Copyright ©2026 Žarko Paić

Zagonetka i trag

Barbarićevo razumijevanje umjetnosti

(iz knjige Zbližavanja: zbornik radova povodom 60. obljetnice života Damira Barbarića, ur. Ozren Žunec i Petar Šegedin, Matica hrvatska, Zagreb, 2012.)

March 12, 2026
Zagonetka i trag
Damir Barbarić

U filozofijskome mišljenju Damira Barbarića pitanje razumijevanja umjetnosti nije tek jedno od inih pitanja. Štoviše, čini se da je traganje za svezom događaja koji povezuje iskonsko otvaranje bitka i ono što se naziva modernim razdobljem povijesti u svojim znamenovanim tragovima na bitan način određeno dodirom filozofije i umjetnosti. No, taj se dodir nipošto ne može svesti na puki dijalog dviju duhovnih avantura čovjeka, neovisno o tome shvati li se iz hermeneutičke, fenomenologijske ili, pak, neke druge filozofijske perspektive. Dijalog između dvoje, filozofije i umjetnosti, uvijek pretpostavlja već neku unaprijed odlučenu situaciju u kojoj se metafizički misli odnos kao odnos između temelja i utemeljenoga. U tom pogledu može se jasno pokazati da su temeljne filozofijske interpretacije moderne i suvremene umjetnosti već uvijek metafizički shvaćene iz ovako ili onako određenog načina estetičkoga prosuđivanja predmeta promišljanja, što od Kanta naovamo ima crtu utemeljenja lijepoga i uzvišenoga kao onoga što je umjetnosti imanentno i ujedno onoga što joj je transcendentno.

No, s onu stranu masivnoga metafizičkoga zasnivanja estetike u nekom od pojmova koji potječu iz područja novovjekovne nauke o spoznaji – opažaj, privid, fantazija, imaginacija – u prekretnih je mislilaca modernoga doba taj suvereni način opravdanja metafizičkoga pristupa utemeljenju umjetnosti doveden u pitanje. Ne slučajno, Heidegger će u jednoj prispodobi Iz iskustva mišljenja odnos između filozofije i pjesništva, koje je za nj iskonski moćnije od pojma umjetničkoga spravljanja bića, kazati da je odnos tek onda na putu spram razumijevanja bitka kad se iz odnosa čuje jeka zvona s udaljenih bregova. Odjek, međutim, ne može biti pravim suzvučjem i suglasjem ukoliko nisu dobro ugođena zvona. Što pogađa taj odnos nije, dakle, nešto što mu pridolazi izvana ili iznad, nego nešto što nastaje u samoj suigri mišljenja i pjevanja. Pitanje umjetnosti stoga je mnogo više negoli pitanje o lijepome i uzvišenome kao osjetilnome sijanju ideje u njezinome prikazu, kako se umjetnost metafizički shvaćala od Platona do Hegela. Da bi se moglo uopće dostojno otvoriti drukčije razumijevanje odnosa između dvojega za Barbarića je nužno propitati kako je uopće moguće da se odnos misli drukčije a da ipak bude odnosom u kojem prvo ne potire drugo niti ga iznova utemeljuje, ali sada na neki post-metafizički način sukladno oživljavanju Schellingove filozofije umjetnosti.

Pitanje o umjetnosti za Barbarića se pokazuje ne samo pitanjem umjetnosti uopće u otvorenosti iskonskoga vremena, već pitanjem smisla čovjeka u doba njegove znanstveno-tehničke destrukcije. Štoviše, u samom je jeziku filozofije i umjetnosti modernoga doba prisutno ovo odlučno raz-dvajanje i sveza, jer se u jeziku skriva i otkriva povijesni sklop bitka, bića i biti čovjeka. Prije svakog mogućega zasnivanja odnosa u susretanju i zgodi bitka i vremena posrijedi je razumijevajući čin jezika u njegovoj otvorenosti svjetova. Na tragu mišljenja Vanje Sutlića u tekstu i istoimenoj knjizi naslovljenoj U intermezzu svjetova Barbarić će reći:

„Čovjek je u svojoj biti odnos. To znači da on nije neko nešto, neko u sebi gotovo, dovršeno i zaokruženo biće, koje bi se još uz to moglo i odnositi spram nečega drugog. Naprotiv, čovjek jest samo uodnosu i po odnosu. Strogo gledano on i nema neku bit, u smislu postojane, jednom zauvijek ustanovljene, stalne naravi i ustroja. Njegova je bit naime takva da se svagda rađa i tek privremeno (epohalno) ustaljuje upravo u odnosu i iz odnosa, da bi potom – ponovno u odnosu i iz odnosa – postajala drugom i drukčijom.“ (Damir Barbarić, U intermezzu svjetova, HDP-Izdanja Antibarbarus, bibl. časopisa Tvrđa, Zagreb, 2010., str. 23.)

Možemo li se približiti pitanju o odnosu filozofije i umjetnosti ako istodobno nismo u stanju uvidjeti što znači da se umjetnost filozofijski utemeljuje čak i kad se niječu njezine mogućnosti da samoj umjetnosti podari „dublje“ razumijevanje vlastitih izvora? Očigledno, postoje najmanje dva načina utemeljenja umjetnosti. Jedno je metafizičko, a drugo ono koje to više nije ili ga nadilazi. U prvom slučaju umjetnost se može misliti ili kao sijanje ideje u osjetilnome prikazu ili kao apsolutni zor ideje, a u drugom, pak, kao autopoietički čin tvorbe svijeta u mreži teksta ili diskursa. (Žarko Paić, Slika bez svijeta: ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.) U suvremenoj poststrukturalističkoj filozofiji nastaloj na izvorima Nietzschea i Heideggera te semiologije i lingvistike Gilles Deleuze je otišao najdalje u shvaćanju da je umjetnost događaj konceptualne arhitektonike s većim dosegom djelovanja od bilo kakve vjerodostojne filozofije. Ta je postavka naizgled imanentna obratu metafizičkoga ranga povijesti.

U njegovu okviru se filozofija i religija spram umjetnosti nalaze u položaju suverenosti ideja i doživljaja. Preokret paradigme, međutim, već je uvijek samo okret unutar samoga odnosa. Ne može se promijeniti narav odnosa bez radikalne promjene uvjeta mogućnosti odnosa samoga. Strukturalnost strukture koja omogućuje odnos ima u sebi otvorenu moć vladanja nad sudionicima odnosa u mreži njihovih supstancijalnih određenja. Umjetnost kao konceptualna arhitektonika očigledno je „profana“ filozofijska djelatnost u doba bez utemeljenja. (Gilles Deleuze/Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, Ed. Minuit, Pariz, 2005. Vidi o tome: Žarko Paić, „Slika i vrijeme: Gilles Deleuze i vibracije suvremene umjetnosti“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 231-272. )

Iako se Barbarić rijetko dotiče u svojim povijesno-filozofijskim istraživanjima temeljnih prijepora odnosa između moderne i suvremene umjetnosti s obzirom na „aktualitet“ zbivanja, primjerice, konstruiranja zbilje iz logike tehno-znanosti koja ima karakter autopoietičke zbilje u digitalnoj estetici te potrebuje novo filozofijsko opravdanje, nedvojbeno je da iz razumijevanja odnosa kojim čovjek tek postaje povijesnim bićem umjetnost valja shvatiti kao kretanje same „stvari“ u događanju epohalno određenoga bitka i vremena. Promišljanje umjetnosti nije otuda estetičko mišljenje predmetnosti predmeta umjetničke zbilje. Tako nešto pripadalo bi nakanama novovjekovnih estetika. Umjesto toga sama se umjetnost mora osloboditi u svojoj najdubljoj zagonetki istine i privida, sjaja i tame da svijet jest i da u tome što jest ima nečeg misterijskoga kao takvog. U susretu s epohalnom granicom samoga Ništa, umjetnost se osobito u moderno doba, u eksperimentu i konstrukciji nepredmetnosti bića, suočava s nestankom potrebe za vlastitom sjenom metafizičke utjehe. Barbarić je brižnim interpretativnim uvidom u Nietzscheove i Heideggerove tekstove o odnosu ljepote i uzvišenosti u modernoj umjetnosti osigurao nužno potrebnu distanciju spram aktualiteta i njegovih stalnih samonadmašivanja „novoga“ kao nečega tehnički zastarjeloga. (Damir Barbarić, „Ljepota i mjera“, Tvrđa, br.1-2/2000., str. 111-132. O Nietzscheu i Heideggeru s obzirom na pitanje o odnosu filozofije i umjetnosti vidi: Damir Barbarić, K budućem mišljenju: Predavanja i članci, Demetra, Zagreb, 2005. i Damir Barbarić, Aneignung der Welt: Heidegger – Gadamer – Fink, Peter Lang: Europäischer Verlag der Wissenschaften, Frankfurt/M., 2007.)

Pitati o ljepoti i uzvišenosti u doba tehno-znanstvene destrukcije jezika i slike čini se iznimnim i istodobno „skandaloznim.“ Ali bez povijesnoga odnosa spram neugasive prošlosti koja preostaje tragom u zagonetki bitka umjetnost ne može otvoriti mogućnost mišljenja druge i drukčije konstitucije povijesnoga svijeta. Nasuprot zjapećoj praznini znanstveno-tehničkoga doba u svojem čudovišnome destruiranju jezika, filozofija i umjetnost u svojem odnosu međusobnoga povjerenja i nesvodivosti iziskuju drugo i drukčije razumijevanje svijeta nakon njegova raspada u strukture, funkcije, dvojnost „sustava“ i „života“. Zato je odnos filozofije i umjetnosti mnogo više no pitanje o jeziku kojim se iskazuje sama stvar filozofije i umjetnosti. Ta najbliža blizina i najudaljenija udaljenost mišljenja i pjevanja proizlazi iz jedinstvenoga sklopa povijesnoga događaja bitka, bića i biti čovjeka. Kazati da je umjetničko djelo ontologijsko-metafizičko otkrivanje zagonetke bitka i traga vremena znači umjetnost shvatiti iz dopuštajućega događaja otvorenosti, iz kazivajućega događaja njezine slike i njezina smisla.(Vidi o tome: Günter Seubold, Kunst als Enteignis: Heidegger’s Weg zu einer nicht mehr metaphysischen Kunst, DenkVerlag, Bonn, 2005. 2. izd.)

Barbarić umjetnosti pristupa smjerno u otvarajućem obzorju raz-otkrivanja i pruženosti bitka, budući da misliti spomenuti odnos znači smjerati onkraj epohalnih granica metafizički shvaćenoga vremena unutar kojeg supostoje djela moderne umjetnosti i događaji suvremene umjetnosti. Iako se spomenuta razlika ne tematizira zato što Barbariću nije stalo do razgraničenja unutar istoga obzorja novovjekovne vremenitosti iz koje umjetnost moderne zadobiva svoju „novost“, razvidno je da se radi o pokušaju razumijevanja odnosa iz nečeg što prethodi razlici. Suvremeni njemački filozof, estetičar i teoretičar medija Dieter Mersch naziva to razlikom između estetike djela i estetike događaja. (Dieter Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002.) Imenovat ćemo tu Barbarićevu misaonu smjernost odgovornošću mišljenja za zbrinjavanje samoga odnosa dopuštanja i čuvanja identiteta i razlike. Bez distancije i bez blizine nije moguće pristupiti onome što proizlazi iz same biti odnosa. Valja napomenuti da ovdje nije riječ o nadomjestnoj funkciji aure umjetnosti u doba njezine znanstveno-tehničke reproduktivnosti. Naime, poznato je da je Benjamin auru umjetničkoga djela shvatio kao beskrajno udaljavanje u približavanju. (Vidi o tome: Boris Groys, Topologie der Kunst, C.Hanser, München, 2003.)

Očuvati zagonetku i trag umjetnosti u djelu, naprotiv, pretpostavlja ne svoditi je na filozofijsku ili na bilo koju drugu estetiku. Nadalje, ta se nesvodivost čuva u distanciji i blizini samo onda kad se umjetnost približava filozofiji i obratno. Nietzscheov je „slučaj“ ovdje naravno uzoran u cijeloj povijesti filozofije i umjetnosti. Da bi se odnos očuvao od historicističke redukcije na nešto zauvijek neprolazno i vječito strujeće u ideji ljepoti i uzvišenosti potrebno je proći kroz pukotine mitskoga jezika i kroz mistifikacije prošlosti za potrebe aktualnosti. Histioricizam je stoga za umjetnost katkad i veća opasnost od mahnite želje za novošću i novotarijama neizmjerne produkcije objekata. Umjetnost se prema Barbarićevim uvidima uvijek ima misliti iz same zagonetke događaja (Ereignis). Iz njegove otvorenosti proizlazi skrivajuća otkrivenost bitka u bićima.(Damir Barbarić (prir.), Zagonetka umjetnosti, Demetra, Zagreb, 2003. )

Stoga se ne može pristupiti umjetnosti, kako Barbarić u mnogim svojim tekstovima i knjigama pokazuje, bez odgovornosti kazivanja samoga. Kazivanje je pritom kaza (mythos) i razabiruće-sabiruće pokazivanje (logos) u jednom ne više-metafizičkome načinu otvaranja bitka i vremena, gdje umjetnost ima svoju zagonetku i trag u blizini i udaljenosti od filozofije. A sama se „stvar“ umjetnosti pokazuje kao filozofijsko otvaranje bitka u epohalnome događaju nastanka i nestanka svijeta. U raspravi „Uzdižuće sjajenje“ Barbarić će to formulirati ovako:

„Umjetničko djelo nikad ne leži pred nama gotovo, završeno i ravnodušno. Njegova je pojava uvijek pitanje nama upućeno, poziv, usklik, upitnik. Prema poznatim Rilkeovim stihovima pravog ophođenja s nekim umjetničkim djelom nema bez toga da smo unutarnje i iz temelja promijenjeni: svjetlucajući se, ono ‘iz svih svojih rubova izbija poput zvijezde“ i pušta svoju ljepotu da nijemo, ali utoliko neotklonjivije zazvuči svojim jedinim zahtjevom: ‘Moraš promijeniti svoj život.’ “(Damir Barbarić, „Uzdižuće sjajenje“,u: U intermezzu svjetova, str. 254.)

Nasuprot različitim pristupima umjetnosti kao procesualnosti, koje osobito odlikuju postavke o performativnoj umjetnosti neoavangarde u suvremenim eksperimentima s tijelom i estetskim objektima u javnome prostoru instalacije, Barbarić misli umjetnost kao zagonetku i trag. Prvo se odnosi na Heideggerovu misao iz Izvora umjetničkoga djela o zagonetki same umjetnosti kao sebe-postavljanja-istine-u-djelo, a drugo na Nietzscheovu misao o tragu nadilaženja opreke istinskoga i prividnoga svijeta iz Sumraka idola koji se pojavljuje u samoj pojavi kao bitnom očitovanju bitka u prisutnosti sjajećega uzdizanja. Zagonetka i trag zbivaju se u djelu umjetnosti kao događaja. Taj događaj potresa svojom moći promjene samoga života. Snaga umjetničkoga djela ima moć promjene samoga bitka čovjeka i njegove životno-povijesne uklopljenosti u svijet. Ali iz toga nastupa zagovor nesvodive vlastitosti: misliti ne znači misliti na tragu nekoga u smislu pukog iščitavanja tragova kao znakova na putu.

Već je iz navedenoga razvidno da Barbarić otklanja pronalaženje nekog „skrivenoga“ značenja umjetničkoga djela onkraj njegove pojavnosti i onkraj umjetničke zbilje. S onu stranu istine i privida djelo emanira smisao samo iz sebe kao bitak u prisutnosti/odsutnosti pojave. Da je tome tako možemo se osvjedočiti u svim njegovim interpretacijama umjetnosti koje polaze od uvida da se odnos između iskonske (mitske i filozofijske) predaje u Grka i novovjekovne već u biti same stvari promijenjene perspektive mišljenja kao računanja i predstavljanja bića nužno razotkriva u jeziku same umjetnosti. Drugim riječima, pristupiti umjetničkome djelu koje formalno pripada tzv. modernome razdoblju – kao što je to Rodinova skulptura Iris – znači imati mogućnost povijesno-epohalne razlike iz koje izvire razlikovanje svjetova umjetnosti i obzorja unutar kojeg razumijevanje dotičnoga umjetničkoga djela omogućuje smisleno kazivanje. (Damir Barbarić, „Premošćenje praznine“, u: U intermezzu svjetova, str. 261-280.)

Procesualnost djela nije, dakle, nešto što se može shvatiti metafizički u zatvorenom krugu pojmovlja uzrok-svrha, nego tek iz promjene samoga motritelja i njegova svijeta zadobiva pravo značenje. Naspram pojma procesualnosti kao zatvorenoga kruga stvaranja i promatranja zgotovljenoga umjetničkoga djela, posrijedi je unutarnja promjena ne samo stvaratelja u procesu stvaranja, već i samoga značenja i smisla djela. Ne treba smetnuti s uma da je u suvremenoj estetici semiotički pristup Umberta Eca nastojao oko otvorenosti djela kao mogućnosti svagda novih interpretacija. (Umberto Eco, Interpretation and Overinterpretation: World, History, Texts, Cambridge University Press, Cambridge-Massachusetts, 1990.)

Ali, ovdje je svaki govor o znaku i značenju – bez obzira bio transeutan ili imanentan djelu – saglediv tek iz nečeg bitno drukčijega. Riječ je, dakako, o fenomenologijskoj otvorenosti samoga djela u njegovoj punini i praznini, prisutnosti i odsutnosti. Biti na putu spram zagonetke umjetnosti znači imati mogućnost kazivanja o tragu prisutnosti događaja u djelu s onu stranu „istine“ i „privida“. Navedimo još jednom Barbarića iz njegove rasprave „Uzdižuće sjajenje“ za potkrepu prethodno iskazanoga. U unutarnjoj suglasnosti s postavkama Georga Pichta iz već kanonskoga djela za promišljanje umjetnosti Umjetnost i mit, izrijekom stoje sljedeće tvrdnje.

„U bezuvjetnom inzistiranju na vlastitoj autonomiji ta se moderna umjetnost odvraća od svakog heteronomnog, izvan nje same ležećeg smisla, svrhe ili funkcije, okreće se samoj sebi i sve se intenzivnije upušta u prodornu analizu procesa umjetničkog prikazivanja i njegovih medija, sve dok na koncu ne dospije do svojih zadnjih i najjednostavnijih osnovnih elemenata.“(Damir Barbarić, „Uzdižuće sjajenje“, u: U Intermezzu svjetova, str. 253.)

Promotrimo fenomenologijski opis ove moderne redukcije umjetnosti na samu sebe. Barbarić rabi klasične pojmove novovjekovne filozofijske estetike od Kanta do Hegela i Schellinga. Zanimljivo je da će se te riječi na drukčiji način interpretirati u Lyotardovoj estetici postmoderne uzvišenosti (autonomija, heteronomnost, svrhovitost, procesualnost). No, dok se u očuvanju nesvodive težnje za misterijskim koje nadilazi materijalnost i formalnu strukturu umjetničkoga djela u modernoj umjetnosti kod Lyotarda (Jean-François Lyotard, Le Différend, Ed.Minuit, Pariz, 1983.) radi o ukazivanju na prikazivu neprikazivost i heteronomnost slobode samoga djela u razlici spram područja tehno-znanstvene sfere kalkulativnoga jezika performativnosti, nesumnjivo je da se Barbarić ne može suglasiti s takvim dualizmom svjetova. Pitanje ljepote u umjetnosti modernoga doba zato nije nešto krajnje nečuveno. Ono proizlazi iz nužne mogućnosti obrata u samoj strukturi modalnih kategorija mogućnosti, zbilje i nužnosti.

Ponukani ugroženošću svijeta samoga njegovim nestankom kao obzorja smisla u područje tehnosfere s njezinim jezikom binarnoga kôda da iz umjetnosti same nađemo put sabiranja u tami, čini se da bi Heideggerovu analizu gubitka svjetovnosti svijeta ovdje trebalo povezati s gubitkom umjetničkoga karaktera zbilje same (Kunstlosigkeit). Posljedica je toga da se umjesto zagonetke umjetničkoga djela danas govori o subjektu stvaranja i objektima proizvodnje, da bez-svjetovnost svijeta svoj najveći trijumf doživljava u procesu estetizacije svakodnevice. Naspram „bezuvjetne autonomije“ moderne umjetnosti rješenje se ne pronalazi u „bezuvjetnoj heteronomiji“ suvremene umjetnosti kojoj nedostaje utemeljenje pa umjesto ljepote i uzvišenosti postavlja u središte različite estetike opažaja, privida, performativnosti, instalacija, digitalnosti itd. Dospijeće do krajnjih granica desupstancijaliziranja ostavlja umjetnost na poprištu „isušivanja“ i „derealiziranja“, što ima za posljedicu da se više ne može precizno razlučiti topologija (prostor) njezina događaja od temporalnosti njezina djelovanja. Znakovito je da se upravo u modernoj arhitekturi događa svojevrstan topologijski obrat. Razumjeti njegove dosege moguće je tek onda kada se uspostavi svojevrsna ikonička razlika – pojam preuzet iz teorije znanosti o slici (Bildwissenschaft) u mišljenju Gottfrieda Boehma – između suvremene umjetnosti (instalacija) i suvremene arhitekture (koncepata). (Gottfried Boehm, Wie Bilder Sinn Erzeugen? Die Macht des Zeigens, Berlin University Press, Berlin, 2007.)

Sada se prostor oslobađa novovjekovnoga „jarma“ transcendentalnoga određenja vremena koje odlučuje kako se i na koji način raspoređuje, organizira i omeđuje prostor. Granice ovog obrata su u tome što umjesto transcendentalne strukture vremena kao nadodređujuće veličine na djelu jest posvemašnje strukturiranje prostornosti kao bezmjerja i bezvremenosti. Arhitektura na taj način više ništa ne gradi. Ona premrežava prostore fraktalnosti svojim nagibima i naborima u materijalnosti i strukturama. U suvremenoj filozofiji time su se posebno bavili Gilles Deleuze i Wolfgang Welsch. Problem odvajanja prostora od vremena u suvremenoj umjetnosti dovodi do toga da se u digitalnoj kulturi našega doba vrijeme svodi na punktualnu trenutačnost, virtualnu prisutnost i realno vrijeme, a to ne znači ništa drugo negoli dvojnost svjetova pri čemu je nečuvena posljedica upravo ta da sada prostor virtualnosti određuje vremenu njegove ekstaze, a ne obratno. Rezultat je da je u suvremenoj umjetnosti izvršena bezuvjetna virtualizacija vremena polazeći od informatičke tvorbe prostora kao ekrana i površine na kojima se odvija informacijski „uploading“ i „downloading“.

Barbarićeva je dijagnoza stanja svagda filozofijski precizno dovođenje na vidjelo postavki mislilaca s kojima promišlja ono što je jedino bitno. Zato njegovo mišljenje nije tek interpretacija djela nekog mislioca iz povijesti filozofije bez unutarnje pokrenutosti pitanja živoga nasljeđa tradicije. Naprotiv, interpretacija je uvijek nužan hermeneutički krug pitanja o onome što pogađa mišljenje dolazeći iz okolnoga svijeta, iz njegove ovojnice i oboda. Ako, dakle, u slučaju razumijevanja umjetnosti postaje bjelodano da se tek iz moderne umjetnosti dospijeva na prag bezuvjetnoga nihilizma, tada očito nije stvar u promišljanju nečeg što se tek kontemplativno nalazi izvan mišljenja, kao neka „stvar“ u gibanju, nego se time, kako kaže Rilke, mora promijeniti sam život čovjeka. Odluka o promjeni života iz pogođenosti snagom transcendencije umjetničkoga djela posljednji je dokaz moći umjetnosti. To je događaj jedinstvenoga sklopa bitka i vremena koji se razdvaja u funkcije i svrhe te tako prispijeva do krajnje (de)konstrukcije svojega predmeta. Ima nešto gotovo „mesijanski“ u ovome stavu.

Barbarić ga ponajprije izvodi iz Heideggerova mišljenja tzv. druge faze. Ukratko, odnosi se u „vjeru“ u umjetnost kao u nešto više negoli je umjetnost ikada to bila. Ako je to točno, tada se „vjera“ u umjetnost pojavljuje ne tek kao posljednja nada koja preostaje nakon destrukcije svijeta i jezika u moderno doba. I kao što Heidegger u svojim izvodima traži u modernoj umjetnosti Kleea pokriće za svoje postavke o obratu modalne kategorije mogućnosti umjetnosti u nužnost suprotstavljanja logici znanstveno-tehničkoga doba, tako se i Barbariću pokazuje u modernoj umjetnosti, paradoksalno naizgled, nešto više no što je dijagnosticirana težnja za bezuvjetnom autonomijom. O čemu je tu riječ? Baveći se raščlambom umjetnosti, te u spekulativnome tonu analizirajući ono što je navlastito glazbi kao „prolazećoj, čistoj vremenitosti“ za razliku od slikarstva i arhitekture, Barbarić još jednom podastire svoje razumijevanje umjetnosti protiv struje povijesno-umjetničkoga ili znanstvenoga, historicističkoga stava o djelu kao predmetu u nekom već unaprijed određenome prostoru.

„Umjetničko djelo, bez obzira na to pripada li likovnoj ili nelikovnoj umjetnosti, nikada nije gotovi, naprosto pred nama ležeći, viseći ili stojeći predmet. Ono nije nikakav ‘izložak’, ma koliko nas muzeji u to uvjeravali. Ono je u svojoj pravoj istini svagda otvoreno područje sukoba i borbe mnogostrukih, svagda promjenjivih središta tih sila te iz njih izbijajućih polja energije.“(Damir Barbarić, „O jedinstvu i raščlambi umjetnosti“, u: Zagonetka umjetnosti, str. 93.)

Vratimo li se na početak, vidjet ćemo da je odnos filozofije i umjetnosti odnos međusobnoga povjerenja i zbližavanja u distanciji. Filozofija misli djelo umjetnosti kao sebe-postavljanje-istine-u-djelo (Das Sich-ins-–Werk-setzen der Wahrheit). (Martin Heidegger, „Der Ursprung des Kunstwerkes“, u: Holzwege, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2003. 8. nepromijenjeno izd., str. 1-74.) Podrijetlo umjetničkoga djela zahtijeva ispitivanje podrijetla zagonetke djelovnosti djela samoga, Kad se pokazuje razlika između mišljenja i pjevanja (umjetnosti u iskonu), tada se razlika odjelovljuje kao razlika između stvari mišljenja i stvari spravljanja u formi predmeta. Mišljenje ne „djeluje“ izravno promjenom bitka stvari kao predmeta, već se zbiva kao čin spekulativne refleksije, ili, jednostavnije, kao razotkriće bitka u kazivanju. Odnos filozofije i umjetnosti ne može biti odnos nadređenosti ili utemeljenja smisla djelovanja polazeći od neke izvanjske svrhe koja djelu pridolazi naknadno. Baš kao u orfičkim misterijima, koje analizira Nietzsche, da bi se božanski Dioniz neočekivano i nenadano razotkrio u pojavi u svekolikoj čudovišnoj i strahotnoj istini svoje „prirode“, tako se i neočekivani i nenadani dolazak djela u svijet može razumjeti samo izvan opreka racionalno-iracionalno.

Umjetnost ne proizvodi umjetnička djela kao zgotovljene „stvari“. Ona se ne bavi postavljanjem stvari u prostor-i-vrijeme, nego svjetuje u obzorju jezika i slike kao dar i događaj jedne čudovišno bez-razložne i bez-temeljne igre svijeta. Svjetovanje je uvijek kazivanje iz svijeta samoga, njegovo znamenovanje u govoru bez kojeg čovjek ne može voditi svoju povijesno-epohalno određenu egzistenciju. Ne kazuje se „o“ svijetu kao o nečem objektnome iz položaja novovjekovnoga subjekta. Posve suprotno, svijet u svojoj otvorenosti kazuje zagonetku bitka kroz jezik umjetnosti. Kad se to ima u vidu, tada je odnos filozofije i umjetnosti odnos primanja i podarivanja mišljenja djelu i djela mišljenju bez prve i posljednje svrhe. Razgovor između dvoje zahtijeva slobodu za dijalog, jer odnos pretpostavlja iskonsku slobodu zapodijevanja razgovora između dviju „stvari“ – stvari mišljenja i stvari umjetnosti. Barbarićeva je nakana stoga svagda u pročišćenju onog izvornoga prostora za dijalog između nečega što tek u dijalogu zadobiva smisao kao što čovjek tek u odnosu ozbiljuje svoju bit koja prethodno možda čak i ne bivstvuje.

Naravno da se odmah mogu pronaći analogije s drugim misliocima koje Barbarić ne tematizira u svojim interpretacijama odnosa filozofije i umjetnosti. To su francuski poststrukturalisti od Derridae do Deleuzea. Kao što, primjerice, za Derridau dekonstrukcija nije metoda, već praksa filozofije u svojem dijalogu s tradicijom i suvremenošću, tako se svako živo filozofiranje zbiva unutar tragova već upisanoga teksta tradicije. (Jacques Derrida, Marges de la philosophie, Ed. Minuit, Pariz, 1972.) Ono time ne ostavlja nove tragove, nego upisuje tragove u već opstojeće arhive povijesti u lutajućem putovanju koje nikad ne može imati unaprijed poznati ishod. U tome je istovjetnost filozofije i umjetnosti. Misao i djelo, zagonetka i trag, jedinstveni su događaj mišljenja i djelovanja umjetnosti, a ne reproduktivne tehnike preuzimanja već zgotovljenoga. Kao što Klee kaže za boju da ga ima, da se stapa s trenutkom u kojem umjetnik-slikar ima boju kao što mislilac ima svoju misao, tako se odnos između zagonetke mišljenja i traga umjetnosti zbiva u gibanju same stvari mišljenja i umjetnosti. Kritika modernoga subjekta već je na djelu u samoj praksi moderne umjetnosti (Klee-Kandinski, primjerice). Podsjetimo da je u svojim dnevnicima Klee zapisao da ga objekti zamjećuju, a predmeti opažaju. Taj preokret u spoznajnome motrištu na stvar samu nije, dakako, rezultat pobjede tzv. objekta pred subjektom. Zanimljivo je da u jednom svojem eseju sam Baudrillard uvjerljivo tvrdi da je rezultat estetizacije suvremene umjetnosti kao estetizacije okolnoga svijeta u tome da nas sada stvoreni predmeti (ready mades) dekonstruiraju, a ne mi njih. (Jean Baudrillard, Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. S francuskoga preveo L.Kovačević, str. 100.)

Umjesto govora o dekonstruiranju predmeta, objekata i okolnoga svijeta, što su sve samo drukčije fenomenologijske oznake nelagode s ontologijskim određenjem statusa moderne umjetnosti, koja je, kako vidjesmo, u svojem desupstancijaliziranju uspostavila kraljevstvo novog subjekta (bez svijeta), Barbarić na tragu Heideggera navlastito pokazuje nešto dalekosežno za daljnje promišljanje izgleda umjetnosti u tehno-znanstvenome svijetu. Riječ je o otvaranju mogućnosti prijelaza „između“ dviju metafizičkih pozicija s različitim predznacima. Jedna je pozicija umjetnosti kao subjektne konstrukcije unutarnjega i izvanjskoga područja eksperimentiranja u heteronomiji slobode umjetničkoga djela, a druga u propitivanju granica umjetnosti kao otvorenosti apsoluta u povijesti u suigri beskonačnosti i konačnosti.

Stoga bi svakako bilo neprimjereno ispustiti iz vida zaokupljenost Barbarića s idejom apsolutne filozofije umjetnosti Schellinga, koji usuprot Hegelu i suvremenoj filozofiji nastoji oko mišljenja beskonačnosti i iskona umjetnosti same kao događaja sjedinjenja ideje i pojave, bitka i bića dolazećega Boga iz naravi same vječnosti i beskonačnosti. (Damir Barbarić, „Prijepor oko konačnosti“, u: U intermezzu svjetova, str. 83-94. i „Velika disonanca kojom sve počinje“, u: K budućem mišljenju: Predavanja i članci, str. 263-292.)

Ipak, koliko god se činilo da je Schellingova misao o povijesti kao „dekadenciji apsoluta“ u konačnosti vremena nadahnuće za kritiku moderne opsesije s autonomijom i objektiviranjem umjetnosti u strukturi nepredmetnosti samoga djela, toliko je samoizvjesno da se razumijevanje umjetnosti ne može izvesti bez unutarnje kritike ovjekovječenja vremena i svojevrsne prisile vječnosti i beskonačnosti. Ako se umjetničko djelo u svojoj procesualnosti shvati kao borba i dinamičko gibanje materije i energije, te kao stabilnost i nepokretnost djela u prostoru izlaganja, onda, kako Barbarić navodi Kandinskoga, „stvaranje djela je stvaranje svijeta“. (Damir Barbarić, „O jedinstvu i raščlambi umjetnosti“, u: Zagonetka umjetnosti, str. 96.) Nema nikakve dvojbe da se filozofijsko razumijevanje umjetnosti uspostavlja svagda i kao pitanje o istinskoj ili pravoj umjetnosti u razlici spram one druge, vulgarne ili banalne, ali ipak „umjetnosti“.

Često se događa da Barbarić iz duha filozofijske tradicije – od Platona do Schellinga i Heideggera – naglašava tu razliku do mjere uspostave novoga ranga u bez-temeljnosti ne više metafizički mišljene umjetnosti. To je očigledno nešto što je svojevrstan patos filozofije čak i u slučaju posljednje velike estetike modernoga doba, one Adornove u kojoj se paradigmatski umjetnik i umjetničko djelo primjereno njemu pojavljuje u figuri Samuela Becketta i disonantne drame bitka u vrtlogu estetizacije svijeta kao industrijske kulture objekata. Pritom se misli na nužnu distanciju od svega što je u hiperprodukciji aktualnih umjetničkih objekata izgubilo dostojanstvo „velike umjetnosti“ i profaniralo se do svakodnevnoga dizajna okolnoga svijeta. Odakle opravdanje za tako visoko postavljene zahtjeve umjetnosti s obzirom na izglede povratka iskonskoj kazi bitka i vremena u kojem obitava čovjek u svojoj prisebnoj punini? Nije li taj zahtjev koji Barbarić nastoji filozofijski obrazložiti možda ipak na kraju, da se poslužimo jednom prispodobom Georga Steinera – „nostalgijom za apsolutom“? Na jednom mjestu metodički jasno postavljenog okvira promišljanja povijesnoga podrijetla umjetnosti te filozofijske raščlambe umjetnosti u sustavu apsolutnoga duha kod Hegela te usporedno u Shellingovoj filozofiji umjetnosti, gdje se ideja neugasive i nikad zamrle ljepote pokazuje orijentirom prijelaza između dviju temeljnih metafizičkih pozicija, izrijekom stoji sljedeće:

„Svako je pravo umjetničko djelo uistinu neko čudesno, tako reći predprostorno ‘mjesto’, u kojem je sabrana, stegnuta i sputana najdublja prenapetost iz koje tek proizlazi i izbija ono što nazivamo ‘svijetom’, naime razlučena i raščlanjena sveukupnost na javu izašlih bića.“ (Damir Barbarić, „O jedinstvu i raščlambi umjetnosti“, u: Zagonetka umjetnosti, str. 95.)

Mjesto umjetnosti je pred-prostorno. Ako je ono predontologijsko razumijevanje bitka, onda je topologija umjetnosti u sustegnuću i sabranosti nečeg što prethodi, ali samo „logički“ a ne i povijesno, postavljanju umjetničkoga djela u prostor. Pretpostavimo da se u onome što Barbarić ovdje izvodi odvija napetost između svijeta i umjetnosti. Ali, svijet ne može postojati bez umjetnosti. Štoviše, ako se umjetničko djelo može analogno razumjeti kao novo stvaranje svijeta, onda je pitanje o novome što čini temeljnu strukturu moderne umjetnosti zapravo pitanje o jedinstvenom i jednokratnome događaju. Svako razlučivanje u smislu metafizičkoga rangiranja u stupnjevanju bitka bića – što odlikuje srednjovjekovnu teologiju u razdiobi „višega“ i „nižega“, božanskoga i ljudskoga – ne čini se da je ovdje primjereno biti stvari. Naime, svijet se može misliti tek iz perspektive pojavljivanja bića. On nastaje i nestaje s povijesno-epohalnim događajem jezika i slike u kojem bogovi odlučuju a smrtnici pjevaju sudbinski hod zemlje u stalnoj borbi i napetosti. Umjetnost stoga ima nužno u svojem bitku nešto od „poslanstva“ strujećeg vremenovanja od iskona do kraja povijesne sudbine. Pred-prostorno mjesto o kojem se ovdje govori valja shvatiti upravo tako: kao iskrsavanje svijeta iz događaja mišljenja i pjevanja, filozofije i umjetnosti u dijalogu. Umjetnost je nesvodivi susret bića u njihovom pojavljivanju. Kad kažemo umjetnost mi mislimo na novo i na svijet u događaju stvaranja, u borbi između beskonačnosti i konačnosti.

Barbarićevo je razumijevanje umjetnosti stoga samo u tom pogledu „mesijansko“ jer je strogo gledano izvedeno iz jedinstva svijeta-jezika-događaja. Taj se sklop pokazuje u svojoj faktičnosti nečuveno čudesnim i ujedno zastrašujućim jer svako njegovo unutarnje raspadanje vodi gubitku svjetovnosti svijeta. U krajnjem, to znači da je gubitak ljepote i uzvišenosti iz svijeta – kraj svijeta u njegovom cjelovitome i zaokruženome sjaju vječnosti i vremenitosti. Koliko god se činilo da je udes tehno-znanstvenoga doba u tome da više nema mjesta za istinsku umjetnost i njoj pridruženi pojam ljepote, što znači da nema topologije umjetnosti kao ni temporalnosti njezina smisla, proplamsjaji izgleda prebolijevanja prisutni su u djelima visokoga zahtjeva moderne umjetnosti. U analizama kiparstva Rodina, slikarstva Kleea, poezije Hölderlina i Trakla, dakle modernih umjetnika i njihove težnje za uspostavom svijeta iz duha heteronomne slobode umjetnosti u nadilaženju estetskih granica svijeta, Barbarić otčitava pouzdane svjedoke unutarnjega dijaloga filozofije i umjetnosti.

Zašto uopće potrebujemo „još“ umjetnost ako nas ona ne oslobađa stege i nesabranosti života u bezmjerju dosade i praznine suvremenoga svijeta? Gotovo je jednoglasno stajalište da se umjetnosti mora pristupiti bez posljednje svrhe i bez ikakvog drugog razloga osim onoga koji je prethodni uvjet da bismo uopće mogli govoriti o svijetu. Riječ je, naravno, o bljesku one ničim sputane i niotkuda dolazeće ideje koja za naše doba ima možda i „više“ značenje negoli za bilo koje minulo veliko povijesno doba. Ta je ideja – ideja ljepote koju Barbarić nastoji misliti u povijesno-filozofijskome slijedu razvitka od Platona do Schellinga i do pokušaja njezine obnove u posve drukčijem načinu mišljenja Heideggera.

Odgovor na pitanje je li Barbarićevo razumijevanje umjetnosti na posljetku samo jedan od pokušaja u suvremenoj filozofiji da se misli ono mjesto pred-prostornoga susreta svijeta u svojoj ljepoti kao dobru, dakle platonski i otuda u bitnom smislu metafizički, ne čini se uvjerljivim. Cjelina filozofiranja Damira Barbarića pretpostavlja prijelaz između različitih „svjetova“ u kojima se sabire misao i umjetničko djelo kao susret povjerenja i blizine u distanciji. Kako na jednom mjestu svojih Prinosa k filozofiji kaže Heidegger, da je svako utemeljenje (bitka) ono koje pretpostavlja bezdan ili bez-temeljnost prebivanja, tako se umjetnost uistinu i ne može misliti nikako drukčije negoli iz one iskonske dimenzije kaosa i stvaranja, te zahtijeva oproštaj od bilo kakvog samorazumijevanja „aktualnosti“.

Filozofi su rijetke biljke koje uspijevaju na suncu istine, a umjetnici čudesna stvorenja koja uzdižu ono tamno do svjetla kroz ljepotu u-djelo-postavljenoga svijeta. Zagonetka filozofije i trag umjetnosti odvija se u procesu, u stalnom vraćanju na ishodišta jer bez svijesti o iskonskome tragu u pred-prostornome stjecištu svjetova nije moguće smisleno živjeti. Damir Barbarić svojim filozofiranjem otvara mogućnost susreta s nikad dovršenim događajem ljepote svijeta u jeziku sabranoga i istodobno jezično smjernoga i otkrivajućega misterija mišljenja u dodiru s povijesnom predajom. Ljepota mišljenja nije u snažnim slikama i prispodobama, nego u postavkama i ritmu njihovoga gibanja kroz logičke rešetke smisla. Ono neiskazivo u jeziku kao neizrecivo upućuje kroz govor o umjetnosti na posljednju zagonetku traga u samom jeziku filozofije i umjetnosti.

A što ako ta zagonetka nije drugo negoli ono isto u bezdanu svjetova, ono ne-premošćujuće, ono čudovišno i nepoznato u nemogućnosti razdvajanja, čemu teži filozofija od iskona? A što ako umjetnost, na posljetku, više uopće ne potrebuje filozofiju kao što ju ne potrebuje ni znanost u mahnitom napretku svojih hipoteza o kalkulaciji do kraja svega što jest? Odgovor bi mogao glasiti iz duha Barbarićeva filozofiranja jedino ovako: baš stoga što filozofija ne potrebuje više ni samu sebe u bezdanu svjetova, nužno je misliti ono čudovišno pred-prostorno mjesto susreta filozofije i umjetnosti kao mjesto sjajućega uzdizanja i dospijevanja do kristalne točke ljepote trenutka. U trenutku kad se sve u dubokoj potresenosti bitka razdvaja i rastače, vrijeme je pogodno za sabranu svetkovinu govora o zagonetki umjetnosti i njezinom tragu u djelima koja preostaju i kad suvereno vlada zjapeća praznina svih stvari.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026