Copyright ©2026 Žarko Paić

Pisanje i čitanje kao eksperiment slobode

February 15, 2026
Pisanje i čitanje kao eksperiment slobode

Uvod

Izvodeći različita značenja riječi ideja, u rasponu od Platona i sv. Tome Akvinskoga pa sve do suvremenih prijepora o idealizmu i realizmu kao ontologijskim pristupima filozofije, Giorgio Agamben pokušava odgonetnuti što se zbiva s našim razumijevanjem vremena i to baš u „ovoj“ epohi koja, kakve li čudovišne nelagode, „više ne želi biti povijesna epoha“. (Giorgio Agamben, Ideja proze, AGM, Zagreb, 2004, str. 73. S talijanskoga preveo Ivan Molek.) Možda ništa bolje ne ukazuje na ovoj „ontologijski umor“ od povijesti negoli smisao pisanja danas. Ima li pisanje još neku ideju dovoljno postojanu da može odoljeti svim izazovima ovog varljivoga doba apsolutne vladavine slike?

U sljedećem razmatranju nastojat će se izložiti postavka kako je književnost postala bezbitnom i upravo stoga proživljava pravu dramu heteronomije slobode u razdrtosti vlastita položaja između estetike i politike kao svojih jedinih još preostalih referencijalnih okvira. Budući da se Bog ni tehnoznanosti ne mogu smatrati primjerenim rješenjima za sudbonosno egzistencijalno pitanje o smislu književnosti na kraju povijesti, ili kako je to Agamben definirao, u odsutnosti ideje epohe, valja vidjeti mogućnost nastanka neke „treće zemlje“, iskazano prispodobom Kafke iz njegovih Dnevnika, koja bi možda još mogla biti spasonosnim izgledom. (Žarko Paić, Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014.)

Iako se čini da je zbog tajne nesvodljivosti jezika na bilo koji drugi označitelj književnost ostala izvan procesa ovog mahnitoga tehnologiziranja mišljenja, ne možemo ne zamijetiti da su već u dadaizmu i nadrealizmu stvorena dva srodna i ujedno bitno različita puta k jeziku kao kazivanju egzistencijalne drame povijesti. Prvi upućuje na repolitiziranje, a drugi na reestetiziranje samoga čina umjetničkoga djela i njegova cilja i svrhe u doba tehnosfere. (Žarko Paić, „Nesvodljiva moć umjetnosti: Između totalne politike i estetskoga poretka“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 522-568.)

Književnost je neprestano izložena izvanjskim svrhama vladavine društva, politike, ideologije i kulture. Tome se od početka modernizma nastoji othrvati zahtjevom za apsolutnom autonomijom teksta. U poeziji svjedočimo možda o ponajboljem primjeru u slučaju Rainera Marie Rilkea, a u prozi kad je riječ o Franzu Kafki. Nema sumnje da su ovdje oba načina suočenja s moći književnosti međusobno uvjetovana. Radikalni angažman pisca priziva neizbježno svoju negaciju. Bijeg u kule bjelokosne satkane od riječi neukaljanih bilo kakvim izvanjskim svrhama književnost naizgled čuva od etičko-političkoga poraza. Opasnost da se pisanje nasuka na sprud lažne estetske autonomije zbog straha od javnoga angažmana književnosti bilo je latentno u dekadentnoj literaturi Jorisa-Karla Huysmannsa. Svaki je eskapizam samo druga strana estetskoga angažmana. Ipak, to se ne može istom mjerom primijeniti na repolitiziranje književnosti. Razlog leži u tome što angažirana književnost označava želju za zbiljskom promjenom društva i politike. Uostalom, vidjet ćemo kako u novome čitanju Sartreova shvaćanja ovog problema treba jasno razlikovati pojmove književnosti, pisanja, etičko-političkoga obrata i ideologije.

Gubitak orijentacije i nelagoda s određenjem biti pisanja/čitanja već je u drugoj polovini 20. stoljeća bila naslućena kao dvoznačni problem: s jedne strane ontologijski, a s druge epistemologijski. Pojednostavljeno rečeno, pisanje/čitanje ili književnost kao kazivanje umjetničkoga načina egzistencije čovjeka-u-svijetu postalo je opsesivno mjesto razlike tzv. moderne i postmoderne umjetnosti. Iako je razlika između njih istovjetna razlici rane i kasne avangarde s obzirom na kult novoga i zahtjev za refleksivnom obnovom u drugom povijesnome kontekstu, susrećemo se s nečim krajnje čudovišnim (Unheimlich). Što jest smisao književnosti i zašto umjetnost u svojem jeziku ima mogućnost biti više od mišljenja koje pripada zapadnjačkoj povijesti razvitka logosa i mythosa, čini se da određuje pisanje kao traganje za posljednjom svrhom egzistencije čovjeka. Dostatno je podsjetiti na slučaj Samuela Becketta, koji je bio paradigmom moderne umjetnosti i estetike za Theodora W. Adorna. Osjećaj nemoći i neiskazivosti riječi pred bezdanom svijeta zapaloga u tehničku nadomjestivost života u Becketta se pokazuje kao negativna teologija spasa (U očekivanju Godota) i kao performativnost jezika-tijela koje bilježi proces iščeznuća bez kraja (Malone umire).

Pisati/čitati, doduše, znači isto što i biti. Ali biti više ne znači ništa unaprijed ontologijski zadano, „smisleno“, već neprestano u traganju i očekivanju „novoga događaja“ koji ne dolazi i ne ozbiljuje se u ovom jedinome životu. Umjesto egzistencijalnoga očaja pisanje u slučaju Becketta, kako to zagovara Alain Badiou u svojem čitanju, poprima moć mišljenja u okviru generičke procedure istine, premda zastrto logikom negativnosti i anti-realizma. (Alain Badiou, On Beckett, Clinamen Press Ltd, Manchester, 2003.) Ono što predstavlja aporiju suvremene umjetnosti i u njezinom okviru to osobito vrijedi za iskustvo književnosti, jest svijest da se jezik od iskonskoga smisla kazivanja bitka, kako je to sažeo kasni Heidegger, preobražava u informaciju. (Martin Heidegger, „Die Zeit des Welbildes“, u: Holzwege, V.Klostermann, Frankfurt a. M., 2003., 8. izd.)

Time ne samo da književnost gubi svoju navlastitost u smislu mišljenja nadolazećega događaja u njegovoj singularnosti i slučaju, nego se pisanje „vizualizira“, biva izručeno logici medijske konstrukcije stvarnosti, te naposljetku kao da od onog neiskazivoga ne ostaje ništa drugo do čista negacija kazivanja, a ne nemogućnost dosezanja smisla bitka. Štoviše, vizualizacijom događaja slika u potpunosti „zamračuje“ moć jezika kao kazivanja. Ne svjedoči o tome tek slutnja velikih pjesnika 20. stoljeća, a među njima izdvojeno mjesto pripada Paulu Celanu, da se jezik od mitsko-magijskoga obreda začaravanja svijeta svodi na iskustvo praznine i rastjelovljenja. U susretu s nihilizmom ove epohe bez povijesne zadaće i smisla jezik kao da više nema izgleda povratka u prethodno stanje. A budući da književnost pretpostavlja singularnost jezika kao kazivanja, dok je filozofija od iskona sabiranje smisla i njegovo pronalaženje u bitku, onda je samoizvjesno da se u biti mitske slike svijeta pronalazi ono čudovišno iskustvo stapanja i razdvajanja, sinteze i analize. Pisanje/čitanje u suvremenosti postaje eksperiment slobode.

Što to znači? Ponajprije, riječ eksperiment ima podrijetlo još u novome vijeku. Uobičajeno se nalazi u paru s riječi metoda. To su dvije ključne riječi modernog znanstveno-tehničkoga odnosa spram bitka. Nije slučajno da se rabe za istraživanje prirode u smislu objekta. Paradoks je da su temeljne značajke tehnoznanosti istodobno i glavni pojmovi suvremene umjetnosti. Svaki konceptualni, performativni i umjetnik instalacija u prostoru reći će za svoj postupak rada da je „eksperimentalan“, da „eksperimentira“ sa slikom, objektom, jezikom i slično. No, kako sloboda može biti eksperimentom? Odgovor je dan već u pitanju. Sloboda, naime, nije bitak. Isto se tako ne iskazuje u svojem „slobodovanju“ kao nešto (biće). Ona predstavlja transcendentalni uvjet mogućnosti ljudske egzistencije. I stoga sloboda „nije“, već se njezina „bit“ očituje kroz postajanje (Werden, devenir, becoming) u svijetu. Tek zahvaljujući slobodnome odnosu svijet može imati smisao. Eksperiment slobode označava mogućnost, a ne nužnost ljudske drame postojanja. Kada život u svojem egzistencijalnome ustrojstvu slobode postaje projektom umjetničkoga događaja, tada pisanje nije više pokazivanje onoga što već „jest“ i „postoji“ u svijetu. Umjesto toga na djelu je otvorenost svijeta kao perspektive i obzorja smisla.

Pisati/čitati uistinu znači biti na način dostojan čovjeka. Zašto? Jednostavno zato što pisanje/čitanje ne znači oponašati zbilju niti je uzdizati na rang književnoga jezika. Pisati/čitati znači stvarati ono čega nema, što nije bitak u ontologijskome značenju fiksnoga i postojanoga temelja. Zato pisanje/čitanje kao ni demokracija nema temelja niti utemeljenja. Ono je nabačaj mogućnosti izgleda osmišljavanja svijeta, ali i njegova obesmišljavanja. Što će od toga „biti“ u nastalome djelu, ne možemo znati unaprijed. Kasni Derrida, u duhu francuskoga jezika, uveo je razlikovanje između nadolazećega (l’avenir) i budućnosti (futur). (Jacques Derrida, La dissémination, Seuil, Pariz, 1993.) Ako ovo primijenimo na pisanje/čitanje, onda je književnost uvijek u znaku pitanja o nadolazećem vremenu. Razlog leži u tome što je njezina bit u procesu i projektu kazivanja.

Pojam kazivanja, pak, obuhvaća tajnovitost mitopoetskoga iskaza. Tome usuprot, znanstveno-tehnička konstrukcija kao aktualnost u vremenu apriorno određuje budućnost. To čini iz logike planiranja svijeta kao objekta istraživanja. Književnost pripada otuda imaginaciji vremena, dok tehnoznanosti konstruiraju stvarnosti iz duha tehničkoga eksperimenta. Zato spasonosno nikad ne dolazi iz objekta spremnog za izradu. Sve što se ne može reducirati na nešto drugo, ne može biti racionalno raspoređeno u kutije matematiziranoga svijeta. Ono neiskazivo i nezamislivo čuva nas još od napasti da postanemo bogovi koji se kockaju s vlastitom sudbinom.

Moja je postavka stoga da je odnos između umjetnosti i demokracije u doba vladavine informacijskoga, kognitivnoga kapitalizma pitanje o mogućnosti pisanja kao eksperimenta slobode. Nije to više pitanje o javnome angažmanu umjetnika-pisca u borbi za etičko-političke ciljeve koje leže izvan književnosti kao što je to htio Jean-Paul Sartre, a niti tome suprotstavljena pozicija „nultog stupnja pisanja“ u pokušaju izgradnje ograničene autonomije teksta od zahtjeva metajezika suvremenih ideologija kao što je to postulirao Roland Barthes. Naprotiv, ono treće pojavljuje se u isto doba krajem 1960ih godina kad Sartreov časopis „Le temps modernes“ prestaje biti ključnim svjedokom epohe, a sito vrijedi i za Barthesovo sudjelovanje u okružju djelovanja časopisa „Tel Quel“. To treće je časopis koji u nazivu ima temeljnu riječ-pojam kibernetičkoga sustava vladavine tehnosfere – „Communications“. Neki od najznačajnijih tekstova koji su obilježili dalekosežnu važnost ideje ovog interdisciplinarnog časopisa za budućnost su naravno prilozi jednog od vodećih filozofa i sociologa postmodernizma Jeana Baudrillarda.

Na taj način tri paradigme misaonoga djelovanja književnosti u 20. stoljeću i onog što proizlazi kao tendencija u 21. stoljeću su: (1) časopis kao forum angažirane književnosti čija je svrha u stvaranju prostora pisanja/čitanja kao etičko-političke dimenzije života kao intelektualnoga poslanstva „revolucije“ u svijetu liberalne demokracije; (2) časopis kao autonomni prostor-vrijeme užitka u tekstualnosti i njezine moći preoblikovanja svijeta polazeći od estetskih preferencija slobodne igre „tržišta ideja“; (3) časopis kao otvorenost eksperimenta slobode pisanja/čitanja u svijetu vizualno određene kulture kao razmještanja teksta u prostor „interaktivne samoće“ virtualnosti. Treća ideja, dakle, nema više u sebi ni diskurs „revolucije“, niti usmjerenost „tržištu“ na kojem se svagda iznova nalaze novi pisci/čitatelji u globalnome kapitalizmu, već se usmjerava imploziji informacija čime časopis kao tradicionalna forma mišljenja-djelovanja u kontekstu javnosti i njezina subjekta koji pretpostavlja prosvijećenoga građanina gubi vjerodostojnost univerzalnosti u kozmopolitskom modelu demokracije i prelazi u komunikacijsku heterogenost specijalizirane publike koja čita ono što je predmet njezina partikularnoga interesa, a javnost se decentrira i raspršuje u virtualnoj aktualizaciji.

1. Pisanje kao etičko-političko djelovanje: Sartreova paradigma

U 20. stoljeću Jean-Paul Sartre ostaje paradigmatski slučaj za razumijevanje književnosti kao angažiranoga djelovanja i pisca kao javnoga intelektualca. Razlog se čini jednostavnim. U svojem je djelu upravo on doveo u svezu/odnos egzistencijalističko shvaćanje slobode i neomarksističku dijalektiku povijesti. Za prvo je shvaćanje ključan pojam izbora (le choix) u samoodređenju egzistencije čovjeka, a za potonje društvenoga praxisa u klasnoj borbi. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Granice angažirane književnosti“, u: Projekt slobode: Jean-Paul Sartre – filozofija i angažman, Biblioteka časopisa „Nova Istra“, Pula, 2007., str. 124-27.)

Izbor pojedinca naposljetku biva ograničen povijesnom konstelacijom odnosa snaga, svojevrsnom „željeznom nužnošću“ rada i kapitala i subjekata/aktera njihova neminovnoga sukoba. Između tzv. ranoga i kasnoga Sartrea ne postoji „radikalna konverzija“ mišljenja. Umjesto toga susrećemo se s dodatkom onog društveno-angažiranoga, s idejom „kritike dijalektičkoga uma“, budući da između prirode i ljudske samosvijesti ipak ne vlada odnos nužnosti, već kontingencije i međusobne uvjetovanosti.

Nije teško zapaziti da se njegov čitav spisateljski angažman stoga razdvaja i teži sintezi onoga što je u modernoj filozofiji i književnosti od Flauberta i Mallarméa bilo u samome središtu mišljenja. Naravno, riječ je o slobodi. Kao navlastito moderna značajke ljudskoga bitka ona poprima karakter novovjekovne subjektivnosti. Nitko kao Sartre nije na tako radikalan ontologijski način razdvojio bitak i Ništa, dekartovski iskazano, res extensa i res cogitans. Preuzevši od Hegela, Husserla i Heideggera temeljna ishodišta, htio je dovesti u odnos dijalektiku i fenomenologiju polazeći od problema imaginacije i imaginarnoga, No, ono što zacijelo još uvijek preostaje od njegova mišljenja nije tek pitanje Drugoga (Autrui) i pogleda (Regard) kako je to izložio u grandioznome filozofijskome djelu Bitak i ništavilo (L’Etre et le Néant) iz 1943. godine. (Jean-Paul Sartre, L’Etre et le Néant: Essai d’ontologie phénoménologique, Gallimard, Pariz, 1957.)

Ima još nešto iznimno važno. Otvorenost egzistencijalnoga shvaćanja slobode pretpostavlja, naime, i posve navlastitu teoriju pisanja, odnosno paradigmu književnosti kao etičko-političkoga djelovanja izvan modernoga zahtjeva za estetskom autonomijom teksta. U tome je njegov veliki „crimen“. Ali i ujedno nešto doista još uvijek nedostatno protumačeno, jer se u posve drukčijem svjetlu danas oživljavaju ideje repolitizacije umjetnosti s važnim misliocima kao što su Alain Badiou i Jacques Rancière.

Sartre je objavio raspravu Što je književnost? (Qu’est-ce que la littérature?) 1947. godine. To je jedan od zacijelo njegovih najprijepornijih tekstova. Vidjet ćemo koji su za to razlozi. Za početak zapitajmo se ipak što je doista bit shvaćanja angažirane književnosti s kojom otpočinje rasprava? Za Sartrea nema dvojbe da je čin pisanja uvijek u fenomenologijskome smislu dvoznačan. Pisati znači sudjelovati u stvaranju „novoga“. Pojam koji to „novo“ ujedno otvara u svjetlu mnoštva mogućnosti i ograničava ga na odnos zbilje i nužnosti jest ključan za čitavu suvremenu francusku filozofiju ─ situacija. Može se čak ustvrditi da je to početak mišljenja događaja (événement). Na Heideggerovu tragu i u otklonu od njega to će obilježiti misaona nastojanja Derride, Deleuzea, Lyotarda i Badioua.

Postoje dva načina odnosa spram situacije: jedan je „pasivan“, a drugi „aktivan“. Prvi se određuje iz položaja bitka, a drugi iz Ništa, jer je ništenje (néantisation) za Sartrea čin stvaralačke slobode. Pisanje ima taj povlašteni položaj da stvara nove situacije stoga što ne oponaša stanje bitka. Književnost kao ozbiljenje ideja pisanja stvara mogućnost ozbiljenja slobode kao nove situacije u njezinoj otvorenosti. Prisjetimo li se Sartreovih romana, pripovijedaka i drama kao što su Mučnina, Zid i Muhe, odmah nam upada u oči ambivalentnost određenja slobode. Nije to kraljevski izbor bogova, a ni heroja bez mane. Gotovo u pravilu imamo posla s novom tragedijom. U situaciji vladavine onog neljudskoga čovjek mora podnijeti žrtvu. Otuda taj patos „humanizma“, ta silna opsjednutost subjektom kao samstvenim pojedincem u potrazi za smislom bitka koji je, naravno, bezrazložan i nužan.

Biti-u-situaciji za Sartrea ne znači nipošto imati mogućnost djelovanja iz logike modernoga subjekta kao volje za promjenom položaja pojedinca. Naprotiv, biti-u-situaciji znači uvijek imati odnos između egzistencijalne bačenosti pojedinca i njegove društvene svijesti kao kolektivne egzistencije. Klasno-socijalno određenje, koje Sartre preuzima u svojoj neomarksističkoj fazi mišljenja 1950-ih godina, a što će doseći vrhunac u prvom svesku Kritike dijalektičkoga uma: Pitanje metode (Critique de la Raison dialectique: précéde de Question de méthode),(Jean-Paul Sartre, Critique de la Raison dialectique: précéde de Question de méthode, Gallimard, Pariz, 1960. sv. I.) čini se da prevladava već u ovoj raspravi o smislu angažirane književnosti.

„Pisac se odlučuje apelirati na slobodu drugih ljudi da bi oni, zahvaljujući međusobnim implikacijama svojih zahtjeva, vratili čovjeku totalitet bitka i uklopili svijet u okvire humanoga.“ (Jean-Paul Sartre, Qu’est-ce que la littérature?, Gallimard, Paris, 1948., str. 73.)

Poziv na sudjelovanje Drugoga nije više samstveni glas pojedinca u masi. Sartre ovdje ima u vidu društveno ustrojstvo kapitalizma i njegove „karakterne maske“ kao što su i tzv. buržoaski pisci. Gotovo bezobzirno on u tu skupinu „buržoaske propagande“ uvrštava i Marcela Prousta kao glavnog predstavnika. Danas ta prosudba zvuči još više skandaloznije negoli u doba dok je tekst napisan. Kako je moguće da Sartre primjenjuje gotovo iste prosudbe o estetskome obzorju modernizma i dekadencije koje možemo pronaći u Lukácsevoj kritici tzv. građanske estetike? Je li time u potpunosti iščezla herojska autonomija pisca kao egzistencijalnoga nositelja projekta slobode u svijetu posvemašnje otuđenosti i zapalosti u prostor postvarenja i ontologijske „mučnine“?

Ponajprije, Sartre tvrdi da se estetska načela vrijednosti pokazuju uvijek kao etički zakon zajednice. U tom pogledu zahtjev za priznavanjem Drugoga predstavlja moralni apel. Njegovo ozbiljenje zbiva se u društvu. No, problem je u tome da Sartre kao i njemu posve suprotstavljeni mislioci pisanje i književnost shvaća kao metaestetsko djelovanje. U oba slučaja glavni referencijalni okvir jest ─ društvo. Sartreova poetika apsolutnoga angažmana može se realizirati, strogo gledano, samo u budućnosti. Prostor i vrijeme ovog čina ozbiljenja jest besklasno društvo. A u njemu bi pisac

„mogao zapaziti da nema nikakve razlike između njegova predmeta i njegove publike. Jer predmet književnosti uvijek je bio čovjek u društvu.“ (Jean-Paul Sartre, nav. djelo, str. 191.–192.)

Treba li zbog ovog „literarnoga komunizma“, koji, uostalom, zagovara i Maurice Blanchot, dok i Heidegger i Adorno vide također mogućnost prebolijevanja iščeznuća umjetničkoga karaktera bitka jedino u nadolazećoj zajednici, optužiti Sartrea za „soc-realizam“ u ruhu egzistencijalističke estetike pisanja? Naravno, to bi bio naprosto dogmatski čin nemisaonosti. Fatalna prisutnost-odsutnost „društva“ pokazuje se i u analizi ove Sartreove rasprave nečim toliko samorazumljivim, ali jednako tako i bitno problematičnim za gotovo čitavu uzbudljivu povijest estetskoga mišljenja 20. stoljeća. Ne zaboravimo da je ključ za razumijevanje Sartreova pojma književnosti upravo njegov pojam angažiranja-u-situaciji, angažmana kao projekta slobode.

U tom smislu je uvodna riječ za znameniti časopis „Moderna vremena“ („Les Temps Modernes“) iz 1945. godine bio programatski način oblikovanja svega onog što će odrediti paradokse i aporije pojma angažmana javnog intelektualca uopće. Sartre, dakle, shvaća ovaj pojam polazeći od funkcije i zadaće pisanja. U tekstu se nadasve ističe taj socijalističko-manihejski sukob između predstavnika buržoaske estetike s vrhuncem u spisateljstvu Prousta i Mallarméa, jer je njihov način mišljenja-pisanja uzoran za čistoću i autonomiju književnosti. Međutim, Sartreu je taj bijeg od društvenih i političkih situacija dostatan razlog zašto književnost ne može ozbiljiti „više zadaće“ ako tvrdoglavo ustraje boraviti u posvećenom vrtu vlastite brige oko ljepote i uzvišenosti teksta. Raskid koji je nastupio ubrzo s filozofom Mauriceom Merleau-Pontyjem zbog Sartreove šutnje o konc-logorima u Staljinovu SSSR-u, te s Albertom Camusem zbog istoga i osobito, ono što nam je ovdje temom razmatranja, smisla književnoga poziva, svjedočanstvo je poraza egzistencijalnoga neomarksizma. Navest ću ovdje ono što sam o tome napisao još u knjizi Projekt slobode:

„Angažirana književnost kao moralno-politička pedagogija metafizički je pad književnosti iz faktičnosti i kontingencije bitka u društvo kao kolektivni subjekt slobode. Estetski smisao književnosti preuzima u svoje ruke moralni angažman kao jedino odlučan. Filozof-književnik postaje moralistički misionar budućega društva, a njegova angažirana književnost moralna pedagogija za mase. Književnost gubi svoje dostojanstvo. Moderni pojam autonomije umjetnosti ovdje više nema svoju vjerodostojnost. To je nešto posve suprotno Sartreovu egzistencijalizmu i ideji autonomije slobodnoga subjekta. Može se opravdano tvrditi da je konceptom angažirane književnosti Sartre napustio egzistencijalističku koncepciju slobode i stvorio pretpostavke za drukčije, neomarksističko razumijevanje povijesti iz pojma društvene prakse. Zaključne Sartreove riječi iz eseja o angažiranoj književnosti proročanske su upravo za njega samoga. Uvidio je nemogućnost takvog apsolutnoga angažmana. To svjedoči da se iz stroge filozofijske (egzistencijalističke) koncepcije slobode ne može uspostaviti književni angažman a da to ne prestane biti estetski relevantna književnost.“(Žarko Paić, Projekt slobode: Jean-Paul Sartre – filozofija i angažman, str. 126-127.)

Prije no što pomnije razmotrimo začudnu „suvremenost“ rasprave Što je književnost?, unatoč nedvojbene problematičnosti bitnih iskaza, navest ćemo gotovo u cijelosti njezin posljednji odjeljak. Posljednja je rečenica pritom za svako daljnje čitanje odlučujuća.

„Ništa nam ne pruža jamstvo da je književnost besmrtna. Njezina šansa, danas, njezina jedina šansa, to je šansa Europe, socijalizma, demokracije, mira. Na nju treba igrati; ako je izgubimo, mi pisci, utoliko gore po nas. Ali utoliko gore i po društvo… Književnost, naposljetku, nije zaštićena posvemašnjim zakonima Providnosti; ona je što od nje stvore ljudi. Oni je biraju, izabirući i sebe. Ako bi se mogla pretvoriti u čistu propagandu ili u čistu razonodu, društvo bi ponovno zapalo u kaljužu neposrednoga… Naravno, sve to nije važno: svijet može posve dobro opstati i bez književnosti. Ali, još bolje, može opstati i bez čovjeka.“ (Jean-Paul Sartre, Qu’est-ce que la littérature?,str. 356.)

Što iz ovog navoda prvo uočavamo? Ništa drugo negoli bit moderne filozofije i umjetnosti uopće: svijest o konačnosti, kraju epohalnosti, o iskustvu vremenitosti. Nije to, dakako, u znaku Bergsonova trajanja (durée). Posrijedi je uronjenost u „aktualnost“. Jer se vrijeme, unatoč usmjerenosti projekta čovjeka u budućnost, svodi na egzistencijalni doživljaj „ovdje“ i „sada“. Pisati za Sartrea, doduše, znači biti na način fundamentalnoga izbora „moje“ slobode. Ovo vrijedi čak i kada se pojedinac nalazi u mrežama društvene moći, osuđen na masovni opstanak bez autentičnoga odnosa spram svijeta. Izabrati takvu slobodu nije istovjetno nekom profanome izboru nove robne marke ili tzv. životnoga stila (lifestyle). Sartre je na kraju rasprave o smislu književnosti i njezinome angažmanu izrekao uistinu nešto proročansko, što se od njega nije moglo očekivati.

Ako angažman pretpostavlja istodobno egzistenciju na način subjekta kao samstveno-kolektivnoga aktera, koji povijest i društvo shvaća u dijalektičkome odnosu polazeći od borbe klasa za prevlast i moć, onda je pisanje svagda stvaranje novoga. No, „novo“ kao značajka umjetničke proizvodnje označava istodobno i događaj stvaranja situacije. Ništa nije unaprijed određeno. Zbog toga Sartre postaje prethodnik svake daljnje operacije rastemeljenja i raskorjenjivanja metafizike kao djela i refleksije. Rijetki su se to usudili priznati nakon što je 1980-ih godina gotovo nestao iz duhovnoga obzorja francuske kulture i svijeta. Među njima izdvojena mjesta zauzimaju filozofi Gilles Deleuze i Alain Badiou. Pisati jest isto što i biti, ali biti-u-situaciji koja poput novoga hegelovskoga apsoluta ima za svoj referencijalni okvir buduće društvo. Tek se iz njegove odsutnosti pojavljuje prisutnost u znaku projektiranja nečega što nije bitak, ali nije ni biće, već jest Ništa kao mogućnost slobode. Književnost ne može za sebe više prisvajati pravo da bude nedodirljivo područje imaginarnoga, sveti otok slobode izvan ovoga svijeta, bodlerovski rečeno ─ Anywhere out of the world.

Kada se svijet nalazi u stanju „objektivne ravnodušnosti“ spram zadaće spisateljskoga angažmana, to je prvi znak kraja poslanstva angažiranoga intelektualca. Sartreu je očito bilo jasno da se ne može izvesti plodotvorna sinteza umjetnosti i društvenih zahtjeva klasa kao univerzalne publike a da se ne iznevjeri bit same književnosti. Otuda nešto iznimno zanimljivo u kritičkome čitanju ove rasprave. Ideologijska se funkcija književnosti svodi na propagandu, iako je doduše ovdje izričito riječ o tzv. buržoaskoj struji u rasponu od modernizma do dekadencije. Moramo biti ipak obazrivi kada rabimo ovu riječ „danas“.

Nije to sinonim za totalitarnu propagandu u okviru politizirane državne umjetnosti tzv. prolet-kulta i Nazi-Kunsta. Naprotiv, Sartre ima u vidu nešto manje čudovišno: početak službe umjetnosti izvanjskim svrhama od Partije, Države, Društva do onog što će ipak na kraju postati košmarom suvremene književnosti i njezinim posljednjim „grobarom“ ─ Medijima. Ako svijet, dakle, „može opstati bez književnosti“ i, još radikalnije, „bez čovjeka“, kakvi su onda izgledi i smisao pisanja u epohi bez povijesti? Ne treba biti lakovjeran da bi se uvidjelo kako upravo „ovdje“ i „sada“ imamo nešto slično. Paradoks je suvremene umjetnosti, naime, da se u njezinim akcijama, performativnim događajima, instalacijama, konceptualnoj zasićenosti jezikom bez poruka ogleda ono što je Sartre navijestio na kraju ove doista više negoli prijeporne rasprave o smislu angažirane književnosti. Čini se kao da smo došli do kraja njezinih mogućnosti.

2. U labirintu teksta: Barthesov poučak

Ne mogu se uočiti pravi razmjeri okreta od zahtjeva revolucije i projekta egzistencije spram labirinta teksta, što je u francuskome strukturalizmu/poststrukturalizmu učinio Roland Barthes, bez onoga što mu prethodi. Uostalom, sâm je Barthes jednom rekao da ga je upravo Sartre uveo u modernu književnost. Programatski tekst naslovljen „Nulti stupanj pisanja“ („Le Degré zéro de l’écriture“) iz 1953. godine predstavlja u tom pogledu spoznajno-teoretsko razračunavanje s nasljeđem one teorije pisanja iza koje stoji potpis Jeana-Paula Sartrea. Vidjeli smo u prethodnim razmatranjima da Sartre nije postao zatočenikom tvrdokorne, dogmatske crte marksističke ideologije koja je estetiku i književnost uvijek smještala u područje epifenomena, onoga što je posljedica dijalektičkoga odnosa klasnih borbi i kapitala. Daleko od toga.

Sartreov je veličajni poraz u tome što je jasno vidio da književnost u suočenju s moćima kasnoga kapitalizma kao što su mediji, spektakl i tržište nema baš izgleda da očuva čak i ono što je francuska moderna književnost uzdigla do trona društvene i kulturne reprezentacije. Riječ je, dakako, o estetskome i umjetničkome prikazu vladajuće klase koja se od 1800. godine artikulirala kao moć buržoaske kulture u djelima Balzaca, Flauberta, Prousta. (Jean-Paul Sartre, Situations, sv. X, Gallimard, Pariz, 1976.)

Nije Sartre u analizi književnosti i smisla pisanja glede francuske buržoazije nipošto usamljen. Njegove su opsežne studije slučaja, u kojima je spajao koncepte egzistencijalne psihoanalize, fenomenologiju i dijalektiku da bi dospio do biti estetskoga načina opravdanja modernoga kapitalizma u Francuskoj, nedvojbeno vjerodostojni rukopisi strastvenoga svjedoka uspona i pada jedne klase bez koje ne bi mogla postojati „iluzija“ o autonomiji umjetničkoga djela. I još nešto: bez njezine ambivalentne moći u ekonomsko-političkome smislu ne bi postojala mogućnost da avangardna književnost subverzivno krene u otvoreni boj protiv visokoga stila i kanona modernizma u književnosti. Često se zaboravlja da je ta borba između „intregriranih“ i „apokaliptičara“, da se poslužimo metaforama-pojmovima Umberta Eca, ili između tradicije i novoga bila značajkom francuske politike i kulture i prije Revolucije 1789 godine. No, prije Sartrea je to na suptilan način nove kulturalne kritike dosljedno izveo Walter Benjamin u njegovu nedovršenom projektu Arkada (Das Passagen-Werk).

U tom djelu se ne bavi samo modernom francuskom književnošću, već i cjelokupnom visokom i masovnom kulturom kraja 19. stoljeća te razdoblja vladavine povijesnih pokreta avangarde. (Walter Benjamin, Das Passagen-Werk, Gesammelte Schriften, sv. 5, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1991. Vidi o tome iscrpno: Žarko Paić, Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-Politika-Tehnika u djelu Waltera Benjamina, FMK, Beograd, 2018.) U oba slučaja u središtu analitičke pozornosti nalazi se pojam buržoazije, njezin sjaj i dekadencija, moć i oblikovanje svijeta u obzorju jezika i slike. Roland Barthes u ogledu o „Retorici slike“ („Rhétorique de l’image“) iz 1964. godine to će nazvati metajezikom, odnosno ideologijom. (Roland Barthes, „Rhétorique de l’image“, Communications, 1964., str. 40-51.) Kada metajezik vlada, tada se u slikovnoj fascinaciji objektom pojavljuje igra znakova i značenja s onu stranu vladajućega poretka jezika.

U ogledu o pisanju iz 1953. godine Barthes kroz dvoje razine rasprave, teoretsko-spoznajnu i historijsku, uzima u obzir povijest francuske književnosti polazeći od odnosa jezika, stila i pisanja (écriture). Nigdje nije tako izričito provedena razlika između ta tri pojma/riječi kao u ovom ogledu. Ideja koja vodi Barthesa u strogo razlikovanje proizlazi iz određenja konteksta u kojem književnost proizvodi djelotvorno značenje u komunikacijskome procesu. Da bi se to dogodilo, potrebno je da književnost postoji kao sustav iskaza čiji su temelji u slobodi izbora. Jezik, premda zatvorena struktura kazivanja i govorenja, postaje momentom interakcije između govornika tek onda kada je poprimio karakter književnoga jezika, a to znači kada se književnost pojavljuje normiranom, formiranom, kodiranom porukom u društvu i kulturi.

Ono što Barthes preuzima od Sartrea, unatoč jasnoj kritici i razračunavanju s njegovim dragocjenim nasljeđem, jest postavka o slobodi izbora kao projektu egzistencijalne odluke. Naime, pisac postaje akterom proizvodnje iskaza u javnome prostoru komunikacije tek kada se nalazi u sukobu s vladajućim modelom pisanja. Stoga je jezik kao i stil nešto što se odjeljuje od pisanja. Dok jezik ima nadodređujuću funkciju Oca/Zakona, jer kolektivnome identitetu poput nacije-države daje pečat svekolika priznanja u političkome smislu, stil se ne može razumjeti kao ozakonjena „priroda“ koja se, uglavnom, ne bira, već je unaprijed određena faktičnost. Za Barthesa je, dakle, stil početak onoga što dolazi nesvjesno kao svojevrsni otpor spram ove „kanonizirane prirode“ jezika. Drugim riječima, stilom se ukazuje na singularnost autora, koji mora u svojem „autorstvu“ imati vlastiti jezik, samosvojan i prepoznatljiv u svim mogućim izborima različitih književnih žanrova. (Vidi o tome: Graham Allen, Roland Barthes, Routledge, London-New York, 2003., str. 15.)

Što je to za Barthesa ─ pisanje? U ogledu o „nultome stupnju“, u odjeljku naslovljenom Trijumf i raspad buržoaskoga pisanja (Triomphe et rupture de l’écriture bourgeoise) već u prvoj rečenici saznajemo da je u „pretklasičnoj književnosti bilo mnogo različitih pisanja“, a da francuska književnost oko 1650. godine i u razdoblju klasicizma otpočinje zapravo s razlikom „jezika“ i „pisanja“.(Roland Barthes, Le Degré zéro de l’écriture, Seuil, Pariz, 1972. https://edisciplinas.usp.br/pluginfile.php/54237/mod_resource/content/1/Ledegr%C3%A9z%C3%A9rodelecriture.pdf ) Pisanje pripada autoru kao njegov izbor i njegov iskaz (slobode). Ako bismo htjeli „prevesti“ ovaj izraz koji tvori književnost, ali ju ne iscrpljuje u njezinoj zadaći, smislu i cilju, nudi nam se drevni grčki izraz forma. No, nije to forma tek u smislu oblikovanja nekog sadržaja ili materije. Posve suprotno, riječ je o živom odnosu između jezika i stila, pa se pojam forme mora dovesti do kristalizacije.

Drugim riječima, pisanje nužno pretpostavlja postojanje apriorne forme kao što je jezik i njegovi kodovi, dok književnost daje piscu slobodu izbora žanra. Ta prividno ograničena forma ima značajke otvorenosti jer omogućuje autoru da unutar njezinih granica prelazi samu ideju granice. Roman je paradigmatska i univerzalna forma književnosti. U njemu se ogleda „trijumf i propast pisanja“, budući da je svaka književna i povijesna epoha od klasicizma u romanu vidjela zrcalo svojeg totaliteta, društvenoga i kulturnoga, estetskoga i političkoga. Da bi dao svoje viđenje pisanja, Barthes se neminovno kritički sučeljuje sa Sartreovim shvaćanjem. Dok je, naime, Sartre pisanje mislio unutar klasičnoga obrasca jednosmjerne komunikacije prema kojem informacija stvara poruku, autor čitatelja, a poruka ima svoj društveni i kulturno kodirani smisao u zajedničkome odnosu pisca i čitatelja spram „literarnoga komunizma“ angažirane književnosti, za Barthesa je taj egzistencijalističko-neomarksistički model mišljenja kao pisanja nevjerodostojan.

Na primjeru pisanja Jacquesa Héberta (1757-1794) pokazuje da pisanje nema nikakve sveze s idejama revolucionarne politike kao posljednje instancije „univerzalne poruke“. Umjesto toga, potrebno je uvesti svojevrstan raskid s takvim univerzalističkim opsjenama. Ako pisanje ne može biti nikakav prostor neograničene slobode, nikakav prostor hegelovskoga Apsoluta, tada je bjelodano da se nalazimo na prekretnici. Pisanje nije težnja za buržoaskim ovjekovječenjem u romanu kao modernome mitu. Ono je svagda svijest o granicama vlastite želje za opisom i pokazivanjem duha epohe utoliko što je jezik naslijeđen od tradicije, a stil u svojoj subverziji kanona naposljetku mora imati kontekst svojeg iskaza bez obzira bio „konzervativan“ ili „progresivan“, ispisan u formi tradicijskoga jezika ili, pak, u izboru eksperimentalne forme.

Što nam Barthes ovime (is)kazuje? Ništa drugo negoli da je dovršeno herojsko razdoblje vjere i uvjerenja da pisanje pripada književnosti kao njegov ures i funkcija, te da smisao univerzalne povijesti na kraju povijesti otuđenja/postvarenja čovjeka odlučuje o posljednjim svrhama i ciljevima jezika i stila. Barthes je u okružju strukturalizma/poststrukturalizma otoočeo s razgradnjom eshatologije povijesti po kojoj umjetnost i u njoj književnost služe nečemu izvan vlastite kontingencije i singularnosti. Osim toga, s njime je teorija pisanja poprimila plodotvornu svezu/odnos između različitih društveno-humanističkih znanosti kao što su to strukturalna lingvistika, semiologija, sociologija, kibernetika. Pojmovi strukture, kôda, teksta i konteksta, iako još ne izričito izvedeni u ovome ranom programatskome ogledu koji je raskid sa Sartreovim shvaćanjem književnosti, pridonose da književnost ima „znanstveni“ karakter i to u času kada se pojam čovjeka rastemeljuje s uvođenjem nove informacijske tehnologije i teorija komunikacije. Pisanje nije više uslužna djelatnost viših svrha, bez obzira bile one u znaku svetoga i božanskoga ili, pak, u znaku profanoga i sekularnoga, ideologije-politike i revolucije. Što onda preostaje književnosti, a otuda naravno i pisanju ako ne neki oblik nove estetske autonomije? Prevarili bi se ako bi unaprijed tvrdili da Barthes time zagovara neki profinjeni oblik pesimizma primjeren intelektualcu koji je izgubio posljednji razlog za militantnu vjeru u objavljeni napredak povijesti.

Nulti stupanj pisanja nije nipošto zahtjev za povratkom u geto ili azil umjetničke slobode. Barthes se razračunava sa Sartreom, ali ne tako da bi posve odbacio egzistencijalno-revolucionarnu borbu za načela moderne književnosti. Njezina je zasluga da je subjekt kapitalizma kao društvenoga poretka vladavine fetišizma robe/objekta savršeno književno portretirala polazeći od rastemeljenja svih značajki forme: jezika, stila i pisanja. Biti s onu stranu buržoaske kulture ne znači tu kulturu u njezinim najvećim dostignućima razapeti na križ srama i prezira zbog vrijednosti koje je stvorila. One su, uostalom, kao što su to uvjerljivo dokazali Benjamin i Agamben rezultat kapitalizma kao religioznoga kulta koji umjesto iskupljenja nudi u zamjenu ideju profita. (Giorgio Agamben, Profanacije, Meandarmedia, Zagreb, 2010. S talijanskoga prevela Vanda Mikšić.)

Barthes, dakle, uviđa da se radi o ambivalentnoj strukturi književnosti s njezinim vladajućim figurama-piscima poput Flauberta, koji je ocrtao život radnika, obrtnika, vlasnika, ali nije mogao prijeći prag onoga što Marx naziva „karakternom maskom“ kapitalizma. Ljudi nisu tek singularni pojedinci. Oni su i kolektivne maske poretka čudovišne apstrakcije života koji protječe kao rijeka i mulj nataloženih ideologija. Gorki talog ovog iskustva iskazuje da je književnost kao sustav u ovome poretku „usisana“ u mehanizam društveno-kulturalne reprodukcije. Sve postaje potrošivo i nadomjestivo. Usto, sve postaje apsurdnim znakom integracije u sustav značenja koji dopušta i takve ekscese kao što je avangardna estetska isključivost i liberalna tolerancija razlika. Pisati protiv sustava ili pisati za sustav, naravno, nije jedno te isto. Ali u konačnici književnost je sustav, a sustav u semiotičkome smislu nije iznad društva i kulture kao svojeg konteksta u kojem pisanje dobiva drukčije značenje od eshatologije i mesijanstva religije i revolucije. Ono, naime, teži oslobođenju od svih nametnutih konvencija, kanona i obvezujućih diskursa. I kao i za Blanchota i Derridu, tako je i za Barthesa glavna figura ove transgresije književnosti kao povijesno-metafizičkoga poretka ideja pjesništvo Stephana Mallarméa (1842-1898).

Ipak, nismo još dospjeli do „nultoga stupnja pisanja“. Kakva je to odredba? Rani Barthes u svojem programatskome ogledu nesumnjivo otvara vrata razumijevanju književnosti kao labirinta teksta. „Sveto trojstvo“ pojmova jezik-stil-pisanje čini se da odgovara onoj trijadi pojmova koji će presudno obilježiti strukturalistički/poststrukturalistički pristup u filozofiji i književnosti. Označitelj-znak-označeno ili lingvistička, ikonička i simbolička poruka pokazuje nam da se čitava operacija rastemeljenja Hegelova apsoluta i Marxove dijalektike zbiva u krugu označavanja. Ključni pojam čitanja teksta u kontekstu književnosti kao sustava nužno postaje odnos između ovih struktura-pojmova. Nije to vjera u jezik, koji kao i za kasnoga Heideggera „govori“, a ne „autor ili subjekt“. (Roland Barthes, „La mort de l’auteur“, Tel Quel, br. 5/1968., str. 63.)

Umjesto toga valja govoriti o nečemu što nadilazi autorstvo i subjektivnost pisca. U ogledu „Smrt autora“ („La mort de l’auteur“) iz 1968. godine objavljenog u petom broju znamenita časopisa Tel Quel jasno se naglašava da već od nadrealizma u 20. stoljeću jezik postaje sustav znakova. A to samo znači da pisanje nadilazi svaku „vlastitost“ autora. Ova usmjerenost spram impersonalnosti vidljiva je na različitim mjestima u modernome spisateljstvu, kod Prousta, ali i kod Joycea. Čini se da se susrećemo s nečim što je rezultat pročišćenja jezika u okviru moderne filozofije. Jer ona proživljava autorefleksivno buđenje svodeći pojmove na „nulti stupanj pisanja“ u kazivanju čudovišne istine poznate još od mladoga Rimbauda u Pismima Vidovitoga (Les Lettres du voyant) iz 1871. godine: „Ja – to je netko Drugi“. Barthes u ovom ogledu iskazuje bit svođenja pisanja na vlastitu mrežu značenja književnosti. Kao što pisanje postaje raskid s opsjenom autorstva ili subjekta, tako književnost postaje sustav znakova ili mreža tekstova koja se odnosi na druge tekstove. Nakon Nietzscheove „smrti Boga“ i Foucaultove „smrti čovjeka“ posve je očekivano da Barthesova „smrt autora“ označava kraj jedne povijesne epohe. S njezinim krajem jezik gubi povlašteno mjesto osmišljavanja svijeta. Nekoliko smo puta već spomenuli riječ „redukcija“ ili svođenje na počela.

U slučaju o kojem je ovdje riječ vidimo nešto dvoznačno. Jezik i stil književnosti pripadaju sustavu znakova. U okviru semiologije svedeni su na metajezik. On jeziku pritom daje nadomjesnu „bit“ u svijetu bezbitnosti i bez-subjektnosti. Drugo, pisanje postaje autonomno polje upisivanja značenja tek u odnosu na druge tekstove. Označitelj nije u strogome smislu jezik, jer bi to bila tek puka operacija prevođenja transcendentalne svijesti u vladavinu jezika kao apsoluta. Barthes je, doduše, kao i njegov učitelj Ferdinand de Saussure poklonik ideje da tekst u smislu značenja svijeta jest na neki način sve. Nitko to nije bolje rekao od Derride: „Sve je tekst“. (Jacques Derrida, L’écriture et la différence, Poche, Pariz, 2014.)

Nastanak prakse pisanja kao stvaranje novoga događaja određuje se za Barthesa iz perspektive nastanka čitatelja kao produljenoga autorstva drugim sredstvima. Naravno, u posvemašnjem procesu svođenja jezika i stila ─ književnosti kao sustava ─ na pisanje dolazi nužno do onoga što je logična posljedica „smrti autora“. Mnoštvo različitih praksi pisanja daje književnosti posve drugo značenje i zadaću. Nije stoga neobično da će Sartreov angažirani ili javni intelektualac, kojemu je smisao davala borba za autonomiju egzistencije pojedinca i praxis u dijalektičkoj borbi za priznanje potlačene klase (radništvo?), biti marginaliziran. Tako će pamflet borbene retorike neomarksizma ustuknuti pred mandarinskim kritičkim raspravama o tekstu i kontekstu, a uskoro će sâm jezik kao sekularizirani apsolut izgubiti bitku s vladavinom slike u doba tehnosfere. Proces raspadanja Barthes je naslutio u činu spisateljske potrage za „Velikim Drugim“ nakon suspenzije Boga i politike.

U „Nultome stupnju pisanja“ izveo je moćnu postavku. Kasnije će je opetovati u drukčijem kontekstu i neomarksistički teoretičar i neoavangardni umjetnik Guy Debord, autor glasovita djela Društvo spektakla (La société du spectacle) iz 1967. godine. (Guy Debord, La société du spectacle, Gallimard, Pariz, 1996.) Ovo je poprilično, naizgled, začudno zbog toga što se Debord na jednom mjestu bezobzirno polemički okomljuje na Barthesovu teoriju teksta kao i na McLuhanovu teoriju medija. Ono što Debord, ipak, ispravno primjećuje jest da su obje teorije međusobno komplementarne: tekst i mediji pronalaze svoje značenje u procesu komunikacije. Postavka je, dakle, da buržoaska kultura (teksta) ili ono što će 1988. godine sam Debord nazvati „integriranim spektaklom“ različitim strategijama reklame i marketinga usisava u sebe svaki oblik „sustavnoga otpora i subverzije“. Kritika sustava postaje sustav kritike. Na taj se način pisanje asimilira u književnost i time se uspostavlja moć diskursa Nacije-Države kao „civilizacije“. Za francusku književnost u cjelini ovo se čini doista paradigmatskim pokušajem vladavine u formi novoga mita. (Roland Barthes, Mythologies, Seuil, Pariz, 1957.)

Nitko to nije elegantnije teorijski izveo od Barthesa, uvodeći u optjecaj figure mode i reklame, fotografije i filma, politike i arhitekture. Što smo time dobili? Ponajprije, semiologija ili semiotika je postala vodećom post-disciplinom u analizi suvremene kulture kao vizualnoga događaja reprezentacije svijeta. Pisanje više nije posvećena djelatnost u carstvu teleologije „prirode“, koje zahtijeva umjetnika-genija ili pisca kao angažiranoga intelektualca u borbi s ideologijsko-političkim vjetrenjačama otuđenoga i postvarenoga društva. Umjesto toga pisanje označava „demistifikaciju mita“ o pisanju. Uvođenje je to u labirint znakova koji čine složeni sustav metajezika društva i kulture. Ali sve to protječe bez vodeće ideje i bez temeljnoga označitelja osim onoga koji spaja čak avangardu i uzvišenost u formi estetski utjelovljenoga kapitala. Što je drugo Barthesov program kritike suvremenoga kapitalizma negoli prodoran uvid da je čitav sustav znakova istovjetan ideji radikalne promjene. Utoliko je, paradoksalno, njegova najmanje protumačena knjiga uopće ona koja formalno ne pripada žanru semiotičke teorije jezika i književnosti.

Riječ je, naravno, o briljantnoj studiji Sustav mode (Système de la mode) iz 1967. godine. S njom je otvorio problem svođenja svijeta na znakovni sustav tijela bez vrhovnoga označitelja. Društvo kao komunikacijski narativ nadomješteno je novim vodećim pojmom-konceptom bez kojeg ne možemo uopće zamisliti što je smisao pisanja u doba bez povijesti. Taj pojam-koncept jest ─ kultura kao komunikacija. (Roland Barthes, Système de la mode, Seuil, Pariz, 1967.)

Moda, reklama, mediji, komunikacija, svijet kao tekst, sve su to zorni pokazatelji radikalne promjene s kojom suvremena književnost mora biti u odnosu, pa čak i kada radikalno-kritički nastoji nadići granice ove inter-epohalne redukcije smisla na pragmatičko obzorje, na jezik bez semantičke dubine, i naposljetku na tekst s kojim na iznimno paradoksalan način čitatelji „komuniciraju“ do te mjere da im to predstavlja vrhunski užitak. Pošto se tekst za Barthesa može u punom razmjeru doživjeti estetski kao užitak tek kada je u postupku proizvođenja značenja, posve je jasno da umjesto klasične metafizičke ideje o stvaranju (Bog-Autor), sada pisanje uspostavlja logiku proizvođenja i potrošnje, interakcije i intertekstualnosti.

U ogledu naslovljenom „Užitak u tekstu“ („Le Plaisir du texte“) iz 1975. godine Barthes na jednom mjestu uvodi u optjecaj sintagmu društvo prijatelja teksta i određuje ih „negativno“. Oni nisu ništa što ima bilo kakav ideologijsko-politički ili kulturalni žig sekte ili stranke. Usto, nisu „konzervativci“ ni „naprednjaci“. Užitak u tekstu pripada naprosto u „atopiju“. (Roland Barthes, Le Plaisir du texte, Seuil, Pariz, 1975/2002., str. 12-13.) Njegovo je kraljevstvo u samoj strukturi odnosa u tekstu koji pisanju/čitanju podaruje mnogo više od bilo kakve metajezične poruke. Što preostaje jest užitak kao način suvremene komunikacije kojim kultura unatoč propasti univerzalnoga poslanstva jezika u svijetu sebe čuva od sveopće vizualne barbarizacije. Kasni Barthes pronašao je u ovom neobuzdanome načinu mišljenja mjeru između anarhije i poretka. Pohvala onome što je anti-društveno i ne veliča nikakav kolektivni identitet naposljetku pisanju omogućuje slobodu imaginacije. U tom činu ozbiljuje se ekstatički događaj nadilaženja granica koje su povijesno uspostavljene da bi jezik postao metajezikom, a književnost sustavom normi i društveno-kulturalnim kanonom.

Nema dvojbe, rad na rastemeljenju metafizičkoga pojma subjekta u teoriji književnosti 20. stoljeća s Barthesom je došao do točke usijanja u nečemu što još samo uvjetno možemo nazivati pisanjem kao kazivanjem slobode bez granica. Tekst je kao i tijelo oslobođeno područje vladavine znakova u labirintu u kojem više nema prve i posljednje tajne. Igra praznih znakova odgovara na pitanje o nestanku vrhovnoga označitelja ukazivanjem na pukotine u sustavu. I to je to. Pisati znači stvarati pukotine u tekstu kao užitku. Što ih je više, to je sustav paradoksalno stabilniji, iako je svijet postao poprištem logike preobrazbi koje zadivljuju ravnodušne promatrače. Što je time preostalo od „subjekta“ nakon „smrti autora“? Ništa drugo nego spiralni i decentrirani svijet diseminacija. Mnoštvo spisateljskih „tehnika“ svjedoči o nemogućnosti pisanja kao mišljenja koje već unaprijed zna da je zadaća pisca i njegov cilj da piše što je moguće bolje i da čitatelju pruža još veći užitak-u-tekstu od vlastite čudovišne taštine i njezine želje za samopriznanjem. Sve je tekst i tekst je ─ Ništa.

3. Baudrillardova „ekstaza komunikacije“ ili o kraju doba časopisa

Već je 70-ih godina 20. stoljeća Baudrillard izveo svoju temeljnu postavku o prelasku iz modernoga u postmoderno doba. Naravno, on nigdje i nikad ne koristi taj izraz. Postmoderno je kao pojam, oznaku za ulazak u doba informatizacije visoke tehnologije i znanosti u kapitalističkoj proizvodnji, uveo u diskurs društveno-humanističkih znanosti Jean-François Lyotard u znamenitome spisu Postmoderno stanje. (Jean-François Lyotard, La condition postmoderne, Édition de Minuit, Pariz, 1979.) Prelazak iz jednog stanja u drugo nije priča o kontinuitetu povijesti. Baudrillard je kao i cijela skupina francuskih poststrukturalista – Derrida, Foucault, Lyotard – svoju misao izgradio na stavu o epistemologijskome rezu između povijesti kao linearne strukture (modernost) i povijesti kao otvorene strukture (druga ili refleksivna modernost, postmodernost). Prelazak je stoga deduciran iz nužnosti prevladavanja ograničenosti moderne epohe, koja se dovršava 60-ih godina 20. stoljeća u postindustrijskome društvu liberalne demokracije i postmodernoj kulturi. S tim izvorno sociologijskim pojmovima, koji će rabiti Alain Touraine za objašnjenje prevlasti znanstveno-tehnološke strukture kasnoga kapitalizma, nastaje i posve drukčije razumijevanje pojma društva kao temelja istraživanja moderne sociologijske znanosti.

Baudrillard je za razliku od svih filozofa i teoretičara poststrukturalizma, uz iznimku filozofa Gillesa Deleuzea, najradikalnije posegao za konzekvencijama metafizike novoga vijeka. Artikulirao je na Hegelovim i Marxovim zasadama postavku o kraju povijesti. Riječ je o preobrazbi kapitalističkoga društva potrošnje u „svijet objekata“ sa svojim univerzalnim znakovima zavođenja subjekta u novoj produkciji radi produkcije kao želje. Naposljetku, Baudrillard je proglasio kraj društvene samotransparencije i binarnih opozicija rad-kapital kao strukturalnih uzroka sukoba unutar kapitalističke ekonomije. (Jean Baudrillard, „Kritika političke ekonomije znaka“, u: Simulacija i zbilja, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 3-48. Prijevod s francuskog: Gordana V. Popović)

To je bila njegova realizacija kraja utopije kao odgovor na bilo kakvu parcijalnu kritiku globalnoga sustava potreba svjetsko-povijesnoga kapitalizma. Umjesto društva kao totaliteta u bilo kojem razumijevanju – Parsonsovom funkcionalizmu, Luhmannovoj teoriji sistema ili različitim neoveberovskim teorijama globalnoga kapitalizma – Baudrillard je doveo u pitanje ontologijsku moć društvene organizacije uopće. Moderna je bila posljednje područje očitovanja primarne i sekundarne društvenosti. Ona je još počivala na razdiobama, granicama, strukturalnim odnosima između funkcija i sustava. S postmodernom dekonstrukcijom umjesto društva nalazimo se u labirintu znakova kulture kao sredstva i svrhe identiteta koji se uvijek iznova konstruira. Na različite načine i s raznolikim teorijskim diskursima o tome govore Derrida, Lyotard, Foucault, Bourdieu, Deleuze i Baudrillard.

Doba kulture jest doba semiologije i semiotike. To su vodeći priručni metodologijsko-epistemologijski pristupi zbilji. Sama zbilja ne počiva na logici produkcije, nego na logici reprodukcije ili potrošnje. Znakovi zamjenjuju stvari u njihovim društvenim odnosima. No, to ipak nije pogođena shema Baudrillardove teorijske intervencije u tradicionalni neomarksistički način razmatranja povijesti kao materijalističke strukture u kojoj funkcionira subjekt-objekt model spoznaje. Kultura ne nadomještava rad, ako bismo htjeli pojednostaviti bît epohalne preinake koja nastaje s postmodernom. Posrijedi je daleko složeniji obrat koji mnogi sociolozi, teoretičari kulture i antropolozi nazivaju kulturalnim obratom ili zaokretom (cultural turn). (Vidi o tome ekstenzivno: Doris Bachmann-Medick, Cultural Turns: Neuorientierungen in den Kulturwissenschaften, Rowohlts enzyklopädie, Reinbek bei Hamburg, 2006.)

Kultura se semiologijski i semiotički strukturira kao sustav znakova fragmentarnog totaliteta. Prelazak iz produkcije u reprodukciju označava i promjenu strukturalnog karaktera samog društvenog sustava globalnoga kapitalizma. Umjesto poretka označavanja realnosti u kojoj funkcioniraju predmeti kao funkcije nečeg, poput, primjerice, države u liberalno-demokratskome modelu koja jamči privatno vlasništvo, nepovredivost osobe i ljudska prava, Baudrillard govori o poretku simulakruma. Takav poredak nadilazi subjekt-objekt odnose među ljudima i stvarima. Novi tehnički poredak ili semiurgijska okolina kao oblik „hipercivilizacije“ realizirana je kultura postmoderne socijetalne zajednice. Iz nje je nestao hijerarhijski oblik poretka, a time i sve veze koje su počivale na pretpostavkama moderne filozofije subjekta.

U društvu koje se temelji na poretku simulakruma – simulacija, modeli ili kôdovi određuju cjelokupno iskustvo i brišu razlike između modela i realnosti. Realnost realnoga ne postoji više kao nešto opstojeće i prirodno. Sve je kulturalno određeno svojim mjestom u poremećenom sustavu znakova. Pogrešno bi bilo zaključiti da je znak nadomjestio predmet kao ono realno. Već se Kant izrugivao idealističkome svjetonazoru koji zamjenjuje realni novac za zamišljeni. Ono realno jest univerzalna forma produkcije i reprodukcije realnosti kao sustava znakova. No, znakovi nisu vječni i nepromjenjivi. Sve je privremeno i aktualno. Vremenitost svijeta kojim vladaju strukture i modeli znakova iz medijske realnosti ne može više biti jedinstvo vremenskih ekstaza prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Sartreov egzistencijalizam uspostavio je primat sadašnjosti kao projekta individualne slobode nauštrb prošlosti i budućnosti. Realizacija čovjeka u takvom svijetu kao osobe, funkcije i strukture fragmentarnoga totaliteta uvijek se događa u vremenu neposredne prisutnosti. Stoga je posve razumljivo da je Baudrillard prihvatio teoriju medija Marshalla McLuhana i njegov koncept implozije. Gubitkom granica između realnosti i simulacije dolazi do implozije realnosti. Ona se hipertrofira u prostoru medijske, digitalne i virtualne realnosti. Kao posljedica tog nezadrživog procesa nestanka granica dolazi do implozije realnosti ili njezine hiperrealne agonije. (Jean Baudrillard, Simulakrumi i simulacija, DAGGK, Karlovac, 2001. Prijevod s francuskog: Zlatko Wurzberg) U postmodernome medijskome okružju nemoguće je interpretirati bilo kakav događaj (evénément) ako se polazi od razlikovanja simulacije i realnosti, simulakruma i poretka realnosti kao binarnih opozicija. Medijalnost je znakovna ontologija događaja bez istinskog događaja.

„Da budemo do kraja otvoreni. Medium is message ne znači samo kraj poruke, već i kraj medija. Ne postoje više mediji u doslovnom značenju pojma (prije svega govorim o elektroničkim masovnim medijima) – to jest posrednička razina od jedne stvarnosti do druge, od jednog stanja stvarnog do drugog. Ni u sadržajima, ni u formi. To je točno značenje implozije. Upijanje polova jedan u drugoga, prekid svakog razlikovnog sustava smisla između polova, smanjivanje različnih pojmova i opreka, među kojima i medija i stvarnog – dakle, nemogućnost svakog posredovanja, svakog dijalektičkog uplitanja između jednog i drugog ili od jednog do drugog. Kružnost svih medijskih efekata. /…/ Uzalud je snivati o revoluciji putem sadržaja, uzalud je snivati o revoluciji putem forme, budući da su medij i stvarno odsada samo jedna izmaglica čija je istina nepronična.“ – Jean Baudrillard, „Implozija smisla u medijima“, u: Simulakrumi i simulacija, str. 118-119.

Mediji i informacije čine temelj postmodernoga društva spektakla. Političke ideologije moderne poput marksizma, liberalizma i konzervativizma u suvremeno doba više nisu određene svojom monolitnom diskurzivnom moći. Baudrillard je najavio takvo doba posvemašnje ravnodušnosti spram ideologijske politike. Kraj povijesti kao kraj ideologije označava ulazak u razdoblje postpolitike. No, za Baudrillarda ona uopće nije shvaćena kao trijumfalna pobjeda liberalne demokracije nad komunizmom niti kao jedina svjetsko-povijesna ideologija globalizacije danas. Politika u doba postpovijesti postaje jedino smislenom pod uvjetom da služi interesima mikro-zajednica. Politika je, dakle, kontekstualna. Ona je pragmatična, ali ne i prekretna ljudska djelatnost u doba vladavine medijske spektakularizacije znanja.

Već je sredinom 70-ih godina 20. stoljeća Baudrillard prepoznao u procesu fragmentacije društvenih klasa i slojeva mogućnosti totalne atomizacije društva. Kaotična masa u suvremenom postindustrijskome društvu, kojim vladaju stručnjaci, korporativno znanje i vizualna strategija preoblikovanja ljudske svijesti njezinim pretvaranjem u subjekt-objekt narcizma kao psihosocijalne posljedice napretka globalnog kapitalizma u dokidanju podjele na radno i slobodno vrijeme, postaje tiha većina (silent majority). (Jean Baudrillard, „Simbolička razmjena i smrt“, u: Simulacija i zbilja, str. 49-108.) Ta se povijesna situacija, implodirajući još više do dokinuća medijske slike svijeta kao „totalitarne poruke“ potrošačkoga društva, nastavlja do danas sa sve većim intenzitetom apatije i socijalne anomije. (Jean Baudrillard, „Prozirnost zla: ogled o ekstremnim fenomenima“, u: Simulacija i zbilja, str. 163-210. )

U mnogim knjigama do 90-ih godina 20. stoljeća u kojima je postavio svoje temeljne postavke i artikulirao jedinstveni pojmovni okvir radikalnog postmodernoga nihilizma – simulacija, simulakrum, zavođenje, patafizika – postavlja se pitanje o karakteru društvene i kulturalne situacije nakon nestanka binarnih opozicija modernosti uopće kao što su bili rad i kapital, zajednica i društvo, metafizika i fizika, subjekt i objekt, transcendentno i imanentno, dubina i površina. Medijska zbilja kao poredak simulakruma postmodernoga stanja dokida bilo kakve konceptualne razlike između suprotstavljenih pojmova. Implozija stoga predstavlja entropijsku moć iščeznuća povijesti kao razdvojenih entiteta koji se nastoje pomiriti u budućnosti. Eshatologijski aspekt cijele dosadašnje povijesti gubi razlog opstojnosti. Sve su utopije i sve ideologije tek medijsko sredstvo začaravanja i iluzije realnosti u njezinu implodirajućem karakteru.

Povijest se dovršava u medijskome dokinuću realnosti. Metafizička struktura vremenitosti povijesti, pak, svoje razrješenje zadobiva u patafizici kao imaginarno-simboličkome eksperimentiranju znanosti sa samom sobom i svijetom koji je, kako to Baudrillard precizno kaže, odavno suvišan, odveć suvišan. Što je to patafizika? Može li se medijski dokinuti povijest (svijeta) kao rezultat kraja povijesti koji briše razliku između hegelovske loše beskonačnosti istoga i ničeanske volje za moć kao vječnog vraćanja jednakoga? Ne opisuje li Baudrillard samo efektno nešto već odavno dogođeno u samome srcu zapadnjačke filozofije? Doba časopisa dovršeno je, dakle, time što je nova vizualna kultura simulakruma u sebe “usisala“ kulturu kao komunikacijsku imploziju informacija poput Duchampovih sušila za boce.

Naravno, to ne znači da više „nema“ časopisa, posve suprotno. Njihova je hiperprodukcija vezana uz totalni partikularizam mnoštva različitih sadržaja, a način njihove legitimacije u društvu spektakla određuje tzv. paralogija znanja o kojoj je govorio Lyotard u proročanskome spisu Postmoderno stanje. Časopisi su kao moderna otkrića autonomije pisanja/čitanja u službi tehnosfere i njihova je „budućnost“ zajamčena njihovom nužnom usmjerenošću u „interaktivnu samoću“ kojom se njihovi sadržaji diseminiraju izričito i jedino tzv. korisnicima pluralno ravnodušne kulture unutar sklopa kojeg savršeno opisuje izraz filozofa postmoderne Giannija Vattima ꟷ transparentno društvo.

Zaključna bilješka

Vraćamo se na ishodište naših promišljanja o pisanju i zadaći književnosti „danas“. Agamben se, sjetimo se, zapitao što suprotstaviti ovoj epohi koja više ne želi i ne može biti povijesno određena s pomoću metafizičkih ideja cilja i svrhe. Moguće je, naravno, neprestano iznova vrtjeti isto u novim formama. No, sve se naposljetku svodi na ovo. Nakon smrti Boga i bezuvjetne vladavine nihilizma pod krinkom znanstveno-tehničkoga napretka umjetnosti od Hölderlina do Rilkea i Kafke preostaje pronaći sigurno utočište pred bukom i bijesom novih totema masovnoga društva spektakla. Vidjeli smo kako su na to pitanje pokušali odgovoriti najznačajniji filozofi i teoretičari književnosti od Sartrea preko Barthesa do Baudrillarda: od angažirane književnosti do semiologije teksta, od revolucije i egzistencije do tržišta, te naposljetku s nakanom da se toj čudovišnoj nelagodi nestanka umjetničkoga karaktera zbilje i uzaludnosti književnosti suprotstavi „radikalna interaktivnost“, drukčije osmišljavanje autonomije pisanja koje više nikome ne služi i nikome ne polaže račun osim vlastitoj neutemeljenosti i kontingenciji slobode.

Problem je ovog doba bez povijesti upravo u vladavini tehnosfere koja ne misli i ne piše ljudski. Ona slikotvorno računa i konstruira nove događaje. Posrijedi je neljudsko sâmo u formi metamorfne slike nastale tehničkim putem. Njezina je bit u fascinaciji estetskim izgledom. I zato je ovo doba ostalo bez svoje teorije pisanja. Postoje samo teorije nove slike, ali ne više i teorije koje se bave jezikom izvan uronjenosti u digitalni nihilizam. Politički adekvat ovome pronalazimo u društvu spektakla na najvišoj razini tjelesne ekstaze i kontrole.

Kada književnost ne misli svoje vrijeme sabrano u slikama, onda je to preostalo jedino filozofiji koja više ne može odgovoriti na pitanje o bitku pretvorenom u informaciju bez polaganja računa o događaju kojim slika potire jezik u pozadinu. Kao novi ures vizualne homogenosti svijeta svedenog na broj i logiku simulakruma stvarnosti jezik ne govori više nikome. Jorge Luis Borges je u paraboli „Pascalova kugla“ ostavio sljedeći zapis:

„Možda je sveopća povijest povijest nekoliko metafora.“ (Jorge Luis Borges, Druga istraživanja, u: Sabrana djela, GZH, Zagreb, 1985., str. 100. Sa španjolskoga preveo Marko Grčić.)

Kada pisanje izgubi značenje povijesnoga smisla tih metafora, kada ih umjesto budućih pisaca pamti samo bezlična umjetna inteligencija kao jezične igre, onda je književnost u bezdanu između praznoga sjećanja i umjetnoga pamćenja. Imali smo povijest. Da, bila je uistinu mahniti vrtlog patnji i žrtava. Sada imamo vizualnu teodiceju bez Boga i poeziju bez pjesnika, to beskrajno ispisivanje tragova u pustinji koja se širi na sve strane. Pa ipak, nikad nije postojalo bolje „vrijeme“ za pisanje negoli „danas“. Ta silna energija i intenzitet svijeta u fascinaciji neiskazivošću kao da nam otima dah. Prepustiti se ovome događaju znači pisanje žrtvovati onome čudovišnome (Unheimlich) što više nije uzrok tjeskobe, već estetizirane i utoliko zavodljive ravnodušnosti. Ima li uopće izlaza iz ove nemoguće situacije koju je priredila zapadnjačka metafizika u doba kada smo ostali bez epohe i njezine povijesti?

Imaju li, dakle, književni časopis ili časopisi za kulturu svoju budućnost u doba tehnosfere? Odgovor je sukladan biti transklasične logike unutar kibernetičkoga sustava mišljenja. I da i ne. Da zato što je pisanje u sustavu vizualizacije svijeta simulakrum koji otvara mogućnosti spoja teksta i interakcije s čitateljem izravno i neposredno. Ne zato što više ne postoji univerzalni čitatelj koji ima „duhovne potrebe“ za onom kulturom i književnošću koju je krasila nepragmatičnost i otvorenost spram filozofije i umjetnosti kao događaja cjelovitoga djela od glazbe, drame, plesa, arhitekture do slikarstva i filma. Časopisi su sinteza vrhunske kulture i potrebe čitatelja za užitkom u tekstu, kako je to dobro znao Roland Barthes. No, tehnosfera sama „čita“ i „piše“ i nadolazeće generacije više gube interes za knjigom i čitanjem kao prvom „životnom potrebom“. Ovo nije nikakav simptom „kulturnoga pesimizma“, već stanje stvari koje nije moguće voluntaristički promijeniti. Možda je doista bio u pravu Robert Musil kad je jednom rekao da „treba promijeniti čitatelje“. (Robert Musil, Nachlass zu Lebzeiten, Rowohlt, Hamburg, 1975.)

Musil pokazuje da je pritom uloga književnih časopisa, kao i filozofskih i znanstvenih, u sustavu posredovanja temeljnih ideja literature od ključnog značaja za održanje na životu mita o obrazovanome narodu i njegovu posvećenome jeziku. Ali, ironični je zaključaj našeg pisca romana-ideja s tako genijalnim naslovom kao što je to Čovjek bez osobina da su uglavnom sva ta društva lijepe riječi i sustav časopisa koji promiče zastarjele koncepte elitno-masovnoga obrazovanja za budućnost istog ranga kao i njegovi pisci i čitatelji. Naime, duhovni rang i diskurzivna razina onog što je samo formalno eksperimentalno i stoga „teško shvatljivo“ za tzv. običnoga čitatelja nije nimalo bitno različit od duhovne bijede globalnih korisnika literature za početnike koja sve više čita samo slike i sve više gleda samo u svoju vlastitu prazninu jer od silnoga masovnoga narcizma nema vremena ni za genije ni za njihove loše imitatore.

Što ćemo, došlo je vrijeme posvemašnje realizacije Musilove literature u praksi 21. stoljeća.

Zar ono nije vrijeme ostavštine čovjeka bez osobina?

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026