Copyright ©2026 Žarko Paić

Mišljenje kao djelo

Konceptualna umjetnost i pitanje jezika

March 19, 2026
Mišljenje kao djelo
Joseph Kosuth One and Three Chairs, 1965. MoMA

Uvod

U razgovoru sa Georgesom Boudailleom, prvotno objavljenom 1968. godine u časopisu Les Lettres Francaises, Daniel Buren, jedan od najznačajnijih slikara pripadnih konceptualizmu već na početku tvrdi da je Marcel Duchamp prvi u 20. stoljeću radikalno otvorio pitanje o „biti“ umjetnosti kao procesa stvaranja „djela“, a ne više kao gotovog estetskoga čina kojim djelo postaje „vlasništvo“ pojedinca, skupine, institucije,društva, države itd. Ono što Buren pritom postavlja kao credo cjelokupne suvremene umjetnosti jest Duchampov odlučan prekid s tradicijom razumijevanja romantičnoga shvaćanja umjetnosti kao djela genija. Kada se skine pozlata s tog sekulariziranoga čina posvećenja umjetnosti, kao što je to prvi učinio upravo Duchamp, nastaju sve moguće preobrazbe iz umjetnosti u anti-umjetnost, iz djela u estetski objekt, iz objekta u nematerijalnost „ideje“, No, ono što je nekovrsna singularna „bit“ prelaska umjetnosti iz vječnosti božanske prisutnosti u prolaznost života „stvari“ svodi se na dvoje: desakralizaciju procesa umjetničkoga stvaranja i demokratizaciju umjetnosti kao zajedništva stvaratelja, djela i sudionika u njezinoj otvorenosti drugima (Buren u Alberro i Stimson 1999: 66-74). Što postaje umjetnošću formalno je istovjetno Wittgensteinovu pojmu „jezičnih igara“ – sve što je vezano uz „formu života“ unutar pragmatike znanja o svijetu. Kada to prevedemo na obični jezik dobivamo poznatu definiciju da umjetničko djelo postaje sve ono što je postavljeno u prostor izlaganja „umjetnosti“. Na taj način zbiva se očigledni paradoks.

Muzej kao sekularizirani hram ili katedrala nije tek mjesto izlaganja djela koja su stvorena imaginacijom ili su, pak, spremna-za-uporabu (readymade) poput Duchampovih „relikvija“ iz svakodnevice industrijskoga društva. Ono što stoji „iza“ institucije muzeja mnogo je važnije od muzeja kao institucije. Riječ je, naravno, o ideji koja umjetnost samouspostavlja kao simboličku formu granice između dva svijeta – umjetnosti i života. I nije začudno da Daniel Buren u već spomenutome razgovoru gotovo savršenom preciznošću pokazuje da „umjetnost danas“, a nije se mnogo toga bitno promijenilo od 1960-ih godina, više ne može opravdati svoje „sveto ime“. Umjesto toga okreće se jedino mogućem izlazu iz svoje temeljne aporije. U društvu spektakla s vladavinom medijske slike kao ideologije potrošnje stvari, umjetnost više ne može polagati pravo na autonomiju jer je ionako postala dijelom kulturnoga pogona kasnoga kapitalizma. Zbog toga je nužnost njezina „stagniranja“ u tome da furioznim tempom proizvodi „nove“ kontekste i situacije u kojima se nastoji othrvati zlokobnome pohodu tehničkoga sklopa u kojem “stvari“ postaju estetskim objektima, a sami objekti umjetničkim formama njihova „drugoga života“. Drugim riječima, umjetnosti u doba društva spektakla preostaje jedini izlaz da se vrati onome što je na tako radikalan način odbacila u ime desakralizacije i demokratizacije „vrijednosti“. A to je da od procesa alkemijskoga umijeća spravljanja ili stvaranja „novoga“ učini novu dogmu vlastite „filozofičnosti“ kojom se svijet kao život razumije iz horizonta nestanka „djela“ i „događaja“. Taj horizont naziva se konceptualnošću, onime što u sebi ima višak pojmovnoga nasuprot manjku „realnoga“, što naposljetku u bitnom pokazuje da se umjetnost ne može više razumjeti izvana niti iznutra kao objekt izvedbe ili kao subjekt stvaranja. Uvjet mogućnost same umjetnosti bez djela i događaja jest konceptualnost same ideje koja svijet i život dovodi do sinteze (Vidokle, 2011).

1. Što je konceptualna umjetnost?

Pod skupnim nazivom „konceptualne umjetnosti“ (conceptual art) misli se na različite prakse, izvedbe, akcije i manifeste umjetnika u SAD-u i Velikoj Britaniji 1960-ih i ranih 1970-ih godina, a pokret je obuhvatio doslovno „cijeli svijet“ jer su autonomne skupine i pojedinci u Japanu, ondašnjem Sovjetskome Savezu i Jugoslaviji, u Latinskoj Americi i drugdje otvarali nove puteve razumijevanja umjetnosti. (Alberro u Alberro i Stimson, 1999: xvi-xxxviii i Groys 2011) Među brojnim definicijama koje sadržavaju povijesno i deskriptivno značenje, valja izdvojiti onu Diarmuida Costella zbog njezine jednostavne „uporabljivosti“:

„Konceptualna se umjetnost odnosi na tradiciju koja, općenito govoreći, obuhvaća umjetnički intelektualni sadržaj, a misaoni proces povezuje sa sadržajem onkraj njegove forme“ (Costello u Schellekens 2007: 93).

Iz ovoga je bjelodano da je riječ o temeljnome obratu unutar metafizičke sheme umjetnosti i estetike. Umjesto vladavine osjećaja i osjetilnosti (sensus), u središte dolazi pojam koji pripada temeljnim pojmovima novovjekovne filozofije od Kanta do Hegela. Riječ je, dakako, o umu (ratio) ili o kognitivnoj moći spoznaje kao sintetiziranja opažaja zbilje. Međutim, kada bi to bio tek puki preokret onoga što je vjekovno određivalo umjetnost, dosezi bi konceptualne umjetnosti bili ograničene naravi. Umjesto toga posrijedi je uistinu obrat ne samo shvaćanja umjetnosti kao prikazivanja-predstavljanja „svijeta“ u fiksnome djelu bez obzira je li riječ o slici ili kipu u vizualnim umjetnostima. Kada se umjetnost odriče „osjetilnosti“ tada je prvi pojam koji je na udaru ove radikalne kritike upravo onaj što ga Apollinaire opisuje riječima „čudovište koje nazivamo ljepotom“. Ali, preokret se ne tiče tek umjetnosti i njezina povlaštena sekularizirana pojma svetosti kao što je „ljepota“ i njoj pridružena pojma „lijepih umjetnosti“. Pravi je cilj napada konceptualne umjetnosti na tradiciju shvaćanja umjetnosti polazeći od pojma „djela“ ništa drugo negoli estetsko shvaćanje umjetnosti kao nečega što pripada „nižoj“ razini spoznaje jer je, hegelovski rečeno, ispod doživljaja (vjere) i refleksije (uma). Konceptualna umjetnost u svim svojim izvedbama, a to vrijedi onda i za njezin medijski nastavak u post-konceptualizmu, nije tek anti-estetikom. Ona odlučno odriče estetici bilo kakav utjecaj na ideju umjetnosti. Boris Groys u nastojanju da čak i ironično odbaci pojam „estetizacije života“ kao kontemplativne ravnodušnosti procesa dizajniranja suvremenoga svijeta, alternativu pronalazi u komunikacijskoj dimenziji aktivnoga odnosa konceptualne umjetnosti prema društvu, politici, ideologiji. Ovo nadigravanje uma i osjećaja, filozofije i umjetnosti predstavlja otvoreno polje pokušaja da se avangardna ideja promjene života s pomoću umjetnosti radikalizira u vremenu kraja avangardnih mogućnosti utopije društva i politike.

Što je Daniel Buren odredio dvojnim likom desakralizacije umjetničkoga procesa i demokratizacije subjekata/aktera same umjetnosti kao čina stvaranja „novoga“ odigrava se upravo 1960-ih godina u ozračju ambivalentnoga procesa suvremenosti svijeta. S jedne se strane radi o razvitku tehno-znanosti, kibernetike i informacijskoga doba u svim područjima života, a s druge o društvenim utopijama promjene svijeta na temelju revolucionarnih ideja marksizma, anarhizma i postkolonijalnih pokreta tzv. Trećega svijeta. Uspon tehnosfere zbiva se u sukobu društvenih pokreta za oslobođenjem čovjeka od ropske podčinjenosti kapitalu u formi društva spektakla. Nije stoga začudno da se zajedno s konceptualnom umjetnošću koja polazi od „lingvističkoga obrata“ (linguistic turn) pojavljuje i posljednji radikalno-revolucionarni neoavangardni pokret Situacionističke Internacionale (SI) s idejnim vodstvom Guya Deborda, neomarksističkoga teoretičara, umjetnika i kritičara „društva spektakla“. Njihova težnja da prevladavaju umjetnost kao otuđenu formu kapitalističke društvenosti ide zajedno s pokušajima da se aktivizam umjetnika preobrazi u kritičku refleksiju društvene pobune protiv ideologije spektakla. Stoga je konceptualizam u bitnome iskustvu situacionista nužno ikonoklazam. Biti protiv vladavine slike nad svijetom označava strategiju dokidanja umjetnosti kao moći prikazivanja-predstavljanja sublimnoga objekta praznine. Ako stvari za semiologiju Barthesa i teoriju jezika imaju značenja samo u kontekstu, onda je obrat Situacionista u tome da se umjetnost događa samo u tvorbi „novih situacija“. Kritika zatvorenosti znaka u granicama njegove medijske otuđenosti poprima drugu formu aporije suvremene umjetnosti. A ona se svodi na to da je značenje spektakla kao ideologije uvijek pitanje predstavljanja slike-kao-znaka. Zbog toga je ikonoklazam borba protiv vizualnoga kôda kasnoga kapitalizma sredstvima njegove suspenzije i neutraliziranja poput Debordova ključnoga pojma derivé. (Paić 2013: 433-482)

Konceptualna umjetnost se, dakle, mora razmatrati u užem i širem kontekstu, neovisno od njezina nastanka u Americi, gdje se uz pop-art Warhola i Rauschenberga pojavljuje u dvostrukome liku:

(1) kritike potrošačkoga društva i estetizacije života u pogonu kasnoga kapitalizma, gdje umjesto industrije kulture vlada spektakularna preobrazba objekta iz sfere estetskoga u umjetničku sferu;

(2) samorefleksije umjetnosti kao racionalnoga procesa proizvodnje svijeta iz duha inovacije, eksperimenta i aplikacije u svakodnevni život. Bilo bi pogrešno ovo poistovjetiti s razlikama u pristupu umjetnosti kao društvenoj i estetskoj platformi razvitka i usavršavanja ljudskih kognitivnih sposobnosti. Ono što konceptualizam ponajprije postavlja pitanjem u samo središte vlastitih nakana jest odnos umjetnosti spram svijeta iz horizonta jezika. Ne pitamo se više „što“ neko umjetničko djelo označava kao predmet ili objekt, nego „kako“ uopće nastaje umjetnost u svijetu. Ili još bolje: kako nastaje svijet umjetnosti ako ga vizualni umjetnici ne prikazuju i ne predstavljaju kao estetski bitak stvari? Ako je naše mišljenje u svim svojim očitovanjima prikovano nužno uz gramatičku strukturu jezika, proces nastajanja umjetnosti događaj je „lingvističkoga obrata“ (linguistic turn). U tom se pogledu nastanak konceptualne umjetnosti sredinom 1960-ih i njezin zenit sredinom 1970-ih godina u svijetu može opisati i kao proces „oprostorenja jezika i ovremenjivanja vizualne strukture“ (Buchloch u Alberro i Stimson 1999: 515). Postavka koju smo naveli pripada Benjaminu H.D. Buchlohu. A on je razvija na taj način što pokazuje da je kritika institucionalnoga pogona umjetnosti otpočela zapravo s kubizmom. Elementi jezika dospijevaju na površinu stvari kao pragmatično uputstvo za djelovanje bez djela. Paradoks je u tome što to nije nasljeđe Grisa ili Picassa, već prije svega pjesnika Mallarméa. Od samoga je početka još u radovima Sol DeWitta krajem 1950-ih godina postalo jasno da se sklop konceptualne umjetnosti neprestano odvijao u suprotnostima samorazumijevanja i djelovanja. Kada umjesto osjećaja i osjetilnosti um kao paradigmatski način konstrukcije „novoga“ preuzima ono što je bilo u nadležnosti estetske proizvodnje objekata, susrećemo se s njegovim udvajanjem i proturječjima. Uostalom, to je već nazočno u doba racionalističke filozofije subjekta u razlikama između Descartesa, Leibniza i Spinoze. Dostatno je spomenuti ovdje da Leibniz razlikuje dvije vrste spoznaje bitka: metafizičku ili intuitivnu (intuitus praesens) kojim Bog neposredno i odjednom ima pregled igre u svijetu, te matematičku ili racionalnu (ratio universalis) kojom se služi novovjekovni filozof uz pomoć egzaktnih prirodnih znanosti kao što su matematika i fizika. Uzor mišljenja jest prirodna znanost. Zbog metodičke preciznosti i eksperimentalne metode njezin je jezik savršeni „krug kredom“. Empirijsko iskustvo subjekta zahvaljujući metodi uzdiže se do božanske samoprovidnosti. Jezik koji unutar Leibnizova sustava monadologijske metafizike podaruje mišljenju sliku savršenoga svijeta u njegovoj beskonačnosti jest jezik geometrije. Geometrijskom je metodom Spinoza svoju Etiku učinio paradigmatskim djelom mišljenja tjelesnosti kao sinteze uma i strasti (osjećaja). Tako su danas oba mislioca, Leibniz i Spinoza, izvorište nadahnuća za promišljanje odnosa tijela i stroja, performativne umjetnosti i posthumanizma upravo zbog vizije mišljenja i jezika kao stroja.

2. Sukob uma i intucije

U slučaju konceptualne umjetnosti taj sukob uma i intuicije nije nešto izvanjsko za razumijevanje njezinih nakana. Na prvi se pogled postupci Sol DeWitta u njegovim skulpturama imenovanih Strukturama (Structures) iz 1965. godine mogu otčitati i kao svojevrsni znanstveni pozitivizam, jer kao da je riječ o čistom empirijskome iskustvu iz kojeg je iščezla bilo koja apriorna forma vizualnosti. Formalizam je ionako bio najviši cilj napada konceptualizma u suvremenoj umjetnosti, što se može vidjeti i u prijeporima s najznačajnijim američkim teoretičarem modernizma Clementom Greenbergom. (Costello 2007: 94-100) Međutim, LeWitt se u svojoj skulpturalnosti ne može svesti na „doživljajnost“ ili „empiričnost“ onoga što se suprotstavlja formi. Razlog leži u tome što se „strukture“ ne odnose na promatračevo iskustvo spram doživljaja umjetničkoga djela kao nezainteresiranoga promatranja. Bitno je nešto ipak drukčije i drugo za uvid u LeWittov način samorazumijevanja konceptualnosti. A to što je uistinu razlikovno spram svođenja na „pozitivizam“ ili čak na minimalizam jest nešto dalekosežno za sve daljnje rasprave o „biti“ suvremene umjetnosti. U njegovome „manifestu“ naslovljenome Postavke o konceptualnoj umjetnosti (Paragraphs on Conceptual Art) iz 1967. godine između ostaloga čitamo:

„U konceptualnoj umjetnosti ideja ili koncept je najvažniji aspekt djela. Kada umjetnik koristi konceptualnu formu djela, to znači da su planovi i odluke nastali unaprijed, a izvršenje jest stvar rutinske izvedbe. Ideja postaje stroj koji stvara umjetnost.“ (LeWitt u Alberro i Stimson 1999: 12)

LeWitta se ne može nipošto smatrati istinskim predstavnikom konceptualizma upravo stoga što još uvijek nije jasno njegovo shvaćanje „djela“. Skulpture, doduše, jesu semantički preimenovane u „strukture“, a jezik se iz vitgenštajnovske perspektive preobratio iz proizvoditelja značenja u označavanje onoga što „jest“ djelovanje kao ozbiljenje umnih struktura ljudske materijalnosti. Premda nije riječ o „proto-konceptualistu“ ili „čistome“ umjetniku-bez-djela, to svakako ne znači da s LeWittom ne ulazimo u zonu razlikovnosti između djela i događaja. Mišljenje proizvodi ideje ili koncepte. Ako „djelo“ u svojoj (de)materijalizaciji iziskuje nešto što mu podaruje značenje izvan konteksta umjetnosti, suočeni smo s nekim preostatkom estetskoga iskustva. Zbog toga je njegova postavka o konceptualnoj umjetnosti kao prvenstvu plana-odluke nad izvedbom ništa drugo negoli kantovski trag transcendentalne estetike u drugome načinu iskazivanja. Na to je s pravom upozorio Diarmuid Costello u svojoj zanimljivoj raspravi. Ono što se, međutim, čini daleko važnijim za našu postavku o „biti“ suvremene umjetnosti kao obrata od jezika k slici s kojom se umjetnost pojavljuje u službi estetskoga kôda komunikacije same tehnosfere izrečeno je gotovo apodiktički: Ideja postaje stroj koji stvara umjetnost. Ako umjesto riječi „stvaranje“ (creatio), koja još nosi prizvuk teologijske slike umjetnika kao oponašatelja Božjeg stvaralaštva, umetnemo pravu riječ za ono što konceptualizam zapravo izvodi na čistinu stvari, nalazimo se u carstvu autopoietičke konstrukcije svjetova. Da, ideja doista postaje stroj koji konstruira umjetnost! A to znači da je metafora stroja analogna ne tek ideji Boga kao stvaratelja svijeta, nego ponajprije onome što nadilazi pojmove proizvođenja (poiesis) i stvaranja (creatio). Usto, nadilazi i ideju Boga i čovjeka-umjetnika kao njegova dvojnika. U suvremenoj filozofiji i teoriji umjetnosti o tome je zacijelo najvjerodostojnije govorio Gilles Deleuze. Stroj jest nešto autonomno i ujedno samoproizvodno. Njegova je „bit“ u računanju-planiranju-konstrukciji onoga što nazivamo bitkom. No, bitak nije već uvijek „tu“, već se konstruira kao tehnički sklop estetskih formi i procesa umjetničkoga djelovanja same ideje. Da je tome tako, svjedoče sljedeće LeWittove postavke o konceptualnoj umjetnosti iz 1967. godine:

  • ova vrsta umjetnosti nije teorijska niti ilustrira teoriju; ona je intuitivna, jer je uključena u sve tipove mentalnoga procesa i nema svrhovitost;
  • konceptualna umjetnost nije nužno logička, jer se ideje razotkrivaju intuicijom;
  • nije nužno povezana s matematikom, filozofijom ili bilo kojom drugom disciplinom uma;
  • konceptualna umjetnost nastoji angažirati um promatrača više negoli njegovo oko ili osjećaje;
  • ona je utoliko dobra ukoliko je ideja koja je vodi dobro izvedena.

Ako se sve ovo usporedi s drugim LeWittovim „manifestom“ naslovljenim Izreke o konceptualnoj umjetnosti (Sentences on Conceptual Art) iz proljeća 1969. godine, možemo uočiti bitnu razliku između onoga što pripada „logici znanstvene produkcije i one estetskoga iskustva“. (Buchloch u Alberro i Stimson 1999: 515) O čemu je riječ? Razlika se, kao što ćemo pokazati, odnosi na nešto uistinu odlučujuće za suvremenu umjetnost s obzirom na dva načina njezina metareferencijalna okvira još od početaka avangarde u 20. stoljeću. Jedan je političko-ideologijski, a drugi religiozno-estetski. U prvome je naglasak na društvenoj praksi kolektivnoga djela u slavu socijalističke revolucije, a u drugome na individualnome duhovnome obratu. Prvi je model onaj koji umjetnika desakralizira i demokratizira dovodeći ga do sudionika procesa nastanka nove zajednice, dok se u drugome modelu nastoji održati pojam koji potječe iz doba srednjovjekovne mistike – umjetnik kao navjestitelj okultne tajne. Ne možemo otkloniti da je podrijetlo ovoga prijepora još u određenju dadaizma unutar avangardnoga pokreta umjetnosti u prvoj polovini 20. stoljeća. Ako je konceptualna umjetnost vezana uz obrat u jeziku koji se dogodio s Wittgensteinom i njegovim pristupom filozofiji kao raščaravanju „kula u zraku“ metafizike, onda je samorazumljivo da se za LeWitta pojam „djela“ ne može svesti na posvemašnju dematerijalizaciju-derealizaciju. Umjesto toga, posrijedi je shvaćanje umjetnika i umjetnosti blisko svezi mistike i logičkoga pozitivizma. Paradoks je, dakle, u tome što pojam ideje kao „stroja stvaranja“ nije drugo negoli okret k formi mišljenja. A iz nje ne slijedi umjetnost kao promjena konteksta i situacije. Samo djelo zahtijeva čistoću vlastite „strukture“ i svedivost jezika na minimalizam estetskoga udjela u djelu. U tom smislu, glavne su postavke „manifesta“ iz 1969. godine sljedeće:

  • Konceptualni umjetnici su više mistici negoli što su racionalisti: oni se uzdižu do zaključaka koje logika ne može doseći;
  • Racionalno suđenje ponavlja racionalno suđenje;
  • Iracionalno suđenje vodi do novoga iskustva;
  • Formalna je umjetnost bitno racionalna;
  • Iracionalna mišljenja valja slijediti apsolutno i logično. (LeWitt 1969: 11-13; Smith 2011)

Proturječnost ili nužna zamjena mjesta kada se govori o odnosu mistike i racionalnosti? U svakom slučaju, kod LeWitta primjećujemo još uvijek stanovit oblik „ukorijenjenosti“ u mistiku djela. Zato se njegov pristup konceptualizmu ne može pročistiti do paradigmatskoga načina mišljenja stvari same. Jer ako tvrdi da umjetnost koja polazi od stroja ideje nije niti ilustracija teorije niti filozofije ili matematike, tada je još uvijek „vjernik“ u dogme drevne religije zvane umjetnost i njezino djelo. Daniel Buren u već spomenutom razgovoru s Georgesom Boudailleom za Les Lettres Française na radikalan je način sažeo antinomije odnosa umjetnika i djela unutar sklopa suvremene umjetnosti. Kada kaže da je uloga umjetnika danas postala „reakcionarna“ jer više nema onoga što je bila pozadina razvitka i napretka u samoj umjetnosti upravo kao ideje povijesnoga događanja, ono što preostaje svodi se na „stagniranje“. Tako se put od Cézannea do kubizma, Mondriana, Pollocka i Naumana više ne može ponoviti osim kao učinak postpovijesnoga „déja vue“. A to znači da je posrijedi nemogućnost da se sam pojam umjetnosti više održi na starim temeljima. Kada je to, dakle, postalo zastarjelo, tada više nije stvar u odbacivanju estetskoga opravdanja umjetnosti iz neke nadređene filozofijske orijentacije. Ono što nastaje jest posvemašnji gubitak vjere u umjetnost. Ona više ne otvara nove svjetove smisla; eventualno ih tek konstruira polazeći od drugih alata na tom putu bez povratka kao što su tehno-znanosti. Uglavnom, Buren iznimno jasno pokazuje što je konzekvencija ovoga gubitka vjere u umjetnost. Mentalni zatočenici poput njega vjerovali su u Cézanneovu planinu St. Victoire kao što je bila predstavljena na njegovim slikama. Nakon što su izgubili vjeru u umjetnost i pojam djela, ono što je preostalo svodi se tek na to da je nakon iščeznuća ostala samo planina St. Victoire. „Umjetnost razara stvari. Ali to ne znači da ste svjesni toga.“ (Buren u Alberro i Stimson 1999: 73)

Za razliku od modernističkoga kulta autonomije umjetničkoga djela, ovdje je riječ o prijelazu spram „racionalne mistike“ prema kojoj stvari prestaju biti estetskim objektima za umjetničke svrhe poput Warholove Brillo-kutije pod uvjetom njihove simboličke dematerijalizacije i derealizacije. Jezik kao svijet mijenja pritom „strukture“ u idejne koncepte. Oni funkcioniraju samostalno na isti način kao što Wittgensteinove „jezične igre“ mijenjaju svoja značenja uvijek kada se rađa nova kultura i njezina diskurzivna moć promjene društvenih odnosa. Prigovori o tome da nije jasno što LeWitt misli kada govori o „ideji ili konceptu“, te da očito taj iskaz za njega znači još nešto uklopljeno u nerazorivu materijalnost djela poput geometrijske figure pogađaju svoj cilj samo uvjetno. Jer geometrijska figura nije tek preostatak ranoga suprematizma Maljeviča ili apstraktnoga slikarstva Mondriana. Umjesto toga radi se o formi koja iz onog što „jest“ emanira značenje ideje. A ona se, pak, realizira kao sklop jezičnoga redukcionizma. Glavni je problem ipak u onome što smo prethodno istaknuli. LeWittov konceptualizam u svojoj romantičnoj obrani „autonomije (bez) djela“ još uvijek se ne može razračunati s viškom estetskoga udjela u samome umjetničkom djelu. Otuda se dešava ova logika i-i: i sklonost minimalizmu slike i otvorenost logičkome pozitivizmu s njegovim glavnim rješenjem da se čitava povijest filozofije svede na pitanje jezika u svakodnevnoj uporabi.

Čini se stoga primjerenim da Peter Osborne u svojim utjecajnim studijama o filozofiji i konceptualnoj/post-konceptualnoj umjetnosti razlikuje dva paradigmatska smjera bavljenja „idejom kao strojem“. Naime, LeWitta uvrštava u „inkluzivne ili slabe konceptualiste“ (ne, naravno u izvedbenom smislu tzv. kvalitete „radova“), a Josepha Kosutha i skupinu Art & Language smatra predstavnicima analitički strogoga puta u razdjelovljenje umjetnosti, te ih naziva „ekskluzivistima ili strogim konceptualistima“. (Osborne u Newmann i Bird 1999: 48-49) Nije se teško složiti s prosudbom Osbornea da je upravo konceptualna umjetnost ona s kojom se suočavamo s problemom definicije ne samo što umjetnost uopće jest, nego zašto joj je za njezino opravdanje u doba vladavine logike tehno-znanosti još potrebna „filozofija“. Budući da je prva „dogma“ konceptualizma u svim njegovim inačicama od LeWitta, Kosutha, On Kaware, Romana Opalke do „Moskovljana“ (Kabakova i drugih) odricanje od bilo kakve estetike i estetizacije života (Baranco 2012: 149-166), pitanje je kako je moguće govoriti o filozofijskim pretpostavkama „čiste“ umjetnosti ideje bez uvida da se estetika istih godina kada otpočinje uspon konceptualne umjetnosti pojavljuje u formi kibernetičke umjetnosti i počevši od Maxa Bensea i Abrahama A. Molesa bitno mijenja gledišta o odnosu između uma i osjetilnosti u kompjutorski konstruiranoj okolini (Umwelt, environment). (Bense, 1998: 429-446; Moles 1971) Raskol filozofije umjetnosti na estetiku novih tehnologija informacije-komunikacije i na „čistu“ umjetnost nakon (kraja) filozofije, kakvu su promicali Joseph Kosuth i filozof umjetnosti Arthur C. Danto, premda je potonji u radovima Andyja Warhola i pop-artu s novim shvaćanjem readymades vidio „bit“ umjetnosti unutar razvitka složenoga sustava suvremene umjetnosti, čini se da ni do danas nije prevladan. (Danto 1997: 117-134) Dapače, zagovornici post-konceptualizma u različitim inačicama (Osborne vs. Groys) neprestano nas upozoravaju na tu „kulturalnu borbu“ (Kulturkampf, cultural wars) između aktivizma i repolitizacije konceptualizma i estetskoga iskustva tehnosfere. Kao da u međuvremenu nije postalo jasno da sam pojam umjetnosti, kako je to savršeno pokazao Daniel Buren, nema više razloga opstojnosti. Onima koji su izgubili vjeru možda preostaje preobraćenje na drugu religiju. Ali onima koji i nadalje vjeruju u sablasti komunikacijske funkcije umjetnosti kao spasonosne akcije društvene participacije uskraćen je put-između (in-between) dviju podjednako dovršenih „velikih priča“ – Heideggerova mišljenja „događaja“ i Wittgensteinova mišljenja „jezičnih igara“.

3. Konceptualna umjetnost i filozofija

Odnos između konceptualne umjetnosti i filozofije moguće je opisati metaforom suživota iz pragmatičkoga razloga. Nakon što je destrukcija postala više od metode suvremene filozofije i više od temeljnoga pojma suvremene umjetnosti nije preostalo mnogo manevarskoga prostora ni jednoj niti drugoj za svoje „ciljeve“ i „svrhe“. Filozofkinja, estetičarka i teoretičarka suvremene umjetnosti Juliane Rebentisch u analizi konceptualizma na zanimljiv način povezuje nakanu Josepha Kosutha da dokine estetsko iskustvo u razumijevanju umjetnosti s glavnim postavkama „pape“ visokoga modernizma Clementa Greenberga. Vidjeli smo već da neki autori poput Costella, primjerice, analiziraju pojam ideje ili koncepta u umjetnosti iz razračunavanja LeWitta s Greenbergovim čitanjem Kanta. Druga je, pak, strana istog problema sažeta u pokušaju da se pritom iznova vrednuje Duchampov okršaj s „estetskim objektom“. Unutar prostora muzeja on, naime, postaje umjetničko djelo. Sukob s tradicijom modernizma, koji, pak, i u najradikalnijoj inačici kritike estetskoga iskustva iziskuje minimalno poštovanje metafizičkoga shvaćanja povijesti umjetnosti iz položaja djela i njegova značenja za zajednicu promatrača kao što to čini Greenberg, (Greenberg 1995) odvija se kao kritika institucionalnoga pogona umjetnosti i ujedno kao kritika estetiziranja (svijeta) života. Kada, dakle, Rebentisch govori o „teleologijskoj paradigmi“ koja poput vampira siše krv i u praznini djela suvremene umjetnosti, onda je sukob između forme/materijalnosti i sadržaja/značenja ono što određuje bliski odnos filozofije i konceptualizma. (Rebentisch 2013: 139) Iz ovoga se može iščitati drukčiji način apriorizma filozofije nad umjetnošću. Forma nije više suprotstavljena sadržaju nekoga djela. Naprotiv, njezina je materijalnost sada ona koja značenje sadržava u svojem anti-estetskome načinu pojavljivanja. Od Mallarméove ideje Knjige, Barthesova teksta, Kosuthove „umjetnosti kao ideje kao ideje“.

No, čini mi se da je ipak glavni problem odnosa filozofije i konceptualne umjetnosti u tome što pragmatičan interes ne proizlazi iz „interesa“, nego otuda što je filozofija koju konceptualizam ima za svojega suborca protiv estetike i njezine teorije svedena na „lingvistički obrat“ (linguistic turn). Autor ove sintagme jest Richard Rorty, američki postmoderni pragmatist. U „prvoj fazi“ mišljenja 1960-ih godina intenzivno se bavio filozofijom jezika. Da bismo pokušali dokazati postavku kako je taj obrat ujedno i razlog zašto jezik više ne govori, a umjetnost sukladno tome nema više svoje postojano mjesto nigdje osim u zatvorenosti „svijeta umjetnosti“ kao „života“ u uzaludnoj borbi s „estetizacijom“ svijeta i života, potrebno je pokazati što Rorty misli s izrazom „lingvistički obrat“:

„ Pod ‘filozofijom jezika’ shvaćam gledište da su filozofijski problemi oni koji se mogu riješiti (ili rastočiti) ili reformom jezika ili boljim razumijevanjem jezika koji se trenutačno služimo. To gledište mnogi njegovi zastupnici smatraju najvažnijim filozofijskim dostignućem našega vremena – štoviše, i svih vremena. Protivnici ga tumače kao znak bolesti naše duše, pobunu protiv samoga razuma i samozavaravajući pokušaj (da se poslužimo Russellovim riječima) kako bi krađom dobili ono što nisu uspjeli pošteno zaraditi.“ (Rorty 2010: 62)

Kada se „revolucija“ u filozofiji 20. stoljeća nastoji svesti na obrat iz uma k jeziku ili iz mišljenja „o“ bitku k pitanjima samoga kazivanja „na“ bitak, čini se da je posrijedi preokret mišljenja metafizike. Možda je čak ravan onome što su u 19. stoljeću nastojali izvesti Nietzsche, Marx i Kierkegaard u borbi s Hegelovim nasljeđem. No, valja biti krajnje suzdržan. Razina ovoga „obrata“ srazmjerna je onome što on obuhvaća. A obuhvaća ni manje ni više negoli pokušaj da se bitak u cjelini i kao takav misli polazeći od jezika svedenoga na „elementarne čestice“ kazivanja. Kada jezik postaje uvjet mogućnosti filozofije uopće, tada je problem mišljenja zapravo problem onoga što jezik sam za sebe mora govoriti, govoreći s Wittgensteinom iz kasnoga razdoblja Filozofijskih istraživanja. A što to uistinu znači? Svodivost filozofije na „istraživanje“ biti jezika jest ravna onome što čini kvantna fizika Nielsa Bohra ili neoavangardna umjetnost od Duchampa do „čistoga“ konceptualizma Josepha Kosutha. Problem je samo u tome što jezik ne govori sam od sebe. Ne iskazuje više ono što još govori upravo zato što mu je to „ukrala“ tehnosfera, da se poslužimo parafrazom Rortyjeva iskaza o samozavaravajućem pokušaju razuma. Kao što se metafizika uma svodi naposljetku na pitanje ima li Boga izvan logičko-analitičkoga načina mišljenja samoga jezika, tako se i „lingvistički obrat“ svodi na pitanje o granicama jezika kao granicama ne više svijeta, kako je to mislio Wittgenstein u Tractatusu. Umjesto „svijeta“ jedini pravi problem filozofije, umjetnosti i znanosti u doba tehnosfere jest „bit“ života. I čini se da je time već nagoviješteno zašto ni konceptualna niti post-konceptualna umjetnost ne mogu ponuditi rješenje izlaza iz začaranoga kruga računanja-planiranja-konstrukcije kao izvedbe-postava-ideje suvremene umjetnosti u njezinome sklopu performativno-instalacijsko-konceptualnoga obrata. Jezik samo opisuje ono što se događa, a ne razotkriva „bit“ događaja. Otuda se jezikom samo ukazuje na značenja promjene stanja, a ne na postojanost bitka.

Preokret je, dakle, istovremeno unutarnji zaokret (turn) od sredstva kazivanja do „svrhe“ pokazivanja (Sagen-Zeigen). Ukratko, kada se mijenja struktura onoga što nazivamo „bit“ života, nalazimo se u situaciji konstrukcije koja dolazi iz tehno-poetičkoga karaktera tehno-znanosti spram zbilje. Takav „obrat“ zahtijeva preobrazbu jezika u pragmatičko uputstvo za djelovanje. Umjesto kazivanja jezika, na djelu se događa pokazivanje slike vizualiziranjem stanja događanja. Posljedice su dalekosežne i to ćemo ostaviti, dakako, za zaključno razmatranje o „post-konceptualnome stanju“ umjetnosti u doba tehnosfere. Ono što je iz Rortyjeva programatskoga članka kao uvoda u „lingvistički obrat“ suvremene filozofije nedvojbeno jasno jest da jezik kao pragmatički alat spoznaje preuzima neskriveni primat u njezinome razračunavanju s „kulama u zraku“. Filozofija nije znanost. I stoga ne može krenuti od utemeljenja pretpostavki kao čvrstih aksioma. Sve što može jest usmjeriti mišljenje na svoju vlastitu povijest mišljenja iz perspektive jezika kao problema mišljenja, a ne više problema „svijeta“, „bitka“, „totaliteta“ itd. Isto vrijedi i za umjetnost. U analogiji, riječ je o propitivanju vlastite ideje ili koncepta. Zbog toga je filozofijska kritika uma ujedno i kritika jezika. A kritika pojma djela i djelovanja u umjetnosti istodobno je i kritika povijesti umjetnosti kao discipline nastale na krhkim temeljima prenošenja pojma „stila“ u povijesnu prošlost svijeta.

Ako su LeWiitove ideje bile više „numeričke“, a manje „lingvističke“, kako u svojoj analizi konceptualne umjetnosti tvrdi Peter Osborne, (Osborne 1999: 53) samo je po sebi jasno da razlikovanje „broja“ i „jezika“ proizlazi iz ideje ili forme same umjetnosti. Naravno, umjetnost nije matematika niti lingvistika kao znanosti o bitku onoga što se uspostavlja brojem i onoga što dolazi do artikulacije značenja jezika iz sustava znakova (kulture). Bio je potreban još jedan korak izvan empirijskoga iskustva osjetilnosti forme da bi se materijalnost jezika pokazala vodećim načelom konstrukcije umjetnosti kao „života“. No, taj i takav „život“ jest ono što je s onu stranu estetskoga iskustva. Zbog toga i nosi neizbježan pečat filozofijske tvorbe koncepta kao konstrukcije nove stvarnosti. Iz „biti“ „lingvističkoga obrata“ nastaje aporija suvremene filozofije koja je ujedno glavnom aporijom suvremene umjetnosti. Naime, ako jezik u svojoj „čistoći“ mišljenju podaruje uvjet mogućnosti da se izbavi od „samozavaravanja razuma“ kako filozofija jest kazivanje „o“ svijetu, onda je to i takvo mišljenje baš kao i umjetnost čista tautologija. Ono se uvijek odnosi ne na tzv. stvarnost i svijet kao predmet intencionalne svijesti, kako je to zamišljala fenomenologija. Umjesto toga, obrat se objelodanjuje iz djelovanja ili dematerijaliziranja/derealiziranja svijeta kao predmetnosti predmeta. A njega uspostavlja autonomni subjekt svijesti. Svijet se otuda pojavljuje kao „slučaj“ faktičnosti jezika kao što se umjetnost pojavljuje faktičnim slučajem odnosa jezika spram vlastite materijalizacije forme. Aporija je konceptualne umjetnosti u tome što forma ili koncept s kojim se estetsko iskustvo predmetnosti svijeta nastoji suspendirati i neutralizirati iskrsava u tekstu-kao-slici ili u onome što Joseph Kosuth sam naziva u nizu svojih radova Umjetnost kao ideja kao ideja (Art as Idea as Idea) iz 1966. godine. U nizu fotoprinteva na zidu formata 121,9 x 121,9 cm umjetnik u svojim Prvim istraživanjima (First Investigations) uz riječi „voda“, „značenje“ i „ideja“ daje definicije samih riječi. To čini na taj način što ih izvodi iz njihova podrijetla s onu stranu semantičke tradicije. Nakon Duchampa umjetnost se preusmjerava s onu stranu pitanja osjećaja i osjetilnosti (sensus) u područje čiste ideje ili koncepta. No, povratak umjetnosti k „sebi“ nije moguć bez destrukcije samoga značenja riječi koje umjetnost obuhvaća tijekom njezina povijesnoga razvitka. U tom je smislu najznačajniji korak iz Duchampove anti-estetske baštine u otvoreni prostor konstrukcije Kosuthov čin da umjesto morfologije (lika) umjetnosti pripiše funkciju (shemu). Na prvi pogled to je analogno onome što „zapovijeda“ načelo avangardnoga konstruiranja protiv načela estetiziranja izvanjskoga svijeta u izreci Adolfa Loosa: „Ornament je zločin.“ No, stvari su ipak u novome kontekstu informacijskoga doba te kraja filozofije i umjetnosti postale daleko složenijima.

U jednom od najviše navođenih dijelova iz Kosuthova „manifesta“ Umjetnost nakon filozofije (Art After Philosophy) objavljenom u „Studio International“ 1969. godine, gdje se zalaže za „čistu“ konceptualnu umjetnost, govori se o funkciji umjetnosti kao pitanju koje je prvi postavio Marcel Duchamp. Nije, dakle, „izum“ readymadesa bio tek sukladan promjeni odnosa umjetnosti u suočenju s izazovima modernog industrijskoga društva. Mnogo je bilo značajnije to što je Duchamp, prema tumačenju Kosutha, otvorio formu jezika onoga što je bilo rečeno. Zbog toga je

„sva umjetnost (nakon Duchampa) konceptualna (u biti) jer umjetnost jedino postoji konceptualno. […] Umjetnik propituje bit umjetnosti predstavljanjem novih pretpostavki primjerenih biti umjetnosti.“ (Kosuth u Alberro i Stimson, 1999: 164)

Kosuth u svojem tekstu uzima Duchampa i njegov koncept readymade kao paradigmu za anti-umjetnost jer je to početak „apstraktne negacije“ umjetnosti uopće. Iz ove neodređenosti potrebno je izaći tako da se uspostavi ono „pozitivno“ što je s onu stranu dijalektičke sinteze suprotnosti i njihovih negacija. To je ta „čista“ konceptualnost koja prelazi u stanje radikalnoga odbacivanja kako esteticizma tako i svakog relikta visokoga modernizma s njegovim kultom autonomije „umjetničkoga djela“. Paradoks je stoga u tome što je za ovu „pozitivnost“ nužan proces estetizacije života. A nju je nastojao dovesti u pitanje upravo Duchamp stvaranjem „estetskoga objekta“ umjesto „umjetničkoga djela“. Ne bismo ovo nipošto nazvali „komedijom Kosuthove argumentacije“ protiv estetskoga iskustva, (Seel 2002: 197-202) jer ga naprosto pretpostavlja čak i formalnim dokidanjem njegove opstojnosti u svojim fotomontažama i „istraživanjima“ jezika kao uvjeta mogućnosti mišljenja. Posebno time što nužno materijalizira formu u doba njezine derealizacije. Umjesto toga, možemo reći da je problem u Kosuthovu zahtjevu za „čistom konceptualnošću“ naprosto u tome što jezik više ne govori ništa drugo osim što iskazuje vlastitu prazninu značenja. To je aporija konceptualne umjetnosti o kojoj ovdje raspravljamo. A ona se sastoji u tome što nije „lingvistički obrat“ uputstvo za djelovanje pragmatički shvaćenoga jezika u doba tehnosfere. Naprotiv, to je tek moguće zahvaljujući onome što Kosuth negira kao i cijeli niz konceptualista, a tek u „post-konceptualnome stanju“ ovo, čini se, izravno dolazi na vidjelo. Riječ je, dakako, o „slikovnome obratu“ (iconic turn) kao čistome djelovanju slike bez uvjetovanosti jezikom. Ono što jest „transcendentalna forma“ konceptualne umjetnosti nije ništa drugo negoli slika bez svijeta kao ikonoklazam suvremene umjetnosti. Kada se tako otvori problem koji uistinu možda i najbolje od svih postavlja Joseph Kosuth u Umjetnosti nakon filozofije (Art After Philosophy), onda je samorazumljivo da jezik ne može biti „čistom idejom“ onoga što je u stvari slika sama. Umjesto toga potrebno je pokazati zašto i kako jezik više uopće ne govori bez slike vlastite konceptualnosti u nizu radova čija je materijalnost svediva na riječi-tekst-znakove-dijagrame-holograme. (Sandbothe 2010: 193-204)

Što je „bit“ Kosuthova zahvata u polje djelovanja umjetnosti kao „konceptualnoga stanja“? Ponajprije, predmeti ili objekti su posve beznačajni za ono što umjetnost jest i čemu teži. Njihovo značenje ne dolazi iz predmetnoga svijeta. Sukladno analitičkome pozitivizmu filozofije jezika A.J. Ayera, umjetnost može biti samo „ono što jest“: dakle, riječ je o tautologiji. „Stvar“ je umjetnosti u tome što je njezina ideja umjetnost-bez-djela. U suprotnosti s estetskim shvaćanjem koje je vladalo od Kanta do Duchampa, sada je sve samo konstrukcija, kontingencija i singularnost jednog događaja koji se dematerijalizira u derealizaciji predmetnoga svijeta. Kada bismo htjeli usporediti renesansnoga umjetnika sa suvremenim problem bi već nastao otuda što je Leonardo da Vinci stvarao umjetnička djela i konstruirao objekte-strojeve, dok je Duchamp razdjelovio umjetnost i od konstrukcije same učinio ideju mogućnosti preobrazbe svijeta u readymades. Propozicionalni iskazi postaju važnijim od djela, a analitičko djelovanje umjetnika nadomješta filozofijsku djelatnost promišljanja onoga što se događa u jeziku kao ideji. Nije stoga riječ tek o nadomjesku ili zamjeni za ono što je pripadalo metafizičko-estetskome razumijevanju umjetnosti. Sam jezik u svojoj neiskazivosti pokazuje se kroz riječi i tekst na taj način što preuzima alat konceptualnoga demijurga umjetnosti kao ideje. Razlikovanje morfologije (lika) i funkcije (sheme) ima bitno značenje za svaku daljnju raspravu o moći i nemoći jezika unutar „čiste“ konceptualne umjetnosti. Da bismo razjasnili odnos između Kosuthova programa „čiste“ konceptualne umjetnosti „nakon filozofije“ potrebno je prethodno još preciznije pokazati što podrazumijeva kada govori uopće o filozofiji. Fiozofiju čine filozofi kao i umjetnost umjetnici neovisno kako definirali djelatnost mišljenja i proizvođenja (logos i poiesis) te subjekte/aktere njihove izvedbe (performare). Dioba je bila povijesno ozakonjenom u svim povijesno-epohalnim načinima uspostave država i društava, zajednica i poredaka vladavine. Nije riječ samo o zapadnjačkome „običaju“ koji se od Platona proširio svijetom i samo mijenjao formu djelovanja.

4. Od događaja do jezika

Ipak, destrukcija je filozofije u 20. stoljeću na krhkim temeljima Nietzschea, Marxa i Kierkegaarda u dva smjera kojim je krenulo demontiranje metafizičke tradicije – Heidegger s pojmom događaja (Ereignis) i Wittgenstein s pojmom „jezičnih igara“ (Sprachspiele) – otvorila i dva pristupa ulozi i funkciji filozofije, da to kažemo na tako „profan“ način. Umjesto desakralizacije-demokratizacije umjetnosti, kako je to uočio Daniel Buren, filozofija se kao mišljenje događaja mogla izvesti još samo u preokretu metafizike s idejom „drugoga početka“. Radi se o tome da mislioci i pjesnici nastoje iznova uspostaviti alternativu tehničkome razumijevanju bitka kao i mišljenju zasnovanome na računanju-planiranju-konstrukciji. Heideggerovo mišljenje otuda nije moglo biti nikakvo „uputstvo za djelovanje“. Ponajprije je značajka takva mišljenja u pripremnoj skrbi u „otvorenosti za tajnu“ onoga nadolazećega. Wittgenstein je, tome usuprot, htio filozofiju u potpunosti svesti na probleme običnoga jezika. To je iziskivalo da se metafizika u cjelini pojmi kao sistematsko ludilo povijesti, pa je očekivana zadaća ili funkcija filozofa bila samo u tome da poput prosvjetitelja, a ne sofista, pronađe pravi način terapeutike za zablude nastale tijekom povijesti ljudskoga mišljenja. Na pitanje koje nas sudbinski obvezuje osobito „danas“ kada je sve ispod dostojanstva kako mišljenja tako i umjetnosti pripadne ovome silnome vremenu ujednačavanja i mahnitosti, što uopće još znače filozofija i umjetnost, te tko je to filozof i umjetnik, odgovor ne možemo dobiti više iz pojma filozofije i umjetnosti jer su obje djelatnosti duhovnoga bitka krajnje neodređene. Filozofija i filozof bave se „događajima“ i „jezičnim igrama“, a umjetnost i umjetnik ako već nisu potpali pod zakon prosječnosti i banalnosti svakodnevice, onda su na putu da poput filozofa izgube svoje poslanstvo u nadigravanju s moćnom strukturom tehnosfere i njezina glavnoga subjekta/aktera – genetskoga inženjera. Kako, dakle, na taj izazov odgovara Joseph Kosuth u „manifestu“ Umjetnost nakon filozofije (Art After Philosophy)?

Mnogi će tumači ovoga problema uputiti na to da je srodnost između američkoga filozofa umjetnosti Arthura C. Dantoa i Kosutha, uz očigledne razlike u pristupu, dokaz kako konceptualna umjetnost nastoji ustrajno otkloniti bilo kakvu svezu s osjetilnošću i osjećajima, što je tradicionalno bila odredba umjetnosti koju joj je nadređivala estetika kao filozofijska „znanost o lijepome“. Dantoovo ishodište za kritiku estetskoga ozakonjenja onoga što pripada umjetnosti kao njoj primjereno i autonomno područje polazi od toga da su estetski objekti poput readymades Duchampa i Warhola postali umjetničkim djelima. Time se ne razlikuju naizgled od predmeta iz industrijski oblikovane svakodnevice. Umjesto svetosti ili aure religiozne relikvije, kako bi rekao Benjamin, koja djelu umjetnosti daje posebno značenje, na djelu je desakralizirana funkcija uporabnoga predmeta u svrhe različite od korisnosti njegova svakodnevnoga statusa „stvari“. Pojam koji je ovdje od iznimne važnosti odnosi se na trojstvo banalnosti, trivijalnosti i običnosti. Već je iz ovoga razvidno da je glavni problem razlikovanja svijeta umjetnosti od svijeta svakodnevice stvari nastalih industrijskom proizvodnjom zapravo problem uprostorenja u instituciji muzeja ili galerije. Kako je, naime, moguće da umjetnost i umjetničko djelo nije više određeno svojom „aurom“, već ponajprije uporabom koja nije izvedena iz kulta i religije? Umjesto toga, umjetnost i njezino djelo postaju „vlasništvom“ nekoga Drugoga, a umjesto svetosti glavni kriterij prosudbe postaje ono što Danto naziva „transfiguracijom svakidašnjice“ u sekularizirani „svijet umjetnosti“. Taj jezično-pragmatički obrat u definiciji umjetnosti i njezina djela polazi od pretpostavke da je prostor uvjet mogućnosti promjene sadržaja, te da forma iz duhovne potrebe prelazi u materijalnost uporabe. Da budemo dokraja profano raspoloženi: umjesto svećenika sada kustos određuje kakva će biti misa, a umjesto nabožnosti suočeni smo s cijelom nizom praksi „svetogrđa“ od šoka, provokacije do zazornosti u prostoru institucionalnoga „izlaganja“ umjetnosti. Ukratko, nije sadržaj ono što određuje za Dantoa što umjetnost „jest“, već forma u kojoj se preobražava svakidašnjica iz estetskoga objekta u „umjetničko djelo“.

„…sve može postati umjetničkim djelom, a to znači da ako želimo saznati što jest umjetnost, moramo se okrenuti od osjetilnoga iskustva do mišljenja. Ukratko, trebamo se okrenuti filozofiji.“ (Danto 1997: 13)

Okret k filozofiji, međutim, nipošto nije nešto samorazumljivo. Jer nije li to bila zabluda upravo same filozofije na njezinome vrhuncu u Kanta, Hegela i Schellinga da može umjetnosti pripisati kvalitete najkrhkije transcendentalije uopće, a to je ljepota (Pulchrum), bez koje, doduše, niti jedno (Unum), dobro (Bonum), istinito (Verum) i biće (Ens) ne bi imale „ono“ nešto božansko i uzvišeno samo unutar sklopa koji, gle čuda, obuhvaća baš pet pojmova a toliko je i osjetila u čovjeka. Estetika je do avangarde i konstruktivizma bila uvijek filozofijskom estetikom ili teorijom umjetničke proizvodnje. Danto je svoje razumijevanje filozofije i filozofa izveo iz analitičko-pragmatičnoga obrata na tragovima Wittgensteina i američkih filozofa jezika. To je bio presudan korak za njegovo razumijevanje „profane“ prirode umjetnosti nakon Duchampa i Warhola. Štoviše, odnos filozofije i umjetnosti moguće je bilo povezati jedino nakon destrukcije njihova sadržaja, a ne prije tog čina. (Danto 1997: 1-18) No, Danto ima dvije faze svojega mišljenja o filozofiji umjetnosti: prva je strogo vezana uz razdvajanje estetike i umjetnosti (osjetilnosti i uma), a u drugoj fazi nastoji dovesti u svezu svoje shvaćanje Hegelove postavke o „kraju umjetnosti“ s pokušajem da filozofijski odrediti umjetnost nakon njezina „kraja“, budući da se često varira stav kako filozofija umjetnosti, a to uvijek znači za Dantoa suvremene umjetnosti, može istinski započeti tek nakon „kraja povijesti umjetnosti“. Koliko je to blisko shvaćanju „kraja povijesti umjetnosti“ u djelu njemačkoga teoretičara znanosti o slici Hansa Beltinga ne svjedoči mu tek samo posveta u Dantoovoj knjizi Filozofirajući o umjetnosti (Philosophising Art). (Belting 2010) U čemu je, naposljetku, blizina i udaljenost između estetike i umjetnosti, jer je očigledno da je taj problem nekako dospio u sam prednji plan ove rasprave o konceptualizmu i „biti“ suvremene umjetnosti. Danto o tome nedvosmisleno kaže:

“Sveza između umjetnosti i estetike jest stvar povijesne kontingencije, a ne dio sklopa biti umjetnosti.“ (Danto 1997: 25)

Što iz svega valja zaključiti? Danto umjetničkim predmetima suvremene umjetnosti, a za njega je paradigmatski upravo Warholov uradak Brillo kutija, podaruje drukčije značenje i status od estetske „dogme“ o osjetilnome pojavljivanju. Ukratko, oni su idejne tvorevine, koncepti. A to ih čini uistinu različitim od dosadašnje definicije umjetničkoga djela polazeći od postavke filozofijske estetike i njezina glavna pojma ljepote i istine. Iako je jasno da između Dantoa i Kosutha u razmatranju pojma umjetnosti i ima i nema bitne razlike, problem se ne svodi samo na to što Danto još uvijek za model suvremene umjetnosti nakon Duchampa ima Warholovu pop-art „filozofiju“. Daleko je važnije nešto drugo. Konceptualna umjetnost, koju u „čistome“ načinu pojavljivanja zastupa Kosuth u uratcima i filozofijskim tekstovima kao idejama umjetnosti, nastaje „nakon filozofije“. Zbog toga je „manifest“ postao zastarjelom formom iskaza. Jer nije riječ o objavi „novoga“ u suvremenoj umjetnosti, nego o tautologiji inovacije. A bez nje suvremena umjetnost gubi svoj razlog opstojnosti. Umjesto „kraja“ s kojim se bavi Danto u analizama Hegelove znamenite i toliko krivo shvaćene postavke o „kraju umjetnosti“, Kosuth pretpostavlja za početak konceptualne umjetnosti nešto daleko „pragmatičnije“ od apokaliptički usvojenoga mišljenja kraja jedne povijesno-epohalne avanture ljudskoga postojanja u svijetu. Što je to drugo negoli propozicionalna struktura iskaza o ideji „umjetnosti kao ideji“? Iz nje nestaje sve ono što je umjetnosti priječilo ne samo osloboditi se smrtnoga zagrljaja estetike. Usto, bilo je potrebno destruirati svaki dodir s osjetilnošću predmetnosti. Nije li ovo najveća aporija uopće suvremene umjetnosti: da se, naime, njezina profana „bit“ nastoji ujedno odrediti kao konceptualni jezik dematerijaliziranja i derealiziranja unutar „čiste“ materijalnosti same ideje? Kosuth je na tragu Ayera ovo pokušao razriješiti na jednostavan način – povratkom u carstvo propozicionalnosti. Umjetnost se ne može svesti na autoreferencijalan odnos znakova unutar nekoga konteksta i situacije bez odnosa s vlastitom „biti“ koja jest umjetnost kao ideja. Time se pokazuje da aporija sada postaje uvjetom mogućnosti daljnje destrukcije materijalnosti same: od jezika preko teksta do slike i vizualiziranja svjetova. Kosuth, međutim, ne može prijeći prag tautologije umjetnosti i „pozitiviteta“ jezika, pa stoga tvrdi sljedeće;

„20. stoljeće bilo je vrijeme koje bismo mogli nazvati ‘krajem filozofije i početkom umjetnosti’. Time ne mislim, dakako, strogo govoreći, već prije kao ‘tendenciju’ situacije. […] Nužno je odvojiti estetiku od umjetnosti jer se estetika bavi s mnijenjima o opažaju svijeta općenito. […] Što je funkcija umjetnosti ili njezina bit? Nastavimo li s našom analogijom formi umjetnosti kao umjetničkih jezika možemo kazati da je umjetničko djelo neka vrsta propozicije koja se predstavlja u kontekstu umjetnosti kao komentar o umjetnosti. […] Umjetnička su djela analitičke propozicije. To jest, gledajući u njihovu kontekstu – kao umjetnost – one ne pridonose informaciji onoga što-je-uvijek poput činjenica. Umjetničko je djelo tautologija u kojem je ono prezentacija umjetničke namjere, odnosno, umjetnik iskazuje da je njegovo navlastito umjetničko djelo umjetnost, što znači, ono je definicija umjetnosti. Dakle, umjetnost jest uistinu a priori (što je ono što Judd misli kada tvrdi da ‘ako netko to zove umjetnošću, onda ona to i jest“).“ (Kosuth u Alberro i Stimson 1999: 160, 162 i 165)

Ne mogu se složiti s postavkom Petera Osbornea da je Kosuthov tekst „jedan od nekolicine tehnički smušenih filozofijskih iskaza o umjetnosti“, jer u svojoj primjeni pozitivističkoga konceptualizma Ayera brani formalističku ideju autonomije umjetnosti, dakako, iz položaja „samo-referencijalnosti u idiomu analitičke propozicije“. Osborne, doduše, još k tome dodaje da je problem i u tome što se u tom tekstu brani „individualističko čitanje Duchampova nominalizma“. (Osborne 1999: 58) Kada bi to bilo tako, tada bismo mogli zaključiti da je Kosuthov „čisti“ konceptualizam zapravo samo ne baš toliko uspjela primjena Ayerove filozofije jezika plus Duchampova „nominalizma“. Usto, tada bi tautologijska definicija umjetnosti bila samo uvjetno nalik kultu autonomije iz visokoga modernizma, koji je s Greenbergom iziskivao estetsku teoriju „novoga“. Umjetnost se ne može svesti na primjenu analitičkih propozicija jezika. Ako je to u navedenome tekstu igdje jasnije, to je na mjestu gdje Kosuth govori o analogiji umjetničkih „jezika“ tijekom povijesti umjetnosti. U tekstu koji je 1971. godine nastao kao radikaliziranje ovih postavki o konceptualizmu Kosuth izrijekom kaže da je otpočeo s mišljenjem o propozicionalnome karakteru umjetnosti s obzirom na

„…analogiju između jezika i umjetnosti. Tako da ono što mi je bilo na umu jest otpočinjanje s izjednačavanjem lingvističkih i umjetničkih propozicija.“ (Kosuth 1971: 54)

Ako je, nadalje, ovo izjednačavanje jezika i umjetnosti dokaz postavke da je umjetnost druga forma filozofijskoga djelovanja, tada je sama forma djelovanja individualni (nominalistički) iskaz jezika koji nipošto nije „običan“ niti „banalan“. Taj jezik jest ideja ili „bit“ umjetnosti. I zato se umjetnost ne odnosi više na djelo iz tzv. predmetnoga svijeta osjetilnosti. Ono govori samo sebi jezikom „čiste“ ideje. Zbog toga je konceptualizam u svojoj aporiji daleko od toga da bude tek pukom analogijom jezika.

Zaključak

Problem s kojim se ovdje bavimo, a na najradikalniji ga je način upravo Kosuth doveo na vidjelo, jest onaj o mogućnosti filozofije kao umjetnosti, to jest mogućnosti da se sama osjetilnost dovede na stupanj onog što je još Kant smatrao „nemogućim projektom“, pa je estetiku postulirao kao kontemplativnu djelatnost promatranja ljepote prema uzoru u prirodi. Taj nemogući projekt u doba dematerijalizacije i derealizacije zbiljskoga svijeta pripada „intelektualnome zoru“. On se pragmatično iz horizonta jezika kao „događaja“ svodi na pitanje mogućnosti konceptualne umjetnosti-bez-djela da proizvodi svijet kao sintezu uma i osjetilnosti. I zato se događa ono što je zapravo očekivano, a u čemu pravovjerni kritičari „nominalizma“ i „autonomije“ ne vide drugo osim anti-estetike i duha participativne komunikacije. Događa se da jezik više ne govori jer je to postalo nepotrebno, kao što umjetnost ne emanira skrivena značenja zato što je svedena na vlastitu „praznu ljusku“ od racionalnosti. Konceptualna umjetnost u „čistome“ obliku kao što je Kosuthova, a najbolji primjer ovog anti-estetskoga „esteticizma“ zacijelo je njegov paradigmatski uradak Jedna i tri stolice (One and Three Chairs) iz 1965. godine u tehnici proširenja crno-bijele fotografije na zidu (81 x 40 x 51 cm), otvara pitanje o svijetu koji više ništa ne proizvodi niti ne stvara „novo“. Umjesto toga ona konstruira svjetove tako što eksperimentalno mijenja kontekst i situaciju u kojoj se nalaze već gotovi objekti. Kontekstualnost se ipak ne može pripisati osnovnim Kosuthovim nakanama. Bilo bi naivno pomisliti da je promjena funkcije prostora odlučujućom za promjenu funkcije umjetnosti. Empirijsko iskustvo govori o procesu muzealiziranja našeg globalnoga doba. Paradoks je da nemamo više ideju povijesti. No, zato imamo historiziranje i preobrazbu svakidašnjice u muzej. (Lübbe 2003) Sve se mijenja kada umjetnost više nije moguće razumjeti iz osjećaja. Povratak u središte „uma“ unosi preokret u shvaćanju prostora i vremena. Uostalom, ovo je bila i pretpostavka prve Kantove kritike (čistoga uma) nazvane još i „transcendentalnom estetikom“. Um je značajka proizvodnoga karaktera subjektivnosti subjekta. U razlici spram antičkoga shvaćanja, sve je sada razmješteno u prostor konstrukcije. Obrat novovjekovne metafizike mora se otuda razviti iz promjene funkcije subjekta. (Costello 2007: 99-100)

No, subjekt nipošto ne može biti više neki individualni akter umjetničkoga procesa. Ali isto tako ne može biti niti kolektiv na kojem svoje postavke grade teoretičari društvene participacije i repolitiziranoga angažmana umjetnosti. (Bishop 2012) Što preostaje? S promjenom funkcije subjekta mijenja se i način konstrukcije „realnosti“ u doba tehnički uspostavljenih pravila jezika. Kada sve to imamo u vidu, nije teško zaključiti da se prostor ispražnjava od sadržaja, a vrijeme oslobađa od iskonske vremenosti smislenoga sklopa stvari (prošlost-sadašnjost-budućnost). Subjekt postaje konstrukcija uma kao tautologije čitavoga procesa. Prostor bez sadržaja intencionalne svijesti i vrijeme bez cjeline događanja svodi se, naposljetku, na homogenost jedne te iste dimenzije proširenoga pojma aktualnosti. I što se drugo može očekivati od post-konceptualne umjetnosti osim da bude dosljedno medijski participativna, komunikacijski usmjerena na promatrače (spectatorship) i kritički naklonjena svagda istim rješenjima koja se mijenjaju sukladno mijeni vremena. Aktualnost postaje glavnom dimenzijom suvremene umjetnosti u „post-konceptualnome stanju“. (Osborne 2014: 19-27) Ako još nije jasno što i/ili tko postaje subjektom čitavoga procesa „razvitka“ i „napretka“ konceptualne/post-konceptualne umjetnosti, onda treba jasno reći da je taj i takav subjekt bez svoje supstancije. Stoga nije ništa drugo negoli ono što Heidegger u svojoj destrukciji tradicionalne ontologije na razini Bitka i vremena (Sein und Zeit-a) 1927. godine naziva njemačkim izrazom „das Man“ (bezlično se). Što je i tko je „čovjek“ u informacijsko doba? Upravo taj „bezlični se“. To je bez-subjektni aktor mreže događaja u tehnosferi čiji jezik propozicionalno ne govori više ništa drugo osim što izvršava uputstva za djelovanja „jezičnih igara“. Umjetnost postaje meta-umjetnošću kao što politika postaje meta-politikom. Samo metafizika gubi svoj razlog opstojnosti i preobražava se u stabilan poredak kaosa. Platforme od struna umnažaju se poput virusa u mreži bez početka i kraja, središta i rubova.

Bitna razlika spram Duchampa i Warhola jest što se ovdje više ne radi o tome da sve može postati umjetnošću ako se postavi u muzej. Ništa više ne može biti umjetnošću ako prethodno nije postalo samorefleksivnim djelovanjem kognitivnoga stroja ideja. U tom je Sol DeWitt pripremio tlo za Kosutha i post-konceptualizam. Stroj ideja funkcionira tako što konstruira svjetove, a ne prikazuje ih više niti predstavlja onakve kakvi navodno jesu. Najgora stvar u vizualnim umjetnostima oduvijek je bila pretpostavka da postoji neka realnost po-sebi (an-sich) koju treba oslikati i opisati bez udjela stvaralačke iluzije umjetnika. Nikad nije postojao nikakav „realizam“ kao umjetnički „stil“. Tko god poseže za pojmom „realizma“ u filozofiji i umjetnosti taj srozava mišljenje i proizvođenje na najnižu granu. Treba se prisjetiti što je o tome mislio Kant i stvar odmah postaje jasna. Ako ništa drugo, konceptualizam je u Kosuthovu slučaju savršen slučaj platonizma s jezično-pragmatičnim izvođenjima. A to znači da je njegova „istina“ u konstrukciji „realnosti“ iz ideje umjetnosti „nakon filozofije“. Upravo ova „realnost“ nije ništa drugo negoli istraživanje „tendencija“ u suvremenoj umjetnosti. Ono zajedničko kao svojevrsna zamjena za ontologijski pojam „biti“ suvremene umjetnosti jest da je to konceptualizam-bez-jezika unatoč namjerama svojih najznačajnijih promicatelja. Što su, naposljetku, osnovne postavke Kosuthove umjetnosti „nakon filozofije“.

Prema Osborneu, to su: (1) lingvistička redukcija, (2) psihologizam i (3) nestanak razlike između umjetnosti i kritičke djelatnosti suđenja o umjetničkome djelovanju. I uistinu je ironija kada iz toga teoretičar suvremene umjetnosti završava svoju analizu „čistoga“ konceptualizma stavom da smrt autora označava rođenje umjetnika kao kustosa sebi-samome. (Osborne 1999: 60) Autoreferencijalnost (bez) značenja koje dolazi iz svijeta, dodajmo svemu iskazanome, ne može biti posve drukčije od umjetnosti onoga što je Ortega y Gasset u svojim ogledima nazvao „slikarstvom za slikare“ (Velásquez), „pjesništvom za pjesnike“ (Mallarmé) i „fizikom za fizičare“ (Bohr). „Umjetnost za (konceptualne) umjetnike“ na stanovit je način „autizam“ same ideje koja zahtijeva funkciju stroja umjesto privida morfologije (lika) čitave povijesti. Unutar njezina sklopa umjetničko djelo služilo je Bogu, a filozofijska estetika određivala što jest lijepo i uzvišeno u duhovnoj proizvodnji svijeta kao otvorenosti samoga djela. Ako jezik više ne govori, djelu ne preostaje drugo negoli razdjeloviti se. U čistoj ideji bez traga estetskoga iskustva prebiva njegov lik. No, sjetimo se pouke Stephena Hawkinga iz njegove novije teorije o crnim rupama. Informacija se ne može u potpunosti spržiti i ispariti u ništavilu. Ona se zaustavlja na rubu bezdana – u „horizontu događaja“. A što ako je umjesto jezika slika postala tautologijom umjetnosti kao takve? Je li time umjetnost nadišla svoje estetske granice materijalnoga svijeta ili se u vizualizaciji onoga što je s onu stranu fizikalnih zakona odigrava posve drukčija i druga povijest umjetnosti kao estetske konstrukcije „stvari“ same?

Literatura

Alberro, Alexander (1999) „Reconsidering Conceptual Art: 1966-1977“, u: Alberro, Alexander i Stimson, Blake (ur).) Conceptual Art: A Critical Anthology. Cambridge Massachusetts-London: The MIT Press: str. xvi-xxxviii.

Alberro, Alexander (2003) Conceptual Art and the Politics of Publicity. Cambridge Massachusetts-London: The MIT Press..

Barranco, Matilde Carrasco (2012), „The Dogma of Post-Conceptual Art: The Role of the Aesthetic in the Art of Today“, Proceedings of the European Socity for Aesthetics, Vol. 4/2012., str. 149-166.

Belting, Hans (2010) Kraj povijesti umjetnosti? Zagreb: MSU. S njemačkoga preveo Andy Jelčić.

Bense, Max (1998) Kybernetik oder die Metatechnik einer Maschine (1951),
u: Ausgewählte Schriften, sv. 2: Philosophie der Mathematik, Naturwissenschaft und Technik. E. Walther: Stuttgart.

Bishop, Claire (2012) Artificial Hells: Participatory Art and the Politics of Spectatorship. London-New York: Verso.

H.D. Buchloh, Benjamin (1999) „Conceptual Art 1962-1969: From the Aesthetic of Administration to the Critique of Institutions“, u: Alexander Alberro i Blake Stimson (ur.), Conceptual Art: A Critical Anthology. Cambridge Massachusetts-London: The MIT Press: str. 514-537.

Buren, Daniel (1999) „Interview with Daniel Buren: Art is no longer justfiable or setting the record straight“, u: Alberro, Alexander i Stimson, Blake (ur.) Conceptual Art: A Critical Anhology, Cambridge Massachusetts-London: The MIT Press. str. 66-74.

Claura, Michel i Siegelaub, Seth (1999) „L’art conceptuelle“, u: Alexander Alberro i Blake Stimson (ur.), Conceptual Art: Critical Anthology. Cambridge Massachusetts – London: The MIT Press. str. 286-293.

Costello, Diarmuid (2007) „Kant After LeWitt: Towards an Aesthetics of Conceptual Art“, u: Goldie, Peter i Schellekens, Elisabeth (ur.), Philosophy and Conceptual Art. Oxford: Oxford University Press.

Danto, Arthur C. (1997) After the End of Art: Contemporary Art and the Pale of History. Princeton, New Jesey: Princeton University Press.

Danto, Arthur C. (1999) „Introduction: Philosophy, Representation, and History“, u: The Body/Body Problem: Selected Essays. Berkeley-Los Angeles-London: University of California Press.

Danto, Arthur C. (2001) Philosophizing Art: Selected Essays. Berkeley-Los Angeles-London: University of California Press.

Greenberg, Clement (1995) The Collected Essays and Criticism Vol 4: Modernism and Vengeance 1957-1969. Chicago: Chicago University Press.

Groys, Boris (2011) „Introduction – Global Conceptualisam Revisited“, e-flux journal, br. 29. studeni.

Groys, Boris (2011) „Moscow Conceptualism: Communist Conceptual Art“, http://www.conceptualism-moscow.org/page?id=1565&lang=en

Kosuth, Joseph (1971) „Three Answers to Four Questions“, u: Domus, svibanj.

Kosuth, Jospeh (1999) „Art after Philosophy“, u: Alberro, Alexander i Stimson, Blake (ur.), Conceptual Art: A Critical Anthology, Cambridge Massachusetts-London: The MIT Press. str. 158-177.

LeWitt, Sol (1969) „Sentences on Conceptual Art“. Art & Language, br.1 (svibanj), str. 11-13.

LeWitt Sol (1999) „Paragraphes on Conceptual Art“, u: Alberro, Alexander i Stimson (ur.) Conceptual Art: A Critical Anthology. Cambridge Massachusetts-London: The MIT Press. str. 12-16.

Lübbe, Hermann (2003) Im Zug der Zeit: Verkürzter Aufenthalt in der Gegenwart, Springer, Berlin, 2003. 3. prošireno izd.

Mersch, Dieter (2010) „Kunst und Sprache: Hermeneutik, Dekonstruktion und die Ästhetik des Ereignens“, www.dieter-mersch.de/…/mersch.kunst.und.sprache

Moles, Abraham A. (1971) Informationstheorie und ästhetische Wahrnehmung. Köln: DuMont.

Osborne, Peter (1999) „Conceptual Art and/as Philosophy“, u: Newman, Michael i Bird, Jon (ur.), Rewriting Conceptual Art. London: Reaktion Books. str. 47-65.

Osborne Peter (2010) „Contemporary art is post-conceptual art“, Public Lecture, Fondazione Antonio Ratti, Villa Sucota, Como, 9. srpnja.

Osborne, Peter (2014) „The postconceptual condition: Or, the Logic of high capitalism today“, Radical Philosophy, br. 18 (ožujak-travanj), str. 19-27.

Paić, Žarko (2013) „Posljednja tajna spektakla: Novo čitanje Deborda“ u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 433-482.

Rebentisch, Juliane (20013) Theorien der Gegenwartkunst: zur Einführung, Junius Verlag, Hamburg, 2013.,

Rorty, Richard (2010) „Introduction to the Linguistic Turn“, u: Voparil, Christopher J. i Bernstein, Richard J. (ur.), The Rorty Reader. Oxford: Wiley-Blackwell.

Sandbothe, Mike (2010) „Je li sve samo tekst?“, Tvrđa, br. 1-2, str. 193-204. S njemačkoga preveo Boris Perić

Seel, Martin (2002) Ästhetik des Erscheinens. Frankfurt a. M. Suhrkamp.

Smith, Terry (2011) „One and Three Ideas: Conceptualism Before, During, and After Conceptual Art“, e-flux journal, br. 29.

Vidokle, Anton (2011) „Art Without Work?“. e-flux journal, br. 29. studeni

Aesthetics and the Iconosclasm of the Contemporary Art Paić
Joseph Kosuth One and Three Chairs, 1965. MoMA

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026