Copyright ©2026 Žarko Paić

Walter Benjamin: Slike raspada, montaža snova

Tekst drugoga poglavlja knjige Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-politika-tehnika u djelu Waltera Benjamina

Fakultet za medije i komunikacije, Univerzitet Singidunum u Beogradu, 2018.

March 15, 2026
Walter Benjamin: Slike raspada, montaža snova
Walter Benjamin

1. Doba melankolije – smrt tragedije

Zašto je za temu svojeg habilitacijskoga spisa napisanog i pripremljenog 1925., a objavljenog 1928. godine Benjamin izabrao naizgled krajnje rubnu temu iz duhovne povijesti njemačkoga baroka? Okolnosti su bile takve da su mandarini germanističke struke na sveučilištu u Frankfurtu odbili ovo djelo dovesti do posljednjeg stadija obrane postavki izloženih na krajnje originalan način, gotovo uzorno akademski i misaono izvedenoga, s obrazloženjem da ne razumiju njegove posljednje nakane. Usto, kako je to sam Benjamin u prepisci navodio, smjestili su ga u područje „estetike“, a ne germanistike u užem smislu riječi. Podrijetlo njemačke žalobne igre (Ursprungs des deutschen Trauerspiels) predstavlja zacijelo pravi oblik diskurzivne novosti.

Pitanje odnosa umjetničkoga djela i istine iz biti filozofijske romantike usmjerava se odatle egzistencijalnome odnosu svetoga i profanoga. Ništa nije prepušteno „slučaju“. Povezanost svega sa svime pokazuje da treba drukčije gledati na događaje u njihovome nastanku i nestanku. Svi idući koraci na putu razumijevanja radikalnoga obrata u vremenu s kojim modernost postaje katastrofom, a tehnika umjetnosti kroz političke forme totalitarnih pokreta bitno mijenja način opstojnosti u suvremenim društvima, zacrtani su ovim djelom. To se posebno odnosi na niz novostvorenih pojmova, metodu nastanka „filozofijskoga stila“, uvođenje ideje „autoritativnoga citata“ i strukture fragmentarnoga teksta kao „mozaika“. Kada sve to imamo u vidu, tada se čini jasnim da se Benjamin posvetio baroku kako zbog njegove previđene apsolutne novosti unutar eklektičko-hibridne povijesti stvaranja u vremenu „homogene praznine“, tako još više zbog moćne analogije s onim što će postati sudbinskim temama umjetnosti i filozofije 20. stoljeća. Riječ je o melankoliji i raspadu metafizičkoga sklopa svijeta. Ima neke povijesne „pravde“ u ironijskome postavljanju stvari na svoje mjesto. Ovo je djelo savršen primjer estetske rekonfiguracije mišljenja s onu stranu čvrsto uspostavljenih kanona. Zbog toga je možda čak i opravdano zbunjivalo pravovjerne germaniste. Baš kao i u slučaju nastupnoga spisa Friedricha Nietzschea Rođenje tragedije iz duha glazbe (Die Geburt des Trägodie aus dem Geist der Musik) iz 1872. godine kojim je sablaznio klasične filologe zbog tumačenja izvornoga grkstva i njegovih bogova. Tako su i Nietzsche i Benjamin izbačeni iz akademske igre klasične filologije i germanistike, a filozofijsko je mišljenje otvoreno za nadolazeće vrijeme s istinski novim pristupom. Ono ne usahnjuje ni u ovo naše neodređeno doba varljivih tehničkih bezdana.

Zašto, dakle, uopće barok i njegove mračne tajne? Odgovoru na ovo pitanje možemo se približiti zaobilaznim putem. Uwe Steiner naglašava da se Benjamin u suočenju s literaturom o njemačkome baroku našao u položaju iz kojeg se mogao „izvući“ samo tako da otplovi na drugu obalu, odnosno da pripremi tlo za promjenu „estetske paradigme“. (Uwe Steiner, Walter Benjamin: An Introduction to His Work and Thought, Unversity of Chicago Press, Chicago-London, 2010., str. 63.) Što to zapravo znači? Nipošto se ne bismo zadovoljili rješenjem o drukčijem putu nastanka modernih pojmova iz potrebe za povijesnim istraživanjem skrivenih uzroka. Nema dvojbe da se odnos baroka i romantike može tumačiti i kao „suverena suprotnost klasicizmu“. (Uwe Steiner, isto, str. 64.) No, pritom se pokazuje nešto uistinu odlučujućim za Benjaminov pristup problemu „suverenosti“ umjetničkoga djela kao sveze istine i ljepote u doba „ruševina“. A radi se ništa manje negoli o unutarnjem odnosu estetike s politikom. Upravo će to biti ključ za razumijevanje razloga zašto se u doba raspada ili gubitka aure umjetničkoga djela u doba tehničke reproduktivnosti, temeljnoga spisa Waltera Benjamina s kojim otpočinje novo shvaćanje ideje umjetnosti uopće na ishodu modernosti, događa to da umjesto religioznoga kulta i rituala sada „politička teologija“ nacizma/fašizma i ideologija komunističkoga staljinizma koriste umjetnost za druge svrhe.

Iz Benjaminova spisa o Podrijetlu (Ursprungs) specifične i navlastite njemačke „tragedije“ kao umjetničke forme i diskursa u doba baroka proizlazi postavka da je pitanje promjene „estetske paradigme“ u moderni niša drugo negoli pitanje promjene „političke paradigme“. Štoviše, pokazat će se još nešto mnogo zagonetnije, čudovišnije i ujedno razlogom prevrednovanja svih dosadašnjih teorija o „autonomnosti“ umjetnosti i djela u povijesnome vremenu. U neku ruku, razotkriće onoga što je bilo hermetički zatvoreno u savršenoj teksturi Benjaminova teksta sve do nedavno, upućuje nas na sljedeći trag u tumačenju te mračne tajne baroka. Trag vodi izravno do Carla Schmitta, mandarina političke teorije 20. stoljeća i njegove znamenite postavke kako su

„svi bitni pojmovi modernoga nauka o državi sekularizirani teologijski pojmovi“. (Carl Schmitt, Politische Theologie: Vier Kapitel zur Lehre von der Souveränitet, Duncker & Humblott, München – Leipzig, 1922., str. 49. Vidi o tome: Žarko Paić, „Katehon ili o gubitku povijesti: Paradoksi i aporije političke teologije Carla Schmitta“, Tvrđa, br. 1-2/2015., str. 84-104)

Kakve veze ima „politička teologija“ jednog pravnoga mislioca „izvanrednoga stanja“ u nacizmu s „marksističkim rabinom“ i to, da paradoks bude potpun, tamo gdje se to uopće ne očekuje? Znamo da je posve razumljivo kako se Benjamin u svojim političkim spisima 1920-ih i 1930-ih da bi objasnio odnos revolucionarnoga nasilja i diktature referira aluzivno i na utjecajne Schmittove spise o suverenosti, izvanrednome stanju i „božanskome nasilju“. Nije za očekivati, međutim, da bi Benjamin mogao svoju teoriju melankolije povijesti s obzirom na umjetnost njemačkoga baroka u 17. stoljeću izgraditi kao estetsku primjenu Schmittova nauka o suverenosti. Sva novija tumačenja Benjaminove rane estetske teorije više ne mogu sklanjati pogled u stranu pred činjenicama. U zahvalnome pismu Schmittu iz prosinca 1930. godine Benjamin iskazuje poštovanje prema njegovom političkome mišljenju. Osobito se to odnosi na spis o „Diktaturi“, te se priznaje da bi bez Schmittove političke filozofije njegovo vlastito istraživanje u području filozofije umjetnosti bilo nemoguće. Samuel Weber je u tumačenju „benjamin-abilnosti“ vjerodostojno pokazao bliske sveze između estetike i politike, pojma „iznimke“ i „izvanrednoga stanja“ s pojmovima suverenosti i navlastitosti njemačke žalobne igre u razlici i identitetu s grčkom tragedijom.

Jasno je da se ovo pismo nije pojavilo 1966. godine u prvome izdanju Benjaminove Prepiske jer bi skandal bliskosti u mišljenju revolucionarnoga Židova i nacističkoga pravnika-politologa izazvao dalekosežne posljedice za kritičko čitanje ne samo Benjamina, nego i programa Frankfurtske kritičke teorije društva. (Vidi o tome iscrpno u: Samuel Weber, Benjamin’s-abilities, Harvard University Press, Cambridge, Masachusetts – London, 2008., str. 176-194.) Otklonimo li sve ove naizgled izvanjske okolnosti, jedno je ipak neporecivo. Nije ideja njegova spisa Podrijetlo njemačke žalobne igre tek u primjeni Schmittove političke teorije suverenosti na umjetnost. Posrijedi je stvaralačko preuzimanje ideja u drugo okružje djelovanja s jasnim uputstvom da se pojam „suverenosti“ odnosi na novovjekovnu sekularizaciju kršćanske apokaliptike i mesijanstva u svim područjima mišljenja i djelovanja. Umjetnost nije iznimkom u tom procesu pada u vrijeme koje određuje mahnitost svjetovne vlasti, doba okrutnih tirana i alegorije o Sudnjem danu. Što je autonomno za umjetnost, to je suvereno za politiku. I bilo bi posve krivo ovaj stvaralački odnos dvaju ipak bitno suprotstavljenih mislioca svoditi na „prisvajanje“ i „primjenjivanje“ gotovih teorijskih rješenja. Uostalom, kao što ćemo pokazati u drugome poglavlju ove studije, Schmitt i Benjamin se bitno razlikuju u shvaćanju političkoga i politike, katehona i mesijanstva. (Vidi o tome: Marin Terpstra i Theo de Witt, „Walter Benjamin i Carl Schmitt: Političko-teološki sukob“, Tvrđa, br. 1-2/2015., str. 116-126. S engleskoga preveo: Miloš Đurđević)

Za Benjamina se pojam „žalobne igre“ (Trauerspiel) može objasniti iz biti njemačkoga baroka. Već je iz ovoga jasno da se radi o posebnom slučaju ili iznimci. U sklopu europske povijesti iznimka ne potvrđuje više pravilo. Možda je preuzetno kazati da ga iznova stvara. Ipak, čini se razložnim uputiti na mogućnost odvajanja od predloška kao u teoriji emergencije. Ali, barok se kao ni romantika ne mogu jedino svesti na pitanje stila s kojim povijest umjetnosti i teorija književnosti nastoje razgraničiti „duh epohe“ od prethodnih takvih tendencija u zaokruženosti vremena poput renesanse, primjerice. Barok se po prvi put u povijesti estetskoga uokvirenja mišljenja s Benjaminom shvaća cjelovitom povijesno-umjetničkom i povijesno-političkom paradigmom mišljenja i djelovanja. Zanimljivost je u tome što će na gotovo istim pretpostavkama, ali filozofijski mnogo više artikulirano, Gilles Deleuze baveći se monadologijom Leibniza i njegovim misaonim dosezima za budućnost glede pojmova monade, sklopa i konstelacije pokazati da je „metafizika baroka“ svojevrsno uvođenje u kasnu modernost 20. stoljeća. Razlog leži u uporabi eksperimenta i igre kao temeljnih pojmova. (Gilles Deleuze, Fold: Leibniz and the Baroque, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 1992.)

Ako je, dakle, barok shvatljiv samo iz povijesno-strukturalnoga ustrojstva mišljenja i djelovanja, onda se njegov „stil“ unutar umjetnosti europskoga kruga mora izvesti iz temeljnih pojmova života u sklopu epohe političke suverenosti sekularnih monarhija 17. stoljeća. Nesvodljivost je njemačke barokne igre u pojmu Trauerspiel naprosto u tome što umjesto grčkog tragičnoga herojstva u suočenju pojedinca sa sudbinom na njegovo mjesto dolazi žalovanje (melankolija) za prošlošću. Kada anti-heroj postaje figurom „dekadencije epohe“ gubi se iluzija konačne svrhe povijesti. Nije više riječ o pukome oponašanju grčkoga izvornika u baroknome kontekstu. Umjesto toga, Benjamin nas uvodi u mračno doba mistično-filozofijske konceptualne igre s nizom eklektički izvedenih pojmova: monada, mortifikacija, digresija, konstelacija, mozaik, drugi život, podrijetlo.

No, odmah valja kazati da je eklektičnost stila u njegovoj navlastitoj izvornosti. Ona se stvara upravo onako kako ovdje nastojimo refilozoficirati Benjaminov put mišljenja. „Filozofijski stil“ jest pisanje kao konstrukcija sklopova (bitka) uz uspostavljanje konstelacija odnosa (društva-kulture). Utoliko se „stilom“ više ne razmatra nešto unaprijed postojeće i određujuće u smislu simbola klasicizma. Na njegovo mjesto dospijeva „stil“ mozaične fragmentarnosti kazivanja. Sada alegorija zamjenjuje simbol kao što žalobna igra postaje suvereni „žanr“ moderne tragedije. Nije riječ o pukome nadomjesku u zamjeni uloga. Naprotiv, ovdje se radi o estetskoj promjeni ontologijske paradigme s političkim posljedicama za stanje novovjekovne suverenosti. Benjamin u Podrijetlu njemačke žalobne igre stoga kaže:

„Kada se moderni pojam suverenosti svede na najvišu, vladarsku izvršnu silu, razvija se barok izričito iz rasprave o izvanrednome stanju i vodi do najvažnije funkcije vladara. Tko vlada već je unaprijed određen time što je subjektom diktatorskoga nasilja u izvanrednome stanju kada ga rat, pobuna i druge pogibelji navode na to. Ovo je postavka protureformacije. Iz bogatstva životnoga osjećaja renesanse oslobađa se ono svjetsko-despotsko da bi se ostvario ideal posvemašnje stabilnosti, u isto vrijeme crkvene i državne restauracije sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze. (…) Ne postoji barokna eshatologija i upravo zbog toga ne postoji mehanizam koji sve rođeno na Zemlji okuplja i egzaltira, prije nego što bude prepušteno svojem kraju.“ (Walter Benjamin, Ursprung des deutschen Trauerspiels, u: Gesammelte Schriften, I-i, Sukrkamp, Frankfurt/M., 1991., str. 245-246.)

Mračna tajna baroka skriva se u nastanku refleksivne svijesti. Ona nije poput Hegelove „tragične svijesti“ u nužnoj razdrtosti između početka i kraja putovanja apsoluta povijesti. Razlika je već u tome što se barok oslobađa bilo kakve eshatologije. Na njezino ispražnjeno mjesto dolazi suverenost odlučivanja o životu i smrti podanika. Sve se tada zbiva na temelju „slučaja“. Stanje koje politički i povijesno određuje protureformacija u Europi predstavlja raspad ideala i normi poretka. Kada se barokna žalobna igra očisti od „žalovanja“ za neumitno izgubljenom prošlošću, suočeni smo s apsolutnom slobodom bestemeljnosti početka/podrijetla (Ursprung). Problem je u tome što je suveren kojemu je povjerena moć radikalne promjene poretka života i smrti i sam onaj koji ostaje bez cilja i smisla povijesnoga napretka.

U tom jazu on postaje krvolok i tiranin, jer moć koju posjeduje kao subjekt „diktatorskoga nasilja“ omogućuje mu da se razračunava s podanicima tako što izokreće poredak stvaranja. U njemu sada igra glavnu ulogu negativnoga pseudo-tvorca „slučaja“ kao nove definicije sudbine. Benjamin posebno nastoji pokazati u svezi suverenosti u politici i estetici kako barok kao razdoblje kaosa mora naposljetku stvoriti neku vrstu nadomjesnoga poretka. Suveren mora proizvesti novu stabilnost. To će izvesti tako što će pokrenuti čitav niz uzroka stvaralačkoga procesa. Nema nikakve sumnje da je „žalobna igra“ (Trauerspiel) utemeljena u povijesnim zbivanjima Njemačke 17. stoljeća. Ali, kao iznimka koja više ne potvrđuje pravilo – krvavu povijest nastanka ustavnih monarhija u Engleskoj i diljem Europe – ona stvara novo pravilo. Gotovo nalik teorijama kontingencije i složenosti (contingency-complexity) danas utjecajnim u epistemologiji, tako se može pokazati da Benjamin na tragu romantike i Nietzschea razmatra poseban slučaj njemačke „kulturalne povijesti“. Pritom se polazi od njezine paradigmatske inačice moderne tragedije. Dva su vodeća pojma koja pripadaju odnosu sklopa (bitka) i konstelacije odnosa (vremena): melankolija i alegorija. Prvi je vezan uz razumijevanje svijeta u baroknoj kozmologiji i teologiji povijesnoga vremena, a drugi uz pokušaj zaustavljanja vremena u slikovnome mišljenju jedne analogije koja ne može imati značajke simbola.

Razlog, dakako, leži u tome što otpada eshatologija u baroku, kako smo to naveli u Benjaminovu tekstu. Jer simbol se odnosi na postojanost bitka, dok alegorija upućuje na značenje drugosti i Drugoga kao nepostojanoga svijeta promjene. Ako nema predodžbe o kontinuitetu razvitka vremena iz početne točke do kraja povijesti ulaskom u niše vječnosti, tada se vrijeme ne može drukčije dohvatiti osim slikom prolaznosti i iščeznuća. Jezik raspada i ruševina iskazuje se otuda alegorijskim „viškom neprikazivoga“. Nije li ovaj obrat početak svekolikoga traganja za slikovnim jezikom za koji još uvijek nedostaje nešto nematerijalno? Naime, iz svega iskazanoga proizlazi nešto zapanjujuće moderno i više od toga. Barok nije tek stil umjetničke proizvodnje uzvišenih značenja u situaciji gubitka tla pod nogama kada kaos i praznina nastanjuju težnje za božanskim. U njemu se rađa nešto čudovišno. Kroz pukotinu između svetoga i profanoga nastaje mogućnost novoga. Bit će još potrebno samo da se to „novo“ posreduje tehničkom konstrukcijom života. Nakon toga sve će postati „profanim osvjetljenjem“.

Kakav je odnos jezika i slike u ranome Benjaminovu mišljenju? Svi će se složiti da je briga za kazivanje u cijelom njegovu djelu na najvišoj razini iskazivosti. Samorazumljivim se čini da je za fragmentarnost i eliptičnost iskaza studij Novalisa i romantike bio iznimno značajnim. No, to još možda više vrijedi za spis Podrijetlo njemačke žalobne igre. U njemu se pronalaze nove forme i diskursi, pojmovne figuracije i sentencije. Nakana se svodi na proboj začaranoga kruga transcendentalnoga govora. Ako nema životnosti pojedinačnoga djela, sve je ostavljeno na milost i nemilost apstraktne forme. Koliko je značenje jezika u formulaciji postavke o suverenosti sekularnoga doba kaosa s kojim barok izgrađuje varljivu mrežu stabilnoga poretka odlučujuće za razumijevanje odnosa melankolije i alegorije vidljivo je već otuda što Benjamin žalobnom igrom obuhvaća sve ono što pripada žanru moderne tragedije.

Jezikom se bavio još 1916. godine u dva fragmenta Žalobna igra i tragedija (Trauerspiel und Tragödie) i Značenje jezika u žalobnoj igri i tragediji (Die Bedeutung der Sprache in Trauerspiel und Tragödie). (Walter Benjamin, Trauerspiel und Tragödie, u: Gesammelte Schriften, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1991., II-i, str. 133-137. i Die Bedeutung der Sprache in Trauerspiel und Tragödie, u: Gesammelte Schriften, Suhrkamp, Frankfurt/M., sv. II-i, str. 137-140.) Jezik, dakle, shvaća gotovo platonski i kabalistički. Njime imenujemo svijet, a ne služi nam za puku komunikaciju. Iskonsko kazivanje moguće je samo zahvaljujući božanskoj otvorenosti jezika kojom stvari ulaze-u-svijet. Ako se tako shvati „priroda“ jezika, onda je zadaća filozofije u tvorbi događaja kojim se svijet u horizontu vremena pokazuje poput stvaralačke igre na granici mistične spekulacije i demijurškoga eksperimenta. Tragovi židovskoga mesijanstva ovdje su isprepleteni s grčkim shvaćanjem kazivanja. Ono se predajom očuvalo te u romantici prinosom Novalisa i Hölderlina dospjelo do najvišega uvida u bit umjetnosti.

Međutim, značenje se jezika profanira. U okružju „žalobne igre“ nasuprot grčke tragedije jezik sada služi kao čisti zvuk bez značenja, kao znakovna podloga praznine. U dva fragmenta o jeziku zbiva se rastemeljenje metafizičke dubine stvaranja svijeta. Umjesto imenovanja novoga iz biti kazivanja koje nastaje iz Božje riječi kao sinonima za stvaranje svijeta, na djelu je opredmećenje ljudskoga jezika u funkciji prazne komunikacije. Nema nikakve sumnje da se Benjamin ne može prispodobiti za univerzalnu semiotiku koja jezik svodi na goli znak u procesu označavanja. Iz same tajne židovske kabalistike, koju je svojim tumačenjem uzvisio u 20. stoljeću njegov suputnik i prijatelj Gershom Scholem, otkrivenje Božje riječi ocrtava svijet kao igru vječnosti i vremenitosti kroz niše iluminacija. Stoga se može kazati kako je za pad jezika u stanje tehničko-znakovne komunikacije bez dubine odgovoran iskonski pad čovjeka iz Božje istine otkrivenja u glib povijesnosti. Prazne se riječi ne odnose više na svetost govora koji ozakonjuje prirodu stvari. Sve postaje arbitrarnim znakom. Zbog toga se funkcija alegorije u baroku može tek razumjeti kada se uvidi da iskustvo raspada metafizičke slike svijeta odgovora plesu nad ruševinama. Vrijeme baroka protječe između psihodramatike „žalobne igre“ (Trauerspiel) i eksperimentalne igre s tehničkim jezikom strojeva.

U „Spoznajno-kritičkome Prologu“ u raspravu o „žalobnoj igri“ Benjamin već na samome početku ograničava zadaću “filozofijskoga nauka na historijsku kodifikaciju.“ (Walter Benjamin, Ursprung des deutschen Trauerspiels, str. 207.) Pitanje prikazivanja predstavlja problem. Ali ne samo stoga što se ovdje susreću u prijeporu povijesno vrijeme i sustav u sklopu „filozofijskoga nauka“ koji ono što se događa nastoji historijski obuhvatiti pojmovljem. Problem sustava i metode u Hegelovoj Znanosti logike (Wissenschaft der Logik) kao i u Marxovu Kapitalu od temeljnoga je spoznajno-povijesnoga značaja. Nije nipošto svejedno kako i na koji se način prikazuje i predstavlja ono što nam izmiče tlo pod nogama i postaje dovršena zbiljska povijest. Pojmovi i kategorije historijskoga prikaza, kako ih razumije Benjamin iz spekulativno-dijalektičkoga razvitka u Kanta i Hegela, međutim, zahtijevaju drukčiji način razlaganja. Utoliko više što se ovdje radi o razmatranju koje u središte postavlja problem podrijetla ili nastanka (Ursprungs) nečeg takvoga kao što je navlastita forma novovjekovne tragedije u njemačkoj „žalobnoj igri“ (Trauerspiele). Proboj do novoga razumijevanja odnosa spoznaje bitka i istine, koji Benjamin nastoji podastrijeti svojim načinom mišljenja u kontekstu ove rasprave, čini se istodobno iznimno poticajnim i nadasve prijepornim.

Naime, da bi se uopće mogao održati pristup koji počiva na razotkriću pojmova kao figuracija, što će kasnih 1920-ih i 1930-ih godina imenovati „misaonim i dijalektičkim slikama“ (Denkbilder-dialektischer Bilder), očigledno je bilo potrebno pokazati u čemu se sastoji promijenjeni odnos „univerzalija“ i „transcendentalija“, singularnosti i ponavljanja u pitanjima spoznaje bitka i istine. Rolf Tiedemann u svojem tumačenju minuciozno pokazuje da pojam bitka koji rabi Benjamin, doduše, ima skrivene dodirne točke s Heideggerovim razumijevanjem iz Bitka i vremena (Sein und Zeit-a). No, ipak je bliži nekoj vrsti mistike i ezoterične pojmovne uporabe na tragu Ernsta Blocha iz njegova spisa Duh utopije (Geist der Utopie) iz 1918. godine. (Ernst Bloch, Geist der Utopie, Duncker & Humblot, Berlin, 1918. Vidi o odnosu Blocha i Benjamina: Rolf Tiedemann, Studien zur Philosophie Walter Benjamins, Suhrkamp, Frankfurt/M.,1973., str. 26.)

Zadaća se filozofije i kritike stoga pokazuje u „predstavljanju ideje“. Njezin prikaz uključuje napuštanje transcendentalnih formi apstrakcije. U „Prologu“ se pokušava krenuti još dalje u razmatranju ideje o kritici i pojmu umjetničkoga djela. Namjesto shvaćanja romantike o Gesamtkunstwerku sada se težište preusmjerava. U konfiguraciji složene igre pojmova koji dolaze iz svih sfera života, što znači iz povijesti, filozofije, umjetnosti, društvenih odnosa, mistike i prirodnih znanosti, Benjamin gradi novo zdanje teorijskoga prikazivanja stvarnosti iz autonomnih fragmenata. Drugim riječima, umjesto vladavine apstraktne univerzalnosti pojma i kategorije sve se pomiče prema profanome putu prizemljenja stvari. Razlikovanje pojma i fenomena čini se da predstavlja ključnu točku oproštaja od Kantova dualizma. To se već moglo naslutiti u njegovu zagovoru ideje romantike u Schlegela i Novalisa. No, sada se sve zgušnjava. Baveći se formalno barokom, posve je bjelodano da se prikazivanje života pojma zbiva u sadašnjem vremenu. Interpretacija prošlosti nije razgovor s mrtvim sjenama. Kao u Hamletovome „spiritističkome susretu“ s duhom oca, tako se i kritičko razračunavanje s epohom koja se uspostavila kao razdoblje „kićenoga stila“ odvija kroz postupno skidanje pozlate s različitih teorija o baroku unutar navlastite njemačke povijesti.

Rolf Tiedemann u analizi filozofijskih izvora Benjaminove „spoznajno-kritičke“ fenomenologije dolazi do postavke koja se čini važnom za daljnje čitanje Podrijetla njemačke žalobne igre. Pozivajući se na razlikovanje u ontologijskome smislu između Benjaminova shvaćanja jezika izvedenog u već spomenutim fragmentima i onoga što čini unutarnju strukturu prikazivanja-predstavljanja umjetničkoga djela u baroku na planu jezika, može se ustvrditi da je posrijedi obrat od posredovanja refleksije kao apstrakcije pojma u neposrednost jezika samoga života. Unutar društveno-kulturalnoga položaja u kojem se zbiva „žalobna igra“ nastupa promjena paradigme. Kako se ona zbiva? Napuštanje teologijsko-mistične strukture jezika u korist profano-materijalističke, a tako se barok shvaća u Benjamina na tragu Schmittove postavke o suverenosti i izvanrednome stanju, dovodi to toga da sada riječ od svrhe kazivanja postaje „sredstvom“. (Rolf Tiedemann, isto, str. 39-40.)

Kako to valja razumjeti? Jednostavno, Benjamin polazi od promijenjenoga statusa jezika koji nastaje na osnovu sekularizacije božanskoga. Ono što je prethodno bilo kazivajuće imenovanje svijeta, sada se preobražava u znakovno pismo lutanja između svjetova. „Žalobna igra“, doduše, počiva na pronalasku jedne svijesti koja umjesto klasične tragedije unosi u estetski sadržaj novoga doba anti-herojstvo i kraj bilo kakve tlapnje o svrhovitosti bitka kao prirode. Svijet koji nastaje u baroknome smislu pokazuje se prostorom „homogene praznine“. U njemu se riječ više ne razotkriva poput tajne stvaranja. Umjesto toga sve je obavijeno mračnim kultovima ljudske vladavine. Na temelju strahovlašća i diktature sve postaje nestabilno. Kaos se nekako ipak mora „urediti“. Jer inače prijeti najveća moguća pogibelj raspada poretka. Ono što još povezuje tragediju i „žalobnu igru“ nije ništa drugo negoli svijest o nemogućnosti radikalnoga dokidanja „tragične biti“ ljudskoga u povijesnome napretku.

Antinomije uma na taj način postaju antinomijama osjećaja kao predstave o napretku i vječnome vraćanju. U filozofijskome smislu pitanje spoznaje jest, dakle, pitanje kritike pojma bitka kao nečeg postojanoga i nepromjenljivoga. Stoga je Benjamin ovom raspravom dirnuo u tabu srednjovjekovne logike i ontologije koji se održao sve do u moderno doba. Pristupio je na osebujan način „nominalistima“ ili „partikularistima“. Učinio je to odlučivši se za prikazivanje u filozofijskome diskursu onoga pojma koji zapravo više i nije pojam. Ali ipak ima karakter fenomena u njegovoj nesvodljivoj singularnosti. To je značilo da se pitanje bitka i istine treba razložiti na putu razgradnje oba tradicionalno-metafizička shvaćanja koja su vladala od Aristotela do Hegela. Jedno polazi od općenitosti i apstraktne dedukcije, a drugo već uvijek pretpostavlja posebnost i pojedinačnost „događaja“ neke stvari ili bića. Kada riječ postane „sredstvom“, tada jezik poprima značenje preobrazbe kazivanja u komunikaciju. Ono što čini odsada „bit“ jezika i ima spoznajno-kritičke posljedice za sva daljnja Benjaminova izvođenja jest uvid da je barokno doba u svojoj suverenoj neutemeljnosti ništa drugo negoli sveza melankolije za postojanim bitkom u alegorijskome prikazivanju vremena (vječne prisutnosti).

To je doba žalovanja za prošlošću kao konstrukcije nečega što se neprestano obnavlja i u tom obnavljanju napreduje u svojoj ponovljivosti. Drugim riječima, Benjamin je došao do spoznaje da treba krenuti putem-između (in-between) dvaju ontologijsko-spoznajnih modela. Pritom je onaj drugi, s pojmovima kontingencije i singularnosti, profanosti i rastemeljenja samo uvjetno „pravi“ put do istine. No, što je istina drugo negoli sveza/odnos sklopa (umjetnosti-politike-tehnike) i konstelacije (društva-kulture) u doba raspada metafizičke slike svijeta? Na jednom mjestu „Prologa“ nailazimo na pojašnjenje. Metoda koja mora zajamčiti pravi prikaz onoga o čemu stvar govori sažima se u „kontemplativnome načinu predstavljanja“. Rasprava (Traktat) sjedinjuje otuda kritičko i filozofijsko shvaćanje reprezentacije:

„Žalobna igra u smislu povijesno-filozofijske rasprave jest jedna ideja. Od književno se historijske razlikuje ponajviše po tome što pretpostavlja jedinstvo, gdje ova, pak, mora biti obvezujuća spram mnoštvenosti. Diferencije i ekstremi koji književno-historijska analiza ujedno nadilazi i kao postojeće relativira, obuhvaća u razvitku pojma rang komplementarnih energija i otuda se povijest pojavljuje samo kao obojani rub jedne kristalno čiste simultanosti.“(Walter Benjamin, isto, str. 218.)

Razlika između ideje i fenomena, koliko god se činilo kantovskim pitanjem o subjektu kao izvoru transcendentalne spoznaje sada se otvara kao prijepor između filozofije i književne teorije. Dok, naime, prvoj pripada ideja u smislu vođenja povijesti sa stajališta svrhe i plana, dotle se drugoj pokazuje mnoštvo pojedinačnih slučajeva. Posrijedi je čitav arhipelag događaja s kojima valja postupati kao s bujanjem trave na pustoj zemlji. Ideja se pritom ne odvaja od fenomena ukoliko sam fenomen nije izolirana čestica u svijetu monada. Benjamin u daljnjem razvitku svojega mišljenja o pojmu „žalobne igre“ u „Prologu“ naglašava kako Leibnizova ideja monade u prestabiliranoj harmoniji svemira predstavlja put razrješenja između općenitoga i pojedinačnoga.

„Ideja je monada. Bitak koji tu u njoj opstoji prije i poslije povijesti nalazi se u uistinu skrivenoj i skraćenoj i zamračenoj figuri postojećega svijeta ideja na isti način kao što su monade u ‘Raspravi o metafizici’ iz 1686. godine na nejasan način prisutne u svim drugim svjetovima. Ideja je monada – u njoj prestabilirano počiva reprezentacija fenomena kao u njihovome objektivnome tumačenju.“ (Walter Benjamin, isto, str. 219.)

Štoviše, monade su moguće samo kao mnoštvo u Jednome. Stoga metafora o „kristalno čistoj simultanosti“ vremena pretpostavlja postojanje heterogenoga prostora. Aporija je u tome što se takav prostor pojavljivanja svijeta u doba baroka mora sustezati i postati sužen do homogenosti jedne posve specifične praznine. Kada se filozofija kao spoznaja umjetnosti iz neba ideja spušta u podzemlje empirijskoga kaosa fenomena događa se svojevrsni obrat perspektive. Na povijest se više ne gleda vertikalno, nego horizontalno. Slika o simultanosti označava ujedno još nešto mnogo važnije. Radi se, dakle, o prelasku iz posredovanja refleksije u konstrukciju idejnoga svijeta fenomena kao kontemplacije. Novi početak, preokret, obrat perspektive zahtijeva diskontinuitet u kompoziciji fragmenata. Kao da slažemo „puzzle“, tako se u susretu s Benjaminovom fraktalnom epistemologijom umjetničkoga djela susrećemo s dva figuralna pojma koja dolaze formalno iz svijeta umjetnosti, ali su u bitnome filozofijsko-konceptualnoga značaja. I melankolija i alegorija su „slike“. Zar nije neobično što se pojam melankolije može prije razabrati iz Dührerove znamenite slike Melancholia I. tako naslovljene kao i iz Kleove slike Angelus Novus negoli iz refleksije o jeziku kojim se pojam iskazuje? Zar nije, usto, još neobičnije da se melankolija ne razotkriva neposredno iz strukture „žalobne igre“ u njemačkome baroku, već upravo iziskuje posredovanje jezika kao slike koja ukazuje/upućuje na nešto drugo, što znači da jezik postaje slikovnim pismom, a slika novim jezikom? Za taj jezik još uopće nemamo analogiju osim posezanja za mitskim i mističnim prispodobama iz Biblije i Talmuda. Kako god bilo, Benjamin se u „Prologu“ nastoji pripremiti za spoznajno-kritičko sučeljavanje s tradicijom metafizike koja je u svim svojim formama ipak jedna i jedinstvena.

Što predstavlja Platon u filozofiji jest početak razdvajanja ideja i svijeta pojava. Stoga se metafizika na koju Benjamin izričito ukazuje s pogledom na Leibnizovu Raspravu o metafizici preokreće u sebi samoj. Ali ne kako je to u Heideggerovu misaonome okretu (Die Kehre) prema neodredljivoj i uputnoj riječi/pojmu „drugoga početka“ poput događaja (Ereignis). Put je Benjaminova mišljenja u svojevrsnoj estetskoj promjeni paradigme same metafizike. Ono što je bila nakana Nietzschea u sporu s Kantom na navlastit se način u habilitacijskome spisu Waltera Benjamina nastavlja drugim sredstvima. Ono što je, pak, problem s kojim se razračunava nije tek pitanje o bitku kao predmetnosti predmeta u novovjekovnome značenju te riječi, nego ponajprije pitanje o njegovu povijesnome sustezanju unutar jedne epohe koja se dosad samo prikazivala s pomoću povijesno-umjetničkoga pojma „stila“. Barok nije više pitanje umjetnosti kao „stila“. Mnogo je važnije to da s barokom nastupa epoha „filozofijskoga stila“. Kako to objasniti? Jednostavno, sada kaotičnost mnoštva fenomena zahtijeva suvereno pravo na drugi tip vladavine od metafizičke navigacije iz jednoga u drugi svijet, iz carstva ideja u ruševine fenomena. Benjamin je među prvima jasno uvidio da je s barokom nastupilo doba „stvaralačke praznine“.

U doba visoke modernosti kapitalizma kraja 19. stoljeća, kako to prikazuje u Arkadama/Das Passagen-Werk, ovo će dovesti do najteže bolesti dekadencije zastarjelog „novoga svijeta“. On se, naime, dosađuje zato što je u biti njegove želje za napretkom tjeskobni virus ponavljanja već viđenoga. Melankolija i dosada su dva pola iste nelagode. Iz praznine u jezgri bitka izviru njihove tamne vode. Alegorija i montaža su, pak, dva umjetničko-tehnička sredstva prikazivanja-predstavljanja vremena sveopćega žalovanja i dosađivanja. A između njih se nalazi prostor-između (in–between). U njemu prebiva povijest kao žrtvovanje tjelesnosti. Oslobađanjem od transcendentalnoga zakona krivnje život postaje empirijska singularnost hereze podrijetla. Kada se u njoj stapaju eros i thanatos, Anđeo povijesti i Mesija događaja, dobili smo „dijalektičku sliku“ povijesti kao katastrofe i mogućnosti (ne)nadanoga spasa.

Želimo li razumjeti što je zapravo Benjaminov prilog filozofijskoj raspravi o biti suvremenosti moramo neprestano imati u vidu da je riječ o mišljenju posredovanja, prijelaza, simultane refleksije i kontemplacije koje se sabire u hibridnim sklopovima poput „dijalektičke slike“ i „profanoga osvjetljenja“. Sve je već otvoreno u sustavno-metodički razgranatim stazama putovanja rubom kao novim središtem. Ne slučajno, čitav se problem razlikovanja tragedije i „žalobne igre“ svodi na određenje odnosa budućnosti i prošlosti u odnosu na „vječnu sadašnjost trenutka“ (Jetztzeit). Paradoks je u tome što grčka tragedija ima otvorenu povijest jer ju vodi pojam „sudbine“, subjekta/aktera i cilja/svrhe (télos). „Žalobna igra“ to nema. Ona je samo jedna ideja ovostranoga kaosa. U rekonfiguraciji ljudske praznine pojavljuje se poput sablasti. I zato što nema cilj niti svrhu u budućnosti kao prostoru obitavanja drugoga svijeta, sve je u njoj u znaku mortifikacije, prikaza smrti i geometrije prestabilirane harmonije svemira. Glavni je anti-heroj baroka Hamlet. Simulacijom ludila on dolazi do mračne istine svijeta. A glavni refleksivni tvorac savršenstva poretka kao mreže sukobljenih monada jest filozof–kao-matematičar binarnoga kôda – Gottfried Wilhelm Leibniz. Što je pripremio Benjamin u analogno doba, nastavlja mnogo radikalnije i složenije Gilles Deleuze u digitalno doba. U metafizičkome ruhu neobaroka on gradi umnožene sklopove pojmova. Vratimo se iznova u središte rasprave o „žalobnoj igri“. Kako smo prethodno istaknuli, u „Prologu“ se metoda digresije i mozaika uspostavlja igrom monada i mortifikacije teksta. Baveći se formalno barokom, Benjamin u ovoj raspravi neskriveno nastoji povezati romantiku i ekspresionizam svojega vremena. Na jednom mjestu to se posebno uobličuje kada se govori o analogiji baroka i sadašnjosti s obzirom na uporabu jezika:

„Frapantne su analogije između sadašnjega stanja njemačkoga spisateljstva i baroka…(…) poput ekspresionizma, barok nije toliko doba izvornog umjetničkoga postignuća koliko doba ustrajnog umjetničkoga htijenja (Kunstvollens). Tako je to svagda s tzv. razdobljima raspada.“ (Walter Benjamin, isto, str. 234-235.)

Ako je to uistinu tako, onda su „razdoblja raspada“ naizgled u stilu eklektična i hibridna, a u izvedbi često i epigonska. No, Benjamin nije onaj koji bi stil takvoga razdoblja vulgarno proglasio nemisaonim i nedostojnim svake kritičke pozornosti. Upravo suprotno, u njegovom će vlastitome „filozofijskome stilu“ biti produktivno spojena iskustva baroka-romantike-ekspresionizma baš kao i u ranome djelu Ernsta Blocha i Bertolta Brechta. U svakom slučaju, baveći se rubovima i prazninama, mesijanskom nadom i povijesnim raspadom metafizike, nešto je u svemu tome na nov način iskrsnulo u prednji plan. Što? Melankolija je osjećaj žalosti za izgubljenim smislom prošlosti, a ne za nekim konkretnim objektom. Zbog toga treba razlikovati melankoliju i žalovanje za nečim zbiljskim u prohujaloj prošlosti. Da bi se za nečim stvarnim moglo žalovati uvijek je uvjet mogućnosti neki neprežaljeni gubitak, primjerice smrt voljene osobe. No, kad je riječ o melankoliji tada više ne možemo govoriti tek o osjećaju s posve jasnom nakanom. Drugim riječima, melankolija nema svoj određen intencionalni predmet. U tom je pogledu njezin ontologijski status neodređen. Problem s kojim se u svojoj filozofijsko-umjetničkoj raspravi bavi Benjamin jest pronalaženje te bitne razlike između melankolije kao doživljaja propasti i žalovanja za gubitkom njezinih predmeta od kojih su svi do jednoga već iščezli u crnim rupama povijesti.

Odakle, međutim, dospijeva ova razlika? Naravno, njezino je podrijetlo iz analogije sa sadašnjim vremenom. A ono također ima u sebi simptome raspada metafizičkoga ranga. Gdje se melankolično osjećanje života suprotstavlja tragičnome, o kojem je posebno meditirao španjolski filozof i pjesnik Miguel de Unamuno, tu se radi o dva načina mišljenja bitka i vremena. Ono tragično se odnosi na vladavinu zakona kauzalnosti i modalne kategorije „nužnosti“ i „zbilje“, a ono melankolično određuje vladavina „slučaja“ i „mogućnosti“ obrata posljednjim udarom božanskoga svjetla. Paradoks je u ovome i ujedno bit čitave Benjaminove intervencije u razumijevanje smisla bitka i vremena. Dok, naime, grčka tragedija počiva na ideji sudbinske pred-određenosti svijeta kao „nužnosti“ i „svrhe“ božanskoga poretka stvari, melankolija se „žalobne igre“ zasniva na neodređenosti događaja prekida s ovim poretkom zatvorene prirode. Ono što se oplakuje i za čime se žali uopće nije ništa određeno. Osim što je riječ o žalovanju za vremenom, kako to poetski uzvišeno iskazuje Peter Handke u poemi „Živjeti bez poezije“ – kada je željeti još pomagalo.

Gubitak „smisla“ jezika koji ozakonjuje Bog izabirući Adama, „oca filozofije“, kako to Benjamin zagonetno iskazuje u „Prologu“, ne može se nadomjestiti ničim drugim osim mortifikacijom značenja samoga teksta. Kada se smisao prošlosti rekonstruira u sadašnjosti, gubitak onoga što je imalo značajke harmonije i simetrije u svemiru i prirodi postaje znakovnim sustavom jezika. On djeluje bez vrhovnoga označitelja. Melankolija je, dakle, kažimo to hölderlinovski, već uvijek „zakašnjela svijest“ o gubitku iskonskoga bitka i vremena. Zbog toga se njezino djelovanje može shvatiti tek onda kada na mjesto Boga i svetoga nastupa suverena vladavina tirana bez razloga političke moći utemeljene u „višim sferama“ povijesnoga razvitka. Nije slučajno Benjamin prepoznao u Schmittovu pojmu „izvanrednoga stanja“ početak novog vijeka kao razdoblja strahotnoga kaosa i entropije. Suveren je onaj koji proglašava izvanredno stanje, kaže Schmitt. A u svjetlu rasprave o melankoliji i alegoriji u baroku Benjamin će navedeni stav primijeniti na stanje trajne krize smisla uopće.

Povijest kao katastrofa postaje poprištem melankolične svijesti subjekta/aktera jedne „žalobne igre“ koja više ne počiva u nečemu što se eshatologijski odvija u vremenu početka i kraja. To je ono što kasni Derrida naziva „apokalipsom bez kraja“. U čemu je, dakle, paradoks? Tragedija otvara prostor budućnosti kao „nužnosti“ događaja samoga bitka u vremenu. Melankolija, tome usuprot, zatvara vrata budućnosti kao „nužnosti“ i prošlosti podaruje mogućnost da iz preuzete obveze u vlastitoj katastrofi i gubitku svega ljudskoga dospije do iskupljenja u „vječnoj sadašnjosti“ (Jetztzeit). Melankolija kojom se Benjamin intenzivno bavi u svojem promišljanju baroka nije, dakle, pojam koji bi bio strogo estetski zato što se zasniva na osjećaju žalovanja za izgubljenim vremenom. Posrijedi je svijest o događaju koji postaje uvjet mogućnosti posve drukčije inačice utopije od one s kultom napretka i pozitivnih znanosti. Dok se tragična svijest nužno zbiva u rascijepu između „prije“ i „poslije“ povijesti nužnošću žrtvovanja subjekta, melankoličnu svijest vodi refleksija kao kontemplacija. Ona u prošlome ne vidi tek groblje opsjena, ruševine i tragove propasti. Posve suprotno, promjena događaja u sadašnjosti mijenja konture prošlosti. Tako se budućnosti podaruje mogućnost da ne bude svedena na puko ostvarenje ovoga što je „sada“. Ona može biti nešto više od toga i steći pravo na nepredvidljivost, neizvjesnost i neodređenost.

U čemu se ogleda mračna tajna baroka? Jednostavno u tome što je uronjen u groze „sadašnjosti“. Iz suverenosti moći onoga profanoga bez ikakve grižnje savjesti za propuštenim u prošlosti struji pozitivnost promjene. Nije stoga začudno što Benjamin tvrdi da je i Hamlet melankolična figura, a ne tragični junak. Sve što nosi tragove melankolične svijesti može se odrediti sumnjom u budućnost. Možda bi još bilo bolje kazati da se ta sumnja ozbiljuje kao nedjelotvornost ili suspenzija bilo kakvog djelovanja koje polazi od unaprijed objavljenoga cilja i svrhe povijesti. Bez melankolije kao doživljaja raspada bitka i vremena u izvornome smislu riječi ne postoji mogućnost žalovanja kao osjećaja gubitka za nečim predmetnim u vremenu. Umjesto da bude potpuni prekid u vremenu i nemoć daljnjega djelovanja kada je sve ostalo bez eshatologijske putanje božanskoga otkrivenja melankolija postaje „revolucionarnom“ figurom subverzije oba poretka: kako onoga koji pripada povijesti (bitka) tako i onoga koji se smješta između napretka i vječnoga vraćanja istoga.

Za razliku od Heideggerovih pojmova kojima određuje smisao egzistencijalnoga nabačaja tubitka (Dasein) u predbježnosti budućnosti kao brige, krivnje, odgovornosti za „svoj“ bitak i posljedično za bitak sam, u Benjamina se ova ontologijsko-ontička igra jezika i slike zbiva na posve suprotan način. Umjesto budućnosti, melankolija se brine za prošlost. Čini to tako što preokreće poredak kategorija bitka. Benjaminova je „ontologija“ u ranome mišljenju već bitno antiesencijalistička. Umjesto „biti“ bitka i „biti“ vremena kao prisutnosti u razvitku potencijalnosti nalazi se trojstvo konfiguracije-konstelacije–monade onoga što izmiče svakoj tematizaciji. Ideje nisu ozbiljene u fenomenu ni odozgo, a niti se odozdo zbiva tek imanentna transcendencija čitavoga sklopa. „Žalobna igra“ ima za svoj temeljni pojam-figuru upravo melankoličnu (samo)svijest o djelovanju bez eshatologije, o životu bez ciljeva, o umjetnosti koja se događa u razdoru između gubitka izvornika i želje za novim umjetničkim htijenjem (Kunstwollen) kao pokretačkom snagom promjena. Gdje se u Heideggera tjeskoba suprotstavlja strahu kao ono ontologijsko onome ontičkome, u Benjamina se melankolija suprotstavlja žalovanju kao doživljaj osjećaju. Već je u tome zamjetan obrat. Drugotno ili „drugi život“ kao carstvo refleksije i kontemplacije nije proizvod bitka u stanju prisutnosti. Posrijedi je događaj konstrukcije nečega što prestaje biti kontinuitet u vremenu, postajući kaotičnim i nepredviđenim događanjem. Što je, dakle, bit melankolije? Ništa drugo negoli da se tom figurom srednjovjekovne žalosti za zbiljskom Božjom prisutnošću razotkriva bit suvremene egzistencijalne strukture vremenitosti. A ona ne žali za prošlošću zbog nje same, nego zbog toga što je budućnost ostala bez mogućnosti povijesnoga napredovanja. Bez mesijanske nade za one koji su ostali bez nade ne postoji druga mogućnost događaja povratka u iskon. Sada je bjelodano zašto je Benjamin na tragu romantike i Nietzschea došao do posljednje točke obrata metafizike unutar nje same posegnuvši za figurom koju je pronašao u ruševinama jedne paradoksalne epohe antinomija uma i vremena. Sablasna je „priroda“ baroka da se u njemu osjeća kraj povijesti kao smisla i svrhe bitka te događaj novoga iz nastanka znanstveno-tehničkoga sklopa mišljenja koje život svodi na konstrukciju kao što umjetnosti podaruje sjaj izvanjskoga. U blještavilu estetskoga privida zamire sjaj istine. Što je onda u stvari „žalobna igra“? Samuel Weber daje jednoznačan odgovor: smrt tragedije. (Samuel Weber, isto, str. 156.)

Benjaminovo shvaćanje „žalobne igre“ (Trauerspiel) proizlazi iz logike nadomjeska. Nije teško vidjeti kako se trag Schmittove postavke o preokretu teologije u politiku ili božanskoga u profano može pronaći gotovo na svim mjestima ove presudne rasprave za čitavo mišljenje Waltera Benjamina. Barokna se kršćanska drama može razumjeti kao sekularizirana tragedija. Ono što je iz temelja razlikuje od grčkoga izvornika jest da se u „prazno središte“ mita sada ubacuje umjetnički prerađena stvarnost povijesno-političke borbe za vlast u europskome novome vijeku. Teorija tragedije na kojoj postavke izgrađuje Benjamin ima podrijetlo u Nietzscheovu nastupnome spisu Rođenje tragedije. Već smo ukazali na to da je ista „sudbina“ zadesila obojicu. Umjesto akademskoga života sveučilišnih profesora postali su slobodni pisci. Služba državi i sloboda nepripadanja odlučuje u konačnici i o načinu kazivanja. Ako Nietzsche u svojoj teoriji suprotstavlja simbolički bogove svjetla i razbora (Apolona) s tamom i ekstazom (Dioniz), onda Benjamin vidi suprotnost tragedije i žalobne igre u opreci svetoga i svjetovnoga. Carl Schmitt će to u svojem spisu o tragediji razviti na primjeru razlike Hekube i Hamleta. (Carl Schmitt, Hamlet oder Hekuba: Der Einbruch der Zeit in das Spiel, Klett-Cotta, Stuttgart, 2008. 5.izd.)

Ono što Benjamin podrazumijeva kada govori o sekularizaciji odnosi se ujedno na prostor i na vrijeme. Prostor barokne drame određen je iz „sudbine“ novovjekovne europske povijesti. Protureformacija nije bila tek pokret koji je ostao u granicama vjerskih pitanja i dogmi kršćanstva u sukobu između dvije vjerske struje (katolika i protestanata). Duboke su promjene ostavile pečat na karakter društvenih odnosa uopće. Put prema sekularnosti u zapadnoj Europi imao je mnoštvo stranputica. Ne zaboravimo činjenice. Vjerski ratovi nisu pritom nipošto posljedicom nekog fantomskog, općega uzroka u smislu vulgarne materijalističke predstave o ekonomiji koja određuje politiku i kulturu. U svakom slučaju može se prihvatiti prosudba Uwe Steinera kada tvrdi da je Benjaminova knjiga o baroknoj alegoriji „primjereni izraz teologijske situacije toga razdoblja“. (Uwe Steiner, isto, str. 69.)

Nakon gubitka srednjovjekovne dogme o Apokalipsi i nužnosti institucionalnoga iskupljenja od sveopćega grijeha podložnošću učenja Crkve, prostor-i-vrijeme suverenosti novovjekovnih monarhija ispresijecano je estetskim posebnostima, političkim iznimkama poput Njemačke, te kulturnim svjetovima života. U savezu s vjerskim dilemama o putu iskupljenja horizont duhovnosti postaje mrežom višestruke sumnje i dvojbi. Drugim riječima, mukotrpan proces sekularizacije u doba baroka ostavio je tragove srednjovjekovne traume duboko u potisnutoj želji za moći i Bogom. Tako je cezaropapizam „suvereno“ vladao u rano doba europske povijesti. Sada je obrat u tome što sumnja u budućnost otvara vrata pakla „ovdje“ i „sada“. Zbog toga se u preciznome čitanju Benjamina koje provodi Uwe Steiner s pravom govori o „baroknome pojmu melankolije koji postaje čitljiv kao sekularizirani teologijski koncept.“ (Uwe Steiner, isto, str. 70.)

Benjaminova analiza melankolije pripada onoj crti modernoga mišljenja s kojom nastupa ekspresionizam u umjetnosti povijesne avangarde 1920-h godina u Njemačkoj. Usto, taj cjeloviti pristup ideji umjetnosti pretpostavlja da se barok može dohvatiti jedino u sprezi religije, metafizike, politike i ekonomije 17. stoljeća. Mnogi će današnji tumači u tome vidjeti začetke jedne nove historiografije ili „kulturalne povijesti“ epohe. U 20. stoljeću nju je uveo francuski povjesničar Fernand Braudel kao i škola poznata pod nazivom Analisti. Međutim, daleko je ovdje važnije spomenuti kako se povijest jednog prijepornoga pojma na rubu filozofije, psihoanalize, povijesti umjetnosti i estetike kao što je to melankolija uvodi u spoznajno-kritičko polje istraživanja polazeći od uvida o:

(1) analogiji različitih povijesnih epoha;

(2) nadomjesku svetoga sa svjetovnim;

(3) nesvodljivosti suverene moći političkoga iz koje proizlaze svi teorijski prijepori između „žalobne igre“ i tragedije.

„Suveren predstavlja povijest. On poput žezla drži historijsko zbivanje u svojoj ruci. Ovo je shvaćanje sve drugo negoli povlastica kazalištarija. U njegovu su temelju državno-pravna razmišljanja. Posljednja razračunavanja s pravnim naukom srednjovjekovlja stvorila su u 17. stoljeću novi pojam suverenosti.“(Walter Benjamin, isto, str. 245.)

Kako god bilo, ulazak nove forme i diskursa melankolije u raspravu o biti modernosti za Benjamina je značilo da se povijest više ne odvija na „planu transcendencije“. Sve se događa samozakonomjerno, imanentno vlastitome hodu u nepoznato. Singularnost i ponavljanje fenomena zahtijeva nove pojmovne alate. Naposljetku, u svemu tome postaje posve izvjesno da se klasična figura simbola koja je krasila Kantovu metafiziku uma i Goetheovu svjetsku književnost (Weltliteratur) nadomješta alegorijom. Možda je za Benjaminovo shvaćanje razlike tragedije i „žalobne igre“ dostatno pokazati da je riječ o konceptualnoj razlici koja nastaje otuda što je u temelju prve mit, a u središtu druge povijest. (Walter Benjamin, isto, str. 243.) Kada se mit i povijest sukobljuju nastaje doba paradoksalnoga utemeljenja. S jedne je strane riječ o vladavini sila nesvjesnoga, a s druge o moći racionalne konstrukcije novih svjetova. „Žalobna igra“ predstavlja taj sukob na navlastit način melankolije. Osim što je riječ o jednoj ideji, a ne pukome oponašanju zbilje i mitskoga predloška, novost je ove dramske forme u tome što postavlja na scenu „realizam“ bez stvarnosti. O čemu se tu radi? U daljnjim objašnjenjima razlike i srodnosti koncepta tragedije i „žalobne igre“ Benjamin osobitu pozornost poklanja razlikovanju patosa koji je nosio Grke u mitskom svijetu s osjećajem žalovanja u baroku nastalog već otuda što smrt i razaranja neposredno prijete iz razdrtosti svijeta bez temelja.

Mit je štitio estetski privid „početka“/“podrijetla“ (Ursprung) svijeta. Podarujući mu pravo na iluziju oduševljenja u stvaranju fikcija o ljepoti i istini istodobno se ogradio od pada u povijest idejom „sudbine“. Tome usuprot, povijest se iz ideje svrhovita cilja koju jamči teologija spasa profano dešava u znaku krvave igre za prijestolje. Što je u Grka mitski početak, to je u njemačkome baroku suverenost moći bez temelja. Radi se naprosto o onome što se mora razviti tijekom procesa nastajanja jednoga svijeta u sukobu između fikcije i stvarnosti. Nema ipak nikakva razloga smatrati „žalobnu igru“ palim anđelom tragedije. Njezina alegorijska uzvišenost kroz predstavljanje novoga svijeta u neprestanim borbama za vlast pokazuje da se po prvi put u povijesti politika razumije sredstvom nadomještanja prirodne okrutnosti s društvenim poretkom perverzije vrijednosti. Tiranini, mučenici, žrtve povijesti postaju suvremenicima naše epohe. Čak i više negoli se to na prvi pogled čini. Od iznimke postali su pravilom.

Postoji još nešto što dodatno pojačava osjećaj intenzivne želje za raskidom s nasljeđem tragične drame u Grka. Jasno je da je Benjaminu trebalo čvrsto teorijsko uporište u pravno-političkome utemeljenju ideje novovjekovne suverenosti. Ono što je stvaralački preuzeo od Schmitta nije bila tek ključna postavka o izvoru moći suverena u doba baroka – njegova politička legitimnost. Ponajprije se radi o novome načinu predstavljanja apsolutne moći. Paradoks je da je suveren kao krvavi tiranin ujedno krvnik i žrtva, svetac i mučenik u sekulariziranoj tragediji zvanoj „žalobna igra“ (Trauerspiel). Kako je to moguće? Razlog leži u tome što je borba za prijestolje samo drugi oblik borbe za dokinućem bezuvjetne vladavine srednjovjekovnoga cezaropapizma. Nipošto nije samorazumljiv ovaj proces nastanka moderne Europe. Često se danas pribjegava plošnoj kritici sekularizma u sudaru s različitim pojavama religioznosti u liberalnim demokracijama, osobito u slučaju suočenja s izazovom fundamentalizama. Prostor u kojem se odvijala ta borba nije bio unaprijed otvoren.

Na ruševinama Rimskoga Carstva nastanak je Europe iz srednjovjekovne zatvorenosti unutar kršćanskoga shvaćanja vladavine i političke moći bio korak u rizik neizvjesnosti slobode. Suvereno pravo na vlastitu istinu o svijetu zahtijeva žrtvu. Sekularnost se u Europi, dakle, rađala u krvavim ratovima za odvajanjem crkve i države, privatnoga i javnoga, onoga što pripada duhovnome i materijalnome području ljudske egzistencije. Uloga je suverena u baroknoj drami stoga krajnje ambivalentna. On mora poslužiti kao figura „napretka“ i istodobno „vječnoga vraćanja istoga“. U istoj osobi mora se dogoditi preobražaj iz energičnoga i dinamičnoga vladara kao (do)nositelja nove zakonodavne moći onoga političkoga kao „izvanrednoga stanja“ i kao prekršitelja samoga moralnog poretka koji se izgrađuje iz duha utemeljenja zajednice bez Zakona/Boga.

Ono što povezuje krvnika i žrtvu nije neka perverzna zadanost nepoznatih puteva sudbine. Posrijedi je tek nužnost osvajanja vlasti intrigama i zločinima, preobrazbom politike iz slobode događaja novoga u sredstvo apsolutne moći. To je ono što Benjamin neodlučno naziva katkad tiranijom a ponekad i diktaturom. U tom smislu nije precizan u izrijeku. Jer se problem s utemeljenjem novovjekovne suverenosti u 17. stoljeću sastoji u tome što je nositelj apsolutne vlasti kralj ili narod u osobi monarha. Utoliko dolazi do miješanja pojmova iz tradicije antičke političke misli kad je riječ u uzurpaciji vladavine ili, pak, padu u neki oblik strahovlašća nad narodom kao podanicima (tiranija-diktatura-despocija). Suveren se predstavlja osloboditeljem od „prošlosti“ u znaku tiranije sakralnoga poretka i vladarem u doba profanosti bez pozivanja na iskupiteljsku milost srednjovjekovne kršćanske dogme o „drugome životu“ u kraljevstvu onostranosti. Iz biti takvoga predstavljanja proizlazi ono što Ernst H. Kantorowicz naziva politikom dvostrukoga tijela kralja: jedno je sakralno, a drugo profano. (Ernst H. Kantorowicz, The King’s Two Bodies, Princeton University Press, Princeton, 1997.)

Reprezentacija moći suverena iskazuje se time što za razliku od tragičnoga heroja u klasičnoj drami, koji ruši običajnosni zakon poput Antigone u Tebi, barokni vladar u utjelovljenju apsolutne moći postaje svezom neizmjerne taštine i opasne mahnitosti. Njega ne vodi slijepa sudbina. Važnija je samosvijest o vlastitome padu u grobnu tišinu zločina. Od iskupljenja preostalo je samo ovosvjetovno tumaranje životom. Tek ona „bijela eshatologija“ u znaku praznine povijesti koja se odvija bez kraja kao apokaliptička destrukcija „prirodne povijesti“ (Naturgeschichte). Isto je tako razlika između klasične tragedije i „žalobne igre“ još više bjelodana u pojmu žrtvovanja.(Vidi o tome: Graeme Gilloch, Walter Benjamin: Critical Constellations, Polity Press, London,2002., str. 75-78.) Prinos vlastita tijela zajednici bez obzira je li riječ o heroju ili heroini uvijek je pitanje sudbinskoga zova uspostave novoga etičko-političkoga poretka. Ovo se čini na prvi pogled „heretičkim“.

Kako žrtva tragičnoga heroja može uopće promijeniti svijet? Ako se u arhajsko doba pojam svijeta odnosi na prirodni ciklus kretanja u skladu s kozmičkim načelima postojanja, nije vjerodostojno mišljenje koje zaziva bilo kakvu promjenu ovoga „svetoga poretka“ velikih kola bitka. Paradoks je da se tek s kršćanstvom i njegovom idejom o novome početku s pomoću duhovnoga obrata bitka (metanoia) može govoriti o drukčijem shvaćanju povijesti kao napretka. Apostol sv. Pavao u svojim poslanicama svjedoči mesijanskome događaju. Iz vlastita životno-duhovnoga iskustva egzistencijalnoga obrata otpočinje obrat zajedničkoga bitka (Mit-Sein). U zatvorenome svijetu Grka, dakako, žrtva se prinosi zato što se prekoračuje Zakon zajednice. Ali, Zakon se time ne suspendira na određeno vrijeme. Umjesto toga, sam se Zakon u sebi mijenja. Time se omogućuje da tragedija od doba Eshila do Euripida poprima obrise čudovišnosti. Umjesto glasa bogova drama postaje misterij neljudskoga. Kao, primjerice, u najmračnijoj tragediji kasnoga Euripida Medeja s temom majčina žrtvovanja vlastite djece zbog raspada mahnite ljubavi.

Žalobna je igra lišena svetosti žrtvovanja. Razlog leži u tome što više nema pokrića u svrhovitosti i cilju (télos) koji dolazi iz mita. Nakon gubitka iskonske „velike priče“ tragediji još samo preostaje forma sukladna razotkriću, lakanovski rečeno, onoga „realnoga“. Povijest postaje žrtveno polje za igru bez heroja. Zbog toga se dešava da ni obećanje „drugoga života“ nakon Posljednjega suda nema više prizvuk nade u iskupljenje. Umjesto toga sve što je naslijeđeno od srednjovjekovlja pa tako i pojam melankolije postaje odjednom „imanentnim zakonom“ suverene iznimke. Prijepornim se čini jedino da „žalobna drama“ unutar njemačkoga baroka 17. stoljeća djeluje kao da je riječ o pukome oponašanju (mimezis) grčkoga predloška. Shakespearove klasične tragedije s historijskom pozadinom Grka i Rima potvrđuju Benjaminovu postavku da je pitanje umjetničkoga „žanra“ u dramskome diskursu novoga vijeka uistinu pitanje filozofijskoga uvida u bit radikalne promjene razumijevanja svijeta. A to posebno vrijedi za ključni pojam barokne drame i njezinu poetsko-estetsku figuru – melankoliju i alegoriju.

Ako se za smrt suverena u baroknoj „žalobnoj igri“ može kazati da nije ni tragična niti herojska, kako je protumačiti? S kojim pojmovljem? Čini se da su stajališta o tome prilično podudarna. Mnogi su skloni vjerovati da je funkcija suverena (vladara kao tiranina) jednostavno prijelaz između žrtvovanja tijela zajednici i smrti bez posljednjih riječi. Benjamin se osvrće na Shakespeareova Hamleta i njegove posljednje riječi: Sve ostalo je šutnja (The Rest is silence). Problem neiskazivosti onoga što je predmet razlike između klasične tragedije i „žalobne igre“ (Trauerspiel) nije u uzvišenostidogađaja same smrti kojom se ovosvjetovnost briše u zamjenu za onostrano blaženstvo „drugoga života“. Kao što je u prethodno analiziranim spisima pojam umjetničke kritike bio određen pojmom „mortifikacije“, tako se u Podrijetlu njemačke žalobne igre pojavljuju oblici „morbidnoga smijeha“, sablasnih prikaza, alegorijske slike (bez) Posljednjega suda, apokalipse svih vrijednosti. Povijest se odigrava kao katastrofa. A to znači da je Benjamin uveo u analizu po prvi put dotada zapostavljeno tijelo.

Siegried Weigel u svojoj studiji skreće pozornost na odnos između pojmova utjelovljenja (embodiment) i rastjelovljenja (disembodiment) s obzirom na Benjaminovu raspravu o melankoliji i alegoriji. Alegorijska se reprezentacija barokne njemačke drame odnosi na tjelesnu konstrukciju nestabilnoga tijela koje se nalazi svagda na brisanome prostoru između dviju označiteljskih moči: svetosti religiozne zabrane (Zakona) i ovosvjetovne prakse užitka-u-tijelu. Rezultat je taj da se pitanje tijela u ranoga Benjamina može razumjeti samo iz pokušaja da se jezik premjesti u prostor vizualne konstrukcije svijeta kao „konstelacija“. Vidi pobliže o tome: Siegfried Weigel, Body-and-Image-Space Re-Reading Walter Benjamin, Routledge, London-New York, 1996., str. 88-97.)

Njegov se način bitka ne pojavljuje suprotnošću duši/duhu. U promišljanju povijesti iz stajališta „prirode“ nesvodljive singularnosti života mijenja se poredak kategorija. Što je bilo „gore“ sada je „dolje“. No, tijelo nije subjektom. Kao što tjelesnost nije drugo ime za egzistencijalnu moć promjene bitka. Šutnja koja nastaje iz iskustva posljednje granice s kojom suveren kao glavna figura „žalobne igre“ biva suočen označava istodobno iskustvo spektakla dekadencije i morbidnosti. Barokom se označava upravo hibridno doba jaza svjetova. S jedne strane se radi o racionalizmu znanosti i tehnike, a s druge o opsesivnoj težnji za okultnim i ezoteričnim. Nimalo slučajno, svijest o napretku kao katastrofi zahtijeva povratak iskonu. Kroz iskustvo nadilaženja uma njegovim preusmjeravanjem u zone „konstelacija“ vraćamo se iskonu kao cilju. Melankolija je stoga pitanje filozofijskoga razumijevanja umjetnosti kao bezdana slobode. Ovdje se susreću sazvježđa (planet poput Saturna) i duša u tuzi za onim što je već uvijek bilo, ali nije prošlo. Paradoks je na koji upozorava Benjamin u svojem razumijevanju melankolije u tome što je riječ o žalovanju za gubitkom budućnosti. O tome se radi!

Kako ovo valja razumjeti? Iz teksta Benjaminove rasprave o „žalobnoj igri“ pojam se melankolije razlaže na dvoje: (1) melancholia i (2) acedia. Tugaljivost ili sjeta nije tek raspoloženje kao neka vrsta egzistencijalnoga stanja čovjeka, kako je to postavio Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u). Naime, Heidegger je u odnosu bitka i tubitka (Dasein) s obzirom na iskustvo predbježnosti vremena iz egzistencijalnoga iskustva brige (Sorge) usmjerio pozornost na sve one momente negativnoga iskustva tjeskobe koje nalazimo u Kierkegaardovoj psiho-ontologiji kršćanstva poput strepnje, straha, očekivanja, kajanja da bi pokazao kako se bitak vremenuje iz ekstatičke dimenzije budućnosti. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1977. 14. izd.) Acedia jest ne-djelovanje. Iz blokade kretanja koje izaziva melankolija dolazi do zaustavljanja rada zamjećivanja izvanjskoga svijeta. Tako se melankolično iskustvo pripisuje filozofu zbog toga što je njegov način djelovanja refleksija i kontemplacija. Kada mislimo „o“ povijesnome razvitku neke umjetničke forme i sadržaja, uvijek smo izmaknuti od neposrednoga dodira sa stvarnošću. Vrijeme koje prati ovo mišljenje obavijeno je koprenom neke zagonetne sjete.

Za Benjamina postaje otuda razvidno da tuga ili žalovanje ne proizlazi iz već dogođene katastrofe povijesti. Naprotiv, melankolija je svijest o onome što prethodi (budućoj) katastrofi. Povijest se, dakle, u horizontu melankolije (ne) odvija kao neizbježni napredak u onome izvanjskome. Prema tome, melankolijom se označava barokni Weltanschauung. Kao što je „žalobna igra“ (Trauerspiel) smrt tragedije, tako je alegorija estetska figura propasti. Uobičajeno značenje alegorije, kako je poznato, upućuje na svezu jezika i slike kroz nadomjesni oblik značenja. Element se iz jednoga područja kulture prelijeva u drugi. Primjerice, kosac i sablasna prikaza ljudske figure pod kukuljicom kao iz filma Ingmara Bergmana Sedmi pečat predstavlja odnosno označava prisutnost smrti ili apokalipse u ljudskome svijetu prolaznosti. Razlika alegorije naspram simbola može se sažeti na sljedeći način.

Dok alegorija nema čvrstoga označitelja niti precizno određeno označeno polje označavanja, simbol se uvijek odnosi na predstavljanje postojanosti i vječnosti. Punina bitka odgovara simbolu. Praznina događaja pripadna je alegoriji. Zato potonja pati od viška interpretacije. Time se, naravno, nadomješta manjak smislenosti. Ovisno o kontekstu u kojem se alegorijski znakovi očitavaju glavni označitelj može biti promijenjen. Sukladno promjeni konteksta dešava se i promjena označitelja. Na taj se način sveza s izvornim značenjem, primjerice, sablasnoga kosca s voštanim licem smrti u Bergmanovu filmu mijenja tako što poprima mogućnost transformacije ne samo značenja, već i njegovih tumačenja. Alegorija je, dakle, pojam blizak dijakronijskoj strukturi vremenitosti. A jezik od kazivanja bitka postaje arbitraran. Na taj se način dešava njegova preobrazba u sustav znakova.

Gotovo da smo u napasti Benjamina proglasiti skrivenim „ocem-utemeljiteljem“ semiotike koja je s Rolandom Barthesom 1960-ih trijumfalno zagospodarila teorijom književnosti kao komunikacije. Ipak, ovo je samo unutarnja sveza motiva u mišljenju i, naravno, pokušaja da se nesustavno izlože u vremenu kaosa i entropije. Pritom treba naglasiti ono najvažnije. Benjamin ne zagovara teoriju konvencionalne uporabe jezika kao znaka. Ako to pronalazi izvedeno u baroknome svijetu njemačke „žalobne igre“, onda je riječ samo o tendenciji prelaska u tekst zasićen citatnošću i sliku prožetu ornamentikom otmjene propasti. Njegova je nakana mnogo složenija. Otvorenost mesijanske povijesti zahtijeva prolaz kroz profana vrata barokne opsjednutosti:

  • svijetom kao tekstom;
  • životom kao konstrukcijom i
  • mišljenjem kao eksperimentom satkanim od „dijalektičkih slika“.

No, vratimo se ipak onome što je ovdje glavnom temom naše analize. A to je bit melankolije kao smrti tragedije u Benjaminovu shvaćanju njemačke barokne drame. U razlici spram simbola s kojim svjedočimo jedinstvu i cjelovitosti bitka kao ideje s alegorijom smo u svijetu složene ekspresivnosti. Simbol pokazuje ono što se otvara u totalitetu. Alegorija, pak, predstavlja figuru govora u kojem sam predmet označava nešto što stoji kao i simbol za nešto drugo, Ali, to drugo u sebi nije strogo određeno. Ne može se u sebi raščlaniti i iznova konstituirati bez posvemašnjega rasula stvari. Utoliko nije rijetkost da se na tragu Benjamina figurom alegorijskoga prikaza označava ono što je već u znaku otpalosti iz Božje prisutnosti. Pali je anđeo najbolja slika alegorije. Ako je njegova „funkcija“ da pronosi glas Božji u svijet stvorenoga, tada je već njegova pojava u tome da bude značenje (ne)mogućnosti sveze dvaju svjetova, svetoga i svjetovnoga.

U tom pogledu, baš kao i u slučaju postavke da je njemačka „žalobna igra“ tek oponašanje grčke tragedije govori se da je alegorija oponašanje simbola. Upravo je u tome Benjaminovo kritičko prevrednovanje. Da, ako je alegorija oponašanje simbola, utoliko gore po simbol! Jer s njima u svijetu baroka više ništa nema svoje značenje. Ono što je mrtvo, što se čini zastarjelim, što doduše podsjeća na minulo doba vječne slave i klasičnoga sjaja, ne može se oživjeti na istim pretpostavkama. Stoga je ono što čini Benjamin u tumačenju umjetnosti i umjetničkoga djela u njemačkome baroku dvostruko rekodiranje:

(1) njemačke romantike s idejama Schlegela i Novalisa i

(2) njemačkoga baroka s idejom „žalobne igre“ (Trauerspiel) kao navlastite umjetničke forme koja, kao u suvremenoj teoriji emergencije u tehno-znanostima, bitno mijenja smjer razvitka europske povijesti.

Promjena je u tome što „žalobna igra“ zadržava formu tragedije u novome ruhu, a sadržaj joj je posve nov i moderan. Vidljivo je da odnos forme i sadržaja u ovome spisu Benjamin razumije dijalektički. Nije forma u platonskome smislu „vječna“ bit samoga bitka. Ako je sudbina za kršćansko razumijevanje svijeta „entelehija u pojmu krivnje“, onda je put do iskupljenja iz ove matrice determinizma duha, duše i tijela onaj koji vodi kroz melankoliju. Pritom valja razlikovati grčki pojam apatije ili ravnodušnosti od kršćanske i sekularizirane inačice melankolije. Dok se, naime, iz ravnodušnosti ne može izvesti nikakvo djelovanje osim puke kontemplacije bez predmeta koji se činom mišljenja mijenja u svojoj biti, melankolija pretpostavlja stanje prije zaustavljanja djelovanja. Štoviše, radi se o mogućnostima djelovanja izvan logike zbiljske nužnosti kretanja u krugu unaprijed određenih mogućnosti. Za Benjamina se pokazuje nužnim rastemeljiti svaki ostatak ovoga grčko-kršćanskoga determinizma „sudbine“. Razlog leži u tome što suverenost povijesti u svojem „napretku“ ne ostavlja mnogo iluzija o slobodi volje čovjeka. Ono što preostaje jest konvergencija sudbine i volje, mesijanstva i političke suverenosti jednoga subjekta koji svoju autonomiju u moderno doba plaća tugom za neispunjenim snovima prošle budućnosti. To je problem autonomnosti moderne umjetnosti.

Posezanje za teorijom „nadomjeska“ u estetskome smislu vodi izravno do Schmittove ideje da je temeljni pojam moderne politike zapravo izveden iz sekularizacije teologije. A to onda znači da je i autonomija u svojim posljednjim svrhama i ciljevima pitanje političko-pravne legitimnosti slobode. Ne može se umjetnost u moderno doba osloboditi sablasnih sjena baroka s njegovim krvavim orgijama borbe za prijestolje i traganja za tehničkom konstrukcijom „umjetnoga života“. Tko god misli da je autonomija i emancipacija nešto „autonomno“ i „emancipatorsko“ u teškoj je zabludi. Iz duha romantike Benjamin će uskoro prijeći nakon razračunavanja s idejom umjetnosti i umjetničkoga djela u baroku kao „filozofijskome stilu“ jedne dekadentne epohe izravno u prijepore i susret s avangardnom umjetnošću svojega vremena. Korak u dijalog, u preuzimanje i kritičko prevrednovanje nadrealizma krajem 1920-ih godina nije, dakle, bio rez s prethodnim ranim mišljenjem. Bilo je to filozofijsko-povijesno preusmjeravanje. Iz jedne prohujale epohe razotkriveni su pojmovi koji analogno pripadaju visokoj modernosti 20. stoljeća.

Mišljenje estetskoga obrata metafizike bilo je pripremljeno za susret s kritičkim duhom historijskoga materijalizma u razračunavanju s antinomijama modernosti. Ali još je prije toga trebalo nešto učiniti. Bilo je nužno savladati šok nastao iz čudovišnoga događaja povijesnoga pokreta umjetničke avangarde.

Anđeo Povijesti Paić

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026