Copyright ©2026 Žarko Paić

Pragmatični obrat mišljenja

William James i radikalni empirizam

March 14, 2026
Pragmatični obrat mišljenja
William James

1. Od zadaće filozofije do istine kao događaja

Nije li zadaća suvremenoga mišljenja nakon dostignuća kozmologije i tehnoznanosti u objašnjenju nastanka svemira postala bitno drukčijom od povijesno uspostavljene zadaće metafizike da razriješi tajne slobodne volje, besmrtnosti duše i stvaralačke biti čovjeka u odnosu spram božanskoga puta istine? Pritom se ne radi tek o uvidu da je svaka nova paradigma znanstvenoga mišljenja očekivani korak u smjeru usavršavanja našeg znanja o „svijetu“ i „svjetovima“ s kojim se mijenjaju i tradicijom usvojeni pojmovi objašnjenja načina kako predmeti iskustva istodobno mijenjaju način same spoznaje. Kada govorimo o zadaći mišljenja prvenstveno se bavimo onome što mu je dostojno i primjereno. Isključene su sve druge izvanjske svrhe. Međutim, a što ako u doba neskrivene tehnoznanstvene konstrukcije „umjetnoga života“ (A-life) u svim područjima duhovnoga stvaranja poput filozofije, religije, umjetnosti i znanosti u njezinome spekulativnome nagnuću razabiremo nešto krajnje „obično“, „svakodnevno“, „banalno“, a to je da se čak i nekoć misterijem obavijene „vječne istine“ i „načela“ mišljenja svode na najelementarnije oblike neposrednoga iskustva? Zar se time gube u nepovrat uzvišene zadaće metafizike ako umjesto plana i svrhe zatječemo logiku čistih kontingencija? Ako, dakle, umjesto onoga što Hilary Putnam naziva „God’s-Eye View“ pronalazimo tek drukčije izvedeno gledište o ljudskoj spoznaji u traganju za „prirodom“ onoga što nadilazi granice ljudske djelotvornosti u osmišljavanju nove tehničke stvarnosti, potrebno je drukčije odrediti bit mišljenja. (Vidi o tome: Hilary Putnam, Mind, Language, and Reality, Philosophical Papers, Vol. 2, Cambridge University Press, Cambridge-New York, 1975., str. 362-428.)

Kako god bilo, govor o „zadaći mišljenja“ u doba kibernetike, a znamo da je to bila opsesija kasnoga Heideggera u njegovu pokušaju prevladavanja/prebolijevanja metafizike, nije tek stvar preživljavanja filozofije u tehniziranome krajoliku. U pitanju jest ono što filozofiju od početka vodi istraživanjima razlike između bitka kao bitka (quiddittas) i nastajanja mogućnosti događanja „novoga“ (quoddittas).

U filozofiji koja se naziva pragmatičkom, a obilježava američku moderno mišljenje kraja 19. i početka 20. stoljeća s glavnim predstavnicima kao što su Charles Sanders Peirce, William James i James Dewey, čini se da je pitanje o „prvoj filozofiji“ kao i o „ciljevima metafizike“ potisnuto u drugi plan. Štoviše, nisu rijetki stavovi da je američki pragmatizam unatoč razlika u mišljenju navedenih filozofa uvelike određen nemetafizičkim ili čak i antimetafizičkim zahtjevima. Ovo ističe Richard Rorty, radikalni neopragmatist u postmodernome okružju. U knjizi Posljedice pragmatizma (Consequences of Pragmatism) iz 1982. godine tvrdi da obrat od svrhovitosti uma spram kontingentnoga djelovanja odgovara postmetafizičkim pretpostavkama novoga mišljenja. Taj obrat uvodi u središte promišljanja pitanje jezika umjesto transcendentalne logike. (Richard Rorty, Consequences of Pragmatism, Harvester Press, Hassocks, 1982.)

No, ako dobro pogledamo, tada se sud o pragmatizmu s obzirom na zadaću filozofije u znanstveno-tehničko doba ne čini nimalo „banalnijim“ od onoga koji je bio upisan u temelje Kantove transcendentalne i ujedno kritičke metafizike. Samo je, dakako, posrijedi drukčiji predznak. Umjesto uzdizanja u više sfere spekulacije o čistim idejama i kategorijalnim tablicama prema kojima se zbilja nastoji umno dohvatiti u njezinoj pojavnosti sada se očito radi o spuštanju na zemlju, govoreći metaforično. Visine novovjekovne metafizike zamijenjene su u moderno doba konkretizacijom stvarnosti. U odnosima između prakse i djelovanja različitih spoznajno-kritičkih aktera prisutna je međuovisnost. Kako to pokazuje i sam naziv za ovo mišljenje i njegove glavne nakane – pragmatizam (grč. pragma, pragmatikos πργμα, πργματος, djelovanje, djelujući, djelatno, ono što ima praktičnu vrijednost) nastoji razriješiti aporije mišljenja i djelovanja, teorije i prakse, idealizma i materijalizma, transcendentalnoga i empirijskoga polazeći od nesvodljivosti neposrednoga ili čistoga iskustva u procesu djelovanja. Govor o pragmatizmu upućuje stoga na primjenu, korist i uporabu. Cjelina svakodnevnoga obavljanja praktičnih djelatnosti pokazuje se pritom odlučujućim čimbenikom.

Što su to „primjena“, „korist“ i „uporaba“? Nesumnjivo, posrijedi je ono praktično. Njegovo se područje rasprostire od sredstva za drugu svrhu do puke izvedbe. Ono što ih povezuje jest djelotvornost djelovanja. Na taj se način filozofijski određuju smjerovi empirizma od utilitarizma do pragmatizma. Sve to ima za posljedicu da se čak etičko djelovanje kao i pojam Boga ne određuje nikako drukčije negoli iz interesa ili krajnje svrhe usavršavanja čovječanstva. Što vrijedi za „krajnjega korisnika“ ne predstavlja dobro-o-sebi, već se dobro uspostavlja nakon svojeg ozbiljenja. No, problem metafizike u njezinome silaznome putu do običnosti svakodnevice nipošto se ne može nadomjestiti pukim prihvaćanjem pojma praktičnoga djelovanja kao posljednjega suca svekolike istine. Praksa nije nadomjestak teorije. Kao što pragmatika nije svediva na puku uporabnu vrijednost mišljenja. Odlučno je nešto posve drukčije: kako, naime, djelovanje mijenja kategorije iskustva? Ova promjena upućuje na dvostruko kodiranje mišljenja: (1) ontologijsko i (2) epistemologijsko. Prvo sada označava napuštanje ideje o vječnome i nepromjenljivome „bitku“, dok se drugo usmjerava na identitet spoznajnoga aktera i sadržaja njegove empirijske svijesti. Kao što je, uostalom, poznato u djelima ponajprije Williama Jamesa taj se pojam „uporabe“ ne može shvatiti jednoznačno. Može se otuda pokazati, kako je to vrlo zanimljivo uputio i Hilary Putnam u svojoj knjizi Pragmatizam: Otvoreno pitanje (Pragmatism: An Open Question) iz 1995. godine, da s pragmatizmom stvari ne stoje baš samorazumljivo na strani primata činjenica i iskustva protiv apriornoga zasnivanja pojmova i kategorija kao u Kanta.

U slučaju Jamesa, suočeni smo s osebujnim metafizičkim holizmom. U liku „radikalnoga empirizma“ uvodi nas u prostore nemišljenoga. Na taj se način „otvoreno pitanje“ pragmatizma pojavljuje ujedno i nemogućnošću jednoznačnoga odgovora o „svrsi“ ovoga načina mišljenja u suvremeno doba. A ono, pak, nezadrživo napreduje. Postaje sve više i više prihvatljivo u teorijama novih medija, semiotici i vizualnoj antropologiji. I baš stoga što se posvuda širi, od politike do kulture i tehnologije, preostaje pitanje njegova temeljnoga neutemeljujućega čina mišljenja. Zašto uopće praktična vrijednost uporabe u smislu alata kao djelotvornoga sredstva odlučuje o tome hoće li nešto biti priznato „istinom“, imati „vrijednost“, određivati odnose između „predmeta“ i „stvari“, te naposljetku biti kriterijem vjerodostojnosti spoznaje „svijeta“? Nije stvar u tome što pragmatizam „pobjeđuje“ nad vjekovnom vladavinom metafizike u formi svođenja bitka-Boga-svijeta-čovjeka na pitanja „uporabnosti“ ideja u praksi.

Tko misli da je riječ o pirovoj pobjedi metode nad sustavom složenoga mišljenja nije u pravu kao ni oni koji slave tu pobjedu sa zanosom novoga pozitivizma razgranatoga u doba tehnoznanosti. Uostalom, praksa uz praktično važenje kategorija samopotvrđivanjem života u borbi s nasljeđem Hegelova sustava apsolutnoga idealizma i spekulativne dijalektike obilježava čitav pokret razgradnje i rastemeljenja metafizike počevši s Marxom, Nietzscheom, Kierkegaardom, Heideggerom, filozofijom egzistencije, dekonstrukcijom i poststrukturalizmom. Utoliko nam se čini prihvatljivom postavka o podudarnostima između Jamesova pragmatizma i kasnoga Wittgensteina. Za njega se, naime, pojam „jezičnih igara“ (Sprachspiele, language games) odnosi na uporabnu mogućnost ozbiljenja „forme života“. (Hilary Putnam, Pragmatism: An Open Question, Blackwell, Cambridge, Massachusetts-Oxford, 1995., str. 21-23.) Posve je drugo pitanje zašto se ova Jamesova „metafizika s ljudskim licem“, kako je naziva Sami Pihlström u svojoj raspravi, uspostavlja u različitim likovima nezaobilaznom orijentacijom današnjeg mišljenja. (Sami Pihlström, „Metaphysics with a Human Face: William James and the Prospects of Pragmatist Metaphysics“, William James Studies, Vol. 2, http://williamjamesstudies.org/metaphysics-with-a-human-face-william-james-and-the-prospects-of-pragmatist-metaphysics/ Pristupljeno: 16. 11. 2016.)

Poput spužve ona u sebe upija raznolike filozofijske smjerove i kozmologijska stajališta, iako se u bitnome iskazuje uvidom o čistome iskustvu kao prvoj i posljednjoj instanciji te kriteriju svekolike spoznaje i razumijevanja svijeta. William James u predavanjima o pragmatizmu kaže da

„…pragmatizam ne zagovara nikakva posebna postignuća. On je samo metoda. (…) Teorije tako postaju instrumenti, a ne odgovori na zagonetke koji nam osiguravaju spokoj. (…) Pragmatizam određuje sve naše teorije, zagrijava ih te svaku pojedinu stavlja u pokret. Kako ne predstavlja nikakvu bitnu novinu, skladno se podnosi s mnogim drevnim filozofskim smjernicama. Slaže se, primjerice, s nominalizmom u tome što se uvijek poziva na pojedinačnosti; s utilitarizmom u isticanju praktičnih načina gledanja; s pozitivizmom u preziru prema verbalnim rješenjima, beskorisnim pitanjima i metafizičkim apstrakcijama. (…) Osim vlastite metode, nema nikakvih dogmi niti učenja. Kako je to dobro izrazio mladi talijanski pragmatist Papini, on se nalazi u središtu naših teorija, poput hodnika u nekom hotelu.“ (William James, Pragmatizam, IBIS grafika, Zagreb, 2001., str. 33. S engleskoga preveo: Tomislav Janović)

U razlici spram Hegelove „teodiceje apsolutnoga duha“, tog vrhunca čitavog novovjekovnoga „racionalizma“, ali i u opreci spram klasičnoga empirizma s njegovim carstvom izvanjskih osjetila, James uvodi u optjecaj nešto posve „novo“. Ovo „novo“ valja razumjeti krajnje suzdržano. Novost se pragmatizma pokazuje samo u tome što je riječ o starome izrazu za nove pojave izazvane znanstveno-tehničkim prodorom u strukture života. Budući da je Jamesova epistemologijska pozicija sadržana u „radikalnome empirizmu“, tada je pragmatizam kao metoda put do nove „metafizike“. Međutim, taj pojam nije više samorazumljiv. Razlog leži u tome što se pitanje o Bogu ne izvodi iz puke suprotnosti spram znanosti kao metode i sustava istraživanja prirode u raznolikosti njezinih pojavnosti. Umjesto filozofije i teologije, sada je put do onostranoga omeđen zadaćom jedne nove „empirijske psihologije“. U svojim koracima istraživanja bitka religioznoga iskustva za Jamesa ona ima status aposteriorne metafizike. (William James, Raznolikosti religioznog iskustva, Naprijed, Zagreb, 1990. S engleskoga prevela: Nada Horvat. Vidi o tome: Richard R Niebum, „William James on religious experience“, u: Ruth Anna Putnam (ur.), The Cambridge Companion to WILLIAM JAMES, Cambridge University Press, Cambridge-New York, 1997., str. 214-236.)

Drugim riječima, ono što je za klasičnu metafiziku u liku aristotelizma i kantovstva bilo unaprijed određeno iz kategorija uma, iako za prvoga u vječnome i postojanome bitku kao prirodi (physis), a za potonjega u nemogućnosti spoznaje stvari-o-sebi (Ding-an-sich) te stoga nužnoj konstrukciji transcendentalnoga subjekta kao uvjeta mogućnosti razumijevanja tzv. objektivnoga svijeta, sada se rastemeljuje. Ništa više nije u načelima. Sve je u konzekventnome djelovanju. A to znači da se svrha ne nalazi u prirodi, a niti u umno konstruiranoj mreži značenja. Umjesto toga pragmatizam polazi od činjenica iskustva. Konkretnost života kao djelovanja u bogatstvu njegova raznolika očitovanja postaje presudnim kriterijem vrednovanja. Jamesovo mišljenje u cjelini njegove izvedbe od ranih do kasnih djela polazi pritom od onoga što je ponajprije životvorno iskustvo. Ne bi bilo primjereno to iskustvo nazvati egzistencijom kao što je to prvi izveo Kierkegaard u pokušaju da zbiljsku vjeru očisti od apstraktne moći hegelovskoga sustava. Odlučno je nešto posve drukčije. Radi se o empirijskome iskustvu. Za njega više ne postoje prva načela i posljednje svrhe. Formalno govoreći, ono što je metafizički gledano bilo posljednje i aposteriorno postaje „prvotnim“. No, to izokretanje poretka ne znači da je logika kauzalnosti i teleologije proglašena ništavnom. Znanosti ne bi mogle postojati bez pojmova uzroka i posljedice. Nakon što je Darwin teorijom evolucije srušio u prah i pepeo bilo kakvu mogućnost svrsishodne povijesti, a mjesto Boga kao mudroga stvaratelja svijeta ostavio praznim, postalo je nužno razviti drukčije shvaćanje metafizike od onoga koje se, kako vidjesmo, svrstava u različite smjerove pozitivizma i neopozitivizma.

Ako je za Jamesa pragmatizam ponajprije metoda teoretske rasprave, a ne neka vrsta nadomjesnoga filozofijskoga sustava u doba bez vladavine metafizičkih „počela“ (bitka, forme, supstancije, Jednoga, Mnoštva, uzroka i svrhe), onda je izvjesno da se ovdje metoda shvaća u plastičnosti otvorenih pristupa istini. U pravu je Putnam kada to naziva „otvorenim pitanjem“. Razlog leži u tome što pluralnost gledišta i tolerancija stavova u raspravi ne označava skepticizam kako bi se na prvi pogled moglo pomisliti. Umjesto toga, na djelu je otvorenost mišljenja. Ono se naposljetku odjelotvoruje u konkretnome iskustvu. Da bi bilo vjerodostojno mora zadobiti potvrdu istinosnosti u praktičnome oživotvorenju. To vrijedi bez obzira bavimo li se spoznajom Boga ili ekonomijom dužničkoga ropstva. Kako u tom pogledu stoji stvar s istinom? Nema nikakve sumnje da se pragmatizam odnosi kritički spram obje inačice metafizičkoga utemeljenja istine tijekom povijesti. U prvome slučaju riječ je o istini koja postoji neovisno od ljudskoga stajališta (ontologijski realizam); a u drugome, pak, o istini kao tvorbi transcendentalnoga subjekta (ontologijski konstruktivizam). William James je izazvao mnoštvo sporova, pa čak i posvemašnje nerazumijevanje oko tog pitanja. Ako su mu i realizam i esencijalizam pogrešne teorije jer polaze od pretpostavke o postojanju neovisne supstancije i bitka u odnosu na ljudsko iskustvo, tada je razvidno da se istina ne može shvatiti iz puke sukladnosti bitka i jezika (realnosti i iskaza).

Pragmatisti su skloni tvrdnji kako je nemoguće isključiti praktične posljedice u sporu oko teorijskih problema. To, dakako, pretpostavlja kako istina nije ono što se pojavljuje samo od sebe u činu pokazivanja bitka, što je Heidegger nazvao razotkrivenošću ili otvorenošću posegnuvši za tumačenjem drevne grčke riječi aletheia. (Martin Heidegger, „Aletheia (Heraklit, Fragment 16)“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 1954., str. 249-274.) Tome usuprot, James nastoji pristupiti istini polazeći od njezine praktične „koristi“ za zajednicu koja, iako doduše jest vođena univerzalnim načelima ljudskih prava i željom za usavršavanjem etičkoga horizonta slobode, svagda počiva u kulturno određenome prostoru. Istina se, prema tome, pojavljuje uvjetom mogućnosti izgradnje ljudskoga svijeta u odnosu s Bogom. (Vidi o tome: Sami Pihlstrom, „Thruthmaking and Pragmatist Conceptions of Thruth and Reality“, Minerva, br. 9/2005., str. 105-133. www.ul-ie/~philos/.)

Stoga su filozofija, znanost i religija u odnosu međusobne korelacije, a ne isključivosti. No, s pojmom istine u okviru pragmatizma mnogo je poteškoća. Sve su one najvećim dijelom prigovori predstavnika „racionalizma“ ili „empirizma“ da se u pragmatizmu zapostavlja ili posve dokida unutarnja „vrijednost“ metafizičkoga shvaćanja „bitka“ i „mišljenja“ kao istovjetnosti i razlike. Drugim riječima, prigovori su usmjereni na to da James ne može dokazati kako se istina može razviti kao proces verifikacije iskaza i stvari bez apriornosti iskustva, bilo to umno ili osjetilno događanje istine kao takve. Ako više nema „bitka“, „uzroka“ i „svrhe“, ako je još k tome dovedeno u pitanje shvaćanje „supstancije“ kao neovisnoga entiteta, tada je istina gotovo nalik sudu estetskoga ukusa (sensus communis): nema niti univerzalno važenje pred mogućnošću neistine, a niti „objektivno“ važenje prema kriterijima logike dostatnoga razloga. (Vidi o tim prigovorima: Hilary Putnam, Pragmatism: An Open Question, str. 8-12.)

Ponajprije, za razliku od metode koja raščišćava prostor za dokidanje vladavine metafizike u formi materijalizma i spiritualizma, što je u stvari za Jamesa glede odnosa filozofije spram budućnosti zapravo isto budući da materija i duh preostaju praznim „supstancijama“ bez zbiljskoga učinka u neposrednome i pojedinačnome iskustvu, ovdje se radi o nečem bitno drukčijem. U interpretaciji Jamesove teorije istine potrebno je unaprijed otkloniti aristotelovsko-kantovsku pozadinu rješenja gotovo nerješivoga problema. To znači napustiti sigurno i pouzdano stajalište različitih „velikih priča“ o realnosti i eksternalizmu bitka te konstrukciji i korespondenciji stvari i iskaza. Čak i pod pretpostavkom da istina ne postoji neovisno od mišljenja tzv. subjekta čini se razložnim postaviti u pitanje sam odnos polazeći od monizma i holizma Jamesove filozofijske teorije. Ona je, uostalom, u dosluhu s nasljeđem skolastičkoga nominalizma i klasičnoga empirizma, osobito Humeova izvorišta. Otuda proizlazi da je čisto ili neposredno iskustvo jedini kriterij za prosuđivanje ne samo o tome što istina „jest“, nego i kako nastaje njezina moguća „primjenjivost“, „korist“ i „uporaba“ za čovjeka u kulturno pluralnome društvu. U Pragmatizmu se nalazi Jamesovo odrješito obrazloženje zašto treba napustiti klasične metafizičke teorije o istini. U pozitivnome vidu iskaza radi se o sljedećem:

„Istinite ideje jesu one koje smo u stanju usvojiti, vrednovati, potkrijepiti i provjeriti. Pogrešna vjerovanja jesu ona koja to nismo u stanju. To je praktička razlika koju u nama proizvodi posjedovanje istinitih ideja; to je, stoga, značenje istine, jer nema ničeg drugog po čemu se istina poznaje. Ovo je teza koju moram braniti. Istinitost ideje nije statično svojstvo koje je u njoj sadržano. Istina se događa ideji. Ona postaje istinitom, nju događaji čine istinitom. Njezina istonosnost zapravo jest događaj, proces: proces, naime, kojim ona samu sebe potvrđuje, sebe čini istinitom. Njezina valjanost je proces kojim ona sebe čini valjanom.“ (William James, Pragmatizam, str. 111.)

Pragmatička teorija istine predstavlja radikalan obrat od svih dosadašnjih metafizičkih sustava i njihovih „ontologija“ i „epistemologija“. U navedenom odlomku jasno je izrečeno kako se „bitak“ više ne razumije ni u kakvome odnosu „realizma“ i „solipsizma“, ni u kakvome korespondencijskome smislu odnosa između stvarnosti i iskaza o njoj. Pitanje se istine odlučuje izvan logike kauzalnosti i sheme teleologije. Kada se isključi djelovanje prvotnih uzroka i posljednjih svrha – što još preostaje? Ništa drugo negoli ono što James među prvima tako radikalno postavlja kao novo pravilo filozofijske kritike klasične metafizike. Riječ je o događaju koji se događa kao djelovanje, čin, praktično stvaranje ili proces u kojem istina sebe pokazuje i dokazuje bez visokih zahtjeva božanske ili sekularne inačice ustroja ovog svijeta koji je Leibniz u svojoj teodiceji nazvao najboljim od svih drugih svjetova. Ovim stavom James se pokazuje prethodnikom „metafizike događaja“ u suvremenoj filozofiji. Njegove su ideje u tome bliske Alfredu N. Whiteheadu iz Procesa i realnosti (Process and Reality) iz 1929. godine, a istodobno i Gillesu Deleuzeu iz njegova kasnoga razdoblja u djelima o Leibnizu i spisu napisanom zajedno s Felixom Guattarijem Što je filozofija? (Qu’est-ce que la philosophie?) iz 1991. godine. Zadržimo se na postavci da se istina događa ideji. Čini se da je time izrečeno kako ideje nisu puke apstrakcije. Ukoliko se ostvaruju u svijetu čistih kontingencija pripada im iskustveno polje djelovanja. Naravno, pojam neposrednoga ili čistoga iskustva ovdje nije shvaćen iz platonske inteligibilnosti. Njegovo je podrijetlo hjumovsko. Ali mu je razrada u pragmatičkome smislu ponajprije izvedena iz temeljnoga pojma Jamesove teorije istine – događaja.

Kada se istina događa u neposrednome ili čistome iskustvu to ne znači da su osjetila preuzela funkcije umne kategorizacije stvarnosti. Naprotiv, ono što je još uvijek u ovlasti „uma“, ali izvan „racionalističke“ nadležnosti, jest instrumentalno ozbiljenje pojma u praktičnome izvršenju. Ovo ne znači ništa drugo negoli da istina ne postoji niti kao stvar-o-sebi (Ding-an-sich), a niti kao puka tvorba subjekta u smislu Berkeleyeva esse est percipi. Događanje istine jest proces spoznaje kao stvaranja vjerodostojnosti suđenja u verifikaciji onoga što je ne samo sadržaj iskaza, već se nalazi izvan moći jezika poput slikovnoga prikaza stvarnosti. Vrednovanje, potkrepa i provjera pritom uvode u razmatranje ono što istinu iz filozofijskoga područja važenja povezuje sa znanstvenim duhom eksperimenta. No, još uvijek nije posve jasno kako se to može pragmatičkim shvaćanjem istine othrvati zloduhu skepticizma i relativizma? Ako istina nije ono što povezuje Boga i svijet kao svezu/odnos duha i materije u stvarnosti i to apriorno, kako logički tako i povijesno, što uopće znači da se ona dohvaća događanjem praktičnoga iskustva?

Istina (truth) se ne može kopirati u svijesti tako što će se preslikati ono što „jest“ u stvarnosti (reality). U različitim spoznajno-teorijskim inačicama ovo je stajalište temelj vulgarnih teorija o odrazu bitka u svijesti. Pojam izvanjskoga objekta tako se pojavljuje u slici subjekta. On usklađuje svoju predodžbu, primjerice, kuće na osami sa stvarnim objektom. No, problem ovog vulgarnoga realizma nastaje već otuda što odnos između „bitka“ i „svijesti“ pretpostavlja razjašnjenje medija spoznaje (jezika i slike). Jamesova kritika cjelokupne zapadnjačke metafizike kao ontologije polazi od njezine neusmjerenosti na živo iskustvo pojedinca u konkretnoj zbilji. Stoga se istina događa i postaje vjerodostojnom tek u procesu vlastita stvaranja (making-truth). Kada tako prilazimo biti stvari vidimo kako postaje razvidnim način pragmatičkoga mišljenja. Metoda pročišćenja filozofije od apstraktnih shema idealizma Hegelove dijalektike za Jamesa istodobno ne znači i nužno stvaranje nove spoznajno-teorijske orijentacije.

Ono što uistinu želi svojim „radikalnim empirizmom“ pretpostavlja oživotvorenje puta mišljenja koji ne kreće od ontologijski zadanih načela i počela mišljenja u metafizičkome smislu. Stoga se sve događa kao istinstvovanje u procesu nastanka istina u pluralu. Jedno i Mnoštvo nisu puke suprotnosti u logičkome smislu odnosa između univerzalnosti i pluralnosti. Umjesto toga, potrebno je vidjeti kako nastaje istina koja se tijekom povijesnoga procesa prihvaća mjerodavnom. I to ne samo u filozofijskome i znanstvenome diskursu. Znamo da Newtonova mehanika pripada novovjekovnome svijetu prirode kao zakonitosti (nužnost i determinizam). No, krajem 19. stoljeća Maxwellova termodinamika, Darwinova teorija biološke evolucije te kvantna mehanika srušile su s prijestolja ovu paradigmu znanosti. Shvaćanje istine odnosi se, dakle, na složenu proceduru prihvaćanja i usvajanja „novoga“, a ne spoznajno-teoretskoga prijepisa nečega što je postojalo i prije ljudske povijesti. Događanje istine jest istina događaja. A to označava razračunavanje s čitavim nasljeđem Aristotelove i Kantove metafizike. Pojmovi supstancije i subjekta iz vidokruga vječnih i nepromjenljivih istina kao sukladnosti „bitka“ i „samosvijesti“ dovode se u pitanje. (Vidi o tome: David Lamberth, William James and the Metaphysics of Experience, Cambridge University Press, Cambridge, 1999., str. 48-56.) Ništa u tome nije začudno. Tko vjeruje u mističnu moć procesa mora raskinuti s prstenom bitka. Jednom i zauvijek!

Jamesovo dinamičko shvaćanje istine proizlazi otuda iz napuštanja temeljne sheme u kojoj stvarnost postoji samo pod pretpostavkom ustanovljenje vječnih počela i ideja. Između racionalizma (teizma) i spiritualizma nalazi se prostor nesvodljivosti iskustva. Upravo je ono ključ za buduće shvaćanje promijenjene zadaće mišljenja. Čini se da u tome leži mjesto nastanka razlike između tzv. kontinentalne i analitičke filozofije. Raskol u povijesti zapadnjačkoga filozofijskoga mišljenja u 20. stoljeću ponajbolje svjedoče svojim djelom Heidegger i Wittgenstein. Umjesto ontologije koja ima u vidu ideju bitka kao postojanosti u vremenu, a supstancije kao nepromjenljivosti stanja (primjerice, boje, oblici, kvantitet), susrećemo se s novošću pristupa. Ideje ili vjerovanja nisu ni po čemu izvanvremenski entiteti. Štoviše, njihova se „gotovinska vrijednost“ (cash-value) sastoji u pragmatičnome načinu provjere vrijednosti. Sve što otuda slijedi ima dalekosežno značenje za suvremenu filozofiju. Ponajprije, čisto iskustvo pokazuje da se istina ne može zbivati bez udjela singularnosti. Pojedinac jest onaj koji odlučuje o tome u kojem će se razmjeru istina odnositi na njegov život. Još i više: pojedinačnost se uvijek pokazuje nužnim početkom promišljanja svijeta. Nije slučajno Wittgenstein rekao da su granice „mojeg“ jezika granice „mojeg“ svijeta.

Prisvajanje svijeta, naravno, nije nikakav solipsizam. Ovdje se susrećemo s univerzalnom singularnošću. Ako je nužnost da se bitak u svojoj faktičnosti pojavljuje kao Jedno u Mnoštvu, onda je Mnoštvo pravi početak ontologije. Vidljivo je da istina nije nešto samo po sebi postojeće. Nije to nikakva urođenost ideja ili oblak koji kruži nad zajednicom kao Božji znak milosti ili prokletstva. Ono što je jedino važno za pragmatički obrat mišljenja može se pronaći u promijenjenom načinu važenja kategorija modalnosti (Aristotel-Kant). Mogućnost koja prethodi stvarnosti i nužnosti prisutna je u očekivanju događaja. Međutim, nije ovdje stvar u teologijskoj inačici Kristova došašća. Događaj je određen svojom autonomijom u odnosu na logiku kauzalnosti modernih znanosti i u odnosu na pripisivanje svrhovitosti nastanka (emergencije) onome što se događa u slijedu od mogućnosti do nužnosti. Sa stajališta vremena, jasno je da William James svojom teorijom istine kao događaja u obzorju praktičnoga iskustva budućnosti pridaje vrijednost „horizonta očekivanja“. Ono što je u tome prekretno jest da pojam čistoga ili neposrednoga iskustva nije statički čin promatranja događanja. Posve izvan kontemplacije stvari, spoznaja je stvaralački čin promjene sklopa odnosa između „bitka“ i „mišljenja“. Zbog toga se praktično djelovanje uspostavlja mjerilom suđenja o stvarima, uključujući i one koje nazivamo posljednjim stvarima (eshaton) poput smisla egzistencije Boga.

Spor oko imanentne vrijednosti istine u srazu događaja i bitka pretpostavlja, kako to izvodi James u Pragmatizmu, tri međusobno uvjetovana područja:

(1) Područje zbilje unutar kojeg se nalazi sklop činjenica kao „struja naših osjetilnih zamjedbi“. U cjelini, ovo se područje određuje neorganiziranošću i slijepom nužnošću, svezom spontanosti i kaosa, u kojem osjetilnost ovladava svim akcijama iskustva singularnoga pojedinca.

(2) Da bi temeljne kategorije uma uopće imale mogućnost primjenjivosti potrebno je uvođenje pravila igre. Kategorije i pojmovi poput stvari, supstancije, identiteta, razlike, mnoštva, roda, vrste, duha, tijela, uzroka, svrhe, vremena, prostora, subjekta, objekta nisu uvjeti mogućnosti spoznaje stvarnosti. Njihova je uporaba moguća tek onda kada su pravilno usmjerene na događaje od kojih ovisi što će naposljetku „biti“ istinom. Iz svega postaje bjelodano da istina nije podudarnost bitka i mišljenja, stvari i jezika, nego se radi svagda o konkretizaciji iskustva u novoj situaciji.

(3) Ne postoji nikakvo predkonceptualno polje djelovanja, kao što se to čini važećim za Heideggerovo „predontologijsko razumijevanje bitka“ u njegovu spisu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit). Naše djelovanje određuje spoznajnu usmjerenost na „ovo“ ili „ono“, a to je ono što odlikuje kontingentnost događaja. Pragmatizam se utoliko razlikuje od kritika metafizike u filozofiji egzistencije, fenomenologiji i hermeneutici po tome što svijest ili pitanje Inter subjektivnosti ne izvodi iz razlike mišljenja i sadržaja svijesti (noesisa i noeme u Husserla). Čisto iskustvo nije prazna ploča. Na njoj ne možemo upisivati po vlastitome nahođenju što poželimo. Jednako tako, istina ne pada u područje razotkrivenosti i zaborava bitka kao u ranoga Heideggera. Sve što se može reći za Jamesov pragmatički obrat proizlazi iz „radikalnoga empirizma“ kao nauka o čistome iskustvu.

2. Što je to – čisto iskustvo?

U tradiciji škotskoga empirizma William James je nastojao odrediti svoju filozofijsku orijentaciju na uistinu navlastit način. Može se čak kazati da se ovdje radi o svezi između psihologije, filozofije i religije u odnosu na nova znanstvena otkrića. Budući da pitanje usmjerenja filozofije izvodi iz osobnoga karaktera filozofa, što istodobno pretpostavlja svezu nominalizma i empirizma (osobnoga stava i neposrednoga iskustva), odnos između „uporabe“ mišljenja i iskustvenoga polja njegova djelovanja iziskuje pronalaženje primjerenoga jezika za pluralnost i toleranciju nove metafizike. Ako je pragmatizam metoda novoga mišljenja koje polazi od pročišćenja iskustva od natruha logike utemeljenja kao što je „racionalizam“ s jedne strane, a s druge, pak, stoji upravo empirizam u ruhu carstva osjetilnosti s najvećim naglaskom na zamjedbi koja prethodi umnome postavljanju predmeta svijesti, onda se ta metoda, kako smo već napomenuli, razlikuje od fenomenologijske i eidetičke redukcije (epoché) ponajprije u tome što suspendira i neutralizira svaki govor o „ontologiji“ i „epistemologiji“ polazeći od njihove bitne razlike. Razlika je tijekom povijesti metafizike bila ozakonjena na različite načine.

No, bit je ove razlike još od Parmenida u identitetu kao mogućnosti razlike, a ne obratno. Isto proizvodi otuda razlike, a ne razlike istost. Što se tiče Jamesova shvaćanja razlike između bitka i svijesti, posve je jasno kako pragmatizam predstavlja uvjet mogućnosti nastanka druge i drukčije razlike od primata identiteta nad razlikom. Ako sama razlika proizvodi razlike, tada stajalište „radikalnoga empirizma“ nije nešto izvedeno iz spora između uma i osjetilnosti. Ono je, naprotiv, nesvodljivo u svojoj nakani prevladavanja spora između dvije strane iste kovanice (racionalizma i empirizma). U svim njegovim spisima, ogledima i predavanjima pronalazimo istu nit vodilju koja okončava u Pragmatizmu najavom konačne pobjede pragmatičkoga shvaćanja svijeta u budućnosti. Proročki ton ove metafizičke objave može se smatrati credom analitičke filozofije suvremenosti.

„Stvarno životno pitanje za nas glasi: Što će biti s ovim svijetom? Što će život ubuduće učiniti za sebe? Gravitacijsko središte filozofije stoga mora promijeniti svoje mjesto. Zemlja stvari, dugo potisnuta u sjenu slavom nebeskog cara, mora opet zadobiti svoja prava. Promijeniti naglasak na taj način znači da će se filozofskim pitanjima baviti umovi manje apstrakcionističkog soja nego dosad, umovi daleko znanstveniji i osobniji u svom tonu, a koji ipak nisu ni nereligiozni. To će biti promjena „sjedišta autoriteta“ što gotovo podsjeća na protestantsku reformaciju. Naime, kao što je u papinskim umovima protestantizam uvijek izgledao kao obična mješavina zbrke i zbunjenosti, tako će, bez sumnje, i pragmatizam uvijek izgledati ultra-racionalističkim umovima u filozofiji. Izgledat će im kao običan otpad, u filozofskom smislu. No, život se nastavlja, usprkos svemu, i postiže svoje ciljeve, u protestantskim zemljama. Usuđujem se vjerovati da će filozofski protestantizam ostvariti sličan napredak.“ (William James, Pragmatizam, str. 70.)

Izostavimo li ovdje bilo kakav komentar o samoispunjenome proroštvu (self-fullfiling prophecy) nećemo moći izbjeći suočenje s onim što povezuje istinu kao događaj i pitanje čistoga iskustva. Jer, bit je „radikalnoga empirizma“ u tome što se iz struje svijesti razvija struja iskustva. U Ogledima iz radikalnoga empirizma (Essays in Radical Empiricism) iz 1912. godine James još oštrije izvodi ulazak metode pragmatizma u prostor otvorenosti misterija čistoga iskustva. (William James, Essays in Radical Empiricism, University of Nebraska Press, Nebraska-Lincoln, 1996.) Među izabranim ogledima posebno je značajan prvi naslovljen „Postoji li svijest?“ („Does Consciousness Exist?“) iz 1904. godine. U njemu osporava samostalno postojanje bića ili supstancije. Ne lebde ovi pojmovi poput duha ponad voda. Mišljenje se ne može apsolutizirati. Ono je pokrenuto događajima. To znači da „svijest“ nije drugo negoli funkcija mišljenja. Iako se često taj stav tumači unutar okružja njegove empirijske psihologije, a ona se, pak, smješta u horizont biologijskoga naturalizma, čini se da je u tom ogledu položen temelj za shvaćanje „radikalnoga empirizma“.

Nasuprot uvriježenim postavkama Humea, Lockea i Berkeleya kako je iskustvo vezano uz psihičko stanje tjelesnosti (atomizam), James ide još odlučnije prema razrješenju pitanja o identitetu samosvjesnoga pojedinca. Umjesto Kantova postulata o transcendentalnome jedinstvu apercepcije čime nastaje umno shvaćanje svijeta u kategorijama prostora i vremena, sada se pokazuje obrat u tome da iskustvo nije izvedeno iz apstraktnih pojmova poput „Ja“, „subjekt“, „supstancija“, „bitak“, „slobodna volja“, „besmrtnost duše“. Um je izveden iz čistoga iskustva. Iz psihičkoga kontinuiteta života proizlazi svijest kao spoznavanje svijeta. Već je otuda izvjesno da činjenice prethode vrijednostima, ali ne u smislu ontologijske prvotnosti. Ako, naime, ne postoji stvar-o-sebi kao apsolutna izvjesnost spoznaje, što ne znači da se Bog ne misli iz perspektive panpsihizma svijeta, tada je problem odnosa bitka i mišljenja, tradicionalno govoreći, u tome što se odnos mora misliti kao struktura događaja.

Zašto je toliko važno ustrajavati na logici „činjenica“ protiv „vrijednosti“? Iako je ta dihotomija postala izbrisanom za neopragmatiste poput Putnama i Rortyja, a implicitno je odbačena u kasnoga Wittgensteina s njegovom teorijom „jezičnih igara“ (Sprachspiele, language games), čini se da je početak prevladavanja spora između „bitka“ (činjenica) i „svijesti“ (vrijednosti) u posve drukčijem shvaćanju stvarnosti. Nije, dakle, riječ o postojećem kao već uvijek stvorenome svijetu iz kojeg se Bog povukao nakon što ga je stvorio sebi u slavu, čovjeku za obećanje jedinstvene sreće, a svim drugim bićima za opstanak sukladno nužnosti njihove prirodne sudbine. Pojmovna spoznaja ne može bez iskustva koje u svojem čistome obliku pogađa stanja kao događaje promjene svijeta. U svemu stoji nešto nesvodljivo. Ono što će kasni Wittgenstein nazvati „formom života“ nalazi se in nuce u postavci o struji postojanosti života. A život se kreće poput rijeke u stalnom protjecanju. Tko govori o „čistome iskustvu“ mora raskinuti s onom kantovskom „transcendentalnom iluzijom“ da se svijet konstruira iz čistoga uma. Raskinuće označava put s onu stranu razlikovanja subjekta i objekta. (Vidi o tome: Christopher Hookway, „Logical principles and philosophical attitudes: Peirce’s response to James’s pragmatism“, u: Ruth Anna Putnam (ur.), The Cambridge Companion to WILLIAM JAMES, str. 145-165.)

Kako to slijedi u daljnjem obrazloženju?

1.Konceptualni hologram s kojim otpočinje svoju misaonu pustolovinu „radikalni empirizam“ stoga ne može pristati uz onu metafiziku koja zamjenjuje pojmove i kategorije za stvarnost rođenu iz aporije singularnosti života. Aporija je u tome što svijest o sebi kao uvjet mogućnosti egzistencije u prostoru i vremenu nikad ne može, prema Jamesu, postati zatvorenim sustavom vladavine logike kauzalnosti i sheme teleologije. Kada bi se to ipak dogodilo, svijest bi preuzela sve funkcije osjetilnosti. Takav slučaj moguć je ,doduše, ukoliko se radi o napretku umjetne inteligencije (A-intelligence). Međutim, Jamesova imanencija svijesti pokazuje da se mišljenje strukturira događajem. Iz njega nastaje promijenjeni način spoznaje. U tom je procesu na djelu cjelovitost odnosa uma i tijela. Ali tek izvan redukcije na jedan od relata u relaciji zadobiva pravi smisao.

2.Kako se onda u pragmatičkome shvaćanju istine kao događaja konstituira ovo iskustvo? Koja mu je prava svrha (télos) ako je (samo)svijest tek u funkciji mišljenja kao praktičnoga djelovanja? Govor o svrhovitosti postanka (ontogeneza) za Jamesa predstavlja relikt povijesno prevladane metafizike. Iako se iz njezinoga ustrojstva uvijek misli cjelovito polazeći od bitka-boga-svijeta-čovjeka, ipak je polazište moguće tek iz autonomije iskustvenoga djelovanja. Nesvodljivost pojedinačne svijesti ne znači pristanak uz kraljevsku moć subjekta kao supstancije. Problem je svih pokušaja suvremene filozofije u kritici Hegelova sustava apsolutnoga duha bio u tome što su cjelinu ovog metafizičkoga ustrojstva napadali parcijalno, nadomještajući cjelinu dijelovima, transcendenciju imanencijom, sustav i logiku povijesnoga kretanja teodiceje duha spašavanjem egzistencijalne slobode pojedinca. Ništa drukčije nije niti sa Jamesom. Kada se tzv. racionalizmu od Leibniza do Hegela želi uskratiti moć djelovanja unutar nove znanstvene paradigme kontingencije i emergencije, složenosti i teorije kaosa od Darwina do tehnoznanosti, onda se to čini u ime događajnosti procesa samoga života. Sve što se događa može se misliti jedino iz uporabnosti i primjenjivosti na neposredno iskustvo. Ako ostaje u sferi teorijske spekulacije i apstraktnoga izvođenja kategorija, osuđeno je na besplodnost uma kao što je to bilo u skolastičkim raspravama o empirijskim pitanjima nastanka života, njegove strukture i, naposljetku, mogućnosti produljenja ili promjene supstancije kako se to danas čini s pomoću biogenetskih metoda intervencije u sam kôd života.

(3)Već u prvome predavanju o pragmatizmu naslovljenom „Postojeća dvojba u filozofiji“ William James ustvrđuje da se svijet poima u svojoj sveukupnosti tek iz singularnosti iskustva. Između racionalizma kao materijalizma i empirizma vlada prijepor i paradoksalna međuovisnost. Razlog leži u njihovoj spoznajno-teorijskoj isključivosti. I premda se monizmom i holizmom može označiti ono što iskazuje Jamesova filozofija, posve je izvjesno da se pragmatizam određuje pluralnošću stavova i tolerancijom drukčijih mišljenja. Međutim, svijest kao čisto iskustvo ne poseže za apsolutom da bi se objasnio posljednji razlog njezine nesupstancijalnosti i nemogućnosti svođenja na posebni entitet. Najvažnija preinaka čitavog metafizičkoga ustrojstva i to u doslovno svim pojmovima i kategorijama proizlazi iz radikalnoga obrata sheme mišljenja. Umjesto da prvi uzrok određuje posljednju svrhu u dvostrukome smislu – Bog kao duhovni pokretač i stvaratelj svijeta i naturalizam prirodnih znanosti s njihovim „fizikalizmom“ – sve se razmješta na taj način što sada ono „posljednje“ postaje „prvotnim“. Svrhovitost nije unaprijed određena idejom bitka i supstancije. To u jednakoj mjeri pogađa filozofiju, znanost i religiju. Sva tri diskursa bave se pitanjem istine. No, nisu ujedno na istoj valnoj duljini glede uporabnosti iskustva s kojim dosežu metafizičku točku drukčije određene svrhovitosti djelovanja.

Događaj promjene odlučuje o tome kako će tvorba iskustva u procesu postajanja svijesti postaviti figure na ploči. Drugim riječima, aposteriorna metafizika istine kao događaja mijenja način mišljenja. Pragmatizam nije tek promjena figura u igri, nego ponajprije promjena konceptualne igre kao takve. To se odnosi na metodu, postulate i promjenu temeljnih pojmova unutar metafizičkoga sklopa. Iskustvo se stvara na isti način kao što se dokazuje istina nekog iskaza u strukturi jezika kao događaja. Jezik se, dakle, ne može svesti tek na pukog prenosnika mišljenja u smislu funkcije govorenja. Budući da se čovjek ne rađa s iskustvom u smislu gotovog programa za djelovanje, nastaje potreba za učenjem i prenošenjem iskustva iz prošlosti u sadašnje stanje. No, tek se u svijesti singularnoga pojedinca ponavljanjem operacija mišljenja i osjećanja događa nešto autonomno s obzirom na nesvodljivost svijesti na supstanciju i entitet. Što? Biti u procesu iskustva znači u otvorenosti svijeta odnositi se prema predmetima iskustva s pomoću spoznajnih alata. Neki su od alata korisni i primjenjivi za specifičnu vrstu uporabe i bavljenja s određenim područjem duhovnoga bitka, a neki zahtijevaju odbacivanje i stvaranje novih alata. Kakve su posljedice ove nove konceptualne igre?

Mišljenje više ne može biti konstrukcijom subjekta. Svijet se ne stvara na temelju apstraktnih formula i pojmova. Umjesto toga, svijet u pluralnome značenju otvara mogućnost događanja s onu stranu slijepe nužnosti i hirovite slobode djelovanja. Bit se pragmatizma stoga pokazuje u djelotvornosti promjene postojećega stanja. To se ogleda i u jeziku i u etičko-političkim konzekvencijama ovog pokreta u suvremenoj filozofiji koji može biti na razini „radikalnoga empirizma“, kako James određuje svoju poziciju u razlici spram Peircea i Deweya. Ali isto tako i ne mora. Čini se da je upravo to nešto krajnje „bizarno“ i „ekscesno“ u prihvaćanju pragmatizma danas. Bilo bi pogrešno svesti ga na puku slobodu izbora alata mišljenja od zgode do prigode, već prema nahođenju aktera u komunikacijskome procesu. Istina je „radikalnoga empirizma“ stoga pragmatična, iako se pragmatička filozofija nužno ne mora zasnivati na „radikalnome empirizmu“. Ono što povezuje jedno s drugim jest čisto iskustvo kao događaj i djelovanje bez prvoga uzroka i posljednje svrhe. Umjesto toga sve se događa polazeći od onoga što je, naposljetku, i sam Aristotel postavio temeljem etičko-političkoga djelovanja u zajednici: korisna je ona ideja koja pruža čovjeku blagodat ozbiljenja, a djelovanju podaruje istinski smisao čina.

(4) „Radikalni empirizam“, kako ga James objašnjava u istoimenoj knjizi rasprava i ogleda, nije nikakav novi nauk sa svojim sustavnim načinom razlaganja pretpostavki prema kojim čisto iskustvo predstavlja početak mišljenja. Posrijedi je samo „filozofijski stav“. Na jednom drugom mjestu ustvrđuje se da su racionalisti ljudi načela i vjere u um, a empiristi oni koji posežu za logikom činjenica. Ta je razlika, doduše, postala nevažnom za pragmatizam kao i za neopragmatizam (Putnam i Rorty). Posebno je to u svojim radovima o problemima pragmatičke filozofije od Peircea, Jamesa, Deweya do kasnoga Wittgensteina isticao Hilary Putnam. Umjesto klasične dihotomije činjenica/vrijednost, ili u tradicionalnome ontologijskome značenju bitak/svijest, uveo je razliku između distinkcije i dihotomije. Prvo se, naime, odnosi na specifične filozofijske probleme, a drugo na stvarno stanje koje pogađa sva druga područja života. (Vidi o tome: Richard J. Bernstein, „The Pragmatic Turn: The Entanglement of Fact and Value“, u: Yemima Ben-Menahem (ur.), HILARY PUTNAM, Cambridge University Press, Cambridge-New York, 2005., str. 251-265.)

Radikalni empirizam se stoga pojavljuje kao Jamesova filozofijska intervencija u spor između racionalizma i empirizma polazeći od: (a) postulata, (b) stanja činjenica i (c) općenitog zaključka o događaju koji se analizira. Kada ovo imamo u vidu, tada nije teško razabrati da se više ne može pristupiti složenoj artikulaciji zbilje s unaprijed gotovim rješenjima. Napad na supstancijalizam metafizike u novovjekovnome ruhu otvorio je, dakle, prostor za drukčiji uvid u postanak/nastanak svijeta i svjetova. Osim spoznajno-teorijskih pitanja promjene klasične ontologije, to se izravno dotiče i pitanja o kozmologijskome statusu svemira i o promišljanju Boga. James je tome posvetio svoju zacijelo i najpoznatiju knjigu Raznolikosti religioznoga iskustva. Kao što je iz pragmatičkoga shvaćanja istine bjelodano, on osporava bilo kakvu mogućnost postojanja tzv. objektivne istine. Jer istina se kao ideja dokazuje uporabnim načinom djelovanja.

Primat prakse odlučuje i o pitanju shvaćanja Božje egzistencije u odnosu spram ljudskog pojedinačnoga iskustva. Stoga su vjerovanja, znanstvene činjenice i filozofijski stavovi složena mreža iskustava sa svojim nesvodljivim autonomnim sferama „vrijednosti“. Ako je za Jamesa ljudska svijest poredak subjektivno određenih osjetilnih podataka, tada se čini kako ono što od Platona nazivamo sklopom ideja ne može biti pasivnom sintezom uma. Umjesto Kantova apriorizma sintetičkih sudova, sada se susrećemo s aposteriornošću iskustva. Analitički se utvrđuju nova pravila postupanja u zbilji. Ta su pravila, dakako, izvedena iz pragmatičke uporabe svijesti u odnosu na bitak, odnosno „vrijednosti“ u odnosu na „činjenice“. Budući da ne postoji više primat jednog nad drugim, iako James nastoji stvarnost osloboditi metafizičkih dogmi racionalizma i empirizma, preostaje preispitati svezu/odnos kao uvjet mogućnosti da čisto iskustvo postane novi-stari kriterij vjerodostojne spoznaje. Aksiomatski stav svakog pragmatizma glasi: praksa prethodi svijesti kao apstraktnome polju samosvijesti. Ovo vrijedi osobito kada se razmotri stanje suvremenih tehnoznanosti. Njihova je djelotvornost onoliko uspjela koliko su u stanju neprestano stvarati nove proizvode, aplikacije, naprave. Pragmatičnost se novih medija, pak, ogleda u tome što je njihova poruka onkraj semantičke i sintaktičke strukture jezika. Što preostaje svodi se na promjene strukture informacije. Ona se mijenja sukladno potrebama interaktivnih korisnika. A to znači prevagu pragmatike stručnoga znanja nad svim drugim odrednicama vizualne komunikacije. Digitalno doba iziskuje brzinu, uporabljivost i transformativnu prirodu informacije.

John P. Murphy u knjizi Pragmatizam: Od Peircea do Davidsona (Pragmatism: From Peirce to Davidson) iz 1990. godine vrlo je upečatljivo sažeo bit Jamesova „pragmatičkoga pluralizma“. Polazeći od nominalističkoga i empirističkoga temelja mišljenja, čini se, naime, bjelodanim da je temeljno načelo njegove filozofije u tome da

„…su uvjeti prihvatljivosti filozofije utoliko važniji (možda čak i još važniji) od uvjeta istine. Jamesovo stajalište jest u posljednjoj nakani da je naša priroda uvijek – ljudska priroda – a ne priroda stvarnosti općenito ona koja mora odlučiti što se ima misliti o prirodi stvarnosti uopće. Dakle, filozofije koje ne zadovoljavaju ove ljudske zahtjeve (…) neće biti prihvaćene; i, prema tome, pitanje njihove istine ili neistine bit će stavljeno izvan snage.“ (John P. Murphy, Pragmatism: From Peirce to Davidson, Westview Press, Boulder, CO, 1990., str. 35.)

Čisto iskustvo nije nadomjestak za uvjete mogućnosti transcendentalnoga iskustva. Za Kanta je ono moguće samo ukoliko je već uvijek riječ o samouspostavljenosti subjekta. Bolje reći, subjekt uspostavlja supstanciju s pomoću umnoga utemeljenja pojavne zbilje. Početak novovjekovnoga mišljenja označava ovaj obrat metafizike. No, subjekt nije još u stanju sebe uspostaviti nadomjeskom za Boga i njegove atribute. Stoga su nužni postulati ideja kao regulativnih okvira spoznaje svijeta. Ako je supstancija kao jedna od vodećih metafizičkih kategorija pod ozbiljnom sumnjom u Jamesovu „radikalnome empirizmu“, onda je iz toga sljedeće izvedeno pitanje: što jest uopće taj singularni pojedinac koji misli, ima svijest o predmetima, stvara složene odnose u zajednici, oblikuje naposljetku stavove, uvjerenja i ideje u filozofiji, religiji i znanosti? Posve je jasno da je čisto ili neposredno iskustvo nemoguće bez „subjekta“. Samo je, dakako, problematično kako se taj nositelj svjesnih akata sada određuje ako je metafizički položaj njegove suverene moći ugrožen nakon što je pojam supstancije proglašen iluzijom. „Bit“ se ne može deducirati iz neke univerzalne kategorije bitka, kao što se biće ili entitet u ovoj novoj shemi mišljenja ne izvodi nikako drukčije negoli iz Mnoštva (pluralnost svemira). Nije supstancija postala besmislenim starim pojmom koji potječe još od Aristotela, a tako niti subjekt.

No, ako su sve kategorije i pojmovi metafizike racionalizma i empirizma za Jamesa pragmatički suspendirane i neutralizirane, pitanje o nositelju/akteru samosvjesnoga djelovanja u svijetu ujedno upućuje na to da „ljudska priroda“ mora ispuniti svoj zahtjev u težnji da stvori prihvatljivu spoznaju onoga što se stvara aposteriorno. Događaj praktičnoga izvršenja verificira procedure mišljenja. Pitanje o „subjektu“ mišljenja postaje otuda temeljnim pitanjem suvremene filozofije. Još od Husserla i njegove fenomenologije pokušava se razriješiti odnos između transcendentalnoga i empirijskoga „Ja“. Tko misli i što jest mišljenje s onu stranu razlike subjekta i objekta danas postaje glavnim pitanjem u teorijama neurokognitivizma. U tom kontekstu može se Jamesova teorija istine i svijesti pokazati kao drugi odgovor na isti problem: kako je uopće moguće mišljenje bez supstancije ili samostalnoga entiteta ako se subjekt konstituira aposteriorno – u pragmatičnome krugu događanja odnosa činjenica i vrijednosti?

3. Put slobode: Od volje do religioznoga iskustva

Još jednom možda je za našu svrhu „korisno“ prizvati u pomoć ono što Hilary Putnam izvodi u tumačenju pragmatizma dovodeći u odnos Jamesov „radikalni empirizam“ i Wittgensteinovu postavku o „jezičnim igrama“ (Sprachspiele, language games) kao „forme života“. Što određuje Jamesov „realizam“ u odnosu na spekulativnu izgradnju stvarnosti kao konstrukcije subjekta od Kanta, Fichtea do Hegela za Putnama se može objasniti ponajprije oscilacijom između antiskepticizma i falibilizma. (Falibilizam označava spoznajno-teoretsku postavku kako se niti jedna tvrdnja, uvjerenje, teorijska platforma ne može izvesti racionalnim putem dokazivanja. Preostaje uvijek neka vrsta dvojbe u rezultat spekulacije. No, to ne znači da je riječ o sumnji u umne sposobnosti čovjeka, a niti, pak, o onome što je bio početak novovjekovne filozofije s Descartesovom metodičkom dvojbom (dubitatio). U slučaju falibilizma susrećemo se s pitanjem o uvjetima mogućnosti spoznaje istine kao teorije adekvacije mišljenja i stvarnosti. Suvremene epistemologije otuda variraju od radikalnoga empirizma na tragu Williama Jamesa ili, pak, C.S.Peircea do radikalnoga konstruktivizma (Ernst von Glasersfeld i Heinz von Foerster). Vidi o tome: Fallibilism: Internet Encyclopedia of Philosophy http://www.iep.utm.edu/fallibil/)

Iako je u Jamesa vidljiv trag „humaniziranja“ teorije istine kao događaja što čini bit pragmatičkoga obrata u filozofiji, važnijim se čini kretanje unutar svojevrsne „filozofije života“ i konkretnosti djelotvorne prakse. (Hilary Putnam, Pragmatism: An Open Question, str. 22-23.) Zašto? Razlog očito leži u tome što je filozofija u liku apsolutnoga duha žrtvovala pojedinačno iskustvo čovjeka. Utoliko je ova pobuna volje/želje za vjerom istodobno i politički zahtjev za kulturno pluralnim društvom i liberalnom demokracijom. U tome je pragmatizam ponajviše filozofijsko-politički uzdigao John Dewey do prijestolja slobode s konceptom „organske demokracije“ ili „demokracije bez politike“. (James Dewey, The Political Writings, Hackett Publishing Comp., Indianapolis-Cambridge, 1993.)

Očekivani učinak Jamesova pragmatičkoga obrata iznimno je radikalno izveden u nijekanju teorije slobodne volje. Ipak, ovdje valja odmah upozoriti da on pritom ne pristaje uz pozitivizam modernih znanosti i njihov „genetski determinizam“. Isto se tako ovdje ne radi o zagovoru neke nove spinozističko-hegelovske filozofije slobode kao spoznate nužnosti (omne determinatio est negatio). Sukladno već iznesenim kritičkim opaskama o apstraktnosti temeljnih kategorija i pojmova metafizike kao racionalizma i teleologije, tako se i u ovom slučaju pokazuje nužnost pragmatičkoga obrata stare sheme mišljenja. James o tome kaže:

“Slobodna je volja tako jedna opća kozmološka teorija obećanja, baš kao i apsolut, Bog, duh ili svrhovitost. Uzete apstraktno, nijedna od ovih oznaka nema nikakav unutarnji sadržaj, nijedna od njih nam ne daje nikakvu sliku…(…) Osim ovog praktičnog smisla, riječi ‘Bog’, ‘slobodna volja’, ‘svrhovitost’ itd. nemaju neki drugi smisao. Pa ipak, koliko god one same po sebi bile mračne, ili shvaćene intelektualistički, kada ih ponesemo sa sobom u vrevu života, onaj tamo mrak rađa svjetlom svuda oko nas.“(William James, Pragmatizam, str. 68-69.)

U tumačenju Jamesove filozofijske teorije o odnosu slobodne volje i neposrednoga ili čistoga iskustva Richard Rorty uputit će na razotkriće moćnog konceptualnoga putokaza. Riječ je o pojmu kontingencije. (Richard Rorty, Contingency, Irony, and Solidarity, Cambridge University Press, Cambridge, 1989. i „Religious Belief, Intellectual Responsibility, and Romance“, u: Anna-Ruth Putnam (ur.), The Cambridge Companion to WIILIAM JAMES, str. 84-102.) Nije ovdje posrijedi tek suprotnost vodećem pojmu nužnosti iz Kantovih kategorija modalnosti da bi se rastemeljila metafizika uma s njezinim pojmovnim apstrakcijama. Mnogo se čini važnijim razotkriće mogućnosti obrata u shvaćanju odnosa slobode (volje i želje) i nužnosti (pozitivizma i racionalizma znanosti). Ako se, naime, um ne može apsolutizirati, a teorijske spekulacije proglasiti apsolutnim znanjem koji čovjeka u pojedinačnome vidu njegove egzistencije svode na razinu pukog izvršitelje neke njemu nadilazeće volje i onostranoga načela, preostaje prostor za novo određenje smisla ljudske egzistencije. To je ono što se u tradiciji novovjekovne filozofije, i u spekulativnih racionalista i u empirista (Kant-Hume), naziva „ljudskom prirodom“. Kakav je Jamesov odgovor na pitanje odnosa slobode i nužnosti?

Ponajprije, pragmatizam ne znači nikakvu novu „vjeru“ u smislu dogmatskih aksioma filozofijskoga nauka. Nadalje, religiozno iskustvo kao neposredni uvid u Božju egzistenciju u odnosu spram ljudske volje i htijenja ne može više počivati na istoj metafizičkoj pretpostavci kao i najviši doseg racionalizma u teoriji kao što je Hegelova teodiceja apsolutnoga duha. Alternativa ozakonjenome načinu iskazivanja religioznih „činjenica“ i „vrijednosti“ nije nužno razotkriće misticizma, o čemu inače James u knjizi Raznolikosti religioznog iskustva podaruje mnoštvo izvješća pojedinačnih slučajeva takvog „osobnoga“ dijaloga s onostranim. Bilo bi posve suprotno izvorištima njegova „radikalnoga empirizma“ tvrditi da je zabrazdio u polje misticizma i obrane iracionalnoga protiv znanstvenoga duha modernosti kojem je i sam pripadao. U tom pogledu kontingencija, u onom shvaćanju koje izvodi Rorty, ima strategijsko značenje za pokušaj da se mišljenje oslobodi zahtjeva bezuvjetne nužnosti načela-počela, zakona kauzalnosti i sheme teleologije, podvrgavanja singularne pojedinačnosti čovjeka univerzalnim i strogim načelima imaginarnoga apsoluta. Stoga nije kontingencija tek suprotnost nužnosti. Prije bi se moglo uputiti na nesvodljivost i neodredljivost ljudske slobode. Ona se ne može odrediti ničime izvanjskim, ali ni unutarnjim. Umjesto toga, praktična „vrijednost“ iskustva neposrednoga odnosa s Bogom u dubljem smislu od vjerskih dogmi i onoga što Walter Schulz naziva „bogom filozofa“ postat će novi credo za religiju onkraj „prirodne teologije“ i „racionalizma“. (Vidi o tome: Jeff Polet, „William James and the Moral Will“, Humanitas, Vol. XIV, br. 2/2001., str. 35-57.)

Vjerovati, dakle, ne znači ne misliti. Samo je stvar u drukčijem načinu iskustva. Budući da filozofija pretpostavlja pitanje o Bogu u metafizičkome smislu, tada je samorazumljivo da religija za razliku od vjere predstavlja nužan oblik zajedništva čovjeka kao svze/odnosa singularnih pojedinaca i mreže raznolikih iskustava. Što kasni Wittgenstein naziva „jezičnim igrama“ kao „formom života“ pogađa ono što James u svojem pragmatizmu određuje pitanjem praktičnoga vrednovanja istine u njezinome kazivajućem i pokazivajućem izvođenju.

Iako je podržavao znanstveni „napredak“ za dobrobit čovječanstva kojim su moderne znanosti preuzele u svoje ruke dizajniranje prirode i „ljudske prirode“, vidio je poput Heideggera jednu opasnu tendenciju koja će u cijelosti odnijeti prevagu nad svim drugim oblicima duhovnoga iskustva. Radi se, dakako, o primatu tehničkoga karaktera mišljenja kao novoga monizma i pozitivizma usuprot pluralnosti iskustava čovjeka od umjetnosti, religije do empirijske psihologije. Svođenje ljudskoga života na tehniziranost i mehaniziranost kao posljedice pozitivističkoga odnosa spram bitka uopće značilo je s druge strane pokušaj da se pragmatizam pripremi za oslobođenje prostora vjeri, a ne institucionaliziranoj religiji. Ona mora otvoriti mogućnosti slobode protiv slijepe nužnosti. U jednom pismu 1897. godine James kaže: „Religija je najveći interes u mojem životu.“ Međutim, posve je jasno da ovdje valja razlikovati „religioznu vjeru“ u doktrinarno-institucionalnome značenju od mističnoga „religioznoga iskustva“. Utoliko je Rorty mogao zastupati stav da je James u svojem pragmatičkome shvaćanju svijeta religiju vidio „privatiziranim osjećajem“ singularnoga pojedinca. Religiozno iskustvo je svagda osjećaj blizine s Bogom. Taj estetski ili psihološki čin mišljenja pokazuje samo da želja prethodi volji za umnim djelovanjem u svijetu. Ako je pluralnost religioznih uvjerenja, među inim, uvjet mogućnosti tolerancije, onda ovdje nije riječ o naknadnome uvažavanju logike činjenica jer bi svaki nasilni pokušaj političke zabrane mnoštva stavova vodio do totalitarnoga poretka. Isto tako ovdje se ne radi o sporu i sukobu religije i sekularizma, budući da je Amerika za razliku od Francuske svoj demokratski potencijal izgradila na ulozi mnoštva protestantskih sljedbi među kojima su puritanci i kalvinisti bili vodećim denominacijama. James polazi od „religioznoga iskustva“ kao događaja koji se ne može izvoditi iz univerzalnosti Božje objave kako je ozakonjena tijekom povijesti. Što vrijedi za njegov napad na temelje filozofijskoga „racionalizma“ i „teizma“, na isti se način odnosi i na kritiku „prirodne i racionalne teologije“. Uz nužan dodatak: religija se uvijek i jedino kao i u Hegela svodi na osjećaj i volju za božanskim, dok filozofija ne može izaći iz svoje metafizičke matrice umnoga razmatranja svijeta.

Čisto i neposredno iskustvo singularnoga pojedinca nenadomjestiv je trenutak kontingencije vjere koja se ne suprotstavlja umu da bi znanstvene činjenice osporila iracionalnim misticizmom. Za razliku, primjerice, od ruskog pravoslavnoga misticizma u djelima kasnog Dostojevskoga, filozofijskim spisima Šestova i Berdjajeva, američki pragmatizam s protestantskim nasljeđem bitno je utjecao i na mistično iskustvo susreta s Bogom. Uostalom, toliko „dokumentarnosti“ u jednoj knjizi koja se samo uvjetno može svrstati u rubriku „filozofije religije“ kao što je to slučaj s Jamesovim djelom Raznolikosti religioznog iskustva uistinu je rijetko pronaći negdje drugdje. To samo svjedoči o težnji da svoj „radikalni empirizam“ nastoji potkrijepiti i osobnim iskustvenim dokazima. Diskurs ispovijesti, priznanja, svjesne promjene života nakon događaja blizine sa svetim i okultnim, mističnim i otajstvenim – eto poniranja u dubine svjesnoga života.

U posljednjem, osmom predavanju o pragmatizmu naslovljenom „Pragmatizam i religija“ govori se o temeljnom pojmu kršćanske religije – spasu. Mesijanski karakter kršćanstva ne znači da je to određenje svih drugih monoteističkih religija. Poznato je da to ne vrijedi za budizam, a niti za politeističke religije animizma koje se još uvijek prakticiraju izvan zapadnjačke civilizacije u moderno doba. No, spas se može razumjeti posljednjom istinom zapadnjačke metafizike s racionalizmom/teizmom kao vrhuncem filozofije i religije. A budući da je za Jamesa praksa i uporaba važnija od apstraktnih kategorija i pojmova, bjelodano je da životno samopotvrđivanje označava težnju za osmišljavanjem što je moguće boljeg načina življenja. Drevne su grčke filozofijske škole poput stoika, primjerice, otuda smisao življenja vidjele i u duhovnome iskustvu vježbanja za blaženstvo u ovostranosti te suočenju sa smrću na dostojanstven način. U Jamesovu pragmatizmu stoga je pitanje volje, slobode i egzistencije povezano s pitanjem o kvaliteti događaja spasonosnosti. Za tako nešto je potrebna drukčija sveza/odnos Boga i čovjeka. Spasiti svijet ne znači prizvati Boga u pomoć poput interventnoga aktera u kolopletu događaja. Tako nešto bila bi pravo svetogrđe. Posve je drukčija njegova uloga u odnosu/svezi s čovjekovim stanjima svijesti. Između pesimizma i optimizma nalazi se stoga ono stajalište koje James nastoji pomnije obrazložiti.

„Na pola puta između ovih stajališta nalazi se učenje koje bismo mogli nazvati meliorizmom, premda se ono do sada u većoj mjeri pokazivalo kao stajalište u rješavanju ljudskih pitanja nego kao učenje. Optimizam je oduvijek bio vladajuće učenje u europskoj filozofiji. Pesimizam je tek nedavno uveo Schopenhauer i on za sada ima tek nekolicinu sustavnih pobornika. Meliorizam spas ne smatra niti nužnim niti nemogućim. On ga smatra mogućnošću koja postaje sve više i više mogućom što brojniji postaju zbiljski uvjeti spasa.“ (William James, Pragmatizam, str. 160.)

Govor o spasu mora otvoriti drukčije mogućnosti događanja u svijetu koji sam po sebi nije ni dobar niti zao. Vidjeli smo da James u teoriji istine polazi od aksioma kako se događaj upisuje u logičko-emocionalne strukture mišljenja o stvarnosti. Ništa nije unaprijed zadano, pa tako ni spekulativno dosezanje Božje egzistencije. Ako se, dakle, spas nalazi u samoj srži religioznoga iskustva onda je pitanje o Bogu onkraj teologijsko-filozofijske tradicije smješteno u prostore empirijske psihologije, a ne prirodne ili racionalne teologije ili, pak, pozitivizma znanstvenoga svjetonazora koji mora metodički otkloniti božansko iz svojih razmatranja da bi ograničio istraživanja na svijet prirode u njezinoj fizikalnoj kontingenciji. Paradoks je ovog Jamesova pokušaja da „spasi“ pragmatizam od relativizma i skepticizma u tome što mora u razlikovanju religije od vjere dospjeti na prag misticizma bez iracionalizma i do rješenja koje je neka vrsta socijalne deontologije: privatiziranje religije za svrhe spasa singularnoga pojedinca.

Nije to, dakako, ništa drugo negoli dosljedno izvođenje kritike metafizike kao vjere u apsolut i njegove atribute poput Jednog (unum), Dobrog (bonum), Istinitoga (verum), Bića (ens). Preokret bi ove sheme uključivao da je svijet sve drugo negoli prostor ispunjenja umnih načela i počela. Umjesto toga, radi se o meliorizmu. Ovo rješenje razmatra mogućnosti spasa kao pokušaja da se samo događanje u praktičnome izvršenju vjere uspostavi jednim i posljednjim kriterijem smisla života. A to znači da borba sa zlom, neistinom i laži pretpostavlja uvođenje postulata Mnoštva ili pluralnosti bića u složenosti ljudskih mogućnosti. Ako je Bog neodredljivo područje kontingencije, onda je volja za religijom ništa drugo negoli mišljenje koje polazi od neposrednoga iskustva prosvjetljenja i vizije božanskoga. Kako to razumjeti? Trenutak i događaj su dio istoga događanja. No, sa stajališta početka nove svijesti koja događaj mijenja i podaruje mu snagu unutarnje ii subjektivne moći prisvajanja svijeta događaj se istine događa u trenutku diskontinuiteta. Sve se zbiva poput bljeska meteora, u času radikalne promjene svijesti. Ovaj ontologijsko-temporalni problem Jamesova pragmatizma nosi obilježja intuicije.

U tradiciji religioznih događaja svijesti od ranog srednjega vijeka u kršćanstvu, ali u i islamu, te osobito na početku moderne u romantici, ona je imala svoje velike predstavnike poput mističara Meistera Eckhardta, Angelusa Silesiusa, Svete Tereze Avilanske, Svetog Ivana od Križa, Al-Ghazzalija i Jacoba Boehmea. Metafizički karakter spoznaje koja je neposredna i bljeskovita te pripada viziji kao uvidu, a ne racionalnoj spoznaji koja posreduje između Boga i prirode u kategorijama racionalizma i pozitivizma znanosti, pripada psihologiji. Ali nije to ista stvar kao i u modernim znanstvenim pristupima duši (psyché). Razlika je u tome što psihologija ovog tipa nadilazi opreke dvaju redukcionizma: fizikalno-kemijskoga i vitalističkoga. Za Jamesa su otuda mistična iskustva ponajprije prisutna u neopisivosti, noetičkoj kvaliteti, nepostojanosti i pasivnosti. (Vidi o tome: Richard R. Neibuhr, nav. članak, str. 232.)

Što su to zapravo „mistična stanja“? James u Raznolikostima religioznog iskustva pokazuje da je posrijedi dvostruki prekid. S jedne strane prekida se sa strujom svijesti običnoga iskustva osjetilnosti prirode, a s druge prekida se i sa svakim spekulativnim putem apstrakcije. Ono živo i singularno osjeća vibracije koje nisu tek puko „onostrane“, Štoviše, njihova je značajka u „epistemološkoj kvaliteti“ onoga što postoji neposredno. Opažanja (perceptions) se suprotstavljaju apstraktnim (logičkim) pojmovima. Bog se, dakle, ne može za Jamesa doživjeti iz „druge ruke“. Pukim posredovanjem Pisma ili tradicije u koju se vjeruje kao u dogmu čin vjerovanja postaje navikom. Na taj se način društvo učvršćuje strahom od isključenja nepokornoga pojedinca. Poput Kierkegaarda i James nastoji vjeri kao religioznome iskustvu vratiti dostojanstvo osobnoga izbora. Egzistencija subjekta nalazi se na jednoj strani, a pragmatika djelovanja na drugoj. Umjesto zadanoga pristupa iz okrilja ozakonjene vjere, potrebno je istraživanje svih fenomena koji se svrstavaju u ono što Kant u nauku o pojmovima „Boga“, „duše“, „slobode“ i „besmrtnosti“ postavlja u područje praktičnoga uma.

Međutim, problem je za Kanta u tome da se u te pojmove vjeruje, ali oni ne mogu imati status logički koherentnih pojmova. Razlog proizlazi otuda što su to postulati. Iskazuju se veznikom kao i riječju da: kao da Bog svijetu u prirodnim pojavama podaruje svrhovitost ili kao da sloboda postoji zato da „ljudskoj prirodi“ podari smisao njezina postojanja. Što je za Jamesa predmet religije? Odgovor ne proizlazi iz apstraktnoga odnosa Boga i čovjeka za koje Pismo i dogma određuju granice vjerovanja. Sukladno „radikalnome empirizmu“ moguće je ustvrditi da je religija ponajprije „čisto iskustvo“. U formi mističnoga doživljaja s onu stranu granica uma i osjetilnosti njezino je prebivalište. Određuje se kao „stvarnost neviđenoga“. James na taj način otpočinje svoje treće predavanje u knjizi Raznolikosti religioznog iskustva. (William James, Raznolikosti religioznog iskustva, str. 36-52.)

Mistična stanja svijesti tvore ishodište za razumijevanje događaja vjere kao neposrednoga iskustva. Što je živo, konkretno i neposredno ne može biti umrtvljeno apstraktnim umovanjem o razlici Boga i svijeta. U pragmatičkome shvaćanju čovjek može ispuniti svoje mogućnosti tek ukoliko se dogodi to da odnos pojedinca i društva u dohvaćanju svetoga i apsolutnoga ne razdire pravo na slobodu. Ovo je pravo uistinu „sveto“. Razlog leži u tome što se čovjek ne razumije iz njemu nadređenih svrha u praktičnome životu. Upravo suprotno, kontingencija i događaj tvore od singularnoga iskustva pojedinca početak čitavog niza događaja. Među inima moralna volja za djelovanjem u cilju dobrobiti čovjeka prekida s nužnošću bitka. Nepromjenljivost se dokida uvidom u procese postajanja drugim i drukčijim. Vjerovati nije otuda opreka s mišljenjem. Iz jednostavnog razloga što mišljenje pretpostavlja dokidanje opreke činjenica i vrijednosti, jer je polazište empirijsko iskustvo u bogatstvu njegovih očitovanja (mnoštva i razlika), između religioznoga osjećaja i filozofijske metode dosezanja istine nema više oštroga reza.

Uostalom, metafizika je od Aristotela bila određena pitanjem o Bogu kao prvom uzroku i posljednjoj svrsi stvaranja svijeta i čovjeka. Bez toga nije moguće uspostaviti privid reda i harmonije. Kada James naizgled rastemeljuje sve bitne pretpostavke metafizike u vidu racionalizma/teizma i empirizma, ipak se ne radi o istom putu mišljenja kao u radikalnih kritičara Hegela – Nietzschea i Marxa, a dijelom i Kierkegaarda. Pragmatizam ne poriče Boga, iako se može tumačiti kao pokušaj preinačenja klasične metafizike. U slučaju Jamesa svjedočimo svezi Boga i čovjeka kao novome mističnome iskustvu. No, ništa nije unaprijed određeno, pa tako ni da taj susret nužno mora okončati sretnim ishodom. Braneći pravo na vjerovanje usuprot konceptualnoj dogmi prirodne ili racionalne teologije on svijet ne shvaća pojmovno niti kategorijalno. Sve je to, dakako, u znaku vladavine čistih kontingencija. Među njima se izdvaja mogućnost slobode kao autentičnoga življenja i slobode kao događaja istine. Što ih povezuje nije ništa drugo negoli prethodnost moralne volje za dobrim i istinitim, pravednim i sretnim životom. Čini se da je nasljeđe pragmatizma, kako je to dobro zapazio Hilary Putnam, prožeto dvostrukim obručem mišljenja. Ono spaja istinu i forme života. Ne čini se stoga smionim uspostavljati bliske odnose između Jamesova „radikalnoga empirizma“ i kasnoga Wittgensteina. Ako praktičnost izvršenja prethodi pojmovno-kategorijalnome određenju svijeta, nalazimo se na brisanome prostoru neodredljivosti događaja. I to onda vrijedi za sva bića, a ne samo za čovjeka. Biti u otvorenosti događaja znači vjerovati u mogućnost pragmatične promjene svijeta kao života i obratno. Jedino je problematično to što „korisnost“, „primjenjivost“ i „uporaba“ proizlaze iz tehničkoga karaktera realizirane metafizike. A kao što je poznato, njezina se sudbina više ne određuje vertikalno, već horizontalno. Blizina takvog mišljenja s logikom tehnoznanosti ne ostavlja mnogo slobodnoga prostora za alternative. A to vrijedi čak i kada se preusmjeri središte promišljanja u ono neposredno, u iskustveno polje čistih kontingencija koje se ne mogu više dokučiti racionalnom spoznajom. Wittgenstein je mistiku dodijelio faktičnosti svijeta kao slučaja. „Da“ svijet jest slučajem kao nužnošću (quoddittas) najveća je tajna bitka uopće.

James je, pak, u praktičnome izvršenju vidio svrhu koja povratno određuje značenje uzroka djelovanja. Taj obrat koji je kao i C. S. Peirce nazvao pragmatičkim preostaje zagonetkom nadolazećega doba. Ono se određuje vladavinom čiste neposrednosti iskustva neljudskoga. Kada, naime, misleći strojevi umjesto jezika koriste sliku za transformaciju stanja u aktualnosti, tada je dokinuta razlika subjekta i objekta, opažaja i opaženoga. Što preostaje od svekolikoga čuda i mistike „čistoga iskustva“? Ništa drugo negoli prazna sloboda odlučivanja o onome što je već unaprijed neodredljivo i prazno. Pragmatika znanja u informacijskim društvima potvrđuje Jamesovu vidovitost u pretkazanju pobjede „američkoga duha“ u filozofiji. Doista, tim je smjerom krenulo suvremeno mišljenje. No, to nije filozofiji podarilo i stimulans za budućnost. Pragmatizam se u svojoj trijumfalnoj sudbini vladavine „običnoga“ nad metafizičkim prometnuo u ono isto što tako sudbonosno vlada suvremenim svjetovima umjetnosti, arhitekture, politike, kulture – u apoteozu postajanja svijeta privremenim i kontingentnim konstruktom. Postao je mišljenjem spasa od praznine ustanovljenjem vjerovanja u čisti događaj singularnoga iskustva. Na kraju racionalnoga kruga zapadnjačke metafizike s Jamesom je otpočelo doba svekolike demistifikacije apsoluta. Ali, ne samo to. Mnogo je važnije da je u procesu raskrivanja novih putova slobode mišljenje pripremljeno za dijalog sa znanstvenim paradigmama kvantne teorije i mističnoga religioznog iskustva suvremenoga čovjeka. (Vidi o tome: Henry P. Stapp, „Whitehead, James, and the Ontology of Quantum Theory“, Mind & Matter, Vol. 5, br. 1/2007., str. 83-109.)

Obje su duhovne snage danas one koje u složenim odnosima spora između uma i vjere nastoje ovladati svijetom. Pragmatizam više ne obećava utopijske vrtove budućnosti. Njegov je trijumf u tome što je metafizičko opravdanje aktualnosti bez posljednjih rješenja. No, možemo li uopće izbaviti se iz okova sve više i više homogenizirajuće aktualnosti mišljenjem koje ovisi o primjenjivosti, koristi i uporabi bez propitivanja unutarnje granice svake pragmatike znanja, pa čak i kada nam sve polazi od ruke i sve se zbiva u „našu korist“? Nije li takvo mišljenje zapravo uleknuće u površinu zbivanja pod znakom neizvjesnosti budućnosti i hira nepredviđenosti događaja?

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026