stroj može postupati „božanski“. Kako i na koji način? Zar samo tako što misli onako kako je Leibniz shvaćao ideju stroja iz monadologijske metafizike beskonačnosti? A što, međutim, ako strojevi intuicije konstruktivno proizvode vlastitu samorefleksiju služeći se istodobno vizijom kao programom, a ne programom kao vizijom? U slučaju robotike nema nikakve sumnje da se radi o upravljanju i vođenju tehničkoga objekta s pomoću komutacije kompjutora. No, ako umjesto tradicionalnih pojmova metafizike koje smo naveli sada posegnemo za pojmovima „života“, „informacije“ i „kôda“ vidimo da je njihova sinteza moguća samo ako je bitna osnova umjetno stvorenoga „bića“ u manipulaciji ili promjeni genetske strukture. Um je upravo ono što se razvija iz postojanosti nasljeđivanja gena u sustavu i okolini u kojoj se razvio život složenih organizama. Samosvijest „bića“ nije, dakle, stvar božanske reprodukcije. Sve je u samo-razvitku onoga što pripada biokibernetičkome ili informacijskome kôdu života svedenoga na elementarne operacije homeostaze. Kako onaj famozni Heideggerov krpelj, o kojem na tragu biologa Jakoba von Uexkülla raspreda u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u) o razlici između životinje i čovjeka kao tubitka (Dasein), može imati svijest o vlastitome postojanju nije više problem metafizike. Sjetimo se da je Uexküll eksperimentalno dokazivao da krpelj može preživjeti i tri tjedna nakon zamrzavanja s nekom razinom minimalnoga utroška energije, odnosno osjećanja vlastita postojanja. (Vidi o tome: Giorgio Agamben, „Otvoreno: Čovjek i životinja“, Europski glasnik, br. 1-2/2012., str. 64-66. S talijanskoga preveo: Mario Kopić) Biologija i kognitivne znanosti pokazuju već duže vrijeme da se život samoreferentno iskazuje. Ali ne tek „vitalistički“ ili „deterministički“ polazeći od razmjene tvari, energije i informacija. U življenju života bitak se višestruko artikulira sviješću o postojanju u odnosu s okolinom. Ono što omogućuje svijest o živome biću koje vidi, osjeća i misli u svijetu kao okružju vlastita postojanja nije ništa drugo negoli faktičnost i otvorenost mozga u njegovoj plastičnosti. (Vidi o tome: Catherine Malabou, What Should We Do With Our Brain?, Fordham University Press, Fordham, 2008.) A to znači da je intuitivna spoznaja bez posredovanja racionalnih postupaka znanosti ujedno najviša razina osjetilnosti uopće. Usto, uvjet je mogućnosti posredovanja. Ova postavka označava spoznajno-tehnički obrat u daljnjem razvitku istraživanja robotike i genetskoga inženjerstva. Nije, dakle, više intuicija posljedica traganja za savršenim programom. Umjesto toga, vizija kao neposredna spoznaja onoga što se događa izvan „sada“ i „ovdje“ ulazi u prostor neodređenosti i nepredvidljivosti klasične logike. Strojevi intuicije su najsloženiji strojevi kozmičko-prirodne evolucije. Tek s pomoću njih se „umjetni život“ (A-life) može izdići iz ravnodušnosti „života“ tehničkoga objekta do one razine subjektivnosti koja misli i osjeća vibracije u svemiru. Zahvaljujući tome nadilazi čak i fikciju savršenoga računala-špijuna i tajnoga agenta protivničke korporacije – Hala iz Cubrickova filma Odiseja u svemiru 2001. godine. Vratimo se shvaćanju ljudske intuicije. U svim filozofijskim analizama novoga vijeka (Descartes, Spinoza, Leibniz, Kant) upućuje se na neposredno zrenje ili zor predmeta onako kako se on sam od sebe pokazuje. Ako je, dakle, um sinteza razuma (logos) i osjetilnosti (aisthesis) u formi spekulativno-refleksivnoga „Ja“, tada je intucija onaj način spoznaje kojemu nije potrebno posredovanje. Ta je razlika očito misterij samosvijesti čak i kada u doba kibernetike postaje zastarjelom poput diobe na subjekt i objekt. U načine logičkoga mišljenja tako pripada i sjećanje, mogućnost učenja, mašta i temeljni pojam moći novovjekovne metafizike koja je u njemačkome idealizmu za Schopenhauera i Nietzschea imala više od značenja misaonoga bitka. Volja (Wille) rukovodi svim procesima kontrole života u društvu, politici i kulturi. Kada se volja pročisti od natruha psiholoških mehanizama strasti i taštine, tada se susrećemo s načelom djelovanja same zbilje. Nije to bilo kakva volja, nego um koji u sve tri povijesno-metafizičke forme očitovanja smjera identitetu. Te su tri forme: (1) logika kao ontologija (theoria), (2) etičko-političko djelovanje (praxis) i (3) moć suđenja u estetski konstruiranome poretku svijeta (poiesis). Gdje u tom sklopu pripada intuicija? Bilo bi „logično“ kazati da je neposredno zrenje ili spoznaja bez refleksije i spekulativnosti u području osjetilnosti (aisthesis). I nije nipošto začudno da se u suvremenoj filozofiji u doba tehno-znanosti posljednji pokušaji spašavanja teorijskoga mišljenja od utonuća u uslužne djelatnosti tehnosferi pronalaze u polaganju nade u načelo kreativnosti koja tradicionalno pripada umjetnosti. Uostalom, Deleuze je pojam postajanja (devenir) shvatio kao stvaralačko načelo permanentne drugosti i razlike. Svijet ne postoji kao objektivni korelat naše svijesti. Umjesto toga, posrijedi je neprestana konstrukcija novih svjetova. Ako konstrukcija pripada temeljnim pojmovima tehno-znanosti, onda je njezina odredba u kreativnosti koja nadilazi logička pravila u rješenju problema. (O pojmu „radikalnoga konstruktivizma“ vidi: Ernst von Glasersfeld, Radical Constructivism: A Way of Knowing and Learning, The Falmer Press, London-Washington, 1995.) Intuicija i stvaranje su jedno te isto. Prvo pripada mišljenju, a drugo bitku kao postajanju u značenju estetske promjene njegovih stanja. Intuitivno stvaranje samo po sebi jest događaj koji tek omogućuje refleksiji aktiviranje svega onoga što je potrebno za čin razumijevanja onoga što je stvoreno (ergon, quiddittas). Picasso je za to dao najbolje objašnjenje: „Ja ne tražim – ja nalazim.“ Ono što se odmah i neposredno pronalazi dokida razlikovanje metode i eksperimenta. Za logičko je mišljenje put refleksije nužna postaja na putu do rješenja problema. Za intuitivno se, pak, sve postaje stapaju u prvu-posljednju. Neposredni uvid označava ono isto što je Deleuze odredio pojmom „beskonačne brzine“. Nastanak „novoga“ kao svijeta koji nema uzora u prethodnim svjetovima, te je stoga nesvodljiv na bilo što drugo, pretpostavlja multidimenzionalnost odlučivanja o načinu kako to neiskazivo i neodredljivo „novo“ uopće dolazi do zbiljske kristalizacije. Međutim, bilo bi posve pogrešno ispustiti iz vida da se intuitivna spoznaja ne pojavljuje kao sfera „umjetne inteligencije“ i to ona koja umu tek podaruje njegovo dostojanstvo. Bez dispozitiva iskustva koje pamti vlastite tragove u pijesku, intuicija ne bi imala moć stvaranja novih situacija, a ne tek snalaženja u novome kontekstu. Novija istraživanja „umjetne intuicije“ (A-intuition) skreću pozornost na taj obrat. Monica Anderson je u sklopu psihokognitivnih znanosti zacijelo najradikalnija zagovornica postavke da intuicija prethodi umu kao sustavu pravila, te da je za razvitak robotike i inženjerstva važno stvoriti novu teoriju svijesti. Pritom se umjetna intuicija definira iz nastojanja da se otvori mogućnost drukčijeg shvaćanja uloge stroja u sklopu „života“, „informacije“ i „kôda“. Logika nije nimalo bolji način mišljenja u rješavanju temeljnih problema „inteligencije“. S obzirom na nepredviđene situacije i promjenljive kontekste ona često zakazuje. Ono što Anderson razvija u svojoj teoriji jest nova uloga kompjutorskoga programa u stvaranju modela za snalaženje u „umjetnome svijetu“. (Monica Anderson, „Artificial Intuition: A New Possible Path To Artificial Intelligence“, 2007. http://artificial-intuition.com/) To znači da se ubrzavanje operacija u novim tehnologijama komunikacije ne može zbivati bez rješenja problema kibernetičke tjelesnosti. Intuicija nam omogućuje predvidjeti kretanje ljudskoga tijela u prostoru-vremenu totalne mobilizacije, da se poslužimo poznatim pojmom Ernsta Jüngera. Ako su, naime, inovacije i invencije u nastanku tehničkih medija takve da ugrađuju u programe aplikacije povezivanja senzornih aktivnosti čovjeka s opcijama izbora radnji koje tijelo mora učiniti da bi se, primjerice, izbjegao sudar dvaju automobila na autoputu, ili da se spriječi stres u kaotičnome poretku informacija o kretanju dionica na burzi, suočavamo se s onime što je zapravo danas temeljni metafizički problem odnosa čovjeka i strojeva. Radi se, naravno, o odnosu „života“ i „tehnike“ shvaćene izvan logike produženja biološke tjelesnosti čovjeka. Intuicija je u ljudskome mozgu ona spoznaja koja pripada biološkome ustroju ljudske egzistencije u svijetu. Bez nje, čovjek bi bio osuđen na dosadu ponavljanja jednolikih radnji. A bez mogućnosti radikalne promjene života duhovni bi bitak čovjeka bio isprazan. Logika nam, doduše, govori što uistinu jest svijet fizičkih pojava i zato je uvjet mogućnosti znanosti. Ali, intuicija nam otvara horizont u kojem tehnologija postaje više od sredstva-svrhe preživljavanja. Ona predstavlja stroj pamćenja i otuda se može smatrati svojevrsnim postbiološkim izvorom nastanka posve novoga u svijetu. Pitanje o praktičnome karakteru „umjetne intuicije“ (A-intuition) zadire, pak, u razvitak robotike. Među mnogim modelima koji se zasnivaju na temeljnim pojmovima kibernetike valja izdvojiti teoretski pristup Octavia Díaza-Hernandeza i Victora J. Gonzaleza-Villele. Oni polaze od toga da je sinteza umjetne intucije moguća kao trostruki način artikulacije inputa (multidimenzionalnosti), procesa ljudske intuicije koji uključuje nesvjesno, automatiku, asocijativnost, učinkovitost, heuristiku, implicitnost i predviđenje te output (brzinu, jednokratnost, zadovoljavajući rezultat, singularnost). Proces koji kontrolira stroj zasniva se na pojmu povratne sprege-petlje (feedback-loop). To je važno stoga jer ljudsko djelovanje ima u sebi neizvjesnost i neodređenost, etičku dimenziju dobra ili zla, politički moment volje za moć i odlučnosti itd. Bez povratne sprege (feedback) nije moguće nikakvo samovrednovanje sustava koji algoritamski proizvodi nove reakcije u okolini. Umjetna je intuicija, prema autorima, automatski proces spoznavanja koji ne istražuje racionalne alternative, već je usmjeren na nove odgovore koji se ne mogu ponoviti. (Octavio Diaz-Hernandez i Victor J. Gonzalez-Villela, „Analyis of Human Intuition Towards Artificial Intuition Synthesis for Robotics“, Mechatronics and Applications: An International Journal (MECHATROJ), Vol. 1, br..1/2015., str. 1-17.) Neponovljivost je značajka ljudske individuacije u psihičkome i društvenome načinu egzistencije. Kada u igru ulazi stroj koji misli tako što računa na temelju algoritama, očito je da se mora reprogramirati ono što pripada estetskome mišljenju stroja vizije ili stroja intuicije. Robotičari dobro znaju da nije problem u analogiji između ljudske ruke i umjetne ruke koja piše i izvodi operacije u zbiljskome svijetu brže od čovjeka. Problem je u višoj razini osjetilnosti, točnije u onome što pripada ljudskome-odveć-ljudskome, kako bi to rekao Nietzsche. Bogovi i roboti ne pate. Između njihove osjetilne ravnodušnosti još uvijek se vlastitim tijelom u svezi uma i osjećaja nalazi posljednji čovjek. Njegove su želje i njegovi dosezi gotovo apsolutni. No, čitav je problem ljudske nesavršenosti u tome što je njegova egzistencija u onome što je preostalo od povijesti moguća samo kao logika-etika-estetika tehnosfere. Kada Stephen Hawking jedini izgled preživljavanja čovječanstva u nadolazećem razdoblju vidi u preseljenju na druge planete i prelazak u formu posthumane kontrole „umjetne inteligencije“ (A-intelligence), tada se jasno pokazuje strah od prirodne ili biološke apokalipse čovjeka. Usto, njegova pohlepa koja je dosad pokretala stroj kapitalističke „totalne mobilizacije“ prijeti samouništenju. Nuklearni ratovi koji predstoje tome su na putu. Sve to nije moguće olako izbjeći bez odgovora na pitanje kako stroju u novome razumijevanju pojmova „života“, „informacije“ i „kôda“ podariti dostojanstvo tehničkoga objekta nulte kategorije. Možda bi bilo najbolje razlikovati strojeve od životinja i čovjeka prema njihovim mogućim mutacijama. Što je, naime, veća vjerojatnost zastarijevanja stroja u evolucijskome tijeku razvitka, a to znači prestanka funkcioniranja na razini biološke dovršenosti, to je manja mogućnost da stroj može opstati samo u jednoj formi svoje tehničke egzistencije. Zbog toga se usmjerenost spram multi-dimenzionalnosti njegovih programa čini razložnim postupkom stalnoga re-programiranja kôdova. A bez njih nije moguće nastaviti s tehničkim obratom samoga „života“. Ponavljanje se pritom ne odnosi na puku reprodukciju „istoga“ (bitka). Posrijedi je stvaralački postupak vrtloga u samoj „biti“ događaja koji pobuđuju nove reakcije na stare modele mišljenja i življenja. Singularnost stoga u sebi obuhvaća ponovljivost zbivanja kao stalne promjene. U tome se pokazuje da teorije emergencije ne mogu izvoditi svoje zaključke bez novoga razumijevanja dosega reduktivnosti. Ništa „nužno“ ne može bez „slučaja“ i obratno. Ali ništa „novo“ ne može biti bez udjela „staroga“, pa niti intuicija nikad nije bezuvjetno određena nastankom nečega nesvodljivo neponovljivoga. Naša su iskustva svagda re-programirane matrice misaonoga života koje se nadograđuju u stalnim preobrazbama. Ako je uvjet mogućnosti samoproizvodnje „umjetnoga života“ (A-life) u tome što „umjetna inteligencija“ (A-intelligence) tehno-genetski usavršava načine samoregulacije sustava i okoline u kojem se odvija život čovjeka i drugih bioloških vrsta, onda preostaje vidjeti je li naposljetku „umjetna intuicija“ (A-intuition) tek derivat računske logike transjunkcije triju tipova strojeva: (1) viđenja, (2) mišljenja i (3) osjećanja. Četvrti i posljednji stroj predstavlja najsavršeniji način nematerijalne egzistencije. Misliti, djelovati i stvarati iz duha tehnosfere znači naposljetku postaviti pitanje: je li „umjetna intuicija“ (A-intuition) posljednja granica (ne)ljudskoga uopće?

March 1, 2026
Preusmjeravanja i novi putovi fenomenologije

Preusmjeravanja i novi putovi fenomenologije

1. Knjiga prof.dr. Uge Vlaisavljevića, uglednog filozofa i redovitog profesora ontologije Univerziteta u Sarajevu, autora brojnih studija iz područja suvremene filozofije i politike, estetike, kulture i umjetnosti, jednog od najuvaženijih predstavnika filozofijske dekonstrukcije i Derridina mišljenja na prostorima jugoistočne Europe naslovljena je Spisi o postfenomenologiji. Riječ je o knjizi filozofijskih interpretacija suvremenih mislilaca od Heideggera, Merleau-Pontyja, Derride, Deleuzea do Nancyja. Knjiga je podijeljena u osam poglavlja i u dva dijela. Tematski, posrijedi je analiza baštine Husserlove fenomenologije i njezinih pojmovnih sklopova. Što je preostalo danas od prekretne filozofijske orijentacije povratka samim stvarima? Čini se da je to pitanje preostatka zapravo pitanje o smislu duhovne avanture danas na rubovima filozofije, kako glasi naziv jedne od odlučnih knjiga Derride i čitavoga postmetafizičkoga mišljenja. Preostatak nije okrajak niti sabrani mozaik krhotina. Naprotiv, u prividnome teorijskome deliriju neo i post-marksizma, psihoanalize, analitičke filozofije, različitih etika i estetika, pitanje fenomenologije u suvremeno doba vladavine tehno-znanosti pokazuje se bitnim pitanjem obrane nesvodivosti filozofijskoga mišljenja na scijentizam i naturalizam, na psihologizam i historizam kako je to postavio radikalno sam Husserl u svojem spisu Filozofija kao stroga znanost. Povratak huserlijanskim izvorima nipošto se ne smije protumačiti činom nostalgije za prvim korakom kritike metafizike subjektivnosti. Ako je neprijeporno da su Husserl, Heidegger i Wittgenstein otvorili putove za sav daljnji gramatologijski obrat, čime se jezik postavio temeljnim problemom postmetafizičkoga mišljenja, onda je legitimno iz današnje perspektive pokazati koliko, kako i gdje fenomenologija ulazi u bolne točke životnoga svijeta onog što je preostalo od tradicionalno određene ljudske egzistencije. Samo se tako može očuvati živo nasljeđe fenomenologije. Već je Derridin pokušaj da se Husserlova ideja geometrije kritički preokrene iz aporija transcendentalne filozofije i ujedno očuva njezina plodotvornost za rastemeljenje mistike izvora korak u postfenomenologijski prostor događanja novoga mišljenja. 2. Ugo Vlaisavljević u ovoj knjizi nastoji precizno i hermeneutički brižno analizirati manje ili slabije interpretacijski obrađene teme i aspekte fenomenologije i pripadnog mišljenja koje se od ranoga Heideggera i njegove ontologije faktičnosti preko Merleau-Pontyjeve korporalne ontologije razvija do Nancyjeva razotkrića problematike smisla svijeta. Odlika je ovog načina mišljenja, koje bismo mogli nazvati transverzalnom kritikom, prema analogiji s Deleuzeovom kritikom transcendencije u novovjekovnoj filozofiji subjekta/uma, da sučeljuje filozofijske tekstove unutar mreže njihova intermedijalnoga značenja kao dispozitive otvorenosti. Pritom se otvorenost pokazuje trostrukom: (1) kao otvorenost interpretacije; (2) kao otvorenost izgleda povijesnoga zaokreta u biti mišljenja i svijeta, te, naposljetku, (3) kao otvorenost mogućnosti preusmjeravanja i razotkrića novih putova fenomenologije. Već u ranoga Heideggera u okružju predavanja koje pripadaju destrukciji tradicionalne ontologije unutar mišljenja Bitka i vremena otvorenost pretpostavlja djelatnost fenomenologijske metode eidetske redukcije pojavnoga svijeta. Faktičnost u svojem ontologijskome podarivanju-pružanju pojavnosti same pojave otvara se kroz nabore i prijevoje redukcije bitka na svijet prirodno-znanstvene reprezentacije značenja. Pristup bitku izvan takvog razumijevanje vremena, koje neizbježno nosi u sebi patos aktualnosti i stoga vulgarne običnosti onoga što „jest“, iziskuje otvorenost sve tri razine: interpretacije samoga bitka i vremena, povijesnosti same povijesti i mogućnosti obrata u samoj „biti“ mišljenja i bitka. Postfenomenologija nije, dakle, ništa drugo negoli mišljenje koje nastoji fenomenologiji otvoriti nove putove na tragu bitnih mislilaca suvremenosti. U razlici spram posthermeneutike od Gadamera do Merscha i filozofa medija i jezika, gdje je naglasak na uvjetima mogućnosti odnosa razumijevanja onog biti-između svijeta i jezika, u postfenomenologijskome se okružju postavlja pitanje o granicama i prijelazima samih granica svjetovnosti svijeta kao jezika, teksta, mreže značenja. U obzorju razmatranja ove knjige iskrsavaju stoga fenomeni koji se više ne mogu misliti izvan otvorenosti onoga što je fenomenologiji omogućavalo da suvereno misli granice između svijeta sustava i svijeta života. Hermeneutika u doba kraja razumijevanja bitka pronalazi svoje novo tlo u smislu samoga jezika medija, a fenomenologija u događaju same „stvari“ svijeta. Stanje poslije ne označava ništa drugo negoli situaciju toponomije mišljenja ovoga „sada“ i „ovdje“ na tragovima bliskih prethodnika. 3. Vlaisavljević u tekstovima ovdje sabranim mijenja uobičajena stajališta o Husserlu. To znači da razotkriva i ulazi u posve neobične aspekte utemeljitelja fenomenologijskoga mišljenja. U tekstu o perceptivnoj vjeri pokušava se izvesti čak i jedna animistička religija kod Husserla. A u znamenitom Bečkom predavanju o krizi europskih znanosti i ideji Europe može se, prema Vlaisavljeviću, uspostaviti okvir za jednu fenomenologijsku filozofiju politike. Vlaisavljević vrlo smiono i nadasve interpretacijski odgovorno pokazuje da Husserlova baština u suvremenih mislilaca francuskoga kruga postfenomenologije ima u svojoj spiralnoj povijesti ideja krajnje neočekivane obrate. To se prije svega odnosi na ideje o tjelesnoj vjeri kod Merleau-Pontyja, o sablasnome kod Derride, o sebstvu svijeta kod Nancyja, o Zemlji kod Deleuzea. Očigledno je fenomenologija nadahnula ove mislioce da na izvoran način preokrenu uobičajene metafizičke kategorije i njihovu legitimnost u uporabi. Preokretanje značenja ne svodi se na puku djelatnost spoznajne kritike počela, temelja i ontologijskih izvora. Svako je preokretanje ujedno rastemeljenje ishodišta. Koliko je to važno za daljnje mišljenje nakon Derride i Deleuzea pokazuje se u svim pojmovima s kojima danas pokušavamo misliti čovjeka i prirodu, Zemlju i svijet. Kao vrstan poznavatelj, prevoditelj i tumač Derridine filozofije, Vlaisavljević u ogledu o ovom vodećem filozofu dekonstrukcije otvara pitanje njegova mišljenja pisma i događaja kao singularnosti. Neugasiva suvremenost Derride u naše doba još je više potencirana time što se njegovi pojmovi i cijela misaona arhitektonika povezuju s fenomenologijskim razotkrićem pojma vremenitosti iz imaginarnoga područja transcendentalne svijesti unutar otvorenosti svijeta kao iterabilnosti i diseminacije pisma. U Vlaisavljevićevoj interpretaciji riječ je o događaju samoga pisma u njegovoj već uvijek ontologijski neutraliziranoj „prvotnosti“ koja nastaje s onu stranu reprezentacije znaka. Nedvojbeno, knjiga Spisi iz postfenomenologije predstavlja vrlo značajan korak dalje u interpretacijama mišljenja filozofa nakon Husserla i fenomenologije. Ugo Vlaisavljević u ovoj je knjizi sabrao većinu svojih radova koji se bave nedovoljno istraženim aspektima fenomenologijske filozofije i nedovoljno priznatim dugovima prema njezinom nasljeđu. Ovdje valja podsjetiti da je Gadamer u esejima o Nasljeđu Europe među odlučne orijentacije duhovnoga bitka suvremenosti uvrstio fenomenologiju Husserla. To je posebno važno s obzirom na pitanje smisla povijesne egzistencije u svijetu koji smjera nezadrživo vladavini tehno-znanstvene logike kvantiteta i bezmjernosti. U doba kada se fenomenologija tek institucionalno poučava kao „stvar prošlosti“ poseban izazov je upustiti se u njezina arheologijska ispitivanja. A ona nam otkrivaju mjesta neočekivane žive prisutnosti. Za Vlaisavljevića to znači drukčije se postaviti i prema samome Husserlu, otkrivati manje poznate ili čak bizarne aspekte njegova mišljenja. Isto vrijedi i za sve kasne obrate u mišljenju Heideggera i Deleuzea kad je posrijedi mišljenje i promišljanje Zemlje za sve daljnje ontologijske spekulacije. U cjelini pred nama je izazovna, inovativna, smjerna i odlučna, iznimno potrebna knjiga o suvremenom mišljenju suočenom s pitanjem o vlastitim ishodištima u doba bez temelja, u doba koje Heidegger u raspravi „Čemu pjesnici?“ u interpretaciji Hölderlina naziva oskudnim dobom svjetske noći. Heidegger navodeći stihove Hölderlina iz elegije „Kruh i vino“, kaže da mračno razdoblje svijeta postaje iskustvo bezdana bitka tubitka. Kada više ništa nema svoje tlo i svoj temelj, svijet luta u mračnome razdoblju napuštenosti. Nestanak Herakla, Dioniza i Krista iz svijeta svjedoči Noć svjetskoga razdoblja. Ono je oskudno jer je božanskost svijeta nestala, a bića su napuštena u svojoj bestemeljnosti od onog božanskoga. Tada nastaje potreba za onim što nadilazi ovo čudovišno iskustvo napuštenosti i oskudnosti. Potreba za filozofijom koja će biti orijentacija u mnoštvu nesigurnih smjerova današnje duhovne avanture zahtijeva brižne tumače i vjerodostojne mislioce na tragovima svojih prethodnika. Ugo Vlaisavljević jedan je od nesvodivih svjedoka filozofijskoga dijaloga otvorenosti između svjetova. Ova knjiga to izrijekom potvrđuje.

February 28, 2026
Tragom riječi

Tragom riječi

1. Teško više razaznajemo razliku između pjesništva i proze čak i kad se govor pojavljuje u formi onoga iskaza koji danas naizgled prevladava. Riječ je, dakako, o ogledu. U posljednjem razgovoru s Héléne Cixous prije no što će okončati život kao vlastitu dekonstrukciju teksta, Jacques Derrida je rekao nešto uistinu nenadmašivo. Da je biti (esse) isto što i pisati (grammé) ono što se imenuje pokušajem/ogledom (essai). Biti znači pokušati biti piscem onoga što već uvijek izmiče tragu kao pisanju. Neprevodiva „igra riječi“ na francuskome jeziku ipak nije toliko neprevediva. Razumijemo što se želi kazati. Iz zapadnjačkoga kruga mišljenja nastanak književnosti modernoga doba otpočinje, paradoksalno, s krajem pjesništva. Roman i esej su istinske forme pisanja o pustolovinama subjekta. S njima život postaje više od života, štoviše, tragom riječi oslobođenih herojskih gesta i uzvišenih prodora u mističnu zonu božanskoga. Gdje je nestalo pjesništvo? Zar biti znači jedino pisati vlastiti trag u tekstu bez onoga što je posljednja nada jezika pred posvemašnjim potonućem u tehno-znanstvene pustinje Realnoga? Pjesništvo je ono stanje-između jezika i govora s kojim tek istinski možemo biti (esse) pokušajem (essai) stvaranja svijeta kao eksperimenta vlastita mišljenja. Stoga poetizirane oglede Lane Derkač treba čitati u znaku dvostruke nemoći riječi da se dokopa rastemeljenoga smisla onoga što uvijek izmiče. Ponajprije je to svojevrsna terapija ili vježba od egzistencijalnoga umora življenja, a potom refleksija o migoljenju vremena iz naših mogućnosti sjećanja i pamćenja. Za razliku od bilježenja događaja, dnevnika izvanjske povijesti malih stvari koje utisnute u koru vremena gube svoj sjaj i postaju znakovima nepouzdanoga arhiva povijesti, ovdje se susrećemo s pokušajem sustegnuća vremena u sklopove refleksija, asocijacija, meditacija o nastanku i nestanku govora stvari. Lana Derkač prilazi pisanju onkraj dvije uobičajene prakse poetskoga esejiziranja, što su obilježile hrvatsku književnost visokoga modernizma druge polovine 20. stoljeća. Prvi označava fenomenologijski rez između predmeta i jezika Danijela Dragojevića primjerno izvedeno u knjizi Izmišljotine, a drugi pripada iskustvu bilježenja arheologije marginalne povijesti predmeta u knjizi Željke Čorak Krhotine. Dok se u prvome radi o hodu u mjestu, ispisivanju praznine između svjetla i tame, s gotovo zenonovskim aporijama kretanja i mudrošću otrova zvanoga poezija, u drugome svjedočimo o sabiranju uspomena na razoreni imaginarni krajolik obiteljskoga životopisa u slikama. 2. Ogledi Lane Derkač čini se da su nastojanje prolaza-između, ali ne s nekom krajnjom svrhom na putu spram filozofije ili suverenoga znanja o predmetu pisanja. Naprotiv, posrijedi je iskustvo otpora prema svemu što jezik i govor već unaprijed postavlja u odnose iz kojih mislimo „o“ jeziku i kazujemo „na“ svijet. Riječi su tragovi, a tragovi se nalaze u međuprostoru između doživljenoga i zapisanoga. Terapija pisanjem poznata je Wittgensteinova igra svojevrsne mistike razočaranja: da, naime, jezik ne može objasniti događaje samoga svijeta i stoga šutnja na kraju postaje moć izricanja, a ne nemoć jezika. Ovaj paradoks pronalazi se izrazito u najdojmljivijem ogledu ove knjige. Tekst se zove Migoljenje. Knjiga Lane Derkač je naslovljena „vojnim“ izrazom poznatim iz rječnika avangarde 19. stoljeća – Strateg. Usput, tako je sebe imenovao glavni dijagnostičar ove teške bolesti našega vremena zvanog društvo spektakla, pisac manifesta i redatelj eksperimentalnih filmova Guy Debord. Zašto se praksa pisanja pojavljuje terapijom teksta u migoljenju vremena? Odgovor nalazimo u objašnjenju da tekst kao bolest, kao trag onoga što ne postoji „u“ svijetu prije pisanja o bolesti, nadvladava postojanje i njegov egzistencijalni udes – samoubojstvo. Sve bi to bilo apstraktno, jer proizlazi iz temeljnih pojmova semiologije i dekonstrukcije, da u načinu izricanja nije utisnut jedinstveni poetski pečat. Ono što se imenuje singularnošću iskustva teksta odnosi se na mjesto s kojega autorica ispisuje vlastito motrenje stanja-između riječi. Nije to, dakle, neko tuđe iskustvo, niti teorijska primjena pojmova u zadane mreže vlastita teksta. Ne susrećemo se ovdje s predmetima. Ne struji iz ove knjige bachelardovska sjena motrenja rasporeda i vremena u kojima riječi-stvari nastanjuju prostore našega kulturnoga kôda. Poetski glas rastemeljenja svijeta progovara u pojmovnoj disimetriji života samoga. Lana Derkač bavi se u svojim ogledima formalno egzistencijalnim arhivom problema i pitanja od čekanja, bolesti, ništavila i nestanka vremena do poezije u kontekstu, promišljanja i iznalaženja novih jezičnih sklopova poput gladobolje. Sve to pokazuje da pisanje o „nečemu“ kao što je iskustvo u postkonceptualnoj vizualnoj umjetnosti danas nužno računa s nestankom konteksta u kojem se riječ i slika pojavljuju referentima Realnoga. Vrijeme ne migolji poput gmazova površinom stvari. Ono naprosto spiralno uvire i nestaje u nastojanju da mu stavimo soli na rep. Ništa se ne može više ponoviti osim što pjesnik kao onaj koji sklepa i sklapa riječi ponavlja razliku između traga u tekstu i govora u lice. Iskustvo s kojim nas ova knjiga suočava jest nešto nama blisko i povjerljivo, ali ipak čudovišno. Jezik se nalazi već uvijek medijalno ogoljen u svojoj tehničkoj prirodi sredstva kazivanja. U ovim ogledima se ne misli u dijalogu s bitnim piscima i misliocima, već s onime što ulazi u tekstualno polje naših meditacija. Kao što je za Deleuzea život nešto što se ne vodi kao osobna stvar tzv. subjekta, tako se suvremena književnost odigrava poput šahovske igre na različitim pločama. Nije stvar u igračima i potezima. Bit se pronalazi u igri postojanih pravila govora. S njima ulazimo u razgovor ili se ravnodušno sklanjamo u svoje odaje samotnosti. 3. Više od onoga o čemu se ovdje govori važno je kako se govori. I upravo se u tome kako pokazuje temeljni jezični i slikovni obrat suvremene književnosti i vizualne umjetnosti. Na mjesto znakova za predmete, koje Lana Derkač naziva „ljekarništvom teksta“, više ne dolazi rijeka neobaroknoga nizanja metafora i simbola. Jezik sebe konstituira pisanjem razlike kao što slika sebe uspostavlja razlikom između predmeta i znaka. Knjiga Strateg razvija se u snopovima i sklopovima semantičkih teških oklopa riječi, raznolikih nakupina binarnih opreka poput suprotnosti i srodnosti u riječima vaza i vazal. Poetsko eksperimentiranje mora pretpostaviti da je forma govora unatoč svih metamorfoza ogleda od Benjamina do Agambena zadana govorom mišljenja kao pisanja. To samo znači da umješan pisac ne može očekivati da će rastemeljenjem ideje ogleda ujedno otvoriti mogućnosti formalnome iskazu da pjeva ili meditira ako to ne dopušta ono o čemu se pjeva ili meditira. Međutim, a što ako ono na što se ogled odnosi uopće nije bit ogledanja u suvremenoj književnosti, već nešto posve drugo i drukčije? Treba li onda i nadalje vjerovati u jezik kao riznicu materijalnoga blaga života bez trajnijega značenja ili nam preostaje samo ustrajno ponavljanje već ispisanoga teksta – zloduh palimpsesta? Ne, ova knjiga ne igra se riječima kao što se Josip Sever igrao krhotinama zaumnoga jezika u doba kraja avangarde, radikalno i žrtveno. Ne, Strateg nije ni ispovjedan tekst u ruhu učene rasprave o granicama jezika u medijskome žrvnju Realnoga. Lana Derkač je pjesnikinja otvorenosti opažanja i reflektiranja o preobrazbama samoga ogleda jezika kao drugoga načina življenja. Baveći se tekstom i teksturom vremena koje migolji kao što pisac iščezava u književnosti bez patnje i boli, naprosto tako i bez puno razloga protiv, s riječima treba postupati oprezno, mudro i krajnje suzdržano. Ekonomija iskaza zato se pojavljuje na rubovima slikovnoga traga koji ne ostavlja mjesto za fotografsko pamćenje. Umjesto toga trag nas vodi u entropiju suvremenoga svijeta bez svoga obitavališta, u prostor bez krajobraza pamćenja, u arhitekturu jezika s kojim ustajemo, odlazimo pred ogledalo i presvlačimo svoja umnožena lica, svjesni da je pisanje važnije od života i da naši tragovi utisnuti u papir ili digitalni zapis postoje samo dok još želimo vidjeti da to migoljenje vremena ima u sebi obrise ljepote bez koje čovjek ravnodušno usahnjuje. Pokušati od teksta sačiniti dokaz o drugome prebivalištu, onome slobode i razmještenih snova, iznimna je terapeutska strategija ogleda Lane Derkač. U ogledima Ciorana naslovljenim Misliti protiv sebe stoji za mudrost i pobunu da su to dva otrova. Knjiga ogleda Strateg pisana je protiv sebe i za vrijeme koje neće doći, jer je već odavno tu, između izmišljotina i krhotina pokušaja da se jeziku bez poezije vrati izgubljeno dostojanstvo. Dovoljno je samo pokušati.

February 27, 2026
Pisanje i čitanje kao eksperiment slobode

Pisanje i čitanje kao eksperiment slobode

Uvod Izvodeći različita značenja riječi ideja, u rasponu od Platona i sv. Tome Akvinskoga pa sve do suvremenih prijepora o idealizmu i realizmu kao ontologijskim pristupima filozofije, Giorgio Agamben pokušava odgonetnuti što se zbiva s našim razumijevanjem vremena i to baš u „ovoj“ epohi koja, kakve li čudovišne nelagode, „više ne želi biti povijesna epoha“. (Giorgio Agamben, Ideja proze, AGM, Zagreb, 2004, str. 73. S talijanskoga preveo Ivan Molek.) Možda ništa bolje ne ukazuje na ovoj „ontologijski umor“ od povijesti negoli smisao pisanja danas. Ima li pisanje još neku ideju dovoljno postojanu da može odoljeti svim izazovima ovog varljivoga doba apsolutne vladavine slike? U sljedećem razmatranju nastojat će se izložiti postavka kako je književnost postala bezbitnom i upravo stoga proživljava pravu dramu heteronomije slobode u razdrtosti vlastita položaja između estetike i politike kao svojih jedinih još preostalih referencijalnih okvira. Budući da se Bog ni tehnoznanosti ne mogu smatrati primjerenim rješenjima za sudbonosno egzistencijalno pitanje o smislu književnosti na kraju povijesti, ili kako je to Agamben definirao, u odsutnosti ideje epohe, valja vidjeti mogućnost nastanka neke „treće zemlje“, iskazano prispodobom Kafke iz njegovih Dnevnika, koja bi možda još mogla biti spasonosnim izgledom. (Žarko Paić, Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014.) Iako se čini da je zbog tajne nesvodljivosti jezika na bilo koji drugi označitelj književnost ostala izvan procesa ovog mahnitoga tehnologiziranja mišljenja, ne možemo ne zamijetiti da su već u dadaizmu i nadrealizmu stvorena dva srodna i ujedno bitno različita puta k jeziku kao kazivanju egzistencijalne drame povijesti. Prvi upućuje na repolitiziranje, a drugi na reestetiziranje samoga čina umjetničkoga djela i njegova cilja i svrhe u doba tehnosfere. (Žarko Paić, „Nesvodljiva moć umjetnosti: Između totalne politike i estetskoga poretka“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 522-568.) Književnost je neprestano izložena izvanjskim svrhama vladavine društva, politike, ideologije i kulture. Tome se od početka modernizma nastoji othrvati zahtjevom za apsolutnom autonomijom teksta. U poeziji svjedočimo možda o ponajboljem primjeru u slučaju Rainera Marie Rilkea, a u prozi kad je riječ o Franzu Kafki. Nema sumnje da su ovdje oba načina suočenja s moći književnosti međusobno uvjetovana. Radikalni angažman pisca priziva neizbježno svoju negaciju. Bijeg u kule bjelokosne satkane od riječi neukaljanih bilo kakvim izvanjskim svrhama književnost naizgled čuva od etičko-političkoga poraza. Opasnost da se pisanje nasuka na sprud lažne estetske autonomije zbog straha od javnoga angažmana književnosti bilo je latentno u dekadentnoj literaturi Jorisa-Karla Huysmannsa. Svaki je eskapizam samo druga strana estetskoga angažmana. Ipak, to se ne može istom mjerom primijeniti na repolitiziranje književnosti. Razlog leži u tome što angažirana književnost označava želju za zbiljskom promjenom društva i politike. Uostalom, vidjet ćemo kako u novome čitanju Sartreova shvaćanja ovog problema treba jasno razlikovati pojmove književnosti, pisanja, etičko-političkoga obrata i ideologije. Gubitak orijentacije i nelagoda s određenjem biti pisanja/čitanja već je u drugoj polovini 20. stoljeća bila naslućena kao dvoznačni problem: s jedne strane ontologijski, a s druge epistemologijski. Pojednostavljeno rečeno, pisanje/čitanje ili književnost kao kazivanje umjetničkoga načina egzistencije čovjeka-u-svijetu postalo je opsesivno mjesto razlike tzv. moderne i postmoderne umjetnosti. Iako je razlika između njih istovjetna razlici rane i kasne avangarde s obzirom na kult novoga i zahtjev za refleksivnom obnovom u drugom povijesnome kontekstu, susrećemo se s nečim krajnje čudovišnim (Unheimlich). Što jest smisao književnosti i zašto umjetnost u svojem jeziku ima mogućnost biti više od mišljenja koje pripada zapadnjačkoj povijesti razvitka logosa i mythosa, čini se da određuje pisanje kao traganje za posljednjom svrhom egzistencije čovjeka. Dostatno je podsjetiti na slučaj Samuela Becketta, koji je bio paradigmom moderne umjetnosti i estetike za Theodora W. Adorna. Osjećaj nemoći i neiskazivosti riječi pred bezdanom svijeta zapaloga u tehničku nadomjestivost života u Becketta se pokazuje kao negativna teologija spasa (U očekivanju Godota) i kao performativnost jezika-tijela koje bilježi proces iščeznuća bez kraja (Malone umire). Pisati/čitati, doduše, znači isto što i biti. Ali biti više ne znači ništa unaprijed ontologijski zadano, „smisleno“, već neprestano u traganju i očekivanju „novoga događaja“ koji ne dolazi i ne ozbiljuje se u ovom jedinome životu. Umjesto egzistencijalnoga očaja pisanje u slučaju Becketta, kako to zagovara Alain Badiou u svojem čitanju, poprima moć mišljenja u okviru generičke procedure istine, premda zastrto logikom negativnosti i anti-realizma. (Alain Badiou, On Beckett, Clinamen Press Ltd, Manchester, 2003.) Ono što predstavlja aporiju suvremene umjetnosti i u njezinom okviru to osobito vrijedi za iskustvo književnosti, jest svijest da se jezik od iskonskoga smisla kazivanja bitka, kako je to sažeo kasni Heidegger, preobražava u informaciju. (Martin Heidegger, „Die Zeit des Welbildes“, u: Holzwege, V.Klostermann, Frankfurt a. M., 2003., 8. izd.) Time ne samo da književnost gubi svoju navlastitost u smislu mišljenja nadolazećega događaja u njegovoj singularnosti i slučaju, nego se pisanje „vizualizira“, biva izručeno logici medijske konstrukcije stvarnosti, te naposljetku kao da od onog neiskazivoga ne ostaje ništa drugo do čista negacija kazivanja, a ne nemogućnost dosezanja smisla bitka. Štoviše, vizualizacijom događaja slika u potpunosti „zamračuje“ moć jezika kao kazivanja. Ne svjedoči o tome tek slutnja velikih pjesnika 20. stoljeća, a među njima izdvojeno mjesto pripada Paulu Celanu, da se jezik od mitsko-magijskoga obreda začaravanja svijeta svodi na iskustvo praznine i rastjelovljenja. U susretu s nihilizmom ove epohe bez povijesne zadaće i smisla jezik kao da više nema izgleda povratka u prethodno stanje. A budući da književnost pretpostavlja singularnost jezika kao kazivanja, dok je filozofija od iskona sabiranje smisla i njegovo pronalaženje u bitku, onda je samoizvjesno da se u biti mitske slike svijeta pronalazi ono čudovišno iskustvo stapanja i razdvajanja, sinteze i analize. Pisanje/čitanje u suvremenosti postaje eksperiment slobode. Što to znači? Ponajprije, riječ eksperiment ima podrijetlo još u novome vijeku. Uobičajeno se nalazi u paru s riječi metoda. To su dvije ključne riječi modernog znanstveno-tehničkoga odnosa spram bitka. Nije slučajno da se rabe za istraživanje prirode u smislu objekta. Paradoks je da su temeljne značajke tehnoznanosti istodobno i glavni pojmovi suvremene umjetnosti. Svaki konceptualni, performativni i umjetnik instalacija u prostoru reći će za svoj postupak rada da je „eksperimentalan“, da „eksperimentira“ sa slikom, objektom, jezikom i slično. No, kako sloboda može biti eksperimentom? Odgovor je dan već u pitanju. Sloboda, naime, nije bitak. Isto se tako ne iskazuje u svojem „slobodovanju“ kao nešto (biće). Ona predstavlja transcendentalni uvjet mogućnosti ljudske egzistencije. I stoga sloboda „nije“, već se njezina „bit“ očituje kroz postajanje (Werden, devenir, becoming) u svijetu. Tek zahvaljujući slobodnome odnosu svijet može imati smisao. Eksperiment slobode označava mogućnost, a ne nužnost ljudske drame postojanja. Kada život u svojem egzistencijalnome ustrojstvu slobode postaje projektom umjetničkoga događaja, tada pisanje nije više pokazivanje onoga što već „jest“ i „postoji“ u svijetu. Umjesto toga na djelu je otvorenost svijeta kao perspektive i obzorja smisla. Pisati/čitati uistinu znači biti na način dostojan čovjeka. Zašto? Jednostavno zato što pisanje/čitanje ne znači oponašati zbilju niti je uzdizati na rang književnoga jezika. Pisati/čitati znači stvarati ono čega nema, što nije bitak u ontologijskome značenju fiksnoga i postojanoga temelja. Zato pisanje/čitanje kao ni demokracija nema temelja niti utemeljenja. Ono je nabačaj mogućnosti izgleda osmišljavanja svijeta, ali i njegova obesmišljavanja. Što će od toga „biti“ u nastalome djelu, ne možemo znati unaprijed. Kasni Derrida, u duhu francuskoga jezika, uveo je razlikovanje između nadolazećega (l’avenir) i budućnosti (futur). (Jacques Derrida, La dissémination, Seuil, Pariz, 1993.) Ako ovo primijenimo na pisanje/čitanje, onda je književnost uvijek u znaku pitanja o nadolazećem vremenu. Razlog leži u tome što je njezina bit u procesu i projektu kazivanja. Pojam kazivanja, pak, obuhvaća tajnovitost mitopoetskoga iskaza. Tome usuprot, znanstveno-tehnička konstrukcija kao aktualnost u vremenu apriorno određuje budućnost. To čini iz logike planiranja svijeta kao objekta istraživanja. Književnost pripada otuda imaginaciji vremena, dok tehnoznanosti konstruiraju stvarnosti iz duha tehničkoga eksperimenta. Zato spasonosno nikad ne dolazi iz objekta spremnog za izradu. Sve što se ne može reducirati na nešto drugo, ne može biti racionalno raspoređeno u kutije matematiziranoga svijeta. Ono neiskazivo i nezamislivo čuva nas još od napasti da postanemo bogovi koji se kockaju s vlastitom sudbinom. Moja je postavka stoga da je odnos između umjetnosti i demokracije u doba vladavine informacijskoga, kognitivnoga kapitalizma pitanje o mogućnosti pisanja kao eksperimenta slobode. Nije to više pitanje o javnome angažmanu umjetnika-pisca u borbi za etičko-političke ciljeve koje leže izvan književnosti kao što je to htio Jean-Paul Sartre, a niti tome suprotstavljena pozicija „nultog stupnja pisanja“ u pokušaju izgradnje ograničene autonomije teksta od zahtjeva metajezika suvremenih ideologija kao što je to postulirao Roland Barthes. Naprotiv, ono treće pojavljuje se u isto doba krajem 1960ih godina kad Sartreov časopis „Le temps modernes“ prestaje biti ključnim svjedokom epohe, a sito vrijedi i za Barthesovo sudjelovanje u okružju djelovanja časopisa „Tel Quel“. To treće je časopis koji u nazivu ima temeljnu riječ-pojam kibernetičkoga sustava vladavine tehnosfere – „Communications“. Neki od najznačajnijih tekstova koji su obilježili dalekosežnu važnost ideje ovog interdisciplinarnog časopisa za budućnost su naravno prilozi jednog od vodećih filozofa i sociologa postmodernizma Jeana Baudrillarda. Na taj način tri paradigme misaonoga djelovanja književnosti u 20. stoljeću i onog što proizlazi kao tendencija u 21. stoljeću su: (1) časopis kao forum angažirane književnosti čija je svrha u stvaranju prostora pisanja/čitanja kao etičko-političke dimenzije života kao intelektualnoga poslanstva „revolucije“ u svijetu liberalne demokracije; (2) časopis kao autonomni prostor-vrijeme užitka u tekstualnosti i njezine moći preoblikovanja svijeta polazeći od estetskih preferencija slobodne igre „tržišta ideja“; (3) časopis kao otvorenost eksperimenta slobode pisanja/čitanja u svijetu vizualno određene kulture kao razmještanja teksta u prostor „interaktivne samoće“ virtualnosti. Treća ideja, dakle, nema više u sebi ni diskurs „revolucije“, niti usmjerenost „tržištu“ na kojem se svagda iznova nalaze novi pisci/čitatelji u globalnome kapitalizmu, već se usmjerava imploziji informacija čime časopis kao tradicionalna forma mišljenja-djelovanja u kontekstu javnosti i njezina subjekta koji pretpostavlja prosvijećenoga građanina gubi vjerodostojnost univerzalnosti u kozmopolitskom modelu demokracije i prelazi u komunikacijsku heterogenost specijalizirane publike koja čita ono što je predmet njezina partikularnoga interesa, a javnost se decentrira i raspršuje u virtualnoj aktualizaciji. 1. Pisanje kao etičko-političko djelovanje: Sartreova paradigma U 20. stoljeću Jean-Paul Sartre ostaje paradigmatski slučaj za razumijevanje književnosti kao angažiranoga djelovanja i pisca kao javnoga intelektualca. Razlog se čini jednostavnim. U svojem je djelu upravo on doveo u svezu/odnos egzistencijalističko shvaćanje slobode i neomarksističku dijalektiku povijesti. Za prvo je shvaćanje ključan pojam izbora (le choix) u samoodređenju egzistencije čovjeka, a za potonje društvenoga praxisa u klasnoj borbi. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Granice angažirane književnosti“, u: Projekt slobode: Jean-Paul Sartre – filozofija i angažman, Biblioteka časopisa „Nova Istra“, Pula, 2007., str. 124-27.) Izbor pojedinca naposljetku biva ograničen povijesnom konstelacijom odnosa snaga, svojevrsnom „željeznom nužnošću“ rada i kapitala i subjekata/aktera njihova neminovnoga sukoba. Između tzv. ranoga i kasnoga Sartrea ne postoji „radikalna konverzija“ mišljenja. Umjesto toga susrećemo se s dodatkom onog društveno-angažiranoga, s idejom „kritike dijalektičkoga uma“, budući da između prirode i ljudske samosvijesti ipak ne vlada odnos nužnosti, već kontingencije i međusobne uvjetovanosti. Nije teško zapaziti da se njegov čitav spisateljski angažman stoga razdvaja i teži sintezi onoga što je u modernoj filozofiji i književnosti od Flauberta i Mallarméa bilo u samome središtu mišljenja. Naravno, riječ je o slobodi. Kao navlastito moderna značajke ljudskoga bitka ona poprima karakter novovjekovne subjektivnosti. Nitko kao Sartre nije na tako radikalan ontologijski način razdvojio bitak i Ništa, dekartovski iskazano, res extensa i res cogitans. Preuzevši od Hegela, Husserla i Heideggera temeljna ishodišta, htio je dovesti u odnos dijalektiku i fenomenologiju polazeći od problema imaginacije i imaginarnoga, No, ono što zacijelo još uvijek preostaje od njegova mišljenja nije tek pitanje Drugoga (Autrui) i pogleda (Regard) kako je to izložio u grandioznome filozofijskome djelu Bitak i ništavilo (L’Etre et le Néant) iz 1943. godine. (Jean-Paul Sartre, L’Etre et le Néant: Essai d’ontologie phénoménologique, Gallimard, Pariz, 1957.) Ima još nešto iznimno važno. Otvorenost egzistencijalnoga shvaćanja slobode pretpostavlja, naime, i posve navlastitu teoriju pisanja, odnosno paradigmu književnosti kao etičko-političkoga djelovanja izvan modernoga zahtjeva za estetskom autonomijom teksta. U tome je njegov veliki „crimen“. Ali i ujedno nešto doista još uvijek nedostatno protumačeno, jer se u posve drukčijem svjetlu danas oživljavaju ideje repolitizacije umjetnosti s važnim misliocima kao što su Alain Badiou i Jacques Rancière. Sartre je objavio raspravu Što je književnost? (Qu’est-ce que la littérature?) 1947. godine. To je jedan od zacijelo njegovih najprijepornijih tekstova. Vidjet ćemo koji su za to razlozi. Za početak zapitajmo se ipak što je doista bit shvaćanja angažirane književnosti s kojom otpočinje rasprava? Za Sartrea nema dvojbe da je čin pisanja uvijek u fenomenologijskome smislu dvoznačan. Pisati znači sudjelovati u stvaranju „novoga“. Pojam koji to „novo“ ujedno otvara u svjetlu mnoštva mogućnosti i ograničava ga na odnos zbilje i nužnosti jest ključan za čitavu suvremenu francusku filozofiju ─ situacija. Može se čak ustvrditi da je to početak mišljenja događaja (événement). Na Heideggerovu tragu i u otklonu od njega to će obilježiti misaona nastojanja Derride, Deleuzea, Lyotarda i Badioua. Postoje dva načina odnosa spram situacije: jedan je „pasivan“, a drugi „aktivan“. Prvi se određuje iz položaja bitka, a drugi iz Ništa, jer je ništenje (néantisation) za Sartrea čin stvaralačke slobode. Pisanje ima taj povlašteni položaj da stvara nove situacije stoga što ne oponaša stanje bitka. Književnost kao ozbiljenje ideja pisanja stvara mogućnost ozbiljenja slobode kao nove situacije u njezinoj otvorenosti. Prisjetimo li se Sartreovih romana, pripovijedaka i drama kao što su Mučnina, Zid i Muhe, odmah nam upada u oči ambivalentnost određenja slobode. Nije to kraljevski izbor bogova, a ni heroja bez mane. Gotovo u pravilu imamo posla s novom tragedijom. U situaciji vladavine onog neljudskoga čovjek mora podnijeti žrtvu. Otuda taj patos „humanizma“, ta silna opsjednutost subjektom kao samstvenim pojedincem u potrazi za smislom bitka koji je, naravno, bezrazložan i nužan. Biti-u-situaciji za Sartrea ne znači nipošto imati mogućnost djelovanja iz logike modernoga subjekta kao volje za promjenom položaja pojedinca. Naprotiv, biti-u-situaciji znači uvijek imati odnos između egzistencijalne bačenosti pojedinca i njegove društvene svijesti kao kolektivne egzistencije. Klasno-socijalno određenje, koje Sartre preuzima u svojoj neomarksističkoj fazi mišljenja 1950-ih godina, a što će doseći vrhunac u prvom svesku Kritike dijalektičkoga uma: Pitanje metode (Critique de la Raison dialectique: précéde de Question de méthode),(Jean-Paul Sartre, Critique de la Raison dialectique: précéde de Question de méthode, Gallimard, Pariz, 1960. sv. I.) čini se da prevladava već u ovoj raspravi o smislu angažirane književnosti. „Pisac se odlučuje apelirati na slobodu drugih ljudi da bi oni, zahvaljujući međusobnim implikacijama svojih zahtjeva, vratili čovjeku totalitet bitka i uklopili svijet u okvire humanoga.“ (Jean-Paul Sartre, Qu’est-ce que la littérature?, Gallimard, Paris, 1948., str. 73.) Poziv na sudjelovanje Drugoga nije više samstveni glas pojedinca u masi. Sartre ovdje ima u vidu društveno ustrojstvo kapitalizma i njegove „karakterne maske“ kao što su i tzv. buržoaski pisci. Gotovo bezobzirno on u tu skupinu „buržoaske propagande“ uvrštava i Marcela Prousta kao glavnog predstavnika. Danas ta prosudba zvuči još više skandaloznije negoli u doba dok je tekst napisan. Kako je moguće da Sartre primjenjuje gotovo iste prosudbe o estetskome obzorju modernizma i dekadencije koje možemo pronaći u Lukácsevoj kritici tzv. građanske estetike? Je li time u potpunosti iščezla herojska autonomija pisca kao egzistencijalnoga nositelja projekta slobode u svijetu posvemašnje otuđenosti i zapalosti u prostor postvarenja i ontologijske „mučnine“? Ponajprije, Sartre tvrdi da se estetska načela vrijednosti pokazuju uvijek kao etički zakon zajednice. U tom pogledu zahtjev za priznavanjem Drugoga predstavlja moralni apel. Njegovo ozbiljenje zbiva se u društvu. No, problem je u tome da Sartre kao i njemu posve suprotstavljeni mislioci pisanje i književnost shvaća kao metaestetsko djelovanje. U oba slučaja glavni referencijalni okvir jest ─ društvo. Sartreova poetika apsolutnoga angažmana može se realizirati, strogo gledano, samo u budućnosti. Prostor i vrijeme ovog čina ozbiljenja jest besklasno društvo. A u njemu bi pisac „mogao zapaziti da nema nikakve razlike između njegova predmeta i njegove publike. Jer predmet književnosti uvijek je bio čovjek u društvu.“ (Jean-Paul Sartre, nav. djelo, str. 191.–192.) Treba li zbog ovog „literarnoga komunizma“, koji, uostalom, zagovara i Maurice Blanchot, dok i Heidegger i Adorno vide također mogućnost prebolijevanja iščeznuća umjetničkoga karaktera bitka jedino u nadolazećoj zajednici, optužiti Sartrea za „soc-realizam“ u ruhu egzistencijalističke estetike pisanja? Naravno, to bi bio naprosto dogmatski čin nemisaonosti. Fatalna prisutnost-odsutnost „društva“ pokazuje se i u analizi ove Sartreove rasprave nečim toliko samorazumljivim, ali jednako tako i bitno problematičnim za gotovo čitavu uzbudljivu povijest estetskoga mišljenja 20. stoljeća. Ne zaboravimo da je ključ za razumijevanje Sartreova pojma književnosti upravo njegov pojam angažiranja-u-situaciji, angažmana kao projekta slobode. U tom smislu je uvodna riječ za znameniti časopis „Moderna vremena“ („Les Temps Modernes“) iz 1945. godine bio programatski način oblikovanja svega onog što će odrediti paradokse i aporije pojma angažmana javnog intelektualca uopće. Sartre, dakle, shvaća ovaj pojam polazeći od funkcije i zadaće pisanja. U tekstu se nadasve ističe taj socijalističko-manihejski sukob između predstavnika buržoaske estetike s vrhuncem u spisateljstvu Prousta i Mallarméa, jer je njihov način mišljenja-pisanja uzoran za čistoću i autonomiju književnosti. Međutim, Sartreu je taj bijeg od društvenih i političkih situacija dostatan razlog zašto književnost ne može ozbiljiti „više zadaće“ ako tvrdoglavo ustraje boraviti u posvećenom vrtu vlastite brige oko ljepote i uzvišenosti teksta. Raskid koji je nastupio ubrzo s filozofom Mauriceom Merleau-Pontyjem zbog Sartreove šutnje o konc-logorima u Staljinovu SSSR-u, te s Albertom Camusem zbog istoga i osobito, ono što nam je ovdje temom razmatranja, smisla književnoga poziva, svjedočanstvo je poraza egzistencijalnoga neomarksizma. Navest ću ovdje ono što sam o tome napisao još u knjizi Projekt slobode: „Angažirana književnost kao moralno-politička pedagogija metafizički je pad književnosti iz faktičnosti i kontingencije bitka u društvo kao kolektivni subjekt slobode. Estetski smisao književnosti preuzima u svoje ruke moralni angažman kao jedino odlučan. Filozof-književnik postaje moralistički misionar budućega društva, a njegova angažirana književnost moralna pedagogija za mase. Književnost gubi svoje dostojanstvo. Moderni pojam autonomije umjetnosti ovdje više nema svoju vjerodostojnost. To je nešto posve suprotno Sartreovu egzistencijalizmu i ideji autonomije slobodnoga subjekta. Može se opravdano tvrditi da je konceptom angažirane književnosti Sartre napustio egzistencijalističku koncepciju slobode i stvorio pretpostavke za drukčije, neomarksističko razumijevanje povijesti iz pojma društvene prakse. Zaključne Sartreove riječi iz eseja o angažiranoj književnosti proročanske su upravo za njega samoga. Uvidio je nemogućnost takvog apsolutnoga angažmana. To svjedoči da se iz stroge filozofijske (egzistencijalističke) koncepcije slobode ne može uspostaviti književni angažman a da to ne prestane biti estetski relevantna književnost.“(Žarko Paić, Projekt slobode: Jean-Paul Sartre – filozofija i angažman, str. 126-127.) Prije no što pomnije razmotrimo začudnu „suvremenost“ rasprave Što je književnost?, unatoč nedvojbene problematičnosti bitnih iskaza, navest ćemo gotovo u cijelosti njezin posljednji odjeljak. Posljednja je rečenica pritom za svako daljnje čitanje odlučujuća. „Ništa nam ne pruža jamstvo da je književnost besmrtna. Njezina šansa, danas, njezina jedina šansa, to je šansa Europe, socijalizma, demokracije, mira. Na nju treba igrati; ako je izgubimo, mi pisci, utoliko gore po nas. Ali utoliko gore i po društvo… Književnost, naposljetku, nije zaštićena posvemašnjim zakonima Providnosti; ona je što od nje stvore ljudi. Oni je biraju, izabirući i sebe. Ako bi se mogla pretvoriti u čistu propagandu ili u čistu razonodu, društvo bi ponovno zapalo u kaljužu neposrednoga… Naravno, sve to nije važno: svijet može posve dobro opstati i bez književnosti. Ali, još bolje, može opstati i bez čovjeka.“ (Jean-Paul Sartre, Qu’est-ce que la littérature?,str. 356.) Što iz ovog navoda prvo uočavamo? Ništa drugo negoli bit moderne filozofije i umjetnosti uopće: svijest o konačnosti, kraju epohalnosti, o iskustvu vremenitosti. Nije to, dakako, u znaku Bergsonova trajanja (durée). Posrijedi je uronjenost u „aktualnost“. Jer se vrijeme, unatoč usmjerenosti projekta čovjeka u budućnost, svodi na egzistencijalni doživljaj „ovdje“ i „sada“. Pisati za Sartrea, doduše, znači biti na način fundamentalnoga izbora „moje“ slobode. Ovo vrijedi čak i kada se pojedinac nalazi u mrežama društvene moći, osuđen na masovni opstanak bez autentičnoga odnosa spram svijeta. Izabrati takvu slobodu nije istovjetno nekom profanome izboru nove robne marke ili tzv. životnoga stila (lifestyle). Sartre je na kraju rasprave o smislu književnosti i njezinome angažmanu izrekao uistinu nešto proročansko, što se od njega nije moglo očekivati. Ako angažman pretpostavlja istodobno egzistenciju na način subjekta kao samstveno-kolektivnoga aktera, koji povijest i društvo shvaća u dijalektičkome odnosu polazeći od borbe klasa za prevlast i moć, onda je pisanje svagda stvaranje novoga. No, „novo“ kao značajka umjetničke proizvodnje označava istodobno i događaj stvaranja situacije. Ništa nije unaprijed određeno. Zbog toga Sartre postaje prethodnik svake daljnje operacije rastemeljenja i raskorjenjivanja metafizike kao djela i refleksije. Rijetki su se to usudili priznati nakon što je 1980-ih godina gotovo nestao iz duhovnoga obzorja francuske kulture i svijeta. Među njima izdvojena mjesta zauzimaju filozofi Gilles Deleuze i Alain Badiou. Pisati jest isto što i biti, ali biti-u-situaciji koja poput novoga hegelovskoga apsoluta ima za svoj referencijalni okvir buduće društvo. Tek se iz njegove odsutnosti pojavljuje prisutnost u znaku projektiranja nečega što nije bitak, ali nije ni biće, već jest Ništa kao mogućnost slobode. Književnost ne može za sebe više prisvajati pravo da bude nedodirljivo područje imaginarnoga, sveti otok slobode izvan ovoga svijeta, bodlerovski rečeno ─ Anywhere out of the world. Kada se svijet nalazi u stanju „objektivne ravnodušnosti“ spram zadaće spisateljskoga angažmana, to je prvi znak kraja poslanstva angažiranoga intelektualca. Sartreu je očito bilo jasno da se ne može izvesti plodotvorna sinteza umjetnosti i društvenih zahtjeva klasa kao univerzalne publike a da se ne iznevjeri bit same književnosti. Otuda nešto iznimno zanimljivo u kritičkome čitanju ove rasprave. Ideologijska se funkcija književnosti svodi na propagandu, iako je doduše ovdje izričito riječ o tzv. buržoaskoj struji u rasponu od modernizma do dekadencije. Moramo biti ipak obazrivi kada rabimo ovu riječ „danas“. Nije to sinonim za totalitarnu propagandu u okviru politizirane državne umjetnosti tzv. prolet-kulta i Nazi-Kunsta. Naprotiv, Sartre ima u vidu nešto manje čudovišno: početak službe umjetnosti izvanjskim svrhama od Partije, Države, Društva do onog što će ipak na kraju postati košmarom suvremene književnosti i njezinim posljednjim „grobarom“ ─ Medijima. Ako svijet, dakle, „može opstati bez književnosti“ i, još radikalnije, „bez čovjeka“, kakvi su onda izgledi i smisao pisanja u epohi bez povijesti? Ne treba biti lakovjeran da bi se uvidjelo kako upravo „ovdje“ i „sada“ imamo nešto slično. Paradoks je suvremene umjetnosti, naime, da se u njezinim akcijama, performativnim događajima, instalacijama, konceptualnoj zasićenosti jezikom bez poruka ogleda ono što je Sartre navijestio na kraju ove doista više negoli prijeporne rasprave o smislu angažirane književnosti. Čini se kao da smo došli do kraja njezinih mogućnosti. 2. U labirintu teksta: Barthesov poučak Ne mogu se uočiti pravi razmjeri okreta od zahtjeva revolucije i projekta egzistencije spram labirinta teksta, što je u francuskome strukturalizmu/poststrukturalizmu učinio Roland Barthes, bez onoga što mu prethodi. Uostalom, sâm je Barthes jednom rekao da ga je upravo Sartre uveo u modernu književnost. Programatski tekst naslovljen „Nulti stupanj pisanja“ („Le Degré zéro de l’écriture“) iz 1953. godine predstavlja u tom pogledu spoznajno-teoretsko razračunavanje s nasljeđem one teorije pisanja iza koje stoji potpis Jeana-Paula Sartrea. Vidjeli smo u prethodnim razmatranjima da Sartre nije postao zatočenikom tvrdokorne, dogmatske crte marksističke ideologije koja je estetiku i književnost uvijek smještala u područje epifenomena, onoga što je posljedica dijalektičkoga odnosa klasnih borbi i kapitala. Daleko od toga. Sartreov je veličajni poraz u tome što je jasno vidio da književnost u suočenju s moćima kasnoga kapitalizma kao što su mediji, spektakl i tržište nema baš izgleda da očuva čak i ono što je francuska moderna književnost uzdigla do trona društvene i kulturne reprezentacije. Riječ je, dakako, o estetskome i umjetničkome prikazu vladajuće klase koja se od 1800. godine artikulirala kao moć buržoaske kulture u djelima Balzaca, Flauberta, Prousta. (Jean-Paul Sartre, Situations, sv. X, Gallimard, Pariz, 1976.) Nije Sartre u analizi književnosti i smisla pisanja glede francuske buržoazije nipošto usamljen. Njegove su opsežne studije slučaja, u kojima je spajao koncepte egzistencijalne psihoanalize, fenomenologiju i dijalektiku da bi dospio do biti estetskoga načina opravdanja modernoga kapitalizma u Francuskoj, nedvojbeno vjerodostojni rukopisi strastvenoga svjedoka uspona i pada jedne klase bez koje ne bi mogla postojati „iluzija“ o autonomiji umjetničkoga djela. I još nešto: bez njezine ambivalentne moći u ekonomsko-političkome smislu ne bi postojala mogućnost da avangardna književnost subverzivno krene u otvoreni boj protiv visokoga stila i kanona modernizma u književnosti. Često se zaboravlja da je ta borba između „intregriranih“ i „apokaliptičara“, da se poslužimo metaforama-pojmovima Umberta Eca, ili između tradicije i novoga bila značajkom francuske politike i kulture i prije Revolucije 1789 godine. No, prije Sartrea je to na suptilan način nove kulturalne kritike dosljedno izveo Walter Benjamin u njegovu nedovršenom projektu Arkada (Das Passagen-Werk). U tom djelu se ne bavi samo modernom francuskom književnošću, već i cjelokupnom visokom i masovnom kulturom kraja 19. stoljeća te razdoblja vladavine povijesnih pokreta avangarde. (Walter Benjamin, Das Passagen-Werk, Gesammelte Schriften, sv. 5, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1991. Vidi o tome iscrpno: Žarko Paić, Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-Politika-Tehnika u djelu Waltera Benjamina, FMK, Beograd, 2018.) U oba slučaja u središtu analitičke pozornosti nalazi se pojam buržoazije, njezin sjaj i dekadencija, moć i oblikovanje svijeta u obzorju jezika i slike. Roland Barthes u ogledu o „Retorici slike“ („Rhétorique de l’image“) iz 1964. godine to će nazvati metajezikom, odnosno ideologijom. (Roland Barthes, „Rhétorique de l’image“, Communications, 1964., str. 40-51.) Kada metajezik vlada, tada se u slikovnoj fascinaciji objektom pojavljuje igra znakova i značenja s onu stranu vladajućega poretka jezika. U ogledu o pisanju iz 1953. godine Barthes kroz dvoje razine rasprave, teoretsko-spoznajnu i historijsku, uzima u obzir povijest francuske književnosti polazeći od odnosa jezika, stila i pisanja (écriture). Nigdje nije tako izričito provedena razlika između ta tri pojma/riječi kao u ovom ogledu. Ideja koja vodi Barthesa u strogo razlikovanje proizlazi iz određenja konteksta u kojem književnost proizvodi djelotvorno značenje u komunikacijskome procesu. Da bi se to dogodilo, potrebno je da književnost postoji kao sustav iskaza čiji su temelji u slobodi izbora. Jezik, premda zatvorena struktura kazivanja i govorenja, postaje momentom interakcije između govornika tek onda kada je poprimio karakter književnoga jezika, a to znači kada se književnost pojavljuje normiranom, formiranom, kodiranom porukom u društvu i kulturi. Ono što Barthes preuzima od Sartrea, unatoč jasnoj kritici i razračunavanju s njegovim dragocjenim nasljeđem, jest postavka o slobodi izbora kao projektu egzistencijalne odluke. Naime, pisac postaje akterom proizvodnje iskaza u javnome prostoru komunikacije tek kada se nalazi u sukobu s vladajućim modelom pisanja. Stoga je jezik kao i stil nešto što se odjeljuje od pisanja. Dok jezik ima nadodređujuću funkciju Oca/Zakona, jer kolektivnome identitetu poput nacije-države daje pečat svekolika priznanja u političkome smislu, stil se ne može razumjeti kao ozakonjena „priroda“ koja se, uglavnom, ne bira, već je unaprijed određena faktičnost. Za Barthesa je, dakle, stil početak onoga što dolazi nesvjesno kao svojevrsni otpor spram ove „kanonizirane prirode“ jezika. Drugim riječima, stilom se ukazuje na singularnost autora, koji mora u svojem „autorstvu“ imati vlastiti jezik, samosvojan i prepoznatljiv u svim mogućim izborima različitih književnih žanrova. (Vidi o tome: Graham Allen, Roland Barthes, Routledge, London-New York, 2003., str. 15.) Što je to za Barthesa ─ pisanje? U ogledu o „nultome stupnju“, u odjeljku naslovljenom Trijumf i raspad buržoaskoga pisanja (Triomphe et rupture de l’écriture bourgeoise) već u prvoj rečenici saznajemo da je u „pretklasičnoj književnosti bilo mnogo različitih pisanja“, a da francuska književnost oko 1650. godine i u razdoblju klasicizma otpočinje zapravo s razlikom „jezika“ i „pisanja“.(Roland Barthes, Le Degré zéro de l’écriture, Seuil, Pariz, 1972. https://edisciplinas.usp.br/pluginfile.php/54237/mod_resource/content/1/Ledegr%C3%A9z%C3%A9rodelecriture.pdf ) Pisanje pripada autoru kao njegov izbor i njegov iskaz (slobode). Ako bismo htjeli „prevesti“ ovaj izraz koji tvori književnost, ali ju ne iscrpljuje u njezinoj zadaći, smislu i cilju, nudi nam se drevni grčki izraz forma. No, nije to forma tek u smislu oblikovanja nekog sadržaja ili materije. Posve suprotno, riječ je o živom odnosu između jezika i stila, pa se pojam forme mora dovesti do kristalizacije. Drugim riječima, pisanje nužno pretpostavlja postojanje apriorne forme kao što je jezik i njegovi kodovi, dok književnost daje piscu slobodu izbora žanra. Ta prividno ograničena forma ima značajke otvorenosti jer omogućuje autoru da unutar njezinih granica prelazi samu ideju granice. Roman je paradigmatska i univerzalna forma književnosti. U njemu se ogleda „trijumf i propast pisanja“, budući da je svaka književna i povijesna epoha od klasicizma u romanu vidjela zrcalo svojeg totaliteta, društvenoga i kulturnoga, estetskoga i političkoga. Da bi dao svoje viđenje pisanja, Barthes se neminovno kritički sučeljuje sa Sartreovim shvaćanjem. Dok je, naime, Sartre pisanje mislio unutar klasičnoga obrasca jednosmjerne komunikacije prema kojem informacija stvara poruku, autor čitatelja, a poruka ima svoj društveni i kulturno kodirani smisao u zajedničkome odnosu pisca i čitatelja spram „literarnoga komunizma“ angažirane književnosti, za Barthesa je taj egzistencijalističko-neomarksistički model mišljenja kao pisanja nevjerodostojan. Na primjeru pisanja Jacquesa Héberta (1757-1794) pokazuje da pisanje nema nikakve sveze s idejama revolucionarne politike kao posljednje instancije „univerzalne poruke“. Umjesto toga, potrebno je uvesti svojevrstan raskid s takvim univerzalističkim opsjenama. Ako pisanje ne može biti nikakav prostor neograničene slobode, nikakav prostor hegelovskoga Apsoluta, tada je bjelodano da se nalazimo na prekretnici. Pisanje nije težnja za buržoaskim ovjekovječenjem u romanu kao modernome mitu. Ono je svagda svijest o granicama vlastite želje za opisom i pokazivanjem duha epohe utoliko što je jezik naslijeđen od tradicije, a stil u svojoj subverziji kanona naposljetku mora imati kontekst svojeg iskaza bez obzira bio „konzervativan“ ili „progresivan“, ispisan u formi tradicijskoga jezika ili, pak, u izboru eksperimentalne forme. Što nam Barthes ovime (is)kazuje? Ništa drugo negoli da je dovršeno herojsko razdoblje vjere i uvjerenja da pisanje pripada književnosti kao njegov ures i funkcija, te da smisao univerzalne povijesti na kraju povijesti otuđenja/postvarenja čovjeka odlučuje o posljednjim svrhama i ciljevima jezika i stila. Barthes je u okružju strukturalizma/poststrukturalizma otoočeo s razgradnjom eshatologije povijesti po kojoj umjetnost i u njoj književnost služe nečemu izvan vlastite kontingencije i singularnosti. Osim toga, s njime je teorija pisanja poprimila plodotvornu svezu/odnos između različitih društveno-humanističkih znanosti kao što su to strukturalna lingvistika, semiologija, sociologija, kibernetika. Pojmovi strukture, kôda, teksta i konteksta, iako još ne izričito izvedeni u ovome ranom programatskome ogledu koji je raskid sa Sartreovim shvaćanjem književnosti, pridonose da književnost ima „znanstveni“ karakter i to u času kada se pojam čovjeka rastemeljuje s uvođenjem nove informacijske tehnologije i teorija komunikacije. Pisanje nije više uslužna djelatnost viših svrha, bez obzira bile one u znaku svetoga i božanskoga ili, pak, u znaku profanoga i sekularnoga, ideologije-politike i revolucije. Što onda preostaje književnosti, a otuda naravno i pisanju ako ne neki oblik nove estetske autonomije? Prevarili bi se ako bi unaprijed tvrdili da Barthes time zagovara neki profinjeni oblik pesimizma primjeren intelektualcu koji je izgubio posljednji razlog za militantnu vjeru u objavljeni napredak povijesti. Nulti stupanj pisanja nije nipošto zahtjev za povratkom u geto ili azil umjetničke slobode. Barthes se razračunava sa Sartreom, ali ne tako da bi posve odbacio egzistencijalno-revolucionarnu borbu za načela moderne književnosti. Njezina je zasluga da je subjekt kapitalizma kao društvenoga poretka vladavine fetišizma robe/objekta savršeno književno portretirala polazeći od rastemeljenja svih značajki forme: jezika, stila i pisanja. Biti s onu stranu buržoaske kulture ne znači tu kulturu u njezinim najvećim dostignućima razapeti na križ srama i prezira zbog vrijednosti koje je stvorila. One su, uostalom, kao što su to uvjerljivo dokazali Benjamin i Agamben rezultat kapitalizma kao religioznoga kulta koji umjesto iskupljenja nudi u zamjenu ideju profita. (Giorgio Agamben, Profanacije, Meandarmedia, Zagreb, 2010. S talijanskoga prevela Vanda Mikšić.) Barthes, dakle, uviđa da se radi o ambivalentnoj strukturi književnosti s njezinim vladajućim figurama-piscima poput Flauberta, koji je ocrtao život radnika, obrtnika, vlasnika, ali nije mogao prijeći prag onoga što Marx naziva „karakternom maskom“ kapitalizma. Ljudi nisu tek singularni pojedinci. Oni su i kolektivne maske poretka čudovišne apstrakcije života koji protječe kao rijeka i mulj nataloženih ideologija. Gorki talog ovog iskustva iskazuje da je književnost kao sustav u ovome poretku „usisana“ u mehanizam društveno-kulturalne reprodukcije. Sve postaje potrošivo i nadomjestivo. Usto, sve postaje apsurdnim znakom integracije u sustav značenja koji dopušta i takve ekscese kao što je avangardna estetska isključivost i liberalna tolerancija razlika. Pisati protiv sustava ili pisati za sustav, naravno, nije jedno te isto. Ali u konačnici književnost je sustav, a sustav u semiotičkome smislu nije iznad društva i kulture kao svojeg konteksta u kojem pisanje dobiva drukčije značenje od eshatologije i mesijanstva religije i revolucije. Ono, naime, teži oslobođenju od svih nametnutih konvencija, kanona i obvezujućih diskursa. I kao i za Blanchota i Derridu, tako je i za Barthesa glavna figura ove transgresije književnosti kao povijesno-metafizičkoga poretka ideja pjesništvo Stephana Mallarméa (1842-1898). Ipak, nismo još dospjeli do „nultoga stupnja pisanja“. Kakva je to odredba? Rani Barthes u svojem programatskome ogledu nesumnjivo otvara vrata razumijevanju književnosti kao labirinta teksta. „Sveto trojstvo“ pojmova jezik-stil-pisanje čini se da odgovara onoj trijadi pojmova koji će presudno obilježiti strukturalistički/poststrukturalistički pristup u filozofiji i književnosti. Označitelj-znak-označeno ili lingvistička, ikonička i simbolička poruka pokazuje nam da se čitava operacija rastemeljenja Hegelova apsoluta i Marxove dijalektike zbiva u krugu označavanja. Ključni pojam čitanja teksta u kontekstu književnosti kao sustava nužno postaje odnos između ovih struktura-pojmova. Nije to vjera u jezik, koji kao i za kasnoga Heideggera „govori“, a ne „autor ili subjekt“. (Roland Barthes, „La mort de l’auteur“, Tel Quel, br. 5/1968., str. 63.) Umjesto toga valja govoriti o nečemu što nadilazi autorstvo i subjektivnost pisca. U ogledu „Smrt autora“ („La mort de l’auteur“) iz 1968. godine objavljenog u petom broju znamenita časopisa Tel Quel jasno se naglašava da već od nadrealizma u 20. stoljeću jezik postaje sustav znakova. A to samo znači da pisanje nadilazi svaku „vlastitost“ autora. Ova usmjerenost spram impersonalnosti vidljiva je na različitim mjestima u modernome spisateljstvu, kod Prousta, ali i kod Joycea. Čini se da se susrećemo s nečim što je rezultat pročišćenja jezika u okviru moderne filozofije. Jer ona proživljava autorefleksivno buđenje svodeći pojmove na „nulti stupanj pisanja“ u kazivanju čudovišne istine poznate još od mladoga Rimbauda u Pismima Vidovitoga (Les Lettres du voyant) iz 1871. godine: „Ja – to je netko Drugi“. Barthes u ovom ogledu iskazuje bit svođenja pisanja na vlastitu mrežu značenja književnosti. Kao što pisanje postaje raskid s opsjenom autorstva ili subjekta, tako književnost postaje sustav znakova ili mreža tekstova koja se odnosi na druge tekstove. Nakon Nietzscheove „smrti Boga“ i Foucaultove „smrti čovjeka“ posve je očekivano da Barthesova „smrt autora“ označava kraj jedne povijesne epohe. S njezinim krajem jezik gubi povlašteno mjesto osmišljavanja svijeta. Nekoliko smo puta već spomenuli riječ „redukcija“ ili svođenje na počela. U slučaju o kojem je ovdje riječ vidimo nešto dvoznačno. Jezik i stil književnosti pripadaju sustavu znakova. U okviru semiologije svedeni su na metajezik. On jeziku pritom daje nadomjesnu „bit“ u svijetu bezbitnosti i bez-subjektnosti. Drugo, pisanje postaje autonomno polje upisivanja značenja tek u odnosu na druge tekstove. Označitelj nije u strogome smislu jezik, jer bi to bila tek puka operacija prevođenja transcendentalne svijesti u vladavinu jezika kao apsoluta. Barthes je, doduše, kao i njegov učitelj Ferdinand de Saussure poklonik ideje da tekst u smislu značenja svijeta jest na neki način sve. Nitko to nije bolje rekao od Derride: „Sve je tekst“. (Jacques Derrida, L’écriture et la différence, Poche, Pariz, 2014.) Nastanak prakse pisanja kao stvaranje novoga događaja određuje se za Barthesa iz perspektive nastanka čitatelja kao produljenoga autorstva drugim sredstvima. Naravno, u posvemašnjem procesu svođenja jezika i stila ─ književnosti kao sustava ─ na pisanje dolazi nužno do onoga što je logična posljedica „smrti autora“. Mnoštvo različitih praksi pisanja daje književnosti posve drugo značenje i zadaću. Nije stoga neobično da će Sartreov angažirani ili javni intelektualac, kojemu je smisao davala borba za autonomiju egzistencije pojedinca i praxis u dijalektičkoj borbi za priznanje potlačene klase (radništvo?), biti marginaliziran. Tako će pamflet borbene retorike neomarksizma ustuknuti pred mandarinskim kritičkim raspravama o tekstu i kontekstu, a uskoro će sâm jezik kao sekularizirani apsolut izgubiti bitku s vladavinom slike u doba tehnosfere. Proces raspadanja Barthes je naslutio u činu spisateljske potrage za „Velikim Drugim“ nakon suspenzije Boga i politike. U „Nultome stupnju pisanja“ izveo je moćnu postavku. Kasnije će je opetovati u drukčijem kontekstu i neomarksistički teoretičar i neoavangardni umjetnik Guy Debord, autor glasovita djela Društvo spektakla (La société du spectacle) iz 1967. godine. (Guy Debord, La société du spectacle, Gallimard, Pariz, 1996.) Ovo je poprilično, naizgled, začudno zbog toga što se Debord na jednom mjestu bezobzirno polemički okomljuje na Barthesovu teoriju teksta kao i na McLuhanovu teoriju medija. Ono što Debord, ipak, ispravno primjećuje jest da su obje teorije međusobno komplementarne: tekst i mediji pronalaze svoje značenje u procesu komunikacije. Postavka je, dakle, da buržoaska kultura (teksta) ili ono što će 1988. godine sam Debord nazvati „integriranim spektaklom“ različitim strategijama reklame i marketinga usisava u sebe svaki oblik „sustavnoga otpora i subverzije“. Kritika sustava postaje sustav kritike. Na taj se način pisanje asimilira u književnost i time se uspostavlja moć diskursa Nacije-Države kao „civilizacije“. Za francusku književnost u cjelini ovo se čini doista paradigmatskim pokušajem vladavine u formi novoga mita. (Roland Barthes, Mythologies, Seuil, Pariz, 1957.) Nitko to nije elegantnije teorijski izveo od Barthesa, uvodeći u optjecaj figure mode i reklame, fotografije i filma, politike i arhitekture. Što smo time dobili? Ponajprije, semiologija ili semiotika je postala vodećom post-disciplinom u analizi suvremene kulture kao vizualnoga događaja reprezentacije svijeta. Pisanje više nije posvećena djelatnost u carstvu teleologije „prirode“, koje zahtijeva umjetnika-genija ili pisca kao angažiranoga intelektualca u borbi s ideologijsko-političkim vjetrenjačama otuđenoga i postvarenoga društva. Umjesto toga pisanje označava „demistifikaciju mita“ o pisanju. Uvođenje je to u labirint znakova koji čine složeni sustav metajezika društva i kulture. Ali sve to protječe bez vodeće ideje i bez temeljnoga označitelja osim onoga koji spaja čak avangardu i uzvišenost u formi estetski utjelovljenoga kapitala. Što je drugo Barthesov program kritike suvremenoga kapitalizma negoli prodoran uvid da je čitav sustav znakova istovjetan ideji radikalne promjene. Utoliko je, paradoksalno, njegova najmanje protumačena knjiga uopće ona koja formalno ne pripada žanru semiotičke teorije jezika i književnosti. Riječ je, naravno, o briljantnoj studiji Sustav mode (Système de la mode) iz 1967. godine. S njom je otvorio problem svođenja svijeta na znakovni sustav tijela bez vrhovnoga označitelja. Društvo kao komunikacijski narativ nadomješteno je novim vodećim pojmom-konceptom bez kojeg ne možemo uopće zamisliti što je smisao pisanja u doba bez povijesti. Taj pojam-koncept jest ─ kultura kao komunikacija. (Roland Barthes, Système de la mode, Seuil, Pariz, 1967.) Moda, reklama, mediji, komunikacija, svijet kao tekst, sve su to zorni pokazatelji radikalne promjene s kojom suvremena književnost mora biti u odnosu, pa čak i kada radikalno-kritički nastoji nadići granice ove inter-epohalne redukcije smisla na pragmatičko obzorje, na jezik bez semantičke dubine, i naposljetku na tekst s kojim na iznimno paradoksalan način čitatelji „komuniciraju“ do te mjere da im to predstavlja vrhunski užitak. Pošto se tekst za Barthesa može u punom razmjeru doživjeti estetski kao užitak tek kada je u postupku proizvođenja značenja, posve je jasno da umjesto klasične metafizičke ideje o stvaranju (Bog-Autor), sada pisanje uspostavlja logiku proizvođenja i potrošnje, interakcije i intertekstualnosti. U ogledu naslovljenom „Užitak u tekstu“ („Le Plaisir du texte“) iz 1975. godine Barthes na jednom mjestu uvodi u optjecaj sintagmu društvo prijatelja teksta i određuje ih „negativno“. Oni nisu ništa što ima bilo kakav ideologijsko-politički ili kulturalni žig sekte ili stranke. Usto, nisu „konzervativci“ ni „naprednjaci“. Užitak u tekstu pripada naprosto u „atopiju“. (Roland Barthes, Le Plaisir du texte, Seuil, Pariz, 1975/2002., str. 12-13.) Njegovo je kraljevstvo u samoj strukturi odnosa u tekstu koji pisanju/čitanju podaruje mnogo više od bilo kakve metajezične poruke. Što preostaje jest užitak kao način suvremene komunikacije kojim kultura unatoč propasti univerzalnoga poslanstva jezika u svijetu sebe čuva od sveopće vizualne barbarizacije. Kasni Barthes pronašao je u ovom neobuzdanome načinu mišljenja mjeru između anarhije i poretka. Pohvala onome što je anti-društveno i ne veliča nikakav kolektivni identitet naposljetku pisanju omogućuje slobodu imaginacije. U tom činu ozbiljuje se ekstatički događaj nadilaženja granica koje su povijesno uspostavljene da bi jezik postao metajezikom, a književnost sustavom normi i društveno-kulturalnim kanonom. Nema dvojbe, rad na rastemeljenju metafizičkoga pojma subjekta u teoriji književnosti 20. stoljeća s Barthesom je došao do točke usijanja u nečemu što još samo uvjetno možemo nazivati pisanjem kao kazivanjem slobode bez granica. Tekst je kao i tijelo oslobođeno područje vladavine znakova u labirintu u kojem više nema prve i posljednje tajne. Igra praznih znakova odgovara na pitanje o nestanku vrhovnoga označitelja ukazivanjem na pukotine u sustavu. I to je to. Pisati znači stvarati pukotine u tekstu kao užitku. Što ih je više, to je sustav paradoksalno stabilniji, iako je svijet postao poprištem logike preobrazbi koje zadivljuju ravnodušne promatrače. Što je time preostalo od „subjekta“ nakon „smrti autora“? Ništa drugo nego spiralni i decentrirani svijet diseminacija. Mnoštvo spisateljskih „tehnika“ svjedoči o nemogućnosti pisanja kao mišljenja koje već unaprijed zna da je zadaća pisca i njegov cilj da piše što je moguće bolje i da čitatelju pruža još veći užitak-u-tekstu od vlastite čudovišne taštine i njezine želje za samopriznanjem. Sve je tekst i tekst je ─ Ništa. 3. Baudrillardova „ekstaza komunikacije“ ili o kraju doba časopisa Već je 70-ih godina 20. stoljeća Baudrillard izveo svoju temeljnu postavku o prelasku iz modernoga u postmoderno doba. Naravno, on nigdje i nikad ne koristi taj izraz. Postmoderno je kao pojam, oznaku za ulazak u doba informatizacije visoke tehnologije i znanosti u kapitalističkoj proizvodnji, uveo u diskurs društveno-humanističkih znanosti Jean-François Lyotard u znamenitome spisu Postmoderno stanje. (Jean-François Lyotard, La condition postmoderne, Édition de Minuit, Pariz, 1979.) Prelazak iz jednog stanja u drugo nije priča o kontinuitetu povijesti. Baudrillard je kao i cijela skupina francuskih poststrukturalista – Derrida, Foucault, Lyotard – svoju misao izgradio na stavu o epistemologijskome rezu između povijesti kao linearne strukture (modernost) i povijesti kao otvorene strukture (druga ili refleksivna modernost, postmodernost). Prelazak je stoga deduciran iz nužnosti prevladavanja ograničenosti moderne epohe, koja se dovršava 60-ih godina 20. stoljeća u postindustrijskome društvu liberalne demokracije i postmodernoj kulturi. S tim izvorno sociologijskim pojmovima, koji će rabiti Alain Touraine za objašnjenje prevlasti znanstveno-tehnološke strukture kasnoga kapitalizma, nastaje i posve drukčije razumijevanje pojma društva kao temelja istraživanja moderne sociologijske znanosti. Baudrillard je za razliku od svih filozofa i teoretičara poststrukturalizma, uz iznimku filozofa Gillesa Deleuzea, najradikalnije posegao za konzekvencijama metafizike novoga vijeka. Artikulirao je na Hegelovim i Marxovim zasadama postavku o kraju povijesti. Riječ je o preobrazbi kapitalističkoga društva potrošnje u „svijet objekata“ sa svojim univerzalnim znakovima zavođenja subjekta u novoj produkciji radi produkcije kao želje. Naposljetku, Baudrillard je proglasio kraj društvene samotransparencije i binarnih opozicija rad-kapital kao strukturalnih uzroka sukoba unutar kapitalističke ekonomije. (Jean Baudrillard, „Kritika političke ekonomije znaka“, u: Simulacija i zbilja, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 3-48. Prijevod s francuskog: Gordana V. Popović) To je bila njegova realizacija kraja utopije kao odgovor na bilo kakvu parcijalnu kritiku globalnoga sustava potreba svjetsko-povijesnoga kapitalizma. Umjesto društva kao totaliteta u bilo kojem razumijevanju – Parsonsovom funkcionalizmu, Luhmannovoj teoriji sistema ili različitim neoveberovskim teorijama globalnoga kapitalizma – Baudrillard je doveo u pitanje ontologijsku moć društvene organizacije uopće. Moderna je bila posljednje područje očitovanja primarne i sekundarne društvenosti. Ona je još počivala na razdiobama, granicama, strukturalnim odnosima između funkcija i sustava. S postmodernom dekonstrukcijom umjesto društva nalazimo se u labirintu znakova kulture kao sredstva i svrhe identiteta koji se uvijek iznova konstruira. Na različite načine i s raznolikim teorijskim diskursima o tome govore Derrida, Lyotard, Foucault, Bourdieu, Deleuze i Baudrillard. Doba kulture jest doba semiologije i semiotike. To su vodeći priručni metodologijsko-epistemologijski pristupi zbilji. Sama zbilja ne počiva na logici produkcije, nego na logici reprodukcije ili potrošnje. Znakovi zamjenjuju stvari u njihovim društvenim odnosima. No, to ipak nije pogođena shema Baudrillardove teorijske intervencije u tradicionalni neomarksistički način razmatranja povijesti kao materijalističke strukture u kojoj funkcionira subjekt-objekt model spoznaje. Kultura ne nadomještava rad, ako bismo htjeli pojednostaviti bît epohalne preinake koja nastaje s postmodernom. Posrijedi je daleko složeniji obrat koji mnogi sociolozi, teoretičari kulture i antropolozi nazivaju kulturalnim obratom ili zaokretom (cultural turn). (Vidi o tome ekstenzivno: Doris Bachmann-Medick, Cultural Turns: Neuorientierungen in den Kulturwissenschaften, Rowohlts enzyklopädie, Reinbek bei Hamburg, 2006.) Kultura se semiologijski i semiotički strukturira kao sustav znakova fragmentarnog totaliteta. Prelazak iz produkcije u reprodukciju označava i promjenu strukturalnog karaktera samog društvenog sustava globalnoga kapitalizma. Umjesto poretka označavanja realnosti u kojoj funkcioniraju predmeti kao funkcije nečeg, poput, primjerice, države u liberalno-demokratskome modelu koja jamči privatno vlasništvo, nepovredivost osobe i ljudska prava, Baudrillard govori o poretku simulakruma. Takav poredak nadilazi subjekt-objekt odnose među ljudima i stvarima. Novi tehnički poredak ili semiurgijska okolina kao oblik „hipercivilizacije“ realizirana je kultura postmoderne socijetalne zajednice. Iz nje je nestao hijerarhijski oblik poretka, a time i sve veze koje su počivale na pretpostavkama moderne filozofije subjekta. U društvu koje se temelji na poretku simulakruma – simulacija, modeli ili kôdovi određuju cjelokupno iskustvo i brišu razlike između modela i realnosti. Realnost realnoga ne postoji više kao nešto opstojeće i prirodno. Sve je kulturalno određeno svojim mjestom u poremećenom sustavu znakova. Pogrešno bi bilo zaključiti da je znak nadomjestio predmet kao ono realno. Već se Kant izrugivao idealističkome svjetonazoru koji zamjenjuje realni novac za zamišljeni. Ono realno jest univerzalna forma produkcije i reprodukcije realnosti kao sustava znakova. No, znakovi nisu vječni i nepromjenjivi. Sve je privremeno i aktualno. Vremenitost svijeta kojim vladaju strukture i modeli znakova iz medijske realnosti ne može više biti jedinstvo vremenskih ekstaza prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Sartreov egzistencijalizam uspostavio je primat sadašnjosti kao projekta individualne slobode nauštrb prošlosti i budućnosti. Realizacija čovjeka u takvom svijetu kao osobe, funkcije i strukture fragmentarnoga totaliteta uvijek se događa u vremenu neposredne prisutnosti. Stoga je posve razumljivo da je Baudrillard prihvatio teoriju medija Marshalla McLuhana i njegov koncept implozije. Gubitkom granica između realnosti i simulacije dolazi do implozije realnosti. Ona se hipertrofira u prostoru medijske, digitalne i virtualne realnosti. Kao posljedica tog nezadrživog procesa nestanka granica dolazi do implozije realnosti ili njezine hiperrealne agonije. (Jean Baudrillard, Simulakrumi i simulacija, DAGGK, Karlovac, 2001. Prijevod s francuskog: Zlatko Wurzberg) U postmodernome medijskome okružju nemoguće je interpretirati bilo kakav događaj (evénément) ako se polazi od razlikovanja simulacije i realnosti, simulakruma i poretka realnosti kao binarnih opozicija. Medijalnost je znakovna ontologija događaja bez istinskog događaja. „Da budemo do kraja otvoreni. Medium is message ne znači samo kraj poruke, već i kraj medija. Ne postoje više mediji u doslovnom značenju pojma (prije svega govorim o elektroničkim masovnim medijima) – to jest posrednička razina od jedne stvarnosti do druge, od jednog stanja stvarnog do drugog. Ni u sadržajima, ni u formi. To je točno značenje implozije. Upijanje polova jedan u drugoga, prekid svakog razlikovnog sustava smisla između polova, smanjivanje različnih pojmova i opreka, među kojima i medija i stvarnog – dakle, nemogućnost svakog posredovanja, svakog dijalektičkog uplitanja između jednog i drugog ili od jednog do drugog. Kružnost svih medijskih efekata. /…/ Uzalud je snivati o revoluciji putem sadržaja, uzalud je snivati o revoluciji putem forme, budući da su medij i stvarno odsada samo jedna izmaglica čija je istina nepronična.“ – Jean Baudrillard, „Implozija smisla u medijima“, u: Simulakrumi i simulacija, str. 118-119. Mediji i informacije čine temelj postmodernoga društva spektakla. Političke ideologije moderne poput marksizma, liberalizma i konzervativizma u suvremeno doba više nisu određene svojom monolitnom diskurzivnom moći. Baudrillard je najavio takvo doba posvemašnje ravnodušnosti spram ideologijske politike. Kraj povijesti kao kraj ideologije označava ulazak u razdoblje postpolitike. No, za Baudrillarda ona uopće nije shvaćena kao trijumfalna pobjeda liberalne demokracije nad komunizmom niti kao jedina svjetsko-povijesna ideologija globalizacije danas. Politika u doba postpovijesti postaje jedino smislenom pod uvjetom da služi interesima mikro-zajednica. Politika je, dakle, kontekstualna. Ona je pragmatična, ali ne i prekretna ljudska djelatnost u doba vladavine medijske spektakularizacije znanja. Već je sredinom 70-ih godina 20. stoljeća Baudrillard prepoznao u procesu fragmentacije društvenih klasa i slojeva mogućnosti totalne atomizacije društva. Kaotična masa u suvremenom postindustrijskome društvu, kojim vladaju stručnjaci, korporativno znanje i vizualna strategija preoblikovanja ljudske svijesti njezinim pretvaranjem u subjekt-objekt narcizma kao psihosocijalne posljedice napretka globalnog kapitalizma u dokidanju podjele na radno i slobodno vrijeme, postaje tiha većina (silent majority). (Jean Baudrillard, „Simbolička razmjena i smrt“, u: Simulacija i zbilja, str. 49-108.) Ta se povijesna situacija, implodirajući još više do dokinuća medijske slike svijeta kao „totalitarne poruke“ potrošačkoga društva, nastavlja do danas sa sve većim intenzitetom apatije i socijalne anomije. (Jean Baudrillard, „Prozirnost zla: ogled o ekstremnim fenomenima“, u: Simulacija i zbilja, str. 163-210. ) U mnogim knjigama do 90-ih godina 20. stoljeća u kojima je postavio svoje temeljne postavke i artikulirao jedinstveni pojmovni okvir radikalnog postmodernoga nihilizma – simulacija, simulakrum, zavođenje, patafizika – postavlja se pitanje o karakteru društvene i kulturalne situacije nakon nestanka binarnih opozicija modernosti uopće kao što su bili rad i kapital, zajednica i društvo, metafizika i fizika, subjekt i objekt, transcendentno i imanentno, dubina i površina. Medijska zbilja kao poredak simulakruma postmodernoga stanja dokida bilo kakve konceptualne razlike između suprotstavljenih pojmova. Implozija stoga predstavlja entropijsku moć iščeznuća povijesti kao razdvojenih entiteta koji se nastoje pomiriti u budućnosti. Eshatologijski aspekt cijele dosadašnje povijesti gubi razlog opstojnosti. Sve su utopije i sve ideologije tek medijsko sredstvo začaravanja i iluzije realnosti u njezinu implodirajućem karakteru. Povijest se dovršava u medijskome dokinuću realnosti. Metafizička struktura vremenitosti povijesti, pak, svoje razrješenje zadobiva u patafizici kao imaginarno-simboličkome eksperimentiranju znanosti sa samom sobom i svijetom koji je, kako to Baudrillard precizno kaže, odavno suvišan, odveć suvišan. Što je to patafizika? Može li se medijski dokinuti povijest (svijeta) kao rezultat kraja povijesti koji briše razliku između hegelovske loše beskonačnosti istoga i ničeanske volje za moć kao vječnog vraćanja jednakoga? Ne opisuje li Baudrillard samo efektno nešto već odavno dogođeno u samome srcu zapadnjačke filozofije? Doba časopisa dovršeno je, dakle, time što je nova vizualna kultura simulakruma u sebe “usisala“ kulturu kao komunikacijsku imploziju informacija poput Duchampovih sušila za boce. Naravno, to ne znači da više „nema“ časopisa, posve suprotno. Njihova je hiperprodukcija vezana uz totalni partikularizam mnoštva različitih sadržaja, a način njihove legitimacije u društvu spektakla određuje tzv. paralogija znanja o kojoj je govorio Lyotard u proročanskome spisu Postmoderno stanje. Časopisi su kao moderna otkrića autonomije pisanja/čitanja u službi tehnosfere i njihova je „budućnost“ zajamčena njihovom nužnom usmjerenošću u „interaktivnu samoću“ kojom se njihovi sadržaji diseminiraju izričito i jedino tzv. korisnicima pluralno ravnodušne kulture unutar sklopa kojeg savršeno opisuje izraz filozofa postmoderne Giannija Vattima ꟷ transparentno društvo. Zaključna bilješka Vraćamo se na ishodište naših promišljanja o pisanju i zadaći književnosti „danas“. Agamben se, sjetimo se, zapitao što suprotstaviti ovoj epohi koja više ne želi i ne može biti povijesno određena s pomoću metafizičkih ideja cilja i svrhe. Moguće je, naravno, neprestano iznova vrtjeti isto u novim formama. No, sve se naposljetku svodi na ovo. Nakon smrti Boga i bezuvjetne vladavine nihilizma pod krinkom znanstveno-tehničkoga napretka umjetnosti od Hölderlina do Rilkea i Kafke preostaje pronaći sigurno utočište pred bukom i bijesom novih totema masovnoga društva spektakla. Vidjeli smo kako su na to pitanje pokušali odgovoriti najznačajniji filozofi i teoretičari književnosti od Sartrea preko Barthesa do Baudrillarda: od angažirane književnosti do semiologije teksta, od revolucije i egzistencije do tržišta, te naposljetku s nakanom da se toj čudovišnoj nelagodi nestanka umjetničkoga karaktera zbilje i uzaludnosti književnosti suprotstavi „radikalna interaktivnost“, drukčije osmišljavanje autonomije pisanja koje više nikome ne služi i nikome ne polaže račun osim vlastitoj neutemeljenosti i kontingenciji slobode. Problem je ovog doba bez povijesti upravo u vladavini tehnosfere koja ne misli i ne piše ljudski. Ona slikotvorno računa i konstruira nove događaje. Posrijedi je neljudsko sâmo u formi metamorfne slike nastale tehničkim putem. Njezina je bit u fascinaciji estetskim izgledom. I zato je ovo doba ostalo bez svoje teorije pisanja. Postoje samo teorije nove slike, ali ne više i teorije koje se bave jezikom izvan uronjenosti u digitalni nihilizam. Politički adekvat ovome pronalazimo u društvu spektakla na najvišoj razini tjelesne ekstaze i kontrole. Kada književnost ne misli svoje vrijeme sabrano u slikama, onda je to preostalo jedino filozofiji koja više ne može odgovoriti na pitanje o bitku pretvorenom u informaciju bez polaganja računa o događaju kojim slika potire jezik u pozadinu. Kao novi ures vizualne homogenosti svijeta svedenog na broj i logiku simulakruma stvarnosti jezik ne govori više nikome. Jorge Luis Borges je u paraboli „Pascalova kugla“ ostavio sljedeći zapis: „Možda je sveopća povijest povijest nekoliko metafora.“ (Jorge Luis Borges, Druga istraživanja, u: Sabrana djela, GZH, Zagreb, 1985., str. 100. Sa španjolskoga preveo Marko Grčić.) Kada pisanje izgubi značenje povijesnoga smisla tih metafora, kada ih umjesto budućih pisaca pamti samo bezlična umjetna inteligencija kao jezične igre, onda je književnost u bezdanu između praznoga sjećanja i umjetnoga pamćenja. Imali smo povijest. Da, bila je uistinu mahniti vrtlog patnji i žrtava. Sada imamo vizualnu teodiceju bez Boga i poeziju bez pjesnika, to beskrajno ispisivanje tragova u pustinji koja se širi na sve strane. Pa ipak, nikad nije postojalo bolje „vrijeme“ za pisanje negoli „danas“. Ta silna energija i intenzitet svijeta u fascinaciji neiskazivošću kao da nam otima dah. Prepustiti se ovome događaju znači pisanje žrtvovati onome čudovišnome (Unheimlich) što više nije uzrok tjeskobe, već estetizirane i utoliko zavodljive ravnodušnosti. Ima li uopće izlaza iz ove nemoguće situacije koju je priredila zapadnjačka metafizika u doba kada smo ostali bez epohe i njezine povijesti? Imaju li, dakle, književni časopis ili časopisi za kulturu svoju budućnost u doba tehnosfere? Odgovor je sukladan biti transklasične logike unutar kibernetičkoga sustava mišljenja. I da i ne. Da zato što je pisanje u sustavu vizualizacije svijeta simulakrum koji otvara mogućnosti spoja teksta i interakcije s čitateljem izravno i neposredno. Ne zato što više ne postoji univerzalni čitatelj koji ima „duhovne potrebe“ za onom kulturom i književnošću koju je krasila nepragmatičnost i otvorenost spram filozofije i umjetnosti kao događaja cjelovitoga djela od glazbe, drame, plesa, arhitekture do slikarstva i filma. Časopisi su sinteza vrhunske kulture i potrebe čitatelja za užitkom u tekstu, kako je to dobro znao Roland Barthes. No, tehnosfera sama „čita“ i „piše“ i nadolazeće generacije više gube interes za knjigom i čitanjem kao prvom „životnom potrebom“. Ovo nije nikakav simptom „kulturnoga pesimizma“, već stanje stvari koje nije moguće voluntaristički promijeniti. Možda je doista bio u pravu Robert Musil kad je jednom rekao da „treba promijeniti čitatelje“. (Robert Musil, Nachlass zu Lebzeiten, Rowohlt, Hamburg, 1975.) Musil pokazuje da je pritom uloga književnih časopisa, kao i filozofskih i znanstvenih, u sustavu posredovanja temeljnih ideja literature od ključnog značaja za održanje na životu mita o obrazovanome narodu i njegovu posvećenome jeziku. Ali, ironični je zaključaj našeg pisca romana-ideja s tako genijalnim naslovom kao što je to Čovjek bez osobina da su uglavnom sva ta društva lijepe riječi i sustav časopisa koji promiče zastarjele koncepte elitno-masovnoga obrazovanja za budućnost istog ranga kao i njegovi pisci i čitatelji. Naime, duhovni rang i diskurzivna razina onog što je samo formalno eksperimentalno i stoga „teško shvatljivo“ za tzv. običnoga čitatelja nije nimalo bitno različit od duhovne bijede globalnih korisnika literature za početnike koja sve više čita samo slike i sve više gleda samo u svoju vlastitu prazninu jer od silnoga masovnoga narcizma nema vremena ni za genije ni za njihove loše imitatore. Što ćemo, došlo je vrijeme posvemašnje realizacije Musilove literature u praksi 21. stoljeća. Zar ono nije vrijeme ostavštine čovjeka bez osobina?

February 15, 2026
Ruke i slobodna volja

Ruke i slobodna volja

1. Giorgia Agambena sam upoznao u ljeto 2011. godine u Kotoru. Prvu večer govorili smo o njegovu djelu dubrovački filozof i njegov prevoditelj Mario Kopić i ja, a drugu je večer Agamben održao predavanje o zapovjedi, moći i jeziku. Nakon karizmatskog mislioca i mojeg učitelja Vanje Sutlića, pojava suvremenog talijanskoga filozofa ostavila me je do sada jedino još u čudu i bez riječi. Neću ga opisivati. Reći ću samo da govori polako, lijepim glasom, i da je njegovo predavačko umijeće ravno njegovu spisateljstvu, tom čudesnom minimalizmu fragmenta i glose, koje je sintetički baštinio od Waltera Benjamina uz dodatak Heideggerove jednostavnosti mišljenja i preciznosti u oblikovanju temeljnih postavki. Filozof se razlikuje od znanstvenika i religioznih duhovnjaka po tome što postavlja pitanja o bitku, bogu, svijetu i čovjeku polazeći od sokratovskoga neznanja i heraklitovskoga čuđenja. Lik filozofa proizlazi iz njegovih očiju koje slika slikara ili fotografa uvijek savršeno razotkriva, te se prepoznaje po glasu koje zvukovni zapis ostavlja u nasljeđe nadolazećim svjedocima povijesne egzistencije. Nije stoga slučajno što je Artaud govorio da je samo ʺnesretni Nietzsche imao taj pogled koji svlači dušu, oslobađa tijelo od duše, ogoljuje ljudsko tijelo, mimo duhovnih izlika.ʺ (Antonin Artaud, »Van Gogh ubijeni samoubojica«, u: Tarahumare i druga djela,Litteris, Zagreb, 200., str. 293. S francuskoga prevela Maija Bašić.) Agambenove oči, naravno, nisu Nietzscheove. No, zagonetni smiješak kojim neprestano gleda uokolo u promatrača, na rubu plemenite ironije i djetinje radoznalosti, kao da mu podaruje još više neku dodatnu moć mudroga ekscentričnoga pojedinca. Vjerojatno je to znao bolje od svih veliki filmski redatelj Pier Paolo Pasolini kad je u filmu Evanđelje po Mateju iz 1964. godine odlučio mladome Agambenu dati ulogu apostola Filipa. Misaoni horizont njegovih intervencija u suvremenu politiku, pravo, umjetnost, kulturu zacijelo je svojevrsna stvaralačka eklektička sveza između Heideggera i Benjamina, Foucaulta i Schmitta, Deborda i Deleuzea. Dostatno je ukazati na to da je kao autor znamenite studije Homo Sacer produbio i preusmjerio Foucaltov pojam biopolitike. Biopolitika se stoga u novovjekovno i moderno doba uspostavlja, prema Agambenu, u tri svoje vladajuće forme: (1) kao „izvanredno stanje“ u kojem privremeno stavljanje zakona izvan snage postaje pravilom i na taj način se konstituira temeljna struktura pravnoga sustava; (2) kao koncentracijski logor ili zona nerazlikovnosti između javnoga i privatnoga prostora koji postaje mjestom boravka izbjeglica iz drugih „urođenih“ nacija-država i paradigmom moderne politike s nacijom-državom u središtu, čime dolazi do nestanka razlike između ljudskoga bića i građanina; (3) kao društvo spektakla u formi globalnih demokratskih društava što dovodi do hipertrofije političkoga i prisvajanja politike od subjekata/aktera preobrazbe javnoga djelovanja u privatno poduzetništvo i marketing kao totalni nihilizam svijeta u kojem živimo. (Giorgio Agamben, Means without End: Notes on Politics, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 2000., str. 2.) Uspio je na lucidan način dati dijagnozu onog što određuje bit globalno-planetarne politike danas tako što je Schmittovu postavku o izvanrednome stanju (Ausnahmezustand) proširio na stanje anomije i entropije globalizma u kojem pojam svijeta gubi svoju izvornu smislenost u korist biopolitičke produkcije suverene moći. No, ono što je u ovom misaonome eklekticizmu uistinu autentično jest očuvanje filozofijske moći kazivanja gotovo u formi ‘jezuitski’ čiste forme mišljenja. Njegovo je poigravanje pojmovnim sklopovima nasuprot Deleuzeovih ‘slika mišljenja’ i čiste heterogeneze konceptualnosti posve poetizirano stvaranje figura mišljenja. A to, nema dvojbe, ne bi mogao izvesti bez uronjenosti u tekstualnu mrežu značenja Benjaminovih refleksija. 2. Kad sam pisao knjigu Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-Politika-Tehnika u djelu Waltera Benjamina, FMK, Beograd, 2018., njegove su mi Profanacije bile od bitne pomoći za tumačenje Benjaminova fragmenta iz 1922. godine ʺKapitalizam kao religijaʺ. Jer Agamben ne slijedi logiku teksta tek kao hermeneutički tragač za smislom iskazanoga. Njegovo je čitanje filozofijskih i inih tekstova iz humanistike svagda poput otvorene knjige značenja, nimalo nalik Derridinoj dekonstrukciji, ali ipak uistinu blisko tom putu mišljenja. Zašto je, dakle, odabrao da misli iz logike fragmenta i glose kao Benjamin a da to nije polučilo učinak epigonstva? Odgovor može biti samo jedan. Zato što je u tekstu skriven smisao bitka, a svako novo tumačenje nekog poznatog ili nepoznatog teksta iz tradicije grčko-židovsko-latinskoga izvora suvremenoga Zapada razotkriva mogućnost singularnoga događaja mišljenja u figurama preklapanja i preusmjeravanja kategorijalnih sklopova. Poput Heideggera i Schmitta izvodio je novo tumačenje drevnih grčkih i rimskih riječi-pojmova – homo sacer, zoe, bios, stasis. Na taj je način spojio političku filozofiju, primjerice Hobbesa sa Schmittovim postavkama o ratu i izvanrednome stanju, o suverenosti države i o zatiranju ljudske slobode u koncentracijskim logorima od Auschwitza i Kolime do Guantanama. Što je drugo suvremeno mišljenje negoli svojevrsni konceptualni ples nad bezdanom realizirane povijesti s kojim dohvaćamo raspad sustava i pseudo-sintezu metafizike? S Agambenom je suvremena filozofija iznova postala briga o autentičnome kazivanju jezika mišljenja. Taj jezik, dakako, ima svoje drevne korijene, čistoću i otvorenost smisla samo ako filozof kao govornik tog jezika zna kako od ‘mrtvoga alata’ proigrane povijesti stvoriti novi pojam koji više govori suvremenicima od bilo kakve znanstveno-tehničke novotvorevine. 3. Giorgio Agamben je filozof koji nam je u ovom zlogukome vremenu otvorio pitanje o odnosu tradicije i suvremenosti polazeći od čitanja tekstova. No, ovo čitanje bilo bi poput hermetične ‘igre staklenih perli’ bez njegove misaone angažiranosti da temeljne probleme današnjice konceptualizira s pomoću mitopoetskih figura. Zato je to autentično filozofijsko mišljenje jednog velikog stila, govoreći ničeanski. Kad predaje njegove ruke suptilno plešu, kao da performativno ocrtavaju samu figuru metafizičkoga lutanja od Aristotela do Schmitta s kojom zapovijed, moć i jezik poprimaju dimenziju svete vatre pojmovne arhitektonike. Pogledajte na youtube kako na francuskome govori o svojem učitelju Guy Debordu i njegovom pojmu društva spektakla ‒ racionalno, s mjerom, analitički, strastveno ali suspregnuto. Govorenje je osmišljavanje kaosa kroz posvećenost riječi svojem cilju i kad ga naizgled teško možemo razaznati. Svaki je Agambenov tekst utoliko poziv na pročišćenje svijeta od natruha besmisla i aktualizirane buke koju podižu pseudo-angažirani sofisti sveudilj medija. No, ima još nešto što nitko ne može izbjeći pa makar se popeo na najviši planinski masiv svijeta. Agamben je Talijan. Ono talijansko je kako je to kongenijalno shvatio jedan Francuz, otac-utemeljitelj semiologije kulture Roland Barthes, i sklonost hedonizmu i modi i renesansnim užicima tijela, i aristokratskim navadama kao dekadentnome stilu života. Za večerom u jednom ugodnom kotorskome restoranu tog kolovoza 2011. godine ponudio me je čašom vrhunskog talijanskoga crnog vina i tankom kubanskom cigarom dok smo razgovarali o Benjaminu i Heideggeru. Nekoliko mjeseci prije prestao sam piti i pušiti. Otklonio sam uljudno njegovu lijepu gestu i rekao mu da su ti užici i poroci iza mene možda i zauvijek. Ono što ga je silno zanimalo bilo je kako sam to uspio, kojom metodom. Odgovorio sam ovako. ʺDragi profesore Agamben, Vi dobro znate da je tzv. slobodna volja temeljno ontologijsko i etičko pitanje novovjekovne metafizike osobito Kanta i Schopenhauera.ʺ ʺDa, i…ʺ ʺI vidite, slobodnom voljom mojeg kardiologa primariusa prof.dr.sc. Drinkovića, nikotin je za mene daleka prošlost, a isto tako i alkohol.ʺ ʺVidite koliko je volja prijeporni metafizički koncept. No, recite mi ipak još nešto. Kako sada funkcionirate, što činite s rukama, jer je za mene misterij kako će to izgledati dan poslije prestanka uživanja u dimu cigare?ʺ ʺSjećate se kako ste završili svoj ogled o Posljednjem sudu?ʺ ʺHm, podsjetite me.ʺ ʺSve će biti isto, ali drukčije.ʺ Tu noć odlučio sam da ću iznova pogledati njegovo nasmiješeno lice na rubu blažene ironije iz mladenaštva u filmu Matejevo Evanđelje. Slika nije figura mišljenja, već njezin platonski opsjenarski sjaj. Biti filozof znači misaono živjeti drukčije i kad je sve drugo isto i prazno.

February 14, 2026
Bestemeljnost slobode i zlo kao Unheimlichkeit

Bestemeljnost slobode i zlo kao Unheimlichkeit

Sažetak: Autor postavlja pitanje o odnosu između bestemeljnosti slobode i zlo kao Unheimlickeitaunutar onto-teologijske strukture zapadnjačke metafizike. Pritom nastoji pokazati kako se pojam zla od Schellinga do Heideggera razvija i preobražava kao rastemeljenje fundamentalne strukture mišljenja jer ono što proizlazi iz ideje apsolutne slobode kao samouzročnosti ljudske volje dovodi do toga da se zlo ne pojavljuje više kao ontički, već kao ontologijski problem razumijevanja otvorenosti ili istine bitka. U razlici spram egzistencijalno-hermeneutičkoga problema zla kojeg izvodi Luigi Pareyson baveći se Dostojevskim, autor u zaključnome dijelu ove rasprave dolazi do postavke kako se odnos slobode i zla uspostavlja i kao vladavina nihilizma u doba tehnološke singularnosti. Ključne riječi: sloboda, zlo, Unheimlichkeit, nihilizam, tehnološka singularnost, Schelling, Heidegger 1. Rastemeljenje fundamentalne strukture mišljenja Povijest u metafizičkome smislu ne samo na Zapadu, dakle počevši od Grka, a ne Egipćana, odvija se uvijek kao epohalna konačnost koja ima svoj „prvi početak“ i „posljednji kraj“. Uostalom, i u Aristotela i u Hegela ono organsko i ono životno imaju svoju sliku u rađanju, sazrijevanju i usahnuću bića. Prvo ili začetno, ono od čega sve počinje (arhé) već je klica ili ishodište svekolike konačnosti u smislu kraja povijesti kao ideje i kao zbilje (eshaton). Da je metafizika uvijek u svojoj biti i eshatologija bitka, to je ponajbolje izveo Heidegger u svojim predavanjima o Anaksimandrovoj izreci o arhé-apeironu, onome prvome i onome obuhvatno-bezgraničnome. (Heidegger 2003.) Konačnost, međutim, nipošto ne potire beskonačnost u drugi plan. Nije posrijedi tek odnos između onoga što je bez konca i kraja i onog što je u svojoj biti ograničeno u prostoru i ima svoj početak i kraj. Odnos pretpostavlja uvijek dvoje koje proizlazi iz Jednoga u matematičkome i filozofijskome smislu. Da bi nešto moglo ući u odnos i odnositi se prethodno je nužno da to nešto bude određeno nečime što nije ništa, već se iskazuje kao bitak uopće, ali ne u smislu vladavine nužnosti nad slučajem kao apsoluta nad relativnošću relata u odnosu. Svaka klasična ontologija polazi od primordijalne nužnosti Jednoga i supstancijalnog jedinstva različitih subjekata kao singularnoga mnoštva (bića). Što ima svoj početak i svoj kraj nije u sebi individualno bezgranično, već se njegova singularnost određuje iz bezgraničnoga i beskonačnog događanja samog bitka koji baš stoga što se zbiva u svojoj ograničenosti i konačnosti jest povijesno-epohalan. Mi, mi ljudi kao svjesna bića s granicama koje se sve više dolaskom tehnosfere pomiču u nedogled beskraja, ipak smo smrtnici i stoga je smislena povijest ljudske civilizacije ujedno primordijalno- eshatologijska. Kvantitativno određenje u logici broja i mjere kao razmjera odnosa između bića pripada različitim vremenskim epohama i naposljetku ima manje onog što nije zajedničko, od onoga što jest. Zato nam Homerove mitopoetske slike njegovih heksametara o strahotnome ratu Ahejaca i Trojanaca govore više od Borgesovih novih skandinavskih saga o vječnosti. U njima vidimo prve znakove kao naznake i nagovještaje univerzalne svjetske sudbine koja se s manjim odstupanjima odigrava u trenucima užasa i u ovo vrijeme u kojem ratovi postaju imperativi geopolitike i sve nije tako bitno različito od onoga što je Homer opisao u njegovoj Ilijadi. Ova ideja povijesti kao protijeka istoga (bitka) od izvora do ušća poput rijeke i njezina toka uistinu je odrednica čitave povijesti filozofije kao metafizike s njezinim ontologijskim, kozmologijskim i antropologijskim utemeljenjima temeljnoga pojmovno-kategorijalnog sklopa. Postoje, dakako, i različiti vrlo radikalni i ne manje vjerodostojni putovi rastemeljenja čitave ove fundamentalne strukture mišljenja, kako to tvrdi talijanski filozof Emanuele Severino, iako su prema njemu sve to „zablude i promašaji“ jer uvode u ontologiju kao Parmenidov vječni „zakon“ ono što je najstrahotnije i najčudovišnije: nihilizam u formi pojma „bivanja“ kao promjene koja nikad ništa bitno ne mijenja, jer bi to bila ludost koja bi umjesto iskonske nužnosti uspostavila derivativnu logiku kontingencije (slučaja). (Severino 2016.) Kako god bilo, ne možemo ne zamijetiti da je ono što određuje ovaj povijesno-epohalni udes svijeta kojeg je stvorio i u kojem obitava „čovjek“ ništa drugo negoli faktičnost njegove slobode koja je u bitnome tragična, kako su to znali Grci i najveći njihov tragičar Sofoklo koji je, kako je jednom to kazao Heidegger u Pismu o humanizmu bolje uvidio bit onoga što pripada ethosu od svekolika Aristotelova pokušaja u Nikomahovoj etici. Zašto? Zato što je ono bestemeljno i bezrazložno, ono strahotno i razdiruće, ono neljudsko i ono uzvišeno vidio kao „bit“ čovjeka, a ne njegove umne sposobnosti po kojima se od Aristotela do danas taj i takav „čovjek“ određuje kao zoon logon ehon ili animal rationale. Sofoklo je, dakle, prvi naznačitelj onoga što će najradikalnije u povijesti modernoga mišljenja izvesti Schelling. Njegovo „protu- prosvjetiteljstvo“ kao misaona zadaća ulaska u bezdan svijeta neće biti pohvala iracionalizmu, već težnja da se bit cjelokupne metafizike na njezinu ishodu prevlada i preusmjeri u posve drukčije razumijevanje ideje povijesti od ovog mirnoga, postojanog, evolucijsko-kozmičkog puta od prvoga početka (arhé) do posljednjeg kraja (eshaton) ili od prvoga uzroka do posljednje svrhe (telos). 2. Sloboda i zlo onkraj klasične teodiceje Schellingova je rasprava „Philosophische Untersuchungen über das Wesen der menschlichen Freiheit und die damit zusammenhängenden Gegenstände“ iz 1809. godine zacijelo paradigmatski filozofijski uvid u najteži problem odnosa između onog što pripada pojmu iskonskoga svijeta (Ur-Welt) i autonomne ljudske egzistencije kojoj sloboda podaruje njezinu veličajnost. (Schelling 1975.) Govorim to stoga što ovaj tekst na ingeniozan način uvodi u promišljanje odnos između dobra i zla onkraj klasične teodiceje, ali isto tako i usmjerava nadolazeće mišljenje onkraj svih putova metafizike koji su doveli do racionalizma i njegovih konzekvencija. Heidegger je Schellingovu raspravu (tzv. „Freiheitschrift“) iz njegova srednjeg stvaralačkoga razdoblja opisao kao “jedno od najdubljih djela njemačke i stoga [!] zapadnjačke filozofije”; a predikat “dubok” prati ga od samog početka: Hegel, koji se, poput Heideggera, teško može ubrojiti među lako čitljive i popularne filozofe, u svojim je Predavanjima o povijesti filozofije napola s odobravanjem, a napola s omalovažavanjem prosuđivao: “Schelling je objavio jednu jedinu raspravu o slobodi, ovu duboke, spekulativne prirode; ali ona stoji samostalno, ništa individualno se ne može razviti u filozofiji.” (Hegel 1986) Prema Schellingu, zlo je derivat “temelja” koja iskušava čovječanstvo na grijeh, tako da se postavlja na mjesto božanske univerzalne volje kroz namjerno nerazumijevanje svoje sudbine da bude samo partikularno. Čovječanstvo bira zlo veličajući svoje požude i želje, čime ne uzdiže, kao što bi bilo dobro, svijetlu duhovnost, već mračnu stvorenost u središte svoje egzistencije. Prema zapisniku s druge sjednice Schellingova seminara u Marburgu 1927/1928. godine koji je vodio Heidegger, zlo “nije partikularna volja kao takva, niti leži u odvojenosti partikularne volje od univerzalne volje. Naprotiv, zlo leži u obrnutome jedinstvu obojeg, u inverziji cijelog ljudskoga bića; ono je, u određenom smislu, obrnuti Bog.” (Heidegger 1991: 95-96, 129, 131, 133-134, 136-138, 171-173) Gledano na ovaj način, naša sloboda bi potencijalno mogla ležati u tom tajanstvenome „stanju neutemeljenosti“, budući da ono sadrži izvornu razliku između dviju biti jednog Boga, koja kasnije, nakon diferencijacije na temelj (priroda/materija) i egzistenciju (duh/ljubav), u svijet donosi polaritet koji je čovjeku nužno dan kao „točka razdvajanja“ njegove slobodne volje. (Wenz 2010.) Za Schellinga, sloboda i volja su usko isprepletene, pri čemu volja („temeljni princip“) posjeduje duboku, često nesvjesnu čežnju za dobrom, koja se, međutim, kod ljudi manifestira kroz iracionalnost i otpor. Ta čežnja oblikuje karakter kroz odluke, otvarajući mogućnost zla i otkrivajući slobodu kao napetost između osnove i privida, napetost koja svoje konačno značenje pronalazi tek u njegovoj kasnijoj „pozitivnoj filozofiji“ (Bog). Nastojao je braniti slobodu od pukog razuma i vidio je kao ukorijenjenu u dvojnom principu unutar čovječanstva i prirode: mračnoj, iracionalnoj volji i principu intelekta. Zašto je Schellingovo mišljenje o biti ljudske slobode gotovo uvjet mogućnosti za čitavu modernu i suvremenu filozofijsku raspravu ne tek o granicama i mogućnostima slobode u doba tehnosfere, već i za promišljanje „razloga/temelja“ onog posve bezrazložnoga/bestemeljnoga kao što je, uostalom, i sama sloboda, naime, zla? Očigledno zbog toga što je ono dobro još od Platona do Hegela, govoreći kantovski, transcendentalno uvjetovani način kojim onostrano-apsolut-Bog „utemeljuje“ svijet u njegovoj otvorenosti smisla i zato nije nimalo začudno što se u tradicionalnoj metafizici prvi uzrok shvaća sinonimno s prvim razlogom/temeljem svekolikoga bitka bića i ima karakter uspostavljanja čitavog sklopa pojmova i kategorija polazeći od onoga što je najviša „vrijednost“ uopće, naime, dobro. Ono nije ništa drugo negoli „razložito/utemeljeno“ idejom Boga i otuda je sve unaprijed, apriorno i nužno metafizički određeno kao realizacija prvoga uzroka i posljednje svrhe. Nije li pritom znakovito da je svrha uvijek ono krajnje, ne i prvo-začetno u logičko-povijesnome smislu i osim Bogu nije u cjelini providna i čovjeku. (Paetzold i Schneider, 2010.) Schellingova znamenita rasprava je zapravo odgovor F. Jacobiju koji je tvrdio da je panteizam jedini mogući sustav razuma, ali da panteizam neizbježno vodi fatalizmu. To znači da panteizam, kao jedini mogući sustav, čini slobodu nemogućom, budući da je fatalizam sinonim za vjerovanje u sudbinu, pretpostavku da je sve unaprijed određeno višom silom ili logičkom neizbježnošću. U takvom svijetu sloboda bi postala puka iluzija. To je tim više istinito u panteizmu, ako se to shvati kao da je Bog sveprisutni i predodređujući, vrhovni i svemoćni autoritet. Jer Božja sveobuhvatna svemoć kao da od samog početka isključuje individualnu ljudsku slobodu, budući da, ako bi zaslužila to ime, ne bi samo morala biti neovisna o Bogu, već bi se mogla čak i usmjeriti protiv njega. To bi, pak, proturječilo samom konceptu svemoći. Ovdje Schelling postavlja retoričko pitanje: je li, u svjetlu ovog argumenta, jedino preostalo rješenje smjestiti čovječanstvo, sa svojom slobodom, unutar same božanske biti? On se, ne najmanje važno, poziva na Sveto pismo, koje, prema Schellingu, u svijesti o slobodi pronalazi pečat i jamstvo da živimo i jesmo u Bogu. Kako, nastavlja Schelling, panteizam može isključiti slobodu, kada su to zahtijevali toliki, na primjer mistici, upravo da bi spasili slobodu, odnosno da bi je uspostavili? „Panteizam, u svojem formalnome smislu, tvrdi: παν – ϑεός; ‘Sve – Bog’; sve je povezano s Bogom; sve što postoji povezano je s osnovom bića. Ova osnova, kao Jedno, έν, jest, kao osnova, ono što je sve ostalo, παν, u svojoj biti.“ (Heidegger, 1991: 82) Prema panteizmu, dakle, sve je utemeljeno u Bogu, sve ima svoju osnovu u Bogu, sve je u osnovi Bog i stoga ostaje povezano s njim, ako ne i jedno. Schelling prvo spominje dva konvencionalna tumačenja koncepta panteizma, koja se mogu sažeti na sljedeći način: a. Sve je Bog b. Svaka pojedina stvar je Bog. Prvo znači da je zbroj svih stvari jednak Bogu, drugo da je svaka pojedina stvar također Bog. Ovi se teoremi naizgled lako mogu izvesti iz formalne definicije. Sve je Bog i sve je u osnovi Bog ꟷ nije li to, u osnovi, ista stvar? Nije li Bog onda samo zbroj svih stvari? A ako je čak i pojedinačna stvar utemeljena u Bogu, nije li ona, u biti, također Bog? Ono što se na prvi pogled čini kao puki zaključci izvedeni iz formalne definicije ipak je neuvjerljivo; nešto nije u redu. Jer ono što je utemeljeno u nečemu ne može biti isto što i ono u čemu je utemeljeno, zar ne? Prema Schellingu, ovdje imamo posla s pogrešnim shvaćanjem zakona identiteta, ili bolje rečeno, značenja kopule u sudu. To vodi do gore spomenutih pogrešnih tumačenja. Izjava “Sve je Bog”, shvaćena u gornjem smislu da svemir svih stvari konstituira Boga, lažna je, ili bolje rečeno, pogrešno shvaćena. (Schelling, 1975: 14) Odakle, dakle, prema Schellingu proizlazi ne fenomen zla u svijetu, jer bi to značilo svođenje na ontičku razinu problema koji nadilazi tek moralne granice ljudskoga djelovanja i njegove svijesti o vlastitoj egzistenciji u zajednici s Drugima, već same „fenomenologije zla“ kao ontologijske „neodređenosti“ prvoga reda? To se događa isključivo unutar čovjeka. U njemu su najdublji ponor i najviše nebo, ili oboje u središtu. Jer volja čovjeka je istovremeno vizija života, skrivena u dubinama, koju je Bog opazio kada je zamislio volju prema prirodi. Samo u čovjeku Bog je volio svijet. Samo u volji čovjeka bila je inherentna mogućnost razuma, koji je, kroz stalno odvajanje sila, oslobođen u stvarnost i, u jedinstvu s voljom, postao duh. Porijeklom iz zemlje čini čovjeka relativno neovisnim od Boga kao postojećega; čovjekova samovolja, uzdižući se u svjetlost, preobražavajući se u svjetlosti, ne prestaje biti inherentno mračna. Intelekt čovjeka je samo odraz božanskoga Logosa, odraz sa zemlje, poput odraza mjeseca na tamnoj vodi. Kad bi identitet samovolje i univerzalne volje, jastva i razuma, bio nerazrješiv u duhu čovjeka kao što je u Bogu, ne bi bilo razlike, odnosno Bog kao duh ne bi se otkrio. Jedinstvo koje je nedjeljivo u Bogu stoga mora biti djeljivo i u čovječanstvu. To stvara mogućnost dobra i zla. (Schelling, 1975: 16-20) Schelling vidi pritom čovjeka kao nekoga tko je dosegao vrhunac, gdje u sebi posjeduje sposobnost i za dobro i za zlo: što god odabere, to će biti njegovo djelovanje. Međutim, ne može odlučivati iz puke ravnodušnosti; odluka zahtijeva poticaj, dominantnu privlačnost jedne od alternativa. Taj vodeći impuls neizravno je uzrokovan izgovaranjem riječi, jer čim se riječ, svjetlost razuma, približi tlu da traži i privuče prema unutra, tlo reagira zatvaranjem, tako da svjetlost može ostati u njemu i uvijek može ostati to tlo. To budi volju stvorenja, tim snažnije što je svjetlost svjetlija i što je dublji sloj u tlu iz kojeg proizlazi odgovarajući odgovor. To jest, nijedna druga volja nije tako snažno uzbuđena kao ljudska. Stoga čovjek gotovo neizbježno postaje zao, ali samo gotovo. Ovdje, međutim, počinju poteškoće. S jedne strane, uzbuđenje samovolje snažan je poticaj da se u potpunosti prihvati samovolja i tako odabere zlo. S druge strane, iako ovaj poticaj navodi čovjeka da odabere zlo, on ga sam po sebi ne čini neizbježnom nužnošću. Mogućnost izbora nije negirana poticajem; još uvijek se može odabrati dobro. Međutim, kada Schelling naglašava da je zlo nužno jer se inače ljubav ne bi mogla otkriti, čini se da to proturječi prethodnom. Jer ono što je nužno postaje stvarnost bez da pojedinac ima izbor. Posljedično, čovjek ne bi bio slobodan, neovisno o činjenici da bi Bog tada bio izravno odgovoran za zlo, budući da poticaj, kojem se čovjek ne bi mogao oduprijeti, potječe iz božanskoga temelja. (Schelling 1975: 20-30) Sa Schellingovom raspravom o slobodi unutar istoga metafizičkoga okvira mišljenja od predsokratika do Hegela kojemu je Schelling radikalni oponent nastaje pukotina u ovoj shemi ili uspostavljenoj onto-teologiji kako bi to kazao Heidegger. Ta se pukotina pojavljuje ne samo u mišljenju kraja povijesti Zapada, već je ona duboko iskustveno doživljena u samoj zbilji ovog razdrtoga i raskoljenog svijeta u kojem između nužnosti i slobode, dobra i zla više ne postoje jasne granice i razlike. Umjesto toga, sve tone u ono što je obezboženo i kao takvo bezrazložno/bestemeljno. „Razlog“ zbog čega i ono strahotno i bezumno ima primat u odredbi izvornoga ethosa u Sofokla kao i u Schellingovu mišljenju u doba modernoga razdoblja svijeta gotovo da je nešto što izranja iz tmine, ali su mu obrisi pojave i nadalje neprovidni. Tako se, primjerice, u Schellingovoj odredbi razlike između biti ljudske slobode i „ljudske slobode“ same pojavljuje pitanje o „slobodi volje, Dobru i Zlu, personalnosti itd.” (Schelling 1983: 15) No, očito je da se ova razlika može misliti tek kad se ima u vidu da „apsolutni kauzalitet u jednom bitstvu dopušta svima ostalima samo bezuvjetni pasivitet”. (Schelling 1983: 19) 3. Bezrazložnost/bestemeljnost zla ꟷ Schelling i Pareyson Nakana ovog priloga jest u pokušaju uvida u „razlog“ zašto tek na kraju zapadnjačke ontologije kao metafizike i to ne sa Hegelom, već sa Schellingom, nastaje ono što ima karakter najdubljeg i najvećeg Unheimlichkeit-učinka za mišljenje, a to je kako vidimo bezrazložnost/bestemeljnost zla. „U njemačkome jeziku das Unheimliche (engl. uncanny, fr. Inquiétant, l’inquiétan te éterangeté) jest uvijek nešto das Ungeheure – strahotno, zagonetno, moćno u svojoj strahotnosti. Osjećaj koji nas obuzima pred time jest strah i nespokojstvo zbog uzvišene snage koja je čudovišna u svojoj razaralačkoj ljepoti. U Freudovu eseju istoimena naziva Das Unheimliche, u kojem se psihoanalitički razvija misao o začudnoj vezi estetskoga iskustva uzvišenosti s mitom kao praiskustvom kompleksa kastracije, odnosno s fantazijom o iskonskome majčinskome tijelu, zanimljivo je nešto ipak posve drukčije negoli profano objašnjenje psihoanalize. Freud, naime, pokazuje da etimologija njemačke riječi Unheimlich upućuje na raskol između onoga ≫heim≪ i ≫zu hause≪,što znači obitavati, biti zbrinut u kući kao svojem urođenome mjestu zaštite i sigurnosti egzistencije. Zavičaj (Heimat) podaruje čovjeku pribježište i ukorijenjenost u blizini onog poznatoga i iskustvom prihvaćenoga kao navlastitoga.“ (Paić 2011: 18) Stvar s Unheimlichkeitom je toliko na granici neiskazivosti zato što je riječ o iskustvu kao osjećaju onog što formalno pripada estetskome iskustvu, a zapravo ga omogućuje jer dolazi iz bezdana ili ponora kozmičko-ljudskoga odnosa. Nije to nikakva negativna strana ljudske egzistencije koja bi se trebala pripisati tradiciji kritike racionalizma i prosvjetiteljstva od Schopenhauera i Schellinga preko Nietzschea i Heideggera do suvremene uporabe, osobito u diskursu filozofije egzistencije. Ne, riječ koja nadilazi pojmovnu artikulaciju i omogućuje estetsko iskustvo već opisano u Freudovu eseju pretpostavlja ono što se ne može misliti nikako drukčije negoli kao ono onkraj, s onu stranu, u smislu meta-fizike i u smislu transcendencije samoga fenomena. No, s onu stranu „načela ugode“, frojdovski rečeno, jest izvor načela užitka a to ne može biti kantovski mišljen svijet empirijskih fenomena, već Ono ili noumenon. Ono što je onkraj, progovara kroz Unheimlichkeit kao ono osjetilno što čovjeka u tjeskobi ili strepnji dovodi do ekstatičnoga momenta straha ili jeze pred onim uzvišenim koje ne mora nužno biti kvantitativno golemo ili ogromno, silno i bezmjerno, nego kvalitativno ne-odredivo u parametrima ljudskoga odnosa spram prirode i božanskoga. Unheimlichkeit otuda „nije“ ni bitak niti neko biće koje ima značajke uzvišenosti, njemački Erhabenheit. Posve suprotno, riječ je o „biti“ bezdana ili ponora same slobode koja je bez temelja i stoga omogućuje ono ljudsko u smislu egzistencijalnoga nabačaja u nadolazećoj budućnosti. Heidegger je ovaj izraz povezivao uz bezavičajnost bitka u doba vladavine postava, Gestell, kao biti tehnike. Ono što je, dakle, čudovišno strahotno u svojoj silnoj nadilazećoj „sudbini“ čovjeka jest podrijetlo ethosa i aisthesisa, ono što Sofoklo kaže kako je mnogo silnoga, ali ništa silnije od čovjeka. polla ta deina kouden, anthropou deinoteron pelei (πολλὰ τὰ δεινὰ κοὐδὲν ἀνθρώπου δεινότερον πέλεi) Što je to silno ako ne Unheimlichkeit kao ono nadilazeće svemu ljudskome što se pojavljuje u samoj „biti“ tehnosfere. Ono što više nije onkraj načela užitka, već ono što proizvodi sam užitak u estetsko-psihološkoj fascinaciji s autopoietičkim objektom onkraj prirode i božanskoga. Lyotardova izložba Nematerijalno iz 1985. godine u Parizu bila je konceptualna instalacija novih tehnologija vizualizacije poput laserske i simulacije onog ne- vidljivoga kao uzvišenoga. (McDowell 2014) Iskustvo se Unheimlichkeita do te mjere profaniralo da je iz horizonta filozofijsko- umjetničkoga uvida u ono čudovišno i strahotno poput Kafkinoga svijeta procesa i preobrazbe ljudskoga u mreže neljudskog iščezlo ono jezovito i nadomješteno je čistom estetskom fascinacijom s onim što emanira iz praznine svakog metafizičkog određenja ljudskog i neljudskog. Možemo li stoga govoriti da je s krajem metafizike u kibernetici, kako je to postavio kao glavnu misao kasni Heidegger, i riječ Unheimlichkeit izgubila svoje tako Unheimlich- značenje onog što je onkraj svakog estetskoga iskustva jer ga omogućuje i ujedno stvara kroz osjećaj straha i jeze? Da, to je samorazumljivo. Bez čovjeka nema više ništa silnoga, rekao bi Sofoklo. No, ipak nešto preostaje i u ovoj hiperrealnosti ravnodušne simulacije događaja samoga umjetnog života. Sloboda i zlo su posljednja dva pojma iz matrice jednog mišljenja nastalog u grčko- židovskome okružju svjetskoga duha, koje upravo u naše doba tehnosfere doživljava posvemašnji „raskol hegemonije“ kako bi to kazao Reiner Schürmann. Prvi je sinonim za bit metafizike kao postojanosti i vladavine uma (logosa) u povijesti polazeći od pojma subjekta. Naravno, riječ je o Kantu i njegovim posljednjim riječima: Dobro je (Es gut). Drugi predstavlja, pak, sinonim za kraj metafizike i njezino ozbiljenje u biti kibernetike kao izravan put do pojma tehnosfere. Posrijedi je Heidegger, a njegove su posljednje riječi izrečene uistinu tajanstveno u onom znamenitome razgovoru s urednikom tjednika „Das Spiegel“ Rudolfom Augsteinom 1966. godine, a tekst je razgovora objavljen nakon smrti mislioca deset godina poslije, te glase: Samo nas još (jedan) bog može spasiti (Nur noch ein Gott kann uns retten). (Heidegger 2000.) Sve je jasno. Kant nema dvojbe u umnu konstrukciju svijeta i njegovu vječnu milost koja omogućuje čovjeku u kozmopolitskome stanju vječnoga mira da razvije svoje najviše egzistencijalne sposobnosti i uspostavi kategorički (moralni) imperativ kroz djelovanje koje prethodi mišljenju. Heidegger, pak, misli da se čovječanstvo u moderno doba suočava s egzistencijalnom krizom uzrokovanom vladavinom postava (Gestell) kao biti moderne tehnike i raspadom tradicionalnih vrijednosti. Heidegger tvrdi da ljudi ne mogu prevladati tu krizu samo vlastitim naporima, već da je dolazak boga nužan kako bi se omogućila duboka promjena. Nije to, dakako, više onaj Bog monoteističke kršćanske religije koji je, uostalom, već za Nietzschea umro i na križu i u nečuvenoj zbilji nihilizma i na njegovo je mjesto nastupio nadčovjek sa svim prerogativima prevladavanja dosadašnjih (metafizičkih) vrijednosti. Problem je, dakle, što posljednje riječi mišljenja paradigmatskih mislioca novovjekovlja i modernosti u svojem suprotstavljanju govore ono isto u razlici. Dobro nije više moguće razgraničavati radikalno od zla kao što maniheizam povijesti nije nikakvo rješenje ovog gorućega problema suvremenosti. Nije li možda zapanjujuće da je upravo transklasična logika tehnosfere kao biti realizirane kibernetike ona koja umjesto iskaza ili-ili počiva na iskazu i-i, a to nužno pretpostavlja i drukčije razračunavanje s tzv. relativizmom vrijednosti i s tzv. novim epistemologijama koje sve zajedno ne mogu dospjeti do posljednjeg razloga, ne i posljednje svrhe, zašto je svijetu u njegovoj razdrtosti i raskolu svih prethodnih „hegemonija mišljenja“ nužan novi apsolut i sinteza subjekta i supstancije na drugoj razini izvan one Hegelove spekulativne dijalektike ako je već Schelling jasno pokazao da su i sloboda i zlo korelativne i suprotstavljene „veličine“ koje se ne mogu riješiti tako što će se reći da je sloboda svagda nešto „dobro“, a zlo svagda nešto „ne-dobro“. (Bernasconi 2017) U suvremenoj europskoj filozofiji nedvojbeno je u tom pogledu istaknuta analiza „ontologije slobode“ u talijanskoga mislioca Luigija Pareysona. (Pareyson 2005) Ponajprije, kao privrženiku Karla Jaspersa na tragu Schellinga i Kierkegaarda, nema nikakve dvojbe da mu Hegel predstavlja vrhunac „metafizičkoga racionalizma“. Sve ovo dovodi do toga da se suvremeni egzistencijalizam pojavljuje kao „kriza racionalizma i idealizma“, pa je posve samorazumljivo što struje mišljenja koje s Kierkegaardom postaju anti-hegelijanizam u egzistencijalnome nabačaju svijeta pronalaze tzv. osobnu i povijesnu filozofiju koja više ne može biti „apsolutna i objektivna“, već pronalazi put u drukčijem tumačenju kršćanstva od oficijelnoga koji se okamenio u dogmatskome institucionaliziranju katoličke Crkve. Pareyson je već onda, u ranim danima svojeg filozofiranja, dospio do toga da je smatrao kako pitanje o trijadi Boga, slobode i zla nije razriješeno ni u hegelovskim novim dijalektikama, a niti u marksovskim materijalističkim obratima zapadnjačke metafizike. Ako kažemo da većina njegovih današnjih tumača, mahom teologijske inspiracije, smatra kako je njegov put mišljenja bio kritičko reinterpretiranje egzistencijalizma, to je naravno formalno točna prosudba, jer je sam Pareyson u tom pogledu bio onaj mislilac koji je nastojao ostati vjeran „izvornome duhu“ ovog iznimno značajnoga obrata u samoj biti metafizike u 20. stoljeću. (Vattimo 2008.) Međutim, moj je stav o tome kritički spram Pareysona i još više spram njegovih „kršćanski prononsiranih tumača“. Već je u uporabi pojma „egzistencijalizam“ posrijedi kardinalni promašaj. U naslovu njegove studije iz mladosti kad je imao 25 godina, dakle Studije o egzistencijalizmu, očito se predmnijeva da je to neki skupni „filozofski svjetonazor“ (Weltanschauung) ili čak ono što je razvio Jaspers na zasadama Kierkegaarda, ta famozna „filozofijska vjera“. Kritičko razmatranje tzv. egzistencijalizma Pareyson provodi ponajprije tako što „privilegira“ tzv. njemački put mišljenja koje predvode Jaspers i Heidegger na tragu Kierkegaarda, dok postoje još francuski put s Gabrielom Marcelom, kao kršćanskim egzistencijalistom, te „ateistički“ smjer sa Sartreom, Camusom i Merleau-Pontyjem, kako sam to već pokazao. No, problem je što je upravo i jedino samo Sartreov egzistencijalizam kao humanizam onaj smjer mišljenja na tragu kritičkoga čitanja Hegela, Husserla i Heideggera koji zaslužuje ovaj naziv „sekulariziranoga svjetonazora“. Sam je Heidegger o tome u Pismu u humanizmu 1946. godine jasno razdvojio svoje mišljenje povijesnoga smisla bitka od subjektivnosti subjekta u Sartreovu pojmu egzistencije i time istodobno uputio da je sav patos tzv. egzistencijalizma „humanističkoga“ određenja, a to znači metafizičkog i reduktivnog. Isto vrijedi i za ono što je jedino suvislo i opravdano, a to je koristiti izraz filozofije egzistencije u pluralu, među kojima je ona Jaspersova na najvišoj razini spekulativnosti. (Paić 2007) Zbog toga sam sklon sve pokušaje redukcije filozofiranja u okružju pojma egzistencijalizma izvan Sartrea proglasiti promašajima, ali ne njihovih svakako vrijednih postavki unutar određenoga konteksta mišljenja, već onoga što bi imalo zajednički sklop misaonih tendencija, gotovo sam u kušnji kazati paradigme. Nema nikakve dileme: Pareyson je antihegelovski filozof kojemu je sinteza Schellinga, Kierkegaarda i Jaspersa uvjet mogućnosti kritike „svekolike suvremene filozofije“, pa nije nimalo začudno da na tom putu „apsolutizira“ njihove analize i pronalazi u „slikama mišljenja“ Fjodora Dostojevskoga ono isto što je, primjerice, Heidegger vidio u poetskome kazivanju prebolijevanja metafizike u Friedricha Hölderlina. Pitanje je samo jedno: može li se „apsolutizirati“ ovaj kjerkegorovski pojam egzistencije kao uvjet mogućnosti neodređenosti slobode iz kojeg se estetski, etički i teologijski dospijeva do drukčijeg pojma Boga kao iskupitelja i osloboditelja svih zapalosti čovjeka u nihilizam kroz samstveno suočenje i susret sa „živom beskonačnošću“ njegove ljudske-i-božanske egzistencije kao što je to bila nakana Luigija Payersona? No, sjetimo se da je Heidegger „ispreparirao“ posve drukčiji i daleko radikalniji pojam egzistencije u njegovu glavnome djelu Bitak i vrijeme iz 1927. godine i time „čovjeka“ kao metafizičkoga subjekta apsolutnoga nihilizma (kojeg na isti način, ali različito, desubjektiviraju i svjetonazori poput amerikanizma, boljševizma i kršćanstva, kako je to Heidegger u knjizi predavanja o Nietzscheovoj volji za moć kao umjetnosti izričito istaknuo) prevladao kroz pojam tubitka (Dasein) čija se „bit“ pokazuje u njegovoj bezuvjetnoj slobodi nabačaja iz horizonta nadolazeće budućnosti. Što je to drugo značilo negoli posvemašnju kritiku cjelokupne suvremene filozofije, a time i tzv. egzistencijalizma kao metafizike i nihilizma uopće. (Paić 2017; Paić 2021.) Dostojevski i roman Braća Karamazovi za Pareysona su putokaz shvaćanju onog bestemeljnoga/bezrazložnoga u samoj egzistenciji, te je posve bjelodano da je stoga Bog u svojoj nesvodivosti na pojam bića u ontologiji „misteriozni Bog“. Otuda se filozofijski pristup Bogu ne svodi na njegovu ideju ili pojam kroz hegelovski određenu spekulativnu dijalektiku. Umjesto tog metafizičkoga pristupa koji odlikuje novovjekovni racionalizam od Descartesa do Hegela i dalje u suvremenosti (Marx i francuski egzistencijalizam), potrebno je otvoriti problem božanskosti Boga polazeći od onoga što je ujedno antropologijsko i kristocentrično, a to je ljudska sloboda u patnji i posvećenosti najvišim ciljevima povijesnoga ozbiljenja poslanstva i svrhovitosti onkraj svih ograničenja i konačnosti čovjeka. Bog je, dakle, istodobno sloboda kao bestemeljnost i doseže ga se u egzistencijalnome trenutku istinske transcendencije empirijskoga svijeta. Fakticitet je ove slobode u Dostojevskoga opisan kroz svekoliku predanost i obraćenje spram istine kršćanskoga života koju je sam nakon svojeg gotovo tragičnog obraćenja u sibirskim kazamatima osvijestio. Nije stoga slučajno što je Pareyson u romanu Braća Karamazovi vidio ono što je filozofijski dvoznačno. Prvo, to je poslušnost spram Boga i služba istini kao onome supstancijalnome i esencijalnome kao takvome; drugo, prosvjed protiv Boga i sukob s vječnošću do svojevrsne „izdaje“ biti ljudske egzistencije. Na taj način likovi iz ovog filozofskoga romana par excellence nužno se nalaze u duhovnoj situaciji koja pretpostavlja trijadu Boga-slobode-zla kao fundamentalne strukture mišljenja koje više ne može imati tek manihejsku matricu sukoba između dobra i zla. Sjetimo se, uostalom, da u odnosu između nevine duše Aljoše i nihilističkoga cinika Ivana Karamazova sam Dostojevski ispisuje ovaj psihološko-ontologijski sukob između nečega što se ne može apsolvirati sukobom (ničeanski kazano) između Krista i Antikrista. (Pareyson 1993: 128.) Na jednom mjestu Pareyson kaže da je najviše iskustvo Boga zapravo najviše iskustvo ljudske sudbine. Prevedemo li ovaj „teologijski“ izraz u jezik koji prethodi svakoj tzv. filozofiji egzistencije, dobit ćemo Heideggerovo shvaćanje iskustva tubitka koje se ne može, međutim, svesti ni na kakvo religiozno iskustvo između inih koje čovjeka „opsjedaju“ i čine ga bićem otvorenosti slobode i tjeskobe. No, posve je jasno da i Pareyson na tragu Kierkegaarda i Heideggera mora slobodu de-apsolutizirati od bilo kakvih „okova“ subjektivizma kartezijanskoga tipa, pa se iskustvo slobode pojavljuje kao iskustvo nastojanja prevladavanja nihilizma koje se pokazuje u obogotvorenju povijesti i težnji da se stupi na mjesto Boga kao nadčovjek, koji uvijek završava kao podčovjek. (Weiss 1999) Uglavnom, ono što nas u ovom slučaju hermeneutičkoga čitanja Pareysonova tumačenja Dostojevskoga i osobito romana Braća Karamazovi dovodi do najtežeg pitanja onkraj svake ontologije kao metafizike jest pitanje zla, a ne pitanja o zlu. U čemu je razlika? Zlo nije za Pareysona negacija dobra, kako to pokazuje analizom Dostojevskoga i njegovih likova iz ove druge „egzistencijalno-mesijanske faze“ stvaralaštva. Isto tako, ne može se misliti Bog bez slobode, kao ni sloboda bez Boga. Već iz ovog začaranoga kruga metafizike jasno je da se zlo ne misli gnostički niti manihejski. Inače bi čitava psiho-ontologija Dostojevskoga bila uvod u „sveti rat“ protiv materijalizma, profanacije i esteticizma na višu potenciju kritike modernosti polazeći od vjerskoga (pravoslavnoga fundamentalizma), a tako se danas, nažalost, zlorabi njegova književnost u svrhe ruskoga metapolitičkog projekta imperijalnog zatiranja svih drugih neruskih naroda na geopolitičkome prostoru tzv. Euro-Azije. Pareyson je uistinu u pravu: zlo u Dostoievskoga nije opstojeće biće u smislu zloga čovjeka kao fatuma i fakticiteta postojanja ideje zla. Zlo, naprotiv, pretpostavlja „duh samo-razaranja i ne-postojanja“ (Pareyson 1993: 65-66). Odakle zlo dolazi? Očigledno da nije posrijedi puka negacija dobra, a niti stvar okolnosti ili konteksta u društvu i kulturi, politici i ideologiji. Zlo je kao i dobro „o-sebi“ vječno samo ako je svijet kao takav stvoren da u njemu postoji svrha ili smisao koji se na kraju mesijanski oslobađa i prevladava svih muka i tragičnih patnji čovjeka kao duhovnoga bića. Ono je kao iskustvo zla u „srcu čovjeka“. Čitajući Dostojevskoga i njegova tumača Luigija Pareysona postaje naposljetku posve očigledno da je posljednja točka ove metafizike prevladavanja nihilizma u romanu Braća Karamazovi ništa drugo negoli iskustvo kojim se „preobrazba zla“ pojavljuje u iskustvu boli i patnje. Ipak, Pareyson nije mislilac prevladavanja nihilizma na tragu Nietzschea i njegove smrti Boga koju najavljuje dolazak nadčovjeka, jer je mladi Nietzsche u spisu Rođenje tragedije iz 1872. godine otvorio problem boli i patnje kao prafenomena iskonske tjelesnosti čovjeka koja se zbiva kao estetska fiziologija iz koje proizlazi da je samo umjetnost posljednje opravdanje njegove egzistencije. Što u Dostojevskoga i u konačnici Pareysona može prevladati ovo zlo-u-svijetu koje je kao i dobro pitanje ljudske slobode izvan svođenja na puki „primitivni izbor“ između onog što je podareno čovjeku kao tragični nabačaj njegove „sudbine“? Nije nimalo slučajno da se Pareyson u svojoj analizi Dostojevskoga ne bavi estetskim ili umjetničkim razlozima tzv, književne kritike, On pristupa likovima iz Braće Karamazova kao idejama ili „slikama mišljenja“ da to kažemo iskazom Gillesa Deleuzea. Zato je posve jasno da njegov „ontologijski personalizam“ mora imati višak kršćanske emfaze u „antropologijsko-humanističkome“ smislu, što je izvan okvira Heideggerove kritike metafizičkoga subjektivizma i objektivizma. Ljubav, naravno, mora prevladati zlo iskonskim činjenjem ljubavi kao milostivosti i milosrđa protiv svekolike druge „instrumentalne svrhe“. Dostojevski nije pisac koji bi stoga pružio budućnosti prevladavanja nihilizma onaj orijentir u ideji estetskoga proizvoditelja novoga svijeta iz same biti umjetnosti kao „stimulansa života“. I zato je Pareyson za budućnost tzv. post-kršćanske kulture kao i Dostojevski, uostalom, nužnost „pada u bezdan“ jednog postmodernoga mesijanizma kao humanizma izvan sveprisutne relativizacije istine i gubitka esencijalne matrice smislenoga svijeta. Dakle, Ecce homo! ili postmodernizam s Kristovim licem bez patnje. Dostojevski je veliki psiholog metafizičkoga nihilizma modernoga svijeta na rubu svjetova i to je najbolje vidio upravo Nietzsche. Ali, njegova je težnja da svijet oslobodi „bjesova“ i „mahnitosti“ dezorijentirane i u načelu neodređene estetske egzistencije ljudskih sudbina posvećenih negaciji kršćanstva i koketiranju sa zlom svojevrsni pad u „lošu beskonačnost“ jedne nedjelotvorne ljubavi koja čak i njegova Krista iz alegorije o „Velikome Inkvizitoru“ iz romana Braća Karamazovi ostavlja izvan velike drame postojanja koja se ne može svesti ni na kakvo etičko-religioznu sferu mesijanstva kao što je to htio otac-utemeljitelj „kršćanskoga egzistencijalizma“ kao što je to bio Sören Kierkegaard u njegovim djelima Ili-Ili i Pojmu tjeskobe. Život je u suvremenosti sve više i više onkraj ove „antropologije svečovještva“ i svih tome izvedenih težnji da se apsolutna ljubav kontingentno uspostavi kao eshatologija i soteriologija naspram apsolutnoga zla. Zašto? Zbog toga što je život postao u svojoj banalnosti onkraj dobra i zla, onkraj Aljoše i Ivana, onkraj metafizike boli i patnje, ono što bismo mogli nazvati ekstatičnom tehno-apatijom čovjeka koji stoji pred vratima drukčije shvaćene nužnosti od tzv. sukoba dobra i zla u smislu konačne odluke. Život je postao događaj tehno-geneze, a ne više ove božansko-ljudske tragedije bitka u „vječnoj onto-genezi“ jednog te istoga u razlikama. Sve to, dakako, još uvijek ne znači da Pareysonovo mišljenje o podrijetlu zla i „misterioznome Bogu“ u okviru „ontologije slobode“ ne otvara mogućnost novoga promišljanja ove fatalne trijade izvan granica metafizičke faktičnosti. 4. Novi treći put ꟷ Heidegger Umjesto toga, potrebno je promisliti postoji li možda i novi treći put izvan metafizike i kibernetike, Boga i tehnosfere, koji bi nam, možda kažem, mogao osloboditi prostor za mišljenje onkraj svih već zastarjelih „ontologija“ u kojima ono živo ima primat nad umjetnim, a zbiljsko nad simulacijom i u kojima se uvijek ono prvo određuje uzrokom svega krajnjega čak i kad dobro znamo da je to iluzija i himera jer tehnosfera počiva na ireverzibilnoj reverzibilnosti, vladavini feedbacka i pluralnih uzroka, na njegovu kraljevstvu zvanom načelo kontingencije koje omogućuje da nije uvijek nužno ono što u svojoj slobodi i ravnodušnosti postaje virtualnom aktualizacijom, već možda postoji i bezrazložni/bestemeljni „razlog“ za ovaj kaosmos onkraj svih prvih razloga i posljednjih svrha. Jedan takav put začudne i gotovo tamne otvorenosti pružio je upravo sam Heidegger u čitanju Schellingove znamenite rasprave o slobodi. U njegovu Pismu o humanizmu iz 1947. godine nailazimo i na ove riječi. „S iscjeljenjem, zlo se pojavljuje u čistini bitka. Njegova bit ne sastoji se u pukome zlu ljudskih djela, već leži u zlonamjernosti gnjeva. Međutim, i iscjeljenje i gnjev mogu postojati u bitku samo ukoliko je samo biće osporeno.“ (Heidegger 1976: 359.) Nije nikakvo iznenađenje da će Heidegger dovesti i sam pojam „zla“ u okrilje onog što će nazvati „čistinom bitka“ (Lichtung des Seins), jer bi sve drugo bilo ostajanje unutar granica metafizičkoga antropologizma. Osim toga, vidimo da se „zlonamjernost gnjeva“ ne može preboljeti samo od sebe nekim čudom pukog iscjeljenja bez prebolijevanja nihilizma koji se pojavljuje u samome temelju bitka uopće. Tzv. iscjeljenje je korelativno s prebolijevanjem koje će Heidegger rabiti u kasnijim raspravama o razlici između metafizičkoga pojma prevladavanja (Aufhebung) u Hegela i prebolijevanja (Verwindung) onoga što je onkraj granica prevladanoga koje uvijek ovako ili onako vodi u „lošu beskonačnost“ kozmo-antropo-evolucionizma. Čovjek nije o-sebi zlo biće, kao što nije ni dobro, ali nije isto tako ni dobro ni zlo ništa „kontekstualno“. Oboje su potencijalnost onoga što pripada događajnosti događaja osmišljavanja bitka, a to znači da je egzistencijalna otvorenost čovjeka kao tubitka (Dasein) upravo u samoj biti slobode koja nema svoj temelj/razlog opstojnosti izvan onoga što se označava smislom bitka uopće. Zbog toga Heidegger naspram „logike zla“ u Schellinga mora i sam pojam slobode odakle potječe zlo-u-svijetu „destruirati“ i pokazati da ta i takva „sloboda“ nije ono što omogućuje „puko zlo ljudskih djela“, već ponajprije ono što izvire iz volje koja nadilazi granice samouzročnosti slobode i stoga se ne može odrediti iz načela identiteta. Zlo „nije“, kao što ni Ništa „nije“, već ništi bitak tako da ga razaralački destruira iz volje za ništenjem. Schelling razumije pritom Boga iz jedinstva dva principa: bićevnosti bića u smislu najvišega bića i temelja svekolike egzistencije. Naravno, zlo je izopačenje ovoga. Zlo se smješta svagda uz pojam duha, pa je u Heideggerovu razumijevanju Schellingove rasprave o slobodi važno uvidjeti kako se suprotnost dobra i zla mijenjaju u dualizam odvojen od ove suprotnosti. Za Schellinga su, pak, suprotnosti i dualnost sinonimnoga značenja. No, ono što razdvaja Heideggera od Schellingova shvaćanja jest jasna postavka kako se zlo ne nalazi u ljudskome djelovanju, već u samoj jezgri onoga što pretpostavlja pojam bitka. Zlo, dakle, nije ništa singularno i ontički navlastito, već univerzalno i ontologijski „bačeno“ u svijet. Zato se ni kršćanski shvaćena borba dobra protiv zla ne može nipošto smatrati reliktom manihejskoga dualizma, iako je jasno da to Heidegger u svojim razmatranjima o zlu ne uzima odlučujućim za promišljanje „novoga“ načina tvorbe metafizičkoga ustrojstva zapadnjačke civilizacije. Kako tvrdi Aleš Novák u knjizi Heideggerovo određenje zla, Heidegger je svoj najuvjerljiviji prikaz prirode i podrijetla zla predstavio tijekom razgovora sa švicarskim psihijatrom Medardom Bossom, s kojim je početkom 1960-ih organizirao tzv. Zollikon seminare i s kojim je također provodio praznike. Tijekom jednog od tih zajedničkih boravaka na Siciliji 1963. godine raspravljali su, između ostalog, o psihološkoj projekciji zla na druge ljude. (Heidegger 1994: 208-210) Koristeći terminologiju iz svojeg temeljnog djela Bitak i vrijeme (1927.), Heidegger opisuje zlo kao nešto što izravno pripada prirodi tubitka (Dasein), u kojem je utemeljena bit čovjeka. Odlomak, koji je samo sažetak raspravljane teme od strane Medarda Bossa i stoga nije Heideggerov autograf, ostavlja dojam da je (ovdje samo pretpostavljena i vrlo nejasno shvaćena) “priroda” čovjeka (ukoliko takvo što uopće postoji) ili zla ili da je zlo barem njezin bitan i neiskorjenjiv dio. Teologijsko-gnostička tendencija u Heideggerovoj misli ovdje ponovno postaje snažno iskazana. Međutim, unatoč takve okvirne prosudbe, ipak bi trebalo stvar ostaviti otvorenom zbog toga što Heidegger nije osim u naznakama pristupio ovom pitanju drukčije negoli kad se u svojim predavanjima bavio femnomenologijsko-hermeneutičkim čitanjem Schellingove rasprave o slobodi. (Novák 2011: 14) Heideggerovo određenje biti zla nesumnjivo je usko povezano s pitanjem istine bitka i njegova odnosa spram biti čovjeka. Zlo stoga nije nešto puko ljudsko, nešto previše ljudsko. Ono nipošto nije antropologijski fenomen, već se, kao fenomen (točnije opisan kao „stanje stvari“), tiče čovjeka u biti njegova postojanja, i to samo u onoj mjeri u kojoj je čovjek uistinu pogođen i određen nadolaskom istine bitka. No, kad imamo sve rečeno u vidu nije nimalo lako dospjeti do rješenja pitanja o zlu iz same biti slobode koja, isto tako, ne može biti za Heidggera određena metafizički, a to u konzekvenciji znači antropologijski. Čovjek nije ovdje vladar ni gospodar nad univerzumom bića od kozmosa do prirode. Zbog toga je nastanak antropologije kao dijela filozofijskoga sustava od Kanta do Hegela sve do procvata filozofijskih i kulturalnih, te strukturalnih i kibernetičkih antropologija rezultat onog što Heidegger naziva pojmom metafizike subjektivnosti. (Heidegger 1977.) Čovjek se unutar ove „humanističke“ projekcije koje postuliraju sve antropologije od Kanta do Schelera i dalje pojavljuje uvijek kao svojevrsni „uljez“ jedne „transcendentalne iluzije“, jer se njegova bit više ne može opravdati nikakvim višim ciljevima izvan onih koji su se uspostavili od novoga vijeka kao realizacija subjektnocentrične volje za moć. Iza nje postoje samo etičke norme i posvemašnja nemoć svekolikog djelovanja u političkoj zajednici od polisa, republike do imperija iz jednostavnog razloga što se „čovjek“ ne razumije uvijek iz vlastite autonomije slobode, već iz redukcije na duh, dušu i tijelo što znači da su antropologije ništa drugo negoli prerušeni „vitalistički biologizam“ drugim sredstvima. Katkad se čini da je pitanje o zlu gotovo istovjetno onome što se pojavljuje u Heideggerovim razmatranjima o pojmu Ničega i ništenja iz rane rasprave Što je metafizika? Iz 1929. godine, iako je zadaća mišljenja ovdje posve drukčija. Naime, Heidegger „destruira“ metafizičko razumijevanje i značenje pojmova iz tradicionalne ontologije kao što su to bitak i vrijeme, a bez „destrukcije“ pojma i značenja Ničega (ne kao negacije bitka, već kao „pozitivnoga“ načina kojim se Ništa „pojavljuje“ kroz tjeskobu čovjeka i podaruje mu iznimni trenutak suočenja s njegovom slobodom odnosa spram bitka kao onog što je nadasve Unheimliche) nije moguće niti otvoriti pitanje o zlu onkraj svih granica subektnocentričnosti čovjeka i njegove bezuvjetne volje za moć. (Heidegger 2007) Ni sloboda ni zlo ne mogu se u konačnici svesti samo na ljudske radnje jer bi to bilo pogrešno razumijevanje odnosa bitka, bića i biti čovjeka iz povijesne artikulacije događaja kojim ni jedno ni drugo nije tek zauvijek postojano i prisutno kao „nešto“ izvan povijesnoga svjetovanja svijeta. Iako je od Marxa, Nietzschea i Kierkegaarda na djelu oslobađanje iz „zatočeništva metafizike“ unutar koje je postavljeno u Schellinga i pitanje o zlu iz same biti slobode kao autouzročnosti (causa sui), s različitim pokušajima prevladavanja i prebolijevanja zla koje nije izvan metafizike, već u samoj njezinoj jezgri baš kao i Ništa koje ništi, a nije puka negacija bitka, ostaje zagonetno ne samo za Heideggera je li zlo tautologija samoga nihilizma u njegovoj temeljnoj obesmišljavajućoj nakani rastemeljenja ideje povijesti i njezina svođenja na puki „napredak“ u onome što je svagda samo „novo“ i „učinkovito“ u svojoj ravnodušnoj ireverzibilnosti na putu spram tehnološke singularnosti. Sloboda je uvjet mogućnosti postojanja i dobra i zla i to je najčudovišniji Unheimlichkeit uopće. Bez slobode koja nadilazi sve što „jest“ jer „nije“ ni bitak ni biće, već se pokazuje kao „bit“ čovjeka u njegovoj egzistenciji ne postoji mogućnost ni filozofije ni umjetnosti, ni znanosti, a niti istinske i autentične religije koja otvara prostor djelovanju čovjeka izvan njegove redukcije na bilo što izvedeno iz volje za moć i razornoga sebehtijenja. No, to je samo početak za svako buduće razmatranje pitanja zašto bez „destrukcije“ svih fundamentalnih pojmova ontologije ne možemo misliti ni bezrazložnost zla koje postaje utoliko prijetećom moći apsolutnoga razaranja i ništenja smisla bitka ukoliko je apsolutna sloboda reducirana na tehnološku singularnost onoga što nije onkraj ljudskoga, suviše ljudskoga, već je unutar samoga okvira mišljenja zapadnjačke metafizike u doba njezine realizacije ono neizrecivo ništeće Ništa. Literatura Bernasconi, Robert (2017)„Boehme’s Strife and Schelling’s Rage in Heidegger’s „Letter on „Humanism“, Gatherings. www.beyng.com/papers/Gatherings2017-10Bernasconi.html Hegel, Georg W. F. (1986) Vorlesungen über die Geschichte der Philosophie. sv. III. Suhrkamp: Frankfurt am Main. Heidegger, Martin (1976) Platons Lehre von der Wahrheit mit einem Brief über den Humanismus, 1947, u: Gesamtausgabe, sv. 9, Wegmarken. Frankfurt am Main: V. Klostermann. Heidegger, Martin (1977) Holzwege. Frankfurt am Main: V. Klostermann. Heidegger, Martin (1991) Die Metaphysik des deutschen Idealismus: Zur erneuten Auslegung von Schelling: Philosophische Untersuchungen über das Wesen der menschlichen Freiheit und die damit zusammenhängenden Gegenstände (1809). GA. sv. 49. Frankfurt am Main: V. Klostermann. Heidegger, Martin (1994) Zollikoner Seminare, prir. M. Boss. Frankfurt am Main: V. Klostermann. Heidegger, Martin (2000) Reden und anderen Zeugnissen eines Lebenswesen (1910-1976). Gesamtausgabe, sv. 16. Frankfurt am Main. V. Klostermann. Heidegger, Martin (2003) „Der Spruch des Anaximander“ (1946.) u: Holzwege. Frankfurt am Main: V. Klostermann. Heidegger, Martin (2007) Was ist Metaphysik? Frankfurt am Main: V. Klostermann. 16. izd. McDowell, Tara (2014) „Les Immatériaux: A Conversation with Jean-François Lyotard and Bernard BlistèneTime“. E-flux. https://www.e-flux.com/criticism/235949/les-immat-riaux-a- conversation-with-jean-fran-ois-lyotard-and-bernard-blist-ne Novák, Aleš (2011) Heideggers Bestimmung des Bösen. Northausen: Verlag Traugott Baut. Paić, Žarko (2007) Projekt svobode – Jean-Paul Sartre: filozofija in angažma. Ljubljana: KUD Apokalipsa. Na slovenski preveo Vid Sagadin. Paić, Žarko (2011) Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti. Zagreb: Litteris. Paić, Žarko (2017) Sfere egzistencije: Tri studije o Kierkegaardu. Zagreb: Matica hrvatska. Priredio: Damir Barbarić. Paić, Žarko (2021) Nihilizam i suvremenost: Na Nietzscheovu tragu. Zagreb: Litteris. Pareyson, Luigi (1993). Dostojevskij: filosofia, romanzo e esperienza religiosa. Torino: Einaudi. Pareyson, Luigi (2005) Ontologija slobode: zlo i patnja. Zagreb: Demetra. S talijanskoga preveo Dalibor Pribanić. Paetzold, Heinz i Schneider, Helmut (2010) (prir.) Schellings Denken der Freiheit. Kassel: Kassel University Press. Schelling, Friedrich W. J. (1975) Philosophische Untersuchungen über das Wesen der menschlichen Freiheit und die damit zusammenhängenden Gegenstände. Frankfurt am Main: Suhrkamp. Schelling, Friedrich W. J. (1983) O bitstvu slobode. Zagreb:Cekade. Izbor i prijevod Branko Despot.) Severino, Emanuele (2016) The Essence of Nihilism. London-New York: Verso. Vattimo, Gianni (2008) Čitanka. Zagreb: HDP-Izdanja Antibarbarus. Priredio i preveo s talijanskoga: Mario Kopić. Weiss, Martin (1999) „Die Möglichkeit des Bösen in Gott: Luigi Pareysons Ontologie der Freiheit und eine postmoderne Kritik“. Freiburger Zeitschrift für Philosophie und Theologie. br. 46 (1/2) 323-341.https://doi.org/10.5169/seals-761228 Wenz, Gunther (2010) (prir.) Das Böse und sein Grund. Zur Rezeptionsgeschichte von Schellings Freiheitscshrift 1809. München: C.H. Beck.

February 13, 2026
Bog, vrijeme i drugi

Bog, vrijeme i drugi

Goranu Starčeviću, u spomen… Ex voto Uvod: Autentično i vulgarno razumijevanje vremena Jedno od najupečatljivijih promišljanja razlikovanja u razumijevanju povijesnosti i vremena, kako ga je poduzeo Martin Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeit), odnosi se na dvojstvo autentičnoga i vulgarnoga. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1977. str. 555-577.) Prvo je ono koje smisao bitka izvodi iz njegove istine u iskonskoj vremenosti, a drugo je ono koje se može razumjeti svojevrsnim „iskonskim grijehom“ metafizike uopće. Autentično razumijevanje pretpostavlja smisao onoga početnoga znamenovanja bitka u Heraklita i Parmenida. A vulgarno, pak, jest svodljivost vremena na ekstazu prisutnosti u riječi „sada“ (nyn). Ovo otpočinje već s Aristotelom. Metafizika se određuje suigrom između prvoga kao početnoga (arhé) i njegovim zapadanjem u ono što je izvedeno iz nečega. Stoga više nema „svoju“ navlastitost i samozakonitost. Mjesto autentičnoga razumijevanja vremena pripada topologiji bitka. Tako će to Heidegger imenovati u svojim predavanjima koncem 1960-ih godina u Provansi. (Martin Heidegger, Vier Seminaire, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1977. ) Logično bi bilo zaključiti da vulgarno razumijevanje vremena pripada u bit metafizike. No, na posve drukčiji način negoli se to predmnijeva. Nije to ni postojanje obmane, varke, laži i neke moralno-etičke nevjerodostojnosti. Vulgarno je ono isto što proizlazi iz tumačenja Biblije prema tzv. Vulgati. Možemo to čak nazvati shvaćanjem iz „druge ruke“. Ali ne u smislu razlike između tzv. sinoptičkih i apokrifnih evanđelja. Riječ je jednostavno o nečemu što se tijekom vremena toliko promijenilo da tek izvanjski podsjeća na prvobitan smisao riječi i onoga što se tom riječju označava. Ukratko, ono što je izgubilo vjerodostojnost postalo je vulgarno. Heidegger je, dakle, s pomoću ovih pojmova uputio ne samo na razlikovanje onoga što pripada biti bitka u istinskome smislu riječi i njegova privida ili nenavlastitoga načina shvaćanja Istoga (bitka kao takvoga). Štoviše, razlikovanje je trebalo pojasniti što uopće znači pojam zaborava bitka (Seinsvergessenheit) i ontologijske razlike između bitka i bića. Polazeći upravo od vulgarnoga razumijevanja vremena, Heidegger je mogao opisati njegove bitne tragove i uklopljenost u egzistencijalnu strukturu onoga što još na razini Bitka i vremena (Sein und Zeit-a) naziva tu-bitkom (Da-Sein), a ne „čovjekom“. Jednostavno, „čovjek“ se ne može smatrati subjektom u odnosu na svijet kao objekt njegova predstavljanja mišljenja. Tako je to otpočelo s Descartesom u novome vijeku. Tu-bitak nije stoga „čovjek“, nego ono što „čovjeku“ podaruje istinsko i autentično mjesto i boravište bitka. Prostornost bitka u ovome „tu“ ne označava primat imanencije nad transcendencijom. Kada bi imanencija bila temeljnom moći bitka-u-svijetu (In-der-Welt-Sein), onda bi transcendencija bila tek horizontalnom dimenzijom vremena. Razlika između svjetova u povijesno-epohalnome shvaćanju bitka pokazuje da je taj „nedostatak“ onoga što nadilazi ovo „tu“ ujedno gubitak Boga u onto-teologijskome sklopu metafizike i dobitak „svijeta“ kao horizonta smisla. Na razini Heideggerova mišljenja prije okreta (die Kehre) 1930-e godine bitak ima strukturu transcendencije kao takve. A to znači da je tu-bitak moguće razumjeti iz njegove vremenitosti unutar koje ekstatička dimenzija budućnosti ima prvenstvo nad prošlošću i sadašnjošću. Mjesto onoga „tu“ se nalazi izvan vulgarnoga shvaćanja njegova položaja u svijetu. Na taj su ga način nastojale dohvatiti različite inačice filozofijske antropologije. Onkraj „duše“, „duha“ i „tijela, autentičan način bitka tu-bitka zbiva se u njegovoj egzistenciji. Korak do pojma s kojim je Sören Kierkegaard otvorio bitnu vremenitost ljudske avanture u okružju zapadnjačke povijesti metafizike u Heideggera uzdiže se do prevladavanja položaja čovjeka kao subjekta. Sve to polazi od postavke koja se čini odlučujućom za sva daljnja izvođenja: „Die ekstatisch-horizontale Zeitlichkeit zeitigt sich primär aus der Zukunft. Das vulgäre Zeitverständnis hingegen sieht das Grundphänomen der Zeit im Jetzt und zwar dem in seiner vollen Struktur beschnittenen, puren Jetzt, das man »Gegenwart« nennt.“ (Martin Heidegger, Sein und Zeit, str. 563.) Što se ovime želi kazati? Sigurno ne da je „budućnost“ nadmoćna nad „sadašnjošću“. Za Heideggera je jasno da se i dvije druge ekstaze vremena – prošlost i budućnost – izvode iz vulgarno shvaćene „sadašnjosti“, pa su istodobno i one već uvijek puka redukcija vremena čistoga sada ili aktualnosti kao „biti“ vulgarnoga razumijevanja vremena. Takvo je vrijeme očito novovjekovnoga podrijetla. Vrhunac doseže u moderno doba vladavine tehnike. Povijest se otuda svodi na „aktualizaciju“ onoga što je već uvijek bitno prošlo, pa postaje „historijom“ u smislu pripovijedanja faktičnih događaja. U cjelini, kada se vrijeme svodi na „čisto sada“, tada je čovjek izgubio odnos spram iskonskoga ili prvobitnoga vremena, onoga početnoga (arhé). Umjesto toga ono vulgarno postalo je u svojoj samorazumljivosti vladajućim i jedino mjerodavnim vremenom. Ono određuje povijest metafizike od Aristotela do Hegela. Obrat nastaje kada ono vulgarno postaje „autentično“ u smislu pseudo-sinteze prošlosti i budućnosti kao „vječne aktualizacije“ onoga Istoga. Što se zbiva u tom obratu ontologijskoga ranga ima dalekosežne posljedice za povijest zapadnjačke metafizike. No, pravo je pitanje može li uopće metafizika misliti vrijeme izvan ovoga odnosa „pravoga“ i „nepravoga“, autentičnoga i vulgarnoga? Što ako je obrat u razumijevanju vremena ujedno rezultat obrata u biti mišljenja? A prema njemu „sada“ ne samo da određuje razlikovanje radnoga i slobodnoga vremena unutar modernoga kapitalističkoga načina proizvodnje života. Mnogo je važnije razlikovanje mišljenja kao onoga što kasni Heidegger 1950-ih godina naziva mišljenjem kao računanjem (Rechnen) i mišljenjem kao kazivanjem (Dichten). (Martin Heidegger, Was hei§t Denken?, GA, sv. 8, V. Klostermann, Frankfurt/M., 2002.) Mišljenje koje vrijeme računa, a ne (is)kazuje ga u njegovoj otvorenosti, može biti samo i jedino tehničko mišljenje. Ono je aplikativno, pragmatično, konstruktivno, analitičko. I kad je projektivno, ono budućnost shvaća iz niza raspoređenih „sada“ kao još-ne-sada i nikako drukčije. Nepredvidljivost i singularnost vremena autentičnoga odnosa spram bitka ne proizlazi iz događaja. Izvor se nalazi u postavljanju subjekta jedinim mjerodavnim pojmom „objektivnoga vremena“. Kronologijski shvaćeno vrijeme računa se s pomoću sata. No, ako se vrijeme već razlučuje između subjektivnoga i objektivnoga, na djelu je vulgarno hipostaziranje bitka kao nečega što može biti samo izvanjsko, anonimno, nužno i masivno. Sjetimo se da je problem cjelokupnog poststrukturalističkoga razumijevanja „rastemeljenja“ ontologije, u rasponu od Derridine dekonstrukcije, Lévinasove etike Drugoga do Deleuzeove ontologije postajanja Mnoštva kao razlike, u tome što se bitak povijesno-epohalno ne individuira, već se u svojoj singularnoj kontingenciji pokazuje čudovišnom zonom beskonačnoga. Glavni je problem francuskih nastavljača Heideggera u tome što umjesto povijesnosti bitka tragaju za etičko-političkim obratom u biti nadolazeće zajednice. ( Vidi o tome: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013. i Treća zemlja: tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014.) Na taj se način zbiva sljedeće. Autentičan odnos spram vulgarnoga vremena „čistoga sada“ može biti samo subjektivan odnos. A to znači da se već ovdje smješta pukotina unutar metafizičke crte mišljenja vremena od Kanta do Hegela. Ako je, dakle, s Kierkegaardom i pojmom egzistencije otvoren put do samstvene odgovornosti pojedinca pred Bogom i Zakonom u smislu univerzalnosti (religije i etike) djelovanja, onda se susrećemo s paradoksom vremena apsolutne subjektivnosti. (Sören Kierkegaard, Fear and Trembling, u: Howard V.Hong i Edna H.Hong (ur.), The Essential Kierkegaard, Princeton University Press, Princeton – New Jersey, 2000.) A ono nastoji iznutra rastvoriti „željezni zakon“ objektivnosti tehnički shvaćenoga vremena s vrhuncem u Hegelovoj Enciklopediji filozofijskih znanosti. Nije to bilo kakvo „objektivno“ vrijeme što stoji poput zida vremena iznad ljudske mjere vremenitosti u njegovoj povijesnosti. Nije to ni vrijeme protjecanja kozmičke struje vječnosti naspram bljeska trenutka (Augenblick). Radi se o Hegelovu apsolutnome vremenu metafizičke istovjetnosti bitka i ništa. Sve što jest, vrijedno je da i ne bude: Alles, was ensteht, ist wert, das est zu Grunde geht. Tako pjeva Goetheov Mefisto u Faustu. Nihilizam bitka ne znači njegovu preobrazbu u „vrijednosti“, kako je to mislio Nietzsche. Ovdje se radi o krhkome apsolutu. On je utoliko ništavniji ukoliko je u svojoj samosvijesti dospio do totalne moći vladavine sustava nad okolinom. Otuda subjektivno prevladava u objektivnome, a objektivno pretpostavlja filozofijsku povijest prirode, duha i same ideje. Jasno je da ideja mora pasti u vrijeme da bi povijest uopće imala svoj početak i kraj, da bi naposljetku imala smisao. Vrijeme apsolutne ideje predstavlja ideju povijesti kao teodiceje apsolutnoga duha. (Georg W.F. Hegel, Enzyklopädie der philosophischen Wissenschaften im Grundrisse, sv. I, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1986. 10. izd. Vidi o tome: Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, Demetra, Zagreb, 1994.) Paradoks se odnosa između autentičnoga i vulgarnoga razumijevanja vremena može prikazati na sljedeći način. Kierkegaard je, kako je interpretacijski to već dosegnuto, svoje shvaćanje vremena izložio u malome spisu/ogledu naslovljenom Ponavljanje iz 1843. godine. Istog dana objavljen je i spis Strah i drhtanje. No, da bi se uistinu zaokruženo moglo govoriti o njegovoj metafizici subjektivnosti polazeći iz stajališta egzistencije, kako je to učinio Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u) i frajburškim predavanjima o metafizici njemačkoga idealizma s posebnim naglaskom na Schellingovoj raspravi „O biti ljudske slobode“ iz 1941. godine, potrebno je uzeti u obzir cjelinu promišljanja u Kierkegaardovoj raspravi „Zaključni neznanstveni dodatak“ Filozofijskim fragmentima iz 1846. godine. (Sören Kierkegaard, Repetition, u: Howard V.Hong i Edna H.Hong (ur.), The Essential Kierkegaard, Princeton University Press, Princeton – New Jersey, 2000. i Concluding Unscientific Postscript, Cambridge University Press, New York, 2009.; Martin Heidegger, Die Metaphysik des deutschen Idealismus. Zur erneuten auslegung von Schelling: Philosophische untersuchungen über das Wesen der menschlichen Freiheit und die damit zusammenhängenden Gegenstände (1809) (1941) [1991], GA, sv. 49, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1991.) Tri su paradoksa vjere (kršćanstva) kao biti ponavljanja (ljudske) egzistencije u „ovome“ svijetu što ih Kierkegaard pokušava iznijeti na vidjelo. Odmah valja kazati da pojam paradoksa u njega ne upućuje na besmisao iskaza. Posrijedi je nešto što se ne može dokazati. To je ono što nije moguće obrazložiti logičkim sredstvima uma. Pritom je jasno da obrazloženje mora proći dokazni postupak dostatnoga razloga. Od Kanta, Leibniza do Schopenhauera pitanje o dostatnome razlogu odnosi se na logičko-povijesno pitanje o uvjetima mogućnosti spoznaje bitka bića. Empirijska spoznaja nužno potrebuje dokaze iz zbiljskoga svijeta zakona, činjenica, faktičnosti. Tome usuprot, ono što, primjerice, Leibniz naziva stajalištem „metafizičke točke“ zahtijeva intuitivnu spoznaju. Ona ne proizlazi iz faktičnosti. Izvor joj je u onome što nadilazi područje važenja umnih pravila i zakona. Vjera u Isusa Krista je još od Tertulijana najveći paradoks uopće: credo quia absurdum. Kada govorimo o paradoksima u Kierkegaarda, moguće je pokazati da je najveći paradoks uopće onaj o vremenu kao ponavljanju. Time subjekt postaje egzistencijalnim iskustvom vlastite etičke odgovornosti. Kako, naime, shvatiti to „vrijeme“ koje nije objektivno, a niti se može nazvati apsolutnim, a bez njega nije moguć nikakav pristup „objektivnome“ i „apsolutnome“? Zašto je egzistencija sekularizirani pojam kršćanske vjere samstvenoga subjekta i u svojoj bitnoj ekstatičkoj dimenziji budućnosti zapravo vrijeme-bez-subjekta? Znači li to da se subjekt u svojoj uronjenosti u vrijeme religiozno-etičke odgovornosti za Drugoga (Boga?) već uvijek desubjektivira na taj način što postaje netko Drugi u samome sebi činom samopotvrđivanja vjere? Prvi je paradoks onaj o razlici između Boga i čovjeka. Da bi čovjek mogao biti odgovorno biće dostojanstva „ljudske prirode“ mjerilo za vođenje ljudskoga života leži izvan njega. To znači da je neljudsko uvjet mogućnosti ljudskoga. Etičko se, prema Kierkegaardu, ne može unatoč univerzalnosti moralnoga Zakona utemeljiti u onom ljudskom-odveć-ljudskome. S onu stranu njegove zabrane kao pretpostavke objektivne nužnosti slobode djelovanja pojedinca nalazi se sfera religioznosti. Bog čovjeku podaruje mogućnost slobode kao izbora. No, svaki je izbor singularan u svojoj faktičnosti. To znači da njegova singularnost predstavlja težinu odgovornosti za pojedinca i zajednicu. Kierkegaardovo tumačenje Abrahamove poslušnosti Jahveu, koji zahtijeva uzvratni dar žrtvovanjem ljubljenoga sina Izaka na svetoj gori Sinaj, već je svojevrstan zalog „krivoga“ tumačenja. Tako je to prigovorio Emmanuel Lévinas. Smatrao je da se etičko-religijski Zakon zajednice židovskoga naroda već nalazi sadržanim u Tori. Stoga religija ne može biti s onu stranu etike. (Emmanuel Lévinas, Difficult Freedom, The Athlone Press, London, 1990., str. 144. i Emmanuel Lévinas, „A propos of Kierkegaard vivant“, u: „Existence and Ethics“, u: Proper Names, The Athlone Press, London, 1996., str. 76.) Uvijek je riječ o razlici između bitka kao totaliteta i apsolutno Drugoga (Boga). No, Kierkegaard razlikovanje Boga i čovjeka uspostavlja kvazitranscendentalnim poljem „slaboga označitelja“. Što je ovdje „inovativno“ da se ne može govoriti ni o vjernosti Starome Zavjetu na način židovske eshatologije, niti o dogmatskome kršćanstvu svjedočenja Kristova puta kao objektivne istine iz koje slijedi „kršćanska etika dužnosti“ u protestantskome obratu? Kierkegaard je u tome nesumnjivo na tragu sv. Augustina, Martina Luthera i Pascala. Autentično jest ono što dolazi iz dubine ljudskoga srca kao glas savjesti. Upravo taj glas svjedočenja subjekta određuje egzistenciju kao otvorenost mogućnosti ljudske slobode. Razlika je nužna da bi postojala mogućnost slobode egzistencijalnoga nabačaja budućnosti. Ali, razlika nije „relativna“ sa stajališta etičke odgovornosti čovjeka spram Boga koji određuje ljubav spram bližnjega (Drugoga). Ona je „apsolutna razlika“ sa stajališta religioznoga sklopa mišljenja i vjere. Razlog leži u tome što Bog čovjeku podaruje život, a time i slobodu razlikovanja između dobra i zla. Zauzvrat čovjek se zahvaljuje Bogu na tom daru ponavljanjem žrtve kao simboličke nerecipročne razmjene. (Michael Weston, „Kierkegaard, Levinas, and ‘Absolute Alterity’“, u: J. Aaron Simmons i David Wood (ur.), Kierkegaard and Levinas: Ethics, Politics, and Religion, Indiana University Press, Bloomington-Indianapolis, 2008., str. 164-165.) Vjera predstavlja paradoks egzistencije utoliko što čovjek svoju „bit“ mora opravdati neponovljivom kontingencijom vlastita mu jednokratna života. Univerzalnost uma ne jamči egzistencijalnu slobodu postajanja anđelom. Sve je otvoreno u razlici koja ne nastaje iz vječnosti i beskonačnosti apsoluta. Ona proizlazi iz odnosa koji se uspostavlja činom darivanja i uzvrata. Paradoks vjere otuda upućuje na događaj egzistencijalne istine pojedinca kao subjekta. (Vidi o tome: Jacques Derrida, Dar smrti, KUD Apokalipsa, Ljubljana, 2004. S francuskoga prevela Saša Jerele) Drugi se paradoks sastoji u tome što je Bog istovjetan pojedinačnome čovjeku kao ponavljanju Krista. Ovo nije tek utjelovljenje „objektivne“ istine kršćanstva, jer bi onda uistinu mogla vrijediti ona Kafkina ironična maksima iz njegova Dnevnika da se čovječanstvo žrtvuje za Krista, a ne obratno. Ako je pojedinačni čovjek univerzalnost Kristova puta patnje i uskrsnuća, onda je ideja singularnosti egzistencije uvjet mogućnosti beskonačnosti i vječnosti. Na taj se način skok iz estetske sfere obezbožene egzistencije umjetnika preko etičkoga suca do religioznoga „filozofa“ zbiva i kao skok iz vremenitosti egzistencije do univerzalnosti ljudsko-kozmičke sudbine. Paradoks je ove istovjetnosti Boga i čovjeka u tome što čovjek ne može postati Bogom, ali Bog postaje čovjekom utjelovljenjem. Neasimetričnost odnosa označava istodobno još jednu „apsolutnu razliku“ u onome Istome. To je razlika koja se upisuje u tjelesnost egzistencije čovjeka kao želja za Bogom u smislu mistične obuzetosti duhovnim putem prosvjetljenja. Vjera u Boga kao apsolutna vjera u Krista ne znači, međutim, odricanje od samstvene „borbene“ egzistencije u ovosvjetovnim zbivanjima. Iako je posve jasno da je temeljni problem Kierkegaardova rastemeljenja Hegelove metafizike s pomoću novoga tumačenja odnosa egzistencije i biti (esencije, supstancije bitka) u tome što kritika objektivizma nužno smjera uspostavi slaboga apsoluta u vjeri kao religioznome iskustvu transcendencije subjekta, paradoks jedinstva i istovjetnosti Boga i čovjeka upućuje na nepovijesnost etičkoga eksperimenta egzistencije. U „Zaključnome neznanstvenome dodatku“ vjera i njezin položaj u svijetu imaju ključno mjesto. Razlika između bitka i biti, bitka i bića, bitka i egzistencije u Kierkegaarda se, kako je to izveo Heidegger, nastoji metafizički uspostaviti kao (ne)mogućnost povijesne konačnosti. Ako su Bog i čovjek s obzirom na kršćansku vjeru jedno te isto, onda je posve jasno da se razlikovanje i svojevrsni dualizam u tradiciji novovjekovne metafizike subjektivnosti nastoji prevladati skokom u ono što nadilazi ove suprotnosti. Uobičajeno tumačenje kako se Kierkegaard suprotstavlja logici Hegelova sustava apsolutnoga duha unutarnjom dekonstrukcijom pojma subjekta da bi time potkopao stroj dijalektičkoga dokidanja/prevladavanja onoga „nižega“ u sintezi „višega“, može biti samo uvjetno prihvaćeno. Theodor W. Adorno je u svojoj sjajnoj studiji o problemu estetskoga u Kierkegaarda pokazao da je pojam sfera kao nadomjeska za stadije razvitka apsolutnoga duha u povijesti kod Hegela samo nekovrsna paradoksalna „religiozno-sekularna kompenzacija“, pa se slabost ove metode vidi već u tome što tzv. skok u vjeru nije drugo negoli obrnuti dijalektički put pomirenja bitka i ništa, bitka i prirode, bitka i duha u istovjetnosti prirode kao enciklopedije (filozofijskih) znanosti. „Besplodna je polemika kao pokušaj da se onkraj subjektivne dinamike ontologija statuira u idejnom području „sfera“, koje kao apstrakcije, što neobavezno, što kruto prijeteći, vladaju postojanjem. Legitiman je, međutim, zahtjev subjektivnosti da iz sebe snagom principa identiteta postavi ontologiju. Stoga se rasprava između Hegela i Kierkegaarda na idealističkome tlu ne može privesti kraju. Kierkegaard je naspram Hegela promašio – jedinu istinsku – historijsku konkreciju, uvukao je u slijepu vlastitost i ispario u praznim sferama: ali time je žrtvovao središnji zahtjev filozofije za istinitošću, prizvavši upomoć teologiju, kojoj je njegova vlastita filozofija isisala svu srž. Hegel je izričitije od bilo koje filozofije prije njega postavio pitanje konkrecije, ali pitajući podliježe stvarnosti, smatrajući da je reproducira: stvarnosti, koja nije razumna pred „smislom“, koji je izmaknuo iz stvarnosti. Obojica ostaju idealistički: Hegel sa zaključnome misaonom odrednicom postojanja kao nečeg smislenoga, „razumnoga“; Kierkegaard s njezinom negacijom, koja iz čistoga mišljenja razdvaja „smisao“ i postojanje toliko savršeno, koliko ih Hegel spaja. Ontologijski i idealistički elementi preklapaju se kod Kierkegaarda, a njihovo prožimanje njegovu filozofiju čini tako neprobojnom.“ – Theodor W. Adorno, Kierkegaard: Konstruktion des Ästhetischen, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1962., str. 129-130. Vidi o tome još: Merold Westphal, „Kierkegaard and Hegel“, u: Alastair Hannay i Gordon D. Marino (ur.), The Cambridge Companion to KIERKEGAARD, Cambridge University Press, New York, 1998., str. 101-124. Tzv. nadigravanje „objektivizma“ i „subjektivizma“ (Hegel vs. Kierkegaard) s obzirom na posljednja pitanja smisla i svrhe povijesti svode se naposljetku na pitanje o strukturi metafizičke vremenitosti uopće. Utoliko je Hegelov pojam vremena kao „vječne sadašnjosti“ (nunc stans) u odnosu na proživljeno vrijeme subjekta kao egzistencije u Kierkegaarda razlikovanje unutar iste metafizičke sheme. Prema njoj bitak određuje vrijeme, a nije vremenom određen. Što je za Hegela „vječna sadašnjost“ to je za Kierkegaarda „vječna budućnost“ kao strah, drhtanje, grijeh, kajanje, očaj i nada, razočaranje i milost iskupljenja. Heidegger je u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u) opravdano preuzeo od Kierkegaarda njegov temeljni pojam izveden iz kršćanske vjere. U promijenjenome značenju odnosa autentičnosti tu-bitka kao egzistencije spram vulgarnoga razumijevanja bitka i vremena u onome što je nazvao svakidašnjicom s vladavinom bezličnoga „se“ (das Man) nalazi se bit odnosa između bitka i vremena. Odnos je povijesno određeni sklop temeljnih pojmova i kazivanja. U jednoj bilješci, koja povijesno-filozofijski spominje sv. Augustina, Martina Luthera i Kierkegaarda o razlikovanju tjeskobe i straha glede egzistencijalnoga pojma brige (Sorge) tu-bitka za svoj bitak, Heidegger odaje priznanje Kierkegaardu da je najprodornije razradio pojam tjeskobe. No, ipak to vrijedi samo unutar okružja i okvira njegove zapalosti u teologijsku problematiku i govor. Ovo je imalo za posljedicu da se tjeskoba naposljetku svodi na „’psihološku’ ekspoziciju problema iskonskoga grijeha.“ ( Martin Heidegger, Sein und Zeit, str. 253.) Treći je paradoks zapravo ono što se može nazvati „apsolutnim“ odnosom. Prema njemu, nalik smo Kristu. A to je moguće samo i jedino iskupljenjem i dosezanjem Božje milosti. U ovome se vidi da je Kierkegaard egzistencijalne doživljaje kao osjećaje straha, drhtanja, krivnje i grijeha izveo iz teologijskoga obrata filozofijskoga shvaćanja tjeskobe (der Angst). (Sören Kierkegaard, Der Begriff Angst, Reclamm, Hamburg, 1992. Vidi o tome: Jochem Henningfeld, „Angst – Freiheit – System“: Schellings Freiheitsschrift und Kierkegaards Der Begriff Angst“, u: Jochem Henningsfeld i Jon Stewart (ur.), Kierkegaard und Schelling: Freiheit, Angst und Wirklichkeit, W. de Gruyter, Berlin – New York, 2003., str. 103-115.) Podrijetlo je ovoga obrata ukorijenjeno, dakako, u njemačkoj romantici i osobito u Schellingovoj raspravi O biti ljudske slobode. Ako je tjeskoba uvjet mogućnosti straha, te iz njega izvedenih drugih osjećaja prepasti nastalih „iskonskim grijehom“, onda je samorazumljivo da se tjeskoba pojavljuje ontologijskim pojmom ljudske egzistencije, a strah može biti samo ontički pojam. Tjeskoba je, kako to objašnjava Heidegger u predavanju Što je metafizika? (Was ist Metyphysik?) iz 1929. godine, ono čudovišno i raskorjenjujuće, što izmiče tlo pod nogama. (Martin Heidegger, „Was ist Metaphysik“, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1978., str. 103-121.) Tjeskoba nema svoj intencionalni predmet poput straha u nečem što „jest“. To nije nešto konkretno što nas plaši. Iz tjeskobe nastaje susret s onim Ništa koje „nije“, već „ništi“. Pitanje o bitku ujedno je i pitanje o Ništa. Kierkegaard je iz biti tjeskobe kao susreta s padom u bezdan onoga Ništa dospio do otvorenosti mogućnosti ponavljanja Kristova svjedočenja istine. To je, dakle, događaj kojim se kršćanstvo pojavljuje u svjetskoj povijesti kao religija spasa i kao apsolutni paradoks. Teologija nadomješta filozofiju. Već time što pojam egzistencije, paradoksalno, nema svoj temelj kao ni sloboda nastaje prazan prostor kvazi-transcendentalnoga „utemeljenja“. Mogućnost da čovjek kao pojedinac slijedi ili ponavlja Kristov put leži u bezdanu slobode. Drugim riječima, egzistencija „nije“ i „jest“. A događa se uvijek u vođenju i usmjeravanju ljudskoga života kao postajanja-Kristom. Problem Kierkegaardova napada na Hegelovu spekulativno-dijalektičku metodu povijesti razvitka apsolutnoga duha jest u tome što u zagovoru religije, „apsolutne budućnosti“, kako je austrijski teolog Karl Rahner na tragovima Kierkegaarda i Heideggera u 20. stoljeću shvatio kršćanstvo, egzistencija kao subjektivnost slobode uistinu nema svoje utemeljenje. Čovjek pati i u tjeskobi pred smrću doživljava preokret vlastita života. S mišljenjem vjere kao subjektivne egzistencije bez „Boga“ metafizike i bez institucionalne zaštite Crkve otpočinje neizvjesna avantura modernosti. Kada se ima u vidu logika djelovanja triju paradoksa u Kierkegaardovu mišljenju, često se teško othrvati kušnji da se iz njegova pojma subjektivnosti kao egzistencije ljudskoga bitka pokuša stvoriti „tlo“ za novo razumijevanje onoga etičkoga. Tako je, uostalom, sam Lévinas, unatoč jasne kritike Kierkegaardova tumačenja Abrahamove zagonetke odnosa s Bogom u žrtvovanju Izaka, neopozivo nastojao pokazati da je subjektivnost jedino što još preostaje etičkome bez univerzalnosti svijeta. Nakon stoljeća svjetskih ratova, imperijalizama i totalitarizama, genocida nad Židovima u Auschwitzu i genocida u Ruandi, kad je svaka lamentacija o humanizmu postala ispraznom i nevjerodostojnom pričom, Lévinasu je bilo jasno da otvoreni prostor etičko-religioznoga obrata zahtijeva posve drukčiju „politiku vjere“. Nije riječ, dakako, o politizaciji vjere, nego o mogućnosti proboja zatvorenoga kruga metafizike bitka kao izvanjskosti i masivnoga otpora upojedinjenju. Singularnost egzistencije, što je uistinu kjerkegorovski stečena „vrijednost“ suvremenoga mišljenja nakon Heideggera, zahtijeva drukčiji pristup transcendenciji susreta s licem apsolutno Drugoga. Ono što je, dakle, paradoksalno u Kierkegaarda nije drugo negoli ono što čini bestemeljni temelj Lévinasove postmetafizičke etike Drugoga. A to je pojam subjekta u egzistencijalnome događaju slobode. Njegovo vrijeme nije kronologijski shvaćeno vrijeme „objektivnosti“ znanosti i tehnike. (Emmanuel Lévinas, Otherwise than Being: Or Beyond Essence, Duquesne University Press, Pittsburg, 1998. Vidi o tome: Žarko Paić, „Mesijanski trijumf etike: Emmanuel Lévinas i aporije Drugoga“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 346-392.) To je, naprotiv, vrijeme ponavljanja Kristova autentičnoga svjedočenja: otvoreno vrijeme apsolutne budućnosti kao „egzistencijalne komunikacije“, a ne istine koja se pokazuje sama od sebe zahvaljujući znanstvenome načinu razmatranja. Što time želimo reći? Ponajprije, da se pitanje o Bogu i vremenu uvijek odnosi i na pitanje o apsolutno Drugome. Bez toga što uvjetuje mogućnost mišljenja onkraj i unutar metafizičkih granica vrijeme ne bi moglo postati eksperimentom etičke odluke o subjektu kao egzistencijalnome nabačaju budućnosti. Tri paradoksa Kierkegaardova etičko-religioznoga obrata metafizike subjektivnosti pokazuju da se događaj istinske vjere ne može razumjeti iz znanja ili uma kao takvoga. Vjera se uopće ne može „razumjeti“ u svojoj mahnitosti bez temelja jer apsolut kojeg zahtijeva um i apsolut koji ne-umno od čovjeka zahtijeva žrtvovanje onoga navlastitoga poput ljubljenoga sina ne pripadaju „Istome“. Može li se uopće iz KIerkegaardovih paradoksa vremena misliti Bog kao apsolutno Drugi u smislu Lévinasove etike odgovornosti spram Drugoga ili je to već uvijek samo nemoguć projekt uspostavljanja subjekta slabim označiteljem prazne vjere kojim se filozofija suspendira u ime teologije događaja? I naposljetku, nije li posljednji „ludi paradoks“ Kierkegaardove misaone oporuke suvremenome dobu inflacija bioetičkoga inženjeringa u tome što se ono vulgarno shvaćanje vremena novovjekovne subjektivnosti prerušava u jedino autentično iskustvo egzistencijalne vjere u slobodu pojedinca? Ako je ovo posrijedi, tada je razlog što Kierkegaard ima posebno istaknuto mjesto uz Nietzschea i Marxa i za naše vrijeme samo u tome što je naše doba radikalne tehnosfere ostalo bez istine subjekta. Što je više teorija o „novome subjektu“, to je manje jasno čemu nostalgija za subjektom uopće. Nakon što su Heidegger, a prije njega Hegel, čitavu metafiziku subjektivnosti proglasili vulgarnim shvaćanjem bitka i vremena, pitanje subjekta bez pitanja o „biti“ onoga što subjekt uopće omogućuje završava uvijek s nekim od njegovih pseudo-nadomjestaka: jezik, nesvjesno, etika, politika, tehnika. U francuskoj suvremenoj filozofiji od egzistencijalizma Gabriela Marcela (teistički pristup) i Jean-Paul Sartrea (ateistički pristup), preko fenomenologije Drugoga (Autrui) Emmanuela Lévinasa kao svojevrsne intersubjektivnosti bez subjekta, pa sve do Jacquesa Lacana i njegove teorije decentriranoga subjekta unutar psihoanalize i njezine „etike“ i dalje sve do Alaina Badioua i njegove neomarksističke teorije subjekta, odvija se začarani krug primata egzistencije pred esencijom ili obrat metafizike unutar nje same kao djelovanje „imanentne transcendencije“. Subjekt više nema svoju „bit“ unutar cjelovita sklopa bitka, bića i biti čovjeka, nego se razmješta unutar i onkraj iste crte jednog misaonoga raspuća svjetova, nemoćan pred objektiviranjem tehnosfere i eskapistički usmjeren u tvorbi vlastitih rajskih vrtova, sada s estetskim predznakom, a sada također i s političkim nabojem otpora i subverzije poretku vladajućeg sustava mišljenja i djelovanja. Jedno je samoizvjesno. Kierkegaard je pojam subjekt izveo iz egzistencijalne vjere. Na taj je način filozofija dobila teologijsko-psihologijsko kvaziutemeljenje u događaju slobode pojedinca, a dugoročno izgubila vjerodostojnost obnove metafizičkoga sklopa onto-teologije. Vjera kao događaj ima istu nelagodu poput uma kao konstrukcije tehnički proizvedenih svjetova. Jednome nedostaje autentičnosti svjedočenja jer bez istinskoga žrtvovanja nema ni istinske vjere, a drugome nedostaje vjere u ono što Gilles Deleuze u jednom razgovoru s Antonijem Negrijem ovako iskazuje: „Što nam nedostaje jest ponajviše vjera u svijet; svijet smo posve izgubili, postali smo njegovi zatočenici. Vjerovati u svijet, to znači primjerice proizvesti događaje koji izmiču kontroli, čak i kad su neznatni, ili, pak, unijeti nove prostore-vrijeme u svijet, ali s manjim površinama ili reduciranim volumenima, upravo to znači imati pietas. U svakom pokušaju odlučuje se o pitanju o otporu ili podčinjavanju novoj kontroli.“ (Gilles Deleuze, Negotiations 1972-1990., Columbia University Press, New York, 1995., str. 176.) 1. Paradoks o razlici: Prvo ponavljanje Što je odlučujuće za određenje prvoga paradoksa vjere u Kierkegaarda? Vidjeli smo da je riječ o „ontologijskoj razlici“ između Boga i čovjeka. Kierkegaard mora pretpostaviti da se ta razlika očituje ne toliko u dvojnosti svjetova, onome što pripada svetome i onome što pripada profanome poretku, već u međusobnoj nesvodljivosti Boga i čovjeka. Veznik i u ovoj svezi ili odnosu razlučuje ono što je već postalo razlikom prije no što razlika uopće biva priznatim mjestom susreta. Što povezuje dva odijeljena člana odnosa u njihovoj nesvodljivoj razlici jest vrijeme kao događaj susreta. Vrijeme se pokazuje uvjetom mogućnosti susreta s „apsolutno Drugime“. Bogu pripada područje beskonačnosti i vječnosti, a čovjeku konačnosti i vremenitosti. Ono što je još k tome važno dodati jest da se način „bitka“ Boga i čovjeka ne određuje iz nečega trećega što taj odnos drži u blizini i u razmaku. Odnos je povijesno iskrsavanje mogućnosti apsolutne budućnosti egzistencije. Iz svoje konačnosti i vremenitosti egzistencija nastupa kao događaj tjeskobe i ujedno milosti (podarenosti) onoga što dolazi od Boga. Bog i čovjek nisu, dakle, određeni aposteriorno. Naprotiv, u njihovu odnosu zbiva se metafizički problem istovjetnosti bitka s bićem u smislu toga da se Bog shvaća tradicionalno najvišim bićem. A na taj način mišljenje apsoluta umjesto logike povijesti postaje u Kierkegaarda događaj apsolutne vjere. Povijest, doduše, ima još uvijek svoj „cilj“ i „svrhu“. Za razliku od Hegela koji sustavno-povijesno misli onto-logički iz ideje povijesti kao takve, u Kierkegaarda se povijest interiozira. (Ne)moćno načelo apsolutne subjektivnosti pojedinca rastemeljuje „veliku povijest“ zbivanja objektivnoga duha od prirode preko društva do države. Sve se izvanjsko „pounutruje“. Ovo je sukladno ideji romantike. Ona nastoji poeto-logički prevladati unutarnja proturječja moćnoga stroja Hegelove dijalektike. Još od Novalisa preko Schlegela do filozofije mitologije Schellinga identitet bitka-Boga-čovjeka obuhvaća mišljenje razlike kao produktivne sveze duha i povijesti. Subjektivna narativnost, međutim, povijest ostavlja bez ideje „povijesnosti“. Od sv. Augustina i njegovih Ispovijesti preko Pascala i njegovih Misli do Kierkegaarda i njegovih Dnevnika zavodnika, Filozofijskoga trunja i Straha i drhtanja povijest se u bitnom više ne događa drukčije negoli kao linearno-ciklička struja događaja subjekta kao egzistencije. Radikalna promjena samoga života, prijelaz iz estetske u etičko-religioznu transcendenciju, iz sfere kaotične osjetilnosti u sfere odlučne odgovornosti za zajednicu i, napokon, skok u okrilje apsolutne vjere postajanja Kristom, sve su to znakovi i tragovi na putu jedne bitno nepovijesne strukture kazivanja. Umjesto grandioznoga diskursa tragedije primjereni naziv može sada biti samo ono što Kierkegaard nasljeđuje iz misaonoga arhiva romantike – ironija. No, ironija nije sokratovska majeutika kojom se objelodanjuje istina na zaobilaznome putu mnijenja i privida (doxa). Ironija ima nešto mnogo „više“ u svojem novome značenju. Kada više nema mjesta za tragediju jer je povijest kao muzealizirano groblje objektivnosti objekata nestala s horizonta u Hegelovoj onto-logici povijesti, na pozornicu dolazi njezina suprotnost. No, nije to komedija, jer je ona pripadna estetskoj sferi uzdizanja čovjeka do spoznaje Kristova poslanstva. Ironija nadilazi razliku tragedije i komedije (povijesti). To je moguće samo utoliko što postaje sredstvom spasonosne utjehe subjekta pred vlastitom prazninom. Subjekt, naime, nema za svoju slobodu egzistencijalnoga događaja nikakav temelj. On mora ironizirati svu povijest izvanjskoga događanja, sve ono što se okamenilo i poprimilo lažan sjaj institucionalne „veličine“ u tzv. objektivnim likovima istine, pravde, ljepote (filozofija i znanosti, pravo, umjetnost). (Kierkegaard’s Writings, sv. II: The Concept of Irony, with Continual Reference to Socrates/Notes of Schelling’s Berlin Lectures, Princeton University Press, Princeton, 2013. Vidi o tome: John D. Caputo, „Either-Or, Undecidability, and Two Concepts of Irony: Kierkegaard and Derrida“, u: Elsebet Jegstrup (ur.), The New Kierkegaard, Indiana University Press, Bloomington-Indianapolis, 2004., str. 14-41). Biti na putu istine subjekta znači biti „izvan“ institucija. Biti vitezom vjere bez obzira na posljedice ovoga tjeskobno i slobodno izabranoga otpadništva iz izvanjskoga svijeta moći znači djelovati čak izvan etičke zajednice vjernika. Autentična vjera stoga nije institucionalizirana religija. Bog i čovjek ne susreću se u svojoj nesvodljivosti razlike kao „delegati“ Crkve i „predstavnici“ ozakonjene vlasti na Zemlji. Susret je to licem-u-lice, neposredno, između apsolutno Drugoga i „Ja“ kao „Drugoga“. Jer nikakvo „Ja“ u svojoj subjektivnoj pojedinačnosti ne može biti singularno ako univerzalne ideje postaju dogmama pokoravanja, dekalozima mrtvih zakona, ispraznim normama bez zbiljskoga svjedočenja i žrtvovanja samoga subjekta za Drugoga. To je to i ništa drugo. „„…kršćanstvo jest summa summarum humor…“ (Sören Kierkegaard, Concluding Unscientific Postscript, Cambridge University Press, New York, 2009., str. 502.) Eshatologijsko-soteriologijska dimenzija povijesnosti uvođenjem pojma egzistencijalnoga događaja subjekta kao vjere zahtijeva pojmove koji su onkraj svake logike „cilja“ i „svrhe“. Singularnost i kontingencija pojavljuju se za Kierkegaarda kao kozmičko-antropologijski pojmovi vremena ponavljanja ove razlike. Bez nje ništa ne može otpočeti. Problem početka se kao i u svih filozofa novoga vijeka, posebno Hegela i Schellinga, ne svodi tek na ideju stvaranja svijeta. Taj problem ima dalekosežne posljedice za ontologiju, kozmologiju, antropologiju i, dakako, teologiju. Razlika Boga i čovjeka kod Kierkegaarda jest samo uvjetno „apsolutnom razlikom“, ali je u stvari posrijedi „relativna razlika“. Prema njoj se odnos uspostavlja asimetrično i nerecipročno. Kad govorimo o uspostavljanju razlike onda je isključeno da je ta i takva razlika derivativna. Ona nije rezultat nečega što je zauvijek „nužno“ i „neizbježno“ poput ideje prirode i zakona u prirodi od fizike do biologije mehaničkoga doba s paradigmatskim likom Newtonovih i Keplerovih zakona gibanja. Ova razlika jest naprosto takva kakva jest. Ontologijski gledano iz njezine faktičnosti odnos između Boga i čovjeka može postati drukčijim povijesnim odnosom tek ako se bit ove razlike povijesno sagledava kao singularan događaj mogućnosti postojanja onog apsolutno Drugoga. Novo ne može nastati bez tog odnosa. Drugi, pak, ne može biti zauvijek nepokretnom drugošću u zamrznutoj vječnosti kao hegelovskoj „lošoj beskonačnosti“. Utoliko se u Kierkegaarda radi o problemu paradoksalnoga početka i mogućega kraja egzistencijalne vjere. Nije lako preuzeti rizik „zadaće slobode“. Ništa nije zauvijek zajamčeno. Pojam vječnosti i beskonačnosti stoga valja razumjeti u dinamičkome smislu. Ali i jednako tako u smislu nužnosti održanja slobode na dispoziciji onoga singularno-kontingentnoga događaja s kojim apsolutna razlika postaje relativnom, a odnos između Boga i čovjeka postaje uvjetom mogućnosti „druge i drukčije“ povijesti. Subjekt nema svoju povijest iz neke druge perspektive osim povijesti psiho-teologijskoga obrata u duši i životu pojedinca. To je kruna prvoga paradoksa o vjeri i vremenu. Mora se uvijek početi od „prvoga početka“. Nije slučajno tu težinu mišljenja tijekom cijeloga svojeg misaonoga života iskusio Martin Heidegger. Svoj put mišljenja onkraj metafizike nazvao je mišljenjem pripreme „drugoga početka“ (der andere Anfang).(Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2003. i Martin Heidegger, Über den Anfang, GA. sv. 70, V.KLostermann, Frankfurt/M., 2005.) „Philosophie im anderen Anfang ist im Wesen geschichtlich, und in dieser Hinsicht muß sich nun auch eine ursprünglichere Art der Erinnerung an die Geschichte des ersten Anfangs ergeben.“ (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), str. 359.) Vratimo se prvome paradoksu vjere u Kierkegaarda s obzirom na pitanje o smislu vremena. Dakako, smisao vremena jest ujedno ono što omogućuje prispjeće do smisla bitka. To je bio razlogom zbog čega je Heidegger smatrao svoj Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) ne samo nedovršenim djelom. Posrijedi je bila nužna promjena ishodišta puta, ili bolje, promjena puta mišljenja što je značilo promjenu kazivanja, uvođenje posve novih pojmova, često na rubu „privatne filozofije“ ili „mitologike pojma“. (Vidi o tome: Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera: Uvod u problematsku razinu „Sein und Zeit“-a i okolnih spisa, A.Cesarec, Zagreb, 1988.) Može li se ovdje uopće govoriti o autentičnome odnosu između Boga i čovjeka iz ustrojstva metafizike kao takve? Kierkegaard, naime, ne izvodi ovdje čovjeka iz ideje Božje egzistencije, iako je čovjek kao „subjekt“ odlikovani način bitka već time što mu je bit u egzistenciji. Bez obzira što je podrijetlo ovoga pojma, kako je to ispravno pokazao Heidegger u već spomenutoj bilješci Bitka i vremena (Sein und Zeit-a), u „psihološkoj ekspoziciji iskonskoga grijeha“, s njime se ulazi u neizvjesno polje odlučivanja o slobodi, pravednosti, jednakosti i zajednici iskonskoga bratstva. Psihološka struktura vremena kao egzistencijalne odluke o slobodi dovodi „Ja“ iz bezdana do najviših sfera estetsko-etičko-religioznoga bitka ili života. Zanimljivo je da se na tom tragu moderni pojam autonomije čovjeka kao pretpostavke autonomije moderne umjetnosti u Kafke, primjerice, nalazi svagda između pritiska dviju podjednako pogubnih alternativa. Jedna je teologijsko rješenje problema. Prema njemu, Bog izjednačen s religijom poslušnosti i trpljenja pokazuje put čovjeku u estetskome načinu vođenja „svoje“ egzistencije. Druga alternativa, pak, vodi nas u špilje nesvjesnoga, u tamne prostore duše kao želje za tjelesnom imanencijom subjekta. Iz toga nastaje prodor u kraljevstvo „decentriranoga subjekta“. Ono što je Walter Benjamin na jednom mjestu svojega ogleda o Kafki pritom iskazao gotovo polazištem svake budućega neovisna tumačenja čini se da je posebno važno za razumijevanje Kierkegaardova paradoksa vjere i vremena: „Postoje dva načina promašaja smisla Kafkinih djela. Jedan je tumačiti ih onim prirodnim, a drugi natprirodnim. Oba, i psihoanalitičko i teologijsko tumačenje, jednako promašuju ono što je bitno.“ (Walter Benjamin, „Franz Kafka“, u: Illuminations, (ur. i predgovor Hannah Arendt), Schocken Books, New York, 1969., str. 127.) U slučaju Kierkegaarda valja početi od toga da „početak“ ne označava ujedno i „svršetak“. Tumačenje odnosa Boga i čovjeka iz njihove „ontologijske razlike“ još uvijek nije dostatno da bi se taj odnos učinio životnim, dostojnim egzistencijalne otvorenosti „druge i drukčije povijesti“. Egzistencija čovjeka, doduše, jest teologijsko-psihološki problem u Kierkegaarda. To ujedno znači da se pitanje o autentičnome razumijevanju vremena ne može pojaviti ukoliko se ne vidi da je ono „vulgarno“ zapravo svedivo gotovo kao i kod Heideggera na aktualnost svakodnevice i vladavine bezličnoga se (Das Man). Jedina je razlika, ali presudna, u tome što Kierkegaard onome izvanjskome i masivnome u znaku vladavine tehnosfere nastoji suprotstaviti „autentično“ vrijeme bitka subjekta. To je unutarnje vrijeme. Ono više nipošto ne može biti svedivo na vrijeme vječnosti i beskonačnosti kao što bi to bilo podobno najvišem biću (Bogu). Umjesto božanskoga vremena sada je riječ o vremenu autentične estetsko-etičko-religiozne iznimnosti. Na taj se način izvanjska kronologija sata i unutarnja kronotopija duše sabiru u spisateljstvu umnoženih pojedinačnih „životopisa“ različitih dvojnika. Ali njihova pseudonimnost i eponimnost nije istoznačna onome umnažanju duše kao što je to u pjesništvu Fernanda Pessoe s njegovim brojnim heteronimima. (Vidi o tome: Alain Badiou, „Filozofska naloga: biti Pessojev sodobnik“, u: Mali priročnik o inestetiki, KUD Apokalipsa, Ljubljana, 2004., str. 56-68. S francuskoga prevela Suzana Koncut) Istinska je egzistencija životni projekt. I stoga je njezino vrijeme „autentično“ zbog toga što je ponavljanje Kristova puta. Oponašanje (mimezis) u estetskome smislu nikad nije puka preslika onoga što se već dogodilo u povijesti, nego ponavljanje kao stvaralačka obnova usmjerena spram budućnosti. Moderni projekt Kierkegaardova pojma egzistencijalnoga događaja subjekta uistinu je nešto između (in–between) teologije (vjere) i psihologije tjelesnosti (želje). Time se najavljuje modernost kao pukotina ili jaz u „biti“ vremena. Između traganja za Bogom i žudnje za ovim životom ovdje, kojemu unatoč svega valja iskazati pohvalu i radost bitka, zjapi praznina. U toj praznini prebiva etičko-političko s težinom odgovornosti za Drugoga. Ako je „ontologijska razlika“ Boga i čovjeka uvjet mogućnosti razumijevanja vremena kao autentičnoga odnosa svjedočenja apsolutno Drugoga u vremenu (apsolutne) budućnosti, onda je temeljno pitanje tog odnosa unutar preokreta metafizičke sheme ne više što „jest“ bitak, već kako se „događa“ ono što omogućuje taj odnos. Opreke između iskonskoga kao autentičnoga i vulgarnoga kao nevjerodostojnoga u svojoj svakidašnjosti time nisu više toliko nepremostivima. Pseudo-sinteze su uvijek moguće i u tijeku. Ali, ono što je ovdje jedino važno jest pokušaj da se iz unutarnje strukture vremenitosti subjekta otvori jedno novo iskustvo vremena. Ono se može otvoriti iz egzistencijalne strukture čudovišnoga straha od nestanka, smrti, pada u bezdan bitka. Kierkegaard je u okviru unutarnjega preokreta metafizike na „antifilozofijski“ način (O pojmu „antifilozofije“ vidi: Boris Groys, Introduction to Antiphilosophy, Verso, London-New York, 2012.) postavio bitno pitanje o vremenu tako što je postavio u pitanje odnos Boga i čovjeka iz perspektive već uvijek prisutnoga „nihilizma“ modernosti, iz onoga što se metafizički određuje kao negacija u Hegela, ali ipak nadilazi svaku negaciju. To je postojanost i trajnost onoga Ništa u samoj jezgri metafizike same. Bog i vrijeme otuda nisu tek razlikovanje vječnosti i vremenitosti u smislu razlike beskonačnosti i konačnosti. Kratak spis Ponavljanje iz 1843. godine pokušaj je Sörena Kierkegaarda da postavi pitanje o tome je li uopće moguće „ponavljanje“, obnova svijeta, te može li se ono što je izgubljeno iznova vratiti? Ako čak otklonimo metafizičke spekulacije o razlici između kreacionista i evolucionista u suvremenim prijeporima teorije znanosti, ali i rasprave kozmologa o putovanju kroz „crvotočine vremena“ što graniči s probojem Einsteinovih uvida iz Opće i posebne teorije relativnosti kretanja, suvremenost je ovoga maloga spisa naprosto čudesnom. Nije stoga slučajno da je na to skrenuo pozornost upravo Gilles Deleuze u svojem glavnome djelu Razlika i ponavljanje (Difference et repetition) o čemu ćemo u nastavku ove rasprave opširnije govoriti. Pseudonim Konstantin Konstantius na uistinu moderan način izlaže paradokse kretanja (kinezis) iz Aristotelove Fizike, gdje je riječ o postajanju bitka u kretanju te o Bogu kao „nepokretnome pokretaču“. Za Kierkegaarda postajanje onoga novoga predstavlja istinsku „zadaću slobode“. (Sören Kierkegaard, Repetition, str. 103.) Svoju vlastitu metafizičku teoriju Konstantius/Kierkegaard naziva(ju) „antiteorijom“. Ona je protkana s dijelovima romaneskne pripovijesti. Sama ideja ponavljanja može se razumjeti kao kršćansko obrazloženje „biti“ vremena u odnosu na „pogansku“ metafiziku Elejeca i njihove aporije o nemogućnosti kretanja. Najpoznatija je ona Zenonova aporija o Ahileju i kornjači. (Vidi o tome: Jacques Derrida, Aporias, Stanford University Press, Stanford California, 1993.) Dodatno još valja kazati da Kierkegaard u tumačenju ideje ponavljanja iznosi paradokse upravo tog mjerodavnog kršćanskoga onto-teo-kozmo-antropologijskoga mišljenja. Nasuprot „poganskome“ grčkome mišljenju s vrhuncem u Aristotela, te nasuprot istočnjačkoj ideji reinkarnacije u indijskome hinduizmu, moderno je shvaćanje ideje vremena ujedno autentično i vulgarno. Grčko se temelji na nemogućnosti ponavljanja kao stvaranja „novoga“. Odatle proizlazi neprestana vrtnja u krugu onoga što je već uvijek (bilo) Isto i gdje početno (arhé) određuje konačno (eshaton). Bitak se kao prisutnost otuda nužno iskazuje iz prvenstva vremenske dimenzije prošlosti. Hinduistička ideja seljenja duša ili reinkarnacija polazi, pak, od postajanja drugim kao vječno Istim. Ne mijenja se bit ili supstancija životnih formi čovjeka niti u životinjskim utjelovljenjima, već ono Isto ostaje Isto i kad je različito. Istinska razlika i mogućnost „novoga“ kao stvaralačkoga postajanja svijeta dolazi otuda što Bog u svojem stvaranju ostavlja mogućnost da ono stvoreno univokno nastavlja s onto-genetskim procesima „novoga“. To samo znači da je ponavljanje u ontologijskome smislu za Kierkegaarda mogućnost istinski „novoga“ na pretpostavkama postajanja-Kristom. Ali, ako je ponavljanje događaj koji nema svoj uzor u ideji samostvaralačke prirode, ako nadalje to nije nešto što se može prispodobiti s kozmologijskim činom nastanka svjetova u fizikalnome smislu, što preostaje? Ideja ponavljanja pretpostavlja za Kierkegaarda grčku eleatsku filozofiju i starozavjetne Jobove patnje. Razlikujući pritom u svojem shvaćanju sfera estetsko, etičko i religiozno, on drži kako je ponavljanje autentičan čin promjene čovjeka u metafizičkome smislu. Promjena je moguća tek onda kada ponavljanje postaje vjerom egzistencijalno određenoga subjekta. Govoreći jezikom etičko-političkoga diskursa modernosti, Kierkegaard zahtijeva promjenu samoga sebe ili sebstva kao pojedinca. Tek nakon toga u igru ulaze društvene promjene i transformacija svijeta kao takvoga. Revolucija je, dakle, egzistencijalni čin ponavljanja i razlike, govoreći delezovski. Ali u obrnutome smjeru. Bitak ne omogućuje smisao ponavljanja (vremena). Posrijedi je „ono treće“ – događaj vjere u smislu neponovljivosti i jednokratnosti pojedinačnoga svjedočenja promjene života. To samo znači da ono što je već bilo retroaktivno i retrospektivno postaje moguće. A ono što istodobno jest „sada“ i „ovdje“ nije zauvijek postojano i stabilno u neposrednoj budućnosti. Razlog leži u tome što postoji čudovišni diskontinuitet vremena. Zahvaljujući njemu kontingencija djeluje u singularnosti. Pa onda zlo može postati dobrim, a priroda u svojoj faktičnosti ljudskim vrtom nove zavičajnosti. Svaki povratak u prošlost moguć je ne zbog platonovski shvaćenoga sjećanja duše (anamnesis) na svoj život unutar vječne ideje kao forme. Kierkegaard u ideji ponavljanja smjera u ono što još-nije-bilo. Ali ne kao u dolazak budućnosti kao nadolazećega „sada“. Umjesto sjećanja na bitak kao ideju, sve je na tome da „novo“ otvori svoje mogućnosti iz ponavljanja bitka kao vječnoga postajanja. Događaj označava intervenciju apsolutno Drugoga u povijest mirnog i pravocrtnoga tijeka vremena. On ima teologijski smisao apsolutne promjene bitka i njemu podobna vremena (metanoia). Što iz toga slijedi? Religiozna sfera ima skriveni primat nad estetskom i etičkom. Sve je ovo moguće razabrati u spisima poput Ili-Ili kao i u mnogim drugima. Ponavljanjem puta postajanja-Kristom u subjektivnome životu pojedinca događa se autentična „objava“ svijeta kao novoga i jednokratnoga. U svim područjima života zbiva se nakon toga radikalna promjena. Deleuze u Razlici i ponavljanju (Difference et repetition) drži da Nietzsche i Kierkegaard u svojem navlastitome pristupu mišljenja problemu bitka i vremena u pojmu ponavljanja vide stvaralačku značajku novoga. Već je odatle jasno da ponavljanje nije metaforom, nego najozbiljnijim ontologijskim pojmom. (Gilles Deleuze, Difference and Repetition, Columbia University Press, New York, 1994., str. 5.) U njemu je sadržano dvoje: (1) kretanje bitka bića u smislu konačnosti i beskonačnosti te (2) vremenska dimenzija Istoga i Drugoga, odnosno nepromjenljivosti i promjene. Prvo se odnosi na bitak, a drugo na vrijeme. U Kierkegaardovome psihološko-teologijskome obratu metafizike pojam ponavljanja ima presudno značenje i važnost. (Edward F. Mooney, On Sören Kierkegaard: Dialogue, Polemics, Lost Intimacy, and Time, Ashgate, Hampshire-Burlington, 2007., str. 161.) Rekli smo već da je ono autentično i vulgarno razumijevanje vremena. Nije, dakle, ili jedno ili drugo, kako bi to zacijelo jasno odijelio Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u) i svim okolnim spisima do 1930-ih godina. Ono je autentično jer svjedoči o uistinu novome pojmu u povijesti metafizike kao što je to egzistencijalna vjera subjekta kao „zadaća slobode“. Ali u isto vrijeme ono je i vulgarno zato jer vrijeme shvaća iz obrata izvanjskoga u unutarnje, objektivnoga u subjektivno, što samo upućuje na preokret metafizičke sheme kao rastemeljenja. Nije slučajno što Deleuze već na početku pojam ponavljanja dovodi u svezu s Nietzscheom i Kierkegaardom. Radi se o razumijevanju bitka kao bivanja ili postajanja (Werden, devenir, Becoming). A upravo istodobno to sâmo vrijeme katapultira u „lošu budućnost“ kao beskonačnost stvaralačkih mogućnosti. Novo se ne stabilizira u vremenu. Naprotiv, vrijeme sâmo postaje stvaralačka ekstaza neprestane promjene. Deleuze je svoj pojam vremena kao ekstatičkoga stvaralačkoga postajanja izveo iz pojma ponavljanja. Bitak je pritom „postao“ singularnost Mnoštva kao razlike, a vrijeme kontingencija postajanja u smislu neprestane transformacije stanja. Događaj se pritom od Kierkegaardove teologije postajanja-Kristom preusmjerio uz malu pomoć Spinoze i Nietzschea do univoknosti bitka kao promjene, a ne postojanosti i nepromjenljivosti. Problem je jedino u tome što je takva ontologija postajanja s ključnim pojmom vremena kao ponavljanja paradoksalna u sebi samoj. Razlog jest u tome što povijest više ne izvodi iz unutarnje povijesti subjekta kako je to u Kierkegaarda, nego iz događaja „subjektiviranja“ samoga procesa. Što ovdje znači „subjektiviranje“? Očito je riječ o procesu nastanka. Ako subjekt nije unaprijed određen iz biti čovjeka i njegove „ljudske prirode“, postoji uvijek mogućnost promjene njegove „biti“. Sartre je u svojem egzistencijalizmu uspostavio primat egzistencije nad esencijom. Program „subjektiviranja“ time je bio otvoren za daljnja promišljanja. Pojednostavljeno rečeno, Deleuze je Kierkegaardov pojam psiho-teo-antropologijskoga ponavljanja iz područja vjere neutralizirao i suspendirao na taj način što mu je otvorio primarnu dimenziju ontologijskoga pojma. Tko i što se „ponavlja“ u samome ponavljanju onoga Istoga? Odgovor je Deleuzea na tragu Kierkegaarda da se ponavlja ono drukčije i Drugo kao razlika. (Vidi o tome: James Williams, Gilles Deleuze’s Difference and Repetition: A Critical Introduction and Guide, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2005. i James Williams, Gilles Deleuze’s Philosophy of Time: A Critical Introduction and Guide, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2011.) Ali to više nije izvedena razlika iz odnosa Boga i čovjeka kao „ontologijske razlike“. Umjesto vertikalnoga odnosa utemeljenja, gdje je razlika uvijek razlika između prvoga i Drugoga, početnoga i posljednjega (arhé i eshaton), sada je obrat u tome da sama razlika ne proizlazi iz bitka kao postajanja, nego iz „biti“ vremena kao uvijek novoga ponavljanja onoga što više nije Isto (bitak). To što više nije Isto postaje razlikom koja se nalazi između bitka i vremena. Sama razlika proizlazi iz stvaralačke moći ponavljanja (vremena) u svojoj vječnosti i beskonačnosti. Ponavljanje onoga „tko“ odnosi se na osobno svjedočanstvo subjekta kao pojedinca. Oponašanje djelovanja na tragu Krista unosi ovdje bitnu promjenu. Sjetimo se da Toma Kempenac u svojem traktatu Nasljeduj Krista (De Imitatione Christi) mističnu narav Kristova tijela u ovome svijetu poistovjećuje s ponavljanjem Božje milosti. (Toma Kempenac, Nasljeduj Krista, Verbum, Split, 2014.) To je singularnost koja prethodi univerzalnosti, a ne puka pokornost praznoj općenitosti bitka. Ponavljanje, pak, onoga „što“ odnosi se na neosobnu i stoga duhovnu narav života samoga koji se živi sukladno duhovnome bitku. Kada Deleuze u analizi Kierkegaardova pojma ponavljanja pokazuje suprotstavljenost tzv. zakonima prirode, postaje razvidno nešto uistinu dalekosežno. Ako to nije ono što se zbiva u prirodi poput ritmova i ciklusa kretanja Istoga (fizis), onda je posrijedi estetsko ponavljanje s podrijetlom u Epikurovoj stoi i skepticizmu. No, ono što Deleuze navlastito potvrđuje svojim mišljenjem razlike (i ponavljanja) kod Kierkegaarda čini se iznimno važnim za našu postavku o autentičnosti i vulgarnosti slobode egzistencijalnoga događaja vjere. Deleuze, dakle, kaže: „Job je beskrajni prosvjed, a Abraham beskonačna rezignacija. No, oboje su jedno te isto. Job ironično postavlja Zakon u pitanje, odbacujući sva naknadna objašnjenja, suspendirajući općenitosti, da bi uspostavio ono singularno kao načelo, kao univerzalno pravilo. Abraham se humorom izruguje Zakonu, ali nalazeći upravo u toj poslušnosti Bogu iznova singularnost jedinoga sina, čije mu žrtvovanje zapovijeda Zakon. Ponavljanje, kako ga shvaća Kierkegaard, jest zajednički transcendentni korelat prosvjeda i rezignacije kao psihičkih intencija.“ (Gilles Deleuze, Difference and Repetition, str. 7.) Zašto je pojam ponavljanja postao toliko moćnim za suvremenu filozofiju kao „novu ontologiju“ da ga Deleuze gotovo mistificira svojim pokušajem rastemeljenoga utemeljenja metafizike za digitalno doba? Ako su, dakle, i prosvjed i rezignacija jedno te „Isto“, onda je to moguće samo pod određenim uvjetima. Aktivno djelovanje rezignacije i pasivni otpor mogu biti ironično, ali i zbiljski u svijetu nasilja neoliberalne kapitalističke globalizacije strategije etičko-političke borbe. Naravno, jasno je da su unaprijed nemoćne pred logikom jednog mahnitoga stroja napretka koji ne preže pred žrtvama za budućnost onoga što je čisto Ništa i s onu stranu bilo kakve želje subjekta za ozbiljenjem vlastite „volje za moć“. Kao i Kierkegaardu, tako je i Deleuzeu posve bjelodano da su aktivno-pasivno samo dva lica iste kovanice. Ponavljanje se, međutim, ne odnosi na prevladavanje aktivizma-pasivizma čovjeka u odnosu spram apsolutno Drugoga. Bog i čovjek u apsolutnoj razlici su nesvodljivo isti i različiti. Razlog leži u tome što beskonačnost i vječnost jednoga ne može osporiti konačnost i vremenitost drugoga. U ovome slučaju u Deleuzea je pojam ponavljanja sinonim za „novo“. To je, dakle, postajanje onoga što izmiče kontroli bitka. Ali tako da povratno određuje bitku njegovo događanje. U beskonačnoj ekstazi promjene same zbiva se život umnažanja svjetova. Razlika spram Platonova pojma ponovnoga sjećanja (anamnesis) i „modernoga pojma habitusa“, označava ponavljanje kao bit novoga. U tome i jest prvi paradoks vjere u Kierkegaarda. Ponavljanje je, naime, bitno usmjereno spram budućnosti. Kako je Deleuze ovaj odnos Boga i čovjeka kao apsolutne razlike iz Kierkegaardove metafizike subjektivnosti uopće uveo u vlastito mišljenje univoknosti bitka i beskonačnosti stvaranja svjetova bez Boga? Jednostavno tako što je Boga na tragu Spinoze neutralizirao imanencijom. Tamo gdje je kod Kierkegaarda vodeće načelo mišljenja razlike transcendencija, kod Deleuzea je to imanencija unutar otvorenoga sustava razlike. Imanentna transcendencija potrebuje subjektivnost egzistencijalne vjere samo kao neku vrstu preostatka metafizike u „vjeri u svijet“. Kada se vjera u postajanje-Kristom i vjera u postajanje-životinjom-strojem-nadčovjekom (Kierkegaard vs. Deleuze) pročisti do kristalno jasnoga pojma, tada je izvjesno da se ponavljanje ne odnosi ni na ponovno sjećanje, niti na moderni habitus, ali niti je u igri neka inačica hinduističke reinkarnacije. Kršćanstvo omogućuje pojam „novoga“ iz apsolutne subjektivnosti. Taj egzistencijalan obrat otpočinje sa sv. Augustinom, a završava s Deleuzeom na singularan način kontingentne sveze bitka kao postajanja (Werden, devenir, Becoming) i vremena kao ponavljanja (Wiederholung, repetition). Što postaje razlikom, to se ponavlja u vremenu apsolutne budućnosti. Pravi je problem tumačenja Kierkegaardove metafizike vremena otuda u razlici između vjere kao transcendencije i egzistencije kao imanencije. Može li se taj problem razriješiti iz logike ili-ili, ili je, pak, jedino mjerodavno rješenje i-i ? 2. Paradoks o Istome: Drugo ponavljanje Još jednom: što „jest“ ponavljanje i tko „ima“ mogućnost da ponavljanjem postane Drugi no što jest? U prvome paradoksu „ontologijske razlike“ Boga i čovjeka vidjeli smo da se autentično vrijeme može iskazati jedino kao vrijeme subjektivnosti. Ono se nalazi u očekivanju budućnosti i povezuje tjeskobu i slobodu kao izbor subjekta. Razlika između Boga i čovjeka je razlika između „bitka“ božanskoga i bitka ljudskoga koje se određuje s pomoću duha. Čovjek nije ni životinja ni stvar. Njegov je način bitka upravo ono što KIerkegaard na navlastito moderan način određuje pojmom egzistencije. Ako se ponavljanje ne može ni po kakvoj analogiji shvatiti s procesima u ritmovima i zakonima prirode, ako se nadalje tim pojmom ne upućuje ni na kakav kontinuitet kozmičkoga gibanja, onda je bit ponavljanja u tome što iz njega nastaje novo kao sinteza vječnosti i vremenitosti, onoga što pripada božanskome i onoga što je ograničeno i konačno ljudsko. Novo se, međutim, ne može misliti tek iz neodređene dimenzije budućnosti kao stalne odgode onoga sada. Kada bi to bilo tako, tada bi se aktualnost izgubila u pseudo-mesijanskome očekivanju spasonosnoga i jedino autentičnoga vremena „sada-vječnosti“ (kairos). Nasuprot Hegelovoj „lošoj beskonačnosti“ istoga dobili bismo Kierkegaardovu „lošu beskonačnost“ drukčijega i Drugoga. Heidegger je jasno pokazao da vulgarna ili nevjerodostojna ekstaza vremenitosti pada u područje „sada“ kao prisutnosti bitka. Ovo nije usud novovjekovne revolucije mišljenja kada se bitak postavlja iz subjekta predmetom mišljenja. Već od Aristotela vlada takvo razumijevanje vremena u svim sferama života, od svakidašnjice do iznimnoga trenutka. Što se ponavlja ako ne bitak kao postajanje nečega drukčijega i Drugoga u Istome? Očigledno, ponavljanje se ne može razumjeti ni iz linearnosti zbivanja niti iz kontinuiteta događaja „u“ vremenu. U etičko-religioznome smislu, Abrahamova rezignacija i Jobov prosvjed su beskrajno odvijanje onoga Istoga u razlici. Tek rez s linearnim vremenom i uvođenje diskontinuiteta omogućuje da se ponavljanje shvati stvaralačkim činom događaja novoga. Gdje se zbiva taj rez s prirodom i kozmičkim kontinuitetom vremena? Nigdje drugdje negoli u onome što ne pripada bitku kao nečemu postojanome i masivnome. Paradoks je drugoga ponavljanja u tome što Bog i čovjek više nisu različiti i apsolutno razdvojeni dvojnošću vječnosti i vremena, beskonačnosti i konačnosti. Ako je za određenje bitka presudno pitanje „što jest nešto“ (bitak, biće kao quiddittas), a za određenje Boga i čovjeka „tko jest Bog ili čovjek“ u događanju njihova odnosa (quoddittas), onda je ponavljanje u Kierkegaardovu smislu ono što preokreće shemu tradicionalne metafizike. Preokret nije i bitan zaokret ili obrat. Rez s tzv. prirodnim ciklusima i kozmičkim poretkom stvari nastaje onda kada se Bog izjednačava s čovjekom. Isto nije jednako u smislu analogije ili sličnosti. Izjednačavanje je proces dokidanja razlika. Odnos sada više nije u nesvodljivoj igri razlika, gdje udaljavanje ujedno znači približavanje. Umjesto toga, sada je posrijedi paradoks onoga što proizlazi iz Istoga kao identiteta. No, da bi identitet mogao uopće biti, mora postojati odnos razlikovanja unutar samoga identiteta. To znači da Bog još ne postaje čovjekom, a povratno čovjek ne postaje Bogom. Asimetrični odnos kao da je neizbježan čak i kad je govor o identitetu uvjetom mogućnosti nove univerzalnosti svjetske povijesti. Sinteza onoga što je u odnosu različitoga nužno upućuje na nešto treće. Paradoks Istoga nije, dakle, paradoks vjere. Radi se o ponavljanju nečega što se zbiva u etičko-religioznome obratu čovjeka. Mogućnost promjene ljudske prirode ili „biti“ čovjeka s kršćanstvom postaje mogućnost novoga života. U ranome kršćanstvu slučaj sv. Pavla najbolji je primjer ove transformacije bitka. Time nastaje transfiguracija događaja samoga života. Savao, progonitelj kršćana, na putu za Damask doživljava mistično prosvjetljenje. Otada vjerodostojno slijedi Kristov put istine. Ponavljanje nije više stoga pitanje mogućnosti i nemogućnosti kretanja bića kao bića. To je pitanje promjene biti kao biti ne samo čovjeka već i svijeta kao horizonta smisla. Etičko-religiozni obrat postaje uvjetom mogućnosti obrata u „prirodi“ onoga što jest, dakle bitka. Kierkegaardovo mišljenje ponavljanja može se zbog toga smatrati rodnim mjestom Lévinasove kritike ontologije i uspostavljanja etike (Drugoga) kao prve filozofije. (Vidi o tome: Zynep Direk, „Lévinas and Kierkegaard: Ethics and Politics“, u: J.Aaron Simmons i David Wood (ur.), Kierkegaard and Lévinas: Ethics, Politics, and Religion, str. 211-228. i John. D. Caputo, How to Read Kierkegaard, W.W. Norton & Company, New York – London, 2007.) Postajanje-Kristom više se ne svodi na razlikovanja najvišega bića i čovjeka u njihovoj komunikaciji. Posrijedi je etičko-religiozni obrat s kojim priroda i njezino vrijeme više nisu mjerodavni za radikalnu promjenu, transfiguraciju bitka u događaj bez temelja u „prirodi“. Da bi ponavljanje dospjelo do ove metafizičke točke apsolutne subjektivnosti vrijeme se mora „aktualizirati“. Iz bilosti ponovnoga prisjećanja (anamnesis), vrijeme postajanja-Kristom kao vrijeme apsolutne budućnosti mora postati ponavljanje subjekta egzistencijalne vjere. Kretanje više nije prema natrag iz sadašnjosti, već prema naprijed. Kršćanstvo je upravo taj linearni hod do posljednje postaje vremena, do krajnjega kraja iza kojeg može nastupiti samo i jedino „prava beskonačnost“, a vječnost od praznine vremena postati ispunjenim događajem „sebstva“ kao duha koji se ne iscrpljuje u teorijskim spekulacijama, već u praktičnome odnosu spram bližnjega, spram nesvodljivo i apsolutno Drugoga. Umjesto masivne i objektivne „vječne sadašnjosti“ Hegelova apsolutnoga duha, Kierkegaard pojmom ponavljanja uvodi u prostor neograničenih mogućnosti kontingentne i subjektivne „vječne budućnosti“. Bez tjeskobe i patnje u ovome singularnome životu i svijetu, subjekt ne može ponavljati ono što se razdvaja od prirode postajući duhovnim bitkom čovjeka. Vrijeme autentične subjektivnosti nije, dakle, estetsko ponavljanje užitka. U tjeskobnome iščekivanju događaja promjene ovoga svijeta i njegovih duhovnih granica etičko-religiozni obrat sadašnjosti priprema put do vječnosti. Spis Ponavljanje zaslugom prije svega Deleuzea dobio je posve drukčije značenjsko mjesto u čitavome opusu Sörena Kierkegaarda. Ponajprije, obistinilo se ono što Konstantin Konstantius kao Kierkegaardov pseudonim kaže već negdje u počecima ove rasprave u romanesknoj formi: „Ponavljanje je nova kategorija koju valja otkriti. Zna li netko ponešto o modernoj filozofiji, a da nije potpuna neznalica u grčkoj filozofiji, bit će pripravan vidjeti da se ovom kategorijom primjereno objašnjava odnos između Elejaca i Heraklita, te da ponavljanje jest blisko onome što je krivo bilo imenovano posredovanjem.“ (Sören Kierkegaard, Repetition, str. 103.) Zašto je ova kategorija „nova“ i zašto je toliko obljubljena u suvremenoj filozofiji da je Deleuze stavlja u naslov svojeg temeljnoga djela o ontologiji? Iz dosadašnje analize mogli smo uočiti ono što Kierkegaard čini tijekom čitava njegova misaona puta. To je polemika s Hegelovim sustavom apsolutnoga duha, posebno s onim što se razvija kao „objektivni duh“ (moralitet-običajnost, građansko društva-ekonomija i država-politika). Napad na objektivizam apsolutnoga duha izveden u „Neznanstvenome zaključnome dodatku“ uistinu ima prizvuk svojevrsnoga „novoga manihejstva“. Razlog leži u tome što Kierkegaard oživljava kršćanski pojam subjektivnosti kao sebstva u značenju singularnoga pojedinca protiv Hegelove ideje cjelovitosti cjeline unutar koje se podudaraju ideja i zbilja u umnome postavljanju svijeta kao onto-logike pojma. (Abrahim H. Kahn, The Actualized Individual, KUD Apokalipsa, Ljubljana, 2013.) Povijesnost je, dakle, u kršćanskome razumijevanju ne samo paradoksalna, već je i aporetična. Ako povijest ima svrhu i cilj (telos), onda je ona u dovođenju do njezina kraja u „ovome“ svijetu i njegovim konačnim granicama. Povijest se nužno mora rascijepiti u svojim ciljevima i svrhama na „veliku ili objektivnu“, te na „malu ili subjektivnu“. Kada Kierkegaard ne samo oživljava augustinovski, već i paskalovski način mišljenja „o“ povijesti“, tada je nužno da se postavi u pitanje objektivizam povijesnoga načina posredovanja. A ono završava teorijsko-spekulativnim razmatranjem „vječne sadašnjosti“ kao minule prošlosti apsolutnoga duha. To je ono što odgovara platonskoj ideji znanja kao sjećanja (anamnesis). Kierkegaard je egzistencijalni nominalist. Za njega pojedinac koji živi, pati i vjeruje ima jedini smisao tvorbe povijesnoga svijeta. Kada se to ima u vidu, onda je samorazumljivo da pojam ponavljanja ne može biti sveden na hegelovsku moć negacije u smislu posredovanja. Nije to, dakle, medijalni pojam ispred kojeg i iza kojeg stoji nešto drugo za bitak i vrijeme. Radi se o modernome shvaćanju povijesti iz perspektive izbačaja u budućnost. Ali, problem je očigledno u tome što su i Hegel i Kierkegaard istinski mislioci modernosti, pa se nadigravanje „objektivnoga“ i „subjektivnoga“ ne može shvatiti drukčije negoli ostajanje unutar iste metafizičke matrice mišljenja. Na jednoj je strani moć slobode kao spoznate nužnosti, a na drugoj sloboda bez moći spoznate slučajnosti. Znanje koja vjeru integrira u sustav apsolutnoga duha i vjera koja radikalno suspendira znanje u ime životnosti života kao egzistencije – to su dva puta unutar Istoga, a ne radikalno različiti putevi onkraj Istoga. Bitna razlika proizlazi otuda što u Hegela sinteza označava put dokidanja/prevladavanja (Aufhebung) onoga što je „bilo“ na nižoj razini povijesnoga vremena. Posredovanjem ili negacijom mišljenje konstruira zbilju da bi ono treće bilo rješenjem „svrhovitoga cilja“ kretanja spram budućnosti. A ona je realizirana već u pojmu i ideji. (Vidi o tome: Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, Demetra, Zagreb, 1994.) Usuprot tome, za Kierkegaarda je sinteza uvijek ono treće koje uzdiže dvoje do istovjetnosti pojma i zbilje. Život u svojoj egzistencijalnoj punini pokazuje se time produhovljenim činom vjere u Krista. Drugim riječima, umjesto dokidanja/prevladavanja (Aufhebung) s idejom „nužnosti“ povijesnoga napretka do objektivne znanstvene slike svijeta, u koju je vjera uklopljena kao druga i drukčija forma znanja, sada je sve na suspenziji i neutraliziranju teleologijskoga (cilja i svrhe). S pomoću etičko-religioznoga obrata filozofije život postaje strastvena borba i rizik slobode. To samo znači da se sloboda shvaća bezdanom i bestemeljnim događajem kontingencije. Zbog toga pojam ponavljanja označava postajanje apsolutno Drugoga u novome shvaćanju subjekta. Hegel je u „vječnoj sadašnjosti“ stabilizirao kraj povijesti i kraj filozofije, koja je ujedno i kraj umjetnosti. Ono što je ostalo prijeporno u svemu tome jest pitanje vjere, budući da u njegovim spisima nije nigdje izričito riječ o „kraju religije“ u doba vladavine apsolutnoga znanja „o“ povijesti. Kierkegaard je, usuprot tome, otvorio nove mogućnosti istraživanja subjektivnosti onoga nesvodljivoga sebstva polazeći od pretpostavke da je vjera ujedno čin strasti (estetska sfera) i događaj suspenzije onoga svrhovitoga u povijesti samoj (etička sfera). U Adornovoj analizi odnosa dijalektičkih stadija razvitka povijesnosti duha u Hegela te gotovo „astrologijskoj“ naravi Kierkegaardovih sfera kojima je potrebno više posredovanja, a manje „skokova“ da bi se dospjelo do vrhunca ljudske egzistencije, stvari stoje ovako: „Gotovo bi se moglo tvrditi da je kod Kierkegaarda slika čovjeka identična sa slikom »iznimke«; njemu čovjek ljudski egzistira samo time što postaje iznimkom: emancipirajući se od kontingentnosti, anonimnosti, postvarene općenitosti. »Iznimke« su za njega »genijalna« estetska, kao i »religiozna« egzistencija.“ (Theodor W. Adorno, Kierkegaard: Konstruktion des Ästhetischen, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1962., str. 139.) Ispravno! „Iznimnost“ jest ono što se suprotstavlja pravilu apsolutnoga duha. „Iznimke“ pritom ne potvrđuju pravilo, nego pravilo može postojati samo ako je plod iznimne volje subjekta. Nije nipošto slučajno da je u povijesti političkih ideja 20. stoljeća Schmittov pojam suverenosti kao iznimke koja uvodi izvanredno stanje rezultat kjerkegorovski shvaćene egzistencije čovjeka u odlučnosti suočenja s onim čudovišno kontingentnim. Kada Karl Löwith označava Schmittov pojam političkoga „okazionalnim decizionizmom“, tada se u njemu skriva upravo logika iznimke i rizika slobode pojedinačne singularnosti. (Karl Löwith, „Der okkasionelle Dezisionismus von Carl Schmitt“, u: Heidegger – Denker in dürftiger Zeit, Sämtliche Werke, sv. 8, J.B.Metzler, Stuttgart, 1984., str. 32.) No, da bi nešto moglo biti „iznimkom“, da bi pojedinačna singularnost mogla postati vodećim pojmom suvremene filozofije nakon Heideggera, to je istodobno značilo drukčije pristupiti otvorenome nasljeđu Kierkegaardova mišljenja. Ne zaboravimo da je u spisu Ponavljanje naglasak na pojmu nadolazeće budućnosti, a ne na minuloj prošlosti. Prethodnikom takvog ontologijskoga stava Kierkegaard vidi u Leibnizovoj monadologijskoj metafizici. Uvjet mogućnosti ponavljanja nije, dakle, identitet kretanja i svijesti o kretanju iz koje po inerciji nastaje sjećanje kao pretpostavka znanja. Umjesto toga sada je posrijedi obrat perspektive. Mišljenje nije rezultat logike djelovanja bitka u njegovoj aktualnosti zbilje. Upravo suprotno, ono što Adorno i nakon njega Deleuze vide u Kierkegaardovu okretu spram budućnosti jest paradoks ponavljanja vremena kao sinteze svjesnoga bitka i onoga nesvjesnoga u samome jeziku iskazivanja događanja bitka. Drugim riječima, ako vrijeme subjektiviranja jest vrijeme „iznimke“ kristalizirano u pojedinačnoj singularnosti, onda je logično da se to vrijeme „subjektivira“. Vjera kao etičko-religiozni skok iz praznine estetske sfere postaje egzistencijalnim postajanjem slobode. Ona je ključni pojam čitave metafizike kretanja, jer se ponavljanje ne može zbivati samo od sebe, kao nešto pasivno u smislu nužnosti bitka. Ponavljanje je radikalna promjena i utoliko je samo po sebi razumljivo da i Kierkegaard kao i kasnije Deleuze u svojoj metafizici postajanja bitak moraju razumjeti kao postajanje, vječnom promjenom, neprestanim kretanjem prema naprijed, bez kraja. Beskonačnost nije odatle matematički problem, nego metafizički. A to je prvi u novome vijeku jasno istaknuo Leibniz. (Vidi o tome: Gilles Deleuze, Fold: Leibniz and the Baroque, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 1992.) „Grčko shvaćanje pojma kinezis (kretanje, promjena) sukladno je modernoj kategoriji „prijelaza“ i zaslužuje posebnu pozornost. Dijalektika je ponavljanja laka jer je za nju ono što se ponavlja već bilo – ili se drukčije ne bi ponavljalo – ali istinski se ponavljanje nalazi u nečem novome. Kada Grci kažu da je svekoliko znanje sjećanje, oni samo kažu da je svekoliko postojanje, koje jest, već bilo; a kada netko kaže da je život ponavljanje, tada on misli na aktualnost, koja je bila, a sada postaje postojanjem. Ako ne bi bilo kategorija sjećanja ili ponavljanja, čitav bi život bio ispraznom, besmislenom bukom. Sjećanje je etnički svjetonazor, a ponavljanje moderan; ponavljanje je interes metafizike i istodobno interes s kojim metafizika loše prolazi; ponavljanje je pokazatelj u svakom etičkome gledištu; ono je conditio sine qua non (neotklonjivi uvjet) svakog pitanja dogmatike.“ (Sören Kierkegaard, Repetition, str. 103.) Postavimo stvari na sljedeći način. A što ako uopće ne postoji bitna razlika između „sjećanja“ (anamnezis) i „ponavljanja“ (repetitio)? Ako, dakle, sjećanje pretpostavlja ponavljanje bitka, a vrijeme ponavljanja jest sjećanje onoga što stoji u nadolazećoj sadašnjosti? Čini se da su oba načina mišljenja, ono koje utemeljuje povijest bitka i ono koje ga rastemeljuje, mogući iz odnosa Istoga spram Drugoga, odnosno da je ono „drugo“ u tom odnosu već uvijek razlika u Istome. Bit koja se objektivira u znanju „o“ povijesti i egzistencija koja se subjektivira u vjeri „na“ povijest kao objavljenog Boga patnje i milosti pokazuju se mogućim tek iz onoga „trećega“. Ako između Hegela i Kierkegaarda ne postoji jaz svjetova u mišljenju, iako prvi otpočinje sa znanjem da bi dospio do vjere u apsolutnu povijest kao povijest apsoluta, a potonji završava s vjerom da bi se vratio na početak egzistencije ponavljanjem kruga bez pretpostavki u nekoliko paradoksa vremena kao paradoksa vjere, kako onda pristupiti odnosu Boga i čovjeka sa stajališta njihove približne ili asimetrične izjednačenosti? Subjekt i njegova vjera su eksperiment slobode. Kršćanska vjera u moderno doba postaje autentičnim, a ne vulgarnim razumijevanjem bitka i vremena. Paradoks je u tome što se iz pojma „sadašnjosti“ egzistencijalna vjera izbacuje u budućnost kao ponavljanje onoga što je s onu stranu vremena. Ali u svojoj beskonačnosti i vječnosti postaje uvjetom mogućnosti konačnosti i vremenitosti. Eksperimentom slobode u Kierkegaarda imenujemo etičko-religiozni obrat egzistencije. Ona ne prethodi esenciji ili „biti“ bitka, već je postala esencijom ili „biti“ čovjeka u njegovu izboru kontingencije postajanja-Kristom. Nije čovjek ostao bez „biti“. Sve što je krasilo postojanost u promjeni sada se razmjestilo u promjenu kao postojanost. „Bit“ se egzistencijalno vodi kao strastvena vjera u budućnost. Bez budućnosti sadašnjost ostaje praznom „aktualnošću“ novotarije. Istinski „novo“ jest ono ponavljanje (repetition) s kojim kontingencija i singularnost prave pukotinu „u“ samome bitku. Kierkegaard to ipak neće nazvati negacijom bitka, već onim čudovišnim Ništa u samoj jezgri postojanja. Suočenje s Ništa dolazi iz tjeskobe kao uvjeta mogućnosti straha od nečega kao nečega (bića u svojoj singularnosti). Kako razumjeti Kierkegaardov drugi paradoks o ponavljanju negoli kao problem identiteta Boga i čovjeka u smislu identiteta vječnosti i vremenitosti. Postajanje Drugim označava pritom stvaranje „pukotine“ između bitka i etičko-religioznoga obrata spram prošlosti. Bez ponavljanja kao transformacije bitka i transfiguracije duha kao „biti“ čovjeka sve postaje upravo ono što se u navedenome odlomku iz Ponavljanja imenuje „ispraznom, besmislenom bukom“. Utoliko je svaki eksperiment već uvijek etičko-religiozno ponavljanje duhovnoga bitka, a ne prazne buke vremena. No, ovdje je riječ o idealističkome zasnivanju filozofije teologijsko-teleologijskom suspenzijom etičkoga. Metafizika, dakle, svoj „interes“ nema u tome da bi izbacila Boga iz vlastite matrice i tako filozofiju izjednačila s „kršćanskom antropologijom“. Zašto je razdvajanje znanja i vjere u Kierkegaarda gotovo nepremostivo, poput jaza svjetova da se čak i razlikovanje grčkog i modernoga shvaćanja bitka i vremena preokreće, pa drugo postaje mjerilom autentičnosti, a ne ono početno i prvo, što pada u svojevrstan ponor nevjerodostojnosti? Odgovoru na to pitanje moguće je pristupiti tek nakon što se pokaže kako Kierkegaard određuje pojam „sadašnjosti“ (prisutnosti bitka u vremenu). Nagovijestimo samo da se metafizički pojam vremena u Kierkegaarda odnosi na modernu subjektivnost u svim aspektima njezina djelovanja. To podjednako vrijedi za filozofiju, pozitivne znanosti, umjetnost, politiku i teologiju. Svođenje sadašnjosti na „aktualnost“ u drugome smjeru od uobičajenoga značenja onoga što se događa „sada“ i „ovdje“ označava i put spram apsolutno Drugoga. U radikalnoj nesvodljivosti beskonačne subjektivnosti skriva se put do bližnjega. Kršćanska ljubav predstavlja autentičnost ovoga puta. No, je li ta subjektivnost još uvijek ono ljudsko-odveć-ljudsko ili je možda Kierkegaard bio na putu spram nestanka ljudskoga u desubjektiviranju vjere u Boga kao apsolutne transcendencije bitka? Ako je ovo posrijedi, onda je rezultat čitava njegova nauma ne samo u teologijsko-teleologijskoj suspenziji etike, već i onoga što etički eksperiment slobode uopće omogućuje – filozofije kao metafizike. 3. Paradoks o analogiji: Treće ponavljanje Mnogo se govorilo o odnosu Kierkegaarda i egzistencijalne filozofije u 20. stoljeću. Njegov utjecaj na shvaćanje „filozofijske vjere“ u mišljenju Karla Jaspersa pritom je nemjerljivo. Jednako tako, možda i najznačajniji posredujući utjecaj zbio se u prvoj fazi Heideggerova mišljenja destrukcije tradicionalne ontologije u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u). Pojam tjeskobe omogućio je Heideggeru da stekne egzistencijalno tlo za pitanje o biti tu-bitka u horizontu vremena. Vidjeli smo da je kritika Kierkegaarda ovdje usmjerena ne tek na kritiku vulgarnoga razumijevanja bitka kao prisutnosti, nego upravo na shvaćanje vremena kao „aktualnosti“ iz koje se onda moderna subjektivnost prebacuje u ekstatičku budućnost. Sam Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u) razvija pojam bitka iz iskonske vremenitosti, ali pritom otklanja dimenziju „sadašnjosti“ upravo stoga što je ona znakom vulgariziranja smisla bitka. Kada se „sadašnjost“ kao aktualnost bitka postavlja u središte vremena, tada je već uvijek riječ o novovjekovnome subjektu. Iz njega se onda svijet konstruira kao predmetnost predmeta, odnosno kao objektivnost objekta. Kierkegaard ima nesumnjivo odlikovano mjesto u okviru moderne metafizike subjektivnosti. Naposljetku, čitav njegov etičko-religiozni obrat predstavlja korak iz tradicionalne filozofije u teologiju događaja. Egzistencijalna vjera, doduše, može biti tumačena i kao „filozofijska vjera“ kao što je to razvio Karl Jaspers. Ipak, jedno ostaje u svojem paradoksu neotklonjivo u ovome kratkom razmatranju o postkjerkegorovskoj situaciji mišljenja. (Živeči Kierkegaard (zbornik), KUD Apokalipsa, Ljubljana, 1999. Prevela Saša Jerele i drugi) Riječ je o tzv. trećem ponavljanju, o paradoksu o analogiji ili nalikovanju Krista i čovjeka. Umjesto razlike kao identiteta i identiteta bez razlike, prvoga i drugoga ponavljanja, posljednji skok mišljenja u vjeru moguć je samo i jedino kada se slijedi postajanje-Kristom u konkretnome tjelesnome životu i to kao duhovno iskustvo autentične pojedinačnosti koja sama stoji pred Bogom i ljubi ga čista srca kao što mora ljubiti svojeg bližnjega/Drugoga. Treće ponavljanje napušta logiku slobodnoga izbora u estetskome i čak etičkome smislu. Jedino što preostaje jest zapovijed Boga kao istovjetnosti istine, pravednosti, jednakosti i bratstva odnosno solidarnosti međusobne komunikacije u zajednici s bližnjim/Drugim. Otuda se može razabrati unutarnje sveza u razlici između Kierkegaarda i Lévinasa.(Floriana Ferro, „Beyond Subjectivity: Lévinas, KIerkegaard, and the Absolute“, Nordicum.Mediterraneum, Vol. 7, br. 1/2012.) Ova zapovijed, međutim, ne može se izjednačiti s logikom brutalne moći koja ima svoje podrijetlo u povijesnome bitku čovjeka u društvenim odnosima. Iako se Kierkegaard borbeno i aktivno suočava s društvenim nedaćama modernosti svoga doba, od ideologija do religioznih kultova sekularnoga kapitalizma, njegovo mišljenje se kao i Nietzscheovo ponajmanje odnosi na faktičnost zbiljske situacije u društvu, politici i kulturi. Ono što je daleko značajnije jest pitanje o odnosu između aktualnosti kao „sadašnjosti“ i mogućnosti ponavljanja postajanja-Kristom kao etičkoga eksperimenta samstvenoga pojedinca u zajednici. Čini se, naime, da je ovo treće ponavljanje u analogiji s Kantovom trećom kritikom o moći suđenja ili utemeljenja estetike obrnuti smjer metafizike subjektivnosti. O čemu se tu radi? Raščlanimo li pozorno uvodne misli iz Kierkegaardova Ponavljanja što smo ih već citirali, vidjet ćemo da se taj pojam artikulira u trojstvu svijesti ili mišljenja, kretanja (kinezis) i slobode (izbora). Redoslijed je bjelodano idealistički, kako bi to rekao Adorno, ali ne u smislu „negativne dijalektike“, nego u poretku onoga što je bitno u dvojstvu. Iako formalno Kierkegaard rastemeljuje Hegelovu metafiziku apsolutnoga duha slijedeći ga u stopu s kršćanskom idejom „svetoga trojstva“ polazeći od pojma triju sfera (estetske, etičke i religiozne), nije teško vidjeti da se spor između etike i religije vodi na gotovo istim pretpostavkama. Ono što je u Hegela raščlanjenje apsolutnoga duha na stadije uzdizanja iz osjećaja (filozofija umjetnosti), preko doživljaja svetoga (filozofija religije) do apsolutnoga znanja (filozofija filozofije je nemoguća, pa zato Hegel ne poseže za paradoksima i aporijama), to je u Kierkegaarda spor između etike kao filozofije i religije kao metafizičke vjere subjekta. Drugim riječima, postoje tri sfere, ali druga i treća su sinteza identiteta i razlike. Da, Abraham i Job moraju dospjeti do religiozne suspenzije etičkoga da bi svijet imao novi smisao u ponavljanju Božje ljubavi i da bi tek onda autentična etika postala eksperimentom slobode i odgovornosti za zajednicu. Stoga je treće ponavljanje ono koje pretpostavlja duhovno iskustvo nalikovanja ili sličnosti s Kristom. Čovjek više nije određen kao „animal rationale“, već kao „homo religiosus“. Ono što mu pritom podaruje navlastitost ne dolazi ni iz etike ni iz religije. Posrijedi je uvjet mogućnosti dviju sfera kao istovjetnosti u razlici. Etičko-religiozni obrat egzistencijalne subjektivnost označava put pojedinačnoga aktualiziranja čovjeka iz zapovijedi Božje ljubavi. Subjektivnost nije, dakle, samopostavljanje pojedinca iz vlastite volje u smislu novovjekovnoga stava Descartesa cogito ergo sum ili Schopenhauerove volje kao izvora bitka subjekta. Umjesto te „subjektivističke“ pretpostavke, već je u Ponavljanju zacrtan put onkraj subjektivnosti ili put prevladavanja subjekta u kasnoga Kierkegaarda. Treće ponavljanje jest put izvorne komunikacije Boga i čovjeka kroz vrijeme autentičnoga odnosa između beskonačnosti apsolutno Drugoga i konačnosti ljudske egzistencije. U Ponavljanju svijest ili mišljenje, kretanje (kinezis) i sloboda (subjekta) označavaju formalno kretanje unatrag, jer je ponavljanje uvijek i povratak nečega što je bilo. No, budući da Kierkegaard ovaj pojam smatra modernim i razlikuje ga od grčkoga shvaćanja sjećanja na bitak u prošlosti, onda ekstatička dimenzija horizontalne budućnosti iskrsava iz nečega što nema svoj temelj u sebi samome, a ne može se isto tako prispodobiti logičko-metafizički uz pojam Boga kao apsoluta. Stoga je treće ponavljanje za Kierkegaarda sudbonosni zaokret spram onoga što označava pojam univerzalne duhovne ljubavi kao milosrđa spram Drugoga u zajednici (agape). Nije to nikakva strast u smislu prirodne obuzetosti ljubavlju u razlici koju su Grci od Platona vidjeli u tjelesnoj strasti (eros) i prijateljstvu (filia). Aktualizirana „sadašnjost“ zahtijeva nešto uistinu paradoksalno i aporetično: biti uronjen u njezin temeljni pojam kao što je subjektivnost svijesti. A bez nje se ništa bitno ne pokreće, pa time niti ne utemeljuje slobodu izbora. Sve je stoga na čovjeku. Ali ne kao stvaratelju sebe samoga i vrijednosti prolaznoga života u sekularnome društvu modernosti. Umjesto takva vulgarna shvaćanja čovjeka u doba modernosti, Kierkegaard izvodi radikalnu kritiku samoljublja i narcizma, ideologijskoga služenja lažnim prorocima ekonomske nejednakosti i institucionaliziranim formama preobrazbe duha u okamine prošlosti poput sveučilišta, muzeja, akademija. Ova „subverzivna“ kritika modernosti može se smatrati, zajedno s Nietzscheovom na drugom putu mišljenja, kritikom vulgarne aktualizacije „sadašnjosti“. Nema ovdje nipošto nostalgije za lažnim kultom prošlosti. Sve se odvija bez napasti pseudo-mesijanskoga očekivanja da će društvene utopije, koje u 19. stoljeću nastoje pobjeći iz kaosa aktualnoga kapitalističkoga sustava proizvodnje života, ostvariti raj na zemlji. Ponavljanje je naša duhovna sudbina u doba kraja modernosti. Više nemamo sjećanje na veličajnu prošlost bitka. Ona možda još potresa svojom viješću tek iznimke poput filozofa, umjetnika i sanjara. Religija se uspostavila institucionaliziranom moći zapovjednoga diskursa tradicije, pa se različite „duhovne obnove“ kršćanstva, kako u katoličkome tako i u protestantskome svijetu, doimaju učvršćenjem dogme. U ovome ili onome liku slobode religijskoga uvjerenja u postsekularnome društvu one ne služe ničemu. Kada Kierkegaard ovo treće ponavljanje uzima prekretnim korakom onkraj granica metafizičkoga pojma subjektivnosti s kojim uistinu otpočinje novi vijek, to još očito nije nikakav radikalan prijelaz na drugu obalu. Ljubav, doduše, bitno mijenja odnos između prvoga i drugoga ponavljanja (razlike i identiteta). Bog i čovjek se susreću u udaljavanju i približavanju perspektiva samoga odnosa, ali pojam tjeskobe s kojim otpočinje sloboda subjektivne vjere i pojam patnje (passion) s kojim otpočinje treće i sudbonosno ponavljanje zahtijevaju svezu kontingencije i singularnosti. U čemu je zbiljski „interes metafizike“ o čemu govori Konstantin Konstantius u navođenome spisu? U tome što se stvara „nova metafizika postajanja“ nasuprot „stare metafizike sjećanja“. Budućnost nadvladava prošlost. Život se zbiva u postajanju onoga drukčijega i Drugoga. Ne odlikuje ga ni objektivnost niti konstrukcija iz sadašnjosti. Nepredvidljivost budućega nabačaja subjekta odlučuje o vlastitome putu. Sve bi to bilo odveć „egzistencijalistički“ i još više „antropologijski“, onako kako je to prigovorio Heidegger u bilješci Bitka i vremena (Sein und Zeit-a), da je vulgarno shvaćanje vremena ništa drugo negoli hipostaziranje jedne ekstaze na račun druge, gdje formalno budućnost ima prednost pred prošlošću. Ali obje su dimenzije horizontalne ekstatičnosti već uvijek izvedene iz nužnosti kontingencije „svijesti, kretanja (kinezis) i slobode“ subjekta u aktualiziranoj „sadašnjosti“. Drugim riječima, budućnost je samo odgođena sadašnjost. Jer tjeskoba pred onim što dolazi može biti kraj subjekta uopće smrću pojedinačnoga čovjeka ili krajem egzistencije kao takve prelaskom u najvišu formu apsolutno Drugoga – vjeru u postajanje-Kristom. Sadašnjost nije nikakva prolaznost i loša vremenitost istoga. To je promjena i novost. Zbog toga se ponavljanje-u-sadašnjosti stalno aktualizirane Kristove žrtve za spas čovjeka odvija u dvostrukome smislu: (a) kao univerzalnoga bića jedne navlastite vrste/roda i (2) kao singularne kontingencije pojedinca u živome tijelu kojim upravlja Božja ljubav. A ona nije ni strast niti prijateljstvo u „poganskome“ smislu moraliteta. Posve suprotno, riječ je o duhovnoj ljubavi. Ona iziskuje čistoću srca i duše. Mistika srednjovjekovna kršćanstva progovara kroz egzistencijalne strune bezavičajnoga bitka. Posljednji su Kierkegaardovi spisi, traktati, ogledi utoliko sve više u znaku ambivalencije. Oni su posvećeni ideji kršćanske ljubavi spram apsolutno Drugoga (Boga) kao uvjetu mogućnosti ljubavi spram bližnjega. Ali u isto su vrijeme gotovo opskurni u zahtjevu za apsolutnom čistoćom, bezgrešnošću, s onu stranu ljudske strasti i prirodne potrebe iz koje nastaje duhovna uznesenost i mistična obuzetost. Na jednome mjestu teksta s nadnevkom 25. rujna 1855. godine, Kierkegaard kaže čak i ovo: „Došao sam na svijet zločinom, protiv Božje volje.“ (Sören Kierkegaard, Papers and Journals, 25. rujna 1855. str. 647. Navedeno prema: John D. Caputo, How to read Kierkegaard, str. 111.) Možemo li onda još uvijek govoriti o spasonosnome etičko-religioznome obratu čovjeka u analogiji s duhovnim putom Krista, ako ovaj iskaz shvatimo kao početak onoga što se naziva „životom“? Znači li to da se ponavljanje izjednačava s nekom vrstom ponavljanja patnji u beskraj, vječnoga kruženja „velikih kola bitka“ kao u istočnjačkome mišljenju hinduizma i buddhizma? Naravno, ponavljanje nije ponavljanje prirode niti kozmičkoga puta svemira u stvaranju i nastajanju do njegove konačne granice i iščeznuća. Ponavljanje valja razumjeti kao događaj kojim se bitak razumije bitno stvaralački i to iz njegove duhovne sudbine. Umjesto prirodne nužnosti, susrećemo se s duhovnom slučajnošću i upojedinjenjem subjekta kao onoga tko ljubi bližnjega zato što slijedi duhovni put Krista. Apsolutno Drugi nije otuda udaljen u metafizičkim visinama nedosegnuta Boga izvan vremena. Nije niti isto tako izjednačen s čovjekom na način drukčije shvaćenoga identiteta kojemu razlika podaruje mogućnost odnosa u samome sebi. Analogija je prava riječ za treće ponavljanje. S njom Kierkegaard dobiva „(ne)moćno“ oružje mišljenja u ruke. Sve se mjeri u ovome svijetu s onime što je onostrano. Transcendencija vjere postaje bit subjekta kao egzistencijalno shvaćenoga pojedinca. U tjeskobnome svijetu razdora i kaosa njegova je zadaća stvoriti prostor slobode za sve. I zato je posve razumljivo da nakon Hegela izgradnja bilo kakve etike na tlu i temelju apsolutne objektivnosti duha (društvo-država-svjetska povijest) mora biti unaprijed osuđena na propast. Sve su etike u 20. stoljeću otuda mišljenje supatnje ili suosjećanja s Drugime kao odgovornosti za zajednički svijet u doba njegove tehničke zapalosti i konstrukcije. Korijeni su takvoga mišljenja nedvojbeno u Kierkegaarda. Utoliko su najznačajniji mislioci etičkoga poput Emmanuela Lévinasa i Hansa Jonasa bili u velikoj kušnji govora o mogućnostima etičkoga kada više nema nikakvoga utemeljenja običajnosti ili ćudorednosti zajednice zasnovane na načelima uma, duha, svijesti. Umjesto toga, etika postaje eksperiment s onim što uopće omogućuje treće ponavljanje u Kierkegaarda. A to je pojam patnje (passion) i njegove svetosti u traganju za postajanjem nalik Kristu. Zanimljivo je da su Lévinas i Jonas na tragovima Heideggera posegnuli za obnovom starozavjetne židovske tradicije protiv Kierkegaardove apsolutne subjektivnosti. Čini se to paradoksalnim kada se zna da je Heidegger etičko smatrao krajnje upitnim. Uostalom, nije mu posvetio neku pozornost u svojem mišljenju događaja i prebolijevanja metafizike. Pojam odgovornosti proizlazi, pak, iz ideje pravednosti, a ne slobode. Ona je u metafizičkome okružju mišljenja uvijek imala preostatak samoljublja i kontingentnoga izbora. Podarenost zajednici u činu transcendencije zahtijeva stoga drukčije određeni pristup bitku i vremenu. (Emanuel Lévinas, Totalité et Infini: Essai sur l’extériorité, Le Livre de Poche, Pariz, 1990. i Hans Jonas, Das Prinzip Verantwortung: Versuch einer Ethik für die technologische Zivilisation, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2003.) Treće ponavljanje jest paradoks analogije iz jednostavnoga razloga što razlika i identitet ne mogu biti djelotvorni bez praktične „svrhe“ (telos). Razlika je dualizam. Ovdje transcendentno stoji iznad imanentnoga, pa su svjetovi Boga i čovjeka udaljeni u svojem naporu približavanja. Nije stoga slučajno da Kierkegaard dovodi u svezu grčko razumijevanje bitka i vremena sa židovskim ili starozavjetnim. Dvojnost je gotovo nepremostivom preprekom između znanja i vjere. Subjekt egzistencijalnoga iskustva pritom nema znanje o svojim postupcima unaprijed (apriorno) kao u Kantovu moralnome rigorizmu Zakona odakle proizlazi djelovanje obveze poslušnosti. Umjesto znanja subjekt posjeduje vjeru. A ona ima kontingentnu singularnost odnosa onoga što je bez temelja s onim što je bezuvjetno samo po sebi. Radi se, dakle, o tjeskobnome iskustvu slobode u odnosu spram Boga. Čovjek stoji pred njime sam u svojoj „iznimnosti“, bez ikakva posrednika. Identitet se, pak, konstituira etičkim činom priznanja mišljenja subjektivnosti koje dolazi iz mjesta apsolutno Drugoga. To je etičko-religiozni obrat. Prema njemu su Bog i čovjek u autentičnome odnosu samoidentifikacije. Zakon više nije obveza i beskrajni zahtjev nego bezuvjetna poslušnost onome što nadilazi etičko-religiozni obrat metafizike u samoj sebi. Put do trećega ponavljanja otvoren je tako što umjesto subjektivnosti subjekta s njegovim vremenom aktualizirane „sadašnjosti“ ulazimo onkraj ovoga svijeta i njegovih imanentnih „ciljeva“ i „svrha“ u otvoreni prostor onoga svijeta i njegove transcendentne beskonačnosti. To je područje apsolutno Drugoga, gdje vlada milost, a ljubav postaje milosrđem kao najvećim činom uopće mogućim – žrtvovanjem za bližnjega/Drugoga iz čiste ljubavi spram Boga. Utoliko dva ponavljanja – ono koje proizlazi iz subjekta kao slobode i ono koje nastaje kao događaj primanja i podarivanja – neizbježno završavaju u trećem ponavljanju. Što Kierkegaard naziva „zadaćom slobode“ ne svodi se više na bestemeljnost subjektivnosti u obezboženome svijetu „straha i drhtanja“ pred zidom vulgarnoga vremena aktualnosti znanosti i tehnike u totalnoj mobilizaciji planetarnoga mišljenja. Sada je „vrijeme“ za događaj koji subjektu i njegovoj tjeskobi ili „bolesti na smrt“ oduzimaju status vulgarne modernosti kao psiho-teologijskoj verziji iskonskoga grijeha, kako je to neoborivo pokazao Heidegger u onoj znamenitoj bilješci Bitka i vremena (Sein und Zeit-a). Ono što postaje „autentično“ nije drugo negoli razlika i identitet vulgarnoga shvaćanja vremena kao proživljene vječnosti „trenutka“. Sve se to odvija prema modelu aktualizirane „sadašnjosti“ onog pojedinca koji u svojoj singularnoj kontingenciji slijedi put postajanja-Kristom. Ne oponaša ga nipošto slijepo. Jer bi to onda bilo nakaradnim činom solipsističkoga mazohizma iz fanatično shvaćene dužnosti samožrtvovanja. Posrijedi je praktični čin vjerodostojnosti svjedočenja kršćanske vjere navlastitim životom. Podarivanje žrtve ne nastaje zbog „interesa metafizike“ ili brutalnoga zahtjeva Boga na visinama. Jednostavno, treće ponavljanje odnosi se na blizinu supatnje ili suosjećanja s bližnjim kao Drugim. Ipak, on „me“ ne obvezuje, već konstituira „moj“ život kao podarenu pruženost događaja apsolutne ljubavi. (Vidi o tome: Primož Repar, „Ljubezen kot logika preobilja pri Kierkegaardu“, u: Sören Kierkegaard, Z vidika mojega pisateljstva, KUD Apokalipsa, Ljubljana, 2012., str. 171-215. Prevod i spremna beseda Primož Repar) Kako aktualizirani pojedinac postaje „iznimkom“ u logici trećega ponavljanja? Abrahim H. Kahn ponudio je u svojem čitanju paradoksa Kierkegaardove egzistencijalne vjere vrlo uvjerljive argumente za novu teoriju subjekta. Ponajprije, on polazi od postavke da je pojedinac u svojem postajanju drukčijim i Drugim u odnosu spram obogotvorenja čovjeka. Vjera nije dogmatska zapovijed „ludoga paradoksa“ kojim se zbiva teologijsko-teleologijska suspenzija onoga etičkoga, kao što se to može činiti ako imamo u vidu obrazloženje koje Kierkegaard daje u Strahu i drhtanju parabolom o Abrahamovu žrtvovanju ljubljenoga sina Izaka zbog poslušnosti Bogu. Transgresija običajnoga Zakona samo je izvanjska čudovišnost religije, ali ne i unutarnja. Razlog leži u tome što je žrtvovanje Izaka samo hipotetička kušnja odlučnosti Abrahama kao patrijarha i vjernika, a ne zbiljsko stanje stvari. Na to je s pravom upozorio Lévinas prigovorom da Kierkegaard krivo čita židovski zavjet etičkome Zakonu zajednice. Pravednost a ne sloboda, odgovornost prema zajednici a ne samoljublje pojedinca nije tek odlika židovske eshatologije u povijesti zapadnjačkoga mišljenja. Može se samo uvjetno govoriti o „ontologijskoj razlici“ između vladavine pojmova slobode u Grka i pravednosti u Židova, kako je to izveo Derrida u dekonstrukciji pojma metafizike i nasilja glede Lévinasove etike bezuvjetno Drugoga. (Jacques Derrida, „Violence and Metaphysics: An Essay on the Thought of Emmanuel Lévinas“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, 1978., str. 118-153.) Kahn, dakle, u svojem tumačenju paradoksa trećega ponavljanja postajanja-Kristom uvodi u raspravu tri pojma: (1) theosis, (2) praxis i (3) rizik. Ukratko, prvo se odnosi na obogotvorenje čovjeka u procesu transformacije kojim čovjek postaje nalik na Krista poput slike ili analogno njegovu liku. To nije estetski lik, već duhovni. No, theosis je ujedno pokušaj da se božanska bit čovjeka shvati imanencijom, pa je već time riječ o nedostatku. Stoga praxis upućuje na djelatnu ljubav spram bližnjega u osobnoj transformaciji duhovnosti čovjeka. Iz univerzalnosti slijedi put do singularne kontingencije. U riziku preuzimanja slobode aktualizirani se pojedinac subjektivira. Poprimajući značajke slobodnoga bića izbora između dobra i zla on zna granice svoje faktičnosti. No, svakome je pojedincu podareno ono što se ne može utemeljiti. A to je ono što Kierkegaard naziva „zadaćom slobode“. Metafizika pritom svoj „interes“ mora izboriti preuzimanjem budućnosti kao nabačaja subjektivnosti s onu stranu subjekta. Naposljetku, pitanje s kojim Kahn završava čitanje Kierkegaardova tri paradoksa ponavljanja jest u tome što uopće s pojmom subjekta u kasnoga Kierkegaarda ako božanska ljubav zapovijeda da je milosrđe (agape) događaj najviše moguće ljubavi čovjeka u odnosu na Drugoga? Kršćanstvo nije „filozofijska vjera“ kao što grčka filozofija nije bila teologija događaja samim pokušajem da se misli Bog iz paradoksa i aporije kretanja ne samo u Elejaca, već i u Aristotela. Nesvodljivost Drugoga kao apsolutne drugosti nipošto ne znači da se Kierkegaard može čitati u Lévinasovu ključu etičkoga horizonta mišljenja. „Bit“ paradoksa ponavljanja sastoji se u posljednjem, trećem slučaju. Ako nije ni svijest niti kretanje, ni bitak niti vrijeme, što onda preostaje? Očigledno samo ono što se pojavljuje uvjetom mogućnosti duhovnoga postajanja-Kristom. Taj događaj nije ništa drugo negoli ono što nije „nešto“ kao što nije niti „ništa“. Epilog Tjeskoba uistinu određuje suočenje s kontingencijom i singularnošću praktičnoga čina događaja promjene. A razmjeri su ove promjene dalekosežni. Oni ne samo da mijenjaju položaj čovjeka u svijetu njegovim postajanjem apsolutno Drugime, nego radikalno mijenjaju i njegovu „bit“ ili „ljudsku prirodu“. Ponavljanje je moguće kao nabačaj budućnosti tek onda kada se više ne radi o sjećanju na bitak (prošlost) kao u Grka, a niti kada je riječ o pukoj bačenosti u budućnost kao odgodu kraja „vječne sadašnjosti“. To ujedno znači kraj subjekta i kraj aktualizirane „sadašnjosti“. Ono vulgarno u svojim najvećim dosezima moderne metafizike vremena upravo je ona uzdigla do božanskih visina. Kierkegaard je granicu svojega mišljenja slobode vidio već na samome početku. Na tragovima Schellingove rasprave O biti ljudske slobode razabrao je da se vjera „na“ Boga pokazuje autentičnim načinom mišljenja egzistencije za razliku od vulgarnoga načina znanja/vjere „o“ Bogu. Razlika između „objektivizma“ i „subjektivizma“ vjere presudila je u korist živoga filozofiranja u ruhu ironične pripovijesti, dnevnika, traktata, pamfleta, ogleda, riječju svih formi moderne subjektivnosti, koja od sv. Augustina određuju modernost zapadnjačkoga traganja za istinom. Živući Kierkegaard „danas“ u svojoj je neponovljivosti mišljenja trag događaja slobode. Njezino ponavljanje jest posljednji paradoks jedino „moguće nužnosti“. A ona se može iskazati riječima samoga Kierkegaarda iz Predgovora spisu Singularni pojedinac: „Nesreča naše dobe je prav v tem, da je postala izključno čas, časovnost, minljivost, ki noče ničesar slišati o večnosti, iz tega pa sledi – naj je to dobronamerno ali pa ponorelo –, da s sredstvi načrtnega posnemanja celo hoče narediti večnost za povsem odvečno, kar se od vekomaj še nikomor ni posrečilo, kajti naj si še tako zamišljamo, kako smo se sposobni otresti večnega, oziroma naj se še tako trdovratno odvezujemo večnosti – še toliko temeljitije jo potrebujemo.“(Sören Kierkegaard, „Posamičnik“, u: Z vidika mojega pisateljstva, str. 135.) Nije li želja za vječnošću samo drugo ime za ništavilo ljudske slobode? Njezin je paradoks u ponavljanju vremena koje što više iscrpljuje granice konačnosti, to je manje vjerodostojna njezina želja za vlastitim bezdanom egzistencije. Sami ili s bližnjima kao strancima i apsolutno Drugima moramo razriješiti spor o tome može li sloboda biti događajem novoga ako je njezino vrijeme nepovratno iscurilo u vječnost. Potreba za filozofijom ne može se suspendirati nikakvim etičko-religioznim beskrajnim zahtjevom. Čak i kad filozofija više ne znači ništa drugo osim eksperimenta mišljenja u igri sa samim sobom bez ikakve estetske, etičke ili religiozne krajnje svrhe. Ako je danas potreba za Bogom tolika da suspendira etičke granice odgovornosti u svijetu planetarne tehnike, tada je još više potreba za drukčijim mišljenjem ili mišljenjem Drugoga važnija od potrebe za kruhom nasušnim. Jer bez uvida u bit događaja sve naposljetku ostaje bez smisla, bez kazivanja o tome i uzvišene šutnje o Bogu i vremenu u doba sverazarajuće aktualnosti života kao „isprazne i besmislene buke“. Tome valja posvetiti svu našu duhovnu strast. I, dakako, pokušati barem staviti na kocku vlastiti rizik slobode.

February 12, 2026
Etika kao ideologija

Etika kao ideologija

1. U suvremenoj francuskoj filozofiji jedno je ime zacijelo nezaobilazno. Riječ je o Alainu Badiouu, profesoru filozofije na Ecole Normale Supérieure i Collége International de Philosophie u Parizu. Badiou je bio angažirani maoist, pripadnik pokreta ’68, poput gotovo svih relevantnih filozofa poststrukturalizma. I danas se mnogi njegovi politički stavovi mogu razumjeti jedino kao ortodoksna obrana utopijskoga karaktera socijalizma, pri čemu figure Maoa i Castra, uz kritičko razračunavanje s iskustvima totalitarne politike realnoga socijalizma u 20. stoljeću, služe kao simboličke točke strategije otpora američkome neoimperijalizmu. Badiou je osim po filozofijskoj djelatnosti poznat i kao dramski pisac. Njegova su glavna filozofijska djela Teorija subjekta, Bitak i događaj, Manifest za filozofiju. Uz Jacquesa Derridu, vodećeg mislioca postmoderne i dekonstrukcije, Badiou je predstavnik obnove lijeve, marksističke pozicije, podjednako kritički usmjerene protiv neoliberalne ideologije «kraja povijesti» i protiv svih teorijskih opravdanja postojećeg poretka postmodernog kasnog kapitalizma u doba globalizacije. Postoji već niz tumačenja njegovih spisa vrlo zahtjevnog diskursa, u kojem se prepoznaju motivi Heideggera, Lacana, Marxa i Althussera. Njegovi teorijski sljedbenci u Velikoj Britaniji i Americi pripadaju krugu etabliranih intelektualaca lijeve kritičke orijentacije. Uz Žižekovo, Laclauovo, Balibarovo, Hardtovo i Negrijevo Badiouovo je mišljenje nedvojbeno intrigantno, radikalno-kritičko razračunavanje s temeljnim «dogmama» liberalno-demokratskog svijeta, koje u masovnoj razumskoj svijesti vrijede kao civilizacijska postignuća Zapada. Politizacija Lacana u Žižekovoj verziji, primjerice, nikad ne bi imala toliko odjeka da otvoreno ne izaziva na provokaciju time što dovodi u pitanje «nužnost» multikulturalizma kao logike kasnog kapitalizma. Svi su teoretičari te postmarksističke i istodobno obnoviteljske marksističke tradicije na stanoviti način zagovornici kritike ideologije. Na tragovima mišljenja Louisa Althussera o ideologijskim aparatima države u postmodernome svijetu i Badiou se na posve izvoran način razračunava s nečim gotovo posvećenim, nedodirljivim – etikom. Kako to etika uopće može biti sredstvom opravdanja «zla» u suvremenome svijetu? Zar je moguće da su multikulturalizam, borba za ljudska prava, mišljenje Drugoga i razlike (queer kultura, nesvodljivost rodne orijentacije, svi oblici zaštite spolnih i rasnih manjina) tek puka ideologija opravdanja «zla» u globaliziranome svijetu kasnoga kapitalizma? Osnovne postavke Badiouove filozofijske pozicije svode se na izvođenje «ontologije istine». (Alain Badiou, Abrégé de métapolitique, Seuil, Pariz, 1998.) Istina je inovacija en acte. Ona je jedinstvena u svojem prostoru i prigodi, no univerzalna u svojem zahtjevu i važenju. Procedura istine pojavljuje se tek s događajem (evenément) kao prekidom zatečenoga stanja. Događaj, subjekt i istina povezani su u proces potvrđivanja. (Alain Badiou, L’Etre et l’événement, Gallimard, Pariz, 1988.) Koncepcija bitka kao mnoštva u Badioua je izvedena kao istodobno ontologijska i postmetafizička artikulacija slobode novog otpočinjanja. Bitak se u svojem višestrukome povijesnome pokazivanju potvrđuje i kao matematički zakon. Jedno nije Sve. Ono Mnogostruko uvjet je mogućnosti, govoreći kantovski, da bi neko Jedno uopće nastupilo kao epohalan događaj. Otuda je iznimno intrigantno to što Badiou kritikom ontologijsko-metafizičke povijesti zapadnjačke filozofije zapravo tek „pluralizira“ bitak. No konzekvencije tog filozofijskog čina dalekosežne su. Ponajprije, time se dokida teologijska dimenzija metafizičkoga potvrđivanja bića kao bića. Peter Halward, njegov vjerodostojni tumač i prevoditelj na engleski, lucidno upućuje na taj paradoks u cjelini Badiouove knjige o etici. (Peter Halward, „Translator’s Introduction“, u: Alain Badiou, Ethics: An Essay on the Understandingof Evil, Verso, London-New York, 2004, str. XXXVII, bilješka 6. Vidi također: Peter Hallward, Subject toTruth: An Introduction to the Philosophy of Alain Badiou, Minnesota University Press, Minneapolis, 2001, Slavoj Žižek, Ticklish Subject: Absent Centre of Political Ontology, Verso, London-New York, 1999.) Ako je naime bitak mnoštvo bez jedinica, onda, strogo govoreći, nema Boga. Monizam zapadnjačke metafizike nadomješten je pluralizmom proceduralno-generičkih istina. Bog nije dokinut antropologijskom kritikom metafizike kao u Feuerbacha ili Blocha. Bog nije bitak jer bi takvo što iz cjeline filozofijskog mišljenja Alaina Badioua bilo ne samo tradicionalno promašeno nego i analitički besmisleno, s obzirom na srodnost Heideggerovim mišljenjem. Kad se Bog metodički i zbiljski u Badiouovoj ontologiji istine i događaja „pluralizira“, to znači da je posrijedi postmoderni „politeizam“ generičkih procedura u situaciji. No to istodobno ne znači da će Badiou bez problematiziranja pristati uz komunikacijsku (paralogijsku) teoriju istine kao konsenzusa pluralnih strana u dijalogu, poput Lyotarda i postmodernih pragmatista. Ontologija mnoštva odlučuje o političkoj dekonstrukciji liberalno-humanističkog obzorja etike i nevjerodostojne politike. Badiou ostavlja mogućnost opstojnosti alternativa. No svaka generička procedura istine ili modusa filozofije nije „pluralistična“, nego kontingentna u svojem nesvodljivome svijetu potvrđivanja. Ako se subjekt, koji nije tek osoba, nego je istodobno osoba, nadindividualni entitet i kolektivni identitet u jednome, potvrđuje u znanosti, onda je njegova artikulacija spoznaja promjene zatečenog stanja. Stanje situacije (Etat-situation) označava pritom ukupnost strukturiranja. Na temelju Althusserova pojma strukturiranja Badiou u toj začudnoj sintagmi uključuje imenovanje, klasifikaciju, diobu i raspodjelu. Badiouova terminologija poprilično je složena i katkad čini nepremostivu teškoću u razumijevanju „čistih“ filozofijskih pitanja. Ona je istodobno hibridno povezivanje suvremenih matematičkih teorija, Heideggera i Derride, Lacana, Marxa, Althussera i Lenjina u govor koji teži biti samorazumljiv i egzaktan. Izjednačavanje ontologije i čiste matematike, točnije bitka i moderne teorije skupova kulminira u knjigama političko-etičkoga sadržaja s postavkom da su sve situacije (situations) višestruko otvorene i kontingentne. No što je to „otvoreno“, a što „kontingentno“ u situaciji? Pojam situacije Badiou uzima u egzistencijalno-ontologijskome značenju, kakvo se može pronaći u Sartrea. Bitak-u-svijetu jest otvorenost i jednokratnost ljudskoga bitka u situacijama. One su kontingentne i historijsko-antropologijski dane u mogućnostima izbora i preinake već izabranoga. Badiou ne zagovara vulgarni „subjektivizam“ ni mehanički „objektivizam“ povijesne artikulacije događaja. Promjena situacijski određenoga mjesta subjekta, koji s drugim subjektima su-djeluje u oblikovanju povijesti, vezana je uz pojam praznine situacije. To je deterministički pojam, koji je moguće razumjeti tek u vezi s pojmom događaja i istine. Praznina situacije nastaje kad se unutar samog sklopa događaja univerzalnog karaktera (primjerice globalnog kapitalizma s njegovim partikularnim kulturnim modusima, singapurski, finski, francuski) pojavljuje nešto bez dovršenog „bitka“, nešto nepotpuno (ilegalni migranti u državama EU-a). (Vidi o tome: Alain Badiou, „Politika i filozofija“, razgovor s Peterom Hallwardom, Tvrđa, 1-2/2003.) Istina je za Alaina Badioua uvijek istina nečega. Ona je obvezujuća spram načela, osoba ili ideala. Poznat je njegov primjer koncepcija apostolske subjektivnosti sv. Pavla. Kršćanska koncepcija preobraćenja, otpočinjanja iznova, ali s novim načinom bitka, počiva u događaju vjere u Kristovo uskrsnuće. Svi oblici ljudskoga otkrivanja istine korijene se u događaju prekida s aktualnim stanjem. Uvjet mogućnosti «revolucije» jest u događaju vjere u slobodu novoga početka. Postoje četiri područja istine sukladno kojima se razotkrivaju četiri uvjeta filozofije ili generičkih procedura: ljubav, umjetnost, znanost i politika. (Alain Badiou, Manifest za filozofiju, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.) Odluka o četvorstvu generičkih procedura kao ontologijskog potpornja istine u povijesno-epohalnome istinstvovanju čovjeka proizlazi iz teorije o mnoštvu bitka. Napokon, to je i simbolički način potkopavanja misterijsko-mistične trijade teologijsko-kršćanskoga zaposjedanja ideje univerzalnosti povijesti. Ako se dakle bitak ne može izjednačiti s Jednim, nego samo s mnoštvom, onda to četvorstvo predstavlja pokušaj utemeljenja jedne nove „fenomenologije“ ljudskoga odnosa naspram bitka i povijesti uopće. Četvorstvo podsjeća na nešto već prije izvedeno u neomarksističkome mišljenju Kostasa Axelosa. Riječ je o pokušaju prevladavanja metafizike igrom svijeta. Na tragu Marxa i Heideggera on je uveo u optjecaj pojmove velikih moći i temeljnih snaga. Umjetnost, religija, filozofija i znanost bile su artikulirane kao moći, dok su u snage spadali temeljni ontologijsko-fenomenologijski pojmovi povijesti – rad, politika, ljubav, igra. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Može li se igrom svijeta preboljeti metafizika? Kostas Axelos i povijesno mišljenje“, u: Gotski križ, Ceres, Zagreb, 1997.) Stoga Badiou nije tako izvoran kao što to bez kritičkog razumijevanja utvrđuju mnogi dogmatski apologeti njegova mišljenja, počesto zaboravljajući i namjerno reducirajući historijsku baštinu zapadnjačkoga marksizma. U ovom slučaju riječ je upravo o francuskoj filozofijskoj situaciji nakon II. svjetskog rata, o kojoj i sam Badiou, u jednom predavanju održanom u Buenos Airesu, govori kao o univerzalnoj partikularnosti ili partikularnoj univerzalnosti kontinentalne europske filozofije XX. stoljeća. (Alain Badiou, „Panorama suvremene francuske filozofije“, Književna Republika, 5-6/2005. ) Upućivanje na Axelosa u ovom kontekstu smatram bitnim za mogućnost povijesno-filozofijskih analogija ne samo u problemima nego i u pojmovnome strukturiranju. Ipak, temeljno je pitanje Badiouova ontologijsko-političkoga projekta radikalna kritika etike kao ideologije. O kakvoj se tu etici govori i kako je uopće moguće teorijsku misao o univerzalnoj moralnosti proglasiti ideologijskom? 2. Badiou podvrgava etiku kritici i proglašava je ideologijom obrane «zla» u svijetu kakav jest zato što u ime univerzalnosti ovjekovječuje nešto povijesno, nastalo kao vječno, prirodno i nužno. Liberalni humanizam globalnoga kapitalizma, njegovu «humanitarnu ideologiju» zaštite ljudskih prava u ime čega se pokreću ratne operacije, primjerice Amerike u Iraku, Badiou drži ideologijom zato što pojam dobroga ne izvodi iz njega samoga (kapitalizam i demokracija po-sebi), nego iz pretpostavljenoga zla-u-svijetu (totalitarizam, nasilje, ugrožavanje ljudskog dostojanstva). Njegova kritika Kantova kategoričkoga imperativa, Lévinasove koncepcije otvorenosti Drugoga i, napokon, radikalna kritika ideologije kulturnih razlika (Derrida i dekonstrukcija) polazi od stava da obrana posebnosti potkopava univerzalnost Zakona i istine time što učvršćuje postojeći poredak ne-istine. Kad Zapad u tzv. postkolonijalnoj kritici sebe podvrgava samokritici zbog kolonijalizma i rasizma, onda se takva vrsta kritike zaustavlja na površini. Ona je etička ideologija jer ne može radikalno dopustiti promjenu istine o sebi promjenom karaktera globalnog svjetskog poretka izrabljivanja Drugoga suptilnim metodama kulturnih razlika. (Žarko Paić, Politika identiteta: kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.) Etika istine nasuprot Kantovoj apriornoj etici kaže da nema etike uopće. Badiouovu misao o kritici ontologijsko-metafizičkog utemeljenja etike danas je na zasadama kantovskog univerzalizma dužnosti osobe spram ciljeva moralnog usavršavanja čovječanstva moguće razumjeti kao radikalan nastavak cijele filozofijske tradicije 20. stoljeća. Dva su reprezentativna mislioca tog „antietičkoga“ kruga Heidegger i Sartre. U svojim najznačajnijim filozofijskim djelima, Heidegger u Bitku ivremenu, a Sartre u Bitku i ništa postavili su problem su-bitka, odnosno etičkog odnosa spram Drugoga i zajednice kao problem. (Frédéric de Tovarnicki, À la recontre de Heidegger: Souvenirs d’un messager de la Foret-Noire, Gallimard, Pariz, 1993.) Ali ne kao rekonstrukciju ili mogućnost filozofijskog projekta neke nove etike za postmetafizičko doba, nego kao kraj osamostaljenog etičkog fundiranja čovjeka kao namjesnika ili subjekta nihilističke epohe bitka i vremena. Dakako, to se izričito odnosi na Heideggera, a u manjoj mjeri na Sartrea, koji je ipak ostavio mogućnost neke egzistencijalne etike. Nju je poslije, usvajanjem Marxove koncepcije povijesti i kritike etičkog obzorja građanskog humanizma kao kvijetizma, kompenzirao idejom dijalektičke konkretne prakse revolucioniranja postojećeg svijeta kapitalizma kao neokolonijalizma i neoimperijalizma. (Jean-Paul Sartre, Critique de la raison dialectique, I-II, Gallimard, Pariz, 1960.) Što je bit programatskog stava o etici kao ideologiji? Iz Marxova obzorja materijalističke kritike uvjeta društvene reprodukcije povijesti razvidno je da etika kao zahtjev za premošćivanjem bitka i trebanja ostaje uvijek metafizičkom utjehom. Ideologija etičke pozicije nastaje kad se prirodno-povijesni svijet (kapitalizma i liberalne demokracije) ovjekovječuje na temelju vladajućih ideja vremena. Etika je najveći stupanj perverzije istine u sustavu simulakruma građanskoga humanizma. Primjera za takav radikalizam Badiou može pronaći posvuda. No ono što je provokativno u Badiouovoj kritici etičkoga humanitarizma uopće jest ipak nešto drugo. Postoje mnogi neomarksistički autori – Žižek, Bourdieu, Hardt i Negri, Laclau – koji su na različite načine varirali istu misao i prije nego što ju je Badiou eksplicitno izveo u svojem naumu dekonstrukcije etike liberalnog humanizma. No u mišljenju ontologije istine kao pretpostavke istinskog metapolitičkoga čina Alain Badiou otvorio je problem na višoj razini. Vratio je u promišljanje etički problem o odnosu dobra i zla u izvanetičkome smislu. Izvanetičko nije izvanmoralno u Nietzscheovu postmetafizičkome vitalizmu, koji predstavlja pozitivnu verziju nihilizma. Riječ je o dobru i zlu s obzirom na pitanje vjerodostojnosti etike istine kakvu jedino Badiou može zamisliti kao projekt prevladavanja granica iskvarenosti i degeneracije globalnog kapitalizma i njemu primjerenih svjetonazora, ideologija i etika. Za Alaina Badioua ne postoje opća načela ljudskih prava ni prirodno pravo čovjeka jer je priroda sama povijesna i društvena konstrukcija. Utoliko je posve razumljivo što on i holističke, new ageovske konstrukcije bioetika u postmodernome svijetu dosljedno tretira kao etičke ideologije. Naime priroda je danas kulturalni konstrukt. Ona nije iskonska praroditeljica ni skladište iskonske sveze čovjeka sa svim drugim bićima, nego redizajniran okolni svijet. Stoga se ni prirodno pravo ni ljudsko dostojanstvo, govoreći blohovski, kao ni bioetički univerzum biljaka, životinja, ljudi i klonova ne može utemeljiti na nekoj apstraktnoj nadpovijesnoj logici događanja. Iz mnoštva bitka, situacije i događaja etička je pozicija u svim svojim mogućnostima od Kanta do Hansa Jonasa određena nesukladnošću bitka (Sein) i trebanja (Sollen). Korak s onu stranu etike nije amoralizam i odbacivanje ljudske intersubjektivne komunikacije nesvodljivih osoba u dodiru s Drugim. Badiou kao ontologijski materijalist definira povijest poprištem kaosa i povijesne transfiguracije događaja. Etika u svojem rigoroznome univerzalizmu obveza i dužnosti kao i ideologija ljudskih prava ontologizira povijesnu (ne)promjenjivost. Drugim riječima, partikularnost povijesne situacije postaje ideologijski konstruirana kao univerzalno dobro (Zapad i njegova kultura ljudskih prava, primjerice). (Alenka Zupančič, Ethics of the Real, Verso, London-New York, 2000.) Nasuprot takvu etičkome komunikacijskom odnosu spram svijeta uopće, a on ne može biti drukčije izveden negoli kao apstraktni humanizam čovjekoljublja kao takva, svjetoljublja kao takva, posve je razumljivo što Badiou zahtijeva korak s onu stranu etičke ideologije. Etika, kao ni ideologija, nije lažna svijest o istinitom društvenome bitku. Ona nije tek postuliranje ciljeva istinitog ljudskog djelovanja na temelju religijsko-duhovnih istina, koje su apovijesne i stoga „fundamentalističke istine“. Ethos jest u ontologijsko-metafizičkome području iskazivanja smislen kôd ljudskoga habitusa u povijesnome svijetu. Ali ethos kao habitualni događaj povijesti nije etika kao ideologija ili skup pravila zasnovanih na transcendentalnom važenju apsolutno obvezujuće istine. (Alain Badiou, „O zlu“, razgovor, Tvrđa, 1-2/2003. S francuskoga prevela Jagoda Milinković) Postavka o etičkoj ideologiji odnosi se na dva filozofa i njima primjerene sustave. Oba su reprezentativna za svoje vrijeme. Jedan je Kant, a drugi Lévinas. Doba modernoga prosvjetiteljstva i etičkog univerzalizma prava i dužnosti čovjeka kao građanina svijeta (kozmopolitski subjekt) te doba povratka čovjeku kao Drugome u njegovoj nesvodljivosti (postmoderni subjekt kulturnih razlika) na kraju 20. stoljeća nisu posve suprotne ontologijsko-etičke pozicije. Badiou ih kritički identificira kao najuzornije pozicije u kojima ono etičko propisuje povijesnome svijetu pravila ponašanja. Kant pretpostavlja moć nepromjenjive, vječne i jedinstvene ljudske prirode koja transcendentalno omogućuje da se umom reguliraju ljudska prava u zakonski uređenom poretku svjetske povijesti. Lévinas postulira partikularnu univerzalnost osobe kao Drugoga ꟷ kulturno različitog ꟷ stoga etičko djelovanje mora biti usuglašeno poštovanje ideologije kulturnih razlika. Dok prvome konceptu nedostaje zbiljske, empirijske konkretnosti, drugome je uskraćen koncept univerzalnosti ljudske osobe, nesvodljive na upravo te, opjevane kulturne razlike. Apstraktni humanizam (Kant) i teologijsko-sekularni pojam tolerancije (Lévinas) za Badioua su paradigmatske pozicije naizgled posve suprotnih etičkih ideologija. No obje su isto zato što su iz temelja diskurzivne strategije ovjekovječenja nečeg povijesnog i otuda podložnog promjenama. Univerzalno ljudsko biće uvijek je ukorijenjeno u posebne istine i konfiguracije događaja. Badiou se u svojoj Etici suprotstavlja Habermasu, Rortyju i kulturalnim studijima u Americi jednostavnom tvrdnjom da sva obrana humanizma ljudskih prava u rodnome/spolnome, rasnome i bilo kojem drugom obliku podčinjenosti nije ništa drugo do ispunjenje temeljnih načela samoga svijeta liberalnoga humanizma. Nasuprot politici razlika njegova je koncepcija povratak Istome, univerzalnome, kao pripremni korak za «revolucionarni» prekid s postojećim poretkom. Zato multikulturalizam samo cementira manjkavosti demokratske procedure istine. Tolerirati Drugoga, prosvijećeno se odnositi spram ponižavanja osobe kao rasno ili spolno različite, nisu radikalne stvari. To su tek neophodne humanističke priče, koje u bitnom ne dovode u pitanje «zlo» samoga poretka svijeta. Događaj prekida tu nije bjelodan. Odbacujući apstraktnost moralnoga zakona, Badiou ne postaje «amoralan» u obnovi Althusserova, Lacanova i Foucaultova antihumanizma. On samo pokazuje da se na izazove «amoralnosti» globalnoga kapitalizma i na njegovu etičku ideologiju na kojoj počiva, primjerice Bushov «rat protiv terorizma», ne može odgovoriti onime što sam poredak dopušta kao nebitno, bio on konzervativan ili čak rigidno desničarski. Multikulturalizam, Drugi, kulturne razlike dio su obuhvatne etičke ideologije. Povratak ontologiji istine i djelovanju s onu stranu manjkavih etičkih polazišta zahtijeva stoga novo revolucionarno djelovanje, zbiljsku kritiku terora globalnoga kapitalizma. Badiou u svojoj politizaciji etike i povratku Marxu i Lenjinu sredstvima poststrukturalističke kritike zapravo predstavlja onu vrstu provokacije političkih strategija teorije danas koja uglavnom završava akademskim radikalizmom bez alternative. Indikativno je to što filozof ontologije istine u razgovoru s Peterom Hallwardom na kraju engleskog izdanja knjige o etici ne osjeća potrebu za radikalnim teorijskim i moralnim razračunavanjem s vlastitim maoističkim zabludama i, dakako, sa zabludama slijepe vjere u mistiku kubanske revolucije. Umjesto priznanja da bez ideologije ljudskih prava Kuba nije moguća kao uopće civilizirana država, da bez kritike Castrova totalitarizma nema govora o koraku s onu stranu liberalnoga humanizma, Badiou unatoč svoj, neprijeporno raskošnoj retorici novog filozofijskog pristupa ostaje dijelom zatočen vlastitim ideologijskim dogmama. Problem je s kritikom ideologije i s povratkom Marxu i Lenjinu upravo u samom marksističkom i postmarksističkom pojmu ideologije kao istinite svijesti lažnoga ili otuđenoga bitka. Ako je globalni kapitalizam samo «zlo» i ništa više, a etika tek humanitarna ideologija, odakle dolazi mogućnost radikalne kritike takva svijeta? 3. Ontologija istine kao pretpostavka kritike etike utemeljena je na pojmu metapolitike. Badiou razumijeva tu riječ u značenju mogućnosti svagda novoga započinjanja. Ako nije dana mogućnost promjene kontingentne naravi prirode i matematičkih aksioma, postoji mogućnost radikalne promjene stanja situacije. Promjena ljudskoga svijeta izvorno je metapolitički čin. To je djelovanje ne samo onkraj liberalno-demokratskoga spektakla degeneracije izvornog republikanizma nego i onkraj politike kao djelatnosti institucionalizacije nepravde i zla. Badiou stoga u pojmu događaja (événement) ukorjenjuje ontologiju istine. Kao i Heideggerov događaj (Ereignis) i Badiou se filozofijski priklanja onoj primarnoj otvorenosti događaja za sve mogućnosti jer riječ je o Višestrukosti bitka u strukturama vremenitosti. Bit je metapolitičkog događaja autentično zbivanje istine u situaciji. Metapolitička autonomija djelovanja tu je autokauzalna. (Alain Badiou, Abrégé de métapolitique, Seuil, Pariz, 1998.) Ekonomija ne određuje niti nadređuje ono primarno političko. Isto vrijedi i za kulturu. U situaciji gdje vladavina neoliberalnog panekonomizma globalizacije svodi politiku na drugorazrednu ljudsku djelatnost, zbog prijetnje transnacionalnih korporacija dokidanjem nacija-država, pokazuje se specifičnost jedne nove ideologijske situacije. Događaj, subjekt i istina za Badioua su aspekti procesa potvrđivanja. Vremenitost zbivanja u situacijama pogađa mišljenje događaja u njegovoj otvorenosti. Novi događaj koji preokreće kontingentnost situacije uvijek je rezultat promjene veza između kontingentne situacije, faktičnog svijeta i ljudske slobode izbora. Događaj novog započinjanja – odluka o pokretanju lanca novih uzroka i posljedica događajem na primjer Francuske revolucije – jest svjetsko-povijesni događaj par excellence. Stoga je razumljivo zašto je paradoksalna figura apostola Pavla i za Badioua i za Žižeka figura otpora determinizmu povijesnoga svijeta. (Slavoj Žižek, O vjerovanju, Algoritam, Zagreb, 2005.) Događaj u situaciji uvijek je ono radikalno „novo“. Kritika etičke ideologije i cjelokupnog korpusa liberalnog humanizma/humanitarizma tako se pokazuje vjerodostojnim misaonim činom. Badiou je u jednoj knjižici o nemogućnosti etike uopće dodirnuo bit nove pozicije ideologije u suvremenom svijetu. Ideologija je metamorfoza svijesti i djelovanja u situacijski (ne)artikuliranom svijetu. Postajući etičkim humanitarizmom u situaciji globalne vladavine kapitala svim područjima svijeta današnjeg života, ideologija djeluje besprijekorno upravo stoga što sjedinjuje sliku, religijski glas zapovijedi nad masama i politički utjelovljen glas savjesti čovjeka koji Drugoga poštuje samo iz politički korektnog diskursa tolerancije. Na tragovima francuskoga antihumanističkog marksizma i strukturalizma – Foucault, Althusser i Lacan – Alain Badiou došao je do spoznaje koja naizgled mora djelovati radikalno i šokantno. Etika je najgora laž i iluzija. Utjeha u globalnome svijetu bit je takva perverzna svijeta. A poštovanje Drugoga iz biti „kulturnih razlika“ nije drugo do isprazna interkulturalna komunikacija razdvojenih skupina, subjekata i osoba. Badiouov projekt neprijeporno je izvoran sklop mišljenja, koji se može razumjeti tek iz razumijevanja povijesti francuskog filozofiranja u 20. stoljeću. Doduše, bez odnosa s Derridom i Lacanom, Foucaultom i Althusserom, Sartreom i Merleau-Pontyjem Badiouov projekt radikalne kritike etike i svijeta liberalnog humanizma može se usvojiti kritički, kao novi zahtjevni pristup kritici ideologije. No očito je da Badiou u svojim filozofijski najznačajnijim spisima otvara jedan posve drukčiji diskurs, koji zahtijeva brižno rasklapanje pojmova i sklopova iz povijesti filozofije i samog Badiouova povezivanja matematike i filozofije. Pluralizacija bitka prijeporan je i istodobno najintrigantniji Badiouov pokušaj utemeljenja „vlastite“ filozofije. Kako se ono „jest“ apofantički označava u mnoštvu, čini se zagonetkom. Jedno koje nije Jedno, nego Višestruko ne razara metafiziku i ontologiju tradicije od Heraklita do Hegela. Radikalan svijet pluralnosti i ateističko obzorje događaja bez ikakva drugog „transcendentalnog“ potpornja osim metapolitike istine protiv svakog oblika etičke ideologije, to je rezultat smionog i nakon Derride zacijelo planetarno značajnoga pothvata. Badiou je ključni mislilac naše situacije nakon dekonstrukcije i postmoderne. S njime se mišljenje vraća izvorima povijesnoga svijeta u kojem nesvodljivost mišljenja prelazi granice metafizike, a protiv etičke ideologije uspostavlja se moć istine u jednokratnome događaju.

February 11, 2026
Apsolut kao refleksija

Apsolut kao refleksija

1. O „fundamentalnome platonizmu“ Veliki mislioci promišljaju suvremenost čitanjem svojih duhovnih srodnika i tumačenjem njihovih pojmovno-kategorijalnih sklopova. Nije svako čitanje tek hermeneutička vježba prepoznavanja neskrivenih i skrivenih značenja u tekstovima bez kojih zapadnjačka filozofija kao metafizika ne bi mogla postojati u svojim bitnim dosezima povijesnoga razvitka ideje slobode kao egzistencijalnoga iskustva smislenosti bitka. Postoje i ona čitanja koja su više od propedeutike i didaktike drugim sredstvima za potrebe akademskoga pogona visokoga školstva. Nedvojbeno je jedno takvo čitanje Hegela kao paradigmatskoga mislioca s kojim okončava povijest filozofije kao apsolutnoga duha i ono iznimno koje je poduzeo Vanja Sutlić polazeći od njegova navlastitoga puta povijesnoga mišljenja. Četiri su temeljna mislioca istodobno „znakovi na putu“ onog mišljenja koje se otvara u različitim obratima kao „eksperimentalno“ i kao „trans-epohalno“, kako je to Sutlić znamenovao u svojim predavanjima o Nietzscheu i u kontekstu knjige Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju. (Vanja Sutlić, Predavanja o Nietzscheu, Matica hrvatska, Zagreb, 2022. (prir. Damir Barbarić) i Vanja Sutlić, Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju, V. Masleša, Sarajevo, 1967.) Ovi odlučujući mislioci su, dakako, Hegel, Marx, Nietzsche i Heidegger. Između njih postoje dodiri i korelacije, a ono što je nadasve intrigantno jest da je Sutlićevo povijesno mišljenje svojevrsna „transverzalna meta-ontologija“ jer sjedinjuje kritičkim preuzimanjem njihova bitna postignuća i ujedno ih „pregorijeva“ svojom navlastitom potragom za kazivanjem drugačijega jezika onkraj svih opstojećih granica metafizike. Hegel i Marx su jedan pol ove transverzalne „kvadrature kruga“ jer su vezani uz mišljenje apsoluta kao „konstruktivne“ i „destruktivne dijalektike“ rada pojma i pojma rada kao konstitutivne djelatnosti uspostavljanja ontolo-logičke strukture povijesti. Nietzsche i Heidegger su, pak, drugi pol jer su vezani uz drugačiji način mišljenja koji više ne pretpostavlja emfatički razitak povijesti iz logike napretka svijesti o slobodi s pomoću teologike-tehnologike (pojma kao rada), nego nastoje prevladati i preboljeti čitavu metafiziku Zapada polazeći od prevladavanja nihilizma i nadčovjeka kao najvišeg stupnja njegove realizacije odnosno otvoriti novi horizont u mišljenju s pomoću događaja (Ereignis) kojim se izvorni smisao bitka i vremena „spašava“ od svođenja na tehnički sklop bitka kao postava (Gestell). Hegel i Marx predstavljaju „progresivni“ i „revolucionarni“ tijek povijesti filozofije i njezino ukidanje u praksi rada kao znanstvenoj povijesti s kojom povijest postaje jedinstvo teorije i prakse, ideje i zbilje, transcendencije i imanencije. Nietzsche i Heidegger su, formalno kazano, „regresivni“ i „transmetafizički“ mislioci koji dovode u pitanje sav patos i dinamiku realizirane filozofije u zbilji i smjeraju svojim mitopoetskim kazivanjem u obrat u samoj „biti“ metafizike kao zapadnjačke povijesti. Sva četiri mislioca su pripadni onome što više nije tradicionalno filozofijsko mišljenje i što zahtijeva produbljeno tumačenje njihovih pojmova unutar i izvan same matrice mišljenja koja od Platona postavlja neprekoračivi okvir i horizont svekolike moći jezika kao medija spoznaje i komunikacije. No, nije problem u tome što Vanja Sutlić minucioznim i sustavnim čitanjem njihovih misaonih tragova u tekstu uspostavlja nove, originalne i nesvodive izvide i uvide u kraj metafizike uopće, već u tome što se filozofija kao iskustvo refleksije i slobode, ili mišljenja i bitka (čovjeka) naposljetku razotkriva iz onoga što nadilazi granice i jezika i filozofije, a što pripada unutarnjoj strukturi i ustrojstvu zapadnjačke metafizike. Što je to drugo negoli sveza i odnos ideje i egzistencije čovjeka u njegovim najnavlastitijim mogućnostima onkraj svih redukcija na psihologiju, biologiju i antropologiju. Hegel zaključuje čitavu povijest kao zbivanje duha u svjetskoj povijesti, a sam pojam „duha“ (Geist) nije tek realizacija teologijskoga shvaćanja mišljenja i bitka. Zaključivanje označava ono dvojako: (1) kraj povijesti u napretku svijesti o slobodi kroz realizaciju subjektivnoga, objektivnog i apsolutnog duha; (2) otvorenost-zatvorenost epohalno određenoga načina artikulacije samoga „duha“ kao „uma“ u povijesti koji se očituje kroz spekulativno-dijalektičko odvijanje borbe na život i smrt onoga što je pripadalo dovršenoj epohi povijesti poput, primjerice, grčke filozofije s njezinim razvitkom pojma kao ideje, jer neponovljivost i jednokratnost povijesnoga zbivanja uspostavlja svoju apsolutnu moć svagda u ovjekovječenoj sadašnjosti onoga što dolazi kao znanstveno znanje (episteme) umjesto mudrosti (sophia) na kraju već iscrpljenih mogućnosti samoga „duha“. Vanja Sutlić jasno je uvidio da je s Hegelom i njegovim mišljenjem u onto-logičkome smislu povijest dospjela do znanja o sebi samoj kao znanstvenoj konstrukciji onog Istoga u razlikama (esencijalizam=supstancijalizam same Ideje povijesti) i da je stoga upravo mislilac apsoluta kao refleksije dovršitelj testamenta metafizike u formi filozofije povijesti. S Hegelom, dakle, nastaje doba kraja povijesti i doba stalnoga nadmašivanja i beskonačne vrtnje u krugu onog što pripada bivanju (Werden) kao realiziranome bitku i mišljenju kao jedinstvu i istovjetnosti supstancije i subjekta u pojmu apsoluta (Absolute). Istinski početak mišljenja „kraja povijesti“ sa svim konzekvencijama za „sudbinu“ zapadnjačkoga mišljenja i njegove povijesne egistencije zbiva se u Hegelovim pojmovno-kategorijalnim sklopovima. Sutlić to eksplicitno određuje na sljedeći način. “Što je pojam za Hegela? Pojam je jedinstvo općeg, posebnog i pojedinačnog – i to je ujedno sloboda. Sloboda u onom smislu u kojem je unutrašnja, onto-logička nužnost stvarno sloboda apsolutne ideje; time što se ona konstituira u svim svojim momentima, u svojoj cjelini (u ovom slučaju kao opći duh ili kao svjetski duh), ona je nužna (ne u smislu slijepe nužnosti, u smislu prirodnoznanstvenog determinizma). Tvrdnja da sve što jest u svojoj biti proizlazi iz pojma znači primat esencije pred egzistencijom, znači da bit (ono što) onog što jest određuje njegovu egzistenciju (da jest). Kada dakle Hegel kaže da pojam općeg duha u sebi uključuje slobodu, onda to naravno nije pojam u smislu obične psihologije ili formalne logike (tj. u kolokvijalnom i posebno-znanstvenom smislu), nego pojam koji u sebi kao prevladane momente sadrži i bitak i bit, a bit opet i zbilju i nužnost. Tu je izražen radikalniji idealizam od Platonova idealizma izraženog idejama. Strogo govoreći, sva je metafizika u svojoj biti ─ idealistička, jer tvrdi primat zakona pred onim što se po zakonu zbiva, svejedno je li taj zakon shvaćen u smislu prirodnog zakona ili zakona u smislu logike ili uopće ne zakona nego samo ideje itd.” (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, Demetra, Zagreb, 1994., str. 29-30. (prir. D. Barbarić, B. Drbohlav i D. Savić) Odakle nužnost povezivanja pojma u Hegela sa slobodom? Je li sloboda zapravo „pojam“ kao konstrukcija metafizike kojoj u njezinoj „biti“ stoji kao ishodište ideja, jer bez ideje kao konstrukcije povijest ne može postojati kao smisleno zbivanje u svojoj apriornosti i transcendentalnome značenju nabačaja slobode? Očito je da u Hegela kao sustavnoga mislioca koji pretpostavlja za svoje izvode pojam apsoluta kao refleksije i pojam slobode kao sustavnoga i egzistencijalnoga određenja čovjeka u njegovoj „biti“ iz njegova odnosa spram apsoluta mora kretanje misaonoga zbivanja imati strukturu tautologije. Ono isto, međutim, pretpostavlja udvajanja i umnožavanja, a tako funkcionira i čitava povijest metafizike od njezina početka do kraja, od prvoga uzroka do posljednje svrhe (arché-eshaton). U Sutlićevu se objašnjenju ove „tautologije“ jasno pokazuje kako Hegel „konstruira“ iz „biti“ apsolutne filozofije sam život ili zbiljsko kretanje pojma u okružju svojih supstancijalno-subjektnih određenja, a sve je to poznato i u onoj krilatici samog autora Fenomenologije duha koji je jednom rekao na prigovor da zbilja i svijet pojavnosti u činjenicama odstupa od razine djelovanja ideje kao misaonoga horizonta života: „Utoliko gore po činjenice!“ U jednom ključnome momentu svojih predavanja o svjetskoj povijesti, Hegel je kazao i ovo: “Filozofija povijesti nije ništa drugo negoli misaono razmatranje iste…Jer čovjek je misleće biće i na taj se način razlikuje od životinje…(…) Povijest se a priori konstruira.” (Georg W. F. Hegel, Vorlesungen über die Philosophie der Geschichte, Werke 12 – Theorie Werkausgabe, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1970., str. 557.) Kao da ovu „samorazumljivost“ previđamo time što povijest u uobičajenom shvaćanju izvodimo iz ljudske nesvjesne i ujedno spontane djelatnosti praktičnoga vođenja života u okvirima tzv. objektivnih okolnosti i tzv. subjektivnih situacija. Ne, povijest nije samo za idealističku metafiziku kakva je Hegelova par excellence ꟷ čista konstrukcija „a priori“. Ona je to i za Marxov „historijski materijalizam“ koji umjesto pojma uvodi u optjecaj rad u njegovoj istovjetnosti prakse i proizvodnje koji „stvara“ povijest po mjeri svjesne djelatnosti promjene „biti“ prirode i „biti“ čovjeka. Može li biti uopće povijesti koja ne bi bila „konstruktivni“ čin mišljenja? Kad bi to bilo moguće, onda bismo mogli zaključiti da povijest nije ništa drugo negoli aposteriorno zbivanje kaosa i entropije. To bi značilo da se onda i prvi uzrok i posljednja svrha (zakon kauzaliteta i načelo teleologije) neutraliziraju i suspendiraju i od povijesti kao smislenoga događanja ideje, prakse i proizvodnje svijeta sve postaje ono što Gilles Deleuze naziva “planom imanencije“. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Što je filozofija?, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2017. S francuskoga preveo Marko Gregorić. Vidi o tome: Žarko Paić, Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022.) Povijest se u strogome smislu, a to je uvijek i jedino filozofijski izvedeno u okviru spekulativne dijalektike pojma i refleksije, može jedino misliti kao konstrukcija. Otuda je Sutlićevo razumijevanje ovog problema u Hegelovu mišljenju na istoj razini onto-logičke „strogosti“. Naime, konstruirati nešto nije nikakav čin logičke apstrakcije, već konkretne razvijenosti pojma koji se zbiva u vremenu kao struktura koja omogućuje smisleno pojavljivanje bitka kao bivanja. Apriorno stoga nema ovdje isto značenje kao što to možemo izvesti u Kanta, kad je riječ o transcendentalnim uvjetima nastanka sintetičkih sudova kao što su oni o prostoru i vremenu. Štoviše, Hegel pojam konstrukcije razvija iz njegove temeljne postavke kako je istina cjelina i zbog toga se svi momenti posredovanja u nastanku apsolutnoga pojma odnosno ideje moraju kroz ukidanje-prevladavanje (Aufhebung) očuvati i uzdignuti na višu razinu (tollere, conservare, elevare). Ako je, dakle, povijest konstrukcija apsolutnoga duha u njegovoj trijadi umjetnosti, religije i filozofije, onda je samorazumljivo da je takva povijest u svojoj biti ─ znanstvena povijest. (Vidi o tome: Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritika kriptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb, 1987. 2. izd.) Kad Sutlić tvrdi da je s Hegelom uspostavljeno stanje mišljenja po kojem je čitava povijest metafizike zapravo svojevrsna povijest idealizma, onda je ovdje posrijedi nešto odlučujuće za nakanu svekolikoga filozofijskog mišljenja prije Hegela i poslije njega s, naravno, drukčijim načinom izvođenja kao što su to paradigmatski slučajevi Marx i Nietzsche. Naime, u dvanaestoj bilješci predavanja „Uvod u povijesno mišljenje: Povijest u Hegelovoj filozofiji“ posthumno objavljene knjige, a riječ je o predavanjima održanim na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu školske godine 1980/1981., kaže se da iz razloga „Hegelova platonizma dolazi primjerice do njegova razlikovanja prave, onto-logičke vremenitosti i obične, kronologijske vremenitosti. Pravo vrijeme kod Hegela nazivamo onto-logičkim vremenom, za razliku od običnog vremena koje Hegel opisuje u početnim paragrafima Filozofije prirode (usp. Enzyklopädie, β 257 9 259).“ (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 30.) Da bismo razumjeli razlog ovog „fundamentalnoga platonizma“ koji jest zapravo ključ za razvitak i promjene epohalnih likova same povijesti metafizike od Grka do srednjovjekovnoga kršćanstva i novovjekovnoga racionalizma znanstveno-tehničke konstrukcije bitka uopće, nužno je razabrati da je svakovrsni dualizam koji otpočinje istinski s Kantovim idealizmom transcendentalnoga područja čistoga uma i empirijskoga svijeta činjenica naprosto upisan u ono što bi za metafiziku Zapada kazao suvremeni talijanski filozof Emanuele Severino, u njezinu „fundamentalnu strukturu“. (Emanuele Severino, La struttura originaria, Adelphi Edizioni, Milano, 1981.) Razlika između izvornoga kao fundamentalnog razumijevanja bitka, bića i biti čovjeka naspram vulgarne strukture bivanja kao prolaženja i banaliziranja življenja u industrijski konstruiranome društvu, a to je uostalom i Heideggerova analiza još iz razdoblja Bitka i vremena (Sein und Zeita) iz 1927. godine, proizlazi iz razlikovanja onog prvotnoga kao autentičnog i onog što je izvedeno iz temelja metafizičkoga ustrojstva prirode i povijesti kao neautentično zbivanje koje inače Vanja Sutlić u svojoj Praksi rada kao znanstvenoj povijesti naziva „procesima pseudo-sinteze“. (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 32.) Pravo je pitanje, međutim, zašto se takvo razlikovanje ovog „fundamentalnoga platonizma“ u Hegela nastavlja i u Marxovim i Nietzscheovim tekstovima o kapitalizmu i o nihilizmu. Je li to zbog toga što ono istinsko vrijeme i naravno istinski „duhovni bitak“ čovjeka ono što je onkraj metafizičkoga „fundamentalizma kao esencijalizma“ ili je posrijedi problem što i svaki „revolucionarni“ čin „obrata“ ove „izvorne strukture“ mišljenja povijesti nužno mora imati znakove i tragove onog što je u tradiciji metafizike imalo značenje vulgarnoga i drugotnog, te što je otuda podložno različitim vidovima ove fatalne pseudo-sinteze u „svijetu rada“? Svi su dualizmi metafizike u njezinoj realizaciji u kibernetici samo modifikacije procesa „imanentne transcendencije“. Sve ovo je očito ostatak nečega što proizlazi iz Hegelova razumijevanja apsoluta kao refleksije iz koje se konstruira znanost povijesti i iskustvo slobode. 2. Ima li povijest smisla? Mišljenje je uvijek jednostavno kazivanje o složenosti samoga svijeta u kojem se pojavljuje i temeljni problem metafizike od iskona do danas i to kao pitanje: ima li povijest smisla? Reći da je bilo nužno i neizbježno da se nakon rasapa grčke paideiae i sumraka kršćanske ekumene pojavi novi vijek koji će umjesto filozofije i teologije uspostaviti ideju „novoga“ na temelju uspona prirodnih znanosti (matematike i fizike te kemije i biologije) i tehničke artikulacije bitka, bića i biti čovjeka nije ništa samorazumljivo. Povijest očito ne može biti shvaćena kao ireverzibilna „velika priča“ u kojoj je sve kao u grčkoj tragediji samo rezultat čovjeku neprovidne Božje ruke koja i samo zlo preobražava činom teodiceje u krajnju svrhovitost i otuda podaruje na kraju sintezu prvoga uzroka i posljednje svrhe. Nužnost i slučaj kao kategorije modalnosti nisu mogući bez odnosa spram mogućnosti i zbilje. Čovjek se u svojem egzistencijalnome nabačaju svagda pojavljuje kao biće mogućnosti. Otuda nije začudno zašto Hegel prevladava i Aristotelove i Kantove kategorije modalnosti i dolazi do postavke da je sloboda spoznata nužnost (causa sui). No, ova nužnost nije poricanje mogućnosti promjene stanja kakvo jest, dakle zbilje, nego viša spekulativno-refleksivna moć mišljenja kao konstrukcije duha kroz njegova tri stadija/forme/lika: subjektivnost, objektivnost i apsolutnost. Ono što je pritom odlučujuće jest Hegelov put mišljenja koje Vanja Sutlić određuje na sljedeći način. Nije slučajno baš taj način onaj koji povezuje i Hegela i Sutlića, jer drukčije biti ne može ako čitavu metafiziku uvjetuje i nosi onaj „fundamentalni platonizam“. Naime, Sutlić u svojim predavanjima „Povijest u Hegelovoj filozofiji“ izričito pokazuje da je za njegovo (dakle Hegelovo) razumijevanje odnosno pojam povijesti predložak „onto-logička struktura povijesti…kako je ona po prvi put razvijena u njegovoj Filozofiji prava a sažeta u Enciklopediji“. (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 3.) Za Sutlićevo povijesno mišljenje od krucijalne je važnosti rang i poredak onog što se s Hegelom pojavljuje naposljetku kao filozofija povijesti, jer je upravo ta sintagma uvjet mogućnosti za razumijevanje i odgovor na pitanje ima li povijest smisla. Da bi se, pak, moglo uopće pristupiti određenju samoga „smisla“ onog što označava u Hegela filozofija povijesti, Sutlić mora izvesti u tančine sve bitne pojmove koje obilježavaju ono što se naziva Hegelovim sustavom apsolutne znanosti duha. Budući da je spekulativno-dijalektičko mišljenje „istine kao cjeline“ izvedeno kroz sustav, onda je izvjesno je „sustav ideal Hegelove filozofije“, a pojam znanosti u svojoj znanstvenosti pretpostavlja da je „filozofija shvaćena kao znanost kat’ egzohen kada je sustavna. Reći „sustav“ i reći „znanost“ jedno je te isto.“ ( Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 5.) Ova tautologija nije puka logika Istoga u kojem je sve „isto“ sa stajališta apsoluta koji sintetizira subjektivni i objektivni duh, ali tako da ih ukinute po sadržaju čuva i uzdiže u formi novoga mišljenja koje je u svojoj aktualnosti istodobno jedinstvo sustava i metode. Duh znanosti kojeg Hegel provodi u svojim refleksijama o povijesti pripada „momentu zbivanja logosa kao onto-logičke strukture svega što jest“. (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 7.) Logos se, dakako, temporalizira i zato je Hegelovo razumijevanje odnosa vječnosti i vremenitosti ono koje kao i Aristotelovo proizlazi iz shvaćanja „ovjekovječenoga trenutka“ kao nunc stans. Svako apriorno shvaćanje mišljenja već uvijek pretpostavlja kako se ono logičko već in nuce nalazi u povijesnome, kako se ono božansko kao područje vladavine vječnosti same ideje nužno mora temporalizirati i stoga je vrijeme za onto-logičku strukturu metafiziku ne samo izvedenica iz ovog nunc stans, već se isto pojavljuje i u istraživanjima teorije relativnosti Alberta Einsteina za kojeg dioba vremena na prošlost, sadašnjost i budućnost nije ništa drugo negoli ljudska konstrukcija na razini fikcije. To ne znači, međutim, da povijest valja sagledati iz njezine posvemašnje neodređenosti i čistih kontingencija kako to danas tvrde različiti „dekonstruktori“ i kozmologijski novi spekulativni materijalisti. Umjesto „nužnosti“ na djelu je vladavina „slučaja“, in-determinizma, emergencije i kontingencije. Kad kažemo da unatoč prividnome kaosu kojim vlada slijepi slučaj kao suprotnost nužnosti u prirodi i u ljudskome djelovanju povijest sagledana iz perspektive apsoluta kao refleksije naposljetku „ima smisla“, što zapravo znači taj iskaz? Sutlić će to reći ovako postavkom pitanja. Središnje pitanje svake filozofije povijesti jest upravo to pitanje: ima li povijest smisla, može li se nazrijeti svrha povijesnog zbivanja, je li ona neko napredovanje ili nazadovanje, postoje li posljednji, savršeni stadiji, posljednje stvari (eshaton, eshatologija) povijesti, postoje li uopće tendencije ili ‘latencije’ (rečeno Blochovim riječima) u povijesti – ili je to kaos, igra ljudskih strasti, kako kaže Hegel; da li je povijest besmisleni skup slučajeva ili je to smisleni kontinuitet (kontinuitet-diskontinuitet)?“ (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 34.) Već je otuda bjelodano da pitanje o smislu pretpostavlja djelatnost „osmišljavanja“ bitka. Uostalom, Sutlićev je put spram povijesnoga mišljenja od Biti i suvremenosti do Prakse rada kao znanstvene povijesti put dijaloga s mišljenjem bitka i vremena u Heideggera, a kao što je poznato temeljni odgovor Heideggera u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) na pitanje o „smislu bitka“ (Sinn der Sein) proizlazi iz odredbe slobode ljudskoga tubitka (Dasein) kao egzistencije. Osmišljavanje bitka nije ništa drugo negoli drukčiji put kojim Heidegger od mišljenja zgode (Ereignis) najavljuje svoje razračunavanje s Hegelovom spekulativnom dijalektikom i njezinim filozofijskim shvaćanjem povijesti kao „spoznate nužnosti“ koja određuje povijest metafizički, što će reći „onto-logički“. Sutlić pritom u svojem tumačenju Hegela polazi od onog što je već dostignuto u dva puta rastemeljenja metafizike kao cjeline: jedan je Marxov, a drugi Nietzscheov. Oba su, unatoč bitnih razlika u pristupu, srodna po tome što kao i Sutlić vide kako je svako razračunavanje s metafizikom grosso modo razračunavanje s Hegelovim sustavom i metodom vladavine uma koji uvjetuje i nosi svu dinamiku kretanja i moć kategorijalnih izvođenja filozofije povijesti. Ono što je u Hegelovu „fundamentalnome platonizmu“ gotovo nerazorivo i stoji kao temeljni problem i za suvremeno mišljenje tehnosfere jest njegova filozofija apsoluta kao refleksije iz koje proizlazi kao rezultat ne više najviša mudrost svijeta, nego znanost povijesti i iskustvo slobode čovjeka kroz sintezu supstancije i subjekta. Povijest, dakle, nije više ni nužnost ni slučaj, već „prijelaz ideje u povijest“, što znači da se čitava problematika ovog osmišljavanja onog što je o-sebi bestemeljno kao što je to sloboda događa u sferi „objektivnoga duha“ s njegovim momentima kao što su „prirodno pravo, moralitet i običajnost“, jer Hegelova Filozofija prava „završava s onto-logičkom strukturom objektivnog duha kako se ona manifestira, objavljuje u vremenu“. (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 21.) Ovo „objavljivanje“, što implicira teologijski trag u Hegelovu kazivanju i to na navlastiti način filozofijske teodiceje, (Karl Löwith,Weltgeschichte und Heilsgeschehen: Die theologischen Voraussetzungen der Geschichtsphilosophie, J.B. Metzler, Stuttgart, 2004. Vidi također: Piere Chétalat, „Hegel’s philosophy of world history as theodicy: on evil and freedom“, u: Will Dudley (ur.), Hegel and History, SUNY Press, New York, 2009.) odnosi se na promišljanje svjetske povijesti koja pripada „strukturi objektivnoga duha u vremenu“ i već je time razvidno da povijest u svojem „osmišljavanju“ nadilazi horizont vladavine nečega što je samo empirijski dano u svojem fakticitetu, jer to više onda ne bi bila metafizički shvaćena povijest razvitka duha u vremenu kao napretka u svijesti o slobodi, već puka kronotopija zbivanja u svim smjerovima, naprosto besciljno vrludanje, ne i lutanje „svjetovima“. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Nihilizam i povijest: Što je preostalo od postmoderne?“, u: Nihilizam i suvremenost: Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021., str. 257-305.) Logičko prethodi povijesti u Hegela. Razlog leži u tome što „fundamentalni platonizam“ pretpostavlja metafiziku u svojem onto-teo-antropo-logičkome ustrojstvu. Smisao povijesti, da anticipiramo ono što proizlazi iz Hegelove filozofije povijesti, ne može biti ništa drugo osim sinteze slobode i egzistencije povijesti kao boravišta i prostora-vremena zbivanja „svjetskoga duha“ ozbiljenjem apsoluta u vremenu. Sutlić to izvodi još preciznije. Pokazuje, naime, kako metafizika u svojem razvitku promišlja vlastiti krug krugova od Grka do moderne zapadnjačke vladavine svijetom kao logosom. „Tako se logika pokazuje kao logika u vremenu, a logika u vremenu je povijest filozofije. ꟷ Utoliko se može reći, da se kod Hegela filozofija povijesti reducira na povijest filozofije, a ova na onto-logičku strukturu koja je izložena u Enciklopediji, i time je svjetska povijest zapravo „izlaganje i ozbiljenje općeg duha“, koji se jedanput zove svjetski duh, drugi put apsolutna ideja.“(Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 30.) Pogledajmo zašto se svjetska povijest iskazuje u Hegela različitim izrazima. To očito nije „slučajno“. Sutlić u tumačenju osmišljavanja kao procesa podarivanja unutarnje svrhe ili teleologijskoga načela koju povijest nužno mora imati da bi uopće bila poviješću navodi primjedbu uz 343 β Filozofije prava i u šesnaestoj bilješci spominje stajalište Arthura Schopenhauera koji „protiv Hegela zastupa tezu da povijest nema nikakvog smisla jer u njoj nema ničeg što bi se moglo podvesti pod pojam. Tako npr. u Parerga i paralipomena on tvrdi, da onaj tko pročita Ksenofontovu Anabasis zna cijelu povijest jer je ona uvijek jedno te isto: „besmislena volja“, igra strasti, volja za voljom, nezadovoljstvo, interesi itd. povijest nema nikakvog smisla osim da je jedna velika patnja, bez napredovanja i nazadovanja; igra je uvijek ista, samo se kostimi mijenjaju.“(Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 33.) Na koji se način može razumjeti postavka o onto-logičkoj strukturi Hegelove filozofije povijesti? Nije li to zapravo retoričko pitanje. Jer, kakva bi to bila „filozofija povijesti“ koja bi za svoj predmet, za svoju noemu, imala poprište posvemašnjega kaosa i entropije kakvu anticipira Schopenhauer za ono što se „danas“ čini gotovo samorazumljivim, da naime povijest „više“ nema smisla, jer je na djelu ono što određuje tzv. posthistorijsko razdoblje u kojem ne postoji više ideja slobode i svrhovitosti napredovanja nakon što je sve reducirano na sukobe i ratove u tzv. velikome prostoru (Gro§raum) kako Carl Schmitt definira globalno-planetarni poredak totalne mobilizacije kapitala, tehnologije i znanosti. Umjesto toga, u doba tehnosfere vladaju samo kontingencije, kaos i entropija, ali s dodatkom metastabilnosti upravljanja takvim svijetom. (Vidi o tome: Žarko Paić, Nemezis: Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022.) Smisao bitka u jeziku mišljenja suvremene filozofije od Heideggera i Sutlića do poststrukturalizma Derridae i Deleuzea pripada pitanju o smislu povijesti na specifičan način razračunavanja s Hegelom i njegovom spekulativnom dijalektikom kojoj u temelju stoji pojam refleksije. Sutlićev je pristup Hegelu u njegovim predavanjima s kraja 1968-1969. te 1980/1981. godine proveden s nakanom da se otvori problem kako ideja znanosti kao tehno-logike povijesti suvremenog svijeta proizlazi iz onto-logičke strukture koja se na drukčiji način u Marxa prevodi u praksu radu kao znanstvenu povijest. Ključno je za Sutlićevu analizu, u srodnosti s Heideggerom i u razlici spram njega, razumijevanje pojma refleksije u Hegela. Vidjeli smo da je to i za Heideggera bilo odlučujuće, a u važnim suvremenim tumačenjima Hegelova kraja metafizike isto tvrde i Walter Schulz te Dieter Henrich. No, navlastitost je Sutlića vidljiva u tome što on i sam bitak u Hegela ne može svesti na predmetnost predmeta, dakle na neku vrstu bezuvjetne subjektivnosti koja postavlja objekt kao predmet mišljenja iz sebe same, već je za shvaćanje bitka potrebno još nešto više. Što? “U filozofiji prirode i filozofiji duha Hegel pokazuje kako se čiste misli probijaju kroz formu prirode i duha kao ono što je zapravo zbiljsko i što toj formi daje karakter čiste forme, to znači prave forme, koja je čisti čin, a koja je, kao što znate, u Aristotela čisto mišljenje (noesis noesos). U relaciji Platon-Aristotel-Hegel dovršava se to mišljenje iz kojeg mi još uvijek ne znamo izaći. Sva filozofija identična je s metafizikom i njezinom unutrašnjom raščlambom, ukoliko ona, misleći sve, sve ukida u misli. Nema bitka izvan refleksije, koja je, kao samorefleksija, apsolutno postavila sve. Stoga bitak nije predmet, bitak je postavljanje refleksije, njezino vlastito postavljanje. Ako bitak uzmemo kao kategoriju među kategorijama, kako je to htio Hegel, ili kako je transcendentalna metafizika od skolastike naovamo u njemu vidjela jednu od transcendentalija, tada je refleksija bitak. Zato i pokušaj prevladavanja refleksije, prevladavanja tog jezika refleksije mora biti pokušaj prevladavanja takvih odlučujućih riječi kakva je na primjer riječ bitak.” (Vanja Sutlić, Predavanja o Hegelu (1968-1969), str. 119.) Bitak se ukida u logičko-povijesnoj artikulaciji postavljanjem refleksijom posredovane predmetnosti. Složenost te operacije mišljenja zahtijeva podrobno objašnjenje. Sutlić tvrdi da je sa stajališta realizirane apsolutne metafizike nemoguće ostaviti pojam bitka, a posljedično i biti čovjeka i svekolikih bića, da to tako kažemo, nedodirljivim nakon što je čitava paradigma zapadnjačkoga mišljenja dospjela do svojeg kraja. Sve se mora rastemeljiti i razgraditi. Refleksija postaje „bit“ spekulativne dijalektike Hegela. U trideset i drugoj bilješci Sutlićevih predavanja o Hegelu stoji najznačajnija rečenica uopće koja sažima problematiku spekulativne dijalektike na sljedeći način: “Refleksija je taj Bog metafizike”.(Vanja Sutlić, Predavanja o Hegelu (1968-1969), str. 120.) Ova formulacija je naprosto nenadmašna. Iz nje razabiremo kako zahvaljujući upravo refleksiji nastaje odnos konačnoga i beskonačnog, te prirode i duha. Kako je to uopće moguće? Je li refleksija ključna riječ/pojam ne samo za Hegelovu spekulativnu dijalektiku, već i za čitav njemački idealizam? „Hegelovo izjednačenje mišljenja, refleksije i bitka jest dovršenje metafizike i njezino ukidanje, jer se zadaća nužno postavljena ovim izjednačenjem, zadaća da se duh pojmi kao sad jedino u sebi i kroz sebe samu posredujuća refleksija, pokazuje kao nerješiva. Hegelov sistem jest ‘sofistika’, tj pokušaj da se onom nemogućem pusti da se pojavi kao moguće. Ova sofistika nije subjektivna i proizvoljna, ona je unutar metafizike neizbježna. Aporija metafizike nužno tjera prema ovom Hegelovu sistemu. Aporija metafizike, pak, leži u tome što ona kao refleksija ukida vezanost uz bitak, dok bez bitka ipak ništa ne može biti spoznato. No nerješive aporije preuzeti na sebe i htjeti ih riješiti, to ne iziskuje samo oštrinu mišljenja, nego odricanje od te neposrednosti, jedno ‘dospijevanje-u-neizvjesnost’, koje se tako kao u Hegelovu mišljenju unutar zapadnjačke metafizike nikad više nije ‘posrećilo’.” – Walter Schulz, „Hegel i problem ukidanja metafizike”, u: Josip Brkić (izbor i pogovor), Čemu još filozofija, Cekade, Zagreb, 1982. 2. dopunjeno izd., str. 293.. S njemačkoga preveo Branko Despot. Isto tako i: Walter Schulz, Bog novovjekovne metafizike, Matica hrvatska, Zagreb, 1996., str. 84-85. S njemačkoga preveo i pripremio Damir Barbarić.) Da bismo to shvatili, potrebno je preciznije vidjeti odnos refleksije s apsolutnim pojmom. Naime, tek sa stajališta filozofijskoga uvida u bit apsoluta kao realizirane znanosti iskustva svijesti, govoreći jezikom Fenomenologije duha, dolazimo do svih temeljnih pojmova Hegelove onto-logike. Tako uistinu postaje bjelodano ono što je Sutlić uspostavio još u Biti i suvremenosti. Riječ je o drukčijem rastvaranju tradicionalne ontologije za razliku od Heideggera na putu spram povijesnoga mišljenja na tragu Marxa. To je značilo i drukčije shvaćanje čovjeka izvan svakog antropologizma. Jer čovjek ne može biti subjekt ove teodiceje reflektiranoga bitka. Stoga sve dosadašnje antropologije gube vjerodostojnost. Tko polazi od ideje čovjeka kao subjekta povijesnoga zbivanja u smislu njegova antropocentrizma nužno promašuje razumijevanje filozofije povijesti u Hegela, ali isto tako i njegovih najutjecajnih nasljednika kao što su to Marx i Nietzsche. (Vanja Sutlić, Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju, V. Masleša, Sarajevo, 1967., str. 103-108.) U Sutlićevu tumačenju ključno je za Hegelovu filozofiju povijesti pitanje svrhe (teleologije). Čini se kao da je tzv. perfektibilnost ili „usavršavanje“ ljudskoga roda još od Kanta i prosvjetiteljstva ono što se čini neproblematskim. I to se na još izričitiji način pojavljuje u Marxovu historijskome materijalizmu unutar kojeg se njegova „vjera“ u bezuvjetni napredak i razvitak proizvodnih snaga (industrije, znanosti i tehnologije) smatra onim što razlikuje pojam modernoga „progresizma“ od nemodernoga „regresizma“. (Vanja Sutlić u kontekstu drugoga dijela knjige posthumnih predavanja Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx pod naslovom „Drugi dio: Marxovo mišljenje historije i zameci povijesnog mišljenja“ tvrdi rezolutno „da razvoj proizvodnih snaga kao razvoj i sam ima epohalni karakter, nije Marxu ni na kraj pameti. Takva misao za njega bi označavala ne samo kraj tehničke i tehnologijske (u užem smislu riječi) primjene prirodnih znanosti, nego i kraj razvoja prirodnih znanosti, a ovo bi pak, za Marxa, značilo i kraj osnovnog uvjeta egzistencije ljudskoga rada.“ – Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 138. ) No, postavimo pitanje: što je smisao ili svrha onto-logičkoga razumijevanja povijesti u Hegela? Je li to napredovanje u svijesti o slobodi kao pojam apsoluta koji na „kraju povijesti“ kao mišljenje mišljenja (noesis nošenost) misli samo-sebe u apsolutnoj proizvodnji svijeta kao povijesne sinteze prirode i duha realizacija čitave povijesti filozofije kao metafizike i to kroz „fundamentalni platonizam“ kao sintezu theoriae, praxisa i poiesisa? Ako je odgovor potvrdan, je li Sutlić u pravu kad je na jednom mjestu svoje Prakse rada kao znanstvene povijesti označio Hegelov apsolut ne više atributima božanskoga u smislu teologije, već atributima tehnologije u smislu samoproizvodnje „novoga“ iz čistoga mišljenja kao jedinstva supstancije i subjekta? Da bismo pokazali kako Sutlić već 1968/1969. godine u njegovim Predavanjima o Hegelu izričito tvrdi kako je s Hegelom i njegovim mišljenjem apsoluta kao refleksije dosegnuta razina ne više onto-logičke strukture realizirane metafizike, već tehno-logičkoga ustrojstva mišljenja „kraja povijesti“ izvest ćemo nešto interpretacijski „nekorektno“. Naime, pokazat ćemo što u Predavanjima o Hegelu i filozofiji povijesti iz 1980/1981. iznosi o problemu „kraja povijesti“. Kao što je poznato, ta je postavka izazvala još za Hegelova života niz kontroverzi, a neprestano se i nakon njegove smrti u promišljanjima osobito Karla Marxa, te u 20. stoljeću u Alexandre Kojèvea i naposljetku krajem 20. stoljeću u teoremu američkoga sociologa i politologa Francisa Fukuyame dovela do silnog nerazumijevanja i osporavanja i to, da paradoks bude potpun, sredstvima logike tzv. zdravoga razuma po kojoj dok je čovjeka povijest mora nužno postojati, a kad čovjeka nema u njegovoj egzistenciji onda valjda više i nema razloga za postojanje povijesti. (Alexandre Kojève, Introduction à la lecture de Hegel: leçons sur la Phénoménologie de l’Esprit professées de 1933 à 1939 à l’École des Hautes Études, Gallimard, Pariz,1980. i Francis Fukuyama, The End of History and the Last Man, Free Press, New York, 1992. O tome vidi: Žarko Paić, Događaj i praznina: Ogledi o kraju povijesti, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007.) Sutlić, dakle, pokazuje i dokazuje kako valja razlikovati „unutrašnju, onto-logičku vremenitost, u smislu unutrašnje negacije, „Aufhebunga“ (koja nosi čitav sistem i zaokružuje ga, zatvara krug svih krugova u pojmu apsolutne ideje, tj. apsolutne ideje koja samu sebe poima ꟷ a to je filozofija), koja se vremenski dade odrediti kao „nunc stans“, „vječno sada“, od vanjske, kronologijske vremenitosti, koja se sastoji iz niza „sada“, čiji je samo jedan dio aktualan, dok prošlost „više nije“ kao sada, a budućnost „još nije“ kao sada.“(Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 40.) Što to drugo znači negoli da je „kraj povijesti“ pitanje odnosa onto-logičke i kronologijske vremenitosti same povijesti koja se ne može reducirati na ono što je bila glavna ideja Bergsonova pojma vremena, naime trajanje (durée). Povijest je svagda epohalni horizont zbivanja odnosa između bitka, bića i biti čovjeka (povijesnoga sklopa) za razliku od svih ovako ili onako mišljenih redukcija u filozofiji i znanstvenoj kozmologiji (Bergson i Einstein). Filozofija je istodobno za Hegela apsolut kao refleksija i povijesno zbivanje apsolutnoga duha u vremenu, pa povijest filozofije za razliku od povijesti umjetnosti i povijesti religije ima primat u shvaćanju duhovnoga bitka čovjeka zbog toga što čovjek nije biologijski, ni psihologijski, a ni antropologijski uspostavljen kao sklop života-duše-duha, već se povijesno konstituira kao egzistencijalni nabačaj slobode. Otuda za razliku od trajanja koje sa sobom povlači pitanje tzv. prolaznosti vremena kao tijeka ili toka zbivanja, Hegel misli vrijeme iz onto-logičke strukture onog „fundamentalnoga platonizma“ kao apsolutnu ideju. Apsolutni duh mora „pasti u vrijeme“ ne kao u prazni prostor fakticiteta zbivanja, već kao u epohalni horizont osmišljavanja bitka kao takvoga. U tom smislu Hegelova postavka o „kraju povijesti“ ne odnosi se samo na kraj umjetnosti kako je to izveo u Predavanjima iz povijesti estetike jer umjetnost više ne odgovara na najviše duhovne potrebe čovjeka u doba vladavine apsolutne znanosti (duha), nego pogađa istom mjerom i religiju i filozofiju (područje ljudskoga doživljaja svetoga i područje čiste refleksije kao takve). Nije, dakle, riječ o nečemu što bismo mogli razriješiti otklanjanjem ove Hegelove postavke tako da ju proglasimo „apokaliptičkom“, a zbiljsko stanje navodno dokazuje činjenice protiv Hegela jer kvantitativno govoreći nikad više umjetnosti, religije i filozofije, iako je sadržajno i kvalitativno stvar njihove protežnosti ispod razine Hegela u gotovo svim pokušajima njegova „prevladavanja“. Kako Sutlić objašnjava postavku Hegela o „kraju povijesti“? „Prava vremenitost spada u poklapanje onto-logičke strukture objektivnog duha s vremensko-prostornom zbiljom. S obzirom na aktualitet država, to je još uvijek jedno „treba“, jer ni u jednoj državi nije ostvareno u potpunosti. Tek kada će se vremenitost i prostornost kao izvanjska zbilja poklapati s unutrašnjim kretanjem dijalektičko-spekulativnog niza kategorija onto-logike objektivnog duha, kada će se ideja i zbilja posve, do istovetnosti poklapati, onda je ꟷ po svojoj unutrašnjoj mogućnosti ꟷ za nas, prema Hegelu, povijest gotova. No ona je gotova već u pojmu; radi se dakle (jer unutrašnja pretpostavka postoji) samo o realizaciji pojma, o tome da se unutrašnjost i vanjskost moraju identificirati. Na tome je putu čitava svjetska povijest.“ (Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 40. Zaboravlja se „danas“ u doba realizirane vladavine kibernetike u pojmu tehnosfere da Hegelov „kraj povijesti“ nije nikakva spekulativno-refleksivna fantazma njemačkoga idealizma. Posrijedi je događaj dokidanja cjelokupne ideje zapadnjačke metafizike i pojma svrhovitosti same „svjetske povijesti“ koja se sasušila kao Duchampovo sušilo za boce u jednolikome zbivanju apsolutnoga aktualiteta tehnoznanstvene produkcije ne više bitka i bića, već čistih kontingencija kao informacija za svakidašnju uporabu unutar pragmatike znanja. Podrijetlo ili genealogija filozofijskoga pojma tehnosfere kojeg uvodim u svoja promišljanja suvremenosti nakon „kraja povijestI“ uz Heideggera, Deleuzea, Whiteheada i Simondona nedvojbeno vodi do samoga Hegela. Vanja Sutlić je to, dakle, još 1968/1969. uvidio i precizno pokazao jezikom pretkazanja vremena koje više nema ništa ni onto-logičko niti teo-logičko, već samo i jedino ono što proizlazi iz biti tehno-logike. Evo tog zaključnoga citata iz njegovih ondašnjih Predavanja o Hegelu. “Kad se trudimo suvremeni svijet vidjeti kao uniformiran i posredovan samim sobom, i kad smatramo da su sve fiksne supstancije postale funkcijama, štoviše dalje od funkcija, indiciranjima, da je sve osebično, bez obzira na to nastupa li kao stvar ili kao osoba, izgubilo svoju stabilnost i jest još samo po kretanju cjeline, onda ustvari ne govorimo ni o čemu drugom nego o svijetu koji je realizirao ovu misao totalne refleksije. I to je još jedan put do toga da u Hegelu vidimo filozofa ovoga svijeta totalnog funkcioniranja i operacionaliziranja svega, totalnog indiciranja svega svačim i totalnog raspolaganja svakog svime za sve. Ovu misao refleksije treba formalizirati do tog stupnja i ogoliti je tako da Hegelovu filozofiju ne pokriju određenja kao što su duh, apsolut i ideja, koja njegovu filozofiranju još uvijek daju teološki karakter, nego da do izražaja dođe upravo onaj nerv, ona dinamika koja iz Hegelova mišljenja čini anticipaciju tehnološkog mišljenja.” (Vanja Sutlić, Predavanja o Hegelu (1968-1969), Institut za filozofiju, Zagreb, 2016., str. 100. (Prir. Damir Barbarić) 3. Kraj principa individuacije Anticipacija onog što Sutlić naziva „tehnološko mišljenje“ Hegel je zadobio tako što je čitavu zapadnjačku metafiziku u onto-logičkome smislu shvatio kao zadaću i smisao povijesti koja u svojoj posljednjoj svrsi postaje krug krugova sjedinjene mudrosti kao znanosti (sophia kao episteme). Zbog toga je od samoga početka njegove misaone nakane bilo bjelodano kako se svekolikome kaosu slijepoga slučaja mora suprotstaviti filozofija koja počiva na ideji aposluta kao refleksije. Tek otuda je moguće u luku od Fenomenologije duha do Enciklopedije filozofijskih znanosti sagledati kako je napredak u svijesti o slobodi neupitno i razvitak u „tehnološkome mišljenju“ bez kojeg Zapad tone u bezdan ravnodušja spram smisla bitka uopće. Čini mi se da je Sutlić u svojim promišljanjima Hegela dospio do toga da je mogao njegovu zadaću i stvar mišljenja odrediti začecima povijesnoga mišljenja ponajprije stoga što je filozofija povijesti kao bit cjelokupne zapadnjačke civilizacije ništa drugo negoli autentični „pronalazak“ Zapada od Grka do suvremenosti. Sve „velike priče“ o tzv. povijesnim narodima i njihovu poslanstvu u svjetskoj povijesti koja je za Hegela krajnje radikalizirano povijest carstava od Grka i Rimljana preko Orijenta do uloge Engleske i Njemačke u moderno doba vladavine europskoga duhovnoga kruga samo su realizacija političkoga i politike kao događanja u kojem znanost povijesti i iskustvo slobode postaju u dijalektičkome shvaćanju prevladavanja/ukidanja (Aufhebung) nužne artikulacije onog što stoji iza ove veličajne „tehnodiceje povijesti“. To nije ništa drugo negoli apsolutna znanost (svjetskoga) duha koja se realizira u zbiljskome pojmu samoga „svijeta“ kao refleksivne konstrukcije. „Što je to uopće ─ apsolut? Nema dvojbe da je to ono što proizlazi iz biti metafizike kao uspostavljanja mišljenja koje ne misli o predmetnosti predmeta u smislu Husserlove noeme kao intencionalne svijesti, jer bi to značilo da je mišljenje neka stvar, biće, puko nešto u smislu aliquid ens. Apsolut je ono što mišljenju u njegovoj posredovanoj neposrednosti omogućuje da reflektira o samom činu mišljenja kao teoretskom, praktičkom i poietičkome djelovanju. Apsolut, nadalje, pretpostavlja jedinstvo kategorijalno-pojmovnoga sklopa u kojem supstancija postaje subjekt i to procesualno, jer je početak mišljenja za Hegela označen time što su i bitak i ništa ono isto. Na to ćemo se još vratiti i nastojati pokazati konzekvencije ovog ontologijskoga stava za razumijevanje apsolutnoga karaktera kraja metafizike kao enciklopedije filozofijskih znanosti. Za sada se zadržimo na pojašnjenju sinonima kojima se određuje pojam apsoluta. Pozovimo se pritom iznova na Heideggera, koji smatra taj pojam ključnim za nakanu cjekokupnog njemačkoga idealizma od Kanta, Fichtea, Shellinga do Hegela. Uglavnom, to je pronađena riječ-pojam koji omogućuje onto-logički karakter metafizike uopće, a Hegelu uz to daje još veće mogućnosti mišljenja unutar i izvan putanje određene još od Aristotela preko srednjovjekovne skolastike do Decartesa, Spinoze i Leibniza. Naime, apsolut proizlazi iz logičko-temporalnog ustrojstva bitka u horizontu beskonačnosti i vječnosti.“ (Žarko Paić, „Tehnosfera kao apsolut? Hegel i kraj metafizike“, u: Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam, Mizantrop, Zagreb, 2023., str. 179-180.) No, apsolut je čista aporija metafizičkoga mišljenja i na njegovu tlu. Razlog leži u tome što je posrijedi mišljenje koje sebe misli tek s pomoću refleksije koja je svagda istodobno razmišljanje „o“ svijetu i njegovo negiranje, razmatranje svijeta kao „slučaja“, da to kažemo u maniri Wittgensteina, i njegovo negiranje. Apsolut je apsolutno mišljenje samoga apsoluta, dakle, čista tautologija kao misaona konstrukcija koja se razvija u vremenu i stoga ima karakter onto-logički pojmljene povijesnosti. Kada sve to imamo u vidu, onda je Sutlićeva analiza Hegelova „principa individuacije“ ono što tek „danas“ ima svoju načelnu novost jer je pojam singularnosti u smislu pojedinačnosti i univerzalnosti kao sinteze postao zaslugom poststrukturalizma u mišljenju Gillesa Deleuzea i digitalnoga konstruktivizma zrak kojeg udišemo. Uostalom, temeljna postavka posthumanizma govori o „kraju povijesti“ kroz ideju eshatologijski dosegnute tehnološke singularnosti koja sve sjedinjuje: i duh i materiju, i kozmos i mikrokozmos, i kreacionizam i spiritualizam. No, ovaj „princip individuacije“ u Hegela pokazuje kako se ono opće i pojedinačno u svjetskoj povijesti nužno prelama kroz posebnost. „…smisao konačnoga je u tome da se prevladava i postaje beskonačno. (…) Princip individuacije koji nam se tu nadaje jedan je od najtežih filozofijskih problema uopće i on se u različitim modificiranim oblicima javlja od početaka zapadnjačke metafizike do danas. (…) Princip individuacije je u metafizičkom okružju uvijek hiletički, a ne formalni moment (tako je npr. kod Aristotela); drugo, to je egzistencijalni, a ne esencijalni moment ꟷ da nešto jest, a ne što nešto jest (primjer: ono što je neki čovjek kao čovjek, zajedničko je svim ljudima, ali ljudi su međusobno ipak različiti i pitanje je otkuda ta razlika).“ (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 54.) Ako se Hegelova „anticipacija tehnološkoga mišljenja“ kako ju je odredio Vanja Sutlić shvati i kao razrada „principa individuacije“ na kraju metafizičke sheme zapadnjačke povijesti, vidjet ćemo da je „fundamentalni platonizam“ kojeg provodi Hegel u ideji apsolutnoga duha kao sustavno raščlanjene povijesti pojma (refleksije) ono što je gotovo neprobojno utemeljenje povijesti polazeći od znanstvene logike konstrukcije ne više bića kao bića, već bivanja (Werden) kao stanja promjene bića. Iako je, kako kaže Sutlić dalje u raščlambi „principa individuacije“ upravo Nietzsche „učinio prvi korak u tom pravcu da se princip individuacije misli sâm, van metafizičke pozadine, i to tako da se sve što jest razmatra kao „poredak po vrijednosti“ (Rang-Ordnung), tako da razlika, a ne zajedništvo, postaje centralni problem.“ (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 54.) Sve je to samorazumljivo u kontekstu razračunavanja mislioca prevladavanja metafizike kao što su Marx i Nietzsche te Heidegger. No, problem je u tome što je upravo to tzv. tehnološko mišljenje, koje nazivam tehnosferom, istodobno i ono što Sutlić ne razmatra u svim konzekvencijama. Ono je, naime, najavljeni kraj principa individuacije jer razlika zajedništva i razlike više ne proizlazi ni iz esencijalnoga razumijevanja ideje povijesti, a niti iz egzistencijalnog nabačaja ljudske slobode kao singularnog događaja. Tehnosfera, naime, nije više ono što se pojavljuje kao povijesno-epohalno stanje „principa individuacije“ ni „odozgo“ (univerzalno) ni „odozdo“ (singularno). Umjesto toga, sam je princip razlikovanja svjetova prirode i duha, transcendencije i imanencije onkraj metafizičkih granica ideje i pojave, bitka i bića, božanskoga i ljudskog. Jedini je princip na kojemu počiva transklasična logika tehnosfere onaj tehnološke singularnosti koji nadilazi i „štostvo“ (quiddittas) i „dastvo“ (quoddittas) bitka uopće. Štoviše, tehnosfera počiva na onome što više i nije princip, već tautologijska performativnost onoga što je samoproizvodnja apsoluta drugim sredstvima (autopoiesis). (Žarko Paić, Tehnosfera, sv. I-V, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018-2019.) Riječ je o „principu transindividuacije“ kojim se ono živo razlikuje ne više od mrtvoga, već samo od umjetnoga, ali i ta je razlika u svojoj „esencijalnosti“ ne-bitna zbog toga što je prostor-vrijeme izvedbe tehnosfere u okviru onoga što Deleuze u Razlici i ponavljanju (Différence et répétition) naziva „virtualnom aktualizacijom“. (Gilles Deleuze, Différence et répétition, PUF, Pariz, 2011.) Apsolut se, dakle, s Hegelom pojavljuje kao početak „kraja principa individuacije“ iz jednostavnog razloga što je u apsolutnome pojmu ukinuta suprotnost subjekta i objekta. Nakon Hegela svi povratci tzv. subjektu (revolucije, etike, ekologije, politike, kulture itd.) nisu samo kardinalni promašaji njihovih zaastupnika u rasponu od neokantovstva do neohegelovstva pa sve do neomarksističkoga lakanizma, već i pokazatelj kako se nakon Nietzschea ne može ustrajavati više do iznemoglosti na „principu razlike“ bez uvida u ono što je Vanja Sutlić postavio kao pitanje: otkuda uopće potječe ta razlika? U doba tehnosfere sve postaje apsolutna singularnost onkraj razlika biti i egzistencije, temelja i bezdana. Stoga je moguće kazati da je uz Heideggerovo razračunavanje s Hegelovim „fundamentalnim platonizmom“ jednako tako na najvišoj razini spekulativnosti uopće analiza Vanje Sutlića koja uvodi u suvremenost i filozofijski diskurs upravo ono što je tako fatalno izostalo u gotovo svim interpretacijama smjernih i filologijski vjernih „hegelijanaca“ različitih duhovnih profila. To je toliko jednostavno i toliko čudovišno što proizlazi iz Hegelova mišljenja apsoluta kao refleksije u znanosti povijesti i iskustvu slobode. Što je to drugo negoli onto-tehno-logika kraja povijesti kao posljednje svrhe svekolika zbivanja ljudske slobode u njezinoj singularnosti i faktičnosti razlika u zajedništvu. No, smisao povijesti sveden na posljednju svrhu tehnološkoga mišljenja ꟷ nije li to inherentni nihilizam čitave povijesti metafizike kao sudbine Zapada od početka do kraja njegova nesvodiva duhovnoga putovanja?

February 10, 2026
Jezik kao moć ludila

Jezik kao moć ludila

1. U Velikoj strankinji Michel Foucault istražuje neraskidivu vezu između ludila, jezika i rođenja moderne književnosti. On tvrdi da je povijesno gledano diskurs ludih bio ušutkan medicinskim i društvenim razumom. Književnost tada postaje prostor gdje ta “tišina” konačno može progovoriti, nudeći fiktivni glas onima koji su isključeni. Pritom Foucault definira ludilo kao “ogledalo jezika”. Za njega moderna književnost nije samo narativ, već prostor u kojem jezik promatra sebe, testirajući vlastite granice na isti način na koji ludilo prkosi strukturama razuma. U analizi autora poput Artauda, ​​Roussela i Sadea kako bi pokazao kako njihovo pisanje koristi “jezik u ludilu” dolazi do zaključka kako tajjezik nije patološki, već transgresivan. Njegov je zadaća kršiti konvencije kako bi došao do “izvanjezične” istine koju običan jezik ne može shvatiti. Ludilo i književnost dijele “iskustvo izvanjskoga”. Oboje postoje na granici onoga što se može reći, gdje jezik riskira da se izgubi ili da se beskrajno ponavlja, a da se nikada ne ustali u fiksnome značenju. U napomeni niza urednika saznajemo da je filozof sudjelovao u pet radio emisija u sklopu serije na RTF France III national. Naslovi su emisija bili, a emitirale su se pet tjedana uzastopno, „Ludilo i slavlje“ ( 7. siječnja 1963.), „Šutnja luđaka“ (14. siječnja 1963.), „Progon“ (21. siječnja 1963.), „Tijelo i njegovi dvojnici“ (28. siječnja 1963.) i „Poludjeli jezik“ (4. veljače 1963.). Zanimljivo je da je sam Foucault izabrao dijelove iz različitih književnih djela, od Shakespeareova Kralja Leara i Cervantesova Don Quijotea kao i korespondencije između Antonina Artauda i Jacquesa Rivièrea 1923-1924. godine, koje su glumci čitali naglas tako da je emisija imala i posve sublimni ugođaj slušanja vrhunske književnosti. Reći ću bez ustručavanja, kao davni poklonik radijskoga začaravanja ovog svijeta kroz ljepotu tišine i suzvučja duhovnoga života, bilo je to doba kad je glas imao posvemašnji primat nad slikom, a i sam se jezik dovinuo do najvećih vrhunaca u iskazivanju smisla ljudske egzistencije. To je doba minulo i možemo ga se samo sa sjetom i nostalgijom prisjećati. I to je bolje negoli pasti u ravnodušnu agoniju zaborava. 2. U razgovoru s Jeanom Doatom, „kazališnim i televizijskim čovjekom“, već na počecima dolazi do nečega što je naizgled krajnje začudno za Foucaulta, suvremenoga nastavljača Nietzscheova mišljenja prevladavanja nihilizma kroz estetsko opravdanje samoga života. On, naime, nasuprot Doatovu sudu o dionizijskome podrijetlu i nastanku kazališta tvrdi da je posrijedi njegova apolonska narav. Kako je to uopće moguće: zar je kazalište ekstaza racionalnosti i prijepis filozofije u sam život umjetničkoga prikazivanja i predstavljanja? Da bi dokazao svoju „skandaloznu“ postavku, Foucault predlaže jedan eksperiment koji se sastoji u slušanju prizora iz Kralja Leara u kojem je riječ o onom znamenitome „prizoru ludila“. Što to znači? Ništa drugo negoli da je posrijedi „iznimno usamljen izraz posve tragičnog iskustva ludila. Ono je bez premca, bez ikakva premca u kulturi poput naše, jer naša je kultura u biti uvijek nastojala držati ludilo po strani i gledati na njega pomalo izdaleka, uvijek opravdavajući taj pogled ꟷ usprkos povremenim znakovima dobrostivosti ꟷ komičnim.“ (str. 41) Drugi je prizor koji predlaže Foucault izveden iz Cervantesova jezika, kad tvrdi da se tragičnost „Don Quijotea ne nalazi u samome ludilu, ona nije dubinska snaga njegova jezika.“ (str. 41) U čemu je bit ove razlike i fatalne srodnosti između Leara i Don Quijotea? Naprosto u tome što Lear biva svjestan da kreće na stazu posvemašnje mahnitosti s koje nema povratka, dok se naprotiv sam bistri vitez od Manche „preobraća“ iz svoje zaluđenosti viteštvom kao iluzijom stvarnosti i na smrtnoj postelji postaje „normalan“ umrijevši gotovo kao i svi drugi njegovi suvremenici. Drugim riječima, u prvome slučaju sve je fatalnost djelovanja onog što uništava ljudsku volju=slobodu za djelovanjem na preokretu vlastita života, a u drugome se ludilo nadvladava naglim preobraćenjem na iskustvo razuma s kojim slijedi druga fatalnost, ona neumitne smrti glavnoga junaka svjetske književnosti uopće. Na jednom mjestu Foucault dolazi u svojim razmatranjima odnosa ludila i jezika kao biti književnosti u odnosu na tzv. pravu stvarnost do ključnih postavaka koje sada opravdavaju onu početnu anti-ničeansku tvrdnju o nastanku kazališta iz duha apolonskoga uma. Da bi dokazao svoju vodeću postavku o povijesti ludila u doba klasicizma, kako inače glasi naslov njegove briljantne knjige (Folie et Déraison: Histoire de la folie à l’âge classique, Gallimard, Pariz, 1961.), on tvrdi kako će „tijekom cijelog razdoblja klasicizma luđaci biti dijelom društvenog krajolika koji može poslužiti jedino za pobuđivanje skeptičkog nemira: najzad, možda sam i ja sam lud, ali nemam o tome pojma jer ludilo je nesvjesno, pa ako su i svi ostali ludi, nemam načina saznati jesam li ili nisam.“ (str. 45) Nije li to važnije od prave istine o biti psihijatrije i njezina tretmana pojma ludila u dugovjekoj praksi Zapada od klasicizma, kako vremensku epohu nastanka modernosti imenuje sam Foucault? Jer to samo pokazuje da je metafizička realizacija jedinstva ideje i zbilje u samome životu uvijek pitanje: tko odlučuje o suverenosti života kao mjerodavne ideje stvarnosti ꟷ razum ili ono što proizlazi iz njegova pred-refleksivnoga temelja, a što nužno ima ipak mahnite dionizijske tragove? Ludilo je nesvjesno, kakva moćna formulacija! Ali to neće biti mlin na vodu nove psihoanalize Jacquesa Lacana koji u svojem XI. seminaru naslovljenom Četiri temeljna pojma psihoanalize također u istom tonu kaže: „Bog je nesvjestan.“ Problem koji otvara Foucault u ruhu radijske emisije s izabranim tekstovima književne klasike o biti ludila jest ipak navlastito trans-lingvistički. Postavka kako je jezik temeljni Označitelj ljudske povijesti u njezinim epohalnim okvirima djelovanja u poznatome sklopu znanje/moć postaje odlučujuća ne iz svoje „racionalnosti“, već iz onoga što se naziva suprotnim u odnosu na vladavinu razuma, ne i uma, ako tu razliku mislimo iz horizonta njemačke spekulativne dijalektike (Verstand vs. Vernunft). Dakle, Foucaulta zanima kako je čudovišnost „abnormalnosti“ ne nešto samo po sebi „prirodno“ i stoga rezultat faktičke nužnosti biološke razlike u ljudskoj egzistenciji (netko je razuman, a netko nije, što nije rezultat njihova IQ, nego razlike u egzistencijalnome odnosu spram života kao takvoga), već kontingencija genealogije moći koja one Druge tretira kao „luđake“ polazeći od njihove utjelovljenoga jezika onkraj granica stvarnosti stvorene iz vladavine razuma kao apsolutnoga suverena bez zemlje. Usput, možda će biti od posebne vrijednosti navesti nekoliko rečenica zapažanja najznačajnijeg francuskoga povjesničara 20. stoljeća, Fernanda Braudela koji je otvorio sa svojom školom Analista posve drukčije mogućnosti shvaćanja povijesti i otuda historijske znanosti, i to o Foucaultovu djelu Povijest ludila u doba klasicizma neposredno nakon njezina izlaska. „Ali ovo opsežno djelo uključuje daleko više od povijesti: ono sadrži viziju svijeta i čovječanstva, „filozofiju“, onu samog Michela Foucaulta, eksplicitno predstavljenu kroz demonstraciju koja, štoviše, obuhvaća daleko više od klasičnih stoljeća, veselo ih preplavljujući jer svoj poticaj crpi s kraja srednjega vijeka i lako se proteže na glavna djela Nietzschea, Van Gogha, Artauda… Suvremena psihijatrija također pronalazi svoje mjesto u ovoj uređenoj, složenoj i briljantnoj igri, kojoj iznimno istraživanje jezika dodaje zavodljive kvalitete koje se rijetko nalaze u drugim djelima.“ (Fernand Braudel, „Trois clefs pour comprendre la folie à l’époque classique[note critique] Michel Foucault, Folie et déraison: Histoire de la folie à l’âge classique, Collection «Civilisations d’hier et d’aujourd’hui», Annales, God. 17, br. 4/1962., str. 741-762.) Braudel je jasno vidio kamo to Foucault, unatoč disciplinarnih granica povijesti i drugih znanstvenih područja društvenih i humanističkih znanosti, smjera s ekscesnim i krajnje subverzivnim razotkrićem onoga što je u zapadnjačkoj civilizaciji ostavljeno postrance, gotovo na razini teoretske zazornosti i marginaliziranja. Ludilo kao jezik nije samo druga strana abnormalnosti društvenih odnosa koji u sebi nose klice razornosti i nasilja inherentnoga povijesno-epohalnome razvitku onoga što će kasni Foucault nazvati disciplinarnim društvom onkraj granica političke artikulacije države kao instrumenta pokoravanja slobode pojedinca višoj instanciji Moći. U Velikoj strankinji susrećemo se s daljnjim obrazloženjem istoga iz već spomenute knjige koja će biti paradigmatskom za obnavljanje interesa za sudbinom prokletih genija i književnih „luđaka“ koji su obilježili svojim transgresivnim postupcima povijest moderne književnosti. Jedan od njih je ujedno i paradigmatski slučaj za sve već rečeno ꟷ Antonin Artaud. (v. https://www.litteris.com.hr/knjige/paic-antonin-artaud-sunce-i-mahnitost/ i posljednje poglavlje https://zarkopaic.net/blog-post/masinerija-pisanje-tijelo/ ) 3. Zašto je jezik ludila upravo tih prekretnih 1960ih godina postao nezaobilaznim mjestom promišljanja i novoga iskustva s pojmovima psihijatrije i alternativnoga života u društvima kasnoga kapitalizma s vodećim sloganima potrošnje i spektakla? Naravno, nije posrijedi samo francuska filozofija i kultura u cjelini, već i talijanska, američka, kad antipsihijatrija Ronalda D. Lainga i Franca Basaigle postaju istinska toponomija slobode i demokratskoga odnosa spram izoliranih i prokazanih Drugih, Bilo je to razdoblje revolta i refleksije ne samo pojma ludila u društvima represivne tolerancije u njihovu pokoravanju neoimperijalnim osvajanjima i ratovima poput onog u Vijetnamu, da se poslužimo izrazom Herberta Marcusea, već i drukčijeg načina iskustva svakodnevice izvan službe medijskoj proizvodnji „istine“ i poželjnoga „stila života“. U Velikoj strankinji Michel Foucault to duhovno iskustvo suočenja s istinom o Drugome iz horizonta „ludila jezika kao moći“ izvodi na sljedeći, uistinu dojmljiv način. „Stoga se postavlja pitanje: zašto je taj jezik ludila danas odjednom dobio na važnosti? Otkuda sada, u našoj kulturi, takvo živo zanimanje za sve te riječi, sve te nesuvisle, besmislene riječi koje možda u sebi nose i mnogo veće značenje? Mislim da možemo reći sljedeće: mi, u biti, danas više ne vjerujemo u političku slobodu, a osim toga san, famozni san razotuđena čovjeka, sada je postao smiješan. Od toliko tlapnji, što nam je preostalo? E pa, pepeo nekoliko riječi. Stoga se za nas, današnje ljude, ono moguće više ne nalazi u stvarima, ljudima, povijesti ili institucijama, nego u znakovima.“ (str. 66) E, to je upravo baš to! Svijet ludila je postao jezik znakova. I kad Foucault gotovo razočarano kaže kako nestaje „sloboda koja još postoji samo u riječima…“, preostaje stoga jedino ovo: „Jezik je naš jedini resurs, naš jedini izvor.“ (str. 67) Nije stvar u tome da je doba ganuća spram patnje Drugih ono što pogađa i iskustvo patnje samoga ludila singularnoga pojedinca, a o čemu nam upravo Artaud svjedoči svojim životnim djelom pisanja iz perspektive razračunavanja s paranoidnom shizofrenijom kojom je bio obuzet do smrti. Posve suprotno, jezik ludila je „labirint nerazumnosti“ koji nadilazi granice i razuma i uma i možda bismo mogli baš zbog toga početi misliti izvan ničeanske artističke metafizike po kojoj je kazalište nastalo kao rezultat dionizijske svetkovine ludila kao bezdana samoga života, ali i protiv fukoovske izokrenute misli da je kazalište stvar apolonskoga razuma bez kojeg ne možemo dospjeti do tajne samoga jezika ludila. Oboje su možda proigrane i izigrane postavke da je nastanak određujući ne za nestanak vladavine jezika kao vrhovnoga Označitelja, već za metamorfozu iz jezika kao moći ludila u sklop slikovnoga iskustva svijeta kakvu je upravo Artaud u svojim crtežima-subjektilima otvorio kao novu mogućnost promišljanja vlastite patnje i slobode tijela u umobolnici u Rodezu na ishodu jedne mahnite epohe koja se survala u vlastiti bezdan razdora i apokalipse. Jezik još preostaje možda jedino ono spasonosno što nas čuva i od ludila i od moći, ali samo onda kad je dosegnuta apsolutna sloboda šutnje na kraju svega što se još može i mora reći. Ništa više od toga!

February 9, 2026
Pisanje kao fantazmagorija apsolutne žudnje

Pisanje kao fantazmagorija apsolutne žudnje

1. U djelu La Grande Étrangère (Velika strankinja), zbirci Foucaultovih predavanja i radijskih emisija o književnosti, Markiz de Sade zauzima središnje mjesto kao figura koja označava radikalni prijelom u zapadnoj misli. Foucault analizira Sadea kroz nekoliko ključnih postavki koje ćemo ovdje sažeto iznijeti da bismo u nastavku prešli na analizu njegovih temeljnih pojmova kojim pristupa de Sadeovom subverzivno-transgresivnome shvaćanju književnosti. Književnost kao destrukcija: de Sadeov rad on vidi kao “destruktivnu silu” koja negira povijest zamjenjujući njezine linearne početke i završetke beskonačnim ponavljanjem žudnje i nasilja. Utemeljitelj moderne književnosti: Iako de Sade kronološki pripada 18. stoljeću, Foucault ga smatra ocem moderne književnosti jer njegovo pisanje postaje prostor transgresije—mjesto gdje se jezik sukobljava s važećim društvenim i moralnim diskursima. Sveza pisanja i zločina: U predavanjima iz 1970. u Buffalu, Foucault istražuje kako de Sade povezuje čin pisanja sa zločinom i žudnjom. Ovo razmatranje služi kao uvertira za njegove kasnije analize moći i znanja u djelima poput Nadziranja i kažnjavanja. Negacija i istina: Foucault detaljno analizira “kompleksnu seriju negacija” u de Sadeovu pismu, tvrdeći da on koristi maštu kako bi potkopao samu prirodu istine i znanja. Sade je za Foucaulta utjelovljenje “velike strankinje”—književnosti koja odbija biti definirana ili ukroćena, ostajući trajno izvan dosega tradicionalnoga razuma. 2. U napomeni niz urednika ove knjige sažeto se naznačava kako je Foucault u svoja dva predavanja na Sveučilištu u Buffalu ožujka 1970. godine posvetio pozornost analizi de Sadeova romana Nova Justine i to stoga što je „roman u cijelosti ispisan u znaku istine.“ (str. 169) Kao i u slučaju predavanja 1964. godine o „Književnosti i jeziku“ koji smo protumačili u jučerašnjem blogu, i ovdje je predavanje o de Sadeu održano u dva dijela. Prvi je usmjeren na odnose istine i žudnje u de Sadeovim tekstovima, dok je drugi dio onaj koji pretkazuje sklopove problema iznijete u knjizi Poredak diskursa s naglaskom na kritici kriterija prihvatljivosti i identifikacije onog što se u svakome razdoblju shvaća kao „kategorizacija i opća organizacija znanja. (str. 170) Naravno, to je razdoblje 1960-1970ih godina kad je strukturalizam i poststrukturalizam ne samo nova epistemologija i metodologija u razvitku društvenih i humanističkih znanosti. S njima se povezuje iskustvo drugačijeg čitanja povijesno ozakonjenih tekstova moderne tradicije osporavanja i revolta spram konzervativizma i patrijarhalnosti, te se upravo figura de Sadea pojavljuje u djelima Klossowskoga, Bataillea, Lacana kao i Foucaulta onim prekretnim mjestom rastemeljenja metafizike uma s pomoću jedne radikalne „libidinalne ekonomije“. Ono što de Sade predstavlja za novo teorijsko mišljenje u Francuskoj jest ponajprije simbol „protumoderniteta“, a Foucault će ga „pretvoriti u narednika seksa, promotora disciplinskog erotizma koji prati širenje instrumentalne racionalnosti.“ (str. 170) Nije li krajnje neobično u najmanju ruku da Foucault u de Sadeovoj književnosti kao i u duhu vremena 18. stoljeća vidi temeljni problem diskurzivnoga razotkrivanja istine. Naime, ovdje se isprepliću pojmovi istine i stvarnosti onog što uobičajeno nazivamo „pravim životom“. No, ako je „načelo vjerodostojnosti“ ono što krasi romane 18. stoljeća, kako odrediti postupak književnoga artikuliranja istine ukoliko je taj „pravi život“ njezina ishodišna točka promatranja i razmatranja? Jasno je da je to razdoblje koje su s pravom naziva epohom racionalizma ono koje slijedi logiku prirodnih znanosti i novovjekovne tehnike i to se razabire u nastanku filozofijske estetike kao i nastanka prosvjetiteljskoga mišljenja koje ima u vidu radikalnu kritiku religije i monarhijskoga poretka države s idejom teritorijalne suverenosti. Za razliku od klasicizma, prosvjetiteljstvo je nužno usmjereno na oslobođenje istine iz same jezgre stvarnosti polazeći od raskrinkavanja svih opsjena nastalih iz ideologijske krinke ideja Boga, besmrtnosti duše i vječne prirode, o čemu svjedoče djela Voltairea, Diderota i D’Alemberta. No, ono što je pravo pitanje jest kakva je to istina koju Foucault pronalazi kao ključnu riječ/pojam de Sadeovih romana? „E pa, istina o kojoj govori de Sade ꟷ i mislim da su stvari ovdje još uvijek jednostavne ꟷ zapravo nije istina onoga o čemu pripovijeda, nego istina njegovih razmišljanja. Problem je romanopisca 18. stoljeća kako u formi vjerodostojnog uobličiti fikciju koja je u stanju ganuti, dok je de Sadeov problem kako pokazati istinu ꟷ pokazati istinu kao filozof, a ne pokazati istinu koja bi apsolutno bila vezana za ostvarenje žudnje. U romanu Justine riječ je o tome da se kroz upražnjavanje žudnje, kroz upražnjavanje dominacije, divljaštva i ubojstva, pokaže nešto što bi bila istina, pa ono što likovi govore dok sve to čine, ili nakon toga, ili prije toga, kako bi to objasnili ili se opravdali, to je ono što mora biti istinito. Drugim riječima, ono što mora biti istinito jest promišljanje, ona vrsta racionalnosti koju promovira to upražnjavanje žudnje…“ (str. 177-178) Istina, dakle, nije u onoj tzv. pravoj stvarnosti koju romanopisac poput de Sadea onda „prepisuje“ iz sklopa prirode i društva, dodajući tome svojim pisanjem samo ono što je književnim sredstvima metafore i simbola blisko iskustvu posebne vrste estetičkoga užitka. Ne, istina o kojoj govori Foucault proizlazi iz biti pisanja koje za de Sadea nije značilo tek pisanje romana i pripovjedaka, traktata i rasprava o transgresiji principa žudnje. Umjesto toga, značilo mu je pisanje ono što možemo nazvati fantazmagorijom apsolutne žudnje ali ne za tzv. životom u njegovoj „goloj stvarnosti“, već za ozbiljenjem razuma u samoj biti ove žudnje. To proizlazi iz paradoksa koji je iznimno važan za razumijevanje onoga što određuje bit racionalizma u književnosti i filozofiji 18. stoljeća. U čemu je taj paradoks? Foucault minuciozno pokazuje čitanjem Justine da kazna koja podnosi i koja joj dolazi u njezinoj kreposti nije kazna zbog neke pogreške u rasuđivanju. Njezina joj kazna dolazi nenadano, začudnim slučajem. „Uvijek intervenira slučaj, kaznu nikad ne determinira logična posljedica djela.“ (str. 181) Eto, u tome je stvar: singularnost događaja proizlazi iz kontingencije, a ne iz nužnosti. Kad se upustimo u analizu prosvjetiteljstva i racionalizma iz horizonta temeljnih kategorija suvremene tehnoznanstvene slike svijeta, a Foucault i čitav poststrukturalizam je u tome bio uzorno dosljedno istraživanje ovog paradoksa „vladavine principa razuma“, vidimo da iza toga stoji posvemašnji sustav ludila, zločina, tehnološke apokalipse, rastrojstva osjetila, nastanak biopolitike, rođenje moderne seksualnosti iz duha apsolutnoga društva nadzora nad ljudskom slobodom individuuma. Idemo li korak dalje, pa čak i izvan konteksta Foucaultove analize de Sadea, vidjet ćemo još nešto iznimno značajno za razvitak moderne književnosti i posebno tzv. romana ideja. Ako je razotkriće kontingencije u srcu racionalizma i književnosti 18. stoljeća, a to je i doba pred-revolucionarne ekstaze u kojoj se stapaju pobunjeni um i imanencija žudnje u samome tijelu radikalne subverzije religiozno ustrojenoga sustava društvenih pravila života, naprosto neotklonjiva činjenica, onda je još nešto karakteristično za pisanje i književnost posebno francuskoga romana ovog doba. Riječ je o pojmu konstrukcije, koji se pojavljuje i u spekulativnome mišljenju dijalektike njemačkoga idealizma (Kant, Fichte, Hegel i Schelling), ali i u francuskome racionalizmu s razotkrićem materijalnosti samoga tijela koje više ne potrebuje nikakvog transcendentalnoga Označitelja. Ono što je u filozofiji njemačkoga racionalizma bilo privilegijem pojma spekulativnosti i refleksije (uma), u francuskome se „slučaju“ pojavljuje kao teritorij oslobađanja apsolutne žudnje tijela. To je ono što će programatski odrediti svojim razmatranjem Jacques Lacan: Kant avec Sade. Eto, kontingencija (istine) i konstrukcija žudnje (za stvarnosti) proizvode književnost koja nije svediva na prijepis „Knjige prirode“, nego na „konstrukciju slučaja“ u kojem diskurzivni tekst sastavljen od traktata i eseja kao uvoda u „veliku priču“ i kao pratnje samih događaja iz logike njihova razumijevanja stvarnosti dovodi do pisanja kao fantazmagorije apsolutne žudnje. Foucault se posebno u svojoj analizi de Sadea zadržava na odlomku iz teksta Les Idées sur le roman da bi suprotstavio maštu i prirodu. Što to znači? Ništa drugo negoli da su njegove „konstrukcije“ kad je riječ o samoj biti stvaranja priče romana Justine ono što dovodi do viška „seksualne fantazmagorije“. Pisanje nije sredstvo za postizanje užitka koji nužno ima formu muške ili ženske masturbacije, već onaj način drukčijega, alternativnog života same mašte bez koje čovjek ne može biti duhovno biće stvaralaštva novih svjetova. „Pisanje jest načelo ponovljene ljudske naslade; pisanje je ono što (se) naslađuje iznova ili omogućuje da se ponovi. Hedonizam pisanja, pisanje kao ponovljena naslada na taj su način istaknuti, a za sve ono što je tradicionalno, u klasičnoj književnoj teoriji 18. stoljeća, bilo obilježje načela rastućeg zanimanja za pisanje, činjenice da se uvijek htjelo pripovijedati na način da se zanimanje stalno održava živim, de Sade pruža najradikalnije i najbesramnije seksualno načelo i korijen, a to je pisanje kao načelo stalnog ponavljanja spolne naslade.“ (str. 191) Sve to, kako dobro uviđa Foucault, nije, međutim, jedino ponavljanje u funkciji stalnoga oživljavanja užitka kao žudnje koja žudi sve više i sve manje se zadovoljava pukom dosadom ponavljanja istoga. Umjesto takve inercije, stvar mora smjerati sve većim i sve opasnijim probojem granica onog što se odvajkada smatralo nužnom granicom između zakona prirode i ljudske žudnje kao zločina protiv te i takve prirode koja u svojoj proizvodnoj stvaralačkoj mimezi donosi uvijek jedno te isto i to u liku „nedužnosti“ i „djevičanskoga izvora“. No, stvar je posve suprotna takvoj mistifikaciji iskona i nedužnosti. Markiz de Sade u svakom svojem djelu uspostavlja pisanje kao vrhunac produktivne žudnje za sublimnim objektom onkraj svih ljudskih granica koje postavlja razum. Zato je diskurzivni poredak teksta koji objašnjava „veliku priču“ romana kao što je Justine ili drame Filozofija u budoaru uvijek zapravo svojevrsna kritika Kanta i prosvjetiteljstva, univerzalnosti uma i njegovih „transcendentalnih iluzija“ kao što su ideja vječnosti i savršenosti Boga, besmrtnosti duše, nužnosti prirodnoga Zakona i same ideje prirode kao rađanja usmrtivih bića. Sve to je za de Sadea predmet kontingencije i konstrukcije pisanja kao fantazmagorije apsolutne žudnje u njezinoj težnji za istinom. Ništa od ove četiri ideje ne postoji u stvarnosti, već samo fikcije i nevjerodostojnosti iza kojih leži praznina institucionalne laži ljudske povijesti. Zato je istina u onome što rastemeljuje metafiziku iznutra, iz krvi i mesa nesputane tjelesnosti kojoj je potrebna izvanjska granica samo zbog toga što je čovjek biće posvemašnje neprirodnosti zasnovanoj na gorkoj istini onoga što leži izvan biti transgresije. A to je ono što Foucault u svojem predavanju, u drugome dijelu, pokazuje kao sublimnu točku same nemogućnosti da se o biti seksualnosti u de Sadea uopće govori. Da, to je naprosto tako. U de Sadeovim romanima predmeti njegova diskursa ne dotiču pitanje o biti žudnje i biti seksualnosti, Umjesto toga, sve je u znaku promišljanja o Bogu kao lažnome Označitelju svijeta, o prirodi i zakonima, društvenome ugovoru itd. (str. 203) Razlog je u tome što bi žudnja u svojoj alternaciji, nesvodivoj drugosti od logike instrumentalne racionalnosti bez radikalne kritike postojanja Boga, besmrtnosti duše, Zakona i prirode bila ostavljena da skapa u pastoralnoj simfoniji ravnodušja spram svijeta. I tako bi književnost ostala bez strasti i tjelesnosti koja pokreće čitav mehanizam ponavljanja i stvaranja novoga užitka ne u tekstu kako je to formulirao Roland Barthes, već u pisanju kao fantazmagoriji apsolutne žudnje. 3. Nije li iz Foucaultova razračunavanja s de Sadeom 1970. godine u ova dva predavanja ipak ono što ostaje za suvremenost razumijevanja književnosti izvan svake redukcije na njezinu funkciju i zadaću u društvu i kulturi nešto neporecivo. Nije to, da paradoks bude potpun, ono što smo u ovim refleksijama posebno analizirali slijedeći putanju Foucaultovih razmišljanja; naime, usmjerenost na književnost kao pisanje same fantazmagorije apsolutne žudnje. Ne, to je nešto posve drukčije od de Sadeovih opsesija sa seksualnošću u tekstu kao istini diskurzivnoga razmišljanja koje preteže nad stvarnim životom tzv. razvrata i zločina. Riječ je o književnosti kao destrukciji i o književnosti kao subverziji i moći. U oba slučaja književnost više nije ni autonomna niti heteronomna. Ona je carstvo jezika koji ruši pred sobom sve naslijeđene metafizičke fikcije i ostavlja na životu samo žudnju za apsolutom bez Boga i prirode bez Zakona. Ako je tome tako, je li to još uopće književnost koja priča „velike priče“ povijesti ili postajanje nečeg posve drukčijega od onoga što je sam Foucault odredio u predavanju o „Književnosti i jeziku“ 1964. godine sintezom knjige, jezika i djela?

February 8, 2026
Književnost počinje s Knjigom i poretkom transgresije

Književnost počinje s Knjigom i poretkom transgresije

1. Veliki i nadahnjujući sveučilišni predavači nisu uobičajenost poput susreta s nekim čovjekom na ulici čije lice zaboravljamo čim se odmaknemo na korak od njegove sjene. Oni dolaze poput meteora s neba, a njihove riječi izgovorene tiho ili gromko, ovisno o strasti i artikulaciji govora na jezicima kao odjeku uzvišenosti i unatoč velikome mnoštvu nebeskih platformi ipak postojanog babilonskoga tornja smisla postojanja, preostaju u svijesti suvremenika i u tišini ovjekovječene knjige kao neizbrisivi sedmi pečat na živoj koži svijeta. Njihova su predavanja događaji mišljenja i kazivanja i zato su jedini zbiljski trag u suvremenosti koju nikad ne može okrznuti ništa prolazno, jer je misao koja ih određuje uistinu nerazoriva. Osim Heideggera u 20. stoljeću čija predavanja od Marburga do Freiburga i dalje još uvijek izlaze u Sabranim djelima nakladnika Vittoria Klostermanna u Frankfurtu na Majni, a 103. svezak tome je dokaz objavljen 2025. godine naslovljen trodjelno „Raum und Zeit – Stimmung und Grundstimmung – Über Marx“, o čemu će uskoro biti ekstenzivno govora i na ovome blogu zvanom Kaos, predavanja Michela Foucaulta na Collège de France u Parizu, ali i mnoga druga koje je držao diljem svijeta po sveučilištima na određene teme, zaslužuju posebnu kritičku pozornost. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/mikrofizika-moci-male-povijesti/ https://zarkopaic.net/blog-post/seksualnost-bez-drugoga/) Ono što me je uvijek intrigiralo, baveći se njegovim glavnim pojmovnim sklopovima u okviru razumijevanja suvremenosti polazeći od povijesti filozofije i društveno-humanističkih znanosti kao povijesti diskursa koji je odredio zapadnjačko mišljenje i sam život u modernome društvu i njemu pripadnim raznolikim kulturama, jest uvid u smisao književnosti. Njegova analiza Baudelairea uz onu iz pera Waltera Benjamina bila mi je pritom uistinu rasvjetljujuća za obrise ideje autonomije slobode i ljudske egzistencije iz same biti modernosti uopće. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-profanome-osvjetljenju/ i https://zarkopaic.net/blog-post/modernost-izmedu-furije-napretka-i-dosade-ponavljanja ) U ovome razmatranju ograničit ću se na njegovo dvodjelno predavanje „Književnost i jezik“ koje je održao u Bruxellesu na Fakultetu Saint-Louis. Francuski urednici njegove knjige koju je na hrvatski izvrsno prevela Vanda Mikšić u izdanju Meandarmedia iz Zagreba, u svojoj napomeni uz predavanje upućuju na tzv. „neobičnu triangulaciju koju otkriva između jezika, djela i književnosti.“ (str. 87) I doista, ono što je ovdje „neobično“ nije ništa drugo negoli to da je pojam književnosti kojeg ima u vidu Foucault rezultat kasnoga procesa stvaranja autonomije subjekta koji nije vlasnik niti tvorac ni jezika, a ni djela, već je svojevrsni kreativni namjesnik ideje književnosti kao Knjige koja će početi svoju avanturu izgradnje modernosti i modernizma s idejom Mallarméove Knjige. U prvome dijelu predavanja Foucault navodi figure bez kojih nije moguće zamisliti njegova predavanja u 1960im godinama. Dakle, ovdje nemamo pred sobom onog kasnoga Foucaulta iz razdoblja predavanja o biopolitici, upravljaštvu (gouvernementalité), dispozitivu moći, kad minuciozno čita i nastoji objasniti zašto je kasnoantička parezija ključ za razumijevanje pojma društvene kritike i otpora javnoga intelektualca sustavnome državnome i društvenome nasilju nad slobodom pojedinca. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/parresia-vs-phronesis/ ) Umjesto toga, susrećemo se s figurama de Sadea, Cervantesa, Joycea, potom Prousta, Chateaubrianda, Racinea i Corneillea, te u drugome dijelu s mišljenjem jezikoslovca Romana Jakobsona zbog uvida u pojam „kodiranja jezika“ bez čega nema onog što će obilježiti francuski strukturalizam. Tekstovi sakupljeni u Velikoj Strankinji prvenstveno nude tekstove (zvučne zapise, razgovore) koji drugačije sugeriraju glavne teme 1960-ih koje su zaokupljale Foucaulta. Prvo, to je ludilo, i točnije, način na koji su određeni pisci pokušali preraspodijeliti odnos između ludila i jezika. Zatim, rođenje književnosti, koje se pojavljuje kao pukotina unutar novih pozitivnosti znanja, i konačno, predavanje o de Sadeu, čije pisanje romana Justine se čita u smislu njegova odnosa prema istini, diskursu i knjizi. Ovaj posljednji tekst artikulira, kao svojevrsni zaključak, određeni odnos Foucaulta prema književnosti. Predstavlja istinski prijelaz između de Sadove figure šezdesetih godina 20. stoljeća koja se, pod znakom trostrukoga čitanja Blanchota, Bataillea i Klossowskoga, pojavila kao veliki prekršitelj i stoga osloboditelj želje i određene ekonomije pisanja, i one sedamdesetih godina gdje de Sade, s „pedantnošću, ritualom, oblikom rigorozne ceremonije“ svojih scena, odmah poprima tužniju i civiliziraniju figuru diskurzivnoga određenja seksa. (v. o tome Stéphane Massonet, „Foucault & littérature“, Acta fabula: Revue de parutions, god. 15, br. 10, prosinac 2014. Foucault & la littérature (Acta fabula) / (Acta fabula) Dakle, što je to književnost za Foucaulta? 2. Već na samome početku predavanja Foucault pokazuje da ovo pitanje, od kojeg je i sam Jean-Paul Sartre izveo svoje shvaćanje angažiranosti kao projekta slobode iz horizonta egzistencijalizma kao nastojanja da se svijet mijenja ne samo politički i revolucionarno, nego i estetski kojeg ne vodi autonomija teksta, već onaj etički pokretač ozbiljenja slobode, jednakosti i pravednosti u otuđenome prostoru društvenoga sustava modernoga kapitalizma, zahtijeva obrat od onoga što o tome sude kritičari, ali i povjesničari i sociolozi. Književnost otuda postaje „svojevrsni prazni prostor koji se otvorio u književnosti, šupljina u koju bi se ona mogla smjestiti i vjerojatno sabrati cijeli svoj bitak.“ (str. 89) Ono što izaziva čitateljsku pozornost jest da se ovdje susrećemo s figurama i metaforama koje rabe mnogi francuski mislioci od Blanchota, Klossowskoga, Barthesa i Deleuzea. Riječ je o „pukotinama“ između-bitka i ništavila. Sve što pogađa ovaj među-prostor u kojem vladaju „pukotine“ između književnosti i jezika odnosi se na nešto naizgled „profano“ što razbija tlapnje da je književnost nešto „sveto“ i „uzvišeno“. Foucault, naime, tvrdi da je gotovo neporecivo da velika imena „književnosti“ poput Dantea, Cervantesa i Euripida nisu ono što pripada pojmu književnosti. Razlog je taj što ni u Grka, ni u srednjega vijeka, a ni na početku modernosti ne postoji „triangulacija“ ili „sveto trojstvo“ onoga što određuje književnost kao poredak diskursa ili sustav u kojem, rekao bi i Roland Barthes, možemo imati ono što književnost razlikuje od retorike, drame i poezije bez njihova smislenoga poretka značenja. Ono što je ključno za nastanak književnosti koja se izjednačuje s idejama modernosti u 19. stoljeću jest postojanje jezika i djela kao uvjeta mogućnosti govora o književnosti. Znamo da je 19. stoljeće već u najznačajnijem ranome djelu Michela Foucaulta kao što su to Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti iz 1960ih godina ishodište svega onoga što će pojam modernosti otvoriti kao prostor i vrijeme realizirane autonomije i vladavine poretka diskursa koje obilježava ona trijada bez koje ne možemo ni zamisliti prelazak iz ljudskoga u neljudsko, iz tehnike kao sredstva za život do tehnologije kao svrhe novoga ili drukčijega života. Ta je trijada u znaku pojmova jezika kao znanja/moći kroz sintezu znanosti i tehnologije u nastanku lingvistike, rada kao izvora modernoga kapitalizma i njemu inherentne znanosti političke ekonomije, te naposljetku života kao univerzalnoga kòda moderne znanostikao što je biologija. (v. Michel Foucault, Les mots et les choses: Une archéologie des sciences humaines, Gallimard, Pariz, 1966.) Iz te perspektive mišljenja koje sintetizira arheologiju i genealogiju na tragu Nietzschea, razvidno je kako književnost više ne može biti ostavljena da parazitira na referencijalnim okvirima mita (kao u antičkoj Grčkoj i Rimu u dramskim djelima Sofokla i u poeziji Horacija) ili srednjovjekovnoga odnosa spram Boga u pohvali religioznosti koja postaje sublimni objekt uzvišenoga jezika u strukturi teksta. Ona mora postati književni čin transgresije. Taj pojam, kao što je poznato, Foucault je preuzeo od Georgesa Bataillea u značenju prevladavanja granica onoga što je određeno primordijalnom zabranom i shvaća se ponajprije kao nemogućnost izlaska iz stanja granice i ograničenja. Utoliko je književnost u svojim permanentnim pomicanjimaove granice u 19. stoljeću od Mallarméa, Rimbauda, Baudelairea ono što istodobno mijenja poredak ne samo estetskih, već navlastito etičkih i svih društvenih kanona ljudske individualne i kolektivne egzistencije. Seksualnost i tabu su binarne opreke ovog poretka koji funkcionira besprijekorno kao sadržajno-formalni princip moderne književnosti (od de Sadea do Flauberta i dalje). „Moglo bi se reći, ako hoćete, da u književnosti, u onoj formi jezika koja egzistira od 19. stoljeća, postoje samo dva realna subjekta, dva govorna subjekta, a to su Edip kada je riječ o transgresiji, te Orfej kad je riječ o smrti; jednako tako postoje dvije figure o kojima se govori i kojima se istodobno, u pola glasa i kao iskosa, obraća, a te su dvije figure profanirana Jokasta i izgubljena pa pronađena Euridika. Čini mi se da te dvije kategorije, dakle kategorije transgresije i smrti, ili ako hoćete, zabrane i biblioteke, manje-više među sobom raspodjeljuju ono što bismo mogli nazvati vlastitim prostorom književnosti.“ (str. 104-105) Ono što Foucault nastoji izvesti u svojem prijelazu preko granica povijesti i sociologije jest da književnost u njezinu profaniranju podari pojam koji moćno nadomješta ono što je poezija i drama imala u samoj izvornoj otvorenosti grčke tragedije i svim njezinim povijesno-epohalnim mijenama. Riječ je, naravno, o transgresivnome djelovanju književnosti kao sustava i poretka rušenja svih postojećih zabrana. Uostalom, 19. stoljeće u svojem ambivalentnome nastojanju oslobađanja znanosti i tehnologije od okova neslobode i jarma pokornosti Bogu i patrijarhalnim odnosima u društvu zasnovanom na nadzoru nad slobodom Drugoga istinski je pokret suverenosti i heterologije iz same biti književnosti kao sinteze jezika i djela. 19. stoljeće je razdoblje totalne otuđenosti i postvarenja čovjeka, govoreći Marxovim kategorijama iz kritike političke ekonomije (na tragu Feuerbachove kritike religije i obrata Hegelove dijalektike), ali i razdoblje bezuvjetnoga linearnoga napretka zapadnjačke racionalnosti. Poznato je kako je Foucault u svojoj kritici prosvjetiteljstva svu svoju usmjerenost na pojam autonomije i slobode djelovanja izvodio kritikom Kanta i apologijom Nietzschea zbog njegova odricanja da povijesti shvati iz velike fikcije objavljene teodiceje. U ovom slučaju transgresija postaje unutarnji „zakon“ djelovanja književnosti. Ona jeziku i djelu podaruje elementarno značenje revolta protiv sudbine i osmišljavanje autentične egzistencije pojedinca (ne kao predmodernoga heroja ili viteza kao u slučaju Don Quijotea ili Don Juana) koji postaje upravo krik i onijemjelost jezika u vremenu posvemašnje „aktualnosti“ svijeta kao izgubljene mitsko-religiozne aure života. Zato su prelazak granica jezika i nastanak djela ujedno figure mišljenja koje se stapaju s iskonom u Grka i otvaraju prostor književnosti nadolazeće budućnosti. 3. Književnost? Sve počinje od onoga što je nalik kozmologijskim „elementarnim česticama“ koje u svojem prolomu svemirom kao „prostorom književnosti“ unose svu energiju i materijalnost svojeg postojanja iz sinteze jezika i djela, ali problem nije ni u jeziku ni u djelu, već u toj famoznoj sintezi. Ono treće je za Foucaulta, a i za Barthesa i francuski strukturalizam, svojevrsna realizacije nečega što ima karakter univerzalne moderne strukture kao takve i što je rezultat poetsko-filozofijske ideje Stéphanea Mallarméa kao bjeline teksta u Knjizi. Književnost nisu razbacane knjige kao predmeti kapitalističke robne razmjene ili kao estetski objekti Duchampove ideje umjetnosti kao estetike ready-mades. Ne, književnost je sinteza Knjige i svijeta koji podaruje jeziku kao djelu ono što nije više puko postojanje pogona literature u modernoj proizvodnji kulture, već proces postajanja nečega što nadilazi postojeće granice u kojima je Knjiga s Mallarméom kraj svekolike vladavine mimesisa i reprezentacije. Zato će Foucault u svojoj apologiji transgresije kao biti moderne književnosti uspostaviti drukčiji način sinteze dvojega u trećem od Hegelove dijalektike i njegova stroja ukidanja/prevladavanja (Aufhebung) povijesnih oblika koje prethode „aktualnosti“ ove suvremenosti. Evo, ovako završava prvi dio ovoga začudnoga i ujedno paradigmatskoga predavanja Michela Foucaulta o „Književnosti i jeziku“ u Bruxellesu prosinca 1964. godine. „Književnost je transgresivni jezik, smrtni, repetitivni, udvostručeni jezik, jezik same knjige. U književnosti samo jedan subjekt govori, samo jedan govori, a to je knjiga, ta stvar koju je Cervantes, prisjetit ćete se, tako silno htio spaliti knjigu, ta stvar kojoj je Diderot u Fatalistu Jacquesu tako često htio umaknuti; knjiga, ta stvar u kojoj je, kao što znate, de Sade bio zatvoren i u kojoj smo i mi sami zatvoreni.“ (str. 122) Problem je u tome što zatvorenost knjige prestaje biti moguće za književnost koja počiva na ideji slobode samoga jezika i postaje nužno transgresija same otvorenosti smisla života. Književnost počinje s Knjigom i poretkom transgresije i završava s krajem jezika kao djela.

February 7, 2026
Nakon Antropocena

Nakon Antropocena

Čitavo vrijeme samo je neznatna greška u vječnome sklopu kao što je čitav svijet samo mjehur u sveopćoj čistoći prostora… Paul Valéry,Psalam Uvod Treba li i po koju cijenu još uvijek spašavati „ljudskost“ čovjeka? Kada se i sâm pojam bitka svodi na informaciju kao uputstvo za djelovanje u tehničkome krajoliku ništa više nije unaprijed smisleno. Na to pitanje, uostalom, nije lako odgovoriti. Spasonosno se odveć često pripisuje događaju božanske objave. Usto, određuje se viškom simboličkoga u jezgri povijesnoga odnosa između čovjeka, Boga i svijeta. Od novoga se vijeka taj teologijski pojam poprilično sekularizirao. Društvo je preuzelo ovlasti svetoga, a nakon Nietzscheove postavke o smrti Boga spasonosno (grč. soterion) poprima svjetovne značajke sreće i blagostanja čovječanstva. Dostatno je ukazati da su pozitivni ili negativni odgovori prekratki za razumijevanje onoga što je ovdje u pitanju. Nije, dakle, riječ o spasu univerzalne ili generičke „biti“ čovjeka u smislu klasične metafizike s njezinim vodećim načinom mišljenja (esencijalizam). U prvi plan iskrslo je ipak nešto drugo. „Ljudskošću“ (humanity, humanité, Menschlichkeit) uobičajeno označavamo način bitka čovjeka. Pod uvjetom da se razlikuje od druge dvije „forme života“ – biljnosti bilja i životinjstva životinje – pripada mu nešto navlastito, gotovo uzvišeno. „Ljudskost“ se određuje dostojanstvom duhovnoga života po mjeri stvaralačke „biti“ vrste/roda. No, razlika spram bilja i životinja još uvijek je moguća samo unutar biologijski zadanoga područja bitka. Zbog toga nije drugo negoli omeđena znakovima reduktibilnosti. Na to je u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) iz 1927. godine upozorio Martin Heidegger svrstavši antropologiju uz bok biologije i psihologije. ( Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1977., str. 61-67.)Razlog je jednostavan. Čovjek se metafizički shvaćao od Aristotela do Hegela kao animal rationale. Posrijedi je, doduše, dodatak onome što pripada svakome živome biću kao njegovo područje osjetilnosti – svijest o singularnosti bitka (individuacija). Bez obzira na razlike u osjetilnosti između bilja, životinja i čovjeka od drevnih dana politeističke su ontologije kazivale zajedništvo bića na Zemlji iz prvenstva svekolike pra-duše. Bez nje ne postoji mogućnost nastanka života. Anima mundi ili kolektivni psyché prethodi otuda svakoj mogućoj biologiji i antropologiji. Dostatno je za to uputiti na pojam kolektivnoga nesvjesnoga kao arhetipa u psihologiji Carla Gustava Junga. (Carl Gustav Jung, Die Archetypen und das kollektive Unbewußte, Patmos, Zürich, 2011.) No, za Heideggera je znak zapalosti u metafizički bezdan povijesti bio u tome što se bitak u moderno doba sveo na „život“. U trojstvu biologije, psihologije i antropologije razmatra se otada tzv. ljudska sudbina. Ako se čovjek mora misliti bitno drukčije negoli iz redukcije na „život“ (life, Leben), tada je izvjesno kako valja promijeniti njegovo shvaćanje. Ono što određuje „ljudskost“ nije tek „animalna racionalnost“ kojom se čovjek uzdiže ponad svih drugih bića. Zacijelo je potrebno otvoriti mogućnosti drukčijeg razumijevanja njegova odnosa spram uvjeta čitave zapadnjačke metafizike. Bez logosa, naime, nije moguće dospjeti do sustavnoga znanja o bitku prirode i bitku čovjeka. Utoliko se nužnost razdvajanja i razlike izvodi već iz tehničkoga izlaganja bitka. Što se pritom misli kada se kaže tehnika ostaje predmetom opsežnog filozofijskoga razmatranja. Vidjet ćemo kako se upravo u mišljenju Bernarda Stieglera taj drevni pojam prelijeva iz organskoga u organologijsko područje „žive svijesti“. (Bernard Stiegler, Digital Studies: Organologie des savoirs et technologies de la connaissance, Fyp éditions, Pariz, 2014.) No, budući da logos nije bios niti psyché u nekom od obzorja značenja, već nadilazi svaku moguću biologiju i psihologiju, tada je očito kako se znanost o čovjeku (antropologija) u bilo kojem njezinome liku od filozofijske, kulturalne, strukturalne, kibernetičke, mora izvesti iz logike sâme Stvari (to autó, das Ding selbst). Što to uistinu znači? Ponajprije, da se „ljudskost“ vrste/roda nazvanog „čovjek“ ne može razumjeti bez dvostruke strategije određenja: (1) ontologijskoga reza spram redukcije na pozitivne znanosti i njihova suvremena istraživanja u rasponu od gena, preko informacije do plastičnosti mozga; (2) povijesno-epohalnoga odnosa između kozmičko-biološke i tehničke evolucije. „Ljudskost“ se čovjeka ne nalazi negdje izvan njegova mišljenja u čitavoj nesvodljivosti i složenosti onog što mišljenje obuhvaća (mit-religiju-umjetnost-filozofiju-znanost). No, problem je kako se uopće konstituira mišljenje ako više ne raspolaže sjećanjem na prošlost bitka kao vrhovnim mjerilom „istine“. Nema dvojbe da unaprijed predmnijevamo postojanje sačuvane i opredmećene moći umjetnoga pamćenja. U današnjim televizualnim sklopovima stvarnosti ono odnosi bitnu prevagu nad neposrednošću iskustva. Svi su suvremeni mediji utoliko tehnički mediji. Zasnovani na načelu informacijskoga ili digitalnoga kôda djeluju u međuprostoru neba i zemlje. Što ih razlikuje od analognoga svijeta nije ništa drugo negoli slikovna konstrukcija stvarnosti. A to znači da se stvarnost ne preslikava, ne prikazuje i ne predstavlja. Ona se jednostavno vizualizira putem „izračunate slike“, kako to definira Friedrich A. Kittler. Podsjetimo da je Platon u Fedru (249e-250c) naznačio bitnu razliku između živoga sjećanja duše i pisma/knjige kao pamćenja (anamnesis i hypomnesis). (Bernard Stiegler, „Anamnesis and Hypomnesis: Plato as the first Thinker of the Proletarianization“, http://arsindustrialis.org/anamnesis-and-hypomnesis) Razlika je toliko važna za razumijevanje druge razlike, one između bitka kao prisutnosti (ousia) i mogućnosti znanja o vremenu. Otuda se izvode sve daljnje razlike živoga i ne-živoga u povijesnome slijedu epoha. Valja nam, dakle, lučiti tehničke aparate od kulturnih dispozitiva. Jedno je operativnost stroja, a drugo njegov kompjutorski izvedeni program. Iako se um drži stvarateljem tehničkih objekata, čini se da taj apriorizam svijesti ne može biti istovjetan onome što Stiegler uvodi u raspravu o tehnici i vremenu. To, dakako, ne znači da se um, sada u liku „umjetne inteligencije“ (AI), povlači pred „umjetnom stvarnošću“ (AR). Jednostavno, logika tehnogeneze zahtijeva drukčiji raspored kategorija, pa tako i modalnih (mogućnost-zbilja-nužnost). Što je moguće postaje zbiljsko zahvaljujući industrijaliziranju svijesti. U formi kognitivnoga kapitala sve postaje nematerijalno i fluidno. Ipak, još je veći problem kako odrediti „ljudskost“ čovjeka ukoliko postaje jasno da se čak i etičko u doba vladavine planetarne tehnike ne pokazuje drukčije negoli iz onoga što je Jean-François Lyotard nazvao „neljudskim“ (inhumaine). (Jean-François Lyotard, The Inhuman: Reflections on Time, Stanford University Press, Stanford-California, 1992. Vidi o tome: Žarko Paić, „Čudovišno: Kraj čovjeka i zadaća umjetnosti“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, 2011., str. 13-63.) U slučaju Stieglerove „filozofije tehnike“ za razliku, primjerice, od digitalnoga posthumanizma Friedricha A. Kittlera koji na tragu Viléma Flussera radikalno napušta svaku još uvijek postojeću sliku o čovjeku kao „subjektu“ i „supstanciji“ procesa povijesnoga kretanja u smjeru tehničke singularnosti, stvar je ipak složenija negoli se to na prvi pogled može očitati. (Friedrich A. Kittler, Die Wahrheit der technischen Welt: Essays zur Genealogie der Gegenwart, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2013.) Nije riječ o „humaniziranju“ tehnike u digitalno doba, a niti, pak, o distopijskome pomirenju s nestankom čovjeka iz obzorja suvremenih promišljanja odnosa između sustava i okoline. Poput njegova prethodnika Gilberta Simondona, tako se i Stiegler sučeljuje s pitanjem o mogućnostima drukčijega odnosa spram tehnike za razliku od obnove „humanizma“ u nekom nadomjesnome liku. (Vidi o tome: Bernard Stiegler, „Teatar individuacije: Pomak u fazi i riješenost kod Simondona i Heideggera“, Tvrđa, br. 1-2/2016., str. 63-72. S engleskoga preveo Miloš Đurđević) Nema nikakve sumnje da se ovdje ne radi o odluci koja bi bila razlogom za binarne opreke optimizma-pesimizma, utopije-distopije i slično. Tko uistinu misli o podrijetlu ili nastanku čovjeka iz „duha tehnike“ taj ostavlja iza sebe svjetonazorne uzaludne raspre o tome je li čovjek još uvijek „subjekt“ društvenih promjena u doba planetarne tehnike ili tek regulator odnosa u kibernetičkome procesu upravljanja sustavom i okolinom. Umjesto toga, jedino pravo pitanje jest kako održati ono što se naziva „ljudskošću“ u situaciji u kojoj svi metafizički pojmovi tradicije kao razlike živoga i ne-živoga više nisu mjerodavnima. Nije više stoga samorazumljivim pitanje „što“ jest čovjek. Pitanje je „tko“ jest ono što preostaje od „ljudskosti“ kao nastanka nečega što nadilazi razlike životinje-čovjeka-stroja u situaciji koju Stiegler naziva negentropijom ili negenatropocenom u kozmičkome smislu. Sve se to izravno odnosi na tehnogenezu „života“. U njegovoj transindividuaciji zbiva se novi korak izvan rođenja i smrti vrste/roda.(Bernard Stiegler, „Sortir de l’antropocène“, Eurozine, www.eurozine.com, 19. listopada 2015. i Bernard Stiegler, „Automatic Society 1: The Future of Work – Introduction“, La Deleuziana – Online Journal of Philosophy, br. 1/2015., str. 121-140.) Nakon niza „krajeva čovjeka“ o čemu je promišljao Derrida, problem se pokazuje u tome što ideja kraja i ideja čovjeka nisu više međusobno korelativne. (Jacques Derrida, Marges de la philosophie, Minuit, Pariz, 1972., str. 129-164.) Kraj se preusmjerava u beskrajnost i beskonačnost mutacija u ideji promjene modela „života“, dok se „čovjek“ još od Nietzschea misli iz obzorja njegova prevladavanja. Drukčije rečeno, kraj se čovjeka odgađa u zakašnjelosti izvedbe. I tako u beskonačnost. Biti na tragu mišljenja koje tehniku više ne raščlanjuje kao ono što dolazi naknadno u smislu službe drugim svrhama, izvan novovjekovnoga uzročno-svrhovita modela bitka prema kojem logika dostatnoga razloga podaruje objektu njegovo značenje kao uratku ili proizvodu bez udjela objektilnosti, čini se da je postalo nužnim. Dakako, ako želimo razabrati zašto ulazak u doba „automatskoga društva“ više ne ostavlja nikakve iluzije o vladanju nalik modernoj subjektivnosti. Budući da Stiegler pripada struji mislioca tehničkoga i tehnike unutar i izvan kruga francuskoga poststrukturalizma (Foucault i Derrida, Simondon i Leroui-Gourhan), a pošto je njegov pojam tehničke konstrukcije svijesti kao „tercijarne retencije“ zadobiven u razračunavanju s Husserlom i Heideggerom, već je unaprijed jasno kako dvije bliske i različite tradicije kazivanja određuju i pristup problemu koji se pokazuje svima danas obvezujućim. U njegovu se djelu one isprepliću na iznimno plodotvoran način. Umjesto pojmovne arhitektonike koju pretpostavlja metafizika subjektivnosti od Kanta do Hegela, susrećemo se s prerađenim, doduše eklektičkim, ali ne manje originalnim uvidom u suvremeno stanje stvari. Odlikuje ga odnos „čovjeka“ i „svijeta“ u razdoblju tehničke konstrukcije života. Što je bilo nazivano apriorizmom i shematizmom kategorija u Kanta, sada se pojavljuje u posve drukčijem obzorju djelovanja. Nakon iskustva Derridine dekonstrukcije (différance) Stiegler ide još korak dalje. (Vidi o tome: Mark Hansen, „’Realtime Synthesis’ and the Différance of the Body: Technocultural Studies in the Wake of Deconstruction“, Culture Machine, Vol. 6 (2004) https://www.culturemachine.net/index.php) Nije stvar u mišljenju o tehnici kao nečem već uvijek bačenim pred čovjeka u smislu vječnoga izazova. Naprotiv, ono što se pojavljuje problemom jest nešto čudovišno kao strano i ujedno blisko (Unheimlich) razumijevanju suvremenosti uopće. Stieglerova je temeljna postavka, koju neprestano razrađuje i dorađuje u djelima od znamenite trilogije Tehnika i vrijeme (La technics et le temps) od 1994-2001. do studija o logici brige, psihomoći, telekraciji i automatskome društvu, da tehnika i tehnologija prethode „ljudskosti“ čovjeka. (Vidi o tome: Stephen Barker, „Transformation as an Ontological Imperative: The [Human] Future According to Bernard Stiegler“, Transformations, br. 17/2009.) Tehnička evolucija nije otuda tek nadomjesni lik kozmičko-biološke evolucije, nego ponajprije ontologijski i egzistencijalni pokretač povijesnoga zbivanja u cjelini. Drugim riječima, za Stieglera se u posve novoj situaciji vladavine digitalnih mreža komunikacije ne radi o „animalnoj racionalizaciji“ u formi kibernetičkoga stroja. Bila je to teorija Norberta Wienera. Danas gotovo isto nastavljaju posthumanisti različitih nadahnuća. Odnos između živoga i ne-živoga, organskoga i organologijskoga, ne zahtijeva tek radikalnu promjenu metafizičkoga sklopa i ranga kategorija. Mnogo je važnije u svemu tome da mišljenje tehničkoga sklopa preokreće čitavu metafiziku polazeći od njezina legitimnoga nasljednika kao što je to kibernetika ili opća znanost o upravljanju sustavom i okolinom. Preokret se, kao što to znamo od Heideggera i njegova mišljenja okreta (die Kehre) početkom 1930-ih godina, usmjerava pojmu događaja (événement) i događajnosti (événementalité). U složenoj konstelaciji odnosa između bitka i svijesti s obzirom na problem „imitacije“ prirode (mimesis) Stiegler neće potražiti rješenje usuprot Heideggerova mišljenja bitka kao povijesno-epohalnoga događaja u „biti“ Zapada tako što će se okrenuti postajanju (devenir) umjesto bitka. Poznato je kako je to izveo Gilles Deleuze. Na taj je način zakoračio preko praga digitalne konstrukcije virtualnih svjetova. (Gilles Deleuze, Différence et répétition, P.U.F. Pariz, 2011.) Mišljenje koje odgovara na zahtjeve „industrijaliziranja pamćenja“ u globalnome svijetu kapitalističke informacijske ekonomije pretpostavlja, pak, da je ono ljudsko u svojoj „biti“/“prirodi“ već uvijek rezultat tehničke uspostavljenosti. Ako je tome tako, tada se Stiglerova organologija tehničke povijesti (bitka) nužno izvodi iz onog što nadilazi kategorijalne razlike, binarne opreke, dijalektičke skokove, teze, antiteze i sinteze. Ali isto tako ona se i odvija unutar i izvan kruga zacrtanog Derridinom dekonstrukcijom početka/izvora (arché). Tehnika nije ono što je već uvijek bilo i što apriorno određuje bitak i vrijeme kao povijesno-epohalni sklop transindividuacije. Može li tehnika biti nešto na način postojanja bitosti bića (ti esti) ili valja njezinu „bit“ potražiti izvan metafizičkoga sklopa povijesne sudbine svijeta? Već odluka da vlastitu trilogiju nazove na Heideggerovu tragu Tehnika i vrijeme upućuje na isti problem zamjetan i u počecima Simondonova mišljenja. Poznato je, naime, da se čitav program kibernetike 1950-ih godina u djelima Norberta Wienera i Claudea Shannona zasnivao na presudnoj ulozi pojma informacije. Ako nije posrijedi forma, a ni materija u Aristotelovu značenju, pa čak niti energija kao pokretač mehaničke organologije za tip strojeva koji rade poluautomatski, Simondon je uvođenjem pojma informacije dospio do onoga što je nazvao metastabilnom ravnotežom. To je entropijska situacija. Ona iziskuje homeostazu, odnosno vladavinu nečega što pripada transklasičnoj logici samopokrenutosti stroja. Djelovanje koje pomiruje tehničku zapovijed i vlastito izvršenje u nekom otvorenome sustavu ima svojstva automatskoga jedino ako je usklađen kibernetički sklop s onim što sintetizira živo i umjetno. Utoliko se više ne radi o razlici između uma i programa (transcendentalne svijesti i kognitivnosti mozga), jer je podrijetlo ove razlike nestalo u nepovrat. Tako je zamijenjeno drukčijim načinom mišljenja. Bez informacije nema entropije. Štoviše, ne postoji dostatan razlog za interaktivnu komunikaciju u sustavu i okolini. Naposljetku, nije moguće uspostaviti samovođenje života u kolektivnoj i psihičkoj transindividuaciji. Kontrola kao temeljna kategorija kibernetičkoga mišljenja otuda nadilazi razliku formalnoga i materijalnoga uzroka. A na mjesto svrhe i cilja (telós, causa finalis) dolazi učinkoviti uzrok. Kontrola procesa razvitka unutar tehničke evolucije organizma odvija se samo zahvaljujući logici povratne sprege-petlje (feedback-loop). Uzmemo li bilo koji primjer iz raznolikih svjetova života (društvo, politika, kultura, ekonomija, umjetnost) vidjet ćemo da se informacija ne može svesti ni na što izvanjsko. Ona je uputstvo za djelovanje, a sâma ne djeluje izvan određenoga prostora ili krajolika bez unaprijed određene svrhe. Sve što se još može kazati o „biti“ informacije“ jest da je posrijedi nesvodljivost slučaja kao nužnosti nastanka „novoga“. (Gilbert Simondon, Une pensée de l’individuation et de la technique, Chatelet, Pariz, 1994. Vidi o tome: Žarko Paić, „Metamorfoze bitka: Gilbert Simondon kao mislilac tehnogeneze“, Tvrđa, br. 1-2/2016., str. 98-119.) Ako se, dakle, nastoji razumjeti „što“ tehnika „jest“ iz vidokruga neke klasične ili moderne ontologije, onda možemo ustvrditi da Stiegler upravo takvu metodu mišljenja smatra neprimjerenom. Bitak se ne može više „apsolutizirati“. Ne može mu se pripisati pravo na onu skrivenu i mističnu moć mišljenja povijesti kakvu mu je namijenio Heidegger od Bitka i vremena do kasnoga istraživanja odnosa postava (Gestell) i događaja (Ereignis). Ponajprije, riječ tehnika koju rabi Stiegler (la technique) nije ništa drugo negoli izraz za dvoznačnost odnosa: (a) bitka kao tehničke prakse ili djelovanja u proizvođenju objekata i (b) načina izvođenja bitnoga karaktera svjetovnosti svijeta kao krajolika u kojem se nalaze tehnički objekti. Utoliko se pojavljuje mjerodavnom razlikovanje između onoga što pripada pojmu tehnologije (la technologie) i onoga tehnologijskoga (technologique). Potonje se odnosi na svekoliku djelatnost simbioze tehnike i znanosti u suvremeno doba vladavine tehnoznanosti (technoscience). (Vidi o tome: Jean-Hugues Barthélémy, „De la finitude retentionelle: sur La technique et le temps de Bernard Stiegler“, u: P.-A. Chardel (ur.), Phénoménologie(s) et techniques(s), Le Cercle Herméneutique, listopad, 2008. http://pagesperso.lina.univ-nantes.fr/~prie-y/archives/ENACTION-SCHOOLS/docs/documents2008/JHB2.pdf i Ben Roberts, „Cinema as mnomotechnics: Bernard Stiegler and the industrialisation of memory“, Angelaki, Vol. 11, br. 1/2006., str. 55-63. http://sro.sussex.ac.uk/56822/1/roberts-cinema-as-mnemotechnics-prepress.pdf) Vidljivo je da se u riječi/pojmu tehnike za Stieglera odvija proces drukčijeg shvaćanja razluke (différance) negoli je to bilo za Derridu. Dvoznačnost je, naime, upisana u njezino mračno podrijetlo. Ono odakle kreće mišljenje tehnike i tehničkoga kao takvoga nije moguće izjednačiti s podrijetlom riječi/pojma bitak o čemu je naširoko razglabao Heidegger u svojim predavanjima. Kada sve to imamo u vidu već se na početku pojavljuje problem onkraj „tehničke“ naravi. Je li tehnika neizbježan udes povijesti i posljednja mogućnost spasonosnoga u novome shvaćanju „ljudskosti“ čovjeka ili se, pak, tim pojmom otvara temeljna nelagoda našega vremena koje više nema pristup onome što prethodi tehnoznanstvenoj proizvodnji „života“? Na prvi pogled čini se da Stiegler zapodijeva dijalog s Heideggerom i izvodi kritiku njegova mišljenja navlastito iz razdoblja Bitka i vremena (Sein und Zeita) da bi osigurao prolaz k jednom ne-više-antropologijskome smještanju čovjeka u razmješteno središte „svijeta“. Međutim, već su njegove posljednje nakane u analizi „automatskoga društva“ uvjetovane mišljenjem rastanka od antropologijskoga gledišta. To, naravno, ne znači da se Stiegler poput Kittlera konačno oprostio od metafizičke fikcije čovjeka kao vladara nad tehničkim sklopom povijesti. Vidjet ćemo da kritika Heideggera, uz malu pomoć Derride, Simondona i Leroi-Gourhana, nije polučila izlaz iz aporija odnosa bitka i vremena kao događaja nestanka „ontologije“. Tehnika u Stieglerovu mišljenju ne označava nikakav neotklonjivi, sudbinski nužan apsolut u drugome postkibernetičkome ruhu. Premda se čovjek, doduše, pojavljuje rezultatom kozmičko-biološke evolucije u svoj neodređenosti i bezbitnosti samo zahvaljujući tehnici. Da bismo se približili odgovoru na pitanje je li Stieglerovo mišljenje tehnike za ono što dolazi nakon antropocena spasonosni pharmakon potrebno je prethodno protumačiti nastanak ideje o tehnici kao eksteriorizaciji čovjeka. Tehnička se evolucija stoga ne može smatrati dovršenom. To je jedino moguće u okvirima Darwinove biološke evolucije. Razvitak vrsta na Zemlji pripada sferi konačnosti. Ipak, nedovršenost ne znači i vječno postajanje novoga. U okružju Deleuzeove ontologije mnoštva i razlike to bi bilo samorazumljivo. Ali Stiegler to ne prihvaća. Moja je postavka da se njegovi uvidi u „bit“ tehničke konstelacije suvremenosti kao „tercijarne retencije“ s vladavinom kibernetike, televizualnosti, informacijskoga kapitalizma, psihomoći i raščaravanja „automatskoga društva“ mogu iščitati na tri razine izvođenja: (1) ontologijsko-epistemologijskoj (teorija o tehničnosti, tehnologiji i tehnici) koja pretpostavlja nove antropologijske ideje o nastanku i podrijetlu „ljudskosti“ čovjeka u svijetu; (2) analitičkoj provedbi razlikovanja tehnike kao bezuvjetnoga nihilizma zaposjednute pozornosti, imaginacije i stvaralačkoga načina života te brige za očuvanje autentične ljudskosti koju je kasni Derrida nazvao procesima rehumaniziranja svijeta; (3) na razini sinteze filozofije, antropologije i sociologije s obzirom na odnos tehnologije i digitalnih medija u „automatskome društvu“ posredovanom logikom kinematičke (filmske) konstrukcije života kao mreže događaja („stvarnosti“). Analiza koja slijedi nastojat će pokazati novost Stieglerovih misaonih intervencija u suvremenoj raspravi o tehničkome sklopu života. Pritom će se druga i treća razina razmatrati u istom sklopu kritičkih refleksija. Nije pritom nipošto riječ o gubitku ili prekidu jedne tradicije koja se u francuskoj suvremenoj filozofiji odvila u suradnji metafizike i znanosti još od Bergsona. Nakon Canguilhema i Simondona dobila je postojano mjesto razlike u djelima Derride, Foucaulta i Deleuzea. Problem je čitave ove tradicije i njezina kritičkoga odnosa spram Husserla i Heideggera osobito u tome što je opsesivno usmjerena pokušaju izgradnje novoga načina tvorbe društvenosti i društva. Svi su pokušaji takve vrste, međutim, u svojim traganjima za „novim“ modelom konstitucije prostora-i-vremena društvene reprodukcije života, a to naročito vrijedi za Foucaltovo i Deleuzeovo društvo nadzora (discipline) i kontrole, ostavljeni na milost i nemilost nestanka uvjeta mogućnosti interakcije pojedinca i kolektiva. Da bi društvo imalo moć preobrazbe i održanja solidarnosti u procesima rehumaniziranja ono mora imati nesvodljivi karakter slobode. Izvan logike apsolutne nužnosti nalazi se prazno mjesto stvaranja novoga. Ono stoga mora biti posve nesvodljivo na bilo što izvanjsko ili unutarnje, a što se danas označava izrazom autopoiesis. (Vidi o tome: Humberto R. Maturana i Franscesco J. Varela, Autopoiesis and Cognition: The Realization of the Living, D. Reidel Publishing Comp., Dordrecht/Boston/London, 1980.) U doba tehnosfere i posthumanoga stanja, koje i Stiegler pretpostavlja za svoju kritiku dezorijentacije-neznanja-raščaravanja, društvo ne može biti očuvano mjesto susreta i dijaloga s Drugim sve dok se ne razore utopije-distopije televizualne prisutnosti i njima inherentna proizvodnja života kao ubrzanje tehnički kodiranoga pamćenja. Društvo se, naime, ne može održati na životu bez „oslobođenja“ prostora-i-vremena onkraj konstruirane „neljudskosti“. Ako je tome tako, tada se čini da je izlaz iz bezdana tehničkoga pharmakona gotovo nemoguće poslanstvo očuvanja „ljudskosti“ unatoč konačnome kraju egzistencije čovjeka u smislu kontingentnoga događaja prekida s vladavinom poretka jedne neljudske moći. Iz nje proizlazi da je ovaj „svijet“ otvoreni sustav tehničkih aparata i dispozitiva. To je globalno carstvo slobodne nužnosti. Mjesto mu je izvan bilo kakve „revolucionarne“ preinake modela koji su u svojoj razlici svagda potvrđivanje „istosti“. No, pogledajmo obrazloženje za temeljnu Stieglerovu postavku o izvornoj tehničnosti čovjeka. 1. Što je to – tercijarna retencija? Tri sveska Tehnike i vremena bave se: (1) Epimetejevom krivnjom; (2) dezorijentacijom i (3) kinematičkim (filmskim) vremenom i pitanjem nelagode (malaise). Glavni misaoni autoriteti s kojima se kritički razmatra pojam tehnike, tehničnosti, tehnologije i industrijaliziranja svijesti u suvremeno doba su već navedeni Heidegger, Husserl, Simondon i Leroi-Gourhan. Tako se može reći da je Stieglerovo mišljenje bitno usmjereno na rastemeljenje i prisvajanje ideja fenomenologije, ontologije i epistemologije. Ako je prvi svezak najspekulativniji u izričajima jer se dotiče temeljnih pitanja o bitku i vremenu, svijesti i djelovanju čovjeka u tehničkome krajoliku (Umwelt, milieu) transindividuacije da bi se obranila postavka kako tehnika prethodi u jednom ne-transcendentalnome smislu nastanku „čovjeka“, onda je drugi svezak svojevrsna nova estetika kibernetičke tjelesnosti, a posljednji svezak epistemologija novih medija. Ovo valja shvatiti doista uvjetno. No, jedno je ipak neporecivo unatoč tome što se Stiegler nastoji izbaviti čarobnoga zagrljaja svojeg učitelja mišljenja – Jacquesa Derride. Kao što je Derrida u najznačajnijem ranome spisu O gramatologiji (De la grammatologie) postavio osnove za dekonstrukciju zapadnjačkoga logocentrizma s pomoću pronalaska pojma pisma (grammé) i dodatka (supplement), tako je i Stigler „nadopunio“ put mišljenja svojega prethodnika. (Jacques Derrida, De la grammatologie, Minuit, Pariz, 1967.) Tehniku je shvatio kao gramatizaciju i dodatak onome što „jest“ (bitak kao prisutnost, ousia). No, time ju je „upisao“ u nesvodljivost ljudske slobode. Izveo je to u dvoznačnosti drevnoga grčkog pojma – téchne. S jedne je strane riječ o neizbježnome udesu nužnosti preživljavanja u svijetu, a s druge, pak, o otvorenosti mogućeg spasonosnoga izgleda nakon što se tehnički svijet zatvorio u vlastiti autoimuni poredak značenja. Ono što Stiegler u „maniri“ francuskoga kruga mislioca od Lévinasa do Derride na početku svoje trilogije naglašava jest da se tehnika pojavljuje kao „eksteriorizacija čovjeka“ da bi mu omogućila uopće podoban način egzistencije u dostojanstvu mišljenja, doživljaja i osjećanja. To znači da se tehnika ponajprije mora misliti kao ono „izvanjsko“ u smislu proteze za dohvaćanje svega što jest u svijetu. Razlog leži u tome što je čovjeku uskraćeno sve ono što je podareno bilju i životinjama. Čovjek, naime, ne živi u okolnome svijetu. On ne posjeduje nikakav urođeni krajolik, iako ga progoni čežnja za zavičajem ukorijenjenosti u zemlju. Umjesto biološke nužnosti, njegova je „sudbina“ u kontingenciji susreta s neizvjesnošću i nepredvidljivošću nadolazećega. Posve u suglasju s Heideggerom ovdje se ukazuje da se „čovjek“, koji se u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) naziva tubitkom (Dasein), uvijek nalazi u projekciji onoga što „nije“ omeđeno prostorno-vremenskom faktičnošću „ovdje“ i „sada“. Tehnika stoga nije okoliš čovjeka u smislu Umwelta kao u biologijskim istraživanjima Jakoba von Uexkülla. Njezino je ontologijsko mjesto ono-između (in-between) bitka i vremena. Štoviše, njezino je podrijetlo u znaku tajne nastanka „tercijarne retencije“ ili mnemotehnike. Njome se čovjek ovjekovječuje u svijetu čistih kontingencija. U prvome svesku Tehnike i vremena u „Općem Uvodu“ stoga se kaže: „Život je osvajanje mobilnosti. Kao ‘proces eksteriorizacije’, tehnika je ozbiljenje života u drukčijem smislu od sâmoga življenja“. Kritičkim čitanjem Heideggera nastojat ću ovdje pokazati, a u drugome svesku čitanjem Husserla, da kada život postaje tehničkim onda to treba shvatiti kao ‘retencijalnu konačnost’. (Bernard Stiegler, Technics and Time: The Fault of Epimetheus, sv. I, Stanford University Press, Stanford-California, 1998., str. 7.) Da bismo bolje sagledali što Stiegler ima u vidu kada dovodi u svezu „proces eksteriorizacije“ s „retencijalnom konačnošću“, koju je inače izveo na tragu Husserla, potrebno je prethodno kazati sljedeće. Prvi svezak trilogije u znaku je dvostruke genetske analize. Prvi je njezin krak kritičko čitanje Heideggera i to navlastito njegove „egzistencijalne analitike tubitka“ iz Bitka i vremena (Sein und Zeita), dok se drugi rasprostire od Rousseaua do Leroi-Gourhana. Cilj mu je otvoriti prostor za drukčije antropologijsko shvaćanje tehnike u nastanku ljudske vrste/roda. Temeljna razlika koju Stiegler pritom uokviruje u sva svoja istraživanja ove geneze ili prapočetka mišljenja uopće jest ona između tehničke evolucije (epifilogeneze) i biološke evolucije (filogeneze). Nije, međutim, teško razabrati koliko je za pojam tehnogeneze (čovjeka) važan prilog Giilberta Simondona. Čovjek nije onaj koji „ima“ svoju ljudsku prirodu ili bit, kao što to jasno odbacuje Simondon s cijelom metafizikom hilemorfizma i esencijalizma. Ono što čovjeku preostaje u tom „golome“ iskustvu neodređenosti nije više prepušteno transcendenciji, a niti imanenciji „života“. Nasuprot svakog dualizma ovdje se ulazi u područje drukčijih razlika od ontologijske. Sve su razlike otuda one koje se mogu prihvatiti iz binarnih opreka početka/izvora (arché) i dodatka (supplement) u pojmu bitka. Pitanje nastanka čovjeka u bitnome smislu ne može biti tek antropologijsko pitanje. Ono je filozofijsko pitanje prethodeće svim drugim pitanjima. Razlog leži u tome što čovjek nije predodređen biti to što jest ničim osim čistom kontingencijom. No, ono što konstituira tu i takvu kontingenciju jest početak mišljenja u formi svijesti „o“ svijetu. I stoga je prvi korak mišljenja o tehnici nužno usmjeren razotkriću onoga što čini bit „eksteriorizacije“. Nema više razlike „unutarnjega“ i „izvanjskoga“ osim u smislu horizontalne pojavnosti tehničkoga objekta u stanju konkretizacije, kako je to ustvrdio Simondon. Ako više nema fatalnoga dvojstva, što preostaje mišljenju? Osim, naravno, da ove razlike konstruira nadomjesnim poljem između beskonačnoga i konačnoga, onostranoga i ovostranoga. U „Općem Uvodu“ Stiegler već na prvim stranicama vrlo umjesno pokazuje da razumijevanje tehnike zadobiva izričito u kritici Heideggerova pojma tehnike kao postava (Gestell). No, budući da je taj pojam Heidegger počeo rabiti tek krajem 1940-ih godina, a da se implicitno njegovo shvaćanje tehnike pronalazi i u strukturi mišljenja „destrukcije tradicionalne ontologije“ u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) posve je razumljivo kako Heidegger nema jednoznačan stav o tome. Susrećemo se s ambigvitetom u njegovu poimanju. Stiegler, naime, tvrdi da se radi o dva različita uvida. Prvi je vezan uz pojam povijesnosti kao vremenitosti tehničkoga izlaganja bitka u okviru zapadnjačke metafizike. Drugi se, pak, probija od nabačaja slike svijeta do uspostave kibernetike kao konačnoga stadija ozbiljenja metafizike u znanosti. A ona počiva na logici informacije u upravljanju sustavima i okolinom. (Bernard Stiegler, isto, str. 4.) Ono što je ovdje iznimno važno za daljnju analizu jest to da Stiegler unatoč odmaka od Heideggera s obzirom na njegov pojam postava (Gestell) zadržava čitavo ozračje i strukturu njegova mišljenja. Nadasve je to bjelodano kada u igru uvodi dvoznačnost tehnike u tvorbi svjetova umjetnoga pamćenja. Ne može se poreći da to nije tek posebnost Stieglerova slučaja. Isto se neprestano pojavljuje u mnogim mjerodavnim putovima mišljenja digitalnoga doba. Zašto je tome tako? Očito zbog toga što je Heidegger bio presudni mislilac prekida s metafizičkim obzorjem bitka i vremena. Način njegova kazivanja povezivao je na vjerodostojan način iskon metafizike s njezinim krajem. Heraklit i Parmenid postali su takvim tumačenjima suvremenijim misliocima od tzv. aktualnih filozofa specijaliziranih za pojedina područja složene zbilje. Stoga se njegova pustolovina mišljenja pronalaskom dva ključna pojma za nadolazeće doba ne mogu izostaviti, čak i kada se nedostatno analitički tumače. Čini se da se ovo potonje djelomice može prigovoriti i Stiegleru. On, naime, ne može nipošto dokazati da je Heidegger tehniku ostavio unutar antropologijskoga obzorja. Posve suprotno, Heideggerovo je mišljenje moderne tehnike kao nihilizma istodobno analitički uvid u bit suvremenosti i putokaz nadilaženju istoga. Problem s Heideggerom nije u njegovu analitičko-egzistencijalnome okviru mišljenja tubitka (Dasein) kao nabačaja mogućnosti slobode. Daleko je važnije što su ono vulgarno i ono autentično izvedeni iz istoga izvorišta. Ta su dva pojma postav (Gestell) i događaj (Ereignis). Prvi je „negativnoga“ predznaka jer u sebe uvlači bitak i vrijeme kao tehnički nihilizam epohe od novovjekovlja do danas, dok drugi ukazuje na mogućnost „pozitivnoga“ obrata sâme stvari mišljenja. U sučeljavanju postava i događaja zbiva se kraj povijesne pustolovine bitka kao tehnički proigrane drame postajanja. Spor između dva temeljna pojma/riječi mišljenja suvremenoga doba ujedno otvara i mogućnosti spasonosnoga. No, je li to još uopće podobno s Heideggerovim „drugim početkom“ (der anderen Anfang), uistinu je pravo pitanje. Što je, dakle, za Stieglera suvremena tehnika? Ponajprije, ona označava transformaciju ideje prirode kao takve. Ako tehnika prethodi onome što nazivamo „ljudskošću“, onda je ta vremenska struktura onkraj logičko-historijskoga čina nastanka čovjeka iz duha invencije. Ključan pojam za razumijevanje nastanka čovjeka proizlazi iz onoga što je izvan zatečenosti u prirodi. Nije to nikakva tajanstvena, transcendentalna struktura koja ulazi u tijelo čovjeka, naseljuje se u njegov mozak i otada određuje što će naposljetku ispasti od života pojedinca i kolektiva u psihičkome i društvenome značenju. Razračunavanje s Heideggerom na uistinu zanimljiv način, iako je to činio slično i Derrida u Gramatologiji, povezuje se uz drukčije razumijevanje antropologijskoga razotkrića pisma kao gramatizacije života. Invencija je čin duboke transformacije biološke evolucije. Na putu tehnogeneze sve postaje nisu tek usputne u slavu vječnoga apsoluta kao u Hegela. Što se pritom transformira nije ništa drugo negoli nastanak svijeta izvan redukcije na okolni svijet (Umwelt, milieu). Da bi čovjek iz obuzetosti prirodom kao poseban slučaj životinje dospio na prag uzdignuća iznad življenja kao pukog trajanja u treningu egzistencije, ono što je morao „izumiti“ bilo je mnogo više od pronalaska alata u značenju sredstva za druge životne svrhe. Čovjek je izvorno Ništa. I zbog toga izmiče svakom određenju. Njegov paradoksalni način bitka leži u tome što mu tehnika, prema Stiegleru, ne određuje „bit“. Ali ga bitno konstituira u životnim procesima. Prema grčkome mitu o Prometeju koji je ukrao bogovima vatru i dao ljudima u ruke tajne bogova, svijet se organizira sukladno načelima koji su duhovne, a ne fizikalno-biološke naravi. To samo znači da je čitav Rousseauov projekt „povratka prirode“ nemoguće poslanstvo. Čovjeku je suđeno ne biti „prirodnim“ da bi uopće preživio u prirodi. Stiegler kao i njegovi prethodnici u mišljenju dekonstrukcije poput Derride i Jean-Luc Nancyja, primjerice, pretpostavlja da je ono iskonsko i prvotno u smislu grčke odredbe bitka kao physisa i arché potrebno drukčije odrediti. Nije to više „prvi početak“ ili neupitno područje nastanka u evolutivnome značenju. Umjesto fikcije logocentrizma i biologijske „velike priče“ o podrijetlu i nastanku vrsta/rodova na zemlji uvodi se ideja „velikoga skoka“. Prekid s kontinuitetom prirode kao vječne Majke-poroditeljice iziskuje drukčije razumijevanje konačnosti. Čovjek, naime, ne nastaje u kontinuitetu kozmičko-biološke evolucije. Nalik božanskome biću stvaralaštvo mu ne proizlazi iz njegove „slobode“ eksperimentiranja, već iz „nužnosti“ preživljavanja na razini dostojnoj visoko postavljene egzistencije. Njegova je differentia specifica po etnologu i antropologu André Leroi-Gourhanu u tome što je na putu od predhumanoga do humanoga stanja usvojio tehničku praksu posredovanja između stvari i objekata u prirodi. Otada se njegova „druga priroda“ pojavljuje jedinom mu „prirodom“. Protetički duh tehnologije probija iz njegove tjelesne konstitucije ponajprije u tome što je stopalom i rukama otvoren u svim smjerovima događaja. Sve je to moralo imati bitne posljedice za razvitak plastičnosti mozga tijekom evolucije. (André Leroi-Gourhan, Le Geste et le parole: Technique et language, sv. I, A. Michel, Pariz, 1964. i sv. 2, La Mémoire et les rythmes, A.Michel, Pariz, 1965. Vidi o tome: Christopher Johnson, „Leroi-Gourhan and the Limits of the Human“, French Studies, Vol. LXV, br. 4/2011., str. 471-487.) Formom stroja kao „tehničke singularnosti“ čovjek se, prema Simondonu, postavlja regulatorom procesa razmjene informacija i energije između aparata i krajolika, sustava i okoline. Budući da tehnika izmiče tradicionalnome određenju cilja i svrhe nekog djelovanja, preostaje pronaći drukčije uporište za postavke o inventivnosti i stvaralačkome dosegu „novoga“. U prvome poglavlju prvoga sveska Tehnike i vremena Stiegler poseže za Simondonovim pojmom tehnogeneze. Razumije ga kao svezu/odnos između tehnike i znanosti u perspektivi tehničke evolucije. A to znači da „povijest tehnike jest bitno određena pristupom mogućnostima prijelaza iz jednoga tehničkoga sustava u druge.“(Bernard Stiegler, isto, str. 26.) Kada govorimo o „tehničkome napretku i razvitku“ imamo u vidu upravo ovu linearnost i brzu tranzitivnost sustava u kojem se pojavljuju tehnički objekti. Ima li u tome neki skriveni tehnodeterminizam prema kojem su društvo, politika i kultura izvedene varijable ovoga povijesnoga procesa? Već smo upozorili da se to pripisuje teoretičaru posthumanizma i novih medija Friedrichu A. Kittleru, potom Vilému Flusseru, a nije rijetkost čuti da je i mediologija Marshalla McLuhana u istom okružju mišljenja. Stiegler, doduše, nastoji biti na putu stanovita društveno-kulturalnoga indeterminizma, što znači uvažavanje relativne autonomije „društva“, „čovjeka“, „kulture“, „umjetnosti“. No, problem nastaje već otuda što je tzv. društvo u kojem se zbiva tehnička evolucija već uvijek čak i sociologijski imenovano kibernetičkim i tehnoznanstvenim pojmovljem. Ako je tome tako, što možemo očekivati od slobodne spontanosti čovjeka u sklopu snaga suvremene tehnike negoli da je to na ovaj ili onaj način ograničenoga dosega, a često i na razini neke vrste retorike otpora bez stvarne moći alternativnoga puta. Invencijom se, pak, označava ono što pripada „biti“ tehnike. Ovaj čin nema ništa zajedničko, prema Stiegleru, s transcendentalnom sviješću (Kant i novovjekovna metafizika) niti, pak, s biološkim ustrojstvom vrste/roda životinje koja misli. Koje su posljedice ovog „antropologijskoga obrata“ nalik kibernetičkome mišljenju kakvu zastupaju Gregory Bateson i Leroi-Gourhan? Stiegler se u prvome svesku Tehnike i vremena uz iscrpnu analizu Heideggera, te Simondona i Leroi-Gourhana, pozabavio tumačenjem mita o Epimeteju, Prometejevu bratu. Podnaslov je prvoga sveska upravo vezan uz „Epimetejevu krivnju“. Što je ovdje posrijedi? Posluživši se analizom francuskoga povjesničara starogrčke kulture i osobito stručnjaka za mitologiju Jean-Pierre Vernanta, Stiegler je u liku Epimeteja (grč. epimetheús, što znači misao u zakašnjenju, zaboravnost), zaboravnoga poluboga koji je trebao ljudima i životinjama podariti moć preživljavanja i orijentacije u svijetu, ali kad je došao više nije bilo ljudi, skovao misaonu figuru podobnu za dispozitiv umjetnoga pamćenja. U prvome svesku Tehnike i vremena iscrpno se pokazuje kako valja razumjeti odnos između prethodnosti i zakašnjelosti (apriornosti i aposteriornosti) u mišljenju. Navest ćemo u cijelosti odlučno mjesto za naše daljnje kritičko čitanje Stieglerove organologije. „Ukoliko se držimo prve hipoteze prema kojoj su jezik i tehnika samo dva načina jedne te iste značajke čovjeka, takva antropologija će nas suočiti s metafizikom koja se temelji izričito tako što suprotstavlja logos i tekhne, phusis i nomos, osjetilno i umno, nebo i zemlju. Dakle: – kao područje rukotvorina, tekhnē označava mogućnost proizvoljnosti, najgoreg hubrisa,nasilja ljudi protiv phusisa, kada se ljudi pretvaraju da su bogovi; – kao mjesto alētheie, logos je također metron i to kada je riječ o pozornosti koju usmjerava na ono „kao takvo“ bitka (na njegovu phusis). Međutim, grčko, tragičko, shvaćanje tehnike posve je drukčije. Ono ne suprotstavlja dva svijeta. Štoviše, ono obuhvaća ključna mjesta smrtnosti, kao bitak njihovih granica: besmrtnike, s jedne strane, i živa bića bez znanja smrti (tj. životinje) s druge, dok u jazu između njih obitava tehnički život, odnosno umiranje. Tragička antropogonija je stoga tanatologija koju su dvostrukim potezom, vlastitim udvostručavanjem, skovali Prometej i Epimetej. Epimetej nije samo onaj koji je zaboravan, figura bitne nepromišljenosti u kojoj se oslikava iskustvo (utoliko što ono što nastaje jest ono što prolazi, koje se, kao prošlo, moralo promišljati), nego je također i sâm zaboravljen. Zaborav metafizike. Zaborav mišljenja. I zaborav zaborava onda kada se mišljenje misli kao zaboravljeno. Svaki put kada govorimo o Prometeju, zaboravljamo figuru zaborava koja, poput istine, nastupa uvijek prekasno: zaboravljamo Epimeteja. Zapanjujuće je što ova figura naknadnosti [l’après-coup], povratka kroz poraz iskustva, te ēpimētheie koja svoje ime daje sâmome mišljenju, ne samo da nije u središtu fenomenologijskoga mišljenja konačnosti, nego se upravo iz njega isključuje.“ ( Bernard Stiegler, isto, str. 185-186.) Ako je ljudski bitak „već uvijek“ tehničkoga karaktera, tada se mora razjasniti sveza/odnos između uvida u nadolazeće (Prometejeva projekta) i zaboravnosti vremena kao zakašnjeloga događaja (Epimetejeve krivnje). Stiegler polazi od dva razumijevanja tehnike: prvo je tragičko grčko, a drugo ono moderno s kojim u središte promišljanja dolazi pokušaj da se živome sjećanju pridoda (supplement) veća mogućnost djelotvornosti. U kritici Heideggerove egzistencijalne analitike naglasak je ponajprije na nečemu što se pokazuje iz bitne strukture bitka tubitka (Dasein). Radi se, naravno, o projektivnome odnosu spram nadolazećega vremena kao autentične budućnosti. Ona se ozbiljuje kroz dvije granice. Prva je određena biološkim ustrojstvom bića zvanog čovjek kao njegova fizički neotklonjiva smrtnost, a drugu granicu određuje svijest o duhovnoj moći produžetka života s pomoću upravo onoga što Heidegger označava kjerkegorovskim pojmom egzistencije. Bitak-k-smrti (Sein-zum-Tode) nije slijepa nužnost skončavanja singularnoga pojedinca i produžetak vrste/roda rađanjem novih bića. Predbježnost ili projektivnost slobode ujedno pretpostavlja da se egzistencija shvaća faktičnošću življenja i kao nesvodljivost navlastite odluke o karakteru tog i takvog života dostojnoga življenja. Samo ljudi umiru, dok životinje ugibaju. Ovo neizbježno slijedi iz Heideggerova kazivanja u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu). Međutim, pitanje o nastanku čovjeka ne može se razriješiti bez analize metafizičkoga „organa“ koji određuje povijesno oblikovanje svjetova kako na Zapadu tako i u drugim kulturnim krajolicima svijeta. Vidjeli smo da je glavna hipoteza Tehnike i vremena kako su jezik i tehnika isto, ali su prisutni na dva načina (modaliteta). Podvostručenje i dvoznačnost upućuju na ono isto što je Heidegger u spisu Platonov nauk o istini (Platon’s Lehre von der Wahrheit) iz 1931/1932. – 1940. godine doveo do providnosti. (Martin Heidegger, „Platon’s Lehre von der Wahrheit“, u: Wegmarken, GA, sv. 9, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1976., str. 206-238.) U tom se spisu izvodi pojam istine kao aletheia. Ona je istodobno raskrivajuća i prikrivajuća, a čitavo se znanje o bitku pokazuje iz načina sjećanja i zaborava ljudske svijesti. Važno je pritom naglasiti da svijest nije subjekt, a svijet objekt ljudskoga odnosa. Budući da jezik otvara obzorje razumijevanja bitka, posve je jasno da za Heideggera pitanje jezika određuje mogućnost mišljenja onkraj postava (Gestell). U njemu se sabire trojstvo računanja, planiranja i konstrukcije modernoga doba.Koliko se, pak, život u potpunosti postavlja kao sigrište raznolikih sila tehničkoga podjarmljivanja ljudskoga bitka, toliko se i jezik pretvara u nešto što će kasni Heidegger odrediti temeljnim pojmom kibernetike. Jezik, naime, postaje čistom informacijom. To je početak preobrazbe svijeta u sliku. Mišljenje se u tehnoznanstvenome procesu stvaranja onoga neljudskoga (inhumaine) odvaja od tjelesnosti. Sve teži čistoj singularnosti. S onu stranu jezika i slike prebiva mjesto njezine tajne. Ako je, pak, jezik istoznačan s tehnikom, onda je ova naizgled smiona Stieglerova postavka znak odmaka od Heideggera. Ali time i odmak od čitave tradicije fenomenologijskoga shvaćanja svijeta. Jezik se, naime, u Heideggera pokazuje odlučujućim za razumijevanje bitka i tubitka. Njegovo mjesto je onkraj logike sredstvo/svrha. Nipošto se ne može svesti ni na kakvu uslužnu djelatnost ljudske komunikacije u procesu eksterioriziranja. Otuda je jasno kako jezik kao tehnika u Stieglera mora biti shvaćen protezom stvaralačke dinamike nastanka čovjeka iz kazivajuće „biti“ njegove evolutivne povijesti. U tome je očigledno razlika spram Heideggera te, dakako, Wittgensteina. Premda valja istaknuti da se u Tehnici i vremenu kao ni u spisima o psihomoći i biopolitici globalnoga kapitalizma te u radovima o digitalnome dobu i „automatskome društvu“ ne ulazi iscrpno u razlike između razumijevanja jezika u kasnoga Heideggera i Wittgensteina. Sažeto rečeno: Stigler ne može u tehniziranju jezika vidjeti samo gubitak smislenosti u doba „industrijaliziranja svijesti“. Time bi ostao zatočen u obzorju Heideggerove postmetafizičke gradnje mišljenja-kazivanja i slutnje obrata iz mistike događaja koje navješćuju pjesnici i umjetnici (Hölderlin i Klee). Umjesto toga, jezik kao tehnika nosi u sebi dvoznačnost podrijetla iz logosa kao epistéme téchne i poiesis. Tako se u nastanku čovjeka i njegovu kraju u procesu gramatiziranja svijeta skriva ono što Stiegler preuzima od Derridine prakse razluke (différance) – farmakološka otvorenost putova između pada u bezdan tehničke idolatrije i spasonosnoga izlaska iz ovog začaranoga kruga.(Vidi o tome: Mark Featherstone, „Einstein’s Nightsmare: On Bernard Stiegler’s Techno-Dystopia“, Ctheory, 12. travnja 2013. http://www.ctheory.net/articles.aspx?id=728) Tehničko se biće smatra sklopom heterogenih snaga. U povijesno-filozofijskome prikazu prethodnika kao što su Platon, Leibniz i Husserl glede procesa „tehniziranja znanosti“ Stiegler pretpostavlja da je sadašnji stadij dosegao istodobnost invencije i kreativnosti u stvaranju novih objekata. Bit modernosti stoga valja reinterpretirati. Ono što je za Marxa i Webera bilo racionaliziranje procesa proizvodnje života, sada se uzdiže do novoga načina proizvodnje-potrošnje kroz akumuliranje kinematičke (filmske) energije. U čitavom pogonu suvremenih društvenih odnosa suvereno vladaju njezina pravila. Radi se, dakle, o paradigmatskome obratu mišljenja. Znanost u formi tehnoznanosti postaje novom tehnologijom izvedbe nečega što više nije moguće metafizički odrediti pojmovima stvari i predmeta. Stoga je uputno koristiti izraz objekt za nastanak aplikacija i modela tehnologijske simulacije života. U posljednjem poglavlju trećeg sveska koji se bavi odnosom tehnoznanosti, reprodukcije i konstrukcije umjetnoga pamćenja s pomoću umjetne inteligencije (AI), Stiegler nastoji preokrenuti kategorijalnu igru ontologije od Platona do Hegela. (Bernard Stiegler, Technics and Time: Cinematic Time and the Question of Malaise, sv. III, Stanford University Press, Stanford-California, 2011., str. 187-224.) Umjesto bitka koji se iskazuje kao ono što već uvijek jest u formi prirode i biološki određenoga života na djelu je tehnoznanstvena reprodukcija svijesti kao objekta i kao tehno-bio-kibernetičkoga sklopa heterogenih snaga. To je sada preostalo područje u kojem se odigrava sudbina čovjeka kao dvoznačnoga bića u tehničkome sklopu mišljenja. Tehniziranje se više ne može razumjeti u binarnim oprekama izvanjskoga-unutarnjega, subjekta i supstancije, prirode i kulture. Time dolazimo u središte Stieglerova obrazloženja temeljne postavke kako tehnika prethodi ljudskoj svijesti. No, to se više ne događa „apriorno“, već „aposteriorno“. To samo znači da ono „treće“ u logičko-povijesnome slijedu hegelovskoga kruga od prirode, društva-države do apsolutnoga duha poprima značajke vizualizacije neposredne budućnosti kao događaja. U tom pogledu valja shvatiti Stieglerovu postavku da „tehnika nije činjenica, već rezultat.“ (Bernard Stiegler, Technics and Time: The Fault of Epimetheus, sv. I, str. 30.)Ono što se naziva „logikom invencije“ postaje credom odnosa između tehnike i znanosti u cjelini. Ako je moderno (industrijsko) doba bilo određeno procesima racionalizacije proizvodnje, tada je suvremeno (informacijsko) doba u znaku inovacija, invencije i kreativnosti. Znanstveno otkriće i tehnički pronalazak pripadaju konstitutivnim čimbenicima „tehničke evolucije“. Prema Stiegleru četiri su takva čimbenika: (1) tehnički napredak kao invencija; (2) tehnički napredak kao inovacija; (3) ekonomski i društveni napredak; (4) znanstveni napredak. (Bernard Stiegler, isto, str. 40.) Što bitno određuje modernost u njegovu novome liku na kraju 20. stoljeće svodi se na „industrijaliziranje vremena“. No, ovdje zapravo više nije riječ o industriji kao metalurgiji. Naprotiv, susrećemo se s procesima digitalne semiurgije. Vladavina znaka nad zbiljom čini digitalni rad osnovnim uvjetom nove informacijske ekonomije. Vrijeme nije stoga već uvijek izvorno podareno čovjeku kao protjecanje i zbivanje bitka u tri ekstaze prošlosti-sadašnjosti-budućnosti. Što se događa kada u igru ulazi tzv. tercijarna retencija, koja umjesto živoga sjećanja unosi tragove konstruirane stvarnosti digitalnoga doba, a što neki nazivaju „postmemorijom“ zbog informacijskoga viška pohranjenih podataka, nije teško razabrati. Sada se vrijeme više ne može razdvojiti od tehničkoga dispozitiva. Baš on stvara mogućnosti zadržavanja sjećanja u stalnome protijeku informacija. Sve to ima dalekosežne posljedice za djelovanje pojedinca, društva, kulture. Jer ono što vrijedi za jezik istom se mjerom odražava i na svijest u formi sjećanja-pamćenja. Sada postaje bjelodano zašto su jezik i tehnika samo dva modaliteta istoga. Oboje proizlaze iz mišljenja koje ne oponaša bitak u njegovu već uvijek postojećem izgledu (eidos-morphé). Jezik kao tehnika znači da se kazivanje pokazuje tvorbenim načelom „novoga“ u svijetu. Nadalje, jezik kao tehnika označava mogućnost nastanka svijeta iz njegove egzistencijalne strukture nabačaja budućnosti. Stoga je jezik briga za kazivanje istine svijeta u njezinoj otkrivenosti/skrivenosti. Tehnički, pak, karakter jezika ukazuje na mogućnost mišljenja kao računanja (logos kao episteme téchne). Stieglerova masivna postavka o tehničnosti i tehnologičnosti svijesti kao uvjetu mogućnosti nastanka modernosti drugim sredstvima pokazuje se vrijednom tumačenja upravo stoga što proizlazi iz mjesta razlike između „prirode“ i „kulture“. Ono čudovišno i istodobno zadivljujuće u „napretku“ svijesti, koja se odnosi na tehničke pronalaske na sve većoj razini „eksteriorizacije“, skriva se u poništenju razlike određujuće za čitavu povijest metafizike. Stvari i predmeti u formi estetsko-tehničkih objekata nisu više „pri ruci“ ili „pred rukom“ kao u Heideggerovim egzistencijalno-analitičkim izvodima mišljenja iz razdoblja Bitka i vremena (Sein und Zeita). To je doba zauvijek minulo. U novome razumijevanju tehničnosti što ga Stigler preuzima i razvija od Simondona posrijedi je nešto posve strano fenomenologiji i psihoanalizi. Riječ je o pojmu ubrzanja brzine. Sve što se događa u okružju digitalnoga doba teži onome što Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? (Qu est-ce que la philosophie?) iz 1991. godine nazivaju „beskonačnom brzinom“ (vitesse infinie). (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 1991/2005., str. 118.) Nije stvar samo u onome što nazivamo trećim poretkom kibernetike i razvitkom kvantnih računala. (Vidi o tome: Max Bense, Kybernetik oder die Metatechnik einer Maschine, u: Ausgewählte Schriften, sv. 2: Philosophie der Mathematik, Naturwissenschaft und Technik, J.B.Metzler, Stuttgart, 1998. i Stefan Rieger, Kybernetische Anthropologie: Eine Geschichte der Virtualität, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2003.) Tehnika koja „aposteriorno“ prethodi nastanku čovjeka postaje svjetlosni trag apsolutnoga vremena. Za njega je očito da metafizičko shvaćanje čovjeka ima tek odlike posvemašnje zastarjelosti. Proteze i eksteriorizacija „ljudskosti“ predstavljaju za Stieglera nužan put spram one ideje koju će razviti na tragu Edmunda Husserla. Ona će postati ključno mjesto svih njegovih daljnjih priloga o tehnici. Već smo nekoliko puta spomenuli taj pojam: tercijarna retencija. O čemu je riječ? U sklopu rasprave o odnosu sjećanja i tehnički konstruiranoga pamćenja (anamnesis vs. hypomnesis) ovaj se pojam pojavljuje presudnim za Stiegleovo shvaćanje tehnike. Recimo to na sljedeći način. Više se ne može raspravljati poput Heideggera o postavu (Gestellu) kao biti moderno ustrojene tehnike. Razlog leži u tome što je metafizički sklop bitak-bog-svijet-čovjek doveden u pitanje uspostavom kibernetike. Ona od sada bezuvjetno upravlja svekolikim procesima regulacije života. Kada je bitak izgubio iznimnost i singularno određenje na njegovo mjesto dolazi tehničnost i tehnologičnost primijenjene znanosti. Jednokratnost se egzistencije nužno nadomještava podvostručenjem/replikacijom tehnogenetski proizvedenoga stanja stvari. Umjesto izvornika na djelu je duh kopije. Logika simulakruma sve iznova stvara. Stiegler, dakle, nije u svojem naumu „prevladao“ Heideggerovo razumijevanje nastanka moderne znanosti i tehnike. Naime, sâm Heidegger već 1950-ih te koncem 1960-ih godina, a to isto tako čine i Wiener, Günther i Simondon, zastupa postavku da je znanost primijenjena tehnika, a ne obratno. Ono što se, međutim, čini „inovacijom“ u Stieglerovu nastojanju da otvori pitanje o kraju čovjeka iz posve drukčije perspektive mogućeg spasa njegove „ljudskosti“ proizlazi iz gledišta „industrijaliziranja svijesti“. Husserl je, kao što je poznato, razlikovao između primarne i sekundarne retencije. Prva je vezana uz konstituciju vremenskoga objekta. Ona tvori specifičan slučaj opažaja poput melodije neke pjesme. U objašnjenju Husserla tvrdi se da zamjedba ili opažaj melodije pripada primarnoj osjetilnosti sjećanja. Pritom se ovo razlikuje od sekundarne retencije kao čistoga sjećanja (primjerice, melodije koju smo jučer čuli). Odabrani primjer iznimno je važan. Digitalizacija zvuka, naime, ide danas ukorak s njegovom vizualizacijom. Utoliko je osjetilnost nematerijalnoga poput melodije (glazbe) poseban slučaj zamjedbe (percepcije). Dvije retencije povezuje iskustvo neposrednosti vremena u onome „ovdje“ i „sada“ s iskustvom posredovanja. Sve je to moguće samo zahvaljujući mehanizmu sjećanja. Stoga se može kazati da prva retencija pripada opažaju, a druga imaginaciji. Ova je druga već uvijek „zakašnjela“. Dolazi, uostalom, naknadno u znaku aposteriornosti. Iako će Husserl tvrditi da je život opažaj, a ne imaginacija, sve će to za Stieglera biti u drugome planu u trenutku kada nastupi presudan ontologijsko-spoznajni obrat. Jer tek ono treće omogućuje drugome iskustvu da očuva sjećanje na „izvornost“ opažaja. Vrijeme se, naime, s pomoću tercijarne retencije vraća i zaustavlja u svakome trenutku. Nove tehnologije akustično-vizualnoga očuvanja pozornosti ljudske svijesti to zorno omogućuju. Kada pišem na računalu i istodobno pronalazim podatke na internetu u svakom trenutku mogu „spasiti“ dokument time što ga pohranjujem u razmjenjive datoteke. Sve se održava i čuva pohranjeno samo stoga što ono „treće“ (tertium datur) nema više ništa s prve dvije retencije. Sintetički aposteriori svijesti određuje sudbinu analitičkoga apriorija. Kantov shematizam kategorija čini se nespojivim s iskustvom kiberprostora. Ali zato Leibniz savršeno pristaje uz logiku digitalnih strojeva. Točnije rečeno, način izvedbe očuvanja vremena koje je prošlo vraća se tehničkim postupkom u kojem upravo gramatiziranje i tehnologiziranje svijesti omogućuje prvoj i drugoj retenciji njihovo novo postojanje. Ovo se ovjekovječenje „trenutka“ vremena pojavljuje utoliko kao „ponovljiva neponovljivost“. (Bernard Stiegler, isto, str. 245-247.) Zaustavimo se ovdje. Ako je neporecivo da za Stieglera tercijarna retencija ima odlučujuće značenje u razumijevanju tehnike, onda se u ontologijskome smislu riječi zbiva sljedeći obrat. Umjesto pitanja „što“ jest takva mnemotehnika koja omogućuje da treći poredak kibernetike suvereno vlada kroz informacijski ili digitalni kôd otvorenoga stroja, postaje jedino važno vidjeti kako se sada određuje subjekt ovoga procesa tehnologiziranja ili „industrijaliziranja svijesti“. „Tko“ je taj koji pamti više negoli što mu prirodne mogućnosti sjećanja omogućuju – čovjek ili kognitivni stroj? Sa stajališta nove antropologije tehničkoga svijeta kakvu je u svojim djelima ponudio Simondon odgovor bi mogao glasiti izričito da je ono „tko“ interakcija između prirode i kulture. To mjesto-između (in-between) bitka i događaja popunjava tehnika. U kinematičkome (filmskome) načinu konstrukcije svijesti odvija se realno vrijeme. To je, dakle, vrijeme tercijarne retencije u digitalnome formatiranju života. Izvjesno je da događaj koji povezuje tehniku i vrijeme nije ništa drugo negoli čin konstrukcije umjetne stvarnosti iz duha umjetnoga života (A-life). Naravno, logika tehnogeneze nam ukazuje na invenciju i imaginaciju onoga što ne postoji u zbilji. Život se ne odvija samo kao nesvodljiv slučaj biomoći, kako je to izveo kasni Foucault. Naprotiv, život se u cjelini tehničke izvedbe konstruira iz logike umjetne inteligencije (AI). U kinematičkome (filmskome) način reprodukcije postaje akumuliranom percepcijom aktivno-pasivne pozornosti. (Vidi o tome: André Vaccari i Belinda Barnet, „Prolegomena to a Future Robot History: Stiegler, Epiphylogenesis and Technical Evolution“, Transformations, Vol, 2, br. 17/2009. http://www.transformationsjournal.org/journal/issue_17/article_09.shtml) Prva posljedica ovoga tehničkoga obrata u neposrednome iskustvu svijesti pogađa gubitak identiteta pojedinca. Društveno očitovanje kao subjekta svodi se na funkcije i uklopljenost u sustav. Stoga Stiegler na tragovima Adorna i Horkheimera o paradigmi „kulturne industrije“, ali izvan njihove nemoćne kritike tehnologije kao ideologije, tvrdi da industrijaliziranje svijesti neminovno dovodi do „proletariziranja kulture“. 2. Kognitivni strojevi i automatsko društvo Vidjeli smo da dvoznačnost u pojmu tehnike odgovara istovjetnoj situaciji s idejom pharmakona kao otrova i protuotrova onome što je moderni nihilizam ostavio kao pustoš i prazninu u nasljeđe suvremenom dobu. Nije teško pronaći pravo podrijetlo ove strategije otpora i prevladavanja izvora nelagode u kulturi s kojom nastavljamo živjeti u hiperpotrošačkoj civilizaciji Zapada danas. U Heideggerovu Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) govori se o vulgarnome i autentičnome razumijevanju vremena i tome sukladno o dva modaliteta egzistencijalnoga iskustva tubitka (Dasein). Osim toga, nailazimo i na filozofijski moćnu kritiku bezličnosti odnosno dezindividuiranja čovjeka u sustavu masovne industrijske proizvodnje. Pojmovi koje je skovao Heidegger su jezično iznimno složeni. Usto, proizlaze iz misaone strukture njemačkoga jezika u dosluhu s drevnom tradicijom grčkoga mišljenja. Tako je i pojam bezlično se (das Man) koji se prepoznaje u fenomenima dosade, govorkanja i uronjenosti u svakodnevicu znak raskorijenjenosti i bezavičajnosti modernoga čovjeka. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, 4. poglavlje, § 27, str. 126-129.) Vulgarno razumijevanje vremena iz vladavine iskustva neposredne aktualnosti nije rezultat ljudskoga izbora. Posrijedi je povijesno-epohalna situacija. Ona ima podrijetlo još u Aristotela i Kanta. A u moderno se doba uzdiže do iskustva vremena u Bergsonovu konceptu trajanja (durée). Ono što Stiegler u svjetlu pronalaska „tercijarne retencije“ pokušava unijeti u suvremenu raspravu o odnosima tehnike, tehnologije i tehnoznanosti spram vremena naposljetku se nipošto slučajno uspostavlja kao kritika i nastojanje prevladavanja upravo te vulgarnosti i nihilizma moderne tehnike u razvitku društva do konačnoga stadija „automatskoga odvijanja“ životnih procesa. Poznato je, pak, da se problematika „društva“ i „zajednice“ u Heideggera još od Bitka i vremena (Sein und Zeita) ostavlja unutar pitanja o subitku (Mit-sein) kao egzistencijalnoj analitici tubitka (Dasein) s onu stranu metafizičke razlike pojedinac-kolektiv. Uvodno smo naznačili našu temeljnu postavku kako je Stiegler u tom pogledu samo nastavio na temeljima francuskoga poststrukturalizma (Foucault-Deleuze) kad je riječ o analizi suvremenoga društva od pojma nadzora do kontrole. Čini se da je problem utoliko teži što se njegova socio-antropologijska istraživanja odnosa obrazovanja, kulture i stvaralaštva pojedinca u okružju digitalnih mreža ne mogu uopće shvatiti bez ovoga referencijalnoga okvira. Jer u njemu tehnika ujedno zatvara obzorje spasonosnoga „ljudskoga“ i otvara posljednje mogućnosti izgleda za obrat stvari sâme. Odnos između novoga znanja i upravljanja otuda ima izravne implikacije za odnos tehnoznanosti i društva. No, o kakvome je tu opće društvu riječ ako tehnika prethodi izgradnji ljudskoga i ako je k tome njezina moć konstrukcije takva da s pomoću invencije, inovacija i kreativnosti uspostavlja nove granice između živoga i ne-živoga? Na jednom mjestu prvoga sveska Tehnike i vremena gdje se bavi Simondonom i njegovim postavkama o tehničkim objektima naglasak se stavlja na pojam automatike i automatskoga. To je, dakako, drukčiji izraz za logiku kibernetičkoga stroja i način djelovanja čovjeka u svijetu. Ono što je u Simondona izrazito problematično jest da je čovjek shvaćen u procesu tehničke evolucije regulatorom upravljanja između sustava i okoline. Ta „humanistička“ iluzija čini se da veličajnoj Simondonovoj teoriji o tehnogenezi i transindividuaciji strojeva oduzima snagu argumentacije za doba koje dolazi. Problem je, međutim, što se Stiegler u kritici Heideggera i njegove egzistencijalne analitike tubitka (Dasein) oslanja gotovo u potpunosti na Simondonove postavke. Preuzima ih, razrađuje, daje im novi naboj i intonaciju, te potom iz njih kreće u vlastitu kritiku onoga što naziva „automatskim društvom“. (Bernard Stiegler, La Société automatique: 1. L’avenir du travail, Fayard, Pariz, 2015. ) Stroj se pritom misli kao dodatak čovjeka. Ovo je stajalište logično u okviru kibernetičke antropologije. McLuhan, primjerice, shvaća medije produžetkom ljudske tjelesnosti, a na sličan način isto razmatra i Simondon. Ako dobro pogledamo, ipak se u tom naizgled samorazumljivome stavu, koji Stiegler ne podvrgava kritičkoj dekonstrukciji, skriva dvostruka zamka. Prvo, to je antropologijsko stajalište koje čovjeka shvaća subjektom povijesnoga događanja, ili se, pak, svodi na njegovu stvaralačku moć promjene društvenih odnosa. Druga je zamka u tome što je upravo ta postavka nastavak novovjekovnoga Descartesova razdvajanja misleće i protežne supstancije (res cogitans i res extensa). Čitava organologija kao nova mehanologija na kojoj gradi svoje postavke Bernard Stiegler otuda se može razumjeti kao logika dodatka (supplement). Međutim, ako više nije moguće razlikovati „prirodu“ i „kulturu“ nakon kibernetičkoga obrata metafizike sredinom 20. stoljeća, postavlja se pitanje zašto se onda još ustrajava na „logici dodatka“ i „pisma“ (gramatizacija) kada je posve bjelodano kako tehnoznanosti današnjice misle u okviru invencije, inovacije i kreativnosti? Zar nije, napokon, „tercijarna retencija“ novi sintetički „aposteriorni apriori“ koji tehnogenezom omogućuje uopće „prirodi“ i „kulturi“ (prvoj i drugoj retenciji) da postoje, ali u drukčije organiziranome poretku kategorija? Nije slučajno da se demon Descartesove metafizike sa svim posljedicama oštroga razdvajanja na um i tijelo nastavlja pod drugim uvjetima i u suvremenoj filozofiji. Dešava se to obzirom na određenje uloge živoga i umjetnoga mozga u tehničkoj evoluciji. Razlikovanje se čini „normalnim“ sa stajališta metafizike. Ali to ipak ne može biti pravilom. Razlog leži u tome što se bitak u formi prirode više ne uspostavlja prvim uzrokom, a Bog posljednjom svrhom života. U svakom slučaju, problem određenja stroja u doba automatskoga djelovanja pokazuje koliko je današnja uporaba autonomnih objekata ishod logike invencije i sustava inovacija u istraživanju novih mogućnosti tehnike. Pitanje o stroju ne može više biti postavljeno iz ontologije kao metafizike ukoliko se unaprijed ne suspendira i neutralizira pharmakon metafizike – zakon uzročnosti i shema svrhovitosti. Izlazak iz ove dvije zamke koje tradicionalno nazivamo aporijama mišljenja Stiegler je nastojao izvesti tako što je ideju automatskoga ili autopoietičkoga uklopio u nesvodljivost društva kao dinamičke varijable „napretka“ i „razvitka“. Četiri su značajke onoga što Stiegler naziva hiper-reproducibilnošću u suvremenoj digitalnoj tehnologiji: (1) ona reproducira svaku vrstu podatka bez svođenja na signal što dovodi do toga da je riječ o intenzivnoj društvenoj praksi u globalnim mrežama – mnemotehničkome sustavu; (2) to stvara nužnu kalkulaciju proizvoda i otvara put simulacijama, manipulacijama, istraživanjima, eksperimentiranju i novim projekcijama; (3) te su značajke informacijskoga svijeta istodobno i značajke biološkoga svijeta (umjetne replikacije, kloniranje i transgenetika); (4) nastanak interoperabilnosti dovodi do promjene afekata u efekte, a tako dolazi do retencijalnih duplikacija/replikacija i industrijskih transmisija u cjelini. – Bernard Stiegler, Technic and Time: Cinematic Time and the Question of Malaise, sv. III, str. 215.) Društvo koje djeluje automatski ima značajke globalno umreženoga stroja. No, nije to mašinistička koncepcija društvene tjelesnosti, koja se nerijetko prigovara onome što su izveli Deleuze i Guattari u AntiEdipu i Tisuću platoa. Odlučujuće je da Stieger smatra kako se „tehnička evolucija pojavljuje kao proces diferencijacije, stvaranje poretka, borba protiv smrti.“ (Bernard Stiegler, Technics and Time, sv. I, str. 69.) U trećem svesku Tehnike i vremena s podnaslovom „Kinematičko vrijeme i pitanje nelagode“ konačno se pojašnjava kako s „tercijarnom retencijom“ ulazimo u područje „organiziranoga neorganskoga“. (Bernard Stiegler, Technics and Time: Cinematic Time and the Question of Malaise, sv. III, str. 188.) U globalnome mnemotehničkome sustavu više nema razloga da se podržava stav kako je tehnika aplikacija znanosti. Budući da tehnoznanstvena reprodukcija ne uključuje stvari i predmete, već tehničke objekte koji omogućuju da se opažaj i imaginacija uzdignu do aktivno-pasivne sinteze pozornosti događaja, koji se sluša, gleda i komentira stoga što je riječ o radu interaktivnosti unutar digitalnoga sklopa aparata i dispozitiva, sve se bitno mijenja. Ovo uključuje prelazak tehnologije u biološke reproduktivne mehanizme. Sâm se život razmatra slučajem visoko složenoga procesa razmjene materije, energije i informacija s kriterijima učinkovitosti kao vodećim parametrima „napretka“ i „razvitka“. Iznimno je važno što Stiegler u svojim analizama tehnoznanosti uočava tri načina njihove artikulacije: (1) retenciju; (2) reproduktivnost i (3) transmisiju. Sve postaje mogućim zato što se ne radi više o vladavini formalno-materijalnoga uzroka. Učinkovitost se tehnički izvodi (performativnost), dok se finalni uzrok u formi aplikacije pojavljuje eksponencijalnim momentom daljnjega razvitka kroz nadogradnju programa. Tehniku stoga valja razumjeti onako kako je Simondon razlikovao pojam objekta i krajolika (milieu) u kojem se tehnika konkretizira. Da, slažem se s tom tvrdnjom. Uz dodatak da se krajolik istodobno stvara i razara, postaje fluidnim i nadomjestivim upravo onako kako se to zbiva u virtualnoj stvarnosti. Mreže (networks) nemaju središte ni rubove. Njihova se struktura pokazuje u neprestanim procesima preobrazbe platformi, aktora i interaktora. Što danas otuda vrijedi za tehniku, istom se logikom prenosi i na digitalnu estetiku. (Claudia Gianetti, Digitale Äesthetik: Einführung,http://www.medienkunstnetz/de/themen/aesthetik_des_digitalen ) U metastabilnoj ravnoteži sustava i okoline tehnički se krajolici pojavljuju kao kontingentni i samonastajući sklopovi. Podesni su za beskonačne varijacije modela. Utoliko govor o „tercijarnoj retenciji“ nužno iziskuje razumijevanje vremena kao protijeka iz budućnosti prema prošlosti. Sadašnjost se pritom neprestano gubi u nizu informacija. Naposljetku, informacije se performativno prikazuju vizualnim prolomom ili bujicom, kako to objašnjavaju neki teoretičari tzv. znanosti o slici (Bildwissenschaft). (Vidi o tome: Oliver Grau, Virtual Art: From Illusion to Immersion, The MIT Press, Cambridge Massachusttes, London, 2003.) Treći poredak kibernetike, ono što nazivam tehnosferom, u Stieglerovu je mišljenju ključno za postavku o epifilogenezi (organizaciji anorganskoga u formi kognitivnoga stroja). Na kraju trećeg sveska Tehnike i vremena nailazimo na pojašnjenje kako ovo „treće pamćenje“ uspostavlja nove konstelacije odnosa između tehnike i društva. Ako, dakle, tehnoznanosti postaju „eksplikativnim“ i „implikativnima“, onda je zauvijek srušena „velika priča“ zapadnjačke metafizike o bitku-Bogu-svijetu-čovjeku. Svi pojmovi koji se u nizu izvode ukazuju na posljedice ove ključne postavke. Stiegler se, međutim, ipak neće daleko odmaknuti od francuske tradicije filozofije znanosti i tehnike te nove antropologije-sociologije. A to samo znači da neće napustiti dihotomije tehnike i društva. Umjesto toga pokušat će spašavati preostale značajke „ljudskosti“. Ali ne više i zastarjelost čovjeka, kako bi rekao mediolog Günther Anders. To je ujedno i najslabija karika u lancu njegove „nove kritike“. Krajnje složeno izvodi je na tragovima Foucaulta. No, umjesto pojma biomoći i biopolitike uvodi sada kategorije psihomoći i tehnologijskoga pharmakona. Sažeto rečeno: život se u doba „treće retencije“ digitalne tehnike preobražava u psihogramatologiju iskustva koje u globalnome kapitalizmu označava marketing. Libidinalna ekonomije prethodi „realnosti“ političke ekonomije. Kada se zbiva taj obrat tada više nemamo pred sobom neko fantomsko društvo neposrednosti i izvornosti. Što još tu može biti „društveni odnos“ ako se kapital u formi „tercijarne retencije“ pojavljuje uvjetom mogućnosti svake promjene? Odgovor je Stieglera u okviru njegovih najnovijih istraživanja o tome nužno aporetičan i paradoksalan. Nije više riječ o sukobu između kapitala i rada, tehnike i društva, već između onih koji su postali proletariziranjem „umjetnoga uma“ (AI) ravnodušni na perverzije ekonomsko-političke moći i onih koji se tome odupiru željom za radikalnom promjenom „života“. (Bernard Stiegler, Von der Biopolitik zur Psychomacht: Die Logik der Sorge 1.2, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2009.) Ni manje ni više radi se o pobuni u onome nesvodljivome „ljudskome“. Karakter te pobune, međutim, čini se krajnje nemoćnom u bitnome smislu izvedbe obrata odnosa između tehnike i društva. Iako se, doduše, globalni neoliberalni kapitalizam služi tehnikama začaravanja ljudske želje i u tome je Stieglerova analiza samo nastavak onoga što su u tome mislili Debord u Društvu spektakla i Lyotard u Libidinalnoj ekonomiji, njegova je nakana da Foucaultovo-Deleuzeovo shvaćanje odnosa tehnologije moći i izvedbe društva uzdigne na razinu problema s kojim se valja razračunati u 21. stoljeću. To znači da pojam nadzora ili discipline na kojem je Foucault gradio svoje postavke, te pojam kontrole u Deleuzea kao vladavine informacijskoga ili digitalnoga kôda zahtijevaju ako ne napuštanje, a ono barem ispravku u promišljanju izvedbe tehnike kao takve. Naravno, neupitne su razlike u Stieglerovu shvaćanju tehnike i tehnologije naspram Foucauta i Deleuzea. To se ponajprije odnosi na sve što proizlazi iz postavke kako tehnika konstruira svijest putem „tercijarne retencije“. No, čini se da je obrazloženje za zamjenu pojma kontrole pojmom automatskoga tek nešto što je imao u vidu i Deleuze s obzirom na to da je u promišljanju tehnoznanosti njegov put pretpostavljao upravo razlikovanje između logike singularnoga događaja i promjene bitka kao stanja tehničkoga sklopa. Kako Stiegler određuje ono što se događa kada tehnika u formi automatskoga odvijanja procesa razmjene informacija, materije i energije unutar i izvan sustava i okoline postaje razlogom gubitka individuacije čovjeka? Za njega je to „funkcionalna glupost“. Ona se pojavljuje gotovo nužnom posljedicom kraja antropocena. U društvima s vladavinom tehnoznanstvene reprodukcije „formi života“ stoga je izlišno govoriti o paradoksu i aporiji kako unatoč specijaliziranoga znanja za obavljanje svekolikih radnih procesa imamo mediokritete umjesto svestrano obrazovanih ljudi. Informacijski kapitalizam u stadiju entropije posve je razorio društvene sveze/odnose ne samo empatije i solidarnosti između klasno-socijalno zbliženih skupina. On je istodobno pridonio gubitku duha humanističkoga obrazovanja s kojim se zapadnjačka metafizika širila na sve prostore svijeta kao univerzalna civilizacija dvije vrste znanja – prirodno-tehničkoga i društveno-humanističkoga. Naravno da bi bilo posve promašeno govoriti o jednome uzroku za tu pojavu, a još manje primjereno nizati uzroke u nedogled. Stiegler misli tehniku kao transepohalni događaj. Inače se ne bi toliko detaljno bavio grčkom mitologijom, Platonom, Aristotelom i drevnom metafizikom Grka da bi dokazao kako se vrijeme tehnički reproducira iz temeljnoga razloga što je odluka pala već u trenutku izlaganja bitka kao logosa. No, ono što suvremeno doba navlastito određuje s obzirom na dezorijentaciju i dezindividuiranje čovjeka u situaciji nikad rasprostranjenijega obzorja „društva znanja“ nije tek vladavina digitalnih mreža nad tzv. stvarnim životom. Kultura automatizacije i automacije povezuje rad i život. Foucault bi ovome dodao u svojem ranome djelu Riječi i stvari (Le mots et les choses) još i jezik. Tako bismo dobili glavne pozitivne znanosti modernosti – ekonomiju, biologiju i lingvistiku. Što u tom sklopu predlaže Stiegler kao alternativu puta u apsolutni nihilizam „automatskoga društva“ bez rada i bez jezika, ali s hipertrofijom slike i informacije? Odgovor je zapravo hajdegerijanski s primjesom francuske opsjednutosti izgradnjom „novoga društva“ i revolucionarne spontanosti subjekta. Ništa drugo negoli deautomatizaciju mišljenja nasuprot inflaciji „pametnih tehnologija“ (smart technologies); ništa drugo negoli negentropiju protiv entropije, kritičku pozornost javnosti protiv reproduktivne dosade stroja kognitivnoga kapitalizma. (Bernard Stiegler, What Makes Life Worth Living: On Pharmacology, Polity Press, Cambridge, 2010.) Razlika je spram hajdegerijanske opuštenosti (Gelassenheit) u odnosu na postav (Gestell) moderne tehnike, kojoj su obol na svoj način dali Lévinas i Blanchot, samo u tome što je ovo aktivna strategija borbe za „ljudskost“ na kraju antropocena. Stigler zbog toga i može govoriti o novoj „politici sjećanja“. No, što je zapravo taj novoskovani pojam antropocena kojemu se suprotstavlja negentropija: „Doba antropocena jest doba industrijskoga kapitalizma, doba u kojem računanje prethodi svakom drugome kriteriju odlučivanja i gdje ono algoritamsko i mehaničko postajanje jest konkretizirano i materijalizirano kao logička automacija i automatizam, pritom konstituirajući nadolazak nihilizma, kao komputacionalnoga društva koje postaje automatsko i društvo kontrole na daljinu.“ (Bernard Stiegler, „Automatic Society 1: The Future of Work – Introduction“, La Deleuziana – Online Journal of Philosophy, br. 1/2015., str. 130.) Vidimo, dakle, da Stiegler misli kako je čak i pojam neljudske kontrole o kojem je govorio Deleuze još uvijek nešto što pripada dobu antropocena. Razlog valja vidjeti u tome što pojam automatskoga isključuje bilo kakvo posredovanje. Ako je tome tako, onda je kontrola postala unutarnji poriv i vanjska granica svake još preostale slobode čovjeka u sustavu neoliberalnog kognitivnoga kapitalizma. Međutim, problem je s ovom postavkom što društvo ni u kakvoj novoj „socijalnoj ontologiji“ bez rada i forme života pripadne umjetnosti kao igri ne može održati svoju vjerodostojnost. Stoga je „automatsko društvo“, i to je moj glavni prigovor čitavu Stieglerovu pokušaju da spasi „ljudskost“, tek contradictio in adjecto. Ako je igdje Heidegger nakon svega bio bezuvjetno u pravu, onda je riječ o stavu da je moderno industrijsko društvo rezultat moderne subjektivnosti. (Martin Heidegger, „Die Herkunft der Kunst und die Bestimmung des Denkens“, u: Petra Jaeger i Rudolf Lüthe (ur.), Distanz und Nähe. Reflexionen und Analysen zur Kunst der Gegenwart, Königshausen & Neumann, Würzburg, 1983., str. 18. i Martin Heidegger, Vier Seminare, GA, sv. 15, V.Klostermann, Frankfurt a. M., 1976., str. 359.) Dok god postoji rad u smislu industrijske proizvodnje, društvo se razvija u smjeru vlastite samonegacije. Ovo se dogodilo 1990-ih godina. Tada je na globalnoj razini uspostavljeno trojstvo informacijske ekonomije neoliberalnoga kapitalizma, politička vladavina nove oligarhije u liberalno-demokratskim poretcima, te postmoderna kultura spektakla. Ništa nakon toga nije više moguće osim napredovanja do krajnjih granica ispražnjavanja želje, a ne obnove neograničene težnje za „novim“. Lako je objasniti i zašto. Kada, naime, tehnoznanosti više ne misle projektivno i analitički, već su usmjerene performativno i eksperimentalno s jedinom nakanom osvajanja svemira kao beskonačnoga prostora invencije-inovacije-kreativnosti, tada se sve što još preostaje pojavljuje kao objekt za drugi objekt. Želja za novim postaje objektilnost objekta. A to je upravo ono što je Stiegler svojim otkrićem tercijarne retencije smjestio u „organizirano anorgansko“. Tzv. „ljudskost“ čovjeka u doba nakon antropocena može se, doduše, još samo spasiti nekom vrstom rehumanizirane brige-za-sebe. Tako je to izvedeno u njegovoj estetici-etici kojom nadopunjuje Foucaultov projekt tehnologije sebstva u smislu protu-psihomoći onome što čini nihilistički marketing neoliberalnoga kapitalizma do krajnjih granica cinizma i perverzije. Briga-za-drugoga nije drugo negoli proširena „moderna subjektivnost“ ili ostatak društva u formi solidarnosti i empatije za Druge. Ništa više od toga. Umjesto zaključka Ipak, najteže je slijediti putokaz koji se gotovo jedva razabire u mnoštvu nepouzdanih znakova na putu. Pustimo uzaludan napor u zaustavljanju „raščovječenja“ do čega je dospjela zapadnjačka metafizika u svojem ozbiljenju u kibernetičkome sklopu. Oduprijeti se tehničkome ovladavanju sviješću kao što vidimo nije moguće bez radikalne promjene smjera. Ako uistinu tehnika prethodi izgradnji „ljudskosti“, kako je to pokazao Bernard Stiegler na dosadašnjem putu svojega mišljenja, onda je ona dvoznačna „priroda“/“bit“ čovjeka u transepohalnome smislu. To vrijedi i bez popratne metafizičke vratolomije u izvedbi pojmova razlike, granice, udvajanja. Spas i propast onoga što već uvijek bijaše pogađa ljudsku sudbinu. Ali što ako više nije stvar u izboru puta koji je već uvelike besputan time što se sâm život u smislu dostojanstva mišljenja konstruira/dekonstruira prema modelima i aplikacijama tehnoznanosti? Ono što je još uvijek prvorazredna zadaća mišljenja nije ni u kakvome radikalnome razmaku od iskonskoga i suvremenoga, metafizike i kibernetike, bitka i događaja. Problem je još jedino u onome što leži između dvaju obala kao bezdan i to najčudovišniji ikad. Nije to bezdan koji se više može premostiti nastavkom logike invencije-inovacije-kreativnosti, jer to samo snaži i jača ovaj „svijet“ iznutra, na njegovim platformama od struna. Bezdan se ne može premostiti zato što se ne nalazi nigdje drugdje negoli u samoj „biti“ metafizičkoga mišljenja od Heraklita do Heideggera i dalje. Mišljenje se, pak, zbiva kroz i u jeziku. Bez obzira na to je li jezik kao u kasnoga Wittgensteina sveden na „jezične igre“ (Sprachspiele) – know-how tehničkoga svijeta. I doista je najdublja misao Stieglerove organologije da su jezik i tehnika samo dva modusa onoga istoga. To „isto“ nije bitak u značenju postojane nepostojanosti. Sve natkriljuje događaj tehnogeneze u promjeni stanja svijesti. Tehnika kao jezik eksperimentiranja s jezgrom sâmoga života zbiva se u doba otvorenoga stroja. (Erich Hörl, „Die offene Maschine: Heidegger, Günther und Simondon über die technologische Bedingung“, MLN, Vol. 23, br. 3/2008. (travanj), str. 632-655.) Njegova je posljednja istina u tome da više u sebi nema ništa mehaničko niti ne-živo. Naprotiv, posrijedi je automatski ili autopoietički sustav. A on sebe sâm stvara i razara, izgrađuje i nadograđuje. Mišljenju preostaje biti-izvan tog procesa ili se pokoriti zahtjevima „napretka“ i „razvitka“ te svečano propasti u živo blato simulirane povijesti bez novih ideja. Tehnika koja misli „nas“ kao objekte već je odavno „tu“. Samo je pitanje vremena kada će u potpunosti ostati posljednji trag one „ljudskosti“ iskazane veličajnim jezicima filozofije i umjetnosti. Bio je u pravu Nietzsche kada je rekao da nakon smrti Boga ostaju samo nadomjesci kao otvoreni prostori tjeskobe za ono ljudsko-odveć-ljudsko što izmiče svakom biologijskome određenju. Čovjek je, uostalom, životinja koja u mišljenju pronalazi obećanje sreće čak i u paklu vlastitih iluzija. Na kraju preostaje samo mišljenje i sjećanje bez ikakvog traga umjetnih stvarnosti. Ono što je najbliže iskonu sve se više i više udaljava s obzorja čistoga događaja. Biti ne znači tehnički biti na način dodatka onome živome. Čudovišnost događaja nastanka čovjeka odgovara stvaralačkome razvitku života pod uvjetima njegove promjene. Možda se upravo stoga u onome tehničkome skriva opasnost i otvorenost izgleda dospijeća u slobodno kazivanje „neljudskoga“. Bez toga ne postoji mogućnost promjene stanja u kojem trajanje zamjenjuje kairos sreće i užitka. Tehnika nas oslobađa straha od „ljudskosti“ kao apsolutne destrukcije bitka. Jezikom svakidašnjega događaja komunikacije na daljinu izvodi nas naposljetku iz svoje „neljudske“ prirode u ono što ostaje bitnom zadaćom mišljenja – eshaton i soterion jednokratnosti i neponovljivosti slučaja. Time se čovjek odvojio od carstva nužnosti oslobodivši prostor za dostojanstvo drukčijeg života od ovog ovdje koji usahnjuje u dosadi preživljavanja. Misliti znači zadavati sebi brigu za ono nadolazeće, za ono što ima prizvuk nečuvenoga i nikad još iskusivoga u neodređenosti novoga kaosa.

February 6, 2026
Nova teorija subjekta i pitanje slike

Nova teorija subjekta i pitanje slike

1. Čovjek nije gospodar u vlastitoj kući“ („L’homme n’est pas ici maítre chez lui“). (Jacques Lacan, Le Séminaire, livre II: Le Moi dans la théorie de Freud et dans la technique de la psychoanalyse, Seuil, Pariz, 1978., str. 354.) Nije li ta Lacanova izreka zapravo kritika moderne subjektivnosti uopće? Zašto se onda još govori o subjektu ako ne zato da mu se vrati ono što mu je naizgled pripadalo: da, naime, iznova zagospodari svojom kućom? Kako se gospodstvo ili vladavina sobom smatra temeljem identiteta, osloncem vlastitoga Ja u svijetu, nije li paradoksalno zahtijevati novu koncepciju subjektivnosti a tvrditi da „gospodar“ mora biti nekome podređen (Bogu?) i u sebi rascijepljen? Lacanov pojam subjekta je individualni subjekt. „Način moje prisutnosti u svijetu jest da sam subjekt, utoliko što od silnog svođenja na ovu jedinu izvjesnost da sam subjekt, on postaje aktivno ništenje. Nastavak filozofskog razmišljanja zaista gura subjekt prema preobražujućoj historijskoj akciji, i, oko toga određuje oblikovne načine aktivne svijesti o sebi, putem njenih metamorfoza u povijesti. Što se tiče meditacije o bitku, koja dostiže svoju kulminaciju u Heideggerovoj misli, ona vraća samom bitku tu moć ništenja – ili, u najmanju ruku, postavlja pitanje kako se ono tu može ispostaviti.“ – ( Jacques Lacan, Četiri temeljna pojma psihoanalize: XI Seminar, Naprijed, Zagreb, 1986. str. 89. S francuskoga prevela Mirjana Vujanić-Lednicki) On se istodobno pojavljuje nečemu podređen i rascijepljen između nečega. Očigledno da je već u tome problem u odredbi nove subjektivnosti čovjeka. Ali taj individualni subjekt nije osoba u modernome smislu riječi. To je subjekt u strukturalnome značenju nečega što je bitno nesvodivo na novovjekovnu moć subjektiviranja čovjeka kao gospodara vlastite svijesti. U skladu s poststrukturalističkom dekonstrukcijom ideje središta, podrijetla, čistoće, diskursa ozakonjenosti metafizičkoga poretka, Lacan će subjekt imenovati decentriranim – sujet décentré. (Jacques Lacan, nav. djelo, str. 164. ). Odlučno za promišljanje onoga što je nečemu podređeno i u sebi rascijepljeno postaje strukturalna analiza jezika. Sumnja u mogućnosti iskazivosti subjekta u pojmovima i kategorijama cjelokupne povijesno predane metafizike jezika čini Lacanovu psihoanalitičku metodu svojevrsnom dekonstrukcijom (ne)moći jezika u konstituciji svijeta subjekta uopće. Biti nečemu podređen i biti u sebi rascijepljen kao da je unaprijed paradoksalan i proturječan čin nemogućnosti djelovanja izvan medija jezika u tijelu. Lacanovo mišljenje subjekta jest psihoanalitička (de)konstrukcija subjekta u simboličkome poretku jezika. Zašto govorimo o paradoksalnome i proturječnome određenju subjekta? Zato što je takva konstrukcija upravo radikalna razlika spram novovjekovnoga pojma subjekta kod Descartesa i Kanta. Ego cogito kod jednoga i transcendentalni subjekt mišljenja kod drugoga nisu podređeni nikome drugome osim samome sebi i u samome sebi postavljeni tako da su pod-met (sub-iectum) svake moguće „objektivnosti“ izvanjskoga svijeta. Da bi subjekt u svojem decentriranome položaju mogao biti to što jest, on se mora artikulirati kroz jezik kao ono nesvjesno. Ali decentrirani subjekt nije shvatljiv u kauzalnome modelu (uzrok-posljedica). Nesvjesno koje se artikulira kao jezik i čini bit takvog subjekta ne događa se nigdje izvan svijeta. Kakav je to onda pojam svijeta koji Lacan pretpostavlja? Očigledno, nikakav objektivni korelat svijesti u njezinome nesvjesnome modusu ne može biti netaknut činom dekonstrukcije, koja mora biti totalna ili ostaje tek u obzorju samstvenoga svemira pojedinca. Svijet kao uvjet mogućnosti pojavljivanja decentriranoga subjekta nužno mora biti decentrirani svijet ili svijet koji u svojem horizontu smisla odgovara podređenome i rascijepljenome subjektu. Takav svijet ili već unaprijed (transcendentalno) počiva u lebdećem stanju između apsolutne izvjesnosti jezika i stvari iskustva koje tvori položaj subjekta kao ego cogito i sumnje u mogućnost nastavka razumijevanja na istim temeljima onoga što se pokazuje kao nova kuća subjektivnosti. Izvjesnost i sumnja su dekartovska obilježja subjekta u vlastitome utemeljenju. Sumnja porađa izvjesnost onoga JA mislim. Druga pozicija nije više metodička sumnja, već sumnja u smisao izgradnje novoga svijeta kao horizonta značenja bez radikalne dekonstrukcije jezika. Između te dvije pozicije, dekartovske i lakanovske, obrana lakanovskog traganja za decentriranim subjektom, koju u politiziranome neomarksističkome konceptu provodi Slavoj Žižek, nastoji razračunati s temeljnom postavkom Heideggerova mišljenja da je priča o subjektivnosti samo posljedica nihilizma tehničkoga svijeta. (Slavoj Žižek, The Ticklish Subject: The Absent Centre of Political Ontology Verso, London-New York, 2000., str. 9-69. Isto se izvodi i u knjizi The Parallax View, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London-New York, 2006. str. 272-329. ) Pokušaj da se radikalizira Lacan, koji smjerno priznaje kako je prihvatio Heideggerove analize i pojmove u svojim psihoanalitičkim teorijama subjekta, u Žižekovom se mišljenju na posljetku svodi na veliki povratak Descartesu i Hegelu protiv Heideggera. Ali nihilizam nije atmosfera u kojoj se zgušnjava i isparava subjekt, nego bit novovjekovnoga svijeta tehnike uopće. Djelovati protiv nihilizma uopće se ne može povratkom na pozicije novovjekovnoga subjekta. Štoviše, takvo je političko djelovanje i društveni angažman bez totalne „revolucije“ same biti svijeta, subjektivizam „novih vrijednosti“. Krajnji rezultat je da se uvijek iznova u neomarksističkim analizama globalnoga kapitalizma kritički nastoji raskrinkati pojam ideologije uz pomoć etičko-političkih zahtjeva radikalne revolucije. Ali čega – društva ili svijeta? Tzv. etički problem nastaje uvijek onda kad su u pitanju vrijednosti, postulati, utopije, opreke društvo – kultura – život. U pozadini ove vrtnje u istom začaranome krugu jest samo jedno te isto – totalna nemoć subjekta u svim njegovim modernim i postmodernim verzijama pred apsolutnim likom kapitala kao znanosti-tehnologije-stvari. Kapital u svojoj globalnoj egzistenciji jest realizirana supstancija-subjekt. Nakon Marxa i Nietzschea, a osobito nakon Heideggera i njegova mišljenja okreta (Die Kehre), govor o povratku subjektu ne može značiti ništa drugo negoli pad ispod razine Hegelove konstruktivne dijalektike. Problem stoga nije u tzv. radikalnoj promjeni svijeta kojim vlada kapital kao subjekt-supstancija kraja povijesti globalnoga spektakla ideologije bez vidljiva središta moći, nego u tome što svaka nova teorija subjektivnosti neizbježno ponavlja, recimo to izrazom Lenjina, „dječje bolesti“ političkoga subjektivizma moderne. Naime, uvijek se događa povratak kao revival društvene revolucije svijeta koji je već sam revolucioniran u svojoj biti tako što je apsolutno znanstveno-tehnička slika svijeta samoga. Lakanovskim pojmovima iskazano, svijet je realna fantazma imaginarno-simboličke proizvodnje radi proizvodnje čija je svrha užitak (jouissance) bez supstancije – čisto ispražnjavanje subjekta u svojim „bijelim rupama“. Revolucija svijeta je nemoguća iz jednostavnoga razloga što je takav svijet odavno decentriran. Ako je takav i subjekt o kojem govori Lacan, bez supstancije, što je rezultat drugo negoli nemoćna vrtnja u krugu praznoga označitelja? Društvo kao nesvjesno, kultura kao nesvjesno, život u biopolitičkoj produkciji kao nesvjesno? Sve su društvene revolucije nihilistične zato što ideju promjene izvode iz onoga što je samo rezultat moderne subjektivnosti – društva. Heidegger je krajem 60-ih godina 20. stoljeća pojam društva s onu stranu suprotnosti građanskoga i industrijskoga društva odredio „samo drugim imenom ili ogledalom ili proširenjem subjektivnosti“. (Martin Heidegger, Vier Seminare, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1977,. str. 359.) A ona je rezultat konstrukcije svijeta kao objektivnoga svijeta ili svijeta znanstveno-tehničke proizvodnje. Njegov je pojavni lik potrošačko društvo kapitalizma. To je u biti nihilistički „svijet“ beskonačnog „ispražnjavanja“. U njemu subjekt počiva na fikciji i iluziji vlastita identiteta. O tome govore sve suvremene sociologijske studije o stilovima života i identitetu. Posve je svejedno što je tu riječ o tzv. kolektivnome subjektu. I sam Žižek na tragu Badioua, a zaboravlja spomenuti tko je zapravo taj koji je već u temeljima destrukcije tradicionalne ontologije pojam svijeta ostavio lebdjeti u okolnome svijetu (Um-Welt), konstatira da je svijet kao horizont smisla doveden u pitanje njegovim ispražnjavanjem u stabilnosti u promjeni društva-kulture globalne biopolitičke produkcije. Taj koji se zaobilazi ili ga se otklanja u govoru o ispražnjenome svijetu bez horizonta smisla nije nitko drugi negoli Heidegger. Ako više i ne živimo u svijetu, što je onda njegova „supstancija“ negoli nešto krajnje transparentno poput društva koje se raspada u krhotine time što se globalizira u praznini mreža komunikacije? Na otrcano pseudomarksističko pitanje tko je subjekt revolucije (svijeta), odgovor je paradoksalan i jedino nužan. To nije globalni proletarijat koji teži postati globalnom novom buržoazijom tako da njezino bogatstvo poopćuje na sve pripadnike društva, nego spektakularni oblik onoga što je „sublimni objekt ideologije“ – kapital sam. On je već u nadilaženju koprene tzv. društvenih odnosa revolucionirao iste te društvene odnose. Proizvodne snage (kapital kao znanost-tehnologija-život) mijenjaju društvene odnose, a ne obratno. Realno mijenja imaginarno-simbolički poredak diskursa, a ne obratno. Društvo je, dakle, decentrirani kolektivni subjekt, koji „nije gospodar u vlastitoj kući“. Ima li još nekog tko „gospodari“ tom kućom ili je ona napuštena i prazna? Vratimo se „u središte“ ove rasprave. Zašto psihoanaliza više ne može biti mjerodavnom interpretacijom onoga što se događa kad tijelo nestane u čistoj fascinaciji slikom? Da bismo se približili odgovoru na to pitanje zastanimo još malo na samome početku. Lacan nije pokazivao u svojim analizama subjekta da misli kako psihoanaliza treba postati nadomjestkom ili teorijskom metodom i analizom „nove filozofije“. U već navedenom mjestu iz XI. seminara o pogledu i speculum mundi u kojem govori o tome da smo gledani „u kazalištu svijeta“, prije no što se upusti u teoriju slike, Lacan se ograđuje od velikih pretenzija svoje discipline. „Psihoanaliza nije ni Weltanschauung, ni filozofija koja namjerava dati ključ za svemir. Nju vodi poseban cilj, koji je historijski definiran razradom pojma subjekt. Ona ovaj pojam postavlja na nov način vodeći subjekt njegovoj značenjskoj zavisnosti“.(Jacques Lacan, Četiri temeljna pojma psihoanalize, str. 85.) Ova strategija razrađivanja filozofijskoga pojma subjekta može se činiti sofističkom igrom. Jer unatoč skromnosti i nepresezanju vlastita područja, Lacan će na jednom mjestu tog XI. seminara u razumijevanju glavnoga pojma svojeg mišljenja – realnoga – doči do „ontologijske“ postavke cjelokupne nakane psihoanalize. Na kraju filozofije teorijska psihoanaliza namjerava postati njezin ovlašteni zastupnik interpretacije „novoga“ subjekta s njegovim zahtjevom za utemeljenjem u decentriranome svijetu kao temelju svekolike interpretacije suvremene kulture i društva. Naime, Lacan u otklonu psihoanalize od idealizma, ali i od materijalizma i realizma, nastoji doći do jezgre realnoga. Do toga se dospijeva tako što se kritički razračunava s idejom da reducira iskustvo društvenih i kulturalnih borbi, klasa, eksploatacije čovjeka na „ontologiju težnji“. Budući da psihoanaliza ne polazi od toga da je život san, nego da je život poprište snova i mašte, simboličke i realne tvorbe subjekta, tada je zaokret spram realnoga metodičko ishodište jednog posve novoga epistemologijskoga ishodišta. Ono pak nema nikakvu idealističku, ali ni materijalističku osnovu. Subjekt je iskustveno polje realnoga koje se otvara u susretu. Koristeći se Aristotelovim pojmovima tyhé i automaton,Lacan realno određuje kao ono s onu stranu načela ugode. Ono leži iza automatona kao „povratka, uzvrata, zahtjeva znakova“. (Jacques Lacan, nav. djelo, str. 60.) Realno je, dakle, susret i suočenje s rascijepom između opažaja i svijesti. Iskustvo realnoga se pokazuje primarno u nekom doživljaju traume. Taj pojam realnosti, čini se, nikako ne može biti izveden iz Kantovih kategorija modaliteta: moguće, zbiljski, nužno. Realno se ne prevodi kao ono zbiljsko. Ono se ne odnosi se na tzv. materijalnu ili idealnu stvarnost. Posrijedi je susret subjekta s nekim događajem rascijepa u samoj jezgri realnoga. Realno stoga nije zbilja koja se konstituira sama od sebe, nego je riječ o susretu subjekta u opažaju i svijesti o nečem traumatskome iz „njegova“ svijeta. Problem je u tome što je realno s onu stranu. Realno nije, dakle, onostrano (transcendentno). U tradiciji metafizike to mjesto zauzima Bog. U pojmu realnoga prisutna je neka osobita vrsta transcendencije u smislu transcendentalne forme pojavljivanja nečega kao nečega. To nije nikakav transcendentalni zor ili subjekt koji poput Boga ili Oca/Zakona upravlja poviješću, premda je sam Lacan daleko od toga da bi ateistički zanijekao opstojnost Božje egzistencije. (Slavoj Žižek, Looking Awry: An Introduction to Jacques Lacan through Popular Culture, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London – New York, 1992.) Problem je očigledno u tome što se takav pojam realnoga može zadobiti tek iz decentrirane subjektivnosti koja polazi od primarnoga čina predrefleksivnoga cogita. Nesvjesno se artikulira kao jezik. Ono nesvjesno je zagonetka cijele Freudove i Lacanove psihoanalize. To je istodobno i temeljni pojam na kojem počiva novi koncept subjekta i njegova identiteta, ali i temeljni pojam s kojim cijela suvremena vizualna kultura samorazumljivo operira a da se ne pita o njegovome podrijetlu i izvorima. Možemo li zamisliti danas interpretaciju nekog filma poput Lynchova Plavoga baršuna ili Andersonove Magnolije bez tog čarobnoga interpretacijskoga ključa – „tamne noći nesvjesnoga“? (Vidi moju kritiku Žižekove intepretacije Wagnerovih oipera u postmodernoj kulturi – „Otvara li čarobni ključ psihoaanalize vrata Wagnerova svijeta? Slavoj Žižek i druga smrt opere“, u: Žarko Paić, Događaj i praznina: ogledi o kraju povijesti, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., str. 147. – 164.) Realno kao susret s traumatskim istodobno u sebi nosi ono što je na površini stvari, ali nije jedino u tome iskazivo. S onu stranu načela ugode nije transcendentalno Ja ili Husserlova svijest koja je uvijek usmjerena (intentio) na nešto. Realno je više od imaginarnoga i simboličkoga zato što je ne samo njihova „realizacija“ u nedostatku i manjku jednoga i drugoga. Stoga život nije san, ali jest nekovrsna realizacija snova. Jer realno u transcendentalnome smislu prethodi objemu. To čemu prethodi se ne smije shvatiti vremenski i logičko-povijesno, već strukturalno. Zato Lacan iskazuje onu možda i najradikalniju misao svoje psihoanalize. Ta misao, pak, kako se pokazuje, nastoji biti nadomjestak filozofije kao „ključa za svemir“. No, za razliku od tradicionalne metafizike kao ontologije, taj se svemir premješta na razinu subjekta u novome diskursu tijela, koje se u svojoj tjelesnosti definira nesvjesnom produkcijom želja, nagona, potreba. Svemir o kojem je sada riječ mali je antropologijski horizont svijeta. On je nadomjestio „veliki svemir“. Ovaj „novi“ svemir je svemir rascijepljene „duše“. A „duša“ se svodi na primarne strukture libidonozne ekonomije. „Ključ za svemir“ u ironičnome, ali krajnje radikalnome obratu Nietzscheove postavke, koja se krivo uzima oznakom ateizma, pa je tako i Lacan uzima zapravo bez ozbiljne analize, jest sljedeća postavka. Ona je credo nove psihoanalize i novoga pojma subjekta. „Jer istinska formula ateizma nije Bog je mrtav – čak ako i utemeljuje funkciju oca na njegovom ubojstvu, Freud štiti oca – istinska formula ateizma jest Bog je nesvjestan.“(Jacques Lacan, nav. djelo, str. 65.) 2. Ubojstvo Oca u simboličkome smislu početak je novovjekovnoga pojma subjekta. Kantov transcendentalni idealizam metodički postavlja Boga u ono noumenalno kao stvar-o-sebi (Ding-an-sich). U svijetu fenomena Bog se ne pokazuje više svojom prisutnošću/odsutnošću. Smješten u izvanosjetilno područje kao stvar-o-sebi Bog ne djeluje u svijetu. Ali se regulativno njegova opstojnost izvodi iz kategorija koje upućuju na područje etičkoga važenja (sloboda, odgovornost, ono što vrijedi u smislu nekog bitka koji bi trebao biti, ali nije…Sollen–Sein). Lacan je na izvorno kantovski način morao otuda pretpostaviti opstojnost Boga. Da bi uopće mogao doći do regulativne funkcije psihoanalize ili njezine etike Bog se mora misliti nužno iz horizonta otvorenosti susreta u realnome. Ali u navedenem mjestu iz XI. seminara Nietzscheova se formula za smrt metafizike Bog je mrtav krivo uzima „credom“ ateizma. Pozicija ateizma je negativna. Umjesto ontologijske oznake bitka Boga u onome jest, ateizam niječe njegovu opstojnost. Teza o smrti Boga nije teza ateizma. Naprotiv, riječ je o metodičkoj poziciji isključenja regulativne funkcije etike u kantovskom smislu vrijednosti. Kako je to protumačio Heidegger, nihilizam u postavci „Bog je mrtav“ označava obezvređivanje metafizičke pozicije filozofije subjektivnosti i zahtjev za prevrednovanjem svih dosadašnjih vrijednosti. Stoga je Kantovo utemeljenje subjektivnosti i etike s postulatom Boga središte Nietzscheova kritičkoga prevrednovanja ideje subjekta. (Martin Heidegger, Nietzsche I-II, G. Neske, Pfullingen, 1961.) Paradoksalno je da Lacan povratkom Kantu tek antropologizira njegovu misao o stvari-o-sebi. Bog je nesvjestan znači da je cjelokupno djelovanje svijesti u izgradnji subjekta izvan ili s onu stranu realnoga kao takvoga. Realno nije pojavno na površini stvari kao transparentno nešto. U realnome se događa susret imaginarnoga i simboličkoga. Subjekt je svjestan tog susreta na taj način što postupa svagda tako kao da nije svjestan da ono realno proizlazi iz susreta snova, mašte, imaginacije, fantazme i simboličkoga poretka kulture. To kao-da za subjekt u vizualnoj fascinaciji tijelom jest odlučno. Als-ob ili kao-da je Kantova formula za etiku. Kao-da vrijednosti važe, iako je posrijedi regulativno djelovanje u sferi praktičkoga uma. Kao-da Bog postoji, ili njegova ontologijska oznaka da je nesvjestan, polazište je paradoksalne Lacanove obrane subjekta. Zar se ne čini zapravo da taj subjekt kao-da ima funkcije subjekta, ali to u stvari nije. Nesvjesno se artikulira kao jezik. Bog kao nesvjestan (čega? sebe?) s položaja stvari-o-sebi ili onoga realnoga konstituira cjelokupni svemir ljudskoga iskustva koje se sabire u jeziku. Je li to onda (nesvjesna) teologija subjekta s psihoanalitičkim razvrgnućem njegovih koprena da bismo na kraju tog dijalektičkoga procesa došli do „gole“ istine kako je realno samo ono što subjekt postavlja kao svoj svijet u mediju jezika? Odgovor je iz Lacanova stajališta potvrdan. Psihoanaliza nije vjera. Ali ona se u svojem istraživanju nesvjesnoga u jeziku kao susretu u realnome razotkriva u pokušaju dosezanja onoga što čini bit vjere u Boga. To je savez između Boga i čovjeka u govoru koji pretpostavlja Drugoga i Ime (Oca) da bi uopće došlo do tvorbe onoga realnoga u svijetu. (Jacques Lacan, „U ime Oca“, Europski glasnik, 12/2007., str. 85-92. S francuskoga prevela Zora Suton.) Decentrirani subjekt nije „gospodar u svojoj kući“. Može li se onda uopće govoriti o tome da je bit psihoanalitičke tvorbe subjekta kao jezika nesvjesnoga tvorba etičkoga horizonta? Drugim riječima, decentrirani subjekt nastaje pogledom Drugoga i u drugome se iznova stvara da bi se izgubio u Trećem – Bogu ili Onome što se strukturira kao nesvjesno – jeziku ili simboličkome poretku svijeta s onu stranu načela ugode? Fenomen reality showa u „kazalištu svijeta“ sa stajališta sudionika ili subjekata/aktera upravo je ovo kao-da ne znam da me snimaju. Iz toga se ono realno uzdiže do fantazmagorije ili do realne fikcije. Ono što vidimo nije to što vidimo, već objekt našega pogleda. Pogled konstituira subjekt na razini imaginarnoga. Ali pogled konstituira i objekt na razini simboličkoga. Zato se može kazati da je, primjerice, fantastična književnost stroga i racionalna analiza mašte kao ogledala realnoga. To o čemu govori Lacan jest podrijetlo svih postmodernih postavki da se realno medijski konstituira kao simulakrum (Baudrillard) ili da sustavi i kodovi određuju realno (McLuhan, Lyotard). Lacan se u razumijevanju subjekta usmjerava na problem pogleda. Imaginarno je početak analize subjekta u njegovoj psihoanalizi. Na stadiju ogledala riječ je o narcističkome poistovjećivanju sebstva (Moi) s drugim ili majkom koja se predstavlja kao ono drugo mene samoga (osobe). Ja se ogleda u Majci koja ga konstituira pogledom. S onu stranu tabua incesta ili s onu stranu simboličkoga poretka kulture kao zabrane Majka nadomješta Oca tako što simbolički falus postaje objektom sublimacije. To se događa na stadiju ogledala kao imaginarne djelatnosti koja se projicira u drugoga i u njemu otuđuje. „Ja (…) je funkcija imaginarnoga“ – „Le moi (…) est une fonction imaginaire“.(Jacques Lacan, nav. djelo, str. 50.) Na toj razini ne uspostavlja se identitet u stabilnosti, jer je posredovan željom drugoga. U tom posredovanju riječ je o prirodnome stanju. U njemu subjekt ne postoji bez zaštite drugoga. Imaginarno je područje onog nesvjesnoga u obliku kaotičnosti prirodnoga stanja. Ono se jedino može prevladati ulaskom pojedinca u sustav artikuliranoga jezika kao simboličkoga poretka kulture. Zaštita koja dolazi od onoga drugoga (Majke) uvodi pojedinca u simbolički svijet drugoga. Jezik je uvijek majčinski. Govorom se predaje „subjektu“ podarivanjem bezuvjetne ljubavi. A ljubav proizlazi iz davanja drugome onoga što čini njegovu bit sebstva. Predaje mu se neposrednim dodirom da bi mogao postati osobom. Lacanovi parovi suprotnosti ili dualiteti imaginarno/simboličko odgovaraju suprotnosti prirode/kulture. Majka je ono prirodno, a Otac sustav kulturne sublimacije. Ono sublimno ili uzvišeno je Otac/Zakon koji zabranjuje. U Starom Zavjetu Jahve se slikovno ne može prikazati jer je ikonoklazam bit uzvišenosti. (Vidi o tome: Gottfried Boehm, „Ikonoklasmus: Auslöschung – Aufhebung – Negation“, u: Wie Bilder Sinn Erzeugen: Die Macht des Zeigens, Berlin University Press, Berlin, 2007., str. 54-71.) Ni riječju, ni slikom Bog se ne može prikazati. Zabrana ili simbolička funkcija kulture je u tome da prevlada ono izvorno, prirodno stanje potrebe osobe za drugim kao sredstvom vlastite zaštite od smrtne opasnosti. Subjekt ne može, dakle, nastati samo iz imaginarnoga, jer mu nedostaje artikulirani jezik kojim se ono nesvjesno (priroda) preobražava u jezik. Lacan za razliku od hegelovske dijalektike povijesti, koja prirodno stanje dokida u građanskome društvu, a ovo u državi (pomirenje pojma i zbilje u apsolutnome pojmu), dakle, onom najrealnijem i najopćenitijem od svih određenja, nastoji izbjeći nužnosti logike prevladavanja i dokidanja prirode u kulturi. Alternativa dijalektičkome procesu prevladavanja/dokidanja (Aufhebung) jest ta da se konstitucija subjekta događa unutar simboličkoga poretka jezika. Još jednom dolazimo do jezika-u-tijelu. Simbolički poredak kulture određen je jezikom. Horizont svijeta otvoren je samo onda dok se jezik artikulira kao smisleni svijet znakova. Simbolički poredak je istodobno određen dvostrukom operacijom: (a) strahom od kastracije i (b) slobodom u prevladavanju kastracije kao gubitkom prirodne veze s imaginarnim. Figura Oca koji imenuje i ozakonjuje jezik time što zabranjuje incestuoznu vezu majke i djeteta figura je kulturne sublimacije. Ime Oca jest Zakon. Njegova je simbolička figura falus. Subjektom se postaje dvostrukom operacijom. S jedne strane izlaskom iz narcističke faze ogledala u kojem majka podaruje pogledom djetetu prirodnu moć zaštite od izvanjskoga svijeta kaosa, a s druge preuzimanjem u sebe ono što ovome odnosu omogućuje nadilaženje udvajanja. To je ono što Otac/Zakon propisuje kao univerzalnu zabranu. Riječ je o potiskivanju destruktivne moći prirode. Ona proizlazi iz imaginarnoga odnosa spram svijeta. Poredak koji se uspostavlja nužno dovodi do toga da je subjekt rascijepljen između onoga prirodnoga i onoga kulturnoga. Markiz de Sade u svojim djelima radikalizira ovu Lacanovu dijalektiku žudnje. Zločin nije simboličko potiskivanje prirode u kulturi koji služi nadzoru nad žudnjom i tako je povijesno „kastrira“, nego upravo ono izvorno u nagonu za životom samim. Priroda kao kaotični poredak imaginarnoga izvorno se otvara u nagonu za životom. Utoliko je sublimirana žudnja uvijek represivna sublimacija. Iz nje proizlaze sve povijesno izvedene fantazme o seksualnosti koja prekoračuje granice kulture. (Jacques Lacan, „Kant avec Sade“, u: Écrits, Seuil, Pariz, 1966. Vidi o tome: Silvia Ons, „Nietzsche, Freud, Lacan“, u: Slavoj Žižek (ur.) LACAN: The Silent Partners, Verso, London – New York, 2006., str. 79.-89.) Transgresija nije, dakle, u tome što se prelaze samo granice spolno/rodne povijesne veze seksualnosti i društva prirodne običajnosti. Ona je istodobno želja za povratkom u stanje nepomućene prirodnosti poretka. U njemu jezik sa sebe skida okove Oca/Zakona prema kojem se simbolički poredak povijesti pokazuje uvijek u znakovima povijesti zatrpavanja pukotina, rupa iz kojih proizlazi čudovišna moć izvorne žudnje. Lacan je u ovom srednjem članu dijalektičke teorije psihoanalize otvorio problem cjelokupne suvremene kulture uopće. Kako, naime, prevladati jaz, pukotine, prazninu između kaosa i poretka, žudnje i uma, tijela i duha? Istinski početak psihoanalize nije stoga Freudova teorija seksualnosti i nesvjesnoga, nego Nietzscheova „fiziologija umjetnosti“ ili „vitalistička semiotika“ u njegovome prvotnome spisu Rođenje tragedije iz duha glazbe.U tom spisu se pojavljuju mitološke figure Dioniza i Apolona. Njihova je borba povijesno neprevladani horizont svih trauma između prirode i kulture. Problem je u tome što Nietzsche nastoji prevladati cjelokupnu metafiziku u razdvojenosti onostranoga i ovostranoga, bitka i bića, duha i tijela. Nietzsche to čini polazeći od ovostranosti kao kritike rascijepljenoga i raskomadana tijela u okovima. Povratak izvornome bivanju života prolazi kroz subverziju kulturno podjarmljenoga tijela. Kritika kršćanstva kao preokrenutoga platonizma smjera razotkriću života bez tiranije vrijednosti. Volja za moć kao vječno vraćanje jednog te istoga je povijesna pozicija istovjetna radu kao znanstvenoj povijesti kružnoga gibanja kapitala. Tijelo se ne postavlja kao bitak, a tjelesnost kao bit bitka. Posrijedi je dovršetak povijesti u znaku kružnoga gibanja jednoga te istoga u figuri nadčovjeka. Ta je figura riješena zagonetka kraja povijesti uopće. Nadčovjek nije biološko čudovište na višem stupnju, nego prevladana suprotnost čovjeka i životinje, čovjeka i stroja, prirode i kulture. Nietzsche je otvorio put psihoanalizi. Dekonstruirao je razornu moć kulturne sublimacije. Ukazao je na ideologijsku funkciju jezika u religiji, filozofiji i znanostima. „No nihilizam nije za Nietzschea nikad jednostavno samo rasap, nevrijednost i razaranje, nego temeljno ustrojstvo povijesnoga gibanja. /…/ Za Nietzschea je kršćanstvo isto tako nihilistično kao i boljševizam i također isto tako kao i puki socijalizam“. – Martin Heidegger, Nietzsche: Der Wille zir Macht als Kunst, Gesamtausgabe: II. Abteilung, Vorlesungen 1923-1976. sv. 43., V. Klostermann, Frankfurt/M., 1985., str. 30-31. Samo je umjetnost preostala posljednjom zonom tragičkoga odnosa spram svijeta. I to zato što je u svojoj biti nesvodiva na artikulirani jezik nesvjesnoga, jer je umjetnost s onu stranu nesvjesnoga i svjesnoga. Umjetnost je kazivanje o toj tragičkoj pukotini između imaginarnoga i simboličkoga. Ona ne pripada ni jednome ni drugome, a život kao vječno bivanje istinski je događaj njezine „realnosti“. „Umjetnost kao volja za prividom je najviši oblik htijenja za moć. / A filozofija? Duhovna volja za moć! / Ali potonja kao temeljni karakter bića, bit realiteta, jest u sebi ovaj bitak, koji sebe samoga hoće time što hoće biti bivanje. Tako pokušava Nietzsche u ‘Volji za moć’ zajedno misliti izvorno jedinstvo staroga osnovnoga načela bitka i bivanja. Bitak kao postavljenost treba bivanju samome omogućiti da bude bivanje. Podrijetlo misli ‘vječnoga vraćanja’ time je postavljeno.“ – (Martin Heidegger, nav. djelo, str. 271.) Temeljna je funkcija Oca stoga također dvostruka. S jedne strane ozakonjuje novi poredak ili artikulira jezik kao simbolički kod povijesti u znaku moraliteta. Što jest ono moralno nije nipošto vječno i nadpovijesno, nego povijesno ozakonjeno zabranom izvorne moći žudnje. Majka pripada prirodi i imaginarnome, a Otac kulturi i simboličkome. Da bi se mogao poredak održati u ravnoteži i da se odnos ne pretvori u strukturalno nasilje nad izvornom žudnjom kao početkom nesvjesne sublimacije u jeziku (kulturi), Otac, s druge strane, kao falus simbolički mora sebe prevladati ili biti usmrćen u posljednjem stadiju povijesne preobrazbe Majke/Oca, imaginarno-simboličkoga. To posljednje je istodobno „prvo“ jer je realno polje očitovanja ove apovijesne sheme koju Lacan socijalizira. Kao što je Marx u sustavu Hegelove dijalektike kritički destruirao cjelokupnu logiku apsolutne povijesti iz drugoga člana Hegelova sustava – građansko društvo ili sfera ekonomije – tako je Lacan u središte svoje teorije decentriranoga subjekta uveo upravo figuru Oca/Zakona kao simboličkog pokretača povijesti. Jezik je u ovome poretku kulturno očitovanje ideologijskoga označitelja povijesti. S jezikom se otvara horizont svijeta. Ali istodobno se jezikom i zatvara, jer je jezik u svojem kazivanju već bitno „otuđen“ od izvorne moći kazivanja. U jeziku se skriva i prikriva ono izvorno tako što se postvaruje. Izvorno je kazivanje jezik drame egzistencije prije njezina pokoravanja zabranama. Tragičnost je ove pozicije u tome što jezik artikulira ontologijsku perverziju. Umjesto istine tragičnoga bitka, jezik govori metaforički o onome zabranjenome. Tako je jezik u simboličkome smislu govor fikcija i iluzija. Možemo otuda kazati da je Lacanova geneza decentriranoga subjekta, podređenoga i rascijepljenoga, već u drugome stadiju simboličke reprezentacije istovjetna Marxovom razumijevanju ideologije kao „istinite svijesti otuđenoga bitka“. Ideologija stoga nužno pripada području svijesti o jeziku kao svijesti o svijetu. Ona ne može biti nikad lažna svijest o istinitome bitku (društva, kulture, života), nego tek artikulirani jezik svjesne „laži“ ili, bolje, kategorijalne varke, obmane, iluzije o istini bitka. To je smisao onoga obrata u kritici kritike ideologije koju je odlično poantirao Sloterdijk u Kritici ciničkoga uma: „Oprosti im Bože, jer znaju što čine!“ Otac/Zakon zna da mora djelovati tako praveći se kao da ne zna da je istina simboličkoga poretka jezika već uvijek u potiskivanju ili redukciji primarne žudnje imaginarnoga. Otac je dakle svjestan tlačitelj ili prazan označitelj povijesti kojoj legitimno određuje smjer. Prazan je zato što je poput Hegelova pojma supstancije-subjekta izveden iz nečega što nadilazi funkciju subjekta. A to je transcendentalno Ja u obliku apsolutnoga duha. Otac/Zakon je Ime povijesti. Ona se događa tako što isključuje i prevladava, dokida i prevladava imaginarno i simboličko u onome čudovišnome stanju realnijem od same realnosti. Forma kapitala je realnija od same realnosti. Forma spektakla vizualne fascinacije tijelom je realnija od svake empirijske fascinacije tijelima u medijskome reprezentiranju tijela. Za Marxa je realno povijesti kapital kao znanost-tehnologija, a njegovo prevladavanje iziskuje pronalazak novoga subjekta/supstancije u neotuđenoj izvornoj proizvodnji koja ima karakter umjetničkoga rada. Taj paralelizam Marxa i Lacana, dakako, formalno je onaj isti koji vrijedi i za paralelizam između kritike političke ekonomije i kritike suvremene kulture kao skladišta neuroza, frustracija, trauma i patoloških oblika psihotičnih ponašanja. Ali, odmah valja načiniti ispravku. To ne znači da je ontologijski problem povijesti u Marxovom prevladavanju Hegelove logike apsolutnoga duha istovjetan onome što Lacan psihologizira na rubu između Hegela, Heideggera i Freuda. Dok je u destruktivnoj dijalektici povijesti kod Marxa tek riječ o prevladavanju trećega člana kapitala kao onog realnoga i općenitoga bitka u kojeg su uključeni roba (priroda) i novac (kultura), ono imaginarno i simboličko, kod Lacana se realno pojavljuje u kriptodijalektičkome odnosu. Logika, dakle, nije istovjetna Hegelovom-Marxovom mišljenju prevladavanja/dokidanja suprotnosti u uzdizanju na viši stupanj. Lacan na jednom mjestu govori o pukotini. To je raspor između svijesti i nesvjesnoga ulaskom pojedinca u simbolički poredak jezika. Subjekt se podvostručuje u jeziku. Pukotina se jedva primjećuje u jeziku. Simbolički horizont svijeta kao jezika nije stoga linearno prevladavanje „lijepe duše“, govoreći hegelovski, iz stadija narcističkoga ogledala do preuzimanja identiteta putem Oca/Zakona u jeziku kao artikulaciji nesvjesnoga. Taj „kraljevski“ subjekt se pukotinom izgrađuje u decentriranosti između svijesti i nesvjesnoga. On zapravo „još ne zna“ o čemu govori. Lacan ovdje upućuje na nužnu dvoznačnost subjekta u odnosu na sanjača koji tumači vlastite snove drugima. Pukotinom se artikulira upravo to zagonetno decentriranje subjekta (décentrement du sujet). (Jacques Lacan, nav. djelo, str. 164.) Kontingencija, slučaj i snovi pojavljuju se i u analizama pojma svijesti kod Hegela i Nietzschea. Ali iz strukturalističkoga mišljenja problem je postavljen posve drukčije. Pukotina se na razini simboličke konstrukcije kulture ne može prevladati dokidanjem onoga nesvjesnoga. U simboličkome ne nestaje imaginarno. Naprotiv, u toj pukotini još se čuje glas imaginarnoga, njegova inercija. U trenutku, naime, dok mislim sebe i sebe ljubim, mislim i ljubim drugoga. Dijalektički postupak psihoanalize različit je od hegelovske dijalektike u tome što se imaginarni stadij, doduše, dokida, ali simbolički diskurs Oca u tvorbi subjekta nije prevladavanje Majke u tvorbi imaginarnoga. Pukotina između obojega tvori smisao diskursa kao simboličke artikulacije jezika u tom nužnome glasu izvornoga Ja koji odjekuje u „otuđenome“ Ja drugoga. Lacan je istodobno strukturalist i dekonstruktivist. Podređivanje pojedinca poretku jezika kao moći ozakonjenoga diskursa strukturalistička je ideja vladavine struktura nad subjektom. Ali, s druge strane, naizgled poput Derridae, upućuje na ambivalenciju subjekta i njegova diskursa, s tom razlikom što „vjeruje“ da je moguće i nužno doći do smisla diskursa. Ali kako? Prevladavanjem pukotine ili njezinim zatvaranjem pomoću nečega trećega? Nadovezivanjem na analize jezika Saussurea i Jakobsona, Lacan se bavi simptomima nesvjesnoga na području znakova (signifikanata). To su mreže simptoma iz kojih se konstituira značenje. A simptom, jedan od ključnih pojmova Lacanove psihoanalize i cjelokupne kasnije neolakanovske teorijske psihoanalize u kritici suvremene vizualne kulture, određuje se novim označiteljem. Potiskujući drugoga označitelja, on se uspostavlja na području svijesti subjekta. (Jacques Lacan, nav. djelo, str. 280.) U svakodnevnom govoru je značenje takvih znakova za subjekta nesvjesno, a oni proizlaze iz metaforičkih i metonimijskih veza. Jedino se tako može govoriti o retorici nesvjesnoga. Ali ona nije izraz nesvjesnoga, nego je za nesvjesno upravo odlučna. Ta retorika ga konstituira. Retorika koja konstituira nesvjesno počiva na predontologijskim pretpostavkama kazivanja u jeziku. U tom pogledu izraz „retorika nesvjesnoga“ je neprikladnim. Ono retoričko nije tek umijeće govora u prenošenju poruka Drugome, već artikulirani govor kodificiran tradicijom govora u zajednici. Jezik je uvjet mogućnosti „retorike nesvjesnoga“. Ali jezik se konstituira u primarnim mogućnostima govora kao mišljenje o svijetu i kao izvorna komunikacija sa svijetom. Ono nesvjesno o kojem govori Lacan ne proizlazi iz retorike. Posrijedi je otvorenost horizonta svijeta u modusu nesvjesnoga subjekta. U predgovoru knjige koju je napisala Anika Lemaire o njemu, Lacan nedvosmisleno kaže: „Sada ustvrđujem da je jezik uvjet nesvjesnoga“. (Anika Lemaire, Jacques Lacan, Sprimont, Mardaga, 1977. 8. izd. str. 12.) Kako valja razumjeti taj stav? Kao prevagu simboličkoga poretka nad imaginarnim? Kao dokaz „vječne vladavine“ Oca/Zakona nad prirodnim ili izvornim znamenovanjem subjekta pod okriljem narcističkoga ogledala Majke? Tek se sada nužno pojavljuje problem odnosa onoga što je u interpretacijskome smislu bio glavni teorijski zadatak Marxa u njegovim tzv. ranim i kasnim spisima (Ekonomsko-filozofijski rukopisi iz 1844. i Kapital). Ta se pukotina u čitanju Marxa kad je riječ o strukturalističkome čitanju Louisa Althussera pokazala fatalnom greškom ne tek interpretacije, nego posvemašnjeg nerazumijevanja Marxove destruktivne dijalektike. (Luis Althusser/Etienne Balibar, Lire le Capital, F. Maspero, Pariz, 1971. Vidi o tome kritiku Althussera u: Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, Edicija časopisa „Kulturni radnik“, Zagreb, 1974.) Strukturalisti su posudili pojam epistemologijskoga reza (coupure epistemologique) iz fenomenologijskih analiza Gastona Bachelarda. Tako je Althusser razdvojio ponorom razdoblje mladoga Marxa i tekstova o otuđenju na doba ideologije, a kasnoga iz Kapitala na doba znanstvene analize. Rez nije tek pitanje zaokreta u mišljenju, nego svijesti o pukotini između onoga što je izvorno filozofijski rezultat uvida u strukturalno otuđenje (Entfremdung) čovjeka od svoje biti u samome iskonu povijesnoga događanja i bezuvjetne vladavine logike tog otuđenja u doba znanosti i tehnike. Pukotina o kojoj govori Lacan istog je metodologijskoga i epistemologijskoga ranga kao i pukotina ili rez na temelju čega je Althusser došao do scijentifističke interpretacije kontinuiteta/diskontinuiteta povijesti samorazvitka rada u liku kapitala. Ako je za Lacana sada, dakle, u samorazvitku njegova mišljenja, bjelodano da ono drugo – jezik kao simbolički poredak kulture – određuje prvo, imaginarni horizont nastajanja subjekta, tada je pukotina između svijesti i nesvjesnoga ništa drugo negoli pukotinom u biti jezika. Jezik nastaje nesvjesno da bi mogao doći do stadija samorefleksije o sebi. Subjekt je nastajanje svijesti iz nesvjesnoga u značenju neprestane operacije refleksije o granicama jezika ili granicama simboličke konstitucije subjekta. Drugim riječima, iz konteksta Lacanova mišljenja može se kazati: ono što se povijesno događa s jezikom samo je „stvar“ jezika koji svijesti određuje granice njezina svijeta. Iako formulacija zvuči kao Wittgensteinova, smisao je u tome da se u samom jeziku simbolički horizont pojavljuje nadmoćnim nad svijesti subjekta o sebi samome. Biti svjestan sebe samoga znači pretpostaviti tu pukotinu između imaginarnoga i simboličkoga. Jezik prethodi nesvjesnome. No, što je to jezik? Mišljenje ili bitak? Bitak se u jeziku pokazuje kao ono biti. Ali kazati da je bitak nesvjesno, ili kazati poput Lacana da je Bog nesvjestan znači izvornome događaju bitka u njegovu pokazivanju pripisati novovjekovnu konstrukciju realnosti. Još izravnije, nije li i sam decentrirani subjekt u svojim „značenjskim ovisnostima“ o bitku uopće u doba novovjekovne slike svijeta samo rezultat dekonstrukcije jednog „tvrdog“ subjektivizma u korist „slabog“ subjektivizma? 3. Je li Lacan tim decentriranjem subjekta došao do istog onoga što je u Heideggerovu mišljenju od samoga početka temeljni problem? Takav bi stav bio protivan vlastitome Lacanovu samorazumijevanju. Bitak se epohalno događa tek onda kada tubitak u svojem bitku-u-svijetu otvara horizont događaja (Ereignis) u jeziku. Decentrirani subjekt nije ništa više ali ni ništa manje od onog subjekta koji je na ishodu zapadnjačke metafizike u Hegelovu sustavu apsolutnoga duha „progovorio“ kao jezik bitne istovjetnosti mišljenja i bitka. Kad Lacan nedvosmisleno kaže da jezik prethodi nesvjesnome i da se nesvjesno artikulira kao jezik, tada je u toj nadmoći Drugoga (Otac/Zakon) ili simboličkoga poretka prisutna moć i nemoć jezika uopće da se oslobodi vlastite neukorijenjenosti u izvorno događanje svijeta. Marxovim riječima iskazano, da jezik prethodi nesvjesnome znači nešto iznimno prekretno u razumijevanju povijesti. Otuđenje ili mogućnost neautentične egzistencije čovjeka kao roba kapitala prethodi mogućnosti njegove slobode u neotuđenome stanju. To je fundamentalni obrat hegelovske logike. Ali isto tako i Marxove destruktivne dijalektike. Prošlost zadobiva svoj smisao samo iz budućnosti. Horizont onog istinski slobodnog događaja bitka i vremena jest u izvornoj budućnosti, a ne u prošlosti i sadašnjosti. Tako otpada ona naivna postavka da Marx i nakon njega Heidegger polaze od neke vremenski povijesno dogođene „izvornosti“ egzistencijalnoga sklopa bitka, bića i biti čovjeka u prošlosti. Grčki svijet je za oboje bio polazištem, ali ne i nikakvom nostalgičnom slikom pomirenja izvornoga i otuđenoga. Primat vremenske ekstaze budućnosti u ideji komunizma kod Marxa i u mišljenju izvornoga događaja kod Heideggera nije na razini epohalnoga događaja početka povijesti, nego u događaju koji nadilazi cjelokupni horizont dosadašnje povijesti. To je bitno istaknuti zato što je očigledno Lacanova psihoanaliza u problemu pukotine u prijelazu između „prirode“ i „kulture“ (imaginarnoga i simboličkoga) neka vrsta decentrirane postmetafizičke „priče“ o svijetu koja se nalazi u „pukotini“ između Marxa i Heideggera. Decentrirani subjekt stoga nije tek onaj koji umjesto Descartesova ego cogito sada može kazati da je to subjekt koji je „svjestan“ kako je rezultat nesvjesne artikulacije jezika. Naprotiv, to je onaj subjekt koji više nema središte nigdje drugdje već u samoj pukotini između imaginarnoga i simboličkoga svijeta. Da bi se mogao čuti glas imaginarnoga u simboličkome svijetu, sam jezik već uvijek mora biti tako konstituiran da prethodi tom glasu „vapijućega u pustinji“ zabrana, moći, zakona. Moć jezika koja prethodi subjektu nesvjesnoga jest povijesno uspostavljeni događaj susreta imaginarnoga i simboličkoga u realnome. Misterij je, dakle, što je to uopće realno? Ako je Freudova „revolucija“ u shvaćanju subjekta naspram Descartesova cogito ergo sum bila u tome što je pokazao da čin mišljenja subjekta proizlazi ondje gdje Ja ne mislim, ali jesam time što ne mislim mjesto iz kojeg jesam, tada je Lacanova psihoanaliza obrat Fichetove formula Ja=Ja u smjeru dokinuća znaka jednakosti. Subjekt se konstituira s onu stranu narcizma Ja kada dolazi do proturječja jezika i iskaza (simboličkoga kôda i imaginarne svijesti). Predjezični Ja kao i sam jezik koji vlada nad Ja još uvijek su nužno „otuđeni“ od Ja zato što se u toj pukotini decentrirani subjekt mora „realizirati“ u nečem trećem da bi prvo progovorilo u drugome kao ono treće. Što je to ili, bolje, što je to ono treće? Priroda je simbolički odnosno kulturalno kodificirana priroda. Njezin je poredak kaotičnosti uređen do te mjere da u suvremenom svijetu možemo reći da prirode više uopće nema ako nije bioznanstveno ili kulturalno preoblikovana priroda. Heidegger je u predavanju Pitanje o tehnici uputio na taj obrat analizom svojeg ključnoga pojma/riječi vlastita mišljenja – postav (Gestell). (Martin Heidegger, „Pitanje o tehnici“, u: Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Naklada Ljevak, Zagreb, 1996. str. 219-248. S njemačkoga preveo Josip Brkić.) Novovjekovni subjekt nije čovjek nego znanost i tehnika koja prirodu postavlja kao ono pred-ručno koje služi nečemu, Poznata je slika koju pritom podastire. Hidrocentrala mijenja prirodni tijek rijeke. Time rijeku pretvara u energetski izvor za ljudsku svrhu iskorištavanja električne energije zbog svojih potreba. Kultura u smislu simboličkoga poretka značenja stoga je već uvijek postavljenost subjekta. Razlika je samo u tome je li taj subjekt centriran ili decentriran. Društvo koje individualnu svijest nadsvođuje pojavljuje se neprekoračivim horizontom odnosa između Nad-Ja i Ja. Čak i kad Freud u svojoj trijadi Ego, Id, Super-ego dolazi do društvene ili kulturalne konstrukcije problema seksualnosti u njezinim traumatskim očitovanjima, on ne čini ništa drugo osim što psihologizira Marxovu anatomiju građanskoga društva kao izvorište svih nesvjesnih frustracija i psihoze..(Vidi o tome: Sigmund Freud, Budućnost jedne iluzije i drugi spisi, Naprijed, Zagreb, 1986. Izabrao: Gvozden Flego, s njemačkoga preveo Boris Buden; Obrad Savić (prir.) Filozofsko čitanje Freuda, Istraživačko izdavački centar SSO Srbije, Beograd, 1988.) Društvo je tek derivat konstrukcije ili postavljenosti subjekta. Ono nema svoju suptancijalnu osnovu u sebi samome. Građansko društvo ili moderno društvo rezultat je znanstveno-tehničkoga stvaranja potreba koje vladaju nad čovjekom poput mistične sile. Ekonomija (žudnje) prethodi politici i kulturi (žudnje). Kapital u Marxovome razumijevanju povijesti je strukturalna mreža društvenih odnosa. Ali on je i nešto još mnogo važnije. Kapital je stvar kao postavljenost racionalne regulacije odnosa između čovjeka i prirode. Društvo ne prethodi kapitalu, nego se njegova druga priroda u simboličkoj razmjeni stvari između ljudi osamostaljuje kao nov označitelj. Tako je Baudrillardova koncepcija simulakruma i simulacije (kulture) samo semiotička razrada izvorne Marxove sheme. Za Marxa su društveni odnosi u kapitalističkome društvu tek značenjski odnosi između stvari. Simbolička konstrukcija realnosti proizlazi iz onoga što je bit simboličkoga uopće. A to je neka pripisana „vrijednost“ kao supstancija. Iz nje nastaju svi mogući oblici razmjene robe/stvari/tijela. Ideologija kapitala vlada društvenim odnosima globalnoga kapitalizma. Ona je Super-Ego ili realnije od realnoga, a ne ova ili ona stara ili nova politička ideologija liberalizma. Kad to imamo u vidu, tada se cjelokupna Lacanova psihoanaliza s razvitkom priče o decentriranome subjektu treba smjestiti uz ono što je Merleau-Ponty kritički sagledao iz obzorja fenomenologije opažaja. Vidjeli smo da je i sam Lacan precizno pokazao kako se nalazimo u „kazališnome svijetu“ ili speculum mundi. U tom smo kazalištu gledani, a ne oni koji gledaju druge. Merleau-Ponty je problem seksualnosti i psihoanalize postavio kao problem nečeg što uopće fenomenologijski omogućuje govor o seksualnosti i nesvjesnome. To što omogućuje govor o decentriranome subjektu jest promjena perspektive mišljenja o onome tjelesnome samome koje se konstituira pogledom. Realno u susretu imaginarnoga i simboličkoga jest to nesvodivo i neiskazivo područje realnoga u kojem susret mašte i žudnje konstituira jezik s onu stranu načela ugode. Pogled očigledno nije tek nešto vezano tek uz opažaj i vizualnost. Pitanje o tome prethodi li jezik slici ili slika jeziku temeljno je ontologijsko pitanje o karakteru suvremene kulture vizualne fascinacije tijelom. Zašto, dakle, psihoanaliza ne može biti vjerodostojnom interpretacijom obrata u kojem sama slika više ništa ne prikazuje niti predstavlja, u kojem su svi označitelji i označeno iz područja onog nesvjesnoga izgubili „smisao“ i više ne govore ništa bitno o fenomenu ispražnjavanja opscenosti, erotike i pornografije vizualne kulture u bijelim rupama nestanka samoga tijela? Lacanova teorija slike pomoći će nam da se još korak više približimo odgovoru na to pitanje. Dakle, što je to za Lacan – pogled? Već smo naznačili smjer njegova mišljenja decentriranoga subjekta u odnosu na fenomenologijsku analizu pogleda kod Merleau-Pontyja. Očigledno nije posrijedi tek pitanje opažaja u svijetu. Opažaj nečega proizlazi iz svjetovne otvorenosti bitka i bića. Mišljenje je uvid u bit nečega. Uvid ne pretpostavlja tek vizualnost: da je, naime, subjekt o kojem govore Descartes i Kant onaj koji osjetilno dohvaća predmete izvan vlastitoga tijela, zahvaljajući svojoj primarnoj mogućnosti spoznaje svijeta kao prostora-vremena pojavljivanja objekata. Ako je Merleau-Ponty tijelu prišao ponajprije kao raspoloživome objektu-u-svijetu, tada se bitno mijenja i položaj subjekta u razumijevanju onoga što čini bit fenomena. Pogledom se izlazi iz ukorijenjenosti u vlastitu „kuću“ subjekta tako da ono što vidim istodobno mijenja i moj vlastiti pogled. Lacan kreće onim smjerom u razumijevanju pogleda koji sa stajališta subjekta – ishodišta psihoanalize – označava i neizbježnu mogućnost ništenja svijesti. Svaka je svijest već uvijek i ništenje vlastite subjektivnosti. Drugim riječima, svijest koja se konstituira pogledom drugoga ništi prvotnu moć opažaja subjekta time što se u njemu događa stanoviti prijelom ili pukotina između onoga koji gleda i predmeta opažaja. Pogled nije otuda tek „moj pogled“ u smislu mojeg nazora na svijet, nego u sebi ima strukturu opaženoga pogleda. U analizi Sartreova tematiziranja pogleda u njegovu djelu Bitak i ništavilo Lacan odaje priznanje Sartreu na tome što je pogled shvatio iz dimenzije egzistencije drugoga. Ali Sartreova egzistencijalna psihoanaliza u svojoj fenomenologijskoj perspektivi zakazuje zato što ne uočava da u pogledu drugoga ja vidim sam pogled kao takav. Vidjeti sam pogled moguće je tek onda kada vidim da me Drugi vidi. U tom trenutku se pogledom konstituiram kao subjekt. Dokaz za to Lacan pronalazi u slikarstvu Goye kao hvatanju pogleda drugoga. Pogled drugoga se vidi i upravo iz njega nastaje, primjerice, sram. Time što nastaje jedan osjećaj koji mijenja perspektivu gledatelja, mijenja se i funkcija ništećega subjekta. On je pogled u funkciji želje. (Jacques Lacan, Četiri temeljna pojma psihoanalize, str. 93.) Ali što zapravo ta želja želi? Ako je pogled u funkciji želje, tada je jasno da nikad pogled nije tek neutralno viđenje nekog objekta. Tijelo koje se pokazuje u svijetu pogledom drugoga pobuđuje želju za njime. Estetska zamjedba predmeta uključuje i neku strukturu želje za njime. Ona ne mora biti, i nikad to i nije, pukom željom za posjedovanjem predmeta. Tijelo se stoga nalazi u intersubjektivnoj mreži značenja. Budući da je Lacanova teorija subjekta s onu stranu redukcionizma na misleći subjekt koji postavlja predmete, i pretpostavlja da je i sam subjekt drugime postavljen, želja se strukturira pogledom kao jezik nesvjesnoga. (Christoph Braun, Die Stellung des Subjekts: Lacans Psychoanalise, Parodos Verlag, Berlin, 2008. 2. izd.) Ono odakle želja proizlazi jest svjetovna artikulacija fenomena. Vidjeti i opaziti stoga uključuje više od pukog estetskog viđenja i opažanja nečega. Teorija slike čini se bitnom za konstituciju decentriranoga subjekta. U okviru novomedijske umjetnosti i teorijskih orijentacija unutar širokog sklopa interdisciplinarnih kulturalnih znanosti s naglaskom na vizualnome ili slikovnome zaokretu (Iconic Turn) pitanje slike i njezina simboličkoga značenja neizbježno se dotiče pitanja granica nesvjesnoga u artikulaciji vizualnosti. Decentrirani subjekt pretpostavlja diskurzivne prakse novih medija kao svoj prostor-vrijeme virtualne realnosti. Ako se za Lacana nesvjesno artikulira kao jezik, tada se jezik novih medija s punim pravom može nazvati digitalnim kôdom koji nadilazi opreke svjesno-nesvjesno u generiranju nove medijske realnosti. Taj je jezik upravo decentrirani subjekt jedne decentralizirane mreže značenja (network) koja nigdje nema fiksnoga središta. Na istim se pretpostavkama shvaća globalno umreženo društvo (global network society) bez svojeg vidljiva središta,odakle proizlaze sve odluke i svi smjerovi djelovanja subjekata/aktera globalizacije. (Vidi o tome: Lev Manovich, The Language of New Media, The MIT Press, Cambridge – Massachusetts, London-New York, 2001. i Manuel Castells, Uspon umreženog društva, Golden marketing, Zagreb, 2000. S engleskoga preveo Ognjen Andrić.) Iz teorije slike se tek može izvesti način kojim se subjekt u tom novom psihoanalitičkome razumijevanju svijeta smješta između nesvjesnoga modusa svijesti i svijeta. Odgovor na pitanje što je to slika tako je odgovor na pitanje o granicama jezika i svijeta iz perspektive decentriranoga subjekta kao vidljivoga i jezično artikuliranoga svijeta. Prethodi li, dakle, simbolička konstrukcija svijeta imaginarnoj u onom realnome kao susretu jednoga s drugime, ili je slika uvijek višak značenja realnoga nesvodivoga na čin zamišljanja (imaginatio) i simbolizacije? „Za početak moram naglasiti to – u skopičkom polju pogled je izvana, ja sam gledan, tj. ja sam slika. Tu je funkcija koja je najbliža instituciji subjekta u vidljivome. Ono što me posve određuje u vidljivome, to je pogled, koji je izvana. Preko pogleda ulazim u svjetlost, a od pogleda primam učinak. Odatle proizlazi da je pogled instrument preko kojeg se svjetlost utjelovljuje i preko kojeg – ako mi dozvolite da se poslužim jednom riječi, kao što to često činim, razlažući je – sam ja foto-grafiram.“ (Jacques Lacan, nav. djelo, str. 116.) Ja kao slika, subjekt, oslikavam ili foto-grafiram svijet. Ali pogledom se drugoga konstituiram. Imaginarno u stadiju narcističkoga ogledala upućuje na to da se slika ne nalazi u predodžbi. Slika je osvjetotvoreno značenje svijeta kao slike. Vidim i viđen sam. To znači da je zahvaljujući iskustvu prijeloma ili pukotine posrijedi odmak ili napuštanje klasičnog Kantova transcendentalizma svijesti. Ovo nije površina, svijet fenomena iza koje djeluje neka stvar-o-sebi i koja čini to da između dva svijeta, noumenalnoga i fenomenalnoga, postoji uvijek samo logika nadodređenosti. Lacanov je stav da opstojnost te pukotine između dva svijeta omogućava pogledu da vidi predmete kao slike zato što je sam slikovno (vizualno) određen. Tijelo kao slika oslikava se u drugome tijelu kao slici, a pogled u funkciji želje dovodi do toga da je struktura nesvjesnoga bitna za sam proces spoznaje svijeta kao slike. Lacan u svojoj teoriji slike razlaže tri temeljna pojma: (1) image, (2) écran i (3) tableau. Svi se ti pojmovi nalaze u međusobnome odnosu gotovo na apsolutan način. Podrijetlo relacijske estetike popularne u doba vizualnih komunikacija s proširenim pojmom slike zacijelo jest najvećim dijelom iz njegove teorije slike. (Michael Lüthy, „Relationale Ästhetik: Über den ‘Fleck’ bei Cézanne und Lacan“, u: Claudia Blümle/Anne von Heiden (ur.) Blickzähmlung und Augentäuschung: Zu Jacques Lacans Bildtheorie, Diaphanes, Zürich-Berlin, 2005., str. 265.-288.) Slikarstvo zauzima pritom posebnu pozornost. Mimetizam koji tvori osnovu imaginarnoga stadija razvitka subjekta pripada slikarstvu spram kojeg čovjek ima povijesno odnos blage kontemplacije i osjetilnoga užitka pogleda. Kao i Merleau-Ponty u njegovu djelu Vidljivo i nevidljivo u kojem se bavio Cézanneovim slikarstvom, tako se i Lacan upušta u analizu slikarstva u povijesnome luku od renesanse do Cézannea i ekspresionizma. Mrlje i bjeline nanesene kistom na površinu „slike“ otvaraju se kao temeljni problem slike uopće. Ali odmah valja kazati da Lacan ne razmatra slike kao tvorevine, čije bi se skriveno značenje trebalo razotkriti interpretacijom umjetničkoga stvaranja. Namjesto pitanja povijesti i znanosti o umjetnosti što umjetničko djelo označava u mediju slikarstva, ovdje se pita što uopće slikar stvara i što ga pokreće, a što motritelj tog umjetničkoga djela doživljava kad ga vidi kao sliku. Značenje ili smisao slike odnosi se na strukturu događaja izvan svih društvenih, političkih, psiholoških i psihoanalitičkih analiza umjetnika i njegova stvaranja. Prema umjetnosti Lacan očigledno ima neku vrstu „uzvišenoga“ odnosa. Razlog zbog čega ne smatra da nam psihoanaliza može pomoći u rasvjetljenju čina umjetničkoga stvaranja jest taj što slikanje kao događaj nadilazi sve psihološke procese koji stoje u pozadini samoga čina stvaranja. Na toj razini Lacan slijedi fenomenologijsku analizu Merleau-Pontyja. Estetski karakter onog što se slikovno označava podređen je, pak, diskurzivnome procesu slikanja kao njegova „višeg“ smisla u odnosu na motritelja slike. Slika je očitovanje subjekta koji se njome artikulira naspram svijeta. Ono što je na slici prikazano za Lacana nije čak ni smisao ni svrha neke slike. Dodirujući se iskustva Cézannea i njegovih crteža jabuka pokazuje se da jabuke nisu ono što slika s jabukama otvara, nego mrlje i oblici koji upućuju na drugu vrstu odnosa. Označitelj slike nije ipak transcendentalno zajmačen kao neka instancija s onu stranu i iznad slikovnoga. Premda Lacan uzima primjer slikarstva Cézannea za svoju argumentaciju o pojmu slike i subjekta, upravo se u XI. seminaru, u kojem se izričito razvija nova teorija slike decentriranoga subjekta, Cézaneeov obrat iz geometrijske perspektive u otvorenost svijeta ne analizira iznutra. Pogled se definira namjesnikom objekta a u polju vidljivoga, dok se slika označava nekom vrstom „mrlje“. Razmatrajući slikarstvo Holbeina i ikona, Lacan dolazi do shvaćanja o istovjetnosti utjelovljenoga i antropomorfnoga pogleda (božanskoga i ljudskoga). Iluzija perspektivističkoga slikarstva počivala je na tehničkoj konstrukciji pogleda „iza“. Dubina dokle seže pogled konstruirana je iluzija dosezanja pogleda. Moderno je slikarstvo sa Cézanneom tu iluziju odstranilo. Umjesto tehničke konstrukcije dubine pogleda, ono je vratilo u svijet pojavnost same slike kao površine. Iz nje se otvaraju „mrlje“. Pogled same slike sada dolazi iz prednjega plana. Emanacija onog božanskog u slici (ikone) i antropomorfni trag prisutnosti sada se gube u vidljivosti/nevidljivosti pogleda samoga. Slika je upravo to mjesto pogleda bez središta, ili, bolje bez nadređenoga kuta gledanja s kojim se uspostavlja cjelokupni simbolički poredak. Pitanje koje postavlja Lacan o mjestu odakle dolazi pogled samoga slikara u modernome slikarstvu odlučno je pitanje cjelokupne njegove teorije decentriranoga subjekta. Doista, odakle dolazi pogled onoga koji je „namjesnikom“ pogleda slike kao umjetničkoga objekta? Odakle se konstituira subjekt pogledom? Ako je uvijek postojao pogled tamo-iza, kako kaže Lacan u XI. seminaru, tada je pitanje gdje je sada to što je slici davalo smisao ili značenje ljepote i uzvišenosti s onu stranu slikovnosti same. Gdje je, dakle, sada to što je bilo tamo-iza? Povijesno-umjetnički proces razgradnje slike od ikone preko reprezentacijskog modela renesanse do moderne umjetnosti uglavnom se označava nestankom figurativnoga (referencijalnoga) slikarstva i nastankom apstraktnoga slikarstva. Zanimljivo je da i Lacan kao i Heidegger koristi te izraze pod znakom tzv. Prizemljenje slike odgovara nestanku dubine i linearne perspektive. S modernom umjetnošću pogled se ne usmjerava na neki element slike, već na sliku kao cjelinu. Sam se subjekt slikanja – slikar – postavlja u funkciju pogleda. Pokret ruke na platnu koja raznosi mrlje s kista, kao u slučaju Cézanneova slikanja, odgovara pogledu u gubitku potpunoga nadzora subjekta. Na što Lacan zapravo skreće pozornost kad kaže da je moderno slikarstvo ono što se materijalizira mrljama i linijama, ali u tom činu materijalizacije preostaje nešto tamo-iza? U drugom obratu istoga njegov je stav istovjetan postavci iz kodeksa samuraja: sablja vodi ruku, a ne ruka sablju. Subjekt slikanja nije suvereni vladar slike. Njegova suverenost odvija se u kopreni nečega što nije ni izvan njegove moći slikanja. niti iza pogleda koji konstituira drugoga i njime je prožet. Korak u razvijanju postavke o decentriranome subjektu kao onome nesvjesnome koji se artikulira kao jezik još je više razlogom za učvršćenjem paradoksalne veze fenomenologije i psihoanalize. Lacan je podastire u svojoj teoriji slike. Subjekt je, naime, tjelesno angažiran u otvorenosti svijeta kao pogled, tijelo i slika. No, za razliku od Merleau-Pontyja i Heideggera u analizi Cézannova i Van Goghova slikarstva, Lacan ipak i u samoj otvorenosti fenomena svijeta vidi prvotnost onoga nesvjesnoga. „Tu, dakle, vidimo, da pogled djeluje u izvjesnom spustu, spustu želje, nesumnjivo, ali kako to izraziti? Subjekt nije potpuno tu, on je upravljan iz daljine. Modificirajući formulu koju dajem za želju kao nesvjesno – želja čovjeka je želja Drugoga (de l’Autre) – reći ću da se radi o nekoj vrsti želje Drugome (à l’Autre), na kraju čega se nalazi dati-vidjeti (le donner-à-voir).“ (Jacques Lacan, nav. djelo, str. 125.) Subjektom Lacan izričito ne označava prvo lice jednine – Ja (moi). Inidividualna svijest o sebi koja se iskazuje zamjenicom Ja pretpostavlja samorefleksiju i samoopisivanje vlastitih psihičkih procesa (osjećaja, doživljaja, fantazija, želja, misli). Ali subjektom se označava jedinstvo formalne i realne egzistencije u tome Ja koja se iskazuje željom ili žudnjom. Subjekt je nesvjesno polje očitovanja svijesti u procesu vlastitoga samorazvitka od imaginarne, preko simboličke funkcije do „realizacije“ u susretu imaginarnoga i simboličkoga. Želja ili žudnja pritom nema nikakvu fiksnu točku vlastite realizacije. Za razliku od potrebe koja je konstitucija subjekta u potrebi-za-predmetom koji može biti imaginaran ili stvaran, želja ili žudnja je kontinuirana moć libidinozne ekonomije. Pod pojmom ekonomije ovdje valja shvatiti simboličku strukturu nesvjesnoga u „gospodarenju“ vlastitim granicama želja ili žudnji. Potrebe su za Lacana puki biološki instinkti. Oni se ili zadovoljavaju ili pak ne. Želje ili žudnje su konstituivne odrednice subjekta kao nesvjesne artikulacije jezika. U poretcima imaginarnoga i simboličkoga želja ili žudnja određuje cjelokupni horizont ljudske egzistencije. Bez jezika koji je znakovno (semiotički) kodificiran i utjelovljen u subjektu kao mreži odnosa ne postoji mogućnost slikovne reprezentacije same strukture želje ili žudnje. Semiotička teorija jezika, koja je osnova za teoriju novih medija, polazi od toga da se označitelj uvijek odnosi na znak i označeno u krugu drugoga označitelja. Prelazak iz jednog poretka označavanja u drugi nije radikalan rez s prethodnim poretkom. U Lacanovoj trijadi imaginarno-simboličko-realno subjekt se razvija u značenjskim ovisnostima majka-otac-sin-kćer. Kao što se u medijskoj teoriji McLuhana poruke odnose uvijek na druge poruke, medij na drugi medij, tako se znakovi nesvjesnoga u jeziku samome uvijek odnose na druge znakove nesvjesnoga. To znači da nije kao u Hegelovoj dijalektici cjelina istinita tek iz trećeg člana trijade kao sinteze proturječnih elemenata, nego se istina subjekta u njegovu razvitku pokazuje u svakom članu trijade. Ono imaginarno se ne dokida u simboličkome, već se u strukturi realnoga neprestano pojavljuje kao želja za iskonskim stanjem zaštite u stadiju narcističkoga ogledala. Imaginarno ne iščezava u svjetlu simboličke kodifikacije kulture. Ono se u „tamnoj noći nesvjesnoga“ uvijek vraća u nerazrješive sukobe u realnome kao njegova neprevladiva i nužna struktura želje za realizacijom u budućnosti. 4. Jedino se iz cjeline Lacanove psihoanalitičke teorije slike može izvesti postavka da je želja kao primarni način utjelovljenja subjekta istodobno i želja za onim što se iskazuje kao želja za Drugim kao želja za dati-se-vidjeti. Na taj se način pokazuje kako na razini pojavnosti slike i tijela djeluje nešto tamo-iza koje je ustvari – tu. To što je „tu“ sa sobom nosi oznake prethodnoga tamo-iza (transcendencije). Imanencija ili ovostrana prisutnost slike kao tijela ili tijela kao slike ozbiljuje se tek onda kad je rasprskavajući moment pokazivanja subjekta drugome subjektu bjelodan. Dati-se-vidjeti znači dati svoju želju ili žudnju za pogledom Drugoga očitovanu u međusobnome pogledu koji nadilazi formu zavodnika i zavedenoga. Zavodnik nije subjekt zavođenja, a zavedeni objektom. Don Juan se i u Camusovu egzistencijalizmu pojavljuje kao figura apsurdne egzistencije. Zavođenjem žena ne zavodi se bitak u njegovu umnožavanju u bićima. Don Juan je „medij“ zavođenja svijesti. Ona se u dijalektičkome procesu razvija kao svijest o samom korijenu apsurda svijeta. Razdvojenost biti i egzistencije pokazuje se nepremostivom osnovom apsurdnoga bitka. Don Juan je zavodnikom samo stoga što je i sam zaveden. Žudnja u Drugome potrebuje „subjekta“ igre u realizaciji imaginarnoga kao nesvjesnoga. Jezik se žudnje u igri zavođenja pokazuje povijesno simbolički konstruiran kao temelj kulture: muškarac zavodi ženu u igri međusobne žudnje koja želi zavesti Drugoga tako što želi osvojiti ne njegovo tijelo/objekt, već žudnju koja tom tijelu daje supstancijalno jedinstvo subjekta. Ono što je Sartre u svojoj egzistencijalnoj psihoanalizi izvedenoj u Bitku i ništavilu doveo do nerazrješive dijalektike sukoba „gospodara“ i „roba“ (sadizma i mazohizma) na temelju Hegelove dijalektike, pri čemu je samo ontologijski ovjekovječio postavku da su društveni odnosi „magični univerzum“, koji se nikad ne može preobraziti u transparentnost želje i forme tlačenja i pokoravanja sebstva, jer su te forme vječne i kontingentne, to je bilo upravo ključno mjesto kritičke dekonstrukcije Lacana u njegovoj teoriji subjekta. Pogled je konstitutivan za biti-subjektom. On je uvjet mogućnosti vizualne otvorenosti onoga nesvjesnoga u slici-tijelu koje se daje-vidjeti Drugome. Ono što Lacan, pak, u svojoj analizi slike i slikarstva želi izričito kazati jest da se ono što fenomenologijski opisuje pojmom pogleda ne odnosi ni na kakav materijalni trag i način pojavljivanja slike. Viđeno pogledom na slici Cézannea pojavljuje se u modusu ne-pojavnoga. Planina St. Victoire nije materijalni trag planine St. Victoire, već ono ne-pojavno samo. Mrlje i tragovi boje na površini slike ono realno kao što je ta planina ne prikazuju „realno“, ali ni „simbolički“. Planina nije u daljini i nije nikakav „simbolički“ prikaz nečega uzvišenoga kao u slikarstvu ikona ili Holbeinova ikonografskoga prikaza Kristova Raspeća. Gubitak dimenzija dubine, površine, udaljenosti i blizine, razotkriva nam da se pogled samoga slikara utjelovljuje u sliku svijeta. Iz nje se slika pokazuje u svojoj svjetotvornoj otvorenosti kao čisti pogled samoga tijela (slike). Metafora koja tradicijom povijesti metafizike pripada imaginarnome, u ovom slučaju na koji se nadovezuje Lacan u svojoj teoriji slike, može biti tek regulativnom. Ta metafora ne nadomještava simbol ni alegoriju u „praznoj transcendenciji“ svijeta. Metaforom se samo uvjetno može pokazati kako i na koji način se slika-tijelo kao subjekt slikanja samoga otvara drugome u nesvjesnoj žudnji za dati-se-vidjeti Drugome. Analiza je besprijekorna sa stajališta psihoanalitičke teorije o subjektu koji se nesvjesno artikulira kao jezik. Fenomenologijska analiza slike je, dakako, ovdje polazištem na kojem se nadograđuju i razgrađuju novi elementi za razumijevanje prevage vizualnosti u suvremenoj kulturi. Ali preostaje ipak temeljni problem. Ako je Lacan napustio mimetički i reprezentacijski model slike koji je vladao do Cézannea da bi uputio na zaokret spram slike-tijela upravo time što je nesvjesno u strukturi subjekta smjestio u želju za slikanjem svijeta ili u žudnju za sudjelovanjem u „kazalištu svijeta“, tada je očigledno prihvatio nepropitanu pretpostavku suvremene umjetnosti da je slika ponajprije rezultat komunikacijskoga procesa između subjekata/aktera umjetnosti u društvu, kulturi, životu. Dati-se-vidjeti kao slika-tijelo Drugome znači unaprijed biti u „kazalištu svijeta“. Nepropitana je pretpostavka suvremene umjetnosti njezina vulgarna vremenitost. Suvremena se umjetnost događa „sada“ i „ovdje“. Ako više nema onoga iza-tamo koje je „sada“ upravo „tu“ pred nama koji su-djelujemo u „kazalištu svijeta“, tada je sve u pseudo-događaju vremena slike-tijela. Vremenitost je suvremene umjetnost reducirana na stalnu aktualnost. Komunikacija je zajedništvo subjekata/aktera. Biti-između znači biti viđen i dati-se-vidjeti. Što Baudrillard naziva ekstazom komunikacije ne odnosi se na nesvjesnu žudnju za su-djelovanjem u igri pogleda kao razmjenskoj igri značenja, nego na smisao onog što ekstaza uopće znači u vizualnoj komunikaciji. Iz-stajanje, etimologijski je to značenje riječi ekstasis, oznaka je za onaj modus vremenitosti slike-tijela koji se može nazvati uronjenošću-u-sadašnjost. Digiitalne su slike u virtualnome prostoru uronjene (imersion) u nematerijalni prostor-vrijeme bez središta. Vrijeme ekstaze komunikacije jest sadašnjost koja se neprestano reproducira. U takvoj vremenitosti „živi“ suvremena umjetnost još od Cézannea. Biti trenutak i živjeti trenutak, to znači utjeloviti se u tom jednokratnome trenutku. Sam Cézanne smatrao je to jedinstvom slike-tijela-pogleda. Uronjenost u događaj samoga života slike nadilazi razlikovanje duha i tijela, oka koje vidi i objekta koji me zamjećuje. Biti-između, u rasporu između subjekta slikanja i onog „što“ se slika, znači biti u ekstatičnome trenutku zajedništva imagea, ekrana i tableaua. Komunikacijski model slike nije onaj koji tvrdi da je slika „ogledalo“ društvenih, kulturnih i životnih uvjeta egzistencije. To valja odlučno kazati. Društvo, kultura i život nisu čak ni predmeti avangardne i neoavangardne umjetnosti 20. stoljeća, nego je to ponajprije ikonoklastička revolucija umjetnosti koja želi konstruirati „novi svijet“ iz ideje svijeta kao događaja realnoga u kojem su imaginarno i simboličko, govoreći lakanovski, sjedinjeni u samome životu društva i kulture. Uvjet mogućnosti pogleda kao nesvjesne želje subjekta za dati-se-vidjeti kao slika-tijelo Drugome proizlazi iz već postvarene komunikacije u „kazalištu svijeta“. Zato su sve vizualne umjetnosti danas nužno i izvedbene (performativne) umjetnosti. Tijelo kao slika pojavljuje se u svojem načinu egzistencije kao dati-se-vidjeti Drugome tek onda kad je komunikacijski model slike realiziran u živome „kazalištu svijeta“. Taj speculum mundi o kojem govori Lacan, ali to dalje ne razvija radikalno, nipošto više ne može biti mimetički i reprezentacijski model „kazališta svijeta“, jer je slika koju je prethodno „kazalište svijeta“ neizbježno pretpostavljala izgubljenom, napuštenom, nestalom s pozornice ili spektakla svijeta. Nova slika je komunikacijski rođena iz ideje da se „kazalište svijeta“ događa u životu samome, u realnome vremenu i virtualnome prostoru.

February 5, 2026
Nakon raspada vrijednosti

Nakon raspada vrijednosti

„Jer zajednički korijen svekolike filozofije, svega etičkog htijenja, svakog spoznavanja, ali i sveg pjesništva je znanje o ljudskoj duši.“ Hermann Broch, Duh i duh vremena Kulturni pesimizam i višak zbilje O Hermannu Brochu govori se „danas“ kao o književniku-filozofu-psihologu jednog minulog svijeta. Tragove tog svijeta prepoznajemo tek onda kad više ne možemo izdržati tiraniju aktualnosti u znacima suviška zbilje. Uvijek kad iskrsava misao o vremenu neduhovne situacije, o zapalosti čovjeka u estetizirano područje banalnosti svakodnevnog života između znanstveno-tehničkog napretka i etičkog nazatka zapadnjačke duhovne pustolovine, pojavljuje se snažna potreba za novim čitanjem „očeva-utemeljitelja“ kulturnoga pesimizma. Neprijeporno je da taj fluidni pojam, koji se na kraju XX. stoljeća uspostavio kao točka kritičkog promišljanja modernizma i moderne uopće, izaziva nelagodu zbog svoje političke instrumentalizacije u korist antiliberalnih i konzervativnih obnova nečeg bitno neobnovljivoga. Temeljni problem kulturnog pesimizma nije, međutim, nipošto moguće tek sagledati u traganju za kulturno-političkom alternativom demokratskom duhu liberalne praznine. (Neo)konzervativna revolucija samo je jedan od simptoma nelagode s idejom obnove predmodernog duha cjelovitosti života. (Hermann Rudolph, Kuturkritik und konservative Revolution: Zum kulturell-politischen Denken Hofmannsthals und seinem problemgeschichtlichen Kontext, M. Niemeyer, Tübingen, 1971.) Svi mislioci i književnici koji se od Hofmannsthala do Brocha svrstavaju u krug bečke moderne kraja XIX. i početka XX. stoljeća nisu antimoderni pisci, nego ponajprije navjestitelji jedne bitno drukčije duhovne kritike vremena. Ona se sve do danas očuvala u europskom misaonome horizontu kao kritika duha vremena. Paradoksalno je da su izvorni mislioci nadahnuti upravo tom neugasivom vatrom hibridne veze filozofije, umjetnosti i pozitivnih znanosti postmoderni francuski esejisti Baudrillard i Virilio, a ne njemački filozofi, uz iznimku Sloterdijka kao paradigmatskog dijagnostičara kritike duha vremena. Paradoks je samo u tome što je kulturni pesimizam pravo dijete njemačko-austrijskoga ressentimenta za predmodernim oblicima jedinstva duhovnosti u srazu s velikim preokretom moderne u ekonomiji, politici i kulturi. Francuski je slučaj posve suprotstavljen. Racionalizam i prosvjetiteljstvo udahnuli su pečat svekolikom univerzalizmu moderne. Kantov i Goetheov kozmopolitizam bili su duhovni orijentiri istog procesa u drugom kulturnome okružju. Ali od romantike do kraja bečke moderne uspostavio se posve drukčiji način promišljanja svijeta iz horizonta onog što Broch u znamenitome eseju o Hofmannsthalu naziva raspadom vrijednosti. Univerzalna filozofija povijesti od Kanta do Hegela raspada se u partikularnu povijest kultura kao zatvorenih svjetova smisla. (Endre Kiss, „Hermann Broch und das geschichtsphilosophische Gegenwartsmodell“, TRANS, Internet Zeitschrift für Kulturwissenschaften, br. 16, kolovoz 2006.) Povijest u teleologijskome smislu napretka/razvitka svijesti do samosvijesti epohalnoga odnosa spram realiziranog programa prosvjetiteljstva u znanstveno-tehnologijskome svijetu „sadašnjosti“ više nema svoju racionalnu osnovu. Analiza tog procesa preobrazbe duha (vremena) u kulturu, koja poništava događaj cjeline života time što ono estetsko oslobađa etičke dimenzije bitka, Brochov je odgovor na pitanje o smislu vremena kao kraja univerzalne povijesti. Ton analize, doduše, naizgled jest pesimistički. Kao što ton filozofije o kojem govori Derrida u jednom svojem eseju postaje apokaliptički onog trenutka kad se približava mišljenju preokreta vremena u događaj otvorenosti/otkritosti bitka i vremena. (Jacques Derrida, D’un ton apocaliptique adopté naguère en philosophie, Éditions Galilée, Pariz, 1983.) Pesimizam je odlika kulturnoga ressentimenta za nečim povijesno minulim kao duhovno cjelovitim. Apokaliptičnost je stanje duhovne pripreme za preokret u istinski događaj. Zato Hermann Broch ne može biti ni kulturni pesimist niti veseli apokaliptičar, nego jedino ono što progovara iz njegova mišljenja i djela. Što je to brochovsko s onu stranu pesimizma kulture i apokalipse duha? Kulturni pesimizam nema svoje rješenje u ideji obnove ni velike kulture niti velike politike s onu stranu liberalno-demokratske logike izjednačenja svih vrijednosti u globalitarnoj distopiji kraja povijesti. To je tek neuspjela težnja za obnovom duhovne cjeline umjetnosti, religije, filozofije u vrijeme posvemašnje entropije svijeta. Ono neobnovljivo nije, dakle, duh kao novovjekovno spekulativno ime za cjelinu svjetsko-povijesnog gibanja mišljenja i zbilje u znaku transcendentalne strukture umnoga svijeta, nego upravo svjedočanstvo raspada duha na autonomno područje kulture. (Jedna od zacijelo najuspjelijih kulturno-povijesnih analiza tog procesa (ra)stvaranja duha vremena bečke moderne ili bečkog fin de sièclea unutar kojeg se smješta mislilac-književnik Hermann Broch (od Hofmannsthala do Freuda) jest knjiga povjesničara kulture Carla E. Schorskea, Beč krajem stoljeća: politika i kultura, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 1997. Prijevod s engleskog: Nikica Petrak) Modernost je doba raspada duha i duhovne situacije vremena na tiraniju kulture. Ona umjetnost, religiju i filozofiju koristi kao sredstva za druge svrhe. To je doba koje je Hermann Broch opisao kao raspad vrijednosti sa svim konzekvencijama tog nedvojbeno masivnog, ali i prijepornog, metafizičkog opisa stanja mišljenja i zbilje. Vrijeme neduhovne situacije jest vrijeme ne-stila, estetskog kiča, kulturnoga muzealiziranja, pobjede pozitivističkog duha znanosti, vladavine mediokriteta, totalitarne politike i ideologije XX. stoljeća – vrijeme radosne apokalipse. Brochova je kritika moderne stoga istodobno duhovna kritika moderne kulture i kulturno-povijesna dijagnoza raspada totaliteta svijeta. Interpretacija njegovih filozofijskih spisa i eseja ne može otuda biti nikada vjerodostojna ako proizlazi iz već opstojećih filozofija kulture u bilo kojem vidu, od neokantovskih do postmodernih. Moja je postavka da je Broch jedan od najradikalnijih mislilaca kritike kulture unutar duhovnog okružja kulturnoga pesimizma. Kako je moguće istodobno biti obilježen nekovrsnim znakom kulturalne projekcije moderne koja sve duhovno svodi na kulturalno i time nihilistički obezvređuje svijet pretvarajući ga u sklop vrijednosti, s jedne strane, te otvarati mogućnosti barem nekog spasonosnog preokreta vrijednosti kao duhovne revolucije svijeta i života, s druge strane? Paradoksalna pozicija Brocha kao pjesnika, znanstvenika, filozofa, psihologa odgovara njegovom paradoksalnome rješenju prijepora s nasljeđem kulturnoga pesimizma danas. Pokušat ću obrazložiti postavku da je upravo Brochova kritika moderne mogući put prevladavanja razdora između života i umjetnosti u doba nakon raspada vrijednosti, u doba koje se nakon druge, postmoderne „radosne apokalipse“ posve sunovratilo do svojeg korijena – ništavnosti svijeta uopće. Mogući put ipak ima mnoštvo naslaga koje valja ukloniti zbog čistoće mišljenja. Put je otvoren. Ali su horizonti zatamnjeni. Novo čitanje Brochovih eseja o raspadu vrijednosti pretpostavlja rezultate postmodernog nihilizma drugim sredstvima u djelima Baudrillarda i Sloterdijka. Drugi su pojmovni i interpretacijski putovi. Ali ista je nelagoda s problemom raspada duha u kulturi totalne neduhovne situacije. Mistika i logika božanskoga Brochovi eseji sabrani u knjizi pod nazivom Duh i duh vremena posvećeni su formalno različitim sklopovima tema i problema: od eseja o artikulaciji raspada vrijednosti i preobrazbi duha totalnosti u ispraznost sadašnjega vremena, zlu u umjetnosti, kiču, veličini i genijalnosti Joyceova idejnog i književnog djela u suvremenosti, stilu i mitskome razdoblju do eseja o problemu prirodnog prava, apsolutnosti zakona u povijesti i smislu totalitarne vladavine. (Hermann Broch, Geist und Zeitgeist, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1997. (ur P.M. Lützeler) Takva raspršenost na tematskoj razini odgovara različitim spekulativnim i diskurzivnim postupcima u stilskome postignuću. U Brochovim Mjesečarima, jednom od najboljih romana ideja XX. stoljeća, demonstrirana je tehnika fikcionalne proze koja oponaša formu i diskurs eseja. Problem je kako uopće pristupiti eseju u Brochovim proznim djelima. To zacijelo nije puko pitanje metodologijske čistoće ili pitanje književno-teorijske razbibrige. (Vincent Ferré, „Is the Zerfall der Werte an essay?“, TRANS, Internet-Zeitschrift fűr Kulturwissenschaften, br. 16/2005. www. http://www.inst.at/trans/16Nr/05_4/ferre16.htm) Esej je za Brocha idealni oblik spisateljske potrage za metafizičkim izvorima umjetničkoga djela. Znanstvena rasprava zakazuje zbog duha pozitivističke strogosti. U filozofiji bečkoga pozitivizma to je najbolje iskazano Wittgensteinovom postavkom o onome neizrecivome kao mističnome o čemu filozofija više nema što suvislo izreći. Analitički duh logike, koja jeziku ne ostavlja mogućnost izricanja neizrecivoga, nego ga progoni u kraljevstvo mistike, bio je Brochov demonski Drugi u analizi duha vremena. Mistično je matematičko-logička nemogućnost. Ono nadilazeće duhu racionalizma koje odlikuje svu novovjekovnu metafiziku od Kanta do Hegela nije nipošto iracionalizam Nietzschea u XIX. i Heideggera u XX. stoljeću, već ograničenost znanstveno-logičkoga pristupa svijetu. Broch je to uvidio u promišljanju vremena kao nelinearne strukture otvorenosti nakon Einsteinove teorije relativnosti i kvantne teorije u fizici. Granice svakog znanstveno-pozitivističkog pristupa svijetu čovjeka nisu tek granice njegova jezika, kako je to formulirao Wittgenstein. Mišljenje i pjesništvo otvaraju povijesne svjetove samo ako su u stanju prijeći granicu između fakticiteta zbiljskoga svijeta, koji opisuje logika i matematika, i mistike metafizičkoga svijeta za koju vrijede oblici doživljaja, vjere i mišljenja u umjetnostima, religiji i filozofiji. Broch čak i filozofiju misli kao otvaranje mogućnosti božanskoga, koje je nesvodivo na fenomenologijski pristup stvarima. Božansko se otvara i zatvara. Ono nestaje s horizonta povijesti već od trenutka kad se vrijednosti, koje Broch ne misli sociologijski poput Maxa Webera, već antropologijski i povijesno-filozofijski, urušavaju i postaju osamostaljeni predmeti metafizike kao logike, etike i estetike. Baveći se glazbom i arhitekturom, Broch je u svojoj metafizici vrijednosti postavio problem prevladavanja tragičnoga dvojstva etike i estetike, dobroga i zla koje u doba romantike do kraja bečke moderne nosi posmrtnu masku ljepote. Glazba i arhitektura su istodobno metafizički najapstraktnije umjetnosti. Pritom je slučaj arhitekture još otvoreniji zbog toga što ona uopće nije tradicionalno umjetnost, nego se može misliti samo kao mjesto posredovanja između svijeta religije i svijeta umjetnosti u svakodnevnome životu koji od doba moderne postaje funkcionalni prostor totalne smrti i propasti uzvišenosti i ljepote arhitekture svetoga. (Switlana Fiskowa, „Zeitlich-räumlicher Ausdruck der Synthese von der Literatur und Musik in Schaffen von Hermann Broch“, TRANS, Internet-Zeitschrift für Kulturwissenschaften, br. 6, rujan 1998.) Ideje koje Broch izlaže uvijek su posredovane oblikom eseja. Esej je više od fluidnoga oblika i više od pronađenog načina govora koji želi otvoriti prostor događanju jezika kao „mističnoga“ i „logičkoga“ svijeta u jednokratnome doživljaju čovjeka već uvijek otvorenog za smisao bitka u doba posvemašnjeg raspada vrijednosti. Temeljni problem romana ideja jest određenje ideje koju romanopisac nastoji fikcionalno prikazati i predstaviti. Kako je uopće moguće ideju imaginarno, simbolički i zbiljski prikazati i predstaviti? Na to pitanje vizualne umjetnosti u XX. stoljeću odgovaraju metafizičkim slikarstvom (Giorgio de Chirico) i konceptualnom umjetnošću neoavangarde. Književnost je od Joyceova Uliksa, Brochove Vergilijeve smrti i Mjesečara, Musilova Čovjeka bez svojstava, Sartreove Mučnine do Houellebecqovih Elementarnih čestica uvijek posezala za duhom eseja u obrani nesvodivosti egzistencijalnog iskustva osobe koja izgovara i reprezentira temeljne ideje svoga doba. Stoga su svi takvi romaneskni likovi melankolično-tragične figure. Tragika je njihove melankolije u tome što ne mogu doseći stanje cjelovitosti epohe, što se ne mogu sjediniti s idejom koju strastveno i grčevito iznose na svjetlo dana. Tragika je pritom unaprijed prijeporan koncept suvremene umjetnosti, koja nastoji prevladati ono što nije uzmogla metafizička filozofija od novoga vijeka do Heideggera. Što se nastojalo prevladati još od doba povijesne avangarde početka XX. stoljeća temeljni je problem cjelokupnog Brochova filozofijskog i umjetničkoga djela. Riječ je o prevladavanju rascijepa između života i umjetnosti ili, brochovski, razdora između etike i estetskoga privida. Sukob između etičke istine i estetske ljepote ili između metafizičke cjeline bitka zapadnjačkoga čovjeka u umjetnosti, religiji i filozofiji i njegova pada u modernu autonomiju koja priprema tlo za konačni raspad vrijednosti (istinitoga, dobroga i lijepoga) u svijetu bez totaliteta, pokazuje se glavnim Brochovim problemom u svim književnim djelima. (Paul Michael Lützeler, „Hermann Broch und Spenglers Untergang der Abendlandes: Die Schlafwandler zwischen Moderne und Postmoderne“, u: A. Stevens, F. Wagner, S.P. Scheichl (ur.), Hermann Broch: Modernismus, Kulturkrise und Hitlerzeit (Londoner Symposion 1991.), Institut für Germanistik an der Universität der Innsbruck, Innsbruck, 1994.) Rješenje koje Broch nudi nije ni estetsko prevladavanje niti političko-ideologijsko stvaranje alternative liberalizmu i dekadenciji moderne. Broch je radikalni kritičar modernosti kao radikalni duhovni prevrednovatelj metafizičke pustolovine Zapada. On nije antimodernist niti postmoderni spoznajni relativist. Za razliku od faustovske filozofije povijesti Oswalda Spenglera i njegova fatalnog političko-ideologijskoga pada u aktualnu političku službu pripreme konzervativne revolucije i tako neizravno nacizma s karizmatskom figurom totalitarnoga Vođe, Brochova je kritika modernoga doba i njegovo prevladavanje najrigorozniji etički čin tragike umjetnosti. (Rainer Thurner, „Oswald Spengler: njegova filozofija povijesti i njezine političko-ideološke implikacije“, u: Oswald Spengler, Propast Zapada: obrisi jedne morfologije svjetske povijesti, Demetra, Zagreb, sv. I-II, Prijevod s njemačkog: Nerkez Smailagić,, str. XIII-XXX.) Ona mora prevladati zlo-u-svijetu samo ako uspije prevladati tragično dvojstvo ljudske duše i objektivnih institucija duha kao svjetsko-povijesnog raspada vrijednosti. Žrtvovati se za umjetnost ima smisla jedino ako se žrtvuje ono njoj istinski izvanjsko što je od renesanse postalo unutarnje. Paradoksalna logika žrtvovanja kod Brocha je jedino u tome što vrijedi spasiti etički čin utemeljenja umjetnosti dokidanjem estetske autonomije. Ljepota uvijek prikriva bit stvari. Ona svodi svijet u svojem veličajnome ruhu arhitekture, umjetnosti i religije na uljepšavanje. Ne-stil epohe ornamentalizma moderne jest povijesni nastanak ambivalentne strukture moderne svijesti koja uživa u kiču kao zrcalu vlastite etičke degeneracije. Pitanje o tragici umjetnosti i smislu povijesti u Brocha je antropologizirano. To je pitanje o smislu čovjeka kao umjetnika koji spašava svoju dušu nepristankom na službu političko-ideologijskom sustavu totalitarne laži. Roman Vergilijeva smrt paradigmatski je melankolično-tragični događaj mistike pjesništva u ruhu romana ideja. U njemu se Broch ogleda kao radikalni prevrednovatelj duha moderne istog ranga poput Jamesa Joycea i Thomasa Manna. Broch je kombinirao esejističku fluidnost i znanstvenu strogost u esejima koje je pisao između 1933. i 1948. godine. To je razdoblje u njegovu životu od dolaska nacizma i posljednjih dana slobode u liberalno-demokratskoj Austriji do godina emigracije i egzila u Americi iz koje se nikad više nije vratio u vlastitu domovinu. U romanu Mjesečari svaki je lik kao utjelovljenje ideje određenoga doba istodobno formalno i diskurzivno specifičan. Razlikovanje u stilu duha vremena kod Brocha jest razlikovanje u pojmu raspada duhovne situacije vremena. Tri doba ili tri epohe koje roman nastoji oblikovati u ideji raspada cjeline vrijednosti pokazuju trijadičnu formu duhovne dekadencije moderne: Passenow ili romantika, Esch ili anarhija, Hugenau ili stvarnost/trezvenost (sachlichkeit). (Hermann Broch, Die Schlafwandler I-III, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1981.) Stil je u Brocha toliko jedinstven kao, uostalom, i u njegova jedinog nesvodiva suvremenika po idejama i filozofijsko-književnoj artikulaciji – Roberta Musila. Ako bismo pokušali odrediti što je odlika takve stilistike, onda se neizbježno suočavamo s onim istim što je sam Broch tako precizno dekonstruirao i istodobno doveo do savršenstva kao idealnu formu prikaza koja spaja refleksivnost poetsko-prozne evokacije i filozofijsko-znanstvenu strogost spekulativno-logičkoga dokaza. Riječ je, naravno, o duhu bečkog fin de siėcla ili bečke moderne. Brochova je neobarokna fraza u spoju s matematičko-logičkom preciznošću istinski prikaz minula duhovnoga svijeta o kojem je upravo on ostavio najvjerodostojniji književni spomenik. Njegov je stil poput dekadentna kipa uzvišene apstraktne ornamentike i antropomorfnog stroja ideja – Hohmannsthal s dušom Joycea. Prevladavanje radosne apokalipse Što je smisao Brochove programatske postavke o raspadu vrijednosti? Analiza duhovno-povijesnoga raspada metafizičke cjeline bitka od antike, srednjeg vijeka preko renesanse do novoga vijeka i prosvjetiteljstva ima dodirne točke s mnogim istovjetnim pokušajima sinteze u filozofijskoj kritici zapadnjačke civilizacije. Spenglerova Propast Zapada i Ortega y Gassetova dijagnoza dehumanizacije umjetnosti, primjerice, pripadaju misaonome horizontu kritike moderne kao rastućem nihilizmu vrijednosti. Broch polazi u svojoj kritici moderne od pretpostavke da je uspostava pozitivnih znanosti poput fizike, matematike i biologije rezultat odvajanja od spekulativnoga duha metafizike. Matematika je desubjektivirani jezik. Njome se logos/duh reducira na ono pozitivno empirijsko. Ona je paradigma pozitivnih znanosti jer počiva na ideji apstraktnoga dokaza onog što činjenično jest. U razlici istine i opazivoga, sa stajališta motrećeg subjekta, pozitivne znanosti nastoje dohvatiti „objektivnu stvarnost“ tako što je konstruiraju kao „stvarnost“. Broch se kritički odnosi spram rezultata takvog epohalnog odvajanja od metafizike. Kritika logičkoga pozitivizma bečkoga kruga od Carnapa do Wittgensteina izvedena je na taj način što Broch pokazuje da je upravo redukcijom smisla otvorenosti svijeta na logiku i matematiku duh obuhvatnosti prognan u područje mistike. Neizrecivost i neprikazivost „ljudske duše“, koja je za Brocha početak i kraj ljudske spoznajne mogućnosti, znanstveno se reducira, osakaćuje i čini ništavnim. Problem je poduzete kritike u tome što Broch ne preispituje zašto bi uopće ono mistično bilo metafizičko i zašto je aristotelovski stav o ljudskoj duši apsolutizirao kao početak svekolikog znanja o svijetu. Dvojnost duše i duha (psihe i logosa) u tradicionalnome razumijevanju stanja stvari čini Brochovu metafiziku vrijednosti psihologističkom. Za razliku od Freudova psihoanalitičkoga okreta od znanstvene racionalnosti, koji se poput Husserlove fenomenologiijske zapovijedi „k stvarima samim!“ može analogno čitati kao zapovijed „k nesvjesnome samome!“, u cjelokupnom se nastojanju Brocha kao psihologa prepoznaje želja za prevladavanjem tog dvojstva duše i duha. U njegovim radovima o masovnoj psihologiji te osobito problemu panične svijesti u povijesnim situacijama raspada društvene strukture, koja jamči izvjesnost života u modernome poretku vrijednosti, primjetan je svojevrsni „psihonautički krug“, kako to tumači Sloterdijk. Duša se može realizirati u svijetu tek onda kad samosvjesno nailazi na vlastite otpore spram identiteta osobe. Opreke duše i duha su opreke unutarnjega i izvanjskoga, oblika i sadržaja, pjesništva i filozofije, anarhičnoga i institucionalnoga. Brochova masovna psihologija panike pokušaj je dekonstrukcije psihološko-socijalnih mehanizama svijesti u doba totalitarne vladavine nacizma. Ona ima približno istu kritičku vjerodostojnost kao i Reichova masovna psihologija fašizma. Izvornost Brochova pristupa jest u tome što je fenomen panike kao psihološke strukture sekularizirane apokalipse moderne postavio u samo središte analize. Izlazak iz paničnog kruga tjeskobe pred silama destrukcije modernoga poretka može biti samo, prema Brochu, racionalna ekstaza. Samo putem takvog sublimirajućeg iskustva može se prevladati gubitak religijske samoutemeljuće veze ljudske duše s metafizičkim poretkom vrijednosti. Svijet razdrt između masovnih mehanizama nadzora pojedinca u totalitarnome poretku vladavine i očekivanja spasa nadolaskom neke imaginarno-simboličko-realne zajednice jest svijet panične kulture. Ona se nadomještava različitim estetskim samozavaravanjima čovjeka. To je psihologističko razumijevanje kulturno-povijesne situacije raspada vrijednosti kao raspada duhovnosti uopće. Umjesto duha na djelu je moderno ustrojstvo kulture kao mobilizacije svijesti. (Peter Sloterdijk, Eurotaoismus: Zur Kritik der politischen Kinetik, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1989., str. 100-101.) Iz raspada metafizičke strukture cjeline svijeta nastaje doba tragike svijeta bez duha. Nedostatak etičke dimenzije u svijetu estetske autonomije svu umjetnost moderne ostavlja na milost i nemilost samodestrukcije. Da bi ispunila svoju primarnu zadaću uspostave nove cjeline, umjetnost kao izvorna samodjelatnost duhovnog čovjeka mora učiniti posljednji korak s onu stranu tragičnoga svojstva. Umjetnost mora postati više od tragično-melankolične povijesti ljudske duše. Brochova je povijesno-duhovna sinteza umjetnosti i filozofije u posljednjim nakanama „teologijska“. Bog koji je raspadom vrijednosti napustio čovjeka i nakon mitskoga razdoblja povukao se u institucionalno područje sakralizacije religije nigdje se više ne objavljuje. Nigdje nema vidljivih tragova njegove prisutnosti, osim kao sjećanja i kao nagovještaja moguće otvorenosti novih mitskih svjetova. Suvremena umjetnost pod kojom Broch izričito misli refleksivnu pustolovinu romana kao modernoga Gesamtkunstwerka u Joyceovu Uliksu istodobno je povratak u okrilje mitskog nabačaja svijeta pod uvjetima demitologiziranog i obezboženog svijeta. To je jedini način duhovne dekonstrukcije modernoga doba i rekonstrukcije platonovsko-plotinovske ideje o kozmičkome poretku božansko-ljudskoga jedinstva. Sve drugo što se u umjetnosti događa pod pretpostavkom gubitka duhovnoga ranga svodi se na subjektivne ispovijesti, orgije intimnosti i privatnosti. Radikalna kritika banalnosti umjetnosti ovdje ima karakter proročanskoga. Što je Broch vidio u (zlo)duhu demokratizacije kulture kao ispraznosti, prostaštva i raspada vrijednosti svoga vremena, dovršava se u naše doba kao druga, postmoderna „radosna apokalipsa“. Nakon raspada vrijednosti u nihilizmu virtualne stvarnosti bez dubine i transcendencije, bez slike i bez svijeta, sve se desupstancijalizira i desubjektivira. Sve gubi čak i privid moći umjetničke iluzije i postaje transparencija zla s onu stranu svakog etičko-estetskoga zahtjeva umjetnosti. U posljednjim Baudrillardovim esejima, koji nigdje ne spominje Brocha, ali se interpretacijski nadovezuje na brochovsku dijagnozu raspada vrijednosti metafizike u ono što Baudrillard naziva patafizikom kraja povijesti, umjetnost više nema moć imaginacije i stvaranja mitskog okružja modernoga života, nego tek iluziju estetske igre s umnoženim zrcalima simulakruma. (Jean Baudrillard, Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. Prijevod s francuskog: Leonardo Kovačević, „Urota umjetnosti“, Europski glasnik, 11/2006., str. 845-862. Prijevod s francuskog: Maja Zorica) Ipak preostaje problem. Šo je za Brocha uopće vrijednost? To zacijelo nije nešto samorazumljivo. Pogrešno bi bilo kazati da je ovdje riječ o nečemu što se suprotstavlja bitku tako što „vrijedi“ i ima regulativni karakter prosudbe spram onog opstojećega. Vrijednosti nisu ni društvene ni individualne, nego je riječ o vjeri u moć duhovnoga okupljanja. Moderna filozofija vrijednosti nije Brochova metafizička pozicija. On ne postulira neki moralni sklop koji bi bio uvjet kritike opstojećega raspada, nego na tragu Nietzschea i njegove kritike metafizike vrijednosti s onu stranu dobra i zla govori o faktičkome zlu u umjetnosti. Umjetnost se otuda postavlja kao: (1) puka moralna metafizika koja skrnavi ideju ljepote u ime rigoroznosti neke zamjene za Boga poput čovječanstva, društva, klase, nacije, kulture, i kao (2) estetska autonomija moderne u čistom obliku umjetnosti radi umjetnosti ili umjetnosti kao ornamenta i uljepšavanja temeljito razdrtoga svijeta (fenomenologija kiča). Ako je problem umjetnosti, kako Broch kaže na jednom mjestu, „sam postao etički problem“, onda je jedino rješenje spora između etike i estetike u tome da umjetnost mora postati sam životni stil u doba neduhovne situacije ili doba ne-stila. Zanimljivo je da je Broch iz posve druge perspektive pojmom životnog stila udario temelje suvremene postmoderne sociologije životnih stilova kao što je to isto sociologijski izveo Norbert Elias u svojoj teoriji figuracije društvenih načina vođenja života. Ironija je u tome što je pod tim pojmom Broch mislio nešto radikalno drukčije od metafizike vrijednosti modernoga čovjeka. Individualiziranje stila nije bila nakana njegove kritike duha vremena, nego ponajprije pronađeni izraz za prijelaz iz rascijepa epoha u kojima se umjetnost preobrazila u vladavinu kiča. Tako je problem zla u umjetnosti na paradoksalan način otvorio problem životnoga stila ili utjelovljenja stvaralačke imaginacije u životu samome. Dok je povijesna avangarda htjela revolucionirati društvo težnjom za ukidanjem razlike između života i umjetnosti, Broch je tu razliku mislio da može prevladati ulaskom umjetnosti u život kao „novog stila“ koji se suprotstavlja ne-stilu epohe. Avangarda život čini aktivističkim patosom umjetnosti. Broch umjetnost misli kao etički horizont života pod uvjetima njegove preobrazbe u autentični stil u suočenju s konačnošću smrti. Bog stvara vrijednost. Mišljenje se odnosi na istinu. Život je sklop vrijednosti koje su etički utemeljene. U takvoj povijesno-metafizičkoj shemi očigledno je da je samo srednji vijek bio totalitet u kojem se čovjek najviše približio apsolutu. Renesansa je za Brocha početak raspada vrijednosti. S renesansom dolazi do dekonstrukcije nadomjestnoga mita i pozitivne znanosti. Tako se rađa onaj oblik zla u umjetnosti koji iza krinke ljepote skriva strah od smrti. Prosvjetiteljstvo je, pak, doba konačnog desupstancijaliziranja svijeta. Racionalnost potire mistično u područje zabranjenog i iracionalnog. Povijest se iz cikličke strukture mijenja u linearni napredak. Brochova je dijagnoza raspada vrijednosti lucidni prikaz prijelaza u stanje u kojem umjetnost za razliku od znanosti nužno mora biti „konzervativna“, a znanost „ progresivna“. No, prekretni su umjetnici uvijek progresivni, a znanstvenici konzervativni. Razlog tome jest u različitom odnosu umjetnosti i znanosti spram vremenitosti. Umjetnost mora uvijek biti u dijalogu s mitom i tradicijom, dok znanost napreduje eksponencijalno. Tek iz tog horizonta razumijevanja postaje jasno zašto je Broch ljudskoj duši namijenio uzvišeno mjesto početka i kraja svekolike ljudske spoznaje. Prevladavanje tragičnoga razdora duše i duha u doba njihove redukcije na moć moderne kulture, koja sve tek mobilizira kao sredstvo za svrhu napredovanja znanosti i tehnike i od povijesti stvara totalni muzej ili grobnicu duha, moguće je tek onda kad se umjetnost i znanost više međusobno ne razilaze u spoznajno-životnim stremljenjima, kad je umjetnost etički čin spoznaje u znanstveno-tehnički promijenjenom svijetu kao svojem novome okružju. Taj san romantike, koju je Broch inače s pravom optužio za rađanje estetskog kiča modernoga doba, nije se ostvario čak ni u umjetničkim djelima Joycea i samoga Brocha. Totalitet svijeta nije uspostavljen. Tome se ipak nadao pjesnik, filozof i znanstvenik, koji je u Mjesečarima i Vergilijevoj smrti primijenio novu koncepciju relativnosti vremena ne odustajući od metafizičke strukture umjetnosti kao „racionalne mistike“. „Mit“ o ponovnom sjedinjenju mita, pjesništva, filozofije i znanosti u suvremenom svijetu kao mogućem horizontu smisla Broch je smatrao tek otvorenim izgledom, ne i realnom opcijom povratka povijesti nakon konačnog raspada vrijednosti. Odveć skeptičan spram svake ideje povratka povijesti, odveć misaono vjerodostojan da bi povjerovao u obnovu onog arhaično-anarhičnoga nakon Wagnerova pokušaja sinteze umjetnosti glazbe (opere) kao lažnog modernog mita, Broch je anticipirao stanje prijelaza čudovišnosti života kao organsko-tehničkog mehanizma u područje totalnoga samo-nadzora. Umjetnost se na kraju njegova misaonog eksperimenta nalazi jedino u mogućnosti stvaranja nekovrsne nove metafizičke utjehe. Etički poziv umjetnosti preokrenuti je zahtjev za estetskom autonomijom moderne. Etička autonomija umjetnosti pretpostavlja čudovišnost slobode kao kontingencije i bezdana svijeta. No, što uopće sa slobodom u svijetu nakon raspada vrijednosti? Biopolitika bez slobode? Ako se čudovišnost ljudske slobode pokazuje naposljetku nedostatnom za izlazak iz okova biološke predodređenosti, nije li duhovno stanje suvremenosti tek priprema za eksperiment totalne biopolitike kao životnog stila čovjeka? U svojem eseju o prirodnom i ljudskome pravu, koji otvara problem biti totalitarne vladavine, Broch postavlja krunski ontologijski problem. Čini mi se da ga tek danas možemo razumjeti u njegovu punom značenju. Riječ je, naime, o granicama ljudske slobode. Nakon iskustva moderne biopolitike, koja reducira ljudski društveni opstanak na samoproizvodnju tijela kao stroja, pitanje ljudske slobode nadilazi antropologijsku postavku o posebnosti ljudskoga položaja u svijetu. (Giorgio Agamben, Homo Sacer: Die souveräne Macht und das nackte Leben, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002.) Porobljavanje čovjeka nije stoga nešto povijesno prošlo, nego se tek u modernome dobu pokazuje odlučnim za promišljanje razlike između statusa očovječene životinje i biološkog stvora. U nacističkome sustavu koncentracijskih logora čovjek je sveden na ono pod-ljudsko, ili kako to Broch nepogrešivo kaže – „smeća koje još samo stenje“. (Hermann Broch, Duh i duh vremena: eseji o kulturi moderne, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., str. 158. Prijevod s njemačkoga: Nikica Petrak) Totalitarna država za Brocha nastaje iz racionalnosti prosvjetiteljstva i iracionalnosti romantike. Ona je proizvod ontologijsko-političkog raspada metafizičkih vrijednosti poput slobode, pravednosti, jednakosti, sreće. U svojoj teoriji totalitarne vladavine Broch polazi od pretpostavke da je porobljavanje ili dobrovoljno ropstvo modernoga čovjeka rezultat temeljne degeneracije slobode koja iziskuje institucionalni poredak tlačenja zbog magije primitivnog oblika zajednice. Totalitarna država porobljava svoje podanike terorom. Postavka o vrhovnom načelu totalne vlasti na primjeru Hitlerova nacizma kao paradigme totalitarnosti uopće dalekosežna je za suvremenu raspravu o biopolitici bez slobode. Ponajprije, Brochova je analiza totalitarizma u razlici spram teorije Hannah Arendt reduktivna utoliko što omogućava antropologijsko-kulturalne interpretacije pojma totalne vlasti. Tako je moguće fašizam/nacizam i komunizam tumačiti iz povijesno-kauzalističke sheme prema kojoj je ono čudovišno u postojanju koncentracijskih logora konzekvencija neke primordijalne magijske degeneracije čovjeka. Drugim riječima, čovjek pristaje na krvožednost poretka u zamjenu za vlastitu društvenu sigurnost. Masovna psihologija panike, na što je ukazao Sloterdijk, prethodnica je analize totalitarizma. Ali bez onog što je Hannah Arendt prepoznala kao temeljnu značajku modernoga doba. To je nastanak ideologijske mobilizacije svijesti kroz antiliberalne politike povratka krvi i tlu organske zajednice. Hermann Broch za razliku od Hannah Arendt totalitarizam misli apovijesno zbog njegove kritike modernosti kao raspada vrijednosti. Za Arendt je ključno postojanje ideologijskog temelja totalitarizma. (Zanimljivo tumačenje prijepora između Hermanna Brocha i Hannah Arendt podastire Karol Sauerland, „Hermann Broch und Hannah Arendt über die Menschenrechte. Ein Missverständnis“, http://artsci.wustl.edu/-iab/veszprem/sauerland.pdf. Autor raspravlja o Brochovu eseju o prirodnome pravu, ljudskim pravima i totalitarizmu nabacujući hipotezu da je posrijedi nerazumijevanje istomišljenika oko iste stvari mišljenja, premda je taj konceptualni nesporazum rezultat činjenice da je Broch pridavao više pozornosti masovnoj psihologiji nacizma, a Arendt političkoj analizi sustava moći, ideologijama i funkcioniranju modernog političkoga poretka.) Država i politički poredak u okrilju totalne vladavine nisu cilj poretka, nego sredstvo u permanentnoj borbi za ostvarenje ideje carstva kao mitske projekcije ljudske sudbine. Ako je za Brocha prosvjetiteljstvo kršćanstvo bez Boga i humanitet bez kršćanstva, onda je koncentracijski logor arhitektura podljudske sudbine čovječanstva bez slobode. Čudovišnost ne proizlazi iz biti porobljavanja, nego iz biti slobode koja iziskuje nadilaženje konačnosti svojeg božansko-ljudskoga udesa. Bliskosti i razlike u razumijevanju biti totalitarizma između Hannah Arendt i Hermanna Brocha ne proizlaze tek otuda što su oboje iskusili strahote nacionalsocijalizma, progon i genocid Židova u koncentracijskim logorima, izgon iz svojih matičnih država – Njemačke i Austrije – i naposljetku iskustvo Hladnog rata između liberalne demokracije (Amerike) i komunizma (Sovjetskoga Saveza). U njihovim analizama istovjetan je pristup fenomenu totalitarizma koji nije tek politički i usko znanstveni, nego interdisciplinarni. Iznimno je važno da je upravo Hannah Arendt bila urednica Brochovih eseja u kritičkome izdanju. Svojim brižnim komentarima uz njegove eseje otvorila je tako mogućnosti interpretacije uvažavanjem konceptualnih razlika između njih. (Hermann Broch, Dichten und Erkennen: Essays, sv. I-II, Gesammelte Werke, sv. 6 (ur. H. Arendt), Rhein-Verlag, Zürich, 1955.) Hermann Broch najradikalniji je mislilac raspada vrijednosti u doba moderne utoliko što je razotkrio mehanizme masovno-psihologijske moći totalne vladavine koja pod različitim krinkama porobljava čovjeka, paradoksalno, njegovom željom za preobrazbom u stvar. Za razliku od marksističke teorije postvarenja i fetišizma robe – od Marxa, Lukácsa do Deborda i situacionista te s vrhuncem u Baudrillarda – Broch je u kulturi modernoga doba vidio ambivalentnu strukturu koja vodi do pretvaranja čovjeka u biopolitičku stvar/stvora. Vjera u neku spasonosnu kulturu koja „simbolički prevladava smrt“ pokazala se ipak – poput njegove koncepcije etički utemeljene umjetnosti – metafizičkom utjehom. S Brochom danas nije moguće poduzeti nikakvo ontologiziranje kulture jer je upravo on uzdigao duh do spekulativnih visina unatoč spoznaji o nužnosti njegova pada u svijet totalno obezvrijeđenih „stvari“, gdje vlada zakon viška zbilje, radosna apokalipsa kiča i pogubna demokratizacija upravo te velike mantre modernoga doba – kulture. Što simbolički prevladava smrt u doba nihilizma nije, dakle, svijet kulture, nego biopolitički prostor postvarenja čovjeka kao proizvoda i kao tijela iz kojeg nestaje sva supstancijalnost i sva subjektivnost kao iluzije dobre stare metafizike. Čitanje Brocha u doba druge, postmoderne „radosne apokalipse“ ne može biti vjerodostojno bez uvida u konzekvencije njegova mišljenja s onu stranu epohalnih granica moderne. Što uopće može preostati od tog spekulativno-refleksivnog duha u doba naše neduhovne situacije koju je sam pisac Vergilijeve smrti predskazao u eseju o Hofmannsthalu i radosnoj bečkoj apokalipsi? Ništa više i ništa manje negoli nesvodiva misao o cjelovitosti metafizičkog iskustva života kao velikog stila. Naspram „slabe misli“ postmoderne Brochov je zahtjev koji je postavio pred umjetnost još jedino podoban autentičnome duhovnome životu. Nakon raspada vrijednosti ni suvremena umjetnost više ne može utvarati da nešto bitno pridonosi svijesti o kraju epohalnih mogućnosti moderne osim svijesti o vlastitoj ništavnosti. Možda je Brochova oporuka jedino danas vjerodostojna tamo gdje je gotovo nitko ne pronalazi. Umjetnost kao svijest o čudovišnosti slobode?

February 4, 2026
Vladavina užitka

Vladavina užitka

1. Od Zentralparka do Lunaparka Kako je sve to otpočelo i kada? Ne može se s historiografskom sigurnošću nikad precizno odrediti promjena vladajućeg „duha vremena“. Lamentacije o tome da je već nepodnošljivo gledati i slušati „slavne praznoglavce“ (J. Epstein) sa svih stranica dnevnih novina, televizijskih programa, internetskih portala kako nam ispovijedaju svoje javne poroke i privatne životne traume uistinu ne vode ničemu. Jednako je tako promašeno neprestano govoriti o kritici ideologije kao načinu kojim se medijsko doba u kojem svi sudjelujemo strukturira poput jezika našeg kolektivno nesvjesnoga. U prvom slučaju svi ćemo se složiti: nepodnošljivo je doista, ali svi ih i dalje gledamo, ako ih već baš i ne slušamo o čemu govore. No, ono o čemu govore samo je temeljno pravilo suvremenih medija. Peter Sloterdijk istu je matricu medija mogao promijeniti i na samoga sebe, premda u svojoj Kritici ciničkoga uma očito nije nipošto bio toliko samoironičan. (O preobrazbi javnoga intelektualca u „zvijezdu“ i „zabavljača“ vidi tekst Lewisa Cosera, „Intelektualac kao slavna osoba“ u okviru temata „Dossier: Intelektualci“, Europski glasnik, 11/2006., str. 249-262 S engleskoga prevela Mirjana Paić Jurinić i ekstenzivno o odnosu intelektualaca, medija i politike: Žarko Paić, Moć nepokornosti: intelektualac i biopolitika, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.) Ali kad se jednom uđe na pozornicu ili scenu „subjekta-u-svijetu“ da bi se masovnim korisnicima otkrila istina o biti našeg vremena kao medijskoga doba, tada je isti model i za intelektualce i za „slavne praznoglavce“. Parafrazirajući Sloterdijka, intelektualci moraju postati cirkusanti, a cirkusanti intelektualci, jer je logika medija i-i, niz koji povezuje ideju enciklopedije i cirkusa. „Tek su masovni mediji razvili kapacitet, kakav nisu poznavali ni racionalistička enciklopedija, ni umjetničko djelo, ni filozofija života: s neizmjernom snagom shvaćanja upravljaju se oni prema onome o čemu je velika filozofija uvijek mogla samo sanjati: totalnoj sintezi – dakako, na nultoj točki inteligencije, u liku totalne adicije. Oni doista dopuštaju univerzalni kaotički empirizam, o svemu mogu izvještavati, sve doticati, sve uskladištiti, sve postaviti jedno kraj drugoga. Po tome su oni čak više od filozofije – naime, nasljednici enciklopedije i cirkusa“. – Peter Sloterdijk, Kritka ciničkoga uma, Globus, Zagreb, 1992., str. 306. S njemačkoga preveo Boris Hudoletnjak) U drugome slučaju, kad vladavina užitka u svim svojim metamorfozama potpuno istisne iz svijesti potrebu za slobodom odustajanja od nametnutih pravila uživanja u suvremenome društvu spektakla, dovršeno je odvajanje narcizma od voajerizma, subjekta od objekta žudnje. (Christopher Lasch, Narcistička kultura: Američki život u doba smanjenih očekivanja, Naprijed, Zagreb, 1986. S engleskoga prevela Višnja Špiljak) „Ikone“ medijskoga svijeta više ne izgovaraju poput nekoć Marylin Monroe slatke čežnje masovno narkotizirane publike. Melodrama više nije „u modi“. Potrebno je nešto mnogo više i „morbidnije“: da se „ikone“ iznova sakraliziraju i da otpočne proces posvemašnjeg prosvjećivanja neprosvijećenih. Kad Madonna slavodobitno razotkriva da je u svojoj „novoj fazi“ očarana mističnom hebrejskom Kabalom, perverzija društva spektakla zadobiva svoje pravo lice. Ispraznost kulture slavnih nadomješta se začaravanjem s drevnim religijskim izvorima, egzotičnim animizmom ili društvenim angažmanom u korist politički i kulturalno pokorenih naroda izvan Zapada (Tibetanci, Aboridžini itd.). No, totalno skidanje pozlate s figura obožavanja i fascinacije bilo je već upisano u samoj strukturi ove „kulture striptiza“ od samoga početka. U prvom i prekretnome književnome djelu o tom fenomenu s kojim je Hollywood svijet pokorio u proizvod kulturne industrije, formalno autobiografiji Klausa Manna Prekretnica, a stvarno nagovještaju žanra koji nadilazi književnost i život, te prelazi u skandaloznu kroniku svoga vremena, autor Mefista kao najradikalnije kritike ideologije umjetnosti u službi totalitarne vlasti opisuje različite „evente“ u L.A. krajem 1920-ih u okružju nastajućeg glamoura i rađanja „zvijezda“ i „slavnih“ osoba. (Klaus Mann, Prekretnica: životopis, GZH, Zagreb, 1987. S njemačkoga preveo Dragutin Horvat) Marlene Dietrich i Greta Garbo žrtvovale su visoki ukus europskoga modernizma, kazalište građanskoga individualizma, u korist kulta novoga – popularizacije umjetnosti filmom. No, već je ta promjena bila prekretnica. Klaus Mann više pozornosti posvećuje cijelom usporednome svijetu stvaranja novih idola. Tzv. društveni događaji, masovne pijanke, zabave nakon projekcija filmova, seksualni život i spletke, tračevi i medijsko oblikovanje „zvijezda“ na samome početku Hoolywooda kao „tvornice snova“ pokazat će se negativnim ozbiljenjem one Hegelove postavke iz Fenomenologije duha. U dijalektici odnosa gospodara i sluge odvija se povijesni razvitak. Samosvijest slobode prolazi kroz refleksiju o rađanju subjekta iz okova povijesti. Sluga preuzima na sebe oblikovanje povijesti u znaku oslobođene zavisti i mržnje spram gospodara na taj način da opetuje sve njegove poroke kao svoje nove vrline. Vidjevši u drugome tek fiziologijske funkcije, a ne duhovne odlike, nastaje literatura dnevničkih zabilješki dotad zapostavljenoga i nužno neobrazovanoga drugoga. Ortega y Gasset to je imenovao pobunom masa u 20. stoljeću. Preobrazba visoke kulture u masovnu zacijelo nije tek rezultat srozavanja duha težine na „nepodnošljivu lakoću postojanja“, da uporabim onu zagonetnu sintagmu iz najrefleksivnijeg Kunderina romana. Ponajprije, o čemu je uopće riječ kad danas svi, a ne samo filozofi, sociolozi, kulturolozi, kritičari duha vremena, govore o pervertiranome svijetu medija u doba društva spektakla koje proizvodi iluziju prave realnosti? Vladavina užitka nije više tek povlasticom Zapada. Globalni korporacijski kapitalizam stare je lozinke liberalne demokracije odbacio u memorijalne muzeje. Umjesto slobode, ljudskih prava i individualizma ovladavanje novim tržištima u svijetu ideologijski se opravdava novom diskurzivno-vizualnom retorikom. Obrat je čudovišan zato što se odsada igra na kartu apstraktne konkretnosti. „Mi vam ne nudimo samo slobodu izbora, već sreću, blagostanje i užitak potrošnje!“ Prihvaćanje ovog izbora jest ultimativno. Alternative nema. Ili bolje, svaka je alternativa tek tvrdokorno odbijanje modernosti kao napretka. Može li se odbiti pravo na slobodni izbor „sreće“, „blagostanja“ i „užitka“? Razuman bi odgovor bio negativan. Ali sukob između zapadnjačke globalizacije i islamskoga fundamentalizma nakon rušenja Berlinskoga zida 1989. godine nije tek ideologijski sukob, pitanje drukčijih kulturnih modela društvenoga razvitka. Taj sukob je zapravo dokaz da više nije temeljno pitanje svijeta višak ili manjak slobode i demokracije, nego višak ili manjak ekonomske raspodjele materijalnih dobara opredmećenoga kapitala. Sociologijske komparativne analize vrijednosti u globalnome poretku od 1990-ih pokušale su tu neravnomjernost raspodjele i razlike u konceptu društvenoga razvitka razumjeti uvođenjem pojma socijalnoga i kulturnoga kapitala prema kojem se vrijednosti mogu odrediti kao materijalističke i postmaterijalističke.k (Ronald Inglehart, Culture Shift in Advanced Industrial Society, Princeton University Press, Princeton, 1990., i Modernization and Postmodernization: Cultural, Economic and Political Change in 43 Societies, Princeton University Press, Princeton, 1997.) Kulturni determinizam pritom je bilo tek „novo“ objašnjenje za „stari“ sociologijski koncept da ekonomski i politički napredak nekih društava u povijesti nije slučajan. Kultura je shvaćena unutarnjim pokretačem razvitka. Max Weber u Protestantskoj etici i duhu kapitalizma podario je osnove za takvo razumijevanje. Što je početkom 20. stoljeća bilo odlučno za uspon Amerike kao predvoditelja kapitalističke modernizacije, od 80-ih se godina istom logikom povijesti prenijelo na Japan. Kulturni kapital nacije-države i društva presudan je u ovladavanju složenim konfiguracijama moći u svijetu. Ekonomija, dakle, nije slijepa sila, nego kulturno određena moć upravljanja svijetom. Paradoksalan i istodobno logičan jest zaključak da su one vrijednosti koje ljudi usvajaju nakon izlaska iz dugovjekog života u materijalnoj oskudici i političkoj neslobodi posredovane željom za posjedovanjem materijalnih objekata „sreće“ i „blagostanja“. Užitak je stoga društveno shvaćen kao materijalistički hedonizam potrošnje. Postmaterijalističke vrijednosti poput ulaganja u vlastito kreativno vođenje života, obrazovanje i discipliniranje tijela u skladu s New Age holističkim doktrinama zdravoga duhovnoga života, nužno se pojavljuju tek onda kad postmoderno društvo dospijeva do kritičkoga praga vlastite „osviještenosti“ o granicama potrošnje. Vrijednosti se stječu. One nisu zajamčene unaprijed. Uobičajena razlika između modernih i postmodernih vrijednosti u analizama suvremene sociologije proizlazi iz razlika u razumijevanju onoga što čini bit moderne i postmoderne. Posrijedi je sklop i artikulacija temeljnih ideja epohalno određene povijesti u znaku napretka i razvitka društava, kulture i načina života. Moderna počiva na univerzalnosti ideja povijesnoga napretka, a postmoderna na partikularnosti ideja razvitka. Identitet i razlike određuju postmodernu, a modernu pak svijest o cjelini i istovjetnosti povijesnoga ovladavanja svijetom. (Mike Featherstone, Consumer Culture and Postmodernism, SAGE, London-New York, 1991.) No, u biti je riječ o istome koje se može razumjeti kao ishodište i svijest o kraju jedne epohalne konstrukcije svijeta. Što se događa s društvom i kulturom u doba prelaska u stanje masovnih komunikacija i tehnokulturu u naše doba na isti način pogađa i sve druge svjetove života. Suvremena umjetnost je u tome pouzdani pokazatelj nelagode s idejom napretka/razvitka. Nemoguće je radikalno odjeljivati modernu i suvremenu umjetnost. Maljevič i Duchamp kao predvodnici povijesne avangarde nisu ponorom odvojeni od djela/događaja neoavangarde 60-ih. Svi pojmovi za određenje prelaska umjetnosti u konstrukciju života nastali u prvoj polovini 20. stoljeća (objekti, ready made, estetizacija života) još su u optjecaju. Štoviše, povratak idejama moderne u trenutku zamora s neprestanim zahtjevom za ispunjenjem kulta novoga pokazuje koliko je začarani krug napretka/razvitka ne tek problem razumijevanja složenosti društva i kulture u globalnome poretku svijeta, nego ponajprije problem horizonta smisla onoga što se očekuje od budućnosti. Ako se ne očekuje ništa više osim ozbiljenja svijeta kao kapitalističke globalne korporacije, tada je jedan od glavnih rezultata modernoga/postmodernoga društvenog modela razvitka u preobrazbi humanističkoga pojma kulture. Više se ne očekuje da će kultura imati regulativnu funkciju vođenja dobroga života u skladu s idealima prosvjetiteljstva. Ona je tek zaštitni znak promjenjivoga identiteta suvremenoga čovjeka, fluidna i podložna stabilnosti u promjeni. Kad kultura iščezava pred slobodom izbora životnoga stila, dovršena je epohalna zgoda povijesti kao duhovne supstancije čovjeka. Subjekt je odvojen od supstancije. Ni jedno ni drugo više nema svoje opravdanje zato što se oboje konstruira izvanjski, medijalno. U svojim Povijesno-filozofijskim tezama Walter Benjamin je ideju napretka poistovjetio a katastrofom, baveći se analizom alegorije Kleeove slike Angelus Novus. (Walter Benjamin, Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008. Izabrala i s njemačkoga prevela Snješka Knežević) Ali nije ovdje riječ ni o čemu drugome negoli o uvidu da se nemogućnost povratka u okrilje „staroga“ koncepta svijeta otvara kao problem (ne)mogućnosti novog početka jedne drukčije povijesti. Umjesto Benjaminova Zentralparka kao posvete visokom modernizmu uopće s Baudelaireom na vrhu duhovne piramide imaginacije i života, ono s čime se mi suočavamo na kraju povijesti može se nazvati preobrazbom svijeta u globalni Lunapark ili spektakl kulture kao zabave (entertainment). Pred tim fenomenom sve se slama. Nestaju kritički orijentiri, Čini se kao da je nedostojno intelektualca baviti se frivolnostima mode, kao da je sramotno spuštati se na razinu populističkoga kiča. No, opetovati kritiku duha vremena iz razdoblja u kojima su još vladale univerzalne ideje ljepote, istine, smisla i poretka vrijednosti čini se također uzaludnim. Brochove analize raspada vrijednosti u romanima i esejima o moderni i duhu vremena, primjerice, mogu poslužiti kao posljednji proplamsjaji jedne dijagnoze urušavanja metafizičkoga poretka iza kojeg ne stoji posljednja riječ apokalipse, već nešto duboko perverzno: uzdizanje banalnosti na rang uzvišenosti. Zar nije sam Broch to briljantno opisao u esejima o muzealiziranju Beča kao historicističkoga kič-grada iz kojeg je nestala povijest da bi ju nadomjestila iluzija i fascinacija poviješću? (Hermann Broch, Duh i duh vremena: eseji o kulturi moderne, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007. S njemačkoga preveo Nikica Petrak) Tko želi razumjeti zašto je kultura zabave i slavnih – celebrity culture – postala danas nezaobilaznim fenomenom suvremenoga društva spektakla, ne smije polaziti od unaprijed stvorene predodžbe da je moderna u svojoj biti cjelovit projekt samouspostave viših vrijednosti, a ovo što dolazi nakon kraja postmoderne vulgarno ozbiljenje tiranije stilova života. Takav je način promišljanja jednosmjerna ulica. Kulturni pesimizam u svojem vulgarnome obliku prezire popularnu kulturu u ime „starih“ vrijednosti stila, ukusa i cjeline duhovnoga života. S druge strane, zagovornici onog što je sada aktualno, novo, u trendu, napadaju uvijek elitnu kulturu kao nostalgični konzervativizam visokoga modernizma. Taj sukob „novih“ i „starih“ u Francuskoj je tijekom 19. stoljeća bio vezan uz pitanje estetike i umjetnosti. Ali on je prije svega sukob u samoj biti epohalno određene ideje novoga vijeka kao slike svijeta koja se konstruira iz ideje aktualnosti. Novost novoga u činu trenutnoga zastarijevanja određuje ono što jest društvo, kultura, svijet života čovjeka. Već su Baudelaire i Rimbaud navijestili kako smjer imaginacije i refleksije o novome prolazi kroz začaravajuće odaje moderne opsesije s novim mitom u kojem „lude djevice“ i „prostitutke“ dolaze na mjesto razorenih ideala teokratskoga poretka povijesti. Ulazak masa i Grada u estetski imaginarij moderne predstavlja izjednačenje visoke i masovne kulture. Ali to se još uvijek zbiva u znaku prožimanja jednog s drugime. Obrat će nastupiti onog trenutka kad se sama zbilja konstruira radikalno medijski kao slika i scena događaja društvene transparentnosti. Temeljna je postavka stoga da se u svim sociologijskim analizama suvremenog društva spektakla i kulturalnoj kritici potrošačkoga kapitalizma radi o pokušaju razumijevanja proturječnosti procesa povijesnoga raspada društva na komunikacijske mreže odnosa i kulture na fragmente životnih stilova. Kad se slika (image) i scena postavljaju u središte života oslobođena pojedinca, koji vodi svoj život kupovinom tuđih identiteta, umjesto velikih priča moderne o napretku/razvitku društva, sukobima klasa i političkih ideologija, nalazimo se u labirintu ispovijedi, „orgijama intimnosti“, potrebi za priznanjem da je emocionalnost i doživljaj jedini preostatak tjeskobno rascijepljenoga subjekta između vlastitosti i potrage za novim identitetom. Taj je fenomen Cristopher Lasch u analizi američke kulture 60-70ih godina 20. stoljeća nazvao novim narcizmom. (Christopher Lasch, nav. djelo, str. 18.) Kako se određuje narcizam? To svakako nije tek psihološki fenomen niti „bolest“ u suvremenome društvu spektakla. O narcizmu se ovdje ne govori kao o izričitoj samozaljubljenosti pojedinca i nedostatku solidarnosti s drugima u zajednici. Naprotiv, da bi narcizam mogao postati psihosocijalnim temeljem kulture, potrebno je uzajamno djelovanje pojedinca i sustava, kulture i društva u njihovome stanju entropije. Potreba za drugim ogleda se u neprestanom stanju insceniranja događaja koji kulturu pretvara u zabavu i spektakl. Ogledalo je simbolička reprezentacija osobe. Ona sebe konstituira pogledom. Ali to se zbiva tek onda kad su u pogledu uključeni drugi. Lacan je identitet osobe u svojem razvitku odredio kao izlazak iz narcističke faze samorefleksije u konstituciju drugoga. Pogled drugoga samorefleksiji omogućuje predmet iskustva i doživljaja. (Jacques Lacan, Écrits, W.W. Norton & Company, London-New York, 1996.) Paradoksalno je da fenomen narcizma u suvremenome društvu spektakla ne uzdiže individualnost do najvećih visina samstvenosti. Individualnost je iluzija postmodernoga identiteta čovjeka. On sebe zadobiva tek nadomjestnom funkcijom igrača jednog od životnih stilova (lifestyles). „Usprkos povremenim iluzijama o vlastitoj svemoći, narcisu su potrebni drugi da bi doživio samopoštovanje. On ne može živjeti bez publike koja mu se divi. Njegova očigledna sloboda od porodičnih veza i institucionalnih stega ne daje mu slobodu da bude sam i da se ponosi svojom individualnošću.“ – (Christopher Lasch, nav. djelo, str. 11.) Budući da se od 90-ih godina 20. stoljeća globalizacijom cijeli svijet pretvorio u scenu-pozornicu spektakla potrošnje pod krinkom jedine vladajuće ideologije kraja povijesti – neoliberalizma – posrijedi je univerzaliziranje novoga narcizma na sve društvene i kulturne aspekte života uopće. Drugi je paradoks narcizma da se identitet u potrazi za vlastitošću izgrađuje upravo na onaj isti način kojim Hegelov sluga vidi sebe u ogledalu povijesti. Otvaranje Pandorine kutije emocija, doživljaja, otvorenih rana psihopovijesti subjekta nužno je da bi osoba u medijski posredovanome društvu zadobila oslonac i povjerenje drugoga. Svi smo isti ispod kože. Ne postoje više idealne ljubavi i mitski uzvišena bića. Ali „zvijezde“ i „slavni“ time nisu nestali u masi prosječnih. Posve suprotno, celebrity-kultura počiva na ideji postmoderne demokratizacije slave. S neoavangardnim umjetničkim pokretom pop-artom i Andyjem Warholom uspostavljen je i istodobno dovršen proces omasovljenja kulture uopće. Njegova toliko citirana izreka – „Svi će biti slavni barem 15 minuta“ – obistinila se u insceniranju svijeta kao reality-showa. Između anonimnosti i javne figuracije stila života medijske zvijezde naizgled više nema razlike. Problem je ipak negdje drugdje. Da bi uopće došlo do takve preobrazbe ili demokratizacije kulture slavnih bilo je potrebno dokidanje razlike između privatne i javne sfere društvenoga opstanka zapadnih građanskih društava. Individualizam je na svojem najvećem vrhuncu novoga narcizma postao zastarjeli koncept moderne svijesti o identitetu osobe. No, tko je i što je uopće osoba? Medijski svijet kulture kao zabave već je odavno prepoznao tu mahnitu žudnju za izgubljenom vlastitošću. Zvijezde ili slavni, u bilo kojem obliku svojeg javnoga djelovanja, ne mogu biti zvijezde ili slavni ako nisu personalities (osobnosti). Ali postmoderni identitet nije duhovno jedinstvo cjelovite osobe. Posrijedi je fragmentacija identiteta, mozaik različitih figura koje se međusobno isključuju i upravo stoga tvore hibridni identitet razorene osobnosti suvremenoga društva doživljaja. Njemački sociolog Gerhard Schulze u svojoj utjecajnoj studiji istoimena naslova stoga s pravom uvodi u igru nove sociologijske pojmove za taj proces omasovljenja kulture i narcističke prirode spektakla medija koji oblikuju naš cijeli društveni svijet – scena, društveni krajolik, životni stilovi, socijalno segmentiranje, estetiziranje svakodnevice. (Gerhard Schulze, Erlebnisgesellschaft: Kultursoziologie der Gegenwart, Campus Verlag, Frankfurt/M. – New York, 2005. 2. izd.) 2. Performativnost simboličkoga/kulturnoga kapitala Veze između kulture kao zabave i društvenih figura slavnih osoba (celebrities) neraskidive su. Ako je kultura profanizirana supstancija društva, onda su njezine „zvijezde“ subjekti konstruirana postmodernoga identiteta. Oni nisu stvarne osobe, nego likovi, figure i „ikone“ jednog artificijelnoga svijeta. Zabave nema bez njezinih aktera. Razlikovanje figura-na-sceni i publike pritom još odgovara razlikovanju u reprezentaciji društvenih klasa, slojeva i statusa. Kazalište je sve do avangardne dekonstrukcije građanskoga društva počivalo na takvim socijalno-kulturalnim pretpostavkama. Radikalni rez nastaje kad se scena prenosi u samu društvenu konstrukciju života. Grad postaje teatar, ulica prostor odvijanja moderne drame, a sama se scena derealizira u inscenaciju života kao realne iluzije masovne egzistencije čovjeka. (Vidi o tome: Peter Bürger, Theorie der Avantgarde, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1974., Josef Früchtl/Jörg Zimmermann (ur.), Ästhetik der Inszenierung, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2001.) Od samoga početka povratne sprege kulture kao zabave i društvene funkcije slavnih osoba u rasterećenju tegobnosti života u radnome pogonu, koja otpočinje uistinu s filmom kao paradigmom suvremene umjetnosti, može se vidjeti koliko je kulturna industrija kao sektor ideologijski usmjerena potiskivanju bilo kakve subverzivne promjene kapitalističkoga sustava reprodukcije života. Brechtov je propagandni i aktivistički teatar najbolji primjer refleksije o toj „novoj ideologiji“ koja kulturu postavlja u središte novoga začaravanja masa. Karijera samoga pojma kulture u 20. stoljeću svjedoči o tome. Antropologijska istraživanja tradicionalnih društava i naroda u američkim su društveno-humanističkim znanostima pod pojmom kulture (culture) smjerali na sveobuhvatni način život (religijski rituali, svakodnevica, običaji, simbolički poredak). Humanistički pojam kulture u smislu umjetničke proizvodnje nije bio ukorijenjen u američkoj sociologijskoj tradiciji. Razlog tome jest što je američko društvo moderno društvo od samoga nastanka. Njegova je tradicija politički uspostavljena modernost. Otuda se prelazak u okružje masovnoga društva podudara s tendencijama popularne kulture koja prije svega nastoji zabaviti. (Warren Susman, Kultura kao istorija: preobražaj američkog društva u XX. veku, Rad, Beograd, 1987. S engleskoga prevela Maja Danon) Zašto je Hollywood uopće više od metafore sudbine kulture u 20. stoljeću do danas? Neizravno je to odgovor i na pitanje zašto je američki model kulture kao zabave (entertainment) uspostavio ideologijsku hegemoniju nad svim drugim oblicima visokoga stila i ukusa europske moderne. Vratimo li se još jednom zapisima Klausa Manna u Prekretnici uočit ćemo da je on među prvima od europskih intelektualaca prve polovine 20. stoljeća, bez napasti kulturnoga pesimizma, prepoznao temeljnu promjenu paradigme kulture u 20. stoljeću. Amerika je dokinula socijalno-kulturalne razlike u pristupu proizvodnji simboličkoga smisla života time što je temeljno načelo političke konstrukcije demokracije postavila i temeljnim načelom kulture. Sloboda se ozbiljuje na tržištu životnih šansi. Kultura počiva na dokidanju svih hijerarhija. Masovnome društvu odgovara masovna zabava. Ona rasterećuje, a ne transcendira granice kapitalizma i liberalne demokracije. Klaus Mann za razliku od najradikalnijeg kritičara ovog koncepta preobrazbe kulture u industriju zabave nije vidio u populističkim oblicima nove umjetnosti kao Th.W. Adorno događaj neumitne dekadencije, kao u slučaju nastajanja jazza – glazbenoga stila odozdo. (Th.W. Adorno, Ästhetische Theorie, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1970.) Estetska funkcija masovne kulture kao zabave nije, dakle, u transcendenciji realnoga svijeta, nego u rasterećenju i katarzi. Međutim, katarza više nema simboličku funkciju prevladavanja ograničenosti masovnoga opstanka pojedinca. Zabava je „korisna“ zato jer rasterećuje od svakodnevnih briga. Ona duhovni užitak zamjenjuje tjelesnim. Tom se zamjenom stječu svi porivi i sve žudnje za onim (ne)mogućim u granicama moralno dopustivoga. Zabava služi samo tome da publiku odvrati od svakodnevnih briga, ali ne i da ju uzvisi do istine umjetnosti u nadilaženju svijeta uopće. Taj preokret ili „prekretnica“ dogodio se u svojem paradigmatskome obliku s filmom kao novim medijem. Kultura kao zabava od samoga je početka bila medijski konstruirana. Simbolički višak vrijednosti takve kulture prikazuje se i predstavlja realnim profitom iskazanim u broju gledatelja, zaradom i medijskim odjekom događaja. U čemu je, međutim, temeljna razlika između europske teatralizacije visoke kulture i američke estetizacije masovne kulture? U prvom se radi još uvijek o umjetnosti koja zadivljuje odabrane. Oni pripadaju zajednici tradicijom odnjegovanog ukusa i stilova sukladnih dinamičkome gibanju modernih tendencija od ekspresionizma do nadrealizma, primjerice. Filmovi nadahnuti umjetnošću europske povijesne avangarde poput Bunuelova/Dalíjeva Andaluzijskoga psa otvarali su eksperimentalne putove novim medijima. U drugom, pak, slučaju američka je masovna kultura filmom konstruirala novi mit kao ovostranu pozornicu slave i uspjeha, pretvarajući umjetnost u zabavu prilagođenu svima. Obožavanje i udivljenje publike svojim zvijezdama moguće je tek onda kada se forma i sadržaj prikazivanja onog na sceni podudara sa zahtjevima masovne publike. Razlika između Andaluzijskoga psa i Kraljice Kristine s Gretom Garbo u naslovnoj ulozi razlika je između teatralizacije šoka na filmu i estetizacije povijesti kao spektakla. Film je za europsku umjetnost bio samo nastavak teatra drugim sredstvima. Za američku je popularnu kulturu film novi medij koji koristi teatar samo do granice njegove katarzične funkcije. Zabava, zvijezde ili slavne osobe i anonimna publika koja sudjeluje u činu insceniranja spektakla kao sudionikom događaja tri su dijela formalne strukture društvenoga odnosa performativnosti simboličkoga/kulturnoga kapitala u suvremenome svijetu. Zabava je inscenirani događaj preobrazbe slobodnoga vremena u kulturnu industriju. Zvijezde ili slavne osobe su subjekti/akteri spektakla. U njemu umjesto društvenih uloga (profesije, statusi, funkcije) čovjek poprima obilježja figure/ikone konstruirane zbilje. Na taj način on postaje nositeljem poželjnoga životnoga stila. (Gerhard Schulze, Erlebnisgesellschaft: Kultursoziologie der Gegenwart, Campus Verlag, Frankfurt/M. – New York, 2005. 2. izd.) Publika je objekt projekcije cjelokupne predstave koja iz pasivnoga motritelja prelazi u interaktivnoga sudionika vođenja životnoga stila prema već postojećim modelima. To se zbiva kada dolazi do tehničko-tehnološke preobrazbe medija u živu sliku (image) samoga života. Od 60-ih godina 20. stoljeća kada nastaje celebrity kultura spajanjem filma i televizije, masovni mediji prenose samo jednu poruku korisnicima: realnost ne postoji izvan medija. (Ellis Cashmore, Celebrity/Culture, Routledge, London-New York, 2006.) Život nije negdje izvan ovog labirinta znakova medijske kulture koji se odnose na druge znakove. Život je medijska realnost i ništa drugo. Digitalizacijom medija 90-ih godina 20. stoljeća omogućeno je da se pasivni objekt (anonimna publika) od obožavanja i udivljenja drugoga postavi u prostor događanja masovne kulture kao interaktivni subjekt. Konačan rezultat tog procesa demokratizacije „bogova“ i desakralizacije modernoga mita stvorenog pojavom filma u Hollywoodu jest masovna proširenost tzv. reality-showa. Život kao realna fikcija omogućio je da se iluzija medijske slave ostvari u fikciji realnosti koju konstruiraju anonimne „zvijezde“. No, oni su samo zamjenski heroji, polubogovi i „ikone“ medijski stvorenih mitova. (Vidi o tome: Steven Best(Douglas Kellner, The Postmodern Adventure: Science, Technology, and Cultural Studies at the Third Millennium, The Guilford Press, New York-London, 2001.) Performativnost simboličkog/kulturnoga kapitala nije prijepis neoavangardnoga ulaska umjetnosti u sfere društvene participacije. Naime, poznato je da se 60-ih godina 20. stoljeća događa posljednji veliki prijelaz kulture u samu društvenu konstrukciju života. To je doba medijske implozije informacijskoga društva. Televizija unosi u život zapadnih društava novi oblik vizualne komunikacije. Umjetnost postaje slika i insceniranje događaja umjetnosti kao života, ne više umjetničkih djela. Performativnost je glavna značajka suvremene umjetnosti. Teatar oslobođenih tijela bez identiteta postavlja se u središte zbivanja. Od apstraktnoga ekspresionizma Jacksona Pollocka do skupine Fluxus i eksperimentalnih filmova Guy Deborda, teoretičara situacionističkoga pokreta u Francuskoj i autora glasovite knjige Društvo spektakla, pokazuje se kako ista logika zbivanja određuje posve različite društvene i kulturne fenomene. ( Guy Debord, Complete Cinematic Works, Scrpts, Stills, Documents, AK Press, Oakland-Edinburg, 2003., Društvo spektakla, ARKZIN, Zagreb, 1999. S francuskoga preveo Goran Vujasinović) Razlike su, naravno, očigledne. Ali bez preobrazbe društvenih odnosa u komunikacijske mreže i kapitala u čistu sliku spektakularnoga odnosa razmjene realnih i simboličkih objekata/roba, nemoguće je razumjeti zašto je upravo masovna kultura medijski proizvedena slika događaja. Kritika društva spektakla pretpostavlja totalnu transparentnost svih društvenih odnosa u formi informacije-komunikacije. 60-te godine 20. stoljeća otvorile su mogućnost paradoksalne međuvisnosti medija, spektakla i zabave u kojem i kritika medija, spektakla i zabave funkcionira kao „subverzivni“ drugi istog događaja. Kad neoavangardni umjetnik Joseph Beuys u svojem performansu sjedi pred televizorom i na ekranu mijenja programe na kojima se pojavljuje njegov lik, tada je takva vrsta samoreprezentacije ironično-kritički razračun s mogućnostima nadilaženja umjetnosti i života samoga. Sociolog Ellis Cashmore pokazuje da se istinska celebrity kultura druge polovine 20. stoljeća rađa upravo u tom razdoblju kada Hollywood producira 1962. godine povijesni spektakl Kleopatra s Elizabeth Taylor i Richardom Burtonom u glavnim ulogama. ( Ellis Cashmore, nav. djelo, str. 17-38.) Potreba za novim ikonama udivljenja i obožavanja istodobno je posredovana zahtjevom za: (1) neprestanim insceniranjem skandala iza scene (preljubi, vjerolomstva, potkazivanja, ljubomora drugih, transgresija dopuštenih moralnih normi) koji podižu medijsku pompu do stupnja usijanja; (2) stvaranjem artificijelnih figura sukladnih konzervativnome poretku tradicionalne kulture koji narušavaju poredak svojim privatnim porocima samo zato da bi se on iznova uspostavio u svojem nekonfkliktnome obliku; (3) brisanjem granica između privatnosti i javnoga djelovanja pod izlikom želje publike za uvidom u „tajni život“ subjekata/aktera društvene scene. Potonja se odrednica pokazuje odlučnom za suvremeni raspad društva na fragmente kulture kao medijski stvorene mreže komunikacije. Što se isprva činilo tek ekskluzivnom pojavom, naime, željom javnosti za tajnim životom zvijezda iz svijeta filma, popularne glazbe i mode, postaje glavnim pokretačem preobrazbe cjelokupnog društva i kulture u sindrom narcističko-voajerskoga užitka. Političari, menađeri, sportske zvijezde, profesori, svećenici, liječnici – svi su predmet medijske gladi za skandalima. To nije više tek odlika tzv. novinskih tabloida. Kad se kultura inscenira ona prelazi u novi oblik svojeg masovnoga ispražnjenja smisla. Odnedavno se u mnogim internetskim izdanjima dnevnih novina čak i vodećih svjetskih medija uvriježeni pojam kulturnih zbivanja zamjenjuje ili priključuje pojmu životnoga stila ili scene. „Novo dobrovoljno ropstvo“ slavi istodobno je pobjeda apstraktno-konkretne moći medija kao spektakla nad svojim subjektima i objektima. Ne vladaju zvijezde i publika spektaklom kao slikom, nego slika sama kao kapital opredmećen u spektaklu vlada svijetom. Društvo se stoga nužno raspada na figuraciju životnih stilova. Individualizacija prolazi kroz tjeskobno otrežnjenje tako što se uvijek iznova „napija“ s izvora medijske potražnje za skandaloznim. Biti osobom i imati identitet znači biti na sceni kao figura koja se više duhovno ne ozbiljuje svojim znanjem, umijećima i moralnim vrlinama. Imati identitet znači biti netko drugi kao pojava, slika, čista apstrakcija društvenih odnosa. Nije važno tko si, nego što svojom slikom-izgledom reprezentiraš. U jednom intervjuu tim riječima svjetski top-model, manekenka Naomi Campbell iskazuje „bit“ postmoderne teatralizacije/karnevalizacije identiteta. Logika mode kao društvene forme globalnoga kapitalizma ovladava svim sferama kulture. Ništa nije izuzeto. Nitko u tom medijskome „totalitarizmu“ scene nije otok. Stoga je dijelom s pravom Baudrillard mogao kazati da je poruka suvremenih masovnih medija postala – totalitarnom. „Istina masovnih medija je, dakle, ova: njihova je funkcija neutralizirati proživljeni, jedinstveni, događajni karakter svijeta i na njegovo mjesto postaviti složeni univerzum medija koji su homogeni i jedni drugima kao takvi, koji znače jedni druge i koji upućuju jedni na druge. Na kraju krajeva, oni postaju recipročni sadržaj jedni drugima – u tome je totalitarna poruka potrošačkog društva.“ – Jean Baudrillard, „Iznad istinitoga i neistinitoga“, Europski glasnik, 10/2005., str. 191. S francuskoga prevela Maja Zorica Ali pritom valja istaknuti da masovni mediji, koji banalnu i vulgarnu kulturu zabave uzdižu na rang enciklopedije i Fausta, ne čine ništa drugo negoli ono što je bit suvremenoga društva fragmentacije identiteta. Masovni mediji nisu stvoreni za prenošenje uzvišenih poruka i javnoga znanja, nego za kruženje vizualnih komunikacija svijetom. Znakovi su medijske kulture bez poruka. Njihov je jedini smisao u „besmislu“ informacijske implozije. Ako slika kao transcendentalna forma medija odlučuje o smislu i sadržaju događaja realnosti, tada je bjelodano da je formalna struktura suvremenog društva spektakla ideologija zabave, proizvodnja dokolice 24 sata, koja više nije odvojena od radnoga pogona. Kulturni sektor kao medijska kultura zabave estetizirani je život suvremene globalne ekonomije. Dvojnosti rada i dokolice, ozbiljnosti proizvodnje i ekstaze potrošnje više ne postoje. Sve je jedinstveni i uniformni svijet rada-slobode, proizvodnje-potrošnje, prirode-kulture, umjetnosti-zabave koji se pokazuje u takvim fenomenima imperativnoga hedonizma današnjice poput „karaoke kapitalizma“ ili „happy hour“ događaja vladavine užitka pod nadzorom. (Gilles Lipovetsky, Paradoksalna sreća: ogled o hiperpotrošačkom društvu, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008. S francuskoga prevela Jagoda Milinković) 3. Nadzorno društvo i užitak bez sreće Potraga za srećom kao blaženstvom u dokolici ograničena je stupnjevima ekonomskog bogatstva i siromaštva. Vidjeli smo već kako suvremena sociologija razmatra taj fluidni pojam „sreće“. Nekovrsni postpovijesni stoicizam pritom ima svoja dva lica: materijalističko i postmaterijalističko. Prvo lice odgovara modelima društvenoga razvitka moderne, a drugo postmoderne. Prvo je lice obuzeto mahnitim nagonom za stjecanjem kapitala preko svih granica prirode i kulture, tei hiperpotrošnjom koja prelazi granice potreba te postaje onim što je Veblen krajem 19. stoljeća u paradigmatskoj knjizi za teoriju mode, životnih stilova i duha kapitalizma Teorija dolokoličarske klase nazvao „razmetljivom potrošnjom“. (O Veblenovoj klasičnoj sociologiji mode vidi: Žarko Paić, „Thorstein Veblen: dokoličarska klasa i potrošački kapitalizam“, u: Vrtoglavica u modi: prema vizualnoj semiotici tijela, Altagama, Zagreb, 2007., str. 34-46.) Drugo je lice naizgled skromno, smjerno u svojem povratku „novim“ vrijednostima alternativne potrošnje, kako je naziva Lipovetsky, a ona se prije svega odnosi na asketski hedonizam bez supstancije. Potrošnja je neizbježna. Ali užitak više nije u bezobzirnome gomilanju materijalnih vrijednosti, nego u ravnomjernome razvitku simboličkoga/kulturnoga kapitala (obrazovanju, kultiviranju duha, putovanjima egzotičnim krajolicima svijeta, štednji energije, odlasku u prirodu, odricanju od poroka industrijske civilizacije – pušenje, alkohol, višak kalorija – u korist discipliniranja tijela/duha). Ono što se isprva čini individualnim zaokretom u načinu života zapadnih društava nije drugo negoli kolektivni oblik „novih vrijednosti“. Kad je 60-ih godina 20. stoljeća New Age holistička doktrina nove duhovnosti nastojala spojiti nespojivo – istočnjački misticizam sa zapadnjačkom racionalnošću – bio je to kontrakulturalni pokret prilagođen američkoj hibridnoj kulturi liberalne permisivnosti. Pristup „božanskome“ više otada nije zajamčen vjerom u institucionalno objavljenoga Boga monoteističkih religija, nego individualnim činom potrage za duhovnim mirom. Zaokret ili mogućnost radikalne promjene načina života (kulture) bio je otada ponajprije individualni čin pristajanja uz novi oblik zajedništva. Pluralnost izbora vjere odgovarala je mogućnostima izbora vlastitoga stila života. Taj je pojam danas izgubio prvotnu moć imenovanja slobode u izboru kulture kao vrijednosti. Stilom se života pokriva danas gotovo sve, a ponajviše se odnosi na trivijalnost izbora mode, subkulture, popularnog glazbenoga stila. Profanizacija stila života u svojem paradoksalnome vidu iskazuje čak i da je bit suvremene religije kao nove ideologije u društvu spektakla – stil života. Kultura u antropologijskome značenju reducira se na mogućnost izbora stila života. Kao da je sveto pravo i sloboda individualizma neograničena i apsolutna. Ali to je upravo ideologijska iluzija. Izbor je već unaprijed izabran. Stil života je u suvremenim društvima u doba globalizacije ekonomije, politike i kulture tek univerzaliziranje istoga pod krinkom nesvodivih razlika. U čemu je razlika danas uopće između života srednje visoke klase u New Yorku i Moskvi, Parizu i Mumbaiu? Gotovo je zanemariva, ako se uopće može odrediti. Sve to upućuje da je globalizirana vladavina užitka potrošnje, neovisno u kojem od dva lica jedinstvenoga povijesnoga razvitka globalnoga kapitalizma, imperativ nečeg što nadilazi subjekte/aktere samoga društva i njihove tlapnje o vlastitosti koja se stječe uvijek novom konstrukcijom identiteta. Ako je „uzvišeni objekt“ kulture kao zabave upravo užitak sam, tada se ne može ne htjeti osvojiti ta istodobno tako bliska i tako udaljena točka sociokulturalnoga prostora suvremenoga čovjeka. Užitak nije, dakle, ideal. Užitak nije ni transcendentno područje koje je u tradicionalnoj metafizici zauzimala ideja Boga. Užitak je imanentno ili (ovostrano) područje materijalističko/postmaterijalističkih vrijednosti koje u sustavu globalnoga kapitalizma proizlaze iz njegove društvene promjene od doba askeze i štednje do doba hedonizma i rasipnosti. Kad se lica više ne mogu jasno razaznati, ili kad dolazi do prijelaza jednog u drugo i obratno, nalazimo se u začaranome teatru društvenih maski. Teatraliziranje moderne kulture zamijenjeno je estetizacijom postmodernih stilova života. Ljepota je iščezla iz umjetnosti onog trenutka kad je sam život kao društvena konstrukcija postao novom kulturom dizajniranja objekata masovne potrošnje. Isto se događa i s procesom individualiziranja čovjeka. Užitak u svijem hiperpotrošačkome obliku potrebuje dinamičnost života do stupnja hiperprodukcije kulturnih događaja kao kulisa ili ornamenata zabave. (Gerhard Schulze, Die Sünde: Das schöne Leben und seine Feinde, C. Hanser, Műnchen, 2006.) Festivali, pop-koncerti, sajmovi automobila, ljepote, knjiga, modni događaji tijekom cijele godine, svaki mjesec, tjedan pretvaraju svijet u totalno mobiliziranje užitka u potrošnji. Kultura kao zabava jest mobilna pozornica „sreće“. Ona funkcionira prema načelima kulta novoga. Stoga moda nije iznimka, nego „bit“ društva spektakla kao društva doživljaja. Sreća koja pak stoji u metafizičkim temeljima liberalno-demokratskoga Zapada, kao težnja i cilj države koja ima svoj smisao u omogućavanju sretnoga života svim pripadnicima zajednice a ne tek društva, a to je nepropitana pretpostavka, primjerice, američkoga Ustava iz doba federalističkih spisa očeva-utemeljitelja liberalne ideje slobode, nikad se ne želi definirati hedonistički, nego duhovnom ravnotežom slobode, pravednosti i materijalnoga blagostanja. Neke od karakterističnih sociologijskih anketa današnjice nastoje utvrditi geografsko-kulturalnu razdiobu „sreće“ i uputiti na početnu pretpostavku takvih unaprijed promašenih istraživanja. Naime, uvijek se iz paradigme kulturnoga determinizma tzv. sretni narodi nalaze na Sjeveru kad je riječ o stupnju razvitka simboličkoga/kulturnoga kapitala, a nesretni na jugu. Ako se koncept preokrene, pa se sreća izjednači s užitkom u dokolici, ljubavi, skladnome životu prema tradicionalnim običajima, geografski se polovi mijenjaju. Isto vrijedi i za seksualne navike naroda i regija. Ali takve stereotipe valja izbjegavati u bilo kakvom ozbiljnome razmatranju. Oni još funkcioniraju eventualno u literaturi, kao prijepis teorije mentaliteta naroda, ali samo kao književna figura ironije i cinizma, a to je slučaj u romanima Michela Houellebecqua. Gilles Deleuze/Felix Guattari u Anti-Edipu podarili su pojmovni okvir za suvremenu shizofreniju užitka u nadzornome društvu kraja povijesti. (Gilles Deleuze/Felix Guattari, L’Anti-OEdipe, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1972.) Želja za vlastitošću u kulturalno omeđenim svjetovima nemoguća je u prostorima intimnosti bez socijalizirane nesvjesne artikulacije drugih. Strojevi žudnje iziskuju nadilaženje svih prostornih i vremenskih granica. Krajolici su deteritorijalizirani. Suvremeni je čovjek stoga nomad u vladavini užitka putovanjem njegovim ispresijecanim krajolicima na kojima svaki objekt potrošnje postaje estetizirano polje djelatnosti narcističkoga subjekta. Zabava stoga nije nešto čudovišno i strano kulturi. Od dionizijskih svetkovina u drevnoj Grčkoj do svih novodobnih festivala koji nude pojedincu užitak, igru i razonodu kao zamjenu za odavno izgubljenu „duhovnu sreću“ iščeznuće simboličke funkcije kulture nadomještavaju znakovi imaginarne konstrukcije realnosti. Kult novoga nisu izmislili masovni mediji. Oni su tek realizirali nešto što je u prethodnim epohama povijesti, a uistinu je to bit novovjekovlja, bilo latentno: da se praznina egzistencije čovjeka u nadzornim društvima ispuni brzinom i novošću događaja. Insceniranje kulture kao zabave doseže svoj apokaliptički vrhunac u iščekivanju neizbježne nesreće planetarnih razmjera. Poput milenarista koji su u srednjem vijeku iščekivali dolazak Apokalipse, tako se i fenomen estetizacije života kao društvenoga doživljaja iscrpljuje svojim negativnim projektom: iščekivanjem „sretne smrti“ u žrvnju strogo nadziranoga užitka. Granice su globalnoga kapitalizma granice postmoderne kulture zabave i spektakla. To je metajezik medija koji sve što postoji konstruira kao predmet doživljaja za refleksiju anonimnoga gledatelja koji interaktivno sudjeluje u globalnome reality showu pervertirane istine našega doba da više ne postoji ništa drugo osim iluzije realnosti. Posljednji prizor iz filma Smisao života Monty Pythona zacijelo je posljednja radikalna poruka medija bez poruke. Raj je insceniran kao erotski cabaret u kojem se sreća izjednačuje s narcističko-voajerskim užitkom pogleda drugoga i pogleda u drugoga. Nema ništa „iza“ toga i nema „više“ iznad toga. Pakao i čistilište iz Danteove alegorije samo su povijesno odigrane epizode iz doba kad je umjetnost s religijom transcendirala svijet. Estetizirani život globalnoga poretka ekonomije žudnje počiva na drugim temeljima. Oni su lomni zato što je sama struktura globalnoga kapitalizma kaotična. Dekadencija svijeta koji s društvom doživljaja zatvara svoja vrata pred mogućnostima propasti iznutra uvijek otpočinje privatiziranjem užitka u luksuzu za potrebe vlastitosti. U romanu Jorisa-Karla Huysmansa Naopako završetak je upravo ono što hiperpotrošačku civilizaciju želje za „srećom“ u insceniranju svijeta kao spektakla jedino može radikalno dokrajčiti: poopćenje individualne pobune, svjesna odluka da se ne igra po starim i novim pravilima, nihilistički čin samstvene pobune protiv tiranije kulture u svojem posljednjem stadiju „vrijednosti“. „Imamo veliku američku tamnicu prenesenu na naš kontinent; imamo, napokon, golemo, duboko, neizmjerno prostaštvo fiinancijaša i skorojevića, što poput kakva odvratnog sunca obasjava idolopoklonički grad koji, ležeći potrbuške, štrca prljave hvalospjeve pred bezbožnim tabernakulom banaka! – O, neka se sruši to društvo, neka umre već jednom taj stari svijet! – uskliknuo je des Esseintes, ogorčen sramnim prizorom koji mu je oživljavao pred očima i taj je uzvik odagnao ružan san koji ga je gušio. – Oh – uskliknuo je još – kad samo pomislim da sve to nije san! Kad samo pomislim da ću se vratiti u sramotnu i ropsku vrevu ovog stoljeća!“(Joris-Karl Huysmans, Naopako, roman, Litteris, Zagreb, 2005. S francuskoga prevela Ana Buljan) Ali stoljeće „naopakoga“ nije još dovršeno, već se nastavlja. Pod vladavinom užitka i sam se užitak demokratizira do mjere kad više nitko ne može odoljeti idolopoklonstvu kultu novoga i sjaju kulisa sreće, Kad doživljaj postane društveni fenomen, a imperativ uživanja i sreće nova vrsta univerzalne zabrane, kultura je konačno ozbiljena u praznini života kao vječnome proljeću jednog te istog modela komunikacije među različitim svjetovima. Problem je u tome što je društvo spektakla u svim svojim verzijama ogledalo univerzalne slike globalnoga kapitalizma, a ne tek slike u ogledalu kojim se osobnost prepoznaje kao netko drugi – bogat, slavan, zvijezda. Vladavina je užitka poredak nadzora koji kažnjava svoje podanike za neizvršavanje zapovijedi tjeskobom, samoćom i napuštenošću od drugih. Istina je narcizma samo u tome što su za patnju potrebni drugi, za intimnost također. Ali svatko sam još uvijek odlučuje hoće li žrtvovati vlastitost u ime slave i uspjeha. Hoće li istinu nadomjestiti iluzijom obožavanja na insceniranoj pozornici društva u iščeznuću. To je još jedino preostali izbor slobode.

February 3, 2026
Dekonstrukcija slike

Dekonstrukcija slike

„Sanjam o slici koja bi bila automatsko pismo jedinstvenosti svijeta – onako kakvo su sanjali ikonoklasti u poznatoj bizantskoj kontroverzi, Oni su autentičnom slikom smatrali samo onu u kojoj je neposredno bilo prisutno božanstvo poput rupca sa Svetim licem – automatsko pismo božanske jedinstvenosti Kristova lica, bez ikakve intervencije ljudske ruke, kao neka neposredna manija precrtavanja (analogna negativu fotografskog filma). /…/ Sam svijet bi se stvarao kao radikalna iluzija, kao čisti trag, bez ikakve simulacije…“ Jean Baudrillard, Nasilje počinjeno slici Na tragu slike U središtu novoga pristupa fenomenu vizualnosti kao temeljne oznake za doba medijske prisutnosti nalazi se pojam slike. Unatoč jasnom ograđivanju mediologije, kao jedne od pomoćnih post-znanosti, koja spaja povijest umjetnosti, filozofiju, sociologiju i različite kulturalne znanosti, od tradicionalnog (metafizičkog) pojma slike pripadne umjetnosti, još je uvijek krajnje otvoreno je li „nova slika“ u digitalnome okružju suvremene kulture uopće još slika ili nešto posve drukčije. Pokušat ću stoga ovdje izložiti temeljne postavke o razlozima promjene mimetičko-reprezentacijske paradigme slike. To se u programatskim nakanama interdisciplinarnoga projekta iconic turn pokazuje nužnim korakom do razumijevanja slike primjerenim našem informacijsko-komunikacijskome dobu. Analizom tri različita, premda po orijentaciji srodna teorijska polazišta, moguće je postaviti glavno pitanje za svako daljnje istraživanje fenomena, pojma i primjenjivosti novoga pojma slike. To je pitanje istodobno dvostruko: je li zaokret spram slike u sadašnjem teorijskome istraživanju vizualnih umjetnosti odgovor na krizu mimetičko-reprezentacijske paradigme slike o kojoj su još 70-ih godina XX. stoljeća govorili Foucault i Derrida, te možemo li uopće zamijeniti dugovjeku tradiciju razumijevanja umjetnosti u povijesnome slijedu epoha kao smislene analize značenja slike putem jezika tek njezinim svođenjem na komunikativni medij? Od slike kao odslika ili preslike realnoga (Ab-bild), slike kao reprezentacije forme i materije onog realnoga do slike kao komunikativnoga medija koji ne odslikava, preslikava niti više predstavlja i prikazuje nešto samorazumljivo realno, nego generira novu realnost medijalno-komunikativno vodi povijesni put redukcije i oslobađanja slike od nečega njoj nadređenoga – ideje, Boga, jezika, govora, pisma – u posvemašnju vizualizaciju svijeta. Pitanje stoga nije, dakle, tek što jest „nova slika“ s onu stranu umjetnosti i unutar nje u medijalnome okružju. Pitanje jest prethodi li odsad slika u ontologijskome smislu svakom mogućem razumijevanju medijski konstruirane realnosti? Je li zaokret spram slike tek privremeno oslobađanje od jarma logocentrizma zapadnjačke metafizike? Poznato je da je prema tom shvaćanju slika uvijek bila nižeg ontologijskog ranga od jezika, govora i pisma. Nije li pozitivno samoodređenje našeg vremena „kulture kao slike“ naspram „kulture kao teksta“ možda ulazak u drugu vrstu redukcije – one vizualne? Nalazimo li se time u stanju nekovrsnog videocentrizma ako sve fenomene i sve pojmove iz povijesnoga nasljeđa metafizike kojom su operirale humanističke znanosti sve do kraja XX. stoljeća svedemo na slikovne fenomene u zahtjevu za autonomijom slike od jezika, govora i pisma? Ta pitanja nisu nova. Ona su tek drukčije postavljena. Uostalom, jedan od nesumnjivo najznačajnijih teoretičara vizualne kulture i vizualnih umjetnosti našega doba, W.J.T. Mitchell, koji je otvorio pitanje slike iz horizonta kritike ikonologije, filozofije jezika i tako doveo pictorial turn do legitimne prekretnice u shvaćanju pojma slike, ideju zaokreta spram slike odredio je ne kao odgovor na bilo što konkretno, već kao načinpostavljanja pitanja. (W.J.T. Mitchell, What Do Pictures Want? The Lives and Loves of Images, Chicago University Press, Chicago, 2005.) Kad pitamo o tome prethodi li slika logosu kao govoru i jeziku već smo unaprijed u tradicionalnome metafizičko-ontologijskome okviru. Može se, dakako, stvar postaviti i na sljedeći, zdravorazumski način: Što je bilo prvo? Slika jajeta ili kokoši ili pojam jajeta ili kokoši? Tri su spomenuta teorijska pristupa slici unutar projekta iconic turna: (1) imanentna logika slika s onu stranu umjetnosti Gottfrieda Boehma; (2) antropologija slike (Bild-Anthropologie) Hansa Beltinga; (3) opća teorija znanosti o slici (Bildwissenschaft) s vodećim idejom o slici kao komunikativnome mediju Klausa-Sachsa Hombacha. No, prije negoli izložim njihove glavne postavke potrebno je ukratko sažeto pokazati zašto govorimo o dekonstrukciji slike u vremenu nečeg posve suprotnog – vizualne konstrukcije kulture. Mogu li se ti pojmovi, koji su istodobno koncepti i paradigme suvremenih društvenih i humanističkih znanosti i filozofije (primjerice, socijalni konstruktivizam u sociologiji, antropologiji, kulturalnim znanostima i poststrukturalistički dekonstruktivizam u filozofiji), shvatiti tek zdravorazumski kao razgradnja i rasklapanje odnosno izgradnja i sklapanje nečeg što već prethodno leži raspoloživo za dekonstruiranje/konstruiranje? I je li samo riječ o načinu korištenja pojmova iz jednog područja u drugome u smislu metodologijskog uputstva? Shvatimo li dekonstrukciju alatom mišljenja kao uvođenje razlike između onog što se govorom pokazuje, jezikom iskazuje i pismom tekstualno artikulira, tada smo u situaciji koja je gotovo posvuda primjenjiva. Metodu jednog mišljenja koristi se u svim posebnim društvenim i humanističkim znanostima, pa tako i povijesti umjetnosti, bez propitivanja njezinih poteškoća i bez kritičke „dekonstrukcije samog pojma filozofijske dekonstrukcije“. Dekonstrukcija nije tek metoda tumačenja tekstova u metafizičkoj tradiciji. To je bila izričito Gadamerova hermeneutika. Dekonstrukcija je putokaz drukčijem koraku iz teksta u ono pred-tekstualno samo. Tek ono omogućava razliku i razluku (différence i différance) onog biti kao logički artikuliranoga traga. „Znanost o pismu trebala bi, dakle, tražiti svoj predmet u korijenu znanstvenosti. Povijest pisma trebala bi se okrenuti ka izvorištu povijesnosti. Znanost o mogućnosti znanosti? Znanost znanosti koja više ne bi imala oblik logike, nego gramatike? Povijest mogućnosti povijesti koja više ne bi bila arheologija, filozofija povijesti ili povijest filozofije?“ (Jacques Derrida, O gramatologiji, V. Masleša, Sarajevo, 1976., str. 40. Prijevod s francuskog: Ljerka Šifler-Premec) Dekonstrukcijom slike razumije se na analogan način ono što je predmet filozofijske dekonstrukcije jezika u mišljenju Jacquesa Derridae. Vidjet ćemo na koji način se tim pojmom koriste glavni teoretičari slikovnoga zaokreta (iconic turn) – Gottfried Boehm i Hans Belting. Na nekoliko usputnih mjesta u svojim analizama Husserla, Heideggera, Merleau-Pontyja i Derridae, oba povjesničara umjetnosti dekonstrukciju razumiju kao metodu rastvaranja i razlaganja razlike i razlučivanja između onog što se u slici, u analogiji s jezikom, nalazi kao preostatak ili vladavina jedne tradicije reduciranja slike na funkciju ili znak nečeg što ima dublje značenje od prikaza i pojave nečeg puko slikovno realnoga. Svi pojmovi iz takve tradicije još uvijek su nezaobilazni. Početna je pretpostavka dekonstrukcije slike vladavina ili moć „kulture kao slike“ našeg digitalnoga doba nad „kulturom kao tekstom“ koji tom dobu prethodi. Tako je i s pojmom same slike. On se održao do danas. Promijenjeni su samo pojmovi i kategorije kojim označavamo što slika jest kao digitalna slika i zašto, primjerice, u slučaju virtualne umjetnosti treba govoriti o uronjenosti (imerziji) slike, a ne o tome što ona prikazuje i kako se simbolički očitava njezin smisao. (Oliver Grau, Virtual Art: From Illusion to Immersion, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London, 2003.) Od Nietzschea do Heideggera i Derridae filozofija je bila u stalnom dijalogu s umjetnošću. Pitanje o bîti umjetnosti u „doba slike svijeta“ (Heidegger) uvijek je iziskivalo i propitivanje mogućnosti umjetnosti s onu stranu njezine povijesno-epohalne sudbine u novome vijeku. Za razliku od karaktera znanstveno-tehničkoganabačaja svijeta, koji sva bića čini raspoloživim za informatičko preoblikovanje u materiju i energiju „stvari“, čini se da je ontologijsko područje umjetnosti imalo još neke otvorene mogućnosti izmicanja tom usudu apsolutnog postava (Ge-stell) tehnike. (Martin Heidegger, „Zeit und Sein“, u: Zur Sache des Denkens, M. Niemeyer, Tübingen, 1969.) Istina u umjetnosti nadilazi njezino smještanje u horizont raspoloživosti znanstveno-tehnički preoblikovanih bića. U cjelini filozofijske dekonstrukcije Jacquesa Derridae nailazimo na ona mjesta koja se u navedenom sklopu mogu smatrati primjerenim odnosom filozofije i umjetnosti s obzirom na pitanje o slici u vremenu dovršene povijesti (umjetnosti). Povijest je dovršena. Ali ne u smislu faktičnog kraja umjetnosti, nego u smislu nestanka mogućnosti da umjetnost još ima smisao u okviru koncepcije linearnoga razvitka povijesti uopće. Ishodište za razmatranje odnosa umjetnosti i povijesti u sklopu Derridaine dekonstrukcije jest pristup umjetničkome djelu u okviru hermeneutičkoga tumačenja govora i jezika. Istina u slikarstvu stoga nije istina slikarstva kao takvog, nego pokazivanje istine u slici koja ono istinito, svijet i moduse njegova bitka razotkriva kroz mogućnosti govora i jezika o slici uopće. (Jacques Derrida, Istina u slikarstvu, Svjetlost, Sarajevo, 1989. Prijevod s francuskog: Spasoje Ćuzulan) Derridaina „dekonstruktivna estetika“ pokazuje kako se bît umjetničkoga djela – teksta i slike – razotkriva u heterogenome elementu. U njemu cjelokupno shvaćanje smisla tog djela u povijesno-epohalnome kontekstu njegova nastanka i odnosa spram svijeta ima nešto od neiskazivosti. Ima neku neodređenost ili neki nedostatak. Svaki govor o umjetnosti iz obzorja filozofijskoga pristupa umjetnosti mora utoliko računati na već unaprijed ograničeno dohvaćanje bîti umjetničkoga djela. Umjetnost se otvara kao istina bitka u djelu i događaju samo onda kad prekoračuje horizont znanstveno-tehničke redukcije na „stvar“ ili raspoloživost čovjeka u značenju instrumentalnosti. Pojam traga pritom upućuje na ono što je istodobno u umjetnosti prisutno i odsutno, prikazivo i neprikazivo. No, Derrida se u svojoj metodi dekonstrukcije metafizičkoga govora i jezika nužno mora usredotočiti na upisivanje traga kao teksta i slike. Oni tragom ostavljaju ono što se filozofijskom kritikom jezika još uvijek ne artikulira kao cjelina smisla. Zagonetnost slike u povijesti slikarstva nije stoga neki njezin misterijski ili mistični trag koji od mitske i religijske umjetnosti preostaje i u djelima moderne i suvremene umjetnosti djela. Ovdje je posrijedi nešto bitno drukčije od tradicionalnog razumijevanja onoga što je zagonetno. Odgonetati zagonetku značilo bi unaprijed pretpostaviti da je umjetnost ili zagonetka smisla bitka ili je smisao bitka zagonetka umjetnosti. Na početku svojeg „najzagonetnijeg“ predavanja „Vrijeme i bitak“ Martin Heidegger upućuje na zagonetku slike Paula Kleea Sablast na prozoru, a u strukturi teksta kad je riječ o razumijevanju iskaza „ima bitka“ i „ima vremena“ upućuje na stihove Arthura Rimbauda iz Iluminacija. Time se umjetnost smješta u samu bît otvorenosti događaja bitka i vremena. Umjetnost ovdje nije simboličko posredovanje nekog „zagonetnoga“ smisla. Posve suprotno, umjetnost je najnavlastitiji događaj otvaranja novoga horizonta. U njemu se svijet pokazuje čovjeku kao slika i riječ u svojoj zagonetnoj razotkrivenosti. Zagonetka se slike ne razrješava njezinim ispravnim tumačenjem iz horizonta ikonologijske interpretacije kao, primjerice, u metodi Panofskoga. Slikovni trag, za razliku od govorno-jezičnoga traga u sustavu tekstova, upućuje na mogućnosti drukčijeg otvaranja smisla umjetničkoga djela uopće. (Jacques Derrida, Writing and Difference, Routledge & Keagan Paul, 1979.) Kad je riječ o slici u slikarstvu kao paradigmi umjetničkoga djela trag se odnosi na površinu picture. Mnogoznačnost takvog traga u umjetničkome djelu nikad se ne može iscrpiti u pukome izrazu onog što je tragom ostavljeno kao materijalni izraz iscrtavanja nečeg što se tragom označava. Upućivanjem na onu „drugu realnost“, koju trag u slici kao umjetničkome djelu ostavlja svijetu otvorenom za tumačenje tog traga, Derrida je otvorio problem, tradicionalno filozofijski govoreći, o ontologijskome statusu i funkciji slike kao područja bitka onog imaginarnoga. U suprotnosti poretka znakova književnosti i slikarstva, odnosno u relaciji praslike i odslika kao preslike (mimezis) povijest umjetnosti pokušava objasniti gibanje povijesnoga slijeda epoha i stilova kojim se može razlikovati srednjovjekovno religijsko slikarstvo od modernoga na „tragu“ ontologijske koncepcije slike kao odslikavanja onog realnoga. Korak spram uvida u nestanak metafizičkog dvojstva ideje i slike koja toj ideji primjereno odgovara primjetan je u slikovnome reprezentiranju novih medija (fotografije, filma, videa, televizije, interneta). Kao što je Derrida pokazao na primjeru intertekstualnosti tekstova koji se međusobno nadopunjuju, odnose jedan na drugi u horizontu povijesti metafizike kao povijesti pisma (écriture), analogno se može govoriti o interpikturalnosti slika u medijskome okružju suvremenoga doba. Slika se više ne odnosi na neku postavljenu realnost izvanjskoga ili unutarnjega svijeta – od religijskoga slikarstva do Cézannea – nego se slike odnose jedna na drugu. Taj zatvoreni semiotički krug slike određuje suvremenu kulturu i umjetnost slike. (Vidi o tome: Dieter Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zut einer Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt(M., 2002.) Nadalje, dekonstrukcijom slike treba samo uvjetno smatrati način razgradnje njezina ontologijskog statusa u suvremenoj vizualnoj kulturi. Da bi se uopće moglo s pravom govoriti kako se suvremena kultura vizualno konstruira s pomoću medija kao informacijsko-komunikacijskoga sklopa vladavine svijetom, nužno je, naizgled paradoksalno, sliku dekonstruirati kao model oponašanja i sličnosti naslikanog i realnoga (mimezis), te kao model predstavljanja i prikazivanja jedne subjektno određene realnosti koju od renesanse do Cézannea određuje linearna geometrijska perspektiva. No, da bi se dekonstruirala slika mora se prethodno učiniti još jedan korak izvan i s onu stranu same slike. Potrebno je vidjeti zašto još uopće govoriti o umjetnosti u doba umjetno generiranih slika ili tehničke slike koja se svodi na informaciju ako je sam svijet realizirani prostor umjetno stvorene realnosti koja vizualno i estetski zadivljuje svojom pojavom. Još jednom u tu svrhu vrijedi citirati Baudrillarda. „Revolucionarna ideja suvremene umjetnosti sastojala se u tome da bilo koji predmet, bilo koji detalj ili fragment materijalnog svijeta može imati istu neobičnu privlačnost kao i ona koja su nekoć bila rezervirana za neke rijetke, aristokratske forme, koje su se nazivale umjetničkim djelima. /…/ S posljedicom preobrazbe umjetnosti i samog umjetničkog djela u predmet, bez iluzije i transcendencije, čisti konceptuani acting out, u generatora dekonstruiranih predmeta, došlo je do toga da, zauzvrat, predmeti dekonstruiraju nas.“ (Jean Baudrillard, Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006., str. 100. Prijevod s francuskog: Leonardo Kovačević) (1) Imanentna logika slike: iconic turn Pitanje o promijenjenom statusu slike u suvremenoj umjetnosti i vizualnoj kulturi XX. stoljeća radikalno je postavio njemački povjesničar umjetnosti Gottfried Boehm u eseju Povratak slika. On smatra da ulazimo u vrijeme apsolutne prisutnosti slika u suvremenom svijetu. (Gottfried Boehm, „Die Wiederkehr der Bilder“, u: Gottfried Boehm (ur.), Was ist ein Bild?, W. Fink, München, 1994., str. 11–38.) Razvitak nove metateorije slike kao nove znanosti o slici Boehm pronalazi u filozofijskoj kritici jezika od Austina do Rortyja. (Vidi o tome ekstenzivno u: Žarko Paić, Slika bez svijeta: ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006., str. 158-175. Najvećim dijelom ovdje izneseno razmatranje Boehmova doprinosa ideji iconic turna preuzima postavke i formulacije iz navedene knjige. Pritom je vlastito novo čitanje Boehmovih tekstova o slici usmjereno spram drukčijeg tumačenja pojma ikoničke diferencije (slikovne razlike). Filozofijska istraživanja denotativne i performativne funkcije jezika otvorile su mogućnosti nove interpretacije statusa slike u suvremenome svijetu. Slika otuda više ne može biti svodiva na logičke i jezične strukture označavanja smisla onog što se slikom prikazuje. Performativnost jezika i performativnost vizualnoga znaka nisu ni u kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi. Nesvodivost jezika kao govora i pisma na sliku prvi je korak oslobađanja dugovjekog jarma metafizike od Platona do Hegela i dalje nad umjetnošću kao nesvodivom otvorenošću ljudskog odnosa spram bitka, božanskoga i svijeta. „Slikovni zaokret“ (iconic turn) moderne Boehm određuje kao pojavu što se od kraja XIX. stoljeća događa posvuda u svijetu vizualnih umjetnosti. U analogiji s linguistic turn analitičke filozofije jezika, pojmom koji je upotrijebio postmoderni pragmatist Richard Rorty 60-ih godina XX. stoljeća, povratak slika u smislu njihove vlastite „logike“, koja još uvijek nije izgradila ni svoju metateoriju ni opću epistemologiju zbog vladavine ikonologijsko-hermeneutičke metode u povijesti umjetnosti XX. stoljeća, iziskuje analizu i pokušaj razumijevanja promjene statusa, funkcije i smisla slike uopće. Programatski nabačaj nove metateorije znanosti o slici (Bildwissenschaft) prisutan je u radovima njemačkog povjesničara umjetnosti Gottfrieda Boehma iz 1994. godine. (Gottfried Boehm (ur.), Was ist ein Bild? )Ona će se razviti u Karlsruheu u okviru Visoke škole za oblikovanje i ZKM-a kao vodećeg istraživačko-performativnog poligona susreta suvremene umjetnosti i teorije. Projekt iconic turn nastao je iz Boehmove analize slike. Razvili su ga brojni njemački i francuski teoretičari suvremene umjetnosti, filozofije, medijskih i komunikacijskih znanosti. Srodan pristup razvio se gotovo istodobno u okviru vizualnih studija u Americi, osobito u nastojanju W.J.T. Mitchella. On je radikalizirao ikonologijsku metodu Panofskoga. U svojoj kritičkoj ikonologiji postavio je istovjetan zahtjev za promjenom paradigme odnosa slike i jezika. Pictorial turn trebao je biti ne samo konceptualni preokret ikonologije u objašnjenju statusa i smisla umjetničkih slika, nego ponajprije uvod u proučavanje vizualne kulture suvremenosti sa stajališta kritike filozofije jezika. Umjesto logičke i jezično-analitičke utemeljenosti razumijevanja slike kao simboličkog prijenosa ideja, formi i sadržaja imanentnog slici, pictorial turn radikalizira postavku o gledanju i opažanju slike kao vizualnome događaju koji je nesvodiv na logos. Slika se na taj način oslobađa u samoj sebi. Posredstvom gledanja i opažanja kao uvjeta mogućnosti spoznaje realnoga, a ne kao mimetičko-reprezentacijskog model realnosti kojeg određuju logička i gramatička pravila jezika u aktu razumijevanja svijeta Mitchell pokušava utemeljiti novu akademsku disciplinu – vizualne studije. (W.J.T. Mitchell, Picture Theory, The University of Chicago Press, Chicago, 1995.) O samome projektu Iconic turn i njegovim implikacijama za pojam slike, status povijesti umjetnosti i uopće suvremenih kulturalnih znanosti danas neporecivo je kako riječ o dalekosežnome projektu nadilaženja disciplinarnih granica filozofije, umjetnosti i humanističkih znanosti u istraživanju novoga pristupa slici. Konzekvencije slikovnoga zaokreta mogu biti dalekosežne u smislu istinskoga obrata spram dekonstrukcije novoga svijeta tek onda kad probiju začarani krug avangardne umjetnosti i njezine temeljne ideje – revolucioniranja društva. Sve postestetike, svi postmoderni, posthistorijski projekti razotkrivanja novoga u kulturi digitalnog doba samo su nastavak avangarde drugim sredstvima. (Vidi o tome: Lev Manovich, „Avangarda kao softver“, Tvrđa, 1-2/2007., str. 143-156. Prijevod s engleskog: Miloš Đurđević) To valja razumjeti dvostruko: (1) kao uvjet mogućnosti tehnologijske inovacije koja mijenja medij umjetničkoga bavljenja svijetom uopće u horizontu estetske autonomije moderne u smjeru estetiziranja cijelog društva; (2) kao zatvoreni krug odnosa u kojem se inovacija i gibanje spram „novoga“ događa uvijek u znaku revizije, rekonstrukcije, reprodukcije, revivala i retrospektive onog izvorno „novoga“ u bîti avangarde. ( Vidi o tome: Boris Groys, Topologie der Kunst, C.H. Hanser, München, 2003.) Društvo je u suvremeno doba kraja povijesti nadomjestila kultura. Postmoderni ili kulturalni zaokret (cultural turn) u društvu u suvremeno doba odgovara vizualnome ili slikovnome zaokretu umjetnosti na kraju XX. stoljeća. Umjesto vizualne konstrukcije društva, kako se isprva označavao proboj vizualnih studija u razumijevanju drukčije postmoderne konstrukcije onog društvenoga, sada smo suočeni s vizualnom konstrukcijom kulture. Kultura kao slika zamijenila je paradigmu kulture kao teksta. Kako onda valja razumjeti smisao „slikovnoga zaokreta“? Boehm pokazuje da je jezični obrat u filozofijskim djelima Wittgensteina analogni put kojim se slici može vratiti izgubljeni smisao i dostojanstvo. Nesvodivost jezika kao performativnoga djelovanja-u-svijetu upućuje na nesvodivost slike na transcendentalni izvor poput, primjerice, slike raspetoga Krista na Mantegninim platnima. Slika nije odslik neke uzvišene, duhovne dimenzije koja slici jedino podaruje smisao. Slika ima svoj smisao u svjetovnosti svijeta kao epohalnome nabačaju bitka i vremena. Stoga istinski „govor slike“ nije mističnost nekog tajnoga znaka koji se jedino može razumjeti tako da se ikonologijski opiše što i kako ono na slici prikazano znači za kršćansku mistiku. Analogno „govoru slike“ u vizualnim se umjetnostima i vizualnim studijima nakon kraja povijesti umjetnosti iz horizonta hermeneutike i ikonologije s pravom rabi izraz „vizualni jezik“ u raščlambi medijskoga svijeta umjetnosti kao „vizualnoga teksta“. (Vidi o tome: Nicholas Mirzoeff (ur.), The Visual Culture Reader, Routledge, London-New York, 1998. 2. izd.) Kao što je Wittgenstein metafiziku jezika dekonstruirao smještanjem bîti jezika u komunikacijska pravila govornika koji govore „istim“ jezikom, tako se i „slikovni zaokret“ može razumjeti samo kao strategiju oslobađanja slike od njezinih povijesno podjarmljujućih naslaga „smisla“. Jezik metafizike jest povijesno uspostavljeni sustav učvršćenih metafora, govoreći Nietzscheovim prispodobama. Za Boehmovo nastojanje Wittgensteinova teorija jezika kao gramatike intersubjektivne komunikacije predstavlja plodotvornu polaznu točku. „Taj zaokret slike kao neizbježne figure filozofijskog samoutemeljenja ima svoju pretpovijest. To je Plotinovo mišljenje Jednoga za koji je odnos konstitutivno upućivanje na prasliku. /…/ Zaokret spram slike dogodio se u svojem historijskome mjestu unutar novovjekovne filozofije.“ – Gottfried Boehm, isto, str. 14. Od Kanta preko Fichtea do Schellinga moć mašte kao igre povezuje osjetilnost i razum. Nauk o slici otuda je, prema Boehmovu shvaćanju, svojevrsni „organon filozofije“. S Nietzscheom se taj zaokret događa kao uvod u cjelokupnu modernu umjetnost (nadrealizam, apstrakciju, kubizam), budući da moć mašte kao produktivne igre osjetilnosti i razuma konačno razara mimetički model slike. Slika više ne oponaša zbilju, nego je samorazumijevajuća iz svojih vlastitih „ikoničkih“ pravila. Problem u takvom kratkom povijesno-filozofijskome preuzimanju ideja, kakvo poduzima Boehm, pokazuje se u tome što nije bjelodano zašto bi uopće Wittgensteinova teorija jezika bila odlučna za put razumijevanja umjetnosti i slike navlastito. Kontekstualnost istine u zadatom okružju komunikacijskih pravila govornika ne doseže upravo do onoga što Boehm sam s pravom ističe. A to je novovjekovna filozofija, koja od Kanta nastoji pronaći u umjetnosti svoj novi bestemeljni temelj. Kako je moguće s Wittgensteinom i jezičnim zaokretom doprijeti do razumijevanja, primjerice, slike Paula Kleea Angelus Novus? Nije li ipak svođenje jezika samo na performativnu dimenziju prekratko i neprimjereno za razumijevanje izvorne umjetničke istine, koja se oprisutnila u slici prikazive neprikazivosti onog što je odsutno? Obični jezik nije ništa izvorno. On je već uvijek prerađeno povijesno iskustvo metafizike na djelu. To je Hegel pokazao u fenomenologijskom putu svijesti od svojeg prirodnog stajališta do stadija razumske metafizike i spekulativno-dijalektičkoga izlaganja apsoluta. Obični jezik jest hipermetafizički jezik već bitno ne-prirodnoga svijeta koji nastaje kao svjetsko-povijesni svijet djelom modernih znanosti i tehnike. No, za Boehma je moć analogije u tvorbi paradigmi filozofije i znanosti, koje uvode u postmoderni svijet kulturalnoga zaokreta (filozofija jezika, poststrukturalizam, teorija determinističkoga kaosa), bila nepropitani poticaj za druge svrhe. „Slikovni zaokret“ ponajviše ipak duguje razotkriću fenomenologije Merleau-Pontyja u pokušaju teorijskog utemeljenja osjetilne zamjedbe i pogleda. Razumijevanje slike prema modelu prozora-u-svijet otvara perspektivu napuštanja subjekt-objekt sheme novovjekovnoga „doba slike svijeta“. Slika jest u-svijetu kao otvoreno obzorje koje dopušta pogledu iskrsavanje bića u punom svjetlu. Svjetovnost slike pokazuje se u tome što ono vidljivo i ne-vidljivo kao prisutno i odsutno već uvijek upućuje na događaj slike. Ona se odjelovljuje otvaranjem svijeta u svojem da i tu. Tumačenje Cézanneova slikarstva kao paradigme moderne umjetnosti u spisu Merleau-Pontyja Vidljivo i nevidljivo tako je odlučni korak spram „slikovnoga zaokreta“. Za Boehma je posrijedi radikalno napuštanje tradicionalnog, novovjekovnog, kartezijanskog pogleda na sliku i umjetnost uopće. Perspektivistički pojam slike preobražava se u nešto posve drugo, svijetu otvoreno razumijevanje iznutra. Od Cézannea slika postaje „imaginarna projekcija površine, sama nevidljiva, slikovno dohvaćena posredstvom pogleda realiteta…“ (Gottfried Boehm, isto, str. 18.) Povijesni slijed prema suvremenom razumijevanju slike nakon radikalnog ikonoklazma avangarde u umjetničkim djelima i teorijskim spisima Kandinskoga, dnevnicima Kleea dovršava put do „slikovnoga zaokreta.“ Kandinski i Klee razumiju pojam slike, kako tvrdi Boehm, prema modelu „vizualne gramatike“. Metafore, simboli, alegorije, sve moguće retoričke figure i narušavanje tradicionalnoga sustava pravila govora pokazuju se znakovima za unutarnju povijest slike kao svijeta u svojoj iskonskoj dekonstrukciji/konstrukciiji. Svijet slike kao „nova slika svijeta“ mora biti umjetnički stvoren iz bitnih mogućnosti govora slike same. „Slikovni zaokret“ put je refleksije o slici kao retrospektivne povijesti nastanka svijeta u modusu iskonskog obitavališta bića nesvodivih na stvari, predmete, uporabnu vrijednost. „Slikovni zaokret“ stoga valja razumjeti u smislu pokušaja povratka slike na svoje nikad utvrđeno mjesto. U onome što riječ zaokret (turn) kazuje i upućuje riječ je o povratku na nultu točku. Poput fenomenologijskog pokliča „K samim stvarima!“, tako se i programatski tekst Gottfrieda Boehma za cjelinu nakane projekta iconic turn može tumačiti analogno programima filozofije jezika (linguistic turn), fenomenologije, poststrukturalizma. Četiri su tematska i analitička raskrižja i točke susretanja te orijentacije u suvremenoj teoriji umjetnosti. Pritom je jasno da je takva teorija suvremene umjetnosti nužno nešto s onu stranu povijesno-umjetničke hermenutike slike. Kritika dosadašnjeg razmatranja pojma slike u umjetnosti označava i težnju nekovrsnog preokreta, zaokreta i drukčijeg pristupa povijesti umjetnosti uopće. Ako to nije posve bjelodano u Boehmovu nastojanju, vidjet ćemo da je upravo antropologija slike (Bild-Anthropologie) Hansa Beltinga izričito preokretanje načina razmatranja povijesti umjetnosti dekonstrukcijom pojma slike u povijesti, ali i pokušajem dekonstrukcije pojma povijesti u slici. Spomenuta četiri analitička raskrižja i točke susretanja u iconic turnu su: (1) analitička teorija jezika cilja na metaforu kao na iznimku, anomaliju koja se može razviti do spoznaje neizlječive bolesti; (2) ponovno otkrivena retorika spoznala je u formama slikovnoga govora (stoga metafora) dugo uskraćeni fenomen; (3) estetika i poetika odveć su dugo tretirali metaforu kao model za razumijevanje pjesništva, ali ne i za vizualne umjetnosti; (4) u arheologijskoj perspektivi povijest mišljenja može se iščitati kao proces stvaranja „nove mitologije“ (Schelling), odnosno kao zaborav onih slika koje su tijekom vremena postale samorazumljive i utoliko konvencionalno shvaćene tradicionalnim kategorijama i pojmovima. (Gottfried Boehm, isto, str. 27.) „Slikovni zaokret“ uzima metaforu kao ključnu figuru samorazumijevanja slike u povijesti umjetnosti. Metafora je figura retorike, poetike i estetike koja upućuje na ono neprikazivo i odsutno u prisutnosti svijeta kao otvorenosti pojavljivanja svjetskih, nadsvjetskih bića i božanskog. S uvođenjem metafore „slikovni zaokret“ postaje projekt koji fluidno spaja filozofe, povjesničare umjetnosti, suvremene umjetnike iz svih područja djelovanja (vizualne, predstavljačke, glazbu, književnost, arhitekturu) u cilju sabiranja spoznaja o mogućnostima povratka slika i povratka slici. Što je jedno, a što drugo? Boehm govori zapravo samo o povratku slika u naš društveno-kulturalni stvoren svijet i vođen medijskom „slikom svijeta“. Povratak ili zaokret slici nije nipošto povratak na nešto što je bilo i prošlo, kao, primjerice, slikarstvo predrafaelita ili nostalgično prizivanje obnove religijskog slikarstva u obezboženom svijetu, a ponajmanje pak očekivanje nadolaska nekog novoga mitskog doba. Iconic turn je metafora za pokušaj jedinstvenog uvida u razlikama o načinu promišljanja slike bez svijeta koji se raspao u krhotine i sve nas pogodio svojim nestankom kao smislene cjeline govora, pisma i slike. Metafora o povratku i zaokretu slika govori zapravo o preokretu u ontologijsko-fenomenologijskome značenju slike uopće. Nije nipošto pritom samorazumljivo zašto Boehm pored Wittgensteina, Husserla, Merleau-Pontyja, Derridae ne analizira doprinos Heideggera koji je jedini u XX. stoljeću otvorio put spram iskonskoga mišljenja i kazivanja u tematiziranju umjetnosti i slike. Heidegger je bio mislilac koji je uvidom u bît novovjekovnog svijeta kao vijeka novoga i svagda tehnički proračunljivog bitka pridonio razumijevanju slike s onu stranu običnoga jezika i s onu stranu kartezijanskog perspektivizma. Paradoksalno je da „slikovni zaokret“ nastavlja na ono mjesto koje je sam Heidegger nastojao preboljeti/prevladati svojim okretom mišljenja (Die Kehre). Hoće li se ispravno razumjeti čemu se uopće u slikovnome zaokretu smjera, bjelodano je da se i po analogiji može pokazati da je Heideggerovo mišljenje izvornoga događaja (Ereignis) najbliže temeljnim nakanama iconic turna. Za to možemo naći potkrjepu već u nekim načelnim postavkama samog Heideggera iz četiri predavanja pod nazivom Okret (Die Kehre) iz 1949. godine. (Martin Heidegger, Die Kehre, G. Neske, Pfullingen, 1962. 2. izd.) Heidegger, naime, otvara pitanje o okretu mišljenja u bît tehnike time što misli da se ono tehničko nikad ne može sabrati u istini ili bîti tehnike. Indikativna je postavka da se okret mišljenja od metafizičke zgode mišljenja i bitka stječe ili događa (ereignen) tako što mišljenje ide onkraj pitanja je li Bog mrtav ili je živ, a o tome ne odlučuje religioznost ljudi, niti cijela teologijska struktura metafizičkoga opravdanja egzistencije Boga. Odluku o egzistenciji ili smrti Boga donosi nitko drugo nego sklop bitka i događaja otvorenosti onog što Bogu omogućuje biti i biti-u-svijetu. Odluku o slikovnome zaokretu, u analogiji s Heideggerovom mišlju o okretu, stoga ne donosi teorijsko propitivanje slike tijekom povijesti umjetnosti od početka moderne do njezine kraja (uvjetno od kraja XIX. stoljeća do kraja XX. stoljeća). Riječ mora biti o događaju nečeg što prethodi razdvajanju slike i riječi ili slike i teksta; što ne ovisi o povijesno-umjetničkome i filozofijskome problematiziranju slike kao jedino preostale mogućnosti estetskog dospijeća do istine ili bîti umjetnosti o svijetu na kraju njegove povijesne smislenosti. Okret kod Heideggera odnosi se, dakle, na epohalnu konstelaciju bitka, bîti čovjeka, bića i Boga u mišljenju bîti tehnike. Ako se hoće misliti ono što sliku otvara vlastitoj slikovnosti s onu stranu govora, jezika i pisma, mora se otvoriti horizont posve drukčijeg razumijevanja zaokreta slike ili zaokreta spram slike. U tom pogledu doista je riječ o povratku slika u naše suvremeno doba nakon posvemašnjeg ikonoklastičnoga pokreta neoavangarde od 60-ih godina do kraja XX. stoljeća. Slike se sintetički generiraju. One nisu stvorene ni proizvedene, nego uistinu generirajuće i generirane iz nečega što je s onu stranu koncepta realnosti kao izvanjske zbilje i kao predmeta na koji se slike referiraju. Dekonstrukcija slike u Boehmovu razumijevanju stoga jest dijelom bliska Heideggeru, barem po intenciji, ali je od njega i iznimno udaljena. Isto tako, to ne znači da je riječ tek o usvajanju Derridainih stavova o mišljenju neodređenosti traga, iako je Boehm nedvojbeno bliži Derridai negoli Heideggeru. Međutim, Boehm pokušava otvoriti problem na sljedeći način. Zaokret spram slike tumači se iz horizonta navedenih filozofijskih teorija – od Husserla, Freuda, Wittgensteina, Derridae – kao „pomak od jedne epohe: logos ne vlada više slikovnom potencijom nego dopušta ovisnost o njoj. Slika nalazi pristup unutarnjem krugu teorije koji se bavi tumačenjem spoznaje.“ (Gottfried Boehm, „S one strane jezika? Bilješka o logici slika“, Europski glasnik, 10/2005., str. 465. Prijevod s njemačkog: Martina Horvat) Već je otuda vidljivo da Boehm smatra dekonstrukciju prehodnih paradigmi slike nekovrsnom promjenom perspektive u razumijevanju odnosa slike i logosa. Slika se kao takva nalazi s one strane jezika, a nije na njega svodiva. Umjesto postmodernoga upućivanja na mogućnost obnove pojma uzvišenosti kao „prikazive neprikazivosti“, kako je to formulirao Jean-François Lyotard, ovdje se slici u smislu „slikovne razlike“ (ikoničke diferencije) između slike kao ikone i jezika kao logosa pridodaje nešto što ima prizvuk metafizičke tradicije. (Jean-François Lyotard, Le differend, Éditions de Minuit, Pariz, 1983.) To nije ni simboličko posredovanje smisla, niti pak transcedentni sadržaj božanskoga u slici, nego nešto krajnje „neodređeno“. Riječ je upravo o jezičnome preostatku mišljenja i govorenja. Preostaci pokazuju kako je slikovni zaokret u svojem radikalnome aktu dekonstrukcije slike ipak ostao u njezinome začaranome krugu. Boehm, naime, govori o tome da slike crpe svoj smisao i u situaciji nestanka logičko-jezične redukcije. Kad se slike u medijskome okružju nastoje interpretirati kao vizualna gramatika novoga svijeta virtualne realnosti neprestano se poseže za nadomjeskom metafizike slike. U ovom slučaju to je pojam neodređenosti. (Vidi: Gottfried Boehm, isto. str. 467.) On je uvijek „određen“ društvenim, kulturnim i povijesnim kontekstom u kojemu slika obitava. Horizont neodređenosti za Boehma je druge kategorijalne vrste. Slika u svojoj čistoj vizualnosti upućuje, ali ne semiotički, na višak imaginarnoga. Slikovna razlika (ikonička diferencija) u okviru slikovnoga zaokreta (iconic turn) stoga nužno uvodi u razumijevanje slike ono odsutno, nevidljivo i neprikazivo. „Što u ikoničkoj diferenciji postaje vidljivo, sadržaj koji prouzrokuje, odnosi se na nešto odsutno. Bez obzira je li pretposvijesni Adorant bio realno ili samo zamišljeno biće, u prikazu je bio netko drugi. Nijedna slika ne dolazi bez toga neotklonjivog odstupanja i nijedna ne stvara prisutnost bez neizbježne sjene odsutnoga. Samo je Pigmalionu bilo omogućeno da od ženske skulpture koju je stvorio vlastitim rukama božanskom intervencijom stvori stvarno živo biće i da irealnost prevede u realnost. U utopijskom dizajnu slika je naposljetku koncipirana kao genetički klon, kao živi double. Slika o kojoj je riječ, doduše, nije bezrazlikovni simulakrum a niti kamuflaža koja samu sebe dovodi do nestajanja, nego diferencija imaginarnoga.“ – Gottfied Boehm, isto. str. 461. Odsutno se odnosi na prisutnost slike, nevidljivost na vidljivost formalnih i materijalnih uvjeta postojanja slike, a neprikazivo na ideju prikaza nečeg u slici bez obzira je li riječ o figurativnoj ili apstraktnoj umjetničkoj slici. Naposljetku, susrećemo se s očiglednim paradoksom. U zahtjevu za oslobođenjem slike od logosa da bi slika dobila svoju „imanentnu logiku“ preostaje nešto zagonetno u cijeloj strukturi Boehmova mišljenja, ali i programatske orijentacije iconic turna. Nije uopće sporno da se dekonstrukcijom slike smjera na opisani zaokret i da sve to ima dalekosežne posljedice po znanstveno bavljenje fenomenima umjetnosti u doba kraja linearno shvaćene povijesti umjetnosti. Problem je u tome što slika ne može prispjeti u svoju dugo iziskivanu slobodu od logosa (govora, jezika i pisma) sve dok se „govori“ o neodređenosti horizonta u kojem slika realno jest. Ako se slikovna razlika, u analogiji s Derridainim pojmom différance shvati kao razlika i kao razlučivanje od logičke strukturiranosti metafizike jezika, tada preostaje tek ono „mistično“ koje sliku i u doba njezine digitalne uronjenosti u virtualni prostor-vrijeme neotklonjivo povezuje s viškom imaginarnoga. No, imaginarno nije tek puko zamišljanje nečeg odsutnoga ili nečeg što realno ne postoji. To je ona povezujuća moć mašte. Kant ju je smatrao konstitutivnom za spoznaju prostora i vremena u kojem opažamo stvari i pojave. Produktivna moć mašte otvara slici mogućnost nadilaženja horizonta neodređenosti. To se zbiva na taj način što, paradoksalno, stvara neprikazivi horizont u razlici spram ništavila iza slike. Ono ništavilo iza slike nije, dakle, transcendentalni horizont koji omogućuje i jamči smisao neke slike u prostoru i vremenu, poput neke slike iz metafizičkog slikarstva de Chirica, nego medijalno određeni gubitak bilo kakve referencije na realno i bilo kakvog pogleda „iza“. Od Warhola je dimenzija izvanslikovnosti postala samorazumljivom. Naprotiv, Boehm je otvorio mogućnost da se slici vrati dostojanstvo i u doba nestanka svih realnih referencija, iako nije posve naklonjen tome da napusti shvaćanje slike iz paradigme povijesti umjetnosti, filozofije i semiotike. Drugim riječima, njegovo je razumijevanje povezano s unutarnjom poviješću dekonstrukcije povijesno-umjetničkoga pojma slike. Čini se da je tome izmakla ona vrsta slike koju danas posvuda susrećemo u medijalnome okružju suvremenoga svijeta. Višak imaginarnoga pokazuje se u slikovnome zaokretu kao neki manjak u posvemašnjoj vizualizaciji svijeta. Nakon što smo napustili metafizički labirint logosa ( jezika, govora i pisma) i nastanili se u gledanju slike kao slike, suočavamo se s prazninom onoga realnoga i prisutnoga. Sve je vidljivo osim same vidljivosti. Medij putem kojeg se odvija prisutnost slike u vizualizaciji svijeta može otuda biti samo informacijsko-komunikacijski. Vizualni mediji nisu sredstvo/svrha vidljivosti slike koja se dislocira od središta svojeg nastanka. Oni svoju vizualnost zahvaljuju prije svega tehničkom mogućnošću prijenosa informacija slikovnim putem (televizija, internet). Digitaliziranje slike time mijenja mimetičko-reprezentacijsku paradigmu slike u informacijsko-komunikacijsku. Pitanje medija u kojem slika posreduje svoju neposrednost kao događaj informacije, komunikacije, estetskog učinka na promatrača i svih drugih društveno-kulturalnih doživljaja suvremenoga čovjeka, tako se pokazuje danas temeljnim problemom vizualne kulture. Nije stoga nipošto provokativno, a niti začudno da W,J.T. Mitchel u svojoj najnovijoj knjizi ustvrđuje da ne postoje vizualni mediji. Slika u horizontu neodređenosti više ne treba ni svoju ideju onog što se slikom oslikava (Ab-bild), niti pak predmet svoje reprezentacije. Ali nužno u novome okružju informacija-komunikacija treba nešto što je izgubila u procesu vlastitog oslobađanja. Potreba za zagonetkom, mistikom ili viškom onog imaginarnoga nadomještava se u totalnoj vizualizaciji svijeta hiperproizvodnjom onih sadržaja masovne kulture koji generiraju onostrano i neprikazivo kao iskustvo straha od neljudskoga, čudovišnoga u formi mutanata, kiborga i klonova. Najbolji primjer za izneseno jest znameniti film Matrix – prava paradigma suvremene slike. Naravno, to nije Boehmov zaključak. Ali on se nameće sam od sebe iz imanentne logike slika bez svojeg svijeta kao horizonta smisla. (2) Antropologija slike (Bild-Anthropologie) Kao i Boehm tako i povjesničar umjetnosti Hans Belting polazi od nužnosti transdisciplinarnoga pristupa fenomenu slike u suvremeno doba. Zahtjev za novom znanstvenom disciplinom, koja za razliku od tradicionalne povijesti umjetnosti proučava povijest slike prije i poslije njezina ulaska-u-umjetnost, proizlazi iz postavke o kraju povijesti umjetnosti. No, kad je Belting 1983. objavio tekst s takvim apokaliptičkim naslovom, da bi u drugome izdanju svoje knjige Kraj povijesti umjetnosti iz 2002. godine pojasnio konzekvencije takvog radikalnog stava, nije bilo posve razumljivo kamo smjera ta ideja. Prijelaz iz povijesti umjetnosti kao humanističke discipline u znanost o umjetnosti (Kunstwissenschaft), te potom u znanost o slici (Bildwissenschaft) značio je oproštaj s povijesno-umjetničkom koncepcijom slike kao mimetičko-reprezentacijskoga modela odslikavanja, predstavljanja i prikazivanja realnosti. (Hans Belting, Das Ende der Kunstgeschichte: Eine Revision nach zehn Jahren, C.H. Beck, München, 2002.) Pritom je Belting, kao i Boehm, zauzeo stav da nova znanost o slici nipošto ne može biti pomoćna disciplina povijesti umjetnosti. Znanost o slici mora radikalno promijeniti spoznajnu i istraživačku perspektivu slike i likovne umjetnosti uopće. Za razliku od Boehma, koji sliku tumači iz aspekta slike kao medija spoznaje time što se ograničava na refleksiju i opažanje, Belting svoju nakanu vidi u antropologijski orijentiranoj znanosti o slici. Temeljna je ipak razlika u tome što Boehm sliku shvaća kao prevladavajuću formu umjetničke slike u njezinome povijesnome gibanju do medijski strukturirane slike svijeta, dok Belting polazi od proširenog pojma slike. Za njega je slika oznaka za one fenomene koji kao jedinstvo sadržaja i medija neposredno reflektiraju duhovno-tjelesnu dvostruku prirodu čovjeka. (Hans Belting, Bild-Anthropologie: Entwürfe für eine Bildwissenschaft, W. Fink, München, 2001., str. 11.) Prije no što preciznije pokažem kako i zašto se pojam antropologije kao kulturalne znanosti uvodi u analizu slike, te što znači postavka o slici kao refleksiji dvoznačne prirode čovjeka, valja skrenuti pozornost na iznimno važnu ideju koja u Beltingovoj antropologiji slike stoji takoreći u samome središtu. Posrijedi je izvedena kritika eurocentrizma na taj način što se slikom više ne ograničava na povijesno-umjetnički prostor i vrijeme zapadnjačke civilizacije kao vodeće u načinu razumijevanja slike i umjetnosti. Razgraničenje područja istraživanja nije, dakle, više europska etnologija i povijest umjetnosti, nego svjetsko-povijesna riznica različitih kultura i civilizacija. Slika u proširenome značenju pripada: (1) novim medijima (fotografija, film, video, televizija, internet); 2) prostorima slikovnosti koji nadilaze tradicionalni pojam umjetnosti i događaju se u „svijetu života“; (3) ophođenju sa slikama u izvaneuropskim kulturama koje su po povijesnoj prošlosti mnogo starije od europske. Umjetnost otuda nije visoka umjetnost, nego ono sve što proizvođači i korisnici umjetničkih artefakata, događaja i akcija u okolnome svijetu smatraju „umjetnošću“. Vidljivo je da takva neutralna i profana definicija umjetnosti proizlazi iz velikog rada avangardne ideje o revolucioniranju svijeta života pomoću umjetnosti. Belting rekonstruira temeljne ideje i bît avangardne umjetnosti. Ona je u svojem novome obličju 60-ih godina XX. stoljeća promijenila sliku svijeta suvremenoga čovjeka. Ponajprije je u tome očigledno napuštanje bilo kakvog koncepta napretka i dinamizma novoga povijesne avangarde prve polovice XX. stoljeća. Povijesni razvitak ne može se više prikazati razvojnom, neprekinutom linijom. U tom kritičkome trenutku raskida s povijesnim utopijama i modernom idejom napretka nužno je okrenuti se drukčijem razumijevanju umjetnosti uopće. Ali ne samo kao onoga što se događa u svijetu suvremene umjetnosti danas, nego i svojevrsnom revizijom i dekonstrukcijom cjelokupne povijesti umjetnosti. Nacrt znanosti o slici prvi je metodički korak u tom smjeru odricanja od vjere u zakonomjerni, pravilni i smisleni tijek povijesti u kojoj povijest umjetnosti izgrađuje svoj sustav. Nepobitno je da Beltingova znanost o umjetnosti kao znanost o slici ima neskrivene motive avangardne ideje o dokidanju razlike između umjetnosti i života. To su, dakle, neke neophodne pretpostavke za razumijevanje biti Beltingova rada u smjeru nesvodivog koncepta zaokreta spram slike (iconic turn). Što je uopće predmet jedne antropologije slike kao pretpostavke za opću i sustavnu znanost o slici? Belting o tome nedvosmisleno kaže: „Dvostruko značenje unutarnjih i izvanjskih slika ne može se odvojiti od pojma slike i razotkriva upravo na taj način ovo antropologijsko utemeljenje. „Slika“ je više no puki proizvod opažaja. Ona nastaje kao rezultat osobnog i kolektivnoga simboliziranja. Sve što se dohvaća pogledom ili dolazi do unutarnjega oka, može se na taj način označiti slikom ili u slici unesenim. Stoga pojam slike, ako ga se shvati ozbiljno, može biti samo antropologijski pojam. Mi živimo sa slikama i razumijemo svijet u slikama.“ (Hans Belting, isto, str. 11.) Antropologijski pojam slike polazi od radikalnog procesa dokidanja povijesnoga razumijevanja slike u zapadnjačkoj civilizaciji. Umjesto dualizma tjelesne (slikovne) i duhovne (nadslikovne) supstancije umjetnosti u određenom povijesnome vremenu – od mitske, religijske, novovjekovne, moderne do suvremene slike – ovdje se radi o pokušaju vrlo prijepornoga prevladavanja tog tradicionalnog metafizičkoga dvojstva. Ono je prisutno u vladajućoj platonističkoj paradigmi slike kao mimezisa i reprezentacije onog realnoga. Belting upotrebljava oznaku antropologije izvan shvaćanja filozofske antropologije Arnolda Gehlena i Helmutha Plessnera. U obje verzije čovjek je položen u svijet ili u smislu stupnjevanja organskoga života ili kao ekscentrično biće pozicionalnosti koji razumije ljudski povijesni svijet s pomoću govora, jezika i slike. Beltingova antropologija slike pokušaj je da se jednoj vrsti redukcije pojma slike suprotstavi druga, umjesto da se obje pokažu kao povijesno-određene u novovjekovnome konceptu slike čovjeka kao subjekta. Prva vrsta redukcije kojoj se Belting s pravom odupire jest definicija slike u razdoblju novoga vijeka znanosti i tehnike kao informacije. Stoga je opravdano njegovo korištenje filozofijskog pojma dekonstrukcije iz Derridaine kritike logocentrizma zapadnjačke metafizike. Naime, na jednom mjestu svojeg eseja objavljenog u zborniku Iconic Turn: Die Neue Macht der Bilder pod naslovom „Prave slike i lažna tijela“ Belting kaže da se gubitak referencije u svijetu novih medija može ispravno objasniti samo „dekonstrukcijom koja se dogodila pojmu tijela i pojmu slike“. (Hans Belting, „Prave slike i lažna tijela“, Europski glasnik, 10/2005., str. 555. Prijevod s njemačkog: Sabine Marić) Samorazumljivo je da se slike u informacijskome dobu reduciraju na informacije. Nova znanja o novim pojavama nastaju vizualnim informacijama. Svaki se novi događaj u materijalnome svijetu slikovno predočava kao nova informacija. Razlog zbog čega Belting ne smatra tu novovjekovnu ideju slike kao informacije dostatnom za razumijevanje svijeta u kojem slika prethodi govoru i jeziku kao sustavno artikuliranome tekstu jest u ideologijskome redukcionizmu suvremene slike. Ona je rezultat moderne tehnologije prijenosa informacija i počiva na znanstvenome uređenju realnosti. Varka ili „kategorijska prijevara“ jest u tome što se redukcionizam takve vrste slika=informacija odnosi na redukciju čovjeka na tijelo kao nositelja genetskoga kôda. Drugim riječima, prosvjed je protiv biološkog i pozitivističkog shvaćanja čovjeka kao sklopa informacija koji se neznatno genetski razlikuje od miša ili žabe. Slike se svode na vizualnu, a tijela na genetsku informaciju. Što Belting suprotstavlja spomenutoj teoriji slike kao informacije? Ništa drugo nego antropologiju slike kao simboličkog akta opažanja sa složenim društveno-kulturalnim mehanizmima doživljaja, gledanja, razumijevanja i djelovanja (komunikacijski aspekt). Premda se izričito o tome ne izjašnjava u pozitivnome kontekstu, njegova je antropologija slike pomak spram nekovrsne vizualne komunikativne prakse slika. Ali problem je u tome kako sliku antropologijski utemeljiti na dvojnosti tijela i onog preostatka metafizičke tradicije koji se naziva duhovnim ustrojstvom čovjeka. Simboličko posredovanje slike koja ne može biti tehnička informacija zahtijeva i drukčije razumijevanje tijela i drukčije razumijevanje „duhovnoga“. Kako se to može ispravno razumjeti? Zacijelo ne tek dijalektičkom operacijom prelaska teze i antiteze u sintezu koja se događa u nekom totalitetu uzroka i posljedice. Utoliko tijelo nije lišeno duhovnih dimenzija, kao što duh mora imati svoje mjesto i sjedište u tjelesnome ustrojstvu čovjeka. Tijelo ne može biti reducirano na organski sastav niti na puku fizičku, fiziološku i onu supstanciju koja se, dekartovski govoreći, rasprostire u nekom prostornome poretku. Tijelo nije samo biološki sklop informacija, a duh nije tek racionalni sklop govora, jezika i pisma kojim se povijesno čovjek odnosi spram drugoga u svijetu. Rješenje koje nudi Belting u svojoj antropologiji slike jest pojam utjelovljenja slike putem medija. Paradoksalno je da je Belting na tragovima Heideggera, koji pak smatra svaki oblik antropologije metafizičkim redukcionizmom novoga vijeka u shvaćanju čovjeka kao subjekta, izveo sljedeću postavku. „U antropologijskome pogledu čovjek se ne pojavljuje kao vlasnik/gospodar svojih slika, nego – što je nešto posve drukčije – kao mjesto slika koje nastanjuju njegovo tijelo; on je sam izručen stvorenim slikama čak i onda kada pokušava uvijek iznova njima ovladati.“ (Hans Belting, Bild-Anthropologie, str. 14.) Utjelovljenje, dakako, ovdje nije teologijski pojam inkarnacije Krista u mističnoj preobrazbi u slici ljudskoga tijela. Utjelovljenje (Verkörperung) slika događa se u mediju. Tako je riječ o prijevodu drugih slika u razumljivi horizont opažanja i promatranja u komunikacijskoj zajednici korisnika slika. Pitanje statusa slike stoga nadilazi granice postojećih akademskih disciplina povijesti umjetnosti, filozofije, semiotike itd. Antropologija slike razumije se kao povijest čovječanstva u slikama u različitim povijesnim epohama, medijima i kulturama. S tijelom kao mjestom slike i proces simboliziranja na poseban način postaje antropologijski reduciran. Unatoč tome što se dopušta mnogo načina društvenog i kulturnoga odnosa spram tijela kao mjesta slike, očito je da se time slika nastoji smjestiti u socijalni kontekst nastanka tijela koji određenu sliku nosi i pohranjuje, čuva i preoblikuje u primjereni horizont značenja. Prigovori su Beltingovoj teoriji slike ponajprije u tome što nije jasno po čemu bi jedna takva antropologija slike bila radikalno drukčija od Marxove teze da je čovjek ono društveno biće koje se povijesno razvija kao osjetilno i praktično biće u smjeru razvitka svih njegovih opažajno-kognitivnih i drugih sposobnosti razumijevanja i promjene svijeta. Nadalje, Belting poistovjećuje slike uopće s univerzalnim i nadvremenskim idejama. To ga dovodi do toga da zapravo platonizira koncept slike kao medijsko-komunikativne veze čovjeka s realnošću koja se stvara iz ideja. Utjelovljenje slika u mediju nije drugo negoli pokušaj da se sliku razumije esencijalistički, čak i kad se, za razliku od Boehma, koristi iznimno prošireni pojam slike ponikao na zasadama avangarde. Umjesto radikalne dekonstrukcije slike kao mimetičko-reprezentacijskog modela realnosti, nalazimo se u obje verzije slikovnoga zaokreta pred poteškoćom koja je ontologijske naravi, ali time i nedvojbeno dalekosežne za mogućnost izgradnje jedne opće i sustavne znanosti o slici. Riječ je o tome da se slikom ontologizira ili, drukčije rečeno, stvara nepropusni zid stare metafizike slike u novome ruhu. Ako je umjetnost kao složeni povijesni slijed epohalnoga događanja božanskoga, svjetovnoga i ljudskoga u formi slike bila sve do krize reprezentacije početkom 70-ih godina XX. stoljeća koherentan sustav pretpostavki o nadvremenskom karakteru ideja poput ljepote, uzvišenosti, istine, tada se objava kraja tog sustava dogodila drugom vrstom redukcije. Umjetnost je ušla u estetizirani svijet novih medija i izgubila svoju auru, kako je to protumačio Walter Benjamin. No, slikovnim zaokretom u obliku jedne ili druge verzije istoga – Boehm i Belting – pokazuje se da umjesto nadvremenske aure umjetnosti sada imamo pokušaj da se slikom nadomjesti ono što je nepovratno nestalo s krajem povijesnoga svijeta u kojem je umjetnost još odslikavala, prikazivala, predstavljala neku realnost, imala simboličko i alegorijsko značenje, upućivala na smisao tog i takvog svijeta. Slike koje utjelovljuju mediji nadilaze povijesne epohe i njihovu jednokratnost i neponovljivost. Oslobađanjem od vladavine logosa, slika nije postala samo mjestom tijela kojime čovjek više ne vlada kao subjekt, nego se i posve otrgnula od svoje imanentne logike smisla. Prepuštena sama sebi ona se fragmentira i disperzira. Govor o slici u „slikovnome zaokretu“ stoga nužno mora razgraničiti univoknu uporabu tog pojma. Nije slučajno Boehm naglasio da je riječ o povratku slika, a ne o povratku slike u tradicionalnome ontologijskome smislu. Povratak slike već bi unaprijed pretpostavljao neki povratak povijesti umjetnosti na kraju njezina epohalnog dovršavanja s pomoću drukčijeg razumijevanja povijesti umjetnosti kao povijesti slike uopće. No, to bi bilo kao da se u „slikovnome zaokretu“ iznova ponavljaju poteškoće i uzaludni napori oživljavanja nečeg što je nestalo s povijesnoga horizonta da bi se u novome okružju sačuvala neka univerzalna i nadvremenska prisutnost slike kao mimezisa i reprezentacije. Ali sada s promijenjenog ishodišta iz ovog ili onog teorijskog stajališta – fenomenologije opažaja ili semiotičke teorije slike. U svakom slučaju, povratak slika svjedoči o nužnosti da se pojam slike rabi s velikim oprezom. Umjetnička slika nije medijska slika, premda je ono što čini umjetnost događajem smisla otvorenosti svijeta očuvano i u drugom mediju no što je to bilo slikarstvo. Slike koje se rabe u znanstvenim, kognitivno-vizualnim prikazima različitih svjetova – od tijela do kozmosa – nisu one slike kojima se služe suvremeni umjetnici, iako je mogućnost eksperimentiranja s novom digitalnom slikom tolika da ostavlja mogućnost replikacije, manipulacije i iluzije u mnogo većoj mjeri negoli što je to uopće mogla slika u analognome dobu (Vidi o tome: Martin Kemp, „Wissen in Bildern – Intuitionen in Kunst und Wissenschaft“, u: Christa Maar/Hubert Burda (ur.), ICONIC TURN: Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln, 2005., str. 382-406.) Ikonička diferencija, koju je na tragu dekonstrukcije Derridae nastojao promisliti Boehm u programatskome otklonu od govora i jezika kao mjesta ontičko-ontologijske diferencije bića i bitka u okviru metafizike, u mnogim daljnjim tumačenjima upućuje na to da slika ne može biti nipošto svodiva na umjetničku sliku. (Lambert Wiesing, Artifizielle Präsenz: Studien zur Philosophie des Bildes, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2005.) Ali, neovisno od tog proširenja pojma slike u smislu njezine heterogenosti i pluralnosti u svjetovima medijske umjetnosti, znanosti, u cijelom okružju tehnologijski generirane nove virtualne stvarnosti, pitanje je ostalo nerazriješeno. Kako još razumjeti ontologijski status i funkciju slike koja raskida s pojmovima mimezisa i reprezentacije onog realnoga? Konceptualna umjetnost bila je tome na tragu. Iz same ideje koja generira realnost kao koncepte proglasila je umjetnost ophođenjem sa „živim slikama“ u događanju svijeta kao umjetnosti. No, već je svodivost na komunikativni medij takav začudan metafizički obrat i izjednačenje slike s idejom koja preuzima dosadašnje značenje govora i jezika uvelo sliku u neizvjesno i krajnje suženo područje vizualne komunikacije. (3) Slika kao komunikativni medij Klaus Sachs-Hombach, filozof i teoretičar vizualnih umjetnosti, prvi je sustavno artikulirao jednu opću teoriju slike odnosno znanost o slici kao zbir različitih suvremenih teorija i diskursa o slici. Kao urednik i priređivač zbornika s programatskim naslovom Znanost o slici: discipline, teme, metode pošao je od potrebe za novom interdisciplinarnom znanošću koja za svoj predmet ima sliku u obuhvatnome značenju riječi. (Klaus Sachs-Hombach, Znanost o slici: discipline, teme, metode, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006. Prijevod s njemačkog: Martina i Srećko Horvat) Slika je za Sachsa-Hombacha vezana uz opažajne znakove. Prema kriteriju trajnosti, artificijelnosti, simboličkome i drugim slojevima značenja slika je prije svega komunikativni medij. Slikom se sporazumijevamo na osobit način. Ona označava i ukazuje na nešto drugo izvan sebe u materijalnome i formalnome aspektu. Nesumnjivo je da je za ovu orijentaciju u izgradnji jedne nove znanosti o slici iz horizonta iconic turna vladajuća teorijska paradigma slike ona koja dolazi iz filozofijske teorije nakon poststrukturalizma i semiotike. Sachs-Hombach smatra sliku u semiotičkome aspektu temeljem naše vizualne komunikacije, ili kako on to kaže „vizualnih kompetencija opažanja“.(Klaus Sachs-Hombach, Das Bild als kommunikatives Medium: Elemente einer allgemeinen Bildwissenschaft, Herbert von Halem Verllag, Köln, 2006., str. 95.) Pojam „komunikacije“ nije, doduše, sveden na društvenu i kulturnu komunikaciju između korisnika određene zajednice slika u vremenu. Komunikacija se razumije univerzalno. To je način iskazivanja poruka, znakova i razumijevanja znakova u realno-virtualnoj zajednici. Vidjeli smo da se već iz Beltingove antropologije slike kao pretpostavke opće znanosti o slici razvija implicitna mogućnost prijelaza spram koncepta slike kao komunikativnoga medija. Međutim, budući da se Belting protivi svođenju slike na informaciju, preostalo je otvoreno koliko je moguće očuvati sliku od njezina nužnog koraka u sredstvo/svrhu komunikativnoga medija suvremene vizualne kulture. Utjelovljenje slike u mediju i dvojnost slike i tijela nije, međutim, strano tijelo u posve različitom shvaćanju Sachsa-Hombacha. U njegovu konceptu ipak se naposljetku reducira slika na sustav znakova i vizualnu kompetenciju u komunikaciji. Komunikativni procesi u društvenome sklopu odnosa među ljudima imaju različita sredstva posredovanja. Ako ih se neutralno nazove „medijima“, tada je već riječ o novom odnosu posredovanja među ljudima na temelju vizualne obrade informacija. Medij je za Sachsa-Hombacha ponajprije fizički nosilac znaka. Pritom se ne radi ni o kakvom tehnologijskome, ekonomskom ili institucionalnome sklopu djelovanja medija u društvenim sustavima. Razlikovanje medija prema onima koji su povezani s ljudskim tijelom, i koji su od njega neovisni, nadopunjuje formalnu analizu komunikacije općenito. I ovdje je srodna Beltingova koncepcija tijela i slike kao medija koji je utjelovljen u čovjeku s onu stranu njegove uloge subjekta ili vlasnika/gospodara slika. Fiksne forme komunikacije koje su neovisne od tijela su slika i film. Oni se prenose pisanim jezikom i apstraktnim simbolima među korisnicima. Geste i mimika pak forme su komunikacije privremeno vezane uz tijelo kao gestualna i neverbalna vizualna komunikacija. Tijelo se shvaća izričito kao medij. Prijelaz od mimetičko-reprezentacijske koncepcije slike do koncepcije slike kao komunikativnoga medija nije istoga ontologijskoga ranga kao prijelaz od magijsko-kultnoga shvaćanja do Platonova s kojim uistinu otpočinje filozofijsko pitanje o tome što jest uopće slika i zašto ona mora biti u funkciji spoznaje putem logosa. Prije Platonova nauka o mimezisu slika je bila istovjetnost božanskoga i prikazanoga u kultnoj slici, kipu, hramu. Obrat nastupa kad se u slici više ne razotkriva realni lik i njegova slika kao istovjetnost i jedinstvo, kad, dakle, nastupa posredovanje u smislu predstavljanja nekog lika slikom. Sachs-Hombachov je koncept, kako vidjesmo, dosljedno realizirani pokušaj utemeljenja znanosti o slici (Bildwissenschaft) u znakovnome spajanju opažajnih, kognitivnih i komunikacijskih aspekata slikovnosti. Problem s takvom interdisciplinarnom znanošću koja bi trebala za svoje utemeljenje jednu novu (filozofijsku) metateoriju slike jest u tome što ostaje nerazjašnjeno kako i na koji način valja razumjeti dvoje: (1) generiranje nove realnosti koju slika pretpostavlja i istodobno „stvara“ svojom prisutnošću u virtualnome prostoru-vremenu; (2) preobrazbu slike kao informacije u komunikativnu medij vizualnosti. U oba slučaja nalazimo se suočeni s pitanjem o ontologijskome statusu i funkciji slike u onome što jest realno i što jest vizualno konstruirano. Suvremene rasprave o tim pitanjima ne jenjavaju. Dapače, čini se da je na djelu svijest o metodičkoj sumnji u karakter znanstvenosti takve post-znanosti o slici koja bi trebala biti dijelom nove opće kulturalne znanosti (Kulturwissenschaft). Jedan od uvjerljivih kritičkih odgovora na to pitanje podastire Lambert Wiesing, suvremeni njemački filozof, teoretičar slike i vizualnosti. On, naime, nasuprot bilo kakvome semiotičko-komunikacijskome modelu slike kao zatvorenog kruga značenja u kojem se slike odnose na slike kao znakovi na znakove u komunikacijskome lancu događaja, pokušava spasiti fenomenologijski pristup slici. Ako se slikom nešto pokazuje to, prema njemu, ne znači da je posrijedi odnos zamjećivanja u smislu intersubjektivnoga odnosa u kojem postoji još uvijek referencija na nešto realno u odnosu između slike, motritelja i viška imaginarnoga. Pitanje koje se mora postaviti jest o karakteru posve nove umjetne prisutnosti u području medijske konstruirane realnosti. Umjetna prisutnost slike znači da se motritelj smješta u situaciju razumijevanja ikoničke diferencije između žive ili realne prisutnosti i ne-žive ili umjetne prisutnosti. Pritom je važno upozoriti na preddiskurzivnu opažajnost slike i diskurzivnu kao preostatak ikonologijske tradicije tumačenja smisla slike u povijesti umjetnosti. U ne-živome prostoru-vremenu uronjenosti slika u virtualnoj stvarnosti motritelj se nalazi u situaciji koja nužno ima dvostruki karakter prethodno naveden. On je istodobno slobodan od viška prethodno usvojenog znanja o smislu slika koje gleda kao intertekstualne i metatekstualne tvorevine medijskih slika. Ali s druge strane njegovo je viđenje posredovano sviješću o promijenjenoj realnosti u kojoj se ono prisutno predočava motritelju. Slika se tako u svojem materijalnome aspektu pokazuje kao intencionalni predmet. Ali iskustvo motrenja takve umjetno generirane slike, primjerice na sučelju kompjutora, već bitno mijenja značenja fenomenologijskog pojma intencionalnosti. Da su sve slike nešto intencionalno određeno opažajem nije sporno. Problem je ipak u tome kako odrediti promjenu načina gledanja slike koja generira umjetnu realnost (prisutnost i odsutnost viška imaginarnoga). Drugim riječima, predmet se pogleda istodobno mijenja time što slike kao umjetno generirani objekti u virtualnome prostoru-vremenu motritelja motre. To je ono isto što je prvi u modernoj umjetnosti još davno naslutio Paul Klee kad je rekao da ga objekti zamjećuju, a ne on objekte (slike). Motreno mijenja motritelja, ili kako je to radikalizirao Baudrillard u svojoj kritici suvremene umjetnosti: predmeti odsad dekonstruiraju nas. Slika svijeta i scena subjekta: Heideggerov trag No, ako se jednostavno zapitamo zašto se slika uopće reducira na komunikaciju, a pojam komunikacije još u sebi na vizualiziranje, te zašto se informacijske tehnologije u suvremeno doba slike proširuju pojmom komunikacijskih tehnologija, zacijelo smo uhvaćeni u zamku strukturalne omeđenosti svijeta kao slike same. Što to znači? Da bismo razumjeli težinu tog pitanja koji zadire u pojam vremena i u promišljanje smisla kraja povijesti kao kraja umjetnosti „novoga“ u doba videocentrizma moramo se vratiti pravom ishodištu cjelokupnog zaokreta spram slike ili slikovnoga zaokreta (iconic turn). Vidjeli smo da je Gottfried Boehm spomenuo i Heideggera kao izvorište, ali uz Wittgensteina, Merleau-Pontyja, Derridau. Pitanje slike u ontologijskome smislu kao pitanje radikalnoga raskida s platonističkim konceptom mimezisa i novovjekovnim konceptom reprezentacije realnosti Heidegger je rasvijetlio u raspravi koja je nezaobilazna za pitanje o svijetu kao slici i o vremenu doba slike svijeta. Tako, naime, glasi naslov te znamenite rasprave – „Doba slike svijeta“. (Martin Heidegger, „Die Zeit des Weltbildes“, u: Holzwege, Gesamtausgabe, sv. 5, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1977.) Još jednom valja protumačiti njegove temeljne postavke iz te rasprave. Ali samo zbog toga da se raščisti sljedeće pitanje: nije li u bîti novovjekovnoga svijeta već sadržan implicitni videocentrizam svijeta prema kojem sva bića postaju informacija-komunikacija za novu informaciju-komunikaciju kao uvjet mogućnosti egzistencije tog i takvog svijeta? Ako je tome tako, tada se mora svijet shvatiti ne kao horizont smisla, nego kao informacijsko-komunikacijski sklop odnosa u kojem sve postaje slikom samo zato što je već unaprijed nestala razlika između subjekta i objekta, slike i teksta, vidljivoga i nevidljivoga, transcendentalnoga i empirijskoga, onostranoga i ovostranoga. Doba slike svijeta otvara se od razdoblja novoga vijeka kao vladavina videocentrične paradigme u znanosti i tehnici. Heidegger polazi od postavke da je znanost kao istraživanje bitna pojava novoga vijeka. Ono što se naziva metafizičkim temeljem istraživanja mora se odrediti kao bît novoga vijeka. Time je promijenjen bitkovni karakter vremena i povijesti uopće. Čovjek kao biće postaje subjektom u značenju postavljanja predmeta kao predmeta istraživanja. Svako je već biće tim epohalnim projektom po-stavljeno u položaj objekta istraživanja, odnosno u položaj raspoložive informacije o mogućnostima promjene objekta samoga. Time što čovjek postaje subjektom ne mijenja se samo njegova (povijesna) bît, nego se radikalno mijenja i pojam realnosti. Ono što jest realno nije već uvijek po sebi realno, nego se određuje povijesno-epohalnim nabačajem bitka. Realnost za Grke, srednji i novi vijek nije jedno te isto. Tzv. realni svijet uvijek je povijesno konstituiran tako što svoju svjetovnost određuje u razlici spram nekog drugog povijesno prošloga razdoblja u kojoj je ono realno imalo drukčiji karakter od sadašnjega. Primjerice, pojam kultne slike u mitskome razdoblju Grka i Platonov pojam mimezisa dva su različita pojma slike. Heidegger pobliže definira čovjeka kao navlastitog subjectuma na taj način što kaže da je on središte odnosa bića kao takvog samo zato što je promijenjeno shvaćanje bića u cjelini odnosa. Drugim riječima, u razlici spram grčkog i srednjovjekovnoga shvaćanja subjectuma kao hypokemenona ili onog što je pred-stavljeno naprijed, što kao temelj sve sabire, novovjekovni se subjekt nalazi u situaciji radikalne promjene. On je postavljen u okružje novovjekovne slike svijeta. Sve prethodne epohe nisu imale mogućnosti razvitka tog pojma. Što je, dakle, u tom sklopu uopće za Heideggera svijet, a što slika? Ponajprije, važno je skrenuti pozornost da se svijet ne shvaća u smislu kozmosa i prirode, nego u smislu povijesti. Svijet je dakle povijesno izgrađen horizont smisla u okviru jednoga epohalnoga događaja. Nema svijeta kao takvog izvan povijesti. Isto tako, slijedimo li Heideggerovu misao iz rasprave, nije moguće razumjeti sliku izvan svijeta kao horizonta smisla povijesti (umjetnosti). Samo se u povijesti kao događanju umjetnost može razumjeti epohalno. Ona nije vječna i nadvremenita istina svijeta, čovjeka i prirode, nego jednokratan događaj u kojem slika i riječ dovode čovjeka do istine o svijetu uopće. Uvidom u prethodno rečeno, Heideggerova se misao o doba slike svijeta pokazuje odlučnom za ono što ovdje nastojim obrazložiti kao moć videocentrične paradigme suvremenoga svijeta. Heidegger u shvaćanju slike ne prekida samo s platonskim i dekartovskim razumijevanjem slike kao odslika realnosti i slike kao predstavljanja realnosti, nego pokazuje da je riječ o uvođenju u sliku kao svijet koji se povijesno događa u modusima refleksije, reprezentacije i informacije. „Slikom svijeta, kad se bitno razumije, ne misli se stoga na sliku o svijetu, nego se poima svijet kao slika. Biće u cjelini sada se uzima na taj način da je ono tek i samo biće ukoliko je postavljeno od čovjeka kao onog koji predstavlja-uspostavlja. Tamo gdje slika svijeta nastupa dovršava se jedna bitna odluka o biću u cjelini. Bitak se bića pronalazi i istražuje u predstavljenosti bića.“ (Martin Heidegger, isto, str. 89.) Kad se čovjek predstavlja (re-prezentira) kao slika u modusu refleksije, reprezentacije i informacije on postaje prema Heideggeru „reprezentant bića u smislu predstavljenoga“. (Martin Heidegger, isto, str. 90.) Time što se čovjek kao subjekt predstavlja u svijetu kao slici on istodobno sebe predstavlja kao sliku čovjeka. U tom prekretnome događaju novoga vijeka za razliku od grčkog i srednjovjekovnoga shvaćanja slike nastaje nešto uistinu odlučno za cjelokupni suvremeni zaokret spram slike od metafizičkoga prvenstva govora, jezika i teksta. Čovjek, prema Heideggeru, sam sebe postavlja na scenu. On je sam svoja scena ili re-prezentirano biće koje postaje slikom. Performativni čin postavljanja čovjeka na scenu označava ulazak slike čovjeka u njegovo živo-neživo okružje. Umjetnost otuda ne gubi svoj trag ljudskosti time što figurativno slikarstvo nestaje u XX. stoljeću pred apstraktnim, a apstrakcija prelazi u kinetizam novih medija. Ono ljudsko kao ne-ljudsko već je bitno preokrenuto u sliku čovjeka na sceni kao sliku svijeta koja prethodi svakom mogućem sporu oko slika (Bilderfrage). Ikonoklazam slike svijeta stoga je najradikalniji zaokret u bîti novovjekovnoga razdoblja povijesti. Bog se više ne obraća čovjeku zabranom slike u prikazu, niti se slika više može razumjeti iz bilo kakvog odnosa spram onog uzvišenoga, neodređenoga, mističnoga, božanskoga. Slika jest radikalno preokrenuti svijet in-sceniranja svijeta kao slike. S onu stranu subjekta i objekta slike, s onu stranu umjetnosti i religije, s onu stranu razlikovanja metafizičkoga i fizičkoga svijeta, slika svijeta odlučuje o načinu pojavljivanja i imenovanja bića, o onome što jest realno uopće i o onome što ima neki „višak imaginarnoga“. Posljedica je tog preokreta u razumijevanju slike da postavljanje čovjeka na scenu istodobno znači i nestanak razlikovanja subjekta i objekta slike same. Svijet kao slika i slika kao svijet s onu stranu prirode i kozmosa povijesno je događanje jedinstvene scene koja svoj dovršetak ima u realno-virtualnome prostoru novih medija. Može se kazati da iz Heideggerova tumačenja doba slike svijeta ulazimo u područje u kojem više ne možemo uopće opravdano govoriti ni o slici kao mimezisu, ni o slici kao reprezentaciji, niti pak o slici kao komunikativnome mediju, nego jedino i samo o slici kao svjetsko-povijesnome događanju onog čudovišnoga u bîti tehnike. A to je samo i jedino ništa drugo negoli generiranje slike iz svijeta kao slike koje nadilazi metafizičke granice pitanja o realnosti (slike) svijeta. (Vidi o tome: Wolfgang M. Heckl, „Das Unsichtbare sichtbar machen – Nanowissenschaften als Schlüsseltechnologie des 21. Jahrhunderts“, u: Christa Maar/Hubert Burda (ur.), ICONIC TURN: Die Neue Macht der Bilder, str. 128-141.) Slika nastaje kao „nova slika svijeta“ u svim modusima njezina tehničkoga razvitka od analogne do digitalne slike (fotografije, filma, videa, televizije, interneta) kao autopoetički sustav vizualnih znakova. Na taj način se svijet razumije predontologijski ili preddiskurzivno. Slika čovjeka na sceni prethodi govoru, jeziku, tekstu jer već uvijek govori jezikom vizualnoga teksta onome kojemu se obraća. Ona je informacijsko-komunikacijski sklop. Njime se više ne oponaša ili odslikava realnost, niti reprezentira promijenjenu realnost, nego se generira sliku realnosti kao jedinu pravu realnost. Kartografija u doba novoga vijeka bila je prvi korak u tom smjeru. Mappa mundi nije bila prikaz ili predstava slike realnosti. Ona je bila slikovno zamišljeni realni svijet u linearnoj geometrijskoj perspektivi. (Hubert Damisch, Porijeklo perspektive, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2006. Prijevod s francuskog: Zlatko Wurzberg) Posljednji korak u tom smjeru još nije učinjen. No, ako se svijet kao slika shvati iz onog što je Heidegger postavio zadaćom mišljenja u informacijsko-komunikacijskome sklopu doba slike svijeta, onda je samorazumljivo da s krajem epohalno dovršene metafizike slike ulazimo u čudovišno područje videocentrizma bez povijesti. Slike ne zamjenjuju riječi, govor i tekst. One su vizualizirana gramatologija svijeta u razlici spram svih povijesnih epoha u kojima je još bilo moguće u slici vidjeti nešto drugo od onoga što je u njoj prikazano. Bilo je, naime, moguće vidjeti neki trag prisutnosti s onu stranu samoga fizičko-metafizičkoga traga. Kad slika „progovori“ glasom poput svijeta postavljenog u modusu univerzalne scene nalazimo se ispražnjeni od obilja, bujice ili poplave slika. Informacijsko-komunikacijski sklop naposljetku se svodi na ono što Heidegger u „zagonetnoj“ raspravi naziva „svjetlom prvoga pojavljivanja svijeta kao slike i čovjeka kao subjectuma“. To je svjetlo zasljepljujuće. Ono ne rasvjetljava stvari, već je istovjetno ništavilu. Slika više ne razotkriva. Svijet je slikovno postavljen kao scena apsolutnoga subjekta kojeg objekti zamjećuju, a ne on njih. Konačan je rezultat praznina u primanju novih informacija, te ravnodušnost u odnosu spram drugih sudionika vizualne komunikacije. U doba videocentrizma više nitko ne „vidi“ trag vidljivoga. Nevidljivo je postalo imaginarno vizualizirano kao na CT-skaneru. Što preostaje? Vratiti slici „višak imaginarnoga“ ili sliku osloboditi od vlastitoga nasilja nad duhovnim okom čovjeka? Videocentrizam bez povijesti? Može li se uopće govoriti o tome da je u suvremenome svijetu, gdje vlada i višak slika i manjak imaginarnoga, gdje se više ne raspoznaju slikovne razlike između različitih razina vizualnoga posredovanja, nastupilo doba videocentrizma? Umjesto središnjeg mjesta logosa kao govora, jezika i pisma suočavamo se s totalnom prozirnošću hiperrealnosti slika. Kad se slikom više ne upućuje na neku višu ili neslikovnu referenciju, kao što je to bilo u likovnoj umjetnosti sve do radikalnog nihilizma slike u Maljevičevu suprematizmu, tada se slika još samo uvjetno može nazivati slikom u različitim više ili manje srodnim postmetafizičkim razumijevanjima smisla onog što nastaje nadomještanjem slikovnosti vizualnom kulturom, informacijom i komunikacijom. Slika ne prethodi logosu kao govoru, jeziku i pismu u ontologijskome smislu te riječi. Ono što je posrijedi u svim teorijskim verzijama slikovnoga zaokreta čini se da je jedino u tome kako slikom osloboditi svijet od prisile logičko-racionalne, govorne i tekstualne komunikacije koja naposljetku završava tišinom, prazninom i nijemošću. Nakon dovršene povijesti slike u informacijsko-komunikacijskom mediju kao svojem umjetnome i živome tijelu, nalazimo se pred pitanjem o onome što nakon ekstaze vizualne komunikacije. Njemački srednjovjekovni kršćanski mistik Angelus Silesius dao je jednu od najzagonetnijih definicija Boga izjednačivši njegov ontologijski status s ništavilom: „Bog je bezglasno ništa; ima ga posvuda i nigdje“. U praznini vizualne komunikacije i njezinoj nadmoćnoj ulozi u generiranju novih realno-virtualnih svjetova, možda bi se moglo sliku osloboditi svakog drugog zahtjeva osim da pokazuje i otvara mogućnosti uvida u ono što uopće s onu stranu umjetnosti može značiti prostorno-vremenska uronjenost slika. To je ono posvuda i nigdje koje je u stvari neposrednu „tu“, u neposrednoj sadašnjosti kao trag neodređenoga horizonta što slici bez dubine i bez površine tako bitno nedostaje.

February 2, 2026
Tehnika kao sudbina čovječanstva

Tehnika kao sudbina čovječanstva

1. U svojem petoknjižju Tehnosfera posvetio sam tek uzgred nekoliko riječi prilozima tzv. filozofije života njemačkoga duhovnoga kruga kraja 19. stoljeća i prve polovine 20. stoljeća o promišljanju tehnike, a od njemačke filozofijske antropologije ponajviše sam se bavio analizom Arnolda Gehlena o odnosu suvremene umjetnosti u doba posthistorije s problemom tehničke konstrukcije društva i kulture. Razlozi su ove naizgled moje vrijednosne posvemašnje kritičnosti spram zagovornika „života“, „duhovnoga lika“ i „duše“ koja stoji u temelju svake takve ničeanske filozofije tehnike zapravo jednostavni. I za Ernsta Kappa, autora knjige Osnovne crte filozofije tehnike: Prilog povijesti nastanka kulture iz novih stajališta iz 1877. godine kao i za samoga Oswalda Spenglera, autora knjige Čovjek i tehnika: Prilog filozofiji života vrijedi to da unatoč vrijednih nastojanja ne mogu izaći iz okrilja onog ljudskoga-suviše-ljudskoga, bilo ono emfatički pozitivno ili skeptički negativno shvaćanje njegove povijesti, te tehniku ne mogu misliti izvan okrilja vitalističke metafizike kojoj u temelju stoji redukcija na pojam „života“ izvan biologijske „sudbine“, dakako, ali apsolutiziran do krajnjih granica stvaralačke morfologije „ljudskoga svijeta“. Drugim riječima, i za Kappa, kao i za Spenglera, tehnika je svrsishodno antropologiziranje onkraj „idealizma“ i „materijalizma“, sveza organskoga i artificijelnoga, u službi „života“. Za razliku od Heideggerova mišljenja postava (Gestell) kao biti tehnike koje nadilazi razlikovanje i dualizme „čovjeka i tehnike“ kao u Spenglera i svaku antropologiju smatra redukcijom smisla bitka na subjektivizam i nihilizam ljudske egzistencije i njezine otvorenosti spram biti slobode, mišljenje tehnike iz horizonta „filozofije života“ ostaje unutar granica metafizike i ne otvara bitno pitanje odnosa između moderne tehnologije i povijesnosti povijesti onkraj „propasti Zapada“. No, ipak, pokušajmo vidjeti što Spenglerova analiza pojma tehnike iz horizonta „filozofije života“ uopće podaruje razumijevanju suvremenosti kad on sam već u „Predgovoru“ ove knjige ustvrđuje da mu je u nakani proširiti misaona postignuća i rezultate do kojih je došao u njegovoj kapitalnoj studiji Propast Zapada, a to znači da je za analizu biti tehnike nužno dospjeti do „totaliteta uvida“ u samu „veliku tajnu ljudske sudbine“ (str. 9). Već je odatle bjelodano da su pojmovi koje rabi zapravo na razini onoga što izlazi iz okvira svake „ontologije tehnike“ i da sveza „čovjeka“ i „sudbine“ pretpostavlja ponajprije obrat u samoj biti razumijevanja onog što je od prosvjetiteljstva do Hegela imalo svoj unutarnji duhovni razvitak kao „svjetska povijest“. Možemo li uopće ono što Spengler naziva tehnikom, a vidjet ćemo da je to onkraj shvaćanja tehnicizma i pozitivizma, dovesti u svezu s najnovijim promišljanjima onoga što nazivam tehnosferom i što pretpostavlja realizaciju metafizike u kibernetici s temeljnim pojmom autopoiesisa? Na jednom mjestu ove knjige Spengler se izruguje „trivijalnome optimizmu“ materijalizma i socijalizma koji u tehnici vidi novu eshatologiju i sveopće blaženstvo i dosadu kao cilj ljudske sreće i užitka bez napora, ali posebno je indikativno njegovo izjednačenje tehnike sa životom i samosviješću ljudske singularne egzistencije. „Da bi se shvatila bit tehničkoga ne smije se poći od strojne tehnike, a najmanje od zavodljive misli da je proizvodnja strojeva i alata svrha tehnike. (…) Tehnika je taktika čitavoga života. Ona je unutarnji oblik postupanja u borbi koji je istoznačan sa samim životom. Ovdje treba izbjeći drugu pogrešku: shvaćati tehniku kao alat. Ne radi se o proizvodnji stvari, nego o postupanju s njima, ne radi se o oružju, nego o borbi. (…) Ne radi se o stvarima, nego uvijek o djelovanju koje ima neki svoj cilj.“ (str. 15-16) Jasno je da ovo nije samo promišljanje o tehnološkim procesima u modernome svijetu ili, pak, njihova kulturno uvjetovana kritika. Naprotiv, Spengler pokušava pokazati da suvremena tehnologija nužno proizlazi iz faustovskoga životnog impulsa duboko ukorijenjenoga u zapadnjačkome mišljenju te da će nestati zajedno s tim impulsom. (v. Wolfgang Krebs, Der Mensch und die Technik: Beitrag zu einer Philosophie des Lebens, http://www.wk-wkw.de/texte/lex/A-Mensch-und-Technik.pdf) Spengler koristi neobičan izraz iz ratne terminologije da bi objasnio ono na što bit tehnike smjera, a to je realizacija svrhovitosti cilja kroz djelovanje koje nužno mora postati taktika samoga života. Što to zapravo znači? U tradicionalnoj metafizici posrijedi je razlikovanje sredstva i svrhe, a sve proizlazi iz zakona kauzaliteta (uzročnosti). To znači da je tehnika instrument za ljudsko svrhovito djelovanje spram onoga što nadilazi materijalno zbrinjavanje u njegovoj „goloći“ i „vulgarnosti“. Nije riječ o pukoj koristi, jer bi to značilo pristati uz pragmatizam i utilitarizam tehnike, kako se ona uobičajeno shvaća u anglosaksonskoj tradiciji. Budući da Spengler kao i čitava njemačka filozofija života od Nietzschea, a to isto još radikalnije izvodi i Heidegger, izruguje i prezire svaki oblik ovog svođenja duha i duše na instrumentalnost i puku tjelesnu korist nekog tehničkoga sustava djelovanja, onda nije nimalo iznenađujuća njegova postavka kako se čovjek kao „grabežljiva zvijer“ mora očitovati u duhovnome svijetu kao onaj koji izabire herojski vođenu egzistenciju kroz umjetnost koja nije suprotnost tehnici, već je posrijedi sinteza i korelacija onog što je umjetno, odnosno u bitnome smislu borbeno i suprotstavljeno pojmu prirodne evolucije. (str. 16-18) 2. Iako Spengler nije uspio stvoriti značajno djelo o prapovijesti i ranoj civilizacijskoj povijesti na koje je uložio godine istraživačke energije, iskoristio je priliku, kada se slučajno ukazala, da javnosti izloži svoje stavove o tim temama, iako u vrlo sažetom obliku. Naime, 13. ožujka 1931. primio je poziv da postane doživotni član upravnoga odbora Njemačkog muzeja u Münchenu, jednog od najprestižnijih tehnoloških muzeja na svijetu. Obećao je održati govor pod naslovom Kultur und Technik na godišnjem sastanku muzeja. Na iznenađenje, a možda i razočaranje mnogih istaknutih gostiju, koji su očito očekivali predavanje o modernome dobu i tehnologiji, Spengler je iskoristio tu večer kao priliku da otkrije naznake svoje nove povijesne filozofske vizije. Ubrzo nakon predavanja, proširio je tekst u kratku raspravu, objavivši je u srpnju 1931. godine pod naslovom Der Mensch und die Technik. Autor se bavi u knjizi jednim od najtemeljnijih pitanja 20. stoljeća, a to je podrijetlo,karakter i sudbina znanosti i tehnologije te njihovim značajem za ljudsku povijest. To što je ostao svjestan ovog središnjeg problema dok se uranjao u udaljene vremenske zakutke prapovijesti i rane civilizacije doista ne čudi, ako shvatimo kako je Spengler bio pogođen eksplozijom tehničke stručnosti i suradničkih pothvata ranoga čovjeka koji su olakšali pojavu prvih ranih civilizacija. Temeljno pitanje posljedica ovladavanja okolišem od strane modernoga čovjeka kroz profinjeno znanstveno i tehnološko znanje istražuje se u kontekstu vrlo kratkog, ali ipak intrigantnog portreta povijesti ljudskoga razvitka tehnike od rane prapovijesti do danas. Na kraju rasprave obrađuje i drugo pitanje, pitanje koje je postalo od goruće suvremene važnosti: izgledi Zapada da održi svoju tradicionalnu poziciju tehnološke i ekonomske nadmoći u modernome svijetu. Knjiga, kao i predavanje koje je poslužilo kao njezina jezgra, izvučeni su iz planiranog, većega djela koje je ostalo nedovršeno, o “povijesti ljudi od njihovoga nastanka”, zamišljenog kao dopuna pregledu naprednih civilizacija koji je Spengler proveo u djelu Propast Zapada. Svjestan izvanredne složenosti teme i kratkoće kojom se obrađuje, rasprava ima za cilj pružiti razrješenje “velike tajne ljudske sudbine“. (v. John Farrenkopf, „Spengler’s “Der Mensch und die Technik”: An Embarrassment or a Significant Treatise?“, German Studies Review , listopad, 1991, god. 14, br. 3, str. 533-552.) Kad imamo ovo u vidu, očito je da je moguće govoriti kako između intencija njegova glavnog djela kao što je to Propast Zapada i Čovjeka i tehnike valja uvesti svojevrsnu raspuklinu, trenutak kojim autor nastoji krenuti dalje od poznate postavke o faustovskome pojmu morfologije „svjetske povijesti“ i usmjeriti se na problem koji je u međuvremenu za sve bitne mislioce suvremenosti od 20. stoljeća do danas postao neotklonjiv. Nije to istraživanje budućnosti i povjerenje u sve raspoložive utopije sveopćega napretka, nego pokušaj uvida u sam trenutak nastanka čovjeka i njegova duhovnoga bitka daleko u pretpovijesti. Uostalom, dostatno je vidjeti da se i Heidegger i Husserl krajem 1920ih i 1930ih godina sve više okreću pitanju onog što označava pojam arhé u Grka, od iskona mišljenja u predsokratika do razumijevanja iskonskoga shvaćanja Zemlje. Utoliko je Spenglerova „negativna eshatologija“ već nakon 1924. godine u znaku pokušaja promišljanja drugačijeg shvaćanja povijesti i svijeta onkraj granica hegelovske filozofije povijesti, pozitivizma Comtea, sociologijske modernizacije Webera i Marxova komunizma kao eshatologije i soteriologije sveopoće pravednosti i jednakosti. Taj obrat koji obuhvaća nesvodivu filozofiju života nosi prizvuk radikalnoga „socio-biologizma“ jer je sve više i više naglasak na propadljivosti svijeta kojemu neuništiva priroda u svojim ciklusima postaje posljednja prepreka u njegovu Prometejskome snu o besmrtnosti i vječnosti. Zbog toga je za Spenglera pojam tehnike više od svekolike instrumentalnosti i teleologije ljudske sudbine. Posrijedi je egzistencijalni događaj zaokreta u samoj biti progresizma same metafizike na njezinu kraju. Otuda „svjetska povijest“ više nema razloga za opstojnost stoga što čovjek nije anđeo ni demon, već na tragovima Nietzschea valja mu pripisati značajke „grabežljive zvijeri“ za koju je sloboda, individuacija, vladanje nad Drugima, borba za opstanak uvjet mogućnosti nečega što ima estetski, odnosno stvaralački potencijal opravdanja smisla života na način dostojanstva koje ne znači nikakav šopenhauerovski kvijetizam, već agonalni decizionizam epohalne konačnosti čovjeka. „Povijest svijeta izgleda sasvim drukčije nego što se to čak i u naše vrijeme dopušta sanjati. Uspoređena s poviješću biljnoga i životinjskoga svijeta na ovom planetu ꟷ a da ne govorimo o životnom vijeku zvjezdanih svjetova ꟷ čovjekova je povijest kratka; nagli uspon i pad od nekoliko tisućljeća nešto je sasvim nevažno u sudbini Zemlje, ali za nas, koji smo u tome rođeni, puno je tragične veličine i snage. Mi ljudi 20. stoljeća silazimo gledajući. Naše oko za povijest, naša sposobnost pisanja povijesti, izdajnički je znak da se put spušta. Samo na vrhuncu razvijenih kultura, pri njihovu prelasku u civilizaciju, nastupa na trenutak dar pronicljive spoznaje.“ (str. 18) 3. Ono što nesumnjivo krasi Spenglera kao zagovornika antiesencijalizma i kao prethodnika postmodernoga spoznajnoga relativizma u shvaćanju povijesti civilizacije jest njegov koncept na tragovima Nietzschea koji nazivamo princip individuacije. Ako tehnika nije, dakle, skup alata i ne može se svesti na pragmatiku znanja ili utilitarne svrhe ljudske egzistencije, onda je njezina istoznačnost s pojmom života u tome što je neovisna od ljudske vrste i što je njezin razvitak onaj koji govori o stupnju mutacije, a ne evolucije, ljudske samosvijesti kao volje za promjenom biološkoga stanja čovjeka. To znači da povijest čovjeka nije povijest alata, već povijest artikulacije onog što čini bit njegove „duše“. (str. 40) Pogledajmo ove korelacije i analogije. Volja koja pripada, rekao bi Heidegger, biti metafizike subjektivnosti novoga vijeka od Schopenhauera do Nietzschea s tom razlikom što potonji govori o volji za moć kao temeljnoj kategoriji metafizike i njezina prevladavanja u vječnome vraćanju jednakoga, istodobno je uvjet mogućnosti očitovanja onog što određuje pojam duše (psyhé) još od Aristotela. Život nije biologijska činjenica postojanja vrsta na zemlji i potencijalno u svemiru. Riječ je o vladavini principa individuacije koji ne bi bio moguć bez singularnosti čovjeka koji se razvija korporalno tek kad njegov mozak ima svoju tehničku samosvijest u instrumentu ruke kao djelovanja samoga života kao želje za opstankom i vladavine održanja njegove egzistencije kroz dušu kao sintezu zajedništva i upojedinjenja. Zato je tehnika za Spenglera svojevrsni „spiritualni pokretač“ svih ljudskih djelovanja u svijetu kao okolišu i duhovnome svijetu. Ovdje je na istoj razini mišljenja o metafizičkome podrijetlu čovjeka i njegove samstvene konačnosti egzistencije kao i Heidegger u svojim predavanjima o metafizici 1929. godine koji tvrdi da životinja ima okoliš, ali nema svijet kao čovjek.No, problem slijedi otuda što je za Spenglera krajnje antropologistički, dakle reduktivno, tehnika uvijek i samo bez obzira na sav njezin razvitak u moderno doba primijenjene znanosti u liku tehnologije ništa drugo negoli uspon kulture koja za razliku od civilizacije predstavlja najvišu razinu faustovske ideje čovjeka koji se kao duhovni lik razlikuje od drugih kultura što su nesvodive i bitno neusporedive. (str. 55-64) Zašto taj obrat unutar njegove filozofije života, koji je postao krajem 1980ih godina u raspravi o univerzalnosti (civilizacije) i partikularnosti (kulture) ključna točka trijumfa postmoderne i njezine kritike poraza metafizike u liku filozofije povijesti u Lyotarda navlastito, smatram padom ispod razine mišljenja dostojnoga za uvid u bit tehnike kao povijesno-epohalne zgode radikalne promjene ljudske egzistencije ulaskom u razdoblje tehnosfere kao realizirane kibernetike? Jednostavno, zbog toga što je spor univerzalizma i partikularizma, Hegela i zagovornika drukčijeg uvida u bit povijesti polazeći od trijade pojmova kaosa, entropije i kontingencije smislen tek iz biti tehnosfere koja nije ni stroj ni alat (i u tome je Spengler u pravu), ali nije ni najviši stupanj „kulture“ jer je bit tehnike onkraj logike sredstva-svrha u onome što nadilazi i granice organskoga i umjetnoga u samoj povijesno-epohalnoj strukturi znanstvene konstrukcije stvarnosti koja nema nikakve veze s prirodom niti onime što Spengler u krajnjoj liniji ničeanski reduktivno naziva „život“. Kultura je uvijek samo ono što je sklop socijaliziranih praksi u svijetu tehničkoga okoliša, kako je to ponajbolje odredio filozof kibernetike Gilbert Simondon, a to znači da je spor između „kulture“ i „civilizacije“ za najveći doseg zadaće mišljenja čovjeka u doba kraja „svjetske povijesti“ naprosto postao nerelevantan i svjedoči o zastarjelim konceptualnim igrama. Umjesto toga, valja napustiti svaki „kulturalizam“ i svaki „morfologizam“ povijesti stoga što povijest nije ni evolucijski razvitak čovjeka niti tragično sustajanje i amor fati ljudske egzistencije u prostoru i vremenu kreativne tehno-geneze svjetova. U djelu Čovjek i tehnika Oswald Spengler radikalno mijenja koncept povijesnoga vremena koji je uključio u djelo Propast Zapada. U potonjem djelu predstavio je sliku svjetske povijesti kao procesa koji se činio gotovo vječnim, dok su se kulture uzdizale i propadale u naizgled beskonačnoj, velikoj procesiji. Stoga njegov izvorni stav nije bio u oštroj suprotnosti sa stavom Schopenhauera, koji je povijest smatrao beskonačnim vremenskim procesom, i Nietzschea, čiji je nauk o vječnome vraćanju isključivalo krajnju točku povijesti. Sada Spengler zamišlja povijesno vrijeme kao ono koje najvjerojatnije doseže svoj katastrofalni kraj dok strahotne krize pogađaju moderni svijet. Nadalje, u Propasti Zapada povijesne promjene odvijale su se unutar svakog slučaja podložnog kulturnome ciklusu svojim vlastitim tempom; antiku je odlikovao andante, dinamični Zapad allegro con brio. U svojem pokušaju da razvije jedinstvenu viziju svjetske povijesti koja u nju integrira različite, neovisne, napredne civilizacijske tradicije, Spengler, kao što smo vidjeli, zagovara postavku da cijeli proces svjetske povijesti teče ubrzanim tempom, što se jasno vidi s pojavom prvih kultura. Nadalje, za razliku od djela Propast Zapada, gdje su raznolike kulture nastale s besciljnošću prirode, kulture “rastu u slijedu koji pokazuje od juga prema sjeveru. Za Hegela, racionalnost povijesti raste kako drama svjetske povijesti napreduje od Istoka prema Zapadu; za Spenglera, iracionalizam svjetske povijesti produbljuje se kako se ovaj spektakl kreće od Juga prema Sjeveru. Tempo kojim se svjetska povijest kreće naprijed za Spenglera je ubrzavajući, poprimajući tragične dimenzije dok juri prema svojem vrhuncu. Doista, on koristi zapanjujuću metaforu prirodne katastrofe, lavine, kako bi opisao taj proces. 4. Jedno od najboljih mjesta u ovoj opsegom maloj knjizi naslovljenoj Čovjek i tehnika, ali sadržajno poticajnoj i danas zanimljivoj iako ne i odlučujućoj za promišljanje fenomena i biti tehničke konstrukcije svijeta kao vladavine „spiritualnih strojeva“ onkraj granica djelovanja logike sredstvo-svrha, zacijelo je četvrto poglavlje. U njemu se razglaba o govoru čovjeka i njegovu poduzimanju, odnosno praktičnoj izvedbi u zbilji. Naime, Spengler jasno stoji na stajalištu da govor nastaje u zajednici, a nije stvar monologa usamljenoga čovjeka i njegove tehnike. I sam je govor napredak u tehničkoj komunikaciji između ljudi jer pokazuje kako je povijest jezika zapravo povijest vladavine uspješne komunikacije kao diskursa i dijaloga, da to kažemo posve jasno onako kako to definira i posthumanistički teoretičar novih medija Friedrich W. Kittler. To ne znači ništa drugo negoli da je mit njemačke romantike o pra-poeziji kao ishodištu jezika koji je na tragu Hölderlina prihvatio i Heidegger u osnovi mistifikacija, a ne pravi dokaz kako je dijalog između skupina ljudi uvijek tehnički pragmatičan sklop performativnih iskaza. (str. 42-43) Ovdje bi svakako valjalo zastati i kazati da je Spengler u svojem razumijevanju nastanka čovjeka onaj koji polazi od duše kao sudbine čovjeka u njegovoj egzistencijalnoj usmjerenosti na preživljavanje u bačenosti u svijet koji je tragično i tjeskobno osuđen na iščeznuće svojeg horizonta smisla. Zato bi vrijedilo promisliti koliko li je njegov stav o dijaloškoj strukturi govora kao tehničkoga dispozitiva ljudske povijesti u odnosu na kasnoga Heideggera i kasnoga Wittgensteina (jezika kao događaja kazivanja i jezika kao jezične igre u tvorbi formi života) plodotvorna refleksija njegove iznenadne i kontingentne „naravi“ ubrzanja nastanka kultura uopće. No, jedno je ipak neporecivo. Iz horizonta filozofije života tehnika u svojem „razvitku“ nikad ne može biti promišljena izvan metafizičkoga okvira njezine logičko-povijesne i egzistencijalne zapalosti u stvar „kulture“ koja i za Spenglera kao i za Hermanna Brocha ima moć simboličkoga prevladavanja smrti, iako je i sama smrtna i prolazna i postaje umjesto svrhe moderne tehnike njezino sredstvo. Eto, to je razlog zašto smatram da sam ispravno postupio i zašto u svojem petoknjižju Tehnosfera nisam imao nikakve grižnje savjesti što o Spenglerovu shvaćanju tehnike nije rečeno ni manje ni više od onoga što je bilo nužno: dakle, da je za bit same stvari mišljenja tehnosfere „tehnika kao taktika života“ uistinu out of joint.

February 1, 2026
Dekadencija ili negativna utopija?

Dekadencija ili negativna utopija?

1. Ovako Theodor W. Adorno završava svoj ogled „Spengler danas“ iz 1941. godine u časopisu Studies in Philosophy and Social Science, godište 9, br. 2. Valja ga pomno pročitati jer je u najmanju ruku izazovan za tumačenje ne samo Spenglera i njegove ideje morfologije povijesti u djelu Propast Zapada, već i za razumijevanje analogije između različitih povijesnih epoha i njihove začudne blizine i srodnosti. „Spengler ima znatiželjan pogled lovca koji nemilosrdno korača kroz gradove čovječanstva kao da su divljina kakva zapravo i jesu. Ali jedno mu je promaklo pogledu: sile oslobođene propadanjem. „Kako sve što će biti izgleda tako loše“(‘Wie scheint doch alles Werdende so krank’) – ova rečenica pjesnika Georga Trakla nadilazi Spenglerov krajolik. Postoji odlomak u prvome svesku Propasti Zapada koji je izostavljen u engleskome prijevodu. Odnosi se na Nietzschea. „Upotrijebio je riječ dekadencija. U ovoj knjizi, pojam Propasti Zapada znači istu stvar, samo sveobuhvatnije, prošireno od slučaja koji je danas pred nama na opći povijesni tip epohe i promatrano iz ptičje perspektive filozofije postajanja.” U svijetu nasilja i tlačiteljskoga života, ova dekadencija je utočište boljeg potencijala zbog činjenice da odbija poslušnost ovom životu, njegovoj kulturi, njegovoj sirovosti i uzvišenosti. Oni, prema Spengleru, koje će povijest odbaciti i uništavati, negativno personificiraju unutar negativnosti ove kulture ono što obećava, ma koliko slabo, razbiti čaroliju kulture i okončati užas pretpovijesti. Njihov prosvjed je naša jedina nada da sudbina i sila neće imati posljednju riječ. Ono što se protivi propadanju Zapada nije preživjela kultura, već utopija koja je tiho utjelovljena u slici propadanja.“ (str. 325) Suprotnosti između dekadencije i utopije moguće su, naravno, unutar dijalektičkoga mišljenja. Za Hegela i njegovu filozofiju povijesti sve je u razvitku apsoluta kao realizacije supstancije-subjekta u likovima umjetnosti, religije i filozofije kao znanstvene logike napretka od neposrednosti prirode do najvišeg stupnja sinteze prirode i duha. Otuda je povijest uvijek i samo ono što u sebi sabire nastanak i nestanak primordijalnih uvjeta života kroz posredovanje do teodiceje povijesti. Hegelova konstruktivna dijalektika jest „vjera“ u racionalnost i ozbiljenje smisla u povijesti bez obzira na tragičnu samosvijest koja se nužno pojavljuje tijekom antičke i kršćanske epohe svjetske povijesti. Naravno, Spenglerova je kritika ovog načina mišljenja ponajprije u tome što on ne vidi u povijesnome razvitku nikakvu ni eshatologiju niti soteriologiju. Štoviše, za njega je povijest ono što se naprosto događa bez apriornoga smisla i stoga u postajanju svijeta oblicima visokih kultura nema nikakvog Božjega tajnog plana, već je riječ o imanentnoj logici kontingencije, sretnoga slučaja i spleta povijesnih okolnosti u kojima se pojavljuju geniji i oblikovatelji najviših etičko-estetskih vrlina. Adorno je u Negativnoj dijalektici izveo kritiku Hegelove konstruktivne dijalektike i uspostavio svojevrsnu dekonstruktivnu „veliku priču“ koja se sastoji od spleta različitih konfiguracija pojmova od disimetrije do disharmonije, diskontinuiteta do ključne postavke kako istina nije cjelina. Sve je to priređeno već u mišljenju egzistencijalnoga događaja u Kierkegaarda, a osobito u Nietzscheovoj simptomatologiji života kao „estetske fiziologije“. U tom smislu razlika dekadencije i utopije nadilazi granice dijalektike jer se i „propadanje Zapada“ i njegova moguća spasonosna mesijanska nada u obrat svijeta pronalazi ne izvan granica metafizike, već unutar samoga nihilizma koji proizlazi iz središta ove zgode ništenja svih vrijednosti. Ono što, međutim, Adorno u svojem promišljanju Spenglerove morfologije povijesti uistinu lucidno izvodi jest postavka o tome da se sama utopija skriva u slici propadanja. Dekadencija je, paradoksalno, uvjet mogućnosti svakoga napretka, kad se ovaj pojam iz riznice prosvjetiteljstva pročisti od nesuvislih progresizama svih vrsta. Što to drugo znači negoli da se tzv. propast Zapada mora shvatiti ne kao sadašnje ili buduće stanje svijeta, već kao duhovnu situaciju vremena kojoj više ne može biti ništa strano što ima prizvuk povrataka u prošlost i njezine tzv. regresizme u društvu, politici i kulturi. Jer propast Zapada pretpostavlja dovršetak evolucionizma i revolucije koja raskida s elementima teokracije i konzervativizma. To je sintagma i konstatacija duhovne dekadencije metafizičkoga shvaćanja povijesti koja se eshatologijski razvija od Grka i Rimljana, preko kršćanskoga srednjega vijeka, novoga vijeka do modernosti kao fundamentalna matrica vjere u čovjeka kao animal rationale. No, Spengler negira ovaj ireverzibilni put zapadnjačke civilizacije i vidi u njezinome dovršetku nužan kraj jedne epohe koja se sabrala u tehnološkim vrhuncima umiječa i u imperijalnome osvajanju svih drugih civilizacija što je kulminiralo strahotama 1. svjetskoga rata. Usto, on u liberalnoj kulturi i veličanju demokratskih postulata razabire inherentnu slabost i nemoć životnosti jednoga duha koji se od Nietzschea odlikuje svezom Cezara s dušom Krista. 2. Spengler je kulture smatrao živim organizmima koji prolaze kroz predvidljiv životni ciklus, sličan ljudskom životu: rođenje, rast (mladost i zrelost), propadanje i smrt. Odbacio je ideju jedinstvenog, kontinuiranog napretka čovječanstva ili univerzalne svjetske povijesti. Umjesto toga, nekoliko izoliranih “kulturnih pojedinaca” (poput antičke, egipatske, kineske ili zapadne kulture) postojalo je jedno pored drugog i prolazilo kroz vlastite jedinstvene cikluse. Za Spenglera, povijest nema sveobuhvatni cilj ili svrhu; to je besciljno, vječno postajanje. Svaka kultura slijedi svoju unutarnju “sudbinu” i razvija jedinstvenu “dušu” (npr. “faustovsku dušu” Zapada, koja teži beskonačnom). Pad kulture očituje se u njenom prijelazu u “civilizaciju”. Civilizacija je završna faza, koju karakteriziraju racionalizam, urbanizacija, materijalizam i gubitak izvorne duhovne i stvaralačke moći kulture. Za Spenglera, Zapad je već bio u ovoj završnoj, neumoljivoj fazi civilizacije. Iako su kulture jedinstvene po sadržaju, njihove faze su strukturno slične (homologija). Stoga je Spengler vjerovao da proučavanjem prošlih kultura (npr. Rimskog Carstva kao analogije za moderni Zapad) može davati predviđanja o budućnosti Zapada. Spenglerov uvid, nedvojbeno, unatoč mnogih prigovora historičara, filozofa, antropologa, povjesničara umjetnosti, teoretičara civilizacija i kultura, a Adorno se može smatrati jednim od njegovih pronicljivih kritičara i to ne iz vjernosti Hegelu i Marxu, već kritičkoj analizi totalitarizama 20. stoljeća, doveo je do svojevrsne “kopernikanskoga obrata” u filozofiji povijesti odbacivanjem eurocentrične perspektive i zagovaranjem radikalnog povijesnoga relativizma koji je naglašavao jedinstvenost i jednakost svake kulture. No, upravo taj spoznajno-kulturalni relativizam, koji bi se mogao analogijski dovesti u svezu s onime što će u drugoj polovini 20. stoljeća biti stajalište i Lyotardove postmoderne kritike pseudo-univerzalizma „velikih priča“ prosvjetiteljstva, hegelijanstva, marksizma i psihonalize, bit će za Adorna najslabija točka ovog Spenglerova morfologizma kulture iza kojeg se skriva, ne i paradoksalno, slika vjere u organski duh vladajuće njemačke „sudbine“ na kraju povijesti i na kraju „propasti Zapada“. (v. o tome: Jens Paulsen, „Decline of the West and Dialectic of Enlightenment – Theodor W. Adorno’s Critique of Oswald Spengler’s Relativism“, The Philosophical Journal of Conflict and Violence, god. VII, br. 1/2023., str. 1-12.) U svojem ogledu o Spengleru iz 1941. godine, Adorno doista opširno citira niz ulomaka iz Propasti Zapada s kojima je suglasan u onome što naziva „zapanjujuće točnima“. Ukazujući osobito na ona mjesta iz knjige u kojima se govori o monopolizaciji masovnih medija on ustvrđuje da je Spengler predvidio Goebbelsa. (str. 309) No, ipak, odmah se ograđuje stavom da Spengler zapravo nikada nije uspio pojmiti ekonomsku dinamiku kapitalizma koja stoji iza ovog društvenoga fenomena. Teme masovne kulture i regresije individualnosti u kapitalističkoj modernosti ponavljajući su motivi u njegovom vlastitom djelu, pa Adorno ovdje pronalazi srodnika s druge obale (reakcionarnoga modernizma bliskoga nacizmu). Dok su, pak, Adornovi ključni prilozi o „kulturnoj industriji“ i njezinim učincima na individualnu svijest, napisani nekoliko godina nakon Propasti Zapada, ne usmjeravaju izričito na tiskane medije, već uzimaju u obzir i filmove, popularnu glazbu i radio emitiranje, upadljivo je da su neka od njegovih analiza bliska Spenglerovim. Primjerice, kraj i propast samosvjesnoga individuuma u „medijskome društvu“ jedna je od takvih usporednih tema s gotovo istom argumentacijom. Vratimo se razmatranju dviju suprotstavljenih „slika mišljenja“, uvjetno kazano one koja je primjerena za Spenglera i one sukladne Adornu. Riječ je o pojmovima iz Adornova ogleda o Spengleru koji su ujedno temeljni pojmovi metafizike u njezinoj silaznoj liniji realizacije ideje svjetske povijesti: dekadenciji i utopiji. Ako Adorno kulturpesimistički vidi u dekadenciji na prvi pogled paradoksalno sjeme ili klicu jedne nove utopijske svijesti, onda to nije pomirba s duhom bezobzirnoga reakcionarnoga realizma iza kojeg stoje zagovornici autokratizma i bonapartizma u politici iz kojih je nastao i fašizam/nacizam u godinama nakon objavljivanja Spenglerove Propasti Zapada. Posve suprotno, čitava je Adornova i Horkheimerova Dijalektika prosvjetiteljstva iz 1947. godine sazdana na kritici ovog neobuzdanoga „napretka“ koji je fašizam prisvojio i s njime dospio do najzlogukijega stadija u povijesti čovječanstva posredovanog totalnim ratom i idejom istrebljenja Židova u plinskim komorama. Otuda ovaj njegov cinični obrat u mišljenju odnosa između dekadencije i utopije valja sagledati iz drukčijeg motrišta. No, pokušajmo sažeto opisati glavne Spenglerove postavke o tzv. morfologiji svjetske povijesti koje su bliske suvremenoj epistemologiji relativizma, ali ujedno pretkazuju i uvode u nekoliko novih i prihvaćenih disciplina na razmeđi sociologije i antropologije upravo posve drukčijim pristupom ideji povijesti od kanonske „velike priče“ metafizike od sv. Augustina i Kanta do Hegela i Marxa. Spenglerov opći pristup temelji se na dvije glavne pretpostavke. Prva je ideja da postoje određene vrste društava, nazvane „kulture“ (Kulturen), čiji se povijesni razvoj ističe iz općeg okvira ljudske povijesti, jer tvori specifičan dinamički obrazac. Spengler razlikuje ukupno osam (ili devet) „kultura“ u ljudskoj povijesti: faraonski Egipat, drevnu Mezopotamiju, predimperijalnu Kinu, vedsku Indiju, klasičnu antiku, „arapsku“ kulturu, predkolumbovsku Ameriku, Europu i – moguće – Rusiju, od kojih se samo dvije posljednje još uvijek smatraju opsegom, iako se povijest Europe polako približava svom kraju. Druga pretpostavka je hipoteza povijesnog biologizma, specifičnog oblika determinizma koji pretpostavlja da kolektivni entiteti slijede iste evolucijske obrasce kao i biološka tijela. Dakle, za Spenglera, svaka kultura slijedi unaprijed određeni ciklus evolucije asimiliran s različitim fazama života ili s četiri godišnja doba, živeći kroz proljeće i mladost, ljeto i odraslu dob, jesen i starost te, konačno, zimu i smrt. Nadalje, svaka kultura pinajprije izlazi iz pretkulturnoga primitivizma i ulazi u fazu od otprilike tisuću godina istinske kulturne evolucije, tijekom koje se postupno transformira u ono što on naziva “civilizacijom”, prije nego što se konačno okameni i padne u postpovijesno stanje stagnacije i sterilnosti. Iz ove perspektive, sve moguće razlike između duhovnoga, političkog i umjetničkog života nestaju, a sve ljudske kreacije postaju tek simbol ili simptom istog temeljnog i neumoljivog povijesnog dinamizma, koji vodi od mračnog doba skromnih, ali duševnih početaka kroz ranu kritičku i urbanu fazu do zenita kreativnosti i prosvjetiteljstva, samo da bi postupno propao u megalopolitsku, materijalističku, tehnološku i imperijalističku civilizaciju, čije sve manje kreativne snage mogu dovesti samo do uspostavljanja dekadentne svjetske države u kojoj arhaične i atavističke značajke ponovno postaju sve istaknutije prije nego što se ona raspadne iznutra ili izvana. No, ono najvažnije, ono što rastavlja sudbonosno Spenglera od Hegela kao vrhunca „vjere“ u smislenost povijesti uopće kao „napretka u svijesti o slobodi“ jest uvid u nesvodivu dekadenciju Zapada u svim zamislivim i zbiljskim aspektima. Dakle, Spengler, suprotno Hegelu na primjer, odbija usidriti svoju viziju povijesti u širi metafizički okvir. Kao sljedbenik filozofije vitalizma, Spengler ne pripisuje nikakav teleologijski ili etički smisao povijesti čovječanstva općenito, a posebno „visokih kultura“. Kao i za Schopenhauera, Nietzschea i Diltheyja, ljudska povijest je, u najboljem slučaju, estetski fenomen i ništa više. „Čovječanstvo nema cilj, ideju, plan, ništa više nego što rod leptira ili orhideja ima cilj. „Čovječanstvo“ je zoološki pojam ili prazna riječ. Neka ovaj prikaz nestane iz područja povijesnih problema forme i vidjet ćemo kako se pojavljuje iznenađujuće bogatstvo stvarnih oblika. Ovdje je neizmjerno obilje, dubina i dinamika živog, što je do sada bilo zasjenjeno sloganom, oskudnom shemom, osobnim „idealima“. Umjesto te tmurne slike linearne svjetske povijesti, koja se može održati samo zatvaranjem očiju pred ogromnom većinom činjenica, vidim spektakl mnoštva moćnih kultura, koje, s iskonskom snagom, cvjetaju iz utrobe majčinskoga krajolika za koji je svaka od njih strogo vezana tijekom cijelog svog postojanja, od kojih je svaka utisnula svoj vlastiti oblik u svoju temu, čovječanstvo, od kojih svako ima svoju ideju, svoje strasti, svoj život, volju, osjećaj, svoju smrt.’ – Oswald Spengler, Der Untergang des Abenlandes: Umrisse einer Morphologie des Weltgeschichte, DTW, München, 1993., str. 28-29. 3. „Sudbina“ i „sila“ o čemu govori Adorno povodom analize Spenglera su sinonimi za povijesnu artikulaciju Moći i to ne tek iz horizonta politike i društvene dinamike razvitka od tzv. pra-države (Ur-staat) do modernoga kapitalizma s različitim formama vladavine. Čitajući Propast Zapada neprestano smo i danas, znajući različita hermeneutička i fenomenologijska, kritičko-povijesna marksistička i poststrukturalistička čitanja Spenglera, u kušnji pristupa ovom tekstu na granici filozofijskoga „vidovnjaštva“ i vitalističke emfaze onog što je Nietzsche ponajbolje iskazao sintagmom volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakog, jer nije problem u napuštanju hegelovske spekulativne dijalektike povijesti koju i danas svi mjerodavni mislioci moraju imati u vidu ne kao tzv. prevladanu konceptualnu tvorevinu filozofije povijesti, već u nemogućnosti suvisle alternative slobodi kao spoznatoj nužnosti koja se ne može otkloniti jednostavim amor fati na tragovima Nietzschea. Ono što je pokušao Spengler jest to da je njegov „a-historizam“ zapravo ulazak u problem povijesti iz horizonta same već realizirane povijesti kojoj su pojmovi dekadencije i (negativne) utopije, da se zadržimo na početnoj analizi Adornova ogleda o Spengleru, samo dva vida istoga „duhovnoga lika“. Ključno je da Spengler u svojim razmatranjima „propasti Zapada“ ne zadobiva svoju misaonu arheologiju kritike Hegelova „historizma“, kako bi to rekli Deleuze i Guattari u njihovu djelu Što je filozofija? iz 1991. godine, iz historije kao moderne znanosti o povijesti, niti iz filozofije povijesti u smislu kritike njezinih eshatologijskih načela. Umjesto svega toga, on uzima jedan pojam iz povijesti umjetnosti koji ima značajke „estetske fiziologije“ kako je to najavio već Nietzsche. Spengler je zagovornik načina razmišljanja izražena u konceptu “morfologije”. Spengler preuzima ovaj pojam, izveden iz grčke riječi morphé (oblik, forma), od Goethea. Međutim, on ga transformira u univerzalni svjetonazor koji se proteže na sve fenomene stvarnosti, razlikujući samo između “sistematike” (morfologije prirode) i “fizionomije” (morfologije povijesti). Temeljno za razumijevanje koncepta fizionomije je Spenglerov pogled na vanjsku stvarnost kao “simbol” u kojem se manifestira specifična “kulturna duša”. Vidljiva povijest je stoga “izraz, znak, manifestirana duša-biće”. Povijesna morfologija ima zadatak istrgnuti iz vanjske slike svjetske povijesti, koja se neupućenom oku čini kao “splet naizgled slobodne slučajnosti”, “arhetipske oblike” koji leže u osnovi svakog postajanja. Spenglerova temeljna ideja je dakle da je svaka pojedinačna kreacija u ljudskoj povijesti i kulturi izraz stilskih zakona. Bilo da se radi o pojedinačnoj akciji, naizgled spontanom stvaranju umjetničkog djela, cijelim epohama ili kulturnim sferama – sve pojave u svjetskoj povijesti temelje se na formalnom ili stilskom načelu koje dopušta pojedinačne izraze samo unutar određenog okvira i tako nameće svoj “stil” svim kreacijama te kulturne sfere, čak i ako unutar tog okvira postoji određeni prostor za manevar. Na primjer, izraz je organske procesne strukture zajedničke svim kulturnim sferama da će se revolucija dogoditi tijekom prijelaza iz kulture u civilizaciju. Međutim, to što se ta revolucija materijalizira u zapadnoj kulturnoj sferi u obliku Francuske revolucije je “slučajno”, tj. nije nužno potrebno. Sukladno tome, mladi narodi koji zamjenjuju stare, na primjer tijekom razdoblja seobe naroda, mogu koristiti naslijeđene oblike – iako pritom ne izražavaju vlastitu bit, zbog čega Spengler ovdje govori o pseudomorfozama. Dosljednim pokušajem da formalne principe uglavnom održi slobodnima od konkretnog sadržajnoga određenja, Spengler uspijeva, s jedne strane, djelomično relativizirati strogi determinizam svojstven njegovoj teoriji kulturnih sfera i odati pravdu raznolikosti povijesnih fenomena. S druge strane, ovaj pristup je neophodan za Spenglerovu političku viziju: da Njemački Reich, analogno Rimskome Carstvu u završnoj fazi antike, treba postati dominantna snaga zapadne civilizacije. Takva je vizija moguća samo zato što, unutar stilskog principa kulturnih sfera, postoji prostor za manevriranje u pogledu sadržaja u kojem se ostvaruje ideja sudbine. Dok zapadno čovječanstvo, u završnoj fazi svoje kulturne sfere, možda više neće moći stvoriti veliko umjetničko djelo poput Fausta, još uvijek može birati između mornarice, tehnologije ili politike, kako navodi poznati odlomak iz Propasti Zapada. (v. Hans- Jürgen Bienefeld, “Physiognomischer Skeptizismus Oswald Spenglers “Morphologie der Weltgeschichte” im Kontext zeitgenössischer Kunsttheorien“, http://www.humboldtgesellschaft.de/inhalt.php?name=spengler ) 4. Adorno je napisao svoj ogled „Spengler danas“ 1941. godine, kad je 2. svjetski rat već prelazio u formo totalnoga rata protiv samih temelja ne samo Zapada, već svijeta uopće i onoga što se nazivalo uzvišenim pojmom „civilizacije“. Čitajući završne dijelove ovog važnoga teksta njegove „negativne utopije“ koja znamen dekadencije ne pripisuje vulgarno tzv. građanskoj ili buržoaskoj kulturi izopačenoga klasnoga društva kako je to činio Georg Lukács u djelu o Nietzscheu naslovljenim Razaranje uma, ne možemo ostati ravnodušni na njegove kulturpesimističke tonove, što podsjećaju na Brochove uvide o dekadenciji duha moderne nakon tragičnoga iskustva Holokausta i zatiranja temelja zapadnjačke civilizacije s idejom slobode i ljudskih prava. „Bit kulture nosi žig Smrti – poricanje toga bilo bi slabo i sentimentalno, s obzirom na Spenglerovu teoriju koja je otkrila jednako mnogo tajni kulture kao što je Hitler otkrio tajne propagande. Nema šanse izbjeći čarobni krug Spenglerove morfologije ocrnjivanjem barbarstva i oslanjanjem na zdravlje kulture. Svaki takav izravan optimizam zabranjen je sadašnjom situacijom. Umjesto toga, trebali bismo postati svjesni elementa barbarstva svojstvenog samoj kulturi. Samo ona razmatranja koja dovode u pitanje ideju kulture jednako kao što dovode u pitanje stvarnost barbarstva imaju šanse preživjeti Spenglerovu presudu. Biljnoj kulturi slična duša, vitalno “biće u formi”, nesvjesni svijet simbola, čija ga ekspresivna moć opija – svi ti znakovi trijumfalnog života glasnici su propasti gdje god se zapravo očituju. Jer svi oni svjedoče o prisili i žrtvi koju kultura nameće čovjeku. Vjerovati im i poricati nadolazeću propast znači samo biti još dublje zapleten u njihovu smrtonosnu džunglu.“ (str. 324-325) Ako je tzv. kultura pojam koji je znak propasti samoga vitalizma jer je posrijedi latinski prijevod grčke paidaiea u smislu puke razlike između ljudskoga osmišljavanja svijeta i prirode, a ne viši duhovni bitak koji nadilazi granice „civilizacije“, onda je posve bjelodano da je barbarstvo ne tek kao u Waltera Benjamina „dokument kulture“, što je ono isto samo u negativnome obličju. Umjesto toga, valja misliti onkraj granica istoga i razlike, onkraj dekadencije i negativne utopije povijesti, a to znači misliti povijesnost izvan svođenja i na morfologiju i na mesijanski događaj nadolazećega „društva“ koji je za Adorna temeljni pojam svake pozitivne i negativne dijalektike.

January 31, 2026
Suverenost, sekularizacija i apokalipsa

Suverenost, sekularizacija i apokalipsa

1. Koliko li smo puta u suvremenoj političkoj teoriji, ponajviše zaslugom Giorgija Agambena, bili izloženi argumentacijskome postupku koji valja nazvati logikom nadomještanja ili realizacijom metafizike u ideji „imanentne transcendencije“. Temeljni mislilac ovog obrata u biti suvremene politike jest njemački ustavni pravnik i politolog Carl Schmitt. U svojoj Političkoj teologiji I on neporecivo iskazuje aksiom: svi temeljni pojmovi moderne politike su sekularizirani pojmovi teologije. Dakle, unatoč „ateizmu“ Francuske revolucije koja je s prijestolja radikalnim nasiljem skinula dvije glave ꟷ kralja i Boga ꟷ da bi ideja Republike mogla u potpunosti postati vjerodostojan „nadomjestak“ za zastarjele postulate Monarhije, mi i nadalje imamo posla s reliktima božanskoga u svjetovnosti. Političko djelovanje nije se stoga oslobodilo ovog „političkoga monoteizma“, kako bi to u drugome kontekstu kazao Emmanuel Lévinas. Ako je 21. stoljeće dokaz proloma tzv. antiprosvjetiteljstva s povratkom religije ne samo u okrilje tzv. postsekularnoga društva (pojam potječe od Jürgena Habermasa) kad je riječ o krizi liberalnih demokracija u svijetu, onda taj suvišak uskrsle političke religioznosti nije ujedno i dokaz da je ideja sekularizacije samo druga vrsta militantne religioznosti drugim sredstvima. Riječ je o premještanju/razmještanju totalne moći koja više nije samo duhovno-političkoga karaktera. Moderna je sekularizacija rezultat nastojanja da se kapitalizam kao novi društveni dispozitiv moći uspostavi i kao ekonomsko-politička logika djelovanja polazeći od novovjekovnoga shvaćanja pojma suverenosti. No, što je uopće to ꟷ suverenost? 2. U modernim državama, Carl Schmitt je definirao suverenost kao moć odlučivanja o izvanrednome stanju (Ausnahmezustand), suspendirajući normalni zakon kako bi se stvorio red, smatrajući iznimku jezgrom suverene vlasti. Giorgio Agamben, kritizirajući Schmitta, tvrdio je da iznimka nije samo privremena suspenzija, već otkriva temeljno oslanjanje suverenosti na suspenziju zakona, “fikciju” koja prikriva moć suverena nad “golim životom”, što dovodi do trajnih izvanrednih stanja u modernoj politici, a ne samo pauzu u pravu. Dok je Schmitt iznimku vidio kao alat za vraćanje suverena, Agamben je smatra razotkrivanjem trajne “neoperabilnosti zakona” i fuzije zakona i nasilja, izazivajući tradicionalnu političku misao. Za Schmitta, kako je poznato, “suveren je onaj koji odlučuje o iznimci kao izvanrednome stanju” ꟷ tj. krajnji autoritet za suspenziju ustava kada je ugrožena egzistencija. Svrha je iznimke održavanje reda i kontinuiteta države djelovanjem izvan ili iznad pravnoga poretka, čak i spajanjem zakona i ne-zakona. No, problem s ovim shvaćanjem je suspenzija demokratskoga poretka u ime obnavljanja reda i ujedinjene suverene vlasti, često putem diktatorskih ili izvanrednih mjera. Agambenova kritika Schmitta polazi, pak, od toga da se iznimku valja razumjeti kao normu. Otuda izvanredno stanje nije anomalija, već skriveno pravilo moderne suverenosti, svojevrsno trajno pravno-političko stanje. (v. o tome Žarko Paić, https://zarkopaic.net/blog-post/bijela-eshatologija/ i https://zarkopaic.net/blog-post/romantika-i-sekularizacija/) Suverenost pritom djeluje izoliranjem i upravljanjem “golim životom” (životom lišenim političke kvalitete) putem iznimke, zamagljujući stanje unutar/izvan zakona. Zakon uvijek preživljava suspenziju kao “sila zakona”, fikcija koja skriva izvorno nasilje i nelegitimnost koja utemeljuje autoritet. Agamben otuda smatra da Schmitt ne može izbjeći zamku “unutra/izvan”, ne uspijevajući prepoznati iznimku kao temeljno ontologijsko stanje, a ne privremeno rješenje. Za Schmitta je iznimka nužan, odlučan čin za spašavanje pravnoga poretka, dok je za Agambena iznimka operativni sustav moderne države, koji otkriva da su zakon i nasilje inherentno isprepleteni, dovodeći u pitanje samu ideju autonomije zakona i stvarajući beskrajnu izvanrednu situaciju. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/suverenost-kao-nomos-politike-rousseau-i-schmitt/ i https://www.semanticscholar.org/paper/%C5%A0to-je-to-postimperijalna-suverenost-Uz-Nomos-%E2%80%93-i-Pai%C4%87/246aee14289a48146edda636034c1fc46f39f192 ) U jednom drugome obratu, to i sam nazivam „permanentnim izvanrednim stanjem“ na globalnoj razini, o čemu svjedoči upravo ovaj morbidni aktualitet s Trumpovim policijsko-vojnim akcijama najave aneksije tuđega teritorija (slučaj Grenland), svrgavanja suverena nacije-države kao diktatora (slučaj Venezuela) i unutarnjem rušenju pravnoga poretka zasnovanog na Ustavu SAD-a (slučaj Minnesota). 3. No, ako je neupitno da se suverenost pojavljuje kao temeljni problem ne samo filozofije politike i političke teorije, već i ustavnoga prava i svih odatle izvedenih pojmova moderne vladavine i upravljanja u okrilju države, jasno je da se čitav problem razdvajanja moći vladanja i moći upravljanja u svijetu pojavljuje i kao još uvijek neraščišćeni odnos između sekularizacije i suverenosti. Što se pritom označava kao sekularizacija? U prethodnim stoljećima religija je gubila svoju istaknutu ulogu u društvu, ali njezin odnos prema modernoj demokratskoj državi i dalje je među najtemeljnijim pitanjima političke filozofije. Sekularizam se obično opisuje oznakom “odvojenosti Crkve i države”, ali ideja o odvojenosti države od religije mnogo je složeniji fenomen nego što ovaj termin sugerira. Sekularna država mora “upravljati” odnosom između religije i državnih institucija na način koji religiju čini podložnom specifičnim invaliditetom i izdvaja je za poseban tretman. Moderni sekularizam ima nekoliko različitih lica: politički sekularizam, ekonomski sekularizam, obrazovni sekularizam, etički sekularizam, znanstveni sekularizam i religijska kritika su sve različiti načini sekularizma. Politički sekularizam je ključni način među njima, jer je preduvjet za težnju za drugim načinima. On ima tri bitna elementa: politiku, religiju i njihovu odvojenost. Slijedom toga, različite koncepcije sekularizma pružit će različite i suparničke verzije temeljnog koncepta, političkog sekularizma, ovisno o tome kako definiraju politiku, religiju i odvojenost. Sekularizam se može odnositi na različite razine države: na njezine ciljeve (teokracija je u tom pogledu potpuna suprotnost sekularnoj državi); njezine institucije (povezanost/nepovezanost državnih institucija s institucijama Crkve); njezine zakone/javne politike (državna regulacija religije i vjerskih aktivnosti); njezin izvor legitimnosti (koji je konačni izvor legitimnosti države); opravdanje njezinih javnih politika/zakona (kakvo se opravdanje daje državnim zakonima/javnim politikama); razinu moći i jurisdikcije (je li država jedini suveren na svom teritoriju ili suverenitet dijeli s Crkvom); i njezinu simboličku dimenziju (podržava li država simbolički bilo koje vjerske skupine). Funkcija političkoga sekularizma je spriječiti najmanje četiri različite vrste problema: Mora zaštititi vjersku slobodu vjernika na svom teritoriju, a religija mora biti zaštićena od politike, ali i država mora biti zaštićena od religije. Osim toga, postoji mogući problem na simboličkoj razini, sa službenim odobravanjem religije od strane države. Politički sekularizam također mora zadovoljiti važne normativne principe. Najvažniji od njih su sloboda savjesti i načelo neutralnosti države. Kako bi zadovoljila ta načela/normativne zahtjeve, sekularna država mora upravljati religijom na način da održava principijelnu distancu na prethodno spomenutim razinama, ali također mora štititi i prilagođavati se religiji kako ne bi trpjela nepravedne nepovoljne uvjete. Krajnji rezultat je da će sekularna država biti nekompatibilna ni s potpunim vjerskim establišmentom ni s radikalnim odvajanjem Crkve od države ꟷ poretci koji zadovoljavaju politički sekularizam odvijat će se negdje između ta dva pola. (v. https://oxfordre.com/politics/display/10.1093/acrefore/9780190228637.001.0001/acrefore-9780190228637-e-1388) Charles Taylor, jedan od ključnih suvremenih autora o filozofskim aspektima ovog pojma sekularizaciju ne smatra jednostavnim religijskim padom, već složenom promjenom u “društvenome imaginariju”, koja uključuje povlačenje religije iz javnoga života (Sekularnost 1), pad osobne vjere (Sekularnost 2) i uspon “imanentnoga okvira” gdje vjerovanje i nevjerovanje koegzistiraju kao opcije (Sekularnost 3), dovodeći u pitanje pojednostavljene teorije “oduzimanja” naglašavajući kako je fokus modernosti na individualnoj autentičnosti i raznolikim moralnim okvirima preoblikovao duhovne mogućnosti. On tvrdi da je naglasak reformacije na osobnoj odanosti ironično utro put discipliniranome društvu, što je dovelo do različitih duhovnih puteva, uključujući ateizam, unutar zajedničke sekularne modernosti. (v. Charles Taylor, A Secular Age, Harvard University Press, 2007.) 4. Srednjovjekovno kršćanstvo u Europi nastalo je na ruševinama Rimskoga carstva koje je prevodeći grčke političke pojmove u svoju praksu ostavila u nasljeđe modernosti i suvremenosti dvije temeljne ideje i zbiljsku povijest dvojstva: Republiku i imperijalnost. No, je li to istodobno značilo i da se iz njezinih ishodišta briše i ono što pripada unutarnjem poretku vladavine onog što je metafizički temelj svjetovnosti svijeta i njegove političke artikulacije u društvu i državi, a to nije drugo negoli božanska supstancija ili sakralni potporanj životu u zajednici koja od sv. Augustina biva razdijeljena na Božju i ljudsku državu? U jednom zanimljivome tekstu Michaela Foessela naslovljenim „Nakon kraja svijeta: kritika apokaliptičnog uma“ (v. Europski glasnik, br. 30/2025. S francuskoga prevela Ita Kovač), autor pokazuje da je pitanje konfliktnoga odnosa između ova „dva svijeta“ i dva načina mišljenja između religije i politike postalo nezaobilazno za razvitak moderne filozofije politike počevši s Thomasom Hobbesom. „Jedan od razloga zbog kojih se Hobbesa smatra utemeljiteljem moderne političke filozofije velika je pažnja koju on poklanja pitanju kome treba pripasti pravo tumačenja svetih tekstova i Božje riječi. Pristupajući tom problemu s pravne strane, on suspendira politički domet proročanstava vezanih za kraj svijeta. Kad tumačenje Svetog pisma »ne bi ovisilo o građanskim vlastima, moralo bi ovisiti o prosudbi pojedinih građana ili neke izvanjske vlasti«. U pogledu interpretativnog autoriteta, dakle, alternativa je između države s jedne strane i svijesti vjernika ili pape s druge. Tumačenje svetih tekstova postaje atribut političke suverenosti od trenutka kad priznamo, kao što čini Hobbes,da je taj suverenitet nedjeljiv.“ (str. 453) No, pitanje „suverenosti“ je od samoga početka već pitanje koje pretpostavlja ono što Taylor naziva „dobom sekularizacije“ iako se pojam doba ne može osamostaliti na pojam profanacije i bivanja svjetovnim za razliku od svetoga. Umjesto toga, bit je pojma „doba“ u tome što je posrijedi povijesno-epohalno razumijevanje smisla povijesti u svoja dva načina pojavljivanja: (1) eshatologijsko i teleologijsko i (2) revolucionarno i političko koje polazi od ideje „imanentne transcendencije“ i označava realizaciju novovjekovne racionalizacije i tehnologiziranja života polazeći od nabačaja znanstvene slike svijeta kao uvjeta mogućnosti napretka i razvitka kapitalizma kao univerzalnoga poretka vladavine u svijetu. Otuda ne može biti govora o „dobu sekularizacije“ u smislu negacije i prevladavanja religije koja je od srednjega vijeka uspostavila svezu teologije i politike kroz ono što je Agamben u svojim povijesno-pravno-filozofijskim istraživanjima na tragu ponajprije Foucaulta nazvao teologijsko-političkom paradigmom. Lako je reći da u suvremenom svijetu postimperijalne suverenosti sekularizacija „danas“ nije više vladajuće shvaćanje nakon pada komunizma 1989. godine i da se nalazimo na prekretnici između povratka religije i povratka snažnoj nacionalnoj državi umjesto globaliziranoga poretka vladavine kapitalizma. No, stvari stoje ipak malo drukčije. Nije se ni Bog vratio u povijest, a ni uspon tzv. suverenizma u politici uopće ne potkopava novi oblik djelovanja transnacionalnih korporacija koje nadilaze granice religijsko-političke „mantre“ vladavine čovjeka na tzv. nacionalnome teritoriju nad sobom i drugim ljudima bezuvjetno i neograničeno. Sve je to naprosto iluzija, jer sve smjera baš onako kako su to Schmitt u svojem djelu Nomos zemlje kao i Alexandre Kojève u političkim tekstovima 1950ih godina o kolonijalizmu i upravljaštvu Europe u svijetu odredili. Naime, kao kraj konceptualne i zbiljske moći tradicionalne politike i nacije-države kao i suverenosti u modernome značenju. U spomenutome tekstu o kritici apokaliptičnoga uma i pozivanju na Hobbesa autor krajnje začudno primjećuje, ali ipak točno, kroz pitanje tko ima pravo na tumačenje Boga u Svetome pismu u državi i društvu koje određuje sila zvana Levijatan, da problem nastaje ne iz nadležnosti tumačenja u smislu autoriteta (Crkva ili narod), već u tome što Biblija s Novim zavjetom završava apokaliptički, naime, Posljednjim sudom, odnosno „krajem svijeta“ onkraj svake ove ili one ljudske fikcije sa suverenošću. Moje stajalište je sljedeće. I baš zbog toga navedemnog sve se odjednom preobražava iz logike svrsishodnosti kao eshatologije i teleologije u „iznimku“ koje priziva posve drukčiji način uspostavljanja izvanrednoga stanja (Ausnahmezustand) od onoga političkoga. Nije to povratak instancije Boga ili teologije u svjetsku povijest, jer „kraj svijeta“ ne znači vladavinu ni kraljeva ni svećenika u „tom strašnome času“ kad iznimka kao događaj prijeti da zbriše sa zemlje i čovjeka i sva druga bića. 5. Ne, apokalipsa je prava istina smisla suverenosti i sekularizacije, jer to nije teologijska istina o smislu povijesti njezinim krajem kao „krajem svijeta“. Umjesto toga, valja govoriti o nečemu što uopće nije više ništa ni ljudsko ni neljudsko, jer povijest na svojem kraju nadilazi granice i teologije i (filozofije) politike kad se umjesto ljudskoga-suviše-ljudskoga pojavi na horizontu ono što proizlazi iz autopoietičkoga načina vladanja tehnosfere i to ne u svojem tzv. aktualnome stanju o kojem suvremeni intelektualci kao proizvoditelji pseudo-istina nemaju pojma i ponašaju se bezglavo i „reakcionarno“ kao nostalgični „feudalni socijalisti“ kako je Marx ironizirao svoje konzervativne „pristaše“, već u onome koje „vrtoglavom brzinom“ tek slijedi čim u optjecaj uđu kvantna računala. Što to drugo znači negoli da je u naslovu ovog zanimljivoga teksta Michaela Foessela nešto problematično unatoč izvrsnih tumačenja problema „kraja svijeta“ (dies irae). Naime, podnaslov njegova teksta glasi „Kritika apokaliptičnoga uma“, a to je zapravo posve nepotrebno, jer je sva povijesno-epohalna događajnost svjetske povijesti ne samo Zapada uvijek i jedino apokaliptička realizacija metafizike u njezinoj suverenosti i sekularizaciji, što i sam autor, da paradoks bude potpun, dobro uviđa. Evo, poslušajte. „Kraj svijeta preveliko je opterećenje za državnu stabilnost, jer podrazumijeva nade i strahove koje nijedna svjetovna vlast ne može ispuniti ili obuzdati. Zato engleski filozof pribjegava neutralizaciji ideje vječnosti, jednako kao što je neutralizirao koncepte »otkrivenja i »čuda «. Otkrivenje je završeno, čuda više ne treba očekivati niti od njih strahovati, a što se tiče vječnosti obećane spasenjem, ona će doći tek na dan Posljednjeg suda, dakle u nekoj budućnosti koju nitko ne može i nema pravo predviđati. Moderna politika postaje mogućom tek kad se distanciramo od patosa kraja svijeta. Hobbes je odveć materijalist da bi mislio kako se Kristovo kraljevstvo nalazi onkraj svijeta, na nekom posve apstraktnom nebu.“ (str. 454) Što znači da je H obbes zapravo pravo ishodište razvitka filozofije politike u „doba sekularizacije“ i suverenosti kao temeljnog pojma politike nakon antičko-skolastičkoga ustrajavanja na „transcendentalnoj iluziji“ o dobroj vladavini i ozbiljenju temeljnih metafizičkih pojmova kao što su sloboda, jednakost, pravednost i solidarnost među pripadnicima zajednice? To da je sama filozofija politike s Hobbesom postala nevjerodostojnom i to zato što je ideju polisa-republike „progutao“ realno-postojeći Levijatan koji nikad ne može ostati na razini teritorijalne ograničenosti nacije-države. Naprotiv, njegovo je „krv i tlo“ u post-imperijalnome „velikome prostoru“ (Gro§raum) kako je to najlucidnije moguće i najpreciznije zbiljski ustvrdio „suvremeni Hobbes“, najznačajniji mislilac političkoga i politike našeg „doba post-sekulariazcije“ ꟷ Carl Schmitt. Za razliku od Hobbesa upravo je Schmitt bio onaj koji je vjerovao u „kraj svijeta“ i dolasku Antkrista nemoćno nastojao suprotstaviti onaj svoj „teologijsko-politički“ Katehon. Uzalud! Uzalud! Što još preostaje? Ni dolazak spasitelja na „kraju povijesti“ ni vladavina „novoga apsoluta“ u liku tehnosfere, a ni „povratak iskonu“ u bilo kojem liku njegove iluzije. Preostaje vrijeme mišljenja kao spasonosnoga događaja koji sve redukcije čovjeka na neku već viđenu ideju ili shvaćanje u povijesti mora neodgodivo prevladati jer čovjek unatoč svega ima jedno dublje dostojanstvo od svođenja na život sam u biološkome smislu. Suverenost je čovjeka u njegovoj želji za slobodom vladanja nad sobom bez nasilja nad Drugim i bez svake ove ili one „utjehe“ ili propale eshatologije s kojima se više ne može baš ništa.

January 30, 2026
Prevladavanje zapada?

Prevladavanje zapada?

1. Ideologija je starija od svijeta modernosti. Ona je poput religije i metafizike «urođena« čovjeku kao pripadniku socijetalne zajednice. Kao što socijalni oblici paranoične svijesti ponekad mogu imati zaštitnu funkciju, jer na moguću stvarnu prijetnju društvo odgovara obrambenim mehaniznom straha iz kojeg slijedi povratak ljudskoj solidarnosti, tako su i predrasude ne tek lažna svijest, nego način oblikovanja društvene samosvijesti u odnosu spram Drugoga. Ideologija doduše jest izum modernoga načina političke i svjetonazorske borbe protivničkih stranaka, ali nadilazi područje političkog. Cijela povijest XX. stoljeća jest pokušaj ideologijskog podjarmljivanja kulture od socijalističkih utopija, totalitarnih fašističkih pokreta do neoliberalne ideologije globalizacije sa svojim strahotnim dvojnikom u obliku povratka vjerskog fundamentalizma. Posljednja knjiga eseja njemačkoga kritičara ideologije Panajotisa Kondylisa ide korak dalje od uobičajenog neomarksističkog pristupa ideologiji. (Panajotis Kondylis, Das politische im 20. Jahrhundert: Von den Utopien zur Globalisierung, Manutius Verlag, Heidelberg, 2001.) Više nije u pitanju kriva svijest lažnog društvenog bitka, čime je od Marxa bila zajamčena pozicija kritike svega opstojećega iz utopijski zamišljene budućnosti, nego prožimanje kulture i ideologije kao gotovo istog vrijednosnog sklopa iz kojeg se onda svako ljudsko djelovanje prosuđuje moralnim svrhama opstanka. Ideologija doživljava svoj vrhunac tek onda kad se povijest promatra iz obzorja apokalipse. Nema doista ni jednog ozbiljnog ideologijskog sustava moći koji svoj «program« želi ozbiljiti u budućnosti kao carstvu čistoće i vječne pravednosti, nakon što u strahotnoj borbi sa silama zla ne pobijedi i svijet pretvori u rajsku idilu. Ideologija je uvijek samo sredstvo za druge ciljeve. Stoga je ona tek naizgled poput religije nadomjestni put snalaženja čovjeka u svijetu bez čvrsta pribježišta. Nakon kritičke studije Edwarda Saida Orijentalizam krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća, u kojoj je pokazao kako se Zapad svim oblicima znanja i moći služio u stvaranju ideologijske slike o tzv. Istoku tijekom povijesti kolonizacije da bi ga pripitomio i učinio vlastitom slikom u zrcalu za podjarmljivanje drugim sredstvima (znanošću, tehnologijom, kulturom), nastalo je u okviru postkolonijalnih studija i kulturalne teorije plodno tlo za drukčiju kritiku ideologije od one koja se kanonizirala u radovima kritičke teorije (Adorna, Horkheimera, Habermasa). To je značilo iz temelja pretresti strukturu govora i mišljenja tzv. europocentrizma. Na predlošku Saidove teorije Maria Todorova napisala je ključnu knjigu o problemu Balkana kao ideologijskog stanja političkog Zapada, a ne vječne zemljopisno-kulturne zone sumraka. Vrijednost takvih pothvata višestruka je. Nije posrijedi tek neko apstraktno, teoretsko prodiranje u kolektivno nesvjesno povijesti kao «krika i bijesa«. Kritike orijentalizma i Balkana kao «imaginarnoga zemljovida« svih zapadnih ideologijskih tlapnji imale su jasnu političku funkciju oslobađanja od mitova, od predrasuda i užasne političke nekorektnosti. A nju razaznajemo na svakom koraku. U slučaju primitivnog britanskoga princa Philipa u posjetu Aboriđinima ili pak u Handkeovu obožavanju Miloševića u ulozi plemenitog barbarogenija koji u svojoj «obrani i posljednjim danima« kritikom Zapada pokušava oprati grijeh vlastite genocidne politike. Činjenica je da se od Saida i njegove kritike ideologijskih sablasti Zapada promijenio diskurs kritičke teorije u društvenim i humanističkim znanostima spram tradicionalnih društava tzv. Trećega svijeta. Isto je tako neupitno da je njegovom kritikom europocentrizma i amerikanizma kao nastavka hegemonije Zapada u doba kraja hladnoga rata stvoreno plodno tlo za drugu vrstu ideologijske manipulacije – odsutnosti bilo kakve samokritike Istoka u interkulturalnome sporu/dijalogu čak i nakon prekretnoga čina kao što je teroristički napad na SAD 11. rujna 2001. godine. Oslobađanje od kolonizatora ne znači nužno i pozitivno stanje oslobađanja od vlastitih ideologijskih sablasti. Kao što su zaslijepljeni ultraljevičarski fanatici u Francuskoj 68.’ u Maou i Castru vidjeli ikone «utopijske revolucije« a ne totalitarne dikatore i tirane, što vrijedi i za studente i za njihove idejne vođe poput Sartrea, Althussera, Foucaulta, Derridau, Baudrillarda & comp., tako je i ideja samoprevladavanja Zapada kao kolijevke razuma i mahnitosti duboko ukorijenjena u ideologijskoj slici Istoka kao geografsko-duhovnog prostora čistoće, moralnosti i prirodnosti. Ali to više nije tek fikcija Zapada, koji put prevladavanja vlastite krize i dekadencije nastoji doživjeti u mističnoj Indiji ili ezoteričnome Tibetu, nego opasna fikcija samoga Istoka u mržnji spram Zapada. Preuzimajući u ruke gotovi koncept Saidove kritike orijentalizma autori Avishai Margalit i Ian Buruma objavili su kontroverzan esej naslovljen Occidentalism. (Avishai Margalit/Ian Buruma, «Okcidentalizam», Europski glasnik, 8/2003.) Za njih je pojam okcidentalizma jednostavno skup slika i ideja o Zapadu u glavama njegovih mrzitelja. Esej polazi od postavke da je sadašnja mržnja Istoka spram Zapada, pri čemu se misli poglavito na zemlje tzv. Trećega svijeta uz ljevičarske i desničarske kritike Amerike u Europi, rezultat povijesne težnje borbe protiv univerzalizma prosvjetiteljskog projekta novoga vijeka. To više nije tek antimodernistički bijes «poniženih i uvrijeđenih« na materijalističku kulturu kapitalizma, kako se očituje u opravdanju terorističkog fanatizma islamista. Mržnja spram Zapada kao projekt stvaranja «alternativne« svjetske povijesti onkraj kapitalističke modernizacije pojavila se kao program prevladavanja Zapada još 1942. godine, nedugo nakon japanskog napada na Pearl Harbour, kad je skupina japanskih filozofa u Kyotu raspravljala o ulozi Japana u svijetu. Ultranacionalistički projekt povratka izvorima autentične kulture značio je istodobno «prevladavanje moderne civilizacije«. Problem je što izraz koji potječe iz hegelovske dijalektike ovdje ne znači nipošto pad u neko antimoderno barbarstvo. Čak ni islamski fundamentalizam, usuprot zdravorazumskim predrasudama, ne označava put u srednjovjekovne špilje barbarstva, unatoč teokratskim mahnitostima talibanskoga režima. Sve alternative modernome Zapadu u XX. stoljeću povezuje drukčije razumijevanje pojma modernosti. Ono za zagovornike duhovnih obnova i povratka korijenima nije upitno kad je riječ o tehnologiji, znanstvenom napretku i općem ekonomskom blagostanju države-nacije. Ali jest kad je riječ o pojmu individualizma, potrošačke kulture, seksualnome oslobađanju, jednakosti žena, religijskoj sekularizaciji. Prevladavanje Zapada u Japanu je još i prije susreta u Kyotu 1942. godine bilo iskazano kao pročiščavanje velikog «azijskoga uma« od natruha dekadentnog zapadnjačkog racionalizma. Okcidentalizam stoga bitno spaja naizgled nespojivo: mistični zen i shinto-nacionalizam i militarizam samurajskih fanatika poput velikog japanskog pisca Yukija Mishime, U razgovoru s Furubayashi Takashijem objavljenim pod naslovom Mishimine posljednje riječi, pisac koji je okončao život ritualnim samoubojstvom poznatim pod nazivom seppuku kao tradicionalni obred samurajskih štovatelja odanosti caru i kodeksu ratnika, iznosi svoju opsesivnu mržnju spram neduhovnosti Zapada. (Europski glasnik, 6/2001.) 2. Od Mishime do Bin Ladena priča je uvijek banalna, vulgarna i prokleto ista. Bez obzira je li posrijedi Japan, Kina, Indija ili arapske države s vodećom ulogom islamske religije u društvu, Istok se samoreflektira u vlastitom zrcalu kao mjesto velikog sklada, prirodnosti, izvorišta morala, čistoće i duhovnosti. Zapad je «Veliki Drugi« kao u Lacanovim psihoanalitičkim vježbama transgresije mržnje: ono nešto gnusno, odvratno, zazorno. Kao što novac simbolički predstavlja nečistoću kao i seksualnost, a to ne govori samo kršćanstvo nego i islam, hinduizam, budizam, sve velike monoteističke religije, tako je bjelodano da predodžba Zapada sve do danas ostaje nepromijenjena. Materijalizam, liberalizam, kapitalizam, humanizam, racionalizam, socijalizam, dekadencija, sve su to, kako pokazuju Margalit i Buruma plodovi kulture «barbarstva« i kolonizatora. Suprotstaviti se znači nastojati na onome što je bit Mishimine filozofije, no isto tako i njemačke konzervativne revolucije pa i nacizma – snazi volje, duha i duše. U tekstu Temeljna načela nacionalne politike (Kokutai no Hongi) iz 1937. godine Minstarstva obrazovanja carskog Japana govori se o neprekinutom božanskome podrijetlu nacije kao izvoru svekolika života i djelovanja. Nacionalni (kulturni) identitet jest velika ideologijska fraza protivnika Zapada uopće. Čak ni spektakularna Mishimina smrt pisca, ratnika i fanatika okrenuta slici tradicionalnog mističnoga Japana ne odgovara na pitanje o iščeznuća mitova i junaka u moderno doba. Ako je Mishima kao utjelovljeni lik te fantomske mržnje spram Zapada bio privržen Nietzscheu i Dostojevskom, misliocima-umjetnicima europskog nihilizma, kako je mogao olako prijeći preko istine da je upravo Nietzsche bio najžešći kritičar ideologije suprotstavljanja Zapada Istoku na temelju takvih vulgarnih stereotipa? Oni se nalaze i u mnogim novijim sociologijskim djelima o kulturi i «duhu naroda« Japana kako američkih tako i samih japanskih autora. I uvijek se tzv. racionalnome Zapadnjaku podmeće fraza o suprotnosti tzv. intuitivnog duha imaginarnoga Drugoga. Ideologijska opsjena je ista kao i govor o tzv. iskonskome intuitivnome duhu ženske inteligencije. Zato je umjesno u priči o okcidentalizmu učiniti razliku i reći da je protuamerikanizam sastavni dio sklopa organizirane mržnje spram Zapada, ali ga ne iscrpljuje. Četiri su slike Zapada u takvoj projekciji: Grad kao mjesto materijalizma i opscenosti, buržuj kao figura nejunačke egzistencije, razum kao temeljni zakon kalkulantske kulture i feminizam kao znak opadanja snage i moći. Ni Zapad ni Istok nisu nužno geografski teritoriji, nego imaginarne, štoviše ideologijske fikcije. To autori ne izvode radikalno i zato se cijeli esej doima kao puka apologija Zapada, namjesto da se vidi zašto ideja prevladavanja Zapada ne samo da nije vjerodostojna, nego je štoviše put u razaranje i samih tradicionalnih društava Azije, Bliskoga Istoka, Indije, Kine, Indonezije. U očima okcidentalista Zapad, što danas izričito znači Amerika kaoposljednje svjetsko-povijesno carstvo ideje univerzalizma i hegemonije neoliberalizma kao ideologije kapitalističke globalizacije, predstavlja mjesto duhovne degeneracije, licemjerja i izopačenosti. Kao u Spenglerovoj Propasti Zapada nižu se dokazi o dekadentnosti jedne tehnologijski nadmoćne ali duhovno «barbarske« civilizacije, poput pornografije, zaluđenosti robnim svijetom i posljednjim činom poraza mišljenja – krizom duhovnosti koja se ogleda u New Age pokretima s rastućim uvozom tzv. istočnjačke filozofije. Naizgled, Zapad je definitivno već prevladan time što su njegova istinska filozofija i religioznost izgubile moć vjerostojnosti za one Druge kao i za sve druge. Otuda taj silni fast-food tantrizama, zen-buddhizma, Dalaj Laminih životnih mudrosti. Riječju, prodora prerađene izvorne istočnjačke duhovnosti zapotrebe zdvojnoga Zapadnjaka koji više ne vjeruje ni da ne vjeruje ni u što. Ali okcidentalizam je i nešto bitno drugo. Vjera u povratak iskonu, što znači nekom mističnom ruralnome mjestu odakle će planuti iskra svjetske revolucije (Maov «dugi marš« ili Che Guevarina i Castrova gerila), duhovni preporod svijeta. Ideologijsku strukturu svih tih «duhovnih obnova« s njihovim apokaliptičkim bijesom iscrpno su prije Burume i Margalita analizirali njemački filozofijski publicisti Richard Herzinger i Hannes Stein. (Richard Herzinger/Hannes Stein, Endzeit-Propheten oder Die Offensive der Antiwestler: Fundamentalismus, Antiamerikanismus und Neue Rechte, Rowohlt, Hamburg, 1995.) Sve velike ideologije XX. stoljeća od komunizma, fašizma, islamskog fundamentalizma, japanskog shinto-nacionalizma duboko su prožete religioznim ili milenarističkim žarom. Prosvjed protiv moderne i zagovor nekog duhovnog, autentičnog nacionalnog identiteta naposljetku se sabire u «svetome trojstvu«: hrana, odjeća, kult. Kult samožrtvovanja ili odanosti nekom imaginarnome Vođi zbog kojeg se umire i izvršava teroristički akt jest ono nešto neobjašnjivo iz bilo koje religije ili filozofije života ne samo Zapada. Moderni nihilizam smrti kamikaza i terorista svoje izvorište ima u slici junačkoga nasilja. Rat je nešto samopročišćujuće. Ali to nije utvara okcidentalista, nego samorazumljivi čin katarze kulturalnih pesimista poput Ernsta Jüngera i njegova opisa samožrtvovanja njemačkih vojnika u I. svjetskome ratu. Duboko razumijevanje patnje ne objašnjava zašto su upravo zemlje s fundamentalističkim dikaturama najžešći mrzitelji Zapada, a ne oni koji bi za to imali najviše razloga – afričke države vjekovno izrabljivane i podjarmljivane sve do današnjih bezdušnih postkolonijalnih globalizacijskih degeneracija, kao što su dječji ropski rad za interese transnacionalnih korporacija koje proizvode – čokoladu (Nestle, primjerice). Priča o okcidentalizmu bila bi vjerodostojna kritika ideologije kad bi pokazala da je posrijedi dvoje: ignorancija i arogancija Zapada kao i dekadencija Istoka s istim premda različitim strukturama «grijeha». (Misao o istoj strukturi «dekadencije» Zapada i Istoka na kraju povijesti plodotvorno razvija Peter Sloterdijk u zbirci eseja Eurotaoismus: Zur Kritik der politischen Kinetik, Edition Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1989.) U slučaju Margalita i Burume, kao i prije njih Herzingera i Steina to uopće nije postavljeno kao ishodište refleksije. Zato je koncept okcidentalizma kao reaktivni odgovor na orijentalizam svojevrsna kulturna ideologija Istoka kao negativnog Zapada i to kao neupitne paradigme svjetsko-povijesnoga razvitka ideje slobode. U čemu su, dakle, i orijentalizam i okcidentalizam zapravo «iste» pripovijesti u ruhu kritike ideologije XX. stoljeća kao nastavak dijalektičke sheme povijesti odnosa gospodar-sluga iz Hegelove Fenomenologije duha? Na to pitanje moguće je odgovoriti uvidom u konzekvencije postavke o kraju povijesti. Poznato je da je Francis Fukuyama aktualizirao taj hegelovski koncept u kontekstu pripovijesti o pobjedi liberalne demokracije nad realnim socijalizmom kao dovršetka hladnoga rata. Ideologijsku nadmoć Zapada nad okolnim svijetom izveo je iz tumačenja Alexandrea Kojévea o smislu post-povijesti. Čitanje lektire Hegelovih spisa za Kojévea je pretpostavljalo otvaranje obzorja smisla povijesti Zapada nakon ozbiljenja njegovih unutarnjih mogućnosti. Utoliko se može dovesti u vezu ontologijski i politički sklop razumijevanja Zapada kao znanstveno-tehničkoga puta posredovanja ideje slobode u vremenu. Nema nikakve dvojbe da je Fukuyamino čitanje Kojévea kao mjerodavnog tumača Hegela bilo bitno promašeno upravo stoga jer se sloboda kao bit Zapada ne može reducirati na koncept liberalizma. Sloboda u znanstveno-tehničkome svijetu nadilazi tek obzorje djelovanja autonomna pojedinca u pluralističkome društvu. Ona je ipak više od kulta pojedinca u narcističkim društvima Zapada. Kojéveu se nakon lektire Hegela to egzistencijalno-povijesno iskustvo kraja povijesti otvorilo nigdje drugdje negoli u zrcalnoj «dalekoistočnoj» slici Zapada – u Japanu. Taj događaj značajan je utoliko što otvara posve drukčije viđenje problema okcidentalizma/orijentalizma no što se to čini danas iz obzorja kritike ideologije (kulturalni studiji i postkolonijalna kritika). Putovanje 1959. godine u Japan za Kojévea je značilo sve negoli neko karakteristično «mistično» prosvjetljenje. On na Istoku nije poput Ouspenskoga, Michauxa ili plejade buntovnih bitnika, te začarane kolonije kontrakulture i New Agea u susretu s onim Drugim dominantnog kruga znanstveno-tehničkoga Zapada, pronašao «istinu» svjetsko-povijesne egzistencije kao nekovrsni trip-buddhizam kao odgovor na krizu materijalizma zapadne kulture. Posve suprotno, u godinama intenzivnoga ekonomskoga oporavka Japana nakon II. svjetskog rata, pronašao je društvo koje slijedi put posthistorijskoga stanja. Kriptohegelijanski diskurs uspomena s putovanja bit će po nakani srodan opisu funkcioniranja znanja u postindustrijskim društvima zapada koje je Jean-Francois Lyotard razvio u svojem glasovitome eseju Postmoderno stanje. Što je, dakle, Kojéve «vidio» u Japanu 1959. godine, a što je toliko odlučujuće za izlazak iz zatvorenoga kruga dijalektike povijesti subjekt-objekt odnosa u okviru kojeg priča o okcidentalizmu/orijentalizmu jedino ima smisla? Navlastiti način života u posthistorijskome razdoblju Kojéve je prepoznao u american way of life kao prisutnosti SAD-a u nadolazećem svijetu «vječne sadašnjosti». Jedina svjetsko-povijesna sila i moć (hegemon) nakon kraja povijesti jest SAD zato što ozbiljuje dvoje: vladavinu znanosti i tehnike kao nabačaja bitka modernoga svijeta i ideju slobode pojedinca kao gospodara svijeta uopće spram «okolnoga svijeta». U tom odnosu čovječnosti i onog Drugoga (animalnosti) zbiva se pustolovina događaja «vječne sadašnjosti». Humanizam i animalizam postaju jedno te isto. Povratak čovjeka u zavičaj visoko «očovječene životinje» u takvom načinu života jest neposredna izvjesnost. I premda se u takvim filozofijskim stavovima može nazrijeti predskazanje globalizacije kao vladavine hegemonijalne moći Zapada (neoimperijalizam SAD-a), posrijedi je ipak nešto mnogo dalekosežnije i otuda za današnje razumijevanje svijeta bitnije. Naime, iza krinke uniformnog tijeka post-povijesti Kojéve je u Japanu «vidio» tek naizgled onu drugu i drukčiju posthistorijsku civilizaciju naspram američke. Bez religije, bez morala i bez politike u «europskom», povijesnome smislu riječi. Začudna formulacija o «japanskome snobizmu» odnosila se na uvid da svi kulturni konstrukti japanskog identiteta (No kazalište, šintoizam, ceremonija čaja, preostatak samurajske «etike», poniznost spram prirodnog, cikličnoga vremena) nisu drugo negoli ornamenti «svijeta života» naspram ničim ometanoga post-povijesnog razvitka znanstveno-tehničkoga napretka. Totalno formalizirane vrijednosti kolektivnoga duha naroda preživjele su tek kao sjećanja i kao imaginarni znakovi drevne civilizacije, koja je tragala za Drugim iz vlastita «snobizma» ili, kako to ustvrđuju sociologijski istraživači japanskoga čuda – iz biti sinkretičke autohtone kulture. Kojéve je izveo zaključak na svojem «putovanju» japanskom slikom svijeta da početak interkulturalnog dijaloga Zapada i Istoka u posthistorijskome razdoblju ima karakter povratne sprege, to jest unošenja «duhovnih» elemenata Istoka u život Zapadnjaka. «…interakcija između Japana i svijeta ne završava barbariziranjem Japanaca, nego «japaniziranjem» zapadnoga svijeta (uključujući Rusiju).» (Alexandre Kojéve, Introduction ˙a la lecture de Hegel. Lecons sur la phénoménologie de l’esprit. Réunies at publies par Raymond Queneau, Gallimard, Paris, 1979., str. 437.) Može li se takva prosudba prihvatiti kao mjerodavna za ono što se zbiva u post-povijesti? Ako namjesto sintagme «japaniziranje zapadnoga svijeta» uvedemo u igru neartikulirani pojam Istoka kao protutežu zapadnim vrijednostima, dobili smo dijagnozu duhovne situacije vremena. No, ovdje nipošto nije riječ o nekoj Pirovoj pobjedi Istoka nad Zapadom u projekciji «rata kultura». Još manje može biti govora o duhovnoj nadmoći Istoka kao metafizičkoga opravdanja «iskona» s kojim se Zapad već odavno oprostio i prije negoli je Heidegger s pomoću Hölderlina tragao za novim pristupom događaju bitka i vremena u lutanju povijesnih svjetova. Suvremena književna obrada tog problema lucidno je izvedena u romanu Salmana Rushdieja The Ground Beneath Her Feet. Ironično i cinično raskrinkavanje orijentalizma i okcidentalizma u interakciji bastardnih kulturnih figura iz naizgled dva suprotstavljena svijeta pokazuje da ne opstoji više ništa fiksno i određujuće. Kartografija moći nije i duhovna kartografija. Napokon, ono što je za Kojévea bila slika «humanosti» i «animalnosti» posthistorijskoga razdoblja kao american way of life popularnom je kulturom postalo univerzalnom značajkom kulta pojedinačne slobode. U tom odnosu svjetsko-povijesne moći pitanje «gramatike civilizacija»(Braudel) čini se više ne toliko, ako uopće, značajnom temom. Nitko ne može osporavati očiglednosti. Zapad u hegemonijalnoj igri globalizacije nadilazi opreke orijentalizma i okcidentalizma time što ponukan unutarnjom kritikom «identiteta otpora» (ekologijski, mirovni, feministički pokret, multikulturalna prava i prava etničko-spolnih manjina) tolerira sve moguće kulturne razlike. 3. Što je Kojéve «vidio» u Japanu 1959. godine, danas se ozbiljuje kao globalna činjenica. Više nema nikakve iluzije da bi negdje tamo, na Istoku, bilo gdje opstojala autentična slika duhovnosti i čistoće iskona. Zapadni je svijet «japaniziran» time što je priznao slabost vlastite supstancijalne biti. New Age kao sinkretički sklop novih religioznosti prerađenoga Istoka odgovor je na kritike okcidentalizma. To je već sada «vječna sadašnjost». Ona pogađa sve unutar svijeta života neoliberalnog kapitalizma globalizacije. Istočni je svijet amerikaniziran time što je iz nužde ekonomskog preživljavanja prihvatio zapadne vrijednosti kao univerzalnu oznaku posthistorijske civilizacije: globalni kapitalizam i nove tehnologije informacije-komunikacije. Velika priča o dijalektici povijesti kao odnosu prevladavanja subjekt-objekt odnosa gospodara (Zapada) i sluge (Istoka) nije, dakako, završena u realnosti. Upravo je stoga obrat obje kulturne paradigme, orijentalizma (Said) i okcidentalizma (Margalit/Buruma), mogući korak u promišljanje pitanja o prevladavanju Zapada kao posthistorijskome sklopu kartografije moći. Kad se u globalnoj metaigri moći danas govori da je Kina posljednji autentični odgovor na hegemoniju Zapada u nadolazećem razdoblju post-povijesti, pretpostavlja se nekako «dubinski» da je riječ o imperiju-državi-naciji koja čuva obrise kulturnog identiteta suprotnog zapadnome individualizmu. Kulturna različitost kao sredstvo stjecanja novog političkog identiteta jest, dakako, neupitna. Uostalom, ona je predmet zacijelo najrefleksivnijih razotkrića Istoka u putopisima zapadnjaka tijekom XX. stoljeća. Pritom se otklanja mogućnost svjesne ili ideologijski proizvedene iluzije o Drugome kao tzv.»intuitivnome», «meditativnijem», riječju «duhovnijem» čovjeku, što je «pozitivni» obrat orijentalističke sheme Edwarda Saida. Najbolji književni primjer za tako nešto su tekstovi Henrija Michauxa Barbarin na Cejlonu i Barbarin u Kini. (Vidi o Michauxu tematski blok u časopisu Europski glasnik, 8/2003. naslovljen «Je li Kina promijenila Henrija Michauxa?»). Međutim, priča o Kini u okviru kulturalnih ideologija orijentalizma/okcidentalizma samo je nastavak onog istog što je Kojéve 1959. godine «vidio» u Japanu. Nikakav povratak «iskonu» nije na djelu u okretu Kine spram globalnog kapitalizma kao svijeta tehnologije, znanosti i kulture. Jedino o čemu se još može u okviru sociologijskih teorija kulturnog relativizma uvjerljivo govoriti jestanaliza obzorja vrijednosti unutar složenih društava zakašnjele modernizacije. Tako se može izvoditi postavka o konfucijanizmu kao nekovrsnom skrivenom «kulturnome kodu» Kine u suvremenosti globalnog kapitalizma, kad se uporabom teorije socijalnog i ljudskog kapitala nastoji objasniti privrženost Kineza kolektivnim stereotipima socijetalne zajednice. (To je korektno učinio Francis Fukuyama u svojoj makrosociologijskoj analizi globalnog kapitalizma i kulturnih vrijednosti u slučaju uspjeha i neuspjeha Azije u svjetskoj tržišnoj utakmici. Vidi njegovo djelo Povjerenje: Društvene vrline i stvaranje blagostanja, Izvori, Zagreb, 2000.) Zašto su, primjerice, Kinezi ili Japanci uspjeli očuvati tradicionalne običaje i ethos primordijalne zajednice u posthistorijskome razdoblju? Je li to univerzalni put prevladavanja zapadne, dakle američke, individualizacije društvenoga opstanka kao humani odgovor na pitanje o subjektu globalnog kapitalizma «vječne sadašnjosti»? No, što je s idejom slobode kao onog nosiva potpornja izgradnje svijeta kao otvorenog obzorja na kojem se susreću svi bez iznimke u nečem što je iznad svih kulturnih razlika? Već je iz navedenog bjelodano da okcidentalizam kao druga strana «orijentalizma» jest navlastiti strah zapadne kulture kao american way of life od duhovne ispražnjenosti svojih vlastitih obećanja. Za razliku od gorke, posve opravdane i još uvijek zastrašujuće realne pripovijesti postkolonijalne kritike zapadnog subjekta kad je riječ o kolonijalizmu i neoimperijalizmu (kulture) podjarmljivanja Trećega svijeta, zablude okcidentalizma nužno proizlaze iz uvjerenja o vlastitoj duhovnoj uzvišenosti ili kulturnoj autentičnosti naroda onkraj Zapada. U tom je smislu moguće razlikovati agresivne i distancirane ideologije povratka korijenima na Istoku. Prve su religijski fundamentalizmi s političkim oblikom postmodernog terorizma kao nastavka «kulture otpora» drugim sredstvima, a druge su kulturno različite hibridne politike «novoga identiteta» koje se prilagođavaju Zapadu oponašajući njegove simbole moći i uspjeha. U ovom slučaju primjeri su Malezija, Singapur, Katar. Stoga je unutarnja kritika okcidentalizma jedino moguća kao kritika zakašnjele (moderne) reakcije na hegemoniju Zapada. U ime identiteta (naroda, vjere, kulture) brani se nešto što je već povijesno prevladano kao iluzija opstanka unutar svijeta bez kulta slobode. Time se ne prevladava Zapad sredstvima nekog «uzvišenoga» duhovnog preporoda, nego se potvrđuje negativna sloboda ideologijski zatvorenog svijeta, koji unutar svojih kulturnih granica jest bitno despotski, patrijarhalan, neprijateljski spram Drugih (žena navlastito). Odgovori na krizu Zapada kao kulturalne kartografije moći nipošto nisu radikalni u smislu pronalaženja nekog novog mjesta otpora american way of life i «snobizma» Japana, koristeći se pojmovljem Kojévea, ako se ponavlja isti model represije Drugoga koji je Zapad tijekom svoje povijesti doveo do vrhunca u nadziranju i kažnjavanju kulta slobode. Isto je tako bjelodano da se alternativa okcidentalizmu ne može više graditi na povratku u neke imperijalne predloške mišljenja. Modernost i ideologija nisu kolonijalistički pojmovi, premda će tako nešto ustrajno ponavljati respektabilni teoretičari svjetskih religija odrasli u postkolonijalnoj Indiji, a školovani u Europi i SAD-u. To bi značilo da je izvan Zapada bila nepovijesna idila, bez ratova, sukoba između kultura i religija, što očito ne odgovara povijesnim činjenicama. Prevladavanje Zapada u okviru priče o okcidentalizmu izvana i iznutra, ako barem u tom smislu prihvatimo Margalitov/Burumin teorem, uopće se ne postavlja kao pitanje u razumijevanju tako nečeg apokaliptički ravnodušnog i liberalistički svakodnevnoga kao što je kraj povijesti. Promjene u političkom rasporedu moći u kontekstu globalizacije nužno dovode i do promjena u kulturnome predstavljanju na kartografiji diskursa, a ne obratno. Stoga je dijalog kultura tek lijepa, ali iluzorna priča o razumijevanju Drugoga kao poštovanju njegove osobe. Mi ne djelujemo kao izolirani kozmopolitski sugrađani post-povijesnoga svijeta, nego kao kulturno i nacionalno određeni konglomerati nadindividualnoga iskustva svijeta, kao socijalni konstrukti koji se samo žrtvom za univerzalno mogu suprotstaviti pogubnim ideologijama identiteta «krvi i tla», «zemljopisne zajedničkosti kao srodnosti kultura», «organskoga podrijetla». Izvan tog kruga razumijevanja još je ironično moglo izgledati da jedan tumač Hegela na svojem putovanju Japanom «vidi» ono što će u nadolazećem posthistorijskome razdoblju biti najprijepornije oružje u rukama «humanista» i «animalista». Ono nešto istodobno sveto i profano, iskonsko i lažno autentično – očuvanje običaja iz davnine. Borba za identitet jest borba za priznanje Drugoga u samome sebi pod uvjetom raskrinkavanja svih ideologijskih iluzija o Zapadu kao univerzalnome putu napretka za Druge i o Istoku kao partikularnome putu očuvanja duhovnoga iskona. Kad univerzalizam Zapada u doba post-povijesti postane partikularna politika identiteta, kad, dakle, sloboda Drugoga kao žena, gay-skupina i manjina postane univerzalni «identitet otpora» u svijetu globalizacije, a kad partikularizam Istoka u duhovnoj mistici postane univerzalni New Age svijeta bez «korijena» u nečem zavičajno odredivome, govor o orijentalizmu/okcidentalizmu izgubio je smisao. U svijetu globalnog eko-parka kultura i stilova života kao da nas izvan ideologija Zapada/Istoka spopada druga vrsta nemira. To je ono posljednje stanje «animalizma» u raskorijenjenosti od istinskog duha, što se u globalnoj kulturi nadomještava simulakrumom kiča. I to posvuda, bez razlike. O njemu je Henri Michaux na vrijeme nepogrešivo zapisao: »Jučer sam bio u zoološkom vrtu Great World. Vidio sam tigra pokraj ulaza (lijepog tigra) i shvatio sam da mi je stran. Shvatio sam da tigar ima glavu strastvenog idiota monomana. Ali putevi svakog pojedinog bića tako su slabo znani da bi se moglo dogoditi da tigar na kraju ipak postane Mudar. Zapravo, vidi se na njemu da se osjeća savršeno dobro.» Je li, naposljetku, razaranje kartografije kulturalne moći uopće još nužno sredstvo da bismo prezreli oslobađajuću mudrost Istoka i spasonosnu racionalnost Zapada kao povijesno lažne alternative za našu jednokratnu egzistenciju raskorijenjenih? A to ćemo uskoro biti svi, bez obzira odakle dolazili i s kakvim stereotipima promatrali one Druge.

January 29, 2026
Postmoderne teorije mode

Postmoderne teorije mode

Uvod – Načela ugode – estetizacija svijeta U suvremenome svijetu vlada načelo ugode i dopadljivosti. To su osjećaji koji upućuju na totalnu estetizaciju svijeta. Primjetni su u stiliziranju izgleda pojedinca, preko oblikovanja globalnih gradova, do procesa preobrazbe okoline u dizajnirani ekološki park. Sama nam se stvarnost pojavljuje kroz estetsko oblikovanje. Ne kupuju se uporabni, korisni predmeti kao funkcionalne stvari, nego se marketingom i ekonomsko-kulturnom propagandom predmeti potrošnje doživljavaju kao ikone. Ta je promjena nastupila krajem 50-ih i početkom 60-ih godina XX. stoljeća u društvima kasnoga kapitalizma. Može se odrediti kao nastanak potrošačkoga društva. U njemu kultura dizajnira svijet života. No, time se i mijenja struktura potreba suvremenoga čovjeka. Njemački filozof Wolfgang Welsch na sljedeći način opisuje estetizaciju suvremenih zapadnih društava: «Danas živimo u središtu estetizacije realnoga svijeta, što je prije bilo nezamislivo. Dopadljivost i styling (modni stil) nalaze se posvuda. Oni se šire od pojave pojedinca do urbanih i javnih sfera, od ekonomije do ekologije. Pojedinci su uključeni u razumijevajuće modne stilove tijela, duše i ponašanja. Homo aestheticus je postao novi vladajući model-uloga. /…/ Čak je i ekologija na putu da postane sektor koji se bavi stiliziranjem okoliša u duhu estetičkih ideala poput složenosti ili prirodne ljepote. Genetsko inženjerstvo, naposljetku, nekovrsna je genetska kozmetička kirurgija« (Welsch, 1996: 24). U tom procesu estetizacije realnoga svijeta čovjek se pojavljuje nositeljem različitih društvenih uloga. Sklon je užitku, visokog je obrazovanja i rafinirana ukusa. Unutar te duhovne i društvene promjene, koju označava sve do danas sporan, ali ipak prihvaćen pojam postmoderne, glavno mjesto zauzima estetika odijevanja i mode. Tijelo, figura, modna odjeća i lik postaju jedino važni. Umjesto ratnika-plemića u feudalnome poretku, građanina kao lika modernoga društva, kojeg određuje prevlast radne etike kapitalizma, sada se pojavljuje u prvom planu idealtipski lik čovjeka estrade, medijske zvijezde, sportskoga tipa. Bît postmoderne tvorbe društva može se označiti prodorom kulture u samo središte života. Postmoderna je oznaka za nastavak razvitka kapitalizma do pomirenja svijeta sustava i svijeta života. U svojem tehnologijskome aspektu znanost je pokretač cjelokupne zbilje. Četiri su prevladavajuće odrednice postmoderne. One se mogu izdvojiti iz različitih filozofsko-socioloških rasprava o duhu vremena. Moda, styling, dizajniranje i estetizacija poprimaju značajke proizvodnje nove stvarnosti. (1) Postmoderna kao doba prevlasti novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija; (2) postmoderna kao oproštaj od vladavine jednog, univerzalnog subjekta povijesti i uspostava alternativnih, kulturnih obrazaca života; (3) postmoderna kao kulturna oznaka za hegemoniju globalne i univerzalne ideologije liberalizma u svijetu; 4) postmoderna kao razdoblje radikalnog pluralizma vrijednosti i svjetonazora (Lipovetsky, 1987; Welsch, 1987; Paić, 1996). Glavne su značajke postmoderne estetike, unutar koje dolazi do promjene razumijevanja duhovnosti čovjeka, a koje se naziru u svim područjima umjetnosti i kulture (arhitektura, književnost, vizualne umjetnosti, teorija, glazba): (1) fragmentarnost; (2) simulacija; (3) karnevalizacija;, (4) kolažiranje; (5) pastiš, bricolage i patchwork; (6) prevlast vizualnoga nad tekstualnim. Treba razjasniti razlike u samoj uporabi pojma estetike. Estetika ovdje ne znači sustavnu filozofijsku disciplinu objašnjenja bîti umjetnosti u njezinu pojavljivanju u svijetu postmoderne. Pojmom postmoderne estetike želi se označiti pokušaj primjene estetskih načela modernosti poput inovacije, autonomije, subjekta i objekta, recepcije u drugom kontekstu, koji se primarno označava vladavinom neo stila nad izvornim stilom, dizajna nad umjetnošću, mode kao procesa estetizacije svijeta nad razdvojenošću etike, politike i kulture. Postmoderna estetika je „trijumf estetike“ nad svim drugim područjima života. Umjetnost se u tom sklopu reducira na kritiku društvenoga događanja i politički komentar, a dizajn postindustrijske socijetalne okoline preuzima nadzor nad umjetničkim oblikovanjem tijela (Michaud, 2004). Ključna novost toga preokreta u kulturi postmoderne jest razumijevanje umnoženih društvenih uloga. Mnoštvo subjekata zamjenjuje jednog jedinstvenoga. To je rasap pojma osobe. Književni primjer te kulturne shizofrenije uobličio je portugalski pjesnik Fernando Pessoa u Knjizi nemira. Osoba se odsad nalazi u situaciji umnažanja. Ona igra različite uloge z svijeta spektakla kasnoga kapitalizma. U tvorbi osobe kao različitih likova uloga mode postaje nezaobilaznom. Za takvu osobu-masku nije zapravo važno tko ona istinski jest, niti je više moguće pitanje je li ona autentična ili to nije, već kako je doživljava drugi i kako se funkcionalno uklapa u medijski svijet. Zato je toliko važno odijevanje kao označavanje vlastite osobnosti izgledom. Postmoderni subjekt je netko drugi. On se odijeva i predstavlja/prikazuje svoje tijelo u skladu s važećim kulturalnim praksama i ideologijama (Barnard, 2002). Moda je stoga postala bitno povezana s oblikovanjem identiteta među svim klasama, rasama i skupinama. Njezina simbolička moć pokazivanja bogatstva, ugleda, stila života i svjetonazora ipak je najvećim dijelom ograničena na višu srednju klasu u velegradskim središtima. Fenomen pop-zvijezde Madonne pokazuje da u svijetu kulturne industrije odnos postmoderne i mode postaje odnos koordinacije. Svi su elementi postmoderne estetike bjelodani u njezinu nastupu. Ona nije osoba već mnoštvo likova. Estetika šoka, pastiša, eklekticizma, remakea i revivala dio je njezinih scenskih preobrazbi. Madonna utjelovljuje žudnju postmodernoga subjekta za drugim kao nerazlikovanim subjektom. „Konstruiranjem identiteta uglavnom pomoću mode i vizualnoga dojma, (ona) uvodi u igru upravo imperative mode i potrošačkog društva koji nude ‘novi identitet’ i rješenje za sve probleme kupnjom određenih proizvoda i korištenjem određenih usluga. Naglašavajući vizualni izgled ona u igru uvodi dinamizam suvremene vizualne kulture koja umjetnost, politiku i medijalizaciju svakodnevnoga života svodi na poigravanje sa slikama, prividno umanjenu ulogu komunikacije, obaveze, složnosti i brige za druge u konstituciji nečijeg identiteta i osobnosti“ (Kellner, 1994: cit. u: Negrin, 2006: 149). Više nisu važne spolne, rasne i kulturne razlike. Porušena je hijerarhija visoke i masovne kulture. Madonna se aktivistički zalaže za zaštitu okoline i manjinska prava: homoseksualaca, rasnih manjina, beskućnika, ljudi zaraženih sidom, ugroženih ženskih prava. Vrhunac medijskoga oblikovanja mode postaje trenutak kad se pojavni izgled prerušava u želju za priznanjem i preuzimanjem duhovnoga iskustva drugoga. Novi look mora uvijek imati i neki pseudoduhovni stil života. Nakon što je 60-ih godina XX. stoljeća u Americi nastala nova planetarna duhovnost ili nova religija nazvana new age u kojoj se pomiruju istočnjačke religije, prakse meditacije i duhovnog izlječenja od depresije kao glavne psihosocijalne bolesti globalnoga kapitalizma, te zapadnjačka znanstvena racionalnost, strategija totalnog dizajniranja duha i tijela pronašla je načine svojeg širenja među masovnim poklonicima. Madonna se odnedavno predstavlja sljedbenicom židovske hermetične i mistične tradicije kabalizma. Estetizirano modno tijelo u društvu spektakla sada dobiva svoje estetizirano ruho nove duhovnosti. Kao što je samo tijelo fikcija i iluzija zbiljskoga tijela, tako je i nova duhovnost tek puki logo. Može ga se nalijepiti na brand u skladu s promjenama duha vremena. Tijelo je zbiljski rastjelovljena slika (image) tijela, kao što je duh razduhovljena ikona (icon) duha. U svemu više nema ni izvornoga tijela ni izvornoga duha. Upravo je to konačna istina postmoderne mode. Ona već priprema svoj drugi život u virtualnoj ili digitalnoj stvarnosti (Evans, A., 2002). Madonna je postmoderna „Madona“ ili druga M. M. (Marylin Monroe) u ozbiljenju umjetničkih ideja pop-arta Andyja Warhola. Ona je rezultat medijske proizvodnje slike/ikone tijela, koja nastaje iz svijeta kulturne industrije ili svijeta masovne zabave. Holivudska filmska industrija za Warhola je bila paradigmom takvog mehanizma preobrazbe tijela kao slike/ikone u sekularnu viziju Madone našega doba (Foster, 1994). Posrijedi je ironično ozbiljenje ideja uzvišenosti u svijetu bez nekog višeg metafizičkoga utemeljenja osim u svijetu površine. U njemu tijelo nije supstancija duha, nego puki izgled podređen zahtjevima društvenih normi. Tako se na primjeru jedne univerzalne pop-zvijezde može pokazati da je tvorba kulturnog identiteta u postmodernome društvu dovršena kroz sliku drugoga i kroz modu (Davis, 1992).(Odjeća ne samo da ocrtava tijelo na način da ono bude vidljivo nego i ucrtava oblik nečijeg ega“ (Silverman, 1986: 149). Fredric Jameson, američki teoretičar književnosti i jedan od najvažnijih kritičkih mislilaca postmoderne, ističe nekoliko bitnih odrednica postmodernoga stanja (Jameson, 1988). Jedna je prisvajanje prošlih stilova (pastiche). Zanimljivo je spomenuti da su se oko pojma pastiša u postmodernoj teoriji mode vodili sporovi o njegovoj primjenjivosti stoga što je to koncept kojim je Jameson izvorno karakterizirao književnost i kulturu postmoderne. Za njega taj pojam u razlici spram parodije, koja uvijek ima komične i humoristične učinke, upućuje na prihvaćanje prethodnoga stila uz dodatak nove povijesne situacije. U glazbi se pastišom označava ponavljanje nekog stila ili sklopa glazbenih fraza. Skladatelji ih koriste svojom reinterpretacijom kao idiome. No, za postmodernu kulturu, prema Jamesonu, pastiš ima funkciju „parodije bez retoričke motivacije“. To je imitacija stila bez satirično-ironične ili svjesne parodijske intervencije. Nasuprot tome, teoretičarka mode Elizabeth Wilson smatra da je postmoderna moda idealan pastiš jer je riječ o eklektičnome pristupu stilu. Kao što je modni stil, kako je tvrdio Baudrillard, uvijek retro i reciklaža prošlosti kao muzeja modnih stilova, tako je postmoderna moda u cijelosti pastiš ili „parodija bez retoričke motivacije“. Wilson u svojoj analizi uvjerljivo pokazuje da je već rana moderna na početku XX. stoljeća poslužila kao plodno tlo tog eklekticizma i historicizma u svijetu mode. Dekoracija, zasićenost mode motivima iz rekonstruirane prošlosti kao modernoga mita vidi se na stranicama modnog kataloga časopisa „Liberty“. U njemu se reklamiraju povijesni stilovi poput egipatskog, srednjovjekovnog, elizabetinskoga, Madame de Pompadour itd. (Barnard, 2002: 176-179). Krajem modernoga subjekta, koji više nije inovativan i radikalno nov kao u avangardi, dolazi do procvata mode. Modni je model – ponajviše žena – bez individualnosti. Ona nije izabrala odjeću koju predstavlja, već netko drugi. Tako je osoba svedena na čisto funkcionalno tijelo/izgled/lice bez supstancije i bez dubine. To je ironija reklamne industrije modnih stilova života. Naime, dok se kupac nagovara da pronađe svoju osobnost potrošnjom predmeta, kupujući baš onaj „model” koji nosi manekenka/maneken, sam model je bez ikakve osobnosti. Njezin/njegov look nije njezin/njegov vlastiti izraz i stil. Druga odrednica Jamesonova koncepta postmoderne jest shizofrenija. Time se nastoji ukazati na gubitak bilo kakvog smisla, značenja, koherencije. To je život u vječnoj sadašnjosti kao iskustvo izoliranog pojedinca, koji nema vlastiti smisao ili svoje „Ja”. Ono se mijenja i stvara iz sfere medijskoga posredovanja kulture. Modni modeli su stoga osuđeni na zastarijevanje. Njihov izgled mora biti uvijek mladolik. Jedna od najpoznatijih svjetskih manekenki, supermodel Naomi Campbell to izvrsno izražava u jednom intervjuu: „Problem je u tome što ljudi uzimaju model kao vrijednosti lica. Sve ono što mi činimo jest da bez govora, jer nemamo što kazati, izražavamo nečije zamišljene emocije i osobnosti kroz naša lica. Kad si sveden na vizualni posao, tvoje pojavljivanje je jedino važno. Ti kao osoba posve si nevažna.“ Stoga potrošačka kultura postmoderne potrebuje tržište različitih seksualnih likova. Muškarci i žene kao objekti želja neprestano se mijenjaju. Uzvišeni i lijepi objekt potrošačke „pornografije“ zapravo je izgrađen poput Duchampova ready madea. Marcel Duchamp je tvorac avangardne inovacije u suvremenoj umjetnosti poznate pod nazivom ready made. Riječ je o predmetima nađenim ili zatečenim u već kulturalno prerađenoj industrijskoj okolici modernoga čovjeka. Takvi predmeti imaju svoju korisnost kao uporabne vrijednosti, ali im je već umjetničkim postavljanjem u prostor izlaganja promijenjena „funkcija“. Iz uporabne vrijednosti postaju estetski objekti (Groys, 1994; Paić, 2006a). Paradigmatska „slika“ XX. stoljeća Duchampova je Fontana. Industrijski estetizirani pisoar postao je tako estetski objekt, koji zamjenjuje sve prethodne odrednice umjetnosti tijekom njezine povijesti: harmoniju, mjeru, ljepotu, uzvišenost. Ready made kao estetski objekt u sebi razotkriva temeljnu značajku suvremenoga dizajna, umjetnosti i mode. Radi se o ironiziranju tradicionalnog predloška, o estetiziranju proizvoda, preobrazbi prirode u postindustrijski dizajn. On načelno obuhvaća svaki zamisliv proizvod moderne civilizacije. Duchampova je umjetnička strategija uvjet mogućnosti estetske rekonfiguracije objekata iz stvarnoga života u umjetne predmete modne odjeće, dodataka, nakita, itd. On je banalizaran i zastario, bez ikakve druge vrijednosti osim u trošenju. Moda u postmodernome stanju zbiljska je logika društva. Umjesto asketskoga ideala ranoga kapitalizma sada se zapovijeda: uživajte i trošite sa stilom! Modni modeli simbolički i zbiljski predstavljaju slike i ideološke figure društvenih i političkih diskursa: multikulturalizam, postkolonijalnu samosvijest, nestanak tradicionalnih spolno-klasnih oznaka, antirasizam. Modeli su vizualni objekti-fetiši postmoderne kulture, koja se već sada u globalnome okružju prepoznaje kao narcistička, cool kultura iscrpljenosti potencijala modernih zapadnih društava. Francuski sociolog kulture i glavni predstavnik postmoderne teorije mode Gilles Lipovetsky ustvrđuje u svojem djelu Doba praznine: „Postmoderno je doba cool i razočarana faza modernizma; njega odlikuje razvitak fluidnih struktura u funkciji pojedinca i njegovih želja, neutralizacija klasnih sukoba, rasplinjavanje revolucionarne mašte, rastuća ravnodušnost, narcistička desupstancijalizacija, kraj subjekta“ (Lipovetsky, 1987: 98-99). Zbog toga dolazi do temeljne poteškoće s odnosom mode i umjetnosti u postmoderni. Više nije moguće strogo razlikovati modni lik od umjetničkoga djela. Iz suvremene umjetnosti kao i iz suvremenoga društva nestala je dubinska dimenzija pojavljivanja i prikazivanja. Sve je čista pojavnost, irealni realitet, koji se još više radikalizira u virtualnoj stvarnosti kao posljednji čin preobrazbe modernoga subjekta u iluzorno tijelo. Nakon dovršetka tog procesa imamo još samo čistu energiju u prostoru i vremenu. Ako je postmoderni čovjek zapravo duhovno ispražnjeni subjekt bez supstancije, netko stalno drugi, tada je gubitak metafizičkoga smisla istodobno spektakularni dobitak mode. Postmoderna estetizacija svijeta nije kao u umjetnosti, filozofiji, povijesti razlog za priču o „kraju“. To je trenutak totalne ekspanzije mode kao životnoga stila. U globaliziranome svijetu to pretpostavlja povratak etnostilovima, regionalnim stilovima odijevanja, postkolonijalnim prostorima oslobađanja drugoga nekoć politički, ekonomski i kulturalno potlačenim od Zapada (Buxbaum, ur., 2005). Bez postmoderne kritike subjekta u svim oblicima njegova povijesnoga očitovanja nije moguć unutarnji preokret mode od funkcionalnog i strukturalnog poretka vrijednosti spram slobodne igre estetskog i kulturnoga eksperimentiranja. Što vrijedi za postkolonijalnu kritiku zapadne moderne, ogleda se također u suvremenom svijetu mode. Kao što je u suvremenoj vizualnoj umjetnosti, arhitekturi i dizajnu uvriježeno govoriti da doba stilova pripada prošlosti, tako se u modi radikalizira pitanje o mogućnosti jedinstvene nove stilske formacije. Više nema ni stilova ni trendova u modi, kako naglašava teoretičar uličnih stilova Ted Polhemus. Kriza identiteta u postmoderni istodobno je znak rađanja otvorene mode kao tvorbe subjekta potlačenoga drugoga. Pojam otvorene mode u analogiji s otvorenim društvom liberalne demokracije i njegovim kultom individualnosti, slobode i prava na razliku, pripada upravo postmodernome kulturalnom preokretu paradigmi (Lipovetsky, 1994). Poredak simulakruma: Jean Baudrillard i kraj mode Francuski filozof i sociolog Jean Baudrillard već je krajem 70-ih godina XX. stoljeća postavio najradikalniju dijagnozu duhovne situacije vremena od svih suvremenih teoretičara postmoderne: Lyotarda, Derride, Foucaulta, Deleuzea. Prelazak iz doba moderne u postmodernu za Baudrillarda označava kraj povijesti (Baudrillard, 2001a; 2001b; 2006) Preobrazba kapitalističkog društva potrošnje u svijet objekata kao svojevrsnih ready mades ljudske želje za postvarenjem bića dovodi do kraja društvene prozirnosti. S krajem povijesti sve moderne kategorije društva i kulture gube razlog postojanja. Umjesto imaginarnog, simboličkog i realnoga postmoderna je određena prevlašću simulakruma, simulacije, medija, informacija i komunikacije. Za Baudrillarda je novo doba postmoderne vladavina znakova umjesto stvari. Semiotička teorija na tragovima Barthesa u ranim Baudrillardovim analizama sustava objekata i potrošnje primijenjena je istodobno na teoriju medija i na teoriju mode (Mersch, 2006). Da bismo shvatili njegovu semiotičko-postmodernu teoriju mode, te posebno temeljnu postavku o kraju ili smrti mode,potrebno je prethodno razložiti ukratko osnove njegove opće teorije medijskog dokinuća povijesti (Paić, 2007). Kultura u doba vladavine informacijsko-komunikacijskih tehnologija predstavlja sustav znakova. Više nije odlučna proizvodnja i stvari, nego njihova reprodukcija. Stoga je poredak simulakruma Baudrillardov pronađeni izraz za posljedice cjelokupnog preokreta u teoriji društva, kulture i mode. To je, naime, poredak koji nadilazi subjekt-objekt shemu dosadašnje povijesti. Ona se odigravala u sukobima rada-kapitala, centra-periferije, unutarnjega-izvanjskoga, bîti-pojave. Novi tehnički poredak ili „semiurgijska okolina“ oblik je hipercivilizacije. Sustav znakova stvari i objekata preuzima vodeću ulogu u konstrukciji stvarnosti. U društvu koje se zasniva na poretku simulakruma – simulacija, modeli i kôdovi određuju cjelokupno iskustvo postmodernoga čovjeka. Realnost je medijska realnost događaja, a ne realno po sebi. Univerzalna forma proizvodnje stvari i objekata u potrošačkome globalnom kapitalizmu proizlazi iz semiurgijskog načina događanja stvarnosti. Drugim riječima, o stvarnosti ne odlučuje sama stvarnost, nego posredovani medijski događaj označavanja. To je preokret s kojim suvremena moda kao antimoda ulazi u svakodnevni život pojedinaca i skupina. Poredak privremenih i autoreferencijalnih znakova ne odnosi se ni na što drugo negoli na situaciju i kontekst. Ako je nešto realno i istinito samo u određenoj situaciji ili samo u nekom kontekstu, društvenom i kulturnome, tada više ne možemo govoriti o univerzalnoj, jednoj i obvezujućoj, vječnoj istini. Svaki se pojam mora razložiti unutar svoje specifične okoline djelovanja. Izvan nje nema nikakve vrijednosti. Baudrillard je postmodernom teorijom simulakruma otvorio problem relativizma istine. Samo u određenom povijesnome iskustvu, koje određuje neka kultura ili sklop vrijednosti, stvari mogu imati smisla. Za razliku od moderne, univerzalne koncepcije povijesti s idejom slobode koja napreduje i razvija se u vremenu od nižeg spram višeg stadija svojeg ozbiljenja, postmoderna je svijest o prekidu i raskidu s idejom univerzalnosti povijesti. Utoliko i Baudrillardovo shvaćanje mode kao sustava objekata unutar znakova potrošačke hiperrealnosti radikalno prekida s koncepcijom bilo kakve klasno-socijalne teorije mode. Budući da se i sam pojam društva u doba nestanka temelja modernoga društva dovodi u pitanje, samorazumljivo je da se treba preispitati poznata Simmelova postavka o modi kao univerzalnoj društvenoj formi. Ideja forme koja određuje faktično pojavljivanje stvari u realnosti nije odbačena, nego je izokrenut njezin ontologijski status. Ono realno se ne proizvodi iz realnosti modernog kapitalističkoga poretka, nego iz poretka simulakruma. Moda, dakle, ne može više biti univerzalna društvena forma, nego semiotički poredak označitelja i označenoga unutar reprodukcije objekata/stvari. Njezino je istinsko mjesto u postmodernome svijetu prostor-vrijeme medijske spektakularizacije. „Čudesna moć mode potječe odatle što je svijet iz nje nepovratno iščeznuo. Sve brža razlikovna igra samih označitelja među sobom i nametanje strukturnog zakona vrijednosti/znaka u modi su poprimili razmjere čarolije; čarolije i opijenosti što ih izaziva iščeznuće referencijalnog polja. Moda u tom smislu samo dopunjuje političku ekonomiju, ona je ciklus u kojemu je dokraja ukinuta linearnost robe. /…/ Pod znakom robe kupuje se i prodaje kultura – pod znakom mode cijele kulture počinju djelovati kao naizmjenične utvare u posvemašnjem promiskuitetu. Pod znakom robe, ljubav postaje prostitucijom – pod znakom mode iščezava i puki interesni odnos, koji se pretvara u ‘cool’ spolnost bez prisila. Pod znakom robe, vrijeme se gomila poput novca – pod znakom mode, vrijeme je razbijeno i podijeljeno na međusobno isprepletene cikluse. /…/ Moda je uvijek ‘retro’, ali na osnovi brisanja prošlosti: smrti i uskrsnuća prividnih oblika. Aktualnost mode nije odnos spram sadašnjosti nego beskonačno ponavljanje, posvemašnja i neposredna reciklaža. Paradoksalna je činjenica da je moda neaktualna. Ona uvijek pretpostavlja neko mrtvo vrijeme oblika, neku vrstu apstrakcije kojom oblici zaštićeni vremenom postaju djelotvorni znakovi koji se, kao nekim vremenskim zaokretom, mogu vratiti i mučiti sadašnjost svojom neaktualnošću i svim dražima vraćanja, nasuprot bivanju struktura. Kao estetika neprestanog ponovnog započinjanja, moda crpi ispraznost iz smrti a modernost iz već viđenoga“ (Baudrillard, 2002: 191-192). Baudrillard je preuzeo pojam implozije medija iz teorije kanadskoga mediologa Marshalla McLuhana. Ako je medij poruka, kako je tvrdio McLuhan, tada se u svijetu medijskoga predstavljanja/prikazivanja događaja moda postavlja u središte svijeta kao njegov označitelj i označeno. Svaki fenomen iz društvene zbilje zadobiva medijsko značenje. Svaki je fenomen stoga podvrgnut zakonima modne novosti i zastarijevanja. U postmodernome medijskom okružju moda se pojavljuje ponajprije kao poredak simulakruma. Ono što omogućuje njezino realno postojanje više nije sama realnost modne industrije, nego simulakrum medijskoga događaja, koji odlučuje o sudbini nekoga stila ili trenda, kao što odlučuje o načinu reprezentacije mode u skladu s poželjnim likovima društva spektakla. Za Baudrillarda je idealna moda ona koja živi u modnim magazinima i na ekranima televizije (Baudrillard, 2002). Hiperrealnost postaje uvjet mogućnosti novoga modela realnosti. Medijska forma realnosti mode odgovara razvitku informacijsko-komunikacijske strukture kraja modernoga društva. Da bi moda uopće dospjela do završnoga stadija svoje „neaktualnosti“, da bi, naime, zauzela mjesto misterija i kulta nove modernosti koja se događa kao retro-futurizam samog modernoga pojma napretka i razvitka u pojmu slobode, Baudrillard je morao pretpostaviti nešto uistinu fatalno. Nastanak znanstveno-tehnologijske mogućnosti proizvodnje/reprodukcije mode kao znaka medijske zbilje odgovara, dakle, sve većem izboru mogućnosti môda u životnim stilovima suvremenih ljudi. Hiperproizvodnja môda, međutim, tek je dokaz hiperproizvodnje robe na globalnome tržištu. Da bi se moglo govoriti o pluralizmu mode koja je dostupna načelno svima bez razlika, potrebno je da globalno tržište bude uključeno u ciklus modne proizvodnje i reprodukcije poput onoga što određuje političku ekonomiju globalnoga kapitalizma. Moda je za Baudrillarda znak djelovanja poretka simulakruma u posvemašnjem poretku potrošnje radi potrošnje. Moderni je kapitalizam, naprotiv, počivao na ideji proizvodnje radi proizvodnje. Ciklus proizvodnje i potrošnje dokazuje ciklički ritam mode kao linearno-cikličke strukture (kraja) povijesti. Kraj povijesti u Baudrillardovu tumačenju postmodernoga doba odnosi se na kraj horizonta smisla svijeta kakav smo dotada poznavali. Kad se povijest preobražava pod utjecajem brzine i implozije medija u ukroniju ili zgušnjavanje te gubitak smislenih odnosa prošlosti, sadašnjosti i budućnosti vremena, dolazi do konačnog kraja povijesti u ideji i zbilji. Takav nestanak povijesti razlogom je da se promisli neizvjesnost mogućnosti daljnjeg razvitka svih modernih kategorija, pa tako i mode, u svjetlu spoznaje da u hiperrealnosti našega svijeta više nema prostora ni vremena za otvorenost novih stilova i trendova, za smisleni povratak povijesti koji ne bi bio sveden na ono što Baudrillard cinično naziva čarolijom mode što svoju aktualnost crpi iz smrti ili propasti aktualnosti. Za Baudrillarda je u pojmu kraja povijesti riječ o realizaciji tri temeljna pojma kao oznaka za postmoderno stanje (la condition postmoderne). To su simulacija (događaja), hiperrealnost (stvarnosti) i implozija (medija). Istina onoga što jest događaj gubi se u hiperrealnosti stvarnosti, koja postaje oslonjena na samu sebe. U medijskoj imploziji događaj kakav god bio, zbog brzine protoka i količine informacija, osuđen je na brzo iščeznuće iz svijesti promatrača. Nije li fenomen mode, bez obzira na to događa li se kao društveni ili kulturni (estetski) čin komunikacije, upravo u brzom iščeznuću sadržaja i forme u kojoj se pojavljuje kao neka „aktualna moda“? Ako je za Simmela moda bila univerzalna društvena forma, onda je za Baudrillarda takva paradigma shvaćanja svijeta posve nepripadna onome što se događa u svijetu medija, informacija i komunikacija. Moda je „čarolija“ univerzalnoga kôda medijskog poretka simulakruma. Ništa drugo nije realno i ništa drugo nema moć diferencijacije u temeljnim strukturama potrošačkoga kapitalizma. Zato nije iznenađujuće zašto se u Baudrillardovim analizama kraja povijesti, kraja umjetnosti, kraja društva, pojavljuje i promišljanje kraja mode. Nasuprot svim vulgarnim interpretacijama da je time Baudrillard cinični nihilist i kulturni pesimist zato što ne vidi kako se moda, navodno, neprestano mijenja i uvijek se vraća pod neočekivanim vidom retro-futurizma stilova i trendova, valja pokazati koliko je apokaliptička postavka o kraju mode uopće vjerodostojna za suvremenu postmodernu teoriju mode, a koliko je u svojoj radikalnoj zatvorenosti argumenata pogrešna ili čak krajnje ideologijski i društveno ograničena na pohvalu liberalnog maskulinizma, kako to izvode feminističke kritičarke postmoderne (Negrin, 2006: 141-152). Formalna logika mode iziskuje u poretku simulakruma da se objekt mode (modna odjeća) pokazuje kao znak za drugi znak. Budući da ne postoji tako nešto kao subjekt mode, jer modni dizajneri crpe iz ukronije povijesti odijevanja da bi uopće aktualna moda mogla imati svoje opravdanje, tada je odnos među znakovima zapravo odnos između različitih objekata mode. Formalna se logika mode, slijedeći Baudrillarda, pokazuje kao logika diferencijacije znakova objekata (Barnard, 2002: 162). U tome je skrivena veza između suvremene umjetnosti kao proizvodnje/reprodukcije umjetnih predmeta (ready mades) i suvremene mode. Objekti kao estetizirani predmeti već su umjetnički ili dizajnerski preoblikovani iz postojećeg labirinta znakova moderne umjetnosti i mode. Kad više nema društvene klasno-socijalne diferencijacije, jedina je diferencijacija ona između estetskih objekata ili između modne odjeće kao ready mades tvorevina. Nadalje, kad se protupojam modi u smislu neprestane promjene i stabilnosti poretka vrijednosti pronalazi u antimodnome pokretu stilova ulice (subkulturni znakovi pobune protiv institucionalizirane dominantne kulture elite mode), suočeni smo s dokidanjem razlike između višega i nižega, elitnoga i masovnoga. U Baudrillardovoj terminologiji pobuna površine protiv dubine zadaje smrtni udarac formalnoj logici napretka unutar sustava. Tako se i sama moda više ne može drukčije artikulirati osim kao začarani krug retromode, remakea i revivala. „Prema Königu (Sociologija mode), u modi postoji nešto samoubilačko, što je podgriza i ostvaruje se u trenutku kad ona dosegne svoj vrhunac. To je točno, ali posrijedi je kontemplativna težnja k smrti, povezana s prizorom neprestanog umiranja oblika. Hoću reći da se sama želja za smrću reciklira u modi, koja je ispražnjuje od svih subverzivnih fantazama i uvlači je kao i sve drugo u svoje bezopasne prevrate. Premda je moda svijet opsjednut novim, tj. cikličnim ponavljanjem i fascinacija već viđenim, u njoj nema tjeskobe koju uzrokuje neobičnost novoga. Naime, nakon što je odbacila te fantazme što, u dubinama imaginarnog, ponavljanju daju čar i privlačnost prethodnog života, moda se predala svojoj opijenosti na samoj površini, u čistoj sadašnjosti“ (Baudrillard, 2002: 192-193). U modi nema ni razvitka/napretka, kao što ti pojmovi nisu primjereni umjetnosti, premda znanost o umjetnosti koja počiva na ideji kraja povijesti umjetnosti nastoji pokazati unutarnju povijest razvitka neke ideje, poput slike od špiljskoga slikarstva do digitalne slike (Mitchell, 2005; Paić, 2006a). Ako, dakle, ne postoji razlog nastavka s formalnom logikom mode kao razvitka/napretka – temeljnih ideja moderne – tada je posve jasno da kraj mode ne označava faktični nestanak mode iz suvremenog svijeta medijske kulture i naših života, nego tek kraj iluzije o mogućnosti nastavka inovacije i beskrajne „kreacije“ svijeta kao umjetničkoga djela. Moda se stoga nužno zaustavlja na površini stvari čak i kad se udubljuje u traganje za mističnim podrijetlom same sebe u drevnim obrednim običajima. Moda u doba kraja postmoderne stoga prelazi u vizualnu semiotiku tijela. Krajnje radikalizirano, modni dizajn danas može biti samo transdisciplinarni dizajn tijela kao metamorfnoga odijela čovjeka. Odjevni predmet se kreira, a dizajnirano tijelo neprestano konstruira i dekonstruira u skladu s novim idejama o čovjeku-stroju-kiborgu. Što preostaje od mode upravo je smrt i uskrsnuće tehnologiziranog tijela (Arabatzis, 2004: 75-99). Moja je postavka izvedena iz dijaloga s Baudrillardovim radikalnim napuštanjem ideje o modnoj odjeći kao simbolu ili znaku nekog društvenog i kulturnoga identiteta. Kao i u događajima suvremene umjetnosti, gdje konceptualna i performativna umjetnost tijela kao slike svjedoči o ikonoklazmu avangarde, gdje slika tijela u pokretu nadomješta iluziju stvaralačkog oponašanja nekog predmeta u svijetu (mimetizam), tako se i suvremena moda zbiva u trenutku neposredne sadašnjosti. Suvremene modne kreacije su istodobno estetski objekti (ready mades), instalacije i performansi oslobođenoga tijela s odjećom i bez nje. „Moda se produbljuje kad postaje scenografijom samoga tijela, kada samo tijelo postaje medijem mode. Nekoć u pozadini potisnuto svetište, ali neodgonetljivo u toj potisnutosti, tijelo sada i samo biva zaposjednuto i postaje scenografijom. Igra odjevnog predmeta uzmiče pred igrom tijela, a tijelo uzmiče pred igrom obrazaca. Odjevni predmet time ujedno gubi svoju ceremonijalnost (koju je još imao do 18. stoljeća) povezanu s uporabom znakova kao znakova. Odjevni predmet, nagrizen označenima tijela, tim izbijanjem tijela kao spolnosti i kao prirode, gubi fantastičnu pretrpanost koju je imao od vremena primitivnih društava. On gubi svoju snagu jednostavne maske, neutraliziran je tom nuždom da označuje tijelo, predaje se“ (Baudrillard, 2002: 200). Govor o kraju ili smrti mode ne može se razumjeti iz aktualne hiperproizvodnje modnih odjevnih predmeta, enormnog rasta i uspona modne industrije, stvaranja novih zvanja i zanimanja u postindustrijskome društvu dizajna, moći spektakularnih događaja show businessa u kojem moda ima funkciju i smisao slikovne fascinacije gledatelja prizorima raskošne scenografije kolektivnoga tijela kulture kao zabave (entertainment), nego samo iz povijesti ideja. Problem s postavkom o kraju mode proizlazi iz nihilizma slobode modernoga svijeta. Novost novoga, dinamičko načelo mode kao univerzalne (društvene i kulturne) forme modernosti pokazuje se temeljnim problemom našeg života, koji sve što jest pretvara u modu. Tamo gdje je sve zasićeno modom, tamo više nema mode osim kao poretka simulakruma. Tamo gdje je sve postalo prozirnošću događaja spektakla, gdje sve ima karakter hiperrealnoga, tamo više nema ni razloga za povratak imaginarnome i simboličkome. Baudrillardova teorija o kraju mode istodobno je kritička priča o kraju utopije u suvremenom svijetu. Prigovori njegovu kulturno-determinističkome razumijevanju ideja o kraju povijesti svode se na to da zanemaruje realne moći u korist totalitarnoga karaktera medijske poruke. Tim je izrazom kritički ukazao na ono što se događa s medijima u potrošačkome društvu. Izostanak analize subjekata/aktera ciklusa i nastanka nove mode u društvu nije, međutim, tek Baudrillardova posebnost. Mnogi sociolozi i teoretičari mode iz paradigme postmoderne kritike teorija o socijalno-klasnoj diferencijaciji nisu obraćali pozornost na zbiljsku situaciju u sektoru modnog marketinga, industrije, medijskoga spektakla. Tijelo u postmodernoj kulturi nije tek queer tijelo ili transgresivno tijelo bez ukorijenjenosti u stvarne odnose rodno/spolne moći dominantno patrijarhalne kulture. Utoliko je očekivana kritika Baudrillardove teorije mode ona koju zastupaju feminističke autorice (Negrin, 2006: 150-152). Baudrillard je zamaglio, prema stavovima nekih feminističkih teoretičarki, problem jednakosti i dostupnosti modnih sadržaja. Nije svima ni dostupna ni raspoloživa moda. Postavka o demokratskom karakteru masovne mode i antimode ideološka je varka. Ona služi prikrivanju stvarnih nejednakosti u postmodernome društvu. Iza velike parole o demokratizaciji mode skriva se tek iluzija liberalističkog modela jednakosti. S onu stranu ideološke iluzije jeftine mode T-shirt majica i antimodnih odjevnih predmeta poput traperica, primjerice, nalazi se disproporcionalna akumulacija kulturnoga kapitala visoke mode u novoj proizvodnji i distribuciji luksuza. U tom neomarksističkome modelu kritike postmoderne teorije mode feminizam posebno naglašava rodno/spolne predrasude i profesionalnu nejednakost žena u privrednom sektoru, koji je po broju subjekata/aktera kvantitativno u rukama žena. No, stvarni udjeli moći govore suprotno. Temeljni prigovor Baudrillardovoj postmodernoj teoriji mode odnosi se na njegovo nekritičko pristajanje uz fetišizam robe/stvari. Kao da je on pristao biti zatočenikom takvog medijskoga simulakruma. No, Baudrillard je izrazito kritički mislilac. Mnogi filozofi i sociolozi postmoderne smatraju ga predstavnikom nihilizma i kulturnoga pesimizma. Kako je onda mogao zamijeniti stvarnost podjarmljivanja duhovnosti žena za simulakrum tjelesnoga samopokazivanja? U društvu spektakla, naime, riječ je o preobrazbi žene u model/manekenku bez osobnosti (personality). Argumenti su kritičarki izvedeni iz njegovih ranih i kasnih spisa. U njima nije ponudio precizno ograđivanje od autoritarne strukture moći društva spektakla. Kao što se istom logikom pornografija u doba opće dostupnosti sadržaja na internetu kritizira moralističkim ili rodnim/spolnim argumentima muške patrijarhalne psihopatologije nasilja, osvajanja i ponižavanja drugoga – zbog seksualnih perverzija ili društvenih mehanizama moći – tako se i Baudrillardu pronalaze grijesi u nečemu što uopće nije sporno. „Baudrillard, međutim, ne shvaća da se pristajanjem uz pojam žene kao neprirodne i izvještačene gubi iz vida činjenica kako takav stav prešutno pristaje uz marketinšku industriju koja prosuđuje ljude, a pogotovo žene, prema njihovu izgledu a ne prema njihovim djelima. Na taj način Baudrillard previđa kako je naglašavanje pojavnosti bilo represivno spram žena, barem u onoj mjeri u kojoj je predstavljalo nadomjestak za ostale oblike samoostvarenja“ (Negrin, 2006: 152). Problem je ipak u nečem posve drugom. Kritika postmoderne teorije mode može biti opravdana samo ako pokaže alternativu onoj vrsti univerzalne forme mode koja danas funkcionira kao događaj medijskoga spektakla. Izlazak iz svijeta objekata kao robe i kao predmeta estetizacije u formi dizajnirane marke na tržištu više nije moguć tek parcijalnim, rodno/spolnim, postkolonijalnim, kulturalnim kritikama sustava objekata globalnoga kapitalizma. Feministička kritika postmoderne teorije mode aktivistička je društvena svijest žena o društvenoj preraspodjeli uloga i figura u suvremenom društvu. O alternativi sustavu objekata potrošnje u globalnome kapitalizmu sam je Baudrillard pokušao ukazati u zaključku svoje rasprave o modi iz ranih spisa. To je jednostavno toliko neprijeporno mjesto njegova kritičkog odnosa spram svijeta postmodernoga poretka simulakruma da je gotovo zapanjujuće kako se u različitim kritikama njegova mišljenja zaobilazi ili namjerno previđa. Po tome je Baudrillard još uvijek autentični neomarksistički mislilac, premda je s onu stranu oživljavanja bilo kakve socijalno-klasne teorije mode. „Moda ne ostavlja mjesta revoluciji osim vraćanjem na samu genezu znaka koji je tvori. Alternativa modi nije u slobodi ili bilo kakvu nadilaženju da bi se došlo do istine svijeta i referencijalnih područja. Ona je u dekonstrukciji oblika modnog znaka i samog značenjskog principa, kao što alternativa političkoj ekonomiji može biti samo u dekonstrukciji forme/robe i samog principa proizvodnje“ (Baudrillard, 2002: 202). Moda je po svojem najdubljem određenju amoralna, kao što je to i svaka radikalna estetizacija svijeta. S onu stranu dobra i zla, moda se odvija kao estetsko-narcistički događaj užitka u novosti. Kad se moda želi podvrći nekim moralnim ili bilo kakvim funkcionalnim ciljevima, već je uvijek na djelu konzervativizam, povratak ideologiji ćudoređa koja može imati čak i svoje „žensko“/“ljudsko“ lice feminističke kritike društvenih i rodno/spolnih nejednakosti. Moda je subverzivna samo utoliko što je, prema Baudrillardu, ravnodušna na bilo kakvo svođenje njezine nesvodivosti na klasno, socijalno, rasno, ideologijsko, moralno obilježje. Naposljetku, ono što je najvažnije u Baudrillardovu promišljanju mode u sustavu potrošačkoga kapitalizma jest to da alternativa modi nije sloboda zagovaranja antimode kao subverzije mode, nego ono jedino bitno, ali gotovo nezamislivo. Što je to drugo i drukčije od „diktature“ mode? Je li riječ možda o njezinoj „demokratskoj“ prirodi? Kao što je problem samozatvorenosti i fatalnosti razvitka globalnoga kapitalizma u njegovu planetarnome pohodu svijetom u nadređujućoj formi robe, tako je problem razgradnje društva spektakla u pronalasku nečeg drugog osim fatalne forme mode koja savršeno odgovara načelima političke ekonomije i načelima estetizacije svijeta. Njezini godišnji ciklusi istoznačni su ciklusima robne proizvodnje. Modna industrija danas je jedan od najznačajnijih dijelova kulturne industrije uopće. Alternativa modnoj/robnoj formi znaka znakova postmoderne? Kritika Baudrillarda ima smisla samo onda kad je na njegovoj misaonoj razini i kad se ne gleda na stvari samo iz jednoga gledišta. Totalna moć suvremene mode ima karakter moći „carstva prolaznosti“ u liberalnim demokracijama. One su utoliko stabilnije ukoliko su prihvatile promjenu kao svoj eliksir u trenucima posvemašnje dekadencije. Demokratska praznina: Gilles Lipovetsky i nova forma mode Kako moda može biti jamstvo stabilnosti i legitimnosti liberalizma i modernih demokratskih poredaka? Nije li ta veza odveć bliska današnjem smjeru repolitizacije umjetnosti u teoriji suvremene vizualne umjetnosti? Ukratko, u doba globalizacije umjetnost se pojavljuje kao dio sektorski moblizirane i ustrojene kulture. Ona legitimira društveni poredak svojim sustavom vrijednosti. Time što je uklopljena u globalni kapitalistički poredak, umjetnost i kultura uopće postaju dio ideološke proizvodnje svijesti o vječnoj, prirodnoj i nužnoj realnoj egzistenciji takvoga društvenog sustava koji u samoj realnosti počiva na pretpostavkama totalne destrukcije prirode, čovjeka i kulture. Umjetnost koja je u razdoblju povijesne avangarde prve polovine XX. stoljeća željela promijeniti društvo na taj način što je revolucionirala život ulaskom u njegove dinamičke strukture, izgubila je svoj emancipacijski potencijal. Kao ornamentika postmoderne kulture u doba globalizacije umjetnost se predala u ruke svojeg prirodnoga neprijatelja – financijskoga kapitala i medijske propagande. Nužan korak iz toga zatvorenoga kruga ropstva dizajnu i perverznim društvenim uvjetima proizvodnje/reprodukcije moći, koja se uvećava ekonomskim strategijama podjarmljivanja drugoga upravo time što poštuje njegove kulturne razlike i zahvaljujući njima uvećava svoj profit, pokazuje se samo repolitizacijom umjetnosti. Ona u doba posvemašnje estetizacije iznova mora obnoviti svoj duh pobune. Neoavangardna kritika društva spektakla sada poprima oblik kritike estetskoga ruha postmoderne i njezinih ideologijsko-političkih ciljeva (Groys, 2006; Paić, 2006a). Nasuprot takvom neomarksističkome aktivizmu, koji je već Baudrillard smatrao beskorisnim moralističkim pričama o alternativi sustavu iznutra, postmoderni francuski filozof i sociolog Gilles Lipovetsky razvio je, po mojem sudu, najznačajniju analizu mode kraja XX. stoljeća kao univerzalne forme ili poretka koji funkcionira tako što političkim poredcima liberalne demokracije podaruje jamstvo njihove stabilnosti neprestanom promjenom životnih stilova pojedinaca i skupina. Liberalna demokracija preuzima modu za svoj izvanjski i unutarnji vrijednosni poredak smisla. Na taj način ona se učvršćuje pred izazovima pada u despociju, tiraniju, autoritarnu vladavinu, ili čak neki oblik povratka totalitarnome sustavu vladavine (Roone-Miller, 2007). Pogrešno bi bilo zaključiti da Lipovetsky zagovara ideologiju liberalizma protiv komunizma te svih oblika regresivnih ideologija fundamentalizma. Političko i ideologijsko svrstavanje nije uopće ključ za razumijevanje onoga što je jedino bitno. A to je uvid u epohalnu novost modernoga poretka ili sustava mode. Ono što je Simmel u svojim prvotnim analizama mode prepoznao kao univerzalnu društvenu formu, kojom se zapadnjačka modernost uspostavlja vrijednosnim poretkom, u postmodernoj teoriji mode Lipovetskog radikalizira se do postavke o moći liberalnih demokracija kao vladavine slobode i razlika pred svim drugim modelima društvenoga razvitka. Moda se nipošto time ne svodi na privjesak političkoga. Naprotiv, ona tek političkim poredcima slobode jamči stabilnost. Kao fluidna forma modernosti, moda je apsolutna vrijednost novoga. Moglo bi se pokazati da je upravo moda, kao u modernoj umjetnosti pojam autonomije, temeljni razlog radikalnog prekida s idejama tradicije poput reda, prirode, božanskoga i transcendencije. Čemu za takvu političku analizu ulaziti u složene i prilično neodređene veze nastanka mode u zapadnjačkoj ciivilizaciji da bi se dokazala kulturna prevlast života u demokraciji pred svim drugim povijesno iskušanim poredcima ropstva? Paradoks je postmoderne teorije mode da se ona upravo depolitizira od svakog ideologijskog sadržaja time što proglašava kraj povijesti kao kraj ideologija. Vidjeli smo u slučaju Baudrillarda da je njegova kritika medijskoga poretka simulakruma istodobno bila i teorija kraja mode. Utoliko je samorazumljivo što smjer analize Lipovetskog pogađa unutarnje poteškoće i proturječja funkcioniranja modernosti u njezinim ekonomskim, političkim i kulturnim aspektima. Moda se stoga pojavljuje kao nepropitana pretpostavka ekspanzije zapadnjačke modernosti iz koje je procesom globalizacije došlo do nestanka bilo kakve razlike u civilizacijskim elementima između Zapada i svih drugih dijelova svijeta. Moda je kao univerzalna forma društvenih odnosa postala globalnim poretkom, iako je posebna kulturna dominanta Zapada. Nigdje drugdje osim na Zapadu ne postoji moda. Mogli bismo dodati: nigdje drugdje osim u srcu europocentričnoga svijeta ne postoje ni filozofija ni znanosti. Povjesničari civilizacija taj rascjep u povijesnosti svijeta vrlo teško uspijevaju objasniti teorijama simultanog stvaranja religijskih sustava i zajedničkim obilježjima društvenih struktura patrijarhalnoga poretka primitivnih zajednica. Lipovetsky je, nasuprot tome, dosljedan epistemološki antiesencijalist. Dakle, netko tko smatra da je prva pretpostavka razumijevanja trijumfa mode u globalnome svijetu danas odricanje vjerodostojnosti jednom jedinstvenom načelu u objašnjenju pojava u svijetu. Protiv vječnosti i univerzalnosti mode kao antropološke strukture čovjeka govore dokazi da nijedna civilizacija, pa čak ni Rim u doba svojeg uspona i dekadencije, nije u temeljima vrijednosnoga poretka imala ugrađenu ideju stalne promjene (Lipovetsky, 1994: 15-17). Postoje običaji odijevanja, ljepota i magična moć različitih kultura odjeće u povijesti civilizacija unatrag desetak tisuća godina. Ali modom se određuje samo društveni i kulturni poredak zapadnih društava (Lipovetsky, 1994: 15). Povijesnost mode nije njezino ovjekovječenje kao iskonske moći zavođenja i dopadljivosti, drugim riječima kao nekovrsne pra-estetske moći upravljanja ljudskim zajednicama i njihovim običajima i normama ponašanja, odijevanja, komunikacijskih pravila i složene strukture interakcije. Lipovetsky je u kritici modernoga univerzalizma i teorijskog esencijalizma – Jedan, Bog, Moć, Uzrok, Ideja – postavio temelje za istinsku povijesnost mode. Ona nastaje njezinim radikalnim razdvajanjem od civilizacijski utvrđenih činjenica da su sva primitivna društva i zajednice u povijesti ukrašavala tijela i uljepšavala svoja obitavališta, da su odijevanjem, nakitom, njegovanjem kose i frizura, ornamentikom posuđa i uređenjem prirodnog okoliša bili upućeni na estetsko oblikovanje vlastitoga svijeta bez obzira na to bio on mitskog, magijskog ili religijskog podrijetla (Roche, 1994; Blau, 1999). Radikalna razdvojenost ili rez u povijesnosti mode tek omogućava povijesti njezino dostojanstvo. U tome je ne samo prednost takvog pristupa modi nego jedino mogući način razumijevanja kako uopće dolazi do onog što jest bît mode, naime, do neprestane promjene. Moda nije vječna ni univerzalna struktura neke zatvorene povijesti svijeta kao kontinuiteta u promjeni, nego povijesni diskontinuitet razvitka. Ona uopće omogućuje razvitak time što se poput ekonomije događa u ciklusima. Stabilnost u promjeni epohalna je značajka novovjekovnoga svijeta znanosti i tehnike (Sutlić, 1987). Moderni kapitalizam, koji počiva na pretpostavkama znanstveno-tehnologijskoga projekta promjene svijeta samoga, stvara vlastitu stabilnost neprestanim ciklusima promjena. Sustav uskrsava time što se stalno usmrćuje. Ako se analiza mode u slučaju Lipovetskoga želi sociologijski prikazati u odnosu na druge paradigme i teorijske modele, tada se može jednostavno kazati da je ovdje riječ o radikalnome obratu ili postmodernome kulturalnome zaokretu (postmodern cultural turn). Moda je novi poredak vrijednosti. Ona se stvara iz dva temeljna načela kapitalizma i liberalne demokracije: novosti (promjena) i slobode (razlika). Gdje ne postoje uvjeti za ostvarenje novoga i slobode kao fundamentalne promjene ekonomije, politike i kulture nema mogućnosti izbora. Mode nema u totalitarizmu komunizma i teokratsko-fundamentalističkim poredcima društvene i političke vladavine. Radna uniforma žene u Maovoj Kini i obavezno nošenje burki u Afganistanu pod vlašću talibana potvrđuju prethodnu postavku. U prvom je slučaju uništena sloboda razlike i moć izbora, a u potonjem isto to uz najgoru moguću posljedicu etičke degeneracije – isključenosti žena iz prava na vlastito (modno) tijelo. Ideologije jednakosti i pravednosti uvijek su redukcionističke, jer modu smatraju amoralnom besramnicom koja ukazuje na materijalno bogatstvo i na svijet razlika kao uvjete svakog modernoga razvitka. No, za Lipovetskog je presudna činjenica da se masovnom industrijskom proizvodnjom modne odjeće (prêt-à-porter ili konfekcijske kolekcije) od početka 60-ih godina XX. stoljeća promijenio cjelokupni mentalni krajolik modernosti. Dostupnost mode svakome učinila je liberalnu frazu o moći izbora i razlika životnim stilom kao uvjetom kritike svake povijesne klasno-socijalne diferencijacije. Stoga nije smion njegov zaključak da moda u liberalnim demokracijama stvara manje netolerancije, ako baš izravno ne pridonosi višku tolerancije među različitim etničkim, rasnim i kulturnim skupinama i pojedincima. Moda je istodobno temeljna pretpostavka individualizma u modernome društvu. „Prije svega valja nastojati na kulturnoj snazi Novoga. Suparništvo među klasama mala je stvar u usporedbi s učincima te društvene vrijednosti koja sama stvara sklonost prema različitom, izaziva dosadu od ponavljanja, a gotovo a priori ljubav i želju za onim što se mijenja. ‘Programirano’ zastarijevanje industrijskih proizvoda nije samo rezultat djelovanja kapitalističke tehnostrukture, ono je ucijepljeno u društvo koje je velikim dijelom osvojeno jedinstvenim drhtajima Novoga. U korijenu zahtjeva za modom ima sve manje imperativa za društvenim isticanjem i sve više žeđi za Novim. Potrošna moda, baš kao i prva povijesna očitovanja mode krajem srednjega vijeka, bitno ovisi od uzleta određenog broja društvenih vrijednosti, na prvome mjestu uzdizanja Novoga. Stoljećima je taj etos dijelila aristokratska i građanska elita; danas vrijedi za sve slojeve društva. Nema dvojbe da je masovna proizvodnja pridonijela razvitku težnje prema Novome, ali tu su imali udjela i drugi činitelji, prije svih: promicanje jednakosti i individualističkih zahtjeva“ (Lipovetsky, 1994: 154). Paradoks je moderne mode u liberalnim demokracijama da se individualizam izgrađuje etikom jednakosti, a ne društvenim uvećanjem nejednakosti, kako bi se na prvi pogled moglo pomisliti ako se slijedi uvriježeni model aristokratskoga shvaćanja mode kao povlastice elite. Lipovetsky, kao i neki drugi povjesničari mode, smatra da je nastanak mode moguće datirati u vrijeme kasnoga srednjeg vijeka krajem XIV. stoljeća. No, njezino se proširenje na sve dijelove društva događa tijekom XIX. stoljeća. Industrijska revolucija je masovnu proizvodnju modne odjeće učinila dostupnom načelno svim slojevima. Koncept moderne demokracije i samoozbiljenja čovjeka kao punoljetne osobe, kojom se od prosvjetiteljstva definira autonomija čovjeka, ima bitne veze s modom utoliko što je moda vezana uz individualizam, slobodu i jednakost šansi u izboru odijevanja. Takav ekonomsko-politički liberalizam ogleda se u distribuciji mode. Građanska klasa kao temelj modernosti po definiciji je srednja klasa u društvenoj hijerarhiji, a građanin je temelj novonastaloga građanskoga društva. Kako Lipovetsky u svojim kritikama funkcionalizma, strukturalizma, neomarksističke teorije društvenih razlika – od Veblena do Bourdieua – pristupa modi? Njegova želja da modi podari onu vrstu autonomije koja joj jedino pripada, kao i modernoj umjetnosti, ide ukorak s idejom radikalne profanacije mode od bilo kakvog transcendentnoga sadržaja. Moda „auru“ zadobiva upravo gubitkom svoje društveno-kulturalne „auratske“ prirode, da se poslužim primjenom poznate Benjaminove postavke o umjetnosti u doba tehničke reprodukcije. Svetost mode nikad nije bila moguća zato što je moda moderni epohalni rez s tradicijom povijesti odijevanja. U doba svoga nastanka, slijedi li se logika ove postmoderne teorije, moda je već morala raskrstiti s idejom ljepote i uzvišenosti. Tijelo u oslobađanju od stega srednjovjekovne teologijske koncepcije čovjeka kao slike Boga mora prevladati svoju podređenost izvanjskim svrhama. Moda stoga polazi od mogućnosti slobode konstrukcije tijela kao društvenoga i kulturalnog subjekta/objekta promjene. Lipovetsky upućuje da je u zamecima povijesti mode na Zapadu – osobito u renesansi – primjetna „brza struja varijacija“ ne samo u odijevanju nego i u svim kulturnim pojavama poput novih ideja o čovjeku, prirodi, ukusu, tijelu. Problem povratka dostojanstva mode, ne tek u retoričkome smislu, pokazuje se u tome da sve socijalno-klasne teorije, do Bourdieove postavke o habitusu i distinkciji vladajućega društvenog ukusa epohe, modi priznaju samo „ograničenu suverenost“. Ona može biti znakom, simptomom, pokazateljem društvenih promjena poput industrijalizacije u ranome razdoblju moderne ili kibernetizacije u digitalno doba globalizacije zato što je vidljivi/nevidljivi putokaz budućih trendova razvitka (Lipovetsky, 1994: 18-54). Moda se ne može osloboditi pritiska teorijske pretenzije da je neprestano degradira na puku pojavnost bez bîti, ako se ne uvidi da je upravo bît mode u tome da jedino ono što se pojavljuje u svojoj pojavnosti ima svoj smisao i svoje referencije na društvo, kulturu i svijet života, dok je sve drugo preostatak neke metafizičke tradicije, koja još uvijek duh suprotstavlja tijelu kao nižoj supstanciji, pa tako i modu degradira do privjeska nekog drugog, autonomnog fenomena. Lipovetsky stoga mora pretpostaviti, iako je to iznimno teško teorijski dokazati, da jedini preostatak metafizičke strukture vladavine ideja u suvremeno doba može biti upravo ono što omogućuje imaginarni, simbolički i realni poredak mode u svijetu. Taj uvjet mogućnosti mode istodobno je uvjet mogućnosti pojavljivanja novoga kao neprestane promjene koja zastarijeva već činom nastanka. Lipovetsky je u tradiciji sociologije mode i semiotike mode – od Veblena, Simmela, Barthesa i Baudrillarda – preuzeo i osuvremenio taj misteriozni pojam poretka ili sustava mode kao univerzalne forme. U različitim teorijskim studijama o modi u doba postmodernih identiteta, bez obzira na polazišta i ishodišta u razumijevanju mode kao društvenog i kulturnoga fenomena našega doba, nezaobilazno je suočavanje s pretpostavkama svakog modela ili paradigme mode. Tako sociolog mode Fred Davis u zaključku svoje studije, a ne na početku, što je naizgled začudno, otvara raspravu o dva različita epistemološka i metodološka pristupa istraživanju mode. Jedan naziva modelom modnoga sustava (fashion system model), a drugi populističkim modelom (populist model). Prvi se odnosi na sustav proizvodnje i reprodukcije mode iz difuzije velikih modnih kuća i dizajnerskih brandova prema svim drugim dijelovima svijeta (Pariz, Milano, London). Drugi je model izvansustavna reakcija na dominaciju visoke mode, koja istodobno polazi od pretpostavki uličnih stilova i antimode. Taj model ima dalekosežne posljedice za kulturnu dekolonizaciju i radikalnu demokratizaciju mode. Nije teško zapaziti da je riječ o primijenjenoj shemi iz sociologije globalizacije Wallersteinova tipa (ekonomija-svijet modernizacije ili razvijenosti i nerazvijenosti) – centar vs. periferija (Davis, 1992: 200-206). No, modni sustav samo je stvarna ili faktična realizacija univerzalnog sustava ili poretka mode. On omogućuje cikluse, procese, funkcioniranje mode kao ekonomske i kulturne transformacije društva. Lipovetsky je u tom pogledu radikalni postmoderni univerzalist, premda odriče ideji univerzalnosti moderne bilo kakvo drugo značenje osim formalne inovacije, kojom se moda uspostavlja kao vrijednosni predložak svih drugih vrijednosti zapadnjačke civilizacije. Moda je univerzalna forma u doba gubitka svih univerzalnih obilježja kulturno pluralnih društava. Ta je univerzalnost apstraktna, a relativnost, pluralnost i policentričnost raznolikih kultura postmoderne konkretne su životne činjenice. Moda u svojoj univerzalnoj formi robe/objekta/stvari ima transcendentalnu strukturu novoga. Naspram svih dosadašnjih istraživanja mode, Lipovetsky se okreće pokušaju uspostave mode kao fundamentalne otvorene strukture svijeta u globalnome prostoru-vremenu vladavine potrošačkoga kapitalizma. Pritom je važno naglasiti da moda nije superstruktura, koja sve određuje poput ekonomije u ekonomskom determinizmu objašnjenja povijesti ili društva u socijalnome determinizmu, te, naposljetku, kulture u kulturalnom tehno-determinizmu objašnjenja globalizacije. Otvorena struktura forme mode suprotstavlja se ideji nadodređenja (superordinacije) u strukturalističkome marksizmu, te ideji funkcionalne integracije mode u nadređeni sustav društva i politike. Moda je otvoreno, neodredljivo područje utjecaja i koordinacije. Ona je svojevrsni (in)deterministički kaos. Objašnjenje njezinih utjecaja na sve druge društvene i kulturne fenomene stoga mora biti suptilni opis međusobnih varijacija drugih sfera poput kulture i ekonomije. Ta se struktura očituje kroz tri temeljna svojstva „suverenosti“ mode u modernome svijetu: (1) efemernost (prolaznost); (2) privlačnost ili zavodljivost; (3) marginalnu diferencijaciju (Lipovetsky, 1994: 131). No, što je ta „misteriozna“ forma mode? Lipovetsky određuje bît postmodernoga kulturalnog preokreta kao gubitak središta mode. Ona se više ne nalazi nigdje iznad niti nigdje ispod; nije povlasticom elite kao što nije ni masovnom pojavom vladavine antimode, kako bi se moglo površno zaključiti. Preokret vrijednosti ne označava primat masovne mode pred visokom modom. Time se jednostavno ukazuje na njezino elastično širenje i sužavanje u smjeru praznog mjesta izgubljenoga središta. Ako je postmoderna doba dovršene mode kao konačne potrošačke euforije užitka u objektima bez više estetske i društvene svrhe osim u užitku estetsko-društvene potrošnje objekata mode kao pojavne forme narcističkoga tijela, koje potrebuje modnu odjeću da bi zadovoljilo potrebu za novim, tada je očigledno da pojam forme mode označava prekid s dugovjekom prevlašću ideje nadodređenja mode nekim njoj višim ciljevima. Moda se događa kao spektakl frivolnosti i komunikacijske spontanosti. Ona je užitak i transgresija svih granica koje je moderno doba postavilo rodu/spolu, klasi, slojevima, naciji, rasi, kulturi (Lipovetsky, 1994: 132). Efemernost ili prolaznost mode odgovara ubrzanju dinamičkoga karaktera kapitalizma. Privlačnost ili zavodljivost mode proizlazi iz šarma dizajna kao kreativne estetizacije svijeta objekata. Marginalna diferencijacija, naposljetku, ukazuje na proces nove društvene diferencijacije. Ali ne više iz središta klasno-socijalne diobe društva, nego s rubova kojima vlada zakon individualizacije životnih stilova. „Ne brinite se, ne želimo definirati sva zapadnjačka društva jednim jedinim homogenim supersustavom. Jasno je da bitni oblici kolektivnog života imaju malo toga s formom-modom; spirala u ratnoj ekonomiji i tehnologiji, teroristički atentati, nuklearna katastrofa, nezaposlenost, parceliranje rada, ksenofobija, oprečne su pojave frivolne slike našeg vremena: modna euforija nije sveprisutna, doba privlačnosti živi uz trku za naoružanjem, svakodnevnu nesigurnost, privrednu krizu i osobnu tjeskobu. Valja ponovno istaknuti da zapadnjačka društva ne možemo tumačiti samo u svjetlu razvitka mode. Znanosti, tehnologije, umjetnost, interesne borbe nacija, politika i društveni i humanitarni ideali imaju posebne kriterije i svoju osobnu autonomiju. Forma-mode može se križati s njima, katkad ih povezivati, ali ih ne može sve upiti u svoju logiku. Nije riječ o tome da se različito učini jednakim, nego da uočimo dominantnu povijesnu tendenciju preustrojstva čitave zone našeg zajedničkoga svijeta“ (Lipovetsky, 1994: 132). Paradoksalno je svojstvo mode u liberalnim demokracijama što istodobno razvija kritičku, realističku i tolerantnu svijest u suživotu s drugima, dok se njezin kolektivni život odvija u prostoru carstva birokratske apstraktnosti. Tamo vladaju ekonomsko-politički zakoni monopola i oligopola na svjetskom tržištu mode. Prigovori postmodernoj teoriji mode Gillesa Lipovetskog odnose se u bîti na temeljnu ograničenost cijele postmoderne paradigme društvenog i kulturalnog preokreta. Kao i u slučaju kritike Baudrillardovih postavki o poretku simulakruma, tako se i kritika Lipovetskoga temelji na argumentima upravo onih autora koje on sam smatra pogrešnim ili posve neprikladnim za shvaćanje suvremenog djelovanja mode u postmodernome društvu i kulturi. Kao što sam istaknuo, Lipovetsky posebno napada neomarksistički model klasno-socijalne distinkcije Pierrea Bourdiuea. Protiv redukcionizma mode na dijalektiku društvenog razvitka kao kulturalnoga sukoba nove kulturne buržoazije s „nižim“ klasama i slojevima, Lipovetsky zagovara individualističku etiku liberalno-demokratske postmoderne. U svijetu demokratizacije mode početkom 60-ih godina XX. stoljeća pojavila se modna odjeća spremna za nošenje ili kolekcija konfekcijske proizvodnje. Bila je to definitivna pobjeda duha individualnoga izbora i marginalne diferencijacije nad duhom elite mode (haute couture). Moda nije stoga znak nove diferencijacije putem klase ili društvene hijerarhije ukusa, nego način artikulacije razlika u rodu/spolu, kulturnim preferencijama i životnim stilovima. U modi nema Boga. Ako je Bog već bio prisutan/odsutan u odijevanju u doba religijske umjetnosti srednjega vijeka, ili mnogo ranije u misterijima i kultovima mitskog razdoblja svijeta, onda je pretpostavka njegove smrti rađanje mode. Nietzscheovo pretkazanje nihilizma moderne epohe istinsko je mjesto rođenja dovršene mode o kojoj govori Lipovetsky. Moda i demokracija u modernome svijetu nastaju iz praznine svijeta. Gubitkom središta moda se disperzira, diseminira, dislocira. S nastankom mode prisustvujemo neprestanom nestanku i zastarijevanju kategorija prošlosti u smislu trajnosti tradicije. Zato nije slučajno da se krajem XIX. stoljeća masovna moda i muzeji kao spremišta povijesnoga sjećanja međusobno susreću na istom zadatku. Novost kao dinamička struktura modernoga doba počiva na stabiliziranju onog najprodornijeg u vremenu, a istodobno neuhvatljivog, smrtnog trenutka sadašnjosti. Demokratska praznina priznaje samo etički individualizam liberalnoga društva utemeljenog na načelima slobode i samoozbiljenja čovjeka u mogućnosti razlika. Nema dvojbe da je Lipovetsky u svome radikalnom postmodernom individualizmu mode prihvatio i kreativno primijenio poststrukturalističke i semiotičke teorije kulture (Barthes, Lyotard, Baudrillard). Eklektički duh preuzimanja pojmova iz postmoderne filozofijske i sociologijske interpretacije promjena u zapadnim društvima na ishodu moderne prisutan je u svim njegovim knjigama. Posljednja istraživanja o obnovi pojma luksuza u društvu razočaranja (société de deception) i ravnodušnosti samo su nastavak temeljnih ideja o dobu praznine i carstvu prolaznosti mode (Lipovetsky, 2006). Ako je moda, sukladno postavkama Waltera Benjamina iz njegovih eseja o Parizu i arkadama, „moderna mjera vremena“ (Benjamin, 1999), onda je izvjesno da je modom uspostavljen takav poredak društvenoga vremena koji u sebi ima primat neposredne sadašnjosti. Vrijeme mode furija je aktualnosti. Stoga sve kritike upućene teoriji mode Gillesa Lipovetskog promašuju svoj cilj ako se zaustavljaju jedino na tome da on zanemaruje značenje proizvodnje mode u kojoj je neoliberalistički model kapitalizma došao do svojeg vrhunca. Naime, jasno je da je moda u New Yorku, Parizu, Milanu uključena u sustav mode ili formu mode (ciklus i proces stvaranja modne odjeće kao nove dizajnerske marke), kao što je logika ekonomske eksploatacije ta koja kazuje da se proizvodnja modne odjeće odvija u zemljama Trećega svijeta zbog niske cijene rada i interesa kapitala da uz maksimalni profit plaća minimalnu naknadu za živi rad. No, Lipovetsky se nije bavio, niti mu je to bila nakana, kritikom političke ekonomije neoliberalizma. Unutar nje moda kao i sve druge ekonomske djelatnosti može biti razmatrana samo ekonomistički i nikako drukčije. Utoliko je čudno, kao i u slučaju feminističke kritike Baudrillarda, da se olako ispušta iz vida ono što je sam postavio predmetom kritike. Ako se iza krinke ekonomskog, političkog i kulturnog liberalizma postmoderne skriva samo nasilje nad subjektima/akterima modne industrije i ekonomska eksploatacija, onda baviti se teorijom mode u tom strahotnom svijetu nepravde i laži znači biti amoralni nihilist i estetski dekadent! Odnos mode i ideologije, pak, nipošto nije kauzalno jednoznačan. Liberalizam je jednako tako ideologija postmoderne kao što je to konzervativizam, fundamentalizam i anarhizam. Pojam postmoderne nije nipošto jednoznačan. U njemu se ogleda dvoznačnost napretka/razvitka informacija i komunikacija, s jedne strane, te reakcije na nastavak moderne drugim sredstvima. Primjerice, pojam postmodernoga terorizma o kojem govori Baudrillard ne označava negaciju društvenih oblika protuliberalnih ideologija. Postmoderna je sklop ambivalentnih kulturnih modela. U njoj je moguć suživot kiborga i parija, dama i punkerica, financijskoga carstva MMF-a u Washingtonu i očajničke bijede u slumovima Mumbaija. Anything goes. Moć mobilizacije ideja kao doktrine, rituala i vjere u sustavu mode pokazuje da u doba postpolitike ili kraja povijesti nestaju tradicionalne razlike između ljevice i desnice, crvenih i crnih. Nestankom dihotomije klasa i socijalne diferencijacije kao temeljne crte razdvajanja društva nalazimo se u labirintu znakova postmoderne mode. Jedina istinska borba koja se u tom novome prostoru još vodi jest ideološka borba u ime roda/spola, rase, nacije, kolektiva, stilova života, dakle – kulture. Politika identiteta koja funkcionira na način artikulacije kulture kao nove ideologije obilježava duh postmoderne (Paić, 2005). Umjesto klasno-socijalne na djelu je marginalna diferencijacija. Stilovi života mogu biti raznoliki samo zato što je forma mode koja proizlazi iz takvog fragmentiranoga svijeta pluralna i policentrična. Sve može biti zamijenjeno svime. Svaki se fiksni identitet u subkulturnim getima stilova života lako može spajati s drugim i drukčijim, primjerice poput gothic punka u kojem se povezuju elementi mistike romantičnog duha dekadencije s elementima neoavangardnoga stila radikalne pobune protiv politike liberalne demokracije (Polhemus, 1996; Richard, 2006a). Demokratske mogućnosti društva u koje Lipovetsky još polaže nade nisu iscrpljene time što svjedočimo obnovi različitih oblika nadzornih mehanizama države nad slobodom individuuma. Pragmatično prihvaćanje liberalno-demokratskoga modela poretka vladavine u kojem forma mode uređuje složene društvene odnose ne znači stoga i prihvaćanje svih zala koje globalni kapitalizam nosi sa sobom. Lipovetsky je u svojem postmodernome preokretu paradigmi mode lucidno ukazao na problem neprevladivosti forme mode. To je učinio gotovo na isti način kao i Baudrillard, kojeg je Lipovetsky svrstao zbog neomarksizma ranih spisa o kapitalizmu, potrošnji i sustavu objekata u teoretičare kritike društva spektakla. Naravno, sam pojam i teorija spektakla rezultat je situacionističkog pokreta 60-ih godina XX. stoljeća protiv otuđenja/postvarenja čovjeka u potrošačkome kapitalizmu. Teorijski vođa tog najznačajnijega subverzivnog pokreta protiv dominantne kulture kapitalizma bio je Guy Debord (Debord, 1999; Paić, 2006a; Paić, 2006b). Baudrillard je vidio da se kapitalizam sa svojom robnom formom ne može prevladati nikakvim moralističkim, etičkim napadima iznutra. Sama je forma robe i kapitala u svojem znanstveno-tehnologijskome liku poretka simulakruma posljednja granica nove sustavne „revolucije“. I Lipovetsky je na kraju svoje paradigmatske knjige za cjelokupnu postmodernu teoriju mode Carstvo prolaznoga pokazao precizno razmjere problema s alternativom liberalnoj demokraciji i njezinim razvijenim pluralizmom i policentrizmom mode. Neoliberalizam kao vodeća ideologija globalnoga kapitalizma uvećava nejednakosti i nepravde. Ona počiva na imperijalističkome temelju ekonomskog izrabljivanja Trećega svijeta. Ali istodobno neoliberalizam je idealno zrcalo forme-mode, koja ne može doći do svoje posvemašnje realizacije bez totalne preobrazbe svijeta u logo i brand ekonomije ponude. Forma mode ne može se prevladati ni subverzijom koja dolazi s rubova globalnoga društvenog sustava. Poredak se neprestano sam oživljava, uskrsava i revolucionira. Njegova je posljednja granica ona imaginarno-simboličko-realnog „carstva prolaznoga“. To je zbiljski neoimperijalni poredak globalizacije danas stoga jer nudi svijetu slobodu izbora, igra na privlačnost i zavodljivost objekata/stvari mode, diferencira kulture i osobnosti. Ali tijelo postmoderne dovršene mode nije, kako to misli Lipovetsky, s onu stranu kraja povijesti i kraja ideologije. Problem je u tome da nikakva obnova smisla demokracije s pronalaskom njezina izvornoga sadržaja ne može biti nešto istinski novo. Povijesti ima samo dok ima novih ideja i novih načina realizacije tih ideja. Ako toga nema, osuđeni smo na retro-futurističke stilove i ukroniju povijesti. Za razliku od Baudrillardove radikalne postavke o kraju povijesti/kraju mode Lipovetsky ipak dopušta da se njegov koncept dovršene mode ne shvati kao okončano razdoblje mode uopće. Moda se odnosi u svom dovršenome stanju na društva individualističke etike postmoderne. To su društva liberalne demokracije, koja odlikuje „doba praznine“ zbog oproštaja sa svim prethodnim načelima modernoga doba. Nestanak središta i elite mode, demokratizacija Olimpa u masovnome karakteru mode kao životnog stila frivolnosti, sve su to znakovi dovršetka jednog povijesnoga procesa kojemu još jedino ideje slobode i kulta razlika podaruju vjeru u trijumf bez mase razdraganih idolopoklonika. Opasnosti koje vrebaju u globalnome poretku neoliberalnoga kapitalizma govore da je upravo slijed društvenih činjenica koje Lipovetsky nabraja rezultat kraja povijesti kao kraja mode u njezinu dovršetku (potrošnji). „Stvarna opasnost s kojom se susrećemo nije povratak fašizma, već podvostručenje demokracija, jaz između bogatih i siromašnih, između razdvojenih susjedstava i geta, između zaposlenih i nezaposlenih, između građana koji su posve integrirani u poredak i marginalnih figura, između visokoobrazovanih i skrhanog školskoga sustava, između bolnica pod svjetlom velegrada i razorenoga sustava zdravstvene zaštite. /…/ Dovršena moda ne označava ‘kraj povijesti’, već neprestano obnavljanje pronalaska demokracije i tržišta“ (Lipovetsky, 1994: 251).

January 28, 2026
Što je to postimperijalna suverenost?

Što je to postimperijalna suverenost?

Sažetak Autor u članku analizira Schmittov spis Nomos zemlje postavljajući pitanje na koji se način nakon epohe nacije-države i kraha europskoga imperijalizma, što je bila i ishodišna postavka Hanne Arendt u njezinim Izvorima totalitarizma, uspostavljaju uvjeti mogućnosti političkoga djelovanja, budući da to djelovanje više nema za svoj egzistencijalni prostor ideju ukorijenjenosti u naciju kao državu s mehanizmima zaštite suverenosti s pomoću zakonodavne, izvršne i sudske vlasti zapisane u ustavu. Moć nije pritom tek državno-društvena logika upravljanja fiksnim prostorom i ograničenim teritorijem nacije-države, kako je to bilo uobičajeno od 18. stoljeća u Europi do kraja I. svjetskoga rata. Sam je Schmitt u drugome razdoblju njegova filozofijsko-pravnoga mišljenja, formalno i sadržajno nakon kraja II. svjetskoga rata, političko i politiku sagledao kao univerzalnu geopolitiku “velikoga prostora” (Großraum). Egzistencijalno-decizionistički obrat pokazuje se odlučujućim razlogom zbog čega se Schmittov pojam političkoga ne može proglasiti opravdanjem bilo kakve diktature ili totalitarizma. Odluka počiva na praznom središtu slobode, a ne moći. Nomos zemlje u postnacionalnoj konstelaciji za Schmitta na taj način postaje pitanje poretka i uprostorenja u osvajanju i prisvajanju zemlje u stalnim ratovima i sukobima s Drugim, jer je čovjek sve drugo negoli po prirodi dobar. Kritika ove pozicije u marginalijama Hanne Arendt uz Schmittovu knjigu Nomos zemlje otvara mogućnost rasprave o granicama neoimperijalizma i nove pravno-političke konstitucije svijeta nakon II. svjetskoga rata. Autor smatra da je rezultat ove aporetične i paradoksalne situacije u 21. stoljeću upravo u tzv. postimperijalnoj suverenosti kao nastavku Schmittove postavke o izvanrednom stanju na globalno-planetarnoj razini. Političko otuda prethodi politici kao što novi nomos zemlje zahtijeva obrat u razumijevanju odnosa slobode i moći. Ključne riječi: postimperijalna suverenost, Schmitt, Arendt, Nomos zemlje, politička teologija, neoimperijalizam Uvod Spis Carla Schmitta Nomos zemlje predstavlja jedan od najznačajnijih i ujedno najspornijih pristupa političkoga mišljenja u 20. stoljeću kraju epohe nacije-države. Nakon kraha europskoga imperijalizma, o čemu je govorila i Hannah Arendt u Izvorima totalitarizma, pojavljuje se otvoreno područje za nove mogućnosti političkoga djelovanja s onu stranu tradicionalnih pojmova i kategorija kao što su to nacionalnost, država, suverenost u kontekstu zakonodavne, izvršne i sudske vlasti zapisane u ustavu. Schmitt je nakon kraja II. svjetskoga rata dospio do postavke o kraju ere državnosti, a to znači da je pojmove političkoga i politike pokušao sagledati u horizontu univerzalne geopolitike “velikoga prostora” (Großraum). Egzistencijalno-decizionistički obrat pokazuje se odlučujućim razlogom zbog čega se Schmittov pojam političkoga ne može proglasiti opravdanjem bilo kakve diktature ili totalitarizma. Odluka počiva na praznom središtu slobode, a ne moći. Nomos zemlje u postnacionalnoj konstelaciji za Schmitta na taj način postaje pitanje poretka i uprostorenja u osvajanju i prisvajanju zemlje u stalnim ratovima i sukobima s Drugim, jer je čovjek sve drugo negoli po prirodi dobar. Kritika ove pozicije u marginalijama Hanne Arendt uz Schmittovu knjigu Nomos zemlje otvara mogućnost rasprave o granicama neoimperijalizma i nove pravno-političke konstitucije svijeta nakon II. svjetskoga rata. U ovom članku će se nastojati pokazati da je rezultat ove aporetične i paradoksalne situacije u 21. stoljeću upravo u postimperijalnoj suverenosti kao nastavku Schmittove postavke o izvanrednom stanju na globalno-planetarnoj razini. Političko otuda prethodi politici kao što novi nomos zemlje zahtijeva obrat u razumijevanju odnosa slobode i moći. Političko i politika ne mogu se nikad svesti na zajednički nazivnik, šmitovski rečeno, logike neutraliziranja i depolitiziranja. Sjetimo se da je u znamenitome govoru iz Barcelone 1927. godine naslovljenom “Doba neutraliziranja i depolitiziranja” Carl Schmitt svjetsku povijest kao povijest sekulariziranja odredio upravo kroz tri silazne putanje skidanja Boga s prijestolja filozofije i teologije. To su, za njega, prijelazi od “teologijskoga do metafizičkoga, i otuda do humanitarno-moralnoga i naposljetku ekonomijskoga” (Schmitt, 1932, str. 67; Vesting, 1992). Već je odatle izvjesno da smo suočeni s razumijevanjem onoga što pripada kritici filozofije povijesti kao filozofije politike, prava i države, kad je riječ o pokušaju da se misli ono što je različitim strategijama redukcije postalo samorazumljivo bez dubljeg odnosa s izvornom tradicijom mišljenja političkoga i politike. Schmitt je u govoru u Barceloni, a isto tako i u svojoj Političkoj teologiji dospio do naizgled sveopće primjenjivoga rješenja u dijagnozi suvremenoga doba. Iskazivao ga je sinonimno kao doba sekularizacije, neutraliziranja, depolitiziranja, tehničkoga ekonomiziranja. Najznačajnija njegova definicija ovoga procesa univerzalnog prevođenja svetoga u svjetovno sa svim popratnim posljedicama već je postala krilaticom političkoga mišljenja uopće. „Svi pregnantni pojmovi moderne teorije države sekularizirani su teološki pojmovi. Ne samo po svom povijesnom razvoju, jer su iz teologije preneseni na nauk o državi, tako što je, primjerice, svemoćni Bog postao omnipotentnim zakonodavcem, nego i u svojoj sistematičkoj strukturi, čija je spoznaja nužna za sociološko razmatranje tih pojmova. Iznimno stanje za pravnu znanost ima značenje analogno čudu u teologiji. Tek sa sviješću o takvom analognom položaju može se prepoznati razvojni put kojim su državnofilozofske ideje krenule tijekom posljednjih stoljeća. Jer, ideja moderne pravne države etablira se s deizmom, s jednom teologijom i metafizikom, koja čudo izopćava iz svijeta, a u pojmu čuda sadržano probijanje prirodnih zakona, koje neposrednim upletanjem uspostavlja iznimku, odbacuje jednako kao i neposredno upletanje suverena u važeći pravni poredak.“ (Schmitt, 2019a, str. 41). Što nam to sve govori u 21. stoljeću ako ne da je shvaćanje političkoga i politike ono koje prethodi svakome mogućem redukcionizmu? U filozofijskome mišljenju suvremenosti ponajprije ga je razobličio Heidegger u Bitku i vremenu iz 1927. godine ustvrdivši da pitanje o smislu bitka u njegovoj izvornoj vremenosti ne doseže nikakav moderni antropologizam, biologizam i psihologizam (Heidegger, 2018). Čovjek, život i duša ne mogu biti uspostavljeni znanstveno kao predmetnost predmeta koja od novoga vijeka otpočinje s uzorom u matematici i fizici kao temeljnim prirodnim znanostima. Isto je učinio i Schmitt 1920-ih i početkom 1930-ih godina u području političkoga djelovanja. Ono ne može biti, pak, svedeno na etičko-moralne kategoričke imperative, niti na derivate znanosti, kulture, ekonomije i tehnike. Ono što povezuje Heideggera i Schmitta, unatoč bitnim razlikama, jest uvid da moderna tehnika dovodi u pitanje egzistencijalnu slobodu čovjeka, i to ne samo u njegovim duhovno-duševnim očitovanjima u umjetnosti već i u području koje pripada bezuvjetnoj nesvodivosti političkoga i politike (Paić, 2017, str. 219-266). Razlog ovome povratku tragičnoga kao estetskoga i mitsko-religioznoga u razumijevanje političkoga djelovanja jest pokušaj da se mišljenju onoga što nije ni sredstvo ni krajnja svrha ljudske egzistencije, a bez toga nema smislene povijesti uopće, podari istinsko dostojanstvo nakon što je izgubilo ontologijski karakter kontingentnoga događaja, ili šmitovskim jezikom rečeno – čuda. No, ono što je i za Schmitta i sve postmoderne “decizioniste” u okviru političkoga mišljenja događaja na tragu Badioua ili Agambena svojevrsni misterij u doba bez tajne jest pitanje izvora ovoga čuda koje prethodi razdoblju posvemašnjeg tehničkoga redukcionizma. Ako je, u krajnjem, i za Schmitta i za Foucaulta i Deleuzea posve neporecivo da je ključ razrješenja ove zagonetke u suvremenom razdoblju vladavine neoliberalne aksiomatike kapitalizma ništa drugo negoli metafizičko utemeljenje Moći, jer ona odlučuje o karakteru političkoga djelovanja, a ne dobre namjere i normativizam utopijskih ciljeva, onda je temeljni problem u težnji za dohvaćanjem ove čudovišne pokretačke snage oblikovanja država i carstava uopće (Critchley, 2012, str. 103-108; Žižek, 1999). Odmah valja raščistiti s eventualnim prigovorom da sadašnjem poretku vladavine neoliberalnog informacijskoga kapitalizma svaki mogući kritički ton tzv. alternative znači i pad u mistifikaciju iskona, autentičnosti nekog “novog” političkoga subjekta izvan redukcije na rad i klasu, kao što je, uostalom, baš Carl Schmitt pronalazio cilj svoje političke ontologije u odbacivanju ideologija liberalizma, marksizma i anarhizma. Ovdje nije posrijedi puki povratak Schmittu kao teoretičaru decizionizma u smislu neproračunljiva i kontingentnoga događaja koji, da paradoks bude potpun a aporija nerješiva, prethodi onome što doslovno “izluđuje” normativizam i pozitivizam tzv. državnoga prava s tradicijom njemačke škole od Kelsena do Jelineka i drugih. Razlog što je Schmitt kao moderni nastavljač Hobbesa u shvaćanju države, suverenosti, metafizike, prirodnoga prava, diktature i demokracije, političke teologije, zacijelo paradigmatski mislilac političkoga i politike u čistoći ovih pojmova ne leži ni u kakvoj desnoj ili lijevoj uporabi njegovih stavova, primjerice, u kritici američkoga imperijalizma i hegemonije ili, pak, uvida o kraju države u tradicionalnome shvaćanju njezine uloge kao nositelja suverenosti (Wollin, 1992; McCormick, 1997). Problem s kojim se mi u suvremenosti vladavine globalno-planetarne tehnosfere i nastanka nove forme postimperijalne suverenosti susrećemo nadilazi ovaj ideologijski uski horizont prihvaćanja ili odbijanja njegovih stavova. Međutim, za razliku od takvih pristupa ovdje nastojimo u Schmittovu političkome mišljenju pronaći ono bitno što ga čini našim mjerodavnim suvremenikom isto kao i Heideggera. Utoliko više što se u ovom razmatranju kao i u drugim prethodnim pokušajima moje stajalište kreće u okviru neutraliziranja upravo svake moguće re-ideologizacije. Nije mi cilj rehabilitirati Schmitta za potrebe neke lijeve postpolitike, ponajmanje da bi ga se ponovno upreglo u mislioca podobnog za ekstremna stajališta metapolitičke desnice u 21. stoljeću. Davor Rodin o tome ističe: “S pojmom odluke ex nihilo, odlukom posredstvom izbora te pojmom izvanrednog stanja Schmitt pokazuje da između prava i politike postoji neprevladiva asimetrija tih moći, ili medija koje nije moguće ujediniti pojmom državnog suvereniteta. Schmitt je među prvima uvidio da je u razvijenim demokracijama došlo do raspada jedinstva suvereniteta i državnosti budući da narod nije singularia tantum, već mnogoglava i nepredvidljiva neman. Stabilnost ili suverenost države nije u njoj samoj, već u onim političkim snagama koje kontroliraju izvanredno stanje. Posljednja suverena instancija nije ni Bog ni narod, nego oni slučajni subjekti koji u kritičnom trenutku izvanrednog stanja raspolažu najvećom moći. Izvanredno stanje nema u Schmitta ni ontološko, ni mitološko, nego semantičko značenje” (Rodin, 2012, str. 263). Pojam tehnosfere kako sam ga teorijski artikulirao u petoknjižju Tehnosfera pretpostavlja vladavinu tehno-geneze kao sustava upravljanja svijetom polazeći od četvorstva informacije – povratne sprege – kontrole – komunikacije. Tehnosfera uvodi u razumijevanje suvremenoga globalno-planetarnoga okvira djelovanja mogućnost, zbilju i nužnost preobrazbe života u posthumano stanje, u kojem kodovi prethode nastanku sklopa umjetnoga života. Poredak počiva na umrežavanju informacija i interakciji sustava i okoline u svim aspektima života od društva, politike, kulture (Paić, 2018, 2019).ponajmanje da bi ga se ponovno upreglo u mislioca podobnog za ekstremna stajališta metapolitičke desnice u 21. stoljeću. Čak i ako su postavke inih zagovornika radikalne kritike Schmitta i Heideggera u prilozima Wollina i drugih u mnogo čemu neoborive, valja stvar svesti na pravu mjeru moguće kritike njegovih polazišta i ishodišta te konzekvencija koje proizlaze iz dubinskoga čitanja Nomosa zemlje. Za tako nešto potrebno je unijeti u raspravu kritičko čitanje kakvo je poduzela upravo Hannah Arendt. Zašto? Iz jednostavnog razloga što je to važno svjedočanstvo traganja za drukčijim razjašnjenjem istoga problema kao što je to odnos političkoga i politike u razdoblju postimperijalne suverenosti. Kao i u slučaju Foucaulta i Deleuzea, čini se da je bez objašnjenja dispozitiva moći koji vlada u doba umreženih struktura korporativnoga kapitalizma nemoguće misliti bit političkoga i politike. Moć nije pritom tek državno-društvena logika upravljanja fiksnim prostorom i ograničenim teritorijem nacije-države, kako je to bilo uobičajeno od 18. stoljeća u Europi do kraja I. svjetskoga rata. Sam Schmitt je u drugome razdoblju svojega filozofijsko-pravnoga mišljenja, formalno i sadržajno nakon kraja II. svjetskoga rata, političko i politiku sagledao kao Großraum – univerzalnu geopolitiku “velikoga prostora” (McCormick, 1997). Odrediti geopolitiku polazeći od postavke o raspadu poretka nacionalnih država, a taj proces trajao je od 18. stoljeća do 1945. godine, znači preusmjeriti razumijevanje političkoga i politike polazeći od drukčijeg izvođenja pojma Moći. Ono što je, međutim, taj pojam za sociologijsko određenje kakvo u vidu ima Michel Foucault, pa čak i Gilles Deleuze, s onu stranu granica tradicionalnoga pojma društva u razlici spram države, a to su izrazi poput disciplinarnoga, nadzornoga i društva kontrole, ne može se pripisati Schmittovu shvaćanju Moći. Dok, naime, Foucault i Deleuze kao i čitava struja postfundacionalista nastoje simbolički i zbiljski očuvati ili obraniti društvo od totalne tehnološko-ekonomske neoliberalne redukcije na strukture i funkcije korporativnoga pogona u poretku globalizma kao svjetskoga tržišta, u slučaju Schmitta posrijedi je pokušaj očuvanja biti onog političkoga i politike bez temelja ideje suverenosti države. Društvo protiv države samo bi po analogiji bilo ovdje ono što se pokazuje u sporu između, uvjetno rečeno, ideja Foucaulta i Deleuzea s jedne strane te Schmittovih postavki s druge strane. Izraz koji je prvi upotrijebio Schmitt 1930-1940-ih godina (naime, Gro§raum) danas se uobičajeno poistovjećuje s pojmovima globalizacije i globalizma. No, isto tako valja otkloniti i posvemašnju blizinu s nacističkim pojmom Lebensrauma. U samom je pojmu na djelu sveza političke geografije i geopolitike u svjetlu proširenog shvaćanja prostora i prostornosti s obzirom na temeljnu postavku o kraju nacija-država u razdoblju koje karakterizira vladavina moderne tehnologije i uspostavljanje novih imperijalnih tvorevina. Ono što uvjetuje i određuje logiku razdiobe i upravljanja takvim prostorom razvio je Schmitt, kako je poznato, u djelu Nomos zemlje u međunarodnom pravu Ius Publicum Europaeum iz 1950. godine (Schmitt, 1974) Očito je da se ne može bezuvjetno pristati na pasivno sudjelovanje u neoimperijalnome poretku vladavine svijetom kojim više ne vladaju političko-kulturalne ideje poput slobode, jednakosti, pravednosti i solidarnosti, već oligarhijska mreža kapitala kao upravljanja s pomoću kibernetičkih načela racionalnosti sustava i okoline (informacija – povratna sprega – kontrola – komunikacija) (Paić, 2020; Stiegler, 2015).4 Moć nije ništa drugo negoli sinteza političkoga i politike u geopolitičkome upravljanju onime što Schmitt naziva velikim prostorom. Takav prostor nadilazi dosadašnje granice, teritorijalne i kulturalne, međunarodnog poretka država. Biti izbačen u rasprostiranje i spacijaliziranje znači nužno razotkrivati eksteritorijalna mjesta za djelovanje izvan dosadašnjega modela zakona (Lex) u pravu nacionalnih država. Kad bi preseljenje svih tzv. pregnantnih pojmova moderne teorije države za Schmitta bilo tek djelovanje drugim sredstvima u tom globalno-planetarnome prostoru s onu stranu zemlje i na morima i na nebu među satelitima, mogli bismo govoriti o svojevrsnome kontinuitetu modernoga shvaćanja razdvajanja društva i države u dijalektičkome smislu očuvanja i dokidanja-prevladavanja (Aufhebung) suprotnosti. Schmitt bi time potpisao trijumf Hegela u suvremenosti. No, znamo da je u prepisci s Kojèveom 1950-ih godina jasno vidio, kao uostalom i autor knjige Kako čitati Hegela, da je s njegovim nasljeđem u filozofiji politike, države i prava svršeno, i to ne samo zbog Marxove kritike države već ponajprije zbog obrata u biti onoga što Kojève naziva krajem povijesti s dolaskom razdoblja svojevrsne post-politike upravljaštva svijetom kao proširenom kapitalističkom korporacijom. Schmitt je bio suglasan s tim stavom. No, ipak je vidio u pojmu političkoga i politike nešto Unheimliche, gotovo nužnost da se čovjek kao zoon politikón umjesto borbe oko etičko-moralnoga, estetskoga i ekonomskoga priznanja vlastite osobnosti dokazuje u onome što je neodredivo bilo kakvim upućivanjem na prvi uzrok i posljednju svrhu djelovanja. Drugim riječima, Schmittu se činilo nemogućim dokinuti uvjete 4Koliko je za uvid u globalizam nužno promijeniti ne samo jezik ekonomije i politike pokazuje nam uporaba riječi svijet. Nije, naime, slučajno da se osobito u francuskome otporu amerikaniziranju ‘svijeta’ u svim mjerodavnim teoretskim radovima filozofa, sociologa, politologa, antropologa rabi izraz mondijaliziranje umjesto globaliziranja, iako više nije posve jasno na što se riječ monde u smislu svijeta uopće odnosi. Ako to nije horizont značenja u smislu hermeneutike povijesti s jasnim razlikovanjem antičkog od modernoga svijeta, od uporabe riječi mundus na latinskome do onoga što je osobito bilo odlučujuće u promišljanju Husserla i Heideggera s obzirom na riječi kao što su svijet života (Lebenswelt) i svijet u okviru četvorstva zapadnjačke metafizike (bitak – bog – svijet – čovjek), o čemu onda govorimo kad kažemo još – svijet? Mi više ne živimo u svjetsko-povijesnome događaju otvorenosti svijeta, nego u mnoštvu različitih autopoietičkih svjetova. Sve te svjetove određuje njihova pragmatika znanja i modusi interaktivne komunikacije. Uz Schmitta, u suvremenom političkome mišljenju ovu je postavku izričito zagovarao sociolog Niklas Luhmann (2002). Pitanje o mogućnosti povijesti kao što su to države i njihovo uzdignuće u imperijalne poretke a da se bestemeljnome temelju svakog zamislivoga povijesnoga događanja ne odredi drukčiji egzistencijalni način zajedničkoga bitka s onu stranu svođenja političke borbe na ekonomsko natjecanje na tržištu postaje pritom odlučujuće (De Vries, 2001, str. 92, 105; Paić, 2017, str. 163-218). Kako se i na koji se način nakon epohe nacije-države i kraha europskoga imperijalizma, što je bila i ishodišna postavka Hanne Arendt u njezinim Izvorima totalitarizma, uspostavljaju uvjeti mogućnosti političkoga djelovanja koje više nema za svoj egzistencijalni prostor ideju ukorijenjenosti u naciju kao državu s mehanizmima zaštite suverenosti s pomoću zakonodavne, izvršne i sudske vlasti zapisane u ustavu? Je li u pravu Giorgio Agamben kad na tragu Schmitta iz Političke teologije zagovara stav o djelovanju suvremenih demokracija u permanentnom izvanrednom ili iznimnome stanju, a koje iziskuje neprestani čin neutraliziranja i suspendiranja pravne norme u korist odluke kao kontingentnoga čina (Agamben, 2005)? Političko kao odluka i politika kao stanje Danas povratak Schmittu nije, kako bi se to moglo na prvi pogled pomisliti, motiviran jedino uvidom kako je nastupilo razdoblje entropije i neutraliziranja političkoga u ime ekonomiziranja društva i njegova tehnologiziranja svim mogućim sredstvima. Da je s njegovim temeljnim postavkama iz prve faze političkoga mišljenja, koje ponajbolje odražavaju spisi Pojam političkoga i Politička teologija, moguće ontologijski rastemeljiti logocentričnu i racionalnu povijest metafizike i unutar nje diskurs političke filozofije od Aristotela do Hegela, čini se gotovo samorazumljivim. Otklonimo li neprestanu sjenu nacizma i antiliberalizma što natkriljuje pristup njegovu političkome mišljenju, a ne teoriji države i prava kao pozitivizma i normativizma što je on sam kritički prigovarao suvremenicima, razvidjet ćemo nešto uistinu neporecivo. To je ono što po analogiji vrijedi i za sudbinu filozofijskoga mišljenja Martina Heideggera, čak i u znatnijoj mjeri zbog njegove odlučujuće uloge u suvremenoj filozofiji i povijesti ideja. Heideggerova je metapolitika “duhovnoga nacizma” nedvojbeno njegov etičko-politički crimen u svim raspravama o biti političkoga i politike te mogućnosti nadolazeće zajednice, kao što je Schmittovo opravdanje neoimperijalizma nakon propasti nacizma, komunizma i europskoga poretka nacija-država 1945. godine sporno mjesto njegove geopolitike Großrauma. Zašto uopće iznova toliki povratak Schmittu i, paradoksalno, preko njega Hobbesu i Rousseauu osobito u zastupnika tzv. repolitizacije i agonalnoga pluralizma (Derrida, Agamben, Mouffe i drugi)? Odgovor je u tome što se njegova vizija nadolazećega doba i svjetskoga poretka realistički suočava s krajem modernosti i njezina političkoga kulta – nacionalne države. S krajem nacije-države suverenost postaje pitanje koje izlazi iz okvira teorije države i prava. Umjesto metafizike normi sada je obrat u tome što decizionizam političke egzistencije uspostavlja samu suverenost. Vidjet ćemo kako je to upravo Hannah Arendt kritički osvijetlila baveći se u svojim marginalijama analizom Schmittova Nomosa. Što je u ovom sklopu problema temeljni razlog za uvid kako više gotovo ni jedan tradicionalno određeni pojam iz političke filozofije ne može izdržati ispit vjerodostojnosti u globalno-planetarnim uvjetima života suvremenosti? Ništa drugo negoli postavka da je političko kao odluka uvjet mogućnosti politike kao stanja. Prvo, naime, pretpostavlja slobodu egzistencijalnoga rizika djelovanja po cijenu poraza ili propasti ljudskoga identiteta u zajedničkome svijetu onog što se u moderno doba nazivalo oprekom građanskoga društva i države, dok se drugo odnosi na faktično stanje uspostavljanja pravnoga poretka kojem u načelu stoji iznad svih konkretnih situacija neka vrsta sekulariziranoga božanstva politike – ustav. Odluka odlučuje o stanju stvari, ne obratno. Ovaj decizionizam odgovara u filozofiji pojmu imanencije. Bog nije nadležan za opravdanje odluke iako se narodi i države kroz medijske nastupe svojih suverena uvijek rado pozivaju na neke od njegovih neobrazloženih ideja, kao što je primjerice pravednost u okružju židovske eshatologije. Sjetimo se, primjerice, naziva vojno-redarstvene akcije američke vojske protiv mreže terora al-Qaede nakon 11. rujna u Afganistanu i Iraku nazvane “Beskonačna pravda” gotovo istovjetno temeljnom pojmu ranoga Emmanuela Lévinasa iz njegove etičke perspektive traganja za bezuvjetno Drugim (Lévinas, 2009). Stoga nije nipošto začuđujuće da je Schmitt u Političkoj teologiji zauzeo stav o onome što takvo normalno stanje vladavine u liberalno-demokratskoj ustavnoj državi i kapitalistički vođenome i organiziranome građanskome društvu dovodi u pitanje. Iznimno stanje jest, dakle, izvanredna situacija. S njom dolazi do nužnosti suspendiranja pravnoga mehanizma kojim suverenost naroda kao fikcija novovjekovne političke teorije od Bodina i Rousseaua ima svoje bitno mjesto razgraničenja od tzv. prirodnoga stanja. Otuda je za Schmitta takvo izvanredno stanje (Ausnahmezustand) kontingentni događaj kojim političko dokazuje primat pred normativnopravnim uvjetima vladavine u liberalno-demokratskim sustavima upravljanja državom. Razlikovanje između vladanja i upravljanja ovdje se pokazuje odlučujućim mjestom posredovanja ideja koje su u 20. stoljeću dovele do sloma modernoga poretka nacija-država. U Schmittovoj Političkoj teologiji II drugo poglavlje ima podnaslov na francuskome le roi règne et ne gouverne pas, kralj vlada, a ne upravlja (Schmitt, 2019a, str. 109). Vladati znači biti na dispoziciji već postojećim formama vladavine u državi od demokracije, republike, tiranije, diktature. Sve što je u tom gađaj obrata političkoga u središte promišljanja. Odluka suspendira normu. Akcija mijenja vrijednosti. Sve postaje neodređeno i neizvjesno kada u igru ulazi sam događaj radikalne promjene svijeta. Statičnost nacije-države u svjetskoj povijesti zamjenjuje dinamičnost i fluidnost mreže neoimperijalne suverenosti. Svi klasični politički subjekti/akteri modernoga doba gube svoju moć da bi ih preuzelo nadzorno društvo u globalitarno doba” (Paić, 2013, str. 95). U tom je smislu od Aristotela do Lea Straussa sve vezano uz artikulaciju političke moći u državnome poretku skrojenom prema aritmetičkim i geometrijskim načelima, a u novovjekovnoj političkoj teoriji to je i metoda koju rabi Spinoza u Teologijsko-političkoj raspravi, odnosi se na mogućnost vertikalno-horizontalnoga smjera prijenosa moći s Boga na kralja-cara-kneza do naroda kao mnoštva. Logika vladavine jest jasna nadređenost-podređenost u strožim ili manje strogim modelima odlučivanja o bitnim pitanjima suverenosti. Ne može se vladati Drugime bez uspostavljanja načela kojim se vladavina održava povijesno-epohalno kao Moć koju nitko ne osporava, čak ni u najslobodnijim, libertinskim demokratskim sustavima. No, sve je to još uvijek samorazumljivo za političko stanje, koje forme vladavine od rojalizma do diktature, kako je to izrekao Schmittov omiljeni teoretičar politike, španjolski katolički rojalist Donoso de Cortés, uzdižu do temelja onoga što stoji u biti političkoga kao uvjeta mogućnosti svake vladavine, a to je decizionizam. Schmitt u Političkoj teologiji o tome kaže: „Rojalizam više ne postoji, jer više ne postoje kraljevi. Stoga više ne postoji legitimitet u baštinjenom smislu. Sukladno tome, za njega preostaje samo jedan rezultat: diktatura. Rezultat je to do kojeg je došao i Hobbes, iz iste, premda s matematičkim relativizmom pomiješane konzekvence decizionističkog mišljenja. Auctoritas, non veritas facit legem. [Pravo stvara autoritet, a ne istina.] Opširnije izlaganje tog decizionizma danas ne postoji, kao ni primjereno priznanje Donoso Cortésa. Ovdje možemo napomenuti samo da Španjolčev teološki pristup ostaje sasvim na liniji srednjovjekovnog mišljenja, čija je struktura pravna. Sve njegove percepcije i svi njegovi argumenti pravni su do u posljednji atom, tako da na matematičku prirodnoznanstvenost 19. stoljeća gleda s istim nerazumijevanjem s kojim i ta prirodnoznanstvenost gleda na decizionizam i specifičnu upečatljivost pravnog mišljenja, koje kulminira u osobnoj odluci (ibid., str. 54-55). Ako je diktatura logična posljedica onoga što dolazi nakon rojalizma, kako je to i bilo u 20. stoljeću u Španjolskoj nakon kraja građanskoga rata s vladavinom generala Franca, onda valja posebno istaknuti sljedeće. Schmitt u pravilu ne govori o konkretnim, singularnim slučajevima iz povijesne prakse, iako je čitav niz njegovih pravnih spisa posvećen parlamentarizmu, ustavnoj državi, demokraciji i diktaturi. Ono što nadilazi ovu naizgled determinističku tvrdnju Cortésa s tipom vladavine koja nadomješta doba suverenih kraljevstava u Europi jest ponajprije jasno razlikovanje vladanja kao raspolaganja političkom moći unutar ove ili one forme države koja je u načelu realizacija novovjekovnoga shvaćanja suverenosti kao neograničene vladavine monarha ili naroda. No, kad se pojavljuje ono što određuje pojam upravljanja i upravljaštva (gouvernementalité), kako je to precizno pokazao Foucault s pojmom dispozitiva moći, više se ne mogu održati klasični pojmovi teorije države i prava (Lemke, 2019). Razlog valja vidjeti u tome što upravljanje i upravljaštvo proizlaze iz uspostavljanja Moći s onu stranu razlikovanja građanskoga društva i države. Politička ekonomija umreženog kapitala kojim upravlja korporacija već je u 20. stoljeću dovela do nastanka neoliberalizma kao najvišega stadija preobrazbe ekonomije u totalnu politiku tehnosfere. Ona kibernetički organizira cjelokupni život ljudi u onome što još uvijek nazivamo društvima i državama. Od ranoga do kasnoga Schmittova političkoga mišljenja možemo slijediti misao koja se smatra njegovom kritikom liberalizma u najširemu mogućem smislu. Riječ je o stavu da je modernost kao i liberalizam uvjet mogućnosti redukcije samoga političkoga djelovanja na tehno-ekonomske odrednice koje pokazuju kako smo suočeni s preobrazbom svrhe političkoga u sredstvo, navlastito ono koje sav patos i egzistencijalnu odlučnost čovjeka svodi na interese profita kapitalističke korporacije. No, neporecivo je da je posrijedi upravo ono što je prvi uvidio Schmitt u svojoj radikalnoj kritici liberalizma i svođenja onog političkoga, dakle decizionizma, na prirodoznanstvene metode racionaliziranja, kvantifikacije i susprezanja tzv. ljudske prirode na logiku stroja. Upravljanje kao ekonomsko-tehničko upravljaštvo jest vladavina menadžmenta kao psiho-marketinga u vođenju suvremene politike koja s idejama pravednosti, slobode, jednakosti i solidarnosti nema ništa zajedničko. Umjesto toga, svjedoci smo kako ova biokibernetika Moći postaje nova forma neoimperijalizma u velikome prostoru, šmitovski rečeno Großraumu. Je li alternativa tom permanentnom izvanrednome stanju koje se ovjekovječuje u stalnoj konstrukciji novih neprijatelja i neprestano novim savezima privremenih prijatelja na globalno-planetarnoj razini borbe imperija uistinu moguća bez dekonstrukcije ne samo ideje političkoga i politike kao decizionizma već ponajprije ideje suverenosti u doba vladavine pluriverzuma svjetsko-povijesnih moći u formi postnacionalnih država? Schmittove su postavke u prvoj fazi njegova političkoga mišljenja nesumnjivo smjerale tome da iz logike iznimnoga ili izvanrednoga stanja otvore prostor mišljenju događaja kao neproračunljive kontingencije slobode s onu stranu svakog liberalno-anarhističko-marksističkoga shvaćanja individuuma. Usto, čitava je njegova radikalna polemologija i decizionizam unatoč polemici s političkom romantikom nešto bitno drukčije od zagovora teologijsko-političke obrane katolicizma, iako je baš on vjerojatno najznačajniji predstavnik protuprosvjetiteljstva u političkome mišljenju 20. stoljeća (Löwith, 1984; Otmann, 2010). Kad je riječ o alternativi, tu uistinu nema mjesta mistifikaciji. Nikakav povratak tzv. neliberalnim demokracijama ili, pak, pseudo-teokratskim formama hibridne vladavine uz pomoć Crkve u suvremenim imperijima, koje sve povezuje logika postimperijalne suverenosti unatoč razlikama u ideologijsko-političkim ciljevima opravdanja težnje za apsolutnom Moći, ne znači ništa drugo osim proizvodnje privremenog kaosa i anomije. Suvremeni svijet je, a to je Schmitt jasno vidio u tendencijama znanosti, tehnologije i kulture, na putu ulaska u razdoblje totalnoga upravljanja s onu stranu razlike građanskoga društva i države (Schmitt, 1932). Pitanje je samo kako i na koji način još uvijek očuvati moć onog političkoga i politike u tome megastroju biokibernetičkoga upravljaštva kad ni Bog, ni revolucije i proturevolucije više nisu stvar 21. stoljeća. Ako je posve jasno da u decizionizmu stvar suverenosti proizlazi iz postavke kako je “suveren onaj koji odlučuje o iznimnom stanju” (Schmitt, 2019a, str. 13), onda iz toga treba očitati mogućnost da se binarne opreke vladanja i upravljanja postave na razinu ontologijski izvedene politike. Ona, naime, za svoj predmet nema više nikakvo neokantovsko shvaćanje primata norme i zakona nad odlukom, u smislu vladavine transcendencije nad imanencijom. Posve suprotno, kad je uzdrman čak i taj veličajni i nedodirljivi pojam suverenosti s kojom je novovjekovna teorija države i prava bila izravno usmjerena spram Boga kao kralja i naroda na Zemlji, postaje jasno kako decizionizam i Moć tvore binarnu logiku djelovanja suvremene politike, a ne pojam pravednosti i slobode individuuma u zajednici (Schmitt, 2018). Paradoks Schmittove kritike neokantovskoga pravnoga normativizma i pozitivizma u pravu je u tome da je ono što je radikalno podvrgao kritičkome stajalištu, dakle liberalizam kao metafiziku sekularizirane vladavine tehnike i ekonomije u vidu modernoga kapitalizma, zapravo uvjet mogućnosti vladavine kao upravljanja velikim prostorom u doba postimperijalne suverenosti. Odgovor na pitanje što je postimperijalna suverenost označava istodobno dvostruku dekonstrukciju: prvo, ideje imperija u tradicionalnome shvaćanju proširenja nacije-države i kolonijalnoga zauzimanja prostora unutar i izvan geografsko-kulturalne zone utjecaja koje se definira pojmom ‘nacionalnoga interesa’, osobito Europe u moderno doba i SAD-a od 1945-2001. godine i, drugo, ideje suverenosti naroda kao subjekta političkoga oblikovanja moderne države kakva se uspostavila u Europi od 18. stoljeća do kraja I. svjetskoga rata. Obje, i ideja imperija i ideja suverenosti stoga više nisu moguće na pretpostavkama teritorijalne i etničke homogenosti. Vladati velikim prostorom znači neprestano ga razmještati ekonomsko-političkom i kulturalnom spacijalizacijom, pri čemu je posve jasno da ono što preostaje kako od imperija tako i od suverenosti nije ništa drugo negoli nova strategija upravljanja prostorom koji je formalno de-kolonijaliziran, ali stvarno izručen na milost i nemilost geopolitičkih posezanja za prirodnim i ljudskim resursima onih država koje pripadaju tzv. trećem svijetu. Postimperijalna suverenost označava preobrazbu vladanja nad prostorom Drugih u sustavno upravljanje novim teritorijima izvan tradicionalne nadležnosti tzv. suverene države. Uostalom, o ovom sinkretičkome pojmu političke dekonstrukcije moderne ponajbolje svjedoče ratovi 21. stoljeća, jer to više nisu klasični nacionalno-državni sukobi, već logika djelovanja, šmitovski rečeno, saveza prijatelja protiv neprijatelja kao tzv. rogue states, ili označenih kriminalnih država u mreži terora i političkih religija kao legitimacijske moći suprotstavljanja tzv. novom svjetskome poretku (Derrida, 2005; Paić, 2013, str. 63-99). Rekao bi Hegel, lukavstvo uma povijesti ogleda se u preobrazbi duha u njegove suprotstavljene likove od religije, umjetnosti i filozofije. U ovom slučaju, ideja imperija i imperijalizma s kojom Schmitt otpočinje svoju drugu fazu mišljenja integrira njegove postavke o političkome i politici kao odluci o iznimnome ili izvanrednome stanju. Problem je samo u tome tko odlučuje o uspostavljanju takva stanja ako ne upravo imperij slobode i tržišne metafizike kao što je to SAD, a nakon toga istu logiku samo slijede njegovi neprijatelji poput Rusije i Kine. Dva su korelativna pojma pritom presudna za razumijevanje biti političkoga kao odluke i biti politike kao pravnoga stanja (Rechtzustand). To su iznimka i događaj koje Schmitt opisuje kao sekularizirani pojam čuda Božjega. No, stvar postaje transparentnija kad na scenu stupa rezultat ove preinake teologije u politiku, a riječ je o diskurzivnoj moći novih pojmova kao što su to čovječanstvo i povijest. Najviša i najsigurnija realnost stare metafizike, transcendentni Bog, bila je uklonjena. Važnije od razmirice među filozofima bilo je pitanje tko je preuzeo njegovu funkciju kao najviša i najsigurnija realnost, a time i posljednja legitimacijska točka u povijesnoj stvarnosti. Dvije nove ovostrane realnosti nastupile su i etablirale jednu novu ontologiju, ne čekajući završetak spoznajno-teorijske diskusije: čovječanstvo i povijest. Sasvim irealno, promatra li ih se logikom racionalističke filozofije 18. stoljeća, ali objektivno i evidentno u svom nadindividualnom važenju, one su in realitate ovladale mišljenjem čovječanstva kao dva nova demijurga. Prvi, ljudsko društvo, postao je aktivan u različitim likovima, kao narod, zajednica, čovječanstvo, ali uvijek u istoj revolucionarnoj funkciji (Schmitt, 2019b, str. 83). Za Schmitta je odluka formalno bezrazložna ili bestemeljna, iako je njezino podrijetlo vezano uz okazionalizam Božje instancije kojom se svijet u svoja dva modusa, sakralnome i sekularnome, otvara čovjeku kao prostor borbe za priznanje naroda u svjetskoj povijesti. Znamo da je i za Hegela to bilo poprište borbe svjetskog duha kao borbe suverenih država za moć u okviru razdiobe moći svjetskih carstava. Schmittov pojam političkoga zbog toga je usmjeren protiv negiranja smisla države. Umjesto liberalističkoga shvaćanja slobode polazeći od individuuma, ovdje je posrijedi sloboda kao uvjet mogućnosti postojanja naroda kao državotvornoga entiteta. Egzistencijalno-decizionistički obrat, prema mojem sudu, čini se bitnim, zbog čega Schmittov pojam političkoga ne možemo proglasiti opravdanjem bilo kakve diktature ili totalitarizma. Zašto? Zbog toga što odluka počiva na praznom središtu slobode, a ne moći. Što će biti od naroda i država u areni svjetske povijesti ovisi o njihovoj snazi, mudrosti, sposobnosti preživljavanja, intelektualnoj i estetskoj razini uspostavljanja svih potrebnih prerogativa vlasti koji omogućuju elementarno jamstvo da neće biti izbrisani iz povijesti poput crne mrlje. Političko je, dakle, sudbonosni događaj egzistencijalno shvaćene slobode kao javne činjenice. Zato Schmittova razdioba politike na figure prijatelja i neprijatelja ne znači nikakvo depolitiziranje u smislu ulaska privatnoga u prostor političkoga. Ne postoje privatni prijatelji i neprijatelji države, već samo obznanjeni protivnici koji u određenom kontekstu i situaciji postaju javno određene mete međunarodnog djelovanja unutarnje i vanjske politike. Ovaj hobsijanski prikaz stanja stvari s politikom u 20. stoljeću nastavlja se i danas istim intenzitetom. Uz neizbježni dodatak da živimo u doba kraja ideje nacije-države klasičnoga pojma suverenosti te da upravo ovo doba, osim vladavine permanentnog izvanrednoga stanja, pokazuje i tendenciju upravljaštva. Time transnacionalne korporacije zauzimaju teritorije zemlje dijeleći profit od investiranja u izvore kapitala spregom ekonomije i rata u svim aspektima preobrazbe realnoga u virtualno. Ratovi su profitabilno reinvestiranje u industrijski pogon tehnoznanosti i informacijsko-komunikacijskoga sektora postmoderne ekonomije. No, njihova je bit u tome što otvaraju prostor za teritorijaliziranje/reteritorijaliziranje kapitala kao imanentnoga događaja umrežavanja subjekata/aktera globalne politike razdiobe zemlje (Alliez i Lazzarato, 2016). U polemičkome diskursu Schmitt postaje neskriveni prethodnik političkih obrata u smjeru kontingencije, singularnosti i metapolitike. Pritom je razvidno da se razlog ove neprestane igre pronalaženja duhovnoga srodnika postfundacionalizmu suvremenosti u mišljenju Heideggera i Schmitta, kad je riječ o teoretičarima poput Badioua, Nancyja, Leforta i Agambena, može izvesti iz korelacije egzistencijalne odluke djelovanja koja sabire u sebi vremensku dimenziju sadašnjosti u nadolazećoj budućnosti i uspostavljanja posve drukčijeg stanja politike izvan redukcije na pravni normativizam i pozitivizam. U svakom slučaju, aporije političkoga i politike u doba postimperijalne suverenosti proizlaze otuda što se u permanentnome produljenju logike izvanrednoga stanja ono što čini bit iznimke, a to je djelovanje bez tradicionalnoga subjekta moderne nacije-države, upisuje u mrežu označitelja koji svi imaju neoimperijalni fluidni identitet, a određuje ga pojam kulture ili civilizacije. Dakako, s državom se više ništa konkretno ne može, nikakav pothvat koji bi jamčio izvjesnost narodu kao subjektu suverenosti, pa se stoga ratovi i vode u 21. stoljeću kao regionalni sukobi, kao vojno-redarstvene intervencije NATO-saveza, kao sukobi umreženih konglomeracija moći Zapada protiv tzv. kriminalnih država (rogue states) (Derrida, 2005). Sve postaje hibridno i nadomjestivo, jer je teritorijalno omeđena neograničena vlast u doba monarhija i rojalizama zapadne Europe od kasnog srednjega vijeka do I. svjetskoga rata ništa drugo negoli romantična fikcija. Nije to samo u političkome smislu. Pogledamo li kako i velegradovi 21. stoljeća nisu ništa drugo negoli arhitektonski prijepisi korporativne ekonomije-politike-kulture kao umreženoga društva spektakla i kontrole, te kako se njihovo širenje ne zbiva na malom prostoru, već u bezdanu pustinjske spacijalizacije koja prodire već duboko u riječne i morske pojaseve, razvidjet ćemo nešto uistinu čudovišno, Unheimliche (Paić, 2019). Iza svega ne stoji više nikakav transcendentni vrhovni Označitelj poput Boga ili Naroda, Čovječanstva ili Civilizacije. Kapital je postao imanentna transcendencija bezuvjetnog napretka i razvitka s onu stranu Zemlje. Kao čista totalna mobilizacija ništavila svaka izgradnja nužno je svagda i razgradnja, kao što je svaki mir ništa drugo negoli nastavak rata drugim sredstvima. Za to je prava potkrepa pojam političkoga Carla Schmitta na ishodu doba državnosti i njezine metafizike Ius Publicum Europaeum. Vratimo se nakratko početku ovog razmatranja. Rekli smo kako se suočavamo s povratkom mitskoga i religioznoga u političkome i politici. Naposljetku, sam je Schmitt svojim pojmom političke teologije početkom 1920-ih godina pridonio nastanku niza srodnih, ali bitno različitih promišljanja istoga fenomena u djelima Waltera Benjamina, Hanne Arendt, Erica Vogelina i Jacoba Taubesa. Ako se ovo mitsko shvaćanje decizionizma kod ranoga Schmitta svede na pravu mjeru iskaza, tada možemo govoriti o tome da je ovaj korak natrag u prostor egzistencijalnoga hoda po rubu teorije države i prava, jer Schmitt je po struci bio ipak ustavni pravnik, istodobno i najradikalnija kritika dvojeg. S jedne je strane posrijedi kritika Hegela zbog njegova svođenja politike na logiku djelovanja subjektivnoga i objektivnoga duha, iz čega je izostao moment zbiljske, žive djelatnosti polemički i strasno angažiranoga pojedinca kao pripadnika naroda i države u smislu singularizacije, a ne fiktivne univerzalnosti. S druge, pak, strane, kritika je upućena korifejima pravne znanosti koji su pravo kao normu pretpostavili događaju jednokratne i neponovljive odluke koja mijenja čitavu strukturu normalnog parlamentarnoga života u ustavnoj državi. Cilj je, dakle, dovesti u pitanje vrhunac filozofije prava i države u Hegelovoj apsolutnoj metafizici te pravnu pozitivnu znanost zbog toga što je političko podredila i suspregla pod birokratsko-zakonske okvire. No, krajnji cilj rastemeljenja ove logocentrične teorije politike s Hegelom i neokantovcima u pravnoj znanosti bio je pokušaj, uistinu srodan Heideggerovu mišljenju, pronalaženja alternative tehničkome pogonu prirodoznanstvenoga svođenja zbiljskoga političkoga djelovanja na nešto političkome izvanjsko kao što su to autonomna područja ekonomije i tehnologije. Schmitt je prvi mislilac političkoga i politike u suvremenosti koji je jasno vidio kako je sloboda ljudske egzistencije čin političkoga iracionalizma, a ne tek uzvišene moći racionaliziranja i konsenzusa demokratske javnosti. Mit otuda nije nešto zastarjelo i opsjenarsko, jer temeljne riječi zapadnjačke metafizike u Grka i Rimljana, potom u skolastičkome srednjovjekovlju i novovjekovnim postulatima mišljenja nisu ništa odavno prošlo, osim što im se značenje povijesno mijenja. Tako je, naposljetku, i s ključnim pojmom geopolitike za postimperijalno shvaćanje suverenosti kao što je to nomos. Nomos i njegove mračne tajne Schmittova konačna pozicija u političkome mišljenju nedvojbeno je vezana uz njegovo zacijelo najintrigantnije djelo uopće. Objavio ga je 1950. godine kad je već raskrstio s iluzijom da bi pojam političkoga u smislu apoteoze države i doba državnosti moglo još imati neku ulogu u nadolazećem razdoblju svjetske povijesti. Ako su temeljni pojmovi koje je Schmitt razvio u prvoj fazi mišljenja 1920-ih i 1930-ih godina bili iznimno ili izvanredno stanje, suverenost, politička teologija, prijatelj-neprijatelj kao četvorstvo njegove okazionalističke političke ontologije, onda je druga faza Schmittova mišljenja u znaku navlastitoga shvaćanja geopolitike kao uvjeta mogućnosti neoimperijalizma. Što ova promjena teorijskoga ishodišta treba značiti za razumijevanje političkoga i politike u globalnome poretku vladavine tzv. novog svjetskoga poretka? Oni koji u tome vide tek obrat od egzistencijalne problematike djelovanja u situaciji izvanrednoga stanja naspram prostorne protežnosti u stvaranju novih kolonija u svijetu tek su djelomice u pravu. Moglo bi se čak pronaći dodirnih točaka između pojma geofilozofije6 u djelu kasnoga Deleuzea i Guattarija s obzirom na pojmove teritorijaliziranja/reteritorijaliziranja s onim što Schmitt naziva Großraum u nastojanju da se taj planetarno-globalni prostor razdijeli i postane prisvojenim vlasništvom u okviru nove postimperijalne suverenosti na temelju dekonstrukcije američke hegemonije nakon II. svjetskoga rata (Meierhenrich i Simons, 2017). Ipak, nećemo u ovome razmatranju tražiti ni analogije ni srodna mjesta između posve različitih pristupa razumijevanju političkoga i politike u suvremenosti. Ono što ne možemo izbjeći jest priznanje činjenice da se Schmitt prvi u okviru političkoga mišljenja 20. stoljeća preusmjerio u određenje geopolitike izvan tradicionalnoga shvaćanja ovog pojma, koji je bio odlučujući za nacistički imperijalizam, ali isto tako u drugome svjetlu i za američko i rusko posezanje za teritorijima od tzv. nacionalnoga interesa. Prostor kao spacijaliziranje u smislu zauzimanja i dijeljenja teritorija postaje presudan nakon kraja II. svjetskoga rata te osobito u 21. stoljeću. Pojam geofilozofije Deleuze i Guattari razvijaju u 4, poglavlju spisa Što je filozofija? Pritom pokazuju da je iskustvo zemlje od samih početaka u Grka do modernoga kapitalizma Engleske i njezina nastavka u SAD-u kao predvodniku globaliziranja rezultat činjenice da je riječ o neprestanom procesu stabiliziranja i transformacije prostora kao uvjeta mogućnosti nastanka filozofije, demokracije, znanosti, umjetnosti, kulture. Prostor nije ništa drugo negoli odnos između teritorijaliziranja i reteritorijaliziranja, a utemeljitelj ovog pojma, naime geofilozofije, Nietzsche imao je na umu kritički dijalog između forme moderne nacije-države i univerzalnosti koja partikularnoj kulturi, primjerice, Nijemcima, Francuzima, Englezima, daje pravo na utiskivanje moći u samom procesu kojim filozofija postaje moć mišljenja i tako utječe svojim konceptima na druge forme duhovnih djelatnosti (Deleuze i Guattari, 2017, str. 67-88). Sam Schmitt u „Proslovu“ Nomosa zemlje kaže i ovo: „Prethodni, europocentrični poredak međunarodnog prava raspao se. S njim se raspada i drevni nomos zemlje. Sve je to nastalo iz nevjerojatnog, neočekivanog otkrića novog svijeta, iz neponovljivog povijesnoga događaja. O modernome ponavljanju se moglo razmišljati samo u fantastičnim paralelama, nešto poput onoga kad ljudi otkriju novo, do tada potpuno nepoznato svemirsko tijelo na putu do Mjeseca… Na pitanje o novome nomosu zemlje ne može se odgovoriti s takvim maštarijama. Isto tako se to neće riješiti daljnjim znanstvenim izumima. Razmišljanje ljudi mora se ponovno usmjeriti na elementarne poretke svekolikog zemaljskoga postojanja. Mi tragamo za smislom zemlje“ (Schmitt, 1974, str. 4). Europa završava svoje poslanstvo u političkome smislu koje joj je od Grka i Rimljana, polisa i republike, srednjovjekovnoga kršćanstva i novoga vijeka s idejom kozmopolitske zajednice u Kantovoj filozofiji države i prava tradicijom određeno kao sudbina. Schmitt jasno ukazuje na to da je s krajem metafizike, kako je on vidi, nastupilo doba kraja europocentrizma i iz njega izvedenog sustava međunarodnoga prava. Ono što slijedi jest uspostavljanje “novoga nomosa zemlje”. Iako se sve u ovom navodu čini toliko jednostavno i samorazumljivo, ipak je nešto u najmanju ruku problematično. Naime, ništa drugo negoli najava da smisao traganja za zemljom postaje ujedno politička i pravna zadaća nakon što je ono “novo”, a pod time se ne misli samo na Kolumbovo otkriće Amerike, već i na ideje napretka i razvitka novovjekovnih znanosti i tehnike, poprimilo značenje ontologijskoga postulata. Nije Schmitt usamljen u nastojanju da političko mišljenje, figurativno rečeno, prizemlji. Uz njega najistaknutije mjesto zauzima Hannah Arendt. Vidjet ćemo, uostalom, koliko je i njezina postavka o imperijalizmu kao logičnoj konzekvenciji raspada poretka nacionalnih država u Europi nakon I. svjetskoga rata odlučujuća za promišljanje tzv. posthistorijske situacije kada ljudska prava manjina i nepriznatih raseljenih ljudi bez države postaju ispit vjerodostojnosti svake teorije o suverenosti danas (Agamben, 2000, str. 15-28). Nakon uvida u kraj epohe država i državnosti, ali ne i etnosa kao izvora kulturnoga identiteta naroda u suvremenome razdoblju vladavine Großrauma, što drugo preostaje osim potrage za nadomještanjem države u ideji imperija? Za veliki prostor nisu više održive fikcije europocentrizma o nacionalnim državama kakve su se razvile, s jedne strane, na prostorima sjevera i juga kontinenta te Sredozemnoga mora i, s druge, u prvoj pomorskoj sili modernoga kapitalizma kakva je bila Velika Britanija. Umjesto toga, susrećemo se s praznim mjestom Moći. Ono se mora orijentirati tako da bude jedinstvo poretka i uprostorenja (Ordnung und Ortung). Poredak u smislu političko-pravnoga uvjeta mogućnosti vođenja geopolitike ima logičko-povijesno prvenstvo nad prisvajanjem i razdiobom prostora kao teritorija (Schmitt, 1974, str. 13-20). Zanimljivo je, nadalje, da Schmitt u ovome djelu govori o pred-globalnome međunarodnome pravu. Ono je rezultat saveza država kao suverenih monarhija koje su u 17. stoljeću uspostavile znameniti i ujedno krhki Westfalski mirovni ugovor kojim je nastupilo relativno stabilno razdoblje za uspon kapitalizma, kao i za nastanak složenih ekonomsko-političkih sveza građanstva i aristokracije u oblikovanju prosvjetiteljsko-liberalnih okvira i njihovom djelovanju unutar i izvan nacionalnih granica Europe. Nije to samo povijesni trenutak početka moderne politike kao normativne metafizike državnoga prava. Daleko je od toga važnije kako se pojam suverenosti države odnosi na mogućnost stabilnosti unutar teritorijalnih granica koje su, doduše, krhke, ali i jamstvo stabilnosti. Iako je Schmitt radikalni kritičar liberalizma, te se i u Nomosu zemlje govori o kršćanskome pojmu katechona u političko-teologijskome značenju zadržavatelja Antikrista, što znači da je posrijedi mišljenje koje smisao političkoga djelovanja vidi u odluci o putu eshatologijskoga iskupljenja čovjeka, ne može se poreći ovo realističko stajalište glede stabilnosti Europe tijekom burne povijesti (ibid., str. 25-36). Ako je političko autonomno područje ljudske egzistencije, bjelodano je da ono ne može imati svoj temelj isto tako kao ni sloboda. To je glavni razlog zašto odnos između transcendentnoga Boga i bitka (političkoga) u smislu djelovanja valja odrediti kao “okazionalni decizionizam”, kako je to prvi interpretativno pokazao Karl Löwith u svojem tumačenju Schmittova političkoga mišljenja (Löwith, 1984). Stoga su sveza i odnos Boga i proturevolucije u političkome i politici nužno paradoksalni i aporetični. Izbačaj u Großraum zahtijeva ispunjenje temeljnih zadaća i ciljeva vladavine imperija kao upravljanja novim kolonijalnim prostorom, koji se neprestano zauzima ili okupira, a za to nisu dostatni samo ekonomija, rat i ideologija od liberalne fikcije ljudskih prava do ekstremnih zahtjeva za integracijom Drugih u nacionalno-kulturni korpus osvajača. Sjetimo se da Schmitt u odredbi pravno-političkoga pojma moderne suverenosti jasno pokazuje da odluka kojom nastaje novi poredak djelovanja u svijetu nastaje ex nihilo. Sve državno-pravne teorije uglavnom zaobilaze taj trenutak misterija nastanka političkoga, tu začudnu kontingentnu narav preobrazbe ljudskog društvenoga okružja i njegova svijeta života. Odluka u procesu odlučivanja, dakle, proizlazi iz singularnoga događaja koji može imati manihejski karakter logike ili-ili, a tako u stvarnosti i funkcionira političko nadmetanje između država u svjetskoj povijesti. Pritom je od presudne važnosti pitanje, metafizički govoreći, subjekta odlučivanja i izvršenja odluke. Ako se suverenost na kraju epohe države i državnosti premješta i razmješta iz tzv. malog prostora teritorijalne uronjenosti u okvir etnički i kulturno određene nacije, kao što je to bilo u slučaju Francuske s njezinim mitom o državi koja stvara narod s univerzalnim značajkama civilne religije slobode i jednakosti, ili, pak, u slučaju Njemačke kada narod konstruira državu kao prostor homogene kulture s jasnim partikularnim značajkama (Rousseau vs. Fichte i Herder), onda je taj proces razmještanja onaj koji odlučuje o novome subjektu vladanja-i-upravljanja zemljom. To je, uistinu, taj novi nomos zemlje koji Schmitt prepoznaje kao pravi problem nastavka političkoga i politike drugim sredstvima u uvjetima postimperijalnoga Großrauma. U Političkoj teologiji ključne su postavke o biti političkoga i politike sljedeć. Za stvarnost pravnog života bitno je tko odlučuje. Uz pitanje o sadržajnoj točnosti stoji pitanje mjerodavnosti. U opreci između subjekta i sadržaja odluke, te u vlastitom značenju subjekta leži problem pravne forme. Ona ne posjeduje apriornu prazninu transcendentalne forme; jer ona nastaje upravo iz onoga što je pravno konkretno. Ona nema ni formu tehničke preciznosti; jer ta se odlikuje bitno predmetnim, neosobnim svrhovitim interesom. Naposljetku, ona nije ni forma estetskog oblikovanja, koje ne poznaje deciziju (Schmitt, 2019a, str. 40). Tome usuprot, za Schmitta u novome nomosu zemlje, nakon povijesno-epohalnih prisvajanja i dijeljenja tla kao teritorija u Grka, s idejom rimskoga imperija i kršćanskoga svijeta res publica Christiana, preko Pax Britanica do jedinog svjetskoga hegemona kao što je Amerika, uvijek je riječ o proizvođenju zakona koji povezuje kapitalističku aproprijaciju vlasništva nad tlom s legitimnim subjektom izvršenja pravne odluke. A to je, naravno, istodobno i temeljni subjekt nove planetarno-globalne suverenosti. Govorimo o postimperijalnoj suverenosti iz jednostavnog razloga što tradicionalno određeni politički imperiji u 20. stoljeću – SAD, Rusija i Kina – iako i nadalje vode glavnu riječ o preustroju međunarodnih odnosa, ali sada je razlika u tome što u 21. stoljeću njihov ekonomski model osvajanja-prisvajanja Drugoga ima zajedničke značajke sprege neoliberalnoga i autokratsko-državnoga kapitalizma. Oligarhije su međusobno samo kulturno različite. Ista je logika korporativnoga umrežavanja i osvajanja prostora ekonomsko-političko-kulturalnoga utjecaja. Pritom se mijenja intenzitet koloniziranja i podvrgavanja projektiranih neprijatelja imperija novom načinu vladavine i upravljanja. Postimperijalna suverenost nije stoga stabilni poredak i prostor vladanja svijetom kao nomosom zemlje, već hibridno stanje u kojem prijatelj postaje neprijateljem i obratno ovisno o kontekstu rasporeda vanjsko-političkih ciljeva. Želimo li izvesti konzekvencije ovog načina mišljenja, onda moramo imati u vidu da je čitav problem s prelaskom pojma vladanja u upravljanje i upravljaštvo svijetom, onaj nomos zemlje koji označavamo pojmom neoliberalizma kao sprege ekonomsko-političko-kulturalnoga imperijalizma. Time postaje jasno zašto je prepiska Schmitta s Kojèveom sredinom 1950-ih godina jedinstveni dokument traganja za novim političkim mišljenjem nakon kraja Hegelove spekulativne dijalektike, razdoblja totalitarizama i ulaska u doba koje možemo različito znamenovati, primjerice, post-političkim krajem ideologija kao u sociologijskome određenju Daniela Bella 1960-ih godina, ili krajem povijesti kao u politologijskome određenju Francisa Fukuyame 1990-ih godina. No, jedno je svemu tome zajedničko. Suverenost sada postaje vladanje kao upravljanje zemljom na temelju novoga nomosa koji se ne zasniva u transcendentalnoj fikciji IUS PUBLICUM EUROPAEUM. Umjesto toga, kako Schmitt to izvodi u zadnjem poglavlju Nomosa zemlje u kojem razmatra razlog zašto ideja svijeta kao kozmopolisa iz prosvjetiteljsko-metafizičkoga sklopa Kantova univerzalizma više ne može biti mjerodavnim filozofijsko-političkim uvjetom mogućnosti sveze i odnosa poretka i uprostorenja (Ordnung und Ortung), na djelu je odlučivanje o načinu razmještanja teritorija u smislu njegove nove razdiobe i osvajanja. Novo shvaćanje logike poretka i uprostorenja postaje odlučujuće za imperijalnu politiku proširenja tzv. nacionalne sigurnosti. Ono podaruje geopolitici značenje globalnoga decizionizma (Moore, 2020). Obrat je u tome što sada uprostorenje poretku određuje ontologijske granice vladanja. Upravljanje više nije izvršenje Zakona kao vladanja, već autonomno djelovanje implozije prostora kao teritorija koji se dijeli, raspoređuje i preobražava u logiku metamorfnoga kapitala. U 21. stoljeću vidimo dosege ove geopolitičke transformacije kao što je to rusko neoimperijalno posezanje za teritorijem Arktika u sukobu s Amerikom. Razlog želje za vladanjem kao upravljanjem Sjeverom Zemlje leži u tome što se globalnim zagrijavanjem otapa led i tako stvara mogućnost da Rusija u svojem presezanju za međunarodnim područjem mora ubrzano stekne više od 50% teritorija na koje polaže pravo. Schmitt je razabrao da su stare institucije zaštite nacionalne suverenosti u doba postkolonijalnih ratova za državnost u trećem svijetu, poput UN-a, primjerice, izgubile vjerodostojnost zbog toga što nisu više bile učinkovite u sprečavanju sukoba tradicionalnim sredstvima pregovora između zaraćenih strana nastojanjem priznanja zatečene situacije na terenu. Ovi su ratovi, usto, doveli u pitanje bit modernoga imperijalizma – kolonijalizam. Jedino pravno-političko pitanje o ovoj novoj suverenosti bez naroda kao izvora vladanja jest pitanje legitimnosti odlučivanja o prisvajanju i osvajanju prostora Zemlje. Ako to više ne leži u teologijskoj nadležnosti Boga i Crkve, kao transcendentalnoga jamstva svake moguće kolonizacije “plemenitih divljaka” kao u doba Kolumba s ulogom katoličke Crkve i njezine nasilne evangelizacije svijeta, onda se umjesto svetosti pojavljuje svjetovna pluralnost politike s idejama slobode, jednakosti i pravednosti. No, nije to više horizont civilizacije univerzalnosti Francuske revolucije, već moment uspostavljanja nove civilne religije koja s Američkom revolucijom ima u vidu prosvjetiteljstvo i pitanje rješavanja ropstva u vlastitome dvorištu. Stoga, umjesto vjere u kršćanskoga Boga, nova rekonkvista usmjerava pozornost u 21. stoljeću na borbu za ljudska prava kao ideologijsko sredstvo novoga kolonijalizma i imperijalizma. U borbi protiv terora islamistički nadahnutih “kriminalnih država” sve je dopušteno, pod uvjetom da je legitimnost okupacije suverene države poput Afganistana i Iraka, primjerice, određena težnjom za oslobađanjem zemlje od neprijatelja i proglašenjem permanentnog izvanrednoga stanja. Taj vrli, novi nomos zemlje, međutim, ne može ostati u globalnome “prirodnome stanju” jer bi tek tada bila realizirana hobsovska distopija bellum omnium contra omnes. Mora nešto ostati postulatom, ali ne u kantovskome smislu normativne fikcije. To što preostaje od metafizike kao teologije u trenucima prazne uzvišenosti ratova i sukoba u Großraumu može se opisati kao sveza nomosa i lexa međunarodnoga prava polazeći od stajališta koje obuhvaća pojam singularne suverenost i kontingentne suverenosti. Ona se ne može izvesti apriorno, već samo iz pojedinačnoga čina. Tako postaje izvjesno da u sebi nosi onu bestemeljnu slobodu odluke koja zacijelo ne može parirati američkome neoliberalizmu povratkom u stanje prije novoga nomosa zemlje. Nije otuda slučajno zašto Schmitt završava tekst ovog spisa s analizom tzv. pravednoga rata (Schmitt, 1974, str. 288-299). Iako je, naravno, i u tom pojmu prisutan odjek kršćansko-humanitarnoga shvaćanja rata kao svetog sredstva za ozbiljenje univerzalne pravednosti koja povezuje ljudsko i božansko, njegova uporaba ima izrazito sekularne značajke. Još je znakovitije da se promišljanje ovoga pojma u kritičkome dijalogu i sa Schmittom kao adresatom pojavljuje učestalo u 21. stoljeću u američkoj političkoj misli (Walzer, 2015). Inflacija pojmovne uporabe pravde i pravednosti povezuje pravni diskurs međunarodnih odnosa u doba koje više nema, rekao bi Schmitt, uspostavljen vrijednosni sustav pravno-političke legitimnosti korištenja sile i nasilja u sukobima koji nemaju više karakter ratova između država, već ratnih sukoba između saveza država i mreže subjekata/aktera poput Islamske države, primjerice, al-Qaede itd. Što nam to svjedoči negoli da se međunarodno pravo raspalo kao sustav pravnih normi i naposljetku zakona. Jer zakon se ne poštuje upravo zbog toga što sudovi koji bi trebali rješavati takva prijeporna pitanja posezanja za tuđim teritorijem na zemlji, ulaženjem u jurisdikciju morskoga pojasa i slično, nemaju moć uvjeravanja silom u krajnjoj konzekvenciji. Zbog toga je uobičajeni postupak izravni dogovor ili sporazum između subjekata/aktera kao što su još uvijek to nacionalne države. Schmitt u uporabi temeljnoga pojma i izraza kao što je to nomos u grčkome značenju riječi ima u vidu glagol nemein, što znači nešto uzeti i prisvojiti, te osvojiti i tako osvojeno razdijeliti i podijeliti. Tri su osnovna značenja nomosa otuda prisvajanje, razdioba i proizvodnja (Schmitt, 1974, str. 36-48). U filozofijsko-političkome i pravnome smislu Schmitt etimologijski ulazi u fine razlike između nomosa i zakona, pokazujući uporabu riječi nomos kod Homera, sofista, Platona i Aristotela. Ono što je na stanovit način zajedničko različitim značenjima ove riječi jest jedinstvo onoga što smo već spominjali, a to je sveza-odnos poretka i uprostorenja. Imati vlasništvo nad zemljom u prostoru određenom krvlju i tlom, te morem kao vanjskom granicom, za Grke je značilo imati mogućnost vladanja nad sobom i drugima na način razdiobe onoga što nije tek zajedničko vlasništvo, nego ponajprije rezultat prisvajanja u smislu privatnoga vlasništva. No, nomos je ontologijska značajka vladanja nad zemljom kao tlom, dok su zakon i zakoni ontička pravno-politička legalnost poretka koji se nameće milom ili silom pripadnicima zajednice. Političko značenje nomosa, dakle, proizlazi iz izvorne moći zaposjedanja i prisvajanja zemlje. Stoga je za Schmitta neupitno da se ovaj pojam pojavljuje gotovo obavijen mističnom tajnom Moći. Ona je dana čovjeku pod uvjetom da se njome služi svagda tako da razdjeljuje ono što je zajedničko, jer je bit privatnoga vlasništva nad zemljom u ozakonjenju izvornoga čina nasilnoga otimanja od prirode ili drugih ljudi upravo onog zajedničkoga izvora svekolika života – zemlje. Kad to imamo u vidu, nije teško zaključiti da Schmitt poseže za ovom riječju kao pojmom koji povezuje izvorno i suvremeno, arhajsko i današnje globalno kao uputstvo za uporabu u semantičkome i pragmatičkome smislu. To znači da je ovaj pojam konceptualni alat za razumijevanje vladanja kao upravljanja zemljom u doba posvemašnjeg raspada modernoga poretka nacija-država i njihova teritorijalnoga određenja prostora iz pojma suverenosti. Vladati ima izričito političko značenje, dok upravljati znači organizirati vlast i vladavinu u ekonomskom i kulturalnome smislu. Vidjeli smo, međutim, da Schmitt već u svojoj ranoj kritici liberalizma uočava kako se iza profanosti tehničko-ekonomskoga napretka suvremenih društava skriva bit liberalizma uopće. Što je taj ideologijsko-politički pojam značio za Schmitta odnosi se na zajednički nazivnik sekularizirane metafizike kapitalizma, ali i na mnogo više toga. Sve što su mislioci liberalizma otvorili kao problem modernosti, od deizma u religiji do privatiziranja zajedničkoga dobra u politici i ekonomiji, smjeralo je onome što je Schmitt u govoru u Barceloni 1927. godine nepogrešivo opisao kao bit modernoga doba. Nemojmo zaboraviti da je njegova analiza modernosti kompleksna analiza procesa sekularizacije u Europi kao i nastanka znanstveno-tehničke racionalnosti novoga poretka kapitalizma. No, za razliku od Maxa Webera, u Schmittovim je uvidima proces birokratskoga racionaliziranja života u modernome društvu ono čudovišno što dovodi do pasiviziranja političkoga odlučivanja. U okružju kafkijanskoga labirinta vladavine Zakona bez temelja vlastite legitimnosti sam se život preobražava u mašineriju neljudskoga. Neutraliziranje moći onog političkoga i njegovo depolitiziranje čine uvjete mogućnosti suvremene post-politike neoliberalizma. Sažeto rečeno, kad se temeljna politička pitanja svode na pravne razmirice oko legitimnosti i legalnosti djelovanja, a suverenost pretvara u zastarjelu ideju vladavine bez stvarnoga subjekta Moći koji odlučuje u krajnjoj instanciji, tada se suočavamo s prelaskom u razdoblje novoga nomosa zemlje koji se može iskazati pojmom oligarhijske vladavine u poretku korporativizma suvremenoga svijeta. Odluka prethodi normi, događaj djelovanju, a Großraum postaje našom sudbinom u totalnoj borbi za prevlast nad tlom, morem, na nebu i na zemlji. Političko kao odluka i politika kao stanje u novome se nomosu zemlje pokazuju smislenom razlikom samo pod uvjetom stvaranja zajednice koja mora pomiriti kozmopolitizam i ideju nacije iz posve drukčijeg stajališta nego što je to bilo europocentrično shvaćanje suverenosti. U konačnici, Schmittova je politička ontologija decizionizma posljednji pokušaj očuvanja smisla događaja kao ljudske egzistencije u nabačaju nadolazeće zajednice s onu stranu svođenja na profit, interes i goli život homo oeconomicusa. U knjizi Doba oligarhije pokazao sam razmjere ove kritike kapitalizma kako u Schmitta tako i u Kojèvea, te interpretacije Derride, Agambena, Mouffe i drugih zastupnika neomarksizma (Paić, 2017, str. 163-218 i 219-266). Hannah Arendt i kritika Nomosa zemlje Mnogo je kritičkih pokušaja još i danas da se Schmittova temeljna knjiga geopolitike kao što je to Nomos zemlje jednostavno prekriži kao i njegova rana djela o političkome i političkoj teologiji s postavkom da je to samo sofisticirani plaidoyer za nastavak nacizma drugim sredstvima u uvjetima postnacionalne konfiguracije moći. Pa, zar nije, kao što je to pokazala i Hannah Arendt u Izvorima totalitarizma, ideja o III. Reichu uz ideologiju antisemitizma i politiku imperijalizma bila u nadilaženju epohe nacionalne državnosti i tradicionalnoga poretka europskog međunarodnoga prava (Arendt, 2015)? Drugim riječima, Schmitt je ovim svojim djelom samo potvrdio da se nikad nije razračunao s vlastitim tamnim sjenama nacizma. Jer, što bi bilo drugo žestoka kritika liberalizma negoli želja za održanjem na životu upravo onoga poretka što ga određuju protuprosvjetiteljstvo, militantni katolicizam, antisemitizam i vjernost idealima konzervativne revolucije (Wollin, 1992). Nedavno pronađene marginalije što ih je Arendt brižljivo ispisivala na svojem primjerku Schmittova spisa potvrđuju, prema riječima autorice Anne Jurkevics, kako je posrijedi “fascinantan rezultat: Arendt je razvila koherentnu i odlučnu kritiku Schmittova narativa o geopolitici i međunarodnome pravu, ali to nije objavila. (…) Prema Arendt, Schmittova teorija u Nomosu zemlje… odgovara na pitanje-problem: gdje je izvor prava? u tlu. Njegovo fiksiranje na političko osvajanje tla jest nit vodilja koja se odmotava od svojih početnih filozofijskih razglabanja na čitavom putu kroz njegove historijske analize i kritiku američke hegemonije. Osvajanje je za Arendt zaključak Schmittova Nomosa te je iz njezine perspektive njegova geopolitička teorija iz temelja imperijalistička” (Jurkevics, 2016). Već je iz ovoga bjelodano kako razlikovanje između Arendt i Schmitta polazi od toga što je za nju imperijalizam neprihvatljiv poredak vladavine i upravljanja svijetom te nužno zahtijeva kritičko razmatranje i pronalaženje mogućnosti nadilaženja njegovih izvora i posljedica. Naravno, u Izvorima totalitarizma i u drugim djelima pokazala je da je raspad onoga što Schmitt naziva međunarodnim pravom europskoga shvaćanja nacije-države u zbilji bio uvod u nastanak totalne države i nacističkoga totalitarizma. Najzlokobnija posljedica ovoga raspada, i tu je Arendt uistinu prva prikazala stanje stvari ogoljeno do srži, jest pitanje izbjeglištva, prognaništva i statusa ljudi bez državljanstva (stateless people). Autorica ovoga pregleda i analize njezinih bilješki uz čitanje Schmittova Nomosa zemlje precizno pokazuje koliko su postavke oboje političkih mislilaca, unatoč nepremostivim razlikama, usmjerene pokušaju odgonetanja zagonetke biti vladavine svijetom u doba globalne entropije. U tekstu marginalija vidimo i nešto doista iznimno važno za tumačenje Schmittova decizionizma. Primjedba bi se na stanovit način mogla smatrati paradoksalnom te možda čak i zajedljivom. Naime, Schmittov obrat od uvida u bit političkoga do njegove geopolitike za postimperijalnu suverenost Arendt objašnjava svojevrsnim razvitkom mišljenja politike polazeći od “pseudo-ontologijske metode”, kako glasi primjedba na stranici 197. njezina primjerka Nomosa. Zar nisu oboje izvorni mislioci političkoga i politike nasuprot tradiciji političke filozofije koji su otvorili mogućnost razumijevanja novoga događaja iz perspektive egzistencijalnoga nabačaja slobode odluke i iz perspektive autonomije samog političkoga djelovanja u razlici spram znanosti, tehnologije, kulture i umjetnosti (Villa, 1995)? Zbog toga smatram neprimjerenom ovu primjedbu Hanne Arendt. Schmittovi su politički spisi sve drugo samo ne pseudo-ontologijska razglabanja. Bez uvjetno rečeno filozofijskoga promišljanja i jezično-analitičkoga rasklapanja temeljnih pojmova u historijskome razmatranju Schmitt ne bi nikad dospio do kristalne jasnoće svojih analiza pravno-političkih temelja modela vladavine od demokracije, diktature, pa do njegova ‘izuma’ kao što je to prijeporna i ujedno paradoksalno-aporetična teorija političke teologije. Štoviše, čak je i njegova postavka o politici kao sekulariziranju teologije toliko pregnantna da iz nje možemo očitati temeljni problem djelovanja u doba tehnosfere, kada političko traži neki uzvišeniji legitimitet od revolucije i ljudskih prava, od obećanja jedinstvene sreće u budućnosti čovječanstva do eshatologijskih ciljeva ozbiljenja nove Atene i Rima. Sa Schmittom smo u hobsijanskome realitetu politike par excellence, dok je u slučaju Arendt, unatoč njezinoj radikalnoj kritici imperijalizma i totalitarizma, pojam političkoga između Heideggerova događaja (Ereignis) i republikanske ideje vrijednosti ideala zajedničkoga dobra zajednice, što ovoj teoriji političkoga podaruje mistiku novoga i prizvuk tradicije sokratovske brige za dušu (Paić, 2015). Mnogo je mjesta u marginalijama koje pokazuju suprotstavljene pozicije Schmitta i Arendt. Tako, primjerice, Arendt smatra njegove postavke o “herojskome dobu” u povijesti europske civilizacije kao pravno-političkoga poretka suverenosti nacionalnih država promašenom, jer je to tek “sjeme zla” koje će kulminirati s imperijalizmom u 19. stoljeću i kolonijalnim brutalnostima osvajača, a s totalitarizmom u 20. stoljeću sve će biti dovedeno do čudovišnih razmjera. Što li je onda za nju istinski nomos zemlje negoli složenija struktura odnosa od binarnoga koda prijatelj-neprijatelj kad je riječ o biti političkoga? To se posebno odnosi na pitanje Drugoga, odnosno manjinskih prava, osobito židovskoga naroda koji je istodobno u europskim nacijama-državama bio integriran kulturalno do najviših sfera duhovnosti u filozofiji, znanosti, umjetnosti, ali je sustavnim antisemitizmom podjarmljivan do granica nestanka u getima i prije apsolutnoga genocida u nacističkim logorima istrebljenja. Usto, Arendt razumije bit političkoga ne iz fascinacije državom i njezinim djelovanjem na pojedinca kako to čini Schmitt, već iz strukture pluralnosti ljudskoga djelovanja, njegove nesvodive slobodne usmjerenosti na dosezanje pravednosti i jednakosti u zajednici. Mogli bismo ovdje nizati postavke koje pokazuju da je nomos zemlje u postnacionalnoj konstelaciji za Schmitta pitanje poretka i uprostorenja osvajanja i prisvajanja zemlje u stalnim ratovima i sukobima Drugim, jer je čovjek sve drugo negoli po prirodi dobar. S druge strane, Arendt u čitanju Nomosa rezolutno odbija svaku primisao na normalizaciju imperijalističkoga diskursa, premda i sama ne može naposljetku podariti zadovoljavajući odgovor na pitanje što nakon kraja europocentrizma, jer za razliku od Schmitta vidi u SAD-u nastavak imperijalizma i kolonijalizma drugim sredstvima. Schmittu je, pak, hegemonija i unilateralnost imperijalne uloge Amerike temeljni problem za ozbiljenje trajne koegzistencije drugih imperija u novome nomosu zemlje. Njezina pak kritika svakoga konsenzusa tzv. velikih sila u nametanju prividnoga mira u sukobima oko kolonijalnoga preotimanja prostora upravo je uzorno provedena: 1950-e i 1960-e godine bile su dokaz punog zamaha kako postkolonijalnih revolucija u trećem svijetu tako i uspona i sloma američke hegemonije. Ipak, nije to značilo i kraj imperijalizma, već tek razmještanje njegovih ciljeva uz pronalazak novih metoda osvajačkih politika. Uglavnom, retorika osvajanja, okupacije, prisvajanja zemlje za Arendt je zoran dokaz kako je Schmittova geopolitika neprihvatljiv teoretski priručnik za novo koloniziranje nakon što je razdoblje ideologija postalo nepovratna prošlost, te su na njihovo mjesto stupile “pseudo-ontologijske metode” razvitka strategije nove razdiobe prostora u globalnim okvirima. Ako se uopće mogu iz navedenih marginalija izvesti neke pretpostavke za geopolitičko mišljenje Hanne Arendt u razlici spram Schmitta, onda su one ponajprije, kako je to pokazala Jurkevics, u razumijevanju nomosa zemlje koje ne proizlazi iz tla kao izvora prava. Za Arendt je pravo ono što ne nastaje iz nasilja osvajanja i prisvajanja, već iz intersubjektivnoga procesa djelovanja i proizvođenja novoga u javnome životu. Pravo je, dakle, ono što ne opravdava nasilje. Ono proizlazi iz ljudske težnje za ozbiljenjem slobode, jednakosti, pravednosti i prijateljstva ili solidarnosti u zajednici. Ovo kao da je bilo odlučujuće za Derridinu kritiku Schmittove teorije političkoga, kada je u kasnoj fazi svojega mišljenja uistinu dekonstruirao ono što pripada ovoj intersubjektivnosti, te je za nadolazeću zajednicu svojevrsnoga mesijanstva bez Mesije uzeo pojam prijateljstva (philia) s kojim zajednički bitak u onome političkome osvjetljava prostor ljudske povijesne egzistencije (Derrida, 1994). Zaključak Gotovo je nemoguće političkome mišljenju u doba postimperijalne suverenosti pojmovno-kategorijalno odrediti stabilni poredak snaga, interesa i strasti u vođenju zajedničkoga života na zemlji. Političko se ne može znanstveno-tehnički misliti kao ono računajuće i aplikativno, iako u mnogim aspektima pragmatika znanja i ovdje rukovodi ljudskim akcijama. I samome Schmittu bilo je od samoga početka više negoli bjelodano što bitno nedostaje njegovu decizionizmu. Riječ je o mogućnostima da se neproračunljivi događaj odluke o iznimnome ili izvanrednome stanju ne prolongira u lošu beskonačnost, kao što se na stanovit način zbiva u 21. stoljeću kad smo ostali bez iluzije o veličajnoj europskoj suverenosti iza koje je mračna tajna kolonijalizma i imperijalizma ono što kroz misiju Amerike od kraja II. svjetskoga rata prožima i određuje svaki govor o slobodi i ljudskim pravima. Usto, glavnim političkim misliocima suvremenosti, a to su svojevrsni moderni klasici poput Schmitta i Arendt, bilo je razvidno da političko i politika ne mogu biti pozitivno određeni upravo zbog toga što bi njihovo znanstveno susprezanje značilo i redukciju čovjeka na animal rationale, kako je to postavio Aristotel u svojoj Politici. A upravo je ova odredba najspornije mjesto uopće za svaku buduću političku ontologiju i antropologiju. Zoon politikón sve je drugo negoli tek živo biće koje govorom iskazuje svoje umne mogućnosti vođenja i upravljanja životom zajednice. Ni anđeo ni Mefisto, ali između ovih figura protječe život čovjeka kao nesvodljivo političkoga bića. Bez strasti i gorljive želje za sudjelovanjem u stvaranju općeg dobra zajednice, misaono ili djelatno, ne postoji ono ljudsko u političkome događaju koji svagda ima karakter kontingencije i novoga bez uzora u povijesnoj prošlosti. Schmitt je pojmom političke teologije otvorio pitanje o onome što stoji iza ove borbene i konfliktne igre oko priznanja u svijetu država i carstava. No, ni Bog ni tehnologije upravljanja svijetom kao racionalnim poretkom ljudskoga života ne mogu biti posljednja rješenja spasonosnoga događaja. Tko misli političko i politiku u doba postimperijalne suverenosti, mora odrješito prijeći s onu stranu svake normativne iluzije metafizike kakva je određivala naš povijesno-epohalni razvitak od Homera do nomosa zemlje bez prijatelja i neprijatelja, zemlje kao dehumanizirane pustinje kroz koju prolazimo tragajući za novom zemljom, svjesni da smo smrtni i da o našim odlukama ovisi čak i život ne samo čovjeka već i svekolikih drugih bića. No, što nosi i uvjetuje ovu strast za djelovanjem s onu stranu svake opsjednutosti razumom i umnim postulatima života čovjeka ako ne bestemeljnost njegove slobode, tog istinskoga arché i eschatona događanja povijesti? Nije slučajno Hannah Arendt u ogledu Što je sloboda? gotovo u kamen uklesala i ove riječi: Sloboda… nije samo jedna od mnogih pojava i problema svijeta politike, strogo uzevši, kao pravda, ili moć, ili jednakost; sloboda koja samo rijetko – u vremenima krize ili revolucije – postaje izravan cilj političkoga djelovanja, zapravo je razlog što ljudi uopće žive zajedno u političkim organizacijama. Bez toga, politički bi život kao takav bio besmislen (Arendt, 1961, str. 146). Vladanje i upravljanje zemljom na ishodu njezine povijesno-epohalne sudbine bez slobode kao da više nije dostojno biti čovjeka. Može li se tome usuprot pronaći novi put do otvorenosti svijeta s onu stranu stvaralačko-razaralačke biti političkoga i politike? LITERATURA Agamben, G. (2000). Means without End: Notes on Politics. University of Minnesota Press. Minneapolis i London. Agamben, G. (2005). State of Exception. Chicago University Press. Chicago. Alliez, É. i Lazzarato, M. (2016). Wars and Capital. Semiotext(e), The MIT Press. Cambridge, MA, and London. Arendt, H. (1961). What is Freedom? U: Between Past and Future: Six Exercises of Political Thought. The Viking Press. New York. Arendt, H. (2015). Izvori totalitarizma. Disput. Zagreb. Critchley, S. (2012). The Faith of the Faithless. The Experiments in Political Theology. Verso. London i New York. Deleuze, G. i Guattari, F. (2017). Što je filozofija? Sandorf i Mizantrop. Zagreb. Derrida, J. (1994). Politiques de l’amitié. Éditions Galilée. Pariz. Derrida, J. (2005). Rogues. Two Essays on Reason. Stanford University Press. Stanford. De Vries, E. (2001). Discussion: Alexandre Kojève – Carl Schmitt Correspondence and Alexandre Kojève’s “Colonialism from a European Perspective”. Interpretation, 29 (1): 91-130. Heidegger, M. (2018). Sein und Zeit. GA, sv. 2. 2. izd. V. Klostermann. Frankfurt/M. Jurkevics, A. (2016). Hannah Arendt liest Carl Schmitts Der Nomos der Erde: Ein Dialog über Gesetz und Geopolitik anhand ihrere Marginalien, 8. travnja. https://www. HannahArendt.net. 1. izd., sv. 8. Marginalije se mogu pronaći na web-stranici http:// www.bard.edu/arnddtcollection/ Lemke, T. (2019). Foucault’s Analysis of Modern Governmentality. A Critique of Political Reason. Verso. London i New York. Lévinas, E. (2009). Totalité et infini: essai sur l’extériorité. Les Livres de Poche. Pariz. Löwith, K. (1984). Der okkasionelle Dezisionismus von Carl Schmitt. u: Heidegger – Denker in dürftiger Zeit. Sämtliche Werke, sv. 8. J.B. Metzler. Stuttgart, str. 32-71. Luhmann, N. (2002). Die Politik der Gesellschaft. Suhrkamp. Frankfurt/M. McCormick, J. P. (1997). Carl Schmitt’s Critique of Liberalism. Cambridge University Press. Cambridge i New York. Meierhenrich, J. i Simons, O. (ur.). (2017). The Oxford Handbook of Carl Schmitt. Oxford University Press. Oxford. Moore, T. (2020). On the theopolitics of sovereignty: Carl Schmitt and the theopolitics of global orders. Cambridge University Press. Review of International Studies, 46 (5): 691-712. DOI: https://doi.org/10.1017/S026021052000005. https://www. cambridge.org/core/journals/review-of-international-studies/article/abs/on-the-theopolitics-of-sovereignty-carl-schmitt-and-the-theopolitics-of-global orders/A63E20201A2FAA455F60B88E10D63ECE (2. ožujka).103 Politička misao, god. 58, br. 3, 2021, str. 77-104 Ottmann, H. (2010). Decizionistički modeli politike. Politička misao, 47 (1): 129-141. Paić, Ž. (2013). Sloboda bez moći. Politika u mreži entropije. Bijeli val. Zagreb. Paić, Ž. (2015). Misterij novoga početka: Hannah Arendt i političko u suvremeno doba. U: Totalitarizam? Meandarmedia. Zagreb. str. 75-134. Paić, Ž. (2017). Doba oligarhije. Od informacijske ekonomije do politike događaja. Litteris. Zagreb. Paić, Ž. (2018). Tehnosfera, sv. I. Žrtvovanje i dosada: Životinja-Čovjek-Stroj. Sandorf i Mizantrop. Zagreb. Paić, Ž. (2019). Tehnosfera, sv. IV. Sklop i petlja. Što je preostalo od arhitekture? Sandorf i Mizantrop. Zagreb. Paić, Ž. (2020). Neoliberalism, Oligarchy and Politics of the Event. At the Edge of Chaos. Cambridge Scholars Publishing. Newcastle upon Tyne. Rodin, D. (2012). Poraz prosvjetiteljstva. Naklada Breza. Zagreb. Schmitt, C. (1932). Der Begriff des Politischen, Mit einer Rede über das Zeitalter der Neutralisierungen und Entpolitisierungen. Duncker und Humblot. München i Leipzig. Schmitt, C. (1974). Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum. 2. izd. Duncker und Humblot. Berlin. Schmitt, C. (2018). Der Leviathan in der Staatslehre des Thomas Hobbes. Sinn und Fehlschlag eines politischen Symbols. Klett-Cotta. Stuttgart. Schmitt, C. (2019a). Politička teologija – Politička teologija II. Naklada Breza. Zagreb. Schmitt, C. (2019b). Politička romantika. Naklada Breza. Zagreb. Stiegler, B. (2015). Von der Biopolitik zur Psychomacht. Die Logik der Sorge I.2. 2. izd. Suhrkamp. Frankfurt/M. Vesting, T. (1992). Erosionen staatlicher Herrschaft. Zum Begriff des Politischen bei Carl Schmitt. Aör, 117: 4-45. Villa, D. (1995). Arendt and Heidegger. The Fate of the Political. Princeton University Press. Princeton. Walzer, M. (2015). Just and Unjust Wars. A Moral Argument with Historical Illustrations. Basic Books. New York. Wollin, R. (1992). Carl Schmitt: The Conservative Revolutionary Habitus and the Aesthetics of Horror. Political Theory, 20 (3): 424-447. Žižek, S. (1999). Carl Schmitt in the age of post-politics. U: Mouffe, C. (ur.). The Challenge of Carl Schmitt. Verso. London i New York. str. 18-37.104

January 27, 2026
Obuzetost riječima ili o povijesti kazivajuće stvari mišljenja

Obuzetost riječima ili o povijesti kazivajuće stvari mišljenja

1. Jezik je govorenje riječi kao elementarnih čestica mišljenja i nikad nije puki alat ili sredstvo za proizvođenje ideja kao formi misli. Nije isto tako ni samosvrha u smislu neke vrste lingvističkoga „larpurlartizma“, koliko god avangardna eksperimentalna poezija u Hljebnikovu „zvjezdanome jeziku“ ili Poundovu metahistoricizmu satkanom od stapanja svih mogućih metafora i simbola globalnoga cantosa pokušavala u jeziku vidjeti automaton ili autopoiesis koji radi sam o-sebi-i-za-sebe ono što mišljenju nije moguće bez kognitivnih slika čiji uzor nije u oponašanju stvarnosti kao izvornika, već u samoj tzv. biti jezika. Najveći mislioci 20. stoljeća kao što su to bili Heidegger i Wittgenstein, a isto vrijedi i za Deleuzea, bili su istodobno i najveći mislioci jezika kao problema kazivajuće stvari mišljenja. Za kasnoga Heideggera koji je svoja ishodišta promišljanja tražio u poeziji Hölderlina i počeo rabiti dva izraza za mišljenje, a to su računanje (Rechnen) i kazivanje (Dichten), jezik govori, a čovjek je samo namjesnik, a ne tzv. subjekt govorenja. Za kasnoga Wittgensteina jezik nije više rezultat transcendentalne logike, već postaje jezičnom igrom (Sprachspiele-language games) kao formom života. Pogledajmo ukratko samo ovo. Heidegger koristi singularnost, dakle ono što proizlazi iz jednoga i jednokratnoga, naime jezik u analogiji s bitkom iz kojeg nastaju svi drugi jezici kao bića. Postoji uvijek u Heidegggera, unatoč njegova puta mišljenja onkraj metafizike u otvorenost ili čistinu/svjetlinu bitka (Lichtung des Seins), drugačiji red ili poredak, ono što se metafizički naziva rang iz kojeg slijedi da je prvo i obuhvatno bitak, potom biće, i naposljetku bit čovjeka bez kojeg ni bitak ni bića nisu „ništa“. Za Wittgensteina u njegovoj drugoj fazi jezik se „demokratizira“ i više nema ranga, već samo „pluralna ontologija“ jezičnih igri kojima je „funkcija“ ne u značenju nečega već postojećega, već samo-pokazivanje nečega kao nečega u nastajanju. To je razlika između „štostva“ (quiddittas) i „dastva“ (quoddittas) bitka bića jer jezik nije samo stvar mišljenja, već i biće u smislu kazivajuće stvari koja ima svoj materijalni i duhovni organon kazivanja. Zato je Wittgensteinova teorija jezika kao forme života izravno vezana s postmodernim ili bolje suvremenim prijelazom i obratom iz jezika u sliku (iconic turn). Razlog je taj što jezik više nije instrument za kazivanje bitka bića, već alat za proizvođenje značenja onoga što nastaje-postaje informacijom za komunikaciju. (v. o tome moje analize Heideggera i Wittgensteina u Tehnosferi sv. 2: „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja“, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018.) Usput, rasprava o Wittgensteinu završava ovako: Sve je samo konstrukcija. Što to znači drugo negoli da je jezik ne tek stvar koja je čovjeku „urođena“ i transcendentalno „utjelovljena/otjelovljena“ kao svojevrsni aparat ili dispozitiv komunikacije za razliku od životinja, već ponajprije proizvodna moć stvaranja novoga ne kao ljudskoga-suviše-ljudskoga, već neljudskoga kao takvoga. Zato smo s pojmom tehnosfere dospjeli do kraja (prirodnih) jezika i njihovih povijesnih mogućnosti podarivanja mitopoetske svetkovine smisla života. Umjesto toga, kraj metafizike pretpostavlja vladavinu jezika kao vizualne kognitivne semiotike. Sjetimo se kako govori HAL 9000, superinteligentno računalo iz SF-filma 2001: Odiseja u svemiru Stanleya Kubricka. To nije govorenje, već kognitivno kazivanje koje ljudsku emocionalnost u višku strasti i temperamenta svodi na homologiju i homogenost mirne kontemplacije što ljudsku svijest čini inertnom i ujedno je zavodi mirnoćom i spokojem u izvršenju zadanih operacija u navigaciji svemirskim brodom kroz beskonačnost svemirskih prostranstava. Desupstancijaliziranje jezika znači „isušivanje“ ljudske nesvodivosti kao biologijske „mane“ koja čovjeka približava životinjama, navlastito visokim primatima kao prethodnicima njegove evolucijske Odiseje povijesti. 2. Jezik „nije“, već postaje smisleno-značenjskom strukturom samoga života koji nema jedinstvenu formu. Ono što ima su pra-i-post stanja, upravo ono što se često pojavljuje u promišljanjima Deleuzea i Guattarija u Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2 u kojem se pojavljuju za razliku od Heideggerove „mitiopoetologike“ i Wittgensteinove „pragmatike jezika“ mašinistički sklopovi mehanosfere poput izraza deteritorijaliziranje/reteritorijaliziranje, potom ritornelo, zatim dijagrami, onda rizomatika i aksiomatika itd. Nije rijetkost da mnogi akademski izdavači, posebno američki, uz Deleuzeova djela kompiliraju i različite enciklopedijske rječnike njegovih pojmova. Toga sam se „načitao“ i tretirao sam tu industriju delezijanu kao samo drukčiji način stvaranja jednog začudnoga kulta suvremenoga filozofa kojeg svi počinju odjednom čitati, a malo tko zapravo uživa u njegovim jezičnim vratolomijama koje je teško na našim jezicima uopće izgovoriti. Razlog je jednostavan. Heidegger piše iz duha njemačkoga jezika kojeg nastoji otvoriti u njegovim izvornim mogućnostima neologizama (npr. slavni Heideggerov pojam za bit tehnike, postav, njemački Ge-stell, potom ključni pojam njegova mišljenja, zgoda ili događaj, njemački Er-eignis), pa često čitanje njegovih spisa i predavanja predstavlja filologijsku igru najvišeg spekulativnoga dosega s elementima poetske drame povijesti osmišljavanja nekog pojma iz dubina grčke tradicije koji se očuvao u suvremenosti poput aletheaie, logosa, kairosa, moire.) Tome usuprot, Deleuze nije „povijesni mislilac“; ne pripada tradiciji metafizike kao eshatologije i soteriologije, pa i kad uzima u razmatranje neke izraze koji sugeriraju odnos između prostora i vremena u artikulaciji njihova značenja za suvremenost onda to ne čini da bi upozorio na „sudbinsku“ moć jezika (npr. izraz Ur-Staat kao forme despotske države koja nije nikad stvarno prošlost za muzeje imaginarnih tvorevina ljudskoga duha). Jezik se s Deleuzeom u suvremenoj filozofiji tehnicizira do krajnjih granica eksperimentalne kombinatorike. Mnoge njegove postavke iz knjiga o ontologiji u ranome razdoblju 1960ih godina su naravno neoborive za razumijevanje našeg svijeta preobrazbi iz metafizike u kibernetiku, a sve postaje još više složenije kad počinje stvarati novu konceptualnu aksiomatiku i logomatiku koja će kulminirati fundamentalnom postavkom kako filozofija nije kao u Heideggera stvar osmišljavanja bitka iz „biti“ zgode ili događaja povijesno-epohalne otvorenosti, već pojmovna heterogeneza koja se pojavljuje i u znanostima i u umjetnosti. Heidegger nije „stvarao“ nove pojmove, već je mitopoetski otvarao nove mogućnosti jezika u preoblikovanju tradicije, pa je stoga grčki jezik ostao ono neizbrisivo i nesagorivo i u mišljenju „drugoga početka“, ali ne kao jamstvo vladavine metafizike, nego kao putokaz na „šumskim putovima“ (Holzwege) jezika koji govori čovjeku iz „kuće bitka“. Wittgenstein je oslobodio jezik velikih gigantomahijskih zahtjeva metafizike i sveo ga na „uslužne djelatnosti“ jedne univerzalne pragmatike znanja koju možemo koristiti već prema potrebi, tako što joj mijenjamo krajnju svrhu. Ovaj semiotički konstruktivizam postao je s Deleuzeovim tehno-kreacionizmom stvar mišljenja tehnosfere tek onda kad više jezik nije bit mišljenja ovog novoga konteksta tehnoznanstvenoga obrata. Umjesto jezika, a to je moja postavka, slika onkraj granica metafizike postaje „bit“ tehnosfere i sve postaje samo i jedino tehnogenetskom konstrukcijom događaja koji zahtijeva binarni kod i dva temeljna pojma za pragmatično funkcioniranje: kvantifikaciju i vizualizaciju kroz transklasičnu logiku koja više nema u vidu ni nebo ni zemlju (ni metafiziku ni rizomatiku), već samo umrežavanje informacija u sustave komunikacije koji nadilaze statičnost zemlje i postaju uvjet mogućnosti „beskonačnoga ubrzavanja“ slikovne ontologije jednog transverzalnoga svemira. 3. Jezik se tehnologizira i postaje dispozitiv jedne transverzalne moći koju je poetski najavio Mallarmé svojom poemom Bacanje kocki neće nikada ukinuti slučaj. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/mallarmeova-aporija/) Kad ništa više nema svoju povijesno-epohalnu smještenost uz bitak, biće i bit čovjeka, kad je sve postalo kontingencija, entropija i kaos, samorazumljivo je da je jezik izgubljen u svemiru i da njegove fraktale, ne i krhotine, nalazimo u „govorenju“ tehnosfere kroz jezičnu generativnu gramatiku ChatGPT-a. Ako niste to još primijetili, ovaj „stroj mišljenja“ posve nadomješta one dosadne rječnike pojmovlja Deleuzea, a o tradicionalnim rječnicima misaonih sklopova Heideggera da se i ne govori. Što ćemo još s Wittgensteinom u doba tehnosfere? Ništa, jer njegov je koncept jezičnih igara kao forme života realizirana kibernetička pragmatika znanja u samoj slikovnoj biti tehnosfere. Sve što ste oduvijek htjeli znati o „filozofijama jezika“ koje su žarile i palile krajem 20. stoljeća pod vidom tzv. jezičnoga obrata u filozofiji (linguistic turn) pripada lingvistici kao muzejskoj transdisciplini humanističkih znanosti i filozofi tog smjera postali su više ili manje dobri kustosi postmetafizike u njezinoj „beskonačnoj brzini“ zamrzavanja u prostoru bez vremena. Kad jezik više ne govori, a slika više ne pokazuje, onda broj sve više računa naše posthumano stanje polazeći od informacije kao informacije kao informacije. I tako u beskonačnost.

January 26, 2026
Mahnitost i estetika -psihotehnike života

Mahnitost i estetika -psihotehnike života

Ljepotu i dekadenciju najbolje je potražiti ondje gdje se suprotstavljaju dvije moći jedne te iste “stvari”. Victor Hugo je u liku Quasimoda u romanu Zvonar crkve Notre Dame u Parizu postavio paradigmatsku figuru novoga doba. Nije to više samotni junak koji umijećem viteštva stečenoga u križarskim ratovima sa Saracenima negdje daleko na obalama Akre otpočinje dugi povratak zavičaju i svojoj ljubljenoj, koja ga, dakako, čeka u suzama i neoskvrnuta djevičanstva. Romantika je ovo veliko nasljeđe europske umjetnosti prikazivanja i predstavljanja vjerski homogenoga svijeta u sukobima kršćanstva s islamom, osobito na svojim zapadnim granicama u Španjolskoj, preokrenula u razračunavanje s idejom ljepote i uzvišenosti polazeći od ironije tragičnoga subjekta. Nigdje se to nije tako plastično osjetilo kao u poeziji koja priziva metafore čudovišnosti i jeze da bi stvarnosti podarila ono što je tako velikodušno iščezlo u pohvali tehničkoga doba strojeva. Quasimodo nije sušta suprotnost ideji ljepote, neka vrsta nakaze sa srcem anđela, prostodušan i odlučan da ljepoticu Esmeraldu zauvijek očuva od izvanjskoga svijeta u svojem kraljevstvu privida, u okružju teritorija čiste umjetnosti kao ekstaze duhovnoga života. Ono što Quasimodo “simbolizira” nije nikakva “estetika ružnoga” koja dekadenciju dovodi do razotkrića proklete tjelesnosti u propadanju i usahnuću životne snage. Riječ je o antijunaku romantike. A s njime u suvremenu umjetnost u znaku negativnosti i pobune ulazi čudovišnost ideje uzvišenoga. Estetski protupol religioznome shvaćanju ljepote koja svoj pojam mora izgraditi u sukobu s pojmom prirode kao svrhe (télos), čudovišnost se uzvišenosti nužno pojavljuje bez pojma, svrhe i cilja. Ono zastrašujuće i jezovito, što pogledu uskraćuje mogućnost mirne kontemplacije, dolazi iz pukotine same stvari koja od novoga vijeka ustanovljuje posebnost estetskoga iskustva. Ako uzvišenost nije dospjela do pojma, što preostaje? Nemoguće ju je definirati bilo čime osim nedostatkom pojma. Umjesto toga, sve što uzvišeno “jest” i “nije” skriva se u onome “da” to što “jest” i “nije” ima karakter neizreciva i neprikaziva događaja.1 Nitko nije taj osjećaj udivljenja i jeze bolje opisao od austrijskoga književnika Huga von Hofmannsthala u njegovu poetskome izvješću putovanja Grčkom Augenblicke in Griechenland. Pjesnik opisuje osjećaj pred kipovima pet žena zastrtim dugim opravama. Uzvišeno (das Erhabene) se u filozofijskoj tradiciji od Burkea, Kanta, Mendelssona, Hegela i Nietzschea ponajprije shvaća kao dodatak ili čak i suprotnost glavnome pojmu estetike – ljepoti. Razlika je u tome što se ljepota određuje onim što je osjetilno prisutno u pojavi kao ideja. Ova tradicija seže od Platona do Hegela. Uzvišenost se, usuprot tome, shvaća raskidom ili rezom u odnosu na pojavnost ideje lijepoga. S njegovim iskrsavanjem ne mijenja se predmet naše spoznaje u estetskome smislu. Ono što se mijenja jest čitav tjelesno-duševni sklop odnosa čovjeka u svijetu. Uzvišenošću nastaje trenutak (Augenblick) uzdizanja iznad pojave i zbilje. Analogija za ovo jest u etičkome osjećaju poniznosti pred božanskim u jeziku i slici. Duhovno iskustvo uzvišenosti nadilazi ne samo estetsko već i etičko iskustvo susreta sa samom “stvari”. Stoga mora imati u sebi nešto čudovišno, jezovito, zastrašujuće. Bez toga uvjeta mogućnosti odnosa između umjetnosti i prirode nije moguće uspostaviti ništa estetsko o-sebi. Sve što Hofmannsthal može kazati o tome poetskim jezikom opisa nije drugo negoli ono što su Grci, potom kršćanska umjetnost srednjega vijeka, renesansa i doba španjolskoga baroka nastojali ubrojiti u ono nadljudsko što obuzima čovjeka kada se zagleda u prikaz umjetničke religije različitih svjetova. Ono nije, dakle, ništa “subjektivno”, ali isto tako niti ništa “objektivno”, u nama ili u izvanjskome svijetu. Iz uzvišenosti izbija čudovišno iskustvo beskonačnosti i ništa više. O tome Hofmannsthal kaže: “U tom trenutku, nešto mi se dogodilo: bezimeni užas nije nadolazio izvana, nego iz nekog dalekoga bezdana; bijaše to poput udara munje…oči statua zurile su u mene, a njihova su lica odražavala osmijeh kakav nikad prije nisam vidio…[…] U tim tijelima, odgovaram s izvjesnošću mjesečara, počiva misterij beskonačnosti.”2 “Misterij beskonačnosti” odnosi se ponajprije na ono što ljepoti oduzima tlo pod nogama. Premda se novovjekovna estetika s Baumgartenovim spisima od 1735. do 1750. godine kada nastaje ovaj pojam izgradila na ideji ljepote kao filozofijske spoznaje predmeta prirode i umjetnosti, nešto je već u njezinome utemeljenju bilo gotovo na granici izvedivosti. Poznato je da je u 18. stoljeću vladala racionalistička slika svijeta. Priroda nije više bila shvaćena kao u Aristotela. Newton fizikalno podešava prirodu sukladno matematičkim zakonima gibanja. Sat je prirode, dakle, ugođen tako što odgovara mehaničkome modelu gibanja kao beskonačnoga pravca. Na tom se pravcu odigravaju procesi sve većeg i većeg ubrzanja vremena. Prostor je mehanički shvaćene prirode omeđen linearnim vremenom stroja. Za svoj okvir on ima ljudsko tijelo. Beskonačnost se izvodi iz prirodnih znanosti kao što se ideja ljepote u Baumgartena i Kanta izvodi iz ideje svrhovitosti prirode. Zakon kauzalnosti pritom tvori ishodište tajnoga plana božanskoga u prirodi. Otuda je razvidno da ljepota u prirodnim tvorevinama za Kanta, primjerice, mora biti nadređena ljepoti u umjetničkim predmetima. Na taj se način pojam ljepote “ozakonio” polazeći od načela umnoga djelovanja, pa je otada postalo samorazumljivim umjetnosti shvaćati “lijepim umjetnostima” za razliku od tehničkih umijeća i obrtništva. Pomirenje prirode i umjetnosti s pojmom svrhovitosti bez svrhe u Kanta imalo je zadaću dovesti samu prirodu do posvemašnjega sklada. Ali ne više polazeći izvana, nego iznutra, iz ideje subjekta kao proizvodnje druge prirode i mogućih drugih svjetova. “Misterij beskonačnosti” ne može razriješiti racionalno postavljena umjetnost bez onoga što se od samoga početka pojavljuje tamnom stranom mjeseca. Radi se, naravno, o uzvišenosti. Mjesto joj se nalazi s onu stranu subjekta i objekta. Istini za volju, u okviru transcendentalne metafizike od Kanta do Hegela ovaj se pojam smjestio unutar objekta ili stvari-o-sebi (Ding-an-sich), odnosno apsoluta kao sinteze duhovnoga iskustva i povijesti. Što jest zapravo uzvišenost ako nema svoj predmet poput ljepote i nije shvatljiva iz proizvodne mašte umjetnika kao subjekta? To je pitanje od Longina do Lyotarda, od novoplatonizma do postmodernoga disenzusa (différend) uma i osjećaja stalni pratitelj rasprava o biti umjetnosti. Zato se čini da je riječ o drugome vodećem pojmu estetike o kojemu je moguće i nadalje razglabati unutar diskursa filozofije umjetnosti, no bez nekog većeg rezultata. Pokušaji povratka uzvišenoga u suvremenoj umjetnosti slike i performativnosti tijela završavali su nevjerodostojno. Lyotard je preokrenuti pojam “prikazive neprikazivosti”, kojim je rehabilitirao Kanta i njegov način promišljanja umjetnosti kao estetske moći suđenja o samoj stvari o kojoj se ne može ništa više kazati niti teorijski niti praktično (metafizičko-etičko-politički), usmjerio na tehnologijsku moć stvaranja estetskoga privida. Bilo je to moguće zahvaljujući primjeni informacijsko-komunikacijskih tehnologija u svakodnevnome životu. Američki slikar Barnett Newman poslužio mu je primjerom za povratak uzvišenoga u slikarstvo postmoderne. A vizualizacija umjetne svjetlosti nastale kompjutorskim prijenosom informacija bio je jedan od zornih dokaza kako se “stvar-o-sebi”, ili noumenon, sada premješta u zone tehnički konstruirane zbilje ili privida.3 Umjesto “misterija beskonačnosti” ušli smo u doba beskonačnoga misterija samoproizvodnje nečega iz ničega. Tehnosfera se više ne ukazuje i ne prikazuje (mimezis). Čudovišna moć stvaranja novoga estetski se sada konstruira kao sublimno iskustvo stvora/stvari s onu stranu granica prirode i čovjeka. Stvoreno i stvar nisu jedno te isto. Stvoreno je biće nastalo tehničkom reprodukcijom bitka. Stvor se, pak, shvaća kao tehnički objekt različit od živoga objekta. No, ono što mu daje specifičnost u antropomorfnome svijetu funkcija i struktura jest aplikativnost sustava kojim se danas tehnosfera pojavljuje načinom uređenja društvenih odnosa. Stvoreno je informacijski sklop komunikativnoga djelovanja, a stvor u smislu tehničkoga objekta nalazi se na dispoziciji čovjeku. Oboje, međutim, ulaze u kibernetički sustav upravljanja okolinom koja je sazdana od tvorevina i živih stvari.4 Kada su, dakle, granice između pojma svrhovitosti i onoga što je svrhovito bez svrhe postale više neodrživim, nismo izgubili samo ljepotu u umjetnosti suvremenoga doba. Iščezao je i njezin protupol. Od romantike se tako snažno uspostavio vodećim estetskim pojmom da je već Nietzsche imao potrebu sunovratiti ga u kaos životnih sila bivanja, gdje prebiva bog tame i nesvjesnoga, kaosa i ekstaze, mahniti Dioniz.5 Uzvišenošću ne upravlja stroj razuma kao u pojmu ljepote u Kanta. Ono što se već u njemačkoj romantici kod Schlegela i Novalisa, a izričito u slikarstvu Caspara Davida Friedricha, prepoznaje kao motiv uzvišenoga osjećaja nadilazi razlikovanje svrhovitosti prirode i umjetnosti kao sinteze subjekta i objekta. Najbolje je to nazvati njemačkim izrazom koji je gotovo neprevediv na druge jezike, a koriste ga Schelling, te u 20. stoljeću Freud i Heidegger – Unheimlichkeit. Možemo to prevesti s bezavičajnošću, neodređenošću, stranošću, čudovišnošću, nečim što ujedno izaziva nečuveni strah i divljenje. Nije riječ o “nečemu” kao ontičkome predmetu ili biću u svijetu. Štoviše, nije posrijedi niti neki konkretan strah ili jeza što ima izvor u predmetnosti svijeta. Ono što predstavlja Unheimlichkeit dolazi iz bezdana bitka. Zbog toga je neiskazivo i nepokazivo. Može se stoga kazati da je “ono” što stvara osjećaj kao doživljaj nečuvene bezavičajnosti čovjeka pred “misterijem beskonačnosti” podrijetlo estetike s onu stranu prirode i umjetnosti. Ako svedemo osjećaj kao doživljaj uzvišenosti na religiozni događaj vjere u Boga koji transcendira pojavnost u svijetu, onda je takvo tumačenje jednosmjernom ulicom. Unheimlichkeit nadilazi i pojam religioznoga iskustva. Razlog leži u tome što se vjera u onostrano mora posvjedočiti činom žrtvovanja. Bez toga umjetnost ostaje prazna. Umjetnički prikazi na slikama koje tematiziraju Kristovo raspeće često se smatraju najboljim primjerima uzvišenosti u povijesti slikarstva. No, nije tek riječ o Bogočovjeku i njegovu žrtvovanju za spas čovječanstva. Rekli smo već da u biti metafizičkoga jezika umjetnosti ne postoji riječ koja bi mogla primjereno iskazati o čemu se tu radi. Osim, dakako, upućivanja na događaj nečega što se događa kao “ono” s onu stranu subjekta i objekta. Uzvišeno nije objekt za neki subjekt. “Ono” uzvišeno jest otvorenost mogućnosti da mišljenje napusti lažne dihotomije uma i tijela, te da se rastvori u ekstatičkoj tjelesnosti života samoga. To je “ono” odakle izvire moć uzvišenosti kao početka (arhé) zapadnjačke metafizike. Zbog toga se nalazi u prostoru-između (in-between) uma i tijela te u vremenu nadolazećega kao “misterija beskonačnosti”.6 Estetika nastaje kao osamostaljena filozofijska disciplina iz narasle “duhovne potrebe” za razumijevanjem “lijepih umjetnosti”. No, nastanak označava i nešto što Schelling u svojoj filozofiji umjetnosti naziva bestemeljnošću utemeljenja, pozitivnoga zasnivanja discipline. Nije estetika bilo kakva spoznaja biti svijeta u doba racionalnosti, znanosti i tehnike. To je cognitio sensitiva ili “znanost o osjetilnoj pojavi lijepoga”, kako Baumgarten definira njezino predmetno područje. Sve je otuda već unaprijed jasno. Ljepota mora pasti u područje pojma. Tako mora postati idejom ili se, pak, svodi na puku dekoraciju i ornamentiku prirode kao umjetničkoga djela u njegovoj svrhovitoj mogućnosti. Međutim, ono što uistinu jest bestemeljno u činu konstitucije estetike jest nešto što izmiče djelatnosti pojma u razvitku do ideje. Bilo je to jasno Hegelu kada je u predavanjima iz povijesti estetike uzvišenost nastojao izvesti iz nečega što u svojem podrijetlu u Grka, od Platona i Aristotela do novoplatonizma i aristotelizma srednjovjekovne teologije, pretpostavlja postojanje “umjetničke religije” (Kunstreligion). U čemu je navlastitost ovoga pojma? Hegel ga razvija uputstvom na doba grčke plastike – kiparstva i arhitekture – jer se njome oblikuje zajednički bitak ljudi u polisu. Čini se primjerenim za našu svrhu navesti tumačenje Hansa-Georga Gadamera iz rasprave “Pjesništvo i mimezis” iz 1972. godine. Tamo se upućuje na grčki svijet bogova i antropomorfno prikazivanje božanskoga kroz sličnost s ljudskim obličjem. No, ono što “umjetničku religiju” čini za Hegela nedostižnim povijesnim iskustvom pojavljivanja ideje apsoluta, prema Gadameru, jest upravo to da je svakidašnji život bio u znaku vječne sadašnjosti. A to znači da se umjetnost može zasnovati svezom božanskoga i zajednice. Time se ono političko ne izvodi iz službe nekom prolaznome cilju, već samo i jedino u opstojnosti naroda u svjetlu njegove slobode kao istine bitka. “Umjetnička religija” govori o slobodi kao najvećem dosegu znanja i umijeća posvećenih nečemu beskonačnome, što nadilazi čovjeka i ujedno ga omogućuje.7 Uzvišenost nije otuda čudovišnost neke nepoznate i demonske sile koja vlada poviješću. U tom je smislu Hofmannsthalov opis susreta s grčkim kipovima već uvijek nešto ipak samo nama blisko, jer dolazi u znacima zakašnjelosti. No, takav opis istog je domašaja kao i svako oživljavanje onoga što je minulo i više ne pripada ovome vremenu. Da bi, međutim, ljepota od “osjetilnoga sijanja ideje” mogla stupiti u područje otvorenosti svijeta bez umjetnosti i religije kao potpornih stupova njezine egzistencije, mora se moderno doba sučeliti s aporijom vlastita rastemeljenja. Mora se, dakle, autonomija umjetničkoga djela iz kojeg je iščeznulo mitsko-religijsko začaravanje svijeta preokrenuti u svojoj biti i nastojati iznova stvoriti “novoga Boga” na posve drugome tlu. Sve nam to još više svjedoči o tajnoj svezi između romantike i povijesne avangarde prve polovine 20. stoljeća. Znamo kakve su bile posljedice ove mahnitosti samoporađanja bogova u doba avangarde. Totalitarni spektakli fašizma, nacizma i staljinizma svjedoče o pseudo-sintezi ideje nastale u doba romantike koju je Richard Wagner doveo do novoga kulta nacionalne heroike. Riječ je o pojmu cjelovitoga umjetničkoga djela (Gesamtkunstwerk) kao sinteze lijepih umjetnosti i političke ideologije totalne države. Hitlerov nazikunst i Staljinov prolet-kult samo su dva u ideji bitno ista, ali u pojavnome liku različita puta u tvorbi novoga društva/zajednice polazeći od estetskoga shvaćanja “vječne ljepote”. Ideja ljepote doživjela je svoju drugu simboličku smrt, da se poslužimo pojmom iz Lacanove psihoanalize, u totalitarnim poretcima 20. stoljeća. Svaki pokušaj njezina oživljavanja iz pepela Auschwitza i iz zaleđenih tundri Kolime mora računati s time da novo ne može nastati bez traumatskoga sjećanja na ono što pripada kraju povijesti (umjetnosti).8 Sumrak bogova postaje izlikom za revolucionarnu akciju strategija nadomjeska. Jedna je u estetizaciji politike (fašizam-nacizam), a druga u politizaciji umjetnosti (staljinistički komunizam). U ovom slučaju izostavit ćemo pojavu kiča kao “lošega ukusa”. Poznato je da njegovo podrijetlo seže u romantiku. Razlog leži u tome što su oba pojma, ukus i kič, samo binarne opreke nečeg što ih uopće omogućuje. Radi se, dakako, o estetskome doživljaju koji se materijalizira u umjetničkome predmetu na dva načina: (a) kao skrnavljenju autentičnosti izvornika i (b) kao oponašanju prirode u naturalističkome značenju stila vladajućega krajem 19. stoljeća. Nakon što je povijesna avangarda ukus i stil učinila posve nevažnim za estetsku tvorbu nove revolucionarne umjetnosti, preostalo je još samo da se skrnavi i oponaša ono što je ionako bilo rezultatom društvene ili tehničke konstrukcije. To nije ništa drugo negoli “stvarnost” u formi estetskoga dizajniranja svijeta. Izgrađena je prema modelu hiperrealizma. Bio je to stil u slikovnoj umjetnosti neoavangarde 1960-1970-ih godina. Njegovi su relikti danas na snazi tek u figuraciji bezoblične ekspresivnosti ljudskoga tijela u zrcalu narcizma društva spektakla.9 Eksperimentalna “priroda” stvarnosti dostatno je rastezljiva poput tijesta od kojeg se može zamijesiti ono što je činio pop-art s Andyjem Warholom i ono što se od 1990-ih godina u suvremenoj umjetnosti na raznolike načine zbiva s ekstremnim pokušajima “povratka realnoga” i “realizma” u digitalno doba.10 Kada imamo u vidu da je nestanak “prirode” i sukladno tome svrhovitosti njezine ideje kao modela za klasičnu umjetnost i estetiku od 18. stoljeća do romantike duboko potresla čitavu metafiziku osjećaja i doživljaja, posve je izvjesno da se ideal ljepote i normiranje stvarnosti kao estetiziranja danas može razumjeti upravo nadomještanjem vladavine mimezisa i reprezentacije slike njezinim oživotvorenjem u svakodnevnome životu. Zbog toga je hvatanje “stvarnosti” problematičan pokušaj da se onime što nam je ostalo od povijesti (estetike) prebriše okrutnost njezine transparencije. Ništa od toga u suvremenoj umjetnosti zapravo nije na djelu, premda se čini da jest i to u svojem ekstremnome vidu. U tome se ne mogu suglasiti s inače iznimno poticajnom analizom Maria Perniole, talijanskoga teoretičara vizualnosti i filozofa umjetnosti. U utjecajnoj knjizi Umjetnost i njezine sjene on, naime, tvrdi da se ono realno kao traumatsko, s obzirom na Lacanove postavke, proteže na cjelokupnu praksu suvremene umjetnosti kraja 20. stoljeća.11 Perniola ustrajno i filozofijski sažeto pokazuje kako se problem suvremene umjetnosti od 1960-ih godina s neodadaizmom pop-arta do kraja 20. stoljeća svodi na razračunavanje s uskrslim pojmom “realnosti”. Nešto slično pokušao je ustanoviti i Hal Foster postavkom o “povratku realnoga” nakon iskustva transvangarde i postmodernizma 1970-1980-ih godina. Razlika je između ova dva pristupa u tome što Foster “realno” ne izvodi lakanovski, premda neprestano upućuje na to da je sveza konceptualne umjetnosti nakon Warhola s filmom i performativnim akcijama usmjerena na transparenciju “živoga”, onoga što se događa neposredno u “životu” kao dokumentiranje njegova raščaravajućega dinamizma i ekstaze. Perniola, naprotiv, polazi od premisa filozofijske estetike s njezinim ključnim pojmovima ljepote i uzvišenosti. U inventivnoj uporabi pojmova dospijeva do toga da tvrdi kako umjetnost od modernoga doba znanosti i tehnike kada, uostalom, estetika i nastaje, ima svoj novi okvir ili matricu mišljenja i djelovanja. A sukladno Heideggerovom pojmu postava (Gestell), naziva to “sjenom” koja pada na sve što umjetnost kao proizvođenje i stvaranje novoga u svijetu poduzima. Korak dalje u njegovoj analizi čini se iznimno zanimljivim i, dakako, prijepornim. Spoj Heideggera i Lacana u suvremenim promišljanjima umjetnosti nije nipošto nešto uobičajeno. No, nije ni šokantno. Ako, dakle, uzvišenost od romantike ima prizvuk čudovišne bezavičajnosti i “otuđenosti” (Unheimlichkeit), onda je avangarda u raskidu s metafizičkom tradicijom umjetnosti preuzela napad romantike na ideju ljepote. No, nešto je ostavila gotovo netaknutim, tek neznatno promijenjenim. Perniola smatra da su rituali ekstremne ljepote kao intervencija s tijelom od sakaćenja do tehnomorfnih utopija poput onoga što čine francuska umjetnica Orlan ili australski kibernetički performer Stelarc samo negativna strana one uzvišenosti koja od Lyotarda više nema svoje mjesto u raskolu (différend) između uma i osjećaja. Umjesto toga sam je pojam realnosti natopljen žrtvenim ozračjem transgresije tjelesnoga u susretu (interface) sa strojem. Što je otuda moguće zaključiti? Jednostavno, da “sjene” suvremene umjetnosti kao okvir ili matrica njezinih preobrazbi prolaze kroz preobrazbe tijela i da se u tom sukobu s društvom, politikom, ideologijom, estetikom, religijom odvija paradoksalno razračunavanje umjetnosti s traumatskim iskustvom “realnoga”. Za Lacana, kao što je poznato, u trijadi imaginarnosimboličko-realno ovo posljednje predstavlja najteži problem jer se ne može izvesti iz jezika (logosa, svijesti, Ja). Subverzija poretka subjekta nastaje tako da jezik kao artikulacija nesvjesnoga u sudaru s “onim” (“Es” ili super-egom u Freuda) što uopće omogućuje komunikaciju između subjekata zakazuje. Zato i prelazi u sliku onog što od Freuda i Heideggera suvremeno mišljenje naziva Unheimlichkeit. Što se, naposljetku, događa? Heidegger i Lacan, mišljenje postava i mišljenje realnoga, ono što čini bit tehnike i ono što se znamenuje rascijepom u samoj strukturi imaginarno-simboličke djelatnosti subjekta (prirode kao kulture), ulaze u sivu zonu “sjena”. Suvremena umjetnost utoliko više ništa ne prikazuje i ništa ne predstavlja. Umjesto toga, prema Pernioli, sve je u znaku traumatskoga iskustva uzvišenosti. Iz tog se mjesta traga za zakučastim putevima interakcije jezika i slike. To je ono što podrazumijeva iskaz Waltera Benjamina o “seksualnome pozivu neorganskoga”. Ukratko, realizam suvremene umjetnosti kraja 20. stoljeća iako, doduše, nije dokaz vladavine suprotnosti pojma uzvišenosti kao što je to zazornost (abjekcija), suvereno vlada svijetom umjetnosti. Razlog leži u tome što je umjetnost postala poretkom koji virtualno povezuje u mrežu ekstremno ogoljene objekte. Bez ikakva drugog simboličkoga značenja osim tjelesne pojavnosti u stanju šoka i provokacije za okolinu zadaća im je svedena na stvaranje kaosa. Nije stoga začudno što seksualnost, a ne erotičnost i hedonizam, zauzima ključno mjesto u ovome postavljanju problema spoznaje realnosti. Sama je realnost, napokon, ostala bez ključnih potpornja koju je estetika od njezina početka podarila umjetnosti. Zašto je svaki govor o “povratku realnoga” ili, pak, o ekstazi realnoga u ekstremnim formama razotkrića tjelesnosti samoga života još od Nietzschea prijepornim kada je riječ o njegovoj primjeni na ono što obuhvaća umjetnost? Kada kažemo “suvremena umjetnost” mislimo prije svega na iskustvo 20. stoljeća koje se proteže do naših dana.12 Tada su pokreti povijesne avangarde dotadašnju glavnu ideju moderne umjetnosti kao što je to bila autonomija djela doveli do posvemašnjega ozbiljenja i dokidanja. Umjesto samozakonodavne funkcije djela kao objekta u kojem se sabire imaginacija i simbolički poredak jezikaslike povijesti, s avangardom u središte nastupa pojam suverenosti događaja. Već je otuda postalo jasno da suvremena umjetnost zapravo oscilira između ta dva puta, pa je rasprava o nadigravanju tzv. moderne i postmoderne s ovoga obzorja podjednako promašena. Oboje su dio jednog te istoga sklopa. A u njemu autonomija i suverenost, uzvišenost i zazornost, novost i obnavljanje, napredak i nazadak, nisu ništa drugo negoli estetski fenomeni znanstveno-tehničke tvorbe “realnoga” kao traumatskoga iskustva umjetnosti u njezinome zahtjevu za promjenom života. Ne mislim da razlikovanje između moderne i postmoderne nije važno ako se stvari priđe na sociologijski način. U tom slučaju postoji jasna razvojna linija estetike u 20. stoljeću od Ortege y Gasseta preko Arnolda Gehlena do Pierrea Bourdieua i Yvesa Michauda. Uostalom, to je toliko jasno čim se usporede dvije glavne estetske teorije koje ocrtavaju “duh vremena” i njegove bitne značajke kao što su Adornova i Lyotardova promišljanja biti umjetnosti. Stoga je Perniola u svojem spoju Heideggera i Lacana za objašnjenje aktualnih fenomena i tendencija u suvremenoj umjetnosti nužno morao dospjeti do onoga što u drugom diskursu njemački filozof umjetnosti i estetičar Wolfgang Welsch naziva procesom estetizacije.13 Ako je realno već uvijek u sebi zatvoreno i nepristupačno, to znači da se ne može psihoanalitički uopće odrediti niti kao negativno niti kao pozitivno u smislu disponiranja stvarima. Poredak se realnoga u sebi raspada čim uvidimo da je njegov način bitka poput stvari-o-sebi (Ding-ansich) ili poput apsoluta u kojem su subjekt i supstancija jedno te isto. Čudovišnost se realnoga ne može izvesti iz njegovih pojava. Tada bi suvremena umjetnost bila puki prikaz ili komentar onoga što se “događa”, kako je to kritički prigovorio Gehlen uvodeći pojam posthistorije kao spoja eklektičkih i sinkretičkih stilova. Umjesto toga, a usuprot nakanama Perniole, trebalo bi pokazati da ono što još uopće održava suvremenu umjetnost na životu nije kritička travestija spram društva spektakla, nekovrsni pop-artovski stav subverzije s pomoću prihvaćanja forme fetiša kapitalizma i potrošačkoga društva, a nije niti teorijska kritika samoga “društva spektakla” kao ideologije slikovne reprezentacije sveopće praznine bitka. Ta su dva puta samo dvije različite inačice istog problema. Od Duchampa zadaća je umjetnosti da bude istodobno svjedočanstvo “svojega” vremena i svjetionikom za budućnost. Ako se sam Duchamp odlučio da umjesto slikarstva ponajprije radi estetske objekte, a potom da igra šah i ne radi drugo ništa, onda je ta odluka imala u sebi nešto herojsko i žrtveno u sekulariziranoj formi odustajanja od djelovanja. Konceptualna umjetnost koja od kubizma slijedi zavjet slike kao ideje koja nadilazi granice jezika pritom se zatvara u svojoj načelnoj otvorenosti za sve moguće promjene forme.14 Djelovanje ne ostavlja vidljive tragove događaja bez medija kao što su fotografija i film. Utoliko opsesija s razotkrićem da ono “realno” ima u sebi potisnute dimenzije okrutnosti i jezivosti ne proizlazi iz neposrednoga pokazivanja samoga fenomena u-svijetu, poput terora i ratova u današnjoj medijskoj slici svijeta. Na to je skrenuo pozornost već i Paul Virilio u svojoj izložbi na screenovima zračnih luka naslovljenoj Ce qui arrive. Izložba se bavila medijskim predstavljanjem terora i katastrofe u globalnome svijetu.15 Uzvišeno kao traumatska zona realnoga u doba nestanka razmaka između onoga što se događa i promatrača gubi razlog svoje opstojnosti bez neprestanoga uvećanja i nadilaženja mjere. Ništa od toga nije više uopće subverzivno u suvremenoj umjetnosti, pa čak niti eksperimenti s posthumanim tijelom u stanju kiborgizacije i robotizacije. Problem je u tome što je realno u svojoj “biti” estetizirana trauma jednog događaja koji se događa tako da računa, planira i konstruira ono što uopće “jest” realnost i sva njezina stanja transformacije. U kraljevstvu “Velikoga Trećega” Jedna drevna kineska izreka kaže da onaj tko želi kupiti mačku mora kupiti i njezin rep. E, ako uistinu želimo disponirati s pojmom iz hajdegerovsko-lakanovske perspektive, što je već samo po sebi eklatantno postmoderno u spoju nespojivoga, moramo računati na to da je zahtjev za simboličkom tvorbom realnoga unaprijed određen njezinim “repom”. Nije to neki dodatak ili, pak, nadomjestak pojma koji obuhvaća dvoje – traumu i interakciju s Drugim – nego totalitet sastavljen od nekoliko sklopova već bitno promijenjenih estetskih pojmova. Realno je, dakle, traumatska interakcija subjekta s “Velikim Drugim” u znaku suočenja s čudovišnim tragom njegove neiskazivosti i nepokazivosti. Ono što proživljavamo u realnome nije naša iluzija zbiljskoga, nego jasan pogled u prazno. Da, u prazno. Jer suvremena se umjetnost više ne suočava u svoja dva lika – autonomije djela i suverenosti događaja – s nekim fantomskim odbljeskom Boga i njegovih dvojnika. Umjesto plana transcendencije problem je u mnoštvu neplaniranih imanencija, da parafraziramo temeljni pojam iz Deleuzeove ontologije postajanja. Realno se ne pojavljuje samo kao traumatska interakcija s Drugim. Ono je, naprotiv, baš onako izvedeno i poredano kao u Lacana i njegovoj parodiji dijalektike Hegela: imaginarno (I) – simboličko (S) – realno (R).16 Od prirode ili nesvjesnoga do kulture ili svijesti o nužnosti Zakona do traume ulaska-u-svijet kao čudovišnu zonu preobrazbe bitka. Ili, drukčije rečeno, treći poredak umjetnosti nakon klasične i romantične može biti samo ono što odgovara biti tehnike kao postava (Gestell). Taj je poredak estetska konfiguracija tehnosfere. Ona, pak, funkcionira kao autopoietički sustav prijenosa informacija u virtualnome prostoru i realnome vremenu. Što je još preostalo od čudovišno bezavičajnoga realnoga? Ništa drugo negoli čisti znak bez značenja, proizvodnja-stvaranje-konstrukcija novoga iz logike estetskoga mišljenja. A to znači oproštaj od svake apoteoze realnoga. Razlog leži u tome što niti najrealnija realnost ovoga svijeta, sa svim svojim ekstremnim “realizmima” u umjetnosti performansa, instalacije i konceptualnosti (izvedbe-postava-ideje), ne može dospjeti do “misterija beskonačnosti” bez pomoći same tehnosfere – sinteze tehno-znanosti i tehno-umjetnosti. Živo je tijelo otuda jedino preostali teritorij uzvišenosti nakon kraja metafizike u avangardi prve polovine 20. stoljeća. Dadaizam je u tom pogledu vizija budućnosti s dalekosežnim posljedicama za konstrukciju tzv. realnosti. U knjizi koja minuciozno razmatra problem odnosa tijela i tehnologije iz aspekta vizija posthumanoga stvora/stvari naziru se obrisi kraja ovog bitnog pojma estetike uopće koji preživljava i doba ravnodušnosti pred ljepotom. Matthew Biro pokazuje da je pronalazak berlinske Dade bio prototip kibernetike i njezine fikcije-realnosti kao što je figura kiborga. Tijelo se više ne razumije prirodnim nastavkom ljudske anatomije u smislu antropologijske teorije medija. Već je prva intervencija dadaizma bila odlučna za ono što će biti glavnim problemom suvremene umjetnosti u 21. stoljeću. To nije nipošto više bavljenje politikom ili religijom u smislu nadomjesne referencije umjesto nestalih pojmova estetike. Budući da je pojam prirode u 20. stoljeću nakon kvantne teorije u fizici i Einsteinovim prijelomnim jednadžbama o zakrivljenosti svemira te univerzalnoj teoriji relativnosti izgubio tajnovit plan božanske transcendencije, te da je nadomješten multiperspektivnim polazištima decentriranoga subjekta, tijelo se više ne može shvaćati esencijalistički kao vječna supstancija prirode. Ono se rasprirodnjuje u tehničkim dispozitivima konstrukcije onoga što nadilazi razliku životinje i čovjeka u odnosu na “Velikog Trećega”. Tijelo kao stroj sada postaje stroj novoga života koji se razlikuje od ovoga života “ovdje” i “sada” po tome što je eksperimentalan i nadomjestiv. I u toj nadomjestivosti koja više nije puka reprodukcija izvornika odvija se čitava avantura suvremene umjetnosti u doba novih medija. Kiborg rođen u berlinskome dadaizmu, prema Birou, nosi značajke upravo ovoga vremena. A to su: (1) hibridnost, (2) primitivizam i (3) identitet.17 Što je to ludo u onoj kineskoj prispodobi o kupovini mačke zajedno s njezinim repom? Sjetimo se Hegela i njegove apsolutne ironije, a ne nipošto “slaboga mišljenja” Kierkegaarda koji je na Hegelu “parazitirao” rastemeljenjem grandiozne veličajnosti jedne filozofijske gigantomahije. Na jednom mjestu predavanja Osnovnih crta filozofije prava (Grundlinien der Philosophie des Rechts) obrazlaže se razlika između organizma kao funkcije totaliteta tijela i organizma kao sklopa organa samoga tijela.18 Gledajući “odozdo” organi su samostalni, svaki ima svoju funkciju u tijelu, ali ne mogu se izolirati jer tijelo je totalitet što je jasno i Bogu i mahnitome stvoru. U kažnjavanju zločinca koji je ubio čovjeka zbog koristoljublja pravni poredak države postupao bi, naime, sumjerljivo težini zločina i načinu izvršenja zlodjela. Oko za oko, zub za zub, kako glasi ona biblijska. Pa bi zločincu koji je tog i tog čovjeka lišio života pravedna kazna bila primjerice, odsijecanjem ruke ili glave, ako je ubojstvo bilo izvedeno na tako okrutan način. Uglavnom, Hegelov argument protiv običajnosti (Sittllichkeit) predmodernih plemenskih zajednica i njihova kažanjavanja zločina načelom jednakosti jest moderno načelo totaliteta ljudskoga dostojanstva u smislu njegove duhovno-duševne strukture koja upravlja tijelom. Ali ne kao s patchworkom organa bez kojih nije moguć život osim njihovim nadomještanjem. Riječ je o cjelini. Iz nje se organizam izvodi kao dio unutar duhovnoga sklopa. Tijelo se, dakle, u moderno doba označava napretkom u svijesti o slobodi. A to znači da je njegovo duhovno jedinstvo uvjet mogućnosti njegove tjelesnosti (Leiblichkeit). Jean-Luc Nancy u spisu Corpus preokreće hegelovsku matricu mišljenja tijela i uspostavlja estetsko mišljenje tjelesnosti iz singularnosti događaja kao kontingencije samoga tijela koji susrećemo. Taj preokret nije žrtvovanje cjeline u ime nove fragmentarnosti pojedinačnosti kao načela. Naprotiv, tijelo je složena tekstura življenja. U ljudskome se duhovnome okružju očituje iz autentične ekscentričnosti subjekta.19 Misliti tijelo kao čudovišnu zonu razlikovnosti u odnosu na organizam i na kauzalno-teleologijski način odvijanja prirode u čovjeku znači misliti polazeći od cjelovitosti cjeline. No, otuda slijedi samo jedno. Cjelina je živ organizam u svojem “misteriju beskonačnosti”. Pristup tijelu u suvremenoj umjetnosti na kraju 20. stoljeća sve do današnjih dana određuje se upravo iz skrivenoga podrijetla estetike kao kognitivna ili epistemičkoga načina kazivanja (jezika) i pokazivanja (slike) o onome što je neiskazivo i nepokazivo. Ne koristimo ovdje za uzvišeno Lyotardov izraz “prikazive neprikazivosti”. Razlog leži u tome što se izvodi iz pojma umjetnosti kao oponašanja (mimezis) prirode te neizbježno nosi trag metafizičkoga razumijevanja svijeta. Umjesto toga, neiskazivost i nepokazivost upućuju na samu slikovnost “stvari” koja se utoliko više ne vidi ukoliko proces tehnoznanstvene vizualizacije pravocrtno napreduje kao što je to slučaj s laserskim tehnologijama i drugim optičkim “čudima” prodora iza granice vidljivosti uopće.20 “Ludost” kineske prispodobe u našem slučaju jest u tome da mačka postoji neovisno od repa i rep od mačke, baš zato što mačku danas možemo kupiti s repom tigra, a tigra s repom lava i tako dalje. Nismo pritom kupili mačka u vreći jer ovo je doba hibridnih sklopova i spoja nespojivoga. Pouka je jasna. Što je bilo nemoguće za doba klasične i romantične umjetnosti, iako latentno prisutno u njihovim vizijama uzvišenosti bez temelja, sada postaje moguće. Štoviše, čak se čini toliko uobičajenim da je identitet kiborga-lutke u doba dadaizma o kojem govori Biro upravo “hibridni primitivizam” njegovih umnoženih dvojnika. Ima zanimljivih pokušaja da se povijest ove nelagode s nastankom estetike i njezinom promjenom u epistemičko mišljenje tehnosfere razriješi povratkom nečemu što je već bilo i prošlo, pa se misli da se može oživjeti. Zaboravimo na te naivne iluzije. Estetike bez stroja Unheimlichkeita nema i ne može je biti. Zbog toga je zabludno kružiti površinom i snatriti o vremenu dubine ako je već površina postala glatkom i neprozirnom, ako je postala ne-površinom svih stvari. Uzvišenost se od samoga početka svoje karijere u umjetnosti slikarstva i kiparstva, arhitekture i novih medija može razumjeti kao “ono” s onu stranu uma i racionalističke rešetke jezika. Svedemo li taj čudovišan pojam bez pojma i ideje na samu bit estetike moderne umjetnosti, koja se produžava i u liku povijesne avangarde i u aktualnim formama suvremene umjetnosti od performansa, instalacije i konceptualnosti kao sinestezije jezika i slike u kibernetičkoj tjelesnosti tehnosfere, ući ćemo u tamno kraljevstvo gdje suvereno vlada dionizijska destrukcija u svim smjerovima i sa svim zamislivim strategijama izvedbe. Pravi je naziv za “ono” što je s onu stranu bitka ili realnoga kao načela užitka (jouissance) razvrgnuće ideje subjekta u simboličkome poretku jezične moći. “Ono” gdje prebiva stroj Unheimlichkeita u svojoj stvaralačko-razaralačkoj preobrazbi vječnoga prstena bivanja jest topologija mahnitosti. S njom otpočinje rez s pravocrtnom idejom povijesti. U jednoj drukčijoj inačici modernoga mišljenja, primjerice onoj Artauda i Klossovskoga, prava je mahnitost u tiraniji aktualnosti “novoga”. Mjesto o kojem govorimo u povijesti umjetnosti svagda je “tu”. Vidljivo je, međutim, samo iz obrnute perspektive. “Ono” se zbiva kao transgresija granice između uma i tijela. A granica prolazi kroz slikovni jezik posve drukčijega značenja od “uzvišenoga” kazivanja o ljepoti kontemplacije i užitka u djelu pročišćenom od svih životnih natruha, kristalno čistom sjaju bez sjena i bez matrice tehničkoga dispozitiva moći. “Uzvišeno” se ne pokazuje bez čudovišne traume u onome “realnome” koje nazivamo upravo bolešću mahnitosti ili ludila. Nije, dakle, bolesno “tijelo” u klasičnome metafizičkome određenju razlike uma i protežne supstancije. Ono što je zahvaćeno bolešću jest sam “um” ili epistemičko-kognitivni organ, matrica života na Zemlji bez koje nema filozofije, religije i umjetnosti. Tijelo ne boluje. Ono pati zato što osjeća duševne vibracije između neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika. Samo duh kao cjelina duše i tijela, ako još uvijek govorimo u metafizičkim kategorijama iskona, može biti u stanju mahnitosti kada lebdi iznad i uranja ispod “realnoga”, jer je njegova bit s onu stranu računanja, planiranja i konstrukcije. Umjetnost je od nastanka estetike i njezina pojma uzvišenosti (das Erhabene) trajno u stanju preobrazbe – iz jednog stanja svijesti u drugo, iz kognitivne praznine u epistemičko ludilo, iz vladavine apstrakcija u moć konkretizacije. “Ono” se ne iskazuje i ne pokazuje nikako drukčije negoli jezikom-slikom događaja. A sam je događaj Hugo von Hofmannsthal poetski nepogrešivo imenovao “misterijem beskonačnosti”. Da bismo dospjeli na put otvorenosti biti umjetnosti u doba tehnosfere moramo razdvojiti djelo od događaja, autonomiju od suverenosti, a u konačnici jezično-pojmovno pokazati kako se “ono” neiskazivo i nepokazivo ipak događa s onu stranu racionalnoga utemeljenja estetske konstrukcije “realnoga”. Je li to još uopće moguće i pripomaže li našem naporu da suvremenu umjetnost oslobodimo od njezina pada u bezdan banalnosti, trivijalnosti i dosade svakodnevice? Nemojmo zaboraviti da se u suvremenoj filozofiji još od Heideggerova temeljna spisa Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine, unatoč tome što mu umjetnost u to doba nije temom promišljanja kao što će to postati sredinom 1930-ih godina, nalazi putokaz za ono što se čini sudbonosnim i ujedno neporecivo odlučnim za egzistencijalni projekt čovjeka. Heidegger razotkriva primarnu vremensku dimenziju budućnosti. Ljudskoj egzistenciji ona pripada na način brige (Sorge) i bitka-k-smrti (Sein-zum-Tode). Ono što je najznačajnije pritom jest oštro razdvajanje autentičnoga načina bitka tubitka (čovjeka) u njegovoj egzistenciji kao samstvenoga pojedinca u zajednici naspram vulgarnoga življenja u svakodnevici masovnoga društva kojim vlada u ontologijskome smislu ono bezlično “se” (das Man).21 Kako je uopće moguća autentična egzistencija ako ne na način događaja suverene odluke samstvena pojedinca da se suprotstavi logici tehničkoga dispozitiva moći? Nije li, uostalom, ta i takva egzistencija nužno ono što je u svojoj “mahnitosti” nesvodljivo na masovnu ravnodušnost uronjenosti u svakodnevni bitak stvari poput banalnosti doživljaja, trivijalnosti iskustva izvanjskoga svijeta i, naposljetku, duboke dosade (tiefe Langeweile), koju će Heidegger iscrpno tematizirati u razlikovanju ljudskoga svijeta od onoga životinje u svojim predavanjima 1929/1930. godine naslovljenim Temeljni pojmovi metafizike: Svijet-konačnost-usamljenost (Der Grundbegriffe der Metaphysik: Welt-Endlichkeit-Einsamkeit)?22 Autentičnost egzistencije u razlici od vulgarnosti pripadanja stroju masovnoga društva zahtijeva preokret u razumijevanju zadaće i uloge umjetnosti kao autonomnoga umjetničkoga djela. Ništa nije čudovišnije negoli umjetnosti i umjetniku pripisivati ono što se čini značajkom postojanja na način funkcije i sredstva nekoj drugoj svrsi. Nisu posrijedi tek stvari i objekti masovne industrijske proizvodnje kao estetski objekti spremni-za-uporabu (ready mades), koje je Marcel Duchamp preobrazio u “nove relikvije” tehnomorfne civilizacije potrošnje. Opasnost nastaje kada se čovjek u svojoj slobodi i egzistencijalnome nabačaju otvorenih mogućnosti svijeta svodi na zupčanike onoga što Heidegger naziva najprije makinacijom (Machenschaft), a potom postavom (Gestell). Muka u pronalaženju prave riječi za mišljenje “drugoga početka” jest muka kazivanja u doba vladavine planetarne tehnike. Sve što jest ona preobražava u materijal kao sirovinu za proizvodnju i informaciju, a bit čovjeka desupstancijalizira do nestanka razlike između ljudskoga i neljudskoga. Problem suvremene umjetnosti u tom svjetlu jest traganje za autentičnom egzistencijom umjetnosti i umjetnika u doba vladavine bezličnoga stroja tehnosfere. Je li mahnitost nužan put slobode s onu stranu estetike kao računanja-planiranja-konstrukcije bezavičajnoga svijeta? Objektilnost bez objekta Preokret je u utemeljenju estetike očigledno nastupio sa Schellingovim mišljenjem. Njegov zagovor obnove “umjetničke religije” kao uvjeta mogućnosti da umjetnost podari nadolazećem vremenu sjaj ljepote same ideje čini se presudnim za buduće velike promašaje. Za razliku od Hegela on nije postulirao kraj umjetnosti zbog nestanka “najviše duhovne potrebe” za njom u doba apsolutne znanosti. Umjesto toga otvorio je mogućnost nečega što ima prizvuk paradoksalna poslanstva filozofije umjetnosti: da, naime, istodobno otvori i zatvori mogućnosti onoga što jest suvremeno iz sebe samoga, iz svođenja na vulgarnu dimenziju ekstaze vremenitosti kao što je aktualnost sadašnjosti, te da oslobodi umjetniku prostor za stapanje s idejom iskonskoga događanja onoga što kako umjetnost tako i filozofiju bitno nadilazi. Tumačenja njegova preokreta uistinu su složena i raznolika u suvremenoj filozofiji. No, čini se da je ono što je ostavio Heidegger u svojim predavanjima za našu svrhu od dalekosežne važnosti. Baveći se analizom pojma slobode u Schellinga i time posredno sudbine mišljenja čitava njemačkoga idealizma, Heidegger je otvorio prostor umjetnosti preko Schellinga da više nema za svoj “temelj” ništa utemeljujuće, pa čak niti metafizički shvaćenoga Boga u ontologijskome smislu kao postojanosti i vječnosti, nepromjenljivosti prvoga pokretača, prvoga uzroka i jedine svrhe svekolika bitka (arhé). Umjesto ove metafizičke “tiranije”, sa Schellingom, a ne s Hegelom, dolazi doba bestemeljnosti i kontingencije u samome događaju umjetnosti koja porađa “bogove” iz sebe same u pripremnome mišljenju “drugoga početka”. Heideggerov je, dakle, Schelling onaj koji uvodi u suvremeno mišljenje već time što mu podaruje sve bitne pojmove i kategorije, pa tako i drukčije shvaćenu uzvišenost. Ona ne dolazi više iz objekta niti iz subjekta, nego se otvara kao mahnitost same otvorenosti, kao misterij same stvari (Das Ding selbst). Zašto se otvara kao mahnitost upravo nečega što omogućuje osjećaj i tjelesnost, ali samo nije svedeno na dušu i njezina očitovanja u svijetu? Prihvatljiv odgovor možda bi bio da se radi o radikalnome suprotstavljanju bilo kakve racionalizacije bitka. Logos nije apofantički, nego onaj koji se prikriva iza tajnoga ili okultnoga znanja o samoj stvari (mantiké epistéme). Vidjet ćemo kako se to usadilo u misaone i stvaralačke eksperimente suvremenih umjetnika koji su odavno napustili moderni mit o fragmentiranju zbilje i djelovanju funkcija u totalitetu organizma. Romantičko shvaćanje umjetnosti živo je i kada ga ništa više ne opravdava danas sve dok postoji težnja za genijem i za cjelovitim umjetničkim djelom (Gesamtkunstwerk). No, umjetnost bez živućega Boga ne može preokrenuti metafiziku u drugome smjeru koji bi imao biti ireverzibilan te na taj način oslobađajući za ideju “misterija beskonačnosti”. Sažeto iskazano, umjesto sustava i metode povijesti, sa Schellingom nastaje posljednji gotovo mesijanski zov iskona u nadolazećem. Otuda umjetnost postaje sudbinom filozofije, a sloboda egzistencijalnim projektom čovjeka kao umjetnika. Sve drugo je pad ispod razine vremena. Ali ne “ovoga” koji se zbiva “sada”, već onoga koje povezuje početak i kraj izvan “loše beskonačnosti” istoga. Nije Schelling skriveni utemeljitelj “postmoderne”, kako je to pokušao efektno poentirati Wolfgang Welsch u svojim komentarima promjene estetskoga smjera metafizike od romantike do 20. stoljeća.23 Riječ je o mišljenju s kojim se otvara mogućnost da se beskonačnost, sloboda i egzistencija saberu do istovjetnosti. Polazi se pritom od toga da ih ništa više ne drži zajedno osim umjetnosti. A i ona, govoreći poput pjesnika Rimbauda iz Sezone u paklu, samo još “pohlepno čeka Boga”. Što se ovdje spašava i čime? Umjetnost s pomoću filozofije ili filozofija s pomoću umjetnosti? Očigledno je da je potonje posrijedi, ali tako da umjetnost kao “oruđe filozofije” poprima drukčiju funkciju od dosadašnjih načina njezina pojavljivanja. Mjesto unutar kojeg mahnitost oslobađa od zahtjeva racionalne jezgre tradicije nije ništa postojano i fiksno. Ono je poput beskonačnosti, slobode i egzistencije bez vlastite ukorijenjenosti u bilo što. Zato je istinski izvedeno iz nečega što nadilazi sve ljudsko i organsko, a prožima život njegovim usmjerenjem spram neživoga, gotovo fetiški objektiviranoga u obožavanju stvari kao predmeta religioznoga obožavanja. Bezavičajnost i čudovišnost jest topologija uzvišenoga. Stoga je pravi pojam bez svrhovitosti estetike upravo ono što se ne pojavljuje kao “osjetilni sjaj ideje”, nego kao stvar sama (to autó, das Ding, tyhé, automaton) u svojoj samopokrenutosti i samorazvitku. Mahnitost ne dolazi, dakle, iz svijesti čovjeka koji je postao obuzet bolešću duše kao što se to zbiva s psihozama u rasponu od neurastenije do shizofrenije. Racionalnost u svojem najvišem dosegu apsolutnoga znanja nije živi um. Pravi je problem u tome što se ono živo preobražava u stroj koji računa, planira i konstruira “umjetan život” (A-Life) kao u tehno-znanstvenoj produkciji umjetnoga uma (A-Intelligence). Ako mahnitost nije “stvar” tzv. poremećene svijesti ili bolesti koju nazivamo pučki ludilom, što je onda posrijedi? Izvor ili mjesto odakle mahnitost postaje zrakom koji udišemo u čitavoj suvremenoj umjetnosti i njezinim razračunavanjima s estetikom djela i događaja nije ništa drugo negoli preobrazba samoga tijela iz duševno-duhovne konstitucije čovjeka u konstrukciju stvari/stvora u posthumanome stanju. Nije mahnit čovjek u stanju izokrenute stvarnosti koju vidi kao jedinu pravu stvarnost, jer bi to bila skopička i vizualno-epistemička definicija ideologije. Posve suprotno, oznaka mahnitosti pretpostavlja hipertrofiju “ludila”. A ona se ne može kontrolirati psihoanalitičkim vježbama putovanja od nesvjesnoga (jezika) do simboličke tvorbe realnoga kao mjesta apsolutne svijesti, što Sigmund Freud određuje znamenitom izrekom: gdje je bilo “ono”, treba postati Ja (Wo Es war, soll Ich werden). Umjesto tog psihoprosvjetiteljstva, na djelu je nešto mnogo čudovišnije. Heidegger je pred kraj života baveći se umjetnošću i slikarstvom Paula Kleea kao protutežom napretku planetarne tehnike zapisao da je bit tehnike u “mahnitosti bez utjehe” (trostlosen Raserei).24 Izvor odakle potječe ta mahnitost koja je autopoietičkoga karaktera, a nije “stvar” logički artikuliranoga jezika kao sredstva komunikacije, jest u događaju bez presedana u povijesti zapadnjačke metafizike, a koji k tome nije samo ograničenoga dosega djelovanja, već se rasprostire na čitav svijet u planetarnoj mobilizaciji tehnike. U bitnome smislu tko želi još govoriti o estetici kao epistemologiji osjetilnosti u načinu zamjećivanja “realnoga” ne smije zaboraviti da njezino podrijetlo nije u ideji ljepote. Umjesto mirne kontemplacije koja je označavala klasičnu umjetnost, estetsko je iskustvo od romantike do danas u znaku preokreta metafizičke sheme uopće kojom se umjetnost određivala od iskona. Događaj kojim se uzvišenost iskazuje i pokazuje u svojoj neiskazivosti i nepokazivosti jest bit tehnosfere. Iz nje ne proizlazi više ništa osim “mahnitosti bez utjehe” kao uvjeta mogućnosti onog misterija beskonačnosti o kojem je još snatrio Hofmannsthal. No, i taj se uvjet sada više ne nalazi u iskustvu religioznoga ili čak filozofijski shvaćenoga Boga. Na njegovo mjesto suvereno je zasjela samoproizvodnja tehnosfere. U računanju, planiranju i konstrukciji onoga što nije ni priroda niti kultura, ni imaginarno niti simboličko, a naravno niti bilo što “realno”, odvija se njezin zatvoreni krug značenja. Lacan je posve za to neupotrebljiv kao i čitava psihoanaliza za bilo kakav pouzdani pristup samoj “stvari” o kojoj se ovdje radi. Drugim riječima, tko želi govoriti o vladavini planetarne tehnike kao kibernetički usmjerene tehnosfere u životu bez iluzije postojanosti bitka i njemu primjerene svijesti, pa čak i u stanju decentriranoga subjekta, taj mora odbaciti bilo kakvu dihotomiju supstancije i subjekta, svijesti i ludila. Na kraju mora skrušeno priznati da o tome više ništa ne zna. Roboti, androidi, kiborzi nisu “ludi”. Nisu to racionalna bića kontrole emocija, iako nas ovo zasigurno čeka u daljnjem razvitku umjetne inteligencije i robotike. Njihova je jedina stvarnost da su kao tehnički objekti u stanju objektilnosti, da se poslužimo inverzijom Artaudova pojma-piktograma kao što je subjektil.25 To znači da nadilaze duševno-duhovne razlike. Razlika koja ih u stanju kaotičnoga poretka entropije digitalne mreže održava kao objekte i aktore jedne estetike posthumanizma/ transhumanizma dolazi iz posve drukčije konstrukcije njihova ontologijskoga statusa od metafizike kakva se uspostavila od Platona do kibernetike.26 Zbog toga je suvremena umjetnost ponajmanje izigravanje starih rješenja u novome ruhu, premda se tako čini njezina aktualna proizvodnja koja u izvedbi i u teorijskome promišljanju još uvijek prebire po arhivima avangarde i pronalazi toplu vodu od pojma repolitizacije do reestetizacije stvarnosti kao društvene ili političke, te neke druge “mistične” strategije njezina opravdanja. Pravi je problem njezine suverenosti događaja u tome što je dospjela do druge strane tamnoga mjeseca. Rastvorila se u zatvorenosti jedne otvorene strukture. Više joj ništa ne treba osim “nove” estetike emergencije i kontingencije umjetnoga života. Tehnosfera, naime, nije više racionalna tehnika ili iracionalna mogućnost da se njezina moć preobrazi iz projekta u projektile. Sve je to postalo zastarjelo. Baš kao i čovjek koji joj na tom putu u beskonačnost bez misterija služi poput beskorisnoga suputnika u međuzvjezdanome prostranstvu.27 Mahnitost je nekontrolirana kontrola samoga objekta “ludila” kao preokrenutoga poretka subjekta. Subverzija u pojmu estetike o kojoj ovdje govorimo ne znači odbacivanje ljepote nauštrb uzvišenosti niti, pak, napuštanje estetike djela u korist estetike događaja zbog uvida da je tijelo kao medij u suvremenoj umjetnosti postalo performativnim događajem šoka i provokacije života pred beživotnošću estetskoga objekta (ready mades). Ono što valja izvesti u ovome razmatranju jest da je proces preobrazbe tijela od ljepote do čudovišne nakaznosti, ekstremne izvedbe u društvu spektakla, pa čak i delirija zazornosti u performansima, na filmu, na mreži digitalnih medija (mokraća, izlučevine, sperma, krv) ništa više negoli rezultat vladavine poretka umjetnosti kao čiste objektilnosti tehničkoga objekta. Unaprijed moramo kazati da se ovdje ne radi tek o promjeni označitelja. Primjerice, da pohvalu subjekta u Lacana i neomarksizmu zamijenimo ravnodušnim priznanjem vladavine objekta kao dispozitiva moći. U suvremenim ontologijama novoga realizma i “materijalističkoga objektivizma” kojemu čovjek predstavlja kao i u neognostika tek grešku jednog okrutnoga Boga u procesu stvaralačke evolucije ovo je uobičajeno.28 Vratimo se dionizijskoj mahnitosti umjetnosti u doba najvećeg vizualnoga dosega povijesne avangarde prve polovine 20. stoljeća. Već je iz ovoga jasno da se tajna same “stvari” u njezinoj moćnoj izvedbi Unheimlichkeit-a ne skriva u slikarstvu nepredmetnosti ili estetskoga objekta (Maljevič-Duchamp). Isto tako nećemo je pronaći niti u uznapredovaloj umjetničkoj fotografiji za koju još uvijek narativnost prizora iz tzv. realnosti ima snagu vodećega načela oblikovanja estetske zbilje. Naime, fotografije su sve do 1960-ih godina i pojave televizije bile mimetičko-reprezentacijski praktikum stvarnosti kao nadomjeska za Bildungsroman. U njima se epika pripovijedanja obiteljskoga života miješala s poetikom melankolije i žalovanja za izgubljenim objektom ljubavi nakon smrti u nasilnoj pogibiji rata ili samoubojstvu s razlogom. Nitko nije tu epsko-poetsku metareferencijalnost teksta kojom se građanski stil umjetničke fotografije razvio nakon I. svjetskoga rata u Europi i diljem bogatoga Zapada, bolje teorijski dohvatio od Siegfrieda Kracauera. Za njega se, naime, fotografijom ne prikazuje i ne predstavlja stvarnost, nego se inscenira njezina realna iluzija ovjekovječenja u objektima mrtve prirode od izvanjskoga krajolika modernoga grada do unutarnje perspektive uređenja društvenih odnosa pojedinaca iza spuštenih zastora. Fotografijom se konstruira produktivna melankolija zlatnoga doba art-deco kapitalizma. Prostorni kontinuum koji zahvaća fotografija odgovara vremenskome kontinuumu toga vremena. Tada neohistoricizam osvaja posljednju oazu ljudskoga života i pretvara ga u slikovni igrokaz s kulisama – subjektivnost individuuma.29 Slikati se u insceniranome prostoru povijesti kao scenografije za građanski dramolet postaje otada obvezom ostavljanja traga identiteta, a ne hirom dekadentne aristokracije u masovnome industrijskome društvu. Fotografija je uvijek u znaku mirne kontemplacije promatrača. Hladna i “objektivna” u promatranju svijeta iza onoga što se i u tehničkome jeziku aparata reprodukcije slike ne zove slučajno objektivom. To je neizravni dokaz da su novi mediji objekti tehničke konstrukcije. U spoznajno-opažajnome smislu funkcioniraju uvijek na načelima dokidanja bilo kakve intervencije tzv. subjekta u “prirodu” i “svijet”. Indijanci vjeruju da je fotografiranje čin kojim se ljudska duša otima iz “prisvojenosti” osobe koja ju ima, pa zato ne dopuštaju fotografirati se. Ništa drugo nije imao u vidu niti Antonin Artaud u svojim radikalnim postavkama protiv zapadnjačkoga pojma umjetnosti i metafizike subjekta kada je govorio da mu je iskonsko “Ja” ugrabljeno činom rođenja. Dionizijska umjetnost eksperimentalne mahnitosti postaje 1920- ih godina europski nijemi film. Nedostatak u tehničkoj izvedbi, nemogućnost reprodukcije zvuka, učinila je te filmove rane avangarde savršenim laboratorijem stvaralačkoga ludila pokretne slike. Tada su stvoreni najznačajniji uratci uopće u formi avangardnoga filma poput Bunuelova i Dalíjeva Andaluzijskoga psa i filma Germaina Dulaca sa scenarijem Antonina Artauda Školjka i svećenik iz 1928. godine. Čini se kako su ta dva filma izravna protuteža radikalnoj avangardi s njezina dva vladajuća smjera u sovjetskome i njemačkome slučaju: politizacije umjetnosti u povijesno-glazbenome spektaklu, filmu Sergeja Eisensteina Krstarica Potemkin iz 1925. godine i estetizacije politike u dokumentarnome filmu Leni Riefenstahl Trijumf volje iz 1935. godine. Protutežom valja ovdje shvatiti pokušaj da se ideja filma umjesto kao političke propagande, ideologije i spektakla totalitarnoga poretka moći (staljinističkoga komunizma i nacizma) preusmjeri spram religiozne mistike umjetnosti u ateologijskoj inačici suverenosti događaja. Unutar povijesne avangarde vjerojatno je berlinski dadaizam poseban slučaj. Zbog toga što s njim na scenu po prvi puta izričito dolazi izvedba tijela u javnome prostoru. No, još je važnije da je ideja dadaizma negacija temeljnih načela sovjetske avangarde s obzirom na pitanje o mogućnostima promjene društva umjetničkim preokretom života.30 Dok je, naime, Andaluzijski pas savršeni primjer metode i sustava avangardne umjetnosti koja stvarnost konstruira kao nadrealni san s pomoću šoka i provokacije promatrača, u slučaju Školjke i svećenika potvrđuje se Deleuzeova postavka kako je film sekularna religija moderne. Kino zamjenjuje kazališnu dvoranu. No, to čini tako da dokida opažajno-socijalne razlike koje su bile upisane već u arhitekturi nacionalnih kazališta od renesansnoga doba. Početak novih medija u 20. stoljeću s filmom i projekcijom u kino-dvoranama označava početak masovne kulture kao medijske proizvodnje događaja. Usto, logika je (umjetničke) slike u stvaranju događaja u tome što je razmještena iz prostora svetosti (hram, katedrala) u sekularne prostore nadomjesne “svetosti” (muzeji, galerije). Film je treći poredak ovoga metafizičkoga nadomještanja. I stoga je uistinu najbolji primjer kraja estetike djela s njezinim kultom originalnosti i genija kao stvaratelja. S filmom kao reprodukcijom izvornika i kinom kao ne-mjestom izvedbe, jer su prostori projekcije privremeni, a ne postojani ili “vječni” poput Božjih kuća, nastaje svijest o gubitku aure i njezinome nadomještanju u tehničkoj ili mehaničkoj reproduktivnosti, kako je to prvi promislio u 20. stoljeću Walter Benjamin. Razmještanje se slike u filmu zbiva kao vremenski i prostorni jaz između “ovdje” i “sada”. Film nikad nije i uvijek jest prostorno-vremenski kontinuum scena nastalih montažom zbog toga što za razliku od fotografije ne počiva u prošlosti, već se okreće u “lošoj beskonačnosti” aktualnosti.31 Druga je značajka filmova s nadrealističkim potpisom 1920-ih godina što su usmjereni u ono što smo nazvali strojem Unheimlichkeita. A to obuhvaća čitav niz eksperimenata s tijelom glumca kao subjekta/aktera od sukoba sa sablasnim prikazama, košmarnim snovima, nakaznim Drugim u zrcalu do začaravanja stvarnosti mjesečarenjem između neba i zemlje. U cjelini, šok i provokacija pripadaju praksama raskomadana tijela od rezanja rožnice oka britvom do skalpela koji odsijeca vrh dojke. Šokantnost prizora izravno provocira promatračev opažajni sustav. Od samoga početka ljepota mirnoga pogleda u svijet na platnu se pokazuje iluzijom. Kretanje slika, kinematički način proizvodnje svijesti pretpostavlja događaj pokretanja kognitivno-senzorne mreže sekvenci. One imaju za svoj cilj stvoriti kolektivnu katarzu u preokretanju značenja pojma uzvišenosti. Zbog toga se umjesto politizacije stvarnosti zbiva mistifikacija kinematičke onostranosti. Površnim pogledom već uočavamo da su paradigmatski filmovi nadrealističkih umjetnika, među koje valja ubrojiti i Artauda do kraja 1920-ih godina, prožeti nastojanjem da komadanjem tijela u iluziji filmske projekcije nadomjeste čudovišnost pogleda “onoga” što je u tradiciji novovjekovne estetike bilo neiskazivo i nepokazivo. Umjesto srdžbe potlačene klase koja želi doći na vlast da bi radikalno promijenila društveni poredak bespravlja, ovdje se gestualnost tijela ne referira na političke ideje jednakosti i pravednosti kao u Eisensteina, ili, pak, na ideje totalne države u homogenosti nacije i Vođe kao u Riefensthal. Bunuel i Dalí s Andaluzijskim psom i Dulac i Artaud sa Školjkom i svećenikom pristupaju susretu s uzvišenim u dekonstrukciji svetoga, tijela i opscenosti. Politika i ideologija stvaraju od umjetnosti poredak totalne moći slike kao ornamenta, da se poslužimo terminologijom Siegfrieda Kracauera. S druge, pak, strane, religija i opsceno od oka iziskuju napor prevladavanja vlastite nedužnosti. Zbog toga su subjekti/ akteri ovih filmova u ekstatičkoj napetosti nalik kipovima Berninija. Duhovna snaga njihove pojave u patetičnoj gestualnosti izbija na platnu projekcije kao fanatična obuzetost mahnitošću. Tko je vidio pogled Antonina Artauda u filmu Carla Theodora Dreyera Stradanje Ivane Orleanske (La Passion de Jeanne d’Arc) iz 1929. godine, vidio je sve: religioznu ekstazu, mahnitost, obuzeto tijelo, odlučnost i prokletstvo. Napomenimo da je Gilles Deleuze gotovo faktografski precizno, ali ne iz empirijskoga iskustva već iz logike same “stvari” došao do bitne razlike u načinu glume europskih i američkih glumaca i, vice versa, značenja pokreta i vremena u europskim i američkim filmovima. Ovo se odnosi upravo na 1920-te godine s vladavinom tzv. nijemoga filma. Europski su filmovi i njihovi protagonisti na filmu zapravo kazališni subjekti/akteri i nastoje tehničku “manu” filma prevladati ekspresivnom gestualnošću tako što neprestano gledaju u “ono” neiskazivo i nepokazivo, što kamera usmjerava u prostor visine i dubine. Otuda snovi i mahnitost nisu tek prikaz umjetničke uronjenosti subjekta u svoje imaginarne svjetove, nego rezultat religiozne transcendencije filma kao sekularne teodiceje u pokretnoj slici. Usuprot tome, američki su filmovi i njihovi glumci živa imanencija pokreta, a njihovo je kretanje naprosto “prirodno” čak i kada je namješteno i daleko od spontanosti. Umjesto Boga u ekstazi tjelesne patnje ovdje se radi o parodiji i ironiji uzvišenosti koja je utoliko “realnija” ukoliko je sama realnost dokumentarnija, pa je logično da se tijelo umjesto dramatskoga komadanja i rezanja na dijelove kanibalski jede i poslužuje na pladnju povampirenih pragmatista, vukodlaka i inih pseudo-mitskih bića iz masovne zaluđenosti horrorom. Deleuze je, dakle, bergsonovski film shvatio kao sliku. Ona se tehnički odnosi na pitanja opažaja i spoznaje realnosti iz logike događaja. Dvije su vrste slika ontologijski odgovor na preobrazbe tijela iz postojanosti bitka u postajanje razlikom: slika-pokret i slika-vrijeme.32 Jesmo li time prispjeli bliže odgovoru na pitanje o odnosu svetosti, opscenosti i onostranosti s kojim se bave filmovi Andaluzijski pas i Školjka i svećenik? Zacijelo da, ako pođemo od pretpostavke da su temeljne ideje navedenih filmova u ateologijskome pokušaju dekonstrukcije tijela kao metafizičke tabule rase. Nema nikakve sumnje, ovi filmovi ne poružnjuju “ljepotu” niti je posjedaju na koljena da bi je izvrijeđali poput Rimbauda u Sezoni u paklu (Saison en enfer). Njihovo je poslanstvo mnogo složenije od puke djelatnosti rastemeljenja bitka i njegovih metafizičkih shematskih klasifikacija. Ništa nećemo dobiti ukoliko krenemo u dosadne rituale prepričavanja tzv. sadržaja ovih filmova. Iako je to nužno za filmografijske analize alegorijskih značenja kinematičke slike 1920-ih godina, a bez toga se očigledno ne može zamisliti ozbiljno bavljenje filmskom kritikom, pa čak niti teorijom filma, mi ćemo učiniti sablazan i pretpostaviti da je “priču” moguće metodički otkloniti iz razumijevanja filma kao događaja i kazati poput Ludwiga Wittgensteina da je suvremeni film: “obojani i intenzivni epoché”.33 “Ono” ili o tehnosferi kao umjetničkome događaju Što to znači? Ponajprije, slika koja ne oponaša stvarnost kao podrijetlo mahnitosti, nego upućuje na metareferencijalnost samoga medija koji svoj razlog opstojnosti ima u tehničkome načinu razotkrivanja bitka, nije sredstvo neke fantomske narativnosti. Ona ne pripovijeda o nečemu. Umjesto toga, “ono” što se ovdje događa proizlazi iz tehničke preobrazbe stvarnosti iz prirode u dispozitiv umjetnoga života kao kulture. Dodajmo ovome, riječ je o masovnoj kulturi industrijskoga društva reprodukcije objekata. Iz svega je razvidno da objekti te kulture nisu više relikvije pohranjene u crkvama i katedralama, artefakti umjetnosti iz daleke prošlosti izloženi u muzejskim odajama. Mjesto čuvanja događaja iz tzv. stvarnoga života bitno je razmješteno iz prostora svetosti u prostore intimne opscenosti. Golo tijelo postaje više od estetskoga objekta. Nije stoga začudno što je tajna povijest pornografije od glamuroznih privatnih zabava do transparencije seksualnosti bez granica u doba demokratizirane digitalne kulture ono koje više ne nastanjuje duhovne potrebe za umjetnošću, nego kulturne potrebe za totalnom estetizacijom “grijeha”. Slika u kinematičkoj formi ne prikazuje i ne predstavlja opsjednutoga čovjeka u masovnome društvu sustavnoga ludila. Ono što je u ovome metareferencijalnome obratu od jezika k slici uistinu čudovišno, a otpočinje s dva filma nadrealističke poetike krajem 1920-ih godina, jest upravo mahnitost kao bit korporalnosti suvremene umjetnosti. Filmovi koji se, dakle, bave tzv. Mistično-religioznom tematikom ne oskvrnjuju vjeru time što na mjesto svetosti uspostavljaju kult obnaženoga tijela u ekstazi poput performativne inačice Berninijeve skulpture Sveta Tereza u ekstazi. Prava je zadaća tih filmova da kognitivno-senzorne mape modernoga promatrača podese za učinak derealizacije. Ovo se mora dogoditi da bi suvremena umjetnost sebe opravdala polazeći od suverenosti događaja tjelesne inskripcije patnje i boli kao najvećega mogućeg užitka (jouissance). Mahnitost ne dolazi iz objektiva kamere. Ne skriva se niti u projekciji fascinantnoga pogleda Antonina Artauda koji u Stradanju Ivane Orleanske igra ludoga redovnika uvjerenoga da je Ivana Orleanska sâmo utjelovljeno zlo i da je treba spaliti na lomači. Uzvišenost u formi mahnitosti dolazi iz objektilnosti slike kao događaja. To je ono što nadilazi svaku subjektivnost filma i istodobno svaku objektivnost tehnike. Premda je tehnika formalni uzrok nastanka filmske slike, ono što joj nedostaje u njezinoj tehničkoj ravnodušnosti nalazi se u tamnoj komori “duše” (psyhé). Vježbe su psihotehnike života danas postale ofilmljena slika suvremene umjetnosti. A ona vrijeme svodi na “ovdje”, a prostor na “sada” zahvaljujući napretku tehnosfere i apsolutnoj vizualizaciji stvarnosti. Mario Perniola u suptilnoj analizi tog problema s filozofijskoga stajališta raspravlja čak o mogućnosti “vizualne filozofije” koja će uspjeti nadići korelacije između jezika i svijeta slika, zvukova, akcija, mjesta. Najbolji primjer za takva promišljanja mogućnosti totalnoga filozofijskoga filma onkraj didaktike i propagande, ali i religije i mistike, pronalazi u filmu Wima Wendersa, Čovjek iz Lisabona (Lisbon Story).34 Ako je, dakle, mahnitost “ono” što ne zaziva ljudsku inkorporaciju svetosti i onostranosti ukorijenjene u duhu kao logosu (umu, svijesti, jeziku), što preostaje? Već smo rekli: psihotehnika života. Kada je duh “opsjednut” sustavnim ludilom racionalizacije tehnički opredmećena svijeta, jedino utočište slobode predstavlja bijeg u snove i u svoju topologiju mahnitosti. Ona je razmještena iz svijeta u njegovo duševno podzemlje. To mjesto naziva se u svim europskim jezicima nečime što je “pokretno”. Ono što se kreće ipak gotovo da ima značajke Aristotelova Boga kao nepokretnoga pokretača. Naime, ono nije smješteno nigdje, a ima ga posvuda. Kino (cinema, movie) jest mjesto projekcije filma kao pokretne slike. Utoliko nije nastavak romana, drame ili poezije drugim sredstvima, kao što nije niti “vizualna filozofija” u bilo kojoj formi spoznajno-opažajne matrice. Današnje brojne pokušaje zasnivanja filozofije filma kao ontologije, epistemologije ili fenomenologije pokretne slike treba stoga metodički otkloniti. Ali ne više poput Wittgensteina, koji je posudio izraz od Husserla da bi pokazao što film uistinu jest, nego zagraditi se od svake obnove metafizike u vizualnome ruhu. Razlog je samo jedan. Ako je metafizika dovršena u kibernetici, kako je to vjerodostojno pokazao Heidegger, onda je tehnika kao postav (Gestell) posljednja riječ filozofije prije njezina pokleknuća pred tzv. realnošću tehnosfere. Nikakve filozofije koje operiraju sa starim shemama čak i uz novi jezik ne mogu dohvatiti ono što film “jest” ako ne shvate da događaj koji omogućuje slici njezin karakter vizualizacije svemira ne dolazi iz oka promatrača, već iz čudovišne mahnitosti same objektilnosti “onoga” što uopće omogućuje preobrazbe tijela i užitak u tom procesu sudjelovanja u postajanju razlikom. Duša je mahnita zato što pokreće tijelo ne kako ona hoće. Umjesto toga tijelo je u svojoj životnosti prebivalište duše. Nestankom njezine nesvodljivosti čitava se psihotehnika života naposljetku umrtvljuje u estetskome objektu stvora/stvari. Poredak umjetnosti koji upravo odgovara toj čudovišnoj preobrazbi tijela jest vizualizacija apsolutne mahnitosti. Nitko je više nije razvio do krajnjih granica suverenosti događaja u doba nastanka novih medija kao Antonin Artaud.35 Objektilnost bez duše (psyhé) može biti samo doba kraja mogućnosti filma kao konstrukcije događaja i njegov prelazak u oživotvorenje tehničke egzistencije neljudskoga. Nije to bila samo vizija dadaizma, projekcija nadrealizma i plan konstruktivizma povijesne avangarde. Bila je to unutarnja konzekvencija same “stvari” filozofije i umjetnosti od trenutka njihova ozbiljenja u “životu”. Evo kako to opisuje Ernst Jünger u ogledu Preko crte (Über die Linie): “Smisao umjetnosti ne može ignorirati svijet u kojem živimo – a to donosi sa sobom da je manje vrijedna. Duhovno prevladavanje i svladavanje vremena neće se odraziti u tome što će savršeni strojevi okruniti napredak, nego u tome što će epoha u umjetničkom djelu pridobiti oblik. U tome se iskupljuje. Doduše, stroj ne može nikad postati umjetničkim djelom, ali metafizička pokretačka sila, koja raspaljuje cjelokupan strojni svijet, zacijelo može u umjetničkom djelu pridobiti najviši smisao i time u njega unijeti mir. […] Tragamo za mutacijama, mogućnostima u kojima bi se život u jednom novom eonu trebao voditi, postati podnošljivim, čak možda i sretnim. Znanstveni eksperiment se svojim pitanjima upravlja na materiju. Svi znamo nečuvene odgovore koje je ona dala i koji ugrožavaju ravnovjesje svijeta. Ono se može ponovno uspostaviti samo tako što će mišljenje dobiti odgovore iz duhovnog kozmosa koji su još nadmoćniji nad onim materijalnim.”36 Zašto govorimo o psihotehnikama života u okviru onoga što smo u dosluhu s Artaudovim “pojmom” subjektila nazvali stanjem objektilnosti bez objekta? Da bismo dospjeli posve blizu onog otvorenoga bezdana unutar kojeg caruje kaos suvremene filozofije i umjetnosti, a bez kojeg ne možemo razumjeti zašto beskonačnost, sloboda i egzistencijalni projekt u događajima suvremene umjetnosti više znače od fiksnog djela za vječnost, od onog Balzacova umjetničkoga remek-djela nepoznata autora, potrebno je prethodno ocrtati odnos jezika i slike spram izvora mahnitosti uopće – tehnosfere. Da, lako se složiti s Ernstom Jüngerom da će epoha strojeva za smisao suvremene umjetnosti imati nešto više od slike vremena samo ukoliko se realizira u nekom epohalnome liku. Ne možemo se složiti, pak, s postavkom da stroj ne može postati umjetničkim djelom jer mu nedostaje metafizička pobuda za ono što označava pojam “umjetničkoga djela”. Čitavo je 20. stoljeće dokaz protiv Jüngera. Nije potrebno posebno nizati najznačajnije projekte stroja-kao-umjetničkoga djela: od filma Fritza Langa Metropolis do mega-računala Hala u SF-filmu Stanley Cubricka Odiseja u svemiru 2001. Umjetnost instalacija i konceptualnosti počiva na ovoj ideji, budući da pojam stroja više ne pripada mehanicističkoj paradigmi francuskoga materijalizma 18. stoljeća i korelaciji tijela i mehaničkoga aparata. Stroj se u ontologiji postajanja Gillesa Deleuza razmješta iz jednog teritorija u drugo, iz jednoga platoa mišljenja i osjećanja u drugi. Sada više nema mogućnosti da ga se svodi na kauzalno-teleologijski model proizvođenja-stvaranja “novoga” kao u doba Newtona i Guttenberga. Stroj je autopoietičko tijelo. Pokreće ga imanencija želje. Ali ne kao neka svrhovitost bez svrhe na način kantovski shvaćena estetski određena uma. Naprotiv, ideja stroja jest vitalističko-duhovni kozmos. Životinja i čovjek u njemu nisu ponorom odijeljeni kao tjelesna i duhovna supstancija u Descartesa. Horizontalnost se tijela kao stroja sada shvaća uvjetom mogućnosti preobrazbe samoga života od “prirode” do “kulture”. Život ne predstavlja samo dar prirode i bogova. Riječ je o čudovišno uzvišenome događaju slobode i kontingencije. U njemu se odvija kontrola društvenih procesa kao kibernetički sustav vladavine informacija. Sustav kontrolira okolinu polazeći od tehničke artikulacije društvenih odnosa. Utoliko se stroj kao tehnička aparatura ne svodi na ono tehničko po-sebi. Bit stroja leži u njegovoj mogućnosti samoorganiziranja i samoproizvodnje života iz konstelacije filozofije, umjetnosti i znanosti. U svijetu kojeg određuje funkcioniranje novih tehnologija stroj postaje samosvrhovit tehnički objekt. Naposljetku, Deleuze i Guttari u njihovu najvažnijem djelu Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija II (Mille plateaux: Capitalisme et schizophrénie II) izvode temeljnu postavku da je kapitalizam kao društveni poredak vladavine apstraktnih vrijednosti organiziran kao emergentni stroj deteritorijalizacije/reteritorijalizacije.37 Dodatnu uvjerljivost argumenta da je čitava avangardna umjetnost u znaku paradoksalnoga dvojstva povratka praiskonskome kaosu i usmjerenosti prema budućnosti pronalazimo upravo u onome što je “stroj Unheimlichkeita” pridonio razvitku forme umjetničkoga razvitka. Budući da se tijelo pojavljuje mjestom susreta kaosa i poretka, iskona i nadolazećega, onda je suverenost žrtvovanja i posvećenost savršenstvu bez udjela organskoga u novome sklopu blisko onome što čini neporecivu srodnost animalnoga (psyhé) i tehničkoga (téhne). To je “ono” što se u teorijama posthumanizma/transhumanizma naziva neljudskim (Inhumane), a odnosi se na svezu informacije i života. Biokibernetički kôd suvremene umjetnosti nalazi se u pojmu digitalne slike koja ne postoji u stvarnosti. U tom se sklopu više ne može jasno razdvojiti slika od matrice nastanka (emergencije) novih virtualnih svjetova. Na taj način pojam stroja gubi sve metafizičke oznake “neljudskoga” kao takvoga. Umjesto toga, sada je na djelu logika tehnosfere. Ona sama emanira značenja pripadna “misteriju beskonačnosti”, a ne događaj koji se pripisivao Bogu, Omega-točki ili nekom drugom nadomjesku onto-teologijske sheme metafizike. Živi stroj ne funkcionira. Njegovo je poslanstvo da proizvodi informacije i da transformira uvjete mogućnosti komunikacije. Sintetska “priroda” novih medija odgovara sintetskoj strukturi složenih formi života, pa je posve razumljivo da i znanosti koje se time bave danas mogu biti samo one koje su integrirane u taj sintetski sklop istraživanja mnoštva svjetova i njihovih razlika.38 Objektilnost nadilazi pojam objekta kao što subjektil potkopava moć subjekta u suvremenoj filozofiji i umjetnosti. Bilo je to jasno Jacquesu Derridi kad se upustio u detaljno razlaganje Artaudova “slučaja”. Nemoguće je odvajati Artauda-umjetnika od Artaudove psihotehnike života. Da, imao je shizofreniju. U psihijatrijskoj klinici u Rhodezu neko vrijeme liječio ga je nitko drugo negoli Jacques Lacan. No, svoditi uzvišenost kao “stroj Unheimlichkeit-a” na shizofreniju u povijesti suvremene umjetnosti i filozofije čini se odveć plošnim. Rascijep i umnožavanje identiteta u izokrenutoj perspektivi, kao što je ontologija postajanja Gillesa Deleuza, zahtijeva drukčije razumijeva-nje ne samo shizofrenije kao subverzije čitavoga poretka subjekta u psihijatriji i društvu. Štoviše, ova je “bolest” ključ za razumijevanje apstraktnoga stroja kapitalizma u digitalno doba. Razlog leži u tome što se suvremeno doba u mišljenju i umjetničkome djelovanju ne odvija u jednome i homogenome načinu refleksije. Umjesto tog pristupa, svjedočimo mnoštvu izokrenutih perspektiva. Radi se o poretku koji se može opisati kao strukturno samoorganiziranje mreže u kaotičnim situacijama. Prema tome, shizofrenija nije tek bolest izokrenute svijesti koja ne može ono realno uzeti kao traumatsku jezgru života bez njezine simboličke preobrazbe u imaginarno. Psihotehnike života u globalnome kapitalizmu, paradoksalno, pretpostavljaju da je stvarnost shizofrena i da je svijest o toj i takvoj stvarnosti nužno dvostruka. S jedne je strane prihvaćanje realnoga kao simboličke moći Zakona u formi kulture emergentnih mreža, što je samo nastavak svega onog što produktivno traje od estetizacije objekta od Marcela Duchampa, pop-arta do post-konceptualne umjetnosti bez objekta. S druge, pak, strane kritičko prevladavanje realnoga označava suočenje s mračnom stranom svijesti koja dionizijski od trenutka kada se u biti avangarde dešava subverzija i obrat spram suverenosti tjelesnoga događaja slobode nastoji svijet otvoriti transgresijom njegove estetske konstrukcije. Jedino što preostaje u toj borbi između integriranosti i apokalipse jest nadilaženje binarnih opreka uma i tijela. S pomoću radikalne seksualnosti samoga života sve postaje fluidno i izgledno. U slučaju Artauda, međutim, seksualnost je muka singularnosti bića. To je njegovo prokletstvo u ovome svijetu jer je svako udvajanje kao čin “prirode” ujedno i čin grešnosti duše u ontologijskome značenju te riječi. Ni religija niti politika, ni ideologija niti estetika ne mogu dospjeti do središta one čudovišne mahnitosti koja pokreće “stroj Unheimlichkeita”. Derrida u svojoj analizi subjektila kao načina “pisanja” Artaudove duše, njegova piktografije i piktograma, pokušava razotkriti zašto se mahnitost čak i u jezičnome smislu podrijetla riječi odnosi na nemogućnost značenja unutar vrhovnoga označitelja. Ako na njemačkome riječ “ludilo” dolazi iz onoga čega nema u smislu prisvoja kao što je riječ Ohne-Sinn (bez-smisao), tada je jezik već uvijek metafizički određen vlastitim logičko-racionalnim utemeljenjem. Mi smo opsjednuti jezikom početka (arhé) kao jezikom iz kojeg iskrsava sav raskoš oslikotvorene jasnoće i razgovijetnosti. Takva je bila nakana Descartesova racionalizma. No, jezik kao subjektil upućuje na “opsjednutosti” druge vrste. Poput dispozitiva moći koja ne dopušta da mu jezik metafizike bude zakonom, pa traga za alternativnim smjerovima izlaska iz labirinta samoga života. Derrida otuda razdvaja ono što pripada subjektu i ono što jest događaj subjektila. Ovo nije puka negacija subjekta i pad u iracionalnost.39 Ne ulazeći detaljno u suptilne analize slikovnoga pisma kao novoga jezika znakova i što je ono uistinu značilo Artaudu u stvaralačkome smislu komunikacije, dostatno je uvidjeti da se suvremena konceptualna i postkonceptualna umjetnost u suočenju s tehnosferom sklanja u svojevrsne pikto-ideograme kao nadomjeske za ideju. Umjetnost bez djela i njegovo nadomještanje tekstom, gestom, zvukom, kretanjem slike u eksperimentalnim filmovima avangarde usmjerava pozornost na nešto bitno drukčije od šoka i provokacije interaktivne javnosti. To je doba uistinu odavno minulo. Zbog toga neki pronicljivi estetičari suvremenoj umjetnosti pridaju tek funkciju institucionaliziranja pobune. 40 Što se zbivalo na ulicama kao subverzija crnih rupa liberalnodemokratskoga poretka, sada je repolitizirano u muzejima. A ono što se zvalo šokom i provokacijom sada je neprestana medijska proizvodnja događaja u praznini realnoga. Sami po sebi oni bi ostali banalnima i trivijalnima bez medijskoga začaravanja. Ipak, radikalizirajmo stvari i kažimo još “šokantnije” i “provokativnije”. Suvremena je umjetnost postala suvišnom u doba tehnosfere. Jer odsada tehnosfera sama proizvodi djela/događaje i sama im dodjeljuje mjesto unutar biokibernetičkoga stroja života kao estetskim objektilima bez objekata. Muzeji su postali zastarjelim institucijama umjetnosti. Razlog leži u tome što u doba reproduktivnosti umjetničko djelo ne može više imati status religiozne relikvije. Stoga su takve institucije osuđene na retrofuturizam vlastite raskorijenjenosti. Muzej predstavlja nadomjesnu instituciju svetoga u sekularno doba. I baš zato ovo ne odgovara ideji tehnosfere kao kraja povijesti (umjetnosti). Mega-računala s povećanom radnom memorijom danas su jedini pravi muzeji suvremene umjetnosti. Mjesto im je izvan realnoga prostora-i-vremena – u dispozitivu umjetnoga uma (A-Intelligence). Budući da je bit tehnosfere informacija, a bit onoga što je preostalo od ideje umjetnosti u događaju susreta s interaktivnom javnošću – vizualna komunikacija – mogući scenarij daljnjega muzealiziranja zbilje bit će sljedeći. Usporedni razvitak eksperimentalne arhitekture u praznome prostoru “realnoga” i napredak informacijske tehnologije posebno u području vizualiziranja svih preostalih osjetila (zvuka, dodira, kognitivnosti, opipa); gradovi će biti na rubovima pustinja; njihova arhitektura stremit će uvis poput fluidnih građevina iz Sffilma Luca Bessona, Peti element (The Fifth Element). Digitalna arhitektura odgovara proširenju posthumanoga tijela čovjeka.41 Što je htio Artaud sa svojim “slikovnim pismom” i urlicima slobode nije bilo ništa drugo negoli ono što nadilazi zatvorenu strukturu tijela kao stroja. Mahnitost dolazi iz “misterija beskonačnosti”. Sloboda kao kontingencija i egzistencija kao projekt pritom predstavljaju posljednje zone otpora suvremene umjetnosti spram nezadrživa procesa estetiziranja. Njegova je težnja univerzalnom. Sve preobraziti u neljudsko! Sve učiniti fetiškim karakterom tehnosfere koji je utoliko čudovišniji ukoliko je estetski “ljepši” od umjetničke slike kao svojega predloška. Je li, dakle, estetika kao cognitio sensitiva postala više od procesa dizajniranja svijeta? Ako dizajn shvatimo proizvodno-stvaralački-konstruktivno kao bit obrata estetike od novoga vijeka do suvremene umjetnosti događaja, tada je jasno da je čitav problem “mahnitosti” suvremenih tehnologija u tome što su upravo one i njihov jezik napustile okrilje pragmatike znanja i postale epistemičkim strategijama života samoga. Dizajn ne uljepšava okolni svijet. Iz estetske forme života rađa se konstrukcija singularnoga identiteta. Njegova je funkcija postala sama forma nastanka “novoga”, pa je posve razvidno da stare kategorije sredstva i svrhe, istine i privida, valja napustiti. “Novo” zastarijeva trenutkom nastanka. Iako formalno može trajati u iluziji beskonačnosti “cijelu vječnost” u virtualnoj realnosti vlastita izgleda, problem je u tome što ubrzano zastarijeva ono što “novome” daje privlačnost i moć estetske fantazije. Zastarijeva, naime, potreba za “novim” kao potreba za inovativnim i inventivnim samim po sebi. Umjesto toga riječ je o insceniranju potrebe za užitkom kao demokratskim pravom svih po cijenu banalnosti i trivijalnosti samoga uzvišenoga objekta užitka. U romanu Breta Eastona Ellisa Američki Psiho (American Psycho) serijski ubojica s Mannhatana, pripadnik oligarhijske elite moćnika, psihopatološki usmjeren na zločin kao estetsku fascinaciju mesom (corpus), a ne s tijelom (body), beskonačno se dosađuje u praznini društva spektakla.42 Zato je komadanje žrtava i užitak u reklamnoj metafizici kapitalizma sublimna katarza onoga neljudskoga kao takvoga, a ne tek ludoga pojedinca sa sadističkom željom pokoravanja Drugoga. Psihotehnike života s kojim se danas suvremena umjetnost bavi u svojim raznolikim eksperimentima s biopolitikom završavaju s autoimunim sustavom ravnoteže poretka i kaosa. Ono što nedostaje samome životu nije nikakva stoička vježba egzistencije kakvu su preporučali Foucault i Deleuze u nemoći pred uznapredovalim tehnologijama discipline i kontrole suvremenoga društva. Nedostaje upravo ono što je sam Deleuze u svojem posljednjem i toliko presudnome ogledu za čitavu misao digitalnoga doba “Postscript uz društvo kontrole” (“Postscript on the Societies of Control”) najavio kao neposrednu budućnost.43 Nemamo više pojam društva. Umjesto njega umnažaju se mreže komunikacije. Mnoštvo socijetalnih odnosa isprepliće se s niz postindustrijskih sklopova vrijednosti. Kada je društvo postalo “društvenim mrežama” (social networks), tada tome više ne mogu doskočiti nikakve utopije nadolazeće zajednice. Kontrola više nije kolektivna. Sada se tehnosfera obraća svakome i nikome u zahtjevu za interakcijom čak i kada stojimo u posvemašnjem zamuknuću pred takvim strojem neljudskoga. Ako nema “društva”, tada se suvremena umjetnost razmeće pozivom za više solidarnosti i javnoga dobra zajednice. A iza njezinih leđa i posljednjeg utočišta institucije muzeja stoji “Veliki Treći” globalnoga kapitalizma – korporacija. Cinizam je mahnitosti koja podržava “ono” što više nije ni transcendencija niti imanencija života samoga da može biti samo simulakrum već viđenoga djelovanja umnažanja do “misterija beskonačnosti”. Iza svega stoji još samo bezlično “se” (das Man) duha korporacije. I zato je suvremena umjetnost njezin autonomni i suvereni krug u beskonačnome lancu preobrazbi. Bog se nadomještava vladavinom kapitala. A budući da je globalni neoliberalni kapitalizam u znaku spekulativno-financijskoga isisavanja novca iz akumuliranoga viška vrijednosti u nematerijalnome radu, suvremena umjetnost kao vizualna inscenacija realnoga svijeta postaje ono što daje korporaciji estetski izgled/privid savršenstva. Zašto su “šok” i “provokacija” postali estetskim sredstvima psihotehnike života, a ne umjetničkim nadomjescima za ljepotu i uzvišenost? Razlog zacijelo leži u tome što više ne ispunjavaju svrhu koju je još imalo autonomno umjetničko djelo postavljeno u središte odnosa između stvaranja i užitka. Razaranje djela u suverenome pravu na život slobodnoga tijela zahtijeva druge metode interakcije umjetnika i javnosti. Čini se da su seksualnost i mahnitost ono što stoji kao protupol politici i ideologiji u formi kritičke društvene participacije filma. 44 Ogoljeno tijelo u prostoru korporativnoga vlasništva kao što je muzej suvremene umjetnosti (MoMa u New Yorku, primjerice) samo je uvjetno ekscesivno i skandalozno. Pravi je problem u tome što je sama estetika korporativno određenoga globalnoga poretka u znaku čudovišne sinteze stvaranja-razaranja umjetne stvarnosti, pa je to nalik ravnoteži kaosa i poretka poput uzajamnoga suživota politike i religije, ideologije i mistike posthumanoga tijela u njegovim preobrazbama. “Korporativno tijelo” ne nalazi se, međutim, negdje fiksno u prostoru zemlje. Ono je upisano u njegove praznine i nigdine. Metafizički gledano ono “jest” Ništa kao ono realno što se samo iz sebe proizvodistvara-konstruira poput emergentno-kontingentne logike tehnosfere. Sve što nastaje u tom procesu ništavno je i krhko u svojoj egzistenciji kao i materijali od kojih je satkana umjetnost kraja povijesti. Sintetsko doba iziskuje sintetske materijale, digitalne strune, nematerijalnost informacije. Platon je u pojmu mimezisa kamo je smjestio bit umjetnosti, osobito pjesništva, pretpostavljao njegovu povezanost s harmonijom i postojanošću bitka kao ideje (eidos). Svaka ideja ima svoj pojavni lik i istodobno materijalnost vlastita izgleda. Iz njega sjaji ili se priviđa ideja dobra, istine, pravednosti i ljepote. Usuprot tome, digitalno doba više nema ni ideju niti lik, a niti materijalnost koja bi se mogla mjeriti s veličajnim kamenim postoljem i arhitekturom Partenona u Ateni. Ono što “ima” jest uronjenost u nematerijalnost tehnosfere čija se “bit” razotkriva u informaciji. Na kraju povijesti informacija ne nadomještava bitak stvari kao takve. Ona proizvodi-stvara-konstruira stvari kao estetske objekte. Usto, podaruje im iluziju vječnosti u kružnome kretanju informacija. No, ono čudovišno, ono što smo nazivali mahnitošću onkraj razlike uma i tijela nalazi se u nečemu što je istodobno kozmologijsko-fizikalni i medijsko-informatički problem najvišeg ontologijskoga ranga. Odakle dolaze i kamo odlaze informacije koje oblikuju naš medijski svijet? Čini se da je metafizičko podrijetlo mišljenja u ovome pitanju posve obrnuto. Izvor kao početak (arhé) i nestanak kao kraj kružnoga procesa (eshaton-télos) poništeni su kibernetičkim pojmom povratne sprege (feedback). Učinak proizvodi svoj uzrok. A to znači da bit informacije nije u njezinoj eksploziji poput projektila, nego u imploziji poput učinka bijele rupe koja guta i samu tamnu tvar u svemiru. Sve se sažima i svodi na nešto drugo. Tako da učinak redukcije suvremene umjetnosti proizlazi iz učinka redukcije tehno-znanosti. U sveopćoj svodljivosti jednog na drugo i uzvratnoj autonomiji područja poput politike, religije, umjetnosti, kulture protječe složenost života u suvremeno doba. Redukcionizam pretpostavlja slobodu autonomnih područja ljudskoga djelovanja, kao i okolnih svjetova životinja i tehničkih krajolika objekata. No, problem nastaje onog trenutka kada se iz ove pluralne ontologije mnoštva i razlike kakva je paradigmatski izvedena u mišljenju Gillesa Deleuzea nastoji otvoriti mogućnost suvremenoj umjetnosti da bude nešto više od tehnosfere. Čini se da je to preostatak drevnog gnostičkoga nauka o materiji i mudrosti svijeta, o urođenosti bitka i izrođenosti bića, a iz toga proizlaze aporije odnosa filozofije, znanosti i umjetnosti glede pitanja proizvođenja, stvaranja i konstrukcije novih svjetova.45 Epilog Već od znamenite polemike između “starih” i “modernih” unutar Francuske Akademije krajem 17. stoljeća poznate pod nazivom La querelle des Anciens et des modernes kada smo i baštinili očigledno binarne opreke “klasičnoga” i “novoga” u razumijevanju biti umjetnosti, ali jednako tako i načina metafizičkoga opravdanja dviju različitih epoha i svjetova, iskrslo je u prednji plan nešto uznemirujuće. Problem vremena, naime, nije bio tek problem novovjekovne filozofije i znanosti, nego se punom snagom osjećao u nečemu što je odredilo bit zapadnjačkoga svijeta, a što se danas uglavnom samorazumljivo zaobilazi u nabrajanju duhovnih izvora Europe i Zapada uopće. Ono što je toliko utkano u svakodnevni svijet jest profanost kapitalizma kao transcendentalne aksiomatike novoga doba. Kapitalizam nije, dakle, tek društveni poredak zasnovan na tzv. ekonomskim zakonima proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje, nego i nešto mnogo “više” od puke ekonomije kao sekularizirane milosti teologije. Max Scheler u članku “Budućnost kapitalizma” (“Die Zukunft der Kapitalismus”) iz 1914. godine tvrdi da “kapitalizam na prvome mjestu nije ekonomski sustav raspodjele vlasništva, nego čitav životni i kulturni sustav. Taj sustav proistekao je iz postavljanja ciljeva i vrijednosnih procjena određenog biofizičkoga tipa čovjeka, naime od buržuja i zato se oslanja na njihove tradicije.”46 Ako je kapitalizam ozbiljenje psihofizičkoga tipa čovjeka koji mu podaruje pokretačku moć, onda je ova antropologija kulture ujedno i dokaz da je svaka epoha obilježena vladajućim slikama o moralu, društvenim odnosima, estetskim preferencijama i misaonim matricama. Umjetnost se u kapitalizmu u svoja dva lika – modernome i postmodernome – pojavljuje kao sukob između “staroga” i “novoga”, ornamenta i funkcije, autonomije djela i suverenosti događaja samoga tijela. Ali ima još nešto što kapitalizmu u formi radikalne mahnitosti njegove korporativne mreže odnosa podaruje kulturnu moć sublimacije više od estetskoga privida svijeta dizajniranih objekata. To je “ono” što je Jean-François Lyotard u analizama uzvišenoga i avangarde prepoznao mjestom razlike i/ili raskola (difference-différend) između uma i tijela, kognitivne mape svijeta i sintetske osjetilnosti.47 Iskustvo uzvišenoga osjećaja pretpostavlja mogućnost da se mjesto razlike uistinu “događa”, da je pokretno, da stvara čitav niz osjetilnih reakcija kao podražaja na ono što nije niti pojam, niti ideja, ali ipak na bitan način određuje događanje pojavnoga lika. U slučaju modernoga ili postmodernoga lika kapitalizma nemoguće je plošno utvrditi da je umjetnost u znaku inovacije i ironije, autonomije i suverenosti djeladogađaja, a da se ne opiše što uopće kapitalizam “ima” s iskustvom uzvišenoga osim čudovišne praznine u samome bitku. Ideja kapitala jest, doduše, pokretač svjetske povijesti u ekonomskome smislu. Ali unutarnji je pokretač nešto demonsko i dubinsko – volja za moć u formi želje za uvećanjem vrijednosti objekta. Sublimni objekt kapitalizma jest upravo onaj objektil bez objekta. U suvremenoj umjetnosti u formi konceptualizma određuje se negativno kao subjektil ili piktogram u procesu označavanja. Kapitalizam stoga predstavlja mjesto razlike-raskola (difference-différend) između uma i osjetilnosti. Razlog leži u tome što nadilazi sve moguće prijepore i usađuje se u bit tehnosfere kao tamna strana mjeseca. No, ima ipak samo jedan bitan nedostatak u dosad rečenome. Odnosi se na “subjekt” događanja kojeg Max Scheler vidi u liku buržuja ili kapitalista bez kojeg navodno nema kapitalizma. E, u tome je “stvar”. Kapital, međutim, postoji kao ideja i nakon što društveni odnosi eksploatacije rada iščeznu kao politička prepreka u razvitku sustava i okoline. On se realizira u formi koja je uvjet mogućnosti modernoga društva u svim svojim preobrazbama. Forma se naziva korporacijom. Ona ima strukturu emergentne mreže bez središta i rubova. Istinski lik i forma suvremene umjetnosti nije više ništa umjetničko i ništa filozofijsko, već nešto što je rezultat tvorbe tehno-znanosti i njezinih eksperimenata sa umjetnim životom (A-Life). Mišljenje i proizvođenjestvaranje (poiesis i creatio ex nihilo) postali su u doba tehnosfere konstrukcijom “novoga”. Kada niti filozofija niti umjetnost više ne podaruju svijetu mito-poetsko opravdanje njegove nesvodljive ludosti, o kojoj i sv. Pavao u Poslanici Korinćanima (1 Kor, 1, 28) govori s ushitom kako Bog “izabra lude svijeta da posrami mudre”, preostaje samo tehnoznanstveno mišljenje i proizvođenje-stvaranje iz Dionizova oka, kojim mahniti bog gleda samoga sebe. To mjesto je prazno. Na njemu se događa nešto posve drukčije od metafizičke povijesti svijeta kakvu smo proživjeli i o njoj još uvijek govorimo kao o zlatnome dobu. No, suvremeni buržuj ili kapitalist-poduzetnik (entrepeneur) samo je, kako je to dobro znao Marx, karakterna maska ideje kapitala. Kada tehnosfera preuzima ovlasti znanosti i tehnologije čiste nematerijalnosti u kojoj se odvija avantura digitalnoga doba kibernetičkih strojeva, tada je jasno da umjesto umjetnosti imamo još samo estetsku proizvodnju objekata. Mreža lijepih privida dizajniranoga svijeta zadivljuje glatkim površinama i dosađuje gubitkom dubine. Poput kapitalizma bez kapitalista, tako se i suvremena umjetnost sve više odvija kao estetski pogon bez subjekata. Jer ako uistinu danas ima netko tko bi se mogao mjeriti značajem svojih ideja s velikim umjetnicima djela, onda je to samo živi stroj bezimene tehnosfere. U spoju korporacije i sublimnoga bez događaja protječe sva “novost” ove konstruktivne dosade života. Najgora kletva koju su drevni Kinezi namijenili čovjeku svoga doba glasila je: Dabogda živio u zanimljivo vrijeme. Zeničke sveske Literatura 1 Vidi o tome: Dieter Mersch, Posthermeneutik, Deutsche Zeitschrift für Philosophie, Akademie Verlag, Oldenbourg, 2010., str. 68-96. 2 Hugo von Hofmannsthal, Augenblicke in Griechenland, Insel, Frankfurt/M., 2001., str. 120. 3 Jean-François Lyotard, Le différend, Minuit, Pariz, 1983., Jean-François Lyotard, “Newman: The Instant” i “The Sublime and the Avant-Garde” u: The Inhuman: Reflections on Time, Polity Press, Oxford, 1991., str. 78-88, 89-107. Vidi o tome: Žarko Paić, “Politika estetskoga obrata: Lyotardovo mišljenje između projekta i programa”, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, str. 261-302. i Peter V. Zima, Ästhetische Negation: Das Subjekt, das Schöne und das Erhabene von Mallarmé und Valéry und Lyotard, Königshausen & Neumann, Würzburg, 2005. 4 Gilbert Simondon, Du mode d’existence des objets techniques, Aubier, Pariz, 1958/1989. 5 Peter Sloterdijk, Der Denker auf der Bühne: Nietzsche’s Materialismus, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1986. 6 Vidi o tome: Christian Lipperheide, Die Ästhetik des Erhabenen bei Friedrich Nietzsche: Die Verwindung der Metaphysik der Erhabenheit, Königshausen & Neumann, Würzburg, 1999. 7 Hans-Georg Gadamer, “Dichtung und Mimesis”, u: Ästhetik und Poetik I: Kunst als Aussage, Gesammelte Werke, sv. 8, J.C.B.Mohr (Paul Siebeck), Tübingen, 1993., str. 80. 8 Vidi o tome Peter Adam, Arts of the Third Reich, Thames and Hudson, London, 1992. i Boris Groys, Gesamtkunstwerk Stalin: Die gespaltene Kultur in der Sowjetunion, C.H.Beck, München, 2008. 9 Vidi o tome: Marc Jimenez, La querelle de l’art contemporaine, Gallimard, Pariz, 2005., str. 102-113. 10 Hal Foster, The Return of the Real: Avant-Garde and the End of the Century, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 1996. 11 Mario Perniola, Art and Its Shadow, Continuum, London-New York, 2004., str. 3-25. 12 O prijepornosti pojma “suvremenost” u raznolikim aspektima njegova očitovanja vidi: Giorgio Agamben, “Was ist Zeitgenossenschaft?”, u: Nacktheiten, S. Fischer, Frankfurt/M., 2010., str. 21-35. 13 Wolfgang Welsch, Die Grenzgänge der Ästhetik, Reclam, Stuttgart, 1996., str. 9-61. 14 Alexander Alberro i Blake Stimson (ur.), Conceptual Art: A Critical Anthology, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 1999. 15 Paul Virilio, L’accident originel, Galilée, Pariz, 2005. Vidi o tom problemu: Žarko Paić, “Nesvodljiva moć umjetnosti: Između totalne politike i estetskoga poretka”, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 522-568. 16 Jacques Lacan, Écrits, W.W.Norton & comp., New York, 1977. Vidi o tome: Christoph Braun, Die Stellung des Subjekts: Lacans Psychoanalyse, Parodos, Berlin, 2008. 2. izd. 17 Matthew Biro, The Dada Cyborg: Visions of the New Human in Weimar Berlin, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 2009., str. 10. 18 Georg W.F. Hegel, Grundlinien der Philosophie des Rechts, u: Werke im20 Bänden, sv. VII, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2004. 8. izd. 19 Jean-Luc Nancy, Corpus, Editionsié, Pariz, 2000. 20 Vidi o tome: Gottfried Boehm, Wie Bilder Sinn erzeugen: Die Macht des Zeigens, Berlin University Press, Berlin, 2007. i Dieter Mersch, Epistemologie des Ästhetischen, Diaphanes, Zürich-Berlin, 2015. 21 Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. II, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1976. 22 Martin Heidegger, Die Grundbegriffe der Metaphysik: Welt-Endlichkeit-Einsamkeit, GA, sv. 29/30, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1983., 3. izd 23 Wolfgang Welsch, Blickwechsel: Neue Wege der Ästhetik, Reclam, Stuttgart, 2012., str. 25. 24 Vidi o tome. Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006., str. 219. 25 Vidi o tome: Jacques Derrida i Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 1998. 26 Claudia Gianetti, Digitale Äesthetik: Einführung, http://www.medienkunstnetz/de/ themen/aesthetik_des_digitalen 27 “Do danas je kulturna kritika vidjela razaranje čovjeka isključivo u njegovoj standardizaciji, dakle u tome da je individuumu, pretvorenom u serijsko biće, ostavljena samo numerička individualnost. No, danas je, dakle, proigrana čak i ta numerička individualnost; numerički ostatak i sam je još jednom ‘dividiran’, ‘individuum’ je pretvoren u ‘divisum’, rastavljen na mnoštvo funkcija. Razaranje čovjeka očigledno ne može ići dalje; čovjek očito ne može postati inhumanijim. Utoliko je zbrkanija i liecemjernija ‘renesansa cjelovitih gledišta’ koju s patosom i pozom slavi današnja psihologija, što je zapravo samo manevar da se sakriju krhotine čovjeka pod akademskom togom teorije”. – Günther Anders, “Svijet kao fantom i matrica: Filozofska razmatranja o radiju i televiziji”, u: Dražen Katunarić (ur.), Carstvo medija, Litteris, Zagreb, 2012., str. 144. S njemačkoga preveo Borislav Mikulić 28 Vidi o tome: John Gray, Straw Dogs: Thougts on Humans and Other Animals, Granta Books, London, 2003. 29 Siegfried Kracauer, The Mass Ornament: Weimars Essays, Harvard University Press, Cambridge Massachusetts, London, 1995., str. 49. 30 “Dadaizam je pokret ‘mističkoga’, a ne političkoga – unatoč javnoga političkoga očitovanja i rigoroznosti njegovih akcija.” – Dieter Mersch, “Kunst und Sprache: Hermeneutik, Dekonstruktion und die Ästhetik des Ereignens”, www.dieter-mersch.de/…/mersch.kunst. und.sprache, str. 16. 31 Walter Benjamin, Das Kunstwerk im Zeitalter der technichen Reproduzierbarkeit: Drei studien zur Kunstsoziologie, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1996. 32 Gilles Deleuze, Film I: Slika-pokret, Bijeli val, Zagreb, 2010. i Film 2: Slika-Vrijeme, Bijeli val, Zagreb, 2010. S francuskoga prevele Mirna Šimat i Maja Ručević 33 Ludwig Wittgenstein, Remarks on the Philosophy of Psychology, sv. I-II, Basil Blackwell, Oxford, 1980. 34 Vidi o tome: Mario Perniola, “Toward a Philosophical Cinema”, u: Art and Its Shadow, str. 34-35.. 35 Vidi o tome: Stephen Barber, The Screaming Body, Creation Books, London, 2001. i Lee Jamieson, “The Lost Prophet of Cinema: The Film Theory of Antonin Artaud”, http:///www. senseofcinema.com/contents/07/44/film-theory-antonin-artaud.html 36 Ernst Jünger, “Preko crte”, Europski glasnik, br. 19/2014., str. 41 i 43. S njemačkoga preveo Mario Kopić 37 Gilles Deleuze i Felix Guattari, A Thousand Plaateus: Capitalism and Schizophrenia II, Continuum, London-New York, 1987. Vidi o tome: Žarko Paić, “Shizofrenija i svemir: Od kaosa do kontrole”, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 109-164. 38 David Savat, “Deleuze’s Objectile: From Discipline to Modulation”, u: Mark Poster i David Savat (ur.), Deleuze and New Technology, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2009., str. 45-62. 39 Jacques Derrida “From Un-Sense to Subjectile”, u: Jacques Derrida i Paule Thévenin, nav, djelo, str. 59-170. 40 Yves Michaud, Umjetnost u plinovitu stanju: Esej o trijumfu estetike, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004. S francuskoga prevela Jagoda Milinković 41 Vidi o tome: Rivka Oxman i Robert Oxman (ur.), Theories of the Digital in the Architecture, Routledge, London-New York, 2014. 42 Bret Easton Ellis, American Psycho, Vintage, London-New York, 1991. 43 Gilles Deleuze, “Postscript on the Societies of Control”, October, Vol. 59, (zima, 1992), str. 3-7. 44 Vidi o tome: Laura Mulvey, Death 24 x a Second: Stilness and the Moving Image, Reaktion Books, New York, 2006. 45 Hans Jonas, Gnosis: Die Botschaft des fremden Gottes, Insel Verlag, Frankfurt/M., 2008. 46 Max Scheler, “Budućnost kapitalizma”, Up & Underground: Crtitical Theory Dossier, br. 27-28/2015., str. 8. S njemačkoga preveo Boris Perić 47 Jean-François Lyotard, “The Sublime and the Avant-Garde”, u: The Inhuman: Reflections on Time, Polity Press. Oxford, 1991., str. 89-107.

January 25, 2026
Racionalnost u doba posthistorije

Racionalnost u doba posthistorije

Uvod: Fatalna logika nadomjeska Možemo li zamisliti da bi danas netko smotru Documente u Kasselu s njezinim projektima, izložbama, idejnim nacrtima budućnosti, tu zacijelo najznačajniju manifestaciju pogona suvremene umjetnosti, a da taj „netko“ ni po čemu ne pripada anonimnome mnoštvu demokratizirane mase idiota što čuče iza busije interaktivnih medija bljujući svoje nesuvisle komentare, naprosto nazvao – cirkusom šarlatana. Taj netko nije bio, dakako, „nitko“ i „ništa“ te 1972. godine, već jedan od najznačajnijih mislilaca druge polovine 20. stoljeća, čija se sabrana djela poput Heideggerovih tiskaju kod uglednoga izdavača Klostermanna u Frankfurtu na Majni. Riječ je, dakako, o Arnoldu Gehlenu. Poznato je kako je Gehlen uz Maxa Schelera i Helmutha Plessnera najznačajniji predstavnik filozofijske antropologije. Njegovo glavno djelo naslovljeno Čovjek: Njegova priroda i njegov položaj u svijetu (Der Mensch: Seine Natur und seiner Stellung in der Welt) iz 1940. godine razmatra sudbinu slobode ljudskoga bića na kraju metafizičke epohe, nastojeći pokazati kako se još može misliti čovjek nakon što se u doba prirodnih znanosti i osobito procvata biologije s teorijom evolucije njegov način bitka određuje fatalnom logikom nadomjeska. (Arnold Gehlen, Der Mensch: Seine Natur und seine Stellung in der Welt, GA, sv. 3, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1993.) Ono što mu je uskratila priroda za razliku od životinja, to je morao potražiti u institucijama kulture poput rada, odterećenosti (Entlastung) i umjetnosti. Čitav napor filozofijske antropologije kao pretpostavke drukčijega razumijevanja čovjeka u doba vladavine tehnike i industrijskoga društva bio je usmjeren k tome da prevlada razdor između nagonske sfere prirode i slobode djelovanja u složenom sklopu institucionaliziranoga „hipermorala“. Bez toga bi naša kultura bila svedena tek na drugi oblik sofisticirana barbarstva. Program filozofijske antropologije bio je od samoga početka u Schelera i Plessnera, a odmah potom i u Gehlena te Rothackera, jasno izveden. Bio je to pokušaj da se čovjeku na kraju metafizičkih mogućnosti bitka vrati dostojanstvo izgradnje svijeta na duhovnim temeljima. U situaciji kada psihologizam i biologizam „pustoše“ posljednje ostatke civilizacije usmjerene spram tehničkoga napretka ovo je bio pokušaj spašavanja filozofije iz bezdana nadirućega pozitivizma. Nasuprot psihoanalizi Freuda i teoretskoj biologiji Uexkülla s vodećim idejama jedne „vitalističke metafizike“ prirode s pojmovima nesvjesnoga (jezika) i okoline (Umwelt) pripadne kako biljkama i životinjama tako i čovjeku, temeljni je pojam ove nove sustavne filozofijske discipline trebao biti „čovjek“. Već je u prethodno iskazanome zamjetna sumnja u izvedbenu platformu tog projekta. Zašto? Jednostavno stoga što je svaka antropologija još od Kanta sveza duše i života (psihologije i biologije), pa se njezina utemeljenost ne nalazi u „bitku“ kao „zbilji“, nego u „mogućnosti“ jednoga događaja koji ima više od zbiljskih iskustvenih mogućnosti. To „više“ svodi se, dakako, na poredak „vrijednosti“. One nisu, ali vrijede kao moralni ili kulturni postulati, imperativi, pravila i načela djelovanja koje se ravna prema nekim uvriježenim pretpostavkama smislenosti konačnoga „cilja“ i „svrhe“. Teleologija djelovanja čini se da dokazuje Plessnerov stav kako se beskonačnost čovjeka i njegova budućnost naposljetku ozbiljuju u „vjeri u svemir“. Utopijsko stajalište tako nadomješta Boga ili ga „kozmologizira“. Ono što je od samoga početka bilo dvojbeno i otuda krhko u utemeljenju nove discipline jasno se pokazalo u svim odredbama čovjeka. Uz neznatne razlike, svi navedeni mislioci shvaćali su ono što nazivamo pojmom čovjeka na tragu Nietzscheove postavke o „nedovršenoj životinji“. Taj nedostatak u bitku određuje biće nazvano imenom „čovjek“. Gehlen koristi stoga izraz „nedostatno biće“ (Mangelwesen), a Plessner, prema mojem shvaćanju, daje najprimjereniji iskaz za čovjeka uopće kada u svojem glavnome djelu Stupnjevi organskoga i čovjek (Die Stufen des Organischen und der Mensch) kaže da je riječ o ekscentričnoj pozicionalnosti. (Helmuth Plessner, Die Stufen des Organischen und der Mensch, W.de Gruyter & Co., Berlin – New York, 1975.) Paradoks je filozofijske antropologije ujedno i njezina nužna samopostavljenost kao posljednje „velike“ filozofijske discipline iz koje se mogu postaviti pitanja o „nebu „ i „zemlji“ samo pod uvjetom da se čovjek shvati izvan vlastite „ekscentričnosti“. Iako je već u Heideggerovu glavnome djelu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine uz psihologizam i biologizam, antropologizam proglašen nekom vrstom sukrivca za moderno „vulgarno“ shvaćanje bitka, zanimljivo je da se filozofijska antropologija zapravo u svim svojim značajnim pokušajima deontologizira. To znači da je sve manje „filozofijskom“, a sve više „kulturalnom“ kao eklektičkim spojem psihologizma, biologizma i kozmologizma. Tako će se upravo u našem vremenu, kojeg je Gehlen nepogrešivo odredio vremenom posthistorije (Post-Histoire) kao „kulturne kristalizacije“ u svojim refleksijama o umjetnosti, društvu i tehnici, antropologija više baviti onim neljudskim u tehničkome smislu, negoli ljudskim-odveć-ljudskim. (Arnold Gehlen, Zeit-Bilde: Zur Soziologie und Aesthetik der modernen Malerei, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1986. 3. izd., str. 165.) Paradoks je, dakle u tome što se pitanje o biti čovjeka iz horizonta filozofijske antropologije već uvijek razumije deontologijski, upravo onako kako je to kazao Plessner, kao „vjera u svemir“. Čovjek je napustio tjelesnost Zemlje. Uronio je u beskonačnost svemira kao duhovno-tehničkoga problema vlastite raskorijenjenosti. I nije slučajno da je Gehlenova odredba o „nedostatnome biću“ uistinu ona koja „hipermoral“ razumije kao tehničko pitanje kulturnoga institucionaliziranja na kraju povijesno-epohalne avanture modernosti. Kao i etika, tako i antropologija govori o onome što „nije“, ali može-biti mogućnošću koja već postoji u svim svojim aktualnim načinima tehničke egzistencije: „Nastavljajući se na Maxa Schelera, moderna je antropologija pokazala da čovjek zbog nedostatka specijaliziranih organa i instinkata nije prilagođen ni na koju vrstu naročita prirodnog okruženja, te je stoga upućen na to da inteligentno mijenja bilo koje zatečene prirodne uvjete. Siromašan osjetima, bez oružja, gol, u cijelom svom habitusu embrionalan, nesiguran u svoje instinkte, on je egzistencijalno biće upućeno na radnju. […] Moglo bi se dakle čak reći da je svijet tehnike ‘veliki čovjek’: duhovit i domišljat, nešto za život poticajno i razarajuće kao i on sam, s istim narušenim odnosom prema iskonskoj prirodi. On je poput čovjeka ‘nature artificielle’“. (Arnold Gehlen, Duša u tehničkom dobu: Socijalnopsihološki problemi u industrijskom društvu, AGM, Zagreb, 2004., str. 6-7 i 9. S njemačkoga prevela Truda Stamać) U kakvoj su svezi tehnika i suvremena umjetnost, koju je upravo Gehlen na tako bezobziran način u spomenutoj izjavi sveo na „cirkus šarlatana“? Iz navedena odlomka knjige o kulturi u tehničko doba, iako se umjesto riječi kultura rabi staromodna riječ „duša“, jasno je da se pretpostavlja kako ljudsko djelovanje ili radnja (Handlung) razlikuje čovjeka od svijeta životinjskih reakcija u prirodnome okružju (Umgebung). Priroda postupa „nagonski“. To čini u skladu s nepromjenljivim zakonima. Oni vrijede za biljke i životinje. Ali ovo ne znači da je organski svijet okovan željeznom nužnošću kretanja i preživljavanja u smislu jedne unaprijed određene sudbine vrste i jedinki unutar nje. Ono što, međutim, odlikuje čovjeka u neodređenosti biološkim kategorijama prirode jest da mu je „ljudska priroda“ u obuzetosti tehnikom i umjetnim načinom življenja u okolnome svijetu (Umwelt) posvemašnja otvorenost mogućnosti. Djelovanje je uvijek institucionalizirano do mjere kulturnoga pamćenja i nasljeđa. No, ono što djelovanje čini navlastito ljudskim u odnosu spram životinje jest sloboda eksperimentiranja. Ovdje vlada mogućnost slučaja u nesvodljivosti onoga što se događa u svijetu kao jedinstvu bitka, bića i biti čovjeka. Tehnika nije stoga tek pukim sredstvom ljudskoga „razvitka“ i „napretka“ u povijesti. Ona se oslobađa takve funkcionalnosti i paradoksalno u industrijskome društvu modernosti postaje novom kulturom. Bez nje ne bismo mogli preživjeti u prirodi, a niti biti čovjekom u samoodređenju vlastite biti koja se ontologijski i egzistencijalno vodi tako što se „cilj“ i „svrha“ ljudskoga života ne skriva u prirodi stvari. Smisao se života kristalizira kao egzistencijalni projekt „nedostatnoga bića“. A on tehnički ovladava prirodom i time je „produhovljuje“, podarujući joj uzvišeno stanje mogućnosti da bude „više“ od prirode, da postane čak i umjetničkim djelom. Tehnika se za Gehlena mora razumjeti kao kultura i kao moral u povijesnome razvitku čovjeka od iskona do visoke razine njegove složenosti u industrijskome društvu. Utoliko je samo po sebi razumljivo da je ovaj linearni evolucionizam čovjeka zapravo ništa drugo negoli tehnička subjektivnost druge prirode, baš one koju naziva „umjetnom prirodom“ (nature artificielle). Bez nje suvremena umjetnost ne bi imala svoj razlog opstojnosti. Usuprot većine tumačenja Gehlenove filozofijske kritike modernosti kao konzervativnoga estetskoga mišljenja moja je postavka da se radi o paradoksalnome shvaćanju suvremene umjetnosti. (Kao primjer korektnog povijesno-filozofijskoga razvijanja postavki o Gehlenovoj estetici unutar kulturno-konzervativne kritike „duha vremena“ moderne zajedno s Joséom Ortegom y Gassetom i Hansom Sedlmayrom, vidi didaktički zanimljivu knjigu Konrada Paula Liessmanna, Philosophie der modernen Kunst: Eine Einführung, WUV, München-Wien-Zürich, 1999., poglavlje XIV., str. 159-174. „Povezanost s umjetnošću samo će sporadično zasjati kod konzervativnog mislioca Arnolda Gehlena, koji je u nas posthistoire učinio općepoznatom. U knjizi Slike vremena iz 1960. godine prognozirao je: ‘Odsad više neće postojati razvoj imanentan umjetnosti! Završila je u svakom pogledu logična povijest umjetnosti, a ono što dolazi već postoji: sinkretizam nereda svih stilova i mogućnosti, posthistoire.“ – Hans Belting, Kraj povijesti umjetnosti? MSU, Zagreb, 2010., str. 301. S njemačkoga preveo Andy Jelčić) Ovo se mišljenje može izvesti samo iz logike i-i. U isto vrijeme riječ je okonzervativnoj kritici modernosti s najvećim dijelom pravaca u suvremenoj umjetnosti – dadaizma, nadrealizma, ekspresionizma, pop-arta itd. – i istodobno obrani dostignuća suvremene umjetnosti u težnji da postane samorefleksivnim mišljenjem o umjetnosti. Problem je utoliko veći što Gehlen u svojim izvodima na tragu Hegela, Heidegggera i Adorna najavljuje postavku o „kraju umjetnosti“. Naziva je pritom izrazom posthistorije (Post-Histoire) u doba razvijenog industrijskoga društva. Ali istodobno dopušta mogućnost da to nije i „faktični kraj“ umjetnosti pod uvjetom da se oslobodi vlastita oslobođenja od moderne autonomije djela, što je na tako radikalan način izvela povijesna avangarda prve polovine 20. stoljeća. (Povezanost s umjetnošću samo će sporadično zasjati kod konzervativnog mislioca Arnolda Gehlena, koji je u nas posthistoire učinio općepoznatom. U knjizi Slike vremena iz 1960. godine prognozirao je: ‘Odsad više neće postojati razvoj imanentan umjetnosti! Završila je u svakom pogledu logična povijest umjetnosti, a ono što dolazi već postoji: sinkretizam nereda svih stilova i mogućnosti, posthistoire.“ – Hans Belting, Kraj povijesti umjetnosti? MSU, Zagreb, 2010., str. 301. S njemačkoga preveo Andy Jelčić) Vidjet ćemo da su razlozi zašto je Gehlenova estetska antropologija iznova izazovom za suvremenost upravo u tome što tehnika umjetnost čini svojom samorefleksivnom sluškinjom. To čini na taj način što se dvije forme misaonoga života – znanost i umjetnost – danas mogu razumjeti ne više iz svojih vlastitih, imanentnih zadaća, nego jedino iz onoga što ih nadilazi time što ih omogućuje u postmetafizičkome smislu da budu znanje i umijeće stvaranja najčudovišnijeg hibrisa ikada – umjetnoga života (A-Life) na temelju logike djelovanja umjetnoga uma (A-Intelligence). (Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011.) Kako je moguće tvrditi da konzervativni kritičar kulture modernosti razvija postavku o mogućnostima suvremene umjetnosti, ako je samorazumljivo da konzervativnost pretpostavlja „nostalgiju za apsolutom“, da se poslužimo izrazom Georga Steinera? Usto, nemoguće je zanijekati da konzervativnost ne može biti autonomnom samo na području umjetnosti. Zamislimo „reakcionarnoga“ zagovaratelja povratka ancien regimea s idejom prirodne nejednakosti ljudi, rasizmom i elitizmom, koji „luduje“ za Marcel Duchampom i neodadaističkim provokacijama građanskoga društva? Moguće je, dakako. Ali samo u filmovima Woody Allena ili Monty Python Flying Circusa. Kada govorimo o suvremenoj umjetnosti u neutralnome ideologijsko-političkome smislu, premda je to gotovo nemoguće, ne smijemo smetnuti s uma da čak i povjesničar umjetnosti poput Hansa Beltinga, koji se smatra jednim od utemeljitelja nove paradigme kao što je znanost o slici (Bildwissenschaft), jasno pokazuje u svojoj utjecajnoj studiji Kraj povijesti umjetnosti? (Das Ende der Kunstgeschichte?) da je Gehlenov pojam posthistoire imao i svoju „lijevu“ inačicu početkom 1960-ih godina, dakle „progresističku“. Razotkrio ju je njemački sociolog Wolf Lepenies na tragu ogleda znamenita francuskog strukturalnoga antropologa Claude Lévy-Straussa, „koji u knjizi Divlja misao opisuje slaganje (bricolage) kao obrazac posthistoire…“. (Hans Belting, nav. djelo, str. 302.) Umjetnost u doba „bezumjetnosnosti“ (Kunstlosigkeit) bila je tema Heideggerovih promišljanja 1950-1960-ih godina. U susretu sa zagonetkom slikarstva kasnoga Paula Cezanéea i osobito u susretu s umjetnošću Paula Kleea razotkrivaju se tragovi nemetafizičke umjetnosti. Kada, dakle, zastupamo postavku o Gehlenovoj estetskoj antropologiji iz koje pojam posthistorije označava „kraj umjetnosti“ u doba tehničkoga sklopa, tada se valja prisjetiti da je i Heidegger, inače krajnje nesklon bilo kakvoj „filozofijskoj antropologiji“, pred kraj života imao posve drukčiji stav spram mogućnosti moderne umjetnosti da stupi na drugu obalu onkraj metafizike. Znakovito je, međutim, da se u pojmu umjetnosti o kojem je ovdje riječ radi o primatu slike nad riječju. Slikovna umjetnost koja je na kraju 20. stoljeća u sebe „usisala“ performativno-konceptualni obrat avangarde i tako tijelo u izvedbi suočilo s tehničkim transformacijama svijeta čini se da je pravo poprište pitanja o „biti“ čovjeka, a ne ono što se zbiva s jezikom kao takvim. Uostalom, vidjet ćemo u ovome razmatranju kako Arnold Gehlen pristupa ideji kraja čovjeka u tehničko doba kao kraju mogućnosti da društvo i umjetnost uopće budu u nekom uzajamnome odnosu. Posthistorija nije tek neki novi helenizam za kraj modernosti, premda je sinkretizam stilova ključ za shvaćanje sudbine umjetnosti u tehnoznanstvenoj konstrukciji „umjetnoga života“. Daleko je, ipak, značajnije od miješanja stilova, od bricolagea i patchworka kao rezultata svekolike povijesne avangarde s obzirom na ideju obnavljanja i inoviranja zbilje, ono što se u pojmu posthistorije pojavljuje nepropitanom pretpostavkom svake buduće antropologije. (Günter Seubold, Das Ende der Kunst und der Paradigmenwechsel in der Ästhetik: Philosophische Untersuchugen zu Adorno, Heidegger und Gehlen in systematischen Absicht, K. Alber, Freiburg/München, 1997.) To je ono što Gehlen nije mogao dostatno filozofijski promisliti na tragovima biologije i arheologije nastanka čovjeka. I stoga je važno uputiti na Heideggerovu kritiku filozofijske antropologije. Radi se o redukciji povijesnoga mišljenja bitka kao događaja na metafizičku autonomiju čovjeka koji se oslobađa Boga i bitka tako što onto-teologijsko ustrojstvo metafizike svodi na vladavinu osobe ili kulturno određenoga bića naspram biološko-pozitivnoga utemeljenja čovjeka. Od Schelera do Gehlena, od Plessnera do Rothackera vodi neprekinuta crta pokušaja da se čovjek misli izvan subjektno-centričnoga položaja zadanog još od Kanta i novokantovstva. (Wolfgang E§bach, „Denkmotive der Philosophische Anthropologie“, e-Journal Philosophie der Psychologie, http://www.jp.philo.at/texte/EssbachW1.pdf ožujak 2007.) No, Heidegger je i tu nakanu prepoznao kao nedostatnu već otuda što se čovjek nastoji misliti polazeći od rezultata pozitivnih znanosti modernoga doba (prirodnih i društveno-humanističkih) plus teleologija stvaranja bez Boga, kojeg, primjerice, uklanja Scheler iz obzorja filozofije time što zapravo negativno teologijski postulira ateizam: Bog ne bi smio postojati zbog slobode čovjeka kao autonomije djelovanja u svijetu. (Svaka filozofijska antropologija razmatra pitanje čovjeka s obzirom na njegove: ‘bit’ (esenciju), ‘prirodu’, ‘ideju’, ‘formu’, na njegova ‘bitna svojstva’ i time svoj vidokrug orijentira prema dominantnoj koncepciji bića kao takvog i u cjelini. Sporedno je pri tome gdje se metafizički ova ‘bit’ situira, da li se javlja kao ‘zakon’, ‘kompleks uvjeta’, da li se sve to idealistički ili realistički shvaća. Bitno je da svaka filozofijska antropologija postupa s čovjekom kao s bićem među bićima, čak i kad ga, u vidu svojih metafizičkih solucija, smješta u centar, na vrh ili u osnovu ‘hijerarhije’, ‘slojevite strukture’, ‘regionalne sistematike’ bića i tako dalje. – Vanja Sutlić, Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju, V. Masleša, Sarajevo, 1967., str. 105.) Problem s posthistorijom koja se pokazuje u suvremenoj umjetnosti na tako plastičan način jest izostajanje ili dokidanje pojma povijesnosti povijesti uopće. Svaki je „kraj umjetnosti“ od Hegela do Heideggera ujedno i „kraj povijesti“ i pokušaj prebolijevanja metafizike drugim sredstvima. (Günter Seubold, Kunst als Enteignis: Heideggers Weg zu einer nicht mehr metaphysischen Kunst, DenkMAL Verlag, Bonn, 2005. 2. pregledano izd.). Ako izostaje mišljenje o povijesnosti čovjeka ili ako se, pak, sama povijesnost svodi na antropologizam po kojem čovjek s pomoću nadomjeska tehnike kao kulture stvara „svoju“ povijest linearnoga razvitka od špiljskoga slikarstva do cyber-arta, onda nastaje problem kako pristupiti onome što i sam Gehlen u svojoj estetici posthistorije jasno objelodanjuje već u naslovu studije Slike vremena (Zeit-Bilder). Što jest „bit“ čovjeka ako se on tehnički odnosno kulturno konstituira čovjekom tek nadomjeskom prirodnih organa te u slici kao znakovnome tragu vremena pronalazi „svoj“ metafizički zastarjeli identitet bića bez svijeta? Može li se uopće razumjeti svijet suvremene umjetnosti bez antropologijsko-povijesnoga odnosa slike spram jezika tehnike i znanosti u doba koje više pred sobom nema ideju povijesti, već samo „inovacije“ i „kristalizacije“ vrtoglavo ubrzane aktualnosti? Günter Seubold u svojoj usporednoj studiji o kraju umjetnosti u mišljenju Adorna, Heideggera i Gehlena ustvrđuje da je glavno pitanje pritom kako se unutar filozofijske antropologije razmatra estetika s obzirom na granice pojma umjetnosti. U tom pogledu čini se uistinu suvremenim što Gehlen umjetnost ne shvaća iz neke transcendentalne metafizičke perspektive. On nema u vidu ideal klasične umjetnosti Grka i srednjovjekovna kršćanstva – mitologiju i religiju – naspram supstancijalne čistoće i autonomije moderne umjetnosti koja se više ne može utemeljiti u ideji lijepoga i uzvišenoga. Naprotiv, usmjerena svojem „vremenu“, njegovu tehničkome načinu organiziranja života u industrijskim društvima, umjetnost se ne razvija čak niti iz imanencije života kada su opreke izvanjske zbilje i unutarnjega doživljaja postale zastarjelim kategorijama estetskoga privida. Problem estetike onkraj granica suvremene umjetnosti jest problem konstituiranja same umjetnosti u tvorbi tehničkoga pogona. Autonomno umjetničko djelo kao slika upravo u tom pogonu razvija svoje mogućnosti oblikovanja slike-vremena. Pritom postaje odlučujuće nešto što nadilazi samu umjetnost u povijesnome razlikovanju epoha. To je društveni i/ili kulturni način njezine svjetotvornosti. Ono što se tako profano naziva ulogom ili funkcijom umjetnosti odnosi se na njezin smisao u doba koje nema više pred sobom ozbiljenje povijesnih ciljeva i svrha, nego tek tehničko projektiranje budućnosti iz racionalnosti slike kao takve. Gehlenova je temeljna postavka otuda „hegelovsko-weberovska“.Racionaliziranje procesa tehnički shvaćenoga industrijskoga društva dovodi umjetnost do toga da se njezin „razvitak“ od osjećaja preko doživljaja do pojma može objasniti kao estetska refleksija o sebi samoj. Na granici između biti čovjeka i biti njegova položaja u svijetu nalazi se upravo mišljenje o biti umjetnosti. Razlog leži u tome što nam umjetnost otvara mogućnost smislenoga života u svijetu. (Günter Seubold, Das Ende der Kunst, str. 16. ) No, kada umjetnost postaje samorefleksijom događaja njegove tehničke sudbine, tada je put od mita preko religije do znanosti rezultat dovršene posthistorije. Konceptualna umjetnost posljednji je stadij „slike vremena“. U nju se upisuje povijest kao „vječna aktualnost“ u rasponu od analitičkoga do sintetičkoga razumijevanja kubističkoga slikarstva, primjerice, s kojim ideja slike dolazi do svojega samoozbiljenja. (Andreas Hetzel, „Peinture conceptuelle – Arnold Gehlens Deutung des Kubismus“, Sic et Non. Zeitschrift für Philosophie und Kultur. Im netz. Kunst [http://www.sicetnon.org] br. 5/2006.) Kako, međutim, razumjeti da umjetnost i nadalje ima svoju ulogu i funkciju kada su te pretpostavke nestale, kada su novi mediji i performativni obrat posve zavladali scenom posthistorije, a slika se preobrazila u vizualiziranje praznine bitka kao informacije pred kojom sve nadolazeće ima karakter virtualne aktualizacije „ništavila“? Naposljetku, ima li ikakva dubljeg razloga vraćati se Gehlenovoj estetskoj antropologiji „konzervativnoga obrata“ modernosti osim u konstatiranju da je njegova postavka o suvremenoj umjetnosti kao „komentaru“ ispraznih društveno-političkih događanja više od proročanske slutnje mislioca kako onaj tko danas teži prijeći granice između umjetnosti i života završava kao obuzdani heretik u muzeju banalnosti i praznine, u virtualnome „cirkusu šarlatana“ koji više nikoga ne uzbuđuje otkako su s neo-dadaizmom šok i provokacija postali društvenim gestama novoga načina „normaliziranja“ i „institucionaliziranja“? 1. Refleksivnost i pojam: Slika Što je za Arnolda Gehlena „vodećom idejom racionalnosti slike“? (Arnold Gehlen, Zeit-Bilder, str. 14.) Ponajprije, knjiga koja predstavlja pravi uvid u njegovu estetsku antropologiju objavljena je izvorno 1960. godine, a 1972. doživjela je drugo, promijenjeno izdanje. Razumljivo je da su tu uključeni prilozi i daljnjem „razvitku“ slikovne umjetnosti, točnije onoga što se tradicionalno naziva slikarstvom. Kako je, dakle, moguće i je li opravdano pristupiti umjetnosti i unutar nje slikarstvu sa stajališta sociologijske kategorije s kojom se objašnjavaju procesi u modernom industrijskome društvu? Racionalnost se odnosi na strukture i funkcije tehničkoga mišljenja. No, pojam tehnike ovdje nije „tehnički“ u smislu djelovanja stroja kao aparata u međuljudskim odnosima. Za Gehlena, kako smo već naznačili, tehnika predstavlja nadomjestak i odterećenje (Enlastung) iskonske zapalosti čovjeka u biološke procese prirode. Polazeći od ideja Maxa Schelera i suvremene biologije, Gehlen je sustavno pokazao kako se razvija tehnika od praiskonskih vremena do modernog industrijskoga društva. Nedostatno biće poput čovjeka (Mangelwesen) mora se dovinuti da s pomoću druge „prirode“ ovlada načinima kojima biljke i životinje komuniciraju sa svojim okolinama (Umwelt). Taj nadomjestak postaje tehnika u smislu „organa“. Od primitivnoga oruđa do mehaničkih strojeva i kompjutora tehnika obavlja one funkcije koje se jedino mogu opisati pojmom racionaliziranja. Riječ je o proširenju Aristotelove klasične definicije čovjeka kao animal rationale na područje njegove društvenosti i etičnosti. Drugim riječima, tehnika jest uvjet mogućnosti da se nedostatak u biološkome smislu nadomjesti onim umjetnim poput kulture i morala. Čitava filozofijska antropologija, psihoanaliza i kibernetika s njezinim derivatima poput sociologijske teorije sustava počivaju na teorijama kompenzacije. (Vidi o tome: Odo Marquard, „Kompensation – Überlegungen zu einer Verlaufsfigur geschichtliche Prozessen“ i „Kunst als Kompensation ihres Endes“, u: Aesthetica und Anaesthetica: Philosophische Überlegungen, W.Fink, München, 2003., str. 64-81. i 113-121.) Ovome još valja dodati i teoriju nesvodljivosti političkoga fenomena kao događaja s onu stranu društva, kulture, znanosti, morala i tehnike. Carl Schmitt je svoju „političku teologiju“ odredio vjerojatno najsažetije uopće moguće ovom definicijom: svi su pojmovi moderne političke teorije sekularizirani pojmovi teologije. (Carl Schmitt, Politische Theologie: Vier Kapitel zur Lehre von der Souveränitet, Duncker & Humblott, München – Leipzig, 1922., str. 49) Iz ovoga postaje bjelodano da se nadomjeskom ne određuje nešto puko zamjensko, ono što se gubitkom izvornika nadoknađuje nekom vrstom simulakruma i kopije. Posrijedi je nužnost modernoga samoutemeljenja „biti“ bitka iz vlastite samorefleksije. Problem utemeljenja modernih znanosti nikad se ne može riješiti bez svojevrsne bestemeljnosti i plesa na žici iznad bezdana bitka. U cjelini, pojam racionalnosti slike u Gehlena valja razumjeti iz antropologijsko-sociologijske perspektive gledanja na umjetnost. Ona, doduše, ima svoju relativnu autonomiju unutar obuhvatne „slike“ nastanka čovjeka kao animal simbolicuma. Radi se o biću koje se kulturno artikulira s pomoću jezika kao najsloženijeg sredstva komunikacije u svim postojećim svjetovima organske prirode. No, pojam umjetnosti (Kunst) unatoč svoje strategijske važnosti za čitavu antropologiju pripada u područje „kulture“ i „morala“. To je razlogom zašto se sociologijski označava podsustavom ili, pak, funkcijom nečega drugoga, a ne vlastitih imanentnih ciljeva. U slučaju „racionalnosti slike“ vidjet ćemo da se povijesnost u Gehlenovoj nepovijesnoj shemi evolucijskoga hegelovstva bez apsoluta razvija kroz tri različite i međusobno povezane faze ili stadija. Nije, doduše, riječ o stadijima razvitka duha ili samosvijesti, ali jest o nečemu bez čega društvo ne bi moglo imati svoje nadomjesne „strukture“ i „funkcije“. To su: (1) paradigma „ideelne umjetnosti oprisutnjenja“; (2) paradigma „realističke umjetnosti“ i (3) paradigma „apstraktnoga slikarstva“. (Arnold Gehlen, Zeit-Bilder, str. 15.) Već je na prvi pogled bjelodano da se umjetnost i pojam „racionalnosti slike“ izvodi iz nečega što tome prethodi na antropologijsko-društveni način. Čovjek se za Gehlena uvijek nalazi u društvenim odnosima. Posljedica je da se ti odnosi izgrađuju njegovim svjesnim djelovanjem (Handlung) u rasponu od ekonomskih, političkih do kulturnih. Djelovanja nisu nikad samo proizvod slobodne spontanosti, Ona su institucionalizirana. Zato povratno utječu na mogućnost promjene događaja. Ali istovremeno i nastanka novoga načina racionalnoga institucionaliziranja. (Arnold Gehlen, Philosophische Anthropologie und Handlungslehre, GA, sv. 4, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1983.) Gehlen određuje suvremenost sa stajališta sociologije kao vladavinu „postburžoaskog ili posttradicionalnoga društva“. To je društvo koje se zasniva na kapitalističkoj proizvodnji. A nju pokreću znanstveno-tehničke inovacije, dok se odnosi između ljudi odvijaju prema načelima racionaliziranja i interaktivnoga djelovanja svjetova života. Može se čak kazati da je Gehlenova analiza društvene uvjetovanosti umjetnosti u jazu svjetova – onoga koji se zasniva na institucionaliziranju normi i onoga kojeg krasi stvaralačka spontanost djelovanja – predskazivanje temeljnih motiva tzv. postmodernoga obrata u filozofiji i sociologiji krajem 1970-ih godina u radovima Lyotarda i Baudrillarda. Utoliko više što će njegov zaključak o umjetnosti kao „oazi subjektivnosti i slobode“ biti na drukčiji način izveden i s drugim kategorijalnim aparatom upravo u Lyotardovu glavnome djelu Postmoderno stanje. Kada se društvo postavlja gotovo nadređenom strukturom za sve druge sfere života, iako je Gehlen doveo do labavijeg odnosa ono društveno s onim neljudskim ili tehničkim, pa je tehnička tvorba novoga društva s vladavinom načela industrije i demokracije samo nadomjestak za organsku cjelovitost bitka, tada je samorazumljivo da će estetski problemi biti nadređeni umjetnosti i to barem u posljednjoj instanciji. A ono estetsko u svojoj suverenosti bit će, naposljetku, funkcija razvitka neke fantomske društvene strukture koja smjera u budućnost na osnovama racionaliziranja. Nije, dakle, racionalnost nešto „moderno“ kao takvo. Ono je temeljna antropologijska konstanta ljudskoga načina bitka u povijesti. I gotovo je zaprepašćujuće koliko se tvorac novovjekovnoga pojma antropologije, Immanuel Kant, poput sablasnoga duha iz Hamletove lubanje u ruci filozofijskoga antropologa Arnolda Gehlena na skriveni način pojavljuje neprevladanim i u moderno doba. Um nadilazi povijest, čak i ako se prolaznost shvati od Bergsona do Gehlena onom dimenzijom vremenitosti koja pogađa „pamćenje materije“ ili njezin smisao tako što sve stvari duhovnoga iskustva u prirodi svodi na artefakte jedne „više“ svrhe od pukog preživljavanja vrste/roda koji jedini u prirodi ima mogućnost refleksivnoga mišljenja (animal rationale). Temeljni problem suvremene estetike nije stoga pitanje nadomjeska tradicionalnih pojmova ljepote i uzvišenosti kao predmeta umjetničkoga djela u smislu njegova pojavljivanja za promatrača. Ti su pojmovi ne samo nadomješteni gubitkom izvanjskoga svijeta i prirode s pojmovima društveno-antropologijskoga podrijetla, kao u slučaju dadaizma i nadrealizma s pojmovima nastalim iz masovnoga industrijskoga društva poput Duchampova ready mades, nego su posredno doveli do pitanja o smislenosti bilo kakve filozofije umjetnosti koja se orijentira prema rezultatima moderne estetike. Emancipacijom estetike od nadređene filozofije umjetnosti dogodilo se to da je promatrač iz stanja ravnodušnosti i kontemplacije postao ravnopravan stvaratelju. A u razdoblju posthistorije s njezinim načelom demokratizacije estetskoga ukusa dobio je čak i funkciju kritičke participacije i suđenja o nastanku djela samoga. Iz toga se za Gehlena ne čini proturječnim istodobno govoriti o „kraju umjetnosti“ na Hegelovim tragovima i zagovarati mogućnost racionaliziranja društva do krajnjih granica održivosti tog pojma. Jer što je racionalnost drugo negoli znanstveno-tehnički pokretač napretka i razvitka zapadnjačke slike svijeta, njezina unutarnja „bit“ koja se putem nadomjeska kulture i morala otvorila u samoj jezgri mišljenja daleko prije nastanka modernoga doba. Razumijevanje suvremene umjetnosti tako se pokazuje na dvojaki način: (a) iz njezine imanentne „biti“ u razvitku od mitologijsko-religioznih okvira slike svijeta do estetske suverenosti kasnoga industrijskoga društva i (b) iz tehničke subjektivnosti samoga društva koje napreduje do najvišeg stupnja vlastite samorefleksije. Slika je stoga za Gehlena imanentna transcendencija čovjeka kao nadomjeska prirode i Boga. S pomoću nje se razotkrivaju njegove mogućnosti i granice racionaliziranja djelovanja u svijetu i njegovu položaju unutar svijeta. Umjetnost ima otuda relativnu autonomiju u sklopu njegove estetske antropologije. Zbog toga nije začudno da se tehnikom ovdje misli sklop u kojem se susreću anorgansko i organsko, neljudsko i ljudsko, strojno i životinjsko. Iz primarne tehničke subjektivnosti čovjeka kao animal rationale=animal simbolicum proizlazi povijest kao nadomjesno polje djelovanja sila magije, opredmećenja i odterećenja te automatizacije neljudskoga kao takvoga. U trojakome slijedu nastanka strojno organizirane civilizacije u kojoj žive moderni ljudi postoje već uvijek ove tri (nat)povijesne značajke: (1) magija, (2) opredmećenje i odterećenje i (3) automatizacija. Kada se sve spoji u novi sklop dobivamo ono što Max Weber naziva dobom raščaravanja (Entzauberung) modernim svijetom kojim upravljaju nove magijske sile bez Boga i prirode. Vladavina racionalne mašinerije koja zahtijeva nova pravila i nove institucionalne norme gotovo je neprevladivom. Umjetnost ne „odražava“ taj društveni proces. Ona ga „oslikava“. I tako u svojoj relativnoj autonomiji samo društvo na njegovu ishodu čini autorefleksivnim strojem jedne refleksivne kulture. A ona više ne vjeruje ni u „ciljeve“ ni u „smisao“ povijesti. Umjesto velikih priča o svrhama „napretka“ i „razvitka“ otpočinje mahnita vrtoglavica posthistorije. Ono isto se događa na različit način. Pluralnost smjenjuje jednolikost i jednoznačnost. Demokratizacija stilova i njihov sinkretizam potiskuju, napokon, u nepovrat doba koje se još uzdalo u kvalitativne razlike između umjetničkih formi i sadržaja. Pogledajmo, dakle, kako Gehlen artikulira svoje postavke o umjetnosti. Kako ustvari dolazi do glavne „dogme“ moderne estetike i umjetnosti uopće, one o njezinoj autonomiji ili suverenosti koja će se raspasti u krhotine upravo u tom fatalnome svijetu posthistorije, pojmu koji je vjerojatno prvi upotrijebio filozof Alexandre Kojève u onoj znamenitoj bilješci na kraju epohalnoga djela Kako čitati Hegela: „Nestanak čovjeka na kraju povijesti nije kozmička katastrofa; prirodni svijet ostaje onakav kakav je bio oduvijek. Otuda nestanak nije nikakva biologijska katastrofa. Čovjek ostaje na životu kao životinja, koja jest u hrvanju s prirodom ili datim bitkom. Ono što nestaje jest čovjek u navlastitome smislu riječi, a to znači negirajuća djelatnost datoga i nedostatak, ili, uopće, objektu supostavljeni subjekt. U stvari, označava kraj vremena čovjeka ili povijesti, to jest definitivno uništenje čovjeka u navlastitome smislu riječi ili slobodnog i historijskoga pojedinca, posve jednoznačno nestanak djelatnosti u strogome smislu riječi. To praktički znači: nestanak ratova i krvavih revolucija. I otuda nestanak filozofije, jer kada se čovjek više bitno ne mijenja, nema više razloga za promjenu (istinskih) načela koja tvore temelj njegove spoznaje svijeta i samoga sebe. Ali cijeli ostatak može se smatrati nedefiniranim: umjetnost, ljubav, igra itd., ukratko sve što čovjeka čini sretnim.“ (Alexandre Kojève, Introduction a la lecture de Hegel, Gallimard, Pariz, 1980., str. 437., bilješka) Trojstvo u kojem se razvija „apsolut“ društvene refleksivnosti čovjeka na Zapadu za Gehlena se odvija kao napredovanje u racionaliziranju slike. Umjetnost se gotovo rijetko može razumjeti iz neke „racionalističke metafizike“. Uostalom, jedno je od glavnih tematskih okvira filozofijske antropologije u pokušaju prevladavanja dvojnosti uma i tijela, racionalnoga i intuitivnoga, te prirode i kulture. Stoga se pojam „racionalnosti slike“ očito mora izvesti iz nečega što nadilazi opreke koje smo naveli, a među kojima je najvažnija ona da umjetničko djelo jest suprotnost nagonskome djelovanju prirode. Jedan od umjetnika koje Gehlen analizira s posebnom pozornošću u okviru njegova „analitičkoga kubizma“ – Pablo Picasso – u čitavome svojem slikarskome djelovanju rušio je zadane granice u povijesti umjetnosti, pa tako i onu koja suprotstavlja fantaziju i emocionalnost upravo racionalnosti kao nečemu što nije „bit“ umjetničkoga događanja svijeta. Međutim, Gehlen u tom pojmu ne razmatra neku skrivenu povijesnu bit umjetnosti koja se razvija u vremenu tehničke subjektivnosti. Riječ je jednostavno o načinu konstituiranja kulture unutar društveno određenih uvjeta institucionaliziranja „druge prirode“. Ako je kultura nadomjestak za organsku nedovršenost čovjeka kao životinje, onda je jasno da racionalnost od novoga vijeka ima funkciju preobrazbe prirode u tehnički sklop bitka, bića i biti čovjeka. Svaka paradigma ili epoha u kojoj se umjetnost pojavljuje sustavom života ima svoju ideju ili „racionalnost slike“. To je njezin „program“. Iz njega se može rasključati genetski kôd s cijelim nizom struktura i mreža odnosa. Zapadnjačka povijest (umjetnosti) odvija se u znaku slikovnoga događaja mimezisa i reprezentacije. A ono što će bitno označiti naše vrijeme posthistorije, iako to nije Gehlen izveo tako radikalno, nije drugo negoli ozbiljenje tehnosfere kao stvaralačkoga procesa nastanka života samoga. Na taj se način nadilazi razlikovanje prirode i kulture, te u strogome smislu riječi može biti ono isto što je romantika i povijesna avangarda shvaćala idejom cjelovitog umjetničkoga djela (Gesamtkunstwerk). (Vidi o tome: Wolfgang Welsch, „Wie die Kunst über die Enge der menschlichen Welt hinausführt – Auf dem Weg zu einer transhumanen Sichtweise“, u: Blickwechsel: Neue Wege der Ästhetik, Reclam, Stuttgart, 2012., str. 135-170.) Prva paradigma umjetnosti kao epohe odnosi se na sve ono što nema svoje značenje u sebi, već je svojeversna dekoracija ideja iz svijeta mitologije, religije, povijesnih zbivanja i legendi. Drugim riječima, ono što Gehlen naziva „ideelnom umjetnošću oprisutnjenja“ (Die ideele Kunst der Vergegenwärtigung) ima svoje opravdanje u nekom sadržaju koji ne može postojati bez transcendentalne prirode slike kao takve. Jezik slici određuje smisao. To je, uostalom, u ikonologijskoj metodi povijesti umjetnosti Erwina Panofskoga bio rezultat dugovjeke vladavine logosa, uma, racionalnosti, narativa iz mitologije i religije. Takav je narativ određivao ono „što slika uopće jest“ i što prikazuje-predstavlja. Zapadnjačko slikarstvo sve do 19. stoljeća u potpunosti je u znaku takvoga shvaćanja. Ono se utemeljuje u renesansi s idejom geometrijske perspektive. A različite slikovne epohe od baroka do romantizma samo razvijaju unutarnje mogućnosti ove paradigme. Druga se, pak, paradigma odlikuje prisutnošću izvanjskoga svijeta. Predmetnost slike njezin je navlastit okvir. To je način opstojnosti i razumijevanja svijeta s vladavinom kapitalističkoga društva masovne industrije (portreti-pejsaži-metije). Gehlen tu epohu naziva „realističkom umjetnošću“. Posebno je označava nestanak sekundarnih motiva. Pročišćenje slike do čiste predmetnosti postaje bitnom značajkom. To ujedno dovodi pojam prirode u „naturalističkome“ smislu do skrivene tajne građanskoga društva. Francuski impresionisti su raskinuli s poviješću kao pripoviješću iza koje stoje mitovi i religijska pozadina. Slika je postala ono unutarnje kao izvanjsko, put do čistoće doživljaja kao iskustva zbilje. No, bilo bi promašeno tvrditi da je naziv „realistička umjetnost“ za slikovne umjetnosti nešto nezgrapno, budući da je realizam pokret i stil kojim se moderna umjetnost pripovijedanja oslobađa okova romantičkoga kulta genija i prirode. Paradoks je realizma u modernoj umjetnosti što je on fiktivna kategorija, nešto krajnje konstruirano na temelju jedinstva faktografske metode sjećanja i vladavine „aktualnosti“ kao trajanja. Ono što, međutim, Gehlen želi ovdje naglasiti u razvitku moderne umjetnosti s prijelazom iz 19. u 20. stoljeće jest da je epoha nastanka modernosti refleksivna epoha pronalaska izvanjskoga svijeta. No, nije to više „priroda“ koja se pokazala mitom, fikcijom i iluzijom subjekta, nego „nova priroda“ nastala iz prirodnih znanosti i industrije. Realizam je onoliko „naturalistički“ koliko je industrijska tehnika u svojoj reproduktivnosti u stanju oblikovati nadomjesnu prirodu kao estetski privid. Ako bismo htjeli pronaći ono što sjedinjuje nespojivo u modernosti uopće, a osobito kad je riječ o „realizmu“ o kojem govori Gehlen, onda bi dvije slike bile čini se najboljim primjerima ovoga paradoksa i proturječja. Jedna je umjetnička slika kao zaštitni znak impresionističkoga slikarstva Edouarda Maneta, Doručak na travi iz 1863. godine, a drugo obična fotografija Eiffelova tornja u Parizu podignuta 1889. godine za Svjetsku izložbu u čast stoljeća Francuske revolucije. Između mita o prirodi i tehničke konstrukcije kao nove kulture protječe ideja modernoga društva oslobođene stvaralačke energije. Čovjek se više ne može shvatiti izvan vlastitih težnji za nadomjeskom kojim pokorava prirodu svojim ciljevima, a društvo nastoji usmjeriti u racionalni program kontrole sustava i okoline. Posljednja, treća paradigma kao vodeća ideja slikovne racionalnosti odnosi se na „apstraktno slikarstvo“ (abstrakte Malerei). Posebno je nadahnut opis kojim Gehlen pristupa biti moderne umjetnosti i apstraktnome slikarstvu s vodećim predstavnicima poput Kandinskoga, Kleea i Picassa. Na jednom mjestu Slika vremena stoji da se slikarstvo bez svijeta predmetnosti i bez ideje transcendencije orijentira spram „Tihe, helenističke božice slučaja i eksperimenta“. (Arnold Gehlen, Zeit-Bilder, str. 16.) Tek se s pojavom apstraktnoga slikarstva umjetnost oslobađa da bude nadomjesnim „mitom“ ili „religijom“ obezbožene zbilje kao njezin društveno-politički komentar. S Kandinskim i Kleeom umjetnost „racionalnosti slike“ više ništa ne prikazuje i predstavlja, ali niti ilustrira neki događaj koji se zbiva izvan slike kao nadomjesna mistika. Valja posebno istaknuti da Gehlen unutar apstraktnoga slikarstva luči analitički i sintetički kubizam. Razlog leži u tome što u njemu vidi začetak ideje „konceptualnoga slikarstva“ (la peinture conceptuelle) kao najradikalnije izvedene ideje suverenosti estetskoga oblikovanja svijeta. Sve je od feudalnoga društvenoga poretka do kasne moderne industrijalizma u znaku „procesa redukcije onoga slikovnoga“. ( Arnold Gehlen, Zeit-Bilder, isto) Ono što Konrad Paul Liessmann naziva „suverenošću estetskoga“ i „značenjem subjekta“ ulazi u prostor desupstancijaliziranja umjetnosti uopće. (Konrad Paul Liessmann, nav. djelo, str. 171.) Ako se proces svođenja na ono „čisto“ zbiva kao redukcija slike i njezino oslobođenje od jezika (mita i religije), tada je hegelovska konzekvencija Gehlenove postavke jasna. Posthistorija je „drugi kraj umjetnosti“. Ne, doduše, na razini koju Hegel pretpostavlja kada „uzvišeno“ zbori kako je nestala duhovna potreba za umjetnošću. A to znači ili da je ta potreba nadomještena estetskom proizvodnjom slika-objekata iz industrijske civilizacije ili da se, pak, radi o estetiziranju svijeta kao nadomjesne teodiceje bez Boga i prirode. Potrebe se mijenjaju sukladno duhu vremena. Što bje posljednje bit će prvotno i obratno, kaže patmoški Evanđelist Ivan u Knjizi Otkrivenja iliti Apokalipsi. Ako duhovna potreba uvjetuje egzistenciju umjetnosti, onda je ova Hegelova postavka dokaz da se duh dosađuje na svojoj posljednjoj postaji samosvrhovita razvitka. Što određuje bit dosade jest nešto o čemu svjedoče Heideggerova predavanja 1929/1930. godine naslovljena Temeljni pojmovi metafizike: Svijet-konačnost-usamljenost (Die Grundbegriffe der Metaphysik: Welt-Endlichkeit-Einsamkeit). (Martin Heidegger, Die Grundbegriffe der Metaphysik: Welt-Endlichkeit-Einsamkeit, GA, sv. 29/30, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1983., 3. izd.) Tamo se govori o „dubokoj dosadi“ (tiefe Langewile). Ona može obuzeti čovjeka u stanju prirodne nerazlikovnosti spram životinje. No, dosada nije nešto pripadno biološkome razumijevanju bitka, nego antropologijsko stanje nepokretnosti, ponavljanja i jednolikosti svijeta svedenog na rutinske operacije stroja. Giorgio Agamben u komentarima uz Heideggera glede pitanja o razlici čovjeka i životinje ovako opisuje Heideggerov „opis“ čovjeka kao tubitka (Dasein): „Dasein je jednostavno životinja koja se naučila dosađivati, koja se probudila iz vlastite obuzetosti i u vlastitu obuzetost. To buđenje živog bića u njegovu vlastitu obuzetost, to tjeskobno i odlučno otvaranje u ne-otvoreno jest ljudsko.“ (Giorgio Agamben, „Otvoreno: Čovjek i životinja“, Europski glasnik, br. 17/2012., str. 83. S talijanskoga preveo Mario Kopić) Moderni industrijski život u masovnim demokracijama upravo se odlikuje takvim neherojskim gestama tehničke banalnosti svakodnevice. U svakom slučaju, posthistorija označava prodor umjetnosti u područje „oaze subjektivnosti“. Što odlikuje tu i takvu „subjektivnost“ jest njezina autonomija i samoreferencijalnost. Slika se subjekta moderne tehnike ne svodi ni na što drugo negoli na ono na što se svodi tehnika. Heidegger to naziva postavom (Gestell), u širem značenju okvira ili onoga što je već unaprijed samopostavljeno i odlučuje o svijetu kao slici. Za Gehlena se, pak, umjetnost svodi na racionalnu samorefleksivnost. Apstraktno slikarstvo pritom postaje posljednjim svjedokom njezine zastarjelosti kako u smislu ideje „novoga“ tako i u smislu ideje konceptualno-performativnoga obrata. Kada, naime, tijelo kao umjetni život i kao estetski objekt nadomješta živu prisutnost umjetnosti u zbilji dospjeli smo do istovjetnosti slike i vremena. Istovjetnost označava jedinstvo pojma i zbilje. Hegelova definicija filozofije svjedoči o tome: što je umno zbiljsko jest, a što je zbiljsko jest i umno. Ali, bez granice i razmaka između života i umjetnosti ne postoji mogućnost približavanja jednoga drugome. Pitanje je samo o čemu se ovdje radi: o istinskoj sintezi razlika u novome identitetu ili o pseudo-sintezi identiteta bez razlika? Što je moderna umjetnost? Za Gehlena nema dileme. Sva je moderna umjetnost ona koja ima pojam refleksije za svoje ishodište. To je apstraktna umjetnost, a unutar apstraktne umjetnosti paradigmatski je slučaj analitičkoga i sintetičkoga kubizma s idejom „la peinture conceptuelle“ kao sjedinjenja teorije sa zbiljom. Povijest umjetnosti kao disciplina koja je analizirala povijest stilova u smislu epohalne konačnosti i njezina unutarnjega reza u sebi samoj iz čega nastaje „novo“ i probija se u drugome okviru postaje suvišnom naprosto stoga što se zasniva na zastarjelom pojmu stila i hermeneutike. Umjesto smisla umjetničkoga djela koje je zajamčeno kao i pojam slike izvan djela i izvan slike u materijalno-predmetnome smislu, sada je riječ o procesu estetiziranja samoga procesa nastanka svijeta iz duha znanosti i tehnike. Temeljna je postavka otuda antropologijski određena iz biti onoga što se naziva „konceptualnom umjetnošću“ s nizom njezinih neodređenih praksi. No, jedno je neporecivo. Konceptualna je umjetnost samorefleksivna djelatnost pročišćenja umjetnosti (slike) od svake natruhe izvanjskoga ili metafizičkoga plašta kojim se od Grka do Hegela obavijala umjetnost idejom božanskoga stvaranja, pojmom lijepoga i uzvišenoga, činom etičko-estetskoga nadilaženja onoga što je slikom prikazano-predstavljeno i tako materijalizirano postavljeno u prostor izlaganja kao ideja i pojam same umjetnosti. (Alexander Alberro i Black Stimson (ur.), Conceptual Art: A Critical Anthology, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 1999.) Gehlen je posthistoriju odredio „drugim krajem umjetnosti“. Moderno industrijsko društvo kao posttradicionalno društvo zasnovano na institucionaliziranim normama visoke kulture nema više potrebu za umjetnošću kao predmetom vlastite „biti“. Sve što preostaje jest u potrebi za idejom i pojmom vlastite slike svijeta. Ovo predstavlja prekretnicu. Apstraktno slikarstvo označava uvod u kraj umjetnosti kao slike o svijetu. Time dolazi do nastanka nove potrebe za nadomjeskom samoga nadomjeska – za estetiziranjem životnoga svijeta čovjeka kao tehničke okoline. Kada sve postaje mrljom, bojom i površinom, kada od Cezanéeovih slika planine st. Victoire do Picassove geometrizirane i dehumanizirane slike harlekina i Kleeovih infantilnih slika-stanja ne možemo razlikovati više što jest predmet, a što njegov umjetnički prikaz u zbilji, nestaje potreba za slikom zbilje. Ono što nastaje jest konceptualna slika koja zbilju konstruira najvećom iluzijom i najrealnijom mogućom stvarnošću. To je zbiljski uvod u doba digitalne piktografije. A ona nam definitivno pokazuje da je stvarnost dospjela u stanje posvemašnje suspenzije i neutraliziranja. Umjetnost slike više ništa ne prikazuje i ništa ne predstavlja. Što onda još preostaje? 2. Suverenost estetskoga privida: Institucije rade svoj posao U Slikama vremena osim analize dvije faze ili stadija kubizma – analitičkoga i sintetičkoga – posebno mjesto ima nešto što Gehlen inače ne smatra uopće važnim za razvitak ideje „racionalnosti slike“. To je dadaizam. Kada se 1960-1970. godina u okružju američkoga pop-arta s Warholom i drugim umjetnicima uspostavlja estetska vladavina neo-Dade u drugome ruhu, postaje očito da umjetnost u svojoj anti-umjetničkoj funkciji i ulozi samo društvo u kojemu djeluje, njegove institucije i njegove norme više uopće ne treba da bi nastavila živjeti u praznini posthistorije. Čini se da je problem koji Gehlen uvidom u bit suvremene umjetnosti kao „umjetnosti refleksije“ ostavlja nedovoljno istraženim u ovome. U tumačenjima ove aporije teorije suvremene umjetnosti postoje kao i u ideji suvremene umjetnosti dva smjera. Jedan slijedi logiku razvitka ideje linearnosti i dokidanja slike u novim medijima kao tehničkome ozbiljenju umjetnosti za kojom postoje neke druge potrebe, a ne više duhovne, kako je to mislio Hegel. Potrebe su kulturne i estetske. A to znači da je umjetnost od službe mitu i religiji kao duhu u razvitku od o-sebi (an-sich) do za-sebe (für-sich) prešla u vlast drugoga gospodara. Time je nastavila samo drukčije ispunjavati svoje „ciljeve“ i „svrhe“. Umjesto duha imamo industriju zabave ili potrošačku kulturu spektakla. Sve ono o čemu su u teoriji umjetnosti 20. stoljeća prodorno kritički pisali Adorno i Debord postalo je transparencijom zbilje. Paradoks je ove situacije u tome da je društvena funkcija umjetnosti, o kojoj naposljetku promišlja konzekvencije i sam Gehlen, u ideologijsko-kulturalnome opravdanju kasnoga kapitalizma s njegovim kultom želje za potrošnjom. Što to znači? Ništa drugo negoli da se stečena autonomija moderne umjetnosti u borbi s nasljeđem feudalizma i aristokracije, toliko slavljena autonomija s idejom čistoće i bezbitnosti umjetnosti same, rasprodaje u bescjenje službi drugim nevidljivim i vidljivim gospodarima. Zbog toga valja kazati i ovo. Moderna umjetnost ima za svoje određenje pojam autonomije umjetničkoga djela, dok suvremena umjetnost od početka povijesnih avangardi ima za svoj vodeći pojam suverenost estetskoga privida samoga života. Što se više život u smislu tzv. gole zbilje provlači u mreže umjetničkoga djelovanja, to postaje jasnije da se događa velika promjena paradigmi. Moderna je umjetnost estetika djela, a suvremena umjetnost estetika događaja. (Dieter Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002.) Postmoderna umjetnost, koja će se upravo razviti 1960-ih godina s idejom pluraliziranja životnih svjetova, slobodom izbora i krajem vjere u „velike priče“ povijesno-revolucionarnoga iskupljenja, bit će najbolji dokaz postavke o sinkretizmu umjetničkih stilova iz prošlosti, o „supermarketu stilova života“ i o nemogućnosti izlaska iz zatočenosti vlastitim duhom estetiziranja zbilje. Umjesto umjetnosti, sve je podređeno novome eklektičkome spoju znanosti, umjetnosti i života u visoko razvijenom sustavu potreba kapitalističkog industrijskoga društva. Rezultat je da se estetiziranje života kao zbilje pokazuje u novome dizajnu svijeta. Ovdje nije važna „bit“ stvari, već njihov izgled, slika iz koje se odašilju znakovi bez poruke, značenja bez dubljega smisla. Pritom treba naglasiti da proces gubitka smisla umjetnosti ne proizlazi tek iz nestanka „duhovne potrebe“ za istinom u osjetilnome prikazu (Boga?), da Hegelovu postavku radikaliziramo time što ćemo je dovesti u sumnju samo na taj način da ćemo njezin glavni cilj izvesti iz svojevrsne teologije kao teodiceje apsolutnoga duha. Ne! Potrebe su tek nešto imanentno čovjeku i one nisu niti „prirodne“ niti su „kulturne“. Ono što je ovdje nadilazeće potrebi za umjetnošću kao posebnome obliku metafizike želje za „Velikim Drugim“ jest sam život. Uskoro će život postati vodeći pojam suvremenih znanosti u 20. stoljeću, a jednako tako i filozofije i politike. Kada se život uspostavi nadomjeskom za bitak u njegovoj cjelini tada je želja avangarde na temeljima romantike i Schellingove ideje o „novoj mitologiji“ da sama zbilja kao priroda mora postati cjelovitim umjetničkim djelom (Gesamtkunstwerk) već korak do neuspjeha ove intencije. Umjesto revolucionarne filozofije povijesti, na djelu je program „nove mitologije“. Umjetnost upravo otuda sama porađa svoje nove bogove i svoje nove heroje. Kada ta sekularna partenogeneza izgubi posljednji razlog opstojnosti naprosto u tome što je mitologija revolucije zamijenjena mitologijom prirode, nastaje brisani prostor za suverenost estetskoga privida na granici između grandioznoga kiča i uzvišene tragedije bitka (Wagner vs. Nietzsche). (Odo Marquard, nav. djelo, str. 18.) Umjesto sinteze razlika i proturječja, dobili smo analitičko-sintetički put konstrukcije identiteta umjetnosti kao „racionalnosti slike“. Time se ne vidi dostatno jasno da je gubitak autonomije, o kojem govori i Gehlen kad umjetnosti slavodobitno ostavlja posljednji prostor „utjehe“ u „oazi slobode kao subjektivnosti“, istodobno nadomješten drugom kategorijom koja ne dolazi uopće iz umjetnosti. (Arnold Gehlen, Zeit-Bilder, str. 222.) Njezino je podrijetlo političko, a radi se o pojmu suverenosti kao vladavini i moći. Suvremena je umjetnost, dakle, vladavina i moć estetskoga privida, a ne autonomije umjetničkoga djela. I Gehlen je posve tu u pravu. Nakon njezine usmjerenosti na samu sebe, kada je već društvo postalo zastarjelo i u svojoj tehničkoj subjektivnosti ne može prijeći prag opreke individualizam-kolektivizam, ono što preostaje umjetnosti jest zapravo isto što preostaje i svim drugim „autonomnim“ područjima društvene zbilje (pravu, religiji, znanosti, politici). A to je nužnost institucionaliziranja. Posrijedi je elitarna zatvorenost u pogon muzeja, galerija, proizvodno-praktičkoga odnosa između kritičara, kustosa, aukcionara, izlagača i sve brojnije publike koja ne hodočasti muzejima i galerijama da bi doživjela čin misterija ljepote i uzvišenosti, nego zbog toga da bi u času odterećenja (Entlastung) od mukotrpnoga rada imala mogućnost doživjeti estetski događaj susreta sa slikom vlastite praznine, koja je utoliko fascinantnija ukoliko je „apstraktnija“ i „realističnija“ od same stvarnosti. Otvorenost „kulture“ istodobno je zatvorenost institucija. Njihov se diskurs sve više pretvara u ono što Lyotard naziva na tragu kasnoga Wittgensteina i njegova pojma „jezičnih igara“ u savoire-faire (know how). Svaka ekspertna skupina raspolaže suverenim pravom na vlastiti jezik koji pretpostavlja mistiku Zakona i legitimnost vladavine. Što ih povezuje jest „privremeni ugovor“ između subjekata/aktera. (Arnold Gehlen, Zeit-Bilder, str. 208. i Jean-François Lyotard, La condition postmoderne, Minuit, Pariz, 1979. Vidi o tome: Žarko Paić, „Čudovišno: Kraj čovjeka i zadaća umjetnosti“, u: Posthumano stanje, str. 13-63.) Drugi smjer tumačenja ove aporije tvrdi da je razdvajanje umjetnosti i života na estetski objekt i živo tijelo (konceptualno-performativni obrat) rezultat nužne analitičko-sintetičke situacije u kojoj se nalazi suvremena umjetnost od početka povijesnih avangardi. To je razvidno s idejom umjetnosti kao estetskoga objekta industrijske civilizacije u Marcela Duchampa – ready mades – i utoliko neo-Dada nije ništa drugo negoli ironija ironije, kraj ideje da umjetnost može životu određivati granice i smjernice. Kada se živo tijelo u svojim performativnim akcijama u javnome prostoru suprotstavlja estetiziranju zbilje, odnosno preobrazbi života u potrošački simbol beživotne civilizacije znakova, kada se semiotika i semiologija uspostave kao discipline koje više dubinski ne misle bit jezika iz njegova kazivanja bitka kao događaja, nego se jezik razumije u razlici spram govora kao proizvod komunikacijskoga procesa, dovršeno je estetiziranje života u svim njegovim očitovanjima. Umjetnost u svoja dva povijesno uspostavljena lika – tijelu kao izvedbi i ideji ili pojmu kao slici – pada pod jaram posvemašnje „demokratizacije“. Ali ne više stilova kojih zapravo i nema, jer su svi samo „neo“-stilovi i kako to kaže efektno Baudrillard, vodi ih vampirska logika mode, već „demokratizacije“ samoga života koji više ne priznaje razlikovanje na „više“ i „niže“, „uzvišeno“ i „banalno“. Neo-dadaizam kao „prepakirane stvari“ i drugi zahvati reklame i medija u život umjetničkoga djela dovode do toga da umjetnost na kraju 20. stoljeća nije više tek „cirkusom šarlatana“. Ona više nije čak ni „cirkus“, budući da pojam apsurdnosti proizlazi iz logike djelovanja masovnih medija. A to znači da je nužnost šoka plus provokacije upisana u ideju „novoga“ kao onoga što se od zastarjelosti proizvoda brani svojim neprestanim aktualiziranjem prošlosti. I tako od radikalnih ideja avangarde o totalnome umjetničkome djelu na tragu Schellingova programa „nove mitologije“ iz 1797. godine ne preostaje ništa osim totalnoga estetskoga događaja kao medijskoga spektakla. (Žarko Paić, „Događaj i razlika: Performativno-konceptualni obrat suvremene umjetnosti“, u: Treća zemlja, str. 63-105.) Rezultat je onaj koji je Gehlen kongenijalno predvidio kad je uveo u optjecaj pojam posthistorije. Suvremena umjetnost još od kubizma, a osobito s neo-dadaizmom i njegovim kultom apsurda više uopće nema svoje opravdanje u onome što je još bila ideja povijesne avangarde. Naime, konstruktivizam tehno-znanosti kao radikalnoga nadomjeska ljudske stvaralačke mogućnosti zamišljanja „druge budućnosti“ i svijeta primjerenoga tom utopijskome cilju dokinuo je smislenost bilo kakve „društvene participacije“ umjetnosti. Nestanak društva kao referentne točke umjetničkoga šoka i provokacije neo-Dade učinio je to da je umjetnost u svojem samoutemeljenju i težnji za suverenošću izgubila posljednje metafizičke zaštitnike. Gubitak se temelja zapadnjačke povijesti umjetnosti mogla registrirati već s romantikom i njezinom težnjom da suprotstavi apolinijsko i dionizijsko, prirodu i kaos, tragediju i komediju. Od toga svega sačuvana je tek figura ironije. Ona se nije zadržala u dadaizmu i nadrealizmu, kako se to krivo tumači. Figura dovođenja u sumnju čitavoga sustava već od Kierkegaarda je postala egzistencijalnim utočištem samstvene slobode subjekta. Ironija za Kierkegaarda nije otuda subverzija poretka vladavine uma u Hegela. Naprotiv, njezina je funkcija samo u tome da razglobi sustav na taj način da um izgubi moć normiranja polazeći od institucionalne logike ozakonjenja. Umjesto sustava, egzistencija određuje kontingentnu narav života kao ironije same. Na kraju Zaključnoga neznanstvenoga dodatka Kierkegaard „ironično“ kaže da je „summa sumarum kršćanstvo zapravo humor.“ (Sören Kierkegaard, Concluding Unscientific Postscript, Cambridge University Press, New York, 2009., str. 502) Umjetnik se služi ironijom da ne poludi od funkcionalnoga pogona praznine koji funkcionira na istim načelima kao i moderna industrijska proizvodnja. Samo je razlika između ironije i cinizma, romantike i neo-Dade u tome što prvo još pretpostavlja estetiziranje umjetnosti, a potonje estetiziranje samoga života. Na to je možda najbolji odgovor dao Marcel Duchamp u objašnjenju razlike između dadaizma i neodadaizma: „Ta neo-Dada, koja se sada naziva realizmom, pop-artom, Asemblage itd. […] jedno je jeftino zadovoljstvo i živi od onoga što je učila Dada. Kad sam ja otkrio ‘ready mades’ mislio sam obeshrabriti estetsko nebo. Ali u neo-Dadi koriste se ‘ready mades’ da bi se na njima otkrivale estetske vrijednosti. Ja sam im bacio sušilo za boce i pisoar u lice kao izazov, a sad se dive tome kao estetski lijepome.“ (Vidi citat u knjizi Marca Jimeneza, La querelle de l’art contemporain, Gallimard, Pariz, 2005., str. 83.) Umjesto Boga, ljepote, uzvišenosti, društva, politike, kulture u kvazi-transcdentalnome značenju ostala je samo posljednja fikcija i iluzija. A to je autonomija i suverenost ideje ili pojma umjetnosti kao takve bez ikakva odnosa spram zbilje. Suspenzija i neutraliziranje stvarnosti zbiva se, prema Gehlenu, u pojmovima koji umjetnosti bez svijeta pridolaze iz raspadnute sfere društva i politike. Za opravdanje čina estetiziranja zbilje od Duchampa do Warhola i dalje potrebno je prisvojiti kategorije koje više nemaju jasno značenje niti u područjima iz kojih su prisvojene. To su „demokratizacija“, „participacija“, „kritičko djelovanje“ sve do današnjega gotovo „modnog“ pojma preuzeta iz Foucaultove i Agambenove teorije kao što je fluktuirajuća riječ/pojam najviše dosad eksploatirana u 21. stoljeću – biopolitika. (Vidi o tome: Boris Groys, „Art in the Age of Biopolitics: From Artwork to Art of Documentation“, u: Art Power, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2008., str. 53-65.) Vratimo se Gehlenovoj dijagnozi umjetnosti kao „duhu vremena“ iz ideje refleksivne racionalnosti slike. Još jednom ponovimo pitanje: zašto je odabrao analizirati slikovnu umjetnost 20. stoljeća kao paradigmu suvremene umjetnosti, a ostavio je književnost (roman, dramu i pjesništvo) u pozadini? Mogli bismo kazati na tragu Gottfrieda Boehma i njegove glavne postavke o „ikoničkoj razlici“ da je pitanje slikovnoga obrata (iconic turn) u suvremenoj tehničkoj civilizaciji pitanje o mogućnosti biti čovjeka uopće i njegova svijeta. (Gottfried Boehm, „Jenseits der Sprache? Anmerkungen zur Logik der Bilder“, u: Wie Bilder Sinn Erzeugen: Die Macht des Zeigens, Belin University Press, Berlin, 2007., str. 34-53.)To, dakako, ima prizvuk Gehlenove estetske antropologije, premda su Boehmovi tragovi i nadahnuća za promjenu paradigme od jezika k slici posve drukčije orijentacije. Od fenomenologije, dekonstrukcije do analitičke filozofije jezika kreću se tumačenja razloga zašto je slika izbila u samo središte razumijevanja svijeta danas. U svakom slučaju, radi se o uvidu da je slika u ontologijskome smislu postala „novi jezik“ sa svojom univerzalnom gramatikom značenja. Osim toga, prisutno je i uvjerenje da je slika „objektivirana“ u zbiljskome načinu djelovanja tehničke okoline čovjeka kao što to pokazuju novi mediji od fotografije do filma. Jezik u formi književnosti „subjektivira“ se u pismu kao komunikaciji između svjetova. Vizualna je komunikacija izraz transparencije telematskih ili informacijskih društava suvremenosti. Gdje jezik zakazuje u iskazu, tamo slika oslikotvoruje ono što je jeziku iza njegovih granica. Utoliko je samorazumljivo da je Gehlen analizom apstraktnoga slikarstva kao paradigme refleksivne umjetnosti dospio do postavke o „racionalnosti slike“. Ona nije negdje izvan tehničke subjektivnosti društva. Štoviše, nalazi mu se u „temelju“. Zato je naizgled paradoksalno da je antropolog i sociolog, ali zapravo jedan od ključnih tvoraca filozofijske antropologije, suvremenu umjetnost shvatio kao „društvenu moć“ i kao „paradigmu iščeznuća“ samoga društva u heteronomiji ekspertnih skupina sa svojim institucionaliziranim jezicima djelovanja. Gehlenova je teorija komunikacije, kasnije prisvojena u eklektičkome smislu zajedno s teorijom životnih svjetova kasnoga Husserla u Habermasovoj ideji o komunikacijskome djelovanju, ništa drugo negoli pokušaj da se pronađu zajedničke točke susreta između nesvodljivih područja sustava i njegove okoline. Ove točke više nisu uopće samorazumljive. Nije potrebno posebno naglašavati da se mnoge njegove ideje o estetici i modernoj umjetnosti nadovezuju na Adorna i njegovu Estetsku teoriju. (Günter Seubold, Das Ende der Kunst und der Paradigmenwechsel in der Ästhetik: Philosophische Untersuchugen zu Adorno, Heidegger und Gehlen in systematischen Absicht, K. Alber, Freiburg/München, 1997.) No, bitna je razlika u tome što Gehlen ne polazi ni od kakve utopijsko-revolucionarne vjere u mogućnost obrata tehničkoga nihilizma pogona kapitalističke kulture iz sfere društva, društvene kritike i participacije. U tome je i njegova „produktivna konzervativnost“. Institucije i njihova kultura služe pogonu koji više nema ideju povijesnoga „razvitka“ i „napretka“. Umjesto toga, u doba posthistorije sve se svodi na sinkretizam „malih razlika“ i na „racionalnost slike“. Time se svijet nastoji razumjeti iznutra. Ali i prisvojiti ono jedino što još preostaje od iskonske slobode bez nadomjeska – oaze subjektivne slobode. Ono što je Lyotard vrlo duhovito i, naravno, precizno imenovao „cinizmom inovacija“ kao „metafizikom kapitala“ u logici djelovanja uzvišenosti kao nadomjesne funkcije gubitka metafizičkoga pojma ljepote na kraju avangarde, odnosi se na tendenciju umjetnosti da služi ideji kapitala kao njezin zamašnjak u idejnome smislu. (Jean-François Lyotard, „The Sublime and the Avant-Garde“, u: The Inhuman: Reflections on Time, Polity Press, Cambridge, 1991., str. 89-107. Vidi obuhvatnu komparativnu studiju o avangardi sa stajališta sociologijskih teorija institucionaliziranja, kulturnoga kapitala i teorije sustava u knjizi Christine Magerski, Theorien der Avantgarde: Gehlen-Bürger-Bourdieu-Luhmann, VS Verlag, Springer, Wiesbaden, 2011.) Na taj se način podudaraju „kapitaliziranje umjetnosti“ i „demokratizacija stilova“ od 1960-ih godina u modernim industrijskim društvima Zapada. Čudovišna proizvodnja objekata potrošnje odgovara hiperproizvodnji estetskih objekata suvremene umjetnosti. Pogon postaje nepregledan. Estetika koja analizira pojmove „ukusa“, „privida“, „preferencije“, „stila“ ima svoja dva lica. Jedno je moralno i političko neutralno. Za to se najvećim dijelom zalaže Gehlen, baveći se idejom refleksivne umjetnosti od kubizma (Braquea, Picassa i Grisa) do konceptualne umjetnosti kraja 1960-ih godina i početkom 1970-ih. A drugo je kritičko i participativno, te se pojavljuje u neomarksističkim teorijama kulturnoga kapitala i habitusa Pierrea Bourdieua kao i u estetici političkoga u djelima Jacquesa Rancièrea. (Vidi o tome: Juliane Rebentisch, Theorien der Gegenwartkunst: zur Einführung, Junius Verlag, Hamburg, 2013., str. 165-179.) Ako imamo u vidu da je ideja kapitala na kraju modernosti postala zbiljskom slikom nastanka „umjetnoga života“ (A-Life), onda se više ne radi o ideji teleologije prirode i kulture (cilja i svrhe povijesti) u otuđenoj formi vladavine objekta kao robe. Tako je to analitički izveo Marx u Kapitalu. Sada je riječ o napretku u procesu refleksivnosti samoga života kao kapitala. A to ima dalekosežne posljedice ne samo za umjetnost u doba posthistorije, nego još više i za temeljni Gehlenov projekt kao što je održivost teorije kulturne kristalizacije unutar teorije djelovanja i institucionaliziranja čovjeka kao takvoga. Možemo radikalizirati stvar: time je ugrožen projekt smislenosti čitave filozofijske antropologije budući da se čovjek više ne može izvesti ni vertikalno niti horizontalno, ni metafizički niti pozitivno-znanstveno iz životnosti života kao takvoga. U pitanju je čitava mreža njegovih odnosa u povijesnome značenju mogućnosti „razvitka“ i „napretka“ na temeljima kapitalističke organizacije društva, politike i kulture. Slike vremena stoga su vrijeme bez slike u kojem više slika ne prikazuje i ne predstavlja izvanjsku niti unutarnju zbilju, a umjetnost u svojoj autonomiji traži prostore za zaklon od kakofonije i dosade industrijski oblikovanoga svijeta. Umjesto toga, umjetnost postaje ne-umjetnošću. Problem više nije odnos između umjetnosti i života, nego odnos između tehnički konstruiranoga svijeta i njegove okoline. U nju pripada i čovjek sa svojim životnim svijetom kao „oazom subjektivne slobode“. Nema nikakve sumnje da su kasni Husserl s pojmom nepokorivosti „svijeta života“ (Lebenswelt) i kasni Gehlen s pojmom umjetnosti kao odterećenja (Entlastung) u „oazi subjektivne slobode“ na istoj valnoj duljini mišljenja glede određenja pojma slobode i autonomije svijeta i života. Ono što povezuje svijet i život jest – umjetnost. Zbog toga se tendencije pop-arta i neo-Dade mogu otčitati u ključu sociologije politike i ideologije kao zahtjev za „demokratizacijom kulture“. Ovo izjednačenje odjednom postaje lozinkom suvremene umjetnosti. Kada više nema nikakva razloga da se paradira na barikadama i od performativne geste pobune protiv institucija „društva spektakla“ pravi nova „metafizika subverzije“ nastupa (ne)očekivana odmazda u ime prava na jednakost. Ako, naime, više nema bitne razlike između onoga što je društveni i estetski rang „vrijednosti“, posve je jasno da nema ni potrebe za umjetnošću kao niti potrebe za kičem. Istina i njezina negacija u laži određuju umjetnost samo pod uvjetom neke iskonske definicije istine kao, primjerice, one koju Heidegger pronalazi u riječi otkritost u Grka (Aletheia). No, istina nije ništa što bi umjetnosti trebalo priskrbiti dodatnu vjerodostojnost. Tako je već Nietzsche privid koji izaziva umjetnost u bitku označio vrijednošću „laži“ u izvanmoralnome smislu. Imati umjetnost da se ne propadne od istine znači za njega biti izvan „racionalnosti“ i njezinih moćnih fikcija društvene „pravednosti“ i „jednakosti“. Ono što još u svemu tome preostaje jest potreba za stalnom inovacijom u smislu prekoračenja granica između umjetnosti i života. Budući da je očigledno za Gehlena kubizam paradigmatskom slikovnom umjetnošću posthistorije, ne kao rezultat već kao uvjet mogućnosti sinkretizma stilova, čini se razvidnim zašto konceptualna umjetnost od „subverzije poretka“ posve lako postaje „institucionaliziranim poretkom pobune“. Agonija i rezignacija pred tim procesima pseudo-sinteze umjetničkoga događanja prožetog usponom tehničkih novih medija (video, instalacije, medijska umjetnost) dovode napokon do pitanja ima li ono što Gehlen može suprotstaviti razornoj logici tehničke subjektivnosti umjetnosti, koja se odvija kao refleksivna racionalnost industrijskoga društva, neke vjerodostojnosti? Ima li, dakle, u biti suvremene umjetnosti nešto drugo i drukčije od onoga što je najprodornije promislio Heidegger kad je izglede za jednu nemetafizičku umjetnost u suočenju s biti tehnike kao postava i posvemašnjeg nihilizma sagledao u slikarstvu kasnoga Paula Cezanéea i Paula Kleea? 3. O žrtvovanju i suvišnosti: Umjetnost kao utočište Umjetnost se za Gehlena u moderno doba pojavljuje kao težnja za posvemašnjim subjektiviranjem. Što to uistinu znači? Vidjeli smo kako se iz antropologijske perspektive nastoji shvatiti nastanak složenih institucija života poput tehnike, morala, kulture. Tako je i s umjetnošću. Budući da je od samoga početka ljudske civilizacije njezina funkcija ili uloga bila svedena na normiranje odnosa u zajednici iz položaja svetosti, postaje bjelodano koliko je njezino podrijetlo uronjeno u mračne kultove žrtvovanja bogovima za život na Zemlji i prije nastupa monoteističkih religija. Magijsko podrijetlo tehnike kao kulture pogađa, dakako, i položaj umjetnosti. Ona nikad nije bila drukčije postavljena u društvenim sustavima razmjene materije, energije i informacija negoli kao igra i odterećenje od iskonskoga „grijeha“ ljudske zapalosti u povijest. Rad kao tehnika i umjetnost kao igra i magija pritom su u neprestanome prijeporu i međusobnoj uvjetovanosti. Budući da se društva ne mogu razviti bez „vodećih ideja“, kojim se međusobno razlikuju, potrebno je vidjeti koliko se „ljudska priroda“ određuje apriorno u odnosu na zbilju povijesnoga razvitka od neolitika do industrijske civilizacije Zapada, a koliko je posrijedi promjenljivost bitne strukture ljudskosti zahvaljujući upravo kompenzatornome dispozitivu povijesti. Ako se, dakle, umjetnost razumije kao težnja za transcendencijom čovjeka u dosezanju njegove nadljudske „prirode“ u blizini s božanskim, tada nešto mora ostati nedirnutim ili neznatno promijenjenim i u moderno doba tehničke subjektivnosti. To je doba sekularnih teodiceja povijesti od novoga vijeka do kraja 20. stoljeća. Odlikuje ih posvemašnja produktivnost društva, nastojanje da se čitav sustav potreba vodi kao kontrola zbilje polazeći od racionalnosti društvenoga stroja s kojim čovjek u svojem kulturnome liku egzistencije vodi svoj nadomjesni život. Racionalnost i kontrola su pojmovi koji povezuju klasičnu metafiziku, sociologiju i kibernetiku. Umjetnost može u tom sklopu biti uvijek samo magijsko-kompenzatornom djelatnošću odterećenja povijesti. I to postiže u visokim kulturama od antike do renesanse. Zahtjevi za njezinom autonomijo ne mogu biti legitimni sve dok se društvo tehnički ne organizira kao moderni stroj napretka. Tri paradigme umjetnosti (slike) o kojima smo govorili stoga su ujedno tri načina kojima se ideja tehničkoga napretka artikulira povijesno kao „racionalnost slike“. Uronjenost u aktualnost kao glavnu dimenziju suvremenosti značajka je posthistorije. Kao i u prethodnika postavke o „kraju umjetnosti“ – Hegela, Adorna i Heideggera – tako se i u Gehlena, ali s nedvojbeno sociologijsko-antropologijskom redukcijom na društvenu funkciju, umjetnost misli iz njezina kultno-religioznoga odnosa spram zbilje. Bez toga Hegel nikad ne bi mogao govoriti o „visokoj umjetnosti“ i „duhovnoj potrebi“ te njezinom nestanku s dolaskom modernoga doba vladavine znanosti u liku apsolutnoga duha. Autonomija umjetnosti koja otpočinje s Kantovom idejom autonomije uma od nasljeđa antike i kršćanstva, nije ništa drugo negoli zahtjev za suverenošću subjekta. Otuda nastaje prijepor između religije i revolucije, svetoga i društva, transcendencije i imanencije. Ono što nužno mora učiniti um da bi zavladao tamnim prostorima (ne)svjesnoga i povijest učinio vlastitim djelom smisla, žrtvujući pritom ideju eshatologije i teleologije ponajprije nadomještanjem u pojam prirode, a potom u sekularizirani pojam „razvitka“ i „napretka“ društva (ekonomije i politike), jest emancipacija od okova slijepe nužnosti i kaosa u kojoj sama umjetnost sudjeluje kao misterium tremendum od dionizijskih svetkovina do srednjovjekovnih prikazanja muke Isusa Krista. Umjetnost se stoga mora suspendirati od zbilje nastale djelatnošću izvan racionalnosti i refleksije. Štoviše, ona mora postati nužno „apstraktnom“ jer je subjekt u svojoj suverenosti djelovanja u svijetu najveći doseg refleksije kao znanja o sebi samome. Gehlen razvija ideju posthistorije iz unutarnjih mogućnosti subjekta da ovlada prirodom i društvom tako što će nadomjesnom „prirodom“ kontrolirati procese života koji se zbivaju između sustava i okoline. Ideja posthistorije pretpostavlja stoga metafizičko razumijevanje biti tehnike i sociologijsko shvaćanje „razvitka“ i „napretka“ čovjeka u mreži odnosa u kojemu pluralizacija plus racionalizacija određuje sav daljnji život zapadnjačke kulture apsolutne subjektivnosti. Kada se s neo-Dadom i pop-artom u suvremenoj umjetnosti uspostavi dvostruki kanon, koji Gehlen, doduše, ne smatra odlučujućim za svoje shvaćanje umjetnosti, onaj o šoku i provokaciji performativnosti tijela i onaj o tijelu kao robi ili estetskome objektu, ušli smo u razdoblje „izjednačenja stilova“. Novi helenizam (bez) povijesti suvereno vlada. Za njega vrijedi maksima o „demokratiziranju kulture“ s kojim je romantika podarila povijesnoj avangardi ključ u ruke. Njezin destruktivan program tehničke konstrukcije novih svjetova značio je i odstranjenje tragova prošlosti. Mimezis i reprezentacija trebali su biti suspendirani i neutralizirani na radikalno-revolucionaran način. Lautréamont i Duchamp međusobno su povezani tajnim svezama. Svi ljudi manijakalno sve više pišu. Možda ne toliko poeziju koliko dnevničke blogove i interaktivno komuniciraju na mreži s drugim avatarima društvenoga života. A sve što se pojavljuje u zbilji tehničkoga svijeta postaje slikom kao estetskim objektom. Estetika predstavlja pojam koji u Gehlena i u njegovoj ideji posthistorije zauzima strategijsko značenje „kraja (povijesti) umjetnosti“. Nije to iskaz čije se značenje složenosti umjetničkoga djela u njegovu širenju prostorima kulture može prispodobiti osjećajima apatije i rezignacije s postojećim. (Zacijelo najzanimljiviji noviji prilozi o estetiziranju zbilje i kraju umjetnosti u tehničko doba kao prostora svetosti i događaja kultne svetkovine su studije Oda Marquarda, Aesthetica und Anaesthetica: Philosophische Überlegungen, W.Fink, München, 2003. i Wolfganga Welscha, Ästhetisches Denken, Reclam, Stuttgart, 1990.) Još je ovdje nešto prijeporno. Naime, Gehlen ima za svoj antropologijsko-sociologijski pojam umjetnosti zapravo prerađeni pojam umjetnosti koji je stvorila povijesna avangarda. A ovo je vidljivo u tome što modernu autonomiju i suverenost estetskoga subjekta izvodi ne iz logičko-transcendentalnih izvora uma, nego iz njegove već uvijek povijesno reducirane i otuda sekularizine vladavine društva. Estetska konstrukcija društva kao „nadomjeska“ u smislu institucija, morala i kulture posljedica je tehničke subjektivnosti moderne, a ne transepohalnoga razvitka jedne kategorije koja se naposljetku u svim Gehlenovim izvođenjima svodi na komunikaciju i život unutar tehničkoga sklopa industrije. Posthistorija ne može biti drugo negoli kraj društva i kraj tehnike kao sredstva nečega što je čovjeku imanentno. Upravo je to predstavljalo iluziju o njegovoj postojanoj „ljudskoj prirodi“. Ovo je prekretnica. Kada nastupi „drugi kraj povijesti“ od čovjeka kao društvenoga bića ne preostaje više ništa osim „tubitka (Dasein) koji se naučio dosađivati“, kako to kaže Agamben. Dosada više nije u jednolikosti protjecanja vremena bez ispunjenosti „smisla“. Umjesto toga dosada je postala unutarnji pokretač „razvitka“ i „napretka“ samoga pogona suvremene umjetnosti. Njezina sudbina u globalnome dobu upravo se svodi na „otkriće tople vode“ u smislu egzotike i šoka, nove „prirode“ i „duha“ onoga što je, naravno, i otprije bilo poznato. Ali nije imalo veću važnost od rubnoga događaja. Subjektivnost nije suprotnost „emocionalnosti“ kao doživljaju nečega nesvodljivo osjetilnoga. U okviru shvaćanja čovjeka kao „nedostatnoga bića“ (Mangelwesen) umjetnost koja teži pojmovnosti nije „racionalna“ u smislu negacije osjećaja. Uostalom, osjećaj, emocija, afekt pripadaju osjetilnosti kao njezino polje vibracija, a ne kao nešto što bismo mogli delezovski nazvati „transcendentalnim empirizmom“. Umjetnost se kao „racionalnost slike“ počevši od apstraktne umjetnosti Kandinskoga, analitičkoga i sintetičkoga kubizma do paradigmatske ideje „la peinture conceptuelle“ objektivira u materijalnosti jedne ideje koja više nije nadređena zbilji. Umjesto toga, sada je sama zbilja postala konstrukcijom pojma. (Kritiku Gehlenove analize konceptualnoga slikarstva i shematizma slike kroz povijesno-društveno oblikovanje na poprilično polemičan način uputio je u svojem razmatranju Hans-Georg Gadamer, „Begriffene Malerei? – Zu A. Gehlen Zeit-Bilder“, u: Gesammelte Werke, sv. 8, Ästhetik und Poetik 1. Kunst als Aussage, J.C.B.Mohr (Paul Siebeck), Tübingen, 1993., str. 305-314.) To znači da se slikarstvo u 20. stoljeću konačno oslobađa ikonologije i ikonografije „prirode“ s njezinim tradicionalnim motivima uronjenosti u temelje i korijene Zemlje, stapanja slike i osjećaja, naturalizma i simbolizma. Usuprot Hegelove postavke o simboličkome karakteru umjetnosti u doba Grka, te Heideggerove kritike svake primisli o simboličkome ili alegorijskome u slici, što je za njega samo dokaz vladavine metafizike subjektivnosti, kod Gehlena se radi o paradoksalnoj strategiji obrane i kritike suvremene umjetnosti upravo sa stajališta onoga što moderna umjetnost kao i moderno društvo nastoji biti u svim svojim formama. „Racionalnost slike“ kao vladavine apstraktnoga načela tehničke konstrukcije zbilje jest autonomno djelo samorefleksije. I stoga je pojam subjektivnosti točna oznaka za stanje stvari koje pogađa slikarstvo od kubizma do pop-arta i dalje. Uz jedan neizbježan dodatak. Gehlen jest uistinu „konzervativac“ ako ništa drugo onda po tome što još jedino vjeruje u „zanat“ i mogućnost da se majstorsko djelo umjetnika suprotstavi pošasti ready mades i svih otuda proizašlih neo-dadaističkih inovacija u multimedijalnome okružju. Za njega je slika uvijek vezana uz neki objekt. Ovo vrijedi čak i kada je taj objekt u krhotinama. Dobar je primjer Maljevičev suprematizam. Slika se odnosi na nepredmetnost. Tijelo kao slika u smislu performativno-konceptualnoga obrata ima, naprotiv, u sebi nešto „divlje“ i singularno, emergentno i kontingentno. Zato analiza suvremene umjetnosti koju Gehlen poduzima u komentarima Documente, primjerice, u knjizi Slike vremena (Zeit-Bilder) pokazuje upadljivu odsutnost razumijevanja onoga što je nasljeđe Duchampa i dadaizma, a ne Picassa i kubizma. Iz Duchampa slijedi logika novomedijskoga ikonoklazma. Iz Picassa proizlazi konceptualno slikarstvo bez svijeta koje može imati „ovu“ ili“ „onu“ pozadinu metafizike ili njezina obrata, „ovu“ ili „onu“ fazu, od figurativne do simboličke, od apstraktne do nadrealističke. No, jedno je sigurno. Duchamp se bavi idejom estetiziranja svijeta, a Picasso konceptualnim slikarstvom apsoluta bez svijeta. (Vidi o tome: Peter Bürger, Das Altern der Moderne: Schriften zur bildende Kunst, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2001., str. 93-105. i 106-122.) Tijelo kao estetski objekt nasuprot slike kao totalnoga umjetničkoga djela mogu se povezati jedino onkraj vlastitih granica. To nije Gehlenov doprinos suvremenoj filozofiji umjetnosti. Recimo samo da razlike između ideje povijesne avangarde koja je htjela umjetnošću konstruirati novi život kao društvenu formu demokratizacije kulture i slikarstva na putu do apsolutne slike utjelovljena života (Duchamp vs. Picasso) povezuje nešto „sublimno“ – tehnosfera. Tijelo kao slika i slika kao pojam omogućeni su eksperimentom slobode koja nužno iziskuje svoju autonomiju da bi svijet mogao postati estetskom suverenošću. Evo kako to Gehlen pokazuje u slučaju „sudbine“ umjetnika koji su svojim vlastitim životom posvjedočili procesu „isušivanja“ i „pokoravanja“ prostora životne slobode. Kada umjetnost ostaje utočištem ili „posljednjom utjehom“ u posthistorijskome svijetu nema više ništa od njezinih herojskih gesti, romantične pobune genija, nastojanja da se porode bogovi iz duha „nove mitologije“. Visoko razumijevanje umjetnosti, koje je za Heideggera vjerojatno u čitavoj suvremenoj filozofiji, možda bi mu se tu mogao samo priključiti Walter Benjamin, bilo uvjetom mogućnosti za „drugi početak“ (der anderen Anfang) mišljenja onkraj metafizike i nihilizma, pretpostavlja žrtvovanje slike u ime nekog dovoljno suverenoga „nadomjeska“ bez kojeg umjetnost više nema smisla. No, u čemu se taj „nadomjestak“ ima događati? Točnije rečeno, je li to tek zamjena za iskonski događaj žrtvovanja čovjeka u ime svetosti zajednice i njezinih bogova ili, pak, puka sinestezija estetske religije bez Boga koja se od Wagnera do Duchampa kretala rubovima uzvišenosti i alternativnih duhovnosti poput ezoterije i antropozofije? Za umjetnost u doba posthistorije i njezina kolektivno-individualnoga „subjekta“ postaje jasno da od velikih očekivanja ne preostaje gotovo ništa. Društvo se antropologijski zamrznulo u institucionaliziranju „hipermorala“, a kultura je postala demokratskim pravom na pluralizam stilova u „cirkusu šarlatana“. (Arnold Gehlen, Moral und Hypermoral: Eine pluralistische Ethik, GA, sv. 5, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2004., 6. dopunjeno izd.) Što preostaje jest „samotnost“, „psihopatija“ i „paranoja“. Osuđenost umjetnika na moderne orgije subjektivnosti nije tek stilskom figurom. Povijest moderne umjetnosti možda bi bilo bolje potražiti u psihijatrijskim klinikama negoli u muzejima i galerijama. Kada Kandinski, Picasso, Braque, Gris i drugi raskidaju s normama i običajnošću građanskoga društva, tada nije riječ samo o transgresiji društva kapitalističke modernizacije iza koje se skriva bezuvjetna vladavina tehničke racionalnosti. Gehlen se, doduše, nije posvetio ovome problemu iz položaja arheologije znanja i genealogije moći tako sustavno kao Michel Foucault. No, bilo mu je posve jasno da mora postojati neka druga instancija kontrole unutarnje agresije modernoga poretka moći od magije i zabave u tradicionalnome shvaćanju iracionalnosti. To područje je paradoksalno stoga što je ujedno jedini preostali uvjet mogućnosti slobode u doba posthistorije i prostor osuđenosti te i takve slobode na drugu stranu estetske suverenosti. Iza njezine maske normiranja i institucionaliziranja, iza moći „racionalnosti slike“ kao samorefleksivne djelatnosti čovjeka nalazi se tamno iskustvo slobode kao ludila. „Oaze subjektivne slobode“ u suvremenoj umjetnosti su upravo to: transgresija Zakona i užitak u slobodi eksperimentiranja sa životom kao umjetničkim događajem. No, Gehlen nije mogao povući najradikalnije moguće konzekvencije svojega uvida o vladavini jedne estetske antropologije naprosto stoga što mu je pojam umjetnosti s kojim je mislio sudbinu čovjeka u industrijaliziranoj kasnoj moderni bio „isušen“. Zadobiven iz kantovsko-hegelovskoga okružja vladavine uma u povijesti taj je pojam unaprijed odredio granice njegove uporabe. Zbog toga je bilo razumljivo da je Gehlen u onome što je odveć opasno i čudovišno blisko dionizijskome razaranju ideje umjetnosti – od Nietzschea do Duchampa i Artauda – vidio tek posthistorijske znakove „barbarstva“ i „masovne histerije“ nove demokratske mase. Suverenost tijela kao žrtve nije mogao razumjeti izvan logike „svetoga trojstva“ u novome antropologijskome ruhu: magija – opredmećenje i odterećenje – automatizacija. Kada se suvremena umjetnost zatvori u svojoj načelnoj „otvorenosti“ u muzeje i galerije kao institucionalizirane grobnice, preostaje tek autistična igra umjetnosti kao društvenoga pogona koju svi gledaju, nitko ne razumije, a sam pogon funkcionira besprijekorno jer umjesto „duhovne potrebe“ za umjetnošću vlada nadomjesna moć kulture u neoliberalnome kapitalizmu za kojeg prostori svetosti postaju prostorima spektakla, a duh žrtvovanja nadomješta se racionaliziranjem izbora i njegovom tiranijom vrijednosti. Gehlenova je estetika onoliko „aktualna“ koliko je sama suvremena umjetnost „zastarjela“ u ideji da oponaša znanost i njezine metode. No, oboje su na putu da postanu „suvišnim“ u doba kada tehnosfera više ne potrebuje ništa osim samu sebe do posljednjeg daha u besmrtnosti „umjetnoga života“ (A-life). Sve što je bilo nalikuje groblju opsjena. Sve što dolazi već je viđeno. Umjetnosti kao spasu od dosade posthistorije ne preostaje ništa drugo negoli da se s vremena na vrijeme otputi iz muzeja i galerija u podzemlje svijeta. Ako ono u međuvremenu nije postalo institucionalnim domom zakašnjele subverzije i otpora postojećem poretku „inovacije kapitala“, onda je već na putu da to postane. Nije agonija nešto što proizlazi iz duha ove posthistorijske dosade. Mnogo je teže razumjeti obrat da dosada i agonija proizlaze iz uvjeti mogućnosti današnjega etičko-estetskoga obrata suvremene umjetnosti. Bit tog obrata jest u ravnodušnosti spram budućnosti. Što će se dogoditi nije se već desilo u povijesti. Događaj je ionako postao u estetskome udivljenju nešto spektakularno. Stoga odgovor na njegovu šokantnost i provokaciju onog što je još preostalo od društva, a to su mreže komunikacije bez značenja, može biti samo ono što stoji u naslovu romana Alberta Moravie iz 1929. godine – ravnodušni ljudi. Ima li taj osjećaj bez osjećaja još svoju umjetničku „sliku“ ako se kroz njezine maske ljudskoga probija ideja o dehumaniziranju umjetnosti? Umjetnost bez čovjeka kao i antropologija bez slike mogu, doduše, postojati i to na visokoj razini samorefleksivne apstrakcije. Ipak, što u svemu tome nedostaje ili je suvišno za vječnost jest „bit“ čovjeka s onu stranu njegove tehničke egzistencije.

January 24, 2026
Antiteologija novoga događaja

Antiteologija novoga događaja

1. Intervencije: Politika kao mišljenje Jezici u kojima je riječ „novo“ sinonimom bezuvjetnoga raskida s tradicijom u metafizičkim su temeljima dovoljno „stari“ da bi imali mogućnosti istinskoga kazivanja tog imperativa vremena. Kao da umjesto njih o našem vremenu bolje govori ono neljudsko iz sklopa kibernetičke tehnologije. Programski jezici računalstva zasnovani na binarnome kôdu postali su nadmoćni simboličkoj snazi „prirodnih“ jezika. Štoviše, čini se da su u svojoj zastarjelosti osuđeni na ono isto što je suvremeni francuski filozof Alain Badiou namijenio filozofiji. Da je, naime, njezina sudbina postati izložbenim „predmetom“ u muzeju ukoliko ne uspije otvoriti mogućnosti nadilaženja ove epohe. A ta epoha od 19. stoljeća za svoje presudne pojmove ima znanost, politiku i umjetnost. Može li filozofija, dakle, preživjeti modernost s njezinim kultom „novoga“ a da se ne izgubi u stapanju s tri prethodno iskazane bitne snage kazivanja (legein): (a) znanstvene procedure generičke proizvodnje istine; (b) političkoga stvaranja novoga događaja od revolucija do složenih transformacija društvenih poredaka i, (c) naposljetku, poetske transferencije smisla bitka u kojem se sabire iskustvo jezika i slike? Pitanje je to budućnosti mišljenja iz okružja početka onoga što čini bit zapadnjačke metafizike. No, više nije riječ tek o budućnosti Zapada kao svijeta u smislu eurocentrizma novovjekovne slike svijeta. Umjesto toga u pitanju je budućnost svijeta s obzirom na univerzalnost znanosti, politike i umjetnosti. (Vidi o tome: Daniel Bensaid, „Alain Badiou and the Miracle of the Event“, u: Peter Hallward (ur.), Think Again: Alain Badiou and the Future of Philosophy, Continuum, London-New York, 2004., str. 94-95.) Za Badioua se stoga filozofija može očuvati od prijetnje vlastita samodokidanja u ove tri forme vladavine „novoga“ samo ako poprimi, paradoksalno, onaj lik s kojim je 19. stoljeće uistinu postalo paradigmatskim za modernost uopće. Taj lik jest figura suprotstavljanja, svojevrsne pobune protiv Drugoga u samome sebi, a iskazuje se pojmom antifilozofije. (Alain Badiou, Le Siecle, Seuil, Pariz, 2005. i Alain Badiou, Wittgenstein’s Antiphilosophy, Verso, London-New York, 2011. O Badiouovome pojmu antifilozofije vidi: Bruno Bosteels, „Radical Antiphilosophy“, Filozofski Vestnik, Vol. XXIX, br. 2/2008., str. 155-187.) Ako se s njom kreće u rušenje cjelokupne zgrade onto-teologijske metafizike Zapada, onda je očito da se taj proces mora zbivati usporedno u jeziku i slici znanstvene istine svijeta, političkih događanja u realnosti globalnoga kapitalizma te u biti suvremene umjetnosti. Značajka je ove umjetnosti bez djela da ulazi u područje inestetike. Ona više ne „prikazuje“ i ne „predstavlja“ bitak. Naprosto ga stvara iz mnoštva čistih kontingencija. Kada nastaju nove situacije i konteksti u performativno-konceptualnome obratu više nemamo posla s bitkom kao djelom. Umjesto toga susrećemo se s kontingencijom i singularnošću događaja. (Alain Badiou, Petit Manuel d’inesthétique, Seuil, 1998.) Ukratko, istina, događaj i bitak u doba vladavine „novoga“ zahtijevaju filozofijski pokušaj da se upravo to „novo“ shvati na „nov“ način. A to ujedno znači da u svojoj epohalnoj „novosti“ mora otvoriti mogućnost nadolazećem kao mišljenje koje će moći biti navlastito samo onda ako ne postane svodljivo na filozofiju znanosti, političku filozofiju i filozofijsku estetiku. Četvrti uvjet filozofije u njezinome suvremenom određenju koji ima upravo tu antifilozofijsku pobudu jest antiteologija ljubavi. (Vidi o tome: Hollis Phelps, Alain Badiou: Between Theology and Anti-Theology, Acumen, Durham, 2013.) Utoliko je shvatljivo zašto se Badiou u svojem materijalističko-ateističkome obratu spram bitka kao mnoštva okreće kršćanskome pojmu ljubavi i zajednice univerzalizma u sv. Pavla. (Vidi o tome: Alain Badiou, Manifeste pour la philosophie, Seuil, Pariz, 1989. i Alain Badiou, St. Paul: Foundation of Universalism, Stanford University Press, Stanford – California, 2003.) Badiou je sebi postavio zadaću da nakon Marxa, Nietzschea, Heideggera i Wittgensteina pokuša filozofiji vratiti izgubljeno dostojanstvo. Bez nostalgije za prošlošću, bez napasti scijentizma i esteticizma, ali i bez onoga što se čini najvećom opasnošću našega vremena. Radi se o tome da se političko i politika iznova prepuste kraljevskome vođenju jedne metafizike fikcija i lažnih aksioma u službi ideologije liberalizma i vladavine globalnoga kapitalizma. Antifilozofija se ne može više utemeljivati kao što je to činila filozofija kao metafizika. Umjesto toga njezina je zadaća pronaći mogućnosti da upravo to čudovišno „novo“, što je prati od iskona kao nešto odveć nepoznato i gotovo demonski neodređeno, dohvati u čistoj kontingenciji. Pitanje istine, događaja i subjekta predstavlja Badiouovo „novo“ preslagivanje tradicionalne metafizike kao ontologije. Istina pritom označava „praktično“ polje. A u njemu vladaju pojmovi teorije odnosno filozofije. Događaj je ono što se politički razumije u preokretu pojma bitka i situacije, jer je kontingentan i nepredvidljiv. Napokon, subjekt nije ništa drugo negoli proces stvaranja istine kao događaja promjene mišljenja u punini osjetilne proizvodnje života samoga. Theoria, praxis i poiesis na „nov“ su način izvedeni iz „ontologije događaja“. Istina, prema tome, ne može biti tek „objektivnom“ ako nije i bitna promjena unutar položaja „subjekta“. Ali prividna suprotnost u pojmovnim parovima bitka i događaja, filozofije i politike, teorije i prakse nije dokaz njihove nepomirljivosti. Jednako tako zahtjev za dijalektičkim materijalizmom i matematikom kao ontologijom ne znači pad na razinu „prosvijećenoga scijentizma“. Budući da je Badiou u svojim misaonim zasadama neposredno vezan uz Marxa, Heideggera, Lacana, Althussera i Deleuzea, nemoguće bi bilo zanijekati da se njegov veliki prilog suvremenoj filozofiji može svesti na obnovu predhegelovske metafizike subjekta samo zbog toga što hipostazira političku ulogu subjekta u emancipacijsko-revolucionarnoj misiji komunizma danas. Jezik „novoga“ mora biti vjerodostojan čak i kada ponavlja ono već poznato u novome kontekstu. (Alain Badiou, L’etre et l’événement, Seuil, Pariz, 1988.) Stoga je razumljivo zašto suvremeni filozofi moraju položiti račun o uvjetima mogućnosti vlastita mišljenja. Isto vrijedi i za izbor jezika kojim se služe u argumentaciji. Prvo je tradicionalno vezano uz pojam ontologije, a drugo uz pitanje uvjeta mogućnosti spoznaje. Analitička filozofija na tragu Wittgensteina na ovome je izgradila vlastitu vjerodostojnost novoga skepticizma prema dogmatskim procedurama istine. U tome, dakako, nije imala prethodnike samo u britanskome empirizmu od Humea i Lockea do niza suvremenih kognitivista. Ishodište je već u Kantovoj Kritici čistoga uma s obzirom na njegovo istraživanje uvjeta mogućnosti transcendentalne spoznaje a priori. Jezik kojim određeno doba govori utkan je i u filozofiju. No, odnos nije ovdje odnos bitka i mišljenja iz perspektive vladavine nemisaonoga bitka. Posve suprotno, filozofija je, kao što je to rekao Hegel, svoje vrijeme sabrano u mislima. Dodatak koji slijedi glasi: i u jeziku. Sjetimo se, primjerice, da je Leibniz u svojoj monadologijskoj metafizici razlikovao dvije vrste spoznaje i otuda dva načina izlaganja same stvari mišljenja bitka. Intuitivna spoznaja označava neposredni uvid. S pomoću njega Bog vidi sve odjednom i neposredno. Racionalna spoznaja, pak, zahtijeva dokazni postupak s pomoću logike dovoljnoga razloga. Stoga prvoj spoznaji odgovara pojam metafizičke točke, a drugoj matematičke. Razlikovanje teologije i znanosti proizlazi, dakako, već otuda što su oboje, i Bog i priroda, mišljeni unutar kauzalno-teleologijskoga modela (uzrok-svrha). (Vidi o tome: Martin Heidegger, Metaphysische Anfangsgründe der Logik im Ausgang von Leibniz, GA, sv. 26, V. Klostermann, Frankfurt/M., 2007. 3. izd.) Kada je tome tako, uvijek je riječ o vladavini tradicije nad „novim“, koliko god mišljenje tog „novoga“ bilo originalno i singularno. Znači li to, međutim, da svaki pokušaj antifilozofije u smislu suprotstavljanja „povijesti filozofije“ kao metode i sustava pretpostavlja radikalno odvajanje od glavnog smjera filozofijskoga puta u traganju za istinom, događajem i subjektom? Ako bi antifilozofija bila samo suprotnost filozofiji kao takvoj, onda bi se Nietzsche, Kierkegaard i Marx morali razumjeti „filozofijski“. Naravno, i bez njihove temeljne nakane preokreta metafizike i postavljanja novih pravila igre samoga mišljenja. Problem koji Badiou uspostavlja ovim pojmom antifilozofije jest ujedno filozofijski i s onu strane njezine povijesno-epohalne granice. (O pojmu antifilozofije i njezinih protagonista, od Kierkegaarda do Derride, od Nietzschea do Benjamina, zanimljiv pregled i interpretaciju podastire Boris Groys, Introduction to Antiphilosophy, Verso, London-New York, 2012.) Znamo da je Heidegger nasuprot metafizici subjektivnosti, koja je od Descartesa do Hegela nastojala oko pojma beskonačnosti, uveo u promišljanje konačnost. Kao primarna dimenzija vremenitosti bitka uopće konačnost omogućuje razlikovanje između povijesti i nepovijesnosti. Početak i kraj nisu tek ono što se razumije iz odredbe pojma granice (horismos). Posrijedi je hermeneutika kruga. Samo unutar njega smisao znači putovanje od nečega do nečega. Ono krajnje već je sadržano u početnome. No, razlikovanje između konačnosti bića (čovjeka) i beskonačnosti bitka nije više moguće unutar metafizike kao ontologije. Heidegger je stoga još od Bitka i vremena (Sein und Zeit-a) tragao za povijesnim mišljenjem zbog razumijevanja povijesnosti bitka kao događaja. Bez primarne dimenzije konačnosti tu-bitka u njegovoj egzistenciji kao bitka-k-smrti (Sein-zum-Tode) nije moguće doprijeti do pojma beskonačnosti ni kao nadvremenitosti u smislu vječnosti, a niti kao prisutnosti trenutka uzdignutoga do „vječnoga sada“. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, M.Niemeyer, Tübingen, 1976. 19. izd. ) Sam Badiou priznaje već na početku svojeg glavnoga djela Bitak i događaj kako je „Heidegger posljednji filozof univerzalnoga priznanja“,dok je „suvremena ‘filozofijska ontologija’ u cijelosti određena vladavinom Heideggerova imena“. (Alain Badiou, L’etre et l’événement, str. 7. i 15.) U slučaju francuskoga poststrukturalizma i na njegovim tragovima neomarksizma, i Deleuze i Badiou uvode iznova u optjecaj pojam beskonačnosti. Ali to čine s bitnim promjenama u njegovu značenju. Nije to više dekartovski pojmljena nemoguća misao granice između Boga i ljudske spoznaje granice te konačnosti sa stajališta mislećega subjekta (res cogitans). Sada se beskonačnost razumije iz ontologije mnoštva i matematičkih teorija skupova u Cantora i Cohena. (Alain Badiou, „Philosophy and Mathematics“, u: Conditions, Continuum, London-New York, 2008., str. 93-112. i Alain Badiou, Theoretical Writings, Continuum, London-New York, 2004., str. 3-96.) Ukratko, antifilozofija jest „nova filozofija“ razlike između sustava i njegova rastemeljenja. Figure su antifilozofije, primjerice, Nietzsche, Kierkegaard, Wittgenstein, Lacan. U slučaju Lacana već na početku Badiouova ogleda o antifilozofiji kaže se da je filozofija vladajući diskurs Gospodara. Suprotnost tome predstavlja etika diskursa psihoanalize. Njezino polazište se nalazi u želji subjekta za istinom. Diskurzivni stil „velike filozofije“ ima alternativu u jeziku tjelesnosti naspram ideja.(Vidi o tome: Alain Badiou, „Anti-Philosophy: Plato and Lacan“, u: Conditions, Continuum, London-New York, 2008., str. 228-247. ) No, antifilozofija ne zagovara stare pojmove u novome ruhu. Umjesto toga, riječ je o radikalnome preokretu u razumijevanju samoga pojma „novoga“. A to znači da Badiou nastoji misliti kako dolazi do razlike između znanosti kao procedure istine, politike kao događaja mišljenja jednakosti i umjetnosti kao procesa subjektivacije u prostoru-vremenu čistih kontingencija. Na što se odnosi potonji iskaz? Čiste kontingencije su pojam koji za svoj korelat u bitku ima ono što je nemoguće misliti iz tradicionalne ontologije. Naime, radi se o slučajnostima. One nipošto nisu suprotnost nužnosti. Posve suprotno, nužnost ne određuje slučajnost s pomoću načela dovoljnoga razloga (Kant-Schopenhauer). Sada niz događaja unutar praznine bitka, a kojeg se može odrediti s pomoću matematičkih pojmova neodređenosti, retroaktivno upućuju na uzrok i nastanak nečega kao nečega. Suvremene znanosti operiraju već s kibernetičkim pojmom povratne sprege (feedback). (Vidi o tome: Alain Badiou, Logics of Worlds: Being and Event II, Continuum, London-New York, 2009. ) Kada sve istovremeno postaje znanstvenim objektom mišljenja i umjetničkim događajem promjene svijeta, tada se može kazati da je sve postalo objektivnom verifikacijom i subjektivnim vrednovanjem bitka. No, ono što je medijalno prekretnim jest praktično polje političkoga. Gdje počinje politika, nastaje događaj. Prije događaja nema postojane „ljudske prirode“. U tome nema bitne razlike između, primjerice, Badioua i Derride kao ni drugih francuskih suvremenih filozofa. Veza između Aristotelova određenja čovjeka kao živoga bića koje ima govor (zoón logon ehon) i političkoga bića (zoón politikon) s rezom antihumanizma, kako to Badiou pokazuje na kraju razmatranja o odnosu filozofije i politike, više je negoli kontingentna. To je srodnost sa Sartreovim shvaćanjem egistencijalističkoga humanizma. Samo s tom razlikom što Badiou za razliku od Sartrea izričito pokazuje da egzistencija čovjeka nije samstveni čin individuacije, već ponajprije njegov projekt u zajednici s Drugima. Politika je, kantovski govoreći, taj transcendentalni uvjet mogućnosti događaja. Filozofija tek zahvaljujući njemu postaje mišljenjem (politike), a politika nesvodljivom intervencijom subjekta u konstelacije bitka kao onoga što je već uvijek matematički zadano. (Alain Badiou, „Philosophy and Politics“, u: Conditions, str. 175-176.) Ali, razlika između „događaja“ i događaja (événement) jest u tome što ono što podaruje događaju njegovu singularnost i nepredvidljivost jest stvaralačko-razaralačko Ništa u samome bitku. Praznina ovdje nije nešto između-bitka. Uvijek se radi o prostoru za ozbiljenje nečega što je suprotno od klasične metafizičke kategorije mogućnosti od Aristotela do Hegela. U tom procesu posve je jasno da antifilozofija ne može izbjeći pitanje o vlastitome načinu mišljenja. Ono više ne polazi „odozgo“ nego „odozdo“, pa umjesto čiste teorije zagovara čistu praksu u njezinome proizvodnome karakteru. To znači da mišljenje istine, događaja i subjekta postavlja političko i politiku u samo središte. Nova ontologija ne polazi od bitka kao Jednoga. Mnoštvo, singularnost i razlike unutar Mnoštva pokazuju da događaj bitno mijenja strukture (bitka). Usto, događaj mijenja i razumijevanje subjekta. Sada subjekt pokreće niz događaja u njihovoj nemogućnosti mogućega i „nužnoj slučajnosti“. Ta je ontologija u svojim bitnim mogućnostima politička. I upravo je zbog toga antifilozofijski pristup problemu kraja filozofije ujedno i kritika obnove „političke filozofije“ kao i glavne postavke u neoliberalnome shvaćanju svijeta o „kraju politike“. Badiouove su intervencije u suvremenome mišljenju politike zacijelo inovativne, uvelike prijeporne i u svojoj složenosti predstavljaju veliki izazov za interpretaciju. (Vidi o tome: Bruno Bosteels, Badiou and Politics, Duke University Press, Durham & London, 2011.) Početak Badiouova mišljenja politike datira u 1985. godinu. Tada objavljuje knjigu Može li se misliti politika?(Alain Badiou, Peut-on penser la politique?, Seuil, Pariz, 1985.)Osnovne postavke ovoga obrata od maoističkoga shvaćanja politike 1968. godine spram složenije konfiguracije novih pojmova i pristupa polaze od sljedećega aksioma. Mišljenje i djelovanje ne može više biti odvojeno kao u tradicionalnoj Platonovoj metafizici. Politika je u čitavoj zgradi onto-teologije do Marxa bila svedena na ono što um određuje zbilji, ali tako da se sama zbilja uvijek ponaša iracionalno. Antinomije uma imaju svoj korelat u proturječnostima zbilje. Sjetimo se da Marx u Kapitalu ne postulira komunizam tek kao „buduće društvo“ udruženih proizvođača, već kao zajednicu koja racionalno uređuje odnose s prirodom i okolinom. Pojam racionalnosti ovdje je sinonim za vladavinu uma nad kaosom „prirode“ i slijepom nužnošću izvan ljudskih moći. Filozofije politike od samoga početka stoga moraju postulirati ideju „ljudske prirode“. Za Rousseau je ona dobra, a za Hobbesa, primjerice, zla (homo homini lupus). No, problem s kojim se Badiou hvata ukoštac nije otuda samo filozofijski. On je mnogo više „politički“ zbog toga što se politika od novoga vijeka shvaća instrumentalno. A to ima za posljedicu razdvajanje mišljenja od djelovanja na dva načina. Prvo, da mišljenje (um) stoji iznad tijela i osjetilnosti uopće, te drugo, da djelovanje u svojim uzrocima i posljednjim ciljevima (telos) ne može biti racionalno zato jer prethodi umu. Lažna je alternativa prethodi li bitak mišljenju (materijalizam) ili mišljenje bitku (idealizam). (Vidi o tome: Fabien Tarby, Matérialismes d’aujourd’hui: De Deleuze a Badiou, L’Harmattan, Pariz, 2005.) Ono što je za Badiouovo razumijevanje prekretno jest kako osloboditi filozofiju i politiku od okova koje im nameće tradicija u okviru dualističke metafizike. Jer svako je razdvajanje ujedno i način društvenoga rangiranja na osnovu ekonomske i političke moći (hijerarhija). Za Badioua je politika nešto navlastito. Nesvodljiva u svojoj kontingenciji ona označava mišljenje jednakosti i slobode. Razlika između političkoga i politike pritom poprima strategijsku važnost. Političko čini uvjet mogućnosti slobode. Razlog leži u tome što se smješta u događaju demokracije u zajednici, dok se, pak, politika pojavljuje institucionalnim poretkom demokracije ili formom države. (Vidi o tome: Oliver Marchart, „Der Staat und der Politik der Wahrheit: Alain Badiou“, u: Die politische Differenz, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2010., str. 152-177. Marchart u preciznoj filologijsko-kritičkoj analizi pokazuje da Badiou pojam političkoga (le politique) koristi sinonimno za pojam politike (la politique). Ta inverzija nije pogreška u mišljenju „političke razlike“ unutar postfundacionalizma na tragu Heideggera, nego osebujna Badiouova intervencija u razlikovanju neautentične i autentične politike. Prva je ona koja se zbiva kao tzv. realpolitik u društvima liberalno-demokratskoga konsenzusa. Pojam koji ovdje Badiou rabi jest zanimljiva sintagma sveze kapitala i forme (liberalno-demokratske) države – „kapitalo-parlamentarizam“. Druga je, pak, politika jedino autentična i ima značajke emancipacijsko-revolucionarnoga projekta. Njezin je pravi naziv – politika istine. ) Odnos slobode (političkoga) i moći (politike) predstavlja otuda temeljni problem suvremenoga mišljenja danas. (Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013.) Badiou će još više zastupati ovu „ontologijsku razliku“ u njegovoj glavnoj studiji o političkome i politici naslovljenoj Sažetak metapolitike iz 1998. godine. (Alain Badiou, Abrégé de Métapolitique, Seuil, Pariz, 1998.) Takva postavka je dvojako radikalna: prvo zato jer odriče „političkoj filozofiji“ da politici propisuje recepte djelovanja izvana i neutralno poput „kraljevske znanosti“, kako je to definirao još Aristotel, a drugo zato što time politici daje upravo značajke najvećeg mogućeg dosega događaja u njegovoj kontingenciji i singularnosti. Politika nije „umijeće mogućega“, kako su to govorili liberalno-demokratski političari Francuske 1980-ih i 1990-ih godina, nego umjetnost nemogućega. U tome je „bit“ čitave Badiouove intervencije u političko i politiku. (Vidi o tome: Bruno Bosteels, Badiou and Politics, str. 237-242.) Ako je tome tako, tada postaje jasno da se politikom ne uspostavlja ono što je već uvijek moguće i nužno u smislu linearnoga poretka uzroka i posljedica. Umjesto ovoga mirnoga tijeka stvari, sve se mijenja radikalno i revolucionarno događajem prekida s prethodnim poretkom stvari. To znači samo jedno: politika je proizvođenje događaja, a ne znanost o događanju. Istina (bitka) događaj (politike) i subjekt (umjetnosti) nisu razdvojeni poput teorije, prakse i proizvodnje (znanosti, etike-politike i ekonomije). Umjesto njihove instrumentalne funkcije, sada se politika shvaća događajem koji nadilazi sve dosadašnje pokušaje oslobođenja politike od filozofije, pa čak i suvremene dosege u mišljenju, primjerice Hannah Arendt i Jean-Françoisa Lyotarda. Razlog je bjelodan. Badiou smatra da ono estetsko nije u pojmu suđenja i mišljenja koje reflektira „o“ događaju što se neovisno događa u zbilji. Politika označava sâmo mišljenje kao događaj prekida s logikom bitka u matematičkome određenju beskonačnoga niza skupova. Sukladno tome, politika je estetski događaj nemogućnosti realnoga, jer realno ne postoji bez onoga što Lacan naziva simboličkim. To je ona „pukotina“ u realnome. (Jacques Lacan, L’Ethique de la Psychoanalyse: Le Séminaire VII, Seuil, Pariz, 1986.) Iz tog se razloga svaka politika istine ili događaja mora nužno činiti „utopijskom“. Njezina je ne-realnost paradoksalna mogućnost onoga nemogućega. Ali umjesto poznatog slogana studentske pobune 1968. godine koja je došla iz nadrealističkoga imaginarija budimo realni, tražimo nemoguće, Badiou u kritici tradicionalne ontologije i posebno pojma potencijalnosti upućuje na rješenje ove aporije između realne politike i politike (nemogućega) događaja. Samo je rješenje problema zapravo nužno „filozofijsko“ jer pretpostavlja pomirenje ideje i zbilje, mogućnosti i nužnosti. Ali ne više iz ekonomsko-tehničke nužnosti kraja kapitalizma, nego iz političke intervencije subjekta „novoga događaja“. To je u konačnici istinska nemoć i posvemašnja revizija Marxa. Ujedno je to i razlog zbog čega „politička ontologija“ na tragu Badioua i Žižeka završava padom u okrilje mistike subjekta bez supstancije. Štoviše, u tom se skriva razlog filozofijske apologije Lenjina i Mao Zedonga, što uvelike otežava prijem ovog političkoga mišljenja bez polaganja računa o dosezima totalitarne vladavine s legitimnošću „marksizma-lenjinizma“ i „dijalektičkoga materijalizma“ u 20. stoljeću. (O „političkoj ontologiji“ i njezinim temeljnim pojmovima vidi knjigu Slavoja Žižeka, The Ticklish Subject: The Absent Centre of Political Ontology, Verso, London-New York, 2000. i Slavoj Žižek, The Parallax View, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London 2006.) O tome ću opširnije govoriti u zaključku ovoga razmatranja. Kada se to ima u vidu, tada postaje jasno zašto je Badiou kao i Rancière politiku koja istinski mijenja poredak svijeta i njegovu logiku uveo u područje estetskoga i zašto je k tome njezina „logika“ u nesvodljivosti događaja na područje logike bitka. Svakoj mogućoj etici, a ponajviše današnjoj multikulturalnoj i liberalnoj etici Drugoga i (kulturnih) razlika, ona otkazuje bilo kakvo povjerenje. Badiou u najradikalnijem suvremenom spisu protiv etike (postmoderne) i njezina kulta razlika jednostavno ustvrđuje da inflacija etičkoga diskursa u doba neoliberalne ekonomije-politike-kulture globalizacije govori o novoj ideologiji partikularnosti interesa. (Alain Badiou, Ethics: An Essay on the Understanding of Evil, Verso, London-New York, 2013. Vidi o tome: Žarko Paić, „Etika kao ideologija: Alain Badiou“, u: Traume razlika, Meandarmedia, Zagreb, 2007., str. 91-105.) Taj govor ne samo da prikriva golu istinu svijeta nejednakosti i neslobode, već ga učvršćuje time što mu podaruje etičku lažnu pozlatu. Nije teško objasniti zašto se etika bezuvjetnoga Drugoga u spisima Emmanuela Lévinasa pokazuje drugom stranom političke reartikulacije neoliberalne ideologije moći. Upravo zato što prebacuje odgovornost na osamljenog i tjeskobno decentriranoga subjekta u njegovu „racionalnome izboru“ uspjeha ili smrti ona poprima značajke ljubavi-spram-bližnjega u nemogućem zahtjevu tolerancije. (Emamnuel Lévinas, Otherwise Than Being: Or Beyond Essence, Duquesne University Press, Pittsburg, 1998. Vidi o tome: Žarko Paić, „Mesijanski trijumf etike? Emmanuel Lévinas i aporije Drugoga“, u: Sloboda bez moći:Politika u mreži entropije, str. 346-392.) Što je nemoguće preokreće se u svoju suprotnost samo s drugim predznakom. Sada je riječ o neograničenome broju mogućnosti koje stoje na raspolaganju subjektu. Gotovo su sve osuđene na promašaj. Izbor nikad nije stvar ontologije potrošačkoga društva, nego suverene odluke racionalnoga subjekta da život posveti žrtvovanju za istinom ili nihilizmu društva spektakla. U oba slučaja „suverenost“ ima svoju cijenu. Žrtva se plaća ravnodušnošću postmodernoga medijskoga cinizma, a nihilizam varira od bescjenja do luksuza s ograničenim rokom trajanja. Primat političkoga nad etičkim u tom pogledu ne označava povratak politike iz područja „političke filozofije“. Naprotiv, ovdje nije riječ ni o kakvome povratku nakon povlačenja u zone privatnosti i ravnodušnosti spram vladajućega duha kulturalizacije politike u neoliberalnome kapitalizmu. Što je jedino važno svodi se na događaj onoga što mora doći jer se u tom dolasku nalazi istina subjekta samoga: da, naime, zajednica koja ga određuje nije tek znanje, djelovanje i proizvođenje novoga-u-svijetu. Posljednja je istina događaja svojevrsna antiteologija novoga u samome misteriju događaja kao takvoga. To je ono što Badiou zove četvrtim uvjetom filozofije. Iz njega proizlazi karakter kontingentne i čudovišno neodredljive sveze između istine, događaja i subjekta. Da, ono posljednje jest zapravo metafizička otvorenost prvoga u njegovoj beskonačnoj moći podarivanja bitka kao praznine. Ono posljednje je pokretač svega što se događa. A naziva se ljubavlju koja stoji u samome početku filozofije. Ljubav spram mudrosti postaje želja za istinom. Nije, dakle, istina nešto onkraj ljudske tjelesnosti. Ne živi ona u nekom eteru misaone energije bez stvarnoga života subjekta. Želja dolazi iz uvjeta mogućnosti egzistencije čovjeka. Bez želje ni događaj novoga ne bi imao pokretačku mogućnost. Ova misao određuje i metafiziku postajanja Gillesa Deleuzea. Korpor(e)alni obrat ne odnosi se tek na povratak tijelu nakon njegove suspenzije tijekom čitave povijesti filozofije do Spinoze i Nietzschea. Naprotiv, pronalazak događaja tjelesnosti izvan zatočenja u duhu oslobađa dotad prokazanu estetiku i njezino kraljevstvo osjetilnosti. Želja se od metafizičke volje subjekta iznova pokazuje u njezinome ovosvjetovnome ruhu. Kada imanencija postaje novo načelo filozofije, tijelu se vraća izgubljeno dostojanstvo. No, razlika je između Deleuzea i Badioua već u tome što se za potonjega imanencija ne razotkriva antifilozofijskim novim credom jedne pobune nalik hermetičnom neognostičkome materijalizmu. (Vidi o tome: Joshua Ramey, The Hermetic Deleuze: Philosophy and Spiritual Ordeal, Duke University Press, Durham-London, 2012.) Umjesto toga susrećemo se s problemom transcendencije i beskonačnosti kao antiteologije događaja jedne začudne sinteze uma i želje bez primata decentriranoga subjekta kakvog je odredio Lacan u Etici psihoanalize. (Vidi o tome: A.J.Bartlett, Justin Clemens i Jon Roffe, Lacan, Deleuze, Badiou, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2015.) Istinu, prema tome, omogućuje samo borba i apsolutna nemogućnost događaja. Badiou na tragu Marxa ovaj događaj naziva emancipacijsko-revolucionarnom djelatnošću nove zajednice koja mora doći – komunizma. (Alain Badiou, The Communist Hypothesis, Verso, London, 2010.) Vratimo se aksiomu Badiouova mišljenja političkoga i politike. Da bi, naime, dospio do definicije što jest uopće politika u suvremenoj situaciji vladavine liberalnoga konsenzusa u globalnome kapitalizmu morao je preventivno suspendirati ono značenje koje se tradicijom uspostavilo ne samo vladajućim diskursom „političke filozofije“, već i same djelatnosti politike od antike do danas. To je značenje sadržano u pojmu sredstva/svrhe osiguranja najvišega dobra u zajednici. Ako je u pitanju logika uzrok-posljedica, tada je sredstvo uvijek u znaku nekog učinkovita uzroka. A upravo on dovodi do očekivane posljedice. Drugim riječima, politika otuda ne može biti drugo negoli mišljena unutar metafizičkoga okvira kauzalno-teleologijskoga modela. Svaki obrat te sheme pretpostavlja: (1) da se politika shvati imanentno, pa onda slijedi da izvan njezine djelatne dimenzije praktičnoga odnosa spram svijeta nema ništa osim regulativnoga Boga etike, u nekoj aristotelovsko-kantovskoj perspektivi; (2) da se politika shvati transcendentno, no ovaj put s onu stranu djelovanja ljudskih zakonitosti i pravila, pa se u svojoj primarnoj dimenziji odlučivanja o suverenosti pojavljuje sekulariziranom teologijom, kako je to paradigmatski odredio Carl Schmitt u svojem pojmu političkoga te obilježio sve daljnje pokušaje mišljenja na tom tragu, bez obzira bili oni „desni“ ili „lijevi“. (Carl Schmitt, Der Begriff des Politischen, Dunker & Humblot, Berlin, 1963., str. 52. Vidi o tome: Michael Grossheim, Politischer Existenzialismus: Subjektivität zwischen Entfremdung und Engagement, Mohr Siebeck, Tübingen, 2002. i Annika Thiem, „Schmittian Shadows and Contemporary Theological-Political Constellations“, Social Research: An International Quaterly, Vol. 80, br. 1/2013., proljeće, str. 1-32.) No, što ako politika ima svoje mjesto i vrijeme, svoj navlastiti i posve drukčiji nomos od svih drugih djelatnosti, kako teorijskih tako i poietičkih (proizvodnih), ali ujedno i bitno različit od područja etike i ekonomije? U traganju za „utemeljujućim temeljem“ jedne politike s onu stranu logike sredstvo-svrha i uzrok-posljedica, Badiou je poduzeo dvostruku operaciju oslobađanja od okova tradicije. Ali time nije survao tradiciju u ponor. Posve suprotno, on ju je reinterpretirao na specifičan, gotovo bi se moglo kazati platonistički način bez vladavine ideja nad zbiljom ili zbilje nad idejama. Posrijedi je obrat kako unutar metafizike tako i obrat izvan njezinih temeljnih pravaca. Politika je, naime, za Badioua prije svega događaj. Riječ je o takvome događaju koji je ponajprije čitljiv i shvatljiv retroaktivno na svoje moguće uzroke. Drugim riječima, politika je događaj čiste singularnosti i kontingencije povijesti kao autentičan način mišljenja. Nije, dakle, politika ono što se jedino može misliti iz filozofije u smislu njezina posebnoga predmeta, kao što je to i pravo, religija, umjetnost. To bi bio samo nastavak Hegela drugim sredstvima. Umjesto toga prvi je čin operacije oslobađanja od nasljeđa „političke filozofije“ ujedno korak spram drugoga. A to je da se politici samoj podari ono što događaj u sebi čini singularnim i kontingentnim. Radi se o njegovoj nesvodljivosti. Ne može ga se podvesti pod bilo koje druge događaje kao i na niz potencijalnosti, koje su u metafizičkome smislu riječi pridonijele tom ostvarenju. Badiou stoga u svojoj kritici „političke filozofije“ poduzima ujedno korak natrag k Platonu i korak naprijed iz Marxova dijalektičkoga i historijskoga materijalizma u kojem politika jest ponajprije sredstvo za druge ciljeve. A to su oni najveći i posljednji ciljevi što se povezuju uz ozbiljenje komunizma kao zajednice slobode, jednakosti, solidarnosti i pravednosti. Sažeto iskazano, za Badioua je politika događaj revolucionarne emancipacije povijesti uopće. Utoliko ima primat nad svim drugim područjima ili djelatnostima kao što su znanost, umjetnost i ljubav. Ne može se, doduše, kazati da je ljubav po-sebi „politička stvar“. Ali politika bez ljubavi spram događaja nepredvidljive kontingencije zajednice ne može ispuniti svoju povijesnu zadaću. Nije to Bretonova „luda ljubav“ koja ne poznaje granice, a nije ni fanatizam u službi nepolitičkih ciljeva, što sežu od religiozne mahnitosti do etičke posvećenosti zakonu Božje istine. Kierkegaard je pojam ljubavi uspostavio egzistencijalnim projektom u svoje tri ekstaze: estetskoj, etičkoj i religioznoj. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Sloboda kot dogodek: eksistenca – vera – svet po Kierkegaardu“, u: Primož Repar (ur.), Nova oikonomia odnosov: bližnjik in eksistencialni preobrat, KUD Apokalipsa, Ljubljana, 2014., str. 242-276.) Ljubav je ovdje s onu stranu prijateljstva (filia) i želje (eros). Istina kao događaj politike zahtijeva predanost koja dolazi niotkuda i odlazi u prazninu bitka kada ljubav prestane biti pokretačem života. No, budući da je „bit“ događaja u njegovoj beskonačnosti singularne kontingencije, a to znači da se ne ponavlja, nego postaje uvijek novim u novoj situaciji i stanju, onda se ljubav u filozofijskome smislu mora shvatiti bitno politički. To znači da je događaj ljubavi procedura istine. S pomoću nje subjekt sebe uspostavlja subjektom u činu emancipacije i revolucije. A to su načini dospijeća do zajednice apsolutne slobode, jednakosti i pravednosti. Platonizam u Badioua nije tek filozofijski dodatak razumijevanju politike. Radi se o „nužnoj slučajnosti“ sveze između bitka i događaja. Bez te sveze ni bitak a niti događaj ne mogu uopće biti predmetom mišljenja. (Alain Badiou, Éloge de l’amour, Flamarion, Pariz, 2009.) U poglavlju „Protiv političke filozofije“ iz spisa Sažetak metapolitike Badiou se u kritičkome razračunavanju s Hannah Arendt i njezinim postavkama da je politika poseban oblik onoga što Kant u svojoj trećoj kritici (rasudne snage) naziva mogućnošću refleksije o djelovanju unutar granica uma, dakle, pluralnosti stavova o politici, usmjerava pokušaju da se „bit“ politike misli iz događajnosti događaja. Na taj se način rastemeljuje čitava arhitektonika „političke filozofije“. (Alain Badiou, Abrégé de Métapolitique, str. 19-34.) Umjesto njezinih kategorija na djelu su one koje, uostalom, pripadaju jedinstvenom i jednokratnome činu političkoga. U njemu se spajaju rizik i odlučnost. Ovdje je uključeno sve ono što je i sam Carl Schmitt smatrao odlikama suverenosti politike pred drugim područjima života kao što su znanost, tehnika, kultura. No, Badiou svemu tome dodaje još nešto. Znanje o politici jest uvijek retroaktivno. Znanje kao znanost nije isto što i mišljenje političkoga, a ne o politici. To je bitna „ontologijska razlika“. Tek iz događaja otvaraju se mogućnosti njegove interpretacije. Ovo je blisko, pak, filozofijskoj poziciji ranoga Derride iz Gramatologije. (Jacques Derrida, De la gramatologie, Minuit, Pariz, 1967.) Tamo se naglašava da događaj pisma kao teksta prethodi govoru. Usto, da bi se događaj kao takav mogao misliti u svojoj singularnosti i kontingenciji, potrebno je uspostaviti nove odnose između pojma „objekta“ i „subjekta“. Dakako, to znači ponaprije zagraditi se od prigovora pada u dijalektiku „subjekt“-„objekta“ dogmatskog dijalektičkoga materijalizma čak i u inačici filozofije nade Ernsta Blocha. Događaj se zbiva uvijek u partikularnoj univerzalnosti, odnosno u specifičnoj situaciji (situation). (Vidi o tome: Bruno Bosteels, Badiou and Politics, str. 242-249.) Za nju nije moguće primijeniti ista pravila kao za neku drugu situaciju. Primjeri koje Badiou navodi u svojim djelima su uvijek isti: građanske i političke revolucije modernoga doba, Pariška komuna, Lenjinova Oktobarska revolucija 1917. godine, Maov „dugi marš“ u Kini, studentska pobuna 1968. godine u Parizu. Iz toga je vidljivo da se politika ne može univerzalizirati polazeći od pojma situacije kao nečega što ima „objektivnu“ zadanost, pa bi se onda mogla na isti način primijeniti u drugoj situaciji. Događaj nije time politički ovisan o situaciji u smislu onoga što Lenjin govori o tzv. „objektivnim okolnostima“. Radi se o mogućnosti promjene danosti bitka ili situacije koja je složena struktura bitka i onoga što se „događa“ kada nastupa radikalna promjena. U cjelini, „bit“ se političkoga i politike ne nalazi u mišljenju ideja ili formi koje transcendentalno djeluju na zbilju, nego u formi mišljenja kao singularnoga događaja kontingencije. „Treba se suprotstaviti svakoj konsenzualnoj viziji politike. Događaj nikad nije nešto zajedničko, čak i kada istina koja proizlazi iz njega jest univerzalnom, jer je njegovo priznanje kao događaja jednostavno ono isto što i politička odluka. Politika je hazardna, borbena i uvijek osobito nedjeljiva vjera u događajnu singularnost pod jedinom pretpostavkom samo-autoriziranja. Univerzalnost političke istine koja otuda proizlazi jest u sebi izrecivom, poput svake istine, jedino reatroaktivno, u formi znanja. Dakako, točka iz koje se politika može misliti – jest ona njezinih sudionika, a ne njezinih promatrača.“ (Alain Badiou, Abrégé de Métapolitique, str. 33.) Kritika „političke filozofije“, međutim, bila bi nepotpunom ukoliko bi Badiou ostao samo na konstataciji koja dovodi u pitanje Platonovo mišljenje o politici i Kantovu estetiku mirne kontemplacije ravnodušnoga promatrača. Vidjeli smo već da se filozofija u moderno doba, a posebno u 20. stoljeću kada dolazi do njezina paradoksalnoga procvata – ah, nikad više „filozofije“! – odlikuje pokušajem oslobađanja od jednako tako moćnih okova znanstvene procedure generičkih istina i političke transformacije subjekta u njegovu estetskome obzorju događaja. Sve ono što u definiciji metapolitike govori Badiou za područje političkoga kao emancipacijskoga projekta vrijedi, da paradoks bude potpun, i za filozofiju. Jer što je to „suvremena filozofija“ ako ne razvedeni putevi mnoštva teorijskih rješenja glavnoga problema mišljenja. Ono od Heideggera postaje pitanjem prebolijevanja metafizike (Überwindung der Metaphysik) kao tehničkoga usuda zapadnjačke povijesti bitka. Događaj, dakle, pripada u ovome slučaju nečemu posve jedinstvenom, jednokratnom i neponovljivome u svijetu. Štoviše, događaj političke intervencije mijenja situaciju. To se zbiva tako što mijenja položaj subjekta iz stanja pukoga promatrača u stanje sudionika događaja, htio to on ili ne. Filozofija se i u liku harlekinova nova ruha antifilozofije, a doista je u 20. stoljeću najbolji svjedok za to Lacan s njegovom „etikom psihoanalize“, pojavljuje kao događaj mišljenja. Bez tog događaja nije moguće da nastupi bilo kakav tzv. spontani događaj političke intervencije u povijesti. Razlog leži u tome što su sve političke revolucije i svi revolucionarni obrati već uvijek bili ono (ne)predvidljivo u svojoj kontingenciji. Štoviše, oni su najavljeni mišljenjem emancipacije i revolucije. To je bilo, primjerice, bjelodano u Francuskoj i Oktobarskoj revoluciji. Rousseau i enciklopedisti su, pak, pripremili duhovni teren za političke događaje radikalne promjene društva i politike u Francuskoj. Time su uveli u modernost prije stvarnoga događaja, dok je Lenjin bio idejni tvorac revidiranoga marksizma s idejom revolucije u jednoj zemlji. Na to se poziva Badiou u svojem novome čitanju Marxa i ideje komunizma, posebno u pokušaju da ponudi alternativu za suvremeno doba vladavine neoliberalne oligarhije sveprisutnoj ravnodušnosti i neutralnosti „politike“ kao tehnologije moći. Zato je politika svagda i uvijek događaj nepredvidljive avanture slobode, Ona prekida s postojećom situacijom bitka. Na taj se način ruše temelji „političke filozofije“. Mišljenje politike u svojoj otvorenosti događaja jest mišljenje specifičnog i navlastitoga kôda. S njime tek nastaje „ljudska situacija“. Drugim riječima, ono što Badiou naziva metapolitikom jest sam događaj politike istine ili sklopa u kojem su do istovjetnosti dovedeni znanje o događaju (theoria), sam događaj u svojoj otvorenosti (praxis) i način njegove osjetilne artikulacije (poiesis i aisthesis). Što konstituira subjekt kao subjektiviranje? Ništa drugo negoli sudioništvo u događaju s kojim otpočinje ljudski svijet zajedništva. Taj rizik i nepredvidljivost slobode nije nikakav zaslijepljeni avanturizam subjekta u smislu fanatičnoga voluntarizma, što su Marx i Lenjin pripisivali blankistima i teroru Termidora u Francuskoj revoluciji. Naprotiv, subjekt se rekonstituira u političkoj intervenciji. Što iz toga proizlazi? Samo to da Badiou mora u svojem platonizmu antifilozofije iznova stvoriti jedan specifičan sustav mišljenja. U njemu, doduše, više nema imperativa „političke filozofije“. Ali zato se „politička ontologija“ pojavljuje kao antiteologija novoga događaja. U tome je paradoks i aporija njegove metapolitike. Ona postulira nadolazeću zajednicu apsolutne pravednosti samo zato jer mora politiku (la politique) vezati uz formu države. U globalnome neoliberalnome kapitalizmu ta je posvuda proširena forma postala demokracija. Ako je, dakle, politika istinski događaj, onda je njegova „bit“ u tome da radikalno, što znači emancipacijski-revolucionarno, mijenja čitav povijesni sklop koji, doduše, Badiou u svojoj ontologiji rekonfigurira. Kako god bilo, uvijek je prisutan problem odnosa između mišljenja bitka (matematike) i mišljenja događaja (politike). Rješenje je, dakako, osebujni platonizam bez prvoga načela ili počela, jer Badiou ne priznaje ni djelovanje načela imanencije niti načela transcendencije za ono što bismo nazvali „prvim početkom“. U analogiji s Heideggerovim mišljenjem „drugoga početka“, kako bismo mogli nazvati ne bez poteškoća Badiouov put dospijeća do antiteologije novoga događaja, stvar je u tome da postoji beskonačno mnogo mogućnosti da mnoštva (bitak) postanu događajem. Ali je uvijek ipak riječ samo o jedinstvenosti, neponovljivosti i jednokratnosti (jednoga) događaja kao takvoga. Misliti politiku znači otuda misliti ono što je moguća ne-mogućnost događaja uopće. A to pretpostavlja da se pojam politike naposljetku oslobodi bilo kakve apriorne i aposteriorne logike zbivanja u svijetu. U raspravi o odnosu filozofije i politike kao mišljenja Badiou kaže ono odlučujuće za razumijevanje pojma političkoga-politike kao događaja. Naime, za njega „politika (’emancipacije’ ili ‘pravednosti’, što su filozofijska imena; ili ‘u unutarnjosti’, što je naziv kojim Sylvain Lazarus označava politiku kao takvu) jest singularnost u situaciji, ovisna o učinku kolektiva u kojem, na poseban način, ona predstavlja istinu (no ‘istina’ ostaje filozofijski naziv, iako učinkovita procedura ne imenuje politiku kao takvu). /…/ .svaka filozofija u nastojanju sastavljanja različitih disparatnih istina u svojem nabrajanju tih istina, mora razlikovati političku proceduru od drugih procedura. Ona fiksira danu situaciju (kolektiv kao beskonačnost), brojčanost, specifično neimenovano itd. Tako valja kazati da pristup kojim se filozofija smješta pod uvjete politike nužno uključuje danu filozofijsku definiciju politike.“(Alain Badiou, „Philosophy and Politics“, u: Conditions, str. 154.) Politika je kontingentan događaj. To je odlikuje kao ono navlastito čovjeku bez „ljudske prirode“, koja, dakako, ne postoji unaprijed. Badiou će pokazati, naprotiv, da se kako ideja o prirodi tako i ideja o čovjeku na ishodu modernoga doba nalaze na svojem kraju. One su uključene u znanosti o nečemu što s prirodom i čovjekom više nema izravne sveze. Teorijski antihumanizam kakav je krasio Althusserov odnos spram marksizma ovdje postaje istoznačnim s nemogućnošću definicije čovjeka iz antropologijskoga obzorja. Ako je Derrida na tragu Heideggera postavio u pitanje ideju čovjeka uopće, govoreći o nekoliko njegovih „krajeva“ od filozofije, znanosti do tehnologije, onda je za Badioua nešto neprijeporno. Čovjek se ne pojavljuje u ontologijskome smislu zgotovljenim bićem s njemu pripadnom „biti“ kao nepromjenljivoj strukturi ljudskoga bitka. Zahvaljujući djelovanju sklopa ili generičkih procedura znanosti, politike, umjetnosti i ljubavi on tek nastaje u svojoj otvorenosti spram budućnosti. Nastaje kao nova „ljudska priroda“ u suprotnosti spram zatvorenosti tehničkoga sklopa. (Alain Badiou, Le Siecle, str. 250.) Događaj koji ima bitno političko značenje promjene, obrata, transformacije, revolucije bitka kao takvoga usmjerava mnoštvo u njegovu nizu spram drugih ciljeva i svrha od instrumentalnih. Kapitalizam je za Badioua kao i za Marxa otuđeno/postvareno stanje, a ne događaj; on je objektivirana situacija povijesti, a ne (ne)moguća mogućnost ozbiljenja zajednice na temelju politike istine. Zbog toga je ideja koja još jedino preostaje jedina istinska ideja politike uopće od njezina nastanka do njezina kraja. Za Rancièrea je to demokracija, a za Badioua – komunizam. Za obojicu se ideja vladavine i moći upravljanja poviješću ne može utemeljiti. Zato je an-arhé u tom slučaju samo drugo ime za odsutnost prvoga uzroka i posljednje svrhe. Apriorizam demokracije postaje sada aksiom komunizma. U oba slučaja riječ je o ideji zajednice (politeia, civitas dei, republika). Ali razlika između „demokracije“ i „komunizma“ ne proizlazi samo otuda što je na razini ideja riječ o sporu između Istoga. Razlika leži u tome što za Badioua komunizam kao nadolazeća zajednica predstavlja uvjet mogućnosti demokracije. Je li to „komunizam“ iz Marxove perspektive kao „carstvo slobode“ izvedeno u dijalektičkome obratu Hegela ili možda ono što se čini naprosto nužnim za daljnji razvitak ove duboko kompromitirane ideje u 20. stoljeću zbog totalitarne vladavine lenjinizma-staljinizma i maoizma? Badiou je ovdje iznimno proturječan, ali upravo stoga i dosljedan. To je „komunizam“ bez marksizma u značenju ideologije „diktature proletarijata“. No, sjetimo se da je već na početku Marxova i Engelsova spisa Manifest KP izrečena presudna misao kako je uvjet slobode za pojedinca uvjet slobode za sve. Liberalna maksima označava otuda nužnost demokratske politike priznanja slobode pojedinca, pa je sve drugo samo pitanje ontologijskoga ranga. Sve drugo je, uostalom, pad ispod razine povijesti. Utoliko je metapolitika samo način mišljenja politike u njezinoj bitnoj otvorenosti događaja, a ne neka stvarna politika „iznad“ ove postojeće u tzv. realnome liberalno-demokratskome kapitalizmu. „Ovdje je važno kazati da događaj nije ozbiljenje mogućnosti koja se nalazi u situaciji ili je ovisna o transcendentalnim zakonima svijeta. Događaj je stvaranje novih mogućnosti. On nije naprosto smješten na razinu objektivnih mogućnosti, već na razinu mogućih mogućnosti. Ili drukčije rečeno: s obzirom na situaciju ili svijet, događaj otvara put za mogućnost onoga što je – iz ograničene perspektive stvaranja situacije ili legalnosti svijeta – strogo nemoguće. Ako imamo na umu ovdje ono što Lacan zove realno = nemoguće, unutarnji realni aspekt događaja bit će primjereno sagledan. Mogli bismo reći da je događaj nastanak realnoga kao svoje vlastite buduće mogućnosti.“(Alain Badiou, The Communist Hypothesis, str. 242-243.) 2. Intervencije: Politika kao događaj Može li se misliti događaj bez da se misli politika? Vidjeli smo da je veza između filozofije i politike u pojmu „mišljenja“. Za razliku od metafizičke tradicije „političke filozofije“ Badiou ne dodjeljuje pojmu političkoga tek uobičajeni pojam (praktičnoga) djelovanja. To je poseban način djelovanja koji se razlikuje od etičkoga ili religioznoga stava, jer nije posrijedi tek suđenje o javnim stvarima u zajednici. Posrijedi je autentičan način mišljenja-djelovanja. Teorijska praksa postaje praktičnom teorijom. Politika u odnosu na etiku i ekonomiju ima novi primat u posve drukčijim uvjetima negoli je to bilo u iskonu grčke demokracije i njezine ideje jednakosti i pravednosti. Mišljenje politike nije, dakle, mišljenje „o“ politici u smislu puke refleksije o intencionalnome predmetu. S politikom se sve može promijeniti pod uvjetom radikalne promjene subjekta i njegova svijeta. Mišljenje pritom ne dolazi naknadno, iako je retroaktivno znanje o (političkome) događaju u znaku primata prakse nad teorijom. Ono što Badiou naglašava jest posve drukčiji način kojim se uspostavlja sveza između filozofije i politike. Ako to više nije na način „političke filozofije“, očigledno je da se ovdje radi o udjelu antifilozofije i njezinoga patosa otkrića onoga što je suprotstavljeno sustavu i metodi filozofije od Platona i Aristotela do Hegela i Schellinga. U cjelini Badiouova mišljenja pojavljuju se neprestano dualizmi, razdvajanja, binarne opreke, dijalektičke suprotnosti. Novi pristup filozofiji i politici ne znači da bi uvođenjem pojma antifilozofije politika trebala postati antipolitikom. Posve suprotno, istinska je politika uvijek metapolitika stoga što je njezin sadržaj nepolitički u realno postojećem svijetu globalne vladavine liberalne demokracije. Ekonomija u značenju korporativnoga upravljanja zauzima mjesto politike, dok etika dolazi na mjesto nove ideologije u znaku „kulturalizma“ politike. Konkretno, ideja profita zamjenjuje ideju zajedničkoga dobra (communauté), a ideja tolerancije Drugoga i kulturnih razlika postaje ideologija razdvajanja „nas“ i „njih“. Tako umjesto zajednice različitih imamo paradoks da je na djelu realna politika istoga, to jest vladavina neoliberalne oligarhije u državama „novoga svjetskoga poretka“. I ovdje se pokazuje začudna blizina u shvaćanju politike kod Rancièrea i Badioua. Pitanje koje se neminovno postavlja u analizi pojma politike u Badioua jest „filozofijsko“ pitanje: što omogućuje da se postavi u pitanje odnos filozofije i politike? Je li takvo pitanje znak da je političko izgubilo vjerodostojnost, a filozofija svoju legitimnost, pa oba pojma panično potrebuju učvršćenje sveze, taj veznik i bez kojeg je teorijsko mišljenje prazno, a praktično mišljenje slijepo? Uglavnom, Badiou polazi od toga da je zadaća filozofije misliti politiku kao događaj čiste kontingencije. Što to uistinu znači? Misliti politiku moguće je s visoka i s tla, kao što smo to već pokazali. Ako je politika „mišljenje“, kako se to opetovano izvodi u knjizi Sažetak metapolitike, onda je posrijedi artikulacija procedure istine. Ovo „mišljenje“ slijedi svoju vlastitu „logiku“ i „estetiku“. Ovo čini na taj način što tvrdi da je umijeće nemogućega uvjet mogućnosti politike koja nadilazi tlo tzv. realpolitik. Umjesto sigurnosti i luksuza liberalnoga konsenzusa, koji jamči autoritarna ili nadzorna država, sve je dovedeno do ruba kada više demokratska igra promjene vlasti ne polučuje drugo osim legitimnoga stanja vladavine oligarhije bez granica. Rizik je majka nastanka događaja. A nepredvidljivost suverene odluke o pokretanju lanca učinaka nikad nije tek voluntaristička predstava događaja za mase. Na jednom mjestu rasprave o uvjetima pod kojima i kada se neki događaj može imenovati „političkim“, Badiou naglašava da je za to potrebno da politika ima karakter zajedničke odluke, odnosno da su zadovoljeni uvjeti kojima politika pripada nizu beskonačnosti što se tiče mogućnosti, te da se nalazi u odnosu spram stanja situacije kao proizvodnja generičkih procedura istine. Drugim riječima, politika kao „mišljenje“ dovodi u tijesnu svezu bitak kao stanje situacije i subjekt kao mogućnost nastanka novoga. Izvan tradicionalnoga shvaćanja kategorije mogućnosti ovdje se radi o apsolutnome prekidu s poretkom uzrok-posljedica. Linearni slijed povijesti gubi svoj kontinuitet. Umjesto njega u igru ulazi beskonačni niz singularnih potencijalnosti. (Alain Badiou, Abrégé de Métapolitique, str. 155.) Transcendencija i imanencija politike nisu rješenje problema nemoći političkoga danas da otvori mogućnosti emancipacijsko-revolucionarnoga puta u novi svijet. Što još onda preostaje? Ništa drugo nego ono što omogućuje mnoštvo mogućnosti i retroaktivno podaruje znanje o „sadašnjosti“ kao postajanju subjekta drukčijim u nadolazećem vremenu. To je čisti događaj u svojoj „nužnoj slučajnosti. Radi se o političkoj intervenciji u matematički niz skupova samoga bitka kao konfiguraciji stanja (države) i situacije (društva). Badiou ovu svezu između filozofije i politike problematizira na taj način što uvodi u optjecaj pojam događaja. Time se ne mijenja samo bitak, već i struktura vremenitosti događaja. Posrijedi je rad oko teorije subjekta kao političkome mišljenju s onu stranu postojećih „subjektivizama“ novovjekovne filozofije od Descartesa do Sartrea. Subjekt pritom nije samo pitanje spoznaje i želje (filozofije i psihoanalize), nego ono što stoji u njihovoj netematiziranoj svezi, a istodobno se otklanja od imanencije tijela i tjelesnosti mišljenja kako je to izvedeno u Deleuzeovoj ontologiji postajanja. (Gilles Deleuze, Difference end Repetition, Columbia University Press, New York, 1994. i Alain Badiou, Deleuze: The Clamor of Being, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 1999.) Blizina između Deleuzea i Badioua u ontologijskim pitanjima nije ujedno i blizina u političkim rješenjima. Dok je u Deleuzea riječ o politici kao postajanju utopijskim događajem stvaranja „novoga naroda i zemlje“ u vremenskoj dimenziji budućnosti, Badiou polazi od toga da je beskonačnost u ontologijskome smislu, a to znači za njega matematičkome par excellence, ujedno i povratna sprega za uvođenje pojma beskonačnosti u područje političkoga (događaja). Za Deleuzea je pojam bitka suspendiran ničeanskim bivanjem ili postajanjem (werden, devenir) da bi se vodećem načelu „Velikog Drugoga“ ili Boga/Zakona/Prirode kao transcendencije oduzela moć stvaranja. Umjesto toga pojam imanencije postaje stvaralačkim načelom beskonačnosti u svagda novome stvaranju mnoštva svjetova. Naravno, taj drugi način kojim se filozofija u svojoj autonomnosti preobražava u umjetničkoga demijurga nije ono što zagovara Badiou u svojoj „političkoj ontologiji“. Vidjeli smo da se pojam događaja „politizira“ ne zato da bi bitak u svojoj mnoštvenosti postao pokretačkim načelom promjena, nego zato što svijet u svojoj svjetovnosti ne može biti povijesnim i ljudskim u fatalnome kretanju spram neljudskoga. Događaj je pojam koji se u Badiouovome materijalističkome obratu dijalektike na tragu Marxa, Cantora, Heideggera, Althussera i Lacana nalazi u središtu, a ima atribute onoga što stoji između (in-between) bitka i vremena. Ali ne kao njihova naknadna sveza, već kao kontingentni i singularni zavrtanj i zamašnjak dinamičke beskonačnosti. Stoga se za Badioua za razliku od Heideggera više ne radi o onto-teologijskoj strukturi metafizike, budući da pitanje Boga u svojoj otvorenosti pretpostavlja njegovo „ozbiljenje“ upravo u mišljenju događaja kao „radikalne desakralizacije“. Bitak i Bog neutralizirani su idejom beskonačnosti događaja. Ali nije to neognostički, hermetični materijalizam imanencije kao u Deleuzea. Riječ je o drugom načinu mišljenja događaja. U njemu nije postajanje sinonim za vječnost stvaranja. Sve se, naprotiv, događa tako da znanosti o bitku, događaj politike i estetska konfiguracija subjekta tvore ono što omogućuje novome povijesnome sklopu da bude u krajnoj instanciji platonski odnosno filozofijski legitimnim. Filozofija se pojavljuje na kraju u ideji ljubavi ne više spram bitka kao znanja (logos). Umjesto logosa i mythosa njezina je sudbina u povijesnome smislu određena time što postaje samo mišljenje događaja. Reći da se događaj događa ili kazati da se politika zbiva u prostoru-vremenu povijesti znači pokazati da je u oba slučaja posrijedi ono što je „slučaj“ u smislu rijetkosti, nečega iznimnoga, što u svojoj rijetkoj iznimnosti zaslužuje postati univerzalnim iako je po svojoj „prirodi“ partikularnim. No, može li se uopće pojam događaja (événement) svesti samo na pojam političkoga (le politique) kao uvjeta mogućnosti da se iz autentičnoga zbivanja sve umrtvi i postane politikom kao instrumentalnom polugom djelovanja Države (L’etat), sinonima za čitavu povijest otuđenja/postvarenja i totalnoga upravljanja sudbinom čovjeka? (Alain Badiou, The Communist Hypothesis, str. 229-260.) Događaj je politički u svojoj „biti“ zato jer je politika mišljenje istine. No, ona to nije u smislu procedure znanosti i nije to u smislu procedure umjetnosti. Filozofija jedina ima mogućnost mišljenja događaja zato što se političko pojavljuje izvan dosega „političke filozofije“. Još jedan paradoks? Da, ali lako rješiv. Filozofija omogućuje antifilozofiji njezinu opstojnost života na rubovima i izvan „sustava. Tako se i politika može jedino filozofijski misliti jer je posrijedi specifična forma mišljenja. Ono političko jest sam događaj. A u njemu se sabire istina i subjekt kao istina događaja i kao događaj subjekta. Zato ovaj veznik i u najznačajnijem djelu Alaina Badioua Bitak i događaj ne može biti razriješen iz vremenske perspektive nadolazeće budućnosti kao utopije, očekivanja, nade i srodnih mesijanskih riječi drugoga došašća Spasitelja, a niti iz apokaliptičkoga diskursa dogmatskoga marksizma koji komunizam zamišlja u odgodi neposredne budućnosti. Bog se metafizike suspendira onda kada više nema razlikovanja između „loše beskonačnosti“ i „prazne konačnosti“, kada sam događaj u sebi podastire mišljenju otvorenost beskonačno mnogo mogućnosti. Bitak kao Mnoštvo i događaj kao kontingentna singularnost međusobno su upućeni jedno na drugo. Jer bez bitka kao Mnoštva nema ni događaja kao prekida s logikom „stanja“ i „situacije“ u objektiviranoj znanstvenoj verifikaciji. S druge strane, bez bitka i događaja nema mogućnosti subjektiviranja subjekta koji se uvijek konstituira u borbi protiv onoga što djeluje kao sustavna logika nihilizma. (Alain Badiou, Infinite Thought, Continuum, London-New York, 2005.) Nije li onda Badiouov pojam događaja samo drugo ime za mistiku političke revolucije? Svi primjeri koje navodi u svojim analizama pojma politike navode na to. Ontologija koju predlaže umjesto Heideggerove destrukcije tradicionalne ontologije izvedene u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u) ima svoje ograničenje zbog toga što se u krajnjoj liniji svodi na matematiku, a pojam događaja nije sinonim za otvorenost vremena u jednom povijesnome smislu „drugoga početka“ s onu stranu metafizike, nego upravo suprotno. Beskonačnost, mnoštvo i događaj kao da suspendiraju svaku povijesnost, pa se čini da je to razlogom zašto njegova ideja komunizma ima višak platonizma u ruhu „dijalektičkoga materijalizma“, a manjak Marxove radikalne kritike realiteta kapitalističkoga poretka u ruhu apsolutne znanosti moderne čija je metoda, dakako, hibrid algebre i aritmetike, dakle matematička – političke ekonomije. Sve je to razlogom zašto Badiou u svojoj oštroj diobi onoga što jest pojam zbilje ili realnosti i onoga što Lacan naziva realnim, a znamo da je riječ o pukotini ili rupi „u bitku“, da se poslužimo izrazom Sartrea iz Bitka i ništavila (L’Etre et le Néant), a to u krajnjoj konzekvenciji znači prazninu bez događaja ili čistu kontingenciju nepostojećega kao u Althussera, mora dospjeti do toga da mu događajnost događaja ima ono prethodeće (apriorno) i posljedično (aposteriorno). Drugim riječima, znanost kao generička proizvodnja istine započinje tek naknadno i pripada post-događajnosti. Što to znači? Ponajprije, kako to iznimno uvjerljivo i kritički pokazuje Daniel Bensaid, događaj ima u sebi dimenzije čuda unatoč zahtjeva za „radikalnom desakralizacijom“. Stoga se mogu uspoređivati različite političke revolucije u povijesti čovječanstva s događajem rođenja, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Čudo pretpostavlja nepredvidljivost, singularnost, kontingenciju. Ne može se svesti na opreke racionalno-iracionalno, a isto se tako ne može razumjeti iz logike neproturječnosti A=A. Tome je razlog što ono događajno u događaju ima posve druge i drukčije pojmovne obrise od načela s kojim sve otpočinje – arhé. „Za Badioua, odnos između ovoga događaja i ontologije Mnoštva konstituira središnji problem suvremene filozofije. Što je uistinu događaj? Aleatorički po prirodi, događaj se ne može predvidjeti izvan singularne situacije, niti se čak može izvesti iz ove situacije bez neke nepredvidljive operacije slučaja. Tako Mallarméovo bacanje kocke ilustrira ‘čisti događaj mišljenja’, koji nema nikakve veze s vodećim strukturalnim određenjem. Ovaj se događaj može odrediti nepredvidljivošću onoga što bi doista moglo da i ne postoji. To je ono što ga dovodi do aure ‘sekularizirane milosti’.“ (Daniel Bensaid, „Alain Badiou and the Miracle of the Event“, str. 97.) Za razliku od Heideggerova puta mišljenja na kojem se bitak u svojoj čistini ili istini pokazao kao događaj povijesnosti epoha i otuda u primarnoj dimenziji konačnosti, što omogućuje njegovu vremenost iz ekstatičke budućnosti onoga što je već bilo, ali je postalo bitno drukčijim u nadolazećem, Badiou je iz pojma događaja otklonio povijesnost, a time i ekstatičku vremenost bitka. Svi prigovori njegovome platonskome „dijalektičkome materijalizmu“ polaze od tog aksioma. U Badioua, dakle, povijest se nasukala na sprudu trojake nepovijesnosti: znanosti, politike i umjetnosti. Povijest znanosti pripada generičkim procedurama istine kao teorijski uvid u vječne aksiome i skupove (matematika); povijest politike jest povijest razlike između stanja-situacije s vodećim pojmom Države i onoga što se tome suprotstavlja kao ono političko bez subjekta; povijest umjetnosti poprima lik subjektivacije čovjeka iz njegove primarne želje za osjetilnim likom istine. Svo troje nisu povijesno individuirani iz događaja kao uvjeta mogućnosti njihove naknadne utemeljenosti u pojmu znanja (teorije), djelovanja (prakse) i proizvodnje (umjetnosti). Umjesto toga njihova je dedukcija izvedena iz ovjekovječenja beskonačnosti proizvodnje „novoga“ kao stvaranja novoga stanja i situacije u kojem se iznova pojavljuje potreba za revolucijom. Drugim riječima, povijest pojma vječnosti kao beskonačnosti zahtijeva da se Mnoštvo (bitak) epohalno ne određuje svojom povijesnošću. Ono se uzdiže nizom dijalektičkih operacija do jedne verzije vremena koja ima svoje podrijetlo u pojmu determinističkoga „slučaja“. A to neposredno graniči s teologijskim pojmom misterija događaja nastanka i uskrsnuća Isusa Krista. Sekularna verzija u formi materijalističkoga obrata „velike priče“ može postati politikom „bez stranaka“ i „bez države“, ali tada je njezina legitimnost samo u tome što nemogućnost „realne alternative“ onome što Badiou naziva „kapitalo-parlamentarizam“ proizlazi iz njezine vjere u subjekt koji stvara događaj iz čiste praznine bitka. K tome, on nije ničime predodređen i s ničime usporediv u prethodnoj povijesti. Mogućnost takvoga događaja nastaje iz njegove nemogućnosti. Zbog toga se čini da je Badiou od svih neomarksista danas najbliži pokušajima suvremene teologije događaja. (Vidi o tome: Simon Critchley, The Faith of Faithless: Experiments in Political Theology, Verso, London-New York, 2012., str. 93-102. i John Milbank, „Materijalizam i transcendentno“, Tvrđa, br. 1-2/2012., str. 213-233. S engleskoga preveo Boris Gunjević. Zanimljivo je da jedan od najboljih Badiouovih interpreta odriče bilo kakvu mogućnost da njegovo mišljenje pati od neodređene „teologijske“ pozadine, te naglašava kako materijalizam novoga tipa s ontologijom Mnoštva i shvaćanje političkoga događaja unutar nove teorije subjekta predstavljaju otklon od dodira s tradicionalnom metafizikom. Badiou i Deleuze su, prema Peteru Hallwardu, u suvremenoj filozofiji najradikalnije postavili iznova ničeansko pitanje o smrti Boga. Vidi o tome: Peter Hallward, Badiou: A Subject to Truth, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2003., str. 7.) Događaj je istodobno čisti politički misterij. Sudionici u njemu nisu promatrači. Oni su aktivni subjekti borbe za ono što može doći jer „mora biti“ u smislu regulativnoga zahtjeva povijesti. Ali se može dogoditi da i izostane. Što „mora“ biti, ali ne „može“ doći u sadašnjem stanju situacije čini Badiouovo razumijevanje politike nekovrsnom antiteologijom novoga događaja nalik filozofijskoj politici militantne sekte. Nije to, doduše, niti neki blankistički teror niti, pak, anarhizam novoga kova, koji bi bio prihvatljiviji za Rancièrea. Nema nikakve dvojbe da je ovdje posrijedi hibridni slučaj maoizma drugim sredstvima, budući da vjera u subjekt koji se izgrađuje u borbi protiv forme Države u „kapitalo-parlamentarizmu“ naposljetku završava kao neprestano iščekivanje novoga događaja (événement). Da je tome tako, svjedoči politički intoniran spis o „događajima“ što ih je pokrenulo tzv. Arapsko proljeće. Borba za ideje građansko-političkih dosega liberalne demokracije prometnula se danas u vladavinu najokrutnijeg oblika političkoga islama. Time se događaj „revolucije“ pretvorio u svoju suprotnost – događaj kontrarevolucije s dalekosežnim posljedicama za budućnost Europe i zapadnjačkoga modela politike uopće. Badiouova analiza bila je kao i uvijek filozofijski precizna i snažno utemeljena u diskursu kritike Države kao takve. Ali isto tako bila je posve pogrešna u predviđanju mogućih posljedica. Nekritički zanos s događajem nepredvidljivoga obrata na Bliskome Istoku zasjenio je racionalne prosudbe o ishodu prosvjeda u Egiptu, Libiji, Siriji. (Alain Badiou, The Rebirth of History: Times of Riots and Uprisings, Verso, London-New York, 2012., str. 106-115.) U tome je razlika između njegova „platonizma“ i dijalektičkoga materijalizma s Marxovim antihegelovskim historijskim materijalizmom. Marxov spis 18. Brumaire Louisa Bonapartea ne govori o „slučajnosti“ događaja revolucije i njezine brutalne suprotnosti u nastanku autokratske diktature. Naprotiv, on pokazuje jasno što će se razviti ako A ne postane B i ako B ne postane A. Povijest kao događaj nije tek povijest partikularne univerzalnosti (klasne borbe). To je povijest koja u svojoj „biti“ ima strukturu razvitka onoga što predstavlja vladavinu neljudskoga nad ljudskim, stvari nad prirodom, struktura i funkcija nad jednostavnim odnosom između subjekata/aktera povijesnosti uopće. A ova se „bit“ pronalazi u onome što nadilazi ideju subjekta i ujedno ga paradoksalno omogućuje u drugome načinu njegova bitka. Nije riječ o samosvijesti u formi apsolutnoga duha (Hegelov sustav), nego o kapitalu u formi znanstveno-tehnologijske moći. Za takvu totalnu moć nije primjeren nijedan dosadašnji politički poredak. A pitanje je može li to biti demokracija, kako je to izrekao na kraju života Martin Heidegger u razgovoru za Der Spiegel pod amblematskim naslovom: „Samo nas još jedan Bog možespasiti“. (Martin Heidegger, „Nur noch ein Gott kann uns retten!“, Der Spiegel, 31. svibnja 1976.) Što to znači? Jednostavno, subjekt ni u jednom svojem novijem izdanju kakvog su nastojali proizvesti majstori-mislioci francuskoga kruga hajdegerijanca počevši još od Sartrea, preko Foucaulta, Nancyja, do Badioua ne može biti više shvaćen ni ontologijski niti deontologijski. Problem subjekta u suvremenoj filozofiji jest problem njegova nestanka kao i nestanka supstancije. To je najbolje posvjedočeno time što su Deleuze i Guattari u Anti-Edipu za cilj svoje kritike imali Lacanovu psihoanalizu, stvorivši pojam koji pokazuje paradoksalnu nemoć subjekta uopće da dohvati ono što čini „bit“ suvremenog tehničkoga sklopa. Radi se o njihovom pojmu „strojeva želja“. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Anti-Oedip: Capitalism and Schizophrenia I, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 1983.) Ako subjekt nije više utemeljen u pojmu svijesti (Kant), duha (Hegel) i želje (Freud-Lacan), onda je Badiou morao potražiti njegov povratak iz riznice moderne filozofije u povratku Marxu, ali s težnjom preoblikovanja njegove ideje komunizma. Umjesto vjere u znanstveno-tehnički napredak, odnosno Marxovim pojmom iskazano „proizvodne snage“, Badiou je neutralizirao vjeru u misiju tehnosfere. To je učinio tako što se vratio političkoj dimenziji odnosa znanosti-tehnologije i društva. Njegov pojam subjekta izveden je iz politike kao događaja. A time je upravo subjekt „pokopan“ u beskonačnosti vlastitih pseudo-uskrsnuća u novim događajima bez subjekta. Posljedice su bile očekivane: voluntarizam maoističke ideologije s idejom o „kulturnoj revoluciji“ kao posljednjem autentičnome političkome događaju. (Alain Badiou, The Communist Hypothesis, str. 101-167.) To samo znači da Badiou u velikome povratku subjektu nije uspio dokazati zašto bi politički događaj uopće podarivao subjektu njegovu moć emancipacije ako je naše doba od nedovršenih (političkih) revolucija postalo dobom protuprosvjetiteljstva i kontrarevolucija. Ovo seže od neoliberalizma do islamizma i dalje. Nije li problem sa subjektom samo u tome što se više ne može utemeljiti ni u svijesti, ni u duhu, niti u želji, a posebno otuda što je sam rad postao nematerijalan u digitalno doba? Otuda subjektnost subjekta više nema svoju „bit“ kao što nema ni svoje mjesto i vrijeme u kojem može imati opravdanje. Pitanje „teorije subjekta“ naposljetku jest isto tako ontologijsko pitanje o karakteru politike kao događaja. Badiou subjektnost izvodi iz sukoba s područjem djelovanja bitka kao Mnoštva. A to znači da se u konačnici taj subjekt određuje iz nemogućnosti subjektiviranja osim u političko-estetskome smislu, kao što je to i kod Rancièrea. Antifilozofijski an-arhé i filozofijski communitas dovode u blisku svezu demokratski anarhizam i revolucionarni komunizam. Zatvoreni krug (ne)mogućnosti subjekta završava u obrnutome redoslijedu. Sada istina ima karakter umjetničke ili estetske proizvodnje smisla događaja. Naravno, u repolitiziranju suvremene umjetnosti Badiou i Rancière imaju vodeće mjesto. Problem je samo u tome što je na taj način umjetnost postala ne-autonomnom, a politika ne-političkom. Naime, događaj se u svojim bitnim aspektima zbiva uvijek u političkome prostoru upisivanja mnoštva značenja, a ne onoga što ima karakter nesvodljivosti na bilo što izvan vlastita dostojanstva. Na taj se način suvremena umjetnost pretvara u taoca „loše politike“ kao što se „loša politika“ pretvara u taoca ne-autonomne „loše umjetnosti“. (Žarko Paić, „Nesvodljiva moć umjetnosti: Između totalne politike i estetskoga poretka“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, str. 522-568.) Slučajnost i nepredvidljivost nisu, međutim, mogući iz perspektive političkoga djelovanja u traganju za politikom istine ukoliko se u samoj borbi za emancipacijom subjekt „revolucionarno“ ne uzdiže do tvorca vlastite sudbine. Taj sartrovski projekt dokidanja „prirode“ i proglašenja povijesti jedinom dimenzijom slobode završio je u Kritici dijalektičkoga uma porazom mogućnosti radikalne promjene stanja-situacije same realne povijesti otuđenja/postvarenja u kapitalističkome poretku svijeta. (Jean-Paul Sartre, Critique de la raison dialectique: Théorie des ensembles pratiques précéde de Question de méthode, sv. I, Gallimard, Pariz, 1960.) Badiou ovo „ponavlja“ na drukčiji način. To čini stoga što mu je pojam subjekta projektivan kao i u Sartrea. Naravno, uz dodatak da je bit ovoga projekta u stvaranju generičkih procedura istine kao političkoga događaja par excellence. (Alain Badiou, Théorie du sujet, Seuil, Pariz, 2008.) Subjekt se može realizirati samo u kolektivnoj praksi političkoga djelovanja protiv vladajućega poretka. Događaj, dakle, otvara pitanje nepovijesnosti subjekta. Razlog valja vidjeti u tome što u svojoj iznimnosti i rijetkosti pretpostavlja stvaranje uvjeta mogućnosti za „novo“. Drukčije rečeno, post-događajnost događaja predstavlja beskonačno polje upisivanja značenja. To je ono što Lacan naziva simboličkim. Ono artikulira realno kao prazno mjesto događaja subjekta. Bez povijesnosti bitka događaj mora postati tek kontingentnim i singularnim političkim projektom strukturalnoga „nasilja“ nad zbiljom. Razlog, dakle, leži u tome što joj dokida pravo da određuje što je uopće legitimna politika, a što je, pak, ono što Walter Benjamin, preuzimajući pojam Carla Schmitta, proglašava „božanskim nasiljem“ ili posljednjim činom revolucionarnoga nasilja. (Walter Benjamin, Zur Kritik der Gewalt, u: Gesammelte Schriften, (ur.) Rolf Tiedemann i Hermann Schweppenhäuser, sv. 7, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1991., sv. II, 1)Pravo suverene odluke bez temelja u nečemu unaprijed postavljenome odlučuje o tome. Ništa se ne događa u ime slobode. Sama se sloboda događa bez imenovanja. Tako Badiou na tragu Lazarusa određuje istinsku politiku ili politiku istine. (Alain Badiou, Abrégé de Métapolitique, str. 35-66.) Beskonačnost pretpostavlja ponavljanje događaja samo na taj način što se njegova singularnost u nepredvidljivosti „drugoga dolaska“ pokazuje u posvemašnjoj novosti. No, ta novost nije ono isto što i „aktualnost“. Ali nije niti ono isto što i iskonska dimenzija vremena s kojom Heidegger misli događaj (Ereignis) u istovjetnosti i razlici bitka i vremena. Ovo je nadasve posvjedočeno u tekstovima krajem 1930-ih godina kao što su Promišljanja (Besinnung) i Prinosi uz filozofiju: O događaju (Beiträge zur Philosophie: Vom Ereignis). (Martin Heidegger, Besinnung, GA, sv. 66, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1997. i Martin Heidegger, Beiträge zur Philosopie (Vom Ereignis), GA, sv. 65, V. Klostermann, Frankfurt/M., 2003.) U cjelini, kod Badioua se radi o dvojakome pristupu političkome i politici. Jedno je pokušaj razumijevanja ontologije događaja, a drugo teorija subjekta. U oba slučaja radi se o filozofijskome „zasnivanju“ metapolitike kao mišljenja izvan dosega tradicije „političke filozofije“ i izvan dosega tradicije „moderne filozofije svijesti“. Metapolitika je događaj subjektiviranja bez subjekta poznatog iz moderne politike kao što je to suverenost naroda u liberalno-demokratskoj formi države. Ono što Badiou odbacuje u spisu Sažetak metapolitike jest iznimno značajno za daljnji tijek naše interpretacije. To su sve forme dijalektičkoga mišljenja koje ne mogu zahvatiti u složenost nesvodljive „biti“ politike. (Bruno Bosteels, Badiou and Politics, str. 7-8. U Rancièrea, pak, u njegovoj najznačajnijoj knjizi o politici i političkome naslovljenoj Nesuglasnost, pokazuje se da pojam metapolitike označava jednu od tri vladajuće figure „političke filozofije“. Prva je arhepolitika od Platona do Bourdieua, a druga je parapolitika od Aristotela do Hobbesa i Alexisa de Tocquevilla, dok metapolitika pripada Marxu. Njezina je glavna funkcija da nadomjesti realno postojeće institucije u liberalno-demokratskoj formi države („policijski poredak“) emancipacijskom politikom jednakosti. Ukratko, za Rancièrea pojam metapolitike podvrgava realnu političku praksu dvostrukome tipu zabrane: jedan je vezan uz klasu, a drugi uz naciju-državu. Oba su tek „prazni označitelji“ bez univerzalne politike jednakosti, koja se, dakako, uvijek vodi na specifičan način i u singularnome okviru događanja. Vidi: Jacques Rancière, La Mésentente: Politique et la philosophie, Galilée, Pariz, 1995., str. 93-131.) Zašto je za Badioua politika postala svojevrsnim novim „apsolutom“ da od nje ovisi gotovo sve, svaki mogući događaj u odnosu između ljudi, pa čak i način oblikovanja prostora između bitka kao Mnoštva i događaja kao uvjeta mogućnosti nastanka novoga stanja i situacije? Nesumnjivo, u čitavom njegovu djelu od ranih 1960-ih godina do danas tako visoko mjesto posvećeno politici proizlazi iz uvjerenja da je promjena života moguća samo ako se ujedno time zbiva i promjena mišljenja. Ne možemo mijenjati svijet bez promjene našeg mišljenja ili interpretacije svijeta. Ova „refilozofikacija“ Marxa, međutim, ne znači u rezultatu mnogo više od pokušaja da se pojam svijeta i mišljenja o njemu oslobodi od tragova scijentizma i od naslaga pseudo-humanizma. Sve je to obilježavalo čitanje Marxa i to ne samo u Francuskoj 1960-ih godina. Ako se politikom ne označava polje moralnih inskripcija, a niti znanstvena verifikacija onoga što se događa u svijetu, onda je Badiouova intervencija u područje nesvodljivosti političkoga uz Rancièrea u suvremenoj filozofiji originalni prilog na putu njegova oslobađanja od čeličnoga zagrljaja ekonomije i kulture, prava i morala, znanosti i kulture. Znamo da je početak tog procesa u znaku Schmittova pojma političkoga kao polemičke borbe i shvaćanja politike u sukobljavanju prijatelja s neprijateljem. Badiou se uopće ne bavi pitanjem tzv. realpolitik. Istini za volju, to je rak-rana gotovo čitave normativističke teorije političkoga i politike od Habermasa i Rawlsa, najznačajnijih predstavnika tzv. liberalnoga konsenzusa, do Deleuzea i Lyotarda, i dakako Rancièrea. Zbog toga mu se nomos političkoga razotkriva izvan opsesije s idejom suverenosti naroda u modernoj formi vladavine demokratske ili totalitarne države. Ono što je ovdje navlastito jest pitanje može li politika biti mišljenjem kao mišljenjem? Odgovor je na to pitanje potvrdan. Da, politika je za Badioua singularna i kontingentna forma mišljenja. Stvaranje generičke procedure istine ne dolazi više iz teorije o mnoštvu (ontologija kao matematika). Umjesto toga sada je sve razmješteno u neodredljivost i nepredvidljivost događaja. Praksa u obuhvatnome značenju tog pojma postaje političkom praksom. A u nju su već unaprijed uključene etičke norme i kulturne vrijednosti. To, naravno, ne svjedoči ni o kakvome esencijalizmu, nego upravo suprotno. Etika i kultura u svojim mogućnostima postaju normama i vrijednostima samo iz obzorja političkoga događaja. Nema nikakve etike zasnovane na ideji „ljudske prirode“ niti kulture utemeljene u ideji vječnosti ljudske civilizacije. Umjesto toga ideja beskonačnosti dolazi iz otvorene ontologije Mnoštva kao bitka i političkoga događaja s kojim se mijenja struktura bitka i mišljenje subjekta. Iz svega što je rečeno postaje jasno zašto se Badiou tako radikalno okomljuje na inflaciju etičkih „humanitarizama“ i sličnih strategija kulturalizacije politike 1990-ih godina. Tada objavljuje svoj najznačajniji teorijski spis o političkome i politici Sažeci metapolitike. Isto vrijedi i za knjigu o etici. U njoj je sažeto pokazao sve paradokse i aporije suvremene ideologije „etičkoga relativizma“. Time je raskrinkao postmodernu idolatriju Drugoga u službi neoliberalnoga marša globalizacije. (Vidi o tome: Ernesto Laclau, „An Ethics of Militant Engagement“, u: Peter Hallward (ur.), Think Again: Alain Badiou and the Future of Philosophy, str. 120-137.) Događaj kao „bit“ politike nipošto nije nešto „objektivno“. Kjerkegorovski rečeno, ono što pripada subjektu kao procesu subjektiviranja odlučuje o istini. A pripada mu stoga što je samo subjekt u svojem novome značenju tijela i jezika kao materijalnosti svijeta istinski sudionik, a ne promatrač događaja. Kada se to ima u vidu, onda je razlika između sudioništva i promatranja bitna razlika između politike i estetike. Uostalom, to su dva prokušana puta u pokušaju suočenja s tehničkim usudom mišljenja u 20. stoljeću. U naše doba svjedočimo procesima repolitizacije i reestetizacije suvremene umjetnosti. Prvi je proces vezan uz društvenu participaciju i kritički angažman umjetnika, a drugi uz posvećenost kultu autonomije umjetnika i njegova djela. Kantova je estetika zasnovana na modelu ravnodušnoga promatrača predmeta ljepote i uzvišenosti. Nietzscheova intervencija, usuprot tome, dolazi iz moći bitka kao postajanja životnih snaga. Subjekt umjetnosti više ne može biti pasivni promatrač djela. Na scenu u velikome stilu dolazi aktivni stvaratelj umjetnosti. Ono što je za Badioua odlučujuće u određenju odnosa između sudioništva i promatranja događaja jest da je istina uvijek na strani aktivnoga sudionika, u individualnome i kolektivnome načinu bitka, dok čin promatranja pripada znanstvenome ili teorijskome činu retroaktivnoga mišljenja. Politika predstavlja formu mišljenja onoga što uopće omogućuje da mišljenje postane istinom bitka. Zato je Badiouova posljednja nakana da izvede osnovne elemente jedne politike istine. Ništa više i ništa manje od toga. 3. Intervencije: Politika bez subjekta? Tko je istinski subjekt emancipacijsko-revolucionarne politike događaja danas? Na to je pitanje moguće odgovoriti tako da sažmemo rezultat svega što je dosad iskazano u interpretaciji pojma političkoga i politike u Badioua. Ako je sam događaj kao temeljni pojam suvremene filozofije od Heideggera do francuskih poststrukturalista i neomarksista doživio mnoštvo recepcijskoga svođenja na ovu ili onu verziju politike i voluntarizma subjekta, onda postaje bjelodano da pitanje događaja nadilazi ontologiju i smjera pitanju o smislu „novoga“ subjekta. Na prvi pogled taj veliki povratak „natrag“ u jezgru novovjekovne filozofije otpočinje još u Sartrea i Lévinasa, koji se prvi suočavaju s problemom ontologije i djelovanja. Kod Sartrea je riječ o nenapisanoj Etici nakon njegova glavnoga djela Bitak i ništavilo (L’Etre et le Néant), a kod Lévinasa je taj problem otvoren s etikom bezuvjetno Drugoga već u njegovome glavnome djelu Totalitet i beskonačno (Totalité et Infini). U oba slučaja radilo se o pokušaju da se Heideggera nadopuni zbog toga što je u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u) izostalo tematiziranje ljudskoga su-bitka (Mit-Sein), odnosno zajednice i društvenosti. Lévinasov etički obrat bio je prvi pokušaj da se ontologija rastemelji na taj način da njezino glavno pitanje o konačnosti bitka postane pitanje o beskonačnosti ljudskoga odnosa s Drugim. Ateistički humanizam egzistencijalizma (Sartre) i ateologijska etika Drugoga „utemeljena“ u suosjećanju s patnjama bližnjega (Lévinas) otvorili su mogućnosti novoga promišljanja subjekta izvan tradicionalne metafizike. No, bilo je jasno da Sartreov dualizam bitka i ništa vraća u igru pitanje subjekta na način egzistencijalne odluke i projekta frustriranoga pojedinca u mrežama već uvijek nemilosrdne društvene zajednice kojom vladaju zakoni „druge prirode“ poput kapitalističkoga tržišta i odsutnosti empatije. Tako je, zapravo, subjektivizam egzistencijalnoga projekta i etički obrat spram lica bezuvjetno Drugoga označio ulazak problema djelovanja subjekta u zajednici na specifičan način „nedostatka“. Subjekt je konstituiran nedostatkom vlastita položaja u svijetu time što je bačen u okrilje bitka-u-svijetu na način egzistencijalne mučnine i etičke tolerancije nasilja. Namjesto konačnosti u epohalno-povijesnome pokazivanju bitka u njegovoj smislenoj artikulaciji u vremenu, dobili smo put u unutarnjost fihteanskoga subjekta i odlazak u nebeske visine etičke teodiceje bez metafizički i teologijski shvaćenoga Boga. Problem nije kako nadmašiti Heideggerovo mišljenje događaja (Ereignis), već kako se suočiti s temeljnim pojmom njegova mišljenja nakon Bitka i vremena (Sein und Zeit). Imenovao ga je ponajprije riječju „makinacija“ (Machenschaft), a potom „postavom“ (Gestell). Sjetimo se da to znači sljedeće: bit tehnike nije ništa tehničko. (Martin Heidegger, „Die Frage nach dem Technik“, u: Vorträge und Aufsätze, GA, sv. 7, V. Klostermann, Frankfurt/M., 2000., str. 7-36. ) Ni jedan postojeći način zbivanja političkoga i politike, niti jedna postojeća forma države ne može se nositi s bezuvjetnim nihilizmom tehnike. Razlog leži u tome što je samo djelovanje već bitno određeno iz tehničkoga sklopa mišljenja. Problem je u određenju „biti“ mišljenja, a ne bitka. No, jedno je nemoguće bez drugoga. Bitak i subjekt mogu se misliti u svojim ontologijsko-političkim nesvodljivostima tek iz kontingencije događaja. Ako je za Badioua politika događaj (événement) u svojem misteriju stvaranja „novoga“ stanja i situacije, onda je temeljno pitanje na koje u njega ne nailazimo na vjerodostojni odgovor sljedeće. Kako se politika kao forma mišljenja uopće može i pod kojim uvjetima razračunati s biti tehnike ako je već uvijek riječ o onome što Heidegger u Promišljanjima (Besinnung) iz 1938. godine naziva pojmom apsolutne moći? A to pretpostavlja: (1) ono dinamičko što se odnosi na ozbiljenje snage; (2) ono totalno što pogađa načelo moći tako da ništa izvan toga okružja djelovanja više ne može imati svoju nevinost i ne može se smatrati „zbiljskim“; (3) ono „imperijalno“ koje proizlazi iz zapovjednoga karaktera moći i potire bilo kakvu mogućnost iznimke i slučaja u vlastitome okružju; (4) ono racionalno u kojem se prepoznaje računalni karakter mišljenja u zatvorenome sklopu snaga izvršenja; (5) ono „planetarno“ što pokazuje da moć više nije samo „totalna“ i usmjerena na jednu državu i jedan narod, nego svoje granice ima tek u granicama nastanjene zemaljske kugle poput atmosfere i stratosfere, što znači da se planet u cjelini odnosa i slika moći osvaja u „prodoru“ i tako neutralizira moguće planetarne protivnike. (Martin Heidegger, Besinnung, str. 18.) Ako je alternativa takvom mišljenju za Heideggera bila povlačenje u promišljanje tragova „drugoga početka“ u poetskome jeziku Hölderlina i probljesku onoga što je činio Nietzsche na svojem putu mišljenja kritike metafizike kao nihilizma, što Badiou neizmjerno poštuje jer je otvorilo posve druge putove antifilozofiji u traganju za spasonosnim izlazom iz jednosmjerne ulice modernosti, onda je drugi put ili alternativa koju Badiou najuvjerljivije zagovara u suvremenoj filozofiji ona koja napušta etičke obrate i sve stavlja na kocku politike. Treće ne postoji. Osim, dakako, u pokušaju da se tehnički sklop rastemelji i razgradi do nove mitopoetske tehnosfere. To su nastojali izvesti Simondon i Deleuze. (Gilbert Simondon, Du mode d’existence des objets techniques, Aubier, Pariz, 2012. i Gilles Deleuze i Felix Guattari, A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia, Continuum, London-New York, 1987.) Badiouovo mišljenje povratka „dijalektičkome materijalizmu“ i ideji subjekta, koji predstavlja hibrid između Sartreova projektivnoga sebstva i Lacanove decentrirane artikulacije simboličke pukotine u realnome, izvedeno je iz kritike svih paradigmi „kapitalo-parlamentarizama“, odnosno postavljanja politike institucionalnom moći države-nacije-poretka na zasadama liberalnoga shvaćanja demokracije. Nije stoga slučajno što se čak ironično odnosi spram različitih ljevičarskih ontologija politike. Naziva ih nepodesnim imenom „demokratskoga materijalizma“. A one u svojim temeljima pretpostavljaju logiku pluralnoga bitka i različite postmoderne ideje razlike i Drugoga. Paradoks je sljedeći. Badiou kao i Deleuze izvršili su svojevrstan obrat metafizike kao ontologije. Deleuze je preko Spinoze, Nietzschea, Bergsona, Whiteheada i Simondona bitak rastvorio u ideji mnoštva i razlike, dok je Badiou ontologiju u svojem glavnome djelu Bitak i događaj u kritičkome dijalogu s Heideggerom preusmjerio na pitanja matematičke teorije skupova. Ovo su u 20. stoljeću posebno razradili Cantor i Cohen. (Alain Badiou, Theoretical Writings, Continuum, London-New York, 2004. Vidi o tome: Ray Brassier, „Nihil razdvojeno: Zapažanja o ontologiji oduzimanja i mislećem kapitalizmu“, Up & Underground: Critical Theory Dossier, br. 27-28/2015., str. 63-69.) Njegova filozofijska kritika „antifilozofije“ bez koje, pak, ne bi mogao dospjeti do glavnih otkrića s figurama poput Heideggera i Lacana, primjerice, u bitnim dosezima predstavlja kritiku postmoderne i njezinih temeljnih pojmova razlike, multikulturalizma, tolerancije, Drugoga itd. Povratak subjektu, međutim, nije moguć a da se prethodno ne izgradi jedna nova teorija subjekta. Ona se kao i ontologija (bitak kao Mnoštvo) i mišljenje događaja kao politike istine ne zasniva na starim pojmovima metafizike, već na onima što ih najradikalnije kritizira. Badiou je „materijalistički postmoderni platonist“. Po tome je najbliži Deleuzeu. Ali s tom razlikom što je njegov pojam beskonačnosti matematičko-politički. Nije li to nešto nemoguće i uistinu apsurdno? Kako je moguće da se znanost o brojevima povezuje s politikom? Vidjeli smo da to nije samo moguće, nego je u svojoj „nužnosti“ put do čistih kontingencija. Neodređenost, rizik, nepredvidljivost, nemogućnost onoga mogućega kao realno, nepostojeće koje nije odsutnost postojećega, već struktura potencijalnosti u realnome – sve su to pojmovi s kojima se neprestano susrećemo u teoriji složenosti (complexity theory), teorijama determinističkoga kaosa i teorijama emergencije. Kontingencija jest „bit“ događaja i stoga je riječ o glavnome pojmu Badiouove „političke ontologije“. Subjekt koji se otuda pojavljuje nositeljem emancipacijsko-revolucionarnih ideja poput komunizma jest mnoštvo-kao-partikularna univerzalnost. Ali ne i kao ono mnoštvo (multitude) koje Antonio Negri i Michael Hardt nazivaju novim subjektom totalne revolucije globalnoga kapitalizma. (Michael Hardt i Antonio Negri, Multitude: War and Democrarcy in the Age of Empire, Penguin Books, London, 2004.) U Badioua je subjekt kontingentan. Uvijek je riječ o proizvodu specifičnoga događaja. Taj se događaj zbiva u konkretnoj i singularnoj situaciji. Ona se ne može prenijeti u drugu situaciju, a da se pritom ne dogodi nasilje nad zbiljom. Nije stoga teško objasniti zašto su neomarksističke kritike neoliberalnoga kapitalizma i hegemonije Amerike u političkoj artikulaciji moći „novog svjetskoga poretka“ uvijek i kritike tzv. izvoza demokracije u zemlje Trećega svijeta. Problem je u tome što se iza lažne univerzalnosti ideja ljudskih prava i demokratske ideologije skriva brutalna moć neokolonijalizma. Badiou zauzima stajalište s podrijetlom u Marxa. Ali ono je zapravo totalna revizija Marxa, kao što je to bjelodano i u slučaju Slavoja Žižeka. Naravno, podrijetlo takve pozicije nalazi se u Althusserovome čitanju Lenjina. (Luis Althusser, Lénin et la philosophie & suivi de Marx & Lénine devant Hegel, La Découverte, Pariz, 1982.) Vodeće ideje nisu više Marxove, već lenjinističke i maoističke. One se pojavljuju u novome ruhu kritike postmoderne i postmarksizma protiv „liberalnoga konsenzusa“. U čemu je revizija? Jednostavno u tome što je Badiou nastojao uspostaviti političku ontologiju događaja na taj način da je subjektu pripisao gotovo mistične crte novoga apsoluta. Nakon Lukácseve Povijesti i klasne svijesti u kojoj je na hegelovskim tragovima staljinističko shvaćanje Partije dobilo ontologijsko utemeljenje subjekta revolucije, onog o-i-za-sebe što se ozbiljuje na kraju povijesti kao apsolutni duh, sada se povijest suspendira i neutralizira. Umjesto povijesne dimenzije Marxova historijskoga materijalizma, Badiou oživljava „dijalektički materijalizam“. Samo što sada umjesto Engelsove dijalektike prirode i pojma „nužnosti“, kojim komunizam mora doći nakon kapitalizma, postulira nadolazeću zajednicu zasnovanu na logici Mnoštva i kontingencije. Ništa nije unaprijed određeno. Umjesto na bitku, sada je sve na događaju metapolitike subjekta bez imena. Zašto se taj subjekt više ne može imenovati? Zašto to nije radnička klasa kao u Marxa, nego sada dobiva prizvuk neodređenosti i singularnosti stvaranja iz situacije? U svojoj bitnoj razlici, primjerice, subjekt revolucionarnih događaja u Arapskome proljeću nije ni klasni, niti nacionalni. Njegova se politička određenost može izvesti samo iz logike suprotstavljanja: (a) autokratskim i despotskim poretcima lokalno-regionalnih oligarhija i (b) neokolonijalnome poretku koji počiva na demokratskome konsenzusu o vladavini zapadnjačke civilizacije koja umjesto političkih ciljeva sada težište prebacuje na ekonomsko-kulturalni način porobljavanja. Na taj se način pitanje subjekta svodi na dokidanje onoga što je Marx u Kapitalu postavio pitanjem supstancije-subjekta čitavog povijesnoga procesa. Kao i svi drugi francuski mislioci na tragu Heideggera, tako i Badiou pokušava pronaći alternativu u pronalasku novoga političkoga subjekta. U situaciji kada rad i kapital više nisu postavljeni na način industrijske paradigme odnosa kako je to bilo u Marxovo vrijeme ni subjekt više ne nosi značajke partikularne univerzalnosti. Definicija pojma rada uvođenjem kompjutorske tehnologije dovela je do bitne promjene u određenju onoga što nazivamo materijalnošću. Nematerijalnost rada u digitalnoj ekonomiji stvara emergentne mreže „subjekta“. S onu stranu binarnih opreka rada i slobode smješta se njegova „subjektnost“. Rad nadilazi pojam klase, kao što neoimperijalni poretci politike nadilaze pojam suverenosti nacije-države. Voluntarizam politike istine novoga subjekta, međutim, sastoji se u tome što je njegov nastanak krajnje politički upitnim i etički skandaloznim. Ovo isto tako vrijedi i za Žižekovu političku poziciju. (Slavoj Žižek, The Ticklish Subject: The Absent Centre of Political Ontology, str. 171-244. i Slavoj Žižek, The Parallax View, str. 272-330.) Bez napuštanja Lenjina i Maoa i bez samokritike maoizma u onome što nije tek nasljeđe 1968. godine Badiouova politička ontologija, čije je središte prazno, da parafraziramo podnaslov Žižekove najznačajnije knjige poslije Sublimnoga objekta ideologije, a subjekt bez događaja poput izgubljenoga i napuštenoga kolektivnoga individuuma tumara bespućima tzv. realpolitik, ostaje samo još jedna neuspjela avantura mišljenja politike. Ipak, politika može biti mišljenjem samo ako u sebi otvori put spram onoga događaja koji se ne svodi na puku bezuvjetnu volju za akcijom protiv „kapitalo-parlamentarizma“, a da ta volja i ta akcija ne završi na praznim barikadama. Naposljetku, one više nikome ništa bitno ne znače. Razlog počiva u strukturnoj „prirodi“ stvari. Nova ontologija tehnosfere ovdje se pokazuje presudnom. Badiou joj nije posvetio onoliko pozornosti koliko je to izveo Deleuze u Tisuću platoa i manjim spisima koji su obilježili kraj 1980-ih i početak 1990-ih godina, poput glasovita ogleda „Postscript uz društva kontrole“. (Gilles Deleuze, „Postscript on Societies of Control“, October, Vol. 59, 1992. (zima), str. 3-7.) Riječ je o problemu odnosa između bitka kao postajanja – promjena shvaćanja rada u kibernetičkome modelu djelovanja globalnoga kapitalizma – i procesa nastanka novih odnosa u svjetlu vladavine umreženih „društava kontrole“. (Michel Foucault, Naissance de la biopolitique: Cours au College de France, 1978-1979.,Seuil-Gallimard, Pariz, 2004., str. 325-329) Znanost i tehnologija u svojim generičkim procedurama stvaranja istine u potpunosti mijenjaju položaj subjekta. A to znači da ga razmještaju iz radnoga procesa i postavljaju u samo središte kognitivnoga kapitalizma kao aparat ili dispozitiv jedne moći vladavine zasnovane na racionalnome upravljanju i logici totalne subjektivacije „iznutra“. To je u svojim predavanjima o biopolitici posebno analizirao Michel Foucault, govoreći o paradigmi neoliberalizma kao novoga diskursa moći, ideologije, strategije, načina preobrata kapitalizma iz logike proizvodnje u logiku spekulativno-financijskoga managementa. (Michel Foucault, Naissance de la biopolitique: Cours au College de France, 1978-1979.,Seuil-Gallimard, Pariz, 2004., str. 325-329.) Što se nakon toga događa sa subjektom? On više nije ni svijest, ni duh, ni rad, ni želja, a niti pobunjeno tijelo u političkoj akciji subjektiviranja. Subjekt postaje kibernetički sklop novih odnosa. Sve se to zbiva na isti način kojim se pojam aktera u socijalnoj psihologiji nadomješta pojmom interaktora, a koji rabi sociolog znanosti Bruno Latour. Umjesto intersubjektivnosti na djelu je interobjektivnost. ( Bruno Latour, „On Interobjecivity“, Mind, Culture and Activity, Vol. 3, br. 4/1996., str. 228-245. i Žarko Paić, „Bijele rupe: Tijelo kao vizualna fascinacija“, u: Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009., str. 211-381.) To samo znači da se pitanje subjekta, bez obzira u čemu se „sada“ i „ovdje“ nastoji upisati ili, govoreći tradicionalnim jezikom ontologije što jest njegova „bit“, ne može više izvesti nikakvim pozivanjem na radikalnu promjenu uvjeta mogućnosti političkoga djelovanja. Heidegger je bio u pravu. Problem nije u društvenim odnosima ili političkoj artikulaciji moći u doba tehnosfere. Pokušaj da se političkome vrati „izgubljeno dostojanstvo“ od Schmitta i Benjamina do Badioua i Agambena obuhvaća „višak“ onoga što pripada božanskome i teologiji. Alain Badiou prvi je otpočeo s ateologijom novoga događaja kao političke reartikulacije mišljenja sv. Pavla za nadolazeće doba nestanka jednakosti i pravednosti iz svijeta globalne civilizacije nihilizma. Politika bez svetoga kao da gubi onaj trag misterija i mistike događaja, a materijalizam u svojem novome ruhu kao da gubi nešto tajanstveno i neodredljivo. Nestanak „Velikoga Drugoga“ u apsolutnoj imanenciji svijeta kao i nestanak emancipacije i revolucije „biti“ takvoga svijeta nužno je preusmjerilo traganje za mišljenjem „druge i drukčije“ politike od one koja više nema pred sobom pitanje subjekta u stalnome insceniranju akcije. Naprotiv, preostaje tek pitanje o onome što događaju u njegovome izostanku ili očekivanju daje drukčiji smisao od puke utjehe, pa bila ona i militantni korak do „božanskoga nasilja“. Na kraju se pokazalo da je posljednji korak ovoga obrata od suverenosti politike do politike istine zaokret spram „političke teologije“. Umjesto revolucije kapitala unutar jezgre njegove misleće supstancije, koju danas provode biokibernetika i biogenetika u uspostavi umjetnoga života (A-Life) i umjetnoga uma (A-Intelligence), posljednji je zaokret onaj koji vodi do „revolucije“ subjekta u sebi samome. To je zaokret što se nalazi u okrilju politike kao teologije događaja. Čak i kada u slučaju Badioua imamo formalno bezbožni pristup svijetu, ista je bit stvari. Bog je u Deleuzea postao sustav kontrole postajanja, hermetični neognostički proces stvaranja u beskonačnost prema modelu umjetnika što stvara ex nihilo. Za Badioua, pak, „sekularna mistika“ događaja zahtijeva militantni politički subjekt. Bez njega nikakvo očekivanje spasa više nema smisla. Kao što to efektno kaže Žižek u Paralaksi protiv Heideggerove strategije opuštenosti: „Gelassenheit? No, thanks!“ ( Slavoj Žižek, The Parallax View, str. 278-288.) Što da se radi s tim povratkom kršćanskome nasljeđu emancipacijsko-revolucionarnoga mišljenja? (Vidi o tome: Tine Hribar, Evangelij po Nietzscheju, Nova revija, Ljubljana, Ljubljana, 2002., str. 215-295.) Gotovo, pa ništa. Prisvajanje figure univerzalnosti vjere u nadolazeću zajednicu jednakosti i pravednosti povezuje mesijansku nadu u događaj s apokaliptičkim scenarijem propasti staroga svijeta. Badiou, Žižek, Agamben i njihova traganja za subjektom nadolazeće zajednice iz duha politike kao istine bitka, nije li to zapravo samo vrtnja u krugu istih pretpostavki s kojima se suvremena filozofija nakon Heideggera našla u bespućima? Od svega toga preostaju samo dva puta do iste nemoguće točke. Jedan je onaj obilježen znakovima politike, a drugi pokušajima estetike. A oba su puta tek kolosalnim promašajima. U nemogućnosti razračunavanja s „biti“ tog čudovišnog i toliko jednostavnoga, ali upravo stoga nerasklopljiva tehničkoga sklopa, protječu svi ti silni radikalizmi antifilozofija, politika, demokracije. Promašiti ipak može samo onaj koji mnogo misli. Badiou je zacijelo jedan od njih.

January 23, 2026
Smisleno razumijevanje svijeta i njegove nelagodnosti

Smisleno razumijevanje svijeta i njegove nelagodnosti

1. Knjiga Deana Komela Obilježja smisla zbirka je ogleda, rasprava i komentara iz suvremene filozofije s jasnim fenomenologijskim tragom. Autor se potvrdio kao jedan od vodećih slovenskih mislilaca nakon Ivana Urbančiča, što je posvjedočeno njegovim brojnim knjigama na slovenskome i njemačkome jeziku o hermeneutici, fenomenologiji, Heideggeru, problemu humanističkih znanosti danas. Dean Komel jedan je od utemeljitelja, a od 1996. godine i predsjednik, Fenomenološkoga društva u Ljubljani. Surađuje s brojnim međunarodnim filozofskim udruženjima i projektnim skupinama. Surađuje u uredništvu mnoštva časopisa i književnih zbirki za filozofiju i kulturu (Nova Revija, Ampak, Phainomena, Orbis Phaenomenologicus, Topos, Aut, Teoria, Analecta Hermeneutica,Libri nigri – Magazzino di filosofia, Divinatio, Bulletin heideggérien, ForHum, Creativity Studies). Isto tako, jedan je od utemeljitelja Međunarodnoga instituta za hermeneutiku (Toronto, 2001.), Srednjoeuropske konferencije za fenomenologiju, Organizacije fenomenologijskih organizacija (Prag, 2002.). Od 2005. godine vodi istraživačke djelatnosti na Institutu za humanistiku Nove revije, čiji je i suosnivač, kao i međunarodnoga Foruma za humanistiku (2014.) pri istoj ustanovi. Njegove najznačajnije studije objavljene unatrag desetak godina na slovenskome i njemačkome jeziku su Den Nihilismus verwinden, (Traugott Bautz, Nordhausen 2012.) Totalitarium (2019.), V paralelah smisla (2023.) Na hrvatskome jeziku, izuzev brojnih rasprava u filozofskim časopisima i zbornicima, objavljene su njegove knjige Smisao posredovanja (2008.),Razotkrivenost prebivanja (2018.),Suvremenosti (2018.) i Obilježja smisla (2019). Usto, Komel je angažirani filozof na posve navlastit način u svakodnevnome diskursu pokušaja obrane dostojanstva umjetnosti u doba tehničke konstelacije bitka. Uz brojne nagrade za svoj znanstveni rad u području filozofije u inozemstvu, 2003. godine nagrađen je Zoisovom nagradom Republike Slovenije za vrhunska dostignuća u znanosti. Sve tekstove u ovoj zbirci odlikuje preciznost iskaza i lucidnost postavljanja bitnih pitanja s kojima se bavi fenomenologija danas: kriza, jezik, Europa, humanistika, kultura, utopija, egzistencija. Način izlaganja predstavlja uzorni spoj hermeneutičke metode razlaganja tekstova i njihovo dovođenje u svezu s problemima suvrmenoga svijeta. Tako se, primjerice, u analizi pojma krize Komel nadovezuje na iskustvo grčke filozofije i istovjetna razmišljanja Husserla i Heideggera o biti Europe. No, korak dalje od toga čini njegov stav da se iznova moraju preispitati temeljni pojmovi zapadnjačke metafizike. U cjelini, riječ je o knjizi u kojoj jezgrovitost iskaza i otvaranje novih pitanja o smislu ljudske egzistencije u doba planetarne sudbine bitka iziskuje sabranost jezika, njegovu razigranost s vjerom u ono što je Derrida na kraju svojeg misaonoga života nazivao „politikom prijateljstva“. Ovo su tekstovi čiste i ujedno angažirane refleksivnosti s kojima čitatelj istodobno zapodijeva dijalog u brizi za dušu i u obrani kulture kao najvišeg okružja smisla. 2. DeanKomel je suvremeni filozof koji uistinu zaslužuje vjerodostojnost svojim zalaganjem za ono što je odavno već iščezlo u našoj zapadnjačkoj tradiciji, a samo se deklarativno i prigodno spominje kao ideologijska floskula. Naravno, riječ je o dijalogu i njegovim temeljnim pretpostavkama kao što je autonomija jezika i poštovanje Drugoga u njegovu nesvodivu identitetu. Ovo potvrđujem iz vlastitih iskustava jer više od dvadeset godina intenzivno surađujem s njime oko mnoštva projekata, simpozija, časopisa i zbornika poput Phainomene i drugih aktivnosti unutar Inštituta za humanistiku Nove revije u Ljubljani. Ovaj živi dijalog posredovan je do sada s velikim brojem publikacija, a u časopisima poput Tvrđe i Europskoga glasnika mogu se pronaći brojne tematske cjeline o rečenome, među kojima izdvajam i one o problemu nihilizma u suvremenosti, potom tematske cjeline o Ivanu Urbančiču kao i Vanji Sutliću. No, što je zapravo bit dijaloga od Platona do Heideggera i Gadamera? Već u „Uvodu“ ove knjige nailazimo na objašnjenje da riječ „smisao“ ima navlastito pojmovno značenje, a ono se uspostavlja u stvaranju humanističkoga znanja i vrijednosti koja određuju naša životna iskustva koje dijelimo s drugima u svijetu. Nije teško razabrati da je pitanje „smisla“ daleko više od bilo kakve ove ili one hermeneutike kao filozofijske metode ili načina uvida u bit života kroz povijesno kretanje od iskona do suvremenosti. U navedenome iskazu je kristalizirano mišljenje i Husserla i Heideggera, jer smisaonost pretpostavlja egzistencijalnu otvorenost čovjeka kao bića slobode i usmjerenosti na svijet koji se ne može jedino svesti na instrumentalne i znanstvene „istine“ i postupke koji su u međuvremenu postali dijelom onoga što Komel u svojoj iznimno važnoj knjizi naziva pojmom totalitariuma. (v. https://www.researchgate.net/publication/340410328_TOTALITARIUM) Ono što je problem s kojim se suočava i Komel u svojim filozofijskim analizama suvremenosti jest pitanje o mogućnostima prevladavanja tehničkoga nihilizma samoga života. Naime, već u prvome ogledu u ovoj knjizi koja se bavi smislenošću humanistike i smisla humanosti ono što povezuje dijalog i razumijevanje sa smislom jest povijesnost unutar koje se odigrava događanje ljudske egzistencije. Neupitno je da se pojam humanosti ovdje ne svodi ni na kakvu subjektnocentričnu fantazmu koja od renesanse i novoga vijeka obuzima zapadnjačku civilizaciju, a koja nikad zapravo nije mogla odrediti bit čovjeka iz njegove autentične povijesnosti. Otuda je razvidno kako je rezultat ovog metafizičkoga redukcionizma da se zapravo čovjek hipostazira kao biće suverene moći onog neljudskoga koje raskorjenjuje i prirodu i ljudski svijet njegovim pretvaranjem u predmetnost predmeta i posvemašnje otuđenje i raščovječenje onog trenutka kad se čovjek, kako je to mjerodavno pokazao Heidegger, shvaća kao subjekt cjelokupnoga povijesnoga zbivanja. Čitav je povijesni svijet od antike do novoga vijeka još uvijek određen ovim dvojstvom naturalizma i humanizma, a poznato je da je rani Husserl u svojoj raspravi Filozofija kao stroga znanost imao u vidu nastojanje da se prođe između Scile i Haribde scijentifizma i svođenja filozofije na puki metafizički spiritualizam, jer pitanje smislenosti ljudske egzistencije nije samo pitanje održivosti čovjeka pred silama destrukcije, već i pitanje održivosti cjelokupnoga svijeta života. Komelu je stalo povijesno-hermeneutički izložiti razloge zašto se humanistika, humanost i smislenost življenja u 21. stoljeću kao stoljeću apsolutnoga nihilizma i vladavine tehnoznanosti nužno nalaze pred gotovo apokaliptičkim izazovom obrane temeljnih vrijednosti europske kulture koja je u svojoj biti krhka i otvorena u dijalogu s geopolitičkim opasnostima njezine neutralizacije kroz sustave biopolitike koji sam život ostavljaju bez temelja. Smisao nije stoga hegelovski apsolutni duh koji vlada u totalitetu svojih moći (umjetnosti-religije-filozofije), ali nije ni tehnoznanstveni racionalitet kibernetike. Naspram onih formi humanosti koji svoj cilj imaju u „moralnosti“, „humanizmu“, „“humanitarnosti“, „etičkome izazovu tehnoznanosti“, Komel pokazuje da je jedino pravo rješenje ovog problema „kraja humanizma“ u povijesnome obzorju artikulacije smisla. Ono može podariti samo ona znanost koja je po svojem načinu kazivanju onkraj „računanja“ kao mišljenja tehničke racionalnosti, a ta znanost se od modernoga doba razdvaja i spaja u tzv. društveno-humanističkim znanostima. Iskaz kako smisao humanosti određuje također i smislenost humanistike pretpostavlja za Komela obrat u samoj biti znanosti i to u doba realizirane posthumanosti. 3. U tekstu o otimanju Europe posve se izričito pokazuje da je filozofijska refleksija o novoj europskoj situaciji nakon pada Berlinskoga zida 1989. godine bila određena misaonim horizontom različitih orijentacija od poststrukturalizma, fenomenologije, kritičke teorije, postmodernizma (Derrida, Gadamer, Habermas, Slotedijk, Eco, Vattimo). A to je značilo promišljanje onoga što je već čitavo stoljeće pratilo kao tamna sjena zapadnjačku misaonost i životne uvjete. Riječ je o pojmu krize. Za Komela je odlučujuće da se pojam krize mora razumjeti ne usputno niti sekundarno kao neka puka ekonomska ili politička pojava europske duhovne situacije. U krizi je, naime, samo razumijevanje smisla onoga što se od Husserla i Heideggera već 1930ih godina naziva europski horizont s vladavinom znanosti i svih otuda pratećih svjetonazora. Bliski su mi ovi stavovi, utoliko više što sam o tome pisao u studiji „Logos, imperium i apokalipsa: Europa i duhovni bitak u planetarno doba“, u knjizi Doba oligarhije; Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017. (v. isto tako: https://www.bib.irb.hr:8443/722956 https://www.rts.rs/lat/radio/radio-beograd-3/1802698/zarko-paic-logos-imperium-apokalipsa.html) No, tko to „otima Europu“ ako otklonimo bilo kakve sve grozomornije realpolitičke primisli o njezinu neumitnome raspadu s kojima se sve više suočavamo kad pogledamo zbiljsku situaciju s vladavinom onog što pripada samoj biti šmitovski kazano postimperijalne suverenosti? Očigledno nije riječ ni o kakvome otimanju ili krađi u ontičkome značenju pukoga barbarstva, jer Komel ne glorificira aktualni politički poredak EU ili bilo kakvu normativnu promjenu sadašnjega ustrojstva politički shvaćene Europe od Lisabona do Talina. Ono što stoji iza ove formulacije kojom je zapravo mitologijski i predstavljena drevna fenička princeza Europa krađom ili otmicom pohotnoga i razjarenoga Zeusa u liku bika nije ništa drugo negoli njezin strukturni i otuda inherentno unutarnji raspad smisla posredovan „diktaturom nad humanošću“ koji se očituje u posvemašnjem dehumaniziranju životnoga svijeta čovjeka. Jezik kojim Dean Komel promišlja sustavno i precizno probleme i aporije nelagodnosti s kojima se humanistika i razotkrivanje smisla u sveopćem obesmišljavanju zbilje čak i progresivnim utopijama tehnokratizma susreće čitavo 20. stoljeće zaslužuje poštovanje. To je zalog istinskoga dijaloga s Drugime u situaciji koja je sve manje naklonjena svezi žive zapadnjačke tradicije i suvremenosti. Zato je i ova knjiga, objavljena u izdanju Litterisa u istoj biblioteci u kojoj su objavljeni i glasoviti Heretički eseji o filozofiji povijesti češkoga filozofa Jana Patočke, jednog od najznačajnijih mislioca ideje Europe, putokaz za daljnje promišljanje onoga što je od Heideggera svima postavljeno kao neotklonjiva zadaća mišljenja.

January 22, 2026
Književnost za genije i mediokritete

Književnost za genije i mediokritete

1. Prošlo je stotinu godina otkako je Robert Musil, pisac najznačajnijeg romana-ideja uopće u 20. stoljeću Čovjeka bez osobina, napisao esej „Knjige i književnost“ u kojem razglaba o stanju književne kritike, čitanja, razlike između njemačkoga (i austrijskoga) kulturnoga modela u kojem funkcionira literatura spram onog anglosaksonskoga, ponajviše američkoga te vječnoga pitanja je li književnost ona duhovna djelatnost koja može promijeniti čovjeka na bolje. U tekstu koji smo objavili u Europskom glasniku br. 23/2018. u prijevodu Borisa Perića nailazimo tako učestalo na pojmovne sklopove i kategorije koje su nakon 1. svjetskoga rata bile karakteristične upravo za njemačku duhovnu situaciju vremena, jer su ih rabili filozofi i pisci poput Wilhelma Diltheya, Ernsta Jüngera i Oswalda Spenglera, a riječ je o „duhovnome liku“ i „kulturnome pesimizmu“. Zanimljivo je da se Musil uglavnom s distance, otmjeno suzdržano i ironijski odnosi na njihovu opću diskurzivnu normalizaciju u publicistici i novinarstvu, pokazujući pritom ono isto što će se dogoditi i pedesetak godina kasnije kad pojam „postmoderne“ pohara u potpunosti europsku i američku kulturalnu kritiku i sroza se na pseudo-vremensku odrednicu nečega što je, doduše, aktualno i dolazi poslije moderne, ali nikako da se uvriježi kao bitna oznaka duha vremena, jer kao da nema dovoljno potencijalna da bi od fluidnosti nastao stabilni Označitelj suvremenosti. Uglavnom, nakon stotinu godina od Musilova teksta bilo bi, naravno, besmisleno ponavljati frazu da je ovaj tekst o knjigama i književnosti, eto „užasno aktualan“, a nije, već je samo u nekim aspektima uistinu suvremen. Od Musila se ne očekuje da već na početku ogleda iskazuje nekovrsnu kritičku indolenciju spram vlastita zanata profesionalnoga čitatelja. Ali da mu se ne može ništa zamjeriti jer to svi i danas činimo, naprosto je neporecivo. Što´to? Evo, baš to. „Mogu slobodno reći da već godinama gotovo nijednu knjigu nisam pročitao dokraja, osim ako bi posrijedi bilo nešto znanstveno ili neki sasvim loš roman, u kojem će nam oči ostati zaglavljene kao da smo proždrli velik tanjur makarona natopljenih rakijom. Ako, međutim, knjiga zaista spada u književnost, rijetko kad ćemo pročitati više od polovice; s količinom pročitanog štiva prema nekoj progresivnoj potenciji raste i jedan dosad nerazjašnjen otpor. Ništa drukčije nego kad bismo u grču razdraženosti zabrtvili kapiju kroz koju knjiga treba stići k nama. Čitamo li zaista knjigu, ubrzo se više nećemo nalaziti ni u kakvom prirodnom stanju, nego ćemo se osjećati kao da nas je netko podvrgnuo operaciji. U glavu nam se gura nirnberški lijevak i neka nam strana individua pokušava kroz njega uliti mudrost svog srca i svojih misli; nije ni čudo da čovjek uzmiče pred tom prisilom čim mu se za to pruži prilika!“ (Robert Musil, „Knjige i književnost“ [1926.] Europski glasnik, br. 23/2018., str. 271. S njemačkoga preveo Boris Perić) Lako još što čitamo prelijetom preko teksta, prelistavanjem stranica, svojim transverzalijama u snalaženju jer problem više nije prosječna kvaliteta teksta romana ili pripovijetke, eseja ili traktata, već zamor i dosada s onim što se uobičajeno smatra idejnom okosnicom narativnosti. Što se mene tiče, ove Musilove rečenice o čitanju knjiga koje spadaju u književnost u užem i širem smislu potpisujem u cijelosti, uz samo jedan dodatak. Budući da je stotinu godina poslije Musilova teksta o knjigama i književnosti stvar postala još više složenija jer je on imao pred sobom stanje njemačke kulture, dakle, europske i dijelom Amerike, a mi smo suočeni s globalnim komercijalizmom i postkolonijalnim glasovima Australije, Kine i Japana, bliskoga Istoka, Azije, Afrike i Latinske Amerike, čitanje i kritika postaju zahtjevan pothvat „loše beskonačnosti“, a isto vrijedi i za kazalište, arhitekturu, glazbu, film i modu. Kvantitet ne ugrožava kvalitet, već je stanje u znaku bezmjernosti koja dovodi do sveopće banalizacije i spektakularizacije. Ipak, to ne znači da se uvijek ne iskristalizira ono što bi Musil označio kao duhovni lik genija naspram glasne većine mediokriteta. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/treba-li-promijeniti-citatelje/ 2. Musil nije bio pisac koji bi obožavao Amerikance i njihovu književnost koja pretpostavlja jezik-pokret, a ne jezik-vrijeme, da se poslužim obratom slavne Deleuzeove ontologije filma prema kojoj je povijest filma navlastito američkoga u prvoj polovini 20. stoljeća u znaku slike-pokreta, a drugu polovinu, pak, određuje vladavina slike-vremena u europskoj filmografiji plus Japan. No, kad smo već spomenuli Deleuzea koji je u svojoj knjizi o filozofiji književnosti naslovljenoj Kritika i klinika zagovarao upravo estetski i vrijednosno anglosaksonski, dakle, američki pragmatizam novoga realizma i procvat krimića i špijunskih romana protiv dosade i pseudo-eksperimentalizma „novoga romana“ francuske književnosti 1960ih godina, zanimljivo je zašto Musil odjednom ima potrebu „glorificirati“ svojevrsni književni „amerikanizam“. Nije ovdje, dakako, riječ o pohvali jednostavnosti kazivanja, opisa brzine događaja u modernome svijetu kapitalizma i industrijske proizvodnje i spektakularne potrošnje. Ne, riječ je o nečemu što Musilova dijagnoza stanja s književnošću i knjigama naprosto iziskuje kao svoj referencijalni okvir. To je onaj famozni „duhovni lik“ koji se ne odnosi samo na kolektivni mentalitet nacije-države, već se pojavljuje kao složenost odnosa između kulture i identiteta naroda. Evo, pogledajmo ciničnu prosudbu koja nakon stotinu godina nije nimalo osporena. „Amerikanci su drukčiji ljudi. Čovjek poput Jacka Londona, koji je veoma živahan i mudar, ne smatra se predobrim da uči od pokojnog kapetana Marryata, koji nas je razveseljavao za dana djetinjstva, te da svoju pređu u cijelosti ispreda iz runa divlje ovce, što je s pravom smatra nutrinom svojih čitatelja. Uspije li mu da u to prokrijumčari još i ovu ili onu duboku misao ili poneku moćnu scenu, bit će veoma zadovoljan; jer on na književnost gleda kao na muški posao, koji mora nešto ponuditi i kupcu i prodavaču. Mi Nijemci, naprotiv, bavimo se književnošću genija, zadirući duboko u moralni kič.“ (Robert Musil, „Knjige i književnost“ [1926.] Europski glasnik, br. 23/2018., str. 272. S njemačkoga preveo Boris Perić) Kad se književnost oslobađa od „genija“ i „moralnoga kiča“ nije nužno njezino ozbiljenje u profanoj slici samorazumljivosti koju „narod“ voli i razumije, a izdavači uvijek njuše dobar profit kao i u slučaju američkoga komercijalnog filma nastalog pod okriljem holivudske industrije snova. Robert Musila danas čitamo iz drukčije književne perspektive negoli u doba nastanka njegova životnoga projekta, romana ideja Čovjek bez osobina. Ako je mnogo toga isto ili barem neznatno promijenjeno u zadnjih stotinu godina od nastanka ovog ogleda o književnosti i knjigama, o nekoj vrsti kulturne politike kojoj je jezik temeljni Označitelj, onda je još više posrijedi posve drukčija dijagnoza onog što je „amerikanizam“ u svojem trijumfalnome pohodu svijetom ostavio u nasljeđe ovom hibridnome pojmu suvremenosti koji se nastoji objasniti još od Alexandrea Kojèvea kao doba posthistorije. Književnost je postala globalni pluralizam svih žanrova i rodova pripovijedanja, povezana s vizualnom kulturom, osobito filmom, te se nudi kao nova spoznaja svijeta i kao zabava i rasterećenje od tegoba svakodnevnoga života. Stoga „danas“ Musilova književnost može krasiti samotnu tišinu hermetičnih sljedbi filozofijskoga romana, a ne paradigmatsku formu pripovijedanja današnjice kojoj uvijek nedostaje još više „hiper-realnosti“ i „beskonačne brzine“ dokumentarizma umjesto nadrealne fikcije. Nedostaje nam, da paradoks bude potpun, ne više nasljednika Jacka Londona kojih imamo na klaftre u svim vidovima novih preobrazbi izvornika, već „književnosti genija“ koji nadilaze svaki pad u kloaku „moralnoga kiča“. Ovo piše jedan okorjeli metafizičar koji je cijeli misaoni život dosad rušio i razarao sve Jakovljeve ljestve i druge zastarjele i ishlapjele dualizme poput onih o razlici ideje i zbilje, transcendencije i imanencije, visokoj ozbiljnosti i banalnosti života. I zna da je to nalik onoj plemenitoj „nostalgiji za apsolutom“ o kojoj govori u jednom svojem ogledu Georg Steiner: dakle, traćenje ionako izgubljenoga vremena koje se ne može više vratiti ni u kostimiranim filmovima o dekadenciji Habsburškoga carstva u kojem je Musil stvorio svoje „duhovne likove“ i njihove sveze s idejama koje ih vode kroz život do posljednje kočije za bezdan. 3. Mi, nesvodivi trudbenici beskorisnoga pera koji još mahnito tragaju za izgubljenim smislom neke potonule civilizacije u vlastitome „crnome zrcalu“ dobro znamo samo jedno. Gubimo čitatelje iz dana u noć naočigled svojih fantazmi da se ni filozofija ni književnost nikad ne smiju svesti ni na „amerikanizam“ niti na „genijalizam“ jer su to samo dvije suprotstavljene strane istog bit-coina. Gubimo ih zato što je ovo doba tehnosfere koja algoritamski „čita“ samo ono što je sintetički moguće sažeti na elementarne čestice sveopće povijesti pragmatičkoga ništavila. Čitatelji koji još čitaju fikcionalne knjige, a takvi su navodno većina, uvijek teže onome što je od pamtivijeka bilo odlučujuće za fantazmatsku „bit“ književnosti, a to može biti samo mimesis i reprezentacija života koji se odvija pred očima čitatelja kao drama s katarzičnim osmišljavanjem zbilje. Kad se ta granica između izmišljanja i zbilje poremeti, postane shizofrenijski nepouzdana kao u Lynchovoj kultnoj TV-seriji Twin Peaks 3. sezona iz 2017. godineu kojoj sve teži nadrealističkome hororu s viškom misterija i slikovnoga kaosa, približavamo se opasno razdoblju koje čitanje dovodi do zida jednog vremena realizirane plitkosti i površine bez zrcala. Musilov ogled više nam ovdje ne može biti od velike pomoći. Osim kao podsjetnik na doba „kad je željeti još pomagalo“, kako to u svojoj zbirci Živjeti bez poezije kazuje Musilov „zemljak“ Peter Handke, kojeg ipak valja pamtiti samo zbog njegovih romana i pripovjedaka poput briljantnoga teksta Der Bildverlust oder Durch die Sierra de Gredos (Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2002.) u kojem ironija i intelektualna refleksija prevladavaju nad ionako već viđenim sadržajem samoga svijeta. S Musilom smo u savezu s književnošću za genije i mediokritete, ako još ima ikakva smisla razlikovati ovo dvojstvo, budući da dobro znamo kako je od nastanka romana s Miguelom de Cervantesom nemoguće zamisliti Don Quijotea bez „svojeg“ Sancha Panse. Možda bi trebalo zamisliti svijet u kojem i vitez tužnoga lika i sluga podrugljive povijesti postaju jedan te isti „duhovni lik“ koji više nema svoj identitet. No, to je najmanje što se moglo dogoditi s književnošću i knjigama u posthistorijsko doba vrtoglave brzine gubitka sjećanja na vrijeme u kojem je čitanje bilo daleko važnije od svekolikoga gubljenja vremena u trci za tzv. životom.

January 21, 2026
Mesijansko mišljenje protiv trijumfa barbarstva

Mesijansko mišljenje protiv trijumfa barbarstva

Čitalačka publika u Srbiji vas možda ne poznaje dovoljno, ali jednostavnim pogledom na vašu bibliografiju stiče se utisak o maksimalnoj posvećenosti radu na savremenoj filozofskoj misli. Uz evidentnu erudiciju, minucioznu analitičnost, impresivna je i vaša filozofska radoznalost za raznorodne teme te je teško smestiti vaše polje istraživanja u nešto užu nišu: od teorije estetike, govora o ikonoklazmu savremene umetnosti i vizualnoj konstrukciji kulture, njenog statusa kao nove ideologije – preko politike identiteta, studije o totalitarizmu, “gradovima izbeglicama” – do rada na Sartrovom projektu slobode, konceptu događaja i praznine, isticanju važnosti filozofije egzistencijalizma, ali i antifilozofa Ničea, Lakana Vitgenštajna te govoru o kraju istorije i posthumanom stanju. Ovo, nešto duže, predstavljanje vašeg bogatog opusa osim očigledne namere da obavesti čitaoca ima i jednu lukavu nameru da mapiranjem pojmova i mišljenja nametne sledeća pitanja: Da li je studija o Benjaminu, iako nije koncipirana kao tipična monografija, na neki način mala sinteza tema kojima se “opsesivno” bavite od starta? Benjaminom sam se, kao uostalom i Kafkom, Heideggerom, Kierkegaardom i filozofijom egzistencije intenzivno počeo baviti još 1980-ih godina. Tada još nisam objavljivao. Ova studija rezultat je pokušaja da se u cjelini mojih promišljanja o “ontologiji digitalnoga doba” sabranih uskoro u pet svezaka projekta TEHNOSFERA, koji počinje izlaziti ove jeseni u izdanju Sandorfa i Mizantropa u Zagrebu, postavi pitanje o mogućnostima spasonosnoga obrata u biti metafizike. Benjamin je bio presudan mislilac ovog obrata. Zato se može staviti uz rang s Heideggerom jer je jasno razabrao kako se bit umjetnosti rastemeljuje u suočenju s biti moderne tehnologije. Kada umjetnosti nedostaje sublimni objekt u doba reproduktivnosti tehnike, ona ga panično nastoji nadomjestiti u 20. stoljeću onime što postaje zlogukom sudbinom “mračnoga doba”. Film kao temeljni medij kraja metafizike u sebi sabire sliku kao estetizaciju politike (fašizam) i sliku kao politizaciju umjetnosti (komunizam). Benjamin je kao i Kafka tragao za autentičnim prevladavanjem ovog gubitka aure ne samo umjetnosti, nego i biti politike kao mesijanskoga događaja spasa čovjeka pred bezdanom totalitarne strahovlade. Njegov nedovršeni projekt apsolutne knjige moderniteta ─ Pariške Arkade ─ fascinantan je dokaz kako za suvremenost više ne vrijedi Hegelova logika apsoluta, već sklop odnosa neodređenosti i kaosa, složenosti i neprestane preobrazbe stanja. Naposljetku, slika kojoj je dao bitno značenje melankolične ljepote u kojoj se sjedinjuje apokaliptična propast i mesijanski spas, Kleeova Angelus Novus, alegorijski iskazuje odnos između tradicije i napretka kao pitanje o biti ljudske egzistencije u doba kraja povijesti. Da li je Benjamin bio inicijalna kapisla za vaša promišljanja istorije (povijesti), događaja, umetnosti, politike i tehnologije ili samo nužna stanica u daljem radu na istim? I jedno i drugo. Sve je nastalo “slučajem”. Trebao sam gostovati na jednoj tribini o Benjaminu i suvremenosti u jesen 2016. godine, te sam voditelju predložio odgodu nastupa dok ne napišem uvodnu studiju o ovom problemu. Knjiga se odjednom počela pisati sama od sebe. Htio sam u nju utkati sav patos vlastita rada oko ideje tehnosfere i istodobno vidjeti kako se kritički dijalog s misliocem postauratske umjetnosti, “dijalektičkih slika”, “božanskoga nasilja”, arkada i mistike društvene revolucije razvija s istovjetnim pokušajem tumačenja oca-utemeljitelja filozofije egzistencije i egzistencijalizma. Naime, gotovo usporedno pisao sam i svoju knjigu o Kierkegaardu koja je objavljena 2017. Tako se problem sfera egzistencije, unatoč bitnih razlika, preklapa s pitanjem o kraju povijesti i mogućnostima mesijanskoga događaja slobode i pravednosti. Oba su mislioca krunski dokaz modernosti kao iskustva tjeskobe i melankolije, otpadništva od institucija države i posvećenosti pisanju kao mišljenju bez kompromisa. Autonomnost ove knjige o Benjaminu pokazuje se, u pravu ste, i kao nužna stanica na putu vlastite “stvari mišljenja”. Sa kakvim pretenzijama danas pišete studiju o Benjaminu i zašto smatrate da je još uvek važno i aktuelno govoriti o njegovoj misaonoj zaostavštini? Kakve nam još odgovore mogu pružiti nova i drugačija čitanja ovog autora? Pitanje pretpostavlja razjašnjenje našeg odnosa spram “moderne tradicije”. Ukratko, mišljenje je dijalog s onime što je neizrecivi događaj koji nas pokreće da posvetimo život nečem tako ekscentričnom kao što su knjige, pisanje i kazivanje. U tom događaju ogleda se smisao naše egzistencije, čak i kad sve završava porazom ili odustajanjem. Benjamin je svoju “auru” tragičnog mislioca visoke modernosti stekao i odlukom da umjesto bijega pred Gestapom u Ameriku, okonča vlastiti život samoubojstvom. Cijeli niz dobrih životopisa o Benjaminu bavi se danas tim činom i ne može dati nikakav uvjerljiv odgovor na pitanje: zašto samoubojstvo? Nikad se ne može izostaviti da je u mnoštvu njegovih tematskih okružja konstantni sukob s fašizmom 1920-1930 ih godina unutarnja granica spasa i propasti filozofije i umjetnosti. Iskaz koji nam je ostao živim svjedočanstvom ovog metafizičkog duhovnoga otpora i danas je jednako tako upečatljiv kao i u doba njegova nastanka krajem 1920-ih, kako to svjedoči Adorno: Samo zbog onih beznadnih, nada nam je dana. Misaono nasljeđe Benjamina je živo samo ako ga se preusmjeri izvan njegovih epohalno-povijesnih granica. To je ono što sam imao na umu kada sam se upustio u tumačenje njegovih fluidnih pojmova i u analizu njegovih cjelokupnih spisa. A to znači da je kao i Heidegger, uz bitne razlike, u umjetnosti vidio posljednje tragove onoga što ljudskosti podaruje veličinu i dostojanstvo. Koliko je to danas još u stanju biti alternativom velikome pohodu tehnoznanstvenoga nihilizma, drugo je pitanje. Važno je samo imati mogućnost da se misli ono što s Benjaminom preostaje jedini znak uzdizanja iznad trijumfa barbarstva u liku novoga Kulturkampfa kao vladajućeg “dokumenta kulture”.

January 20, 2026
Kapitalizam kao religija

Kapitalizam kao religija

1. Posthumni fragment iz 1921. godine Kapitalizam kao religija posljednjih je godina doživio najveće moguće pohvale. Štoviše, zahvaljujući njegovoj začudnoj otvorenosti za tumačenje, koja istodobno pretpostavlja Benjaminovu lektiru o kapitalizmu od Marxa preko Webera do Freuda i Nietzschea, ovo je zapis koji ponajviše govori o našem vremenu. (Walter Benjamin, Kapitalismus als Religion (Fragment von 1921), u: Gesammelte Schriften, (ur. Rolf Tiedemann i Hermann Schweppenhäuser) sv. IV, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1985., str. 100-103.) Nije riječ tek o tzv. „aktualnosti“. Nakon sloma realnoga socijalizma u svijetu 1989. godine i ulaska u globalni poredak neoliberalne ideologije privatizacije javnoga sektora bankrotirane države blagostanja u Europi i SAD-u bilo je za očekivati da će uskoro doći do svojevrsne obnove interesa ne samo za Marxa i kritiku kapitalizma, već i za obnovu i povratak religije u mreže entropije „kraja povijesti“. U tom se smislu može kazati da je Benjaminov fragment kojim ćemo se u nastavku iscrpnije baviti znak otvorenosti politike događaja. Nelagoda sa svijetom koji se odvija u ritmu periodičnih financijskih kriza, raspada suverenosti nacija-država i ratova za teritorij koji postaje „ničija zemlja“ u smislu eksploatacije naftnih izvora i drugih energeneta dovela je zacijelo do toga da se izričiti stav iz naslova fragmenta pokazuje gotovo neoborivim credom globalizacije. Što je to za Benjamina kapitalizam kao religija? Nadalje, kako valja razumjeti ovaj veznik bez kojeg nećemo dospjeti dalje od fascinacije jednostavnošću promišljanja onoga što je od Marxa do danas nadasve otvorenim prostorom uspostavljanja ideje kapitala temeljnim subjektom-supstancijom svega što je još preostalo od povijesti? Možda je za uvođenje u tumačenje tajne Benjaminova postupka „dekonstrukcije“ kapitalizma i religije potrebno prethodno razjasniti što sve označava navedeni veznik. Kao valja ponajprije shvatiti apofantički i eksplikativno. Prvo se odnosi na pokazivanje-otkrivanje onoga što je subjekt (kapitalizam) u odnosu na supstanciju (religija). Drugo, pak, upućuje na izlaganje same stvari u njezinome logičko-povijesnome izvođenju. Ako se, dakle, kapitalizam za Benjamina misli ontologijsko-politički, tada nije tek riječ o ekonomskome sustavu u moderno doba vladavine posredovanja između prirode i kulture. Kapital koji predstavlja u Marxa na tragovima Hegelove dijalektike subjekt i supstanciju odlučuje o društvenim promjenama i cijelom aparatu politike, morala, znanosti, kulture. Odmah treba odstraniti bilo kakvu vulgarnu dijalektiku tzv. „baze“ i „nadgradnje“. U Marxa tako nešto ne postoji. Tek će s Engelsovom dijalektikom prirode ovaj dualizam dobiti mjesto prve „dogme“ marksizma. Kauzalni se zakon ne primjenjuje u sferi društvenih odnosa. Umjesto njega svjedočimo u logici kretanja kapitalizma u moderno doba o vladavini teorije složenosti (complexity). Svaki uzrok proizvodi samo određenu posljedicu. A vrijedi i ono što je temeljno načelo kibernetike: povratna sprega (feedback). Svaka posljedica proizvodi određeni uzrok. (Vidi o tome: Žarko Paić, Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009. str. 7-67.) Već smo vidjeli koliko je ta spoznaja Benjaminu važna u razračunavanju s kulturalnim preobrazbama kapitalizma u Parizu 19. i 20. stoljeća, što je izvedeno u Arkadama/Das Passagen-Werk. Veznik nije tek naknadni odnos kapitalizma i religije. Čini se da je njegova funkcija u tome da pokaže kako se radi o odnosu „Boga“ i „novca“. Ali u posve drukčijem značenju od već dosegnute teorije o nadomještanju teologije politikom. Nije samo ovdje posrijedi Schmittova postavka o nadomještanju jednog s s drugim u doba sekularizacije. Isto još više pogađa Weberovu postavku o religiji koja u sekularnome smislu služi kapitalizmu legitimacijskim credom težnje za apsolutnom moći i zauzimanjem svijeta kao planetarnoga prostora investiranja. (Vidi o tome: Samuel Weber, nav. djelo, str. 250-280., Daniel Weidner, „Thinking beyond Secularization: Walter Benjamin, the „Religious Turn“, and the Poetics of Theory“, New German Critique, Vol. 37, br. 3/2010. jesen, str. 131-148., Uwe Steiner, „Kapitalismus als Religion: Anmerkungen zu einem Fragment Walter Benjamins“, Deutsche Vierteljahrsschrift für Literaturwissenschaft und Geistesgeschichte, br. 72/1998., str. 151-152. i Christoph Fleischmann, „Kapitalismus als Religion“, Blätter für deutsche und internationale Politik, br. 1/2007., str. 77-85. www.blatter.de www.christoph-fleischmann.de) Benjamin preuzima, doduše, ovu teoriju modernizacije. Jer bez nje ne bi mogao objasniti cikluse „razvitka“ i „napretka“ modernosti u materijalističkome značenju te riječi. No, već je 1914/1915. godine filozofski antropolog Max Scheler u spisu Budućnost kapitalizma jasno ukazao na to da se kapitalizam više ne može razumjeti jedino kao ekonomski sustav društvenih odnosa. Umjesto „ekonomizma“ treba poći od pretpostavke da se radi o posve drukčijem načinu tvorbe čitavoga svijeta kulture i odnosa ljudi u sferama politike, morala, prava i religije. „Kapitalizam na prvome mjestu nije ekonomski sustav raspodjele vlasništva, nego čitav životni i kulturni sustav. Taj sustav proistekao je iz postavljanja ciljeva i vrijednosnih procjena određenog biofizičkog tipa čovjeka, naime od buržuja, i zato se oslanja na njihove tradicije. Ako je točna ova teza, što je dijelimo sa Sombartom, prema načelu cessante causa cessat effectus (s ukidanjem uzroka nestaje posljedica), te onom ništa manje valjanom da se tek s promjenom (smanjivanjem) uzroka može očekivati i promjena (smanjivanje) posljedice, propasti kapitalizma možemo se nadati samo zato što će upravo taj tip čovjeka izgubiti svoj vladajući položaj, te u mjeri u kojoj će mu se to dogoditi; bilo zato što bi u vlastitoj prirodi i njoj imanentnoj razvojnoj tendenciji nosio klicu izumiranja, bilo zato što će barem njegov etos biti smijenjen etosom jednog tipa čovjeka druge vrste“. – Max Scheler, „Budućnost kapitalizma“, Up & Underground, br. 27-28/2015., str. 8. S njemačkoga preveo: Boris Perić Ako to imamo u vidu, onda je veznik kao u Benjaminovu razumijevanju uputstvo za korak s onu stranu uobičajenoga tumačenja koji je Max Weber ustanovio aksiomom: da se, naime, kapitalizam može smatrati sekularizacijom protestantske vjere. O tome govori Giorgio Agamben u svojem tumačenju Benjaminova fragmenta na sljedeći način: „Kapitalizam kao religija naslov je jednog od Benjaminovih najproniciljivijh posthumnih fragmenata. Prema Benjaminu, kapitalizam nije, kao što smatra Weber, samo sekularizacija protestantske vjere, nego je i sam esencijalno religijska pojava koja se parazitski razvija iz kršćanstva. Kao takvog, kao religiju moderniteta, određuju ga tri obilježja: 1. On je kultna religija, možda najekstremnija i najapsolutnija koja je ikada postojala. Sve u njoj posjeduje značenje samo u odnosu na ostvarenje kulta, a ne u odnosu na kakvu dogmu ili ideju. 2. Taj je kult permanentan, on je ‘slavljenje kulta sans tréve et sans merci. Tu nije moguće razlikovati blagdane i radne dane, jer postoji samo jedan, neprekinuti blagdan, u kojemu se rad poklapa sa slavljenjem kulta. 3. Kapitalistički kult nije usmjeren na iskupljenje ili okajanje grijeha, nego na samu krivnju.“ (Giorgio Agamben, Profanacije, Meandarmedia, Zagreb, 2010., str. 92-93. S talijanskoga prevela: Vanda Mikšić) Navodeći riječi samoga Benjamina, a ujedno s nastojanjem da slijedi logiku krajnje proturječnoga teksta, Agamben polazi od toga da se u samome kapitalizmu nalazi ono čudovišno. Riječ je o krivnji bez iskupljenja. Za razliku od Webera koji u Protestantskoj etici i duhu kapitalizma tvrdi da se moderni napredak u ekonomskome i tehničkome smislu ne može razumjeti bez „kulturnoga modela“ koji mu stoji u temelju, u Benjamina se stvar radikalno izokreće. Nije, dakle, stvar u sekularizaciji vjere, nego o nečemu što, doduše, pretpostavlja postojanje ekonomije, ali u obliku teologije iskupljenja. Darivanje i davanje bez uzvrata zahtijeva da se promisli kako je kapitalizam nastao unutar kršćanstva na ishodu srednjega vijeka u Italiji u isto vrijeme kada nastaju banke i moda. Povijesno se podrijetlo kapitalizma stoga pokazuje u svoje dvije forme. Agamben ih u istraživanjima genealogije vladavine i moći u Europi određuje kao: (1) teologijski stroj vladavine svetom poviješću i (2) politički stroj upravljanja svjetovnom poviješću. (Giorgio Agamben, Herrschaft und Herrlichkeit: Zur theologischen Analogie von Öikonomie und Regierung (Homo Sacer II.2), Suhrkamp, Berlin, 2010.) Kada se to dovede u odnos s idejom kapitalizma kao religije, moguće je izvesti postavku „da kapitalizam kao religija ne stremi preobrazbi svijeta, nego njegovu uništenju“. (Giorgio Agamben, Profanacije, str. 93.) Međutim, uništenje ne znači nikakvu apokalipsu niti katastrofu svijeta u izričitome smislu riječi. Iako će Benjamin u Povijesno-filozofijskim tezama iz 1940. godine kao i u fragmentu teksta Zentralpark posvećenome Baudelaireu i ideji modernosti tvrditi da je ideja napretka upravo propast koja ne dolazi iz budućnosti, već se zbiva u sadašnjosti. Uništenje se odnosi na profanaciju same religije. Ona djeluje u ime Boga kao logika Novca, a u ime Duha kao politička ekonomija javnoga duga ili kredita. Ništa ne može iskupiti svjetsko-povijesni poredak vladavine koji se utemeljuje u moći totalne mobilizacije kapitala. Ono što se čini, međutim, uistinu tragom ideja iz sklopa dijalektičke teologije Karla Bartha jest dvostruko rekodiranje kapitalizma kao religije. Pritom treba naglasiti da Barth razlikuje između „religije“ kao sfere ljudskih potreba i žudnji, dok Bog nadilazi ovo područje kulture. U svojem odrješitome stilu to je ponajbolje definirao Jacob Taubes. On je Benjaminovo mišljenje blisko suvremenim teologijskim pitanjima iskupljenja i mesijanskoga događaja nazvao „dijalektičkom teologijom izvan kršćanske Crkve.“ (Jacob Taubes, nav. djelo, str. 104/105.) U prvome se slučaju, dakle, radi o krivnji koja se ne preuzima, nego se interiozira kao u kalvinizmu, dok se u prostoru javnosti krivnja (Schuld) odnosi na neprestano ozbiljenje ciljeva i svrha profane naravi kapitalizma uvođenjem sustava javnoga duga. S nastankom kapitalizma jedna se institucija osamostaljuje u svojem posredovanju između davatelja i korisnika transcendentalnoga duga. Kredit ne može dati više nitko osim ovlaštene institucije. U apstraktnome hodu napretka ona pokreće pojedinca da se zadužuje i tako živi u procijepu između privremene sreće i dugoročne propasti. Nije slučajno da se upravo u 21. stoljeću spekulativno-financijski kapitalizam pokazuje strojem apsolutne krivnje/duga koji se sada prenosi na nacije-države, a ne više tek na pojedince. Bankrot ne postaje slučajem u dužničkoj ekonomiji poduzetništva, nego nužnošću za cikličko kretanje kapitala u njegovim prebrazbama robe-novca-kapitala. U drugom se slučaju, pak, krivnja apsolutizira. Sada poprima karakter neiskupljivosti profanoga života unutar same matrice sekularizirane vjere u onostranost. Kapitalizam više nije tek novi društveni poredak utemeljen na ideji „napretka“ i „razvitka“ u krugu svojih beskonačnih mogućnosti. Umjesto toga posrijedi je svojevrsna metafizika krivnje/duga. A s njom odnos svetoga (Boga) i profanoga (Novca) ulazi u sive zone egzistencijalnoga pada u bezdan. Vratimo se sada Benjaminovu tekstu. Tamo se kaže da je „kapitalizam vjerojatno prvi slučaj jednog kulta bez iskupljenja, ali zato kulta krivnje. (…) Čudovišna svijest o krivnji, koja zna da se ne može iskupiti, dovodi do kulta koji u sebi ne iskupljuje grijehe, nego ih čini univerzalnim.“ (Walter Benjamin, nav. djelo, str. 100.) Eto u čemu je bliska sveza između religije i nihilizma. U kapitalizmu kao religiji Benjamin prepoznaje novi kult. Jasno je samo po sebi da se taj kult u svojem profanome načinu svetkovanja suočava s iskustvom „negativne teologije“. Bog ne može opravdati ovu religiju koja ga poistovjećuje s novcem, a moć izvodi iz apstraktno-konkretne logike vladavine kapitala društvenim odnosima u svjetsko-povijesnim okvirima djelovanja. Što čini Benjamin u opisu odnosa kulture, religije i kapitalizma? Ponajprije, on negira Weberovu postavku o sekularizaciji vjere koja kapitalizmu daje vjetar u krila. Umjesto toga, a da istodobno ne poriče rezultat Weberove sociologijske analize modernosti, usredotočava se na drugu razinu profanacije. Kult označava preostatak nečega magijskoga. U novovjekovnome mišljenju prirode preobražava se u racionalnu mistiku stroja. Sjetimo se da u Adama Smitha, oca-utemeljitelja političke ekonomije temeljni zakon kapitalističke ekonomije, onaj o djelovanju „nevidljive ruke“ tržišta u posredovanju društvenih odnosa, ima neskriveno teologijsko podrijetlo. Bog se određuje gotovo deističkim obilježjima „Velikoga regulatora“ ekonomskih odnosa. Samo od njih ovisi politička moć i vladavina te sustavi kulture bez kojih nije moguće uspostaviti privid cjelovitosti cjeline u modernosti. Uspon prirodnih znanosti omogućen je i sviješću o tehnici kao pokretaču „napretka“ i „razvitka“ u povijesti. Ako se kultom naziva sklop vjerskih nazora i ozakonjeno prisustvo vjere u svakodnevnome životu, onda je kapitalizam otuda nešto što nadilazi značenje magijskoga kulta. Uostalom, Max Weber modernost označava pojmom raščaravanja (Entzauberung). Pod tim pojmom misli se na nestanak iluzija i gubitak sakralnoga vremena povijesti. Proces raščaravanja odgovara dobu racionaliziranja u društvu na svim razinama izvedbe. Benjamin će i u Arkadama/Das Passagen-Werk zastupati stav o začaravanju-raščaravanju modernoga doba u kojem „profano osvjetljenje“ nadomješta transcendenciju iz arhiva novovjekovne metafizike. Kada se kult, dakle, iz svetkovanja iskupljenja grijeha razmješta u univerzalnost krivnje, tada je riječ upravo o negaciji pojma u supstancijalnome značenju svetoga. Ono sveto nije postalo profano. Naprotiv, kult univerzalne krivnje bez iskupljenja predstavlja začarani krug. U njemu kapitalizam nastavlja svoj put od „napretka“ i „razvitka“ do vječnoga vraćanja jednakoga. Bit je kapitalizma kao religije u svjetsko-povijesnome nihilizmu. To se, doduše, ne pojavljuje u tekstu fragmenta. Ali proizlazi iz unutarnje logike njegova misaonoga kretanja. Nemojmo zaboraviti da je fragment ostao ne samo nedovršen. Dapače, Benjamin je možda i nakanio napisati nešto na tu temu u sustavnijem i metodičnijem obliku. Sve je ipak ostalo na razini skice. Utoliko se valja složiti sa Samuelom Weberom da je posrijedi proturječan tekst. U njemu se susrećemo s paradoksima i nemogućnostima odgovora je li, dakle, kapitalizam religija ili se radi o kapitalizmu kao religiji. Potonje sam pokušao pokazati već na početku ovoga odjeljka. Prema Samuelu Weberu, možemo pratiti četiri međusobno isprepletene linije razvitka Benjaminovih stavova o tom problemu: Kapitalizam označava kult-religiju i to u najekstremnijem vidu uopće; Kult je kapitalizma ekstreman upravo zato što mu je u temelju „permanentno trajanje“; Značenje se tog kulta pokazuje u neiskupivosti krivnje u dvostrukome značenju moralne krivnje i kreditnoga zaduživanja; Bog ove religije nije izvan njezina kulta, već duboko u njemu kao onaj tko se ne može osloboditi sveze s učinkom (ne)predviđene povijesne odgovornosti za sva daljnja zbivanja. Promotrimo još za trenutak odnos kulta i religije. Ako je kapitalizam najekstremniji kult, vidljivo je da ustvari to više uopće ne bi trebao biti kult upravo stoga što u sebi ima samo jednu dimenziju – vječne krivnje. Bez mogućnosti iskupljenja sve se naposljetku svodi na nihilizam povijesti koja sve više i više poprima značajke apsolutne praznine, dosade i bezličnosti. Protulijek toj „homogenoj praznini“ mora se pronaći u žrtvovanju. Pitanje je samo što se ili tko žrtvuje da bi se kult održao kao takav. Budući da kapitalizam, prema Benjaminu, ne poznaje nikakvu mogućnost iskupljenja, ono što preostaje jest neprestano uvećanje bogatstva u novcu i krivnji. Nije teško otuda zaključiti da se religijom može imenovati uvijek samo ono istinsko ili autentično svetkovanje Boga u ljudskim zajednicama. Tzv. lažne ili pseudo-religije mogu biti tek degeneracija izvornika ili, pak, njegovo skrnavljenje. Benjamin u svojoj „političkoj teologiji“ ne govori, doduše, o političkim religijama s kojima će 1930-ih godina nastupiti totalitarna vladavina nacizma, fašizma i staljinističkoga komunizma. No, kako smo to već vidjeli u tekstu Teologijsko-političkoga fragmenta iz iste 1921. godine odbio je mogućnost da se pojam teokracije može uopće pojaviti u profanome političkome obličju. Sve što ima prizvuk lažnoga sjaja religije odnosi se na krivotvorinu i sknavljenje izvornika. Na taj se način kritika ideologije na tragu Marxova pojma fetišizma robe i kritika religije ne iscrpljuju u ateističkome odbacivanju vjerskih istina. Dokidanje mogućnosti da religija u takvoj formi egzistencije određuje odnos Boga i čovjeka druga je stvar. Iz prirode kapitalizma, dakako, proizlazi njegova egzistencija. Ovo valja razumjeti kao „totalnu mobilizaciju“ – pustošenje zemlje kroz neprestano djelovanje u sve većem nesrazmjeru između bogatstva malobrojnih i ugnjetavanja mnogobrojnih u društvu podijeljenom na klase, slojeve, elite, grupacije interesa i razdiobe bogatstva onkraj mjerila pravednosti i jednakosti. 2. Koje sve teorije osim Marxova historijskoga kapitalizma pretpostavljaju surovu zbilju kapitalizma kao „najekstremnijega kulta“ neiskupive krivnje i odgovornosti? Za Benjamina su to Weberova sociologija religije s masivnom postavkom o kapitalizmu kao sekulariziranoj vjeri protestantizma, potom Nietzsche s teorijom o nadčovjeku, te naposljetku Freudova psihoanaliza. Za njega se krivnja nad-Ja u formi racionaliziranja iskonskoga grijeha kapitalizma pokazuje kao početak institucionaliziranja jedne opsesivno-kompulzivne kulture narcizma. Nije kriv tek pojedinac. On je samo utjelovljenje bezavičajnoga/neljudskoga poretka značenja od vrha prema dnu. Upravo s patologijom subjekta suvremenost postaje prostorom nemilosrdne borbe na tržištu strogo kontrolirane mahnitosti. U svakom slučaju, kapitalizam kao religija prolazi krug unaprijed određenih mogućnosti. Tragedija je modernoga doba utoliko strukturne naravi. Umjesto antičke „sudbine“ sada se pojavljuje pitanje „karaktera“. (Walter Benjamin, Schicksal und Character, u: Gesammelte Schriften, sv. II-I., Suhrkamp, Frankfurt/M., 1991., str. 171-178.) Problem se svodi na samopoznaju svijeta koji se konstruira iz ovoga obrata. Što je bilo nesvjesno kao jezik, sada se artikulira kao kognitivna slika jedne posve ne-herojske „sudbine“. Benjamin je postavio u pitanje mogućnost povijesnoga događaja radikalne promjene bez razrješenja gorućeg grma same biti kapitalizma. Ne iscrpljuje mu se bit nipošto u nečemu izvan njegove egzistencije. Posrijedi je imanentna transcendencija krivnje. A ona nadilazi individualno i kolektivno preuzimanje odgovornosti za ono što je neiskupivo. Drugim riječima, ne može se odstraniti posljedica, a da se ostavi uzrok njezinome djelovanju. To ima za učinak nešto čudovišno. Žrtvovanje koje se čini da pripada arhajskome dobu, na što je u svojim spisima skrenuo pozornost Georges Bataille, nastavlja se u modernosti upravo iz potrebe za dokidanjem razlike između biti i egzistencije jedne univerzalne krivnje. Kapitalizam i jest i nije religija kao takva. Štoviše, on je za Benjamina kult. U najekstremnijem vidu svetkuje se utoliko više ukoliko se dosada modernosti uspostavlja kao „vječno vraćanje jednakoga“. Problem nije stoga u prostoru u kojem se ovaj kult prakticira, jer je to načelno planetarno određena transteritorijalnost svijeta. Mnogo je teže razumjeti ono što čini bit vremena koji nastanjuje ova religija koja umjesto transcendencije Boga propovijeda imanenciju Novca i vladavinu/moć kapitala bez ikakvih obećanja sreće osim rada i uspjeha, profita i zabave. Što znači, naposljetku, da za Benjamina kapitalizam predstavlja novu formu religije? Zacijelo se ne može isključiti pretpostavka kako kult tvori uvjet mogućnosti vjere u značenju društveno-kulturalnih odnosa. Ako ne postoji mogućnost kultne svetkovine značenje umjetničkoga djela dolazi u pitanje. Takva je, uostalom, sudbina suvremene umjetnosti. Ona se neprestano razračunava s dokidanjem aure. Što je više pokušaja da se umjetnost oslobodi krivnje zbog vlastite autonomnosti s kojom je žrtvovana ljepota i uzvišenost to je manje izvjesno kamo smjera umjetnost bez odnosa sa svetim i božanskim. Pitanje je, međutim, tko je subjekt-supstancija vjere o kojoj Benjamin govori kada skreće pozornost na kapitalizam navodeći Marxa, Webera, Nietzschea i Freuda. Ako je kapitalizam ujedno i religija, ili jedino i samo religija za moderno doba, što je onda s religijom kao takvom? Iščezava li njezina moć u novo doba koje je prožeto nihilizmom svjetsko-povijesne politike? Na ova pitanja nema jednoznačnoga odgovora. Jedino što se može izvesti iz tajnovite mreže značenja fragmenta jest to da se Benjamin upušta u pokušaj da kapitalizmu pronađe skriveni trag postojanja izvan logike profita i materijalnoga blagostanja koje proizlazi iz njegova obećanja sreće kao uspjeha. Već je iz ovoga vidljivo da se u biti kapitalizma radi o promjeni cilja i svrhe povijesti. U srednjovjekovnoj je teologiji negativno određenje supstancije nekoga bića proizlazilo iz analogije bića. Spoznaja Boga kao ens realissimum-a imala je značajke negacije „pozitivnosti“ bića u sklopu prirode koja su poredana u hijerarhiji između najvišega i najnižega. Umjesto dosezanja Omega-točke božanske ili svete povijesti onkraj profanoga carstva sredstava i svrha, na djelu je ono što je nemoguće zaustaviti ikako drukčije osim katastrofom koja ne dolazi izvana nego iznutra. Mesija se, kako smo to vidjeli u prethodnome fragmentu iz 1921. godine, mora uvući i proći kroz ušicu igle vremena. Profano doba pritom nije lišeno svetih sadržaja i to ne samo u pseudo-formama. Posrijedi je samo drukčiji način djelovanja mesijanske politike događaja. U ovome slučaju, naime, kada kapitalizam počiva na krivnji (Schuld), koja ne može iz sebe pronaći konačno iskupljenje (Erlösung), bjelodano je da se mora posegnuti za nečim što je sustavu transcendentno. I u tome leži aporija svake daljnje borbe u etičko-političkome razračunavanju s kapitalizmom „danas“. Benjaminova je zasluga što je to uvidio i predvidio na doista originalan način. Nemojmo zaboraviti da je fragment o kojem raspravljamo proturječnoga načina mišljenja. U njemu se planira rasprava o tom pitanju tako što se navodi pročitana lektira spisa od Marxa, Nietzschea, Freuda i Maxa Webera, između inih. No, s druge strane, u iskazima se tekst razvija i kao logičko-povijesna aporija na temu religije bez dogme i logike kapitalizma iz znanstveno-tehničke naravi novoga vijeka. Utoliko religija i kapitalizam postaju figure/slike mišljenja a ne tek pojmovi s kojima se razračunava suvremeno mišljenje. Aporija je kapitalizma poput onog junaka iz Kafkine parabole o kojem je Hannah Arendt govorila u svjetu njezine teorije modernosti. Naime, on je toliko prikovan uz sadašnjost jer mu neka misteriozna težina ne dopušta da se pomakne natrag u prošlost, a niti naprijed u budućnost. Samo što za razliku od Kafkine „negativne teologije“ ovdje vlada logika metafizike vječne prisutnosti bez ekstaze kairosa (Jetztzeit). Kapitalizam se u „totalnoj mobilizaciji“ pokazuje vremenom vječne sadašnjosti. Ono je bez smiraja i stabilnosti; bez mogućnosti zaustavljanja na mjestu. Zato što živi od kretanja u krug u njemu se ponavljaju prošlost i budućnost u sadašnjosti. S uvećanjem broja logika napretka prodire u sve sfere bitka. Sve je u znaku bezmjerja i beskonačnosti. Broj nadvladava mjeru. A time otpočinje i proces nastajanja vizualiziranja svijeta. Smisao održanja ovog društvenog poretka od ishoda srednjeg vijeka do doba posthumanizma i umjetnoga života (A-Life) ne može se više pokazati ni u čemu drugome negoli u nihilizmu „života“ kao takvog. Ovaj se život zato više uistinu ne živi. Umjesto toga on se tek iživljava. U pojačanome intenzitetu rada bez posljednje svrhe u potrošnji stvari protječe tzv. život. Problem se kapitalizma iz Benjaminova fragmenta može otuda razumjeti kao religija bez iskupljenja. To više nije nadomjesna religija spasa u smislu sekularnosti vjere. Umjesto toga sve vodi do postavke da je krivnja u jednom izvanmoralnome smislu uvjet mogućnosti povijesti uopće. Ne bi bilo umjesno iz ovoga izvoditi prekratke zaključke. Moral nije prethodeći onome političkome. Isto se tako religiozna sfera egzistencije ne može postaviti nadređenom svjetovnoj u smislu uzročno-svrhovita djelovanja. Ako je tome tako, onda se kapitalizam kao židovsko-kršćanska metafizika prevladavanja iskonskoga grijeha pojavljuje univerzalnom dramom čovječanstva. Nije samo znanost i tehnika stvar europocentrizma. U istoj mjeri to se odnosi na tzv. etičko-politička pitanja. (Koliko god se smisao europocentrizma mora izvesti iz same ontologije kao sklopa mišljenja bitka i Boga unutar metafizičke tradicije Zapada kao moć ozakonjenja/utemeljenja povijesti, toliko je izvjesno da se od 20. stoljeća zbiva konačan proces europodecentrizma ili, drukčije rečeno, rastakanja i raspada ideje vladavine svijetom kao takvim. Uz znanost i tehniku etičko-politička je moć religije koja podaruje kapitalizmu neku vrstu „pogonskoga goriva“ postala upitnom u današnjici. Nije to uopće više kršćanstvo koje odlučuje što jest askeza niti se, pak, nekonfucijanski ethos skriva u izlasku Kine na svjetsko tržište ideja i kapitala. Benjaminova je zasluga što je navjestiteljski otvorio problem kraja metafizike kao kraja europocentričnoga načina mišljenja. No, usuprot „slabim“ odjecima postkolonijalne misli ili tome slično, valja istaknuti da Zapad nema alternativu u povratku nekim tzv. duhovnim izvorima Istoka. Kapitalizam je univerzalna religija sekulariziranoga kršćanstva. I upravo stoga što dokida razliku svjetova profanoga/svetoga i ljudskoga/božanskoga, posrijedi je kraj religije u bitnom smislu potrebe za nadomjesnim bogom zajednice. Kapital je ono neljudsko kao što je to i suvremeni tehno-znanstveni „napredak“ i „razvitak“. Problem je otuda u nemogućnosti da se toj i takvoj univerzalnoj religiji bez dogme univerzalnoga čovječanstva u ideji ne suprotstavlja ništa drugo negoli fundamentalizam vjere. Jedina je alternativa kapitalizmu kao religiji – kraj religije kao kapitalizma. Ovo ne treba razumjeti ni dijalektički niti apokaliptički. Bog i revolucija, teologija i politika su tijesno povezani već time što nadomjestak za Boga postaje kapitalizam bez religije, a nadomjestak za revoluciju konstrukcija događaja čiste imanencije – stvaranje „novoga čovjeka“ iz duha posthumanizma i biogenetike. Vidi o tome: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011.) 3. Uzevši u obzir sve što je rečeno, čini se da se Benjamin našao pred zidom od nemogućnosti misaonoga proboja kapitalizma bez posezanja za mesijanskom tajnom razrješenja povijesti. Ako, naime, kapitalizam i jest i nije religija, onda se njezina najveća moguća ekstremnost skriva u potrebi za nastavkom onoga što uopće nije potrebom. Kao što je riječ o religiji koja više nije religijom u pravome smislu riječi, tako je potreba za njom svojevrsna lažna potreba. Nemojmo zaboraviti da se pojam duhovne potrebe pojavljuje kod Hegela kao ključna odredba razloga zašto na kraju povijesti dolazi do nestanka potrebe za umjetnošću i do njezina kraja. Kada čovjek više nema takvu potrebu, nastaje doba ispražnjavanja i profanacije. Isto još više vrijedi i za bit kapitalizma. Očigledno je u njegovoj mefistovskoj prirodi nešto čudovišno neljudsko. Potreba za kapitalizmom postoji samo kao potreba za uspostavom moći i vladavine onoga neljudskoga koje regulira ljudske ili društvene odnose. Religija se odnosi na sveto kao mjesto s kojeg se pristupa božanskome. Ako je to mjesto prazno, kao što se to zbiva u kapitalizmu, možemo tek dospjeti do postavke da je kraj religije početak kapitalizma. Bog ne umire na križu. Njegova se smrt zbiva kao profaniranje svijeta vođenjem života koji je izgubio „duhovne potrebe“ i postao svijetom umnoženih „kulturnih potreba“. Zbog toga je Benjaminova ideja o kapitalizmu kao religiji nužno proturječnom. Razlog leži u tome što se ne može opravdati postojanje društvenoga poretka izgrađenoga na logici proizvodnje, razdiobe, razmjene i potrošnje bez potrebe za takvim načinom mišljenja-djelovanja duboko u biti čovjeka. Ništa ne dolazi bez želje za osvajanjem tuđe želje. Iz svega toga proizlazi samo jedno. Benjamin je u kapitalizmu vidio potrebu za nadomjesnom zajednicom. Profaniranjem života, njegovim pretvaranjem u sredstvo za druge svrhe, u logici negativne teleologije, uspostavlja se svagda samo novi način nadomjeska. Kapitalizam predstavlja takav savršeni model života pseudo-transcendencije jer funkcionira kao religija. A taj kao u svojem apofantičko-eksplikativnome vidu pokazivanja i razotkrivanja upućuje neprestano na prazno mjesto Boga u sveopćoj praznini svijeta. Agamben o tome kaže: „Možemo reći da kapitalizam, koji do krajnjih granica dovodi tendenciju koja je već prisutna u kršćanstvu, na svim područjima poopćuje i apsolutizira strukturu izdvajanja kakvu definira religija. Na mjestu gdje je žrtvovanje označavalo prelazak iz profanog u sakralno i iz sakralnog u profano, sad se nalazi jedan jedini, raznoličan i neprekinut proces izdvajanja koji uključuje svaku stvar, svako mjesto, svaku čovjekovu djelatnost ne bi li ih odvojio od njih samih, i posve je ravnodušan prema cezuri sakralno/profano, božansko/ljudsko. U svom krajnjem obliku kapitalistička religija ostvaruje čisto izdvajanje, kada više nema što izdvojiti. Apsolutna profanacija bez ostatka sad se poklapa s jednako praznom i potpunom konsakracijom.“ (Giorgio Agamben, Profanacije, str. 94-95.) Što se više približavamo dokidanju razlike između ljudskoga i neljudskoga, to je mjesto koje nas je dosad čuvalo od sablažnjive sinteze ovih suprotnosti – sveto. Nije, dakle, svetost negdje u nebeskim visinama gdje prebiva prema metafizičkim fikcijama ime Boga. Umjesto takve perspektive valja početi misliti drukčije. Upravo je u tome sva izazovnost ovog Benjaminova fragmenta iz 1921. godine. Njegov „okret k političkome“ o kojem je govorio Uwe Steiner valja stoga smjestiti izravno u tu godinu. Jer baš tada ispisuje dva odlučujuća fragmenta za svako daljnje bavljenje odnosom političkoga i politike, te naposljetku i najznačajniji ogled uopće u kojem je izričito stvar o političko-metafizičkome shvaćanju moći, nasilja i ideje pravednosti – Uz kritiku sile (Zur Kritik der Gewalt). Kada, dakle, mislimo o mjestu razlike profanoga i svetoga, ljudskoga i božanskoga ne smijemo smetnuti s uma da se veznik i istodobno iščitava i u značenju kao. Razlika se razabire iz onoga na što se odnosi mogućnost sveze. Posrijedi je prijelaz, logika transferencije, način povezivanja u kojem se ono što povezuje ujedno označava nosivim pojmom svakog mogućega označavanja drugosti i razlike. Od čega ovdje treba poći? To je samorazumljivo: od onoga što se pokazuje u svojoj otvorenosti samo od sebe, od stvari same (to autó). A što je stvar sama? Ništa drugo negoli ono što jest uvjet mogućnosti kapitalizma kao religije. Oboje, i kapitalizam i religija nisu autononomne sfere u svojem nesvodljivome pojavljivanju. Njihova se mogućnost pojavljuje tek onda kada mišljenje postane vjerom u vlastitu prazninu života. Dolazak „novoga“ u život kao dolazak kapitalizma proizvodnje-potrošnje stvari same jest nastanak apsolutnoga nihilizma epohe. Od ishoda srednjega vijeka do danas ona ima samo druge forme. Ali to je u biti ono isto. Nazovimo to uvjetom mogućnosti razlike i drugosti, a ne obratno. Iako se u tekstu fragmenta Benjamin referira na odnos kršćanstva i reformacije kada nastaje protestantska verzija vjere s glavnom postavkom o iskupljenju od iskonskoga grijeha s pomoću tegobnoga rada i štednje, ipak je to sporedno u odnosu na temeljnu krivnju kapitalizma. A ona se, prema Benjaminu, upisuje u samu matricu cjelokupnoga života. Njega je nemoguće „reformirati“ bez radikalne promjene paradigme: „Kapitalizam je religija svedena na čisti kult, bez dogme. Kapitalizam se razvijao parazitski na tijelu zapadnoga kršćanstva – ne samo kalvinizma, već, kao što bi trebalo pokazati, i ostalih ortodoksnih kršćanskih struja – tako da je na kraju povijest krišćanstva postala poviješću njegova parazita – kapitalizma. Treba usporediti svetu ikonografiju raznih religija i onu s novčanica različitih zemalja; uočiti duh koji govori kroz njihovu ornamentaciju“. (Walter Benjamin, nav. djelo, str. 102.) Razvitak kapitalizma, međutim, teško da bi se mogao svoditi više na ono što su Max Weber, te na njegovu tragu Benjamin ali s posve suprotnom postavkom, isticali skrivenim temeljem njegova uspješnoga djelovanja. Utoliko valja biti suzdržan oko veličanja dalekosežnosti ovoga fragmenta. Razlog leži u tome što je suvremeni kapitalizam stroj apstraktne logike umrežavanja i emergencije. A to istodobno znači da mu ni religija niti kultura ne čine više odlučan okvir ideologike moći koja se ne poziva na svijest i njezine mehanizme zastiranja i razotkrivanja. Moć se kapitalizma odnosi spram svojeg izvora u religiji kao odbjegli stroj koji se ne može više nigdje zaustaviti te stoga mahnito hrli u „lošu beskonačnost“. Bez dogme i ikakve sveze s religijom. Kada se stapa profano sa svetim, ljudsko s božanskim, tada je nastupilo doba bez milosti i iskupljenja. Sve je u znaku prazne forme spektakularnoga odvijanja homogene-heterogene proizvodnje i potrošnje. Na sve većem stupnju intenziteta prolazi vrijeme. Bezbitnost postaje „sudbinom“, ičekivanje obrata navikom bez tlapnji. Koliko god da se Benjaminov prodorni uvid uvelike oslanja na Marxa i Nietzschea glede filozofijskih aspekata odnosa rada i moći, toliko je izvjesno da Weber i Freud služe drugoj svrsi. Prvi zbog masivne postavke da je sekularizacija vjere samo jedna strana problema odnosa u relaciji kapitalizma i religije, a drugi zbog toga što je pitanje subjekta vjere ujedno i pitanje vjerodostojnosti samoga jezika ove nove metafizike krivnje. Temeljna psihička bolest nelagode s modernim kapitalizmom jest upravo neuroza modernoga subjekta. Simptomi su neuroze početak dublje nelagode. Čini se kao da sve završava s pojavom depresije. Od krivnje do svjesne odgovornosti za vlastitu nemogućnost promjene u istom modelu proizvodno-potrošnoga života prolazi krivulja rasta i razvitka psiho-fizičke neprilagođenosti svijetu neprestanoga ubrzanja. Teško je pratiti ritam neljudskoga. Još je teže uopće zamisliti granice njegovome proširenju. Kapitalizam se nipošto ne zasniva na prilagodbi radu i njegovim psiho-fizičkim granicama. Posve suprotno, potaknut stalnim promjenama u biti tehno-znanstvenoga „napretka“ i „razvitka“ rad postaje neljudskim strojem reguliranja odnosa između prirode, stroja i okoline. Na taj se način ontologija kapitalizma u trojstvu rad-moć-neljudsko više ne može razmatrati drukčije negoli izvan dvojstava koje je u vidu imao Benjamin kao što su to sveto/profano i ljudsko/božansko. Apsolutna profanacija života njegova je konsakracija, kako to lijepo kaže Agamben. Izlazak iz ove igre čini se nemogućim bez obrata biti same stvari.

January 19, 2026
Loša konačnost i književnost beskraja ꟷ Borges

Loša konačnost i književnost beskraja ꟷ Borges

1. Beskonačnost je ponajprije filozofijski, dakle, metafizički, potom matematički, a tek onda i književni problem. Čitava se aporija suvremene filozofije koju tvore Heideggerov pojam povijesno-epohalne konačnosti bitka i Deleuzeov pojam transverzalne beskonačnosti koja pretpostavlja proces vječnoga postajanja (devenir) svodi na nemogućnost pristajanja uz jednu obalu. Zašto? Zbog toga što je sve pitanje perspektive, rekao bi Nietzsche na tragu Leibniza, pravog znalca ove aporije i najvećeg mislioca novovjekovnoga obrata u biti metafizike s kojim uistinu otpočinje promišljanje dva pojma beskonačnosti: metafizičko i matematičko. No, što preostaje onda književnosti: kakav to ona ima pojam onoga što čovjek može sebi predočiti ili kao negaciju konačnosti ili kao linearni niz brojeva koji je nužno apstraktne veličine jer ako svijet nije nastao u vremenu, već je tu oduvijek, onda je i pitanje o prostorno-vremenskoj otvorenosti svijeta zapravo pitanje o onome što je onkraj (trans-meta) svake moguće iskusivosti svijeta polazeći od biti ljudske konačnosti kao singularne pojedinačnosti? Možda je za razumijevanje ovog „problema“ uputno obratiti se francuskome književnome teoretičaru i misliocu Mauriceu Blanchotu koji u ogledu o Jorge Luisu Borgesu naslovljenom „Književna beskonačnost: Aleph“ kaže i ovo: „Borges se, u biti čovjek književnosti (što znači da je svagda kadar razumijevati na način svojstven književnome razumijevanju), hvata ukoštac s lošom vječnošću i lošom beskonačnošću, jedinima koje bismo možda mogli iskusiti, sve do onoga glasovitog okreta što se imenuje ekstazom. Za njega je knjiga u načelu svijet, a svijet je knjiga. To bi ga moralo umiriti kad je riječ o smislu svemira, jer u razlog svemira se može sumnjati, ali knjiga koja je naše djelo, napose knjige fikcije koje spretno sklapamo, kao što su one sa savršeno nerazrješivim problemima koji dobivaju savršeno jasna rješenja, primjerice policijski romani, takve knjige su dostižne našem znanju, budući da su prožete inteligencijom i oživotvorene uređujućom moći duha.“ (Maurice Blanchot, „Književna beskonačnost: Aleph“, Književna republika, br. 5-8/2016., str. 114. S francuskoga preveo Mario Kopić) Borgesova je kozmogonija istoznačna s tekstogonijom. Zato je on savršeni primjer književnika kojeg su mogli kanonizirati ne samo strukturalisti i poststrukturalisti, već i hermetičari i ezoterici, neoplatonisti i digitalni konstruktivisti. Zašto? Zato što pojam teksta za razliku od onog kojeg ovdje ima u vidu Blanchot nadilazi granice tradicionalno shvaće književnosti. A riječ je o Derridinoj gramatologijskoj postavci kako tekst prethodi jeziku jer je posrijedi ideja kao mreža struktura koja obuhvaća ono što tradicionalno metafizički nazivamo svijetom. Ako je, dakle, knjiga= svijet, a svijet=knjiga, onda je ova jednakost znak da svijet nije zemaljska kugla ili latinski kozmos u smislu prostorne obuhvatnosti, već horizont smisla jer knjiga nije puka materijalnost. Njezina je bit u duhovnome odnosu spram života i otuda je za Borgesa, ali i za Blanchota, življenje istoznačno s književnom imaginacijom. Nigdje nije u književnosti 20. stoljeća ovaj „postmoderni obrat“, koji ima platonističke konzekvencije da knjiga kao svijet vlada svemirom, dosegao takvu razinu eklektičkoga enciklopedizma kao u pristupu Borgesu. On nije književnik koji piše samo pjesme, priče i oglede kao drugi književnici. Isto tako on nije samo književnik koji poput drugih sličnih uzima iz filozofije i teologije temeljne ideje poput besmrtnosti, vječnosti i beskonačnosti i postavlja ih u odnos s pojedinačnim slučajevima koje proživljavaju njegovi likovi, ali ne tek kao likovi iz prerađene fiktivne stvarnosti, nego kao utjelovitelji ideja, ono što postaje sinteza univerzalnosti (ideje) i singularnosti (života). Pa, kakav je onda Borges to književnik, tako nam borgesijanaca i borgesovaca, tekstualnih začaranih vjernika i njihovih vlastitih „izmišljanja“ nove zemlje koju znamenuje i naziv Alepha? (Alef (א) je prvo slovo feničkoga i herbrejskog alfabeta, koje doslovno znači “bik” i simbolizira jedinstvo, početak, Boga i beskonačnost, s dubokim duhovnim značenjima u kabali (kao tihi posrednik) i matematici (skupovi beskonačnosti). Potječe od simbola glave bika, a u hebrejskome se koristi i za riječ “tisuću” i označava broj 1, dok u drugim kontekstima može značiti i “pripitomljen” ili “poznat“. U kabali Simbolizira Jednog Boga i jedinstvo svega. Nečujno je slovo koje posreduje između suprotnosti, poput čovjeka (Jud) i Boga, spojenih Torom (Vav). U kabalističkoj numerologiji, dok slovo Bet (β) stvara stvari, alef predstavlja uzrok i jedinstvo. U modernoj matematici, alef (aleph-nula) ℵ0 se koristi za označavanje kardinalnoga broja beskonačnosti (veličine skupa prirodnih brojeva). 2. „Zboreći o beskonačnosti, Borges kaže da ta ideja kvari druge. Henry Michaux evocira beskonačnost, čovjekova dušmanina, i kaže da meskalin koji ”odbija kretanje konačnog okrećući u beskonačnost, uznemiruje”. Sumnjam da je Borges beskonačnost pronašao u književnosti. Ne želim insinuirati da postoji samo jedna smirena spoznaja, crpljena iz književnih djela, nego namjeravam reći da je iskustvo književnosti možda temeljno blisko paradoksima i sofizmima onoga što je Hegel, kako bi ga odstranio, prozvao lošom beskonačnošću (le mauvais infini).“ (Maurice Blanchot, isto, str. 114.) Borges je meta-književnik, onaj koji dolazi u doba koje bismo mogli odrediti kibernetičko-kozmologijskim pojmom implozije ili „usisavanja“ svemira koji se nakon „Velikoga praska“ i beskonačnoga širenja ponovno vraća u svoje okrilje bilo to ništavilo ili ono što više nije moguće odrediti pozitivnim kategorijama materijalnosti. To je tzv. suvremeno doba, ono koje sve poput AI dispozitiva sažima na elementarne čestice ili tzv. partikularitete kao ono bitno u cjelini svega. Implozija je pojam koji su rabili teoretičari medija i komunikacije poput McLuhana i Baudrillarda i njime nastojali pokazati da je logika djelovanja ovog svijeta u binarnome kodu: implozija informacija u mreži događaja stvara nužno eksploziju komunikacija koja se širi u beskonačnost. Pritom, međutim, ostaje upitno vrijedi li više ona Hegelova o „lošoj beskonačnosti“ jednoga te istoga. Možda bi bilo prikladnije kazati kako svjedočimo upravo onome što Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? nazivaju „beskonačnom brzinom“ (informacija, kapitala, znanja). Ako je tome tako, onda bi Blanchotov skeptički stav o tome je li Borges beskonačnost pronašao u književnosti bio razlogom zašto valja misliti beskonačnost kao meta-kategoriju svega što se pojavljuje u suvremenosti. Kako to objasniti? Nije nimalo slučajno da je Blanchot bio onaj mislilac druge polovine 20. stoljeća koji je nasuprot nedosegnute Heideggerove „destrukcije tradicionalne ontologije“ nastojao stvoriti, kao uostalom svi francuski poststrukturalisti alternativu fundamentalnoj postavci iz Bitka i vremena (Sein und Zeita) o tubitku (Dasein) kao egzistencijalnome nabačaju ljudske slobode kao povijesno-epohalne konačnosti. Da, čovjek je smrtan i ta je smrtnost preuzimanje bitka-u-svijetu sa svim konzekvencijama nihilizma i njegova prevladavanja. Smrtnost je dokaz da je ovaj svijet stvoren i savršeno i koruptno, istodobno. Jer bez iščeznuća bitka u ništavilo ne bi bilo moguće ni samo stvaranje koje po definiciji svih mjerodavnih ontologa=metafizičara nikad nije statički čin zamrznutosti ideje u pojavnome svijetu. Stvaranje je stvaralaštvo, a čovjek je stvaratelj i razaratelj ne samo svojeg svijeta, već i onog koji ga nadilazi i postaje zagonetnim pojmom kreativne tehno-geneze. No, reći ću sada nešto što inače ne iskazujem u svojim tekstovima o ovome usudnome odnosu Heideggera i Francuza u suvremenom postmetafizičkome mišljenju. Heidegger je, naime, imao za svoje filozofijske pretpostavke već priređenu destrukciju/dekonstrukciju zapadnjačke metafizike u Nietzschea i njegovoj postavci o volji za moć kao vječnome vraćanju jednakoga koja je bila kraj metafizike i uvid u ekstatičku slobodu čovjeka na ishodu njegovih esencijalnih mogućnosti koje su od Grka do Hegela pretpostavljale pojam vječnosti i beskonačnosti onog istoga (bitka kao takvoga). Svi Francuzi koji ga kritički slijede u 20. stoljeću (Sartre, Derrida, Lyotard, Nancy, pa i Deleuze, Foucault, Badiou, Lévinas) svoje razumijevanje vremena iz kozmologijske perspektive utemeljenju na diskurzivnim tragovima matematičara i filozofa novoga vijeka koji su prethodnici digitalnoga doba s idejom nastanka mislećega stroja. To su Leibniz i Pascal i njihova je postavka o čovjeku i njegovim kozmičko-ljudskim granicama izvedena iz njegova položaja u svemiru kao beskonačnosti koja se ogleda u logici linearnoga niza brojeva. Uostalom, sam Leibniz govori u Raspravi o metafizici o matematičkome i metafizičkome pojmu vječnosti i beskonačnosti. Ako je ova moja pretpostavka ispravna, to onda znači da je povratak Leibnizu i Pascalu, a nalazimo nešto od toga književno-filozofijski naslućeno i u Borgeosovoj paraboli „Pascalova kugla“ u zbirci pripovjedaka Aleph, nužno i razračunavanje s „lošom konačnošću“ koju samo književnost beskraja na koje se inače poziva, gle čuda, i sam Antonin Artaud u svojem eseju Van Gogh, ubijeni samoubojica, može prevladati. Pitanje je, dakako, kako odnosno na koji način? 3. Problem s Borgesom u književnosti 20. stoljeća jest u tome što on nije kako već rekosmo samo pisac pjesama, priča i eseja, već je metafizički simbol za sam pojam književnosti u doba njezine implozije. To više nije platonizam za novu akademsku elitu hermetičkih znalaca povijesti književnosti svijeta od iskona ne samo u Grka, već u Indijaca, Kineza, Japanaca, Vikinga do modernih naroda koji tvore svjetsku civilizaciju teksta. Umjesto takve „staromodne“ filozofije, s Borgesom smo uronjeni u neo/meta/trans-svjetove eklektičkih kozmologija. I još nešto, ne manje važno. U njima usporedno supostoje i Plotin i Schopenhauer, i Milton i Valéry, i Swedenborg i Kafka. Zato je Blanchot u pravu kad kaže i ovo: „Borges razumije da pogibeljno dostojanstvo književnosti nije u tomu da nas navede pretpostaviti da svijet ima nekog velikog autora, uronjenoga u onirične mistifikacije, nego da okusimo blizinu neke neobične moći, neutralne i impersonalne. On voli da se za Shakespearea kaže: ”Nalikovao je svim ljudima osim u tome što je nalikovao svim ljudima”. On u svim autorima vidi jednog jedinog autora koji je jedinstveni Carlyle, jedinstveni Whitman, koji nije nitko. Prepoznaje se u Georgeu Mooru i Joyceu – mogao je reći i u Lautréamauntu, u Rimbaudu – kadrim u svoje knjige unijeti stranice i figure koje im nisu pripadale, jer je to, u biti, književnost, nikako pojedinci, a u književnosti, budući da jest impersonalno, u svakoj knjizi jest neiscrpno jedinstvo jedne jedine knjige i ponavljanje zasićeno svim knjigama.“ (Maurice Blanchot, isto, str. 115.) Impersonalnost, univerzalnost, Jedno u Svemu, ponavljanje kao razlika…Kao da čitamo temeljne pojmove metafizike u njezinu izvornome pojavljivanju i modernome razvitku od Heraklita do Deleuzea. No, čitanje Borgesa pretpostavlja ulaženje u labirinte i zrcala kao svjetove zagonetki i umnožavanja. Oboje su značenjski povezani s idejom mišljenja kao misterija i bitka kao otvorenosti bića u mnoštvu svojih formi očitovanja. S Borgesom uvijek kao i u filozofiji svjedočimo o nužnosti pitanja: što je to ꟷ književnost? Ako kažem da se iz povijesti književnosti kao povijesti teksta samo uvjetno može odgovoriti na ovo pitanje kojim se ustrajno bavi i Maurice Blanchot, riskiram epitet dogmatskoga metafizičara kojemu je sve što jest pitanje filozofije i ništa drugo. Dakle, na postavljeno pitanje ne može se odgovoriti nikako drukčije negoli filozofijski. Nije li indikativno da u temeljnim Borgesovim tekstovima sabranim u zbirci pripovjedaka, parabola, eseja kao što je to Aleph sve se odvija u znakovima traganja za osmišljavanjem svijeta kao teksta što zahtijeva čitatelja koji ima unaprijed (a priori) arhivsko znanje o filozofiji, teologiji i književnosti i stoga je čitanje ozbiljenje univerzalne ideje o „drugome stvaranju“ svijeta, ne više iz perspektive autorstva (Boga ili čovjeka kao književnika), nego iz položaja užitka čitatelja u odgonetanju znakova koji se nalaze u labirintu umnoženih zrcala jedinstvenoga svijeta iz kojeg vode vrtovi razgranatih staza sveopće povijesti svijeta kao metafore. Tko ima ontologijski primat za Borgesa: ono prvotno ili drugotno, stvaratelj svijeta ili njegovi namjesnici i ovrhovitelji smisla? Moj je odgovor borgesijanski. Ni Bog ni čovjek, ni Prvi ni Drugi, već „Veliki Treći“, onaj koji nadilazi forme stvaranja i stvorenoga jer je univerzalni autopoiesis koji sam sebe stvara i piše, sam sebe generira i čita, sam sebi polaže račune o tome je li taj tehno-genetski svijet meta-književnosti „operabilan“ ili je samo nastavak prvoga i drugoga „trećim sredstvima“. Na pitanje što je književnost ne može se, dakle, odgovoriti drugačije negoli ovako kako bi to Borgesu bilo, pretpostavljam kao i Blanchotu, ne-mrsko. Književnost nije nešto u svijetu, već svijet sam kao mreža tekstova koji upućuju na druge tekstove, a iza biti teksta kao „Babilonske ludnice“ jezika, da uporabim ovdje jedan začudan pojam Roberta Musila, ne stoji ništa treće negoli svijet kao Knjiga koju piše i čita onaj koji još uzaludno vjeruje da u njoj postoji i nešto više od beskonačnosti ove bijele praznine.

January 18, 2026
Mrtva priroda tijela

Mrtva priroda tijela

„Tijelo je legitimni medij umjetnosti, no danas je teško parirati postupcima koje na tijelu (pa i vlastitom) provode raznorazni izvođači u ovom svekolikom spektaklu medija. /…/ Čovjek je definitivno izašao iz svojeg tijela i sad ga shvaća kao odijelo koje se može i treba prekrajati. Sljedeći korak je vjerojatno dogradnja i povećanje memorije. Bojim se da će ljudi završiti kao anđeli, bića doduše uzvišena, ali sklepana po jednom te istom modelu.“ Dalibor Martinis, Binarni kōd anđela 1. Čemu još umjetnost? Ima li smisla pitati čemu još umjetnost? Adorno je postavio pitanje čemu još filozofija u trenutku posvemašnje sumnje u socijalno-kritički smisao prevladavanja filozofije u znanstveno-tehničkome svijetu. Ono još pretpostavljalo je da nadolazi doba koje više neće potrebovati ono više, osim možda kao nadomjestak za suvremeni nihilizam znanosti u smislu njezine metateorije. Kad se više ne može odrediti zašto još uopće nešto potrebujemo i čemu to još podaruje smisao, nastaje trenutak svojevrsne apsurdne situacije. Ona se očituje u spoznaji da svemu što jest nedostaje razloga. Sve je izgubilo svoj korijen. Ništa više ne upućuje na bit neke pojavnosti. Fenomeni su puki fenomeni. Iza njih više nema biti. Za objašnjenje suvremene konceptualne umjetnosti, primjerice, pojam fenomena i fenomenologijsko razumijevanje čistoće biti umjetnosti kao koncepta – ideje u vlastitom samopredstavljanju i samoprikazivanju – više nije mjerodavno. (Alexander Alberro, Conceptual Art and the Politics of Publicity, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts, London, 2003.) Konceptualna umjetnost, naime, počiva na pretpostavkama avangardne intervencije u društvenu moć umjetnosti kao kulturne institucije. Njezin je predmet samorefleksivna kritika institucionaliziranja svijeta umjetnosti, koji se zbiva kao sveopća komercijalizacija i kao neoliberalna globalizacija svijeta. Pitati čemu još umjetnost u doba vladavine umjetnosti kao realizirane avangardne ideje oživotvorenja umjetnosti u svijetu života (Lebenswelt), znači zapravo pitati o dvije bitno povezane stvari. Jedno je ono što još uopće znači umjetnost i ima li ona više uopće smisla. Drugo je neskriveno u onome još koje upućuje na vremenski karakter bitka suvremenosti. Umjetnost kao i svijet koji ju više ne omogućuje, nego, paradoksalno, oboje proizlaze iz života samoga, događaju se kao puko trajanje i samonadmašivanje novoga. U tom svagda furioznome nametanju novosti vremena koje više nema ni svoje istinsko sada, nego je određeno kao svojevrsni već viđeni kraj povijesti, pojavljuje se pitanje koje podsjeća na tradicionalni, metafizički način pitanja o smislu onoga što nadilazi puko pojavljivanje bića u njihovu izgledu (eidos). Pitati čemu još umjetnost znači stoga pitati o metafizičkome obzorju realizirane zgode umjetnosti u doba njezina kraja. U pitanju čemu još umjetnost nije mišljeno neko novo određenje umjetnosti za suvremeno doba. Riječ je jednostavno o tome da više nije moguće i nije nipošto samorazumljivo da umjetnost može odgovoriti na pitanje o biti svijeta kao iskonskoga događaja bez vlastita samorazaranja i samorasklapanja. Hiperprodukcija umjetničkih artefakata, objekata, instalacija, performativno-konceptualnih događaja u svijetu koji više nema svoju svjetovnost kao smisleni povijesni sklop bitka, biti čovjeka i bića iziskuje upravo traganje za odgovorom na ono čemu. Dakle, čemu još umjetnost ako u svijetu bez slike i u slici bez svijeta prisustvujemo tek životu koji nadomještava raspadnuti povijesni svijet putem društvene samoregulacije kulture? Ima li umjetnost smisao ako nema više svijeta koji joj je podarivao razlog opstojnosti? Pobjeda života nad umjetnošću njezin je fundamentalni poraz. Ona više nema razloga živjeti ako nije u stanju izvesti najradikalniji od svih otpora, kakav to nikad nije mogla zamisliti, a kamoli oživotvoriti avangardna umjetnost XX. stoljeća. Otpor nije figura revolucionarnog prevladavanja granica modernoga svijeta. Nije riječ ni o kakvome sredstvu borbe protiv perverzija društvene strukture moći kakav samorazumljivo provode svi pokreti neoavangarde i svi danas aktualni radikalno-subverzivni smjerovi umjetnosti kao kulturalno-društvene strategije otpora hegemoniji neoliberalnog koncepta globalizacije kapitala. Otpor o kojem je ovdje jedino riječ zahtijeva smjerno razotkrivanje mogućnosti i nužnosti da se iz umjetnosti same otvori novi svijet koji nadilazi avangardnu redukciju umjetnosti na društvo i kulturu. Pitanje čemu još umjetnost na uznemirujući i gotovo mesijanski način otvaranja istinskog vremena umjetnosti iz istinskog vremena kao događaja (Ereignis) artikulirao je na kraju svojeg misaonog života Martin Heidegger. Problem nije, dakako, u tome kako ga je artikulirao, nego zašto je uopće došao do misli o „mesijanskome“ karakteru suvremene umjetnosti kao posljednje riječi prebolijevanja znanstveno-tehničkog udesa Zapada. Poznato je da Heidegger nije bio posve upućen u tokove i smjerove suvremene umjetnosti. Ako između moderne i suvremene umjetnosti postoji epistemologijsko-konceptualni rez koji je uvela povijesna avangarda kao doba svijeta bez slike u trenutku njegova procesa raspadanja, onda je Heideggerovo promišljanje izvora i podrijetla umjetničkoga djela vezano uz jednog navjestitelja suvremene umjetnosti (Vincent Van Gogh) i jednog nesvodiva umjetnika prijelaza između dvije obale (Paul Klee). U raspravi Podrijetlo umjetničkoga djela umjetnost iziskuje čovjeka kao svojega namjesnika i kao pro-iz-voditelja svijeta kao umjetničkog događaja. Mi potrebujemo umjetnost. Ali ne stoga da ne bismo poludjeli od istine, kako je tvrdio Nietzsche, nego zbog moći vladavine „mahnitosti bez utjehe“ (trostlosen Raserei) moderne tehnike. Ona sve svodi na vrednovanje i iskorištavanje. Bića u svijetu i svijet sam svode se na postav (Gestell). Čovjek više nije namjesnik iskonskoga odnosa bitka i vremena. On je puki „funkcionar tehnike“. (Martin Heidegger, „Der Ursprung des Kunstwerkes“, u: Holzwege, Vittorio Klostermann, Frankfurt am Main, 1972., str. 271.) Gubitak svijeta kao iskonskog obitavališta (čovjeka, prirode i božanskoga) u kojem pro-iz-vođenje i odjelovljivanje bića posjeduje karakter umjetničkog bitka istodobno je proces obezboženja takvog svijeta, gubitka njegove prirodnosti i, naposljetku, gubitka biti čovjeka. Bezbitnost čovjeka nije njegova antropologijska odrednica u doba postavljanja antropologijskoga obzorja čovjeka kao subjekta, kao što je to u filozofijskim antropologijama od Gehlena do Plessnera samorazumljivo, da se o Sartreovu egzistencijalizmu, u kojem je sve do čovjeka a ništa do bitka, posebno i ne govori. Bezbitnost čovjeka odgovara bezbitnosti i nesupstancijalnosti svijeta moderne umjetnosti. Suvremena umjetnost to će konačno realizirati u oživotvorenju umjetnosti kao društveno-kulturalne akcije, aktivizma, interaktivnosti. Što je bez biti i bez bitka, tome nedostaje korijena i podrijetla. Biti-bez znači biti bez odnosa s bilo čime osim autoreferencijalnoga upućivanja na vlastitu sliku. Modernu umjetnost Heidegger nije izričito sagledao kao poprište modernoga nihilizma. To je bila samo uvučenost jednog epohalnog događaja ništenja bitka u doba znanosti i moderne tehnike, koja nije značila posvemašnju nemogućnost otvorenosti prema očekivanju onoga spasonosnoga iz biti same umjetnosti. Moderna umjetnost nije jedino nihilistička slika u samopredstavljanju i samoprikazivanju raspada metafizičkog svijeta. Iz nje proizlazi nešto mnogo više od pukog samopredstavljanja i samoprikazivanja – performativnosti i konceptualnosti svijeta kao slike. Što je to više? Prebolijevanje granica moderne tehnike neizravno je put oslobađanja onog umjetničkog kao iskonskoga odnosa čovjeka s neljudskim, prirodom i božanskim. Zašto neljudskim? To će biti upravo skrivena zagonetka suvremene umjetnosti. Zasad ćemo samo uputiti na jednu poznatu dijagnozu moderne umjetnosti. Ona proizlazi iz filozofijske kritike duha vremena, a sabire se kao vitalistički kulturni pesimizam u doba kulta masovnoga društva. Vladavina znanstveno-tehničke kulture, koja pod krinkom demokratizacije kulture nihilistički urušava kulturu uopće, svodi umjetnost na društveni karakter potrošnje i masovne zabave za narod. Riječ je o kritici moderne umjetnosti Ortege y Gasseta kao dehumanizaciji umjetnosti. (José Ortega y Gasset, „Dehumanizacija umjetnosti“, Europski Glasnik, 1/1996. O problemu kulturno-konzervativne kritike moderne umjetnosti kakvu zagovaraju Hans Sedlmayr, Ortega y Gasset i Arnold Gehlen vidi: Konrad Paul Liessmann, Philosophie der modernen Kunst, WUV, Wien, 1999., str. 159-174. U kontekstu rasprave o kraju umjetnosti u mišljenju Adorna, Heideggera i Gehlena vidi: Günter Seubold, Das Ende der Kunst und der Paradigmenwechsel in der Ästhetik: Philosophische Untersuchungen zu Adorno, Heidegger und Gehlen insystematischer Absicht, Karl Alber, Freiburg/München, 1997.) Zanemarimo li da je u toj znamenitoj postavci posrijedi sociologijska analiza moderne, a ne estetička, dalekosežno je za pitanje čemu još umjetnost zapravo samo jedno. Ortega y Gasset, naime, uopće ne određuje što jest ono dehumanizirano u posljednjoj instanciji. Je li to uistinu ono bitno neljudsko ili tek nihilistička maska čovječnosti kao umjetnosti lijepog privida? U dijagnozi raspada cjeline umjetničkoga bitka pojavljuju se stupnjevi ili faze dehumaniziranja. (1) Umjetnost je oslobođena ljudskih sadržaja; (2) ona izbjegava žive forme; (3) umjetničko djelo samo je umjetničko djelo; (4) umjetničko je djelo igra ili nije ništa; (5) ironija postaje temeljno umjetničko sredstvo; (6) teži se čistoći apstraktnoga prikaza; (7) umjetnost za nove umjetnike više nema nikakvog transcendentalnog značenja. Sociologijska analiza modernoga doba i statusa umjetničkoga djela u mišljenju Ortege y Gasseta, ako je oslobodimo emfaze kulturnog pesimizma i neizbježne patine vremenske distance s koje se takva prodorna i jednostavna analiza uistinu mora činiti kulturno-konzervativnom, upućuje na temeljni problem suvremene umjetnosti i njezine slike. To je pitanje o mrtvoj prirodi tijela ili o onome neljudskome, dehumaniziranome u doba moderne tehnike. Analiza je istovjetna onome što Heidegger misaono dublje iz obzorja kraja metafizike i mogućnosti njezina prebolijevanja postavlja kao pitanje o mogućnosti i nužnosti da se umjetnost oslobodi zagrljaja moderne tehnike. Bezbitnost čovjeka kao „funkcionara“ moderne tehnike pogađa udes dehumanizacije umjetnosti. Čovjek bez biti istovjetan je neljudskome karakteru umjetnosti. Ona to uistinu više nije, unatoč sveopćem pogonu svijeta umjetnosti i estetizacije svijeta života postmoderne kulture. (Gianni Vattimo, Das Ende der Moderne, Metzler, Stuttgart, 1990.) Pitanje o tome čemu još umjetnosti u krajnjoj konzekvenciji nije pitanje o smislu umjetnosti u dehumaniziranome svijetu bez slike (avangardna umjetnost početka XX. stoljeća) ili u slici bez svijeta (slika u doba „slikovnoga obrata“ kraja XX. i početka XXI. stoljeća). (Christa Maar/Hubert Burda (ur.), ICONIC TURN: Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln, 2005.) To je postmetafizičko pitanje o tome čemu još čovjek u doba njegove neljudske tjelesne egzistencije. Ako ona više nije projekt, već puko prostorno otjelovljenje u različitim tehničkim oblicima, gubi se smisao egzistencije čovjeka. Umjetnost nadilazi ono puko ljudsko i ono neljudsko tek ako uspijeva proizvesti sliku svijeta kao iskonskoga sklopa bitka i vremena. To je mogući-nužni događaj (Ereignis). S njegovim iskrsavanjem nastaje i nestaje epohalni svijet. Potreba za umjetnošću za Heideggera je istovjetna potrebi za boravištem u biti onog neskrivenoga (aletheia) što dopušta da se bit tehnike zgodi kao događaj istinstvovanja posve drukčije proizvodnje bića iz bitka. Umjetnost kao moderna umjetnost stoga nikad ne može biti tek slika modernoga nihilzma. Ona nije „funkcionar tehnike“, ako je već čovjek u svojoj bezbitnosti osuđen na ropstvo tehničkome karakteru novoga vijeka kao doba supstancije-subjekta znanosti i tehnike. Umjetnost počiva dublje od tehnike same. Ona tehnici podaruje temelj time što proizlazi iz epohalnog događaja pro-iz-vođenja svijeta uopće kao umjetničkog djela. Ako su svijet i čovjek kao moderni subjekt (sebstvo, osobnost, Ja-identitet), koji svijet ne uzima za objekt, nego stvara umjetničke objekte kao rezultate već stvorenoga svijeta masovne proizvodnje replikanata i kopija, tek zamislivi samo kao izvorni odnos koji omogućuje umjetnost, onda je bjelodano da Heideggerovo pitanje o mogućnosti-nužnosti umjetnosti kao događaja prebolijevanja granica modernoga nihilizma tehnike smjera preko granica neljudskoga tijela. Drugim riječima, kako Seubold navodi Heideggera s uputom njegovim vlastitim riječima iz bilješki o Kleeu: „Umjetnost je nužna za prebolijevanje tehničkoga svijeta – ali je li ona moguća? Ona je moguća jer je nužna. To je ‘obrat Hegelova pitanja“. (Günter Seubold, isto, str. 108.) Nužnost kao mogućnost umjetnosti? Odgovor na pitanje čemu još umjetnost nije u obratu modalne kategorije mogućnosti kao nužne mogućnosti umjetnosti. Heideggerov obrat Hegelova pitanja o karakteru svijeta nakon kraja umjetnosti otvara novu perspektivu za analizu onog neljudskoga u suvremenoj umjetnosti koja eksperimentira i provocira društveno-kulturno okružje slike bez svijeta time što sama više ništa ne pro-iz-vodi. Suvremena umjetnost u svojem posljednjem liku performativno-konceptualnoga ikonoklazma digitalnoga doba jest realizirana mrtva priroda tijela. Neljudsko nije više korištenje i iskorištavanje prirode, koja je postala kulturalizirani okolni svijet, nego sam znanstveno-tehnički karakter bitka kao slike bez svijeta. Je li iz Heideggerova „mesijanskog“ obrata biti umjetnosti još uopće moguće doprijeti do zagonetke suvremene umjetnosti kao biopolitike tijela bez ikakvog transcendentalnoga značenja? Bezbitnost i dehumanizacija umjetnosti nije stoga tek gubitak lika, figure i slike čovjeka kao cjelovitog bića unutar metafizičkoga sklopa bitka, prirode i božanskog. Ikonoklazam suvremene umjetnosti mnogo je više od gubitka tjelesnoga identiteta i integriteta čovjeka kao lika i figure. Tijelo nije mrtvo da bi oživjela umjetnost apstrakcije, destrukcije i performativnosti jezika/teksta u slici bez svijeta. Ono neljudsko mrtva je priroda tijela koje živi u slici kiborgizacije umjetnoga života. Nužnost umjetnosti kao posljednje mogućnosti prebolijevanja mrtve prirode tijela u ikonoklazmu suvremene umjetnosti pokazuje se kao zadatak prebolijevanja svijeta života (Lebenswelt) umjetnosti same. Suvremena umjetnost je mrtva priroda tijela koja živi u biopolitici i njezinim slikama o kraju čovjeka. To je paradoksalni obrat pitanja čemu još umjetnost. Može li umjetnost svijetu podariti svoj iskonski smisao slobode novog započinjanja u pro-iz-vođenju novoga svijeta ako je već sama osuđena na namjesnika i subjekta moderne tehnike? Odvažit ću se na postavku koja sada ima nešto više od mesijanskog prizvuka spasonosnosti biti čovjeka bez korijena i bez razloga. Umjetnost mora otvoriti novi svijet samo ako radikalno prevlada granice tehničkoga svijeta napuštanjem avangardne destrukcije/dekonstrukcije društva i kulture. Njezina nužnost jedina je preostala mogućnost: da, naime, radikalno prevlada svoje idolopoklonstvo životu kao biopolitičkome stroju neljudske zbilje. Ikonoklazam suvremene umjetnosti znači da umjetnost konačno doživljava svoj kraj tek kad se ozbiljuje kao vita activa. Aktivistički shvaćen život za umjetnost je njezina prava smrt. Antiplatonistički patos umjetnosti kao nemira bivanja, koji se nikad ne može zaustaviti u aktivnome životu, posvjedočuje jedini umjetnik reza između moderne, avangarde i postmoderne – Fernando Pessoa. Smrt umjetnosti nije dekadencija, nego njezino oživotvorenje u stroju za proizvodnju života kao umjetnosti koja otada postaje artificijelna igra sa samom sobom. Dekadencija umjetnosti njezino je aktivističko realiziranje u životu. Ikonoklazam suvremene umjetnosti otpočinje s povijesnom avangardom. Život od tog trenutka umjetnosti određuje njezino značenje. Ali, ne više u smislu imanentne transcendencije značenja slike u vizualnim umjetnostima, kao, primjerice, u dadaističkome slikarstvu. Život sam kao aktivistički društveni proces preobrazbe granica društvene granice same u liku kapitalizma i građanskoga društva postaje permanentna revolucija umjetnosti. Ona je proces kao što je i sam život shvaćen procesualno. Pessoina umjetnost nesvodiva Drugoga, koji nikad ne može zastati u jednome liku, koji nikad ne može postati netko određen, fiksan i trajan identitet, otvara nužnu mogućnost umjetnosti s onu stranu života kao društvenoga procesa permanencije zbilje. „Zašto je umjetnost lijepa? Zato što je beskorisna. Zašto je život ružan? Zato što je sav sačinjen od ciljeva i svrha i namjera. Svi su životni putovi zacrtani da bi se kretalo od jedne do druge točke. /…/ Ljepota ruševina? Zato što više ničemu se služe. Draž prošlosti? Zato što je se sjećamo, jer kada se sjećamo, ona postaje sadašnjost, a to nije i ne može biti – besmisao, ljubavi moja, besmisao. /…/ Život je ono što od njega učinimo. Putovanja su putnici. Ono što vidimo nije ono što vidimo, nego ono što jesmo.“ (Fernando Pessoa, Knjiga nemira: Sastavio Bernardo Soares, pomoćni knjigovođa u graduLisabonu, Konzor, Zagreb, 2001., fr. 330 i fr. 451. Vidi o Pessoi kao filozofu i umjetniku u: Alain Badiou, Petit manuel d’inesthétique, Éditions de Seuil, Paris, 1998.) 2. Metamorfoze tijela 2. 1. Avangarda i neoavangarda U svojoj preciznoj, konciznoj i misaono plodotvornoj analizi suvremene umjetnosti, koju dijeli na modernu, avangardnu, postmodernu i onu što se sada događa pripisujući joj prijepornu odrednicu druge moderne ili neomoderne, Heinrich Klotz zastupa postavku da je središnja dogma avangarde ukidanje fikcije. (Heinrich Klotz, Kunst im 20. Jahrhundert: Moderne, Postmoderne, Zweite Moderne, C.H.Beck, München, 2. pregledano izd., 1999., str. 10.) Pritom nije problem samo u odredbi postmoderne kao „reviziji moderne“, koja vraća umjetnosti mogućnost fikcije i iluzije umjesto vladavine života i realnosti. Klotzov stav da je postmoderna kraj dogmatike avangarde proizlazi iz uočenog kraja metafizičke, ontologijsko-estetske i totalne moći socijalno-kritičke funkcije avangardne umjetnosti XX. stoljeća. Kraj metafizičke, ontologijsko-estetske funkcije avangardne umjetnosti označava volja za prevladavanjem razlike između umjetnosti i života. Umjesto autonomije estetskog (estetski pojam moderne) i njezina društvenog institucionaliziranja u okvirima građanskoga društva (društveni pojam moderne), cijela suvremena umjetnost, bez obzira na razlike u „stilovima“, programima i ciljevima koja postavlja umjetnosti, teži oživotvorenju svojeg sadržaja. Prevladavanje kao ukidanje fikcije nije stoga temeljna dogma avangarde, a postmoderna kao „revizija moderne“ nije rješenje spora sa središnjom dogmom avangarde. Prevladavanje kao ukidanje fikcije u svijetu života samo je izvanjski okvir problema preokreta koji avangarda uvodi u suvremenu umjetnost. Ovdje nije čak ni riječ o promjeni estetske paradigme. Ulazak umjetnosti u život zbiva se kao najznačajniji ontologijsko-metafizički preokret cjelokupne povijesti umjetnosti pod krinkom društvene revolucije umjetnosti ili, ispravnije iskazano, umjetničkog revolucioniranja društva. (Hermann Lübbe, Im Zug der Zeit: Verküzter Aufenthalt in der Gegenwart, Springer-Verlag, Berlin-Heidelberg, 1992.) Kako se razumije taj prevratni čin preokreta paradigme? Je li samorazumljivo da život postaje umjetnički čin time što se egzistencija i bit čovjeka kao umjetnika podruštvljuje, a umjetničko djelo nadomješta kolektivnom praksom i događajem? U onome što slijedi valja pokazati sve konzekvencije tog prevladavanja kao ukidanja estetske autonomije umjetnosti moderne u racionalnome poretku kolektivne prakse svijeta života. Za razliku od Klotza, Lübbea, Fostera i drugih teoretičara avangardne umjetnosti, pri čemu se izdvaja jedino Lübbe kao filozof koji iz svojeg kulturno-neokonzervativnog okreta Hegelu i izvorima moderne umjetnosti napada ideju avangarde iz perspektive razumijevanja vulgarne vremenitosti i otuda smatra ideju repolitizacije umjetnosti potpunim promašajem, nastojat ću obrazložiti i dokazati postavku da je umjetnost prevladala i ukinula život prije no što je potonula u njegove mutne vode. „Historijska svijest jest medij oprisutnjenja prošlosti. Pod tom pretpostavkom iluzorno je htjeti iznova uspostaviti institucionalna i znanstvena posredovanja slobodnog jedinstva umjetnosti i života, kako su to najavili zagovornici futurističke rane avangarde. Zbog ovisnosti od muzeja avangardistički nastrojena umjetnost nije emancipirana umjetnost, posve je suprotno slučaj. Avangarda iziskuje kulturalni proces muzealiziranja. /…/ Pod pretpostavkom skiciranog procesa kulturalnoga diferenciranja umjetnost više ne može podarivati politici kulturnu reprezentativnost. Ne postoji više državno-reprezentativna umjetnost; avangarda je izborila svoju političku neovisnost. /…/ Izvjesno je da umjetnost poput religije i znanosti pripada kulturalnim životnim pretpostavkama moderne države. No, moderna liberalna država izgradila je i u slučaju umjetnosti svoje vlastite pretpostavke života. Tome ne proturječi što moderna država posvuda nastupa kao subjekt kulturno-političkoga očitovanja umjetnosti.“ – Hermann Lübbe, isto, str. 103 i str. 105.) Obrat od vitalističko-društvenog patosa avangarde kao pokreta umjetnosti koji razara auru umjetnosti i slobodu estetske autonomije žrtvuje u ime „diktature života“ pretpostavlja razumijevanje metafizičke sheme iz koje priča o razrješenju tajne odnosa umjetnosti i života jedino zadobiva smisao. Zašto je uopće bitno iznova otvarati raspravu o tom problemu? Odgovor je jednostavan: zbog kritike lažne vjere u sve moguće povratke – fikciji, realnosti, povijesti, ornamentu, slikarstvu, mitu, slici kao „iconic turn-u“. Postmoderna nije bila nikakav kraj avangardne dogmatike, niti, pak, stanje prijelaza u neomodernu ili drugu modernu, nego neradikalni kulturalni obrat (cultural turn) koji se u slučaju vizualnih umjetnosti može samo uvjetno odrediti i pojmom vizualni obrat (visual turn). (Klaus-Sachs Hombach (prir.), Bildwissenschaft: Disziplinen, Themen, Methoden, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2005.) Pritom je jedino riječ o pluralizmu orijentacija u razmatranju pojma slike i o transdisciplinarnome pristupu zbilji raspršene postpovijesne situacije heterogenosti znanstvenih disciplina u proučavanju umjetničkih fenomena. Postmoderna kao kulturalno/vizualni obrat danas se jedino može smisleno objasniti analizom dosega pojma života iz sfere biopolitike umjetnosti. Drugim riječima, postmoderna je bila prijelazno stanje metamorfoza tijela iz društvene u kulturalnu konstrukciju. (Žarko Paić, Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.) Kraj postmoderne kao kraj avangarde u umjetnosti jest pobjeda života kao biogenetske konstrukcije života samoga. To je ono što mnogi ne žele vidjeti niti kad govore o kulturi u doba postmodernoga društva spektakla, a još manje kad govore o umjetnosti kao povratku nekom izvornome avangardizmu u doba estetizacije politike u našem temeljito redizajniranome svijetu života. U slučaju Klotzove kritike s distance kraja XX. stoljeća i povjerenja u obnovu fikcije kao ključnog umjetničkog sredstva postmoderne, trebalo bi unaprijed kazati. Temeljna dogma povijesno-umjetničkog pristupa suvremenoj umjetnosti u smislu sinkrono-dijakronog povijesnoga događanja umjetnosti kao „razvoja“, „napretka“, „regresije“ i „dekadencije“, polazeći od sociologizirajućeg pojma moderne, jest upravo vjera u moć fikcije i iluzije. Dualizam zapadne metafizike u povijesti umjetnosti ne nastavlja se tako što bi se neomodernom ili drugom modernom mogao preokrenuti kraj povijesti nakon avangardnoga prijelaza u život sam revolucioniranjem društva. Nema povratka fikciji i iluziji u vizualnim umjetnostima. Isto tako nema povratka ornamentu u arhitekturi. Povratak nečemu kao „retro-futuristički trip“ popularan u današnjim hibridnim društvenim teorijama virtualne kulture fenomen je nemogućnosti radikalnog odgovora na temeljnu postavku o kraju povijesti (umjetnosti) i to ne samo kao tradicionalne humanističke discipline, nego kao nemogućnosti razumijevanja vremenitosti onog što je temeljni problem današnje virtualne umjetnosti. (Vidi o tome: Hans Belting, Das Ende der Kunstgeschichte: Eine Revision nach zehn Jahren, C.H. Beck, München, 2002., 2. prošireno izd.) A to je koncept vremena i samorazumljivo korištenje pojma realnosti kao nove stvarnosti, a ne nesvodive zbilje. (Oliver Grau, Virtual Art: From Illusion to Immersion, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts, London, 2003.) I sam Klotz govori o „resemantizaciji“ postmoderne i o njezinome eklektičkome duhu historicizma drugim sredstvima. Ako je nedvojbeno da je cilj avangarde bio totalna promjena umjetnosti i društva, a ne pro-iz-vođenje novoga svijeta, onda je bjelodano da je prevladavanje kao ukidanje fikcije i iluzije umjetnosti u životu istodobno oživotvorenje umjetnosti u vremenu „vječne sadašnjosti“. Za Klotza je pojam apstrakcije ključni pojam avangardne umjetnosti. Apstraktna umjetnost u zahtjevu za čistom formom (boja, linija, površina) pokazuje se u mediju slike čiste nepredmetnosti – od Kandinskoga do Pollocka, Fontane i Kleina – izrazom životne moći svedene na funkciju i/ili sredstvo realizacije znanstveno-tehničke konstrukcije života. Život koji u sebe usisava umjetnost poput sušila za boce, znamenitog ready madea Marcela Duchampa, nije nadređen umjetnosti u smislu transcendentalnog izvora umjetničkoga djela/događaja. Život u neartikuliranom pojmu „društvene revolucionarne akcije“ povijesne avangarde prve polovine XX. stoljeća nije superordiniran umjetnosti kao subordiniranome poretku, govoreći strukturalističkim jezikom. Prevladavanje fikcije i iluzije moderne umjetnosti u životu nemoguće je više razumjeti niti kao imanentnu transcendenciju umjetnosti koja želi biti više od umjetnosti i više od života. Također, u tom preokretu paradigme nije riječ niti o nekoj povijesnoj nužnosti prelaska umjetnosti kao estetske čiste „stvari“ u procesualnost života, koji se događa u svakodnevici oblikovanoj prema zahtjevima modernog industrijskoga društva. Život koji priprema ikonoklazam suvremene umjetnosti apstraktni je život apstraktno-konkretnoga totaliteta. On se tijekom XX. stoljeća pojavljuje u metamorfozama tijela čovjeka i u umjetničkim djelima/događajima avangardne umjetnosti. Apstraktno-konkretni totalitet nije društvo na koji se referira povijesna avangarda. Redukcija na društvo rezultat je avangardne redukcije umjetnosti u okviru hegelovskog spekulativno-dijalektičkog izlaganja razvoja apsolutnoga duha u vremenu. U tom razvoju iz perspektive nužnosti nastanka višeg stupnja ozbiljenja apsolutnoga duha u vremenu društvo je tek pojavni lik jedne njemu nadilazeće povijesne sudbine, koja se odigrava u totalitetu znanstveno-tehničkoga postavljanja svijeta kao znanstvene konstrukcije apsoluta. U njemu, dakako, umjetnost više nema autonomiju estetskog suda. Ona je reducirana na čistu formu, apstrakciju i slobodnu konstrukciju zbilje iz čistih ideja. Najbolji primjeri za to su apstraktno slikarstvo i konceptualna umjetnost. Kad koncept preuzima u svoje okrilje ono što je tradicionalno značilo umjetničko djelo moguće je emfatički zaključiti poput Sol Le Witta kako ideje (koncepti) mogu biti jedina autentična „umjetnička djela“. U toj izreci možemo prepoznati dosljedni stav koji se od konstruktivizma ruske avangarde preko racionalizma moderne arhitekture i dizajna Bauhaus škole profilirao u prevlasti konceptualne umjetnosti danas nad svim drugim smjerovima. Problem je u tome što konceptuala na najradikalniji način zapravo realizira program avangarde: oživotvorenje umjetnosti u procesu društvene participacije. Ona sjedinjuje performativnu i umjetnost instalacije, a virtualna umjetnost u digitalno doba nije drugo negoli nastavak konceptualne umjetnosti u mediju „nove tehnologijske realnosti“ koju određuje prostor-vrijeme videosfere kompjutorske tehnologije. (v. Oliver Grau, nav. djelo) Apstraktno slikarstvo na početku XX. stoljeća i konkretistička poezija u doba neovangarde osamdesetih godina XX. stoljeća, u čemu se može vidjeti tendencija ikonoklazma suvremene umjetnosti u drugom mediju i povijesnome kontekstu, gdje materijalnost znaka riječi kao pisma (gramme) ima vizualnu formu apstraktne slike, svjedoče o pokušaju nadilaženja ograničenosti avangardne umjetnosti na promjenu društva kao temelja moderne umjetnosti. (Dieter Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik desPerformativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2002. III poglavlje „Vom Werk zum Ereignis: Zur „performativen Wende“ in der Kunst“), str. 157-244.) Stoga apstrakcija kao ključna riječ avangarde i njezin unutarnji razvoj od slika Kandinskoga i Mondriana, preko Maljeviča do Pollocka, Fontane i Kleina pokazuje samo put realizacije ideje oživotvorenja umjetnosti u aktivistički shvaćenom životu. „Shaped canvas“, „estetska stvar“, happening, action painting pokazuju u mediju slikarstva kako se nepredmetnost slike oživotvoruje u akcionističkome životu umjetničkog djela. Kao što čin slikanja u action paintingu ima primat nad djelom, tako se i slika u procesu očišćenja od predmetnosti još samo uvjetno može nazvati slikom. Bez materijalno-duhovnoga korelata svoje slikovnosti ona više nije ni odslik ni preslik ni nalikovina (mimesis) nečeg realnoga. Još manje se u tom procesu apstrahiranja i čistoće forme može govoriti o fikciji i iluziji predmetnosti. Slika nije realna. Još manje je apstraktna. Ona je realizirani ikonoklazam avangarde – čisti život slike ili čista slika života reduciranog na apstraktnu formu, izraz i znak. Slikarstvo informela, primjerice, nastavlja tako samo na tragovima apstraktne realizacije ideje čistoće površine koja se osamostaljuje od linije i boje. Umjetnički akcionizam pritom preuzima sliku apstraktnoga tijela čovjeka bez prirode u svijetu. Tijelo je reducirano na formu, kao što je, primjerice, plava boja ženskoga tijela u slikarstvu Yvesa Kleina. (Marc Jimenez, La querelle de l’art contemporain, Gallimard, Paris, 2005., str. 78-80.) Čista forma proizlazi iz preoblikovane prirode života. No, taj pojam prirode više nije nipošto samorazumljiv. Priroda je za avangardnu umjetnost mrtvo tijelo slikarstva, drugobitak čovjeka koji je izgubio svaki odnos s tradicijom i mjestom iskonskog odnosa umjetnosti. Priroda je za avangardnu umjetnost „društvena priroda čovjeka“ kao bića permanentne promjene u aktivistički shvaćenom životu. Vratimo se temeljnoj postavci Klotzove analize avangardne umjetnosti XX. stoljeća. Rekli smo da je prijepornost njegove zacijelo značajne studije o odnosu moderne, postmoderne i neomoderne umjetnosti već u samorazumijevanju dualističkog koncepta moderne kao epohe: (1) estetske autonomije umjetnosti kao institucije u okviru koje je muzej paradigma modernosti umjetnosti i (2) društvenog projekta ovladavanja svijetom kao racionalnim habitusom čovjeka. Otuda svi daljnji mogući nesporazumi. (Klotz se oslanja na teoriju avangarde Petera Bürgera i na njegovo razumijevanje pojma modernosti, moderne i moderniziranja. Ključno je mjesto njegove teorije avangarde izvedeno iz koncepta avangarde kao povijesnoga pokreta revolucioniranja društva putem napada na instituciju umjetnosti kao napada na autonomiju estetskoga suda. Bürgerova analiza pokreta avangarde u XX. stoljeću teorijski je produžetak Adornove filozofijske estetike moderne i Habermasova sociologijskog shvaćanja društvenoga projekta epohe moderne. U različitim inačicama on se može prepoznati kao nadređeni teorijski okvir analize odnosa moderne, postmoderne i avangarde, kao u knjizi Mateia Calinescua, Lica moderniteta: Avangarda – Dekadencija – Kič, Stvarnost, Zagreb, 1977. – Peter Bürger, Theorie der Avantgarde, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1974., 2. izd. i Peter Bürger, Das Altern der Moderne? Schriftenzur Bildenden Kunst, Edition Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2001.) Oni nisu u tome misli li netko, kao, primjerice Jürgen Habermas, da je moderna projekt prosvjetiteljstva u kontekstu liberalnog zapadnog društva, ili, pak, da je riječ o epohalnoj figuraciji svijeta kao društvenog sklopa odnosa napredovanja prema složenijim oblicima racionalne organizacije zajednice, kao što misli Martin Albrow, teoretičar hiperglobalizma. Moderna u tom dvoznačnome smislu jest temeljna dogma povijesti kao nepretka uopće. Otuda izrazi moderna umjetnost, postmoderna i neomoderna nisu strogo pojmovno razgraničeni, osim u značenju koje ti pojmovi zadobivaju iz različitih suvremenih teorija društvenih i humanističkih znanosti (sociologija, antropologija, povijest umjetnosti i znanost o umjetnosti). Pojam novoga kao permanentne novosti novoga,koji odlučuje o temporalnom i ontologijskome ustrojstvu svijeta moderne, postmoderne i neomoderne umjetnosti, naposljetku ostaje zagonetkom za sve pokušaje periodiziranja umjetnosti od Van Gogha i Cézannea u slikarstvu do današnjice, ili od Rimbauda do aktualnoga pjesništva, ili, pak, od Mahlera do elektronske glazbe danas. Ako je za Klotza „mesijanski“ odgovor na pitanje o nužnoj mogućnosti suvremene umjetnosti da otvori nove mogućnosti stvaralaštva i slike uopće sažet u očekivanju da postmoderna ukazuje na to povratkom fikciji i iluziji ili povratkom na fikcionalnost i iluzornost umjetnosti, onda smo suočeni s još jednim fatalnim nesporazumom. Pokušajmo ga ukratko razložiti. Ponajprije, Klotz a otuda i mnogi drugi teoretičari umjetnosti, poput Hal Fostera, primjerice, definiraju postmodernu kao kraj avangardne isključivosti i kao eklektičko prijelazno stanje novog historicizma koji se vraća izvorima figuracije, ornamenta, slikovnosti i realnosti nekog predmetnoga svijeta u novoj situaciji „prikazive neprikazivosti“ (Lyotard) postmoderne. Posrijedi je, dakle, pojam novog povratka ili obnove predavangardnih ideja samo s jednim ciljem – oslobođenja umjetnosti od jarma (ideologije) života kao aktivizma, događaja i procesa. Vrijeme sadašnjosti određuje se gubitkom fikcije i iluzije. Mnogi teoretičari postmoderne govore o „raščaravajućoj moći“ stanja prijelaza. Podrijetlo tog izraza je u Weberovoj dijagnozi modernoga doba kao racionaliziranja i deziluzioniranja. Povratak fikcije i iluzije u postmoderni stoga je za Klotza korak s onu stranu „diktature života“ nad umjetnošću u avangardnoj umjetnosti XX. stoljeća. To je istodobno mogućnost nadilaženja zlokobnog udesa znanstveno-tehničkoga svijeta u kojem pozitivno sudjeluje avangardna umjetnost. Nasuprot Klotzovu nastojanju da preko apstrakcije shvati unutarnju bit preobrazbe nepredmetnoga svijeta u posvemašnji kaos života suvremene umjetnosti – happening, instalacijska umjetnost, performativna i konceptualna umjetnost -, koji se zbiva kao neoavangardna „revizija“ avangardne isključivosti, Hal Foster kritički razlaže premise Bürgerove teorije avangarde, na čijim pretpostavkama počiva analiza Heinricha Klotza, iz perspektive razvoja suvremene umjetnosti 60-70-ih godina XX. stoljeća. Uvodeći u igru priču o dvije avangarde u kontekstu američke revizije ruskog konstruktivizma i Maljevičeve radikalne nepredmetnosti, osobito na primjeru pop-arta Rauschenberga i Burenova eksperimenta sa slikom, on nastoji oko artikulacije povratka realnosti. (U toj eksplikaciji teorije avangarde II, kako je Foster razumije, riječ je o konzekvencijama postavke o odnosu umjetnosti i života s obzirom na pitanje institucionaliziranja avangardne umjetnosti u društvu. Bitna veza i odnos između posebne povijesne avangarde prve polovine XX. stoljeća (ruski konstruktivizam, suprematizam, Dada, futurizam) i neoavangardme prakse 60-ih godina u Americi pokazuje se u promišljanju pojmova institucije umjetnosti, percepcije i kognitivnog odnosa prema slici, strukturalnih i diskurzivnih parametara umjetnosti koja polazi od drukčijeg razumijevanja svijeta života. Za razliku od povijesne avangarde koja je bila manje usmjerena na promjenu institucije umjetnosti, neoavangarda, tvrdi Foster, kritički ukazuje na temeljni neradikalizam prve avangarde. Druga avangarda ili neoavangarda, naime, kritički dovodi do paradoksa stanje koje je nužno uslijedilo iz napada na tradicionalnu fikciju i iluziju „stare“ umjetnosti kao institucije. Prva avangarda je, paradoksalno, sebe pretvorila u instituciju protiv čega se programatski borila od samih početaka. Iz takvih dualističkih shema, koje na drugim osnovama i s drugim tipom diskursa provodi Foster, posve je razumljivo da se iziskuje potraga za novim rješenjem stare metafizičke priče o sjedinjenju života i umjetnosti koji je polučio neuspjeh. Izlaz se vidi u novom povratku realnosti. Nije, dakle, riječ o povratku na pojam novoga iz perspektive kritike pojma života i vremenitosti kao „vječne sadašnjosti“ avangarde, nego o prevladavanju fikcije i iluzije nečeg što je životu samorazumljivo, a to je upravo realnost. – Vidi o tome: Hal Foster, The Return of Real, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts, London, 1996. (uvodni esej „Who’s Afraid of the Neo-Avantgarde?“), str. 1-32.) Naizgled su ta dva rješenja suprotstavljena. Na jednoj strani vjeruje se u moć postmoderne igre s obnovom fikcije i iluzije, a na drugoj o masivnome pojmu realnoga. Čini se kao da je Klotzov stav kritike avangardne ideje oživotvorenja umjetnosti u umjetničkome životu preoblikovanog društva budućnosti blizak nekovrsnome kulturnome konzervativizmu, dok bi Foster bio postmoderni teoretičar neoavangarde koji samo nastavlja projekt prevladavanja institucije umjetnosti u svijetu života na temeljima kritike avangardnoga institucionaliziranja. Međutim, obje su priče u biti iste. Povratak fikciji i iluziji i povratak realnosti nakon razdoblja konstruktivističke iluzije realnosti kao života nije drugo nego to što jest – fikcija i iluzija realnosti. Fatalni nesporazum koji se, naposljetku, pokazuje kao očekivani neuspjeh teorije suvremene umjetnosti i njezina „predmeta“ – suvremene umjetnosti kao takve – u nepropitanom je statusu pojma novoga i otuda u najvećoj dogmi avangardne umjetnosti XX. stoljeća – ozbiljenju umjetnosti u životu. Ozbiljenje je filozofijski pojam, koji je Marx na Hegelovim tragovima uveo u svoje radikalno-revolucionarno mišljenje obrata novovjekovnoga svijeta. Ono što se ozbiljuje s krajem filozofije kao metafizike jest njezina forma i sadržaj. Zbilja postaje filozofijskom kao imanentna transcendencija apsolutnoga duha u vremenu. Zbilja nije život, nego je zbiljski život ideje u njezinome ozbiljenju energija i aktualnost vremenitosti koja počiva na pretpostavkama novosti novovjekovnoga svijeta. (Vanja Sutlić, Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju, Veselin Masleša, Sarajevo, 1972., 2. izd. i Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritikakriptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb, 1987., 2. pregledano i popravljeno izd.) Zbiljski život na kojem avangardna umjetnost gradi svoju viziju preokreta paradigme nije puki aktivistički život neke društvene skupine, pa bilo to i umjetnička skupina koja je naravno uvijek kolektivistički ustrojena, jer nije važan umjetnik nego život umjetnosti kao kolektivno djelo. Život ne može nikad biti reduciran na puku realnost. Problem s postavkom o stapanju života i umjetnosti jest u tome što je realnost života o kojem govore svi manifesti avangardnih pokreta XX. stoljeća – konstrukcija. On je upravo ono što bi Klotz htio prevladati s pomoću postmoderne, prema kojoj pojmovno i analitički nije posve u povjerenju. Pojam realnosti je fikcija i iluzija realnosti kao što je to i sam život na koji se referira cjelokupna avangardna umjetnost XX. stoljeća, neovisno je li riječ o povijesnoj avangardi prve faze ili neoavangardi druge faze. Ako je tome tako, onda su svi pokušaji izlaza iz začaranoga kruga umjetnosti kao života ili života kao umjetnosti već uvijek osuđeni na neuspjeh. Povratak ili obnova nekog pojma koji prethodi avangardnoj redukciji umjetnosti na društveni život (prve faze) ili kulturne identitete (druge faze) nije moguć osim kao puka revizija već dogođenoga. Resemantizacija postmoderne, primjerice, unaprijed pretpostavlja neko izgubljeno mjesto ili nedovršeni projekt moderne (Habermas). Tako je i priča o neomoderni ili drugoj moderni istog ranga kao i priča o dvije avangarde koje se međusobno nadigravaju oko istoga, samo s drukčijom retorikom i diskursom. Najbolji primjer takvog fatalnog nesporazuma koji proizlazi iz neradikalnoga odnosa prema umjetnosti koja je htjela prevladati metafizičko dvojstvo ideje i zbilje, onostranog i ovostranog, slike i teksta, uzvišenoga i profanoga, ili estetskoga bitka i predmetne zbilje, „onog“ i „ovog“ svijeta, tradicionalne slike i žive slike u pokretu, predstavlja kritika Marcela Duchampa upućena neodadaizmu. U tom već glasovitome ironičnome tekstu sve je bjelodano: nemogućnost realizacije fikcije i iluzije nakon avangardnog reza s iskonskim vremenom umjetnosti, sukob institucionaliziranja umjetnosti avangarde s kritikom institucija, problem realnosti kao konstrukcije realnosti i, napokon, priča o fikciji i iluziji života koji postaje umjetničko djelo/događaj. „Ta Neo-Dada, koja se sad naziva novim realizmom, Pop Artom, Assemblage itd. … jedno je jeftino zadovoljstvo i živi od onoga što je učila Dada. Kad sam ja otkrio ‘ready mades’ mislio sam obeshrabriti estetsko nebo. Ali u Neo-Dadi koriste se ‘ready mades’ da bi se na njima otkrivale estetske vrijednosti. Ja sam im bacio sušilo za boce i pisoar u lice kao izazov, a sad se dive tome kao estetski lijepome.“ (Marc Jimenez, nav. djelo, str. 83.) Duchampova kritika neodadaizma zapravo je govor o sukobu avangarde i neoavangarde. Objekti kao ready mades iz okolnoga svijeta nisu realni objekti neke već uvijek postojeće zbilje. To su artefakti konstruirane znanstveno-tehničke realnosti iz koje je nestala iskonska priroda i s njome zbiljski predmetni svijet. Pisoar i sušilo za boce nisu estetski predmeti za užitak u promatranju onoga lijepoga u institucionaliziranome prostoru izlaganja umjetnosti kao objekta, nego objekti korištenja, uporabe i tako postaju estetizirana okolina. Duchampova kritika stoga je tek autoironični obračun s temeljnom idejom povijesne avangarde, premda se to može nazrijeti samo onda kad vidimo konzekvencije priče o estetizaciji svijeta života u kojem mrtva priroda tijela postaje slika kraja čovjeka. Biopolitika suvremene umjetnosti danas ključ je za razumijevanje Duchampova rezignirana autoironičnog odnosa prema moći i izgledima umjetnosti u znanstveno-tehničkome svijetu. Sukob avangarde i neoavangarde oko primata izvornosti, prvotnosti, ideje kao koncepta koji sve drugo određuje pokazuje se, naposljetku, posve nevažnim. Ono što je jedino bitno nije predmet Duchampove kritike. Takav stupanj autorefleksivnosti i autoironije bio bi ipak s onu stranu njegova prevladavanja ideje umjetnosti uopće i njezina smisla u svijetu vladavine moderne tehnike kao „mahnitosti bez utjehe“. Jedino što je bitno nije napad na neodadaističku estetiku koja se institucionalizira protiv volje izvorne Dade (avangarde prve faze). Naprotiv, to je neizbježna posljedica avangardne težnje za prevladavanjem kao ukidanjem umjetnosti uopće u životu kao aktualnosti, aktivizmu, akcionizmu. Iza Duchampove kritike neoavangarde nalazi se pitanje o smislu umjetnosti u suvremeno doba kao iskustvu onog neljudskoga s onu stranu puke konstrukcije realnosti. (Dieter Mersch, nav. djelo, str. 251-260.) 2.2. Ikonoklazam života i njegove slike Ikonoklastička strategija avangarde otvara problem tijela u svijetu života. To je problem redizajniranja tog svijeta i problem rekonstrukcije života iz onog što je životu suprotstavljeno – mrtve prirode. „Pod utjecajem tehnologijske revolucije suočeni smo s promjenom naše koncepcije ljudskih mentalnih i fizičkih svojstava i njihovih odgovarajućih dimenzija u imaginarnome, simboličkome i realnome. Osobito je transformacija tijela i njegovih izvanjštenja u tehnologijskome mediju, kao i transformacija materije u valove energije i imaterijalne signale promijenila umjetnost. Mogućnosti koje nam stoje na raspolaganju su, s jedne strane, otpor dematerijalizaciji i ustrajavanje na tjelesnome ili, s druge strane, prihvaćanje neizvjesnosti lingvističke konstrukcije i simboličkog poretka u ophođenju s fenomenima imaterijalizacije.“ – (Peter Weibel, „An End to the ‘End of Art’? On the Iconoclasm of Modern Art“, u: Bruno Latour/Peter Weibel (ur.), ICONOCLASH: Beyondthe Image Wars in Science, Religion and Art, ZKM, Karlsruhe – The MIT Press, Cambridge, Massachusetts, London, 2002., str. 630.) Pisoar i sušilo za boce artefakti su već dogođenoga udesa novovjekovnoga doba slike svijeta prije no što je moderna umjetnost otvorila put u totalnu estetizaciju raspadnutoga svijeta. Nije avangarda promašila svoj temeljni cilj time što se život nije pokazao sposobnim ozbiljiti umjetnost kao djelo/događaj, nego je njezina misija realizirana tek onda kad je postalo moguće stvoriti život iz duha znanstveno-tehničke reproduktivnosti svijeta uopće. Utoliko valja revidirati masivne postavke o promašaju ili neuspjehu cjelokupne intencije avangardne umjetnosti kao pokreta prevladavanja granica umjetnosti njezinim ozbiljenjem u životu. Govor o promašaju ili neuspjehu nije primjeren za ono što je ovdje posrijedi. Treba izostaviti takva vrednovanja. Vidjeli smo iz imanentne analize Klotzova i Fosterova pristupa avangardi i neoavangardi kako su zahtjevi za nekim povratkom fikciji iluziji ili realnosti nakon kraja avangarde problematični koncepti. Neomoderna je kao i neoavangarda samo uzaludno traganje za izlazom iz labirinta avangarde ili moderne drugim sredstvima. Nije moguće pronaći nikakav alternativni smjer. Okret prema nezapadnoj moderni još je manje spasonosan. Koliko je to još aktualno u društvenim i kulturalnim zgodama postkolonijalizma i kulturalne kritike europocentrizma, posebno kad je riječ o kritici reprezentacije kao kritici ideologije vizualnosti uopće, toliko je besmisleno u vizualnim umjetnostima. Isto vrijedi i za slučaj repolitizacije kulture kao nove ideologije i za repolitizaciju umjetnosti. ( Boris Groys, Topologie der Kunst, Carl Hanser, München, 2003.) Od Picassovih Gospođica iz Avignona1907. godine suvremena je umjetnost slike zatvorila priču o kolonijalnome subjektu vizualnosti Zapada. Picasso je na temelju afričke maske sliku oslobodio perspektivizma. Povratak iskonskome simbolizmu slike nije bio izveden iz tradicije europske umjetnosti, nego iz svijeta života afričke umjetnosti i religijskih iskustava. Problem stoga nije u društvenome i kulturalnome karakteru obnove i povratka izvornim potencijalima avangardne umjetnosti. Izvori su već od svojeg početka zamućeni. Rijeke nisu čiste zato što nose naplavine izvora na koje se neprestano pozivaju. Vidjeli smo to u slučaju Duchampa i Neo-dade, ruskog konstruktivizma i osobito apstraktnoga slikarstva 60-ih godina XX. stoljeća u slučaju Kleina i Burena. Avangardna umjetnost, paradoksalno ali istodobno nužno, počiva na tradiciji koju sama pretpostavlja. Gubitak svijeta kao gubitak iskonskog vremena u doba modernoga nihilizma uvjet je mogućnosti novog pojma tradicije. Tradicija avangarde na društvenoj razini jest njezino institucionaliziranje, a na kulturnoj razini muzealiziranje i historiziranje. To proizlazi iz sukoba izvora avangarde i njezinih neoavangardnih smjerova koji nužno iziskuju nekovrsni odnos spram tradicije. Novi pojam tradicije vezan je, dakako, uz pojam skraćivanja i zgušnjavanja vremenitosti onog što je sada i što je aktualno kratko vrijeme. Svi muzeji moderne/suvremene umjetnosti već u svojem nazivu pokazuju unutarnje poteškoće s razumijevanjem novoga. Svi su muzeji moderne/suvremene umjetnosti istodobno orijentirani na kontinuitet povijesnoga vremena i na njegov diskontinuitet. U svim prostorima-vremenima izlaganja avangardne umjetnosti vidljiv je taj dualni karakter neprekinute linije i carskoga reza s linearnim konceptom vremena. (Boris Groys, nav. djelo i Hans Belting, nav. djelo, Arthur C. Danto, After the End of Art: Contemporary Art and the Pale of History, Princeton University Press, Princeton, New Jersey, 1997. ) Novost novoga je strogo govoreći zastarjelost u trenutku čina aktualizacije. Otuda oživotvorenje avangardne umjetnosti kao njezino ozbiljenje u svijetu života nužno vodi k zastarijevanju novoga čovjeka i njemu posvećene umjetnosti totalne promjene društva i kulture. Mrtva priroda tijela avangardne umjetnosti odgovara zastarjelosti moderne tehnike koja mora biti uvijek iznova nova ili nije ništa. Tek je otuda moguće razumjeti kulturno-pesimističku postavku jednog od najznačajnijih kritičara duha vremena modernosti uopće, kritičara medijskog svijeta i svijeta tehničke proračunljivosti suvremenoga života – Güntera Andersa, o nezaustavljivome procesu zastarijevanja zapadne (moderne) civilizacije kao medijske slike svijeta na izdisaju. (Günter Anders, Die Antiquiertheit des Menschen, sv. 1: Über die Seele im Zeitalter der zweiten industriellen Revolution, sv. 2: Über die Zerstörung des Lebens im Zeitalter der dritten industriellen Revolution, C.H. Beck, München, 2002. ) Zastarjelost čovjeka sintagma je kojom je Anders odredio bit moderne tehnike i društva što počivaju na idejama avangarde. Ali, zastarjelost čovjeka istodobno je i njegov kraj kao metafizički utemeljenog bića distancije i odnosa spram bitka, božanskoga i prirode. Kraj čovjeka i njegove slike navijestila je avangardna umjetnost početkom XX. stoljeća. Ikonoklazam suvremene umjetnosti rezultat je radikalnog razaranja biti čovjeka i njegova iskonskoga svijeta, a ne puka religijsko-estetsko-politička zabrana prikazivanja ljudskoga lika uopće. Ikonoklazam se ne može ispravno razumjeti u suvremenim ratovima slika u ime ideologije nekog kulturnog identiteta. Fundamentalizmi suvremene kulture vizualnog zastrašivanja samo su pojavno očitovanje stare zgode poznate iz bizantske tradicije. Kad talibani ruše Buddhine kipove u Bamijanu, onda se takav čin ne može razumjeti tek iz ikonoklastičke strategije politike u globalno doba. (Bruno Latour, „What is Iconoclash? Or is There a World Beyond the Image Wars?, u: Bruno Latour/Peter Weibel, nav. djelo, str. 14-38.) Ikonoklazam je ovdje rezultat poistovjećivanja identiteta kulture kao ideologije s jedino dopuštenom slikom identiteta. To je paradigmatski sukob politički reducirane forme „rata slika“ na ideologiju religijskog fundamentalizma. Kad se govori, kao što to čini teoretičar suvremene umjetnosti i poklonik virtualne, simulacijske, tehnologijske nove umjetnosti Peter Weibel, da suvremenom čovjeku u doba njegova kraja reprezentacije i u doba krize reprezentacije u umjetnosti kao takvoj ostaje povjerenje u sliku kao medija tjelesnosti i materijalnosti onog vidljivog i taktilnoga, s jedne strane, te dodir s nematerijalnom „prikazivom neprikazivošću“ virtualne slike, tada je jasno da se i nadalje suočavamo s dualizmom pojma realnosti. S onim zbiljskim u slici koja se kreće od tjelesnoga integriteta mrtve prirode tijela, koja uskrsava svoj život u ideji i praksi kiborgizacije tijela, do imaterijalnosti znakova virtualnosti slike, nalazimo se u situaciji koja ima gotovo iste karakteristike kao i početni impuls avangardne umjetnosti od Maljevičeva suprematizma. Kako slikovno pokazati prodor s onu stranu materijalnosti? Kako otvoriti slikovno u doba nepredmetnoga svijeta? 2. 3. Dva tijela performativne umjetnosti Ozbiljenje umjetničke vizije metamorfoza samoga tijela kao medija s kojim se avangardna umjetnost u svojem ikonoklazmu naizgled radikalno oprostila konačno je postalo vidljivo-nevidljivo, prikazivo-neprikazivo u doba virtualne umjetnosti. Ona je posljednji stadij imaterijalne materijalnosti znaka unutar mreže (network) kao prostora-vremena simultanosti i trenutka već viđenoga. U toj novoj realnosti slike bez svijeta odigrava se preostala avantura umjetnosti s onu stranu ljudskoga i neljudskoga odnosa, s onu stranu prirode i estetskoga svijeta. „Tako cjelokupna znakovna tematika postaje razumljiva tek kad se metafizički, ontologijski primijeni na horizontu neke svijesti. Modus surealnosti karakterističan je jednako i za znakovni svijet i za svijest. Što je svijest dublja i obuhvatnija, to je suptilniji i rafiniraniji znakovni svijet kojim se ona očituje, to zamršenija i finija komunikacija koja iz njih izvire. /…/ Jer svijest ne samo transformira znakove koje prima, nego ih i proizvodi. Znakovi su pravi produkt svijesti, očitovanja, informacije pomoću kojih se ona sama objavljuje. Ta slobodna, izvorna očitovanja objektiviramo u estetičkom bitku. Tek u estetičkoj produkciji svijest postaje uistinu i residuum mogućih svjetova u kojima postoje priroda i predmeti, i residuum mogućeg gubitka svijeta, kojemu priroda i predmeti više nisu potrebni.“ – Max Bense, Estetika, Otokar Keršovani, Rijeka, 1978., str. 106.) Ljudsko tijelo i njegova slika već je prije avangarde i njezina radikalnog ikonoklazma postalo zastarjelo u svojem prirodnome liku. Cézanneovo slikarstvo bilo je posljednji trenutak svijesti o mogućem gubitku iskonske svjetovnosti svijeta upravo njegovim otvaranjem iz samoga središta pogleda-u-svijet kao takav bez figure ljudskoga lika. „Cézannove slike planine St. Victoire mogle bi se u metafizičkome smislu označiti kao mali hram, svetište prirode, koja još nije degradirana do ‘krajolika’, do kompenzatornoga pogleda za subjektivnost koja se planski odnosi prema prirodi. U Cézanneovim slikama svijet dolazi do zora, koji još razotkriva dimenzije ‘četvorstva“ (op. u Heideggerovu značenju: nebo, zemlja, božansko i smrtno), svijet koji se ne može rasključati samo iz ograničenog stajališta čovjeka. Tako Cézanne raskida sa slikarstvom koje je od moderne svedeno na perspektivu, a istodobno i sa renesansnom koncepcijom slike. /…/ Tjelesno organizirani stav onog koji zamjećuje, njegova tjelesna prisutnost u svijetu upravo je ono što je Maurice Merleau-Ponty vidio primjerno u Cézanneovim slikama. Slikar sebe doživljava kao tijelo među tijelima, on još živi u ‘mesu svijeta’…“ – Karlheinz Lüdeking, „Zwischen den Linien: Vermutungen zum aktuellen Frontverlauf im Bilderstreit“, u: Gottfried Boehm (ur.), Was ist ein Bild?, Wilhelm Fink, München, 1994., str. 352-353. i 355.) Bio je to kristalno jasan svijet prirode bez božanskoga i bez čovjeka kao novovjekovnog subjekta. Svijet u svojoj svjetovnosti moguć je i bez tijela. On je, štoviše, nužan da bi se slika oslobodila suviška onog ljudskog i neljudskog, da bi istinski bljesnula u trenutku uzvišenoga prikaza prirode u svojoj prirodnosti prije no što se raspadne u biopolitički i bigenetski prostor-vrijeme rekonstrukcije života kao tehnologijski proizvedive prirode artefakata, objekata, predmeta okolnoga svijeta. Obrat od perspektivistički konstruirane slike renesanse u modernu sliku izveden je povratkom na ishodište slike kao otvorenosti svijeta samoga. Cézanneova slika bila je istodobno korak izvan postupka mehanički proizvedene fotografske slike. Život slike nije njezino rastvaranje u pukom mehanički proizvedenom životu. Kao što priroda koja se pokazuje u svojoj ljepoti i uzvišenosti nije krajolik. Obrat od jednog tipa tjelesne prisutnosti života slike u perspektivizmu vrijednosti renesanse prema modernome svijetu slike koji živi bez iluzije perspektivizma otvorio je načelne mogućnosti rastjelovljenja života samoga. Avangarda i njezin radikalni ikonoklazam u slučaju Maljevičeva suprematizma nije nužna posljedica Cézanneova obrata slike ili preokreta paradigme slike koja ulazi izravno u svijet života. Naprotiv, riječ je o jednokratnome događaju priređenom u dekonstrukciji novovjekovnog perspektivizma slike. Rastjelovljenje nije gubitak tjelesnosti kao takve, nego samo njezine koprene materijalnosti. Zasluga je neoavangardnih pokreta u umjetnosti 60-ih godina XX. stoljeća što su problem odnosa života i umjetnosti doveli do krajnjih konzekvencija. To je bilo moguće onog trenutka kad je tjelesnost kao materijalnost i kao utjelovljenje žive slike izašla na pozornicu. Umjesto muzeja kao institucije moderne umjetnosti novo mjesto životne umjetnosti preuzima pozornica društveno-kulturalnoga događanja. Umjetničko djelo kao posljednje utočište fikcije i iluzije svijeta zatvorenog u mrtvi prostor izlaganja, koji još samo nadomjestno ima funkciju sekularizirane katedrale, a zbiljski upućuje na kraj povijesti slike bez odnosa s iskonskim vremenom, prelazi u događaj teatralizacije slika života. Performativna umjetnost događa se u prostoru-vremenu života kao pozornice. Ona je utjelovljenje (embodiment) života samoga kao umjetničkoga djela. (Erika Fischer-Lichte, Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2004., str. 130-160.) Utjecajni filozof i teoretičar suvremene umjetnosti Dieter Mersch u svojem plaidoyeru za estetiku performativnoga s onu stranu metafizičke, tradicionalne estetike kao osamostaljene discipline filozofijskoga razmatranja umjetnosti u njezinome povijesnom otvaranju lijepog i uzvišenoga, ustvrđuje da je performativni obrat (performative Kehre) umjetnosti najradikalniji korak natrag u iskonski smisao umjetnosti kao događaja. Performativna umjetnost, prema Merschu, jest umjetnost bez djela. Ona se događa „u središtu umjetnosti“ kao jednokratni akt, singularno djelovanje i gesta čiste tjelesnosti. Time što živo tijelo u pokretu preuzima ikonoklastički karakter slike, samo tijelo postaje živa slika. Vizije povijesne avangarde realizirane su na taj način što sustav umjetnosti kao života postaje meta-umjetnost. Vremenitost tog epohalnoga događaja prijelaza slike u tijelo-na-pozornici odigrava se kao: (1) otvoreni proces, (2) projekt, (3) trenutak. (Dieter Mersch, nav. djelo, str. 245.) Svi neoavangardni pokreti u umjetnosti od 60-ih godina XX. stoljeća do danas koriste u svojim autorefleksivnim postupcima interpretaciju onoga na što upućuju te kategorije. Meta-umjetnost jest umjetnost akcije, instalacije ili intervencije u prostor, konceptualna umjetnost, body-art, context-art, virtualna umjetnost. Performativnost pretpostavlja pozornicu kao svoje mjesto događaja. Praznina i punina gesti, jezično-konceptualni znakovi tijela u njegovoj materijalnosti-imaterijalnosti, akcije promjene društvenih i kulturalnih granica umjetnosti kao mimetičke djelatnosti koja još predstavlja i prikazuje – sve su to momenti događanja performativne umjetnosti. Ali gdje? To je temeljno pitanje na koje većina teoretičara suvremene umjetnosti odgovara bez dubljeg analitičkog objašnjenja. Gdje se događa performativni obrat umjetnosti neoavangarde? Je li taj prostor-vrijeme još uopće svijet ili njegove društveno-kulturne tvorevine koje više ne potrebuju iskonsko jedinstvo svijeta kao umjetničkoga djela i događaja? Što ako su društvo i kultura samo maske jednog „mahnitosti bez utjehe“ moderne tehnike koja i meta-umjetnost svodi na namjesnika Ničega? Performativna umjetnost konačno prevladava i ukida metafizičko dvojstvo umjetnosti i života. Njezin je apsolutni događaj život tijela u vremenu njegove mrtve prirode. To znači da je utjelovljenje (embodiment) istodobno rastjelovljenje samoga tijela. Ono više nema autonomnost kao što slika moderne umjetnosti nije autonomno umjetničko djelo, nego tek samopredstavljanje i samoprikazivanje slike bez svijeta. Znakovni sustav unutar nekog društvenog ili kulturnoga konteksta odlučuje o tome što slika živoga tijela u performansu jest i kakvo je njezino moguće značenje. Performativnost je pojam koji se uspostavio kao rezultat „linguistic turn“ u filozofiji jezika krajem 50-ih i početkom 60-ih godina XX. stoljeća. (Gottried Boehm, „Jenseits der Sprache? Anmerkungen zur Logik der Bilder“, u: Christa Maar/Hubert Burda (ur.), ICONIC TURN: Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln, 2005., str. 28-43., Dieter Mersch, nav. djelo, str. 245-250.) Kao što vizualna umjetnost nije utemeljena u govoru, niti joj on prethodi, tako ni jezik nije tek govorni čin komunikacije između govornika različitih kulturnih svjetova. Jezik se pokazuje kao djelatno kazivajući moment artikulacije onog praktičnoga. Performativni karakter jezika upućuje na njegovu djelotvornost. Ona se iskazuje u izvedbi i akciji. Performativnost onog što se događa na pozornici potrebuje prezenciju (prisutnost) i prezentaciju živoga tijela kao slike, jezika i gestualnosti. Značenje izgovorenoga i prezentiranoga tijela-u-akciji nije unaprijed transcendentalno zajamčeno. Ono je kontekstualno i ovisno o situaciji. Znakovni sustav meta-umjetnosti performansa stoga pripada vizualno-auditivnoj semiotici. Iza tjelesnosti događaja na pozornici nije više tijelo kao znak, nego ono što uopće omogućuje tijelu njegovu vizualno-auditivnu prisutnost. Smisao performansa i performativne umjetnosti nije u onome što i kako se nešto događa, nego u tome da se događa pomoću žive slike (film, video, virtualni medij) koja u vlastitom samopredstavljanju i samoprikazivanju govori jezikom s onu stranu puke tjelesnosti znaka. Znak nije materijalni simbol. On je još manje sustav konvencija. Znak je performativni događaj otvorenosti života samog koji sebi podaruje smisao. Pessoa je to precizno izrekao. Život je ono što od njega učinimo. Putovanja su putnici. Ono što vidimo nije ono što vidimo, nego ono što jesmo. Život kao umjetnički događaj djelo je performativnoga obrata u kojem su bitno povezani: (1) bitak kao bivanje ili otvoreni proces, (2) egzistencija umjetnika-čovjeka ili njegov projekt i (3) vrijeme događaja – trenutak. Ontologijsko-temporalno ustrojstvo performativne umjetnosti stoga je pokušaj dohvaćanja trenutka činom tjelesne egzistencije umjetnika-na-pozornici kao otvorenog procesa i kao projektiranja mogućnosti otvaranja novoga svijeta. Tijelo je umjetnika egzistencijalno-temporalni projekt dohvaćanja trenutka u kojem između umjetnika kao aktera i publike kao interaktivnih sudionika više nema metafizičke granice. Distancija je prevladana i ukinuta onog trenutka kad je performativna umjetnost sliku nadomjestila tijelom kao živim poprištem igre beskonačno umnoženih znakova. Performativna umjetnost kakva se razvila 60-ih godina XX. stoljeća sjedinjuje glazbu, ples, kazališnu umjetnost, umjetnost instalacije i konceptualnu umjetnost, premda se potonja, kako smo vidjeli, može jedino strogo govoreći smatrati umjetnošću ideja kao „umjetničkoga djela“. To sjedinjenje nije nipošto tek težnja za totalnim umjetničkim djelom (Gesamtkunstwerk), što je bio program romantike. Poznato je da je romantika od Novalisa preko Lautréamonta postulirala temeljnu dogmu avangarde o sjedinjenju umjetnosti i života. Sjedinjenje ili prevladavanje i ukidanje distancije između umjetnosti i života u biti performativne umjetnosti upućuje na drugu vrstu sjedinjenja. Ono je dalekosežno za razumijevanje suvremene umjetnosti. Riječ je, naime, o tome da se događanjem trenutka kao života u otvorenom procesu i u projektu egzistencije umjetnika smjera povratku iskonskome smislu umjetnosti uopće. To je put prevladavanja ograničenosti autonomije djela, koje u procesu osamostaljenja od mitske, religijske i moderne umjetnosti slike postmetafizički traga za iskonskim događajem. Umjetnik-na-pozornici nije subjekt. On nije ni akter izdvojen iz zajednice su-stvaratelja i su-dionika umjetničkog događaja. (U analogiji sa Sloterdijlkovom figurom „mislioca na pozornici“ kao primjerene riječi za Nietzscheovo filozofijsko prevladavanje filozofije kao metafizike, ovdje uvodim umjesto filozofa figuru umjetnika. Nietzsche kao filozof-umjetnik prototip je drukčijeg jezika, načina mišljenja i artikulacije duhovnoga života za razliku od svojih suvremenika. Figura umjetnika-na-pozornici nije stoga vezana uz neizbježnu teatralizaciju umjetnosti u svijetu masovno medijalno preoblikovane zbilje našega doba. Performativna umjetnost ponajprije je način promišljanja tijela kao načina prisutnosti/odsutnosti bitka-u-svijetu (In-der-Welt-Sein), kako je Heidegger u Bitku i vremenu odredio odnos bitka, tu-bitka i svijeta. – Peter Sloterdijk, Der Denker auf der Bühne: Nietzsches Materialismus, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1986.) Performativna umjetnost ne može se objektivirati. Ona ne stvara umjetničke artefakte, objekte i predmete poput Duchampovih ready mades ili Warholovih serijalnih slika iz masovno medijske „tvornice imaginarnoga“. S performativnim obratom (performative Kehre/performative turn) umjetnost se vraća na nultu točku vlastite bestemeljnosti. Ona nije ni svetkovina, ni ritual, ni događaj u službi nadređenoga nečeg od Boga, naroda, društva do kulture, kao što je najmanje njezina posljednja odrednica u autonomnosti djela i umjetnika samoga. Umjetnost se performativnim obratom nalazi na poprištu nečuvene avanture susreta s raspadnutim svijetom djela/događaja povijesnoga sklopa bitka, bića i biti čovjeka kao trenutka u kojem se sve sabire. Kroz utjelovljenje (embodiement) umjetnika-na-pozornici događa se bljesak svijeta. To je događaj jednokratnog projekta iskonskog vremena u sudaru s Ništa. Gdje se događa performativna umjetnost? Njezino mjesto više nije u-svijetu. Nije ni izvan-svijeta, a ponajmanje iznad-svijeta, jer su unutarsvjetska i izvansvjetska bića i nad-svjetski Bog nestali s pozornice nadolaskom novovjekovne znanosti i tehnike. Svijet u trenutku modernoga nihilizma kao „mahnitosti bez utjehe“ više nema razloga svoje egzistencije, kao što moderni čovjek u takvom ispražnjenom i nihilistički opustošenome svijetu više nema svoju eksistenciju. Egzistencijalno iskustvo smrti i eksistencijalni projekt dohvaćanja prave vremenitosti u performativnoj umjetnosti neoavangarde moguće je terminologijski zadobiti u čistome obliku na temelju Heideggerova razlikovanja tih ontologijsko-metafizičkih pojmova u njegovu nastojanju prebolijevanja granica metafizičkog humanizma. I poduhvat razumijevanja performativne estetike kakav poduzima Dieter Mersch počiva na Heideggerovim misaonim pretpostavkama. Dapače, čak se bit performativne umjetnosti kao konzekvencije avangarde može jedino misaono dohvatiti tek iz plodotvornog hajdegeriziranja hibridnih pojmova s kojima se služi umjetnost performansa. Egzistencija pritom nije antropologijska „stvar“ čovjeka, kao što eksistencija nije „stvar“ bitka, nego je posrijedi nadilaženje opreka ljudskoga-neljudskoga u pokazivanju bitne dimenzije umjetnosti kao rasključavanja svijeta u njegovim istinskim mogućnostima. Kraj čovjeka kao subjekta ili kao namjesnika doba slike svijeta, čije je drugo lice bezuvjetni moderni nihilizam, Heidegger je eksplicitno pokazao u spisu Pismo o humanizmu. – Martin Heidegger, „Brief über den Humanismus“, u: Wegmarken, Vittorio Klostermann, Frankfurt am Main, 1978., drugo dopunjeno i pregledano izd.) S performativnom umjetnošću nalazimo se suočeni s vlastitim Ništa. Meta-umjetnost neoavangarde ne samo da više nema djela, nego je i sam njezin egzistencijalno-eksistencijalni događaj ples na rubu Ničega. Ono da se to uopće događa, naime tjelesno samopredstavljanje i samoprikazivanje umjetnosti žive slike na pozornici, blisko je namjesniku Ničega. Život sjedinjen s umjetnošću udara na epohalnu granicu Ničega. Otuda suvremeni performansi kao spoj instalacijske umjetnosti, intervencije u prostor, virtualne i umjetnosti interaktivne komunikacije nužno problematiziraju maske Ničega – prazninu, tišinu, međuprostor, nematerijalnost. (Erika Fischer-Lichte, nav. djelo, str. 129-242.) Kao u Celanovoj poeziji i Beckettovim dramama, performativna umjetnost utjelovljuje i rastjelovljuje primordijalne znakove bitka i Ništa rasprostiranjem i vremenovanjem tijela-na-pozornici. U čemu je nečuveni paradoks pokreta povijesne avangarde i neoavangardne umjetnosti? Ponajprije u tome što je ikonoklazam kao bit svijeta bez slike realiziran u performativno-konceptualnome obratu prisutnosti/odsutnosti tijela na pozornici. Ikonoklazam kao zabrana prikazivanja ljudskoga lika u njegovoj materijalnosti i tjelesnosti pokazuje se, naposljetku, u doba performativnoga obrata ili žive slike bez svijeta u znaku događaja apsolutne praznine između tijela i njegova znaka. Zabrana prikaza ljudskoga tijela na slici nije otuda religijsko-političko-estetskoga podrijetla u umjetnosti avangarde koja antropologijski realizira metafiziku perspektivizma slike tako što umjetnost „novoga čovjeka“ vidi u ikonoklastičkoj viziji nepredmetnosti zbilje kao znanstveno-tehničke konstrukcije. Neoavangarda ne vraća živo tijelo na pozornicu da bi se vratila slici koja prethodi destruktivnome potencijalu avangardne umjetnosti. Tijelo koje živi u performativnoj umjetnosti fikcija je i iluzija živoga tijela. Zašto je tome tako? Zato što sjedinjenje umjetnosti i života pretpostavlja na radikalni način događaj umjetnosti i smrti. Primjer koji bi potvrdio tu postavku u slučaju suvremene umjetnosti nije nikad dosad realiziran. To je slučaj samoubojstva-na-pozornici kao negativne mogućnosti umjetnosti destrukcije slike tijela uopće. Smrt kao nasilni samosvjesni prekid, a ne kao životno očitovanje umiranja kao procesa, jedina je mogućnost potvrđivanja autentičnosti i vjerodostojnosti neoavangardne istine da umjetnost prethodi životu tako što mu opravdava smisao uopće. Život sam nije ništa životno, nego jest ono što od njega učinimo. Život je za neoavaganardnu umjetnost performativno ništavilo kojemu tek umjetnik podaruje smisao. Moguće je stoga razlikovati dvije vrste tijela: (1) utjelovljenje u mesu egzistencije (biti tijelo) i (2) rastjelovljenje u duhu eksistencije (imati tijelo). To je razlikovanje između pojavnosti (fenomena) tjelesne egzistencije u performansu i semiotičke tjelesnosti kao spiritualnoga znaka. (Erika Fischer-Lichte, isto, str. 139.) Jezik tijela kao mesa (kontingencija) i govor tijela kao duha (eksistencija) dva su različita modusa performativnosti tijela na pozornici. No, oba su tek artikulacije jednog te istog: otvorenosti života kao umjetničkoga djela/tijela koje se događa „tu“. U tom uvjetnome razlikovanju nije na djelu kartezijanski dualizam tijela i duha (res extensae i res cogitansa). (Arthur C. Danto, The Body/Body Problem: Selected Essays., University of California Press, Berkeley-Los Angeles-London, 1999., str. 184-205.) Tijelo u performativnoj umjetnosti nije puki mehanički dodatak duha. Ono je duhovni korelat egzistencije kao projekta u događaju trenutka. To je jedino umjetnik-na-pozornici. On može urinirati, rezati žile, „unakažavati“ svoje spolovilo svim oblicima piercinga, primjenjujući od body-arta iskustvo transgresije tjelesnosti kao takve. Umjetnik performansa može, napokon, ritualno proždrijeti ljudsko tijelo (meso) ispitujući granice humanizma i kanibalizma. U slikarstvu XX. stoljeća tome je usmjeren opus britanskog umjetnika Francisa Bacona. Mogućnosti destrukcije tijela nisu više uopće važne za bit performativne umjetnosti. To su izvanjske zgode, doživljaji, propitivanje tabua društvene svijesti, kulturnih granica različitih zajednica prema zazornosti uopće. U svim tim površinskim očitovanjima suverena su teorijska objašnjenja lakanovske psihoanalize, postrukturalističke kritike jezika kao i različiti diskursi kulturalnih znanosti. No, svi ti teorijski uvidi koji se bave pitanjima subjekta reprezentacije, nesvjesnoga, kulturalnim preprekama u percepciji onoga vidljivog u ideologijski zatamnjenoj svijesti promatrača, ne dopiru do uvida u bit suvremenog ikonoklazma ili ikonoklazma suvremene umjetnosti. Tome je razlog jednostavno što već uvijek pretpostavljaju da je društvena i kulturalna kritika samorazumljivo sredstvo/svrha suvremene vizualne umjetnosti. Zato je danas tradicionalna likovna kritika ili povijesno-umjetnička ikonologija i hermeneutika slike zanijemila u susretu s neoavangardom. Ona više nema što suvislo kazati o događaju trenutka i o kategorijama performativnoga obrata. Za nju vrijedi Wittgensteinova znamenita izreka: o čemu se ne može ništa kazati, o tome treba šutjeti. Upravo je šutnja kao odsutnost govora ili kao susret tijela/glasa s onim Ništa, onijemjelošću onog što prethodi govoru kao jeziku događaj performativne umjetnosti. Ispitivanje govora s onu stranu tjelesne egzistencije čovjeka na pozornici sjedinjuje performativnu i konceptualnu umjetnost (video i zvučne instalacije). Problem je u tome što ni razumijevanje događaja suvremene umjetnosti iz obzorja trendovskih, psihoanalitičko-kulturalnih (vizualnih) studija nije primjereno sredstvo interpretacije. Najbolji primjer za tu tvrdnju zacijelo su analize tijela i suvremene umjetnosti Arthura C. Dantoa. Analitički filozof umjetnosti, koji je preobrazbe svakodnevice dohvatio postavkom o umjetnosti nakon kraja umjetnosti, posebno s obzirom na analizu pop-arta i „Warhola kao filozofa“, upao je u zamku lakanovske dekonstrukcije jezika nesvjesnoga. Za suvremenu umjetnost ona je posve nevažna, jer nije bit stvari u krizi interpretacije, sumnji u reprezentacijske mogućnosti umjetnosti uopće, koja, napokon ništa ne reprezentira, nego kontekstualizira i dovodi u nove društveno-kulturalne situacije. Nije, dakle, problem u ideologijskome zakrinkavanju smisla slike u virtualnoj kulturi. Na tome je upravo William T. Mitchell sagradio teoriju vizualnoga obrata ili „pictorial turn“. Problem je u razumijevanju nečuvenoga paradoksa avangardne i neoavangardne umjetnosti. Taj se paradoks može sažeti na sljedeći način. Ikonoklazam suvremene umjetnosti nije u tome što figura ljudskoga tijela ne može biti više mjerodavna za suvremeno slikarstvo, nego u tome što povratak slici bez svijeta nije moguć. On je fikcija i iluzija kao što je to isto s figurom ljudskoga tijela na pozornici u performansu koji se bavi ispitivanjem granica ljudskoga i neljudskoga. Povratak svijetu uopće nije moguć zato što takav svijet na kojemu je počivala slika nepredmetnosti, slika objekata kao ready mades, slika masovne medijske zbilje (Maljevič – Duchamp – Warhol ili suprematizam – dadaizam – pop-art) više nema realnu osnovu. Takav je svijet realizirano društvo ili kultura spektakla. (Guy Debord, Društvo spektakla, Arkzin, Zagreb, 1999.) 2. 4. Spektakl i virtualna umjetnost Tijelo-na-pozornici samo je performativni medij spektakularizacije mjesta na kojemu se performativna umjetnost događa. Odgovor na pitanje gdje se ona događa, je li ona uopće u svijetu, podario je situacionistički pokret i njegov teorijski vođa Guy Debord. Neomarksistička retorika i praksa situacionističkoga pokreta umjetnosti šezdesetih godina XX. stoljeća odgovor je na pitanje o metamorfozama tijela iz nepredmetnosti slike u sliku mrtve prirode tijela. Neomarksizam u teoriji i neoavangarda u praksi umjetnosti za situacioniste je bio odgovor na pitanje o načinu prevladavanja i ukidanja granica umjetnosti i života. Mjesto ili prostor-vrijeme događanja suvremene umjetnosti kao njezina kraja nije desakralizirani prostor postmoderne uzvišenosti (muzeji suvremene umjetnosti – Bilbao, Graz, Pariz), još manje apokaliptički prostori megalopolisa u koje se useljavaju skvoteri i beskućnici, kao, primjerice, zastarjeli i napušteni prostori industrijske arhitekture klasičnoga modernizma. Mjesto događanja suvremene umjetnosti kao performativno-konceptualnoga obrata upravo je posljednje preostalo mjesto raspada svjetovnosti svijeta – društvo spektakla. Ono nije negdje fiksno, nego ga virtualno ima posvuda i nigdje, kao sekularna vizija glasa božanskoga u mističnoj viziji Angelusa Silesiusa: „Bog je bezglasno Ništa; ima ga posvuda i nigdje.“ Bit je društva spektakla u tome da je ono čisto pojavljivanje političke moći. Društvo spektakla ekonomiju svijeta pretvara u svijet ekonomije. U tom posljednjem činu preobrazbe slike svijeta u spektakl društveno-kulturne moći slike nad svijetom zbiva se vladavina suvremenog ikonoklazma znanstveno-tehničkog proizvođenja bića kao robe. Fetišizam slike/robe odgovara slici spektakla ekonomije koja vlada svim područjima zbilje. Spektakl u društveno-kulturnome liku prostora-vremena umjetnosti simbolička je, imaginarna i realna moć tijela kao robe. (Anselm Jappe, „Sic Transit Gloria Artis: Theorien über das Ende der Kunst bei Theodor W. Adorno und Guy Debord“, Krisis, br. 15/2005.) Ono je fiktivno i iluzorno mjesto pomirenja života i umjetnosti kao ekonomije, politike i kulture globalnoga doba. Guy Debord i situacionistički neoavangardni pokret, koji je ostavio traga u eksperimentalnome filmu, dovršavaju priču o kraju umjetnosti konačnim prevladavanjem i ukidanjem forme u kojem se umjetnost događa-u-svijetu. To je forma spektakla ekonomije-svijeta. Ona ima svoju sliku u suvremenoj virtualnoj umjetnosti. Prostor događanja performativne, konceptualne i virtualne umjetnosti jest društvo spektakla. U njemu se kultura pojavljuje kao nova ideologija slike svijeta. Svijet je društveno-kulturaliziran u mnoštvu fraktalnih i fluidnih identiteta, a njegova slika jest fiktivno i iluzorno tijelo koje živi na ekranu. Umjetnost u digitalno doba ne može izbjeći udesu vlastite spektakularizacije slike već samom činjenicom da je njezin medij istodobno njezina poruka, kao što je njezin smisao kontekstualno određen u znakovnome sustavu medijalne zbilje. (Margot Lovejoy, Digital Currents: Art in the Electronic Age, Routledge, New York – London, 2004., 3. izd.) Život je suvremene umjetnosti u digitalno doba omeđen granicama društva spektakla. Suvremeno tijelo u performativno-konceptualnome obratu umjetnosti nadilazi neokartezijansko dvojstvo pojavnoga i semiotičkoga tijela. Ono sada obitava u novoj vrsti postmoderne digitalno-virtualne okoline. Riječ je o simuliranoj okolini ili okolnome svijetu spravljenom putem novih tehnologija informacija-komunikacija. Na taj način i naša koncepcija tjelesnoga postaje drukčija. Fundamentalnom promjenom prostora-vremena nove slike u društvu spektakla, koje se manifestira novom vizualnom tele-prezencijom tijela (video, televizija, mobilna telefonija, digitalna fotografija, interaktivno kino, kompjutorsko generiranje slike svijeta), nužno dolazi do promjene ljudske percepcije i svijesti. Simultanost vremena i imaterijalnost prostora bez distancije preobražava ono ljudsko u neljudsko. Primjer: vizualni pregled elektronske pošte na zaslonu kompjutora. Semiotika umjetnosti odlučuje o tome što je uopće život o kojem su od romantike do neoavangarde na različite načine vizionarski, poetski i poetički, govorili umjetnici u nastojanju da umjetnost prevladaju i ukinu u umjetničkom događaju života samoga. No, je li taj neljudski život spravljen iz biotehnologije, biogenetike i biopolitike uopće još život kao umjetničko djelo ili puka umjetna tvorevina suvremene bio-znanosti koja se igra Boga kao umjetničkog eksperimenatora s onim što je još preostalo od svijeta? 3. Biopolitika protiv života? 3.1. Umjetnost bez čovjeka Koliko umjetnosti u suvremenoj umjetnosti potrebuje još čovjeka? Pitanje nije apsurdno. Ono se ne odnosi samo na registar pluralizma umjetničkih smjerova i nastanka prividnoga mnoštva umjetnosti (event-art, land-art, media art, communication-art, video art, Net-art, interactive-art) u odnosu na perceptivne moći suvremenoga korisnika umjetničkih praksi. Riječ je zapravo o tome da s bujanjem medijalnih okružja i tehnologijskih novih okolina u kojima se umjetnost širi kao slikovno-tekstualno nezadrživi ikonoklazam suvremenoga svijeta informacija-komunikacija nastaje neizbježno pitanje o smislu umjetnosti bez svijeta. Pitanje o tome koliko je čovjek još uopće potreban da bi umjetnost funkcionirala naposljetku se može svesti na onaj Heideggerov „obrat Hegelova pitanja“. Koliko je čovjek još moguć ako više nije nužno da bude ono što je metafizički-povijesno određivalo njegovu bit i egzistenciju? Antropologijsko određenje čovjeka, kao primjerice iz filozofijske antropologije Helmutha Plessnera, kao bića ekscentrične pozicionalnosti, koji je za razliku od životinje već bitno upućen na izbačaj iz središta prirode i njezine neposrednosti, pokazuje da je čovjek ekscentrični namjesnik tehnomorfnoga svijeta. (Helmuth Plessner, Stupnjevi organskoga i čovjek, Veselin Masleša, Sarajevo, 1981.) On je od razdoblja novoga vijeka samopostavljenost – subjekt i supstancija – sebe kao bića, drugih ljudi i prirode. Umjetnost u doba novoga vijeka, što filozofijski mnogo preciznije pogađa bit stvari, od sociologijskoga pojma moderne, prema kojem se pojmu onda određuje povijesno moderna umjetnost, doba povijesne avangarde, neoavangarde, postmoderne umjetnosti i svih njezinih derivata, odgovara upravo tom dobu slike svijeta. Ekscentrična pozicionalnost jest ono duboko neljudsko u ljudskome kao njegov drugobitak. Čovjek kao ekscentrična pozicionalnost već uvijek potrebuje tehniku kao svoje drugo (kulturalno) prirodno okružje. A budući da je u biti tehnike kao postava (Gestell) epohalni udes bitka kao znanstveno-tehničkoga raspolaganja bićima, koji seže u bit poiesisa kao pro-iz-vođenja bića iz bitka, onda je umjetnost u iskonskome smislu bliska tehnici kao umijeću, a ne raspolaganju bićima. Umjetnost u strogom smislu riječi ne potrebuje čovjeka kao ekscentričnu pozicionalnost, jer je ona već sadržana u njegovu tehnomorfnome bitku. Kao bitno neodređeno i neosposobljeno biće posredovanja života kao takvog čovjek u antropologijskome smislu jest tehnomorfni kiborg koji umjetnošću ne opravdava više svoj život, nego mu samoproizvodnja života kao umjetne prirode tijela podaruje smisao. „Kiborg je kibernetički organizam, hibrid stroja i organizma, stvorenje društvene stvarnosti i fikcije. Društvena stvarnost su življeni društveni odnosi, naše najvažnije političke konstrukcije, fikcija koja mijenja svijet. /…/ Kiborg je pojava fikcije i življenoga iskustva koja mijenja pojam ženskoga iskustva na kraju dvadesetoga stoljeća. Ovo je borba na život i smrt, no granica između znanstvene fantastike i društvene stvarnosti optička je varka. Suvremena je znanstvena fantastika puna kiborga – stvorenja koja su istodobno životinje i strojevi, a nastanjuju nejasno prirodne i oblikovane svjetove.“ – Donna Haraway, „Manifesto za kiborge: znanost, tehnologija i socijalistički feminizam u 1980-im“, u: Linda J. Nicholson (ur.), Feminizam/Postmodernizam, Liberata, Ženski studiji, Zagreb, 1999., str. 167. Taj obrat bio je već upisan u temelje onog što je Heidegger „apokaliptički“ vidio u udesu moderne tehnike kao „mahnitosti bez utjehe“. Mogućnost da umjetnost više nema ništa s čovjekom njezina je jedino preostala nužnost. Ona proizlazi iz neoavangardne sudbine umjetnosti kao meta-umjetnosti života u performativno-konceptualnome obratu. Dehumanizacija umjetnosti o kojoj je govorio Ortega y Gassett pokazuje se danas u novome obratu – umjetnosti trans-humanizacije. Estetika je danas moguća i nužna samo kao transdiciplinarna znanost ili teorija o estetizaciji svijeta, kao što je čovjek moguć i nužan samo kao posthumana avantura njegova kraja u doba biopolitike. (Michel Foucault, Znanje i moć, NZ Globus, Zagreb, 1994., Giorgio Agamben, Das Offene: Der Mensch und das Tier, Edition Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2003., Peter Sloterdijk, „Pravila za ljudski vrt“, Europski Glasnik, br. 5/2000.) Nužnost je ovdje više od spoznate slobode. Tako je Spinoza filozofijski postavio temelj novovjekovnome determinizmu. Pojam autonomije moderne umjetnosti kao samouzročnost i samozakonodavstvo uma (causa sui) proizlazi iz slobode kao „spoznate nužnosti“. Autonomija ima, paradoksalno, neskriveno determinističke crte. Za razumijevanje našeg svijeta kao fizikalne i životne moći djelovanja kozmičko-prirodnih sila teorija determinističkoga kaosa vjerodostojno ukazuje kako više nije posrijedi neprestana promjena znanstvenih paradigmi u objašnjenju fenomena i zakona prirode. Promjena znanstvenih paradigmi, u značenju pojma preokreta paradigme Thomasa Kuhna, rezultat je već dogođene promjene samog svijeta koji se promatraču, umjetniku i znanstveniku otvara kao kaotično polje života, koji se sam pokazuje kao otvoreni proces, projekt i trenutak. Nije stoga teorija i praksa performativne umjetnosti, kako smo vidjeli, nešto autonomno i oslobođeno odnosa prema događaju u promjenama paradigmi društvenih i prirodnih znanosti, kako se još samo uvjetno nazivaju. Nužnost kao mogućnost takve umjetnosti nije njezina šansa prebolijevanja tehničkoga svijeta, kako je to još mislio Heidegger i na njegovu tragu svi koji u povratku fikciji i iluziji, realnosti, uzvišenosti i tome slično misle da je umjetnost otvorila put iz čarobnoga zagrljaja moderne tehnike. Posve suprotno svim „mesijanskim“ očekivanjima, nadama, vjeri, mišljenju da nas „samo još jedan Bog može spasiti“ ili kao nadolazak događaja nečuvenog stjecišta bitka, božanskoga i svijeta u kojemu čovjek stječe svoju izgubljenu bit da bi opet mogao voditi svoju razorenu egzistenciju, s preobrazbom života u znanstveno-tehničku „stvar“ biogenetike, biotehnologije i bipolitike, umjetnost odsad više nema razloga govoriti o životu uopće. 3. 2. Kiborg – transgenska umjetnost – drugi svijet Kiborg je mrtva priroda tijela. Svi hibridni pojmovi suvremene umjetnosti i teorije o njoj upravo svjedoče o načinu artikulacije mišljenja o umjetnosti koja odsad sama proizvodi život kao realnu fikciju, a ne obratno. U uvodu svoje studije o virtualnoj umjetnosti Oliver Grau tako može već samorazumljivo govoriti o realiziranome ikonoklazmu suvremene umjetnosti i o znanosti o slici koja virtualnoj umjetnosti podaruje znanstveno-epistemologijsko utemeljenje. Strategije novih medija stvaraju uvjete za takav već dogođeni obrat. Interakcija „žive okoline“ i „zbiljskoga vremena“ unutar prostora virtualnosti odvija se kao život kiborgiziranoga tijela posthumane vrste. Virtualna umjetnost ne događa se, dakle, nigdje drugdje nego „tu“ i „tamo“, budući da pojam „ovdje“ kao fenomenologijsko-prostorni pojam percepcije onog što „ovdje“ zbiljski jest više ne odgovara obratu zbilje same. Virtualnost nije imaginarni prostor niti fiktivno vrijeme, nego kako kaže Grau, živa okolina u zbiljskome vremenu. Ono živo jest mrtvo vrijeme tijela moderne umjetnosti i znanstvene paradigme svijesti kao koherencije događaja svijesti u homogenome prostoru i linearnoj perspektivi vremena. Obrat s kojim smo suočeni u slučaju virtualne umjetnosti i njezine „zbilje“ u znacima virtualnoga vremena dalekosežan je za pojam života suvremene umjetnosti uopće. Razvitak prostora-vremena virtualne umjetnosti, naime, utemeljen je na genetskim algoritmima, odnosno slikama evolucijskih procesa. To je link znanstvenoga istraživanja prisutnosti (tehnologije, percepcije, psihologije) i istraživanja umjetnoga života ili A-life (bioinformatika). U tom odnosu istraživanja znanosti kao bioznanosti umjetnost se ne reflektira kao predmet mogućeg znanstvenoga istraživanja procesualnosti, projekta i trenutka njezina života, nego je ona sama uvedena kao autonomni interdisciplinarni dio razvoja suvremene tehnologije slike. Znanost i umjetnost su realizirani u životu tako da mu mijenjaju oblike i unutarnje kodove, a ne obratno. Zato je rasprava o kraju avangarde u umjetnostima već odavno za samu stvar suvremene umjetnosti i njezine slike bez svijeta ono što pripada, govoreći prispodobama Stefana Zweiga, jučerašnjem svijetu. Budući da je o svijetu onog što se aktualno zbiva više neprimjereno govoriti bez upućivanja na granice društveno-kulturalnih znakova života koji nadilazi i prirodu i društvo i kulturu, posve je jasno da u suvremenom umjetničkome diskursu primat preuzima biopolitika kao nova politika identiteta suvremene umjetnosti. Kako je moguće da pojam politike povezujemo samorazumljivo s umjetnošću, premda smo daleko od toga da pristajemo uz Groysov koncept repolitizacije umjetnosti u globalno doba? Ponajprije stoga što politika identiteta nije ništa političko u užem smislu, nego antropologijsko-kulturalna oznaka za fundamentalnu značajku postmodernih identiteta u doba globalizacije. U znaku politike identiteta odvija se cjelokupna društveno-kulturalna aktivnost borbe skupina, naroda, etničkih zajednica, transnacionalnih zajednica i regija za svoje mjesto u prostoru-vremenu virtualne egzistencije kapitala kao subjekta-supstancije kraja povijesti. Sve sociologijske analize i kategorije vodećih teoretičara postmoderne i globalizacije, kao primjerice Manuela Castellsa, Ulricha Becka, Arjuna Appaduraija, reflektiraju se u djelima/događajima suvremene umjetničke prakse. Bez znanstvene analize globalizacije i posljedica koje ona ostavlja na spoznajno-receptivne moći naše konfiguracije identiteta u novome dobu vladavine biopolitike (saveza genetske tehnologije, globalnoga kapitala i bioetike kao ideologije „zdravoga života“ svih bića na planeti), ni suvremena umjetnost ne bi mogla biti vjerodostojna subverzivno-kritička refleksija onoga što se sada događa. Kad umjetnost u suvremeno doba više ne ostavlja tragove objektiviranja – djela, ready mades, predmeti iz okolnoga svijeta – niti tragove subjektiviranja u smislu manifesta avangardne umjetnosti prve polovine XX. stoljeća, (Mario de Micheli, Umjetničke avangarde XX. stoljeća, NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1990.) preostaje pitanje kako očuvati sjećanje na performativno-konceptualne događaje, procese, intervencije, ideje, koncepte, interaktivne razgovore, instalacije u prostoru? To je problem dokumentacije i muzealiziranja suvremene umjetnosti. Groysova analiza dokumentacije suvremene umjetnosti u doba biopolitike jednostavno pokazuje praktični problem današnje situacije. Očuvanje sjećanja na ono što se dogodilo nema više funkciju arhiviranja podataka, jer je koncept muzeja kao skladišta povijesnih naslaga vremena neprimjeren za ideju muzeja suvremene umjetnosti. Groysov nepretenciozni teorijski prilog pitanju o smislu i ideji umjetnosti u doba biopolitike na bizaran način nas uvjerava u promašenost svih teorijskih očekivanja „velikih povrataka“ kao preporoda umjetnosti iz duha fikcije i iluzije, realnosti, ljepote, uzvišenosti, estetskoga bitka nasuprot informatičkome bitku, različitih pokušaja obnove parcijalnih estetika i slično. U taj duh „velike obnove ili preporoda“ umjetnosti kao „novoga izbavljenja“ na starim osnovama (Great Awakening) mogu polagati svoja očekivanja samo povijesni nostalgičari, kulturni konzervativci i autentični art-fundamentalisti. Što je to Boris Groys zapravo pokazao svojim esejem bez većih teorijskih pretenzija? Samo to da za realizaciju ikonoklazma suvremene umjetnosti u životu treba dvoje: slika umjetničkoga događaja koji je po svojoj biti ikonoklastičan i virtualni prostori pohranjivanja slike. „Za one koji se posvećuju izradi dokumentacije umjetnosti umjesto proizvodnje umjetničkih djela, umjetnost je, naime, istovjetna životu jer je život u bitnom čista aktivnost koja ne vodi ni do kakvog konačnoga rezultata. Umjetnost ovdje postaje životnom formom, pri čemu umjetničko djelo vodi do ne-umjetnosti, do puke dokumentacije te forme života. Može se također kazati: umjetnost ovdje postaje biopolitička jer ona umjetničkim sredstvima otpočinje proizvoditi i dokumentirati život sam kao čistu aktivnost. To se zbiva u uvjetima današnjeg biopolitičkoga doba u kojem je sam život postao predmetom tehničkog i umjetničkog oblikovanja. Tako se obnavlja pitanje i konfrontacija o odnosu umjetnosti i života u novoj konstelaciji, koja počiva na tome da umjetnost danas želi biti sam život, umjesto da se život zrcali i oblikuje u umjetničkim proizvodima.“ – Boris Groys, „Kunst im Zeitalter der Biopolitik: Vom Kunstwerk zur Kunstdokumentation“, u: Topologie der Kunst, C.H. Hanser, München, 2003., str. 148. Digitalna fotografija i CD zasad su tehnička sredstva zaštite umjetnosti kao događaja-u-životu i života-kao-događaja od zaborava ili propasti. Umjetnost ne može prekoračiti svoju epohalnu sjenu oživotvorenja za kojom je tragala od svojeg iskona na različite načine. Naprotiv, ono što joj je preostalo od života jest mrtva priroda tijela čovjeka kao zastarjeloga bića moderne tehnike. Umjetnost u doba biopolitike kao globalne društveno-kulturalne moći vladavine ljudskim životima, što se očituje u humanoj genetici, biomedicini, biotehnologiji, označava prijelaz iz slike kraja čovjeka u posthumanu avanturu slike koja generira vlastiti život kao što bioznanosti, nove tehnologije i suvremene umjetnosti generiraju cjelokupnu zbilju slike bez svijeta. Ako je kraj XX. stoljeća označio doba biologije i genetske tehnologije kao metode ljudske intervencije u proces evolucije, onda je suvremena umjetnost konačno zadobila prostor svojeg ozbiljenja ideje prevladavanja i ukidanja fikcije i iluzije umjetnosti u korist života kao čiste aktivnosti. Generiranje „nove slike svijeta“ iz duha suvremenih bioznanosti i genetske tehnologije – mapa ljudskoga genoma – nije nadomještanje ideje stvaralaštva, nego put u nužnu mogućnost umjetnosti bez Boga, prirode i čovjeka. Govor o „transgenskoj umjetnosti“ (Oliver Grau) tek je radikalna konzekvencija govora o kraju umjetnosti u doba znanstveno-tehnologijske samoproizvodnje života. Kraj umjetnosti jest redizajniranje svijeta kao posthumane avanture hibridnih stvorenja. Život u takvoj novoj konstelaciji postaje umjetni život, a umjetnost koja ga više ne predstavlja niti prikazuje već sudjeluje u njegovu virtualno-digitalnome generiranju kao slike umjetnoga života prelazi vlastite imanentne granice. To je stanje „vječne sadašnjosti“ u aktualizaciji. Eksperiment je ključna riječ metode modernih znanosti. To je istodobno jedino preostala riječ razumijevanja smisla suvremene umjetnosti. Eksperimentirati znači umjetnički živjeti u svijetu kao otvorenom procesu, projektu i trenutku. Experimentum mundi, daleko od svake blohovske utopije, više nema ništa ni s pojmom utopije, još manje svijeta. Život je suvremene umjetnosti znanstveno-tehnologijski eksperiment u svakom trenutku njezine avanture i u svakom trenutku njezina suočenja s Ničim. U doba biopolitike umjetnik je sveden na eksperimentatora sa životom kao „antropologijskim strojem“ (Giorgio Agamben). On „slika“ njegovo rađanje i „stvara“ na temelju već bitno promijenjene slike zbilje koja mijenja našu percepciju prostora i vremena, naš doživljaj i naše razumijevanje jednog bitno zatvorenog svijeta iz kojeg je nestalo upravo ono što tako zanosno slavi „trangenska umjetnost“ – novi život. Biopolitika nije doba umjetnosti života samoga pod uvjetima znanstveno-tehnologijske moći globalnog kapitala koji život pretvara u robu/sliku u društvu spektakla. To je doba koje se usuprot „mesijanskim“ očekivanjima Heideggera o nužnosti umjetnosti kao događaja otvorenosti nove epohe bitka i vremena rastvorilo u apologiji „mahnitosti bez utjehe“ moderne tehnike. Slika bez svijeta suvereno vlada našim životima. Potrebuje li suvremeni čovjek još umjetnost ako ona ne potrebuje njegovu sliku? Na kraju 385. fragmenta Knjige nemira Fernando Pessoa piše: „Ah, drugi svijet, druge stvari, druga duša kojom bi se osjećalo, druga misao kojom bi se spoznala ta duša! Sve, čak i mučnina, samo ne ova zajednička zatamnjenost duše i stvari, ova plavičasta napuštenost neodređenosti svega!“ Drugi svijet ipak potrebuje drugu umjetnost. Samo je pitanje: ima li još mogućnosti i nužnosti za takav drugi svijet izvan „mahnitosti bez utjehe“ života kojim upravlja ta „plavičasta napuštenost neodređenosti svega“? Potreba za drugom umjetnošću proizlazi iz potrebe za drugim svijetom. Ima li on svoju sliku u ikonoklazmu suvremene umjetnosti ili je takav svijet već bitno s onu stranu svake moguće i nužne slike? Odgovor na to pitanje odgovor je na pitanje o razlozima zašto je povijesna avangarda i neoavangarda od Maljeviča, Duchampa do Beuysa neprestano upućivala na alternativni svijet božanstva od antropozofije, teozofije, rozenkrojcera do New Age-a. Potraga za drugim svijetom prethodno mora odgovoriti na pitanje o mogućnosti-nužnosti onog božanskoga u bestemeljnome temelju svijeta uopće. Ali to prelazi granice smisla ikonoklazma suvremene umjetnosti. To je pitanje čemu još umjetnost u doba kiborga i drugih hibridnih bića koje nadilaze sliku čovjeka. To je pitanje o smislu umjetnosti kao iskonskog otvaranja svijeta. Joseph Beuys na jednom je predavanju 19. siječnja 1972. godine u Umjetničkoj areni Folkwanga u Essenu na žestoki i ogorčeni stav jednog sudionika iz publike u raspravi o suvremenoj umjetnosti, kad mu je ovaj zamjerio da cijelo vrijeme govori samo o Bogu i svijetu ali ne i umjetnosti, izrekao ključnu misao cjelokupne povijesti umjetnosti: „Ali Bog i svijet jesu umjetnost.“ Može li uopće biti umjetnosti bez Boga i svijeta?

January 17, 2026
Teologija i politika: Pitanje o „sreći“

Teologija i politika: Pitanje o „sreći“

1. Rijetko je pronaći u suvremenoj filozofiji jedan fragment, koji još k tome nosi naziv prema Adornovoj anotaciji Teologijsko-politički fragment, s toliko različitih, nedvojbeno uzbudljivih i suprotstavljenih tumačenja teksta. U njemu se susreću i spore Ernst Bloch s Carlom Schmittom, hegelijanska ideja o „kraju povijesti“ s marksističkim nastavkom iste „velike priče“, sukob Kraljevstva Božjeg i profanoga poretka na Zemlji, židovsko mesijanstvo s kršćanskom apokaliptikom. Naposljetku, tekst ovoga fragmenta predstavlja zagonetku rastemeljenja metafizike Zapada. To je utoliko više što u shvaćanju razlikovanja „svete“ i „svjetovne“ povijesti Benjamin uvodi pojmove cilja, svrhe (télos) i nečega što je preostatak stoičke tradicije u grčkoj filozofiji – sreće kao blaženstva. Cilj se politike aristotelovski shvaća kao ozbiljenje sreće čovjeka. Ali dodatak tome još je više zagonetan. Metoda ozbiljenja ovoga cilja označava se riječju „nihilizam“: „Poredak profanog trebao bi se zasnivati na ideji sreće. Veza tog poretka s mesijanskim jedan je od najbitnijih poučaka filozofije povijesti. I upravo ona uvjetuje mističko poimanje povijesti, čiji se problem može prikazati slikom. Ako jedan smjer strelice označava cilj u kojem djeluje dynamis profanoga, a drugi smjer mesijanski intenzitet, tada se traženje sreće slobodnog čovječanstva zacijelo otklanja od toga mesijanskog smjera, ali kao što jedna sila na svom putu može poticati drugu silu na suprotnom, tako i profani poredak profanoga može poticati dolazak mesijanskog carstva. (…) Jer priroda je mesijanska po svojoj vječnoj i totalnoj prolaznosti. Težiti njoj, pa i za one stupnjeve čovjeka koji su priroda, zadaća je svjetske politike čija se metoda zove nihilizam.“ (Walter Benjamin, Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008., str. 125. i 126. S njemačkoga prevela Snješka Knežević) „Sustav“ i „metoda“ Benjaminove metafizike povijesti ovdje se kristaliziraju u svezi grčke ideje slobode i židovske ideje pravednosti. Nije slučajno da se Benjamin nakon I. svjetskoga rata, baš uoči pisanja ovoga fragmenta o teologiji i politici očigledno najozbiljnije poduhvatio čitanja Blochova spisa Duh utopije i Rosenzweigove knjige Zvijezda iskupljenja. Vidljivo je već unaprijed da se cilj, svrha i zadaća filozofije povijesti sabiru u profanome poretku ozbiljenja sreće čovječanstva. Dakle, čovjek u svojoj univerzalnoj singularnosti ne shvaća se iz liberalno-demokratske perspektive. Nije to nikakav homo oeconomicus koji zahtijeva da mu nadzorna država omogući pravnim sredstvima da nesmetano obavlja „racionalne“ djelatnosti privređivanja materijalnih dobara na tržištu. U suglasju s Blochom i Rosenzweigom, ali još više s idejom Carla Schmitta, kako je bit čovjeka u profanome stanju njegove političke egzistencije u tome da bude nesvodljiv pripadnik zajednice, pokazuje se kritička napetost s liberalizmom. U čemu se ogleda taj sukob s vodećom ideologijom i politikom modernog kapitalističkoga društva? Dok je Schmitt suprostavio liberalizmu logiku „izvanrednoga stanja“ s mogućnošću promjene norme u akciju, Benjamin se nastoji izmaknuti u polje mesijansko-anarhističke utopije. Nije to, dakako, bez oslonca u zbiljskoj situaciji Weimarske Njemačke 1920-ih godina. No, glavni je problem ipak u tome što se u liberalnome shvaćanju povijesti ne nalazi ništa drugo negoli dosada ekonomskoga obnavljanja onoga istoga, samo svagda na sve većoj razini intenziteta tržišne logike razmjene dobara i usluga. Nihilizam se, dakle, ne svodi tek na svjetsko-povijesnu politiku kao „metodu“. On proizlazi iz strukture mišljenja koje Heidegger određuje 1930-ih godina izrazom makinacija (Machenschaft). (Martin Heidegger, Besinnung, GA, sv. 66, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1997.) Čovjek se ne određuje za Benjamina iz racionalno-pragmatične zaokupljenosti sredstvima za neku drugu svrhu osim prolaznosti njegove trošne prirode poduzetnika vlastitim životom. Visoko shvaćanje čovjeka koje ima u vidu odjek je filozofije povijesti od Aristotela do Hegela. Usto, tradicija židovske religije i kršćanstva nose pečat metodičkoga prvenstva duhovnih zadaća čovječanstva pred njegovim vulgarnim i stoga izvanjskim svrhama. Ne znači to nipošto odbacivanje čari tjelesnosti. Posve suprotno, bez materijalnosti tijela u profanome poretku sreća je neoperabilan pojam. Ona se nužno mora pojaviti obavijena tjelesnošću. Štoviše, njezina je „aura“ u zadovoljstvu vođenja života i u užitku egzistencijalnoga nabačaja u područje nadolazećega. Iako je čovjek biće prijelaza između bitka i Boga, njegova se bit za Benjamina ne iskazuje u vječnome i postojanome ozbiljenju unaprijed određenih „nužnosti“, nego u neizvjesnosti i mogućnostima promjene same prirode. Drugim riječima, sreća nije tek kraljevstvo profanosti na Zemlji. Iz sreće proizlazi posredovanje prirode i svetoga. Tek se otuda upućuje na mogućnost mesijanskoga događaja u „praznoj homogenosti“ vremena. Što je u iskazanome paradoksalno? Odmah upada u oči metoda koju Benjamin naziva „nihilizmom“. Kako je moguće ostvariti sreću čovjeka kao rodnoga bića bez politike u profanome poretku? Odgovor se nudi sam od sebe. Samo zahvaljujući tome što je politika nešto mnogo više od pukoga sredstva moći i vladavine. To znači da valja razlikovati pojam političkoga kao što su to činili i Carl Schmitt i Hannah Arendt od pojma politike. Potonji se pojam pojavljuje u novovjekovnoj verziji vladavine sredstva nad svrhom. Prema tome, kada Benjamin tvrdi da je politika „nihilizam“ u svjetsko-povijesnome liku vladavine u kapitalističkome poretku modernoga doba, onda je zacijelo ta tvrdnja u proturječju s njegovom slikom o strelici s dva smjera sile koja određuje pravi smjer putanje na kojoj se doseže sreća. Nihilizam se razumije iz ničeanske perspektive. Radi se o ništenju vrijednosti iz preobrazbe bitka u vrijednost (Sollen). Metoda ozbiljenja političkih ciljeva jest zapravo ne-metoda. Naime, sa stajališta mesijanske politike događaja ovi su ciljevi bitno ne-politički. I upravo se u tome skriva problem s Benjaminovim razumijevanjem „okreta k političkome“. Da bi političko moglo imati svoju autonomnost i nesvodljivost potrebno je da se sam cilj i svrha (télos) povijesti razdvoji od njezina kraja. Ako se to učini, kako to u fragmentu nastoji izvesti Benjamin, suočeni smo s dvije politike. Ili bolje, nalazimo se u iskušenju da izaberemo između dva načina u kojima se pojavljuje ono političko i politika kao strategija moći: (1) mesijanska politika događaja koja razlikuje svetost od profanoga poretka na temelju razlikovanja smisla bitka i sreće čovječanstva; (2) profana politika moći u zahtjevu za ozbiljenjem pravednosti u zajednici s pomoću metode „nihilizma“. Zbog toga Benjamin na uistinu sinkretičan način pomiruje grčko shvaćanje svijeta iz filozofijskoga uvida u bit bitka sa židovskom eshatologijom i mesijanstvom u kojem traganje za obećanom zemljom ima crte svetoga u svjetovnome. Kako se povijest te filozofijske pomirbe nemogućega odvijala u 20. stoljeću danas je jasnije negoli prije. Čini se da kasni etičko-politički obrat u mišljenju Emmanuela Lévinasa i Jacquesa Derride nosi tragove Benjaminovih refleksija o odnosu profanoga i svetoga poretka. (Vidi o tome: Matthias Fritsch, The Promise of Memory: History and Politics in Marx, Benjamin, and Derrida, State University of New York Press, New York, 2005.) No, najteži je problem ovoga prožimanja filozofije povijesti i mesijanskoga u tome što je mistika mesijanskoga događaja zapravo ono što je najbolje izveo Bloch u svojoj „filozofiji nade“ i „duhu utopije“. Uvijek je riječ o nadolazećem kao još-ne-ozbiljenome. Mistika nije, dakle, u nemogućnosti kazivanja o svetome izvan profanoga, o čistoj transcendenciji Božje prisutnosti, nego u tome što se ona nalazi u samoj jezgri profanoga poretka. Mistika je u tajni posljednje riječi s kojom Benjamin završava tekst Teologijsko-političkoga fragmenta. Kako razumjeti da se svjetska politika koja teži ozbiljenju ljudske sreće pojavljuje u liku nihilizma? Ovu postavku koja se najvećim dijelom ne razmatra u suvremenim tumačenjima Benjaminova „okreta k političkome“ nastojat ću u sljedećem razmatranju obrazložiti tako što ću pojam nihilizma izvesti iz Heideggerovih predavanja o Nietzscheu i potom se usmjeriti na razlikovanje političkoga i politike, mesijanskoga i profanoga u Teologijsko-političkome fragmentu. Ima nešto u svemu tome začaravajuće i krajnje izazovno za daljnje tumačenje. To je ponajprije Benjaminova „dualistička“ antropologija. Ona polazi od premisa židovske eshatologije u razračunavanju s Hegelom, iako se nigdje u fragmentu njegovo ime ne spominje. Reći će se, ne spominje se niti Schmitt, a kao da je aluzija o teokraciji koja ima samo političko značenje prema Blochu, ipak usmjerena na političku teoriju „izvanrednoga stanja“ i nauk o suverenosti. Čovjek se za Benjamina ne može misliti svođenjem na izričito ono ljudsko-odveć-ljudsko. Zbog toga je prekratko svako nastojanje na materijalističkoj eshatologiji. Usuprot Adorna, čini nam se razložnim ovdje prihvatiti Scholemovu tvrdnju. On, naime, tvrdi da je fragment iz 1921. godine više nadahnut metafizičkim anarhizmom negoli bilo kakvom marksističkom utopijom. A to onda znači da se u tom tekstu na aforističan način, iako u duhu sinteze koja ima dijalektički patos, neprestano radi o razlikovanju mesijanskoga i povijesnoga. Ako, dakle, tek „Mesija dovršava svekoliko povijesno zbivanje“, onda, i u tome je logičko proturječje prvih rečenica fragmenta, „teokracija nema politički nego samo religijski smisao.“ (Walter Benjamin, Novi Anđeo, str. 125.) Mesija dovršava povijest tek kada se povijest nalazi u stanju zamrznute homogenosti i praznine odvijanja „jednog te istoga“. Nema potrebe niti razloga de se događaj „revolucije“ u smislu eshatologije i apokalipse zbiva ukoliko je povijest u sebi dovršena. Stoga kraj povijesti nije i kraj svekolika zbivanja. Nakon „kraja“ može otpočeti samo nešto uistinu „novo“. Ali jedino pod uvjetom da je ideja novosti novoga izgubila karakter pukoga „napretka“ i „razvitka“. Dva su shvaćanja povijesti ovdje u igri. Prvo je novovjekovno. Ono počiva na instrumentalnome pojmu tehnike. A drugo je, pak, suvremeno. Krasi ga ideja „novoga početka“. Povratkom u iskon kao cilj drukčije povijesti mijenja se smjer povijesti uopće. Sve što je sada iskazano drukčijim govorom posve odgovara Marxovu mišljenju. No, to je Benjamin mogao saznati isto tako preko Blocha u tumačenju Marxovih Ekonomijsko-filozofijskih spisa iz 1844. godine. Njegova se intervencija u raspravu o filozofiji povijesti ovdje stoga ne čini baš toliko impresivnom kako nas žele uvjeriti mnogi tumači „okreta k političkome“ od Steinera i Jacobsona do Webera i Agambena. Ne mislim pritom da Benjamin nije u ovome tekstu dospio do posljednjih nakana svoje „političke teologije“. To nije ovdje predmetom prijepora. Međutim, pokušaj da se političko misli iz mistike povijesti koja u sebi ima dvojstvo Grka i Židova, te višak svrhovite kauzalnosti na kraju iscrpljenih mogućnosti samoga života, ne uskraćuje teologiji dostojanstvo vlastite šutnje o svjetovnim stvarima, koliko, pak, ono političko dodatno mistificira. Nemojmo misliti da se u toj mistifikaciji nalazi nešto sudbonosno za naše vrijeme. Ona je više važna kao i čitava povijest promašaja filozofije politike 20. stoljeća za stanje epohalne konstelacije nemogućnosti revolucije iz unutarnjih mogućnosti samoga znanstveno-tehničkoga svijeta negoli što otvara posve nove perspektive. Marxovo je razumijevanje povijesti pod nazivom „historijskoga materijalizma“ nesumnjivo preokrenuta Hegelova filozofija povijesti. No, razlika između kraja i cilja, koju ima u vidu Benjamin, ne pada u razlikovanje profanoga i mesijanskoga. Dapače, posrijedi je imanentna transcendencija apsoluta. U Hegela se on naziva svjetskim duhom, a u Marxa postaje radom u znanstvenome liku tehnologike=kibernetike. Povijest u tom smislu ne može biti drugo negoli razvitak i napredak jednoga te istoga. U sve većem intenzitetu snaga i nasilja samoga procesa nihilizam suvereno vlada. Priroda nije više izvan ljudskoga bitka. Ona je postala tehno-kibernetičkim sustavom optimalne okoline. Baš se unutar nje zbiva proces dokidanja razlike božanskoga i ljudskoga. Ako se teokracija otuda shvati u političkome značenju poretka kojim se moć ustanovljuje praksom vladavine u svijetu gologa života, tada je jasno da je svaka „politička teologija“ svetogrđe sa stajališta religije i njezine povijesti, a kolosalnim promašajem sa stajališta ideje o političkome kao nesvodljivome području slobode. Razlog leži u tome što u Benjamina kao i u Schmitta političko nije sredstvo za dosezanje neke druge svrhe osim ispunjenja ljudske biti. Utoliko je „politička teologija“ u ranome Benjaminovome fragmentu, a to vrijedi i za njegovo kasno mišljenje, paradoksalan pothvat stvaranja mesijanske alternative. Iza mistike „božanskoga nasilja“ ona skriva izvedbu bez subjekta. Recimo to još odlučnije: mesijanska „politička teologija“ Waltera Benjamina označava ono političko bez subjekta čije je mjesto „prazno“. Bog se političkoga ne nalazi na mjestu djelovanja u posredovanju između dva carstva. Umjesto toga on je sam po sebi i u sebi nadomjesnim događajem posljednje nade. Sjetimo se posljednjih riječi teksta Podrijetla njemačke žalobne igre: „Samo zbog onih beznadnih nada nam je dana.“ 2. U kakvoj su svezi nadomjestak i mjesto (toponomija) političkoga? Benjamin u fragmentu jasno uviđa da je čitav problem novovjekovne filozofije povijesti političke naravi. Može se svesti na problem samoodređenja djelovanja nakon što je politika ostala bez apriornoga cilja i svrhe. Kada više nema Boga, tako tvrdi Nietzsche, nihilizam se uvukao u nadomjesne strukture svjetovnosti. Otada suvereno vlada pod okriljem „vrijednosti“. Zbog toga je pitanje nadomjeska i istinskoga mjesta političkoga jedino pravo pitanje modernosti uopće. Vidjeli smo da je teorija o nadomještanju Boga (teologije) s teorijom suverenosti u Schmitta početak politike kao iznimke i „izvanrednoga stanja“. To je događaj prekida s vladavinom tehnički postavljenih normi kapitalizma i liberalne demokracije. Nadomještanje označava bit sekularizacije u novome vijeku. Kako je to bilo bjelodano Benjaminu na primjeru njemačke žalobne drame (Trauerspiel), „smrt tragedije“ označila je početak krvave borbe za prijestolje. Sukobi u postajanju drukčijim načinom autonomne politike ontologije bez subjekta ne mogu se razriješiti bez izvanjske intervencije u povijest. U fragmentu koji je naslovio Adorno, međutim, skriva se bit novovjekovnoga traganja za nadomjesnim Bogom konstrukcije nove zajednice. Što je bilo glavnim pitanjem Spinoze u njegovoj Teologijsko-političkoj raspravi, ovdje se još više naglašava. Usto, Spinozin se panteizam povijesti u kojem politika samo ispunjava imanentne zadaće ljudske nužnosti kao slobode djelovanja u ovostranosti kod Benjamina preobražava u svojevrstan manihejski sukob svetoga i profanoga poretka. To je nova mistika sekularne klasne borbe. Ona se odvija između potlačenih i tlačitelja na diskurzivnoj razini mesijanskoga iskupljenja. Vratimo se našoj postavci o mistici koja proizlazi iz povijesti kao metodi „nihilizma“. Uobičajeno se mistika traži negdje drugdje. Komentari uz Benjaminove refleksije u ovome fragmentu iz 1921. godine kruže oko metafizičkoga ponovnoga protumačenja pojma tijela i tjelesnosti zbog onoga što se postavlja ciljem profanoga poretka politike. Dakako, riječ je o sreći. No, tjelesnost nije nikakav télos političkoga. Umjesto toga, potrebno je vidjeti što je uvjet mogućnosti da se tjelesnost tijela postavi u središte ideje o suverenosti političke vladavine od novoga vijeka do danas. Ako je Aristotel imao u vidu kad je mislio bit politike iz ideje slobode i pravednosti sreću čovjeka kao mjeru blaženstva i zadovoljstva u zajednici, onda se pojam eudaimoniae nije odnosio samo na tjelesne užitke. Smisao je tjelesnosti kao potpune vrijednosti ljudske sreće u zajednici tek onda ispunjen kada se radi o druževnosti i prijateljstvu među jednakim pripadnicima polisa. Nipošto se ne smije previdjeti da Benjamin nastoji misliti onaj prostor-između grčke ovosvjetovnosti političkoga i židovske mesijanske potrebe za novom zajednicom izvan tradicionalnoga prostora suverenosti. Kada, dakle, nihilizam ima značenje „metode“ svjetske politike, onda je u tom zagonetnome iskazu posrijedi nešto neiskazivo. Heidegger je u svojim predavanjima o Nietzscheu i europskome nihilizmu došao do sljedećih temeljnih postavaka. Nietzsche je, naime, u razdiobi temeljne ideje volje za moć kao spoznaje, prirode, društva i pojedinca te, naposljetku, umjetnosti došao do toga da se ovo načelo svih načela ili bitka bića pokazuje u svojem punome dosegu u logici, fizici, moralu, umjetnosti i politici. Ono što nedostaje, kaže Heidegger, „samo je spekulativna teologija“. (Martin Heidegger, Nietzsche, sv. I, Neske, Pfullingen, 1961. 1. izd., str. 42.) Ovo zvuči doista provokativno. Ipak, ništa nije neobično ako dovedemo u svezu samu strukturu metafizike kao onto-teologije. Znamo da je za Heideggera čitav sklop metafizičkoga mišljenja izjednačen s nihilizmom. Nije svijet sam po sebi prostor-vrijeme nihilističkoga pustošenja Zemlje i gubitka zavičajnosti bitka. Naprotiv, u biti je metafizike počevši od novoga vijek pad u nihilizam. Ono što bi valjalo na tragu Heideggera dodati ovome Benjaminovu stavu o nihilizmu kao „metodi“ glasilo bi: nihilizam je „sustav“ metafizike i stoga se „metoda“ ne može drukčije promijeniti bez radikalne promjene samoga „sustava“. Iz svega postaje razvidnim da se nihilizmom ne misli na proces obezvređivanja vrijednosti kao takvih. Nije riječ o tome da je povijest jednom bila već uvijek istinska i autentična, pa je njezin pad u vulgarno nipodaštavanje ciljeva i svrha nešto što treba samo promijeniti političkom revolucijom u smjeru dosezanja jednakosti i pravednosti, pa će sve biti opet kako bijaše na početku, u srcu iskona. Heideggerova je nakana posve drukčija. I kad se pokušava podmetnuti da je njegov put mišljenja u smjeru nemetafizičke povijesti „drugoga početka“ (der anderen Anfang) krajem 1930-ih godina tek sekularizacija onto-teologije Pavlove kristologije događaja, ne vidi se nešto samo po sebi presudno za otklon od ove analogije. Nihilizam o kojem se iz biti Nietzscheove volje za moć misli prazno mjesto povijesnosti bitka kao događaja nije udes Božje kazne ili propusta u povijesti mišljenja bitka. Posrijedi je epohalni događaj mišljenja kao otvorenosti onoga što se od samoga početka grčke metafizike određuje iz sveze pojmova téhne i poiesis. Mišljenje u jazu između tehničkoga spravljanja i poetskoga stvaranja pojavljuje se u okružju jedne povijesne konstelacije. Njezina je temeljna odredba u nastanku subjekta iz biti tehnike kao takve. Prema tome, nihilizam koji za Heideggera u tumačenju Nietzschea pogađa sva područja bića nije događaj unutar same povijesnosti. Naprotiv, riječ je o tehničko-poetičkome svođenju bitka na volju za moć. A to onda znači da je nihilizam „više“ od Ničega i manje od istinske zgode bitka kao otvorenosti. Ironična primjedba Heideggera da je nihilizam ušao u sva duhovna zdanja povijesti, od umjetnosti, politike do spekulativne teologije odnosi se, dakle, na ono što „vrijednostima“ daje lažni temelj svakog vrednovanja. Ne može se izbjeći nihilizam svjetske politike time što će se pobjeći u intimne prostore umjetnosti ili u skrovita mjesta gdje prebiva Bog „spekulativne teologije“. Mjesto je Boga već uvijek prazno nakon Kristove žrtve na križu iskupljenja. Razlog leži u tome što nihilizam vlada čak i kad se pojavljuje utjehom u nadi očekivanja „drugoga došašća“. Nihilizam se otuda mistificira. Kao metoda političkoga dosezanja ciljeva i svrha povijesti upravo na kraju te i takve povijesti moć njegova dosega prelazi granice života na Zemlji. Planetarnost postaje ne samo svjetsko-povijesnim usudom. Iz njega se otvara zijev nihilizma. Može se čak reći da je praznina mjesta onoga božanskoga u Benjamina razlog zbog čega zahtjev za mesijanskom politikom događaja na kraju krajeva nije ništa drugo negoli zahtjev za obećanjem ljudske sreće. To nije politički cilj. Posrijedi je profano ispunjenje profanih svrha one politike koja je izgradila carstvo liberalne demokracije „novoga Rima“ – Amerike. Utoliko valja biti u najmanju ruku oprezan s Benjaminovim „metafizičkim anarhizmom“ o kojem zbori Scholem. Time se, naravno, ne želi reći ništa drugo negoli da imamo posla s dva različita pojma ljudske sreće. Jedno je izvorno grčko, a drugo moderno. Potonje se upisuje u dokumente suverenosti novih političkih carstava izgrađenih u borbi za političku nezavisnost od kolonijalne matične države. Sjedinjene Države Amerike u svojem ustavu diče se ovom nepolitičkom idejom smisla postojanja moderne države. Tko ipak poseže za eventualnim stoičkim tragom u Benjaminovu razumijevanju pojma sreće (eudaimonia) ne može ne vidjeti da je moderno doba suverene politike određeno profanim poretkom mesijanskoga udjela u povijesti. Razlikovanje između božanskoga i profanoga ne može se dohvatiti logikom nadodređnosti. Nije posrijedi djelovanje zakona kauzalnosti. Iako se spominje pojam cilja i svrhe (télos) povijesti, već je iz strukture ranoga mišljenja Waltera Benjamina postalo jasno koliko njegov napor rastemeljenja temeljnih metafizičkih kategorija duguje Nietzscheu i Kierkegaardu. U ovome slučaju govor o „nihilizmu“ odnosi se izričito na metodu svjetske politike. Što je njezina bit? Ništa drugo negoli uvećanje volje za moć kao sredstva/svrhe politike u profanome poretku stvari. Nasuprot tome, ono političko kao horizont iskonske slobode pretpostavlja dimenziju prevladavanja europskoga nihilizma. Zadržimo se još na ovoj razlici između Benjamina i Heideggera s obzirom na razumijevanje pojma „nihilizam“. Dok, naime, Benjamin očito u Teologijsko-političkome fragmentu čitavu povijest metafizičkoga gibanja od početka do kraja smatra logikom nekog profanoga poretka cilja i svrhe koji se nalazi unutar biti tog samoga poretka u razlici spram mesijanske povijesti, Heideggerovo je povijesno mišljenje bitka putovanje kao lutanje otvorenim prostorom-vremenom u potrazi za „novim iskonom“. Ne smijemo preskakati epohe niti godine. Zbog toga se valja suzdržati od unutarnje logike same stvari u Benjamina, koji nedvosmisleno ustvrđuje u 14. Povijesno-filozofijskoj tezi iz 1940. godine, navodeći Karla Krausa, Riječi u stihovima: Iskon je cilj. (Walter Benjamin, Novi Anđeo, str. 121.) Ako se između dva mislioca uspostavi naknadna blizina u udaljenosti njihovih filozofijskih stajališta, a to je ponajviše razvidno već u tome što su njihove rasprave o biti umjetnosti nastale gotovo istodobno 1935/1936. godine zacijelo i najznačajnijim prilozima mišljenja o tom pitanju u 20. stoljeću, onda je mistika iskona kao arhé ujedno i mogućnost približavanja upravo preko kritike „sustava“ i „metode“ nihilizma. Pritom je zbog naravi Benjaminove fragmentarnosti iskaza nakon 1928. godine i prelaska u okružje rubnih formi na granici proze, eseja, aforizama i filozofske rasprave njegovo razumijevanje „nihilizma“ posve zagonetno. Eric Jasobson u svojoj studiji o mesijanskome mišljenju politike u ranoga Benjamina i Scholema opravdano navodi da se taj pojam pojavljuje kao svojevrsna negativnost same povijesti. Zbog toga se nalazi u opreci s mesijanskom zadaćom iskupljenja: „Posljednje središte mesijanske ideje je možda transformacija prirode u čistu povijest, piše Scholem u svojem časopisu u odjeljku u kojem se izričito referira na Benjamina i primjenu kategorija s obzirom na mesijansko shvaćanje povijesti. (…) U Scholemovoj formulaciji priroda prelazi u povijest kao znak transformacije svjetovnog, povijesnoga vremena spram mesijanskoga vremena. Priroda u tom smislu postaje mesijanska. (…) Propast prirode, dakako, mora, ponajprije uzeti formu povijesne propasti…“ (Eric Jacobson, nav. djelo, str. 49-50.) Odnos prirode i povijesti određeno je iz dinamičkoga načela postajanja (Werden). To je nesumnjivo ničeanska misao. I u tom je smislu zajednička za sve daljnje pokušaje rastemeljenja metafizike koji će uslijediti u drugoj polovini 20. stoljeća počevši od Derride do Deleuzea. Ako se priroda pojavljuje povijesnim proizvodom svekolika nihilizma, onda je bitak kao postajanje/bivanje neprestano drukčijim načinom nastupanja bića samo igra dvaju shvaćanja vremena: arhajskoga i modernoga. Prvo se zasniva na ideji vječnoga vraćanja jednakoga, a drugo na pravocrtnome hodu u beskonačnost. Između kružnosti prirode i napretka povijesti nalazi se nešto posredujuće. Taj medij pripada ideji razvitka koja iziskuje upravo ono treće: tertium datur. Da, treće postoji! Dolazi nenadano iz dubina mesijanske politike istine. Ona ulazi u nišu povijesti postajući novi početak iskupljenja same povijesti kao propasti. Kada se pojam prirode pojavljuje formom povijesti upravo tog istog napretka, onda je za razliku od Hegelova kretanja svijesti sa stajališta prirodne o-sebi svijesti do duhovnoga za-sebe bitka u formi apsolutne ideje Benjaminov uvid u nihilizam početak rastemeljenja povijesti kao „druge prirode“ i prirode kao „potencijalne povijesti in statu nascendi “. Nihilizam se otuda za Benjamina ne svodi na puko obezvređivanje „vječnih vrijednosti“. Sama je povijest kao prva i druga priroda u svojoj biti svrhovito-ciljno kretanje nihilizma od početka do kraja njegove sudbinske „velike priče“ koja, kako je to precizno uvidio Heidegger, pogađa sva područja: od morala do politike, od filozofije do teologije. Premda se rani kao i kasni Benjamin upleće u paukovu mrežu mesijanskoga mišljenja, polazeći od anarhističke i marksističke težnje za prevladavanjem suverenosti apsolutne moći u svjetskoj politici, njegovo je razumijevanje povijesti bitno paradoksalno i aporetično. To ponajprije proizlazi iz uvida da razlikovanje autentično političkoga načina djelovanja u svijetu mora doći u sukob s politikom kao metodom „nihilizma“. Nije politika znak nihilizma kao krajnjeg rezultata obezvređivanja svih vrijednosti, pa bi ono što Nietzsche kaže o prevrednovanju bitka moglo otvoriti put u nadolazeće. Ima nešto neotklonjivo u Benjaminovu mišljenju što nadilazi njegove filozofijsko-povijesne pretpostavke metafizičkoga okvira od radova o romantici i njemačkoj žalobnoj igri (Trauerspiel) do kraja života s posljednjim zapisima o ideji povijesti. Zanimljivo je kako Werner Hamacher u čitanju ovoga problema smatra da bi se fragment koji je naslovio Adorno trebao zapravo nazivati Političko-ateologijskim fragmentom. (Werner Hamacher, „’Now’: Walter Benjamin on Historical Time“, u: Andrew Benjamin (ur.), Walter Benjamin and History, Continuum, London-New York, 2005., str. 38-68.) Razlog pronalazi u tome što iz čitavoga teksta ovog znamenitoga fragmenta uopće nije nigdje izveden pozitivan nauk o nekom mesijanskome znanju. Nigdje se u tekstu ne može razotkriti što zapravo taj Mesija hoće. Tako se misticizam zaogrće nečim što ima, doduše, židovski trag nauka o spasonosnome i iskupljenju povijesti od pada u nihilizam. Ali ono što izostaje i nedostaje jest jasan razlog opravdanja uvođenja mesijanske crte događaja s kojim se povijest preusmjerava od „kraja povijesti“ u nešto bitno drukčije. Postoji, doduše, izričito drukčije razumijevanje Benjaminova „slaboga mesijanstva“ s obzirom na pitanje povijesti i politike. Uz Gershoma Scholema koji je među prvima skrenuo pozornost na začudan spoj mističnoga anarhizma i mesijanstva židovske tradicije u Benjamina nasuprot „pravovjerne“ crte neomarksizma Frankfurtske škole s Adornom kao glavnim filozofom, najizričitije je to formulirao Jacob Taubes, i to bez ikakvoga uvijanja: „Mesija postoji. Ma kakva izmotavanja, nikakvo ‘mesijansko’, ‘političko’, nikakvo neutraliziranje, već jedino Mesija.“ (Jacob Taubes, Die politische Theologie des Paules, Fink, München, 1993., str. 98.) Ne bismo li mogli na ovu Taubesovu tvrdnju odgovoriti jednako brutalno: Pa što ako Mesija i postoji? Zar se time nešto bitno mijenja u Benjaminovu preuzimanju Schmittove postavke kako je pitanje revolucionarne nade u događaj promjene kapitalizma i svjetske politike nihilizma stvar odlučnosti i kraja suverenosti kao takve? Ako je Heideggerova oporučna misao u razgovoru za „Der Spiegel“ 1966. godine bila iskazana izrijekom kako nas samo još jedan Bog može spasiti, nije li pitanje mesijanske politike u Benjamina ništa drugo negoli pitanje o „praznome središtu moći“ onoga političkoga koje se ne može nadomjestiti nikakvim posljednjim događajem „drugoga došašća“? Ako se ne može nadomjestiti nihilizam kao „metoda“ svjetske politike, onda je samorazumljivo da se iza „kraja povijesti“ skriva temeljni problem svakog rastemeljenja metafizike. Može se formulirati ovako: a što nakon kraja svhovito-ciljne avanture povijesti koja je od novoga vijeka završila kao vihor i furija tehnički ocrtane modernosti poput mahnitoga odvijanja propasti bez kraja? Što, dakle, ako zbivanje nakon „kraja povijesti“ sada potrebuje drugi oblik teleologije? Mesijansko više nije nikakav „etički ideal“. Jedino se tako ne može svesti na religiozni preostatak transcendencije u politici. Umjesto toga potrebno je Benjamina iznova refilozoficirati. Teologijsko-politički govor o Mesiji, teokraciji, politici, nihilizmu pripada govoru bez posljednjih istina jedne povijesne religije kao što je to židovska s temeljnom idejom pravednosti. Vidjet ćemo kako se u najznačajnijem Benjaminovu političkome spisu Uz kritiku sile (Zur Kritik der Gewalt) iz iste 1921. godine taj problem odnosa pravednosti i politike razrješava pozivanjem na pojam „božanskoga nasilja“. Taubes je u svojem oštrome tonu protiv Adorna i marksista smjestio Benjamina uz bok Carlu Schmittu. Samo s tom razlikom, naravno, što je riječ o Židovu i revolucionarnome mesijanstvu, a ne o Nijemcu kao „apokaliptičaru proturevolucije“. (Jacob Taubes, Ad Carl Schmitt: Gegenstrebige Fügung, Merve, Berlin, 1987., str. 7-30.) 3. Bog i revolucija? Budimo ozbiljni, Benjamin u svojem metafizičkome razumijevanju biti povijesti jest ponajprije filozof i to onaj koji se pokušava oduprijeti Hegelu s pomoću Blochove i Rosenzweigove kritike. Dvije su ključne riječi koje pritom od njih prisvaja – utopija i iskupljenje. To ne smijemo smetnuti s uma. Utopijsko mišljenje nije snatrenje o idealnome gradu-državi u nadolazećoj budućnosti koju Bloch opisuje kao još-ne-sada. S druge, pak, strane, usuprot logike Hegelove dijalketike povijesti koja ideju države pretpostavlja ne samo građanskome društvu nego i pojedincu u njegovoj subjektivnosti, mogućnost se obrata nalazi u području događaja otkazivanja poslušnosti nihilizmu svjetske politike. Treba li to značiti da se Benjamin upušta u pokušaj neke druge i drukčije „revolucije“ od one koju postulira Marx i marksizam u profanome poretku svijeta? Odgovor na to pitanje je unaprijed poznat. 1921. godine još je uvijek stanje stvari na granici kaosa i krizne stabilnosti novoga političkog poretka liberalne demokracije u Weimarskoj Njemačkoj. Neuspjela komunistička revolucija s Rosom Luxemburg i Karlom Liebknechtom nesumnjivo predstavlja prekretnu točku razočaranja. Usto, riječ je i o ulasku u doba posvemašnje nesigurnosti, ekonomske krize kapitalizma u poslijeratnome vremenu koja će kulminirati krajem 1920-ih godina u Americi te ostaviti strahotne posljedice u Europi, osobito Njemačkoj. Nikad se nacizam ne bi mogao uspeti na vlast slobodnim demokratskim izborima 1933. godine da njegova zločinačka ideologija antisemitizma, imperijalizma i uspostave totalne države nije imala plodno tlo u raspadu stabilnosti liberalne demokracije i krahu tržišne ekonomije. Kada, dakle, Benjamin zaziva događaj mesijanske politike onkraj nihilizma kao „metode“, tada se smjer bitno mijenja i postaje svezom profanoga i svetoga. Nećemo u ovome fragmentu puno toga saznati što Benjamin misli o razlici društva i države. Jedino što ćemo dobiti navještaj ideje da se religija od politike mora očuvati na taj način što će se ideja teokracije razgraničiti od političke uporabe. U tom pogledu Benjamin u svojoj „političkoj teologiji“ ne može pristati uz Schmittov katehon, iako je borba protiv Anrikrista (povijesti) utopijska borba za iskupljenjem od pošasti nihilizma kao vladajuće svjetske politike. Drugim riječima, ono što razlikuje mesijansku politiku od socijalističke utopije pravednoga društva nadolazećega komunizma, premda se Benjamin kako je to ispravno zamijetio Scholem još ne približava izrazito marksizmu, jest razlika utopije nadolazećega događaja i iskupljenja povijesti. Ta začudna dijalektika politike i teologije određuje smisao čitavoga Teologijsko-političkoga fragmenta. Ako je utopija svagda usmjerena u vremensku dimenziju budućnosti, tada je jasno kako se iskupljenje odnosi na prošlost. Povijesnost za Benjamina ima posve drukčije značenje negoli što je to za Heideggera. Ukratko, tamo gdje Heidegger vidi otvorenost bitka u primatu modalne kategorije mogućnosti i vremenske ekstaze budućnosti jer čovjek kao egzistencijalni projekt navlastitoga duhovnoga svijeta živi uvijek u preuzimanju odgovornosti za ono što će doći, za Benjamina se, pak, pokazuje u mediju posredovanja utopije i iskupljenja. Revolucija mora biti događajem apsolutnoga prekida s kontinuitetom zbivanja samoga bitka. Mesijanski događaj stoga označava put iskupljenja povijesti kao prošlosti. Ona se sabrala u činu zaustavljanja vremena u vječnome sada kao kairosu-trenutku (Jetztzeit). Mistično shvaćanje vremena utoliko nadilazi vulgarnu aktualnost novovjekovne tehničke projekcije aktualnosti. Benjaminov pojam „sadašnjega-vremena“ ne upućuje na aktualnost u prolaznosti. Naprotiv, to je u cjelini ispunjeno vrijeme. Misterij „profanoga osvjetljenja“ fascinantno svijetli u njegovoj punini. U Teologijsko-političkome fragmentu profani izraz za ono što pripada mesijanskoj politici jest ozbiljenje sreće. I upravo u tome valja vidjeti paradoks i aporiju čitave Benjaminove strategije mišljenja. Njegov se dualizam pojavljuje nužnim okvirom mišljenja. Razlog leži u tome što misli unutar metafizičkoga sustava i metode rastemeljene filozofije povijesti. Što nedostaje ili izostaje u ideji cilja i svrhe (ehatologije-teleologije) povijesti od Platona do Hegela jest mjesto teologijske intervencije u „popravak“ onoga što je izgubilo smjer jedne u načelu „velike povijesti“. To se mjesto po prvi put u filozofiji 20. stoljeća nakon Blocha i Rosenzweiga može shvatiti iz susreta utopije kao revolucionarnoga duha i iskupljenja kao sazvježda (konstelacije) u kojem se pojavljuju društvo i kultura. Drugim riječima, Benjamin je svoju „političku teologiju“ izgradio na susretu dviju naizgled suprostavljenih duhovnih moći: filozofije i teologije, odnosno politike i religije. Filozofija i politika pripadaju „racionalnim“ elementima jednoga refleksivno-praktičnoga sklopa bitka, dok teologija i religija čine konstelacije odnosa nečega s onu stranu svakog „kraja povijesti“. Da još jednom prizovemo u pomoć Heideggera u njegovoj kritici Nietzscheove metafizike i nihilizma kao „svjetonazora“, „ideologije“, „vjere“, „morala“, „politike“ i „kulture“. Poznato je da se Heidegger prilično radikalno odnosi spram povijesti metafizike kao „zaborava bitka“. Nije njemu samo metafizika znak bezavičajnosti čovjeka, nego i sve što je iz nje proizašlo uključujući „humanizam“ i „animalizam“ povijesti, a nihilizam naposljetku postaje gotovo poštapalicom za čitavu povijest zapadnjačke avanture mišljenja. Filozofija je uvijek ispred teologije, kao što bi se analogno moglo ustvrditi da je politika ispred religije. Razlog leži u tome što misao i čin predleže u bestemeljnosti ljudske slobode svakoj naknadnoj „vjeri“ u Boga i mesijanske mogućnosti događaja. Možemo to još radikalnije kazati: ako filozofija i politika ne mogu biti posljednji suci u srazu mišljenja i djelovanja prema načelima istine, slobode, jednakosti i pravednosti u svijetu, onda ni bilo kakvo mesijansko iskupljenje ovoga svjetsko-povijesnoga nihilizma nije bog zna kakvo rješenje. Čemu iskupljivati nešto što nije dospjelo na najviši rang povijesne svijesti o propasti? Sreća čovjeka unutar profanoga poretka stoga mora zauzeti mjesto „svetosti“ u jednom bitno a-teologijskome značenju. Da bi Benjamin mogao opravdati ovo posezanje za pojmom sreće čovječanstva, što je samo druga verzija prosvjetiteljskoga programa Kantova moralnoga zakona u kozmopolitskome stajalištu „svijeta“ kao poretka univerzalnih vrijednosti, potrebno je da se barem minimalno odredi što se pod tim pojmom podrazumijeva. Je li to stoički ideal blaženstva, kršćansko shvaćanje spokojstva u iščekivanju onostranosti kao jedine prave zbilje u kojoj se pomiruju želje i razbor, strasti i moralno djelovanje u smjeru Kristova carstva istine, ili se, pak, radi jednostavno o novovjekovnome sekularnome stanju individualnoga zadovoljstva i užitka čovjeka u zajednici s drugima, što su američki očevi-utemeljitelji demokracije zapisali u ustav? Nije nipošto svejedno o čemu govorimo kada sreću postavljamo mjerom veličine profanoga poretka. Ako je sreća zamisliva samo kao sekularizacija teologijskoga pojma blaženstva i svetosti u poretku Božjega carstva, onda je politika samo sekularizacija teologije. Tako je to zapečatio Carl Schmitt na početku svoje Političke teologije (Politische Theologie).(Svi bitni pojmovi modernoga nauka o državi su sekularizirani teologijski pojmovi“. – Carl Schmitt, Politische Theologie: Vier Kapitel zur Lehre von der Souveränitet, Duncker & Humblott, München – Leipzig, 1922., str. 49.) Benjamin tvrdi da je stvar ipak složenija. Jer sveza između profanoga i mesijanskoga carstva nije u beskonačnoj razdvojenosti, nego u djelovanju transcendencije u imanenciji. Njegovim riječima to zvuči ovako: „Profano, doduše, nije kategorija carstva, ali je kategorija, i to najtočnija njegova najtišeg približavanja. Jer, u sreći sve zemaljsko teži svom smiraju, a samo mu je u sreći određeno da nađe smiraj. – A neposredna mesijanska intenzivnost srca, unutrašnjeg pojedinog čovjeka, zacijelo prebiva u nesreći, u smislu patnje. Duhovnoj restitutio in integrum koja uvodi u besmrtnost odgovara svjetovna koja uvodi u vječnost smiraja, a ritam tog vječno prolaznoga, u svom totalitetu prolaznoga, u svom prostornom, ali i vremenskom totalitetu prolazno svjetovnoga, ritam mesijanske prirode – to je sreća.“(Walter Benjamin, Novi Anđeo, str. 125-126.) Sada se jasnije ocrtava horizont na kojem se odigrava spor i sukob između utopije i iskupljenja, političke revolucije i mesijanskoga događaja. Sreća se pojavljuje uvjetom mogućnosti „duhovnoga restitutio in integrum“. Besmrtnost koja proizlazi iz „vječnosti smiraja“ upućuje na sreću u profanome poretku. No, to nije ni cilj niti svrha povijesnoga razvitka. Bez iskupljenja povijesti kao prošlosti koja se sabrala u intenzitetu patnji prethodnih naraštaja bilo bi krajnje egoistično i pragmatično slaviti vlastitu dobrobit kao sreću. Osim toga, to bi bilo etički skandaloznim. Kapitalizam će se pokazati u jednom drugome fragmentu, koji ćemo analizirati u narednom koraku tumačenja, kultom ili religijom upravo stoga što polazi od profane želje za iskupljenjem u gomilanju bogatstva kao blagostanja bez mogućnosti njegove redistrubucije na sve pripadnike društva. Bez sreće svih pojedinac nužno postaje narcistički stvaratelj carstva vlastitih opsjena. Uronjen u mistiku sebstva svijet se otuđuje od svojih izvora smisla bitka. Što može biti drugo cilj ili svrha povijesti negoli utopiju preusmjeriti iz budućnosti u iskupljenje prošlosti. Postavka da se okrenemo budućnosti i zaboravimo na prošlost utoliko je zaborav sadašnjosti bremenite patnjama koje ne dolaze niotkuda drugdje negoli iz prošlosti kao izvora krivnje i grijeha. No, Benjamin ne poseže za kršćanskim tumačenjem svijeta. A niti je u bitnome svediv na osnove židovske eshatologije, unatoč neprijeporno jasnoga traga mistike koja se skriva u Talmudu i nosi znakove ulaska u probleme sadašnjosti u Rosenzweiga, Bubera i Scholema, s kojima se Benjamin nalazi u stalnome dijalogu. Ono što je ovdje odlučujuće za njegov pojam političkoga jest pokušaj pronalaženja sveze i odnosa između dviju suprotstavljenih pozicija. Ne može ih se nipošto uskladiti nekim spoznajno-kritičkim kompromisom niti pomirenjem koje bi bilo izvan dijalektičke strukture mišljenja. I baš zato dolazi do obrata uobičajenoga rješenja. Benjamin, naime, sreću može misliti samo kao profano značenje iskupljenja (Erlösung). A to je moguće tek kada se filozofijsko-politički dohvati bit nihilizma. Politika se, pak, ne može svesti na instrumentalnu tehniku vladanja masama. Umjesto toga, ono što preostaje jest povratak iskonskome smislu političkoga u Grka. Dakako, uz neizbježnu dopunu mesijanskoga događaja. U drugome obratu postaje jasno da Benjamin u biti političkoga ne misli ništa drugo negoli moć događaja „utopijskoga iskupljenja“. Povijest jedino tako može imati mogućnost da se otkloni od smrtnoga zagrljaja nihilizma. Sve drugo bio bi ponovni pad u okrilje patnje čovječanstva, naroda, pojedinca. Na Taubesovo „dogmatsko“ razotkriće kako se u slučaju Benjamina ne može više nastaviti s nizanjem izlika za religiju mesijanstva, to izvorno židovsko tumačenje Boga koji razrješava povijest kao nihilizam posljednjim udarem pravednosti, pa se sklanjati u iluzije onoga „političkoga“ i „mesijanskoga“, odgovor može biti samo jedan. Dosta je bilo više izmotavanja: Benjamin vjeruje u Mesiju zato što bez njega moderna politika ostaje zatočena svojim zauzimanjem „praznoga središta moći“. Kako se inače suprotstaviti onome „praznom homogenome“ vremenu o kojem govori u Povijesno-filozofijskim tezama iz 1940. godine? No, da je ta moć koju Benjamin pretpostavlja u stanju imati presudnu ulogu u profanome poretku života modernoga čovjeka bez materijalističke (a)telogije događaja, to je posve nemoguća zadaća. Ništa se ne može s religijom koja bi političko držala tek pukom formom svoje svjetovne egzistencije. Štoviše, Bog bez revolucije može biti samo zadržavatelj/zaključitelj povijesti bez sreće i smisla, upravo ono suprotno što je pojmom katehona nastojao pružiti Carl Schmitt svojom „političkom teologijom“ u obrani proturevolucije i trajnog „izvanrednoga stanja“.

January 16, 2026
Što još s filozofijom?

Što još s filozofijom?

1. Filozofija bez utemeljenja Zar nisu sva područja očitovanja ljudskoga duhovnoga bitka samorazumljivo „pozitivna“ u vlastitome utemeljenju i razvitku jezika s kojim nastoje dohvatiti složenost zbiljskoga svijeta i kad ga posve promašuju ili, pak, uspostavljaju mrežu zasljepljućujega privida kao što su to mit i religija, dok se znanost tome usuprot određuje kao put k istini na temelju otkrića zakona kauzalnosti i načela dostatnoga razloga? Iako se još umjetnost neprestano pita o svojim ishodištima i izvorima, ipak bez radikalne dvojbe u budućnost svijeta koji je potrebuje barem kao rasterećenje od tegobna preživljavanja i dosade tehničke funkcionalnosti suvremenih društava spektakla, čini se da je jedino filozofiji uskraćen miran san. Samo se, naime, njezina „budućnost“ smatra svagda neizvjesnom. Možda čak i posve bezizglednom pred nasrtom nezadrživa prodora tehnoznanstvenih istraživanja s otkrićima astrofizike i kozmologije o najvećim tajnama postojanja svemira i ljudske egzistencije u njemu. To, naravno, nije nešto samorazumljivo. Od samoga početka nastanka filozofije u Grka njezina „sudbina“ bila je određena težnjom za stapanjem s onim što povezuje ljubav (philia) i mudrost (sophia). (Martin Heidegger, Was ist das – die Philosophie?, G. Neske, Pfullingen, 1963. str. 7-24.) Mišljenje koje misli bitak u njegovoj povijesno-epohalnoj otvorenosti nužno mora biti i mišljenje koje iz vlastita utemeljenja jest obilježeno vremenom u kojem se čin mišljenja zbiva kao događaj „novoga“. No, to „novo“ ne razumije se iz onoga što podaruje umjetnosti kao činu proizvođenja (poiesis) i spravljanja (téchne) karakter nečega što bitno mijenja bitak bića kao takav i u cjelini. Mišljenje koje pripada filozofiji već je uvijek u težnji za sjedinjenjem s onim njemu nasuprot stojećim (ekstasis) krajnje fluidno. Ono je bez čvrsta tla i utemeljenja, gotovo izloženo mogućnosti pada u bezdan. Zato se ono što mišljenju podaruje značajke „novoga“ odnosi na mogućnost nadilaženja granica bitka kao prisutnosti. Stvaranje pretpostavlja umijeće skoka iznad bezdana, a ne opisivanje onoga što već uvijek „jest“. Kad je Heidegger u predavanju iz kolovoza 1955. godine održanoga u Cerisy-la-Salle, u Normandiji u Francuskoj, postavio pitanje o tome što je to – filozofija, već je na svojem putu mišljenja dosegao točku kristalizacije onoga što je filozofiju kao dovršenu i ozbiljenu metafiziku zapadnjačke povijesti dovelo do vlastita kraja. Poznato je da je odnos između početka i kraja filozofije kao metafizike za njega bio povijesno-epohalno određen s pojmom nihilizma i to ne kao tek udesa čovjeka, već ponajprije udesa/usuda bitka samoga. Između početka i kraja filozofije kao metafizike smješta se prostor otvorene zatvorenosti mišljenja koje od Platona i Aristotela pa sve do Kanta, Schellinga i Hegela misli bitak kao početnu i odlučujuću riječ. Bez nje ne samo da ne može biti filozofije, već ne može postojati ništa drugo. Uostalom, nije slučajno da je i sam Hegel na početku Znanosti logike ono neposredno iskrsavanje pojma bitka izjednačio s Ništa. Razlog je bio u tome što je njegova moć mišljenje u refleksiji, a to znači dokidanje svake moguće postojanosti i apsolutne izvjesnosti bitka. Bez refleksije kao biti Hegelova spekulativno-dijalektičkoga mišljenja ni “bitak” a niti „Ništa“ ne mogu biti drugo negoli ono „isto“, što znači bez razvijene mogućnosti vlastite „djelotvornosti“. (Vidi o tome: Walter Schulz, „Hegel i problem ukidanja metafizike“, u: Josip Brkić (izbor i pogovor), Čemu još filozofija, CKD, Zagreb, 1982. drugo i dopunjeno izd. S njemačkoga preveo Branko Despot, str. 285-304. i Vanja Sutlić, Predavanja o Hegelu (1968-1969), Institut za filozofiju, Zagreb, 2016. (prir. Damir Barbarić), str. 20-35.) Nastanak filozofije te njezin mogući i nužni nestanak dovršenjem i ozbiljenjem u kibernetici kao metateoriji svih pozitivnih znanosti za Heideggera je bila istodobno povijesna „nužnost“, ali istodobno i „mogućnost“ za ono što je na različite načine misaono kazivao kao „drugi početak“ (andere Anfang). (Martin Heidegger, „Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“, u: Zur Sache des Denkens, M. Niemeyer, Tübingen, 1969. Vidi o tome: Žarko Paić, „Informacija i kazivanje: Heideggerovi prilozi raspravi o kibernetici i nihilizmu“, u: Tehnosfera, sv. 2, „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, Sandorf i Mizantrop, 2018., str. 221-275. ) U pitanju o filozofiji i njezinom „pozitivnome“ dovršenju u kibernetici kao kraju metafizike zacijelo se pokazuje nešto zagonetno. Riječ je o odnosu između početka i kraja. Ovo pripada onome što Heidegger izvodi kao onto-teologijsko ustrojstvo metafizike. Svjedočimo o „nužnosti“ mišljenja koje se određuje kao mišljenje bitka i boga bez obzira na to kako se u pojedinim slučajevima ovaj odnos misli i iskazuje (od predsokratika i Plotina preko skolastike do Spinoze i Leibniza i dalje). Filozofija, doduše, pripada početno grčkome duhu. Ali je u svojoj univerzalnosti „stvar mišljenja“ koja nadilazi duhovne granice zapadnjačke civilizacije. Problem je, međutim, u onome što se u Heideggera, kada govori o moći i vladavini Zapada nad svijetom, pokazuje kako filozofija čak i kada više nema „moć“ utjecaja i vođenja života u suvremeno doba i nadalje preostaje kao neka zagonetna „sila“ koja pripada epohi posvemašnjega poznanstvljenja svijeta sa svim neminovnim posljedicama tog čina prožimanja znanja s modernom tehnologijom. Filozofija „jest“ otuda ujedno nužna mogućnost mišljenja kao otvorenosti bitka uopće. Njezina pojava u „grčkome duhu“ nije, dakako, sudbinska stvar božanske odluke. Posrijedi je sretan slučaj konstelacije odnosa koji su doveli do nastanka mišljenja iz kojeg se rodila znanstvena slika svijeta, ponajprije s Aristotelom, te radikalno promijenila ljudsku egzistenciju i ono što nazivamo životom u najširem smislu riječi. Problem s filozofijom nije stoga tek u tome što nema vlastito utemeljenje poput znanosti u nečemu što bi bilo određeno upravo pojmovima znanja kao metode i istraživanja „istine“, te eksperimentalnim postupcima dokazivanja vlastitih postavki. Iako s prvim filozofom Talesom iz Mileta otpočinje matematički dokaz postojanja objekata u prirodi, koji se shvaća kao logički dokaz, početak znanosti zbiva se s Pitagorinom teoremom. Broj kao aritmetička veličina odredit će bit matematike kao uzora za sve prirodne znanosti. Umjesto toga, ono što je od samoga nastanka filozofiji uskraćeno, a to je da bude posve „praktično“, „pragmatično“ i „utilitarno“ znanje o svijetu, postaje njezina najviša moguća „zadaća“. Još jednom se pokazuje i u Heideggera kako ovaj izraz nije ništa izvanjsko i etički određeno za mišljenje bitka u izvornoj vremenosti. Naprotiv, filozofija kao metafizika ima navlastitu „zadaću“ u tome što kao mišljenje bitka u njegovoj prisutnosti na kraju svojih dovršenih mogućnosti u kibernetici „mora“ otvoriti prostor onome što je od samoga početka bilo naslućeno, ali ne i tematizirano. Stoga Heidegger u tekstu „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ iz 1964. godine upućuje na svezu/odnos između „zadaće“ i „stvari“ samoga mišljenja. To je ono što je nemoguće otkloniti. Ničime nije zapovijeđeno niti se, pak, može razumjeti kao božanski nalog čovjeku da ispuni svoje ljudske obveze i dužnosti. Autonomija filozofije proizlazi iz njezine „zadaće“ mišljenja. Ništa drugo nije pritom važnije od ispunjenja ovog nagovora/zagovora. Da bi svijet mogao imati smisla, što je u bitnome tautologija, jer svijet iskonski označava osvjetljenje i otvorenost bitka i vremena, potrebno je da se dogodi osmišljavanje kroz promišljanje uvjeta mogućnosti svjetovanja svijeta na ishodu metafizike. No, povratak u okrilje onoga što je iskrsnulo kao događaj mišljenja u iskonu u doba predsokratovskoga mišljenja u Grka ne smije se razumjeti i zbiljskim „povratkom“ u prošlost koja je ionako neumitno iščezla. Nikakav povratak prošlosti osim povratka onome što označava „stvar mišljenja“ za filozofiju ne može biti plodotvoran. Stoga mišljenje ima „zadaću“ posve drukčiju od drugih područja duhovnoga bitka čovjeka, primjerice, one koju postavljaju suvremene tehnoznanosti. Heidegger, dakle, pod „zadaćom“ mišljenja na kraju povijesno-epohalno dovršene filozofije kao metafizike misli samu „stvar“ mišljenja. Bez nje filozofija ne može biti to što „jest“. Pitanje je znači li to da je njezina „sudbina“ ono što je povezano uz metafizičko razumijevanje vremena, jer se pokazuje da ono što „jest“ nikad ne može biti posve svedivo na puku aktualnost u protjecanju jednolikoga niza „sada“ momenata vremena. Otuda filozofija nije tek mišljenje o bitku u vremenskoj ekstazi njezine prisutnosti. Posrijedi je sveza/odnos izvorne vremenosti i onoga što pripada suvremenosti izvan svođenja na puku aktualnost. Uostalom, Heidegger u ovom tekstu koji je ključan dokument njegova kasnoga mišljenja jasno upućuje na sljedeći problem. Mišljenje koje vodi filozofiju od njezinih početaka nije „nužno“ i „neizbježno“ ukorijenjeno u onome što se od Aristotela naziva metafizika. Filozofija se, naime, „utemeljuje“ u ideji slobode koja mišljenju podaruje otvorenost za razliku od mita i religije gdje je riječ o kazi o bogovima i ljudima (mythos) te objavi božanskoga čovjeku (theos). Ta se podarenost ne može shvatiti teologijski kao „dar“ bez uzvrata, već kao mogućnost koja određuje čovjeka s pomoću mišljenja egzistencijalno. Utoliko sloboda kao pretpostavka filozofije nije ništa drugo negoli „usud“ i „mogućnost“ mijene mišljenja, ali u konačnici i promjene strukture bitka samoga. Ključna misao Heideggera kako protiv metafizičke sudbine filozofije koja se rastvara u znanostima, tako i protiv odluke da filozofija u „budućnosti“ postane „sluškinja znanostima“ kao što je u srednjem vijeku bila „sluškinja teologiji“, jest u pokušaju da se otvori mogućnost onoga što jest „zadaća“ mišljenja uopće, a što je bilo prisutno u „biti“ filozofije na „skriven način“. (Martin Heidegger, „Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“, u: Zur Sache des Denkens, GA,sv. 14, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1969., str. 73-74.) Ako ova „zadaća“ označava više od „skrivene mogućnosti“ filozofiji u doba planetarnoga nihilizma kao vladavine znanstveno-tehničkoga nabačaja bitka bića, onda se u njezinim bitnim odredbama mora, kako to Heidegger misli i iskazuje, pokazati i ono što nazivamo „budućnošću filozofije“ kao drukčije izvedenoga mišljenja. Vidimo da za Heideggera to znači proći između nečeg što je ujedno dvoznačno: (1) filozofije kao metafizike i (2) filozofije koja se rastvara u znanostima i dovršava u kibernetici kao univerzalnoj znanosti suvremenoga doba. Što to znači drugo negoli da filozofija ne može nastaviti s „velikom pričom“ o bitku kao prisutnosti jer je s Hegelom spekulativna metafizika došla do svojega kraja. No, isto tako, filozofija kao mišljenje onkraj i izvan metafizike ne može postati potporanj ili neka vrsta nove epistemologije za tehnoznanstvene svrhe „budućnosti“ čovjeka kao namjesnika onoga što sam Heidegger naziva postavom (Gestell) kao biti tehnike. (Martin Heidegger, „Die Frage nach der Technik“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009. 11. izd.) Biti na visini ove posljednje „zadaće“ filozofije kao mišljenja na kraju metafizički odigrane povijesti bitka znači biti otvoren za ono što bijaše prvo i začetno (arché) i za ono što dolazi nakon kraja metafizike (eschaton). Dvoznačnost metafizički određenoga puta filozofije kroz vlastitu povijesnost kao mišljenja bitka polazeći od bitka bića kao ideje u Platona do volje za moć u Nietzschea i kao znanstvene artikulacije „svijeta“ pretpostavlja uvid u bitnu razliku između filozofije i znanosti. Dok, naime, filozofija nema svoje utemeljenje u horizontu bića kao takvoga i u cjelini, već se pojavljuje kao promišljanje vlastita bestemeljna položaja kao bezdana slobode, znanosti su već uvijek određene nabačejem ograničenoga područja istraživanja „istine“ bitka kao takvoga. Moglo bi se otuda kazati da je filozofija traganje za onim bezuvjetnim i bezgraničnim s onu stranu empirijske zadanosti. Znanosti u usmjerenosti na predmetnost predmeta imaju drukčiju „zadaću“. One moraju dospjeti do posljednje granice bitka bića u faktičnosti, kao što to čini astrofizika s pojmom singularnosti. (Vidi o tome: Roger Penrose, The Road to Reality: A Complete Guide to the Laws of the Universe, Jonathan Cape, London, 2004.) Takva odredba „biti“ filozofije pripada metafizičkome okviru od Platona do Schellinga. Čak se i danas neprestano opetuje među pristalicama novoga pozitivizma na tragu Bečkoga kruga, osobito Rudolfa Carnapa. On tvrdi da je razlika između tzv. znanstvene filozofije i metafizike u tome što potonja iskazuje u svojim stavovima ono što logički nije smisleno i jasno provjerljivo dokazom. Drugim riječima, ono što bi prema ovoj Carnapovoj postavci uopće još preostalo tzv. filozofiji kao metafizici koja zazire od empirizma svodi se na „metodu logičke analize“ u svoja dva lika: (1) negativnoj kao vođenju rasprave bez smisaonih stavova i (2) pozitivnoj koja označava prostor „logičkoga zasnivanja realne znanosti i matematike“.(Rudolf Carnap, „Prevladavanje metafizike logičkom analizom jezika“, u: Čemu još filozofija, str. 268. S njemačkoga preveo Josip Brkić) Nismo, dakako, slučajno ovdje Heideggerovoj „zadaći mišljenja“ nakon kraja filozofije kao metafizike u kibernetici suprotstavili polazišta Carnapa. Uz Wittgensteina, on je bio paradigmatski predstavnik upravo onoga što sam naziva „znanstvenom filozofijom“. Čitava pozadina prijepora koji se i danas vodi između filozofije te kozmologije i astrofizike povodom „zaostajanja“ filozofije u odnosu na suvremene tehnoznanosti glede kompetentne rasprave o stvaranju svemira, teoriji vremena i prostora u svjetlu najnovijih otkrića o crnim rupama i singularnosti kao da je nastavak istog prijepora drugim sredstvima. No, problem je očito u tome što svođenje filozofije u doba tehnoznanstvene konstrukcije umjetnoga života (A-life) na tzv. bioetičke „male priče“ u kontekstu posthumanizma i transhumanizma ne mogu zaobići ono što je sam Heidegger tako smjerno postavio kao „zadaću mišljenja“. Nije, dakle, riječ o tome da bi mišljenje postalo puki nadomjestak za dovršenu filozofiju kao metafiziku i to kao relikt mistike bezuvjetnosti povijesnosti bitka samoga u formi „mikro-ontologije“, kada je postalo posve izvjesno da su svi veliki zahtjevi filozofije kao sustava i metode od Hegela postali „slomljenim hegemonijama“, kako to pokazuje u svojim analizama Reiner Schürmann. (Reiner Schürmann, Broken Hegemonies, Indiana University Press, Bllomington & Indianapolis, 2003.) Možda to nitko ipak nije plastičnije formulirao od Franza Brentana. U predavanju što ga je održao prigodom preuzimanja profesorskoga mjesta na Visokoj carskoj i kraljevskoj školi u Beču 22. travnja 1874. godine, nailazimo već na samome početku na sljedeće bitne postavke: „Neosporno, filozofija ne uživa neko veliko povjerenje. Vrlo općenito njezin se odabrani cilj promatra ili kao slika prekrivena koprenom, kroz koju ne može prodrijeti nijedan smrtni pogled, ili kao rješenje čvora mnogo isprepletenih niti, koje nijedna ljudska ruka nije u stanju razmrsiti. Filozofiju, vjeruje većina, zato zapravo ne treba pribrojiti znanostima. Oni su skloni tome da je stave na stranu astrologije ili alkemije. I one su se nekada zvale znanostima: no sada nema nijednog razumnog čovjeka koji ćitavo zvjezdoznanstvo i čitavu vještinu pravljenja zlata s njenim kamenom mudraca ne bi smatrao taštom tlapnjom. A slično tome i filozofija traži nemoguće i goni tašte fantome.“ (Franz Brentano, „O razlozima obeshrabrenja na filozofskom području“, u: Čemu još filozofija, str. 11. S njemačkoga preveo Branko Despot.) Kada dobro promotrimo slijed izvođenja postavki u Brentanovu nastupnome predavanju vidjet ćemo da je ono, za razliku od Carnapa, puno bliže Heideggerovim mislima o navlastitosti filozofije kao metafizike. Ali, ne dakako na taj način da bi tvrdokorno ustrajavala na opravdanju euklidovske geometrije ili Newtonovih načela moderne fizike u vremenu koje je iznjedrilo načela termodinamike s njezinim drugim zakonom po kojem entropija označava mogućnost rasapa sustava uspostavom ravnoteže između dvaju parametara kozmičkih tijela u prostoru njihova gibanja (toplina-hladnoća). Umjesto toga, filozofiji preostaje upravo ono isto što je i za Brentana krajem 19. stoljeća bilo neprijeporno nesvodljivo na načela znanstvenoga razumijevanja svijeta uopće. A to je telos ili mišljenje o unutarnjoj svrsi procesa nastanka bića kao bića odnosno nečega (informacije, materije kao mase i energije). Nije li naizgled začudno što to isto tvrde i filozof-matematičar Alfred N. Whitehead, autor glasovite ontologije događaja u knjizi Proces i realnost iz 1929. godine, te nobelovac, matematičar, astrofizičar i kozmolog, Roger Penrose u knjizi Put do stvarnosti iz 2004. godine? Naime, svi oni polaze od toga da se ono što „jest“ u smislu empirijskoga postojanja fizikalnih zakonitosti, aksioma i teorema po kojima se objašnjavaju prirodne pojave ne može posve svesti na puki „fizikalizam“ kao „materijalizam“ i „realizam“. Filozofiji kao metafizici preostaje otuda drevni pojam svrhe zbivanja. Poznato je da se teleologija uvijek pritom nalazi u paru s načelima kauzalnosti (prvoga uzroka). Ni za Newtona i Leibniza, a osobito ne za Einsteina ─ Bog se ne kocka. No, za Penrosea kao i za Spinozu ili Deleuzea, posrijedi je „imanentna transcendencija“, što znači da je za objašnjenje prvoga uzroka bitka i njegove posljednje svrhe u „horizontu događaja“ potrebno neko drugo i drukčije objašnjenje uređenosti poretka u svemiru. Umjesto božanske supstancije, potrebno je ono što autopoietički ili samo iz sebe pokreće eksploziju supernove, nastanak crnih rupa u svemiru te logiku singularnosti. Što nam to govori? Ništa više i ništa manje negoli da je Aristotel bio u pravu kada je tvrdio da su i fizika i metafizika korelativne „znanosti“ o prvome uzroku bitka bića i njegovoj posljednjoj svrsi (telos). Tko bi, dakle, htio očuvati „bit“ filozofije u prijeporu i dijalogu s rezultatima suvremenih znanosti, astrofizike i kozmologije, mora ponajprije otvoriti pitanje o posve drukčijoj „zadaći mišljenja“ negoli je to imala filozofija u razdoblju njezine zapalosti u etičko-političke „male priče“, u raznolike pseudo-diskurse nesvjesnoga i mističnog, baš onako kako je to „samokritički“ obrazložio Brentano s prispodobom o astrologiji i alkemiji. U svakom slučaju, „zadaća mišljenja“, koju je iz okružja vlastita puta mišljenja otvorio kao problem suvremene filozofije upravo Heidegger, zahtijeva uspostavljanje drukčije vrste autonomije same filozofije no što je to bila u 20. stoljeću. 2. Kozmologija u fizikalnoj i filozofijskoj formi Možemo li preokrenuti „zadaću mišljenja“ kao „bit“ filozofije u ono što pripada podjednako i njoj i suvremenim znanostima bez da jedno „usisa“ drugo u svoje pokretačke mogućnosti „razvitka“ onoga što je filozofija tradicionalno nazivala bitkom bića kao takvim? Nema dvojbe da znanost u liku teorijske astrofizike istodobno pridonosi svojim spoznajama o nastanku svemira i njegovoj „zakonitosti“ onome što se od 1960-ih godina naziva filozofijskom kozmologijom. Posrijedi je proučavanje fizike svemira putem teorijskih spekulacija i eksperimentalnoga promatranja zahvaljujući razvitku tehnologije vizualizacije. Iako je kozmologija još u Whiteheada 1920-ih i 1930-ih godina dobila teorijsko utemeljenje polazeći od njegova pojma singularnosti događaja, a posljednju svrhu u vladavini kozmičke epohe koju ispunjava ideja Boga kao estetskoga demijurga, postalo je bjelodano ipak da je puni procvat ove discipline uslijedio 1960-ih godina. (Alfred N. Whitehead, Process and Reality: An Essay in Cosmology, The Free Press, New York, 1929/1978. Vidi o tome: Žarko Paić, „Stvaralačko doba i nova metafizika: O filozofijskoj kozmologiji Alfreda N. Whiteheada“, u: Tehnosfera, sv. 2. „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, str. 393- 436.) Tada je nastupila „fuzija“ astronomije i fizike kao nuklearne fizike uz gradnju golemih teleskopa. Promatranje snopova sazvježđa postalom je odjednom spoznajno-vizualnim činom razotkrivanja onog što je bilo teorijski pretkazano dosezima Einsteinove teorije relativnosti i njegovim statičkim modelom svemira iz 1917. godine. Pritom se uobičajeno govori o dvije temeljne postavke kozmologije: prva je ona da je riječ o jedinstvenosti svemira i njegovoj singularnosti, što znači da se ništa slično s njime ne može usporediti, pa je govor o „zakonima svemira“ bespredmetan; te druga koja tvrdi da se kozmologija bavi s fizikalnim objašnjenjima u širem kontekstu uključujući ljudsku egzistenciju jer je priroda svemira upravo ono što je omogućilo ljudski život. (Vidi o tome: Hermann Bondi, Cosmology, Cambridge University Press, Cambridge, 1960. Isto tako: Philosophy of Cosmology, Stanford Encyclopedia of Philosophy, https://plato.stanford.edu/entries/cosmology/) No, o čemu govorimo kada u igru ulaze formule, izračuni, matematički dokazi o vječnosti ili beskonačnosti svemira nasuprot teoriji poznatoj kao „Veliki prasak“ (Bing Bang Theory), koja se uobičajeno smatra prihvatljivom za razumijevanje „prirode“ stvaranja svemira i njegova moguća iščeznuća? Očito je već od istraživanja matematičara i filozofa Whiteheada da su posrijedi najmanje dvije kozmologije: fizikalna i filozofijska. Iako je Whitehead smatrao da znanstvena ili fizikalna kozmologija mora postati filozofijskom, ili u drugome obratu metafizičkom, u novije vrijeme takav se stav u nekih fizičara, poput Richarda Feynmana, dobitnika Nobelove nagrade 1965. godine za kvantnu verziju elektromagnetizma, smatra pogrešnim. On, inače, iznosi u razgovoru s Johnom Horganom „mračno proročanstvo budućnosti fizike“, tvrdnjom da će fizika u nadolazećem razdoblju nakon sadašnjeg izvanrednoga uzleta i trijumfa u razotkriću teorija struna, singularnosti, tamne tvari i fizike čestica zapasti u letargiju pukog istraživanja planeta bez stvaralačke invencije. Drugim riječima, ono čega se Feynman boji jest ulazak „filozofa“ kao „drugorazrednih mislioca“ u teorijsko raspravljanje o prirodi svemira i mogućnostima da „filozofijska kozmologija“ naposljetku postane ono što on naziva „degeneracijom ideja“. (John Horgan, Kraj znanosti, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 119.) Natjecanje u preziru spram filozofije u liku kozmologije nastavlja se još više u 21. stoljeću. Ništa blaži u svojim prosudbama nije bio ni zacijelo najpoznatiji teorijski fizičar i kozmolog Stephen Hawking. U mnoštvo prigoda povodom svojih istraživanja o kvantnoj kozmologiji proglasio je filozofijske spekulacije besmislicama i neznanjem o bitnim pitanjima nastanka svemira i teorije prostora i vremena. No, ono što je u svemu tome najvažnije nije frontalni udar na filozofiju koja se „petlja“ u stvari mišljenja fizike i astrofizike s posve zastarjelim pristupima u pojmovnoj konstrukciji i spoznajno-teorijskome načinu mišljenja. Daleko je važnije ono što je Hawking u Kratkoj povijesti vremena iz 1988. godine iznio kao temeljnu zadaću fizikalne kozmologije. U njegovu stavu sjedinjuje se ono što Heidegger određuje još 1950-ih godina: da je, naime, postav (Gestell) kao bit tehnike ujedno i bit znanstvenoga istraživanja bitka bića. To samo znači da tehnologiziranje mišljenja nije tek najava nadolazeće budućnosti. Riječ je o konstrukciji mislećih strojeva koji pokrenuti djelovanjem umjetne inteligencije (A-intelligence) autopoetički stvaraju umjetni život (A-life). Posrijedi je nešto uistinu čudovišno (Unheimlich). Prema Hawkingu, nova megaračunala koja će biti u pogonu prema kvantnim načelima unijet će u život čovjeka interakciju s neljudskim kao svezom/odnosom kognitivnosti i tehničke operabilnosti onkraj mogućnosti ljudskoga uma. Tako će doći do konačne fizikalne teorije ili Teorije svega, što bi čovječanstvu moglo pomoći da „spozna Božji um“. (Stephen Hawking, A Brief History of Time, Bantam Books, New York, 1988., str. 175.) Nije potrebno posebno govoriti o tome da su upravo najznamenitiji suvremeni znanstvenici iz područja teorijske fizike, astrofizike i kozmologije u svojim posljednjim nakanama „čisti metafizičari“. Što bi, dakle, trebalo značiti spoznati „Božji um“ ako ne znanstveno odrediti aksiome i teoreme koji od Pitagore i njegove matematike pa do filozofa i matematičara Leibniza, a koji je, pak, Boga shvatio kao „savršenog matematičara i urara“, utemeljuju čitavu vidljivu i nevidljivu strukturu prostora-vremena te oblikuju formu postojanja svemira uopće? Što možemo zamijetiti iz navedenih primjera radikalne kritike s primjesama omalovažavanja i prezira filozofije od strane suvremenih znanosti, navlastito matematike i fizike, a isto vrijedi i za biologiju i kemiju? Ponajprije, kao što je to dobro uočio Brentano još 1874. godine, položaj se filozofije u odnosu spram eksponencijalnoga rasta znanja iz područja pozitivnih prirodno-tehničkih znanosti odvija ubrzano u smjeru njezine „likvidacije“, a ne tek kraja u kibernetici i tehnoznanostima kako je to najavio Heidegger. Kada kažemo „položaj“ onda to valja shvatiti najmanje u tri značenja: (a) ontologijskome, (b) spoznajno-teorijskome ili epistemologijskome i (3) institucionalnome u okviru postojeće mreže sveučilišta i znanstveno-istraživačkih instituta i laboratorija. U prvome sučaju, filozofija je na putu posvemašnjega odustajanja od „patetičnoga univerzalizma“ (Max Bense, „Pojam filozofije“, u: Čemu još filozofija, str. 275. S njemačkoga preveli Marija Ujević i Josip Brkić) svojih metafizičkih težnji za uređenjem bitka kao takvoga i njemu primjerenog mišljenja. Konačan udarac ovom nastojanju mišljenja Jednog, Prirode, Svijesti izveden je počevši od Heideggera, Derridae, Deleuzea, Lyotarda. Nakon kraja „slomljenih hegemonija“, s pojmovima „destrukcije“ i „dekonstrukcije“ metafizike, kako to obrazlaže Schürmann, nastupilo je doba an-arhije ili otvorenosti mišljenja. Ono više nema u vidu monističke tlapnje niti vladajuće jednoznačnosti u „načelnoj artikulaciji značenja“. (Reiner Schürmann, Broken Hegemonies, str. 15.) Položaj filozofije stoga se uspostavlja iz otvorenosti ontologija koje vodi mišljenje događaja (Heidegger, Whitehead, Deleuze, Badiou). No, temeljna promjena same ontologije na ishodu metafizike jest upravo u tome što povijesni sklop bitka, bića i biti čovjeka gubi svoju „vertikalnu“ usmjerenost. Kroz vladavinu načela bivanja ili postajanja (Werden, devenir) ono ulazi u ono što se od Whiteheada naziva „procesualnom kozmologijom“. Sada, naime, bitak postaje informacijom kao uputstvom za djelovanje na temelju kibernetičke razlike. Umjesto četvorstva uzroka klasične ontologije u Aristotela (causa formalis, causa materialis, causa efficiens, causa finalis) kibernetika uvodi u razmatranje pojmove informacije, povratne sprege-petlje (feedback-loop), kontrole i komunikacije. Ontogenezu nadomještava tehnogeneza. Na taj se način položaj filozofije kao nove ontologije bitno mijenja i, da paradoks bude potpun, iznova učvršćava. Razlog leži u tome što tehnogeneza zahtijeva „digitalni konstruktivizam“, odnosno stvaranje konceptualnih sklopova s pomoću logike koja se u „trećem poretku“ kibernetike naziva transklasičnom. To jednostavno znači da ono što „jest“ biva ili postaje drugo i drukčije od fiksnoga stanja stvari, statičkoga poretka kategorija, shvaćanja prirode kao vječne i bezvremene konstante. Ono što je jednako tako paradoksalno jest da ontologija već s Heideggerovom „destrukcijom“ izvedenom 1927. u djelu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit), te osobito u spisima 1930-ih godina o pojmu „događaja“ (Ereignis) i rasprava i predavanja iz 1940-1950ih godina s vodećim pojmom „postava“ (Gestell) kao biti tehnike gubi vjerodostojnost i razlog postojanja. No, unatoč tome, njezina se „karijera“ u suvremeno doba, a to je upravo ovo u kojem svjedočimo procvatu tehnosfere (kibernetike, biogenetike i posthumanizma/transhumanizma), pojavljuje jasnim pokazateljem premještanja iz područja metafizike u područja teorijske fizike, astrofizike i kozmologije. (Vidi o tome: Žarko Paić, Tehnosfera, sv. 2., str. 9-170.) Ovaj obrat nije puka zamjena mjesta u poretku ranga kategorija, već strukturni obrat s kojim se metafizika sada više ne može objašnjavati bez uvida u teorije kontingencije, emergencije i kaosa. Tko želi poput Hawkinga „spoznati Božji um“ mora preuzeti na sebe zadaću da „novu ontologiju“ razumije polazeći od kvantne neodređenosti i strukture „tamne tvari“ do singularnosti kao posljednje tajne svemira uopće. U drugome slučaju riječ je o epistemologiji. Već s kibernetičkom teorijom Gregoryja Batesona kao i teorijom autopoiesisa Maturane i Varele, a obje pretpostavljaju nastanak svijesti iz logike nastanka samoga života u biologijskome smislu, upućuje se na promjene u onome što je novovjekovna spekulativna filozofija od Fichtea do Hegela nazivala refleksijom. Naime, kao što smo to već istaknuli s obzirom na Hegelovo shvaćanje bitka i Ništa, ontologija kao metafizika dokida se onda kada refleksija postaje samorefleksivnom sviješću o konstruiranome predmetu svijesti. Mišljenje mišljenja, ili filozofija filozofije za Hegela je bio nemoguć projekt. Razlog leži upravo u tome što mišljenje misli ono zbiljsko koje je i samo pojmovno-idejno rezultat apsolutne refleksije. Na taj se način mišljenje izjednačava s bitkom kao predmetnošću predmeta, dok refleksija kao samosvijest postaje ono što misli vlastitu „stvar mišljenja“. Epistemologija kao spoznajno-teorijska disciplina nužno se mora otpočeti baviti s onime što omogućuje ne samo izjednačenje mišljenja i bitka kao takvoga, već i s mogućnostima nastalim iz tehnosfere ─ da stroj mišljenja ili razvijena umjetna inteligencija s pomoću sustava informacija proizvodi u virtualnome prostoru ono što više nije proizvod „ljudskoga mišljenja“. Umjesto toga epistemologija kibernetike i umjetne inteligencije mora moći postaviti pitanje o uvjetima mogućnosti pod kojima nastaje drukčije mišljenje kao tehnogenetska samosvijest „neljudskoga“, ili kako je to formulirao Lyotard, postojanje mišljenja u formi kibernetičke tjelesnosti onkraj granica prirodnoga i ljudskog uopće. (Jean-Franҫois Lyotard, L’Inhumain: Causeries sur le temps, Éditions Galilée, Pariz, 1988.) Položaj filozofije stoga valja razumjeti u rastućem interesu za objašnjenjem nastanka mišljenja ili onoga što se imenuje svijest (consciousness) u dvostrukome smislu: duševnome i duhovnome. No, ti se pojmovi tradicionalne metafizike (psihologije i teologije) zamjenjuju danas s pojmovima neuro-kognitivizma. (Humberto R.Maturana, „The Biological Foundations of Self Consciousness and the Physical Domain of Existence“, u: Niklas Lukhmann/Humberto R. Maturana/Mikio Namiki/Völker Redder/Francisco J. Varela, Beobachter: Konvergenz der Erkenntnistheorien, W. Fink, München, 2003. i Francisco Varela, Evan Thompson i Eleanor Rosch, The Embodied Mind: Cognitive Science and Human Experience, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 1993.) Umjesto „uma“ sada „mozak“ zasjeda na prijestolje filozofijskoga shvaćanja svijesti koja je uvijek „utjelovljena“ (embodied). Da bi svijest kao samosvijest mogla djelovati interaktivno, odnosno komunikacijski povezano s drugim subjektima/akterima u zajednici nužno je da se uspostavi ono što omogućuje komunikaciju uopće ─ jezik kao izvedbeni način bitka-u-svijetu. Bez jezika animal rationale, dakle, čovjek koji vodi vlastitu egzistenciju, ne može postojati u okviru horizonta smislenoga svijeta. Sve se, međutim, radikalno mijenja kada umjesto „mozga“ u tehnogetskoj konstrukciji „umjetnoga života“ (A-life) mišljenje postaje enaktivno i pragmatično uputstvo za djelovanje u „internetu stvari“. (Bruno Latour, The Reassembling the Social: An Introduction to Actor-Network-Theory, Oxford University Press, New York, 2005.) Tada umjesto jezika tehnička slika preuzima moć interaktivne vizualne komunikacije. Svijest u svojem tehnologiziranome ustrojstvu postaje pragmatički know-how. Jednostavno, umjesto mišljenja kao kazivanja svijeta u mediju jezika, „forma života“ autonomnoga objekta u stanju „ugradnje“ (embedment) rastjelovljuje mišljenje. To je početak vladavine inteligentnih kompjutora nad ljudskim-odveć-ljudskim svijetom, kojeg je Stephen Hawking predvidio kao „postbiološku evoluciju“ i kao najveću opasnost za preživljavanje čovječanstva u nadolazećem razdoblju. (https://www.cnbc.com/2017/11/06/stephen-hawking-ai-could-be-worst-event-in-civilization.html) U trećem slučaju položaj filozofije prestaje biti institucionalno samorazumljiv. Nakon kraja Humboldtove ideje sveučilišta kao jedinstva poučavanja znanja o svijetu i istraživanja istine svijeta samoga, te ulaska u ono što označava vladavinu istraživanja u logici tehnoznanstvene konstrukcije „svjetova“, a što je otpočelo već 1960-ih godina s idejom kibernetičkoga sklopa informatike, semiotike i pragmatike znanja, posve je izvjesno da za filozofiju više nema sigurnoga prostora održivosti njezine metafizičke „sudbine“. Kao predvodnica humanističkih znanosti na početku novoga vijeka, kada je već s Descartesom, Leibnizom, Spinozom i Kantom filozofija poprimila lik prirodnih znanosti s onime što još od Pitagore ima prizvuk „istinski bezvremene prirode“, (Roger Penrose, The Road to Reality, str. 10.) preostaje joj da se svede na „pragmatic turn“ kao u analitičkoj filozofiji od C.H. Peircea, W. Jamesa i J. Deweya i tako postane „logičkim istraživanjem“ pretpostavki mišljenja koje određuje znanstvenost znanosti ili da ostane izvan „napretka“ svjetsko-povijesnoga puta spram postbiološke budućnosti čovječanstva. U sveopćom trijumfu tehnoznanstvenih istraživanja umjetne inteligencije, filozofija nije, dakako, nešto izvanjsko i bespredmetno, unatoč svih prigovora i drskih postavki astrofizičara i kozmologa. Bez nje je, doduše, čak i moguće zamisliti istraživanja o odnosu posthumanizma i robotiziranja „čovjeka“. Ali takvi su projekti lišeni bitnih dosega u promišljanju uvjeta mogućnosti kojim se svijet kao sveza/odnos mišljenja i stvaranja „novoga“ pojavljuje drukčije određen negoli iz položaja onog što Heidegger u spisu Što znači misliti? (Was heisst Denken?) iz 1951-1952. godine naziva „kazivajućim mišljenjem“ (Dichten). (Martin Heidegger, Was heisst Denken?, GA, sv. 8, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2002.) „Obrana i posljednji dani“ filozofije iziskuju sustavno izlaganje nastanka znanstveno-tehničkoga svijeta u novome vijeku. Tek otuda moguće je pokazati unutarnju „nužnost“ kao potencijalnost da se filozofija u svojem znanstvenome liku početkom 20. stoljeća uspostavi od Carnapa i Wittgensteina do Poppera i Feyerabenda kao logičko-istraživački sklop onoga što čini „filozofijsku kozmologiju“ manje iritantnom za teoretsku fiziku, astrofiziku i fizikalnu kozmologiju. Naravno da ne smijemo ovdje zapasti u diskurs podcjenjivačkoga prokazivanja filozofije kao nesmisaonosti i neznalaštva u stvarima kvantne teorije ili teorije singularnosti. Sve se to već odvilo upravo unutar same filozofije već u logičkome pozitivizmu i pragmatizmu na početku 20. stoljeću s mnogo više argumentacijske preciznosti od onoga što danas slušamo u ciničnome trijumfu tehnoznanstvenoga uma. Ipak, razlog zbog čega pitanje o filozofiji i njezinim izgledima u nadolazećoj budućnosti ima prizvuk apokaliptičkoga tona i ujedno mesijanske nade u spasonosno ne proizlazi otuda što bi valjda trebalo očuvati filozofiju tek kao derivat etičko-političkih razmatranja ili, pak, grčevito se držati teologijskih argumenata kako fizika nikad ne može odgovoriti na pitanje o „inteligentnom dizajnu“ same ideje stvaranja svemira i nastanka samosvijesti u čovjeka, te kako ne može dati odgovor na pitanje o smislu ili svrsi onoga što nazivamo ontologijski „bitkom“ kao takvim, a u biologijsko-antropologijskome obratu od Nietzschea ─ „životom“ uopće. Ne, to je ispod časti filozofije i njezine „stvari mišljenja“. Njezino poslanstvo u 21. stoljeću zacijelo ne može biti isto kao što je to bilo za Hegela i spekulativno-dijalektičko izlaganje cjeline „fenomenologije duha“, ili kao što je to bilo za Heideggera i prebolijevanje metafizike (Verwindung der Metaphysik). Zašto uopće tolika opsjednutost „napretkom“ znanosti i tehnologije u proizvođenju inteligentnih kompjutora ako će njihova mutacija gotovo neminovno dovesti do „kraja čovjeka“ u faktičkome smislu nestanka jedne vrste koja se od Aristotela do Turingova stroja uzdala u veličajne mogućnosti onog što nazivamo animal rationale? Na to pitanje odgovor sigurno ne može dati teorijska fizika niti kozmologija. To je ono što zadire u područje „mistike faktičnosti“. Wittgenstein nije imao bolje objašnjenje za to osim da nadilazi granice jezika. Zato se ne može objasniti „racionalno“. Paradoks je, dakle, da je ljudska priroda ona koju odlikuje „racionalnost“. Ali tako da je uvjet mogućnosti racionalnoga djelovanja s onu stranu „razuma“ kao računajućega mišljenja (Rechnen), kako to uvjerljivo pokazuje Heidegger. 3. Filozofija kao metaznanstveni pojam Što onda s filozofijom koja prelazi granice metafizike i ne može nikad postati znanošću u liku matematike i fizike? Nema dvojbe da je njezina „zadaća mišljenja“ izvan filozofije. Već je o tome govorio kibernetički filozof Max Bense. On je bit filozofije odredio „metaznanstvenim pojmom“ ili „nad-pojmom (Obergriffs) određenih teorija koje po sebi i za sebe ne spadaju u prirodnu znanost niti u duhovnu znanost, ali su za obje obvezatne.“(Max Bense, „Pojam filozofije“, u: Čemu još filozofija, str. 276-277.) Bense razvija otuda tri različite funkcije filozofijskoga načina mišljenja: fundirajuću, kritičku i utopijsku. Ako izostavimo potonje dvije kao derivat kritičke teorije društva i neomarksizma (od Adorna i Horkheimera do Blocha), ono što plijeni pozornost jest prva, tzv. fundirajuća funkcija. To je ono što pripada ontologiji kao metafizici, ali u kontekstu već bitno promijenjenog svijeta s vladavinom kibernetike kao metateorije tehničkoga svijeta. Naime, prema Benseu, ova fundirajuća funkcija „bezuvjetno se odnosi na osnovne znanosti i prema tome se služi znanstvenim postupkom po mjeri znanosti o kojoj govori; ona se nužno pojavljuje s krizom osnova. Kriza osnova matematike, koja je počela nekako s teorijom skupova i neeuklidovskom geometrijom, znamenit je primjer za prodor filozofskog istraživanja osnova u područje matematike. (…) I neopozitivistička filozofija prirode, u prvom redu relativistička teorija prostora i vremena te filozofska analiza kvantne mehanike, prije svega pomoću logistike, jest u biti metaznanstveno istraživanje osnova i pravi izraz fundirajuće funkcije filozofije; isto to jesu i jezično analitičke metode Moorea ili Wittgensteina i njihovih sljedbenika, koji su se, kako je poznato, dijelom sami pozivali na konvencionalnu filozofiju.“ (Max Bense, „Pojam filozofije“, u: Čemu još filozofija, str. 277.) Što možemo očekivati od filozofije u njezinom odnosu sa znanošću suvremenoga doba? Ponajprije, čini se da nema razlike između onog što je bila „fundirajuća funkcija“ filozofije u novome vijeku u slučaju Descartesa i Leibniza, primjerice, jer su obojica bili vezani uz matematiku i filozofiju. Naposljetku, metoda Kantove kritičke filozofije, njegovi spisi o nastanku neba i zemlje, prirodno-znanstvene spekulacije i uvođenje pojmovnih sklopova novih kategorija s vladavinom subjektivnosti subjekta kao temelja teorijsko-spoznajne djelatnosti razumijevanja tzv. objektivnoga svijeta, pokazuju sljedeće: ─ filozofija nije znanost i ne može to ni postati jer bi izgubila vlastitu „fundirajuću funkciju“ stvaranja osnova pojmovnih okvira prirodno-tehničkih i društveno-humanističkih znanosti; ─ filozofija mora biti u neprestanom dijalogu sa znanstveno-istraživačkim dosezima svojega vremena, jer inače postaje zastarjelim inventarom metafizike na razini „mistike faktičnosti“; ─ filozofija otvara mogućnosti da se znanstveno promišljanje prirode i svijeta u suvremenim likovima teorijske fizike, astrofizike i kozmologije usmjeri pokušaju odgovora na pitanje o smislu ili posljednjoj svrsi (télos) svekolikoga „bitka“, „bića“ i „biti“ čovjeka s obzirom na tajnu svemira i ljudske samosvijesti u njemu. Sve što je rečeno u ove tri temeljne postavke nije puka obrana položaja filozofije kao teorijske spekulacije o „svijetu“ kakvim ga objašnjavaju znanstveni diskursi koji su, inače, sve više prožeti hibridnim pojmovljem iz različitih područja duhovnoga bitka. Usput, nije li znakovito da upravo Hawking u samorazumijevanju vlastite tzv. druge teorije o crnim rupama koju je iznio pred kraj života ustrajno koristi u tumačenju ovog fizikalnoga fenomena pojmove i vizualne metafore na granici s filozofijskim načinom artikulacije koji se pojavljuje i u Heideggera, Whiteheada i Deleuzea? Mislim tu prije svega na objašnjenje fizikalnih pojmova informacije, singularnosti i horizonta događaja. Obraniti filozofiju od nasrta neopozitivizma u ruhu kozmologijskih spekulacija nije osobito teška zadaća. Na to je ukazao i Max Bense. Ustvrdio je da je upravo Alfred N. Whitehead u fuziji filozofije i znanosti razabrao da ono što pripada prvoj jest spekulativno mišljenje bez kojeg nikad znanstvenici ne bi dospjeli do novih ideja. Ne može se, međutim, očekivati da bi filozofi odjednom trebali postati nekovrsni nasljednici Descartesa i Pascala te otuda eksperimentalno dokazivati teorije o inflatornome karakteru svemira ili, pak, o neeuklidovskoj geometriji prostora-vremena. Uostalom, u ontologiji događaja Alaina Badioua nailazimo na razmatranje o problemu matematičke teorije skupova u Cantora, o Riemannovu prostoru i kvantnoj teoriji, a zar za to nije dostatan razlog u činjenici da je Badiou studirao matematiku i da je po struci matematičar, uz to što je i filozof. (Alain Badiou, L’etre et l’événement, Seuil, Pariz, 1988., Alain Badiou, „Philosophy and Mathematics“, u: Conditions, Continuum, London-New York, 2008., str. 93-112. i Alain Badiou, Theoretical Writings, Continuum, London-New York, 2004., str. 3-96.) Spekulativno mišljenje počiva na refleksiji. To je, kako vidjesmo, ključan pojam u Hegelovoj dijalektici povijesti. Dok se spekulacija odnosi na promišljanje predmeta spoznaje polazeći od shematskoga okvira ideje koja određuje smjer mišljenja, primjerice kao u Hegelovoj analizi sinteze supstancije-subjekta u razvitku duha kroz povijesne epohe, refleksija je čin mišljenja s kojim se uspostavlja odnos bitka i svijesti. Kad Hegel kaže da je umno zbiljsko i obratno, onda to nije samo čin uspostavljanja istovjetnosti bitka i mišljenja koji je još od Parmenida odlikovao filozofijsku težnju da bude totalna spoznaja svijeta, već se odnosi na pokušaj da se između bitka i Ništa uvede mjesto posredovanja. Svijest „o“ nečem kao nečem, dakle bitku, uvijek je posredovana neposrednost sa stajališta samosvijesti koja se uzdiže iznad prirodnoga stava. Što, nadalje, Husserl u fenomenologiji naziva odnosom noezisa i noeme (mišljenja i bitka kao intencionalnoga predmeta svijesti) pretpostavlja intersubjektivnost, odnosno povezanost subjeka u svijetu kao otvorenome prostoru i vremenu komunikacije s pomoću posredovanja refeksije. Sve ovo, međutim, više nije „aktualno“ u teorijskome shvaćanju istraživanja fizike. Jer ona u kvantnoj teoriji polazi od načela neodređenosti. To znači da upućuje na ono što radikalno mijenja odnos mišljenja kao spoznaje i bitka kao predmeta mišljenja. Oboje se, naime, nalaze ne više u intersubjektivnome, već u interobjektivnome odnosu. To, naravno, ne znači da objekt ima mogućnost apsolutne refleksije samoga sebe kao što to ima čovjek koji megateleskopom znanstveno promatra eksploziju supernove u svemiru. No, ovime je bitno promijenjen način mišljenja koji više ne može biti prirodni ili teorijski stav „o“ intencionalnome predmetu svijesti. Posrijedi je kvantni obrat. A upravo nas on obvezuje da uspostavimo posve drukčiji put filozofijskoga mišljenja „na“ svijet. Sada se svijet kreće u spiralnoj vrtnji elektromagnetskih valova, postajući objekt X koji zahtijeva, kako to kaže kibernetičar Gotthard Günther, „transklasičnu logiku“. (Gotthard Gűnther, „Cybernetic Ontology and Transjuctional Operations“, u: Beiträge zur Grundlegung einer operationsfähigen Dialektik, sv. 1, F. Meiner, Hamburg, 1976., str. 249-328.) S pomoću filozofije i njezina spekulativnoga mišljenja s temeljnim pojmom refleksije razotkriva se mogućnost pokrenutosti znanstvenoga načina artikulacije postavki. One su uvijek induktivno-deduktivne i ovise od primjene određenog sklopa pojmova u paradigmi bez koje znanost ne može djelovati. Paradigma je, kao što je poznato, iznimno prijeporan pojam sociologa znanosti Thomasa Kuhna. Razvio ga je u knjizi Struktura znanstvenih revolucija iz 1962. godine. Sažeto iskazano, riječ je o skupu pravila ili arhetipskoga eksperimenta. Na taj način znanosti opravdavaju svoje hipoteze i zaključke istraživanja, pri čemu je u igri i sklop određenih uvjerenja koja povezuju znanstvenu zajednicu. Ne može se razumjeti Einsteinova opća i posebna teorija relativnosti ako već nije unaprijed u znanstvenoj zajednici fizičara i matematičara jasno što označavaju pojmovi mase, energije i brzine svjetlosti izvan uporabe tzv. zdravoga razuma. Kuhn je pojmom paradigme (grč. παράδειγμα uznačenju modela, primjera, ali ima isto značenje kao i arhetip, odnosno platoničke ideje koje su izvorni modeli osjetilnih stvari) uspostavio fluidan odnos između konceptualnoga okvira i onoga što je uvijek na rubu ili onkraj okvira i iz čega nastaju „znanstvene revolucije“. (Thomas Kuhn, Struktura znanstvenih revolucija, Jesenski i Turk – Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1999. S engleskoga prevela Mirna Zelić.) Svaka znanstvena teorija proizlazi iz paradigmatskoga okvira mišljenja. S pomoću aksioma i teorema nastoji se obrazložiti, opravdati i iznijeti „novo“ otkriće u predmetnom području vlastita razmatranja. No, nemoguće je da bi unatoč metode redukcije sadržaja i predmetnoga područja, primjerice kvantne fizike, znanstvena teorija mogla biti vjerodostojnom ako se ne zasniva na eksperimentalnome dokazu vlastitih postavki. Eksperiment označava „mantru“ čistog i radikalnoga empirizma koji od Davida Humea za razliku od Kanta ne postulira metafizičke „istine“ u transcendentalnome polju čistoga uma. Umjesto toga, polazeći od osjetilnosti svijeta pojava sve što empirizam može reći o svijetu odnosi se na osjetilne opažaje. Takvi opažaji mišljenju daju moć uvida u uzročno-svrhoviti poredak svemira i čovjeka u njemu. Kada to imamo u vidu, postaje razvidno zašto je teorijsko-spoznajni spor između Humea i Kanta, empirizma i transcendentalizma, za novovjekovnu filozofiju i znanosti od presudne važnosti za put metafizike od novoga vijeka do suvremenosti. Isprepletanje između filozofije i znanosti ne znači da jedno drugome neovlašteno ulazi u posjed „istine“. Već smo istaknuli da je neopozitivizam u bilo kojem ruhu uglavnom neprijateljski usmjeren spram metafizički određene filozofije, ako ne i protiv filozofije uopće koju smatra riznicom besmislenoga naklapanja o „mistici“ bitka. Sjetimo li se kako je Heideggerovo mišljenje bilo popraćeno od strane logičkih pozitivista, ne manje i od korifeja kvantne mehanike i drugih škola fizikalne teorije, u rasponu od Carnapa do Ernsta von Weizsäckera, kao nekompetentno zadiranje u probleme legitimnosti znanstvene slike svijeta, jer, navodno, nije razumio temeljne pretpostavke načela neodređenosti u Heisenberga, do prigovora kako koristi pojmove informacije i kibernetike poprilično slobodno u tumačenju, vidjet ćemo kako se smatra posve „normalnim“ da znanstveno mišljenje iskazuje metafizičke pojmove jer su ionako slobodno-lebdeći, dok je filozofija apriorno osuđena na to da ne razumije jezik i posljednje nakane složenih iskaza teorijske fizike, astrofizike i kozmologije. Isprepletanje nije, dakle, ravnopravno, ako se to tako može kazati. Štoviše, čitav se problem odnosa znanosti naspram filozofije može objasniti krivuljom eksponencijalnoga rasta znanja o tajni prirode i svemira koje ima karakter evolucijskoga razvitka. Iako mnogi fizičari i matematičari visoko cijene priloge Platona u dijalogu Timej o demijurgovu oblikovanju svemira te o dodekaedru kao geometrijskome tijelu koji uspostavlja savršenu ravnotežu u nebeskoj sferi sa svojih dvanaest ploha, što mu daje mistične i okultne značajke, ipak se sve to više ne smatra mjerodavnim za istraživanje odnosa geometrijskih tijela i likova u prostoru-vremenu. (Vidi o tome: Luc Brisson, Salomon Ofman. The mathematical anti-atomism of Plato’s Timaeus. 2020. ffhal02923266 HAL Id: hal-02923266 https://hal.archives-ouvertes.fr/hal-02923266) Drevna egipatska te grčka geometrija i matematika s idejom statički uređenoga svemira nije više paradigmom suvremenih prirodno-tehničkih znanosti. Iako, neporecivo, preostaju kozmologijske spekulacije Heraklita i Parmenida, ili, pak, sv. Augustina u ranoj teologiji kršćanstva, o vječnosti, beskonačnosti i neusmrtivosti svemira kao takvoga. Je li ireverzibilnost stoga tek „velika priča“ iz korpusa teorije singularnosti svemira ili se mora uzeti „sudbinskim“ za razumijevanje teorije prostora-vremena čak i u suvremenoj filozofiji? Kada nastojimo protumačiti neke od najvažnijih ontologijskih pristupa problemu vremena u suvremenoj filozofiji, kao što su to Heideggerov i Deleuzeov, zamjećujemo da se odnos mišljenja spram filozofijske tradicije može jedino usporediti s onime što vrijedi i za umjetnost. Iako je vrijeme u svojoj ireverzibilnosti neumoljivo usmjereno spram budućnosti u svezi/odnosu linearnosti i kružnoga kretanja, što omogućuje suvremenoj umjetnosti i filozofiji da neprestano tumači tekstove tradicije od Grka do Hegela kao „suvremene“ tragove u razumijevanju problema vremena, čini se da je ta razlika znanosti i filozofije ipak drukčija negoli se to svodi na razliku racionalnosti i mistike. Uostalom, upravo je Gilles Deleuze u svojoj „ontologiji postajanja“ (devenir) dao sinkretičku sliku svijeta. Ona povezuje rezultate kvantne teorije, biogenetike, kibernetike i informatike s konceptualnom tvorbom hibridnih pojmova posve primjerenih razdoblju tehnosfere i „digitalnoga konstruktivizma“. (Gilles Deleuze, Difference et répétition, PUF, Pariz, 2011. i Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu est-ce que la philosophie? Edition de Minuit, Pariz, 1991/2005.) Na mnogim digitalnim platformama danas se vode beskrajne rasprave o tome može li filozofija ponuditi pojmovni sklop koji će potaknuti znanstvenu kozmologiju u rješavanju gorućih problema je li svemir vječan i beskonačan ili je nastao u vremenu pa ga stoga određuje konačnost. U već spomenutom Platonovu dijalogu Timej posrijedi je ovo drugo rješenje kao anti-atomistička kozmologija. No, za predsokratike kao i za sv. Augustina pa sve do švicarskoga kozmologa Fritza Zwickyja u 20. stoljeću prvo rješenje je jedino mjerodavno. Zašto je to bitno istaknuti? Iz sljedećeg razloga. Kada se, naime, filozofija kao metafizika svodi na govor o univerzalijama i transcendentalijama od Aristotela do sv. Tome Akvinskoga (unum, bonum, verum, ens i pulchrum), ili kad se kantovski suprotstavljaju načela transcendentalnoga važenja uma u spoznajnoj uporabi nasuprot djelovanja zakonitosti uzroka i svrhe u empirijskome svijetu pojava, nalazimo se u okviru „vertikalnoga“ stvaranja svijeta. Uostalom, čitava je metafizika, kako je to jasno odredio Heidegger četvorstvo: bitak-Bog-svijet-čovjek. (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65, V. Klostermann, Frankfurt a. M. 2009.) Čak i estetska pitanja nikad se ne mogu razriješiti svođenjem na „fizikalizam“ ili „realizam“. Ono što aficira osjetila da osjećaju osobitu ugodu u promatranju (contemplatio i perceptio) lijepe pojave u prirodi ili, pak, umjetnički lijepoga predmeta (hrama, katedrale, kipa) nikad se ne može objasniti „fiziologijom umjetnosti“, koju je inače zagovarao Nietzsche, ali uz neizbježni dodatak ─ ekstatičkoga razumijevanje tijela kao „biti“ estetskoga osjećaja. Utoliko se čini razvidnim da se metafizička sudbina filozofije ne može svesti na „kozmologizam“ koji bi riješio problem s tzv. prikazivom neprikazivošću umjetnosti kao što rješava tajnu crnih rupa i tamne tvari u svemiru. (Jean-Franҫois Lyotard, Le différend, Édition de Minuit, Pariz, 1983.) Konačno rješenje problema fizikalne kozmologije o tome je li svemir vječan i beskonačan ili je vremenit i konačan, ne ekspandira li u prostoru ili ekspandira, očito mora imati bitne posljedice i za temeljna ontologijsko-teologijska pitanja. Među njima je, dakako, i pitanje o postojanju Boga možda i odlučujuće. Kako naglašava John Horgan u knjizi Kraj znanosti, Hawking je među prvima postavio hipotezu o sjedinjenju svih fizikalnih teorija u Teoriju svega: teoriju relativnosti, kvantnu teoriju i teoriju superstruna. U njegovoj Kratkoj povijesti vremena pojavljuje se pitanje o onome što se nalazi iza granica tzv. našega svemira? Pitanje je to o pra-vremenu prije „Velikoga praska“ (Bing Banga). Postavka koju je je iznio glasi: čitava povijest svemira, „sav prostor i i svo vrijeme oblikuju neku vrstu četverodimenzionalne sfere: prostor-vrijeme. Govoriti o početku ili kraju svemira isto je besmisleno kao i govoriti o početku ili kraju sfere. I fizika bi mogla, zaključuje Hawking, tvoriti savršenu, bešavnu, cjelinu nakon što bude ujedinjena; mogla bi postojati samo jedna potpuno konzistentna ujedinjena teorija sposobna za generiranje prostora-vremena kakvog poznajemo. Bog možda nije imao izbora pri stvaranju svemira. ‘Gdje je tu onda mjesto za stvoritelja?“, pitao je Hawking. Nema mjesta, glasio je njegov odgovor; konačna teorija isključuje Boga iz svemira, a s njim i svu misterioznost. Poput Stevena Weinberga, Hawking se nadao da će protjerati misticizam, vitalizam, kreacionizam iz jednog od njihovih posljednjih utočišta, podrijetla svemira.“ (John Horgan, Kraj znanosti, str. 124-125.) Izgon „misticizma“, „vitalizma“ i „kreacionizma“? Zar to nije ujedno velika „zadaća filozofije“ koju je postavio Ludwig Wittgenstein kada je u oba svoja temeljna djela Tractatusu logico-philosophicusu i Filozofijskim istraživanjima krenuo u otvoreni spor s nasljeđem metafizike u mišljenju jezika kao fakticiteta one „forme života“ koja se odvija u svakodnevici ljudske egzistencije, bez raznolikih „mišolovki jezika“? (Ludwig Wittgenstein, Tractatus Logico-Philosophicus, Kegan Paul, London, 1922. i Ludwig Wittgenstein, Filozofijska istraživanja, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998., S njemačkoga preveo Igor Mikecin. Vidi o tome: Alain Badiou, Wittgenstein’s Antiphilosophy, Verso, London-New York, 2011; Robert J. Fogelin, „Wittgenstein’s critique of philosophy“, u: Hans Sluga i David G. Stern (ur.), The Cambridge Companion to WITTGENSTEIN, Cambridge University Press, New York, 1996; Žarko Paić, „Jezik kao tehnosfera: od „forme života“ do funkcije Stvari – Wittgenstein i jezične igre“, u: Tehnosfera, sv. 2: „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, str. 173-219.) Što je htio Hawking zacijelo se ne svodi na razgrnuće obmana i privida u spoznaji zahvaljujući neovlaštenoj uporabi jezika u području koje metafizika naziva bezgraničnim, transcendentnim, neizrecivim. Umjesto šutnje o tome, teorijska fizika želi jednom zauvijek proglasiti sve ono „filozofijsko“ nesmisaonim, jer o bitnim pitanjima teorije crnih rupa, prostora-vremena, singularnosti ništa ne zna ili o tome govori jezikom izvan logičke uokvirenosti mišljenja. Međutim, je li Hawking dospio do obznanjenih ciljeva istraživanja? Prema Horganu i mnogim drugim istraživačima odgovor je negativan. Nije došlo do Teorije svega i kraja fizike, a niti se još uvijek može s izvjesnošću dati odgovor na pitanje o tome je li Bog uopće potreban za svrhovitost postojanja svemira ili nije, kako je to na gotovo isti način, ali manje medijski spektakularno, izjavio nobelovac Roger Penrose. „Zdrav razum“ bi mogao odgovoriti: sve dok ne vidimo dokaze o pobijanju razloga postojanja Boga ili neke ideje koja dovodi do mogućnosti da stvaranje svjetova (Bing Bang) ima smisla i svrhovitost, zaboravite na izgon „misticizma“, „vitalizma“ i „kreacionizma“! Nije li sve to vrtnja u začaranome krugu igre „znanstvene logike“ i spekulativno-refleksivnoga mišljenja? Za Whiteheada je sve to još bilo ne samo prihvatljivo za „razvitak“ kako znanosti tako i filozofije, već i jedino moguće „tiho partnerstvo“ za moguću „fuziju“. Mnogi će u obranu filozofije reći da je to već riješeno u novovjekovnoj metafizici Leibniza, čak možda i radikalnije u Spinoze. On je, naime, Boga iz „drugoga svijeta“ univoknošću bitka premjestio u ovosvjetovnost (imanenciju). Na taj način je doduše i nadalje ostala razlika između transcendencije i imanencije. Ali razlika je uzidgnuta do sinteze koja pokazuje da je nužnost uvjet mogućnosti slobode kao causa sui, što je za Hegela bilo najznačajnije dostignuće uzdizanja filozofije na rang supstancije-subjekta modernoga svijeta. Čemu onda tolika tvrdokornost znanstvenoga „uma“ u pokušaju da u potpunosti proglasi mitopoetski „um“ zastarjelim i besmislenim za kozmologijske spekulacije i refleksije? Možda je za taj odnos znanosti spram filozofije, koji se uvelike proširio upravo u 20. stoljeću, kada, paradoksalno, nastaju neke od najvažnijih filozofijskih knjiga uopće u čitavoj povijesti filozofije poput Heideggerova Bitka i vremena (Sein und Zeita), najbolje navesti Rudolfa Carnapa. Kao logički pozitivist, kojemu je sve „,metafizičko“ unaprijed strano i nesmisaono, njegov stav spram „budućnosti filozofije“ čini se osobito zanimljivim. Utoliko više što će iz okružja Bečkoga kruga proizaći stajalište koje će uvjerljivo zastupati Karl Popper u svojim analizama. Za sada zadržimo pozornost na Carnapovim postavkama iz teksta objavljenoga 1931. godine pod nazivom „Prevladavanje metafizike logičkom analizom jezika“. Već na početku tog teksta tvrdi se sljedeće: „Od grčkih skeptičara do empirista 19. stoljeća bilo je mnogo protivnika metafizike. Ta su promišljanja bila vrlo različita. Neki su nauk metafizike smatrali lažnim, budući da on proturječi iskustvenoj spoznaji. Drugi su ga držali samo neizvjesnim, budući da metafizičko postavljanje pitanje premašuje granice ljudske spoznaje. Mnogi su antimetafizičari bavljenje metafizičkim pitanjima smatrali neplodnim; svejedno može li se na njih odgovoriti ili ne, na svaki je način izlišno njima se baviti; predaj se potpuno praktičnoj zadaći što je svaki dan zadaje djelatnim ljudima!“(Rudolf Carnap, „Prevladavanje metafizike logičkom analizom jezika“, u: Čemu još filozofija, str. 251.) Ovo je gotovo zapovjednim tonom iskazani program novoga pragmatizma. Prema njegovim načelima, logika određuje jeziku njegove granice, a praktično djelovanje odlučuje o tome što je uistinu za ljudsko mišljenje „vrijedno“, a što ne. No, ono pritom nije ništa drugo negoli neopozitivistički smjer kojim znanosti „posuđuju“ od moderne logike njihov „jezik“ samo do razine simboličke komunikacije s Drugim, kada matematičke formule kao temeljni dokazi „istine“ nisu dostatno uvjerljivi. Jezik se tada pojavljuje nastavkom logičkoga mišljenja drugim sredstvima. Naravno, to je jezik pročišćen od „taloga metafizike“, kako je to osobito u drugoj fazi svojeg mišljenja izveo Wittgenstein s koncepcijom „jezičnih igara“ (Sprachspiele) kao „forme života“. Nasrt na metafiziku već je ovdje, dakle, u svojoj čistoj formi „prevladavanja logičkom analizom jezika“ nešto što je moguće dovesti u pitanje iz umjetničkih pokreta povijesne avangarde, osoibito dadaizma i nadrealizma. Destrukcija jezika i njegovo svođenje na „elementarne čestice“ tjelesne gestualnosti i izvedbenosti pokazuje koliko je prosvjed protiv „racionalnosti“ poretka svijeta u znacima znanstveno-tehničke funkcionalnosti bio nužan da bi se „fuzijom“ znanosti, tehnike i kapitalizma otvorio kao novi „metafizički problem“. Što uistinu preostaje filozofiji u ovom „prevladavanju“ kakvo zagovaraju Carnap i Bečki krug? Nije to, naravno, hegelovsko-marksovsko „prevladavanje“ (Aufhebung) filozofije kao metafizike u spekulativno-dijalektičkome ključu „kraja povijesti“. Isto tako, nije to ni Heideggerovo „prevladavanje“ (Überwindung) metafizike u razlici spram Hegela, Nietzschea i Marxa. (Vidi o tome: Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera: Uvod u problematsku razinu „Sein und Zeit-a“ i okolnih spisa, A. Cesarec, Zagreb, 1988.) Naprotiv, „prevladavanje“ je u bitnom smislu „redukcija“ filozofije u njezinoj „zadaći mišljenja“ na logiku kao uvjet mogućnosti znanstvene spoznaje. Jezik se ovdje pojavljuje samo kao organon ili sredstvo kazivanja mišljenja koje proizlazi iz „empirizma“ i „praktične zadaće“. Filozofiji, dakle, preostaje u srazu s trijumfom pozitivizma znanstvenoga mišljenja da analizira logički i jezično što to znanosti uopće misle kada govore o načelima neodređenosti u Heisenberga, o informaciji u kibernetičkim teorijama Wienera, o crnim rupama u Hawkinga, o teoriji superstruna u Wittena, o nelinearnim sustavima u Felgenbauma, o kompleksnim sustavima u Prigogina itd. Nije to toliko „malo“ nakon raspada metafizičkih sustava i vjere u „lažnu cjelinu“. No, nije ni odveć veličajno što bi bilo primjereno ipak onome što je filozofija značila tijekom povijesti zapadnjačkoga mišljenja. Takav „redukcionizam“ doveo je do toga da je s „logičkom analizom jezika“ i njezinim derivatima u kasnijem razvitku analitičke filozofije druge polovine 20. stoljeća izostalo vjerodostojno tumačenje kako mita i religije, tako još više onoga što je od Schellinga i Nietzschea preostalo kao ono spasonosno za „budućnost filozofije“. Riječ je, dakako, o umjetnosti. Iako postoje neki prilozi estetskome mišljenju i promišljanju biti umjetnosti koji se mogu, eventualno, mjeriti s prilozima Heideggera, Benjamina, Adorna, Gadamera, Derridae, Deleuzea, Lyotarda, oni su rijetke biljke. Mogu se svrstati u rubriku spoznajno-teorijskoga „racionaliziranja“ onoga što ne pripada području logosa, već je od samoga izvora izvedeno iz mythosa. To su prilozi Wittgensteina o estetici, potom ranoga Arhura C. Dantoa o estetici i umjetnosti, te Stanleya Cavella o filmu. Isto tako, logička analiza jezika nije od gotovo nikakve pomoći u promišljanju teorije politike kao teorije moći, ideologije, države i društva. A sve to pripada u društveno-humanističke znanosti. Iznimku zacijelo čine radovi Karla Poppera i Richarda Rortyja. Da bismo, dakle, mogli razložno govoriti o „prevladavanju metafizike“ kakvo su u 20. stoljeću poduzeli s jedne strane Heidegger, a s druge Carnap i Wittgenstein, potrebno je u ovoj studiji uspostaviti razlikovanje u odredbi onoga što uopće označava pojam metafizike. A to ujedno znači i u čemu je „stvar i zadaća“ filozofije, jer se danas u govoru znanstvenika iz područja teorijske fizike, astrofizike i kozmologije čitava složena struktura filozofijskoga mišljenja suvremenosti uglavnom brutalno svodi na ono isto što je među prvima prigovorio Carnap: o „lažnome“, „neizvjesnome“ i „neplodnome“ mišljenju i govoru metafizike. 4. Procesualnost i događaj ─ novi put ontologije Dospjeti na „kraljevski put“ koji će filozofijsko mišljenje „pomiriti“ s težnjom suvremenih znanosti da spoznaju „Božju česticu“ i dosegnu Teoriju svega možda je moguće samo pod uvjetom da se ono što nazivamo mišljenjem oslobodi jednosmjernosti ciljeva. Pronalazak umjetne inteligencije uz nastojanje na uspostavi umjetne intuicije nesumnjivo proizlazi iz drevnih izvora mišljenja u Grka. No, svoj je zamašnjak doživjelo tek s Leibnizom: Cum Deus calculat et cogitationem exercet, fit mundus! Računanje koje tvori uvjet mogućnosti nastanka inteligentnih strojeva s kakvim se danas nalazimo u svakodnevnoj interakciji nije više samo jedan modalitet mišljenja. Apsolutna racionalnost stvara pretpostavke za nastanak „novoga“. Ali sada polazeći od kontingencije (slučaja) i emergencije (nastanka) onoga što je suvremena filozofija od Heideggera, Whiteheada i Deleuzea označila „događajem“. Umjesto „bitka“ i statičke ontologije na djelu je „događaj“ i procesualna/dinamička ontologija. Naposljetku, sve to odgovara spekulativno-eksperimentalnim analizama crnih rupa u svemiru, kako to izvodi i sam Hawking, rabeći pojmove kao što su „horizont događaja“, „informacija“ i „singularnost“. S Leibnizom je u novome vijeku nastala ideja o sjedinjenju jezika i slike. S pomoću simboličkoga govora matematičkih formula nastanak „mislećega stroja“ zbiva se na temelju komputacije informacija kao logičan slijed onoga što danas pokušavaju robotičari i tehnoznanstvenici u inženjerstvu kada govore da je korak do operativnih sustava vladavine „umjetne inteligencije“ onaj koji će sjediniti racionalnost i intuiciju. (Marvin Minsky, The Emotion Machine: Commonsense Thinking, Artificial Intelligence, and the Future of the Human Mind, Simon & Schuster, New York, 2006. Vidi o tome: Žarko Paić, „Nadolazeća neposrednost: između vizije i programa“, u: Tehnosfera, sv, I: Žrtvovanje i dosada: Životinja-Čovjek-Stroj, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018., str. 431.473.) Što nam to govori? Ponajprije, da se sinteza sada određuje polazeći iz pojma „konstrukcije“ kao rezultata tehnoznanstvenoga istraživanja „mozga“ i „umjetnoga uma“. A to znači da je nadmoć matematičko-inženjerske „konstrukcije“ neporeciva. Filozofija može tome samo eventualno dati spoznajno-logičko objašnjenje s onu stranu dosadašnjega metafizičkoga shvaćanja komunikacije. U srazu s logikom tehnosfere mišljenje više nije ono koje može utvarati da može stvarati i nadalje pojmovnu arhitektoniku svijeta na zastarjelim paradigmama ne samo znanosti, već i filozofije. Pogledamo li konceptualnu umjetnost „danas“, zamijetit ćemo da se i u njezinim „radovima“ u svim formama od instalacija, izvedbe do cyber-arta propituju granice između „prirode“ i „neljudskoga“. Već je otuda razvidno da su rezultati tehnoznanstvenih istraživanja ono što suvremena umjetnost nužno kritički prihvaća i preispituje. Dostatno je uzeti za primjer rad Kena Rinalda Autopoiesis iz 1920. godine da se uvjerimo kako od samoga naziva projekta, koji ima dodirne sveze s biologijskom teorijom svijesti Maturana i Varele, više nisu „aktualna“ ona istraživanja u području umjetnosti koja bi se bavila znanstvenim teorijama i filozofijskim uvidima stare kozmologije i epistemologije. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Synaesthetic Without Sensitivity? The Body as a Technological Construction“, Philosophy Study, June 2019, Vol. 9, No. 6, 333-354 doi: 10.17265/2159-5313/2019.06.004) Ono što nas ovdje osobito zanima jest pokušaj povijesno-genealogijskoga obrazloženja nastanka logike „računajućega mišljenja“ (Rechnen). Iz njega je proizašao eksponencijalni rast znanstvenih teorija o podrijetlu i nastanku svemira te teorijsko-spoznajna emergencija astrofizike i kozmologije naspram zastarijevanja filozofijskoga pristupa biti tehnosfere. Ako se emergencijom označava proces neodređenosti i nastanka novoga smjera razvitka u biološkim i fizikalnim procesima bez redukcije na drugo područje, kada se jedan dio odvaja od cjeline i stvara novi sklop odnosa snaga u međusobnom djelovanju sustava i okoline, (Jens Greve i Annette Schnabel (ur.), Emergenz: Zur Analyse und Erklärung komplexer Strukturen, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2011.) onda je bjelodano kako je od 1960-ih godina došlo do kumulativnoga razvitka astrofizike i kozmologije. Taj rez ili diskontinuitet s prethodnim razdobljem nije vezan uz zadivljujuća otkrića u fizici nakon Einsteinove teorije relativnosti, kvantne teorije Plancka i Heisenberga. Umjesto toga, s uvođenjem inteligentnih računala i usavršavanjem raketne tehnologije kao i tehnologije gradnje teleskopa kojim znanstvenici promatraju nebeska sazvježđa, ušli smo u razdoblje koje bismo ponajbolje mogli opisati kao doba tehnogeneze samoga života. Sve se konstruira i postaje objektom: od ljudskoga tijela do pametnih telefona i autonomnih objekata koji sami obavljaju složene funkcije i operacije u upravljanju prostorom i vremenom. Zašto je važno objasniti kako je nastalo shvaćanje novovjekovnoga pojma znanosti i suvremenih tehnoznanosti (technoscience)? Preliminarni odgovor bi bio sljedeći: s jedne strane zbog toga što je otuda moguće vidjeti kako se i zašto filozofija mijenja u svojoj povijesno-epohalnoj „zadaći mišljenja“, a s druge, pak, kako u toj promjeni paradigme prenosi vlastiti tradicijom preuzeti jezik ontologije kao metafizike u strukturu pozitivnih znanosti čak i kada one odbijaju priznati bilo kakvu svezu/odnos s metafizikom, kao što smo to razabrali u stavovima vodećih znanstvenika suvremenosti. Ova unutarnja promjena „biti“ filozofije nije, dakako, ništa izvanjsko stvari samoj kao što je to usmjerenost mišljenja na svoje predmete mišljenja. Već je Hegel za to imao najprecizniju moguću odredbu. Filozofija je svoje vrijeme sabrano u mislima. Možemo li to još uvijek reći i za suvremeno doba vladavine tehnosfere kada umjetna inteligencija stvara umjetni život (A-life), a zadivljujuća teorijska otkrića astrofizike i kozmologije ruše u krhotine staro metafizičko shvaćanje svijeta? Čini se da je odgovor potvrdan. No, samo pod određenim uvjetima. Ono što je tvrdio Carnap, da su praktična postignuća znanosti ono što razlikuje „znanstvenu filozofiju“ od obmana metafizike na drukčiji i posve mjerodavniji, a to će reći prihvatljiviji način, tvrdi i kvantni fizičar Werner Heisenberg. Kao i Whitehead, on je bio i filozof. Vjerojatno je ta „dvojnost“ razlog zašto je pristupio ovom problemu odnosa znanosti i filozofije na drukčiji način od većine svojih kolega fizikalnih znanstvenika. Objašnjenje koje je ponudio proizlazi iz zadovoljenja ljudskih potreba kako za teorijskim znanjem o nekom predmetu, tako još više uporabnom vrijednošću novih znanstvenih otkrića. „Istodobno se čovjekov stav prema prirodi bio promijenio iz kontemplativnog u pragmatički. Nije nas više tako zanimalo pitanje kakva je priroda, nego smo radije pitali što se s njom može učiniti. Prirodna se znanost stoga pretvorila u tehniku. Svaki napredak znanja bio je povezan s pitanjem koje bi se praktične koristi mogle izvući iz tog znanja. To nije vrijedilo samo za fiziku; i u kemiji i biologiji postojala je u biti jednaka tendencija, a uspjeh novih metoda u medicini ili u gospodarstvu presudno je doprinio proširenju novog stava.“ (Werner Heisenberg, Fizika i filozofija, KruZak, Zagreb, 1997., str. 158. S njemačkoga preveo Stipe Kutleša.) Nije naodmet dodati da su najznačajniji fizičari 20. stoljeća, uz Bohra i Heisenberga, osobito Einstein, imali nerijetko izrazite sklonosti za filozofijsko razumijevanje svijeta uopće. Naravno, to nipošto ne znači da bi im filozofija „praktično“ pomogla u njihovim teorijskim spekulacijama o najtežim pitanjima suvremene fizike. Ono što je ovdje ipak od najvećega značaja jest da se prijelaz iz „kontemplativnoga u pragmatički“ stav, prema Heisenbergu, odigrao kao događaj s dalekosežnim posljedicama za ljudsko mišljenje u cjelini. Sve se nakon toga radikalno mijenja. Nije otuda slučajno da će početkom 20. stoljeća američki pragmatizam kao filozofijska „reakcija“ na krizu metafizike i raspad njezine cjelovite „slike svijeta“ dovesti do dokidanja kantovskoga apriorizma u postupku utemeljenja modernih znanosti i filozofije. Preokret pojma svrhovitosti svrhe (télos) bit će izveden iz nužnosti „pragmatičkoga obrata“. To znači da ono što metafizički slijedi iz kauzalno-teleologijskoga modela „prirode“ nije više samorazumljivo. Umjesto linearnoga slijeda ovog determinizma s pojmovima nužnosti i slobode kao binarnih opreka pojavljuje se sklop u kojem ono svrhovito nije unaprijed zadano, već se događa kroz djelovanje kao praktično polje „uporabnosti“ i „koristi“ za čovjeka. Naravno da Heisenberg nije imao u vidu konkretno ono što su postavili kao nova načela u filozofiji W. James, C. S. Peirce i J. Dewey. Njegova je nakana bila da sintetički ukaže na bit ove povijesno-epohalne promjene u „biti“ mišljenja koji je znanost oslobodio svih stega novovjekovne fizike, prije svega. To je značilo da se može krenuti u razjašnjenje čak i onih problema u shvaćanju prirode i svemira koji se čine, kako su to kvantni fizičari u svojim eksperimentima pokazivali, krajnje apsurdnim ako se razmatraju sa stajališta savršene uređenosti poretka u kojem kaos može biti znak raspada poretka ili anomalija u sustavu. Ali ne i mogućnost da se poredak misli polazeći od kvantne neodređenosti svijeta. Kada sve to imamo u vidu, onda je lako zaključiti da je ipak najveći problem ovog „pragmatičkoga obrata“ u prelasku prirodne znanosti u tehniku. To je istodobno i najveći korak u prelazak teorije znanosti u paradigmu tehnoznanstvene konstrukcije s vodećim pojmom informacije. Kada više nema jednog uzroka i posljedice, već se sve umnožava, a uzrok se kao u kibernetičkoj teoriji predviđanja budućih stanja naziva „pobuđenim uzrokom“, onda je logika znanstvenih otkrića posve drukčija od teorijskoga „kontempliranja“ prirode kao „nepokretnoga“ predmeta s iluzijom „objektivne zbilje“. U ovoj knjizi razmatranje odnosa filozofije i znanosti nije moguće izvesti bez „logike posredovanja“. Naravno, ono što posreduje taj ujedno skladni i konfliktni odnos nalazi se u nečemu što je Heidegger vidio kao „tehničku interpretaciju mišljenja“. (Martin Heidegger, „Brief über den Humanismus“, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1978. 2. prošireno i pregledano izd., str. 312.) O čemu je tu riječ? Izraz se nalazi u „Pismu o humanizmu“ iz 1946. godine. Kada nastoji obrazložiti svoj put mišljenja i nužnost da se filozofija oslobodi metafizičkoga „rasutoga tereta“ koji joj zatvara nove horizonte, Heidegger pokazuje kako „bit mišljenja“ neodgodivo iziskuje upravo oslobađanje od ove tehničke interpetacije. No, nije stvar tek o novovjekovnome mišljenju kada nastaje znanstveni um u u djelima i otkrićima Galileja, Kopernika i Newtona. Put ovog „tehnicizma“ vodi u izvore sve do Platona i Aristotela. Kroz tri bitne riječi filozofije kao metafizike ─ téchne, praxis i poiesis ─ odvija se proces i postupak razmišljanja u otklonu od redukcije na djelovanje. Jer mišljenje za Heideggera, „ukoliko se uzme za sebe, nije ‘praktično’. Označavanje mišljenja kao theoria i određenje spoznavanja kao ‘teorijskoga’ odnosa zbiva se već unutar ‘tehničkog’ izlaganja mišljenja. Ono je reaktivan pokušaj da se i mišljenje još spasi u neku samostalnost naspram djelovanja i činjenja. Otada je ‘filozofija’ u neprestanoj nužnosti da pred ‘znanostima’ opravdava svoju egzistenciju. Ona predmnijeva da se to najsigurnije postiže time da se sama uzdigne u rang znanosti. No, to je nastojanje napuštanje biti mišljenja. Filozofiju progoni strah da gubi na ugledu i značenju ako nije znanost. To važi kao neki nedostatak koji se izjednačuje s neznanstvenošću. Bitak kao element mišljenja napušten je u tehničkome izlaganju mišljenja. ‘Logika’ je sankcija toga izlaganja što započinje od sofistike i Platona.“ (Martin Heidegger, isto, str. 312.) Budući da ćemo se Heideggerovim promišljanjem odnosa filozofije i znanosti u ovoj studiji iscrpno baviti, dostatno je u svrhu uvođenja u problem reći još ovo. Medij kojim se filozofija kao mišljenje bitka, dakle metafizika, odnosi spram znanosti već je uvijek određen tehničkim nabačajem samoga bitka. Kada je to tako, tada nije nimalo začudno zašto filozofija od novoga vijeka preuzima svoj mjerodavni lik iz prirodno-tehničkih znanosti kao što su to matematika i fizika. Nemojmo zaboraviti da je i sam Kant uz svoje tri kritike, uz pokušaj utemeljenja antropologije u pragmatičkome vidu, tvorac osebujne kozmologije. U njoj izlaže teoriju o nastanku „neba“, odnosno svemira i njegovih zakonitosti prema mehaničkim načelima Newtonove fizike. (Immanuel Kant, Allgemeine Naturgeschichte und Theorie des Himmels, Fischer, Erlangen, 1988.) Sve to upućuje da nije problem u tome što bi filozofija valjda bila nastavak teologije skolastike drugim sredstvima, jer se upravo zbog otrgnuća iz njezine dogmatske „velike priče“ o objavljenom Bogu kršćanstva kao izvoru monoteističke religije neminovno usmjerila ideji novovjekovnih znanosti. Od njih je preuzela dokazni postupak, metodu i eksperimentalno određenje logičko-metafizičkih stavova. Heideggerova „obrana“ mišljenja koje misli onkraj „tehničke interpretacije“ bitka nije tek borba s vjetrenjačama u smislu napada na logiku modernih znanosti. Naprotiv, ono je najznačajniji i ujedno prijeporni čin spašavanja mišljenja od znanstveno-tehničkoga „porobljavanja“. Stoga nije problem ni u filozofiji niti u znanosti, već u onome što uopće omogućuje njihov odnos. A to je upravo ključan pojam Heideggerova mišljenja nakon 1950-ih godina ─ postav (Gestell) kao bit tehnike. Da bismo mogli razumjeti kako je nastanak moderne tehnike ključ za razumijevanje vladavine znanosti u okviru onoga što označava pojam „novoga“, potrebno je prethodno kazati da u ovome valja vidjeti istodobno i „ontologijski obrat“ čitave zapadnjačke povijesti kao povijesti svijeta. Jer nije, naime, znanost ona koja tehniku drži na uzdama. Međutim, ne koristi je niti kao sredstvo za neku drugu svrhu (instrumentalnost onoga téchne). Umjesto toga, i Heidegger, te također iznimno važan filozof za objašnjenje geneze tehničkoga svijeta Hans Blumenberg, tvrde isto: tehnika iz „konstitutivnoga elementa“ novoga vijeka postaje pokretačem znanstvenoga shvaćanja svijeta. (Hans Blumenberg, „Ordnungschwund und Selbstbehauptung: Über Weltwerstehen und Weltverhalten im Werden der technischen Epoche“, u: Schriften zur Technik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2015., str. 138.) Oslabađanje mišljenja u liku filozofije od nužnosti preuzimanja znanstvenoga lika, kakva je filozofija od Descartesa do Hegela uistinu i bila, otpočinje u 19. stoljeću s Nietzscheom i Kierkegaardom. No, obojica mislioca nisu bili protuznanstveno usmjereni, iako je Nietzsche već u počecima svojeg puta mišljenja, u spisu Rođenje tragedije (Die Geburt der Tragödie) iz 1872. godine radikalno pokazao da samo lik umjetnika, a ne znanstvenika i religioznoga duhovnjaka, zaslužuje najdublji respekt za budućnost. Razlog leži u tome što pronosi ono iskonsko dionizijsko ─ dramatsko zbivanje samoga života bez konstruktivnih dodataka. Težnja filozofije da ne potpadne pod jaram racionalnosti u tehničkome izlaganju mišljenja ide tako daleko da je glavno pitanje u 20. stoljeću postalo pitanje jezika kojim mišljenje iskazuje svoje stavove i refleksije. Jer posve je razvidno da je pokazatelj ovog scijentifizma i tehnologiziranja jezika postala umjetnost. O tome zorno svjedoči i put kibernetičke estetike kakvu je razvio Max Bense polazeći od pojma estetske informacije, a ne više temeljnih pojmova klasične estetike poput ljepote i uzvišenosti. Što je, dakle, bit odnosa koji povezuje na skladan i konfliktan način filozofiju i znanosti? Ništa drugo negoli ono što za Heideggera nije bit mišljenja koje stoji u izvoru filozofije. Umjesto tog izvornoga odnosa ljubavi spram mudrosti (to sophon), filozofija kao metafizika postaje znanje o bitku kao tehnički izvedenom načinu mišljenja. Sve je ovo bjelodano ponajviše u Aristotela. On bitak razumije iz pojma energeia i dynamis. Takvo „energetičko“ i „dinamično“ određenje bitka ujedno određuje mišljenje kao uvid u znanstvenu artikulaciju „prirode“ (physis). (Martin Heidegger, „Vom Wesen und Begriff der Physis: Aristoteles, Physik B, 1“, u: Wegmarken, str. 237-299.) Ako tehnika u bitnome smislu prethodi i filozofiji i znanosti u njihovu odnosu, onda je ovdje posrijedi tajna metafizike koja se ne uspostavlja polazeći od ideja bitka-boga-svijeta-čovjeka, već od redukcije ovog sklopa na tehničku interpretaciju mišljenja. Jasno je otuda da sve što uopće „jest“ mora biti pogođeno ovim povijesno-epohalnim događajem. Pitanje je, međutim, kako je moguće da se znanje u traganju za prvim uzrokom i posljednjim svrhama bitka iz metafizičke strukture izlaganja tijekom novoga vijeka „pragmatizira“, postaje sve više praktično i usmjerujuće spram onoga što u drugoj polovini 20. stoljeća nazivamo tehnoznanostima (technoscience)? Geneza tehničkoga svijeta pretpostavlja razumijevanje ovog događaja kojim se proizvođenje tehničkih objekata izjednačava s mogućnošću da sam objekt nije više shvaćen instrumentalno. Umjesto toga, na djelu je teleologijsko shvaćanje. A ono svrhu ne vidi u onome onostranome (transcendenciji), već u ovostranome i ovosvjetovnome (imanencija). Hans Blumenberg je to genealogijski pokazao u razmatranju odnosa između tehnike i istine s obzirom na promjenu ontologijskoga ranga od Descartesa do Hegela. „Tehnička odredba slobode ne nastaje time što se čovjek poima kao biće koje proizvodi tehničke tvorevine, nego kao biće koje sebe sâmo tehnički ozbiljuje, čija je ‘istina u biti tehnička. Ovo temeljno shvaćanje vlada u biologijskoj teoriji podrijetla, u kojoj se čovjek određuje u kontinuitetu niza organizama i otpočinje tamo gdje je mehanika procesa razvitka kao takvoga ‘pojmljena’, što znači: gdje se otpočinju razvijati primati – u pravome smislu kao refleksivna. Čovjek zahvaljujući u biti sebi samome jest ‘autotehničan’; – on „nema’ tek rad, već je on ‘i’ rad. […] Tip modernoga čovjeka jest neizostavno određen naturiranjem tehničkoga s pomoću svijesti o samorazumljivosti i neizbježnosti onoga što je proizašlo iz njegove navlastite slobode. Ontologija tehnike razvija se u paradoksima jedne ‘druge prirode’.(Hans Blumenberg, „Technik und Wahrheit“, u: Schriften zur Technik, str. 49-50.) Biti i misliti tehnički to znači prijeći granice ne samo „prirode“ kao bitka u Aristotelovu značenju pojma physis. Prelazak granica pokazuje se danas u svezi posthumanizma/transhumanizma i singularnosti. Sažeto rečeno, riječ je o tome da tzv. zakoni fizike koji sjedinjuju fiziku kvarkova i teoriju superstruna postaju ono što nadilazi prostorno-vremensku „ukorijenjenost“ u ono organsko kao takvo. Zahvaljujući umjetnoj inteligenciji i konstrukciji autonomnih objekata, nematerijalnost se informacije prenosi u operativni sustav djelovanja koji počiva na temeljnim načelima kibernetike: informacija-povratna sprega-petlja (feedback-loop)-kontrola-komunikacija. Ovo „četvorstvo“ nije digitalni obrat klasične ontologije s Aristotelova četiri uzroka koji su poredani u logičko-povijesnome smislenom redu. Naprotiv, struktura kibernetičkoga mišljenja tehnosfere odvija se u procesima tehnogenetske konstrukcije posredovanja između „sustava“ i „okoline“. Utoliko biti i misliti tehnički znači uistinu „ne-biti“, jer više nije posrijedi darovanost života kao neproračunljiva događaja. Na mjesto ovog neizvjesnoga i nenadanog događaja zasjeda simulirani događaj kontrolirane interakcije između inteligentnih strojeva koji komuniciraju „neljudski“. Stoga je za pojam singularnosti ideja svemira kao implozije energije, mase i brzine svjetlosti ono što povezuje Omega-točku s najvećim dosezima „tehničkoga uma“ u neprestanome ubrzavanju same „brzine“. Akceleracija dromologijske civilizacije na putu njezina iščeznuća u singularnosti kao takvoj naša je jedina prava budućnost. (Vidi o tome: Ray Kurzweill, The Singularity Is Near: When Humans Transcend Biology, Penguin Books, London, 2005. i Paul Virilo, La Vitesse de libération, Edition Galilée, Pariz, 1995.) Biti i misliti tehnički, naposljetku, znači biti rastjelovljen i rasvjetovljen. Jer tijelo ni svijet u metafizičkome shvaćanju više ne mogu dati opravdanje umjetnome životu. Od „stvari mišljenja“ takav novi život postaje „stvar koja misli“ tako što vizualizira pojmove i konstruira stanja i događaje u stvaralačkoj tehnogenezi bez kraja. 5. Kvantni obrat i nadolazeće mišljenje Zašto nam je uopće potrebna filozofija koja promišlja znanost i njezina misaona postignuća, promjene paradigme i granice znanstvenoga uvida u tajnu svemira? Sve do Einsteina i kvantne fizike bilo je možda samorazumljivo da se znanost razmatra kao područje teorijskoga promatranja objekta koji se kreće, dok se eksperimentalno promatranje „subjekta“ istraživanja, dakle znanstvenika s njegovim konceptualnim okvirima i mjernim instrumentima nije smatralo bitnim. Znanstvenik je tako nalikovao Aristotelovu bogu kao „nepokretnom pokretaču“. Njegova spoznaja promatranoga objekta X u prostoru i vremenu bila je stoga nepromjenljiva varijabla. Svojevrsni spoznajno-teorijski obrat koji je otuda nastupio i o kojem svjedoče postupci Nielsa Bohra i mnogih drugih fizičara, prije svega, otvorio je pitanje o tome da se sveza/odnos između tradicionalno kazano „subjekta“ i „objekta“ istraživanja mora radikalno promijeniti. Razlog za taj obrat koji je čak navijestio slikar Paul Klee u svojim dnevničkim zabilješkama da ga objekti zamjećuju, a ne on njih, bio je zacijelo prekretnicom za posvemašnje dokidanje ovog „statičkoga“ načina razumijevanja ideje znanstvenog istraživanja objekta u prostoru i vremenu. Kibernetičar Gotthard Günther u matematičkim izračunima baveći se „drugim poretkom“ kibernetike dospio je do rješenja onog što danas nazivamo logikom autonomnih objekata, odnosno stvari koje misle. Računalna inteligencija, naime, dokida razlikovanje promatrača i promatranoga jer se „umjetna inteligencija“ ne može razumjeti više polazeći od ljudske svijesti „o“ izvanjskome predmetu, ili onoga što fenomenologija Edmunda Husserla naziva intencionalnom sviješću. Umjesto toga, svijest o događanju mišljenja samoga, spekulativa refleksija ili samosvijest mislećeg objekta, temelji se na kibernetičkoj razlici. (Heinz von Foerster, Cybernetics of cybernetics: or, the control of control and the communication of communication, Future Systems Inc., Minneapolis, 1995.)To jednostavno znači da „kontrolira“ vlastite misaone projekcije i opcije. Na ovaj se način rješava neki problem koji zahtijeva aktiviranje megaračunala kao baze podataka. Informacija stoga nije tek rezultat složenih odnosa u trijadi mase, energije i brzine. Kao što je to jasno istaknuo Norbert Wiener, riječ je nečemu što se ne može svesti na učinak pojmova iz Einsteinove znamenite jednadžbe E=mc2. Filozofija koja ne razmatra bit znanosti na isti način kao što je to bilo samorazumljivo u doba trijumfa metafizike sve do Hegela potrebna je otuda suvremenome mišljenju o tehnosferi iz sljedećih razloga. (1) Filozofija kao metafizika i mišljenje onkraj metafizike omogućuje postavljanje temeljnih pitanja o smislu i svrsi postojanja stvari i objekata koje istražuju znanosti. Svaki znanstvenik prije i poslije nekog otkrića u području svojeg znanstvenoga istraživanja objašnjava kako je došao do njega i koji su teorijski i/ili praktični učinci onog što se pojavljuje kao „novo“ u svijetu. Čak i kada se poput Rogera Penrosea postavlja pitanje je li matematika pronalazak onoga što već uvijek postoji u „prirodi“ kao razotkriće onog božanskoga u logici svemira ili je tek ljudska konstrukcija koja simbolički predstavlja djelovanje zakonitosti u prirodi (physis, natura), susrećemo se s neriješenim pitanjima. Njihovo podrijetlo leži u onome što pripada u bit filozofije. Otklonimo odmah zagovor nekog ezoteričnoga govora koji bi bio protivan zahtjevima uma. Uostalom, filozofija u Heraklita otpočinje s logosom koji se uobičajeno prevodi kao razbor, um, govor, onim što je sabrano a ne rastreseno, što ima značajke univerzalnoga shvaćanja predmeta ljudske spoznaje. Nikakav „misticizam“ stoga ne krasi autentičnu filozofiju, a još manje njezina usmjerenost na nerazumijevanje, iako je njezin govor katkad hermetičan i teško prohodan. No, to nije razlog da se unaprijed proglasi besmislenim kazivanjem. Misliti danas u doba tehnosfere izazovna je i složena zadaća upravo zbog toga što se filozofija nalazi na ishodu metafizičkoga poslanstva suočena s apsolutnom moći tehnoznanstvenoga doba. (2) Bez filozofije svijet je, naravno, moguć i zamisliv. Pritom se ovdje ne radi o svijetu koji bi jedino počivao na vladavini tehnoznanstvene konstrukcije, dok bi sva druga područja duhovnoga bitka čovjeka u posthumanome stanju bila svedena na „jezične igre“ poput umjetnosti kao eksperimentalne igre s formama sinestetičkoga načina komunikacije. No, takav svijet bio bi „pozitivistički“ doveden do posljednjih granica tehničkoga izlaganja i tumačenja misterija svemira. Problem nije, dakle, tek u tome što je i najtvrdokornija fizikalna kozmologija nužno u svojim posljednjim nakanama filozofijska, nego u tome što i teorijski fizičari, astrofizičari i kozmolozi skrušeno priznaju da unatoč procvata neurokognitivnih istraživanja ljudska samosvijest, bez koje nije moguća umjetna inteligencija i umjetna intuicija, i nadalje ostaje misterij. To ide tako daleko da postoje čak i danas zagovaratelji Descartesova metafizičkoga dualizma. Poznato je da je iz tog stajališta nepremostiva razlika između umne i tjelesne supstancije (res cogitans i res extensa). Među novijim zagovarateljima ovog dualizma najistaknutiji su John Eccles i Karl Popper, autori knjige Sebstvo i njegov mozak iz 1977. godine. Oni tvrde da fizikalni determinizam ne rješava pitanje slobodne volje. To samo znači da ljudski um može izabrati između različitih misli i djelovanja koje obavljaju mozak i tijelo. (John Eccles i Karl Popper, The Self and Its Brain, Springer Verlag, Berlin, 1994.) Koliko je dualizam uma i tijela u novom kontekstu neurokognitivnih znanosti prihvatljivo rješenje još je uvijek nejasno. Osim što je posve bjelodano da jedno bez drugoga ne može postojati. No, dostignuća na planu singularnosti, odnosno razvitka umjetne inteligencije i programiranja kompjutora smjeraju izvan svakoga dualizma. Štoviše, singularnost negira radikalno sve metafizičke razlike kao relikte biologizma i fizikalizma bez pokrića u novoj hiperrealnosti događaja. (3) Da bi eventualno bilo ispravno braniti postavke o „besmislenosti“ filozofije pred suverenom vladavinom tehnoznanstvene svijesti koja sve spekulacije i refleksije izvan dosega zakonitosti u prirodi i svemiru proglašava nevjerodostojnim činom „mistike“, potrebno je dospjeti do krajnjeg cilja tzv. Teorije svega ili jedinstvene fizike. Ovdje ne spada teorija superstruna. Jer ona je, prema Penroseu, tek nastavak kvantne teorije drugim sredstvima. Potrebno je stoga imati dostatno razloga za uvjerenje da bi takva teorija mogla teorijskoj fizici, astrofizici i kozmologiji dati ovlasti apsoluta u formi integralne znanosti bitka samoga. U to Roger Penrose ne polaže nade. Štoviše, on smatra da su i teorijske analize fizike u odnosu na misterij naše svijesti dokaz kako pitanje „svrhe“ svemira ne možemo svesti na rigorozni fizikalizam. Ako je, dakle, i kvantna teorija prema tom uvidu nedovoljno plastična da bi s njom mogli objasniti makrofiziku svemira, što onda preostaje osim „kvazikvantnoga efekta“? A to sažeto znači da tzv. mikrotubuli „obavljaju indeterminističke, kvazikvantne proračune iz kojih nekako proizlazi svijest. Svaki neuron tako nije jednostavni prekidač, nego kompleksno računalo svoje vrste“. (John Horgan, Kraj znanosti, str. 228.) Kada preostaje „vjera“ u ono što je manje od neodređenosti, a time istodobno i zahtjev za drukčijom fizikom kompleksnih struktura svemira, čini se razvidnim da filozofija ne može ostati nedodirljivom na ove nove kozmologijske spoznaje i sumnje. Ako se mijenja bit znanstvenih paradigmi, nije li logično da se to mora odraziti i na putove filozofijskoga mišljenja u suvremenosti? I doista, o tome svjedoče Whiteheadova kozmologija događaja uz Deleuzeovu ontologiju postajanja (devenir). One upravo pretpostavljaju novija dostignuća znanosti u matematici, fizici i biologiji kad uvode pojmovne sklopove hibridnoga karaktera u jezik filozofije. (4) Može li filozofija iz sebe same, dakle autonomno, imati izglede u budućnosti da opravda svoju „zadaću mišljenja“ tako što će biti na razini onoga što teorijski i praktično pridonose razvitku znanja teorijska fizika, astrofizika i kozmologija? Ovo je pitanje ujedno i glavni razlog pokušaja promišljanja koji se u ovoj knjizi nastoji uspostaviti kao mogućnost dijaloga i diskursa između dviju formi mišljenja ─ filozofije i znanosti. Pitanje koje pritom ima težinu odluke jest: kako i na koji način, te može li još uopće filozofija otvoriti znanostima put spram onoga što od Grka nazivamo smislom bitka, a što je u suvremeno doba najprodornije izveo Heidegger u svojem temeljnome djelu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine? Napomenimo samo još ovdje za našu svrhu i sljedeće. Heidegger je ustrajno pokazivao, kako u razračunavanju s Kantom i Hegelom tako i s različitim neopozitivističkim teorijama, da filozofija nije i ne može biti znanošću. Štoviše, sve pozitivne znanosti kao i kibernetika nisu ništa drugo negoli „podređeni način filozofije, kako se uobičajeno razumije teorijsko razmatranje i istraživanje određenoga područja bića“. (Martin Heidegger, Sein und Wahrheit, GA, sv. 36/37, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2001., str. 9.) Ako, dakle, filozofija da bi ispunila svoju „zadaću mišljenja“ mora ostati vjerodostojnom težnjom za mudrošću (to sophon), onda se ona mora oduprijeti opasnosti da bude preinačena u „znanstveni lik“, kao što mora isto tako još više nastojati da ne poklekne pred izazovima poetizacije ili misticizma, te svođenja na puki svjetonazor. Time se podvrgava moći političkih ideologija ili, pak, religioznim uvjerenjima i teologijskim derivatima od kojih je u suvremeno doba bioetika zacijelo paradigmatskim slučajem.(Vidi o tome: Nick Bostrom,“In Defense of Posthuman Dignity“, Bioethics, Vol. 19, br. 3/2005., str.. 202-214.) O Heideggerovu odnosu spram znanosti govorit će se u posebnom poglavlju. Razlog je, naravno, u tome što je njegovo mišljenje od ranih do kasnih spisa i predavanja nesumnjivo najznačajniji dokument razračunavanja s onim pokušajima koji su filozofiju svodili na „tehničku interpretaciju mišljenja“, a čini se da je daleko podrijetlo toga ne samo u počecima novovjekovne metafizike, već i u Grka, navlastito Aristotela. Usto, Heideggerov je stav spram prirodno-tehničkih znanosti često izazivao burna osporavanja i samih znanstvenika, te je njegov način kazivanja nerijetko razmatran dokazom neplodnoga „misticizma“ koji nije imao što ponuditi razmatranju problema s kojima teorijska fizika, astrofizika i kozmologija otvaraju i najteža ontologijska pitanja uopće. Utoliko je ono što Heidegger tvrdi za način kojim znanosti nastupaju kao teorijsko razlaganje bitka nešto iznimno važno za daljnju raspravu. Posrijedi je promišljanje onoga što teorija i teorijsko razmatranje uopće znače, ali ne tek u jezično-terminologijskome značenju s nastankom u Grka, već „danas“ kad u sklopu pod nazivom tehnoznanosti (technoscience) imamo očiti primat onoga praktičnoga kao konstrukcije „novoga“ polazeći iz same biti suvremene tehnologije koja se više ne može odrediti iz novovjekovnoga modela sredstvo-svrha. (Vidi o tome: Alfred Nordmann, „Das Zeitalter der Technowissenschaften“, u: Alfred Nordmann, Hans Radder, and Gregor Schiemann (ur.) Strukturwandel der Wissenschaft: Positionen zum Epochenbruch, Weilerswist, Velbrück, 2014, pp. 24-38.) Izlazak iz zatvorenoga kruga mišljenja razdvojenoga na računanje (Rechnen) i promišljajuće kazivanje (Dichten), ne znači samo „oproštaj s Heideggerom“ i filozofijom koja ustrajava na tom „načelu“ gradnje iskaza o znanostima i tehničkome nihilizmu suvremenoga svijeta. Ono što je mnogo važnije odnosi se na moguće otvaranje novih putova u sintetičkome prožimanju ova dva modaliteta mišljenja. Od Leibniza poznajemo ih u razlikovanju racionalnosti i intuicije. Integralno mišljenje ili mišljenje novoga totaliteta uzima znanost kao istodobno otvorenost bitka i njegovu redukciju na znanstvenost znanosti, što nije nikakav pozitivizam, već se najavljuje u mnogim projektima suradnje tehnoznanosti, umjetnosti, filozofije kao prolazak kroz niše metafizike u istraživanju same biti mišljenja koje računa-planira-konstruira i ujedno omogućuje spekulativno-refleksivni odnos spram vlastita predmeta spoznaje. Filozofija time ne gubi svoju „zadaću mišljenja“. U prožimanju s teorijsko-praktičnim poljem djelovanja suvremenih znanosti još se više otvara događaju nastanka „novoga mišljenja“ s onu stranu metafizike, kao što suvremene znanosti u prožimanju s filozofijom postaju manje sklone tvrdokornome „fizikalizmu“, a više su usmjerene traganju za „trećim putem“ ─ onkraj „kreacionizma“ i „vitalizma“. Međutim, odvrtjelo vrijeme u kojem umjetna inteligencija upravlja tehničkim svijetom više nije podobno vrijeme za filozofiju. Vrijeme je ne samo „oskudno“, kako je to pjevao još Friedrich Hölderlin u tužaljkama za iskonom u Grka. Ono je posve u znaku vladavine neljudskoga. U svim područjima „života“ vidimo kako se to događa. Nije, dakle, svejedno s kojeg se horizonta mišljenja usmjerava vladajući duh epohe u nadolazeću budućnost. Kad je Heisenberg u analizi teorije relativnosti uzeo u razmatranje filozofijsko shvaćanje Kanta s obzirom na problem je li prostor konačan ili beskonačan, te upozorio da za Kanta ne može biti racionalnoga odgovora na to pitanje jer „čitav svemir ne može biti predmet našeg iskustva“, (Werner Heisenberg, Fizika i filozofija, str. 98-99.) onda je u tome uspostavljena unutarnja granica između onoga što je osjetilno opažajno i onoga što pripada transcendentalnome zoru koji apriorno spoznaje prostor i vrijeme. Taj se problem u astrofizici smatra za mnoge riješen. Posebno to vrijedi za znanstvenike koji brane vjerodostojnost teorije „Velikoga praska“ (Bing Banga) kao početka svemira i prostora-vremena te njegova neizbježnoga kraja za 5-6 milijardi godina. Zbog toga problem nije nipošto izvan kantovske aporije granica empirizma. Heisenberg je pritom jasno ukazao na to da naše doba znanstveno-tehničkih dostignuća u praksi ne može biti svedeno na jednoznačnost „fizikalizma“. Postoji mnogo toga što tek treba riješiti u fizici i drugim pozitivnim znanostima da bi se uopće moglo krenuti izravno u pokušaj odgonetanja tajne metafizičkoga podrijetla života u svemiru. U deset poglavlja ove knjige nastojat će se stoga pokazati kako nastanak filozofije u povijesti ljudskoga mišljenja označava prekretnicu u događaju promišljanja ne samo naše nesvodive egzistencije u svijetu, već i onoga što tu jednokratnost na putu singularnosti uopće omogućuje. Nije znanost neovisna varijabla u mreži duhovnoga bitka koja s mitskim iskustvom razumijevanja uspostavlja misterij stvaralačke imaginacije. No, nesporno jest da se s novim vijekom i kozmocentričnom „slikom svijeta“ odvija proces eksponencijalnoga rasta znanja o prirodi i svemiru. Geneza novovjekovnih znanosti kao što su to matematika i fizika početak je povijesno-epohalnoga događaja kojim znanstvena racionalnost uspostavlja vladavinu „volje za moć“ u liku tehničke subjektivnosti „čovjeka“. Nije takav događaj samo prouzročio ulazak „novoga“ u svijet, preusmjeravanje tijeka svjetske povijesti iz razdoblja geocentrizma do antropocena. S Newtonovom i Keplerovom fizikom otpočeo je nezadrživi proces razotkrivanja „prirode“ i konstrukcije tehničkoga nabačaja svijeta kao predstavljajuće predmetnosti u transformaciji bitka. Ono što se zbiva u suvremeno doba tehnoznanosti zahtijeva drukčiji pristup filozofije kako spram vlastite „zadaće mišljenja“, tako i spram razumijevanja zadivljujućega „napretka“ u inovacijama s kojima „čovjek“ postaje homo kybernetes ─ biće između invencije i kreativnosti tehnosfere bez koje više ne možemo zamisliti ni ovaj jedini život na putu spram besmrtnosti singularnoga pojedinca koji misli onkraj svekolike dosadašnje metafizičke sudbine povijesti.

January 15, 2026
Neka Platon začepi gubicu!

Neka Platon začepi gubicu!

„Profesor filozofije na Sveučilištu Texas A&M dobio je direktivu da iz nastavnog plana ukloni dijelove Platonovog “Simpozija” jer krše nova pravila o zabrani zagovaranja rodne ideologije, a odluka je izazvala zgražanje u akademskoj zajednici. Čini se da ni Platon nije siguran u ratu protiv takozvane “woke ideologije”. Spisi starogrčkog filozofa, čije se djelo smatra temeljem moderne filozofije, proglašeni su previše kontroverznima za Sveučilište Texas A&M. Dr. Martin Peterson, profesor filozofije i predsjednik Vijeća za akademsku slobodu na sveučilištu, dobio je nalog da iz svog kolegija “Suvremeni moralni problemi” ukloni odlomke iz Platonove “Gozbe”.“ (https://www.vecernji.hr/kultura/sveuciliste-zabranilo-platona-jer-promice-rodnu-ideologiju-i-homoseksualnost-1923907 ) 1. Ono što se vrtoglavom brzinom zbiva u MAGA-trumpizmom poharanoj duhovnoj situaciji vremena Amerike kao predznak globalne mahnitosti naravno da je već najavljeno u mnogim bitnim studijama i analizama kulturnoga srozavanja javnoga razuma 20. stoljeća. Neće se svidjeti turbo-ekstremistima zvanim neokonzervativci novoga vala trećeg desetljeća 21. stoljeća činjenica da je već nekoliko prominentnih teoretičara već u naslovu svojih knjiga uputilo na bit ovog antiintelektualizma koji se širio Amerikom čitavo 20. stoljeće kao zloguki virus mržnje spram obrazovanja, kulture, elita znanja i izravno spram demokracije uopće. Najznačajnija studija koja secira ovu, rekao bi Radomir Konstantinović „filozofiju palanke“, jest ona Richarda Hofstadtera, Anti-intellectualism in American Life: The Paranoid Style in American Politics: Uncollected Essays 1956-1965, Vintage, New York, 1966., za koju je dobio Pulitzerovu nagradu. Nije, dakle, sve ovo što se sada zbiva na najgori mogući način čudo neviđeno i posvemašnji događaj presedana u povijesti suvremene američke politike i kulture. A, ne, sve ima svoje ishodište, svoj latentni razvitak i rekli bismo pseudo-dijalektičku sintezu u totalnoj silaznoj putanji linijom novoga totalitarizma pod krinkom tzv. US-antiwokizma. „Trump nije nikakva anomalija u našoj političkoj povijesti, već predstavlja izrazito Američki brend nesputanog, izravnog kapitalizma i prezira prema intelektualnom promišljanju, a kampanju je vodio na temelju poslovne umješnosti, okretnosti i probitačnog osobnog uspjeha – a sve to je jednako dvojbeno, pa i protučinjenično, kao i dugovječni mit od-siromaha-do-bogataša koji još uvijek ima golemi utjecaj na maštu nacije. Istodobno, njegovo predsjednikovanje označava kulminaciju ekonomskih trendova u zadnjim desetljećima, a posebno deregulaciju poslovanja i proizvodnje, smanjenje poreza i ograničavanje sindikalnog organiziranja, ekstremnu koncentraciju bogatstva i siromaštva te općenito širenje tržišnih vrijednosti u svim područjima društva, a svakako u saveznoj vladi. Koristeći Bijelu kuću kao platformu za privatne poslovne interese, Trump nedvojbeno ukazuje na pobjedničke trendove globalnog neoliberalizma, čak i kad su prijetvorno prikriveni ekonomskim nacionalizmom i populizmom protiv establišmenta..“ (Nicholas Baer, „Američki idiot“, Europski glasnik, br. 30/2025., str. 287. S engleskoga preveo Miloš Đurđević) Već je postalo samorazumljivo da se gotovo kritički ne zatire ova ogavna populistička praksa prenošenja svojeg lukrativnoga biznisa korporativizma u prostore državne politike kao najgori oblik srozavanja liberalne demokracije uopće. Što je otpočelo u Europi s Berlusconijem, eksplodiralo je u Americi s Trumpom. Prvi je bio začaran nogometom i Sanremom ne samo kao životnim stilom jer je vladao ozračjem San Sira i namještao poslove oko organizacije spektakla talijanske kancone, pa bi još uvjetno za njega mogli kazati da je imao „stila“ kao i svaki talijanski bonvivan. No, Trump osim maljanja vraga na zid svojeg akronima na pročelje Kennedy-Centra u Washingtonu može rastjerati samo državnu operu i od svega napraviti puki kič-bal i bučni kraval. Za obojicu je zajedničko ono što ih određuje kao nova hibridna mega-ideologija u fragmentima razlika, a oni su otuda ideal-tipske figure spektakla desničarskoga populizma s neofašističkim pedigreom. Totalna korporativno-oligarhijska moć nemoguća je bez narcističkih psihopatskih Vođa. U politologijskoj literaturi o ovom fenomenu uvijek se poseže za psihološkim studijama autoritarne osobnosti još iz kraja 1930ih godina u radovima Theodora W. Adorna. U nekoliko navrata već sam uputio na briljantnu analizu raspada američke kulture i figure javnoga intelektualca, što ima dalekosežne globalne posljedice za sve pojave diljem svijeta, u djelu Christophera Lascha, Narcistička kultura: Američki život u doba smanjenih očekivanja (Naprijed, Zagreb, 1986. S engleskoga prevela Višnja Špiljak). Sebeljublje u zrcalu korporativnoga kapitalizma današnjice nije više stvar duševnoga skretanja patološki ustrojenoga individuuma, nego je rezultat konteksta u kojem između zahtjeva vladavine logike ekstraprofita i društvene moći postoji korelativni odnos. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/politika-bez-ideologije/) Svi su populistički političari trijada narcističke kulture i politike, a svode se na: (1) gurue pseudo-mesijanizma kojima „narod“ vjeruje jer im podaruje mogućnost ne da budu manji od zrna u masi, već da djeluju na vlastitoj projekciji militantnoga vojnika Partije, fanatičnog vjernika Crkve kao politizirane religije, mahnitog borca za istinu koju promiču ideološki usmjereni mediji; (2) zabavljače publike koji ne prežu od izravnoga vrijeđanja protivnika u politici shvaćenoj kao proširena medijska arena ili ring u javnome prostoru; (3) patološke mrzitelje elite znanja kao otuđene predstavnike tzv. establišmenta. Ovaj fenomen na ingeniozan način je protumačio Hermann Broch, veliki austrijsko-američki književnik, emigrant i kritičar nacizma i Hitlera, u svojoj studiji o psihopatologiji masovnoga ludila zvanog podaništvo pred Vođom i stvaranjem kolektivne psihopatologije univerzalnoga narcizma. (v. Hermann Broch, Massenwahntheorie, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1979.) Zato je suvremena politika uistinu globalno-planetarni spektakl jedne čudovišno opasne videopolitike koja više ne potrebuje nikakva racionalna objašnjenja vlastite projekcije bijesa i mržnje na Druge kroz manje ili više odabranoga odstrela svih formi „neprijatelja“ u tzv. kulturalnome ratu (Kulturkampf, culture wars) koji se odigrava uvijek i kao svojevrsno izvanredno stanje (Ausnahmezustand), kako je to još davno opisao Carl Schmitt. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/videopoliticki-obrat-svijeta-ima-li-jos-alternative-populizmu/ ) 2. „Knjiga Anti-intellectualism in American Life također nas podsjeća da za antiracionalizam današnjih kulturnih konzervativaca i vjerskih fundamentalista postoji golemi presedan u prošlosti ove nacije. Hofstadter je spomenuti antievolucijski križarski pohod iz 1920-tih postavio u kontekst protestantske »revolucije protiv modernosti«, koja je obuhvatila preporođeni Ku Klux Klan, podržavala prohibiciju i uspješnu kampanju protiv katoličkog političara Ala Smitha, kandidata Demokrata na predsjedničkim izborima 1928. godine. Taj je radikalizam zadržan u narednim desetljećima, kaže Hofstadter, kad su desničarski ekstremisti pridobili nove pristaše među onima koji su bili zabrinuti zbog saveznog poreza na prihode, New Deal reformi, komunizma i rasne desegregacije. Bez obzira na mnoge napadne kontradikcije i ideološke napukline, režim Trump/Pence uvelike se nastavlja na američku desnicu, a posebno zbog mobiliziranja nostalgije i ustrašene paranoje, pronalaženja pogodnih žrtvenih jaraca i propagiranja neliberalne agende (npr. protuimigrantski nativizam, militantni nacionalizam, izolacionizam u privredi i vanjskoj politici) u razdoblju financijske recesije i destabilizacijskih, uznemirujućih događaja diljem svijeta.“ (Nicolas Baer, „Američki idiot“, str. 285-286.) Ono što nazivamo još dično pojmom liberalne demokracije i što se po defaultu izjednačavalo s misijom američke kulture ne u njezinim vulgarnim izljevima masovne zabave, već u najvećim dosezima mesijanizma i slobodnjaštva herojskoga individuuma koji uvijek stoji uspravno na braniku univerzalnih vrijednosti američkoga Ustava i zapisa očeva-utemeljitelja Amerike poput Madisona i Jeffersona, zapravo je bila teškom mukom izvojevana katkad i pirova pobjeda protiv duha „palanaštva“ (nacionalizma, rasizma i izolacionizma). Ono što novodobni tirani uvijek čudovišno mrze jest izrugivanje njihovih intelektualnih sposobnosti, a to nikad nije vezano uz njihov IQ. Umjesto takvih besmislenih napada na Druge u politici koja nije racionalni konsenzus univerzalne pameti, već okrutna igra strasti, prirođene lukavosti i umijeća kako su to dobro znali već Machiavelli i Hobbes, a u 20. stoljeću posebno Carl Schmitt, potrebno je ukazati na to da tiranija u formi neoliberalne oligarhijske vladavine u 21. stoljeću, naizgled paradoksalno, prezire svaki oblik diskurzivne i racionalne rasprave i dijaloga. Zato je desničarski populizam s elementima bijeloga supremacizma i evangeličkoga fundamentalizma nužno usmjeren sektaški protiv onoga što je oduvijek bio na ovaj ili onaj način obrazovni kanon američkoga sustava visokoga obrazovanja. I to nema nikakve veze s optužbom za tzv. woke-ideologiju s njezinim katkad uistinu nemoćnim vidovima politike identiteta kao što je obrana LGBT-zajednica, crnačke manjine, ekologizma, feminizma, transrodnosti i slično. Tzv. kulturalni ratovi plamtjeli su još krajem 1960ih godina. Postoje pouzdani dokazi da ono što je Trump na radikalan način svojeg ideološkoga linča učinio Harvardu, dovevši ovo prestižno sveučilište pred gotov čin abdikacije zbog opće oportunosti da ne ostane bez potpore i državnih subvencija, nije bilo kako se uobičajeno misli stvar bez presedana. U velikome tematu 30. broja časopisa Europski glasnik iz 2025. godine,naslovljenim „Sumrak američke demokracije“ uvršten je i tekst američkoga profesora prava sa sveučilišta Columbia, uglednog znanstvenika Bernarda E. Harcourta „Trumpov rat sa Harvardom desetljećima je pripreman. Ovo pismo je dokaz“ (str. 337, s engleskoga preveo Miloš Đurđević). U tekstu se argumentirano dokazuje kako je već u Nixonovoj državnoj administraciji postojao prešutni dogovor republikanskih jastrebova da se napadnu tzv. lijeva sveučilišta poput Harvarda jer iskazuju manjak domoljublja i kritički napadaju temeljne vrijednosti koje donosi politika Nixona američkome narodu. Pismo o kojem je riječ faksimil je dokumenta kojom se naređuju budući koraci tajnim službama i državnim agencijama kako radikalno postupati s buntovnim američkim intelektualcima i sveučilišnim profesorima koji se otvoreno protive republikanskome establišmentu. 3. Postoji jasna razlika između otvorene ili prikrivene cenzure u liberalno-demokratskome poretku vladavine i onoga što je tvrdokorna zabrana nekog proskribiranoga sadržaja koji utvrđuje dogmatska struktura pravila totalitarne vladavine. Bolje bi bilo kazati, da je takva razlika barem postojala sve do nastanka onog što nazivam hibridnim oblicima totalitarizma u postdemokratskome stanju u kojem u globalnim „društvima kontrole“ djeluju tzv. ideološki aparati države (pojam potječe od glasovitog francuskog neomarksističkoga filozofa Luisa Althussera) tako što brišu razlike između otvorenih i zatvorenih aparata represije u suvremenosti. Netko će onako libertarijanski „neutralno“ i naravno krajnje tupavo reći, ipak je to državno sveučilište u Americi koje provodi Trumpovu MAGA-ideologiju prokazivanja woke-ideologije, pa čemu vika nizašto, jer to je navodno nemoguće na drugim privatnim sveučilištima koja se ne obaziru na državne instrukcije što čini bit američkoga ekonomsko-političkoga liberalizma. Ma, zar stvarno? Poruka i pouka ovog bizarnoga slučaja cenzure jednog od najznačajnijeg djela čitave svjetske filozofije i kulture kao što je Platonov dijalog Gozba (gr. Symposion), koji je uz njegovu Državu (Politeia) najveće duhovno blago čovječanstva, jer u oba djela nije riječ tek o pitanju ljubavi i pitanju smisla pravedne zajednice koja čovjeka uzdiže do svjetlosti ideja, zacijelo je u ovome na simbolički i izravan način uspostavljanja glavne maksime suvremene tiranije kao biti post-totalitarizma: Neka Platon začepi gubicu! Platon ovdje nije stvarni „Platon“, već istinski simbol dvojega: slobode i intelektualnoga istraživanja istine u društvu i državi koja ne počiva na tiraniji i despociji, na vladavini mediokriteta i idiota u stvarnome i metaforičkome smislu. Zato je još zlogukije da je ovaj čin podaništva sveučilišnoga vijeća Texasa A&M koji iz kurikuluma traži izbacivanje dijelova Platonove Gozbe ništa drugo negoli pad na koljena pred „američkim idiotom“ i njegovim ozbiljenjem MAGA-ideologije koja tzv. rodne ideje i sve što je protiv tzv. naravnoga zakona fundamentalistički shvaćenoga kršćanstva opako cenzurira. Pouka i poruka je nedvosmislena: ili se ukloni, ili se pokloni! Platon je samo prvi korak pada u anti-intelektualnu kloaku i bit će ih još, to je neporecivo. No, o čemu zapravo govori filozofijski dijalog o pojmu ljubavi bez kojeg bi zapadnjačka civilizacija ostala na istoj razini kao i organizirano barbarstvo kojemu zapravo uopće nije potrebna visoka kultura, već samo orgije i spektakl masovnoga ispražnjavanja i totalne pseudo-ekstaze. Evo, o ovome. Rodna analiza Platonova Simpozija razotkriva složen i prijeporni pogled na žene i seksualnost u klasičnoj Ateni, pri čemu dijalog odražava patrijarhalne norme svojeg vremena i nudi argumente za modernu feminističku interpretaciju. Povijesni kontekst je ključan: sam simpozij ili gozba bio je pijanka samo za muškarce (osim zabavljača/kurtizana), a žene su uglavnom bile isključene iz javnoga, intelektualnog i političkog života antičke Atene. Govori u dijalogu, koje su održali razni muškarci hvaleći Ljubav (Eros), poglavito se usredotočuju na muško-muške odnose, posebno na model paiderastije gdje stariji muškarac (ljubavnik) odgaja mlađeg muškarca (voljenoga). Pauzanijin govor eksplicitno obezvređuje muško-ženske odnose, povezujući ih s “Zajedničkom Afroditom” i pukim tjelesnim užitkom i reprodukcijom. “Nebeska ljubav”, povezana s isključivo muškom “Nebeskom Afroditom”, predstavljena je kao intelektualno superiorna i kreposnija. Aristofanov govor je mitski prikaz tri izvorna “spola” (muško-muško, žensko-žensko, androgino muško-žensko) i objašnjava ljubav kao potragu za svojom “drugom polovicom”. Ovo je značajno zbog priznavanja lezbijskoga postojanja, ali u konačnici svodi heteroseksualnost na njezinu nužnost za nastavak vrste, istovremeno implicirajući da muško-muški parovi proizvode “najbolje iz svoje generacije”. Diotimin govor (a pripovijeda Sokrat) tvori središnji fokus analize roda jer Sokrat pripisuje svoje najdublje razumijevanje ljubavi mudroj ženskoj svećenici, Diotimi iz Mantineje. Ona uvodi “Ljestve ljubavi”, uspon od fizičke ljepote do vječnoga oblika same ljepote. Međutim, njezino uključivanje je predmet rasprave što je bit ljubavi. Neki filozofski tunači tvrde da Platon koristi Diotimu kao “književni alat” za prisvajanje ženske prokreativne moći (trudnoće i rođenja) u mušku intelektualnu aktivnost, u konačnici degradirajući žene. U njezinom govoru, fizičko razmnožavanje (povezano sa ženama) je niži oblik ljubavi, dok je “duhovna trudnoća” (rađanje mudrosti, zakona i vrline, povezano s muško-muškim odnosima) superiorna. Druge, pak, analize sugeriraju da Platon koristi Diotimu kako bi osporio rodni esencijalizam pokazujući da filozofijski uvid može doći od žene i da krajnji cilj filozofijske ljubavi nadilazi rodne, tjelesne brige. Ovo čitanje naglašava Platonov fokus na sposobnost duše za vrlinu u odnosu na fizičke spolne razlike. Moderna istraživanja su podijeljena. “Humanistička” feministička čitanja tvrde da je Platonov krajnji doseg da su rodne razlike slučajne za čovječanstvo i da je filozofijska praksa otvorena svim dušama. “Ginocentrična” ili kritičnija čitanja, poput onih Luce Irigaray, vide Gozbu kao fundamentalni dio patrijarhalne tradicije koja marginalizira žensko iskustvo, čak i kada koristi ženske slike ili likove. Ukratko, Gozba ne nudi jednostavan, jedinstven stav o rodu. Proizvod je duboko patrijarhalnoga društva, ali sadrži složene argumente koji omogućuju raznolika i kontradiktorna tumačenja u vezi s ženskim ulogama, potencijalom i samom prirodom ljubavi. 4. I što ćemo sada kada je objelodanjeno da Platon nije neki veliki branitelj tzv. liberalne demokracije, da ga feministkinje ne smatraju glavnim autoritetom za moralne prodike o ljubavi, da naposljetku unatoč apologije muško-muške ljubavi i refleksije o „transgender“ tjelesnosti koju ne prokazuje i ne vrijeđa, ne zabranjuje niti ozloglašuje? Ništa, u tome uopće nije poanta. Jasno je da je Platonova filozofija nemoguća bez ideje ljubavi i pravednosti. Ono što čini bit zapadnjačke civilizacije nije ništa drugo negoli posredovanje između Platonova dva besmrtna dijaloga, Gozbe koja raspravlja o biti ljubavi i Države koja promišlja o biti slobode bez koje nema nikakve ideje zajednice ni na nebu ni na zemlji, jer su tiranije i oligarhije za Grke u smislu onog što pripada biti ljudske egzistencije naprosto degeneracija i zlo bez ikakva opravdanja. Cenzura na Odjelu za filozofiju Sveučilišta Texas A&M paradigmatski je primjer totalnoga sumraka američke demokracije i pada u bezdan sveopće tiranije. No, nije to ništa puko „američko“ niti se može svesti na agoniju jedne velike kulture od koje sve više preostaju samo krhotine i ono što Georg Steiner naziva „nostalgijom za apsolutom“. Rekli bi mudri Latini odnosno Horacije: de te fabula narratur! („O tebi je riječ!“) A što je drugo svako zatiranje kulturnih sadržaja koje prokazuju kršćanski fundamentalisti „ovdje“ i „sada“, izbacivanje iz lektire tzv. skaradnih sadržaja koji vrijeđaju osjećaje mladeži, nasrti na tzv. ljevičarske festivale i njihove svetkovine slobode i uma, mržnja spram Drugoga i bijes na Druge, ideološke hajke „u ime Boga i nacije“ i sve drugo što se valja ulicama, a uvijek počinje tako nedužno „intelektualno“ zahtjevom za cenzurom kao opravdanjem svakog budućega strahovlašća kako glasi prijevod grčke riječi tiranija i u kojoj su sadržani samovolja i nasilništvo kao takvo. Ako niste znali niti, naravno, čitali Platonovu Gozbu, velika Diotima, na Sokratovo pitanje što je ljubav odgovara ovako: „Demon, o Sokrate, veliki demon!“ U ljubavi vladaju demoni, a u politici umjesto razdiobe dobra sve se više zbiva vladavina opakosti i zla.

January 14, 2026
Derridino čitanje Kafkine parabole „Pred Zakonom“

Derridino čitanje Kafkine parabole „Pred Zakonom“

1. U zborniku koji sam priredio o Kafki naslovljenim Kafka danas – mistika zakona i labirint slobode, Litteris, Zagreb, 2022. uvršteno je niz filozofijskih tekstova o Kafkinoj metafizičkoj tajni koja se otvara s nastojanjem prelaska granica između zbilje i privida, fantazije i umreženih struktura nevidljive i neprikazive Moći koja proizlazi iz logike modernoga tehno-megastroja. U njemu „čovjek“ postaje suvišan i kao žrtva gubi čak i svaki trag svojeg dostojanstva poput amblematskoga anti-junaka Jozefa K. iz romana Proces. Uz tekstove Hannah Arendt i Waltera Benjamina koji su imali inicijalnu vrijednost vjerodostojnoga uvida u bit Kafkine književnosti i refleksivne avanture njegova pisanja najznačajniji prilog nesumnjivo pripada poststrukturalističkome shvaćanju Kafke u djelu Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija, Kafka: U prilog minornoj književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2020. S francuskoga preveo Ugo Vlaisavljević. U tu idejnu orijentaciju svakako valja uvrstiti i pokušaje Jacquesa Derride da Kafku shvati izvan kanona moderne književne teorije i njezinih temeljnih pojmova. Inače, uz Kafku drugo vodeće ime koje spaja književnost s filozofijskim razumijevanjem obrata metafizike jest Antonin Artaud. Na taj se način jasno pokazuje da je pristup tekstu i književnosti iz horizonta poststrukturalizma u djelima Deleuzea i Guattarija te Jacquesa Derride, a ovdje valja svakako dodati i zasluge Mauricea Blanchota u otvaranju novih strategija čitanja Kafke i Artauda. Iako Derrida nije bio pasionirani kafkolog, u dva od svoja tri ogleda o Kafki on pitanje same književnosti čini središnjim pitanjem, kao da je ovom vrlo specifičnom susretu između sebe i Kafke dao meta-književni status. Derridin ogled „Pred zakonom“ („Devant la loi“), koji raspravlja o Kafkinoj paraboli, suprotstavlja književnu stvar pravnoj i moralnoj raspravi kako bi se naizmjenično bavio zakonom književnosti i narativnošću zakona kao spojenim posudama; poglavlje „Književnost u tajnosti: Nemoguće sinovstvo“ („La Littérature en secret: une filiation impossible“), koje zaključuje Dar smrti [Donner la mort] i čita Kafkino hiperbolično „Pismo ocu“ („Brief an den Vater“) u odnosu na Izakovo žrtvovanje, povezuje književno i religijsko, tražeći temeljnu radnju književnosti. U svakoj raspravi književnost je utjelovljena u tajni i kao tajna koja je radikalnija od bilo kakvog namjernog skrivanja sadržaja. Književnost je stoga napola opisana, a napola izvedena u samom filozofskome tekstu od strane filozofa koji se, sa svoje strane, proglašava nekim tko ne želi reći ili, bolje rečeno, ne može reći. Unatoč razlikama između ova dva teksta i njihovih protagonista, mogu se čitati zajedno, naime, jedan kroz motive koje pokreće drugi. (v. Jacques Derrida, “Préjugés – Devant la loi”, u: La faculté de juger, Pariz, 1985.) 2. Derridino je tumačenje Kafkine parabole „Pred zakonom“uistinu najbolji primjer odnosa meta-književnosti i njezina odnosa spram povijesnoga ozbiljenja simboličke moći jezika i slike u suvremenosti. Walter Benjamin je prvi jasno uputio na otpor Kafkinoga teksta prema interpretaciji. Za Derridu je to još jedna sličnost između parabole i našeg stvarnoga života. Zakon, poput Kafkinog teksta, ne govori o sebi, ne razotkriva se i ne dopušta nam da ga razotkrijemo. Činjenica da nam je zakon „dan da ga čitamo ne znači da ćemo imati dokaz o njemu (zakonu) ili iskustvo o njemu“. Stoga naš položaj nije toliko daleko niti toliko drugačiji od položaja seoskoga čovjeka. U Kafkinoj paraboli zakon šuti i ništa se o njemu ne govori. Kao čuvar i seoski čovjek, također ne znamo tko je i gdje je zakon. Svi stojimo pred Zakonom. Kao članovi društva, predodređeni smo da ne znamo koje su sveze našeg odnosa sa zakonom. Drugim riječima: „Aporetski prikaz zakona istovremeno predstavlja aporetski prikaz zajednice“ ꟷ tvrdi Derrida. Suočavamo se s pričom bez priče. Kafkina parabola, priča koja odbija biti pročitana, primjer je samoga zakona. S druge strane, možemo se poslužiti Benjaminovim uvidima i reći da se u Kafkinoj priči sadržaj stapa s oblikom, a sve što sadržaj želi izraziti očituje se u obliku parabole: tekst, poput zakona, ne podliježe tumačenju. Izbjegava razotkrivanje jer je „bit tajnog koda u tome da ostane misterij“. Njegova tajna je neuhvatljiva. Odbija nas i ne dopušta nam da uđemo. Kafkin tekst „niti opisuje niti govori išta osim sebe“. Zakon „šuti i o njemu nam se ništa ne govori. Ništa, samo njegovo ime, njegovo uobičajeno ime i ništa drugo“. Kafkin tekst Pred zakonom je normalna, a ipak posve zastrašujuća situacija čovjeka koji ne može dosegnuti zakon. Zakon ga je nadišao. Zakon je vrhovni, a njegova prisutnost uvijek neuhvatljiva. Ima božanstvenost koja ga čini izvan dosega čovječanstva. Ovaj „transcendentalni znak Moći“ ne proizlazi, dakle, iz tiranije ili despocije koja se obrušava na slobodu čovjeka u zajednici od pamtivijeka do danas. Riječ je naprosto o nečemu što je poput Freudova superega ili mreže svih društvenih odnosa stvorenih iz logike djelovanja jednog čudovišnoga sustava kakav se uspostavlja s modernim kapitalizmom nešto sublimno i ujedno krajnje neodredivo. Derridina polazna točka u čitanju priče je paradoksalna pozicija s kojom se suočava seoski čovjek: iako su vrata zakona otvorena i postoje samo za njega, on ne može proći kroz njih. Derrida vjeruje da je ta aporija glavna i temeljna paradigma antagonističkoga odnosa koji postoji između pojedinačne osobe i službenog univerzalnoga zakona. Čovjekov ulazak u zakon se nikada ne događa, i on nikada ne pronalazi uporište i mjesto na kojem se zakon temelji jer takvo mjesto ne postoji. Samo je napetost ta koja seoskog čovjeka uvijek drži Pred Zakonom. Ova vrsta napetosti može se vidjeti i u drugim Kafkinim spisima. Na primjer, u Dvorcu, K.-u se kaže: „Kažete da ste angažirani kao geodet, ali nažalost nam geodet ne treba. Ovdje za vas uopće ne bi bilo posla… nitko vas ovdje ne drži, ali to ne znači da ste izbačeni. “Suspenzija ili „epokhe“ koju zakon nalaže „održava obećanje kao obećanje“ i „aporiju kao aporiju“ i ne dopušta da se prođe do posljednjeg trenutka, trenutka smrti. Za Derridu, neprobojnost i kontradiktorna priroda zabrane međusobno su korelativni. „Njihova moć je razlika, beskrajna razlika, budući da traje danima i “godinama” doista, sve do kraja (čovjeka). Razlika do smrti, a za smrt, bez kraja jer je završila. Kako to vratar predstavlja, diskurs zakona ne kaže “ne” nego “niti još”, unedogled. … Ono što je odgođeno … i zauvijek odgođeno do smrti jest ulazak u sam zakon, koji nije ništa drugo nego ono što diktira odgodu.“ (Jacques Derrida, „Before the Law“, u: Acts of Literature, prir. Derek Attridge, trans. Christine Roulston, (Routledge, London, 2017.,str. 204-205,) Prema Derridinome mišljenju, „pred“ Zakonom nema samo prostornu, već i vremensku dimenziju. Točnije, suočavajući se s aporetičnom bitnošću zakona, Derrida njegovu vremensku dimenziju čini prostornom, a prostornu dimenziju vremenskom. Ovaj dvostruki pokret vodi ga do tvrdnje da se „prije“ u Pred Zakonom ne odnosi samo na situaciju seoskoga čovjeka i čuvara koji stoje pred zakonom, već i na njihovo sudjelovanje u događaju koji se dogodio prije zakona. Slika vrata, koja su otvorena, ali neprohodna, i zapovijedaju bez pitanja, prava je priroda beskonačne suspenzije na samom (ne)-temelju strukture zakona. Derrida se usredotočuje na taj (ne)temelj strukture zakona, koji je sastavni događaj Kafkine priče, i smatra ga ne-događajem. Vrata zakona stvorena su samo za seoskog čovjeka i potrebno je da uđe kroz ta vrata, ali taj je ulazak onemogućio čuvar, i konačno, seoski čovjek umire bez ikakvog pristupa zakonu. Izvorni događaj prava bio je ne-događaj, tj. nikada se nije dogodio. Uvjet mogućnosti prava, koji ga čini pravom, jest to prikrivanje. Prije je vremenska oznaka i suprotnost od poslije, a njihova sveza nastaje iz vremenske ekstaze ili dimenzije sadašnjosti. Ono „prije“ pogađa čovjeka koji stoji „pred“ Zakonom, a samo se ime Zakona pojavljuje kao neiskazivo i nepriopćivo iz položaja subjekta kazivanja. Zakon je, dakle, ono neljudsko u ljudskome koji se zasniva na pretpostavljenoj moći univerzalnosti uspostavljenoj silom i pokazuje kako se zapravo Moć strukturira u zajednici nakon njezina prelaska iz primordijalne faze Ur-Staata do civiliziranosti djelovanja među ljudima koje drži upravo to nasilje i refleksivna moć Zakona. 3. Derridina poznata dekonstruktivna analiza Kafkine parabole “Pred Zakonom”, istražujući kako tekst dovodi u pitanje samu prirodu prava, književnosti i interpretacije kroz strukturu différance, razotkrivajući da je “Zakon” definiran svojim vječnim odgađanjem i nepristupačnošću, vječnim čekanjem ulaska koji nikada u potpunosti ne dolazi, ističući granicu između pravnog/književnog i izvanjskoga ostaje aporetska i to je njezina „sudbina“. Derrida, naime, koristi Kafkinu priču kako bi dekonstruirao ideju stabilnog, sadašnjega Zakona, pokazujući da je izgrađen na razlici i nemogućnosti izravnoga pristupa, čineći “ne sada” čuvara vrata samom biti pravne strukture, koncepta koji povezuje s podrijetlom i institucijom. No, temeljna Derridina ideja u ovome tumačenju metafizičke Kafkine parabole nije vezana ni uz nešto unaprijed zajamčeno u horizontu interpretacije ni uz mogućnost razrješenja tajne. I zato je i sama Derridina „interpretacija“ Kafke u ovom tekstu aporetska odnosno pripada onome što je uvjet mogućnosti nemogućnosti. Zakon kojeg čuvaju od javnosti i otvorenosti ta sublimna i čudovišna vrata, a sjetimo se da je simboličko značenje vrata u posljednjem, trećem romanu Franza Kafke Amerika, koji je ostao nedovršen, ne u zatvaranju prostora koji odvaja ulaz od izlaza (koga? čovjeka? Boga?), već u tome što iza vrata postoje samo druga vrata, a ne prvi početak i posljednja svrha svekolikoga postojanja, nije stoga ništa drugo negoli Moć vladavine onog što je zatvoreno u svojoj fundamentalnoj strukturi jedne primarne otvorenosti koja se susteže i odgađa kao i u Heideggerovu shvaćanju pojma zgode/događaja (Ereignis) iz njegova kasnoga mišljenja. Zakon ne oslobađa čovjeka od njegove zapalosti u tjeskobno stanje „pred Zakonom“ jer ga od događaja otvorenosti drži u stalnome „opsadnome stanju“ njegov strah od ulaska i prolaska kroz ta zagonetna i krajnje „banalna“ vrata od bezdana. Odgoda je suspenzija odluke o slobodi koja ostaje pukom iluzijom i ujedno jedinom moći promjene samoga života koji je Kafka mogao pronaći u biti ljudske egzistencije kao univerzalnoga događaja kontingencije i singularnosti. Dobro je što je odluka o tome u stanju odgode, jer još ima „nade“ da se vrata jednom zauvijek i konačno otvore bez obzira što bilo iza njih, ono strahotno ili ono spasonosno.

January 13, 2026
Slika-znak-događaj

Slika-znak-događaj

Slika kao događaj: Kraj informacije i drugi početak života 1. Šalje li nam slika još uopće znakove kao s Velásquezovih platna ako se njezina bit svodi na informaciju? Svatko ima „svoje“ iskustvo s osobnim slikama. Otkako su kompjutorske datoteke s obiljem digitalnih slika zamijenile obiteljske albume analognih fotografija dogodilo se nešto o čemu nije mogao niti sanjati Roland Barthes kad je meditirao o „svijetloj komori“ i njezinim značenjskim igrama svjetlosti, traga i zapisa. Nitko se više gledajući prizore s ljetovanja u virtualnome ništavilu svojega svijeta „osobnih stvari“ ne veže uz ove slike na tako posesivan način kao što je to bio slučaj s fotografijama izrađenim u „tamnoj komori“. Kao da prema nečemu nedodirljivome osjećamo ravnodušnost. Da, slike su zapravo „tu“, na dohvat ruke. Dovoljno ih je pregledati u bilo kojoj formi digitaliziranja i znat ćemo da su krhkije od materijalizirane analogne građe. Povijest se čuvala u arhivima. Ovo se doba bez povijesti pohranjuje u datotekama kao „skladištima“ informacija. Veličina je fizičkoga prostora nekoć slavnih zgrada velikoga kulturnoga Imperija kakav je bio u doba Austro-Ugarske mjerila veličinom zgrada državnih arhiva u sklopu palača, knjižnica, vojnih i civilnih čuda arhitektonske estetike neohistoricizma. Književnik W.G. Sebald ovome je zlatnome dobu modernosti Europe odao najsjajniju moguću počast svojim melankoličnim pripovijestima i ogledima o kraju ideje napretka što neminovno rađa propast kulture koja se uzdala u klasičnu ljepotu i uzvišenost u svim njezinim područjima utjecaja. (Žarko Paić, „Kako zazidati prazninu: Apokalipsa – melankolija – arhiv u djelu W.G.Sebalda“, u: Treća zemlja, str. 421-455.) Što nam sve to treba značiti? Vjerojatno da je tehnička nesavršenost medija još na neki zagonetan način emanirala „ljepotu“ i „sklad“. Dobar su primjeri američki filmovi 1950-ih godina u crno-bijelome formatu nazvani „noire“ iz kojih zrači neka melankolična i tjeskobna ljepota prošlosti zaustavljena usred razvitka tehnologije i potrošačkoga društva. Filmovima posebno ozračje podaruje ništa drugo negoli ono što je Walter Benjamin imenovao aurom umjetničkoga djela. Paradoks je da se aura u doba tehničke reproduktivnosti ne nalazi više u djelu, nego u mediju kojim djelo prikazuje-predstavlja svoju poruku. Budući da je riječ o tehničkome mediju kao što je film, tada se aura nalazi u reproduktivnosti samoga medija. Bez njega umjetnička forma filma ne može postojati. (Boris Groys, „From Image to Image File – and Back: Art in the Age of Digitalization“, u: Art Power, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2008., st. 86-87.) Ako tehnologija prijenosa informacija s kojom nastaje nova slika u digitalno doba sada postaje „aurom“ umjetničkoga djela, mora se bitno promijeniti i pristup estetskoj cjelini onoga što povezuje umjetnost i tehnologiju. Ova Groysova postavka, međutim, koliko god da je naizgled prihvatljivom jer govori o obratu odnosa između mimetičke i epistemičke slike ne može legitimno nastaviti rabiti jedan pojam pripadan klasičnoj i romantičnoj umjetnosti u novome kontekstu medijske umjetnosti kao što je to slučaj s filmom. Naime, pojam „aure“ jest preostatak iz onoga što je Hegel naiprodornije promislio kad je kazao da je umjetnost na sadašnjem stupnju razvitka duha „za nas prošlost“. Kraj umjetnosti i sam Benjamin naziva krajem „auratske umjetnosti“ koja je imala svoje mjesto u kultu i ritualu mitsko-religijskoga događaja svetkovine božanskoga. Svetost u doba tehnologije nipošto ne može biti unesena u umjetničko djelo. Razlog leži u tome što događaj auratske umjetnosti zahtijeva prostor događajnosti u hramu ili katedrali, dok se prostor postauratske umjetnosti razmješta sukladno tzv. kulturnim potrebama. Može biti posvuda i nigdje poput bezmjestnosti suvremene umjetnosti kojoj je ideja muzeja samo nadomjestak za vlastitu neukorijenjenost u „zemlju“. Pravo „mjesto“ suvremene umjetnosti nalazi se u mozgu i svemiru kao modelima za djelovanje „umjetnoga uma“ ili tehnosfere i beskonačnoga stvaranja novoga u linearnome nizu artefakata. Tehnologija prijenosa informacija u digitaliziranoj formi ili formatu u bitnome više nema baš ništa sa shvaćanjem umjetnosti kao auratskoga načina ophođenja sa svijetom. Nije riječ ni o kakvome udaljavanju u približavanju svetoga i njegove profanosti. Jednako je tako neprimjereno uzimati čak i Benjaminove opise estetske moći filma u dva svoja obvezujuća načina djelovanja u modernome društvu kao što su estetika etičko-političkoga angažmana i estetika religiozno-mističnoga bijega u snove i svjetove mašte. Filmovi Sergeja Eisensteina Krstarica Potemkin i Leni Rifenstahl Tijumf volje su paradigmatski slučajevi ideologije kao umjetnosti, a film u kojem igra Antonin Artaud naslovljen Školjka i svećenik pripada filmu kao eksperimentu s tabuom tijela i onostranosti. Vjerojatno je to razlogom zašto se film ne može teorijski objasniti tek upućivanjem na narativnu dimenziju pojavljivanja kinematičke slike, a još manje svedivošću na puku vizualnost kao nadomjestak za moć jezika. Politika i mistika međusobno se nadigravaju u otvorenosti umjetničkoga događaja pokušavajući onome neuhvatljivome stati na rep podjarmljivanjem njegove „poruke“. No, što ako film kao paradigma suvremene umjetnosti medija nema nikakve „poruke“ ili svrhe u kauzalnome smislu tradicionalne estetike? Što, dakle, ako je njegova estetika događaja usmjerena na otvorenost slike kao života samoga čime je avangarda krenula u pokušaj da realizira svoj utopijski san o sintezi onoga što je čisti događaj u postajanju novoga i djelotvorna forma zaustavljenoga kretanja? Bit filma uistinu se odvija u onome-između (in-between) slike kao pokreta i slike kao vremena, kako je to na filozofijski plodotvoran način ustanovio Gilles Deleuze u svoje dvije studije o filmu. (Gilles Deleuze, Film I: Slika-pokret, Bijeli val, Zagreb, 2010. i Film II: Slika-vrijeme, Bijeli val, Zagreb, 2012. Vidi o tome: Žarko Paić, „Slika i vrijeme: Gilles Deleuze i vibracije suvremene umjetnosti“, u: Posthumano stanje, str. 231-271.) Do danas je situacija ostala idejno nepromijenjena. Razlog leži u tome što estetika „privida“ i „doživljaja“ uvjetuje modernoj umjetnosti njezine dosege unutar industrijskoga društva reproduktivnosti, dok estetika kao konstrukcija tijela u njegovoj izvedbi u prostoru i vremenu posvemašnje aktualizacije određuje suvremenoj umjetnosti njezin prijelaz iz djela u događaj. Reproduktivnost se nadomještava replikacijom, a ona, pak, konačnim procesom nastanka novoga života genetskom manipulacijom ili kloniranjem. Ako je nešto nepromijenjeno u ideji, to može značiti samo da se zbilja ne ponaša sukladno ideji ili da se ideja nastavlja u nedogled u svojem pojavnome liku. Međutim, ideja filma kao (novoga) medija pretpostavlja ozbiljenje života u formi kinematičkoga načina opažaja stvarnosti. To ide tako daleko da se danas filmska proizvodnja ne odnosi na proizvodnju filmova u smislu kreativnih industrija. Umjesto toga sam se život zahvaljujući društvu spektakla odvija kao „reality show“. U digitaliziranoj simboličkoj ekonomiji globalnoga kapitalizma sve postaje slikom-kao-kapitalom. Estetska proizvodnja zaokuplja opažajne kapacitete čovjeka u masovnome društvu upravo tako što je slika u formi tehnosfere uvjet mogućnosti njegove egzistencije. Opažaj se, dakako, transformira iz mita o „nedužnome oku“ do kritičkoga promatrača (spectatora) događaja na mreži koji iz obilja informacija akumulira kapital u formi slike kao performativne odluke o nadolazećem vremenu. Na taj način kognitivni kapitalizam ne podjarmljuje samo želju za interaktivnim djelovanjem, nego i ljudsku kontemplaciju u njezinome stanju opće ravnodušnosti prema umjetnosti.(Vidi o tome: Jonathan Beller, The Cinematic Mode of Production: Attention Economy and the Society of the Spectacle, Dartmouth College Press, Dartmouth, 2006.) Zašto, dakle, suvremena umjetnost u digitalno doba ne može imati za svoje objašnjenje Benjaminov pojam „aure“ u novome ruhu tehnologije? Jednostavno stoga što se aura odnosi na djelo u nepokretnosti, na fiksno postolje i prostor smještenosti unutar fizičke odredivosti svijeta. Tome nasuprot, film zahtijeva kinetičko razmještanje-premještanje prostora iz jedne postaje u drugu, iz materijalnosti u nematerijalnost. Događaj kojim se slika u pokretnoj formi filma odvija u odnosu između promatrača i djela više nije „jednosmjerna ulica“, da se poslužimo nazivom iz jednog Benjaminova ogleda. (Walter Benjamin, „Einbahnstra§e“, u: Gesammelte Schriften, sv. IV . I, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1972., str. 83-148.) „Estetika recepcije“ ovdje se bitno mijenja u odnosu na umjetničko djelo s uzorom u klasicizmu i romantizmu. Tamo je jezik poetske drame bio modelom za prepoznavanje ljepote i uzvišenosti prirodnoga sklada svrhe i ljudske moći preoblikovanja prirode u djelo. Sada se susrećemo s kontingencijom i emergencijom onoga što nigdje nema svoje „mjesto“. Zato se vrijeme filmskoga umjetničkoga djela može samo događati bez-prostorno, u nečemu nalik „tamnoj komori“, što stvara od filma događaj pseudo-sinteze religije kao svetkovine božanskoga i politike kao ideologijske propagande u modernome društvu. Kada izostaje prostor ili topologija „aure“, tada tehnologija preuzima u svoje ruke konstrukciju vremena kao virtualne aktualizacije njezina sadržaja. To samo znači da se prostor dokida u vremenu totalne aktualnosti informacije, gdje svaka slika u svojoj uronjenosti u ne-prostor smjenjuje drugu sliku u beskrajnome nizu događaja. Tehnologija suvremene umjetnosti ima za svoj medij upravo film. Razlog leži u tome što prostor u kojem se zbiva život kao događaj nije više ništa drugo negoli sveza tjelesnosti i racionalnosti slike. Model za tehnosferu i njezinu sliku jest mozak kao kognitivna mappa mundi. No, ona ne prikazuje i ne predstavlja realnost svijeta kakav uistinu „jest“, nego konstruira estetske događaje kakvi mogu biti u fikciji i iluziji hiperrealnosti. Stvarniji je svijet u kojem živimo u video-igrama, digitalnim fotografijama na društvenim mrežama i filmovima negoli u tzv. pravoj stvarnosti. Ako je to mogao kazati Barthes koji je u svemu vidio trag teksta i pisma, onda je to još više oznaka našega vremena koje više nema svoj prostor, a vrijeme je posve svedeno samo na ulančavanje tijeka mreža (networks) i njezinih aktualizacija. Slika kao događaj napušta definitivno svaku ukorijenjenost u „tlo“, „zemlju“, „prostor“ određen idejom transcendentalnoga opažaja odnosa između tijela koje se kreće u-prostoru i njegove „slike“. Mimetička je slika bila upravo „tu“. Odnosila se na bitak, kao u Heideggerovu određenju čovjeka iz razdoblja njegova glavnoga djela Bitak i vrijeme (Sein und Zeit). Zbog toga je bila u svojoj težnji za ovjekovječenjem sadržaja formalno besmrtna. Vezana uz zidove špilja, galerija, muzeja – slika se naprosto prislanjala na bitak kao prikaz njegove ljepote i uzvišenosti u tajni i čudu onoga „jest“. No, druga strana ove iluzije ovjekovječenosti bila je u onome što Ortega y Gasset pripisuje tajni i čudu slikarstva ne samo Velásqueza: da, naime, bez obzira na prolaznost epoha, na smrtnost i konačnost čovjeka, emanira, zrači nešto mnogo više od svojih vidljivih znakova prepoznavanja onoga što je na slici prikazano i predstavljeno, da neprestano stvara doživljaj ili ugođaj transcendencije kojim umjetničko djelo otvara nove svjetove i uznosi nas iznad kaotičnoga poretka stvarnosti. U čemu je bitna „ontologijska razlika“ između estetike djela i estetike događaja? Dieter Mersch vjerodostojno pokazuje da se ove razlike još dodatno fiksiraju i kao rezovi i diskontinuiteti u vremenu. Počevši s povijesnim pokretima avangarde u prvoj polovini 20. stoljeća na djelu je neprestano insceniranje razdora i bezdana ili pukotine između prošlosti i sadašnjosti, tradicije i modernosti koja nije nipošto kontinuitet s prošlošću, nego radikalan prekid, pa čak i posvemašnje dokidanje i negacija prijašnjih epoha u kojima je umjetnost bila mirna kontemplacija svijeta i prikazivanje-predstavljanje stvarnosti. Slika kao događaj pojavljuje se u temeljnim formama suvremene umjetnosti koje su nastale u avangardi, navlastito u pokretima futurizma i dadaizma. Te su forme ili diskursi suvremene umjetnosti obilježene obratom pojma slike i umjetnosti uopće u rasponu od anti-umjetnosti dadizma do meta-umjetnosti konceptualizma neoavangarde 1970-ih godina. Svima im je, međutim, zajednička značajka da povezuju tijelo u njegovu egzistencijalnome projektu slobode i subverzije postojećem poretku estetizacije svijeta s medijskim događajem transparencije zbiljskoga. To su performans, event-art, happening, instalacije i interaktivna medijska umjetnost. Mersch pritom navodi tri bitna smjera kretanja suvremene umjetnosti i njezine slike: (1) destruktivnost, ali ne u smislu Nietzscheova nihilizma postojećih vrijednosti, već u onome značenju koje Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u) pridodaje svojem mišljenju destrukcije tradicionalne ontologije – pronalazak „nove tradicije“ koja povezuje iskonski smisao umjetnosti s onim koji se nahodi u onome nadolazećem; (2) konstitucija umjetnosti o umjetnosti, a to znači da se niti slika ne bavi više nečim drugim osim sama sobom i svojim „svijetom“ samoreferencije i samostvaranja, što isto tako vrijedi i za jezik kao tekst; (3) paradoks kao načelo postavljanja onoga što se napada kao zastarjelo i neprimjereno „novome“, a u tehničkome sklopu eksperimenta sa životom postaje šokantno i provokativno estetsko djelovanje kao događaj meta-umjetnosti same. (Dieter Mersch, Ereignis und Aura, str. 188-200.) Što je „smisao“ ovoga radikalnoga obrata od jezika k slici kao događaju tjelesne izvedbe u svojoj destruktivnosti, samoreferenciji i paradoksu? Kao što možemo unaprijed nazrijeti, umjetnost postaje konceptualnim poljem konstrukcije značenja iz pragmatike znanja o umjetnosti kao procesu stvaranja. U događaju se slika pokreće, a tijelo postaje medijem njezina „oponašanja“ i „reprezentacije“ onoga čega uistinu nema – svijeta u njegovoj iskonskoj otvorenosti u horizontu „značenja“. Što je bila glavna zadaća semiotike slike? Da nepostojećem izvorniku kao kopiji podari značenje s upućivanjem na djelotvornost jezika u njegovoj izvedbenoj eksplikativnosti, ili, jednostavnije iskazano, praktičnome modusu interakcije s Drugime u zajednici. Semiotika se zasnivala na ideji kružnoga kretanja znakova koji se proizvode u beskraj i u tom kruženju stvaraju iluziju zatvorenoga sustava kulture kao savršenoga teksta bez povijesti. No, znak koji sebi stvara svoju vlastitu stvarnost više ne može biti drugo negoli kulturno privremeni označitelj, a njegova okolina još krhkije označeno. Ono što je nedostajalo semiotici u njezinome pokušaju rastemeljenja logike kao jezika (duha, svijesti, uma), a što je do vrhunca zapadnjačke metafizike izveo Hegel, bilo je u nemogućnosti ovjekovječenja znaka kao djela postojanosti bitka u svim promjenama. Znak se raspada u krhotine pragmatike znanja (know-how) onoga trenutka kada u igru ulaze destrukcija, samoreferencija i paradoks. Kada se, dakle, povijesna avangarda pojavljuje s novom slikom apsolutnoga događaja, na djelu se pojavljuje „sveto trojstvo“ estetskoga objekta (ready made), performancije jezika i performansa tijela te konceptualnosti događaja-u-slici bez riječi, koja se okončava s tehnosferom u digitalno doba. Temeljni pojam suvremene umjetnosti postaje nužno ono što proizlazi iz nematerijalnosti informacije i uvjeta mogućnosti komunikacije na daljinu – interaktivnost. (Claudia Gianetti, Digitale Äesthetik: Einführung, http://www.medienkunstnetz/de/themen/aesthetik_des_digitalen ) Jedan od glavnih problema bavljenja sa idejom suvremene umjetnosti i njezinom paradigmatskom slikom u „novim medijima“ postaje nemogućnost pristupa ovoj ideji niti izravno niti neizravno. Ideja je od Platona bila izraz za smisao bitka. Tijekom povijesti metafizike bitak se, kako je to pokazao Heidegger, a na njegovu tragu i Derrida, znamenuje višestruko i višekratno u svojoj jednokratnosti (singularnosti). („Od početka (iskona) i kraja (arché i telos), ponavljanje, podređivanje, transformacija i permutacija uvijek se određuje iz povijesti značenja (sens) – to jest, jednom riječju, iz povijesti – čije se podrijetlo može uvijek iznova stvoriti ili čiji se kraj uvijek može naznačiti u formi prisutnosti. To je razlog zašto se može kazati da su kretanja bilo koje arheologije kao i bilo koje eshatologije sudionici ove redukcije strukturalnosti strukture i uvijek nastoje shvatiti strukturu na temelju pune prisutnosti koja se nalazi s onu stranu igre. Ako je tome tako, tada se cijela povijest pojma strukture, prije pukotine o kojoj govorimo, mora misliti kao niz podređivanja središta središtu u lancu povezanih određenja središta. /…/ Povijest metafizike poput povijesti Zapada jest povijest ovih metafora i metonimija. Njihova matrica….jest određenje bitka kao prisutnosti u svim značenjima te riječi. Pokazat će se da se sva imena odnose na osnove, na počela, ili na središte koje je uvijek određeno nepromjenljivom prisutnošću – eidos, arché, telos, energeia, ousia (bit, egzistencija, supstancija, subjekt), alétheia, transcendentalnost, svijest, Bog, čovjek itd.“ – Jacques Derrida, „Structure, Sign and Play in the Discourse of the Human Sciences“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1979., str. 279-280.) 2. U svim epohalnim načinima kazivanja bitak se pokazuje-iskazuje (slika-jezik) sam od sebe u igri otvorenosti i zatvorenosti, neskrivenosti i skrivenosti. Problem nastaje kada se bitak pokazuje-iskazuje kao događaj vlastite povijesnosti. U suvremenoj umjetnosti više nema razlike između formi umjetničkoga izraza ili onoga što smo još zvali rodovima ili žanrovima. Naravno, razlike su samo metodički očuvane, ali u drugome načinu razumijevanja odnosa između univerzalnosti i partikularnosti, cjeline i dijelova. Ono što je svoju analitičnost zadobivalo od ideje subjekta koji konstruira prirodu od novoga vijeka, sada se preobražava u sintetičnost. U suvremenim istraživanjima postgenomike i različitih aspekata nastanka života u prirodi, najnovija teoretska biologija naziva se sintetskom biologijom. Novi mediji koji čine televiziju i njezin način konstruiranja događaja u stvarnosti zastarjelom „slikom svijeta“ počivaju na interaktivnosti. To znači samo jedno: da se slika i njezina „istina“ tumače iz pragmatike znanja, a da dojučerašnji pasivni promatrači estetskih objekata sami stvaraju svoja „umjetnička djela“ na mreži. Time nestaje razlika između označitelja i označenoga, a ono što je još Umberto Eco nazivao „otvorenim djelom“ s primatom označenoga ili djelovanja publike u tumačenju djela u cijelosti je postalo „interaktivnim događajem“ koji se, štoviše, ne odvija ravnodušno u estetskome procesu razmjene poruka između sudionika komunikacije, nego ima karakter normiranja i nove „kulturne potrebe“ demokratski ustrojene javnosti. Ako je od romantike ideja cjelovitoga umjetničkoga djela (Gesamtkunstwerk) doživjela svoje ozbiljenje upravo s povijesnom avangardom u ideji totalnoga umjetničkoga događaja (performans-instalacija-film), tada je riječ o obratu metafizike u samoj sebi. Umjesto pokazivanja-iskazivanja bitka kao takvoga u njegovoj „sekulariziranoj“ inačici modernoga industrijskoga društva kao vladavine biti tehnike spram čega umjetnost načelno može biti „autonomna“ tako da služi etičko-političkim ili ideologijskim ciljevima promjene građanskoga društva ili, pak, da se povuče u kule bjelokosne estetske mistike, ono što se „ovdje“ i „sada“ pokazuje-iskazuje, da se poslužimo poznatim Wittgensteinovim izrazom za sliku kao jezičnu igru (know-how), nije više „slika“ nečega kao takvoga. Umjetnost u suvremenosti više ništa ne pokazuje-iskazuje. Ona „komentira“ ili „tumači“ događanje samoga događaja i istodobno ga konstruira. Na taj se način „zamuknuće slike“, o kojoj je govorio Gadamer pokušavajući razumjeti bit onoga što pogađa slikarstvo enformela i opt-arta, preobražava u stalne šumove na vezi između stvaratelja djela kao estetskoga događaja i njegovih korisnika ili recipijenata. Obratimo pozornost na promjenu u jezičnome određenju onoga što je nekoć još bila umjetnička publika. Jezik se tehnificira. Kada je taj proces u tijeku, svi pojmovi suvremene umjetnosti i estetike poprimaju karakter scijentističko-tehničke alkemije značenja. Postajući estetskim kôdom komunikacije, umjetnost prelazi vlastite granice. Kao meta-umjetnost koristi znanstvene metode i eksperimente da bi opravdala svoju raskorijenjenost; da bi, naposljetku, u odnosu na sebe samu u znanstvenome liku apsolutne konstrukcije „umjetnoga života“ (A-Life) iz ideje „umjetnoga uma“ (A-Intelligence) sintetizirala sve razlike i proglasila ih analitičkim metodama govora o jednom te istome, o onome o čemu filozofija od iskona u svim svjetskim kulturama govori isto i samo ga različito iskazuje (tao, nirvana, ousia, energeia, duh, rad, tehnika). Problem je suvremene umjetnosti u tome što se odnosi na sve i ništa. A njezina slika nije ništa drugo negoli ono što se događa „sada“ i „ovdje“ u samome životu bez granica između povijesno ograđenih područja bitka. Događaj nije izvan medijske konstrukcije onoga što se događa. Prema tome, digitalna slika čija se bit nalazi u informaciji može biti samo kinematička slika. U stalnome nastajanju „novoga“ njezina se bit pokazuje u informaciji, a informacija poprima obilježje projekcije. Postojanost bitka je, kao i ono što Hegel zove „duhovnom potrebom za umjetnošću“, za nas definitivno „prošlost“. Bez stabilnosti i postojanosti, bez mogućnosti da se vrijeme očuva u svojoj prošlosti i da se istodobno otvori njezina budućnost, sve tone u zaborav tehničke aktualizacije „sadašnjosti“. Heideggerova je dijagnoza biti „sadašnjosti“ u filozofijskome smislu bila neporecivo precizna i jezično „egzaktna“. Ono što je temeljni problem suvremenosti u svim njezinim pojavnim načinima pokazivanja-iskazivanja (slike-jezika) onoga što se zbiva, događa, odvija, razvija nije ništa drugo negoli – zaborav bitka (Vergessenheit des Seins). (Martin Heidegger, „Platon’s Lehre von der Wahrheit“, u: Wegmarken, GA, sv. 9, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1976., str. 203-238.). Zaborav ne dolazi iz manje kognitivne sposobnosti subjekta suvremene umjetnosti da očuva sjećanje na neposrednu i posrednu prošlost. Njegovo je podrijetlo u samoj biti suvremene umjetnosti i njezine slike. Informacija kao bit digitalne slike jest neprestano i beskonačno umnažanje podataka u procesu njihova pohranjivanja u tzv. bazu ili „skladište“ memorije. To kolektivno pamćenje jest, dakako, bezlično. Ne može se uopće smatrati ljudskim-odveć-ljudskim načinom skupljanja i prikupljanja onoga što je ostalo neselektirano i kaotično u protijeku prošlih događaja. Zato je danas moguće kazati gotovo profanim jezikom arhivara ili Borgesova „čuvara sjećanja“ kako je glavni problem suvremene umjetnosti u dokumentiranju događaja. (Boris Groys, „Art in the Age of Biopolitics: From Artwork to Art Documentation“, u: Art Power, str. 53-65.) Ali, gledajući iz same biti suvremene umjetnosti kao tehnosfere koja u sebi obuhvaća mediosferu i biosferu, to uopće nije nikakav problem od kojeg bi trebala boljeti glava kustose i posjetitelje velikih izložbi, performativnih događaja, instalacija i drugih formi jedne velike sinteze umjetnosti, znanosti i tehnologije. Razlog leži u tome što se tehnosfera autopoietički zasniva u vizualizaciji samoga nastanka događaja kao života slike i slike života. Kao što je za Deleuzea model umjetnika zapravo sinteza montažera i kamermana, tako bi se moglo još radikalizirati stvar i kazati da model umjetnika za posthumano stanje može biti samo živi stroj koji pamti vlastite tragove u neljudskome. Poput „Aliena“ bez pripisane mu zle prirode destrukcije čovjeka ovaj se lik kentaurski svagda nadograđuje. Ništa se više ne „čuva“ od zaborava, nego se pohranjuje u datoteke ništavila. I čitav problem suvremene umjetnosti svodi se samo na „povećanje memorije“ inteligentnoga stroja, sveze kontemplacije i estetske proizvodnje. Kakve će to imati implikacije za neposrednu budućnost muzeja, arhiva, knjižnica i dokumentacijskih centara nije teško zaključiti. Interaktivna digitalna knjižnica već je sada više od nadomjeska za taktilnu knjigu od koje se još uvijek možete zbiljski „zaraziti“ kao u Ecovim romanima o povijesti prepisivanja i čuvanju baštine iz zlatnoga doba zapadnjačke metafizike. Prema tome, dokumentirati izložbu ili arhivirati komentare o samome procesu interaktivnosti u nastanku nekoga događaja već je unaprijed određeno time što mediosfera postaje uvjetom mogućnosti biosfere. Ili drukčije rečeno, novi mediji u svojoj moćnoj interaktivnosti u rukama svih i nikoga sami obavljaju protokole ovih nekoć posebno stručnih operacija. Robotiziranje proizvodnje u „tvornicama“ industrijskoga kapitalizma odgovara digitaliziranju slike suvremene umjetnosti. Na to su proročanski svoju pozornost usmjeravali radovi povijesne avangarde u bavljenju s onim neljudskim, s onu stranu razlike živoga i neživoga, prirode i stroja. Wolfgang Welsch je na tragovima mišljenja Heideggera, Derride i Lyotarda otvorio pitanje o kraju čovjeka u umjetnosti 20. stoljeća pokazujući zorno da je u svim vizualnim umjetnostima čiju „baštinu“ nasljeđujemo od futurizma, dadaizma, ekspresionizma, nadrealizma do cyber-arta prisutno rastjelovljenje i rasčovječenje ideje čovjeka koja je za klasičnu i romantičnu umjetnost još imala prizvuk patetične uzvišenosti pod zvijezdama. No, avangarda je taj antropocentrizam razorila u krhotine. To se može razaznati kako u ideji estetskoga objekta od Duchampa, tako u nepredmetnome slikarstvu Maljeviča, atonalnoj glazbi Schönberga i funkcionalnoj arhitekturi Le Corbusiera. (Wolfgang Welsch, „Die Kunst und das Inhumane“, u: Grenzen und Grenzüberschreitungen, XIX. Deutscher Kongress für Philosophie, 2002., Berlin, Akademie Verlag, 2004., str. 730-751. ) Gdje počinje slika, a prestaje jezik u apsolutnoj vizualizaciji događaja? Možda je sve ovo ipak samo ontologijska varka. Doista, možda je pitanje posve neumjesno. Čak i kada ga izokrenemo, ništa se prekretno ne događa. Imamo dva puta u razumijevanju slike i jezika: analogni i digitalni. Jezik u analogno doba iskazuje što jest bitak, a u digitalno doba pokazuje kako se događaj zbiva u njegovim transformacijama. Slika u analogno doba oslikava stvarnost prikazujući je i predstavljajući je u umjetničkim djelima. U digitalno doba slika konstruira stanja nastala događajem. Tehnička medijalnost postaje njezin uvjet mogućnosti prijenosa informacija na daljinu. Deleuze je u jednom predavanju o Spinozi uputio najprovokativnije pitanje-komentar uopće nakon Heideggera: zašto je filozofija od novoga vijeka napravila loš kompromis s Bogom? (Gilles Deleuze, Pourquoi est-ce que la philosophie s’est-elle tellement compromise avec Dieu? Seminar, 25. studenoga 1980. http://www.imaginet.fr/deleuze/TXT/ENG/251180.html. Vidi o tome: Philip Goodchild, „Why is philosophy so compromised with God?“, u: Mary Bryden (ur.), Deleuze and Religion, Routledge, London – New York, 2001., str. 156-166. i Žarko Paić, „Zagonetka nadolazećega događaja: Između vjere i tehno-znanosti (Heidegger i Deleuze)“, u: Treća zemlja, str. 165-203.) U tom pitanju već je, dakako, bio skriven odgovor. Pitanje je bilo ujedno retoričko i možda čak i „besmisleno“. Zašto? Zato što filozofija od svojega iskona misli metafizički. Otuda nužno mora pretpostaviti cjelinu bitka kao događaja iz sklopa mišljenja u kojem bitak, Bog, svijet i čovjek (onto-teo-kozmo-antropologija) ne mogu nikad biti osamostaljeni, već jedino i samo poredani na drukčiji način njihova „ranga“. Kompromis s idejom Boga znači za Deleuzea ne vidjeti kako se svijet bez Boga kao vrhovnoga uzroka svega bitka održava na životu u ideji imanencije. A svaka imanencija jest konstrukcija i stvaranje novoga u mnoštvu i razlici. Iz toga neizbježno slijedi da slika u ideji suvremene umjetnosti prelazi u stanje neognostičkoga događaja s hermetičnim značenjem sveze proizvodnje-stvaranja-konstrukcije. Suvremena umjetnost i njezina slika ne oslikavaju stvarnost kakva ona navodno jest. Takav naivni i vulgarni „realizam“ treba preventivno izbaciti iz svih razmišljanja o ovome problemu. Posrijedi je, dakle, nešto posve drukčije i drugo u doba kada smo ostali bez povijesti, bez značenja i znakova u referencijalnome krugu informacija koje se odnose jedna na drugu, a ne na tzv. stvarnost u bilo kojem vidu njezine opstojnosti. Umjetnost proizvodi-stvara–konstruira nove svjetove digitalnoga privida i kad ništa više ne čini osim što izlaže golo tijelo čovjeka, majmuna ili amebe u „kristalnoj kocki vedrine“, kako to hrvatski pjesnik Tin Ujević savršeno iskazuje za odnos alkemije riječi i njezina fluidna značenja. Zašto smo upotrijebili sklop proizvođenja-stvaranja-konstrukcije za ono što pripada biti suvremene umjetnosti? Je li i slika koju nazivamo digitalnom ili informacijskom slikom upravo to „sveto trojstvo“ pojmova koji kazuju isto u razlikama od početka zapadnjačke povijesti do njezina kraja? Sklop o kojem je ovdje riječ jest tehnički sklop kibernetike kao kraja metafizike. U njemu su povijesno-metafizički poredane kategorije pripadne povijesnim epohama antike, srednjega i novoga vijeka. Gdje je suvremenost u svemu tome? Nigdje drugdje negoli u cjelovitosti sklopa kao sintezi razlika. Iz toga nastaje identitet tehnosfere koja sama sebe proizvodi-stvara-konstruira. Proizvođenje (poiesis) se odnosi na temeljnu značajku grčkoga razumijevanja umjetnosti. To je ono novo što ulazi u svijet zahvaljujući umjetniku kao poroditelju stvari između prirode i umjetnoga načina bitka, primjerice, kipa božice Atene u Partenonu. Važno je uspostaviti razliku između onoga što jest samo od sebe ili zahvaljujući djelu bogova i onoga što je rezultat božanskoga nadahnuća umjetnika koji nadilazi prirodu time što u nju postavlja umjetničko djelo kao mimetičku sliku božanske ljepote. Stvaranje (creatio) podrazumijeva pritom nastajanje ljepote oponašenjem Božjega stvaralaštva svijeta kao cjeline ili univerzuma stvorenih bića. Ideja stvoritelja svih bića pretpostavlja pripisane mu značajke nestvorenosti i najzbiljskijega bića (ens increatum i ens realissimum). U srednjovjekovnoj teologiji pojam stvaralaštva umjetnika kao subjekta nije izvediv. Umjetnost je djelovanje u slavu Božju. Ono što je za Grke svijet kao kosmos, to je u srednjem vijeku kršćanstva mundus kao stvoreni svijet ili Božje djelo, a sam čovjek stvoren je na pasliku ili sliku i priliku Boga. To je razvidno i u znamenovanju pojma slike. Dok je grčki eikon ono neposredno, živuće i prisutno u slici, bilo da je riječ o kipu boga Apolona ili slici poluboga Herakla, u kršćanskome pojmu stvaranja iz ničega (creatio ex nihilo) slika kao icon ili njemački slikotvorina (Bild) pripadna je oznaka za predstavljenost božanskoga na slici kao njegove nalikovine (mimesis i representatio). (Vidi o tome: Kurt Bauch, „Imago“, u: Gottfried Boehm (ur.), Was ist ein Bild?, W.Fink, München, 1994., str. 278-280.) Stvaranje se u teologijskome značenju odnosi na oponašanje Boga u činu preoblikovanja prirode. Taj pojam umjetnosti vlada sve do kraja romantičnoga shvaćanja u 19. stoljeću. Na njega se izričito odnosi Hegelova postavka o „kraju umjetnosti“ u smislu kraja duhovne potrebe za „osjetilnim sijanjem ideje“. Stvarati znači ne samo oblikovati prema uzoru Božjega singularnoga čina stvaranja svijeta u onto-kozmo-antropologijskome smislu. To znači mijenjati i preobražavati prirodu kao bitak sukladno mjeri i zakonitostima cjeline odnosa Boga i čovjeka. Transcendentalije jednoga (unum), dobroga (bonum), istinitoga (verum), bića (ens) i lijepoga (pulchrum) određuju što jest uopće umjetničko djelo i zašto se ono neizbježno odnosi uvijek i jedino na „narativnost“ Božjega udjela u ljudskoj prisutnosti. Prema starozavjetnome i novozavjetnome kanonu kršćanstva glede odredbe umjetnosti kao metafizičkoga ustrojstva svjetovne zbilje čovjeka sve se orijentira. Nije nipošto slučajno da Vasilij Kandinski u spisu O duhovnome u umjetnosti u avangardnome načinua razumijevanja stvaranja zapravo uskrsava teologijsko shvaćanje stvaralaštva u doba obezbožene tehničke zbilje: „Slikarstvo je umjetnost, a umjetnost općenito nije nesvrhovito stvaranje stvari koje se rasplinjuju u prazno, nego svrhovita moć koja mora služiti razvitku i profinjenju ljudske duše – kretanju trokuta. Ona je jezik koji na samo sebi svojstven način govori duši o stvarima, jezik koji je za dušu svagdašnji kruh, jestiv samo u tom obliku. Ako se umjetnost okani te zadaće, ostat će otvorena praznina, jer nema moći koja bi mogla nadomjestiti umjetnost.“ (Vasilij Kandinski, „O duhovnome u umjetnosti“, u: Worringer/Kandinski, Duh apstrakcije, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1999., str. 217. S njemačkoga prevela Jasenka Mirenić-Bačić) Ono što, međutim, može nadomjestiti umjetnost i djelovati upravo u toj „otvorenoj praznini“ dogodilo se već početkom novoga vijeka. Doba znanosti i tehnike bilo je omogućeno mišljenjem kao računanjem (calculatio, Rechnen). Umjesto proizvođenja ili sačinjanja (poiesis) i stvaranja prema modelu Božjega stvaralaštva (creatio ex nihilo) iz bezdana se rađa čudovišnost onoga novoga iz same biti subjektivnosti. To „novo“ više nije ništa slikovno već opstojeće u zbilji pa se ne može ni oponašati niti predstavljati, što samo znači da mu kategorije sačinjanja i stvaranja ne omogućuju primjereno mišljenje za ono nastajuće koje će u potpunosti zavladati svjetskom poviješću. Radi se o računskome karakteru mišljenja kao planiranja budućnosti i konstrukcije umjetnoga života. Tada se po prvi puta događa obrat od sudbonosnoga značenja za suvremenost i funkciju umjetnosti u njoj. Umjetnik više nije samo proizvođač i stvaratelj umjetničkoga djela kao predmeta. Štoviše, osim oznake stvaralaštva ili kreativnosti produktivne moći mašte koju Kant visoko uzdiže do načela „estetskoga uma“ u spoznaji svijeta, sada se pojavljuje oznaka koja krasi znanstvenika – inventivnost ili pronalazaštvo. Nalaziti novo u prirodi znači bitno mijenjati formu njegove prisutnosti. Konstrukcija (con-struire) označava sklapanje nečega iz nečega. U svakoj je konstrukciji posrijedi sklop kao sustav tehničkih odnosa. To nije tek stvar koja funkcionira kao mehanički stroj, primjerice, Guttenbergov tiskarski stroj, nego prije svega sustav racionalnoga mišljenja prema načelu dostatnoga razloga. Kad se nešto konstruira onda je umjetnik kao proizvođač-stvaratelj novoga postao inženjerom. Njegova odlika postaje nešto uistinu čudovišno i zadivljujuće: da pronalazi eksperimentalne prototipove stvari kao funkcije za neku drugu praktičnu svrhu. Konstrukcija jest pronalaženje „druge prirode“ s kojom čovjek prelazi u posthumano stanje. Već u renesansi pojavljuje se vizija budućega svijeta strojeva. Iz tijela kao medija konstrukcije novih svjetova nastaje umjetna mreža posredovanja. Leonardo da Vinci nije više tek umjetnik, nego ponajprije znanstvenik u praktičnome smislu te riječi. A to će odrediti sudbinu znanosti i znanja u doba vladavine strojeva. Znanost, naime, više nije tek episteme koja se razlikuje od téhne. Ona obuhvaća sklop tehničkoga znanja o svijetu kao mogućnosti konstrukcije novih svjetova. U konstelaciji odnosa, koji su za razliku od klasične metafizike utemeljenja bitka rastemeljeni i rasklopljeni, odvija se avantura nove umjetnosti. (Bernard Stiegler, nav. djelo, str. 1-2.) Slika kao konstrukcija pokazuje da se već latentno radi o procesu nastajanja tehničke zbilje kao estetske tvorevine. Umjetnost novoga vijeka u slikarstvu je omogućena na tako plastičan način pronalaskom dubine slike zahvaljujući tehničkome izumu središnje i linearne ili geometrijske perspektive. Posve je u pravu Hans Belting kad taj pronalazak objašnjava s pomoću Cassirerova pojma „simboličke forme“ nove kulture. Od renesanse otpočinje tehnička invencija prirode. Zbog toga se slavi umjetan događaj kao „novi mit“ o mogućnosti obnove klasične grčke umjetnosti u novome (tehničkome) krajoliku prirode i duha. Zahvaljujući središnjoj perspektivi slikarstvo je moglo uploviti u sigurnu luku reprezentacije ekonomske, političke i kulturne moći Zapada s paradigmatskom slikom nastalom iz biti tehnike. (Hans Belting, nav, djelo, str. 9-12.) Ovdje valja još dodati sljedeće: perspektiva s kojom se u povijesti umjetnosti slika dohvaća kao iluzija ideje ljepote označava „kognitivnu revoluciju“ na putu prema vladavini tehnosfere. (Gottfried Boehm, Studien zur Perspektivität: Philosophie und Kunst in der Frühen Neuzeit, C.Winter, Heidelberg, 1969.) Sveza konstrukcije sa stvaranjem i proizvođenjem u suvremenoj je umjetnosti bjelodana na taj način da sada mimesis i reprezentacija postaju mogućim, iako više nisu vladajućim modelom slike, tek iz novoga sklopa. Taj tehnički ili kibernetički sklop polazi od ideje sintetskih tvorevina u svemu što jest. Sintetski život konstruira se iz sintetskoga uma tehnosfere, a sintetski priroda novih medija omogućuje analognim medijima da i nadalje budu opstojeći, na usluzi, ne samo kao nostalgija za prošlošću tehničkoga objekta. Radi se o reformatiranju stvarnosti. Prevođenje (transkodiranje) jednoga formata slike u drugi odvija se ireverzibilno. ( Lev Manovich, The Language of New Media, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London, 2002.) To je vrijeme koje teče iz budućnosti prema prošlosti. Ali protječe u zatvorenome krugu metareferencijalnosti značenja. U teoriji medija slikom se više ne označava ništa izvanjsko niti unutarnje u smislu neke predmetnosti. Budući da je medij transformacija događaja plus konstrukcija nove stvarnosti, onda valja sliku shvatiti kao „transfer informacija ili podataka“. (Stefan Münker, „Was ist ein Medium? Ein philosophischer Beitrag zu einer medientheoretischen Debatte“, u: Stafan Münker i Alexander Roesler (ur.), Was ist ein Medium?, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2008., str. 322.) Time se posredujuća funkcija medija zadržava samo kao ono treće (tertium datur) između informacije i komunikacije. Slika time nije u potpunosti postala tehničkom zbiljom jer bi to značilo da je puki rezultat medijalnosti i tehničke konstrukcije. Iz same digitalne slike probija na svjetlo dana drukčija vizija „stvarnosti“. Ona predstavlja svojevrstan izvor događanja s onu stranu vizualiziranja. To je ono nesvodljivo na tehničku prirodu slike što je avangarda htjela kad je sanjala o meta-umjetnosti. Nepokorivo iz same zbilje onoga što se događa nije bitak u smislu estetskoga objekta. Performativnost života samoga, njegova nepokorivost slobode u bestežinskome stanju, sada ulazi u središte zbivanja. Tehnički sklop u kojem digitalna slika pronalazi svoje „mjesto“ i „vrijeme“ postavlja na vrh ranga upravo konstrukciju stvari kao objekata računskoga mišljenja. Način kako se to događa jest nabačaj budućnosti iz „plana imanencije“, da se poslužimo vodećim pojmom Deleuzeove ontologije postajanja mnoštva i razlike. Planiranje označava kontrolu budućnosti. Ključna tehnička kategorija kibernetike pritom postaje eficijentni uzrok (causa efficiens). Taj pojam sada se naziva „povratnom spregom“ (feedback). Nema više kauzalnoga djelovanja jer događaj kao sveza informacije, medija i komunikacije prelazi transformacijom života u poredak umjetne ili virtualne stvarnosti. Sve je „uronjeno“ (immersion), pa se stoga neprostornost svijeta odvija kao uronjenost-u-mrežu bez dna. Gdje se događa život ove slike? Naravno, u strukturi same mreže koja postaje otvoreni prostor bez vremena, vječna aktualizacija stanja nekog bića (nunc stans). (Oliver Grau, Virtual Art: From Illusion to Immersion, The MIT Press, Cambridge Massachusttes, London, 2003., str. 13-23.) Mrežom (network) upravlja matrica (matrix) kao posljednji stadij ozbiljenja-dovršenja kibernetičke smrti metafizike. Baš kao iz kultnoga filma braće/sestre Wachowski Matrix tako se i događaji u digitalnome prostoru ne mogu odrediti „narativno“. Tko pokuša prepričati o čemu se uistinu radi u filmu-kao-matrici ili filmu-kao-filozofiji kojim se bavi Matrix zaslužuje nagradu za pronalazak nepostojeće stvarnosti. Ne radi se ni o čemu, ne prikazuje se ništa, ne predstavlja se ništa. Film konstruira stvarnost kao kontingentni događaj reprodukcije prošlih i sadašnjih vremena. To čini na temelju logike tehnosfere. Što jest uistinu tehnosfera u svojem vizualnome formatu ukoliko ne matrica svih matrica, forma svih formi, život kao umjetnost neposredne vizije stvaranja onoga čega „ima“ samo u snovima? Bio je u pravu Wim Wenders kad je s nostalgijom govorio o tome da su njegovi filmovi poput Pariz, Texas, Nebo nad Berlinom (Der Himmel über Berlin) i Do kraja svijeta (Until the End of the World) slike prostornosti „ovoga“ svijeta, bez čega ne bi mogao dospjeti do snoviđenja i vizije drugih svjetova mašte. No, s tehnosferom film više nije vezan ni uz kakvu viziju prostora „sada“ i „ovdje“. Razlog leži u tome što slika koja nastaje iz logike konstrukcije može nastajati bilo gdje, poput snimaka Marsova okoliša u kretanju minijaturnoga vozila-rovera Curiosity kojim NASA upravlja na daljinu u istraživanju dokaza ima li tragova života na Marsu. Što se uistinu „događa“ kada sklop proizvođenje-stvaranje–konstrukcija svjetova postane konstruktivno-stvaralačko-proizvodnim ili tehno-genetskim? Događa se nešto s onu stranu simulacije izvornika. Nije to više simulakrum postojeće stvarnosti, njezin klonirani dvojnik, kako ga je određivala poststrukturalistička teorija primata pisma pred govorom i slike pred jezikom. Umjesto pojmova koji su već uvijek posve „kontaminirani“ aniti-metafizikom pozitivnih znanosti i kibernetike, a moguće ih je pronaći u ranim djelima Derride kao što je njegov glavni spis O gramatologiji (De la grammatologie), sada je uistinu riječ o tehno-znanstvenome ili epistemičkome načinu zamjećivanja onoga čega još nema, ali se neprestano zbiva u transformacijama i preobrazbama stanja. Drugim riječima, „događa“ se autopoietički način izvođenja života kao samozakonita i samozakonomjernoga slučaja u emergentnome nizu preobrazbi. Slika kao događaj nema više svoje značenje u semiotičkome krugu referencija. Ona se ne pojavljuje u pojmovima intencionalne svijesti i njezina predmeta. Iako svjedočimo o sve više pokušaja da se unutar fenomenologijske škole unutar znanosti o slici (Bildwissenschaft) protumači njezin ontologijski status u odnosu između pogleda, viđenja i objektiviranja subjekta samoga pogleda. (Najznačajnija studija iz tog epistemologijskoga motrišta biti slike zacijelo je ona Lamberta Wiesinga, Artifizielle Präsenz: Studien zur Philosophie des Bildes, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2005.) Ne treba nas to čuditi. Ono što je pogođeno ponajprije ovim vizualnim ili ikoničkim obratom jest naša sposobnost zamjećivanja umjetne stvarnosti. Za očekivati je stoga da će i u unutar posthumanizma/transhumanizma kao teorijskih pokreta za razumijevanjem nove tehno-znanstvene okoline i života biti sve više takvih nastojanja, kao što sve više ima studija iz usporednoga promatranja ljudske spoznajne mogućnosti i one koje su dane životinjama. Neurokognitivne znanosti nužno se moraju baviti opažajem i njegovim dosezima. Razlog leži u tome što se usmjerenost evolucijskoga razvitka na pitanje odnosa svijesti i tijela sada pokazuje u novome svjetlu. Ima podosta primjera iz suvremene filmske produkcije. Ondje se tematizira iskustvo pogleda u situaciji kada smo obuzeti tehničkim aparatima kao svojom umjetnom okolinom te nam ona postaje nadomjesnom „prirodom“ i gotovo jedinim preostalim okružjem smislena obitavanja. Vjerojatno je o tome najupečatljivije dokaze promjene osjetilnosti i spoznaje ovoga obrata ostavio Jean Baudrillard u programatskome ogledu „Ekstaza komunikacije“ („L’extase de la communication“) iz 1987. godine: „Ali danas više ne postoji scena i zrcalo; namjesto toga postoje ekran i mreža. Umjesto refleksivne transcendencije zrcala i scene, na djelu je nereflektirajuća površina, imanentna površina gdje se zbivaju operacije – glatka operacionalna površina komunikacije. […] Privatna ‘telematika’: svaka osoba sebe vidi, zahvaljujući kontroli hipotetičkoga stroja, usamljenom u položaju savršene i daljinski upravljane suverenosti u beskrajnome razmaku od svojega mjesta rođenja. Što će reći, u strogome položaju astronauta i svojoj letjelici, u bestežinskome stanju koje nužno potrebuje orbitalni let i brzinu dostatnu da ga spasi od sudara s njegovom domicilnom planetom. Realizacija živućega satelita, in vivo u svakodnevnome prostoru, odgovara satelizaciji realnoga ili onoga što nazivam ‘hiperrealizmom simulacije’. […] Doba hiperrealnosti otpočinje sada.“ (Jean Baudrillard, „The Ecstasy of Communication“, u: Hal Foster (ur.), The Anti-Aesthetic: Essays on Postmodern Culture, The New Press, New York, 1998., str. 146-147.) 3. Zaključna razmatranja Možemo li, naposljetku, imati neki pojam slike koji bi spojio špiljsko slikarstvo Lascauxa, grčki mimezis, Velásquezovo reprezentacijsko slikarstvo u zlatno doba europske aristokracije s Maljevičevom nepredmetnošću i, naposljetku, s onim što ulazi u informacijski kôd digitalne slike? Ako to nije moguće, onda su svi pokušaji philosophiae perennis uzaludan napor ovjekovječenja prolaznosti poput kaplje vode na dlanu. Naše mišljenje mora biti barem malo isto kao i ono prvih ljudi, s tom razlikom što su oni pred sobom imali otvorenu povijest mogućnosti, a mi nužnost one otvorene praznine o kojoj govori Kandinski kada pomalo pesimistički ne vidi mogućnost da se poslanstvo velike umjetnosti može ičime više nadomjestiti. U svakom slučaju, estetika koja je od 1735. do 1750. godine ušla u diskurs humanistike kao neželjeno dijete misaonoga ekscesa racionalizma, od nastanka povijesnih pokreta avangarde u prvoj polovini 20. stoljeća morala se razmjestiti unutar novoga poslanstva umjetnosti. Ono više nije bilo teleologijska zadaća da bitku kao istinitome i dobrome podari još i značajku savršene ljepote, te da sve zajedno bude sklopljeno u vječnu slavu Božju, ako ništa drugo a ono barem kao postulata za moralno djelovanje. Umjetnost je u autonomiji i suverenosti „novoga početka“ htjela ono nemoguće. Od početka prve slike na zidovima mračnih špilja bilo je to više od bilo kakvoga života jedne vrste/roda koja pati i misli na Zemlji. Ono nemoguće jest u oživljavanju slike kao umjetne tvorevine u njezinoj osjetilnosti. Nije riječ o doživljaju kao privatnom ili sekulariziranom estetskome osjećaju kontemplacije promatrača umjetničke slike. Naprotiv, oživljavanje označava upravo krajnju suprotnost svakome doživljaju i prividu s kojim umjetnost već uvijek ima svoje utemeljenje u znamenovanju istine i njezinoj odsutnosti u prisutnosti bitka. Kada se nešto oživljava, tada slika koja ne prikazuje nešto i ne predstavlja to nešto nadilazi mimetičko-reprezentacijsko iskustvo vlastite povijesti. Time postaje ono što je mitsko-religiozno iskustvo u prvim počecima i bilo – otvorenost povijesti kao susreta zemlje i neba, bogova i smrtnika, onaj Heideggerov prstenujući krug četvorstva (Geviert) s kojim filozofija na kraju završava kao metafizika na putu povratka k stvari samoj (to autó). (Martin Heidegger, „Das Ding“, u: Vorträge und Aufsätze, GA, sv. 7, V. Klostermann, Frankfurt/M., 2000., str. 165-187.)Ako se nešto od programa fenomenologije s kojim je Husserl začeo nastojanje da se duhovne znanosti pripreme za dugi put oslobođenja od pozitivizma i objektivizma povijesno nastalih prepreka jednostavnome življenju i mišljenju još može očuvati od zaborava onda je to njezina performativna zapovijed: „Natrag, k samim stvarima!“ Povratak slici ima otuda isto značenje kao i povratak jeziku. Ne vraćamo se nečemu što je već bilo i prohujalo. Ako se uopće negdje vraćamo onda je to budući povratak izvorima kada je povijest još imala mogućnost odluke da postane to što je postala ili da krene drukčijim smjerom. Slika i jezik nisu darovani čovjeku poput aparata ili dispozitiva mišljenja. Posrijedi je darovani događaj. I zato je baš onako kao što to kaže Heidegger u predavanju „Stvar“ („Das Ding“) iz 1950. godine četvorstvo uvjet mogućnosti iskrsavanja tajne i čuda bitka oslikanoga u mračnim odajama špilja sveudilj jednoga svijeta u kojem još nije bilo moguće dospjeti do „satelizacije duše“. Ako je slika događaj upravo tog četvorstva s kojim Heidegger umjetnosti podaruje iskonsko značenje prstenovanja života, prolaska kroz okružje danih mogućnosti kao „nužnosti slobode“, tada je najveći mogući korak zbližavanja putem udaljavanja upravo dosegnut odmakom od stvari same. Što se više približavamo iščeznuću slike kao „stvari“ i njezinim prelaskom u stanja i transformacije aktualnosti unutar svemira kao kognitivno-neuralne mreže, to je osjećaj napuštenosti od biti slike i jezika sve veći i veći. Imamo komunikaciju i mreže da ne bismo poludjeli od istine jezika koji nadilazi svaku informaciju. A ta se istina ne objavljuje poput Boga prestravljenome Mojsiju u obliku gorućega grma na svetoj planini Sinaj. Istina je slike njezin događaj. Sve što jest s njime se vizualizira s pomoću tehnosfere kao posljednje mogućnosti i nužnosti da se svijet ogleda u svojoj goloj transparenciji. Nemamo više umjetnost koja je otvarala nove svjetove. To je doba minulo. Imamo meta-umjetnost eksperimenta, arhitekturu koja stremi u nedogledne visine, gradove-satelite, muzeje kao mreže podataka, arhive posthistorije, knjižnice bez knjiga i sliku bez svijeta. Ono što imamo jest život koji se sasušuje i kopni od očekivanja tehno-utopija da će nam poboljšati mehanizme tjelesne uspješnosti i vratiti iznova moć zamišljanja koja je krasila jednog Leibniza u dugu zimsku večer dok je smišljao univerzalnu semiotiku računarskoga stroja i u tome vidio budućnost teodiceje. Što nas povezuje s prvim ljudima jest isti čudovišan osjećaj da je umjetnost samo događaj privremena rasterećenja od briga preživljavanja, pa čak i kada ima taj univerzalni kôd ničime obuzdane ljepote. Ono što nas obuzima pred tom slikom koja je nagnala Aristotela da u svojoj Poetici govori o strahu i udivljenju kao bitnoj „funkciji“ tragedije s kojom može nastupiti čin etičke katarze ili prebolijevanja ovoga života „tu“, kakav već jest, tegoban i dosadan u jednolikosti žrtvovanja i rada, očigledno dolazi iz nečega što slici podaruje bitno drukčije shvaćanje od zapalosti u metafizičku zamku osjećaja, doživljaja i umnoga promatranja biti same stvari. Slika je djelo jednog misterioznoga događaja. A o njemu više ništa ne možemo znati osim da je „tu“ i da je „tako-i-tako“, da je faktičan jer je naprosto neshvatljiv iz pitanja zašto radije bitak, a ne ništa? Zato, baš zato. Wittgenstein je mistiku bitka kao jezika i slike izveo iz faktičnosti (“nužnosti“ i „slobode“) svijeta u njegovoj samopokazivosti. Upravo je to granica slikotvornosti svake buduće tehno-umjetnosti. Kada jezik više nema što bitno reći, a slika se razvija u svojem proizvodno-stvaralačko-konstruktivnome sklopu sama od sebe poput bešumnoga stroja, preostaje zamuknuće i šutnja. Ne više čovjeka pred svojim djelom, nego svijeta pred svojim događajem. O toj dubokoj šutnji koja slici podaruje najdublji jezik pjesme kao stvari same govori Fernando Pessoa u jednom fragmentu Knjige nemira: „Metafizika mi se uvijek činila produljenim oblikom pritajenog ludila. Kada bismo spoznali istinu, vidjeli bismo ju; sve ostalo je sustav i okolina. Dovoljno nam je, ako razmislimo, neshvaćanje svemira; htjeti ga shvatiti znači biti manje od ljudi, jer biti čovjek znači znati da je svemir neshvatljiv.“(Fernando Pessoa, Knjiga nemira, Konzor, Zagreb, 2001., str. 89.) Vidjeti istinu svojim očima znači priznati da je slika samo bljesak sjaja kojom se umjetnost kroz život probija do posljednje tame svega što jest. Špilje su bile dom i zavičaj umjetnosti, njezino jedino utočište pred propašću svijeta. Kada slika nadomjesti sve ono što je izgubio jezik postavši znakom bez značenja, više nema razloga da umjetnost nosi taj praiskonski naziv tajne i čuda, kao što nema razloga da se slikom naziva ona „stvar“ koja nastaje sama od sebe kao tehnosfera bez svijeta. Život je nadomjestio tajnu bitka, a tehnički sklop preobrazio neljudsko u živi stroj mišljenja bez patnje. Umjetnost bez patnje nema više nikakvoga smisla. U zlatno doba španjolskog baroknoga slikarstva na El Grecovim slikama mistici vjere zbiljski su patili u mukama. Nije to bilo „slikarstvo za slikare“, već iskustvo „duhovnoga oka“ koje ne dolazi iz tehnologije gledanja. Ono potječe od suza kao posljednjeg dokaza da nas slika uznosi nad onime što još nazivamo životom. Pred slikom kao informacijom ne možemo prigibati koljena. Ne možemo, naposljetku, pustiti niti suzu. Što možemo zadano je fatalnim brojčanim sustavom svake buduće interakcije životinje, čovjeka i stroja. Možemo samo odbrojavati ovo beskonačno prazno vrijeme.

January 12, 2026
Slika-znak-događaj

Slika-znak-događaj

1. Znakovi bez značenja: Slika u doba tehnosfere Jedna od zacijelo najprovokativnijih „definicija“ moderne umjetnosti jest ona na početku Adornovljeve Estetske teorije, gdje se kaže: “Samorazumljivim je postalo da ništa što se tiče umjetnosti više nije samorazumljivo, niti u njoj, niti u njezinome odnosu prema cjelini, pa čak niti u njezinome pravu na egzistenciju.“ (Theodor W. Adorno, Ästhetische Theorie, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1970., str. 9.) Iako Theodor W. Adorno u raščlambi ove postavke odmah upućuje da se takva situacija razvija od 1910. godine kada ideja autonomije umjetnosti snažno biva poduprta društvenim napretkom kapitalističke industrije, jedno je ipak razlogom da se propita o biti umjetnosti s kojom se ovdje bavimo. To očito nije više „lijepa umjetnost“ koja je stajala u obzorju Kantove estetike i svekolike filozofije umjetnosti od francuskoga klasicizma do uspona modernizma krajem 19. stoljeća u slikovnim umjetnostima, glazbi i književnosti. Ono što je, dakle, samorazumljivo za Adorna trebalo bi istom mjerom biti samorazumljivo i za sve druge (filozofe?) koji nastoje misliti razloge zašto umjetnost hrli u samozakonomjernost ideje po cijenu estetske čistoće i krajnje neprivlačnosti za tzv. široke mase. Očito je da se nešto prekretno dogodilo da je umjetnost uopće prestala za svoje utemeljenje tražiti zaštitu od „ljepote“ i utočište u „doživljaju“. Oboje su pojmovi novovjekovne i moderne estetike. U ovome slučaju priklanjamo se Heideggerovim promišljanjima onoga što označava „novo“ u smislu znanstveno-tehničkoga razdoblja subjektivnosti. To je metafizička odredba aktualnosti zbivanja. Novovjekovna epoha predstavlja oznaku za bit vremena, a modernost početak društvene transformacije bitka u planetarnosti totalne mobilizacije tehnike. Ljepota je razlogom opstojnosti umjetnosti klasičnoga doba. Doživljajem se, pak, imenuje ključan estetski pojam kojim subjekt kao promatrač sudjeluje u misteriju umjetničkoga djela u okrilju reprezentativnoga građanskoga društva. Iz svega se čini razvidnim da pojam umjetnosti s kojim još uvijek i nesvjesno operiramo pripada uistinu prošlosti, baš onako kako je to Hegel u svojoj znamenitoj postavci o „kraju umjetnosti“ izveo sa svim posljedicama tog iskaza. Što znači da pojam umjetnosti iz kojeg slijedi ljepota djela i ushićeni doživljaj promatrača više nisu samorazumljivim? Ništa drugo negoli da je bit novovjekovne i moderne umjetnosti dovedena u pitanje, kako vidjesmo, u svim svojim očitovanjima. S jedne je strane raspad cjelovitosti ili metafizičkoga sklopa bitka, bića i biti čovjeka, a s druge nešto krajnje zabrinjavajuće, štoviše i apokaliptički strahotno: da, naime, otuda nije više jasno u čemu bi to bio razlog opstojnosti umjetnosti uopće. Mogli smo navesti i Heideggera iz njegova posthumno objavljena spisa Promišljanje (Besinnung) u kojem se nalaze predavanja iz 1938. godine i gdje se još vjerodostojnije glede stvari same kaže da: „Umjetnost dovršava u ovom razdoblju svoju dosadašnju metafizičku bit. Znak toga jest nestanak djela umjetnosti, ako ne čak i umjetnosti same.“ (Martin Heidegger, Besinnung, GA, sv. 66, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1997., str. 30.) Lako bi bilo kad bismo lakovjerno zaključili da se ovdje radi o „romantičnome“ shvaćanju umjetnosti, pa će ga se tek nadomjestiti nekim „novim“ sukladno tehničkome napretku modernoga društva. No, niti Adorno, a još manje Heidegger, nemaju tek u vidu pojam umjetnosti koji se paradigmatski uspostavio u doba Kantove estetike genija. Poznato je da je to doba francuskoga klasicizma i njemačke klasike s Goetheom kao vrhuncem. To shvaćanje održalo se sve do danas i to čak u onih koji nevoljko priznaju da uživaju u slikarstvu renesanse ili u romantičnom cjelovitom umjetničkome djelu (Gesamtkunstwerk) opere kao spektakla Richarda Wagnera. U njegovoj je biti ideja da umjetnost kao „lijepa umjetnost“ jest nesvjesna proizvodnja genija koji sjedinjuje moć prirode i ljudskoga oblikovanja. Ono što genij „porađa“ iz prirode i čini uzvišenim jest već latentna oblikotvorna snaga postajanja prirode umjetničkim djelom kao svezom božanskoga i ljudskoga. Paradigma „lijepe umjetnosti“ predstavlja moć estetskoga važenja s onu stranu pojedinačne empirijske situacije. Genij stvara nesvjesno. A to znači da nadahnućem proizvodi ljepotu. Ona, naravno, ima posve drukčiju „svrhu“ od uporabnosti estetskoga predmeta. Štoviše, uporabnost kao sredstvo za neku drugu svrhu gubi razlog određenja umjetnosti. Umjesto te „tehničke“ kvalitete proizvođenja umjetničkoga djela radi se o pojmu subjekta kao umjetnika i njegovu osebujnome djelu. No, paradoks je klasične umjetnosti da je njezina estetika „pasivnom“ djelatnošću promatranja (kontemplacije) na osnovu estetskoga suđenja. Klasična umjetnost predstavlja djelo subjekta kao genija. No, estetika koja nastoji pronaći „objektivne“ kriterije prosudbe što umjetnost uopće jest i koja joj je „svrha“ nalazi se s onu stranu ove subjektivnosti. Bolje bi bilo kazati da je to estetika ravnodušnoga promatrača izvanjskoga ili objektivnoga svijeta. Njemu ne preostaje drugo negoli čin divljenja u susretu s umjetnošću i umjetnikom. Za svoj pojam ljepote on apriorno uzima djelo prirode. U njemu vidi kult sekulariziranoga božanstva. Nije to bilo kakva priroda, već tvorba teorijskoga uma iz biti prirodnih znanosti. Stoga je estetika klasične umjetnosti na putu racionalnoga uvida u ono što će Hegel tako „švapski“ radikalno i bez elegancije, ali ne i bez šokantnoga učinka, kako je to sjajno formulirao Gadamer, proglasiti krajem umjetnosti i njezinim bitnim karakterom prošlosti u odnosu na „sadašnjost“. (Hans-Georg Gadamer, „Ende der Kunst? Von Hegels Lehre vom Vergangenheitscharakter der Kunst bis zur Anti-Kunst von heute“, u: Asthetik und Poetik I: Kunst als Aussage, Gesammelte Werke, sv. 8, J.C.B.Mohr (Paul Siebeck), Tübingen, 1993., str. 207.) Pojam umjetnosti kao „osjetilnoga sijanja ideje“, koji stoji, pak, u temelju Hegelove estetike, označava bit zapadnjačke metafizike u odnosu na prinose umjetnosti razvitku apsolutnoga duha. Već je iz ovoga jasno da se umjetnost na kraju svojih povijesnih mogućnosti iz „sijanja“ (Schein) kao privida pojavljivanja istine bitka mora preusmjeriti izvan vlastite „biti“ ukoliko još uopće može biti nekom drugom potrebom čovjeka osim „duhovne“. Uglavnom, pojam umjetnosti koji je u 20. stoljeću u Adorna i Heideggera doveden u pitanje nije tek pojam klasične ili „lijepe umjetnosti“ genija. A nije jedino niti pojam s podrijetlom u ideji romantične umjetnosti uzvišenosti i ironije, koja nastoji u potpunosti djelo preobraziti u umjetnički događaj samoga umjetnika kao „ludoga Boga stvaranja“. Na taj način se estetika promatranja rastemeljuje. Nietzscheov obrat metafizike kao nihilizma povijesti želi se prevladati stvaralačkim razaranjem svega onoga što je pripadalo „umjetnosti“ od Platona do Hegela. Umjesto pasivnoga promatranja na djelu je aktivno stvaranje-razaranje prirode djela iz iskonske moći života. Prva pretpostavka za taj unutarnji obrat metafizičke sheme povijesti jest uvid da je umjetnost razotkrivanje volje za moć kao temeljnoga načela života, a ne lažnih vrijednosti pripadnih idealističkome svijetu privida. Kad govorimo, dakle, o umjetnosti koja stoji u „biti“ slike suvremene umjetnosti tada imamo u vidu bezdan ili jaz svjetova, budući da je upravo to područje između (in–between) estetike djela kao promatranja ljepote i estetike događaja kao performativno-konceptualnoga obrata samoga života postalo „ono“ koje pomiruje suprotnosti i sintetizira razlike kao svoju „logiku smisla“ koja se zbiva kao projekt, neodređenost i eksperiment. (Vidi o tome: Dieter Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002. i Juliane Rebentisch, Theorien der Gegenwartkunst: zur Einführung, Junius Verlag, Hamburg, 2013.) Nismo još ni izdaleka gotovi s prijeporom oko pojma umjetnosti. Mnogo je nesporazuma, krivoga shvaćanja, pa čak i teorijske smušenosti oko Hegelove postavke da je umjetnost „za nas prošlost“ jer je nestala „duhovna potreba“ za njom. Ako kažemo da je svaka potreba nadomjestiva, nismo rekli ništa nova što već nije u drugome načinu kazivanja bilo značajkom helenizma. Tada je nastala ideja „kulture“ kao paideie. Ovim se izrazom određivao doseg grčkoga duha u protežnosti na sva druga područja svijeta. Unatoč priče o miješanju stilova, o utjecaju azijske umjetnosti i okultnih misterija na aleksandrijski duh sinkretizma, bit je ove prve „postmoderne“ ideje kulturnoga prožimanja svjetova ipak neskriveno grčka. Ne prožimaju se stilovi razlika, nego se razlike konstituiraju iz ideje dekadencije grčke umjetnosti. Na tako plastičan način ona je na svojem kraju dospjela do ideje „čovjeka“ kao autentičnoga stvaratelja kulture. Umjesto „duhovne potrebe“ za umjetnošću koja je postala prošlošću u našoj „sadašnjosti“ jer je religiozno ozbiljenje biti kršćanstva dospjelo do apsolutnoga duha u njegovu znanstvenome liku samosvijesti slobode, dolazi na scenu samorazumljivost nečega što je nastalo s industrijskim razdobljem moderne tehnike, a u naše se doba globalnosti vinulo do vrhunca. To je doba sekulariziranoga duha. Njegove su potrebe za nadomjeskom u liku „kulture“ gotovo neutažive. Nema više duhovne potrebe za „velikom umjetnošću“. Ali zato ima neprestanoga insceniranja „kulturnih potreba“ za umjetnošću koja prikazuje-predstavlja svoje vrijeme u slikama kao što filozofija misli svoje vrijeme u pojmovima, kako je to definirao Hegel. Suvremena je umjetnost ona koju ne pokreće ništa izvan nje same upravo stoga što je samorazumljivost njezine „koristi i štete za život“ s onu stranu žrtvovanja za interese ljepote i uzvišenosti genija i njegovih produktivnih ludila slobode. Kada kultura nadomještava duh, umjetnost više nema ništa s Bogom i svetošću. Njezino je poslanstvo krajnje „pragmatično“. U svojoj estetskoj ravnodušnosti spram svega izvan logike samoproizvodnje umjetnosti kao znaka i kao događaja (slike) ono funkcionira poput temeljne riječi/pojma suvremenosti – kapitala. Kao informacija i komunikacija u „višku zbilje“ slika se suvremene umjetnosti nalazi u istome stanju decentriranosti kao i kapital. Ona lebdi u nematerijalnosti vlastita postava bez svijeta. U konceptualnome činu subverzije ove samorazumljivosti Joseph Beuys je došao do prave formule našega doba: KUNST=KAPITAL. (Volker Harlan (ur.), Joseph Beuys: What is Art? Conversation With Joseph Beuys, Clairview, West Sussex, 2004.) Otklonimo moguće prigovore da se time suvremena umjetnost svodi na društveno revolucioniranje moderne tehnike. Ta zabluda koja se još gajila u ruskome konstruktivizmu, doduše, ima svoje neo-ozbiljenje u različitim strategijama tzv. društvene participacije umjetnika od 1960-ih godina do danas. Socijalni angažman umjetnika-šamana prakticirao je i sam Beuys. No, to je samo izvanjska gesta neke vrste sekulariziranog etičko-političkoga djelovanja povijesne avangarde u tvorbi ne više „novoga društva“, nego uistinu „novoga svijeta“ i „novoga čovjeka“ iz duha znanstveno-tehničke konstrukcije nepredmetne zbilje. Zašto je nestanak „duhovne potrebe“ razlog mogućnosti da umjetnost „za nas postane prošlošću“? Odgovor je tautologijski. Umjetnost odgovara na pitanje ljudske težnje za savršenstvom ili apsolutom. Budući da se pojam duha u Hegela izvodi iz sjedinjenja ideje i pojave, tada je jasno da ono što potreba nastoji zadovoljiti nije drugo negoli osjetilni užitak u materijalizaciji duha ili apsoluta. Totalitet je ove potrebe takav da ne može pripasti nekome a drugoga isključiti iz diobe savršenstva koje umjetničko djelo emanira u sebi. Ovdje treba isključiti kategoriju „jednakosti“ u političkome značenju te riječi. Estetsko razmještanje koje danas zagovara u suvremenoj teoriji Jacques Rancière ne može se prispodobiti s temeljnom Hegelovom idejom o totalnosti umjetničkoga djelovanja bez razlike u hijerarhiji društvenih uloga i njima pripadnoga statusa. (Jacques Rancière , Le Partage du sensible: Estétique et politique, Le Fabrique-Édition, Pariz, 2000.) Umjetnost nije dijeljenje bitka, nego sudjelovanje zajednice u svetkovini apsoluta. Zbog toga je potreba za umjetnošću više od puke tjelesne želje, a manje od metafizičke težnje za cjelinom spoznaje samoga pojma umjetnosti. Ako se povijest shvati razvitkom upravo tog apsoluta i njegova očitovanja u različitim formama umjetnosti od iskona do danas, moguće je odrediti mjesto ove potrebe za umjetnošću kao potrebe za metafizičkim jedinstvom ideje i pojave ljepote. No, nakon što iščezne potreba za duhom u osjetilnoj formi ljepote samoga apsoluta, što preostaje? To je ono najspornije u tumačenju postavke o „kraju umjetnosti“ u Hegela. I uistinu se može kazati da je s tom postavkom na djelu razračunavanje suvremene umjetnosti s onim što joj podaruje opravdanje, a to više nije ni mit niti religija. (Sloterdijk se nadovezuje na zanimljivu raspru o kompenzatornome karakteru umjetnosti u društvu spektakla kao „socijalnome sustavu“. Profaniranje Hegelove postavke o „kraju umjetnosti“ pritom ide tako daleko da se u ovome diskursu koriste sociologijski pojmovi teorije sustava Niklasa Luhmanna utoliko što je moderni sustav potreba na kojem počiva „umjetnost“ interakcija između sustava i okoline (svijeta života i njegove spontanosti organiziranja mreža djelovanja pojedinaca) u kapitalističkome poretku razmjene. Umjetnost postaje „azilom“ za umjetnike i golemim skladištem pamćenja kultura bez kojih bi čitav pogon izgubio svijest o svojoj moći u odnosu na prijašnje epohe. Kada Sloterdijk govori o „antropologijsko-utopijskome potencijalu“ suvremene umjetnosti, onda se ta vjera ne odnosi na cjelinu njezinih praksi, nego na „rezervat iskustva“ potrebnoga za nesmetano funkcioniranje nasljeđa u formi aktualnih reinterpretacija povijesti. Ono što je ovdje posebno istaknuto jest da je postavka o kompenzatornome karakteru suvremene umjetnosti izravno preuzeta iz radova njemačkoga estetičara Oda Marquarda. Vidi: Peter Sloterdijk, Der ästhetische Imperativ, str. 465-466. te Odo Marquard, Kompensation – Überlegungen zu einer Verlaufsfigur geschichtliche Prozessen“ i „Kunst als Kompensation ihres Endes“, u: Aesthetica und Anaesthetica: Philosophische Überlegungen, W.Fink, München, 2003., str. 64-81. i 113-121.) Jedino preostalo od raspadnuta metafizičkoga sklopa jest filozofijska znanost o umjetnosti bez ideje povijesti. Umjesto povijesnosti kao otvorenosti mogućnosti „novoga“ suočeni smo s nužnošću stalne obnove u dva lika koja se međusobno nadigravaju. Jedan je politika, a drugi estetika. Repolitizacija „društva“ ima svoju suprotnost u reestetizaciji „svijeta“. A ono što nadomještava gubitak povijesti nalazi se u prostoru-između (in-between) njihova spora i prijepora oko razloga ili smisla potrebe za umjetnošću uopće. Ako je taj razlog ili smisao samoopravdanja izvan umjetnosti u njezinoj autonomiji, tada je jedino preostalo polje u kojem se zbiva umjetnost kao otvorenost samorefleksije o svijetu u suverenosti događaja „novoga“. Ono se svodi na bit informacije. A to znači da je nositelj ove informacije pojam slike. Ona više ništa ne prikazuje i ne predstavlja. Tehnosfera određuje bit slike u digitalno doba kao događaj medijske konstrukcije stvarnosti. U tom zatvorenome krugu postoje još samo „kulturne potrebe“ za umjetnošću. Beskrajno umnožene potrebe za slikom koja tu stvarnost istodobno konstruira, podaruje joj značenje i čini je novim prividom (Schein) bez ljepote, nisu više nikakve „duhovne potrebe“. Posrijedi je nadomjestak drugoga ranga. Sada u središte dolazi proces totalne estetizacije svijeta. Iz njega se određuju granice umjetnosti, a ne više obratno. U programatskome članku „Digitalni privid“ („Digitaler Schein“) o tome je Vilém Flusser ostavio do danas vjerojatno najradikalnije izvedene postavke. Evo što o tome tvrdi: „Svi oblici umjetnosti digitalizacijom postaju egzaktne znanstvene discipline i ne mogu se više razlikovati od znanosti. Riječ ‘privid’ (Schein) ima isti korijen kao i riječ ‘lijepo’, a u budućnosti će postati presudna. Kad će se odustati od djetinje želje za ‘objektivnom spoznajom’, spoznaja će se ocjenjivati prema estetskim kriterijima. Ali to nije ništa nova: Kopernik je bolji od Ptolomeja, a Einstein je bolji od Newtona, jer nude elegantnije modele. Ono doista novo pritom je, međutim, to što ljepotu od sada moramo shvaćati kao jedini prihvatljivi kriterij istinitosti: ‘Umjetnost je bolja od istine.’ U tzv. kompjutorskoj umjetnosti to je sad već razvidno: Što je digitalni privid ljepši, to su projicirani alternativni svjetovi stvarniji i istinitiji. Čovjek kao projekt, taj formalno misleći sistemski analitičar i sintetičar jest umjetnik.“(Vilém Flusser, „Digitalni privid“, Europski glasnik, br. 17/2012., str. 490. S njemačkoga preveo Boris Perić) Slika bez umjetnosti? Je li takva slika još uopće moguća? Budimo posve jasni. Pojam slike i njezino podrijetlo u indoeuropskim jezicima odnosi se upravo na pojam „oponašanja“ izvornika (mimesis). Stoga se riječ koja znamenuje pojam slike od grčkoga eikon, do rimskoga icon, njemačkoga Bild, engleskoga picture i image itd. odnosi na materijalnost podloge (supstancije slikotvornosti) i na duhovni smisao oslikavanja stvarnosti. S digitalnom slikom kao tehnički konstruiranom stvarnošću slika više „nije“ u stvarnosti negdje u izvanjskome svijetu predmeta ili objekata. Ona je uronjena u virtualno okružje i po prvi puta u čitavoj povijesti (umjetnosti) više se zapravo uopće ne bi trebala nazivati slikom kao što se ono što Flusser naziva „umjetnošću“ više ne bi trebalo nazivati tim „svetim“ nazivom „duhovne potrebe“ za nečim što nadilazi osjetilnost same umjetnosti i njezinu idejnu pojavu u stvarnosti. Jezik se tehnificira kao što se tehnička ili digitalna slika jezično „pragmatizira“. Time postaje krajnje umjetnom tvorevinom simulacije ili privida stvarnosti. Čini se da na pitanje o budućnosti umjetnosti od Hegela i Heideggera do medijskoga razdoblja naše sadašnjosti više nije moguće odgovoriti ni „afirmativno“ niti, pak, negativno, pa se estetike na tom tragu društvenih utopija ili distopija ponikle iz Frankfurtske kritičke teorije (Marcuse vs. Adorno) ne mogu razračunati s onime što je Flusseru tako jednostavno priznati: da, naime, znanost u svojem tehno-estetskome načinu konstrukcije privida (Schein) stvarnosti jest vladajuća paradigma umjetnosti i da je to zapravo nužan rezultat čitave povijesti (metafizike) kao takve. Što god pokušali izigrati u ovome slučaju vraća nam se poput bumeranga. Zato je povratak „ljepoti“ i „uzvišenosti“ kardinalni promašaj kako umjetnosti u svim svojim formama kazivanja, vizualnim i jezičnim, tako još više i estetike koja od početka avangardnih pokreta nema svoj razlog opstojnosti u onome što je bilo samorazumljivo Kantu i njemačkome idealizmu. Zato je isto tako korak u budućnost kao aktualizaciju prošlosti u smislu retro-futurizma u svim mogućim projektima umjetnosti, arhitekture i dizajna tijela (mode) tek jedino „nužan“ čin eksperimentiranja sa životom kao događajem estetizacije. Paradoks je da to nije izabrano u doba tzv. tiranije slobodnoga izbora. Kao što slika u digitalno doba više nema svoj pojam „umjetnosti“, tako je istodobno ostala i bez vlastita svijeta. Sudbina umjetnosti i njezine slike u doba tehnosfere jest napredak u vizualizaciji ništavila. Ono što je paradigmatska slika 20. stoljeća, Maljevičevo nepredmetno djelo Crni kvadrat na bijeloj podlozi, na tako apsolutan način označila prostorom i vremenom s onu stranu umjetnosti uopće postaje „sudbinom“ preostale slobode ljudske imaginacije. Otpočnimo analizu dva načina kojima se pojam slike u suvremenoj umjetnosti razotkriva u svojoj transparenciji. Prvi je onaj koji se zbio već na početku 20. stoljeća, a došao je potaknut pragmatizmom u filozofijskome promišljanju svijeta. Radi se, dakako, o slici kao sustavu znakova ili o komunikacijskome mediju. (Klaus-Sachs Hombach, Das Bild als kommunikatives Medium: Elemente einer allgemeiner Bildwissenschaft, Herbert von Halem, Köln, 2006.) Drugi je onaj koji dolazi iz tzv. ontologije postajanja ili bitka kao bivanja (Werden, devenir) s podrijetlom u rastemeljenju metafizike nakon Hegela osobito u djelima Nietzschea i Kierkegaarda, a vrhunac je doživio promišljanjem Gillesa Deleuzea i njegovim razumijevanjem slike kao pokreta i vremena transformacije stanja u materijalnome i značenjskome horizontu njezina pojavljivanja. Taj se model ili paradigma slike može nazvati u skladu s vodećim pojmom digitalnoga doba informacijskom paradigmom. Susrećemo se s dva u biti temeljna pojma svekolikoga globalnoga poretka ekonomije, politike i kulture. To su informacija i komunikacija. Prvo je uvjet mogućnosti vizualne komunikacije, a zamjenjuje pojam biti bitka, pa se uvjetno govoreći može kazati da je posrijedi „vizualna ontologija događaja“ iako je to strogo govoreći contradictio in adjecto. Drugo je način prenošenja i poredak značenja same slike. Danas se u teoriji znanosti o slici, osobito zaslugom teorijskih priloga Flussera i Kittlera, običava rabiti izraz „kulturnih tehnika“ što podrazumijeva odnos između diskursa i dijaloga u načinu komunikacije neke zajednice sa slikom i njezinim sklopom značenja.(Vidi o tome: Žarko Paić, Vizualne komunikacije: uvod, str. 155-163.) Ako slika poprima svojstva događaja, tada ona više nije svedena na fiksni pojam bitka kao djela. O tome je još u promišljanju umjetnosti u 20. stoljeću najvjerodostojnije govorio Heidegger. U spisu Izvor umjetničkoga djela (Der Ursprung des Kunstwerkes) iz 1936. godinedošao je do postavke kako je umjetnost postavljanje-istine-u-djelo (Sich-ins-Werk-Setzen der Wahrheit). (Martin Heidegger, „Der Ursprung des Kunstwerkes“, u: Holzwege, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2003., str. 25. 8. nepromijenjeno izd.) Ako se, dakle, slikom razumije unutarnja bit umjetnosti kao djela, onda je već time potkopana svaka buduća ontologija upravo stoga što Heidegger pojam djela ne misli izvan povijesnosti bitka kao događaja. S prvim ulaskom u prostor promišljanja umjetnosti sredinom 1930-ih godina otvorena je mogućnost da se djelo ne razumije iz njegove „utemeljenosti“ u bitak kao postojanost i trajnost, nego da se bitak razumije iz njegove otvorenosti kao istina (aletheia) u lutanju svjetova. Drugim riječima, Heidegger je otvorio dvije mogućnosti mišljenju (o) umjetnosti. A one do danas još nisu posve izblijedile, nego se, štoviše, tek jasnije vide bitni putevi očuvanja dostojanstva mišljenja izvan zlokobne redukcije umjetnosti na tehniku. Prva je da se mišljenje oslobodi računanja (Rechnen) kao vladajućeg modela određenja što bitak uopće jest te iz toga kako se nužno određuju bića i bit čovjeka. Mišljenje otvorenosti bitka kao postavljanja-istine-u-djelo značilo je otvorenost razumijevanja umjetničkoga djela iz budućnosti, a ne iz aktualnosti prolazne sadašnjosti. Druga je mogućnost ona koja se pokazuje zapravo opasnošću da se cjelokupni bitak svede na tehnički sklop. Tako se umjetnost kao djelo izvodi onda iz logike tog sklopa, pa je posve razumljivo da ontologija djela mora završiti kao semiotika informacijskoga doba u kojem se ono što označava neko (umjetničko) djelo jedino može shvatiti iz dekodiranoga prostora poruke koje ono upućuje zajednici korisnika. Ta druga mogućnost već je uvijek postalom nužnošću zapadnjačke metafizike, a razvija se u linearnome slijedu od početka novoga vijeka i Descartesova subjekta kao temelja spoznaje istine. Iz ovoga je razvidno da se slikom u tradiciji zapadnjačke metafizike sve do danas shvaća odnos između bitka kao informacije o nečemu što već postoji u svijetu i događaja onoga što se ne može svesti na poznato okružje u kojem se već uvijek nalaze bića u svijetu. Ono drugo jest slika kao događaj koja mijenja značenje odnosa u postojećem svijetu. Događajem se mijenja način zamjedbe djela umjetnosti, a posredno i način razumijevanja njezina značenja. Komunikacija koja se razvija u odnosu između slike i njezinih „korisnika“ ili zajednice tumača, gledatelja, publike u najširem smislu riječi jest otvoreni događaj stalne reinterpretacije utoliko više što djela suvremene umjetnosti nikad nisu određena i dovršena u svojoj cjelovitosti. Na taj je način u osebujnoj svezi Heideggera i komunikacijske teorije izvedene iz semiotike Umberto Eco dospio do postavke o „otvorenome djelu“ uzimajući za paradigmu suvremene umjetnosti poeziju Stephana Mallarméa, prozu Jamesa Joycea i aleatoričke glazbene kompozicije neoavagarde Johna Cagea. (Umberto Eco, The Open Work, Cambridge University Press, Cambridge-Massachusetts, 1989., A Theory of Semiotics, Indiana University Press, Bloomington, 1976., Interpretation and Overinterpretation: World, History, Texts, Cambridge University Press, Cambridge-Massachusetts, 1990. U ovome kratkome tumačenju Ecovih postavki o „otvorenome djelu“ s obzirom na komunikacijski pojam slike uključio sam prerađeni i dopunjeni odlomak iz studije „Ikonogrami tijela: Kraj simboličke tvorbe mode“, u: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 391-403.) Ecova se semiotika može razumjeti složenom teorijom komunikacije ili kao teorija kulture. Sastoji se od jezično-govornih kompetencija subjekata/aktera diskursa i dijaloga u umreženim svjetovima teksta. Semiotika je teorija tumačenja, koja ne propituje što znak označava za neki objekt razmatranja. Naprotiv, njezino je temeljno pitanje kako valja protumačiti znakove u umjetnosti, književnosti, medicini, dizajnu, kulturi općenito. Svaka je komunikacija pitanje tumačenja. (Helge Schalk, Umberto Eco und das Problem der Interpretation: Ästhetik, Semiotik, Textpragmatik, Königshausen & Neumann, Würzburg, 1999.) U drugom, pragmatičko-interpretativnome duhu, Ecova je kritika i proširenje pojma Derridine dekonstrukcije u sljedećem. Ako Derrida tvrdi da je sve samo pitanje dekonstrukcije teksta činom razluke (différance) u produkciji i reprodukciji tekstova razlike, tada je Ecova postavka da je sve samo pitanje tumačenja teksta. U oba slučaja radi se o različitim pristupima i različitim uvidima u bit znaka uopće. Dok je za Derridu na tragovima de Sausserea, Barthesa i Lacana označitelj odlučan za proces označavanja znaka u tekstu, Ecova je semiotika kulture kao komunikacije estetika recepcije, točnije estetika u pragmatičkome obzorju istraživanja druge prirode znaka. Svaki se znak iščitava simboličkim kôdom tumačenja kulture. U njoj ima svoje mjesto (prostor) i moć označitelja (vrijeme). Označeno je uvijek s pomoću tumačenja kodirana komunikacija. Upravo stoga se koncept otvorenoga djela može razumjeti iz obzorja subjekata/aktera tumačenja. Korisnici ili promatrači umjetničkoga djela (čitatelji, slušatelji, gledatelji) tvore zajednicu subjekata/aktera tumačenja. Oni su krug koji umjetničko djelo otvara u svim njegovim mogućnostima. Eco umjetničko djelo razmatra u sinkronijskome i dijakronijskome motrištu. Prvo se odnosi na klasična, a drugo na moderna umjetnička djela. U prvom je slučaju riječ o zatvorenome, a u drugome o otvorenome umjetničkome djelu. Otvoreno je ono djelo koje je bitno nedovršeno u svojoj procesualnosti te je stoga neprestano izazovom za tumačenje. Problem odredbe kriterija prisilio je Eca da u svojoj trećoj fazi, u kojoj tumačenje izvodi iz imanentne logike teksta/djela, zaoštri pitanje kvalitete umjetničkoga djela otvorenoga za mogućnosti različitih tumačenja. Primjeri koje uzima iz svijeta moderne umjetnosti su paradigmatski. U književnosti je riječ o Mallarméovoj ideji Knjige kao metafizičkoga pisma savršene strukture nedovršenosti svijeta uopće i o Joyceovu romanu Finneganovo bdjenje (Finnegans Wake) kao najradikalnijem slučaju vizije sna u otvorenosti tumačenja jezika, koji sam stvara i razara svjetove. Otvorenost umjetničkoga djela proizlazi iz njegova pokreta, koji nastaje u reflektiranome procesu produkcije. Sam Eco u Otvorenom djelu (Opera aperta) ukazuje na problem tumačenja modernih umjetničkih djela. Naspram zatvorenosti klasike u transcendentalnome označitelju, koji jamči sigurnost da umjetnost prikazuje ideje ljepote i uzvišenosti iz božanske samoreprodukcije svijeta, ovdje se susrećemo s nužnošću višeznačnosti i s mogućnošću mnoštva tumačenja. Pritom otvorenost ne znači beskonačnost komunikacije, nego beskonačnu mogućnost forme i slobode prihvaćanja umjetničkoga djela. Joyceovo Finneganovo bdjenje je otvoreno djelo stoga što je istodobno konačno i beskonačno u svojem značenju. Obje strane nalaze se u odnosu s djelom kao tekstom, koji sebe samoga proizvodi tako što umjetnik (pisac) jezik ne koristi ni u alegorijske ni u metaforičke svrhe ukazivanja na nešto izvan samoga jezika teksta. Jezik se, naprotiv, autopoietički odnosi na snove i vizije nesvjesnoga u svojoj kaotičnoj prirodi opće komunikacije znakova. Svako je otvoreno umjetničko djelo u pokretu. Knjigu Eco određuje mobilnim aparatom. Ona u sebi posjeduje polimorfnost neodređenih odnosa. Tumačenje otvorenoga djela pretpostavlja rasklapanje i sklapanje, ispreplitanje i razotkrivanje ovog beskrajnoga višeobličja neodređenosti samoga djela. Što je za Eca umjetničko djelo? Semiotička definicija jest da je to djelo koje se razumije višeznačnom porukom, a sastoji se od mnogo označitelja sadržanih u jednome jedinome nositelju značenja. Otvoreno djelo, dakle, neizbježno u sebi razotkriva višeznačnost. Poznato je da je koncept polisemije u Barthesa i Derride ključan za tumačenje teksta. Ali u Ecovoj se teoriji tumačenja prepoznaju dva stupnja otvorenosti: (1) ograničena otvorenost kojoj promatrač ili korisnik (gledatelj, slušatelj, čitatelj) daje smisao i (2) slobodni prostor tumačenja, koji se jedino ograničava strukturom samoga djela u pokretnosti njegove forme i neodređenosti konačnoga smisla. U konceptu otvorenoga djela ključna je pritom epistemologijska metafora,koja podaruje mogućnost međusobnoga komuniciranja subjekata/aktera umjetničkoga djela. U Ecovu djelu Kant i čudnovati kljunaš iz obzorja tumačenja djela samoga 1990-ih tu će metaforu zamijeniti pojam kognitivnoga tipa. (Umberto Eco, Kant and the platypus: Essays on Language and Cognition, Vintage, London, 2000.) Ovdje je od presudne važnosti korak spram vizualne semiotike. Umjetničko se djelo u moderno doba – a koje Eco prepoznaje u ranome modernizmu u djelima Mallarméa, Joycea i Kafke te neoavangardnih tendencija u glazbi Stockhausena i Cagea – pojavljuje kao cjeloviti događaj sinestezije. Nositelj slikovne informacije postaje struktura same slike, koja u sebi sjedinjuje jezik i pismo (tekst). Pojam strukture odnosi se na sustav odnosa u slici. Kao što je za Ecoa slikarstvo enformela početak interaktivnosti u slikovnoj umjetnosti neoavangarde, tako se u svim drugim sferama umjetnosti pokazuje kodiranost struktura otvorene komunikacije kao ključ za tumačenje umjetničkoga djela. Otvorenost postaje bitan pojam u fenomenologijskome tumačenju tijela. No, pravo je podrijetlo „uporabne vrijednosti“ ovog koncepta suvremenosti u svim svojim verzijama – od filozofije i humanističkih znanosti do vizualnih umjetnosti, komunikacije, književnosti, mode – u Heideggerovu mišljenju događaja (Ereignis). U predavanju „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ („Das Ende der Philosophie und der Aufgabe des Denkens“) iz 1964. godine na međunarodnoj filozofskoj konferenciji Živeći Kierkegaard (Kierkegaard vivant) Heidegger je iz otvorenosti događaja protumačio smisao bitka u vremenu. (Martin Heidegger, Zur Sache des Denkens, M. Niemeyer, Tübingen, 1969.) Otvorenost nije tek pitanje obzorja, koji omogućuje prostornu orijentaciju u vremenu. Posrijedi je izvorna otvorenost događaja. U tom pojmu dolazi do sjedinjenja umjetnosti i života kao životnoga samopotvrđivanja i samoproizvođenja djela u vremenitosti samoga događaja. Stoga je svako umjetničko djelo otvorenost događaja transgresije tijela u prostoru i vremenu njegova koncepta i izvedbe. Na taj se način Ecov pojam otvorenoga djela može dovesti u svezu s otvorenim tijelom kao horizontom upisivanja znakova bez transcendentalnoga označitelja. To je tijelo otvoreno za sva moguća tumačenja inskripcije. One dolaze iz interaktivnosti autora i publike kao subjekata/aktera komunikacijskoga procesa. Ako se umjetničko djelo dovršava tek svojim tumačenjem, tada je sudbina suvremene umjetnosti u tome da je riječ o nedovršenome događanju tumačenja samoga događaja, koji preostaje tragom oprisutnjenim u slici kao vizualnome objektu. Zahvaljujući interaktivnoj prirodi novih medija suvremenu umjetnost određuju ikonogrami tijela, a ne lingvistički kôd teksta. Vizualni kod komunikacije suvremene umjetnosti u skladu s Ecovom pragmatičkom teorijom tumačenja teksta može se raščlaniti na: (1) kôdove percepcije (boja, intenzitet, frekvencija, primarnost, recencija); (2) kôdove prepoznavanja (kulturne i osobne sheme i stereotipe); (3) kôdove transmisije (priroda medija: ton, ukus, stil, nesvjesni kôdovi); (4) tonalne kôdove (konvencionalne „sjene“ u različitim licima-tipovima); (5) ikoničke kôdove (figure; znakove koji su (a) konvencionalizirani i (b) apstraktni modeli; slike – slikarstvo, fotografije, ikone); (6) ikonografske kôdove (metonimijske, označitelj postaje označeno, „simbolizam“); (7) kôdove ukusa i osjetljivosti; (8) retoričke kôdove (konvencije i vrijednosti znaka u govoru); (9) stilističke kôdove (žanr, estetika, vrijednosti produkcije) i (10) kôdovi nesvjesnoga (uporaba psiholoških konvencija da bi se stimulirao podražaj i odgovor na podražaj). (Umberto Eco, A Theory of Semiotics, Indiana University Press, Bloomington, 1976.) Ono što je ovdje jedino bitno jest ostvarena mogućnost tjelesne samoprisutnosti i prisutnosti na daljinu kao transgresije događaja samoga. Djelo se preobražava u događaj, a događaj se otjelovljuje u djelu. Eco je ovu suvremenu situaciju otvorenosti tumačenja analogijski vratio u drugo stoljeća nakon Krista. U neoplatoničkome svijetu vladala je logika proturječja. Umjesto temeljnoga načela logike koja pretpostavlja načelo identiteta (A=A), načela proturječnosti i isključenja srednjega člana (tertium non datur) na djelu je logika i-i odnosno istodobne istinitosti i laži nekog stava (tertium datur). Na taj se način umjesto racionalnosti i načela identiteta istine u vremenu uspostavlja iracionalnost i ireverzibilnost vremena kao misterija. (Umberto Eco, Interpretation and, Overinterpretation: World, History, Texts, Cambridge University Press, Cambridge-Massachusetts, London,1990.) Bog Hermes simbolički je predstavnik ideje preobrazbi svijeta. Budući da se preobrazbe zbivaju u procesu umjetničkoga preoblikovanja tvari i forme, razvidno je da se susrećemo po prvi put u povijesti s nečim krajnje zagonetnim, paradoksalnim i naizgled nemogućim. Umjesto kauzalno-teleologijskoga modela povijesti, sada se dokidaju prostorno-vremenske granice, a posljedica prethodi uzroku, točnije, više posljedica određuje postojanje više uzroka. Trijumfalna pobjeda hermetizma pokazuje se, prema Ecu, u ideji općeg obrazovanja kao interdisciplinarne enkyklos paideiae. Jezik se oslobađa logičke cjelovitosti, riječi postaju aluzije, a cijeli se poredak temelji na sinkretizmu iracionalnoga događanja u kojem je moguće da bića budu prisutna na daljinu. Hermetički nauk zasniva se na postojanju mnoštva različitih religija i kultova. Ideja multikulturalne tolerancije svjetova temelj je ovog kasnoantičkoga vjerskoga pluralizma. Metafora aleksandrijske knjižnice označava otuda ontologijski pluralizam bitka kao univerzuma bića. Jedno se beskrajno umnožava u svojim kopijama. Svaka kopija ne samo da je jednaka izvorniku, nego je izvornija od ideje „izvornika“. Nema sumnje da je helenistički hermetizam gotovo istovjetan epistemologiji anarhističke postmoderne u iskazu Paula Feyerabenda anything goes.(Paul Feyerabend, Against Method, Verso, London-New York, 2002.) Znanje o prirodi i čovjeku u hermetičko-gnostičkome konceptu, koji Eco podastire u širokim potezima suptilne analogije s našim vremenom suvremenosti, jest egzotično znanje. Odlikuje ga tajna i misterij. Riječi ne iskazuju logički cjeloviti smisao iskaza. One upućuju svagda na nešto drugo, a poruka je šifra transcendencije božanskoga. To duboko znanje polazi od postavke da se istina ne iskazuje, nego označava i znamenuje u nečem što je iznad riječi, nepredstavljivo i neprikazivo. Kao što bogovi govore kroz hijeroglife upućujući čovjeku tajne poruke, tako se jezik hermetičkoga nauka iskazuje kroz auru svetosti i žrtve posvećenih u bit tajne. Samo egzotični simboli razotkrivaju bit istine svijeta i kozmosa. Za njihovo je čitanje i odgonetanje potrebno ezoterično znanje dešifriranja tajnih znakova s pomoću sekte posrednika ili tumača. Istina je teksta, dakle, s onu stranu teksta i zahtijeva tumačenje. Otklonimo li neskrivenu ironiju Ecove semiotike tumačenja, koju provodi i u svojim romanima, gdje se aluzivna tehnika pokazuje onime što sam naziva skandalom metafore, tada je bjelodano da Eco u svojem tumačenju hermetizma i helenizma ne polazi od tzv. stvarnoga povijesnoga događaja sinkretičke, hibridne i eklektičke kulture dekadencije kasnoanatičkoga svijeta. Radi se o suvremenome tumačenju povijesti ideja u skladu s temeljnim idejama našega vremena. Svako je tumačenje djela otvoreno samo stoga što je riječ o nemogućnosti govora o iskonu bez ideje povijesti kao tumačenja iskonskoga uopće. U tom pogledu Eco je blizak Derridinoj dekonstrukciji povijesti. U svezi duhovnoga i zvjezdanoga svijeta jezik se hermetizma pokazuje kao namjesnik božanskoga jezika. Semiotika i semiologija života prirode i čovjeka postaje općom znanošću tumačenja prirode i čovjeka, a ne stvarnosti kao takve. Budući da je ljudski jezik višeznačan, opterećen kulturno kodiranim simbolima i metaforama, očito je da se univerzalnost istine ne može doseći, već se uvijek radi o beskonačnosti tumačenja istoga u razlikama. Svaki objekt ima svoju tajnu, a svaka se tajna razotkriva skrivanjem u drugoj tajni. Ideja o tome da se svaki medij odnosi na drugi medij, koja stoji u središtu teorija medija od McLuhana preko Flussera do Baudrillarda, dovodi do toga da se corpus hermeticum razvija u snu i vizijama nadolazećega kao opskurnoga i nedokučivoga. Iznimno je važno da se hermetički nauk odvija unutar svijeta kao pozornice. Svijet je jezični fenomen kazališta bez govora jer je komunikacija moguća samo s onu stranu jezika. To je, uostalom, bit semiologije Barthesa i njegove teorije kulture. Smisao onog što se pokazuje kroz lingvističku, ikoničku i simboličku poruku nalazi se s onu stranu jezika. Već se samo tumačenje „otvorenoga djela“ pokazuje putem suvremene umjetnosti koja se sklanja unutar tehničkoga kôda vizualnoga jezika iz dva razloga: (1) da se oslobodi bilo kakve referencije na mitsko-religiozno iskustvo koje bi moglo poljuljati njezinu teško izborenu autonomiju (djela) i suverenost (događaja); (2) da se utemelji u nečemu nematerijalnome kao svojem simboličkome načinu konstrukcije subjekata/aktera ne više „novoga društva“ kao što je to bila ideja ruske avangarde, nego jedne otvorene kulture koja nema ništa postojano niti fiksno za svoj predmet. Kolektivna individualnost promatrača ili zajednice čitatelja, slušatelja i gledatelja sada odlučuje o tome kako se umjetničko djelo uopće diseminira, s kojim krajnjim dosezima i povratnom spregom (feedback) kao kibernetičkim modelom odnosa između označitelja, znaka i označenoga. Pobuna onoga „pasivnoga“ subjekta umjetničkoga djela u estetskome procesu dovela je do današnje hipertrofije interaktivnosti promatrača (spectator).(Vidi o tome: Jacques Rancière, The Emancipated Spectator, Verso, London-New York, 2011. ) Ecova je semiotika otvorenoga djela otuda bio prvi ozbiljni pokušaj da se suvremena umjetnost više ne naslanja ni na kakvu paradigmu romantike te da sliku shvati iz imanencije života same umjetnosti, a ne umjetnosti kao transcendencije života. Uvjeti su za to bilo stvoreni, kako smo naznačili, pojavom lingvističkoga obrata (linguistic turn) u filozofiji američkoga pragmatizma sa stvaranjem semiotike Charlesa Sandersa Peircea i Charlesa Williama Morrisa i jezično-analitičkoj usmjerenosti spram onoga označenoga ili poruke, odnosno uporabnosti jezika u materijalnome značenju djela kao performativa. (Vidi o tome: Uwe Wirth (ur.), Performanz: Zwischen Sprachphilosophie und Kulturwissenschaften, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002.) Slika kao sustav znakova ne može biti ništa postojano. Nedostaje joj za to upućenost na zajednički bitak estetskoga čina umjetnosti, pa se mora kao i sama umjetnost shvatiti ne više iz otvorenosti djela kao otvorenosti smisla u mnoštvu tumačenja, nego iz nedovršenosti svoje uporabne strukture. Znakovi su svagda privremeni i nestalni kao što je to i sam kontekst u kojima se izlažu tumačenju. Ukoliko metodički otklonimo izraz kontekst za prostor-vrijeme u kojem se slika pojavljuje u zajednici kao povijesno nastala tvorevina kulture, vidjet ćemo da je ostao brisani prostor za mogućnost simboličke komunikacije bez diktata jezika kao teksta. Kontekst je uvijek već određen strukturom kulturnoga pamćenja kao povijesno okružje, nešto „objektivno“ poput institucije privatnoga vlasništva, države i prava u kapitalizmu, primjerice. Bez pisanoga traga ili dokumentacije o odnosu između vlasnika i posjedovanja društveni odnosi u složenim zajednicama bili bi izloženi kaosu i onome što je Hobbes odredio paklom „prirodnoga stanja“. Utoliko se nasuprot vladavini teksta u zapadnjačkoj civilizaciji slika svagda određivala simboličkim prijenosom jezika u drugu strukturu njegova djelovanja. Metafizički govoreći lakanovskom psihoanalizom, jezik je bio Otac/Zakon povijesti, a slika nesvjesno djelovanje ili artikuliranje jezika kao svemoćnoga kôda ljudske komunikacije. Piktoralnost svijeta uvijek se mora shvatiti kao komunikacijski „kontekst“ sjećanja na praslliku u smislu arhetipa jedne zaokružene civilizacije. Kada nastupi djelovanje slikovnoga pisma u drevnome Egiptu, ono je hibridna sveza jezika i slike pod utjecajem mitsko-religiozne „slike svijeta“. To je okružje u kojem se pojavljuje umjetnost. Ona nikad ne može biti izvan tog okružja. Sjećanje kao slikovna reprezentacija događaja traumatske povijesti kao što je umjetnička preradba mitova u Sofoklovim tragedijama određuje grčku kulturu (paideiu) unutar njezinih granica pamćenja koje joj zadaje jezik. No, grubo odvajanje slike od jezika u korist govorne komunikacije nipošto nije primjereno stanju stvari o kojem ovdje raspravljamo. Semiotičko je shvaćanje slike kao komunikacije uvijek samo i jedino „pragmatično“. Ono dolazi iz uvida da je jezik postao sredstvom slikovnoga događaja i time je izgubio ontologijski primat. (Vidi o tome: Charles W. Morris, „Ästhetik und Zeichentheorie“, u: Dieter Henrich und Wolfgang Iser (ur.), Theorien der Kunst, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1992., str. 356-357. Proces označavanja ili semiozu Morris označava situacijom u kojoj dolazi do posredovanja onoga trećega što nije neposredno djelotvorno u kauzalnome smislu. U tom procesu označavanja nečega kao nečega (bitka?) znakovi operiraju kao označitelji; djelovanje se neposredno tumači s pomoću interpretanta i od interpreta, a ono što posredno nastaje u tom procesu kao zgotovljena „stvar“ označavanje imenuje se designatom. Svaki je znak, dakle, designiran ili označen, ali se neposredno ne rabi. Postoje semantička i sintaktička dimenzije procesa označavanja, te ono što je izravno vezano uz designat – pragmatička dimenzija. Otuda opća znanost o znakovima i u tom sklopu slike ima tri svoja sastavna dijela: semantiku, sintaksu i pragmatiku. Naposljetku, znak se uvijek odnosi na drugi znak, čak i kad u materijalnome pogledu i u vizualnome izgledu znak jest istovjetan, kao što je to primjerice, simbol križa u kršćanskoj vjeri i neogotičkoga križa kao znaka jedne dekadentne subkulturne skupine. Morris razlikuje estetske znakove unutar kojih luči između ikoničkih i neikoničkih znakova, a glavna je značajka estetskoga značenja umjetničkoga djela da je u sebi imanentno, što znači da ima vrijednost u sebi samome. Estetika kao pragmatika značenja slike postaje disciplinom primjerenom informacijskome dobu u situaciji kada postoje različite kulture teksta unutar jedne zajednice, pa ih se mora razumjeti ponajprije pragmatično da bi između njih moglo postojati međusobno povjerenje. Što je za teoriju komunikacijskoga djelovanja u političkome smislu danas glavni problem jest upravo to – pragmatičko određenje značenja konsenzusa u kulturno pluralnim društvima.) Kada se to uistinu događa? Odgovor možemo pronaći kod Heideggera. Onog trenutka kada zavlada tehnička interpretacija pojma istine u srednjovjekovnoj teologiji, da, naime, istina označava podudarnosti uma i stvarnosti, a nije iskonska otvorenost bitka (aletheia), na djelu je mogućnost relativizma istine u paradoksalnome vidu njezina znanstvenoga „objektivizma“. Svaki novi tehnički pronalazak mijenja ne samo stvarnost, nego i granice spoznaje. Pomiče ih unaprijed. Einsteinova je teorija relativnosti bila uvjetom mogućnosti nastanka atomske bombe, dok je to bilo posve neizvedivo na osnovama Newtonove fizike mehaničkoga gibanja. To je zorni dokaz da istina ne može biti samo i jedino sukladnost uma i stvari, nego put otvorenosti bitka kao događaja koji pomiče granice tako da ih uspostavlja iznova u novome kognitivnome okružju jezika. Tehnički karakter spoznaje proizlazi iz načina mišljenja i njegove uvjetovanosti tradicijom kao sustavom znakova ili „kulturnom tehnikom“. Ako je nešto u biti jezika vezano uz uporabnost jezika kao alata, tada se unaprijed ono označeno u jeziku nalazi onkraj njegovih granica. Metajezik neke određene skupine govornika, primjerice filozofa koji raspravljaju o slici, razumljiv je u samo toj zajednici govornika, kao što metajezik fizike kvantnih čestica ostaje unutar granica poznavatelja teorija Nielsa Bohra i njegovih nastavljača. Što to znači? Upravo to: da jezik „znači“ zato jer se odnosi na nešto izvan jezika što mu u povratnome odgovoru podaruje to i takvo značenje unutar nekoga konteksta. No, slika uistinu ništa ne može „ značiti“ ako se ne oslobodi Oca/Zakona koji je sputava i čini onijemjelom, kako to lijepo objašnjava Hans-Georg Gadamer u ogledu „O zamuknuću slike“: „Za likovno stvaranje današnjice sigurno je jedno, da je odnos prirode i umjetnosti u njemu postao problematičan. Umjetnost iznevjerava naivno očekivanje slike. Ne može se reći što je sadržaj slike, i svi mi poznajemo umjetnikovu nepriliku, kada svoju sliku treba krstiti riječima, a na kraju traži utočište u najapstraktnijim znakovima, u brojevima. Stari klasični odnos umjetnosti i prirode, odnos mimeze, tako više ne postoji.“ (Hans-Georg Gadamer, „O zamuknuću slike“, u: Ogledi o filozofiji umjetnosti, str. 261. Vidi i njemački izvornik: str. 315.) Slika ne znači ništa. Ona zrači nešto drugo, ono neizrecivo i neiskazivo što se ipak može i mora izreći i iskazati. Semiotičke teorije slike nužno su, dakle, usmjerene za zatvoreni krug značenja jezika čak i kada po analogiji sve što se zbiva s jezikom i njegovom gramatikom, sintaksom i semantikom prebacuju na područje slikovnoga. Ono što, međutim, unutar tog zatvorenoga kruga s pojavom digitalnoga doba informacijske kulture dolazi u središte jest prelazak jezika u alat za druge svrhe. Pragmatika znanja kao know-how postaje glavni kriterij odlučivanja ne više što „jest“ jezik i koji su mu dosezi u komunikacijskome procesu, nego kako se taj i takav jezik „događa“ u zbiljskoj govornoj situaciji. Pragmatika znanja jest uvjet mogućnosti tehničke operabilnosti jezika kao „stvari“. To je bilo nemoguće za filozofijske analize klasične umjetnosti. Za uvid u apsolut kao duh iz kojeg se slika kao simbolički jezik „visoke kulture“ uzdiže do pojma, kao što je to Hegel vidio na kraju svojega sustava estetskoga promišljanja svijeta i došao do postavke da s romantičnom umjetnošću genija nestaje „duhovna potreba“ za umjetnošću uopće koja je za nas postala „prošlošću“, ovo pripada nekom drugome svijetu. Jezik se u svojem kognitivno-vizualnome ozbiljenju u digitalno doba dovodi do krajnjega korisnika kao informacija bez ikakva značenja. Ništa u njemu nije kodirano osim slike koja umjesto referencije na pravu stvarnost ima u sebi piksele kao izračunatu sliku koja se konstruira umjetno. A to znači da se tehnički određeni svijet stvari dekodira kao pragmatična struktura jezične poruke bez univerzalnoga važenja. Nije li ovdje posrijedi jedan paradoks slike u tehničkome dobu? Da bi, naime, jezik mogao omogućiti komunikaciju u pragmatičnome vidu tog pojma, točno onako kako je Kant shvatio značenje antropologije kao nove znanosti o „duši“, potrebno je da se univerzalizira u svojem značenju medija razumijevanja biti svijeta uopće. Ono što je jedino univerzalno priznato kao uvjet mogućnosti digitalne ili vizualne komunikacije jest jedino i samo nešto uistinu fantomski, transcendentalno, s onu stranu jezika i slike uopće. A to je da komunikacija tehničkim putem medijalne neposrednosti (poput današnjega „skypea“ ili video-zida) počiva na onome što je bila vizija srednjovjekovnih njemačkih i španjolskih mistika (tajnoga govora i slike) – u neposrednome gledanju u Drugoga kao u sebe samoga. Iza pragmatike jezika skriva se slika nerazlikovne zone bitka i događaja kao posthumanoga stanja. Slika ne znači više ništa. Ona pokazuje i iskazuje ono što se događa kada se nešto stvarno događa i stoga uronjenost u virtualnu stvarnost nužno pretpostavlja privid tzv. realnoga vremena. Paradoks je tehničke komunikacije u tome što je slika o bitku ili postojećoj stvarnosti uistinu sukladna s tom stvarnošću, iako digitalna slika ne označava ono što „jest“, već ono što se „događa“ u neprestanim stanjima transformacije bitka. U čemu je onda paradoks i njegovo razrješenje? Ni u čemu drugome negoli u tome što slika ne označava „nešto“ realno. Ona je epistemički način konstrukcije svijeta samoga u njegovoj virtualnoj aktualizaciji. Ili iskazano drukčije, slika spoznajno proizvodi novu stvarnost. Umjesto uma (logosa) ili jezika kao medija označavanja slika materijalizira informaciju u binarnome kôdu. Njezina je semiotička „funkcija“ da bude pragmatičnom upravo stoga što je u analogiji s ljudskim tijelom kao cjelinom uma i osjećaja proizvodna i ujedno eksplikativno izvedbena. Performativni karakter tehničkoga jezika jest njegova slikovnost bez referencije na nešto „zbiljsko“ u-svijetu. To je razlogom zašto slika postaje tijelom, a ne jezik kao utjelovljenje kako je to od iskona bilo teologijski izvedeno kao jedino opravdani postupak upisivanja duha u meso (inkarnacija). Ivanovo Evanđelje o tome povijesno svjedoči: „I riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (Evanđelje, Ivan, 1, 1-5. 9-14). Unutar opće semiotike, neovisno kako se ona određivala i s kojim kategorijalnim primatom, označiteljskim kao u Barthesa ili označenim kao u Eca, smješta se estetika kao teorija umjetnosti. Njezin je glavni predmet postao estetski proces označavanja. Budući da se u tom procesu uvijek radi o nečemu što mora postojati kao predmet u svojem stabilnome poretku značenja, posve je izvjesno da je glavni problem jezika bio u tome, kako je to vidio Roland Barthes, u svojim Osnovama semiologije (Eléments de sémiologie), što se na njega primjenjuje načelo ovjekovječenja i univerzalnosti iako je labilne prirode kao i znak koji ga određuje. Znak koji uređuje sve odnose unutar zatvorenoga sustava komunikacije jest kultura. Ona se ne može drukčije definirati negoli semiotičko-kibernetički kao sustav (znakova) i okoline (predmeta). I doista, želimo li razumjeti status umjetničkoga djela u doba njegove nematerijalnosti i odsutnosti govora, u doba koje Gadamer naziva „zamuknućem slike“ („Verstummen des Bildes“), ne preostaje nam drugo negoli posegnuti za svezom znaka i tehničkoga koda kulture kao informacije. Sjetimo se da je Adorno za svoju Estetsku teoriju imao paradigmu dramskoga kazališta u djelu anti-kazališta Samuela Becketta. To je još uvijek ipak bilo neko postojeće kazalište i neki postojeći jezik u dijalektičkoj negaciji smisla. No, Eco je za estetiku „otvorenoga djela“ uzeo umjetnike radikalnoga „zamuknuća“ onoga estetskoga uopće, a to znači i smisla umjetnosti kao odnosa djela i njegova značenja u zajednici kao kulturi. Mallarmé, Joyce, Stockhausen i Cage, doduše, pripadaju paradigmi jezika u stanju njegova „zamuknuća“ i prelaska granica smisaone operacije bitka kao događaja. Poezija/proza i glazba sabiru se u slikovnome jeziku nematerijalnosti, u nečemu što umjetnosti omogućuje „drugi život“ na temelju otvorenosti procesa označavanja. Taj se proces, međutim, ne može razumjeti ni „izvana“ niti „iznutra“ jer mu nedostaje ono što je Heidegger uvidio kad je još 1936. godine otpočevši s promišljanjem biti umjetnosti uveo cijeli niz drukčije izabranih pojmova/riječi među kojima su događaj (Ereignis) i otvorenost ili razotkrivenost (Offenheit, Entdeckung, Lichtung) bitka samoga uvjet mogućnosti onoga „novoga“ u iskonskome smislu. Ovaj „materijalizam“ u suvremenome načinu mišljenju s kojim se strukturalizam uspostavio vodećim putem razotkrivanja onoga što znači jezik kao komunikacija u svijetu promjena i transformacija bitka u sebi je proturječan. Razlog leži u tome što je pojam strukture izveden iz novovjekovne ideje subjekta. Budući da subjekt konstruira prirodu kao objekt, jasno je da jezik kao sustav znakova konstruira svoju okolinu kao označiteljska praksa subjekta/gospodara nad okolinom. Razlika između jezika kao sustava (langue) i govora kao komunikacijske prakse (parole) samo u drugome obliku kazivanja pokazuje primat znakovnoga pisma nad kontingencijom života koji se ne želi pokoriti vladavini ovoga načina kulturne kodifikacije. (Roland Barthes, „Osnove semiologije“, Europski glasnik, br. 17/2012., str. 337-388. S francuskoga preveo Danijel Bučan) Kada sve to primijenimo na estetski način mišljenja slike u suvremenoj umjetnosti, a što je bio i glavni problem Bartheseova i Ecova mišljenja uopće, možemo dobiti samo ono isto što vrijedi za granice semiotike u njezinome pokušaju da postane nadomjeskom ne samo filozofije jezika u doba „lingvističkoga obrata“ (linguistic turn) nego i nadomjeskom sociologije kao društvene znanosti koja razmatra kulturu polazeći od neke nadstrukture uopće, od nekog nadodređujućega načela s kojim se stvarnost ne objašnjava složenim pojmom homeostaze ili postajanja. Umjesto toga kultura kao sustav znakova postaje estetski proces označavanja društvenih odnosa. A unutar ovoga sklopa slika zamjenjuje jezik. Tako ulazimo u ono što je Michel Foucalt nazvao dobom promjene paradigme: od kulture teksta do kulture slike. Usput kazano, u Morrisovome raščlanjenju temeljnih pojmova semiotike vidljivo je bilo da se estetika više ne odnosi na sustav umjetnosti kao sustav jezičnoga kôda koji postoji u društvenome poretku u povijesnome kontinuitetu-diskontinuitetu epoha. Umjesto toga, sama umjetnost u jednome znakovnome i značenjskome obratu postaje estetskim procesom. Razlog leži u tome što je određena iz biti tehnike. S onu stranu vladavine jezika nalazi se njezin metajezični poredak značenja. To „znači“ da se bitno mijenja poredak kategorija. Umjetnost ne služi više estetici da bi ona imala svoj predmet refleksije kao što je za Kantovu estetiku lijepo imalo za svoj model pojam prirodno lijepoga kao svrhovitosti bez svrhe. Nestankom prirode kao sustava znakova po-sebi (an-sich) mora na njezino mjesto doći neki dostatno moćan nadomjestak koji će odigrati istu ulogu na drukčiji način. Mjesto nadomještanja zauzima, dakle, kultura slike jer je ona simbolički nadmoćna jeziku zbog toga što ikonička poruka prethodi svakoj složenijoj komunikaciji. Estetika u Morrisovome modelu postaje estetskom sintaktikom, semantikom i pragmatikom. (Charles W. Morris, nav. djelo, str. 368.) Dostatno je kibernetički ovdje dodati riječ tehno, kako su to činili Vilém Flusser i Abraham A. Moles, i dobili smo sve što danas uspostavlja sustav značenja i njegove poruke u doba tehnosfere. (Abraham A. Moles, „Design und Immaterialität“, u: Florian Rötzer (ur.), Ästhetik der elektronischen Medien, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1991., str. 160-170.) Tehno-estetika ne može biti ništa drugo negoli prošireni pojam konstrukcije digitalnoga svijeta (komunikacije) na temelju događaja koji nadilazi svaku moguću „ontologiju slike“. Zato su tehno-estetski zahvati u ono što nazivamo još tradicionalno realnošću ili zbiljom uvijek i samo konstrukcije i dekonstrukcije stanja, a ne prikazivanja-predstavljanja bitka kao estetskoga predmeta. Zastarjelost forme ili ideje umjetnosti kao mimesisa i reprezentacije zahtijeva otuda pokušaj razumijevanja slike kao stanja ili transformacije bitka samoga. To je u slikarstvu visokoga modernizma bio zadatak Paula Kleea. U njegovim dnevničkim zabilješkama nalaze se znamenite formulacije o objektima-slikama koje zamjećuju slikara kao subjekta. Jednako tako Klee govori da slikar ima boju kao što pjesnik ima riječ, ali da njome ne vlada. Što u tom sklopu može drugo značiti slika negoli korak do njezine tehničke uronjenosti u okružje koje više nema ništa zajedničko s prošlošću njezine materijalnosti, formalnosti i doživljajnosti. Jedno uvjetuje drugo. Uzrok bezuvjetno određuje svrhu nekog učinka. Ovo je od Platona bilo razlogom da se umjetnosti posveti istodobno više pozornosti s obzirom na njezinu tajnu i čudo sadržano u osjetilnosti. Ali i da se svede na nešto drugo izvan sebe same. Riječ koja je odredila njezinu sudbinu, a time i slike tijekom povijesti bila je u svim metafizičkim jezicima Zapada mimetička i ujedno ona koja nadilazi ukorijenjenost u „ovaj“ svijet i njegove svjetovne tragove. Slika za Grke nije bila tek odslik neke ideelno-realne prirode (physis). Ona je bila istodobno živo biće (zoón) kao što su živi bogovi nastanjivali kipove i arhitekturu polisa poput Atene. Bez živuće slike nema živih bogova. Mitsko iskustvo slike svjedoči upravo o tome. No, problem nastaje već otuda što umjetnost kao proizvođenje „novoga“ (poiesis) iziskuje nešto izvan prirode i čovjeka, nešto medijalno i stoga neljudsko kao takvo – téhne. Život kao umjetna tvorevina u načelu već je bio zamisliv i misaono odrediv iz same biti zapadnjačke metafizike kao logo-tehnocentrizma. (Bernard Stiegler, Technics and Time: The Fault of Epimetheus, sv. I, Stanford University Press, Stanford-California, 1998., str. 29-81.) Još nekoliko riječi o temeljnome obratu i svođenju semiotike na pragmatiku znanja u tehničkome procesu označavanja događaja. Kada se znakovna struktura slike nastoji razumjeti eksplikativno poseže se za pojmom djelovanja (Handlung, pragma). Što se pritom misli kad se kaže da djelovanje mijenja svojim smjerom značenje nečega fiksnoga i postojanoga u zbilji? Ponajprije, različite teorije jezika kao djelovanja, od Austina do neopragmatizma, tvrde da se performativna bit jezika pokazuje, a ne iskazuje unutar onoga što znači subjekt/akter govorne situacije. To znači da djelovanje kao i slika u suvremenoj umjetnosti od konceptualnoga slikarstva (enformel i novi realizam) do medijske umjetnosti u svim svojim aspektima nije određeno iz modela uzrok-svrha. Planomjernost učinka prema analogiji prirode u novovjekovnome značenju, koje je bilo mjerodavno za Kantovu estetiku kontemplacije ljepote, više nije održivo. Djelovanje predstavlja izvedbu govora, a slika prema analogiji s tijelom više ne oslikava tijelo u smislu postojeće prirode ili predmetnosti života, primjerice, u body-artu. Umjesto toga djelovanje se u svojoj heteronomiji slobode ne može više utemeljiti ni u kakvoj ideji racionalnosti učinka. Ono je kontingentna izvedba vlastite spontanosti. Ovo vrijedi čak i kada je posve „racionalizirano“ u postupcima. Slika više nema tijelo za uzor ili model. Naprotiv, djelotvornost se slike pokazuje u njezinome performativno-konceptualnome obratu. Slika tijelu određuje granice, a ne više obratno kao što je to bilo u povijesti zapadnjačke metafizike. (Hans Belting, „Echte Bilder und falsche Körper – Irrtümer über die Zukunft des Menschen“, u: ICONIC TURN, str. 350-364.) Sve to moramo imati u vidu u govoru o performativno-konceptualnome obratu od jezika k slici. Pragmatika znanja o slici stoga uvjetuje performativnost tijela u okviru medijske umjetnosti. Umjesto okovanosti jezikom i umom u njegovoj univerzalnosti kao što je to bilo bjelodano u slikarstvu Velásqueza kao paradigmatskoga slikara zlatnoga doba reprezentacije modernosti u baroknome stilu, na djelu je slobodno robovanje slikovnome modelu spoznaje. Pragmatika se znaka odnosi na njegovu neodređenost izvan konteksta. Cilj ili svrha djelovanja nije unaprijed poznata. Kada Ortega y Gasset u ogledu „Oživljavanje slike“ posvećenome slikarstvu Diega Velásqueza upućuje na to je cjelokupno njegovo slikarstvo u znaku nedovršenosti, nalazimo se u carstvu suvremene umjetnosti i njezine temeljne kategorije. Ona je izvedena iz kvantne fizike prostora-i-vremena. Ono što se čini nedovršenima ne može se nikad dovršiti. Radi se naprosto o kraju djelovanja kauzalno-teleologijskoga modela mišljenja u estetskome načinu spoznaje svijeta. Stoga je uobičajeno tvrditi, kako to čine semiotičari raznolikih profila, ali i kibernetičari različitih škola u suvremenosti, da su umjetnost, znanost i tehnologija „komplementarne forme ljudske aktivnosti“. (Charles W. Morris, nav. djelo, str. 375. Vidi o tome i: Stefan Rieger, Die Ästhetik des Menschen: Über das Technische in Leben und Kunst, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002., str. 28-49.) Sintetsko iskustvo ove „komplementarnosti“ vodi nas do ideje tehnosfere. Ona obuhvaća novi odnos uspostavljen između epistemičkih i mimetičkih slika Prve nisu više puke ilustracije neke postojeće zbilje, dok potonje ne oslikavaju svijet kao prikazanu stvarnost u umjetničkome mediju. Tehnosfera se u svojoj biti pragmatično usmjerava k djelovanju kao predviđanju učinaka. No, više nije riječ o planomjernosti uma. Svrha događanja nadomještena je kontrolom situacije u kojem se nešto događa. U pojam tehnosfere uključeni su stoga: (1) računanje kao racionalno mišljenje kibernetike; (2) planiranje kao projekt analitičke obrade informacija i (3) konstrukcija koja podaruje značenje tehno-geneze svakom od stvorenih objekata u novoj situaciji i kontekstu. Autopoietičko djelovanje predviđa budućnost na temelju kibernetičkoga pojma kontrole sustava i okoline. Sve su pretpostavke za to već date u svezi semiotike i kibernetike, znaka i događaja kojim se slika uspostavlja paradigmom stvaranja novih svjetova. Semiotičke teorije slike od Peircea, Morrisa do Barthesa i Eca polaze od sveze ili odnosa slike i znaka. No, budući da je semiotika nastala kao „metaphyisica specialis“ unutar filozofije jezika ili unutar lingvistike s postavkom o jeziku kao znaku komunikacije, tada je izvjesno da je glavni problem ove teorije u tome što je, htjela to ili ne htjela, nužno analogijsko mišljenje. Svi daljnji problemi proizlaze otuda što se slika shvaća kao nadomjesni jezik. Pogledamo li argumente onih koji podržavaju Rortyjeve postavke o „lingvističkome obratu“ u suvremenoj filozofiji, vidjet ćemo da je uvijek riječ o pokušaju pronalaska trećega rješenja (tertium datur) između utemeljenja uma kao logosa i rastemeljenja u imanentnoj transcendenciji tijela kao otvorenosti u svojoj osjetilnosti. Logika tijela zamjenjuje „prvu filozofiju“. Napokon, i pokušaji da se etika u 20. stoljeću oslobodi novovjekovnoga Kantova racionalizma s moralnim postulatima i kategoričkim imperativima uma, završava s upućivanjem na estetski pojam suosjećanja s Drugime kao što je to učinio Emmanuel Lévinas. Želja se suprotstavlja umu i njegovim planovima. Subverzija poretka metafizike ima okus mesa, krvi, sperme i suza. Estetika, dakle, u svim svojim preobrazbama od Bergsona preko Whiteheada do Deleuzea prolazi put „vitalizma“ bitka, nastojeći doprijeti do tajne i čuda egzistencije s pomoću suspenzije Boga kao „nepokretnoga pokretača“ ili u nekoj drugoj inačici njegova djelovanja. Rorty u svojoj „postmodernoj epistemologiji“ mora stoga pretpostaviti da je jedino put semiotičkoga pragmatizma ono „treće“ koje u sebi nije posve odbacilo niti „idealizam“ niti „realizam“. Zbog toga se jezik na putu obrata mišljenja postavlja kao pragmatični alat spoznaje. Slika mu nije tek sredstvo za uvid u prirodu bitka kao takvoga. Nakon izvedenoga „lingvističkoga obrata“ slika se pojavljuje znakom djelovanja onoga što je još preostalo od jezika. A to što je još preostalo nedjeljivi je dodatak performativnosti iskaza. Njime se ne opisuju činovi svijesti i namjere, nego zbivanja i promjene u samom činu slikovno-govorne situacije. (Richard Rorty, „Uvod u lingvistički obrat“, Europski glasnik, br. 17/2012., str. 389-402. S engleskoga preveo Goran Vujasinović. Vidi također i Richard Rorty, Contingency, Irony, and Solidarity, Cambridge University Press, Cambridge, 1989., str. 3-22.) Što je pojam znaka ako se umjesto jezika radi o slici? Je li to isto, pa zbog toga govorimo o „gramatici slike“ ili kao Barthes o „retorici slike“ s pripadnim joj pojmovima sintakse, semantike i pragmatike? Ovo je jedno od glavnih pitanja znanosti o slici (Bildwissenschaft, Image Science) i vizualnih studija (Visual Studies). Ako je posrijedi samo prijenos iz jedne strukture djelovanja u drugu, ili iskazano ontologijski, obrat od smisla bitka k značenju informacije, tada nešto nužno mora preostati od „prvoga uzroka“ i vodećega načela čitave povijesti slike. Orijentiranje spram znaka slike u njezinome čistome, autonomnome i suverenome djelovanju „značilo“ bi da slika ne zasjeda tek u „prazno središte moći“, da se poslužimo definicijom demokracije kao neprestane borbe za moć koju je izveo Claude Lefort. Znak u semiotičkome smislu ipak mora biti nešto mnogo „moćnije“ od zahtjeva jezika u govornome aspektu komunikacije. Pritom mislim na ono što znak u njegovoj smještenosti u svijetu kao sredstvo/svrhu komunikacije ne svodi na puki odnos između označitelja i označenoga, jer je otuda unaprijed jasno da jedno uvijek ima prednost i snagu ozakonjenja. Kod Barhesa je to označitelj, a kod Eca označeno. Romantika je ideju umjetnosti izvela iz stvaratelja kao genija, dakle subjekta umjetničkoga procesa, a suvremena umjetnost nije posve odbacila ideju sekulariziranoga demijurga u liku subverzivnoga umjetnika, već ju je razmjestila ili profanirala tako što je on samo i jedino „umjetnik“, a ne više prorok, genij, nadčovjek koji stvara djela za budućnost. U svakom slučaju znak koji povezuje jezik i sliku jest nešto posredujuće ili, pak, nadilazeće kako onome što jest bit jezika i što jest bit slike. Semiotika se bavi procesom značenja, a to „znači“ da sve što jest u svijetu postaje „znakovito“. Svijet poprima značenje ne više iz nečega izvanjskoga ili unutarnjega. Značenje, naprotiv, dolazi iz znaka koji nije „vječan“ poput simbola. Razlika znaka i simbola odgovara razlici između imanencije i transcendencije, onoga što u sebi nema ništa „više“ od putokaza za razumijevanje pravoga smjera puta kao ljudske sudbine u svijetu i onoga što u sebi ima tajnu i čudo egzistencije čovjeka i drugih bića u svemiru. Znak se odnosi na nešto u-svijetu. Stoga se semiotika bavi pokušajem dohvaćanja značenja bitka kao sveukupnosti bića, dok se, pak, simbol pojavljuje kao cjelina razdvojenosti i onoga što je otkrhnuto poput grčke žrtvene posude i mora se nekako moći iznova sastaviti. Ta je cjelina duhovno iskustvo metafizičkoga sklopa bitka, Boga, čovjeka i svijeta. Simboličko je razumijevanje svijeta predmetom hermeneutike slike. Semiotika i hermeneutika u konačnici ipak nastoje uspostaviti jezik kao savršeni medij transepohalnoga odnosa spram svijeta iz položaja bitka koji je postojan i trajan u svim promjenama. Prva to čini ovjekovječenjem znaka koji nadilazi epohe, a potonja ovjekovječenjem simbola koji se od iskona do danas tek profanira, ali ostaje u biti prisutan onako kako je to u psihologiji zastupao Carl Gustav Jung teorijom kolektivnoga arhetipa. Kutura postaje takvo nadvremenito postolje simboličkih prijenosa znakova. A to znači da je za hermeneutiku znak tek neželjeno dijete modernoga shvaćanja (povijesti) umjetnosti. Kada se upravo unutar istoga kruga francuskoga strukturalizma i semiologije u psihoanalizi Jacquesa Lacana sliku nastoji razumjeti polazeći od nesvjesnoga koji se strukturira kao jezik, tada slika više nije bilo kakav znak i bilo kakav simbol. Ona znači i simbolizira ono prazno mjesto susreta između „Velikoga Drugoga“ (Boga, Oca/Zakona) kao kulture i traumatske prirode čovjeka. Realno se konstruira iz odnosa između imaginarnoga i simboličkoga, prirode i kulture, onoga nepromjenljivoga i onoga što je podložno mijeni. Kada se to ima u vidu, tada je jasno zašto je psihoanalitička teorija slike zapravo ništa drugo negoli semiotičko proširenje pojma znaka na jezik kao nesvjesni proces označavanja svijeta. Uostalom, sam Lacan baveći se Cézanneom i slikom kao skopičkim poljem vidljivosti, što znači da ga slika zanima uvijek kao pogled Drugoga, a ne u ontologijskome smislu samopokazivanja kao samoizlaganja bitka uopće, dolazi do toga da sliku misli sa stajališta jednog univerzalnoga događaja kao spektakla (kazališta) u kojem su svi gledani i ujedno gledatelji onoga što događaju podaruje dimenziju sekularizirane svetkovine. (Jacques Lacan, Četiri temeljna pojma psihoanalize, Naprijed, Zagreb, 1986., str. 79-85. i 116. S francuskoga prevela Mirjana Vujanić-Lednicki. Vidi o tome: Žarko Paić, „Bijele rupe: Tijelo kao vizualna fascinacija“, u: Zaokret, Litteris. Zagreb, 2009., str. 249-289.) Nalazimo se u položaju da suvremena umjetnost ne može više ništa očekivati čak niti od semiotike, ako joj je hermeneutika slike ostala zaustavljena u doba kad je slikarstvo još s Kleeom i Picassom otvaralo mogućnosti prodora u ono predslikovno i arhetipski postavljeno u mitskome događaju nastanka umjetnosti kao života samoga. Zašto je tome tako? Odgovor je podastrijet već time što je pragmatika značenja slike u bilo kojoj njezinoj medijskoj inačici – od fotografije, filma do kompjutorske simulacije – nešto onkraj kako smisla bitka u simboličkome prikazivanju stvarnosti tako i onkraj njegova značenja u nizu stanja i promjena stanja kako je to bilo razvidno još s opt-artom i slikom kao mobilnim objektom. To onkraj ne znači da možemo olako rabiti pojam meta-slike čije značenje nije semiotički eksplikativno naprosto zbog toga što trojstvo označitelja, znaka i označenoga gubi na vjerodostojnosti činom nastanka tehnosfere kao autopoietičke vizualizacije. Kada slika već u semiotičkim teorijama objekta potrošnje kao društva spektakla gubi bilo kakav odnos sa stvarnošću, kada je reklama autoreferencijalni znak kraja reprezentacije uopće, što je naposljetku i bila nakana Andyja Warhola i pop-arta, tada se suočavamo s problemom uporabe pojma slike u meta-jezičnome kontekstu nestanka svih referencija. Bio je to trenutak nastanka medijske „slike svijeta“ upravo u trenutku procvata semiotike koja, međutim, više nije mogla parirati onome što se „stvarno događa“ kada umjetnost za svoj pojam više nema svijet kao takav, nego samo „svijet umjetnosti“, kada umjesto pogleda-u-svijet nastupa doba pobune objekata, i kada me objekti zamjećuju, a ne ja njih. Bilo je to vrijeme nastanka kibernetičke teorije slike. Ona je znak nečega zauvijek odbacila, a s njime i metafiziku u svim njezinim povijesno-konceptualnim pronalascima. Jezik je kao i slika postao ispražnjen od bilo kakvoga značenja koja dolaze „odozgo“ i “odozdo“. Promjena perspektive ne odnosi se otuda samo na promjenu kuta gledanja subjekta. Ovdje je riječ o promjeni u načinu mišljenja uopće. Medijska umjetnost označava kraj umjetnosti i kraj slike kao svijeta u kojem postoji nešto takvo kao predmeti i objekti u svojem estetskome izgledu i prividu (Schein). Problem je suvremene umjetnosti, a time i problem slike koju ona ima za svoju paradigmatsku „misiju“ estetiziranja svijeta, jednostavno u tome što mediji nisu posrednici između subjekta i objekta u tzv. komunikacijskome procesu, iako im to podrijetlo riječi medium iskazuje.(Žarko Paić, „Doba medijalnoga neutraliziranja: Od društvene entropije do obuzdane subverzije kulture“, u: Sloboda bez moći, str. 484-520.) Slika koja nastaje tehničkim putem kao konstrukcija virtualne stvarnosti nema više nikakva značenja jer nedostaje „trojni obrazac“ kulture kao komunikacije, koji dolazi iz carstva jezika i postaje carstvo znakova. Mediji nisu tu da bi posredovali „nešto“ što ima karakter dijaloga i diskursa u smislu apriorne forme komunikacije. Naprotiv, mediji su uvjet mogućnosti nastanka slike kao tehnosfere zato što ništa ne prikazuju i ništa ne predstavljaju, pa se nikakva gramatika, retorika, sintaksa, semantika niti pragmatika slike ne može više nositi s „razvitkom“ i „napretkom“ sablasti totalne vizualizacije. Ono što slika u tehničko doba uopće „jest“ može biti samo i jedino događaj koji određuje kako se nešto „događa“ (quoddittas), a nastanak nečega kao nečega (quiddittas) više nije čin iskonske proizvodnje bića iz bitka, nego tehničke konstrukcije svijeta kao takvoga. Kada se nešto konstruira zahvaljujući „umjetnome umu“ (A-Intelligence) tada je život postao umjetnom tvorevinom (A-Life). A to onda, naposljetku, ima za svoj učinak da je slika kao (tehnički) događaj uvjet mogućnosti suvremene umjetnosti koja nije nikakav podsustav kulture niti, pak, sektor društvene proizvodnje. Umjesto toga umjetnost je postala estetskim događajem konstrukcije života samoga i zajedno sa znanošću na usluzi je nečemu izvan svake moguće utopije, redukcije i anticipacije budućnosti. Slika suvremene umjetnosti i umjetnost sama kao takva postala je znanstveni eksperiment sa životom u njegovu performativno-konceptualnome obratu k tijelu kao živome stroju beskonačnoga stvaranja. Njezina je sudbina da se rastvori u onome iz čega je i potekla – u tehnologiji čiste vizualizacije ili u apsolutnoj svjetlosti do ubrzanoga iščeznuća. Ruski su futuristi još snatrili o „zvjezdanome jeziku“ s onu stranu ovog govora zapaloga u rešetke logike i racionaliziranja bitka. U doba posthumanoga stanja jezik se posve rastjelovio. Postao je slikovnim pismom tehnosfere. A njegove kôdove više nitko ne može dekodirati bez pomoći onoga što je najveća tajna i čudo da uopće jesmo u ovome svijetu telematske prisutnosti. Radi se, dakako, o internetu kao nematerijalnosti prijenosa informacija u osjetilnome vidu. Temeljna je značajka tog prijenosa u sintetiziranju svih osjetila u samo jedno, jedino, obuhvatno i apsolutno. To je osjetilo vida ili mogućnosti vizije koju je još Leibniz dodijelio intuiciji kao najvišoj spoznaji uopće s onu stranu znanstvene spoznaje bitka. Je li vizija slike kao tehnosfere posljednja riječ života uopće i onoga što je još preostalo od mišljenja nesvodljiva na računanje, planiranje i konstrukciju?

January 11, 2026
Slika-znak-događaj

Slika-znak-događaj

Draž slikarstva je upravo u njegovoj vječnoj tajnovitosti koju bez prestanka pokušavamo odgonetnuti, tražeći skrivene razloge u svemu što vidimo, i zato nam mnoštvo značenja navire s platna, drvenih ploča, crteža, bakroreza, fresaka. Jednom riječju, slika nam neprestano šalje znakove. José Ortega y Gasset, Oživljavanje slike Uvod: Estetsko mišljenje i tehnički sklop Ima li slika tajnu koju jezik ne može rasključati? Što se više udaljavamo od vremena kada smo još barem imali pouzdan pojam o slici to nam je oko ugođenije na ljepotu koja proizlazi iz umjetnosti kao događaja iz kojeg nastaje osamostaljeno djelo. Udaljavanje od izvora znači približavanje kraju njegova utjecaja. Plotin je za to skovao pojam emanacije ideje. Iskrsavanje ili izbijanje, nastajanje nečega iz ničega i u tom nastajanju neprestani rad izviranja ima svoju zornu sliku u vulkanskome grotlu. Kada se lava probija iz užarenoga grotla zemlje na površinu pritom ostavlja tragove izbijanja poput gejzira. Emanaciju slike koja je još isijavala ideju ljepote možemo pronaći u baroknome slikarstvu Diega Velásqueza. No, kako to precizno pokazuje Ortega y Gasset u svojoj analizi, problem je njegova slikarstva bio u tome što je to bilo „slikarstvo za slikare“, dakle ono slikarstvo koje je već otvaralo odaje za svježi zrak moderne autonomije umjetnosti. (José Ortega y Gasset, „Oživljavanje slike“, Europski glasnik, br. 7/2002., str. 367-382. Sa španjolskoga prevela Tanja Tarbuk) Slika bez tajne kao da više ne zaslužuje naziv slike. No, što uopće označava riječ tajna? Je li to tek puki izraz za mistiku umjetnosti koja za razliku od filozofije i znanosti, a u suglasju s mitom i religijom bez kojih gubi razlog opstojnosti kao takve, ne operira s konceptima, prospektima i funktivima, već s perceptima i afektima, kako to iskazuju Deleuze i Guattari u njihovu spisu Što je filozofija? (Qu est-ce que la philosophie?)? (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 1991/2005.) Tajnovitost je oznaka bitka. Nije riječ, dakle, samo o čudu postojanja koji svojom čarolijom doseže do najdubljih temelja „života“ uopće. Čudo se odnosi na faktičnost, na ono „da“ nešto jest, a ne da nije. Kada se svijet u svojoj objelodanjenosti svjetla stvari otvara čudom svega bitka, nastaje i potreba za tajnom. Ne smijemo smetnuti s uma da je sveza čuda (misterija) s tajnovitošću bitka blisko ljudskoj potrebi za ljepotom. Potreba je želja za ispunjenjem bitka. Kada je nešto razdvojeno potreba za jedinstvom, skladom i cjelinom nadahnjuje kretanje prema cilju koji postoji od početka kao svrha svega bivanja. Da parafraziramo jednog suvremenog teoretičara arhitekture koji kaže da bez ljepote čovjek umire i kažimo da bez tajnovitosti slika nema razloga da i nadalje postoji. Nije stvar u tome što se razotkrivanjem tajne ruši i shvaćanje svijeta kao čuda. Usput budi rečeno, moderno je doba tehnički sekulariziralo pojam čuda. Tako da se ono sve više umjesto misterija uzvišenosti u arhitekturi prepoznaje u mistici nastanka života u tehnoznanstvenoj konstrukciji i manipulaciji genetskim kôdom. Iz toga postaje jasno da misterij pripada zajedništvu bogova i ljudi kao ethos, dok silazak u mračno podzemlje duše označava dekadenciju mistike subjekta. Umjetnost od iskona ima stoga neku drugu zadaću od ispunjenja estetskih potreba za ukrašavanjem i dekoracijom. Čudo zahtijeva svoju „javnu tajnu“. Ona se razlikuje od zagonetke već time što logos u apofantičkome načinu kazivanja nije racionalnost mislećega stroja koji šahovski precizno poput Edipa razotkriva zagonetku Sfinge. Ali tajna vlastite životne sudbine ostaje mu neprozirnom. Problemi u „prirodi“ rješavaju se pragmatično-konstruktivno zahvaljujući posebnim umijećima i znanjima iskustvene prirode. No, pitanja o „povijesti“ ne mogu se odgovoriti bez unaprijed otvorene mogućnosti promašaja i neuspjeha, čak i opasnosti da sve potone u bezdan ništavila i raspline se zauvijek u kaosu bez nade u povratak kozmičkome redu. U razotkrivanju se zbiva istodobno nužnost pojavljivanja bitka u njegovu „jest“ kao i mogućnost da se čin razotkrivanja ne dosegne u tumačenju njegovih vidljivih i nevidljivih znakova. Nije potrebno posebno dokazivati nešto što i malo dijete zna. Vrijeme ovdje ima posebnu ulogu zastiranja istine. Inače bi suvremena arheologija sa svim svojim tehnoznanstvenim čudima razotkrića „tajne“, primjerice, mračnoga razdoblja u povijesti Grka koje je navodno trajalo puna stri stoljeća, bila posve nepotrebna kao i sve druge znanosti koje se koriste forenzikom za ispitivanje vijeka starosti nekoga predmeta iskopanoga iz dubine zemlje na svjetlo dana. Mogućnost nerazumijevanja značenja nekog predmeta i njegove kultne uporabe u „svojem“ vremenu postaje nužnim da bismo uopće mogli imati mogućnost tumačenja njegova smisla i izvan vremena u kojem je nastalo. Hermeneutika stoga mora pretpostaviti da postoji nešto tako kao univerzalnost suđenja o stvarima bez obzira na vremenske mijene i razlikovanje u pojmu značenja biti stvari. Kip božice Atene u Partenonu za vrijeme Perikla i njezina obnova danas u doba digitalne estetike nisu, dakako, posve različiti događaji ukoliko ih gledamo kao promatrači i bez dodatnoga obrazovanja iz povijesti umjetnosti. Ono što značenju ovoga kipa podaruje posebnost doživljaja jedinstvene umjetničke tvorevine jest događaj u kojem se stječu djelo i njegovo razumijevanje u povijesnome prostoru. Vrijeme kipa pripada vremenu mitsko-religioznoga kulta kao svetkovine. Otuda se značenje nečega odavno minuloga ne gubi iz povijesti. Dakako, pod uvjetom da i nadalje postoji neka vrsta nadomjeska onoga izvornoga u sadašnjem vremenu. Na ta je pitanja odnosa hermeneutike i filozofije umjetnosti kao i estetike zacijelo najznačajnije uvide dao Hans-Georg Gadamer. On, naime, pokazuje da se od Platona i njegova mišljenja o umjetnosti kao oponašanja (mimesis) svagda radi o nečemu što pripada metafizičkome ustrojstvu zapadnjačke povijesti. A mogli bismo dodati da to očigledno vrijedi i za sve visoke kulture izvan Zapada (indijsku, kinesku, japansku). Jednostavno, ideja oponašanja izvornika ili paslike bez koje umjetnost kao prikazivanje ljepote u Grka ne bi imala razlog svoje opstojnosti počiva na postojanosti bitka. O njegovoj nepromjenljivosti i božanskome redu (taxis) u svjetskome poretku svjedoče sporadične promjene. Red u kozmosu uvjetuje red u prirodi (physis) i vice versa do reda u državi (politeia). Bez reda kao savršenoga modela svijeta koji se sastoji iz igre svjetlosti i sjene, božanskoga i ljudskoga, poretka i kaosa, ne bi uopće moglo doći do toga da se prikazivanje ljepote u umjetničkim djelima s kultno-religioznim događajem svetkovine pojavi kao „oponašanje“ bitka u njegovu vječnome i nepromjenljivome redu. Što, dakle, označava umjetnost kao mimesis? Samo ono što Gadamer naglašava na kraju razmatranja u ogledu „Umjetnost i oponašanje“: „Svjedočanstvo reda – čini se da vrijedi oduvijek i zauvijek, jer svako umjetničko djelo, čak i u našem svijetu koji se sve više mijenja u ono uniformno i serijsko, svjedoči o duhovnoj snazi reda koja sačinjava zbilju našeg života. U umjetničkom djelu egzemplarno se zbiva ono što svi mi činimo time da smo tu: stalna izgradnja svijeta. Usred raspadajućeg svijeta onog uobičajenog i prisnog ono stoji kao zalog reda, i možda sve sile održanja i očuvanja koje nose ljudsku kulturu počivaju na onome što egzemplarno susrećemo u umjetnikovu činu i u iskustvu umjetnosti: na tome da uvijek iznova uređujemo ono što nam se raspada.“ (Hans-Georg Gadamer, „Umjetnost i oponašanje“, u: Ogledi o filozofiji umjetnosti, AGM, Zagreb, 2003., str. 102. S njemačkoga prevela: Darija Domić. Vidi također izvornik u: Hans-Georg Gadamer, Ästhetik und Poetik I: Kunst als Aussage, Gesammelte Werke, sv. 8, J.C.B.Mohr (Paul Siebeck), Tübingen, 1993. („Kunst und Nachahmung“), str. 36.) Čudo nije tek u postojanosti i trajnosti svijeta bez obzira na sve njegove promjene. Naprotiv, čudo se događa kao tajna razotkrivanja bitka samoga. I upravo je taj događaj čudesan jer ništa nije unaprijed zajamčeno da će polučiti pravi odgovor na pitanje o smislu bitka. Dva su čuda i svako je već uvijek u svojoj jednokratnosti čudesno. Neki će, međutim, kazati da je ovo drugo čudo još čudesnije od prvoga. Prvo je, naime, čudo da bitak jest, a drugo čudo da to što jest vidim, čujem, dodirujem i osjećam, da ga mislim u njegovoj punini vremena kao prisjećanje prošlosti u sadašnjosti s pogledom u budućnost. Ono što se dogodilo zahvaljujući mišljenju kao kazivanju nije nikad prošlo. Razotkrivajući se u vremenu prisutnosti minulo iznova diše drugim životom sjećanja. Tajna odnosa između bitka i mišljenja ne može biti nikad zauvijek rasključana sve dok postoji onaj koji misli tako što misleći živi poput one Pascalove „trstike na vjetru“. Da, svako vrijeme ima svoju Antigonu i svako doba zahtijeva svojega Edipa. Paradoks je suvremene umjetnosti, koja se u potpunosti priklonila ideji znanstvene konstrukcije bitka i tako preuzela za svoje „rastemeljeno utemeljenje“ ideju eksperimenta i metode umjesto ljepote i uzvišenosti samoga djela, u tome što nastoji suverenost slobode novoga početka otplatiti žrtvom iskupljenja. To nije, dakako, više moguće mimetičkim činom religiozno-društvenoga misterija Kristove žrtve. Za (kršćanskom) umjetnošću na kraju povijesti, kako je to proročanski pokazao Hegel, nestala je duhovna potreba. Umjetnost je tako postala „za nas prošlošću“. (Vidi o tome: Odo Marquard, „Kompensation – Überlegungen zu einer Verlaufsfigur geschichtliche Prozessen“ i „Kunst als Kompensation ihres Endes“, u: Aesthetica und Anaesthetica: Philosophische Überlegungen, W.Fink, München, 2003., str. 64-81. i 113-121.) Zar nije time žrtvovanje bilo uzaludno? Umjesto povijesnoga žrtvovanja bez kojeg umjetnost slike zapadnjačkoga kruga nije mogla imati opravdanje od srednjega vijeka do uvjetno kazano impresionista i Cézannea, na djelu je estetsko žrtvovanje. Ono suverenost tijela pretpostavlja onome što Georges Bataille naziva „solarnom ekonomijom“ događaja nerecipročne razmjene. (Georges Bataille, Theory of Religion, Zone Books, New York, 1992.) Čini se kao da je slika u svojem čudu i otajstvu prepuštena od samoga početka na milost i nemilost nečemu što nadilazi njezin slikovni smisao. Jezik se te slike razotkriva od Platona kao mimesis, a uobičajeno značenje tog pojma kao oponašanje prirode ili ideje koja omogućuje slici njezino postojanje neće nas zadovoljiti. Mimesis nije puko oponašanje, nego mogućnost tvorbe svijeta kao privida i kao ljepote. Ono što naizgled samo opetuje u drugome mediju „stvaranja“ ideju božanskoga Boga od Platona do sv. Tome Akvinskoga kad je riječ o ideji „umjetnosti“ nije preslika neke ideelne „prirode“ stvari. Umjesto toga valja poći od pretpostavke da je mimesis u svojoj biti tvorbeno načelo postavljanja umjetnosti tehničkom proizvodnjom privida kao „istine“. U slici koja znamenuje i skriva, naznačuje i prikriva tragove onoga što se u samoj slici prikazuje-predstavlja kao „istina“ prisustvujemo sporu između dva svijeta onoga što je u biti isto. Drugim riječima, mimesis povijesno označava iskrsavanje umjetnosti kao nečega što je u načelu više od „istine“. Stoga je u pravu Heidegger kad je u okviru svojih predavanja o biti prostora i ideji umjetnosti u razlici Grka i moderne umjetnosti rekao da Grcima nije bila potrebna teorija lijepih umjetnosti kao što je modernoj umjetnosti nužna od samoga početka filozofijska estetika. Razlog leži u tome što su u kipovima i slikama grčkoga polisa prebivali živi bogovi, a ne himere i iluzije, fikcije i nadomjesci božanskoga. Živa prisutnost bogova u slici i njihovo puko predstavljanje označavaju bitnu razliku u biti umjetnosti. Živo je neposrednost duhovno-tjelesne singularnosti, a „mrtvo“ ono što se skriva iza kulisa ideje reprezentacije božanskoga u slici. (Martin Heidegger, „Zur Frage nach der Kunst“, u: GA, sv. 74, Zum Wesen der Sprache und Zur Frage nach der Kunst, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2010., str. 193-195.) Heidegger je u pristupu povijesnosti bitka kao povijesti zapadnjačkoga mišljenja nazvanog filozofijom u predsokratskome dobu Grka izašao s postavkom o biti istine kao razotkrivenosti (Aletheia). (Martin Heidegger, „Aletheia (Heraklit, Fragment 16)“, u: Vorträge und Aufsätze, GA, sv. 7, V. Klostermann, Frankfurt/M., str. 263-288.) Čudo i tajna zapadnjačke metafizike jest u tome da je istina svagda „tu“, a ne „tamo“. Ona je razotkrivenost bitka samoga. Događa se u epohama povijesti bitka od Grka, rimske antike, kršćanskoga srednjega vijeka, novoga vijeka znanosti i modernoga razdoblja planetarne tehnike. Traganje za istinom nije zamornost umnoga istraživanja koje posjeduju samo odabrani poput tajne sekte gnostika. Posve suprotno, hermetičnost kao što mu samo podrijetlo riječi govori jest značajka tajne spoznaje kao spoznaje same tajne. Ona se zaodijeva imenom boga Hermesa. U tradiciji on je imao oznaku glasnika poruke bogova među ljudima. Razumijevanje onoga što čini bit svijeta pretpostavlja kazivanje koje se smješta na rubu znamenovanja istine posrednim govorom simbola i prikrivanjem onoga što jest njegovim prerušavanjem u „drugu prirodu“ stvari. Hermes mitologijski predstavlja boga razumijevanja i posredovanja značenja koja nisu jednoznačno pristupačna onome kojemu su upućena. Stoga je svako razumijevanje pokušaj tumačenja znakova u govornome ili slikovnome pokazivanju biti onoga što se pojavljuje. Kada dolazi do inflacije interpretativnoga načina kazivanja, tada smo već uvelike u svijetu bez izvornoga mišljenja. Eklektička razdoblja u povijesti poput helenizma sinkretički su putovi delirija interpretacija o svijetu. To znači da se svijet u svojoj složenosti više ne može razumjeti sam od sebe, neposredno, intuitivno. Jedna od značajki takvoga svijeta jest njegova hibridnost. Ne može ga se više rasklopiti a da se ne rastemelji čitav niz raznolikih znanja za koja su potrebni posebni alati za dohvaćanje zbilje. Što uistinu jest pojam aletheie na koji Heidegger skreće pozornost u svojim promišljanjima putova filozofije kao metafizike s nakanom njezina prebolijevanja dospijećem u „drugi početak“ (der andere Anfang)? Dostatno nam je za ovu svrhu kazati sljedeće. Ne-skrivenost istine ne događa se tek kao sukladnost mišljenja s bitkom, kako je to „ispravno“ logički presudila srednjovjekovna definicija istine postavkom o adequatio intellectus ad rem. Kada bi to bilo tako, tada bismo mogli kazati da mišljenje već uvijek ima skriveni primat nad bitkom. Čudo ne bi moglo postojati bez njegova pobuđivanja u smislu toga da se može onda tvrditi kako subjekt istine utvrđuje predmetu svoje spoznaje što uistinu „jest“. Nije pritom čak ni važno što um zbilji određuje granice kao u Hegelovoj znamenitoj definiciji filozofije. Metafizika idealizma još od Kanta polazi od bitka kao posituma. To je nešto što se ujedno postavlja činom mišljenja i što je već za mišljenje postavljeno kao noumenon ili stvar-o-sebi (Ding-an–sich). (Martin Heidegger, „Kant’s These über das Sein“, u: Wegmarken, GA, sv. 9, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1976., str. 445-480.) Znamo koliko je za takav oblik ontologijskoga „subjektivizma“ kao solipsizma u smislu Berkeleyova esse est percipi zaslužan nominalizam srednjovjekovne ontologije. U Heideggerovu obratu puta kojim se dospijeva do biti istine kao temeljne riječi zapadnjačke metafizike radi se o istinstvovanju same stvari koja poput tajanstvenoga čuda lebdi svima ispred očiju. Ali baš stoga što je svima bjelodano prisutna nekako odmah izmiče iz vidokruga. Umjesto ne-skrivenosti sve postaje prividom stvari uopće, poput onog prizora iz Odiseje kada božica Atena, zaštitnica Odiseja, učini da ga Feačani na dvoru kralja Antinoja ne prepoznaju, iako im se svima čini poznatim. Istina u svojem objelodanjivanju ne može imati svoje „objektivno važenje“ naprosto stoga što se događa u povijesno-epohalnim trenucima zbivanja samoga bitka kojemu jezik kao kazivanje određuje granice. Ili drukčije rečeno, istina se u svojem apofantičkome događaju susreta između izvora emanacije slike i njegova posredovanja u jeziku već uvijek obraća nekome na povijesno jednokratan način. To je tajna njezine singularnosti i kontingencije, a ne vječnosti i nužnosti. U mišljenju nakon Hegela raspad se apsolutnoga duha zbiva između ostaloga i raspadom „objektivno važeće“ istine. Kada je doseže znanje u liku egzaktne prirodne znanosti (matematike i fizike) to je znak da je subjekt postao supstancijom. Refleksija o prirodi postaje samorefleksijom spoznaje prirode. Kraj racionalizma posvjedočuje Nietzsche postavkom o perspektivizmu istine, odnosno o tvrdnji da se upravo zahvaljujući umjetnosti razotkriva istina i laž „bitka“ u izvanmoralnome smislu. A to znači da se veliki prsten bivanja (Werden) u svojoj nužnosti zbiva u slobodi istinstvovanja kao vječnoga vraćanja jednakoga. Nije riječ više ni o kakvome podvrgnuću čovjeka njemu nadilazećim „ciljevima“ i „svrhama“ kao vrijednostima u službi onostranosti. Što je čovjek velikodušno udijelio bogovima tijekom čitave zapadnjačke povijesti sada se vraća na taj način da početak istine „ovoga“ svijeta ima karakter neizbježnoga privida vječne „istine“, jer metafizički govoreći – „Bog je mrtav“. ( Vidi o tome: Martin Heidegger, „Nietzsches Wort ‘Got ist tot’“, u: Holzwege, GA, sv. 5, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1977., str. 209-267.) Što je, dakle, slika (eikon, icon, Bild, picture) u tom čudu i otajstvu bitka ako ne neki zagonetan znak bogova kao oponašanja istinskoga svijeta ili, pak, događaj kojim se uopće omogućuje kazivanje o istini kojim slika objelodanjuje nešto ili nekoga, ništa ili nikoga, sve do toga da se sam događaj u doba vrtoglavice znakova bez značenja konstruira kao privid nad prividima, kao čista iluzija zbiljskoga? Ali to se zbiva upravo na taj način da slici podaruje novo značenje koje ona nikad prije nije mogla imati, a niti je za takvom slikom unatoč silnoga rada fantazije postojala potreba. Slika kao znak upućuje na emaniranje ideje koju jezik ne može iskazati u svojim logičko-povijesnim mogućnostima. Slika kao događaj, pak, najavljuje ono nadolazeće što je s onu stranu jezika i slike. U oba slučaja pokazuje se da slika nema svoju autonomiju iako se moderna umjetnost ne može utemeljiti bez ove novovjekovne ideje prava kao samozakonodavstva uma. Što podrazumijeva iskaz „autonomija slike“? U analogiji s „autonomijom umjetnosti“ koja postaje uvjetom mogućnosti emancipacije slike od jezika, potrebno je pokazati da je riječ o autonomiji koja ima isti metafizički status kao i, primjerice, Artaudov performativno-konceptualni obrat umjetnosti uopće ili kao što je to slučaj u Mallarméovu pjesništvu gdje više jezik nije u službi izvanjezičnoga „smisla“ srednjovjekovne epike i baroknoga opisa, nego se sam jezik oslobađa svojih logičko-racionalnih okova i postaje nepredmetnom slikom autoreferencijalna značenja. Poput Velásquezova „slikarstva za slikare“ tako se i Mallarméovo pjesništvo obraća poglavito pjesnicima. Umjetnost bez utemeljenja u božanskoj objavi apsoluta s obzirom na plastične i vizualne umjetnosti kao što su slikarstvo, kiparstvo i arhitektura nužno mora pronaći nadomjestak u nečemu „unutarnjem“. Kako se ova operacija ozbiljuje? Prijenosom: načelo neodređenosti iz teorije kvantne fizike prenosi se u teorijsku refleksivnost suvremene umjetnosti osuđene na prazninu vlastita samoodređenja. (Jacques Rancière, Mallarmé: The Politics of the Sirene, Continuum, London-New York, 2011.) Slika u svojoj „autonomiji“ kao i jezik u svojoj moraju proći put oslobođenja od racionalne rešetke smisla. U slučaju slike jasno je da je to u teorijskome smislu napuštanje shvaćanja iz povijesne ikonologije po kojem slika ne može sebi samoj zadavati pravila značenja čak i kad više nema „željeznoga zakona“ središnje perspektive od renesanse do Cézannea. (Hans Belting, „Zu einer Ikonologie der Kulturen: Die Perspektive als Bilderfrage“, u: Gottfried Boehm i Horst Bredekamp (ur.), Ikonologie der Gegenwart, W.Fink, München, 2009., str. 9-20.) Preostatak neslikovnoga u slici ideju autonomije mora moći uzdići do uvjeta mogućnosti vlastita samorazvitka. Što to znači? Ništa drugo negoli da se taj preostatak mora propitati na drukčiji način. To je kao da se borimo protiv sablasti tako što ne polazimo više od postavke da sablast postoji, nego od onoga što Lacan naziva simboličkom smrću subjekta. To je tzv. druga smrt (sablasti) koja je uvelike obilježila čitavu „povijest“ suvremene umjetnosti. Nije bilo dostatno tek filozofijski navijestiti smrt Boga i došašće stoljeća europskoga nihilizma. Ta se presudna postavka morala posvjedočiti i vlastitim činom radikalne umjetničke prakse kao put prevladavanja razlike života i umjetnosti, tehnike i proizvođenja. No, kao što je to bilo već odavno jasno Schellingu kad je umjetnosti odredio sudbinu poroditeljice novoga Boga iz „nove mitologije“, bilo je potrebno pasti u bezdan tehničke idolatrije svijeta ili otvoriti mogućnost nadomjesne strategije stvaranja svetoga da bi bit umjetnosti spasila čovjeka od preobrazbe u strojnu aparaturu neljudskoga. Vjerojatno je to razlogom zašto se s toliko povjerenja suvremena filozofija obraća umjetnosti iako ona to u nekom svojim „ludorijama“ i „besmislicama“ tijekom 20. stoljeća nipošto nije zaslužila. Mnogi prekretni umjetnici 20. stoljeća sa žigom avangarde tragali su za nadomjesnim položajem božanskoga u slici kao znaku i/ili događaju – Maljevič, Duchamp, Beuys. (Žarko Paić, Slika bez svijeta; Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Liiteris, Zagreb, 2006.) Dva su moguća puta tog historijskoga čina razlike i mnoštva slika u doba koje više nema duhovne potrebe za umjetnošću: (1) put ontologije znaka kao nadomjeska smisla u semiotici/semiologiji, fenomenologiji, pragmatizmu i dekonstrukciji; (2) put k događaju kao postajanju ili bivanju (Werden, devenir) transformacijom stanja unutar kojih se slika kinetički i korporalno preobražava u konstrukciju (novo)medijske zbilje u znanosti o slici (Bildwissenschaft) i u digitalnoj estetici vizualiziranja. Znak se svodi na komunikaciju, a događaj na informaciju. Svoditi nešto na nešto drugo u suvremenoj se teoriji znanosti naziva redukcionizmom. Pritom valja imati na umu da postoje svodljiva i nesvodljiva područja bitka na koje se mogu primijeniti kategorije redukcije. Ono što je načelno nesvodljivo svodi se u krajnjoj instanciji na sebe samoga, poput života koji se ne može iscrpiti tako da mu biologija određuje gdje počinje i gdje završava njegova životnost u singularnosti vrste i njezinih mutacija. Polazeći od kibernetičkih načela upravljanja svjetovima na osnovu povratne sprege (feedback) sustava i okoline odvija se proces prevođenja znaka u signal kao poruku. Znak uvijek pretpostavlja postojanje nekog „Velikog Drugoga“ u formi referencije na kojeg se odnosi. Događaj, pak, označava nastanak (emergenciju) slučaja (kontingencije) koji se ne može objasniti prvim uzrocima i posljednjim svrhama. U oba slučaja, znaka kao komunikacije i događaja kao informacije, što ujedno znači da događaj ima skriveni primat u jednome ne-ontologijskome smislu, baš onako kako je to formulirao rani Derrida u Gramatologiji da pismo prethodi govoru, posrijedi je pitanje o slici kao pitanje o metafizičkome okviru shvaćanja bitka i vremena. Ali ne više iz apriorne forme jezika, nego iz slikovne apercepcije zbilje. (Žarko Paić, „Tehnosfera: Estetski kod komunikacije“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 11-61. i „Doba medijalnoga neutraliziranja: Od društvene utopije do obuzdane subverzije kulture“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 484-520. Vidi: Jacques Derrida, De la grammatologie, Minuit, Pariz, 1967.) Iz prethodno iskazanoga jedno je jasno. Postoje samo dva čuda i jedna tajna. Čuda su da bitak jest i da o tome mišljenje kazuje. Tajna se skriva u svojem paradoksu. Svima se čini takvom. No, može se smatrati nedostupnom stoga što se nalazi u obzorju povijesno-epohalnoga pokazivanja koje svagda zahtijeva tumačenje i brižno razumijevanje. Ono tome tumačenju upravo podaruje snagu pravoga puta. Dolaskom monoteističkih religija poput židovstva, kršćanstva i islama ovo postaje ozakonjeno tzv. dogmom o ispravnome čitanju Knjige u kojoj je sadržano sve što oduvijek jest – od iskona do kraja svijeta. Iz prethodno iskazanoga jasno je da postoje samo dva načina razumijevanja slike tijekom povijesti zapadnjačke metafizike. Jedno je ono koje polazi „odozgo“ sa stajališta apsoluta u liku Boga, a drugo ono koje polazi od već spomenute Nietzscheove intervencije s kojom prva i posljednja „istina“ mora biti negativan aksiom o smrti Boga. Prvo shvaćanje jest metafizički udjel transcendencije kao Zakona povijesti uopće. A drugo pretpostavlja, pak, ono što Gilles Deleuze u glavnome spisu njegove „ontologije rastemeljenja bitka“, naime u Razlici i ponavljanju (Difference et répétition) naziva imanencijom samoga života kao načelom razlike. (Gilles Deleuze, Difference et Repetition, Columbia University Press, New York, 1994.) Zašto smo na početku ovoga razmatranja rekli da udaljavanje od izvora u smislu emanacije smisla slike sve više dovodi do čežnje za ljepotom unatoč njezina iščeznuća u biti suvremene umjetnosti? Nedvojbeno, posvuda smo izloženi estetiziranju zbilje. Umjesto susreta s čudom i tajnom ljepote, njezina se „aktualnost“ teško može doživjeti bilo gdje drugdje osim u sjećanju na prohujalo vrijeme „velikoga slikarstva“. Očigledno, to nije 20. stoljeće. U pravome smislu riječi ono jest bilo stoljećem slike, no zacijelo ne slike umjetničkoga slikarstva, nego slike nastale tehničkim putem konstrukcijom reproduktivne zbilje fotografije i filma. Walter Benjamin je taj paradoks gubitka aure umjetničke slike odredio istodobnim udaljavanjem i približavanjem izvorniku, onome što se u metafizičkoj tradiciji nazivalo Bogom, prvim uzrokom, transcendentalnim označiteljem. (Walter Benjamin, Das Kunstwerk im Zeitalter der technichen Reproduzierbarkeit: Drei studien zur Kunstsoziologie, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1996.) Kad govorimo, dakle, o emanaciji u Plotinovome značenju tada imamo u vidu situaciju da je postojanost bitka u svim svojim epohama, kako ga je zamišljala tzv. philosophia perennis, naprosto nužna fikcija mišljenja. Da bi jezik imao mogućnost razlikovanja prošlosti od sadašnjosti i budućnosti mora pretpostaviti nešto trajno s onu stranu vremenitosti. Nešto mora biti postavljeno kao nepromjenljivo i vječno da bismo mogli prispjeti na obale promjene i konačnosti. U Descartesovim se Meditacijama o prvoj filozofiji u razlikovanju Božje egzistencije te ljudske duše i tijela već uvodi u ovaj problem. Metafizika uma ne može bez pretpostavke o beskonačnosti svemira i vječnosti ideje Boga. Otuda se svaki dokaz o ljudskome mišljenju kao početku subjektivnost izvodi iz ideje beskonačnosti duhovne supstancije. Subjekt u razlici spram materijalne ili tjelesne supstancije (res extensa) misli vlastitu beskonačnost u svijetu ideja. Na taj se način problem uma i tijela, to jest odnosa dviju supstancija, pokazuje kroz odnos racionalnosti kao beskonačnosti i osjetilnosti kao konačnosti. Očigledno je da analogijsko mišljenje priprema put digitalnome. Razlog leži u tome što se zasniva na sličnosti i razlici onoga prvoga s drugim, izvornika s kopijom. Isto se zbiva i s glavnim pojmom suvremene umjetnosti – slikom u svoja dva načina pokazivanja: događaju ili informaciji i znaku ili komunikaciji. Ono što prethodi njihovu odnosu i ruši bilo kakvu vjerodostojnost ontologije slike u moderno doba jest samopostavljanje tehnike. Time se bitak preobražava u stanje, bića u konstantne procese transformacije, a bit čovjeka u egzistencijalni projekt (de)konstrukcije bez prvoga uzroka i posljednje svrhe. Nije potrebno posebno govoriti da se otuda nazire kraj metafizike u onto-teologijskome smislu. Kada jezik više nema za svoje kazivanje uporište u bitku kao prirodi i kozmosu, preostaje mu slikovno konstruirati stanja i pretvoriti se u sustav informacija. Tehničko opredmećenje jezika u suvremenoj umjetnosti jedna je od posljedica nastanka estetike lijepih umjetnosti. Izraz kao da više ne odgovara stvarnome stanju aktualnosti. Nitko više ne govori o „lijepim umjetnostima“ osim filozofa i klasičnih humanista kada žele upozoriti na razlikovanje onoga što se koncem 18. stoljeća pojavilo u dvojnosti visoke kulture i masovno nastale potrebe za imitacijom i dekoracijom. Ono što više ne izvire iz bitka i ne emanira smisao ljepote, mora se nadomjestiti estetskom konstrukcijom zbilje. Wolfgang Welsch smatra da je umjetnost 20. stoljeća bila u cijelosti u znaku ove estetske konstrukcije zbilje. Nastanak ideje prevladavanja čovjeka u transhumanome projektu njegove nove egzistencije prisutan je u slikarstvu Cézannea, glazbi Schönberga, dadaističkome pokretu performativnosti jezika kao tijela i, dakako, u filmovima koji preispituju dosege dehumanizacije svijeta poput paradigmatskoga uratka Fritza Langa, Metropolis. No, ono što je za Welscha glavni kriterij razlikovanja humanoga od transhumanoga nije ništa drugo negoli estetizacija svijeta koji od horizonta smisla i značenja postaje know-how pragmatikom komunikacije između aparata i tehnički uređenoga sklopa života. Prekoračenje „antropične misaone figure moderne“ zbiva se tako što umjetnost umjesto Bogu i transcendenciji služi samoj sebi. Od autoreferencijalnosti slikarstva avangarde do neoavangardne aleatorike Johna Cagea i posvemašnjega prelaska u stanje neljudskoga na kraju 20. stoljeća vodi pravocrtni put umjetnosti. A ona više nema vlastiti kanon smisla, nego se u svim smjerovima rasprostire uzduž i poprijeko tehnički konstruirane zbilje kao nadomjestak estetike. Problem s kojim se uistinu u Welschovu slučaju mora pozabaviti svaka moguća estetika u svojem „ontologijskome“ određenju područja važenja lijepih umjetnosti od onih koje to više nisu jest problem nadilaženja njezinih granica. Što je još Schelling smatrao posljednjim razlogom obrane smisla filozofije identiteta, a to je bio stav da je „umjetnost jedini istinski i vječan organon filozofije“, čini se da se ruši na taj način što sada filozofija više ne pruža mogućnosti umjetnosti da bude više od umjetnosti, nego tek da bude autorefleksivnom djelatnošću vlastite proizvodnje estetskih objekata i informacija. Sve je to samo zorni dokaz kraja mogućnosti estetike i filozofije umjetnosti romantičnoga nadahnuća danas. Vidi: Wolfgang Welsch, Blickwechsel: Neue Wege der Ästhetik, Reclam, Stuttgart, 2012.) Za tako nešto potrebno je da znanost stupi na mjesto religije, a tehnika na mjesto mita. Istina modernoga doba uistinu jest ono što u pjesništvu Arhura Rimbauda dolazi do bljeska uvida u Sezoni u paklu (Saison en enfer). Pjesnik posjeda ljepotu na koljena prethodno je izvrijeđavši. Rad dolazi na mjesto časti i ponosa nomada ljepote, vitezova istine i pravednosti. Više to nije prirodan odnos čovjeka i zemlje. Industrijska proizvodnja postaje prijestoljem stroja, a tehnika kao estetski model bitka unificira i homogenizira sve što jest. (Vidi o tome Arthur C. Danto, Nasilje nad ljepotom: Estetika i pojam umjetnosti, MSU, Zagreb, 2007. S engleskoga prevela Mirjana Paić Jurinić i moj pogovor knjizi: Žarko Paić, „Povratak ljepoti? Arthur C. Danto: Estetika poslije ‘kraja umjetnosti’, str. 265-272.) U sljedećem pokušaju govorit ćemo o kraju svih metafizičkih mogućnosti da se slici priđe „odozgo“ i „odozdo“ i da se suvremenoj umjetnosti u njezinoj suverenosti događaja bez povijesti vrati bilo kakvo „izgubljeno dostojanstvo“ smisla na kraju njezina puta u čisto Ništa. To istodobno znači da ćemo pokušati misliti sliku kao „bit“ suvremene umjetnosti iz njezine usmjerenosti na apsolutnost osvjetljenja i tame, zvučnosti i zamuknuća, eksplozije i implozije. Kada događaj postaje informacijom, a znak komunikacijom, tada je jedino još preostalo od ideje umjetnosti da se transformira u digitalni kôd. To je uvjet mogućnosti postojanja svijeta u mreži događaja i mreži značenja s tendencijom beskonačnoga kruženja jednog te istog u razlikama. Što povezuje mogućnost nastanka onoga početnoga kao izvorišta (arché) svega bitka i onoga što se događa kao „cilj“ i „svrha“ (télos) čitave povijesti nije ništa drugo negoli ideja beskonačnosti. Ona ima za svoj novovjekovni paradigmatski izraz Leibnizov pojam monade. Radi se o ideji svemira u kozmologijskome i ideji univoknosti bitka u ontologijskome smislu. Monade za Leibniza nemaju prozore. Ne odnose se na pogled promatrača. Nisu uokvirene granicama ljudske sposobnosti mišljenja s uzorom u egzaktnosti matematičkih točaka, nego su u svojoj beskonačnosti vječno i nepromjenljivo postajanje razlike, a mogu se misliti samo iz gledišta metafizičkih točaka (le points métaphysique). (Gilles Deleuze, Fold: Leibniz and the Baroque, University of Minnesota Press, Minneapolis – London,1992.) Heterogenost i nesvodljivost supstancija koje predstavljaju odnosi se na njihovo beskonačno proizvođenje zahvaljujući želji ili metafizičkoj potrebi za Bogom kao ishodištem stvaranja svega što jest. Slika se stoga može razumjeti iz dvije međusobno oprečne i ujedno srodne filozofijske koncepcije beskonačnosti – matematičke ili racionalne i metafizičke ili intuitivne. Racionalnost se odnosi na materijalnost i predmetnost, nematerijalnost i nepredmetnost njezina okvira unutar kojeg je određena u svojoj trodimenzionalnoj pojavnosti, dok se, pak, intuitivnost odnosi na vizualiziranje nastanka novoga iz tehničke konstrukcije zbilje. U španjolskome baroknome slikarstvu intuicija je imala metafizičko svojstvo „duhovnoga oka“. Vidjeti neposredno u ono što nije vidljivo i pripadno uobičajenom ljudskome iskustvu racionalne spoznaje predstavlja vrhunac mističnoga iskustva. Nije nipošto slučajno da su veliki mističari jezika Nijemci poput Angelusa Silesiusa i Meistera Eckharta, a veliki mističari slike Španjolci poput sv. Ivana od Križa i sv. Tereze Avilske. (Victor J. Stoichita, Das mystische Auge: Vision und Malerei im Spanien des Goldenen Zeitalters, W.Fink, München, 1997.) Što označava pojam estetike u sklopu kraja filozofije kao metafizike? Pitanje očigledno ima u sebi višak hajdegerijanskoga patosa mišljenja kraja i novoga, odnosno „drugoga početka“. Baš stoga je potrebno iznova postaviti to pitanje u novome sklopu. Ponajprije, ako se filozofija realizira u kibernetici kao dovršenju tehničkih mogućnosti filozofije, i to one koja na vrhuncu u Hegela označava apsolutno znanje u dokinutome/prevladanome obliku (Aufhebung), onda je njezina mogućnost nastavka unutar granica kibernetike zadana upravo time što postaje tehnosfera kao estetski kôd komunikacije. Razračunavanje s estetikom u novovjekovnome značenju kakvu joj je podario njezin „izumitelj“ Alexander Baumgarten između 1735. i 1750. godine pretpostavlja razračunavanje s dvije vrste spoznaje. Obje su, naime, uključene u ono što Baumgarten misli kad uvodi u razvitak filozofijskoga mišljenja unutar metafizike novu disciplinu. Racionalizam 18. stoljeća i njegov kult znanosti i tehnike pridonio je tome da se pojam lijepoga osamostaljuje od dobroga i od djelotvornoga kao praktičnoga (etike i politike). No, način tog osamostaljivanja nije onaj koji je krasio grčku filozofiju u doba Platona i Aristotela. Cjelina se bitka u kojem sudjeluje i ljepota u duhovnome životu čovjeka rasprostire u 18. stoljeću na područje „prirode“ kao rezultata prirodnih znanosti. Već je otuda jasno da se estetika pojavljuje konstrukcijom „prirode“ u značenju predmeta spoznaje onoga lijepoga. Subjektivnost nije, dakle, nešto izvan estetske spoznaje. Ono se upisuje u ideju konstrukcije objekta. I to upravo na način znanstvenoga pristupa bitku u cjelini i bićima navlastito. Dvije vrste spoznaje koje Baumgarten ima u vidu su: (1) cognitio sensitiva i (2) ars pulchrae cogitandi. Kako to opisuje Hans-Georg Gadamer, obje su spoznaje – osjetilna i lijepo mišljenje kao mišljenje onoga lijepoga – uključene u pojam uma koji sjedinjuje logičke i praktične sposobnosti u razumijevanju svijeta: „Estetika je kao filozofijska disciplina nastala tek u 18. stoljeću, tj. u doba racionalizma, očevidno izazvana samim novovjekovnim racionalizmom, koji se uzdiže na temelju konstruktivnih prirodnih znanosti, kakve su se razvile u 17. stoljeću i kako do danas određuju lice našeg svijeta, tako da se u sve vrtoglavijem tempu pretvaraju u tehniku.“ (Hans-Georg Gadamer, „Aktualnost lijepoga: Umjetnost kao igra, simbol i svetkovina“, str. 27. Vidi također i izvornik u: Hans-Georg Gadamer, „Die Aktualität des Schönen: Kunst als Spiel, Symbol und Fest“, nav. djelo, str. 107.) Nastanak estetike iz duha tehnički oblikovanoga uma u svakom se slučaju mora shvatiti najozbiljnije. Nije to, dakle, neka puka tjelesna spoznaja koja afekte suprotstavlja umu, nego „znanost o lijepome“ na temeljima racionalističke utopije svijeta. Posljednji je cilj te utopije realiziran u suvremenoj umjetnosti kao izdanku povijesne avangarde prve polovine 20. stoljeća. Riječ je o posvemašnjem vizualiziranju bitka kao tehnoznanstvenome estetiziranju svijeta. Ono što su imali za svoj projekt ruski konstruktivizam i berlinski dadaizam, svezu konstrukcije i tjelesnosti u ideji dovođenja biti umjetnosti do života kao društvenoga događaja, realiziralo se u posthumanizmu/transhumanizmu tehno-znanosti. (Matthew Biro, The Dada Cyborg: Visions of the New Human in Weimar Berlin, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2009.) Razlika je samo u tome što se suvremena umjetnost „danas“ repolitizira i reestetizira, budući da su joj to jedino preostale alternative u odnosu na scijentizam posthumanoga stanja u kojem im je suđeno biti „uključenim“ u pogon planetarne tehnike čak i kad se bučno odupiru tom racionalnome jarmu svih stvari. Priđemo li još bliže problemu na koji je, na tragu Heideggera i njegovih promišljanja biti tehnike i sudbine umjetnosti, skrenuo pozornost Gadamer, doduše, iz hermeneutičke perspektive koja baš i ne pomaže odveć u prodoru do rješenja zagonetke performativno-konceptualnoga obrata od Duchampa do postgenomike, vidjet ćemo nešto uistinu zapanjujuće. Umjetnost se više gotovo ne razlikuje od estetizacije svijeta, ako pod potonjim pojmom razumijemo proces dizajniranja okolnoga svijeta (Umwelt) kao tehnički uređena sustava interakcije između sustava i okoline u digitalno doba. Što to zapravo znači? Pretpostavljamo da je razlikovanje umjetnosti i estetike već od Baumgartena, a osobito od Kanta, nešto samorazumljivo za pojam slike kojim ćemo se ovdje opsežno baviti. Umjetnost i to kao lijepa umjetnost (beaux arts unutar kojih belle lettre zauzima primat jer je poetika vrhunac retoričkoga umijeća, kako se naziva na francuskome jeziku visoka kultura pripadna aristokraciji u hijerarhijski raščlanjenome feudalnome društvu staleža) određuje se u 18. stoljeću iz poklonstva pred prirodom. U tom su smislu racionalizam i romantika paradoksalno povezani gotovo okultnim savezom. Priroda kao konstrukcija uma u Holbacha i priroda kao estetski doživljaj uzvišenosti kao u slikarstvu Caspara Davida Friedricha sjedinjuju ono neljudsko s ljudskim. Stroj i čudovišna osjetilnost patnje čovjeka (Unheimlichkeit) povezuju poeziju i znanost tehničkim medijem posredovanja. Na to je skrenuo pozornost Lyotard u pokušaju da estetiku postmoderne utemelji u raskolu (différend) između uma i doživljaja uzvišenoga. Gdje se nalazi mjesto pomirenja suprotstavljenih moći spoznaje nije ništa drugo negoli mjesto nematerijalnosti suvremene informacijske tehnologije. To je ono uistinu što se pojavljuje „prikazivom neprikazivošću“ tehnoznanstvenoga događaja kao što je djelovanje laserske tehnologije na ljudsku tjelesnost i njezinu okolinu. (Jean-François Lyotard, Le différend, Minuit, Pariz, 1983., Jean-François Lyotard, „Newman: The Instant“ i „The Sublime and the Avant-Garde“ u: The Inhuman: Reflections on Time, Polity Press, Oxford, 1991., str. 78-88, 89-107. Vidi o tome: Žarko Paić, „Politika estetskoga obrata: Lyotardovo mišljenje između projekta i programa“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, str. 261-302. i : Peter V. Zima, Ästhetische Negation: Das Subjekt, das Schöne und das Erhabene von Mallarmé und Valéry und Lyotard, Königshausen & Neumann, Würzburg, 2005.) Estetika genija utoliko jest ona estetika koju ima u vidu i Kant s paradigmatskom figurama Goethea i Shakespearea. Nije umjetnost tek dekoracija i ornament visokome stilu života jedne dekadentne klase na ishodu feudalnoga poretka s kojim nastaje modernost. Posrijedi je proizvođenje djela i tvorevina u jeziku i slici. Zahvaljujući tome svijet postaje racionalnom prirodom ljudske moći udivljenja. Ljepota ne može dospjeti do pojma bez male pomoći uzvišenosti s kojom priroda na ishodu 18. stoljeća ulazi u prostor čudovišne moći neiskazivoga. Razlika između umjetnosti kao proizvođenja djela i tvorevina i estetike kao (znanstvene) osjetilne spoznaje svijeta, a unutar toga i lijepih umjetnosti, proizlazi iz one pukotine koja se nalazi između osjećaja i pojma, onoga osjetilnoga i racionalnoga. Taj prostor-između (in-between) iskustva stvaranja svijeta i njegove kontemplacije nesvodljive na logičku i etičko-političku spoznaju, jest onaj iz kojeg nastaje tehničko oblikovanje svijeta. Poput slobode umjetničkoga stvaranja tako i sloboda znanstvenoga eksperimentiranja potrebuje onu bestemeljnost bez koje bi oboje bili svedeni na puko obrtništvo ili retoriku kao u doba Rima u replici grčkoga duha, ili, pak, na snatrenje o utopijskome polju budućnosti bez onoga što tom činu podaruje više od moći mašte (Einbildungskraft). Podrijetlo je estetike evidentno u nastanku moderne tehnike, jer ona sjedinjuje stvaralaštvo umjetnika i inventivnost znanstvenika u uzdizanju na najveći stupanj osjetilne spoznaje. Ali ne više u kontemplaciji onoga što „jest“ (quidditas), nego u produktivnoj sintezi mišljenja onoga što „se događa“ (quoddittas).( Dieter Mersch, Epistemologien des Ästhetischen, Diaphanes, Zürich-Berlin, 2015., str. 131-186.) Čini se da je ta „ontologijska razlika“ analognoga i digitalnoga presudna za sva daljnja razmatranja kako suvremene filozofije tako i umjetnosti uopće. Kada više nemamo „bitak“ u značenju njegove postojanosti i supstancijalne istosti, tada na scenu nastupa doba transformacija i mutacija postajanja ili vječnoga bivanja. Povijest se ubrzava. Vrtoglavim uviranjem u crnu rupu bez dna iščezava zajedno s vremenom kao sklopom prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Samo vrijeme više nema „svoje“ ishodište u vrtnji unutar kruga otvorenih mogućnosti. Čini se da je nastupilo doba zatvorene strukture vremenitosti. Ako ono nadolazeće nema više iskustvo tajne i očekivanje čuda, što preostaje? Umjesto toga imamo kontingentno polje nastanka novoga u procesa postajanja. A ono ne leži izvan kontrole optimalnoga stanja. Tako se kaos deterministički predviđa na osnovu varijabli fizikalno-kozmologijskoga reda. Entropija u svoja dva načina razumijevanja – statističkome i informacijskome, Boltzmannovome i Shannonovome – zauzima ono mjesto koje je prije imala teleologija. Cilj i svrha se premještaju u beskonačnost kretanja prema budućnosti nalik linearnome nizu sa sve većim ubrzanjem i sve većom implozijom informacija. Ako nam je postalo teško razlikovati nesvodljivost umjetnosti kao stvaranja novoga u svijetu od estetike kao osjetilne spoznaje bitka u njegovu određenju lijepoga s pojmovima ukusa, harmonije, iskustva, privida, ljepote i uzvišenosti, posve je jasno da se nestanak filozofije u kibernetici mora estetski nadomjestiti s kategorijama iz tehno-znanosti. To isto tako vrijedi i za jezik estetskoga mišljenja koji je gotovo u cijelosti danas postao scijentističkim. Gubitak razlike dovodi do toga da se dva razlikovna pojma umjetnosti i znanosti – kreativnost i inventivnost – rabe sinonimno ili, pak, u zamjeničnim igrama pragmatike znanja. Nemojmo misliti da je posrijedi metež i zbrka, niti da smo nazočni komediji zabune. Daleko od toga. Proces estetiziranja svijeta uistinu u sebi sintetizira moć mašte i produktivne inovativnosti iz biti tehnike. Iz biti tehnike proizlazi da tri temeljna pojma kao što su računanje, planiranje i konstrukcija prevode analitičke operacije mišljenja u sintetičku djelatnost „umjetnoga uma“ (A–Intelligence). Budući da je sintetiziranje sam proces nastanka novoga iz mreže događaja kao transformacije energije i prelaska informacije u virtualnu aktualizaciju, onda se može zaključiti na tragu Heideggerovih dijagnoza o odnosu estetike i tehnike s kraja 1930-ih godina da je moderna umjetnost ne samo u potpunosti postala estetskim iskustvom ili „doživljajem“ svijeta kao tehničkoga objekta, nego da je na putu da iščezne u nestanku potrebe za umjetnošću uopće. Vrijeme estetiziranja svijeta kao planetarne tehnike zbiva se na kibernetičkim načelima odnosa sustava i okoline. A to znači da sustav kontrolira okolinu. Ona više nije nipošto ljudska-odveć-ljudska. Umjesto „humanoga“ sklopa odnosa na djelu je posthumano stanje entropije bez svojega „subjekta“ i bez svoje „supstancije“. Tehnosfera sama sebe proizvodi i sama sebe konstruira u činu estetske konfiguracije funkcija i struktura. (Žarko Paić, „Technosphere – A New Digital Aesthetics? The Body as Event, Interactivity, and Visualization of Ideas“, u: Žarko Paić/Krešimir Purgar (ur.), Theorizing Images. Cambridge Scholars Publishing, Newcastle, 2015., str. 126-148. ) Kao što pismo prethodi govoru, a simulakrum zbilji u medijskoj konstrukciji događaja, tako u spoznajno-osjetilnome načinu zamjećivanja biti stvari dolazi do posljednjega velikoga obrata. Metafizika se okončava u kibernetici kada dvojstva između bitka i bića iščezavaju u neprestanoj proizvodnji brojčane logike stvari. Binarni je kôd uvjet mogućnosti prelaska jezika u sliku. Posljednji je obrat metafizike u kibernetici otuda radikalno nadomještanje drugoga s prvim, spoznaje i osjetilnosti s djelom kao samorefleksivnim događajem sveze umjetnika i znanstvenika. Estetika se ne može više smatrati tek pukom cognitio sensitivom, a kamoli ars pulchrae cogitandi. Osjetilnost nije više prazna tjelesnost kojim upravlja neka viša instancija kao u kartezijanskome stroju života. Jednako tako lijepo mišljenje ili umijeće mišljenja o onome lijepome prestaje biti tehnologijom uvida u bit stvari. Umjesto toga, estetsko se iskustvo promeće u estetiku kognitivne konstrukcije zbilje. A na mjesto metafizičkih razlika kategorija i pojmova prema rangu i hijerarhiji uvode se nelinearne kontingentne veze između stanja i postajanja. Drugim riječima, estetika više ne promatra bitak lijepih umjetnosti da bi mu podarila utemeljenje u religiozno-filozofijskome opravdanju s pomoću doživljaja i svetoga te refleksije i pojma. Hegelovski govoreći, digitalna estetika nelinearnih poredaka događaja u mreži zbivanja sintetska je „logika“ nastajanja novoga u emergentnoj okolini. Ona povezuje prirodu i kulturu, ono tradicionalno „uzvišeno“ i ono „lijepo“. Sintetska „logika“ nije logika prikazivanja-predstavljanja bitka u njegovoj postojanosti i redu, o čemu je tako veličajno i nostalgično govorio Gadamer promišljajući mogućnosti Platonova i Ariistotelova pojma mimezis za doba raspada metafizičke slike svijeta. Na njezino je mjesto stupila konstrukcija-dekonstrukcija binarnih opreka nastalih iz dijalektike i fenomenologije. I kada toga više nema ili je riječ o privremenoj suspenziji i trajnome neutraliziranju, moramo pronaći posve novi kategorijalni aparat za promijenjenu situaciju u kojoj stara riječ i jedna relativno novija filozofijska disciplina više nemaju svoje mjesto i opravdanje. Estetikom se više ne upućuje na svijet kao horizont smisla koji je čak i za Heideggera u doba Bitka i vremena (Sein und Zeit-a) imao još „smisla“ polazeći od razumijevanja iskonske vremenosti. No, mišljenjem postava (Gestell) kao biti tehnike, sva se čak i fundamentalna ontologija s idejom destrukcije povijesti nasukala na sprudu „loše beskonačnosti“. Postavljanjem tehnike načinom kojim se „bitak“ ne samo otvara u razumijevanju, već i zatvara u kraju mogućnosti filozofije uopće, postalo je jasno da računanje, planiranje i konstrukcija odlučuju o svijetu u kojem umjesto iskonske vremenosti i bitka kao događaja suvereno vlada planetarna mobilizacija samo(us)postavljene konstelacije tehničkih odnosa između stvari. Estetikom se, dakle, više ne razmatra poredak prirode i kulture u kojem umjetnost prikazuje-predstavlja svijet kao „moju volju i predstavu“. Umjesto kontemplacije i promatranja, pasivne sinteze vremena u ideji osjetilnosti onoga lijepoga, sada se događa upravo ono što su Nietzsche u mišljenju i Rimbaud u pjesništvu najavili u „mračnome 19. stoljeću“, kako ga je jednom Heidegger tako ocrtao. Radi se o novoj i radikalnoj emancipaciji, novoj i radikalnoj autonomiji i novoj i radikalnoj suverenosti. Ali ne više uma odvojenoga od tijela i njemu tradicionalno nadređenoga. Nova estetika rođena iz biti tehnike postala je iskustvom samorefleksije i samoproizvodnje umjetnika samoga kao postajanja svijetom iz „središnje perspektive“ tjelesnosti i njezine moći konstrukcije sustava i okoline. Ova kategorijalna promjena nastupila je u mišljenju kao zov revolucionarne pobune. No, preokret nije bio drugo negoli obrat u biti same metafizike i stoga je ostao zatočen njezinom shemom. Radilo se o „imanentnoj transcendenciji“ s kojom je estetski um postao estetiziranje svijeta kao konstruiranoga-dekonstruiranoga tijela u njegovu neurokognitivnome jedinstvu. To je najbolje u suvremenoj estetici filma s njegovim pojmovima slike-pokreta i slike-vremena objasnio Gilles Deleuze: „Dajte mi, dakle, tijelo’, to je formula filozofskog obrata. Tijelo više nije prepreka koje misao odvaja od nje same, nije više ono što misao mora nadvladati da bi dosegla mišljenje. Naprotiv, ona u tijelo uranja, odnosno mora uroniti kako bi postigla nemišljeno, tj. život. Ne zato što tijelo misli, nego jer, nepopustljivo i uporno kakvo jest, to tijelo primorava na mišljenje te prisiljava na promišljanje onoga što se krije u misli, a to je život. Život se više neće pojavljivati ispred kategorija misli, misao će se prebaciti u kategorije života. Kategorije života su upravo stavovi i položaji tijela. ‘Ni ne znamo čak što sve može jedno tijelo’, u svom snu, u svojoj opijenosti, svom trudu ili otporu. Misliti, to znači naučiti što sve može jedno ne-misleće tijelo, za što je sve sposobno, kakvi su njegovi stavovi i položaji.“ (Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, Bijeli val, Zagreb, 2012., str. 249. S francuskoga prevele Mirna Šimat i Maja Ručević) Estetika je preživjela vlastiti raspad smisla pojma. Nije, dakako, u tome usamljenim slučajem. Netko će reći da nikad prije nije bilo toliko novijih filozofijskih pokušaja etike za informacijsko doba. Zanimljivo je, međutim, u čemu se sve te silne (bio)etike utemeljuju. Nije to više kantovski rigorozno izveden postupak legitimnosti i legalnosti uma u povijesti unutar politički konstruirane zajednice. Heteronomija moralnoga djelovanja bez unaprijed priznatih pravila komunikacije zahtijeva da se etičko više ne utemeljuje u transcendentalnome načelu moralnoga Zakona, nego za svoj način konstitucije dobroga života i zajedničkoga djelovanja u nekoj specifičnoj kulturi s njezinim povijesno određenim običajima i normama uzima pragmatiku situacije ili, pak, neodredivost odluke koja mijenja Zakon i normu pretvara u drukčiji poredak kulture. U cjelini, kao što se značenje nekog označitelja u simboličkoj komunikaciji u zajednici određuje iz konteksta i situacije, primjerice čin šokantnosti i provokacije u suvremenoj umjetnosti poput zazornosti ispijanja mokraće ili orgijastičkoga seksualnoga čina u javnome prostoru kojim se performativna umjetnost pokazuje sredstvom/svrhom transgresije u patrijarhalnome društvu modernoga liberalizma u granicama vlastitih zabrana, tako se i etika „utemeljuje“ u onome što je od iskona u Grka bilo vezano uz estetsko iskustvo umjetnosti tragedije u Aristotela – u suosjećanju ili sućuti (Mit-leid, com-passion). (Emmanuel Lévinas, Otherwise than Being or Beyond Essence, Duquesne University Press, Pittsburgh, 2011. i Hans Jonas, Das Prinzip Verantwortung:Versuch einer Ethik für die Technologische Zivilisation, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1984.) Paradoks je suvremene etike u tome da je ona u ideji zapravo „estetika“ koja nastoji biti ontologijom, ali joj to ne polazi za rukom. S druge, pak, strane, paradoks je suvremene estetike da se u svojoj pluralnosti i heteronomnosti ne samo područja važenja, već ponajprije u usmjerenju na produktivnu moć znanstvene konstrukcije njezina „bit“ ne razotkriva u prikazivanju već uvijek postojećega svijeta „ljepote“ i „uzvišenosti“. Estetika stvara svoje svjetove tako da ih dizajnira. U tom procesu nastajanja „novoga“ nadomještava transcendentalne iluzije s imanentnim prividima. Estetski je privid (Schein) u digitalno doba najveća moguća moć koja izvire iz tehničke konstrukcije slike. (Vidi o tome: Vilém Flusser, „Digitaler Schein“, u: Medienkultur, S.Fischer, Frankfurt/M., 1997., str. 202-215.) Ona sama proizvodi svoj predmet. A taj se predmet ne nalazi više u prirodi, već u ideji živoga stroja samostvaranja svijeta uopće. Kada više nema „prirode“ na čijim je temeljima kao sekularizirana racionalna teologija nastala i estetika s potpisom Alexandera Baumgartena, ali s istinskim filozofijskim utemeljenjem u Kantovoj metafizici transcendentalne subjektivnosti (uma), onda je samorazumljivo da sve postaje „kulturom“, pa i ono što je još preostalo od „prirode“. S tog stajališta Kantova je estetika u digitalno doba izgubila svoje utemeljenje, a suvremena umjetnost u apoteozi neljudskoga ili „druge prirode“ kao tehnosfere dobila razlog da više ne bude „samo“ umjetnost, što je teškom mukom izborila u moderno doba autonomije djela. Ortega y Gasset precizno ju je reskonstruirao s tajnom barokna Velásquezova „slikarstva za slikare“, a ne za sve druge koji od umjetnosti ne žive i od nje ne očekuju posljednju slamku spasa kada religija iznevjeri svoje sljedbenike. To je, dakle, otvoreni prostor praznine u kojem valja otpočeti s promišljanjem slike između znaka (komunikacije) i događaja (informacije). Tijelo postaje legitiman predmet estetike, ali ne više kao nešto puko osjetilno u razlici spram racionalnoga, nego kao početak i kraj estetske rekonfiguracije svijeta. Razumjeti sliku u semiotičko-performativnome okružju njezina pojavljivanja u svoja dva načina egzistencije – kao estetskoga objekta (Duchamp) i kao konceptualnoga događaja u prostoru i vremenu interaktivne mreže – označava ulazak u neizvjesno polje metateorije vizualizacije. Što taj pojam uopće znači? Ponajprije, već je uvođenjem kibernetike u rasprave o estetskome statusu objekta od Maxa Bensea preko Derridine dekonstrukcije do znanosti o slici (Bildwissenschaft) 1990-ih godina postalo jasno da je vrijeme „velikih teorija“ kao duhovno-povijesnih orijentacija minulo poput duhovne potrebe za umjetnošću. Ono što je Richard Rorty nazvao 1960-ih godina „jezičnim obratom“ (linguistic turn) imalo je po analogiji nastavak u „slikovnome obratu“ (iconic ili pictorial turn) u radovima anglosaksonske škole vizualnih studija s utemeljiteljem Williamom J.T. Mitchellom. (William, J.T. Mitchell, Picture Theory, Univeristy of Chicago Press, Chicago, 1994.) Problem je u tome što s uvođenjem kibernetike kao kraja metafizike, kako je to formulirao Heidegger u svojim tekstovima krajem 1950-ih i 1960-ih godina, dolazi do nemogućnosti „novoga“. Teorije bujaju poput gljiva poslije kiše. Ali, njihova je „novost“ istoga ranga kao i svi neo-pokreti u suvremenoj umjetnosti od 1960-ih godina do danas. Neo-Dada u pop-artu možda je u tome najbolji primjer kao i sudbina tzv. poststrukturalizma. Neodadaizam nije više bio pokret kojim se umjetnost kao šok žive tjelesnosti upisuje u mrtvo tijelo estetskoga objekta (ready mades). Sada je sam industrijski proizvedeni objekt postao autorefleksivnom slikom nultoga stupnja značenja, da parafraziramo Barthesov poznati naslov jednog ogleda. Promjena je u tome što stvari u estetskome smislu poprimaju nova značenja zahvaljujući promjeni konteksta i ničemu drugome. Umjetnost se naposljetku definira otada kao pragmatičan pogon institucionalnoga ozakonjenja da je nešto umjetničko djelo time što iz svijeta života ulazi u prostor svijeta umjetnosti. Muzej ne nadomještava katedralu, kao što suvremena umjetnost ne zamjenjuje religiozni kult tradicije. Sve je to, dakako, slično i u svojoj bitnoj razlici analogno. No, radi se o promjeni dalekosežnoga značaja. Ona je otpočela u 19. stoljeću. Tada kapitalizam u znanstveno-tehničko-društvenome liku apstraktnoga stroja sebe utemeljuje kao cjelovito umjetničko djelo-događaj (Gesamtkunstwerk-Gesamtkunstereignis). Peter Sloterdijk je estetsku modernu ingeniozno spojio s znanstveno-tehničkom formom „ljepote“ i „uzvišenosti“ ideje kapitala. Kraj umjetnosti o kojoj je govorio Hegel jest početak uspona kapitalizma kao supstancije-subjekta. To se ponajbolje pokazuje u muzealiziranju događaja i u ideji svjetske izložbe. Eiffelov toranj sagrađen u Parizu 1889. godine u čast stogodišnjice Francuske revolucije bio je paradigmom moderne umjetnosti konstrukcije. Bit tehnike kao postava (Gestell) u društvenome kontekstu vladavine kapitala može se pojaviti jedino u svoje dvije forme. A njih nasljeđuje suvremena umjetnost i samo ih nastavlja razvijati još intenzivnije. Jedno je ideja muzeja ili historiziranja, a drugo ideja svijeta kao monumentalne izložbe. U jezgri obojega je jedno te isto – vladavina tehnologije kao estetskoga privida života. (Peter Sloterdijk, „Weltmuseum und Weltaustellung“, u: Der ästhetische Imperativ: Schriften zur Kunst, Philo & Philo Fine Arts, Berlin, 2007., str. 387-397.) Radi se naprosto o promjeni konteksta ili, drukčije rečeno, novoj situaciji u razvitku tehnologije i iz nje izvedenoga jezika vizualizacije, budući da se napredak u bitnome smislu svodi na transparenciju onoga (ne)vidljivoga, na gubitak metafizičke slike svijeta. A to u konačnici znači iščeznuće tajne i zagonetke same zbilje. Ništa više nema svoj posljednji razlog u transcendentalnome izvoru zbiljskoga. Jezik postaje know-how pragmatike znanja, a znanje o kontekstu događaja uvjetom mogućnosti privremene komunikacije, koja ima funkciju održanja ljudske zajednice u nekom stanju održivosti demokratskoga konsenzusa o temeljnim idejama poput ljudskih prava, građanskih sloboda i tolerancije kulturno pluralnih društava. Kada kibernetika osvaja sva područja tzv. života u informacijsko doba, tada jedina prava komunikacija postaje vizualnom komunikacijom, a jedina prava informacija jest slikovno pismo ili digitalni zapis u formatu koji odgovara tehničkoj performativnosti jezika razumljivoga zajednici korisnika. Promjena formata ne označava i promjenu okvira u kojemu se zbiva ovaj proces interakcije između znaka i događaja. Slika se, dakle, razumije, otčitava, prenosi i dekodira polazeći od uvjeta mogućnosti njezine egzistencije u telematskim ili informacijskim društvima globalnoga poretka. Taj uvjet mogućnosti, ono biti-između (in-between) znaka i događaja, koji se zbivaju simultano u sinkronizaciji svih postojećih lokalnih vremena, jest internet ili tehnički pronalazak mreže svih mreža (network). Slika kao informacija nema više svoje razrješenje ni u kakvoj „ontologiji“, „fenomenologiji“, „semiotici“, „realizmu“ i „konstrukcionizmu“. Sve su to stare riječi/pojmovi za teorijske škole i orijentacije koje poput Neo-Dade polaze od temeljne pretpostavke da je suvremeno doba ono koje se zasniva u vladavini tehnosfere kao sveze informacije, komunikacije i života u njegovu beskonačnome procesu postajanja razlikom i mnoštvom. (Žarko Paić, „Dekonstrukcija slike: Od mimezisa, reprezentacije do komunikacije“, u: Žarko Paić i Krešimir Purgar (ur.), Vizualna konstrukcija kulture, HDP i Antibarbarus, Zagreb, 2009., str. 9-41.) Što iz toga slijedi činit će se „šokantnim“ i „provokativnim“ za sve očarane tzv. duhom inovacije s kojim je otpočelo razdoblje novoga vijeka i njegove tiranije aktualnosti. Pojam „novoga“ s kojim operira kibernetika i teorije informacije-komunikacije „danas“ pripada zastarjelom sustavu „obnove“. Naravno, zastarjelost se ovdje ne odnosi na pojavnu razinu problema o kojem raspravljamo. Riječ je o „ontologijskoj“ razini. Kada novost više ne određuje cjelinu sklopa proizvođenja biti svijeta, tada se ono što jest novo uvijek i svagda samo „re-aktualizira“. To je razlogom zašto se iskazom jednog kontrakulturalnoga „stila života“ kao što je retro-futurizam može ponajbolje opisati ova situacija koja nalikuje psihozi nomada zatečenih u jednosmjernoj ulici. Ništa više ne može biti istinski „novo“ zbog toga što u sebi nema ništa drugo negoli duh reproduktivnosti. Ponavljanje na sve većem stupnju intenziteta rađa dosadu, a dosada ispražnjavanje smisla. Tako je i s onim što nazivamo „novom slikom“. U digitalnome okružju ona može biti jedino „nova“ u odnosu na „staro“ analogno okružje. Čak su i mjerila bitno različita. Digitalna je slika „izračunata“, kako to kaže teoretičar novih medija Friedrich A. Kittler. (Friedrich A. Kittler, „Schrift und Zahl – Die Geschichte des errechneten Bildes“, u: Christa Maar i Hubert Burda (ur.), ICONIC TURN: Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln, 2005., str. 186-203.) Nalazi se uronjena (immersion) u virtualnome prostoru. Može se „semplirati“ odnosno transformirati u mnoštvo formi. A format joj se mjeri u pikselima nasuprot analognoj fotografiji koja se mjeri u centimetrima kao i tradicionalna umjetnička slika, primjerice Van Gogha. Problem s „novom slikom“ nastaje otuda što je digitalna slika u odnosu na sve povijesne forme slike od špiljskoga slikarstva do Maljevičeve amblematske slike avangarde Crni kvadrat na bijeloj podlozi nematerijalnom. Da je tome tako svjedoči naziv koji je od samoga početka bio problematičan i otuda u sebi aporetičan – novi mediji. (Vidi o tome: Stefan Münker i Alexander Roesler (ur.), Was ist ein Medium?, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2008. i Žarko Paić, „Novi mediji: od ‘živih slika’ do ‘slika života’, u: Vizualne komunikacije, Cvs, Zagreb, 2008., str. 145-226.) Novost „novih medija“ proizlazi iz pragmatične definicije „novoga“ kao uporabnosti u smislu primjene neke tehničke aparature. Pragmatika se odnosi na oruđa ili sredstva komunikacije. Njihova je uporabna funkcija ograničena na sve kraći odsječak vremena. O tome zorno svjedoče sociologijske analize potrošačkoga društva koje pokazuju da se razlika između objekata nastalih 1960-ih do 1980-ih godina i onih stvorenih da izazovu učinak estetizirane začaranosti s početkom 21. stoljeća nalazi u tome da kultni objekti analognoga doba u usporedbi s današnjom logikom „gadgeta“ imaju veću kvalitetu i trajnost. Dizajniranje „danas“ treba nadomjestiti ne samo pad kvalitete proizvoda, nego ponajprije njegovu sve veću serijsku proizvodnju. Bio je u pravu Walter Benjamin kad je postavku o gubitku aure u tehničkoj reproduktivnosti umjetnosti odredio ključnom za razumijevanje stanja s medijima uopće. Novina, novotarije, inoviranje, novost ima svoje značenje iz vremenske dimenzije sadašnjosti kao aktualnosti. A sadašnjost se, pak, određuje iz tehničke dimenzije vremenitosti. Bitak se u novovjekovnome razumijevanju primarno pojavljuje kao aktualnost novoga. Time se prošlost neizmjerno udaljuje od novoga vremena, a budućnost postaje samo proširena sadašnjost. Novi mediji funkcioniraju na taj način da se neprestano nadograđuju u tehničkim mogućnostima izvedbe. Ono što im daje novost nije ništa drugo negoli nastanak informacije kao signala za uporabu u digitalnome okružju. Komunikacija koja nastaje pritom iz logike „novih medija“ počiva na slikovnome prikazu-predstavljanju virtualne stvarnosti. U transformaciji stanja više nije stvar u postojanosti neke unaprijed postojeće zbilje. Svjetovi se konstruiraju, a stvarnost drži zajedno privremeno okružje datoteka. Tehnička „priroda“ novomedijske konstrukcije zbilje može biti beskrajno inovativna samo u sintetiziranju osjetila. Za očekivati je da će svaka nova generacija tzv. pametnih uređaja (smart-phona i drugih aplikacija) biti sve više i više usmjerena onime što istražuje transhumanizam u tehnikama vizualizacije prostora i vremena izvan Zemlje – svekolikoj kiborgizaciji tijela. (Mark B.N.Hansen, New Philosophy for New Media, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2004.) Možemo li pristupiti pojmu slike a da suspendiramo moć umjetnosti koja joj je tijekom povijesti metafizike određivala značenje, okvir djelovanja i duhovnu bit u složenosti drame ljudskoga života? U suvremenoj antropologiji slike, primjerice, kakva je ona Hansa Beltinga polazi se od proširenoga pojma slikovnoga i vizualnoga. (Hans Belting, Bild-Anthropologie: Entwürfe für eine Bildwissenschaft, W. Fink, München, 2005., 3. izd.) Time se obuhvaća neumjetničko područje u kojem su slike djelotvorne i izvan zapadnjačke civilizacije. Razlozi su tog proširenja ne samo u otkrićima arheologa i forenzičara kako je ono što datiramo u špiljsko slikarstvo od Altamire i Lascauxa u Europi približno na 10-12.000 godina prije n.e. u odnosu na otkrića iste pojave u Australiji na teritoriju Aboridžina daleko ispod praga starosti. Crteži na zidovima špilja u toj svjetskoj kulturi, nepravedno zanemarenoj i iz europocentrizma svjetske povijesti proglašene „primitivnom i divljom“, stari su približno 25-30.000 godina. To je jedan od razloga ophođenja sa slikama na drukčiji način. Drugi je onaj koji dolazi iz postkolonijalne perspektive i pluralnosti razumijevanja umjetnosti u svakodnevnome životu. A treći razlog jest masovno-medijska „potražnja“ za svijetom slika u reklamne svrhe, što bi poklonike Andyja Warhola i pop-arta, kao što je bio filozof umjetnosti Arthur C. Danto, uvjerilo da je slika više od života, da ima sekularizirana magijska svojstva začaravanja i u potrošačkome društvu te da se ne smije olako prepustiti tek teorijama koje iz toga izvode tek njezine komunikacijske značajke rasterećenja od prisile životnih djelatnosti. Još jedan paradoks obuzima suvremenu umjetnost u njezinim procesima muzealiziranja povijesti. Što se, dakle, sve više udaljavamo od izvora nastanka umjetnosti u mitskome dobu čovjeku, sve više nastaje potreba za razumijevanjem upravo tog događaja nastanka nečega što nazivamo „umjetnošću“. Udivljenje iskonom uvijek je na djelu kada se jedna povijesna epoha suočava s prijetnjom vlastite dotrajalosti. U slučaju onog što je Arnold Gehlen nazvao posthistorijom kao eklektičkim i sinkretičkim bujanjam neo-stilova u tehnički određenome industrijskome društvu Zapada stvar je još bjelodanija. Iskonski tragovi umjetnosti postaju izazovom digitalnome dobu u svim aspektima. Razlog leži u tome što je informacijska „bit“ digitalne slike u njezinoj imploziji, odnosno iščeznuću značenja i gubitku tajne u kružnoj linearnosti događaja. Sve slike u svojoj vizualnoj irealnosti digitalizacije nisu iste, već homogeno nerazlikovne budući da su uronjene u višak zbilje, u nešto što je samo uvjetno kazano moguće nazvati „zbiljom“, a ustvari je riječ o tehničkoj simulaciji bitka u njegovu vizualiziranome prijelaznome stanju. Bitak u informacijsko doba jest isto koliko i ništa. Jesu li stoga primitivne freske na zidovima špilja diljem Zemlje samo trag prisutnosti čovjeka u mimetičkome smislu, puko oponašanje njegova okolnoga svijeta (Umwelt, millieu, environment) svakodnevice lova u borbi za preživljavanjem, ili nose dublje metafizičko značenje? Vidjet ćemo u analizi „epistemologije slika“ koliko je pogrešno prilaziti iskonskome tragu ljudske avanture u svijetu s predrasudama evolucionizma prema kojem sve ono što se razvija u vremenu nosi sjeme sve većega usavršavanja. Razlika u pojmu usavršavanja vezana je uz dva modusa tog pojma: (a) teleologijskoga i (2) pragmatičnoga. Prvo se odnosi na zaokruženost povijesti kao „cilja“ i „svrhe“ onoga što je latentno prisutno već u ideji početka ili temelja (arhé). U tom smislu usavršavanje je u sebi zgotovljeni proces. Povijest ima smisao u svojem razvitku od početka do kraja. Drugo je značenje ono koje se odnosi na epohalnu uokvirenost nečega što za svoje vrijeme ima tehnički određenu nadmoć u cjelini očitovanja, ali se u krajnjem ishodu ne može mjeriti po učincima s onime što nakon njega slijedi. Rimska je civilizacija bila savršen tehnički dispozitiv moći u svim područjima od arhitekture i urbanizma do cestogradnje i vojne mašinerije. Krajem njezine epohalne moći ne usavršava se ono što je izgubilo vjerodostojnost, nego se razvijaju njegove unutarnje mogućnosti u drugome mediju. Gadamer je zato mogao kazati da svako umjetničko djelo bez obzira je li riječ o već spomenutome mitskome čovjeku u Grka i njegovim slikama ili modernoj atonalnoj glazbi ne govori tek svojem vremenu i u njemu završava s mrežom značenja. Ono nadilazi mijenu vremena tako što govori možda ponekad i više drugim epohama negoli svojoj. Inače bi uprizorenje grčkih tragedija u suvremenome kazalištu bilo nalik neohistoricističkome kiču, a ne eksperimentu koje često ima veće mogućnosti otvorenosti djela novoj publici, govoreći pojmovima Umberta Eca, negoli sama djela nastala u naše sinkretičko doba pluralizma stilova. Ako je u nečemu bila fatalnom Hegelova filozofija povijesti (umjetnosti) kao povijesti estetike onda to svakako ne leži u njezinome sustavu i metodi spekulativno-dijalektičkoga prikaza razvitka ideje u povijesti. Naprotiv, problem je s Hegelovim shvaćanjem „napretka“ bio u tome što je hladno i racionalno prepoznavao kako se svaka povijesna epoha u sebi zatvara, druga je zamjenjuje i nasilno protjeruje u zaborav, a na kraju se sve pomiruje u istovjetnosti znanstvenoga apsoluta i historiziranoga vremena. Iz toga nije bilo teško zaključiti, kako je to učinio Benjamin u svojoj 7. Povijesno-filozofijskoj tezi da su dokumenti svake nove kulturu u njezinu napretku ujedno i barbarsko nasilje prema prethodnoj. (Walter Benjamin, Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008., str. 116. Izabrala i s njemačkoga prevela Snješka Knežević) Što nakon te gorke spoznaje o nasilju kojim se povijest odvija u spiralama zla? Zaključiti da je povijest teodiceja svjetskoga duha za koju su žrtve nužne da bi na kraju sve završilo s udarom „božanskoga nasilja“ pravednosti bez čega nema kraja krugu patnji i nesreća? Ne mislimo ovdje tek na način kojim se i u suvremeno doba iznova pojavljuju „ratovi slika“ kao političko-ideologijski ikonoklazam, primjerice, Islamske države u razaranju Nimruda ili Palmire u ime radikalnoga fundamentalizma. Vjerski ratovi su uvijek „ratovi slika“ upravo zbog toga što je slika u svojem profanome značenju samo reprezentacija jedne raščlanjene moći koja sjedinjuje ekonomsku, političku i kulturnu vladavinu nad Drugima. (Peter Sloterdijk, Bilder der Gewalt – Gewalt der Bilder: Von der antiken Mythologie zur postmodernen Bilderindustrie“, u: ICONIC TURN, str. 333-348. i Peter Weibel, „An End to the ‘End of Art’? On the Iconoclasm of Modern Art“, u: Bruno Latour i Peter Weibel (ur.), ICONOCLASH: The Beyond the Image ) Umjetnost ne nastaje rođenjem „prvoga čovjeka“ u mitsko-religioznome smislu. Niti biblijski iskaz o biti čovjeka iz Knjige postanka kako je stvoren na sliku i priliku Božju ne opravdava stav da je svako stvaranje već uvijek reprodukcija Jednoga u beskonačnost. Slika u ontologijskome smislu, kako smo već rekli, višestruko je problematičan pojam. To je najbolje znao Platon kad je jednom logos kao umno sabiranje bitka s pomoću jezika usporedio sa slikom kao mimezisom. Logos nije slika, ali može biti iskazan slikovno. Egipćani su stvorili hijeroglife upravo zato da dovedu u svezu tajnu stvaranja s čudom kazivanja o svijetu. Pismo uistinu prethodi govoru. Ali na posve navlastit način kao što događaj prethodi znaku. Bez poznavanja pisma, dakako, možemo govoriti kao što vjerojatno postoje operni pjevači koji nisu naučili čitati notne zapise Tosce. Stvar je ipak samo u ovome. Pismo prethodi govoru kao sustav znakova koji omogućuje da se jezik uzdigne do simbola materijaliziranome u ideji Knjige. Biblija bi bez pisma ostala tek narativnim kaosom legendi koje se prepričavaju uz vatru, ali ne i događajem vjerodostojnosti same vjere kao svjedočenja Božje prisutnosti u povijesti i njegovim znakovima koji se čitaju uvijek isto i različito predajom kao živim tumačenjem izvora. Ontologija, naime, u bilo kojem svojem liku jest uvijek metafizičko ustrojstvo mišljenja bitka. Na taj se način ne može objasniti uvjet mogućnosti nastanka slike ni u mitskome svijetu, a niti u informacijsko doba. Ono što nedostaje u ontologijskome nizu jest pitanje o povijesnosti metafizike, točnije pitanje o nastanku mišljenja kao mišljenja. Mora se, naime, pretpostaviti da su slika i jezik u nekoj konstelaciji koja iziskuje utvrđivanje toga što se uopće nalazi u odnosu i kako taj odnos određuje strukture srodstva i razlike u zajednici. Ako je to povijesni sklop onda je jasno da bitak, bića i bit čovjeka mogu biti rasklopljeni tako da više ni jedno od triju pojmova u sklopu nemaju svoju autonomiju, pri čemu je svagda bitak onaj koji apriorno i formalno ima prednost. Kada se to zbiva, slika više nema duhovni smisao okultnoga svijeta. Ona postaje samo i jedino značenjem za neku lokalnu kulturu. Tako je potrebno znati samo njezine običaje, materijalne znakove komunikacije i simbolički jezik interakcije između sakralnoga i profanoga u svijetu da bismo „nezainteresirano“ promatrali njezino djelovanje bez sudjelovanja u činu života i smrti. Estetsko iskustvo uvijek u konačnici nalikuje ravnodušnome promatranju slika Pompeja nakon erupcije lave. Slika uistinu jest vezana uz povijesnost događanja svijeta. No, to se događanje ne može svesti na ljudsko samoproizvođenje bez udjela bogova i onoga što zajednici u kojem slika ima svoje kultno značenje podaruje trajnost. Pojednostavljeno kazano, ontologija slike polazi uvijek od ovjekovječenja nečega što se odnosi metafizički kao odnos Boga i stvorenoga svijeta te unutar toga čovjeka kao odlikovanoga bića. Čovjek bi, prema tome, kako je to izveo Hans Jonas, bio homo pictor i mogućnost oslikavanja bitka bila bi mu ontologijska značajka prvoga reda. (Hans Jonas, „Die Freiheit des Bildens – Homo Pictor und die differentia des Menschen“, Zeitschrift für Philosophische Forschung, br. 15/1961., str. 161-176. Pojam slike za Jonasa mora zadovoljiti sljedeće kriterije: (a) sličnost s nekom drugom stvari; (b) unutarnju intencionalnost prikaza nečega; (c) reprezentacionalnost u smislu da oslikani predmet predstavlja nešto drugo i to kao nejednakost s izvornim predloškom, potom stupnjem u razvitku ne-nalikovini na predložak kao što je to u ekspresivnosti slike i, napokon, emancipaciju od riječi što vodi do ideografskoga pisma; (d) vizualnost; (e) uspostavljanje razmaka između nositelja značenja i onoga što je prikazano na slici. Iz svega je razvidno da se u Jonasovoj teoriji slike nastoji fenomenologijski spojiti pojam znaka, zamjedbe i slike na taj način što se povijesno pokazuje da je homo pictor navlastita značajka ontologijskoga odnosa čovjeka spram svijeta, njegove otvorenosti i kontingencije. Vidi o tome: Jörg R.J. Schirra i Klaus-Sachs Hombach, „Anthropologie in der systematischen Bildwissenschaft: Auf der Spur des homo pictor“, u: Silke Meyer i Armin Ozwar (ur.), Disziplinen der Anthropologie, Waxmann Verlag, Münster, 2010., str. 145-178.) Kao što je iz navedenoga jasno, slici ovdje ne prilazimo fenomenologijski sa stajališta svijesti ili subjekta pogleda odnosno procesa zamjećivanja (opažaja, gledbe, zora). Svijest o posjedovanju mogućnosti pogleda na nešto kao takvo, što znači da gledanjem u sliku bika na zidu špilje u Lascauxu mitski čovjek nije vidio tek singularnost jedne životinjske vrste, nego je vidio bitak sam u njegovoj opažajnoj cjelovitosti, označava mogućnost subjektiviranja. U teoretskoj biologiji Jakoba von Uexkülla, primjerice, odlučan obrat iz antropocentrizma u otvorenost svijeta svih živih bića, osobito životinja, dolazi otuda što se ljudska perspektiva pogleda zamjenjuje mogućnošću pogleda Drugoga. Svi imaju osjetilnu „sliku“ svijeta zato što imaju svjetove bez obzira na njihove razlike. No, samo čovjek ima mogućnost da taj svijet prikaže i predstavi „još jednom“ u umjetničkome stvaranju, da mu podari drugo svjetlo značenja, da ga umjetnički stvori onakvog kakav nikad nije ustvari bio čak i kad je prikaz neke stvari iz okružja špiljskoga čovjeka gotovo primitivno „realističan“: „Ne smijemo nikada zaboraviti taj element novosti kad pokušavamo smjestiti Lascaux u perspektivu povijesti. Lascaux nas udaljuje od umjetnosti zaostalih društava. On nas približuje umjetnosti najistančanijih i najuzburkanijih kultura. Ono što u Lascauxu možemo osjetiti, što nas uzbuđuje, jest ono što se miče. Pred tim djelima koja grozničavo, bez rutine, zrače ljepotom imamo osjećaj da duh pleše, da se čovjek slobodno sporazumijeva sa svijetom koji ga okružuje, da se u njemu oslobađa, usklađujući se s tim svijetom čije bogatstvo otkriva. Taj je zanosni ples uvijek posjedovao snagu koja je umjetnost uzdizala iznad nižih zadaća koje mu je nametala religija ili magija. […] U tom smislu postoji skrivena srodnost umjetnosti iz Lacauxa i umjetnosti iz najnemirnijih, najkreativnijih razdoblja. Duboko osjećajna umjetnost iz Lascauxa iznova oživljuje u umjetnostima koje se rađaju napuštajući naglo kolotečinu. To se katkada događalo bez buke: mislim na umjetnost ampira (francuskoga klasicizma u doba Carstva), na grčku umjetnost iz VI. stoljeća…Ali u Lascauxu ništa nije napuštalo kolotečinu: bio je to prvi korak, bio je to početak.“(Georges Bataille, „Lascaux ili rođenje umjetnosti“, Europski glasnik, br. 8/2003., str. 750. S francuskoga prevela Ana Buljan) Da bi se slikom mogao nazvati uvid ili pogled „na“ bitak sam, potrebno je, dakle, da se sklop povijesne konstelacije mitskoga čovjeka oslobodi vezanosti uz pojedinačnost i neposrednost okolnoga svijeta. Potrebno je da čovjek u svojem metafizičkome značenju oslikotvorenja bitka postane istovjetan s bitkom i u bitnoj razlici spram njega. Ono što iz toga slijedi jest da se rasklapanjem neposrednosti odnosa između slike nečega i slike koja omogućuje prikaz tog nečega, predmeta ili nepredmetnosti, pojavi pukotina s kojom u svijet ulazi novo. Ta pukotina između slike nečega i slike koja prikazuje nešto više od same „slike“, bitak sam u njegovoj slikotvornosti, jest nastanak događaja umjetnosti. Vidjeli smo da ga Georges Bataille u svojem ogledu o umjetnosti špiljskoga slikarstva u Lascauxu naziva „početkom“. I ono što je još intrigantnije, umjetnost se početka oslobađa svođenja na religiju ili magiju. Kada slobodan duh umjetnosti u slici mitskoga čovjeka pleše u igri vlastitih strahova, sreće i snoviđenja, susrećemo se s iskonskom igrom bez cilja i svrhe. Tek s umjetnošću prethodi mogućnost bitka i vremena same slike. A bit umjetnosti se zbiva u samome događaju ove igre iz koje zrači smisao kao što iz slike izvire značenje prelazeći granice vremenskih epoha. Povijest u jednom dubljem nemetafizičkome značenju otpočinje s „umjetnošću“ slikotvorstva. Svijet je tek svijetom kad je oslikan kao zavičajnost bitka kojim se bića i bit čovjeka objelodanjuju u zajedništvu (ethos). S događajem kojeg nazivamo „umjetnošću“ (Kunst, art) uspostavlja se smisaoni horizont svijeta. U njemu slika ne samo što prikazuje ono što svijet „jest“ (mimesis), nego i predstavlja način kako se svijet otkriva i skriva u svojim očitovanjima (reprezentacija). Značenje svijeta u slikovnome smislu jest simbolizacija jezika. Zahvaljujući tome i kad smo onijemjeli govorimo s Drugima. Obraćamo mu se s povjerenjem i čudovišnom tjeskobom znajući unaprijed da smo smrtni i da je konačnost svijeta faktična granica koju ne možemo prijeći osim mišlju o beskonačnosti novoga stvaranja. Put promišljanja nastanka umjetnosti iz slike mitskoga razdoblja doveo nas je na početak. Pitanje koje ćemo nastojati u ovome razmatranju rasvijetliti s nekoliko međusobno povezanih ishodišta refleksije jest ima li slika svoju tajnu koju jezik ne može rasključati. U informacijskome dobu vladavine tehničke ili digitalne slike jasno je da su pojmovi poput mimesisa i reprezentacije nepodesni za bilo kakvo daljnje istraživanje njezina značenja. Ako u obzorje znanosti o slici (Bildwissenschaft, Image Science) ne ulaze više tek umjetničke slike, nego štoviše i sve druge „slike“ iz životnih okružja raznolikih kultura, od kojih su neke preživjele modernu tiraniju izjednačenja vrijednosti i protjerivanje u rezervate egzotike za potrebe „kulturnoga turizma“, onda je pitanje o početku ili nastanku umjetnosti više od bilo kakve „ontologije slike“. To je pitanje o identitetu i razlici mišljenja. Na Zapadu ga nazivamo znanstvenim. Podrijetlo mu seže u iskon grčke filozofije s Heraklitovim logosom. Stoga se mogu razlikovati tzv. mimetičke slike koje pripadaju umjetničkome stvaralaštvu raznih epoha i tzv. epistemičke slike s podrijetlom u znanstvenome tumačenju svijeta u prirodnim znanostima i tehnologiji (modeli, dijagrami, ilustracije). (Peter Weibel, „Ortlosigkeit und Bilderfülle – Auf dem Weg zur Telegesellschaft“, u: ICONIC TURN, str. 226. i Dieter Mersch, nav, djelo, str. 131-186.) Nije potrebno posebno dokazivati da je s nastankom digitalne slike razlika između umjetnosti i znanosti postala zastarjelom, pa tako i s pojmovima koje smo prethodno naveli da bismo uputili na dva načina pristupa „biti“ slike. Umjetnički je pristup, kantovski govoreći, svrhovitost bez svrhe u samoj sebi i ima karakter metafizičkoga iskustva užitka u onome što slika razotkriva otvarajući svijet u njegovoj smislenosti. Znanstveni je, pak, pristup onaj koji slikom upućuje na nešto krajnje intencionalno, na neki predmet spoznaje koji se pojavljuje posredovan modelom ili dijagramom. Epistemičke su slike uvijek u funkciji nečega izvan slike. One služe spoznaji. Zato u sebi nemaju „višak značenja“. Nasuprot tome, mimetičke su slike obavijene tajnom. Iz njih zrači ljepota i uzvišenost, mogućnost čiste nepredmetnosti, igra tumačenja i čitanja onoga što je pripisano slici na imanentan ili transeutan način. Razlika između ta dva pristupa i klasifikacije slike u ontologijskome smislu nije posve nestala. Time što suvremeni umjetnici eksperimentiraju s epistemičkim slikama kao djelima i događajima, kao objektima i kao instalacijama, kao izvedbenome mediju tijela i kao konceptualnome dodatku događajima, posrijedi je zaogrnuće s plaštom znanstvenosti. Ovo nije nešto nečuveno i nema oznaku „modnoga“ hira. Svi su temeljni pojmovi suvremene umjetnosti zapravo proizašli iz znanstveno-tehničkoga odnosa spram svijeta – metoda, analitika, konstrukcija, eksperiment, projekt. Povijesno gledajući, epistemičke su slike kasni proizvod ljudskoga duha. Umjetnost je najstarija od svih drugih područja duhovne proizvodnje. Zbog toga se može s punim pravom nazvati mišljenjem „početka“ (arhé). Slika jest početak, a ne jezik. Bitak se oslikava i postaje mogućnošću kazivanja tek onda kada je svijet u svojoj otvorenosti postao vizijom kao pogledom, opažajem i osjetilnim dohvaćanjem zbilje. U mnogim indoeuropskim jezicima mišljenje kao kazivanje izjednačava se stoga s uvidom. To je ono što je dohvaćeno okom, te tako prihvaćeno i prisvojeno bez ikakvih dodatnih riječi. No, kada čovjek ostari, kada mu sjećanje naprasito usahnjuje, preostaju samo riječi i praznina njihove inkantacije u govoru bez oslonca na zbiljsko. U završnome romanu tetralogije Lawrencea Durrella, Aleksandrijski kvartet, naslovljen Clea po jednoj od glavnih figura radnje, slikarici, pisac savršeno precizno opisuje to stanje nestanka svijesti o slici i mrtvome jeziku koji još samo priziva sablasne zvukove da bi se prisjetio slike voljene osobe. Na kraju preostaju ipak još samo riječi… Tajna umjetnosti i njezina utjecaja na svakodnevni život čovjeka više od svih drugih duhovnih iskustava od filozofije, znanosti, religije jest u tome što je njezino podrijetlo mitsko kao i izvori svih drugih spoznaja. Mit je kazivanje o svijetu kao događaju. Pojam mita s kojim se ovdje susrećemo prilagođen je ideji narativnosti s kojom shvaćamo ljudsku potrebu za kazivanjem smislene povijesti traga pojedinačne kontingencije, rodoslovlja obitelji do kulturnoga pamćenja naroda. Iz toga nastaje slika svijeta i njegov jezik sa svojom gramatikom, semantikom, sintaksom i pragmatikom. Jesmo li ulaskom u doba vizualizacije svijeta konačno ostavili iza sebe umjetnost i njezine slike te postali sklopom posthumanoga stanja u kojem više nema razlike između živoga i neživoga, stroja i prirode? Zašto se u savršenstvu tehničkoga sklopa rađa potreba za nadomjeskom ljepote što se sve više udaljavamo od mitskoga početka i približavamo prelasku u neljudsko kao biti suvremene umjetnosti i njezine težnje za ovjekovječenjem vremena bez povijesti?

January 10, 2026