Copyright ©2026 Žarko Paić

Identitet je ideološka maska za realnu perverziju društvenih odnosa moći

Razgovor

March 2, 2026
Identitet je ideološka maska za realnu perverziju društvenih odnosa moći
Žarko Paić

Objavljeno u knjizi Aleksandra Ćukovića, Konture horizonta, Jumedia Mont, Podgorica, 2015.

1. I najveći zlotvori uvjereni su u vlastitu moralnost. Hitler je obožavao djecu. Mafijaški klanovi održavaju na životu vjeru u smisao obitelji. Zdrav život propagiraju i duhanske korporacije. Nije riječ o individualnu stavu prema svijetu, nego o strukturalnu položaju u sustavu društvene moći koji neizbježno počiva na izopačenju ideje slobode, jednakosti, pravednosti, nesvodivosti života kao takva. Kritika ideologije hod je u mjestu.“ Šta bi, po Vašem mišljenju, danas trebalo preduzeti kako bi došlo do pravog iskoraka i pomijeranja sa mrtve tačke?

Imamo li mišljenje dostojno ove totalne krize? Nisam u to uvjeren. Da odmah otklonim bilo kakav prigovor o “pesimizmu”. U tekstu “Logos, Imperium, Apokalipsa: Europa u planetarno doba”, kojim nastojim otvoriti različite putove promišljanja duhovnih izvora Europe s obzirom na shvaćanje što je to “kriza” i nije li možda sama riječ postala nevjerodostojnom za ono s čime se danas suočavamo u planetarno doba suvremenih tehno-znanosti, izvodim postavku o kraju ere suverenosti nacija-država. Podsjećam da su Husserl i drugi veliki mislioci naše suvremenosti još 1930-ih godina vidjeli da bez pojma univerzalnosti uma, ideje političkoga republikanizma građana u kozmopolitskome smislu riječi, te odgovornosti za svijet života raznolikih kultura povijest Zapada više nema smisla. U tom duhu 1933. godine i Miroslav Krleža piše proročanski ogled “Evropa danas”. U njemu pokazuje fatalnu dvojnost moderne civilizacije. Ona je ujedno carstvo potrošačke praznine dekadentne elite, ali i središte političke moći nacije-države koja umjesto europskoga jedinstva slavi svoje nakaradne nacionalne mitove, a na njezinim rubovima vode se krvavi etnički ratovi s idejom vladavine kriminalnih Vođa uz masovnu podršku tzv. “naroda”. Govor o “krizi” treba napustiti jer ne vodi nikamo. Stvar je paradoksalno u tome da neoliberalni kapitalizam djeluje danas poput mreže koja se sama razara i obnavlja. Taj sustav kaotičnoga poretka savršeno je reguliran uvođenjem mehanizama društva kontrole. Što više izvanrednih situacija i kaosa, to je poredak otporniji na nove izazove. Na sve većoj razini decentraliziranja i gubitka stvarnoga središta moći u ekonomskome i političkome smislu nastaje nova vrsta stabilnosti poretka. Sjetite se neoklasične čikaške škole koja zagovora teoriju “racionalnoga izbora” u upravljanju kriznim situacijama: od ekonomije do kulture i brige za vlastitu dušu. Ideologija je to najveće moguće perverzije smisla duhovnoga života uopće.

U ime razvitka sposobnosti pojedinca da regulira svoje potrebe u skladu s imperativom tržišta, čitav se društveni poredak, kulturni sektor, sve sfere života nastoje korporativno privatizirati. Kada se čovjek shvaća sa stajališta “socijalnoga ili kulturnoga kapitala” kao neka vrsta pseudoliberalnoga stroja za proizvodnju života, tada je sve postalo “ideologijom” kao novom kulturom spektakla i obratno. Zbog toga je svaki govor o “izlasku iz krize” besmisleno podržavanje iste logike programiranoga kaosa. Gilles Deleuze je u “Postscriptu uz društva kontrole” 1990. godine misaono najprodornije pokazao razmjere nove ideologije. Sada ona čini temelj novoga kapitalizma. A to vrijedi ne samo za Ameriku i Europu, već i za Kinu, Rusiju, Indiju. Radi se, naime, o društvu koje više nije disciplinarno određeno tradicionalnim aparatima državnoga nasilja unutar teritorija nacije-države. Umjesto toga digitalni kod mreže uvjetuje sve procese kibernetičkoga upravljanja okolinom. Mi smo, dakle, u stanju post-krize koja nije anomalija u sustavu. Ona čini upravo njegovu bit. Stoga su korupcija, isti politički modeli upravljanja društvom bez obzira na ideološki predznak ljevice ili desnice, legitimno određenje jednoga poretka koji više nema ništa zajedničko s pitanjem prosvjećivanja lažne svijesti. Brutalna moć neoliberalne ekonomije u globalnome poretku proizlazi iz njezine “racionalnosti”, želje za uspjehom, individualizmom, rizikom slobode, svim velikim idejama modernosti. Kada sustav regulira vašu “libidinalnu energiju” kao pokretački mehanizam žudnje za profitom na tržištu, tada je posve svejedno želite li biti Madonna, Gekko iz filma “Wall Street”, religiozni fundamentalist ili običan čovjek iz predgrađa.

Izbor vlastita životnoga stila postaje spektaklom tržišne ideologije ništavila. Čudovišni marketing ideja prisutan je posvuda od suvremene umjetnosti do mode. Ovo je, dakle, dijagnoza bolesti. Ne treba joj čudesni lijek za ozdravljenje zbog toga što nije problem u terapiji, nego u mišljenju koje iziskuje stalno neka “nova” praktična riješenja. Za početak, potrebno je misliti drukčije. Nužno je misliti odlučno s onu stranu lažnih utopija i jeftinih subverzija. Nietzsche kaže u jednom aforizmu da je filozof rijetka biljka. Poput osamljenika na planinskim visovima zagledanoga u strahotne ponore života. Slika je možda danas zastarjelom. No, vjerodostojnija je od vizualnoga terora medijskih manekena koji nas opsjedaju svojom ispraznom retorikom “filozofije kiča”. Kao što postoje aerodromski intelektualci poput sekte profesionalnih nomada, tako su još veća pošast danas putujući filozofi krize i “revolucionarne akcije”.

2. Još jedan zanimljiv citat iz intervjua koji ste dali ,,Zarezu“ 2008. godine: ,,I konzervativci su postali revolucionarni zato jer se moraju prilagoditi “novome”. Progresisti su nužno postali “nazadni” zato što ideja napretka ne znači više ništa oslobađajuće i dobro samo po sebi.“ Gdje je mjesto filozofiji u tom neminovnom ,,pretumbavanju“ nekada stamenih položaja?

Jednostavno, nalazimo se uronjeni u virtualne svjetove aktualnosti. Oni prema načelima neprestanoga postajanja implodiraju u svim smjerovima. Rađaju se poput čudovišta iz ničega. Dobivaju potom značajke fluidnosti i fleksibilnosti poput informacija na tržištu reality show-a kapitalističke ekonomije. Pojmovi onoga što se još može nazvati filozofijom, iako ne znamo na što se odnose ti pojmovi i kako filozofija odgovara na to što se zbiva sa svijetom, postali su nakon Heideggera i Wittgensteina očigledno jezikom tehničke dispozicije.

Čini se da se obistinjuje postavka kako tehno-znanosti, kibernetika i transhumanizam više ne grade pojmove onto-teologijski, a to znači „odozgo“ prema „dolje“. Umjesto trijada koje su vladale do Hegela i u njegovim dijalektičkim i nedijalektičkim obratima, od Marxa preko Adorna do Lacana, susrećemo se s logikom binarnoga kôda. Dvojstvo umjesto trojstva dovodi u pitanje metafizičko ustrojstvo povijesti, svrhu i cilj, smislenost ideje u njezinome ozbiljenju, riječju, odnos bitka, Boga, prirode i čovjeka bez obzira je li posrijedi duhovno iskustvo svijeta ili neka vrsta znanstvene racionalnosti kao nadomjeska za red i sustav u kaosu. Mislim da nije problem u nedostatku reda u novim ne-metafizičkim sustavima mišljenja kakvi se danas nalaze u filozofijama medija, posthumanizmu, digitalnoj estetici, političkim teorijama antiesencijalizma, već u suvišku kategorijalnoga nereda kao metode. Želimo li sagledati mogućnost realne promjene suvremenoga svijeta iz perspektive, primjerice, društvenih teorija kompleksnosti u ekonomiji i politici, vidjet ćemo zapanjujuću strogost u primjeni tehničkoga jezika prirodnih znanosti na pojmove „društva“ i „kulture“. Dakako, ni jedna ozbiljna sociologija znanosti, nakon radova Brune Latoura, neće prilaziti pitanju subjekta promjene s tradicionalnoga humanističkoga stajališta.

Razlog valja vidjeti u tome što se pojmom „čovjeka“ već od Heideggera do svih danas mjerodavnih teorija emergencije i kontingencije označava odnos i sklop projekata, a ne vječna priroda nedodirljiva entiteta. Filozof znanosti i tehnologije Bernard Stiegler opravdano govori da je čovjek u svojoj otvorenosti dovršena forma života. Što još preostaje svodi se na njegovu egzistencijalnu mogućnost razlike spram aparata tehnike, a to znači promjene odnosa spram svijeta ne više iz položaja duha, logosa, racionalnosti, programa svijesti. Doba opreka psihoanalize i znanosti, nesvjesnoga i svijesti, u tom pogledu pripada prošlosti. Jezik kojim se služimo u metafizičkome razlikovanju „duha“ i „duše“, logike i psihologije, uma i tijela, jednako je tako neprikladan za opis tehno-geneze svjetova u kojima ono životinjsko i ono ljudsko postaju mogućim u bitnoj razlici samo iz odnosa spram tehnosfere. Tko govori o mrežama, identitetima, aktoru i interaktivnosti djelovanja, ne može utvarati da se normativnim zahtjevima za promjenom političke vlasti u liberalnim demokracijama na ulici rješava temeljno pitanje poretka. Čini se naivnim vjerovati u moć subjekta danas, osobito kada se sam „subjekt“ revolucije ne nalazi u svijesti o etičkoj nužnosti promjene. Već je u Marxovu Kapitalu bilo jasno izrečeno da se totalna promjena modernoga društva odvija u laboratoriju tehno-znanosti. Nakon toga je samo pitanje vremena kada će nove tehnologije kao „subjekt“ izbaciti iz igre stvarne ljude ili ih zamijeniti novim strukturama nužnim za budućnost opstanka ideje kapitala. Što će se dešavati s radom i mišljenjem u takvome ubrzanju „događaja“? Čini mi se da za to filozofija još nije pripremljena ni u jednom od svojih novijih jezika. Filozofija medija samo dijelom pruža pojmove za ono nadolazeće. Kibernetika zacijelo da, ali pojmovi sustava i okoline, povratne sprege i informacije ne podaruju dostatno uvjerljivih hipoteza.

Radi se, nedvojbeno, o novoj tehno-znanstvenoj revoluciji u kojoj vodeći pojmovi postaju oni koje je još Heidegger 1938. godine izrekao u predavanjima o biti događaja. To su: (1) dinamičko, (2) totalno, (3) racionalno, (4) imperijalno i (5) planetarno. A sve te pojmove objedinjuje glavna teza o našem informacijskome dobu entropije. Informacija kao komunikacija u realnome vremenu označava transformaciju materije u energiju. Nematerijalnost ili virtualnost svemira u povećanju memorije bio-kibernetičkoga stroja postaje posljednja mogućnost ove filozofije tehničkoga svijeta kojoj više ništa nije problem, jer više ništa ne predstavlja problem osim zastarjelosti čovjeka i njegove egzistencije u svemiru. Filozofija može na to dati tri odgovora. Sva su tri već baština njezine metafizičke „velike priče“. Primjenjivali su se još od kraja stoičkoga doba, a u 20. stoljeću čudesno rastvaranje mišljenja u svim smjerovima ipak je, naposljetku, stvar samo ta tri odgovora. Evo ih, pa pokušajmo o svakome nešto kazati prije no što dođemo do zaključnih napomena.

Prvi je odgovor da se promjenom načina mišljenja kao teorije razvija nova interpretacija svijeta. Takve su bile filozofijske postavke nakon Aristotela. Pitanje etičkoga odnosa spram svijeta kozmopolitske zajednice iziskivalo je tada i novu kozmologijsku perspektivu mišljenja. U 20. stoljeću glavni putovi filozofije tehnike i tehnologije, uz Heideggera, nastali su u Whiteheadovoj metafizici prirode i Deleuzeovoj ontologiji razlike na tragu francuskoga mislioca Gilberta Simondona. Radi se o novoj metafizici za novo, tehničko doba. Problem je samo u tome što novi svijet više nema jezik opisa stvarnosti izvan ljudskih spoznajnih aparata. Konstituira se kao tehnički dispozitiv odnosa između prirodnih znanosti i tehnologije. U kibernetici se, primjerice, umjesto svrhe i cilja, koje čine teleologijski način mišljenja, primjenjuju pojmovi optimalne kontrole sustava. Drugi se odgovor nalazi u svezi filozofije i teologije oko etičkih pitanja u tehničkome svijetu. Život postaje bio-genetski konstruiran. Zato je važno postići minimalni konsenzus između procvata znanosti i slobode istraživanja s temeljima kulturnoga poretka vrijednosti. Bioetičko polje dogovora i pregovora između crkve i države dovodi filozofiju u položaj da bude tek interdisciplinarni partner u raspravama koje više nisu ni stvar etike niti pitanje politike. U doba biopolitike vjera i um podjednako su sredstva za već unaprijed projektiranu svrhu. Ne treba biti ciničan. No, već je Foucault jasno pokazao u jednom predavanju u Tokyju 1978. godine naslovljenom „Seksualnost i moć“ da ni etika niti politika ne mogu parirati tehnologiji i hermeneutici subjekta samoga života u njegovu znanju/moći o granicama vlastite uporabe za Druge. Život kao jezik, rad i znanost dokazi su kraja čovjeka u humanističkome značenju te riječi.

Treći odgovor krije se u tvrdoglavome odbijanju „napretka“. A to ujedno znači da se filozofija pokušava izboriti za svoj autonomni položaj u tehno-znanstvenoj pustinji konstrukcija novoga. Nije riječ o „filozofskome fundamentalizmu“, već o onome što jedino možda ima neki spasonosni izgled povratka izvorima ili drugome početku mišljenja. Umjesto nove metafizike za nove tehno-znanosti, povratak izvorima iznimno je paradoksalan put obrata. Imenovao ga je Derrida mito-poetskim mišljenjem razluke (différance). Tek nam ona omogućuje razlikovanje između bitka, bića i biti čovjeka. Mito-poetsko mišljenje nije „arhaično“ niti nemoćno iskazivanje povjerenja u arhiv i trag povijesti. Ono je ne-moguće mišljenje nadolazećega kao nepredvidljivoga i nenadanoga. Želi li se ostaviti mogućnosti umjetnosti da ne bude tek estetskim kodom komunikacije tehnosfere, tada je jedino bitno i jedino nužno ono što proizlazi iz drukčijega razumijevanja filozofije negoli se to kazivalo dosad. Drukčija filozofija ne znači tek promjenu smjera unutar istoga puta. Potreba za filozofijom kao i za umjetnošću, možda doista nije više stvar našega vremena. Ono može i bez obojega, budući da su mu i filozofija kao kibernetika i umjetnost kao estetika već u temelju. Vrijeme je, možda, da se umjesto „mudrosti“ (sophia) i pobune (praxis), umjesto ta dva otrova mišljenja zapadnjačke metafizike kako ih naziva Cioran, pronađu elementarne čestice treće zemlje.

3. ,,Suvremena je umjetnost izložena događaju tog zagonetnog videocentrizma. Slika više ne prikazuje i ne odslikava realnost. Kad se pojmovi vizualiziraju, ni komunikacija se više ne može svesti na pravila jezika“. Planiraju da s napretkom tehnologije i knjige budućnosti budu višedimenzionalne, zvučne i video ,,slikovnice“ koje će ,,u trenutku“ ispisivati i brisati moćni računari. Ima li knjiga budućnost? Molim Vas da mi kažete da li će ona, kao štampani medij, moći sebi obezbijediti makar suživot, ako ne može primat, u digitalnom svijetu?

U digitalno doba svijet se konstruira iz tehnosfere. Njezin jezik nužno mora biti pragmatičan i usmjeren na funkcije, strukture, aplikacije same „stvari“. U nematerijalnome estetskome izgledu/prividu – ta “stvar” misli i govori. U tehnosferi se susrećemo sa strojevima koji računaju i misle programskim jezicima. Kompjutor je metamedijalni stroj mišljenja. S pomoću tehničkoga jezika kompjutor vizualizira pojmove da bi mogla nastupiti interaktivna komunikacija u telematskim društvima. Tko, dakle, komunicira? Jezik i svijet, a ne društveni odnosi između ljudi koji sudbonosno navodno određuju povijesnu dramu čovječanstva. Društva su izvedene varijable komunikacije, a ne njezine vječne statičko-dinamičke pretpostavke. Da bi uopće mogla nastupiti društvena igra između jezika i svijeta u formi proizvodnje predmodernih ili modernih društvenih odnosa prethodno se mora uspostaviti poredak koji te odnose uopće omogućuje. Vilém Flusser je to u svojim analizama jezika i tehnoslike potpuno jasno istaknuo.

Jezik je simbolička forma komunikacije. Ona potrebuje svoj vizualni kôd da bi tehnoslike kao temelj digitalne komunikacije omogućile razmjenu informacija. Bez uspostave medijske slike svijeta, ili vizualnoga kôda tehnosfere, jezik ostaje „prazan“ i bez značenja, odnosno jezik ostaje bez svojeg nužnoga prostora-vremena događanja. Jezik ostaje bez svoga svijeta koji više nije „prirodan“ svijet obitavališta bogova, ljudi i drugih bića, nego postaje „neprirodan“ svijet komunikacije kao nadomjestne „prirode“ čovjeka. Jedna od najpotresnijih definicija komunikacije u teorijama suvremenih medija jest Flusserova, kojemu se, posve krivo, pripisuje oznaka tehnodeterminizma i kulturnoga optimizma, a iz njegovih je spisa stvar posve jednostavna. Tehnika pripada biti čovjeka i njegova je sudbina, ali ne kao fatalni usud, nego kao egzistencijalna oznaka slobode u svijetu. Flusser kaže:

¸„Ljudska komunikacija je umjetni pojam s nakanom zaborava brutalnoga besmisla na smrt osuđenoga života. Čovjek je „od prirode“ osamljeno biće, jer zna da će umrijeti i da će u trenutku smrti s njime nestati zauvijek pripadna mu zajednica. Svatko mora sam za sebe umrijeti. /…/ Ljudska komunikacija prekriva koprenom kodificirani svijet, koprenom umjetnosti i znanosti, filozofije i religije…/…/ Ukratko, čovjek komunicira s drugima kao „politička životinja“ ne zato što je on društvena životinja, nego zato jer je osamljena životinja koja nije u stanju živjeti u samoći.“ (V.Flusser, Kommunikologie, S. Fischer, Frankfurt/M., 2005., str. 10.)

Što, dakle, s knjigom u formi koju poznajemo od Gutenberga? Nema nikakve sumnje da će knjiga ostati sve dok jezik i kazivanje određuju duhovni horizont ljudskoga iskustva u ovome i mogućim drugim svjetovima. Ali, dobro znamo da se preobrazba forme pojavljuje kao uvjet mogućnosti bitne promjene načina kazivanja. Što to znači? Sa stajališta mediosfere u koju valja ubrojiti sve što pripada umjetnoj inteligenciji, a to znači stalno usavršavanje pametnih telefona, aplikacija i različitih novih tehničkih aparata na daljinu, knjiga pripada prošlosti. U mojem slučaju, budući da sam po navikama konzervativan i ikonoklastički raspoložen, inače ne bih napisao knjigu o filozofiji i granicama suvremene umjetnosti (Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.), radi se o logici i-i. Uostalom, to je bit našega planetarnoga doba a ne ili–ili. I tradicionalna knjiga i smart-reader, i fotokopije i pdf, i stare slike kao iz Sebaldovih melankoličnih knjiga i virtualna datoteka. Ali, pokušajmo postaviti problem drukčije. Vidite, u idejno i kompozicijski briljantnome romanu Ranka Marinkovića Kiklop, cinični lik Maestro, kojeg u filmskoj ekranizaciji romana u režiji Antuna Vrdoljaka igra maestralno Ljuba Tadić, uspostavlja se razlika između jednostavnosti života u iskonskome smislu i moći moderne tehnike.

Čovjek nema mnogo izbora. Ako se odrekne električne struje u zamjenu za arhaični život pustinjaka, dobio je slobodu Aristotela, a izgubio sigurnost života u sjeni inovacija Tesle. Maestro u završnome činu samoubojstva u protestu protiv nečovječnosti modernosti i njezinih vrijednosti nakon noćne pijanke izvede posljednji performans – “luk vječnosti”. Pomokrio se na žice dalekovoda. Odluka je radikalna. Baš stoga nema nikakvih moralnih posljedica za savjest masovnoga društva. Mi smo “konektirani” u sustav bez kojeg više ne možemo postojati. Najvažnije je ipak ovo: bez onoga što Flusser zove telematskim društvom, a njegova je pretpostavka internet, oponašali bi orangutane. Očajnički bi vapili za slobodom osamljivanja. Najljepši ogled o tome napisao je Jean Baudrillard u “Ekstazi komunikacije”. Kaže tako na jednom mjestu da orbitalna samoća više nema ništa s otuđenošću. Naša je samoća javno ili društveno interaktivna. U toj “novoj” samoći slobodni smo jer smo “konektirani” s idejama. Prijatelji smo s onima koji su nam bliski a žive u dalekim svjetovima Ognjene zemlje možda, među Aboridžinima, bilo gdje samo izvan ovoga svijeta gdje mi je tuđinac bliži od mojeg susjeda stoga što možda vjeruje u knjige i njihovu duhovnu vedrinu, a ne u mahnitost noža ili u poziv na mržnju iz “kulturnih pobuda”.

Knjiga nije materija, nego duhovna forma i zato je besmrtna.

4. Tvrdite da je totalitarizam danas nemoguć. Molim Vas, da nevedete ukratko osnovne razloge Vaše tvrdnje, kao i da objasnite da li je moguće da on poprimi neki drugi ,,blaži“ oblik?

Uskoro će se pojaviti zbornik s filozofskog simpozija održanoga početkom 2014. u Osijeku na kojem sam iznio ove stavove. Nema u njima ništa neočekivano jer proizlaze iz knjige koju smatram svojom teorijom političkoga u značenju radikalne dekonstrukcije svih pojmova suvremene politike s kojima još uvijek nastojimo razumjeti ovu složenu stvarnost. Knjiga se pojavila koncem 2013. u izdanju Bijelog vala u Zagrebu, a naslovljena je programatski Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije. Teza, dakle, glasi ovako. Razlikovanje političkoga i politike nužno je da bismo mogli govoriti o sukobu između ideja slobode i moći. Sloboda je ono političko u smislu vlastita djelovanja bez svrhe u posljednjem razlogu neke univerzalne pravednosti ili božanske milosti nadolazeće zajednice. Moć se ne razumije površno kao akumulacija nasilja u formi države ili društva, nego kao mreža subjekata/aktera u fluidnosti i fleksibilnosti odnosa. Dakako, ovo razumijevanje se u bitnome naslanja na Foucaultove I Deleuzeove refleksije o disciplinarnome/nadzornome društvu u razlici spram društva kontrole. Utoliko je to i kritika suvremenih teorija politike kao vladavine demokracije u smislu institucionalnih poredaka političkoga liberalizma unutar nacija-država u globalnome poretku. Tragovi su ideje o razlikovanju političkoga i politike prisutni već u mislilaca poput Hannah Arendt i Carla Schmitta.

Ono što je ovdje paradoksalno, a tako danas mora sve biti i još k tome neprestano u aporijama, jest da su Arendt i Schmitt u svojim zbiljskim političkim akcijama na posve suprotnome putu: Arendt na strani demokracije i političkoga republikanizma liberalne demokracije američkoga tipa, a Schmitt na strani diktature u bliskoj svezi s nacizmom. Ono što ih povezuje nije kritika totalitarizma, nego uvid da se političko (sloboda) pojavljuje uvjetom mogućnosti promjene konstitucionalnoga poretka (moći) u ideološko-političkoj borbi za ostvarenje temeljnih ideja zajednice. Totalitarizam više nema pojmovnu opravdanost. Njegova se odredba odnosi na moderni ideološko-politički poredak ukidanja liberalne demokracije i uspostave diktature na temeljima brutalnoga postojanja sljedeće četiri kategorije: (1) permanentnoga terora, (2) koncentracijskih logora, (3) preobrazbe slobode u moć vladavine Vođe i Partije i (4) komandne ekonomije. No, ono što je glavni problem danas jest nova forma u kojoj djeluje ideologija-politika-kultura razaranja ideje suverene slobode. Društva su kontrole danas postala subjekt bez supstancije. Kroz korporativne mreže vladavine globalnoga kapitala njihove strukture i akteri moći proizvode novu “totalitarnu” kulturu.

U tom međuprostoru između urušavanja krhkoga tkanja slobode u demokratskim poretcima i ekonomskoga blagostanja pretvorenoga u užitak povlaštenih manjina u doba informacijskih društava današnjice skriva se prodor onoga što Umberto Eco naziva simptomima „pra-fašizma“: (1) kult tradicije; (2) odbacivanje modernizma; (3) iracionalizam akcije zbog akcije; (4) odsutnost kritičkoga mišljenja; (5) strah od razlike; (6) frustracija malograđanina; (7) opsesija zavjerama; (8) proizvodnja neprijatelja; (9) život kao permanentna borba; (10) populistički elitizam; (11) herojstvo i smrt za domovinu; (12) kultura mačizma; (13) selektivni populizam i (14) novogovor.

Čudovišni se paradoks sastoji u tome što je totalitarizam htio uspostavu narodne/radne”zajednice” s onu stranu modernoga društva i države. U korporativnome globalnome kapitalizmu nemamo više ni državu ni društvo, a “zajednica” se konstruira kao mreža mnoštva subjekata/aktera s radikalnim razlikama u načinu predstavljanja Moći – od fundamentalizma, neofašizma, neosocijalizma do radikalnoga liberalizma – s onu stranu tradicionalne politike. Totalitarizam nema više supstancijalan sadržaj. Umjesto toga postoje danas samo njegovi nadomjesci u strukturnoj osnovi vladavine (od logora za neprijatelje sigurnosti imperijalnoga globalnoga poretka do nove uloge tajnih policija). Glavni problem nužno postaje određenje prostora isključene uključenosti onih koji nisu priznatim pripadnicima „novoga međunarodnoga poretka“. Što mora izazivati pozornost teorijske znatiželje jest pitanje kako se sada definira prostor isključenja iz zajednice. Ono što je Agamben na tragu Benjamina i Schmitta nazvao „izvanrednim stanjem“ odnosi se zapravo na nemogućnost razlikovanja temeljnih pretpostavki globalnoga neoimperijalnoga poretka.

Ako suverenost više nije uopće kategorija suvremenoga političkoga mišljenja nakon kraja modernoga poretka nacija-država, što preostaje od subjekata/aktera politike moderne? Naravno, radi se o državama. Prostor isključenja postaje logor ili kamp za teroriste i imigrante. Nerazlikovnost logora i zatvora u doba globalnoga poretka nastaje zbog toga što zatvor pripada institucijama represije nacije-države. Logor se u govoru suvremenoga doba promeće u semantički neutralan pojam kampa (camp). Taj proces isušivanja težine značenja, jer koncentracijski logor upućuje na pogrome Židova u Auschwitzu i uništenje protivnika komunizma u staljinističkome Gulagu, obavlja medijska industrija svijesti. Cinizam nastaje u trenutku kada se za operacije američkih intervencija u Afganistanu i Iraku odabiru sintagme preuzete iz teorijskih djela suvremene filozofije i etike, primjerice, Beskrajna pravda koja određuje bit Lévinasova mišljenja etike bezuvjetne ljubavi spram Drugoga. No, razlike između onoga što određuje totalitarne poretke 20. stoljeća s pojmovima terora, korporacije i logora su ne samo konceptualne, već imaju dalekosežno praktični karakter. Nemoguće je izjednačiti zločine genocida nacizma i fašizma kao i ideologijske zločine realnoga socijalizma s onime što se događa „danas“ u globalnome poretku. Zapad s Amerikom na čelu ima samo jednu ideologiju u čistom obliku. Krajem 1970-ih godina ona se oblikovala kao neoliberalna strategija moći vladavine svijetom. Korporativni kapitalizam, formalno, ne treba nacije-države. Osim, naravno, u funkciji bezuvjetne vladavine čiji se glavni cilj i svrha podudara s idejom racionalnosti upravljanja krizom, političkom moći i ostvarenjem marketinga želje za proizvodnjom-potrošnjom svijeta kao carstva objekata.

Kazneni sustav i međunarodno pravo u ekstradiciji zatočenika koji su prijetnja sigurnosti međunarodnome poretku padaju pred silom i nasiljem ne-legitimnosti Vladara u doba neoimperijalne suverenosti. Budući da geopolitičke akcije „čišćenja“ prostora prijetnje „lupeških država“ (rogue states) provodi hegemon svjetske povijesti u načelno multipolarnome svijetu, dakle SAD, otuda slijedi da je „rat protiv terora“ ideologijsko-politički način isključenja drugih subjekata/aktera korporativne mreže djelovanja. Isključene države se suspendiraju iz svih tokova globalnoga kapitala i političkih središta odlučivanja, a mreže terora se neutraliziraju simultanim vojnim akcijama NATO-saveza. Na taj se način globalni neoimperijalni poredak Zapada zasniva na permanentnom izvanrednome stanju. Međutim, to nije jedini prostor s onu stranu nacije-države. Drugi prostor mnogo je važniji za stvaranje ideje o novome načinu proizvodnje stvarnosti. Riječ je o korporativnome načinu oblikovanja globalnoga kapitalizma. Mreža odnosa pokriva sve ono što su činili aparati moderne države u ekonomskome, političkome i kulturnome smislu. Kao što ideja korporativnoga kapitalizma nema svoje postojano mjesto i položaj u prostoru stvarnoga svijeta, tako su i logori za isključenje neprijatelja i radnika na crno ništa drugo nego hiperrealni prostori virtualizacije događaja. Doduše, otvaraju se i zatvaraju unutar prostora nacije-države. Pod nadzorom su vojno-političkoga bloka kao što je NATO, ili se, pak, premještaju u eksteritorijalne vojne baze (Guantanamo).

Sve postaje fluidno, fleksibilno i mobilno, pa tako i središta koja se razmještaju unedogled i sveudilj globusa. Ali ono što preostaje jest problem određenja njegove forme u kojoj se utjelovljuje moć – korporacija. Ima li uopće mogućnosti za utopiju jedne protuforme korporaciji naspram distopija suvremenoga “totalnoga društva kontrole”? Čini se da danas nije problem u tome što svjedočimo o mogućnostima pojavljivanja neofašističke retorike i ideologije u javnome prostoru politike, nego je problem u tome što javni prostor slobode kao autentičnoga djelovanja čovjeka postaje korporativno ugrožen preobrazbom svrhe u sredstvo. Politika postaje uslužna djelatnost transnacionalnih korporacija. Otkrivanje područja političkoga izvan službe ideologiji korporacije na taj način poprima značajke kritičkoga djelovanja protiv uskrsnuća totalne države i njezinih lažnih subjekata u doba ravnodušnosti i distopije. Trebamo li iznova obnoviti ono što je nakon poraza fašizma u 2. svjetskom ratu izloženo radikalnoj kritici sa svih strana, iako čini temelj svih velikih modernih projekta – duhovnu baštinu prosvjetiteljstva? Čini se da je to novi izazov za ono što se danas događa u znaku zlokobnih nadomjestaka u politici i ideologiji. Možda je to čak i više od izazova. Vrijedi o tome poslušati upozorenje Hannah Arendt:

„Totalitarne solucije bi mogle lako nadživjeti pad totalitarnih režima u obliku snažnih iskušenja koja će nastupiti kad god se učini nemogućim popraviti političku, društvenu ili ekonomsku bijedu na način dostojan čovjeka.“

Ono što se ipak čini odlučujućim nije iskušenje pred entropijom politike danas, koja sve više postaje tehnologijom upravljanja ljudskim kapitalom a sve manje nesvodljivost slobode djelovanja, već svojevrsna kultura ravnodušnosti u određenju smisla djelovanja. Kada nema prostora za radikalnu promjenu svijeta iz duha iskonske slobode, nastaje neprestana obnova već viđenih politika (bez) događaja. Totalitarizam je bio takav čudovišan događaj. No, ništa nije bilo nužno niti sudbinski određeno u ideji moderne da se sve preokrene u smjeru onog čudovišnoga pokreta s kojim su teror i logori razorili ono što je Nietzsche nazvao ljudskim, suviše ljudskim. Problem je u tome što danas umjesto mogućnosti i razlike u ime nužnosti i stabilnosti svjedočimo o simptomima prijetnje raspada globalnoga poretka. Ovo bi bilo lakomisleno podcijeniti.

5. U tekstu pod nazivom ,,Zemljovidi za lutalice: nomadizam i kaos kraja povijesti”, objavljenom u ,,Sarajevskim sveskama” zapisali ste sljedeće: ,,Nomadizam u doba kaosa kraja povijesti svoj smisao uopće ima samo u tome što je riječ smisao izgubila smisao. Smisao je kaosa u tome da ne stvara novi poredak na ruševinama staroga.“ Ako uzmemo da je globalizacija haos, znači li to da nakon nje neće bukvalno biti ničega, odnosno, da ,,neće proći nikada“?

Jedna od temeljnih postavki Hannah Arendt o budućem svijetu raspada suverenosti nacija-država upozorava da će 21. stoljeće biti dobom imigracije. Sloboda kao bit europske duhovne povijesti određuje stoga razliku spram nomadstva naroda. Apatrid i emigrant nije, dakle, kolektivna priča nekog „Mi“ identiteta bez pojedinačnih sudbina. Uvijek je riječ o nesvodljivoj autentičnosti pojedinca. Witold Gombrowicz odlazi u Argentinu kao u treću zemlju, o kojoj Franz Kafka u svojem Dnevniku na jednom mjestu kaže da je za čovjeka nema. Dakako, iskaz se odnosi na nemogućnost mesijanske nade u obećanu zemlju Kanaan. Sve što preostaje svodi se na neprestano lutanje pustinjom neizmjernom bez cilja i krajnjega smisla. Razlika svjetova u svojoj okrutnoj kontingenciji pokazuje se tako svojevrsnom drugom „nužnošću“. Apatridima preostaje jezik njihova mišljenja i pjevanja – ta jedina istinska domovina one Europe koja živi u snovima i čežnji za povratkom u izgubljeni zavičaj.

Apatrid nikad ne može postati nomadom. Pomutnja u pojmovima dolazi očito iz brisanja razlike između svjetova moderne Europe i Zapada te drugih svjetskih kultura. Štoviše, bez te razlike uopće nije moguće doprijeti do uvida kako identitet europskoga svijeta ne proizlazi ni iz čega mitskoga, praktičnoga i posebnoga. Bit se europskoga svijeta razotkriva upravo iz mogućnosti slobode pojedinca u njezinim duhovnim formama. Među njima filozofija ima povlašteno mjesto začetka i temelja (arhé). Čovjek bez domovine određuje se metapolitičkim subjektom nepripadništva urođenoj naciji-državi. Tome usuprot, nomad je kategorija predmoderne društvene zajednice. Značajka je nomadskih naroda da nemaju svoje stalno mjesto prebivanja. U neprestanoj su potrazi za drugim „domom“ kao materijalnim izvorom vlastite egzistencije. Plemena daju znak identiteta nomadskim narodima, a ne odluka autonomnoga pojedinca. Ovo je sve važno dovesti u smisleni poredak da ne bismo pomislili kako suvremeni globalni poredak kognitivnoga ili informacijskoga kapitalizma ima svojstva nekontroliranoga kaosa.

Posve suprotno, pojmovi kao što su ekonomska globalizacija, politički neoimperijalni poredak liberalne demokracije i različitih autokratskih režima (Rusija, Kina, Indija) te kulturni nomadizam nisu autonomna područja života. Ono što ih povezuje u sustav jest vladavina mreže (network). No, čitava se “priča” odvija kao u današnjim teorijama složenosti i emergencije: samoorganiziranje, prelazak sustava iz središta na rub i obratno, rekonfiguracije od “nižega” do “višega” reda, modeli optimalne kontrole, upravljanje okolinom na temelju kibernetičkih predviđanja učinaka. To vrijedi za sve ekonomske relokacije kapitala iz jedne u drugu zonu svijeta, a učinci su uvijek nelinearni. Ratovi koji se danas vode u globalnome poretku nisu svjetski ratovi. Ali nisu više ni strogo regionalni sukobi iako se čini naizgled da ratuju nacije-države. Ali, pogledajte u čemu je stvar? Izrael je suverena država. U ime “rata protiv terorizma” (Hamas) čini nečuvene ratne zločine protiv Palestinaca u Gazi uz prešutnu potporu Amerike i Europe. Nakon tzv. arapskoga proljeća, koji su uzdizali u nebo neomarksistički filozofi kao “događaj” slobode i revolucije ( Badiou i Žižek), imamo “kontrarevoluciju” kao događaj, ali ne unutar tzv. granica nacija-država na Bliskome Istoku.

Umjesto te klasične zastarjele sheme, sve se zbiva u povratku političkome islamu, odnosno ekstremnoj ideologiji “oslobođenja” od Zapada. Formalno, ona ima značajke nacionalnoga pokreta protiv kolonijalizma Zapada. No, to je samo drugi, brutalni i okrutni zahtjev za autokratskom diktaturom u ime islama. Religija u globalnome poretku nije tek, kao što je mislio Samuel Huntington, izvor civilizacije kao borbe “plemena na globalnoj razini” za razdiobom svjetske moći. Ona postaje matricom političke borbe do istrebljenja. No, temeljni je problem u tome što ovaj multipolarni poredak političke entropije ima svoj razlog postojanja u onome što nazivam, prema jednom tekstu Heideggera iz 1969. sa seminara u Provansi – stabilnošću u promjeni. Ako vam se čini da su nacije i države i nadalje glavni ekonomsko-političko-kulturalni subjekti/akteri ove krvave igre za prijestolje u naše post-globalno doba, to je samo privid. Nisu to više gospodari suverenosti.

Umjesto njih na djelu je savez nafte, Boga i umreženih poredaka moći koji pojam države ostavljaju samo po formi, ali je uzdižu na razinu jednoga drugog tipa vladavine. Svoj uzor takav čudovišni hibrid ima u rimskome imperiju (Zapad) i orijentalnim despocijama. U oba slučaja više se ne radi o idealu zajednice i solidarnosti prosvijećenih građana spremnih žrtvovati svoje živote za obranu slobode. Cinizam je što takve zajednice nema, pa se posebno ljevica melankolično vraća u prošlost kao mit o republikanizmu srca, a koji stvarno nikad nije bio ništa drugo doli utopija moderne nacije unutar europskoga prostora duha kao ukorijenjene slobode za sve. Znao je to dobro Rousseau kad je pisao Ustav Korzike. Iza svake velike priče o nadnacionalnoj “svetoj slobodi čovjeka” stoji fantom velikodržavlja i hegemonije “velikih nacija”.

6. Sve se danas pretvara i gleda kroz finansije, pa i kultura. Na taj način se uništava bilo kakav oblik eksperimenta. Da li je književnost jedna od prvih žrtava toga i takvog poretka? Kako ga zaustaviti?

Mislim da niste posve u pravu. Posve suprotno, danas smo izloženi na milost i nemilost eksperimentalnosti. Vodeća forma suvremene vizualne umjetnosti jest performans. Od 1960-ih godina kad je imao subverzivnu funkciju rušenja kanona visoke kulture, kad je vraćao u središte života poniženu i zabranjenu slobodu gole tjelesnosti na tragovima Artauda i avangarde, ušli smo u doba repolitizirane umjetnosti “ulice” i “trgova”. Društvena participacija ne svodi se samo na kritiku konzervativnoga okružja u kojem živimo. Mnogo je važnije to što je čitav pogon suvremene umjetnosti, još jedan paradoks i aporija, mreža muzeja, korporacija informacijskih tehnologija i medija. Spektakl koji je nova ideologija “zabave” masvnoga društva ne treba dosadu i ponavljanje. Potrebni su neprestano “novi” događaji. Njih stvaraju mediji kao novu stvarnost kulture vizualnih komunikacija. Događaj u sebi mora sjediniti “sveto trojstvo” estetike informacijskoga doba. Ona svoje podrijetlo ima još u Wagnerovim operama i nacističko-staljinističkim paradama i sletovima. To su: (1) provokacija, (2) šok i (3) eksperiment. Ljepota i uzvišenost mirne kontemplacije umjetnosti nadomještene su masovnim užitkom u fascinaciji događajima. Tu nema nikakve razlike između tzv. umjetničkih od tzv. političkih ili tzv. vjerskih ili tzv. modnih događaja (Damien Hirst – Putin – Papa – Lady Gaga). Logika je spektakla da proizvodi reakcije na događaj.

U interaktivno doba medija, reakcije možete pratiti na forumima gdje anonimni idioti utvaraju da su više od masovne publike, štoviše, da su baš oni stvaratelji vrijednosti. Masa u svijetu neoliberalne ekonomije zasnovane na ideji informacije kao robe može biti samo to što i jest, naime, više ili manje primitivna rulja. Književnost nije ni u čemu izuzeta od toga. Postoje uvijek “zvijezde” i “autsajderi”, “mandarini” i “heretici” kao što je to i u poretku koji odeđuje moć kapitala i slobodu imaginacije. Možda će vam se ova prosudba činiti neprimjerenom velikom poletu književnosti nakon 1989. godine. Mislim da osim nekoliko prekretnih autora (Rushdie, Bolano, Houellebecq…), sve drugo je “igra staklenih perli”, estetski pogon jedne industrije fikcije koja je potrebna suvremenom čitatelju onoliko koliko turske melodramatske sapunice i američke serije o patološkom kriminalu narcističkoga društva spektakla. Ne treba ništa zaustavljati. Neka svatko misli svojom glavom i piše protiv sebe! Svi danas pišu, a malo njih misli.

7. Sve češće se govori o krizi identiteta i na neki način se tu rasprava zaustavlja, ako dozvolite, samo se konstatuje takva kriza. Kultura bi, kako ste jednom prilikom izjavili, trebala biti vrsta slobodnog identiteta čovjeka. Želi li čovjek danas uopšte, ili makar većina, da ,,traži“ ili makar učvrsti poljuljani identitet, ili je globalizacija uspjela da ga ,,ubijedi“ da mu je ovako dobro, te da se zadovolji samo konstatacijom problema koji većini očigledno i ,,nije neki problem“?

Identitet je posljednja preostala riječ globalnoga doba s kojom se ono što nazivamo kulturom može „spasiti“. Ali o kojoj je tu kulturi riječ? To nije humanistički pojam kulture kao „vrijednosti“, nego antropološki pojam kulture kao načina života. Kad su vrijednosti izgubile svoje tlo pod nogama – univerzalnost slobode za sve i etički horizont važenja – tada je sve i ništa kultura. Da bismo pokazali apsurdnost tog obrata, vrijedi pročitati knjigu njemačkoga povjesničara Alexandra Demandta Vandalizam: nasilje nad kulturom, (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008). Problem je u tome što se vandalizmu suprotstavlja upravo kultura kao univerzalna vrijednost. No, i vandali imaju svoju „kulturu“. To je ona kultura za koju Walter Benjamin kaže da su dokumenti civilizacije istodobno dokumenti barbarstva. Nije li upravo na prostorima tzv. balkanskoga kruga ta postavka još uvijek valjanom? Traumatska opsesija identitetom danas je došla do svojeg vrhunca. Svi polaze od nekog totema i tabua „svoje“ nacije, religije, kulture. Kolektivna paranoja gubitkom identiteta svodi se na gubitak političke moći u predstavljanju Drugome. Zato je kultura danas nova ideologija jer u svim svojim reprezentacijskim formama služi političkoj ideologiji neoliberalizma ili njemu primjerenih populističkih, postmodernih hibrida nacionalizma i fundamentalizma. I nije to povlasticom samo Balkana, nego se na paradoksalan način zbiva i u razvijenim društvima Zapada. Paradoksalno, u ime globalne moći kapitala svjedočimo sve više i više povratak tvrdim modelima nacije-države. Umjesto kozmopolitske kulture otvorenosti nalazimo se u paranoičnome stanju obrane nacionalnih identiteta i to retorikom koja spaja nespojivo – liberalni multikulturalizam i desničarski etnopluralizam. Prvi je formalno za suživot različitosti, ali bez radikalne političke integracije manjina u većinsko društvo. Drugi je za zidove između kultura kao jedini način „mirne koegzistencije“ u suvremenom svijetu. U prvom je slučaju multikulturalizam smotra folklora, a u drugome vlada zakon represivne tolerancije većine nad manjinom.

Radikalna politika identiteta ne može biti ni jedno ni drugo. Ona je samo jedno: politička borba za novi identitet koji nadilazi nacionalni, rasni, tradicionalni moderni identitet. Kao što je kultura proces stvaranja identiteta i razlika, tako je identitet ono što se „nema“, već se mukotrpno stječe prožimanjem razlika. Identitet ne služi danas ničemu drugome negoli pokušaju očuvanja neke vlastitosti u globalnome homogenome svijetu bez razlika. Najteže je biti osobom koja za svoj kolektivni identitet ne priznaje povijest vandalizma, ali „našega“, nego povijest „naše“ kulture koju su gradili iznimni pojedinci gradeći mostove između različitih kultura. Zato valja redefinirati pojam nacije u doba globalizacije.

Fragmentacija identiteta je zapravo poništavanje samoga pojma. Ono što se dalje ne može dijeliti, a to je etimologijski smisao te fantomske riječi, dijeli se unedogled. Tako je s onim što čini bit identiteta – kulturom. Ispraznost njezine prividne vladavine tolika je da više nitko ne može odrediti što je uopće kultura, jer joj nedostaje supstancija. Jedan od najmisaonijih romana 20. stoljeća austrijskoga književnika Roberta Musila već u naslovu pokazuje to doba militantne praznine – Čovjek bez svojstava. U supermarketu stilova života koji nam se nude u doba tzv. izbora vlastitoga života, suočeni smo s praznim identitetom. Njega određuje stanje kolektivne svijesti, a ne slobodni pojedinac. Suprotstavite li se tom određenju koje dolazi „odozgo“, morate računati sa žrtvom u bilo kojem obliku njezine cijene koju morate platiti.

Istinski duhovni život na rubu „imperija identiteta“ uvijek je nalik sudbini glavnog junaka Krležina romana Na rubu pameti. Zato što otpor kolektivnoj mahnitosti nacionalizma pretpostavlja kritiku te čudovišne gluposti koja razara demokratske institucije javnosti. Kad sam napisao knjigu koja se posredno bavi tim problemom Moć nepokornosti: intelektualac i biopolitika (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.) nešto je bilo uznemirujuće u samoj činjenici da nitko osim Slavoja Žižeka s ovih prostora u cijelom 20. stoljeću nije bio onaj koji po postavkama sociologa Zygmunta Baumana pripada u zakonodavce i interprete vodećih ideja našega doba. Problem je očito u tome što danas religija nadomještava primitivni oblik komunizma kao ideologije. Ali to čini tako da umjesto univerzalnosti pojma jednakosti, slobode i pravednosti kršćanstva zagovara kult novih politika identiteta u idolopoklonstvu tradiciji i naciji. Sve bi to bilo karikaturalno da nije istodobno riječ o državnome, dakle političkome savezu Crkve i konzervativnih ideologija obrane poretka izgrađenog na pljački i zatiranju temeljnih načela demokracije. Identitet je ideološka maska za realnu perverziju društvenih odnosa moći.

8. Kako bi Vi definisali kulturu danas, u ovom trenutku, ako znamo da se ona ,,preobrazila“, dakle nije nestala, ali nije ni ono što je ranije bila? Želim napraviti analogiju sa Vašom pričom o nepostojanju adekvatne definicije kulture danas.

Dopustite da ukratko izložim glavne postavke iz moje knjige Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.) Iako sam u svojem promišljanju pitanja kulture u nekim svojim knjigama posljednjih nekoliko godina, a posebno u knjizi Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti (Litteris, Zagreb, 2011.) izveo radikalni obrat u razumijevanju, početna je ideja ipak ostala svojevrsnom jezgrom mišljenja.

Kultura je nova ideologija za doba vladavine društva spektakla. Ona je sredstvo/svrha očuvanja globalizacije kao svjetsko-povijesnoga poretka hegemonije, moći i reprezentacije kapitala. Kultura više ne projektira, ne otvara nove svjetove smisla. Ona služi nekome ili nečemu samo kao sredstvo/svrha identiteta. Kultura kao nova ideologija perverzno je ozbiljenje tog danas samorazumljivog sklopa koji se svima čini jedino smislenim. I baš zato što je to zdravorazumski tako, potrebno je destruirati i dekonstruirati kulturu, ideologiju, politiku identiteta. Identiteti su u doba globalizacije ideologijska konstrukcija. Bez obzira je li posrijedi regionalni, nacionalni ili nadnacionalni identitet. Uvijek se ono što navodno određuje našu bit konstruira iz subjektivističke perverzije svijeta kao „objektivnoga“ sklopa odnosa.

Otuda u postmoderni vlada jedan neotklonjivi paradoks. Najznačajniji kulturalni pokreti emancipacije danas, poput feminističkoga pokreta i pokreta za politiku razlika/drugosti, umjesto radikalne individualizacije počivaju na kolektivističkoj matrici mišljenja i djelovanja. Naravno, razlike između postmodernoga pristupa identitetu unutar feminizma i posve drukčijeg pristupa u okviru fundamentalističkog društvenog obrasca, neupitna je. No, umjesto radikalnog individualizma, danas smo suočeni s pristankom na borbu za tzv. posebna ili kulturna prava neke skupine, zajednice, identiteta. Politika identiteta označava ništa drugo negoli stanje u kojem identitet preuzima u svoje ruke aparat ideologijske konstrukcije. Stoga je problem u tome što ono novo jest upravo ideologijska konstrukcija stvari same. Novost kao aktualizacija, kao dinamičko opredmećenje svijeta stvara realnu mogućnost nastanka totalne zastarjelosti čovjeka, da uporabim poznatu postavku iz kulturnopesimističke teorije Günthera Andersa. Novost je kulturalna oznaka suvremenog globalnog spektakla kapitala u kojem svaki oblik pojavljivanja već ima strukturu mode i dizajna za neposrednu aktualnost.

Vrijeme o kojem se jedino danas može govoriti jest novost bezvremenog vremena „tokova mreže“ kako vodeći sociolog globalizacije Manuel Castells određuje virtualnu realnost te fatalne novovjekovne moći tehnike-znanosti-kapitala nad ljudskom tzv. „subjektivnošću“. Svaka artikulacija nekog izvansistemskog otpora Imperiju, globalizaciji ili novom svjetskom poretku danas se pokazuje iluzornim. Zaboravite subverzivnost anarhizma, anarho-primitivizma i sličnih maštarija! To su kontrakulturni pokreti iste misaone nemoći poput New Age-duhovnosti. Povratak izvornom smislu kulture više nije moguć. Kultura je (is)prazna i nevjerodostojna kategorija za analitičko razumijevanje prevladavanja epohe nihilizma svijeta na isti način kao što je to i etika. Obje su nova sredstva/svrhe ideologijske hegemonije Zapada u postmodernome kontekstu. Svijet kulture u nekom simboličkome smislu ima isto značenje kao i priča o “vrijednostima”. Kakve vrijednosti, čije vrijednosti, što još uopće znači ta otrcana riječ koja se odnosi na ono što nije, ali valjda vrijedi poput iluzije realnosti za paranoike i shizofrenike. Ništa ne vrijedi ništa. Kultura je izgubila svoju “bit” i to je odavno shvatio Nietzsche u svojoj dijagnozi europskoga nihilizma. Kada nešto više nema svoju “bit”, onda se pokušava stvoriti iluzija vrijednosti. Sve je to surogat istinskoga života. Pa tako i kultura kao kapitalistički pogon “vrijednosti”. Zašto je ipak kultura tako moćna riječ da je porazila čak i društvo? Zbog toga što je riječ o preobrazbi realnosti u svijet fikcija i iluzija. Kulturne su vrijednosti nadomjestak za moć političkoga (slobode) u nečemu što nepovratno nestaje s horizonta naše duhovne avanture. Mislim da je temeljni problem svijeta danas u višku “vrijednosti” tzv. kulture, a s druge strane ništa više nema svoju postojanost u onome što čini bit filozofije, umjetnosti i religije. Mi živimo u posthumanome stanju totalnoga nihilizma svijeta. I sve utjehe koje nam se nude u tom začaranome krugu bez izlaza lažne su i nevjerodostojne, od religije do uzvišenih putova samoprosvjećivanja svijesti. Bitno je pronaći misaono drugi put iz ove jednosmjerne ulice kraja povijesti. Bitno je misliti u drukčijem smjeru!

9. Kako vidite odnos pisac-vlast u doba globalizacije, da li je on uopšte bitan kao u svim ranijim epohama od Gutemberga?

Pisac je onaj koji pripada “trudbenicima pera”, pa je tako razmješten u ovome ili onome području političkoga (slobode) u smislu iskazivanja stavova i borbe za ideje. Nisu to nužno ideje univerzalnosti slobode, istine, pravednosti, poštovanja Drugoga, tolerancije. Može biti i posve suprotno da se pisac u svojim djelima neizravno i u svojem javnome angažmanu izravno bavi apologijom nacije, pravdom za svoju ugroženu rasu ili kulturu, da radikalno odbacuje modernost ili da se u svojem individualizmu osjeća aristokratskim duhovnim vođom nacionalističkoga pokreta, kojeg, doduše, prezire ako skrene u brutalni primitivizam, ali nije pritom izgubio vjeru u uzvišena načela svojega mita. Neka za prvi slučaj bude paradigmom austrijski pisac Thomas Bernhard, a za drugi japanski pisac Yukio Mishima. Vlast nije vječna. Politički poretci sa svojim vladajućim ideologijama dolaze i odlaze. Ako je pisac vezan uz njih, tada je sljedbenik mase i idolopoklonik diktatora. Ako je, pak, disident spram političkoga poretka koji zagovara brutalnost nasilja i cenzuru, ograničenje sloboda i suspenziju ljudskih i građanskih prava, tada će biti pobunjenik do kraja tog i takvog režima. Najgore je kada mu se ideali ispune, kako je Krleža autoironično rekao o sebi u doba Titova komunizma u razgovoru s Predragom Matvejevićem. Tek tada slijede pravi problemi. Pisac postaje karikatura vlastite misije, ono što Julien Benda u Izdaji intelektualaca beskompromisno osuđuje. No, sve o čemu ovdje govorim određeno je proizvodnjom javnoga diskursa u manje ili više slobodnim društvima, a ne u totalitarnim poretcima.

Pisac može biti i spram političke vladavine formalno neutralne postdemokracije u položaju subverzivnoga kritičara. Može biti zabrinut za svoju građansku egzistenciju ako u javnome diskursu koristi ono što Foucault naziva parezijom, izravnim govorom u lice vlasti. Znamo koje su strahotne posljedice tog stava građanske hrabrosti. O tome bi mogao iz prve ruke svjedočiti svojim književnim i intelektualnim stavom na našim prostorima crnogorski pisac Andrej Nikolaidis nakon svojih knjiga i tekstova u medijima, od briljantnoga bernhardovski intoniranoga Mimezisa do upravo posljednjega objavljena romana Odlaganje. Parezija. Što se uistinu dogodilo prelaskom u mreže globalne entropije? Intelektualac je postao medijskim interpretatorom događaja ili opinion-makerom, pod uvjetom da se želi angažirati kao javni intelektualac. Filozofi su uglavnom u korporacijskome azilu zvanom autonomija sveučilišta, a ako se angažiraju onda je to sveza između javnoga instituta i medija u pokušaju da se njihov glas čuje dalje.

Moja je postavka koju sam izložio u knjizi Moć nepokornosti: Intelektualac i biopolitika da pisac danas nema nikakvu univerzalnu niti partikularnu misiju. Nije niti svetac ili žrtva za istinu svijeta, a niti lažni mučenik za zastave naroda koje lepršaju na raznim vjetrovima. Pisac kao intelektualac jest javni proizvoditelj medijskoga diskursa, pod uvjetom da prostor za angažman još uopće postoji u virtualnome svijetu. No, čak i ako postoji i ima brojnu publiku, njegov je glas protiv masovnoga beščašća vlasti i njezinih pristalica osuđen da bude glas elite/manjine. Nemojmo se zavaravati. Pisci su važni još samo kao utjeha pred vizualnom prazninom i besmislom onoga što nazivamo svijetom. Naše su jezične igre još nekome možda važne samo onda kada dođe do “krize vrijednosti”, kada je duhovna egzistencija čovjeka jedino što preostaje od otpora protiv ovoga jezika koji vlada našom tehničkom sudbinom. Tu nema više što da se kaže. Hölderlin je to napisao u poemi Mnemosyne: Znakovi smo bez značenja i jezik gotovo izgubismo u tuđini.

10. Koliko su mali narodi u stanju da se, na pozitivan način, u smislu očuvanja identiteta, zaštite od talasa globalizacije i na taj način ga prežive i nastave suživot sa njom ili se pripreme za ,,nešto nakon nje“?

Treba očuvati duhovni svijet stvaralačke slobode, a ne gusle i motike za planetarnu “smotru folklora”. Identitet čine veliki mislioci i umjetnici, znanstvenici i svi ljudi duha koji su znali da mogu biti svoji i u dijalektu i u gesti radikalnoga otpora. Pustimo tu paranoju o gubitku svojega identiteta. Ne zanimaju me nipošto gastronomske delicije niti relikvije iz pećina. To će sačuvati svatko i posvuda. Mnogo je važnije biti originalan u “novome”, bez straha od pada u kolektivne opsesije malih naroda i njihov drugi patološki znak istosti kao što je oponašanje velikih nacija u jeftinom provincijskome hotelu kulture. Kada idete u Lisabon onda idete na hodočašće k Pessoi, prolazeći sva mjesta koja ste odsanjali iz njegove Knjige nemira, a ne u “muzeje revolucije” Salazarove diktature. Identitet čine oni koji su neubrojivi i nepokorni, a ne duhovni podanici i kmetovi. Tako je uvijek bilo. Nema razloga da ne bude i u preostaloj budućnosti.

11. Živjeli ste u SFRJ. Da li je ostalo i malo mogućnosti da se u budućnosti ona obnovi? Šta je za Vas bila Jugoslavija?

Bila mi je otvoreni kulturni prostor razlika i drugosti, u mnogo čemu dobar primjer nadnacionalne utopije koja danas nedostaje Europskoj uniji, a ne samo ideološke vladavine kao “tamnice naroda”. Ali, bila je i totalitarni eksperiment hegemonije i unitarizma Srbije. To se na kraju pokazalo destruktivnom snagom nestanka s povijesne scene. Nemoguća je bilo kakva obnova! Ono što je jedino moguće i otuda nužno da se sve države s prostora bivše SFRJ pridruže EU i da se ideja Europe ovdje brani traganjem za drugim smjerom same Europe, kako bi rekao Jacques Derrida. Jugoslavija je dovršena priča ambivalentne modernosti 20. stoljeća. Tko, naime, govori o balkanizmu kao iracionalizmu i barbarstvu, neprestano samo modernizira stare teorijske priče o dvije Europe – onoj racionalnoga prosvjetiteljstva i onoj gdje žive „plemeniti divljaci“. To je rodno mjesto one politike koja kulturu postavlja u središte objašnjenja sukoba. Tako se svjesno prebacuje interpretacija svjetsko-povijesnih događaja moderne u sarkofag mračnih i primordijalnih sila.

Postavku francuskoga neomarksističkoga filozofa Alaina Badioua o mračnome raspadu Jugoslavije valja shvatiti kao metaforu koja pogađa tu rascijepljenost na dva pola. Svijetloga raspada očigledno nema, ili je možda tek pretpostavljen kao nešto što proizlazi iz odsutnosti krvoprolića. Slučaj mirnoga raspada Čehoslovačke na Češku i Slovačku obično se uzima kao dobar primjer toga, ali ne i onaj koji bi mogao važiti pravilom zato što Česi nikad nisu dominirali Slovacima političkim hegemonizmom i zato što je ta situacija iz temelja različita spram konteksta izgradnje nacija-država na Balkanu. Već je u toj sintagmi nešto uznemirujuće – mračan raspad. Ali nije problem zašto se nešto raspalo kao što je to bila Jugoslavija, nego kako i s kojim posljedicama za buduće društvene odnose, političke igre moći i kulturnu suradnju naroda, država i pojedinaca u jednom neprijeporno integriranome prostoru prožetim srodnim i različitim povijesnim, socijalnim i kulturnim odnosima.

Ako je postkomunističko stanje ono koje kulturu kao posljednje preostalo utočište utjehe pred bezobzirnom logikom neoliberalne globalizacije postavlja u prazno središte moći, onda ono nije prijelazno doba jedne ravnodušne i neutralne postpolitike kraja povijesti, nego praznina između onog prije i onog poslije rušenja Berlinskoga zida. Nije mračan raspad, nego su još mračnije posljedice raspada: razorene ekonomije novih nacionalnih država na Balkanu, ograničena suverenost država koje u globalnome poretku naliče morbidnim Arkadijama i egzotičnim karavanskim postajama, valovi imigrantskoga stanovništva u obećane zemlje Zapada, kulturni kapital u krhotinama, društvene elite moći u zagrljaju Crkve, vojske i lokalno umreženih mafija i, posljednje ali i krajnje iluzorno, privid blagostanja pod medijskom proizvodnjom stilova života slavnih i bogatih zvijezda iz podzemlja nove hibridne kulture koja spaja nespojivo – primitivizam i dekadenciju, aroganciju i patriotizam. Postkomunističko stanje u kojem se kultura pojavljuje kao nova ideologija može se savršeno opisati onom izrekom američkih marinaca: situation normal, all fucked up!

Što naposljetku preostaje? Vraćamo se na početak. Filozofi nisu proroci, još manje oni koji nude religioznu utjehu. Najgore je kad su izravno u funkciji političkih savjetnika kriminalnih vladara, pa misle da je njihovo mišljenje tajno znanje za promjenu svijeta u nadolazećem vremenu. Preostaje drukčije i drugo mišljenje od svega prethodnoga u povijesti zapadnjačke metafizike. To se čini nečuvenom pretenzijom. Možda. Ali bez izazova prodora u novo nema ništa od promjene ovog toliko moćnoga posthumanoga stanja u kojem nam se samo čini da imamo nepregledne mogućnosti odlučivanja o bitnome. Mi smo na rubovima Europe, tamo gdje se povijesno odigravaju krvave drame raspada i stvaranja novoga na trulim temeljima. Očekivati nešto više od stabilnosti u promjeni danas bio bi fantazmatski čin iluzionista.

Preostaje, dakle, misliti ono nadolazeće iz iskustva totalne entropije svijeta.

Treća zemlja Paić

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026