Copyright ©2026 Žarko Paić

Blog

Povijesno mišljenje i politika

Povijesno mišljenje i politika

1. Pristup kao pitanje: Mišljenje, događaj i povijesni sklop Pristup singularnome mišljenju „na“ povijest može biti dvojak: (1) da ga slijedi u stopu i time iskaže odanost filologijsko-interpretativnome zalogu komentara onoga što se u mišljenju pokazuje iznova problemom i pitanjem; (2) da se na njegovim tragovima pokušavaju otčitati znakovi koji unutar toponomije tog mišljenja otvaraju nove mogućnosti u dijalogu s prethodnicima i onima koji nadolaze. Uvjetno rečeno, prvi je pristup hermeneutički, a drugi dekonstruktivni. U prvome se rasključava tajna onoga što je mišljeno u zapisanome kao takvome. A u drugome se upravo takav pristup dovodi u pitanje. Razlog leži u tome što nije stvar u vjernosti „izvorniku“. Za dekonstruktiviste njega ionako nema. Radi se o objelodanjivanju same stvari mišljenja izvan njegova povijesno-filozofijskoga mjesta. Time ne želimo kazati da su Gadamer i Derrida oni koji bi nam mogli biti vodećim figurama mišljenja „o“ povijesti interpretacije teksta kao otvorene knjige. Ako ona zahtijeva svagda nova tumačenja, to ne proizlazi iz potrebe za „pravim“ čitanjem izvornika. Interpretacije su uvijek ugođeni znakovi vremena. Pa tako u njemu, primjerice, politička misao Platona možda i više govori suvremenicima od aktualnih teorija o demokraciji kao formi vladavine u doba kraja suverenosti. U oba slučaja radi se o suvremenosti kao nečemu što nadilazi razlikovanje prošlosti i budućnosti. Ali tako da se sâma sadašnjost ne misli iz nje same, nego iz cjeline vremena u njegovoj prethodećoj cjelovitosti, onoj koja dolazi iz „biti“ iskonskoga vremena. Pristup povijesnome mišljenju Vanje Sutlića što ga ovdje poduzimamo stoga sjedinjuje unutarnji ili imanentni pristup sadržan u njegovim knjigama objavljenim za života i posthumno, te izvanjski ili transeutni pristup koji njegovo mišljenje dovodi kritički u svezu s onime što se u suvremenoj filozofiji nakon Heideggera pokazalo temeljnim pitanjem. Riječ je, dakako, o razlozima zbog kojih postmetafizički obrat postaje ujedno pitanjem o smislu radikalnoga djelovanja promjene svijeta kao takvoga. Postmetafizikom imenujemo sve one pokušaje u filozofiji od Marxa, Kierkegaarda i Nietzschea koji su imali za svoj cilj razgradnju povijesnoga nasljeđa Zapada i njegovo dokidanje/prevladavanje ili, pak, prebolijevanje nihilizma u epohalnome smislu. Nije to ono što dolazi „nakon“ metafizike. U pitanju je obrat u samoj „biti“ metafizike i drukčiji način mišljenja svjetovnosti svijeta. Za razliku od pojma „antifilozofije“, koji rabi suvremeni francuski neomarksistički filozof Alain Badiou misleći na unutarnji preokret filozofije u suprotstavljanju njezinome sustavu i metodi, što je imalo svoj vrhunac u Hegela, ovdje se upućuje na mogućnost obrata unutar same „biti“ metafizike polazeći od preispitivanja njezina jezika. (Alain Badiou, Wittgenstein’s Antiphilosophy, Verso, London-New York, 2011. i Alain Badiou, „Anti-Philosophy: Plato and Lacan“, u: Conditions, Continuum, London-New York, 2008., str. 228-247. O Badiouovome pojmu antifilozofije vidi: Bruno Bosteels, „Radical Antiphilosophy“, Filozofski Vestnik, Vol. XXIX, br. 2/2008., str. 155-187. Isto tako vidi: Boris Groys, Introduction to Antiphilosophy, Verso, London-New York, 2012. ) Zbog toga su u 20. stoljeću Heidegger i Wittgenstein najznačajniji putokazi za sve druge smjerove mišljenja. Postmetafizički obrat otpočinje s mišljenjem događaja. Nema nikakve dvojbe da su to pojmovi Heideggerova puta mišljenja. Događaj (Ereignis) omogućuje povijesno-epohalnu konačnost bitka kao vremenosti s metodičkim prvenstvom budućnosti nad prošlošću i sadašnjošću. No, obrat u Sutlićevu razumijevanju nije hajdegerovski okret (die Kehre), koji se zbio 1930-ih godina, kad je Heidegger iz problematike destrukcije ontologije kao metafizike dospio preko otkrića podrijetla umjetničkoga djela do dva temeljna pojma svojeg kasnoga mišljenja: postav (Gestell) i događaj (Ereignis). Postav je naziv za „bit“ tehnike, a događaj vodeća riječ za mišljenje izvan i s onu stranu metafizičke sudbine Zapada. U njemu se bitak i vrijeme događaju na taj način da bitak povijesno dospijeva do vremenosti vlastita podarivanja, a vrijeme postaje bitno događanje izvan svođenja na samopostavljenost subjekta novovjekovne metafizike.(Martin Heidegger, Leitgedanken zum Enstehung der Metaphysik, der neuzeitlichen Wissenschaft und der modernen Technik, GA, sv. 76, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2009. i Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), V.Klostermann, Frankfurt/M., 1989.) U pojmu/riječi događaja se stječu uvjeti mogućnosti radikalne promjene jezika metafizike i njezina povijesno-epohalno određena svijeta. Samo zbog toga je moguće govoriti o svjetovima koji dolaze u množini. Ali paradoks je tog mnoštva svjetova što su oni u svojoj mnoštvenosti i razlici spram metafizičkoga svijeta – antika, srednji i novi vijek – zasnovani na singularnosti i kontingenciji. Ništa nije zauvijek određeno. Propadljivost „svjetova“ i njihovih epoha znak je unutarnje nestabilnosti ne toliko pojma svijeta u izvanpovijesnome smislu koliko nemogućnosti da se iz promjene i obrata u „biti“ svjetovnosti svijeta dođe do onog što Sutlićeva misao unatoč svemu iskazanome protiv metafizike u sebi duboko „ima“. To je navlastita hipostaza iskona, početka, arhé. Bez toga povijesno mišljenje ne može biti transepohalnim obratom u „biti“ metafizike. Heidegger je naposljetku svoju „borbu“ za prelazak na drugu obalu onkraj metafizike imenovao gotovo teologijskim iskazom u duhu sv. Pavla i njegove metanoie – drugim početkom (der andere Anfang). (Martin Heidegger, Über den Anfang (1941), GA, sv. 70, V. Klostermann, Frankfurt/M., 2005. i Martin Heidegger, Besinnung(1938-1939), GA, sv. 66, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1997.) Čini se da to nije moguće kazati za Sutlićevo povijesno mišljenje. Ponajprije razlog leži u tome što nije stvar više ni u kritici političke ekonomije, filozofije i politike što je učinio Marx, a nije više ni zadaća mišljenja istovjetna Nietzscheovu sudu o volji za moć kao vječnom vraćanju jednakoga, dakle unutarnjega prevladavanja epohe nihilizma. Početak povijesnoga mišljenja, doduše, „otpočinje“ iz krize ili totalnoga nestanka svjetovnosti svijeta u nihilizmu svijeta rada. Kada je „napredak“ i „razvitak“ tog svijeta na vrhuncu u svojim mogućnostima, tada više nema ni „naprijed“ niti „natrag“. Preostaje samo „vječna sadašnjost“ (nunc stans) ili ono što Sutlić u Biti i suvremenosti 1967. godine kao i Heidegger u seminarima u Provansi 1969. godine nazivaju – stabilnošću u promjeni. (Vanja Sutlić, Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju, V. Masleša, Sarajevo, 1967., str. 415. i Martin Heidegger, Vier Seminare, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1977., str. 107.) Zbog toga je brižnost kazivanja „na“ povijest, a ne „o“ povijesti presudnom za ono što na kraju svojega misaonoga puta Sutlić naziva opasnošću da se tzv. zakoni povijesnoga mišljenja [mjesto kao kriza, zakon stvari mišljenja, zakon konstelacije povijesnoga sklopa, povijesna prigoda (svijet), zakon govora i šutnje, povijesni govor, pa i ono što pripada u itd.] „shvate po uzoru ili po analogiji sa načelima mišljenim u metafizičkome smislu.“ (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, Demetra, Zagreb, 1994., str. 174.) „Logika simulakruma“, pak, kao načelo rastemeljenja uvodi u optjecaj jezike koji se više ne orijentiraju u pojmu smisla, već u pojmu pragmatike značenja. Podrijetlo toga seže do pojma „jezičnih igara“ (sprachspiele) u kasnoga Wittgensteina. (Ludwig Wittgenstein, Philosophische Untersuchungen, Werkausgabe, sv. I, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1999., str. 231-485.) Što se pritom misli kao svjetovnost svijeta postaje pravim pitanjem za naše vrijeme. Dostatno je spomenuti da u teorijama novih medija pojam svijeta više nije određen iz horizonta razumijevanja metafizike kao sklopa bitka-Boga-prirode-čovjeka. Virtualnost prostora i svedivost vremena na trenutačnost protoka informacija dovodi do toga da se „svijet“ transformira u tehnički sklop. S njime više ne upravlja jezik. Tehnički kôd kojim pojam slike ne dolazi više iz „prirode“ (mimezis) niti iz svijesti subjekta (reprezentacija), počiva u pojmu informacije. Svijet je postao rezultatom prelaska iz slike svijeta u biokibernetičku vizualizaciju nastanka života samoga. U tom smislu je i govor o promjeni svijeta doživio promjene kako interpretacije (svijeta) tako i ideje promjene uopće. Tehnički svijet ima svoje programske jezike i svoje izračunate (digitalne) slike. (Friedrich Kittler, Die Wahrheit der technischen Welt: Essays zur Genealogie der Gegenwart, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2013.) A budući da se promjena bitno povezuje s idejom političkoga djelovanja čovjeka u konstelaciji znanstveno-tehničkoga doba, tada se u ovome razmatranju nastoji pokazati na koji način je moguće uopće misliti još politiku a da ona ne izgubi vlastito područje samosvrhe ljudskoga života u težnji za najvišim dobrom zajednice i da k tome još bude „filozofijskim“ pitanjem o uvjetima mogućnosti nastanka istinske zajednice s onu stranu konstruktivno-destruktivne, odnosno epohalno važeće dijalektike povijesti (Hegel-Marx). Je li Vanja Sutlić u okviru navlastita povijesnoga mišljenja politici podario posebno mjesto unutar povijesnoga sklopa (toponomija), ili ju je sveo na nešto njoj prethodeće i ujedno omogućujuće, što, pak, ne dovodi u pitanje njezinu autonomnost, nego je možda uzdiže na pravu mjeru kao i filozofiju samu u doba njihove zajedničke „sudbine“ u realiziranome svijetu rada? Za taj pojam više ne vrijede klasične metafizičke kategorije theoriae i praxisa. Ako svijet rada u sebi obuhvaća i ono što kasni Husserl naziva „svijetom života“ (Lebenswelt), a što bismo mogli nazvati komunikacijskom otvorenošću i nesvodljivošću na bilo što konstruktivno, tada je bjelodano da pitanje o političkome i politici nije svedivo na neku unutarsvjetsku „progresivnu“ ili „reakcionarnu“ politiku. Što označava „bit“ političkoga i politike nije ništa puko „političko“ u smislu „politicizma“ i „politiziranja“ života. To, dakako, ne znači ni pristanak na apsolutiziranje politike kao događaja s onu stranu povijesti, neovisno je li posrijedi platonsko-augustinovski način mišljenja zajednice (politeia, civitas dei) koja zbiljskoj zajednici propisuje norme i postulate. Posve suprotno, može se pokazati da je Sutlićevo razumijevanje politike ono koje respektira čitavu povijest metafizike od Platona i Aristotela do Hegela i Marxa. Ali ga ne osamostaljuje na način „filozofije politike“ ili, pak, posebne znanosti o politici koja nastaje u 20. stoljeću u Americi, Francuskoj i Njemačkoj kao politologija iz znanosti o društvu (sociologija) i pravnih znanosti. Političko i politika, ukoliko prihvatimo ovo razlikovanje koje otpočinje s Carlom Schmittom i Hannah Arendt, a danas se uvriježilo u mišljenju postfundacionalističkoga kruga od Badioua, Laclaua, Mouffe, Leforta, Nancyja do Rancièrea i Agambena, odnosi se na razlikovanje između uvjeta mogućnosti filozofije politike kao što je sloboda i realnoga zbivanja suvremene politike kao konstelacije moći u državi i njezinim institucijama. (Vidi o tome: Oliver Marchart, Die politische Differenz: Zum Denken des Politischen bei Nancy, Lefort, Badiou, Laclau und Agamben, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2010. i Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013.) Otuda nastaje jaz između ideje i zbilje, rascjep između norme i akcije, pukotina između teorije i praktičnoga djelovanja. U svakom slučaju, u Sutlićevu mišljenju ova razlika eksplicite je prisutna, budući da se politika u svojem bitnome značenju može pojaviti samo kao autentična politika uspostavljanja istinske zajednice, a ne kao osamostaljena pojava objektivnoga duha u tzv. prijeporu između građanskoga društva i političke države. To je, uostalom, već bilo prevladano u ranoga Hegela u Sustavu običajnosti (System der Sittlichkeit). (Georg W.F. Hegel, System der Sittlichkeit, u: Frühe politische Systeme, Ullstein, Frankfurt/M. – Berlin – Wien, 1974. Vidi o tome: Žarko Paić, „Apsolutna politika: mladi Hegel i pojam naroda“, u: Događaj i praznina: Ogledi o kraju povijesti, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., str. 11-29.) U Biti i suvremenosti o tome svjedoči sljedeći zapis: „Sfera politike, za razliku od ostalih sfera, regija, slojeva itd., određene povijesno-svjetovne cjeline, unutar koje baš u svojoj p o s e b n o s t i i č i s t o ć i ne samo da djeluje na ostale sfere nego ima i reperkusije po cjelinu, u određenom povijesnom trenutku, čak i odlučne, uočavana je u raznim svojim aspektima prema »historijski« odredljivim situacijama svoje geneze. Stoga se njena »teorijska« definicija ne može temeljiti na vanhistorijskoj apstrakciji od posebnih uvjeta političkog i njegovih funkcija u njima te naknadnom sabiranju-preparatu historijski neutraliziranih, prosječnih značajki »pojma“, nego mora sadržavati kako u konkretno povijesnoj situaciji ukorijenjene, konkretno-povijesno funkcionalne aspekte čitave političke sfere, pa, ‘dakle i povijesno-svjetovne epohe koja iz sebe, iz svoje temeljne strukture uopće omogućava n a s t a j a n j e, n a s t a n a k (postojanje, persistenciju) i dovršavanje ove sfere, tako i vlastitu unutrašnju p o v i j e s t, p o v i j e s n o s t t e o r i j e politike kao takove.“ (Vanja Sutlić, Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju, V. Masleša, Sarajevo, 1967., str. 405-406.) Kada imamo navedeno u vidu, očito je da se politika na poseban i jednokratan način mora misliti samo iz situacije svoje vlastite povijesnosti. No, kao što za Sutlića nema disciplinarno osamostaljene filozofije politike, a niti filozofije praktičnoga djelovanja, to je samorazumljivo da on u svojoj metodičkoj refilozofikaciji Marxa pokazuje da odnos između filozofije i politike (na razini spisa Bit i suvremenost), te odnos između političke ekonomije, politike i filozofije u socijalizmu (na razini spisa Praksa rada kao znanstvena povijest) pretpostavlja uvid u uvjet mogućnosti takvoga odnosa uopće. Ako je tzv. I. faza Sutlićeva mišljenja bila još uvijek u znaku refilozofikacije ne samo Marxa, već i svih pojmova i kategorija koje su krajem metafizike u Heideggera postale suspendiranim ili neutraliziranim, među njima i pojam „bitka“, „biti“ čovjeka i drugih „bića“, onda je tzv. II. faza otpočela s radikalnim suočenjem s onim što sam kaže u „Razgovoru umjesto predgovora iz 1986. godine“ u drugom izdanju knjige Praksa rada: „Izdržati intermezzo nihilizma – preduvjet je povijesnog mišljenja koje umjesto konstrukcije sa sobom nosi skrb za jednostavno življenje. Za nas je identitet demundijaliziranog i do nihilizma identificiranog rada dijagnostički trenutak nastupa povijesnog mišljenja.“ (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritika kriptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb, 1987., 2. prošireno i popravljeno izd., str. 31.) Razlikovanje Sutlićeva mišljenja na fazu u kojoj je ontologijski lučio između otuđenoga rada i slobodne proizvodnje dolazi iz artikulacije knjige Bit i suvremenost. Već se u uvodnoj bilješci naslovljenoj „Umjesto predgovora“ naviješta drukčije određena toponomija povijesnoga mišljenja. To znači da se pitanje povijesnoga sklopa više ne orijentira na takav način da se Marx u refilozofikaciji misli u epistemologijskome rezu na „rane radove“, kojima pripadaju Ekonomijsko-filozofijski rukopisi iz 1844. godine, i na zrelo djelo mišljenja koje otpočinje s Njemačkom ideologijom a završava s Kapitalom. Ta je podjela ujedno kraj bilo kakve hipostaze „humanizma“ i „antihumanizma“, definicije čovjeka kao rodnoga bića prakse i definicije čovjeka kao slobodnoga proizvođača u komunizmu kao riješenoj zagonetci povijesti na „višoj“ razini bitka i egzistencije. Sutlić je u drugome izdanju knjige Praksa rada pokazao da je u slučaju Marxa i Heideggera, a to znači implicitno i u njegovu „slučaju“ povijesnoga mišljenja, uvijek riječ o putovanju, hodu spram onog odlučnoga u mišljenju. Ovo iziskuje obrate i zaokrete na putu mišljenja. Utoliko tzv. dioba na faze ima samo uvjetno metodičko značenje, jer se ne radi o odricanju od mišljenja i kazivanja u Biti i suvremenosti, nego o artikulaciji mišljenja u njegovoj jasnoći, čistoći i uvidima koji nadilaze metafizičke sheme filozofije i povijesti. Tko, dakle, govori o ranome i kasnome Heideggeru, primjerice, samo je djelomice u pravu, jer se mišljenje postava i događaja u tzv. II. fazi ne pojavljuje kao napuštanje onoga do čega je dospio u Bitku i vremenu. Umjesto takvih radikalnih rezova u Marxa, Heideggera i Sutlića bolje je govoriti o lutanjima i pronalaženjima puta mišljenja s primjerenim kazivanjem. Njime se „stvar“ mišljenja dovodi do krajnjih dosega kazivanja onkraj metafizičkih granica. (Vidi o tome: Ivan Urbančič, „Problem Sutlićeva povijesnog mišljenja na njegovu putu prema transepohalnosti“, u: Žarko Paić (ur.), Izgledi povijesnog mišljenja: Zbornik radova povodom osamdesete obljetnice rođenja Vanje Sutlića, HDP-Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006., str. 11-37.) Metafizika se pokazuje kao tehno-poiesis nove univerzalne znanosti o upravljanju svijetom. Postavku o kraju filozofije koja završava u kibernetici iznio je Heidegger u predavanju „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ 1964. godine na kolokviju Živući Kierkegaard u Parizu. (Martin Heidegger, „Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“, u: : Zur Sache des Denkens, M.Niemeyer, Tübingen, 1969., 2. izd., str. 61-80.) U Sutlićevim knjigama, Bit i suvremenost, te osobito u Praksi rada kao znanstvenoj povijesti, kibernetikom se ne označava tek ono što Norbert Wiener i drugi misle pod tim nazivom za informacijsku teoriju znanja i znanosti. (Kibernetika (izraz potječe od grčke riječi kibernetes, a označava onoga koji upravlja, kormilari brodom) jest opća znanost o upravljanju sustavima prijenosa, pohranjivanja i čuvanja informacija te primjeni analitičkih i matematičkih modela u svrhu predviđanja i opredmećenja stvarnosti. Utemeljitelji su kibernetike Norbert Wiener i Hermann Schmidt. Koncem 1940-ih godina iz matematike i informatike nastaje ideja o univerzalnoj znanosti primjene informacija u konstruiranju stvarnosti i njezinome racionalnome upravljanju. Prostorni se prijenos informacija odvija: (1) između subjekata (antropo-kibernetika); (2) na biološkome području (bio-kibernetika); (3) između strojeva (konstrukcijska kibernetika); (4) u procesima života društva, politike, kulture (opća kibernetika). Temeljni pojmovi kibernetike su otuda: (a) mjerenje, kodiranje i prijenos informacija; (b) algoritmi i sustavi obrade podataka; (c) svjesno upravljanje okolinom; (d) posljednji je cilj kibernetike u kontroli svih drugih subjekata/aktera informacijskoga procesa i predviđanju promjene događaja u okolini (matematička teorija igara). Vidi o tome: Norbert Wiener, The Human Use of Human Beings: Cybernetics and Society, Da Capo Press, New York, 1988.) Vidjet ćemo da prijelaz iz onto-logike bitka kao rada u kibernetiku nematerijalnoga rada kao informacije predstavlja korak u ono što je granica u samome metafizičkome ustrojstvu filozofije. Kada Sutlić rabi pojam tehno-poieze tada se već uvijek radi o ulasku u „bit“ strukture svijeta rada. A on funkcionira na pretpostavkama nihilističke realizacije čitave zapadnjačke filozofije kao metafizike. „Smrt“ bitka-Boga-svijeta-čovjeka (onto-teo-kozmo-antropologije) istodobno se zbiva kao „smrt“ prirode (fizis). Nihilizam otuda ne upućuje samo na obezvređivanje bitka, na ništavnost svega onog što nazivamo „svrhama“ i „ciljevima“ samoga života u njegovu bivanju (werden, devenir). Najzlokobnija je posljedica nihilizma u tome što je riječ o kraju mogućnosti povijesnoga svijeta kao tehničke konstelacije bitka i vremena, te o bezavičajnosti čovjeka u takvome opustošenom i napuštenome svijetu. O tome u 19. stoljeću svjedoči mišljenje Freidricha Nietzschea i pjesništvo Arthura Rimbauda. Paradoksalno, ono što je posljedica rastemeljenja metafizike nije u nadomjesku vladajućega načela transcendencije imanencijom ili u sekularnoj verziji pojma događaja (ereignis-événement) upravo u vladavini estetike i politike danas. Kada iščezava u mišljenju ono „iskonsko“ (arhé), na njegovo mjesto dolaze pojmovi razlike i mnoštva, čitav niz označitelja bez svojega označenoga. Tako da metafizika vlada i nakon njezina kraja. No, sada se to zbiva pod uvjetima rastemeljenih „malih povijesti“. Umjesto supstancije i subjekta nastoji se oko konstrukcije hibridnih sklopova pojmova za doba neodređenosti. Tehno-poietički karakter kibernetike, međutim, upućuje na nešto mnogo važnije. Radi se o kraju epohalno-povijesno individuiranoga bitka i njemu pripadne „biti“ čovjeka. Tehno-poietički se od sada zbiva proizvodnja novih svjetova. U njihovu intermezzu postoji još samo čežnja, a ne snažna volja, nastojanje a ne zahtjev za mišljenjem izvan metafizičke sheme povijesti i izvan strukture svjetovnosti svijeta kao znanstvene povijesti. Kada tehnologija postaje uvjetom mogućnosti proizvodnje u kapitalizmu današnjice, što ga nazivamo informacijskim, kognitivnim, postindustrijskim, tada se bitno mijenja i karakter „biti“ znanosti koje upravljaju procesom proizvodnje. Umjesto prirode u smislu znanstvenoga proučavanja „objekta“, sada se susrećemo s proizvodnjom same „druge prirode“ kao „subjekta“. To se zbiva u biogenetici. Stvaranje složenih struktura života izvan onoga što se naziva pojmom reprodukcije prirode počiva na idejama „novoga“ u smislu kontingencije i singularnosti. Ovo su vodeći pojmovi suvremene filozofije i znanstvenih teorija složenosti u fizici, biologiji i sociologiji (complexity theory). ( David Byrne, Complexity Theory and Social Sciences: An Introduction, Routledge, London-New York, 1998.) Znanost više ne promatra tek „bit“ prirode kao takve u teorijskome smislu. Ona praktično proizvodi novu prirodu „stvari“. A to čini na bitno tehnologijski način. Heidegger je ovu promjenu u „biti“ suvremenih znanosti shvatio promjenom paradigme unutar tehničkoga sklopa. Umjesto fizike prirode na djelu je biofizika života. Bit tehnike pokazuje da se tehnologija pojavljuje uvjetom mogućnosti suvremenih znanosti, a ne obratno. (Sve to vodi do postavke Maxa Plancka o bitku: ‘Zbiljsko jest ono što se može mjeriti.’ Smisao bitka je, dakle, mjerljivost, s kojom se ne uspostavlja tek ono ‘koliko’, nego naposljetku sâmo uvećavanje i ovladavanje bićem kao predmetom koje služi. To se nalazi već u Galilejevu mišljenju, a ono čak prethodi ‘Raspravi o metodi’. Otpočinjemo uviđati ne koliko je tehnika zasnovana na fizici, nego, naprotiv, da fizika proizlazi iz biti tehnike.“ – Martin Heidegger, Vier Seminare, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1977., str. 93. Vidi o tome: Žarko Paić, Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 11-61, 109-164 i 165-203.) Kada se to ima u vidu, tada pristup politici u povijesnome mišljenju Vanje Sutlića iziskuje imanentno-transeutno izvođenje temeljnih pojmova i načina kojim se upravo to mišljenje pokazuje drukčijim i jedinstvenim pristupom stvari do koje nam je svima stalo. Drugim riječima, je li povijesno mišljenje putokazom za suvremenu kritiku tzv. obnove ili povratka politike što u bitnih mislilaca nakon Heideggera dovodi i do nove ontologije politike, teorije subjekta, pa čak i do obnove „političke teologije“? Odgovor na ovo pitanje pretpostavlja, dakle, pristup povijesnome mišljenju kao pitanju. To nije pitanje na način metafizike „što jest nešto?“ (quidditas). Drukčiji način mišljenja koje sada pita o povijesnome nastanku politike iz onoga što je jednokratno i neponovljivo, može biti samo ono što Sutlić na tragu Heideggera naziva zgodom ili prigodom (ereignis) u Praksi rada, dok se u Biti i suvremenosti za isto koristi izraz „iz-po-ruka“ u smislu poslanstva i udesa (Geschick) bitka kao povijesno-epohalne konačnosti. Važno je istaknuti da se ulaskom događaja ili zgode/prigode u horizont postmetafizičkoga obrata bitno mijenja i dosadašnji karakter ili „bit“ cjelokupne metafizike. Namjesto „iluzije“ o djelovanju beskonačnosti koja naknadno podaruje filozofijski „smisao“ bitku, Bogu, svijetu i čovjeku, povijesno-epohalno jest odlučujuća oznaka, značajka, kategorijalni izraz za ono što Sutlić naziva povijesnim sklopom. „Temeljni zadatak suvremene filozofije jest m i s a o n o dospijevanje u nešto neobično j e d n o s t a v n o, toliko jednostavno da izmiče svakodnevnoj, na »predmete« u svijetu usmjerenoj svijesti – mada omogućuje i njih i svijest. To jednostavno i najjednostavnije jest p o v i j e s n i s k l o p u koji se uklapaju: bit čovjeka, bića i bitak sam. P o v i j e s t nije drugo do zbivanje o d n o s a biti čovjeka, bića i bitka. U strogom smislu, povijest je o d n o s, naravno, ako se pod njim ne razumije formalizirana relacija relata, u koju može ući bilo što, nego i z v o r n a p u n i n a po kojoj sve povijesno j e s t. Ovaj o d n o s nije nešto naknadno što predpostavlja samostalno bivstvovanje čovjeka, s jedne, a bića i bitka, s druge strane. Povijest kao o d n o s tek u s p os t a v l j a bit čovjeka u njenom posredovanju između bitka koji se o d j e l o v l j u j e u svijetu i bića koja po njemu j e s u, tj. nastupaju u svijetu.“ (Vanja Sutlić, Bit i suvremenost, str. 363.) Pitanje o povijesnome mišljenju pita stoga o njegovu „da“ na način „kako“ (quodditas) se ono događa, zbiva, kako zapravo povijest postaje poviješću i kako se politika uopće može misliti a da ne bude svedena na dva podjednako neuspjela rješenja: (1) kao težnja za najvišim dobrom zajednice u smislu njezina izvršenja, a to znači kao namjesnicom jedne ontologije volje za moći kao „subjekta“ i svijeta rada kao „supstancije“; (2) kao nesvodljivo ili autonomno područje radikalno-revolucionarne promjene čitava povijesnoga sklopa unutar epohalnoga horizonta zajednice (Hegel-Marx). U oba slučaja radi se o shemi kauzalno-teleologijskoga mišljenja. A to znači da je politiku nemoguće misliti izvan ideje zajednice koja se najavljuje „sada“ i „ovdje“ u nadolazećem. Dok se sloboda kao uvjet mogućnosti političkoga nalazi u samome središtu grčke ideje polisa i Marxove ideje komunizma, ono što je drugi uvjet mogućnosti za istinsko mišljenje politike dolazi iz pojma moći (kratos, potestas, power, macht). (Vanja Sutlić, „Rad i moć“, u: Praksa rada, str. 81-90.) Moć nije predmet odnosa filozofije i politike. Tek uvođenjem pojma kritike političke ekonomije iz refilozofikacije Marxa u analizi „biti rada“ Vanja Sutlić dobio je otvoreno polje za kritiku kako filozofije kao metafizike tako i politike kao praktično-teorijske djelatnosti od koje često ovisi što će biti uopće s povijesnim mišljenjem. No, povijesno mišljenje kao kritika metafizičkoga sklopa povijesti u smislu njezine „otuđenosti“, „postvarenosti“, „bezavičajnosti“ ne samo čovjeka od svoje „biti“, već i čovjeka i svih drugih bića od „bitka“, počiva u shvaćanju onoga što se pojavljuje koprenom „društvenih odnosa“. Problem tzv. marksističke teorije politike ovdje ima svoje podrijetlo. Naime, već je Hannah Arendt kritički pokazala da se u Marxa ne radi samo o oslobađanju politike od vladavine ekonomije u kapitalizmu. Ono što je pravi problem jest da se politika razumije uvijek kao izraz nečega drugoga, u ovome slučaju društvenih odnosa vladajućih u građanskome svijetu i postulata dokidanja politike u komunizmu. (Hannah Arendt, „Tradition and Modern Age“, u: Between Past and Future, Penguin, London-New York, 2006., str. 17-40.) Kada su društveni odnosi postali neprozirnom mrežom ideologije koju legitimiraju oblici tzv. nadgradnje poput prava, religije, filozofije odnosno svjesnoga bitka, na djelu je upravo ono što Sutlić smatra prijelazom ideologije iz lažne svijesti „o“ društvenome bitku u moć uspostave bitka kao konstrukcije svijesti „o“ istini kapitalističkoga društvenoga poretka. Drugim riječima, problem je u samome pojmu „društvenih odnosa“. Oni nastaju kao ideologijska konstrukcija svijesti, a ne kao vječan moment povijesnoga odnosa čovjeka spram svijeta. U tom se smislu može reći da u Sutlića na razini Biti i suvremenosti kao i na razini Prakse rada pojam ideologije sam ima povijesni smisao. To samo znači da se povijest ne pojavljuje novim apsolutom kao u strukturalizmu s njegovim vodećim kategorijama određenja i nadoodređenja bića. Ideologija se nalazi u „biti“ onoga što u Marxa ima značajke bitka kao esse u smislu genitiva subjektivnoga i objektivnoga. Dakako, to je pojam apsolutnoga rada kao imanentne transcendencije hegelovskoga apsolutnoga duha. Stoga je konzekventno misliti ideologiju ne iz položaja tzv. lažne svijesti, nego iz promjene perspektive. Bitak je sam dospio do totalne „ideologičnosti“, do „otuđenja“ od svoje povijesno individuirane „biti“ ili, što je na drukčiji način bila Nietszcheova misao, do toga da se bitak pojavljuje samo kao bivanje prolaznih likova novih vrijednosti. Sutlićeva kritika ideologije utoliko je totalna kritika svih epohalnih likova u kojima se ideologija pojavljuje, a to onda vrijedi i za suvremenu filozofiju i njezine pseudo-adekvate u psihoanalizi i različitim pozitivnim znanostima o čovjeku. Ono što Heidegger pokazuje na primjeru filozofijske antropologije, to isto tako vrijedi i za Sutlićevu kritiku filozofije politike u kojoj pojmovi „moći“ i „djelovanja“ te svijesti o mogućnostima promjene „društvenoga bitka“ poprimaju različite forme „revolucionarnih“ aktivnosti a da nisu raščistile s pitanjem tzv. subjekta revolucije. (Vanja Sutlić, Bit i suvremenost, str. 84-85. i Praksa rada, str. 180-192.) Odnos je pojam koji Sutlić u svojoj kritici konstruktivno-destruktivne dijalektike povijesti (Hegel-Marx) ima za polazište u načinu zbivanja povijesnoga sklopa. (Damir Barbarić, U intermezzu svjetova, HDP-Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010., str. 23-30.) Zašto su, primjerice, odnosi u kapitalističkome načinu proizvodnje života ujedno formalno (politički) slobodni i podvrgnuti jednoj slijepoj „nužnosti“ kao što su tzv. zakoni slobodnoga tržišta u ekonomskome značenju, nije stvar vječnosti i neprolaznosti bitka kao takvoga. Kapitalizam je kao društvena formacija vladavine znanosti i tehnike (proizvodnih snaga) nad društvom u njegovoj klasno-socijalnoj raščlanjenosti (odnosa u proizvodnji) povijesno-epohalna konstelacija „bitka“ i „vremena“ u kojoj se bitak pojavljuje kao praksa rada, a vrijeme kao znanstvena povijest. To je Sutlićeva paradigmatska formula za uspostavu svijeta rada. Iz njega je iščezla svaka moguća svjetovnost i pretvorila se u nihilistički zatvoreni krug proizvodnje radi proizvodnje, gdje sve postaje robom i stoga predmetom objektiviranja i gdje sve gubi svoju „bit“ time što postaje bezbitnom nepredmetnom apstrakcijom jednoga „svijeta“ na sve većoj razini praznine i besmisla življenja kao takvoga. Od filozofije do umjetnosti, sve ono što pripada sferi „duhovnoga bitka“ srozava se time na pogon kapitalističke proizvodnje. Stoga se Sutlićev pojam ideologije za razliku od današnjega kolaža i asemblaža psihoanalize, kulturalnih studija i postmarksizma ne može svesti na problematiku svijesti i svjesnoga bitka. To nije ontologijski pojam ideologije kao „lažne svijesti“, već ono što kapitalističkoj proizvodnji života podaruje legitimnost i kada više nema govora o „mračnome predmetu želja“ u artikulaciji nesvjesnoga kao jezika (Lacan), niti, pak, nikakve iluzije o tome da bi se ideologija mogla nalaziti tek u represivnome ustroju aparata države (Althusser). (Vidi o tome: Slavoj Žižek, The Sublime Object of Ideology, Verso, London-New York, 2009. 2. izd.) Ideologija jest ono što se pojavljuje kada se povijesni sklop pokazuje u svojoj analitici i tehnologici. Kapitalizam otuda sâm načelno nema kraja, jer je njegov „cilj“ (telos) istoznačan s „prvim početkom“ Hegelove Logike, prema kojoj je bitak=ništa. Ni bitak ni ništa, međutim, ne pokazuju u punoj mjeri razmjere ovoga „događaja“ koliko ono što se čini neizbježnom posljedicom nihilizma. Riječ je o nestanku razloga/temelja za bilo koju suvremenu verziju „humanizma“ ili odnosa čovjeka i njegova svijeta izvan pogubnoga procesa bezavičajnosti (Unheimlickeit). U Sutlićevim izvodima u Biti i suvremenosti naglasak je na odnosu filozofije i politike iz promišljanja povijesnoga sklopa. „Filozofija“ se spram „politike“ odnosi ne kao spram svojeg posebnoga predmeta, nego kao spram svoje vlastite praktično-teorijske ukorijenjenosti u mišljenju identiteta i razlike iskonskoga vremena. Ako se to i takvo vrijeme susteže od pada u povijest kao zapalosti u doba apsolutiziranja otuđenoga rada u kapitalskome načinu proizvodnje, tada se i ideja o ljudskome dostojanstvu i „ljudskoj prirodi“ nužno pokazuje u razlici spram onoga što čini „svijet životinje“. Marx, naime, u Ekonomijsko-filozofijskim rukopisima određuje pojam „ljudske prirode“ polazeći od odnosa čovjeka spram vlastita svijeta kao svjesnoga bitka, što je uskraćeno životinji jer njezin odnos ne dopire izvan granica okolnoga svijeta (Umwelt). Na taj se način tzv. društveni odnosi ili komunikacija između ljudi zbiva pod uvjetima bitne bezavičajnosti, ali ne u smislu sekularne verzije muka čovječanstva nakon izgona iz Raja. Bitak=ništa svjedoči o nihilizmu kao pokretaču čitave epohe. Ne znači li to, kako Sutlić nastoji pokazati u dodiru s Heideggerom, da se epoha ne određuje tek iz omjerenosti s drugim već minulim epohama poput antičke u kojoj je ideja zajednice (politeia) došla do vrhunca unutar iskonskoga vremena? Umjesto analogije, prema kojoj Marx ne postulira komunizam kao nedoglednu budućnost utopije, već kao neposrednu energetski vođenu budućnost čiji se obrisi nalaze u sadašnjosti „produktivnoga rada“ u granicama kapitalističke proizvodnje, budući da komunizam „nije krajnji cilj povijesti“, potrebno je promijeniti smjer mišljenja. Filozofija ne omogućuje politiku u onome što se naziva misaonom djelatnošću. Jednako tako ni politika ne podaruje filozofiji tek slobodno tlo za refleksivni i spekulativni „rad“. Odnos između obojega nije više moguć na način temeljne ideje s kojom Sutlić kreće u refilozofikaciju Marxa. To je ideja ozbiljenja filozofije u kibernetici kao početka povijesnoga mišljenja iz situacije onog najčudovišnijeg uopće, onog što ima značajke apsolutne krize jer se u svijetu rada više ne oslobađa ništa drugo osim „nužnosti“ i „slučajnosti“ proizvodnje života kao nihilizma uopće i jer upravo to strahotno i moćno Ništa nije više negacija svijeta, čovjeka i vremena, već imanentna transcendencija samoga poretka. Nije, dakle, više problem u tome što je nihilizam izvršio prodor u strukturnu jezgru samoga rada na njegovoj najvišoj razini apstrakcije u procesu mišljenja mišljenja (živi stroj ili kompjutorski sustav kibernetike). Pravi je problem u „biti“ rada samoga s onu stranu njegove diobe ili s onu stranu metafizike uopće. Sutlić je povijesno mišljenje uspostavio, dakle, dvojakim u njegovoj bitnoj zadaći: (1) dijagnostičkim i (2) mišljenjem radikalno-urgentnoga obrata u sâmoj „biti“ metafizike kao nihilizma: „Van ‘kruga’ ovog svijeta (…) leži ‘ništa’, i to ovaj svijet pri povratku u ‘krug’ čini tako familijarnim, skrovitim i pouzdanim makar koliko inače bio kompliciran. Ali nije on samo van tog ‘kruga’: ‘ništa’ je i u srži ovog svijeta jer se on održava samo dinamikom stalnog obnavljanja i od početka prijeti da rastvori strukturu ovog svijeta.“ (Vanja Sutlić, Bit i suvremenost, str. 255.) O ovoj „lošoj beskonačnosti“ sustava i metode kapitalističkoga načina proizvodnje ne govori ekonometrija bezmjernoga političke ekonomije. Naprotiv, problem je upravo u nemogućem odnosu filozofije i politike bez metafizičke prisile hijerarhijskoga ranga, koji ima svoje razrješenje u materijalističkome dijeljenju „biti“ rada. Dioba rada na intelektualni i materijalni nije više problem kognitivnoga kapitalizma današnjice. Automatizacija, automacija i nematerijalan rad, o čemu govori Marx u Grundrisse i u Kapitalu, prema Sutliću čine jedinstveni sklop znanstveno-tehničkoga prodora u „bit“ odnosa kapitala i rada. Taj se odnos više ne razumije komunikacijski ili interpersonalno. (Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 75.) U pitanju je ono što usudno određuje sam karakter „odnosa“ kao povijesne epohalnosti proizvodnih snaga uopće. „Tehnologija (u strogom smislu, ne samo u smislu primijenjene znanosti) postaje ‘antropologija’ i ‘kozmologija’ – da ne bismo rekli i ‘teologija’ – jer i za to ima osnova u tekstovima njegovih Pariških rukopisa, npr. u problematici ‘samostvaranja’ – jer je, prije svega, kako to velika industrija empirijski pokazuje, analitika rada produkcijskog procesa. /…/ Analitika rada pak je s obzirom na gore izvedeno, ontologija. Za Marxa, kao i za Hegela, opća i specijalna metafizika dijalektički su isto, jedanput ‘apsolutnim pojmom’= ‘idejom’, drugi puta ‘Radom’. Tako ‘komunizam’ u jeziku empirijsko-historijskom, socijalnom, ekonomijskom, političkom, pa i prirodnoznanstvenom, izriče intenciju, ne oblik, Hegelove dijalektike cjeline, kako je Marx in nuce suponira, već pri jednostavnim određenjima rada. U tom pogledu ‘komunizam’ je realizacija filozofije (ontologije-metafizike) u ukinutom obliku, realizacija koja pretpostavlja kritiku filozofije kao filozofije, kao i kritiku političke ekonomije (s njezinim centralnim pojmom rada kao stvaratelja vrijednosti…), kao i kritiku politike (kao misli i kao čina).“ (Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 76.) Zbog toga što je njegova posljednja težnja obuhvaćena napretkom proizvodnih snaga, to jest uvođenjem onoga neljudskoga u samu strukturu bitka, tehno-poietički karakter suvremenoga kapitalizma više nema ništa „ljudsko“ u sebi. Zasnovan na biokibernetičkome kôdu kao uvjetu mogućnosti proizvodnje onoga što je nematerijalno i stoga neljudsko, kao što su to umjetni život i umjetni um (A-life i A-intelligence), tehno-poieza postaje „bit“ svekolike proizvodnje života uopće. Dodajmo ovome još da u suvremenoj estetici teorija autopoiesisa životnih procesa slijedi logiku razmještanja/premještanja težišta metafizike s neba na zemlju. Autoregulacija pritom označava unutarnju i vanjsku kontrolu svih postojećih procesa od bioloških, informacijskih do društvenih i političkih. (Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011. Vidi prilog o usporednome čitanju Deleuzeove ontologije mnoštva i razlike u aksiomatskome kapitalizmu „društava kontrole“ te Sutlićeva mišljenja o vladavini kibernetike u svijetu rada kao „događaju“ nihilizma epohe: Žarko Paić, „Dekonstelacija prakse: Kraj rada i posthumano stanje“, u: Sloboda bez moći, str. 198-250.O teoriji autopoiesisa vidi: Humberto R.Maturana i Francisco.J.Varela, Autopiesis and Cognition: The Realization of the Living, Reidel Comp., Boston, 1980.) Pitanje o „biti“ odnosa u povijesnome mišljenju predstavlja „nešto“ odlučno za mogućnost ideje obrata iz političke sfere. Politika u značenju borbe za vlast (moć), kad je riječ o državi i njezinim aparatima u razvijenom ili kasnome kapitalizmu, ne može biti autentičnom ukoliko se sama ne razračuna ne više sa svojim filozofijskim podrijetlom u ideji praxisa, već ponajprije s onim što joj uskraćuje iluziju nesvodljivosti –političkom ekonomijom. Kada se politika misli iz epohalno-povijesnoga nastanka moći kapitalističkoga poretka kao liberalno-demokratskoga ili „totalitarnoga“ zajednica se svodi na „građansko društvo“ i na „totalnu državu“. A to znači da politika postaje sinonimom za instrumentalnu tehnologiju upravljanja. Promjena je dalekosežna. Sredstvo postaje svrhom, a svrha gubi vlastito samoodređenje. To se zbiva na taj način što se uklapa u model nove regulacije životnih procesa. Politika kao tehnologija moći samoregulacije života označava posljednji korak u procesu desupstancijaliziranja. Ovo se ne odnosi samo na politiku. Pogođeno je sve što ima još prizvuk metafizičke tajne susreta s nepoznatim. Čini se da danas nije više problem u tome da je metafizika postala „pozitivizmom“ ili „pragmatikom znanja“ u suvremenim znanostima. Mnogo je gore u svemu tome ono što proizlazi iz njezine nadomjesne uloge metateorije svijeta rada u formi kibernetike. Sada se čitav problem odnosa „višega“ i „nižega“, složenoga i jednostavnoga, riječju ranga stvari i pojava, svodi na djelovanje načela imanentne transcendencije. Zatvoreni su sustavi po samorazumijevanju entropijski. Ali to isto vrijedi i za otvorene sustave. Kao što u analogiji ni zatvorena ontologija nije bitno različita od otvorene, ili što konstruktivna dijalektika (Hegel) naposljetku nije postala zastarjelim alatom mišljenja nakon što se materijalistički preokrenula u destruktivnu dijalektiku (Marx). Linearni „napredak“ uistinu predstavlja poteškoću u mišljenju zapadnjačke metafizike. Iako formalno otpočinje sa sv. Augustinom, njegovo je podrijetlo u tehničkome zahvatu u povijest kao beskonačni protijek informacija. Nakon tog obrata spram kružnoga gibanja u Grka, novovjekovna se filozofija „nužno“ pokazuje kao sloboda na sve „višem“ stupnju „razvitka“. (Vidi o tome: Hans Blumenberg, Die Genesis der kopernikanischen Welt, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1981.) Hegelova je dijalektika ujedno kraj filozofije kao beskonačnoga gibanja spram istine. Krug krugova predstavlja logiku njezina gibanja u stabilnosti loše i prave beskonačnosti. Ako se to primijeni na ono što se „aktualno“ zbiva s politikom u suvremenome svijetu, suočavamo se s paradoksima i aporijama onoga što je još Hegel imao za pretpostavku vlastita sustava mišljenja. (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 101-103.) O tome je posebno vjerodostojno u suvremenome mišljenju politike govorio Michel Foucault, izrijekom u njegovim Predavanjima o biopolitici na College de France, gdje uvodi pojam vladanja kao upravljaštva (gouvernementalité) da bi time dohvatio „bit“ neoliberalne intervencije u ekonomiji, politici i kulturi. Razmjeri intervencije neoliberalizma u društvene odnose kapitalizma postali su čudovišnima. Kada više nema nikakve razlike između države i društva, ekonomije i politike, na djelu je korporativno upravljanje svijetom života do krajnjih granica privatizacije javnoga ili zajedničkoga dobra. Sustav djeluje tako što se težište racionalnoga poretka ekonomskih transakcija prebacuje na pojedinca kao novoga homo oeconomicusa. Ali problem je već u tome što se ova pseudo-sinteza dotad razdvojenih sfera ekonomije, politike i kulture zbiva kao nova ideologija, diskurs, znanstveno-tehnologijski napredak i, posljednje ali i najvažnije, kao dokidanje razlike između znanosti i umjetnosti u „eksperimentalnoj znanosti“ dizajniranja svijeta kao kibernetičkoga sustava i okoline. Time ne nestaje samo društvo kao predmet klasične sociologije. I država kao predmet klasične teorije političkoga i politike iščezava s horizonta promišljanja. Nije zato slučajno da se glavna škola u neoliberalnoj ekonomiji poznata pod nazivom Čikaška škola često naziva još i neoklasičnom. Ono „novo“ postaje uistinu problemom u razumijevanju svijeta kao pseudo-sinteze raspadnutoga povijesnoga sklopa metafizike. Naime, politika umjesto moći slobode sada poprima jedino atribute moći mnoštva formalnih sloboda (liberties). Sve se to zbiva unutar beskonačnoga prostora svjetskih tržišta. Ona nisu više postojeća u smislu realnosti, nego su nastajuća (emergencija) i proizvedena na temelju shvaćanja bitka kao računanja, planiranja i konstrukcije (kontingencija).(Michel Foucault, Naissance de la biopolitique: Cours au College de France, 1978-1979.,Seuil-Gallimard, Pariz, 2004., str. 325-329. Vidi o tome: Thomas Lemke, „“The Birth of Bio-Politics” – Michel Foucault’s Lecture at the Collège de France on Neo-Liberal Governmentality, u: Economy & Society, Vol 30. br. 2/2001., str. 190-207.) No, ako izostaje ideja zajednice s onu stranu takvoga poretka, tada je riječ o prividnome povratku politike u svijet kroz različite obnove antičkoga pojma prakse, etike i politike. Vjerodostojnost obnove Aristotelove politike u suvremeno doba tehnosfere ne samo da je upitnom. Ona je posvemašnjim promašajem. Ne može se obnoviti etika i politika (praxis) onoga što je u cjelini antičkoga povijesnoga sklopa bilo u ravnoteži s autarkičnom ekonomijom (poiesis). Sve rehabilitacije praktične filozofije utoliko ne mogu računati na pomoć Aristotela u suočenju s vlastitom prazninom. (Vidi Sutlićevu kritiku tzv. rehabilitacije praktičke filozofije u: Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 270-271.) No, pravi je problem ipak negdje drugdje. Nihilizam se skriva upravo u obje verzije koje danas kruže filozofijom politike i teorijom političkoga. Prva je ona o „kraju politike“, a druga ona o „povratku politike“. (Vidi o tome:Jacques Rancière, La Mésentente: Politique et la philosophie, Galilée, Pariz, 1995.)

April 30, 2026
Melankolija i agonija nakon doba revolucija

Melankolija i agonija nakon doba revolucija

1. Enzo Traverso je povjesničar moderne i suvremene Europe. Njegova istraživanja usmjerena su na intelektualnu povijest i političke ideje dvadesetoga stoljeća. Rat, fašizam, genocid, revolucija i kolektivno sjećanje glavne su teme njegovih brojnih knjiga. Rođen je 1957. godine u Italiji, studirao je povijest na Sveučilištu u Genovi i doktorirao na Ecole des Hautes Etudes en Sciences Sociales (EHESS) u Parizu 1989. godine. Prije dolaska na Cornell Sveučilište u SAD-u 2013. godine, dvadeset je godina predavao politologiju u Francuskoj. Bio je gostujući profesor na nekoliko europskih i latinoameričkih sveučilišta. Njegove autorske knjige prevedene su na više od petnaest jezika, a sudjelovao je u mnogim sabranim djelima. Osim knjiga, poput Les Marxistes et la question juive (1990), L’Histoire déchirée, essai sur Auschwitz et les intellectuels (1997), À Feu et à sang: De la guerre civile européenne, 1914 –1945 (2007.), Melankolija ljevice. Snaga jedne skrivene tradicije (XIX. – XX. stoljeće) (2016), Nova lica fašizma (2017), Traversovi članci i recenzije objavljeni su u časopisima History & Theory, Constellations, Historical Materialism, South Atlantic Quarterly, October, Totalitarian Movements & Political Religions, Revue française de science politique, Raisons politiques, Storia e storiografia, Contemporanea, Pasajes, Acta Poetica. Za svoje povijesne eseje dobio je nekoliko nagrada, uključujući Premio Pozzale, Empoli, Firenca (2014.); Premio Lo Straniero/Gli Asini, Lecce (2018.); i Premio Napoli (2022.). Njegovi politički komentari objavljeni su u časopisima kao što su Jacobin, Salvage, La Quinzaine littéraire, Contretemps, Lignes, L’Espill, Nueva Sociedad i talijanskim novinama Il Manifesto. 2. U knjizi Revolucija: Intelektualna povijest Enzo Traverso, na dojmljiv i suvereno vođen eruditski način povjesničara ideja koje su odredile našu suvremenost reinterpretira povijest revolucija devetnaestog i dvadesetog stoljeća sastavljajući konstelaciju “dijalektičkih slika” prema poznatoj figuri mišljenja Waltera Benjamina. To su Marxove “lokomotive povijesti”, seksualno oslobođena tijela Aleksandre Kolontaj, Lenjinovo mumificirano tijelo, barikade i crvene zastave Augustea Blanquija, rušenje Vendomeske kolone od strane Pariške komune. Autor pritom povezuje niz teorija revolucije s egzistencijalnim putanjama mislilaca koji su ih razradili, skicirajući raznolike profile revolucionarnih intelektualaca – od Marxa i Bakunjina do Rose Luxemburg i boljševika, od Maoa i Ho Ši Mina do Joséa Carlosa Mariáteguija, C.L.R. Jamesa i drugih buntovnih duhova s ​​Juga – kao otpadnika i parija. Sve to kulminira s vjerodostojnom analizom radikalne kritike današnjih protuprosvjetiteljskih i ideološki obojanih teza o posvemašnjem zastranjenju i totalitarnim grozotama koje su navodno revolucije nužno ostavile u nasljeđe kritičkome mišljenju i praksi djelovanja u 21. stoljeću. Traverso, naposljetku, analizira isprepletenost revolucije i komunizma koja je tako duboko oblikovala povijest dvadesetog stoljeća. Ova knjiga na uistinu uvjerljiv način u teoriji povijesti i kulture danas spaja ideje i reprezentacije svijeta posvećujući jednaku važnost teorijskim i ikonografskim izvorima, nudeći našoj problematičnoj sadašnjosti novu intelektualnu povijest revolucionarne prošlosti. Ambicija knjige navedena je od samog početka, koristeći citat ruskog revolucionara Lava Trockog. „Povijest revolucije za nas je prije svega povijest nasilnog ulaska masa u područje vladavine nad vlastitom sudbinom.“ Kako Traverso komentira: „Iznenadna sinkronizacija između kumulativnih promjena koje se događaju tijekom desetljeća, zajedno s ponovnim buđenjem kolektivne svijesti, proizvodi kataklizmu koja mijenja tijek povijesti.“ Za veliki dio povijesnih komentara, revolucije su sada sigurno svrstane u kategoriju studija tiranije. Možda postoje aluzije na izvorne trenutke oslobodilačke težnje ruske revolucije, ali pravi predmet proučavanja je trijumf staljinizma i sljedeća desetljeća terora, represije i diktature. Daleko od toga da bude predložak za ljudsku emancipaciju, revolucija će puno vjerojatnije biti katalogizirana u studijama genocida. Traverso se suočava s tom distorzijom koja djeluje na gašenje naše težnje za promjenom. Revolucije ulaze u svijet poput „potresa koji ljudska bića žive i utjelovljuju kolektivno“, kaže on. Oni su „intenzivno proživljeni“ i „pokazuju količinu energija, strasti, afekta i osjećaja mnogo veću od duhovnog standarda običnog života“. Navedimo posljednje rečenice iz knjige kao dokaz koliko Traversove upečatljive postavke nužno iziskuju kritičko promišljanje i daljnju debatu o pitanjima koja nas se tiču u svim aspektima društvenoga, političkog i kulturnoga života. Rođen kao pokušaj osvajanja neba na juriš, komunizam dvadesetog stoljeća postao je, s fašizmom i protiv njega, izraz dijalektike prosvjetiteljstva. U konačnici, industrijski gradovi sovjetskog tipa, petogodišnji planovi, poljoprivredna kolektivizacija, svemirske letjelice, gulazi pretvoreni u tvornice, nuklearno oružje i ekološke katastrofe, bili su različiti oblici trijumfa instrumentalnog uma. Nije li komunizam bio zastrašujuće lice prometejskog sna, ideje progresa koja je izbrisala i uništila svako iskustvo samooslobodjenja? Nije li staljinizam bio oluja koja je ‘gomilala olupinu na olupinu’ i koju su milijuni ljudi pogrešno nazivali ‘napretkom’? Fašizam je spojio niz konzervativnih vrijednosti naslijeđenih od protuprosvjetiteljstva s modernim kultom znanosti, tehnologije i mehaničke snage. Staljinizam je spojio sličan kult tehničke modernosti s radikalnim i autoritarnim oblikom prosvjetiteljstva: socijalizam pretvoren u “hladnu utopiju”. Nova, globalna ljevica neće uspjeti bez ‘prorade’ ovog povijesnog iskustva. Izvlačenje emancipatorske jezgre komunizma iz ovog polja ruševina nije apstraktna, tek intelektualna operacija; zahtijevat će nove bitke, nova sazviježđa, u kojima će iznenada izroniti prošlost i ‘zabljesnuti sjećanje’. Revolucije ne mogu biti zakazane, one uvijek dolaze neočekivano. str. 345. Stilska razina Traverzova mišljenja u ovoj knjizi predstavlja nam iznimnog autora koji spaja erudiciju i lakoću argumentiranoga kazivanja. Revolucija: Intelektualna povijest je knjiga koja na britak i argumentacijski iznimno složen i objektivnošću citiranih izvora potkrijepljen način preispituje ne samo izvorno značenje pojma revolucije i njezinih intelektualno-političkih subjekata/aktera bez kojih ne postoji uopće kolektivna svijest o moći ideja modernosti od 19. stoljeća do kraja 20. stoljeća i dalje, već ponajprije dovodi u pitanje cijeli neoliberalni i neokonzervativni „teorijski imaginarij“ koji opetuje stare postavke protuprosvjetiteljstva o „sablasnoj“ i „zločinačkoj“ naravi svih društvenih revolucija, a osobito komunističke i boljševičke verzije obrata svjetskoga kapitalizma. U tom je pogledu ovo knjiga koja angažirano i kritički poziva na raspravu o biti naše suvremenosti i njezina ideološko-političkoga načina artikulacije novih ideja koje se nužno moraju na ovaj ili onaj način razračunati s velikim nasljeđem europske i svjetske prošlosti modernih revolucija. 3. U jednom razgovoru povodom izlaska ove izvrsne knjige Enzo Traverso je odgovorio na temeljno pitanje o vjerodostojnosti pojma revolucije u analitičkome korištenju u povijesnim znanostima koje danas imaju zadaću rasvijetliti nešto istodobno gotovo samorazumljivo i čudovišno kao što je gubitak semantičkoga potencijala i smislenosti ove ključne riječi u povijesti 20. stoljeća. (https://revdem.ceu.edu/2022/08/30/rehabilitating-the-principle-of-hope-in-modern-history-enzo-traverso-on-revolutions/ ) Evo, ukratko njegovih temeljnih postavki. „Na prvim stranicama svoje knjige objašnjavam da je koncept revolucije u posljednja tri desetljeća bio znatno zamagljen. Revolucija je danas besmislena riječ; nešto je poput posljednjeg modela iPhonea. Prije pet godina, Emmanuel Macron, savršeno utjelovljenje neoliberalizma, izabran je za predsjednika Francuske Republike nakon što je objavio knjigu pod naslovom Revolucija. Mislim da bismo mogli reći da se ova promjena, amblemski ili simbolično, dogodila prije više od trideset godina. Godina 1989. nije bila samo godina pada Berlinskog zida i kraja Hladnog rata, već je bila i dvjestota obljetnica Francuske revolucije. U trenutku proslave ove obljetnice, riječ revolucija je potpuno zloupotrijebljena. Sve je postalo revolucija, i tako je ‘revolucija’ izgubila svoje značenje kao povijesni i kao politički koncept. To zamagljivanje, po mom mišljenju, također oblikuje historiografiju i akademsko polje, gdje je koncept revolucije izgubio svoju epistemološku snagu. Mnogi događaji koji su se u prošlosti obično i konsenzualno prikazivali kao revolucije danas se analiziraju kroz različite analitičke kategorije. Europske revolucije koje su se dogodile na kraju Prvog svjetskog rata više se ne prikazuju kao revolucije. Osim Ruske revolucije, ono što se dogodilo u Srednjoj Europi opisuje se kao proces izgradnje nacije, marginalizirajući neke ključne događaje poput Spartakističke revolucije u Berlinu, revolucije radničkih vijeća u Münchenu, Budimpešti itd. Kad sam imao dvadeset godina, bilo je očito da je Španjolski građanski rat predstavljao revoluciju ili nasilni sukob između revolucije i kontrarevolucije. Danas se koncept genocida češće primjenjuje na proučavanje Španjolskog građanskog rata. Slično tome, revolucionarna dimenzija pokreta otpora u Europi tijekom Drugog svjetskog rata gotovo je nestala. Čak je i sjećanje na jugoslavensku revoluciju, mislim, značajno zamagljeno preklapajućom slikom građanskoga rata. Kad sam bio student, rad Erica Hobsbawma o povijesti 19. stoljeća bio je uvjerljiv. Za Hobsbawma, revolucija je bila osnovni kriterij za periodizaciju povijesti: revolucija je bila prekretnica koja definira političku modernost. Čini mi se da je taj kriterij nestao. U svojim važnim povijesnim djelima 19. stoljeća, povjesničari poput Jürgena Osterhammela ili Christophera Baylyja ne koriste koncept revolucije kao središnji dio svojih analiza. Stoga je jedna od svrha moje knjige bila rehabilitirati koncept revolucije kao ključni analitički alat – čak i ako ne i jedini – za tumačenje povijesti modernoga svijeta.“ 2019. godine u okviru događanja šibenskoga Fališa obojica smo imali javna predavanja pred prepunim gledalištem koje je u posvemašnjoj pozornosti pratila i njegovo i moje predavanje. Traverso je govorio i melankoliji suvremene ljevice i autoritativno branio svoje postavke o Adornu, Benjaminu, razlozima propasti ideala i prakse revolucionarnih pokreta i poredaka u Europi i svijetu, dok sam ja nastojao pokazati što se događa s promjenom u shvaćanju naroda i suverenosti s dolaskom trijumfalne trijade fundamentalizma-populizma-neoliberalizma koja sve autentično demokratsko i sve ideje zapadnjačke povijesti briše brutalnošću autokratizma s temeljnom idejom narcističke psihopatologije moći kojoj „narodi“ oduševljeno kliču i iskazuju podaničko poklonstvo. (v. Žarko Paić, https://zarkopaic.net/blog-post/videopoliticki-obrat-svijeta-ima-li-jos-alternative-populizmu/ ) U kasnijem neformalnome razgovoru izmijenili smo nekoliko misli o zajedničkome interesu ponajprije za mišljenje Waltera Benjamina i za pojam totalitarizma u novome kontekstu djelovanja u 21. stoljeću. Mogu samo još reći na kraju ovog osvrta da je Traverso nadahnjujući društveni teoretičar i da su sve njegove knjige i tekstovi u časopisima i u online medijima pravo nadahnuće za tumačenje i novo promišljanje suvremenih tema.

April 29, 2026
Od blizine do šupljine

Od blizine do šupljine

1. Filozofijski uvid u bit povijesti zapadnjačke metafizike najobuhvatnije je podario Martin Heidegger u svojim djelima (predavanjima, raspravama i studijama). U tom je uvidu umjetnost već od sredine 1930ih godina imala gotovo povlašteno mjesto, navlastito pjesništvo i slikarstvo (riječ i slika). Razlog je naravno u tome što se ono što se događa sa sudbinom mišljenja neizbježno pojavljuje i u načinu kojim se ove umjetnosti suočavaju s pitanjem o tehničkome udesu svijeta uopće nastankom moderne tehnologije reprodukcije s kojom i sam život čovjeka poprima karakter obezličenja i dehumaniziranja njegova prostora i vremena obitavanja u svijetu izgrađenome na novim platformama od struna. Njegov autentični španjolski učenik José Ortega y Gasset na svoj je način jedinstvenom formom spoja filozofijske rasprave i književnoga eseja razvio naizgled istovjetne postavke koje su doživjele svoj vrhunac u analizama književne figure Don Quijotea i slikarstva Diega Velázqueza. No, u ranim njegovim tekstovima koji prethode slavnoj knjižici O dehumanizaciji umjetnosti iz 1925. godine, osobito u onome koji je naslovljen „O gledištima u umjetnostima“, koji će se pojaviti u novome dvobroju časopisa Tvrđa, br. 1-2/2026. u tematu o Ortega y Gassetu i estetici u izvrsnome prijevodu Nikole Pezića sa španjolskoga, nalazimo ovo objašnjenje tzv. evolucijskoga razvitka zapadnjačkoga slikarstva. „Tijekom povijesti europske umjetnosti, gledište slikara mijenjalo se od pogleda u blizinu do pogleda u daljinu, a usporedno s time slikarstvo, koje s Giottom započinje kao slikarstvo volumena, postaje slikarstvo šupljine. To znači da slikareva pažnja prati nimalo proizvoljan itinerar premještanja. Prvo se usredotočuje na tijelo ili volumen predmeta, a zatim na ono što postoji između tijela i oka, dakle na šupljinu. A kako se ona nalazi između tijela, ispada da itinerar slikarskoga pogleda čini uzmak od dalekoga – iako bliskoga – prema onome što je tik pred okom. Prema tome, evolucija zapadnoga slikarstva sastoji se u povlačenju od predmeta prema slikarskome subjektu.“ Iako Ortega y Gasset ne pripada fenomenologijskome smjeru u filozofiji 20. stoljeća, njegove su analize često gotovo posve bliske onome što je na upečatljiv način oblikovao svojim pojmovljem Maurice Merleau-Ponty, francuski filozof egzistencije i autor znamenite knjige Fenomenologija percepcije, u esejima o vidljivosti i slikarstvu u slučaju Paula Cézannea. Ipak, španjolski mislilac posvećuje najveću moguću pozornost svojem nacionalnome blagu, velikome španjolskome slikarstvu od El Greca preko Velázqueza do Goye. Ono što u navedenom citatu valja naglasiti jest to da je tzv. evolucija kao kontinuitet razvitka u umjetnosti slikanja na Zapadu zapravo početak dohvaćanja pogleda u blizinu koji otpočinje s Giottom. Rekli bismo filmskim rječnikom, početak je u znaku kadriranja „primitivnoga“ stanja oka slikara koji slika plošno i „nerazvijeno“ ono što tromo oko vidi „oko sebe“ iako ne slika realistički prizore iz zbiljskoga svijeta prirode, već mu je referencijalni okvir kršćanskoga svjetonazora i Knjige kao što je Biblija s Novim Zavjetom uvjet mogućnosti otvorenosti svijeta. Od slikarstva volumena kakvo bijaše predrenesansno slikarstvo gotovo ukočeno kao kadrovi tzv. nijemoga filma s licem Bustera Keatona kao mrtvoga/živoga heroja-mučenika-spasitelja do slikarstva onog što nazivamo modernim obratom u samoj biti metafizike pogleda-u-sliku, a ne u izvanjski svijet neposredno, što Ortega y Gasset savršeno precizno naziva iskustvom slikanja „šupljine“ kao uvjeta mogućnosti iskustva daljine ili nastajanja horizonta kao krajnje točke nove perspektive. 2. Fenomenologijski opis ovog paradoksalnoga iskustva koji se dogodio u povijesti zapadnjačkoga pogleda-u-sliku, a ne u stvarni objekt svijeta, jer svijet nije ništa ni objektno ni subjektno, već horizont unutar kojeg se pojavljuje bitak u otvorenosti smisla i bića kao predmeti osvjetljenja i tame svijeta, posebno je zanimljiv. Naime, Ortega y Gasset pokazuje da je ova „šupljina“ nešto što je nastalo razvitkom „drugoga oka“, kojim se neposredno viđenje preobražava u tehničke mogućnosti koje podaruje razvitak pogleda omogućen dispozitivom znanstvenih uređaja kojim se ono blisko pojavljuje kao daleko u pozadini. No, ova perceptivna igra zbližavanja-udaljavanja u slici, koju je na sličan način protumačio i Walter Benjamin u svojoj analizi gubitka aure umjetničkoga djela u znamenitoj raspravi Umjetničko djelo u doba njegove tehničke reproduktivnosti iz 1936. godine, stvara nešto Unheimlich. Nije to nikakva jeza ili čudovišnost kojim se uobičajeno u kantovskoj estetici nastojalo dospjeti do pojma uzvišenosti kao ljepote koja se iskazuje prikazivom neprikazivošću samoga predmeta umjetničkoga predstavljanja. Umjesto toga, posrijedi je iskustvo onog posredujućega između zbližavanja-udaljavanja koje može nastati jedino tako što sada sliku ne određuje izvorni pogled neposrednoga iskustva ljudske opažajnosti svijeta. Sve se u udaljavanju događa kao zbivanje same „šupljine“ koja proizlazi otuda što umjesto objekta ili predmeta slikarskoga zamjećivanja zbilje nastaje prostor u kojem pojam subjekta određuje granice našeg opažajnoga svijeta. Gotovo sam u napasti kazati povodom ovog ortegijanskoga uvida u „bit šupljine“ u slikarstvu Zapada kao evolucije samoga pogleda-u-sliku kako je naš sudbinski događaj umjetničkoga osamostaljenja od ljepote i uzvišenosti Boga u referencijalnome okviru religije (od El Greca do Velázqueza) ništa drugo negoli parafraza slavne Wittgensteinove izreke koja sada glasi ovako: Granice su slikovnoga pokazivanja svijeta ujedno i granice našeg svijeta. Stoga ovo stanje „šupljine“ nije nigdje objektno u svijetu kao horizontu pojavljivanja stvari i predmeta, već u obratu iz objektnosti u subjektnost koja nikad ne bi bila moguća bez obrata u biti metafizičkoga mišljenja uopće. Ono je, pak, rezultat onoga što je ovdje u Orteginom eseju tako divno gotovo književno opisano, a podsjeća na temeljne ideje Heideggera iz njegove rasprave koja je obilježila našu suvremenost više od svih drugih filozofijskih uvida. Riječ je o raspravi s programatskom nakanom kojom je uspostavljen drukčiji horizont u promišljanju ne samo filozofije i znanosti, već i umjetnosti i religije. To je rasprava iz 1938. godine Doba slike svijeta. Ono što sam na tom tragu i sam pokušao radikalizirati u svojim promišljanjima odnosa metafizike i svijeta, kraja povijesti i kraja umjetnosti, jest izvedeno u programatskoj knjizi onkraj svake disciplinarne razdiobe estetike i suvremene umjetnosti naslovljenoj Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti iz 2006. godine. 3. „Šupljina“ je među-stanje između onog neposrednoga i onoga posrednoga, objektnoga i subjektnoga u pogledu-u-sliku iz koje nastaje veličajni misterij i događaj zapadnjačke metafizike kao što je to povijest slikarstva. Budimo ovdje posve izričito europocentrični. O kojem to iskustvu govore o istome problemu rasprave i djela Heideggera, Merleau-Pontyja i Ortege y Gasseta ako ne o europskome/zapadnjačkome slikarstvu koje je kao i veličajna poetska umjetnost od Grka do Hölderlina i Celana vodila naše iskustvo ljepote i uzvišenosti do njegova „evolucijskoga kraja“ u onome što sam označio pojmom-sintagmom-slikom mišljenja ꟷ slike bez svijeta? Heidegger se na kraju svojeg misaonoga života bavi Cézanneom i Kleom, Merleau-Ponty sa Cézanneom, a Ortega y Gasset s tri genijalna španjolska slikara i još nekima koji su obilježili nacionalnu povijest ovog naroda na rubu europskoga Zapada. Dakle, iskustvo je izričito određeno prostorom i vremenom onoga što je u slikarstvu otpočelo s predrenesansnim stilom plošnoga slikanja blizine, da bi se kroz renesansu i barok sve do modernosti i avangarde uspostavilo kao vladavina kraljevstva moćne subjektnosti i negova iskustva „daljine“ kroz tehničko ustrojstvo „šupljine“. Sve što je bilo usmjereno u nebo posvemašnje uzvišenosti imalo je arhajsku crtu blizine s božanskom prisutnošću i stoga je bilo grubo i plošno i primitivno i rustikalno i bez ikakve mističnosti. Promjena je uslijedila nakon renesansnoga izuma geometrijske perspektive s kojom zapadnjačko slikarstvo postaje tehnički superiorno prikazivanje i predstavljanje upravo mističnoga događaja nestanka božanskoga iz slike u času njegova sakraliziranja, da bi „šupljina“ zavladala od baroka i modernizma u znaku rastemeljenja cjelokupne ikonografije svetoga u slici na čije mjesto stupa obezbožena „mrtva priroda“ i čovjek u svojoj golosti, nesavršenstvu oblika, u svojem već uspostavljenom stanju apsolutne dehumanizacije. Čitati Ortegine tekstove o umjetnosti slikarstva znači premjestiti se iz ove tehnološki neutralizirane i suspendirane „šupljine“ jednog artificijelnoga svijeta u onaj s kojim smo još mogli biti u povjerenju, na distanciji s njegovim blizinama i daljinama. A to smo mogli biti samo zato što smo još vjerovali u to da evolucija našeg pogleda-u-sliku nikad neće završiti onako kako završava u svojoj svečanoj agoniji ne više slike bez svijeta, već vizualizacijom događaja u svojoj apsolutnoj „šupljini“.

April 28, 2026
Sedam dimenzija prostora-vremena?

Sedam dimenzija prostora-vremena?

1. Suvremena je kozmologija uistinu postala gotovo u cijelosti znanstvena kao spoj tehnoznanosti i teorijske fizike. Ono što je još Alfred N. Whitehead nastojao razlikovati da bi podario mogućnost metafizici da bude i nadalje mjerodavna u raspravama o tome je li svemir nastao Velikim praskom ili je na navlastit način određen „vječnošću“ s drukčijim pojmom Boga od tradicionalno metafizičkoga kao prvoga stvaratelja i posljednjeg nositelja smisla svega što jest kao da se nepovratno urušava. Razlog je što je filozofijska kozmologija uvijek u zastoju za znanstvenom stoga što iz nje crpi informacije o novim teorijskim pristupima ontologijskim pitanjima uopće. Jedna od takvih tzv. najnovijih teorija mora otuda imati mističnu moć nalik filmu Matrix. Naime, znanstvenici sada tvrde da naš svemir ima ni više ni manje negoli baš sedam dimenzija. Uz četiri dimenzije koje normalno doživljavamo – visinu, duljinu, dubinu i vrijeme – fizičari pokazuju da postoje tri dodatna „presavijena“ sloja stvarnosti. Daleko od svake ove ili one znanstvene fantastike, istraživači su uvjereni da bi to moglo riješiti jedan od najtvrdokornijih problema u povijesti fizike. Prema astrofizikalnim istraživačima, ova tzv. divlja teorija konačno objašnjava što se događa s crnim rupama kada iščeznu kozmičkom smrću. Znanstvenici su tako prije mislili da su crne rupe kozmičke praznine iz kojih ništa ne može pobjeći. Ali 1970-ih godina i u prvome desetljeću 21. stoljeća Stephen Hawking shvatio je da crne rupe emitiraju zračenje, polako isparavajući s vremenom. Problem je u tome što se čini da to krši jedno od najvažnijih pravila kvantne fizike, stvarajući nešto što se naziva informacijski paradoks. Skupina istraživača sada kaže da su pronašli rješenje za ovu 50 godina staru zagonetku – ali ono funkcionira samo ako svemir doista ima sedam dimenzija. Prije negoli nastavimo s ovim zanimljivim objašnjenima, samo jedan usputni komentar. U trećem svesku moje Tehnosfere (v. Žarko Paić, Platforme od struna: Estetika i suvremena umjetnost, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019., str. 297-360.) i to u poglavlju o konceptualnoj umjetnosti, što je za „pravovjerne“ estetičare i znalce konceptualizma moglo zvučati sablažnjivo, nastojao sam pokazati zašto upravo Stephen Hawking u svojoj prezirnoj kritici suvremene filozofijske kozmologije i to, krajnje paradoksalno, u svojoj tzv. drugoj teoriji o crnim rupama iz 2015. godine „govori“ gotovo metafizičko-poetologijski uzimajući primjer spaljene enciklopedije da bi pokazao kako se informacije nikad ne gube iz „horizonta događaja“, već se mogu vratiti na „mjesto događaja“ u svojoj novoj formi kojom se pojavljuje upravo ono što nazivamo informacijskim paradoksom. Što je to? (v. https://link.springer.com/article/10.1007/JHEP12(2018)098 ) 2. Informacijski paradoks proizlazi iz pravila kvantne fizike koje kaže da se informacija ne može uništiti. Koautor ove tzv. divlje teorije Richard Pinčák, viši istraživač na Slovačkoj akademiji znanosti, doslovno je ponovio sve ono što je o tome govorio Hawking. Evo: „Zamislite da bacate knjigu u vatru. Knjiga je uništena, ali u principu biste mogli rekonstruirati svaku riječ iz dima, pepela i topline – informacija je izmiješana, a ne izgubljena.“ Međutim, prema Hawkingu, crne rupe bi na kraju trebale ispariti u ništavilo, odnoseći sa sobom sve informacije koje su nekada sadržavale. Čini se da je ovo temeljni sukob između ‘klasičnih’ zakona fizike koji vladaju velikim objektima poput crnih rupa i kvantnih zakona koji upravljaju stvarima na najmanjim skalama. Jedinstveno rješenje dr. Pinčáka za ovaj paradoks proizlazi iz novoga načina razumijevanja same strukture prostor-vremena. Prema Einsteinovim teorijama, prostor-vrijeme je poput četverodimenzionalne ploče koja se može uvijati, savijati i rastezati u prisutnosti jakih gravitacijskih polja. Ali prema nekim novijim teorijama, prostor-vrijeme zapravo ima sedam dimenzija, uključujući tri koje normalno ne možemo vidjeti. Imamo tri dimenzije prostora i jednu dimenziju vremena – ukupno četiri dimenzije“, kaže dr. Pinčák. „Naš model predlaže da svemir zapravo ima sedam dimenzija: četiri koje poznajemo, plus tri sitne dodatne dimenzije sklupčane tako čvrsto da ih ne možemo izravno percipirati.“ To znači da se prostor-vrijeme ne samo može savijati, već i uvijati – stvarajući novi fizički efekt poznat kao torzija. Ispada da je ovo takozvano „torzijsko polje“ ključno za razumijevanje što se događa s crnim rupama kada se čini da nestaju. Prema teoriji istraživača, kako crna rupa isparava na najmanje moguće razmjere, njezinih sedam dimenzija u biti se zapetlja u čvor. Kada ovaj čvor postane dovoljno malen, savijanje ovih skrivenih dimenzija stvara izvanjsku silu koja sprječava da se crna rupa potpuno uruši. To ostavlja za sobom zapanjujuće malen ostatak, oko 10 milijardi puta manji od elektrona. Međutim, ovaj uvijeni čvor skrivenih dimenzija i dalje drži sve informacije koje su pale u crnu rupu poput sićušnog trajnoga spomenika. Informacija se nikada ne gubi jer crna rupa nikada zapravo ne nestaje, rješavajući prividni problem informacijskog paradoksa. Uzbudljiv dio ove teorije jest to što bi mogla pomoći u rješavanju nekih od najtrnovitijih pitanja fizike. Istraživači kažu da su tri skrivene dimenzije i torzijsko polje dovoljni da stvore obrazac interakcija iza Higgsovog mehanizma, inače poznatog kao ‘Božja čestica’, koja drugim česticama daje masu. Istraživači stoga sugeriraju da bi ovi ostaci crne rupe mogli čak činiti tamnu materiju, nevidljivu tvar koja čini 27 posto mase svemira. Ako su u pravu, znanstvenici bi trebali moći otkriti čestice s dodatnim dimenzijama poznate kao ‘Kaluza-Kleinove čestice’. Međutim, one su oko 14 redova veličine teže od najmasovnije poznate elementarne čestice i sedam redova veličine izvan dosega Velikog hadronskoga sudarača. Istraživači bi mogli pronaći tragove ovih sedmodimenzionalnih struktura u Kozmičkome mikrovalnom zračenju koje je ostalo od Velikog praska ili u drevnim valovima u prostor-vremenu koji se nazivaju primordijalni gravitacijski valovi. Ipak, tehnologija potrebna za ove eksperimente još je uvijek daleko, ostavljajući ovo rješenje misterija crnih rupa kao samo još jednu primamljivu mogućnost. Unatoč svim dosadašnjim rezultatima tehnološke podrške novijim istraživanjima u astrofizici koje podaruju snimke svemirskoga teleskopa James Webb, stvar je očigledno i nadalje u području spekulativne (meta)fizike i za to ima podosta razloga. Crne rupe su, naime, toliko guste, a njihova gravitacijska sila toliko jaka da im nijedan oblik zračenja ne može pobjeći, pa čak ni svjetlost. Djeluju kao intenzivni izvori gravitacije koji usisavaju prašinu i plin oko sebe. Smatra se da je njihova intenzivna gravitacijska sila ono oko čega kruže zvijezde u galaksijama. Kako nastaju još uvijek je slabo shvaćeno. Astronomi vjeruju da bi mogle nastati kada se veliki oblak plina, do 100.000 puta veći od Sunca, uruši u crnu rupu. Mnoge od ovih sjemenki crnih rupa zatim se spajaju i formiraju mnogo veće supermasivne crne rupe, koje se nalaze u središtu svake poznate masivne galaksije. Alternativno, supermasivna crna rupa mogla bi nastati iz divovske zvijezde, mase oko 100 puta veće od Sunca, koja se na kraju formira u crnu rupu nakon što joj ponestane goriva i uruši se. Kada te divovske zvijezde umru, one također postaju ‘supernova’, ogromna eksplozija koja izbacuje materiju iz vanjskih slojeva zvijezde u duboki svemir. 3. Vraćam se sada iznova svojem tumačenju iz poglavlja o konceptualnoj umjetnosti u trećem svesku Tehnosfere. (v. str. 313-316) Bit će nužno ovdje iznijeti temeljne postavke teksta u kojem uzimam korelacije između druge ili kasne teorije o crnim rupama Hawkinga i druge ili kasne filozofijske analize problema jezika kao „jezičnih igara“ (Sprachspiele, language games) u djelu Ludwiga Wittgensteina Filozofijska istraživanja iz 1951. godine,koja su odbacivanje njegovih stajališta iz razdoblja prve ili rane teorije jezika iznijete u znamenitome djelu Tractatus logico-philosophicus. Evo, navodim ekstenzivno mjesta iz tog poglavlja trećega sveska Tehnosfere. „Ako je informacija „bit“ suvremenosti, onda su ključne ontologijske kategorije destrukcije vremena suvremene umjetnosti koje se rabe i u okružju konceptualne/post-konceptualne umjetnosti – singularnost i horizont događaja. Pojmove danas rabi kozmolog i fizičar Stephen Hawking u teoriji nastanka i funkcije crnih rupa u svemiru. Njegova najnovija razjašnjenja ideje i funkcije ovoga „fenomena“ koji i nadalje predstavlja misterij za suvremenu fiziku i, rekli bismo bez imalo zazornosti spram tog pojma, za metafiziku, mogu nam poslužiti za pokušaj uokvirenja aporija konceptualizma kao temeljnoga načina konstitucije i razvitka suvremene umjetnosti u nadolazećem razdoblju. Nije riječ tek o primjeni jedne atraktivne kozmologijske teorije na stanje umjetnosti „danas“. Naprotiv, umjesto ovoga usmjerenoga pragmatizma, bolje je govoriti o nužnome dijalogu s teorijom znanosti i filozofijom oslobođenih tradicionalnih disciplinarnih granica. Jer, ako Hawking u svojem „metajeziku“ suvremene fizike koristi upravo najznačajnije pojmove suvremene filozofije i, dakako, posljedično kategorije suvremene umjetnosti da bi objasnio misterij crnih rupa kao što je trojstvo informacija-singularnost-horizont događaja što je to drugo negoli dokaz da jezik otkrića „novoga“ mora biti primjeren vremenu razotkrića onoga što se događa čak i izvan naše ideje o vremenu na osnovu Einsteinovih jednadžbi o zakrivljenosti svemira i brzini svjetlosti. Usto, mora biti sukladan i načinu uporabe jezika u situaciji njegove tehnifikacije i scijentifikacije. Hawking je nedavno predstavio svoja rješenja misterija crnih rupa na konferenciji KTH Royal Institute of Technology u Stockholmu. Ukratko, problem se svodi na nemogućnost uvida u to zašto dolazi do paradoksa gubitka informacija. Informacije o zvijezdi iz koje je nastala crna rupa i o materiji(lima) koji upadnu u nju kao da zauvijek nestaju u njoj kada i ona sama iščezne ili ispari. Budući da je to u suprotnosti s temeljnim zakonima fizike o očuvanju energije i kauzalnosti, jer potonji zakoni pretpostavljaju održanje svih informacija u nekome sustavu, a to odgovora ideji ontologijskoga prvenstva bitka koji omogućuje da bića u svojoj nepromjenljivoj supstanciji mijenjaju svojstva, ali im bit ostaje istom, potrebno je krenuti drugim smjerom u istraživanju. Drugi je smjer onaj koji se suprotstavlja klasičnoj ontologiji i kozmologiji. A njegova glavna postavka glasi da je razlika uvjet mogućnosti postojanja biti iz promjene samoga stanja. Otuda se informacija može prenositi i nasljeđivati samo zahvaljujući nekom obliku pohrane i pamćenja, onoga što je Henri Bergson u knjizi Materija i pamćenje (Matiere et mémoire) iz 1939. godine smatrao razlogom za uvođenje vitalizma i pojma stvaralačke evolucije svemira. Većina fizičara pritom misli da crne rupe nastaju kada se na kraju svojega postojanja uruše zvijezde. Tada dolazi do nastanka singularnosti, odnosno područja neodređenosti, gdje više ne vrijede dosad usvojene teorije o gustoći materije niti, pak, Einsteinova opća teorija relativnosti. Misterij je za znanosti poput fizike istog ranga kao i za Wittgensteina iz Tractatusa. Budući da o tome gotovo ništa ne znamo, jer ovo nadilazi granice našega jezika (logike) kao granice našega svijeta, sve što preostaje zbiva se u mašti i spekulacijama onih koji misle drukčije, gotovo „mito-poetski“, ali polazeći od temeljnih spoznaja suvremene fizikalne znanosti. Tako i Hawking na predavanju održanome u kolovozu 2015. godine u Stockholmu pobija svoju ranu teoriju iz 1970-ih godina. Tada je, naime, smatrao da crne rupe koje rotiraju sukladno kvantnome načelu neodređenosti, moraju stvarati i emitirati čestice kao što u svemiru i čestice i antičestice nastaju u fluktuaciji kvantne praznine. Ako zrače energiju, onda je korak do njihova iščeznuća takav da je njihov utjecaj na materijalni svijet toliki da se može govoriti kao u antičkoj metafizici, s vrhuncem u Platonovu Timeju, da Ništa nije „ništa“ u smislu negacije materije. Umjesto toga Ništa predstavlja uvjet mogućnosti postojanja sferičnoga oblika svemira. Bića koja plutaju u kaosu da bi dospjela do savršenoga poretka bitka prati tamna sjena Ničega. Sjetimo se obrazloženja u Timeju. Bog je suzdržan od bilo kakvoga djelovanja u misteriju susreta Ništa i bitka. No, obrat je u tome što Hawking ide radikalno dalje u shvaćanju crnih rupa. Tvrdi da je i sam koncept vremena onaj koji se može raspasti ako se pokaže da crne rupe (black holes) ne mogu biti objašnjene fizikalnim zakonitostima svemira. Rješenje koje je ponudio svodi se na sljedeće. Informacije ostaju očuvane u nekom obliku transformacije energije. Drugim riječima, nisu potpale pod fatalni „zakon singularnosti“. Ako je tome tako, one ne nestaju u crnoj rupi. Zaustavljaju se na rubu bezdana, da se slikovito izrazimo hajdegerijanskim jezikom. Način ovoga zaustavljanja ili zadržavanja nalikuje životu na rubovima ponora. To je ono što Hawking, a da mu nije zacijelo važno filozofijsko podrijetlo ovoga iskaza, naziva „horizontom događaja“. Jasno je da je taj pojam spoj dva različita Heideggera. Prvi je iz tzv. I. faze mišljenja dokumentiranoga spisom Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine. Ondje se izričito kaže da je smisao bitka ono što se zbiva u horizontu iskonskoga vremena. Odmah da riješimo bilo kakav prigovor na spomen riječi „iskonsko“. To nije nešto zastarjelo u odnosu na „suvremenost“. Naprotiv, iskonsko je suvremenije od suvremenosti jer se u njemu zadržava mišljenje razumijevanja bitka iz onoga što nastaje kao tajna ili misterij upravo ove destrukcije „aktualiteta“. Pojam događaja (Ereignis) zahvaljujući Heideggeru iz tzv. II. faze mišljenja posvjedočenoga predavanjima o biti umjetničkoga djela i preusmjerenosti na mišljenje otvorenosti bitka samoga postalo je obvezujuće za suvremenu umjetnost. Otuda postaje jasno da estetika događaja (film i novi mediji) preuzima nadležnost estetike djela (moderno slikarstvo, primjerice, s ključnim pojmom nepredmetnosti i autonomije djela). (Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. sv. II, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1976. i Beiträge der Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv, 65, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2003. Vidi o tome: Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.) Horizont događaja je pojam ove neodređenosti i zadržanosti informacija na rubu crnih rupa u stanju neke očuvanosti njihova „iskonskoga“ ili početnoga (arché) stanja. Hawking to iskazuje na navlastit način: „Smatram da se informacije ne pohranjuju u unutrašnjosti crne rupe, kako bismo mogli očekivati, već u horizontu događaja“. (www.http://youtube/DkRDmJpthXg Vidi još: Stephen Hawking, A Brief History of Time, Bantam, New York, 1996.) Kako opisati što taj pojam uopće znači? Ostavimo za sada Heideggera i ono što ima značenje horizonta (smisla) bitka u razumijevanju te onoga što znači događaj (Ereignis) kao pruženo-podarena otvorenost za vremenovanje bitka samoga. Za Hawkinga je riječ o zaštitnome sloju, nekovrsnoj ljusci koja iako nalik strunastoj materiji ipak zadržava od propadanja i nestanka sve što jest uključujući i svjetlost. U dvodimenzionalnome gledištu horizont događaja je poput ruba diska oko rupe. Čak i kada čestice u nju upadnu, one ostavljaju tragove svojih informacija u horizontu događaja. A kada se iznova vrate u obliku zračenja sa sobom nose i promijenjeni dio očuvanih informacija. Kao što je svakome površnome poznavatelju suvremene filozofije bjelodano, ovdje se susrećemo s teorijom autopoietičkoga stvaranja svjetova. Ali ne iz Ničega (creatio ex Nihilo), već iz beskonačne proizvodnje informacija kao postajanja (Werden, becoming, devenir) novoga. Ono što je „novo“ nije apsolutno „novo“. U njemu je očuvano iskonsko ili izvorno stanje stvari, budući da ne postoji nikakva logika ili-ili. Umjesto toga radi se o logici i-i. To samo znači da je singularnost područje entropije. Crne rupe u isto vrijeme jesu i nisu. Razlog leži u tome što na njihovim rubovima vrijede zakoni materijalnosti svemira, a u njihovu bezdanu ili jazu možemo još samo govoriti o neodređenosti, misteriju, mistici stvaranja bez pomoći Boga. I na kraju, ono što je Hawking rekao završavajući ovo predavanje podjednako je intrigantno, možda čak i za našu raspravu o destrukciji vremena u suvremenoj umjetnosti i najvažnije. Povratak ostataka informacija, njihovo preobraženo „uskrsnuće“, usporedio je sa spaljivanjem enciklopedije. Njezinim izgaranjem informacije neće posve nestati. One će ostati u pepelu. A to znači da ih je potrebno iznova rekonstruirati kao što to činimo u svakodnevnome životu kada nam gubitak pamćenja nalaže da se pouzdamo u druge vjerodostojnije zapise i svjedočanstva našeg povijesnoga bitka. U suvremenoj performativnoj umjetnosti poznato je da se u posljednje vrijeme najviše govori o problemu sjećanja i pamćenja i to zato što je digitalno doba novih medija s implozijom informacija dovelo do toga da je „prazno vrijeme“ sadašnjosti ovjekovječeno u slikama. Ono što nedostaje jest tajna onoga što se već dogodilo, što je, doduše, pohranjeno u sjećanju našega nesvjesnoga koji se, rekao bi Lacan, artikulira kao jezik.“ Problem s „vječnošću“ i „vremenitošću“ unatoč tome što niz vrhunskih teorijskih fizičara tvrdi da je vrijeme ljudska iluzija i da zapravo „objektivno“ ne postoji, a to inače tvrdi i jedan važan heteronim pjesnika Fernanda Pessoe kao što je Alberto Caeiro (v. Žarko Paić, „Vrijeme ne postoji: Alberto Caeiro, „Čuvar stada“ ili o Pessoinom metaverzumu od svjetova“, https://zarkopaic.net/blog-post/vrijeme-ne-postoji/ ne rješava se, dakle, tradicionalno metafizički i „ontologijski“. Rješava se eksperimentalno i trans-metafizički kroz različite tehno-simulacije i niz novih fizikalnih teorija koje su odreda najviša razina spekulativnosti u sferi onoga što je još Max Planck govoreći o informaciji i kvantnoj mehanici nazvao problemom količine (kvantiteta) i mjerljivosti (eksperimentalnosti). Ključno je u navedenoj tzv. divljoj teoriji ipak proširenje dimenzionalnosti prostora-vremena s četiri na sedam dimenzija. Ali, još je važnije j svemu tome ono „mistično“ i stoga zapravo „ne-znanstveno“ jer se ne može kvantificirati i izmjeriti. Te famozne „nove“ tri dimenzije o kojima metaforično govorimo upravo pojmovljem iz procesualne ontologije fraktala i transverzala nisu empirijski dohvatljive, to jest ljudskoj su percepciji „skrivene“ i zato je težnja fizikalne kozmologije za tzv. objektivnim istinom i nadalje ideal o kojem je govorio još i Albert Einstein. No, zašto nas sve mora svaka nova dostignuća iz područja fizikalne kozmologije zapravo „fascinirati“, čak i ako se na kraju pokažu i ne baš primjenjivima u tehnoznanstvenim istraživanjima dosezanja onoga što je još Leibniz nazvao stapanjem matematičke i metafizičke točke, a tehno-futuristi poput Kurzweila to zovu tehnološkom singularnošću? Razlog se čini samorazumljiv i još je od Kanta do danas ostao gotovo aksiomatski. Zato što su metafizička, a to onda znači i kozmologijska pitanja o nastanku svemira i njegovu podrijetlu kao i misteriju života čovjeku urođena kao i njegovo mišljenje koje ga vodi kroz noć i magle, mrak i pomrčinu spram svjetlosti koju crne rupe doduše gutaju i kad iščeznu kozmičkom smrću ostaje možda i nešto više od prvoga i temeljnoga pojma kibernetike, a to je ꟷ informacija.

April 27, 2026
Izgledi nadolazeće filozofije

Izgledi nadolazeće filozofije

3. Filozofija kao metaznanstveni pojam Što onda s filozofijom koja prelazi granice metafizike i ne može nikad postati znanošću u liku matematike i fizike? Nema dvojbe da je njezina „zadaća mišljenja“ izvan filozofije. Već je o tome govorio kibernetički filozof Max Bense. On je bit filozofije odredio „metaznanstvenim pojmom“ ili „nad-pojmom (Obergriffs) određenih teorija koje po sebi i za sebe ne spadaju u prirodnu znanost niti u duhovnu znanost, ali su za obje obvezatne.“ (Max Bense, „Pojam filozofije“, u: Čemu još filozofija, str. 276-277.) Bense razvija otuda tri različite funkcije filozofijskoga načina mišljenja: fundirajuću, kritičku i utopijsku. Ako izostavimo potonje dvije kao derivat kritičke teorije društva i neomarksizma (od Adorna i Horkheimera do Blocha), ono što plijeni pozornost jest prva, tzv. fundirajuća funkcija. To je ono što pripada ontologiji kao metafizici, ali u kontekstu već bitno promijenjenog svijeta s vladavinom kibernetike kao metateorije tehničkoga svijeta. Naime, prema Benseu, ova fundirajuća funkcija „bezuvjetno se odnosi na osnovne znanosti i prema tome se služi znanstvenim postupkom po mjeri znanosti o kojoj govori; ona se nužno pojavljuje s krizom osnova. Kriza osnova matematike, koja je počela nekako s teorijom skupova i neeuklidovskom geometrijom, znamenit je primjer za prodor filozofskog istraživanja osnova u područje matematike. (…) I neopozitivistička filozofija prirode, u prvom redu relativistička teorija prostora i vremena te filozofska analiza kvantne mehanike, prije svega pomoću logistike, jest u biti metaznanstveno istraživanje osnova i pravi izraz fundirajuće funkcije filozofije; isto to jesu i jezično analitičke metode Moorea ili Wittgensteina i njihovih sljedbenika, koji su se, kako je poznato, dijelom sami pozivali na konvencionalnu filozofiju.“ (Max Bense, „Pojam filozofije“, u: Čemu još filozofija, str. 277.) Što možemo očekivati od filozofije u njezinom odnosu sa znanošću suvremenoga doba? Ponajprije, čini se da nema razlike između onog što je bila „fundirajuća funkcija“ filozofije u novome vijeku u slučaju Descartesa i Leibniza, primjerice, jer su obojica bili vezani uz matematiku i filozofiju. Naposljetku, metoda Kantove kritičke filozofije, njegovi spisi o nastanku neba i zemlje, prirodno-znanstvene spekulacije i uvođenje pojmovnih sklopova novih kategorija s vladavinom subjektivnosti subjekta kao temelja teorijsko-spoznajne djelatnosti razumijevanja tzv. objektivnoga svijeta, pokazuju sljedeće: ─ filozofija nije znanost i ne može to ni postati jer bi izgubila vlastitu „fundirajuću funkciju“ stvaranja osnova pojmovnih okvira prirodno-tehničkih i društveno-humanističkih znanosti; ─ filozofija mora biti u neprestanom dijalogu sa znanstveno-istraživačkim dosezima svojega vremena, jer inače postaje zastarjelim inventarom metafizike na razini „mistike faktičnosti“; ─ filozofija otvara mogućnosti da se znanstveno promišljanje prirode i svijeta u suvremenim likovima teorijske fizike, astrofizike i kozmologije usmjeri pokušaju odgovora na pitanje o smislu ili posljednjoj svrsi (télos) svekolikoga „bitka“, „bića“ i „biti“ čovjeka s obzirom na tajnu svemira i ljudske samosvijesti u njemu. Sve što je rečeno u ove tri temeljne postavke nije puka obrana položaja filozofije kao teorijske spekulacije o „svijetu“ kakvim ga objašnjavaju znanstveni diskursi koji su, inače, sve više prožeti hibridnim pojmovljem iz različitih područja duhovnoga bitka. Usput, nije li znakovito da upravo Hawking u samorazumijevanju vlastite tzv. druge teorije o crnim rupama koju je iznio pred kraj života ustrajno koristi u tumačenju ovog fizikalnoga fenomena pojmove i vizualne metafore na granici s filozofijskim načinom artikulacije koji se pojavljuje i u Heideggera, Whiteheada i Deleuzea? Mislim tu prije svega na objašnjenje fizikalnih pojmova informacije, singularnosti i horizonta događaja. Obraniti filozofiju od nasrta neopozitivizma u ruhu kozmologijskih spekulacija nije osobito teška zadaća. Na to je ukazao i Max Bense. Ustvrdio je da je upravo Alfred N. Whitehead u fuziji filozofije i znanosti razabrao da ono što pripada prvoj jest spekulativno mišljenje bez kojeg nikad znanstvenici ne bi dospjeli do novih ideja. Ne može se, međutim, očekivati da bi filozofi odjednom trebali postati nekovrsni nasljednici Descartesa i Pascala te otuda eksperimentalno dokazivati teorije o inflatornome karakteru svemira ili, pak, o neeuklidovskoj geometriji prostora-vremena. Uostalom, u ontologiji događaja Alaina Badioua nailazimo na razmatranje o problemu matematičke teorije skupova u Cantora, o Riemannovu prostoru i kvantnoj teoriji, a zar za to nije dostatan razlog u činjenici da je Badiou studirao matematiku i da je po struci matematičar, uz to što je i filozof. (Alain Badiou, L’etre et l’événement, Seuil, Pariz, 1988., Alain Badiou, „Philosophy and Mathematics“, u: Conditions, Continuum, London-New York, 2008., str. 93-112. i Alain Badiou, Theoretical Writings, Continuum, London-New York, 2004., str. 3-96.) Spekulativno mišljenje počiva na refleksiji. To je, kako vidjesmo, ključan pojam u Hegelovoj dijalektici povijesti. Dok se spekulacija odnosi na promišljanje predmeta spoznaje polazeći od shematskoga okvira ideje koja određuje smjer mišljenja, primjerice kao u Hegelovoj analizi sinteze supstancije-subjekta u razvitku duha kroz povijesne epohe, refleksija je čin mišljenja s kojim se uspostavlja odnos bitka i svijesti. Kad Hegel kaže da je umno zbiljsko i obratno, onda to nije samo čin uspostavljanja istovjetnosti bitka i mišljenja koji je još od Parmenida odlikovao filozofijsku težnju da bude totalna spoznaja svijeta, već se odnosi na pokušaj da se između bitka i Ništa uvede mjesto posredovanja. Svijest „o“ nečem kao nečem, dakle bitku, uvijek je posredovana neposrednost sa stajališta samosvijesti koja se uzdiže iznad prirodnoga stava. Što, nadalje, Husserl u fenomenologiji naziva odnosom noezisa i noeme (mišljenja i bitka kao intencionalnoga predmeta svijesti) pretpostavlja intersubjektivnost, odnosno povezanost subjeka u svijetu kao otvorenome prostoru i vremenu komunikacije s pomoću posredovanja refeksije. Sve ovo, međutim, više nije „aktualno“ u teorijskome shvaćanju istraživanja fizike. Jer ona u kvantnoj teoriji polazi od načela neodređenosti. To znači da upućuje na ono što radikalno mijenja odnos mišljenja kao spoznaje i bitka kao predmeta mišljenja. Oboje se, naime, nalaze ne više u intersubjektivnome, već u interobjektivnome odnosu. To, naravno, ne znači da objekt ima mogućnost apsolutne refleksije samoga sebe kao što to ima čovjek koji megateleskopom znanstveno promatra eksploziju supernove u svemiru. No, ovime je bitno promijenjen način mišljenja koji više ne može biti prirodni ili teorijski stav „o“ intencionalnome predmetu svijesti. Posrijedi je kvantni obrat. A upravo nas on obvezuje da uspostavimo posve drukčiji put filozofijskoga mišljenja „na“ svijet. Sada se svijet kreće u spiralnoj vrtnji elektromagnetskih valova, postajući objekt X koji zahtijeva, kako to kaže kibernetičar Gotthard Günther, „transklasičnu logiku“. (Gotthard Gűnther, „Cybernetic Ontology and Transjuctional Operations“, u: Beiträge zur Grundlegung einer operationsfähigen Dialektik, sv. 1, F. Meiner, Hamburg, 1976., str. 249-328.) S pomoću filozofije i njezina spekulativnoga mišljenja s temeljnim pojmom refleksije razotkriva se mogućnost pokrenutosti znanstvenoga načina artikulacije postavki. One su uvijek induktivno-deduktivne i ovise od primjene određenog sklopa pojmova u paradigmi bez koje znanost ne može djelovati. Paradigma je, kao što je poznato, iznimno prijeporan pojam sociologa znanosti Thomasa Kuhna. Razvio ga je u knjizi Struktura znanstvenih revolucija iz 1962. godine. Sažeto iskazano, riječ je o skupu pravila ili arhetipskoga eksperimenta. Na taj način znanosti opravdavaju svoje hipoteze i zaključke istraživanja, pri čemu je u igri i sklop određenih uvjerenja koja povezuju znanstvenu zajednicu. Ne može se razumjeti Einsteinova opća i posebna teorija relativnosti ako već nije unaprijed u znanstvenoj zajednici fizičara i matematičara jasno što označavaju pojmovi mase, energije i brzine svjetlosti izvan uporabe tzv. zdravoga razuma. Kuhn je pojmom paradigme (grč. παράδειγμα uznačenju modela, primjera, ali ima isto značenje kao i arhetip, odnosno platoničke ideje koje su izvorni modeli osjetilnih stvari) uspostavio fluidan odnos između konceptualnoga okvira i onoga što je uvijek na rubu ili onkraj okvira i iz čega nastaju „znanstvene revolucije“. (Thomas Kuhn, Struktura znanstvenih revolucija, Jesenski i Turk – Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1999. S engleskoga prevela Mirna Zelić.) Svaka znanstvena teorija proizlazi iz paradigmatskoga okvira mišljenja. S pomoću aksioma i teorema nastoji se obrazložiti, opravdati i iznijeti „novo“ otkriće u predmetnom području vlastita razmatranja. No, nemoguće je da bi unatoč metode redukcije sadržaja i predmetnoga područja, primjerice kvantne fizike, znanstvena teorija mogla biti vjerodostojnom ako se ne zasniva na eksperimentalnome dokazu vlastitih postavki. Eksperiment označava „mantru“ čistog i radikalnoga empirizma koji od Davida Humea za razliku od Kanta ne postulira metafizičke „istine“ u transcendentalnome polju čistoga uma. Umjesto toga, polazeći od osjetilnosti svijeta pojava sve što empirizam može reći o svijetu odnosi se na osjetilne opažaje. Takvi opažaji mišljenju daju moć uvida u uzročno-svrhoviti poredak svemira i čovjeka u njemu. Kada to imamo u vidu, postaje razvidno zašto je teorijsko-spoznajni spor između Humea i Kanta, empirizma i transcendentalizma, za novovjekovnu filozofiju i znanosti od presudne važnosti za put metafizike od novoga vijeka do suvremenosti. Isprepletanje između filozofije i znanosti ne znači da jedno drugome neovlašteno ulazi u posjed „istine“. Već smo istaknuli da je neopozitivizam u bilo kojem ruhu uglavnom neprijateljski usmjeren spram metafizički određene filozofije, ako ne i protiv filozofije uopće koju smatra riznicom besmislenoga naklapanja o „mistici“ bitka. Sjetimo li se kako je Heideggerovo mišljenje bilo popraćeno od strane logičkih pozitivista, ne manje i od korifeja kvantne mehanike i drugih škola fizikalne teorije, u rasponu od Carnapa do Ernsta von Weizsäckera, kao nekompetentno zadiranje u probleme legitimnosti znanstvene slike svijeta, jer, navodno, nije razumio temeljne pretpostavke načela neodređenosti u Heisenberga, do prigovora kako koristi pojmove informacije i kibernetike poprilično slobodno u tumačenju, vidjet ćemo kako se smatra posve „normalnim“ da znanstveno mišljenje iskazuje metafizičke pojmove jer su ionako slobodno-lebdeći, dok je filozofija apriorno osuđena na to da ne razumije jezik i posljednje nakane složenih iskaza teorijske fizike, astrofizike i kozmologije. Isprepletanje nije, dakle, ravnopravno, ako se to tako može kazati. Štoviše, čitav se problem odnosa znanosti naspram filozofije može objasniti krivuljom eksponencijalnoga rasta znanja o tajni prirode i svemira koje ima karakter evolucijskoga razvitka. Iako mnogi fizičari i matematičari visoko cijene priloge Platona u dijalogu Timej o demijurgovu oblikovanju svemira te o dodekaedru kao geometrijskome tijelu koji uspostavlja savršenu ravnotežu u nebeskoj sferi sa svojih dvanaest ploha, što mu daje mistične i okultne značajke, ipak se sve to više ne smatra mjerodavnim za istraživanje odnosa geometrijskih tijela i likova u prostoru-vremenu. (Vidi o tome: Luc Brisson, Salomon Ofman. The mathematical anti-atomism of Plato’s Timaeus. 2020. ffhal02923266 HAL Id: hal-02923266 https://hal.archives-ouvertes.fr/hal-02923266) Drevna egipatska te grčka geometrija i matematika s idejom statički uređenoga svemira nije više paradigmom suvremenih prirodno-tehničkih znanosti. Iako, neporecivo, preostaju kozmologijske spekulacije Heraklita i Parmenida, ili, pak, sv. Augustina u ranoj teologiji kršćanstva, o vječnosti, beskonačnosti i neusmrtivosti svemira kao takvoga. Je li ireverzibilnost stoga tek „velika priča“ iz korpusa teorije singularnosti svemira ili se mora uzeti „sudbinskim“ za razumijevanje teorije prostora-vremena čak i u suvremenoj filozofiji? Kada nastojimo protumačiti neke od najvažnijih ontologijskih pristupa problemu vremena u suvremenoj filozofiji, kao što su to Heideggerov i Deleuzeov, zamjećujemo da se odnos mišljenja spram filozofijske tradicije može jedino usporediti s onime što vrijedi i za umjetnost. Iako je vrijeme u svojoj ireverzibilnosti neumoljivo usmjereno spram budućnosti u svezi/odnosu linearnosti i kružnoga kretanja, što omogućuje suvremenoj umjetnosti i filozofiji da neprestano tumači tekstove tradicije od Grka do Hegela kao „suvremene“ tragove u razumijevanju problema vremena, čini se da je ta razlika znanosti i filozofije ipak drukčija negoli se to svodi na razliku racionalnosti i mistike. Uostalom, upravo je Gilles Deleuze u svojoj „ontologiji postajanja“ (devenir) dao sinkretičku sliku svijeta. Ona povezuje rezultate kvantne teorije, biogenetike, kibernetike i informatike s konceptualnom tvorbom hibridnih pojmova posve primjerenih razdoblju tehnosfere i „digitalnoga konstruktivizma“. (Gilles Deleuze, Difference et répétition, PUF, Pariz, 2011. i Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu est-ce que la philosophie? Edition de Minuit, Pariz, 1991/2005.) Na mnogim digitalnim platformama danas se vode beskrajne rasprave o tome može li filozofija ponuditi pojmovni sklop koji će potaknuti znanstvenu kozmologiju u rješavanju gorućih problema je li svemir vječan i beskonačan ili je nastao u vremenu pa ga stoga određuje konačnost. U već spomenutom Platonovu dijalogu Timej posrijedi je ovo drugo rješenje kao anti-atomistička kozmologija. No, za predsokratike kao i za sv. Augustina pa sve do švicarskoga kozmologa Fritza Zwickyja u 20. stoljeću prvo rješenje je jedino mjerodavno. Zašto je to bitno istaknuti? Iz sljedećeg razloga. Kada se, naime, filozofija kao metafizika svodi na govor o univerzalijama i transcendentalijama od Aristotela do sv. Tome Akvinskoga (unum, bonum, verum, ens i pulchrum), ili kad se kantovski suprotstavljaju načela transcendentalnoga važenja uma u spoznajnoj uporabi nasuprot djelovanja zakonitosti uzroka i svrhe u empirijskome svijetu pojava, nalazimo se u okviru „vertikalnoga“ stvaranja svijeta. Uostalom, čitava je metafizika, kako je to jasno odredio Heidegger četvorstvo: bitak-Bog-svijet-čovjek. (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65, V. Klostermann, Frankfurt a. M. 2009.) Čak i estetska pitanja nikad se ne mogu razriješiti svođenjem na „fizikalizam“ ili „realizam“. Ono što aficira osjetila da osjećaju osobitu ugodu u promatranju (contemplatio i perceptio) lijepe pojave u prirodi ili, pak, umjetnički lijepoga predmeta (hrama, katedrale, kipa) nikad se ne može objasniti „fiziologijom umjetnosti“, koju je inače zagovarao Nietzsche, ali uz neizbježni dodatak ─ ekstatičkoga razumijevanje tijela kao „biti“ estetskoga osjećaja. Utoliko se čini razvidnim da se metafizička sudbina filozofije ne može svesti na „kozmologizam“ koji bi riješio problem s tzv. prikazivom neprikazivošću umjetnosti kao što rješava tajnu crnih rupa i tamne tvari u svemiru. (Jean-Franҫois Lyotard, Le différend, Édition de Minuit, Pariz, 1983.) Konačno rješenje problema fizikalne kozmologije o tome je li svemir vječan i beskonačan ili je vremenit i konačan, ne ekspandira li u prostoru ili ekspandira, očito mora imati bitne posljedice i za temeljna ontologijsko-teologijska pitanja. Među njima je, dakako, i pitanje o postojanju Boga možda i odlučujuće. Kako naglašava John Horgan u knjizi Kraj znanosti, Hawking je među prvima postavio hipotezu o sjedinjenju svih fizikalnih teorija u Teoriju svega: teoriju relativnosti, kvantnu teoriju i teoriju superstruna. U njegovoj Kratkoj povijesti vremena pojavljuje se pitanje o onome što se nalazi iza granica tzv. našega svemira? Pitanje je to o pra-vremenu prije „Velikoga praska“ (Bing Banga). Postavka koju je je iznio glasi: čitava povijest svemira, „sav prostor i i svo vrijeme oblikuju neku vrstu četverodimenzionalne sfere: prostor-vrijeme. Govoriti o početku ili kraju svemira isto je besmisleno kao i govoriti o početku ili kraju sfere. I fizika bi mogla, zaključuje Hawking, tvoriti savršenu, bešavnu, cjelinu nakon što bude ujedinjena; mogla bi postojati samo jedna potpuno konzistentna ujedinjena teorija sposobna za generiranje prostora-vremena kakvog poznajemo. Bog možda nije imao izbora pri stvaranju svemira. ‘Gdje je tu onda mjesto za stvoritelja?“, pitao je Hawking. Nema mjesta, glasio je njegov odgovor; konačna teorija isključuje Boga iz svemira, a s njim i svu misterioznost. Poput Stevena Weinberga, Hawking se nadao da će protjerati misticizam, vitalizam, kreacionizam iz jednog od njihovih posljednjih utočišta, podrijetla svemira.“(John Horgan, Kraj znanosti, str. 124-125.) Izgon „misticizma“, „vitalizma“ i „kreacionizma“? Zar to nije ujedno velika „zadaća filozofije“ koju je postavio Ludwig Wittgenstein kada je u oba svoja temeljna djela Tractatusu logico-philosophicusu i Filozofijskim istraživanjima krenuo u otvoreni spor s nasljeđem metafizike u mišljenju jezika kao fakticiteta one „forme života“ koja se odvija u svakodnevici ljudske egzistencije, bez raznolikih „mišolovki jezika“? (Ludwig Wittgenstein, Tractatus Logico-Philosophicus, Kegan Paul, London, 1922. i Ludwig Wittgenstein, Filozofijska istraživanja, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998., S njemačkoga preveo Igor Mikecin. Vidi o tome: Alain Badiou, Wittgenstein’s Antiphilosophy, Verso, London-New York, 2011; Robert J. Fogelin, „Wittgenstein’s critique of philosophy“, u: Hans Sluga i David G. Stern (ur.), The Cambridge Companion to WITTGENSTEIN, Cambridge University Press, New York, 1996; Žarko Paić, „Jezik kao tehnosfera: od „forme života“ do funkcije Stvari – Wittgenstein i jezične igre“, u: Tehnosfera, sv. 2: „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, str. 173-219.) Što je htio Hawking zacijelo se ne svodi na razgrnuće obmana i privida u spoznaji zahvaljujući neovlaštenoj uporabi jezika u području koje metafizika naziva bezgraničnim, transcendentnim, neizrecivim. Umjesto šutnje o tome, teorijska fizika želi jednom zauvijek proglasiti sve ono „filozofijsko“ nesmisaonim, jer o bitnim pitanjima teorije crnih rupa, prostora-vremena, singularnosti ništa ne zna ili o tome govori jezikom izvan logičke uokvirenosti mišljenja. Međutim, je li Hawking dospio do obznanjenih ciljeva istraživanja? Prema Horganu i mnogim drugim istraživačima odgovor je negativan. Nije došlo do Teorije svega i kraja fizike, a niti se još uvijek može s izvjesnošću dati odgovor na pitanje o tome je li Bog uopće potreban za svrhovitost postojanja svemira ili nije, kako je to na gotovo isti način, ali manje medijski spektakularno, izjavio nobelovac Roger Penrose. „Zdrav razum“ bi mogao odgovoriti: sve dok ne vidimo dokaze o pobijanju razloga postojanja Boga ili neke ideje koja dovodi do mogućnosti da stvaranje svjetova (Bing Bang) ima smisla i svrhovitost, zaboravite na izgon „misticizma“, „vitalizma“ i „kreacionizma“! Nije li sve to vrtnja u začaranome krugu igre „znanstvene logike“ i spekulativno-refleksivnoga mišljenja? Za Whiteheada je sve to još bilo ne samo prihvatljivo za „razvitak“ kako znanosti tako i filozofije, već i jedino moguće „tiho partnerstvo“ za moguću „fuziju“. Mnogi će u obranu filozofije reći da je to već riješeno u novovjekovnoj metafizici Leibniza, čak možda i radikalnije u Spinoze. On je, naime, Boga iz „drugoga svijeta“ univoknošću bitka premjestio u ovosvjetovnost (imanenciju). Na taj način je doduše i nadalje ostala razlika između transcendencije i imanencije. Ali razlika je uzidgnuta do sinteze koja pokazuje da je nužnost uvjet mogućnosti slobode kao causa sui, što je za Hegela bilo najznačajnije dostignuće uzdizanja filozofije na rang supstancije-subjekta modernoga svijeta. Čemu onda tolika tvrdokornost znanstvenoga „uma“ u pokušaju da u potpunosti proglasi mitopoetski „um“ zastarjelim i besmislenim za kozmologijske spekulacije i refleksije? Možda je za taj odnos znanosti spram filozofije, koji se uvelike proširio upravo u 20. stoljeću, kada, paradoksalno, nastaju neke od najvažnijih filozofijskih knjiga uopće u čitavoj povijesti filozofije poput Heideggerova Bitka i vremena (Sein und Zeita), najbolje navesti Rudolfa Carnapa. Kao logički pozitivist, kojemu je sve „,metafizičko“ unaprijed strano i nesmisaono, njegov stav spram „budućnosti filozofije“ čini se osobito zanimljivim. Utoliko više što će iz okružja Bečkoga kruga proizaći stajalište koje će uvjerljivo zastupati Karl Popper u svojim analizama. Za sada zadržimo pozornost na Carnapovim postavkama iz teksta objavljenoga 1931. godine pod nazivom „Prevladavanje metafizike logičkom analizom jezika“. Već na početku tog teksta tvrdi se sljedeće: „Od grčkih skeptičara do empirista 19. stoljeća bilo je mnogo protivnika metafizike. Ta su promišljanja bila vrlo različita. Neki su nauk metafizike smatrali lažnim, budući da on proturječi iskustvenoj spoznaji. Drugi su ga držali samo neizvjesnim, budući da metafizičko postavljanje pitanje premašuje granice ljudske spoznaje. Mnogi su antimetafizičari bavljenje metafizičkim pitanjima smatrali neplodnim; svejedno može li se na njih odgovoriti ili ne, na svaki je način izlišno njima se baviti; predaj se potpuno praktičnoj zadaći što je svaki dan zadaje djelatnim ljudima!“ (Rudolf Carnap, „Prevladavanje metafizike logičkom analizom jezika“, u: Čemu još filozofija, str. 251.) Ovo je gotovo zapovjednim tonom iskazani program novoga pragmatizma. Prema njegovim načelima, logika određuje jeziku njegove granice, a praktično djelovanje odlučuje o tome što je uistinu za ljudsko mišljenje „vrijedno“, a što ne. No, ono pritom nije ništa drugo negoli neopozitivistički smjer kojim znanosti „posuđuju“ od moderne logike njihov „jezik“ samo do razine simboličke komunikacije s Drugim, kada matematičke formule kao temeljni dokazi „istine“ nisu dostatno uvjerljivi. Jezik se tada pojavljuje nastavkom logičkoga mišljenja drugim sredstvima. Naravno, to je jezik pročišćen od „taloga metafizike“, kako je to osobito u drugoj fazi svojeg mišljenja izveo Wittgenstein s koncepcijom „jezičnih igara“ (Sprachspiele) kao „forme života“. Nasrt na metafiziku već je ovdje, dakle, u svojoj čistoj formi „prevladavanja logičkom analizom jezika“ nešto što je moguće dovesti u pitanje iz umjetničkih pokreta povijesne avangarde, osoibito dadaizma i nadrealizma. Destrukcija jezika i njegovo svođenje na „elementarne čestice“ tjelesne gestualnosti i izvedbenosti pokazuje koliko je prosvjed protiv „racionalnosti“ poretka svijeta u znacima znanstveno-tehničke funkcionalnosti bio nužan da bi se „fuzijom“ znanosti, tehnike i kapitalizma otvorio kao novi „metafizički problem“. Što uistinu preostaje filozofiji u ovom „prevladavanju“ kakvo zagovaraju Carnap i Bečki krug? Nije to, naravno, hegelovsko-marksovsko „prevladavanje“ (Aufhebung) filozofije kao metafizike u spekulativno-dijalektičkome ključu „kraja povijesti“. Isto tako, nije to ni Heideggerovo „prevladavanje“ (Überwindung) metafizike u razlici spram Hegela, Nietzschea i Marxa. Naprotiv, „prevladavanje“ je u bitnom smislu „redukcija“ filozofije u njezinoj „zadaći mišljenja“ na logiku kao uvjet mogućnosti znanstvene spoznaje. Jezik se ovdje pojavljuje samo kao organon ili sredstvo kazivanja mišljenja koje proizlazi iz „empirizma“ i „praktične zadaće“. Filozofiji, dakle, preostaje u srazu s trijumfom pozitivizma znanstvenoga mišljenja da analizira logički i jezično što to znanosti uopće misle kada govore o načelima neodređenosti u Heisenberga, o informaciji u kibernetičkim teorijama Wienera, o crnim rupama u Hawkinga, o teoriji superstruna u Wittena, o nelinearnim sustavima u Felgenbauma, o kompleksnim sustavima u Prigogina itd. Nije to toliko „malo“ nakon raspada metafizičkih sustava i vjere u „lažnu cjelinu“. No, nije ni odveć veličajno što bi bilo primjereno ipak onome što je filozofija značila tijekom povijesti zapadnjačkoga mišljenja. Takav „redukcionizam“ doveo je do toga da je s „logičkom analizom jezika“ i njezinim derivatima u kasnijem razvitku analitičke filozofije druge polovine 20. stoljeća izostalo vjerodostojno tumačenje kako mita i religije, tako još više onoga što je od Schellinga i Nietzschea preostalo kao ono spasonosno za „budućnost filozofije“. Riječ je, dakako, o umjetnosti. Iako postoje neki prilozi estetskome mišljenju i promišljanju biti umjetnosti koji se mogu, eventualno, mjeriti s prilozima Heideggera, Benjamina, Adorna, Gadamera, Derridae, Deleuzea, Lyotarda, oni su rijetke biljke. Mogu se svrstati u rubriku spoznajno-teorijskoga „racionaliziranja“ onoga što ne pripada području logosa, već je od samoga izvora izvedeno iz mythosa. To su prilozi Wittgensteina o estetici, potom ranoga Arhura C. Dantoa o estetici i umjetnosti, te Stanleya Cavella o filmu. Isto tako, logička analiza jezika nije od gotovo nikakve pomoći u promišljanju teorije politike kao teorije moći, ideologije, države i društva. A sve to pripada u društveno-humanističke znanosti. Iznimku zacijelo čine radovi Karla Poppera i Richarda Rortyja. Da bismo, dakle, mogli razložno govoriti o „prevladavanju metafizike“ kakvo su u 20. stoljeću poduzeli s jedne strane Heidegger, a s druge Carnap i Wittgenstein, potrebno je u ovoj studiji uspostaviti razlikovanje u odredbi onoga što uopće označava pojam metafizike. A to ujedno znači i u čemu je „stvar i zadaća“ filozofije, jer se danas u govoru znanstvenika iz područja teorijske fizike, astrofizike i kozmologije čitava složena struktura filozofijskoga mišljenja suvremenosti uglavnom brutalno svodi na ono isto što je među prvima prigovorio Carnap: o „lažnome“, „neizvjesnome“ i „neplodnome“ mišljenju i govoru metafizike. 4. Procesualnost i događaj ─ novi put ontologije Dospjeti na „kraljevski put“ koji će filozofijsko mišljenje „pomiriti“ s težnjom suvremenih znanosti da spoznaju „Božju česticu“ i dosegnu Teoriju svega možda je moguće samo pod uvjetom da se ono što nazivamo mišljenjem oslobodi jednosmjernosti ciljeva. Pronalazak umjetne inteligencije uz nastojanje na uspostavi umjetne intuicije nesumnjivo proizlazi iz drevnih izvora mišljenja u Grka. No, svoj je zamašnjak doživjelo tek s Leibnizom: Cum Deus calculat et cogitationem exercet, fit mundus! Računanje koje tvori uvjet mogućnosti nastanka inteligentnih strojeva s kakvim se danas nalazimo u svakodnevnoj interakciji nije više samo jedan modalitet mišljenja. Apsolutna racionalnost stvara pretpostavke za nastanak „novoga“. Ali sada polazeći od kontingencije (slučaja) i emergencije (nastanka) onoga što je suvremena filozofija od Heideggera, Whiteheada i Deleuzea označila „događajem“. Umjesto „bitka“ i statičke ontologije na djelu je „događaj“ i procesualna/dinamička ontologija. Naposljetku, sve to odgovara spekulativno-eksperimentalnim analizama crnih rupa u svemiru, kako to izvodi i sam Hawking, rabeći pojmove kao što su „horizont događaja“, „informacija“ i „singularnost“. S Leibnizom je u novome vijeku nastala ideja o sjedinjenju jezika i slike. S pomoću simboličkoga govora matematičkih formula nastanak „mislećega stroja“ zbiva se na temelju komputacije informacija kao logičan slijed onoga što danas pokušavaju robotičari i tehnoznanstvenici u inženjerstvu kada govore da je korak do operativnih sustava vladavine „umjetne inteligencije“ onaj koji će sjediniti racionalnost i intuiciju. (Marvin Minsky, The Emotion Machine: Commonsense Thinking, Artificial Intelligence, and the Future of the Human Mind, Simon & Schuster, New York, 2006. Vidi o tome: Žarko Paić, „Nadolazeća neposrednost: između vizije i programa“, u: Tehnosfera, sv, I: Žrtvovanje i dosada: Životinja-Čovjek-Stroj, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018., str. 431.473.) Što nam to govori? Ponajprije, da se sinteza sada određuje polazeći iz pojma „konstrukcije“ kao rezultata tehnoznanstvenoga istraživanja „mozga“ i „umjetnoga uma“. A to znači da je nadmoć matematičko-inženjerske „konstrukcije“ neporeciva. Filozofija može tome samo eventualno dati spoznajno-logičko objašnjenje s onu stranu dosadašnjega metafizičkoga shvaćanja komunikacije. U srazu s logikom tehnosfere mišljenje više nije ono koje može utvarati da može stvarati i nadalje pojmovnu arhitektoniku svijeta na zastarjelim paradigmama ne samo znanosti, već i filozofije. Pogledamo li konceptualnu umjetnost „danas“, zamijetit ćemo da se i u njezinim „radovima“ u svim formama od instalacija, izvedbe do cyber-arta propituju granice između „prirode“ i „neljudskoga“. Već je otuda razvidno da su rezultati tehnoznanstvenih istraživanja ono što suvremena umjetnost nužno kritički prihvaća i preispituje. Dostatno je uzeti za primjer rad Kena Rinalda Autopoiesis iz 1920. godine da se uvjerimo kako od samoga naziva projekta, koji ima dodirne sveze s biologijskom teorijom svijesti Maturana i Varele, više nisu „aktualna“ ona istraživanja u području umjetnosti koja bi se bavila znanstvenim teorijama i filozofijskim uvidima stare kozmologije i epistemologije. Ono što nas ovdje osobito zanima jest pokušaj povijesno-genealogijskoga obrazloženja nastanka logike „računajućega mišljenja“ (Rechnen). Iz njega je proizašao eksponencijalni rast znanstvenih teorija o podrijetlu i nastanku svemira te teorijsko-spoznajna emergencija astrofizike i kozmologije naspram zastarijevanja filozofijskoga pristupa biti tehnosfere. Ako se emergencijom označava proces neodređenosti i nastanka novoga smjera razvitka u biološkim i fizikalnim procesima bez redukcije na drugo područje, kada se jedan dio odvaja od cjeline i stvara novi sklop odnosa snaga u međusobnom djelovanju sustava i okoline, onda je bjelodano kako je od 1960-ih godina došlo do kumulativnoga razvitka astrofizike i kozmologije. Taj rez ili diskontinuitet s prethodnim razdobljem nije vezan uz zadivljujuća otkrića u fizici nakon Einsteinove teorije relativnosti, kvantne teorije Plancka i Heisenberga. Umjesto toga, s uvođenjem inteligentnih računala i usavršavanjem raketne tehnologije kao i tehnologije gradnje teleskopa kojim znanstvenici promatraju nebeska sazvježđa, ušli smo u razdoblje koje bismo ponajbolje mogli opisati kao doba tehnogeneze samoga života. Sve se konstruira i postaje objektom: od ljudskoga tijela do pametnih telefona i autonomnih objekata koji sami obavljaju složene funkcije i operacije u upravljanju prostorom i vremenom. Zašto je važno objasniti kako je nastalo shvaćanje novovjekovnoga pojma znanosti i suvremenih tehnoznanosti (technoscience)? Preliminarni odgovor bi bio sljedeći: s jedne strane zbog toga što je otuda moguće vidjeti kako se i zašto filozofija mijenja u svojoj povijesno-epohalnoj „zadaći mišljenja“, a s druge, pak, kako u toj promjeni paradigme prenosi vlastiti tradicijom preuzeti jezik ontologije kao metafizike u strukturu pozitivnih znanosti čak i kada one odbijaju priznati bilo kakvu svezu/odnos s metafizikom, kao što smo to razabrali u stavovima vodećih znanstvenika suvremenosti. Ova unutarnja promjena „biti“ filozofije nije, dakako, ništa izvanjsko stvari samoj kao što je to usmjerenost mišljenja na svoje predmete mišljenja. Već je Hegel za to imao najprecizniju moguću odredbu. Filozofija je svoje vrijeme sabrano u mislima. Možemo li to još uvijek reći i za suvremeno doba vladavine tehnosfere kada umjetna inteligencija stvara umjetni život (A-life), a zadivljujuća teorijska otkrića astrofizike i kozmologije ruše u krhotine staro metafizičko shvaćanje svijeta? Čini se da je odgovor potvrdan. No, samo pod određenim uvjetima. Ono što je tvrdio Carnap, da su praktična postignuća znanosti ono što razlikuje „znanstvenu filozofiju“ od obmana metafizike na drukčiji i posve mjerodavniji, a to će reći prihvatljiviji način, tvrdi i kvantni fizičar Werner Heisenberg. Kao i Whitehead, on je bio i filozof. Vjerojatno je ta „dvojnost“ razlog zašto je pristupio ovom problemu odnosa znanosti i filozofije na drukčiji način od većine svojih kolega fizikalnih znanstvenika. Objašnjenje koje je ponudio proizlazi iz zadovoljenja ljudskih potreba kako za teorijskim znanjem o nekom predmetu, tako još više uporabnom vrijednošću novih znanstvenih otkrića. „Istodobno se čovjekov stav prema prirodi bio promijenio iz kontemplativnog u pragmatički. Nije nas više tako zanimalo pitanje kakva je priroda, nego smo radije pitali što se s njom može učiniti. Prirodna se znanost stoga pretvorila u tehniku. Svaki napredak znanja bio je povezan s pitanjem koje bi se praktične koristi mogle izvući iz tog znanja. To nije vrijedilo samo za fiziku; i u kemiji i biologiji postojala je u biti jednaka tendencija, a uspjeh novih metoda u medicini ili u gospodarstvu presudno je doprinio proširenju novog stava.“ (Werner Heisenberg, Fizika i filozofija, KruZak, Zagreb, 1997., str. 158. S njemačkoga preveo Stipe Kutleša.) Nije naodmet dodati da su najznačajniji fizičari 20. stoljeća, uz Bohra i Heisenberga, osobito Einstein, imali nerijetko izrazite sklonosti za filozofijsko razumijevanje svijeta uopće. Naravno, to nipošto ne znači da bi im filozofija „praktično“ pomogla u njihovim teorijskim spekulacijama o najtežim pitanjima suvremene fizike. Ono što je ovdje ipak od najvećega značaja jest da se prijelaz iz „kontemplativnoga u pragmatički“ stav, prema Heisenbergu, odigrao kao događaj s dalekosežnim posljedicama za ljudsko mišljenje u cjelini. Sve se nakon toga radikalno mijenja. Nije otuda slučajno da će početkom 20. stoljeća američki pragmatizam kao filozofijska „reakcija“ na krizu metafizike i raspad njezine cjelovite „slike svijeta“ dovesti do dokidanja kantovskoga apriorizma u postupku utemeljenja modernih znanosti i filozofije. Preokret pojma svrhovitosti svrhe (télos) bit će izveden iz nužnosti „pragmatičkoga obrata“. To znači da ono što metafizički slijedi iz kauzalno-teleologijskoga modela „prirode“ nije više samorazumljivo. Umjesto linearnoga slijeda ovog determinizma s pojmovima nužnosti i slobode kao binarnih opreka pojavljuje se sklop u kojem ono svrhovito nije unaprijed zadano, već se događa kroz djelovanje kao praktično polje „uporabnosti“ i „koristi“ za čovjeka. Naravno da Heisenberg nije imao u vidu konkretno ono što su postavili kao nova načela u filozofiji W. James, C. S. Peirce i J. Dewey. Njegova je nakana bila da sintetički ukaže na bit ove povijesno-epohalne promjene u „biti“ mišljenja koji je znanost oslobodio svih stega novovjekovne fizike, prije svega. To je značilo da se može krenuti u razjašnjenje čak i onih problema u shvaćanju prirode i svemira koji se čine, kako su to kvantni fizičari u svojim eksperimentima pokazivali, krajnje apsurdnim ako se razmatraju sa stajališta savršene uređenosti poretka u kojem kaos može biti znak raspada poretka ili anomalija u sustavu. Ali ne i mogućnost da se poredak misli polazeći od kvantne neodređenosti svijeta. Kada sve to imamo u vidu, onda je lako zaključiti da je ipak najveći problem ovog „pragmatičkoga obrata“ u prelasku prirodne znanosti u tehniku. To je istodobno i najveći korak u prelazak teorije znanosti u paradigmu tehnoznanstvene konstrukcije s vodećim pojmom informacije. Kada više nema jednog uzroka i posljedice, već se sve umnožava, a uzrok se kao u kibernetičkoj teoriji predviđanja budućih stanja naziva „pobuđenim uzrokom“, onda je logika znanstvenih otkrića posve drukčija od teorijskoga „kontempliranja“ prirode kao „nepokretnoga“ predmeta s iluzijom „objektivne zbilje“. U ovoj knjizi razmatranje odnosa filozofije i znanosti nije moguće izvesti bez „logike posredovanja“. Naravno, ono što posreduje taj ujedno skladni i konfliktni odnos nalazi se u nečemu što je Heidegger vidio kao „tehničku interpretaciju mišljenja“. (Martin Heidegger, „Brief über den Humanismus“, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1978. 2. prošireno i pregledano izd., str. 312.) O čemu je tu riječ? Izraz se nalazi u „Pismu o humanizmu“ iz 1946. godine. Kada nastoji obrazložiti svoj put mišljenja i nužnost da se filozofija oslobodi metafizičkoga „rasutoga tereta“ koji joj zatvara nove horizonte, Heidegger pokazuje kako „bit mišljenja“ neodgodivo iziskuje upravo oslobađanje od ove tehničke interpetacije. No, nije stvar tek o novovjekovnome mišljenju kada nastaje znanstveni um u u djelima i otkrićima Galileja, Kopernika i Newtona. Put ovog „tehnicizma“ vodi u izvore sve do Platona i Aristotela. Kroz tri bitne riječi filozofije kao metafizike ─ téchne, praxis i poiesis ─ odvija se proces i postupak razmišljanja u otklonu od redukcije na djelovanje. Jer mišljenje za Heideggera, „ukoliko se uzme za sebe, nije ‘praktično’. Označavanje mišljenja kao theoria i određenje spoznavanja kao ‘teorijskoga’ odnosa zbiva se već unutar ‘tehničkog’ izlaganja mišljenja. Ono je reaktivan pokušaj da se i mišljenje još spasi u neku samostalnost naspram djelovanja i činjenja. Otada je ‘filozofija’ u neprestanoj nužnosti da pred ‘znanostima’ opravdava svoju egzistenciju. Ona predmnijeva da se to najsigurnije postiže time da se sama uzdigne u rang znanosti. No, to je nastojanje napuštanje biti mišljenja. Filozofiju progoni strah da gubi na ugledu i značenju ako nije znanost. To važi kao neki nedostatak koji se izjednačuje s neznanstvenošću. Bitak kao element mišljenja napušten je u tehničkome izaganju mišljenja. ‘Logika’ je sankcija toga izlaganja što započinje od sofistike i Platona.“ (Martin Heidegger, isto, str. 312.) Budući da ćemo se Heideggerovim promišljanjem odnosa filozofije i znanosti u ovoj studiji iscrpno baviti, dostatno je u svrhu uvođenja u problem reći još ovo. Medij kojim se filozofija kao mišljenje bitka, dakle metafizika, odnosi spram znanosti već je uvijek određen tehničkim nabačajem samoga bitka. Kada je to tako, tada nije nimalo začudno zašto filozofija od novoga vijeka preuzima svoj mjerodavni lik iz prirodno-tehničkih znanosti kao što su to matematika i fizika. Nemojmo zaboraviti da je i sam Kant uz svoje tri kritike, uz pokušaj utemeljenja antropologije u pragmatičkome vidu, tvorac osebujne kozmologije. U njoj izlaže teoriju o nastanku „neba“, odnosno svemira i njegovih zakonitosti prema mehaničkim načelima Newtonove fizike. (Immanuel Kant, Allgemeine Naturgeschichte und Theorie des Himmels, Fischer, Erlangen, 1988.) Sve to upućuje da nije problem u tome što bi filozofija valjda bila nastavak teologije skolastike drugim sredstvima, jer se upravo zbog otrgnuća iz njezine dogmatske „velike priče“ o objavljenom Bogu kršćanstva kao izvoru monoteističke religije neminovno usmjerila ideji novovjekovnih znanosti. Od njih je preuzela dokazni postupak, metodu i eksperimentalno određenje logičko-metafizičkih stavova. Heideggerova „obrana“ mišljenja koje misli onkraj „tehničke interpretacije“ bitka nije tek borba s vjetrenjačama u smislu napada na logiku modernih znanosti. Naprotiv, ono je najznačajniji i ujedno prijeporni čin spašavanja mišljenja od znanstveno-tehničkoga „porobljavanja“. Stoga nije problem ni u filozofiji niti u znanosti, već u onome što uopće omogućuje njihov odnos. A to je upravo ključan pojam Heideggerova mišljenja nakon 1950-ih godina ─ postav (Gestell) kao bit tehnike. Da bismo mogli razumjeti kako je nastanak moderne tehnike ključ za razumijevanje vladavine znanosti u okviru onoga što označava pojam „novoga“, potrebno je prethodno kazati da u ovome valja vidjeti istodobno i „ontologijski obrat“ čitave zapadnjačke povijesti kao povijesti svijeta. Jer nije, naime, znanost ona koja tehniku drži na uzdama. Međutim, ne koristi je niti kao sredstvo za neku drugu svrhu (instrumentalnost onoga téchne). Umjesto toga, i Heidegger, te također iznimno važan filozof za objašnjenje geneze tehničkoga svijeta Hans Blumenberg, tvrde isto: tehnika iz „konstitutivnoga elementa“ novoga vijeka postaje pokretačem znanstvenoga shvaćanja svijeta. (Hans Blumenberg, „Ordnungschwund und Selbstbehauptung: Über Weltwerstehen und Weltverhalten im Werden der technischen Epoche“, u: Schriften zur Technik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2015., str. 138.) Oslobađanje mišljenja u liku filozofije od nužnosti preuzimanja znanstvenoga lika, kakva je filozofija od Descartesa do Hegela uistinu i bila, otpočinje u 19. stoljeću s Nietzscheom i Kierkegaardom. No, obojica mislioca nisu bili protuznanstveno usmjereni, iako je Nietzsche već u počecima svojeg puta mišljenja, u spisu Rođenje tragedije (Die Geburt der Tragödie) iz 1872. godine radikalno pokazao da samo lik umjetnika, a ne znanstvenika i religioznoga duhovnjaka, zaslužuje najdublji respekt za budućnost. Razlog leži u tome što pronosi ono iskonsko dionizijsko ─ dramatsko zbivanje samoga života bez konstruktivnih dodataka. Težnja filozofije da ne potpadne pod jaram racionalnosti u tehničkome izlaganju mišljenja ide tako daleko da je glavno pitanje u 20. stoljeću postalo pitanje jezika kojim mišljenje iskazuje svoje stavove i refleksije. Jer posve je razvidno da je pokazatelj ovog scijentifizma i tehnologiziranja jezika postala umjetnost. O tome zorno svjedoči i put kibernetičke estetike kakvu je razvio Max Bense polazeći od pojma estetske informacije, a ne više temeljnih pojmova klasične estetike poput ljepote i uzvišenosti. Što je, dakle, bit odnosa koji povezuje na skladan i konfliktan način filozofiju i znanosti? Ništa drugo negoli ono što za Heideggera nije bit mišljenja koje stoji u izvoru filozofije. Umjesto tog izvornoga odnosa ljubavi spram mudrosti (to sophon), filozofija kao metafizika postaje znanje o bitku kao tehnički izvedenom načinu mišljenja. Sve je ovo bjelodano ponajviše u Aristotela. On bitak razumije iz pojma energeia i dynamis. Takvo „energetičko“ i „dinamično“ određenje bitka ujedno određuje mišljenje kao uvid u znanstvenu artikulaciju „prirode“ (physis). (Martin Heidegger, „Vom Wesen und Begriff der Physis: Aristoteles, Physik B, 1“, u: Wegmarken, str. 237-299.) Ako tehnika u bitnome smislu prethodi i filozofiji i znanosti u njihovu odnosu, onda je ovdje posrijedi tajna metafizike koja se ne uspostavlja polazeći od ideja bitka-boga-svijeta-čovjeka, već od redukcije ovog sklopa na tehničku interpretaciju mišljenja. Jasno je otuda da sve što uopće „jest“ mora biti pogođeno ovim povijesno-epohalnim događajem. Pitanje je, međutim, kako je moguće da se znanje u traganju za prvim uzrokom i posljednjim svrhama bitka iz metafizičke strukture izlaganja tijekom novoga vijeka „pragmatizira“, postaje sve više praktično i usmjerujuće spram onoga što u drugoj polovini 20. stoljeća nazivamo tehnoznanostima (technoscience)? Geneza tehničkoga svijeta pretpostavlja razumijevanje ovog događaja kojim se proizvođenje tehničkih objekata izjednačava s mogućnošću da sam objekt nije više shvaćen instrumentalno. Umjesto toga, na djelu je teleologijsko shvaćanje. A ono svrhu ne vidi u onome onostranome (transcendenciji), već u ovostranome i ovosvjetovnome (imanencija). Hans Blumenberg je to genealogijski pokazao u razmatranju odnosa između tehnike i istine s obzirom na promjenu ontologijskoga ranga od Descartesa do Hegela. „Tehnička odredba slobode ne nastaje time što se čovjek poima kao biće koje proizvodi tehničke tvorevine, nego kao biće koje sebe sâmo tehnički ozbiljuje, čija je ‘istina u biti tehnička. Ovo temeljno shvaćanje vlada u biologijskoj teoriji podrijetla, u kojoj se čovjek određuje u kontinuitetu niza organizama i otpočinje tamo gdje je mehanika procesa razvitka kao takvoga ‘pojmljena’, što znači: gdje se otpočinju razvijati primati – u pravome smislu kao refleksivna. Čovjek zahvaljujući u biti sebi samome jest ‘autotehničan’; – on „nema’ tek rad, već je on ‘i’ rad. […] Tip modernoga čovjeka jest neizostavno određen naturiranjem tehničkoga s pomoću svijesti o samorazumljivosti i neizbježnosti onoga što je proizašlo iz njegove navlastite slobode. Ontologija tehnike razvija se u paradoksima jedne ‘druge prirode’. (Hans Blumenberg, „Technik und Wahrheit“, u: Schriften zur Technik, str. 49-50.) Biti i misliti tehnički to znači prijeći granice ne samo „prirode“ kao bitka u Aristotelovu značenju pojma physis. Prelazak granica pokazuje se danas u svezi posthumanizma/transhumanizma i singularnosti. Sažeto rečeno, riječ je o tome da tzv. zakoni fizike koji sjedinjuju fiziku kvarkova i teoriju superstruna postaju ono što nadilazi prostorno-vremensku „ukorijenjenost“ u ono organsko kao takvo. Zahvaljujući umjetnoj inteligenciji i konstrukciji autonomnih objekata, nematerijalnost se informacije prenosi u operativni sustav djelovanja koji počiva na temeljnim načelima kibernetike: informacija-povratna sprega-petlja (feedback-loop)-kontrola-komunikacija. Ovo „četvorstvo“ nije digitalni obrat klasične ontologije s Aristotelova četiri uzroka koji su poredani u logičko-povijesnome smislenom redu. Naprotiv, struktura kibernetičkoga mišljenja tehnosfere odvija se u procesima tehnogenetske konstrukcije posredovanja između „sustava“ i „okoline“. Utoliko biti i misliti tehnički znači uistinu „ne-biti“, jer više nije posrijedi darovanost života kao neproračunljiva događaja. Na mjesto ovog neizvjesnoga i nenadanog događaja zasjeda simulirani događaj kontrolirane interakcije između inteligentnih strojeva koji komuniciraju „neljudski“. Stoga je za pojam singularnosti ideja svemira kao implozije energije, mase i brzine svjetlosti ono što povezuje Omega-točku s najvećim dosezima „tehničkoga uma“ u neprestanome ubrzavanju same „brzine“. Akceleracija dromologijske civilizacije na putu njezina iščeznuća u singularnosti kao takvoj naša je jedina prava budućnost. (Vidi o tome: Ray Kurzweill, The Singularity Is Near: When Humans Transcend Biology, Penguin Books, London, 2005. i Paul Virilo, La Vitesse de libération, Edition Galilée, Pariz, 1995.) Biti i misliti tehnički, naposljetku, znači biti rastjelovljen i rasvjetovljen. Jer tijelo ni svijet u metafizičkome shvaćanju više ne mogu dati opravdanje umjetnome životu. Od „stvari mišljenja“ takav novi život postaje „stvar koja misli“ tako što vizualizira pojmove i konstruira stanja i događaje u stvaralačkoj tehnogenezi bez kraja. 5. Kvantni obrat i nadolazeće mišljenje Zašto nam je uopće potrebna filozofija koja promišlja znanost i njezina misaona postignuća, promjene paradigme i granice znanstvenoga uvida u tajnu svemira? Sve do Einsteina i kvantne fizike bilo je možda samorazumljivo da se znanost razmatra kao područje teorijskoga promatranja objekta koji se kreće, dok se eksperimentalno promatranje „subjekta“ istraživanja, dakle znanstvenika s njegovim konceptualnim okvirima i mjernim instrumentima nije smatralo bitnim. Znanstvenik je tako nalikovao Aristotelovu bogu kao „nepokretnom pokretaču“. Njegova spoznaja promatranoga objekta X u prostoru i vremenu bila je stoga nepromjenljiva varijabla. Svojevrsni spoznajno-teorijski obrat koji je otuda nastupio i o kojem svjedoče postupci Nielsa Bohra i mnogih drugih fizičara, prije svega, otvorio je pitanje o tome da se sveza/odnos između tradicionalno kazano „subjekta“ i „objekta“ istraživanja mora radikalno promijeniti. Razlog za taj obrat koji je čak navijestio slikar Paul Klee u svojim dnevničkim zabilješkama da ga objekti zamjećuju, a ne on njih, bio je zacijelo prekretnicom za posvemašnje dokidanje ovog „statičkoga“ načina razumijevanja ideje znanstvenog istraživanja objekta u prostoru i vremenu. Kibernetičar Gotthard Günther u matematičkim izračunima baveći se „drugim poretkom“ kibernetike dospio je do rješenja onog što danas nazivamo logikom autonomnih objekata, odnosno stvari koje misle. Računalna inteligencija, naime, dokida razlikovanje promatrača i promatranoga jer se „umjetna inteligencija“ ne može razumjeti više polazeći od ljudske svijesti „o“ izvanjskome predmetu, ili onoga što fenomenologija Edmunda Husserla naziva intencionalnom sviješću. Umjesto toga, svijest o događanju mišljenja samoga, spekulativa refleksija ili samosvijest mislećeg objekta, temelji se na kibernetičkoj razlici. (Heinz von Foerster, Cybernetics of cybernetics: or, the control of control and the communication of communication, Future Systems Inc., Minneapolis, 1995.) To jednostavno znači da „kontrolira“ vlastite misaone projekcije i opcije. Na ovaj se način rješava neki problem koji zahtijeva aktiviranje megaračunala kao baze podataka. Informacija stoga nije tek rezultat složenih odnosa u trijadi mase, energije i brzine. Kao što je to jasno istaknuo Norbert Wiener, riječ je nečemu što se ne može svesti na učinak pojmova iz Einsteinove znamenite jednadžbe E=mc2. Filozofija koja ne razmatra bit znanosti na isti način kao što je to bilo samorazumljivo u doba trijumfa metafizike sve do Hegela potrebna je otuda suvremenome mišljenju o tehnosferi iz sljedećih razloga. (1) Filozofija kao metafizika i mišljenje onkraj metafizike omogućuje postavljanje temeljnih pitanja o smislu i svrsi postojanja stvari i objekata koje istražuju znanosti. Svaki znanstvenik prije i poslije nekog otkrića u području svojeg znanstvenoga istraživanja objašnjava kako je došao do njega i koji su teorijski i/ili praktični učinci onog što se pojavljuje kao „novo“ u svijetu. Čak i kada se poput Rogera Penrosea postavlja pitanje je li matematika pronalazak onoga što već uvijek postoji u „prirodi“ kao razotkriće onog božanskoga u logici svemira ili je tek ljudska konstrukcija koja simbolički predstavlja djelovanje zakonitosti u prirodi (physis, natura), susrećemo se s neriješenim pitanjima. Njihovo podrijetlo leži u onome što pripada u bit filozofije. Otklonimo odmah zagovor nekog ezoteričnoga govora koji bi bio protivan zahtjevima uma. Uostalom, filozofija u Heraklita otpočinje s logosom koji se uobičajeno prevodi kao razbor, um, govor, onim što je sabrano a ne rastreseno, što ima značajke univerzalnoga shvaćanja predmeta ljudske spoznaje. Nikakav „misticizam“ stoga ne krasi autentičnu filozofiju, a još manje njezina usmjerenost na nerazumijevanje, iako je njezin govor katkad hermetičan i teško prohodan. No, to nije razlog da se unaprijed proglasi besmislenim kazivanjem. Misliti danas u doba tehnosfere izazovna je i složena zadaća upravo zbog toga što se filozofija nalazi na ishodu metafizičkoga poslanstva suočena s apsolutnom moći tehnoznanstvenoga doba. (2) Bez filozofije svijet je, naravno, moguć i zamisliv. Pritom se ovdje ne radi o svijetu koji bi jedino počivao na vladavini tehnoznanstvene konstrukcije, dok bi sva druga područja duhovnoga bitka čovjeka u posthumanome stanju bila svedena na „jezične igre“ poput umjetnosti kao eksperimentalne igre s formama sinestetičkoga načina komunikacije. No, takav svijet bio bi „pozitivistički“ doveden do posljednjih granica tehničkoga izlaganja i tumačenja misterija svemira. Problem nije, dakle, tek u tome što je i najtvrdokornija fizikalna kozmologija nužno u svojim posljednjim nakanama filozofijska, nego u tome što i teorijski fizičari, astrofizičari i kozmolozi skrušeno priznaju da unatoč procvata neurokognitivnih istraživanja ljudska samosvijest, bez koje nije moguća umjetna inteligencija i umjetna intuicija, i nadalje ostaje misterij. To ide tako daleko da postoje čak i danas zagovaratelji Descartesova metafizičkoga dualizma. Poznato je da je iz tog stajališta nepremostiva razlika između umne i tjelesne supstancije (res cogitans i res extensa). Među novijim zagovarateljima ovog dualizma najistaknutiji su John Eccles i Karl Popper, autori knjige Sebstvo i njegov mozak iz 1977. godine. Oni tvrde da fizikalni determinizam ne rješava pitanje slobodne volje. To samo znači da ljudski um može izabrati između različitih misli i djelovanja koje obavljaju mozak i tijelo. (John Eccles i Karl Popper, The Self and Its Brain, Springer Verlag, Berlin, 1994.) Koliko je dualizam uma i tijela u novom kontekstu neurokognitivnih znanosti prihvatljivo rješenje još je uvijek nejasno. Osim što je posve bjelodano da jedno bez drugoga ne može postojati. No, dostignuća na planu singularnosti, odnosno razvitka umjetne inteligencije i programiranja kompjutora smjeraju izvan svakoga dualizma. Štoviše, singularnost negira radikalno sve metafizičke razlike kao relikte biologizma i fizikalizma bez pokrića u novoj hiperrealnosti događaja. (3) Da bi eventualno bilo ispravno braniti postavke o „besmislenosti“ filozofije pred suverenom vladavinom tehnoznanstvene svijesti koja sve spekulacije i refleksije izvan dosega zakonitosti u prirodi i svemiru proglašava nevjerodostojnim činom „mistike“, potrebno je dospjeti do krajnjeg cilja tzv. Teorije svega ili jedinstvene fizike. Ovdje ne spada teorija superstruna. Jer ona je, prema Penroseu, tek nastavak kvantne teorije drugim sredstvima. Potrebno je stoga imati dostatno razloga za uvjerenje da bi takva teorija mogla teorijskoj fizici, astrofizici i kozmologiji dati ovlasti apsoluta u formi integralne znanosti bitka samoga. U to Roger Penrose ne polaže nade. Štoviše, on smatra da su i teorijske analize fizike u odnosu na misterij naše svijesti dokaz kako pitanje „svrhe“ svemira ne možemo svesti na rigorozni fizikalizam. Ako je, dakle, i kvantna teorija prema tom uvidu nedovoljno plastična da bi s njom mogli objasniti makrofiziku svemira, što onda preostaje osim „kvazikvantnoga efekta“? A to sažeto znači da tzv. mikrotubuli „obavljaju indeterminističke, kvazikvantne proračune iz kojih nekako proizlazi svijest. Svaki neuron tako nije jednostavni prekidač, nego kompleksno računalo svoje vrste“.(John Horgan, Kraj znanosti, str. 228.) Kada preostaje „vjera“ u ono što je manje od neodređenosti, a time istodobno i zahtjev za drukčijom fizikom kompleksnih struktura svemira, čini se razvidnim da filozofija ne može ostati nedodirljivom na ove nove kozmologijske spoznaje i sumnje. Ako se mijenja bit znanstvenih paradigmi, nije li logično da se to mora odraziti i na putove filozofijskoga mišljenja u suvremenosti? I doista, o tome svjedoče Whiteheadova kozmologija događaja uz Deleuzeovu ontologiju postajanja (devenir). One upravo pretpostavljaju novija dostignuća znanosti u matematici, fizici i biologiji kad uvode pojmovne sklopove hibridnoga karaktera u jezik filozofije. (4) Može li filozofija iz sebe same, dakle autonomno, imati izglede u budućnosti da opravda svoju „zadaću mišljenja“ tako što će biti na razini onoga što teorijski i praktično pridonose razvitku znanja teorijska fizika, astrofizika i kozmologija? Ovo je pitanje ujedno i glavni razlog pokušaja promišljanja koji se u ovoj knjizi nastoji uspostaviti kao mogućnost dijaloga i diskursa između dviju formi mišljenja ─ filozofije i znanosti. Pitanje koje pritom ima težinu odluke jest: kako i na koji način, te može li još uopće filozofija otvoriti znanostima put spram onoga što od Grka nazivamo smislom bitka, a što je u suvremeno doba najprodornije izveo Heidegger u svojem temeljnome djelu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine? Napomenimo samo još ovdje za našu svrhu i sljedeće. Heidegger je ustrajno pokazivao, kako u razračunavanju s Kantom i Hegelom tako i s različitim neopozitivističkim teorijama, da filozofija nije i ne može biti znanošću. Štoviše, sve pozitivne znanosti kao i kibernetika nisu ništa drugo negoli „podređeni način filozofije, kako se uobičajeno razumije teorijsko razmatranje i istraživanje određenoga područja bića“. (Martin Heidegger, Sein und Wahrheit, GA, sv. 36/37, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2001., str. 9.) Ako, dakle, filozofija da bi ispunila svoju „zadaću mišljenja“ mora ostati vjerodostojnom težnjom za mudrošću (to sophon), onda se ona mora oduprijeti opasnosti da bude preinačena u „znanstveni lik“, kao što mora isto tako još više nastojati da ne poklekne pred izazovima poetizacije ili misticizma, te svođenja na puki svjetonazor. Time se podvrgava moći političkih ideologija ili, pak, religioznim uvjerenjima i teologijskim derivatima od kojih je u suvremeno doba bioetika zacijelo paradigmatskim slučajem. (Vidi o tome: Nick Bostrom,“In Defense of Posthuman Dignity“, Bioethics, Vol. 19, br. 3/2005., str.. 202-214.) O Heideggerovu odnosu spram znanosti govorit će se u posebnom poglavlju. Razlog je, naravno, u tome što je njegovo mišljenje od ranih do kasnih spisa i predavanja nesumnjivo najznačajniji dokument razračunavanja s onim pokušajima koji su filozofiju svodili na „tehničku interpretaciju mišljenja“, a čini se da je daleko podrijetlo toga ne samo u počecima novovjekovne metafizike, već i u Grka, navlastito Aristotela. Usto, Heideggerov je stav spram prirodno-tehničkih znanosti često izazivao burna osporavanja i samih znanstvenika, te je njegov način kazivanja nerijetko razmatran dokazom neplodnoga „misticizma“ koji nije imao što ponuditi razmatranju problema s kojima teorijska fizika, astrofizika i kozmologija otvaraju i najteža ontologijska pitanja uopće. Utoliko je ono što Heidegger tvrdi za način kojim znanosti nastupaju kao teorijsko razlaganje bitka nešto iznimno važno za daljnju raspravu. Posrijedi je promišljanje onoga što teorija i teorijsko razmatranje uopće znače, ali ne tek u jezično-terminologijskome značenju s nastankom u Grka, već „danas“ kad u sklopu pod nazivom tehnoznanosti (technoscience) imamo očiti primat onoga praktičnoga kao konstrukcije „novoga“ polazeći iz same biti suvremene tehnologije koja se više ne može odrediti iz novovjekovnoga modela sredstvo-svrha. (Vidi o tome: Alfred Nordmann, „Das Zeitalter der Technowissenschaften“, u: Alfred Nordmann, Hans Radder, and Gregor Schiemann (ur.) Strukturwandel der Wissenschaft: Positionen zum Epochenbruch, Weilerswist, Velbrück, 2014, pp. 24-38.) Izlazak iz zatvorenoga kruga mišljenja razdvojenoga na računanje (Rechnen) i promišljajuće kazivanje (Dichten), ne znači samo „oproštaj s Heideggerom“ i filozofijom koja ustrajava na tom „načelu“ gradnje iskaza o znanostima i tehničkome nihilizmu suvremenoga svijeta. Ono što je mnogo važnije odnosi se na moguće otvaranje novih putova u sintetičkome prožimanju ova dva modaliteta mišljenja. Od Leibniza poznajemo ih u razlikovanju racionalnosti i intuicije. Integralno mišljenje ili mišljenje novoga totaliteta uzima znanost kao istodobno otvorenost bitka i njegovu redukciju na znanstvenost znanosti, što nije nikakav pozitivizam, već se najavljuje u mnogim projektima suradnje tehnoznanosti, umjetnosti, filozofije kao prolazak kroz niše metafizike u istraživanju same biti mišljenja koje računa-planira-konstruira i ujedno omogućuje spekulativno-refleksivni odnos spram vlastita predmeta spoznaje. Filozofija time ne gubi svoju „zadaću mišljenja“. U prožimanju s teorijsko-praktičnim poljem djelovanja suvremenih znanosti još se više otvara događaju nastanka „novoga mišljenja“ s onu stranu metafizike, kao što suvremene znanosti u prožimanju s filozofijom postaju manje sklone tvrdokornome „fizikalizmu“, a više su usmjerene traganju za „trećim putem“ ─ onkraj „kreacionizma“ i „vitalizma“. Međutim, odvrtjelo vrijeme u kojem umjetna inteligencija upravlja tehničkim svijetom više nije podobno vrijeme za filozofiju. Vrijeme je ne samo „oskudno“, kako je to pjevao još Friedrich Hölderlin u tužaljkama za iskonom u Grka. Ono je posve u znaku vladavine neljudskoga. U svim područjima „života“ vidimo kako se to događa. Nije, dakle, svejedno s kojeg se horizonta mišljenja usmjerava vladajući duh epohe u nadolazeću budućnost. Kad je Heisenberg u analizi teorije relativnosti uzeo u razmatranje filozofijsko shvaćanje Kanta s obzirom na problem je li prostor konačan ili beskonačan, te upozorio da za Kanta ne može biti racionalnoga odgovora na to pitanje jer „čitav svemir ne može biti predmet našeg iskustva“, (Werner Heisenberg, Fizika i filozofija, str. 98-99.) onda je u tome uspostavljena unutarnja granica između onoga što je osjetilno opažajno i onoga što pripada transcendentalnome zoru koji apriorno spoznaje prostor i vrijeme. Taj se problem u astrofizici smatra za mnoge riješen. Posebno to vrijedi za znanstvenike koji brane vjerodostojnost teorije „Velikoga praska“ (Bing Banga) kao početka svemira i prostora-vremena te njegova neizbježnoga kraja za 5-6 milijardi godina. Zbog toga problem nije nipošto izvan kantovske aporije granica empirizma. Heisenberg je pritom jasno ukazao na to da naše doba znanstveno-tehničkih dostignuća u praksi ne može biti svedeno na jednoznačnost „fizikalizma“. Postoji mnogo toga što tek treba riješiti u fizici i drugim pozitivnim znanostima da bi se uopće moglo krenuti izravno u pokušaj odgonetanja tajne metafizičkoga podrijetla života u svemiru. U deset poglavlja ove knjige nastojat će se stoga pokazati kako nastanak filozofije u povijesti ljudskoga mišljenja označava prekretnicu u događaju promišljanja ne samo naše nesvodive egzistencije u svijetu, već i onoga što tu jednokratnost na putu singularnosti uopće omogućuje. Nije znanost neovisna varijabla u mreži duhovnoga bitka koja s mitskim iskustvom razumijevanja uspostavlja misterij stvaralačke imaginacije. No, nesporno jest da se s novim vijekom i kozmocentričnom „slikom svijeta“ odvija proces eksponencijalnoga rasta znanja o prirodi i svemiru. Geneza novovjekovnih znanosti kao što su to matematika i fizika početak je povijesno-epohalnoga događaja kojim znanstvena racionalnost uspostavlja vladavinu „volje za moć“ u liku tehničke subjektivnosti „čovjeka“. Nije takav događaj samo prouzročio ulazak „novoga“ u svijet, preusmjeravanje tijeka svjetske povijesti iz razdoblja geocentrizma do antropocena. S Newtonovom i Keplerovom fizikom otpočeo je nezadrživi proces razotkrivanja „prirode“ i konstrukcije tehničkoga nabačaja svijeta kao predstavljajuće predmetnosti u transformaciji bitka. Ono što se zbiva u suvremeno doba tehnoznanosti zahtijeva drukčiji pristup filozofije kako spram vlastite „zadaće mišljenja“, tako i spram razumijevanja zadivljujućega „napretka“ u inovacijama s kojima „čovjek“ postaje homo kybernetes ─ biće između invencije i kreativnosti tehnosfere bez koje više ne možemo zamisliti ni ovaj jedini život na putu spram besmrtnosti singularnoga pojedinca koji misli onkraj svekolike dosadašnje metafizičke sudbine povijesti.

April 26, 2026
Izgledi nadolazeće filozofije

Izgledi nadolazeće filozofije

Uvod Filozofija,koja bi se još nametala kao totalna, kao sustav, bila bi sustav ludila.“ Th. W. Adorno, Čemu još filozofija 1. Filozofija bez utemeljenja Zar nisu sva područja očitovanja ljudskoga duhovnoga bitka samorazumljivo „pozitivna“ u vlastitome utemeljenju i razvitku jezika s kojim nastoje dohvatiti složenost zbiljskoga svijeta i kad ga posve promašuju ili, pak, uspostavljaju mrežu zasljepljujućega privida kao što su to mit i religija, dok se znanost tome usuprot određuje kao put k istini na temelju otkrića zakona kauzalnosti i načela dostatnoga razloga? Iako se još umjetnost neprestano pita o svojim ishodištima i izvorima, ipak bez radikalne dvojbe u budućnost svijeta koji je potrebuje barem kao rasterećenje od tegobna preživljavanja i dosade tehničke funkcionalnosti suvremenih društava spektakla, čini se da je jedino filozofiji uskraćen miran san. Samo se, naime, njezina „budućnost“ smatra svagda neizvjesnom. Možda čak i posve bezizglednom pred nasrtom nezadrživa prodora tehnoznanstvenih istraživanja s otkrićima astrofizike i kozmologije o najvećim tajnama postojanja svemira i ljudske egzistencije u njemu. To, naravno, nije nešto samorazumljivo. Od samoga početka nastanka filozofije u Grka njezina „sudbina“ bila je određena težnjom za stapanjem s onim što povezuje ljubav (philia) i mudrost (sophia). (Martin Heidegger, Was ist das – die Philosophie?, G. Neske, Pfullingen, 1963. str. 7-24.) Mišljenje koje misli bitak u njegovoj povijesno-epohalnoj otvorenosti nužno mora biti i mišljenje koje iz vlastita utemeljenja jest obilježeno vremenom u kojem se čin mišljenja zbiva kao događaj „novoga“. No, to „novo“ ne razumije se iz onoga što podaruje umjetnosti kao činu proizvođenja (poiesis) i spravljanja (téchne) karakter nečega što bitno mijenja bitak bića kao takav i u cjelini. Mišljenje koje pripada filozofiji već je uvijek u težnji za sjedinjenjem s onim njemu nasuprot stojećim (ekstasis) krajnje fluidno. Ono je bez čvrsta tla i utemeljenja, gotovo izloženo mogućnosti pada u bezdan. Zato se ono što mišljenju podaruje značajke „novoga“ odnosi na mogućnost nadilaženja granica bitka kao prisutnosti. Stvaranje pretpostavlja umijeće skoka iznad bezdana, a ne opisivanje onoga što već uvijek „jest“. Kad je Heidegger u predavanju iz kolovoza 1955. godine održanoga u Cerisy-la-Salle, u Normandiji u Francuskoj, postavio pitanje o tome što je to – filozofija, već je na svojem putu mišljenja dosegao točku kristalizacije onoga što je filozofiju kao dovršenu i ozbiljenu metafiziku zapadnjačke povijesti dovelo do vlastita kraja. Poznato je da je odnos između početka i kraja filozofije kao metafizike za njega bio povijesno-epohalno određen s pojmom nihilizma i to ne kao tek udesa čovjeka, već ponajprije udesa/usuda bitka samoga. Između početka i kraja filozofije kao metafizike smješta se prostor otvorene zatvorenosti mišljenja koje od Platona i Aristotela pa sve do Kanta, Schellinga i Hegela misli bitak kao početnu i odlučujuću riječ. Bez nje ne samo da ne može biti filozofije, već ne može postojati ništa drugo. Uostalom, nije slučajno da je i sam Hegel na početku Znanosti logike ono neposredno iskrsavanje pojma bitka izjednačio s Ništa. Razlog je bio u tome što je njegova moć mišljenje u refleksiji, a to znači dokidanje svake moguće postojanosti i apsolutne izvjesnosti bitka. Bez refleksije kao biti Hegelova spekulativno-dijalektičkoga mišljenja ni “bitak” a niti „Ništa“ ne mogu biti drugo negoli ono „isto“, što znači bez razvijene mogućnosti vlastite „djelotvornosti“. (Vidi o tome: Walter Schulz, „Hegel i problem ukidanja metafizike“, u: Josip Brkić (izbor i pogovor), Čemu još filozofija, CKD, Zagreb, 1982. drugo i dopunjeno izd. S njemačkoga preveo Branko Despot, str. 285-304. i Vanja Sutlić, Predavanja o Hegelu (1968-1969), Institut za filozofiju, Zagreb, 2016. (prir. Damir Barbarić), str. 20-35.) Nastanak filozofije te njezin mogući i nužni nestanak dovršenjem i ozbiljenjem u kibernetici kao metateoriji svih pozitivnih znanosti za Heideggera je bila istodobno povijesna „nužnost“, ali istodobno i „mogućnost“ za ono što je na različite načine misaono kazivao kao „drugi početak“ (andere Anfang). (Martin Heidegger, „Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“, u: Zur Sache des Denkens, M. Niemeyer, Tübingen, 1969. Vidi o tome: Žarko Paić, „Informacija i kazivanje: Heideggerovi prilozi raspravi o kibernetici i nihilizmu“, u: Tehnosfera, sv. 2, „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, Sandorf i Mizantrop, 2018., str. 221-275.) U pitanju o filozofiji i njezinom „pozitivnome“ dovršenju u kibernetici kao kraju metafizike zacijelo se pokazuje nešto zagonetno. Riječ je o odnosu između početka i kraja. Ovo pripada onome što Heidegger izvodi kao onto-teologijsko ustrojstvo metafizike. Svjedočimo o „nužnosti“ mišljenja koje se određuje kao mišljenje bitka i boga bez obzira na to kako se u pojedinim slučajevima ovaj odnos misli i iskazuje (od predsokratika i Plotina preko skolastike do Spinoze i Leibniza i dalje). Filozofija, doduše, pripada početno grčkome duhu. Ali je u svojoj univerzalnosti „stvar mišljenja“ koja nadilazi duhovne granice zapadnjačke civilizacije. Problem je, međutim, u onome što se u Heideggera, kada govori o moći i vladavini Zapada nad svijetom, pokazuje kako filozofija čak i kada više nema „moć“ utjecaja i vođenja života u suvremeno doba i nadalje preostaje kao neka zagonetna „sila“ koja pripada epohi posvemašnjega poznanstvljenja svijeta sa svim neminovnim posljedicama tog čina prožimanja znanja s modernom tehnologijom. Filozofija „jest“ otuda ujedno nužna mogućnost mišljenja kao otvorenosti bitka uopće. Njezina pojava u „grčkome duhu“ nije, dakako, sudbinska stvar božanske odluke. Posrijedi je sretan slučaj konstelacije odnosa koji su doveli do nastanka mišljenja iz kojeg se rodila znanstvena slika svijeta, ponajprije s Aristotelom, te radikalno promijenila ljudsku egzistenciju i ono što nazivamo životom u najširem smislu riječi. Problem s filozofijom nije stoga tek u tome što nema vlastito utemeljenje poput znanosti u nečemu što bi bilo određeno upravo pojmovima znanja kao metode i istraživanja „istine“, te eksperimentalnim postupcima dokazivanja vlastitih postavki. Iako s prvim filozofom Talesom iz Mileta otpočinje matematički dokaz postojanja objekata u prirodi, koji se shvaća kao logički dokaz, početak znanosti zbiva se s Pitagorinom teoremom. Broj kao aritmetička veličina odredit će bit matematike kao uzora za sve prirodne znanosti. Umjesto toga, ono što je od samoga nastanka filozofiji uskraćeno, a to je da bude posve „praktično“, „pragmatično“ i „utilitarno“ znanje o svijetu, postaje njezina najviša moguća „zadaća“. Još jednom se pokazuje i u Heideggera kako ovaj izraz nije ništa izvanjsko i etički određeno za mišljenje bitka u izvornoj vremenosti. Naprotiv, filozofija kao metafizika ima navlastitu „zadaću“ u tome što kao mišljenje bitka u njegovoj prisutnosti na kraju svojih dovršenih mogućnosti u kibernetici „mora“ otvoriti prostor onome što je od samoga početka bilo naslućeno, ali ne i tematizirano. Stoga Heidegger u tekstu „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ iz 1964. godine upućuje na svezu/odnos između „zadaće“ i „stvari“ samoga mišljenja. To je ono što je nemoguće otkloniti. Ničime nije zapovijeđeno niti se, pak, može razumjeti kao božanski nalog čovjeku da ispuni svoje ljudske obveze i dužnosti. Autonomija filozofije proizlazi iz njezine „zadaće“ mišljenja. Ništa drugo nije pritom važnije od ispunjenja ovog nagovora/zagovora. Da bi svijet mogao imati smisla, što je u bitnome tautologija, jer svijet iskonski označava osvjetljenje i otvorenost bitka i vremena, potrebno je da se dogodi osmišljavanje kroz promišljanje uvjeta mogućnosti svjetovanja svijeta na ishodu metafizike. No, povratak u okrilje onoga što je iskrsnulo kao događaj mišljenja u iskonu u doba predsokratovskoga mišljenja u Grka ne smije se razumjeti i zbiljskim „povratkom“ u prošlost koja je ionako neumitno iščezla. Nikakav povratak prošlosti osim povratka onome što označava „stvar mišljenja“ za filozofiju ne može biti plodotvoran. Stoga mišljenje ima „zadaću“ posve drukčiju od drugih područja duhovnoga bitka čovjeka, primjerice, one koju postavljaju suvremene tehnoznanosti. Heidegger, dakle, pod „zadaćom“ mišljenja na kraju povijesno-epohalno dovršene filozofije kao metafizike misli samu „stvar“ mišljenja. Bez nje filozofija ne može biti to što „jest“. Pitanje je znači li to da je njezina „sudbina“ ono što je povezano uz metafizičko razumijevanje vremena, jer se pokazuje da ono što „jest“ nikad ne može biti posve svedivo na puku aktualnost u protjecanju jednolikoga niza „sada“ momenata vremena. Otuda filozofija nije tek mišljenje o bitku u vremenskoj ekstazi njezine prisutnosti. Posrijedi je sveza/odnos izvorne vremenosti i onoga što pripada suvremenosti izvan svođenja na puku aktualnost. Uostalom, Heidegger u ovom tekstu koji je ključan dokument njegova kasnoga mišljenja jasno upućuje na sljedeći problem. Mišljenje koje vodi filozofiju od njezinih početaka nije „nužno“ i „neizbježno“ ukorijenjeno u onome što se od Aristotela naziva metafizika. Filozofija se, naime, „utemeljuje“ u ideji slobode koja mišljenju podaruje otvorenost za razliku od mita i religije gdje je riječ o kazi o bogovima i ljudima (mythos) te objavi božanskoga čovjeku (theos). Ta se podarenost ne može shvatiti teologijski kao „dar“ bez uzvrata, već kao mogućnost koja određuje čovjeka s pomoću mišljenja egzistencijalno. Utoliko sloboda kao pretpostavka filozofije nije ništa drugo negoli „usud“ i „mogućnost“ mijene mišljenja, ali u konačnici i promjene strukture bitka samoga. Ključna misao Heideggera kako protiv metafizičke sudbine filozofije koja se rastvara u znanostima, tako i protiv odluke da filozofija u „budućnosti“ postane „sluškinja znanostima“ kao što je u srednjem vijeku bila „sluškinja teologiji“, jest u pokušaju da se otvori mogućnost onoga što jest „zadaća“ mišljenja uopće, a što je bilo prisutno u „biti“ filozofije na „skriven način“. (Martin Heidegger, „Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“, u: Zur Sache des Denkens, GA,sv. 14, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1969., str. 73-74.) Ako ova „zadaća“ označava više od „skrivene mogućnosti“ filozofiji u doba planetarnoga nihilizma kao vladavine znanstveno-tehničkoga nabačaja bitka bića, onda se u njezinim bitnim odredbama mora, kako to Heidegger misli i iskazuje, pokazati i ono što nazivamo „budućnošću filozofije“ kao drukčije izvedenoga mišljenja. Vidimo da za Heideggera to znači proći između nečeg što je ujedno dvoznačno: (1) filozofije kao metafizike i (2) filozofije koja se rastvara u znanostima i dovršava u kibernetici kao univerzalnoj znanosti suvremenoga doba. Što to znači drugo negoli da filozofija ne može nastaviti s „velikom pričom“ o bitku kao prisutnosti jer je s Hegelom spekulativna metafizika došla do svojega kraja. No, isto tako, filozofija kao mišljenje onkraj i izvan metafizike ne može postati potporanj ili neka vrsta nove epistemologije za tehnoznanstvene svrhe „budućnosti“ čovjeka kao namjesnika onoga što sam Heidegger naziva postavom (Gestell) kao biti tehnike. (Martin Heidegger, „Die Frage nach der Technik“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009. 11. izd.) Biti na visini ove posljednje „zadaće“ filozofije kao mišljenja na kraju metafizički odigrane povijesti bitka znači biti otvoren za ono što bijaše prvo i začetno (arché) i za ono što dolazi nakon kraja metafizike (eschaton). Dvoznačnost metafizički određenoga puta filozofije kroz vlastitu povijesnost kao mišljenja bitka polazeći od bitka bića kao ideje u Platona do volje za moć u Nietzschea i kao znanstvene artikulacije „svijeta“ pretpostavlja uvid u bitnu razliku između filozofije i znanosti. Dok, naime, filozofija nema svoje utemeljenje u horizontu bića kao takvoga i u cjelini, već se pojavljuje kao promišljanje vlastita bestemeljna položaja kao bezdana slobode, znanosti su već uvijek određene nabačejem ograničenoga područja istraživanja „istine“ bitka kao takvoga. Moglo bi se otuda kazati da je filozofija traganje za onim bezuvjetnim i bezgraničnim s onu stranu empirijske zadanosti. Znanosti u usmjerenosti na predmetnost predmeta imaju drukčiju „zadaću“. One moraju dospjeti do posljednje granice bitka bića u faktičnosti, kao što to čini astrofizika s pojmom singularnosti. (Vidi o tome: Roger Penrose, The Road to Reality: A Complete Guide to the Laws of the Universe, Jonathan Cape, London, 2004.) Takva odredba „biti“ filozofije pripada metafizičkome okviru od Platona do Schellinga. Čak se i danas neprestano opetuje među pristalicama novoga pozitivizma na tragu Bečkoga kruga, osobito Rudolfa Carnapa. On tvrdi da je razlika između tzv. znanstvene filozofije i metafizike u tome što potonja iskazuje u svojim stavovima ono što logički nije smisleno i jasno provjerljivo dokazom. Drugim riječima, ono što bi prema ovoj Carnapovoj postavci uopće još preostalo tzv. filozofiji kao metafizici koja zazire od empirizma svodi se na „metodu logičke analize“ u svoja dva lika: (1) negativnoj kao vođenju rasprave bez smisaonih stavova i (2) pozitivnoj koja označava prostor „logičkoga zasnivanja realne znanosti i matematike“. (Rudolf Carnap, „Prevladavanje metafizike logičkom analizom jezika“, u: Čemu još filozofija, str. 268. S njemačkoga preveo Josip Brkić.) Nismo, dakako, slučajno ovdje Heideggerovoj „zadaći mišljenja“ nakon kraja filozofije kao metafizike u kibernetici suprotstavili polazišta Carnapa. Uz Wittgensteina, on je bio paradigmatski predstavnik upravo onoga što sam naziva „znanstvenom filozofijom“. Čitava pozadina prijepora koji se i danas vodi između filozofije te kozmologije i astrofizike povodom „zaostajanja“ filozofije u odnosu na suvremene tehnoznanosti glede kompetentne rasprave o stvaranju svemira, teoriji vremena i prostora u svjetlu najnovijih otkrića o crnim rupama i singularnosti kao da je nastavak istog prijepora drugim sredstvima. No, problem je očito u tome što svođenje filozofije u doba tehnoznanstvene konstrukcije umjetnoga života (A-life) na tzv. bioetičke „male priče“ u kontekstu posthumanizma i transhumanizma ne mogu zaobići ono što je sam Heidegger tako smjerno postavio kao „zadaću mišljenja“. Nije, dakle, riječ o tome da bi mišljenje postalo puki nadomjestak za dovršenu filozofiju kao metafiziku i to kao relikt mistike bezuvjetnosti povijesnosti bitka samoga u formi „mikro-ontologije“, kada je postalo posve izvjesno da su svi veliki zahtjevi filozofije kao sustava i metode od Hegela postali „slomljenim hegemonijama“, kako to pokazuje u svojim analizama Reiner Schürmann. (Reiner Schürmann, Broken Hegemonies, Indiana University Press, Bllomington & Indianapolis, 2003.) Možda to nitko ipak nije plastičnije formulirao od Franza Brentana. U predavanju što ga je održao prigodom preuzimanja profesorskoga mjesta na Visokoj carskoj i kraljevskoj školi u Beču 22. travnja 1874. godine, nailazimo već na samome početku na sljedeće bitne postavke: „Neosporno, filozofija ne uživa neko veliko povjerenje. Vrlo općenito njezin se odabrani cilj promatra ili kao slika prekrivena koprenom, kroz koju ne može prodrijeti nijedan smrtni pogled, ili kao rješenje čvora mnogo isprepletenih niti, koje nijedna ljudska ruka nije u stanju razmrsiti. Filozofiju, vjeruje većina, zato zapravo ne treba pribrojiti znanostima. Oni su skloni tome da je stave na stranu astrologije ili alkemije. I one su se nekada zvale znanostima: no sada nema nijednog razumnog čovjeka koji ćitavo zvjezdoznanstvo i čitavu vještinu pravljenja zlata s njenim kamenom mudraca ne bi smatrao taštom tlapnjom. A slično tome i filozofija traži nemoguće i goni tašte fantome.“ (Franz Brentano, „O razlozima obeshrabrenja na filozofskom području“, u: Čemu još filozofija, str. 11. S njemačkoga preveo Branko Despot.) Kada dobro promotrimo slijed izvođenja postavki u Brentanovu nastupnome predavanju vidjet ćemo da je ono, za razliku od Carnapa, puno bliže Heideggerovim mislima o navlastitosti filozofije kao metafizike. Ali, ne dakako na taj način da bi tvrdokorno ustrajavala na opravdanju euklidovske geometrije ili Newtonovih načela moderne fizike u vremenu koje je iznjedrilo načela termodinamike s njezinim drugim zakonom po kojem entropija označava mogućnost rasapa sustava uspostavom ravnoteže između dvaju parametara kozmičkih tijela u prostoru njihova gibanja (toplina-hladnoća). Umjesto toga, filozofiji preostaje upravo ono isto što je i za Brentana krajem 19. stoljeća bilo neprijeporno nesvodljivo na načela znanstvenoga razumijevanja svijeta uopće. A to je telos ili mišljenje o unutarnjoj svrsi procesa nastanka bića kao bića odnosno nečega (informacije, materije kao mase i energije). Nije li naizgled začudno što to isto tvrde i filozof-matematičar Alfred N. Whitehead, autor glasovite ontologije događaja u knjizi Proces i realnost iz 1929. godine, te nobelovac, matematičar, astrofizičar i kozmolog, Roger Penrose u knjizi Put do stvarnosti iz 2004. godine? Naime, svi oni polaze od toga da se ono što „jest“ u smislu empirijskoga postojanja fizikalnih zakonitosti, aksioma i teorema po kojima se objašnjavaju prirodne pojave ne može posve svesti na puki „fizikalizam“ kao „materijalizam“ i „realizam“. Filozofiji kao metafizici preostaje otuda drevni pojam svrhe zbivanja. Poznato je da se teleologija uvijek pritom nalazi u paru s načelima kauzalnosti (prvoga uzroka). Ni za Newtona i Leibniza, a osobito ne za Einsteina ─ Bog se ne kocka. No, za Penrosea kao i za Spinozu ili Deleuzea, posrijedi je „imanentna transcendencija“, što znači da je za objašnjenje prvoga uzroka bitka i njegove posljednje svrhe u „horizontu događaja“ potrebno neko drugo i drukčije objašnjenje uređenosti poretka u svemiru. Umjesto božanske supstancije, potrebno je ono što autopoietički ili samo iz sebe pokreće eksploziju supernove, nastanak crnih rupa u svemiru te logiku singularnosti. Što nam to govori? Ništa više i ništa manje negoli da je Aristotel bio u pravu kada je tvrdio da su i fizika i metafizika korelativne „znanosti“ o prvome uzroku bitka bića i njegovoj posljednjoj svrsi (telos). Tko bi, dakle, htio očuvati „bit“ filozofije u prijeporu i dijalogu s rezultatima suvremenih znanosti, astrofizike i kozmologije, mora ponajprije otvoriti pitanje o posve drukčijoj „zadaći mišljenja“ negoli je to imala filozofija u razdoblju njezine zapalosti u etičko-političke „male priče“, u raznolike pseudo-diskurse nesvjesnoga i mističnog, baš onako kako je to „samokritički“ obrazložio Brentano s prispodobom o astrologiji i alkemiji. U svakom slučaju, „zadaća mišljenja“, koju je iz okružja vlastita puta mišljenja otvorio kao problem suvremene filozofije upravo Heidegger, zahtijeva uspostavljanje drukčije vrste autonomije same filozofije no što je to bila u 20. stoljeću. 2. Kozmologija u fizikalnoj i filozofijskoj formi Možemo li preokrenuti „zadaću mišljenja“ kao „bit“ filozofije u ono što pripada podjednako i njoj i suvremenim znanostima bez da jedno „usisa“ drugo u svoje pokretačke mogućnosti „razvitka“ onoga što je filozofija tradicionalno nazivala bitkom bića kao takvim? Nema dvojbe da znanost u liku teorijske astrofizike istodobno pridonosi svojim spoznajama o nastanku svemira i njegovoj „zakonitosti“ onome što se od 1960-ih godina naziva filozofijskom kozmologijom. Posrijedi je proučavanje fizike svemira putem teorijskih spekulacija i eksperimentalnoga promatranja zahvaljujući razvitku tehnologije vizualizacije. Iako je kozmologija još u Whiteheada 1920-ih i 1930-ih godina dobila teorijsko utemeljenje polazeći od njegova pojma singularnosti događaja, a posljednju svrhu u vladavini kozmičke epohe koju ispunjava ideja Boga kao estetskoga demijurga, postalo je bjelodano ipak da je puni procvat ove discipline uslijedio 1960-ih godina. (Alfred N. Whitehead, Process and Reality: An Essay in Cosmology, The Free Press, New York, 1929/1978. Vidi o tome: Žarko Paić, „Stvaralačko doba i nova metafizika: O filozofijskoj kozmologiji Alfreda N. Whiteheada“, u: Tehnosfera, sv. 2. „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, str. 393- 436.) Tada je nastupila „fuzija“ astronomije i fizike kao nuklearne fizike uz gradnju golemih teleskopa. Promatranje snopova sazvježđa postalom je odjednom spoznajno-vizualnim činom razotkrivanja onog što je bilo teorijski pretkazano dosezima Einsteinove teorije relativnosti i njegovim statičkim modelom svemira iz 1917. godine. Pritom se uobičajeno govori o dvije temeljne postavke kozmologije: prva je ona da je riječ o jedinstvenosti svemira i njegovoj singularnosti, što znači da se ništa slično s njime ne može usporediti, pa je govor o „zakonima svemira“ bespredmetan; te druga koja tvrdi da se kozmologija bavi s fizikalnim objašnjenjima u širem kontekstu uključujući ljudsku egzistenciju jer je priroda svemira upravo ono što je omogućilo ljudski život. (Vidi o tome: Hermann Bondi, Cosmology, Cambridge University Press, Cambridge, 1960. Isto tako: Philosophy of Cosmology, Stanford Encyclopedia of Philosophy, https://plato.stanford.edu/entries/cosmology/) No, o čemu govorimo kada u igru ulaze formule, izračuni, matematički dokazi o vječnosti ili beskonačnosti svemira nasuprot teoriji poznatoj kao „Veliki prasak“ (Bing Bang Theory), koja se uobičajeno smatra prihvatljivom za razumijevanje „prirode“ stvaranja svemira i njegova moguća iščeznuća? Očito je već od istraživanja matematičara i filozofa Whiteheada da su posrijedi najmanje dvije kozmologije: fizikalna i filozofijska. Iako je Whitehead smatrao da znanstvena ili fizikalna kozmologija mora postati filozofijskom, ili u drugome obratu metafizičkom, u novije vrijeme takav se stav u nekih fizičara, poput Richarda Feynmana, dobitnika Nobelove nagrade 1965. godine za kvantnu verziju elektromagnetizma, smatra pogrešnim. On, inače, iznosi u razgovoru s Johnom Horganom „mračno proročanstvo budućnosti fizike“, tvrdnjom da će fizika u nadolazećem razdoblju nakon sadašnjeg izvanrednoga uzleta i trijumfa u razotkriću teorija struna, singularnosti, tamne tvari i fizike čestica zapasti u letargiju pukog istraživanja planeta bez stvaralačke invencije. Drugim riječima, ono čega se Feynman boji jest ulazak „filozofa“ kao „drugorazrednih mislioca“ u teorijsko raspravljanje o prirodi svemira i mogućnostima da „filozofijska kozmologija“ naposljetku postane ono što on naziva „degeneracijom ideja“. (John Horgan, Kraj znanosti, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 119.) Natjecanje u preziru spram filozofije u liku kozmologije nastavlja se još više u 21. stoljeću. Ništa blaži u svojim prosudbama nije bio ni zacijelo najpoznatiji teorijski fizičar i kozmolog Stephen Hawking. U mnoštvo prigoda povodom svojih istraživanja o kvantnoj kozmologiji proglasio je filozofijske spekulacije besmislicama i neznanjem o bitnim pitanjima nastanka svemira i teorije prostora i vremena. No, ono što je u svemu tome najvažnije nije frontalni udar na filozofiju koja se „petlja“ u stvari mišljenja fizike i astrofizike s posve zastarjelim pristupima u pojmovnoj konstrukciji i spoznajno-teorijskome načinu mišljenja. Daleko je važnije ono što je Hawking u Kratkoj povijesti vremena iz 1988. godine iznio kao temeljnu zadaću fizikalne kozmologije. U njegovu stavu sjedinjuje se ono što Heidegger određuje još 1950-ih godina: da je, naime, postav (Gestell) kao bit tehnike ujedno i bit znanstvenoga istraživanja bitka bića. To samo znači da tehnologiziranje mišljenja nije tek najava nadolazeće budućnosti. Riječ je o konstrukciji mislećih strojeva koji pokrenuti djelovanjem umjetne inteligencije (A-intelligence) autopoetički stvaraju umjetni život (A-life). Posrijedi je nešto uistinu čudovišno (Unheimlich). Prema Hawkingu, nova megaračunala koja će biti u pogonu prema kvantnim načelima unijet će u život čovjeka interakciju s neljudskim kao svezom/odnosom kognitivnosti i tehničke operabilnosti onkraj mogućnosti ljudskoga uma. Tako će doći do konačne fizikalne teorije ili Teorije svega, što bi čovječanstvu moglo pomoći da „spozna Božji um“. (Stephen Hawking, A Brief History of Time, Bantam Books, New York, 1988., str. 175.) Nije potrebno posebno govoriti o tome da su upravo najznamenitiji suvremeni znanstvenici iz područja teorijske fizike, astrofizike i kozmologije u svojim posljednjim nakanama „čisti metafizičari“. Što bi, dakle, trebalo značiti spoznati „Božji um“ ako ne znanstveno odrediti aksiome i teoreme koji od Pitagore i njegove matematike pa do filozofa i matematičara Leibniza, a koji je, pak, Boga shvatio kao „savršenog matematičara i urara“, utemeljuju čitavu vidljivu i nevidljivu strukturu prostora-vremena te oblikuju formu postojanja svemira uopće? Što možemo zamijetiti iz navedenih primjera radikalne kritike s primjesama omalovažavanja i prezira filozofije od strane suvremenih znanosti, navlastito matematike i fizike, a isto vrijedi i za biologiju i kemiju? Ponajprije, kao što je to dobro uočio Brentano još 1874. godine, položaj se filozofije u odnosu spram eksponencijalnoga rasta znanja iz područja pozitivnih prirodno-tehničkih znanosti odvija ubrzano u smjeru njezine „likvidacije“, a ne tek kraja u kibernetici i tehnoznanostima kako je to najavio Heidegger. Kada kažemo „položaj“ onda to valja shvatiti najmanje u tri značenja: (a) ontologijskome, (b) spoznajno-teorijskome ili epistemologijskome i (3) institucionalnome u okviru postojeće mreže sveučilišta i znanstveno-istraživačkih instituta i laboratorija. U prvome slučaju, filozofija je na putu posvemašnjega odustajanja od „patetičnoga univerzalizma“ ( Max Bense, „Pojam filozofije“, u: Čemu još filozofija, str. 275. S njemačkoga preveli Marija Ujević i Josip Brkić.) svojih metafizičkih težnji za uređenjem bitka kao takvoga i njemu primjerenog mišljenja. Konačan udarac ovom nastojanju mišljenja Jednog, Prirode, Svijesti izveden je počevši od Heideggera, Derridae, Deleuzea, Lyotarda. Nakon kraja „slomljenih hegemonija“, s pojmovima „destrukcije“ i „dekonstrukcije“ metafizike, kako to obrazlaže Schürmann, nastupilo je doba an-arhije ili otvorenosti mišljenja. Ono više nema u vidu monističke tlapnje niti vladajuće jednoznačnosti u „načelnoj artikulaciji značenja“. Položaj filozofije stoga se uspostavlja iz otvorenosti ontologija koje vodi mišljenje događaja (Heidegger, Whitehead, Deleuze, Badiou). No, temeljna promjena same ontologije na ishodu metafizike jest upravo u tome što povijesni sklop bitka, bića i biti čovjeka gubi svoju „vertikalnu“ usmjerenost. Kroz vladavinu načela bivanja ili postajanja (Werden, devenir) ono ulazi u ono što se od Whiteheada naziva „procesualnom kozmologijom“. Sada, naime, bitak postaje informacijom kao uputstvom za djelovanje na temelju kibernetičke razlike. Umjesto četvorstva uzroka klasične ontologije u Aristotela (causa formalis, causa materialis, causa efficiens, causa finalis) kibernetika uvodi u razmatranje pojmove informacije, povratne sprege-petlje (feedback-loop), kontrole i komunikacije. Ontogenezu nadomještava tehnogeneza. Na taj se način položaj filozofije kao nove ontologije bitno mijenja i, da paradoks bude potpun, iznova učvršćava. Razlog leži u tome što tehnogeneza zahtijeva „digitalni konstruktivizam“, odnosno stvaranje konceptualnih sklopova s pomoću logike koja se u „trećem poretku“ kibernetike naziva transklasičnom. To jednostavno znači da ono što „jest“ biva ili postaje drugo i drukčije od fiksnoga stanja stvari, statičkoga poretka kategorija, shvaćanja prirode kao vječne i bezvremene konstante. Ono što je jednako tako paradoksalno jest da ontologija već s Heideggerovom „destrukcijom“ izvedenom 1927. u djelu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit), te osobito u spisima 1930-ih godina o pojmu „događaja“ (Ereignis) i rasprava i predavanja iz 1940-1950ih godina s vodećim pojmom „postava“ (Gestell) kao biti tehnike gubi vjerodostojnost i razlog postojanja. No, unatoč tome, njezina se „karijera“ u suvremeno doba, a to je upravo ovo u kojem svjedočimo procvatu tehnosfere (kibernetike, biogenetike i posthumanizma/transhumanizma), pojavljuje jasnim pokazateljem premještanja iz područja metafizike u područja teorijske fizike, astrofizike i kozmologije. (Vidi o tome: Žarko Paić, Tehnosfera, sv. 2., str. 9-170.) Ovaj obrat nije puka zamjena mjesta u poretku ranga kategorija, već strukturni obrat s kojim se metafizika sada više ne može objašnjavati bez uvida u teorije kontingencije, emergencije i kaosa. Tko želi poput Hawkinga „spoznati Božji um“ mora preuzeti na sebe zadaću da „novu ontologiju“ razumije polazeći od kvantne neodređenosti i strukture „tamne tvari“ do singularnosti kao posljednje tajne svemira uopće. U drugome slučaju riječ je o epistemologiji. Već s kibernetičkom teorijom Gregoryja Batesona kao i teorijom autopoiesisa Maturane i Varele, a obje pretpostavljaju nastanak svijesti iz logike nastanka samoga života u biologijskome smislu, upućuje se na promjene u onome što je novovjekovna spekulativna filozofija od Fichtea do Hegela nazivala refleksijom. Naime, kao što smo to već istaknuli s obzirom na Hegelovo shvaćanje bitka i Ništa, ontologija kao metafizika dokida se onda kada refleksija postaje samorefleksivnom sviješću o konstruiranome predmetu svijesti. Mišljenje mišljenja, ili filozofija filozofije za Hegela je bio nemoguć projekt. Razlog leži upravo u tome što mišljenje misli ono zbiljsko koje je i samo pojmovno-idejno rezultat apsolutne refleksije. Na taj se način mišljenje izjednačava s bitkom kao predmetnošću predmeta, dok refleksija kao samosvijest postaje ono što misli vlastitu „stvar mišljenja“. Epistemologija kao spoznajno-teorijska disciplina nužno se mora otpočeti baviti s onime što omogućuje ne samo izjednačenje mišljenja i bitka kao takvoga, već i s mogućnostima nastalim iz tehnosfere ─ da stroj mišljenja ili razvijena umjetna inteligencija s pomoću sustava informacija proizvodi u virtualnome prostoru ono što više nije proizvod „ljudskoga mišljenja“. Umjesto toga epistemologija kibernetike i umjetne inteligencije mora moći postaviti pitanje o uvjetima mogućnosti pod kojima nastaje drukčije mišljenje kao tehnogenetska samosvijest „neljudskoga“, ili kako je to formulirao Lyotard, postojanje mišljenja u formi kibernetičke tjelesnosti onkraj granica prirodnoga i ljudskog uopće. (Jean-Franҫois Lyotard, L’Inhumain: Causeries sur le temps, Éditions Galilée, Pariz, 1988.) Položaj filozofije stoga valja razumjeti u rastućem interesu za objašnjenjem nastanka mišljenja ili onoga što se imenuje svijest (consciousness) u dvostrukome smislu: duševnome i duhovnome. No, ti se pojmovi tradicionalne metafizike (psihologije i teologije) zamjenjuju danas s pojmovima neuro-kognitivizma. (Humberto R.Maturana, „The Biological Foundations of Self Consciousness and the Physical Domain of Existence“, u: Niklas Lukhmann/Humberto R. Maturana/Mikio Namiki/Völker Redder/Francisco J. Varela, Beobachter: Konvergenz der Erkenntnistheorien, W. Fink, München, 2003. i Francisco Varela, Evan Thompson i Eleanor Rosch, The Embodied Mind: Cognitive Science and Human Experience, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 1993.) Umjesto „uma“ sada „mozak“ zasjeda na prijestolje filozofijskoga shvaćanja svijesti koja je uvijek „utjelovljena“ (embodied). Da bi svijest kao samosvijest mogla djelovati interaktivno, odnosno komunikacijski povezano s drugim subjektima/akterima u zajednici nužno je da se uspostavi ono što omogućuje komunikaciju uopće ─ jezik kao izvedbeni način bitka-u-svijetu. Bez jezika animal rationale, dakle, čovjek koji vodi vlastitu egzistenciju, ne može postojati u okviru horizonta smislenoga svijeta. Sve se, međutim, radikalno mijenja kada umjesto „mozga“ u tehnogetskoj konstrukciji „umjetnoga života“ (A-life) mišljenje postaje enaktivno i pragmatično uputstvo za djelovanje u „internetu stvari“. (Bruno Latour, The Reassembling the Social: An Introduction to Actor-Network-Theory, Oxford University Press, New York, 2005.) Tada umjesto jezika tehnička slika preuzima moć interaktivne vizualne komunikacije. Svijest u svojem tehnologiziranome ustrojstvu postaje pragmatički know-how. Jednostavno, umjesto mišljenja kao kazivanja svijeta u mediju jezika, „forma života“ autonomnoga objekta u stanju „ugradnje“ (embedment) rastjelovljuje mišljenje. To je početak vladavine inteligentnih kompjutora nad ljudskim-odveć-ljudskim svijetom, kojeg je Stephen Hawking predvidio kao „postbiološku evoluciju“ i kao najveću opasnost za preživljavanje čovječanstva u nadolazećem razdoblju. (https://www.cnbc.com/2017/11/06/stephen-hawking-ai-could-be-worst-event-in-civilization.html U trećem slučaju položaj filozofije prestaje biti institucionalno samorazumljiv. Nakon kraja Humboldtove ideje sveučilišta kao jedinstva poučavanja znanja o svijetu i istraživanja istine svijeta samoga, te ulaska u ono što označava vladavinu istraživanja u logici tehnoznanstvene konstrukcije „svjetova“, a što je otpočelo već 1960-ih godina s idejom kibernetičkoga sklopa informatike, semiotike i pragmatike znanja, posve je izvjesno da za filozofiju više nema sigurnoga prostora održivosti njezine metafizičke „sudbine“. Kao predvodnica humanističkih znanosti na početku novoga vijeka, kada je već s Descartesom, Leibnizom, Spinozom i Kantom filozofija poprimila lik prirodnih znanosti s onime što još od Pitagore ima prizvuk „istinski bezvremene prirode“, ( Roger Penrose, The Road to Reality, str. 10.) preostaje joj da se svede na „pragmatic turn“ kao u analitičkoj filozofiji od C.H. Peircea, W. Jamesa i J. Deweya i tako postane „logičkim istraživanjem“ pretpostavki mišljenja koje određuje znanstvenost znanosti ili da ostane izvan „napretka“ svjetsko-povijesnoga puta spram postbiološke budućnosti čovječanstva. U sveopćom trijumfu tehnoznanstvenih istraživanja umjetne inteligencije, filozofija nije, dakako, nešto izvanjsko i bespredmetno, unatoč svih prigovora i drskih postavki astrofizičara i kozmologa. Bez nje je, doduše, čak i moguće zamisliti istraživanja o odnosu posthumanizma i robotiziranja „čovjeka“. Ali takvi su projekti lišeni bitnih dosega u promišljanju uvjeta mogućnosti kojim se svijet kao sveza/odnos mišljenja i stvaranja „novoga“ pojavljuje drukčije određen negoli iz položaja onog što Heidegger u spisu Što znači misliti? (Was heisst Denken?) iz 1951-1952. godine naziva „kazivajućim mišljenjem“ (Dichten). (Martin Heidegger, Was heisst Denken?, GA, sv. 8, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2002.) „Obrana i posljednji dani“ filozofije iziskuju sustavno izlaganje nastanka znanstveno-tehničkoga svijeta u novome vijeku. Tek otuda moguće je pokazati unutarnju „nužnost“ kao potencijalnost da se filozofija u svojem znanstvenome liku početkom 20. stoljeća uspostavi od Carnapa i Wittgensteina do Poppera i Feyerabenda kao logičko-istraživački sklop onoga što čini „filozofijsku kozmologiju“ manje iritantnom za teoretsku fiziku, astrofiziku i fizikalnu kozmologiju. Naravno da ne smijemo ovdje zapasti u diskurs podcjenjivačkoga prokazivanja filozofije kao nesmisaonosti i neznalaštva u stvarima kvantne teorije ili teorije singularnosti. Sve se to već odvilo upravo unutar same filozofije već u logičkome pozitivizmu i pragmatizmu na početku 20. stoljeću s mnogo više argumentacijske preciznosti od onoga što danas slušamo u ciničnome trijumfu tehnoznanstvenoga uma. Ipak, razlog zbog čega pitanje o filozofiji i njezinim izgledima u nadolazećoj budućnosti ima prizvuk apokaliptičkoga tona i ujedno mesijanske nade u spasonosno ne proizlazi otuda što bi valjda trebalo očuvati filozofiju tek kao derivat etičko-političkih razmatranja ili, pak, grčevito se držati teologijskih argumenata kako fizika nikad ne može odgovoriti na pitanje o „inteligentnom dizajnu“ same ideje stvaranja svemira i nastanka samosvijesti u čovjeka, te kako ne može dati odgovor na pitanje o smislu ili svrsi onoga što nazivamo ontologijski „bitkom“ kao takvim, a u biologijsko-antropologijskome obratu od Nietzschea ─ „životom“ uopće. Ne, to je ispod časti filozofije i njezine „stvari mišljenja“. Njezino poslanstvo u 21. stoljeću zacijelo ne može biti isto kao što je to bilo za Hegela i spekulativno-dijalektičko izlaganje cjeline „fenomenologije duha“, ili kao što je to bilo za Heideggera i prebolijevanje metafizike (Verwindung der Metaphysik). Zašto uopće tolika opsjednutost „napretkom“ znanosti i tehnologije u proizvođenju inteligentnih kompjutora ako će njihova mutacija gotovo neminovno dovesti do „kraja čovjeka“ u faktičkome smislu nestanka jedne vrste koja se od Aristotela do Turingova stroja uzdala u veličajne mogućnosti onog što nazivamo animal rationale? Na to pitanje odgovor sigurno ne može dati teorijska fizika niti kozmologija. To je ono što zadire u područje „mistike faktičnosti“. Wittgenstein nije imao bolje objašnjenje za to osim da nadilazi granice jezika. Zato se ne može objasniti „racionalno“. Paradoks je, dakle, da je ljudska priroda ona koju odlikuje „racionalnost“. Ali tako da je uvjet mogućnosti racionalnoga djelovanja s onu stranu „razuma“ kao računajućega mišljenja (Rechnen), kako to uvjerljivo pokazuje Heidegger.

April 25, 2026
Academia virtualis (20)

Academia virtualis (20)

1. Uvijek je dvoje: prvi i drugi, oni koji utemeljuju i oni koji nasljeđuju, Platon i Aristotel, Proust i Joyce, Heidegger i Wittgenstein… Tako je isto i u teoriji medija i komunikologije koje nisu drugo negoli nasljednice realizacije filozofije u kibernetici. I baš zato što je to tako očigledno, mnogi današnji apologeti novih medija ne vide ono što je bit ove metafizičke realizacije pojma u zbilji. U teoriji medija i komunikologije onaj s kojim sve „novo“ otpočinje jest Marshall McLuhan s postavkom da je medij poruka, da je svijet postao „globalno selo“, da ulazimo u razdoblje implozije informacija, što će njegov pravi učenik Jean Baudrillard izvesti kroz tri poretka simulakruma u doba simulacije zbiljskoga svijeta, te da je razvitak medija samo nastavak ljudske tjelesne osjetilnosti drugim sredstvima. Njegova je paradigmatska forma medijske konstrukcije zbilje stoga televizija koja je uistinu 1960ih godina bila globalno-planetarna moć apsolutne vladavine mozaične slike u njezinoj narkotički usmjerenoj fragmentarnosti na spoznajno-receptivne učinke gledatelja kao objekta TV-slike. Da, kanadski je mediolog pravi platonist tzv. medijske slike svijeta i tako će ostati zauvijek. No, tko je onda aristotelovski nasljednik njegova teorijskoga poslanstva? Češko-brazilski Židov koji je pisao na njemačkome i engleskome, Vilém Flusser, tvorac svih temeljnih pojmova suvremene komunikologije bez kojeg ne bih ni ja razvio svoj pojam tehnosfere. To su tehnoslike, kodovi, telematika. Postindustrijsko društvo vladavine informacija zamjenjuje komunikaciju na temelju jezika s onom na temelju tehničke slike koja kodirana u svojem prijenosu terminalom omogućuje da telematika postane uvjet mogućnosti globalnoga društva informacijske implozije. Dok, naime, McLuhan „vjeruje“ u sekulariziranoga Boga medijske globalnosti koju donosi televizija svijetu u smislu popularne eshatologije kao smjese novoga prosvjetiteljstva i kozmopolitskoga sustava znanja i mišljenja u tehničkome svijetu, Flusser razotkriva svoju „vjeru“ u mogućnosti novoga telematskoga društva koje ne donosi utopiju svečovještva i blagostanja, već realne mogućnosti ulaska-u-svijet kao simboličke komunikacije s Drugim izvan granica prirodne neposrednosti okovane biološkim i povijesno-epohalnim čimbenicima razlike između životinja, ljudi i strojeva. Sve što je Flusser pretkazao svojom mediologijom kao komunikologijom već se realiziralo u doba tehnosfere. Njegova najveća teorijska lucidnost jest da je prvi jasno definirao ono što je uvjet mogućnosti interneta kao medija s kojim telematika dovodi do uspona umjetne inteligencije. A to je da je jezik čista pragmatika znanja kao informacije i da je digitalna slika ništa drugo negoli vizualizirani pojam. Ono što je za Aristotela bio pojam energeia u smislu shvaćanja bitka, to je za Flussera pojam kodirane tehnoslike koja omogućuje da komunikacija u globalno-planetarnome okviru ljudskoga djelovanja postane vizualna komunikacija i da u toj totalnoj transparentnosti informacija život od misterija božansko-prirodne moći poprimi značajke sublimne tehnosfere onkraj granica ljudskoga-suviše-ljudskoga. (v. Žarko Paić, Vizualne komunikacije: uvod, CVS, Zagreb, 2008.) No, ako je za McLuhana paradigmatski medij bila televizija, a za Flussera ono što neutralno nazivamo internet, jasno je da je za ontologiju digitalnoga doba mjerodavni fluserizam koji nas upućuje na razliku između analognoga i digitalnoga, prirodnoga i tehnologijskoga, ljudskoga i neljudskoga. Ipak, u ovome 20. predavanju iz ciklusa Academiae virtualis nećemo se baviti ponovno Flusserom kao što sam to već izveo u navedenoj knjizi o vizualnim komunikacijama te u raznim prigodama analize svih temeljnih kategorijalnih sklopova tehnosfere u petoknjižju Tehnosfera. Ono što se pojavljuje iskrslim problemom upravo u naše post-digitalno doba, koje je u znaku vladavine tehnosfere kao spoja umjetne inteligencije i umjetne intuicije, nije ništa drugo negoli najavljeni kraj medija kojim i uvelike pragmatičke teorije novih medija i različite arheologije novih medija postaju zastarjelima baš kao i tradicionalni pristup medijalnosti medija uopće. Zašto su, dakle, mediji kao takvi u trenutku totalne implozije informacija naša već odigrana prošlost koju ubrzano nastojimo arhivirati u postmemorijske terminale „naše“ povijesti? Da bismo to razjasnili i dali eventualno „prognozu“ života u tzv. post-medijskome dobu koje zacijelo ne znači nikakav povratak u pred-medijski svijet špilje i religiozne kontemplacije umjesto sveprisutne virtualne korporativnosti onog što je preostalo od liberalnoga pojma javnosti u demokratskim poretcima suvremenosti, potrebno je vidjeti što o tome govori onaj „treći“, najznačajniji teoretičar medija nakon McLuhana i Flussera. Jasno je da je riječ o Kittleru. 2. Friedrich A. Kittler (1943. – 2011.) bio je utjecajni njemački književni i medijski znanstvenik čiji je rad značajno oblikovao ideju da tehnologija određuje ljudsku kulturu i percepciju. U tom kontekstu, “kraj medija” se manje odnosi na iznenadni nestanak televizije ili novina, već na teorijski prekid pokrenut digitalizacijom i zamjenom analognih medija za pohranu (gramofon, film, pisaći stroj) optičkim mrežama i računalima. Evo središnjih aspekata njegove teorije o “kraju medija”. Kittler je tvrdio da digitalizacija eliminira odvajanje različitih medija (slika, zvuk, tekst) jer se sve informacije pretvaraju u binarne kodove (0 i 1). To je označilo kraj ere specifičnih “tehničkih medija” (kao što je gramofon za zvuk, film za sliku), koje je analizirao u svom djelu Gramofon, film, pisaći stroj. “Kraj” znači da se mediji više ne shvaćaju kao prijenosnici sadržaja ljudskim osjetilima, već kao sustavi algoritama i obrade podataka koji uvelike izmiču ljudskome razumijevanju. Tehnologija kao odlučujući čimbenik proizlazi iz njegova provokativne izjave kako ne postoji softver. Kittler je naglasio da hardver (tehnička infrastruktura) određuje softver i time komunikaciju, a ne obrnuto. U jeziku informatike kao zapravo „jeziku novih medija“ pokazao je odlučno ono što ovaj obrat u biti realizirane metafizike u kibernetici znači za novo shvaćanje odnosa između tzv. subjekta i objekta. A znači ništa drugo negoli da je taj dualizam zauvijek dovršen i bačen na smetlište povijesti. Kittler je u svojim ontologijskim stavovima spoj Heideggera i francuskoga poststrukturalizma i nije nimalo začudno zašto je sklon onome što bismo mogli nazvati posthumanističkom perspektivom, jer dovodi u pitanje koncept ljudi kao autonomnih subjekata. Umjesto toga, ispituje kako tehnologija konstruira, mijenja ili čak briše našu stvarnost. (v. o tome, Žarko Paić, Vizualne komunikacije: uvod, CVS, Zagreb, 2008.) Ukratko, Kittlerov “kraj medija” označava da je era analognih medija za pohranu završila i da živimo u vremenu kada se svi mediji stapaju u univerzalni digitalni stroj koji određuje ljudsko djelovanje i misao. Ključna Kittlerova postavka glasi ovako: sve što se može opisati, može se predstaviti terminologijom tehnoloških procesa. Naravno, „medijski humanisti“ i „historijski epistemolozi“, zagovornici kantovske diobe na noumenon i fenomenon, te klasične marksističke ideje da je tehnologija u svojoj biti uvijek instrumentalne naravi u smislu ljudskoga usavršavanja u budućem razvitku i napretku proizvodnih snaga, svi kritičari tzv. tehno-determinizma, bit će narogušeni na ovaj način mišljenja koji je nemilosrdna dekonstrukcija/destrukcija svih ljudskih zabluda o tome da je tehnologija kao medij svagda samo nastavak ljudske osjetilnosti drugim sredstvima. Za moje razumijevanje biti stvari, Kittler je radikalni nastavljač cjelokupnih nastojanja fluserizma uz dodatak onoga što je posthumanizam otvorio kao temeljni problem, a to je prevladavanje „čovjeka“ onime što ga nadilazi na putu spram tehnološke singularnosti. Sve što iskazuje Kittler u mojim se filozofijskim istraživanjima tehnosfere gotovo samorazumljivo pretpostavlja. Da je, naime, tehnoslika zapravo „izračunata slika“ i da je prijelaz iz analognoga u digitalno doba te u post-digitalnu budućnost naprosto izvan logike tzv. razvitka i napretka medija. Nije uopće riječ o medijima, ni starim ni novim, niti o antropologiji medija koja kao ni svaka posebna antropologija nema svojeg misaonoga opravdanja jednostavno zbog toga što „čovjek“ nije subjekt, a medij objekt, već su tzv. mediji zastarjeli instrumentarij nostalgije za jezikom koji prethodi slici kao u slučaju radija, a ne televizije. Medij je samo i jedino pojam koji označava posredovanje između osjetilnosti čovjeka i njegova „svijeta“ s pomoću jezika i slike. Onog trenutka kada nastaje tehnosfera, ili kada slika postaje vizualnom informacijom kao „izračunatom slikom“ u okviru binarnoga koda 0-1, gotovo je s tzv. medijskom slikom svijeta. Ni televizija, ni internet nisu više paradigmatski mediji suvremenosti, već transformacija jezika i slike u broj. Pogledajmo pritom samo jednu očiglednu teorijsku i praktičnu nesuvislost u razjašnjenju napretka i razvitka medija u razlici tzv. analognoga od digitalnoga doba. Mediji koji pripadaju pojmu analognoga su uvijek su i produžeci ljudskoga tijela drugim sredstvima (olovka, knjiga, radio, televizija) u smislu linearnosti oblikovanja. To je jasno uvidio McLuhan u svojoj antropologijskoj teoriji po kojoj je medij poruka. Naime, svaki medij u svojoj dvoznačnosti (tehničko-tehnološkoj i društveno-kulturalnoj) izražava uvijek nešto intencionalno i naravno intermedijalno. Olovka i knjiga su prst i nokat sveze pisanja i čitanja u kauzalno-teleologijskome smislu. Ruka koja piše i ruka koja lista stranice u knjizi odgovaraju primatu duhovno-tjelesnoga sustava biološke navlastitosti čovjeka za razliku od životinjske strukture ponašanja. Svako sredstvo ima neku posljednju svrhu, ali sve to u analognoj matrici medija nije spojeno, već razdvojeno, pa imamo razliku tiskanih od tzv. elektroničkih medija, „hladnih“ od „toplih“ kako to metaforički pokazuje McLuhan u svojem temeljnome djelu Razumijevanje medija: Produžeci čovjeka (Understanding Media: The Extensions of Man) iz 1964. godine. Jasno je pritom da je pojam „produljenja“ (extensio) relikt kartezijanske diobe čovjeka na res cogitans i res extensa. Ono što se produljuje jest materijalna ili tjelesna supstancija kao aparat u tehničko-tehnološkome smislu, ali ovo ne valja shvatiti iz pojma kvantiteta jer postoje i mali tranzistori i veliki gramofoni još 1960ih godina, kao i portabl-televizori i mega-projektori mozaične slike. Produljenje je kvalitativno širenje materijalnosti u smislu njezine oblikotvornosti koja zahvaljujući energiji i brzini mijenja oblik u materijalnoj supstanciji. Dakle, iz ovog je već bjelodano da tzv. stari mediji analognoga doba „ne misle“, jer za to nemaju temeljni uvjet postojanja onoga što pripada logici „novih medija“. Riječ je, naravno, o mislećoj supstanciji ili umjetnoj inteligenciji koja u tendenciji sama-o-i-za-sebe pokreće i upravlja sustavom policentričnih informacija, da se poslužim jednim primjerenim izrazom Donne Haraway. 3. Obrat nastaje kada internet kao međumreža omogućuje kako je to formulirao Claude Shannon sredinom 1950ih godina matematičku teoriju komunikacije ili nastanak mislećega stroja (računala) koji se zasniva na komputaciji informacija i u načelu sintetiziranju ljudskih osjetila u integralan sklop (knjiga, radio i televizija, izvedba i filmska projekcija) koji sada autonomno djeluje neovisno od svih dosadašnjih formi posredovanja osjetilnosti i svijeta. Telefon više ne potrebuje telefonsku govornicu, televizor nije nepokretni uređaj kao TV-prijemnik u sobi, radio postaje pokretan medij, knjiga se reproducira u nematerijalnoj formi e-book u pdf-u ili sličnome načinu svoje percepcije-recepcije). Tzv. novi mediji ili mediji digitalnoga doba su samorazumljivo vezani uz djelovanje umjetnoga mozga i prstiju ruke, jer interkonekcija pretpostavlja još uvijek vladavinu fenomena kroz tjelesnu samoprezenciju u prostoru-vremenu. Stvarne interakcije između AI i čovjeka nisu još uvijek posve „neposredne“ jer AI kao kraj medija nije dospio do posljednjeg stupnja onog što se naziva trećim poretkom kibernetike u kojem tehnosfera djeluje kao novi apsolut iz biti autopoiesisa. No, recimo to hegelovski. Ako se zbilja još uvijek u potpunosti ne podudara s pojmom, utoliko gore po zbilju. Činjenice ipak ukazuju na to da se „beskonačnom brzinom“ približavamo tzv. sintezi pojma i zbilje jer tehnosfera je „imanentna transcendencija“ i pretpostavlja numeričku vizualizaciju svijeta koja se spekulativno iskazuje lajbnicovski jedinstvom metafizičke i matematičke točke u prostoru-vremenu. Nikakve više tzv. razlike staroga i novoga nemaju smisla, jer je ireverzibilnost povijesti onog što je preostalo od „napretka“ i „razvitka“ takva da postoji samo „vječna sadašnjost“ u bezvremenome vremenu postajanja razlike u pojmu beskonačne suvremenosti koja se događa onkraj granica bergsonovski shvaćenoga trajanja. Zato tzv. mediji u doba tehnosfere ne mogu biti „trajni“ i „postojani“. Oni su realizacija simondonovskoga koncepta metastabilnosti jer je njihov prostor-vrijeme u umrežavanju informacija i stalnoj produkciji „novoga“ bez kraja i konca. „Čovjek“ kao homo kybernetes ubrzano gubi značajke „subjekta“ i postaje „interaktor“ jednog ćudovišnoga sustava koji upravlja njegovim vizijama i snovima, njegovom mentalnom mappa mundi 24 sata na dan/noć. Sve smjera spram apsolutne res cogitans, a posljednje osjetilo koje sintetizira sva druga jest viđenje samoga gledanja kao procesa totalne vizualizacije „bitka“ i „vremena“. Zato je Jean-Luc Godard bio onaj koji je shvatio da je kinematosfera ujedno i „kraj filma“ i „kraj medija“ uopće. (v. Žarko Paić, O filozofiji filma: Slike događaja, Bijeli val, Zagreb, 2024.) Nakon McLuhana, Flussera i Kittlera više ne može biti nikakvih teoretičara medija i tzv. novih medija jer je sam pojam posve izgubio vjerodostojnost. Tzv. medijski studiji (media studies) su uvijek kao i vizualni studiji (visual studies) samo relikt postmoderne težnje da se „velike priče“ metafizike Zapada rastemelje i demokratiziraju kroz „male priče“, kako je to izveo Lyotard, a da se pojam fundamentalnih znanosti i njihove diobe na prirodno-tehničke i društveno-humanističke pokaže u krajnjoj potencijalnosti pojma medija „digitalnim prividom“. Sve što se događa u doba tehnosfere jest integralni sklop vladavine apsolutne imanencije i umjesto teo-kozmo-geneze na djelu je totalna tehno-geneza svih mogućih svjetova koji počivaju na trijadi računanja-planiranja-konstrukcije. To što smo svjedoci kako „čovjek“ u svojoj paklenoj ludosti i u svemu tome vidi mogućnost za destrukciju samoga života proizvodnjom „lažnih vijesti“ (fake news) i svih mogućih strategija uništenja Drugoga uz pomoć „zlokobne tehnosfere“ nije više stvar nikakve primijenjene tehno-bio-etike i sličnih papazjanija kojima se „mediji“ bave govoreći o tzv. ljudskoj odgovornosti. Umjesto toga, sve je u novoj zadaći mišljenja koja nakon kraja medija mora promisliti je li neuro-kognitivni sklop vladavine slike kroz numerički kôd samoga umjetnoga života posljednji dokaz kraja metafizike ili njezine metamorfoze u nešto za što, rekao bi Heidegger, mi svojim jezikom uopće još nismo pripremljeni da bismo dospjeli do rasključanosti tajne novoga života? Medij ne odašilje više nikakve poruke, jer informacija ne stvara uzročno-posljedično komunikaciju. Postoje samo još transformacije svijeta mišljenja i djelovanja onkraj svih granica tzv. forme i materije. Najznačajnije umjetničko djelo 20. stoljeće, film Orsona Wellesa, Građanin Kane (Citizen Kane) iz 1941. godine već je u svim aspektima diskurzivnosti i retorike, vizualnosti i transformacije pokreta u sliku najava ovog mojeg 20. predavanja iz ciklusa Academia virtualis, a koje završava onako kako nije započelo ꟷ slikom apsolutne moći onog što stoji iza medija. Što je to drugo negoli „Veliki Treći“ u svojoj sublimnoj sferi transformacije medija u „spiritualni stroj“ za stvaranje novih svjetova iz vječne magle i praha… „Rosebud“.

April 24, 2026
Malum Postmetaphysicum

Malum Postmetaphysicum

Uvod Poznata nam je ona izreka koja se pripisuje švicarskome misliocu Denisu de Rougemontu, autoru znamenite knjige Ljubav i Zapad, kako je najveća podvala i pobjeda Đavola u tome što je svijet uvjerio u svoje nepostojanje. U svim književnim djelima europskoga srednjovjekovlja i kasnije, a ključno je pritom ono Goethea naslovljeno Faust, ono dijaboličko se predstavlja u različitim likovima dobra kao savršena himba, prerušavanje, travestija svoje navlastite „naravi“. Lik Mefista iz Goetheova djela ima pritom ne samo funkciju i zadaću da svojim mislima i činjenju uspostavi sumnju u svrsishodnost povijesti koju tvori čovjek kao moralno biće. Ono što slijedi iz ontologijske zadanosti đavolskoga bića koje predstavlja Mefisto nije dokaz vladavine najčudovišnijega zla uopće, već mogućnosti da se namjesto uspostavljanja dobra kao vrhovnoga načela djelovanja u svijetu i samoga svijeta kao sveze bitka, bića i biti čovjeka pojavi ono zlokobno u svojoj jedinstvenoj i kontingentnoj zbilji kao takvoj koja urušava poredak koji se od teologije skolastike izvodi kroz moć izvedbe pet transcendentalija: jednoga (unum), dobroga (bonum), istinitoga (verum), bića (ens) i lijepoga (pulchrum). Zlo se, dakle, ne pojavljuje samo kao totalna destrukcija ovog svijeta koji je stvoren iz Božjeg uma i njegove volje uistinu kao što je to tvrdio Leibniz kao „najbolji od svih svjetova“. Ono „nije“ u smislu tradicionalne metafizike i njezinih temeljnih pojmova, jer bi to značilo da je ili puka negacija bitka, bića i biti čovjeka, ili kao što je to mislio Plotin, puka privacija bitka u smislu nepostojanja u stvarnosti, što dovodi do čitavog niza očitovanja u smislu carstva himera i iluzija, ali i tzv. subjektivnih predstava koje ono zbiljsko shvaćaju kao unutarnje u razlici spram izvanjskoga. Naprotiv, zlo nastaje i događa se uvijek unutar zapadnjačke metafizike na dva načina: (1) kao instrument dobra kao u Leibnizovoj teodiceji i posljedično Hegelovoj spekulativnoj dijalektici apsolutnoga duha, a to je ključna postavka čitavog prosvjetiteljskoga projekta začetog s Kantom i njegovom idejom slobode kao realizacije uma u kozmopolitskome poretku kao normativnoj projekciji ljudske naravi u skladu s onim prirodnim i božanskim; (Gottfried Wilhelm Leibniz, Essais de Théodicée, Sur la bonté de Dieu, la liberté de l’homme et l’origine du mal (1710), Titel; §§ 1 f.; Immanuel Kant, Über das Misslingen aller philosophischen Versuche in der Theodizee (1791), A 194f.; Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Vorlesungen über die Geschichte der Philosophie (1805/06 u. ö.), 3. Teil, 3. Abschnitt, E. Resultat (Werke in 20 Bänden, Frankfurt a.M. 1971, Bd.10, 455). (2) kao „nešto čudovišno, najčudovišnije u biti bytka“, kako to Heidegger ustvrđuje baveći se pitanjem zla u kontekstu tumačenja znamenite Schellingove rasprave o biti ljudske slobode. (Martin Heidegger, Schellings Abhandlung über das Wesen der menschlichen Freiheit (1809), M. Niemeyer, Tübingen, 1967., str. 122.) U mnogim se novijim raspravama o ovome problemu pojavljuje i postavka koja je upravo samorazumljiva i zagonetna, gotovo „čudovišno“ prisutna u razumijevanju biti zapadnjačke povijesti kao realizacije metafizike i to ne iz svojih izvora u Grka, već iz svojeg „srednjega“ razdoblja u kojem srednjovjekovno kršćanstvo s pripadnom mu teologijskom „velikom pričom“ o Bogu iskupitelju od samoga zla-u-povijesti postaje svojevrsna „fundamentalna struktura“ cjelokupnoga „napretka“ i „razvitka“ same povijesti koja se shvaća eshatologijski i soteriologijski čak i kad se dekonstruira njezin očigledni linearni tijek spram nužne budućnosti u znaku apsolutnoga dobra. (Vidi o tome: Martin Weiss, „Die Möglichkeit des Bösen in Gott: Luigi Pareysons Ontologie der Freiheit und eine postmoderne Kritik“, Freiburger Zeitschrift für Philosophie und Theologie, Bd. 46/1999, sv. 1-2. https://doi.org./10.5169/seals-761228 pristupljeno 25. 05. 2024.) Biblija postaje tako izvorište za razumijevanje razloga zašto govor o zlu nužno poprima diskurs koji lebdi i prožima sva bliska, ali posve udaljena područja kazivanja duhovnoga bitka kao što su to teologija i filozofija. Oboje, pak, postaju neodjeljivom misaonom strukturom dovođenja do istine bitka tek onda kad su oslobođeni vjerskoga dogmatizma i znanstvene „objektivnosti“ u pristupu onome što je samo problematično kao takvo. Naime, religiozno kazivanje o zlu pretpostavlja da je Biblija kao produhovljeni mit prava istina svjetske povijesti sabrana u Knjizi postanka, Starome i Novome zavjetu i naposljetku Knjizi otkrivenja (apokalipsi). Zlo se, dakle, religioznim diskursom pojavljuje kao problem i kao događaj s kojim se čovjek kao odlikovano umno i moralno biće suočava već rođenjem i s njime se razračunava do smrti. A prava pobjeda nad tamom i ništavilom svega slijedi u onostranosti kao jedinome istinskome životu kojim se uspostavlja sinteza svih pet transcendentalija u višem duhovnome rangu od svekolika života u okrilju ovostranosti. Knjiga je sabiralište govora i kazivanja ne „o“ svijetu kojim vlada zlo nakon iskonskoga grijeha ili pada u povijest, već „na“ svijet kao put prevladavanja upravo ovog svjetovnoga pada u materijalnost i ništavnost bitka kroz sučeljenost s nužnošću življenja i postojanja u zajedništvu svih bića. Kako je onda zapravo uopće moguće filozofijski misliti „bit“ zla ako je gotovo samorazumljivo da se njegova zbilja pokazuje neotklonjivom tek s religioznim iskustvom čovjeka, što znači da je upravo ova teologijska koprena bitka ono što samo mišljenje u njegovoj čistoći prekriva s različitim naborima pojavljivanja zla kao negacije i privacije bitka, te kao sredstva za jednu višu teodiceju duha onkraj zakona kauzaliteta na kojem je utemeljen ovaj svijet i i onkraj granica samosvijesti čovjeka kao singularnoga bića u njegovu individualitetu? Ovo pitanje pretpostavlja i odgovor na pitanje je li za razumijevanje odnosa smislenoga razvitka povijesti na čemu počiva zapadnjačka metafizika od Grka do Hegela pojam boga/Boga u okviru teologije uvjet mogućnosti za promišljanje pojma boga u okviru filozofije. Drugim riječima, je li mjerodavniji bog/Bog koji se otvara s mitsko-religioznim iskustvom čovjeka u shvaćanju zla ili, pak, tzv. bog filozofa kakav se uvriježio u djelima novovjekovnih mislilaca poput Pascala, Leibniza i Kanta? (Vidi o tome: Walter Schulz, Bog novovjekovne metafizike, Matica hrvatska 1996. S njemačkoga preveo i priredio Damir Barbarić.) Naravno, krajnje osjetilno i ujedno simbolički riječ je o bogu ljudskoga srca i bogu ljudskoga uma. Osjećaj i misaonost mogu se razdvajati i taj je dualizam još uvijek na djelu i u suvremenim teorijskim pristupima zbilji iako posve nemjerodavan u srazu s postmetafizičkim holizmom i monizmom koji neizbježno slijedi iz logike tehnosfere za koju je sinteza svih osjetilno-voljnih i kognitivno-emocionalnih stanja naprosto aksiomatskim činom mišljenja-kao-djelovanja. No, nije li to lažna alternativa, jer nije stvar u tome ni kako se iskazuje čudovišno zlo u odnosu na iskustvo prisutnosti Božje egzistencije spram ljudskoga bića niti što je ontologijski mišljeno tradicionalno pod pojmom zla u modusu negacije i privacije dobra. Daleko je važnije nešto što pripada onom trećem. Kako se nešto pojavljuje skolastika određuje pojmom quoddittasa, a što nešto jest pojmom quiddittasa. Međutim, ono „da“ to što nešto „jest“ nastaje baš tako kako jest u smislu tako-bitka (So-Sein) ne može biti i način koji uopće omogućuje i jedno i drugo, naime, i religiozno i filozofijsko iskustvo odnosa spram zla i boga/Boga. Iz ovoga je bjelodano da ne možemo razumjeti iskustvo zla u njegovu zlosilju i zlokobnosti, očitovanju onog ontičkoga što se objelodanjuje čovjeku kroz patnju i bol tjelesne i duševne dimenzije postojanja, bez uvida u bezrazložnost same slobode kao otvorenosti mogućnosti da zlo uopće postane djelotvorni učinak posvemašnjeg uništenja smisla bitka, bića i biti čovjeka. Samo zato je zlo ontologijski fenomen postajanja svijeta prostorom-i-vremenom povijesne drame postajanja svijeta jer se u ništenju svijeta otvara problem odnosa između slobode i svrhovitosti/smislenosti bitka uopće. Naravno, pitanje o zlu ulazi u obzorje ljudskoga iskustva tek onda kad je ugrožen sam opstanak bitka, bića i biti čovjeka kroz iskustvo svjetsko-povijesnoga razaranja u svjetskim ratovima, istrebljenju i uništenju naroda kakav je bio nacistički pogrom Židova u Auschwitzu u 20. stoljeću, te kad je kao danas ugrožen planetarno-globalni poredak svijeta samoga iz biti vladavine tehnosfere kao autopoietičkoga sustava totalnoga nihilizma. 1. Radikalno zlo i radikalna sloboda: ima li teodiceja uopće svoje metafizičko opravdanje? Nije nimalo teško pronaći u povijesti metafizike kao sveze filozofije i teologije preklapajuća ishodišna mjesta na kojima se susreću pitanje o radikalnome zlu i radikalnoj slobodi. Kao što je poznato, pojam radikalnoga zla razvio je Immanuel Kant u raspravi Religija unutar granica pukoga uma iz 1793. godine. (Immanuel Kant, Die Religion innerhalb der Grenzen der bloßen Vernunft, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1997.) Ono ne označava zlu narav u smislu urođene pokvarenosti, već specifičnu ljudsku sklonost da se vlastiti interesi pretpostave moralnome zakonu. Stoga su ključne značajke Kantova shvaćanja sljedeće. Ponajprije, zlo se pojavljuje kao obrat maksima. To znači da za Kanta zlo nije “pobjeda osjeta nad razumom”, već slobodan izbor voljnoga načela. Ono nastaje kada čovjek u svojem poretku motiva prednost daje samoljublju (osobnoj sreći) nad kategoričkim imperativom (moralnom dužnošću). Sam izraz „radikalno zlo“, pak, dolazi od latinskoga izraza radix što znači od korijena, zahvaćaja u ono što je temeljno i određujuće. Zlo je, dakle, radikalno jer se ne odnosi na pojedinačna loša djela, već na pokvarenost samog temelja svih ljudskih maksima. Ono kvari korijen iz kojeg izrastaju sve naše odluke. Iz toga proizlazi da zlo nije nimalo ontički neutralno u djelovanjima ljudske vrste unutar zajednica i društava tijekom povijesti. Zlo je ontologijski utemeljeno tek onda kad se uspostavi ovaj perverzni obrat maksima, kad se poredak moralnih vrijednosti u djelovanju ljudi posve poremeti i postane „radikalno zlo“ stoga što je moć samoljublja i osjetilnih interesa iznad moralnih kategorija usavršavanja čovječnosti čovjeka putem znanja i etičkoga postupanja u zbiljskome životu. Iako Kant tvrdi da je ta sklonost spram zla prisutna kod svih ljudi, u smislu univerzalnosti, ona nije prirodni nagon. Čovjek je za nju odgovoran jer ju je sam “navukao” na sebe kroz slobodan izbor (subjektivno načelo djelovanja). Ono najvažnije u njegovu razumijevanju „radikalnoga zla“ jest da čovjek nikada ne može biti posve zao u smislu da odbaci moralni zakon radi samoga zla. Čak i kad činimo zlo, mi priznajemo autoritet zakona, ali činimo iznimku za sebe. I sada slijedi ono odlučujuće za Kantovu metafiziku volje unutar koje se pojavljuje pitanje o zlu kao u okviru religije kao pukoga uma. Budući da je korijen zla u slobodi, on se može promijeniti samo “revolucijom u načinu mišljenja”. Čovjek ima dužnost i sposobnost da se vlastitim naporom uzdigne iznad ovog kaosa i pada u amoralni bezdan. Što to drugo znači negoli da je u trijadi Boga, slobode i zla, premda unutar modela novovjekovne racionalnosti koja ima svoju paradigmatsku osnovu u pojmu znanosti kao realizacije tehničke konstrukcije života s pomoću matematike i fizike, skriven temeljni problem obrata metafizike nakon ishoda srednjovjekovnoga kršćanstva. Kad Heidegger govori o onto-teologijskome ustrojstvu metafizike kao ontologije, razvidno je da se njegov uvid ne odnosi samo na drevnu filozofiju Grka, još manje na skolastiku, a ponajviše ipak na novovjekovno mišljenje koje s Kantom uspostavlja vladavinu uma kao sveze logike, etike-politike i estetike u oblikovanju smislenoga tijeka povijesti. No, unatoč takvome Kantovu stavu o „radikalnome zlu“, preostaje nešto mnogo izazovnije za daljnje promišljanje problema ove trijade Boga, slobode i zla. Riječ je o poteškoćama realizacije metafizike u zbiljskome životu nakon uvođenja pojma teodiceje. (Teodiceja (od grčkog *theos*: Bog; *dike*: ispravno), odnosi se na opravdanje Boga s obzirom na zlo u svijetu, koje on dopušta, ali ga ne želi, a što su pokušali stoicizam i gnosticizam, a kasnije ga je sustavno provodio prvenstveno Leibniz (od kojeg potječe i ovaj pojam). Leibnizovo klasično djelo na temu teodiceje je *Essais de theodicée* (1710.), koje se bavi središnjim pitanjem zašto zlo postoji u najboljem mogućem svijetu. Teodiceja sadrži opravdanje Boga kao dobrohotnoga stvoritelja svijeta suočenog s očitim svjetovnim zlom, čije podrijetlo traži u slobodi stvorenja. Leibniz razlikuje različite vrste zla i pokušava pokazati da one zapravo nisu zla: Metafizičko zlo sastoji se u stvorenosti: Sve stvoreno je nesavršeno, jer bi inače bilo božansko poput svojeg stvoritelja. Želja za ukidanjem ovog zla bila bi jednaka želji za ukidanjem stvaranja. Fizičko zlo (npr. patnja, bol) opravdava se svojom funkcijom: može biti korisno (npr. očuvanje pojedinca) ili služiti kao kazna za poboljšanje. Moralno zlo, tj. grijeh, može se opravdati demonstracijom da može postati uzrok dobra; posljedica je ljudske slobode i osnova kršćanskog otkupljenja čovječanstva. Prema Leibnizu, ključna je stvar da se ta zla ne smiju prvenstveno tumačiti kao nedostaci, već kao prilike za savršenstvo. Bog nije namjeravao stvoriti zlo per se; već samo čovječanstvo uništava stanje raja. Ljudska sloboda sastoji se u racionalnom, neovisnome djelovanju pojedinca, jer se samo na taj način može razumjeti božanski plan stvaranja i slijediti put do savršenstva. Prepoznavanje zla nas više ne vodi do toga da optužujemo Boga za njegovo postojanje, već nas obvezuje da svijet promijenimo nabolje. (v. https://www.spektrum.de/lexikon/philosophie/theodizee/2020 ) Hegel „radikalno“ kritizira prethodne teodiceje ꟷ apstraktni monoteistički koncept Boga i jednako apstraktnu subjektivnost ljudskog djelovanja paralizirali su jedno drugo. “Bog” se shvaćao tek kao osnova odgovarajućeg stvarnoga svijeta, te je stoga, unatoč novom fokusu na ljudsko djelovanje, kategorija prirodne kauzalnosti ostala dominantna za teodiceju. Problem koji je trebalo riješiti ꟷ razlika između stvarnoga svijeta i svijeta koji bi trebao biti, ili dilema determinizma i indeterminizma ꟷ samo je površno riješen u neumoljivim praktičnim i represivnim pritiscima ove teodiceje. Nasuprot tome, kristolologijska i trinitarna revizija teodiceje, u obliku teorije svjetske povijesti, opravdava ne samo postrevolucionarno umjerenost povijesno potrebnoga djelovanja, već i percepciju stvarnih sukoba u povijesti ljudske slobode. (Vidi o tome: Odo Marquard, „Wie irrational kann Geschichtsphilosophie sein?“, in: Schwierigkeiten mit der Geschichtsphilosophie,Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1982.(Anm. 16), 66-82 i 77-80.) U čemu je razlika između svih prethodnih teodiceja uključujući onu paradigmatsku kakva je bila Leibnizova spram Hegelova poimanja božanskoga i zla u logici svjetske povijesti? Kao i u svim drugim prilozima njegove ontologije kao metafizike izvedene u Znanosti logike i Enciklopediji filozofijskih znanosti te u djelima koja se bave filozofijom povijesti, prava i politike, jednako tako religije i estetike, Hegelov se sustav apsolutnoga duha pojavljuje kao riješena zagonetka između spora koji se odvija u borbi prirode (naturalizma i transcendentalne dijalektike pojma) s ljudskim duhom koji nije drugo negoli svjetsko-povijesna drama apsoluta u liku umjetnosti, religije i filozofije u formi znanstvene logike umne tvorbe svijeta. Boga je u Hegelovoj strukturi mišljenja valjalo „izbaviti“ iz okrilja ne samo naturalizma i deizma, panteizma i spinozističke protežnosti imanencije, već poglavito iz zapalosti u okrilje „prirodne ili racionalne teologije“. Duh je Hegelov izraz za metafizičku sudbinu povijesnoga kretanja logosa kao sinteze svih određenja od neposrednosti zora do prirodne ćudorednosti i naposljetku do dijalektičkoga dokidanja (Aufhebung) u apsolutnome duhu kao sintezi subjektivnoga i objektivnoga duha. Ono ključno za cjelokupno njegovo nastojanje oko pojma koji povezuje Boga, slobodu i zlo u prevladavanju svih izvanjskih i unutarnjih granica u mišljenju kao refleksiji bitka uopće jest da je njegova „teodiceja svjetske povijesti“ posve nešto drugo po konzekvancijama od utjecaja kristologije na sustav filozofijskih pojmova i ideja. Što? Vanja Sutlić podaruje vjerojatno ponajbolji odgovor na ovo pitanje. Teologijska forma Hegelova mišljenja postaje stoga ono što se najavljuje svim intenzitetom u ideji i pojavi bez čega ni „radikalno zlo“ nikad u svojem povijesnome ozbiljenju ne bi poprimilo karakter totalne mobilizacije onog neljudskoga. Riječ je, dakle, o tehnologijskoj formi izvedbe samoga svjetskoga duha na svojem vrhuncu. “Kad se trudimo suvremeni svijet vidjeti kao uniformiran i posredovan samim sobom, i kad smatramo da su sve fiksne supstancije postale funkcijama, štoviše dalje od funkcija, indiciranjima, da je sve osebično, bez obzira na to nastupa li kao stvar ili kao osoba, izgubilo svoju stabilnost i jest još samo po kretanju cjeline, onda ustvari ne govorimo ni o čemu drugom nego o svijetu koji je realizirao ovu misao totalne refleksije. I to je još jedan put do toga da u Hegelu vidimo filozofa ovoga svijeta totalnog funkcioniranja i operacionaliziranja svega, totalnog indiciranja svega svačim i totalnog raspolaganja svakog svime za sve. Ovu misao refleksije treba formalizirati do tog stupnja i ogoliti je tako da Hegelovu filozofiju ne pokriju određenja kao što su duh, apsolut i ideja, koja njegovu filozofiranju još uvijek daju teološki karakter, nego da do izražaja dođe upravo onaj nerv, ona dinamika koja iz Hegelova mišljenja čini anticipaciju tehnološkog mišljenja.” (Vanja Sutlić, Predavanja o Hegelu (1968-1969), Institut za filozofiju, Zagreb, 2016., str. 100. Prir. Damir Barbarić.) Pogledajmo pomnije kako se Hegelova teodiceja svjetskoga duha u razlici spram svih prethodnih teodiceja novovjekovlja uspostavlja kao posve novi model sinteze religioznoga i filozofijskoga iskustva. Poznato je, naime, da je u Hegelovim Predavanjima o filozofiji povijesti istaknut najviši doseg ozbiljenja božanskoga (duha) u zbiljskome svijetu napretka i razvitka samoga duha u njegovoj apsolutnosti. Na kraju ovog djela on izvodi onu glasovitu postavku kako je ʺsvjetska povijest ovaj događaj razvitka i zbiljskoga bivanja duha…a to je istinska teodiceja, opravdanje Boga u povijesti. Samo onaj uvid koji može pomiriti duh sa svjetskom poviješću i zbiljom, jest da ono što se događa i zbiva se zauvijek, ne samo što nije bez Boga, već je bitno njegovo djelo kao takvo.“ (Georg. F.W. Hegel, Vorlesungen über die Philosophie der Geschichte, I. Werke in 20 Bänden. sv. 18. Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1986, str. 540.) Teodiceja tako postaje teogonija, u kojoj je ljudska patnja Boga bitan faktor u Božjem postajanju. Iako ograničava ljudsku obvezu djelovanja, ona također podrazumijeva, za međuljudsku povijest, neizbježno neprijateljstvo. Jer činjenica da sama svjetska povijest postaje svjetski sud čini pojedinačne subjekte instrumentima objektivnih povijesnih sukoba. Budući da se nekoć kozmologijski zamisliva naknada za pretrpljenu nepravdu ne ostvaruje u svjetlu nepovratnosti povijesti, jadikovanje je potpuno besmisleno. Pomirenje postignuto u procesu povijesno stvarne teodiceje može, u velikoj shemi stvari, omogućiti da nekoć zadobivene rane zacijele bez ožiljaka; međutim, pojedinci žrtvovani u tom procesu ostaju nepomireni, a njihova patnja ostaje beznadno neutješna. Pretjerani doseg modernih teodiceja, međutim, ne bi trebao zasjeniti njihovu sposobnost rješavanja problema: aporije slobode. Ne možemo otkloniti prigovor upravo ove moderne eshatologije povijesti koja umjesto patnje pretpostavlja tehnologijsko rješenje neutralizacije i suspenzije tjelesno-duševne agonije i tragedije ljudske egzistencije upravo kao singularnoga pojedinca. Nitko ne može ostati nedirnut na žrtvovanje sebstva za ionako sumnjive ciljeve i svrhe velikih ideologija i sustava moći svjetske povijesti. Hegelova je postavka o „lukavstvu uma“ utoliko samo drugi oblik makijavelističkoga historicizma. Sredstvo nije više samo instrument ozbiljenja čovjeku neprovidne soteriologije kao posljednje tajne metafizike Zapada. Naprotiv, sada je obrat u tome da tehnodiceja povijesti postaje upravo ono što je jednom točno kazao Peter Sloterdijk u svojem tumačenju Nietzschea i njegove antropo-terapeutike ljudske neopskrbljenosti u odnosu na animalizam prirodnoga svijeta: teodiceja postaje algodiceja. (Peter Sloterdijk, Der Denker auf der Bühne: Nietzsche’s Materialismus, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1986, str. 170.) To znači pokušaj odstranjenja boli i patnje iz unutarnje logike zapadnjačke povijesti uspostavljanja apsolutne subjektivnosti. No, problem je upravo u tome što svjedočimo da bol i patnja ne iščezavaju u doba posthumanoga stanja. Posve suprotno, nakon iskustva totalnoga razaranja onog ljudskoga-suviše-ljudskoga u 20. stoljeću, sve se još razornije i monstruoznije nastavlja i u doba tehnosfere i postimperijalne suverenosti. Otada sama zemlja u svojoj planetarno-globalnoj mobilizaciji postaje toponomija izvedbe zla kao čudovišnoga ništenja bitka. Historicističke i materijalističke alternative neuspjeloj teodiceji ostale su manjkave u tom pogledu, jer su se povukle u ravnodušnost svake stvarnosti pred Bogom ili su pojačale fatalizaciju povijesnoga napretka na štetu pojedinca u prijelazu na revolucionarnu praksu. Nasuprot tome, rad na problemu teodiceje ozbiljno je shvaćao pitanje kako opravdati ljudsko djelovanje koje bi trebalo biti u svijetu u kojem se ljudska sloboda susreće kao vlastiti neprijatelj, naime u obliku učinjenoga zla. Stoga je sa sve većom jasnoćom kritiziran monokauzalni teizam modernoga shvaćanja svijeta, koji je samo prešao preko dileme determinizma i indeterminizma u odnosu na ljudsko djelovanje. Pojednostavljeno: pitanje glasi koliko prolivene krvi nevinih žrtava pretpostavlja dosezanje novoga Edena kao tehnodicejskoga mjesta vječne sreće i blaženstva? Svaki je konkretni odgovor blasfemija, jer kad se žrtve broje kao statistička veličina, sve etičko što je krasilo ljudsku empatiju za Druge postaje besmisleno. Povratak kozmologijskoj mimezi više nije bio opcija, pa je moguća stvarnost željenoga dobra morala biti utemeljena u najširem mogućem okviru kompatibilnosti onoga što je zapravo stvarno. Ako se um sada smatrao dostatnim načelom za spoznaju stvarnosti, tada se izvanjski svijet morao shvatiti ne samo kao priroda kojom upravljaju zakoni, već i kao povijest određena slobodnim djelovanjem. 2. „Nova“ teodiceja i njezino preusmjeravanje na etiku Drugoga Ako je od Kanta posve bjelodano da se „radikalno zlo“ može misliti samo kao negacija onog što je utemeljeno Božjim činom kao transcendentalnim horizontom važenja moralnoga kategoričkog imperativa i to stoga što je sveza uma i vjere onaj imperativ djelovanja čovjeka kao bića neprestanoga usavršavanja u povijesnome smislu i to kroz znanje o bitku bića i biti čovjeka (filozofija i znanost, umjetnost i religija), onda se postavlja pitanje o tome što je uvjet mogućnosti ovog „perverznoga obrata“ kojim dolazi do razaranja smisla bitka uopće? Je li to možda ono što je isto tako bezrazložno i bestemeljno kao i pojam Boga u njegovoj egzistencijalnoj otvorenosti bez koje nema mogućnosti povijesnoga djelovanja čovjeka kao bića satkanog od volje i razuma? Trijada Boga, slobode i zla ne znači, međutim, da govorimo o „istome“. Bog se može misliti iz religioznoga i filozofijskoga iskustva kao najviše biće u srednjovjekovnoj teologiji tek onda kad se pročisti pojam slobode od bezuvjetnosti one volje koja nadilazi ljudsku osjetilnost, strasti i estetsko očitovanje njegove animalne prirodnosti. Stoga je problem „radikalnoga zla“ već u Kantovu mišljenju kao ishodištu novovjekovne teodiceje uistinu problem određenja „radikalne slobode“. Zanimljivo je da se ta sveza pojmovno-kategorijalne (ne)određenosti u suvremenoj filozofiji ponajviše promišlja iz horizonta filozofije egzistencije religioznoga nadahnuća kakvo je bilo ono talijanskoga mislioca Luigija Pareysona u njegovu temeljnome djelu Ontologija slobode: Zlo i patnja. (Luigi Pareyson, Ontologija slobode: Zlo i patnja, Demetra, Zagreb, 2005. S talijanskoga preveo Dalibor Pribanić.) Iako se Pareyson oslanja kao i Heidegger ponajviše na Schellingovu znamenitu raspravu popularno nazvanu Freiheitschrift u kojem se i sloboda i zla određuju iz primarne neodređenosti kao bestemeljnosti vlastita određenja, on sam razvija misao o „radikalnoj slobodi“ polazeći od ideje Boga kao onoga bića koje ne potrebuje temelj za svoju egzistenciju. Što se time događa za odnos slobode i zla? Ponajprije, nužnost bitka proizlazi iz slobode koja time biće u svojoj ontologijskoj strukturi odlučno određuje na taj način što zbiljski svijet i njegov temelj dovodi u odnos s vlastitim egzistencijalnim slučajem življenja. Budući da zbiljski svijet pojava počiva na zakonu kauzaliteta jasno je da se priroda ne može objasniti bez pojmova dostatnoga razloga i njegove kauzalno-teleologijske usmjerenosti. No, egzistencijalni svijet čovjeka nije određen prirodom u cijelosti, štoviše, ono što nadilazi granice prirode i njezine materijalnosti proizlazi iz duhovnoga bitka i njegove bestemeljnosti. Sloboda, dakle, u svojem radikalnome vidu jest univerzalno htijenje koje bitak zbilje može htjeti slobodnim i to stoga što je sam bitak ljudske egzistencije sloboda par excellence. Što to drugo znači, kad se jasno slijedi uputstvo mišljenja u Schellinga, negoli da je sam Bog izvorište „radikalne slobode“. No, upravo ta sveza radikalnosti i slobode pretpostavlja nešto krajnje nepojmovno i neodređeno. Sloboda nije za Pareysona kao za Sartrea i druge egzistencijaliste prazno mjesto ništavila iz kojeg slijedi mogućnost projekta drugačije egzistencije od one zadane tzv. objektivnim nužnostima prirode i društvenih okolnosti. „Radikalna sloboda“ za Pareysona označava mogućnost posvemašnje otvorenosti onoga što niotkuda drugo ne dolazi negoli iz božanske zbilje kršćanskoga događaja promjene samoga horizonta ljudske biti same. (Vidi o tome: Martin Weiss, „Die Möglichkeit des Bösen in Gott: Luigi Pareysons Ontologie der Freiheit und eine postmoderne Kritik“, Freiburger Zeitschrift für Philosophie und Theologie, Bd. 46/1999, sv. 1-2. https://doi.org./10.5169/seals-761228 pristupljeno 25. 05. 2024. str. 327-328.9) Korelacije između slobode i zla su naprosto čudovišne. I jedno drugo nisu mogući bez „kontekstualne“ uloge htijenja kao volje koja omogućuje da sloboda može postati kvazi-uzrok „radikalnoga zla“ ako se ne uspostavi neki oblik religioznoga korektiva iz samoga iskustva Božje milosti. Jasno je, dakle, da je zadaća jedne „postmoderne teodiceje“ na kraju 20. stoljeća nakon iskustva uništenja i razaranja čovječnosti u svjetskim ratovima, Holokaustu i tehnološkoj apokalipsi posve drukčija od slavne propasti ovog teologijsko-filozofijskoga projekta novoga vijeka s Leibnizom i Hegelom kao najvišim dostignućima „apsolutnoga racionalizma“. Moja je postavka sljedeća. Ako je ona novovjekovna i moderna teodiceja zakazala u svojem ozbiljenju upravo zato što je polazila od „racionalne teologije“ kao izvorišta nove duhovne zadaće čovječanstva koje je u Hegela dospjelo do horizonta apsolutne znanosti kao teorije svjetske povijesti, onda je mogućnost jedne „nove“ teodiceje u njezinoj posvemašnjoj nemogućnosti dosezanja sinteze slobode, uma i pravednosti na istim temeljima. Bog je bezrazložnost u logici dostatnoga razloga, pa sloboda i zlo kao radikalni načini izvedbe samohtijenja padaju u okrilje apsolutne neslobode i ropstva izvanjskim ciljevima i svrhama, kao što je to tehnološki autopoiesis s kojim se u liku tehnosfere u 21. stoljeću suočavamo na daleko čudovišniji način od svih prethodnih povijesnih epoha. Propašću svih etičkih sustava i ideje moralnoga kozmopolisa kakvog je u vidu imala Kantova druga kritika, tzv. praktičnoga uma, došlo je u 20. stoljeću do ozbiljenja „radikalnoga zla“ ne iz horizonta „radikalne slobode“ kao bestemeljnosti egzistencijalnoga projekta smislenoga življenja, već iz horizonta raspada onoga što je omogućavalo odnos uma i slobode kao takve. Taj odnos pripadao je prostoru etičke suosjećajnosti/supatnje spram Drugoga kao mojeg bližnjega iz horizonta nesvodive ljubavi koja pripada izvornome religioznome iskustvu svijeta i izvornome filozofijskome iskustvu autentične refleksije smisla bitka uopće. Čitav problem ove nove „postmoderne teodiceje“ ne proizlazi više iz horizonta ljudske odredbe kao animal rationale, već iz horizonta njegove usmjerenosti na Drugoga u sebi kao bezuvjetne ljubavi spram drugačijeg načina ozbiljenja „radikalne slobode“ od one koja je dovela do apsolutiziranja čovjeka kao subjekta. Jasno je da je temeljni mislilac ovog „novoga i drugoga“ puta mišljenja onkraj onto-teologije metafizike Zapada upravo židovsko-francuski filozof Emanuel Lévinas. U svojim djelima on govori o kraju teodiceje polazeći od iskustva „beskorisne patnje“ pojedinaca i naroda nakon tragičnoga iskustva Židova u nacističkome Holokaustu. (Emmanuel Lévinas, “Useless Suffering”, u Bernasconi, R. and Wood, D. (ur.), The Provocation of Lévinas, London-New York: Routledge, 1988. str. 156-167.) Ona je ishod upravo takve povijesti spasenja. Svoje značenje pronalazi u ideji Božje providnosti/plana, drugog naziva za logos, um, duh. Dekonstrukcija takvog načina uspostavljanja povijesti znači otvorenost situacije koja ne može biti samo radikalno drugačija od temelja Zapada općenito, već i različita od “različitog” kao Isto. Kraj teodiceje otvara mogućnost dostojanstva vjere i nakon kraja povijesti. Bog, s druge strane, nije s druge strane povijesti. On je Drugi. Beskonačna i bezuvjetna ljubav prema drugom čovjeku tvori metafizičku želju u blizini i s njegovim licem u samom činu tjelesnosti. Etika, dakle, počinje strašću za pravdom. Ima svoje mjesto u ljudskome svijetu susreta s tijelom Drugoga. (Emmanuel Lévinas, Totalité et infini: Essai sur l’extériorité M. Nijhoff, Le Haye, 1969. Vidi o tome: Žarko Paić, „Messianic Triumph of Ethics? Emmanuel Lévinas and the aporia in the thinking of the Other // Cuestiones de filosofía, 7 (2021), 28; 53-92. doi: 10.19053/01235095.v7.n28.2021.1238) Njegova etika postaje odgovor na ravnodušnost prema zlu, nasilju i okrutnosti. Dakle, etika u postmetafizičkome dobu proizlazi iz osjećaja prema patnji Drugoga, a njezin prethodni negativni podražaj izvan bitka, općenito, jest ravnodušnost. Kako se ravnodušnost očituje u moderno doba? Ako maksima Kantova kategoričkoga imperativa treba biti sadržana u strogosti norme koja, kao anonimni glas (savjest), nalaže: “Moraš činiti dobro bezuvjetno!”, a etika bezuvjetne odanosti Drugome polazi od zabrane u obliku zapovijedi: “Ne smiješ ubiti!” ─ kraj teodiceje o kojoj govori Lévinas ne može biti solidarnost s drugima, što dokazuje egocentrični subjekt: “Drugi me se ne tiču”. To je, na prvi pogled, slično Sartreovom stavu da je pakao uvijek Drugi, što znači da je intersubjektivni odnos prema izvanjskome svijetu (kao bitku) već unaprijed osuđen na nelagodu i mučninu susreta s drugim egom. Ali to je suprotno egzistencijalističkoj strukturi bitka-u-svijetu, u kojoj Drugi nije ništa drugo nego „prazan objekt“. Ravnodušnost, dakle, označava drugo ime za negativnu projekciju beskonačnoga prava subjekta u njegovom samoljublju i sebičnosti (narcizam i egoizam). Sve su to fenomeni onoga što Lévinas naziva egologijom zapadnjačke ontologije. Kako je onda moguće da ovdje govorimo o „novoj teodiceji“ ako Lévinas izričito i strogo analitički na tragovima Heideggera i njegova načina obrata u biti metafizike upućuje na „kraj teodiceje“? Jedno je neporecivo. Teodiceja je pokušaj pomirenja vjere i mišljenja koje je u tradiciji zapadnjačke metafizike određeno vladavinom logosa i čovjeka kao animal rationale. No, njezin je temeljni zadatak u apsolutnoj nemogućnosti ozbiljenja onog što je kršćanska teologija iz same mistike svjetske povijesti nazivala Božjom providnošću kao misterijem događaja stapanja božanskoga i ljudskoga na „kraju povijesti“. Nije stoga nimalo začudno da je zapravo „posljednja teodiceja“ ona Hegelova i da je to istinski „kraj teodiceje“, a ne onaj koji ima u vidu Lévinas kad govori o iskustvu „beskorisne patnje“ nakon događaja čudovišnoga „radikalnoga zla“ u takvim dijaboličkim fenomenima kakvi su odredili 20. stoljeće na najgrozomorniji način u totalitarnome shvaćanju države i vladavine kakvi su bili nacistički, fašistički i komunistički sustavi ideologije i politike. Ovaj „drugi kraj“ koji ima u vidu Lévinas uistinu je kraj racionalne teologije kao filozofijskoga projekta pomirenja svijeta zbiljskoga iskustva s idejom „providnosti“ koja je nužno imala u Leibniza karakter „prestabilirane harmonije“. No, ono što ipak nedostaje u Lévinasovu uvidu koji je imao Heideggerovu kritiku moderne bezavičajnosti postava (Gestell) kao biti tehnike jest to što nije dohvatio istinski razlog zašto je čitav problem „radikalnoga zla“ iz horizonta „radikalne slobode“ rezultat pseudo-realizacije zapadnjačke metafizike kao tehnodiceje, a ne pitanja o etici Drugoga kao bezuvjetnoj ljubavi i milosrđu spram Drugoga. Paradoksalno, to je upravo ono što pripada biti ideje apsolutne znanosti u Hegela čime „providnost“ više nije stvar Boga i njegovih atributa milosti i iskupljenja ljudskih grijeha u času „Posljednjega suda“. Umjesto toga, samo „radikalno zlo“ ne više kao negacija i privacija smisla bitka postaje kao i „radikalna sloboda“ u svojoj bezrazložnosti realizacije nešto čudovišnije od samoga događaja ništenja bitka. Ovaj nihilizam, da to kažemo Nietzscheovim riječima, nadilazi granice i zla i slobode time što je unutarnja „narav“ kraja povijesti kao kraja teodiceje. Nije apsolutni nihilizam stvar ljudskoga-suviše-ljudskoga izopačenja i skretanja s puta razuma i vrlina, nego jest rezultat sustavne realizacije same biti teodiceje kao tehnodiceje. To je u antropologijskoj kritici „radikalnoga zla“ u njegovoj dijaboličkoj formi izvršenja u totalitarnoj vladavini nacizma prepoznala Hannah Arendt daleko preciznije onom svojom toliko puta opetovanom i baš stoga krivo protumačenom analizom „banalnosti zla“.(Hannah Arendt, Izvori totalitarizma, Disput, Zagreb, 2015. S engleskoga prevela Mirjana Paić Jurinić i Hannah Arendt, Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla, Jesenski i Turk, Zagreb, 2020. S engleskoga prevela Mirjana Paić Jurinić. Vidi o tome: Žarko Paić, The Return of Totalitarianism: Idoelogy, Terror, and Total Control, Palgrave Macmillan, Cham, 2022. Isto tako: Žarko Paić, „U znaku homo laboransa: Hannah Arendt i rasvjetovljenost života“, Europski glasnik, br. 26/2021., str. 669-688.) Ono što je ovdje najčudovišnije i doista se može razumjeti onako kako je to otvorio Heidegger svojim analizama Schellingova Freiheitschrifta o bezrazložnosti slobode i zla, autokauzaliteta i nesvodivosti na bilo što teleologijsko u prirodi i ljudskome svijetu, jest da je „banalnost zla“ posljednja metafizička tajna pseudo-realizacije teodiceje u apsolutnoj tehnodiceji koja autopoietički stvara i razara ovaj i sve druge moguće virtualne svjetove. Umjesto zaključka „Nova“ teodiceja otuda više nije „velika priča“ sveze teologije i filozofije na kraju povijesti čovjeka kao animal rationale. Umjesto toga, na djelu je nestanak razloga za korelaciju i autonomnu logiku „radikalnoga zla“ i „radikalne slobode“ čovjeka kao subjekta moralnoga osjećaja u svijetu koji nije ni amoralan ni moralan, već se njegova „svjetovnost“ pokazuje u drukčijem konstruiranju svega onoga što još ima karakter ontologije slobode i njezinih posljednjih konzekvencija za egzistencijalni projekt onoga što nadilazi granice animalnosti i naturalizma „čovjeka“. Zlo o kojem je ovdje riječ nije moguće više razumjeti ni ontologijski ni antropologijski jer je suviše „banalno“ i suviše „tehnomofizirano“ u svijetu funkcija i dispozitiva moći. Ono nije ni „radikalno“ niti „dijaboličko“ kao što je to bilo pripadno totalitarnim poretcima razaranja smislenoga svijeta u 20. stoljeću. Zato ni Lévinasov govor o „kraju teodiceje“ zbog suviška „beskorisne patnje“ nije mjerodavni odgovor na „duhovnu situaciju vremena“ koja protječe u znaku svakovrsnih pseudo-realizacija metafizike u doba koje bismo mogli imenovati malum postmetaphysicum u kojem se zlo pojavljuje kao događaj čudovišnoga Ništa. Ali, ovo Ništa nije negacija smisla bitka niti, pak, privacija u smislu subjektivne degeneracije kojim netko faktički bez posebnoga razloga postaje izvršitelj „radikalnoga i dijaboličkoga zla“ spram Drugoga. Ovo „novo“ Ništa je moćnije u svojem apsolutnome nihilizmu od svih prethodnih pojmova u povijesti metafizike kao nihilizma. Nije čovjek zbog svoje čudovišne naravi prilagodbe novim uvjetima preživljavanja u tehničkome svijetu vladavine autopoietičke biti tehnosfere postao grozomorniji zločinac od svih prethodnih u povijesti samo zato što je namjesnik totalnoga uništenja raketnih sustava nuklearnoga razaranja zemlje i svijeta. Ne, nije stvar u pukom tehnologiziranju zla na višu potenciju razvitkom procesa samo-učenja umjetne inteligencije i njezina prijelaza u formu super-inteligencije koja posjeduje mogućnosti apsolutne neposrednosti uma i intuicije čime se dokida razlika subjekta i objekta, prirode i kulture. Ne, stvar je u tome što kraj teodiceje u tehnodiceji označava i „novi“ početak za pseudo-realizaciju onoga što više nema nikakvog razloga za postojanje „smisla“ kao prvoga uzroka i posljednje svrhe. Zlo nije istoznačno sa slobodom polazeći od autokauzaliteta Boga koji ravnodušno omogućuje čovjeku da izabere svoj put i postane anđeo ili đavao. Ono je čudovišni događaj Ništa samo zato što je poredak osmišljavanja svijeta već nakon kraja teodiceje u Hegela postao trijada kaosa, entropije i kontingencije. Otuda više ništa nema neki „viši razlog“ koji se podudara s tajnim planom Božje providnosti. Uostalom, već je Nietzsche pretkazao da je posljednja svrha i cilj europskoga/zapadnjačkoga nihilizma ne u ništenju vrijednosti koje su ovaj svijet pretvorile u poredak sustavne laži i opsjena, pa je otuda posve samorazumljivo da u procesu prevladavanja razloga samoga nihilizma valja pregorjeti njegove epohalne granice bez napasti „revolucionarnoga htijenja“, već u tome da je sam život postao bezrazložnost/bestemeljnost nestankom prvoga uzroka i posljednje svrhe bivanja (Werden) kao takvoga. Stoga svako prevladavanje „radikalnoga zla“ ima za svoj uvjet mogućnosti i prevladavanje „radikalne slobode“, a oboje proizlaze iz odredbe Boga kao izvorišta svekolike volje za moć i apsolutnoga života koji se sabire u autopoietičkome horizontu razvijene suvremenosti koju više nije moguće misliti ni teologijski ni filozofijski. Ono što je jedino moguće dolazi iz čudovišne otvorenosti kao mogućnosti drugoga i drukčijega događaja od svekolika patosa stvaranja-razaranja jednoga te istoga u začaranome krugu postajanja. Taj drugi i drukčiji događaj koji ostavlja iza sebe i zbilju „radikalnoga zla“ i mogućnosti „radikalne slobode“ pretpostavlja mišljenje onkraj pada u bezdan tehno-idolatrije kao posljednjeg znaka apsolutnoga nihilizma u pseudo-realizaciju zapadnjačke metafizike koju slijede danas svi preostali misaoni sustavi tzv. drevnoga Istoka čije velike mudrosti i životne maksime predstavljaju samo sjećanje na povijest kao utjehu da je bilo moguće misliti i živjeti drukčije od istoga. Sve je to iluzija i zato je jedino pravo pitanje na kraju tehnodiceje ne zašto uopće sve smjera spram autokauzaliteta i autopoiesisa života, već čemu uopće povijest ako je njezina „bit“ u dosezanju tehnološkoga nihilizma kao svjedočanstva jedne apsolutne moći koja više čak i ne želi samu sebe kao moć. Umjesto toga, volja koja stvara i razara cjelokupni duhovni bitak smjera vlastitoj samonegaciji u postajanju tehnosferom kao spiritualnim strojem onkraj vječnosti i vremenitosti. To je aporija slobode na kraju povijesti. No, to je ono što jedino valja još misliti u nadolazećem razdoblju svijeta nakon što je postao drugi i drukčiji događaj od onoga što su imali u vidu i Leibniz i Hegel u analizi razloga uvođenja pojma teodiceje koja i zlo i patnju čovjeka neutralizira i suspendira „prestabiliranom harmonijom“ logosa kao apsoluta. Posljednja pobjeda đavola nad čovjekom jest da je uvjerio samoga sebe da ne postoji i da je sve to što se događa sa svijetom tek rezultat ljudske težnje za „radikalnom slobodom“ i postajanjem posljednjim bogom na kraju povijesti.

April 23, 2026
Academia virtualis (19)

Academia virtualis (19)

1. Prije negoli se upustim u razmatranje je li metafora još uvijek u doba tehnosfere mjerodavna i vladajuća „figura mišljenja“ kad je i ona postmoderna zaokupljenost alegorijom svoje odvrtjela u nepovrat, dopustite mi da se prisjetimo zajednički dva slučaja u filozofiji i književnosti 20. stoljeća. Oba su naprosto nesvodivi „dvojnici“ u nastojanju da jezik oslobode svih metafizičkih ovojnica i zavojnica, iako jedan metafiziku ostavlja u praznome prostoru vladavine simboličkoga svijeta parabola iz tradicije židovske negativne eshatologije, dok drugi tu istu „prokazanu“ riječ-pojam zapadnjačkoga mišljenja svodi na nesuvislosti misticizma u filozofiji koja za njegovo razumijevanje biti stvari mora biti „kao“ mišolovka kojom se love miševi“ odnosno vladavina logički strukturiranoga uma kojem jezik „služi“ kao hvataljka za čišćenje svijeta od ispraznosti mišljenja. Prvi je književnik Franz Kafka, a drugi je filozof Ludwig Wittgenstein. I kao što je roman Proces jedan od paradigmatskih romana ne samo prohujaloga 20. stoljeća, već i čitave ove suvremenosti koju ne možemo odrediti nikakvim pojmom „novoga“ u smislu bezuvjetne vladavine modernosti, jer je ono jedino „novo“ u ovoj epohi bez epohalnosti to što se sve preobražava u čin tehnosfere, tako je filozofska knjiga Tractatus logico-philosophicus dokument kojim se kazivanje „smisla“ odvraća od nemogućnosti govorenja koje bi upravo metaforički trebalo nadomjestiti svezu bitka i mišljenja, odnosno „svijeta kao slučaja“ i „jezika“ kao „forme života“. Oba su „slučaja“ moći umjetnosti kao jezika i filozofije kao logike naposljetku paradoksalnoga učinka. Naime, završavaju u svojoj nemoći apsolutnoga shvaćanja bezavičajnosti „svijeta“ i njegove mistike modernoga pada u tehnički bezdan dehumaniziranja tako što umjesto vjere u Jezik, nastaje prostor simboličke i stvarne vladavine Slike nad logičkim ustrojstvom tog i takvoga svijeta. Josef K. završava u Procesu tragično „umoren kao pseto“ od samoga sustava korporativnoga besmisla, kojeg „nadživljava sram“, a posljednje riječi Tractatusa nisu drugo negoli svojevrsni palimpsest tragične sudbine Shakespeareova Hamleta: ostalo je šutnja, to jest, Wittgensteinovim riječima: O čemu se ne može ništa reći o tome treba šutjeti. Ne mislim da je korelacija između Kafke i Wittgensteina uopće moguća u „jeziku“ koji spaja književnost i filozofiju hermeneutičkim vježbama interpretacije teksta. Jer, posve bi bilo očekivano da u tom slučaju nema ravnopravnosti između dva tipa diskursa. Ni u kojem slučaju interpretacija značenja Tractatusa ne bi bila metafizički moguća iz strukture Kafkina Procesa, već jedino obratno, budući da je filozofija oduvijek prvi početak misaone avanture upravo time što logos nadvladava mythos. Jedini „slučaj“ koji mi pada na pamet u ovoj diskurzivnoj igri mogućnosti korelacija između romana i filozofskoga traktata bio bi formalno onaj koji bi zagovarao primat mythosa nad logosom ili jezika književnosti nad jezikom filozofije. To je, naravno, interpretacija Jorge Luisa Borgesa za kojeg su ionako riječi i jezik kao književna sredstva-svrhe ništa drugo negoli najviša moguća pohvala vječnih platonskih formi, pa su i roman i filozofski traktat u svojoj nesvodivosti razumljivi samo kao emanacije nečega što nadilazi granice jezika. Ipak, nemojmo tragati za nekim apokrifnim Borgesovim tekstom koji bi valjda Wittgensteina tumačio s pomoću Kafke, jer ga nema. Ako ga Vi pronađete u njegovoj babilonskoj knjižnici drugih i trećih svjetova, onda poričem sve što sam ovdje napisao od početka do kraja. Ali ono čega ima jest to da je uistinu misterij zašto sve više i više u 21. stoljeću u eri nastanka i vladavine tehnosfere kao superinteligencije s popratnim posljedicama nestanka smisla humanizma i „čovjeka“ uopće metafora kao „figura mišljenja“ postaje zastarjelom i gotovo iščezlom iz svijeta teksta. 2. Metafora je, kako je to ponajbolje objasnio u svojoj sjajnoj studiji o književnome manirizmu Gustav René Hocke, „kraljica figura riječi, najduhovitija i najoštroumnija, najdivnija i najplodnija“. (v. Gustav René Hocke, Manirizam u književnosti: Alkemija jezika i ezoterično umijeće kombiniranja: prilozi poredbenoj povijesti evropskih književnosti, Cekade, Zagreb, 1984. S njemačkoga preveo Ante Stamać) Ali, prava granica metafore je u tome kako je to filozofijski uvidio Ludwig Wittgenstein u svojem Tractatusu logico-philosophicusu što je tek posrijedi stvaralački ili iluzorni pokušaj analogije između dva nesumjerljiva područja važenja jezika. Dakle, slika je u tom pogledu ne samo ikonologijski, već i logičko-metafizički tek derivat i funkcija jezika koji naposljetku ne može nikad egzaktno i precizno dohvatiti samu stvarnost za rogove. Još malo podsjećanja na ovu povijest metafore u filozofiji i znanostima. Naime, sâm Albert Einstein na jednom mjestu raspravljanja o vrijednosti i apsolutnosti fizikalnih pojmova i kategorija kaže da su simboli i formule samo znakovni jezik kojim pokušavamo nesvodivu fizikalnu stvarnost predočiti našoj spoznaji. Što to drugo znači negoli da je jezik „kao“ funkcija ili instrument mišljenja nemoćan dospjeti do onoga što se metafizički naziva istinom u njezinoj obielodanjujućoj zbilji koja se Grcima pojavljivala kao neskrivenost (aletheia) bitka samoga, a srednjovjekovnim kršćanima kao tajna Božjeg stvaranja i prisutnosti u svijetu i stoga je već u toj razlici povijesno-epohalnih svjetova razvidno ono što na tako jednostavan način pokazuje Martin Heidegger u raspravi „Doba slike svijeta“ („Die Zeit des Weltbildes“) iz 1938. godine: Grcima su se stvari neposredno pojavljivale kao svijet, a novovjekovlju nakon skolastike posrednim putem ljudske spoznaje kao reprezentacije zbiljskoga svijeta. Paradoks je nečuven. Tek s nastankom znanstveno-tehničke civilizacije Zapada jezik kojim čovjek govori postaje dehumaniziran jer u njemu više nema bogova, ni Boga, a niti tajne, već samo pokušaj dohvaćanja predmeta kao objekata u izvanjskome svijetu za koji čovjek postaje subjekt. Jezik se, dakle, instrumentalizira i njegovo je kazivanje sve više i više „slikovno“ i „brojčano“, drugim riječima određeno onime što ne pripada „biti“ jezika iz jednostavnoga razloga što ga ne vodi „Veliki Drugi“ svojim simboličkim moćima pokazivanja onog nepokazivoga, već „Veliki Treći“ koji slikovno-brojčano nastoji postati ono što Michel Foucault u Riječima i stvarima: Arheologiji humanističkih znanosti (Les mot et le choses: une archéologie des sciences humaines) iz 1966. godine znamenuje pojmom mathesis universalis. No, što je zapravo ꟷ metafora? Možda je za pravi uvid u ovaj problem kojim se u 19. predavanju Academiae virtualis ovdje bavimo više negoli uputno konzultirati sjajnu knjigu njemačkoga filozofa Hansa Blumenberga naslovljenu Paradigme za metaforologiju (Paradigmen zu einer Metaphorologie, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1999.) Knjiga se inače pojavila još 1960. godine i ima doista „kultni status“ u humanistici. O njoj sam još krajem 1990ih godina razgovarao s pok. prof.dr. Antom Stamaćem, našim velikim germanistom i vrsnim prevoditeljem ključnih teorijskih radova iz književnosti i filozofije, koji se bavio upravo teorijom metafore. Stamać je iskazivao neskrivenu naklonost baš spram Blumenbergovih stavova i onih već spomenutoga Gustava René Hockea. Svojom “metaforologijom” Hans Blumenberg razvio je teoriju koja metafore shvaća kao temeljne za ljudsku misao i filozofiju, a ne samo kao sredstva estetskoga začaravanja svijeta. Središnji dio toga je koncept apsolutne metafore, koja prkosi terminologijskome rješavanju i oblikuje temeljne svjetonazore. Ove jezične slike su konceptualno značajne i čine pozadinu za racionalno mišljenje. Najvažniji aspekti Blumenbergove teorije metafore je, dakle, pojam apsolutne metafore. To su sve one metafore koje se ne mogu prevesti u čiste koncepte, već ostaju “apsolutne”. Ne mogu se “riješiti” bez gubitka značenja (npr. “svjetlo istine”). Blumenberg argumentirano tvrdi da metafore nisu samo retoričke figure i sklopovi, već predstavljaju predkonceptualne strukture razumijevanja svijeta. One zauzimaju prostor koji pojmovi (još) ne mogu ispuniti. Nije ovdje teško razabrati utjecaj Heideggerova koncepta predontologijskoga razumijevanja „smisla bitka“ u djelu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine. Kao metoda, metaforologija služi za povijesno praćenje ovih nekonceptualnih aspekata filozofijske misli i za razumijevanje njihove funkcije za razmišljanje. Dok su se metafore tradicionalno smatrale “manjkavima” u usporedbi s pojmovima, Blumenberg u njima prepoznaje neovisnu, nezamjenjivu kognitivnu vrijednost. No, neporecivo je da su metafore manipulativne i sugestivne, ali također omogućuju razumijevanje složenih stvarnosti stvaranjem novoga reda u govorenju i tekstu. Blumenbergov pristup, dakle, proširuje povijest koncepata kako bi uključio fenomenologijsko-antropologijsku dimenziju koja ispituje kako ljudi prisvajaju svoj svijet putem slika. Oslanjajući se na Nietzscheovu i Gehlenovu koncepciju čovjeka kao nedostatnoga bića, Blumenbergov antropologijski pristup metafori pretpostavlja pogled na čovjeka kao biće koje se oslanja na “graničnu tehnologiju” metafora, budući da su one sredstvo koje je omogućilo vrsti da prevlada nepodnošljive aspekte stvarnosti. Metafora je otuda lijek za neadekvatnost naših neposrednih sredstava za preživljavanje. Moglo bi se reći da je to mehanizam viška ili funkcija za prevladavanje ograničenih uvjeta u kojima se čovjek nalazi kao biće upisano u horizont stvarnosti koji nije bio ni željen ni odabran. Za razliku od drugih teorija metafore, za Hansa Blumenberga to nisu rezultati slobode mašte, kako se obično shvaća u određenim kognitivnim teorijama metafore (Paul Ricoeur), već emancipacijska aktivnost provedena u kontekstu potreba ljudske vrste. Metafora nas u početku oslobađa nemoći, ali nam također omogućuje da proširimo svoj radijus djelovanja suočeni s ovom zastrašujućom drugotnošću. Usput, ovaj filozofijski put u razumijevanju metafore na svoj je način u osnove nove komunikologije s konceptom tehnoslika razvio i teoretičar novih medije Vilém Flusser. Kako god bilo, metafora „služi“ nečemu drugome, a ne samoj sebi, osim u fikciji larplurlatizma ne samo u književnosti. Kad je poput simbola usmjerena da jezičnim figurama dočara ili donese u pojavu dva različita predmeta u zbilji koja su naizgled po svojoj sličnosti ipak različita, onda je simbolička moć metafore ne u istovjetnosti dva predmeta spoznaje i kazivanja o svijetu, već u nastanku mogućnosti da tek ono što nazivam pojmom „Velikoga Trećega“ osvijetli mogućnost supostojanja dva različita svijeta. To je značenje one Blumbenbergove apsolutne metafore. Nema ljepše metafore kao slike u jeziku od poezije kojom se u Bibliji („Pjesma nad pjesmama“, 6. poglavlje)govori o ljepoti divne žene na način krajnje začudan i gotovo apokaliptički: „Tko je ova koja dolazi kao što zora sviće, lijepa kao mjesec, sjajna kao sunce, strašna kao vojska pod zastavama?“ No, metafora pretpostavlja da se svijet kao slika može dosegnuti u njegovu jazu i rascijepu, da je upravo jezik po svojoj bitnoj neizrecivosti upućen na slikovne označitelje jedne istinske poetičke transcendencije, te da upravo književnost u diskursu pjesništva omogućuje svijetu života veću moć od bilo koje logičke i otuda filozofijske naknadne refleksije. Takvo shvaćanje je proizvod metafizike subjektivnosti i otuda metafora nužno biva ili sredstvom za drugu svrhu kao u baroku i manirizmu, ili se, pak, mora razumjeti iz razlike „apsolutne metafore“ i svih drugih nastojanja da slika podari jeziku veću vjerodostojnost koju naposljetku ponajviše dovodi do najviših vrhunaca poetičke transcendencije samo i jedino „apsolutna muzika“. Da bi, dakle, metafora uopće imala svoje mjesto pod suncem zapadnjačke metafizike mora već uvijek svijet biti „tu“, prikazan i predstavljen jezikom kao kazivajućom moći osmišljavanja. I zato je posljednja granica Blumenbergove metaforologije upravo njegov fenomenologijsko-antropologijski pristup svijetu, koji je, da budemo precizni i pravedni prema njegovu doprinosu suvremenome mišljenju, nadomjestio pred kraj života svojim izvrsnim studijama o modernoj tehnici i tehničkome ustrojstvu svijeta koje se naslanjaju u bitnoj razlici na Heideggera. (v. o tome https://zarkopaic.net/blog-post/tehnika-kao-fenomen-iskustvo-i-otvaranje-svijeta/ ) 3. I sada slijedi ono što je glavni problem mojeg razmatranja: zašto smo svjedoci kraja metafore ili njezina neutraliziranja i suspendiranja iz vizualne semiotike ovog „svijeta života“ u kojem vladavina samostvaralaštva tehnosfere sve progoni i istiskuje iz svojeg prostora-vremena protežnosti „apsolutne moći“ tehnološke singularnosti? Odgovor je tako jednoznačno tautologijski. Zato što je metafizika realizirana u kibernetici kao tehnosfera koja više nema ništa s razlikovanjem dva različita svijeta, onog transcendencije i onog imanencije, pojma i zbilje, mythosa i logosa. Upućujem na jednu od misaono najstrožih i najspekulativnijih rasprava o razlici metafizike i povijesnoga mišljenja u suvremenoj filozofiji kakva je ona Vanje Sutlića „Rad i bog“ iz 1970. godine uvrštena u prvo izdanje knjige Praksa rada kao znanstvena povijest (Izdanje časopisa „Kulturni radnik“, Zagreb, 1974.), gdje se govori o tome da je uvjet mogućnosti jedne tehno-logike u „svijetu rada“ realizirane metafizike ništa drugo negoli mito-logika. I što to znači za razumijevanje kraja metafore u doba tehnosfere? Samo to da je u jednome romanu paradigmatskom za suvremenost kao što je to Kafkin Proces i u jednoj filozofskoj raspravi kao što je to Wittgensteinov Tractatus metafizika realizirana u jeziku čiste imanencije ne više onog autonomnoga u samoj „biti“ jezika, već u slikovno-brojčanoj tehnodiceji jednog svijeta koji je izgubio svoje onto-teologijske značajke i preobrazio se u mistiku čistoga fakticiteta života kao forme jedne „uzvišene banalnosti“. O njoj se više ništa ne može reći osim da je to baš tako kako „jest“ i mora biti tako jer drukčije ne može biti ni uz svu malu pomoć njezina kraljevstva metafore s kojom je svijet bio ono što kažu braća Grimm, a ponavlja ih mitopoetski i Peter Handke u svojoj knjizi poezije Živjeti bez poezije kad kaže tonom apsolutne nostalgije: …kad je željeti još pomagalo.

April 22, 2026
Metamorfoze bitka

Metamorfoze bitka

3. Transidividuacija bića Simondon je prije McLuhana otvorio problem tvorbe medijske i komunikacijske teorije. Budući da je shvatio „bit“ informacije izvan informatičkoga „kanona“ Shannon/Veawerova linearnoga sklopa protoka informacija od pošiljatelja (sender) do primatelja ili korisnika (receiver), bilo je samo pitanje vremena kada će kibernetika otpočeti s provedbom „drugoga poretka“ svoje izvedbe tako što će čitava operacija rastemeljenja metafizike označiti ulazak u razdoblje samoproizvodnje (autopoiesis) „živih sustava“ i njihovih okolina. No, informacija se ne može razumjeti tek logikom nadomjeska. Njezina se „bit“ pojavljuje upravo u tome što više ne postoji nikakva apriorna struktura koja linearno upravlja bitkom u fizičko-biološko-psihosocijalno-tehnologijskome svijetu individuacije. Potrebno je bilo stoga očistiti pojam informacije od svake moguće ljuske hilomorfizma i njemu pripadnih smjerova mišljenja tijekom povijesti Zapada. Taj postupak „čišćenja“ uključivao je razdvajanje pojmova „stanja“ i „metastabilnosti“. Nasuprot kibernetike koja je postulirala s Wienerom informacijsku entropiju kao uvjet mogućnosti homeostatske ravnoteže, što je ipak još uvijek odgovaralo ideji mehanicistički shvaćenoga čovjeka u sklopu odnosa živih bića i strojeva, za Simondona se problem morao razriješiti uvođenjem „metastabilnosti“. (Gilbert Simondon, L’individuation psychique et collective, Aubier, Pariz, 2007., str. 22.) Kakav je to pojam i na što smjera? Već smo pokazali kako Simondon stvara pojmovnu mrežu na dva načina. Jedan je tranzitivan. On uključuje ideju prevođenja ili prelaska iz jedne forme u drugu. Zato se može uvjetno govoriti o metamorfozama bitka. Čitava se logika prijelaza ogleda u uvođenju faza u povijesno-evolucionističkome razvitku ovoga četvorstva: priroda (physis) – život (biós) – društvo (psyché i socius) – tehnologija (téchne). Drugi način jest transformativan. Riječ je o pokušaju da se postojanost svijeta razglobi iznutra. Postupak istodobno zadržava postojanost i omogućuje promjenu stanja: i-i. U slučaju shvaćanja pojma informacije Simondon se usmjerio spram prijelaza iz formalno-materijalne sheme medija kao takvoga. Umjesto signala i homogenosti prostora u kojem se odvija proces komunikacije sada se sve svodi na postojanje kôda koji ruši pretpostavku o jednoznačnosti i jednosmjernosti kretanja poruke. Ako se informacija, dakle, nastoji izvesti kao ono što nadilazi probleme odnosa forme i materije, tada je potrebno vidjeti kako se događa ono što predstavlja najveći misterij i suvremene kozmologije, fizike, kibernetike i teorije emergencije: kako nastaje „novo“ što preokreće poredak značenja i unosi u logiku bitka mogućnost radikalne transformacije? Nema sumnje da je Simondon u sporu i u odmaku od Heideggera postavio osnove za mišljenje koje će Deleuze još radikalnije provesti do krajnjih konzekvencija filozofije za „digitalno doba“. Ono što predstavlja poteškoću u određenju „novosti“ tog misaonoga postupka jest sagledavanje sljedećega ontologijskoga problema. Recimo odmah da ga vidimo kao problem određenja onoga što označava riječ „između“ (in–between). Za razliku od mjerodavnih tumačenja Simondonove kritike metafizike u djelima Muriel Combes, Pascal Chabot, Jeana-Huguesa Barthélémyja, pa čak i Bernarda Stieglera, (Bernard Stiegler, „The Theatre of Individuation: Phase-Shift and Resolution in Simondon and Heidegger“, u: Arne de Boever, Alex Murray, Jon Roffe i Ashley Woodward (ur.), Gilbert Simondon: Being and Technology, str. 185-202.) čini mi se da se osobitu pozornost treba posvetiti ideji razlike kao tehnogenetske konstrukcije odnosa. Znamo da se u Heideggera ontologijska razlika pojavljuje u mišljenju „zaborava bitka“ (Vergessen des Seins). Kada se bitost bića u smislu vladavine prvoga uzroka i posljednje svrhe uspostavi jedinim modelom uređenja zbilje svaka je razlika već uvijek reduktivna. Identitet određuje razlici njezine granice, a ne obratno. No, Simondon uvodi drukčiji poredak kategorija i pojmovlja. Bitak se ne misli više kao Jedno, nego kao ono što je više-no-Jedno (Mnoštvo). Štoviše, potkopavanje Jednoga kao Sveobuhvatnoga omogućuje razlici da se konstituira činom transindividuacije bića. (Vidi o tome mjerodavnu interpretaciju Muriel Combes, isto, str. 1-24.) To onda znači da Simondon misli uvijek polazeći od: (1) transdukcije (bitka); (2) transindividuacije (bića) i (3) metastabilnosti (informacije) u transformaciji poretka metafizike. Ono što u tom „trojstvu“ upada ponajprije u oči jest subverzija linearnoga poretka značenja. Dok se, naime, mišljenje koje polazi od suprotnosti i identiteta forme i materije (sadržaja) izvodi apriorno iz božjega uma ili iz „eshatologije bitka“ kao u Heideggera tzv. druge faze, s kibernetikom se dešava obrat ove sheme. Sada se više ne radi ni o suprotnosti niti o identitetu već uspostavljene razlike. Naprotiv, razlika se sáma konstituira u procesu postajanja s pomoću tehničke konstrukcije. Čitav se kozmičko-evolucijski put u fazama individuacije bića zbiva na posve drukčiji način. Umjesto ontogeneze i njezine „prirodne“ kristalizacije suočavamo se s tehnogenezom i njezinom transformacijom svijeta već postojećih značenja. Time nije „priroda“ kao sudbina iščezla u nepovrat. Ona se preoblikovano transformira u „drugoj prirodi“. Sve se tehničko kao kulturno inventivno-inovativno prenosi i pronosi u budućnost kao visoka razina nasljeđa. Spremište informacija pritom selektira onu bazu podataka koja se tijekom vremena pokazuje svrsishodnom za buduća djelovanja. Ako forma pretpostavlja dovršetak procesa postajanja u kristaliziranju (primjerice, fizikalnoga svijeta u jezgri hladne vode), za Simondona je ta pojava u okružju prirodnoga svijeta ono što možemo nazvati „elementarnom strukturom“. U njoj se zaustavlja postajanje. No, zaustavljanje je samo prividno. Razlog leži u tome što se proces nastavlja u dekristaliziranju i otuda u pokretanju novoga kruga kristaliziranja. Svako novo otpočinjanje unutar bitka ima već u vidu faktično stvaranje i razaranje forme. Svako je rekristaliziranje ujedno i dekristaliziranje bitka. Jasno je da stabilnosti nema. Sve što se o tome može reći svodi se na relativnost poretka u odnosu na promatrača. Što je, naposljetku, za Simondona informacija uopće? Govoreći jezikom Deleuzea ona jest – čista imanencija. Njegovo shvaćanje plana imanencije ili konzistencije ovdje valja imati u vidu upravo zato što informacija pretpostavlja razinu prolaza-između (in-between). Taj prolaz nije figurativan niti metaforički. U Simondona se radi o prolazu iz jedne u drugu fazu transindividuacije bića. U tom pogledu razlika spram transcendencije sastoji se u tome što se potonja ne mora sama utemeljivati bez pomoći izvanjskoga ili unutarnjega uzroka djelovanja. A to onda pretpostavlja njezino daljnje izvođenje u logici „slučaja“ (kontingencije) i misteriju nastanka „novoga“ (emergencije). Nije problem u odnosu kao takvome, nego u tri poretka značenja sámoga odnosa bez čega nema uopće niti metafizičkoga razumijevanja bitka, bića i biti čovjeka. Još preciznije: problem se nalazi u „biti“ odnosa bez kojeg nije uopće moguće misliti ideju informacije kao transformacije bitka u singularni događaj. Iz ovoga proizlazi samo to da događaj mijenja formu-materiju informacije, a ne obratno. Prethodeći svemu što ima karakter apriorne uzročnosti i svrhovitosti, singularnost se događaja rasprostire sveudilj mreža u kojima se dešava pustolovina transdukcije bitka i transindividuacije bića. Ako se prisjetimo rezultata do kojih su došli neki od najznačajnijih teoretičara u raspravi o fizikalnim i biologijskim istraživanjima pojma informacije (C.F. von Weizsäcker i Gregory Bateson, primjerice), vidjet ćemo upravo tu proizvodnu ili „konstruktivnu“ narav pojma koji nadomješta shemu hilomorfizma. No, ne samo da je nadomješta. Čini je posve zastarjelom za bilo kakav suvisli pristup fenomenima tehničkoga svijeta 20. stoljeća. Nije li to dostatan razlog da se postavi pitanje o krajnjim dosezima informacijske paradigme na kojoj počivaju tehnoznanosti ako se u Simondona čitav poredak „novoga“ više ne može stabilizirati iz položaja jedne čak i tranzitivne ontologije, nego zahtijeva uvođenje metastabilne ravnoteže u odnos između sustava i okoline? Što je to – metastabilnost? Ponajprije, Simondon uvodi u optjecaj razlikovanje između individuacije i individualizacije. To se odnosi podjednako na objekt iz prirode i na tehnički objekt. Operativna analogija ovdje se čini neizbježnom. U načelu, ovaj energetski pristup problemu individuacije s onu stranu podvostručenja forme i materije neizbježno mora pretpostaviti postojanje „trećega poretka“. Radi se, naravno, o značenju informacije kao „potencijalne energije“ in statu nascendi. Jer ono što određuje život živoga bića u pridruženom krajoliku (milieu associé) odnosi se na sposobnost prilagodbe i pronalaska novoga. Tehnika pripada tom dvojstvu koje ruši svaki dogmatski stav darvinizma i lamarkizma. Međutim, tehniku se ne smije shvatiti nimalo drukčije negoli pronalaskom ljudske inovativnosti. Simondon u svojoj „kibernetičkoj antropologiji“ ne razlikuje strogo čovjeka od drugih živih bića poput Heideggera za kojeg jezik tvori „bit“ egzistencijalnoga nabačaja čovjeka kao tubitka (Dasein). Bez jezika mišljenje bi bilo posve drukčije uvjetovano. Ili, bolje reći, čovjek ne bi imao mogućnost komunikacije izvan vlastite mu prirodne okoline. „Bit“ se jezika ogleda stoga u nadilaženju granica ukorijenjenosti čovjeka u prirodni mu okoliš. Tehnika pritom posjeduje ontologijski status pronalaska „novoga“. Upravo to čovjeka uspostavlja bićem neprestane promjene fiksnih stanja njegove egzistencije. Nikad ništa nije zauvijek postojano. Sposobnost za proizvodnju vlastite okoline, a ne tek njezino prihvaćanje zdravo za gotovo, čini živo biće kreativnim u procesu konkretizacije. Taj pojam se primjenjuje na ono što povezuje individuaciju i tehnologijski poredak značenja stvari nastale ljudskom inteligencijom. Iako Simondon ne ulazi jezično tako duboko u analizu povijesnoga podrijetla jezika u kazivanju (Dichten) poput Heideggera i s druge strane prelaska u „sustav informacija“ što čini „bit“ kalkulatvnoga i pragmatičnoga mišljenja, bjelodano je kako uviđa da se u procesu kolektivne individuacije kasnoga industrijskoga društva ne može otkloniti pad u crne rupe „otuđenja“. U djelu o nastanku i ontologijskome mjestu tehničkih objekata jasno se kaže da je individualizacija tehničkih objekata (bića) uvjet mogućnosti tehničkoga napretka. No, oboje se ne može postaviti u odnos bez onoga što prethodi (predindividuacija) ovome procesu konkretizacije. Radi se, naravno, o pojmu informacije. Njezino se mjesto nalazi u sjecištu između ontogeneze i tehnogeneze. Ontogeneza se, pak, rabi sinonimno za individuaciju. Poznato je da se taj pojam uglavnom shvaća u biologiji kao nastanak pojedinačnoga bića. Zato se razlikuje od filogeneze kao nastanka vrste. Paradoks je individuacije u tome što je svaki nastanak istodobno dvostruk: s jedne strane singularnosti bića u njegovoj neponovljivosti, a s druge strane u nastanku vrste koja načelo ponavljanja nužno nosi kao svoj genetski kôd. Svaka se promjena utoliko mora razumjeti iz postojanosti njezine nepromjenljivosti. Što je više promjena, to je postojaniji poredak metastabilnosti vrste. Moramo imati neprestano u vidu da u Simondona vlada načelo „operativne analogije“. Ono što se pojavljuje autonomno u fizikalno-biološkome poretku, vrijedi i za psihosocijalno-tehnologijski krajolik individuacije. No, pozitivne znanosti poput biologije, koje su u 20. stoljeću razvile sve mogućnosti neodarvinizma i neolamarkizma, za filozofijsko razumijevanje nisu dostatne glede istančanosti uporabe jednog povijesno nastaloga metafizičkoga pojma. Za Simondona se u svim njegovim djelima pitanje nastanka bića u singularnosti ne može razdvojiti od pitanja nastanka vrste tog i takvoga bića. To u analogiji vrijedi i za tehničke objekte. Jer inteligencija koja podrazumijeva invenciju i inovaciju (pronalazaštvo i njegovu primjenu u načinu proizvodnje života) nikad se ne pojavljuje bez odnosa pojedinca i kolektiva. Ovo ne treba shvatiti sociologijski u smislu prevlasti društva nad pojedinačnim sebstvom. Posve suprotno, ontogenetski se razvitak nužno mora filogenetski artikulirati do stupnja onoga što izjednačuje tehničku „umjetnu inteligenciju“ (A-intelligence) s „kolektivnom inteligencijom“. Pojedinačnost je nemoguća bez transindividuacije. Ali to ne znači da se mora prihvatiti stav kako između vrste i singularnoga pojedinca postoji kreativna praznina. Svaka generacija prenosi genetsko nasljeđe prethodne i podaruju budućoj temelje za razvitak. Ono što odlikuje „bit“ vrste u biološko-psihosocijalnome određenju prenosi se po analogiji i na mogućnost tehnički stvorene inteligencije. Možda to ne znači da i nove generacije super-računala zasnovanih na načelima kvantne fizike nose virtualne gene svojih dalekih prethodnika u laboratoriju Clauda Shannona 1950-ih godina. Ipak, ni jedna se radikalna promjena zatečenoga stanja stvari ne odvija samo u naglim skokovima. Posrijedi je uzdužna crta razvitka i skokoviti odmak u beskonačnost. Ni u kojem se slučaju ne smije zaboraviti da klasična ontologija u ideji bitka kao genus proximus već ima ugrađen vodeći pojam transcendencije bitka sámoga. Da bi uspješno prevladao subjekt-objekt shemu dualističke metafizike Simondon nastoji oko izvedbe neobjektivirajućega koncepta znanja, kao što je to bio i program fenomenologije Maurice Merleau-Pontyja. (Vidi o tome: Miguel de Beistegui, „Science and Ontology: From Merleau-Ponty’s ‘Reduction’ to Simondon’s ‘Transduction’“, u: Arne de Boever, Alex Murray, Jon Roffe i Ashley Woodward (ur.), Gilbert Simondon: Being and Technology, str. 154-175.) Pojam metastabilnosti Simondon je preuzeo iz kibernetike Norberta Wienera. Kao i mnogi drugi, tako je i taj pojam došao iz termodinamike. U klasičnome objašnjenju radi se o odnosu koji nadilazi uobičajenu suprotnost između stabilnosti i nestabilnosti (stanja i nestanja, postojanosti i nepostojanosti). Klasična metafizika počiva na načelu identiteta i proturječja. Ako je A=A, onda je B nešto suprotno od A, premda ne i posve različito stoga što predstavlja nastavak A u beskonačnome nizu. Termodinamika je, uostalom, postulirala dva temeljna pojma kibernetike: entropiju i informaciju. Kada se nastoji potonjoj odrediti „bit“ izvan sheme uzrok-posljedica i sredstvo-svrha nastaju prividne poteškoće ponajprije zato što se informacija pojavljuje istodobno kao uvjet mogućnosti kibernetičke razlike i kao suprotnost entropiji. Tzv. homeostatska ravnoteža ima funkciju uspostaviti taj poredak između prirode kao nastanka i kaosa te kulture kao tehničke optimalnosti bitka. To čini s pomoću samoupravljanja i samoorganiziranja „živih sustava“ koji omogućuje beskrajni napredak do granice s kojom svi sustavi propadaju neizmjernim širenjem materije. Simondon je, dakle, preuzeo kibernetički pojam metastabilnosti i podario mu istaknuto filozofijsko značenje održivosti života u stanju njegove neprestane težnje k entropiji. (Vidi o tome: Jean-Hugues Barthélémy, „Fifty Key Terms in the Works of Gilbert Simondon“, u: Arne de Boever, Alex Murray, Jon Roffe i Ashley Woodward (ur.), Gilbert Simondon: Being and Technology, str. 217-218. ) Ako bismo htjeli izvesti „ontologiju informacije“ kao „digitalnu estetiku“ za doba tehnosfere onda bi u svakom slučaju jedan od ključnih pojmova za uspostavljanje njezina ranga bio taj. Metastabilnost se uistinu čini onime „trećim poretkom“ kibernetike. Njezina primjenjivost u tehnoznanstvenome trojstvu računanja-planiranja-konstrukcije odnosi se na metastabilnu ravnotežu. Kao da se naš svijet mora odsada razmatrati u izokrenutoj perspektivi, u krivuljama. Sada više ne vrijede tradicionalne prostorne kategorije. „Gore“ i „dolje“ križaju se u ovosvjetovnosti mahnitoga procesa tehnogeneze. Tome se više ništa ne može oduprijeti. Zamislimo da se kozmička evolucija zaustavi na razini sadašnjega znanja čovjeka o tehnosferi. Što bi se dogodilo? Ništa drugo negoli propast svih društveno-kulturnih sustava i njihovih okolina. A s njima bi u bezdan pala i kibernetika kao način proizvodnje i potrošnje informacija. Entropijsko bi stanje kao u jednoj pripovijesti Thomasa Pynchona značilo stanje upravo one vrste metastabilnosti koja se urušava u vlastitoj ne-postojanosti. Drugim riječima, problem je u tome što Simondon na tragu koncepta iz suvremenih znanosti gradi platforme od struna. Život kao „vječna individuacija“, kako to definira na jednom mjestu spisa/doktorata Individuacija u svjetlu shvaćanja forme i informacije (L’Individuation à la lumière des notions de forme et d’information) iz 1954-1958. godine, (Gilbert Simondon, L’Individuation à la lumière des notions de forme et d’information, Jerôme Millon, Grenoble, 2005., str. 27.) smjera održanju vlastite „forme“ i „materije“ u neprestanim preobrazbama. Paradoks individuacije o kojem raspravlja Muriel Combes u svojoj instruktivnoj studiji o Simondonu otuda se može razumjeti kao paradoks imanencije sámoga života. U njemu se smrt kao konačna granica utiskujući se u elementarnu strukturu uvjeta mogućnosti ponavljanja (reprodukcije vrste i singularnosti pojedinačnoga bitka) pojavljuje iz perspektive produženja života „nužnošću“ u odnosu na „slučaj“ življenja kao takvoga. Smrt se stoga odnosi spram entropije prirode, a život se odnosi spram metastabilnosti informacije kao mjera konačnosti. U stalnome tijeku protoka informacija život preuzima u svoje okrilje moć imanencije, njezine fizikalno-biološke i psihosocijalne „zakonitosti“ u svijetu. No, sve se to dešava bez objavljenoga tajnoga plana kozmičke svrhovitosti. Tehnogeneza otuda ne može biti po „operativnoj analogiji“ tek prijepis velike Knjige prirode. Kada bi se tehnička invencija svodila na razotkrića bitka u njegovu čudu postanka, tada bismo bili osuđeni na gubitak kreativnosti u mogućnostima da i sam „umjetni život“ (A-life) od misterija tehničke transindividuacije postane kretanje u beskonačnost. Sve bi bilo bez ikakvoga smisla osim ubrzanja procesa proizvodnje „novoga“. Baveći se ontologijom tehničkoga svijeta Simondon je „intuitivno“ shvatio da stroj u mutacijima izvan granica ljudskoga može posljednju fazu bitka, onu tehnologijsku, prevesti iz „prirode“ u „događaj“. Neprestana samoproizvodnja života-bez-živih bića njegova je misija. Što preostaje u takvom scenariju neposredne distopijske budućnosti? Ništa drugo negoli povratak na početni položaj u metastabilnoj ravnoteži između entropije i informacije. To je situacija kada se stroj tehničke evolucije više ne vrti s tendencijom stalnoga ubrzanja. Umjesto njega život nastavlja svoju pustolovinu kao kraljevstvo slučaja. Sve što „jest“ naposljetku postaje prijelaznim stanjem u konstrukciji virtualnih svjetova. 4. Epistemologija za doba strojeva Biti-između životinja i strojeva, eto ljudske „sudbine“! U tom položaju razmještanja središta, gubitka vrhovne moći supstancije, odvija se pustolovina svih danas optjecajnih antropologija. Čovjek formalno i materijalno nije u središtu svih promišljanja o budućnosti svjetova nastalih tehnogenetskom konstrukcijom. No, upravo zato što je „bit“ njegove egzistencije u neodređenosti bilo čime što dolazi iz okružja prirode i što s druge strane priziva neljudskost tehničkoga objekta postavlja se iznova pitanje o tome što jest uopće čovjek na drukčiji i radikalno deontologijski način. Sada je, naime, pitanje kako nastaje ono ljudsko-odveć-ljudsko (quoddittas) ako je tehnički posve jednostavno izvesti operativnu definiciju njegova produžetka u „umjetnome umu“ (A-intelligence) ili, pak, uputiti na mogućnosti reproduktivnoga kloniranja što dovodi do iščeznuća veličanstvene singularnosti bitka. Simondon je prihvatio program kibernetike prenijevši ga u filozofiju individuacije. To je imalo za učinak dvostruko rekodiranje tradicionalne metafizike i njezinih temeljnih pojmova: (1) nastanak ideje o suspenziji i neutraliziranju antinomija nužnosti/slučaja (determinizma i kontingencije) s pomoću razrade Heisenbergova načela neodređenosti (Unbestimtsheitprinzip); (2) preobrazbu ideje bitka kao postojanosti i konzistencije, vječnosti i nepromjenljivosti, supstancijalizma i hilomorfizma dovodeći u pitanje relacijske strukture kao takve. U oba slučaja ovo se rekodiranje ili reprogramiranje mišljenja svodi na samo jedno: bitak kao odnos. (Vidi o tome: Andrea Bardin, Epistemology and Political Philosophy in Gilbert Simondon: Individuation, Technics, Social Systems, Springer, Heidelberg-New York-London, 2015., str. 10-12. ) Ne možemo primjereno shvatiti vodeću nakanu čitavoga Simondonova obrata metafizike i istodobne kritike Wienerove kibernetike preusmjeravanjem pojma informacije iz tehničkoga polja u područje tehnosfere ako ne razjasnimo što zapravo označava taj iskaz. Ponajprije, značenje ovoga iskaza sámo prizlazi iz odnosa. Veznik kao nije apofantički, nego eksplikativan. Ne upućuje nipošto na nešto drugo izvan odnosa. Ako se bitak iskazuje glagolom „jest“ u vremenskoj ekstazi prisutnosti (nunc stans), onda je već u „biti“ jezika sadržana metafizička „sudbina“ povijesti. Heidegger je u predavanjima 1950-ih godina upozoravao na okolnost kako naši drevni jezici istodobno skrivaju tajnu zatvorenosti-otvorenosti. Zatvoreni su, naime, utoliko što im je struktura kazivanja određena mišljenjem svedenim na „bitak“ kao prisutnost u svim mogućim očitovanjima ove faktičnosti. Nije mišljenje tek puki ishod ili rezultat nekog usudnoga događaja na početku (arché) povijesnoga zbivanja. Ono je odluka i čin, gotovo tragički prisvojen egzistencijalni nabačaj slobode. Mjesto mu je s onu stranu nužnosti i kontingencije. U slučaju Simondonove intervencije u pitanje o bitku, susrećemo se s time što se pokušaj radikalne promjene hoda same metafizike u tehničkome razdoblju želi izvesti tako što se umjesto onoga što „jest“, pitanje o uvjetima mogućnosti toga „jest“ pronalazi u ontogenezi. Drugim riječima, stvar je u nastanku odnosa i mogućnostima promjene sámoga odnosa kao takvoga. Otuda se bitak pokazuje ne onako kako on navodno zauvijek i oduvijek „jest“, nego u postajanju/bivanju (devenir) ili procesu metastabilne ravnoteže (kristalizacije i modulacije). U tom pogledu pitanje o bitku za Simondona nije kao za kasnoga Heideggera pitanje o događaju (Ereignis) dopuštanja da bitka „ima“ i da se „vremenuje“ u nadolazećem kao „drugi početak“ (der andere Anfang). Umjesto toga, Simondon postavlja u pitanje ne samo pojam bitka, već isto tako i pojmove „bića“ i „biti“ (supstancije). (Vidi o tome: Henning Schimdgen, „Thinking Technological and Biological Beings: Gilbert Simondon’s Philosophy of Machines“. 27. kolovoza 2004. http://www.csi.ensmp.fr/WebCSI/download_paper/download_paper.php?paper=schmidgen-pdf. Pristupljeno 21.lipnja 2016.) Uvođenjem pojma informacije iz kibernetike, doduše u promijenjenom značenju za razliku od Wienera te fizičara i biologa, čitav se onto-theo-kozmo-antropologijski sklop metafizike suspendira i neutralizira. Suspenzija i neutraliziranje su pojmovi za rastemeljenje metafizičkih pojmova ranga, poretka, hijerarhije, riječju djelovanja konstelacija odnosa u kojima se unatoč razlika svagda pojavljuje bitak kao moć, a ne kao ne-moć ili još bolje kao ono izvan „zakona moći“. Nasuprot dijalektici u svojoj konstruktivnoj ili destruktivnoj inačici (Hegel-Marx), koja povijest razumije kao djelovanje stroja prevladavanja/dokidanja (Aufhebung) teze i antiteze u sintezi proturječnosti, vidljivo je da Simondon među prvima otpočinje s binarnom logikom ne-sinteze. To će, dakako, najradikalnije izvesti Deleuze u svojim ranim spisima poput Razlike i ponavljanja te Logike smisla 1960-ih godina kada predloži novu ontologiju postajanja/bivanja (devenir), te otpočne s mišljenjem razlike (difference). Suspenzija (suspensio – privremeni prekid neke funkcije, zamrzavanje djelovanja) se u kemiji uvelike označava pojmom, s termodinamičkoga gledišta, nestabilnosti, ali ipak može biti kinetički stabilna dugo vremena. Vrijeme sedimentacije mora biti precizno izmjereno da bi se mogla osigurati najbolja kvaliteta proizvoda. “Stabilnost suspenzije se očituje u njezinoj sposobnosti da odolijeva promjenama vlastitih svojstava tijekom vremena.” – D.J. McClements. S druge, pak, strane neutraliziranje je pojam također primijenjen iz kemije, a odnosi se na kemijsku reakciju u kojoj kiselina i baza reagiraju i daju sol i vodu. Drugim riječima, neutralizacija je nastajanje molekule vode od hidronija iona (H3O+) i hidroksida iona (OH–).{\displaystyle H_{3}O^{+}+OH^{-}\longrightarrow 2\ H_{2}O} Reakcija neutralizacije je egzotermna (oslobađa toplinu). U drugome, filozofijskome značenju, radi se o dva načina kojim se linearna povijest kategorija i pojmova iz spekulativne dijalektike i njoj pridružene materijalističke kritike shvaćanja povijesti u Marxa nastoji realizirati na posve drukčiji način. Kao predstavnici takvog načina mišljenja posebno su danas istaknuti Jean-Luc Nancy i Giorgio Agamben. (Vidi o tome: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011.) Na mjesto „bitka“ dolazi informacija kao pobuda i uputstvo za djelovanje procesom transdukcije. Na mjesto bića dolazi, pak, proces postajanja ili nastanka „novoga“ u fazama. To se zbiva tako što operativna analogija između prirodnoga i tehničkoga svijeta više ne funkcionira. Sada sáma tehnologija u carstvu tehničkih objekata regulira odnose između životinja, ljudi i strojeva. Kazati da strojevi vladaju i da su preuzeli moć u suvremenim društvima zasnovanim na nematerijalnome radu, prema Simondonovim postavkama, ne bi bilo uopće moguće. Razlog leži u tome što pojam stroja ovdje nije ništa drugo negoli biološko-tehnički sklop „sustava informacija“, a ne posebno biće koje za razliku od životinje i čovjeka nema „dušu“/“duh“. Ono što se čini presudnim za „digitalnu ontologiju“ postavljenu na drukčijim osnovama s cijelim nizom veličina poput neodređenosti, nelinearnosti i singularnosti jest pitanje o odnosu između odnosa, a ne o odnosu između „stvari“. Naposljetku, na mjesto „biti“ ili supstancije sámoga bitka dolazi informacija kao transformacija stanja. Čovjek nema svoju „ljudsku prirodu“. Ništa mu nije podareno božanskom milošću osim faktičnosti života i smrti kao i svim drugim živim bićima. Dostojanstvo života nema nikakve veze s biološko-psihosocijalnom pozadinom njegove pojave-u-svijetu. Sve je u bestemeljnosti slobode kao egzistencijalnoga događaja mišljenja. Platforma Simondonove antropologije zasniva se, tome usuprot, na nastojanju istraživanja promjene stanja, preobrazbe i neprestanoga obrata prirode u tehniku i tehnike u „novu prirodu“ kao kulturu. Kada se suspendira i neutralizira ljudska „bit“ tada se njegova „sudbina“ pronalazi u tehnogenezi svjetova zahvaljujući inventivnosti i inovativnosti onoga što pripada novome sklopu kibernetički shvaćenoga života. Nije to „život“ sveden na nemir „razumske životinje“ koja stvara alate potrebne za preživljavanje vrste. Umjesto toga, život se sada shvaća imanentno kao proizvodnja operativnih procedura mišljenja s onu stranu prirode i kulture. (Vidi o tome: Andrea Bardin, isto, str. 111-125.) Pogledajmo razmjere ove suspenzije i neutraliziranja prethodnoga određenja pojma „odnosa“ iz metafizičke perspektive. Prethodno je supstancija bila nadređujuća stvaranju odnosa. Kada se kaže da je nešto postavljeno u sklop odnosa misli se ponajprije na rang, hijerarhiju i poredak veličina. Jednako tako ono što čini „bit“ bića u smislu individuacije vrste, primjerice, majmuna kao predstavnika životinjske vrste ne određuje se tradicionalno nikako drukčije negoli iz njegove zadanosti okolišom. Životinje su u toj „velikoj priči“ okovane svojim okolišom kao pridruženim članom njihove nepromjenljive supstancijalnosti. Svaki odnos između vrsta nemoguće je sagledati bez onoga što vrsti omogućuje preživljavanje. „Realizam odnosa“ uspostavlja se apriorno. Što to uistinu znači? Ništa drugo negoli da „stvarnost“ zahtijeva prostorno-vremensku konstituciju sintetičkih sudova a priori (Kant). Stvarnost se unutar ove „ontologije realizma“ smatra objektivno zadanom. Štoviše, to nije tek naivno stajalište zdravoga razuma, nego znanstveni pristup modernih istraživanja struktura i promjena u fizikalnome i biološkome svijetu. Čak ni iznimke u psihosocijalnome kontekstu ljudskoga odnosa ne osporavaju važeće načelo objektivnosti znanosti koja se neprestano od novoga vijeka utemeljuje u ideji „zakona“ prirode, života, društva, kulture. U cjelini, u metafizičkome sklopu sám se pojam odnosa određuje kao nešto samozadano i otuda „realno“. Svaka promjena (odnosa) ne mijenja fundamentalni poredak odnosa i njegovo značenje. Primjerice, moderno se društvo razvija u smjeru individualizacije rodno/spolnih uloga, sve većoj autonomiji i racionalizaciji u svim sferama ljudskih odnosa. No, promjene ne znače nastanak kaosa i entropije. Umjesto toga, klasična sociologija tipa Maxa Webera ili Emila Durkheima promjene je objašnjavala iz odnosa fundamentalne strukture modernosti (racionalnost, homogenost i tehnologija) spram njezinih varijabli. U tom će se sklopu tek sredinom 20. stoljeća kultura izbaviti iz svodljivosti na nadređenu ideju društvene dinamike. Simondon će stoga uvesti u teoriji individuacije kao metastabilnosti odnosa mnoštvo pojmova razgradnje i rastemeljenja metafizičke ideje forme i materije (hilomorfizma) s podrijetlom u Aristotela. Da bi se suspendirala i neutralizirala moć bitka kao postojanosti bilo je potrebno da se pojam informacije iz kibernetike razmjesti u spekulativni jezik filozofije. Posrijedi je ona filozofija koja misli odnos iz konkretizacije u liku „tehničkoga objekta“. Ako se u kibernetičkome sklopu odnos sám odnosi spram onoga što određuje „bitak“ kao odnos, tada možemo govoriti o samorefleksiji živoga sustava s tehnički uspostavljenim svijetom pravila i normi. Tzv. „treći poredak“ kibernetike, na kojem su ponajviše radili konstruktivisti poput Heinza von Foerstera i Ernsta von Glasersfelda, u Simondonovoj se ontologiji transindividuacije pokazuje korakom spram dokidanja razlike između bitka, bića i „biti“ čovjeka. Naravno, dokidanje „ontologijske razlike“ pretpostavlja drukčije razumijevanje odnosa između dviju „ravnoteža“. Prva je ona koju postulira vertikalni sustav odnosa s vrhovnom snagom Božjega uma kao prirodnih zakona; dok se, pak, druga smješta u prostoru homeostatske ravnoteže. Vidjeli smo da Simondon preuzima iz misaonoga sklopa Wienerove kibernetike pojam informacije i metastabilnosti da bi im dao drugo značenje. Isto vrijedi i za pojam tehničkoga objekta. U načelu, radi se o nadomještanju „razlike između organizma i mehanizma s razlikom između prirodnoga i tehničkoga objekta“. (Thomas Lamarre, isto, str. 42.) Nadomještanje ipak nije puka zamjena mjesta u poretku kategorija i pojmova. Susrećemo se s jasnim uputstvom suspenzije i neutraliziranja supstancijalizma i hilomorfizma. Nije time dokinuta tek razlika između biološkoga i tehničkoga svijeta prema „operativnoj analogiji“ prvoga s drugime. Štoviše, dokinuta je razlika između prirode i umjetnoga svijeta (kulture i ljudskoga uopće). Sjetimo se da već u prvim rečenicama studije o nastanku tehničkih objekata Simondon dramatski govori o statusu tehničkoga objekta u povijesti zapadnjačkoga mišljenja kao o stranome i čudovišnome „antitijelu“. Kao da je stroj učinak nekog neognostičkoga okrutnoga boga stvaranja. Otkloniti strah od tehnike i sve predrasude o „otuđenju“ i „postvarenju“ koje su obilježile i raznolike humanističke smjerove marksizma 1960-ih do 1980-ih godina bio je presudan korak izvan utabanih staza metafizičkoga „kruga kredom“, da parafraziramo naslov jedne Brechtove drame. Stroj u stanju metastabilnosti jest za Simondona paradigma otvorenoga stroja. Već je naziv u znaku nesvodljivosti nečega što više nije „bitak“, a niti se može govoriti o „biću“. Otvorenost stroja označava vladavinu carstva mogućnosti i energije. Ako se stroj shvati iz otvorenosti horizonta mišljenja, onda je njegovo razmještanje iz klasične ontologije u diferencijalnu uvjet mogućnosti „trećega poretka“ kibernetike. Njegove su značajke u proširenju odnosa između bitka, bića i „biti“ čovjeka na razinu koja je gotovo apsolutna u zahtjevu za čistoćom odjelovljenja. Posrijedi je ono što Simondon na jednom mjestu spisa Mišljenje individuacije i tehnike (Une pensée de l’individuation et de la technique) iz 1994. godine naziva „istinskom savršenošću stroja“, jer se čovjeku prepušta tek funkcija „koordinatora i trajnoga pronalazača strojeva koji rade sami. On se nalazi između strojeva koji djeluju s njime.“ (Gilbert Simondon, Une pensée de l’individuation et de la technique, Chatelet, Pariz, 1994., str. 11.) „Koncert strojeva“, kako je to poetski imenovao u svojem tumačenju Henning Schmidgen, (Henning Schmidgen, „Das Konzert der Maschinen: Simondons politische Programm“, Zeitschrift für Medien-und Kulturforschung, br. 2/2012., str. 117-134.) pretpostavlja odnos između ljudskoga uma i „umjetne inteligencije“, a ne odnos između dva „bića“ u tradicionalnome stupnjevanju bitka kako je to zamišljala srednjovjekovna kršćanska teologija. Uloga je koordinatora zapravo ona koju je dotad imao stroj u kauzalno-teleologijskome modelu mišljenja. Čovjek kao posrednik postaje sredstvo nadgledanja onoga što je samosvrha kibernetičkoga samoupravljanja (modulacije). Što se time događa u filozofijskome smislu riječi, kakav obrat stvari sáme? Ponajprije, pojam „objekta“ za Simondona, baš kao i za Günthera, nema nikakvo značenja podređenosti u smislu porobljavanja bitka njegovim svođenjem na sredstvo za drugu svrhu. Posve suprotno, radi se o oslobađanju sámoga objekta od dugovjeke tiranije subjekta. Ali, to je oslobađanje izvan dijalektičke logike dokidanja/prevladavanja (Aufhebung). Objekt kao tehnička tvorevina nije „stvar“, već sustav odnosa koji predmetu podaruje njegovu „objektivnost“ neovisno od statusa promatračkoga „subjekta“. To je ono isto što se na počecima suvremene umjetnosti događa s idejom Duchampova „estetskoga objekta“, ali sada uzdizanjem na razinu posvemašnje slobode od prisvajanja subjekta. Štoviše, i sám subjekt jest objekt za drugi objekt kao subjekt. Posrijedi je međusobni odnos. On se više ne može razumjeti iz aristotelovske logike utemeljenja mišljenja kao načela identiteta i proturječja. Iz svega je jasno da su subjekt i objekt mogući samo u korelaciji, a da samostalno gube značajke nadređenosti-podređenosti. Međutim, ono što razlikuje tehnički objekt od prirodnoga dolazi iz položaja posredovanja i posrednika. Ono „između“ prirode i umjetnoga svijeta (téchne) pripada ljudskome mišljenju kao pronalazaštvu i inovaciji. Prvo je uvjet mogućnosti svakoga „napretka“ i „razvitka“. Ovi pojmovi postali su samorazumljivom popudbinom modernosti. Zato kao da se danas ontologijski više i ne propituju. U tome je problem. Jer ako se „napredak“ razumije u smislu tehničkoga „razvitka“, tada je očito da se može govoriti samo o onome što je „bit“ Hegelove teodiceje svjetskoga duha – o napretku u razvitku ljudske slobode sa stajališta prirode do stajališta apsolutnoga duha u liku umjetnosti, religije i filozofije. Posljednji lik apsolutnoga duha jest, dakako, samosvijest apsolutne znanosti. Ona je u sebe „usisala“ pustolovinu prirode i duha i tako povijest razriješila svakog daljnjega „napretka“ kao „razvitka“ ideje slobode. Kako se prema tom problemu odnosi Simondon? Ima li u njegovu mišljenju nešto „alternativno“ naspram Hegelova kraja filozofije kao kraja povijesnoga poslanstva apsolutnoga duha? Ponajprije, njegova je vizija budućnosti s obzirom na pitanje odnosa čovjeka i tehnologije „realistična“. To ga bitno razlikuje od Heideggera. Možemo ustvrditi da se uopće ne radi o suprotnosti slobode i ropstva, što je „bit“ Hegelova shvaćanja povijesnoga oslobađanja samosvijesti kroz tegobnu dijalektiku odnosa gospodara i roba. Umjesto sukoba i spora između čovjeka i stroja, Simondon postulira suradnju između ljudskoga i svijeta tehničkih objekata. Otuda se čitava metafizika svodi na binarne opreke slobode i ropstva. Povijest, pak, nalikuje tragičnome sukobu do krajnjih granica uništenja svega ljudskoga te SF-vizija pobune strojeva kao objekata. Međutim, Simondonov se program razrješenja metafizičke tragedije bitka, bića i „biti“ čovjeka ocrtava na planu svekolike „tehničke jednakosti“. To je ono što naziva tehničnošću (technicité) u razlici spram Heideggerova postava (Gestell) kao „biti“ tehnike. No, bilo bi odveć plošno razmatrati svijet tehničkih objekata bez uočavanja razlike koja postoji u ontologijskome određenju između stvora, stvari i robota. Ovdje se ne spominju još kiborzi i androidi. Poput Heideggera iz razdoblja Bitka i vremena (Sein und Zeita) tako i Simondon uvodi razliku između onoga što je pripadno čovjeku nasuprot značajke „života“ stroja u svim njegovim specifičnim očitovanjima neljudskoga. „Robot ne egzistira.“ (Gilbert Simondon, Du mode d’existence des objets techniques, str. 10.) Ovdje valja zastati. Nije posrijedi istoznačnost odredbe čovjeka kao egzistencijalnoga nabačaja slobode kao u Heideggera. Premda se naizgled čini da je time istaknuta nepremostiva ontologijska razlika živoga bića s duhovnim svojstvima nasuprot neživoga koji može biti doslovnom kopijom čovjeka, uzmemo li u obzir „operativnu analogiju“ prirode i kulture. Egzistencija čovjeka predstavlja najviši mogući način nesvodljivosti odluke, djelovanja i mišljenja pripadnoga vrsti/rodu humanoida. Naposljetku, ako se za Simondona stroj u kibernetičkome „trećem poretku“ pojavljuje upravo samopokretačkim i samoupravljanim mehanizmom svrhovita djelovanja, a čovjek ima tek funkciju nadglednika i posrednika procesa autonomnoga „koncerta strojeva“, jasno je da ne može više biti govora o nadređenosti-podređenosti u smislu artikulacije moći u fizičko-biološko-psihosocijalnome sklopu. Čovjek i stroj nisu, dakle, više određeni iz metafizičkoga vidokruga, već iz kibernetičkoga sklopa odnosa između živih sustava i okoline. Živi su sustavi mogući u tehničkome svijetu. Ali tek kada u sebe inkorporiraju tehničke objekte na isti način kao i druga živa bića (biljke i životinje). Kada ontogeneza postaje tehnogenezom ulazimo u razdoblje iščeznuća svih dosadašnjih mjerila postajanja „bitka“, „bića“ i „biti“ čovjeka. Antropologija koja bi primjereno odgovarala utopijskome zahtjevu Simondona postavljenom još 1950-ih godina „filozofijom individuacije“ uistinu više ne odgovara onome što je taj pojam značio za Kanta, ali još više za mnoge društvene znanstvenike (sociologe i etnologe) tijekom 20. stoljeća. (Vidi o tome: Stefan Rieger, Kybernetische Anthropologie: Eine Geschichte der Virtualität, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2003.) Umjesto znanosti o čovjeku koja na ovaj ili onaj način, logocentrični ili antiesencijalistički, još uvijek smatra čovjeka „mjerom svih stvari“, Simondon predlaže konkretizaciju (concrétude) ili otvorenost sámoga stroja kao uvjeta mogućnosti nove homeostatske, metastabilne, informacijske ravnoteže. Ako, dakle, „robot ne egzistira“ to samo znači da mu je „način egzistencije“ drukčiji od životinje i čovjeka. Što otuda slijedi nije teško razabrati. Simondon uvodi novo pravilo umjesto načela individuacije i ontogeneze kakva se prakticirala u čitavoj zapadnjačkoj metafizici. Nije ono što nazivamo bitkom iznad bića i ne određuje mu što ono „jest“ već time što se bitak ne misli drukčije negoli samo kao odnos. Kada mu bitak ne „naređuje“ što da čini, otpada i Heideggerova „eshatologija“ i „nagovor bitka“. Umjesto toga, Simondon misli transdukciju bitka kao transindividuaciju bića u metastabilnoj ravnoteži svjetova. Ono što živa bića povezuje u njihovoj razlici, dakle odnos čovjeka i stroja jest drukčiji način osjećaja i doživljaja zajedništva (ethos) od onoga koji se danas naziva bioetičkim načinom mišljenja. Tehnogeneza zahtijeva „novu“ tehno-etiku i tehno-estetiku, a ne više zastarjele i krajnje nedjelotvorne priče o opasnostima koje će nastati s uvođenjem kibernetičke tehnologije u svijet života. Jednakost između bića može se održati samo ukoliko postoji primarna otvorenost slobode onog bića koji ima najteže poslanstvo uopće, a da se ono ne može odrediti klasičnim etičkim ili religioznim opravdanjem iz logike kauzalnosti i načela svrsishodnosti. To je poslanstvo istovjetno onome koje Heidegger u predavanju Što je metafizika? (Was ist Metaphysik?) iz 1929. godine pripisuje čovjeku kao tubitku (Dasein). U suočenju s čudovišnim Ništa koje „ništi“, a nije poput bitka u cjelini, niti se, pak, može reći da egzistira kao čovjek, zadaća je tubitka da bude dostojanstvenim namjesnikom Ništa (Platzhalter des Nichts). (Martin Heidegger, Was ist Metaphysik?, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1975., 11. pregledano izd. str. 38.) Isto, ali u drugome obratu, valja kazati za „bit“ čovjeka na kraju njegove povijesne egzistencije. Čovjek više ne „egzistira“. Ono što pripada čovjeku u njegovu načinu tehnopoietičke egzistencije jest postajanje u metamorfozama bitka. U carstvu tehnogeneze i sam se čovjek tehnologijski oblikuje tako što poprima u sebe ono tehničko da bi uopće mogao nastaviti s idejom stvaranja novih svjetova, ali ne više ni u kakvoj „operativnoj analogiji“ s prirodom. Doba prirode pripada mitskoj prošlosti. Mi se moramo razračunati s novovjekovnim nasljeđem mračnoga doba tehnike koja se uspostavila simboličkom formom razaralačke dehumanizacije. Sve je to ipak u odnosu na suvremenu logiku tehnosfere iza nas poput davno razriješene traume. Strojevi više nisu produžetak tjelesnosti čovjeka, već savršenstvo sinteze života i tehnike na razini apsolutne brzine svjetlosti. Svaka nova generacija super-računala u samo središte postavlja djelatnost „umjetnoga uma“ (A-intelligence) i „umjetne intuicije“ (A-intuiton). Ruke koje stvaraju tehničke objekte gotovo da više nemaju ništa s ljudskim rukama. Čudesna je moć „treće ruke“. S njom svjetovi više nisu stvaralački prijepis (mimesis) božjega djela, a niti puka predstava (representatio) volje subjekta. Sada se moć izvodi iz informacije kao slikovnoga tehno-kôda. Nema više „umjetnosti“ prikazivanja i predstavljanja. Što je preostalo svodi se na igru postava-izvedbe-koncepta onoga što nadilazi razlikovanje djela/događaja. U cjelini, Simondonov epistemologijski obrat od cjelokupnoga nasljeđa spekulativne filozofije Kanta i Hegela te nastavka Bergsonovih promišljanja o materiji i pamćenju u svjetlu nastanka otvorenoga stroja podaruje mogućnost prijelaza u ono što više nije filozofija, ali nije niti realizirana filozofija u kibernetici. Pitanje o smislu tehnogeneze ne može se više stoga postaviti polazeći od „biti“ metafizike. Vidjeli smo da je i Heidegger vrlo rano na putu svojega mišljenja pokazao da je metafizika „bit“ čovjeka. Ono zaprepašćujuće i tjeskobno suočenje s Ništa nije ništa „ništavno“. Štoviše, ono tek omogućuje pitanje o granicama ljudske egzistencije u svjetlu stalnih promjena. Kada se ništa više ne može smatrati postojanim, osim mijena i promjena, nastupa razdoblje onkraj svjetske povijesti. Ono se određuje vladavinom informacija i to u proizvodno-pragmatičkome značenju onoga što je Simondon nazvao metastabilnom ravnotežom. Što je drugo onda tehnički sklop kibernetike negoli konstrukcija onoga čega „nema“ tako da događaj nastanka „novoga“ valja razumjeti iz ideje hibridizacije bitka/bića!? „Novo“ se konstruira. Ono se ne smješta ni u čemu već uvijek postojećem. Kada se u takvom tehnogenetskome kôdu još uvijek nastoji održati ono što je krasilo ideju povijesti kao poslanstva (svrhe) i neizvjesnosti nadolazećega (misterija), što preostaje svodi se samo na jednu moguću alternativu – kreativno nadomještanje izgubljenoga temelja bitka nastankom nepredvidljivih i nekontroliranih događaja. Imali su doista pravo Gilles Deleuze i Felix Guattari kada su na kraju spisa Što je filozofija? (Qu’est-ce que la philosophie?) iz 1991. godine zapisali: „Treba nam barem malo reda da nas zaštiti od kaosa.“ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 1991/2005., str. 189.)

April 21, 2026
Metamorfoze bitka

Metamorfoze bitka

1. Transdukcija bitka Francuski filozof Gilbert Simondon uz Heideggera i Günthera ima zacijelo najistaknutije mjesto kad je riječ o promišljanju tehnike u 20. stoljeću. Usto, pojmove koje je razvio u dijalogu s američkom kibernetičkom tradicijom, spekulativnim nasljeđem novovjekovnoga racionalizma i materijalizma od Spinoze do Bergsona, te osebujnim rastemeljenjem metafizike kao hilomorfizma Platona i Aristotela, a najvećim ih je dijelom kasnije stvaralački prisvojio Gilles Deleuze, susrećemo danas u različitim teorijskim sučeljavanjima između ontologije „realizma“ i „konstruktivizma“. Ono što je, međutim, u svemu tome najizazovnije za buduće mišljenje pokazuje se u njegovu navlastitome odnosu spram položaja čovjeka u sklopu informacije, komunikacije i tehnologije. Nema nikakve sumnje, pak, da ni jedan od velikih filozofa 20. stoljeća ne bi radikalno razmotrio bit tehnike izvan tradicionalnoga stajališta sredstvo-svrha da 1948. godine Norbert Wiener nije otvorio s kibernetikom novo poglavlje u povijesti znanosti i tehnike. Kako god bilo, suočenje s nečim što je istodobno blisko i čudovišno od samoga početka ljudske povijesti nagnalo je Simondona da na posve samosvojan način postavi pitanje ne više poput Heideggera o biti tehnike unutar metafizičkoga sklopa povijesti. Umjesto toga, njegovo je pitanje bilo mnogo jednostavnije: kako nastaju tehnički objekti kao „bitak-u-svijetu“ i kako mijenjaju čitav metafizički sklop bitka-boga-svijeta-čovjeka? Ako je, dakle, Heidegger mišljenjem postava (Gestell) kao biti tehnike postavio u pitanje čitavo nasljeđe metafizike na ishodu njezina povijesnoga obrata u kibernetiku, u slučaju Simondona radi se o obratu sámoga pitanja s metafizičkim podrijetlom. Heidegger pita o „biti“ ili supstanciji (štostvu) bitka (quiddittas) s obzirom na tehničko izlaganje bitka. Tome usuprot, Simondon pita o nastanku tehničkoga objekta kao „bitka-u-svijetu“, što znači da umjesto „biti“ ili supstancije nečega kao nečega pita o načinu (modusu) kako bitak u svojoj individuaciji kao biće uopće nastaje (quoddittas). (Vidi o tome: Erich Hörl, „Die offene Maschine. Heidegger, Günther und Simondon über die technologische Bedingung“, MLN, Vol. 23, br. 3/2008., str. 632-655.) Problem s kojim se suočavamo jest sljedeći. Heideggerova se „ontologijska razlika“ bitka i bića, odnosno povijesna „eshatologija bitka“ ne primjenjuje u Simondonovoj dosljednoj informacijskoj ili kibernetičkoj ontogenezi „pojedinačnosti“ (individuaciji). Štoviše, razlika bitka i bića ne može se provesti na uobičajen metafizički uspostavljen način. Zato je potrebno stalno imati u vidu da shvaćanje transdukcije bitka označava nužno transindividuaciju bića. Drukčije rečeno, stoga što za Simondona ne postoji apriorna vladavina bitka nad bićem u nekom od prokušanih modela antičke, srednjovjekovne i novovjekovne ontologije, nalazimo se u prostoru-između (in-between) dva pojma/riječi bez kojih nema ni filozofije, a niti, pak, jezika kojima govorimo još od drevnih predaja. Taj se prostor-između ne konstituira unaprijed prije razlike u povijesno-ontologijskome smislu. Posrijedi je proces neprestane rekonstitucije kako bitka tako i bića njihovim nadilaženjem. Ali, nemojmo utvarati da ćemo se ovdje baviti transcendencijom u nekoj sekularnoj inačici. Naprotiv, zanima nas konceptualna razlika između Heideggera i Simondona. Ta se razlika ne pokazuje tek u postavljanju kategorija i pojmova iz ontologije. Ona je bjelodana i u paradigmatskome načinu razumijevanja suvremenosti s promišljanjem tehnike. Dok Heidegger pita o „biti“ tehnike, Simondon pita o nastanku novoga načina kojim se svijet pojavljuje u fazama od fizikalne, biološke, psihosocijalne do tehnologijske. (Vidi o tome: Muriel Combes, Gilbert Simondon and the Philosophy of the Transindividual, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London, 2013., str. 1-12.) U sljedećem razmatranju tu konceptualnu razliku valja pobliže razjasniti. Za početak je dostatno kazati još i ovo. Kada se bitak transformira iz otvorenosti povijesti u zatvorenost tehničke (re)produkcije svijeta, bića koja nastaju unutar njega poprimaju karakter tehničkih objekata. Kako se i s kojim pojmovima to događa? Ponajprije, Simondon će u svojoj filozofiji individuacije dospjeti na prag pojma singularnosti, koji se nalazi u Deleuzeovoj metafizici postajanja. Isto tako singularnost je danas i ključni pojam posthumanističkoga shvaćanja tehnogeneze svjetova. Što određuje singularnost nije ništa drugo negoli kontingentan događaj prijelaza preko i prolaza kroz faze bitka. Za razliku od neodarvinizma kao mehaničkoga shvaćanja razvitka života i neolamarkizma kao vitalističkoga shvaćanja evolucije života na Zemlji Simondon se priklanja filozofijskome pristupu metamorfoza bitka. Ono ima svoje podrijetlo u predsokratskih mislilaca, posebno u atomistici Demokrita i Leukipa. Što se u modernoj fizici pojavljuje problemom odnosa „nužnosti“ i „slučaja“ proizlazi iz drevnoga grčkoga promišljanja aporija kretanja. Međutim, kretanje nije unaprijed određeno premještanje tijela iz jednog fiksnoga položaja u prostoru prema drugome. Uvijek se radi o dinamičnim veličinama. Pa tako valja uzeti u obzir da se kretanje ne odnosi tek na pojedinačna tijela u prostoru, nego na ono što sámo kretanje uopće omogućuje. U svakom slučaju singularnost označava svezu pojedinačnosti i kolektivnosti života koji se pokazuje svagda kao sklop i odnos. Ništa nije izolirana pojedinačnost, čak niti kad je posrijedi samosvijest čovjeka kao filozofa, znanstvenika ili umjetnika. Uvjet mogućnosti individualiziranja „života“ na razini prijelaza iz biološke faze u psihosocijalnu jest upravo singularnost bitka. To znači da je razlika između ontogeneze i tehnogeneze u tome što se potonja zasniva na konstrukciji stroja kao kolektivne inteligencije. Svako upojedinjenje za razliku od tradicionalne ontologije koja je razlikovala bitak kao genus proximus i biće kao differentia specifica (rod i vrste) sada poprima značajke prijelaza-prolaza. Točnije rečeno, kolektivna inteligencija ne znači kraj metafizičkoga mišljenja gubitkom faktičnosti singularne egzistencije čovjeka. Tehnički objekt ne nadomještava samosvijest čovjeka. Naprotiv, uvijek se radi o posredovanju između informacije i komunikacije. (Vidi o tome: Jean-Hugues Barthélémy, Life and Technology: An Inquiry Into and Beyond Simondon, Meson Press, Leuphana University of Lüneberg, 2015. www.meson-press.com) No, događa se pritom još nešto od presudne važnosti za ono što će Simondon dovesti do krajnjih granica svoje „informacijske ontologije“ s vodećim pojmovima transindividuacije, metastabilne ravnoteže, kristaliziranja, disimetrije. Jedan krak suvremenoga tumačenja njegova mišljenja tako će posegnuti za uobičajenim, često i atraktivno-medijskim iskazima kako je riječ o „dekonstrukciji Heideggerove ontologije“, (Thomas Lamarre, „Humans and Machines“, Inflexions, br. 5/2012., „Simondon: Milieu, Techniques, Aesthetics“ (ožujak) www.inflexions.org) iako je ostalo visjeti u zraku što bi ta Heideggerova navodna ontologija uopće trebala biti. To se posebno odnosi na pitanje kako protumačiti da je Heidegger prvi u 20. stoljeću, a ne Bergson ili Whitehead, rastemeljio čitavu metafizičku zgradu zapadnjačke povijesti. Otpočeo je još 1927. u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) s „destrukcijom tradicionalne ontologije“. Da se odmah kod Heideggera 1930-ih godina radilo o napuštanju svake obnove ontologije na „novim temeljima“, nije potrebno ovdje nizati dodatnih dokaza. Recimo tek samo da je za njega pojam ontologije još 1920-ih godina iz obzorja fenomenologijskih istraživanja pojma „svijeta“ (Welt) bio sveden na „faktičnost“ i „povijesnost“. To samo znači da je bio u znaku neminovne „destrukcije“ metafizičkoga značenja s obzirom na konstituiranje „života“, „duše“ i „čovjeka“ (biologije, psihologije i antropologije). Da bismo dospjeli do moguće alternative onome što se na ishodu metafizike pokazalo temeljnim problemom budućega mišljenja, a riječ je o prelasku jezika u sliku ili forme kazivanja u matricu informacije, potrebno je razložiti osnove Simondonove „ontologije tehničkoga svijeta“ koja iz temelja preoblikuje strukturu suvremenoga svijeta. To znači da je postavka o prelasku jezika u sliku ovdje izvedena na krajnje izvoran način polazeći od obrata platonsko-aristotelovske ideje filozofije kao takve. Bilo bi pogrešno tvrditi da se sa Simondonom začinje „slikovni obrat“ (iconic turn) u suvremenoj filozofiji. Ono što se ovdje čini važnim svodi se na pitanje o karakteru oslobađanja same tehničnosti tehnike kao uporabe stroja od naslaga ionako vjekovno prenesenih predrasuda da tehnika raščovječuje „bit“ ljudske egzistencije. U tom pogledu ontologijsko dvojstvo „jezika“ kao bitka i „slike“ kao mišljenja sada se izokreće u formalnome djelovanju ranga. Već se unaprijed može kazati da borba s nasljeđem novovjekovnoga dualizma dviju supstancija (res cogitans i res extensa) u Descartesa, postaje uvjet mogućnosti svakog mišljenja suvremenosti koje ne želi potpasti pod okrilje zastarjeloga shvaćanja odnosa bitka i mišljenja. Monizam supstancija koje se formalno razdvajaju, ali se ujedno nastoje sjediniti u nečem trećem s pomoću čina transdukcije/transindividuacije, Simondon je pronašao u Spinozinome pokušaju da tijelu vrati elementarno pravo na nešto više od pripadnoga mu kretanja, duševnosti i utjelovitelja duhovnih procesa. Međutim, ono što mi se ovdje čini najvažnijim uopće u pristupu koji ne polazi „odozgo“, a niti strogo „odozdo“ problematici odnosa bitka i mišljenja glede tehničkoga svijeta jest ideja metamorfoza bitka. To se zbiva njegovim kristaliziranjem u formi koja više nema metafizički primat formalnoga uzroka (causa formalis). Poznato je da tako Aristotel otpočinje hod ontologije uzroka i načela svrhovitosti. Ovi će pojmovi bitno odrediti povijest Zapada i svijeta. Simondon na tragu kibernetike i materijalističke ontologije postajanja (devenir) kreće posve drugim putem u odnosu spram Heideggera. Taj put pretpostavlja uvođenje osebujnoga jezika. U njemu se artikulira onaj način govora s kojim današnje tehnoznanosti obuhvaćaju kako filozofiju i antropologiju, tako čak i mogućnosti stvaralačke ontologije „novoga“ na rubu kaosa i poretka, entropije i živih sustava. Na jednom mjestu svojega glavnoga djela, u kojem se, doduše, ne tematizira toliko „konkretno“ problem biti „tehničnosti“ (technicité), naslovljenoga Psihička i kolektivna individuacija (L’individuation psychique et collective) iz 1989. godine nalazimo ove postavke: „Shvaćanje se forme mora nadomjestiti informacijom, što pretpostavlja postojanje sustava u metastabilnoj ravnoteži koja se može individuirati; informacija, razlikovanje u obliku, nikad nije jedinstveni pojam, već upućuje na značenje koje potječe iz razdvajanja.“ (Gilbert Simondon, L’individuation psychique et collective, Aubier, Pariz, 1989/2007., str. 28.) Izvjesno je da Simondon kao, uostalom, i mnogi kibernetičari pojam informacije smatra bitno samosvojnim u odnosu na materiju i energiju. U čemu se ogleda ta „samosvojnost“? Ponajprije, informacija se, prema teoretičaru Lucianu Floridiju, razmatra: (1) kao „stvarnost“; (2) kao informacija za shvaćanje „stvarnosti“ (nadomjestak-simbolika); (3) kao informacija o „stvarnosti“ (intencionalnost poruke). (Luciano Floridi, Information: A Very Short introduction, Oxford University Press, London, 2011., str. 65.) No, novost je uvođenja tog odlučnoga pojma za mogućnost nastanka posve autonomnoga tehničkoga objekta u tome što se ne može svesti na tradicionalnu metafiziku dvojstva forma-materija (hilomorfizam). Na istoj stranici Simondon tvrdi da se drevno shvaćanje forme odnosilo na ideju postojanosti bitka u svim promjenama, odnosno da je ideja „metastabilne ravnoteže“ bila nepoznata shvaćanju prirode u filozofiji i fizici. Pritom se, dakako, misli na paradigmu Aristotelove teorije znanosti. Ona se održala sve do 20. stoljeća preko Newtonovih i Keplerovih zakona do Einsteina i kvantne fizike. Ako se informacija shvati upravo „trećim poretkom“ jedne nove metafizike koja stoji u temeljima kibernetike, onda je nužno poći od pretpostavke da se forma mora rasformirati, a materija i energija drukčije pojmiti i to ponajviše razradom potencijalnosti njihove promjene. (Vidi o tome: Andrew Iliadis, „A New Individuation: Deleuze’s Simondon Connection“, Media Tropes e-Journal, Vol. IV, br. 1/2013,m str. 83-100. www.mediatropes.com i Andrew Iliadis, „Informational Ontology: The Meaning of Gilbert Simondon’s Concept of Individuation“, communication + 1, Vol. 2 www.http://scholarworks.umass.edu/cpo/vol2/iss1/5) Pitanje je zašto se to mora dogoditi, odnosno koji je posljednji razlog oproštaja od onto-teologije Zapada? Najjednostavniji odgovor koji daje Simondon u svim svojim djelima jest „ontogenetski“. Međutim, to čini polazeći od nastanka novoga uvjeta mogućnosti stvaranja svijeta izvan dosadašnje magije-mistike u metafizičkome ruhu boga. To samo znači da je svaka nova ontogeneza postala tehnogenezom. Razlog leži u tome što sada kibernetički shvaćena informacija omogućuje vladavinu strojno organiziranoga svijeta. Informacija se u shvaćanju Carla i Ernsta von Weizsäckera razumije proizvodnom erupcijom „novoga“. A to znači da se više ne radi o logici sredstvo-svrha. Novi način mišljenja u fizici i kibernetici zahtijeva prelazak u kružnu uzročnost stvari. Prijelaz iz logike supstancijalizma i esencijalizma „bitka“ u logiku tehnologijskoga načina izvođenja bića iz bitka sve što jest preobražava u kristaliziranu „formu“ tehničkoga objekta. Pritom valja istaknuti da se „tehnički objekt“ (objet techniques) nipošto ne smije razumjeti iz novovjekovne filozofije. Nije riječ o pukome predmetu kao uratku. Jednako tako „tehnički objekt“ nema svojstvo stvari u smislu Heideggerova oruđa ili priručnosti (Zeug). Kada se rabi taj izraz onda se ponajprije misli na ono što proizlazi iz autonomnoga djelovanja proizvođenja „novoga“ kao uvjeta mogućnosti odnosa između čovjeka i svijeta. Moglo bi se kazati da je pojam „tehničkoga objekta“ posredovanje između refleksije ljudske samosvijesti i svijeta koji nije unaprijed postojeći kao „objektivna stvarnost“. Objektiviranje se unutar tehničke matrice proizvodnje „novoga“ ne može svesti na puke alate i oruđa kao sredstva za drugu svrhu. Zbog toga Simondon razmatra pojam evolucije tehničkoga svijeta tako što objekte oslobađa od njihove uslužnosti, uloge i funkcije pukoga sredstva. Ta čitava prtljaga organologije iz Aristotelove metafizičke radionice bitno se mijenja u okviru mehanologije modernoga svijeta. Objekt se, dakle, mora misliti iz autonomne tehničke sfere ljudske djelatnosti. (Gilbert Simondon, Du mode existence des objets techniques, Aubier, Pariz, 1958/1969/1989.) Ali tako da se ta sfera kao tehnosfera u smislu kibernetičkoga prijenosa i obrade informacija oslobađa od mehanizma i racionalizma moderne kao takve. Mnogo je prigovora, opravdanih i neopravdanih, da su Simondon i na njegovu tragu Deleuze u svojim ontologijama postajanja ostavili za sobom iznimno složenu konstrukciju mišljenja kao sklopa „vitalističkoga mašinizma“. (Yves Michaud, „The Aesthetics of Gilbert Simondon: Anticipation of the Contemporary Aesthetic Experience“, u: Arne De Boever, Alex Murray, Jon Roffe i Ashley Woodward (ur.), Gilbert Simondon: Being and Technology, str. 129.) Naravno, podrijetlo se tog mišljenja pronalazi u Bergsona. No, istini za volju, drukčiji put rastemeljenja ontologije hilomorfizma kao i otklon od magičnoga zagrljaja Heideggera nije mogao biti izveden bez stvaralačkoga prisvajanja neke vrste preostatka hermetičnoga, vitalističkoga materijalizma. Tako se i pojam „tehničkoga objekta“ od radara, antena, tranzistora i drugih elektroničkih aparata na početku kibernetičke ere 1950-1960ih godina, o kojima raspravlja Simondon, nalazi u prostoru-između (in-between) kulture i tehnologije, estetizacije svakodnevice postindustrijskoga društva te promjene psihosocijalnih odnosa u mreži složenih interakcija. U jednom razgovoru za časopis Esprit iz 1983. godine tvrdi da tehnika nikad nije zastarjela upravo zato jer je tehnički objekt estetiziran i erotiziran na rubu neodređenosti. Kao da iz ovoga stava progovara duh Marcela Duchampa i njegove ideje „estetskoga objekta“ (ready made).(Vidi o tome: Gilbert Simondon, „Save the Technical Object“, razgovor (1983.), Esprit, Vol. 76, br. 4/1983., str. 147-152. Engleski prijevod: Andrew Iliadis, ožujak 2013, u: Objects, Simondon, Technology) U mehaničkome, fizikalno-biologijskome postavljanju problema Simondon stoga i koristi pojmove-figure iz pozitivnih znanosti i estetike poput membrana i kristala. (Vidi o tome: Anne Sauvanargues, „Chrystals and Membranes: Individuation and Temporality“, u: Anne De Boever, Alex Murray, Jan Roffe i Ashley Woodward (ur.), Gilbert Simondon: Being and Technology, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2012., str. 57-70.) Ako se tako postavi problem konceptualne razlike između Heideggera i Simondona, onda je jasno kako potonji svodi bitak na neku vrstu misterija transindividuacije. U nastavku ćemo se time opsežno baviti. Za sada valja tek ukazati na nešto, čini se, podjednako važno za daljnju analizu odnosa između informacije (transformirane forme) i komunikacije (psihosocijalne kolektivnosti) s materijalnim značenjem stvaranja novih kôdova društvene interakcije između živih sustava i njihovih okolina. Transdukcija (bitka) i transindividuacija (bića) podjednako transformiraju i bitak i bića u procesu postajanja. Jean-Hugues Barthélémy u svojem provokativnome tumačenju razlikuje stoga individuaciju i individualizaciju u razvitku života kao evolucijskoga nastanka (ontogenezu). Pritom se uspostavljaju tri točke sjecišta između ova dva pojma: (1) trajna individuacija živoga bića kao „kazalište individuacije“ a ne kao „rezultat individuacije“ ili geneze; (2) somato-psihičko podvostručenje animalnoga života, skupa „pod-individuacija“ čime postaje bjelodano da upravo psihosomatsko postaje modelom živoga bića; (3) stvaranjem biopsihičkoga subjekta nastaju uvjeti za „transindividualnu“ individuaciju ili nastanak „osobnosti“. Ako svedemo sve tri točke sjecišta na jednu, vidljivo je kako valja razumjeti specifičnu ontologijsku razliku između životinje, čovjeka i stroja. Nije riječ tek o kvalitativnome skoku čovjeka njegovim „duhovnim iskustvom“ (jezikom kao mišljenjem) iznad animalnoga svijeta uronjenoga u okoliš. Posve suprotno, ako je model života za Simondona postojanje psihosomatske matrice kojom se događa utjelovljenje akcije, opažaja i osjećaja, tada se smjer razmatranja odnosa između onoga što formalno pripada „nižem“ u razlici od „višega“ pokazuje izvan sheme evolucionizma i dijalektike. Ne postoji više održiva razlika ontologijske naravi koja bi se smještala u duhovni horizont jezika kao razdjelnicu životinje, čovjeka i stroja. Ono što valja iznova propitati, a što Simondon nastoji izvesti u svojim „mašinističko-vitalističkim“ opisima, jest pitanje nastanka odnosa između rodova/vrsta. Jer individuacija kao uvjet mogućnosti „individualizacije“ na najvišoj razini samosvijesti „osobe“ ne znači nipošto da se singularnost bitka kao mnoštva može dijeliti beskrajno. Logika povijesnoga razvitka živih sustava na Zemlji mora se sagledati iz međuigre, međuprijelaza i međuprolaza. Ono što je „između“ nije više fiksna ontologijska razlika. Umjesto toga, uspostavlja se prostor za novo shvaćanje razlike koja proizlazi iz procesa postajanja. Nazovimo tu razliku, na kojoj će svoju fluidnu ontologiju izgraditi Gilles Deleuze, dinamičkom procedurom tehnogeneze. To znači da se ona upisuje u biološke uvjete nastanka psihosomatske individuacije rodova/vrsta. (Vidi o tome: Pascal Chabot, The Philosophy of Simondon: Between Technology and Individuation, Bloomsbury, London-New Delhi-New York-Sidney, 2013.) Simondon će uvesti u svoju konceptualnu igru čitav niz kibernetičkih pojmova za novu „filozofiju tehnologije“. Među inima je jedan od iznimno važnih pojam modulacije. Već je na prvi pogled jasno da se time nastoji rastemeljiti Aristotelov-Kantov model. Prema njemu se bitak razumije svagda vremenski iz kategorija modalnosti (mogućnost-zbilja-nužnost). Sada se događa okret. Modulacija nije modalitet u smislu supstancijalnosti kao postojanosti i trajnosti u svim mijenama. Posrijedi je dinamički pojam upravljanja promjenom bitka, njegovim preusmjeravanjem u smjeru kvazi-teleologijske sheme djelovanja. Budući da se sada cilj i svrha djelovanja izvode imanentno iz samoga djelovanja, jasno je da se mora suspendirati i neutralizirati učinak dotadašnje vjekovno vladajuće sheme o prvome uzroku i posljednjoj svrsi. U slučaju Simondona, kao i Derride, Deleuzea i Lyotarda, primjerice, čitav se napor rastemeljenja metafizičke strukture mišljenja svodi na pronalazak hibridnoga jezika kao slike s kojim se ono tehničko oslobađa svoje „biti“ i postaje unutarnjom snagom „novoga“. Kibernetika se u tom pogledu uvukla u pojmovnu igru strukturalizma i poststrukturalizma poput nekog istodobno čudovišnoga i bliskoga stvora. Nakon toga djeluje samorazumljivo kroz logiku simulakruma i tehnologiju nadomjeska. Nije slučajno, dakako, da će sve te pojmove na drukčiji način protumačiti i prisvojiti Gilles Deleuze, pa tako i „modulaciju“ koja u sferi bioloških sustava predstavlja mogućnost filogeneze na drukčijim osnovama od zadane matrice rasta i bujanja. Da navijestimo: modulacija nije izvanjski način upravljanja organizmom poput nekog imanentnoga uzroka ili svjetovnoga boga u ruhu programiranoga mislećega stroja. Ovdje imamo posla samo s idejom da se tehnologija „sustava informacija“ prevodi kao transdukcija onog predindividualnoga u novo stanje. Usput, pojam prevođenja kao izvođenja (transductio) nečega iz magme bivanja/postajanja upućuje na tehnički proces rasprirodnjenja. Ono što se rasprirodnjuje nije nikakav gubitak svete Majke-prirode, nego nestanak ideje pratemelja koji nadređujući određuje mogućnost-zbilju-nužnost bitka u njegovoj individuaciji. Filozofijski gledano, pitanje gubitka ideje pratemelja nije ništa tako stresno da bi trebalo očajavati za njegovim iščeznućem iz matrice metafizičkoga mišljenja. Nadomjestak je moguć već time što se pojam transindividuacije odnosi na čitav niz mogućnosti stvaranja „novoga“. Bez unaprijed položene sudbine u ruke svemoćnoga stroja prirode protječe povijest. Kada se rastemeljuje metafizika, nastaju problemi njezine stvaralačke rekonstrukcije na novim „temeljima“. Simondon će prvi pokazati da filozofija u suvremeno doba mora prevesti/izvesti (transdukcija kao performativnost) metastabilnost ravnoteže one količine „potencijalne energije“ koja prirodi tek podaruje drukčije mogućnosti kreativne preobrazbe. Ali, što se to zapravo „modulira“? Ništa drugo negoli virtualna potencijalnost bića u stanju aktualiziranja. Konkretno, na svim razinama ili fazama razvitka (fizičko-biološko-psihosocijalno-tehnologijskoj) događa se emergentni slučaj „promjene“. Jedno se stanje dovodi u odnos s drugim unutar mreže međusobno interaktivnih čimbenika „modulacije“. Na taj se način, prema Simondonu, može objasniti zašto dolazi do unutarnjih promjena u organizmu koje imaju dalekosežne posljedice za vanjske promjene stanja: primjerice, bolesti nastale autoimunim djelovanjem samoga organizma naspram svoje okoline. (Vidi o tome: Marie-Pier Boucher, „Infra-Psychic Individualization: Transductive Connections and the Genesis of Living Techniques“, u: Arne De Boever, Alex Murray, Jon Roffe i Ashley Woodward (ur.), Gilbert Simondon: Being and Technology, str. 92-109.) 2. Kritika hilomorfizma Gilbert Simondon nastoji očuvati razliku između životinje, čovjeka i stroja. Iz svega dosad izrečenoga proizlazi da se ta razlika ne može više shvaćati polazeći od esencijalizma ili supstancijalizma bitka. U skladu s tradicijom metafizike koja otpočinje s Aristotelom nazivamo je hilomorfizmom. Posrijedi je sveza materije ili tjelesnosti i njegova oblikovanja. To se dvojstvo, međutim, pokazalo tijekom operacije onoga što Simondon naziva „individuacijom“ u najmanju ruku dvojbenim, ako ne i posve neprimjerenim za izgradnju tehničkoga svijeta. Površne su teorije koje nas žele uvjeriti da tehnički „napredak“ označava istodobni „razvitak“ psihosocijalnih kvaliteta ljudskoga ponašanja u okviru novostvorenih zajednica. Nema nikakve korelacije između tehničkoga „napretka“ i „etičkoga“ razvitka. Štoviše, može se čak s pouzdanošću tvrditi da tehniku u njezinome trijumfu nad društvenim obrascima „progresivizma“ sve više i više prati posvemašnja ravnodušnost. Mirni suživot laserskih tehnologija i strahotnoga barbarstva označava danas uspon biogenetike i terora (Peter Sloterdijk, Regeln für den Menschenpark: Ein Antwortschreiben zu Heideggers Brief über den Humanismus, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1999.) Jednako se tako ne mogu prihvatiti obrazloženja postavke da se tehnički svijet objekata ne upisuje u unutrašnjost ljudskoga, a i životinjskoga, odnosa na razinama međusobne tri interakcije: (1) međuljudskoj; (2) ljudsko-životinjskoj i (3) životinjsko-ljudskoj spram tehničke okoline. Simondon se ponajprije razračunava s proširenom zabludom kako je tehnika nešto uistinu čudovišno i otuda posve strano ljudskome bitku u svim njegovim povijesno-epohalnim očitovanjima. „Stroj je stranac; i to onaj stranac koji upravo stvara ono ljudsko, osvještava ga, materijalizira, služi mu, ali svagda ostaje izvan obzorja ljudskoga. Istinski uzrok otuđenja u suvremenome svijetu sastoji se u ovom neznanju stroja, a koje nije otuđenje uzrokovano strojem, već ne-znanjem njegove prirode i njegove biti, odsutnošću svijeta značenja i njegovu nepostojanju na tablici vrijednosti i u shvaćanjima koja imaju udjela u kulturi.“(Gilbert Simondon, Du mode existence des objets techniques, Aubier, Pariz, 1958/1969/1989., str. 9-10.) Za Simondona se, dakle, radi o dubokome neznanju o „biti“ tehnike, ali ne u smislu nepraktičnosti stroja ili njegove neuporabe. Posve suprotno, svi koriste strojeve i služe se ovako ili onako tehnikom u povijesti razvitka čovječanstva. U svekolikim svjetskim kulturama tehničko ima gotovo isti status – čudovišnoga ili demonskoga „stranca“. Ne zaboravimo da su Grci skovali izraz téchne (umijeće) u svezi s epistéme (znanje). Na taj se način izvorno značenje riječi odnosilo na činidbu nečega kao nečega (bića) s pomoću umjetnoga sredstva kao alata ili pribora za rad (obrtnik-umjetnik). Ono što je podjednako za Heideggera i Simondona temeljni problem u samoj „biti“ metafizike odnosi se na mišljenje o tehnici kao sredstvu za neku drugu svrhu. Novovjekovno značenje pokazuje radikalni smjer spram instrumentalnosti. Sredstvo sámo postaje svrhom (télos) djelovanja. To se dešava unutar određenoga okvira unaprijed zadanoga postavljanjem prirode kao objekta. Čak se i političko djelovanje za razliku od Aristotelova najvišega dobra u zajednici počevši od Machiavellija preobražava u golo sredstvo ili instrument nasilja u dosezanju postavljenih ciljeva. Politika otuda postaje tehnika suverene moći održavanja vladavine nacije-države u borbi s Drugime. Tako je, uostalom, Carl Schmitt definirao ono političko u srazu s novovjekovnim instrumentalnim shvaćanjem politike kao sredstva vladanja. Tko želi politički djelovati u svijetu bez suverenosti danas, taj poseže za moći tehničke transdukcije sámoga života. U diskursu suvremene teorije to se naziva biopolitikom. (Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013.) Paradoks je, dakle, u tome što se tehničko razumijevanje svijeta od novoga vijeka ne smatra više nečim „stranim“ i „čudovišnim“. Ono je postalo samorazumljivim odnosom. Tehnika služi čovjeku na ovaj ili onaj način samo ako u svojoj praktičnosti pridonosi lakšem i bržem ispunjenju prvotno postavljenih ciljeva. Problem metafizike nije njezina „bit“ koja se pojavljuje u stvarima. Umjesto toga, problem je u načinu mišljenja koje tehničke objekte svedene na ono neljudsko razmatra kao proširenje stvari u smislu „objekta“ služenja. Današnji uspon antropologija na ispražnjeno mjesto metafizike ide ruku pod ruku s kibernetikom i teorijom sustava. Kada se, naime, čovjek definira biologijski kao živo biće koje ima govor (animal rationale), a tako se prosječno razumije njegov povlašteni položaj među drugim bićima u prirodi od Aristotela do biopolitike, susrećemo se s idejom antropologijskoga obrata. „Duša“ više nije smještena u čudovišnome polju nesvjesnoga kao što je to mislila psihoanaliza. Umjesto Freudova kvazi-prosvjetiteljskoga programa (Wo es war soll Ich werden), Lacan je izokrenuo poredak. Subjekt je shvatio traumatskim mjestom rascijepa u onome Realnome. A to je značilo da se svijet ne kreće od prirode prema kulturi kao vladavini „Velikoga Drugoga“. Sáma „kultura“ postaje „drugom prirodom“ kao povratkom u okrilje jezika mahnitosti. U tom je pogledu Artaudov performativni okret slici ispunjenje programa destitucije subjekta u doba tehnosfere. Pravi je problem suvremene psihologije u tome što je ona postala neurokognitivnom znanošću. Na taj se način više ne bavi misterijem onoga tajnovitoga u samoj „biti“ bitka kao događaja (primjerice, shizofrenije). Ništa više nije „tajna“ naprosto zato što se konstruira polazeći od logike transindividuacije. Farmakon prethodi bolesti, a ne kao što je uvijek bilo: da bolest prethodi liječenju. Tehnologija imunoterapije ili, pak, proces biokemijskoga načina odstranjenja izvora smrtonosne bolesti pokazuju da je „tajna“ tjelesno-duševnoga ustrojstva bitka čovjeka ništa drugo negoli u pronalasku uspješne tehno-alkemije u proizvodnji sintetskih lijekova. Tako se događa da životinje i ljudi nisu tek tehnički porobljeni u suvremenom kapitalizmu kao društvenome poretku vladavine profita nad svrhama života. Isto vrijedi i za „strojeve“. Jer njima se, naime, uskraćuje pravo na slobodu i autentičnost postojanja u estetskoj formi stvari. Prema tome, Simondon smatra metafiziku nužno dualizmom, supstancijalizmom i hilomorfizmom. (Thomas Lamarre, isto, str. 31.) Krenimo redom. Dvojnost se ne odnosi na binarni kôd ili podvostručenje izvornika. Priroda kao stroj stvaranja u sebi je reproduktivna. Ništa „novo“ ne bi moglo nastati bez ponavljanja. Zbog toga se reprodukcija kao ontogeneza pojavljuje uvjetom mogućnosti umnožavanja bitka u bićima. Ovdje se ne radi, dakle, o parovima niti o brojčanome nizu. Kao što je poznato, uvjet mogućnosti digitalne ontologije nalazi se u programiranju odnosa 0 i 1 kao komputacije. Kibernetika se i zasniva na mogućnostima računanja s kojim se prirodni brojevi umnožavaju i razdjeljuju. Što nastaje u tehničkome procesu reprodukcije izvornika za Simondona nije ono „drugo kao drukčije“ od izvornika. Naprotiv, posrijedi je ono „treće“ (tertium datur). No, za razliku od Wienera i Günthera on ne smatra da se pojam informacije može tehnički odvojiti od onoga što uvjetuje razlikovanje životinje, čovjeka i stroja. Iz toga proizlazi da se stroj ne može metafizički uopće misliti autonomno. On se uvijek svodi na analogiju prirode ili živoga bića (fizika i biologija). Stoga se informacija koja treba nadomjestiti vladavinu forme (eidos-morphé) u klasičnoj metafizici uistinu mora izvesti iz onoga što je zapravo „drugotno“, a ne „izvorno“. U kibernetici je to pojam „povratne sprege“ (feedback) s uobičajenim primjerom termostata. Autoregulacija temperature u zatvorenome prostoru moguća je samo zahvaljujući samoupravljanju i samoorganiziranju tehnički upravljanoga sustava. Za Simondona se radi o obratu forme i materije kao sklopa metafizičke ideje identiteta bitka. Zato se uvode svi oni pojmovi koji imaju prefiks meta-i-trans. Prvi su pojmovi vezani uz kvazi-transcendentalni pojam „cilja“ i „svrhe“ kao što je to pojam „metastabilne ravnoteže“. Drugi su, pak, pojmovi izvedeni iz tendencije prelaska granica između svjetova. Stoga je kritika dualizma u pojmovima transdukcije (bitka) i transindividuacije (bića) uvijek i kritika supstancijalizma i hilomorfizma. Kako to protumačiti? Bitak se razumije postojanošću u svim mijenama. Njegova se „bit“ stoga ne može izvesti iz prolaznosti i promjenljivosti u dimenzijama vremena. Atributi pripisani Božjem postojanju uvijek se izvode iz onoga što bitak i supstanciju povezuju u jedan te isti sklop. Riječ je, dakako, o metafizičkome sklopu bitka-boga-svijeta-čovjeka. Budući da se bitak pokazuje kao prisutnost u vremenu, njegova je supstancija nužno, a ne tek po mogućnosti, ono što nadilazi pojavnost stvari. Vrijeme se otuda misli „supstancijalno“ samo iz vječnosti, a prostor iz beskonačnosti. Oboje, vrijeme i prostor tek omogućuju postojanje živih bića i stvari i to zato što im je razlog postojanja određen padom iz vječnosti i beskonačnosti. Kada metafizika u jeziku filozofije i znanosti govori o bitku, riječ je već uvijek o postojanosti i nepromjenljivosti. No, ono što je problem u njezinoj legitimnosti odnosi se na ideju individuacije (bića). Singularnost bitka označava nužnu svezu/odnos između Jednoga i Mnoštva. Ali problem je upravo u tome što klasična metafizika ideju supstancije prenosi u događanje bitka kao hilomorfne strukture. Na taj se način zapravo zbiva to da je svaka teorija informacije unutar zakona kauzalnosti i načela svrhovitosti samo drugi oblik „sudbine“ kao predodređenosti nečim što prethodi samoj ontogenezi. A to što prethodi može biti samo bog kao supstancija koja određuje granice bitku u njegovu pojavljivanju. Simondonu je jasno da se ne može rastemeljiti metafizika kao ontologija ako se istodobno ne rastemelji čitav način mišljenja „o“ bitku-Bogu-svijetu-čovjeku. I to na taj način da odsada više nije riječ o vertikalnome odnosu Jednoga spram Mnoštva. Umjesto toga, valja krenuti drugim i drukčijim putem. A on mora obuhvatiti otvorenost perspektiva i višeznačje smjerova. Informacija kao nadomještena forma (eidos-morphé) utoliko predstavlja onaj „treći poredak“ značenja koji ne proizlazi iz položaja pošiljatelja (poruke), već iz metastabilnosti položaja primatelja (poruke). U ovome kibernetičkome obratu stvari sáme skriva se putokaz spram nadolazećega mišljenja. Postajanje novih svjetova (devenir) njegov je zamašnjak. Za Simondona se otuda „supstancijalizam“ metafizike razrješava na prilično složen način. Poznato je da se kod Aristotela forma razdvaja od supstancije. Potonja je njezin uzrok. Međutim, to ne znači da se ovdje valja prikloniti nekoj vitalističkoj inačici hilomorfizma. „Tvar nas osjeća“, ili bolje psihosomatska definicija života otklanja mogućnost pukoga dualizma. To se zbiva već time što postavlja u igru ono što je zajedničko tvari (hylé) i formi (morphé). Umjesto tradicionalno shvaćene supstancije tjelesnosti kao protežnosti (extensio) Simondon ustvrđuje sljedeće: „Informacija je s jedne strane nešto beskrajno varirajuće i nešto što omogućuje, ako se prenosi s minimalnim gubitkom, da se energija učinkovito očuva tako da se ne svodi ni na koji način na rang mogućnosti…Ali, informacija s druge strane jest nešto što prenošenjem mora prijeći razinu fenomena čistoga slučaja, poput bijeloga šuma i toplotnoga udara; dakle, informacija je nešto uobičajeno, što ima svoj položaj, određenu sferu i određeni stereotip kojim se razlikuje od čistoga slučaja…Ova suprotnost predstavlja tehničku antinomiju koja se čini problemom filozofijskoga mišljenja: informacija je poput slučajnoga događaja, a ipak se razlikuje od njega. Apsolutni stereotip, koji isključuje svaku novost, dakle isključuje svaku informaciju. Ipak, razlika između informacije i interferencije je zasnovana na redukciji granica neodređenosti.“ (Gilbert Simondon, isto, str. 234-236.) Pogledajmo pomnije ontologijsko mjesto informacije. Izlazak iz začaranoga kruga dvostrane membrane metafizike pretpostavlja rušenje trojstva: dualizma, supstancijalizma i hilomorfizma. Teško je informaciju odrediti „pozitivno“. U svim dosadašnjim pokušajima (od kompjutorskih izvođenja do rezultata raznolikih pozitivnih znanosti poput fizike, biologije i lingvistike) nastojanje da se prijeđe prag koji vodi onkraj entropije prirode kao takve završavao je s novim diskursom nadomjeska. Forma (eidos-morphé) se unutar metafizike ne može misliti bez upućivanja na svoju materijalizaciju. Štoviše, njezina prividna moć „utjelovljenja“ koje dolazi iz božjeg nauma ostaje bez energetske platforme ako se materija ne stopi s idejom stvaranja „novoga“. Oscilacije u definiranju informacije, koje iskazuje Simondon, često su ishod neuspjeha informatike, u ovome slučaju inicijalne Shannonove matematičke teorije komunikacije, da obuhvati u jednome ono što se razdvaja. Dvostruka „priroda“ informacije, kako vidjesmo, proizlazi iz neodređenosti. Simondon rabi taj pojam u dvostrukome značenju: (1) kvantne teorije i (2) filozofijskoga objašnjenja svijeta polazeći od ideje o postajanju novih svjetova. Zbog toga je razlika između „nužnosti“ i „slučaja“ nešto što podaruje mogućnost razlikovanju informacije i interferencije. Čitava se „novost“ pojma informacije i njezin misterij za Simondona nalazi u ideji pokretanja procesa samoorganiziranja i samokontrole izvan logike metafizičke sheme uzrok-učinak. Ali svaki ostatak dualizma, supstancijalizma i hilomorfizma mora se odstraniti da bi kibernetička razlika stupila na prazno mjesto „ontologijske razlike“. Kod Heideggera se radi o univoknosti bitka koji ima strategijski primat nad bićem. Ne može se očekivati da će događaj (Ereignis) biti protuotrov postavu (Gestell) kao „biti“ tehnike bez spasonosnoga „drugoga početka“ (der andere Anfang). Nije riječ o „novome početku“ kao u emfatičkome shvaćanju kršćanskoga napretka nakon spoznajno-bitkovnoga obrata. Utoliko treba biti krajnje suzdržan prema onim interpretativnim nastojanjima da se Heideggeru pripiše neka vrsta filozofijske mistike nalik kršćanskome obratu u događaju nadolazećega Boga iz perspektive sv. Pavla. Tome usuprot, Simondon mora krenuti drugim putem. Razlog leži u tome što kibernetička razlika nije više ona koja postoji između bitka i bića. „Novo“ koje se tehnogenetski konstruira iz transindividuacije bića istodobno iziskuje transdukciju bitka s pomoću nečega što nadilazi suprotnost forme i materije. „Treći poredak“ značenja s kojim pojam informacije računa utoliko se pokazuje riješenom zagonetkom svake buduće kritike metafizike. Preuzevši u svoj filozofijski način mišljenja pojam informacije Simondon se ujedno morao razračunati s dvije podjednako utjecajne struje u prisvajanju njezine strategijske moći promjene mišljenja čitave dosadašnje metafizike. Prva je struja uvjetno rečeno tehnoznanstvena ili kibernetička, a druga filozofijska s jasnim upućivanjem na tragove u suvremenim teorijama prisutnim u biologijskim znanostima i antropologiji. U prvome je riječ o epohalnome dostignuću Norberta Wienera i njegove postavke o informacijskoj entropiji, odnosno o tome da informacija nije ni materija niti energija. C. F. Weizsäcker je to preformulirao: informacija nadilazi djelovanje materije i svijesti. Kibernetika se, dakle, za Simondona ponaša odveć „tehnicistički“ spram nesvodljivosti ljudske egzistencije uključujući njezin odnos spram „živih sustava“ u kojima se dešava igra prilagodbe na okolinu i razvitak kognitivnih sposobnosti u svrhu preživljavanja. Drugim riječima, Simondonova kritika kibernetike ne odnosi se toliko na korištenje pojma informacije u njezinim kvantitativnim dosezima, već na ideju redukcionizma. Kada se čovjek u njegovoj navlastitosti, a to onda znači i životinja i stroj, ne misle iz vlastite autonomne sfere egzistencije, tada se dešava da nužno tehniziranje jezika poprima svojstva kvazi-supstancijalizma „forme“. Na taj način tehnika porobljava sva druga područja života. (Vidi o tome: Jean-Hugues Barthélémy, Life and Technology: An Inquiry Into and Beyond Simondon, str. 35-37.) Druga je struja, pak, ona koja u suvremenoj biologiji zastupa genocentrizam. Ta vrsta mišljenja ima odlike znanstvene dogme. Jer, kada se život razmatra „nužnošću“ razvitka neotklonjive sudbine zapisane kao informacije u genetskome kôdu roda/vrste u mnoštvu bioloških mutacija, tada ostaje malo praznoga prostora u čije bi se niše mogao ušuljati virus nesvodljive slobode filogenetskoga otklona. Filozofijske su raspre danas o tome uglavnom raspodijeljene oko pristalica „realizma“ i „konstruktivizma“. U načelu, pitanje slobode u složenome svijetu tehnosfere, gdje „umjetni um“ (A-intelligence) postupa samozakonito i ujedno samoorganizirano, jest pitanje odnosa između sklopova u kojima se preklapajuće tendencije „bijeloga šuma“ i „toplotnoga udara“ dovode do čistine onoga što teorija znanosti podrazumijeva kada uspostavlja odnos između čistih kontingencija i emergentnih mreža događaja. Kada više ne djeluje logika kauzalnosti i načelo svrhovitosti na brisanome prostoru neodređenosti nastaje kaotični poredak metastabilne ravnoteže. Iako se danas učestalo Simondona proglašava filozofom tehnologije, „prorokom“ digitalnoga doba mislećih strojeva, vidimo da mu je strana svaka idolatrija tehnike. Može se čak kazati da put spram njegove osebujne „informacionalne ontologije“ koji vodi kroz kibernetičku antropologiju označava krajnju fazu transdukcije-transinviduacije bitka. Posrijedi je singularan događaj postajanja. A to uključuje autonomnost biosfere, mediosfere i tehnosfere. Nesvodljivost se pritom izvodi iz neodređenosti kao odnos „nužnosti“ i „slučaja“ u razmatranju novoga. Stoga informacija u bitnome smislu ne može biti tek nadomjestak za formu. Ona u sebi ima više od „poslanstva“ oblikovanja novih svjetova i manje od „modulacije“ komunikacijskoga obrasca ponašanja u zajedničkim svjetovima biljke-životinje-čovjeka-stroja. No, kako Simondon raščlanjuje „bit“ informacije s obzirom na njezinu moć oblikovanja onoga što pripada sklopu „novoga“? Prema tumačenju Jeana-Huguesa Barthélémyja, dvije su temeljne postavke koje proizlaze iz „informacionalne ontologije“: (1)Temeljni uvjet da bi nešto moglo biti imenovano informacijom ne sastoji se u posebnome statusu pošiljatelja ili čak poruke. Stvar je u onome što obilježava stanje primatelja ili korisnika. Simondon upravo stoga rabi izraz „metastabilnosti“ jer se ovdje događa moguća promjena u postajanju-informiranim. Informacija kao prijenos poruke postaje ovjekovječeni nastanak primatelja ili korisnika poruke. Utoliko je svaka informacija neka vrsta geneze. Uvjet mogućnosti metastabilnosti proizlazi iz neodređene uloge i funkcije primatelja ili korisnika informacije. Od njega ovisi što će ili neće postati uporabnom informacijom. Kada se odnos između „forme“ i „materije“ shvati na takav način, tada postaje jasno zašto se u suvremenoj filozofiji informacije i komunikacije uspostavlja primat pragmatičkoga obrata (pragmatic turn). U suvremenoj teoriji medija čini se da je pojam pragmatike znanja kao know-how dospio do svojevrsnoga kanona komunikacije. (Mike Sandbothe, Pragmatische Medienphilosophie: Grundlegung einer neuen Disziplin im Zeitalter des Internet, Velbrück Wissenschaft, Weilerswist, 2001.) Ništa više nije u načinu kojim informacija dolazi do krajnjega primatelja ili korisnika, budući da upravo on mijenja formalno i materijalno značenje poruke. Već je postalo uobičajeno nakon uvođenja kompjutorske tehnike u svakodnevicu kazivati o transformaciji svijeta života u smislu njegove komunikacijske otvorenosti za nove izazove tehnike. To znači da se gledano iz perspektive teorije jezika i semiotike u naše doba obrat sastoji u tome što sami korisnici interaktivno stvaraju novi sklop informacija. U vrtoglavome kruženju „forme“ i „materije“ (sadržaja) mrežama događaja nastaju novi svjetovi iz rastemeljenih sklopova starih. Promjena ima dalekosežno značenje. Sada slikovni jezik binarnoga kôda upravlja budućim operacijama dekodiranja poruke koja se mora shvatiti nelinearnošću u značenju. Sve se vizualizira upravo zato da bi mogućnost povratnoga odgovora (feedback) bila jednostavnija, brža i učinkovitija. U čemu je unutar kibernetičke razlike ona bitna razlika između Wienerova i Simondonova pojma informacije? Ukratko, tamo gdje se za prvoga pojavljuje kao posljednja granica bitka kao prirode upravo entropija, za potonjega je riječ o metastabilnosti sustava i okoline. Vidjeli smo kako između informacije i interferencije postoji neznatna razlika. Granična crta razdvajanja tih pojmova u suvremenim tehnoznanostima nastaje iz neodređenosti. Sve što ima karakter nepredvidljivosti kao statističke vjerojatnosti i slučajnosti (probabalizma i kontingencije) nije više stvar metafizike hilomorfizma. Upravo suprotno, granična crta povučena je u krivuljama. Nalazi se u praznome prostoru koji je i sam odnos između drugih odnosa. No, to je onaj odnos koji dolazi na kraju procesa transdukcije (bitka) i transindividuacije (bića). Nastankom informacije kao aktualizirane mogućnosti za stvaranje „novih“ svjetova iščezava Aristotelova metafizika potencijalnosti, materije i energije. S njezinim nestankom prazan prostor kao da iziskuje niz nadomjestaka. No, što ako nadomjestak više nema moć začaravanja zbilje? Što, dakle, ako se moć sada konstituira kao simulakrum bez svojega izvornika? Očuvanje energije u stanju informacijske metastabilnosti sustava podaruje životu nove izglede u sklopu tehničkoga svijeta. Thomas Lamarre u svojem tumačenju upućuje da se ne smije govoriti o suprotnostima s obzirom na ontologijske dualizme. Umjesto toga, uputno je koristiti izraz „podvostručenje“ (dédubler) četiri glavna dualizma: (1) duh i supstancija (supstancijalizam); (2) čovjek i priroda (dijalektika); (3) čovjek i stroj (kibernetika) i (4) forma i materija (hilomorfizam) O čemu nam govori „informacionalna ontologija“? O neizvjesnosti, nepredvidljivosti, neodređenosti svjetova bez konačne „istine“? Nije nimalo neobično što se u 20. stoljeću iza velikih znanstvenih otkrića skriva nova vrsta dvojbe posve različite od Descartesove sumnje s kojom otpočinje novovjekovna filozofija subjektivnosti. Dvojba upućuje na razdvajanje iz kojeg nužno mora nastati novo kao ono „treće“ (tertium datur). Sumnja se, pak, učvršćuje u samome položaju mislećega subjekta. Dok je dvojba ono što dolazi iz položaja objekta u približavanju kretanja oku promatrača koji se i sam kreće, sumnja je jednoznačnost smjera koji Husserlova fenomenologija naziva intencionalnošću svijesti. Svaka je svijest, prema tome, ona koja je ujedno svijest „o“ nečemu (bitku). Tako je i sumnja svijest o neznanju onoga što jest objekt u punome smislu te riječi. Znanosti operiraju istodobno s metodičkom sumnjom u krajnji cilj istraživanja te strategijskom dvojbom samoga objekta koji se razdvaja na uvjete mogućnosti spoznaje (a priori) i znanje o tome (a posteriori). Treba ipak zaboraviti na skepticizam. Ovdje nije riječ o metodičkoj sumnji u postojanje jasnog i razgovijetno ocrtanoga „objektivnoga svijeta“. Uostalom, takav je svijet, kako je to najbolje opisao Einstein, plod savršene znanstvene konstrukcije predmeta koji je utoliko stvarniji ukoliko je teoretski strože postavljen u obzorje istraživanja. Umjesto sumnje u svijet, sada se susrećemo s odsutnošću „vjere“ u njegovo značenje. Informacija stoga ne može biti tek „treći poredak“ kategorija i pojmovlja onkraj materije i energije (svijesti). Ona ima regulativno značenje istodobnosti i neodređenosti, otposlanosti i nemogućnosti prihvaćanja poruke. Naravno, poruka ionako ne postoji unaprijed, već se konstituira u interakciji između mnoštva primatelja ili korisnika. Što vrijedi informacija bez transformacije njezinih korisnika? Što nadalje vrijedi nesvodljivost nadolazećega događaja ako je svijet postao suvišnim mjestom praznine, odveć umoran od čekanja prave vijesti i odveć zasićen lažnim prorocima spasenja?

April 20, 2026
Uz knjigu razgovora O budućnosti mišljenja

Uz knjigu razgovora O budućnosti mišljenja

Knjiga razgovora O budućnosti mišljenja drugi je moj naslov objavljen u pdf-formatu na ovoj web stranici: https://zarkopaic.net/. Prvi je prije nekoliko godina pod nazivom Transverzale: Ili o tehnosferi kao mišljenju (https://zarkopaic.net/wp-content/uploads/2024/06/Zarko-Paic-TRANSVERZALE-ILI-O-TEHNOSFERI-KAO-MISLJENJU-FINAL.pdf) u 100 paragrafa nastojao objasniti sve bitne postavke uvođenja temeljnoga pojma filozofijskih istraživanja suvremenosti kao što je to tehnosfera izloženih u petoknjižju istoimenog naslova u izdanju Sandorfa i Mizantropa (2018-2019). To isto tako vrijedi i za formalno šestu knjigu istog okružja promišljanja unutar tzv. ontologije post-digitalnoga doba naslovljenu Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) Budući da su moje knjige na engleskome jeziku od 2019-2026. godine u izdanjima Palgrave Macmillana, Springera, Cambridge Scholars Publishinga i Schwabe Verlaga bile najvećim dijelom usmjerene pokušaju da se sva složenost ovog „novoga apsoluta“, koji više nema hegelovske značajke spekulativne dijalektike, već se otvara kroz fraktale mišljenja kibernetičkoga obrata u biti metafizike na tragovima Martina Heideggera, Gillesa Deleuzea i Vanje Sutlića, što je više moguće preciznije i sažetije artikulira čitateljima u globalnim okvirima recepcije, preostalo je još nešto neizbježno i neotklonjivo u tom nastojanju približavanja same stvari mišljenja onima koji još uvijek imaju potrebu za filozofijom ne samo u akademskome smislu profesije na sveučilištima, već kao „životnoga poziva“ kojemu se ne može iskazati nepovjerenje. Ovih dana objelodanjena je i moja ključna knjiga koja pripada tom okružju problema j pitanja o biti suvremenosti uopće i osobito o smislu budućeg statusa filozofije u okvirima tzv. tehnoznanstvenoga obrata. (v. The Technoscientific Turn of Philosophy – The Age of Cybernetics, Palgrave Macmillan, Cham, 2026.) Ova knjiga razgovora O budućnosti mišljenja već je prema samome naslovu svojevrsni nastavak knjige Izgledi nadolazeće filozofije jer se ne slučajno riječ-pojam budućnosti kao ključne vremenske ekstaze ili dimenzije vremena u jednom posve drukčijem načinu razumijevanja odnosa prostora i vremena pojavljuje kao svojevrsni „novi putokaz“ eksperimentalnoga mišljenja. Nakon realizirane metafizike u kibernetici takvo mišljenje nema ništa u sebi od krhotina „eshatologije“ i „soteriologije“. Razlog je taj što tehnosfera u svojoj trijadi računanja, planiranja i konstrukcije nije samo, kako bi to kazao Martin Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u) ono što pripada „vulgarnome“ shvaćanju bitka i vremena u smislu njegova apsolutnoga tehničkoga nihilizma. Ono što gotovo rijetko tko od kritičara ili apologeta u mojim promišljanjima vidi kao drukčiju mogućnost „spasonosnoga događaja“ izbavljenja iz okova ove totalne mobilizacije „umjetnoga života“, koji sve što je još iskonsko i živo preobražava u sublimni objekt društva spektakla na globalnoj razini transparencije, skriva se u njezinoj „autentičnosti“. Iz same „biti“ tehnosfere nastaje mogućnost nove transidividuacije u formi koja leži onkraj ljudske samosvijesti i njezinih povijesno-epohalnih granica. Čitava se stvar metafizike raspada onog trenutka kad već s Leibnizom nastaje mogućnost da stroj koji računa bolje i brže od čovjeka otpočne misliti ono što Martin Heidegger u knjizi Što znači misliti? ( Was heisst Denken?) iz 1952. godine naziva mišljenjem kao računanjem (Rechnen). Nakon toga evolucijskom „beskonačnom brzinom“ otpadaju i klasična ili tradicionalna tehnika kao sredstvo i moderna tehnologija kao sredstvo-svrha jednog povijesnoga puta koji sjedinjuje krug i pravac ꟷ cikličko i linearno shvaćanje vremena u svjetskoj povijesti civilizacija. Knjiga O budućnosti mišljenja nije stoga tek puka knjiga „razgovora“ koje je autor vodio s ljudskim sugovornicima u tiskanim i digitalnim medijima, već uključuje i njegove dijaloge s tehnosferom u liku generativne umjetne inteligencije na sadašnjem stupnju razvitka onog što se naziva ChatGPT. Ovdje valja još nešto dodati. Naime, u autorovoj Knjizi lutanja: Pisma-Razgovori-Zapisi (Litteris, Zagreb, 2024.) uvršteno je niz razgovora o svim pitanjima koje sam izložio u svojim knjigama i uistinu se mogu smatrati mjerodavnim kompendijem za razumijevanje suvremenosti i osobito zadaće mišljenja u doba tehnosfere. U tom je pogledu ova pdf-knjiga koja je sada pred virtualnim čitateljima nastavak Knjige lutanja u diskurzivnoj formi dijaloga. Razlika je u tome što se sada radikalno problematizira ono što je u metafizičkome smislu bilo posve nemoguće: da, naime, umjesto Drugoga kao živoga sudionika ove intersubjektivnosti u igru ulazi „Veliki Treći“ bez kojeg uopće nije moguće zamisliti ovaj svijet fraktalizacije i transverzalnih sveza i događaja koji pokazuju da je razlika između živoga i umjetnoga, transcendencije i imanencije, mišljenja i zbilje postala ne više ontologijska kako je to izveo Martin Heidegger u već spomenutom najznačajnijem filozofijskome djelu 20. stoljeća Bitak i vrijeme (Sein und Zeit), već kibernetička kako to pokazujem u petoknjižju Tehnosfera na tragovima Norberta Wienera, Gilberta Simondona i Gottharda Günthera. Razgovor s onim neljudskim pritom nije nikakva puka igra koja je u međuvremenu postala posvuda uobičajena i gotovo banalna „jezična igra“ otkako su sustavi umjetne inteligencije zavladali našim cjelokupnim svijetom života. Mi nikad ne bismo mogli imati odnos s onim što nije ljudsko a ni animalno kao takvo da već u svojoj bitnoj ontologijskoj odredbi nije nešto i netko onkraj metafizičkih granica postojanosti i nepromjenljivosti njegova supstancijalno-subjektnoga sklopa kojemu govor kao jezik podaruje tzv. bit. Ono neljudsko u formi tehnosfere više se ne svodi na govor kao jezik kojim iskazujemo vlastito mišljenje. Umjesto toga, dispozitiv novoga mišljenja utemeljenoga na računanju i algoritmima posvemašnje složenosti i kontingencije postaje više od neposredne komunikacije. To što postaje jest kraj čovjeka u tradicionalnome smislu aristotelovskoga određenja njegove biti kao zoon logon echon ili animal rationale. U formi homo kybernetesa vodi se „novi život“ unutar umreženih i telematskih društava kontrole u kojima vlada „bijeli šum“ vizualizacije događaja, jer slika prethodi jeziku. Na taj način tvori fundamentalnu strukturu moguće „nove ontologije“ ovog svijeta koji ne počiva na tzv. kulturnim razlikama i novoj heterogenosti umjesto homogenosti. Njegova je odredba u realiziranoj apsolutnoj moći strojeva kontingencije i pojavljuje se kao imanentna transcendencija tehnosfere kojom više ne upravlja netko izvan samoga autopoietičkoga sustava života samoga bilo da je riječ o Bogu ili „Velikim Drugim“, već samo i jedino ono što je samo-o-sebi i samo-za-sebe nesvodiva stvar posve drukčijeg mišljenja na putu spram tehnološke singularnosti. Ova knjiga razgovora sastoji se od pet razgovora s ljudskim akterima i sugovornicima, dva s neljudskim ili realiziranim formama tehnosfere, dok je zaključni tekst naslovljen „Kraj dijaloga?“ kratka rasprava o budućnosti mišljenja i razgovora uopće s obzirom na pitanje o biti jezika u doba tehnologički realiziranoga „kraja povijesti“. Za autora je ovo pitanje temeljno pitanje suvremenosti uopće stoga što proizlazi iz same biti ove knjige. Ona, naime, uspostavlja mogućnost drukčijeg mišljenja od svekolike metafizike kao i njezine realizacije u kibernetici i transhumanizmu. To je mišljenje koje je već samo transepohalni događaj onoga što sjedinjuje jezik, sliku i broj u autopoietičkoj avanturi života izvan redukcije na stvari i funkcije, sredstva i svrhe, prve uzroke i posljednje svrhe. Uostalom, onaj tko je čitao Transverzale mogao je razabrati da je sama ideja Knjige zapravo zastarjela jer počiva na vjeri u jezik kao apsolut kojim je i rani Ludwig Wittgenstein u Tractatusu logico-philosophicusu poklonio svoju posvemašnju filozofijsku usmjerenost. Knjiga ima „početak“ i „kraj“, svoj proslov i epilog po uzoru na tzv. život u smislu „knjige prirode“, „knjige brojeva“, „knjige simbola“, „bijele knjige“ u smislu onoga što je htio pjesnik Stéphane Mallarmé, ili „knjige ludila“ u besmislu onoga što je do svoje smrti kroz subjektile ocrtavao u patnji shizofrenije tvorac kazališta okrutnosti kakav bje Antonin Artaud. No, tehnosfera je u svojoj „beskonačnoj brzini“ ono što kroz autonomno mišljenje-kao-racionalnu intuiciju nema ni početak ni kraj. I zato je ova „knjiga razgovora“ o budućnosti mišljenja zapravo totalna aporija i paradoks jedne post-epohe koja je izgubila svoj jezik smisla i posve se sunovratila u bezdan vizualizacije. Mišljenje budućnosti nije otuda ni utopija ni heterotopija, već ono mišljenje koje se otvara u svojoj fraktalnoj transverzalnosti kao bljesak jedne „nove svjetlosti“ iz koje stvari bivaju sagledane kristalno jasno kao zbiljske pojave i digitalni privid svijeta na horizontu koji se prostire ne iznad ove zemlje, već kroz nju samu uzlazi i uzdiže se u beskraj, jednom i zauvijek. Govorenje je naša sudbina i kad smo vezani okovima slikovno-brojčane zapalosti u bezdan tehničkoga nihilizma. Kazivanje je smisleno govorenje koje otvara samu ideju Knjige na kraju njezinih mogućnosti kao pitanje o smislu mišljenja, a koje ima budućnost za svoju jedino preostalu istinsku ekstazu vremena. U Sanatoriju pod klepsidrom Bruno Schulz piše: ʺJer knjige su obično poput meteora. Svaka od njih ima jedan trenutak, moment u kojemu s krikom uzlijeće poput feniksa, plamteći svim stranicama. Kasnije ih volimo zbog tog jednoga jedinog trenutka, zbog tog jednoga jedinog momenta, premda su tada već samo pepeo. I ponekad gorko razočarani putujemo kasno tim ohlađenim stranicama, prevrćući drvenom lupom, kao krunicom, njihove mrtve formule“. Razgovor je duša svijeta u svim vremenima i preostaje unatoč srozavanju na besmisao banalnosti samoga života najdublja mogućnost dostojanstva čovjeka kako u zbiljskome življenju tako i u knjizi. Sve drugo je neizreciva šutnja o kojoj se više ništa ne može reći.

April 19, 2026
Transmutacije umjetničkoga događaja zvanog „Sjajni autoportret DM“

Transmutacije umjetničkoga događaja zvanog „Sjajni autoportret DM“

U suvremenoj ontologiji tehnosfere koju sam razvio svojim filozofijskim istraživanjima pitanje je tzv. ljudskoga identiteta otvoreno ne iz autonomne logike tzv. čovjeka i njegova fantazmatskoga svijeta vladavine nad drugim bićima u formi apsolutnoga subjekta, već iz heteronomije onog što mu prethodi i onoga što ga nadilazi ꟷ životinje i stroja. U radovima Dalibora Martinisa sve je ovo već postalo dijelom arhiva „njegova“ muzeja suvremene umjetnosti kao pitanje kraja i metamorfoza identiteta kroz projekte: 1) Obraćam ti se kao čovjek čovjeku; 2) Obraćam Vam se kao majmun majmunu; 3) Request_reply.DM/2077. Nije stoga tzv. identitet ono već uvijek metafizički isto, postojano, nepromjenljivo, trajno, nesvodivo i neuništivo. Umjesto toga, svaki je identitet kao monada bez prozora neprestana promjena i preobrazba onog što se ne može svesti ni na kakav zajednički nazivnik ljudskoga-suviše-ljudskoga jer je istodobno predrefleksivno i posthumano stanje, ono praživotinjsko i ono nadljudsko u formi „spiritualnih strojeva“ proizvođenja novih svjetova. U najnovijem radu „Sjajni autoportret DM“ riječ je o svjetlosno-zvučnoj instalaciji koja dovodi u pitanje i pojam video-instalacije, a prikazuje umjetnika u niskoj rezoluciji čije je lice u prostoru visoko postavljeno i nužno uvećano. Kako autor dalje pojašnjava, pikseli od kojih je sastavljeno njegovo lice su u stvari žuta semaforska svjetla. No, stvar postaje izazovnija već time što se kroz njegova usta izgovaraju različite misli vrhunskih autoriteta suvremene umjetnosti i filozofije poput Nam June Paika, F.T. Marinettija, Tristana Tzare, Marcela Duchampa, Jean-Luca Godarda, Andyja Warhola, Johna Cagea, Giorgija Agambena… Misli su kao i povijest postale „utjelovljene“ kao postmemorija onog što ujedno predstavlja svojevrsni arhiv i dispozitiv suvremene umjetnosti i ne pripadaju „subjektima“ koji ih izgovaraju u smislu nekog solipsistički prisvojenoga vlasništva dotičnih „autora“ spram kojih tzv. kulturna javnost uvijek ima određeni oblik strahopoštovanja i poklonstva, čak i kad ne dijeli njihove stavove. Na taj način DM nije više onaj koji postojano i ovjekovječeno „jest“ kao umjetnik Dalibor Martinis, a niti je njegov dvojnik ili alter ego, kao što nije niti akronim nekog heteronima po uzoru na ono što je činio portugalski pjesnik Fernando Pessoa umnažajući se u Drugome. Što „prikazuje“ i što „predstavlja“ ovaj novi projekt svjetlosno-zvučne instalacije „sjajnoga autoportreta DM-a“ u sklopu njegovih dosadašnjih radova u kojima je problematizirao ovo temeljno pitanje suvremenosti uopće? Ako je „čovjek“ već u svojim bitnim mogućnostima zastarjelo biće jedne biološki odvrtjele povijesti s vrhuncem u doba antropocena, onda je njegova svodivost na logiku tehnosfere prelazak u formu homo kybernetesa koje misli drukčije tako što računa, planira i konstruira svoje vlastito „Ja“ kao fraktalnu transverzalnost koja se nikad ne može razumjeti polazeći od jezika metafizike i njezina mita o vječnoj postojanosti istoga. Taj prelazak odvija se kroz „glasove“ Drugih i kroz uspostavljanje „Velikoga Trećega“ kao „spiritualnoga stroja“ u kojem i sama ideja suvremene umjetnosti postaje u svojoj trijadi instalacije, izvedbe i konceptualnosti ono što je usmjereno u nadolazeću budućnost transmutacije događaja samoga života kao realizirane umjetnosti onkraj granica životinjskoga, ljudskoga i tehnološkoga. Pojedinac je uvijek nepotpun i (što god on bio) uvijek se nalazi uključen u nove procese individuacije sve do svoje smrti/zastarjelosti. Francuski filozof kibernetike Gilbert Simondon se ipak ne zaustavlja na ovom konceptu individuacije, već stvara koncept transindividue u svojoj knjizi L’individuation psychique et collective (Psihička i kolektivna individuacija, Aubier, Pariz, 1989.). Transindividuacija predstavlja operaciju u kojoj određeni broj pojedinaca (rođenih iz uzastopnih operacija ovog procesa individuacije) konstruira odnos među sobom koji u konačnici tvori konzistentan agregat koji Simondon naziva transindividualnošću. Sve je to povezano s onime što pripada razdoblju vladavine tehnosfere ne tek kao sklopa strojeva koji služe čovjeku kao njegovi „produžeci“, kako to još uvijek misle primitivni „humanisti“ svih različitih smjerova u filozofiji i umjetnosti, već kao autonomni sustavi djelovanja onkraj svih granica ljudske subjektivnosti s njezinim reliktima „ponosa i časti“, „taštine i lakomislenosti“, „gnjeva i bijesa“. Biti-preko i prelaziti granice individualnosti znači biti neprestano u stanju postajanja Drugim unutar onoga što je po svojim bitnim dosezima određeno „Velikim Trećim“, ne više kao Bogom, supstancijom, kozmogenezom. Sada je sve konačno realizirano u samoj biti umjetnoga života (A-life) kao događaj koji ne stvara umjetničko djelo. Umjesto toga, stvaranje samo prolazi kroz govor i misli Drugih kao transmutirani jezik svjetlosne vizualizacije „lica“ Umjetnika zvanog DM u formi njegova autoportreta koji više nema nikakve striktne značajke „prisvajanja“ vlastita sebstva kao apsolutne kontrole nad svijetom privida jedne zastarjele individuacije i njezina „carstva originalnosti“. Usput, pojam transmutacije označava jednostavno preinaku, promjenu, pretvorbu jednog elementa u drugi. Nije pitanje više ni „što“ to Umjetnik DM želi i hoće ovim projektom transindividuacije vlastite tuđosti Drugih, a još manje „tko“ zapravo sja kao žuti semafor iza njegova sjajnoga autoportreta. Ne, jedino je pitanje „kako“ nastaje ono što više nije ništa određeno nešto, taj mračni predmet transindividuacije koja prelazi sve granice „mojeg“ jezika i „tvoje“ slike bez svijeta. Jer, naime, još 1990. godine u video-instalaciji Supper at Last 1990-1992. godine Dalibor Martinis je otvorio problem „vlastite“ pretvorbe u simulakrum umjetničkoga djela bez „potpisa“ vlastoručnosti i bez apologije „subjektivnosti“. U tom radu svaka stolica u okviru „Posljednje večere“ bila je opremljena slušalicama putem kojih su posjetitelji mogli slušati snimljene glasove poznatih osoba 20. stoljeća, uključujući Marcela Duchampa, Sigmunda Freuda, Fridu Kahlo, Elvisa Presleyja, Bertolta Brechta, Marilyn Monroe, Donalda Ducka i druge. Svi „radovi“ DM-a odnose se na njegove i neke druge radove i kroz transmedijalnost vlastite izvedbe dovode naposljetku promatrače do toga da ni početka ni kraja uopće nema, jer sve je samo „sjajna transmutacija“ umjetničkoga događaja kojim DM i „sebe samoga“ projicira kao gledatelja u kino-dvorani među drugim gledateljima koji gleda ono što više nije ni predmet slike ni objekt vlastite zamjedbe. To što omogućuje veliku svetkovinu pogleda u svjetlost slike nije ništa drugo negoli događaj same transmutacije života koji prolazi u vremenu tako što prelazi prostor od njegova nastanka do nestanka. Vidjeti ono što se događa u samoj biti promjene znači biti u zajednici mišljenja i sudjelovanja kojom suvremena umjetnost nadilazi vlastite granice prostora-vremena umnažajući se u beskraj drugih glasova s kojima sve postaje ono što više nije i što će tek biti u nadolazećoj projekciji jednog drukčijega svijeta.

April 18, 2026
Informacija i kazivanje

Informacija i kazivanje

6. Heideggerov pojam kibernetike Još jednom se vratimo Heideggerovome shvaćanju kibernetike. Poznato je da se pojam informacije ne svodi na materiju i energiju. Wienerov je stav o tome jednoznačan. S jedne se strane radi o neizbježnoj propasti svemira u budućnosti kada će nastupiti entropija. A s druge, pak, strane napredak i razvitak samohodnih sustava upravljanja povezuje život u biološkome značenju te riječi s tehničkim sklopom. Kontrola, povratna sprega (feedback) i komunikacija mogući su samo u otvorenim sustavima razmjene materije i energije s pomoću „sustava informacija“. Za Heideggera se kibernetika pojavljuje u dvojakome značenju: (1) ona je nastavak novovjekovne znanosti i tehnike; (2) istodobno je posrijedi kraj metafizičkoga sklopa bitka-boga-svijeta-čovjeka. Linearnost i nelinearnost tvore međusobno preklapajući odnos „novoga“ s kojim više „bit“ tehnike kao postava (Gestell) ne može izaći na kraj. O toj dvoznačnosti pojma informacije u kibernetici na filozofijski neizravan način referiraju se Martin Heidegger i Eugen Fink u njihovu razgovoru povodom zajedničkoga seminara o Heraklitu 1966/1967. godine. Prema protokolu seminara Fink skreće pozornost na latinsko podrijetlo riječi informacija (informare). Značenje glagola jest utiskivanje oblika. Usto, radi se o izvještavanju o nečemu s naglaskom na preinačenju forme. No, oblikovanje nije materija i energija u pokretu. Ono označava idejni proces. Razlika je očita spram komunikacijskoga pojma „informacije“ koji se uobičajeno rabi u smislu posredovanja. Heidegger se u razgovoru nadovezuje na pojam informacije iz antropologijskoga horizonta kao prijenosa sadržaja značenja poruke. Time se, naravno, kauzalni odnos između nasljeđa informacije i slobode na čemu nastoji suvremena biologija mijenja u korist nesvodljivosti slobode. (Martin Heidegger i Eugen Fink, Heraklit, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1970., str. 26. bilješka) Tradicionalna je metafizika ovu raspru vodila s pitanjem o granicama slobodne volje naspram tjelesne ukorijenjenosti čovjeka u protežnu supstanciju. Ne bi bilo preuzetno kazati da u neurofilozofijskim pokušajima današnjice često nailazimo na odjeke istog problema. Je li sloboda uopće moguća u granicama genocentrizma biologije? Problem slobode ima svoje tragove u suvremenoj filozofiji tamo gdje se to naizgled ne bi očekivalo – u kibernetici. Jer ako je informacija zapis genetskoga kôda u biološkome području ljudskoga života, onda je jedino pravo pitanje kako raskodirati genetski determinizam u području tradicionalno supripadnome „društvu“, „politici“, „kulturi“. Sve što je novovjekovna metafizika nazivala od Schopenhauera „voljom“ u smislu „subjekta“ odlučivanja, postaje u najmanju ruku upitnim kada se tehničko ustrojstvo svijeta uvede u svakodnevicu modernoga života. Podsjetimo da C. F. von Weizsäcker definira informaciju kao „treći poredak“ značenja: „Otpočinje se danas uviđati da se informacija mora shvatiti trećim pojmom u razlici spram materije i svijesti. No, ono što se pritom razotkriva jest stara istina na novome mjestu. To je platonski eidos, aristotelovska forma, zaogrnuta tako da i čovjek 20. stoljeća može o tome nešto naučiti.“ (Carl Friedrich von Weizsäcker, „Sprache als Information“, u: Die Einheit der Natur, str. 51.) U razlici spram Norberta Wienera, oca-utemeljitelja kibernetike, ovdje se naglasak stavlja na razliku spram materije i svijesti, a ne materije i energije. Zanimljivo je da to tvrdi istaknuti fizičar, a ne kibernetičar. Energija zacijelo ne može biti svedena na svijest. Posrijedi je pojam koji se u Aristotela odnosi na način kojim se misli bitak u njegovoj punoj prisutnosti. Svijest ne iscrpljuje pojam energije. Naprotiv, energija je pokretač materije budući da se mjeri snagom i održanjem u promjenama kretanja. Uz masu (materiju) ona podaruje tijelu brzinu kretanja. Ako informacija kao „treći poredak“ nadilazi materiju i svijest onda je zacijelo u pitanju ono što možemo nazvati misterijem nastanka kognitivne tjelesnosti u formi koja emanira složenost značenja. Zbog toga C. F. von Weizsäcker kaže da je posrijedi platonski eidos i aristotelovska morphé u ruhu kibernetike 20. stoljeća. U čemu je onda razlika između dva odnosa: (1) jezika kao jezika i (2) jezika kao informacije? Ponajprije, prema kasnome Heideggeru mišljenje misli ono što jezik govori. To znači da je usmjerenost mišljenja kao jezika otvorenosti bitka u događanju samoga govorenja. Možemo to izjednačiti s onom poznatom Heideggerovom postavkom da se filozofija ne sastoji u nizanju nauka, nego u filozofiranju. Samo kroz filozofiranje mišljenje ne zapada u napast službe nekim drugim profanim ciljevima. Ako se jezik u govorenju razotkriva time što nije puki prenosnik misli, onda je bjelodano da njegova „forma“ nadilazi tri temeljna pojma kibernetike time što ih u sebe uvlači na specifičan način prožimanja: materiju kroz jeku glasa, energiju putem emanacije životnosti govorenja te, naposljetku, informaciju kao sustav znakova kojim se djeluje prema formaliziranome uputstvu. Dakako, ova postavka koja proizlazi iz Heideggerova oslobađanja jezika od zahtjeva metafizike i prisile kibernetike želi pridonijeti raščišćenju dvoznačnosti svakoga govora. Ono se pokazuje apofantičkim putom logosa i simboličkim putom mythosa. U svim simboličkim formama mišljenja navlastita „logika“ uvjetuje njegov jezik: primjerice, tehno-logika kao mito-logika digitalnoga doba. Kada se izgovara „istina“ (aletheia) bitak se događa u istinstvovanju kazivanja. A kada se ukazuje na mogućnost uporabe jezika kao alata za druge svrhe, to je korak do prelaska u sustav informacija. Grčko i latinsko podrijetlo ove riječi (eidos-morphé i informare) pokazuju nam da svaka forma ima ujedno u sebi materiju i energiju kojom se mijenja značenje poruke. Cjelovitost se bitka iskazuje kroz njegove razlike u singularnosti i univoknosti. Sve ono što je prethodno bilo uzročno-svrhovito, otposlano božanskom milošću i podareno sudbinom kao granicama slobode, sada se uspostavlja uputstvom za djelovanje polazeći od učinka ili svrhe (télos) samoga djelovanja. Za Heideggera se postav (Gestell) kao „bit“ tehnike otuda mora misliti iz jaza svjetova: onoga koji pripada iskonskome početku filozofije kao metafizike (arhé) i onoga koji s novim vijekom pretkazuje vladavinu atomskoga i informacijskoga doba. Dodir između dva načina mišljenja i njima pripadnoga dvojakoga jezika ne znači, međutim, i to da jezik postoji neovisno od mišljenja, kao što genetska struktura informacije ne postoji neovisno od slobodne „volje“ čovjeka kao subjekta. Pojam informacije u suvremenoj biologiji uglavnom se opisuje s pomoću ideje „procesa“ organskoga oblikovanja životne supstancije. Genetski kôd se pritom ne shvaća vulgarno deterministički, jer bi to imalo za posljedicu ono što se često i zbiva danas u dogmatskim postavkama biologizma. Ispušta se iz vida da se geni ne razvijaju u nekom zrakopraznome prostoru. Ubojica nije predeterminiran da to postane čak i ako su mu svi bili ubojice do sedmoga koljena. Postoji suptilna mreža odnosa, koju kibernetika „drugoga poretka“ teorijski objašnjava odnosom sustava i okoline. Heidegger je već i prije pisanja Bitka i vremena (Sein und Zeita), osobito u Prolegomeni za povijest pojma vremena (Prolegomena zur Geschichte des Zeitbegriffs) iz 1925. godine nastojao zadobiti čisti pojam „okolnoga svijeta“ (Umwelt) u razlici spram fenomenologijskoga pojma istoga. (Martin Heidegger, Prolegomena zur Geschichte des Zeitbegriffs, GA, sv. 20, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1994. 3 izd.) To je utoliko važnije jer postavlja na drukčiji način u odnos „sustav informacija“ i „okolinu“. Umjesto dinamike nelinearnosti, ili preoblikovane dijalektičke kategorije uzajamnoga odnosa, svjetovnost svijeta ne ogleda se u onome što je unaprijed postavljeno logikom bitka kao bitosti bića. Naprotiv, svjetovi se prožimaju u događanju slobodnoga odnosa unutar granica „čovjeka“ i „životinje“. A to znači da se jezik kao jezik i jezik kao informacija nalaze u stalnome sporu i dijalogu. Ono što je najveća opasnost, kako smo već rekli, jest u pokušaju da logika postava (Gestell) u potpunosti dokine postojanje prirodnih jezika, da formalizirane strukture tehničkoga govora već prisutne u tehno-znanostima današnjice svedu poetsko-mitski jezik govorenja na male spasonosne oaze u pustinji koja raste neizmjerno. 7. Jezik kao informacija: Slika i kraj povijesti Mišljenje je uvjet mogućnosti jezika u platonskome shvaćanju metafizike. Iz svega je očito da Heidegger mora proći između dviju crta razvojne putanje ontologije od njezina početka do kraja. Otuda toliki patos riječi „kraj“ u njegovim raspravama i predavanjima 1960-ih godina. „Kraj“ filozofije, umjetnosti, metafizike, čovjeka, povijesti, prirode, znanosti…Svi njegovi nastavljači od Derride do Agambena i drugih imaju ne tako tešku zadaću da ovo iznimno jednostavno i kazivajući složeno mišljenje razvedu od izvora do ušća različitim preusmjeravanjima. Iako, mora se priznati, njihova postignuća valja pripisati ponajprije pokušaju da se slijedi ista crta s drukčijim govorom, koji se naposljetku nije razvio u posve autentičnome smjeru događaja. Drugi mogu biti samo kreativni „drugi“ utoliko više što su svjesni da je njihova zadaća biti na tragovima „prvih“ i strpljivom tehnikom interpretacije razotkrivati pukotine u onome što je već mišljeno. Tako je i u slučaju odnosa jezika i informacije. Ne možemo dostatno precizno pokazati zašto Heidegger podaruje jeziku kao jeziku toliku „moć“ prebolijevanja metafizike, spasonosnu crtu obrata, ako mu je već 1930-ih godina postalo razvidno da „događaj“ koji povezuje bitak i vrijeme kao navlastita zgoda mora biti istodobno i „događaj“ posve jednostavnoga i skrbnoga jezika. Za to dosadašnji jezici u svojem metafizičkome ustrojstvu možda i nemaju dostatno stvaralačkih mogućnosti. Na to nas upozorava Dieter Mersch u svojoj nadahnutoj interpretaciji. On uvodi u igru pojam „prakse destitucije“ u nakani objašnjenja poteškoća s idejom „destrukcije ontologije“ i kasnije puta k jeziku oslobođenom od metafizičke težine dvojstva „događaja“ i „postava“. Destitucija označava onu praksu obrata u govoru koji otpočinje „povlačenjem“ (Entzug) samoga bitka. Sve je potrebno razglobiti, razlabaviti, rastrojiti da bi iznova bilo dostojno mišljenja lišenoga svake nasilne djelovnosti. (Dieter Mersch, „Heideggers Rede“, file:///D:/My%20Documents/Downloads/Mersch_Heideggers%20Rede%20_2012%20(2).pdf) Paradoks je ovoga izraza koji rabi Mersch u tome što je posrijedi klasični slučaj proturječja. Praksa je uvijek konstitutivno djelovanje usmjereno na nešto. Sada se sve obrće, jer destitucija otpočinje s ne-djelovnošću djelovanja. Ništa od toga ne bi bilo moguće da mišljenje nije došlo do krajnjih granica tehničke konstrukcije. Onog trenutka kad je poprimilo elemente samouspostavljanja logike mehaničkoga stroja jezik se sunovratio u rad „funkcija“ i „struktura“. Postao je bezgovornim protokolom neljudskoga.U neku ruku uistinu je riječ o „revoluciji govora“ u odnosu na prijašnju filozofiju. Ali ta se „revolucija“ ne može razumjeti iz energetske binarne razlike aktivno-pasivno. Naprotiv, mora se izboriti na tlu suočenja s „biti“ jezika kao kazivanja i iskazivanja. Nasuprot tome, informacija zahtijeva jezik pokazivanja i uporabe (semiotika i pragmatika). Štoviše, jezik se više ne može u tehničko doba razmatrati bez onoga što poput sablasne sjene prati proces rastakanja unutarnje strukture povijesnoga puta ontologije. Ako se „bit“ jezika za kasnoga Heideggera skriva u „káži“ (Sage) koja podaruje govoru mogućnost govorenja „istine“ (aletheia), onda se dolaskom moderne tehnike uspostavlja zid vremena koji kazivanje sámo dovodi pred zid, metaforički govoreći. „Novost“ se jezika kao informacije sada ne pokazuje tek u uporabi kao krajnjoj svrsi komunikacijskoga procesa. Umjesto toga, pravi se problem s jezikom razotkriva u njegovu oslikovljenju. Prelazak u digitalnu sferu konstrukcije putem komputacije mislećega stroja mijenja njegovo značenje. Jezik kao informacija postaje vizualni kôd. Svi programski jezici u kompjutorskim tehnikama današnjice već su bitno destituirana praksa govorenja. To samo znači da se njihova diskurzivnost „vidi“ u pragmatičnoj biti informacije. U suvremenim pristupima znanosti o slici (Bildwissenschaft) tome je posebnu pozornost posvetio Friedrich A. Kittler. ( Friedrich A. Kittler, Die Wahrheit des technischen Welt: Essays zur Genealogie der Gegenwart (ur. i pogovor Hans Ulrich Gumbricht), Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2013.) Njegova je postavka o digitalnoj slici kao „izračunatoj“ dokaz da se matematika, informatika i lingvistika pojavljuju nasljednicima ideje o „sustavu informacija“ gdje sada slika više ništa ne pokazuje, već dokazuje i samopotvrđuje u čistoj kontingenciji budućih stanja. Jezik je još govorio o „istini“ metafizike kao mišljenju bitka bića. Slika, usuprot tome, počiva na ideji transformacije događaja u stanja (sempliranje). To je omogućeno kibernetičkim prijenosom informacija. U cjelini se može reći da problem informacije za Heideggera proizlazi iz onoga što pogađa „bit“ računajućega mišljenja (Rechnen). Na jednom mjestu rasprave „Znanost i promišljanje“ („Wissenschaft und Besinnung“) iz 1953. godine spominje se stav glavnoga predstavnika kvantne fizike Maxa Plancka da je „zbiljsko sve ono što se može mjeriti“. Ta je postavka za Heideggera „bit“ cjelokupne moderne znanosti, a ne tek znanosti o prirodi. A razlog leži u sljedećem: „Ispostavljajuće-sebepostavljeni postupak svake teorije zbiljskoga jest računanje. Taj naslov ne bismo smjeli, dakako, razumjeti u užem smislu operiranja s brojevima. Računanje u širem, bitnome smislu znači: računati s nečim, tj. nešto uzeti u razmatranje, na nešto računati, tj. postaviti u očekivanju. Na taj se način svako opredmećivanje zbiljskoga smatra računanjem, proizlazi iz kauzalno-objašnjavajućega učinka uzroka, postavlja sebe morfologijski putem predmeta u sliku, uspostavljajući se sklopom posljedica i reda u svojim temeljima.“ (Martin Heidegger, „Wissenschaft und Besinnung“, u: Vorträge und Aufsätze, str. 54.) Računajuće mišljenje nužno je već uspostavljeno tako da „postavlja sebe morfologijski putem predmeta u sliku“. U tom pogledu nema razlike između stavova Heideggera iz rasprave „Doba slike svijeta“ („Die Zeit des Weltbildes“) i „Znanost i osmiišljavanje“ („Wissenschaft und Besinnung“). Problem jezika proizlazi iz svođenja mišljenja na računajuće opredmećivanje. U posljednjoj formi logike kauzaliteta i načela teleologije nastaje slika. I kao što matematika nužno nije bavljenje brojevima, tako se niti informacija kao sustav razmjene poruka nužno ne zaustavlja unutar kibernetičkoga sklopa mišljenja. Znanosti o informaciji su otuda višestruke. Njihova se mnoštvenost pojavljuje iz umnožavanja informacije. Jedno je mnoštvo, a mnoštvo se artikulira višestrukim zbivanjem. Nitko danas u jezicima s kojima se još sporazumijevamo, makar i nemušto kao s engleskim koji ima ulogu medija tehničke komunikacije, ne može pronaći ništa drugo osim sintetiziranja formaliziranih pravila za svekoliku uporabu. To znači da se singularnost bitka kao informacije nužno umnožava. Nema jedne jedine znanosti o informaciji. Kao što kibernetika nije univerzalna znanost ili metateorija zbiljskoga. Posrijedi je tek sklop koji se u razlici spram metafizičkoga ili ontologijskoga konstruira polazeći od mišljenja kao „sustava informacija“. U tome leži razlog današnje proširene interdisciplinarnosti znanosti. Heideggeru je već 1930-ih godina bilo jasno da će opstanak mišljenja s onu stranu znanstveno-tehničkoga svijeta morati biti izveden radikalnim „povlačenjem“ (Entzug) iz logike aksiomatike modernosti. Ona u liku „atomskoga i informacijskoga doba“ više ne misli „na“ stvar samu. Razlog leži u tome da te i takve stvari mišljenja već odavno nema na horizontu otvorenih mogućnosti. Ako se, dakle, računajuće mišljenje u pozitivnome liku u tehno-znanostima danas pokazuje uvjetom mogućnosti nastanka „umjetne stvarnosti“ (A-reality) u svim aspektima očitovanja, onda otuda slijedi da kibernetiziranje mišljenja predstavlja konačnu pobjeda slike nad jezikom, pragmatike znanja nad semantikom informacije. Posljedice su tog obrata dalekosežne za humanističke znanosti. Vidimo da se upravo „danas“ čak u mnogim sporovima o tom pitanju kao glavni razlog dokidanja humanistike u klasičnome smislu riječi uzima njezina posvemašnja „nepragmatičnost“, „beskorisnost“ i „nefunkcionalnost“. Na to je upozoravao Jean-François Lyotard upravo na Heideggerovim tragovima još koncem 1970-ih govoreći o promjeni statusa znanja u razvijenim postindustrijskim društvima Zapada. (Vidi o tome: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, str. 13-63. i Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, str. 261-302.) Kada se, naime, znanje pretvara u robu=informaciju kao know-how, svako drugo mišljenje proglašava se „zastarjelim“, pa čak i „reakcionarnim“. 8. „Sustav informacija“ Jezik nam omogućuje djelovanje. Taj djelatno-izvedbeni karakter njegove prisutnosti pokazuje samo da se još pomnije mora razmotriti prelazak iz jednoga načina mišljenja u drugo. U drugome obratu to znači prelazak iz metafizičkoga jezika kao horizonta smisla u kibernetički „sustav informacija“ kao performativnoga djelovanja samoga dispozitiva tehnički konstruirane slike. Kako dolazi do spoja djelovanja i izvedbe? Jezici u svojim kazivajućim formama diskursa i dijaloga upućuju na djelovanje samo zato što je ono uvjetovano horizontom ljudske slobode. Netko će ovome suprotstaviti performativni karakter zapovijedi koja dolazi iz neljudskoga. Ludwig von Beethoven je ukazivao na nadljudsku moć muzike u promjeni ljudskoga ponašanja. Kako god bilo, jezik kao jezik svagda se nalazi u razmaku od logike uzrok-svrha. Iako može postati uzrokom lanca učinaka a da to nije ničim bilo naviješteno glede ljudske dramatske situacije, jezik u načelu svoju slobodu od svođenja na praktično proizvođenje učinaka u društvu, politici i kulturi osigurava time što razlikujemo ilokutivne od performativnih iskaza. (Vidi o tome: Uwe Wirth (ur.), PERFORMANZ: Zwischen Sprachphilosophie und Kulturwissenschaften, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2002.) No, kada se radi o prelasku u „sustav informacija“, tada je njegova snaga posve izgubljena u poslušnosti naredbama pragmatične „biti“ informacije. Postavka da u „društvima kontrole“ vlada biokibernetički (vizualni) kôd, kakvu je iznio Gilles Deleuze u znamenitome ogledu „Bilješka uz društva kontrole“ („Post-scriptum sur la sociétés de contrôle“) iz 1990. godine, označava posvemašnju prevagu znakovne pragmatike nad znakovnom semantikom. (Gilles Deleuze, „Post-scriptum sur les sociétés de contrôle“, L’autre journal, br.1/ 1990. (svibanj) Čovjek se pokorava kibernetičkome sklopu upravljanja sustavom tako što se djelatno-pragmatično samoorganizira i samokontrolira iz jednostavnoga razloga vlastite „sigurnosti“ života kao jedinke pred zahtjevima društva. U tom je smislu riječ o nadomjesnome instinktu preživljavanja u novoj okolini. Nadomjestak se ne odnosi na pojam kulture kao sublimacije u psihoanalitičkoj perspektivi. Potrebno je vidjeti da ovdje nadomjestak upućuje na ono što ljudsku vrstu/rod istodobno čini prilagodljivom okolini i sklonom promjeni povijesno uspostavljenih kôdova egzistencije u mreži samoga života. No, problem je u tome što su suvremena društva zahvaljujući informacijskim tehnologijama stupila u fazu „totalne kontrole“, pa je iluzija pojedinačne slobode u carstvu umreženih moći samo utjeha za proigranu budućnost pod nadzorom apsolutnoga stroja „umjetne inteligencije“ (A-intelligence). Ono što još ovdje izaziva pozornost jest fluidnost odredbe pojma „društvo“. Budući da se Heidegger gotovo rijetko odlučuje i spomenuti taj izraz bez kojeg nema modernoga života u hipostazi „napretka“ i „razvitka“, čini se da je i Deleuzeov pojam „društva kontrole“ ipak ostao bez dublje pojmovne opravdanosti. Kontrola proizlazi iz kibernetičke ideje upravljanja sustavom i okolinom. Njezin ključni pojam „povratne sprege“ (feedback) odnosi se na vladavinu onoga što je paradoksalno u svojoj pokrenutosti. Riječ je, naime, o singularnoj ponovljivosti u vrtoglavu ubrzanju. Na taj način ono što je nekoć bilo značajkom „društva“ kao organizirane mreže međuljudskih odnosa u konstelacijama moći gubi svoju supstanciju. Strojevi „trećega poretka“ – kompjutori – uvjet su mogućnosti svake interaktivne kontrole između sustava. Djeluju na načelima prijenosa informacija digitalnim putem. Otuda se tehnosfera ne može više „socijalizirati“ jer u sebi obuhvaća mreže komunikacije. Interaktivnost kao njezina temeljna značajka dokida granice fizičke blizine. Društvo ne može postojati bez primarne organsko-tehnomorfne veze između sudionika. Zato je Heidegger moderno industrijsko društvo opravdano nazvao „proširenom subjektivnošću“, a komunikolog i teoretičar digitalnoga doba Vilém Flusser svoj je pojam telematskoga društva odredio „proširenom intersubjektivnošću“. U analogiji s medijem kao proširenim tijelom u antropologijskim teorijama kakva je bila i ona Marshalla McLuhana može se pokazati da su globalno umrežena društva medijska konstrukcija događaja. To, naravno, ne znači da ne postoji unutarnja dinamika odnosa između ljudi kao funkcija/struktura izvandruštvene moći koja regulira i upravlja njihovim životima. U teorijama o globalnome kapitalizmu, primjerice, posve je jasno da se ideja kapitala ne može prevladati niti izvanjskim niti unutarnjim obratima, reformama/revolucijama. Razlog leži u tome što temeljni pokretač zbivanja na kraju povijesti tvori upravo ono što povezuje Marxov pojam kapitala i Heideggerov pojam postava (Gestell). Sveza između socio-ekonomsko-političkoga i postmetafizičkoga koncepta ne može se razumjeti bez izvođenja različitoga pristupa modernome društvu. Iako je za obojicu posrijedi vulgarno svođenje „biti“ povijesti na profit i pragmatizam, jednako je tako neupitnim da se za njih znanstveno-tehničko doba pojavljuje najvećim mogućim dostignućem povijesti sagledane iz obzorja „napretka“ i „razvitka“. Problem ipak nije u paralelama između Marxa i Heideggera, nego u tome što je „bit“ modernosti ništa drugo negoli redukcija otvorenih mogućnosti na samo jednu epohalno-povijesnu značajku mišljenja – na produktivizam znanosti kao kraja povijesti. (Vidi o tome. Žarko Paić, „Pregorijevanje povijesti: Marx – Heidegger u ‘novome vremenu’, u: Događaj i praznina: Ogledi o kraju povijesti, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., str. 47-76.) Kako stoji stvar s toponomijom postava (Gestell) u odnosu na prethodno razumijevanje metafizike i u odnosu na nadolazeće mišljenje događaja (Ereignis)? Može li se s tom Heideggerovom ključnom mišlju, koja predstavlja svojevrsnu prekretnicu/obratnicu u linearnome povijesnome tijeku mišljenja Zapada kao mišljenja „eshatologije bitka“, dospjeti do onog mišljenja koje bi možda moglo biti alternativom sporu između kazivanja i računanja? „Bitak sám kao otposlan u sebi jest eshatologijski. Mi ne razumijemo, pak, riječ eshatologiju u nazivu eshatologije bitka kao naslov teologijske ili filozofijske discipline. Mislimo, naime, eshatologiju bitka u sukladnome smislu u kojem se misli bitkovno-povijesno fenomenologija duha. Ona sáma tvori jednu fazu u eshatologiji bitka ukoliko se bitak sabire kao apsolutna subjektivnost bezuvjetne volje za voljom u onome posljednjem od svoje prijašnje biti određene metafizikom.“ – Martin Heidegger, „Der Spruch des Anaximander“, u: Holzwege, str. 302/327 Ili se sve zamrzava u kraju metafizike kao vladavini bezuvjetnoga načina kibernetičkoga sklopa s vodećim idejama „informacije“, „kontrole“, „komunikacije“ i „entropije“ bez mogućnosti prodora izvan zatvorenosti eshatologijskoga kruga bitka? Možemo zamisliti takvo stanje negativne kristalizacije. Ali ne možemo prihvatiti njegovu moguću ovjekovječenost. Ne treba posebno govoriti o tome da nas ovdje zapravo Heidegger obvezuje samo do one mjere do koje je i sam dospio na svojem putu mišljenja. Koliko je taj put ujedno i put k jeziku izvan zatočenosti u formalizirane operacije svođenja kazivanja na „sustav informacija“ već je razvidno otuda što se neprestano od 1940-ih godina do seminara o Heraklitu zajedno s Finkom održanom 1966/1967. godine ponavlja misao o postavu (Gestell) kao granici između svjetova, ali i njihovome neizbježnome susretu. Prvi je svijet onaj onto-theo-logike, a drugi onaj spasonosnoga događaja (Ereignis). U njemu se sabire prvo i posljednje (arhé i eshaton) čitave povijesti Zapada uopće. Što prolazi između njih jest nihilizam u „biti“ tehnike. Ali taj prolaz „između“ ne znači da su metafizika i ne-metafizika nedirnuti fatalnom moći postavljanja konstrukcijom subjekta iz čega nastaje svijet moderne tehnike. Štoviše, taj prolaz „između“ upućuje na brižno znamenovanje jezika. On mora primiti u sebe sve utjecaje prožimanja tehnike i kibernetike da bi se „pročistio“ od bezavičajnosne zgode vulgarne povijesti i time otvorio spram mogućeg „drugoga početka“ (der andere Anfang). (Martin Heidegger, Über den Anfang (1941), GA, sv. 70, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2005.) 9. Metafizika, povijest i informacija Kako je Heidegger dospio do ključne riječi/pojma svojeg kasnoga mišljenja – postava (Gestell)? Kasnih se 1930-ih godina kritika metafizike s naglaskom na obratu (Verwandlung) u njezinoj „biti“ izvodio u raskrižju „makinacije“ (Machenschaft) i „događaja“ (Ereignis). Dok se prvo može smatrati izrazom koji prethodi postavu, mišljenje događaja označava se skrbnim i pripremnim putem onoga što u raspravi/predavanju „Izreka Anaksimandra“ („Der Spruch des Anaximander“) iz 1946. godine imenuje „eshatologijom bitka“. Posrijedi je, dakle, prijepor između tehničkoga izlaganja bitka kroz računanje i izračun u ontologijskome značenju pragmatike djelovanja. Makinacija (Machenschaft) se, međutim, ne može izvesti u čistom obliku kazivanja jer je u izrazu bilo odveć ontičke razine antropologijskoga shvaćanja odnosa mišljenja i zbilje kao „lukavstva uma“ u smislu vlastite koristi, svođenja svrhe na sredstvo. Drugim riječima pojmu makinacije (Machenschaft) nedostajalo je napuštanje sheme uzrok-svrha. Usto, nije se dogodila raščišćenost one razine mišljenja koja u nihilizmu „biti“ tehnike vidi čin subjektiviranja, odnosno volje za voljom. Na taj se način nije otvarala tehnika u bitkovno-povijesnome smislu epohalnoga događaja kao kraja razdoblja iskonske „prirode“ i njoj primjerenih stajališta. (Vidi o tome: John Loscerbo, Being and Technology: A Study in the Philosophy of Martin Heidegger, M. Nijhoff, Hague-Boston-London, 1981., str. 102.) Sve će se kristalizirati krajem 1940-ih godina. U tom pogledu nema sumnje da se Heideggerovo mišljenje o „biti“ tehnike razvijalo korak po korak. Kretalo se promišljanjem te preuzimanjem bitnih nadahnuća kibernetike ne samo u djelu Norberta Wienera, već posebno u radovima o pojmu informacije i entropije fizičara Carla Friedricha von Weizsäckera 1950-ih godina. Ovdje valja dodati i tekstove kvantnoga fizičara Wernera Heisenberga. Na nekoliko mjesta već smo navodili Heideggerova uputstva na njihove radove. Time se, naravno, ne želi reći da je Heidegger stvaralački preuzeo pojmove iz kibernetike i fizike u svoje mišljenje tako da im je promijenio značenje uvodeći ih u mišljenje kraja metafizike na zacijelo najnavlastitiji način u 20. stoljeću. Jedini koji bi mu se mogao u tom eksperimentu pridružiti jest Gilles Deleuze. Vidjeli smo da je jezik ovoga puta mišljenja kazivajući svoje tragove na putu i sam tragao za svezom iskona i nadolazećega (Grka i suvremenosti) iz najdublje potrebe za „smislom“. Ono što izaziva pozornost u tom odnosu između filozofije i kibernetike jest da je sám pojam „postava“ za razliku od „makinacije“ korak dublje u razmatranje izvora onoga što tehniku upisuje u misaone strukture bitka kao događaja. Drugim riječima, problem je u mišljenju „postava“ (Gestell) u tome što se radi o „biti“ tehnike i navlastitim mogućnostima metafizike kao kibernetike. Čovjek nema svoju „bit“ tako da je nosi sa sobom kao kornjača svoj oklop. Takvo se ovjekovječenje ontologije s „postavom“ naprosto ruši u krhotine. Ako toga nema, što preostaje? Ništa drugo negoli povijesna svjetovnost svijeta u kojoj čovjek svoju „bit“ ispunjava mišljenjem kao kazivanjem bitka u njegovoj otvorenosti. A to znači da se „postav“ uspostavlja ne kao sudbinski zov mišljenja kao računanja, već kao kontingentna nužnost već otuda što se na početku zapadnjačkoga mišljenja logos upravlja s pomoću téhne, kao što je to slučaj u Aristotela. Kazivajuće mišljenje sabiranja bitka time se otvarajući zatvara u krug upravljanja ili vođenja kao otposlanosti (eidos-morphé) u formi tehničkoga razumijevanja-izlaganja bitka. Zapadnjačka se civilizacija u svojim ishodištima tehnomorfno izgradila na temeljima znanja o bitku kao prirodi (physis). Bitak se, dakle, primarno otvara već uvijek s pomoću nečega što je čudovišno „praktično“. Baš to upućuje na mogućnost nastanka hibridne „stvari“ u svezi prirode i tehnike. No, ono što je pritom bjelodano jest da Heidegger u opisu i odredbi „postava“ (Gestell) upućuje na strojnu tehniku i ključnu riječ čitave mehanike gibanja u proizvodno-tehničkome smislu – pogon ili zamašnjak (Getriebe). „Ono što tako nazivamo po-stavom (Ge-stell), jest bit tehnike. Kažemo tehnika, a mislimo na modernu tehniku. Uobičajeno je označavamo upravo kao strojnu tehniku. Ova oznaka pogađa nešto ispravno. No, to ispravno ne sadrži nikakvu istinu; jer ne pokazuje u bit moderne tehnike, a ne pokazuje, doduše, stoga budući da način predstavljanja iz kojeg potječe spomenuta oznaka moderne tehnike kao strojne tehnike nikad ne može ući u bit tehnike. (…) Moderna je tehnika, ono što ona jest, ne kroz stroj, već je stroj samo ono što on jest, polazeći od biti tehnike. Stoga se ništa ne može reći o biti moderne tehnike kada se ona predstavlja kao strojna tehnika.“ (Martin Heidegger, „Einblick in das was ist (Brämer Vorträge 1949)“, u: Brämer und Freiburger Vorträge, GA, sv. 79, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1994., str. 33.) Dvije su „tehnike“ koje Heidegger ima u vidu u razlikovanju tehnike kao razotkrivanja bitka: (1) rukotvorna i (2) strojna. To je razlika između sredstva za rad (alata ili oruđa u smislu priručnosti, Zuhandenheit) i svrhe pro-iz-vođenja u smislu obavljanja poslova namjesto ljudske ruke. Što je ono što tehniku vodi do toga da se pojavljuje u svoja dva modusa pojavljivanja? Još jednom: ruka predstavlja model predmoderne tehnike, a mehanički stroj označava prisutnost moderne tehnologije. U njemačkome jeziku izraz tehnologija kao, uostalom, i informacija dolazi iz američko-engleskoga. Posrijedi je jezik mehaničkoga gibanja stvari. U jeziku se otuda događa nešto bitno „neljudsko“. Zato se Heidegger služi izvornom riječju za rukotvorstvo. Tehnika u modernoj uporabi, kako upozorava u navedenome odlomku predavanja, pripada već strojnome načinu pro-iz-vođenja (poiesis-productio). No, u oba slučaja, jednostavnome i složenijem, posrijedi je organologijsko shvaćanje rada u jednom dubljem smislu od pukoga sredstva za preživljavanje čovjeka. Heidegger ima u vidu Aristotelov model prirode koja postupa i radi nesvjesno, ali tako što joj čovjek određuje pravila igre. Primjeri su poznati još iz egipatske visoke kulture: vodenica, mlin, željezni kotač za bojna kola itd. Kako god bilo, jasno je da po-stavlje (Ge–stell) ne upućuje ni na kakvu „stvar“ u smislu tehničkoga objekta. Radi se o misaonome okviru ulančavanja bitka unutar tehničkoga ustrojstva njegova okružja. Ontologijski gledano, Heidegger piše bit (substantia, Wesen) bez navodnika. Čini se da je to problematično. Jer ako se tehnika uspostavlja načinom razotkrivanja bitka, onda „bit“ ne može biti drukčije izvedena negoli na dva načina: (a) destrukcijom tradicionalne ontologije koja pretpostavlja da se povlačenjem bitka (Entzug) iz zone zaborava istodobno razmješta i pojam biti kao što-stva ili supstancije (quiddittas); (b) suspenzijom i neutraliziranjem ontologijske tradicije u kojoj se pojavljuje nepromjenljivim i postojanim identitetom bića kao takvoga. U oba slučaja Heidegger je već na putu vlastita mišljenja „bit“ i destruirao i suspendirao-neutralizirao. Tehnika kao postav (Gestell) u bitnome smislu više nema svoju „bit“ kao što stroj unutar kibernetičkoga sklopa više ne funkcionira prema zadanim pravilima klasične logike (ili-ili). Povijest tehnike u užem smislu riječi jest povijest rukotvorstva i strojne tehnike. Sama ideja stroja obuhvaća „prirodu“ (natura naturans i natura naturata) i mehaničku tehniku. Nezadovoljstvo izrazom „makinacija“ (Machenschaft) potječe otuda što se u tom pojmu još uvijek stječe odjek onoga što je Aristotel imao u vidu kad je stroj mislio prema modelu uzrok-svrha (kauzalnost-teleologija). S po-stavom (Ge–stell) se sve usmjerava u ono što nadilazi rukotvorstvo, pa čak i granice strojne tehnike kao modela moderne tehnologije. Tako postaje razvidno da stroj u moderno doba ne zrcali „bit“ tehnike. Umjesto toga, ta se „bit“ pokazuje u djelovanju strojne tehnike samo na razini pojave koja se može opisati pojmovima strojarstva kao prirodno-tehničke znanosti: od poluautomatike do automatike. Ima još nešto problematično u svemu tome. Heidegger se, naime, trsio da svoja razmatranja o tehničkome sklopu u kojem se bitak više ne može misliti vertikalno niti horizontalno iz tradicije metafizike potkrijepi dostignućima iz najnovijih istraživanja prirodno-tehničkih znanosti. Vrhunac će obrata nastupiti još 1955. godine. Tada će najaviti razdoblje nastanka „novoga“ bića tehno-znanstvenim manipulacijama genetskoga zapisa živoga bića. Filozofijski govoreći, radi se o praktičnome dokazu kraja postava kao „biti“ moderne tehnike. Zašto? Zato što više nije riječ o ljudskoj manipulaciji s „biti“ bitka shvaćenoga biologijski kao života. Umjesto „manipulacije“ treba početi govoriti o onome što je u 20. stoljeću sintetska biologija otvorila kao najteži problem uopće. A riječ je o stvaranju života iz sintetiziranja različitih entiteta i supstancija. Kada se ta eksperimentalna djelatnost tehno-znanosti događa u stvarnosti otpada svaka iluzija o mogućnosti da se postav kao „bit“ tehnike još može kontrolirati u ograničenim uvjetima laboratorijskoga ispitivanja. Mogućnost nastanka tehničkoga hybrisa „života“ sada postaje zbiljska nužnost drukčijeg načina egzistencije u složenome svijetu tehnosfere. U znamenitome predavanju „Pitanje o tehnici“ iz 1953. godine („Die Frage nach der Technik“) Heidegger će uvesti u promišljanje „atomsku tehniku“. A to će sada značiti uvođenje novih pojmova, koji nadilaze okružje moderne mehaničke tehnologije: „upravljanje“ („Steuerung“), „sustav informacija“ i „kontrolu“. (Martin Heidegger, „Die Frage nach der Technik“, u: Vorträge und Aufsätze, str. 26.) Rukotvorstvo, mehanički stroj i kibernetički „sustav informacija“ objedinjuje ono što zacijelo ne može biti više opravdano u svojem izrijeku – postav (Ge-stell) kao bit tehnike. Iako je razvitak od rukotvornoga alata preko mehaničkoga stroja do kompjutora uzbudljiva povijest linearne vremenitosti, raskid s tim modelom mišljenja nastupa kada više nema razlikovanja sredstva i svrhe. Uz dodatak: kada se ono što pokreće „sustav informacija“ ubrzano odvija u procesu razvitka „umjetne inteligencije“ (A-intelligence). Temeljno je pitanje stoga možemo li još dohvatiti „bit“ kibernetike „trećega poretka“ s pomoću Heideggerova pojma postava (Gestell)? ( Vidi o tome: Erich Hörl, „Die offene Maschine. Heidegger, Günther und Simondon über die technologische Bedingung“, MLN, Vol. 23, br. 3/2008., str. 632-655.) Zaustavimo se još za trenutak na pojašnjenju kako je „postav“ zapravo ono isto što i pogon ili zamašnjak pokretanja tehnike kao okvira ili sustava mišljenja. Ako bismo „pogon“ ili „zamašnjak“ shvatili iz logike kretanja kao pokrenuti mehanizam, tada bismo dospjeli na prag ideje o „kraju prirode“. Jer ako priroda više nije paradigmatskom moći modernosti, koja za Heideggera predstavlja viši stadij novoga vijeka u industrijskome načinu pro-iz-vođenja bitka, tada ni pojam tehnike više ne može ništa bitno „razotkrivati“. Nije li čitava „priča“ o tehnici kao jednom načinu razotkrivanja bitka time postala nevjerodostojnom? Što se još to razotkriva u tehničkome svijetu ako ne „bit“ tehnike u praznome mjestu gdje nekoć prebivahu zajedno bogovi, priroda i čovjek!? Heideggerovo je „pitanje o tehnici“ u tom pogledu izašlo iz vlastita hermeneutičkoga kruga. Nije to više pitanje „o“ bitku bića u epohalno-povijesnome liku tehnike. Naprotiv, samo je pitanje „o“ tehnici postalo pitanjem „na“ tehniku. Ovo se desilo tako što se „bit“ tehnike ne razotkriva više u mehaničkoj tehnici modernosti. Umjesto toga, dospjeli smo do kraja svakog mogućega „razotkrivanja“ bitka kao „prirode“ onog trenutka kada se postav (Gestell) uspostavlja u kibernetičkome „sustavu informacija“ kroz mogućnost ozbiljenja „atomskoga doba“. 10. Logos i kibernetika: Heraklitovo mišljenje izvora Čini se da je misao postava ujedno paradoksalna i aporetična. Ona je oporuka metafizike i njezin eshatologijski credo. I zato je riječ o najradikalnijem izvođenju „biti“ tehnike uopće polazeći od filozofijskoga shvaćanja razlike kazivajućega i računajućega mišljenja. U postavu se ne skriva niti razotkriva ništa tehničko zato što je ideja stroja postala upravo ono što je na početku imala u vidu filozofija s temeljnom riječju nastalom u Heraklita. Dakako, ta je riječ logos. Mišljenje kao sabiranje razasutoga i mišljenje kao kognitivni stroj koji komputira informacije nisu jedno te isto. Ali su, kako su to nadahnuto protumačili Heidegger i Fink u seminaru o Heraklitu 1966/1967. godine, podrijetlom iz „istoga“. Ono što povezuje logos i kibernetiku proizlazi iz događaja kontingencije. I kao što mišljenje i upravljanje sustavom informacija „danas“ više ne potrebuje nikakvu pomoć izvana niti iznutra, tako se može reći za ono što nadilazi mišljenje kao kazivanje i računanje. Da bismo se približili rješenju problema u Heideggerovu shvaćanju „biti“ tehnike potrebno je još preciznije pokazati kako on razlaže ideju kibernetike. Nije baš posve jasno zašto se filozofija kao metafizika dovršava u kibernetici. Ta je postavka izvedena u raspravi „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ (Das Ende der Philosophie und der Aufgabe des Denkens“) iz 1964. godine. Značenje se može objasniti tek kada vidimo kako Heidegger promišlja „bit“ kibernetike. O metafizici je uglavnom sve rečeno. Njezin onto-the-logički karakter mišljenja kao da ima neku nepodnošljivu težinu bitka od samoga početka do kraja povijesti. Ukratko, ako metafizika dovršava svoj povijesni hod u ishodu tako što se realizira u kibernetici, znači li to trijumf znanstveno-tehničkoga ili tehno-znanstvenoga doba? Da podsjetimo prvo je značajka novovjekovne subjektivnosti ili volje za vooljom u nihilizmu bitka samoga, a drugo pripada suvremenosti. To znači da se kibernetički sklop mišljenja ne pojavljuje tek kao vladavina znanstvenoga uma s pomoću moderne tehnologije. Mnogo je više posrijedi negoli primijenjena znanost u svakodnevnome životu. Ako je postav (Gestell) uvjet mogućnosti nastanka kibernetike, onda se njezinom uspostavom gubi karakter upravljanja bitkom kao takvim. Tehno-znanstveno doba nije doba vladavine znanosti nad svim drugim simboličkim formama mišljenja. Riječ je o obratu metafizike u njezinoj „biti“. Umjesto onto-theo-logike susrećemo se s tehno-genezom kao radikalnom konstrukcijom umjetne stvarnosti u svim aspektima „života“. Gdje se sada nalazi logika same stvari? Mišljenje nije izvedeno iz nečega što mu prethodi. Umjesto tog zaostajanja-u-vremenu posrijedi je drukčije apriorno djelovanje „umjetnoga uma“ (A-intelligence) od onoga što se krasilo atributom lumen naturale. Tehnički um prethodi stvarnosti upravo zato što je i sam već bitno konstruiran. Prema tome, kibernetika nije pojedinačna niti univerzalna znanost suvremenoga doba. Ona se može odrediti jedino kao pokretačka snaga nastanka tehnosfere. A nju više ništa ne pokreće i ništa njome ne upravlja izvana niti iznutra (transcendencija-imanencija). Pojmovi „znanosti“ i „tehnike“na kraju metafizike preobražavaju se u kibernetički sklop „sustava informacije“ i „samoupravljanja“ koji proizlazi iz biotehničkoga ili bioinformacijskoga kôda. Zbog toga se kompjutor više ne može zvati „strojem“. Čini se da je stvar u metatehničkome načinu mišljenja „umjetne inteligencije“ (A-intelligence). (Vidi o tome: Gene Youngblood, „Metadesign“, u: Florian Rötzer (ur.), Ästhetik der elektronischen Medien, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1991., str. 305-321.) Razlikovanje između tri poretka kibernetike, kakvo su predložili radikalni konstruktivisti (Heinz von Foerster i Ernst von Glasersfeld), jasno je uputstvo s onu stranu metafizičkih granica. Kada mišljenje u doba tehnologijske simulacije sebe samo misli tako što na temelju algoritama računa i komputira buduće odnose između veličina svodeći „stvarnost“ na računske operacije „stroja“, nalazimo se u prostoru probabilizma i kontingencije (vjerojatnosti i slučaja). Konstruirati buduća stanja moguće je tek onda kada se i sam događaj nepredivljivosti onoga što jest „slučaj“ (quoddittas) nalazi na rubu poretka i kaosa. Kako se Heidegger uistinu odredio spram kibernetike, koja je krajem 1960-ih godina postajala nezaobilaznim događajem u složenome životu zapadnih društava, vidljivo je iz predavanja naslovljenoga „Podrijetlo umjetnosti i određenje mišljenja“ („Die Herkunft der Kunst und die Bestimmung des Denkens“) održanoga u Ateni 1967. godine. Budući da iste godine zajedno s Finkom razmatra pojmove „informacije“ i „upravljanja“ (Steuerung), zanimljivo je pritom da se kibernetički „nabačaj svijeta“ može razjasniti samo ako se između ta dva pojma uspostavi ono što nazivamo nelinearnim poretkom značenja. Kada bi, naime, informacija nadređivajući određivala upravljanje sustavima i okolinom tada bi to bio samo neznatno promijenjeni temeljni zakon metafizike. Znamo da bez njega nema pozitivnih (prirodno-tehničkih) znanosti. Naravno, radi se o zakonu kauzalnosti i načelu teleologije. Međutim, kibernetički se sklop ne može više rasključati bez povratne ili kružne uzročnosti. Bez prelaska bitka u bivanje/postajanje, a svega zajedno u ono što nazivam posthumanim stanjem taj bi sklop ostao pukom apstrakcijom. U svim modelima kibernetike, pa čak i „humanističkome“ koji je prvi položio Norbert Wiener, čovjek se više ne razumije iz neke njemu vječne i nepromjenljive „ljudske prirode“. Postavljen u sustav informacija, poput drugih živih bića, nalazi se u okružju koje nadilazi subjektnocentrično gospodstvo nad prirodom. U promijenjenom položaju njegova se „bit“ više ne može zajamčiti nikako drukčije negoli proizvođenjem događaja na temelju predviđanja i slučaja. Stoga treba obraniti Heideggera od prigovora da je shvaćao kibernetiku tek proširenom informatikom ili elektronikom. Posve suprotno, njegovo shvaćanje kibernetike poštuje tehno-znanstveni obrat u „biti“ moderne tehnike. Ali, ipak je riječ o zacijelo najdubljem filozofijskome uvidu, uz Gilberta Simondona i Gillesa Deleuzea, da ontologija više nema što reći o tehničkome svijetu. Time se tehnika ne može otvoriti iz metafizičke perspektive stvari. Uistinu, nije li to razlogom odustajanja od promišljanja onoga što tehniku razlikuje od „biti“ čovjeka? Ako se emfatički krene od postavke da tehnika upravo konstituira „ljudsku prirodu“ put mišljenja morao bi prijeći na drugu stranu od metafizičke jednoznačnosti. Uostalom, čitav patos filozofijske antropologije u Schelera, Gehlena i Plessnera kruži oko pokušaja da se „život“ tehnički postavi u okružje spekulativno-kozmičke evolucije mišljenja bitka u suglasju s biološkim teorijama o podrijetlu čovjeka. Naposljetku, Freudova definicija kulture pokazuje da ideja o tehničkoj protezi, iako zakrinkana sublimacijom svrhovitosti prirode koja u čovjeku djeluje kao borba nagona za životom i smrću (eros vs. thanatos), podastire dokaz da se ono tehničko neprestano nalazi u obzorju mišljenja, iako često na granici demonskoga i čudovišnoga. Kao da se ono „ljudsko“ nastavlja u onome „tehničkome“ i to na način neke vrste sinergije duha i prirode. I to vrijedi za mnoge filozofijske pristupe tehnici u 20. stoljeću, uz iznimke kao što su Heidegger, kibernetika Wienera, Günthera i radikalnih konstruktivista von Foerstera i von Glasersfelda te, dakako, Simondon. Heidegger je pojmom postava (Gestell) otvorio vrata ishodu zapadnjačke povijesti. Ona se realizirala u kibernetici kao „sustavu informacija“ i „upravljanju“ s pomoću onoga što predstavlja drukčije određenje povijesti. Evo tih postavki koje dokazuju da je Heidegger na kraju puta mišljenja dospio do ishoda filozofijski izložene povijesti. S one strane njezina govora jezik se tehnosfere više ne može misliti polazeći od razlikovanja između „postava“ (Gestell) i „događaja“ (Ereignis). Potrebno je nešto bitno drukčije. „Stoga važi kružno pravilo kao temeljna crta kibernetički nabačenoga svijeta. Na tome počiva mogućnost samoupravljanja, automacije sustava kretanja. U kibernetički predstavljenome svijetu nestaje razlika između automatskih strojeva i živoga bića. Ona se neutralizira u bezrazlikovnome događaju informacije. (…) U tu jednolikost kibernetičkoga svijeta uvučen je i čovjek. I to čak na odlikovani način. Jer u krugu gledišta kibernetičkoga predstavljanja čovjek ima svoje mjesto u najširem krugu pravila. Shodno novovjekovnoj predstavi o čovjeku on je, naime, subjekt koji se odnosi na svijet kao okružje objekata time što ih obrađuje. Otuda nastala svakovrsna promjena svijeta vraća se natrag na čovjeka. Subjekt-objekt odnos jest, kibernetički predstavljen, uzajamni odnos informacije, povratne sprege u odlikovanome krugu pravila, što se sve može opisati naslovom ‘čovjek i svijet’“. (Martin Heidegger, „Die Herkunft der Kunst und die Bestimmung des Denkens“ (1967), u: Petra Jaeger i Rudolf Lüthe (ur.), Distanz und Nähe: Reflexion und Analysen zur Kunst und Gegenwart, Konigshausen + Neumann, Würzburg, 1983., str. 16 bilješka) Pogledajmo pomnije o čemu se tu radi. Heidegger vrlo precizno opisuje dosege kibernetike. Nema više, dakle, razlike između strojeva i živih bića. U krugu čiste automacije ili „koncerta strojeva“ čovjek više nema povlašten položaj. Njegov se položaj subjekta iz novovjekovne metafizike izgubio u jednolikosti i jednoznačnosti kružnoga pravila kretanja informacija. Štoviše, čovjek se rastvorio kao rezultat postava moderne tehnike u kibernetički predstavljen uzajamni odnos „živih sustava“ i okoline. To je kraj povijesnoga poslanstva ne samo čovjeka. U pitanju je kraj filozofije kao metafizike uspostavljanjem vladavine „povratne sprege“ (feedback). I doista, Heidegger je bio metafizički gledano u pravu. Kada jezik gubi mogućnost metafore i simbola u zgotovljenome svijetu, preostaje mu samo uputstvo za djelovanje u pragmatičkoj „biti“ informacije. (Uvidu u ono ograničavajuće metafizike pripada i mjerodavna predstava o ‘metafori’. Ona podaruje mjeru za našu predstavu o biti jezika. Stoga metafora služi kao uvelike korišteno pomoćno sredstvo pri izlaganju djela pjesništva i umjetničkoga stvaranja uopće. Ono metaforično postoji samo unutar metafizike.“ – Martin Heidegger, Der Satz vom Grund, GA, sv. 10, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1997., str. 72.) Na stanovit način imamo posla s djelatnošću mišljenja kao nadomještanja praznoga središta onime što dolazi nakon postojanosti pojmova i kategorija. Jezik kao metafora nadomještava se opisom i izlaganjem kibernetički ustrojene slikovnosti u krugu tehničkih pravila. Sve postaje jednoliko i osustavljeno s pomoću obrade informacija. U doba vladavine kibernetičkoga „upravljanja“ svijetom tehnosfera se oslobađa u sebi svakog povijesnoga odnosa s metafizikom tehnike prije postava i poslije njega. U već spomenutom seminaru o Heraklitu upućivanje Heideggera i Finka na problem „upravljanja“ poviješću odnosi se na početak i kraj metafizike. „Fenomen upravljanja (Steuerung) još je uvijek nejasan u odnosu na Heraklita i na stanje naše krizne sadašnjice. Da je kibernetika ovladala prirodnim znanostima i da vodi naš današnji život u najvećoj mjeri nije nipošto slučajno. Sve je to predodređeno u povijesti nastanka novovjekovne znanosti i tehnike. (…) Nije li i današnja kibernetika sáma ona kojom se upravlja?“ (Martin Heidegger i Eugen Fink, Heraklit, str. 26.) Upravljati i biti-upravljan kao da usmjerava pozornost na neku čudovišnu moć ili silu koja stoji izvan svekolikoga trijumfa tehničkoga svijeta. Na taj se način, ponajprije, Heidegger sučeljuje s ranim mišljenjem Grka kao otposlanošću („schicken“) bitka i njegovim „udesom“ („Geschick“). Još u predavanjima/raspravama o Anaksimandru i pojmu/riječi aletheia kasnih 1940-ih godina mišljenje se Heideggera kreće u smjeru „eshatologije bitka“. Ta izvorna misao o usmjeravanju i otposlanosti bitka nadilazi pritom novovjekovne okvire znanstveno-tehničkoga „razotkrivanja“ prirode i preobrazbe u objekt (materijal, sirovinu, ready made). Kao što se epohe razdjeljuju u kretanju spram neizbježnoga kraja „svijeta i vremena“, što je naposljetku prorokovao Norbert Wiener uvođenjem pojma entropije u kibernetiku, tako se i mišljenje u svojem kazivajućem i računajućem liku pretapa u nešto eksperimentalno, krajnje hibridno i posve dosad nepoznato s obzirom na njegove posljednje nakane. Mistika bitka i kibernetika kontroliranoga događaja zahtijevaju nešto „novo“ i neviđeno. Iako se Heidegger još u predavanju Opuštenost (Gelassenheit) iz 1955. godine založio za susret i distanciju između figurativno kazano onoga što Badiou naziva poema i mathema, bio je to misaoni čin posljednjega izgleda očuvanja metafizike Zapada pred nečim što se više ne može zaustaviti nikakvim „zovom bitka“ ili utjehom u iščekivanju spasonosnoga boga u nadolazećem događaju. (Martin Heidegger, Gelassenheit, Klett-Cotta, Stuttgart, 2014. 16. izd. Vidi o tome: Žarko Paić, „Zagonetka nadolazećega događaja:Između vjere i tehno-znanosti (Heidegger i Deleuze)“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, str. 165-203.) Povratak unutar kibernetike odnosi se na povratak u budućnost. Prvi je to najavio Sören Kierkegaard shvaćanjem „ponavljanja“ bitka. Arhajsko se ponavljanje u Elejeca može dohvatiti, prema njemu, povratkom u iskon iz sadašnjosti kao aktualnosti, dok se, pak, istinsko ponavljanje može jedino razumjeti polazeći od novosti novoga. Budućnost se pritom shvaća u nadolazećoj dimenziji onoga što se iskonski vrti poput vretena bitka. Sve „novo“ dolazi iz egzistencijalne bačenosti u vrtlog ubrzanih promjena. Na taj se način u kibernetičkome nabačaju svijeta ne radi ni o čemu drugome negoli o fenomenu ubrzanja promjena stanja. Za razliku od „promjene“ u prirodnome stanju, kibernetička se promjena određuje nužnošću stalnoga povratka na početni položaj. Stroj proizvodi promjene tehničkih stanja. A one se zbivaju pod stalnom kontrolom sustava informacija (input–output). Ključni pojam „upravljanja“ (Steuerung) moguć je samo zahvaljujući tehničkome izlaganju mislećega stroja s temeljnim načelom „povratne sprege“ (feedback). Ako biti-upravljan ujedno označava i mogućnost otposlanoga samoupravljanja bitka=sustava informacija svijetom kao mrežom događaja, onda je „postav“ (Gestell) postao „događajem“ svake moguće suspenzije i neutraliziranja autentičnoga događaja (Ereignis). 11. „Kaza“ o bitku i slikotvorevine tehnosfere Ima li više uopće još „mišljenja“? Sjetimo se da Heidegger mišljenje događaja određuje jezičnim obratom. Umjesto glagola biti (Sein, esse, Being) koji se u prezentu iskazuje kao ono što svagda već „jest“ u prisutnosti (ousia), događaj se kao godovanje-svetkovanje vremena pokazuje iskazom „ima“ (bitka i vremena, ima „boga“, ima „svijeta“, ima „čovjeka“). Na njemačkome iskaz glasi „es gibt“. Iza toga ne stoji ništa određeno, nikakvo biće. Na francuskome glasi „il y a“ kako to izriče na jednom mjestu pjesnik Arthur Rimbaud u Iluminacijama. Heidegger je u predavanju „Vrijeme i bitak“ („Zeit und Sein“) iz 1962. godine jezik događaja doveo do najvećih mogućnosti izričaja metafizike uopće i njezina domašaja izvan vlastitih granica. (Martin Heidegger, „Zeit und Sein“, u: Zur Sache des Denkens, GA, sv. 14, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2007.) No, ono što je u tom obratu od ishodišta njegova ranoga filozofiranja s izvedbom pitanja o smislu bitka ostalo gotovo nepromijenjeno jest pitanje o „biti“ mišljenja unutar i izvan metafizičkih granica. Može li biti mišljenja izvan „mišljenja“ kao kazivanja i računanja (Dichten-Rechnen)? Svaki pozitivni ili negativni odgovor na to pitanje unaprijed je prekratak. Štoviše, čini se da je odgovor na to pitanje uistinu samorazumljivo izvediv iz pustolovine kibernetike kao kraja metafizike. U sva njezina tri poretka susrećemo se s paradoksima i aporijama „utemeljenja“ onoga što se više ne može utemeljiti ni u kakvoj ideji. Jer kao što je poznato, ideja od Platona do Hegela označava primat nadosjetilnoga nad pojavnim, ovako ili onako vođenje i upravljanje svijetom iz Božjeg ili ljudskoga uma prema kojem se mora ravnati svako djelovanje. Hegelova odredba „biti“ filozofije kao svojega vremena sabranoga u mislima odgovara ideji zbiljskoga kao umnoga i obratno. Ono što „jest“, dakle bitak u svojoj povijesno-epohalnoj otvorenosti moguće je tek kada se mišljenje i jezik otvaraju spram nadolazećega. U neizvjesnosti puta mišljenja stoji sudbina svijeta. Ako toga nema, ako je, pak, sve unaprijed riješeno poput ideje Boga u značenju intuitus praesensa, kako to izvodi Leibniz u njegovoj monadologiji, nema niti razloga za egzistenciju čovjeka kao misaonoga i osjetilnoga bića u beskonačnosti svemira. Mišljenje se ne može smatrati oponašanjem „istine“ bitka (adequatio intellectus et rei). Upravo je kibernetika s pomoću samopokretačke i samoproizvodne ideje „sustava informacija“ u potpunosti odbacila taj spoznajno-teoretski pristup. Sve što se još treba kazati o svijetu jest da ga „ima“ ili „nema“. Ali samo ako „ima“ ili „nema“ onoga što čini „bit“ tehno-geneze. A to je trojstvo računanja-planiranja-konstrukcije. Na prvi pogled reklo bi se da je to potvrda Heideggerove postavke o „čovjeku i svijetu“ iz horizonta kibernetike. Uz to što se korijeni u novovjekovnome računanju (calcul) mišljenje u doba tehnosfere postaje još k tome analitičko planiranje i konstruktivna sinteza binarnoga kôda. Na taj se način povezuje drukčije shvaćeno vrijeme i stvaranje kao tehnički nabačaj novih svjetova. Kada se vrijeme analitički planira ono je znanstveno-racionalno predvidljivo. Ništa više ne može biti neodredljivo. Baš zato što varijable neodređenosti iz kvantne fizike postaju unutarnjim pokretačem uvida u nadolazeće. A kada se stvaranje nadomješta konstrukcijom tada otpada klasična teologijska izreka creatio ex nihilo. Tehnogeneza sada funkcionira prema načelima autopoietičkoga stroja. Utoliko se tek po analogiji može prispodobiti ideji boga koji stvara bezrazložno zato što jednostavno stvara to što „jest“. Za razliku od onto-theo-logike ovdje se radi o transklasičnoj logici tehnosfere. Mišljenje koje „stvara“ na osnovu algoritama „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) ne slijedi tek programski jezik kompjutora. Ono je eksperimentalni način postajanja „novoga“ iz „biti“ informacije kao sustava. Tko još „misli“? Čovjek ili kognitivni stroj s onu stranu granica ljudskoga u različitim kombinacijama između „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) i „umjetne intuicije“ (A-intuition)? Rekli smo već da postavka „tertium datur“, koju je osobito razvio kibernetičar i filozof Gotthard Günther s transklasičnom logikom mislećega stroja, obvezuje utoliko što se njome ruši čitava zgrada aristotelovske onto-logike. Nije riječ tek o nestanku „prirode“ i „čovjeka“ iz složenih sustava kibernetike „trećega poretka“, Mnogo je važnija posljedica u nestanku uvjeta mogućnosti mišljenja koje se s filozofijom u povijesti Zapada uspostavilo temeljnom simboličkom formom jezika. Mi više ne vladamo sposobnošću stvaranja jezika iz mito-poetske igre bogova i ljudi. Vječna vatra koja se s mjerom pali i gasi, heraklitovski iskazano, pregorijeva kroz drugi zakon termodinamike u entropiji kozmičke smrti svemira. Nije toliko problem što s usponom kibernetičkoga sklopa iščezava veličajna metafizika Zapada. Mnogo je opasnije što njezin nadomjestak u praznini tehno-genetske konstrukcije može dospjeti samo do one „beskonačne brzine“ (vitesse infinie) s kojom informacije propadaju u „crne rupe“ ništavila. Ovo više nije niti aktivni niti pasivni nihilizam. Posljednji se stadij nihilizma očituje upravo u onome što uznemirava suvremenu teorijsku fiziku i drevnu metafiziku od Elejaca do indijskoga buddhizma. Kako misliti nadolazeći događaj ako se u njemu otvara pustinja neizmjerna i u njoj raste beskonačna praznina? Prazno, dakle, nije već uvijek ono što stoji između bitka i Ništa. Ono se rasteže i sažima poput nastanka i nestanka svemira. Ontologijski definirati prazninu čini se nemogućim. Nije to ni bitak, a zacijelo se ne izvodi iz Ništa. Isto tako nije ni sveza između njih. Samo se iz relacijske strukture bitka i Ništa može dospjeti do iskustva praznine kao opažaja i afekta. Opažaj praznine nadilazi osjetilne moći neposrednoga uvida. Jer ovdje nije stvar opažaja prostorne točke, nego sustezanja samoga prostora u vremenu. Isto tako osjećaj se praznine ne može opisati drukčije negoli gubitkom bitka ili njegovim nedostatkom. To je pojam onkraj onoga što je suvišno. Ne opaža se i ne ćuti se drukčije negoli posredovanjima odnosa. Primjerice, jaz ili bezdan u prostoru jest rascijep između dvoje: apstraktno-konkretan osjećaj čudovišnoga straha od – praznine kao takve. Što je više praznine, to je manje mogućnosti za nadolazak bilo kakva događaja. Brzina i praznina međusobno su povezana stanja između materije i energije te bitka i događaja. Poput „biti“ informacije njihove su odredbe upravo u tome što čine „treći poredak“ kibernetike. Informacije se šire „beskonačnom brzinom“, a komunikacija postaje praznom mjerom događaja. Posljedice su vidljive u fenomenu digitalnoga zaborava. Paradoks je u tome što mnogo znanja unutar informacijske paradigme suvremenosti stvara učinak sve bržega zaborava. Ali, da nema zaborava ne bi bilo niti potrebe za super-računalima. U ovome ne treba vidjeti neku kozmičku urotu „Velikog Trećega“. Mišljenje bez zaborava bilo bi poput svijeta bez praznine u njegovu hologramu. Ipak, razlika između sposobnosti ljudskoga uma i kompjutora u pamćenju podataka više govori o pragmatičnoj „biti“ informacije negoli o njezinome značenju. Temeljna značajka koju je Heidegger još 1930-ih godina pripisao metafizici kao nihilizmu jest „zaborav bitka“ (Vergessenheit des Seins). (Martin Heidegger, Platons Lehre von der Vahrheit, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1997. 4. izd.) Pojam je bio najprimjerenije moguće izabran. Budući da je paradigma znanja od Platona bila ukorijenjena u sjećanju (anamnesis) mišljenja na bitak, znanost se zasnivala u razotkrivanju onoga što već uvijek jest bitak kao priroda (physis). Iz ovoga je jasno zašto Platon uzima prošlost za model razumijevanja bitka kao zlatnoga doba, a zašto Heidegger govori o nadolazećoj budućnosti kao „drugome početku“ (der anderen Anfang). Kada se bitak prikriva u razotkrivanju na svjetlo dana dolazi privid raskoši bića. U vladajućoj formi „zbiljskoga“ (primjerice, bog kao najviše biće) odvija se zaborav bitka. Otuda zaborav ne znači urođeni nedostatak mišljenja, već nužnu sjenu stvari. Tijekom vremena ona blijedi. Sjećanje i zaborav nisu ovdje ljudske, ontičke značajke bitka. Posrijedi su ontologijski izvedeni pojmovi. Bez njih mišljenje ne može postojati. Čitav se problem suvremenoga svijeta ne svodi više na preobrazbe nihilizma. Mnogo je teže dohvatiti ono što se zbiva kada praznina u prostoru-između (in-between) bitka i događaja te ravnodušnost u djelovanju dođe do točke intenziteta svih preostalih snaga. Tada nastupa najviša moguća svijest o praznini kao: (1) praznome prostoru-u-vremenu i (2) kao misaonome doživljaju besmisla svake buduće životne pustolovine. Prvo se upisuje u strukturu prazne vremenitosti sadašnjosti kao aktualnosti, a drugo je posljedica ovog neprestanoga ponavljanja tehnički jednolika bitka. U iznimno zanimljivoj i ne manje prijepornoj analizi Heideggerova puta mišljenja o „svjetskoj povijesti Ništa“ filozof i kibernetičar Gotthard Günther pošao je od pretpostavke da se nihilizam ne zbiva tek kao tamna sjena čitavog zapadnjačkoga mišljenja. Štoviše, riječ je o sudbini svih misaonih sustava svijeta shvaćenog metafizički. A to znači da su i istočnjačke duhovnosti i osobito indijski buddhizam pogođene tim udesom, kako ga je precizno na tragu Nietzschea i Jüngera orisao Heidegger. Ono što je ovdje najizazovnije za daljnja promišljanja zacijelo se skriva u postavci da nihilizam nije „bit“ povijesti, već „bit“ prirode. ( Gotthard Günther, „Martin Heidegger und die Weltgeschichte des Nichts“, u: Grundlegung einer operationsfähigen Dialektik, sv. 3, F. Meiner, Hamburg, 1980., str. 260-296.)Ako je tome tako, onda se lako može povući paralela s idejom kibernetike koja uspostavlja „treći poredak“ samorefleksivnoga znanja „mislećega stroja“ protiv prirodno-kozmičke entropije. Protiv te brzo rastuće pustinje koja stvara sve veće prostore praznine u bitku jedino se rješenje na kraju metafizike ne nalazi stoga u kibernetici, jer je ona samo njezin legitimni ishod. Problem je u tome što mišljenje koje se suočava s „biti“ tehnike, kako vidjesmo u Heideggerovu putu mišljenja, i sámo otpočinje kao mogućnost izlaganja bitka na tragu logosa kao episteme-téchne. Ako se ta mogućnost razvila do spoznate nužnosti u ime spašavanja područja „života“ na koji se sveo bitak u moderno doba nastankom biologije u 19. stoljeću, tada „priroda“ više ne može biti mistikom samorađanja. Može li se još uopće nastaviti s mišljenjem „na“ tehniku koje bi zaobišlo Heideggerov začarani krug bitka, postava i događaja i umjesto metafizike iskona i posljednjih stvari otvorilo pristup onome što više nije „bit“ tehnike, ali se kroz téchne uspostavlja pokušaj novoga mišljenja za nadolazeće doba?

April 17, 2026
Informacija i kazivanje

Informacija i kazivanje

4. Hod, prohod i ishod metafizike Ako „čovjek“ dolazi u pitanje sa svom svojom antropomorfnom strukturom egzistencijalnoga nabačaja mogućnosti, tada se doba vladavine tehno-znanosti, koje Heidegger često naziva i „atomskim dobom“ i „informacijskim dobom“, mora razumjeti iz unutarnjega hoda, prohoda i ishoda metafizike. Nije stoga riječ o nečemu što bi imalo za svoj razlog opstojnosti nečuveni događaj iskoka iz već uvijek određene putanje mišljenja. Sve je u imanentnome sabiranju sklopa bitka i mišljenja. To vrijedi bez obzira na rang i poredak pojmova i kategorija. Hod se odnosi na linearnu povijest u smislu „napretka“ i „razvitka“ ideje (Hegel). Prohod ima unutarnju strukturu prelaska i prolaska ideje kroz obruč sastavljen od prstenova hibridnoga jezika metafizike i antimetafizike (Nietzsche). Naposljetku, ishod označava kraj zacrtanih mogućnosti i mogući obrat kao okret u samoj „biti“ sustava mišljenja i bitka polazeći od pripreme nadolazećega događaja (Heidegger). Da bismo uvidjeli kako se u Heideggera upravo taj događaj napuštanja, gubitka i raspada metafizičke strukture mišljenja i jezika odvija u samome jeziku, potrebno je prethodno poći od sljedeće postavke. Zahtjev za „promjenom“ u samoj „biti“ metafizike od sredine 1930-ih godina ne proizlazi iz onoga što je filozofija od Platona i Aristotela do Nietzschea u sebi već imala zaokruženo. Riječ je o ideji umne vladavine nad bitkom ili onto-logičkoga puta mišljenja. Iz njega su nastale i moderne znanosti. Naprotiv, put k jeziku nemetafizičke otvorenosti mišljenja pretpostavljao je upravo jedinstvenu „kritiku“ moći Zapada kao apsolutne vladavine računajućega mišljenja i jezika kao informacije („atomsko i informacijsko doba“). Ako se želi imenovati ono što Heidegger uočava temeljnom riječju suvremenoga razdoblja planetarne tehnike, koja se skriva u računajućem mišljenju univerzalne i singularne metaznanosti, onda je to – kibernetika. Iz svih tekstova još od konca 1930-ih do kraja 1960-ih godina postaje bjelodano da se kraj metafizike pokazuje u svojem ishodu upravo u trijumfu kibernetičkoga mišljenja. Sjetimo se da će u programatskome tonu rasprave „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ (Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“) iz 1964. godine Heidegger govoriti upravo o razdoblju kibernetike.(Martin Heidegger, „Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“, u: Zur Sache des Denkens, GA, sv. 14, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2007. 6. izd.) Filozofija se dovršava u tom novome sklopu koji više nije pitanje onto-logike, nego se pokazuje problemom informatike kao logike tehničkoga svijeta. Pojmovlje kibernetike poput „informacije“, „kontrole“, „povratne sprege“, „entropije“, „komunikacije“ predstavlja utoliko posvemašnje tehniziranje jezika. Sada jezik više ne misli bitak puštajući da se iz njegove otvorenosti dogodi mogućnost obrata i preokreta same stvari. Iz „biti“ kibernetike proizlazi da mišljenje kao računanje (komputacija) konstruira stanja i tako transformira bitak svodeći ga na čistu informaciju. Heidegger dobro zna da je taj pojam, kako ga je protumačio Norbert Wiener, različit od materije i energije, ključnih pojmova moderne fizike. Već 1937. godine u jednom predavanju o Nietzscheu nailazimo na sljedeće pojašnjenje razlikovanja filozofijskoga shvaćanja informacije i procesa nastanka informacije u pojedinačnim pozitivnim znanostima. „Posve drukčije negoli s filozofijskim tekstovima stoji stvar s izdavaštvom znanstvenih struka. (…) Bez pomoći tehnike uspješan znanstveni rad i tome sukladan učinak u velikim laboratorijima, knjižnicama i arhivima te u komunikacijskome sektoru bio bi danas nezamisliv. Svako poricanje ovih činjenica predstavlja reakciju.“ (Martin Heidegger, Nietzsche, sv. I, G.Neske, Pfullingen, 1961., str. 267. bilješka) U čemu je zapravo ta bitna razlika? Filozofijsko je mišljenje usmjereno spram „biti“ bitka. Ontologijski se postavlja njezin jezik iz pokušaja da ne skrene s puta same stvari kao singularne univerzalnosti. Nije to jezik pojava i činjenica, kao što nije niti, pak, razasut oko osjetilnoga dosezanja istine bitka kao u umjetnosti. Ta razlika se pokazuje nepremostivom, čak i kada se filozofija na svojem ishodu bavi poput psihoanalize traumatskim strunama duševnih vibracija nesvodljive tjelesnosti čovjeka i drugih bića. Kada poetsko-mitsko mišljenje kazuje bitak onda ga iskazuje pojmovljem i kategorijama. Iako je jasno da se time ne može dohvatiti, primjerice, estetski i umjetnički bitak djelovnosti djela koje nadilazi racionalne okvire „priče“. Zbog toga Heidegger u bilješci uz predavanje o Nietzscheu upućuje na svojevrsnu pohvalu duhu tehnike u suvremenim znanostima. Kibernetika se u svojem „prvome poretku“ bavi mogućnostima pohranjivanja podataka u sustavima informacija koji pridonose općem boljitku čovječanstva. Nesporni su kvalitativni dosezi informacijskih tehnika u reproduciranju jezika, slike i broja. Još je više neupitna „korisnost“ uporabe ove nove tehnike u svim područjima svakodnevnoga života. Kako je onda uopće moguće dospjeti do postavke o zapalosti tehnike u bezdan ljudske egzistencije? Ili, jednostavnije rečeno, odakle podrijetlo mišljenja koje se suprotstavlja prodoru tehničkoga sklopa ako je i u tzv. humanističkim znanostima višestruka korist od primjene moderne tehnike u istraživanjima „čovjeka“? Kao i u mnogo sličnih situacija zdrav nam razum (common sense) neće mnogo pomoći u rješenju ovoga problema. Heidegger se, naime, ne suprotstavlja „korisnosti“ tehnike kao sredstva za ostvarenje blagodati čovječanstva. Problem leži u tome što je računajuće mišljenje (Rechnen) izvan logike sredstvo-svrha i svemoćnoga zakona kauzalnosti, iako se na njemu zasniva beskonačni napredak tehnike same. Kao što „bit tehnike posve i izričito nije ništa tehničko“, kako kaže Heidegger u predavanju „Pitanje o tehnici“ („Die Frage nach dem Technik“) iz 1953. godine, tako isto niti „bit“ računajućega mišljenja nije ništa tek puko logičko-matematičko u svojim posljednjim nakanama. (Martin Heidegger, „Die Frage nach der Technik“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009., 11. izd., str. 9.) U svemu stoji ono bestemeljno samoga mišljenja kao konstruiranja onoga što nije ni božansko niti ljudsko, a supripadno je ideji prevladavanja metafizike kao onto-theo-logike. Heidegger je slutio da s kibernetikom niti tehnika kao postav (Gestell) više nije odlučujuća riječ za ono što se već uvelike počelo zbivati za njegova života. Radi se o tehno-znanstvenoj konstrukciji „umjetnoga života“ (A-life) iz duha biogenetike. Na nekoliko se mjesta u različitim predavanjima poput, primjerice, Opuštenosti (Gelassenheit) iz 1955. godine dotiče primjera iz biofizike, atomske fizike i genetike koja eksperimentira s promjenom zapisa matične stanice. Iz toga proizlazi da već sama mogućnost ljudske manipulacije genetskim kôdom nije više ništa izvan okružja „biti“ tehnike. Štoviše, time se ono što obuhvaća pojam tehnike rasprostire čak i izvan svojega dosega. U znamenitoj raspravi/predavanju „Pitanje o tehnici“ („Die Frage nach der Technik“) Heidegger kaže da je tehnika „jedan način razotkrivanja“ (Entbergen) koji se očituje u pro-iz-vođenju (Her-vor-bringen). Već je otuda bjelodano da ono što se razotkriva ima poseban status „istine“ (aletheia). (Martin Heidegger, isto, str. 9-10.) U odredbi tehnike formalno treba razlučivati grčki smisao tog pojma (téchne) i moderni (Technik). Dok se, naime, prvotno iskustvo s razotkrivanjem bitka smješta u područje ontologije, pa ono tehničko pripada u područje ljudskih ciljeva i svrha (télos), posve je očito da moderna tehnika više to ne može biti. Ona je izazivajući (Herausfordernde) karakter bitka u pohranjivanju i kontroli „prirode“ pretvorene u neko novo stanje. Temeljni je nabačaj moderne tehnike u postavu (Gestell). Postavljanje za Heideggera označava prodor tehničkoga u bitak sám i to na najnavlastitiji način. Priprema moderne tehnike odvija se stoga s novovjekovnom fizikom. Na taj se način priroda nalazi u stanju isporučivosti promjene materije i energije. Zašto je moderna fizika ovdje ključna prijelomna točka između dva shvaćanja tehnike? Heidegger pokazuje da se u njoj pronalazi računajući karakter mišljenja u formi „sustava informacija“. Ona je pripremni put nastanka moderne tehnike i stoga ono odakle se „bit“ tehnike misli kao postav (Gestell). Međutim, kazati da znanost koristi tehniku u svoje svrhe kao instrument i da k tome još čovjek vlada tehnikom kao subjekt ne odgovara suvremenome stanju stvari. Problem koji se ovdje postavlja daleko je izvan „zdravorazumskoga“ vidokruga. Moramo izaći iz vjekovne zatočenosti mišljenja onto-teologijskim ustrojstvom i vidjeti da ono tehničko nije ništa puko „tehničko“. A to znači priznati da je za suočenje s „biti“ tehnike nužno vidjeti kako se ta „bit“ poput neke fatalne i nepoznate bolesti uvlači u način djelovanja modernih znanosti. Kada znanosti u paradigmatskome načinu svoje uspostavne snage potisnu s horizonta sve dosadašnje simboličke forme mišljenja (mit, religiju, umjetnost i filozofiju), već je u načelu otvoren put do vladavine kibernetičke slike svijeta. I nije nipošto začudno što Heidegger 1960-ih godina pokazuje da kibernetika postaje više od znanosti: njezino je „poslanstvo“ metafizičko. Ona je istodobno nasljednicom metafizike i njezinim legitimnim izvršiteljem. „Bit“ tehnike stoga više nije ništa drugo negoli kraj metafizike kao onto-teologije. S postavom (Gestell) moderne znanosti više nisu tek egzaktne i eksperimentalne moći spoznaje bitka. U liku prirodno-tehničkih znanosti (matematike i fizike) one osvajaju svijet, a to ne čine puke ljudske moći pokoravanja prirode i Drugoga. I uistinu, kibernetika se u svoja tri poretka ne može odrediti drukčije negoli „krajem znanosti“ u klasičnome razumijevanju znanja i spoznaje. Ona je istodobno nova epistemologija i nova tehnologija. Kada dolazi do sinteze „umjetnoga uma“ (A-intelligence) i „umjetnoga života“ (A-life) tada su sve znanosti postale tehnologikom konstrukcije događaja na temelju „sustava informacija“. U bitnome smislu mi više ne živimo u „atomskome i informacijskome dobu“. Razlog leži u tome što su tehno-znanosti uvjet mogućnosti transformacije „bitka“ kao „života“. A to znači da je vladavina tehnosfere do krajnjih mogućnosti spojila tehniku i tehnologiju (sredstvo i svrhu) u samopokretački proces kontrole i komunikacije onoga što više ni po čemu nije ljudsko-odveć-ljudsko. No, što je za Heideggera uopće pojam informacije? U tekstu „Pitanja o tehnici“ („Die Frage nach dem Technik“) riječ se pojavljuje u sklopu „sustava informacije“. Već je otuda jasno da sklop upućuje na nešto samopokretačko i samopogonsko. Čitava shema metafizike izgrađena je od Platona i Aristotela na ideji kozmičko-prirodnoga poretka kao nepromjenljivoga, vječnoga, nerazorivoga. Mijene su znamen prolaznosti. Sve što pripada kraljevstvu bitka u vremenskoj dimenziji prisutnosti „sada“ (ousia) mora se zbivati „ovdje“. Prostornost se, dakle, izvodi iz onoga što je već uvijek „tu“ i razotkriva se u punome sjaju prikrivajući svoju „bit“. Uostalom, Heideggerov se jezik mišljenja oslanja na filozofijsko razumijevanje bitka kao otvorenosti. Svjetovnost svijeta pokazuje se u načinu razotkrivenosti (aletheia). Stoga nije začudno što prelazak iz metafizičke sheme uzročnosti u kibernetički poredak „sustava informacija“ iziskuje i zaokret u samome izlaganju „biti“ tehnike. Kada Heidegger tvrdi da ni zakon kauzalnosti niti načelo teleologije više ne dosežu ono što moderna tehnika izaziva svojim pro-iz-vođenjem, čini se kao da je saamoizvjesno da novovjekovna temeljna znanost o prirodi kao što je fizika određuje tehnici granice njezine opstojnosti. Čini se, naime, kao da je nesporno da se tehnika može jedino razumjeti primijenjenom egzaktnom znanošću o prirodi. I upravo stoga Heidegger kaže da je posrijedi „varljivi privid (trügerische Schein) kao da je moderna tehnika primijenjena znanost o prirodi“.(Martin Heidegger, isto, str. 27.) Štoviše, time se ne dohvaća „bit“ moderne znanosti, a promašuje „bit“ moderne tehnike. Kako onda valja razumjeti „sustav informacija“ prema kojem svi današnji sustavi života učinkovito funkcioniraju bez obzira što su neprestano na rubu raspada i kaosa? Prema Heideggeru, stvar treba zaoštriti time što će se reći da postav (Gestell) kao „bit“ tehnike određuje znanstveno-tehničko doba konstrukcije cjelokupnoga života polazeći od novoga pojma informacije. Naša je postavka sljedeća. Ono što vrijedi za „bit“ znanstveno-tehničkoga doba ne vrijedi više za „bit“ tehno-znanstvenoga doba. Nije se promijenio tek rang stvari time što je tehnika zamijenila znanosti u novome sklopu. Kada bi to bila tek semantička operacija zamjene označitelja, sve bi ostalo isto, samo s drugim predznakom. No, mi dobro znamo da više ništa nije i neće biti „isto“ (bitak). Svaki spomen ontologije danas izaziva nužan oprez u ophođenju. Nije li, uostalom, sam Heidegger već u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) iz 1927. godine otpočeo s misaonim postupkom otklona od tradicionalne ontologije, a time i od svake moguće njezine obnove, uvođenjem iznimno sporne riječi/pojma – destrukcija? U slučaju kada se umjesto znanstveno-tehničkoga doba zasnovanoga na ideji postava (Gestell) objašnjava nastanak svekolikog pogona postindustrijske tehnike, tada vidimo da je u svemu tome nešto nedostatno. Postavljanje je ipak čin uspostave znanstvenoga mišljenja kao logike razotkrivanja prirode njezinim pretvaranjem u objekt, sirovinu, predmet proizvodne refleksije. Na taj se način bitak još uvijek razotkriva, pa makar i u modusu sveopće ugroženosti zavičaja čovjeka i njegove okoline. Kada se priroda razotkriva u svojem objektiviranju znanosti još uvijek postupaju teoretski-proizvodno. Korak u samu konstrukciju života otpočinje kada znanosti praktično-proizvodno transformiraju bitak time što na temelju „sustava informacija“ konstruiraju ono čega nema u prirodi. Ukratko: znanstveno-tehničko doba razotkriva bitak time što ga postavlja (Gestell) u stanje isporučivosti za druge svrhe (terminal-pragmatika znanja). Tome usuprot, tehno-znanstveno doba konstruira posthumano stanje time što bitak postaje nadomjestiv u kibernetičkome poretku konstrukcije umjetne stvarnosti i života. Razlika između „razotkrivanja“ bitka i „transformacije“ stanja pokazuje kako ono što povezuje novovjekovnu tehniku i suvremenu tehnosferu nije ništa drugo negoli pojam informacije. 5. Podrijetlo postava (Gestell) Heideggerov pojam postava (Gestell) ima neskriveno metafizičko podrijetlo. Zato i ne može doseći apsolutno vrijeme stroja mišljenja (kompjutora) s kojim otpočinje treći poredak kibernetike. U zaključku ovoga poglavlja o tome će još biti govora. Za sada je dostatno upozoriti da se ne radi tek o ideji informacije kao transformacije stanja (bitka). Naprotiv, tehnosfera sama sebe proizvodi; ona je autopoietičko zbivanje bez prvoga uzroka i posljednje svrhe te nadilazi bilo kakav model organologije i mehaničke tehnologije. Što Heidegger ima u vidu za svoj „model“ moderne tehnike još je uvijek na razini atomske fizike, a ne sintetske biologije i kibernetike s kojima se odnos između živoga i tehničkoga, genetskoga koda i informacije kao uputstva za djelovanje može razumjeti samo u obratu metafizičkoga ranga stvari. Tehnosfera „stvara“ život, a nije izvana stvorena. Ona odlučuje o budućnosti, a ne nadolazeći Bog koji nas (navodno) još samo može spasiti, kako kaže Heidegger u oporučnome razgovoru za „Der Spiegel“ 1976. godine: Nur noch Ein Gott kann uns retten. (Martin Heidegger, „Nur noch Ein Gott kann uns retten“, Der Spiegel, 31. 5. 1976.) Bilo bi, međutim, pogrešno kazati da Heidegger nije uočio razmjere ovoga „posljednjega obrata“ kojim metafizika na svojem ishodu otvara put spram interplanetarnih svjetova beskonačnosti. U pokušaju da se informacija shvati izvan linearnoga kruga kauzalno-teleologijskoga zbivanja bitka nužno proizlazi i postavka da je naše doba vladavina informacije kao načina razotkrivanja bitka. No, što se to i kako razotkriva? Nije li iz svega bjelodano da moramo zapravo razlikovati dva načina razotkrivanja: (1) metafizički s idejom bitka bića (ousia, eidos, forma, subjekt, volja, duh, rad) i (2) kibernetički s vladavinom pojma informacije, kontrole, komunikacije i entropije? Ako tako pristupimo ovome problemu, možda je sazrelo vrijeme da umjesto Heideggerova razlikovanja dva načina mišljenja i tome shodno jezika metafizike (kazivajući i računajući) uvedemo prema načelu „tertium datur“ i treći model koji u sebi sjedinjuje prva dva te uz transklasičnu logiku i-i otvara posve nove perspektive mišljenja nadolazećega doba. (Vidi o tome: Gotthard Günther, Das Bewu§rsein der Maschinen: Eine Metaphysik der Kybernetik, Agis-Verlag, Krefeld & Baden-Baden, 1963.) Takvo mišljenje zacijelo ne bi moglo biti ni jedno niti drugo, već i jedno i drugo kao eksperimentalni „koncert strojeva“ koji misle intuitivno. Čudesan hibrid poezije i matematike (poeme i matheme) tada bi se usmjerio izvan dva načina razotkrivanja. (Vidi o tome: Alain Badiou, Conditions, Seuil, 1998., str. 93-107.) Štoviše, nikakvo razotkrivanje „istine“ ne bi više bilo moguće. Kako pokazuju rezultati digitalnoga konstruktivizma u radovima Heinza von Foerstera i Ernsta von Glasersfelda, potom kognitivne pishologije Jean Piageta, teorije autopoiesisa Humberta R. Maturane te enaktivizma Francisca J. Varele, ono što nazivamo „istinom“ tzv. objektivne stvarnosti svodi se na konstrukciju privida i fikcije kao spoznajno-teoretske djelatnosti mišljenja tehnologijske simulacije. Dva načina razotkrivanja su stoga u načelu međusobno sukladni i suprotstavljeni. Prvi već unaprijed polazi od Boga kao prvoga uzroka stvaranja, a drugi konstruira tehnosferu kao „umjetnu stvarnost“ (A-reality). Pritom razlika između prvoga i drugoga, iskona (arché) i tehnike (téchne) nije ponorom razdvojen odnos. Ono drugo sada omogućuje nastanak „prvoga“ u čistoj eksperimentalnoj igri konstrukcije. Očuvati prirodu danas znači imati na raspolaganju „sustav informacija“ u kibernetičkome pro-iz-vođenju nove ekologije homeostatskoga uma. Heideggerova usmjerenost pitanju o tehnici vodi nas izravno do onoga što je ovdje naizgled u drugome planu razmatranja. Čini se, k tome, da je posrijedi nešto izvedeno. Dakako, riječ je o jeziku i informaciji. U interpretaciji Rafaela Capurra, zanimljivim se čini kako autor skreće pozornost na svakodnevni uporabni pojam informacije. (Svakodnevni uporabni pojam informacije za Capurra se razvija kroz dva bitna momenta: (a) posredovanje znanja i (b) učinak na primatelja/korisnika u njegovu „formiranju“ odnosno preoblikovanju. I sam Heidegger uvijek kritički pokazuje da se američki pragmatizam u tom pogledu izvodi iz mišljenja kao računanja i izvedbe „koristi“, pa se tako jezik kao informacija dovodi do svrhovite transformacije tek polazeći od učinka komunikacije. Ako je informacija struktura ljudske egzistencije onda je samorazumljivo da se ona ne vodi naslijepo i bez ovako ili onako određenoga cilja i svrhe. No, pragmatična se „bit“ informacije ne izvodi iz onto-logije, već iz tehno-logije samoga života u njegovu bogatstvu raznolikosti ophođenja. – Vidi o tome: Rafael Capurro, „Heidegger über Sprache und Information“, http://www.capurro.de/heidinf.htm) Nije to ništa neočekivano. Heidegger je, naime, još u doba Bitka i vremena (Sein und Zeita) razlikovao između predručnosti (Vorhandenheit) i priručnosti (Zuhandenheit). Tako se tubitak (Dasein) egzistencijalno odnosi spram svijeta kao horizonta smisla. Prvo se pojavljuje u modusu predstavljajućega mišljenja, a drugo je prisutnost bića kao stvari o-sebi, primjerice, oruđa (Zeug).(Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1977.) Nije tehnika s onu stranu jezika kao „biti“ čovjeka. Nasuprot postavkama filozofijske antropologije, Heidegger se oslanjao na nesvodljivost egzistencijalnoga nabačaja čovjeka izvan redukcije na duh, dušu i tijelo. U cjelini, problem tjelesnosti nije stoga razrješiv niti „odozgo“ (teologija) niti „odozdo“ (psihologija). Za Heideggera se radi o razračunavanju s metafizikom kao ontologijom unutar koje se jezik svodi na duhovno-duševna očitovanja komunikacije u svijetu. A to znači da Capurro ima pravo što ono naizgled izvanjsko – jezik kao pragmatičnu informaciju – postavlja u samo središte razumijevanja pojma informacije. Za Heideggera se izričito 1950-ih godina jezik više ne može razumjeti iz onto-theo-logike kao kazivajuća otvorenost smisla (Die Sprache spricht). (Martin Heidegger, Unterwegs zur Sprache, str. 13.) Ono što jezik govori nije zauvijek dano unatoč tome što se prajezik pojavljuje uvjetom mogućnosti očovječenja čovjeka nasuprot visokim primatima. Govor se, dakle, egzistencijalno usmjerava na bitnu dimenziju slobode u horizontu vremenosti. Nadolazeće vrijeme ima pritom prvenstvo nad sadašnjošću i prošlošću. Za Heideggera se „bit“ jezika iskazuje u pjesništvu (Dichtung). ( Martin Heidegger, Beitrage zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2009., str. 73.) A budući da pjesništvo ima svoje podrijetlo u događaju (Ereignis), kako se to izričito izvodi u Prinosima filozofiji (O događaju) (Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis) iz 1938. godine, onda se jezik ne može nasukati na sprud računajućega mišljenja koje nastaje iskustvom postava (Gestell), a da ujedno ne izgubi svoju „bit“. Gubitak ima dalekosežne posljedice za „bit“ čovjeka. Može se čak kazati da raščovječenje čovjeka proizlazi iz njegove bezbitnosti koja dolazi iz preobrazbe jezika u puki znak među znakovima. Kružna se struktura jezika i informacije odvija stoga preko dinamike odnosa događaja i postava. Ako događaj podaruje bitku mogućnost iskonskoga kazivanja u vremenu koje nadolazi, tada se poetsko-mitsko podrijetlo jezika mora oduprijeti zapadanju u stanje samopostavljenosti moderne tehnike. Nema razloga vjerovati da bi Heidegger mogao napraviti „kompromis“ između temeljnih pojmova svojega kasnoga mišljenja 1930ih i 1950/1960ih godina, te žrtvovati kritiku tehnički ustrojenoga svijeta u ime korisnosti u uporabi pragmatične „biti“ informacije. Ono što je na razini destrukcije tradicionalne ontologije bilo znamenovano autentičnim i vulgarnim razumijevanjem bitka i vremena, sada se odvija u sporu između mišljenja „događaja“ kao „biti“ nemetafizičkoga mišljenja i „postava“ kao biti tehnike odnosno metafizike u njezinome ozbiljenju. Jednostavno: jezik ne može biti sveden na „informaciju“ u pragmatičnome smislu ukoliko mišljenje već nije zapalo iz svoje otvorenosti perspektiva u čistu „uporabu“. Drugim riječima, ukoliko nije poprimilo tehnički karakter svođenja na matematičko-fizikalne pojmove simboličke logike. Krajnje zaoštreno, ako jezik misli kazivajući poslanstvo bitka u njegovoj otvorenosti onda je ono spasonosno u njegovoj konačnosti te se otklanja od sudbine iščeznuća u posvemašnjem nihilizmu tehničkoga sklopa. No, ako se zbiva posve suprotno, zahvaljujući moćnome utjecaju postava kao „biti“ tehnike na njegovo djelovanje u smislu logike sredstvo-svrha, tada je jasno da će (prirodni) jezici izumrijeti. Umjesto spasonosnoga obrata završit će kao tehnički dispozitiv slike-broja (tehnosfere). U kontekstu rasprava o jeziku 1950-ih godina Heidegger se često referira na stavove uglednog njemačkoga fizičara i filozofa znanosti Carla Friedricha von Weizsäckera o odnosu između jezika i informacije. Već smo o tome raspravljali u okviru spora između kibernetičara glede višeznačnosti uporabe pojma informacije u filozofiji, fizici, biologiji, informatici i lingvistici. Za Ernsta von Weizsäckera, pak, informacija proizvodi informaciju, a to znači da je njezina „bit“ u pragmatičnome polju djelovanja. (Ernst von Weizsäcker, „Erstmaligkeit und Bestätigung als Komponenten der pragmatischen Information“, u: Ernst von Weizsäcker (ur.), Offene Systeme I: Beiträge zur Zeitstruktur von Information, Entropie und Evolution, Ernst Klett Verlag, Stuttgart, 1974., str. 82-113.) Proizvodnja radi proizvodnje zbiva se u informacijskome krugu. U njemu preoblikovanje značenja informacije u primatelja/korisnika istovremeno znači i mogućnost promjene samoga konteksta i situacije u kojem se poruka događa. Krug se čini zatvorenom strukturom. Ono što je načelno otvoreno u njemu jest proizvodna moć informacija koje transformiraju sudionike komunikacije. U fizikalnome smislu riječi entropija je posljednja granica informacije u njezinome vrtoglavome procesu promjene značenja poruke. Utoliko je svaki metajezik informacije s onu stranu dokinutoga logičkoga računanja. „Bit“ nije otuda nešto nepromjenljivo, pa se ontologijski uopće ne može utemeljiti tako nešto kao što je filozofija informacije bez destrukcije ideje „početka“ i „kraja“. Heideggeru je to ishodištem njegove kritike „historizma“ i „scijentizma“ novovjekovnoga shvaćanja jezika. Budući da informacija ne može biti izvan povijesnoga događanja vlastite povijesnosti, nemoguće je dospjeti na stajalište nekog apsolutnoga važenja informacije kao kibernetičkog izvanpovijesnoga promatranja onoga što se „događa“. „Svaki je jezik povijestan, čak i tamo gdje čovjek ne poznaje historiju u novovjekovno-europskome smislu. I jezik kao informacija nije jezik po sebi, nego povijesno po smislu i granicama sadašnjega razdoblja, koje, pak, ništa novo ne otpočinje, već dovršava samo ono staro, što je već bilo pretkazano s novim vijekom u njegovoj navlastitosti.“ (Martin Heidegger, Unterwegs zur Sprache, str. 264-265.) Što, međutim, uistinu znači „jezik kao informacija“? Kada Heidegger govori o povijesnosti jezika on upućuje na prekid u razvojnoj crti jezika u doba novoga vijeka. U različitim povijesno-jezičnim nasljeđima metafizike Zapada „informacija“ se pojavljuje sinonimom za spoznaju, znanje, posredovanje, objavu, poruku. Od grčkoga i latinskoga podrijetla do suvremene uporabe informacija kao informare znači izvještavanje o nečemu, slanje poruke, oblikovanje i preoblikovanje značenja sadržaja primatelja/korisnika poruke. Carl Friedrich von Weizsäcker u raspravi „Jezik kao informacija“ (Sprache als Information“) izričito tvrdi da taj pojam u fizici označava „viši formalni stupanj apstrakcije“. (Carl Friedrich von Weizsäcker, „Sprache als Information“, u: Die Einheit der Natur, DTV, München, 1974., str. 52.) I Heidegger se nadovezuje na taj stav. On tvrdi da se jezik mora formalizirati, postati uporabljivim sa stajališta krajnje svrhe u procesu kazivanja. Sve je to nužno da bi mogao biti shvaćen instrumentalno. Ali, pritom treba biti posve jasno da Heidegger ne osporava kritički taj aspekt „korisnosti“. Uostalom, to smo pokazali navođenjem one bilješke iz predavanja/knjige o Nietzscheu. Ondje, naime, pohvaljuje pragmatičnost informacija kao sustava složenoga života u tehnici reprodukcije kojom pozitivne znanosti pridonose novim spoznajama boljitku čovječanstva. Ono što je predmet njegove kritike odnosi se na redukciju jezika. Kada informacija postaje paradigmom mišljenja u moderno doba jezik gubi svoju navlastitost. Postajući formaliziranim metajezikom obrade informacija, sve se svodi na isto: korisnost i uporabu. Na taj način pragmatička funkcija jezika ima prevagu nad sintaktičkom i semantičkom. A to se upravo zbiva u doba vladavine tehnosfere.

April 16, 2026
Informacija i kazivanje

Informacija i kazivanje

1. Informacija kao transformacija U razmatranju znanstveno-tehničkoga pojma informacije postoji podosta poteškoća u odredbi tog pojma. Jedno je filozofijsko razumijevanje, a drugo ono koje se rasprostire u suvremenim znanostima. Pritom se način definiranja pojma u biologiji razlikuje od onoga u fizici, a navlastitost je ovog presudnoga pojma tehničkoga svijeta, kako je to istaknuo Norbert Wiener, otac-utemeljitelj kibernetike, da se ona ne može svesti ni na materiju niti na energiju. (Norbert Wiener, Cybernetics: or control and communication in the animal and the machine, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, 1961. 2. izd.) Ako je tome tako, nalazimo se u začaranome krugu samoreferencijalnosti. Informacija se, dakle, određuje vlastitim odnosom spram singularnosti i samopotvrđivanja otvorenih sustava života. Ona je pojam koji proizlazi iz drugoga zakona termodinamike te se izvodi iz nužnosti entropije svemira kao kaosa i raspada. Ali, ona je ujedno uvjet mogućnosti nastanka onoga što je suprotnost entropije. To znači da je samo zahvaljujući informaciji moguće uspostaviti „umjetni život“ (A-life) na temelju djelovanja „umjetnoga mozga“ (A-brain). Kada iz ideje „prirode“ u biološkome smislu te riječi nastaje mogućnost obrata stvaranjem „tehnosfere“ koja više ne slijedi logiku prirodne evolucije, susrećemo se s informacijom u njezina dva modusa pojavljivanja. Prvi je singularnost (jednokratnost i neponovljivost), a drugi samopotvrđivanje (ponovljivost). Logika tehnosfere djeluje svagda tako da sada drugo određuje prvo s pomoću „trećega“. Ono što je samoreproduktivno postaje beskrajno potencijalno. Na taj se način događa ono što kibernetika opisuje procesima samoorganiziranja, samokontrole i samoupravljanja sustava svojim okolinama. Današnji pojam informacije koji rabe tehno-znanstvenici ima svoje podrijetlo upravo u začecima informatike i kibernetike (Claude Shannon i Norbert Wiener). Prvi se služio pojmom „komunikacije“ za „informaciju“, jer se radilo o dvije poruke od kojih jedna ima značenje za korisnika, a druga je besmislena. Već je otuda jasno da pojam informacije čak i unutar kruga zatvorene linearnosti ne može biti sveden na jednoznačnost onoga tko se pojavljuje pošiljateljem poruke. Kada se informacija svodi na poruku, radi se o strukturnoj transformaciji jezika. Drugim riječima, poruka mijenja ne samo korisnika, već i pošiljatelja. Oboje, ako ih se shvati iz procesa komunikacije kao sudionike jednog ljudskoga odnosa kao živoga sustava, nisu subjekti i objekti odnosa. Naprotiv, njihove su uloge u funkcije unaprijed (apriorno) određene postavom same „biti“ informacije. Što ih postavlja u odnos nije „bit“ jezika u tehničko doba. Ne postavlja ih, dakle, informacija kao metajezik tehničke komunikacije. Umjesto toga posrijedi je ono „treće“. Samouspostavljenost kibernetičke kontrole između pošiljatelja i primatelja/korisnika poruke moguća je tek onda kada se dogodi odluka da informacija iz stanja neisporučivosti i praznine značenja postane u svoja tri modusa (sintaksa, semantika, pragmatika) „viškom značenja“. A to se događa s pomoću djelotvornosti i korisnosti onoga što se nalazi „u“ samoj „biti“ poruke. Riječ je, naravno, o uputstvu za djelovanje u novome kontekstu i situaciji. Stoga nije nipošto začudno da se pojam informacije u tehno-znanostima današnjice određuje s pomoću praktičnoga značenja, odnosno da se informacija nadomještava – transformacijom. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Doba medijalnoga neutraliziranja: Od društvene entropije do obuzdane subverzije kulture“, u: Dražen Katunarić (ur.), Carstvo medija, Litteris, Zagreb, 2012., str. 49-86.) 2. Heidegger i zadaća mišljenja: Računanje i kazivanje Mislilac koji je uz Wittgensteina najdublje promislio „bit“ jezika i njegovo isklizavanje u zagrljaj mišljenja s posvemašnjom vladavinom tehnike jest, dakako, Heidegger. Baveći se jezikom kao kazivanjem (Dichten) što proizlazi iz „biti“ pjesništva (Dichtung) već koncem 1930-ih godina, ukazao je na poteškoće koje prate mišljenje „na“ jezik kao događaj (Ereignis) u otvorenosti bitka. (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65., V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003. 3. izd.) Te su poteškoće ponajprije izvedene iz logičko-metafizičkoga ustrojstva bitka u povijesti zapadnjačke filozofije. Prema Heideggeru, „bit“ se jezika ne pokazuje nikako drukčije negoli kao „bit“ metafizike. Razlikovanje jezika i govora pritom nema značajke strukturalističke i semiologijske razlike (de Saussure-Barthes-Derrida) između jezika kao sustava znakova i tzv. običnoga govora. Potonji se već uvijek određuje iz vladavine jezika kao označitelja. Heidegger se, pak, čitavim svojim mišljenjem kao putovanjem kroz bitne postaje povijesti metafizike odnosi spram jezika povijesno-događajno. Povijest se ne događa izvan jezika. Njezin se smisao odvija kazivanjem u govorenju. U njemu posve iščezava „ontologijska razlika“ između bitka i bića. Kada jezik govori „bit“ se metafizičkoga mišljenja Zapada otvara u onome neiskazivome. Čini se da u govorenju o bitku uvijek izostaje mogućnost njegova primjerenoga kazivanja (opisa i prikaza). A kada i kako jezik govori? Odgovor na to pitanje pretpostavlja razjašnjenje razloga zašto se Heidegger upravo tih kasnih 1930-ih godina okreće odlučno od problematike „bitka“ i „vremena“, odnosno od problematike destrukcije tradicionalne ontologije što mu je bila pripremna zadaća u spisu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine. U tom okretanju i napuštanju metafizičke orijentacije koja je imala svoje ishodište u Husserlovoj fenomenologiji sada se smisao bitka ne pronalazi više u toponomiji iskonskoga vremenovanja, nego u onome što omogućuje da i „bitak“ i „vrijeme“ uopće mogu stupiti u odnos. Pripremno mišljenje za shvaćanje karaktera onoga što omogućuje taj odnos proizlazi iz promišljanja „događaja“ (Ereignis). Iz njega se stječe jezik kao kazivanje (Dichten) i jezik kao informacija (Rechnen). Pjesništvo je za Heideggera događanje kazivajuće „biti“ jezika. Tehnika se, pak, pokazuje logikom svijeta koji bitak više ne misli u istinskome smislu riječi. Ona ga postavlja (Gestell) u stanje isporuke i transformacija svodeći ga tako na pragmatičan učinak „korištenja-iskorištavanja“ u drugu svrhu. Je li iz Heideggerova mišljenja „na“ jezik moguće pronaći put slobodnoga odnosa spram tehnosfere a da se pritom očuva ova dvojna „priroda“ mišljenja kao kazivanja i računanja bez prisilne redukcije mythosa i logosa na téchne? Čini se da je Heideggerovo razumijevanje jezika moguće izvesti tek onda kada imamo u vidu što uopće „znači“ misliti? Uobičajeno shvaćanje jezika kao da odmah zapada u klasičnu zamku metafizike i iz nje izvedenih znanosti. Ponajprije, radi se o uvjetu mogućnosti znanstvenoga načina objašnjenja svijeta. Bez zakona kauzalnosti i načela svrhovitosti (teleologija) novi se vijek ne bi mogao konstituirati kao doba znanosti i tehnike. Heideggerova je analiza nastanka novovjekovnoga mišljenja kasnih 1930-ih godina povezana s pronalaženjem novoga kazivanja. Tragajući za jezikom koji će istodobno otvoriti nove povijesne mogućnosti mišljenja izvan tradicionalne metafizike analiza doba znanosti i tehnike polazi od onoga što je već prisutno u nazivu znamenite rasprave – Doba slike svijeta (Die Zeit des Welbildes) iz 1938. godine. Na počecima rasprave stoji i ovo: „U metafizici se očituje promišljanje bitosti bića i odluka o biti istine. Metafizika utemeljuje doba u kojem se određenim izlaganjem bića i određenim shvaćanjem istine uspostavlja temelj njezina bitnoga lika. Taj temelj vlada svim pojavama koje obilježavaju to doba. (…) Bitnim pojavama novoga vijeka pripada njezina znanost. Strojna tehnika je u tom sklopu po rangu jedna od najvažnijih. Međutim, ona se ne smije shvatiti pukom praktičnom primjenom novovjekovne matematičke znanosti o prirodi. Strojna tehnika je sama samostalno upravljanje praksom, tako što ova tek zahtijeva primjenu matematičke znanosti o prirodi. Zato strojna tehnika ostaje do danas najbjelodanijim prethodnikom biti novovjekovne tehnike koja je istovjetna s biti novovjekovne metafizike.“ (Martin Heidegger, „Die Zeit des Welbildes“, u: Holzwege, V.Klostermann, Frankfurt a. M., 2003., 8. izd., str. 69.) Heidegger već ovdje izlazi iz okvira tradicionalnoga shvaćanja odnosa između znanosti, tehnike i tehnologije. Vidljivo je, naime, da se paradigmatskim oblikom novovjekovne znanosti smatra matematika. Njezina se „bit“ očituje u računanju. Priroda kao bitak jest ono izračunato i to na razini: (a) algebre i (b) geometrije. Računanje nužno pretpostavlja premjeravanje prostora. Ono što je ovdje od najvećega značaja jest da se matematika ne pojavljuje tek u novome vijeku kao vodeća znanost uz fiziku koja odlučuje o karakteru metafizičkoga shvaćanja svijeta. Naprotiv, tek iz „biti“ mišljenja kao računanja proizlazi mogućnost osvajanja svijeta time što se bitak bića postavlja kao predmetnost predmeta. Njega se ne dohvaća nikako drukčije negoli strogo, metodički jasno i eksperimentalno s pomoću kvantitativnoga pristupa prirodi. No, Heidegger pokazuje da novovjekovno mišljenje nije tek rezultat prodora znanstvene metode i eksperimenta u bitak bića na svim razinama i u svim okružjima od prirodnih do humanističkih. Ono što je prekretno u odnosu na antiku i srednji vijek jest da je mišljenje postalo posredovanje, refleksija, medijatiziranje bitka. I to na taj način da je sama strojna tehnika početak procesa samovođenja i samokontrole što dolazi iz „biti“ tehničkoga odnosa spram bitka. Može se čak reći da je Heidegger 1938. godine u raspravi u kojoj razmatra pojmove kao što su „subjekt“, „objekt“, „slika“, „metoda“, „eksperiment“, „strojna tehnika“, „informacija“, „insceniranje“ otvorio mogućnosti za obrat čitave metafizike zasnovane na ideji kauzalno-svrhovita poretka. To znači da se začeci kibernetičkoga obrata filozofijski nalaze upravo u postavljaju nove pojmovne kombinatorike. Što bi drugo imalo značiti „samostalno upravljanje praksom“ negoli da je posrijedi mišljenje koje omogućuje u tendenciji (hegelovski kazano u pojmu), dolazak one tehnologije koja više ne potrebuje nikakvu izvanjsku pomoć čovjeka, već jedino pokretanje stroja s pomoću „umjetnoga uma“ (A-intelligence). Kibernetika je rođena u samoj jezgri metafizike. Ona nije nipošto misterij izvan složenoga tkanja zapadnjačke metafizike, nego se ponajprije mora razumjeti kao tehnička realizacija one mogućnosti i odluke u samim počecima povijesti koji su bitno predodredili putanje zapadnjačke civilizacije. (Gotthard Günther, „Martin Heidegger und die Weltgeschichte des Nichts“, u: Beiträge zur Grundlegung einer operationsfähigen Dialektik, sv. 3, F.Meiner, Hamburg, 1980., str. 260-296.) Nemojmo zaboraviti što Heidegger uvijek ima u vidu. Jedno je mogućnost, a drugo odluka. Sudbinom nazivamo samo ono što je slobodno predano u ruke usuda. Metafizika je upravo po svojoj sudbini takva mogućnost i odluka. Što to znači? Mogućnost nastanka „novoga“ u tom sklopu nije nešto pripadno tzv. slobodi izbora. U drevnom grčkome iskustvu tragički se svijet znamenovao u preuzimanju sudbine kao povijesnoga događanja istine bitka. Mogućnost se stoga ne može svesti na modalne kategorije bitka kako je to postavio Kant u Kritici čistoga uma. Mogućnost je vezana uz vremensku dimenziju budućnosti, zbilja uz sadašnjost, a nužnost pripada prošlosti. U tom pogledu se „bitak“ razumije u novovjekovlju iz nabačaja zbiljske mogućnosti kao nužnosti. Primat sadašnjosti u modusu aktualnosti jest ono nužno zato što je vrijeme samo derivat tehničkoga postavljanja bitka. Nije stoga slučajno da Heidegger pokazuje kako je mišljenje u novovjekovnome sklopu uvijek rezultat jedne primarne odluke da se svijet konstruira iz znanstvenoga nabačaja predmeta u vidu njegove kvantitativne izmjerljivosti. Odmah se valja metodički ograditi od novovjekovne ideje o volji subjekta kao „biti“ bitka. Odluka o kojoj je ovdje riječ ne proizlazi iz takve antropocentrične iluzije i fikcije gospodara nad prirodom. Čovjekova se odluka u nabačaju jedne jedine mogućnosti između formalno bezbrojnih pokazuje uvijek tragičkim izborom. No, razlika spram antičkoga razumijevanja sudbine jest u tome što se od novoga vijeka odgovornost prebacuje na tzv. racionalno odlučivanje kolektivno organiziranih pojedinaca u zajednici. To je ipak samo pusta obmana. Mišljenje koje sebe naziva „progresivnim“ i „znanstveno-tehničkim“ ni po čemu nije stvar čovjeka kao subjekta. Subjekt se konstituira već u Descartesa idejom bitka kao pozitivnoga utemeljenja mišljenja (ratio, evidentia, cognitio). A paradigmu tog mišljenja predstavlja matematički osmišljena znanost o prirodi. Na mnogo mjesta različitih predavanja koje je Heidegger držao 1950ih i 1960-ih godina pronalazimo formulacije koje nam daju pouzdan dokaz kako je mislio u kontinuitetu ono što je najavio već na početku „Doba slike svijeta“ („Die Zeit des Weltbildes“). Jedno takvo mjesto nalazi se u Provansalskim seminarima. Heidegger će, dakle, krajem 1960-ih godina svoju poznatu postavku o biti tehnike kao postava (Gestell) pojasniti dovođenjem u svezu kvantne fizike i nastanka mogućnosti stvaranja novoga života iz logike biofizike. „Sve to vodi do postavke Maxa Plancka o bitku: ‘Zbiljsko jest ono što se može mjeriti.’ Smisao bitka je, dakle, mjerljivost, s kojom se ne uspostavlja tek ono ‘koliko’, nego naposljetku sâmo uvećavanje i ovladavanje bićem kao predmetom koje služi. To se nalazi već u Galilejevu mišljenju, a ono čak prethodi ‘Raspravi o metodi’. Otpočinjemo uviđati ne koliko je tehnika zasnovana na fizici, nego, naprotiv, da fizika proizlazi iz biti tehnike.“(Martin Heidegger, Vier Seminare, V.Klostermann, Frankfurt/M. 1977., str. 93.) 3. Tehniziranje jezika Tehnika nije samo postala „bit“ modernih znanosti. Iza njezina se apsolutnoga zahtjeva za transformacijom bitka u informaciju zbiva još nešto čudovišnije. Sam se jezik kao kazivajuće mišljenje bitka bezuvjetno scijentifizira, postaje „nerazumljivo“ običnome jeziku, te se naposljetku svodi na računske operacije stroja mišljenja (kompjutora). Ako se onda jezik razumije u tom sklopu kao instrument kazivanja mišljenja, tada se misli ne mogu drukčije oblikovati doli govorenjem. Misao misli, a jezik govori. No, odnos između mišljenja i jezika nije nipošto kauzalno-teleologijski. Ne misli se jezik iz logike uzroka i učinka te cilja i svrhe (télos). Kada bi Heidegger prihvatio takav stav, njegovo bi mišljenje bilo samo još jedno mišljenje „o“ jeziku kao pukome predmetu komunikacije. Tada bi se, naime, iz uzroka-učinka stvari sáme jezik pokazao, doduše, nužnim sredstvom komunikacije, ali ne i jedinim. Nastanak pisma s kojim otpočinju visoke kulture Zapada, međutim, ne potire u drugi plan značenje jezika. Jer, bez obzira na obrat u mišljenju bitka kao prisutnosti, što je na tragu ranoga Heideggera učinio Derrida svojom kritikom logocentrizma (govora kao glasa) uspostavom vladavine pisma kao iterabilnosti traga, ( Jacques Derrida, De la grammatologie, Minuit, Pariz, 1967. Vidi o tome: Žarko Paić, „Tijelo, labirint, smrt: Jacques Derrida i pitanje o povijesti kraja čovjeka“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 317-366.) ipak preostaje u mišljenju onaj zatvoreni krug kojim se krećemo kada mislimo polazeći od logike subjekt-objekt ili uzrok-učinak. Krug obuhvaća pitanje o smislu i pitanje o razlogu koji smislu podaruje zaokruženost. Jezikom se mišljenje ne prenosi kao puko označavanje onoga što „jest“. Nije stvar u prijepisu ili oponašanju istine nekog izvanjskoga svijeta u njegovoj moćnoj objektivnosti. Upravo je to predmetom radikalne kritike Heideggera u svim aspektima „postvarenja“ jezika i njegove tehničke formalizacije. Jednostavno, postoji nekoliko mogućnosti i načina (modusa) u kojima se jezik pojavljuje govorom s onu stranu njegove „običnosti“. To su ujedno i načini kojima se mišljenje od iskona do tehnosfere povijesno oblikuje, pokazujući se kao „lik“ u svojem formalno-materijalnome načinu egzistencije: mit, religija, umjetnost, filozofija i znanost. Mišljenje u povijesnome „razvitku“ prolazi kroz postaje na putu. One nisu kao u Hegela prolazni likovi u kojima se svjetski duh utjelovljuje, iščezava i preobražava na putu do stadija apsolutnoga duha kao konačne istine u njezinoj beskonačnoj vrtnji jednog te istoga (=bitka). Umjesto toga, postaje kao „likove“ treba shvatiti višeznačnim kazivanjem-pokazivanjem bitka samoga. Iako su neki od likova poput mita, primjerice, u doba znanosti postali zastarjelima, njihova sekularna prisutnost u kulturi masovnih komunikacija dostatni je dokaz „životnosti“ kao simboličke forme govora. (Roland Barthes, Mythologies, Points, Pariz, 2014.) Budući da je Hegel dokinuo spekulativno-dijalektički vrijeme u logici apsolutne znanosti (=kraj povijesti), to se isto može kazati za jezik koji u liku enciklopedije filozofijskih znanosti više ne „govori“ drukčije negoli znanstvenim prikazom i predstavom svoje vlastite „prirode“. Smrt se „prirode“ u vladavini apsolutne znanosti istodobno pojavljuje i smrću jezika kao kazivajućega mišljenja. Čovjek se otuda ne može misliti iz njegove povijesne „biti“. Nedostaje mu za tako nešto dostatno jezičnoga potencijala. Jer jezik podaruje čovjeku dostojanstvo u kazivanju i šutnji, čak i kada sve biva napušteno od jezika. ( Vidi o tome: Giorgio Agamben, Language and Death: The Place of Negativity, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2006.) Što preostaje, svodi se na beskrajno dosadnu proceduru obnove već viđenih svjetskih „likova“ u transformaciji (društva i države, umjetnosti i religije). Ali, hegelovsko je mišljenje u tome zatvoreni krug već unaprijed odigranih mogućnosti. U tumačenju Vanje Sutlića radi se o dva načina pristupa svijetu. Jedan polazi od mogućnosti filozofije kao metafizike, a drugi od tehnologije kao kibernetike. „…Hegelova filozofija je filozofija samopoimanja ili samoposjedovanja pojma. Taj odnos spram sama sebe, naročito u vidu slobode, u tradicionalnoj filozofiji je označen pojmom volje, pa ćemo za taj proces samoposjeda, od Descartesa do Nietzschea, a naročito u Schellinga, naći izraz v o l j a. I tu se Hegel pokazuje instruktivnim. (….) stalo nam je do toga da na građi problema istine u Hegela iskušamo razliku između s jedne strane filozofije osvajanja i poimanja svijeta i s druge onoga što dolazi poslije filozofije, naime tehnologije posjedovanja u najstrožem smislu riječi, tehnologije osvajanja svijeta. To je ta prijelomna situacija obilježena imenima Hegela i Marxa.“ -Vanja Sutlić, Predavanja o Hegelu (1968-1969), Institut za filozofiju, Zagreb, 2016., str. 93-94. (Prir. Damir Barbarić) Očito je da su ta dva načina mišljenja međusobno povezana. Njihov odnos nije jednoznačan. Svaki je poredak kategorija i pojmova u jednom ustrojstvu mišljenja nužno „samozakonodavan“ jer slijedi rang i poredak raščlanjenih sfera: theoria, praxis, poiesis. No, isto tako, svako je rastemeljenje takvoga poretka polazeći od volje za stvaranjem „novoga“ preoblikovanje i obrat istoga u drugome načinu mišljenja. Što se rastemeljuje mora i nadalje imati trag utemeljenja, barem kao sjećanje na prvi početak (arché) Mišljenje koje filozofijski priprema vrijeme apsolutne znanosti (pojma) u Hegela ili aspolutne znanosti rada u Marxa ima „svoj“ jezik koji upravo tako i govori. Osvajanjem svijeta kroz refleksivno samopoimanje „biti“ stvari u njemu takav se jezik uzdiže do vladavine onkraj prirode. Njegova se realizacija zbiva u tehnologiji, a ne u tehnici. Tehnologija nužno pretpostavlja sustav i metodu kao logiku vlastita procesa samoreprodukcije. Tome usuprot, tehnika je uvijek samo sredstvo (rada) za neku drugu svrhu. U slučaju „trećega poretka kibernetike“ koju nazivam tehnosferom mišljenje misli računajući „umjetnim umom“ (A-intelligence). S onu stranu tehnike i tehnologije prebiva njegova „bit“. Ništa više izvanjsko niti unutarnje nije potrebno za takvo djelovanje. Ono nije mislivo metafizički sa stajališta „volje“ i „subjekta“ informacijsko-komunikacijskoga procesa. Otklonom od tih voljno-subjektnih predstava o moći ljudskoga ovladavanja strojnom tehnikom Heidegger se u kasnome razdoblju mišljenja intenzivno počeo baviti ne više tek pjesništvom. Moderno slikarstvo, osobito Cézannea i Klea postalo mu je opsesivnim dokazom nemetafizičkoga mišljenja izvan jezika. I zato je iznimno važno vidjeti kako i zašto je za odnos jezika i kibernetike pojam „informacije“ dospio do uvjeta mogućnosti mišljenja kao računanja (kalkulacije, instrumentalnosti, pragmatizma). Ako se jezik shvaća instrumentom informacije, tada smo suočeni s nastankom nove konstelacije odnosa. U Shannon/Veawerovoj matematičkoj teoriji komunikacije posrijedi je upravo takva zadaća jezika. U zatvorenom krugu kibernetičkoga prijenosa informacija od pošiljatelja do primatelja/korisnika zadržava se još klasična shema linearnosti. Osim toga ono što je najvažnije u tom tehničkome sklopu jest ono što se dešava s uvjetom mogućnosti komunikacije. Radi se o onome između izvora poruke i njezina dekodiranja. To je signal bez kojeg nema omogućenoga dijaloga i diskursa između sudionika komunikacije putem tehničkoga medija (telefon, radio, TV) u analognoj slici svijeta. Pitanje o signalu ovdje je samo drugi način postavljanja onoga što je između bitka i vremena (jezika i slike kao broja). No, iako se medijalnost medija u suvremeno doba transformira onako kako se razvija tehnička struktura materijalnosti poruke, ipake nešto preostaje kao nepromijenjena „bit“ tehnike-tehnologije-tehnosfere. To što se ne mijenja, a uvjet je mogućnosti vlastite transformacije u kibernetičkome sklopu same stvari jest – informacija. (Rafael Capurro, INFORMATION: Ein Beitrag zur etymologischen un ideengeschichtlichen Begründung der Informationsbegriffs, Saur Verlag, München-New York-London, Paris,1978. http://www.capurro.de/db.htm#PhilosophyofInformation Pogledajmo kako tome pristupa Heidegger tijekom njegova puta mišljenja kao pripremnoga puta k jeziku. „Poteškoća leži u jeziku. Naši zapadnjački jezici su na različite načine jezici metafizičkoga mišljenja. Iskazuje li se bit zapadnjačkih jezika u sebi tek metafizički i stoga u cijelosti onto-theo-logikom, ili pak ovi jezici posjeduju druge mogućnosti kazivanja i time ujedno kazivajućega nekazivanja, mora ostati otvoreno.“ (Martin Heidegger, Identität und Differenz, GA, sv. 11. V. Klostermann, Frankfurt am M., 2006. 6. izd., str. 78.) Poteškoća leži očito u mišljenju. Ono što je ipak otvoreno za daljnje promišljanje jest Heideggerova odluka da misli upravo ono što se formalno kazano ne može iskazivati prema zadanim okvirima jezika zapadnjačke metafizike. Pitanje nije „što“ je to, nego „kako“ se to što tako usudno otežava rad mišljenja „prebolijevanja metafizike“ (Verwindung der Metaphysik) pojavljuje u govoru kada se susrećemo s dva posve različita načina mišljenja. Jedan je onaj koji dolazi iz dubina poetsko-mitskoga znamenovanja bitka te se u jeziku pokazuje-iskazuje putem metafore i simbola, figure i alegorije. Drugi se, pak, odlikuje znanstveno-racionalnim obrazloženjem stavka razloga/temelja (principium rationis). U jeziku se prikazuje i predstavlja kao racionalni diskurs. To je pojmovno-kategorijalni jezik koji se od novoga vijeka uspostavio vladajućom paradigmom istinitosti stoga što egzaktno, metodički jasno i eksperimentalno primjenjuje u praksi logičko-matematičke postupke dokazivanja „istine“. Prvi je slučaj onaj koji Heidegger naziva misaonim kazivanjem (Dichten), a drugi računajućim mišljenjem (Rechnen). (Martin Heidegger, „Was hei§t Denken?“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009., 11. izd., str. 128-130.) Razlika između ta dva puta ili načina mišljenja nedvojbeno ima dalekosežne implikacije za ono čime se ovdje bavimo. Već je samoizvjesno da prvo mišljenje pripada humanističkim znanostima u najširem smislu riječi (filozofiji i umjetnosti), dok drugo obilježava htijenja prirodno-tehničkih znanosti. U njemačkoj neokantovskoj tradiciji ova se dioba od kraja 19. do gotovo kraja 20. stoljeća očuvala kroz spor između duhovnih (Geisteswissenschaften) i prirodnih znanosti (Naturwissenschaften). Međutim, želimo li obazrivo slijediti Heideggerovo izvođenje mišljenja i jezika, a jasno je da se ne radi tek o svođenju potonjega na prvo ili čak i obratno, nego o nesvodljivosti mišljenja i nesvodljivosti jezika, ipak je neskriveni primat mišljenja onaj put koji moramo pratiti da bismo dospjeli na prag mogućega rješenja ovog metafizičkoga spora. Zašto je rješenje toliko važno za buduće pokušaje razumijevanja odnosa između mišljenja i onoga što više nije jezik i što se jedino može objasniti vladavinom pojma informacije? Predmnijevamo da informacija na neki još uvijek neobjašnjiv način „bit“ jezika dovodi do njegove „bezbitnosti“, preobražavajući ga u sliku i broj. Drugim riječima, unaprijed već imamo u vidu vladavinu tehničke slike (tehnosfere). Za nju vrijede druga gramatička pravila negoli za metafizički „urođene“ jezike. Umjesto „prirodnih“ jezika na djelu su programski jezici komunikacije između mislećih strojeva (kompjutora). U promišljanju jezika za Heideggera se postavlja prethodno pitanje: što jezik uopće dovodi na vidjelo – istinu bitka ili tajnu događaja? Ako je posrijedi jedino ovo prvo, onda se „istina“ može iskazati samo iz onto-theo-logike metafizičkoga ustrojstva povijesti. Filozofija nadvladava sve druge „simboličke forme“ govora. S njom za Heideggera otpočinje ono što nazivamo zapadnjačkom poviješću. Razlog leži u tome što povijest u bitnome smislu mora poprimiti formu metafizičkoga mišljenja da bi mogla biti mišljena onako kako se zbivala. Primat prošlosti u Grka proizlazi iz ideje početka, utemeljenja, iskona (arché). Jezici se, međutim, ne razotkrivaju posve u svojim označiteljskim praksama opisa i prikazivanja stanja bitka u vremenskoj dimenziji prisutnosti (ousia). Uostalom, iz navedenoga citata rasprave Identitet i razlika ( Identitet und Differenz) iz 1957. godine jasno se naglašava da postoje i možda neke druge mogućnosti podarene mišljenju unutar postojećih jezika zapadnjačke metafizike. To pretpostavlja da Heidegger u svojem traganju za „biti“ jezika izvan metafizike, kako je vidi kasnih 1930-ih godina u predavanjima i spisima poput O događaju (Vom Ereignis) i Promišljanje (Besinnung) kao „oznaku za čitavu dosadašnju povijest filozofije“, (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65., str. 432.) dospijeva do uvida o tajni „događaja“. Iz njega se onda na posve drukčiji način izgovora bit umjetnosti kao pjesništva. A to, nadalje, znači da se jezik ne može više smjestiti uz onto-logičku strukturu povijesti Zapada. Njegovo se mjesto mora prokrčiti dublje, u onome bestemeljnome i otuda na prvi pogled „i-racionalnome“. Naravno, to nipošto ne znači i „ludome“, s onu stranu umnih pravila kao obvezujućih za filozofiju i pozitivne znanosti. Što je za poetsko-mitski govor ukazivanje i pokazivanje onoga što se skriva u bitku, a proizlazi iz događaja, to je za filozofijsko-znanstveni diskurs počevši od Leibniza s načelom dostatnoga razloga nužnost „opravdanja“ kao legitimnosti postavljanja istine iz ideje konstrukcije kao takve. Uostalom, novovjekovna se ontologija promeće u epistemologiju. Načelo subjektivnosti i pitanje spoznaje kao evidencije i samoizvjesnosti postavljenoga bitka, kako to tvrdi Dieter Mersch, postaje uzorom mišljenja kao racionaliziranja. (Vidi o tome: Dieter Mersch, „Heideggers Rede“, file:///D:/My%20Documents/Downloads/Mersch_Heideggers%20Rede%20_2012%20(1).pdf) Pritom se ne smije zaboraviti nešto usudno za povijest zapadnjačke metafizike. Zanositi se lažnom slobodom izbora kao da je mišljenje novi par modnih cipela koje možemo promijeniti po vlastitome nahođenju ne čini se razboritim. Stoga valja pristupiti ovome problemu s dužnim poštovanjem povijesnoga složaja u kojem se pojavljuje. Postoje, doduše, mnogolika pojavna očitovanja načelno dvojakoga mišljenja nastaloga u srcu grčkoga iskona. Mythos i logos su temeljne riječi tog dvoznačja s kojim se suočavamo još i danas. Na Heideggerovu je tragu rani Derrida u njegovu glavnome djelu O gramatologiji (De la grammatologie) iz 1967. godine skovao pravi izraz ovoga načina mišljenja sa svim njegovim popratnim posljedicama. Riječ je o pojmu/riječi logocentrizam. Bez utemeljenja na „razumskim osnovama“, a to znači bez logičko-matematičkoga pristupa bitku i time njegovoj znanstvenoj redukciji, nije moguće ni zamisliti dolazak doba kibernetike i tehno-znanosti. U tom je pogledu jasno da je računajuće mišljenje kao mathema i epistéme uvjet mogućnosti novih tehnologija informacije-komunikacije. Zašto? Jednostavno zato jer je „bit“ tog i takvoga mišljenja upravo u računanju i komputaciji. Objašnjavajući 1965. godine na jednom predavanju u švicarskome sanatoriju na poziv psihijatra i analitičara egzistencije Ludwiga Biswangera naslovljenom „Uz pitanje određenja stvari mišljenja“ („Zur Frage nach Bestimmung der Sache des Denkens“) razlikovanje kazivajućega i računajućega mišljenja, Heidegger postavlja pitanje: „Mi pitamo što jest i kako se određuje u suvremenome razdoblju stvar mišljenja? (…) Može li se uopće pitati o određenju stvari mišljenja i kako pitati o tome, čini mi se da odlučuje o sudbini mišljenja.“ (Martin Heidegger, „Zur Frage nach der Bestimmung der Sache des Denkens“, u: Rede and andere Zeugnisse eines Lebensweges (1910-1976), GA, sv. 16, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2000., str. 620.) Zadaća mišljenja u suvremenome razdoblju pretpostavlja, dakle, pitanje što mišljenje uopće jest i kako se ono određuje. Metafizičko se pitanje vrti u začaranome (hermeneutičkome) krugu. Ono pita „o“ predmetu nečega kao nečega (bitak bića). Ali pita i o načinu kako se misli upravo to što se ima misliti. To znači da je mišljenje o mišljenju bitka bića metafizički način mišljenja. No, vidjeli smo da se takav način mišljenja razdvaja od samoga početka na mito-poetski (Dichten) i filzofijsko-znanstveni (Rechnen). Ono što Heideggera brine i čemu je na putu njegova „kritika“ metafizike od samoga početka, a imenuje se „destrukcijom“ (Destruktion), „okretom“ (Die Kehre), „obratom-preokretom“ (Umwandlung-Verwandlung), (Martin Heidegger, „Zur Frage nach der Bestimmung der Sache des Denkens“, u: Rede and andere Zeugnisse eines Lebensweges (1910-1976), GA, sv. 16, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2000., str. 620. Vidi o tome: Catherine Malabou, Le change Heidegger: Du fantastique en philosophie, Ed. Leo Schéer, Pariz, 2004.) nije ništa drugo negoli nastojanje da se sve svede na zajednički nazivnik znanosti i tehnike, odnosno na logičko-racionalni redukcionizam. Tako operiraju suvremene tehno-znanosti. Svodeći ono nesvodljivo na jedno jedino načelo mišljenja bitka kao informacije, sve postaje tehnički ustrojeno. Taj se redukcionizam pokazuje prvorazrednom opasnošću za „mišljenje“ nadolazećega. Samo je po sebi jasno da se u opasnosti ne nalazi tek „čovjek“ kao subjekt i vinovnik svekolikoga napretka i razvitka Zemlje. U opasnosti je ponajprije sve ono što je bilo značajkom veličajne povijesti Zapada. Sve se tzv. „najviše vrijednosti“ koje Nietzsche imenuje idealima i idejama obezvređuju. A sada se ruše u prodoru jednog posve radikalnoga nihilizma koji pod krinkom samopokrenute proizvodnje tehničkoga svijeta ostavlja iza sebe pustoš u bez-smislenosti (Gedanken-losigkeit) bezavičajnosti (Heimat-losigkeit), bezumjetnosnosti (Kunst-losigkeit) i gubitku jezika (Sprach-losigkeit). (Vidi o tome: Ute Guzzoni, Der andere Heidegger: Überlegungen zu seinem späteren Denken, Karl Alber, Freiburg/München, 2014., str. 25.) Nemogućnost iskonskoga odnosa i sveze bitka i mišljenja dovodi do bezodnosnosti. Kada se metafizički sklop bitka-boga-svijeta-čovjeka raspada u novovjekovnome postavljanju tehnike apsolutom ili supstancijom-subjektom, nastaju pokušaji njegove obnove ili rekonstrukcije na „novim“ temeljima. Oni su toliko krhki jer su zapravo bestemeljni. Nastanak pozitivnih znanosti u 19. stoljeću poput biologije, lingvistike i ekonomije pokazuje što postaje nadomjestak metafizike. Ništa drugo negoli život, jezik i rad kao trojstvo vladavine buduće biokibernetike (informacija + genetski kôd). (Michel Foucault, Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti, Golden marketing, Zagreb, 2002. S francuskoga preveo: Srđan Rahelić)

April 15, 2026
O stvoru/stvari i autopoietičkome stvaranju – Humberto R. Maturana

O stvoru/stvari i autopoietičkome stvaranju – Humberto R. Maturana

1. U novome mišljenju tehnosfere nemoguće je uspostaviti granice između „normalnosti“ i onoga što je s onu stranu. Tijelo se, doduše, „rastjelovljuje“. Ali samo zato da bi se na drukčiji način moglo „uklopiti-ugraditi“ kao nadomjesni program s 3D printerom koji po želji „reproducira“ hibridne organe potrebne za autonomno djelovanje u tehničkoj okolini. Otuda treba razlikovati dva metafizičko-povijesna odnosa spram tijela u svim svjetskim civilizacijama: (1) žrtvovanje u slavu božanskoga poretka koji svjetski kaos dovodi do homeostatske ravnoteže; (2) transgresiju granica „normalnosti“ u činu tehnoznanstvene konstrukcije stvora/stvari. Tome je na putu suvremena umjetnost: od pokreta povijesnih avangardi ranoga 20. stoljeća do eksperimenata s krionikom i robotiziranjem danas. Ako je metafizičko mišljenje tijelu podarivalo poslanstvo sveze neba i zemlje, božanskoga i smrtnoga, kako bismo to mogli iščitati iz temeljnoga pojma četvorstva (Geviert) kasnoga Heideggera, onda je kibernetička kognitivnost sve drugo negoli sredstvo za neku veličajnu božansku svrhu, koja k tome još mora ostati zauvijek obavijena tajnom. Naprotiv, za kibernetiku se „rastjelovljenost“ prirodnoga tijela kao suverenoga događaja podarivanja u njegovoj faktičnosti i kontingenciji nužno pojavljuje kao „uklopljenost/ugrađivanje“ u transhumani projekt dematerijaliziranja. Ono nastoji očuvati energetsku moć prelaženja fizičkih granica poput nadomjestivih tehnoslika. Ali uz jedan neizbježan dodatak. Radi se o ubrzavanju procesa stvaranja novih informacija. One se moraju očuvati da bi tehnički svijet imao u sebi razvojnu crtu stalnoga postajanja (devenir). Zamislimo da se informacije neprestano oštećuju, svode na krhotine bez punoga značenja za korisnike. Tada bi povijest bila stalno započinjanje iznova. Učenje bi bilo poremećeno. Pamćenje o izvorima i ishodištima (arché) povijesti ostalo bi poput prazne ploče. Zbog toga povijest mora imati u sebi kontinuitet. Sve se odvija poput rijeke u njezinome protjecanju od izvora do ušća: brzaci, sporost, krivudavost, meandri, konačan nestanak ulijevanjem u druge rijeke koje sve vode prema moru. „Novo“ pritom označava nastanak (emergencija) u virtualnoj mreži događaja. Svi su oni istodobno predvidljivi i nepredvidljivi. Utoliko se kibernetičko tijelo energetizira do nestanka u brzini svjetlosti. Što čini mjerne jednice njegove supermemorije? Nedvojbeno, to su pojmovi iz kvantne fizike i kibernetike poput kvarkova i fraktala, dok „povratna sprega-petlja“ (feedback-loop) označava mogućnost očuvanja informacije u stanju ponovljive neponovljivosti.(Kvarkovi su subatomske čestice i jedna od dviju temeljnih građevnih struktura materije u Standardnom modelu (drugu temeljnu strukturu čine leptoni). Kvarkove djelimo na tri skupa, s po dva kvarka u svakome. Kvarkovi (i antikvarkovi) su jedine čestice koje međudjeluju preko sve četiri osnovne sile u svemiru. Imaju spin 1/2, što znači da su fermioni, tj. podliježu Fermi-Diracovoj statistici. Objekti koji su sastavljeni od kvarkova nazivaju se hadroni, a poznati primjer hadrona su proton i neutron. Nukleoni su sastavljeni od 3 kvarka, dok npr. mezone π, K i B čine kvark i antikvark. Fraktali su geometrijskige objekti čija je fraktalna dimenzija veća od topološke. Drugim riječima, to su objekti koji daju jednaku razinu detalja neovisno o razlučivosti koju koristimo. Dakle, fraktale je moguće uvećavati beskonačno mnogo, a da se pri svakom novom povećanju vide neki detalji koji prije povećanja nisu bili vidljivi, i da količina novih detalja uvijek bude otprilike jednaka. Oni su (barem približno) samoslični (sastoje se od umanjenih inačica samih sebe), ali isuviše nepravilni da bi se opisali jednostavnom geometrijom. Tako npr.dužina nije fraktal, iako je samoslična (sastoji se od beskonačno mnogo dužinâ, a sve su dužine sličnes). Pojednostavljeno rečeno, oni su “načičkani” do u beskonačnost. Postoje razni načini klasifikacije fraktala. Jedan je od načina svrstati ih po stupnju samosličnosti. Potpuno samoslični fraktali su oni koji sadrže kopije sebe koje su slične cijelom fraktalu. Primjeri su svi geometrijski fraktali, npr. trokut Sierpinskog, Kochova krivulja, Hilbertova krivulja, Cantorov skup itd. Ako fraktal sadrži male kopije sebe koje nisu slične cijelom fraktalu, nego se pojavljuju u iskrivljenom obliku, govorimo o kvazi samosličnom fraktalu (Mandelbrotov i Julijev skup i sl.). Moguće je i da fraktal ne sadrži kopije samog sebe, ali da neke njegove osobine (npr. fraktalna dimenzija) ostaju iste pri različitim mjerilima. U tom slučaju govorimo o statističkoj samosličnosti, a tipičan je primjer Perlinov šum. Fraktale je moguće klasificirati i po načinu njihova nastanka. Sustavi iteriranih funkcija (iterated function systems – IFS) nastaju kopiranjem te homotetijom, rotiranjem i/ili translatiranjem kopije te mogućim zamjenjivanjem nekog elementa kopijom. Fraktali definirani rekurzivnim relacijama određeni su rekurzivnom matematičkom formulom koja određuje pripada li određena točka prostora (npr. složene ravnine) skupu iline. Slučajni fraktali nastaju crtanjem grafova nekih stohastičnih procesa, npr. Brownovoga gibanja. Zanimljivo je da i prva i druga podjela daje isti rezultat – sustavi iteriranih funkcija daju potpuno samoslične fraktale, fraktali definirani rekurzivnim relacijama su kvazi samoslični, a slučajni su fraktali samo statistički samoslični. Zbog jednostavnosti, za te tri skupine koriste se nazivi geometrijski, algebarski i stohastični fraktali.) Ideal besmrtnoga tijela nastaloga s onu stranu prirode i božanskoga stvaranja stoga pripada stalnome samorađanju, samoorganiziranju i samoupravljanju beskonačnim svemirskim prostranstvima. U tom pogledu tijelo se s punim pravom uspostavlja istoznačno s načinom posredovanja koje sve više smjera posvemašnjoj neposrednosti. Medij ove kibernetičke tjelesnosti ne počiva ni u čemu drugome negoli u novome razumijevanju osjetilno-doživljajne sfere dodira (digitalnost) s drugim „strojem želja“. Sve što trebamo znati o tijelu „danas“ jest kako nastaje u svezi znakova bez posljednjega značenja i pragmatike informacija (know-how). To ne znači da ćemo postati bestjelesni poput anđela koji lete ponad svemirskih prostranstava. Ali da ćemo morati mijenjati svoje biokibernetičke kôdove da bismo mogli živjeti u sve složenijim „društvima kontrole“ posve je izvjesno. 2. Život u složenome stanju stabilnosti u promjeni iziskuje sve veću radnu memoriju stroja-čovjeka i sve manju izloženost tijela nepredviđenim rizicima promjena u okolinama (biološkoj i tehničkoj). Zato je samo po sebi razumljivo da će prijelaz u posthumane sklopove „umjetnoga života“ (A-life) značiti sve veći udjel genetskoga inženjerstva u strukturi onoga što je preostalo od prirodnoga života vrste/roda. Bez tehničkih aplikacija nema produženja života. Prednatalna selekcija je jedan od tih nužnih preduvjeta očuvanja života od rizika degeneracije. Drugi je konstrukcija „umjetnoga uma“ (A-intelligence). S pomoću optimalne kontrole razine kognitivnosti i emocija podiže se razina kvalitete. Nije začudno da je jedna od uspjelih sociologijskih teorija na kraju 20. stoljeća pokušala sjediniti ekonomiju i kibernetiku. Teorija racionalnoga izbora (rational choice theory) objašnjavala je, naime, uspjeh ili propast sudionika u složenim društvima Zapada udjelom vlastite racionalnosti u izboru pragmatičnih ciljeva. Kako god bilo, tijelo se nalazi u otvorenome dijalogu s neurokognitivnim pristupima svijetu. U 20. stoljeću filozofijski su pristupi onkraj kartezijanske epistemologije određivali putove Martina Heideggera i Maurice Merleau-Pontyja. Prvi se označavao fundamentalno-ontologijskim, a drugi fenomenologijskim. Za Heideggera se tijelo može pojaviti problemom konstitucije mišljenja izvan sheme subjekt-objekt tek iz horizonta bitka-u-svijetu (In-der-Welt–Sein). Za Merleau-Pontyja, pak, tjelesnost obuhvaća mnogo složenije odnose između svjetovnosti i kontingencije. Tijelo se susreće u „utjelovljenome“ dodiru oka i izvanjskoga svijeta. Ono nije konstituirano refleksivnom sviješću. Osjetilno-doživljajno „meso“ svijeta izvire iz njega. Zbog toga je, naizgled paradoksalno, da se svi noviji pristupi tjelesnosti u kibernetičkoj antropologiji orijentiraju na rubovima ontologije i fenomenologije. A to znači da pitanje „utjelovljenosti“ mišljenja mora probiti začarani krug bitka i događaja, „nužnosti“ i „slobode“. Tijelo u kibernetičkome sklopu stoga ne može biti ni aktivno niti pasivno. Ono tvori misleću os navigacije u virtualnome prostoru s tendencijom „prolaza“ u ovaj svijet kvarkova i fraktala tehnosfere. Poput zakrivljenoga prostora koje je razotkrila kvantna fizika, tako se i tijelo u njemu zakrivljuje i razmješta bez iluzije postojanja jedne temeljne strukture koja sve drugo određuje. Kada tijelo misli izvan metafizičke matrice kazivanja, ono je vizualizirani stroj ubrzanoga pamćenja. Tako nadilazi sve granice tzv. realnoga. Zbog toga ni Heideggerove, a niti Merleau-Pontyjeve postavke nisu više mjerodavne za ono što ovoj čudovišnoj „tjelesnosti“ preostaje u susretu s vlastitim paradoksima i aporijama. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Bijele rupe: Tijelo kao vizualna fascinacija“, u: Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009., str. 211-381.) Vratimo se odnosu mozga koji misli tako što računa i njegovoj umjetnoj okolini s onu stranu klasične priče o aktivnosti i pasivnosti. U iznimno važnome prikazu povijesti otkrića u fizici od Galileja i Newtona do općenite i posebne teorije relativnosti Albert Einstein i Leopold Infeld pružaju znamenitu metaforu čovjeka i sata. Vrijeme se mjeri odnosom promatrača i promatranoga. Čini se kao da je taj odnos temeljni razlog za postojanje epistemologije. Spoznaja i teorija o njoj bile bi izlišnima kada ne bi bilo odnosa razlike između onoga što se promatra i onoga tko promatra. Kibernetika se u „trećem poretku“, kako smo to izveli, izvodi posljednjom postajom mišljenja kao konstrukcije one stvarnosti koja proizvodi sebe samu. Taj autopoietički način izgradnje i razgradnje svjetova, međutim, ne bi bio moguć ukoliko ne bismo konstruirali stroj na temelju jedinstva biološko-kozmičkoga i tehničkoga mišljenja. Einstein i Infeld stoga kažu: „Fizikalni pojmovi su slobodne kreacije ljudskoga uma, a nisu, koliko god se to činilo samorazumljivim, nipošto određeni izvanjskim svijetom. U našem nastojanju razumijevanja zbilje ponekad se ponašamo poput čovjeka koji se trsi shvatiti mehanizam zatvorenoga sata. On vidi staklo i pokretne kazaljke, čak čuje i otkucavanje, ali ne može dohvatiti tajnu sata. Ako je dovitljiv može nacrtati sliku mehanizma koja bi bila modelom za sve stvari koje promatramo. No, nikad neće biti dostatno uvjeren da je njegova slika jedina koja objašnjava njegova promatranja. Nikad doista neće biti u stanju usporediti svoju sliku sa zbiljskim mehanizmom i neće moći čak niti zamisliti mogućnost ili značenje takve usporedbe. Ipak, on uistinu vjeruje da kao što znanje napreduje tako će i njegova slika o znaju biti sve više i više jednostavnija i sve bolje će moći objasniti njegove dojmove. On može, dakle, vjerovati u postojanje idealne granice znanja koje uspostavlja ljudski um. Tu idealnu granicu nazivamo objektivnom istinom.“ (Albert Einstein i Leopold Infeld, The Evolution of Physics, Cambridge University Press, Cambridge, 1967., str. 33.) Čini se kao da iz navedenoga odlomka Einsteinovih postavki proizlazi skepticizam glede apsolutne spoznaje svijeta. Štoviše, u tekstu se na kraju upućuje i na pojam „idealne granice“. Ona bi trebala odrediti razliku između relativnosti i apsolutnoga znanja o stvari samoj. Možemo se čak poslužiti metaforom i temeljnom slikom kibernetike i kazati da je upravo u tome „crna kutija“ (black box) čitave metafizike. Tajna se ne razotkriva poput znanstvenoga pristupa tzv. objektivnoj istini. Uostalom, Einstein ističe da je riječ o idealu, a ne gotovoj stvarnosti. I premda će navedeni odlomak biti razlogom za još jedan dokaz u korist konstruktivizma, jer sve je za tu teoriju naposljetku u našoj spoznaji svijeta samo rezultat metafora i fikcija uma, pitanje o granicama apsolutne spoznaje predstavlja neizravni put do onog Einsteinova aksioma kako je za fiziku vrijeme razlomljeno na prošlost, sadašnjost i budućnost pukom iluzijom. Ovdje se spajaju iskustvo vremenitosti i ideal stroge znanosti. Sve se čini poput fizike koja mora pretpostaviti da svemirom vladaju objektivni zakoni čak i ako je naš jezik nemušt u iskazivanju onoga što želi pokazati slavna formula – E=mc2. Vrijeme se vremenuje iz horizonta apsolutnoga događaja. Znanost koja, pak, misli o događaju i želi ga razumjeti u njegovu događanju jednako tako mora u svojem zahtjevu biti na razini ideala apsolutne spoznaje „objektivne istine“. Naivno bi pitanje bilo: a što ako se pokaže da je Einsteinova općenita i posebna teorija relativnosti vremena spojena s temeljnim zakonima kvantne fizike samo ono što stoji zagonetno u njezinome imenovanju: da je, naime, sve to „relativno“? Znači li to da se ideal objektivnosti i na neki način ontologije realnoga svijeta u koji „vjeruju“ sve prirodno-tehničke znanosti mora razvrgnuti u samoj ideji „realiteta“ i „objektivnosti“? Ako nastojimo razumjeti taj „zatvoreni mehanizam sata“ kao metaforu za bit metafizike koja pretpostavlja i Boga i kibernetiku, tada se više ništa ne može učiniti sa spoznajom osim da je se razdvoji na ona tri poretka koja formalno odgovaraju trima paradigmama znanja kroz čitavu povijest Zapada: (1) subjektivnost subjekta kao način razumijevanja izvanjskoga svijeta; (2) objektivnost objekta kao način istraživanja-promatranja odnosa promatrača i promatranoga objekta u kretanju; (3) konstrukcija tehnosfere na temelju pojma informacije, entropije, kontrole i komunikacije. Prva je paradigma ona koja ima za pretpostavku ideju „prirode“ kao mehaničkoga stroja; druga se, pak, zasniva na prodoru u „život“ i njegove elementarne čestice; treća je ona koja konstruktivistički gradi pojmove iz ideje procesualnosti događaja i promjene stanja (tehnosfera). „Prirodu“ opisuju matematika i fizika, „život“ promatra biologija, dok se tehnosferom kao aplikacijom tehno-znanosti i informatike bavi kibernetika. Einsteinov se uvid u modernoj fizici oslanja na specifičnost položaja promatranja objekta u prostoru. Ako ove tri paradigme međusobno dovedemo u spoznajno-teoretski odnos, vidjet ćemo da se razmještanje pitanja o kretanju kao temeljnoga pitanja fizike i metafizike od samoga početka u Grka pojavljuje u razmještanju promatrača. Sa stajališta brzine svjetlosti drukčije se „vidi“ objekt u kretanju negoli sa stajališta onoga što je još Galilej nazvao zakonom inercije materije. „Točka gledišta“ se, dakle, ne može smatrati apsolutnom. Ona se pomiče i usavršava kao što se usavršavaju tehnički dispozitivi potrebni za promatranje objekata u prostoru. Iz svega postaje bjelodano da se „priroda“, „život“ i „informacija“ međusobno odnose na specifičan način koji uključuje neprestanu promjenu „bitka“. „Priroda“ postaje „životom“ zahvaljujući sprezi biologije, semiotike i informatike. Proizvodnja „novoga“ života kao „umjetnoga života“ (A-life) dovodi do toga da se uvjetom mogućnosti tehnoznanstvenoga obrata u doba kibernetike pokazuje implozija informacija. Kada se znanost iz refleksije o predmetu spoznaje pojavljuje objektom samospoznaje tada je tek korak do njezine samopokretačke praktične moći konstrukcije „života“ kao tehnosfere. Kako u tom svjetlu još odrediti zadaću i ulogu znanosti s obzirom na podrijetlo i ciljeve spoznaje? 3. Sve što je izrekao Einstein o fizikalnim pojmovima kao „slobodnoj kreaciji ljudskoga uma“ nalazimo i u autopoietičkoj teoriji živih sustava Humberta R. Maturane i Francisca J. Varele s početka 1970-ih godina. Unatoč njihova konceptualnoga razilaženja u novije vrijeme, moguće je pokazati da su osnove biološke teorije spoznaje na istom tragu konstruktivizma kao i kognitivna psihologija Jeana Piageta. Ono što je ovdje nadasve zanimljivo odnosi se, prema Maturani, na dvije razine problema: (1) spoznaja se shvaća kao biološki fenomen te se mora objasniti upravo s pomoću biologijskih pojmova; (2) jezik se pojavljuje svezom kognitivnosti i tijela te predstavlja medij znanstvenoga objašnjenja svijeta. Iz toga je jasno da su kognicija (spoznaja) i jezik temeljna ljudska iskustva. Pojam koji Maturana uvodi da bi svoju teoriju učvrstio sa stajališta „plana imanecije“ jest praksa življenja (praxis of living). Što označava taj pojam? Jednostavno, radi se o događaju. Ljudska bića time doživljavaju sebe i svoje svjetove u jeziku kao horizontu spoznajne komunikacije. Ako su znanstvene teorije stoga „slobodne kreacije ljudskoga uma“, onda je samorazumljivo da one ne objašnjavaju tzv. objektivan svijet koji postoji neovisno od naše spoznaje. ( Humberto R. Maturana, „The Biological Foundations of Self Consciousness and the Physical Domain of Existence“, u: Niklas Luhmann/Humberto R. Maturana/Mikio Namiki/Volker Redder/Francisco J. Varela, Beobachter: Konvergenz der Erkenntnistheorien?, str. 50.) Svođenje spoznaje na praktičku dimenzija življenja, dakako, ima svoje nadahnuće osim u znanstvenim teorijama neodarvinizma i na filozofijske postavke Heideggera, Derride i Deleuzea. Međutim, Maturana kao kognitivist i konstruktivist nastoji spoznaji pristupiti iz ontologijske dimenzije ljudske egzistencije. Ništa u tome ne bi bilo sporno da se prethodno dostatno razjasnilo što autor podrazumijeva kada rabi taj temeljni pojam s kojim otpočinje zapadnjačka metafizika. Bez ontologije nema ni epistemologije (teorije spoznaje i znanja). No, ako se ontologija u ovome slučaju pojavljuje kao uvjet mogućnosti spoznajne teorije, tada je već unaprijed postavljeno nešto uistinu problematično, Naime, u biološkome utemeljenju spoznaje čini se da Maturana nedostatno strogo ne razdvaja temeljni pojam ontologije – bitak (einai, esse, Sein, Being) – od bića (on, being, Wesen). Za razliku od Heideggerova pojma „ontologijske razlike“ iz razdoblja spisa Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine, Maturana, kao uostalom i Varela, ne mogu drukčije prići ideji samorađanja „živih sustava“ (generatio aequivoca, autopoiesis) negoli od svođenja bitka na „život“. Tako se ontogeneza svodi na filogenezu i morfogenezu. U filozofijskome smislu, posrijedi je čin redukcije koji bitak bića zvanog „čovjek“ misli horizontalno, iz biološke evolucije. Mozak nadomještava mišljenje koje luči duh i svijest u novovjekovnoj metafizici. Tijelo se, pak, na temelju Merleau-Pontyjeve fenomenologijske konstritucije opažaja-u-svijetu razmatra konvergenetnom strukturom jednog mišljenja koje rasuđuje o stvarima, osjeća i doživljava izvanjski svijet s pomoću kognitivne matrice jezika. (Francisco J. Varela, Evan Thompson i Eleanor Rosch, The Embodied Mind: Cognitive Science and Human Experience, MIT Press, New York, 1991., str. 3-33.) Ako se, dakle, ontologija nastoji održati i u biologijskome obratu kada „živi sustavi“ postaju osnovom kibernetički upravljanoga smjera ili svrhe evolucije, tada se zacijelo mora pokazati što se događa kada se bitak svodi na informaciju, a bića na genetski kôd. Spoznaja kao biološki utemeljeno znanstveno objašnjenje svijeta onoliko je ontologijski održivo stajalište promatranja „bitka“ koliko je zapravo uronjeno u nove kapacitete mišljenja s onu stranu tradicionalne ontologije „prirode“. Ne smijemo zaboraviti da se ona uspostavila još od Platona s idejom nepromjenljivosti i postojanosti bitka kao takvoga. Preostatak je ove strukture mišljenja vidljiv i danas u različitim jezičnim iskazima. U jeziku se skriva metafizičko podrijetlo našega mišljenja. Čak i kada se to ne očekuje, proviruje ono neotklonjivo zadano što stvara dojam da postoje „prirodni“ i „tehnički“ jezici. A između njih kao da nema dodira. U teoriji živih sustava Herberta R. Maturane očito je da se radi o posvemašnjoj moći biologijskoga shvaćanja svijeta, pa tako i misterija mišljenja. Kozmičko-prirodna evolucija istodobno se može smatrati dovršenom i nedovršenom. Poput transklasične logike kibernetičkoga doba sažetom kao i-i, tako se i evolucijski tijek postajanja neprestano odvija kroz preobrazbe kraja stvaranja i njegova drugoga početka. Uostalom, pojam nedovršenosti isprepliće se s cijelim nizom novijih pojmova rastemeljenja metafizike u pozitivnim znanostima (biologiji, teoriji sustava, kibernetici, semiotici, komunikologiji). To dolazi do izražaja već ukazivanjem na drukčiju ideju svrhovitosti događanja i pragmatičnoga djelovanja. Nedovršenost ima u sebi tendenciju prekida s logikom uzrok-učinak-svrha. Ništa nije unaprijed određeno. Uostalom, determinizam se nasuprot kontingencije može razumjeti tek kao strukturno određeno mišljenje o događanju u živim sustavima. Kada se gubi njihova moć obnove u prirodi i sama se priroda entropijski urušava u vlastitoj neodređenosti. Sve neodređeno ne treba razumjeti iz puke negacije određenosti. Naizgled bi se činilo apsurdnim definirati ono što u sebi nema logičku postojanost i težinu supstancije. U suvremenoj modi, primjerice, taj se pojam veže uz japansku dekonstrukciju (Yohji Yamamoto). Isto vrijedi i za japansku arhitekturu 1980-ih godina (Toyo Ito i drugi). Budući da je spoznaja svijeta uvjet mogućnosti iskustvenoga polja „prakse življenja“, tada se ne može teoretski pristup životu uzeti kao nešto nadilazeće samome življenju. Da bi do toga moglo dospjeti, mora prethodno čovjek imati mogućnost mišljenja na razini samorefleksije. Znanstvena objašnjenja „svijeta“ pritom polaze od aporije utemeljenja ideje „svijeta“ iz objektivnosti postojanja neke zbilje koja se nalazi neovisno od naše spoznaje, gotovo nedodirljivom. Zašto aporije? Jednostavno stoga što se svijet metafizički ne može misliti bez uzdizanja jezika do horizonta smisla. Bez obzira je li riječ o mitsko-religijskome ili filozofijsko-umjetničkome kazivanju. Jedino će znanost biti početak onoga što Heidegger naziva „dobom slike svijeta“ s vladavinom ideje subjekta (representatio). Zbog toga Maturana tvrdi da je jedini način uspostavljanja razlike između iluzije, halucinacije i opažaja „svijeta“ traganje za biološkim korijenima uma i njegove potrebe za „istinom“. (Humberto R. Maturana, isto, str. 56-57.) 4. To samo znači da se protiv metafizičkoga dvojstva uma i tijela, duha i materije, svijesti i opažaja jedino polazište nastanka mišljenja nalazi u nastanku bioloških uvjeta evolucije čovjeka. Iskustvo nije moguće bez apriornih uvjeta postojanja svijesti. Zanimljivo je da su neki od vodećih biologa i kognitivista 20. stoljeća poput Jakoba von Uexkülla i Humberta R. Maturane u epistemologijskome smislu bliski Kantovim idejama. No, ta vrsta kantovstva je prilagođena drugome čitanju. To je ono koje prevladava dvojstvo transcendentalnoga „Ja“ i pojavnoga iskustva opažajnoga svijeta. Praksa življenja omogućuje „subjektu“ da svoje kognitivne sposobnosti razvija onako kako razvija nove pristupe okolnome svijetu (Umwelt, environment, milieu). U toj međuigri između kognicije i tijela Maturana razvija znanstveno shvaćanje živih sustava. Ponajprije, mora se poći od činjenice da se znanstvene teorije iskazuju svojevrsnim metajezikom. Često je to govor iznimno hibridan. U njemu se stapaju filozofijski pojmovi, umjetnička kreativnost i znanstvena strogost opisa predmeta o kojem se reflektira. Ali, da bi teorija bila sustavna i postojana taj se metajezik mora referirati na „posvećeni“ jezik u sebi zatvorene znanstvene zajednice. To ne znači, međutim, da su znanstvena „otkrića“ i pojmovna složenost izvan kruga govora svakodnevne zajednice ljudi. Naprotiv, teorija je utoliko važnija ukoliko pogađa u jezgru svakodnevice „prakse življenja“. U cjelini, pojam znanstvene zajednice pripada okolini u kojoj se događa djelovanje znanstvene paradigme. To je razlog zašto Maturana polazi od postavke da se biološko utemeljenje spoznaje u kognitivnim znanostima mora drukčije odrediti za razliku od tradicionalne prakse „utemeljenja“ partikularnoga područja biologije. Ovdje se pridjevom „biološko“ smjera na dvostruko označavanje „života“: (a) znanstveno i (b) samorađajuće i samoorganizirajuće. „Praksa življenja“ upućuje na posljednju zonu samoreferencije. Nije to niti ideja dobra kao slobode, jednakosti i pravednosti koja slijedi čitavu povijest metafizike u politici, etici i ekonomiji. Radi se naprosto o načelu života (biós). Za ranoga Maturanu i Varelu ona predstavlja ontologijsko polje samostvaranja (autopoiesis). (Humberto R. Maturana i Francisco J. Varela, Autopoiesis and Cognition: The Realization of the Living, D. Reidel Publishing Comp., Boston, 1980.) Mozak stoga nije „organ“ spoznaje. Njegova se „bit“ razotkriva u tome što upravlja i regulira svim procesima nastanka i promjene živih sustava. Međutim, izbjegnimo puke analogije sa zatvorenim sustavima. Upravljanje i reguliranje se ne mogu misliti iz determinističke paradigme znanosti. Uzdizanjem mozga do konceptualnoga okvira za razumijevanje životnih sustava izvan metafizike svi su dosadašnji pojmovi izgubili moć normiranja i strukturiranja zbilje, a posebno pojmovi subjekta i objekta. Kibernetički pojam spoznaje pretpostavlja kao i u Batesona biološku osnovu nove epistemologije. Je li „praksa življenja“ drukčiji izraz za ono što je kasni Wittgenstein nazivao „formom života“, a time je podrazumijevao čovjekovu kontingentnu narav sadržanu u „jezičnim igrama“ (Sprachspiele)? Iako se Maturana ne određuje izričito o svojim filozofijskim tragovima, koliko to čini Varela pozivanjem na Merleau-Ponty s obzirom na teoriju enaktivizma spoznaje, bliski susret između biologije i filozofije jezika čini se neotklonjivim. (Francisco J. Varela, Evan Thompson i Eleanor Roch, „Enaktivismus – verkörperte Kognition“, u: Joerg Fingerhut, Rebekka Hufendiek i Markus Wild (ur.), Philosophie der Verkörperung. Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2013., str. 293-327.) Utoliko više što se kognitivne znanosti u cjelini nastoje sustavno baviti pitanjima odnosa mišljenja, spoznaje i lingvistike kao semiotike. Kada se jezik u kibernetičkome sklopu mišljenja shvaća informacijom, a sustav života informacijskim kôdom, tada se značenja u procesu interakcije interaktora mogu izložiti jedino iz konteksta i situacije. Što je jedno, a što drugo i kakav je odnos između ta dva pojma? Kontekst se razumije dinamičkom mrežom odnosa u koji netko ulazi svojom voljom, nesvjesno ili je naprosto ubačen u koprenu životnih očitovanja snaga i moći. Budući da se radi uvijek o suigri teksta i konteksta, posrijedi je prepariran pojam iz strukturalističkoga shvaćanja znanstvene proizvodnje smisla. Niti tekst određuje kontekst, a niti značenje teksta nije posve određeno kontekstom. Ne radi se, isto tako, niti o zamjeni za društvo i kulturu kao nadređene strukture označavanja. Jednostavno, kontekst je ono polje djelovanja koje utječe na sudionike komunikacije jer je trajnije od njihovih odluka promjene društva i kulture. A situacija se, pak, pojavljuje kao drukčije oblikovanje onoga što pripada objektivnoj strukturi vremena i prostora. Iako se taj pojam rabi u francuskome egzistencijalizmu, osobito u Sartrea, nalazimo ga u drugome značenju i u neomarksističkoj ontologiji Badioua. Sažeto rečeno, ako je kontekst višak simboličke moći društva i kulture nad pojedincem u mreži odnosa, onda je situacija vremensko-prostorna kategorija koja spaja nužnost i slučaj. Sve su situacije prostori opcija slobode i njezina gubitka u praksi djelovanja. A njihova promjena podaruje pragmatičnoj komunikaciji vrijednost nove svrhovitosti djelovanja. Otuda se sve zbiva izvan klasične sheme uzrok-učinak. 5. Maturana u svojoj analizi suprotsavlja determinizam (nužnost) i predvidljivost (slučaj). Ali to ne čini na uobičajeni „zdravorazumski“ način. Iako se unutar teorije sustava kao i strukturalizma (od Bachelarda do Piageta i Lévy-Straussa) određenost nečega tumači iz složenog diskursa nadodređenja, određenosti i strukturno orijentirane djelatnosti, od znanosti se ne očekuje nikakvo sekularizirano „proroštvo“. Budući da su znanstvena objašnjenja svojevrsna igra imaginacije i konstrukcije pojmova, što ne znači da je stvarnost iluzija i halucinacija, između „nužnosti“ i „slučaja“ postoji međuovisnost. Štoviše, kada govorimo o predviđanju neke nove situacije, tada pretpostavljamo da je „objektivnost“ nekoga konteksta toliko u sebi zatvorena varijabla da isključuje mogućnost nenadane promjene. Zato se Maturana koristi kibernetičkim pojmovljem. Među inim na djelu je i komputacija. Nju čini promatrač kada je posrijedi promjena strukturno određenoga sustava. U specifikaciji „slučaja“, što se danas pokazuje zornim u teoriji kontingencije živih sustava, susrećemo se s razvijenom matricom predvidljive nepredvidljivosti. To se, međutim, ne odnosi na raznolike mogućnosti predskazivanja budućih ponašanja organizama i njihovih okolina u vremenskome intervalu promatranja (primjerice, statističke vjerojatnosti na čemu se zasniva pojam informacijske entropije u biološkim i socijalno-kulturnim sustavima). Radi se ponajprije o onome što Maturana naziva „ontogenetskim strukturalnim skretanjem“ (ontogenetic structural drift). (Humberto R. Maturana, isto, str. 72-76.) Pritom ontogenija živih sustava treba očuvati postojeću organizaciju i prilagoditi se okolini. Skretanje (drift) je važna varijabla promjene tijeka biološke evolucije. U slučaju razvitka mozga bjelodano je da se taj događaj može objasniti samo ukoliko pođemo od pretpostavke da su svi živi sustavi autopoietički. A to znači da ništa ne dolazi „izvan“ niti se nalazi „unutar“. Praksa življenja jednokratan je i ponavljajući proces u kojem „skretanje“ s putanje ne znači raspad sustava. Bolje je reći da je to „skretanje“ u funkciji drukčije usmjerenoga tijeka evolutivne povijesti. Što su to – živi sustavi? Prema teoriji autopoiesisa Maturane i Varele iz 1970-ih godina radi se o dinamičkim sustavima koji konstituiraju autonomna jedinstva u kružnoj mreži molekularnih produkcija. Svaka se promjena pokazuje na planu onoga što je vidljivi rezultat biološke raznolikosti organizama u zajedničkim okolinama. Međutim, ono što je uvjet mogućnosti te raznolikosti jest univoknost bitka ili, iskazano govorom ove kibernetičke teorije života, zatvorenost mreža u kojima buja i raste život uopće. (Humberto R. Maturana i Francisco J. Varela, isto) Zaboravljamo da je pojam mreže (network) istodobno ono što pruža uvjetnu otvorenost planova i bezuvjetnu zatvorenost perspektive. Izvan mreže kao da ne postoji ništa. Točnije rečeno, postoje praznine-između (empty-in-between) mreža. U razlikovanju analognoga i digitalnoga svijeta, kako smo to pokazali dijagramom, bjelodana je razlika između prirodne okoline i virtualnoga prostora. Dok se prva razumije biološki, druga je shvatljiva iz logike tehnosfere. Okolina se, naime, nalazi uvijek „tu“. Fiksna je i dohvatljiva u prostoru. Njezinim gubitkom bića su izložena propadanju. Kada više nemaju sjedište vlastite ukorijenjenosti gube se u nepovrat. Virtualni je prostor, usuprot tome, uronjenost u beskonačnost koja se širi i rasteže unedogled. Tehnička konstrukcija onoga što više nije prostorom pokazuje da mreža (network) u digitalnome okružju ne može biti pukom analogijom s biološkim pojmom „paukove mreže“. Ona se, doduše, proizvodi vlastitim učinkom paukove sluzi, a ne nastaje iz nekog drugog materijala u prirodi. Virtualni prostor nije stoga nešto postojano i fiksno, nego razmješteno i neprestano u skretanjima smjera. Zato se mreže umrežavaju tako da ulaze jedna u drugu tvoreći nove prostore veza i uveza. Nije slučajno što se dodatni učinak povratne sprege (feedback) u kibernetici naziva još i petljom (loop). Ima nešto u kategorijalnome šumu na vezi s obzirom na jezik koji rabi Maturana doista problematično. Nije to nipošto govor o „autopoietičkim sustavima“, što znači da ih je formalno više ili čak i mnogo. Isto tako to se ne odnosi na pridjev „živi“, jer „mrtvih“ sustava nema. Problematičnim se čini postavka koja kognitivnost izvodi iz biološke reprodukcije same prirode kao „živoga sustava“. Na taj se način, doduše, kreće izvan kartezijanskoga dvojstva uma i tijela. Ali, budući da se teorija autopoiesisa orijentira spram ideje strukturalnih promjena i ontogenetskoga skretanja u tijeku evolucije, onda nije jasno što se to zapravo „mijenja“ i kako promjena određuje bitak (quoddittas). Drugim riječima, je li promjena biološkoga „temelja“ ove znanstvene ontologije ujedno i promjena kognitivne matrice ljudske cjelovite percepcije svijeta? Ako jest, onda je biologizam druga inačica znanstvenoga redukcionizma. Ovaj put posrijedi je ruho otvorene epistemologije. Kao da ona pruža više mogućnosti od prethodnih zatvorenih sustava. Ali, što ako je upravo u toj „otvorenosti“ nešto ontologijski zatvoreno, pa se mozak kao epicentar svih strukturalnih promjena više ne razmatra uvjetom mogućnosti života kao takvoga? Umjesto toga on postaje samim načinom „prakse življenja“. Čini se, naime, da razlika između mišljenja analognoga i digitalnoga doba ne postoji u radikalnome dvojstvu biosfere i tehnosfere. Naprotiv, ta razlika proizlazi iz onoga što se u pojmu „umjetnoga života“ (A-life), a time se Maturana i Varela unatoč kibernetike utjelovljenja izričito ne bave, pojavljuje netematiziranim. Radi se o ideji konstrukcije same „prakse življenja“ ili „forme života“ iz mogućnosti drukčije vrste reprodukcije no što je ona biološki zadana i određena. Problem se ne pokazuje u nužnosti/slučaju „izvornika“, već u slučaju/nužnosti „kopije“. Dvije su, dakle, reprodukcije s kojima se treba razračunati. I obje su stvaralačke u posljednjoj nakani. Samo što je tehnička reprodukcija, kako je to bilo jasno još i Walteru Benjaminu, uvod u radikalno rasprirodnjenje života u njegovim primarnim mogućnostima. Dok je prirodna reprodukcija stvaranje bez kontrole koja regulira stanje prirodne ravnoteže, tehnička se reprodukcija izvodi u tzv. kontroliranim uvjetima. Može se opisati kao stanje nepredvidljive predvidljivosti zato što ima u sebi beskrajnu potencijalnost samoreprodukcije. U tom smislu autopoiesis predstavlja postbiološku evoluciju ljudskoga mozga. Prema Maturani, živi se sustavi ostvaruju kroz mnoštvo različitih promjena dinamičkih struktura. To uključuje reprodukciju vrste/roda. Filogenetska intervencija označava mogućnost promjene svojstava, nastanak nove vrste križanjem nekoliko njih, ali ta se hibridnost mora moći uspostaviti kao „nov“ način konstitucije vrste/roda u prirodi. Upravo je hibridnost temeljna značajka tehničkoga svijeta. Digitalno doba predstavlja vladavinu takvih ukrižavajućih identiteta. Nastali miješanjem različitih „supstancija“ poprimaju kvalitativnu novost samo preusmjeravanjem dosadašnjeg shvaćanja svrhe i cilja povijesti. Filogenetske promjene nužno stoga pretpostavljaju ontogeniju skretanja. Sve je to, dakako, upisano u način očuvanja same „biti“ reprodukcije. Bez nje ne može postojati metastabilna ravnoteža živih sustava. Međutim, čin se reprodukcije i sam mijenja u odnosu s preoblikovanom okolinom. Temeljne su značajke autopoietičkih sustava u samoorganiziranju i samokontroli. Ništa ne dolazi izvana; ništa se ne nalazi unutra. Kada to imamo u vidu, jasno je zašto biološki sustavi u prirodi, kao još više u ljudskim društvima, nastoje regulirati spolnu reprodukciju do stupnja homeostatke ravnoteže. Svaki proboj reproduktivne granice u tom pogledu predstavlja opasnost za preživljavanje vrste/roda u okolini koja nipošto nije stabilna (suše, poplave, urušavanje tla). Ipak, zadaća reprodukcije u postavljanju živih sustava ontogenijom svijeta nadilazi puku biološku funkciju održavanja ravnoteže u prirodi. Maturana izvodi svoju glavnu postavku na sljedeći način: „…živi su sustavi kognitivni sustavi, a živjeti znači imati znanje o tome. “(Humberto R. Maturana, isto, str. 89.A) Život se kibernetički shvaća kao samoorganiziranje i kao samokontrola. Ono što ih sjedinjuje jest kružna uzročnost i samosvrhovitost. Sve postaje smisleno jedino iz ovoga čina koji određuje samoupravljanje između sustava i okoline. Zato su živi sustavi dinamički ustrojeni. Odnose se na okoline u kojima se kognitivni procesi „opredmećuju“. Misliti kibernetički znači biti-konstruiran polazeći od biološke evolucije ljudskoga mozga. Time otpada svako dvojstvo između duha/svijesti i tjelesnosti. Ono što razdvaja „uklopljenost/ugrađivanje“ digitalnoga stroja nasuprot biološkoga kao „utjelovljenja“ jest ponajprije prelazak jezika iz „biti“ kazivanja u vizualizirani sklop informacija. Maturana se, doduše, ne bavi tehnosferom. Njegova se nakani svodi na sve ono što krasi i Heideggerovo kasno mišljenje. Sjetimo se one toliko jasne i istodobno zagonetne misli iz spisa Na putu k jeziku (Unterwegs zur Sprache): „Jezik govori (Die Sprache spricht)“. (Martin Heidegger, Unterwegs zur Sprache, G.Neske, Pfullingen, 1975., 5. izd., str. 243.) Kao što jezik govori zato što mu se bit iskazuje u misaonome kazivanju o bitku, tako se „praksa življenja“ zbiva u jeziku. Kognitivna područja ljudske egzistencije, prema Maturani, preklapajuće su crte živih sustava. Čovjek u njima odigrava složenost postojanja. Nije to tek ljudska okolina u društvu, politici, kulturi. Posrijedi je odnos spram Drugoga, uključujući biljne i životinjske zajednice. No, ono što je za svrhu ovog razmatranja najznačajnije odnosi se na pitanje jezika i tehnosfere. Može li jezik sveden na informaciju kao uputstvo za djelovanje očuvati svoju „bit“ bez gubitka svjetovnosti svijeta i svih njegovih atributa koji su mu tijekom povijesti metafizike podarivali dostojanstvo s puno uzvišenosti u mitu, religiji, umjetnosti, filozofiji i znanosti?

April 14, 2026
„Beskonačna brzina“

„Beskonačna brzina“

1. Autopoiesis Tehnički svijet ne funkcionira tek autopietički poput svih drugih živih sustava. Štoviše, njegov je način „bitka“ u logici tehnosfere takav da omogućuje prijenos informacija i materijaliziranje energije u „beskonačnoj brzini“ (vitesse infinie) objekta koji se kreće apsolutnim prostorom-vremenom. Ako strojevi mutiraju u hibride između „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) i „umjetne intuicije“ (A-intuition) mijenja se poredak povijesnoga ranga. To znači da se treba drukčije odrediti odnos između tehnike i prirode. Uostalom, razvitak tehničkih medija ide u smjeru čiste vizualizacije i nematerijalnosti. Strojevi tako ne reguliraju odnose između umreženih objekata u trojnome obrascu kibernetike: čovjek-stroj, stroj-čovjek, stroj-stroj. Ispravnije je kazati da je upravljanje sustavom i okolinom moguće, zbiljski i nužno samo zato što već uvijek postoji kontingentna „priroda“ svemira. Njezina je „istina“ da se kaosom stvara poredak koji teži entropiji u svoje dvije forme. Uvjetno rečeno, prva je forma fizikalna i odnosi se na prostor, a druga je metafizička i odnosi se na vrijeme. U prvoj se radi o Maxwellovu demonu, a u drugoj o onome što su McLuhan i Baudrillard nazvali implozijom informacija. Sveza između kaosa i implozije moguća je pritom samo zato što se uspostavlja ono između (in–between) dviju entropija. A to što se nalazi „između“ nije ništa drugo negoli događaj permanentnoga stvaranja tehnosfere iz sebe same. Njezin se „život“ odvija kao vječno postajanje i nestajanje u stalnim preobrazbama estetske forme. U suvremenim tehnoznanostima na taj se način vizualiziranje „demona“ pokazuje jedinim pravim pitanjem dokaza postojanja onoga što je metafizika nazivala misterijem ili mistikom „bitka“. Danas je to ono isto kada fizika i kozmologija nastoje pronaći objašnjenje postojanja „tamne tvari“ i „crnih rupa“ u svemiru. U odredbi Wienera o „biti“ kibernetike naspram Heideggerove kritike metafizike i zahtjeva mišljenju za „drugim početkom“ (der anderen Anfang) možemo uočiti ono što smo nazvali „razlikom“ između dviju razlika. Ontologijska je razlika ona između bitka i bića. Uvodi je Heidegger u spisu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V.Klostermann, Frankfurt a. M., 1977.) Može se s pravom kazati da je ta razlika bila presudna za mišljenje suvremenosti kao kritike svakog relikta antropologizma, biologizma i psihologizma u doba moderne tehnike. Heidegger je jasno pokazao da se mora prokrčiti put u otvorenost nadolazećega tako što će se istodobno misaono izvesti nadilaženje metafizike kao transcendencije svijesti i realizma bitka. Prošlost se „vraća“ u suvremenost tek kada je misaono živa kao suvremeno zbivanje povijesnoga sklopa bitka, bića i biti čovjeka. Budućnost gubi odlike utopije i futurologije tek onda kada se odstrani vladavina aktualnosti kao „vječne prisutnosti“ bitka. Istinska povijest može biti samo epohalna. Njezina spasonosna usmjerenost nadolazećem ne znači ništa drugo negoli da bitak može imati smisao jedino ako su bića i bit čovjeka otvoreni u distanci spram bitka sámoga. U cjelini, ontologijska razlika otvorila je mogućnost radikalne kritike zaborava iskonske dimenzije vremena i podarila dostojanstvo filozofiji, umjetnosti, ali i znanosti. Kako? Jednostavno, izvan svođenja na funkcije i strukture ljudske bezuvjetne vladavine nad bitkom. Heidegger je na kraju svojega puta mišljenja slutio da se naspram kibernetike koja u sebe „usisava“ čitavu metafiziku ne može više ništa. Osim možda neke vrste spasonosnoga razmaka dvaju načina mišljenja – računanja (Rechnen) i kazivanja (Dichten).(Vidi o tome: Žarko Paić, Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 109-164. i 165-203. i Erich Hörl, „Das kybernetische Bild des Denkens“, u: Michael Hagner i Erich Hörl (ur.), Die Transformation des Humanen: Beiträge zur Geschichte der Kybernetik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2008., str. 163-165.) Tome usuprot, Wiener je uveo u optjecaj kibernetičku razliku. Sažeto rečeno, više se ne radi o prijeporu između bitka i mišljenja u spoznajno-teorijskome smislu primata jednog ili drugoga. Isto tako nije posrijedi vrijeme koje u sebi obuhvaća vrtnju iskonskoga događaja u nadolazećem vremenu s primatom kazivajuće zgode jezika. Sve se to suspendira i neutralizira u tehničkome svijetu.¸Vrijeme sada proizlazi iz drukčije verzije događaja. Što se događa, događa se spontano, autopoietički, samosvrhovito, tehnički kontrolirano unutar svemira kao neuronalne mreže informacija. Čitav se svemir kontingentno stvara u mozgu kao kibernetička komunikacija između sustava i okoline. To je nagnalo W. Rossa Ashbyja da uvede pojam „residual patterns“. Pojam se odnosi na strojeve koji sami uče. To čine sintetizirajući genetske kodove i informacije kao uvjet mogućnosti „umjetne inteligencije“ (A-intelligence). (W. Ross Ashby, An Introduction to Cybernetics, Chapmann & Hall, London, 1957.) Pojmovna se konfiguracija razvija polazeći od razlike koja nastupa iz događaja apsolutne nužnosti i događaja relativne slobode. Pojasnimo u čemu je razlika ta dva događaja. Ponajprije, razlika između entropije i napretka povijesti pokazuje se razlikom između sudbonosnosti prirode u kozmičkome smislu i postajanja kulture u tehničkome smislu. Entropija koja raste u izoliranim sustavima suspendira se i neutralizira u otvorenim sustavima. Utoliko je mišljenje „otvorenoga stroja“ sámoga života (organičko načelo) kao samoupravljanja sustavom i okolinom tehnosfere (homeostatičko načelo) ono što preostaje kao tajna „crne kutije“ metafizike. Stroj u okviru postupanja s logikom „povratne sprege“ (feedback) može preuzeti spontanost ljudske komunikacije. Na taj način se njegova tendencija pokazuje mjerom između entropije i kaosa ili kibernetičkom razlikom. Ona nas uvodi u tehnički svijet drukčije shvaćene svrhovitosti negoli je to ona koja metafizički utječe na ideju prisutnu čak i u Darwinovoj biološkoj teoriji evolucije: da postoji unutarnja svrhovitost ili planomjernost prirode koja se u posvemašnjoj ravnoteži odupire entropiji. Ako svi sustavi teže porastu entropije u izoliranome stanju, tada je otvorenost njihove komunikacije poput rupe u mreži. Ona je kontingentan događaj mogućega izlaza iz kozmičke zatvorenosti. Ali samo pod uvjetom da se mreža ponovno uspostavi stabilnom na drugim osnovama. U tom pogledu stabilnost je sustava nužno neka vrsta metastabilnosti. S pomoću nje entropija regulira komunikaciju u međuzvjezdanome prostranstvu. Kako je to uopće moguće? Tako što sustavi smjeraju ravnoteži umrežavajući se u sklopove. Izolirana su otočja svagda pošteđena siline promjena. U njima se zbiva eksces prirode. Poput nastanka čudnovatoga kljunaša u Novome Zelandu, primjerice. U tim mutacijama organizma u prirodi valja prepoznati logiku singularnosti. Upravo će ona biti odlučujućom za razvitak tehnogeneze. Slučaj se ne pojavljuje ekscesom nužnosti. Posve obratno, nužnost sada nastaje iz logike slučaja. Nije sloboda pritom spoznata nužnost autonomije ljudske egzistencije u svijetu (Spinoza-Hegel). Ona je slučaj na rubu kaosa i poretka, darovana kontingencija koju ne možemo izbjeći jer je bez nje svijet nemoguć kao takav. Bogovi bi se mogli u beskraj dosađivati bez ljudske patnje. A životinje bi u labirintu prirodne nužnosti ostale lišene odnosa koji okolinu uzdiže do praznoga doma. Sve bi imalo „manje razloga“ i „više bezrazložnosti“. Na jednom mjestu knjige Ljudska uporaba ljudskih bića: Kibernetika i društvo (The Human Use of Human Beings: Cybernetics and Society) Norbert Wiener kaže i ovo: „Uronjeni smo u život u kojem svijet kao cjelina odbija fuziju rasta i pada poretka. Ipak, kao što smo vidjeli, drugi zakon termodinamike – premda može biti djelotvoran u cjelini zatvorenoga sustava – nipošto ne djeluje u svojim neizoliranim dijelovima. Ne postoje lokalna i privremena otočja opadajuće entropije u svijetu u kojem entropija kao cjelina nastoji rasti, a postojanje tih otočja navodi neke od nas da priznamo napredak.“ (Norbert Wiener, isto, str. 36.) U čemu je razlika između „bačenosti“ (Geworfenheit) čovjeka u svijet i njegove „uronjenosti“? Prvi je pojam Heideggerov i odnosi se na slobodu egzistencijalnoga projekta u granicama bitka kao mogućega-bitka (Sein-können). Drugi je, pak, Wienerov pojam i usmjerava pozornost na tehničku „prirodu“ ljudske egzistencije. Dok se Heidegger otklanja od svakog mišljenja kolektivne egzistencije čovjeka i nastoji razumjeti njegovu singularnost, jer je moderno industrijsko društvo za njega tek posljedica tehničke subjektivnosti, Wienera zaokuplja ideja komunikacije kao kontrole društvene entropije napretka. Jasno je da se moderno društvo nalazi u iskušenju prelaska granica „ljudskosti“. Između „bačenosti“ i „uronjenosti“ postoje, doduše, tanke crte dodira. No, jedno je izvjesno: kraj metafizike i kibernetika ne mogu se povezati nikako drukčije negoli onim „trećim“. Kakva bi to još sinteza mogla biti izvan redukcije na ontologijsku ili kibernetičku razliku? Wieneru je na temelju uvida kvantne fizike i termodinamike bjelodano da je život rijetka pojava u svemiru. Postoji čak i njegova sumnja da je možda jedino na Zemlji slučaj htio da se razvije inteligentan život dostojan fikcija metafizike među kojima je najveća ona koja od samoga početka pretpostavlja božansku „prirodu“ ljudskoga uma i osjetilnosti. Sa stajališta neizbježnoga djelovanja fizikalnih zakonitosti budućnost Zemlje već je odigrana. Život kakav sada buja u mnoštvu oblika nestat će, a Zemlja će biti beživotni planet. Entropija se u tom pogledu zapravo uopće filozofijski ne može misliti izvan kozmičkoga nihilizma. To valja imati u vidu kada nastojimo uvidjeti zašto su dva načina mišljenja koja je na kraju života još jednom imao potrebu naglasiti Heidegger – tehničko ili računsko i kazivajuće ili mitopoetsko – proizašli iz igre poretka i kaosa. Ono što, međutim, u Wienerovu zasnivanju kibernetike ima prizvuk stoičke kozmologije i etike, a što su kasnije mnogo sustavnije razvili u svojim predavanjima kasni Foucault i Deleuze, odnosi se na način misaonoga života pred neizbježnim događajem apokalipse. U tom pogledu entropija kao fizikalni pojam sintetizira trojstvo raspada (sustava i okoline), kaosa kao metastabilne ravnoteže i implozije informacija koja završava na rubu „horizonta događaja“. Potonji je pojam, kako smo pokazali, onaj koji Stephen Hawking rabi da bi objasnio svoju novu teoriju o „crnim rupama“. Kada se nešto raspada u svijetu, koji je shvaćen prošireno kao prostor-vrijeme kozmičkoga događaja i otuda omogućuje biološko-tehničku evoluciju, to se ne zbiva „apokaliptički“. Entropija se, dakle, ne smije i ne može shvatiti iz duha katastrofe kao uništenja. Najpotresnije i ujedno najuzvišenije riječi koje Wiener ispisuje u svojoj knjizi koja još uvijek nastoji spasiti ono „ljudsko“ kroz pokušaj dovođenja u svezu kibernetike i društva, zacijelo su sljedeće: „Uistinu, mi smo poput brodolomaca na napuštenome planetu. No, čak i u brodolomu ljudske vrline i vrijednosti nužno ne iščezavaju i moramo ih znati očuvati. Propast ćemo, ali neka to bude primjereno našem dostojanstvu kojim se možemo podičiti.“ (Norbert Wiener, isto, str. 40.) Što iz toga možemo zaključiti? Samo to da kibernetika mora postulirati druge i drukčije pojmove za održanje čovječanstva. To se mora desiti pod uvjetom vladavine entropije u povijesti njegova uzdizanja do prijestolja moći iz biti mišljenja kao jedinog pravog temelja ljudskoga dostojanstva. Blaise Pascal je na taj način otvorio problem „ljudske prirode“. Ako ima tako nečeg kao što je veličajna „bit“ čovjeka, tada se ona može obistiniti u događaju koji se ne zbiva sam od sebe bez misaonoga utemeljenja. Duhovno dostojanstvo čovjeka, dakle, proizlazi iz onoga što sintetizira bitak, bića i bit čovjeka. Ta je sinteza, pak, moguća tek onda kada se događa u odnosu između triju stadija na kojima „pustinja raste“. Entropija se stoga uspostavlja kao: (1) raspad ideje prirode i nastanka čovjeka; (2) igra kaosa i poretka u kojoj ono što povezuje nužnost i slučaj ne dolazi iz modalne kategorije mogućnosti, već iz čiste kontingencije kao misterija ili čuda „da“ bitak uopće jest (quoddittas); (3) implozija informacija koja omogućuje sustavu da funkcionira na temelju povratne sprege-petlje (feedback-loop), a okolini da mijenja odnose između umreženih sudionika interaktivne komunikacije. Svo troje ne smije se razumjeti iz perspektive „brodolomnika“. Iako je ideja da je tehnički svijet u svim svojim aspektima ništa drugo negoli nadomjestak za izgubljenu prirodu životinje koja nema svoje iskonsko obitavalište, pa zato nužno mora graditi umjetne vrtove za svoj novi raj, zajednička psihoanalizi, filozofijskoj antropologiji i kibernetici, ne smijemo zaboraviti da nadomjestak nije „mana“ neke djevičanske „ljudske prirode“ koju iznova valja uspostaviti na istim temeljima. U nadomjesku se nalazi „bit“ ljudske egzistencije. Kada Flusser definira komunikaciju upravo nadomjeskom bez koje bi čovjek pao u stanje životinjskoga opstanka on ima u vidu postojanje kôda kao sustava znakova kojim se priroda rasprirodnjuje. Nije li problem u odredbi razloga zašto kibernetiku i na njoj zasnovanu logiku tehnogeneze svjetova nazivamo „nadomjeskom“? Iako je jasno da je to zato što se povijesno-logički „prvo“ pojavljuje čista priroda kao događaj metafizičke istovjetnosti bitka i mišljenja, to još ništa ne govori o tajni „druge prirode“. Nakon svih veličajnih rastemeljenja metafizike od Nietzschea do Heideggera, Wittgensteina, Simondona, Derride, Deleuzea i kibernetičara poput Wienera, Günthera do radikalnih konstruktivista (Heinza von Foerstera i Ernsta von Glasersfelda) sazrelo je vrijeme da ideju nadomještanja, nadomjeska, onoga što zasjeda na mjesto vladavine prethodne paradigme pokušamo shvatiti „pozitivno“. Nije to tek „negativnost“ ili „antimetafizika“ na djelu u ruhu postmetafizike, ili kako je god nazivali. Ali jednako tako ne možemo nadomjestak shvatiti kao simulakrum. Često se govori pritom kako digitalni poredak mreža ima značajke tehnologijske simulacije. Zaboravimo na pojam krivotvorine kao i na ono nezbiljsko. Ovdje se uopće ne radi o sporu između stvarnosti i fikcije. Virtualna stvarnost određuje tzv. pravoj stvarnosti granice, a ne više obratno. Dostatno je spomenuti primjer definicije dizajna. Daleko od toga da ga se može i nadalje držati pukom primijenjenom umjetnošću. Umjesto toga potrebno je shvatiti da se dizajnom estetski konstruira tehnologijska stvarnost našeg vremena. To ide tako daleko da, primjerice, današnji komunikacijski ili web-dizajn ne ostaje unutar kompjutorske simulacije događaja. Štoviše, dizajniranje je proces kojim se estetizira sám život u njegovu samorazvitku i složenosti. Između „inteligentnoga dizajna“ i „estetskoga dizajna“, između Boga i ljepote uspostavilo se ono „treće“ što u drugi plan stavlja klasične odnose uzroka i svrhe. „Drugo“ (iterabilnost) sada određuje mogućnost „prvoga“ (arché). A to znači da je pitanje načina komunikacije (quoddittas) važnije od njezina sadržaja (quiddittas). Prisjetimo se i Marxa kada kaže na jednom mjestu da je anatomija modernoga kapitalističkoga društva ključ za anatomiju majmuna. Sve to pokazuje kako se složenost tehničkoga svijeta nipošto ne može razmatrati tek u analogiji s prirodom. Korak izvan te fatalne sheme mišljenja pretpostavlja izlazak iz logike konjunkcije-disjunkcije i vladavine načela linearne uzročnosti. Vidjeli smo da prvi poredak kibernetike ima u središtu pojam povratka ili povratne sprege-petlje (feedback-loop). Drugi se poredak, pak, orijentira na modelu promatrajućih sustava s vladavinom ideje objekta. Sam objekt u njegovoj objektivnosti postaje „novim subjektom“. A to znači da je spoznajno-teorijski problem razumijevanja svijeta uvjetovan promjenom perspektive mišljenja. Kada u trojnome obrascu odnosa čovjeka i stroja, stroja i čovjeka te, naposljetku, stroja i stroja iz drugoga poretka vladavine tehničkih objekata ulazimo u treći poredak kibernetike, sve postaje vrtoglavo ubrzano. Usto, sve se radikalno rastjelovljuje. Dematerijaliziranje poprima učinak „rasvjetljenja“ tijela kao tehničkoga objekta. Ali, ni subjektivnost subjekta niti objektivnost objekta više nisu mjerodavni pojmovi ovog radikalno konstruktivističkoga obrata. Kamo se onda treba usmjeriti? 2. Treći poredak kibernetike Vratimo se još jednom pobližem razjašnjenju vodećega pojma kibernetike. Nije to niti kontrola niti komunikacija, jer oboje pretpostavljaju postojanje sustava, nego ono što skriveno upravlja odnosom sustava i okoline u kozmičko-prirodnome sklopu bitka. U tom se sklopu život pojavljuje kao najviša mogućnost uopće. Ali i kao rijetka pojava. Entropijom označavamo pojam koji potječe još iz 19. stoljeća. Izvodi se, naime, iz proučavanja termodinamičkih sustava. Nalazi se u svim postojećim sustavima, neovisno je li riječ o živim ili neživim, koji posjeduju neku vrstu slobodne energije potrebne za djelovanje i rad. No, kao sustav sáma energija može pasti ili narasti te se stoga mjeri precizno matematički. Otuda Boltzmannov pojam entropije pripada matematičko-fizikalnim teorijama. Razvitkom statistike entropija se uvelike počela razmatrati. No, prošireno je shvaćanje da tim pojmom obuhvaćamo približan stupanj raspada ili nesigurnosti održivosti nekoga sustava. Štoviše, ukoliko je sustav izoliran, ili je izvan svih ulaza materije i energije, smjerat će prema maksimalnoj veličini entropije sukladno drugome zakonu termodinamike. Odmah valja upozoriti da se takvo fizikalno-matematičko shvaćanje nalazi u paradoksalnoj ovisnosti sa svim postojećim sustavima na Zemlji od društva, politike, ekonomije, zdravstva, kulture itd. Nije stoga slučajno što je entropija ujedno i jedan od temeljnih pojmova teorije sustava i teorije složenosti (complexity theory). (David Byrne, Complexity Theory and the Social Sciences: An Introduction, Routledge, London-New York, 1998.) Kao što se kibernetika idealno poklapa s razvitkom interdisciplinarnoga polja istraživanja biologije, informatike, sociologije, antropologije, psihijatrije, tako se i pojam entropije pokazuje odlučujućim za novu logiku znanosti koja poput kognitivnih strojeva digitalnoga doba „računa“ polazeći od binarnoga kôda. Neki autori smatraju da je proučavanje tog pojma nužno zato jer nam pomaže u određenju mjerljivosti održivoga sustava. U posljednje vrijeme u tom smjeru kreće se većina sociologijskih istraživanja odnosa prirode i društvenih sustava. Ekologijska paradigma društvenoga razvitka posebnu pozornost poklanja upravo svezi drevnih nauka politeističkih religija svijeta s načinom života zajednica koje održavaju prirodnu ravnotežu bez mahnitosti industrijskoga napretka. Ukratko, održivost se sustava mjeri tako što razina entropije ne prelazi maksimum, jer bi se inače sustav u potpunosti srušio. Raspad ili „smrt sustava“ nastoji se spriječiti na taj način da sám život u svojoj moći ravnoteže između sustava i podsustava kontrolira razmjenu energije, materije i informacije dostatnu da entropija ne poraste, već ostane obuzdana ispod donje granice. Iako se uglavnom govori o tome da postoje dvije entropije, Boltzmannova statistička i Shannonova informacijska, čini se da je za razumijevanje kibernetike trećega poretka u kojem kontrola i komunikacija pripada autopietičkome sustavu strojeva, a ne ljudi, moguće uvesti i treću entropiju. To je ona koja povezuje raspad sustava i imploziju čitavoga tehničkoga poretka. Ona čini „bit“ međumreže (Internet). U nju je čovjek uronjen kao u svoj jedini svijet. Bez toga je nemoguće zamisliti njegov život u složenim sustavima današnjice. Štoviše, život u tzv. informacijskim ili telematskim društvima bio bi bez te treće entropije, koliko god se to činilo paradoksalnim i aporetičnim, gotovo nemogućim. Kada to kažemo mislimo ponajprije na pojam kaosa i to u smislu poveznice raspada i implozije. No, još je nešto ovdje u igri. I to je mnogo važnije od ovog odnosa između (in-between) dviju entropija. Riječ je o paradigmi odnosa interaktivne komunikacije u složenim sustavima „umjetnoga života“ (A-life). Ona, naime, počiva na ideji programirane vizije onoga što nadilazi granice pojavnoga i tako postaje sintezom nužnosti (determinizam) i slučaja (kontingencije). Ova treća entropija, koja je zapravo „druga“ jer omogućuje svezu raspada sustava i implozije poretka, pripada ideji emergentne mreže. Budući da se zasniva na temeljnim načelima kibernetike poput pojmova samoorganiziranja, samoupravljanja i samosvrhe, ništa izvana ne može joj pružiti oslonac. Modeli su interaktivnih sustava, prema teoretičaru i praktičaru digitalne estetike i suvremene umjetnosti Peteru Weibelu, sljedeći: (1) diskretni ili aktivni sustavi u kojima korisnik nema izravan utjecaj na distribuciju informacija i promjenu njihova sadržaja; (2) reaktivni sustavi koji se zasnivaju na logici povratne sprege-petlje (feedback-loop) i omogućuju izravnu reakciju na događaje u mreži što nužno dovodi do mogućnosti aktivne participacije korisnika u oblikovanju kognitivne situacije; (3) interaktivni sustavi s otvorenim programskim strukturiranjem, u kojem korisnik postaje sudionikom događaja i na taj se način u igru uvode pojmovi interaktora i djela. O tome je Weibel ostavio dojmljivi umjetnički „zapis“ 1992. godine. U simuliranome prostoru postavio je interaktivnu instalaciju naslovljenu znakovito Kartezijanski kaos (Cartesianische Chaos). (Peter Weibel, „Transformation der Techno-Ästhetik“, u: Florian Rötzer (ur.), Digitaler Schein: Ästhetik der elektronischen Medien, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1991., str. 205-249. i Claudia Gianetti, Digitale Ästhetik: Einleitung, www.medienkunstnetz.de/themen/aesthetik_des_digitalen) Bez postojanja emergentne mreže sustav i okolina ne bi imale svoj nematerijalni prostor događanja stalnoga postajanja „novoga“. Protok informacija i šuma u interaktivnoj komunikaciji „novo“ izvodi iz stvaralačke potencijalnosti tehnosfere. Vrijeme kibernetike zato predstavlja apsolutno vrijeme stroja. Ono u sebi obuhvaća sve tri entropije jer raspad, kaos i implozija proizlaze iz unutarnje nužnosti samoga „slučaja“. To, pak, znači da su energija, materija i informacija uvjet mogućnosti ubrzanja (akceleracije) sámoga života kao entropije. Nije više problem u rastu ili padu entropije kao takve. Kaos nastaje kao mogućnost stvaranja poretka u kojem sustav i okolina nastoje sebe prilagoditi onome što nadilazi sve dosad viđeno. Nije li ovo u suprotnosti s klasičnom logikom i fizikom koja je pojam kaosa predstavljala idejom ne-poretka, onoga što nema u sebi nikakvu mogućnost sinteze proturječnosti!? Zacijelo je bilo tako. No, teorije determinističkoga kaosa u fizici i kozmologiji promijenile su shvaćanje o tom neartikuliranome pojmu koji se smatra uvjetom mogućnosti svakoga početka (arché). U djelima Gillesa Deleuza suvremeno shvaćanje kaosa oscilira između transklasične logike i kozmologije. Važno je ovdje tek naznačiti da se i sám pojam filozofije u Deleuzea pokazuje u bitnome izvedenim iz onoga što pred kraj života naziva kaosmosom, posuđujući taj izraz iz eksperimentalnoga romana Jamesa Joycea, Finneganovo bdjenje (Finnegans Wake). (Vidi o tome: Jeffrey A. Bell, Philosophy at the Edge of Chaos: Gilles Deleuze and the Philosophy of Difference, University of Toronto Press, Toronto, 2006.) Odnos kaosa i tehnologije odjednom postaje ključan za održavanje „radova na mreži“. Jer, naime, ono što je bilo shvaćeno u terminima nereda i ne-poretka, kao čista kontingencija bezrazložnosti, sada uređuje i kontrolira sam poredak mjerom tehnički postale entropije. U svemu tome ključan je proces akceleracije. 3. Ubrzanje brzine Ubrzanje predstavlja temeljni problem suvremene tehnologije. Ono se ne može izbjeći. Razlog leži u tome što je ideja prvoga početka ili stvaranja svemira „velikim praskom“ ujedno dvoznačna. S jedne se strane radi o prvome uzroku nastanka bitka rasprsnućem (eksplozijom) materije, a s druge o povratnoj sprezi (feedback) kojom se sustav života vraća na početnu točku sažimanjem informacija (implozija). Tehnologija nije ništa drugo negoli razvitak kognitivnih sposobnosti materije kao energije. Ako se, pak, radi o ideji povratka kao nužnoj entropiji svemira, tada je ideja „napretka“ kao „razvitka“ istodobno u ubrzanju sáme brzine do apsolutnih razmjera. Svaki povratak na nultu točku kretanja bio bi „nazadak“ u životu društava u kojima još postoji utopija suživota životinja, ljudi i strojeva u međusobnome razmaku. Je li to još uopće održivo ili se nalazimo u trećem poretku kibernetike s vladavinom programiranoga kaosa kao vizualizacije „tamne tvari“ iz koje nema povratka unatrag? U pravu je Kenneth D. Bailey kada tvrdi da je priroda ireverzibilnost entropije, a tehnički svijet pretpostavlja mogućnost reverzibilnosti. (Kenneth D. Bailey, „Entropy System Theory“, Systems Science and Cybernetics, Vol. 1/1990.) Što to znači? Ništa drugo negoli da prema drugome zakonu termodinamike toplina ne može ići od hladnijih do toplijih dijelova sustava, već jedino obratno. Kada se uspostavlja termodinamička ravnoteža dolazi do „smrti sustava“. Sáma se priroda raspada u svojoj održivosti. Jedino što otuda preostaje jest to da tehnosfera (biokibernetički prijenos informacija) ovaj događaj nadomještava ubrzanjem prijelaza iz „prirode“ u „otvoreni stroj“. Naravno, posrijedi je prelazak u posthumano stanje vladavine „umjetnoga života“ (A-life) na temelju upravljanja koje izvodi „umjetna inteligencija“ (A-intelligence). Pojednostavljeno rečeno: umjetni mozak upravlja procesima homeostaze umjetne okoline. Ipak, nešto u svemu tome ostaje zagonetno. Kibernetika se u sva svoja tri poretka označava metateorijom svih znanosti ili općom epistemologijom tehničkoga svijeta. Njezina se „bit“ može izvesti tek kada se razlože pojmovi informacije, kontrole i komunikacije. Uglavnom, fundamentalna promjena klasične logike i ontologije koja izlazi na vidjelo s kibernetikom jest u tome što se zahvaljujući pojmu „povratne sprege-petlje“ (feedback-loop) jednosmjerni krug uzroka-učinka-posljedice preokreće u sebi samome. Na taj se način vrijeme pojavljuje kao reverzibilno-ireverzibilna vrtnja u „beskonačnoj brzini“ putovanja kroz vrijeme. Kibernetika nastoji ne samo prevladati/dokinuti metafiziku i njezin sklop bitka-Boga-čovjeka-svijeta, Njezina se zadaća, naprotiv, sastoji u uspostavljanju „novoga apsoluta“. Što je, dakle, temeljni problem ove „nove“ meta-teorije i meta-znanosti vladavine složenih sustava? Upravo ono što se nalazi u njezinome imenovanju – upravljanje. Tko ili što upravlja čime? Je li uopće riječ o sekularnome načelu ljudskoga upravljanja, ili moramo jednostavno kazati da se čovjek u doba kibernetike i to u njezinome trećem poretku odnosa strojeva sa strojevima svodi na ostatak metafizike kao njezin povijesni relikt? Bog i analogno čovjek pretpostavljaju ideju upravljanja koja dolazi „odozgo“. Stoga su sva društva u povijesti bila već uvijek upravljana nečim što nikad nije bilo autonomno, autopoietičko, autokibernetičko. Bog se u metafizici misli kao najviše biće, a čovjek od novoga vijeka i antropologije kao njegov „transcendentalni dvojnik“, kako je to istaknuo rani Michel Foucault. S kibernetikom se događa to da ideja Boga i pojam čovjeka postaju zastarjelima unutar klasične matrice ontologije. Umjesto toga, tehnosfera postaje vladavina onoga neljudskoga i upravljanja koje proizlazi iz ideje informacijskoga ili digitalnoga kôda. A to znači da je time svaka mogućnost „unutarnje“ ili „vanjske“ kontrole sustava i okoline nemoguće poslanstvo. Kontrola nije stvar sustava i okoline. Ona je uvjet mogućnosti djelovanja društava koja su postala „društvima kontrole“, kako je to precizno najavio Gilles Deleuze. Imajući ovo u vidu možemo izvesti postavku da se time i sám pojam „društva“ bitno mijenja. Zbog toga ga više ne možemo definirati značajkama razvitka tzv. društvenih odnosa tijekom povijesti od antike, srednjega vijeka, moderne do informacijskih poredaka danas. Ono što određuje „društvo“ jest kibernetički pojam upravljanja. Njegova je značajka da je bitno neljudski, što znači da je posrijedi tehnička realizacija kraja povijesnoga razvitka društva uopće. Iako je neporecivo da su Boltzmannova statistička i Shannonova informacijska entropija naizgled dvije različite teorije koje povezuje matematika neodređenih veličina, ono što im je zajedničko jest pojam vjerojatnosti (probabilizam). U filozofijskome smislu on se počeo rabiti još u postkartezijansko doba, osobito u Mallebrancheovoj metafizici prigodnih uzroka. Problem vjerojatnosti, dakako, proizlazi iz događaja na planu vremenske dimenzije budućnosti. Jer ako prigodni uzrok ili niz uzroka mogu imati svoje obrazloženje za moguće pokretanje lanaca posljedica, koje u okazionalizmu pokreće Bog, onda je funkcija vjerojatnosti na raspuću između predviđanja i nepredvidljivosti. Statistička je vjerojatnost otuda ono što leži između nužnosti i slučaja. Nije nipošto riječ o linearnosti događaja. Posve obratno, statistička kao i informacijska entropija uvode u igru nelinearne sustave. Kada čovjek mijenja poredak prirodne ravnoteže, onda se mijenja ponajprije odnos između lanaca uzroka i posljedica. Da bi se uspostavila druga vrsta ravnoteže koja prirodnoj omogućuje nastavak djelovanja u drugim okolnostima potrebno je ograničiti doseg drugoga zakona termodinamike u otvorenim sustavima. Zadaća se kibernetike od nastanka prvoga računalnoga stroja koji funkcionira prema načelima Shannonove matematičke teorije komunikacije sastoji u tome da kontrolira složene otvorene sustave i njihove okoline. Upravljanje je moguće samo ukoliko se može predvidjeti ono nepredviđeno i to što je moguće sa što većom statističkom vjerojatnošću. Zato je entropija više od drugoga zakona termodinamike u doba vladavine tehnosfere i istodobno manje od onoga što se događa kada se sustavi u dinamičkoj ravnoteži nalaze na rubu raspada te na kraju iscrpljenih mogućnosti implozije informacija. Taj se „rub“ i „kraj“ međusobno podudaraju. Kako je ovo moguće? Samo zahvaljujući novome poretku koji s pomoću kaosa regulira razmjenu energije, materije i informacije u sustavu i okolini. Ova regulacija se mora zasnivati na pretpostavkama nečega „čudovišnoga“. Očito je da kaos u ovome slučaju ne možemo poistovjetiti tek s raspadom sustava, a niti s periodičnim krizama u kontinuitetu djelovanja prema načelima koja su suprotna entropiji. Važno je pritom reći da pojam okoline (Umwelt, environment, milieu) više nije biološki i društveno održiv, pa se sve mora iznova organizirati. Tada na scenu stupa promjena koja je konstantna. Njezina se vidljiva-nevidljiva forma pokazuje u dvoznačnome procesu: (a) ubrzanja i (b) očuvanja informacija. Zanimljivo je da Boris Groys kaže kako je jedini pravi problem suvremene umjetnosti dokumentacija događaja. (Boris Groys, Topologie der Kunst, C.Hanser, München, 2003., str. 146-160. Vidi o tome: Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006., str. 215-281.) Razlog je samorazumljiv. Više nema tradicionalnoga umjetničkoga djela. Umjesto toga suočeni smo s eksperimentom rađanja života iz duha biogenetike. Sve je samo vizualiziranje događaja u vremenu iščeznuća, pa se prisutnost mora ovjekovječiti u formatu novih medija. Memorija računala postaje utoliko tehničko-estetski problem. Što je ona bolja ili što su joj performativne mogućnosti očuvanja datoteka sigurnije od raspada materijalnosti informacije, to je veća mogućnost spašavanja stvarnosti od neizbježnoga učinka informacijske entropije u formi implozije. Ovaj problem danas se uvelike nastoji riješiti jer bez „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) ni suvremena umjetnost ne može imati, što je naizgled paradoks, svoju „prošlost“ niti „budućnost“. Vrijeme koje progoni pogon suvremene umjetnosti pripada „biti“ informacije. Ono je stalna aktualnost (nunc stans) u prisutnosti. Zbog toga su postajanje i proces važniji od samoga djela. Energija i materija se pritom kristaliziraju u svojem iščeznuću. To se događa ubrzavanjem stvaranja „novoga“. Kao da smo izručeni nekom mahnitome događaju gdje vrijeme više ne možemo mjeriti uobičajenim pokazateljima kretanja planeta oko Sunca. Ili još „luđe“, kao da se i sámo vrijeme u kozmičkome smislu odjednom ubrzava više negoli je to mogla statistički predvidjeti bilo kakva teorija entropije. Ako su sve pretpostavke u tom smislu ispravne, onda je kaos koji nastaje između raspada sustava i implozije informacija postao pravom mjerom tehničkoga vremena. Krug linearne uzročnosti djeluje stoga točno onako kako su to odredili Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? (Qu-est ce que la philosophie?) uvodeći u igru pojam „beskonačne brzine“ (vitesse infinie).

April 13, 2026
Arhipelag kaosa

Arhipelag kaosa

1. Izraz u naslovu ovog posta na blogu koji se zove Kaos rabi američka teoretičarka posthumanizma N. Katherine Hayles u Uvodu svoje izvrsne knjige Chaos Bound: Orderly Disorder in Contemporary Literature and Science (Cornell University Press, Ithaca-London, 1990). Autorica pritom detaljno istražuje kako se pojam “kaosa” transformirao iz pukoga “nereda” u model visoke kompleksnosti i informacijske bogatosti, povlačeći paralele između suvremene znanosti (teorije kaosa) i književne teorije, Njezini ključni koncepti su sljedeći: (1) Paradigma “uređenog nereda“: Hayles ustvrđuje da istovremena pojava interesa za složene sustave u disciplinama kao što su fizika, matematika, biologija i književna teorija signalizira duboki epistemologijski pomak. (2) Kaos kao informacija: Umjesto da se vidi kao odsutnost reda, kaos se redefinira kao mjesto maksimalne informacije i kompleksnosti. (3) Interdisciplinarni paralelizam: Autorica ne tvrdi da je znanost izravno utjecala na književnost, već da obje proizlaze iz zajedničke kulturne matrice kao feedback petlja između teorije, tehnologije i kulture. (4) Znanstveni temelji: Knjiga se bavi nelinearnom dinamikom, fraktalnom geometrijom (Benoit Mandelbrot), ireverzibilnom termodinamikom (Ilya Prigogine) i konceptom “leptirova učinka”. (5) Književna i kritička korelacija: Hayles uvjerljivo povlači paralele između znanstvenoga kaosa i dekonstrukcije u djelu Jacquesa Derride i Paula de Mana, sugerirajući da obje teorije prepoznaju nemogućnost apsolutnoga utemeljenja sustava ili jezika. U knjizi se detaljno ispituju strukture i teme nereda u djelima Henryja Adamsa, The Education of Henry Adams, Doris Lessing, The Golden Notebook, Stanislawa Lema, različita djela u kojima kaos služi kao dijalektika te poststrukturalisti Barthes, Lyotard, Derrida, Serres i de Man. Njezine sam knjige, pa tako i ovu, konzultirao baveći se prije dvadesetak godina intenzivno ovog problematikom u filozofijskome smislu (v. Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011). Najznačajnija joj je postavka u ovoj knjizi zapravo zagovor svojevrsne hibridnosti konceptualne arhitektonike kad tvrdi da tehno-znanosti nisu u kauzalno-determinističkome smislu referencijalni okvir suvremene književnosti, već je posrijedi ono što naziva zajedničkom kulturnom matricom. Naravno, jasno je da se ovdje radi o kibernetici i njezinim temeljnim pojmovima, osobito onome povratne sprege-petlje (feedback-loop). Ovaj obrat u biti metafizike ima dalekosežne ontologijske konzekvencije. Hayles ih uglavnom vrlo korektno objašnjava. No, ima još nešto što se ipak neće moći izvesti iz njezina pristupa biti stvari. Prije negoli to pokušam ovdje izvesti iz svojih filozofijskih istraživanja tehnosfere, što je nadasve razvidno u netom objavljenoj knjizi The Technoscientific Turn of Philosophy – The Age of Cybernetics (Palgrave Macmillan, Cham, 2026.) još valja nešto ovdje dodati. Naslov mojeg ogleda kojeg zahvaljujem njezinoj metaforičnoj uporabi pojma ipak se ponajviše može činiti parafrazom i palimpsestom naslova temeljnoga književno-antropologijskoga dokumenta o biti i užasu staljinističkoga totalitarizma u djelu nobelovca Aleksandra Solženjicina, Arhipelag Gulag (Verbum, Split, 2024. S ruskoga preveo Gabrijel Jurić). Arhipelag je, inače, skupina otoka, otočića i hridi koje povezuje slična geološka građa i nastanak, najčešće vulkanskoga porijekla ili nastali erozijom i izdizanjem mora. Često se nalaze na otvorenome moru, a naziv potječe od Egejskoga mora (grč. archipelago – glavno more). Što je to ꟷ arhipelag kaosa? 2. Što utječe, izravno ili neizravno, na nešto (bitak na biće, uzrok na posljedicu, prvo na zadnje, Bog na prirodu i čovjeka)? Klasična metafizika uvijek polazi od onog začetnoga i prvotnoga (arché) i zato nije začudno zašto je Martin Heidegger u svojim raspravama o biti temelja, o biti metafizike, o biti dostatnoga razloga, o povijesti bitka, o eshatologiji bitka itd., uvijek jednoznačno tvrdio da je ono što su mislili predsokratski mislioci poput Parmenida, Heraklita, Anaksimandra i drugih bezuvjetno određujuće za povijest zapadnjačke metafizike. Ovaj izraz nije samo naziv Aristotelove znamenite rasprave Metafizika koja je nakon Platonove Države (Politeia) zacijelo najznačajnija filozofijska studija grčkoga mišljenja i Zapada uopće. Njegova je posebna značenjska težina za Heideggera ono neotklonjivo u mišljenju što se uvijek nastojalo u različitih filozofa tijekom povijesti „prevladati“ i „preboljeti“. Usput, u svojoj Knjizi nemira portugalski genijalni pjesnik nad pjesnicima Fernando Pessoa kroz heteronim Bernarda Soaresa u jednom fragmentu kaže da mu se metafizika uvijek činila „kao pritajeni oblik ludila.“ Ako, dakle, ono izvorno/iskonsko u svojoj moći pojavljivanja uistinu utječe i određuje ono što nakon toga slijedi, onda je tijek i kretanje povijesti „sudbinski“ određeno zakonom kauzaliteta i načelom teleologije (uzrok i posljedica odnosno sredstvo i svrha). No, već je s Nietzscheom i Marxom kao eminentnim zagovornicima modernoga obrata u biti metafizike nakon Hegela ovaj prešutni ontologijski determinizam koji Heidegger naziva onto-teologijskim ustrojstvom metafizike postao rastemeljen i umjesto postojanosti bitka i nepromjenljivosti vremena moderne znanosti i književnost, ali isto tako i slikarstvo, kiparstvo i arhitektura kao i glazba, krenule su u posve drukčije razumijevanje svijeta polazeći od onoga što u najširem smislu iskazuje pojam kaosa. (v. Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021.) Ključan trenutak ovog obrata u biti metafizike postaje pojam događaja koji će Heideggger uvesti u svoja promišljanja smisla bitka sredinom 1930ih godina. Već tada je bilo razvidno da se bezuvjetnoj nad-određenosti moderne tehnike kao mehaničke tehnologije koja je zagospodarila svijetom u svim područjima života i duhovnih djelatnosti ne može gotovo ništa suprotstaviti i da je pitanje ljudske slobode i njegove egzistencije nemoguće očuvati povratkom u rajsko stanje pastorala i „kula bjelokosnih“. Problem s uporabom pojma kaosa otuda nije u tome što se već s kvantnom teorijom i dosezima teoretske fizike ne bi moglo govoriti o stanju svijeta koji nadilazi drevno grčko razlikovanje reda i nereda pri čemu je nered (kaos) uvijek moguće na ovaj ili onaj način prevladati velikim djelima u filozofiji i umjetnosti. Ne, mi se ne suočavamo s kaosom kao negacijom ovog stabilnoga poretka svijeta i vladavinom tzv. metafizike subjektivnosti iz koje proizlazi razlika onog tko upravlja svijetom i onoga što je predmet ovoga upravljanja i predočavanja stvari. Naš je kaos onaj koji je u samoj biti tehnologijskoga obrata u biti mišljenja uopće, te je gotovo samorazumljivo da ono što kaže Heidegger na seminarima u Provansi koncem 1960ih godina pozivajući se pritom na teze Maxa Plancka vlada bezuvjetno. Riječ je o postavci da su moderne znanosti u službi tehničkoga ustrojstva bitka i mišljenja (Gestell), a ne obratno. Uvođenjem pojmova kaosa i njemu pripadne entropije i kontingencije još je radikalnije u području kibernetičkoga ovladavanja svijetom promijenjena i slika prirode i društva, kulture i samoga života. Tehnosfera kao posvemašnja moć ne više „slike svijeta“, već vizualizacije svjetova kao rezultat apsolutne virtualizacije života, ovu je tzv. transklasičnu logiku razmjestila tako da više ni pojam kulture kao ni neke njoj inherentne „matrice“ nije primjeren način promišljanja onoga što proizlazi iz realizacije metafizike u kibernetici. Kad više nema jednoznačnoga i homogenoga nad-određenja Jednoga nad Drugim, kad su pojmovi subjekta i objekta relikti zastarjeloga načina mišljenja izvan stvarnosti informacijskoga doba u kojem obitavamo odavno, a isto još više vrijedi i za pojmove razlikovanja „prirode“ i „kulture“, onda je i ideja „čovjeka“ u smislu klasičnoga humanizma zapravo muzealizirana. Između znanosti i književnosti stoga ne vladaju ni tradicionalni pojmovi zakona kauzaliteta niti načelo teleologije, jer povijest više nema svojeg smisla što je bilo nadasve jasno Nietzscheu koji je i samu ideju historije kao znanosti o povijesti među prvima destruirao, a ne tek dekonstruirao. (v. Friedrich W. Nietzsche, Vom Nutzen und Nachteil der Historie für das Leben, Werke in drei Bänden, Hanser, München 1954, sv. 1, str. 209-287. prir. Karl Schlechta) 3. Ono što „ovdje“ i „sada“ čini kaos neotklonjivim pojmom kibernetičkoga četvorstva informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije nije hibridnost iz koje slijedi tzv. međuovisnost ili famozna kategorija uzajammnoga djelovanja iz nasljeđa Hegelove dijalektike. Umjesto toga, na djelu je kibernetički pojam događaja kao fraktalne transverzalnosti same tehnosfere koja se linearno razvija do dosezanja tehnološke singularnosti. Zato znanosti ne „određuju“ granice književnosti, jer ni jedno veliko djelo SF-literature poput Wellsova romana Vremenski stroj ili Pynchonov roman Gravity Rainbow nije „prijepis“ drugim književnim sredstvima onoga što pronalazimo u novim kozmologijama i teorijama znanosti plus filozofijske spekulacije o entropiji. Reći, pak, da je u doba raketnih sustava i vladavine autonomnih objekata u razvitku do autopoietičkih sustava života sve međusobno povezano u mrežu različitih događaja, kako je to uspostavio Gilles Deleuze na tragu Alfreda N. Whiteheada i Gilberta Simondona, znači krenuti drugim smjerom od puke zamjene vertikalnosti s horizontalnošću, a bitka iz klasične ontologije s pojmom događaja u procesnim ontologijama. Problem nije u tome da književnost kao i druge umjetnosti „ne misle“, da parafraziram Heideggera koji je to rekao 1952. godine u djelu Što znači misliti? (Was heisst Denken?) još radikalnije: „Znanosti ne misle“. Naravno, mišljenje je jedino pravi privilegij filozofije, ali to ne znači da znanosti i umjetnosti ne „misle“ drukčije: znanosti kalkulativno i preskriptivno, a umjetnost razvitkom intuicije koja pripada onome što je nesvodivo u posljednjoj instanciji na bilo što predmetno i konstruktivno. I mitska je struktura mišljenja istoznačna s drugim sustavima mišljenja, jer ako je nešto postalo samorazumljivo upravo u naše doba jest to da je evolucijsko-dijalektička shema razvitka povijesti mišljenja od tzv. primitivne do tzv. razvijene forme diskursa u znanostima napuštena, te je upravo Deleuze bio najradikalniji anti-hegelovac u suvremenoj filozofiji. Ostavimo pritom da je ipak nešto neotklonjivo u tom čitavom procesu rastemeljenja metafizike. Ništa drugo negoli Hegelov apsolut kao tehnodiceja svjetske povijesti koja dokazuje da unatoč svih tzv. kulturnih razlika u razvitku naroda i nacija nešto jest neizostavno, jedinstveno, neotklonjivo kao takvo. Riječ je o tehno-logičkome putu spram tehnosfere koja nadilazi i filozofiju, i znanosti i umjetnosti u svojem reduktivnome pohodu svijetom. Zato nije nimalo začudno da su SF-filmovi i njihova vizualizacija ono što nadilazi granice knjiženosti i postaje autonomno područje osmišljavanja svijeta izvan bilo kakve vladavine tzv. kulturne matrice „uzajamnoga djelovanja“ znanosti i književnosti. Mnogo je dobrih primjera, ali Solaris u režiji Andreja Tarkovskoga i paradigmatski SF-film za sva vremena 2001: Odiseja u svemiru u režiji Stanleya Kubricka su krunski dokaz ove postavke. Arhipelag kaosa jest više od metafore suvremenoga svijeta u kojem iz dana u dan svjedočimo kako ono što proizlazi iz biti tehnosfere postaje naša svakodnevica, od narcističkoga „crnoga zrcala“ nove subjektivnosti do digitalnoga totalitarizma u kojem pojam kibernetičke kontrole postaje temeljna značajka nove konstrukcije društva uopće. Ono što je zapravo najteže prihvatiti i razumjeti u jednoznačnoj apsolutnoj vladavini tehnosfere i što gotovo svi ispuštaju iz vida jest da je s metafizikom zauvijek gotovo i da je kibernetika s njezinim temeljnim pojmovima posve neutralizirala i suspendirala sve pojmove koji su vladali muzealiziranom poviješću. Paradoks je da je kaos pojam koji pripada teoriji kompleksnosti sustava koji su nelinearni i ireverzibilni, a to znači da je struktura mišljenja koje nas „ima“, a ne mi „njega“ ono koje dolazi iz prazne homogenosti tehnološke singularnosti do te mjere da i riječ strahotnoga užasa kakav je bio Solženjicinov arhipelag Gulaga ostaje samo jedna od davnih postaja na putu totalne mobilizacije nihilizma onog trećega poretka kibernetike za koji vrijedi samo još ona Nietzscheova mitopoetska izreka kako pustinja raste.

April 12, 2026
Interaktivnost i tehnotopija

Interaktivnost i tehnotopija

1. Interaktivnost Što je uistinu interaktivnost (interactivity)? Iz matematičke teorije komunikacije Claudea Shannona nastala je mogućnost primjene informatičkih sustava u razvitku komunikacijske tehnologije. Bilo je to moguće zahvaljujući tome što je uspostavljen drugi poredak kibernetike. On se zasniva na trostrukome shvaćanju informacije sa stajališta značenja poruke: (1) kodiranja poruke; (2) dekodiranja poruke i (3) izjednačenja pošiljatelja i primatelja poruke. Iako je formalno Shannonov model informacije-komunikacije bio zatvoren i linearan, prodor u kompjutorsku komunikaciju na daljinu (telematiku) bio je otvoren već time što se binarni kod (0-1) pojavio uvjetom mogućnosti stvaranja informacijskoga kôda. Komunikacija je na taj način shvaćena medijskom konstrukcijom sadržaja poruke zahvaljujući kodificiranju sustava unutar kojeg se može razumjeti njezino značenje. Jednostavno, uloga je kôda uvjet mogućnosti pragmatične komunikacije. Bez toga sve ostaje nijemo i bez odjeka u otvorenome svijetu tehničke egzistencije. Šumovi na mreži ostali bi puki šumovi. Ništa više. Najznačajniji teoretičar medija i tvorac komunikologije Vilém Flusser pokazao je da se čitav problem slike u doba vladavine tehnosfere svodi na promjenu paradigme. Ono što je za metafiziku bilo neposredno poput grčkoga pojma prirode (physis), sada postaje tehnički preoblikovanom „drugom prirodom“. Tamo gdje je bio jezik, sada vlada slika. No, nije to bilo kakva slika i nisu to bilo kakvi mediji. Riječ je o tehnoslikama i tehničkim medijima, dok se tehnoestetski način mišljenja zbiva u komunikaciji na daljinu. Zato je njegovo shvaćanje telematskoga društva lišeno one vrste društvenih hipostaza koje uobičajeno izvode sociolozi „humanističkoga“ nadahnuća. Čovjeka ne treba spašavati od neizbježne „sudbine“ nestanka u matricama tehničkoga svijeta jadikovkama zbog gubitka njegove „humanosti“. Problem nije ni u kakvome humanizmu, već u logici kojim tehnoslike djeluju u svijetu bez oslonca u nečemu stabilnome kako to bijaše u zlatno doba metafizike: „Predmoderni čovjek živio je u svijetu slika koji je označavao ‘svijet’. Mi živimo u svijetu slika koje nastoje objasniti teorije o ‘svijetu’. To je revolucionarno nova situacija. Da bi se to razumjelo, potrebno je da u sljedećem razmatranju napravimo ekskurs na pojam kôda: kôd je sustav simbola. Njegova je svrha omogućiti komunikaciju između ljudi. Budući da su simboli fenomeni koji zamjenjuju („označavaju“) druge fenomene, komunikacija je nadomjestak: ona nadomještava doživljaj ‘sudionika’ zajednice. Ljudi se moraju međusobno sporazumijevati kôdom, jer su izgubili neposredni dodir sa značenjem simbola. Čovjek je ‘začudna’ životinja, koja mora stvarati simbole i uređivati ih u kôd, jer on mora pokušati premostiti jaz između sebe i ‘svijeta’. On mora pokušati ‘posredovati’, on mora pokušati ‘svijetu’ dati značenje.“ (Vilém Flusser, „Die kodifizierte Welt“, u: Medienkultur, S. Fischer, Frankfurt a. M., 1997., str. 23.) Kada se nastoji objasniti značenje komunikacije za kibernetičku sliku mišljenja vidimo da nastaju mnogobrojni problemi. Nije dostatno kazati da je to druga ključna riječ/pojam kibernetike, a niti pridonosi razrješenju problema to što će se kazati kako od komunikacije zavisi „sudbina“ informacije. Kako za Shannona, koji je ipak bio samo „informatičar“, što znači da mu je matematika bila glavno oruđe u razumijevanju složene stvarnosti svemira, tako i za Flussera vrijedi da se tajna kôda ne može nipošto iscrpiti u njegovu tehničkome ili pragmatičnome značenju. Ako je „prva kibernetika“ ona koja daje uputstvo za djelovanje sustava (informacija), onda je druga kibernetika ona koja daje uputstvo za djelovanje okoline (komunikacija). Što je između ta dva naizgled razdvojena svijeta? Odgovor je sa stajališta Shanona: tehnička „bit“ medija ili kodificirani svijet simbola. No, simbolička moć jezika bila bi ništavna bez signala (elektromagnetskih valova) koji omogućuju prijenos podataka do korisnika. Sa stajališta Flussera, međutim, pitanje kôda ima mnogo više metafizičko otajstvo negoli se to na prvi pogled čini. Zašto? Jednostavno stoga što je „kodificirani svijet“ ujedno sustav simbola i okolina u kojoj se taj sustav primjenjuje da bi cjelina kao takva funkcionirala. Drugim riječima, ono što omogućuje svijetu kao otvorenosti tehničkoga bitka da uopće bude to što i jest, naime, bezuvjetna i apsolutna mreža događaja čistih kontingencija, ne nalazi se ni u sustavu niti u okolini tehničkoga svijeta. Odgovor leži u onome „između“ (in-between). Uostalom, i Shannon i Flusser najavili su nužnost simboličke komunikacije koja prelazi u čistu nematerijalnost već time što digitalna slika nema svoj uzor u „prirodi“. Konstrukcija umjetne slike proizlazi iz interplanetarnoga ili kozmičkoga signala. Često se zaboravlja da kvantna fizika stoji u pozadini kompjutorske tehnologije. Zahvaljujući razvitku tehničkih medija signal se prenosi na daljinu. Kao što je internet ili međumreža uvjet mogućnosti digitalnoga doba, tako je interakcija uvjet mogućnosti one „povratne sprege-petlje“ (feedback-loop) koja iz temelja ruši sve metafizičke dogme prirode i kulture, uzroka i svrhe. Tajna je interakcije u tehničkome ili informacijskome kôdu kojim se društva-politika-kultura ljudskoga obitavanja podvrgavaju logici strojne samoproizvodnje. Usto, riječ je o samoreferencijalnome sustavu. Okolina se kao „unutarnji“ i „izvanjski“ poredak značenja pritom ne shvaća podređenom ili pasivnom u odnosu na sustav. Bez obzira imamo li u vidu teorije složenosti (complexity), emergencije ili kontingencije za sve vrijedi zajednički nazivnik pronalaženja onoga „između“ binarnih opreka. Nije, dakle, stvar u logici binarnoga kôda koji omogućuje interakciju između sustava i okoline tehnosfere. Problem se pokazuje u onome između 0 i 1, ili između informacije kao uputstva za djelovanje i komunikacije kao povratne sprege-petlje (feedback-loop). Stephen Hawking je to iskazao u svojoj novoj teoriji nastanka i tajne „crnih rupa“ u svemiru. Ono što je nazvao „horizontom događaja“ unutar kojeg se zadržava neki preostatak informacije jest upravo to „između“ energije i mase (materije). Inter-aktivnost nije otuda ništa tek tehnički akcidentalno, izvedeno, deterministički slučaj nadređenosti. Umjesto toga, moramo uvesti u razmatranje nešto „između“ nužnosti i slučaja. Inače bi sloboda kao pretpostavka komunikacije u svijetu bila tek pukom iluzijom. Uzmimo jedan primjer iz suvremene umjetnosti. Kao što je poznato, njezina se „bit“ pokazuje u tome što za svoje nosive pojmove može imati isto ono što vrijedi za znanost i filozofiju. Ako su temeljne kategorije tehnosfere računanje, planiranje i konstrukcija, tada je izvjesno da se djela/događaji suvremene umjetnosti više ne prikazuju i ne predstavljaju kao lijepe i uzvišene slike, nego kao estetski objekti (readymades) u novoj industrijskoj okolini. Štoviše, suvremena se umjetnost bavi istraživanjem onoga neljudskoga u formi estetskih događaja. Zbog toga je njezina dioba na instalacije-performativnost-konceptualnost (postav-izvedba-pojam) ništa drugo negoli radikalno dematerijaliziranje estetskoga objekta. Ideja kao koncept nosi prevagu nad božanskim sjajem ljepote. Kada to imamo u vidu postaje jasno da se u kibernetičkome okviru radovi suvremene umjetnosti pojavljuju kao istraživačke metode, eksperimenti i projekti. Jedan je takav i rad Kena Rinaldosa Autopoiesis iz 2000. godine. (Vidi o tome: Claudia Gianetti, Digitale Ästhetik: Einleitung, www.medienkunstnetz.de/themen/aesthetik_des_digitalen) To je instalacija koja se bavi tematiziranjem „umjetnoga života“ (A-life). Okolina i promatrači pritom dobivaju posebno važnu ulogu. Zbog ispitivanja kolektivnoga ponašanja stroja (robota) u odnosu na ljudsku percepciju njihov se položaj mijenja iz pasivnosti u aktivnost. Naravno, svaka je takva instalacija ujedno i interaktivna. Razlog leži u tome što propituje sustav organiziranja biološkoga i tehničkoga „života“. Postavljanje-u-prostor više nije čin subjekta koji određuje što će biti objekt. Posve suprotno, tehnički se objekt ne svodi samo na stvari i aplikacije. Posrijedi je obrat u shvaćanju konstrukcije. Ono što čitavu mrežu interaktivne komunikacije u ovome slučaju čini zavodljivim činom estetskoga komentara tzv. publike nije ništa drugo negoli tehnologijska simulacija. Bez toga suvremena umjetnost gubi svoje opravdanje. Imao je pravo Nietzsche kad je umjetnost definirao kao privid „istine“. Jer bez tog privida/sjaja (Schein) ne može postojati niti „digitalni privid“ kako ga je savršeno opisao Vilém Flusser u programatskome ogledu „Digitalni privid“ („Digitaler Schein“). „Riječ ‘privid’ (u njemačkom, nap. prev.) ima isti korijen kao i riječ ‘lijepo’, i u budućnosti će postati presudna. Kad će se odustati od djetinje želje za ‘objektivnom spoznajom’, spoznaja će se ocjenjivati prema estetskim kriterijima. Ali to nije ništa nova: Kopernik je bolji od Ptolomeja, a Einstein je bolji od Newtona, jer nude elegantnije modele. Ono doista novo pritom je, međutim, to što ljepotu od sada moramo shvaćati kao jedini prihvatljivi kriterij istinitosti. ‘Umjetnost je bolja od istine.’ U tzv. kompjutorskoj umjetnosti to je sad već razvidno. Što je digitalni privid ljepši, to su projicirani alternativni svjetovi stvarniji i istinitiji. Čovjek kao projekt, taj formalno misleći sistemski analitičar i sintetičar jest umjetnik.“ (Vilém Flusser, „Digitalni privid“, Europski glasnik, br. 17/2012., str. 490. S njemačkoga preveo: Boris Perić) U slučaju instalacije Autopoiesis imamo gotovo „prepisanu“ biološku teoriju Maturane i Varele u kibernetičkome ključu. Ne ulazeći nimalo u tzv. estetske kriterije „vrijednosti“ ovoga interaktivnoga projekta, ono što se čini znakovitim jest da pojam „tehnologijske simulacije“ više ne označava puki privid u odnosu na tzv. objektivnu stvarnost. U spoznajno-teoretskome smislu ovdje se sada radi o nužnosti privida kao nove stvarnosti. Ona autonomno postoji kao „istina“ tehničkoga svijeta. Ako je svaka umjetnička instalacija u digitalno doba interaktivna, to nije zasluga niti umjetnika niti zainteresirane ili ravnodušne publike. Dogodio se obrat u načinu događanja suvremene umjetnosti. Uvođenjem kompjutorske tehnologije slika je postala uronjenom u virtualni prostor (immersion). (Oliver Grau, Virtual Art: From Illusion to Immersion, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London, 2003). Prolom slika označio je početak tehnologijske simulacije zbilje kao estetskoga privida. Na taj se način kontrola kao komunikacija pojavljuje uvjetom mogućnosti estetske komunikacije, a ne obratno. Problem je, dakle, u tome kako odrediti kibernetičku, a ne više ontologijsku razliku između „digitalnoga privida“ i objektivne stvarnosti ako su sustav i okolina u tehnosferi konstruirani svezom „prirode“ i „života“ kao umjetne tvorevine ili, još bolje, kao kontingentna stanja same stvari. Čime se to onda bave filozofija, umjetnost i znanost kad je riječ o „umjetnome životu“ (A-life)? Tautologijski odgovor glasi: tehnologijom nastanka sâmoga života u drugoj formi njegove egzistencije. Otuda je samoorganiziranje, samoreferencija i samoupravljanje ono što čini način pojavljivanja ideje autopoiesisa. Ili drukčije rečeno, ideja se realizira vlastitim stvaranjem u pojavnosti nove slike kao pojma. Da bi taj proces bio transparentan u svojoj idejnoj nematerijalnosti, potreban je interaktivni odgovor onoga tko prima informaciju u formi estetskoga ili digitalnoga privida. Što se događa unutar mreže (network) u kojoj su uronjeni (immersion) raznoliki svjetovi mašte i stvarnosti? Čini se ništa negoli to da svaka nova informacija dovodi do nove interakcije. Mnogi će teoretičari tzv. kiberdemokracije stoga posegnuti za objašnjenjem da umjesto obilja slobode i odlučivanja imamo sve više kontrole i ograničenja pristupa informacijama. A umjesto toliko slavljene interaktivnosti sudionika radikalne demokracije suočeni smo s rastućim nihilizmom interpasivnosti. (Robert Pfaller, Die Illusionen der anderen: Über das Lusrprinzip in der Kultur, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2002., str. 25-46.) Kako god bilo, jedno je neporecivo: uvjet mogućnosti suvremene umjetnosti u digitalno doba jest pojam informacije (kontrole) kao interaktivne komunikacije (feedback). Tko, međutim, kontrolira sâmu kontrolu ako je ona umjetnoga ili tehničkoga podrijetla? Odgovor je samorazumljiv: samoorganizirajući sustav koji samoupravlja svojom okolinom na interaktivan način. Što vrijedi za suvremenu umjetnost odnosi se ponajprije na „drugu neposrednost“ komunikacije. Naša uobičajena slika neposrednosti jest pogled Drugoga. Licem-u-lice susret i suočenje s Drugime poprima značajke milosti i blagosti podarivanja. I, naravno, posvemašnje suprotnosti tome kao što je strah od mržnjom prožetoga sudionika kruga ljudskosti. Oboje su osjećaji ekstremnoga načina iskazivanja želje za Drugim. U prvome slučaju u podarivanju sebe Drugome, a u drugome u sebičnoj volji za negiranjem Drugoga. Nitko to nije bolje filozofijski opisao u svojoj etici suosjećanja spram Drugoga od Emmanuela Lévinasa. (Emmanuel Lévinas, Totalité et infini: essai sur l’extériorité, Le Livre de Poche, Pariz, 1990.) No, ako želimo razumjeti kako i zašto ova „druga neposrednost“ koju nazivamo interaktivnom komunikacijom nadilazi i filozofiju, umjetnost i znanost dostatno je samo razložiti smisao kibernetike kako je to učinio u svojim djelima Norbert Wiener. Za njega se, naime, ta riječ/pojam ne odnosi toliko na novu univerzalnu znanost koja bi trebala zamijeniti postojeće prirodno-tehničke i društveno-humanističke znanosti nastale u 19. i 20. stoljeću. Umjesto tog zahtjeva posrijedi je ideja o mogućnosti nastanka meta-znanosti upravljanja čitavim svemirom s pomoću upravljanja sustavom i okolinom. Utoliko je interaktivnost „bit“ tehničke komunikacije. Pa makar životinje, ljudi i strojevi prestali „komunicirati“ onako kako to čine sukladno svojoj „biti“ – životinje govorom, ljudi jezikom, a strojevi izračunatom slikom. Kibernetika se u cjelini ne može više utemeljiti u ideji Boga, uzroka, svrhe. Namjesto zastarjelih ideja „duše“, „svrhe“ i „Boga“ sve je sada na tome da kontrola i komunikacija u posthumanome stanju pronađu izlaz iz prirodne sklonosti zatvorenih sustava prema entropiji te nužnosti ljudske vrste da u napretku tehnologije vidi vlastiti spas od biološkoga nestanka i toplotne smrti svemira za približno šest milijardi godina. Pogledajmo zašto Norbert Wiener dovodi u svezu entropiju i napredak čovječanstva. Čini se da je kibernetika „ravnodušna“ na dugovjeke raspre o antropologiji i humanizmu. Kao da dostojanstvo čovjeka nije njezino temeljno pitanje, premda od samoga početka nastanka ove meta-teorije upravljanja sustavom i okolinom „života“ u biologiji, psihologiji, antropologiji i sociologiji ima zadaću „racionalizirati“ odnos čovjeka i stroja, stroja i čovjeka i, naposljetku, odnos stroja i stroja. Taj trojni obrazac ujedno upućuje na kretanje povijesti. Prvo je stanje ono u kojem je na djelu vladavina antropologije; drugo se, pak, odlikuje time što je u središtu tehnički objekt; a treće označava kraj čovjeka i početak „umjetnoga života“ (A-life). Interaktivna komunikacija nije nipošto svediva na „ljudsku prirodu“. Vidjeli smo da je već na počecima razvitka informatike i kompjutoristike matematička teorija komunikacije imala za cilj uspostaviti mogućnost prijenosa signala i dekodiranja poruke bez obzira je li riječ o primatelju/korisniku kao životinji, čovjeku ili stroju. U tom pogledu posve je očito da je podrijetlo interaktivne komunikacije dvostrano. S onu stranu ljudskoga i s onu stranu materijalnoga leži njezin izvor. Kao i sam pojam informacije, tako je i interaktivnost sveza materije i energije. Ta se sveza očituje u optičkome vizualnome kôdu. Kako Wiener dolazi do glavne postavke kibernetike: da se društvo može razumjeti kroz proučavanje poruka i komunikacijskih sposobnosti koje pripadaju trojnome obrascu čovjeka i stroja? Odgovor je jednostavan u svojoj složenosti. Umjesto dijalektičke sheme povijesnoga napretka kao teze-antiteze-sinteze u kojoj svaki razvitak označava dokidanje/prevladavanje (Aufhebung) nižega stupnja razvitka, sada je obrat u tome što se napredak strojeva suprotstavlja entropiji prirode. Tehnički je svijet otuda svagda u znaku binarnoga kôda i dvosmjerne komunikacije. Već je pronalazak ključnoga pojma kibernetike kao što je povratna sprega (feedback) inovacija u smjeru održanja konstantnoga stanja energije (prvi zakon termodinamike) i ravnoteže sustava u statističkoj mjeri raspada poretka. Tako se umjesto logike ili-ili nalazimo u okružju logike i-i. Napredak modernih društava zahvaljujući znanostima i tehnologiji prijenosa informacija nije posvemašnja suprotnost entropiji. Štoviše, radi se o svojevrsnome prožimanju ili uzajamnome djelovanju jednoga i drugoga inače ne bi moglo doći do ravnoteže. No, što uopće znači ravnoteža? Ako su za Aristotela znanosti njegova doba bile fizika i biologija, za Wienera su to termodinamika, statistička mehanika i Darwinova biologija kao teorija evolucije. Već je na površan pogled vidljivo da su razlike u tome što se priroda i život razmatraju teorijski, dok se u Wienerovu slučaju radi o praktičnome preobratu znanstvenoga područja. Može se čak kazati da time otpočinje doba vladavine shvaćanja tehnoznanosti (technosciences). Tko govori o ravnoteži „prirode“ i „života“ danas misli na ovo potonje. Jer bez tehnologije kontrole same „prirode“ i „života“ u njihovoj homeostazi nije moguć otklon od neumitne entropije. Postaviti nešto u ravnotežu za Aristotela je još značilo poštivati zakonitosti „prirode“ i „života“. U slučaju tehnoznanstvenoga prodora u „bit“ tehnosfere više ništa nije samorazumljivo. U tom pogledu uravnotežiti odnose između sila „dobra“ i „zla“ u izvanmoralnome smislu ne znači ništa drugo negoli postaviti ih u nerecipročne odnose uzajamnoga djelovanja. Zanimljivo je da će na tragu Wienera, ali u bitnoj razlici spram njegova stava o položaju čovjeka u odnosu na stroj, francuski filozof tehnologije Gilbert Simondon razviti iznimno plodotvornu postavku o metastabilnoj ravnoteži društvenih poredaka. Ukratko, ono što je nelinearno, nesimetrično i nerecipročno u „prirodi“, „društvu“ i „kulturi“ može dospjeti samo do onog stadija ravnoteže koja nadilazi klasični pojam postojanosti i trajnosti. Tako je danas sa shvaćanjem pojmova krize u upravljanju neoliberalnim globalnim kapitalizmom. No, tko „što“ ovdje postavlja? Poznato je da je pojam postava (Gestell) znamenita odredba kojom Heidegger misli „bit“ tehnike kao epohalnoga nihilizma zapadnjačke povijesti. (Martin Heidegger, „Die Frage nach der Technik“, u: Vorträge und Aufsätze, G.Neske, Pfullingen, 1954., str. 13-54. i Martin Heidegger, Leitgedanken zum Enstehung der Metaphysik, der neuzeitlichen Wissenschaft und der modernenen Technik, GA, sv. 76, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2009.) Postavljanje je u ovome slučaju s onu stranu bilo kojeg ljudsko-neljudskoga načina isporuke bića kao informacije. Problem je, dakle, u tome što je zadaća kibernetike istodobno odveć-ljudska i odveć-neljudska. Da bi se tehnički svijet postavio u svojoj apsolutnoj moći funkcioniranja bez čovjeka, da bi kontrola kao komunikacija bila otvorena i interaktivna, potrebno je da nastupi doba vladavine „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) i „umjetne intuicije“ (A-intuition) u formi kibernetičke ili transhumane tjelesnosti strojeva. Time napuštamo povijesno polje neizvjesnosti i nepredvidljivosti događaja. Ulazimo odlučno u doba čistih kontingencija, vjerojatnosti i totalne konstrukcije. Nije to više bilo kakvo „postavljanje“ koje bi još imalo tragove metafizike. Umjesto toga, postavljanje bitka je postala autopoietička djelatnost tehnosfere. Kada između strojeva i ljudi vlada kontrola kao komunikacija nastala time što između tehnologijskoga napretka i prirodne entropije više ne postoji jaz sve se radikalno mijenja. Samo je zahvaljujući bezdanu između bitka i vremena mogao postojati pojam događaja koji ih povezuje. Na tome je kasni Heidegger gradio svoje mišljenje „drugoga početka“ (der anderen Anfang). (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003. 3. izd.) No, iz perspektive Wienerove kibernetike taj je bezdan, to mjesto paradoksalne granice i mogućnosti premošćivanja jaza, riješeno na taj način što se događaji kontroliraju u ravnoteži odnosa između sustava i okoline. Ako bismo htjeli izvesti postavku o tajni „crne kutije“ metafizike koja preostaje i u doba čistih kontingencija kibernetike odgovor bi mogao biti samo jedan. 2. Tehnotopija: Informacija i konstrukcija Informacija predstavlja „bit“ tehničkoga doba. A ono bitak označava mogućnošću stvaranja „umjetnoga života“ u transformaciji prirode kao takve (physis, natura). Kada se bitak (einai, esse, Sein, Being) kao temeljna riječ onto-teologije (=metafizike Zapada) svodi na čistu informaciju tada je sâma metafizika postala fizikom čestica. U formi kvanta otvorila je put svekolikom interplanetarnome lutanju svemirom. Dakako, metafizika je navlastita „sudbina“ svijeta jer se radi o putu mišljenja. Od tzv. mnoštva mogućnosti uvijek se izabire jedan put. Književnik Jorge Luis Borges u Apokrifnim Evanđeljima kaže: „Vrata biraju, ne čovjek.“ Umjesto topologije bitka tehnički svijet predstavlja tehnotopiju informacije. Kao što vidimo, razlika je u razumijevanju mjesta i položaja bitka. Prostornost se, međutim, bitno mijenja kada ono što je namješteno u prostoru postane ne-prostorno kao fluidno i slobodno-lebdeće. Kada bitak više nema svoju kuću i zavičaj, njegovo je obitavalište izbačeno u među-prostor kao mrežu (Internet). Informacija nema svoj prostor. Ona je poput božanske egzistencije bezglasno Ništa, posvuda i nigdje, kako je to lijepo rekao njemački mistik Angelus Silesius. Samo zahvaljujući tome što informacija omogućuje postojanje ravnoteže između sustava i okoline (životinja, ljudi i strojeva i njihovih hibrida ili mutanata) možemo nastaviti s idejom „svrhovitosti“ druge ili drukčije povijesti. Ali ona za svoj prostor-vrijeme više neće imati ukorijenjenost u Zemlju. Svrha se više ne nalazi u linearnoj uzročnosti stvari, nego u kružnoj uzročnosti poretka kojim upravlja povratna sprega-petlja (feedback-loop). Gdje su onda unutarnje granice pojma kontrole kao (interaktivne) komunikacije? Paradoksalno, granice su izvan sâmoga pojma kontrole i komunikacije. Da bi sustav uopće mogao funkcionirati na temelju jedne nelinearne, kontingentne i pragmatične „ideje“ o svemiru s onu stranu nužnosti i slobode, fizike i metafizike, mora se pretpostaviti kraj postojanja svemira i nestanak života kao takvoga. Ta je pretpostavka vladavina onog moćnoga Ništa. Ali sada je ono za razliku od Platonova „Ništa“ kako ga je izveo u Timeju rezultat drugoga zakona termodinamike. Između Grka i tehnosfere postoji očito neka „tajna veza“. Platon i Wiener ne misle isto. Ali pretpostavljaju ono što kao tamna tvar ili sjena prati povijest ljudskoga mišljenja o nastanku i nestanku svijeta. U najznačajnijim prilozima suvremene filozofije u Heideggera „Ništa“ je tematizirano s onu stranu bitka i događaja. Norbert Wiener, naprotiv, nastoji ništavnost toga „Ništa“ ili nihilizam povijesti svesti na statističku mjeru propasti ili pada informacijskoga stanja ravnoteže sustava i okoline živih bića, ljudskih društava i strojeva. Tajna „crne kutije“ metafizike nalazi se, dakle, u shvaćanju entropije kao: (1) mjere raspada svih sustava, (2) metastabilnoga kaosa i (3) implozije informacija u „beskonačnoj brzini“ (vitesse infinie) kojom svjetlost putuje od izvora do prijema informacije i natrag. Sve se vraća u iskonsko mišljenje početka filozofije u Grka. Svjetlost i Ništa, bitak i „tamna tvar“ koju kozmolozi i kvantni fizičari nastoje istražiti nalaze se u prožimajućim odnosima stvaranja i iščeznuća, bolje reći „gutanja“ i „usisavanja“. Povratak iskonu ovdje ne valja shvatiti doslovno, a niti, pak, onako kako je to pokušao Heidegger svojim pojmom događaja (Ereignis). Ako se informacija nikad ne može posve izgubiti u mreži događaja koji pokreću djelovanje kao interaktivnu komunikaciju, to ne znači da se radi o novome pojmu vječnosti. Kibernetika je postulirala apsolutno vrijeme stroja. Ono ne pripada ni bioritmu čovjeka niti psihoritmu životinje. U tom je smislu prava riječ tehnički organizirane bezvremenosti mréža zapravo etički čudovišna – ravnodušnost. Vrijeme o kojem govore Wiener i drugi kibernetičari može se razumjeti kao ono vrijeme koje preostaje od nastanka do iščeznuća svemira u toplotnoj smrti galaksija. To je vrijeme entropije. I zato je bio u pravu Einstein kada je razdiobu na prošlost, sadašnjost i budućnost sa stajališta kvantne fizike te opće i posebne teorije relativnosti proglasio pukom iluzijom.

April 11, 2026
Kontrola kao komunikacija

Kontrola kao komunikacija

1. Kognitivne matrice: Jezik i slika Jezik iskazuje bit epohe. Kazivanjem se, pak, vrijeme zgušnjava u snopovima značenja. U govoru se i pismu prepoznaje osjećanje i doživljaj vremena. Ali ne samo to. Još se više mišljenje vremena usmjerava na ono što je za filozofiju i umjetnost, povijesne znanosti i antropologiju nužno razdvojeno: prošlost-sadašnjost-budućnost. Razlika između iskona (arché) i totalne mobilizacije u suvremenome svijetu uočava se već u tome što je riječ o sporosti i ubrzanju. Tehnologija drevnih naroda bila je iznimno učinkovita jer je poštivala prirodne zakone. Tome usuprot, moderna se tehnologija ne može više razumjeti polazeći od pojma prirode. Mehanika, doduše, ima za svoj uzor tjelesni ustroj čovjeka. Zato je Marshall McLuhan mogao tvrditi da su mediji produžeci ljudskih osjetila. (Marshall McLuhan, Razumijevanje medija: Mediji kao čovjekovi produžeci, Golden marketing, Zagreb, 2008. S engleskoga preveo: David Prpa. Vidi o tome: Dieter Mersch, Medientheorien: zur Einführung, Junius Verlag, Berlin, 2006., str. 105-127. i Žarko Paić, Vizualne komunikacije: uvod, Cvs, Zagreb, 2008., str. 94-107.) Produženje označava proširenje (extensio). Posrijedi je, dakle, materijalni aspekt medija koji je ujedno i osnova nove kulturne tehnike. Tjelesna ili materijalna supstancija (res exstensa) od Descartesa se određuje svojstvima protežnosti: produženja i proširenja. Ta jednodimenzionalnost materije nije ipak ono što izbija u prvi plan. Daleko je važnija druga dimenzija moderne tehnologije. Znamo da je za Descartesa temeljna značajka čovjeka bila u njegovoj umnoj ili mislećoj supstanciji (res cogitans). Budući da su nove informacijsko-komunikacijske tehnologije nastale na temeljima komputacije strojeva, jasno je da kompjutor kao stroj mišljenja „oponaša“ strukturu mozga. Stoga je „priroda“ mozga u njegovoj decentraliziranoj mreži neurona. Oni upravljaju složenim sustavom mišljenja, osjećanja i doživljaja čovjeka. Sporost i ubrzanje nisu, dakle, radikalne suprotnosti. Obje su kategorije izvedene iz značajki energetskoga potencijala materije kao mase. No, u slučaju prijelaza iz prirode u tehnosferu kao kibernetički prijenos informacija na daljinu susrećemo se upravo s onime što čini uvjet mogućnosti kibernetike kao metateorije i metaznanosti suvremenoga doba. Svi sustavi i njihove okoline ulaze u poredak kontrole. To se odnosi na društva, kulture, političke poretke, organizaciju života cjelokupne prirode. Samo je po sebi jasno da kontrola ne proizlazi iz ljudske sposobnosti nadziranja procesa života u cjelini njegovih preobrazbi. Ona označava ono neljudsko. U formi informacijskoga ili biokibernetičkoga kôda kontrola postaje uvjet mogućnosti odvijanja digitalnoga svijeta. (Jean Baudrillard, Simulacija i zbilja, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 83. S francuskoga prevela Gordana V. Popović) Ako se razlikovanje između „nadziranja“ i „kontroliranja“ sastoji u tome što je prvo nešto pripadno pojmu moći kao društvenoga odnosa u kojem se čovjek pojavljuje gospodarem ili slugom, a oba su lika funkcije nečega što im je nadređeno, čak i kada čovjek kao gospodar ima despotske ili totalitarne ovlasti, dok je, pak, drugo s onu stranu ljudskoga raspolaganja elementima moći, tada vidimo kako jezik u kibernetičkome načinu mišljenja postaje tehnički dispozitiv. Štoviše, „funkcija“ se jezika iz semantičke i sintaktičke uloge značenja i označavanja stvari promeće u pragmatično uputstvo za djelovanje. Kasni je Wittgenstein shvatio jezik „formom života“. U kružnome načinu mišljenja ta se forma iskazuje kao „jezična igra“ (Sprachspiel). (Ludwig Wittgenstein, Filozofijska istraživanja, Globus, Zagreb, 1998. S njemačkoga preveo Igor Mikecin) Što se time događa s biti jezika? Najjednostavnije rečeno, jezik gubi svoju bit iz dotadašanjega okvira logičko-transcendentalnoga polja. Umjesto mišljenja koje jeziku podaruje smjer, sada je sve na jeziku kao događaju mišljenja. A to znači da su „jezične igre“ svagda forme ili paradigme života koje nastaju i nestaju. Promjene su neprestane. I time se stabilizira ono što životu u njegovoj faktičnosti daje značenje. Gubitak biti jezika nadomješta se njegovom otvorenošću u uporabi. Prevedemo li na jezik tehničke komunikacije taj složeni pojam kojim jezik dobiva smisao uporabom, a ne transcendentalno, moguće je kazati poput Lyotarda da sada jezik postaje know-how. Što to znači? Promjena je to ontologijske paradigme mišljenja i bitka. Umjesto jezika koji je tradicijom bio sredstvo iskazivanja mišljenja i njemu u službi, sada jezik postaje praktičnim oruđem promjene bitka. Pitanje o bitku (quiddittas) postaje pitanjem o uvjetima mogućnosti praktične promjene „prirode“ ili supstancije bitka bića (quoddittas). Sve što se o jeziku može sada reći glede njegove ontologijske strukture odnosi se na uporabnu „vrijednost“ njegove primjene u određenom kontekstu i situaciji. Ništa više nije zauvijek i unaprijed određeno. Sve postaje moguće samo unutar promjenljivosti okoline, koja nije više ništa inertno i statičko. Da bismo se upustili u programiranje života na temelju kontrole njegovih nepredvidljivih ponašanja, potrebno je imati mogućnost komunikacije koja se prilagođava uvjetima same okoline. A to znači da jezik u tehničko doba kao know-how sám sebi zadaje nova pravila i sám rješava probleme u nepredvidljivim kontekstima i situacijama. Kako je to moguće? Odgovor leži u ideji četvorstva temeljnih kategorija kibernetike: informacija-povratna sprega (feedback)-kontrola-komunikacija. Konceptualni alat istodobno u sebi sjedinjuje funkciju i instrument jedne kontingentne „svrhe“ čiji se smisao razotkriva djelovanjem, a ne unaprijed. Imati znanje o tehničkome dispozitivu ne znači stoga nadzirati proces u kojem jezik od kazivanja postaje sustavom tehničke komunikacije. Naprotiv, kontrola kao ono neljudsko proizlazi iz biti stroja upravo u tom pragmatizmu neintendirane svrhe. To ne znači da je djelovanje slijepo i besciljno. Ono ima jednostavno drukčija pravila igre. Na osnovu tih pravila se kontrola ne može svesti na uloge i funkcije izvanjske sustavu unutar kojeg se događa proces kontroliranja samoga života. Kada se uvode nova pravila, to ima za posljedicu uvijek i nova uputstva za uporabu. Na taj se način jezik razumije performativnim događajem. (Uwe Wirth, „Der Performanzbegriff im Spannungsfeld von Illokution, Iteration und Inexalität“, u: Uwe Wirth (ur.), Performanz: Zwischen Sprachphilosophie und Kulturwissenschaft, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2002., str. 9-60.) Bez univerzalne moći ozakonjenja njegova se „bit“ iskazuje u opisu stanja. Kao što se mijenjaju uputstva za uporabu nekog tehničkoga aparata, tako se isto jezik razumije izvan klasične sheme uzroka, učinka i svrhe (télos). Nije time uspostavljena prevaga pragmatike znanja jezika nad značenjem i označavanjem. Kada jezik gubi svoj „božanski“ smisao transcendentalne objave, ono što dolazi u prazan prostor označavanja nije ništa drugo negoli nužnost komunikacije nastale izvedbom i uporabom. Performativnost i pragmatika jezika u analogiji su s performativnošću i pragmatikom stroja. Uostalom, problem „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) svodi se na problem prevođenja-prijenosa (transdukcije) računalno programirane slike u jezični kôd, a ne obratno. Zato je posve razumljivo da umjesto „nadzora“ živimo u doba „kontrole“. Promjena je to paradigme moći kao konstelacija odnosa. Ne mijenja se tek odnos između ljudi, nego se ponajprije radi o promjeni odnosa između čovjeka i stroja. Ako je i postojala iluzija da je stroj objekt, a čovjek subjekt u mehaničko doba tehnike, digitalno je doba to izbrisalo kao zastarjelu fikciju ljudske lažne gordosti. Deleuze je u ogledu „Bilješka o društvima kontrole“ iz 1990. godine svoje razilažanje s Foucaltovim shvaćanjem „društva discipline“ obrazložio upravo uvođenjem kibernetičkoga pojma kontrole. Ljudsku moć zapovijedanja nadomješta nešto mnogo „strašnije“ od neposrednosti pogleda strogoga Gospodara. Na njegovo mjesto zasjeda informacijski ili biokibernetički kôd neljudskoga. Jezik kontrole u svim je svojim „funkcijama“ označavanja odnosa između sustava i okoline sveden na simboličke funkcije broja i slike. Nije slučajno početak kompjutorske revolucije u 20. stoljeća označen tzv. matematičkom teorijom komunikacije Claudea Shannona. (Vidi o tome: Tiziana Terranova, Network Culture: Politics for the Information Age, Pluto Press, London, 2004.) Sve što je iskazano vodi nužno do pitanja: je li ljudska komunikacija uopće moguća bez posredovanja tehnike? Stroj se u svoje dvije forme – vremenskoj i vječnoj – pokazuje nastavkom i proširenjem čovjeka. Ali ne kao onog ljudskog-odveć-ljudskoga, nego kao živoga bića (zoón logon echon) koje pati i misli, obrađuje informacije i u posvemašnjoj kontingenciji svemira kao mnoštva svjetova odlazi u nepoznato. Komunikacija se ne može misliti nikako drukčije negoli kao čin nastanka onoga što je između životinje i čovjeka, a što se pokazuje u svezi biološkoga i kognitivnoga kao tehničko uređenje odnosa u svijetu. Utoliko stroj nije nešto izvanjsko humanome, nego njemu imanentno i štoviše jedina mogućnost njegove dostojne egzistencije. Problem je ubrzanja civilizacija u tome što strojevi nadilaze ljudske sposobnosti kontrole. Budući da je pojam kontrole očito ključan za razumijevanje kibernetike i njezinih načela upravljanja sustavom i okolinom, polazimo od postavke da se komunikacija ne može shvatiti bez uvjeta mogućnosti njezine nužnosti za preživljavanje vrsta. U tom pogledu riječ je o pojmu koji nije izveden iz ljudske biti. Zbog toga se ne može svesti na sredstvo za drugu svrhu. Kao i informacija bez koje nema komunikacije, tako se i kontrola pojavljuje unutar novoga načina mišljenja kao odnos između onoga što više nema ontologijski karakter utemeljenja. Zakon kauzalnosti i svrhovitosti bitka koji svoju primjenu nalazi u novovjekovnim prirodnim znanostima (matematici i fizici) nije više za kibernetiku ishodište promišljanja položaja čovjeka u svemiru. Umjesto toga, valja poći od njegova rastemeljenja unutar sklopa metafizike. Norbert Wiener u knjizi Ljudska uporaba ljudskih bića: Kibernetika i društvo (The Human Use of Human Beings: Cybernetics and Society) ustvrđuje da se razdoblje vladavine Newtonove fizike od kraja 17. do kraja 19. stoljeća određivalo pojmovima prirodnoga zakona, nužnosti, uređenosti kozmičkoga i ljudskoga svijeta u kojem svaki uzrok proizvodi logičan učinak, a prošlost uvjetuje budućnost gotovo strogošću jedne univerzalne božanske metode znanstvenoga istraživanja. (Norbert Wiener, The Human Use of Human Beings: Cybernetics and Society, Free Association Books, London, 1989., str. 7-8.) 2. Paradoksi entropije U 20. stoljeću ta se slika bitno promijenila. Fizičari poput Boltzmanna i Gibbsa te Maxwella su uvođenjem statističkih metoda u fizici dokazivali kako veliki broj čestica ne podliježe jednom univerzalnome zakonu, te da ne mogu postojati fiksni zakoni uzročnosti nastanka i događanja pojava. Umjesto statičke nužnosti s razdobljem nove fizike 20. stoljeće tako je uvelo u optjecaj vladajuće pojmove kontingencije događaja. Sve što se, naime, događa u svijetu nije stvar predodređene nužnosti kretanja nekog bića u granicama fizikalnih zakona. Njegova je „sudbina“ neizvjesna, stanja su u konstantnoj promjeni, a nepredvidljivost i neodređenost kretanja ovisi o promjeni sámoga stanja. Taj Wienerov opis tek je uvod u ono što će postati odlučujućim za suvremeno doba tehnosfere. Vladavina mehaničkoga stroja kao oponašanja prirodnih zakona nadomješta se vladavinom kibernetičkih strojeva. Oni funkcioniraju zahvaljujući kontingentnoj „prirodi“ posve drukčijega poretka odnosa između bitka i mišljenja. Mozak se pritom pojavljuje u formi razvitka i napretka „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) koja stvara „umjetni život“ (A-life). Tehnogeneza mnoštva novih svjetova zahtijeva, pak, nova pravila jezika komunikacije između strojeva, ljudi i životinja. Ta su pravila pragmatično uputstvo za novo djelovanje u novoj situaciji i stoga su promjenljiva. Brzo se prilagođuju uvjetima koji vladaju u tehničkoj okolini. No, ono što je najvažnije u svemu tome jest postavka koju ćemo nastojati obrazložiti. Nije komunikacija spontanost ljudske autonomnosti djelovanja u svijetu koji je postao, kako je to poetsko-filozofijski formulirao Günther Anders, fantomom i matricom. Naprotiv, njezina se otvorenost-zatvorenost izvodi iz kontrole procesa interakcije između sustava i okoline. Paradoks je komunikacije u tehničko doba istovjetan upravo onome što su Bolzmann, Gibbs i Maxwell postavili kao credo nove fizike čestica. Usto, pojam s kojim se uspostavlja odnos između kontingencije svemira i vjerojatnosti događaja (probaliblizam) pripada tehnosferi kao njezin tamni Drugi. Riječ je o pojmu entropije. Za Gibbsa, a posljedično i za utemeljitelja kibernetike Wienera, njezina karakteristična značajka jest rast. Ako svemir u svojem širenju ili rastu implodira kao i informacija u zatvorenome sustavu digitalne komunikacije, očito je da svi sustavi prirodno smjeraju ravnoteži. To znači da gube svoje navlastite odrednice i kreću se od najmanjega do najvećega mogućega stanja vjerojatnosti raspada sustava. Stanje organizacije poretka fizikalnih i bioloških sustava, u kojima vlada diferencijacija i kontingencija, smjera prema stanju kaosa. Paradoks je u tome što je kaos u kibernetičkoj teoriji sinonim za istost kojim se određuje pojam bitka u klasičnoj ontologiji. (Vidi o tome: Gilles Deleuze i Félix Guattari, Qu est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 1991/2005., str. 189-206. )Da bi se bitak mogao reorganizirati u stanju ugroženosti od raspada, potrebno je da kontrolira događaje koji se neposredno odvijaju u logici i-i. Mediji su najbolji prikaz ove slike transklasične logike za koju vrijedi da događaj određuje što je nešto (quiddittas), a ne kako je to bilo od Aristotela do kibernetike. Već je iz ovoga očito da događaj pretpostavlja neodređenost, nelinearnost i kontingenciju. Slučaj prethodi nužnosti kao što entropija uređuje odnose između sudionika u komunikaciji između sustava i okoline. (Kenneth D. Bailey,Social Entropy Theory, SUNY Press, Albany, New York, 1990. ) Pojmom entropije u suvremenoj teoriji znanosti određuju se dva shvaćanja – Boltzmannova i Shannonova – koja se odnose na tzv. statističku i informacijsku entropiju. Prema drugome zakonu termodinamike sustavi smjeraju maksimalnoj entropiji kao ravnoteži u stanju vjerojatnosti raspada održivosti samoga sustava. Održivi sustav nalazi se u stanju reda kada se svi dijelovi sustava odnose spram njega kao autonomne cjeline spram višeg poretka regulacije energije i informacija. Entropija je, dakle, povezana sa shvaćanjem složenih sustava. Primjenjuje se podjednako u fizici, kibernetici i društvenim znanostima. Boltzmannovo shvaćanje odnosi se na stupanj vjerojatnosti kojim se poredak dovodi do maksimalne entropije (kaosa) izjednačenjem stanja neisporučivosti energije i informacija unutar jednoga sustava. Mjerilo kojim se postiže egzaktnost predviđanja maksimalne entropije sustava odnosi se na varijable vjerojatnosti i nevjerojatnosti događaja (fizikalnih i kemijskih) u poretku složenosti nekog stanja koje iz reda prelazi u nered. Pritom je statistička vjerojatnost mjera kojom se nastoji matematički pokazati mogućnost maksimalne entropije sustava u okvirima fizikalnih datosti nekoga stanja. Informacijska entropija, pak, predstavlja pokušaj da se prikaže neodređenost sustava koji počiva na proizvodnji i distribuciji informacija, koje su nužne da bi sustav uopće mogao biti djelotvoran. Shannon/Veawerova matematička teorija komunikacije, kojom je omogućeno kompjutorsko doba informacija, pretpostavlja upravo informacijsku entropiju u svojim temeljima. Već je otuda jasno da se konceptom entropije ne upućuje na neko „apokaliptičko stanje“ propasti bioloških, fizičkih i društvenih sustava složenosti. Naprotiv, entropijom se nastoji pronaći mentalna mapa za razumijevanje prelaska granica između dva stanja ravnoteže-neravnoteže sustava gdje masa, energija i informacija čine „bit“ suvremenoga načina organizacije tehnosfere. Masovno društvo zahtijeva poredak visoke isporučivosti energije za svoj opstanak, dok informacijska entropija predstavlja njegov fundamentalni način komunikacije, koji je uvijek na rubu prelaska iz jednoga u drugo stanje. Stoga je odnos između statističke i informacijske entropije određen virtualnošću aktualizacije kaotičnoga poretka. U njemu informacija preuzima svojstva „mase“ i „energije“ u transformaciji društvenih odnosa kao tehničkih odnosa između stvari. Globalni kapitalizam predstavlja model entropije u stanju njegova maksimalnoga informacijsko-komunikacijskoga kaotičnoga poretka. Ono što u ovome opisu izostaje čini se najvažnijim za razumijevanje „nužnosti“ entropije u komunikacijskome modelu sustava i okoline. Kontrola, naime, pretpostavlja mogućnost komunikacije samo ukoliko je mogućnost sustava tolika da može podnijeti totalnu mobilizaciju svih resursa. Problem komunikacije u tehničko doba svodi se stoga na dvoje: (1) kontrolu ubrzanja količine informacija koje dovode do entropije čitavoga sustava i (2) kontrolu povećanja memorije stroja (dispozitiv pamćenja) koji omogućuje društvima, kulturama i eko-sustavu čovjeka sposobnost učenja i prilagodbe novim uvjetima tehničke egzistencije. Prije no što se upustimo u razmatranje odnosa kontrole i komunikacije vratimo se još jednom na problem vremena s obzirom na teorijske osnove nove fizike 20 stoljeća. Nesumnjivo je da su time otvoreni putovi i za shvaćanje „nove metafizike“. U svojim djelima razvili su je kibernetičar Gotthard Günther i filozof tehnologije Gilbert Simondon, te filozof Gilles Deleuze kao zacijelo paradigmatski mislilac digitalnoga doba. Vidjeli smo da se Einsteinova izreka o dimenzijama ili ekstazama vremena kao pukoj iluziji koja pripada svima drugima, ali ne i fizičarima, podudara s pristupima kibernetike. Ako je, naime, vrijeme apsolutno u svojoj relativnosti, onda se svi pojmovi kvantne fizike poput neodređenosti i vjerojatnosti, te pojmovi statističke i informacijske entropije odnose na mogućnost postojanja „bezvremenoga vremena“. Budući da se se nastanak, širenje i kraj svemira događa u prostoru mreže čistih kontingencija, ono što preostaje jest vrijeme odrediti iz unutarnjega obrata metafizike kao takve. A to znači da se umjesto čiste kauzalnosti i zakonomjernosti (plana i svrhe) događaja u svemiru, ono što se događa unutar mreže kontingencija može objasniti jedino uvođenjem pojma „kružne uzročnosti“ (circular causality). Što je, dakle, bilo određeno kontinuumom vremena iz položaja beskonačnoga pravca u apsolutnome prostoru, sada se razmješta i premješta umrežavanjem u kružnome procesu beskonačnoga postajanja. Informacija ne dolazi iz jednoga izvora i ne završava s dekodiranjem poruke na kraju linearnoga niza. I sam Stephen Hawking metaforično govori o tome da je nestanak informacija zapravo djelovanje njihova oživljavanja poput spaljene enciklopedije koja se iznova rekonstruira. Ništa se ne gubi u potpunosti. To znači da se informacije zaustavljaju u „horizontu događaja“. Kružni proces postaje tako nelinearnost odvijanja komunikacije. Zbog toga je nemoguće govoriti o „lošoj beskonačnosti“, kako je to činio Hegel. Vrijeme informacije u kibernetičkoj mreži događaja uistinu nalikuje „bezvremenome vremenu“. Razlog leži u tome što je nemoguće razdjeljivati prošlost-sadašnjost-budućnost. Premda se čini da je vrijeme svagda „subjektivno“ i svodi se na doživljaj protjecanja u nizu „sada“, to je zbiljski privid. Mnoštvo pristupa vremenu u rasponu od predsokratika do kvantne fizike nastoji objasniti kako dolazi u svijesti do pojave fraktala. Sve ono što se dijeli i lomi dolazi iz nekog integralnoga sklopa. No, sam je taj sklop u sebi prostorno organiziran kao mreža (elektromagnetskih) valova. U njoj se vrijeme događa kao kozmička igra stvaranja i razaranja, nastanka i nestanka energije, mase (materije) i brzine svjetlosti. Kontinuum vremena označava mogućnost da se događaji sukcesivno odvijaju u stvarnosti. To je moguće samo zato što su već programirani. U virtualnoj aktualizaciji odvija se drama „umjetnoga života“ (A-life). Logična posljedica te postavke jest da ono što povezuje vremenske dimenzije, koje su u ljudskoj svijesti „prirodno“ razdijeljene, nije ništa drugo negoli temeljni pojam kibernetike – povratna sprega (feedback). Bez nje je, pak, nemoguće misliti o kontroli kao komunikaciji u tehničkome svijetu. Zaustavimo se ovdje. Ako je kontrola ono što omogućuje upravljanje sustavom živih i neživih objekata, kako je moguće tvrditi da prethodi komunikaciji? Činilo bi se samorazumljivim da je obratno. Sloboda koja se pretpostavlja da tvori „bit“ procesa komunikacije u društvenom poretku liberalne demokracije, primjerice, nipošto se ne može izvesti iz kontrole. Nije li onda kibernetička teorija komunikacije ustvari degradacija slobode na puko izvršavanje naredbi? Kako uopće dovesti u svezu meta-teoriju upravljanja složenim sustavima života u suvremeno doba s idejom liberalne demokracije koja obuhvaća građanska i ljudska prava, autonomiju osobe, zaštitu privatnoga vlasništva, pravo na intimnost i slično? Možda valja krenuti od pretpostavke da se sloboda (freedom) „nužno“ artikulira u jeziku različitih, svagda posebnih „sloboda“ (liberties). Zato je potrebno biti krajnje oprezan s analogijama iz prirode i tehnike u odnosu na društvene odnose. No, u raspravi o upravljaštvu (gouvermentalité) u promišljanju kasnoga Foucaulta, pokazuje se da neoliberalni kapitalizam s premještanjem težišta na pojedinca kao homo oeconomicusa ustrajava na svezi kibernetičkih kategorija i digitalne ekonomije-politike: kontingencija, fluidnost, fleksibilnost, korporativno upravljanje, kompetencije, kontrola sustava i okoline. (Michel Foucault, Naissance de la biopolitique : Cours au collège de France (1978-1979), Seuil-Gallimard, Pariz, 2004. i Žarko Paić, „Sloboda pod nadzorom: O nestanku društva u globalitarno doba“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 153-187. ) To iziskuje da se u shvaćanju političke teorije za doba kibernetike, kako je to još predviđao Heidegger, iznova promisli smisao i značenje slobode kao bestemeljnosti ljudske egzistencije. Jer razlika između bezuvjetne spontanosti i uvjetovane neodređenosti nije više samorazumljivom za djelovanje koje se sučeljava s kontrolnim mehanizmima korporativnoga načina upravljanja životom. Umjesto te „ontologijske“ razlike valja uvesti drugu, tehno-genetsku razliku. Ona se više ne nalazi između slobode i nužnosti. Njezino je mjesto ono koje proizlazi iz transformacije stanja sustava i okoline. Jednostavno: „prva“ razlika je bila vertikalna, a ova je druga „horizontalna“. „Prva“ se odnosila na bitak kao izvorište svekolika života, a „druga“ polazi od života kao tehnogenetske konstrukcije. I još ovo: u „prvoj“ je prošlost određivala budućnost kao „vječnu sadašnjost“ (nunc stans). Sada ono nadolazeće određuje prošlo. To se zbiva tako što sadašnjost postaje „bezvremeno vrijeme“. U stalnoj virtualnoj aktualizaciji protječu minute, sati, dani.(Vidi o tome: Gilles Deleuze, Différence et répétition, P.U.F. Pariz, 2011., 5. poglavlje: „Idealna sinteza razlike“, str. 218-285.) 3. „Povratna sprega“ (feedback) U kibernetici se (grč. kybernetes, upravljač, onaj koji rukovodi i usmjerava) na razini praktične uporabe govori o uređajima ili sustavu aparata koji kontroliraju okolinu. Neovisno je li riječ o tehničkoj okolini u strojarstvu, raketnim sustavima, zrakoplovstvu ili, pak, društvenim sustavima poput obrazovanja, prava, zdravstvene skrbi i slično, kontrola počiva na ideji povratne sprege (feedback). O čemu je ovdje riječ? Ponajprije, sama riječ potječe u engleskome iz uporabe u 18. stoljeću s obzirom na ekonomiju. Ona sama sobom upravlja u proizvođenju, razdiobi, razmjeni i potrošnji dobara. Njezina je svrha dvostruka: blagostanje pojedinca i društva te privatni interes vlasnika kapitala. „To feed back“ je fraza koja znači: povratak na početni položaj u smislu jednostavnog mehaničkoga procesa. Nobelovac iz 1909. godine, njemački fizičar Karl Ferdinand Braun, rabi taj izraz za strujni krug. Radi se o izlaznome signalu (output) koji se vraća natrag. U tom pogledu je riječ o ponavljanju ili podvostručenju operacija. Ali tako da sada izlaz utječe na ulaz kao regeneracija. Uporaba u elektronici podaruje ovome pojmu značenje koje daleko nadilazi strogo područje fizikalne znanosti i tehnologije primjene u sustavima prijenosa električne energije. Pritom mislim na zaokret u „biti“ metafizike. Ono što je bilo apriorno postaje aposteriorno, a ono što je imalo značajke „sudbine“ postaje kraljevstvom „slučaja“. Nije to, dakako, nastupilo u filozofiji s kibernetikom. Već se u mišljenju Nietzschea i Kierkegaarda mogu pronaći zameci radikalnoga konstruktivizma. Isto tako u nastojanju da se rastemelji zgrada spekulativno-dijalektičke metode i sustava apsolutnoga duha u Hegela svi pokušaji mišljenja nakon njega vođeni su idejom fragmentarne cjelovitosti cjeline, kontingentnim nizom događaja, suspenzijom zakona kauzalnosti i slično. Jasno je da s uvođenjem povratne sprege (feedback) metafizička shema mišljenja mora biti u najmanju ruku zastarjelom, ako ne i možda posve nesukladnom za tehničko doba vladavine mislećih i želećih strojeva. Temeljno je značenje povratne sprege (feedback) u tome što sve proizvedeno strojem ili organizmom vodi natrag do promjene procesa proizvodnje. Taj „korak natrag“ odnosi se na povratnost informacije. „Pozitivna povratna sprega“ jest ono što se zbiva, primjerice, u tehnologiji elektronskoga zvuka. Povratna sprega, pak, koja regulira ili ograničava proces koji ga stvara naziva se „negativnom“. To je drugi poredak. Njime se konstituira jezgra mehanizama kontrole. Obično se za primjer ove negativne povratne sprege uzima fizikalna snaga. Brzinu stroja omogućuje niz rotacijskih uređaja. Akceleracijom se stoga naziva stanje koje regulira centrifugalna sila, jer bi se stroj u mahnitoj jurnjavi naprosto „razletio“ i raspao. Drugi primjer djelovanja povratne sprege kao negativne jest podešavanje sobne temperature s pomoću termostata. Kibernetika se ovdje pojavljuje u ulozi samoregulirajućega i samoorganizirajućega načela vođenja sustava i upravljanja okolinom. Definicija povratne sprege s dubljim metafizičkim značenjem, ali zacijelo korisna za inženjere i robotičare, jest sljedeća: „Jednostavno objašnjenje sustava povratne sprege koje polazi od pojma uzroka čini se problematičnim zato što prvi sustav utječe na drugi i obratno. A to vodi do kružne uzročnosti. Čini se da je razmišljanje zasnovano na uzroku i učinku prividno, pa je stoga nužno analizirati sustav u cjelini.“ (Karl Johan Aström i Richard M. Murray, Feedback Systems: An Introduction for Scientists and Engineers, Princeton University Press, Princeton – Oxford, 2008., str. 1.) Povratna sprega (feedback) označava ponajprije mehaničko načelo. Dakle, ne uključuje nikakve signale ili simboličku komunikaciju. Formalna logika stroja koji djeluje prema ovome načelu čini se da se suprotstavlja logici prirode i zakona kauzalnosti. Prema načelima mehaničke fizike Newtonova doba uzrok je linearan. Zato može biti kružne uzročnosti u smislu povratnoga učinka s tendencijom promjene samoga uzroka. Termostat regulira sobnu temperaturu na temelju statističke vjerojatnosti učinka. To samo znači da sustav reagira na promjene u okolini i prilagođava organizam u stanje samo-organiziranosti. Ako to ne bi bilo tako, strojeve bi trebalo stalno nadzirati i upravljati njima. U metafizici prigodnih uzroka kod probabalista poput Mallebranchea svi su događaji u fizikalnome svijetu (ne)autonomni. Zbog toga je nužno uvođenje neke vrste pobuđenoga uzroka da bi se pokrenuo lanac događaja. Bez toga sve stoji u praznome hodu. Dakako, Bog se pojavljuje kao svojevrsni pokretač prigodnih uzroka da bi svemir i čovjek u njemu mogao imati svoje mjesto unutar kruga vladavine umne i tjelesne supstancije. Izvanjska sveza metafizike probabilizma i kibernetike zanimljiva je stoga što upravo pojam povratne sprege (feedback) treba konačno srušiti bilo kakvu Božju intervenciju u zbivanja ovosvjetovnosti (imanencije). Put do kibernetičke teorije samostvaranja (autopoiesis), kakvu su svezom biologije i semiotike ustanovili Humberto R. Maturana i Francisco J. Varela bio je otvoren. (Humberto R. Maturana i Francisco J. Varela, Autopoiesis and Cognition: The Realization of the Living, D.Reidel Publishing comp., Boston, 1980. Vidi također: Humberto R. Maturana, William T Powers i Ernst von Glasersfeld, Texts in Cybernetic Theory, A Conference of The American Society for Cybernetics, Felton-California, listopad 18-23. 1988.) Pogledajmo kako se povratna sprega (feedback) razvija unutar složenih sustava života. Prvo što upada u oči jest da se unatoč mehaničkome podrijetlu pojma u njemu sjedinjuje ono biološko i tehničko. Jedno od uobičajenih shvaćanja prisutno je u tzv. teoriji stimulansa i odgovora. Za razliku od uzroka i posljedice, što neizravno dovodi svagda do determinizma prvoga uzroka, ovdje se susrećemo s pojmom poznatim iz dijalektičkoga mišljenja Hegela i Marxa. To je uzajamno djelovanje. No, dijalektika nužno ima tri člana: tezu-antitezu-sintezu. Mišljenje koje bitak shvaća kao nadilaženje i prevladavanje na višem stupnju razvitka nije primjereno kibernetičkome sustavu. Umjesto trojstva ovdje su u igri složene kombinacije dvojstva. Logika kibernetike, prema tome, počiva na načelu i-i. Umjesto sinteze kao prevladavanja i dokidanja teze-antiteze, umjesto konjunkcije i disjunkcije, sve je sada u razmještanju odnosa između sustava i okoline (A i B). Što se razmješta, mora se moći reorganizirati na novim načelima. Utoliko je povratna sprega (feedback) odgovor koji mijenja stimulans nekog događaja. Kao pravilo i uvjet mogućnosti nastanka „novoga“ temeljna je postavka kibernetike ona koja se orijentira spram samoregulacije života. To je biološka uvjetovanost stanja u smislu „prirodne ravnoteže“ okoliša (Umwelt, environment, milieu). Kada su samoregulacija i ravnoteža postignuti govorimo o homeostazi. Što to znači? U prirodi, primjerice, sisavci imaju sposobnost nadomjeska za ono što im je genetski ili prirodno bilo uskraćeno u počecima razvitka vrste. U tom pogledu je riječ o unutarnjim promjenama organizma, a ne o prilagodbi spram okoline. Interakcija organizma i okoline uspostavlja ravnotežu samo onda ako je biološki sat vrste usklađen s promjenama okoline. Nije stoga začudno da se kibernetika smatra mišljenjem kontrole prirodne i kulturne ravnoteže između biljaka, životinja, čovjeka i stroja. Za razliku od strukturnoga nasilja industrijalizacije spram izvorne prirode, pustošenja prirodnih krajolika i ekološke krize zemlje, teoretičari koji povezuju antropologiju, biologiju i kibernetiku poput Gregoryja Batesona misle da se time promjene u sklopu teorije evolucije nastavljaju unutar pojma okoline. Nije više riječ o pasivnoj sintezi prostora obitavanja vrsta. Okolina i okoliš postaju nužnim za drukčiji način egzistencije koji iziskuje homeostazu svih živih bića. (Gregory Bateson, Steps to an Ecology of Mind: Collected Essays in Anthropology, Psychiatry, Evolution,and Epistemology, Jason Aronson Inc.,Northvale, New Jersey-London, 1972/1987. ) Mnogi teoretičari tvrde da je kibernetika u razumijevanju odnosa između kontrole i komunikacije otvorila put rastemeljenju metafizičkoga pojma kauzalnosti (uzročnosti) i teleologije (svrhovitosti). Čini se da je na tom tragu i Heideggerova znamenita postavka iz predavanja „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ („Das Ende derPhilosophie und die Aufgabe des Denkens“) iz 1964. godine. U toj raspravi Heidegger izričito tvrdi da filozofija kao metafizika okončava u kibernetici. U istome tonu, godinu kasnije, Heidegger u predavanju „Uz pitanje određenja stvari mišljenja“ („Zur Frage nach der Bestimmung der Sache des Denkens“) kaže da je kibernetika „vrhunac dugoga trajanja filozofijskoga izlaganja mišljenja naprosto“. Svi novi pojmovi otuda nose patos i prizemljenje mišljenja realizacije filozofije u „upravljanju“, „kontroli“, „komunikaciji“, „samoorganiziranju“ itd. (Vidi o tome: Erich Hörl, „Das kybernetische Bild des Denkens“, u: Michael Wagner i Erich Hörl (ur.), Die Transformation des Humanen: Beiträge zur Kulturgeschichte der Kybernetik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2008., str. 163.) Kada Heidegger otpušta filozofiju kao metafiziku na kraju njezine povijesne pustolovine u kontrolu kibernetike i njezina modela samoupravljanja životom, nešto je ipak u svemu tome prekriveno tamom. Očito, riječ je o načinu mišljenja. Kibernetički se pritom više ne može uspoređivati s metafizičkim. Ponajprije, razlika je u logici, ontologiji, pa čak i etici i politici. Metafizika počiva na mišljenju identiteta koji određuje što jest razlika između bića, dok kibernetika polazi od druge vrste razlike. To nije razlika kao jaz svjetova, nego razlika kao stvaralačko načelo uvođenja novoga. U tom smislu mišljenje koje okončava s kibernetikom, ako slijedimo Heideggera, nije radikalno prevladavanje metafizičke sheme ili okvira mišljenja. Ono je samo i jedino realizacija njezinih unutarnjih mogućnosti. U „konkretnome“ slučaju, uvođenje pojmova „povratne sprege“ (feedback), kontrole i komunikacije, a umjesto bitka vladavina informacije kao uputstva za djelovanje, preokreće čitav Aristotelov način mišljenja koji se završava s Hegelovom „teodicejom apsolutnoga duha“. To znači da uzrok, cilj i svrha (télos) povijesti nije više pokretač povijesnoga procesa. Umjesto toga, povijest se u doba tehnogeneze ili konstrukcije tehničkoga svijeta reorganizira na posve drukčijem načinu uspostavljanja onoga što smo nazivali „počelima“ i „načelima“. Ponašanje ili djelovanje bića u umreženim sustavima kontrole okoline nije time postalo besmisleno, besciljno i nesvrhovito. Posve suprotno, sám je sustav sada imanentno samosvrhovit jer pojam kontrole u sebi obuhvaća umjesto finalnoga uzroka postojanje beskonačne mogućnosti postajanja drukčijim i različitim (novim). U unutarnjem obratu Aristotelove logike uzročnosti-svrhovitosti, naglasak je na eficijentnome uzroku (causa efficiens), a ne na formalnome (causa formalis). No, i to je objašnjenje još uvijek prekratko. Zato što je dobiveno analogijom spram „prirode“. Logika se digitalnoga ili kibernetičkoga stroja ipak odvija bitno kao autopoietička. To znači da ono što proizvodi sebe sâmo, što je uzrok vlastite reprodukcije, ne može biti mišljeno iz linearnoga niza uzroka. Poput mitologijske slike božanske partenogeneze tako se i misleći stroj razmatra u odnosu na „prirodu“. Samosvrhovitost otuda pretpostavlja nestanak sredstva i funkcije za nešto drugo. U svim se znanostima događaj ovaj proces autonomnoga „utemeljenja“ predmetnoga područja. Najbolji primjer za ideju političkoga postaje teorija Carla Schmitta, za sociologiju Niklasa Luhmanna i Brune Latoura, za antropologiju Gregoryja Batesona, za komunikologiju Viléma Flussera, a za filozofiju Gilberta Simondona, Gottharda Günthera i Gillesa Deleuzea. Međutim, bilo bi pogrešno „okrivljavati“ Aristotela da je pojam svrhe izveo tek iz formalnoga uzroka nekoga bića. Sjetimo se da u Nikomahovoj etici ne određuje neke vrline i uopće ideju dobre zajednice iz „prošlosti“ već uvijek opstojećega bića. Ono što biće čini, primjerice, zdravim ili sretnim proizlazi iz „budućnosti“. Ali, to se zbiva na taj način da je pojam dobra koji upravlja odnosima između ljudi svagda svrha koja se želi postići, pa čovjek šeta zbog zdravlja, jede umjereno, brine se za potomstvo zbog njihove buduće dobrobiti itd. Svrha nije izvan životnoga procesa dosezanja ciljeva. Jednako tako ne svodi se na puki uzrok nečega kao nečega. Finalni uzrok u ovome slučaju postaje uvjet mogućnosti formalnoga i materijalnoga uzroka (causa materialis). Čitav se poredak kategorija mijenja kada u igru ulazi mehanički pojam „povratne sprege“ (feedback). Zato metafizika ne može misliti stroj i njegove performativno-pragmatične samosvrhe u promjeni stanja stvari. U 20. stoljeću bilo je pokušaja da se teleologija djelovanja postavi na noge s drukčijim načinom izvedbe. Jedan od zacijelo zanimljivijih bio je onaj američkoga mislioca Williama Jamesa (1842-1910). On je razlikovao između: (a) svrhovitosti subjekta koji doseže svoj cilj raspravom o izboru sredstava i (b) djelovanja usmjerenoga na cilj glede ponašanja nekog subjekta. Ta su dva načina mišljenja, čini se, postala baštinom kibernetike. Razlog leži u tome što su oba bliska suvremenim znanostima, osobito kvantnoj fizici. Promatrač je uvijek i onaj kojeg se promatra, pa je njegov položaj uzajamni odnos objekta i subjekta. A subjekt koji je svjestan svojih radnji i nastoji do cilja doći s pomoću razborito izabranih sredstava upućuje na mogućnosti samosvrhe procesa življenja u cjelini. Kada se izneseno prenese u jezik kibernetike vidimo da razlikovanje izvanjske i unutarnje svrhe nije više mjerodavno za odnos sustava i okoline. Zašto je tome tako? Nema sumnje da je posrijedi nastojanje da se poretku zajamči smislenost djelovanja pod uvjetima rastemeljenja linearnosti i recipročnosti teleologije. Sada se sve zbiva s onu stranu „prirodnih zakona“. Stroj samoregulira i samoupravlja procesom ujednačenja razlika između sustava i okoline. Između njih vlada nelinearnost i nerecipročnost. Da bi se matematički strogo izvela jedna održiva teorija komunikacije u živome svijetu prva je pretpostavka da tehnički svijet mora izgraditi onu vrstu samosvrhe koju ima biološki organizam u stanju homeostaze. Što se naziva „prvim poretkom kibernetike“ odnosi se, dakle, na sve elemente kontrole. Ništa se ne događa „spontano“ niti „autonomno“ ako sustav sam sebe ne kontrolira. Možemo to formulirati ovako, kako je to, uostalom, najvjerodostojnije analizirao Norbert Wiener: kontrola proizlazi iz entropije sustava i kao takva je statističko-informacijska mjera vjerojatnosti i predvidljivosti ponašanja u strogo određenim uvjetima. Tek kada taj poredak funkcionira, komunikacija se uspostavlja mogućnošću samosvrhovita djelovanja subjekata/aktera ili interaktora. (Norbert Wiener, Cybernetics or control and communication in the animal and the machine, str. 42-44. Vidi o tome: Stefan Rieger, Kybernetische Anthropologie: Eine Geschichte der Virtualität, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2003., str. 315-326.) 4. Neponovljivost vremena: Na putu k singularnosti Što je i kako se shvaća komunikacija u tehničkome svijetu? U našem pitanju radi se o ontologijskome pitanju (quiddittas) i o pitanju praktične primjene ili pragmatike znanja (quoddittas). „Štostvo“ je uvjet mogućnosti „kakovosti“ u Aristotelovoj klasičnoj metafizici. Da bi bitak bića bio kao takav uopće moguć, a ne tek misliv, potrebno je da se njegova „bit“ (supstancija) individuira. Taj se čin individuacije pojavljuje u svoja dva modusa: općenitosti i posebnosti. Svako biće utoliko je pojedinačni nositelj značajki svoje vrste i roda. U pravu je Gilles Deleuze kada u jednom razgovoru tvrdi da je „život“ ono što se živi polazeći od razlike koja pripada univoknosti bitka. Tek je otuda moguć misterij upojedinjenja. (Gilles Deleuze i Claire Parnet, Dialogues, Columbia University Press, New York, 1987. ) Ako se, dakle, „štostvo“ bića izvodi iz njegove „biti“, onda je bjelodano da to i takvo biće već uvijek „jest“ postojano, trajno, stabilno, održivo u mijeni vremena. Njegova faktičnost „da“ jest u formi tog-i-tog bića, a ne drugoga, jamči mu singularnost i kontingenciju. U tradiciji metafizike stoga biće uvijek „jest“, kako je to mislila skolastika u teologijskome razmatranju sv. Tome Akvinskoga i sv. Alberta Velikoga – jedno (unum), dobro (bonum), istinito (verum), biće (ens) i lijepo (pulchrum). Heidegger opravdano kaže da metafizika od svojih početaka do kraja misli bitak bića onto-teologijski. Čitav metafizički sklop određen je iz misaonoga iskustva bitka-Boga-čovjeka-svijeta. No, što se događa kada „kakovost“ iz kategorijalnoga sklopa bića prelazi u „štostvo“, u kvalitativnu razliku u sâmome sebi? Ili, drukčije rečeno: što se događa kada način postojanosti bića kao takvoga gubi svoju supstanciju, a time i subjekt, postajući nešto drugo i različito u sebi sâmome? Metafizika koja, prema Heideggeru, okončava u kibernetici morala bi svoju predaju, sav taj razasuti teret izvora i kraja (arché i eshaton), zaboraviti u njegovu nestanku ili se preobraziti u neku drugu formu (simulacija). Ako je riječ o potonjem, onda se susrećemo s njezinim novim životom u drugome ruhu. Međutim, ne može se realizirati onto-teologija ako se istodobno bitak i Bog ne rastemelje. I to na taj način da od njihova mišljenja ne preostane ni traga u pijesku. Kada se bitak rastemeljuje u pojmu informacije, a Bog u imanentnoj transcendenciji bez unaprijed određene svrhe, nalazimo se u predvorju novoga mišljenja. Ono se za razliku od staroga više ne bavi prognozama budućnosti niti dijagnozama sadašnjosti, a ponajmanje rekonstrukcijom prošlosti. Temeljni problem ne samo kibernetike, već i filozofijskoga mišljenja u doba tehnosfere, postaje tako određenje bezrazložnosti/bestemeljnosti i bez-svrhovitosti djelovanja. Drugim riječima, ono što je podarivalo „suverenost“ strukturi mišljenja postojanoga bitka u promjenama, sada se ruši u prah i pepeo. Norbert Wiener je tu „hermeneutičku situaciju“ jaza svjetova opisao promjenom paradigme razumijevanja vremena: „Ovaj prijelaz iz newtonovskoga reverzibilnoga vremena u gibsonovsko ireverzibilno vrijeme imalo je svoje filozofijske odjeke. Bergson je naglašavao razliku između reverzibilnoga vremena u fizici u kojem se ništa novo ne događa i ireverzibilnoga vremena evolucije i biologije u kojem se zbiva uvijek nešto novo. (…) Od newtonovskoga stroja gotovo do današnjih dana središnje polje inženjerstva bijaše proučavanje prvih pokretača. Toplina je bila prenesena u korisnu energiju rotacije i prevođenja, a Newtonova fizika je nadomještena onom Rumforda, Carnota i Joulea. Termo-dinamika tvori njezino pojavljivanje, a to je znanost u kojoj se vrijeme shvaća eminentno ireverzibilnim.“ (Norbert Wiener, isto, str. 38.) Kako valja shvatiti tu razliku vremena koje se vraća i vremena koje je nepovratno nestalo sa stajališta kibernetike? Priroda je u stalnome krugu svojih rađanja i umiranja. Stroj se, pak, vrti u beskonačnost samo zato što ima mogućnost stalne reprodukcije istoga na sve većoj razini intenziteta snaga. Oba su vremena međusobno suprotstavljena. Prirodno je vrijeme poput kozmičkoga za Grke bilo ono koje je Platon prispodobio slikom vječne vrtnje u krugu poput vretena (ananke). Tome usuprot, novovjekovno vrijeme beskonačnoga „napretka“ i „razvitka“ počiva na ideji linearnosti. Sve što jest odvija se na planu konzistencije kao singularnost nepovratnosti. Što je jednom bilo, više nikad neće biti. Što se vrtilo u krug, odlazi već u drugome trenutku u prazninu na crti beskonačnosti. Vječnost kruga i beskonačnost pravca nisu stoga jedno te isto. Jaz ili pukotina između njih razdjeljuje iskonsko vrijeme vječnoga vraćanja i vrijeme linearnoga napretka u beskonačnost. Ali mora postojati ipak nešto što povezuje ideju iskona i ideju novoga. Ta „treća zemlja“ o kojoj govori Kafka u Dnevniku mora stoga imati značajke „prvoga“ (vremenskoga) i „drugoga“ (izvanvremenskoga) stroja. Što se vrti u vječnome povratku mora se istodobno moći razvijati-odvijati na planu beskonačne imanencije kao stvaranje „novoga“ iz samopokretanja i samouzgona s pomoću „beskonačne brzine“ (vitesse infinie). (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie? Minuit, Pariz, 1991/2005., str. 118.) Wiener posebno naglašava ulogu termodinamike. Za razvitak otvorenih sustava važna je spoznaja o entropiji. To nije slučajno. Pretvaranje topline u energiju koja smjera entropiji dovodi, naime, do toga da se stvaranje informacijskih ili komputacijskih strojeva (kompjutora) pokazuje razrješenjem problema „zaokreta“ metafizike u sâmoj sebi. Aparat automatske kontrole koji funkcionira prema načelima računanja (komputacije) povezuje središnji neurosustav (mozak) s okolinom kao mrežom. Vrijeme se na taj način „intenzivira“, a komunikacija postaje dijalogom i diskursom između umreženih strojeva mišljenja i želja. Iz svega iskazanoga jasno je da informacija i komunikacija nisu više razdvojeni pojmovi. Uostalom, o tome dostatno svjedoči određenje novih tehnologija kao informacijsko-komunikacijskih. Prvi i drugi poredak kibernetike povezuje pokušaj da se dva stroja vremena-vječnosti i beskonačnosti razriješe u „trećem“. Ako informacija nije drugo negoli nematerijalno uputstvo za djelovanje, onda je istina komunikacije u tehničkome svijetu da je ona pragmatična, usmjerena na željeni cilj, otvorena i interaktivna. Max Bense pokazao je da se odredba tehničkoga svijeta odnosi na funkcionalnost. Taj je pojam ključan za shvaćanje društvenoga poretka modernosti 20. stoljeća. Iako je funkcija nešto što proizlazi iz biološke strukture organizma, te se može smatrati instrumentalnom svrhom u cjelovitosti cjeline s obzirom na primat prirode pred kulturom, sve se mijenja kada u igru ulaze „pametni strojevi“. Ne funkcionira čovjek, već stroj u njemu i izvan njega. Zbog toga je funkcija uvijek u službi nečega drugoga. Čitav okvir klasične teleologije s nizom ciljeva i svrha kozmičko-ljudske evolucije nemoguć je bez odnosa između funkcije i organizma kao složene cjeline. Jezik komunikacije u tehničkome svijetu pokazatelj je ove promjene. Kada se, naime, ljudsko ponašanje eksperimentalnim metodama psihologije i psihijatrije (od biheviorizma do gestalt-metode i integrativne psihijatrije) nastoji predvidjeti i suspregnuti kontrolom emocija i kognitivnih procesa koji prelaze u mogućnost totalnoga raspada neurosustava, onda je posrijedi pokušaj da se komunikacija svede na elementarne operacije u određenom vremenskome i prostornome krajoliku (scape). Taj je krajolik određen mentalnim slikama u kojima pamćenje prethodi sjećanju. Razlog je jasan. Pamćenje je tehnički proces obrade informacija. Objektivira se u postmemoriji (knjižnice, arhivi, muzeji, banke podataka, datoteke). Nasuprot tome, sjećanje je „subverzivno“ zato što selektivno interpretira događaje iz prošlosti u skladu s ideologijsko-političkim stavovima i unaprijed donesenom odlukom o tome što jest „istina“. U tom prijeporu između stroja i čovjeka, ili lakanovski iskazano simboličkoga protiv imaginarnoga, komunikacija se odvija na temelju pragmatike znanja o objektu, a ne na osnovama samorazumijevanja govorne situacije. Što to „konkretno“ znači? Ništa drugo negoli da je pragmatičnost komunikacije omogućena prijelazom iz logike teksta u vizualnu semiotiku. Slika koja u digitalno doba posvuda vlada jest „izračunata slika“, kako to iskazuje Friedrich Kittler, jedan od vodećih teoretičara posthumanizma i novih medija. (Friedrich A. Kittler, „Schrift und Zahl – Die Geschichte der errechneten Bildes“, u: Christa Maar i Hubert Burda (ur.), ICONIC TURN: Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln, 2005., str. 186-203. i Friedrich A. Kittler, Die Wahrheit der technischen Welt: Essays zur Genealogie der Gegenwart, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2013., str. 214-231.) No, za razliku od jezika kao sredstva komunikacije, sada je riječ o posvemašnjem ontologijskome obratu. Slika prethodi jeziku. Ona mu sada strogo određuje nova pravila (gramatiku, sintaksu, semantiku). Da bi se komunikacija uopće mogla razviti, mora biti „lokalizirana“ i „pragmatizirana“. Njezina je funkcija, dakle, da omogući djelovanje subjekata/aktera s pomoću već bitno promijenjenoga diskursa u kojem se nalaze sudionici. Taj je diskurs upravo onaj koji proizlazi iz logike tehnosfere. Njegove su temeljne riječi/pojmovi izvedeni iz trojstva temeljnih kategorija novovjekovnoga tehničkoga mišljenja: (1) računanje (komputacija); (2) planiranje i (3) konstrukcija. Da bi sâm jezik postao sredstvom/svrhom pragmatične komunikacije potrebno je, pak, da se očisti od natruha metafizičke linearnosti. U kibernetičkome polju „kružne uzročnosti“ i vladavine načela „povratne sprege“ (feedback) sve postaje privremeno, fluidno, fleksibilno, promjenljivo, korisno, uporabljivo. Taj obrat paradigme iz filozofije jezika u vladavinu „jezičnih igara“ (Sprachspiele) kao uputstva za djelovanje u kontekstualno određenoj situaciji (društva-politike-kulture) dovodi do toga da se informacija pojavljuje kao „bit“ jezika, a njezina se funkcija pokazuje u vizualiziranju pojmova. Svijet u doba tehnosfere postaje stoga readymade promjenljivih identiteta, mnoštva, razlike i izbora. Izabiremo ono što želimo unutar „paket-aranžmana“ već opstojećega života kao izračunatoga, planiranoga i konstruiranoga kaosa i entropije. Paradoks je i aporija pragmatične komunikacije u tome što je njezina posljednja „svrha“ u tome da nas uvjeri da su „nužnost“ i „sudbina“ postali kraljevstvo „slučaja“ i „kontingencije“ i da je naš izbor apsolutan upravo zato što se odvija u svojoj otvorenosti u zatvorenome prostoru virtualne zajednice globalnih korisnika. (Vidi o tome: Mike Sandbothe, Pragmatischen Medienphilosophie: Grundlegung einer neuen Disciplin im Zeitalter des Internet, Velbrück Wissenschaft, Weilerswist-Metternich, 2001. i Žarko Paić, „Doba medijalnoga neutraliziranja: Od društvene entropije do obuzdane subverzije kulture“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 484-520.) Nije nipošto samorazumljivo zašto komunikacija u binarnome modelu sustava i okoline mora biti još k tome „otvorena“ i „interaktivna“. Pomutnju stvaraju pojmovi-metafore. Znamo da je riječ-pojam otvorenosti ili čistine bitka (Offenheit/Lichtung des Seins) rabio Heidegger u već spomenutoj raspravi o kraju filozofije u kibernetici. Nije time mislio ni na kakvu „društvenu“ ili „kulturnu“ komunikaciju čovjeka izvan tehničkoga svijeta. Štoviše, problem njegova mišljenja o mogućnostima nakon kraja metafizike odnosio se ponajprije na otvorenost događaja u nadolazećem vremenu s onu stranu upravo kibernetičke zatvorenosti svijeta. Kada, naime, bitak postaje informacijom spremnom za uporabu, tada se komunikacija pojavljuje samo i jedino prostorom-vremenom neke izvedene među-akcije ili djelovanja koje više ničim nije određeno. Svrha (télos) djelovanja postaje kontekstualno i situacijski interpretirana. Ako ćemo pravo, svrhovitost se sada razmješta iz sâme „biti“ teleologije. Ono što je svrhovito djelovanje u novome tehničkome poretku značenja nema više nikakvu transcendentalnu niti, pak, eshatologijsku strukturu. Ne proizlazi unaprijed iz „sudbine“ i ne završava na kraju kao „nužnost“. Već je u kvantnoj teoriji, osobito u pojmu neodređenosti kod Heisenberga otvoreno područje vjerojatnosti i (ne)predvidljivosti slučaja. Na taj se način svrhovitost djelovanja izvodi iz sâmoga djelovanja bez svrhe koja bi mu bila inherentna. Krajnji je ishod ove pragmatike znanja s vodećim pojmom informacije da je samo mišljenje postalo performativno. Razlog leži u tome što se jezik svodi na informaciju, a informacija proizvodi ili konstruira događaj interaktivne komunikacije. To, dakako, nije izvedeno iz Heideggerova kasnoga mišljenja u cijelosti. Jer otvorenost ili čistina bitka nema ništa sa svođenjem komunikacije na tehnički dispozitiv jedne programirane „jezične igre“ kao „forme života“. (Vidi o tome: Rafael Capurro, Beiträge zu einer digitalen Ontologie, http://www.capurro.de/digont.htm) Heideggeru je na njegovu putu mišljenja bilo posve očito da se problem tehničkoga svijeta mora otvoriti kao problem sâme „biti“ metafizike. Ona je omogućila nastanak živih strojeva i eksperimentiranje s promjenom genetske strukture bića. Međutim, ako je „crna kutija“ metafizike ona koja završava sa simulacijom događaja, tada je tehnosfera i-i: i kraj metafizike i njezina otvorenost u drukčijem smjeru od dosadašnjega (linearnost-uzročnost-svrha). Upravo zbog toga se otvorenost mora razumjeti u kiibernetičkome smislu iz ključnoga pojma svekolike komunikacije na daljinu. To je pojam interaktivnosti. Ako je virtualni prostor „otvoren“ u smislu beskonačnosti poput oceana, onda se pragmatična komunikacija između subjekata/aktera kao sudionika u tom prostoru odvija svagda kao interakcija. Taj začudno neljudski pojam, gotovo tehnički banalan, jer spaja ono što je „između“ i ono što je značajka bića kao takvoga uz energiju i masu (materiju), ne može uopće biti izvediv bez uvjeta mogućnosti svake forme buduće komunikacije i bez pretvorbe energije i mase u „beskonačnu brzinu“ (vitesse infinie).

April 10, 2026
Vrijeme kao iluzija?

Vrijeme kao iluzija?

1. Od stroja vječnosti do strojeva vremena: Einsteinova aporija Albert Einstein izrekao je 1955. godine nešto zagonetno i jednostavno. Za razumijevanje nadolazećega razdoblja vladavine tehničkoga svijeta u svim područjima njegove protežnosti – društva, politike, kulture, ekonomije, psihologije, znanosti – kao da se obistinjuje ta postavka. Štoviše, ona postaje uvjet mogućnosti daljnjeg bavljenja tehnologiziranjem života. Razlog leži u tome što strojevi određuju granice odnosa između životinjskoga i ljudskoga bitka, „prirode“ i „umjetne egzistencije“. Izreka Einsteina glasi: „Za nas uvjerene fizičare razdvajanje između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ima značenje tek puke iluzije.“ (Navedeno prema: Henning Genz, Wie die Zeit in die Welt kam: Die Entstehung einer Illusion aus Ordnung und Chaos, C.Hanser, München, 1996., str. 6.) Kada to tvrdi otac-utemeljitelj paradigme moderne fizike i još k tome tvorac najsloženije teorije o općenitoj relativnosti vremena sa znamenitom formulom E=mc2, očito je da težina iskaza zahtijeva najveću moguću ozbiljnost u promišljanju dalekosežnosti ove misli. Ponajprije, u postavci je implicitno istaknuta bitna i gotovo nepremostiva razlika između fizike i metafizike. Jer posve je jasno da se fizika ovdje razumije kao „pozitivna znanost“ na navlastit način u odnosu spram filozofije i teologije. Iako se izrijekom potonje ne spominju, lako je zaključiti da Einstein nastoji obeshrabriti svako poimanje vremena koje bi se suprotstavljalo ideji o nadilaženju razdvajanja između tri ekstaze vremenitosti, da se poslužimo govorom Heideggera iz Bitka i vremena (Sein und Zeita). Ako, dakle, fizika ne može pristati na ideju razdvajanja koja leži u osnovi prosječnog, čak empirijski izvedenoga shvaćanja vremena kao protjecanja niza „sada“ u odnosu na promatrača, tada se postavlja pitanje je li vrijeme uopće „relativno“ u odnosu na prostor u kojem se brzina svjetlosti pojavljuje uzrokom nastanka neke pojave u svemiru? Einsteinova izreka o „pukoj iluziji“ vodi nas s onu stranu svake moguće granice osjetilnosti promatrača (čovjeka?). Tamo gdje nas vodi nalazi se kraljevstvo čiste fizike. Ona prostor i vrijeme više ne raščlanjuje polazeći od promjene u stanju promatrača. Umjesto toga, premješteno je težište na „apsolutnost“ vremena kao otvorenost višedimenzionalnosti. Jer iluzija može nastati samo kao problem svijesti. U modusu izvanjskoga ili unutarnjega opažaja zbiva se mogućnost opsjene. Što vidim određeno je mojim položajem u svijetu. Nije svejedno jesam li na tlu ili u zraku, ukorijenjen u zemlju ili izbačen u svemirska prostranstva. Nadalje, nije svejedno osjećam li „šestim čulom“ vibracije zemlje i strujanje elektromagnetskih valova poput nekih praiskonskih grabežljivaca na zemlji (morski psi, primjerice). Znači li to da fizika u odnosu spram svih drugih znanosti te filozofije i teologije kao metafizike ne može pasti u varljivo polje iluzornih ideja o „biti“ vremena? Ako, naime, ovu Einsteinovu izreku usporedimo s onom još slavnijom da se Bog ne kocka, vidimo podudarnost u tome što je slučaj u fizici (kontingencija) zapravo rezultat jedne u svakom slučaju neodređene „nužnosti“. Bez nje bi iluzija bila nemogućom. Drugim riječima, za fiziku kao i za sve druge pozitivne znanosti pitanje vremena u smislu nemogućnosti razdvajanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti jest bitno metafizičko pitanje. Ono je to utoliko više što granica između Jednoga i Dvoje, bitka i vremena, identiteta i razlike ne proizlazi tek iz sveze ili odnosa mišljenja i zbilje, već iz same stvari koja omogućuje postojanje svijeta kao „nužnoga slučaja“. U svakom slučaju, Einstein u zagonetnome izrijeku podaruje fizici gotovo ono isto što i Aristotel u Fizici: da se pitanje o vremenu ne može izvesti bez razjašnjenja logike kretanja tvari u prostoru. Kretanje nije određeno prostorom u smislu nečega apsolutnoga. Uostalom, poznato je da Riemannov prostor i kvantna fizika uvode u optjecaj zakrivljenost umjesto kružnosti. Prostor u kojem se čestice kreću i sám je u koordiniranosti s kretanjem elektromagnetskih valova. Ništa nema unaprijed postojanu formu zadanosti budući da čestice sudaranjem tvari mijenjaju masu i energiju te stvaraju nove konfiguracije u-prostoru. To, pak, znači da se homogenost i praznina prostora preobražavaju u heterogenost i ispunjenost samo u konstelacijama odnosa snaga i veličina fizikalnoga svijeta. Što vrijedi za prostor po analogiji mora vrijediti i za vrijeme. Kružnost vremena u klasičnoj metafizici izvodi se stoga iz ideje grčke atomistike. Kretanje atoma određeno je nužnošću njihove putanje (Demokrit) ili se, pak, radi o deklinaciji atoma kao slobodnome padu čiji uzrok proizlazi iz slučajnoga skretanja s ravne putanje (Leukip). U oba slučaja suočeni smo s modalnim kategorijama bitka (nužnost-slučajnost, nužnost-mogućnost, nužnost-sloboda). Usto, susrećemo se s drukčijim shvaćanjem odnosa uzroka i svrhe (télos) sâmoga poretka. Carstvo nužnosti i kraljevstvo slobode međusobno se odnose kao beskonačni pravac i beskonačna krivulja. Što se tiče vremena, ono nije ništa drugo negoli derivacija ideje kretanja u smjeru unaprijed određenoga pravca ili kontingencije krivulje u otvorenome prostoru triju dimenzija (prošlosti-sadašnjosti-budućnosti). No, ono što proizlazi iz fizike koja vrijeme ne razdvaja na tri dimenzije ili ekstaze predstavlja uistinu nešto čudovišno metafizički. Riječ je o aporiji iskona ili prvoga početka (arché). U svojoj općenitoj teoriji relativnosti ono što metafizika naziva učinkovitim uzrokom (causa efficiens) u smislu stvaranja „novoga“ u svijetu i novoga svijeta, Einstein pronalazi u C=brzini svjetlosti. Energija ne može nastati bez da se troma masa ne pokrene. I to takvom brzinom koja prolazi zakrivljeni prostor u 299.792.458 m u sekundi. Vrijeme prije stvaranja svijeta i poslije čina stvaralačkoga postajanja međusobno se izvode samo iz onoga između (in-between). To ne može biti drugo negoli vrijeme ispunjenosti praznine u prostoru. Međutim, pitanje je o kakvoj se to praznini ovdje radi: o praznoj praznini ili praznini kao prostoru između dva dinamička objekta koja se kreću u interplanetarnome prostoru izvan djelovanja sila gravitacije? Ako je vrijeme za metafiziku samo iluzija, nije li još više to isto i prostor? Za koga se, međutim, ovo razdvajanje u „biti“ vremena čini pukom iluzijom? Odgovor je unaprijed jasan: za fizičare. Tko živi u iluziji? Metafizičari svih profila, naravno! U to duhovno jato valja svrstati ponajprije filozofe i teologe, ali i sve druge znanstvenike iz područja humanistike (humanities). Povjesničari bi bez razdiobe na prošlost, sadašnjost i budućnost ostali bez posla; futurolozi isto tako. Ipak, nije sve baš tako kristalno jasno. Preostaje još samo Aristotelova temeljna misao koja tvori bit metafizike uopće. Sjetimo se da je odredba biti bitka kao prisutnosti (ousia) izvedena iz „sada“. Ono što je „sada“ zbiva se istodobno i „ovdje“. Istovjetnost vremena kao prisutnosti i prostora kao mjesta/položaja (topos) u kojem bitak prebiva na način bićevitosti bića postaje uvjetom mogućnosti razumijevanja vječnosti iz horizonta stalne prisutnosti (nunc stans). Od Aristotela do Hegela čitava metafizika počiva na vladavini bitka kao prisutnosti, kako je to izveo Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu), a na njegovu tragu Derrida zapečatio u spisu O gramatologiji (De la grammatologie) kako je logocentrizam nužan način pojavljivanja bitka u modusu prisutnosti bića. Logos neskriveno upravlja poviješću bez obzira je li riječ o glasu ili pismu.(Vidi o tome: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 317-366.) 2. Implozija informacija No, što ako ono što misle fizičari već proizlazi iz logike stvari mišljenja prije razdvajanja na vremenske ekstaze ili dimenzije, a što filozofija u iskonu od Heraklita i Parmenida ima u vidu kada upućuje na problem vremena iz onoga što je vječno i nepromjenljivo, postojano i nerazdvojivo, te postaje uvjetom mogućnosti svake singularnosti bića? Cijeli niz pitanja koje smo iznijeli može se sabrati u jednome. Ima li bez kretanja uopće prostora-i-vremena? Ako nema, onda je iluzija misliti da se svijet kao takav može objasniti izvan zakona fizike koja je s Einsteinom i kvantnom teorijom uspostavljena u 20. stoljeću. Apeiron s onu stranu vremenitosti otvara se mišljenju ishodištem ove aporije. Einstein je izvodi da bi pokazao kako jedino iz fizike čestica slijedi mogućnost nastanka ideje stroja vremena i stroja s onu stranu vremena. Odmah valja kazati da ovdje nije riječ o mehaničkim strojevima (mašinama). Posrijedi je ideja nastanka onoga što već uvijek postoji kao kozmičko-prirodni potencijal. Uz dodatak: stroj ne oponaša (mimesis) bitak kao takav u formi prirode (physis, natura). Naprotiv, stroj tehnogenetski proizvodi uvjete za promjenu prirode u njezinoj faktičnosti. Razlika se pokazuje u tome što tzv. „prvi stroj“ pretpostavlja lutanje svemirom unutar granice „beskonačne brzine“ (vitesse infinie), dok „drugi stroj“ sâm stvara prostor vlastite protežnosti polazeći od ideje implozije informacija. (Jean Baudrillard, „The Ecstasy of Communication“, u: Hal Foster (ur.), The Anti-Aesthetic: Essays on Postmodern Culture, The New Press, New York, 1998., str. 145-153.) Još ni izdaleka nismo razriješili aporiju. Einsteinov je novi put u razumijevanju nastanka svemira i stvaranja svijeta iz ideje „velikoga praska“ morao obuhvatiti upravo ove dvije mogućnosti da bi općenita teorija relativnosti vremena naposljetku imala praktično dalekosežne posljedice za razvitak suvremene tehnologije. Prva je mogućnost izvedena iz makrofizike, a druga iz mikrofizike. Stroj vremena nije stoga utopijska slika putovanja iz budućnosti u prošlost, nego problem odnosa između različitih svjetova koje povezuje pojam brzine svjetlosti. Nasuprot tome, stroj vječnosti pretpostavlja nadilaženje onoga što pripada fizici kao takvoj i ulazi u zone spekulacija o antitvari, tamnoj tvari i crnim rupama. Ukratko, radi se o sažimanju značenja informacije kao tehničkoga uputstva za djelovanje. Što je veća brzina protoka informacija u zatvorenom krugu (bez) značenja, to je mogućnost dekodiranja poruka manja. Vrijeme se sažima do te mjere da je brzina isporuke iznad kognitivnih sposobnosti „prirodnoga uma“. Zbog toga je komunikacija između subjekata/aktera u procesu interaktivnosti određena međusobnim djelovanjem strojeva. Ne komuniciraju ljudi, već živi strojevi zahvaljujući tome što je povećanje kognitivnih kapaciteta omogućeno sve većim proširenjem „radne memorije“. Brzina i pamćenje odgovaraju onome što se ontologijski i tradicionalno naziva bitkom i vremenom. Brzina je odlika kibernetičkoga shvaćanja „bitka“ kao informacije, a pamćenje nadilazi nesvjesni oblik sjećanja tvari i prelazi u stadij postojanoga trajanja (durée). Vidljivo je da potonji pojam potječe iz Bergsonove vitalističke metafizike. (Henri Bergson, Matière et mémoire: Essai sur la relation du corps à l’esprit, P.U.F., Pariz, 1939.) Razlika između protjecanja vremena kao niza „sada“ i pojma trajanja jest bitna razlika između bitka i vremena kao samosvijesti čija je temeljna značajka sjećanje. Utoliko je samo po sebi razumljivo zašto se kibernetika kao metatehnika bavi usavršavanjem onoga što pripada ideji „umjetne inteligencije“ (A–intelligence). Odnos između trajanja i sjećanja nije tek problem filozofije i psihologije. Što se može pohraniti u sjećanju kao trajni zapis pripada biti informacije u kibernetičkome ustrojstvu tehničkoga svijeta. Na tome počiva mogućnost komunikacije na daljinu (telematika). (Vilém Flusser, „Die kodifizierte Welt“, u: Medienkultur, S.Fischer, Frankfurt a. M., 2005. 4. izd., str. 21-28.) Kibernetičar Gotthard Günther nazvao je logiku „drugoga stroja“ transklasičnom. A njezine su temeljne kategorije izvedene iz ne-aristotelovske logike: i-i, odnosno tertium datur. (Gotthard Günther, Das Bewustsein der Maschinen: Eine Metaphysik der Kybernetik, AGIS-Verlag, Krefeld i Baden-Baden, 1963., str. 48-52.)Kada se to ima u vidu, moguće je zaključiti da sve što pripada novovjekovnome pojmu prirode već unaprijed označava konstrukciju nastalu dosezima prirodnih znanosti. Pojam se prirode za razliku od klasičnoga doba Grka shvaća u Galileja promijenjenom prirodom. To je ona priroda koja se dohvaća misaonim eksperimentom. Već je iz toga bjelodano da između prirode kao samorađanja i samoniklosti (physis) i prirode kao tehnički preoblikovane tvari i tvorevine (natura naturans i natura naturata) postoji nepremostiv jaz. Prva je priroda u znaku filozofije i mitologije kao metafizički sklop bitka-Boga-svijeta-čovjeka, a drugu prirodu odlikuje sve ono što je rezultat mehaničke konstrukcije. U pravu je stoga Max Bense kada ustvrđuje da se iza tehničkoga svijeta nastaloga u doba novoga vijeka do 20. stoljeća nalazi ideja „filozofijske konstrukcije meta-tehnike“. (Max Bense, Kybernetik oder die Metatechnik einer Maschine, u: Ausgewählte Schriften, sv. 2: Philosophie der Mathematik, Naturwissenschaft und Technik, J.B.Metzler, Stuttgart, 1998., str. 429.) Ovaj pojam meta-tehnike odnosi se istodobno i na pojam meta-znanosti. Zašto? Jednostavno zato što filozofija, prema Benseu, ne može imati nikakav određeni predmet. Ona ga, naprotiv, posuđuje iz područja znanosti. Ali tako da mu zauzvrat određuje metafizičke granice. Ono što je krajnji cilj tehnike ukoliko se polazi od tradicionalne ideje svrhovitosti djelovanja unutar tehničkoga sklopa nije ništa tehničko. Ali nije niti, pak, ništa znanstveno. To može biti samo uvid da pojam tehnike od novoga vijeka postaje sâma bit prirodnih znanosti. Na taj način posljedično zadire u bit prirode. Nije, dakle, tehnički svijet tek puka primjena znanstvenih dostignuća u zbilji kako to zamišlja naivni determinizam. Znanosti o prirodi sjedinjuju teorijsko razmatranja objekta i njegovo praktično preoblikovanje. Svaka prirodna znanost bilo da je riječ o fizici, kemiji, biologiji nastoji svoj predmet konstituirati polazeći od njegove mogućnosti da postane eksperimentalno iskusiv kao tehnički objekt. No, da bi se to postiglo ideja objekta pretpostavlja mogućnost tehničkoga preoblikovanja biti prirode. Čemu inače potraga za mehaničkim strojevima koji zamjenjuju ljudske „prirodne“ sposobnosti uma da u prirodi razotkriva zakonitosti i pravilnosti promjena bitka? Max Bense pronicljivo upozorava da je opsesija matematičara i filozofa 17. stoljeća poput Pascala i Leibniza bila zajednički projekt „duha vremena“ u traganju za preoblikovanjem matematike u stvaranje stroja koji računa=misli. Kalkulativna „priroda“ takvoga mišljenja postavlja u središte ideju računalnoga stroja. On predstavlja „mozak“, dok se tehnika izvedbe pokazuje problemom mehanike gibanja. Metatehnička bit stroja mišljenja odgovara metaznanstvenoj „prirodi“ novoga vijeka. Kako to objasniti? Ponajprije, vidjeli smo da postojanje mogućnosti dva stroja – vremena i vječnosti – dovode do približavanja metafizike Aristotela i onoga što pripada pokušajima suvremenih filozofijskih rastemeljenja klasične logike (Heidegger i kibernetika). To se približavanje odvija u nepremostivim razlikama. No, pojam stroja nipošto ne proizlazi iz mehaničke strukture kretanja tvari u ideji reprodukcije prirode. Organskome se pridodaje konstrukcija. Otuda ljudsko tijelo nije modelom za digitalne strojeve koji se zasnivaju na prijenosu informacija s pomoću elektromagnetskih valova. Čisto mišljenje označava čisto računanje (theoria). A ono mehanički upravlja promjenom prirode iz stanja postojanosti promjena u tehnički dispozitiv promjene postojanosti. Budući da se ovdje radi o spajanju mehanike i upravljanja, jasno je da kibernetika u svojem matematiziranju „prirode“ nastoji obuhvatiti ideju vremena s onu stranu razdvajanja na prošlost, sadašnjost i budućnost. Ova promjena sada ima obrat u strukturi mišljenja kao računanja (komputacije). Upravljanje (grč. kybernetes) ne proizlazi više iz „prirode“ u značenju živućih sustava biljaka i životinja koje evolucijski nastoje održati vlastitu vrstu procesima učenja i reprodukcije. Naprotiv, sám tehnički način egzistencije omogućuje „prirodi“ njezin opstanak u formi stroja života. U tom se pogledu mehanika koja je bila pretpostavka novovjekovne fizike nadomješta elektromehanikom ili elektronikom. Drugi zakon termodinamike koji govori o entropiji živih sustava u ravnoteži koja smjera raspadu i kaosu dovodi se do sinteze s pojmom upravljanja i komunikacije u tehničkome svijetu. Što vrijedi za strojno organizirani način komunikacije između čovjeka i njegove (tehničke) okoline, vrijedi isto tako za odnose među ljudima i za čitav sklop prirode-kulture na Zemlji. Međutim, ovdje valja načiniti konceptualnu razliku između stroja kao tehničkoga aparata i stroja kao načina organizacije ljudskih odnosa. Jedno bez drugoga nije moguće. No, društva u povijesti s njihovim načinom proizvodnje i odnosima koji ovjekovječuju, primjerice rodno/spolne uloge, pitanje moći i ideologijsko opravdanje despotske države ne pripadaju u autonomno polje određenja života. Posve suprotno, svaki je ulazak tehničkoga sklopa u povijest iz temelja preoblikovao navike ponašanja ljudskih zajednica. Duhovna se iskustva i jezici u kojima se iskazuju znanja i vrednote mijenjaju tijekom povijesti. Tako je mitsko iskustvo vremena u odnosu spram linearnosti napretka moderne industrijske proizvodnje iščezlo u prostore umjetnosti melankolije. Mit više nema moć začaravanja stvarnosti. Iščeznuće sudbine s gubitkom mita nije, međutim, otišlo u nepovrat. Znanost i tehnika još od novoga vijeka nadomještaju pojam sudbine idejom determinističkoga kaosa. Što preostaje od onoga što Grci nazivahu arché? I sve i ništa, rekli bismo. Gubitak se iskonskoga odnosa spram podobnoga vremena o kojem pjeva biblijski psalmist, gdje sve ima svoje vrijeme zato što je riječ o prirodnim ciklusima rađanja i umiranja, plaća dobitkom varljiva imutka. Imati vremena za nešto drugo osim odmora od rada znači imati mogućnost slobode autentične egzistencije. Vrijeme tradicionalnih društava i vremenitost modernoga kapitalističkoga svijeta u globalnome poretku ekonomije, politike i kulture predstavljaju dva bitno različita pojma vremena. To ne znači da se oni međusobno ne prožimaju, unatoč oprečnosti u shvaćanju bitka i vremena. Ne smijemo zaboraviti što je značila industrijalizacija i modernizacija: otuđenje, raskorijenjenost, bezavičajnost čovjeka. Ubrzanje vremena od novoga vijeka u društvima Zapada ostavilo je trajne posljedice po bioritam modernoga čovjeka. No, to ne znači da bi tehnički dispozitiv vremena u strukturi prazne vremenitosti globalnoga kapitalizma trebalo okrivljavati za psiho-fizičke promjene čovjeka i njegove okoline. Između tehnike i društva odnos je, doduše, nelinearan i nerecipročan. Sve stremi prelasku granica. Ali, društvo se ne može razmatrati samostalnom varijablom bez nesvodljivosti onoga što tvori bit tehničkoga sklopa. (Vidi o tome: Hartmut Rosa, Beschleunigung. Die Veränderung der Zeitstrukturen in der Moderne, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2005.) Iako teorija složenosti (complexity theory) uvodi pojam nadodređenosti da bi determinizmu prirode i zakonu kauzalnosti oduzela tvrdi monizam linearnosti, u tehničkome sklopu vladaju preklapajuće tendencije nužnosti i slučaja. Zato neki autori govore o konceptu „otvorenoga stroja“ pozivajući se na postavke Gottharda Günthera, Gilberta Simondona i Martina Heideggera. Otvorenost označava nedovršenost. Usto, otvorenost doziva u pamćenje mnoštvo perspektiva. Kada nešto sebe određuje otvorenim posrijedi je autonomnost u izboru rješenja. Sve što vrijedi za otvorene sustave kojima vlada pojam povratne sprege (feedback), vrijedi i za „otvoreni stroj“. (Erich Hörl, „Die offene Maschine: Heidegger, Günther und Simondon über die technologische Bedingung“, MLN, Vol. 23, br. 3/2008. (travanj), str. 632-655. ) 3. Kibernetički sklop: Wienerovi postulati Glavni pojam kibernetike koji određuje sve odnose u tehničkome svijetu proizlazi upravo iz nastojanja da se ovlada odnosima ontogeneze i filogeneze života kao takvoga. Taj pojam jest – kontrola (control). Za razliku od nadzora s kontrolom više ne možemo uspostaviti prirodni dodir. Moć se ne izvodi neposrednim odnosom između čovjeka kao gospodara i roba/sluge. Umjesto toga sve je posredovano čudovišnom moći. Ona, pak, proizlazi iz karaktera novih tehnologija upravljanja sustavom i kolinom. Pravi ulazak u tehničko doba ljudske civilizacije koje predstavlja istinski „kraj povijesti“ dogodio se 1948. godine. Tada je Norbert Wiener objavio kapitalnu knjigu za nadolazeće razdoblje apsolutne tehnogeneze – Kibernetika: ili kontrola i komunikacija živoga bića i stroja (Cybernetics: or control and communication in the animal and the machine. (Norbert Wiener, Cybernetics: or control and communication in the animal and the machine, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, 1961. 2. izd.) Nakon toga svjedočimo ubrzanome tempu konstruiranja računskoga stroja. Temeljna je postavka knjige da informacija postaje ključnom riječju/pojmom kontrole svih sustava na zemlji i u svemiru. Uspostavljanjem nove metateorije „svega“ otpočelo je razdoblje izbačaja čovjeka iz vlastite ukorijenjenosti u zemlju u međuzvjezdano prostranstvo. Promotrimo još malo dalekosežnost ovoga stava. Izbačaj u svemir nije povratak u mitsko kazivanje o kozmičko-prirodnoj „duši“ (anima mundi). Uostalom, svaki je povratak u rajsko stanje fikcija i iluzija. Budući da je za tehničku egzistenciju čovjeka kao posthumanoga stvora/stvari u formi kiborga i androida potrebno sjedinjenje racionalnosti i intucije kao „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) očito je da je pronalazak kibernetike označio kraj povijesnoga vremena. Tehnosfera ne prebiva u povijesti. Naprotiv, njezino je mjesto izbačeno iz „napretka“ i „razvitka“ onoga što je povijesnoj pustolovini još podarivalo neku vrstu utopije čak i kad je sve postalo distopijom. Sve što se nalazi u izbačaju prebacuje horizont svekolikoga dosadašnjega razumijevanja svijeta. Vrijeme se tehnosfere određuje upravo onime što Einstein ima u vidu kada govori o razdvajanju na prošlost, sadašnjost i budućnost kao pukoj iluziji. Tzv. bezvremeno vrijeme uronjenosti (immersion) u virtualni prostor omogućuje čovjeku da raspolaže vremenom tako što ga može kontrolirati. A to je jedino moguće ako i sâm jest već uvijek objektom kontrole apsolutnoga vremena. Ono ga preobražava u točku, površinu, funkciju, strukturu i aplikaciju. Kontrola vlada, dakle, onime što se kontrolira ako onaj tko kontrolira i sâm zna da je pod kontrolom „Velikoga Trećega“. No, bez samosvijesti pojedinca ne može postojati suvremena tehnologija, Prethodno su strojevi nadzora bili zatvorenoga tipa. Sada je sve „otvoreno“. Ali tako da je zatvorenost prva pretpostavka „otvorenosti“. Kada sustav kontrolira okolinu onda su subjekti/akteri kontrole postali sâmi sebi prozirni. Zbog toga je shizofrenija identiteta u tehničkome svijetu nužna posljedica razdvajanja onoga što je drevna metafizika nazivala još „dušom“. O toj budućnosti ljudske egzistencije u doba tehničkih medija Günther Anders ostavio je najvjerodostojniji zapis: „Do danas je kulturna kritika vidjela razaranje čovjeka isključivo u njegovoj standardizaciji, dakle u tome da je individuumu, pretvorenom u teorijsko biće, ostavljena samo numerička individualnost. No, danas je, dakle, proigrana čak i ta numerička individualnost; numerički ostatak i sam je još jednom ‘dividiran’, ‘individuum’ je pretvoren u ‘divisum’, rastavljen na mnoštvo funkcija. Razaranje čovjeka očigledno ne može ići dalje; čovjek očito ne može postati inhumanijim. Utoliko je zbrkanija i liecemjernija ‘renesansa cjelovitih gledišta’ koju s patosom i pozom slavi današnja psihologija, što je zapravo samo manevar da se sakriju krhotine čovjeka pod akademskom togom teorije“. (Günther Anders, „Svijet kao fantom i matrica: Filozofska razmatranja o radiju i televiziji“, u: Dražen Katunarić (ur.), Carstvo medija, Litteris, Zagreb, 2012., str. 144. S njemačkoga preveo: Borislav Mikulić) Otklonimo li riječ razaranje jer ima značenje etičko-političke negacije ljudskosti, vidjet ćemo nešto zapanjujuće. Čovjek se u tehničkome svijetu, paradoksalno, oslobađa tek onda kada gubi značajke individualnosti. Ovo ne treba shvatiti ironijom jedne moderne tragedije bitka. Radi se o tome da se oslobađanje ne odnosi na oslobađanje od nečega li nekoga. U jezgri je tog procesa prisutna zatvorenost kruga s njegovim znakovima i značenjima. Sâm se krug omeđuje „crnom kutijom“ posve drukčije kontrole od one koju je moguće zamisliti u okružju metafizike. Kako to objasniti? Ono što Anders vidi pogubnim u serijskoj proizvodnji kasnoga kapitalizma, danas je postalo zastarjelim. Nije uopće stvar u tzv. gubitku osobnosti preobrazbom u funkcije i diobu određenu iz logike stroja. Novi stroj u digitalno doba sám misli i osjeća, ili je barem tome na putu s obzirom na istraživanja pojma „umjetne intucije“ (A-intuition). Stoga valja Andersove kulturpesimističke postavke očistiti od nostalgije za izgubljenim svijetom. Kada to učinimo, dobit ćemo jasnu dijagnozu posthumanoga stanja. Problem je u tome što su transklasični strojevi koje pokreće logika nematerijalnosti (informacijski ili biokibernetički kôd) s onu stranu „neljudskoga“ i „ljudskoga“. To više nije ni po čemu važno. Štoviše, može se čak kazati da digitalni strojevi u svojoj glatkoći i čistoći estetski stvaraju privid ravnodušnosti spram krajnjega korisnika. Kontrola kao ključni pojam kibernetike omogućuje protokole komunikacije. Bez nje bismo bili prepušteni na milost i nemilost kaosa. I to u svim područjima života od društva, politike, kulture, ekonomije. Zamislimo samo situaciju kada zbog nestanka električne struje ne rade banke, ruše se kompjutorski sustavi koji povezuju raznolike institucije svakodnevnoga života. Kaos koji odjednom nalikuje poretku „bijeloga šuma“ (White Noise) kao u romanu američkoga pisca Don DeLilla ne pruža poretku bestemeljni temelj. (Don DeLillo, White Noise, Penguin, New York, 1986.) U kibernetičkome svijetu tehnosfere poredak i kaos nisu suprotstavljene kategorije. One se međusobno pretpostavljaju. U nelinearnoj logici transjunkcije koja počiva na nizu i-i poredak se uspostavlja kroz teoriju kaosa. Sâm pojam kaosa u sebi ima unutarnju strukturu metastabilnosti, kako to izvodi Gilbert Simondon. (Gilbert Simondon, L’individuation psihique et collective, Aubier, Pariz, 1989/2007., str. 77-79.) Vrijeme tehnosfere otuda pripada tehničkome ubrzanju operacija potrebnih za obradu informacija i njihovo pohranjivanje. To je vrijeme bezvremenosti. Za razliku od „vječnoga sada“ (nunc stans) ono se rasprostire u „realnome vremenu“ kao aktualiziranje digitalne prisutnosti. Ono što ga čini mogućim, zbiljskim i nužnim jest implozija informacija. U pravu je bio Norbert Wiener kad je svoju inovaciju s pojmom kibernetike ogradio od pojmova Einsteinove općenite teorije relativnosti. U čemu je taj prodor kibernetičke bezvremenosti naspram rezultata kvantne fizike? Ni u čemu drugome negoli u postavci da je informacija nesvodljiva na bilo što materijalno. Ona se ne može izvesti iz Einsteinove formule E=mc2. Budući da nije energija, masa niti brzina, čini se da je posrijedi četvrta bitna kategorija suvremenoga doba tehnosfere. Paul Virilio kaže da nakon tri bombe koje su odredile 20. stoljeće – atomske, nuklearne i biološke – u 21. stoljeću više ne slijedi razdoblje eksplozija. Na dnevnome redu nalazi se još samo implozija informacijske bombe.(Paul Virilio, The Information Bomb, Verso, London-New York, 2000.) Pojmovni eksperimenti upućuju na metode kojima metafizika i fizika grade svoje teorije o strojevima i vremenu. Iz navedenoga je bjelodano da dva različita stroja odgovaraju po analogiji i dvama shvaćanjima vremena. Vremenski stroj pretpostavlja upravo razlikovanje ekstaza ili dimenzija vremena koje Einstein smatra pukom iluzijom. To, dakako, ne znači da je san o putovanju kroz vrijeme, književno posvjedočeno romanom istoimena naslova H.G.Wellsa, Vremenski stroj (The Time Machine) iz 1896. godine, tek snatrenje utopista.(Hary G. Wells, The Time Machine, Dover Publication, London, 1896.) Bilo je mnogobrojnih pokušaja inženjerske konstrukcije ovog projekta. Prema Einsteinovoj općenitoj teoriji relativnosti to je moguće zato što vrijeme teče sporije ako je masa u golemim razmjerima veća od one koju možemo zamisliti kad je riječ o planetima s gravitacijom. Očito je da takva masa može postojati u područjima oko crnih rupa. Za putovanje kroz vrijeme hipotetski se čini mogućim otuda povezati udaljenosti između dvaju različitih masa: jedne gdje sekunde protječu „brzo“ i druge gdje protječu „sporo“. Tzv. crvotočine vremena ili svjetlosni tuneli dopuštaju prolaz kroz zid od vremena između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Iako na tom planu tehnologija još nije uznapredovala, a fizičari i kozmolozi predviđaju napredak u nadolazećem razdoblju, nema nikakve sumnje da se onaj drugi stroj vječnosti ne može više shvatiti iz fizikalnih kategorija. Umjesto toga treba krenuti iz kibernetičke perspektive. Pojam „vječnoga sada“ (nunc stans), koji bi odgovarao bezvremenom vremenu, pretpostavlja nematerijalan prostor događaja. Taj je prostor virtualan. Nazivamo ga mrežom (network). Međutim, bez glavnoga pokretača svih događaja, a to može biti samo „umjetna inteligencija“ (A-intelligence), ne može postojati mogućnost zadržavanja informacija u „horizontu događaja“. Razlog leži u tome što mreža ne može biti pukim statičkim prostorom. Informacije se šire virtualnim prostorom kao što se interaktori umrežavaju. Ne treba se nipošto iznenaditi da filozofijski pojam „horizonta događaja“ rabi Stephen Hawking za svoju novu teoriju o biti nastanka „crnih rupa“. (www.http://youtube/DkRDmJpthXg Vidi još: Stephen Hawking, A Brief History of Time, Bantam, New York, 1996.) Ako informacija stvara događaj, onda je mreža unutar koje se obrađuju i pohranjuju informacije „crna kutija“ metafizike. Ona je istodobno materijalna i nematerijalna, ima je i nema je, nastaje i nestaje, širi se i sažima se. Zbog toga je pitanje vremena u okviru kibernetike s ključnim pojmom informacije, kako je to najbolje definirao njezin utemeljitelj Norbert Wiener, pitanje određenja onoga što se zbiva kada kontrola i komunikacija između životinje i stroja dolazi na razinu nečega što svojim postojanjem nadilazi tehnički sklop. Riječ je o uvjetu mogućnosti „drugoga stroja“ ili onoga koji sâm sebe proizvodi i sâm sebi zadaje pravila nove forme tehničke egzistencije. Bit se ovog „trećega poretka kibernetike“ mora razložiti iz spekulativne mistike samosvijesti. No, je li jezik samoproizvodnoga stroja mišljenja još uvijek jezikom koji govori tako što misli ono što „jest“ ili se ovdje rađa novi način mišljenja i govorenja kakav nismo još poznavali?

April 9, 2026
Academia virtualis (18)

Academia virtualis (18)

1. U nedavnom osvrtu na knjigu Petera Sloterdijka Prividna smrt u mišljenju naveo sam iz te knjige jedan meni naprosto briljantan ulomak mislioca kojemu valja u zasluge dati ono neoborivo: da je posrijedi lucidnost eksperimentalnoga mišljenja i vrhunac stilskoga umijeća u filozofiji. Njegovi su neologizmi i stvaralačke akrobacije s novim pojmovnim sklopovima katkad ravne onome što je činio Gilles Deleuze. No, u ovom 18. predavanju moje „virtualne Akademije“ nećemo se baviti ni jednim ni drugim misliocem, već problemom povlačenja iz tzv. javnosti zbog same naravi filozofijskoga promišljanja onog što se otvara kao bit suvremenosti. Dakle, ponavljamo Sloterdijkov citat da bismo ono što tvrdi razmotrili u posve drukčijem svjetlu od iskazanoga. “Platon je prilikom osnivanja „Akademije“ u godini 387. pr. Kr. u vidu imao praktični uzor povučenog života, kako ga je upoznao neposredno prije svog prvog putovanja na Siciliju. Navodno je kod grada Krotona (danas Crotone) u Južnoj Italiji susreo zajednicu eremita koji su se bavili teorijom, koji su se pozivali na mudraca Pitagoru, o kome se ne zna je li još bio šaman ili već matematičar ili oboje istovremeno. Na tragu svog učitelja koji je umro prije više od stotinu godina ti osobenjaci su se odvratili od gradske zajednice da bi se posvetili studiju brojeva i vegetarijanstvu. Premda ovi podaci nisu pouzdani i ne može se previdjeti koliki je udio legende, ipak upućuju na ofenzivno novu kvalitetu Platonovog retreata. Platon je povlačenje iz grada de facto prenio u sam grad i tom gestom stvorio političko-topologijsku diferenciju koja je bila sudbinska za svjetsku povijest. Da citiramo Michaela Foucaulta: kod „doseljavanja“ Akademije u grad radi se o „heterotopiji“.” Povlačenje iz javnosti ne znači nužno osamljivanje čovjeka bijegom od ljudi. Platonova Akademija kao „kuća bitka grčke filozofije“ i skolastički samostani kao produljene sakristije duše u kojima stanuje Bog i u kojima se prakticirala teologija pretpostavljaju nužno odmak, razmak, otklon od onoga što će Martin Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u) nazvati pojmom das Man i njime će odrediti javno govorkanje, anonimno i bezlično otuđeno prebivanje čovjeka u modernome industrijskome društvu. Razlog ovog distanciranja od Drugih ne leži u nekom ekscentričnome „solipsizmu“ filozofa s kojima sva ova avantura zapadnjačke metafizike i otpočinje, a slično se zbiva i na Istoku u maloj i velikoj Aziji uz manje razlike. Umjesto toga, posrijedi je sama nužnost pojavljivanja mišljenja kao singularnoga događaja „javne samstvenosti“. Sloterdijk u svojem opisu stanja stvari s mišljenjem kao institucionaliranim akademizmom iz kojeg je nastalo i sadašnje globalno sveučilišno obrazovanje s odnosom učitelja-učenika/profesora-studenta slikovito pokazuje da je prostor u kojem se događa ovaj svjetsko-povijesni čin povlačenja i stvaranja autonomne zajednice ekscentrika s krajnjom nakanom da misaoni „rad“ uzdignu na pijedestal nesvodive „svetosti“ ꟷ urbana struktura „heterotopije“. Dodat ću ovoj analizi još nešto odlučujuće. U Platonovoj razdiobi znanja i umijeća unutar pravedne i slobodne zajednice (politeia) kao grada-države (polis) ova se „heterotopija“ vertikalno ustrojava ponajprije stoga što jedinstvo theoriae, praxisa i poiesisa (teorije, prakse i proizvodnje) označava i razlikovanje između onih koji uživaju prednost slobodnoga vremena kao što su to filozofi-kraljevi, dok građani kao namjesnici slobode praktičkoga odnošenja u zajednici pripadaju javnosti svim svojim žarom, a oni koji stvarno rade i privređuju u prostoru gospodarenja životom (oikos nomos) kao što su to robovi, žene i radnici u izvornome smislu proizvođenja novoga kao stvari i predmeta za ljudski opstanak lišeni su privilegija slobodnoga vremena. Slika Platonove Akademije u jezgri zapadnjačke civilizacije kao prostora povlačenja iz javnosti da bi se novim naraštajima moglo prenositi teoretsko, praktično i proizvodno znanje o „smislu bitka“ nesumnjivo je i danas primjenjiva. Ali to više nije i pojam „heterotopije“ u kojem „prebiva“ sustavni i eksperimentalni „akademizam“ suvremenoga svijeta. Zašto nije? 2. Što je to ꟷ heterotopija? To je koncept koji je razradio filozof Michel Foucault kako bi opisao određene kulturne, institucionalne i diskurzivne prostore koji su na neki način “drugi”: uznemirujući, intenzivni, nekompatibilni, kontradiktorni ili transformirajući. Foucault naglašava sljedeće: (1) Heterotopije uključuju pluralnost oblika i trajno su obilježje svih kultura; (2) tijekom povijesti društva korištene su raznoliko; (3) imaju moć suprotstavljanja hijerarhijskim i vertikalno reguliranim piramidama vlasti jer su međusobno nekompatibilne; (4) heterotopije su u bliskoj vezi s vremenom, točnije s tradicionalnim pojmom vječnosti i besmrtnosti u kružnome kretanju prostora i Zemlje; (5) ne ulaze u njih slobodno, dovoljno je prisjetiti se prostora zatvora, već se isključenje događa u korelaciji s uključivanjem; (6) imaju kontradiktorne funkcije razotkrivanja iluzornosti svakog prostora i zamjene sa stvarnim prostorom. (v. Michel Foucault, “Of Other Spaces: Utopias and Heterotopias”, http://web.mit.edu/allanmc/www/foucault1.pdf, 1984.) Ukratko, ono heterotopijski je transverzalna forma obitavanja u oprostorenju svijeta, ne u već postojećim prostorima na način tradicionalnoga ustrojstva hijerarhijski organizirana života. Stoga je ono što Sloterdijk pronalazi novo s pojavom Platonove Akademije kao prototipa svekolike metafizike i sustava mišljenja ne samo na Zapadu tijekom povijesti ništa drugo negoli inkluzivna ekskluzivnost. Biti-izvan svijeta praktično-proizvodne javnosti kao onoga što Heideggera naziva das Man znači živjeti ekscentrično u mreži heterotopijskih struktura samoga života. Sve što je ovdje izneseno, međutim, funkcionira sve dok se ne pojavi na svjetsko-povijesnome horizontu ono što nigdje nema svoje „uzemljenje“ niti „nadzemljenje“, što nije nigdje „u-prostoru“ niti je nigdje „izvan-prostora“. Mišljenje koje više nema ništa s tradicijom metafizike više se ne „povlači“ iz javnosti, a filozofi nisu poput monaha u svojim „sakristijama duše“, u svojim monadama „bez prozora“, kako to iskazuje Gilles Deleuze u svojoj knjizi o Leibnizu, Le pli: Leibniz et le baroque, Minuit, Pariz, 1988. Umjesto toga, sve je zatvoreno-otvoreno u svojoj perspektivističkoj zakrivljenosti jer mišljenje kao vladavina tehnosfere i njezine autopoietičke „biti“ nad ovim zbiljskim svijetom zahtijeva baš onaj transverzalni prostor-vrijeme u kojem stvar mišljenja misli svoj vlastiti sublimni objekt X izvan bilo kakve vezanosti za ionako umrežene institucije trećeg poretka kibernetike=nihilizma. 3. Temeljne riječi/pojmovi ovog kraja svih heterotopija u prostoru-vremenu tehnosfere su sinestetika i interaktivnost. Kad više ne postoji distancija i razmak između javnoga i privatnoga (samstvenoga i anonimnoga), jer je sve što jest korporativno ustrojeno u velikoj „oprostorenosti“ (spatializing) same digitalne mreže kojom vladaju algoritmi nad živim umom i njegovom „sudbinom“, tada je jedina još preostala mogućnost „povlačenja-u-sebe“ odlazak u carstvo slobode mišljenja izvan svih institucija, države i društva ꟷ u transverzalnu virtualnu akademiju koja ozbiljuje stav Angelusa Silesiusa: Bog je bezglasno ništa, ima ga posvuda i nigdje. Biti singularni pojedinac kao namjesnik jedne univerzalne kronotopije novoga „Daseina“ znači biti otvoren spram mišljenja koje pretpostavlja sinestetičku interaktivnost kao jedini način komunikacije sa svijetom. Tko još želi misliti ovu kaotično-entropijsku kontingenciju suvremenosti mora nužno pristati da mu jedino „satelizacija duše“ o kojoj govori Jean Baudrillard u eseju Ekstaza komunikacije (L’Extase de la communication) iz 1987. godine omogućuje biti-u-povlačenju ne više od svijeta, već od njegovih svih preostalih iluzija prebivanja u „carstvu heterotopija“. Naša je budućnost i novo obitavalište upravo u transtopiji koja više nema svoje fiksno i utvrdivo zbiljsko „mjesto“. Biti-u-mišljenju znači biti nigdje jer mišljenje nakon kraja filozofije u kibernetici jest lutanje svjetovima, a ne putovanje od iskona do kraja povijesti.

April 8, 2026
Dijagnoza vs. prognoza

Dijagnoza vs. prognoza

1. Što još može filozofija u svojem izvornome smislu koji nadilazi teologiju i znanost, a istodobno je uvjetovana kao i umjetnost onim bestemeljnim i čudovišno otvorenim u mogućnostima koje nikad ne mogu prijeći prag zbiljske nužnosti bez ekscentričnoga događaja kao što je to žrtvovanje vlastita života nekom ludome cilju spasonosnoga u nadolazećoj budućnosti? Ponajprije, ona malo toga još uopće može, ali zato nešto bezuvjetno mora! Što drugo negoli misliti ono što se događa, a nije više bitak kao postojanost i trajnost, već „jest“ ono što postaje svagda drukčije u svojoj beskonačnoj preobrazbi materije i energije u čistu informaciju. Mišljenje stoga nikad nije ništa neutralno, niti se može ne misliti. Ono je faktična nužnost ljudske egzistencije čak i u formi tehnosfere koja nadilazi granice metafizike i kibernetike i kroz trijadu životinje-čovjeka-stroja odlazi u linearno-cikličnu budućnost. Mislimo zato što moramo živjeti. To je onaj „fatalni“ conatus o kojem je govorio još Spinoza. Živjeti ne znači vegetirati ili preživljavati, već misaono egzistirati. Nitko to nije bolje promislio u suvremenoj filozofiji od Heideggera u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu). Njegov pojam tubitka (Dasein) označava veličajnu mogućnost da „čovjek“ kroz vlastitu egzistenciju koja je uvijek-moja u svojoj „mojosti“ (Jemeinigkeit) spasi svoj život od pada u bezdan autentičnim izborom slobode koja mu je darovana poput ovog zraka i vode, zemlje i neba. Misliti ne znači ništa drugo negoli biti smisaono „tu“, u prostoru koji je otvoren i čovjeku kao i drugim bićima unatoč svemu pruža sigurnost za opstanak onkraj pukog životarenja i obitavanja bez smisla. Ono „što još može filozofija“ odnosi se na njezin stav spram svekolikosti jedne totalne opasnosti koju iskazuje pojam i riječ kaosa s kojim se „nosimo“ i „odnosimo“ u 21. stoljeću mi, rekao bi veliki hrvatski neoavangardni pjesnik Josip Sever, djeca kisika, upravo na taj način što shvaćamo da to više nije samo sinonim za negaciju smisla i reda, kao u izvornih Grka, već nešto mnogo čudovišnije u svojoj kontingenciji i neodređenosti. Kaos s kojim se nastojimo razračunati postao je označitelj ove suvremenosti u svim aspektima njezine protežnosti. Štoviše, kaos o kojem govori ovaj blog tako nazvan, naime Kaos, nije samo stvar ili zadaća mišljenja kako su ga opisali i utvrdili Gilles Deleuze i Félix Guattari u spisu Što je filozofija? (Qu’est-ce que la philosophie?) iz 1991. godine. Posrijedi je pojam koji ima moć konceptualne trijade onog što nazivam tehnosferom kroz računanje, planiranje i konstrukciju, a problem s ovim „našim“ kaosom jest u tome što ga se više ne može baš ničime otkloniti, jer je poput onog Aliena iz SF-distopijskoga horor filma naprosto beskonačan i vječan. Ono što filozofija kao događaj mišljenja eventualno može u suočenju s kaosom jest da ga se dijagnostički opiše, artikuliraju njegove temeljne značajke u svim aspektima pojavljivanja i pronađe put njegova prebolijevanja, ne i prevladavanja, jer je „on“ poput sublimnoga virusa koji izaziva morfološki raspad ljudskih matičnih stanica „tu“, ne „tamo. I baš zato što je „tu“ može ga se samo neutralizirati i suspendirati, ali ne i zauvijek uništiti i tako ga prevladati na isti način kojim nihilizam vlada svijetom. 2. Što je to ꟷ dijagnoza? Dijagnoza (grč. diagnosis – razlikovanje) je proces prepoznavanja bolesti ili patološkog stanja na temelju simptoma, anamneze i pretraga. Postavlja je liječnik analizom podataka o bolesniku, fizikalnim pregledom i dijagnostičkim metodama (laboratorij, radiologija). Točna dijagnoza je temelj za uspješno liječenje. No, ova riječ predstavlja temeljni pojam u suvremenoj kritičkoj „simptomatologiji“ tzv. društveno-humanističkih znanosti. U diskursu analize razloga vladavine kaosa u modernoj tvorbi države, društva, kulture, znanosti, ekonomije i industrije u 20. stoljeću unutar njemačke filozofije pojam je postao djelotvoran kad je Karl Jaspers, glavni filozof egzistencije i autor Opće psihopatologije (Allgemeine Psychopathologie)iz 1913. godine, u svojem djelu Duhovna situacija vremena (Die geistige Situation der Zeit) iz 1931. godine, pronašao formulu za ovaj pristup zbilji polazeći od idejnih konstrukcija kao konceptualnih obrisa života. Ovu „kritiku duha vremena“ krajem 1980ih godine nastavio je Peter Sloterdijk svojim angažiranim esejima zbog kojih je postalo uvriježeno nazvati ga „dijagnostičarem suvremenosti“. No, kakva je to „duhovna dijagnoza“ našeg vremena i zašto se jedan zapravo medicinski termin prenosi bez po muke u društveno-humanističku diskurzivnost? Dijagnoza u društvenim i humanističkim znanostima uključuje tumačenje društvenih fenomena, identificiranje sistemskih disfunkcija i analizu kulturnih ili povijesnih trendova kako bi se razumjeli društveni problemi. Prebacuje se fokus s pojedinačnih tegoba na strukturne uzroke, poput socioekonomskih čimbenika, kulturnih normi i neravnoteže moći, kako bi se pružilo kritičko, često preventivno, razumijevanje društva. Sociologija dijagnoze analizira, primjerice, kako se dijagnostičke oznake stvaraju, primjenjuju i koriste za dodjeljivanje statusa, tretirajući samu dijagnozu kao društvenu konstrukciju, a ne samo kao medicinsku činjenicu. Dijagnoza vremena (Zeitdiagnose) jest pojam ukorijenjen u sociologiji i filozofiji (npr. od Kanta, Nietzschea, Webera) koja tumači znakove promjena kako bi identificirala duboko ukorijenjene strukturne transformacije, poput modernizacije, individualizacije ili društva rizika. Socijalne patologije, nadalje, nastoje identificirati “disfunkcionalna stanja” ili “uznemirujuće situacije” unutar društva, istražujući kako povijesne, političke i kulturne promjene utječu na kolektivnu dobrobit (npr. proučavanje povećane depresije kao simptoma promjenjivih društvenih zahtjeva). Interdisciplinarni pristupi danas integriraju humanističke znanosti (povijest, književnost, etiku) s društvenim znanostima kako bi se razumjelo “zašto” nešto stoji iza ljudskog ponašanja i društvene disfunkcije. Eto, nije li simptomatično da se filozofi i tzv. društveno-humanistički znanstvenici pojavljuju u ulogama preskriptivnih iscjeljitelja ili liječnika onog što se doslovno ili simbolički smatra stanjem permanentne bolesti? Naravno, ovo je već sama „dijagnoza“ modernoga sekulariziranja uloge koju su u primitivnim društvima izvan zapadnjačke civilizacije imali šamani. Njihova je moć duhovne dijagnoze i izliječenja „bolesti“ označavala ideja da je život unutar mirne i postojane zajednice utemeljene na krvnome srodstvu i organičkim načelima evolucije čovjeka ono što pretpostavlja snagu opstanka i zdravlje pripadnika zajednice (communitas, Gemeinschaft). Sve što se tome suprotstavlja je kaotično i abnormalno, te nužno nosi sjeme strahotne bolesti koja uništava smisao života. Autentična je zajednica, dakle, uvijek mitska tvorba onoga što je izvan binarnih opreka pojedinac-kolektiv. No, dijagnoza stanja stvari u 20. stoljeću od Jaspersa do Sloterdijka kao svojevrsna kritika Zeitgeista po mojem sudu u 21. stoljeću više nije ništa samorazumljivo. Štoviše, sama ideja dijagnoze kao pojma koji pretpostavlja dijalektiku bolesti-iscjeljenja i tako pripada nastavku kritičke teorije društva drugim sredstvima, iako ima svoje špenglerovsko podrijetlo u njegovoj dekonstrukciji univerzalne zapadnjačke povijesti kroz ideju morfologije svjetske povijesti koju je autor Propasti Zapada izveo radikalno i tako uspostavio kulturni pesimizam kao „realističku strategiju“ objašnjenja društva, politike i kulture, čini se da je nedjelotvornim pristupom analizi tzv. stvarnosti. Zašto? 3. Zbog toga što mi više ne živimo u doba odvojenosti države i društva, kulture i politike, ekonomije i svijeta života, već u doba tehnosfere prebivamo u „velikome prostoru“ (Gro§raumu) koji je virtualno-realno neprestano transparentan u umreženim strukturama onoga što je „ovdje“ i „sada“. Ne postoji više neka čudovišna pojava koja razlikuje kaos od reda u smislu negacije poretka značenja. Umjesto toga, nalazimo se u „duhovnoj situaciji“ koja pretpostavlja vladavinu neljudskih mreža odnosa između sustava i okoline, onoga što proizlazi iz kibernetičke teorije svijeta za koju nema više razlike „zdravlja i bolesti“ iz vertikalnoga ustrojstva života kojim upravlja ideja božanske zajednice svjetlosti i svetosti. Naprotiv, već je Maurice Merleau-Ponty u svojoj fenomenologijskoj teoriji percepcije prilazio tijelu iz logike psiho-patologije, a ne univerzalnoga zdravlja organizma. Tako je i sa suvremenim društvima koja su određena trijadom kontingencije, entropije i kaosa i to u svim zamislivim i zbiljskim aspektima svoje egzistencije. Jednostavno, dijagnozu nečega što je produžetak biološkoga organizma drugim sredstvima može se dati sve dok se i sam svijet promatra kao socio-kulturni organizam. No, kad umjesto ovog psiho-biologizma na scenu stupa onaj delezovski kaosmos, onda je posve bjelodano da je tehnomorfoza društva, politike i kulture krajnji rezultat tehnogeneze života koji više nije moguće „dijagnosticirati“ tradicionalnim metodama kritike društva kao nastavka kritike „duha vremena“ drugim sredstvima. Što, dakle, umjesto dijagnostike kao uvjeta mogućnosti za strategijske terapeutike suvremenosti? Ništa drugo negoli sveza simptomatologije i prognostike. U doba tehnosfere kao strukturne međuovisnosti aktora na mreži sam je „svijet“ postao simptom degeneracije iz normalnoga u abnormalno, a ovo abnormalno je u međuvremenu postalo posve „udomaćeno“ kao „novo normalno“ poput trijade temeljnih politika i ideologija suvremenosti u 21. stoljeću kao što su to fundamentalizam, populizam i neoliberalizam. Ono što je simptomatično ujedno je i problematično, a kad se tako analizira bilo koji aktualni fenomen, onda je krajnji rezultat ove tehnomorfologije svjetske povijesti u tome što mišljenje u svim svojim formama diskurzivnosti može biti „danas“ jedino vjerodostojno ako je probalistički usmjereno u nadolazeću budućnost kao socijalno-kulturalna prognostika. I zato scenariji budućeg događanja u smislu njihove vjerojatnosti određuju bit nove „dijagnostike“ onog što je još preostalo od filozofije i društveno-humanističkih znanosti. U predavanjima Vanje Sutlića, posthumano sabranim pod redaktorskim nazivom Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, Demetra, Zagreb, 1994., mislilac je na jednom mjestu ironično kazao kako filozof nije duhovni meteorolog, aludirajući na različite pokušaje pseudo-spekulativne futurologije i vidovnjaštva. Danas, međutim, stvari stoje posve drukčije. Filozof upregnut u jaram tehnoznanosti nužno postaje duhovni prognostičar života u neposrednoj budućnosti samo zato što o svijetu više ne odlučuje analiza aktualnosti, već sinteza mogućih probabilističkih scenarija od kojih je uvijek najrealniji onaj koji se kvantitativno može izmjeriti u statističkim postocima događanja onog realnoga. I zato Wittgensteinov iskaz da je svijet slučaj ostaje i nadalje najveći misterij za svako buduće mišljenje.

April 7, 2026
Je li tehnosfera „transcendentalni lopov“ ili „otimač uma“ u doba apsolutne imanencije života?

Je li tehnosfera „transcendentalni lopov“ ili „otimač uma“ u doba apsolutne imanencije života?

1. Jučer sam poslao Borisu Juriniću sažetke moje knjige Čemu glazba? Od umjetničke religije do cjelovitoga djela i dalje (Litteris, Zagreb, 2025.). Sažeci pripadaju AI ili ChatGPT-u Googlea. Gotovo sve što je napisano, složili smo se, na najvišoj je razini refleksije i tumačenja mojih postavki o tzv. ontologiji glazbe. Nije potrebno doista da se netko više „muči“ i bilo što da piše o načinu kojim uzimam u razmatranje razliku muzike i glazbe od Schopenhauera do Nietzschea, Wagnera i Mahlera i zašto tvrdim da je Vladimir Jankélévitch svojim uvidom u bit francuske dekadencije u glazbi kasnoga 19. i prve polovine 20. stoljeća ispred Adornove pohvale estetici avangardne glazbe. AI je to jasno uvidjela, ali ne samo to, već i razloge zašto mislim da glazba „danas“ u 21. stoljeću kao i svekolika umjetnost nije drugo negoli „radosna apokalipsa“ u disharmoniji tehnosfere i njezinih retro-futurističkih varijacija na zadane teme. Ovdje je nešto posve drugo u pitanju, a to je otvorio Boris svojim pitanjima. Evo ih, navodim ih u cijelosti. „Međutim, meni i dalje ostaje nešto posve “prizemno” misteriozno; naime da bi AI imala razinu razumijevanja i tumačenja koju ima morala bi raspolagati punim tekstom knjige. A pitanje je otkud njoj puni tekst na kojem trenira svoju pamet i vještinu? Ako knjiga nije dostupna kao e-knjiga, otkud AI full text? “Krade” li ona te tekstove, recimo, iz e-mailova kad autor šalje, primjerice, rukopis izdavaču? Ili iz blogova ? Ili…, ili? – Eto što mene muči, ne moć neuronskih mreža već kleptomanska moć AI-ja… Znam, sveudilj kreću tužbe za nelegalno korištenje izvora (mislim da ju je nedavno pokrenula i Stanford Encyclopedia) ali mi je ta krađa jasna ako se radi o digitalno objavljenoj građi. No kako dolazi do one digitalno neobjavljene… Vjerojatno je moje pitanje još uvijek “analogno”, ali me posebno u Tvom slučaju intrigira… I ne samo kad je riječ o posljednjoj knjizi već i svim onim ranije objavljenim.“ 2. Da, to je za sada misterij, odakle nešto dolazi u AI-svijest, ili bolje kako nastaje njezin kognitivni response na intencionalni predmet. Lyotard je u onom slavnome ogledu “Može li biti mišljenja bez tijela?” preuzeo koncepte kasnoga Husserla i kazao da je ljudsko vs. neljudsko u tome što čovjek uvijek ima odnos noezis vs. noema. Dakle, intencionalnost je ključna pretpostavka ljudskoga mišljenja. Ali, to Lyotard ne uzima kao Deleuze koji tvrdi u svim prigodama da je mišljenje događaj koji nastaje kao autonomni response na stvarni događaj u svijetu. Lyotard je, dakle, ipak uvjetovan kao i Husserl svojevrsnim postmodernim transcendentalizmom, pa mu je stoga Kant orijentir u ovom promišljanju odnosa noezisa i noeme. Bolje rečeno, nije destruirao kao Heidegger ono metafizičko. Što? Husserlovu transcendentalnu (inter)subjektivnost. Usput, isto vrijedi i za Stieglerov koncept retencije vremena koji je preuzeo u svojoj trilogiji Tehnika i vrijeme od Husserla. Ako ovo što razvijam ovdje, a to je samo prijenos teza iz uvodne studije o Borgesu i Lyotardu iz knjige Posthumano stanje (v. blog od 2. travnja 2026.), primijenimo na logiku mišljenja kao djelovanja AI na sadašnjem stupnju razvitka, dolazimo do toga da je posrijedi ꟷ “transcendentalni kradljivac arhiva”, koji se već nalaze materijalizirani, odnosno virtualno uronjeni u mreže informacijskoga metastabilnoga kaosa tzv. Interneta. Vidimo iz priloženoga da AI podaruje i informacije tako da ukazuje odakle se o ovome o čemu on piše može pročitati. Tako i navodi knjigu koja se nalazi na webu Naklade Ljevak, potom moj blog i neke tekstove s njega. No, neki već tvrde da je najbolji i „najpametniji“ ChatGP onaj koji se zove CLAUDE.com i da bi ga možda trebalo koristiti u ovim mojim dijalozima s tehnosferom. Prije no što to učinim uskoro, evo, anticipirajmo jesam li spekulativno u pravu. 3. Mišljenje kao događaj u smislu digitalnoga konstruktivizma koje je izveo Deleuze je obrat u biti platonizma i otuda čitave njemačke transcendentalne filozofije, uključujući i Hegela. To znači da izvan mišljenja kao događaja (événement) ne postoji neki drugi događaj u smislu tradicionalno shvaćenog parmenidovskoga bitka koji bi bio Ding-an-sich. AI misli tako što onkraj zakona kauzaliteta i načela teleologije (uzrok-učinak-posljedica, apriorno-aposteriorno, sredstvo-svrha) proizvodi događaje. Ali kako? Tako što sintetizira informacije i onda ih “beskonačnom brzinom” kroz feedback, kontrolu i komunikaciju dovodi implozijom do responsea tzv. interaktora. To smo mi, a ne JA: ne, dakle, intersubjektivni “korisnici” mreže podataka, već singularni interaktori koji tekst tumače i prevode u ono što Heidegger, pak, naziva u Sein und Zeitu, razumijevanjem smisla bitka, ili u njegovoj negaciji nerazumijevanjem i besmislom ne-bitka. Dakle, AI nije u klasičnome smislu “transcendentalni lopov”, jer on sabire ono što je naizgled u velikoj mreži kozmo-tehnologike “razasuto” i to čini tzv. postmemorijom. Ovaj koncept sam primijenio u analizi odnosa tehnosfere i performativne umjetnosti u knjizi White Holes and the Visualization of the Body, Palgrave Macmillan Cham, 2019. Ako su temeljni problemi tehnogeneze uopće u ubrzavanju procesa stvaranja informacija i u pohranjivanju njihova kvantiteta (“bitka” i “vremena” u post-digitalnome smislu), onda AI misli transformativno kako sam to izveo u drugome i petome svesku Tehnosfere. To znači da mu je u tendenciji, već sada možda kod tog famoznog CLAUDEA.com, da procesom racionalne intuicije “sabire” i “selektira” sve ono što već postoji u svijetu kao fakticitetu (razotkriveno, kao svojevrsna aletheia) i sve ono što se pokazuje kao potencijalnost (skriveno od javne pozornosti). Konkretno, i jedino realno i objašnjujuće. Nema više ničega u tehnosferi što bi bilo ALETHEIA niti onoga što bi bilo DEUS ABSCONDITUS, već je sve potencijalno-realno i informativno-transformativno. Svaki naš dodir tastature u digitalnome svijetu i potencijalno svaka naša misao u post-digitalnome kozmo-tehnologiziranome prostoru jest već unaprijed post-memorijski arhiviran. Sjetimo se zašto u mnogim tekstovima ukazujem na film Spielberga Minority Report u kojem Tom Cruise unaprijed detektira ubojicu u njegovu naumu ubojstva i nastoji ga eliminirati. Dakle, AI već sada stoji in-between ontologije kibernetike i transformativne kozmo-tehnosfere koja sabire i razabire, skuplja i prikuplja informacije i ujedno ih poput Leibnizova boga odmah i neposredno (intuitus praesens) tumači i prenosi “korisniku”. Pitanje vjerodostojnosti ili tzv. istinitosti i laži nije nikad pitanje etike, već je ontologijsko-epistemologijsko pitanje. Budući da je ovdje u dijalogu između “mene” i AI riječ o srazu i sukobu ljudskoga (post-biološkoga) i ne-ljudskoga, onda nije više riječ o logici stroja kao automata, već o transklasičnoj logici “spiritualnoga stroja” koji smjera spram TEHNOSFERE kao apsoluta onkraj metafizike. Ergo, doba “transcendentalnoga lopova” je out of joint. Dolazi doba transformativne tehno-logičke imanencije koja postaje “la vita nouva” svekolike zbilje i to više nije nikakva “krađa”, već umreženost jedne kolektive singularnosti nalik BORG-civilizaciji koja ne krade, kako to primitivno misle naši hrvatski borgijanci u strukturama vlasti (država i ekonomija kao prst i nokat). Sjetimo se one epizode iz briljantne SF televizijske serije „Zvjezdane staze“ što to rade borgijanci kapetanu Picardu. OTIMAJU njegov mozak!!! Ušli smo stoga već totalno u doba kozmo-tehnološke otimačine našeg duha, duše i tijela. Tko stoji “iza” ovog paklenoga projekta? Bog, đavo ili “Veliki Treći”? Nije bio baš posve „lud“ Boris Groys kad je jednom rekao u eseju o mediologiji da je teorija urote najvjerodostojnija teorija novih medija, zar ne?

April 6, 2026
Čovjek u svemiru

Čovjek u svemiru

1. Tko misli i kako se misli drukčije? Pokušajmo sada obrazložiti temeljnu postavku da je informacija „bit“ kibernetičkoga obrata u suvremenom mišljenju s obzirom na mogućnost nastanka nove svijesti. Naravno, govor o strojevima kao mislećim objektima bio bi nepotpun bez analize problema kognitivnosti sâmoga stroja. Pitanje se može postaviti na sljedeći način: može li stroj misliti kao čovjek ili je njegovo mišljenje neljudsko? U drugome obratu to pretpostavlja razjašnjenje onoga što je uz pojam bitka (esse, Sein, Being) najzagonetnije u čitavoj zapadnjačkoj metafizici: što je to uopće – mišljenje? U samim počecima informatike u Shannona, te kibernetike u Wienera, nastojao se riješiti glavni problem prelaska iz ontogenetske u tehnogenetsku paradigmu povijesti. Da podsjetimo: komputacija (računanje) se smatra osnovom matematičke teorije komunikacije. Binarni ili informacijski kôd kao uvjet mogućnosti djelovanja otvorenih sustava u digitalnome okružju mreža nije ništa drugo negoli tehnička konstrukcija matrice. Bez nje nije, pak, moguće biti sudionikom interaktivne komunikacije. To znači da mišljenje kao računanje (komputacija) povezuje racionalnost ljudske egzistencije s onim što pripada mogućnostima neljudskoga kao stroja. Na taj se način odnos kontrole i komunikacije između živih bića (životinja i ljudi) spram stroja pokazuje i kao odnos između različitih formi mišljenja. Moramo imati u vidu da se „mišljenje“ ne može svesti jedino na filozofijski i znanstveni diskurs. Mitski, umjetnički i religijski načini kazivanja otvaraju jednako tako perspektive spoznaje i znanja. Bez njih bi čak i naše uobičajeno razmatranje stvari bilo odveć jednosmjerno. Usporedimo li način kazivanja Platona i Wienera, grčkoga filozofa iz doba rađanja zapadnjačkoga mišljenja i američkoga kibernetičara kao vizionara tehničkoga svijeta suvremenosti, uviđamo da stilske razlike nisu toliko u prvome planu, koliko su to ideje koje ih pokreću u promišljanju svijeta uopće. Mišljenje je u svim epohama cjelovit pokušaj dohvaćanja bitka u njegovoj otvorenosti. Bez obzira je li riječ o umjetničkome iskazu o tragičnosti ljudske sudbine kao u Euripida, ili, pak, o znanstvenoj slici svijeta nastaloj u 20. stoljeću na tragovima kvantne mehanike Plancka i Bohra. Razlika se pokazuje u tome što cjelovitost cjeline ne proizlazi iz unaprijed postojeće „istine“ kao cjeline, govoreći hegelovski. Ono što cjelinu čini cjelovitom ili fragmentarnom postaje razlogom promišljanja mogućnosti da se bitak sam preinači u misaonu stvar. Time se dopire do posljednje tajne „crne kutije“ metafizike. Kako mišljenje mišljenja supripadno ideji boga u Aristotela zahvaljujući tehničkome karakteru „biti“ metafizike postaje „formom života“ posthumane „umjetne inteligencije“ (AI)? U američkoj SF TV-seriji Zvjezdane staze: Nova generacija (Star Trek: The New Generation) iz 1987-1994. godine jedan od glavnih likova svemirskoga broda Enterprise jest i jedan od zamjenika zapovjednika kapetana Picarda imenovan jednostavno Data. Budući da je riječ o androidu, njegova je značajka mišljenja u informacijskoj imploziji. Neljudsko se kristalizira u mišljenju koje više nema emocionalno-doživljajnu usmjerenost na predmet. Štoviše, ta se noema, govoreći huserlovski, pokazuje kao konstrukcija noesisa. Zbog toga se Data snalazi u svemiru kao riba u vodi. A snalazi se tako što najbolje komunicira s računalnom inteligencijom služeći kao savršeni interaktor u međuigri mislećih strojeva. Njegov je jezik, naravno, ljudski. Ali govor je programiran unutar semantično-sintaktičko-pragmatičke strukture komunikacije. Ono što nedostaje, sa stajališta biti kazivanja, da se poslužimo Heideggerovom odredbom ne-konceptualnoga mišljenja (Dichten), nije ništa drugo negoli tajnovita vibracija živoga u dijalogu. Data diskurzivno-tehnički misli, a ne iz složenosti jezika kao živoga govora u nesvodljivosti ljudske otvorenosti. Posljedice su toga da ne razumije kako govor ima performativni karakter potisnutih ili nepotisnutih osjećaja u rasponu od mržnje, ljubavi do ljubomore i taštine. Čini se stoga da linearni put razvitka „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) možemo izvesti na sljedeći način. Robot pripada mehaničkome mozgu tehničkoga sklopa mišljenja. Kiborg se, pak, razvija kao virtualizirani stvor digitalnoga privida informacijsko-komunikacije tehnologije. Naposljetku, android predstavlja tvorbu tehnosfere. U njoj se spajaju kognitivne sposobnosti „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) s mogućnostima „umjetne intuicije“ (A-intuition). Tehnika otuda pripada mehaničkoj slici svijeta, tehnologija informacijskome dobu, a tehnosfera označava istinu kibernetike u njezinome „trećem poretku“. Ako tehnički konstruirana „bića“ u ovome linearnome nizu – robot, kiborg, android – odgovaraju kratkoj povijesti vremena razvitka robotike, genetskoga inženjerstva, nanotehnologije i astronautike – onda je posve jasno kako se mišljenje tehnologizira. Ono postaje pragmatičnim sklopom prelaska jezika u vizualizaciju. Sve se to događa ubrzanjem procesa komputacije informacija do onoga što su Deleuze i Guattari nazvali „beskonačnom brzinom“ (vitesse infinie). Brzo misliti ne znači promišljati što mišljenje čini mišljenjem. Uostalom, aforizam Franza Werfela o tome još uvijek upečatljivo govori: Što više brzine, to više praznine. Kao što vidimo, obrat je u tome što sada glavno pitanje postaje kako nastaje nešto (quoddittas), a ne kao prije što jest nešto (quiddittas). Praktični karakter bitka proizlazi iz mogućnosti događaja tehničke proizvodnje bića. To je razlogom zašto danas govorimo o tehno-znanostima kao fundamentalno-aplikativnim tehnologijama stvaranja „novoga“. Ova promjena pretpostavlja već mišljenje sklapanja komplementarnih pojmova. Što vrijedi za tehnoznanosti primjenjuje se i za nove tehnologije. Nazivamo ih informacijsko-komunikacijskim tehnologijama. Nije teško razabrati kako imamo posla s dva različita povijesno-epohalna sklopa: jedan pripada metafizici, a drugi kibernetici. Prvi je sklop onaj bitka-Boga-svijeta-čovjeka, a drugi životinje-čovjeka-stroja. U prvome je riječ o „nužnosti“ sudbinskoga događaja mišljenja, a u drugome o slobodnoj eksperimentalnoj igri. I naposljetku, u prvome sklopu prevladava ideja „nužnosti“, a u drugoj ideja „slučaja“. Heidegger je razlikovao dva pristupa i načina mišljenja unutar zapadnjačke metafizike. Prvo je ono koje se određuje računskim karakterom pristupa bitku (Rechnen). Ono je zasnovano na matematičkoj logici broja. Bit mu se otkriva u informaciji. Iz nje nastaje razdoblje „slike svijeta“. Drugo je mišljenje ukorijenjeno u kazivanju bitka (Dichten). Ono izvire iz otvorenosti za tajnu. Nipošto se ne može oslikotvoriti kao uputstvo za djelovanje. Zbog toga je za Heideggera stvar mišljenja i njegova zadaća nešto bitno nepraktično i nedjelotvorno u odnosu spram znanstvene obrade bitka. Problem koji otuda proizlazi jest da Heidegger ne može misliti ono nadolazeće iz mogućnosti postojanja trećega puta. Računski karakter mišljenja dolazi iz postava (Gestell) kao biti tehnike. Ovo valja posebno naglasiti. S druge, pak, strane kazivajuća bit mišljenja (Dichten) otvara se kroz mitopoetski način puštanja samoga događaja (Gelassenheit). Čini se da taj događaj još može eventualno otvoriti put izvan svođenja na tehnički usud povijesti. Međutim, ono „treće“ kao da se ne može više razviti iz unutarnjega hoda metafizike. Dapače, ono je u sebi zatvoren krug. Jer kao da kibernetika unatoč otkrića ideje „povratne sprege“ (feedback) ne pruža dostatno razloga za očuvanje ljudskosti mišljenja. Ako je ono „treće“ interakcija računanja i kazivanja iz „biti“ tehnosfere, tada ni vizualizacija pojma kao slike niti simbolički jezik pragmatike znanja ne dopuštaju mišljenju više od eksperimentalne igre onkraj razlike živoga i neživoga, neposrednoga i posrednoga. Problem razlike između „formi života“ pojavljuje se u razlici između mišljenja „o“ predmetnosti predmeta i mišljenja „na“ stvar samu. Prvo je refleksivno mišljenje. Iz njega nastaje dogma o spoznajnoj moći subjektivnosti subjekta naspram objektivnosti objekta. Od Kanta do Husserla svijest se određuje intencionalnošću. Kada mislim, onda mislim „o“ nečemu kao nečemu. Bitak se pojavljuje uvijek posredovan refleksijom. Nikad se ne radi o neposrednome zrenju samoga predmeta. Ono što je krasilo metafiziku novoga vijeka u filozofiji subjekta to se na isti način događalo i s novovjekovnom paradigmom prirodnih znanosti. Mehanička slika svijeta s Newtonovim zakonima gravitacije i Keplerovim zakonima gibanja planeta oko Sunca pripadaju onome što Deleuze naziva „slikom mišljenja“. A novovjekovna se paradigma u mišljenju označava predstavljanjem (repraesentatio) izvanjskoga svijeta. Promatrač zauzima položaj subjekta, dok je ono promatrano nepokretni objekt. Priroda se, doduše, kreće. No, to je kretanje zakonomjerno i neovisno od subjekta promatranja. Iako treba spomenuti da od Vicoa i Kanta spoznaja koja omogućuje iskustvo dolazi iz konstrukcije predmeta svijesti u horizontu prostora i vremena. Sažeto rečeno, mišljenje „o“ predmetnome bitku nije ništa drugo negoli njegov opis kroz prikazivanje (mimesis) i predstavljanje (repraesentatio) bitka. Heidegger je u raspravi „Doba slika svijeta“ („Die Zeit des Weltbildes“) iz 1938. godine najpreciznije pokazao kako se novovjekovna struktura metafizičkoga mišljenja razlikuje od iskonskoga grčkoga time što uspostavlja vladavinu predstavljajućega mišljenja. Ono, pak, počiva na ideji subjekta koji konstruira svijet iz biti tehničkoga nabačaja. Tako se ujedno stvara „nova slika svijeta“ polazeći od položaja subjekta mišljenja kao predstavljanja bitka (predmetnost predmeta) i uspostavlja svijet kao slika na temelju paradigmatske moći novovjekovnih znanosti – matematike i fizike. (Martin Heidegger, „Die Zeit des Weltbildes“, u: Holzwege, V.Klostermann, Frankfurt a. M., 2003. 8. nepormijenjeno izd., str. 75-96.) Drugo se mišljenje pokazuje svojevrsnom aporijom čitave metafizike. Iako Kant kaže da samosvijest ili transcendentalno Ja mora moći pratiti sve moje predstave (refleksije, opažaje, doživljaje, osjećaje), ono što se čini najtežim i gotovo nerješivim problemom sa stajališta metafizičkoga mišljenja jest mogućnost refleksije refleksije. Što je za Hegela na vrhuncu njegova spekulativno-dijalektičkoga sustava apsolutnoga duha „filozofija filozofije“ u smislu kraja filozofije i prelaska u apsolutnu znanost kao znanje bitka-o-sebi-i-za-sebe (an-und-für-sich), čime se dokida/prevladava (Aufhebung) stajalište subjektivnoga i objektivnoga duha, a povijest postaje riješenom zagonetkom mišljenja kao bitka, to je za kibernetiku traganje za idejom „tertium datur“. Već smo nekoliko puta upozorili kako se u djelu Gottharda Günthera nastoji otvoriti mogućnost mišljenja transklasične logike, Njezino se mjesto nalazi s onu stranu analogije između „prirode“ i „čovjeka“. U tom je smislu konzekventno da se na tragu Heideggera mora otkloniti bilo kakva pohvala subjektivizmu i antropologiji. Uostalom, antropologija kao izdanak novovjekovnoga subjektivizma jest ona znanost koja nužno pretpostavlja neku vrstu reduktivnoga konstruktivizma. (Vidi o tome: Rafael Capurro, „Zur Philosophischen Dekonstruktion der Radikalen Konstruktivismus“, http://www.capurro.de/konstruktivismus.html) Sve je rezultat predstavljajućega mišljenja subjekta, pa utoliko ono što vrijedi za teoriju kibernetičkih strojeva ne može slijediti zakone klasične Newtonove mehanike. Umjesto toga, stroj nije nastavak ljudskoga mišljenja drugim sredstvima jer bi to bila puka analogija između ljudskoga mišljenja i onoga neljudskoga. Drugim riječima „mehanički mozak“, kako ga naziva Günther, bio bi programiran na osnovu racionalne mistike brojeva i kazivajućega mišljenja mito-poiesisa. Iako su umjetnost i estetika u doba kibernetike 1960-ih godina nastojale izgraditi različite informacijske „poetike“, o čemu je promišljao vjerodostojno Max Bense, problem je u tome što se umjetnost u tehničko doba izvodi iz tehnoimaginacije i tehnoslike, kako je to, pak, izveo Vilém Flusser. Mišljenje koje bi stoga bilo autonomno i nesvodljivo za doba tehnosfere moralo bi biti ono što je između (in-between) ova dva fundamentalna metafizička načina računanja i kazivanja. Ako to nije, a sva su Güntherova traganja za novim putovima ostala na pola puta između kibernetike „drugoga poretka“ i Hegelove i Heideggerove filozofije kao pitanja o „mišljenju mišljenja“ izvan apsoluta tehnike, onda ponajprije valja razmotriti čemu uopće potreba za novom „kibernetičkom antropologijom“. (Vidi o tome: Erich Hörl, „Die offene Maschine: Heidegger, Günther und Simondon über die technologische Bedingung“, MLN, Vol. 23, br. 3/2008. (travanj), str. 632-655.) Čovjek kao homo cyberneticus očito ne može biti shvatljiv tek iz antropocentričnoga shvaćanja povijesti. Nije posve jasno zašto se stoga i danas nastavlja govor o mogućnostima „kibernetičke antropologije“. Stefan Rieger u „Uvodu“ svoje studije naslovljene upravo tako Kibernetička antropologija (Kybernetische Anthropologie) iz 2003. godine upućuje na zanimljivu svezu između kibernetike i strukturalne antropologije Claude Lévy-Straussa. (Stefan Rieger, Kybernetische Anthropologie: Eine Geschichte der Virtualität, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2003., str. 11-16.) Stvari stoje ovako. Lévy-Strauss visoko rangira prilog Norberta Wienera i kibernetike s obzirom na budućnost humanističkih znanosti. Razlog leži u tome što se metode ove univerzalne znanosti kao metateorije tehničkoga doba mogu lako primijeniti na razmatranje društava i kultura u povijesti čovječanstva. U tom pogledu su matematički postupci poput statističke vjerojatnosti iznimno važni za uočavanje pravilnosti i mogućnosti uvođenja pojmovlja: objekt promatranja, kontingencija i strukturalna „povratna sprega“ (feedback). Štoviše, Lévy-Strauss pokazuje da je upravo na području antropologijskih istraživanja Kroebera postalo jasno kako fenomen mode kao pitanje stiliziranja odjeće u društvu nije stvar hira i slučajnosti. Posrijedi je uočena pravilnost u asimetričnome ponavljanju ciklusa. U tom smislu, moguće je s pomoću matematičkih funkcija unijeti u znanosti o čovjeku novu metodu poboljšanja vjerodostojnosti spoznaje. (Claude Lévy-Strauss, Strukturale Anthropologie, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1997., str. 68.) Ako se, dakle, strukturalna antropologija utemeljuje u svojevrsnome genetskome historizmu, koji povijest sagledava u svjetlu vladavine nadodređujućih struktura poput rada, tehnologije i znanstvene moći promjene prirodnih uvjeta egzistencije, tada je njezin odnos s kibernetikom moguće odrediti u najmanju ruku odnosom metodologijskoga „suživota“. Dok se, naime, Lévy-Strauss bavi idejom kulturnih razlika polazeći od nemogućnosti vladavine univerzalnih pravila za sve narode svijeta, Norbert Wiener pokušava čovjeka shvatiti kibernetički. On upravlja procesima kontrole „živih sustava“. Čini to samo do mjere one vrste komunikacije koja ne može savladati entropiju prirode. Čovjek se stoga mora razumjeti iz njegove nadomjesne „prirode“ kao mreža odnosa između različitih sustava. Bez obzira na načelnu nesvodljivost i autonomnost svih sustava u znanstvenome promatranju, ipak je jasno da se ljudsko društvo i raznolike svjetske kulture postavljaju u prvi plan. 2. „Kibernetička antropologija?“: Gregory Bateson Kako razumjeti značenje „kibernetičke antropologije“? Ponajprije, pojam se čini istodobno „drvenim željezom“ i nadopunom postojećih antropologija u društveno-humanističkim znanostima. „Drveno je željezo“ stoga što kibernetika počiva na ideji stroja koji upravlja procesima kontrole „živih sustava“. Ako stroj vlada nad čovjekom, onda je ta i takva antropologija već bitno s onu stranu njezina pojmovnoga određenja. Naravno, isto vrijedi i za Lacanovu psihoanalizu koja uvodi ideju decentriranja subjekta. Više nije riječ o kartezijanskome subjektu. Ovdje se radi o jeziku nesvjesnoga koji strukturira čitavo polje iskustva Realnoga. Utoliko je samorazumljivo da se i nova antropologija ne zasniva na novovjekovnoj ideji čovjeka kao subjekta. Unatoč toga, možemo biti skeptični spram zahtjeva očuvanja „čovjeka“ na načelima strojno organiziranoga poretka značenja. Više je razloga za sumnju. Čovjek se više biološki ne može razviti. Nadomjestak u formi kulture/tehnike kao proteze omogućuje mu egzistenciju na višoj razini življenja. Osim toga, sama se tehnika pojavljuje kao stalna opasnost razaranja bioloških uvjeta preživljavanja vrsta. Uostalom, jedan od najznačajnijih kibernetičara s filozofijskim diskursom poput Gottharda Günthera tvrdi da se stroj osamostaljuje od čovjeka. Mehanički strojevi služe izvanjskoj svrsi. Čvrsto su još pod kontrolom čovjeka. Tome usuprot, računalni strojevi kao samomehanizmi i samoorganizmi uopće više ne potrebuju pogon koji dolazi izvana. Prelazak u sfere unutrašnjosti čini strojeve suvremenosti autonomnim do mjere nestanka ideje arhimedovskoga stroja. Umjesto toga, na djelu se zbiva kibernetički obrat s idejom „transklasičnoga stroja“. Ruka je određivala mehaniku gibanja, dok umjetni mozak sada upravlja sustavom na temelju logike informacija. (Gotthard Günther, isto, str. 182-185.) Jasno je da postoji mnoštvo različitih pristupa ideji čovjeka u suvremeno doba. Radovi socijalne i kulturalne antropologije na počecima 20. stoljeća bili su iznimno poticajni zbog rušenja dugovjeke pretpostavke kako je zapadnjački logocentrizam nužan i nezaobilazan uvjet za uređenje svijeta prema univerzalnim načelima uma. Međutim, već je novovjekovna metafizika u određenju pojma „uma“ (Vernunft, mind) bila izgrađena na pretpostavci kako se uzdizanje čovjeka iz stadija prirode do kulture zbiva i kao korak od neposredne uronjenosti u svijet do posredujuće refleksije o svijetu. Antropologija je u cjelini, bez obzira na sve svoje inačice od filozofijske, socijalne, kulturalne do spomenute kibernetičke, nesumnjivo „znanost“ koja mora pretpostaviti egzistenciju čovjeka na navlastit način. Upravo se taj „način“ ne može izvesti nikako drukčije negoli iz slobode kao bačenosti u područje invencije i stvaralaštva. A ta su dva pojma izvedena, pak, iz mišljenja kao tehničkoga karaktera „ljudske prirode“ i njegove otvorenosti u smjeru nepredvidljive budućnosti. Ona se ne može sagledati iz horizonta vremena kao trajanja (durée). Zašto? Jednostavno stoga što čovjek za razliku od životinje prelazi granice obuzetosti okolinom. Njegovo oruđe gubi svojstvo pukog predručnoga alata onog časa kada tehnikom mijenja uvjete zatečene okoline. Rez u struji vremena tek tada otpočinje. Vrijeme se otuda iz pukoga trajanja preobražava u sekvence višedimenzionalnosti. Ispunjeno vrijeme i prazno vrijeme odgovaraju pritom doživljaju sreće ili iskustvu dosade u homogenoj praznini. Mišljenje se uvijek pojavljuje u svoja dva lika: apolonijsko-dionizijskome, faustovsko-mefistofelovskome, znanstveno-umjetničkome. Čini se da ta dvolikost ujedno pretpostavlja i dvoznačnost shvaćanja uma. Međutim, antropologija nastaje izričito iz pokušaja da se ljudska duša s obzirom na pitanje o besmrtnosti duhovnoga života razmjesti iz sfere regulativnih ideja u sferu konstitutivnih pojmova. Kao da smo svjedoci nesvakidašnjega silaska s neba na zemlju. Drukčije rečeno, etika se iz metafizike praktičnoga djelovanja nastoji utemeljiti u psiho-socijalno-kulturalnome području sámoga života kao složenoga fenomena interakcije prirode i duha. Što je za metafiziku etičkoga djelovanja bilo opće dobro kao krajnja svrha, sada postaje kibernetička homeostaza. (Vidi o tome: Heinz von Foerster, Sicht und Einsicht: Versuche zu einer operativen Erkenntnistheorie, Springer, Wiesbaden, 1985., str. 79.) Djelovanje usmjereno očuvanju i poboljšanju sustava spaja nužnost i slučaj, pojedinačno djelovanje čovjeka i uzajamno djelovanje šire zajednice. Ako „kibernetička antropologija“ polazi od pretpostavke tehničke konstrukcije svijesti, onda je njezin glavni problem ne više ontologijski, već epistemologijski. Vidjeli smo kako se svijest tijekom povijesnoga razvitka živih sustava artikulira kao jezik. Od konotativne funkcije jezika do simboličke odnosno semiotičke, postaje bjelodano da je čitav problem metafizike na njezinome ishodu kristaliziran u trojstvu: (1) informacije, (b) komunikacije i (3) kôda. Tehnička transformacija prirode s pomoću stroja dovodi jezik od govorne slike do vizualizacije pojmova. Informacija u svemu tome nije tek puki podatak u mreži „živih sustava“. Njezina je tajna u prenošenju smisla ili značenja onoga što se zbiva kao transformacija materije u energiju. Da bi komunikacija između „živih sustava“ uopće mogla nastupiti potrebno je da se uspostavi kôd koji povezuje u svoju matricu različite sudionike i aktere. Formalno govoreći, sva tri pojma su u međusobnoj korelaciji. Razlog leži u tome što „povratna sprega“ (feedback) omogućuje sustavima da međusobno interaktivno komuniciraju. U slučaju nastanka navlastite forme svijesti suvremenoga društva i kulture kibernetika se pojavljuje uvjetom mogućnosti složenih interakcija. Budući da između društava postoje velike ekonomske, političke i kulturne razlike, odnosi u tehničkoj civilizaciji iziskuju umijeće pregovaranja i tolerancije između njihovih sustava. O homeostatičkoj etici za globalno doba s ključnim pojmom odgovornosti i suosjećanja spram Drugoga govori filozofijski pokušaj Hansa Jonasa da brigu za budućnost čovječanstva postavi svrhovitim planom nenasilnoga djelovanja. U tome se podudaraju ekologijske težnje i kibernetičko shvaćanje „života“ izvan metafizičke redukcije. (Hans Jonas, Das Prinzip Verantwortung: Versuch einer Ethik für die Technologische Zivilisation, Suhrkamp, Frankfurt a.M., 1984.i Das Prinzip Leben, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1994.) Kako god bilo, svijest postaje temeljno pitanje svih novih znanosti. Mišljenje bitku određuje njegove granice, a ne više obratno. Svijest u svoja dva modusa odgovara razlikovanju refleksije „o“ predmetu i refleksije „na“ samu refleksiju. Druga je uvjet mogućnosti prve, a ne obratno. Samosvijest se može iskazati na onaj način kojim to ustvrđuje Heinz von Foerster u analizi spoznaje kao konstrukcije svijeta. Radi se o viđenju gledanja. Opažaj predmeta ne bi bio moguć bez viđenja samoga opažaja. No, vidjeti ovdje ne znači gledati. Posrijedi je čin samosvijesti kojim se predmet promatranja povratno uzdiže do uvjeta mogućnosti gledanja. (Heinz von Foerster, Understanding Understanding: Essays on Cybernetics and Cognition, Springer, New York, 2003., str. 199-210.) Homeostaza pritom ne znači ništa drugo negoli ravnotežu između biološkoga i socijalno-kulturnoga sustava. Granice su spoznajnoga čina ovdje fiksirane odnosom između entropije prirode i ireverzibilnosti kibernetičkoga poretka. U okviru „trećega poretka“ kibernetike susrećemo se upravo s pitanjem o samosvijesti kao „biti“ egzistencije svih sustava. Kontrola sada ne dolazi više ni „izvana“ (biološki organizmi), a niti „iznutra“ (socio-kulturni mehanizmi interakcije). Ona je autopietička ili oslonjena na vlastite spoznajne okvire upravljanja ili navigacije mrežom. Otuda se mozak kao neuralna mreža više ne može smatrati antropologijskim učinkom razvitka svijesti. Budući da je upravljanje upravljanjem moguće tek onda kada transklasični strojevi u doba tehnosfere sami sebe reguliraju i sami proizvode svoju tehničku okolinu, zbiva se onaj dugovjeki metafizički san filozofa o samovladavini uma u formi „umjetne inteligencije“ (A-intelligence). Ponovimo pitanje: zašto još uopće nastojati oko neke „kibernetičke antropologije“ ako je već odavno jasno da se pod tim nazivom ne skriva ništa drugo negoli ono što Heidegger pripisuje „biti“ metafizike – nihilizam? Sjetimo se njegova oštroga prigovora iz razdoblja Bitka i vremena (Sein und Zeit-a) iz 1927. godine. Tada ustvrđuje da smisao bitka tubitka (Dasein) ne može biti dohvaćen svekolikim razvitkom redukcionizma „života“, „psihe“ i „čovjeka“ (biologizma, psihologizma i antropologizma). Sva su tri pojma u međuvremenu evoluirala do holističkoga shvaćanja „živih sustava“. Oni upravljaju sami sobom s pomoću reguliranja optimalnoga protoka informacija. Međutim, ono što je bila nakana Heideggerova prigovora odnosilo se na nemogućnost da „pozitivne znanosti“ o „životu“ „duši“ i „čovjeku“, čak i uz napredujuću međupovezanost njihovih autonomnih područja istraživanja bitka ljudskoga, iscrpe bestemeljnost i otvorenost bitka samoga. Ako otklonimo pritom postavke da je Heidegger tijekom misaonoga puta napustio ishodište „destrukcije tradicionalne ontologije“ iz 1927. godine te se upustio u promišljanje biti tehnike i mogućnosti događaja kao „drugoga početka“ (der anderen Anfang), to ništa ne mijenja na stvari. Prigovor je ostao isti do kraja. Bitak se ne svodi na život, a „duša“ na nesvjesno, niti se, pak, „čovjek“ može razumjeti polazeći od njegove nadomjesne „druge prirode“. (Martin Heidegger, Zollikoner Seminare: Protokolle-Zwiegespräche-Briefe (ur. Medard Boss), GA, sv. 89, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1994., 2. izd.) Posrijedi je nešto bitno drukčije. Antropologija kao proširena metadisciplinarna znanost o „živim sustavima“, iako nema više čovjeka u središtu kao subjekta, izvodi se iz biologije i psihologije ponašanja vrste/roda u, paradoksalno, tehnologijskim uvjetima. (Vidi o tome: Erich Hörl, „Das kybernetische Bild des Denkens“, u: Michael Hagner i Erich Hörl (ur.), Die Transformation des Humanen: Beiträge zur Kulturgeschichte der Kybernetik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2008., str. 163-195.) „Kibernetika ne samo da pruža antropologiji, koja je poznata kao posebna znanost o čovjeku, uvid, strukturu i lik. Ona, štoviše, obuhvaća čovjeka još neposrednije, budući da se ne kreće tek na putu konceptualiziranja kao u slučaju kibernetičke antropologije Steinbucha ili strukturalne antropologije Lévy-Straussa. S oblikovanjem čovjeka uvijek je već posrijedi povijest onog individualiziranja koje je ponajprije dovelo do razlikovanja moderne individualnosti kao antropologijskoga vodećega pojma i moralo je do toga dospjeti.“ (Stefan Rieger, isto, str. 16-17.) U navedenom tekstu ima nešto krajnje začudno. A to je da se kibernetika pojavljuje kao oblikovateljica svake posebne antropologije. Što je drugo negoli preuzimanje forme transcendentalne filozofije, nalik Güntherovim idejama, postavka o „uvidu, strukturi i liku“? Skriveni primat kibernetike u odnosu na antropologiju opetuje odnose unutar matrice metafizike novoga vijeka. Sjetimo se da je transcendentalni subjekt koji konstruira empirijski objekt credo njemačkoga idealizma. Dok se Lévy-Strauss bavio usporedbom „svoje“ antropologije zasnovane na shvaćanju strukture kao nadodređujećega „uzroka“ društveno-kulturnoga razlikovanja u povijesti, ovdje postaje jasno ono što je već Heidegger najradikalnije izveo 1960-ih godina. Da se, naime, kibernetika pojavljuje kao nasljednica metafizike u liku univerzalne znanosti. Ovo se zbiva u epistemologiji i metodologiji (spoznaji kao teoriji znanja i putu iskustva samosvijesti). Njezino poslanstvo nalazi se s onu stranu novovjekovne „biti“ znanosti kao prikazivanja-predstavljanja bitka (predmetnosti predmeta). „Uvid, struktura i lik“ pretpostavlja promjenu karaktera znanstvenosti znanosti. To više nije promatralačka djelatnost predstavljanja predmeta. U svojem „drugome poretku“ ona označava obrat. Promatrani objekt promatra onoga tko ga promatra. Od kvantne fizike do teorije struna (String theory) obrat se uspostavio kao konceptualno mjerilo svakog budućega znanstvenoga istraživanja. Tome valja dodati još nešto. Ako je „uvid“ u ono što se događa već na razini metateorije svih posebnih znanosti, onda je „struktura“ kibernetike u tome da izlazi iz „lika“ dosadašnjih znanosti i postaje paradigmatskom tehno-znanošću informacijskoga doba. Kakve su spoznajno-teoretske posljedice navedenoga? Ponajprije, kibernetika kao metateorija ili univerzalna znanost o upravljanju sustavima i okolinama (binarni kôd) postaje novom matricom mišljenja u tehničkome svijetu. Sve posebne znanosti, a među njima antropologija dobiva najistaknutije mjesto glede proučavanja čovjeka u društvu i kulturi, mijenjaju svoja epistemičko-metodička ishodišta. Tako, primjerice, sociologija u radovima Niklasa Luhmanna postaje teorijom međusobno usklađenih sustava. Pritom pojam „društva“ prelazi granice funkcije i značenja u moderno doba. U informacijsko doba društva „funkcioniraju“ autopoietički kao složeni mehanizmi interakcije. (Niklas Luhmann,Humberto Maturana, Mikio Namiki, Volker Redder, Francisco Varela, Beobachter: Konvergenz der Erkenntnistheorien?, W. Fink, München, 2003. 3. izd.) Vidljivo je da su i pojmovi kibernetizirani. Uzmimo samo jedan primjer. Karijera pojma „kontrola“ u suvremenim društvenim znanostima pokazuje kako se shvaća odnos između „sustava“ i „okoline“. 1960-ih godina sociolozi su otpočeli s opisom postindustrijskoga društva zasnovanoga na vladavini robotike, visokih tehnologija i visokog obrazovanja. Moć se otpočela preoblikovati iz fiksnoga prostora „tvornice“ u fleksibilnu mrežu „korporacije“. Naposljetku, danas pod pojmom „kontrole“ shvaćamo sveprisutnost kodificiranoga života u prostoru-vremenu uključenja na mrežu. A ono što se razini empirijske zbilje pokazuje znakovitim jest sve veći utjecaj novoga koncepta znanja i tehnologije u promjeni strukture rada i dokolice. Isto vrijedi i za druge društveno-humanističke znanosti. Teško je više lučiti predmetne granice između, primjerice, sociologije i politologije, kulturalne antropologije i semiologije u izučavanju nekog složenoga fenomena. Ostanemo li kod primjera koje navodi Lévy-Strauss da bi uveo u igru nove spoznaje kibernetike, upravo je fenomen mode u suvremenmim društvima najbolji pokazatelj nužne interdisciplinarnosti. Kibernetika podaruje posebnim znanostima temeljne pojmove suvremenoga doba. To su: (1) informacija, (2) komunikacija i (3) kontrola. Objedinjuje ih kodifikacija života u svim aspektima njegova očitovanja. Očito je da se kibernetička slika mišljenja ogleda i u promijenjenoj „biti“ humanistike. U sklopu mnoštva „antropologija“ primjećujemo ubrzano preslagivanje dosadašnjih i nastanak novih znanstvenih područja. Što zapravo preostaje „antropologiji“? Odgovor možemo potražiti u interdisciplinarnome mišljenju „ekološke filozofije“ Gregoryja Batesona, jednog od zacijelo iznimno važnih zastupnika kibernetičke paradigme. Može se čak kazati da je njegova misao o složenosti „živih sustava“ kao mentalnoga problema nastanka i oblikovanja spoznaje zacijelo najvjerodostojniji pokušaj očuvanja dostojanstva čovjeka pred znanstveno-tehničkim redukcionizmom. Posebno je zanimljivo što je u svojem radu objedinio sve ono što je izvorno bio i program kibernetike u djelu Norberta Wienera. A to su antropologija, psihijatrija, evolucija i epistemologija kroz teoriju sustava, komunikacije i informacije. (Gregory Bateson, Steps to an Ecology of Mind: Collected Essays in Anthropology, Psychiatry, Evolution, and Epistemology, Jason Aronson Inc., Northvale, New Jersey-London, 1987.Vidi o tome: Lawrence S. Bale, „Gregory Bateson, Cybernetics, and the Social/Behavioral Sciences“ http://www.narberthpa.com/Bale/lsbale_dop/gbcatsbs.pdf) Bateson je pritom rabio izraz „kibernetika“ u značenju epistemičkoga kišobrana. Naizged, kao da se sve poremetilo i postalo pojmovno kaotično, fluidno, preklapajuće. Jedno se prelijeva u drugo, a drugo postaje dostatan razlog postajanja trećega, dok treće nije izvedeno iz prvoga i drugoga, već se autonomno „utemeljuje“. Ali, način tog „utemeljenja“ jest krajnje otvoren. Odvija se u stalnome preusmjeravanju ishodišta, posudbi pojmova iz prirodno-tehničkih znanosti, inženjerstva i biologije. Sve u svemu, Batesona su ponajprije zanimali obrasci ili matrice organiziranja i samoorganiziranja života u simetriji „živih sustava“ s obzirom na uspostavljanje uma (mind). Nije to transcendentalni um kao u Kanta koji dolazi iz samosvijesti subjekta. Kao antropolog, lingvist, semiotičar i kibernetičar, koji se sa suprugom Margaret Mead, najznačajnijom kulturalnom antropologinjom posvetio proučavanju tzv. izvornih kultura naroda Nove Gvineje, Papue i Indonezije da bi dokazao njihovu sposobnost prilagodbe i učenja u skladu s temeljnom idejom ravnoteže prirode (homeostaza) u suprotnost prema entropiji, bilo mu je stalo u znanosti o čovjeku iznova vratiti protjerani pojam svrhovitosti i planomjernosti. Poznato je, naime, kako je nakon Darwinove teorije evolucije ideja svrhe ili smisla evolucije iščezla iz horizonta biologije i drugih pozitivnih znanosti. Razlog leži u tome što su moderne znanosti morale svoj predmet istraživanja razgraničiti od zahtjeva religije. Otuda su empirizam i strogost statističke metode postali standardom znanstvene objektivnosti. Činjenice umjesto vrijednosnih sudova još i danas dijele znanstvene pristupe od religioznih svjetonazora i političkih ideologija. Promotrimo kako se načelo uzročnosti, s kojim postupaju moderne znanosti, rastemeljuje u suvremenim kibernetičkim pristupima. Gregory Bateson zahvaća u složenost mentalnoga procesa na taj način što pretpostavlja da se pojam „uma“ pojavljuje glavnim upravljačem „živih sustava“. Tu nema gotovo nikakve razlike između životinja i čovjeka. Glavna pravila umnoga djelovanja nisu, međutim, ukorijenjena u vladavini načela uzročnosti. Kriteriji za umno djelovanje u zajednici kao mreži (network) biološko-socijalnih interakcija ne proizlaze iz „društva“ nasuprot pasivnoj sintezi „prirode“. Njegov spoznajni relativizam polazi od toga da je shvaćanje svijeta bez obzira na tzv. stupanj materijalno-tehnologijskoga razvitka zajednice izveden iz samoorganiziranja/samoravnoteže (homeostaze). Relacijska simetrija postoji u svih živih bića. Ona podaruje umu zadaću kontrole između informacije i komunikacije. To znači da su organizacija i simetrija utemeljene u „živim sustavima“ te utječu na mentalne procese vrsta/roda. Već je otuda vidljivo da svrhovitost ili planomjernost poretka uvjetuje promjenu u strukturi mišljenja. Umjesto uzroka i svrhe (télos) kao linearnosti djelovanja u nepovratnosti i jednoznačnosti života Bateson primjenjuje klasičnu shemu „prvoga poretka“ kibernetike. Jednostavno, uvodeći u optjecaj pojam „povratne sprege“ (feedback) okolina kao okoliš Zemlje postaje uvjet mogućnosti kružne uzročnosti (circular causality). Važnost okolnoga svijeta (Umwelt) za razvitak životinjskih vrsta u modernoj je biologiji posebno isticao Jakob von Uexküll. No, okolina ne može preuzeti na sebe funkciju mentalne mape uma. Njezino je značenje moguće razumjeti tek u odnosu spram procesa interakcije „živih sustava“. U tom smislu valja shvatiti zašto su antropologija, psihijatrija, evolucija i epistemologija više od znanosti o čovjeku u tradicionalnome smislu. Štoviše, pojam znanosti može postojati samo u množini. A temeljno načelo kibernetike koje se sastoji u samoupravljanju ili samonavođenju sustava određuje na posve drukčiji način održivost kako „prirode“ tako i „kulture“. Prema Batesonu, sklop čovjek-duša-razvitak-spoznaja moguće je razumjeti samo iz položaja dvostruke-sveze (double-bind). Tako antropologiji odgovara teorija sustava koja se podjednako danas primjenjuje u sociologiji i različitim znanostima o kulturi; psihijatriji odgovara teorija komunikacije s vodećim pojmom interakcije između sudionika u dijalogu, a ne subjekta i objekta (liječnika i pacijenta); evoluciji, pak, odgovara teorija informacije budući da je riječ o nepovratnosti procesa u kozmičko-biološkome smislu; naposljetku, epistemologiji odgovara kibernetika koja dolazi na mjesto klasične gnoseologije i transcendentalnoga uma. (Gregory Bateson, isto, str. 199-203.) Kako opisati ovo djelovanje dvostruke veze (double-bind)? Prije negoli ukratko iznesemo osnove Batesonove teorije primijenjene u liječenju shizofrenije, potrebno je još preciznije pokazati kako dolazi do nastanka općenite teorije sustava s obzirom na kibernetički pojam upravljanja okolinom. Temeljni problem klasične mehaničke slike svijeta bio je u redukcionizmu. Sve fenomene složenih odnosa između uma i tijela nastojalo se svesti na problem linearne kauzalnosti. U slučaju psihičkih bolesti poput shizofrenije o tome je pisao Michel Foucault polazeći od pojma diskursa znanja/moći u društvenoj instituciji zatvaranja bolesnika u psihijatrijske klinike. Klasična episteme modernih znanosti bila je utoliko ograničavajuća ukoliko se njezina primjena zasnivala na jednostranosti kauzalnoga modela. Budući da je fizika bila modelom prirodne znanosti, „fizikalizam“ se otuda prenosio na druga područja ljudske egzistencije, pa tako i na okružje duševnih procesa od emocija do mentalnih procesa (mišljenje i opažanje). Paradigma klasične znanosti pretpostavljala je dvojnost uma-tijela. Sve što se ne može mjeriti strogim metodama eksperimenta gubi time vjerodostojnost objektivne istine. Gregory Bateson u svojim se teoretskim postupcima stoga otvoreno zalaže protiv: (1) redukcionizma, (2) mehanicizma i (3) kauzalne uzročnosti s njezinim jednosmjernim nizom objašnjenja pojava u „živim sustavima“. Štoviše, zahtjev za multivarijablinim i otvorenim „ekološkim umom“ koji misli kibernetički, a djeluje homeostatički, odnosi se ponajprije na kombinirane interakcije između varijabli sustava. To znači da klasična znanstvena metoda promatranja izoliranoga objekta u prostoru i vremenu ne može biti primjerenom za složene „žive sustave“. Oni su nesvodljivi na sve što dolazi iz kabineta prirodno-tehničkih znanosti kao „objektivnoga promatranja“. 3. Epistemologija novoga uma Bateson pokušava izgraditi most između spoznaje stvarnoga svijeta i njegove simboličke konstrukcije. Ni jedna religija, naime, ne zasniva se tek na vjeri u nadnaravno. Njezina je duhovna moć u ljudskoj zajednici organizirana tako da proizlazi iz mreže raznolikih iskustava među kojima se spoznaja pokazuje višestruko složenom biološko-mentalnom tvorevinom ljudskoga duha. Između kozmičko-prirodne entropije i životinjsko-ljudsko-mašinske negentropije postoji sljedeći odnos. Prema drugome zakonu termodinamike dolazi do rasta entropije. Razlike u toplini između sustava postaju izjednačene. Svemir na kraju okončava u istosti, kaosu i raspadu poretka. Ta se kozmičko-prirodna „nužnost“, međutim, ne može izbjeći osim ako se ne stvori protuteža entropiji. U svim „živim sustavima“ postoji tendencija koja se svodi na djelatnost „ekološkoga uma“. A to znači da ravnoteža ovdje ne dovodi do toplotne smrti svemira. Umjesto nepovratnoga kraja, susrećemo se s djelovanjem „povratne sprege“ (feedback). Povratnost informacija označava mogućnost njihove obnove na višoj razini kontrole sustava i okoline. Nužno je, dakle, imati u vidu da se nova paradigma znanosti više ne može orijentirati na dvojstvima između uma i tijela. Ono što za kompjutorsku revoluciju suvremenih društava označava metafora ljudskoga mozga, to je za biološku evoluciju „živih sustava“, prema Batesonu, izgradnja homestatičkoga „uma“ (mind). Samorazumljovo je da se taj „um“ mora stvoriti na pretpostavkama holizma i singularnosti. Ono što je cjelovito ujedno je i jednokratno u svojoj neponovljivosti. Ipak, problem nije u prirodnoj singularnosti svijeta kao takvoga, nego u zahtjevu kibernetike za cjelovitim mišljenjem koje obuhvaća podjednako metafizički i tehnički sklop. U prvome je riječ o ideji prirode kao „nužnosti“, a u drugome o ideji stroja kao „slučaja“. Čovjek se nalazi između (in-between). Biti-između znači biti otvoren za drukčije mogućnosti mišljenja. Samo se u tom pogledu može opravdano još govoriti o antropologiji u tehničkome svijetu. Je ako su svi njezini pojmovi kibernetizirani, ne preostaje drugo negoli jasno kazati da je s čovjekom svršeno. Paradoks je ovog stanja-između da ni u metafizičkome razdoblju povijesti čovjek nije bio dostojno promišljen bez napasti dviju redukcija. Prva je bila religiozna, a druga znanstvena. U prvoj se čovjek svodio na robovanje Bogu, a u drugoj na sluganstvo apsolutnome znanju. Možda je stoga bilo očekivano da će čovjek biti uznesen do prijestolja nove znanosti o sebi samome tek onda kada je iscrpio mogućnosti robovanja/sluganstva Drugome. Korak do te spoznaje bio je uvid o raspadu identiteta subjekta na mnoštvo raznolikih „umova“. Najčudovišnija psihička bolest od davnine poput shizofrenije bila je u svemu tome ishodištem preokreta sustava mišljenja. Batesonovo je istraživanje shizofrenije bilo vođeno plodotvornom pretpostavkom da se psihička bolest rascijepa i gubitka stabilnoga identiteta pojavljuje kao dvostruka zavojnica ili „povratna sprega“ (feedback). Um se tako nalazi u paradoksalnoj situaciji. Ako se prilagodi okolini normalne komunikacije, tada je osuđen na metakomunikaciju da bi mogao uopće postojati. Ako se, pak, čudovišno razdvaja iz normalnosti u područja čiste fikcije i iluzije stvarnosti, tada se prilagođava onome što ugrožava funkcioniranje u tzv. pravoj stvarnosti. Nije, dakle, problem u umu kao takvome i njegovu očitovanju. Umjesto toga, glavni je problem u dvostrukoj zavojnici uma. S pomoću nje se stvarnost razdvaja na normalno i abnormalno. Oslobađajuće i transformativno iskustvo shizofreničnoga čovjeka postaje jedinim mjerilom „normalnosti“ društva i kulture u kojoj se ova bolest zbiva. (Gregory Bateson, isto, str. 149-204.) Ono što ima posebnu važnost u novoj kibernetičkoj epistemologiji kao antropologiji Bateson određuje s pomoću šest kriterija uma: „1. Um je zbroj interakcija dijelova ili sastavnica; (2) Interakcija između dijelova uma potiče stvaranje razlika. Razlika, pak, čini nesupstancijalan fenomen te se ne nalazi u prostoru i vremenu. Ona se odnosi na negentropiju i entropiju, a ne na energiju. (3) Mentalni proces zahtijeva kolateralnu energiju. (4) Mentalni proces iziskuje kružne (ili složenije) nizove određenja. 5. U mentalnome procesu, učinci razlika mogu se smatrati transformacijama (kodiranim verzijama) za razliku od događaja koji su im prethodili. Pravilo je da takva transformacija mora biti relativno stabilna (tj. čak i više stabilnija od sadržaja), ali i sama može biti predmetom transformacije. 6. Opis i klasifikacija tih procesa transformacije razotkriva hijerarhiju logičkih tipova imanentnih u pojavama.“ (Gregory Bateson, Mind and Nature: A Necessary Unity, E.P. Dutton, New York, 1979., str. 92.) Svi kriteriji uporabe uma odnose se na mišljenje, evoluciju, ekologiju, život i proces učenja. Um se očituje, dakako, samo u sustavu. Kada to imamo u vidu, lako je zaključiti da „holistički um“ postoji samo u ideji kontinuiteta „prirodnoga vremena“. Sve što dolazi iz tehničkoga svijeta mora poboljšati već ionako opstojeće umne potencijale ekološki određene zajednice. Zbog toga Bateson ne može pristati na shvaćanje stroja iz mehanicističkoga shvaćanja svijeta. Stroj se misli kao „duhovni proces“. Ovo postaje ključnom riječju nove epistemologije. Ipak, „duh“ i „proces“ time se ne smiju shvatiti u nadređujućem odnosu spram tijela i prirode. Um razmjenjuje s drugim „umovima“ informacije, materiju i energiju. O kakvoj je razmjeni ovdje riječ, o simboličkoj ili stvarnoj, najbolje svjedoči Batesonova postavka o transformaciji koja samu sebe transformira. Zaustavimo se i promotrimo dalekosežnost ovog promišljanja „promjene“, „obrata“ i „mijene“. Što se mijenja transformira se oblikovno i materijalno. Vidimo da je posljednji, šesti kriterij uma onaj koji upućuje na „hijerarhiju logičkih tipova“. O čemu se tu radi? Promjena u prirodi može biti postupna ili nagla (kontinuitet-diskontinuitet). Ako je posrijedi prvo život se odvija kao morfogeneza u nizu bioloških transformacija genetski istovjetnih vrsta. Ako se, pak, radi o potonjem, nastupa filogenetski proces promjene same vrste. U oba slučaja „bit“ je promjene u istome. Entropija se suprotstavlja negentropiji. Negentropija (Negenthropy) je pojam koji je skovao fizičar Erwin Schrödinger da bi označio osobinu živih oragnizama u njihovoj izgradnji u sve složenije i funkcionalno koordinirane strukture i to usuprot fizičkome zakonu entropije, koji se, kako naglašava Schrödinger, odnosi samo na zatvorene fizičke i mehaničke sustave. No, priroda nije u ovome slučaju ontologijski zauvijek dana. Nije to animistička mapa događaja koji su se mitski predodređeno već odigrali i sada se opetuju u reprizi neke tragične drame postajanja. Umjesto toga, prirodu valja sagledati istodobno u višestrukim skokovima i stabilnosti zbivanja „kružne uzročnosti“. Ako smo dosad mislili analitički, tehnički svijet iziskuje nove sintetičke metode. Da je tome tako pokazuju eksperimenti sa sintetskim zvukom, materijalima, pa čak i energijom. Vrhunac je mišljenja koje ima za model kibernetiku u pokušaju da se stroj dovede do mogućnosti samoorganiziranja i samoreguliranja vlastite tehničke okoline. Ono što ostaje zagonetno čak i u posvemašnjem raščaravanju zbilje nastale strojnom tehnikom komputacije nije ništa drugo negoli faktičnost „da“ mišljenje više nije povlasticom ljudskoga subjekta. Razmještanje „uma“ iz središta metafizike logosa na njegove rubove ima dalekosežne posljedice. Nije, dakle, više pitanje misli li životinja ako ima drukčije osjetilno-kognitivne sposobnosti od čovjeka. Problem se svodi na karakter mišljenja stroja. Ako čovjek u svojem mišljenju stvara logičke sklopove koji su različitoga ranga, od jednostavnih do složenih, tada se mišljenje stroja ne može po analogiji izvesti tek tako što će se reći da postoji kao u čovjeka „nesvjesno“ u samoj biti stroja. Umjesto toga, valja krenuti od obratne pretpostavke. Bateson se osmjelio uzeti kibernetiku kao paradigmu nove epistemologije. Pritom je krenuo od ideje da mnoštvo različitih svjetova komunicira s drugim svjetovima na temelju ideje cjeline koju postulira um. No, nije to više hegelovski dijalektički totalitet apsoluta nastao dokidanjem/prevladavanjem subjektivnoga i objektivoga duha u povijesti. Sada se susrećemo s drugim shvaćanjem cjelovitosti cjeline. Dijelovi nisu više u funkciji organizma. Ali niti organizam nije nadređen dijelovima. Stvaranje razlika proizlazi, kako vidjesmo, iz interakcije složenih svjetova života. Usporedimo li ono što Bateson misli kao razlikovanje (differentiation) naspram Deleuzeova pojma razlike (différence) vidjet ćemo zapanjujuće podudarnosti. ¸ Uostalom, nije to ništa neobično. I britansko-američki kulturalni antropolog i francuski filozof 1960-ih godina oblikovali su svoje sustave mišljenja preuzimajući izričito novu kibernetičku paradigmu. To je značilo preusmjeravanje čitave metafizičke tradicije u višestranost/mnoštvo slojeva. Razlikovanje se više ne može uspostaviti supstancijalnim događajem. Posve suprotno, ono što znači ta riječ/pojam nije prispodobivo tek iz logike uspostavljanja dvaju koordiniranih pojmova ili, pak iz uspostave ranga i hijerarhije pojmova. Na mjesto metafizičke vertikalnosti dolazi kibernetička horizontalnost. Još jednom se pokazuje koliko je otkriće „povratne sprege“ (feedback) presudno za izvođenje novoga puta mišljenja. Kada razlika ne dolazi „odozgo“, tada je bjelodano da su razlikovanja proces nastanka „novoga“ u odnosu na ideju „supstancije“. Rastemeljenje klasične ontologije proizlazi iz suspenzije i neutraliziranja „biti“ bitka. Što to uistinu znači? Bilo bi pogrešno zaključiti da „bit“ (supstancija) više ne djeluje u bićima, da je odjednom iščezla i da ništa više nema svoju „bit“. Bezbitnost, doduše, posvuda vlada: od umjetnosti do religije, od politike do estetike. Ono što je vjekovno bilo označeno jezgrom ili suštinom (ousia) stvari, potrebno je iznova promisliti. Procesualnost pritom ima značajke postajanja/bivanja (Werden, devenir) kojim se bitak iz transcendencije razmješta u imanenciju. Tijekom povijesti zapadnjačke filozofije svjedočimo neprestanome nadigravanju ovoga pojmovnoga para. „Onostrano“ nužno ima „ovostrano“ za svoje metafizičko opravdanje. Bez obzira je li posrijedi razdvajanje na formu (eidos-morphé) i materiju (sadržaj), duh i tijelo, Boga i čovjeka. Razlika se misli polazeći od već uvijek prisutnoga rascijepa u jezgri Jednoga (bitka). Što se određuje različitim i poprima svojstva čudovišno Drugoga ne proizlazi iz njegove nesvodljivosti. Naprotiv, biti drukčijim znači odrediti razlikovanje između dvojega na osnovu Jednoga kao vrhovnoga identiteta. Zbog toga se u suvremenoj filozofiji s Lévinasom, Derridom i Deleuzeom treba otpočeti govoriti o „drugoj razlici“, kao što se u kibernetici Gottharda Günthera govori o „drugome stroju“ koji misli. Vidimo da se u pohvali razlike i drugosti upućuje na mogućnosti izlaska iz „začaranoga kruga“ (circulus vitiosus) metafizike. Deleuze je u dijalogu sa suvremenom matematikom i fizikom, a ponajviše biologijom, ukazivao na spiralne zavojnice umjesto kruga. Cjelina se bitka kao postajanja/bivanja odvija stoga u spiralnim „krugovima“ vrtnje. Svakim novim zamahom ona postaje brža i snažnija. U tvorbi novih oblika „prirode“ s pomoću biotehnologije nastaju križanci. Nisu to mutanti u smislu hibridnih supstancija. Izgled takvih bića čini se neodređenim. Ili bolje, njihov je estetski izgled posve u skladu s glavnim pojmom Deleuzeove i Guattarijeve „ontologije postajanja“ što su ga preuzeli u jednom izrazu od Jamesa Joycea: oblici su u znaku kaosmosa. Izvan prostorno-vremenskih sveza materije i energije, razlikovanje se, dakle, nalazi u „biti“ informacije koja omogućuje interakciju „živih sustava“. Nismo različiti po vrsti/rodu, već se univerzalnost stječe u procesima razlikovanja unutar onoga što nazivamo informacijskom petljom (information-loop).(Gregory Bateson, isto, str. 187-202.) Bateson u osloncu na teoriju sustava biologa Ludwiga von Bertalanffyja, na kojeg se inače referiraju i Deleuze i Guattari u djelu Tisuću platoa (Mille plateaux) iz 1980. godine, (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Mille plateaux: Capitalisme et schizophrenie II, Minuit, Pariz, 1980.) ustvrđuje kako se događaji i egzistencija „živih sustava“ svagda mogu razumjeti polazeći od obrasca organizacije života. Zato je posrijedi dinamična interakcija. Svi se autonomni sustavi organiziraju i održavaju razmjenom materije, energije i informacija. Proces je interaktivan jer se to odnosi i na njihove okoline. Ovdje valja zastati. Pojam sustava u kibernetici kao da izaziva podozrenje jer se čini da je riječ samo o zamjeni pojma vladavine subjekta nad objektom. Naravno, okolina (Umwelt, milieu, environment) bila je ključna riječ obrata u znanostima o životu krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Okolina nije pasivno mjesto obitavanja živih bića. Ona se ne može izjednačiti s pukim fizičkim mjestom prebivanja vrsta/rodova na Zemlji. Utoliko se „dinamička ravnoteža“ odnosi na uzajamno djelovanje sustava i okoline kao drukčije organiziranih pojmova izvan vertikalne moći metafizike. Prostornost se bitka s pomoću ideje sustava drukčije reorganizira. Vrijeme ne određuje konfiguraciju u prostoru u smislu Kantovih apriornih transcendentalnih iluzija spoznaje. Naprotiv, u različitim morfogenetskim procesima (ćelije, organi, organizmi, biljke ili životinje) susrećemo se s otvorenim sustavima. Von Bertalanffy je stoga među prvima pokazao kako se živi sustavi biološki uspostavljaju na istoj razini koordinacije sa svojom okolinom. Ako je očito da taj proces konstituira život, onda se za Batesona s obzirom na mogućnosti nove antropologije izvan redukcionizma čovjeka na stvar, prirodu i objekt, radi o samostabiliziranju (homeostazi) i samoorganiziranju (promjeni). (Gregory Bateson, Step to an Ecology of Mind, str. 287-329.) Ništa ne dolazi izvan samoga života. Ono što je biološki otvoreno u svojim mogućnostima istodobno je zatvoreno u nužnosti da životinje za razliku od čovjeka ne mogu prijeći prag svoje okoline. Mogu nositi svoj oklop na leđima poput kornjače, ali nisu otvorene u kognitivnome mapiranju života iz duhovne konstitucije svijeta. Između homeostaze i promjene postoji još i sljedeći odnos. Prvo je drugo, a drugo je prvo. Ali, tek onda kada uključimo „drugi poredak kibernetike“. Kada se, dakle, ono što se promatra i sámo kreće u činu promatranja promatrača nestaje predmetnost predmeta kao djelatnost spoznajnoga subjekta u klasičnome smislu. Sustav time sebe sam održava u ravnoteži zahvaljujući međudjelovanju svoje okoline. Već je otuda jasno da se prva tendencija u umu čovjeka koji želi postići duhovnu ravnotežu u „svojem“ svijetu odvija kao otpor spram neminovne propasti zbog rasta entropije. Budući da je život autopoietički usklađen s onime što nadilazi biološku „supstanciju“ čovjeka i drugih živih bića, jasno je da se spoznaja svijeta orijentira tako što slijedi ritmove promjene u kontinuitetu kulturnoga razvitka. Spoznaja nije dana unaprijed. Apriornost se u biološkoj evoluciji uopće ne može smatrati radnom hipotezom za kibernetičku antropologiju. Razlog leži u tome što rastuća složenost života u modernim društvima zasnovanim na industrijskoj proizvodnji i visoka razina izvedbe tehničkoga svijeta mijenjaju kognitivne sposobnosti čovjeka. Bolje je reći, tehnički se sklop mišljenja prilagođava brzini promjena koje nastaju bez unaprijed postojećega „plana transcendencije“. Naravno, u kružnome sustavu uzročnosti planomjernost i svrhovitost djelovanja čovjeka u biološkome i društvenome sustavu ne može se svesti tek na puku pragmatiku znanja. Čovjek ne koristi biološko-socijalne alate kao sredstva za unaprijed poznatu mu svrhu povijesti. Umjesto toga, Bateson kao kulturalni antropolog polazi od postavke da se društveni sustavi jednako kao biološki samoorganiziraju i samostabiliziraju. Što to znači? Da su društvo i kultura tek produžetak biološke evolucije? Kibernetika se ne može odrediti sociobiologijom. To bi bilo jednostavno promašajem. Njezina su načela za Batesona mnogo više složenija negoli je to čak i složena analogija prirode i stroja. Epistemologija se pojavljuje kao meta-znanost. Teorija proširenoga uma u stanju homestaze i holističkoga shvaćanja cjeline na taj način uzdiže antropologiju na razinu tehnologijski shvaćene kulture. Otvoreni sustavi nisu, dakle, povlasticom životinja i njihovih okolina koje se rijetko ili nikako ne mijenjaju. Posve suprotno, značajka je ljudske okoline u tome što je nerecipročno-nesimetrično-nelinearno otvorena za promjenu. Ljudska su društva povijesno otvorena, a ne statički u smislu prirodne evolucije (morfogeneza). Kada se tako postave parametri shvaćanja kibernetičke teorije u društveno-humanističkim znanostima, onda je jasno da um ima autonomno značenje upravljanja sustavom i okolinom na osnovu uspostavljanja ravnoteže između njih. A to je jedino moguće uvođenjem kibernetike kao interdisciplinarnoga polja. U njega se upisuju znakovi onoga što smo nazvali informacijskom petljom (information–loop). Budući da temeljni pojmovi kibernetičke antropologije nisu ništa drugo negoli fenomeni komunikacije, informacije i „povratne sprege“ (feedback), onda je položaj čovjeka u svemiru određen sljedećim aksiomom. Sustav sam sebe kontrolira tako što promatra procese iz okoline. Usto, nastoji ih predvidjeti (probabilizam) s pomoću negativnoga i pozitivnoga učinka „povratne sprege“. Informacijska petlja označava stalno kružno kretanje inputa-outputa u više smjerova, a ne u jednome. Ishod je da sustav može sam mijenjati svoja buduća ponašanja. Vrijeme kibernetičkoga stroja je pokušaj dosezanja apsolutnoga vremena izvan dosadašnjega horizonta metafizike s njezinim ekstazama i dimenzijama prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Sve se to mora primijeniti i u diskursu nove antropologije koja transformaciju promatranih objekata uvodi u stvaranje novoga tipa informacije. Naravno, nije to podatak za puku obradu. Posrijedi je informacija kao transformacija djelovanja čitavoga sustava i njemu inherentne okoline. Što stabilizira sustav i dovodi do ravnoteže? Naizgled paradoksalno, ali jedino „nužno“ – slučaj kao kaos na granici poretka. Bateson u tome opetuje Wienera, a isto čini i rani i kasni Deleuze. Negativna „povratna sprega“ (feedback) praktično se danas uspostavlja u mnoštvu kibernetičkih strojnih operacija i naprava, kao što su, primjerice, servomehanizmi u automobilima, neuroplastičnost umjetnoga mozga s mogućnošću transplantacije i ugradnje čipova za poboljšanje kognitivnih kapaciteta što je put do nastanka androida kao trijumfa „umjetne inteligencije“ danas (A-intelligence). U binarnome kôdu odnos između pozitivne i negativne „povratne sprege“ (feedback) odgovara odnosu između zatvorenoga i otvorenoga sustava. Zahvaljujući kružnoj uzročnosti omogućena je stalna promjena „živih sustava“. Sada više nije riječ o biološkoj evoluciji. Umjesto nje na djelu se zbiva kibernetička ili tehnička revolucija svijeta. „Bit“ se ove transformacije više ne odnosi na društveni nadzor tehničkih promjena. Obrat je nastupio s novim vijekom. Točnije rečeno, onog trenutka kada je ideja konstrukcije sámu znanost od promatranja predmeta učinila predmetom promjene bilo je u načelu moguće otvoriti novo poglavlje u povijesti čovječanstva. Bio je to trenutak preobrazbe prirode iz otvorenosti tajne u tehničku konstrukciju „druge prirode“. To je ona koja je u svojoj „umjetnoj prirodi“ postala uvjet mogućnosti nastanka neljudskoga kao jedine još preostale mogućnosti „ljudskoga“ na putu u prostranstva svemira. Čini se stoga da je današnja inflacija različitih antropologija (kulturalna-socijalna-vizualna-kibernetička) logičan slijed onog poznatog Foucaultova stava iz Riječi i stvari (Les Mots et les choses) iz 1964. godine. Ondje se tvrdi da je nastanak pozitivnih znanosti u 19. stoljeću otkrićem rada, jezika i života (ekonomije, lingvistike i biologije) početak kraja čovjeka. „Tijekom čitavog 19. stoljeća kraj filozofije i obećanje skore buduće kulture bez sumnje su predstavljali jednu te istu stvar kao i misao o dovršenosti i pojava čovjeka u znanju. Danas činjenica da filozofija postoji i da se upravo bliži kraju i činjenica da se možda u njoj, ali još više izvan nje i protiv nje u književnosti kao i u formalnoj refleksiji postavlja pitanje jezika bez sumnje dokazuju da čovjek upravo nestaje. /…/ Čovjek je otkriće za koje arheologija naše misli lako utvrđuje recentni datum. A možda i skori kraj.“ (Michel Foucault, Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti, Golden marketing, Zagreb, 2002., str. 411, 413. S francuskoga preveo: Srđan Rahelić) Kibernetička antropologija više se ne bavi čovjekom kao ontologijskim bićem egzistencijalnoga nabačaja u budućnost. Naprotiv, njezina je jedina preostala zadaća da čovjeka misli iz mogućnosti otvorenosti njegove beskonačno plastične konstrukcije mišljenja. To je ono što pripada „trećem poretku kibernetike“. Mišljenje kao mišljenje „bitak“ dekonstruira time što ga svodi na informaciju. Bez te redukcije sve su suvremene znanosti nedjelotvorne. Ovu postavku valja još dodatno obrazložiti. Čini se kao da proturječi ideji autonomnosti znanstvenih područja nastalih raspadom metafizičkoga sklopa. Sjetimo se da je Carl Schmitt u nastojanju oslobođenja političkoga od sprege tehnologije, ekonomije, religije, znanosti i kulture tragao za autentičnom singularnošću događaja političkoga djelovanja izvan redukcije na ono ne-političko. Isto vrijedi i za oslobođenje društva od države, vjere od religijskoga fundamentalizma. Riječju, suvremene su znanosti u stalnoj težnji za proširenjem vlastita područja izvan redukcije na službu drugoj svrsi. Kibernetički se sklop pojavljuje u tom pogledu kao korak u osvajanju dugo priželjkivane slobode vlastite znanstvenosti. Međutim, svaka je djelatnost emancipacije u suvremeno doba ograničenoga dosega. Razlog leži u tome što pluralnost i mnoštvo ne mogu sebe utemeljiti više u ideji jedne i univerzalne znanosti. Zato kibernetika ne „utemeljuje“ druge znanosti kao što je to činila filozofija od njezina početka u Grka. Umjesto djelatnosti utemeljenja, sada je na dnevnome redu nakon dovršenoga doba rastemeljenja svekoliki novi (digitalni) konstruktivizam. (Vidi o tome: Claudia Gianetti, Digitale Ästhetik: Einleitung, www.medienkunstnetz.de/themen/aesthetik_des_digitalen) 4. Tehnoznanosti: Eksperimentalno polje novoga Ono što kibernetika jedino omogućuje nije ništa drugo negoli otvorenost samokonstitucije područja koje je načelno interdisciplinarno, paradoksalno, zato što je zatvoreno u sebi samome. Kako to protumačiti? Čini se da je sve moguće tek onda kada stvari postavimo na „svoje“ mjesto iz drukčije perspektive. Samo Bog može zasnivati bića u vertikalnome načinu mišljenja bitka kao prirode (physis, natura). Zasnivanje ili utemeljenje predstavlja odnos između izvora/iskona (arché) bitka i njegova načina misaonoga prikazivanja u simboličkim oblicima. Ernst Cassirer je na taj način povijest odredio razvitkom mišljenja kao kazivanja u mitu, religiji, umjetnosti, filozofiji i znanosti. Pritom se pojam simboličkih oblika odnosi na matricu diskurzivnih pravila s kojima se epohalno pojavljuje svijest u povijesnome događanju. (Ernst Cassirer, Schriften zur Philosophie der symbolischen Formen, F.Meiner, Hamburg, 2009.) Što je podareno ima značajke u sebi zatvorenoga događaja. I sam pojam informacije još uvijek se može smatrati misterijem u metafizičkome smislu. Odakle dolazi i kamo ide nije posve jasno. U suvremenoj medicini istraživanja novih virusa koji razaraju autoimuni sustav ljudskoga tijela često se nalazi na granici nepoznanice. Tanka crta razdvajanja prirode i nastanka iz onoga što pripada ljudskome svijetu pokazuje kako klasične ontologije „realizma“ i suvremene epistemologije“ konstruktivizma“ valja razmatrati u najmanju ruku s kritičkoga stajališta. Utoliko je procvat antropologija na kraju metafizike znak unutarnje nemogućnosti da se iz ideje znanosti kao univerzalnoga načina upravljanja i usmjeravanja, a to znači nadomjeska za zakon kauzalnosti i načelo teleologije, otvori put spram beskonačne vladavine znanosti i njezinih predmetnih područja. Što se više dešava inflacija raznolikih antropologija, to je manje preostalo prostora za čovjeka u istinskome smislu njegova egzistencijalnoga nabačaja. Redukcija više ne dolazi iz logike sredstvo-svrha, nego iz translogike autopoietičkih sustava. Drukčije rečeno, ono što je u sebi zatvoreno, a riječ je o „živim sustavima“ koji počivaju na metastabilnosti promjene, omogućuje uvjetnu otvorenost svjetova kao tehnogenetske konstrukcije „bitka“. Znanosti i tehnoznanosti razlikuju se po tome što potonje ne potrebuju djelatnost utemeljenja. Čitav niz pojmova unutar kibernetičke paradigme poput samoorganizacije, samostvaranja (autopoiesis) i samoupravljanja sustavom i okolinom upućuju na to da se tehno-znanosti ne bave ničim drugime negoli aplikacijom pragmatične informacije. One, naime, svoj predmet ne samo što konstruiraju tako što ga tehnički postavljaju u svijet. Štoviše, tehnoznanosti su apsolutni čin nastanka samokonstrukcije „umjetnoga života“ (A-life). Zahvaljujući robotici i nanotehnologiji istraživanja u tom području zadiru u zone nepredvidljivoga. (Jutta Weber, „Black.Boxing Organisms, Exploiting the Unpredictable: Control Paradigms in Human-Machine Translations“, u: Martin Carrier i Alfred Nordmann (ur.), Science in the Context of Application, Springer, Heidelberg-London-New York, 2011., str. 409-428. i Ernst von Glasersfeld, „Konstruktion der Wirklichkeit und des Begriffs der Objektivität“, u: Heinz Gumin i Heinrich Meier (ur.), Einführung in der Konstruktivismus, Piper, München, 1985., str. 9-39.) Pokušajmo to pojednostaviti. Znanosti su „otkrivale“ prirodu unutar novovjekovne paradigme prikazivanja-predstavljanja bitka. U okružju nove kibernetičke paradigme događa se epohalna promjena. Sada tehnoznanosti više ništa ne otkrivaju jer se pojam prirode konstruira kao „umjetna priroda“ tehnički proizvedenih bića. Uostalom, upravo su neki mutirajući virusi rezultat laboratorijskoga „otkrića“ morfološkoga kaosa organizma. Prema tome, ne mogu se smatrati djelom Boga-prirode, nego neintendiranoga procesa stvaranja antitijela. Namjesto „otkrića“ onoga što već uvijek postoji kao stvar-o-sebi (Ding-an-sich) u stvar-za-sebe (Ding-für-sich), sada se radi o obratu u „biti“ znanosti. Njezina se nova „bit“ uspostavlja procesualnim tijekom nastanka oblika (morfogeneza) i predmetnoga bitka (ontogeneza) posve drukčijeg shvaćanja „prirode“. Za „prvu prirodu“ odgovara Bog. Za „drugu prirodu“ mjerodavan je čovjek. Naposljetku, za „treću prirodu“ sve prelazi u nadležnosti mislećega stroja. Tzv. kibernetička antropologija ne može se shvatiti nikako drukčije negoli kao „imanentna transcendencija“ i to same „biti“ informacije. Zbog toga je nužno da tehnoznanosti primjenjuju informacije kao transformacije u okružju posthumanoga stanja. Primjena se, međutim, ne može više razmatrati iz kauzalnoga modela djelovanja. Klasično razlikovanje između fundamentalnih i primijenjenih znanosti kao, uostalom, razlikovanje visoke umjetnosti i tzv. primijenjenih umjetnosti postalo je zastarjelo. Dizajn je u tome najbolji primjer. Sveza inventivnosti i stvaralaštva pokazuje samo da je sazrelo vrijeme za sklapanje „novoga“ iz onoga što je samo po sebi konstrukcija. Bez toga tehnički svijet može imati tek značajke savršenoga privida u digitalnome dobu. U njemu informacija kao uputstvo za djelovanje ne mijenja samo ono što nazivamo predmetnim bitkom. Najvažnija je promjena u promjeni načina mišljenja. Mi više uistinu ne mislimo povijesno. Tehničko mišljenje informira i transformira bitak tako da ga čini mislećom stvari mišljenja kao eksperimentalnoga „drugoga života“. Umjesto mišljenja koje misli povijesno, umjetni mozak u formi kibernetičkoga stroja misli transformativno. Prvo je mišljenje bilo dopuštajuće iskustvo izviranja same stvari ili zadaće mišljenja kao odgovornosti za filozofiju kao takvu. Ono što nazivamo „drugim mišljenjem“ nije više filozofijsko iskustvo brige za sámu stvar mišljenja. U čemu je razlika i zašto ovo „novo“ mišljenje sada uspostavlja svojevrsnu hegemoniju neurofilozofije i neurokognitivizma?

April 5, 2026
Informacija

Informacija

1. „Treći stroj“: Norbert Wiener i Gotthard Günther Odakle „ono“ dolazi i kamo „to“ ide? Neotklonjivo pitanje metafizičkoga mišljenja proizlazi iz misterija svijeta. U njemu se krije tajna „crne kutije“ biti bitka kao događaja i njegova smisla, kako je to nastojala kazivati zapadnjačka filozofija od predsokratovaca do Heideggera i dalje. Ako „ono“ što odnekuda dolazi mora i negdje otići, tada je misao izvora ili počela i njegova kraja (arché i eshaton), prvoga početka i posljednjega kraja, kontingentna nužnost. Nije ta misao pala tek tako. I ne može se otpisati tek kao nešto što pripada zatvorenoj strukturi metafizike s obzirom na zakon uzročnosti i njemu pripadnu ideju svrhovitosti povijesti. Kibernetičar Gotthard Günther u svojim tekstovima opetovano tvrdi da je to pitanje kao bit čitave metafizike Zapada istodobno u svojoj realizaciji unutar kibernetike kao metateorije tehničkoga svijeta ili civilizacije ono od kojeg ovisi daljnja „sudbina“ nadolazećega mišljenja. Kako to protumačiti? Mišljenje se mijenjalo tijekom povijesti Zapada. Kognitivisti će reći da se ovdje ne radi toliko o prirodnim kapacitetima mozga u špiljskih ljudi u razlici spram modernih koliko o promjeni sustava i okoline u kojem mozak funkcionira. Jedno je mitsko doba neposrednosti odnosa bogova i ljudi, a posve drugo, pak, novovjekovna fatalnost posredovanja između prirode i tehnike. Himne i grčki epovi u odnosu na Shakespearove tragedije pokazuju blizinu i posvemašnju udaljenost forme, jezika, stila kazivanja. Ideja nedovršenosti čovjeka kao biološke vrste može se smatrati opravdanom samo ukoliko pođemo od pretpostavke zajedničke Darwinu i teoriji evolucije, filozofijskoj antropologiji, psihoanalizi i kibernetici. A to je da se čovjek služi kulturom kao tehnikom ili protezom kao svezom organizma i mehanizma da bi usavršio i učvrstio svoj položaj u svemiru. Ako prodor u dubine neljudskoga označava vladavinu moći tehnosfere s konstrukcijom „mislećih strojeva“, to još ne znači da je metafizika izgubila svoju „bit“ time što se tehnički ozbiljuje u mišljenju s onu stranu vlastitih epohalnih granica. Kako se može to pitanje uopće postaviti u pitanje? Nije li ono „urođeno“ ljudskome mišljenju sve dok postoji čovjek i njegov svijet? Otklonimo li prvi uzrok i posljednju svrhu kao osnovne pojmove povijesnoga sklopa bitka, biti čovjeka i bića, što nam onda preostaje? Odgovor koji bi mogao biti relativno zadovoljavajući dolazi upravo iz logike kibernetičkoga mišljenja. Preostaje, dakle, pitanje o nastanku i nestanku materije i energije (emergencija i kontingencija) u promjeni forme koju nosi informacija kao genetski kôd i time omogućava učenje i prilagodbu sustava i okoline. Što metafizičko pitanje o uzroku nastanka nečega i njegovoj svrsi uopće nadomještava nije ništa drugo negoli temeljni pojam kibernetike – povratna sprega-petlja (feedback-loop). Ipak, da bi došlo do ideje povratka nečega kao nečega u kružnoj uzročnosti kao samosvrsi kretanja potrebno je da se taj događaj pokrene. A on se ne može pokrenuti ako nema dvojega: (1) beskonačnoga protoka informacija i (2) beskonačne brzine njihova pohranjivanja u dispozitivu pamćenja „umjetne inteligencije“ (A-intelligence). Vidimo da shvaćanje beskonačnosti i brzine upućuje na kretanje. Pojam pohranjivanja odnosi se, pak, na sjećanje kao dokumentiranje vremena u njegovu trajanju. Iskazano jezikom filozofije kao onto-teologijske metafizike pitanje o karakteru tehničkoga svijeta jest pitanje o bitku i vremenu tog i takvoga svijeta. Jer bitak se ovdje odnosi na kretanje u smislu nastanka informacije i njezine preobrazbe u materiju i energiju. Vrijeme, pak, obuhvaća mogućnost ubrzavanja protoka informacija. U tome se naziru obrisi mogućnosti usavršavanja performativne snage kompjutora. On pamti događaje u aktualiziranju virtualne stvarnosti tako što ih pretvara u vizualni kôd. Razlika između pamćenja i sjećanja ukazuje na konstelaciju tehničkih odnosa. Odnos između bitka kao tehničke zbilje (informacije) i vremena kao dispozitiva pamćenja ne pretpostavlja više nikakvu naknadnu svezu. Ono što taj odnos čini svojevrsnom tajnom „crne kutije“ metafizike nalazi se iznutra-izvana, gore-dolje. Prostor je to unutar samoga kruga razumijevanja i to na taj način da se „bit“ informacije događa u zatvorenome krugu beskonačnosti. Time vrijeme ne odmiče ni prema naprijed niti unatrag. Naprotiv, ono se mahnito odvija u spiralnoj vrtnji ubrzavanja. Sve dok ne dostigne ono što je uvjet mogućnosti kretanja materije u njezinoj energetskoj sili – brzinu svjetlosti – vrijeme se primiče i udaljava od polazne točke kretanja. Želimo li misliti taj fizikalni pojam bez kojeg nema Einsteinove teorije relativnosti ponajprije moramo pretpostaviti da je brzina u suprotnosti sa sporošću ili inercijom materije ono stanje energije koje stvara i razara svjetove. Svijet nastaje iz Ničega (creatio ex nihilo). No, to se Ništa kao i bitak već uvijek označavaju onime praznim-između (in-between). To je „ono“ što je i u psihoanalizi Freuda nazvano nesvjesnim i što čini početak (arché) procesa nastanka samosvijesti (Wo „es“ war, soll Ich werden). Logika pozitivnosti-negativnosti kakva je u osnovi Aristotelova te na vrhuncu metafizike Hegelova, ne može nikad napustiti ovo razlikovanje u kvaliteti bitka. Jer ono proizlazi iz forme (eidos-morphé) kao materije (hylé) u procesu sinteze. Što je bilo razdvojeno u zbilji i u mišljenju, kod Hegela se na kraju misaonoga procesa, koji logički-povijesno prethodi zbilji, pojavljuje iznova spojeno. Ali tako da su razlike prevladane/dokinute (Aufhebung) u onom „Trećem“. No, razlika između tog „Trećega“ u Hegela i kibernetike jest razlika dvaju svjetova: onoga koji počiva na ontogenezi i onoga koji se konstruira tehnogenetski. U prvome je slučaju riječ o događaju bez uzvrata bitka kao prirode (physis, natura). U drugome se radi o slobodnome činu konstrukcije „umjetnoga života“ (A-life). Naposljetku, to je temeljna razlika između klasične logike s načelom isključenja trećega (tertium non datur) i njegova uključenja (tertium datur).(Gotthard Günther, str. 47-88. Vidi isto tako: Gotthard Günther, „Cybernetic Ontology and Transjunctional Operations“, u: Beiträge zur Grundlegung einer operationsfähigen Dialektik, sv. 1, F. Meiner, Hamburg, 1976., str. 249-328.) Norbert Wiener otvorio je nove stranice u shvaćanju tehničkoga svijeta time što je jasno razdvojio bit kibernetike od kvantne teorije i općenite teorije relativnosti. Drugim riječima, razlika je ove metateorije tehničkoga svijeta naspram fizike u tome što ne počiva samo na njezinim temeljima, već na onome što u načelu nadilazi granice fizikalnih pojmova prostora i vremena. U tom je pogledu kibernetika otvorila mogućnosti proširenja pojma materije i energije. To je učinila s pomoću nečega što nije ni puka ekstenzija ili protežnost supstancije u kartezijanskome shvaćanju kretanja. Ali, isto tako nije niti apsolutnost „mehaničkoga stroja“ kognitivne supstancije koja ima sposobnost pohranjivanja podataka iz tzv. osjetilnoga svijeta pojava. Na jednom mjestu Wienerova glavnoga djela Kibernetika ili kontrola i komunikacija živoga bića i stroja (Cybernetics or control and communication in the animal and the machine) iz 1948. godine nalazi se temeljna misao čitavog njegova projekta: „Informacija je informacija, ni materija niti energija. Nikakav materijalizam koji ovo ne priznaje danas ne može postojati.“ (Norbert Wiener, Cybernetics or control and communication in the animal and the machine, str. 155.) Prebacimo li se u digitalno doba i njegovu „ontologiju“, već smo u problemima. Osim što smo kao objekti u mreži (network) i to zaslugom ili uvjetom mogućnosti apsolutne medijalnosti – međumrežom (Internet). Na pitanje odakle „ono“ dolazi i kamo „to“ ide sada možemo odgovoriti bez napasti nihilizma. Iz njega bi slijedilo da dolazi iz Ništa i odlazi u Ništa. No, to je samo negativna strana onto-teologije. Jer, odgovor bi mistične teologije bio da dolazi iz Boga i odlazi natrag k njemu. Tako bi se na paradoksalan i aporetičan način teologija podudarila s kibernetikom. Jer kao što je poznato pojam „informacije“ i „povratne sprege“ (feedback) čini se da su tek drugi način rješenja drevne metafizičke tajne o Božjem stvaranju svijeta, prirode i čovjeka. U mnogim spisima drevnih naroda od Biblije, Upanišada, Tibetske knjige mrtvih mišljenje o odnosu čovjeka, Boga i stroja u ruhu mitske parabole upućuje na mogućnosti prelaska granica između poredaka zadanih stvaranjem. Za sada napustimo sklisko tlo filozofijske teologije. Od Plotina do zastupnika spinozizma u ruhu kibernetike s pojmom „čiste imanencije“ događaja Bog se misli iz perspektive vječnoga stvaranja „novoga“. Zbog toga se „ono“ što i u svim jezicima ne može biti drukčije određeno negoli srednjim rodom iskazuje neodređenošću. „Ono“ tek omogućuje da se singularnost subjekta i objekta mora oblikovati i materijalizirati (causa formalis i causa materialis). Da bi „ono“ moglo doći-u-svijet tehničke zbilje potreban je signal pretvorbe informacije u slikovni podatak. To je uputstvo za daljnje umno djelovanje. Odmah valja kazati da se djelovanje ne uređuje apriornim pravilima Kantova čistoga uma. Informacija pobuđuje djelovanje u različitim smjerovima. Koji će naposljetku biti odabran za pragmatičan slijed odluka ovisi o kontekstu i situaciji u kojima se poruka dekodira za krajnjega korisnika. Digitalna informacija označava čistu nematerijalnost. U tome leži razlog postojanja mogućnosti buduće materije kao energije. I zato je odnos između Shannonove informacijske entropije s Boltzmannovom statističkom entropijom, kako vidjesmo, odnos „povratne sprege“ (feedback). Posrijedi je (ne)vjerojatnost i (ne)predvidljivost događaja unutar uspostavljene mreže. A bez nje ne postoji mogućnost kretanja od nulte točke do beskonačnosti koja bi imala značajke apsolutnosti prostora-i-vremena i ono što je otuda rezultatom konstrukcije – tehnogenetski proizvedene „umjetne ili virtualne stvarnosti“. Promjena ontologijskoga statusa „stvarnosti“ proizlazi iz promjene čitavog metafizičkoga sklopa ideja. Ne odnosi se to samo na „bitak“ i „mišljenje“, nego i na jezik kao kazivanje. Stvarnost sada definiramo polazeći od konstruktivno-stvaralačkoga postajanja „novoga“. Ono stabilizira poredak time što ga neprestano usavršava. Primjerice, u eksperimentima transhumanizma s ljudskim tijelom u stanju kiborgizacije govori se o „usavršavanju“ (enhancement) kao „proširenju“ i „produženju“ biološke tjelesnosti. Naglasak je na kognitivnim kapacitetima. Mozak se pritom uspostavlja središtem svih tjelesnih poboljšanja i unapređivanja djelovanja u interaktivnoj tehničkoj okolini. To ima za posljedicu da se „usavršavanje“ shvaća drugom formom „racionaliziranja“. Kako sve postaje „pametno“ (smart), tako je i posthumano tijelo čovjeka-kiborga-androida ono koje okolinu prilagođava sebi, a ne sebe okolini. Ako informacija predstavlja treće bitno načelo čitavoga sklopa fizikalno-metafizičkoga sklopa svemira uopće, tada je njezina uloga važnija čak i od materije i energije. Na tom je tragu filozof i estetičar informacijskoga doba Max Bense mogao zapisati 1955. godine: „Odlučujući tehnički događaj naše epohe nije pronalazak atomske bombe, već konstrukcija velikih matematičkih strojeva, koje se, iako možda malo nezgrapno, nazivaju uobičajeno i mislećim strojevima.“ (Max Bense, „Vorwort“, u: Louis Couffignal, Denkmaschinen (1948), Verlag Konrad Wittner, Stuttgart, 1955., str. 7., bilješka) 2. Kvantna mehanika: Proizvodnja informacije Informacija se izvodi iz onoga što nije ni materija niti energija. Kako to treba razumjeti? Je li informacija stupila na mjesto bitka u tradicionalnoj ontologiji ili valja posve drukčije razmatrati odnos ovoga trojstva fizike i metafizike tehničkoga svijeta? Za Maxa Plancka i kvantnu teoriju bilo je bjelodano da se konstanta utroška energije odnosi na potencijalnost materije kao mase. Mogućnosti promjene nisu zadane ničime drugime negoli brzinom kretanja u praznome prostoru. Ako je, pak, sam prostor kao Riemannov rastezljiv, onaj koji se zakrivljuje i u kojem elektromagnetski valovi još više pobuđuju čestice na kretanja u neodređenosti njihovih putanja, jasno je da pojam informacije ne može biti sveden na poruku koja dolazi iz dubina klasične metafizike. Unutar nje sve bi bilo posve jasno. Informacija bi se mogla deducirati iz Božjega atributa stvaranja čestica iz uzroka i svrhe vječne i nepromjenljive monade u općem unaprijed usklađenome poretku svemira kao što je to postavio Leibniz; ili bi se, pak, stvar svodila na Newtonove zakone mehaničkoga gibanja. U oba slučaja, Bog kao savršeni urar ili kao matematičar podaruje informaciji uputstvo za djelovanje. Zahvaljujući „beskonačnoj brzini svjetlosti“ djelovanje poprima crte reaktivnosti. Što se više ubrzava protok informacija i dekodiranje poruka djelovanje postaje sve shizofrenije i pragmatičnije. Zašto? Naprosto zato što nema mogućnosti zaustavljanja, pa otuda niti čvrstoga identiteta. Samo ono što je ukorijenjeno u tlo ima postojanost. Sve drugo se rastemeljujući iznova stvara. Da bi se moglo djelovati u takvom nestabilnome poretku, nužno je neprestano mijenjati planove i stvarati nove opcije. Shozofrenija se psihijatrijski definira čudovišnom bolešću nemogućnosti postojanoga identiteta. Pokazuje se u rascijepu osobe koja ne može pojmiti stvarnost osim kao proizvod vlastite fikcije. Ipak, pitanje shizofrenije jest pitanje o „biti“ mišljenja kao djelovanja u svijetu koji je kodificiran tzv. pravilima normalnosti. Utoliko se djelovanje pod uvjetom rascijepa identiteta zbiva kao neprestana tvorba nove stvarnosti. Primijenimo li poznate Lacanove pojmove imaginarno-simboličko-Realno tada se rascijep ne događa nigdje drugdje negoli u prostoru simboličke tvorbe stvarnosti. Rezultat je nastanak traume koja u tehničkome svijetu prestaje imati iskustvo gubitka Oca/Zakona. Sve postaje nadomjestivo, pa je logika stroja u tome što više nije riječ o prijeporu između organizima (bíos) i mehanizma (téchne). Stroj funkcionira kao simbolički organizam u mehanici automatskoga gibanja. Već je otuda jasno da trauma iščezava u živoj rani samosvijesti. Što preostaje svodi se na gubitak sjećanja ili zaborav povijesti. Usto, zaborav u ljudskome pamćenju nadomješta se dispozitivom postmemorije.( O pojmu postmemorije kao osobnoga i kolektivnoga sjećanja na traumatične događaje iz povijesti čija se „istina“ želi obnoviti pretraživanjem arhiva, knjižnica, muzeja, baza podataka u digitalnome zapisu vidi: Marianne Hirsch, “Family Pictures: Maus, Mourning, and Post-Memory,” Discourse: Journal for Theoretical Studies in Media and Culture, Vol. 15., br. 2/1993., http://digitalcommons.wayne.edu/discourse/vol15/iss2/1) Kako god bilo, pojam informacije se u klasičnoj episteme novovjekovne znanosti izvodi iz stvaralačke potencijalnosti prvoga uzroka i posljednje svrhe (zakon kauzalnosti i model teleologije). Nije stoga slučajno što se informacija često prevodi kao obavijest o nečemu, podatak i poruka koja se dekodira u procesu komunikacije. Nije nadalje rijetkost da se značenje informacije otuda prevodi u funkciju onoga što je njezina svrha: da, naime, omogući komunikaciju. Time se u načelu postavlja problem polazeći od učinkovita uzroka (causa efficiens). Razvitkom tehničkih medija ovo će se radikalno promijeniti. Telefon predstavlja početak ubrzane povijesti tehničkih medija koja završava s vizualizacijom. Ali slika koja vlada ovom paradigmom konstrukcije novih svjetova prilagođena je ljudskome tijelu. Samo mali pomak prsta (dig-it) pokreće je iz stanja inercije. Time se mijenja njezina fluidna forma. Dodir stvara sliku, a slika omogućuje komunikaciju. Optičko nesvjesno vlada nad jezikom kao artikulacijom samosvijesti. Kada uvođenjem digitalne tehnologije nastane mogućnost interaktivne komunikacije u potpunosti će nestati razlog opstojnosti ovoga slijeda uzroka i učinka. Jednosmjerna ulica metafizike informaciju prenosi od pošiljatelja do primatelja. U začaranome krugu svekolike linearnosti nema prostora-između (in–between). To je, uostalom, bio problem i „revolucionarne“ matematičke teorije komunikacije Clauda Shannona. S njime je otpočelo doba informatike i računalnih strojeva. Kako signal u šúmu koji napučuje kanal kroz kojeg prolaze elektromagnetski valovi osloboditi od jednosmjernosti poruke na putanji pošiljatelj-primatelj? (Vidi o tome: Frank Hartmann, Mediologie: Ansätze einer Medientheorie der Kulturwissenschaften, WUV, Wien, 2003., str. 136-139.) Pokušajmo sada pomnije razmotriti ono što predstavlja najveći problem nove „digitalne ontologije“. Ako se, dakle, s pomoću prijenosa signala uspostavlja mogućnost nove interaktivne komunikacije, bez obzira je li riječ o žičanome ili bežičnome prijenosu (wireless) informacija, još uvijek nije jasno zapravo što je to – informacija? Poteškoće nastaju već otuda što kibernetika uvodi taj pojam u trojni obrazac tehničkoga svijeta: informacija – materija – energija. Vidjeli smo, nadalje, da se kvantna teorija i općenita i posebna teorija relativnosti u načelu otvaraju spram posljednje tajne „crne kutije“ metafizike. Riječ je, dakako, o „beskonačnoj brzini“ (vitesse infinie). Njome se baš uspostavlja logika apsolutne neposrednosti između informacije i njezina izvora (Boga?). Čitava dosadašnja povijest na putu je samo i jedino čudovišne akceleracije. Između „beskonačne brzine“ i „konačne tromosti“ nalazi se prostor-između (in-between). Ta neodređenost praznine koja zapravo pripada entropiji kao ravnoteži kozmičko-prirodnih sustava i okolina ne može se misliti izvan tradicionalne predstave prostora-i-vremena. Zašto? Ako je, naime, prostor beskonačan, a vrijeme se određuje idejom vječnosti prema kojoj je razdioba na dimenzije ili ekstaze prošlosti, sadašnjosti i budućnosti pukom iluzijom, kako je to istaknuo Einstein, onda se pojmovi „apsolutnoga“ i „relativnoga“ odnose na granice metafizike uopće. Nije pitanje gdje se nalaze te granice ako je prostor beskonačan, a vrijeme vječno, nego čemu one služe. Jesu li to puke fikcije mišljenja ili nužnost u fizičkome svijetu da bismo došli do spoznaje o mogućim avatarima mnoštva svjetova i najluđe ideje uopće, ravne sihizofreniji? Da je čitav svemir kao u filmu Matrix samo simulacija izmaštane stvarnosti, ili iskazano jezikom Schopenhauerove metafizike – svijet kao volja i predstava!? Informacija je za oca-utemeljitelja kibernetike ponajprije ono „treće“. Niti materija, a niti energija, jer nadilazi svaki oblik materijalizma bio on vulgaran ili u ruhu „novoga realizma“ utemeljen na strogosti metoda suvremenih znanosti. Kada Wiener kritički ograđuje pojam informacija od zahtjeva modernoga materijalizma, tada se ne bi smjelo zastraniti u opravdanje neke vrste idealizma drugim sredstvima. Ali, to isto vrijedi i za Bergsonov „vitalizam“ koji bitak shvaća iz perspektive „životne snage“, a vrijeme svodi na pojam trajanja (durée). Informacija prolazi kroz prostor i događa se u vremenu. Nije materijalna, a nije niti energetski potencijal pretvorbe u masu. Reći će se: materija kao energija postaje masom čija snaga u konstantnome ubrzanju dovodi do mogućnosti raspada složenih sustava. Entropija se zbog toga iz nužnosti raspada i neizbježnosti implozije informacija svodi na tehničku mjeru predvidljivosti nastanka kaosa. U nekoj vrsti „transcendentalne nove metafizike“ kakva je i kibernetika Gottharda Günthera, čini se da bi pojam informacije bio nadomjestak za „duhovni bitak“ u značenju apsolutne transcendencije. No, sve su to pristupi koji ne mogu pobjeći od „tamne sjene“ mišljenja kakvo se uspostavilo u filozofiji od Grka i time bitno odredilo smjer znanosti (matematike, fizike i biologije). U ovome slučaju potrebno je pronaći jasno ishodište. Ako informacija nije materija niti energija, onda se očito radi o „digitalnoj ontologiji“ za koju se bitak više ne otvara iz „nužnosti“ povijesnoga sklopa bitka-boga-čovjeka-svijeta (onto-teo-antropo-kozmologije). Umjesto toga „bitak“ sada gubi svoju „bit“ nastalu iz „takovosti“ prirode (physis, natura). Što se događa kada „bitak“ više ne može biti sveden na „život“ u smislu biologije, antropologije i psihologije, kako je već Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u) iz 1927. godine kritički pokazao rezultate nove metafizike koja nastoji „prevladati“ filozofiju u 20. stoljeću, ali se ne može odmaknuti od pogubnoga svođenja na scijentizam ove ili one vrste? Ništa drugo negoli pokušaj da se onda „bitak“ tehnički rastvori u informaciji, „bit čovjeka“ u komunikaciji, a odnos bića spram bitka kao takvog u kontroli sustava i okoline. To možemo nazvati realizacijom metafizike, ali ne kao nadomjeska „prirode“ i „povijesti“. Naprotiv, za tehnogenezu ne vrijede više ista pravila kao i za ontogenezu. Stroj se ne može izvesti iz tzv. tranzitivne analogije. Lijepo kaže o tome Gotthard Günther: „Mišljenje nam, naime, produžuje vertikalnu analogijsku crtu Bog-Ja prema unutra s njegovom konačnom točkom i shvaćanju mehaničke svijesti koju je stvorio čovjek. Na taj način se nalazimo u čudovišnome slijedu prema kojem je shvaćanju analogija svijesti prijelazna. No, to bi bilo, ustvari, metafizičko-teologijski govoreći – svetogrđe. Postoje, prema tome, (pod pretpostavkom klasične metode mišljenja) sljedeći odnosi prijelaza: (a) čovjek je nalik Bogu; (b) robot je nalik čovjeku; (c) robot je nalik Bogu preko čovjeka. (…) Na tlu klasične logike kibernetika je čisto ludilo.“ (Gotthard Günther, isto, str. 60.) Da, ali „čisto ludilo“ dolazi otuda što informacija ne može uopće biti mišljena ukoliko se ne radi o zakonu uzročnosti i načelu svrhovitosti. Jer informacija mora stvoriti uvjete da bi nešto moglo poprimiti formu i materiju kao energiju. Drugim riječima, informacija bi sa stajališta Aristotelove metafizike mogla biti samo causa formalis (eidos i morphé). Time bi zauzela mjesto prvoga uzroka, a u dekodiranoj formi poruke posljednje svrhe postala bi ono što je bila namjera već na njezinome početku (arché). U tom smislu je Wiener bio u pravu kada je u prethodnike kibernetike uvrstio Leibnizovu filozofijsku monadologiju. I to iz dva razloga: prvo, zato što je Leibniz uveo pojam beskonačnosti u optjecaj moderne znanosti polazeći od računskoga karaktera mišljenja i drugo, zato što je čitav problem „mislećega stroja“ izveo iz metafizike dostatnoga razloga kao temelja božanske providnosti (teodiceje) u povijesti. Informacija se tako od Leibniza misli kao forma monade i kao „bit“ jezika. Razlog leži u tome što se ne može svesti na atribute bitka-Boga poput protežnosti (materije) i snage (energije) u kretanju čestica praznim prostorom. „Čisto ludilo“ jest metafizika dvojstva, koja paradoksalno omogućuje mišljenje „digitalne ontologije“ jer je ono zasnovano na binarnome kôdu (0-1). Sve što otuda slijedi ima dalekosežno značenje za promjenu paradigme. Ako se forma monade pokazuje u njezinoj mogućnosti postajanja „mehaničkim mozgom“, tada je samorazumljivo da se jezik tog preokreta mora dovesti do čistoga znaka prazne komunikacije. Jezik mora postati simboličkom logikom stroja. „Ludilo“ doista ne može dospjeti do treće postaje putovanja vremenom i postati tehnosferom. Bez odricanja od moćnoga alata „tranzitivnih analogija“ to je pukom iluzijom. Sve zato nečemu nalikuje. Osim Boga kao apsoluta. Lako je vidjeti odakle podrijetlo postavke o sličnosti i ponavljanju prvoga izvornika. Nećemo se upuštati u mišljenje o vladavini modela sličnosti i nalikovine (simulakrum, analogiju i mimesis). Uostalom, rani je Deleuze u Logici smisla (Logique du sens) iz 1969. godine, baveći se nizom paradoksa, pitanjem dvojstava, smislom i značenjem shizofrenije, krivotvorine, fikcije, iluzije došao do toga da upravo ono drugotno i razliku proglasi početkom „transcendentalnoga empirizma“. Ono što je bilo osuđeno od Platona na drugorazrednu patvorinu, za Deleuzea je preko stoika, Spinoze i Nietzschea postalo „autentičnom“, pravom zbiljom. (Gilles Deleuze, Logique du sens, Minuit, Pariz, 1969.) Umjesto toga, dostatno je za našu svrhu upozoriti da se pojam informacije u trećem poretku kibernetike posve osamostalio od bilo kakve sličnosti s idejom prirode u metafizici klasičnoga doba. Štoviše, informacija se sada ne može više uopće razumjeti iz logike zakona uzročnosti i načela svrhovitosti. Gdje onda tragati za njezinim izvorištem i značenjem? Teorije informacije koje su se razvile iz kibernetike, ali i filozofije jezika, ne orijentiraju se više na načelima klasične ontologije kakva je vladala od Aristotela do Hegela. (Vidi o tome: Luciano Floridi, Philosophy and Computing: An Introduction, Routledge, London-New York, 1999.) Mišljenje se zasnivalo na samostojnosti i samopostavljanju bitka kao prirode (physis). Sve se odvijalo u znaku prisutnosti, nepromjenljivosti njegove „biti“, te postojanosti u mijenama remena. To znači da informacija ne samo da nadilazi fizikalne pojmove materije i energije, nego ponajprije postavlja u pitanje strukturu čitavog metafizičkoga mišljenja. Ono što povezuje informaciju s komunikacijom jest ideja procesa postajanja „novim“. Na temelju konstrukcije „elektronskoga mozga“ mijenja se poredak kategorija i pojmova. Stroj se, dakle, ne pojavljuje pukim dodatkom ili proširenjem tjelesne supstancije. Kao što smo to vidjeli, stroj nadilazi razlikovanje živoga i neživoga, prirode i tehnike u užem smislu riječi. Zbog toga je informacija koja postaje uvjet mogućnosti komunikacije samo uvjetno nalik modelu bitka, bića i biti čovjeka. Zašto samo uvjetno? Naprosto stoga što sličnosti između dva poretka – ontogeneze i tehnogeneze – ne znače da „novo“ ne mijenja rang između poredaka. Zahvaljujući djelovanju „povratne sprege-petlje“ (feedback-loop) svi otvoreni sustavi su samoorganizirajući i samopokretački (autopoiesis). Razlog leži u tome što ih pokreće protok informacija u kružnoj uzročnosti. Proces stoga prekida s idejom ulančanosti uzroka i posljedice. Na taj se način unutarnja logika Wienerove kibernetike razvija kao procesualna teorija informacije. Čini se da je na tom tragu i postavka Günthera koji otvara dvije mogućnosti mišljenja: (1) teorije informacije polazeći od objektne strane materijalnosti stvari i (2) subjektne introscendencije samosvijesti. Ovaj začudan pojam samo je suprotnost najznačajnijem pojmu klasičnog njemačkoga idealizma – transcendenciji. Jer, samosvijest u kibernetičkome modelu mišljenja nije nabačaj kantovskoga ili fihteanskoga transcendentalnoga subjekta koji omogućuje spoznaju u svijetu iskustvenih pojava. Umjesto toga, sada je informacija ona koja u svoja dva načina „pojavljivanja“ omogućuje prisutnost stvari sáme kao mislećega objekta. (Gotthard Günther, isto, str. 23.) Bez informacije nema kibernetike, strojno organizirane proizvodnje života, riječju čitave „nove ontologije“. Međutim, problem nastaje s pokušajem njezina otrgnuća od svijeta u kojem vladaju fiksna određenja materije i energije. Ako uzmemo u obzir da su kvantna mehanika i Heisenbergova teorija neodređenosti dovele u pitanje klasične pojmove subjekta i objekta, ali i Newtonov pojam prirode kao objektivne stvarnosti prema kojoj se mišljenje pojavljuje samo kao referent zakonitosti (uzrok-učinak-posljedica) sámoga bitka, tada moramo zaoštriti stvar i krenuti od prve pretpostavke kibernetičkoga obrata. A on glasi: informacija se od duhovnoga poslanstva misterija svemira razmješta iz prostora onostranosti (transcendencije) u ovostranost (introscendencije ili imanencije). Ništa se ne zbiva „sudbinski“. Sve postaje kontingentno i emergentno. Stoga ne postoji nikakva vječna „bit“ informacije kao nadomjeska za pojam bitka unutar iste matrice metafizike. Umjesto toga, obrat se sastoji u mogućnosti da i bitak i vrijeme u tehnogenetskoj konstrukciji novih svjetova svoje značenje mogu poprimiti samo polazeći od događaja čiste kontingencije. To znači da je informacija uputstvo za djelovanje kao forma-znak jedino unutar nekog oblika zajednice. Simbolički i stvarno njome upravlja uspostavljeni kôd. Ako toga nema, nema ni mogućnosti komunikacije. Informacija ostaje prazna i bez značenja za korisnike. Možemo razabrati da se teorije informacije otuda izvode iz različitih filozofijskih epistemologija. Ono što je pritom od posebne važnosti odnosi se na prijelaz iz logike apriornosti uma na logiku pragmatike znanja. Što je bilo, dakle, vječno i nepromjenljivo postaje vremenito (prolazno) i promjenljivo. Nije nimalo rijetkost da se teoretičari informacije slažu kako se bitna promjena u proučavanju informacije dogodila zahvaljujući nastanku tehnoznanosti (technosciences) početkom 1970-ih godina. (Vidi o tome: Alfred Nordmann, „Collapse of Distance: Epistemic Strategies of Science and Technoscience“, plenarno predavanje na godišnjem susretu Danskoga filozofskoga društva, Kopenhagen, 2006. https://www.uni-bielefeld.de/ZIF/FG/2006Application/PDF/Nordmann_essay2.pdf ) Iz toga su iznikle cyber-filozofija, filozofija komputacije, filozofija „umjetne inteligencije“ (AI) i tzv. epistemologija androida, kako je to pobrojao Luciano Floridi, filozof informacije. (Luciano Floridi, „What is the Philosophy of Information?“, Metaphilosophy, Vol. 33, br. 1-2/2002. (siječanj), str. 123.) Sve ih objedinjuje težnja za uspostavom „nove digitalne ontologije“. Zanimljivo je kako Floridi i čitav niz mislilaca okupljenih oko projekta metafilozofije na tragovima američke pragmatičke filozofije, semiotike i kasnoga Wittgensteina dovode u svezu pojmove nastale tehnoznanstvenom konstrukcijom „umjetne inteligencije“ (AI) s hibridnim pojmovima novoga mišljenja. Nema nikakve sumnje da je taj projekt omogućen kibernetičkim obratom. Ako se u središtu epistemologije nalazi pojam informacije, tada se radi, prema Floridiju, o procesima: (1) metasemantizacije narativnosti u tehničkome svijetu; (b) delimitaciji kulture u koju ulazi čitav niz novih korisnika sadržaja i time bitno mijenja krajolik komunikacije od govora do stavova i vrijednosti; (3) defizikalizacije prirode koja se transformira u „prirodu“ neljudskoga svijeta; (4) utjelovljenja konceptualne okoline koja je izgrađena s pomoću „umjetne inteligencije“ (AI).( Luciano Floridi, isto, str. 130-131. ) Ovdje se nećemo baviti pomnijim kritičkim čitanjem ove osebujne „filozofije informacije“. Ona, uostalom, sam pojam filozofije shvaća iz analitičke tradicije, nadovezujući se i na logički pozitivizam. Zato ispada kako „filozofija nije pojmovni aspirin, super-znanost ili manikura jezika, već umijeće identificiranja pojmovnih problema i oblikovanja, predlaganja i vrednovanja eksplanatornih modela. Ona je, naposljetku, posljednji stadij refleksije, gdje se radi o semantizaciji bitka i otvaranju novoga prostora“.(Luciano Floridi, isto, str. 134.) Ono što je daleko važnije od ove po nakani stroge analitičke metode „filozofije“ za razumijevanje problema nastalih tehnoznanstvenim prodorom u samu „bit“ bitka svodi se na trodiobu područja koje zahvaća „filozofija informacije“. Stalni je problem svih takvih “metafilozofija“ još od nastanka prvoga mislećega stroja u laboratoriju Clauda Shannona 1950-ih godina kako ograničiti područje koje se samo od sebe proširuje prijeteći da znanje dovede do dokidanja svih samostalnih disciplina humanističkih znanosti. To isto vrijedi, ali samo u spoznajno-teorijskome pogledu za prirodno-tehničke znanosti. Izum kompjutora nije bio tek puka tehnička inovacija u slijedu povijesnoga razvitka od tiskarskoga, parnoga do električnoga stroja. Po prvi se puta umjesto proširenja tijela sada tehnika određuje usavršavanjem čovjekova mozga. Dekartovski govoreći, sve do kompjutora stroj je bio proširenje tjelesne supstancije (res extensa). Nakon toga slijedi razvitak kognitivnih sposobnosti čovjeka (res cogitans). Budući da je pojam virtualnosti po analogiji vezan uz mozak i neuralnu mrežu, očito je da se problem svodi na upravljanje sustavima i okolinom s pomoću „umjetne inteligencije“ (AI). Kibernetika stoga ne može biti znanost u tradicionalnome shvaćanju znanja o predmetu kao motrenja bića. To bi pripadalo teoretskome odnosu spram bitka. Potrebno je nešto mnogo radikalnije od uvida i motrenja predmetnosti predmeta. Kada znanost prelazi vlastite granice zadane idejom umnoga promatranja prirode, nalazimo se suočeni s obratom u samoj „biti“ znanja kao takvoga. Utoliko se može kazati da s kibernetikom drugoga poretka, onom koja u igru uvodi kretanje sámoga objekta kao misleće stvari, otpočinje doba vladavine tehnoznanosti. A to znači da su znanosti fundamentalne i primjenjive istodobno, da mijenjaju „prirodu“ s pomoću tehnosfere, te da je prijenos, stvaranje i dekodiranje informacijskoga kôda posljednji korak u raščovječenju čovjeka. Tehnoznanosti ne služe „čovjeku“. On je njihova subjektno-objektna struktura svekolike preobrazbe bitka u stalnome procesu „proširenja“ tjelesnosti (transhumanizam) i „usavršavanja“ kognitivnosti (posthumanizam). (Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 13-117.) Prema Floridiju, područje se „filozofije informacije“ u kognitivnome smislu gotovo hegelijanski određuje trojakom shemom „nove ontologije“: (1) pojam informacije, (b) pojam komputacije i (3) pojam informacijskoga društva. Iz ovoga je već unaprijed jasno da formalno prvenstvo informacije nad mišljenjem kao računanjem i primjenom u komunikacijskoj zajednici odgovara klasičnoj metafizičkoj diobi Platona i Aristotela na hijerarhiju znanja i umijeća – theoria, praxis, poiesis. Ako je informacija formalno područje interdisciplinarno shvaćene metateorije, onda je komputacija iz koje nastaje „umjetna inteligencija“ (AI) praktično polje aplikacija, dok se ono što preostaje na kraju ovoga kružnoga procesa događa kao složena komunikacijska mreža odnosa u „informacijskome društvu“. Poredak i rang pojmova ostao je isti. Doduše, njihov je odnos u strukturi značenja relativno promijenjen. „Bit“ tehno-znanosti pokazuje nam tako da se praktično-teoretska „aktivnost“ sada svodi na raznolike intervencije u sam predmet, koji se ionako ne pojavljuje u stanju pasivne sinteze refleksije. Mnogi teoretičari tzv. informacijskoga društva uviđaju da je i sam pojam „društva“ postao nedostatan za ono što izaziva uvođenje tehnologija vizualizacije i stvaranje okoline na temelju „umjetne inteligencije“ (AI).(Bruno Latour, Pandora’s Hope: Essays on the Reality of Science Studies, Harvard University Press, New York, 1999.) Iz toga je tek korak do poprilično skeptičke postavke samoga oca-utemeljitelja informatike Clauda Shannona da je zapravo nemoguće pozitivno odrediti što uopće jest informacija ako se ne može izvesti iz materije i energije. Problem informacije nije tek filozofijske naravi. Čak ako se i složimo da je to „polisemantički pojam“, jer ga na različite načine definiraju različite znanosti, ono što iz toga slijedi posve je očekivano. Naime, kibernetika u obratu spram čitave metafizike, a to znači klasične ontologije bitka i mišljenja, otpočela je s idejom stroja kao samopokretačkoga mehanizma. Takav stroj stvara „novu prirodu“. Prema tome, on nije više određen tzv. prirodnim zakonitostima. San o „perpetuum mobile“ poprima obrise ostvarivosti. Pronalaskom mogućnosti da složeni sustavi raketnoga naoružanja, sustavi nuklearne energije, robotike i nanotehnologije mogu postupati bez izravnoga posredovanja čovjeka kao upravljača koji nadzire procese, nastala je višestrana i višeznačna kontrola održanja materije i energije. K tome, bila je na razini visokoga intenziteta protoka informacija. Brzina prijenosa podataka ne bi bila moguća bez povratnoga učinka sprege-petlje (feedback–loop). Sve se to zbiva u prostoru zajedničkoga događaja interakcije između sustava i okoline. Kada je isključen jednosmjeran proces komunikacije između A i B, tada se C i D proizvode umrežavanjem kao kontingentan događaj virtualizacije međusobno povezanih interaktora, da se poslužimo izrazom iz teorije sustava i trećega poretka kibernetike. (Vidi o tome: Heinz von Foerster, Understanding Understanding: Essays on Cybernetics and Cognition, Springer, New York, 2003., str. 305-324.) Nastajući učinak čini se samorazumljivim. Informacija označava uputstvo za djelovanje i to na dvije razine: (1) forme-znaka i (2) jezika kao performativnosti. Oboje se međusobno uspostavljaju u interakciji. Informacija nastaje kao tehnički eidos-morphé samo ukoliko se događa da se jezik njezine primjene izvodi kao čin transformacije stanja. Pojam stanja, pak, upućuje na prijelaz između bitka i događaja. To je ono što je između (in-between), ali ne kao rezultat disjunkcije, već kao ishod konjunkcije. Stanje povezuje staro-i-novo. Zbog toga je posthumano stanje prijelaz između „čovjeka“ i „stroja“ s onu stranu organizma i mehanike. Ono se određuje prijelazom granica unutar matrice linearne povijesti bitka. Što je, dakle, bilo „ljudsko“ sada postaje „postljudskim“. U tome se ono neljudsko ne suprotstavlja nadljudskome. Posve suprotno, posrijedi je prelazak granica samoga ljudskoga kao životinjskoga. Čovjek postaje nešto što se mora nadići istodobnim procesom razvitka „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) i „umjetne intuicije“ (A-intuition). Razumjeti „bit“ informacije označava obrat od tradicionalne metafizike čistih biti kao nepromjenljivosti djelovanja u jedinicama vremenskoga tijeka. Ono što se sada događa ima dalekosežne posljedice za nadolazeće doba apsolutnoga vremena strojeva s onu stranu granica prirode i ljudskoga. Informacija više ne „informira“. To znači da nas ne obavještava o nekom već postojećem stanju stvari u prirodi. Umjesto toga, tzv. svrha informacije jest u „transformiranju“ same prirode kao inertnoga otpora materije i energije. (Vidi o tome: Bruno Latour, „There is No Information, Only Tranformation“, u: Geert Lovink, Uncanny Networks: Dialogues with the Virtual Intelligentsia, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2004., str. 154-161. Problem s Latourovom teorijom društvenih interaktora proizlazi, međutim, otuda što se tehnodeterminizmu suvremene znanosti nastoji ograničiti prostor djelovanja kroz tzv. lokalizirane mreže transformacije. Zbog toga Latour oscilira u svojem socijalnome tehnoznanstvenome promišljanju informacije, iako se valja složiti s njegovom masivnom postavkom o prijelazu iz infosfere u transformativan događaj komunikacije. Pritom se poput mnogih drugih teoretičara digitalnoga doba oslanja na Leibnizove vizije univerzalnoga jezika i matematičko-tehničkoga kôda komunikacije. Kada tvrdi da „slike očituju transformaciju, a ne informaciju“ (str. 157), Latour ima u vidu univerzalnost, brzinu, neposrednost, globalizaciju u svim aspektima svakodnevnih ljudskih radnji. To samo znači da kompjutor kao misleći stroj ne treba shvaćati apstraktnim modelom mišljenja, nego otvorenim za pragmatična rješenja. U cjelini, kritičari tehnodeterminizma polaze od svojevrsne nove društvene paradigme koja za razliku od prethodne, moderne, među svoje prednosti ubraja fluidnost, mobilnost, promjenljivost, višesmjernost odlučivanja, riječju – transformativnost „događaja“ umjesto informativnosti „bitka“.) Drugim riječima, razlog zbog čega se pojam informacije ne može „pozitivno“ odrediti, već samo zaobilazno, medijalno, bez vodeće „biti“ stvari, leži u tome što je kao i tehnoznanosti njezina struktura forme-znaka i jezika kao performativnosti postala pragmatičnim uputstvom. Za buduću promjenu stanja ovo je od posebne važnosti. Iz potrebe za preusmjeravanjem ciljeva procesa promjene „bića“ dolazi do preokreta kategorijalnoga sklopa. To možemo pratiti u svim područjima suvremenoga života. Kontrola informacija koju sustav mora obavljati, od biološkoga do nuklearnoga, od društvenoga do strategijskoga, nije više u sprečavanju protoka do krajnjega korisnika. Mrežu (network) se može kontrolirati samo pod uvjetom da se način kontrole izvodi totalno. Polazeći od sveze „prirode“ i „kulture“ kontrola ulazi u samu jezgru života. Mora se, dakle, kontrolirati proces nastanka „života“ od rođenja do smrti (biopolitika-tanatopolitika) i to kontrolom duševno-duhovnih procesa koji se zbivaju „unutar“ mozga i „izvan“ njega. U doba totalne kontrole mora se kontrolirati sama „bit“ kontrole. A to je biokibernetički ili informacijski kôd s pomoću kojega kontrola funkcionira. Ako je kôd razbijen zbog ovog ili onog razloga, sve smjera entropiji sustava. 3. Causa efficiens: Obrat u pojmu uzroka Što iz toga proizlazi? Jednostavno, da se „bit“ informacije odsada ne nalazi izvan nje same. Štoviše, više ne možemo samorazumljivo rabiti niti riječ „bit“ ako je ne stavimo u zagrade. Heidegger je to činio na svojem putu mišljenja poprilično ustrajno nakon 1930. godine. Gotovo je sve pojmove tradicionalne metafizike zagrađivao, a sam bitak prekrižio uvodeći stari način pisanja – Seyn umjesto Sein. (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003. 3. izd.) Problem je, dakle, u tome što se informacija može misliti samo iz njezina djelotvornoga učinka (causa efficiens), a ne više iz formalnoga i materijalnoga. Finalni učinak povratno određuje stalnu promjenu forme i sadržaja (materije) neke stvari. Sve što „jest“ pojavljuje se učinkovito za neku djelotvornu svrhu. Ovdje valja napomenuti da pojam „svrhe“ (télos) treba shvatiti pragmatično. Tek ako je svrha uspostavljena događajem promjene stanja ono se stabilizira. Stvar otuda postaje napravom koja funkcionira u nekom poretku kontrole. No, stvar nije puki objekt bez odnosa spram mišljenja. Tako mišljenje kao u filozofiji jezika kasnoga Wittgensteina postaje „jezičnom igrom“ (Sprachspiel), a svijet otvorenim prostorom transformacije stanja onog što je još preostalo od „prirode“, „kulture“, „životinje“, „čovjeka“ i „stroja“. A što je to još preostalo? Sa stajališta pragmatične filozofije medija možemo govoriti o uporabi informacije koja mijenja svoj sadržaj time što se transformira u procesu interakcije sustava i okoline. Uporaba ne znači isto što i korištenje. Kada se rabi informacija onda je uvijek posrijedi mogućnost višestrukosti njezina značenja. Alat postaje višestruko uporabljiv. No, samo ako ga se koristi izvan stroge namjene. Ovo je iznimno važno za novije teorije kozmičko-biološke evolucije. Sve one uglavnom osuvremenjuju Darwinov prilog tako što uvode u optjecaj pojmove samorazvitka i samorađanja, samoprilagodbe i samoizbora. Danas je to nadasve prisutno u sintetskoj biologiji. ( Markus Schmidt, Alexander Kelle, Agomoni Ganguli-Mitra, Huib de Vriend (ur.), Synthetic Biology: The Technoscience and Its Societal Consequences, Springer, New York, 2009.) Ništa se stoga ne događa izvan matrice kibernetičkoga obrata. Dapače, sve što može nastati unutar logike „umjetne inteligencije“ (AI) prolazi kroz „unutarnju kontrolu“ procesa mišljenja kao računanja, planiranja i konstrukcije. Sva su tri pojma izvedena iz strukture djelovanja tehnosfere. Premda ih možemo pratiti preko Heideggerove kritike novovjekovne tehnike, ono što je ovdje navlastito odnosi se ponajprije na konstrukciju. Ona je ključna za prelazak iz metafizičke u kibernetičku paradigmu. (Zagovornik radikalnoga konstruktivizma u suvremenoj epistemologiji, Ernst von Glasersfeld, polazi od postavke da za razliku od Kanta u njegovoj Kritici čistoga uma (Kritik der reinen Vernunft) valja kazati kako eksperimentalni svijet znanstvenih otkrića u sebi obuhvaća otvorenost za nova kognitivna djelovanja. Naše znanje otuda ne može nikad biti konačno. Ono se eksponencijalno razvija. Međutim, von Glasersfeld znanje odnosno svijest ne shvaća reprezentacijski u smislu prikaza tzv. stvarnoga ili objektivnoga svijeta koji postoji neovisno od naše spoznaje. Konstruktivizam nije Berkeleyev esse est percipi,već paradigma mišljenja za kibernetički način oblikovanja ljudske svijesti u tehničkoj okolini. Pritom je važno spomenuti da sam pojam „konstruiranja“ ima sljedećih šest temeljnih značajki. Ernst von Glasersfeld stvaralački ih je preuzeo od razvojnoga psihologa Jeana Piageta: (1) cilj svekolike konstrukcije nije kopija ili reprezentacija ontologijskoga stanja stvari, već održanje i dosezanje unutarnje ravnoteže; (2) izgradnja znanja je ponajprije induktivna i zasniva se na koordinaciji, uspješnome učenju i apstrakciji senzomotoričkih elemenata iskustva („figurativno“ znanje); (3) refleksivna apstrakcija figurativnih elemenata (radnji) vodi do apstraktnih invarijanata ili operativnoga znanja (brojanje, pojmovi funkcije, pravila, logičke sveze, fikcije i svjesna mreža pojmovlja poput „društva“, „povijesti“, „fizike“ itd; (4) primjena znanja počiva na tome što kognitivni subjekt segmentira tijek elementarnoga iskustva na osnovu unaprijed postojećih pojmova, da bi „asimilirao“ pojmove i korodinirao koherentnu zbilju; (5) tamo gdje nedostaje ova asimilacija, mijenjaju se radnje ili pojmovi, a to vodi do novoga znanja; (6) komunikacija i govor otvaraju mogućnost interpretativnoga subjekta. – Ernst von Glasersfeld, „Fiktion und Realität aus der Perspektive des radikalen Konstruktivismus“, u: Florian Rötzer i Peter Weibel (ur.), Strategien des Scheins, Klaus Boer, München, 1991., str. 161-175. ) Zahvaljujući „biti“ informacije, ovdje se radi o preokretu u modelu kauzalno-teleologijskoga mišljenja. Naime, dok se računanje (calcul, Rechnen) izvodi iz matematike kao aritmetike i geometrije (apstrakcije i konkretnosti) unutar prostora beskonačnosti i njezinih derivacija, planiranje ne proizlazi više iz aprirornoga nabačaja svijeta. Umjesto toga, posrijedi je ono što Deleuze naziva „planom imanencije“. Čitav je niz transformacija koje se dešavaju sa sviješću u stanju samoorganizirajućega procesa mišljenja. Otvaraju se nove perspektive. Kada se bitak u formi „života“ može tehnogenetski proizvoditi i time mijenjati zadanu genetsku strukturu nastaju novi odnosi između čovjeka i stroja. Promjene su dalekosežne. Uzročnost se pritom prebacuje u kružno kretanje razlike unutar istoga (=bitka). A svrhovitost se preusmjerava zahvaljujući činu konstrukcije u ono nepredvidljivo i kontingentno. To, dakako, ne znači da je plan izgubio svoju „svrhu“, a uzročnost svoju učinkovitu djelotvornost. Međutim, krivo bi bilo tvrditi da je tek riječ o pukome razmještanju ranga. Moramo poći od obrata u samoj „biti“ informacije. Nije više pitanje njezino „duhovno“ podrijetlo. Mnogo je važnija njezina „materijalna“ primjena. U tom smislu doba tehnosfere označava moć vladavine pragmatike znanja. No, bez kulturne tehnike koja to izvodi u raznolikim oblicima diskurzivnih praksi sve bi bilo uzaludno. Kada Heidegger u okružju Provansalskih seminara krajem 1960-ih godina tvrdi da je „bit“ suvremenih znanosti u tehnici, a ne obratno, onda je njegov primjer za iskazano uspon biogenetike u sprezi s kibernetikom. Heidegger je dobro vidio kamo sve to ide. Stvaranje „novoga“ ne dolazi više iz podarenosti događaja bitka, već iz tehnoznanstvene konstrukcije kao nabačaja umjetnoga svijeta. Mogućnost manipulacije ljudskim genima pokazala se jasnim rješenjem spora između Boga, prirode i tehnike. U isto vrijeme kada Claude Shannon konstruira prvi kompjutor otpočinju pokusi s promjenom matičnih stanica u prirodi. I zato je Heidegger još više zaoštrio programatsku postavku o kraju filozofije kao metafizike. U doba kibernetike ona se ozbiljuje tako što iščezava u svojem vodećem liku od Platona do Hegela. Iziskuje se stoga pripremna skrb za „drugi početak“ (der anderen Anfang). Uostalom, mišljenje kao konstruiranje „novoga“ polazi od ideje eksperimenta života kao spoja znanosti (biologija i fizika) s modernom tehnologijom (informatika). U načelu, sve je već bilo „konstruirano“ u trenutku kada stroj računalnoga mišljenja ulazi u horizont zapadnjačke metafizike. Tada je preokreće poput atomske jezgre u procesu fizije čestica. Ako se, dakle, život više ne odvija sudbinski kao povijesna pustolovina bitka, onda je njegova tehnička konstrukcija kraj filozofije i početak mišljenja kao nečega za što još nemamo pouzdani jezik. Možda bi bilo bolje kazati da se jezik tehničkoga svijeta ne može „konstruirati“ bez temeljne promjene označitelja metafizike. U pjesništvu ruske avangarde futurizam Hljebnikova i Kručoniha snatrio je o „zvjezdanome jeziku“, dok je dadaizam Tristana Tzare jezik svodio na zvukovno-slikovni performativ. Problem je upravo u tome što se jezik za takvo mišljenje više ne nalazi u sabirajućem kazivanju bitka (legein, Dichten). „Bit“ informacije kao uputstva za djelovanje u tehničkome svijetu više ne dolazi iz jezika. Umjesto toga, sâm je jezik u objektiviranome stanju postao „vizualnim kôdom“. Jezik je postao slikom. A ta se slika ne može razumjeti polazeći od prikaza (mimesis) bitka, niti od njegova predstavljanja (representatio). Slika koja ima za svoje samorazumijevanje digitalnu konstrukciju u pojmu mjere u pikselima ne može se više smatrati prirodnom slikom. Njezino je mjesto izvan bitka kao prirode. Razmještanje nikad ne može biti prekretnim za promjenu značenja same stvari ako se time ne dovodi u pitanje i ideja prostora polazeći od mogućnosti nadomještanja onoga što je u razmještanju oduzeto prirodi. Drugim riječima, slika koja više nema „bit“ u prostorno-vremenskome položaju ukorijenjenosti u prirodu mora se razumjeti kao ne-slika ili, još bolje, kao meta-slika. Promjenom mjesta (topos) mijenja se i značenje onoga što slika emanira, isijava, osvjetljava. To ima za posljedicu da se tehnički svijet više ne može „utemeljiti“ u prostorno-vremenskoj otvorenosti bitka. Već smo pokazali da se doba informacija pokazuje u transformaciji ne samo njezina sadržaja, o čemu je govorio Marshall McLuhan – medij je poruka – već ponajprije forme-znaka. (Vidi o tome: Dieter Mersch, Medientheorien: Einführung, Junius Verlag, Hamburg, 2006., str. 105-127. i Žarko Paić, Vizualne komunikacije: uvod, str. 94-107.) Slike su u digitalnoj formi nematerijalne. Usto, „uronjene“ su u virtualnu stvarnost. Bez fiksnoga prostora i homogenoga vremena njihova je „bit“ s onu stranu pojma reprodukcije. Ne radi se više o kopiji stvarnosti. Svako podvostručenje još uvijek, naime, pretpostavlja razliku izvornika i kopije. Ako ta razlika više ne postoji, susrećemo se s problemom udvajanja kao umnažanja. Aritmetički se problem ovdje pokazuje ontologijskim. Jer priroda „radi“ kao bitak-Bog prema načelu samostvaranja. Tome usuprot, tehnosfera počiva na logici beskonačne replikacije i umnažanja. Razlika nije pitanje aritmetike, već kibernetike. Ono što nema svoj početak u ideji prvoga ili nepokretnoga pokretača, kako je Aristotel zamišljao boga, pronalazi razrješenje u beskonačnome umnažanju čistih kontingencija. U slučaju digitalnih slika čija je „bit“ informacija, sve se svodi na umnažanje onoga što je bez izvornika, što je naposljetku simulakrum stvarnosti i sebe zna kao takvo. Ne možemo „ukrasti“ digitalnu sliku, jer se ne može krivotvoriti „uronjenost“. Ali možemo transformirati njezinu formu konstruirajući „stvarnost“ poput Matrixa. Pritom postaje nevažno ono što je krasilo pojam stvarnosti u okružju metafizičke paradigme mišljenja. Privid je imao značajke iluzije i „laži“. Sada, posve suprotno, imamo posla s „digitalnim prividom“. On se uspostavlja estetskom mjerom tehnosfere. Ništa nam se više ne „priviđa“ osim što je privid (Schein) kao konstruirani doživljaj stvarnosti postao konstantom. Što iz toga proizlazi za kategorijalni pasijans trećega poretka kibernetike? Za razliku od pojmovne hijerarhije „filozofije informacije“ kakvu je ponudio Luciano Floridi, mislim da bi tehnogenezu trebalo shvatiti na sljedeći način. Informacija kao transformacija stanja moguća je tek onda kada u igru ulazi pojam konstrukcije. Bez nje sve ostaje na razini fikcija i iluzija „stvarnosti“. Ako je digitalni konstruktivizam spoznajno-teoretski način mišljenja koji pripada razvitku kibernetike danas, to znači samo da svijest u doba tehnosfere dokida razlikovanje subjekta i objekta, bitka i privida, prirode i kulture. Ono što odlikuje svjesni bitak nije ideja stvari-o-sebi (Ding-an-sich) kao u Kanta. Mišljenje se proširuje iz subjektivnosti u objektivnost. Sada objekt ima mogućnost kognitivne zamjedbe tehničke stvarnosti. Dakako, objekt poprima „subjektivne“ značajke autonomnosti. Tko misli – čovjek ili stroj? Odgovor je: oboje. No, stroj misli polazeći od logike sklapanja vizualiziranih pojmova. Samo je po sebi jasno da time slika ne može više imati tajnu izvan svoje računalne logike programiranja. Što zapravo znači konstruiranje? Ništa drugo negoli tehnologički primijeniti-promijeniti stvarnost kao tehnosferu. Ona je utoliko u stalnoj transformaciji. I upravo u tome leži njezina entropijska stabilnost „novoga kova“. Ontologija digitalnoga doba otuda se u cjelini svojih očitovanja zasniva na estetici tehnoslika, kako je to prvi jasno definirao Vilém Flusser. Tehnoslike su, sažeto iskazano, vizualizirani pojmovi nastali učinkom aparata. Fotografije, video-snimke, filmske i kompjutorske slike osim što više nisu „prirodne“ imaju tu sposobnost začaravanja ljudske opažajnosti zahvaljujući simboličkome kôdu kulture. Osim tehničke reprodukcije, te su slike drukčije u značenjskome horizontu ljudske imaginacije. (Vilém Flusser, Kommunikologie, S.Fischer, Frankfurt a. M., 2007 4. izd., str. 171-207. Vidi o tome: Žarko Paić, Vizualne komunikacije: uvod, Cvs, Zagreb, 2008., str. 117-135.) Kraj slike u metafizičkome značenju označava početak vizualizacije. Ono što iščezava s pojmom slike nije tek njezina metafizička tajna s kojom se povijest slikarstva uzdigla do najvećih dosega ljepote i stila. S krajem slike kao emanacije smisla iščezava bit jezika. Jer svijet nije više otvoreni horizont pojavljivanja bića u istini bitka. Umjesto toga susrećemo se samo s igrom fascinacije i estetizacije programiranih vizija. Jezik kao informacija postaje uputstvom za djelovanje i ništa više.

April 4, 2026
Simptom, znak, razlika

Simptom, znak, razlika

1. Načela i pojmovi genealogije Dvije temeljne riječi zapadnjačkoga razumijevanja povijesti za Heideggera označavaju dijagnozu njezine apokaliptičke sudbine: metafizika i nihilizam. Sve se u tim riječima razotkriva. Zapad nije tek suprotnost Istoku, već u sebi sabire znanje i mudrost, sustav i metodu odvijanja onog što proizlazi iz bezdana i čistine bitka samoga. Odnos između metafizike i nihilizma jest odnos koji pogađa filozofiju od njezina nastanka do kraja ispunjenih mogućnosti. Zbog toga je filozofija od početka u Heraklita do kraja u kibernetici istodobno rezultat otvorenosti smisla bitka i njegove posvemašnje zatvorenosti. (Martin Heidegger, Metaphysik und Nihilismus, GA, sv. 67, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1999.) Metaforički rečeno, zdravlje ne postoji bez odnosa spram bolesti kao što svjetlost svoj sjaj ima samo u razlici spram duboke tame svijeta. Vidjeli smo već u promišljanju Nietzscheova puta prevladavanja nihilizma da je problem u tome što „bitak“, „bića“ i „bit“ čovjeka ne mogu održati ontologijski poredak u povijesnome sklopu polazeći od strukturalnosti strukture ili ideje reda bez postojanja kaosa. Ako je bitak postojanost i nepromjenljivost u vremenu, onda je očito da vrijeme ne može biti neovisna varijabla. Nije mu dano svjedočiti o ravnodušnoj praznini određenja u odnosu na bitak. Nietzsche je doista prvi mislilac u povijesti metafizike koji je na odlučan način zahtijevao njezino prevladavanje iz jednostavnog uvida da su sve „velike ideje“ u biti i pojavi čiste fikcije, vrijednosti koje više ne vrijede ništa, ili bolje puke riječi. A takve riječi ne određuju život čovjeka u njegovoj povijesnoj egzistenciji. One ga porobljuju. Čine ga pukom kopijom nekog čudovišnoga simulakruma u kozmičkoj drami bivanja ili postajanja (Werden, devenir). Međutim, problem nije u tome što bi metafizika kao nihilizam označavala tek formulu odgođene propasti bitka-Boga-svijeta-čovjeka. Posve suprotno, problem je u tome što nihilizam kao nedostajanje ili izostajanje odgovora na pitanje „Zašto? uopće bitak a ne Ništa upućuje unutar samog kruga metafizike na uvjete mogućnosti nastajanja takvog mišljenja koje je s Platonom odredilo sudbinu Zapada. Zašto je, dakle, filozofija ne samo za Nietzschea i Heideggera, već i za Deleuzea, u njezinome povijesnome razvitku upravo ono što omogućuje i priječi istinskome življenju u njegovoj nesvodljivoj egzistenciji da živi bez konstruktivnih nadomjestaka, bez iluzije ili privida istine, bez tragične sudbine bitka u izvanmoralnome smislu? Deleuzeovo čitanje Nietzschea izloženo u knjizi Nietzsche i filozofija (Nietzsche et la philosophie) iz 1962. godine otpočinje već s preinakom u razumijevanju onoga što tradicionalno nazivamo bit filozofije. Prve rečenice ove iznimno važne studije o Nietzscheu presudne su za shvaćanje naše suvremenosti. Deleuze, naime, kaže: „Nietzscheov najopćenitiji projekt jest uvođenje pojmova smisla i vrijednosti u filozofiju. Očito je da moderna filozofija, velikim dijelom, već zadugo živi od Nietzschea. No, možda ne i načinom kojim bi ona to htjela. Nietzsche nikad nije skrivao to da filozofija smisla i vrijednosti mora biti kritikom. Jedan od načelnih motiva Nietzscheova djela jest u tome što Kant nije izveo pravu kritiku jer nije bio u stanju postaviti problem kritike kao vrijednosti. (…) No, s Nietzscheom moramo otpočeti s činjenicom da je filozofija smisla i vrijednosti shvaćena i uspostavljena kao istinsko ostvarenje kritike i jedinim načinom kojim totalna kritika može biti ostvarena, jedinim načinom ‘da se filozofira čekićem’.“(Gilles Deleuze, Nietzsche et la philosophie, PUF, Pariz, 1962., str. 1.) Kritika koju Deleuze pronalazi u Nietzscheovu „filozofiranju s čekićem“ zasniva se, dakle, na vrednovanju kao osmišljavanju bitka, a ne na promatranju i suđenju o bitku kao pozitivnosti. Ako filozofija kao metafizika povijesnu sudbinu ima u promjeni onoga što nazivamo njezinim likovima u kojima se odvijaju borbene igre pojmova, onda je ključna riječ modernosti postala kritika. Dakako, ona je to u izvankantovskome smislu. Nipošto ne smijemo smetnuti s uma da se nakon Kanta u Marxovu djelu kritika pojavljuje uvjetom mogućnosti destrukcije/dekonstrukcije kapitalizma. U svim mjerodavnim aspektima od ekonomije, politike do kulture zbiva se kritičko prevrednovanje povijesti uopće. (Vidi o tome: Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritika kriptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb, 1987. 2. prošireno i popravljeno izd.) Čini se stoga naizgled neobičnim što se u Nietzscheovu mišljenju kritika postavlja na vodeće mjesto. Razlog je sljedeći. Prvo poglavlje Deleuzeove studije o Nietzscheu naslovljeno je „Tragično“, a na početku se bavi pojmom genealogije. Nije li zagonetno da filozofija kao kritika smisla i vrijednosti nužno uzima za svoj lik ono tragično što pripada biti umjetnosti u Grka? Nije to, dakako, slučajno. Nietzsche je već u ranome spisateljstvu najozbiljnije uzeo u razmatranje predsokratovsku metafiziku. S njom je krenuo u otvoreni spor i sukob s platonizmom. Usto, njegova se nakana u tom pogledu, kako svjedoče najznačajniji tumači od Heideggera, Finka, Löwitha, Jaspersa, Volkmann-Schlucka do Bataillea i Klossowskog, ne može razumjeti bez uvida da je povijesno podrijetlo filozofije tijesno povezano s nastankom umjetnosti u Grka. Sveza logosa i mythosa bit će za Nietzschea put nadilaženja nužne razlike između ova dva načina kazivanja o bitku i događaju. Stoga je odgovor na pitanje o prevladavanju metafizike kao nihilizma u Nietzscha istodobno i odgovor na pitanje o smislu i zadaći ne samo filozofiije, već i umjetnosti u razdoblju znanstveno-tehničkoga ovladavanja bitkom uopće. Da bi dospio do odgovora na pitanje o razlozima uvođenja u filozofiju pojmova kao što su „smisao“ i „vrijednosti“ Deleuze mora u čitanju Nietzschea ponajprije raščistiti što filozofiju u izvornome značenju uopće omogućuje da bude osmišljavanje i vrednovanje onog što više ne može biti ništa postojano i trajno, već se zbiva u procesualnosti događaja. Budući da kritika za Deleuzea ne može biti ništa dijalektičko u smislu Hegelove i Marxove zadaće mišljenja s vodećim pojmom Aufhebunga kao ukidanja/prevladavanja (teze, antiteze i sinteze) onog što pojmovno-zbiljski nastaje i nestaje, preostaje mišljenje koje umjesto negacije zahtijeva afirmaciju. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Nietzsche i postmoderna kritika uma: Dva pristupa: Gilles Deleuze i Peter Sloterdijk“, u: Traume razlika, Meandar, Zagreb, 2007., str. 13-30.) Kritika, dakle, kao osmišljavanje novih vrijednosti jest postupak i proces vrednovanja bitka polazeći od stava da je s njime, govoreći hajdegerovski, ništa. Ako je filozofija proces misaonoga stapanja mišljenja i bitka, onda je za Nietzschea već u tom procesu problematično što mišljenje i bitak „nisu“. Oni se pokazuju jedino u nastajanju. Umjesto „štostva“ bića kao takvog (quiddittas), susrećemo se s obratom. Ono „da“ biće jest u njegovu nastanku i bivanju (quoddittas) postaje novim načinom mišljenja. Ključna riječ-pojam koji Deleuze pronalazi u Nietzschea na tom tragu jest ─ genealogija. „Nietzsche je stvorio novi pojam geneaologije. Filozof je genealogist, a ne kantovski sudac na procesu ili utilitarni mehaničar. Filozof je Hesiod. Nietzsche pretpostavlja patos razlike ili razmaka (razlikovnoga elementa) i za kantovsko načelo univerzalnosti i za načelo sličnosti tako drago utlitaristima. (…) Genaologija označava ujedno vrijednost podrijetla i podrijetlo vrijednosti. Ona se suprotstavlja apsolutnome karakteru vrijednosti kao i relativnome karakteru u utilitarista. Genealogija označava razlikovni element vrijednosti iz kojeg ove vrijednosti same potječu. (…) Razlikovni element je istodobno kritika biti vrijednosti i pozitivni element stvaranja. To je razlog zašto kritika nikad ne može biti za Nietzschea reakcija, već akcija. (…) Nietzsche je mnogo očekivao od ovog shvaćanja genealogije: novo ustrojstvo znanosti, novo ustrojstvo filozofije, određenje vrijednosti nadolazeće budućnosti.“ (Gilles Deleuze, Nietzsche et la philosophie, str. 2-3.) Ostanemo li unutar razumijevanja teksta s jasno prisvojenim pojmovljem ničeanskoga podrijetla, vidjet ćemo da Deleuze uzima Nietzschea za zagovornika drukčijeg načina mišljenja od onog koji se uspostavio vodećim načelom tzv. moderne filozofije. Naravno, posrijedi je radikalno razračunavanje s Hegelom i njegovim konceptom spekulativne dijalektike. Na svim mjestima ovoga spisa o Nietzscheu, a to će biti kasnije još vidljivije u njegovu glavnome djelu Razlika i ponavljanje (Différence et répétition) iz 1968. godine, Deleuze pokazuje kako mišljenje ne može biti svedeno na fikcije bitka kao postojanosti i vječnosti, jer bi time ostalo na razini kantovske metafizike subjektivnosti ili pragmatičnoga utilitarizma. (Gilles Deleuze, Différence et répétition, PUF, Pariz, 2011.) Mišljenje u formi filozofije kao genealogije i u liku filozofa kao „zakonodavca“ i „tumača“, odnosno osmišljavatelja i vrednovatelja nužno postaje kritička djelatnost (us)postavljanja „novih vrijednosti“. I stoga je „filozofija budućnosti“ ona koja u sebi pohranjuje načela i pojmove genealogije. Tri su takva pojma bez kojih nije moguće kritičko razračunavanje s modernom „metafizikom vrijednosti“, koja za Nietzschea predstavlja vrhunac u Kanta i Schopenhauera: simptom, znak i razlika. U pojmu simptoma porijedi je prevrednovanje temeljnog načela kauzalnosti s kojim operira novovjekovna metafizika (principium rationis). Kao što je to, uostalom, poznato, Nietzsche je svoje razračunavanje sa Schopenhauerom izveo upravo u drukčijem shvaćanju odnosno kritici pojma dostatnoga razloga ili temelja. Time je zakoračio u struju mišljenja s onu stranu znanstvene racionalnosti i njezinih glavnih pojmova uzroka i posljedice, nužnosti i slučajnosti, kategorija modalnosti poput mogućnosti, zbilje i nužnosti. To je bjelodano u svim njegovim ključnim spisima, a implicite već i u Rođenju tragedije iz duha glazbe (Die Geburt der Tragödie aus dem Geist der Musik) iz 1872. godine. Umjesto jednog uzroka i jedne posljedice, monokauzalnosti i načela identiteta kao vladavine kršćanstva=preokrenutoga platonizma za mase, Nietzsche, prema tumačenju Deleuzea, iziskuje obrat metafizičke sheme zapadnjačke povijesti. Stoga je simptom preokrenuto načelo kauzalnosti. Ono što je simptomatično jest razotkrivajući znak nastajanja fenomena. Filozofija nužno za Nietzschea postaje otuda „simptomatologija i semiologija“. (Gilles Deleuze, Nietzsche et la philosophie, str. 3. Navodim ovdje svoje postavke o Deleuzeovu razumijevanju odnosa između filozofije i umjetnosti, koje sam izložio u knjizi Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 197-198. „Postoji podosta razloga da se Deleuzeova nova ontologija nazove hermetičkim mišljenjem estetskoga iskustva. Jedan od tih razloga leži u ideji kojom se filozofija i tvorba njezinih pojmova izjednačava s umjetničkim stvaralaštvom. Ako Bog stvara iz Ničega (creatio ex nihilo), onda je odlika umjetnika da njegovo stvaralaštvo postaje neprestana preobrazba bitka. Štoviše, u ovosvjetovnome kreacionizmu naziru se arhetipi neognostičkoga materijalizma. Što je još više zaogrnuto velom hermetičke ontologije postajanja jest to da je Deleuze od samoga početka na tragovima Spinoze i Nietzschea prihvatio postavku o tjelesnosti i životu kao imanenciji. U spisu Što je filozofija? čitava se metafizička struktura filozofije od Grka do Heideggera razmatra kao svojevrsna oda stvaranju „novoga“.) Kritika Kanta i njegova dualizma noumenona i fenomena, stvari-o-sebi (Ding-an-sich) i načina pojavljivanja stvari kao konstrukcije transcendentalnoga subjekta Nietzsche podvrgava radikalnoj kritici. Vidjeli smo već da Deleuze smatra da se genealogija odigrava na razini procesa drukčijeg osmišljavanja i vrednovanja bitka. To ujedno znači da se „bitak“ ne može misliti kao reakcija na već uspostavljeno jedinstvo biti i pojave, već kao aktivno djelovanje neprestane promjene stanja onoga što „jest“. Simptom nečega kao nečega postaje znak razlike. On nas uvodi u razumijevanje života s onu stranu metafizičke razlike ideje i pojave. Razlika je sada oblikotvorno načelo stvaranja novih vrijednosti, a ne tek nešto izvedeno iz pasivnoga primanja bitka kao pozitivnosti. No, ono što je u Deleuzeovu čitanju Nietzscheove geneaologije „simptomatično“ jest odluka u mišljenju da uspostavi drukčiji način „vrednovanja“ ključnog pojma kojim Heidegger otpočinje tzv. destrukciju tradicionalne ontologije u njegovu glavnome djelu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine. Riječ je o smislu bitka. Da bi se moglo dohvatiti značenje te riječi u razlici spram Heideggera, potrebno je vidjeti kako Deleuze razumije u Nietzschea razlikovanje prirode i povijesti. Nesumnjivo, priroda kao sklop fizikalno-kemijskih procesa nije tek „carstvo nužnosti“ u odnosu na povijesni svijet čovjeka kao „carstva slobode“, govoreći Marxovim metaforama-pojmovima. Najznačajniji odmak od klasične ili tradicionalne metafizike, a u nju svakako pripadaju Platon, Kant, Hegel, jest da filozofija na zasadama Nietzschea više ne može biti ona koja polazi od monokauzalnosti i mitologije Jednoga-Svega. Razlika proizlazi iz mnoštva i stoga je znak odvajanja od logike kao kazivanja bitka. Otuda Deleuze u Nietzscheovim spisima pronalazi razloge za „njegov bitni pluralizam“. (Gilles Deleuze, Nietzsche et la philosophie, str. 4.) Zanimljivo je da će to nazvati empirizmom u analogiji s Humeom. U svim daljnjim koracima mišljenja, taj će izraz biti sve više i više artikuliran u kritici Kanta i Hegela. Vrhunac će doseći u Deleuzeovu razumijevanju života kao imanencije. Ovosvjetovnost života preuzima pritom značajke empirizma. Ali to se događa bez pada u redukciju pojavnosti koju ne podupire transcendentalni „veliki označitelj“ (Bog?). (Gilles Deleuze, Pure Immanence: A Life, Zone Books, New York, 2005. Vidi o tome: Philip Goodchild, „Why is philosophy so compromised with God?“, u: Mary Bryden (ur.), Deleuze and Religion, Routledge, London – New York, 2001., str. 156-166. i Miguel de Beistegui, Immanence: Deleuze and Philosophy, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2010.) Sve se zbiva kao sklop snaga i moći, volje i vrednovanja. Nema više ontologijske hijerarhije s kojom od Platona ideja vlada nad svijetom pojava, a bogovi i Bog određuju granice ljudskome na taj način da ga svode na namjesnika ili subjekta kozmičko-prirodne igre snaga. Ako za Nietzschea ne postoji „veličajni događaj“ koji daje značenje svim drugim događajima, onda je bjelodano da ima samo različitih događaja. Štoviše, ima ih mnoštvo, To znači da tumačenje s kojim filozofija otvara nove svjetove pretpostavlja i novo „ustrojstvo“ onoga što čini bit metafizike, a to je ontologija. 2. Nova slika mislioca Što je za Deleuzea u čitanju Nietzscheove genealogije presudno za vlastito razumijevanje filozofije? Očito je da se na to pitanje može dati mogući odgovor tek kada vidimo što Nietzsche smatra mjerodavnim u sukobu između umjetnosti i znanosti. Je li filozofija moguća kao takva u svojoj navlastitosti a da ne bude ni zrcalo umjetnosti niti puka uslužna djelatnost procvatu znanosti? Čini se da je pitanje o položaju i biti filozofije za Deleuzea ono što podaruje novo mjesto mišljenju koje za razliku od Heideggera ne smatra da metafiziku kao ontologiju treba prevladati mišljenjem „drugoga početka“ (der andere Anfang). Umjesto toga, alternativa je u stvaranju „novoga“ u filozofiji za budućnost za koju je unaprijed jasno da se odvija kao proračunljiva izvjesnost vladavine znanstveno-tehničkoga pogona u svim zamislivim smjerovima. Za Deleuzea je pritom u čitanju Nietzschea još više važnije vidjeti zašto njegovi kasni spisi, a ne rani, pružaju mogućnost uvida u „sliku mišljenja“ koja filozofiji odgovara u ovo doba realizirane kibernetike s programima umjetne inteligencije (A-intelligence). To se ponajprije odnosi na Nietzscheov spis Uz genealogiju morala (Zur Genealogie der Moral) iz 1887. godine. (Friedrich W. Nietzsche, Uz genealogiju morala, AGM, Zagreb, 2004. S njemačkog preveo Mario Kopić.) Ukratko, filozofija za razliku od znanosti promišlja uvjete mogućnosti nastanka viših „estetskih vrijednosti“ poput ljepote i uzvišenosti, a to su ideje bez kojih klasična umjetnost, pa ni u drugom obratu moderna umjetnost, nema metafizičkoga opravdanja. Usto, filozofija podaruje znanosti njezin paradigmatski lik. Ali ga ne može slijediti sama jer bi time postala nekovrsni simulakrum ili loša kopija znanstvenih istraživanja koja se temelje na logici dostatnoga razloga (principium rationis). Nadalje, filozofija je za Nietzschea bliža umjetnosti iz jednostavnoga razloga što, kako to tvrdi u spisu Radosna znanost (Die fröhliche Wissenschaft) iz 1882. godine, njezin patos proizlazi iz misli o vječnome ponovnome vraćanju. Očito je da je ovo u suprotnosti s idejom kumulativne ili linearne znanstvene proizvodnje „istina“. (Vidi o tome: Keith Ansell Pearson, „Overcoming the Weight of Man: Nietzsche, Deleuze, and Possibilities of Life“, Revue internationale de philosophie, br. 3/2007., str. 245-259 (247). https://www.cairn.info/revue-internationale-de-philosophie-2007-3-page-245.htm) Ako je filozofija u blizini s umjetnošću, a ne znanošću, kako je to, uostalom, moderna filozofija i pokazala u svojem razvitku na tragu Nietzschea i Kierkegaarda, onda se nalazimo u situaciji koja uistinu iziskuje promišljanje aporije utemeljenja svake buduće ontologije. Deleuze je ovim spisom o Nietzscheu otvorio put vlastitome mišljenju razlike i postajanja kao obrata u biti metafizike. Preuzeo je ničeansku strukturu mišljenja i ono što će u njegovu glavnome djelu Razlika i ponavljanje (Différence et répétition) u trećem poglavljuimenovati pojmom „slike mišljenja“, a to će ponoviti na kraju misaonoga života i u spisu napisanom zajedno s Felixom Guattarijem Što je filozofija? (Qu’est-ce que la philosophie?) iz 1991. godine. ( Gilles Deleuze, Différence et répétition, PUF, Pariz, 2001., str. 169-217. Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1991/2005., str. 41.. Hrvatski prijevod: Što je filozofija? Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2017., str. 33. S francuskoga preveo Marko Gregorić. O „slici mišljenja“ vidi: Raymond Bellour, „Das Bild des Denkens: Kunst oder Philosophie, oder darüber hinaus?“, u: Peter Gente i Peter Weibel (ur.), Deleuze und die Künste, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2007., str. 13-25. ) Zašto je posrijedi aporija mišljenja? Naprosto zbog toga što filozofija u blizini s umjetnošću mora u borbi s pretenzijama znanosti na pravo kazivanja o ontologiji zauzeti stav o pojmu „istine“. A budući da Nietzsche taj pojam, koji se razvio od Aristotela preko srednjovjekovne skolastike do moderne iluzije apsolutne objektivnosti, smatra metafizičkom iluzijom istog ranga kao i pojam dobra, što drugo preostaje filozofiji negoli da iz umjetnosti crpi svoje nadahnuće i životne sokove. „Ima samo perspektivističkog gledanja, samo perspektivističkog ‘spoznavanja.’ I što više omogućujemo afektima dolaženje do riječi o nekoj stvari, što više očiju, različitih očiju znamo angažirati oko iste stvari, utoliko će biti potpuniji naš ‘pojam’ te stvari, naša ‘objektivnost’. Ali volju uopće eliminirati, afekte sve zajedno i svaku posebno isključiti, pod pretpostavkom da bismo to uopće mogli: Kako? Ne bi li to značilo kastrirati intelekt?“ – Friedrich W. Nietzsche, Uz genealogiju morala, str. 137. Nije stoga nimalo začudno zašto Deleuze pojmom genealogije ne govori o znanju i znanostima, već o smislu i vrijednostima, o aktivnoj stvaralačkoj emfazi. Tako će u spisu Što je filozofija? pokazati kako filozof bez stvaranja novog pojma uopće više nije filozof. Pristaje mu više biti nekovrsni sofist ili svjetonazorni zastupnik prava na demokratsku dosadu neprestanim pozivom na diskusiju kao vrtnje u začaranome krugu uvijek istih starih pojmova. Ono „novo“ stvara se u filozofiji jedino s pronalaskom koncepta i u tome je filozofija poput stvaralačke igre koja pripada umjetnosti. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, str. 33. Hrvatski prijevod: Što je filozofija, str. 27.) Aporija moderne filozofije počiva u njezinoj neautonomnosti. Iako se Deleuze u čitanju Nietzscheove genealogije nastoji držati onoga što proizlazi iz „nove slike mišljenja“, pa nužno umjesto istine uvodi u igru smisao i vrijednosti, posve je izvjesno da problem o kojem je ovdje riječ nije jedino Nietzscheov. Razlog zašto je Marx krenuo drugim smjerom na tragu Hegela i za svoj temeljni pojam uzeo pojam rada u kritici političke ekonomije kapitalizma, a nije diskurzivno uzvisio umjetnost kao Nietzsche, zacijelo je u preuzimanju cjeline spekulativno-dijalektičkoga puta mišljenja koje je s Hegelom dospjelo do vrhunca filozofije kao znanosti apsoluta. Nietzsche, međutim, smatra da nihilizam metafizike s Kantom, Schopenhauerom i Hegelom zahtijeva prevladavanje onim sredstvom mišljenja koje jedino u sebi ima bezrazložnu „svrhu“ time što omogućuje stvaranje „novoga“. Znanosti razotkrivaju ono što već postoji „u“ svijetu kao skrivena mogućnost stvari-o-sebi (Ding-an-sich). No, umjetnost porizvodi nove događaje. Njezino je podrijelo u grčkome pojmu poiesisa, a ono što tom pojmu podaruje tehnogenetsku replikaciju nalazi se u otvorenosti pojma koji je presudan za metafiziku kao nihilizam. To je grčka riječ téchne. Proizvođenje kao tvorenje ili stvaranje „novoga“ nije tehnički neutralno. Naprotiv, svaka je proizvodnja u povijesno-epohalnome smislu određena iz paradigme tehnike kao sredstva-svrhe oblikovanja svijeta i samo se iz tog horizonta može razumjeti. Stoga je aporija filozofije nakon Nietzschea da se mora nužno naći u položaju između znanosti i umjetnosti, a da je blizina spram umjetnosti istodobno sirenski zov njezina pada u mitologiku bitka. To, naravno, znači da filozofija u doba onoga što nazivam tehnosferom mora osloboditi sebi put jedne posve druge i drukčije autonomije od one koja stoji i u mišljenju Nietzschea i njegovih najmjerodavnijih duhovnih srodnika kao što su to Heidegger i Deleuze. Napustiti znanstveni lik „objektivnosti“ istine ne znači pasti u mahnitu iracionalnost poetskoga kazivanja. Mnogo je više uloga u ovoj igri, čak i kada Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? zaključuju tu „novu ontologiju“ s iskazom kako znanosti operiraju s funktivima, umjetnosti s perceptima, a filozofija s konceptima. Nietzsche je slutio da će ono što označava njegov pojam volje za moć kao vječnoga ponovnoga vraćanja istoga biti ujedno najteža misao suvremenosti i istodobno da će iz nje nastati mogućnost neviđene lakoće bivanja ili postajanja upravo zbog toga što je svijet nakon „posljednjega čovjeka“ prepušten na milost i nemilost proizvodnji onoga što nadomješta istinski život, čineći ga maskom aktivno-pasivnoga nihilizma. Deleuze u knjizi naslovljenoj Nietzsche iz 1965. godine, u poglavlju „Filozofija“, ustvrđuje da Nietzsche „integrira u filozofiju dva izražajna sredstva; aforizam i pjesmu. Ove forme ujedno pretpostavljaju jedno novo shvaćanje filozofije, novu sliku mislioca i mišljenja. Idealu spoznaje, u razotkriću istine, Nietzsche suprotstavlja tumačenje i vrednovanje. (…) Tumač, to je fiziolog ili liječnik, onaj koji razmatra fenomene kao simptome i govori aforizmima. Vrednovatelj, to je umjetnik, koji razmatra i stvara ‘perspektive’, govoreći pjesmom. Filozof budućnosti je umjetnik i liječnik – riječju, zakonodavac.“ (Gilles Deleuze, Nietzsche, PUF, Pariz, 1965., str. 17.) U nastavku Deleuze pokazuje kako ova „slika mišljenja“ i „slika mislioca“ za koju se zalaže Nietzsche pripada drevnoj prošlosti. Naime, predsokratovci su kazivali s pomoću aforizma i pjesme, bivajući zakonodavcima i tumačima zbilje. Ali ne samo oni, već se isto može reći i za perzijskoga mudraca Zaratustru, Indijce i eleatsku školu u Grka, Egipćane i Empedokla, Pitagoru i Kineze. ( Gilles Deleuze, Nietzsche, str. 19).Ali ono što je u svemu najvažnije Deleuze određuje tako što tvrdi da je s pomoću Nietzschea filozofija dospjela do pojma samopotvrđivanja života, a ne njegova nijekanja i nadomještanja onostranošću i idejnim svjetovima vječnih formi. Štoviše, ova apoteoza života daje filozofiji dodatnu težinu i lakoću, istovremeno. Ona postaje snagom stvaralačke promjene. Gotovo nitko nikad nije mogao zamisliti da bi filozof u ovom obratu snaga iziskivao nešto nemoguće, pa čak i povratak u djetinje sanje i iluzije. Nietzsche s lika filozofa skida pozlatu moralističkoga sveca i znanstvenoga askete. Na njihovo mjesto zasjeda onaj tko može sjediniti mudrost i ludost, ali ne na način kojim je to pokušavao sv. Pavao iz Tarza, jer filozofija nije sluškinja teologije, a kršćanski Bog samo je drugo ime za metafizički nihilizam dekadencije duha koji prezire tijelo i ekstazu tjelesnosti zagovarajući fikcije drugoga svijeta i vječnoga života. Deleuze piše: „Stvaratelj je zakonodavac ─ plesač“. (Gilles Deleuze, Nietzsche, str. 20.) U nizu filozofa od Sokrata do Kanta, pri čemu je Hegel i njegova dijalektika najveći doseg ovog puta metafizičke dekadencije zapadnjačkoga mišljenja, osobito je to za Deleuzea i njegov napad na sustav i metodu Hegelove apsolutne znanosti, pojavljuje se zatvorena struktura mišljenja kao traganja za istinom s pomoću eksperimenta i metode posve stranih iskustvu čovjeka kao umjetnika. Koliko god se filozofija otuđuje na taj način od iskonskoga poziva mislioca kao zakonodavca i tumača svijeta, nije moguće posve odbaciti njezin metafizički put koji, eto, traje i traje već stoljećima. Razlog leži u tome što Nietzsche nije unatoč svoje „simptomatologije i semiologije“ mogao otvoriti „pozitivno“ i „afirmativno“ ono što pripada post-metafizičkome životu kao volji za moć izvan „patosa“ i izvan „katarze“ onog što se naziva imanentnom transcendencijom. O tome je posebno promišljeno u povijesnome mišljenju Vanje Sutlića, gdje se Nietzscheu nasuprot Marxa odaje priznanje da je načelo individuacije shvatio egzistencijalno, a ne esencijalno. Time je otvorio mogućnost mišljenju da prevlada granice metafizike koja je uvijek na ovaj ili onaj način primjenjivala načelo univerzalnosti i esencijalnosti bitka bića, a ne zbiljski događaj individuacije čovjeka kao rodnoga bića. (Vidi o tome: Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, Demetra, Zagreb, 1994., str. 54-56.) Posrijedi je, dakle, put koji od Hegela i Marxa ima zadaću ozbiljenja filozofije. Način ili eksplikacija programa ozbiljenja ne više mogućnosti filozofije, već njezina praktičnog ili energetskoga, to jest zbiljskoga samonadmašivanja moći u nužnosti znanstveno-tehničkoga sklopa samoga života koji se kibernetički odnosno autopoetički stvara i razara, predstavlja ono što ima mnogo više razloga za imenovanjem genealogije mišljenja kao proizvođenja „novoga“. Ako usporedimo taj konstruktivno-destruktivni moment dijalektike u Hegela i Marxa s mišljenjem koje Deleuze prisvaja stvaralački od Nietzschea pod imenom genealogije s temeljnim pojmovima simptoma, znaka i razlike, vidjet ćemo da je afirmacija za razliku od negacije snaga, a ne ideja, moć življenja u smislu imanencije, a ne transcendencije. Ipak, nešto je u svemu tome aporetično i to ostaje u čitavom Deleuzeovu naumu da preko Nietzschea stvori pretpostavke za „novu ontologiju“. Riječ je o nužnosti da se vladavina temelja, ideje, logike, razloga, bitka, Boga, duha, rada, svijesti rastemelji i rasklopi do posljednjeg momenta u procesu koji ide u beskonačnost i mora sa sebe skinuti okove „loše beskonačnosti“. Proces je to vječnoga bivanja ili postajanja (Werden, devenir). S njime više ništa ne može ostati isto. Sve se neprestano i ubrzano mijenja, stvarajući nove sklopove snaga i moći. Polazeći od neproračunljive virtualne aktualizacije događaja (événement) nastaje „novo“ nesvodljivo na staro i prethodno u vremenskome tijeku. Već smo upozorili da Deleuze u razlaganju pojma genealogije govori o „razlikovnome elementu“ (élément différentiel). Na jednom mjestu on kaže da je volja za moć (la volonté de puissance) „uvijek prisutna kao pokretački element, kao zrak i mnoštvo. Snaga se određuje voljom za moć koja zapovijeda, ali također se snagom volje za moć i izvršava zapovijed.“(Gilles Deleuze, Nietzsche, str. 24,) Što je ovdje izrečeno? Samo to da načelo volje za moć uspostavlja odnos između dvije strane, zapovjedne i izvršne. Snaga se za razliku od Hegelova poimanja istog pojma u Fenomenologiji duha određuje iz sklopa u kojem se nalaze subjekti/akteri događaja. Stoga je snaga istodobno pokretačka aktivnost nekog sklopa događaja kao mnoštva, a ne načelo individuacije Jednoga-Svega. Hegelovski totalitet neutralizira se idejom konstelacije snaga kojim upravlja načelo volje za moć. No, prema Deleuzeu, taj vodeći pojam kasne Nietzscheove filozofije ne smije se razumjeti u pojmovima klasične ontologije. Naprotiv, ako je volja za moć „patos“ i „ekstaza“, u kojem do izražaja dolazi tragika grčkog boga Dioniza protiv Raspetoga (kršćanstva), onda je posrijedi odredba za tradicionalno shvaćeni bitak. Ipak, valja ovome dodati da Deleuze ontologiju rastemeljuje ničeanski samo u mjeri njegova preuzimanja onog što se naziva bivanjem ili postajanjem (Werden, devenir). I nije nimalo začudno da će stoga afirmacija biti shvaćena bitnim aspektom ontologije bivanja ili postajanja u suprotnosti s negacijom hegelovske dijalektike. Usto, Deleuze će prvoj pripisati pluralnost i mnoštvo, a potonjoj monizam. (Gilles Deleuze, Nietzsche, str. 25.) Rekli smo već da je tumačenje Nietzschea u knjizi Nietzsche i filozofija usmjereno u tzv. kasne spise: Uz genalogiju morala i S onu stranu dobra i zla (Jenseits von Gut und Böse) iz 1886. godine. Čini se da je glavni razlog takve odluke u tome što Deleuze smatra da je volja za moć i koncept vječnog ponovnoga vraćanja u tijesnoj svezi s genealogijom. Za razliku od Foucaulta, koji je svoj pojam genealogije znanja/moći izgradio na ničeanskim postulatima s obzirom na ustrojstvo društvenih odnosa u povijesnim formacijama koja su prethodila i pridonijela stvaranju kapitalizma kao svjetskoga sustava vladavine apstraktnoga rada nad ljudskim pojedinačnim egzistencijama, Deleuze polazi od ontologijske preinake čitave metafizike. Dok je za Foucaulta moć tranzitivni pojam koji dolazi na mjesto bitka u tradicionalnoj ontologiji, za Deleuzea je to koncept bivanja ili postajanja kao vladavine mnoštva i razlike. (Michel Foucault, „Nietzsche, la généalogie, l’histoire“, u: Dits et écrits, sv. 2, 1970-1975, Pariz, Gallimard, 1984., str. 136-156.) Utoliko je naglasak na pluralnosti u čitanju Nietzschea nešto samorazumljivo. Događaji pokazuju da ne postoji nikakva neutralnost pojava u sklopu, već su sve pojave međusobno povezane u sklopu snaga. 3. „Evolucija Nietzschea“ Nema sumnje da je za Deleuzeovo razumijevanje filozofije tumačenje Nietzscheova ranoga spisa Rođenje tragedije iznimno važno u razvijanju plodotvorne hipoteze kako bog Dioniz, usuprot Apolona kao „boga reprezentacije svijeta“, (Barbara Stiegler, Nietzsche et la critique de la chair. Dionysos, Ariane, le Christ, PUF, Pariz, 2005.) označava „afirmativnoga boga i zagovaratelja. (…) …Dioniz se sam preobražava u mnoštvu afirmacija… On je bog koji zagovara život…“(Gilles Deleuze, Nietzsche et la philosophie, str. 14.) Deleuze jasno pokazuje kako u „evoluciji Nietzschea“ ipak nešto ostaje konstantom sve do kasnih spisa. Naravno, posrijedi je ontologijska odredba božanske biti Dioniza kao figure koja će imati strategijsku funkciju u borbi protiv metafizike i nihilizma zapadnjačke povijesti. Osim toga, kako slijedi u tekstu spisa Nietzsche i filozofija, upravo će „rođenje tragedije“ otvoriti s Dionizom mogućnost da se protiv logike ressentimenta Raspetoga Krista pristupi najtežoj misli uopće s kojom Nietzsche do danas ostaje zagonetni mislilac obrata metafizike uopće. To je misao vječnoga ponovnoga vraćanja (l’eternel retour). O tome će još biti govora u ovome razmatranju. No, sada je važno pokazati kako Deleuze razumije taj afirmativni karakter boga Dioniza: je li Nietzche ovim odnosom međusobne napetosti, sukoba i suprotnosti, dakle proturječja, zagovornik skrivene dijalektike? Nipošto! Umjesto takve misaone orijentacije i metode, koja pretpostavlja logiku prevladavanja kao ukidanja i nadilaženja biti u pojavi stvari, na djelu je stvaralačko djelovanje logike zagovora (afirmacije). Ako je, dakle, filozofija za Nietzschea „simptomatologija i semiologija“, tada je samorazumljivo da se njezina tragična zadaća mora ispuniti u ovome vremenu, u ovosvjetovnosti događaja, a ne u teologijsko-mesijanskim vremenima stalne odgode nadolazećega. Utoliko Deleuze jasno uočava da je za Nietzschea u razotkriću predsokratovske metafizike Dioniz figura kritike i vrednovanja figure Sokrata s kojim u filozofiji nastupa razdoblje posvemašnjeg racionaliziranja. Nietzsche ga naziva „prvotnim genijem décadence“, dok Deleuze kaže da sa Sokratom ulazimo u povijesnu vladavinu tzv. „teoretskoga čovjeka“, koji predstavlja „pravu suprotnost tragičnome čovjeku.“ (Gilles Deleuze, Nietzsche et la philosophie, str. 15.) Imajući sve to u vidu možemo izvesti postavku da je ovaj rascjep filozofije u Grka, posredovan dvojstvom bogova svjetla i tame, ali ponajprije mišljenjem Sokrata, Platona i Aristotela, označio raskid s mišljenjem koje je bilo u blizini s umjetnošću. I uistinu je više negoli zapanjujuće da unatoč razlici između Heideggera i Deleuzea glede stvari metafizike odnosno ontologije s obzirom na promišljanje smisla bitka postoji neobična suglasnost. Bez umjetnosti i njezina zagonetnog stvaralačkoga patosa nije moguće filozofiju usmjeriti u ono nadolazeće. To, dakako, ne znači odbaciti sve što je za moderne znanosti (fiziku i matematiku, biologiju i kibernetiku) uvjet mogućnosti njihova eksponencijalnoga razvitka u traganju za „objektivnom“ i „apsolutnom“ istinom. Naprotiv, već je u zamecima Nietzscheove kritike i genealogije posve očito kako se dospijeće do misli o vječnome ponovnome vraćanju događa kao egzistencijalno-misaoni obrat od uvjerenja da nas samo jedna nova teorija nastanka i kraja svemira može spasiti od mahnite obuzetosti umjetnošću i njezinim nepojmovnim govorom o bitku i vremenu. Iako se u Nietzschea ne mogu pronaći momenti koji bi doveli do razumijevanja biti znanosti kao tehničkoga zaposjedanja i ugrožavanja bitka, kako je to na svojem putu mišljenja izložio Heidegger, pa bi otuda moglo biti jasnije zašto je Nietzschea smatrao posljednjim namjesnikom oporuke metafizike Zapada, nemoguće je poreći da nije ostavio iza sebe zadivljujuće refleksije o znanstvenim spekulacijama kraja 19. stoljeća. Sjetimo se da tada već uvelike nastaje ideja o drugome zakonu termodinamike i entropiji kao vladajućem pojmu. Za Nietzschea su metafizika i nihilizam gotovo sinonimi. Isto će tvrditi i Heidegger tijekom vlastita puta mišljenja. Međutim, problem je u tome što samo umjetnost ima mogućnost, ali ne i zbiljske izglede, da život u njegovoj cjelovitosti prirode i povijesti vrati na put kojim su predsokratovski mislioci kazivali o bitku i vremenu. Moral, religija, znanost nisu drugo negoli znakovi ove posvemašnje neautentičnosti života koja vlada u svim aspektima i pitanje je može li uopće biti prevladana. Ne može se razumjeti taj unutarnji odnos između metafizike i nihilizma bez dvije misli: (1) smrti Boga i (2) vječnog ponovnoga vraćanja. U svim mjerodavnim tumačenjima nihilizam se za Nietzschea ne pokazuje tek na razini ontičke ili kulturne dekadencije Zapada. Što se zbiva u djelima književnika, opusu slikara i glazbenika na kraju 19. stoljeća, a isto tako i u različitim fenomenima silazne putanje moralnih postulata kad je riječ o simptomima dekadencije, proizlazi očito iz procesa koji pogađa onto-teologijski sklop metafizike u njezinome ozbiljenju unutarnjih mogućnosti mišljenja, koje uistinu s Platonom biva sublimnom moći bez koje ništa ne može biti nedirnutim. Kako Deleuze pristupa ovom problemu? Na jednom mjestu knjige naslovljene Nietzsche on izričito tvrdi da nihilizam označava „obezvređivanje, nijekanje života u ime vrhovnih vrijednosti. I nadalje: nijekanje ovih vrhovnih vrijednosti nadomještanjem s vrijednostima ljudskoga ─ odveć ljudskoga (moral zamjenjuje religiju; korist, napredak, povijest sama zamjenuje božanske vrijednosti). Ništa se ne mijenja, jer je to isti reaktivni život, isto ropstvo, koje sada trijumfira s pomoću ljudskih vrijednosti. (…) Čak smo napravili i korak dalje u pustinji nihilizma. Pretvaramo se da prihvaćamo svu stvarnost, ali prihvaćamo samo ono što su vrhovne vrijednosti ostavile u nama, ostatak reaktivnih snaga i volju za ničim.“ (Gilles Deleuze, Nietzsche, str. 30.) „Reaktivne snage“, ta je formulacija ono što upada u oči. Deleuze njome ukazuje da Nietzsche ne može ostati tek na stavu o nijekanju života kao takvoga. Nije, dakle, odredba nihilizma jedino u tome što tzv. vrhovne vrijednosti propadaju. Ono što je još gore, jest da sve biva nadomješteno pseudo-vrijednostima, a u takve vrijednosti Nietzsche ubraja različite, rekao bi Heidegger, „humanizme“. To je sve ono što od morala, povijesti, kulture zauzima prostor ljudskoga-odveć-ljudskoga. Stoga nihilizam jest logika reaktivnosti. Svaka afirmacija života ne može, doduše, unaprijed biti proglašena spasonosnim izlazom iz ovog mračnoga bezdana tzv. vrijednosti suženih na ljudske potrebe za zamjenom božanskoga idolima i fetišima ovosvjetovnosti. Govorenje „Da“ i „Ne“ pritom uspostavlja poredak koji životu podaruje mogućnost izbora mnogo dublju od današnje tiranije slobodnoga izbora „životnoga stila“. Za Deleuzea su otuda „(dva moderna djela s dubokim meditacijama o Da i Ne, o njihovoj autentičnosti i mistifikaciji: Nietzsche i Joyce).“( Gilles Deleuze, Nietzsche, str. 31.). No, još nismo posve odredili je li za Deleuzea nihilizam rezultat propasti metafizike u njezinoj silaznoj putanji, dakle ono što nastaje sa Sokratom, Platonom i Aristotelom, ili je posrijedi proces nastanka svijeta pseudo-sinteze nakon što je Nietzsche pojmom „posljednjega čovjeka“ u Raspetom Kristu i kršćanstvu vidio preokrenuti „platonizam za narod“? Za Heideggera je nihilizam neotklonjiva sudbina zapadnjačke povijesti. Usto, nihilizam je i konačna bit metafizike u njezinim povijesno zbivajućim likovima. A za Deleuzea? Ako je ključna riječ nihilizma vezana uz „reaktivne snage“, onda je jasno da njegova bit ne može biti izvedena nikako drukčije negoli kao obezvređivanje i nadomještanje „vrhovnih vrijednosti“ onime što se pojavljuje s Čovjekom kao subjektom i supstancijom metafizički određene povijesti. Nihilizam je otuda preokrenuti monizam (Boga, vrhovnoga uzroka, Jednoga-Svega) koji pokorava životnost života u njegovu mnoštvu i razlici fikcijama i iluzijama monokauzalnosti bitka-Boga-svijeta-čovjeka. Preobrazbe vrijednosti predstavljaju u tom pogledu početak novoga ustrojstva života. Da bi se nihilizam mogao razumjeti u njegovoj složenoj artikulaciji, potrebno je razlikovati posljednjega čovjeka (dernier homme) i čovjeka koji želi propasti (l’homme qui veut périr). (Gilles Deleuze, Nietzsche, str. 32.) Deleuze ovo izvodi upućivanjem na „Proslov“ knjige Tako govoraše Zaratustra (Also sprach Zarathustra) iz 1883. godine. (Friedrich W. Nietzsche, Tako govoraše Zaratustra: knjiga za sve i nikoga, Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2018., str. 11-28. S njemačkoga preveo Mario Kopić.) Kako u tom razlikovanju prepoznati ono što prožima nihilističko pustošenje zemlje i čovjeka? Odgovor je u pojmu afirmacije-negacije. Jer kada, prema Deleuzeu, Zaratustra izgovara Ne, onda je to Ne različito od pukog nijekanja stvari. To je Ne u lice nihilizmu za kojeg vrhovne vrijednosti u svoja dva oblika, „gornjem“ i „donjem“, onostranome i ovostranome, prelaze u stanje postojanih preobrazbi. Što je drugo afirmacija, to odlučno samopotvrđivanje života negoli izvršenje nihilizma drugim sredstvima. Umjesto „reaktivnih snaga“, sve je u aktivnome podnošenju i preuzimanju sudbine (amor fati). Ono što Deleuze u dijagnostici nihilizma izvodi kao rezultat spasonosnoga događaja mišljenja i življenja odnosi se na spoznaju o mnoštvu i razlici u pojmu događaja. Bivanje ili postajanje (devenir) nadčovjekom, a ne postojanost i nepromjenljivost bitka bića, pokazuje kako se preobrazbe vijednosti zbivaju svagda aktivno, a ne pasivno i reaktivno. Stoga nihilizam nije moguće razumjeti bez razlikovanja dva tipa čovjeka i onoga što donosi nadčovjek kao radikalno prevladavanje životinje i čovjeka (biološkoga i duhovnoga načela). Povežemo li sada bit tragičnoga u Deleuzeovu shvaćanju Nietzscheova nihilizma s nihilizmom izloženom u ranome spisu Rođenje tragedije dolazimo do toga da je „moć preobrazbi“ u faktičnosti života kao volje za moć. A ta se faktičnost više ne može odrediti iz jednog vrhovnoga načela. Umjesto toga, susrećemo se s logikom mnoštva i višestrukosti iskazivanja bića. Deleuze kaže: „Tragično je jedino u mnoštvu, u razlikovnosti potvrđivanja kao takvoga. Ono što se određuje tragičnim jest igra mnoštvenosti, pluralna igra. Ta igra nije rezultat sublimacije, pročišćenja, nadomještanja, rezignacije ili pomirenja. U svim teorijama tragičnoga Nietzsche vidi bitan propust što ne vide tragediju kao estetski fenomen. Tragično je estetska forma igre, a ne medicinska fraza ili moralno rješenje za bol, strah ili suosjećanje.“(Gilles Deleuze, Nietzsche et la philosophie, str. 19-20.) Zašto postaje važno uočiti estetsko samopotvrđivanje života u liku boga Dioniza protiv svih teorija tragedije od Aristotela do Schopenhauera? Deleuze je u Nietzscheovoj ideji o biti tragedije kao estetske ekstaze života jasno izveo ono što će vlastitim filozofijskim pojmovima zaokružiti kao ontologiju mnoštva i razlike. Posrijedi je, naime, izbavljenje filozofije kao egzistencijalne sudbine čovjeka s temeljnom idejom oslobađanja od zahtjeva za „objektivnošću“ spoznaje. Iako se svim snagama opire Kantovu transcendentalizmu, te unosi u vlastito mišljenje osebujni empirizam i spinozističku afektivnu snagu samoodređenja (determinatio), neporecivo je da se u pojmu tragičnoga suočavamo s ključnim pojmom čitave Deleuzeove avanture mišljenja ─ imanencijom. Nije razrješenje tajne tragičnoga u nečem izvan faktičnosti i univoknosti bitka, u nekim onostranim svjetovima, koje Nietzsche vrlo ironično i gotovo bezobzirno naziva proizvodom „kastriranoga intelekta“. Umjesto rezignacije i pesimizma, umjesto kvijetizma volje što je bila značajka Schopenhauerova pristupa svijetu kao volji i predstavi, na tragovima Nietzschea sve što Deleuze uvidom u bit tragičnoga izvodi odnosi se na život kao imanenciju. Koliko je ta riječ putokaz za razumijevanje suvremene filozofije ponajbolje se vidi u Deleuzeovu i Guattarijevu spisu Što je filozofija? Na jednom mjestu ustvrđuju da filozofija otpočinje sa stvaranjem koncepata. No, ono što nazivaju „plan imanencije“ prethodi filozofiji. Kao, primjerice, u Descartesovu „Ja mislim“, ili kao u Heideggerovu „predontologijskome razumijevanju bitka“. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’-est-ce que la philosophie?, str. 43. Hrv. izdanje, Što je filozofija?, str. 35.) Egzistencija ne prethodi biti na ontologijski način puke zamjene mjesta u hijerarhijskome poretku. Uostalom, takva bi zamjenična igra bila samo dokaz kako čovjek koji prethodi nadčovjeku učvršćuje vladavinu nihilizma drugim sredstvima. Onome što nazivamo tradiconalno-metafizički bit ili supstancija čovjeka prethodi događaj egzistencijalne odluke. Od nje ovisi hoće li uopće biti svijeta i kakav će mu biti lik, sadržaj i ozbiljenje otvorenih mogućnosti. Bilo bi pogrešno iz ovoga izvoditi nekovrsni Deleuzeov „egzistencijalizam mnoštva i razlike“. Nikakve veze to nema sa Sartreom, pa čak ni s prvim misliocem koji je u francusko okružje suvremene filozofije uveo Hegela i to podarujući mu upravo novo razumijevanje u tumačenju ishodišta Fenomenologije duha. Naravno, riječ je o Alexandru Kojèveu i njegovu egistencijalnome obratu moderne filozofije. Ono što, naprotiv, Deleuze u razlaganju „problema egzistencije“ uistinu hoće svodi se na ulog mnogo složenije misaone igre od novog određenja jednog staroga pojma, koji su Grci pripisivali božanskome načinu bitka. Tragično je egzistencijalno područje estetskoga samopotvrđivanja života kao imanencije. I to je najteži problem u Deleuezovu čitanju Nietzschea, uz njegovo shvaćanje koncepta vječnoga ponovnoga vraćanja. Objašnjenje koje nudimo jest sljedeće. Deleuze preuzima Nietzscheove postavke o genealogiji zbog vlastitih ishodišta nove ontologije bivanja ili postajanja. Stoga su simptom, znak i razlika novo „sveto trojstvo“ onoga što Deleuze smatra Nietzscheovom filozofijom kao „simptomatologijom i semiologijom“. Sva tri pojma proizlaze iz konstelacije snaga u životu kao samopotvrđivanju nihilizma bez posljednjeg rješenja u sublimnome objektu „Velikog Drugoga“. Život se ekstatički uznosi i živi u znaku volje za moć kao vječnog ponovnoga vraćanja. Na taj način imanencija života pretpostavlja tragičnu egzistenciju čovjeka jer je „ovaj“ svijet u svojoj „ovosvjetovnosti“ faktično polje samoizvršenja. Bez utočišta u pojmu vrhovnih vrijednosti s idejom Boga kao transcendentnoga označitelja sve protječe u igri snaga kao osmišljavanje i vrednovanje egzistencije, a ne kao propisani postulati religije, morala i filozofije. I kao što Heidegger, doduše, u razumijevanju pojma vremena u djelu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine razlikuje između autentičnoga i vulgarnoga shvaćanja vremena, tako se i za Deleuzea u Nietzschea pojavljuje nužno dvojstvo u poimanju egzistencije. Iskonsko ili autentično pripada onome što Nietzsche naziva „nevinošću bivanja“. Stoga nije začudno zašto u Tako govoraše Zaratustra spominje tri preobrazbe: iz duha u devu, iz deve u lava i iz lava u dijete. Istina bivanja nije u obrazovanju (devi), ni moralu i kulturi (lavu), već jedino u stvaralačkoj igri bezrazložnosti i kontingencije (djetetu). Ono tragično se pokazuje u dopuštanju prihvaćanja svijeta kao logike samopotvrđivanja. Sve drugo je metafizika „viših svrha“ i nadomjeska-zamjene Boga čovjekom. To je ono što prati imanentnu transcendenciju kao njezina tamna sjena. Spuštanje s neba na zemlju postaje u isto vrijeme obezboženje neba i obogotvorenje zemlje. Ono što nedostaje novome načelu da bi djelovao spasonosno za budućnost jest pročišćenje afirmacije života od svake vrste njegove negacije. Zašto je, dakle, za Deleuzea egzistencija kao nevinost bivanja igra mnoštva i razlike? Naprosto zbog toga što ono tragično pretpostavlja bitne preobrazbe samoga života u volji za moć. A budući da volja za moć kao „patos“ i „ekstaza“ unosi u filozofiju razlikovno načelo, tada je problem u tome što prihvaćanje tragedije moderne egzistencije nužno znači i preuzimanje misli o vječnome ponovnome vraćanju. Kako je to Deleuze riješio? Je li uopće moguće neko razrješenje ove aporije mišljenja koja polazi od kontingentnoga događaja kako život kao imanencija nema druge svrhe ili smisla osim u tome da se načelu individuacije pronađe novo ontologijsko opravdanje. Ali ovaj put bez pada u esencijalizam povijesti. Ako ne postoji transcendentno područje važenja tzv. objektivne zbilje, niti pak opravdanje za sve metafizičke temeljne ideje od istine do pravednosti, onda je ne samo svijet već i život moguće razumjeti tek iz estetske konstrukcije događaja. Za tako nešto više ne vrijedi načelo uzročnosti i svrhovitosti. Naposljetku, ovo postaje razlog zašto Deleuzeova analiza tragedije i tragičkoga u Rođenju tragedije ima značajke egzistencijalnoga događaja. S onu stranu imperativne logike morala i kulture djeluje moć otvorenosti bitka u vremenu. Nevinost bivanja? Očito je da se ovdje radi o nemogućnosti postojanoga i vječnoga načina kojim se egzistencija odvija kao imanencija života. Jer čovjek nije Bog. Nije mu dano prijeći granice prirode i povijesti. Toponomija ljudske „sudbine“ vezana je uz nadilaženje prirode kao povijesti i povijesti kao prirode. Misao o nadčovjeku bila je otuda za Nietzschea nužan putokaz stvaranju onog što nikad nije bilo i što ne može ipak svoj uzor imati u iskonskome razdoblju tragičkoga u Grka. Apsolutno novo iziskuje otvorenost nove povijesnosti kao događaja nesvodljiva na bilo što u metafizički određenoj povijesti ljudstva. Rijetki ničeanski nadahnuti umjetnici u 20. stoljeću pokušali su to iskustvo proživjeti vlastitim primjerom. Istaknuto mjesto pripada nesumnjivo Atoninu Artaudu, a znakovito je da su upravo Deleuze i Guattari preuzeli njegov pojam tijelo bez organa u spisima Anti-Edip i Tisuću platoa. (Vidi o tome: Žarko Paić, White Holes and the Visualization of the Body, Palgrave Macmillan, London-New York, 2019., str. 69-84 i 109-131.) Ono što se u „nevinosti“ događa jest da je to stanje iskonske mnoštvenosti i razlike. Zašto tolika pohvala razlici u odnosu na postojanost Jednog i Svega? Prema Deleuzeu, Nietzsche tvrdi da „ono najdublje jest da ne postoji cjelina. Nevinost je istina mnoštva“. (Gilles Deleuze, Nietzsche et la philosophie, str. 26.) Odgovor koji se čini smislenim proizlazi iz pokušaja da se ontologija u njezinom krugu određenja rastvori u fragmente jedne moćnije i ujedno slobodnije shvaćene cjeline. Nasuprot dijalektičkoga shvaćanja ovdje se cjelovitost cjeline misli polazeći „odozdo“. Dijelovi nisu u funkciji neke nadređene strukture bez vlastite autonomije. Ne slučajno, povratak Heraklitu u tom svjetlu označava razotkriće početka mišljenja onog tragičnoga. Utoliko više što se u njega, osobito u 52. fragmentu, pronalazi ona misao o vremenu kao djetetu koje se igra premještajući kamenčiće. To „kraljevstvo djeteta“, taj stvaralački bezrazložni čin kojim ono stvoreno biva razorenim, upućuje na egzistencijalnu dramu čovjeka. U estetskome oblikovanju svjetova razotkriva se njegov smisao. Samo u igri kraljevstvo je istinske ljudske sreće. „Vječno vraćanje kao zakon bivanja ili postajanja, kao pravednost i kao bitak. (…) Sveza mnoštva i Jednoga, bivanje ili postajanje i bitak oblikuju igru. (…) Bit bivanja ili postajanja, vječno vraćanje, jest drugi moment igre, ali u isto vrijeme i treći pojam, istovjetan s druga dva momenta i važan za cjelinu. Vječno ponovno vraćanje je ono navlastito za sve što je rečeno, to je razmišljanje primjereno akciji, ali također vraćanje cjeline same i vraćanje akcije: ujedno momentu i kružnosti vremena. Moramo razumjeti tajnu Heraklitova tumačenja: on suprotstavlja instinkt igre hibrisu. (…) Nije to teodiceja, već kozmodiceja; nije zbroj nepravdi koje valja ispraviti, već pravednosti kao zakona ovoga svijeta; ne hibris, već igra, nevinost“. (Gilles Deleuze, Nietzsche et la philosophie, str. 28-29.) 4. O vječnome ponovnome vraćanju U Deleuzeovu čitanju genealogije nihilizma u Nietzschea iznimno je važno uočiti kako se promišlja ono što se u metafizici od Demokrita i atomista naziva suprotnošću nužnosti i slučaja. Naravno, Deleuze se ovdje ponajviše dotiče analize spisa Tako govoraše Zaratustra te Uz genealogiju morala. Afirmacija života proizlazi iz suprotnosti onome što čini „bit“ prirode kao nužnosti vladavine kategorija koje moderne znanosti, osobito matematika i fizika, upisuju u zbiljsko stanje kozmičko-prirodnoga poretka. Što je, dakle, za Nietzschea u tom pogledu misao o kaosu? Deleuze tvrdi kako je to moguće jasno otčitati iz Zaratustrina govora o „velikom slučaju“, u kojem sve stvari poprimaju svoju oblikotvornost i značenje. Otuda se kaos ne suprotstavlja tzv. nužnosti događanja. Naprotiv, posrijedi je odnos u kojem kaos postaje svezom nužnosti i slučaja, ona plemenita i bezrazložna kontingencija koja tek omogućuje sagledati Nietzscheovu središnju misao o volji za moć kao vječnom ponovnome vraćanju istoga. Kako razumjeti da slučaj potvrđuje mogućnost ljudske egzistencije koja se vodi kao amor fati? Nije li to u sebi proturječan iskaz, ako polazi od slobode kao slučaja i egzistencijalnoga vođenja života kao nužnosti? Aporija se može razriješiti tek ako pođemo od stava da Nietzsche misli ne samo genealogijski, već i da unosi povijesno individuiranje u sklop u kojem bitak više nije ništa postojano, već biva ili postaje razlikom i mnoštvom. Drugim riječima, ono što je u klasičnoj metafizici početak u smislu nužnosti i stoga ima značajke onto-teologije (bitak-bog), sada se razmješta na taj način da početak (arché) jest kaos kao slučaj u kojem je istodobno prisutna jedna slobodnije shvaćena nužnost od fizikalnih zakona i „sudbine“ kao takve. Deleuze stoga govori o „dionizijskoj korelaciji između slučaja-nužnosti“, iz koje proizlazi ono „fatalno vječno vraćanje istoga“. (Gilles Deleuze, Nietzsche et la philosophie, str. 31.) Kako Deleuze pristupa raščlambi ovog uistinu teškog i ne manje zagonetnoga okvira za mnoge tumače temeljne Nietzscheove misli? Valja spomenuti da je u nekim od najvjerodostojnijih dosadašnjih tumačenja Nietzscheova mišljenja, kao što su to pokušaji Karla Löwitha i Pierrea Klossowskog, ta misao odlučujuća za razumijevanje njegova nastojanja prevladavanja zapadnjačke metafizike kao nihilizma. (Karl Löwith, Nietzsches Philosophie der ewigen Wiederkehr des Gleichen, F. Meiner, Hamburg, 1986. 4. pregledano izd. i Pierre Klossowski, Nietzsche et le cercle vicieux, Mercure de France, Pariz, 1969.) U kontekstu, pak, Deleuzeova spisa Nietzsche i filozofija, kojim se ovdje ekstenzivno bavimo, razumijevanje „vječnog ponovnoga vraćanja“ ponajprije se izvodi iz razlikovanja između nužnosti i slučaja. Očito je, dakle, da se ta misao pokazuje kao ono „drugo vrijeme“, koje pretpostavlja „afirmaciju nužnosti“, „broj koji sjedinjuje sve članove slučaja, ali također i vraćanje prvotnoga vremena, ponavljanja bacanja kocki, reprodukcije i ponovnog potvrđivanja samoga slučaja. Usud u vječnome ponovnome vraćanju jest također ‘dobrodošlica“ slučaju.“ (Gilles Deleuze, Nietzsche et la philosophie, str. 32.) Kakva su to „dva vremena“ i koje su im bitne značajke? Tzv. prvotno vrijeme bilo bi ono koje se zbiva u svojoj nesvodljivoj istosti. Ono je iskonsko i otuda kontingentno i bezrazložno. Njegova se vremenost razotkriva činom izvan svake moguće refleksije. Paradoks je „prvotnoga vremena“ u tome što je ono metafizički iskazano zapravo otvorenost bitka u njegovu bivanju ili postajanju. Slučaj kao sloboda ovdje ne može biti u igri. Tek s „drugotnim vremenom“ s kojim potvrđivanje življenja označava volju za moć dospijevamo do spoznaje „kraljevske nužnosti“ da se „vječno ponovno vraćanje“ odnosi na mogućnost beskonačnoga gibanja u vremenu. Što se to doista „vječno ponovno vraća“? I je li za Deleuzea ta misao o kruženju istoga koja podsjeća na drevne kozmogonije u Grka i istočnjačkih naroda uvjet mogućnosti mišljenja vječne promjene odnosno bivanja ili postajanja (devenir) Drugim u mnoštvu? Mnoštvo Jednog i bitak kao bivanje ili postajanje predstavljaju suprotnost onome što Nietzsche naziva nihilizmom. Pritom ovdje nije riječ tek o prevrednovanju vrijednosti, nego o pokušaju da se i sam pojam vrijednosti prevlada s pomoću onoga što čini „bit“ čitave njegove nove „ontologije“. Nije, dakle, njegova strategija mišljenja spekulativno-dijalektička, jer bi to onda značilo da se metafizika, govoreći marksovski o Hegelu, s glave spušta na noge. Umjesto takvog načina mišljenja Deleuze ima u vidu ničeanski shvaćeno potvrđivanje, kazivanje DA ovome životu u njegovoj faktičnosti i kontingenciji. Nadalje, to znači da vrijednosti više nisu onto-teologijski fiksirane, da ne vise u zrakopraznome prostoru eteričnih visina. Budući da misao o „vječnome ponovnome vraćanju“ naizgled jest ono bitno predsokratovsko i naizgled ono što je krasilo sinkretičke drevne zoroastrijske mudrace, kao da se između razumijevanja bitka kao volje za moć i shvaćanja vremena kao „vječnog ponovnog vraćanja“ susrećemo s nerazješivom aporijom. Naime, vremenovanje vremena koje ima kružnu strukturu ponavljanja, ali ne bitka kao postojanosti, već vječnoga bivanja ili postajanja istoga, predstavlja nečuvenu poteškoću u tumačenju posljednjih Nietzscheovih nakana. (To dovodi do toga da se suvremena tumačenja Nietzschea, kakvo je u nas poduzeto u izvrsnoj studiji Damira Barbarića, Veliki prsten bivanja: Uvod u Nietzscheovu misao, Matica hrvatska, 2014., kritički sučeljuju s nekim od „kanonskih“ pokušaja u 20. stoljeću da izvedu sve konzekvencije Nietzscheove misli o „vječnome ponovnome vraćanju“. Barbarić, naime, pokazuje vjerodostojnim pozivanjem na Nietzscheove tekstove od ranog do kasnoga spisateljstva, da Deleuze, između ostalih, nije uspio sagledati do kraja težinu ove misli, jer je zagovarao da vraćanje istoga ne znači ponavljanje onog „istoga“, već mogućnost događanja „novoga“ kao bivanja ili postajanja. No, za Barbarića je neporecivo da se u samoga Nietzschea „jednoznačno tvrdi da je ono što se vječno ponovno vraća upravo ono isto, i to sve do zadnje i najmanje pojedinačnosti.“ (str. 103., bilješka 235) Za Deleuzea je „vječno ponovno vraćanje“ ono što naziva „trećom figurom“ Nietzscheova mišljenja. Još k tome, njezina bitna odredba jest u igri. Nije li to simptomatično? Ako se vrijeme vjećnog vraćanja razumije iz bezrazložnosti igre, onda je „bit“ bitka kao bivanja ili postajanja u prstenujećem krugu nevinosti vječne procesualnosti. Povratak ili vraćanje „izričito jest bitak bivanja ili postajanja, jedno mnoštva, nužnost slučaja. Stoga moramo izbjegavati da vječno vraćanje postane vraćanje istoga. Bilo bi pogrešno razumjeti u tome oblik transmutacije i promjenu u temeljnom odnosu. Jer isto ne postoji u razlici (osim u kategoriji nihilizma). Nije isto što se vraća, jer je povratak izvorni oblik istog, što je samo drukčije rečeno, mnoštvo, postajanje. Isto se ne vraća, već je vraćanje ono što je isto i što postaje.“ (Gilles Deleuze, Nietzsche, str. 36.) Deleuzeu se upravo gore rečeno pokazuje kao „bit vječnoga vraćanja“. ( Gilles Deleuze, Nietzsche, isto) Ako je to što se tvrdi neporecivo, znači li to da je posrijedi posvemašnji promašaj u tumačenju Nietzscheove misli koja istodobno označava i radikalnu kritiku metafizike kao nihilizma? Znači li to, nadalje, da razlika između „istoga“ i „ne-istoga“, koje nije nužno „novo“, upućuje da napuštanje tradicionalne ontologije od Platona do Hegela za Nietzschea odgovara pokušaju da se iz horizonta mišljenja kao preobrazbe dotadašnjih vrijednosti otpočne s novom genealogijom koja bi mogla uspostaviti i nova mjerila za razumijevanje onog što je mišljeno u „vječnome ponovnome vraćanju“? Isto postaje različito, pa se ne radi tek o kružnome gibanju kozmičko-planetarnih sfera koje Zemlju određuju u njezinim bitnim okvirima i granicama u odnosu na moguća druga prostranstva u svemiru. Krug krugova ili ono što je i Pierre Klossowski protumačio kao gibanje ponavljanja u „začaranome krugu“ ne znači nipošto pad u okrilje šopenhauerovskoga kvijetizma volje, nego traganje za patosom ekstaze života koja proizlazi iz volje za moć. Uostalom, što se to može vratiti ako ne ono isto? No, problem nije u onome „što se vraća“, nego kako se ono što se vraća uistinu vraća? Dakle, ne „što“ samoga bitka kao takvog (quiddittas), već „kako“ se bivanje ili postajanje uopće zbiva u svojem vraćanju (quoddittas). Deleuze je očito Nietzschea „prisvojio“ na taj način da je njegovu temeljnu misao preusmjerio iz Istoga u ono što je drukčije, novo i što nastaje iz mnoštva u Jednome, premda bez vjerodostojnog dospijeća na pravi put onoga što je sam Nietzsche htio. Stoga ne može biti govora o promašaju tumačenja, već o drukčijem putu mišljenja koji više nije strogo ničeanski. Umjesto toga, „vječno ponovno vraćanje“ kao zagonetna formula ne-metafizičkoga shvaćanja vremena sada se Deleuzeu pokazuje kao otvorenost za „novu ontologiju“. No, takva ontologija više ne razmatra smisao bitka iz horizonta destruiranog vremena metafizike, kao što je to činio Heidegger u doba Bitka i vremena (Sein und Zeita). Vrijeme „vječnoga ponovnoga vraćanja“ nije ništa drugo negoli lozinka za razumijevanje bitka kao bivanja ili postajanja razlike i mnoštva. Ono „isto“ nije „isto“, već se pokazuje kao vječno „novo“ u nastajanju vlastite procesualnosti. Problem kružnoga tijeka „vječnoga vraćanja istoga“ nesumnjivo proizlazi iz toga što se radi o povratku Svega i Istoga. Kada se vraća Sve što jest (bilo), onda se ono Jedno što će biti ponavlja u mnoštvu događaja. Deleuze otuda može kazati da je „Nietzscheova zagonetka u tome što je vječno vraćanje selektivno. Dvostruko selektivno. Isto kao i mišljenje.“ (Gilles Deleuze, Nietzsche, str. 37.) U nastavku se, međutim, isto odnosi i na „selektivnost bitka“, što znači istodobno potvrđivanje njegove preobrazbe protiv „svih formi nihilizma i reakcije: loše savjesti i ressentimenta…“ (Gilles Deleuze, Nietzsche, str. 38.) Deleuzeu je jasno kako se Nietzsche ne može smatrati nikakvim nastavljačem spekulativne filozofije. Njegov je način mišljenja i kazivanja u tome što pred čitatelja izvodi umjesto sudišta istine pozornicu kao „dramatiziranje ideja“, jer ih predstavlja „kao sukcesivne događaje, s različitim razinama tenzije“. (Gilles Deleuze, Nietzsche, str. 38.) Što je to ─ vječno ponovno vraćanje? Vidjeli smo tijekom ovih razmatranja da se u Deleuzeovim promišljanjima Nietzscheove najzagonetnije misli ne može razumjeti doseg ovog prekretnog stava na ishodu zapadnjačke metafizike bez uvida u „bit“ tragičnoga i bez razumijevanja smisla bitka kao bivanja ili postajanja (devenir). Umjesto logike ili-ili, koju je još imao u vidu Kierkegaard u njegovu shvaćanju ponavljanja bitka kao uvjeta mogućnosti slobodnoga vođenja egzistencije, sada je na djelu logika i-i. To samo znači da suprotnosti nisu razriješene samopotvrđivanjem onog trećeg u smislu logičke sinteze proturječja. Rezultat je mišljenja koje nadilazi dijalektiku u tome što sveza/odnos postavke i protupostavke rađa misaone sklopove poput „slučaja kao nužnosti“, „slobode kao usuda“, „mnoštva kao razlike“. Mislim da je u Deleuzea posrijedi upravo ovaj eksplikativni i apofantički odnos povezivanja razdvojenih i suprotstavljenih pojmova iz fizike, psihologije, etike, politike. Zbog toga vječno ponovno vraćanje mora imati kružnu strukturu. Ali ne u smislu nekog geometrijskoga lika koji bi mišljenju analogijski predočavao kozmičko gibanje planeta. Ono što se vječno vraća jest slučaj kao nužnost bivanja ili postajanja uvijek istog kao novoga. I nije stoga nimalo neobično da će Deleuze izvesti iz Nietzscheove misli odredbu kružnoga kretanja za pojam mase i snage kao intenziteta s kojima treba slikovno-diskurzivno misliti kaos. Nije, dakle, kaos u krugu. Sva kaotičnost zbivanja izvodi se iz „univerzalnoga zakona“, koji se ne može refleksivno izvesti s pomoću pojmova koji bi sugerirali neku onostranu moć, trajno ukazivali na čin božanske moći i tako filozofiju već na počecima sveli na dešifriranje ove ili one objave-u-svijetu. Vječno ponovno vraćanje upućuje na zagonetku onog što je u suvremenom mišljenju Heidegger imenovao smislom bitka. Samo što se u Deleuzeovu tumačenju Nietzschea smjer ovog „osmišljavanja“ izvodi iz već unaprijed promijenjenog načina razumijevanja bitka kao bivanja ili postajanja. Ono što biva ili postaje nije biće u svojoj bitosti, već je to proces nastajanja drugosti i razlike u samome bitku. Drukčije rečeno, sve ono što se događa povezujući na drukčiji ontologijski način bitak i vrijeme događa se kao vječno ponovno vraćanje. Ali, razlika spram klasičnih ontologija jest u tome što se ono što se vraća događa polazeći od načela individuacije. Iznimka stvara pravilo, a ne potvrđuje neki univerzalni zakon. To znači da individuacija nije tek ozbiljenje mogućnosti univerzalnosti kao transcendentalne forme. S iznimkom ulazimo u prostor apsolutne razlike i mnoštva, u prostor apsolutne drugosti ili novosti ovog svijeta kojemu treba reći DA čak i kad je nepodnošljivo tragičan u svojoj nesvodljivoj drugosti. Misao vječnog ponovnoga vraćanja zato je „tragična misao“ i pripada metafizičkim pločama aktivno-pasivnoga nihilizma. (Gilles Deleuze, Nietzsche et la philosophie, str. 39-41.) Međutim, u skladu s onim što smo nazvali logikom i-i, ta je misao putokaz za prevladavanje nihilizma kao takvog. Problem s kojim se susrećemo u Deleuzeovu tumačenju Nietzscheove filozofije jest upravo u tome što je misao o vječnome ponovnome vraćanju za suvremenost i vladavinu tehnogeneze koja konstruira nove događaje virtualne aktualizacije ono što pripada ontogenezi. Razlika između tehnosfere i prirode u ovom slučaju pokazuje nam da je ponovljiva neponovljivost događaja ne samo moguća, već je i nužna u modelu kibernetičke razlike. Uostalom, drugi pojam kibernetike kao što je to povratna sprega-petlja (feedback-loop) jasno ukazuje da se ono što je bilo može iznova reproducirati na posve drugoj i drukčiijoj razini događaja, a ne bitka. (Vidi o tome: Žarko Paić, Tehnosfera I-V, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018-2019.) U tome je inventivnost Deleuzea, što je u Nietzscheovoj misli vidio stvaralačko načelo samopotvrđivanja života kao imanencije. 5. Nihilizam i tragično Što je za Nietzschea, naposljetku, ono tragično? U svjetlu Deleuzeova tumačenja, nihilizam se ne može izjednačiti s tragičnim iskustvom mišljenja i života. Njegova je temeljna značajka u obezvređivanju vrijednosti i uspostavljanju pseudo-sinteze znanosti, morala i politike nasuprot onome što jedino osmišljava istinsku „tragičnu egzistenciju“. To može biti samo filozofija i umjetnost. Ali, kao što smo vidjeli, Deleuze nije time zapao ni u kakav iracionalizam ili mistiku bivanja ili postajanja kao novoga načela stvaralaštva time što je preuzeo Nietzscheov stav da se u čitavoj povijesti filozofije lik filozofa profanirao do te mjere da mu je nedostajalo onog patosa i ekstaze što ga utjelovljuje lik umjetnika. Umjetnost jedino može biti tragična, ne i filozofija. I zato je protulijek nihilizmu nužno u načelu individuacije s idejom umjetnički vođene egzistencije. Ono tragično se pronalazi u igri bezrazložnosti i kaosa, a sve što je tome posve suprotno počiva u pokušaju da se bitku pronađe prvi uzrok i posljednja svrha. Nije stoga nimalo začudno da Deleuze tvrdi kako se u nihilizmu razaznaje „dijalektički i kršćanski patos, karikatura tragičnoga, komedija loše savjesti.“ (Gilles Deleuze, Nietzsche et la philosophie, str. 41.) Dioniz i Zaratustra, bog ekstatične tjelesnosti i zagovaratelj prevrednovanja svih vrijednosti, dolaska nadčovjeka i imanetne transcendencije tijela, predstavljaju ne samo metaforično ono čemu misao prevladavanja nihilizma treba težiti ─ nevinosti bivanja i lakoći postajanja Drugoga. Umjesto Platona i Isusa Krista, ideje dobra i milosrdne ljubavi, duha težine i „znanstvenoga objektivizma“, put vodi prema zvijezdama posve drukčijeg smisla iskupljenja od radosne patnje mučenika i svetaca. No, ipak se postavlja pitanje je li Nietzsche svoju temeljnu misao o „vječnome ponovnome vraćanju“, koja pretpostavlja smrt Boga i dolazak nadčovjeka, usmjerio izričito spram prošlosti ili budućnosti, ako je posve izvjesno da je ono što se imenuje sadašnjošću kao prisutnošću „bitka“ u odnosu na metafiziku od Aristotela do Hegela kritički prevladano. S Nietzscheom se ono „aktualno“ ne može uspostaviti kao pojam koji bi vrijeme reducirao na bitak u njegovoj pukoj održivosti u „sada“. Ako je „vječno ponovno vraćanje“ slučaj kao nužnost, onda se, kako to tvrdi Deleuze, ova misao „suprotstavlja kontinuumu“. (Gilles Deleuze, Nietzsche et la philosophie, str. 50.) Vrijeme se, dakle, ne vremenuje nikako drukčije negoli kao bivanje ili postajanje onog istoga kao razlike i drugosti. A to onda znači da se volja za moć koja označava bitak, i vječno ponovno vraćanje, što se odnosi na vremenovanje iskonskoga vremena, ne mogu razumjeti bez prevladavanja onog što je od samoga početka zagonetka metafizike uopće. Posrijedi je ono što nazivamo Ništa (nihil), a što je u mišljenju kraja metafizike 20. stoljeća najprodornije promišljeno u Martina Heideggera i Emanuela Severina. ( Martin Heidegger, Was ist Metaphysik? V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2007. 16. izd. i Emanuele Severino, The Essence of Nihilism, Verso, London-New York, 2016.) Ništa, naime, nije suprotnost bitku, već se njegovo „ontologijsko“ značenje može izvesti iz procesa ništenja ili neantizacije (néantisation). Kakvo je to vrijeme u pitanju kod Nietzschea? Prema Deleuzeu, očito je da se radi o slučaju kao nužnosti i o kaosu kao novome redu. Iz toga nužno proizlazi da Nietzsche pretpostavlja „nevinost bivanja“ kao autentičan način ne samo ljudske egzistencije, već se u gradnji mosta za dolazak nadčovjeka takvo vrijeme mora oživotvoriti u stvaralačkome „amor fati“. Nije to, dakle, nikakva aktualizacija događaja koja bi omogućila znanostima njihov trijumf u tehničkome nihilizmu svijeta. Posve suprotno, znanosti kao reaktivne snage ljudskoga duha promatraju bitak u procesu njegove promjene iz stajališta načela dostatnoga razloga, jer bez toga ne bi bio moguć napredak u istraživanju „objektivnosti istine“. Nema nikakve sumnje da ni Deleuze ne ostaje ravnodušan prema Nietzscheovu kritičkome sudu kako su znanosti „u službi nihilističkoga mišljenja“. (Gilles Deleuze, Nietzsche et la philosophie, str. 51.) I zato u analizi Nietzscheove temeljne postavke o „vječnome ponovnome vraćanju“ Deleuze izričito tvrdi da u Nietzschea ta misao nije ona koja govori o istome, već se kao sintetička misao odnosi na „apsolutnu razliku“ koja pretpostavlja „novo načelo“. To je načelo u „ponavljanju razlike, pa stoga ne možemo razumjeti dalekosežnost Nietzscheove misli o biti vremena bez razjašnjenja identiteta. Ono isto mora se zbivati u vremenu, ali ne kao aktualnost koja se neprestano intenzivira i tako postaje ništavnost i prolaznost vremena u njegovom iščeznuću. „Vječno ponovno vraćanje nije trajnost istoga, stanje ravnovjesja niti obitavalište identiteta. U vječnome vraćanju ne vraća se ono isto, već je vraćanje sậmo isto onoga što se jedino iskazuje razlikom i što se razlikuje.“(Gilles Deleuze, Nietzsche et la philosophie, str. 53.) Razlika je ono što se ovdje u čitanju Nietzschea pojavljuje problemom drukčijeg shvaćanja istoga ili identiteta. Moguće je jasno pokazati da se u ovome Deleuzeovu spisu otvara mogućnost njegove „nove ontologije“, koju će na uistinu impresivan način izvesti u glavnome djelu naslovljenom Razlika i ponavljanje šest godina kasnije. Baveći se Nietzscheom i to osobito njegovom glavnom misli o „vječnome ponovnome vraćanju“ morao je dospjeti do problema određenja ne samo autentične vremenitosti kao što je to imao u vidu i Heidegger, nego još više o razumijevanju glavnog problema filozofije uopće kao što je to pitanje o smislu bitka. Deleuze se u raščlanjivanju ovog odnosa između bitka kao bivanja ili postajanja (devenir) i vremena kao vremenovanja u virtualnoj aktualizaciji događaja zaputio preko prvotnoga aspekta ideje vječnoga vraćanja u doktrinama kozmologije i fizike do onog pojma bez kojeg ne možemo uopće shvatiti zašto je Nietzsche vrijeme sagledao iz horizonta predsokratske, babilonske i indijske škole mišljenja. Taj pojam koji jasno upućuje na smisao bitka u njegovoj kontingenciji i faktičnosti jest volja za moć. Tek njezinim pojavljivanjem postaje moguće uvesti u promišljanje stvaralačku moć umjetnosti kao alternative nihilizmu modernih tehnički ustrojenih znanosti. Jer volja za moć nije mehanicističko ili, današnjim govorom iskazano, neurokognitivno načelo bitka kao takvoga. Umjesto toga, s voljom za moć otpočinje uzbudljivo doba vladavine nihilizma i izgleda za njegovo prevladavanje. U njezinoj se bitnoj odrednici skriva istodobno spoznajno polje tumačenja ili mišljenja o onome što biva ili postaje te djelovanje vrednovanja, a to znači kritičkoga razumijevanja ne više bitka u njegovoj postojanosti i nepromjenljivosti, nego događaja s kojim bitak prelazi u stanje mnoštva i razlike. Ako se uistinu formula Nietzscheova mišljenja može izraziti onako kako je to uspostavio Vanja Sutlić u njegovu djelu Praksa rada kao znanstvena povijest, dakle polazeći od toga da se volja za moć kao bitak bića zbiva ili događa kao vječno ponovno vraćanje, onda je načelo individuacije u Nietzschea očigledno uvođenje u problem bez kojeg suvremena metafizika u njezinome dovršavanju u kibernetici ne može učiniti ni korak dalje. (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 178.) Deleuze je zacijelo u svojem inventivnome, odvažnome i prijepornome čitanju geneaologije nihilizma u Nietzschea otvorio pitanje o egzistencijalnome ustrojstvu volje za moć kao vječnoga ponovnoga vraćanja. No, to nije nipošto značilo pad u okrilje nekog psihoanalitičkoga pristupa objašnjenju razloga zašto je ova misao u načelu ozbiljenje tragičnoga i zašto se s njom razvija čitava suvremena filozofija koja s Heideggerom kreće u smjeru mitopoetskoga kazivanja, a ne više ustrajavanja na „racionalizmu“ i „objektivizmu“ modernih znanosti kao paradigmatskoga okvira novovjekovne filozofije. Ako su novovjekovni filozofi bili u pravilu i matematičari i fizičari poput Descartesa, Leibniza, Pascala, onda je s Nietzscheom sve preusmjereno u razotkrivanje onoga što predleži volji za moć kao vječnome ponovnome vraćanju (istoga). To što predleži načelu individuacije bitka kao bivanja ili postajanja u prstenujućem krugu vremena koje se vraća jest ─ igra. U Heraklitovu 52. fragmentu, sjetimo se, govori se o djetetu koje se igra kamenčićima tako što ih razmješta na ploči. U drugom obratu, možemo zamisliti da je posrijedi igra s kockama koje se bacaju. No, igra koja povezuje nebo i zemlju, smrtnike i besmrtnike ostaje bezrazložna. I takva mora biti jer inače ne bi bila igra. Problem je samo u tome što slika igre koja odgovara onto-teo-kozmo-antropologijskom „usudu“ metafizike nije ništa drugo negoli skrivena „bit“ umjetnosti kao stvaranja i razaranja Jednog-Svega u njegovu mnoštvu i razlici. Igra je događaj koji se događa u mnoštvu mogućnosti. Ali sve su naposljetku pitanje odluke o nužnosti izbora samo jedne jedine, i to one koja čovjeku u kozmičko-planetarnim uvjetima podaruje slobodu. Umjetnost kao put prevladavanja nihilizma ne može biti nikad bez ove tragične crte „usuda“ u vremenu kao „vječnome ponovnome vraćanju“. No, ono što se ne može nikad vratiti nije ono isto. Ne može se vratiti egzistencijalna jednokratnost i neponovljivost čak i kada se učinkom tehnosfere život preobražava u pustolovinu umjetnoga života (A-life) koji ponavlja sve ono što je ovaj pravi i jedini život dovelo do njegova dosuđenog kraja. Čak i u tom kraju onog što je egzistenciji čovjeka davalo dostojanstvo i smisao, Nietzsche je vidio korijen svih problema onoga što suvremeni nihilizam u znaku ravnodušnosti spram događaja tzv. promjene svijeta čini čudovišnim. Na kraju spisa Uz genealogiju morala nalaze se proročanske riječi: „I da još jednom na kraju kažem ono što sam rekao na početku: čovjek će radije htjeti i ništa, nego ne htjeti.“ (Friedrich W. Nietzsche, Uz geneaologiju morala, str. 189.) Je li volja za moć ipak na kraju ostala bez svojeg „subjekta“ otkako je egzistencija postala muzealizirana riječ naše nesuvremene suvremenosti? Tko još može nešto htjeti a da to nije već unaprijed osuđeno na bezizglednost trajanja u vremenu bez razlike između onog što nekoć bijaše uistinu autentično i onog što jest čudovišno vulgarno?

April 3, 2026
Čudovišno

Čudovišno

1. Uvod u besmrtnost: Borgesova parabola Besmrtnik Jorge Luis Borges u pripovijesti Besmrtnik iz zbirke Aleph objavljene 1949. godine govori o želji čovjeka za dosezanjem vječnosti. Pripovijest je parabola o tragatelju za Gradom Besmrtnika s one strane rijeke Ganges. Kao u svim Borgesovim književnim djelima riječ je o „kristalima vremena“. Mit sabran u tekstovima svih kultura svijeta stapa se sa zbiljom kao imaginarnom konstrukcijom. Pripovijest Besmrtnik Borges podastire kao prijevod nekog rukopisaumetnog u posljednji, šesti svezak engleskoga prijevoda Ilijade (1715-1720.). No, u Postscriptumu saznajemo da je antikvar Joseph Cartaphilus iz Smirne autor pripovijesti. Apokrifnost je oznaka za sumnju u temelj i autorstvo namjesnika jezika. Na taj se način pripovijest predaje mašti i doživljajima čitatelja onog tajnovitoga i nepoznatoga. Kanonska verzija Biblije isključuje apokrife iz povijesne objave. Spisi s oznakom apokrifnosti pripadaju u područje nevjerodostojnosti. Teologijska rasprava u ranome kršćanstvu o vjerodostojnosti božanske objave odnosi se na pitanje tekstualnog ozakonjenja Božje riječi u životu i djelu Isusa Krista. Apokrifi nisu heretički spisi. Oni su nekanonizirane verzije objave. U njihovu se vjerodostojnost ne možemo pouzdati. Ali apokrifnost teksta upućuje na tajnu koja je tijekom povijesti postala mračnom. Borges, dakle, piše kroz pismo Drugoga (Cartaphilusa) o mračnoj tajni besmrtnosti kao agoniji vječnosti. „U Rimu sam razgovarao s filozofima koji su naslutili da je produljenje ljudskog života zapravo produljenje agonije i množenje broja smrti. (J. L. Borges, „Besmrtnik“, u: Aleph, Sabrana djela 1923-1982., GZH, Zagreb, 1985., str. 10. Sa španjolskoga preveo M.Telećan) Početni je tragatelj za Gradom Besmrtnika rimski tribun legije koja je u doba cara Dioklecijana ratovala na prostorima Egipta. Drugi su tragatelji nastavljači njegova poslanstva sve do autora pripovijesti Cartaphilusa u 20. stoljeću. Mjesto događanja u Borgesovim je pripovijestima strogo i precizno određeno. Ali ta je strogost i preciznost nužna samo zato što ono fantastično ne lebdi u proizvoljnim, nerazumskim sferama. Mogućnost fantazije kao usporedne zbilje jest u tome što ima veću uvjerljivost od „prave“ zbilje stoga što počiva na nadracionalnim temeljima. Zbilju se uvijek nastoji suspregnuti, učiniti je umnom pokušajem matematičko-logičke tvorbe svijeta kao djelatnosti čistoga uma. Povijest nije izmišljotina, premda je povijest kao pripovijest uvijek i neizbježno krivotvorenje istine događaja zato što o događaju piše i tumači ga autor iz svoje osobne perspektive, koja je istodobno složena mreža svih zajedničkih fantazmi i trauma, kulturne sublimacije i ideologijskih zabluda. Povratak začaravajućoj moći mita u postmoderno doba odgovara spoznajnome relativizmu istine. Kristali vremena su fraktali svijeta. Ovdje nije vrijeme raspravljati o razlici između mythosa i logosa. Mit kao izvorno kazivanje u povijesti bitka ima svoju navlastitost u tome što, doduše, prethodi filozofiji, ali je epohalno jednokratan događaj onoga početnoga (arhé) i iskonskoga. Kada svijet nema više svoj temelj, postajući znanstvena tvorba bez tajne, tada je povratak mitu moguć tek kao nostalgija za fantazijom u sinkretičkim formama fantastičnih pripovijesti iz prošlosti. Iluzija da se mit ponavlja u sadašnjosti nastanjuje apokaliptičku svijest posthistorijskoga čovjeka. No, to ponavljanje je moguće spoznati u simboličkome smislu analogije ovoga vremena s nekim prošlim vremenom. Suvremeno kazalište, primjerice, svagda iznova uprizoruje mit o Edipu u skladu s vlastitim čitanjem mita oživljenog u sadašnjosti. Za Borgesa postoji samo opća povijest kao povijest zamišljene tvorbe svijeta. Sve je nužno perspektivizam istine. Svako je itumačenje povijesti kao pripovijesti stoga dekonstrukcija temelja objelodanjivanjem njegove apokrifnosti. Istina je događaja u tome što sam događaj – dogodio se on zbiljski ili je izmišljen – već u sebi ima nešto čudovišno. Događaj je otvorenost vremena u bljesku trenutka. On nastaje i nestaje s horizonta u vremenu poput izlaska i zalaska sunca. Događaj je, dakle, trenutak i trenutačnost. Uhvatiti trenutak znači doživjeti i oživjeti trenutak u njegovoj punini. Cézanne je ostavio zapis o vlastitome doživljaju slikanja planine st. Victoire: „Upravo sada protječe jedan trenutak. /…/ Moramo postati taj trenutak.“ Vrijeme prethodeće događaju i vrijeme koje dolazi nakon njega u ekstazama prošlosti i budućnosti upućuju na jednokratnost sudionika događaja. Bez sudionika događaj protječe u svojoj posvemašnjoj ravnodušnosti spram vlastite događajnosti. Borges/Cartaphilus u pripovijesti Besmrtnik otvara temeljno pitanje o vremenu s onu stranu svagda prisutne svijesti o konačnosti čovjeka, Pitanje nije što jest vrijeme. Tradicionalna metafizika pitanjem o nečem kao nečem (štostvo, aliquid ens), pita o biti ili supstanciji bića kao takvog. Ali o vremenu se ne može pitati na taj način, jer vrijeme nije nešto (stvar, biće). Pitanje o vremenu jest pitanje o onome što izmiče odredbi bića kao takvog u cijeloj povijesti metafizike. Zato se i ne može kazati da je vrijeme nešto, kao što nije ni njegova logička negacija – ništa. Ništenje ničega pripada čudovišnoj moći bitka i vremena. U pitanju o vremenu samo se vrijeme otvara kao pitanje. Vrijeme na čudovišan način omogućuje to pitanje. Zahvaljujući iskustvu vremena čovjeku je omogućeno razlikovanje između smrtnika i besmrtnika. Kad Lacan kaže da je istinska formula ateizma Bog je nesvjestan, tada se u tom iskazu skriva postavka o dokinuću vremenitosti kao uvjetu mogućnosti opstojnosti svijesti. Svijest se uvijek razumije u granicama vremena. Svijest o bezgraničnome i ideja besmrtnosti nužno je nešto za samu svijest čudovišno. U tjeskobi se susrećemo sa zaprepašćujućim iskustvom „prisutnosti“ čudovišnoga kao susreta s ničime. Tjeskoba se odnosi na neizvjesnost događaja u budućnosti, egzistencijalnu brigu za svijet, a strah na nešto zbiljsko predmetno što živi u okolnome svijetu. Čudovišno nam kroz tjeskobu zatvara jezik u praznu šutnju. Tako se ono nečuveno i neizrecivo pokazuje u egzistencijalnoj strukturi čovjeka kao smrtnika. Povijest u svojoj otvorenosti spram budućnosti može biti poviješću samo u horizontu konačnosti i smrtnosti čovjeka. Kroz tjeskobu se, kako kaže Heidegger u predavanju Što je metafizika? obznanjuje iskustvo zamuknuća pred zaprepašćujućim ništenjem ničega. (M. Heidegger, „Was ist Metaphysik?“u:: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1978., str. 103-121). Mi lebdimo u tjeskobi zbog toga što nam izmiče biće. No, čudovišno nije ono puko neljudsko. Pritom se ne misli na nešto strahotno što čovjeku dolazi iz okolnoga svijeta, gdje prebivaju stvari kao tvorevine tehnike i umjetnosti. Još manje je čudovišno supripadno onome divljem i zvjerskom. Riječ čudovišno u hrvatskome jeziku ima bitnu mogućnost mišljenja i kazivanja. Čudovišno nije čudnovato niti čudesno Čudnovato je sve što izmiče logičkome objašnjenju, a čudesno u sebi ima jedinstvo čuda i udivljenja čudom. Čuđenje (grč. thaumasein) je izvor filozofije kako su to mislili predsokratovci. Mišljenje, dakle, ne može nikad biti svedeno na logičku samorazumljivost bića. To je, naprotiv, nužno za polazište svih znanosti. Ali filozofija lebdi iznad takve samorazumljivosti. Razlika između filozofije i znanosti nije samo u govoru kojim se objašnjavaju stvari s pomoću pojmova. Znanstvene teorije o kaosu i filozofijsko razumijevanje kaosa pokazuje da znanosti istražuju materijalne uvjete nastanka kaosa, dok filozofija otpočinje s pitanjem o kaosu kao ideji početka stvaranja svijeta. (G. Deleuze/F. Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, Les Ëditions de Minuit, Pariz, 2005., str. 111-112.) Da svijet jest, ponajprije jest nešto čudnovato i čudesno. Bez obzira duguje li svijet svoj bitak nečemu nadsvjetovnome ili samome sebi, u tome da on jest skriva se nešto čudovišno. Ono čudovišno dolazi iz nepoznatoga i događa se u susretu koji nadilazi i tjeskobu i strah. Kazivajući o čudovišnome mi govorimo o iskustvu i doživljaju nečeg što nas nadilazi. Iskustvo čudovišnoga nije empirijsko iskustvo susreta s bićem koje izaziva strah. Već je u modernome pjesništvu, osobito Rilkea, bljesnula svijest o ljepoti kao početku onoga strahotnoga. (P. Sloterdijk, „Du muss dein Leben ändern: Über Anthropotechnik,, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2009.) Ali ljepota nije estetski objekt mirnoga motrenja promatrača,. To je ideja koja nadilazi svoju pojavnost u bićima. Kroz svijetljenje i sjaj ideja se pojavljuje u jedinstvu duhovno-tjelesnih supstancija. Ljepota jest, kao i pridruženi joj pojam uzvišenosti, otvorenost čudovišnoga u nečem nadilazećem svakom iskustvu i doživljaju lijepoga kao takvog. Tako ova riječ ne pripada oznaci čudovišta kao hibrida životinje, čovjeka i stroja, iako je u ontičkome smislu čudovište biće bez svojega identiteta. Mitovi su prepuni takvih hibridnih bića – od kiklopa i hidri do Levijatana i Behemota. Hibrys je ontologijska oznaka za čudovišta. Spajajući nespojivo, nastaje novo biće s oznakama obojega. Kentaur je mitsko biće u kojem njegov izgled odgovara spoju čovjeka i konja. Hibridnost je odlika našega postmodernoga doba promjenjivih i fluidnih identiteta. Bezbitnost i desupstancijaliziranje u hibridnome je svijetu gubitak jedinstvenoga središta svega što jest. Ali ni bezbitnost ni desupstancijaliziranje ne pogađa samo izvanjski svijet čovjeka. Tim je događajem praznine pogođeno ono ljudsko najnavlastitije, njegova povijesno uspostavljena bit. Iskustvo i doživljaj čudovišnoga proizlazi jedino iz slutnje nadolazećega kao kraja, granice, smrti. Stoga čudovišno nije biće ni u kojem liku zamislivih preobrazbi životinje, čovjeka i stroja. Ali ipak ima „nešto“ povezujuće između hybrisa kao bića i događaja kojim iskrsava čudovišno. Svijet koji nastanjujemo u njegovoj neprozirnosti i urušavajućim temeljima pokazuje se u neizrecivo-neprikazivome liku čudovišnoga. U njemačkome jeziku das Unheimliche (engl. uncanny, fr. Inquiétant, l’inquiétante éterangeté) jest uvijek nešto das Ungeheure – strahotno, zagonetno, moćno u svojoj strahotnosti. Osjećaj koji nas obuzima pred time jest strah i nespokojstvo zbog uzvišene snage koja je čudovišna u svojoj razaralačkoj ljepoti. U Freudovu eseju istoimena naziva Das Unheimliche, u kojem se psihoanalitički razvija misao o začudnoj vezi estetskoga iskustva uzvišenosti s mitom kao praiskustvom kompleksa kastracije, odnosno s fantazijom o iskonskome majčinskome tijelu, zanimljivo je nešto ipak posve drukčije negoli profano objašnjenje psihoanalize. (S. Freud, „Das Unheiimliche“ (1919), u: Gesammelte Werke, sv. XII, Fischer, Frankfurt/M., 1999., str. 227-278.) Freud, naime, pokazuje da etimologija njemačke riječi Unheimlich upućuje na raskol između onoga „heim“ i „zu hause“ što znači obitavati, biti zbrinut u kući kao svojem urođenome mjestu zaštite i sigurnosti egzistencije. Zavičaj (Heimat) podaruje čovjeku pribježište i ukorijenjenost u blizini onog poznatoga i iskustvom prihvaćenoga kao navlastitoga. Ali zavičaj ima u sebi skrivenu tajnu blizine. Ono čudovišno jest stoga radikalno suprotno i različito iskustvo, te doživljaj bezavičajnosti čovjeka, tuđosti, raskorijenjenosti, nepoznatoga. Heidegger će u Pismu o humanizmu iz 1946. godine odrediti metafizičku sudbinu novovjekovnoga čovjeka kao iskustvo bezavičajnosti. Humanizam kao metafizika jest napuštenost čovjeka od bitka i iskustvo bezavičajnosti. (M. Heidegger, „Brief Über den Humanismus“, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt/M.,1978., str. 311-359. ) Doživljaj čudovišnoga sjedinjuje strah i prepast. Ono čudovišno jest i nije istodobno čudnovato i čudesno. Čudovišno zaprepašćuje, stvarajući doživljaj raskorijenjenosti i gubitka temelja. Potresenost je najbliže iskustvo onoga što izaziva čudovišno. Ali potresenost ne izaziva tek osjećaje udivljenja i ustrašenosti događajem čudovišnosti. Kada dolazi do potresenosti, ništa više nema svoje mjesto, temelj, zavičajnost, obitavalište. Sve je potreseno i sve je rastreseno u najdubljem temelju bitka. Borges nije bio filozof. Ali dobro je poznavao njezinu povijest. Nerijetko se i upuštao u istraživanje problema vječnosti i vremenitosti. Naslovi parabola upućuju čak izravno na filozofe poput Pascala, Averoesa, Schopenhauera, U pripovijesti Besmrtnik potraga za Gradom Besrmrtnika zapravo je potraga za riješenom tajnom cjelokupne povijesti filozofije kao metafizike – dosezanjem vječnosti, odnosno ozbiljenjem suglasja između smrtnika i besmrtnika, čovjeka i bogova. Ali suglasje proizlazi iz želje onog koji nema mogućnost savršenstva bitka. Kršćanstvo određuje nečuven paradoks ove negativne dijalektike. Bog u tjelesnome liku Isusa Krista postaje smrtnik da bi smrtnicima posredovao misterij utjelovljenja božanske prisutnosti. U svojoj besmrtnosti Bog potrebuje čovjeka kao smrtnika za svoj medij ispunjenja. Odnos Boga i čovjeka na taj način postaje odnos između istoga u razlikama. Jedno potrebuje Drugo da bi ono Drugo u svojoj drugotnosti poprimilo vlastitost stapajući se s Jednim. Ontologijska razlika između bitka i bića u povijesti metafizike proizlazi iz čudovišnoga događaja rasprskavanja bitka u bićima. Dosegnuti vječnost kao besmrtnost bića zato mora imati istodobno u sebi neku nadljudsko-neljudsku dimenziju ekstaze. Mistično španjolsko slikarstvo u doba baroka težilo je dosezanju duhovnoga oka i ekstatičnome trenutku izlaska-iz-tijela. (V. I. Stoichita, Visionary Experience in the Golden Age of Spanish Art, Random House, London, 1995.) Tijelo u ekstatičkome trenutku čudovišnosti života i smrti prelazi-preko-granice. Ljepota je tog događaja nečuvena i neizreciva. Ona je uistinu uzvišeni trenutak prekoračenja konačnosti i smrtnosti. Već je otuda bjelodano da je pitanje o besmrtnosti paradoksalno utoliko što se duhovna energija ili bilo koji modus duhovnosti smatra jedino primjerenim načinom nadilaženja tijela. Paradoks je u tome što ideja besmrtnosti označava istodobno ovjekovječenje vremena i ovremenjivanje vječnosti. Vrijeme je, dakle, jedino mislivo sa stajališta vječnosti, a vječnost mora pasti u vrijeme. Taj pad u vrijeme podaruje čudovišan događaj nastanka ili rađanja nečeg takvog kao što je povijest. Povijesno vrijeme epohalno je određeno početkom i krajem. Vječnost ne može biti povijesna, jer je za to potrebno razlikovanje u epohalnome smislu između prvoga i posljednjega. No, Borges će u paraboli Povijest vječnosti iz 1963. godine iznijeti stajalište o metafizičkoj tajni što mora prethoditi vječnosti. Posve je suprotan smjer: iz budućnosti vrijeme teče prema prošlosti. Kao potkrepu toga Borges navodi stih jedne pjesme španjolskoga filozofa i pjesnika Miguela de Unamuna: Nocturno el rio de las horas fluye desde su manantial que es el manana aeterno… Noćna rijeka sáti teče Iz svoga vrela koje je vječno sutra…(J.L..Borges, Povijest vječnosti,u: Sabrana djela 1923-1982., GZH. Zagreb, 1985. str. 67. Sa španjolskoga prevela M.Polić-Bobić) Zato je, primjerice, ljudska povijest model razumijevanja tzv. prirodne povijesti. Apokalipsa u kršćanskome razumijevanju odnosa vječnosti i vremena nije samo otkrivenost novoga nakon neizbježne propasti staroga (svijeta), nego ponajprije otkrivenost bitne ekstaze budućnosti iz vremena s onu stranu loše beskonačnosti istoga. Apokalipsa je događaj vječne novosti novoga. (J. Derrida, O apokaliptičkome tonu usvojenom u novije vrijeme u filozofiji, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2009. S francuskoga preveo M. Kopić) U nadolazećem događaju novoga vrijeme tek zadobiva smisao nadilaženja prolaznosti. Da bi se moglo misliti besmrtnost kao vječnost mora se poći odozdo – od vremenitosti i konačnosti smrtnika u njegovom jedinstvenom, jednom i jedinome tijelu. Iz udvajanja Jednoga kao besmrtnoga nastaje Dvoje kao mogućnost reprodukcije i replikacije. U svim mitologijama problem božanskoga rađanja i umnožavanja (partenogeneza) proizlazi iz kaosa kao praslike svijeta u njegovom iskonu. Borges kaže, navodeći rimske filozofe, da je negativna projekcija besmrtnosti umnažanje postojećeg broja smrti. Taj je broj konačan, a ne beskonačan. Umnažanje kao dijeljenje Jednoga pretpostavlja već unaprijed mogućnost i nužnost da se Jedno kao matematički izraz bitka spram nule (ničega) postavi kao nedjeljivost onoga istoga. Smrtno je kao i besmrtno samo Jedno. Ali to Jedno koje se umnaža da bi očuvalo istovjetnost u Drugome događa se u vječnome krugu nastajanja i nestajanja, rađanja i umiranja. Na taj način je ideja vječnosti i u Hegelovu sustavu apsolutnoga duha, koji u sebi sve obuhvaća i sve prevladano uzdiže na viši stupanj, shvaćena kao krug krugova. Pravocrtnost napretka u smislu povijesnoga razvitka duha od prirode do apsolutne znanosti duha samoga – čiste ideje u svojem unutarnjem i izvanjskome bitku – događa se samo u krugu, ne izvan njega. Problem je besmrtnosti stoga ontologijsko pitanje matematičkoga problema odnosa između Jednoga i nule (bitka i ničega). Bitak i ništa su ukinute suprotnosti već na stadiju početka, a na kraju razvitka ideje u sustavu apsolutnoga duha loša se beskonačnost istoga dokida u razvijenoj istovjetnosti duha u svojim razlikama. (G. W.F. Hegel, Enzyklopädie der philosophoschen Wissenschaften im Grundrisse, F. Mainer, Hamburg, 1959. (ur. F. Nicolin i O. Pöggeler) Besmrtnost kao vječnost ponajprije jest svijest o mogućnostima i granicama tijela u prostoru i vremenu. Smrtnik ima tijelo zato što živi unutar njegovih granica sa sviješću o vlastitoj konačnosti. Bez tijela čovjek ne vodi vlastitu egzistenciju. Suvremene rasprave o eutanaziji kao usmrćivanju tijela čovjeka zbog „humanoga“ razloga dokinuća patnji nepropitano polaze od toga da je život nešto navlastito egzistencijalno vezano uz duhovno iskustvo posjedovanja tijela kao uvjeta mogućnosti ljudske egzistencije. Težiti prijeći granice tog iskustva tijela znači težiti ili besmrtnosti samoga tijela ili pak nadtjelesnome u formi čistoga mišljenja. Ali, samo smrtnik može zbiljski težiti nečem drugome jer u sebi nema puninu bitka. Želja za besmrtnošću proizlazi iz ontologije nedostatka. Ono što nedostaje nečemu nalazi se izvan bića. Smrtnik može biti samo čovjek jer ima svijest o svojoj konačnosti. „Najlakše je biti besmrtan. Osim čovjeka, sva su stvorenja besmrtna, zato što ne znaju za smrt; spoznaja o besmrtnosti božanska je, užasna i nedokučiva.“(J. L. Borges, Besmrtnik, istr. 15.) Što je to „užasno i nedokučivo“? Ako je besmrtnost, prema slutnji rimskih filozofa iz Borgesove pripovijesti, samo agonija ljudskoga života njegovim produljenjem ili množenjem broja smrti, tada se postavlja neizbježno pitanje: zašto uopće htjeti postati besmrtnikom? Božansko je ono „užasno i nedokučivo“. Iz tog užasa i nedokučivosti misao o besmrtnosti mora prijeći sve granice (za)mislivoga. Biće tradicionalno shvaćeno u hijerarhiji kao ono niže od čovjeka jest životinja. Živo biće koje nema svijest o smrti živi na način besmrtnika. Aristotel je do definicije čovjeka kao živoga bića koje ima govor i kao političkoga bića (zoón logon echon i zoón politikoón) došao u razlikovanju spram Boga i zvijeri (divlje životinje). Ne radi se ovdje o produljenju života životinje koja živi kao besmrtnik jer nema svijest o smrti. Riječ je samo o produljenju života čovjeka. Već je u tome čudovišnost ovog (ne)mogućega projekta. Svijet ne nastanjuje samo čovjek nego i druga bića. Bez njih je čovjek napušten u svojoj primarno tjelesnoj egzistenciji. Produljenje života stoga ima karakter antropologijskoga redukcionizma. Život se svodi na ljudsku igru i znanstveni eksperiment s produljenjem ljudskoga života. Sve ono što se ovdje pojavljuje kao neljudsko – biotehnologijski proizvedene bakterije i virusi – ima svoju svrhu u usavršavanju ljudskoga tijela. Produljenje ljudskoga života shvaća se otuda usavršavanjem. Ali što se zapravo usavršava? Tijelo je očito pretpostavka da bi se moglo govoriti o usavršavanju života. Savršenost (perfectissimus) označava svršenost u sebi samome. Ideja Boga kao savršenoga i vječnoga sjedinjuje ono što jest oduvijek i zauvijek isto. Metafizički izraz za to jest identitet. Produljiti ljudski vijek produljenjem trajanja života nije nipošto nešto samorazumljivo. Vidljivo je to već iz izvorno grčkoga razlikovanja života dostojnoga živoga bića i gologa života (biós i zóe). Razlikovanje je bjelodano i čini temelj za svaku moguću antropologiju i koncept humanizma, iako je jasno da u Grka ne postoji pojam čovjeka u smislu njegove subjektne postavljenosti na samoga sebe. Čovjek (anhrópos) se određuje tek iz metafizičke perspektive odnosa s božanskim i prirodom (physis). Kada se produljuje ljudski život, produljuje se njegova tjelesna (somatska) supstancija. To produljenje shvaća se uvijek samo kao produljenje u smislu pravocrtnoga niza. Beskonačnost je u matematičkome smislu izvedena iz ideje crte koja ima svoj početak, ali nema svoj kraj. Ideja božanskoga kao besmrtnoga, pak, nije istovjetna iskazanome. Ono istinski „užasno i nedokučivo“ jest to što stvaranje nečeg konačnoga i smrtnoga proizlazi iz beskonačnoga i besmrtnoga. Produljenje ljudskoga života kao umnažanje broja smrti može biti agonijom samo zato što tako shvaćena besmrtnost nastaje iz već bitne agonije života kao onog jednokratrnoga i konačnoga. Što se produljuje – ljudske patnje, dosada egzistencije, strasti i žudnje, vječan krug tjelesnih (somatsko-duševnih) očitovanja života ili nešto ipak drukčije? Odakle onda uopće potječe težnja za produljenjem ljudskoga života ako se takav život shvaća agonijom? Je li ideja o besmrtnosti stoga ponavljanje onog već dogođenoga u životu ili radikalno stvaranje „vječno novoga“? Borges u Besmrtniku podaruje odgovor na pitanje o smislu potrage za tajanstvenim Gradom. Odgovor je rezignirana spoznaja o jedinome načinu dosezanja besmrtnosti. A taj način upućuje na bitnu redukciju života u njegovoj konačnosti i jednokratnosti. Život se svodi na ono što je Leibniz nazivao metafizičkom točkom u razlici spram matematičke – na čisti um, na užitak u mišljenju bez ikakve druge svrhe, na estetsku teodiceju. U onome što nalazimo u sljedećim riječima odjekuje cjelokupna povijest metafizike od Platona do Heideggera – ideja dobra kao onog lijepoga u sebi samome. Ironija je u tome što se život više ne podaruje i prima kao dar, već kao nužnost samoreprodukcije čistoga mišljenja u formi umjetne inteligencije. Borges, dakle, otvara pripoviješću Besmrtnik glavno pitanje posthumanizma. „Čin podizanja grada bio je posljednji simbol što su ga Besmrtnici prihvatili: on označava etapu kad su oni, spoznavši da je svaki pothvat isprazan, odlučili živjeti u mišljenju, u čistoj spekulaciji. Podigli su grad, zaboravili ga i prešli u pećine. Povukavši se u sebe, gotovo nisu zapažali materijalni svijet. /…/ Nema raznovrsnijeg užitka od mišljenja, i njemu smo se predavali. /…/ Smrt (ili njezino spominjanje) izaziva u ljudima izvještačenost i patetičnost. Oni su dirljivi u svojoj nestvarnosti; svaki njihov potez može biti posljednji: nema lica koje se ne muti i razlijeva, kao lice u snovima. Za smrtnike je sve nepovratno i slučajno. Za Besmrtnike, naprotiv, svaki čin (i svaka misao) odjek je onih što su mu prethodili, bez vidljiva počela ili točan nagovještaj onih što će ga u budućnosti vrtoglavo ponavljati. Nema ničega što se ne bi izgubilo u postojanim zrcalima. Ništa se ne može dogoditi samo jednom, ništa nema draž prolaznosti.“ ( J. L. Borges, Isto, str. 15-16-17.) Ako više ništa „nema draž prolaznosti“, o kakvoj je to besmrtnosti riječ i o kakvoj vječnosti? Srednjovjekovna je teologija u spisima Alberta Velikoga i sv. Tome Akvinskoga svojstvima božanskoga pripisivala transcendentalije jednog (unum), dobrog (bonum), istinitog (verum), bića (ens). Besmrtnost i vječnost ne mogu imati nikakve oznake nenavlastitosti i neistine bića u materijalnome svijetu ovozemne egzistencije čovjeka. Schopenhauer u svojem glavnom djelu Svijet kao volja i predodžba,navodeći Platona iz Fedra, kaže da je težnja filozofije thanatón méléte – težnja spram smrti. Pomnije čitanje Borgesove pripovijesti Besmrtnik ne bi smjelo izostaviti autorovu/Cartaphilusovu misao kojom završava ova fantastična pripovijest. Suočenje s krajem života pojedinca, koji svojom sviješću o konačnosti života predstavlja univerzalnost ideje čovjeka kao roda, pokazuje se u nečem bitno određujućem za svijest o vremenitosti kao prolaznosti. Sjećanje (anamnesis) razotkriva čovjeku njegovu jedokratnost i neponovljivost naspram jednolikog ponavljanja istoga. Bez jednokratnosti i konačnosti u vremenitosti trenutka ne samo da nije moguća povijest, nego nije uopće moguća ni egzistencija čovjeka u svojoj epohalno određenoj biti. Sjećanje je svijest o „draži prolaznosti“. Ono svagda ponavljajuće i isto nema u sebi razliku između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti trenutka. Jezik kazivajući istinu bitka u svojoj otvorenosti neizrecivoga upućuje na tu strukturu sjećanja. „Kad se bliži kraj, nestaju slike uspomena, ostaju samo riječi.“ (J. L. Borges, isto, str. 18.) Kraj čovjeka u doba posthumanizma temeljni je problem mišljenja i pokazuje se istodobno temeljnim problemom razumijevanja povijesti. Nestanak slika (uspomena) i svodivost života u stanju njegova dokrajčavanja na riječi kao da se suprotstavlja sveopće prihvaćenoj postavci o premoći vizualne kulture nad tekstom u našem informacijskome dobu. Riječ je ovdje o riječima koje nadilaze slikovnost povijesti u njezinome vrtoglavome kruženju informacija i posvemašnjoj imploziji (sažimanju i zgušnjavanju). Riječi preostaju. Slike nestaju u bezdanu sjećanja koje blijedi. Borges je stvorio novi apokrif o iskonskome odnosu smrtnika i besmrtnika. Postavio je u pitanje svijest o vremenu kao identitetu promjene stanja svijesti unutar granica materijalnosti samoga teksta. Ne samo da postaje jasno kako je time uzdrman temelj i misao početka nečega što jezikom dolazi u svijet, nego je fantazija o besmrtnosti kojom se danas suvremene tehno-znanosti najozbiljnije bave, nastojeći produljiti život čovjeka s pomoću umjetne inteligencije i rekombinacijom genetskoga koda, postala jedini pravi filozofijski problem, da parafraziram Camusa iz Mita o Sizifu, koji na početku tog eseja tvrdi da je samoubojstvo jedini pravi filozofijski problem. I gotovo je zaprepašćujuće da je ono što iznosi Borges u svojoj pripovijesti – dvije verzije odnosa spram tog pitanja – u samome središtu novijih rasprava o božanskome, (post/trans)humanizmu, tijelu i životu. Jedna, metaforički, pripada pokušaju spašavanja nesvodivosti čovjeka kao smrtnika protiv logike djelovanja tehno-znanosti koje umjetnu inteligenciju izvode iz računalnoga karaktera mišljenja. Taj smjer mišljenja odlikuje suvremene zastupnike onih skeptičkih „konzervativnih rimskih filozofia“, jer u produljenju života vide produljenje agonije života uopće. Drugi je, pak, smjer tehno-znanstveni posthumanizam i transhumanizam. Njegovi „progresivni“ zagovornici tvrde da je besmrtnost već tu i da će uskoro biti praktično riješeno pitanje nesavršenosti čovjeka njegovim prelaskom u stanje kiborga ili „duhovne energije“ u virtualnome životu inteligentnoga stroja. Poput besmrtnika iz Borgesove pripovijesti njihov je užitak u odsutnosti prepreka iz materijalnoga svijeta da bi čista spekulacija prožela stanje svijesti u njezinoj apsolutnoj spontanoj kreativnosti. Zanimljivo je da se Borges u svojim parabolama ne dotiče spoznaja iz tehno-znanstvenih područja. Dok u SF-književnosti prevladava diskurs utopije iz rezultata suvremenih tehno-znanosti, fantastična književnost Borgesa jest filozofijski spekulativna. Na taj je način bliža problemu, koji proizlazi iz cjelokupne metafizičke tradicije Zapada. Ako je „stvar“ mišljenja u mišljenju Stvari koja nadilazi horizont čovjeka kao smrtnika, o kakvoj je to besmrtnosti i vječnosti riječ ukoliko se u njezinoj mogućnosti, zbilji i nužnosti, govoreći kantovskim kategorijama modaliteta, ne razotkriva sloboda novoga događaja u neizvjesnosti budućnosti s kojim tek drugi i drukčiji svijet može imati smisao? Pitanje o posthumanizmu nije stoga tek pitanje o kraju čovjeka i dosadašnje metafizičke povijesti ozbiljenja njegove ideje. To je pitanje isto kao i znamenito Leibnizovo: zašto radije biće (nešto) a ne ništa? U drugome obratu, u kojem iskustvu ljudske egzistencije kao jednokratnosti i smrtnosti nužno pridolazi ništa kao granica bitka, to je pitanje o kraju humanizma i sada glasi: zašto, dakle, radije besmrtnost i vječnost a ne smrtnost i konačnost čovjeka? 2. Neljudsko, suviše neljudsko: Lyotardov nesvodiv ostatak Kada se besmrtnost izjednačava s vječnošću tada govorimo o tijelu izvan prostora i vremena supripadnog smrtnicima. No, govor o tijelu pretpostavlja već unaprijed uvjet mogućnosti tjelesnosti uopće. Tijelo se uspostavlja u okolnome svijetu kao njegov nesvodivi dodatak. Okolni je svijet prije svega životni svijet. U njemu obitava čovjek među stvarima. Neodvojivost dviju supstancija – res cogitans i res extensa – unatoč njihovu razdvajanju u početku novovjekovne filozofije kod Descartesa, odnosi se na neodvojivost tijela od mišljenja. Međutim, problem cjelokupne metafizike nije u dosezanju vječnosti sa stajališta misaone supstancije i čistoga uma. Uobičajeni odgovor teologije na znanstvene, kozmologijske teorije o nastanku svemira (svijeta), pri čemu se teorija svega Stevena Hawkinga i teorije struna nastoje povezati s obzirom na dosege Einsteinove opće teorije relativnosti u spekulaciji o imploziji crnih rupa, jest da teorijska fizika može govoriti samo o materijalnosti svemira. No, o prvome uzroku kojim nastaje nešto iz ničega (creatio ex nihilo) izostaje odgovor. Bog kao kreativna inteligencija jest nematerijalan uzrok stvaranja. Za Aristotela je Bog nepokretni pokretač bitka bića. Odatle je razvidno da u govoru o besmrtnosti i vječnosti treba nužno razlikovati tjelesnu supstanciju u njezinoj materijalnoj protežnosti i umnu supstanciju u njezinoj misaonoj protežnosti. Za razliku od dekartovskoga dualizma neotklonjiva u svakoj raspravi o odnosu duhovne energije mišljenja u tehno-znanstvenim spekulacijama o virtualnim strojevima s mogućnostima i granicama tijela u njegovu tjelesnome ustrojstvu, ovdje se radi o strukturalnome jedinstvu tijela-uma u okružju vremenitosti. Vrijeme u kojem se događa to strukturalno jedinstvo ostaje zagonetkom. Mračna tajna besmrtnosti nije stoga tajna produljenja ljudskoga života u preobrazbama živoga stroja, koji nadomješta i nadilazi životinjsko-ljudsku „prirodu“ tijela. Zagonetka se skriva u događanju vremenitosti čudovišnoga sklopa života s onu stranu navlastito ljudskoga u njegovoj dokinutoj konačnosti i jednokratnosti. Prelazak granica konačnosti kao da zadire u prelazak granica ljudskoga uopće. Što se događa s cjelokupnom poviješću koju je Heidegger nazvao onto-teologijskim ustrojstvom metafizike? (M. Heidegger, „Die onto-theo-logische Verfassung der Metaphysik“, u: Identiität und Differenz, G. Neske, Pfulklingen, 1957.) Povijest ne shvaćamo kao pripovijest. Narativnost je jedna od oznaka postmoderne kritike univerzalnosti modernoga uma, što je jasno pokazao Lyotard kad je govorio o kraju „velikih priča“ i ulasku u pluralni svijet života bez zahtjeva za univerzalnom istinom. Ako povijest nije pripovijest (historia rerum) o događajima suspregnutim u neki sustav filozofijsko-znanstvenih pretpostavki o povezanosti među različitim uzrocima zbivanja nečega u prošlosti, što još preostaje? Zasigurno preostaje ona izvorna vremenitost povijesti kao vijesti o novome, nadolazećemu. Paradoksalno, ali jedino smisleno, jest da je primarna dimenzija povijesti ekstaza budućnosti. Pritom budućnost nije kraj povijesti kao u eshatologijskome nauku kršćanstva. Konačnost je ispunjena mjera vječnosti u povijesti. Mesijansko vrijeme sabire se u iščekivanju nadolazećega kao jedino podobnoga vremena. Spasonosno počiva u budućnosti. Na taj način svako je mesijansko vrijeme u sebi soteriologijsko. (G. Agamben, Die Zeit, die bleibt: Ein Kommentar zum Römerbrief, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2006.) Bogu i bitku ne pripadaju oznake apovijesnosti u smislu nadpovijesnoga kao takvog. I Bogu i bitku je supripadno to da Boga ima, a bitak jest samo u događanju povijesne „objave“ biću koje ima mogućnost mišljenja i govora o smrtnosti i besmrtnosti. Bez tog odnosa povijest se preobražava u kvazimitski svijet vječne dosade neprolaznosti zbivanja. Bogovi se dosađuju, a čovjek pati. Bez čovjeka nema povijesti. Ali čovjek nije ovdje njezin uzročnik niti se povijesnost povijesti svodi na bilo kakvu antropologiju s njegovim postavljanjem kao subjekta i supstancije. (J. Derrida, „Les Fins de l’homme“, u: Marges de la philosophie, Minuit, Pariz, 1972., str. 121-164.) Čovjek je uvijek nešto drugo. Njegov je način bitka postavljen povijesno nekom njemu bliskom i ujedno strahotnom, neljudskom, čudovišnom moći, bio to rad ili znanost, primjerice. Na jednom mjestu spomenute rasprave Heidegger tvrdi da bi jedno „bezbožno mišljenje“ u otklonu od Boga filozofije u smislu causa sui bilo bliže božanskome Bogu. Bog je u onto-teologijskome ustrojstvu metafizike uvijek mišljen iz bitosti bića kao najsavršenije biće, Njemu je jedino supripadan pojam vječnosti. Da bi se prispjelo u izvorniju dimenziju mišljenja, koje božanskoga Boga oslobađa apsolutnog zahtjeva metafizike, potrebno je osloboditi „prostor i vrijeme“ od apsoluta vječnosti mišljene uvijek analogno metafizičkome razumijevanju Boga kao najvišega bića u smislu bitka (temelja) bića. Vječnosti kao i božanskome Bogu otuda pripada očigledno nešto više negoli se to pokazuje u „lošoj vremenitosti“ istoga, neovisno je li riječ o kružnome gibanju ili pravocrtnome razvitku spram beskonačnosti. Sloboda za mišljenje pogodnije od metafizike zahtijeva nadilaženje svakog dualizma duše/duha i tijela. Ali ta je sloboda istodobno „nešto“ čudovišno zato što iziskuje prelazak metafizike u posve drukčiju otvorenost događaja tradicionalno uspostavljene razlike između vremenitosti (tijela) i vječnosti (duha). Heidegger je brižnom sumnjom otklonio jednoznačnost puta u takvo mišljenje nadolazećega događaja. Sloboda nije „stvar“ novovjekovno shvaćenoga subjekta s vladavinom predstavljanja (repraesentatio) bitka kao postava tehnike. Moć čudovišnoga napretka tehnike kao „mahnitosti bez utjehe“ slobodu neizbježno svodi na slobodnu uporabu mišljenja već unaprijed svedenog na računalni karakter bitka. Vječnost nije matematički i fizikalni problem, premda istraživanja suvremene fizike pokazuju da su prostor i vrijeme omogućeni nekom izvornom silom s onu stranu fizikalnih pojmova mase, energije i informacije. Energija pritom ima najveću ontologijsku moć pruženoga podarivanja bitka. U govoru o duhovnoj energiji, primjerice, ili pak o auri koju je Benjamin postavio u središte promišljanja o kraju umjetnosti u doba tehničke reproduktivnosti, nastoji se spojiti ono dokazivo fizikalno i neiskazivo i neprikazivo metafizičko iz kojeg izvire životnost života u svekolikome gibanju bića. Energetski potencijal materije jest uvjet mogućnosti nastanka nečeg bitno novoga u prostoru i vremenu. Brižna je sumnja više od skepticizma. Ona je i više od rezignacije u nadolazeći događaj totalne prevlasti modernih tehno-znanosti u određivanju svega što jest. Kad Heidegger, dakle, kaže da nitko ne može znati hoće li i kada, gdje i kako nastupiti mišljenje koje nadilazi horizont metafizički shvaćenoga bitka, Boga i čovjeka, te da je moguće, ali nije nužno, da budućnost poprimi karakter apsolutne moći moderne tehnike, tada je već bitno napušten metafizički poredak kategorija modaliteta (moguće, zbiljsko, nužno). Preokret je mišljenja u takvom „nužnom“ slijedu metafizike vidljiv već onda kada se vladavini znanstveno-tehničke nužnosti suprotstavlja „nužna mogućnost“ umjetnosti. To znači da se kategorijom mogućnosti jedino može misliti nadolazeći događaj budućnosti. Tek s njime može, ali ne mora nužno, nastupiti mjesto i vrijeme za božanskoga Boga. Je li taj i takav božanski Bog onaj kojemu još uopće pripadaju transcendentalije jednog, dobrog, istinitog i bića, ali i lijepoga (pulchrum) kako je srednjovjekovna teologija zamišljala njegov ontologijski status? Čudovišno je upravo samo to što misliti besmrtnost i vječnost već unaprijed znači biti bačen u bezdan između dvojega: s jedne strane neizbježnoga (nužnoga) napretka i razvitka moderne tehnike u liku suvremenih tehno-znanosti kao legitimne „nove metafizike“ svijeta u doba kraja povijesti, a s druge pak oslobađanja prostora i vremena za okret (die Kehre) u nadolazeću izvornost slobode s onu stranu sveg dosadašnjeg razumijevanja vremena i vječnosti. Biti bačen u bezdan između dvojega ne znači biti osuđenim na tzv. fundamentalni izbor između nečeg što je samorazumljivo dobro i jedino moguće sa stajališta preživljavanja čovječanstva u budućnosti i onog što je možda moguće kao prepuštanje slučaju apokaliptičke sudbine svijeta s pomoću odbijanja te mahnitosti nužnosti mišljenjem slobode kao događaja jednokratna i neponovljiva života. Ne radi se uopće o mogućnosti izbora u egzistencijalističkome ili bilo kakvome drugome obliku danas prevladavajuće svijesti o hiperiindividualizmu osobe koja sebi sama postavlja vlastiti predmet žudnje te ga doseže ili ga odbacuje. Izbor nije primjerena riječ. Posrijedi je odluka mišljenja o putu na kojem sve ima totalni karakter mobilizacije tehnike kao tehno-znanstvenoga nabačaja bitka, ili se pak sluti otvorenost novoga u pukotinama samog projekta tvorbe umjetnoga života i inteligencije kao jedine nužne i „spasonosne“ alternative kraju čovjeka u njegovim evolucijskim granicama. To je pitanje iznova na radikalan način postavio glavni mislilac postmoderne J.-F.Lyotard u zbirci rasprava naslovljenoj Neljudsko. (J.-F. Lyotard, The Inhuman: Reflections on Time, Polity Press, Cambridge, 1991.) Budući da se uobičajeno smatra kako je time Lyotard iz optimističke najave nesvodivosti pluralnih kulturnih svjetova i njima pripadnih jezičnih igara u doba razvijenih sklopova tehno-znanosti u informacijskim društvima kapitalističkoga Zapada izvedenim u spisu Postmoderno stanje, (J.-F. Lyotard, La condition postmoderne, Minuit, Pariz, 1979.).napustio takvo shvaćanje i skrenuo u pesimizam i rezignaciju uvjetovane totalnom prevlašću logike tehno-znanosti u svijetu života, razmotrit ćermo podrobno cijelu misaonu arhitektoniku Lyotardovih postavki o kraju čovjeka, povijesti i posthumanizmu. Čini se to utoliko važnijim ukoliko pođemo od pretpostavke da te neprestano opetovane psihologijsko-svjetonazorne opreke optimistično-pesimistično prate poput sjene onu mračnu tajnu besmrtnosti i vječnosti. Rezignacija i pesimizam, ne baš neopravdano, smatraju se nečim što priječi aktivno djelovanje. No, čak i uvid u neizbježan kraj svijeta ne znači prestanak svekolikoga djelovanja. Problem je u tome što svijest o nečem krajnje negativnome ne znači istodobno i zamiranje svijesti o nužnosti djelovanja u svijetu oko njegove promjene. Nije li čudovišno da se oboje, optimizam kao vrijednosni sud o svijetu i vremenu kao vječnom napretku i razvitku te pesimizam kao vrijednosni sud o tehnički savršenome životu kao ništavnome raskorjenjivanju bitka, shvaćaju iz nečeg što proizlazi iz položaja novovjekovnoga subjekta kao temelja predstavljajuće svijest? Već je Nietzsche u fragmentima Volje za moć, u suprotstavljanju pesimističkoj umjetnosti Schopenhauera, koja uči rezignaciji, ustvrdio da je umjetnost protugibanje bitka spram njegova ništenja u vrijednostima. Sva je velika umjetnost tragička.( M. Heidegger, Nietzsche: Der Wille zur Macht als Kunst, Gesamtausgabe II: Abteilung: Vorlesungen 1923-1976., sv. 43, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1985.) Što vrijedi za umjetnost, vrijedi i za filozofiju u nadilaženju njezinih logički artikuliranih granica jezika. Lyotard nije pred kraj života postao pesimistom i nije bio razočaran onime što je vidio u razvitku tehno-znanstvenih istraživanja umjetne inteligencije i umjetnoga života kao posthumanoga stanja.(Takva su interpretacijska stajališta gotovo jednoznačna u tekstovima, primjerice, S. Sima, Lyotard i neljudsko, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001. (S engleskoga preveo N. Dužanec) i W. Martina, „Re-programming Lyotard: From The Postmodern to the Posthuman Condition“, Pahresia, br. 8/2009., str. 60-75.) On je samo radikalizirao svoj postmoderni nominalizam identiteta i razlike nesvodivoga ostatka jezika mišljenja usuprot tehničkome karakteru „mišljenja“ suvremenih tehno-znanosti. (Ž. Paić, „J.-F.Lyotard: nesvodivost kulturnih razlika“, u: Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005., str. 17-26.) Pesimizam i rezignaciju valja otkloniti iz njegova mišljenja. Međutim, glavno pitanje nije uopće ono o pristajanju uz biotehnologijski i tehno-znanstveni napredak, ili u njegovom konzervativnome odbijanju. Pitanje je isto kao u Borgesovu i Heideggerovu razlaganju ovog problema. Odakle izvire čudovišno mjesto razlike dvaju svjetova, smrtnika i besmrtnika, vremenitosti i vječnosti i zašto težnja čovjeka za produljenjem života nadilazi horizont povijesti i postaje uistinu postmetafizičko pitanje o smislu bitka ili, jednostavno, o smislu života? Pokušajmo vidjeti kako je Lyotard postavio to pitanje. Je li uistinu riječ o reviziji postmoderne, povratku ideji modernoga subjekta i spašavanju čovjeka u okružju nekog ipak novoga humanizma? Lyotard je filozofijski utemeljitelj postmodernoga stanja (la condition postmoderne). Pojam postmoderne, neovisno od svih mogućih nesporazuma i krajnje promašenih interpretacija, (Vidi o tome: Ž. Paić, Postmoderna igra svijeta, Durieux, Zagreb, 1996. i Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.) ponajprije se odnosi na razmatranje statusa kulture u postindustrijskim ili informacijskim društvima Zapada na ishodu 20. stoljeća. Zbog nerazumijevanja razlike između epohe i stanja u kritičara i čak pozitivno naklonjenih pristalica, Lyotard je nakon objavljivanja spisa godinama morao uporno dokazivati da postmoderna pripada moderni kao svijest o raskidu i kao ponovno promišljanje i pisanje moderne iz druge perspektive. (.-F. Lyotard, La postmoderne explique qux enfants: Correspondance 1982-1985., Les Éditions Galilée, Pariz, 1986. Hrvatski prijevod: Postmoderna protumačena djeci: Pisma 1982-1985, A. Cesarec, Zagreb, 1990. S francuskoga prevela: K. Jančin) Postmoderna je, dakle, stanje, a ne epoha. Ne radi se nipošto o posve novom stilskome razdoblju u suvremenim vizualnim umjetnostima, koje sve pogađa medijska konstrukcija stvarnoga. Uostalom, povijesna je avangarda u prvoj polovini 20. stoljeća radikalno raskinula s idejom moderne autonomije umjetnosti. Raskidom avangarde s reprezentacijskom slikom moderne umjesto ideje stilske jedinstvenosti sam je život pretvoren u pokret i otuda u umjetničko djelovanje kao izvedbeni događaj svijeta. (D. Mersch, Ereignis und Aura: Zu einer Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002. i Ž. Paić, Slika bez svijeta:ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.) Problem s postmodernom kao prijelaznom stilskom formacijom u suvremenoj umjetnosti, osobito književnosti, pokazuje se već u tome što se kao u slučaju odnosa povijesne avangarde i neoavangarde ne može povući tanka linija koja dijeli visoki modernizam i postmodernizam. Moguće je uvijek iznova otkrivati prethodnike postmodernizma. Za neke književne teoretičare to su Joyce, Pound, Pessoa. Kako to tumači Lyotard, ne postoji niti samo raspor, ali niti kontinuitet između umjetničkih pokreta avangarde. Više je riječ o upućivanju na pojam neprikazivosti djela izvan njegove smještenosti u prostor i vrijeme realnoga. Kad je, dakle, nemoguće dijeljenje i razdvajanje istoga poput moderne umjetnosti,, jer ovdje ne vlada logika „epistemologijskoga reza“ između filozofije i znanosti, onda se sva pozornost posvećuje pojmu „novoga“ u smislu obnove, povratka, zaokreta i obrata,. Sve će to kulminirati s inflacijom zaokreta (turn) u humanističkim znanostima i umjetnostima na kraju 20. stoljeća. Do danas traje gotovo istovjetno stanje, ali sa sve većim intenzitetom i euforičnim traganjem za spasonosno novim. Stanje možemo primjereno razumjeti kao stanje stvari u aktualnosti vremena. To je sklop uvjeta mogućnosti, zbilje i nužnosti nastanka novoga društvenoga okružja kapitalističkih liberalnih demokracija. Pojam je u tom smislu analogan onome koji je Hannah Arendt skovala da bi utemeljila svoju navlastitu antropologiju djelovanja čovjeka izvan tradicionalne filozofijske antropologije Schelera, Gehlena i Plessnera. Human condition ili conditio humana odnosi se na sklop života kao djelovanja u ljudskoj zajednici u povijesnom smislu promjene svijeta praktičnim djelovanjem čovjeka. (H. Arendt, Vita activa, A. Cesarec, Zagreb, 1991. S engleskoga prevela M. Paić-Jurinić) Ali, razlika je u tome što Lyotard već bitno smjera nadilaženju antropologijske problematike prakse kao nesvodivoga djelovanja čovjeka. U tome je i njegov prijepor s Habermasom, koji pod pojmom prakse misli prije svega komunikacijsko djelovanje u svijetu života. (J. Habermas, Theorie des Kommunikativen Handelns, sv. I-II, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1981.) Postmoderno stanje određuje nešto čudovišno. To je ono što previđaju gotovo svi „humanisti“ različitih spoznajnih i, nipošto nezanemarujuće, ideologijskih orijentacija. Lyotard je pojmom postmoderne opisao stanje, koje određuje vladavina ideje ili koncepta znanosti i kulture s novim načinom legitimacije i novim načinom tvorbe cjelokupne stvarnosti. Znanosti koje nazivamo fundamentalnim – prirodne i tehničke – više nisu neutralne spram predmeta svojega istraživanja. Zato se one moraju shvatiti samo u sklopu kao tehnologijske znanosti (skraćeno, tehno-znanosti). Kada tehnologija postaje unutarnja bit znanstvenoga istraživanja, radikalno se mijenja ne samo predmet istraživanja, nego i tzv. subjekt istraživanja. Tehnologija nije neutralna kao što to nije ni medij kojim se čovjek služi u prijenosu informacija. Instrumentalna funkcija tehnologije posve je nestala u korist teleologijske. Kao što su tehno-znanosti sklop jedinstvenoga djelovanja koje ima teorijski karakter, tako su i same tehnologije u postmodernome stanju više od prijenosa znanja i informacija. Tehnologije su nužno informacijsko-komunikacijske stoga što je znanje u kompjutoriziranim društvima pragmatično, a jezik kojim se iskazuje izvedbenost i aplikativnost znanja postao je performativnim jezikom univerzalno razumljive i prevodljive poruke za korisnika. Spajanje trećeg člana univerzalnoga semiotičkog modela – pragmatike – s performativnošću jezika dovodi do toga da jezik postaje tehnizirani alat spoznaje. On je instrument sporazumijevanja, a ne kazivajući događaj razumijevanja (smisla) bitka. Sporazumijevanje ima instrumentalno značenje, a razumijevanje se odnosi na smisao bitka. Performativnost znanja proizlazi iz praktične tehnologijske aplikacije suvremenih znanosti. To znači da je logika tehno-znanosti ona koja se zasniva na performativnosti jezika i pragmatici znanja. Primjenjujući koncept jezičnih igara kasnoga Wittgensteina, Lyotard je stvarnost složenih odnosa u razvijenom globalnome kapitalizmu, gdje vlada fraktalna mreža pluralnih subjekata/aktera i moć više nema centraliziranu hijerarhijsku strukturu upravljanja, shvatio kontekstualno. Lyotard primjenjuje univerzalnu filozofijsku gramatiku kasnoga Wittgensteina za objašnjenje činjenica pragmatičkoga znanja suvremenih tehno-znanosti. To je metoda jezičnih igara. Za Wittgensteina se sve ono metafizičko zbiva samo u gramatici jezika sukladnošću između misli i zbilje. Lyotard uzima od Wittgensteina koncept jezičnih igara na sljedeći način. Polazeći u analizi jezika od nule, cilj je pokazati učinke raznolikih diskursa s pomoću raznih vrsta iskaza. Svaka od kategorija iskaza određena je na temelju pravila iskaza koja su posebna po svojim svojstvima i mogu imati primjenjivost samo u određenom kontekstu u kojemu se takav iskaz rabi. Kao što se igra šaha određuje skupom pravila koja svakoj figuri podaruje njihovu ulogu u igri, tako se i jezičnom igrom određuje skup pravila unutar kojeg neki iskaz ima ili nema značenje i upućuje na smisao konteksta u kojem se događa igra. Lyotard stoga jezične igre shvaća na tri razine: (1) njihova pravila nemaju u sebi samima legitimnost, već su predmet izričitog ili neizričitoga ugovora između igrača; (2) bez pravila nema ni igre, a svaka promjena pravila mijenja bit igre, što uključuje da samo jedan „potez“ ili iskaz suprotan pravilima ne pripada igri koja je njima definirana; (3) svaki iskaz valja gledati kao „potez“ u nekoj igri. (J.-F.Lyotard, La condition postmoderne, str. 17-20; vidi: L. Wittgenstein, Philosophische Grammatik, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1978.) Drugim riječima, nestankom obvezujuće, trasncendentalne legitimacije filozofije i znanosti na ishodu modernosti, dolazi do obrata u samoj strukturi stvarnoga. Ono se konstituira svagda iznova u pluralnim, nesvodim svjetovima kulture. Stvarno je postmoderno stanje, a određuje ga uporaba jezika unutar posebne društvene skupine. Samo ona posjeduje kompetencije potrebne za rješavanje praktičnih problema i za razumijevanje govorne situacije koja je određena posebnim kulturnim poretkom značenja. Uvođenjem koncepta performativnosti ili performativnoga u objašnjenje načina kojim se artikulira diskurs tehno-znanstvene zajednice, Lyotard se nužno morao razračunati s humanističkom orijentacijom u filozofiji i humanističkim znanostima, koje su komunikaciju shvaćale presudnom u oblikovanju društvenih aktera/subjekata. Kritika humanizma u njegovu slučaju odnosi se prije svega na kritiku subjekta u modernim znanostima o čovjeku. Kad se komunikacija, čak i u postmodernome stanju, nastoji razumjeti ponajprije socijalno ili kulturalno, u smislu neke izvorne samodjelatnosti ljudskoga duha neovisno o mediju komunikacije i njegovim posebnim tehničkim odredbama, tada je uvijek riječ o ideologijski određenome aktivizmu i voluntarizmu. Znanosti u svojem tehnologijskome načinu bitka govore jezikom aplikacije i izvedbenosti. Socijaliziranje diskursa tehno-znanosti unutar neke zajednice korisnika tog jezika nije uzrok razvitka tog i takvog posebnoga jezika, nego posljedica koja nastaje uvođenjem tehnologije u ljudski život. Stoga je performativnost jezika u pragmatici znanstvenoga znanja (epistemologija) čudovišno neljudski način komunikacije. A kao što je to poznato mediolozima, to je omogućeno matematičkom teorijom komunikacije Shannon/Weavera još 50-ih godina 20. stoljeća. Zahvaljujući toj teoriji komunikacije, koja počiva na načelu komputiranja informacija, bio je moguć razvitak i uvođenje kompjutora u proizvodne sklopove i svakodnevicu postindustrijskih društava današnjice. Lyotard izrijekom navodi Shannon/Weaverov model ili teoriju komunikacije. Informacijsko je društvo tehnologijski projekt. Jezik znanosti koji određuje njegov način egzistencije već je u sebi tehno-znanstveni performativ. Lyotard u raščlambi riječi znanje na francuskome jeziku (savoir) pokazuje da nije naglasak na pukoj spoznaji (connaisance) predmeta, pri čemu bi spoznaja i znanje o predmetu bio tradicionalni metafizički čin teorijskoga razmatranja predmeta bez ikakve druge svrhe. Znanje u postmodernome stanju jest praktična vještina i način uporabe u društvenoj situaciji u cilju njezine promjene. To je know-how ili francuski izraz savoir-faire. Naglasak je premješten s teorijske na praktičnu razinu. U semiotičkoj je analizi jezika novih medija bjelodano kako pragmatička razina komunikacije nadvladava sintaktičku i semantičku. Postmoderno stanje ima tročlanu strukturu: (1) Znanosti nadilaze tradicionalno razdvojena područja prirode i čovjeka u težnji za pozitivnim ozakonjenjem diskursa racionalnosti kao jedino obvezujućeg za maksimiranje profita društva na svjetskom tržištu. Na taj način instrumentalna funkcija znanja zamjenjuje moć ideologije, a teleologijska je u tome što znanosti ne služe čovjeku, nego je čovjek produžetak znanstvenih istraživanja kao što je u radikalnoj mediologiji Flussera čovjek produžetak medija drugim sredstvima. U znanstvenoj konstelaciji suvremenih informacijskih društava čovjek se svodi na predmet istraživanja u svrhu poboljšanja njegove tjelesne strukture za obavljanje složenih operacija rada za koje su nužno potrebne sve veće kognitivne i fizičke sposobnosti. (2) Tehnologija spaja područja znanosti i kulture, prirode i čovjeka, ono što je navlastito neljudsko i ono što je navlastito ljudsko, informaciju i komunikaciju. Sve su tehnologije u doba postindustrijskoga ili informacijskoga društva nužno informacijsko-komunikacijske, a umjesto njihove instrumentalne funkcije u središte dolazi njihova estetska funkcija koja u potpunosti nadilazi bilo kakvu estetsku funkciju čovjeka u njegovu tjelesnome pojavnome bitku. U suvremenim se informacijsko-komunikacijskim tehnologijama digitalnoga doba nalazi skrivena zagonetka onog čudovišnoga ili onog što je filozofija umjetnosti i estetika od Kanta do Lyotarda nazivala uzvišenošću. Umjetna inteligencija i umjetni život zahvaljujući vezi biotehnologije i računalnoga stroja pojavljuju se kao tvorba života iz čudovišne moći imaterijalnoga. Prostor-vrijeme njihove protežnosti i njihova događanja jest virtualni prostor i vrijeme neposredne trenutačnosti. To je stanje zaborava prošlosti i stanje bez svijesti o budućnosti kao mogućem događaju apsolutnoga prekida s poretkom vječne aktualizacije novoga. (3) Kultura je vizualizirani tekst koji se prevodi i prenosi korisnicima na temelju (a) heteromorfije jezičnih igara i (b) paralogije društvenih odnosa. U njima umjesto univerzalnosti odnosa vlada konsenzualni privremeni ugovor između subjekata/aktera neke društvene situacije i kulturnoga konteksta. Više i mnoštvo nadomještaju ono Jedno. Zato uvijek govorimo o znanosti i kulturi u množini. Umnožavanje diskursa o svijetu pripada postmodernome stanju kao njegovu ontologijskome statusu. Kultura je istodobno svijet života i ideologijska legitimacija svijeta kao performativnoga događaja univerzalne moći kapitala i kapitalizma bez alternative. U takvom kontekstu kultura ima „moć“ nesvodivoga ostatka onog što je čovjeku najnavlastitije zahvaljujući umjetnosti i njezinom neinstrumentalnome karakteru neprikazivosti djela. Što je to još uopće kultura ako više nema u sebi transcendentalni horizont (univerzalne) vrijednosti poput slobode čovječanstva u prosvjetiteljskome hodu spram budućnosti? Odgovor je jednostavan. Za Lyotarda je kultura nesvodiv ostatak neprikazivosti svijeta kao djela/događaja tehno-znanstvene tvorbe stvarnoga. Humanizam kao metafizička tvorba univerzalne povijesti (roda) pokazuje se, međutim, programatski neizvedivim. Stoga kultura nužno istiskuje civilizaciju jer umjesto napretka opće povijesti čovječanstva spram budućnosti postavlja u prazno središte moći posebnost i razlike. Identitet je razlikovanje u samome pojmu univerzalnosti. Lyotard je radikalan epistemologijski relativist i nominalist. Samo se tako, povratkom u realno događanje svijeta, kojeg određuje strukturalno polje odnosa između dviju logika, može spasiti čast nesvodiva identiteta čovjeka. Prva je logika ona tehno-znanosti, a druga čudovišne neprikazivosti umjetnosti. Obje su rezultat moderne artikulacije znanosti i umjetnosti kao jedinstvenoga događaja tvorbe (ne)predmetnosti svijeta. Tehno-znanosti koriste univerzalnu pragmatiku znanja za svoj jezik, a umjetnost nadilaženje predmeta iskustva s pomoću uzvišenosti kao viška imaginarnoga. „…humanist pretpostavlja univerzalnu historiju i upisuje u nju posebnu zajednicu kao trenutak u univerzalnom postojanju ljudskih zajednica. Isto ovo je, grosso modo, aksiom velike spekulativne priče: kada je primijenimo na povijest ljudskog roda. Međutim, pitanje je da li postoji povijest ljudskog roda?“ ( J.-F. Lyotard, Postmoderna protumačena djeci, str. 53.) Zahvaljujući novim tehnologijama informacija-komunikacije dolazi do radikalne promjene kulturno nesvodivoga svijeta života. ( J.-F. Lyotard, La condition postmoderne, str. 7-12.) Ako tehno-znanosti određuju ono što Lyotard naziva postmodernim stanjem, onda je već i sam pojam kulture čudovišno „neljudski“, premda Lyotard neće još tu spoznaju radikalizirati kao u spisu Neljudsko. Kulturi pripada područje sporazumijevanja i smisla ljudskoga djelovanja u svijetu života. Znanje koje eksponencijalno raste u društvima zasnovanim na načelima operabilnosti i praktične primjenjivosti spoznaja tehno-znanosti ne samo što mijenja svoju vlastitu bit. Ono, s druge strane, mijenja transcendentalni status kulture u značenju vrijednosti čovjeka. Humanistički pojam kulture nestaje s horizonta svijeta kao što nestaje i sama ideja univerzalne istine. Lyotard je s pojmom postmodernoga stanja ocrtao aktualnost vremena totalne ekspanzije znanja kao univerzalne robe/informacije u doba kraja modernoga društva. Što se događa s „prirodom“ čovjeka u tom novom sklopu tehno-znanosti, društva i kulture? Neprijeporno, čovjek ne može ostati nedirnut tom sveobuhvatnom promjenom stanja. Njegova položenost u svijet otvara mu nove perspektive i istodobno zatvara nešto dosad neupitno. Metafizički horizont povijesti pretpostavljao je otvorenost budućnosti kao prostora-vremena ozbiljenja ideje slobode u svim aspektima njezina samopotvrđivanja. Ljudski je svijet u postmodernome stanju već u stanju prijelaza ili otvaranja drukčije perspektive, koja nipošto nije ostanak unutar humanističkoga horizonta vrijednosti. Pritom treba razlučiti dvoje. Prvo, društvo je postindustrijsko jer ga određuje prevlast znanja nad radom u tradicionalnome značenju odvojenosti intelektualnoga i manualnoga rada. Drugo, kultura je postmoderna zato što je nova paradigma jednog stanja, a ne posve nove epohe. Na taj način moderna se raskriva kao društvena formacija bezuvjetnoga napretka preispitivanjem vlastitih pretpostavki. Oboje, društvo i kultura u kojima se kreće čovjek, shvaćeni su u svojem napredujućem razvitku odnosa, koji proizlaze iz tehničke samoupostavljenosti društva i kulture. Lyotard nabraja novonastale znanosti krajem 60-ih i u 70-im godinama 20. stoljeća. Sve su one s onu stranu dualizma prirode i kulture, tehnike i društva: kibernetika, informatika, komunikacijske teorije, kompjutorski jezici, lingvističke teorije poput semiotike i matematičke teorije komunikacije. „Priroda“ čovjeka u postmodernome stanju ne može se, doduše, za Lyotarda u potpunosti svesti na tehno-znanstveni jezik „mišljenja“. Ali problem je u tome što očigledno dualizam prirodnih i tehničkih, neokantovski nomotetičkih znanosti, te duhovnih ili humanističkih znanosti, više nije održiv. Svratimo li pozornost na to da je cjelokupni strukturalizam i poststrukturalizam od Lévy-Straussa do Barthesa, Derridae, Foucaulta, Deleuzea i Baudrillarda pokušao stvoriti novi jezik za doba kraja čovjeka, vidjet ćemo da je pokušaj nadilaženja granica humanističke perspektive ponajprije pitanje o statusu novoga subjekta. Ali taj subjekt nije više shvaćen kao tvorba predmeta putem transcendentalne svijesti, nego putem jezika koji se artikulira u odnosima konteksta i situacije. U igri jezika iskazuje se moć stvaranja novih svjetova. Jezik kao uvjet mogućnosti nesvjesnoga za Lacana je temelj teorijske psihoanalize. Jezik ima odlučnu ulogu u novome promišljanju kulture i čovjeka u stanju njegove postvarenosti. Ako u postmodernome stanju ne postoji više jedan univerzalni jezik legitimacije paradigmi ili „velikih priča“ kao što su bile apsolutni duh u Hegela, rad u Marxa i nesvjesno u Freuda, tada je samorazumljivo da se stvaranje mnoštva svjetova odvija kao jezična igra pluralnih diskursa. Ništa nije čudovišnije negoli to što poredak razvijenoga globalnoga kapitalizma u informacijskim društvima funkcionira kao hibridni stroj tehno-znanstvene i kulturne entropije. Poredak je društva i kulture u postmodernome stanju paradoksalna mreža odnosa i kaotičnih struktura. Traganje za novom cjelovitošću raspadnuta metafizičkoga jedinstva svijeta čini se uzaludnim projektom. Lyotard je u tome naslutio problem nesvodivosti različitih jezika kao „alata“ mišljenja. Međutim, već je u samoj misaonoj arhitektonici Postmodernoga stanja nešto čudovišno što vodi do Neljudskoga ili do nastanka radikalnoga posthumanizma. Što? U spisu Neljudsko iz 1988. godine Lyotard će u visokome tonu, gotovo istovjetnom Heideggerovom mišljenju događaja (Ereignis) otvorenosti bitka i vremena, umjetnosti podariti mjesto posljednjeg izgleda prebolijevanja tehno-znanstvene racionalnosti suvremenoga doba, koja ovladava nesvodivim prostorom-vremenom svijeta života. Kritika funkcionalne integracije znanosti, tehnologije i obrazovanja u pogonu kapitalističke proizvodnje života izvedena je u Postmodernome stanju. Temeljna postavka Lyotarda je izvorno antihumanistička: tehno-znanstveni kodovi ili modeli spoznaje stvarnoga praktično konstruiraju svijet koji sam po sebi uopće ne postoji. Ali umjesto transcendentalne svijesti kao legitimacije univerzalne ljudske povijesti, postmoderno je stanje određeno legitimacijom pragmatike znanja u poretku društvenoga samoorganiziranja odozdo. Svijest zamjenjuje poredak različitih jezičnih igara među kojima se u samo središte odlučivanja postavlja tehno-znanstveni diskurs. Problem je, dakle, u ovome. Antihumanizam nije dijalektički put dokidanja čovjeka u njegovoj apstraktnoj univerzalnosti. To je samo prvi korak pozitivnoga samoodređenja svijeta iz logike djelovanja napretka, koji je tendencijski beskrajan i stoga ne služi više ničemu drugome osim vlastitome samoodržanju kao autopoetički poredak isporuke mase, energije i informacije. Načelna nesvodivost različitih kulturnih poredaka, ili svijeta života kojeg oblikuju umjetnost, religija i različiti oblici slobodne komunikativnosti u zajednici, pokazuje se iluzornim. Svijet života ima gotovo fantazmatsku osnovu. Kao posljednja oaza slobode u svijetu performativne učinkovitosti kapitalističke racionalnosti u visoko razvijenim informacijskim društvima on pruža mogućnost utjehe i rasterećenja od monotonije radnoga procesa. Estetska sublimacija umjetnosti pritom sama preuzima oblike performativnosti u svoje vlastito područje. Događaj života postaje umjetničko događanje otpora djelovanju razorne moći tehno-znanstvenoga funkcioniranja. Jesu li, međutim, umjetnost i znanost doista u nepomirljivome sukobu? Ako umjetnost podaruje životu smisao, a znanost ga nastoji održati i produljiti zbog neke druge svrhe no što je estetska sublimacija, to još uvijek nije dostatan razlog da bismo morali govoriti o dva različita svijeta (sustava i života). Čini se da je Lyotard u opisu postmodernoga stanja otvorio taj problem, ali nije nadišao horizont dualnosti sustava i života, rada i slobode. Politika moći preuzima rezultate suvremenih tehno-znanosti u svoj novi legitimacijski poredak kao društvo/država znanja, ali tako što odlučuje o financiranju onih istraživanja koje služe poretku napretka kapitala. Postmoderno je stanje politeizam vrijednosti i kult razlika. Međutim, to je nešto ipak samo regulativno, nešto što vrijedi, ali realno je bez moći životnoga samoodržanja. Lyotard je pretpostavio da unutar poretka društva, kulture i politike kapitalističke proizvodnje života postoji u aktualnome vremenu načelna autonomnost. No, već je u analizi preobrazbe smisla i funkcije znanja u informacijskim društvima liberalnih zapadnih demokracija institucionalno mjesto diseminacije znanja i čuvanja „svetosti“ poslanstva modernoga sveučilišta u ideji slobodnoga građanina svijeta za Lyotarda postalo bjelodanim da humanističke znanosti nestaju s horizonta povijesti, Javnost u globalnome kapitalizmu prelazi u stanje „totalitarne“ jednoznačnosti korporativne države. Sveučilište je pokazatelj sloma svekolika humanizma zato što je preobraženo u korporativni instrument logike kapitalističke racionalnosti. Kraj ideje autonomije europskoga sveučilišta odgovora kraju univerzalnosti znanja kao prosvjetiteljskoga poslanstva u stvaranju kozmopolitskoga poretka slobode. Umjesto pitanja o istini, pitanje je čemu služi neko znanje. Može li se ono primijeniti u praksi, odnosno krajnje vulgarno: može li se prodati? (J.-F. Lyotard, La condition postmoderne, str. 60-80.) Performativnost jezika u pragmatici znanstvenoga znanja samo je drugi izraz za njegovu uporabljivost u značenju krajnje koristi na stvarnome tržištu. Stoga je postmoderno stanje nužno heteronomno u ideji nesvodivih kulturnih razlika (jezika). Ali ono je uniformno i homogeno u stvarnosti zbog toga što tehno-znanosti određuju smjer kulturi, a ne ona njima. Opis stanja koje Lyotard emfatički naziva postmodernim doista je zapanjujuće „subverzivan“ kada se zna da je rasprava objavljena 1979. godine. To je vrijeme ulaska u doba neoliberalnoga kapitalizma kao dominantne ideologije suvremenoga svijeta u doba globalizacije. Lyotard ni u kojem slučaju nije zagovaratelj takve instrumentalne i krajnje vulgarne dijalektike odnosa između smisla znanja kao univerzalne „vrijednosti“ zapadnjačke civilizacije i njegova kapitalističkoga instrumentaliziranja u robu razmjenjivu na tržištu prema načelima uporabljivosti i korisnosti. Na posljetku, paradoksalno je da Lyotard pokazuje kako samo znanje i tehno-znanosti kao nova ideologija stoje u sprezi s državom i transnacionalnim korporacijama. Postmoderno stanje je implicitna kritika teorijskoga konzervativizma tradicionalnoga pristupa humanističkih znanosti i obrana samih humanističkih znanosti od „terora“ tehno-znanstvenoga diskursa univerzalne pragmatike znanja. Još jednom: što je ono čudovišno u samome pojmu postmodernoga stanja? Ništa drugo negoli to da je ono kako i na koji način se utemeljuje i djeluje postmoderna – neljudsko par excellence. Lyotard je opisao stanje u suvremenim društvima, koje više ne određuje ni spekulativni pojam duha, ni dijalektički pojam rada, ni psihoanalitički pojam nesvjesnoga kao paradigme filozofije i humanističkih znanosti modernoga doba. Ono što određuje to suvremeno društvo jest logika tehno-znanosti u totalnoj vladavini cjelokupnim prostorom-vremenom svijeta (sustava i života). Informacijsko društvo tehnologijski je konstruirana stvarnost. Ono nema gotovo više ništa s nesvodivošću kulturnih razlika, osim što se poziva na njih u smislu ideologijske legitimacije. (F. Jameson, The Cultural Turn: Selected Weittings on the Postmodern, 1983-1998. Verso, London-New York, 2009.) Logika je tehno-znanosti računalni karakter mišljenja. Proračunljivost i kvantifikacija svijeta sabiru se u načinu funkcioniranja informacijskih društava suvremenosti. Otuda je Lyotardu filozofijski bilo stalo da ispita rezultate novih pozitivnih znanosti o sustavima upravljanja okolinom (kibernetika), što istodobno stoji u tijesnoj vezi s procvatom informatičkih znanosti i teorija medija i komunikacije s obzirom na pitanje o koristi i šteti takvih novih znanja u raskidu s univerzalnom poviješću ljudskoga roda. Svođenje znanja na računanje (binarni kod) i na pragmatiku jezičnih igara u svim područjima tradicionalno razdvojenih sfera društva i države, politike i kulture iz temelja mijenja status čovjeka u postmodernome stanju. Čovjek nije tek sveukupnost društvenih odnosa, nego je društvo mreža djelovanja subjekata/aktera korporativne strukture znanja. Ono je u svojoj biti tehnologijski prevedivo i uporabljivo za produljenje ljudskoga života kao eksperimenta i igre kapitala-moći u dosezanju krajnjih granica životne akumulacije snaga. Znanje ne služi čovjeku u usavršavanju njegovih „nekorisnih“ spoznajnih moći razlikovanja istine i laži, dobra i zla. Ono služi tome da usavrši mogućnosti totalnoga postvarenja čovjeka u biotehnologijski stroj za reprodukciju života. Čudovišno je, dakle, što je Lyotardova analiza postmodernoga stanja istodobno radikalan put spram posthumanizma i pokušaj spašavanja nesvodivoga ostatka čovjeka s pomoću već iz temelja dehumanizirane umjetnosti moderne i avangarde u njezinome postmodernome preostatku uzvišenoga. Nije li to paradoksalno, štoviše, neočekivano da će jedan teorijski antihumanist na kraju života gotovo do krajnjih granica „konzervativnosti“ braniti čast već odavno zastarjeloga koncepta humanizma naspram čudovišnoga rezultata tehno-znanosti u doba posthumanizma s njegovom pohvalom mogućnosti, zbilje i nužnosti stvaranja umjetnoga života i umjetne inteligencije? Ako je postmoderna kao stanje nova paradigma kulture, onda je njezina „novost“ samo u tome što dovodi do krajnje točke samoizvjesnosti spoznaju da je čovjek dovršen u klasičnome humanističkome razumijevanju stanja stvari. Prema tom shvaćanju čovjek se samoodređuje i samoutemeljuje iz spoznajne djelatnosti subjekta. Čin samoodređenja i samoutemeljenja pretpostavlja tvorbu svega što jest predmetom. A predmetnost predmeta nije „stvar“ kojim same stvari postoje u svijetu. To je čin objektivacije svijesti u predmetima kao sredstvima za neku drugu svrhu. Zato je novovjekovna epoha posljednja epoha čovjeka u njegovu rođenju iz duha novovjekovnih znanosti i tehnike. Pozitivan čin samoodređenja i samoutemeljenja istodobno je negativan čin dokidanja njegove moći vladanja samim sobom. Moć nije, dakle, nikakva tek ljudska oznaka raspolaganja životom i smrću Drugoga (čovjeka i prirode), nego čudovišno područje iskrsavanja neljudskoga u formi nadzornih društava moderne. O tome najbolje svjedoči imenovanje društva pridjevom industrijsko/postindustrijsko. U oba slučaja riječ je nečem moćnijem no što su neposredni društveni odnosi između ljudi. Što je ovdje nadodređujuće čovjeku kao individuumu nije nikakav kolektivni društveni identitet. Posrijedi je nadodređenost koja proizlazi iz čina proizvođenja samoga društvenoga života. Industrijski i/ili postindustrijski način proizvođenja odlučuje o karakteru društva i odnosa unutar njega. Naravno, to nipošto ne umanjuje povratnu spregu djelovanja čovjeka na promjeni društvenih odnosa. Ali moć proizlazi iz tehnologije vladanja, a ne iz subjekta koji vlada nečime. Heideggerova postavka da je moderno (industrijsko) društvo rezultat subjektivnosti, pokazuje se upravo odlučnom za postmodernu kao novu paradigmu kulture. (M. Heidegger, „Die Herkunft der Kunst und die Bestimmung des Denkens“, u: P. Jaeger/R.Lüthe (ur.), Distanz und Nähe. Reflexionnen und Analysen zur Kunst der Gegenwart, Würzburg, 1983.) Tehnologijska priroda suvremenih znanosti u formi nadzornih društava našega doba nije tek skrivena moć vladanja nad čovjekom. Ona je transparentna u svim sferama modernoga života i njegovih nadzornih institucija države. Foucault je svoje djelo o arheologiji znanja Riječi i stvari završio najavom kraja čovjeka. Pod time je mislio na njegovu zgotovljenost kao bića, kojeg je ponajprije određivala klasična episteme, odnosno novovjekovna slika svijeta s njegovim postavljanjem u središte. Umjesto postavljanja predmeta djelatnošću uma iz njegove transcendentalne tvorbe svijeta, život se oslobađa toga da bude objekt znanstvenoga istraživanja subjekta i postaje sam složena struktura odnosa između jezika i mišljenja s onu stranu svake subjektivno-objektivne konstrukcije. „Čovjek je otkriće za koje arheologija naše misli lako utvrđuje recentni datum. A možda i skori kraj.“ (M. Foucault, Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti, Golden marketing, Zagreb, 2002., str. 403. S francuskoga preveo S. Rahelić) Koncept humaniteta i humanizma za Lyotarda je povezan s kolektivnim političkim subjektom liberalne demokracije u kapitalističkom poretku. Humanitet se odnosi na područje pripadno svim oblicima društvenosti čovjeka u njegovom političkom, pravnom, kulturnome djelovanju, dok je humanizam metafizička koncepcija čovjeka kao subjekta povijesnoga razvitka. Čovječnost čovjeka nije nešto apstraktno u svojoj univerzalnosti prema čemu se svaka ljudska zajednica u svijetu mora ravnati u svojim običajima i načinu života. Ako ne postoji nikakva opća povijest ljudskoga roda, već je kulturno određeni prostor-vrijeme života zajednice razlikovni kriterij ljudskosti, tada je pitanje o kraju čovjeka već unaprijed postavljeno iz same nemogućnosti postojanja opće ljudske povijesti. Sa stajališta logike tehno-znanstvenoga napretka, stvar stoji još radikalnije postavljena. Naime, Lyotard je u analizi statusa i značenja znanosti u postindustrijskim društvima kapitalističkoga Zapada došao do spoznaje o razdvajanju interesa istraživanja iza kojeg stoji država u korporacijskome sustavu kapitalizma i interesa javnog demokratskoga razuma. Privatizacija znanja u korporativnome sustavu kapitalističke proizvodnje dokida temeljne ideje demokracije kao što su pravo i jednakost sudjelovanja u razdiobi općega dobra. Znanost je sredstvo/svrha prosvjetiteljskoga koncepta slobode. (M. Foucault, Vladanje sobom i drugima, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010. S francuskoga preveo: Z. Wurzburg) Ali u postmodernome stanju liberalnih demokracija znanost se ne razvija kao biotehnologijski kapital zajednice, nego od matrice društva odvojenih skupina posjednika znanja i njihovih političkih predstavnika. Legitimnost tehno-znanosti u društvenom poretku postmoderne demokracije ne proizlazi iz prosvjetiteljske koncepcije humanizma kao univerzalnosti, nego iz posebnoga interesa društvene skupine koja predstavlja opći interes zajednice. Tako dolazi do nečuvenoga paradoksa Lyotardove analize epistemologije postmoderne. Istodobno se pokazuje neizbježnim i nužnim sve što omogućuje napredak tehno-znanosti, koje sada u napretku svojih istraživanja predvode budućnost čovječanstva. Ali unatoč tome što je prosvjetiteljski koncept univerzalnosti povijesti ljudskoga roda kao „velike priče“ vladavine ideje Razuma uzdrman i ne može se nastaviti drugim sredstvima, nema trećega puta u obrani slobode javnosti pred autoritarnim pohodom korporativnoga kapitalizma osim radikalne obrane prosvjetiteljskoga koncepta slobode. Već je u spisu Postmoderno stanje Lyotard govorio o procesima dehumanizacije i nužnosti rehumanizacije. Prvo se događa u sustavnome djelovanju tehno-znanosti u informatiziranju cjelokupnog života zbog učinkovitosti djelovanja društva i nadzora nad čovjekom i njegovom okolinom. Drugo je normativni koncept i odnosi se na promjenu u komunikativnoj strukturi ljudske slobode podjarmljene djelovanjem države i korporacija kao subjekata/aktera i nositelja legitimnosti znanja. Dehumaniziran je sustav zato što je kapitalizam u svojoj biti vladavina apstraktnoga rada nad konkretnim, živim radom. Nadomjestivost živoga tehničkim odgovara nadomjestivosti života umjetnim životom. Rehumanizacija, naprotiv, pretpostavlja novo određenje pojma slobode djelovanja čovjeka u političkome horizontu liberalne demokracije. U postmodernome stanju postalo je čudovišno ono što je isto u razlikama između modernoga (industrijskoga) i postmodernoga (informacijskoga) društva. Radi se o pravocrtnome razvitku ili produljenju u beskonačnost (kao procesa i kao tendencija) stope rasta i profita kapitalizma. Njegova je priroda ili bit u tehničkome subjektivizmu ili nabačaju znanosti kao tehno-logike bitka. Humanitet i humanizam, iako Lyotard te pojmove koristi u različitim značenjima, pripadaju eminentno metafizičkome karakteru povijesti kao znanstvene povijesti svijeta, a ne ljudskoga roda ili povijesti duha u spekulativno-dijalektičkome smislu (Marx-Hegel). U spisu Neljudsko čini se kao da je riječ o „epistemologijskome zaokretu“ samog Lyotarda. Rekli smo već, upadljivost rezigniranoga i apokaliptičkoga tona u pokušaju spašavanja neke već odavno izgubljene i zastarjele ljudskosti čovjeka pred bezuvjetnim zahtjevom tehno-znanstvenoga napretka, kao da je odredilo mišljenju neki začudan oblik traganja za posljednjim utočištem onog što je najnavlastitije ljudskome. Ali, kako smo vidjeli, u analizi postmodernoga stanja kao nove paradigme kulture, nije bilo uopće riječi o tome da bi Lyotard mogao pripadati nekom vidu tehno-determinističkoga mandarina povijesti, budući da je otvorio mogućnost suradnje jezičnih igara tehno-znanosti i umjetnosti u smislu njihove nesvodivosti. Ipak, ne može se kazati da je promjena perspektive u mišljenju onog nadolazećega kao čudovišnoga u kojem se stapaju tjeskoba, strah, udivljenje i uzvišenost stvar tek osobnog razočaranja mislioca „samoispunjenim proroštvom“. Kako otpočinje uvodni i paradigmatski esej „Može li biti mišljenja bez tijela?“ iz zbirke Neljudsko? Otpočinje začudno – slikom uništenja ili propasti svijeta u budućnosti. ( J..-F. Lyotard, „Can Thought go on without Body?“, u: The Inhuman, str. 8-9.) Ali sada svijet nije tek svijet koji nastanjujemo ovdje. Uništenje je totalno i odnosi se na naše mjesto u svemiru. Neprijeporno, ono što Lyotard ocrtava kao jedinu zadaću mišljenja uopće u naše doba izvedeno je iz znanstveno egzaktno dokazanih fizikalnih teorija o kraju sunčeva sustava i nestanku planeta Zemlje. To više nije samo apokaliptički događaj kraja čovjeka na Zemlji, nego kozmički događaj kraja naše galaksije. Na prvi pogled, patetično i ne baš posebno dojmljivo. No, Lyotard je ovom slikom, koja nastanjuje sve naše vizije i slikovne prikaze popularnih znanstvenih tv-emisija, filmova i žanrovskih knjiga o Sudnjem danu, a to je inventar postmoderne apokalaptike i pseudomitske svijesti, otvorio problem budućega mišljenja. To mišljenje, svjesno svoje konačnosti u tijelu smrtnika, teži dosegnuti vječnost produljenjem života. „Toplotna smrt“ Sunca kroz 4.5 milijardi godina bit će kraj života na Zemlji. Pod tim pojmom podrazumijeva se posljedica drugoga zakona termodinamike, koji tvrdi da zatvoreni sustavi poput svemira prirodno naginju stanju maksimalne entropije (uravnoteženosti). Na taj se način toplina koju ispuštaju tijela što se u njemu nalaze raspršuje kroz čitav sustav. Nepovratnost tog procesa u kojem toplo prelazi u hladno i kroz kojeg prolazi naše Sunce ima snagu nužnosti i neizbježnosti. Prema tom znanstvenome predviđanju, a ne onome iz drevnih kalendara Maya, život se pojedinca sada ne orijentira nikako drukčije no što je bila glavna misao Epikurove filozofije: dok sam ja ovdje nema smrti, a dok je smrt ovdje nema mene. Pitanje preživljavanja čovječanstva stoga proizlazi iz pitanja o njegovu povijesnome smislu. Tehno-znanosti imaju odgovor na to pitanje. On je već dijelom ne samo filozofijskoga, nego ponajprije novoga interdisciplinarnog znanstvenoga pokreta koji se naziva posthumanizmom i transhumanizmom. Posthumanizam se ne bavi problemom smrti po sebi, već problemom smrtnosti tijela čovjeka kojeg nastoji riješiti produljenjem posthumane forme života kao kompjutorski omogućene virtualne forme egzistencije. Na taj način besmrtnost zadobiva formu tehnički riješenoga problema nadilaženja tjelesne (žive) supstancije prelaskom u robotički načinjen umjetni život kao umjetne inteligencije. Riječ je, dakle, o prevladavanju biološke uvjetovanosti čovjeka kao smrtnika. Besmrtnost predstavlja formu virtualne simulacije života. Transhumanizam, pak, jest pokret koji se bavi pitanjima granica ljudskoga života i utoliko je antropocentrično usmjeren. Ne radi se ovdje o dokidanju čovjeka umjetnim formama života, nego o stapanju s tehnikom kao kiborgizacijom čovjeka. Nanotehnika, neuroznanosti, farmacija i kibernetika čine znanstvenu podlogu za proširenje (enhancement) svih mentalnih i fizičkih svojstava čovjeka u procesu usavršavanja njegovih sposobnosti djelovanja u novoj tehničkoj okolini. – O. Krüger, „Die Vervollkommnung des Menschen: Tod und Unsterblichkeit im Posthumanismus und Transhumanismus“, www.eurozine.com Spram neizbježne eksplozije Sunca, jer smrt ovdje nije, kao što ispravno kaže Lyotard, primjerena riječ, čovjek nastanjen na Zemlji pokušava pronaći odgovor na jedino bitno pitanje: kako nastaviti sa životom čovječanstva? Smrt čovječanstva odnosi se na kraj života u tjelesnome ustrojstvu kakvog poznajemo na kraju biološke evolucije čovjeka. Forma života čovjeka za razliku od svih drugih bića prirode koja nastanjuju Zemlju jest univerzalna forma života uma. No, Lyotard sada posve u duhu hajdegerovskoga mišljenja o četvorstvu (Geviert) zemlje i neba, bogova i smrtnika, mišljenju pridružuje tijelo u emocionalnome i kognitivnome iskustvu, smještajući ga uz ono navlastito ovozemno. Čovjek sa svojim mišljenjem i tijelom pripada zemlji i ne može se jedno odvojiti od drugoga. Taj metafizički sklop je za Lyotarda nerazoriv, čak i u stanju svih njegovih preobrazbi s kojima smo danas suočeni u novim eksperimentima tehno-znanosti s razbijanjem šifre genetskoga koda čovječanstva. Što će preživjeti od čovječanstva za Lyotarda jest upravo temeljni problem mišljenja nadolazećega. Tehno-znanosti rade na tome da produlje život prevladavanjem biološke uvjetovanosti čovjeka u formi umjetne inteligencije kao posthumanoga „tijela“. To je ono čudovišno. Lyotard to naziva neljudskim. Spram toga se odnosi radikalno kritički do svojevrsnoga otpora svođenju života na programiranost tehnologijom. Sada se može vidjeti da je (ne)sukladnost između tehno-znanosti i umjetnosti i njihovih različitih jezičnih igara, s obzirom na strukturu razmatranja u spisu Postmoderno stanje, dovedena do krajnje točke usijanja. Nije li zapravo Lyotard ovime potkopao vlastitu prodornu analizu nove paradigme kulture i postao tradicionalni konzervativni humanist? Pitanje o neljudskome nije drugo negoli pitanje o zadaći umjetnosti koja jedino može očuvati nesvodivost života u navlastitome neračunalnome karakteru mišljenja upućivanjem na ono nadilazeće svakom tehno-znanstvenome projektu prevladavanja ljudskosti. „Sumnja koju odaju (u oba smisla te riječi) je jednostavna, premda je dvostruka: što ako se ljudska bića, u humanističkome smislu, prisilno nalaze, u procesu postajanja neljudskim (to je prvi dio)? I (drugi dio), što ako neljudsko nastani sve ono što je ‘svojstveno’ čovječanstvu?“(J. F. Lyotard, „Introduction: About the Human“, u: The Inhuman, str. 2.) Neljudsko nije puka negacija ljudskoga u smislu neke čudovišne okrutnosti koja pridolazi iz „neljudskoga svijeta“. Na posljetku, pojam svijeta s kojim danas operiramo u doba globalne znanstveno-tehnologijske civilizacije, dokida razlikovanje humanoga-animalnoga-tehničkoga. Ono čudovišno pritom nije novomedijski nadomjestak za uzvišeno. Radi se, naprotiv, o prevladavanju estetske razdvojenosti ljepote i uzvišenosti u svijetu koji je već po svojim bitnim svojstvima ušao u posthumano stanje (posthuman condition). Lyotard samo razvija svoje postavke o načinu artikulacije moći tehno-znanstvenoga diskursa i odnosu suvremene umjetnosti spram posthumanoga stanja. Tako je razlikovanje dva oblika neljudskoga zapravo razlikovanje unutar same dvoznačne uklopljenosti tehno-znanosti u svijet sustava i svijet života. Prvi je oblik sam pojam „razvitka“ kojim se kapitalizam služi da bi ideologijski opravdao svoje „ljudsko“ lice. „Razvitak“ se ogleda u beskrajnome napredovanju tehnologije i inovacija u svakodnevnome životu društava zbog podizanja „kvalitete života“. Legitimnost je kapitalizma zapravo ideologijski čudovišna varka. Pod pojmom „kvalitete života“ misli se na posjedovanje stvari koje čovjeku uljepšavaju svakodnevicu (dizajn) i omogućuju mu subjektivni osjećaj materijalnoga blagostanja. No, „kvaliteta života“ je upitna stoga što se istodobno tehno-znanstveni razvitak kapitalizma podudara s pustošenjem izvora energije i uništavanjem okoline Drugi je oblik neljudskoga ono što posthumanizam/transhumanizam suvremenih bioznanosti smatra najvećim dostignućem čovječanstva uopće – umjetna inteligencija i umjetni život. U ime napretka kapitalizam podjarmljuje čovjeka u njegovoj najdubljoj slobodi osobe na taj način što sve alternative, koje se suprotstavljaju preobrazbi čovjeka u stvari, isključuje kao „reakcionarne“ i „konzervativne“. Razvitak nadilazi ljudske granice i postaje sam sebi svrha. Tako se zapravo pokazuje da znanost ne služi usavršavanju čovjeka kao bića nesvodiva na materijalno i na stvari u njihovoj moćnoj objektivnosti. Naprotiv, čovjek služi znanosti kao eksperimentu stvaranja novoga zbog fatalne vjere u novo koje je nužno uvijek bolje negoli ono što mu je prethodilo. Međutim, ovdje se uopće ne radi o povratku nekoj izvornoj nedužnosti „prirode čovjeka“ u humanističkome konceptu prirode i čovjeka. Problem koji Lyotard nije ipak radikalno razvio u cijeloj svojoj misaonoj arhitektonici Neljudskoga jest sljedeći paradoks. Humanizam kao metafizički usud novovjekovne povijesti, koja se u postmodernome stanju dovršava, nije ništa drugo negoli kraj čovjeka i kraj povijesti stoga što je rezultat subjektivnosti kao apsolutne tvorbe „svijeta“. Čudovišno kao bezavičajno (Unheimliche) događa se postavljanjem čovjeka u subjektnocentrični položaj tvorbe svijeta. Na taj način je jedino moguć humanizam. Zato je on metafizički usud novovjekovne epohe. Napuštanjem zemlje kao iskonskoga mjesta rođenja i ukorijenjenosti (Ur-Erde) i planetarnim lutanjem bez pribježišta posvuda i nigdje više ništa nema svoj temelj i svoj izvor. Antihumanizam je samo početna točka samoprevladavanja čovjeka kao subjekta podjarmljivanja Drugoga. Da bi se moglo govoriti o neljudskome kao čudovišnome u smislu opasnosti koja prijeti ljudskome, mora se napustiti svaki oblik dualizma svjetova – onog sustava i onoga života. Drugim riječima, iako je Lyotard hajdegerijanski nastavio s opisom onog što se događa u posthumanome stanju sa Zemljom i čovjekom kao objektom tehno-znanosti, nije mogao ipak preskočiti bezdan između razdvojenosti znanosti i umjetnosti kao modela za umjetni život i modela za izvorni događaj života. Ni u kojem slučaju se ne smije poći od toga da u Lyotardovim refleksijama o neljudskome postoji iracionalni otpor razvitku suvremenih tehno-znanosti. Posve je suprotno slučaj. Otpor, naime, proizlazi iz nečega s onu stranu pitanja razvitka ili ne-razvitka. Radi se o pitanju o smislu života ako mišljenje može nastaviti postojati izvan tijela u formi umjetnoga života i umjetne inteligencije? Jednostavno, radi se o istom problemu kao i u Postmodernome stanju: može li se uspostaviti heteromorfija jezičnih igara i paralogijski društveni konsenzus između znanosti i umjetnosti odnosno tehno-znanstvenoga diskursa posthumanizma i filozofijske nesvodivosti umjetnosti kao posljednjega utočišta mišljenja neprikazivosti onog što jest? Zato taj ton rezignacije u pitanju: a što ako neljudsko nastani ono sve preostalo što je čovjeka od iskona određivalo kao smrtnika u svojoj konačnoj i jednokratnoj slobodi autentične egzistencije? Mogućnost mišljenja bez tijela za Lyotarda je, doduše, mogućnost koju tehno-znanosti ozbiljuju u svojim istraživanjima umjetnoga života i umjetne inteligencije kao besmrtnosti kibernetički proizvedenoga tijela u formi stroja poput kompjutora Halla iz Kubrickova filma Odiseja u svemiru 2001. Mišljenje pripadno tom načinu života odgovara binarnome kodu. Prema njemu je načinjen kompjutorski sustav digitalizacije. To je programirani tehnički jezik ili mišljenje kao matematičko-logička operacija rješavanja problema u okolnome svijetu. Ali ono što je nesvodiv ostatak ljudskoga za Lyotarda se ne može programirati. To je područje koje je, kako se Lyotard referira na Husserla, horizont otvorenosti, noema, ne-konceptualni monogram. (J.-F. Lyotard, isto, str. 15.) Model za to je refleksivno suđenje (Kant) u kojem estetsko nadilazi logičko time što mišljenje u živome tijelu predstavlja otvorenost vizije i slušanja. Oko i uho nisu automati. Mišljenje u vizualnome kodu nadilazi slikovnu reprezentaciju tijela kao slike. Oko vidi iza granice tijela, a uho sluša treptaj svijeta u glazbi sfera. U jednoj pjesmi upravo Borges kaže za glazbu – ta savršena simetrija svemira. Što je Lyotard suprotstavio binarnome kodu tehno-znanstvenoga jezika virtualne stvarnosti kao mjesta događanja onog nematerijalnoga i otuda neljudskoga? Taj nesvodiv ostatak ljudskosti jest u tijelu. Ono nije stvar niti je objekt znanstveno-tehnologijske tvorbe posthumanoga tijela. U tijelu kao živome tijelu čovjeka mišljenje je moguće samo kao događaj preklapanja s cijelim područjem doživljaja. Patnja ili osjećaj boli života samoga tijela pripada smrtnicima i stoga je ljudsko ono što misli i pati. Početak etike kao normativne vrijednosti života jest u su-patnji s Drugima. Pisanje i slikanje najbolje pokazuju tu dimenziju mišljenja neprikazivosti stvari. Ne radi se naprosto o procesu označavanja nečeg izvan svijesti jer je svaka svijest, kako tvrdi fenomenologija, intencionalna. Ovdje je slučaj o tragu koji dolazi iz otvorenosti mišljenja neprikazivosti stvari, o događaju s onu stranu računalnoga karaktera mišljenja. Bez tjeskobe kojom ništa dolazi u zaprepašćujućem susretu s čovjekom, kada jezik postaje praznom šutnjom a mišljenje bez tijela u formi umjetnoga života kao umjetne inteligencije stoji jedinom alternativom za budućnost, svijet postaje indiferentnom dosadom neljudskoga. Lyotard u tome vidi bitnu nemogućnost razdvajanja mišljenja i tijela kao života u svojoj izvornoj vremenitosti. Patnja mišljenja proizlazi iz patnje svijeta. To se događa u susretu između izvanjskoga i unutarnjega svijeta. Nesvodivost ljudskoga na čistu inteligenciju stroja i binarni kod tehno-znanosti krhko je i istodobno veličajno poprište događanja onog što je čovjeku najbliže i istodobno najudaljenije. Posljednji argument Lyotarda protiv podjarmljivanja mišljenja pod neljudsku umjetnu inteligenciju posthumanoga sklopa tehno-znanosti jest onaj da posthumana tijela nisu rodno/spolno određena, jer je spolnost paradigma ljudskosti i mjesto nesvodive razlike, dakako, ne u esencijalističkome smislu vječne potlačenosti Drugoga kao žene.(J.-F. Lyotard, isto. str. 20 Tom se argumentu suprotstavlja upravo postfeministički tehno-determinizam Donne Haraway s programatskjm stavom o kiborgu kao biću čudovišnoga dokidanja povijesne metafizike potlačenosti žene. Vidi: D. J. Haraway, Simians, Cyborgs and Woman: The Reinvention of Nature, Routledge, London-New York, 1991.) Gdje je posljednje mjesto otpora redukcionizmu života kao umjetne tvorevine računalnoga stroja i bioznanstvene produkcije novoga bića? Za Lyotarda je to mišljenje neprikazivoga u uzvišenome u umjetnosti. Umjetnost je od samoga početka novovjekovnoga humanizma, a osobito radikalno u pokretima povijesne avangarde prve polovine 20. stoljeća, tematizirala neljudsko kroz udivljenje i prepast pred tehničkom tvorbom svijeta. Dovoljno je spomenuti samo Duchampa i Maljeviča u slikarstvu, Kafku u književnosti, Becketta u kazališnoj umjetnosti, Schönbergovu atonalnu glazbu, arhitekturu Corbusiera, filmsku umjetnost Fritza Langa i njegov paradigmatski uradak Metropolis. Lyotardova postmoderna estetika na tragu Kantova pojma uzvišenosti ponajprije nastoji razumjeti aporije moderne umjetnosti i avangarde kao njezine radikalizacije. Nemogućnost sukladnosti razuma i uma, forme i gubitka forme označava nemogućnost univerzalnosti posredujućega mišljenja. (P. W. Zima, Ästhetische Negation: Das Subjekt, das Schöne und das Erhabene von Mallarmé und Valéry und Lyotard, Königshausen & Neumann, Würzburg, 2005., str., 153.) Nestankom instancije pomirenja između dvojstva intelektualnoga i osjetilnoga u modernoj je umjetnosti vidljivo u slučaju njezine autonomije. Ona se nužno razumije kao proces pročišćenja forme. Apstraktno slikarstvo u pročišćenju slike od ikonologijski zadanoga sadržaja slike i pjesništvo Mallarméa kao svođenje jezika na tekst koji sam sebe omogućuje, primjerice, pokazuju da je već taj čin samoutemeljenja u praznom središtu slike i jezika negativna sloboda bez koje se ne može dogoditi novo iskustvo vremena. Zato je svaka estetika uzvišenoga negativna estetika. Lyotard povratak Kantu opravdava analogijski pobjedom tehno-znanstvenoga načela čistoga uma nad svijetom fenomena, tvorbom predmeta kao uvjeta mogućnosti stvaranja umjetnoga života i umjetne inteligencije. Uzvišeno jest ono što je u modernoj i avangardnoj umjetnosti iskustvo čudovišnoga. Rimbaud u Sezoni u paklu ljepotu posjeda na koljena da bi je izvrijeđao, Duchamp svojom slikom Fontana ironijski pokazuje da je estetski objekt ready made u kojem svaki predmet, neovisno o njegovu simboličkome značenju, postaje umjetničko djelo stoga što sam svijet više ne počiva na ideji ljepote, već na načelima tehno-znanstvene konstrukcije. Kada je, dakle, nemoguće više pomiriti zahtjeve razuma i uma s nesvodivim područjem važenja estetskoga doživljaja u čistoj osjetilnosti, sve je na tome da se prizna kako je ta nemogućnost jedina nužnost razdvajanja dva usporedna svijeta (sustava i života). Estetika uzvišenoga ima zadatak očuvati modernu/avangardnu umjetnost u posthumanome stanju kao mjesto nesvodiva ostatka mišljenja neprikazivoga. Budući da nije riječ o rasporu ili rezu između onog istog u razlikama, dakle postmoderna nije epoha, već stanje, problem vremenitosti pokazuje se središnjim u umjetnosti našega vremena.(J. -F. Lyotard, „Newman: The Instant“, u: The Inhuman, str. 78-89. i „The Sublime and the Avant-Garde“, u: The Inhuman, str. 89-107.) Ali da bi se moglo s toliko povjerenja, čak i pretjerane apokaliptičke vjere u spasonosnu moć nove umjetnosti, govoriti o uzvišenome u umjetnosti kao estetici oslobađanja od ljepote i čudovišne funkcionalnosti svijeta koji nastanjujemo ovdje i sada, potrebno je promisliti koja je posljednja svrha tehno-znanstvene logike dosezanja besmrtnosti tijela s pomoću umjetnoga života i umjetne inteligencije. Lyotard za ono ljudsko, sve ono što jest autentično i izvorno, sve ono što jest istinski novo i jednokratno u svojoj neponovljivosti, koristi sinonimne izraze. Njihovo filozofijsko podrijetlo je, dakako, različito u sklopu suprotstavljanja jednolikosti tehno-znanstvenoga napretka. To su heterogenost, djelo, figuralnost, događaj, nesvodivo, uzvišeno. Njihovo je temeljno načelo – razlika/razluka (différence/différend). Za razliku od Derridae i njegova mišljenja dekonstrukcije temelja zapadnjačke metafizike, Lyotard misli razliku/razluku kao nepremostivi ras-por ili ras-tvorenost dvaju svjetova. Razlika izvire iz čudovišnoga mjesta bez temelja.(J.-F. Lyotard, Témoigner du différend, Osiris, Pariz, 1989.) Ako s onime što jest neljudsko u samome karakteru tehno-znanstvenoga napretka dolazi do gubitka mišljenja razlike, ako se istiskuje sve što je različito u ime homogenosti i uniformnosti računalnoga mišljenja stvari, tada je nešto najčudovišnije uopće ovdje na djelu. Mišljenje uvijek upućuje na kritičku odgovornost subjekta/aktera u procesu kojim se odvija složena procedura događanja u javnosti. S druge strane, tehnički svijet računala i njima pripadnoga načina mišljenja poznaje samo nove zadatke koje rješava s uspjehom ili ih uopće ne rješava. Razlika je već u cilju ili svrsi između dva svijeta – ljudskoga i neljudskoga. Nadalje, razlika je i u konceptu vremenitosti. Umjetnost u vremenu nastoji pronaći skrivenu zagonetku vlastite događajnosti i smisla. Tehno-znanosti žele riješiti zagonetku vremena njegovim svođenjem na matematičko-fizikalni problem. U tome je neizmjerna udaljenost svijeta sustava i svijeta života. Kad se vrijeme ne misli kao apstraktna veličina ili kao poredak uvjeta mogućnosti gibanja mase, energije i informacije u prostoru, neovisno o tome shvaća li se to iz klasične mehaničke ili paradigme kvantne fizike i opće teorije relativnosti, tada preostaje nešto živo i nesvodivo na tehničke pojmove i jezik. To je jezik umjetnosti u njegovim svjetotvornim mogućnostima razlike/razluke spram drukčijeg svijeta sustava. Neljudsko je, na posljetku, dokidanje jednokratne i neponovljive vremenitosti – događaja trenutka. Misao bez tijela kao jedinstva uma i osjećaja u svijetu može, doduše, nastaviti i bez čovjeka. To je Lyotardu jasno. Posthumanizam/transhumanizam suvremenih bioznanosti napreduje u tom smjeru. Robotika i nanotehnologije omogućuju stvaranje savršenijega, a to znači, otpornijega tijela na sve promjene okoline. Međutim, misao je utjelovljena u živo „meso“ svijeta. Ona ne živi izvan svijeta i ne nastanjuje „prazno nebo“. Misao je ovdje, vezana uz tijelo poput njegove aure. 3. Trag svjetlosti Predanost mišljenja nadolazećem događaju nikad ne može biti izvjesnost računalno isporučene stvari zgotovljene za akciju u složenom svijetu mogućnosti, koje se ne moraju uopće ozbiljiti. Štoviše, i sam takav svijet može potonuti u bezdan ništavila. Ali tu se ne radi o apokaliptičkome događaju kraja svijeta niti o neizbježnoj vremenski fiksiranoj kozmičkoj apokalipsi našega dijela svemira. Lyotardova je estetika uzvišenoga ponajprije politika otpora u samome životu kao umjetničkome događaju svijeta. U tome je razlika između umjetnosti i tehno-znanosti. Svijet kao umjetnički događaj je iskustvo heterogenosti i razlike/razluke spram svijeta kao totalne konstrukcije iz duha tehno-logike. (J.-F. Lyotard, „The Sublime and the Avant-Garde“, u: The Inhuman, str. 106-107.) Problem besmrtnosti i vječnosti otuda nije uopće pitanje mogućnosti preživljavanja čovječanstva u formi virtualne umjetne inteligencije, nego ponajprije pitanje smisla života u horizontu kraja čovjeka i zadaće umjetnosti. Iako se čini da je Lyotardov pokušaj spašavanja ljudskosti u krajnjem proturječju spram postmoderne kao nove paradigme kulture s onu stranu humanističkoga pojma vrijednosti, kako sam pokazao, riječ je o paradoksalnoj nužnosti kao mogućnosti drukčijeg mišljenja izvan svođenja bitka i vremena na događaj vječne aktualnosti tehno-znanstvenoga projekta novovjekovnoga svijeta. Da bi umjetnost očuvala to mjesto razlike/razluke u već posve koloniziranome svijetu od zahtjeva učinkovitosti i performativnosti tehno-znanosti, ona mora prijeći u postmetafizičko okružje događaja nesvodiva ostatka „ljudskosti“. To je okružje otvorenosti suigre čudovišnoga u virtualnome svijetu novih medija i života kao fantazije koju u stvarnost ne pretvaraju tehno-znanosti, nego sama umjetnost čuva prostor-vrijeme neizvjesnosti nadolazećega događaja. Heidegger je modernu umjetnost sagledao iz vremenske ekstaze budućnosti protiv svake samorazumljive usidrenosti umjetnosti kao života u „svoje“ vrijeme. Lyotard se gotovo na istovjetan način usmjerio onom jedino bitnome. Naime, da bi jedino pravo filozofijsko pitanje našega vremena moglo opravdati takav status – pitanje o kraju čovjeka i zadaći umjetnosti – ono mora u svojem pitanju umjesto pomirenja s onime neizbježnim što nadolazi iz sadašnjosti i proteže se u budućnost okrenuti tijek povijesti. Sada je pitanje o kraju čovjeka i zadaći umjetnosti pitanje o smislu posthumanoga stanja i zadaći mišljenja kao nesvodiva ostatka onog ljudskoga protiv čudovišno neljudskoga, suviše neljudskoga. Na kraju eseja O ljubavi José Ortega y Gasset piše: „Živimo u vrijeme univerzalnoga sumraka. Čitav jedan dio svijeta umirući tone obasjan svečanom agonijom. Već dotiče užarena plamena kugla hladan, zeleni rub svojeg nemirnoga groba. Ali ipak ostaje tračak svjetlosti… Lo sol sen va e víen la sera; non v’arrestate ma studiate il passo, mentre che l’occidente non s’annera – Sunce zalazi, dolazi večer Ne zaustavite se tu, već hod promatrajte sve dok i zapadno obzorje ne potamni.“ Besmrtnost i vječnost u svečanoj agoniji apokalipse tijela?

April 2, 2026
O postmodernom kontekstualnome fašizmu

O postmodernom kontekstualnome fašizmu

1. Kulturkampf kao izvanredno stanje Naše doba rezultat je čudovišne povijesno-logičke aporije. Ono nema jednoznačno određenje ni u pojmovnome niti u govoru fenomena jer je sprega vladavine tehnosfere i obnove svega što se već dogodilo u zlatno doba modernosti, ali tek sada postaje realizacija njegovih ambivalentnih potencijala i to kao pseudo-sinteza. (Izraz potječe od Vanje Sutlića iz njegove knjige Praksa rada kao znanstvena povijest, Izdanje časopisa „Kulturni radnik“, Zagreb, 1974.) To se može razabrati u svim temeljnim pojmovima društvenih odnosa od ekonomije, politike do kulture. Zato imamo svojevrsnu inflaciju svih vrsta „povrataka“ kao, primjerice, ljepote u estetici, figuracije u slikarstvu, klasične naracije u književnosti, te totalitarizma u politici. U mojoj knjizi Totalitarizam? objavljenoj 2015. godine u izdanju Meandarmedia, a 2022. na engleskome jeziku pod naslovom The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control, u izdanju Palgrave Macmillana, koje je prošireno s dodanim zadnjim poglavljem koje se bavi konkretnim slučajem vladavine Putinova despotskoga autokratizma i predstavlja jedan od paradigmatskih modela post-totalitarne vladavine u 21. stoljeću, ustvrdio sam da je izraz zapravo nevjerodostojan i praktički nedjelotvoran. (Vidi: Žarko Paić, Totalitarizam? Meandarmedia, Zagreb, 2015. i The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control, Palgrave Macmillan, Cham, 2022.) Zašto? Zbog toga što je nakon 1. Svjetskoga rata pojam totalitarizma koji je nastao u Italiji i pokrivao sve ideje koje je uspostavio Mussolinijev fašizam od korporativne ekonomije do diktature kao izvanrednoga stanja koje ruši temelje liberalne demokracije i posvemašnjeg pretvaranja ćelija društva u organiziranu formu fašističkoga Kulturkampfa ono što u 21. stoljeću poprima posve druge forme i diskurzivnu moć neutraliziranja i suspendiranja demokratskih protokola života. To je slučaj, primjerice, s biopolitikom koja zamjenjuje pojam sigurnosti, potom s institucijom izbjegličkoga prihvatilišta koja zamjenjuje koncentracijski logor, te prokazivanje Drugoga kao ilegalnoga migranta i neprijatelja države umjesto njegova preventivnoga uništenja kao u fašističkim i nacističkim koncentracijskim logorima u 20. stoljeću. U suvremenoj teoriji političkoga i politike od Schmitta do Agambena stoga rabimo izraz izvanredno stanje (Ausnahmezustand). Fašizam je u svojem izvornome i post-obliku u 21. stoljeću neprestana inscenacija događaja koji upućuju na logiku krize i kraja djelotvornosti demokratskoga poretka. Pojam iznimnog ili izvanrednoga stanja, na engleskom jeziku state of exception, kako smo to prethodno kazali teorijski je razvio Giorgio Agamben na tragu decizionizma Carla Schmitta. No, Agamben je ovaj politički pojam par excellence proširio s biopolitičkim shvaćanjem u koje ulazi pitanje ljudskoga tijela, života i smrti unutar novih granica globalnoga poretka koji se pojavljuje u znaku vladavine neoliberalizma, neokolonijalizma i neoimperijalizma. Na taj se način svi događaji s prizvukom kontingencije i rizika, poput nastanka globalne pandemije COVIDA-19, teroristički napadi islamista na simbolička mjesta zapadnjačke kulture kao i različite tehnoznanstvene inovacije s umjetnom inteligencijom (A-Intelligence) mogu razmatrati kao događaji koji produljuju vrijeme trajanja iznimke ili izvanrednoga stanja u nedogled. (Vidi: Giorgio Agamben, State of Exception, Chicago University Press, Chicago, 2005. ) Nacizam je bez dvojbe paradigmatski model totalitarizma, a ne talijanski fašizam, i to ne zato što bi potonji u 21. stoljeću sebe u sveopćoj jezičnoj politici čišćenja od stravičnih posljedica njegovih učinaka protiv Židova i formalno demokratskoga i antifašističkoga Zapada nastojao „izbaviti“ od užasa uništenja svih vrijednosti humanizma. Razlog leži u tome što nacizam nadilazi granice koncepta nacije-države i teži izgraditi imperij proširenog geopolitičkoga ustrojstva „krvi i tla“, te naposljetku uspostavlja poredak vladavine koji počiva na permanentnome teroru države i društva spram Drugoga. Ne, nije fašizam nastavak nacizma drugim sredstvima, manje čudovišnim u izvedbi jer je njemački sustav zatiranja Židova u Holokaustu upravo njihova differentia specifica nasuprot svih drugih sustava organiziranog nasilja i permanentnoga terora, što znači da su je drugi satelitski režimi (kao ustaški s konclogorima Jasenovac i Stara Gradiška) slijedili i oponašali do posljednjih granica performativnoga zatiranja Drugoga. Međutim, jednoznačnost nacizma nije, da paradoks bude potpun, nimalo univerzalna. Zato već nakon kraja 2. Svjetskoga rata Europa nema svoje utemeljenje na antinacističkim vrijednostima, već antifašističkim. Razlog zbog čega nacizam nema ovu rastezljivu narav „postmodernoga kontekstualizma“ jest upravo taj što je fašizam posve desupstancijaliziran i kad se nekoga napadne u diskurzivnim borbama tzv. Kulturkampfa da je fašist, to nema više izravne sveze s genealogijom ovog ideologijsko-političkoga pojma i nastankom u doba 1920ih godina s idejama Vođe (Ducea), diktature i obnove Rimskoga carstva. Naprotiv, biti-fašist nakon kraja 2. Svjetskoga rata, a tako je i „danas“ znači biti sve-u-jednome. Najbolje je to pokazao u svojem znamenitome ogledu Umberto Eco. Ogled nosi naziv „Pra-fašizam“ i objavljen je 1995. godine u New York Review of Books. Eco u zaključku ovog uistinu pronicljivog i proročanskoga ogleda nabraja sljedeće bitne značajke svake obnove fašizma u postmodernome novom ruhu. To su: (1) kult tradicije, (2) odbacivanje modernizma, (3) iracionalizam i kult akcije, (4) prezir analitičke kritike, (5) prirodni strah od razlika, (6) individualna ili društvena frustracija, (7) paranoični strah od međunarodne zavjere protiv kulta vlastite nacije, (8) Drugi kao neprijatelj, (9) apologija vječne borbe za teritorij, (10) zagovor narodnoga elitizma, (11) herojstvo kao najviša vrijednost života, (12) mačizam i tretman žene kao majke, ljubavnice i kućanice, (13) selektivni populizam i (14) novogovor ili metajezik ograničen na performativne iskaze i mržnju svake racionalne složenosti. (Umberto Eco, „Ur-Fascism“, The New York Review of Books, 1995. https://theanarchistlibrary.org/library/umberto-eco-ur-fascism ) Znači li sve ovo što je Eco nabrojao u četrnaest teza da je biti-fašist ono što povezuje taj famozni „pra-fašizam“ s ovim postmodernim kojeg proizvodnja novoga konteksta čini ne samo uporabno rastezljivim, već i krajnje nedjelotvornim? Naime, problem je što svaki „fašist“ za sebe može reći tautologijski u smislu kritike ideologije: Ja sam radikalni domoljub koji je spreman poginuti za čast obrane svoje domovine, a svi koji misle i govore drugo su njezini izdajnici i neprijatelji. Time ne želim reći ništa protiv Eca, već samo upozoriti, kao što sam to i učinio u „kontekstu“ svojeg razmatranja demona i fatuma post-fašizma u 21. stoljeću da je problem ne u tome da svi fašisti nisu u svojoj različitosti metoda i ciljeva isti, nego da je „fašizam“ nemoguće desupstancijalizirati i tretirati ga strogo „kulturalno“ izvan granica uporabe pojma posttotalitarizma. On je mixtum compositum ideologije kao Ur-Staata plemenske zajednice u globalnome kontekstu „suverenizma“ i totalne kontrole koja pripada novome tipu vladavine kao artikulacije Moći onog poretka koji je u svojoj nečistoći naprosto nastavak dikature drugim sredstvima. Otuda nije začudno da se tiranija koristi za objašnjenje tzv. europsko-zapadnjačke forme vladavine u 20. i 21. stoljeću, a despotizam se usmjerava na poretke u Rusiji, Kini, Sjevernoj Koreji. (Vidi: John Keane, The New Despotism, Harvard University Press, 2020. ) Da ponovim ono što sam iskazao u uvodnim postavkama Totalitarizma? Naše doba određuje težnja za totalnim nadomještanjem onog što je izgubilo svoju supstancijalnost i subjektivnost, pa se mahnito nastoji „renovirati“ u kontekstu postmodernoga fašizma-nacizma sredstvima ubojitoga Kulturkampfa. Budući da onog „trećega“ što je određivalo povijest totalitarizma u 20. stoljeću više nema ili je objektivno na izdisaju još od 1989. godine i kraja vladavine realnoga socijalizma, a to je komunizam kao ideologija totalitarnoga zatiranja liberalne demokracije i ljudskih prava pojedinca u svijetu, postoje samo njegovi nadomjesci u različitim sinkretičkim, eklektičkim i hibridnim sustavima vladavine i upravljanja svijetom kao geopolitičkim Gro§raumom. To su despotsko-autokratski poretci vladavine u post-totalitarnome sustavu života, a odnose se na Rusiju i Kinu te njezine satelite (Kubu i Sjevernu Koreju). Iz toga slijedi da je za vladavinu nužno uspostaviti ideologiju kao medijsku propagandu ili kulturnu industriju svijesti u doba tehnosfere, permanentni teror nacije-države i njezinih ideologijskih aparata moći te ono što je rezultat biti tehnosfere ꟷ totalnu kontrolu nad društvom, kulturom i svijetom života onoga „subjekta“ kojeg Gilles Deleuze u ogledu Postskript o društvima kontrole iz 1990. godine naziva dividuuom, odnosno deindividualiziranim objektom preobrazbe čovjeka u posthumano biće apsolutnoga nadzora nad njegovim životom kroz kontrolu mozga i tijela u virtualnoj stvarnosti.(Vidi: Gilles Deleuze, „Postscript on the Societies of Control“, October, Vol. 59, br. 2/1992. (zima), str. 3-7. ) I sada slijedi nešto „čudovišno“. Kako danas na sva zvona govore oni koji toleriraju uspon neofašizma u institucije države i društva poput predsjednika Sabora RH, primjerice, a koji naizgled ležerno tvrdi da je ustaški pozdrav „Za dom spremni“ pitanje konteksta a da ne zna da je ta tvrdnja u svojoj pseudo-verziji iskaza nalik glavnim postavkama semiotike Rolanda Barthesa i francuske „velike teorije“ postmodernoga mišljenja, onda je „bit“ povratka ideja radikalnoga zla u naše doba ništa drugo negoli uspon postmodernog kontekstualnoga fašizma (PKF). Da, mi smo zatočenici ovog kaosa koji proizvodi svagda nove kontekste i u njih ubacuje stari sadržaj pod novom izlikom „demokratske euforije tolerancije“, ali ne više Drugoga u svim aspektima njegove drugosti, nego onoga što je u posve drukčijem kontekstu američke borbe za priznanje Drugih (crnaca, LGBT zajednica i iseljeništva) otvorio kao problem filozof kontrakulture Herbert Marcuse u jednoj diskusiji s pojmom represivne tolerancije.(Vidi: Herbert Marcuse, „Repressive Tolerance“, u: Robert Paul Wolff, Barrington Moore, Jr., and Herbert Marcuse,A Critique of Pure Tolerance, Beacon Press, Boston, 1969., str.. 95-137.) Kad se, dakle, ovaj „novi fašizam“ koji nije ni strogo onaj talijanskoga tipa vladavine, a nije ni nacizam njemačke provenijencije, pojavljuje obavijen koprenom postmodernoga kontekstualizma, onda je sve dopušteno (anything goes). Sve je, naravno, otpočelo još 1970ih godina kad je smišljena ključna riječ ovog insceniranja izvanrednoga stanja u kritici neomarksizma s ideologijom metapolitičke nove desnice u Francuskoj. Pod skupnim nazivom GRECE (Groupement de Recherche et d’Études pour la Civilization Européenn)intelektualci poput Alaina de Benoista su inaugurirali koncept permanentne kulturalne borbe protiv ljevičarstva, marksizma, ideja revolucije i univerzalizma zapadnjačke filozofije tako što su počeli na tragu Hobbesa i Carla Schmitta poglavito, a isto tako i na tragovima njemačke „konzervativne revolucije“ dovoditi u pitanje smisao Europe kao multikulturalne zajednice imigrantskih naroda Afrike, Azije i Bliskoga Istoka i zagovarati ideje geopolitike, tzv. etnopluralizma, odnosno zidova između „naše“ i „njihove“ kulture, te Europu misliti kao projekciju obnovljene predmoderne ideje Carstva u kojem nacija-država predstavlja alternativu nadirućoj američkoj globalizaciji. Ovaj je „neo-suverenizam“ imao neskrivene simpatije za uskrsnuće fašizma, ali upravo u novome kontekstu ove postmoderne „represivne tolerancije“. (Vidi: Alain de Benoist, La Nouvelle Droite au XXIe siècle : Orientations face aux années décisives,, La Nouvelle Librairie, Pariz, 2023.) 2. Oživljavanje fašizma No, što je to zapravo postmoderni kontekstualni fašizam (PFK)? Evo, krajnje sažeto. Postmoderni kontekstualni fašizam odnosi se na prilagodbu i ponovno pojavljivanje fašističkih ideja i estetike unutar postmodernističkog konteksta, često karakteriziranog odbacivanjem tradicionalnih shvaćanja povijesti, istine i morala, uz naglasak na kulturne narative i estetski spektakl. To uključuje reinterpretaciju fašističke ideologije kroz postmodernističku prizmu, koristeći strategije poput “palingenetskog stvaranja mitova” i pozivajući se na osjećaj nacionalne obnove, uz često umanjivanje ili poricanje povijesnoga nasilja povezanog s tradicionalnim fašizmom. Jedan od iznimno značajnih suvremenih teoretičara ovog fenomena, talijanski politolog, sociolog i povjesničar ideja, Enzo Traverso, u jednom svojem novijem prilogu „Post-fašizam: Fašizam kao transpovijesno shvaćanje“ kaže: „Riječ priziva mračan međuratni krajolik nasilja, diktature i genocida. Takve slike spontano nam se vraćaju u misli dok ponovno vidimo uspon radikalne desnice na globalnoj razini, od Europe do SAD-a i Brazila. Pa ipak, fašizam je promijenio lice. On demonstrativno pokazuje tipične fašističke značajke – autoritarno i karizmatično vodstvo, mržnju prema demokraciji, prezir prema zakonu, ismijavanje ljudskih prava, otvoreni rasizam (posebno protiv crnaca, Latinoamerikanaca i muslimana), mizoginizam, homofobiju – ali stara fašistička retorika je napuštena: postfašistički pokreti prikazuju se kao branitelji nacionalnih identiteta kojima prijeti globalizacija, masovna imigracija i islamski fundamentalizam. Kao hibridni fenomen, ovaj „postfašizam“ nije ni reprodukcija starog fašizma ni nešto potpuno novo; ostaje u suspenziji između nepoznate budućnosti i proganjajuće prošlosti.“(Enzo Traverso, „Post-Fascism: Fascism as Trans- Historical Concept“ https://www.crisiscritique.org/storage/app/media/2024-07-16/enzo-traverso.pdf) Suglasan sam s Traversom. U Totalitarizmu? sam izričito pokazao kako je problem s određenjem starih pojmova političke teorije u novome njihovu „oživljavanju“ upravo u tom famoznome kontekstualizmu. Čak i jedan prominentni filozof neomarksizma kao što je to Alain Badiou u razmatranjima o pojmu „naroda“ u okviru političkoga pokreta populizma, bio on desničarski i ekstremistički lli, pak, ublaženoga djelovanja na lijevome spektru ideja, ne može drukčije odrediti pojam naroda (Volk, people, populus) negoli gubitkom esencijalnih značajki. Što će, dakle, biti s populizmom, koje će to ideje zagovarati nije zapisano u „Svetome pismu“, već je pitanje prilagodbe okolnostima odnosno kontekstu. No, kontekst je u okviru semiotike i poststrukturalizma neodređen. Bolje reći, određuje ga i to kao „slabi označitelj“ pojam kulture. To ne znači, dakako, da su moguće preobrazbe iz figurativno kazano Ducea i Führera u ljevičarskoga populističkoga Vođu ili kao u skečevima Monty Pythona da fašizam poprimi lice ideologije borbe za ljudska prava i čist okoliš. Daleko od toga. Posrijedi je njegovo „insceniranje“ i „estetiziranje“, što je prvi uočio još 1935/1936. godine Walter Benjamin baveći se gubitkom aure umjetničkoga djela u doba filma kad je fašizam odredio pojmom estetiziranja politike, a staljinistički komunizam pojmom politizacije umjetnosti. Ipak, i „insceniranje“ i „estetiziranje“ koje promiče postmoderni kontekstualni fašizam u svojim akcijama u trećem desetljeću 21. stoljeća nije ništa drugo negoli drukčija verzija neokomunističke politizacije umjetnosti. Koncert Thompsona na zagrebačkome Hipodromu ovog ljetapred navodno 504.000 gledatelja gotovo da idealno zrcali sve ono što Eco i Traverso govore o ovoj „kulturalnoj borbi“ drugim sredstvima protiv „neprijatelja“, „komunizma“, „pseudo-liberalizma“, „multikulturalizma“. Metastaziranje „fašizma“ u sablasti metapolitike koje su danas posve određene vladavinom kulture kao nove ideologije rezultat su dugotrajnoga procesa „pacifikacije“ prosvjetiteljskoga nasljeđa europskog i zapadnjačkog sustava vrijednosti. Ništa se, dakle, ne zbiva trenutačno iako se to naizgled pričinja sudionicama događaja. Sve je kako bi to rekli francuski povjesničari zvani „novi analisti“ na tragu velikoga Fernanda Braudela određeno procesima „dugoga trajanja“. (Vidi: Žarko Paić, Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.) Još nešto valja ovdje posebno istaknuti. Riječ kontekst je vjerojatno jedna od najčešćih poštapalica metajezika onih koji se mogu pronaći u fenomenologijskom kritičkome pojmovniku pra-fašizma Umberta Eca. Razlog leži u tome što je to riječ koja zamjenjuje vladavinu tzv. objektivnih čimbenika i podaruje mogućnost sveopće relativizacije spoznaje i djelovanja. Jednostavno rečeno, kontekst se odnosi na okolnosti, pozadinu ili okruženje koje okružuje događaj, izjavu ili ideju, pomažući objasniti njezino značenje ili značaj. To je informacija koja određenoj riječi, rečenici ili situaciji daje puno značenje, sprječavajući pogrešna tumačenja i poboljšavajući razumijevanje. No, u semiotici, kontekst se odnosi na okolnosti komunikacijskoga događaja, pružajući okvir za tumačenje značenja. Ne samo fizičko okruženje, već i društveni, kulturni i povijesni čimbenici utječu na to kako se znakovi razumiju. Kontekst je ključan jer oblikuje način na koji se znak (riječ, slika, objekt itd.) tumači i podaruje mu značenje. Roland Barthes je kontekst promatrao kao širi okvir, koji obuhvaća kulturne, povijesne i društvene elemente, a koji oblikuje način na koji se znakovi tumače. Istraživao je kako znakovi mogu imati i denotativna (doslovna) i konotativna (povezana) značenja te kako na ta značenja utječe kontekst u kojem se pojavljuju. Barthes je također uveo koncept “mita”, gdje naizgled neutralni znakovi postaju prožeti kulturnim i ideologijskim značenjima unutar specifičnih konteksta.(Vidi. Roland Barthes, Image, Music, Texts, Fontana Press, London, 1977. ) Uvijek se može pronaći dodatni niz razloga zašto fašizam nije univerzalno i esencijalno ozbiljenje aposlutnoga i radikalnog zla u povijesti kako su ga teorijski secirali teoretičari totalitarizma Hannah Arendt i Franz Neumann. Problem s tzv. kontekstualnim određenjem bilo kojeg složenijeg političkoga fenomena jest da je on razmjestiv i tako se gubi njegova postojanost. Kad više ne funkcionira značenjski okvir neke kulture koja je pojmu podarivala univerzalno značenje, tada nastaje doba kaosa ne samo u shvaćanju onoga što se dešava „ovdje“ i „sada“, već što uopće s razmještanjem jezičnoga polja značenja u novome kontekstu. U slučaju fašizma, dakle, uvijek postoji mogućnost da se jednostavno krene od logike povijesnoga kauzalnog determinizma: tko je prvi počeo i čega je što reakcija, fašizam na komunizam ili obratno? Znamo da je to tvrdio i jedan od zagovornika povijesnoga revizionizma kao što je istraživač fašizma Ernst Nolte. (Ernst Nolte, Der Faschismus in seiner Epoche: Action française – italienischer Faschismus – Nationalsozialismus, Duncker & Humblot, Berlin, 2025. nepromijenjeno izd.) Ova postavka je baš zato skovana da baci „ljagu“ na neprijatelja kao što je svjetski komunizam i da fašizmu podari svojevrsnu reaktivnu legitimnost. Srž je svakog povijesnoga revizionizma upravo u toj negativnoj projekciji prošlosti kao kauzalnoga determinizma koji oslobađa fašizam od univerzalne krivnje i odgovornosti za genocid i totalni rat protiv slobode i ljudskoga dostojanstva pojedinaca i naroda. No, nije problem samo u ovoj akciji kulturalne legitimnosti koja priznaje, naravno do određene granice užasavajuće ratne zločine i stravičnu diktaturu Vođe. Ali ne i više od toga. Zato je danas završena „velika priča“ o povijesnome revizionizmu. Umjesto nje, sve postaje marš povijesnoga negacionizma koji tvrdi da je komunizam univerzalno i apsolutno zlo, a nasljeđe se fašizma u postmodernome kontekstualizmu obrane nacionalnih vrijednosti i kulta domoljublja može preusmjeriti u obranu ideje autentične Europe koja se mora zasnivati na „kršćanskim vrijednostima i tradiciji nacije-države“. Povijesni negacionizam, također poznat kao povijesni poricatelj, jest iskrivljavanje ili krivotvorenje povijesnih zapisa. Razlikuje se od povijesnoga revizionizma, koji uključuje akademsko reinterpretiranje povijesti na temelju novih dokaza ili zaključivanja. Negacionizam često koristi taktike poput manipuliranja dokazima, falsificiranja dokumenata ili pogrešnog tumačenja izvora kako bi podupro određeno stajalište i poricao utvrđene povijesne činjenice. Hoćemo li pojednostaviti ovaj nadasve puzajuće-vladajući trend u tumačenju povijesti Europe 20. stoljeća, posebno od 1933. -1945. u razdoblju totalne vladavine fašizma i nacizma, te od 1945-1989. godine u razdoblju vladavine komunizma u Istočnoj Europi onda je to izvedeno u tzv. Crnoj knjizi komunizma kao paradigmatskoj “lektiri” za svako buduće tumačenje po kojem su „pobjednici“ ništa drugo negoli „zločinci“, a „poraženi“ od statusa mučeništva postaju uzvišeni „pobjednici“ i izvoditelji politike ressentimenta u okružju posve fragmentirane Europe koja nema više nikakve veze s nasljeđem antifašizma i univerzalnoga nauka prosvjetiteljstva, već s anti-prosvjetiteljstvom kojemu pečat danas udaraju negacionistički narativi koji spajaju metapolitičku „novu desnicu“ Zapada s Istokom na kojem „caruje“ Putinov „Staatsphilosoph“ sa svojom euroazijskom geopolitikom, Aleksandar Dugin. 3. Estetizacija politike Koliko li je ova logika nadomještanja sveprisutna u suvremenosti svjedoči zamjena figure Drugoga kao objekta projektirane mržnje. Naravno, riječ je o ideologiji antisemitizma koja se danas tumači svagda „kontekstualno“, jer ono što je u slučaju vladavine novogovora ili metajezika prafašizma u 21. stoljeću bjelodano jest samo drukčije kanaliziranje osjećaja srdžbe i mržnje. Nije stoga slučajno da je svaka djelatnost estetizacije politike samo napredak i razvitak drugim sredstvima onog što je postalo samorazumljivo. Nije tek polemos sukladno Schmittovoj teoriji političkoga i politike uvjet mogućnosti ratničkoga i militarnog diskursa u sukobu izeđu protivnika u političkoj areni. To je ponajprije osjećaj suprotan ljubavi kao elementarna mržnja i nakupljeni bijes kao način normalizirane interakcije u javnome prostoru, koji je proširen utoliko što je javnost postala virtualni prostor globalno-planetarnoga umrežavanja subjekata/aktera ovog zlokobnog teatra prokazivanja, neutraliziranja i suspendiranja Drugoga. Enzo Traverso u već navednoj raspravi o tome kaže i sljedeće: „Fašizam je bio snažno antisemitski. Antisemitizam je oblikovao cjelokupnu svjetonazor njemačkoga nacionalsocijalizma i duboko je utjecao na vrste francuskih radikalnih nacionalizama; uveden je u zakone talijanskog fašističkog režima 1938. godine, pa čak i u Španjolskoj, odakle su Židovi protjerani krajem petnaestoga stoljeća, Francova propaganda ih je identificirala s crvenima kao neprijateljima nacionalnoga katolicizma. Naravno, u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća antisemitizam je bio raširen gotovo svugdje, od aristokratskih i građanskih slojeva – gdje je uspostavljao simbolične granice – do inteligencije: mnogi od najčitanijih pisaca 1930-ih nisu skrivali svoju mržnju prema Židovima. Danas su, međutim, muslimanski imigranti zamijenili Židove u rasističkome diskursu. Rasizam – znanstvena doktrina utemeljena na biološkim teorijama – zamijenjen je kulturalnom predrasudom koja naglašava nesvodljivu razliku između „židovsko-kršćanske“ Europe i islamskoga svijeta. Tradicionalni antisemitizam, koji je oblikovao sve europske nacionalizme više od stoljeća, nije nestao – periodični neonacistički napadi na sinagoge i židovske škole u Europi i Sjedinjenim Državama dokazuju njegovu postojanost – ali je postao rezidualni fenomen.“ (Enzo Traverso, https://www.crisiscritique.org/storage/app/media/2024-07-16/enzo-traverso.pdf) Nadomještanje jednog „označitelja“ s „drugim“, onog izvornoga s onim aktualnim, nije nikakva novost koja se u 21. stoljeću pojavljuje s onime što nazivam postmodernim kontekstualnim fašizmom (PFK). Temeljni politički mislilac 20. stoljeća bio je Carl Schmitt, onaj koji je uistinu bio nacistički simpatizer kao i Heidegger, i koji je srušio sav patos zapadnjačke metafizike s idejom prosvjetiteljstva time što je otvorio prostor ideji političkoga kao permanentne borbe za “životni prostor“ i nacionalnu politiku pretvorio u nužnost geopolitike „velikoga prostora“ (Gro§raum) u posljednjoj velikoj „političkoj ontologiji“ uopće, djelu Nomos zemlje iz 1947. godine, tvorac je shvaćanja da je europska/zapadnjačka politika rezultat prevođenja sakralnih aspekata skolastičke teologije u prostor-vrijeme moderne političke teologije koja u profanome svijetu interesa i strasti nužno postaje sukob između modernih ideologija i njihovih zagovornika.(Vidi: Carl Schmitt, Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum, Duncker & Humblot, Berlin, 2011. 5. izd.) Mogli bismo stoga jednostavno primijeniti ovu logiku transsupstancijacije i kazati da je moderni fašizam u svojoj monstruoznosti izvedbe apsolutnoga genocida i težnje nadilaženja granica nacije-države kultom mitske obnove Carstva (u Italiji Rimskoga, a u Njemačkoj izgradnji III. Reicha) „autentičan“ fenomen razaranja univerzalnosti slobode i ljudskih prava, dok je ovaj „novi fašizam“ 21. stoljeća njegova pseudo-sinteza drugim (kulturalnim) sredstvima. (Vidi: Žarko Paić, Nemezis: Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022.) Što to u konzekvenciji znači ne više za pragmatičnu uporabu ovog semantički čudovišnoga pojma koji ikonografski uvijek spaja izvornike s lokalnim znamenjima, ali svastika pritom ostaje „vječna“ i samo se prilagođava novim društvenim i političkim uvjetima, već za mogućnost razumijevanja onog što iz ove hibridne strukture psihološkoga djelovanja na mase „emanira“ njegova idejno-ideologijska homogenost? Iznenadit ćemo se, uistinu, a neki će naprosto biti i zapanjeni. Evo, ovako to izgleda u sadašnjem trenutku sukoba s Donaldom Trumpom i njegovim MAGA-pokretom u Americi. „Utjecajni filozof Jason Stanley, do sada profesor na Yaleu, napustit će – zajedno s poznatim europskim povjesničarima Timothyjem Snyderom i Marci Shore – to elitno američko sveučilište i otići u kanadsku Munk školu Sveučilišta u Torontu. To, kaže Stanley, prosvjeduje protiv Trumpa, koji uznemirava sveučilišta optužbama za antisemitizam i prisiljava ih financijskim prijetnjama. Na pitanje bi li o današnjem SAD-u govorio u smislu „fašističkih uvjeta“, Stanleyjev odgovor bio je jednako sažet i odlučan: „Da, naravno.“ Ne vidi drugi, prikladniji koncept: „Trump je fašist. Njegov pokret je fašistički.“Ali stvari nisu baš tako jasne, kao što pokazuje svjedočanstvo jednog od vodećih istraživača fašizma. Robert Paxton, profesor na Sveučilištu Columbia i desetljećima poznat po komparativno-povijesnim istraživanjima, naglašava da Trump, za razliku od povijesnih fašista, ne želi ni snažnu socijalnu državu niti zapovijeda uniformiranim paravojnim snagama: „Ovo nije stil Amerikanaca.“ Većina njemačkih povjesničara slaže se. Nisu baš vidljivi u komparativnim fašističkim studijama, budući da se prije svega pozivaju na nacizam i često uspoređuju sadašnjost s Hitlerovom diktaturom. Nije iznenađujuće da ova metoda otkriva više razlika nego sličnosti. Protiveći se takvoj nacionalnoj fiksaciji, David Remnick, glavni urednik New Yorkera, rekao je s neusporedivom oštrinom: „Hitler je uništio fašizam.“ (Sven Reichardt, „What Is Post-Fascism?“ https://www.jhiblog.org/2025/06/04/what-is-post-fascism ) Eto zašto sam skeptičan spram jednoznačne osude onog što ima značajke tzv. postfašizma kao „fašističkoga mentalnog sklopa“. Eco i Traverso su, nedvojbeno, uvelike pridonijeli svojim semiotičkim i povijesno-sintetičkim analizama fenomena obnove fašizma u post-totalitarnim uvjetima na globalnoj razini njegova utjecaja na buduće pravce društvenih kretanja. No, vidimo da je analitička vjerodostojnost koncepta fašizma u uvjetima postmodernoga kontekstualizma prijepornoga dosega. Naravno, to ne znači nipošto da se ne može smatrati post-fašizam latentnom opasnošću raspada tradicionalne liberalne demokracije kad stranke dosadašnjeg ekstremno-desnoga usmjerenja počnu diktirati svoja programska načela vođama mainstream populizma koji se u Europi već više od desetljeća pretvara u reality-show spektakl u kojem post-fašisti u stanovitome složenom kontekstu postaju nalik pseudo-liberalnim tribunima nacionalnoga konsenzusa (slučaj Italije i Giorgie Meloni ovdje je gotovo uzoran). Sve je to već vidio među prvima Carl Schmitt, a onda i Ernst Nolte, ako već nisu imali pretkazujuće sposobnosti uvida u obrambene i ujedno napadačke mogućnosti samoga pojma fašizma koji će se daleko bolje prilagoditi post-situaciji 21. stoljeća od svih velikih ljevičarskih utopija i distopija, univerzalizma i kozmopolitske fikcije o životu globalnoga građanstva. Ne mogu se poraziti ni desničarski populizam niti postmoderni kontekstualni fašizam (PKF) ako se ne otklone uzroci i posljedice onog što ih uopće omogućuje u njihovoj djelotvornoj i trijumfalnoj retorici normalizacije fašizma kao kulta nacije-države, agresivnoga domoljublja i zagovora neliberalne demokracije. Što ih to drugo omogućuje ako ne kolebljiva i oportuna neoliberalna ekonomija korporativnoga kapitalizma u znaku psihopatologije narcizma i vrijednosne matrice upravo onog što je Eco nazvao fenomenom „pra-fašizma“ te radikalni fundamentalizam iza kojeg stoje pobornici vladavine političkih religija. Znači li to da su neoliberalizam i fundamentalizam po definiciji korak do uspostavljanja različitih novih formi fašizma? To bi, naravno, bilo besmisleno tvrditi. Ponovno je stvar u tom famoznome pojmu semiotičke teorije. Da, kontekst je uvjet mogućnosti nastanka nečega što se transformira u svojoj „biti“ tako da ostaje uvijek ono Isto u razlikama. Svaki je post-fašizam stoga fašizam u stanju svojeg čudovišnoga buđenja. Možemo li uopće nadati se da je moguće nekom novom post-prosvjetiteljskom kritikom bezumlja i mitomanije ovog doba posvemašnjeg nadomještanja i hibridnosti zlokobnih ideologija „upokojiti vampira“, da se poslužimo izvrsnim izrazom iz romana srpskoga književnika Borislava Pekića? Odgovor koji podarujem jest umjereno pesimistički. Da, ali samo pod uvjetom da se kontrolira proizvodnja nove kontekstualne situacije koja dovodi do uspona fašizma kao stanja u kojem kao u filmu Bernarda Bertoluccija Konformist iz 1971. godine glavni lik kojeg igra Jean-Louis Trintignant iz želje za normalizacijom i pokornošću poretku postaje talijanski fašist i naručeni ubojica antifašista i svojeg negdašnjeg mentora iz filozofije u izgnanstvu u Parizu, a ne zbog svojih uvjerenja koja su ionako „stvar konteksta“: jučer jesu, danas nisu.(Vidi: Žarko Paić, O filozofiji filma: Slike događaja, Bijeli val, Zagreb, 2024.) Prava je istina ovog stanja obrat poznate formule Freudove pishonalize: Wo Ich war, soll Es werden. (Gdje sam bio Ja, treba doći Ono.) Ovo je naposljetku anti-formula radikalnog raspada svekolike univerzalnosti, smislenosti i svrhovitosti jednog svijeta koji je još vjerovao u kult logosa, a ne u zlokobne verzije mythosa. Svaka teologijska kritika „post-fašizma“ zato je nužno kritika organizirane blasfemije kojom kršćanstvo postaje promicatelj diskurzivnoga i stvarnog nasilja nad manjinama i njihovim subjektima/akterima. Budući da post-fašizam ne može bez pozivanja na prastanje ukorijenjenosti naroda u povijest, tada mu je pozivanje na božansku narav njegove metafizički i politički „opravdane“ borbe za čast i dostojanstvo povratka kulta tradicije nužno usmjereno na najgore oblike politiziranosti religije (kršćanstva, islama, židovstva). Nema nište gore od ove strukturne perverzije objavljene religije u svrhe organizirane mržnje spram Drugoga. (Vidi: Natasha Lennard, Being Numerous: Essays on Non-Fascist Life, Verso Books, New York, 2019. ) Usput, kad je Orbán učvrstio vladavinu svojeg FIDESZA u Mađarskoj, dvije su usporedne pojave bile pokazatelj nastanka novoga stanja u kojem je mađarski povijesni revizionizam došao do vrhunca. Prvo je marširanje mađarskih „post-fašista“ selom nastanjenim Romima s prijetećom noćnom bakljadom i zastrašujućim povicima da se „Cigani počiste iz Mađarske“, a drugo je reakcija dijela intelektualne javnosti na dodjelu Nobelove nagrade za književnost svojem „zemljaku“ Imré Kerteszu, židovskoga podrijetla. Reakcija je bila očekivano nikakva. To, ionako, nije bio njihov izbor i to ionako za „njih“ nije pravi Mađar, pa i najveća svjetska nagrada je ionako stvar „židovske urote“ protiv istinskih „europskih vrijednosti“. 4. “Lijevi fašizam“ Postoji očigledna problematičnost u nasljeđu koje određuje ono što je Jürgen Habermas u njegovu djelu Filozofski diskurs moderne odredio kao francuski postmodernizam spočitavajući mu koketiranje s mistikom protuliberalizma. Tako je čak Derridu, Foucaulta, Deleuzea i Bataillea nazvao „kulturnim novim konzervativcima“. (Jürgen Habermas, Filozofski diskurs moderne, Globus, Zagreb, 1988. S njemačkoga preveo Igor Bošnjak.) Pokazivao sam mnogo puta u svojim knjigama i tekstovima koliko je ta prosudba pogrešna i koliko je izazvala kontroverzi. Uostalom, svi su navedeni mislioci, s iznimkom ranoga Bataillea, pripadali na ovaj ili onaj način političkim idejama „nove ljevice“ i u javnome diskursu u bitnim pitanjima branili nasljeđe europskoga prosvjetiteljstva, unatoč tome što ga je ponajviše Foucault na tragovima Nietzschea i Heideggera doveo u pitanje za razumijevanje suvremenoga svijeta totalnoga nadzora i kontrole s pomoću novih tehnologija u službi korporativnoga kapitalizma. No, jedno se ipak ne može izostaviti i prijeći preko toga. To je slučaj ranoga Georgesa Bataillea. (Vidi ponešto o tome i u mojem prilogu o Batailleu „Spirale transgresije: Georges Bataille i sveta profanost tijela“, u: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 429-471.) Poučen proučavanjem povijesti i etnografije, Bataille je predložio estetiku nasilnoga spektakla; njegovo zadržavanje na (i slavljenje) degradacije, perverzije, patnje i uništenja označava ga kao preteču postmodernističkih poststrukturalista koji namjeravaju destabilizirati društvo utemeljeno na samozadovoljnome materijalizmu. Seksualni libertinizam (očit u njegovom erotskome romanu Priča o oku, kao i u njegovim teorijskim spisima) revolucionaran je jer vraća seksu sakramentalnu funkciju koja se nalazi u poganskim društvima nedavne povijesti i pretpovijesti. Kult primitivizma alternativa je zabludi racionalizma koja oslabljuje i denaturira čovjeka. Kršenje utilitarističkog zakona dovest će do uspostavljanja iracionalnih zakona predprosvjetiteljske kulture, religiozne u biti. Napredovanje poganstva, žrtvovanja (uključujući i ljudsko žrtvovanje), suvereniteta mističnog vođe i zajedničkog povezivanja kroz promatranje i sudjelovanje u velikom spektaklu, sve to udaljava Bataillea podjednako od prosvjetiteljskog razuma i socijalističkoga materijalizma. Richard Wolin, američki marksist blizak Frankfurskoj kritičkoj teoriji društva, smješta Bataillea (i njegove suradnike na Fakultetu za sociologiju i kvazi-poganskome bratstvu Acéphale) u skupinu lijevoga fašizma.(Vidi: Richard Wollin, „Left Fascism: Georges Bataille and the German Ideology“, Constellations, Vol. 2, br. 3/1996.) Lijevi fašizam, kako ga Wolin opisuje, odbacivanje je liberalizma, demokracije i prosvjetiteljskoga razmišljanja te usvajanje fašističkih metoda za napredak ljevice. Mnogi Batailleovi suradnici iz 1930-ih i 1940-ih smatrali su ga prikrivenim fašistom i mislili su da je njegova predanost ljevičarstvu paravan za zaljubljenost u fašizam. Konačni prekid između Bataillea i nadrealista Andréa Bretona bio je manifest koji je uključivao pohvalu Hitlera. Bataille je kao potpisnike uključio Bretona i druge nadrealiste bez konzultacija s njima. Kako god bilo, ova epizoda iz tzv. lijevoga fašizma nije poput slučaja kad pripadnici ovdašnjeg SDP-a u deliriju pijanstva i euforiji odanosti naciji kad je posrijedi nogomet i kult hrvatske reprezentacije uglas pjevaju refrene pjesama čovjeka s Hipodroma, ali je nezaobilazna pouka za svako mistagogijsko glorificiranje kulta okultne tradicije. Ono što je, međutim, jedini zapravo Bataille otvorio kao ključan problem određenja „psihološke strukture fašizma“ za nadolazeću budućnost, još kasnih 1930ih godina u jednom svojem tekstu, bilo je stajalište da je nemoguće weberovski u cijelosti modernost dovesti do stanja raščaravanja (Entzauberung). To je fatalna stvar arhetipske prošlosti koja čovjeka može toliko dovesti do zasljepljenja uvida u „racionalnu mahnitost“ našega doba da previdi kako se ono što zavodi svojom mitskom prirodom sveze i odnosa s pojmom naroda i nacije naprosto ovjekovječuje u post-fašizmu kao bezuvjetni totem i tabu samoga života. Bataille analizira fašizam kroz prizmu homogenosti i heterogenosti, tvrdeći da fašizam stječe moć iskorištavanjem “heterogenih” energija masa, a istovremeno ih pokušava obuzdati i kontrolirati putem autoritarnih struktura. On sugerira da fašizam iskorištava razorne, transgresivne i često nasilne sile unutar društva, koje naziva “heterogenošću”, kako bi osporio uspostavljeni poredak (homogenost), ali zatim te energije usmjerava u rigidni, hijerarhijski i u konačnici represivni sustav.(Vidi: Georges Bataille, „The Psychological Structure of Fascism“, The New German Critique, br. 16/1979. (zima), str. 64-87,) Zbog toga je postmoderni kontekstualni fašizam (PKF) uvijek u prednosti pred svim drugim ideologijama organskoga kulta nacije, da se ne govori o liberalnome kozmopolitizmu i socijalističkoj „vjeri u čovječanstvo“. Prednost se sastoji u tome što je još od Rousseaua i njegove postavke o „civilinoj religiji“ slobode u poretku Republike domoljublje svojevrsni martirij i svetkovina kao nacionalni kult kojemu nije uspjela odoljeti ni Francuska revolucija s proglašenjem ateističkoga svetišta kojeg je satrla ideja Giljotine. Heroji u „crnoj“ političkoj religiji odanosti Vođi i plemenskome zavjetu krvi uvijek potrebuju spektakularni žrtvopis i mauzoleje trijumfalne povijesti. Sve drugo je osuđeno na tihu agoniju banalnosti dobra u suvremenome svijetu dosadnoga ponavljanja ne više istoga, već različitoga. Dobro su to znali hollywoodski majstori filmskoga spektakla i majstori ciničnoga humora Monty Pythonovci. Obje su strane od fašističke ikonografije stvarali fascinaciju gledatelja onim čudovišno zlokobnim i ujedno pravili neviđeno zabavnu sprdnju poput genijalnoga Johna Cleesa u brojnim skečevima s naci-klikom u kontekstu postmodernoga Londona kojim šeću biznismeni, starci i malodobna djeca i slušaju performativno urlanje Cleesa s brkovima nalik Hitleru i u SA-uniformi na balkonu koje nas beskrajno iritira i dosađuje, ali i nasmijava do suza. 5. Ideologija, teror i totalna kontrola Ovo su temeljne značajke totalitarizma, koje na tragu Franza Neumanna valja unijeti u suvremenu raspravu o povratku čudovišnoga sustava vladavine u globalnome poretku kaosa i entropije, nezavisno od posebnoga slučaja sličnosti i razlika uistinu krajnje suprotstavljenih ideologija kao što su to fašizam/nacizam i komunizam. 1. Tvorba novoga tipa društva i države kao “zajednice” s onu stranu liberalno-demokratske prakse i njezinih ideja o slobodi osobe i pluralnosti stavova u javnoj deliberativnoj politici određena je iz horizonta nastanka narodne zajednice (Volksgemeinschaft). 2. Teror je u funkciji stvaranja permanentnoga izvanrednoga stanja, i to prema unutra i prema van, uz postojanje institucije koncentracijskoga logora izvan domašaja suverenosti nacije-države. 3. Singularnost se novoga pokreta-poretka sastoji u razaranju društvenih veza s pomoću ustrojstva paravojnih institucija i partijsko-državne organizacije tajne policije koja u načelu izlazi izvan zakona i postaje svemoćnom organizacijom totalne kontrole. (Vidi: Franz Neumann, Behemot : Struktura i praksa nacionalsocijalzma 1933-1944., Disput, Zagreb, 2012. Prijevod: Damjan Lalović.) Ideologija kao propaganda, teror kao politika izvanrednoga stanja i totalna kontrola života građana koju provode tajne policije (Gestapo, NKVD) čine totalitarizam ne samo izvornim fenomenom moderne već i stvarnom prijetnjom obnove vladavine u novoj formi u doba globalnoga kapitalizma. Veličina je misaonoga doprinosa Franza Neumanna u teoriji totalitarizma, što je inače blisko i stajalištima Hanne Arendt, da se ovaj razarajući i čudovišni poredak organiziranoga bezakonja i ideologijsko-političkoga stvaranja permanentnog terora ne može zauvijek potisnuti u crne rupe traumatskoga sjećanja na događaje genocida kao što je to bio zloglasni logor Auschwitz. Problem je u tome što se uskrsnuće totalitarizma može dogoditi u posve novoj formi političkoga poretka koji u sebi skriva upravo ono što suvremenost danas pokazuje u mnoštvu pojavnih likova. Riječ je o autokratskoj tiraniji koja prijeti posvemašnjem potonuću demokracije i prosvjetiteljstva u bezdan. Doba Behemota nije prošlo svršeno vrijeme i stoga valja ustrajno braniti načela liberalno-demokratskoga svijeta baš onako kako je Neumann kao angažirani intelektualac 20. stoljeća shvatio poslanstvo političke znanosti. Ona ne samo što mora razotkrivati korijene zla i izopačenost u načelima djelovanja političkih elita, nego mora biti aktivno na tragu borbe za nadolazeći svijet po mjeri istinske slobode i pravednosti. Ako se nekome takva zadaća danas čini odveć politiziranom a manje funkcionalnom, na stanovit način u opreci sa zlatnim pravilom Maxa Webera da društvena znanost mora ostati vjerna idealu autonomije znanstvenoga djelovanja, onda mora imati u vidu da politika nije beskonfliktna strast, kao što nije niti hiperracionalno svođenje djelovanja na načela kvantifikacije. Znao je to dobro Aristotel kad je političku znanost kao težnju za dosezanjem najvišeg dobra u zajednici odredio epitetom kraljevske znanosti. Biti na strani Webera u tom pogledu čini se nužnim da bi znanost ostala neokaljana službom izvanjskim interesima poput službe političkim ideologijama. No, slijediti Neumanna kao zvijezdu vodilju znači imati u vidu da se ideje slobode i pravednosti nikad neće utisnuti u svijest masovnoga društva bez aktivne borbe za njihovo oživotvorenje. Društveni znanstvenik ne mora nužno biti kritički intelektualac, ali u doba vladavine totalitarnoga Behemota svaki je moralni stav protiv angažmana za istinsku politiku načela liberalne demokracije naprosto izdaja intelektualaca i ništa drugo. 6. PKF ili o normalizaciji mržnje i bijesa na Druge A sada ono što je zapravo jedino bitno i može se formulirati pitanjem: je li fašizam o kojem ovdje govorimo, taj fluidni i hibridni „alien“ zvan tako kompleksno za jezik slomiti postmoderni kontekstualni fašizam (PKF) igdje na vlasti u Europi, Americi, Južnoj Americi, Rusiji, Kini, Aziji, Africi, Japanu? Sada će PKF-ovci likovati i odahnuti: ne, nije nigdje, pa čak ni u Izraelu koji Gazu biopolitički svim zamislivim današnjim sredstvima „novoga genocida“ totalno razara i dehumanizira uz svesrdnu i gromoglasnu tišinu tzv. zapadnoga svijeta i njegovih mahom humanitarnih organizacija. A znate li zašto nije na vlasti, jer ovaj izraz pretpostavlja vladavinu i moć suverenosti državne represije i k tome pokoravanje tzv. civilnoga društva uz pomoć trijade neoliberalizma, fundamentalizma i populizma? Samo zato što je PKF s onu stranu svake današnje razdiobe vlasti i vladavine, moći i upravljaštva (gouvernementalité), da se poslužim izrazom kasnoga Foucaulta u njegovim predavanjima o biopolitici i strukturama nove tehnologije ovladavanja samim životom. To nadalje znači da se PKF pojavljuje (pazite sada ove strukturalne perverzije suvremenosti!) kao demokratski post-totalitarni poredak neoliberalnoga populizma kojemu ideologijski pečat podaruju upravo političke religije i fundamentalizam. Sve je nadomjestivo i sve je „normalizirano“ i zato onaj „ludi izraz“Davida Remnicka, gl. urednika New Yorkera „kako je Hitler uništio fašizam“ poprima gotovo istoznačnu značenjsku tautologiju kao i skečevi Monty Pythona o gestama i grimasama nacističkih likova u vizualnoj kulturi našeg morbidnoga svijeta tehnosfere i zaborava povijesti. To što ovaj PKF formalno uistinu nije na vlasti ne znači, međutim, da ne vlada svim sredstvima digitalno-realnoga umrežavanja raznolikih subjekata/aktera koji zrno po zrno slažu fraktalni mozaik jedne pervertirane stvarnosti, a koja počiva na trijadi onog što stoji u podnaslovu moje knjige o totalitarizmu na engleskome jeziku: ideologija, teror i totalna kontrola. Ima li onda spasonosnoga izgleda da se ovo stanje prevlada? Bilo bi iluzorno i posve naivno onako od oka kazati „ima“, ali bi još više bilo krajnje defetistički kazati da „nema“. Izgledi su stvar konteksta, a kontekste proizvode nova mišljenja, organizirana društvena javnost, ono što Louis Althusser naziva ideologijskim aparatima države (škole, sveučilišta, institucije prava, Crkva, vojska, parapolitički sektor, civilno društvo itd.), plus moć nepokornosti čovjeka koji se realizira u ideji slobode svoje autentične samstvenosti i u zajednici jednakih protiv svake mahnitosti masovne obuzetosti totemom i tabuom svijeta rođenog iz mržnje spram Drugih i bijesa na Druge. Izgledi prevladavanja su onakvi kakav će kontekst stvoriti oni koji fašizam smatraju radikalnim i apsolutnim zlom u svim vidovima njegove obnove.

April 1, 2026
Paradoksalna egzistencija Drugoga

Paradoksalna egzistencija Drugoga

Uvod Vladimir Jankélévitch, francuski filozof, muzikolog, pijanist, esejist, profesor i pripadnik Pokreta otpora za vrijeme II. svjetskog rata i nacističke okupacije Francuske rodio se 31. kolovoza 1903. godine u Bourgesu. Roditelji su mu bili naturalizirani ruski Židovi iz Odesse. Otac Samuel prvi je prevodio Freuda na francuski jezik. Obrazovao se u licejima u Bourgesu i Parizu. Studirao je filozofiju na École Normale Superiere. Nakon diplome zaposlio se 1927. godine na Francuskome institutu u Pragu, gdje ostaje do 1932. godine. Doktorirao je na Sorboni s tezom L’Odyssée de la conscience dans la derniere philosophie de Schelling (Alcan, Paris, 1933.). Uz Schellinga i Nietzschea njegov je glavni filozofijski uzor Henri Bergson. Bavio se poviješću filozofije i djelima Platona, Aristotela, stoika, sv. Augustina, Descartesa, Pascala, Spinoze, Leibniza, Unamuna, Kierkegaarda. Uz proučavanje književnosti Gogolja, Shakespearea, Heinea, Mallarméa, Baudelairea, Pirandella, Gidea, intenzivno se posvetio glazbi i slikarstvu. Kao muzikolog napisao je mnogo monografija iz povijesti glazbe XX. stoljeća (Ravel, Debussy, Liszt…). Bio je pijanist i glazbeni pedagog. Njegovu je školu muzikologije i glazbene pedagogije slijedio njegov učenik – kompozitor i koncertni pijanist – Michel Sogny. Poučavao je filozofiju u srednjoškolskim ustanovama u Toulouseu i Lilleu do 1940. godine. Nakon nacističke okupacije Francuske vichyjevska ga vlada otpušta s posla zbog židovskog podrijetla. U Parizu cijelo vrijeme okupacije živi poput „sjene“, izbjegavajući deportaciju u koncentracijske logore. Pripadnik je Pokreta otpora. Piše filozofijska i muzikologijska djela, sklada glazbu i podučava učenike u ilegali. Nakon završetka rata izabran je 1951. godine za profesora na Sorboni na katedri Filozofija morala. Umro je 6. lipnja 1985. godine u Parizu. Objavio je sljedeća djela iz filozofije: Henri Bergson; L’Odyssée de la conscience dans la derniere philosophie de Schelling; La Mauvaise conscience; L’Ironie; L’Alternative; Du mensonge; Le Mal; L’Austerité et la vie morale; Philosophie premiére: introduction á une philosophie du „Presque“; L’Aventure; La Mort; Le Pardon; Pardonner?; Traité de vertus; L’Ennui; Serieux; Le Paradoxe de la morale. 1. Sumrak egzistencije U suvremenoj francuskoj filozofiji mišljenje i djelo Vladimira Jankélévitcha obilježeno je paradoksom. Što se manje o njemu analitički i interpretacijski kompetentno govori, to se više njegove ideje pokazaju odlučnim za razumijevanje temeljnih problema čovjeka u doba sumraka egzistencije. Golemo filozofijsko i muzikologijsko djelo tog nesvodiva „filozofa života“ koji je mislio paradoksalnu egzistenciju Drugoga, nadilazeći okvire filozofije egzistencije i egzistencijalizma, kao da tek iščekuje svoje autentične interprete. Zašto je tome tako? Mogući je odgovor zapravo također obilježen paradoksom. Uostalom, to je ključan pojam njegove filozofije i istodobno riječ naslova jedne od njegovih značajnih knjiga Le Paradoxe de la morale (Paradoks morala). Jankélévitch je kao i gotovo cijela suvremena francuska filozofija – od Sartrea preko Derridae do Badioua – istinski moguć kao „filozof života“ tek iz dijaloga s njemačkom filozofijom i kulturom, koju je, kao što je poznato, na radikalan način zauvijek odbacio nakon spoznaje o nacističkome genocidu nad Židovima u koncentracijskim logorima u II. svjetskom ratu. To kontroverzno područje raskida s jednim europskim izvorom smisla povijesti kao što je njemačka filozofija i kultura do danas se smatra aposteriornom odlukom mislioca. Drugim riječima, Jankélévitch je sukob s njemačkim duhom, prema interpretima i vlastitom samorazumijevanju, okončao na radikalan način tek potvrdom činjenica postojanja Auschwitza i vlastitom obiteljskom tragedijom. Rijetko se govori da je to bio završni ontologijsko-moralni čin nečeg što je tome prethodilo. Stoga valja vidjeti te apriorne razloge teško opravdane odluke ili metafizičkog opravdanja moralnog čina ekstenzivnom interpretacijom, analizom i čitanjem Jankélévitchevih djela. Paradoksalnost postavke koju želim izvesti u pristupu Jankélévitchevu djelu zapravo je jednostavna. Suvremena francuska filozofija u XX. stoljeću, unatoč pozivanja na Bergsona kao ključnog filozofa moderne i prvog Jankélévitcheva autoriteta, nije određena pozitivnim odnosom spram vlastite tradicije od Descartesa do Bergsona, već kritičkim dijalogom s njemačkom tradicijom filozofije. Najznačajniji poticaj za to bila su predavanja Alexandra Kojèvea o Hegelu dvadesetih godina XX. stoljeća. (Alexandre Kojéve, Leçons sur la phénoménologie de l’esprit, Gallimard, Paris, 1979.) Paradoks je, dakle, u tome što je mišljenje Jankélévitcha kao „filozofa života“ iz obzorja filozofije egzistencije hermeneutički bjelodano iz tradicije koju je sam izbrisao. Kojéve je razotkrio put traganja za čistoćom egzistencije iz Hegelovih spisa kao put otvaranja životnosti života s onu stranu dijalektike sustava. Posve je drugorazredni argument da je Jankélévitch tipičan primjer rafiniranosti francuskog stila esejistike protiv disciplinarne strogosti njemačkog filozofiranja, unutar kojeg jedino Schopenhauer i Nietzsche čine iznimke koje potvrđuju pravilo. Zar nije isti slučaj s Derridaom? Dekonstrukciju nije moguće razumjeti bez razračunavanja s pojmom Heideggerove destrukcije tradicionalne ontologije. Govor i stil pritom nisu nešto samo po sebi odlučno. Mišljenje odlučuje o načinu govoru i stiliziranja teksta. Da time ne iznosim nikakvu blasfemičnu postavku, nego pokušavam otvoriti put u hermeneutiku metafizike života kao paradoksalne egzistencije Drugoga u djelu Vladimira Jankélévitcha, vidljivo je iz sudbine recepcije njegova mišljenja u samoj Njemačkoj. 2. „Tragedija naše kulture“ Jankélévitcha se otkriva u znacima zakašnjelosti. Povod je tome njemačko izdanje njegovih spisa pod začudnim uredničkim naslovom – Das Verzeihen: Essays zur Moral und Kulturphilosophie.(Vladimir Jankélévitch, Das Vezeihen: Essays zur Moral und Kulturphilosophie, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2003. (ur. R. Konersmann, Vorwort: J. Altwegg) Ako otklonimo čak i zdravorazumski sud kako je riječ o „filozofu morala i o misliocu za XXI. stoljeće“, što je inače popularni stav tzv. rehabilitacije ili oživljavanja nekog mišljenja i djela koje je nepravedno bilo zaboravljeno, preostaje nešto zacijelo izazovnije. (Iris Radisch, „Sehnsucht nach dem Leben“, Die Zeit, 28. 8. 2003. Nr. 36.) Riječ je o pristupu njegovu djelu kao nesvodivu slučaju filozofije egzistencije u kojoj pitanje etike Drugoga proizlazi iz razračunavanja s njemačkom filozofijom života. (Takav stav samo u naznakama zastupa Henning Ritter. On se ne upušta u problematiziranje biti Jankélévitcheve filozofijske pozicije dovođenjem u vezu njegova mišljenja s prijelomnim pokušajima obrata metafizike (Heidegger) i egzistencijalističkog tumačenja sudbine čovjeka u svijetu kao realiziranome prostoru-vremenu bezavičajnosti. (Vidi: Henning Ritter, „Unverjährbare Stunde Null“, Frankfurter Allgemeine Zeitung, 18. 03. 2003.) Njemački novi čitatelji i tumači Jankélévitcha nipošto ne pripadaju zagovornicima ressentimenta spram mislioca koji je jednu naciju-državu odbacio iz svojeg duhovnog obzorja. Naprotiv, ishodište njihova ushita s njegovom mišlju počiva na bezobzirnoj kritici ideologije nacizma i njemačke poslijeratne nedostatne kulturne denacifikacije. Što je odlučno za uvid u paradokse njegove životno-filozofijske misli dobro je naslutio Henning Ritter, premda iz toga nije povukao prave zaključke. Ukratko, Jankélévitch je na osnovu sumišljenja sa Schellingom i Nietzscheom došao do filozofije kulture Georga Simmela i preko njega interpretirao Spenglerovu misao dekadencije Zapada kao „propast njemačkoga duha težine i nužni korak k misticizmu i iracionalizmu“. Rezultat je već 1925. godine bio apriorno napuštanje cjeline njemačkog filozofijsko-metafizičkog pristupa kulturi i životu. Događaj nacističkog ideologijsko-političkog proloma u genocid nad Židovima bio je otvoren propašću njemačkog duha grosso modo. Problem nije, dakle, u nekom naknadnome Jankélévitchevu šokantnom otkriću i subjektivnom moralnom sudu, nego u postavci o „tragediji naše kulture“. Iskaz se nalazi u raspravi objavljenoj navedene 1925. godine u kojoj se razračunava sa Simmelom i njegovom filozofijom života kao kulture. Zašto je Jankélévitch filozofijski oproštaj s njemačkom kulturom izborio na tlu nečeg naizgled gotovo ezoteričnog? Ponajprije, njegovo je mišljenje moralnog opravdanja metafizičke egzistencije Drugoga paradoksalno rješenje. To je pozicija u kojoj se nastoje spojiti bitna dostignuća Schellingova mišljenja s Bergsonom i filozofijom egzistencije. Neupitna je autentičnost Jankélévitcheva puta. On nije eklektik i epigon. U svim se njegovim esejima i raspravama može razabrati ton izvornoga mislioca, koji vodi dijalog s problemom o kojem piše, bez ekstenzivne povijesno-filozofijske eksplikacije cjeline mišljenja pojedinih filozofa o problemu o kojem je riječ. U kontekstu dalekosežno značajne rasprave Jankélévitch razvija postavku da je Simmelova filozofija života, Spenglerova faustovska filozofija povijesti i Keyserlingov kulturni pesimizam dosljedni rezultat raspada metafizičke strukture njemačkog duha. Misticizam i iracionalizam upravo su ti fatalni rezultati priče o vitalizmu duha koji potrebuje adresata svoje realizacije. Njemački narod u emfatičkome smislu postaje biologijsko-nacionalni sklop puta u barbarstvo. Put je priređen filozofijom i kulturom. Zato je formulacija o „tragediji naše kulture“ ključna za razumijevanje Jankélévitcheva etičko-egzistencijalnog obrata metafizike bez pozivanja na njemačke mislioce. „Tragedija naše kulture“ jednostavno je u tome što unutarnji život više ne može uspostaviti susret s biti Zapada. Ono unutarnje u potpunosti je srozano do derivata misticizma i iracionalizma. Kultura u značenju Herderova sekulariziranog „narodnog duha“ nužno proizlazi iz raspada cjeline novovjekovne subjektivnosti. Tragičnost je kulture stoga posljedica preostatka onog što tek omogućuje kulturi njezin postmetafizički život. A to je otkriće nesvodivosti individualne egzistencije. Romantično nadahnuće kao žudnja za neposredovanim životom, što se od Meistera Eckhardta, preko reformacije do antropozofijskih meditacija Rudolfa Steinera iziskuje kao program prevladavanja rascijepa unutarnjeg i izvanjskog, života i objektivnog duha, završava kao neuspjeh. Rezultat je da se to metafizičko proturječje razrješava paradoksalno samoubojstvom autentične egzistencije ili putem u središte reakcionarnog modernizma iz kojeg će nastati ideologija univerzalnog zločina nad čovječanstvom. Jankélévitch se razračunao s filozofijom života samo u smislu povratka na ishodište francuskog duha racionalizma i metafizičke jasnoće. No, razračun ipak nije bio posve radikalan, kako se to često nastoji pokazati u apologeta. Je li Jankélévitch tek filozof morala ili posljednji veliki filozof egzistencije kao „filozofije života“? Što uopće znači iskaz da je njegova filozofija iskaziva u paradoksalnoj egzistenciji Drugoga? 3. Melankolična filozofija Ton je njegove filozofije u svim knjigama jedinstven. Melankolična filozofija zahtijeva uzimanje ozbiljnosti egzistencije. U krajnjoj konzekvenciji to znači isto što i za Camusov egzistencijalizam, ali samo u metafizički totalnome zahtjevu. Naime, nije jedini pravi problem filozofije samoubojstvo, kako je to Camus formulirao u Mitu o Sizifu, nego razumijevanje paradoksa egzistencije koja nužno upućuje na konačnost ljudskog bitka, koji mora opravdati vlastitu smrt. Istinitost egzistencije jest životno-filozofijski temelj morala. Smrt nije stoga jedini pravi filozofijski problem. Jankélévitch na početku svojeg najboljeg djela naslovljenog La Mort(Smrt)iskazuje sumnju u aksiomatsku postavku da je smrt jedini pravi filozofijski problem. (Vladimir Jankélévitch, La Mort, Flammarion, Paris, 1977.) Jedino je etička otvorenost bitka i ljubavi, bitka i istine, bitka i smrti, ono što filozofiju čini mišljenjem slobode. Za slobodu istine kao moralnog poziva čovjeka bezuvjetno se vrijedi žrtvovati. Jankélevitch je u tom pogledu radikalniji od fundamentalnog projekta ljudske egzistencije Sartreove ontologije slobode. Dok je za Sartrea mogućnost izbora između faktičnosti i kontingentnosti bitka-o-sebi (l’etre-en-soi) i ništeće slobode bitka-za-sebe (l’etre-por-soi) kao ljudske egzistencije čin aktualizacije slobode pojedinca, Jankélévitch postavlja stvar u apsolutnome temelju egzistencijalne odluke. Pitanje žrtvovanja za istinu moralni je čin slobode koji nema mogućnost neizabiranja. On jednostavno mora prevladati ono kantovsko treba, što čini krhkost i labilnost svake moralističke pozicije. Zato Jankélévitch nije moralist. On ne moralizira da bi ukazivao na propuste i nelagode svjetsko-povijesne sudbine bitka. Jankélévitch životno-filozofijski utemeljuje moral iz paradoksa egzistencije Drugoga. No, time se ne razrješava problem u kojem smislu je njegova filozofijska pozicija artikulacija metafizičkog obzorja unutar kojeg otvorenost bitka i slobode, bitka i vremena pokazuje bitne mogućnosti obrata metafizike same, a koliko je sama ispod razine Heideggerova mišljenja bitka i Sartreova egzistencijalizma. Neprijeporno je da je on jedini filozof egzistencije, premda sebe nije takvim smatrao, koji je iz promišljanja čistoće neiscrpne životnosti života nastojao izgraditi etičko mjesto boravišta čovjeka i svijeta. Svi su drugi to odbacili kao nemogući projekt ili obnavljali neku vrstu etike kantovskog rigorizma u duhu kršćanskog personalizma ili otvaranja mogućnosti etike egzistencije u svijetu bez Boga. Primjer egzistencijalističkog humanizma koji je postulirao Sartre u tome je indikativan za opisanu situaciju. Vladimir Jankélévitch u svojoj ontologiji smrti izriče bitnu postavku koja se može primijeniti i na njegovu etičku misao uopće. „Život je epifanija smrti, ali ta epifanija jest alegorijska, a ne tautegorijska.“ (Vladimir Jankélévitch, La Mort, str. 58.–59.) Kao i u povijesnome mišljenju bitka Martina Heideggera, koji za Jankélévitcha nije mjerodavan sugovornik, premda se ne može poreći da nema mjesta u knjizi o smrti koja ne bi mogla biti nadahnuta Heideggerovom egzistencijalnom analitikom bitka-k-smrti iz djela Sein und Zeit, i ovdje se promišljanje konačnosti bitka čovjeka ograđuje od iracionalizma, racionalizma, pozitivizma, scijentizma bilo koje vrste. Znanost kao „pozitivna metafizika moderne“ nema pristup smrti bića, jer i sam život promatra kao nešto već unaprijed stvoreno i raspoloživo za promjenu karaktera bitka bića. Drugim riječima, Jankélévitcheva kritika racionalizma moderne znanosti i iracionalizma/misticizma kulture s kojom se razračunao na primjeru Simmela, pogađa bit novovjekovnog projekta znanstveno-tehničkog svijeta. Samo filozofija ili mišljenje moralnog opravdanja egzistencije Drugoga koje počiva na ljubavi spram čovjeka, bitka i bića može istinski govoriti o smrti. Paradoks je što se iz smrti razumije istinska egzistencija, a ne obratno. Jankélévitcheva ontologija života moralno je utemeljena tanatologija. Samo moralno čist čovjek u vođenju svoje egzistencije kao ozbiljne i vjerodostojne može istinski umrijeti. Sve drugo je skapavanje, nasilno oduzimanje života, ubojstvo i genocid nad čovjekom u pluralu. Jankélévitcheva misao o smrti kao konačnosti vremenitosti nastoji izboriti neko mjesto za vječnost. To je ono najslabije u njegovu promišljanju egzistencije čovjeka. On nije filozof koji je na temelju najznačajnijih suvremenih promišljanja vremena – paradigmatsko je u tom sklopu Heideggerovo razumijevanje konačnosti tubitka i epohalnosti događaja (Ereignis) – otvorio područje nadilaženja metafizički vulgarno shvaćene vremenske problematike (vremenitost – vječnost). Kao i kod njegova uzora i učitelja Bergsona, i u Jankélévitcha se vrijeme reducira na neposredne činjenice svijesti a ne na primarnu otvorenost bitka i iskonske vremenitosti iz kojeg sklopa tek ono što jest mogućnost svijesti ima svoje mjesto. Vrijeme se u takvoj egzistencijalnoj „filozofiji života“ pokazuje nekom vrstom unutarnjeg kronometra posebne ontokronije smrti iz koje otkucava biologijski i psihologijski sat moralno odgovorna čovjeka u njegovu „bezosjećajnom, tjeskobnom i samstvenom“ opstanku. Vremenovanje vremena u epohalnoj konačnosti čovjeka ipak zahtijeva nužnost misli o vječnosti. Kad kaže da je sama svijest o vremenu nešto izvanvremensko, Jankélévitch pretpostavlja da je plotinovska ekstaza nadvremenitosti odlučna za razrješenje problema smrti i svijesti o konačnosti. Njegova je koncepcija bergsonovski usmjerena metafizika vremena kao trajanja. To je unutarnja svijest o granicama vremenitosti kao konačne beskonačnosti koju tek opravdava ljudski život u istinskom smislu. Filozofija je otuda vječna kao i u Plotinovu razumijevanju. Jankélévitch ne podaruje stoga ništa novo u promišljanju vremena u suvremenoj filozofiji. Ono istinski novo što ga čini suvremenikom obnove interesa za etikom u doba kraja subjekta postmoderne – kao što je to slučaj s Lévinasom – jest promišljanje paradoksa moralne egzistencije Drugoga. 4. Moralna de-ontologija Već na početku spisa Le Paradoxe de la morale (Paradoksmorala) nalazimo sljedeću formulaciju: „U srcu filozofije – koja je već sama po sebi podložna kontroverzijama, budući da je toliko zauzeta određivanjem sebe same i uvjeravanjem sebe same u vlastito postojanje – filozofija morala ukazuje se kao vrhunac neodređenosti i nedohvatnosti; ona je nedohvatno nedohvatnoga (elle est l’insaisissable de l’insaisissable). Filozofija morala u stvari je prvi problem filozofije; stoga, prije no što ju se počne zastupati, treba iznijeti na vidjelo njezin problem i upitati se o njezinu smislu.“ (Vladimir Jankélévitch, Le Paradoxe de la morale, Éditions de Seuil, Paris, 1981., str. 7.) Ponajprije, ovdje je riječ o deontologiziranju filozofije. Kao u stoicizmu i skepticizmu ona se preobražava u moralnu paradoksologiju. Jankélévitch je zapravo moderni filozof života. Pojam života postavlja se etičkom dužnošću da se čini dobro iz bezuvjetne volje za dobrim samim. On nije, dakle, moderni moralist koji na tragovima Montaignea, kao cijela plejada francuskih filozofijskih esejista – od Ciorana do „novih francuskih filozofa“ Lévyja, Glucksmanna, Finkielkrauta – angažirano ispituje razloge ugrožavanja ljudske egzistencije a da ne postavlja problem zašto uopće nužnost da se ono etičko u užem i širem smislu postavlja na rang prve filozofije kao metafizike. Zašto uopće nužnost da se ontologija koja pita o bitku kao takvom, bitku bića i biću u cjelini bića, te o biti čovjeka reducira na filozofiju morala? Jankélévitch je na to pitanje dao paradoksalni odgovor. Takva je i cijela njegova filozofija. Ono što jest nedohvatno nedohvatnoga pokazuje se temeljnim problemom. Moral je, naime, istodobno ontologijski utemeljen u biti čovjeka. Ali on i utemeljuje ono što uopće čini bitak čovjeka i bića u cjelini. Takva je pozicija paradoksalna zato što nastoji izbjeći antropocentrizmu tako što ga pretpostavlja kao otvoreni projekt. Beskrajnom ljubavlju spram čovjeka koja proizlazi iz ljubavi spram bitka čovjek se tek egzistencijalno određuje. Zato je Jankélévitch filozof egzistencije. Esse existentiae određuje esse essentiae. To je Sartreova preokrenuta platonistička metafizika u kojoj je, kako je precizno rekao Heidegger, „sve do čovjeka, a ništa do bitka“. (Martin Heidegger, Brief űber den „Humanismus“, u: Wegmarken, Gesamtausgabe, I. Abteilung: Veröffentlichte Schriften 1914 – 1970., V. Klostermann, Frankfurt am Main, 1976., str. 328.–329., Bd. 9.) Sjedinjujuća moć rascijepa bitka i čovjeka (ontologije i etike) jedino je u ljubavi. Ljubav je uz istinu najvažniji pojam Jankélévitcheve moralne de-ontologije egzistencije Drugoga. Paradoksalnost je egzistencije u tome što ona potrebuje vlastito određenje da bi uopće mogla biti. Biti egzistencijalno odgovoran u svijetu vladavine ništećeg ništa i smrti znači biti moralno utemeljeni namjesnik bitka i ljubavi u svakom svojem činu. Paradoks je, dakle, u tome što ozbiljno voditi egzistenciju znači biti smrtnik koji zna da je konačnost egzistencije uvjet mogućnosti pojavljivanja morala u svijetu. Besmrtnici ne potrebuju moralno opravdanje jer se njihovo djelovanje ne zbiva u vremenu. Strogo govoreći, besmrtnost i vječnost su atemporalne oznake dobivene iz ograničenosti i paradoksa konačnosti. Ljubav prevladava rascijep. Ali ona ne može biti paradoksalna. Svaka istina u posljednjoj je instanciji jedino bitna ako je životno-filozofijski, dakle, moralno relevantna za bitak čovjeka u zajednici bića. Jankélévitch propituje u svojoj deontologiji egzistencije problem Drugoga. Ljubav omogućuje prevladavanje obzorja subjektivistički shvaćene ljudske egzistencije zato što je nedohvatna bilo kojem racionalizmu, iracionalizmu, subjektivizmu, scijentifizmu. Tako je Jankélévitch govorio o nemogućnosti razumijevanja smrti iz obzorja moderne znanstvene svijesti. Ljubav nije istoznačna sa smrću. Ona nije ni suprotnost smrti, nego životna moć sjedinjenja rascijepa između bitka i Drugoga. Nesvodivost Drugoga u njegovoj paradoksalnoj egzistenciji tek se istinski može razumjeti polazeći od predontologijske egzistencijalije ljubavi, da se poslužim Heideggerovim pojmovljem iz Sein und Zeit-a, koja otvara drugotnost Drugoga u susretu. Drugi se ne konstituira polazeći od nestabilnosti moje egzistencije, nego je već uvijek ljubavlju posredovan u vlastitoj neposrednosti. Za razliku od smrti koja jest misterij i sudbina, ljubav sebe razumije u žrtvi davanja Drugome čak i kad se uspostavlja kao herojski čin uzvišenosti žrtve iz ljubavi spram Drugoga kao nedohvatnog ideala. Drugim riječima, za Jankélévitcha ljubav nije nadomjestak za paradoks egzistencije u odnosu s bitkom samim, nego je riječ o prvom i posljednjem temelju moralnog djelovanja uopće. Ne može se imati svijest o moralnome apsolutizmu bez samorefleksije o paradoksima ili imanentnim granicama bezgranične ljubavi. 5. Istina je ljubav? Zašto je egzistencija Drugoga paradoksalna? Odgovor na to pitanje proizlazi iz cjeline Jankélévitcheve filozofije života kao etički utemeljenog odnosa spram svijeta uopće. Što je za Jankélévitcha filozofija i koji je njezin smisao? U razmatranjima o figuri Sokrata u Platonovim dijalozima podaren je odgovor na to pitanje. Smisao je filozofije u ljubavi spram istine. No, istinitost istine nije, kauzalistički govoreći, samo u svijesti o tome da istine ima kad se podudaraju bitak i mišljenje. Istina jest istina bitka u odnosu s čovjekom kao bićem koji istinu iznosi na svjetlo dana. Rascijep između bitka i čovjeka nadvladava se mišljenjem tek onda kad se na mjesto odnosa postavlja bezgranična ljubav davanja za istinu. Smisao je filozofije stoga uvijek i jedino u moralnome opravdanju bitka. Filozofija je koesencijalna sa sviješću o svijetu. Moral je koegzistencijalan s odgovornošću za svijet kao takav uopće. O biti i ne-biti takvog svijeta odlučuje, naposljetku, samo moralno odgovoran čovjek. On može egzistencijalno odlučiti o vlastitoj smrti, smrti Drugoga iz slobode onog neiscrpnoga područja životnosti života. Ljubavlju vođena egzistencija jest jedino prava i ozbiljna stvar u životu. U knjizi Le Paradoxe de la morale (Paradoks morala)Jankélévitch će vrhunski paradoks filozofijskog pitanja o smislu egzistencije čovjeka postaviti kao pitanje proturječja bitka i ljubavi. To je proturječje zato što bitak i ljubav nisu suprotnosti, ne supostoje jedno pored drugoga, nego jedno u drugome. Na temelju Bergsonove stvaralačke evolucije čin prevladavanja paradoksa jest u razrješenju odnosa koji on naziva odnos organa-prepreke. Posrijedi je sredstvo-svrha kao razrješenje kauzalističkog odnosa. Bitak nije uzrok, niti sredstvo. Ljubav nije samo svrha, nego i sredstvo-svrha. Primjer pronalazi u pojmu egoa. Ne razmatra se egologijska problematika transcendentalne svijesti kao u Husserla. (Edmund Husserl, Kartezijanske meditacije, I-II, CKD SSOH, Zagreb, 1976.) Naprotiv, Jankélévitch uzima pojam egoa iz aspekta metafizike subjektivnosti. To znači da je ego fizički i psihički sklop koji me odvraća nužno od Drugoga. No, paradoks je da se subjektivizam ego-a razrješava u njemu samome. Bez ego-a nema svijesti o mogućnosti altruizma. U njemu samome je organ-prepreka. U njemu samome je njegova tamnica i njegova bezgranična sloboda koja se otvara tek iz ljubavi spram Drugoga. (Vladimir Jankélévitch, Le Paradoxe de la morale, str. 92–151.) Paradoks je egzistencije stoga metafizički razriješen iz životne moći potvrđivanja ego-a u nadilaženju njegove zatvorenosti. Stvaralačka ljubav potrebuje prepreku u sebi samoj. Bitak je mogućnost i granica svakog prekoračenja prepreke. Nije moguće ljubiti a da se ne bude. Jankélévitcheva filozofija morala deontologijski vraća stvar na početak. Kako je uopće moguća filozofija morala? Tako što se moral u posljednjoj instanciji pokazuje kao ono dobro što bitak čini bitkom, a čovjeka u njegovoj egzistenciji čovjekom. Moralizam je izbjegnut sviješću o tome da neka posebna postmetafizička etika više nije moguća kao posebna filozofijska disciplina. To je moralo Jankélévitchu biti jasno već na početku njegove filozofijske avanture. Od doktorata o Schellingu do eseja o ironiji, dekadenciji, laži, istini, oprostu, ljubavi i smrti vodio je put razumijevanja krhkosti egzistencijalne bačenosti čovjeka u svijet prepun zla. „Tragedija naše kulture“ bila je početak prevladavanja onog filozofiji nedostojnog – misticizma i iracionalizma. Vladimir Jankélévitch je u radikalnome razračunavanju s njemačkom filozofijom i kulturom dospio na put autentičnog mislioca paradoksa egzistencije Drugoga. Nakon Ortege y Gasseta on je jedini istinski filozof života koji više duguje onoj tradiciji koju je odbacio iz uvjerenja te zbog vlastite i tragedije židovskog naroda u Auschwitzu negoli, paradoksalno, vlastitoj. Što je uopće vlastitost tradicije za mišljenje? Jankélévitch je i u tom smislu suvremenik europskog duha. On nije poput nekih drugih mislioca posezao u ekskluzivnost židovske tradicije. Bio je francuski filozof po vokaciji i ukorijenjenosti u tradiciju, a njemački je mislio iz metafizičke sudbine Zapada, čak i kad se zauvijek oprostio od „tragedije naše kulture“. Paradoks njegove filozofije jest jedino u tome što je aktualan po onome što više nije istinski problem filozofije, nego pokušaja dobrog vođenja života. A to je etičnost u raspadnutome svijetu bez Boga, mita i velike umjetnosti.

March 31, 2026
Briga za dušu kao egzistencijalni projekt

Briga za dušu kao egzistencijalni projekt

1. Knjiga Petera Sloterdijka Prividna smrt u mišljenju: O filozofiji i znanosti kao vježbi razvija postavku poznatu iz njegova iznimno čitanog i cijenjenog djela Svoj život promijeniti moraš. Tamo je, naime, otvorio problem o mogućnosti mišljenja u doba antropotehničke nužnosti stvaranja onoga što nadilazi čovjeka u tradicionalnom metafizičkom razumijevanju. Stoga se znanost u ovoj knjizi, predavanju u Tübingenu iz 2009. godine, poima kao jedna specifična djelatnost mišljenja, ali i način kojim se od antike do suvremenosti na Zapadu promijenio život, postajući mnogo posredniji, artificijelniji, duhovno složeniji i zacijelo uzbudljiviji od tzv. iskona. Međutim, ono što autora ove knjige posebno zanima jest pokušaj mišljenja odnosa između filozofije i znanosti kao vježbe unutar zadanog okvira institucije obrazovanja i odgoja čovjeka za više svrhe života od pukog preživljavanja. Utoliko je Platonova Akademija početak procesa utiskivanja mišljenja u duh/dušu Drugoga, iskustvo discipline i želje za znanjem. No, pojam vježbe u ontologijskome smislu ne odnosi se tek na disciplinarnu realizaciju programa idejnoga usavršavanja. Sloterdijk razvija svoju tezu kroz 4. poglavlja, odnosno postaje na putu mišljenja: (1) Teoretska askeza, moderna i antička; (2) Nastanak za „epohé“ osposobljenog čovjeka; (3) Teoretska prividna smrt i njezine preobrazbe; (4) Kognitivna moderna: Atentati protiv neutralnog promatrača. Sloterdijk na jednom mjestu ove knjige kaže: “Platon je prilikom osnivanja „Akademije“ u godini 387. pr. Kr. u vidu imao praktični uzor povučenog života, kako ga je upoznao neposredno prije svog prvog putovanja na Siciliju. Navodno je kod grada Krotona (danas Crotone) u Južnoj Italiji susreo zajednicu eremita koji su se bavili teorijom, koji su se pozivali na mudraca Pitagoru, o kome se ne zna je li još bio šaman ili već matematičar ili oboje istovremeno. Na tragu svog učitelja koji je umro prije više od stotinu godina ti osobenjaci su se odvratili od gradske zajednice da bi se posvetili studiju brojeva i vegetarijanstvu. Premda ovi podaci nisu pouzdani i ne može se previdjeti koliki je udio legende, ipak upućuju na ofenzivno novu kvalitetu Platonovog retreata. Platon je povlačenje iz grada de facto prenio u sam grad i tom gestom stvorio političko-topologijsku diferenciju koja je bila sudbinska za svjetsku povijest. Da citiramo Michaela Foucaulta: kod „doseljavanja“ Akademije u grad radi se o „heterotopiji“.” 2. Sloterdijk se upušta u filozofske šetnje na velikim visinama: vođen Nietzscheovim “provokiranjem božanske individualizacije”, vježbama Foucaulta ili Wittgensteina, Fichteovom “epohalnom samosviješću” i Hegelovim mišljenjem “u načinu dovršetka”, ili Schellingovim “demonskim samopouzdanjem” i “prvobitnim vježbama strogosti” kako ih je u filozofiju uveo Edmund Husserl. Vježbe strogosti fenomenologa Edmunda Husserla – poznate kao epoché ili “stavljanje u zagrade” ili “eliminacija” prirodnog stava prema svijetu – središnje su polazište Sloterdijkovih promišljanja. “Husserl nam pokazuje teoriju kao borbu za postizanje područja teorijske čistoće i izvanegzistencijalne neutralnosti.” „Ideja teoretičara kao osobe koja se čini mrtvom već se susreće kod Sokrata: Prema njegovom mišljenju, istinski ljubitelj mudrosti mora biti „što je moguće mrtav“ tijekom svog života kako bi „istine zagrobnog života promatrao kao licem u lice“. U Sokratovim referencama na samostvaranje čistog intelekta i na stanje bliske smrti koje pogoduje znanju, aspekt prakse kojim se Sloterdijk bavi je nepogrešiv. Sloterdijkovi sofisticirani argumenti u biti su kreativna reformulacija povijesti europske metafizike – i, predvidljivo, kulminiraju njezinom kritikom. Jer, prema današnjem shvaćanju, misleća, naizgled mrtva osoba kao potpuno “neutralni promatrač” jest nemoguća. Vjeran svojoj semantici, Sloterdijk predstavlja deset “ubojica” (od Marxa i Nietzschea do Georga Lukácsa, Michela Foucaulta i Judith Butler) čija su djela “sinonim za ubojstvo naizgled mrtve osobe”. Drugim riječima, pretpostavka o sposobnosti razmišljanja ili promatranja s potpunom čistoćom razotkriva se kao iluzija; “lokalni karakter” svakog znanja postaje vidljiv. Samo instrumentalna mjerenja u prirodnim znanostima su istinski objektivna. Međutim, Sloterdijkov put mišljenja ne prate samo faze filozofskog odbacivanja stvarnosti i praktičnoga života, koje je za njega tijekom protekle dvije tisuće godina poprimilo dimenzije “seobe naroda” u “lijepu smrt teorije”. On ne zaključuje ovu analizu povijesti “prividne smrti u mišljenju” bez da ponudi neki oblik izvjesne nade. Tu nadu poglavito temelji na pokušajima, uočljivim u devetnaestom stoljeću, da se prekine s tradicijom odsutnosti života i iluzijama unaprijed očekivanog zagrobnog života. 3. Sloterdijkov se put mišljenja o odgojno-obrazovnoj „antropotehnici“ čovjeka, od Aristotelova Protreptikosa do Heideggerova Bitka i vremena ujedno pokazuje onim što je unatoč svih razlika postojano u promjenama. Riječ je o pokušaju vođenja autentičnoga života koji svoj smisao zadobiva u kazivanju i istraživanju puta istine. Utoliko je svako nastojanje da se slijedi taj put na stanovit način askeza i epohé, izgradnja utočišta od izvanjskoga svijeta koji ima svoje „realističke“ zahtjeve i ciljeve. Vježbanje mišljenja odgovara vježbi življenja, ontologija mora otuda imati svoje etičko-političko utemeljenje zbog svagda prijeteće opasnosti da se ovaj put filozofijskoga znanja preusmjeri u stranputicu čiste tehno-idolatrije. U cjelini, Sloterdijk je na upečatljiv način pružio mogućnost zajedničkoga promišljanja nečega što iz dana u dan postaje ugroženo, premda se i nadalje održava u životu ne više tek Zapada, već čitave globalne civilizacije na putu njezine svjetsko-povijesne sudbine. Sloterdijkovo predavanje/esej Prividna smrt u mišljenju: O filozofiji i znanosti kao vježbi pripada onoj vrsti misaonoga eksperimenta koji danas nastoji vidjeti kako je uopće moguće povezati drevno antičko iskustvo življenja-filozofiranja sa suvremenim načinom brige za dušu i navlastit egzistencijalni projekt. Baveći se ovim pitanjima, autor pronalazi i u instituciji sveučilišta posljednji trag ne tek autonomije s kojom je novovjekovna paradigma znanja i duha osvojila zapadni svijet. Mnogo je više važnije pronaći u tom utočištu od izvanjskoga mobilizacijski ustrojenoga svijeta mogućnost alternative i drukčijem shvaćanju jednokratnosti ljudske egzistencije.

March 30, 2026
Narod i njegove ideologije

Narod i njegove ideologije

1. O demonu konstrukcije i praznim označiteljima demokracije Što je to ─ „narod“? Od početka grčke filozofije i nastanka političkoga mišljenja problem je bio u tome što su za ovaj pojam postojala tri sinonima. Oni su međusobno stajali u odnosu uključenosti-isključenosti. To su etnos, demos i laos. U prvome je riječ o korijenima zajedničkoga bitka čovjeka koji živi na određenom teritoriju. Strukture onoga etničkoga otuda su svagda u prožimanju plemenskoga srodstva s nastanjivanjem u habitualno određenom prostoru. Korak koji označava nadilaženje organskoga načela pripadništva izvorima i korijenima u „krvi i tlu“ pretpostavlja stvaranje političke zajednice koju nazivamo državom (polis–politeia). Tada se „subjekt“ politike uzdiže iznad plemensko-rodovskoga načela. Hegelovski govoreći, on postavlja načelo umne općenitosti naroda kao demosa iznad etničkoga načela. Ovo, naravno, ne znači da etnos više nema moć posredovanja društvenih odnosa, nego tek da je posrijedi nastanak nečega što pojam „prirode“ prevladava pojmom „kulture“. Vladavina naroda sada se više ne utemeljuje na krvnome srodstvu i plemenskim običajima. Umjesto toga narod se kao demos pokazuje „subjektom“ konstrukcije političke zajednice u formi grada-države. Unutar ove forme zakoni imaju moć nad ljudima. Tako istodobno jamče izvedbu temeljnih ideja ljudskoga života. Sloboda, jednakost i pravednost podaruju demokraciji smisao u svim epohama. Zbog toga se može kazati da ono što je povijesno konstruirano kao izvedeno i drugo, što je, dakle, umno postavljeno iz ideje slobode, jednakosti i pravednosti tvori istinski početak (arché) politike. Na to s pravom ukazuje Giorgio Agamben u spisu Stasis: Građanski rat kao politička paradigma (Homo sacer II. 2). Pokušava time rekonstruirati na temelju radova francuske povjesničarke i antropologinje Nicole Loraux te njemačkoga povjesničara i politologa Christiana Meiera spor između pojmova koji do danas određuju političko i politiku u suvremenome svijetu. (Giorgio Agamben, Stasis: Civil War as a Political Paradigm (Homo Sacer II. 2), Stanford University Press, Stanford CA, 2015.) Naposljetku, treći pojam ─ laos ─ upućuje na teologijsku dimenziju naroda kao Božjeg entiteta. Vjernost Bogu pokazuje se kroz narodno osjećanje i etičku dužnost. Ali pojam u sebi obuhvaća ono što je suprotstavljeno eliti obrazovanih koji narod vode u smjeru duhovnoga uzdizanja. Za razliku od etnosa i demosa, u pojmu laosa uključeno je ne samo vjersko-političko, nego i socijalno-političko određenje. Laičko je ono što pripada narodu kao ono pučko, što se može razumjeti bez posredovanja učenih ljudi. Što nam ova trijada pojmova govori danas? Je li poredak pojmova koji je za Platona i Aristotela bio metafizički opravdan težnjom za onim što čini bit politike, a to je dosezanje najvišega dobra u zajednici, i nadalje takav da demos određuje etnosu i laosu njihovo mjesto, a ne obratno? Možemo li u doba svjetsko-povijesnoga pohoda demokracije od Grka, preko Rima, kasnog srednjega vijeka, modernosti, postmodernosti i suvremenosti još uvijek govoriti o vladavini demosa u formi ustavne države kao predstavničkoga tipa demokracije? Nadalje, je li posrijedi univerzalna paradigma koja predstavlja ozbiljenje ideja slobode, jednakosti i pravednosti ili je možda posrijedi obrat u razumijevanju politike uopće? Na to pitanje, primjerice, američki politolog i sociolog Francis Fukuyama, baveći se razlozima uspona autoritarnih političkih poredaka u svijetu te sve većeg utjecaja desničarskoga populizma, ukazuje da osim neoliberalne ekonomije ponude (supply economy) koja je svijetu omogućila rast bogatstva 1990-ih godina, ne smijemo zanemariti činjenicu da je sa širenjem demokratizacijskih procesa i globalizacije ono što je izostalo u tom trijumfu „kraja povijesti“ očito nešto čudovišno jednostavno i stoga problematično. Za Fukuyamu, naime, populizam je postao u 21. stoljeću svjetski nezaobilazan politički fenomen. Razlog leži u tome što je jasno i odlučno postavio pitanje o „novoj politici identiteta“. (Francis Fukuyama, „The new identitity politics: Rightwing populism and the demand for dignity“, Eurozine, 18. travnja 2019.) Pritom se pojam identiteta ne shvaća nipošto više u novovjekovnome smislu kao što je to bilo za njemačku spekulativnu filozofiju. Za Fichtea i Schellinga identitet tvori bit subjekta kao umnoga potpornja mišljenju i djelovanju, a proizlazi iz transcendentalnoga okvira mišljenja koje Ja ili sebstvo uspostavlja apsolutnim kriterijem istine. Identitet je, pak, u 20. stoljeću već s idejama Derridaine dekonstrukcije i Lacanova decentriranoga subjekta postao stvar socijalno-političke konstrukcije. Nije, dakle, ono što čini bit identiteta poput etnosa, primjerice, nužnost ovjekovječene prirode, već kontingencija događaja nastalih zahvaljujući povijesnim promjenama i kulturnim sklopom vrijednosti. Pitanje identiteta na taj način postaje uistinu temeljno pitanje suvremenosti. Razlog leži u tome što je nestankom modernoga shvaćanja suverenosti i države nastalo doba koje je prikladno opisao Jacques Derrida u spisu Politike prijateljstva (Politiques de l’amitié) iz 1994 godine: „Posljedično, depolitizacija, ono ‘bez politike’, koje nije neizbježno ‘iščeznuće političkoga’, označava svijet koji se više i ne bi trebao zvati svijetom. ‘Svijet bez politike’, svodljiv na ‘zemaljski globus’, napušten od svojih prijatelja kao i od neprijatelja, naposljetku, jest svijet kao dehumanizirana pustinja. (Jacques Derrida,The Politics of Friendship, Verso, London-New York, 2005., str. 130.) Ali, ovo nije „svijet bez politike“, zar ne? No, ako jest „svijet politike“ koji traga za novim identitetom nakon ulaska u globalitarne mreže poretka zasnovanog na vladavini korporativnoga kapitalizma informacija, entropije i kaosa, onda se i uspon populističkih pokreta „danas“ može razumjeti kao nastojanje da se identitet konstruira na temelju obrata u biti dosadašnjeg shvaćanja politike u predstavničkim demokracijama. Kada pitamo što čini bit naroda u suvremenom svijetu postimperijalne suverenosti, u svijetu koji obilježava istodobno vladavina tehnoznanosti, umjetne inteligencije i društvenih mreža tehničke komunikacije s nastojanjem volje za moć u političkome procesu uspostave novih odnosa između globalizma i nacije-države, ne možemo zanijekati kako je upravo ovaj krajnje neodređeni pojam populizma postao glavnom odrednicom politike i kulture. (Vidi o tome: Chantal Mouffe, „The ‘End of Politics’ and the Challenge of Right-Wing Populism“, u: Francisco Panizza (ur.), Populism and the Mirror of Democracy, Verso, London-New York, 2005., str. 50-72.) Čini se da je 21. stoljeće u znaku protuprosvjetiteljstva i populizma. Umjesto utopijske vjere u nadolazeću budućnost kao doba koje je Alexandre Kojéve u predavanjima o Hegelu nazvao posthistorijskim, a u kojem iščezavaju razlozi za „krvave ratove i revolucije“, svjedočimo onome što je Carl Schmitt „realistički“ najavio kao doba postimperijalne politike ili Nomosa Zemlje. Sada se u borbi za „veliki prostor“ (Groβraum) iznova sučeljavaju države i nacije. Ali ne više u želji za kozmopolitskim stanjem etički određenoga uma. Umjesto toga, na djelu je preokret pojmovne arhitektonike zapadnjačke metafizike politike. Etnos i laos odsada određuju demosu njegove granice. Drugim riječima, pitanje nacionalnoga identiteta kao pitanje o biti kulture u značenju etničko-rasne homogenosti dovodi do toga da se populizam kao politički pokret ne može više objasniti tek kao reakcija na izazove neoliberalne globalizacije, kao što to nije niti glavna značajka religiozno-političkih fundamentalizama u svijetu. (Vidi o tome: Martin Riesebrodt, Die Rückkehr der Religion: Fundamentalismus und der „Kampf der Kulturen“, C.H. Beck, München, 2001.) Ima nešto mnogo složenije i dublje u privlačnosti ideje etnički homogenoga naroda i njemu primjerene „političke religije“ od objašnjenja da je to tek reakcija na nešto „pozitivno“, da je to neki „identitet otpora“, da se poslužimo pojmom sociologa globalizacije Manuela Castellsa. Ne, nije stvar u reakciji kao glavnome uzroku nastanka populizma. Riječ je, naprotiv, o izvornome fenomenu koji u okružju i okvirima predstavničke demokracije želi promijeniti, rekonstruirati i iznova uspostaviti pojam „naroda“. Ali ovaj put težnja polazi od narativa kulturno homogene etničke jezgre. Za to mu služi mit o izvornome kolektivnome subjektu kao žrtvi i ugroženoj izvornoj zajednici od neprijatelja i „Drugih“. (Vidi o tome: Žarko Paić, Politika identiteta. Kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.; Totalitarizam?, Meandarmedia, Zagreb, 2015; Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013; Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017.) Ako pođemo od postavke da je populizam izvorni politički fenomen za suvremeno doba unutarnjega raskola u ideji demokratskoga poretka uopće, tada se ono što čini njegovu bit ne može drukčije razumjeti negoli kao pokušaj novoga određenja pojma naroda. Ovdje valja odmah napomenuti da se „izvornost“ ne odnosi na vjerodostojnost političkoga djelovanja u smislu žrtvovanja za opće dobro zajednice. Vidjet ćemo da je diskurs „autentičnosti“ u populističkome djelovanju ništa drugo negoli ideologijska floskula. Nije slučajno ovdje na djelu uistinu „kreativno preuzimanje“ pojmova iz korpusa marksističke ljevice u ono što čini danas mentalni krajolik metapolitičke nove desnice. Naravno, Gramscijev se pojam kulturne hegemonije i borbe za dominaciju nove kulture radničke klase sada preimenovao u „autentični Kulturkampf“ naroda. Etno-političko shvaćanje „naroda“ uvijek polazi od toga da je osim organske strukture pripadništvu izvornoj zajednici od presudne važnosti ono što narodu daje osjećaj zajedništva i posebnosti. I kao što je za postmoderni obrat iz logike društva u semiotiku kulture odlučujuće to što iznimka i posebnost više nisu u podložnosti nekoj apstraktnoj općenitosti kao primjerice ideji univerzalne i globalne kulture, tako se i u slučaju populizma suočavamo s istim načinom konstrukcije identiteta. To je vjera koja narodu daje značenje kulturno uspostavljene nacije iz duha suprotstavljanja svemu što ga ugrožava u njegovoj opstojnosti, bez obzira je li riječ o stvarnim ili izmišljenim razlozima za homogenizaciju. U ovom slučaju posrijedi je otpor i suprotstavljanje shvaćanju demokracije kao čina vladavine elita i oligarhije protiv neučinkovite naddržavne vladavine koja slama nacionalnu suverenost svodeći je na podaništvo birokratskim središtima moći. Tako se ponajprije s tzv. euroskepticizmom, a onda i s Brexitom ideja i praksa Europske Unije pokazuje problematičnom za zagovornike tzv. „suverenizma“. Narod kao subjekt populizma, međutim, višestruko je sporno mjesto posredovanja etnosa, demosa i laosa. Štoviše, ovaj subjekt ima svoje značenje kao i u postmodernim teorijama o identitetu. On, naime, nije ništa drugo negoli čista konstrukcija. Posrijedi je ideologijski čin mobilizacije većine stanovništva u naciji-državi da manjinskim skupinama ograniči moć sudjelovanja u demokratskome životu, a da umjesto trodiobe vlasti i pluralizma ideja provede suspenziju i neutraliziranje političkoga sustava (kao u mnoštvu prigoda u tzv. izvanrednim stanjima u SAD-u što čini Donald Trump, ili u prorogaciji britanskoga parlamenta zbog Brexita što, pak, pokušava Boris Johnson). (Vidi o tome: Margaret Canovan, Populism, Harcourt Brace Jovanovich, New York, 1981. Vidi o tome. Nadia Urbinati, „Democracy and Populism“, Constellations, Vol. 5,, br. 1/1998., str. 110-124.) Možda je za ovu svrhu razložno uputiti na iznimno zanimljivu kritičku raščlambu pojma „naroda“ u kontekstu svojevrsne zloporabe desničarsnoga populizma. Izveo ju je francuski neomarksistički filozof Alain Badiou. Ponajprije, on upozorava da to što Marine Le Pen rabi izraz „narod“ u smislu mobilizacije većine Francuza protiv imigranata i ljevičarskoga multikulturalizma, ne znači unaprijed da je narod „fašistički pojam, čak i u nacističkoj uporabi riječi Volk“, već je posrijedi „neutralni pojam…(…) Sve je stvar konteksta.“ (Alain Badiou, „Twenty-Four Notes on the Uses of the Word ‘People’, u: Alain Badiou, Pierre Bourdieu, Judith Butler, Georges Didi-Huberman, Sadri Khiari, and Jacques Rancière, What is a People?. Columbia University Press, New York, 2013., str. 21.) Badiou je ovime potvrdio ono što većina teoretičara koji se bave populizmom dokazaju: da se, naime, „narod“, a ni „populizam“ ne mogu shvatiti esencijalistički, te da usto nisu samorazumljivi iz vlastite pojmovne određenosti. Ako je sve, naposljetku, stvar konteksta, onda je posve jasno zašto moramo populizam razumjeti kao odgovor na neko zatečeno stanje (primjerice, globalizaciju, kraj suverenosti, multikulturalizam, krizu predstavničke demokracije) i kao hibridni sklop ideologijskih diskursa. Osim toga, razvidno je kako se u engleskom jeziku, a to je jezik globalnih projekata politike od demokracije do vladavine novih korporativnih elita, razlikuje pojam nacije (nation) od naroda (people). Već je u tome dostatan dokaz da se populizam uvijek poziva na partikularnu univerzalnost. Narod se mora tek konstituirati, dok je nacija izgrađena u doba modernosti na dva bitno različita načina u europskome horizontu politike. Prvi je francuski model. On pretpostavlja da država konstituira naciju kao politički narod. Drugi je, pak, njemački čija je glavna značajka da narod kao organsko jedinstvo kulture (Volk) konstituira državu. Nije slučajno da će francuski model biti temelj američkoga federalizma, uz dodatak participativne političke kulture izgrađene na osnovu ideje slobodnoga građanina kao individuuma. Ernesto Laclau u studiji u populizmu jasno naglašava ovaj „konstruktivistički“ moment vladavine naroda kao subjekta i to mobilizacijom ideologijski stvorene svijesti o „općoj volji“. Ona je istodobno uvijek i posebna, jer je uvjetovana nacionalnom emancipacijom. Populizam se, dakle, u ovom kontekstu odnosi na lijevi predznak borbe za protuhegemonijom. Upravo zato može imati pozitivne vrijednosti ozbiljenja demokratskoga načela jednakosti s onu stranu formalnoga načela vladavine u pravima manjina (od rasnih, nacionalnih do LGBT skupina). Utoliko je, kako kaže Laclau, „populizam logika artikulacije“. (Ernesto Laclau, „Populism: What’s in a Name?“, u: Francisco Panizza (ur.), Populism and the Mirror of Democracy, str. 32-49 (33). Nadalje, budući da populizam ne postoji autonomno, kao nastavak demokracije drugim sredstvima poput različitih koncepata primjerice „radikalne demokracije“, „participativne demokracije“, „neposredne demokracije“, tada se, kako tvrdi Laclau, pojavljuje nužno „diskurzivna konstrukcija neprijatelja: ancienne régime, oligarhija, sustav ili bilo što drugo.“ (Ernesto Laclau, isto, str. 32-49 (39). Drugim riječima, u čitavoj priči o konstrukciji društvene zbilje na čemu počivaju različite teorije političkoga na ishodu 20. stoljeća u svijetu, pokazuje se da su kako „narod“ tako i pitanje „moći“ odlučivanja o načinu artikulacije populizma u suvremenoj politici nešto što se može nazvati „praznim označiteljem“. I zbog toga nastaju poteškoće oko određenja pojma jer kontekst se neprestano mijenja. Usto, kontingencija postaje temeljnom kategorijom naše suvremenosti, što istodobno političku teoriju usmjerava na ishodište u Schmittovu decizionizmu. (Vidi o tome: Karl Löwith, „Der okkasionelle Dezisionismus von Carl Schmitt“, u: Heidegger – Denker in dürftiger Zeit, Sämtliche Werke, sv. 8, J.B.Metzler, Stuttgart, 1984., str. 32.) Sjetimo se da je upravo Carl Schmitt odredio bit politike kao događaj odnosa prijatelj-neprijatelj. A nauk o suverenosti u njegovoj političkoj teologiji imao je zadaću nastojanja da se neautonomnoj politici liberalizma u parlamentarnoj demokraciji pronađe alternativa jer služi nepolitičkim ciljevima kapitalističke oligarhije, a ne „narodu“, „državi“, te naposljetku i „društvu“. Politika kao kontingentan događaj označava tu neizvjesnost i krhkost demokracije. Ona se ne može nikad prepustiti na milost i nemilost logike korporativizma i oligarhije; ne može podupirati sustav i poredak u kojem elite moći/znanja odlučuju o sudbini „naroda“ u doba kraja suverenosti ili, Schmittovim rječnikom rečeno, u doba kraja Nomosa Zemlje. (Carl Schmitt, Politische Theologie: Vier Kapitel zur Lehre von der Souveränitet, Duncker & Humblott, München – Leipzig, 1922., str. 49. i Carl Schmitt, Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum, Duncker & Humblot, Berlin, 1974. 2. izd. Vidi o tome: Žarko Paić, „KATEHON ili o gubitku povijesti: Paradoksi i aporije političke teologije Carla Schmitta“, u: Doba oligarhije, str. 219-266.) Ako tako pristupimo pitanju naroda u doba hibridnih ideologija populizma (lijevoga i desnoga), susrećemo se s aporijom suvremene politike. Sažeto rečeno, posrijedi je nemogućnost svođenja njezinih temeljnih odrednica na fiksne i postojane označitelje. Klasični liberalizam u doba neoliberalne aksiomatike informacijskoga kapitalizma postaje nostalgija za dobom koje Peter Handke u jednoj svojoj poemi imenuje izrijekom ─ kada je željeti još pomagalo. Doista, kada je još postojala iluzija razdvajanja ekonomije i politike, društva i države možda je moglo biti neke suglasnosti da je javno/zajedničko dobro svetinja i da besramno bogaćenje ne može biti političkom vrlinom. Ne zaboravimo da i klasična republikanska demokratska politička kultura žali za vremenima postojanja vjere u zajedničko dobro (commons). Od raspada ga ne štiti Hobbesov Levijatan niti Rousseaov „mudri zakonodavac“, već to čini „civilna religija“ slobode i jednakosti. (Vidi o tome: Simon Critchley, The Faith of the Faithless: Experiments in Political Theology, Verso, London-New York, 2012.) Aporija suvremene politike sastoji se, dakle, u tome što je ona osuđena na konstrukciju vlastitih „anđela“ i „demona“, šmitovski rečeno „prijatelja“ i „neprijatelja“ demokracije. Budući da Kantov etičko-politički kozmopolitizam uma nema više moć normiranja aktualnosti, čitava je politika deliberativne demokracije neučinkovita u djelovanju protiv onoga što Habermas još u knjizi Problemi legitimacije u kasnome kapitalizmu (Legitimationsprobleme im Spätkapitalismus)iz 1973. godine naziva „kržljanjem demokracije“ iz jednostavnoga razloga što svjedočimo „kraju individuuma“. (Jürgen Habermas, Problemi legitimacije u kasnom kapitalizmu. Zagreb, 1982., str. 148-149. S njemačkoga preveo Marijan Bobinac) U doba kada više ne postoji artikulirano građansko društvo niti moderna politička država, njezina zadaća jest da neprestano inscenira „izvanredno stanje“. (Vidi o tome: Giorgio Agamben, Means Without End: Notes on Politics, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2000.) Stoga u situaciji kada demokracija više nema svoj „subjekt“, a ni svoju „supstanciju“ nije nimalo slučajno da populizam otpočinje dugi marš kroz i onkraj institucija predstavničke demokracije kritikom liberalizma i multikulturalizma 1990-ih godina u Europi. S težnjom da se razbije dualni monopol ideologijsko-političkih blokova desnice i ljevice i da se politika preobrazi u društvo spektakla drugim sredstvima kao u slučaju vladavine medijsko-korporativnoga vođe Silvia Berlusconija u Italiji, sve smjera rušenju granica između svjetova. U tom sklopu ideologija postfašizma i neofašizma pritom postaje ni manje ni više negoli diskurs tzv. postpolitike ili postdemokracije. Sažeto rečeno, to je pojam koji upućuje na „kraj ideologije“ u politici, na vladavinu ekonomije i kulture umjesto izvornoga političkoga djelovanja. Ekonomija pritom postaje marketing s onu stranu utjecaja države, a kultura poprima značajke globalnoga spektakla i medijske konstrukcije stvarnosti. (Vidi o tome: Colin Crouch, Post-Democracy, Polity Press, Cambridge, 2004.; Emmanuel Todd, Apres la démocratie, Gallimard, Pariz, 2008; Pierre Rosanvallon, Counter-Democracy: Politics in an Age of Distrust, Cambridge University Press, Cambridge, 2008.) Poput one izreke Denisa de Rougemonta kako je dokaz postojanja đavola upravo u njegovu lukavstvu što je svijet uvjerio u vlastito nepostojanje, tako se razumijevanje suvremene ideologije može nazvati artikulacijom moći/znanja u područjima koja su tradicionalno vezana uz materijalno zbrinjavanje i duhovnu opuštenost. Uostalom, kada marketing u društvu spektakla postane nova hegemonija bez koje se više ništa ne događa, ulazimo u onaj stadij suvremenoga kapitalizma koji umjesto tradicionalnih ideologijskih aparata države koristi nove metode konstrukcije svijeta kao masovno-medijskoga „neutraliziranja“ demokratske politike. Sve je to još otpočelo u osvit neoliberalizma s ulogom američkoga predsjednika Ronalda Reagana koncem 1970-ih godina. On je sjedinio show-business s neokonzervativnim domoljubljem u promicanju tzv. američkih izvornih vrijednosti. Danas je to razvio do morbidnoga savršenstva reality-show zvijezda i karizmatski korporativni Vođa, predsjednik SAD-a, Donald Trump. U kontekstu vladavine digitalnih medija, njegova izravna komunikacija s političkim pristašama kao i protivnicima postaje modelom svake buduće populističke „političke kulture“. Ideologija kao artikulacija moći/znanja ne znači pritom vjeru u umno-moralne postulate politike racionalnoga konsenzusa, već upravo ono što Jacques Rancière naziva „nesuglasnošću“. Zašto? Iz jednostavnog razloga što politika u doba vladavine oligarhijskih država od borbe za jednakost u globalnome poretku poprima karakter nove artikulacije antisustavne moći.„Nesuglasnost“ (la mésentente) označava, dakle, nemogućnost konsenzusa između sudionika u političkome procesu vladanja i odlučivanja. To je pravi opis situacije onoga što se zbiva u suvremenosti kada institucije države nisu više jamstvo demokratske legitimnosti, a društvo se već raspalo na subjekte/aktere korporativno organizirane „brige za sebe“ u svim područjima života uopće. Aporija suvremene politike na taj se način pokazuje njezinom nadomjesnom biti jer je osuđena na proizvodnju događaja koji su izgubili vjerodostojnost „novoga“. Zato ih je uistinu nemoguće precizno odrediti, kako nam svjedoče društveni teoretičari već od 1990-ih godina. Svi oni nastoje pronaći primjereni pojmovni sklop za ono što je kontekstualno neodređeno, što je k tome usmjereno u prošlost kao fikciju i konstrukciju, a ne u ono što se nepovratno dogodilo. Što je u tome aporetično? Ništa drugo negoli čin da umjesto utemeljenja političkih kategorija i pojmova iz područja vladavine ideja kao apriornih formi uma ulazimo u kaos i entropiju kontingencije. A to znači da svi načini rastemeljenja moderne demokratske politike iziskuju umjesto manihejske logike povijesti ili-ili nastanak slučaja u kojem sve ima svoje opravdanje i nevjerodostojnost jer počiva na logici i-i: primjerice, i demokracija i populizam, i neoliberalna ekonomija i fundamentalizam, i postfašizam i jednakost, i kritika globalizacije i kulturalni rasizam. O nemogućnosti pojmovnoga određenja totalitarizma u doba postimperijalne suverenosti nakon kraja realnoga socijalizma 1989. godine, nastanka mreže terora i „političke religije“ kao ideologije fundamentalizma, te neuspjelih događaja građanske revolucije Arapskoga proljeća 2010. godine pokušao sam dati obrazloženje u knjizi Totalitarizam? Ondje sam tvrdio da njegovi nadomjesci i hibridi „suvereno“ vladaju suvremenošću. Jedan od potencijalno najopasnijih jest zacijelo desničarski populizam. (Žarko Paić, Totalitarizam?, peto poglavlje „Ideologija, teror, kontrola“, str. 281-380.) 2. Ideologija kao artikulacija moći: Fake-news i kulturalni ratovi Ima li populizam izravne sveze s pojmom ideologije ili je riječ tek o političkome pokretu koji se od 1990-ih do danas pojavljuje pokazateljem „kržljanja demokracije“, njezine strukturne krize i pokušaja prevladavanja njezina glavnog označitelja ─ liberalizma? Čini se da na to pitanje možemo dati zadovoljavajući odgovor tek zaobilazno. Vidjeli smo kako je od izvora demokracije u Grka preko novoga vijeka do globalnoga poretka svijeta u 21. stoljeću došlo do obrata u poretku značenja temeljnih pojmova „naroda“. Ako je točno da u suvremenosti svjedočimo vladavini etnosa i laosa nad demosom, onda je za ovu strukturnu „proturevoluciju“ nužno razjasniti još nešto. Naime, populizam se izravno referira na rimski pojam populusa. Rimska tradicija politike bila je i interesom proučavanja Hannah Arendt. U njezinom političkome republikanizmu ovo ima istaknuto mjesto.( Hannah Arendt, On Revolution, Viking Press, New York, 1963. Vidi o tome: Žarko Paić, „Misterij novoga početka: Hannah Arendt i političko u suvremeno doba“, u: Totalitarizam?, str. 75-134.) Ne slučajno, to se podudara s funkcijom imperija u svjetsko-povijesnim odnosima snaga i moći država. Republikanstvo u američkome značenju uvijek se odnosi na prošireno sudioništvo javnosti u odlučivanju o temeljnim političkim pitanjima. Na stanovit način, upravo je preinaka demosa u populus, grčkoga polisa u rimsku republiku, ne samo pitanje preimenovanja i stvaranja novoga značenja pojmova bez kojih nema demokracije ─ slobode, jednakosti i pravednosti. To je, štoviše, pitanje o smislu vladavine „naroda“ u kontekstu javnoga raspravljanja o vjerodostojnosti i učinkovitosti institucija zakonodavne, izvršne i sudske vlasti u državi. U tom smislu populus kao oznaka za rimske građane u doba Republike, ali i u doba diktature, nije bio drugo negoli suprotnost onome što se događa u politici Senata. Ondje su predstavnici populusa često donosili odluke protivne interesima „naroda“. Zanimljivo objašnjenje daje talijanska politologinja Nadia Urbinati: „Politički život Rimske države nije priznavao pojedince ili isotes poput Atenske demokracije, već cives koji su uvijek djelovali unutar jedne ili dvije predodređene skupine. Ova dvojna i polarizirajuća paradigma bila je bitna značajka i Rimskoga stila politike i republikanizma kroz stoljeća; ne-institucionalizirani narod u masi protiv institucionaliziranih magistrata.“ (Nadia Urbinati, „The Populist Phenomenon“, Raisons politique, br.51, 3/2013., str. 137-154 (151-152). DOI 10.3917/rai.051.01307) Urbinati, nadalje, upozorava da se ova dvojnost, gotovo usudno političko suparništvo između „naroda“ i „elite“ provlači kroz čitavu povijest zapadnjačke demokracije. Pritom je dodatna razlika još u tome što je precizno istaknuo kritičar liberalizma i parlamentarne demokracije Carl Schmitt, kada je rekao da se predstavnici naroda biraju na izborima, a narod sâm u političkome događaju suprotstavljanja vladavini neučinkovitih institucija ne bira svoga Vođu. On ga uspostavlja aklamacijom. Ovo je dokaz da populizam ne može nikad biti samo politički pokret. Njegova je bit da se u težnji zauzimanja vlasti artikulira kao antisustavni „sustav moći“. Izvedeno shvaćanje populizma smatram bitnim za vlastito razmatranje. Razlog je sljedeći. Ako populus kao „narod“ svoje samoodređenje zadobiva tek negativno, naime u političkome suprotstavljanju vladavini elite, kao što je to bilo bjelodano u okvirima Rimske republike, onda razabiremo kako „narod“ nije nešto što je određeno „općom voljom“ koja ga omogućuje. Naprotiv, temeljni pojam novovjekovne politike kao što je to Rousseauova „opća volja“ (volonté génerale) bez koje nije moguće definirati pojam suverenosti, nastaje kao kontingentan događaj početka politike. Za sve posfundacionalističke teoretičare politike taj se događaj pojavljuje uvjetom mogućnosti proširenja demokratske politike. Zbog toga je događaj uvijek neproračunljiv, nepredvidljiv, neodređen. Kontingencija politike pogađa ujedno karakter pokreta i strukturu promjene „sustava moći“. (Vidi o tome: Oliver Marchart, Die politische Differenz: Zum Denken des Politischen bei Nancy, Lefort, Badiou, Laclau und Agamben, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2010., str. 59-84.) Međutim, što nadsvođuje u populizmu ono što pripada biti pokreta i ujedno sustava moći? Iako je neporecivo da s populizmom nastaje zona nerazlikovnosti između područja vladavine prava u ustavnoj državi i vladavine naroda u parlamentarnome sustavu liberalne demokracije, čini se da je potraga za „velikim Drugim“ populizma ono što također iziskuje rješenje u temeljnome pojmu globalnoga poretka moći danas. Ako je sve u suvremenosti postalo hibridno ─ od tehnologije do ratova ─ onda to mora vrijediti i za ono što je u prošlosti neproblematično povezivalo narodnu suverenost kao opću volju i Boga. „Htjeli bismo, naprotiv, pokazati da se s pojmovima ‘volonté générale’ i ‘volonté particulière“ cjelokupni providencijalni stroj vladavine prevodi iz teologijskoga u političko područje, da, dakle, nije tek riječ o pojedinom aspektu Rousseauove économie publique, nego je u pitanju ova temeljna struktura, a to znači da su time teologijski određeni odnosi suverenosti i vladavine, zakona i izvršne vlasti. S Društvenim ugovorom republikanska tradicija nasljeđuje teologijsku paradigmu i stroj vladanja.“ – Giorgio Agamben, Herrschaft und Herrlichkeit: Zur theologischen Genealogie von Ökonomie und Regierung (Homo Sacer II.2), Suhrkamp, Berlin, 2010., str. 325. Problem nastaje kada više taj odnos/sveza ne funkcionira. Bilo je to jasno, naravno, Carlu Schmittu u pokušaju konstrukcije „političke teologije“. A to je do danas preostalo kamenom kušnje. I to ne samo za nasljeđe desničarskoga populizma, već i za različite politike događaja u metapolitici ljevice. (Carl Schmitt, Politische Theologie: Vier kapitel zur Lehre von der Souveränität, Dunckler & Humblot, Berlin, 2004., 8. izd. Vidi o tome: Simon Critchley, nav. djelo i Jacob Taubes, Ad Carl Schmitt: Gegenstrebige Fügung, Merve, Berlin, 1987., str. 7-30.) Kada se mala pomoć božanskoga u politici nakon iskustva totalitarnoga raspada humanosti u 20. stoljeću pokazuje utopijom bez pokrića u zbilji, kako zbog fundamentalističkih pokreta poput tzv. Islamske države i njezinih nečuvenih zločina u ime Boga/Allaha i kulturnoga identiteta, narod se više ne može odrediti drukčije negoli ideologijski. Carl Schmitt još je mogao imati mitsku sliku naroda kao kontingentne etničke jezgre koja se tek konstituira s pomoću države. Zato je politička romantika izvorište populizma, a ne tzv. narodnjački pokreti u Rusiji i agrarni pokreti u SAD-u koncem 19. stoljeća, kako se to uobičajeno navodi kada se govori o povijesnim političko-ideologijskim zasadama postmodernoga populizma. Romantika u ovom, šmitovski određenome značenju, jest egzistencijalni projekt naroda kao nositelja suverenosti. Iako se pojam egzistencije povezuje uz singularnoga pojedinca zaslugom Kierkegaarda, ovdje se sloboda odluke prenosi na kolektivni identitet. No, ne zaboravimo da za Schmitta, unatoč glavnoj struji njemačke konzervativne pravno-političke tradicije, narod nema mogućnost oblikovanja do stadija političke nacije bez postojanja sustava moći koji se ogleda u ustavnoj državi (Rechtsstaat). „Država nije konstrukcija koju su stvorili ljudi, već naprotiv, ona iz svakog čovjeka stvara konstrukciju.“ – Carl Schmitt, Der Wert des Staates und die Bedeutung des Einzelnen, J.C.B. Mohr (Paul Siebeck), Tübingen, 1914., str. 93. Ali, dakako, pitanje je kako se sada ideologija shvaća, s kojim vodećim pojmovima i s kojim diskurzivnim sredstvima? U promišljanju pitanja što je to narod, Alain Badiou je na primjeru događaja Arapskoga proljeća dospio do postavke gotovo istovjetne kasnome Derridainu etičko-političkome obratu: „…narod o kojem oni govore jest nadolazeći. Zbog toga što jedino postoji u dinamičkome obliku velikog političkoga pokreta. Zbog toga što u očima ovog pokreta država koja tvrdi da predstavlja Egipat jest nelegitimna i mora nestati.“ (Alain Badiou, isto, str. 26.) Narod od pokreta protiv „nelegitimne države“ postaje, kako bi to rekao Badiou, subjekt koji se subjektivira u političkome procesu kao revolucionarnome događaju. Sve to nije nužno vezano ni uz tzv. lijevi populizam jer govor o subjektu i revoluciji pripada ostacima marksizma u novome ruhu. Iako je posve točno da se „narod“ konstituira kao pokret protiv Države, bez obzira bila ona nelegitimna ili uvjetno legitimna. Čini se ipak da je ovdje presudno ono što proizlazi iz razumijevanja demokracije u nadolazećem vremenu. Narod ne postoji kao kantovska stvar-o-sebi, iako ima latentne etničke značajke. Konstrukcija naroda otuda mora biti kulturalno-politički čin obrata rimskoga pojma populusa. Riječ je o građanima koji svoje klasno-socijalno određenje nadomještaju pripadništvu Republici. To čine s pomoću borbe za oživotvorenje ideja na kojima počiva ova povijesna tvorevina države. Populizam se stoga uvijek odnosi na aktualnost političkoga procesa sukoba s predstavnicima državnoga aparata, bez obzira je li riječ o rimskim magistratima ili o američkoj korporativnoj oligarhiji u redovima Republikanske stranke. Paradoksalno, oni su učestalo jedan od glavnih ciljeva Trumpove agresivne populističke retorike.(Vidi o tome: Dirk Nabers i Frank A. Stengel, Trump und der Populismus, Heinrich-Böll Stiftung, veljača, 2017. E-paper) Ali, aktualnost nije nikad puka uronjenost u sadašnjost. U razumijevanju ljudskoga odnosa spram prošlosti i budućnosti, sadašnjost podaruje politici bit djelovanja. Utoliko čak ni Trumpova ekscentrično-bizarna demagogija i agitatorstvo ne izlazi bitno s puta manihejskoga načina kojom se Amerika samolegitimira kao „novi Rim“. Predsjednički inauguralni govor sa sloganom „Make America Great Again“ upućuje izravno na ono nadolazeće kao ozbiljenje ciljeva i svrha demokracije uopće. Mnogi teoretičari populizma smatraju da je taj pojam poprilično rastezljiv u svim smjerovima. No, nemoguće je zanijekati da mu ideologijsko polje artikulacije ipak ponajviše podaruje sklopove značenja. Ne bismo inače mogli govoriti o lijevom i desnome populizmu. Problem je očito u tome što populizam, prema shvaćanju Nadie Urbinati, Margaret Canovan i Pierrea Rosanvallona, ne može biti sveden na politički sustav ili poredak. Baš zbog toga vidljivo je da njegova „politička dimenzija“ pokazuje da nije strogo ni „demokratski niti antidemokratski“, iako se u pravilu poziva na „opću volju“ naroda i ograničava prava manjina. Nema nikakve sumnje da se ovdje radi o desničarskome populizmu koji je specifičan za Europu, jednim dijelom za SAD, ali zbog posebne povijesne situacije u Latinskoj Americi čak ni Péronova vladavina u Argentini nije imala takav predznak. Štoviše, Hugo Chávez u Venezueli za svoje vladavine primjenjivao je metode lijevoga populizma u ekonomiji, politici i kulturi. Već smo nekoliko puta naglasili da su različite ideologije i njihovi diskurzivni aparati u funkciji hibridne strukture artikulacije moći/znanja populizma u suvremenosti. No, ipak preostaje pitanje kao i u slučaju shvaćanja pojma „naroda“, kako se određuje pojam ideologije i što je njegova bit u kontekstu i situaciji postimperijalne suverenosti globalnoga kapitalizma? Možemo li tek obnoviti Marxov pojam ideologije iz Ekonomijsko-filozofijskih rukopisa iz 1844. i Kapitala te na tragu tumačenja Vanje Sutlića kazati da ideologija nije iskrivljena svijest ili obmana prave zbilje, već istinita svijest pervertirane društvene zbilje kapitalizma koja djeluje na način prakse rada kao znanstvene povijesti, što znači da je ideologija ontologijska platforma stvaranja privida, neautentičnosti i neslobode čovjeka u zbiljskome svijetu kapitalizma? (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritika kriptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb, 1987., str. 37-60 i 64-65. 2. prošireno i popravljeno izd.) Mislim da bi ovo tumačenje mogli proširiti. Tako bismo opravdano mogli rabiti pojam ideologije kao kulture s naglaskom na „novome“ koje neprestano aktualizira stanje u ekonomiji i politici. Drugim riječima, ideologijsko bi mišljenje kao djelovanje valjalo na tragovima Foucaulta i Deleuzea preusmjeriti na ono što povezuje moć ili bitak s konstrukcijom svijesti ili znanja o zbilji kao takvoj. Foucault je za to stvorio dva vrlo djelotvorna pojma kao što su diskurs i dispozitiv, dok je Deleuze otišao čak i korak dalje te prestao rabiti ovaj pojam poznat iz tradicije politike modernosti od sredine 19. stoljeća do ishoda 20. stoljeća. U svakom slučaju, ne možemo više ustrajavati na onome što Althusser naziva „ideologijski aparati države“ kao što su to obrazovanje, vojska, religija, pravo, znanstvene artikulacije društva i života uopće, jer je s globalnim poretkom kapitalizma 1990-ih godina pojam mreže i moći transnacionalnih korporacija preuzeo kontrolu nad svim ljudskim odnosima. Zbog toga ideologija nije izgubila moć začaravanja stvarnosti u političkim procesima borbe za moć. No, sve se pritom razmjestilo i premjestilo iz prostora carstva supstancije u carstvo subjekta, konkretno iz politike koju određuje Država u ekonomiju koju određuje Korporacija. Subjekt kojemu nedostaje supstancija mora preuzeti na sebe odgovornost stvaranja onoga što pojam „izvanrednoga stanja“ ponajbolje iskazuje. No, nije to jedino značajka panike i straha od terora u globalnome poretku demokratskih država. „Izvanredno stanje“ jest, kako to obrazlaže Agamben, postalo stanje „permanentnog građanskoga rata“ koji se vodi kulturalnim sredstvima (mediji, propaganda, Kulturkampf oko pitanja koja zadiru u područje tzv. biopolitike poput prava i zabrane pobačaja, kloniranja i eutanazije). (Giorgio Agamben, State of Exception, University of Chicago Press, Chicago, 2005.) Na taj način, zahvaljujući nastanku tehnosfere kao trećeg poretka kibernetike (gen+informacija+kontrola), sam je život postao nadomjestiv i umjetno konstruiran. Tako je ono neljudsko nadvladalo humani kapital u mogućnosti promjene stanja vlastitom odlukom. (Žarko Paić, Tehnosfera I-V, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018-2019.) Ideologija kao nova kultura u „društvu spektakla“ ili „društvu kontrole“ današnjice hibridni je sklop moći/znanja koji ne djeluje više kao racionalna utopija u prosvjetiteljskome mitu o ljudskoj bezuvjetnoj vladavini u svrhu ozbiljenja slobode, jednakosti i pravednosti. Ideologija utoliko postaje iracionalna distopija kao antiprosvjetiteljstvo čiji je sublimni objekt „Veliki Drugi“ populizma. A to može biti samo primijenjena „politička religija“ koja masovno mobilizira pripadnike „naroda“ s pomoću sprege etnosa i laosa u prostoru liberalnih demokracija. Povratak religije zbiva se sada u kontekstu postsekularnih društava Zapada. Uostalom, granice između privatne i javne sfere u suvremenim demokracijama posve su narušene. Na taj način svjedočimo kako se zahvaljujući tehnosferi ili digitalnim medijima koji počivaju na pragmatičkome kodu značenja, a ne na smislu poruke, rađaju čudovišni oblici reality-show narcizma, voajerizma, psihopatologije ravnodušnosti spram Drugoga uz neizbježnu konstrukciju stvarnosti kao „fake-news“. Na taj način populizam nužno ulazi u područje permanentnih „kulturalnih ratova“ s projektiranim neprijateljima „naroda“. Najbolje je to opisao suvereni majstor „tvitova“, politički mobilizator i (de)konstruktor ove spektakularne forme Kulturkampfa ─ Donald Trump. Nisam siguran je li pritom znao da je ono što je „tvitao“ parafraza Sartreove pripovijesti Herostrat, a niti parafraza jednog skeča Groucha Marxa iz urnebesne komedije o traljavom predsjedniku male i nevažne države Freedonije iz filma Duck Soap iz 1933. godine, kada Groucho ničim izazvan dolazi opušteno s diplomatskog partyja na balkon i počne nasumce revolverom pucati po ljudima na ulici, iz čiste dosade i hira. Trump, dakle, „tvita“ sljedeće: „I could stand in the middle of the Fifth Avenue and shoot somebody. And I wouldn’t lose any voters. OK. It’s like incredible.“ Koliko god bili nečuveni i krajnje monstruozni ovakvi izljevi medijskoga užitka u vlastitom usponu narcističke moći u desničarski vođenome populizmu, što dovodi do toga da mnogi upozoravaju na simptom neofašističkoga autoritarizma u suvremenoj demokratskoj politici Amerike, Europe i drugih dijelova svijeta, valja stvar „normalizirati“. Tako će se pokazati da je kultura kao nova ideologija naprosto rezultat savršene sprege trijade korporativne informacijske ekonomije, politike neoliberalne „nesuglasnosti“ korporativnih elita i masovno organiziranoga „naroda“ te postmoderne kulture spektakla čija je bit u proizvodnji pseudo-događaja ili fake-news. Zašto? Iz jednostavnog razloga što je ova kultura zasnovana na inscenaciji osoba kao karizmatskih gurua i opsjenara na političkome tržištu. Što je više ekscentričnosti i bizarnosti, to je rezultat da narcizam postaje političko-etički imperativ svakog budućega populizma. Iako danas imamo čitav niz predsjednika država i vlada u svijetu koji su na ovaj ili onaj način čisti simulakrum Trumpove karizmatske moći, od Jaira Bolsonara u Brazilu do Borisa Johnsona u Velikoj Britaniji, od Victora Orbána u Mađarskoj do Jarosława Kaczyńskoga u Poljskoj, čini se da je posve razumljivo zašto je Trump postao paradigmom populizma kao ideologije bez ideologije, ili još bolje, kao ideologije hibridnoga sklopa. Poput Duchampova „sušila za boce“ ona filtrira i neorasizam i bijelu supremaciju, i neokonzervativni fundamentalizam i postmoderni identitetski sindrom. Na gotovo paradoksalan način u njemu se mogu utjeloviti i glavne ideje američkoga teoretičara „sukoba civilizacija“ Samuela P. Huntingtona. Sjetimo se, međutim, da je Huntington u svojoj drugoj presudnoj knjizi o istom problemu najavio ovo što se sada događa u SAD-u s podizanjem zida na granici s Meksikom, histerije oko protjerivanja ilegalnih migranata, te naposljetku obnove američkoga domoljublja polazeći od pojma „naroda“ kao ideologijskoga konstrukta bjelačke većine i anglosaksonske „izvorne“ kulture. (Samuel P. Huntington, Who Are We? The Challenges to America’s National Identity, Simon & Schuster, New York, 2004. Vidi o tome polemički dossier „Nova američka ideologija“, Europski glasnik, br. 9/2004.) Želimo li razumjeti razmjere ovog obrata u biti ideologije ne moramo se zadržati na onome što jest njezin sadržaj, koji je ionako uistinu „pačja juha“ s okusom gorke rakije desničarskih mitova i narativa o etnosu i laosu kao žrtvi prosvjetiteljstva i marksističkoga zatiranja identiteta „naroda“. Moramo uočiti moć nove forme u kojoj se pojavljuje preobraženi korpus antiprosvjetiteljstva. Forma ideologije kao kulture jest „novo“ razumijevanje pojma identiteta. Vidjeli smo da je to nakon kraja realnoga socijalizma u svijetu 1990-ih godina i ulaska u globalni poredak svjetske ekonomije ne samo glavno pitanje društvenih i humanističkih znanosti, nego i smisla života pojedinaca, društvenih skupina i naroda uopće. Forma u kojoj se identitet pojavljuje za razliku od modernih načina artikulacije političkih ideologija poput liberalizma, marksizma, nacionalizma, rasizma, patriotizma u cijelosti je inverzni način tvorbe onog što je preostalo od društva nakon iskustava totalitarne vladavine u 20. stoljeću i nakon najznačajnijeg ekonomsko-političkoga događaja nakon 2. svjetskoga rata. Taj događaj jest uistinu ono što možemo nazvati „novim vinom u novim bocama“, iako se ne može poreći da postoje korelacije s onim što mu je prethodilo. Posrijedi je neoliberalna kontrarevolucija 1970-ih godina u Americi i Velikoj Britaniji s glavnom idejom korporativne privatizacije države i društva. Što je bit neoliberalne intervencije u politiku? Ništa drugo negoli da se ono što Chantal Mouffe naziva pojmom hegemonije u ideologijskome smislu razmješta ili premješta iz politike u druga područja ljudskog kolektivnoga djelovanja. To su pravo i kultura. Govor o „kraju politike“ otuda se zbiva u znaku pravno-kulturalnoga neutraliziranja agonalne borbe za vlast i priznanje ljudskoga sebstva. Kada se to događa, tada politika postaje postpolitički konsenzus u društvu-državi u kojoj transnacionalne korporacije određuju nacijama-država njihovu novu ulogu regulatora kapitalističkoga investiranja. Sve to dovodi do toga da demokracija postaje pravni normativizam i vladavina oligarhijske elite, dok je pogubna posljedica u mogućnosti nastanka novoga tipa politike koji se zasniva na konstrukciji „naroda“ kao Mi-subjekta protiv „neprijatelja“ (imigrantske populacije, ljevice, LGBT skupina itd.). Ne slučajno, Mouffe na jednom mjestu izričito upozorava da „sadašnje stanje liberalno-demokratskih društava, prema tome, osobito jest naklonjeno razvitku desničarskoga populizma.“ (Chantal Mouffe, isto, str. 56.) U čemu je problem s idejom razmještanja ili premještanja „narodne suverenosti“ u slučaju onoga što se još od razdoblja europske moderne smatra ključnom pretpostavkom funkcije države? Ponajprije, u tome što je očito da s neoliberalizmom kao jedinim pravim ideologijskim „brandom“ suvremenoga kapitalizma ideja suverenosti nacije-države više nema opravdanje. Aporija suvremene politike jest upravo to: da se iza krika i bijesa današnjih zagovornika neliberalne demokracije i tzv. suverenizma skriva posvemašnja nemoć u apsolutnoj kontroli države nad znakovima „vlastite“ suverenosti. Zar nije, međutim, Orbánova politika podizanja zidova protiv ulaska ilegalnih migranata, ograničenje prava manjina, državno-korporativno vlasništvo nad bankama i privrednim pogonima infrastrukture u Mađarskoj znak snažne vladavine i očuvanja teritorijalne cjelovitosti države? Na prvi pogled čini se da je tako. No, „suverenizam“ previđa ono što je transparentna bit suvremenoga kapitalizma današnjice. Riječ je o postimperijalnoj suverenosti. Njezina je značajka da čak i logori protiv terorista i korporacije nisu smješteni unutar prostora nacije-države. Naprotiv, logika vitualnosti i umrežavanja informacija u tehnosferi određuje značenje vladavine, a ne stvarni subjekti kontrole stanovništva. Forma se stoga može razumjeti kao neprestana preobrazba identiteta u različitim načinima artikulacije. Zato je populizam toliko nedohvatljiv za teorijska poopćavanja. I zato je istodobno u svojoj jednostavnosti toliko složen fenomen. Jan-Werner Müller u instruktivnome eseju Što je populizam? (Was ist Populismus?) na primjeru europskoga okružja u kojem i u zapadnoj i u istočnoj Europi nastaju srodni pokreti potkopavanja ideje liberalne demokracije kad je riječ o desničarskim strankama/pokretima poput Pegide i AfD-a u Njemačkoj, te Fidesza u Mađarskoj, naglašava da zacijelo nije stvar tek o pleonazmu za fašizam u novome ruhu. (Jan-Werner Müller, Was ist Populismus?, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2016., str. 10.) Slažem se s ovom tvrdnjom. Isto sam obrazlagao povodom radikalno neoljevičarske postavke da je totalitarizam danas djelotvoran time što postoje postfašističke stranke u europskim parlamentima. Štoviše, potrebno je jasno razgraničiti političko-ideologijske forme fašizma i totalitarizma 20. stoljeća od različitih formi njihove obnove i rekonstrukcije. Nije stvar tek u postavci da su tzv. postmoderni elementi desničarskih pokreta uvijek „lukavstvo perverznoga uma“ koji se koristi blagodatima demokracije da bi ju suspendirao i naposljetku ukinuo uspostavom totalitarne diktature. Problem nastaje tek onda kada populizam otvoreno politički iskazuje mržnju i prezir prema demokratskim vrijednostima onoga što John Rawls u teoriji političkoga liberalizma naziva „javnim razumom“ s njegovim vrlinama tolerancije Drugoga, manjina, useljenika i njihove kulture (John Rawls, Political Liberalism, Columbia University Press, New York, 2005., prošireno izd., str. 212-254.) U aporiju suvremene politike pripada zacijelo i njezina izrazita sklonost estetiziranju, višku emocionalnosti. Ovdje se ne misli na puko nadigravanje između uma i osjećaja. Estetsko u politici ima svoje podrijetlo u fašizmu i nacizmu i to kao estetizacija politike. O svemu tome je još govorio Walter Benjamin u sklopu rasprave o nestanku aure moderne umjetnosti dolaskom mehaničke ili reproduktivne tehnologije (fotografija i film). Nemojmo zaboraviti da su možda dva i najznačajnija suvremena teoretičara liberalizma i ustavne demokracije poput Johna Rawlsa i Jürgena Habermasa uložili mnogo napora da pokažu kako je racionalnost za deliberativnu demokraciju početak i kraj njezine vjerodostojnosti. Politika vođena umno, bez hobsovskih „konfliktnih strasti“, počiva na ideji rasprave i tolerancije Drugoga. No, kritika liberalizma i deliberativne demokracije koja dolazi s idejama tzv. radikalne demokracije (Laclau i Mouffe) ili s idejama proširene anarhične jednakosti i metapolitike (Rancière i Badiou) ne može otkloniti ono „iracionalno“ što pokreće političko djelovanje. Od želje za priznanjem vlastita sebstva do mržnje i resentimana za poraze u prošlosti, sve se to estetski akumulira do stupnja svojevrsne nesvodljivosti političkoga na racionalnost kao takvu. Tako je, naravno, i s populizmom. No, pritom imamo sljedeću ideologijsku „no way out“ situaciju. Kao što nitko za sebe ne kaže da je fundamentalist, isto vrijedi i za prihvaćanje etikete populista. Müller s pravom podsjeća na iskaz sira Ralfa Dahrendorfa. On je jednom ukazao na to da je populizam izrazito „borbeni pojam“ (Kampfbegriff) s kojim se teško može otpočeti ozbiljna politička analiza. (Jan-Werner Müller, isto, str. 12-13. i Ralf Dahrendorf, „Acht Anmerkungen zum Populismus“, Eurozine, 18. rujna 2007.) Zašto je tome tako? Odgovor koji ćemo ponuditi jest sljedeći. Kada već spomenuti „stari liberal“ kao što je Dahrendorf u analizama globalizacije, identiteta, anomije u suvremenom društvu u 21. stoljeću upućuje na paradokse demokracije i liberalizma, tada skreće pozornost da je u ozračju tzv. postpolitike postalo samorazumljivo koristiti gotovo manihejsku logiku Mi-Oni. „Mi“ smo primjerice Zapad, demokracija, civilizacija, blagostanje, a „Oni“ su fundamentalisti, teroristi, nazadnjaštvo, povratak u prošlost. S populizmom kao odgovorom na krizu predstavničke demokracije s obzirom na problem jednakosti i sudioništva u stvarnom političkome životu a ne tek kao dio biračkoga stroja binarno-dualno određenog političkoga spektra liberalne demokracije, nastupilo je radikaliziranje. „Mi“ smo narod, a „Oni“ su sve drugo. I stoga ih se unutar demokratskih okvira mora zakonski onemogućiti da djeluju u cilju stvaranja onoga što je univerzalno, kozmopolitsko, globalitarno. Dahrendorf stoga kaže da je „populizam jednostavan, a demokracija složena“. (Ralf Dahrendorf, isto, str. 3. ) No, u osnovi, s populizmom se nalazimo u aporiji demokracije u suvremenom kontekstu postimperijalne suverenosti. To znači da ga se ne može olako proglasiti nastavkom fašizma drugim sredstvima, jer fenomeni lijevoga populizma sa Syrizom u Grčkoj i Podemosom u Španjolskoj svjedoče o mogućnosti da ga se kao, uostalom, i pojam Kulturkampfa iskoristi za svoje svrhe. Nije li i Badiou na taj način definirao pojam „naroda“ podarujući mu pojmovno neutralne značajke i još k tome ovisne o kontekstu izvedbe politike kao događaja? Ako nitko za sebe nema hrabrosti reći da je populist, o čemu onda govorimo kada rabimo taj pojam? O političkome poretku? O programskoj hibridnoj ideologiji? O političkome stilu u doba sumraka univerzalnih prosvjetiteljskih vrijednosti? Odgovor je i da i ne. Kako je to moguće? Jednostavno, ono što je ovisno o kontekstu i situaciji mijenja se inscenacijom događaja. I uistinu je ovdje nešto samorazumljivo te stoga aporetično. Kao i nastanak subjekta neoliberalne ideologije i politike kao što je to oligarhija, tako i populizam ima svoju tamnu sjenu. Za oligarhiju je to mafija, a za desničarski populizam narod kao „rulja“ koja mržnjom i resentimanom želi neutralizirati i suspendirati sve političke „neprijatelje“ ─ strance, imigrante, neomarksiste, LGBT zajednicu, jednom riječju nesvodljivo Druge. Populizam u kontekstu neoliberalne globalne ekonomije postaje organiziranom ksenofobijom. (Éric Fassin, Populisme: le grand ressentiment, Édition Textuel, Pariz, 2017.) 3. Demokracija vs. autoritarni poredak: Karizmatski vođa i mediosfera Poput tamne sjene nad populizmom se nadvija pojam koji su teoreričari totalitarizma, osobito Carl J. Friedrich i Zbignew Brzezinski, pripisivali novom tipu diktature nastale nakon Prvog svjetskog rata, ponajprije u fašističkoj Italiji. (Carl J. Friedrich i Zbignew Brzezinski, Totalitarian Dictatorship and Autocracy, Frederick A. Praeger, New York-Washington-London, 1956. 2. izd. ) Doista, mnoge su sličnosti značajki desničarskoga karizmatskoga Vođe s korporativnim modelom države i ekonomije, političkim stilom autoritarizma s bizarno-ekstravagantnim performativnim gestama Benita Mussolinija. Autoritarna vladavina danas se, međutim, povezuje uz neke države poput Rusije, Brazila, Turske, s njihovim vođama te snažnom spregom vojske, izvršne i sudske vlasti u posvemašnjoj odanosti vladajućoj stranci-pokretu. Autoritarni poretci nisu ipak diktature ni po kriterijima koje je postavio Carl Schmitt u radovima o problemu „izvanrednoga stanja“ (Ausnahmezustand). Razlog je, naime, taj da su autoritarni poretci oni koji počivaju ne legitimnosti vladavine zadobivene pobjedom na slobodnim izborima. Sve je u tom smislu dopušteno, a ponajviše ideologijska propaganda i progon neovisnih medija i intelektualaca. U slučaju Erdogana čak ni inscenirani vojni udar na tzv. neprijatelje Turske i njezina Vođu ne opovrgava postavku da su autoritarni politički vođe i populistički demagozi i agitatori posve bliski u ideji da im je legitimnost i „izabranost“ izvedena iz „naroda“ i da ono što čine katkad brutalnim obračunom s opozicijom proizlazi upravo iz „volje naroda“. Ovdje valja spomenuti da su noviji teorijski pokušaji uspostavljanja odnosa i sveze između demokracije, populizma i autoritarizma uglavnom vezani uz reinterpretaciju Frankfurtske kritičke teorije društva, jer su Adorno, Horkheimer, Marcuse i Löwenthal stvorili konceptualni okvir za razumijevanje onoga što danas privlači nesumnjivo ponajviše medijske pozornosti. Riječ je o autoritarnome vođi i njegovim psiho-tehnologijama vladanja u masovno-demokratskome društvu. (Vidi o tome: Panayota Gounari, „Authoritarianism, Discourse and Social Media: Trump as the ‘American Agitator’, u: Jeremiah Morelock (ur.), Critical Theory and Authoritarian Populism, University of Westminster Press, London, 2018., str. 207-227.) Što karakterizira njegov politički stil? Iznimno zanimljivu analizu promjene „političkoga stila“ s obzirom na specifičnosti političke kulture parlamentarizma u zapadnoj Europi od modernoga doba do kraja 20. stoljeća u odnosu na američki spektakularni prezidencijalizam izvodi njemački politolog Klaus von Beyme. Pritom u jednom odjeljku upozorava na probleme koje liberalnoj parlamentarnoj demokraciji u 21. stoljeću stvara desničarski populizam sa zahtjevima za promjenom ustavnih okvira, oživljavanjem autoritarnih modela politike i zloporabom različitih oblika tzv. neposredne demokracije (plebiscitarno izjašnjavanje o svjetonazorskim pitanjima putem referenduma). Promjena političkoga stila uvjetovana je promjenom u smjeru od globalizma do unilateralizma, a za razdoblje antropocena u kojem smo već uklopljeni prvorazredno pitanje održivosti demokracija u svijetu bit će, prema Beymeu, odgovor na pitanje o strukturnim reformama političkih sustava u smjeru participacije širokog kruga građana. – Klaus von Beyme, From Post-Democracy to Neo-Democracy, Springer, Berlin, 2017. Već smo istaknuli da je u tom pogledu Donald Trump paradigmatski slučaj. Nitko kao on nema takvu istodobno pozitivno-negativnu psihopolitičku moć demagogijskoga uvjeravanja američke i otuda svjetske publike na društvenim mrežama. Ako to pokušavamo objasniti starim političkim tehnikama vladanja, uz psihoanalitički diskurs koji zahvaljujući Lacanu ima široku rasprostranjenost u medijima, reći ćemo da se radi o spoju demagogije i narcizma. Pritom je prvo nešto što se povezuje uz govorništvo u političkome prostoru demokracije, a drugo je povezano s psihopatološkim strukturama osobnosti. Narcizam se smatra iznimno opasnim poremećajem osobnosti s obzirom na ravnodušnost subjekta spram patnji Drugih. U socio-političkome kontekstu, kako je to pokazao Christopher Lasch u utjecajnoj studiji Narcistička kultura: Američki život u doba smanjenih očekivanja ( The Culture of Narcissism: American Life in an Age of Diminishing Expectations) iz 1979. godine, narcistički se pojam subjekta usmjerava na zadovoljenje vlastita ega u stvaranju pseudo-događaja kojima uvjerava Druge u svoje „poslanstvo“, „moć“, „nepogrešivost“. Licemjerje je upravo da se Trump u odnosu na traumatska mjesta američke politike poput prizora masovnih žrtava u napadima ubojica, koji nasumce pucaju po ljudima u javnim prostorima (crkve, trgovi, trgovački centri), pojavljuje na društvenim mrežama kao tješitelj visoke razine empatije, dok u izrazima sućuti obiteljima poginulih iskazuje nečuveni oblik reality-show poze, često na granici odsutnosti bilo kakvog osjećaja milosrđa ili zabrinutosti. Nije, dakle, narcizam tek pretjerano samoljublje pojedinca. Mnogo je pogubnije ono što Lasch iskazuje ovako: „Usprkos povremenim iluzijama o vlastitoj svemoći, narcisu su potrebni drugi da bi doživio samopoštovanje. On ne može živjeti bez publike koja mu se divi. Njegova očigledna sloboda od porodičnih veza i institucionalnih stega ne daje mu slobodu da bude sam i da se ponosi svojom individualnošću.“(Christopher Lasch, Narcistička kultura: Američki život u doba smanjenih očekivanja, Naprijed, Zagreb, 1986., str. 11. S engleskoga prevela Višnja Špiljak) Međutim, koliko god se to činilo uvjerljivim objašnjenjem, ne smijemo smetnuti s uma da je Trump populistički „heroj“ neokonzervativizma i bijelog supremacizma, te da je usto njegova moć medijskoga vizualiziranja govora u agresivnome kulturalnome ratu protiv svih, pa čak i donedavno naklonjenih mu TV-postaja poput Fox-Newsa. Potreba za Drugim odnosi se ponajprije na konfliktnu vezu sa svojim istomišljenicima. Problem je upravo u tome što oni od njegova ulaska u svijet američke visoke politike sve više odobravaju ovaj autoritarni stil vladanja bez presedana u povijesti. „Freak-personality“ postaje poželjan model komunikacije u svijetu društvenih mreža. Nitko ne voli hladne i dosadno predvidljive osobnosti. Ono što je, međutim, iznimno opasno u međunarodnim političkim odnosima jest da je takvu osobnost na ključnom mjestu „predsjednika svijeta“ teško obuzdati racionalnim argumentima. U dosadašnjoj političkoj karijeri unatoč kontingentnome karakteru ovog socio-političkoga narcizma nisu još na sreću učinjene najdrastičnije kolateralne štete. Trump u političkome obračunu s Drugima često nalikuje razjarenome pijevcu. No, ubrzo se ohladi ako naiđe na sličnog protivnika, ili naprosto ako mu se iz nepoznatog hira i straha od nepredviđenih posljedica za njega osobno ─ u smislu profita vlastite korporacije i države koju smatra nastavkom svojeg biznisa drugim sredstvima ─ upali crveno svjetlo na rubu smrtonosnoga tunela. Ovo se, naravno, odnosi na nuklearni spor sa Sjevernom Korejom i Iranom. Sjetimo se da je Huntington u Sukobu civilizacija (The Clash of Civilizations) iz 1996. godine pretkazao da će Amerika u 21. stoljeću svoje strategijske ciljeve vladavine svijetom morati učvrstiti upravo u mogućim ratovima s ovim nuklearnim silama. Iako je odlika američkoga unilateralizma i ekonomskih trgovinskih ratova za doba Trumpa postala naizgled suprotnost ciljevima globalizma, jedno je neporecivo. Hegemonija i vladanje svjetskom politikom ne znači nikakvo povlačenje u vlastito dvorište, kako mnogi nastoje protumačiti geostrategiju i nove „nacionalne interese“ SAD-a u nadolazećem razdoblju. Samo su sredstva osvajanja svijeta u novom stadiju globalnog korporativnoga kapitalizma naizgled drukčija, što dovodi u pitanje „veliku priču“ o homogenome Zapadu i njegovoj ekonomiji, politici i kulturi. Pogledajmo kako se autoritarnost i karizmatski stil vođenja politike u doba mediosfere „trumpovski“ realizira. Gounari u svojoj analizi navodi pet temeljnih značajki: (1) visoki stupanj koncentracije i centraliziranja ekonomske i političke moći; (2) izvedba politike putem straha i terora demoniziranjem različitosti „Drugoga“ i poticanje rasizma; (3) stvaranje svjesne ideologijske konfuzije; (4) nastanak autoritarnoga vođe; (5) stvaranje propagandnoga stroja za razaranje realnosti i povijesnih činjenica te „rat protiv intelektualizma“ i znanstvenoga diskursa. Nedvojbeno se populistički način konstrukcije „naroda“ ne može izvesti bez promjene u shvaćanju pojma mase. Na to sam upozorio u studiji Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, baveći se razlikom u poimanju mase i masovnoga društva u doba postmoderne te nastanka modernih totalitarnih pokreta u Italiji, Njemačkoj i Rusiji. Na paradoksalan način sve ovo koincidira s nekim značajkama umjetničkoga pokreta povijesne avangarde kao što je to bio prije svega talijanski futurizam. U tom pogledu je znakovito da je upravo 1919. književnik Gabriele D’Anunzio zauzeo Rijeku i proglasio „fašističku republiku“ kao svoj Gesamtkunstwerk. Problem nije u uspjelim i neuspjelim analogijama. Daleko je važnije vidjeti zašto se autoritarni narcizam političkih vođa populističkih pokreta u svijetu, navlastito desničarskih, istodobno pokazuje kao izvorni politički fenomen i to kao oživljavanje stila koji nužno ima negativne značajke karizmatskoga vođe. Naime, sjetimo se da je pojam koristio i Max Weber. Ali nije pritom mislio jedino na novi tip vodstva u moderno doba koji se kasnije utjelovio u totalitarnim vođama poput Mussolinija, Hitlera i Staljina. Glavni atribut karizme jest osobni utjecaj i nagovor mase bez korištenja sredstava nasilja. To je onaj tihi rad prijenosa vjerodostojnosti vladara na njegove poklonike i podanike bez posredovanja gole sile na kojoj počiva strah. Utoiliko je za razumijevanje privlačnosti populizma danas važno razabrati zašto masa u postmodernome kontekstu obilja informacija, većih obrazovnih mogućnosti, dostupnosti izvorima znanja, ipak nezadrživo hrli u naručje lažnih političkih spasitelja? Zašto tako silno obožava „freakove“ i „opsjenare“ koji ne samo da nisu nikakva zbiljska alternativa tzv. političkome establišmentu korporativnoga kapitalizma, već su naprotiv njihov „porod od tmine“, da parafraziramo Ivana Gundulića? Masa na koju populizam usmjerava svoje propagandno-političke ciljeve jest emancipirana, samouspostavljena, postmoderna masa korisnika društvenih mreža. Prema tome, ona je ne samo umrežena u smislu zajedničkih ciljeva i svrha vlastite težnje da kao „narod“ ostvari iznova državnu suverenost u doba koje još Schmitt nakon kraja 2. svjetskoga rata imenuje dobom „neutraliziranja i depolitiziranja“ svijeta kao „velikog prostora“ (Groβraum). Nije to, dakle, više masa kojom se može manipulirati i stvarati od nje bezoblično tijelo nečega što nema svoj identitet. Posve suprotno, masa u neoliberalnome globalnome kapitalizmu jest hibridna moć spajanja nespojivoga, upravo ono što je u masovnoj psihologiji austrijski književnik i kritičar totalitarizma Hermann Broch označio pojmom racionalne ekstaze. (Hermann Broch, Massenwahntheorie: Beiträge zu einer Psychologie der Politik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1995. Vidi o tome: Peter Sloterdijk, Die Verachtung der Massen: Versuch über die Kulturkämpfe in der modernen Gesellschaft, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2000.) U mnogim filmovima koji tematiziraju problem ilegalnoga useljeništva Meksikanaca u SAD i prije gradnje tog zlokobnoga zida po kojem će Trump zacijelo biti u budućnosti poznat, ako ni zbog kojeg drugog postupka dugoga puta u „zatvoreno društvo“, pojedinac iz ove socijalno-politički osvještene mase uzima stvar u svoje ruke i provodi osobno viđenje bezakonja kao „izvanrednoga stanja“. Oružje u rukama bjelačkih supremacista opravdava se ugrožavanjem „suverenosti“ države. Ne zaboravimo, usput, kako je Amerika slavu i moć u 20. stoljeću uspjela ostvariti kao država useljeništva. Bila je uz Kanadu gotovo najbolji primjer multikulturalnoga prostora razlika i otvoreno društvo pluralnosti stavova i tolerancije Drugoga. Masa se u doba postmoderne artikulacije svijesti mobilizira putem neposrednih aparata mediosfere. Za razliku od uloge medija u doba tehničke reproduktivnosti o čemu je pisao Benjamin, sada je sve u otvorenosti mogućnosti i moći povratne sprege (feedback) koja interaktivno daje pojedincu iluziju da je slobodan izabrati simbolički rečeno raj i pakao. Ne može postojati nikakav desničarski populizam kao izvorni fenomen autoritarnoga vođe u doba mediosfere ako ne postoji masa koja se „u ime naroda“ proglašava subjektom konstrukcije države, naroda i suverenosti. Štoviše, masa u društvima spektakla kao društvima kontrole postaje moć ideologijske propagande upravo zbog toga što želi posve suprotno od onoga što Freud postavlja ciljem psihoanalize. Pravi smisao opsojnosti masovne mobilizacije „naroda“ u populističkome diskursu povratka izvornim vrijednostima etnosa i laosa jest antifrojdovski: Wo es Ich, soll Es werden (Gdje je bilo Ja, treba doći Ono). Uz aporiju suvremene politike ovaj paradoks masovno-psihološke svijesti danas podaruje populizmu zanos i što je najzlokobnije, tu mahnitu „racionalnu ekstazu“ s kojom interaktivni bojovnici kreću u borbu protiv „neprijatelja naroda“. Kada imamo posredovanje moći/znanja putem artikulacije digitalnih medija tada imamo najmoćnije ideologijsko oružje suvremenosti. Ono je po svojim temeljnim značajkama kao i narod u suvremenosti ništa drugo negoli neutralno, stvar pragmatike i konteksta, čisti alat za svrhovitu uporabu o kojoj odlučuje Vođa i njegov narod. Trump o tome „tvita“ ovako: „America doesn’t need more ‘all-talk, no-action politicians running things. It needs smart businesspeople who understand how to manage. We don’t need more political rhetoric – we need more common sense. ‘If it ain’t broke, don’t fix it – but if it is broke, let’s stop talking about it and fix it. I know how to fix it.“ 4. Zaključak Populizam, doduše, nastaje kao političko-ideologijski odgovor na neoliberalnu globalizaciju i multikulturalizam, i po tome je sličan fundamentalizmu. No, razlika je u tome što je potonji pojam utemeljen na mržnji spram modernosti u liku Zapada, demokracije, liberalizma, ljudskih prava, društva spektakla, kulture poštovanja Drugoga. Tome nasuprot, populizam kao hibridni sklop povratka „izvornim vrijednostima“ i „narodnoj suverenosti“ pripada logici djelovanja demokratskih načela, iako je najvećim dijelom usmjeren antidemokratski i antipluralistički. Ovdje valja dodati još nešto iznimno važno. Uspon populističkih pokreta osobito u Europi nakon 2015. godine i velikog izbjegličkoga vala iz Sirije, Iraka i Afganistana dovodi do toga da se iznova u središte postavlja pitanje politike identiteta. No, ovaj put to se događa kao ksenofobno raspoloženje protiv svih Drugih koji ugrožavaju rasnu i nacionalnu „čistoću“ naroda shvaćenoga u značenju izvornoga etnosa i laosa. Sve nam to pokazuje da nije posrijedi koherentna ideologija niti politika, jer između lijevih i desnih populističkih pokreta postoji, unatoč koncepcijskih bitnih razlika, podudarnost u kritici neoliberalizma i „novoga svjetskoga poretka“. Protiv „Global Governance“ alternativa se pronalazi u povratku suverenosti nacija-država, autoritarnim formama vladavine i sveprisutnom ozračju antiprosvjetiteljstva. Svi su populisti suglasno protiv tzv. establishmenta, ali su desničarski snažno protiv multikulturalizma, migracija, stranaca, globalizma i tolerancije Drugih. Naposljetku, neutraliziranje i suspenzija pojma demosa kao onog što uzdiže „narod“ iznad plemensko-rodovskih okvira u smjeru kantovsko shvaćenoga kozmopolitizma dokaz je trijumfa populizma nad republikanskim načelima demokracije. Posrijedi je čin od dalekosežnoga značenja za smisao vođenja politike u nadolazeće doba. Tko ne želi govoriti o opasnostima koje populizam kao takav donosi razvitku istinske demokracije s onu stranu ideologije „naroda“ kao suverena bez zemlje, kapitala i vlasništva, taj neka šuti o odnosu globalnoga kapitalizma, neoliberalizma i oligarhije. Nakon postpolitičkoga suglasja korporacija i sindikata, države i stranaka, koje se raspalo u prah i pepeo nakon financijske krize 2008. godine u svijetu, postalo je očigledno da se iza zahtjeva za proširenjem područja borbe u suvremenoj demokraciji skriva nova ideologija zasnovana na ksenofobiji i „zatvorenome društvu“. Nastanak demagoga, agitatora i karizmatskih vođa u tom međuprostoru između svođenja politike na korporativno upravljaštvo (gouvernementalité), kako bi rekao kasni Foucault, i elitarnu smjenu na vlasti desnice i ljevice, simptom je razaranja biti svijeta politike koji se orijentirao k ozbiljenju veličajnih ideja slobode, jednakosti, pravednosti i, last but not least, solidarnosti s Drugima u ekonomskom, političkome i kulturnome smislu. Solidarnost se danas nepovratno prometnula u šovinističku mobilizaciju „naroda“ protiv Drugih, a umjesto normativnoga delirija tzv. kraja politike susrećemo se s pseudo-participativnom kulturom plebiscita-referenduma-aklamacija. To je posvemašnja perverzija demokracije zbog toga što mantra o „vladavini većine“ namjerno ispušta iz vida kako su očevi-utemeljitelji liberalizma i prosvjetiteljstva od Lockea, Montesquiea i Rousseaua u zaštiti manjina vidjeli jedini način smislenosti i metafizičkoga opravdanja novoga poretka slobode koji se rađao u borbi protiv tiranija i despotskih diktatura predmodernih vremena. Umjesto onog lenjinističkoga aktivizma u pitanju što činiti, možda je bolje učiniti konceptualni obrat i pitati: kako misliti političko i politiku nakon trijumfa neoliberalizma u ekonomiji, populizma u politici i masovnoga spektakla u kulturi? Kao i Fassin i Urbinati, primjerice, ne vidim rješenje u političkoj strategiji „ljute trave na ljutu ranu“ koju predlažu radikalni ljevičari agonalne demokracije poput Mouffe i drugih. Uostalom, kakvi su to rezultati koje donose u zalog lijevi populistički pokreti poput Syrize i Podemosa? Zar u tome da između Ciprasa i pomahnitalih nacionalista u Grčkoj nema razlike povodom mitinga protiv prava Makedoniji kao državi da se naziva kao što se nazivala u komunističkoj Titovoj Jugoslaviji kad je imala neusporedivo više suverenosti od današnjeg nekontroliranoga raspada države? Ne, populizam u Europi, poglavito, ne može biti vjerodostojna kritika establišmenta sve dok su vođe nacija-država korporativni egzekutori ekonomije koji provode u djelo onu najgoru perverziju demokracije što ju je jasno vidio još Montesquieu: da, naime, političari postaju trgovci, a trgovci određuju bit politike s njezinim normama i zakonima. Populizam je u tome ništa drugo negoli perverzija smisla demokracije uopće i ono što je u tome najzlokobnije, njezina subjekta ─ naroda. Kada etnos i laos drže pod jarmom mističnu moć demosa, to je doba dehumanizirane pustinje u kojem politika kao mišljenje-djelovanje u svrhu općeg dobra zajednice postaje privatni biznis šarlatana i opsjenara. A „narod“ ih obožava ne zato što su drukčiji od njega, nego zato što su slika i prilika masovne idolatrije, te mračne želje da se od samosvjesnoga subjekta odgovornosti za sebe i Druge postane „ono“ bezlično, kolektivno ništavilo. Što činiti, dakle? Misliti i djelovati protiv populizma kao ksenofobije u suvremenosti, koliko god se to činilo danas posve uzaludno. I naposljetku, reći jasno i odrješito, parafrazirajući glavnu zvijezdu neoliberalizma, lady Margaret Thatcher: There is no such thing as people.

March 29, 2026
Kultura je nihilistički krug kredom

Kultura je nihilistički krug kredom

1. Da li će 21. vijek biti vijek fundamentalizama? Postavka da živimo u doba kraja ideologija i sama je ideologijska. S jedne strane, radi se o kraju velikih ideologija moderne. One su koncem 20. stoljeća iscrpile svoje mogućnosti. Prije svega to se odnosi samo na totalitarni poredak realnoga socijalizma s njegovom legitimacijskom moći u ideologijsko-političkome liku komunizma. Fašizam je nestao s povijesne scene porazom u drugome svjetskom ratu. S druge strane, kraj ideologija označava nešto krajnje čudovišno. Totalitarni poredak pretpostavlja razaranje građanskoga društva i modernoga koncepta slobode pojedinca. Stoga je paradoks u tome što je neoliberalni svijet globalizacije u svojem sadašnjem obliku doista nedovršeni kraj ideologije, jer iako načelno suprotstavljen fašizmu i komunizmu time što zagovara slobodu pojedinca, tržišnu privredu i liberalnu demokraciju, u stvarnosti se zbiva kao globalitarni poredak nadzora i kažnjavanja slobode, kako bi rekao Foucault. Nadzire se i kažnjava sve Druge koji se suprotstavljaju tom jedinome putu svjetske povijesti s novim ideologijskim oružjem. Države koje ne slijede model imperijalnoga poretka Amerike i Zapada proglašavaju se kriminalnima (tzv. rogue states), radnički pokret i antiglobalizacijski pokret destruktivnim silama postmoderne ekonomije, a pokreti za novim identitetom žena, manjinskih skupina i potlačenih naroda Trećega svijeta rušiteljem stabilnosti poretka. Korporacijski kapitalizam može imati samo različite političke oblika nadzora nad životom pojedinca. Autoritarni model Kine ili Rusije, primjerice, pokazuje da je kapitalizam ravnodušan spram ljudskih prava, sloboda i uzvišenih ideala moderne demokracije. Kada takav poredak više nema svoje „prirodne“ neprijatelje, on ih sam proizvodi. Fundamentalizam je, dakle, već u samome pojmu moderna ideologijsko-politička reakcija na neoliberalni poredak globalizacije. Njegova osnova ne može biti ništa drugo nego vjera kao militantna ideologija, pri čemu je islamski fundamentalizam samo najradikalniji oblik politizirane vjere danas u svijetu. 21. stoljeće iz logike same stvari bit će dovršavanje kraja povijesti svim dosad viđenim sredstvima u novome stanju čudovišnih preobrazbi. Svjedočit ćemo o drugoj (simboličkoj) smrti ideologija kao što su fašizam i komunizam, da se poslužim Lacanovom poznatom postavkom o dvije smrti subjekta, stvarne i simboličke. Ovaj apokaliptički ton valja ipak shvatiti s više ironije, a manje zlogukosti. Fundamentalizmi su u svojem navodnom neprijateljstvu spram neoliberalnog korporacijskoga kapitalizma nužno čudovišni hibrid fašizma po formi, a komunizma po sadržaju: Totalitarni koncept zajednice koja nadilazi podjelu na političku državu i građansko društvo bio je u temelju totalne korporativne države kakvu je zamišljao fašizam. Socijalna pravednost i solidarnost pripadnika takve zajednice odnosi se samo na vjersku, nacionalnu i kulturalnu homogenost – ovo potonje je cinični izraz za novi rasizam isključenja drugih iz „naše“ kulture“ – što je pervertirani koncept komunizma u novome ruhu vjerskoga fundamentalizma. To je razlog zašto mnogi teoretičari, a osobito novi francuski filozof Glucksmann u svojim knjigama o fundamentalizmu Treća smrt Boga i Dostojevski na Manhattanu, tvrdi da je islamski fundamentalizam totalitarizam s Janusovim licem fašizma i komunizma. Ali pritom se zaboravlja nešto krajnje latentno u samome izvoru neoliberalne ideologije, koja je danas jedina osnova postojanja novoga svjetskog poretka. Fundamentalizmi su samo reakcija na modernu kulturu radikalne slobode pojedinca da vodi svoj život protiv svih zabrana. Oni ne ugrožavaju legitimnost kapitalističke globalitarne „misije“, nego ga, štoviše, ideologijski opravdavaju time što u ime Boga uvijek samo brane svetu „krv i tlo“ vlastite kulture. Zato kapitalizam nije religijski kult, nego je politizirana religija u 21. stoljeću u svim svojim pojavnim oblicima kult kapitalističke materijalističke perverzije: In Gold We Trust. Svi su fundamentalisti samo pervertirani poduzetnici manihejske borbe za vlastitu bolju prošlost, Njihova je vjera u budućnost istovjetna vjeri militantnog preobraćenika s jedne ideologije na drugu. Bijes i mržnja na Druge čine osnovu nove ljubavi spram Boga kao univerzalnoga fetiša svake moguće političke paranoje. 2. Je li kapitalizam svijet do te mjere uspio globalizirati, da zaista jeste svijet, u jednini, a ne svjetovi, u množini? Postoji samo jedan svijet i jedna, globalna civilizacija. Ona se zbiva u prostoru-vremenu svjetske povijesti na svojem kraju. Subjekt i supstancija kapitalističkoga razvitka su suvremene tehno-znanosti. Upravo je u tome problem. Bez napretka tehno-znanosti kapitalizam je osuđen na propast. Taj svijet je planetarni usud kojemu ne preostaje suviše mogućnosti. U svojem razvitku on je totalno podvrgnut sferi nužnosti i neizbježnosti kapitalističke globalizacije,. Posrijedi je pitanje moći i održanja gologa života ako je netko isključen iz njegove logike funkcioniranja. Žrtve su strašne – bijeda, zaostalost, nerazvijenost, prepuštanje na milost i nemilost agoniji koja se zbiva kao cinični spektakl ekološki održivoga razvitka. Najbolji primjer za to je danas Afrika. To je prostor u kojem je neizbježno pojavljivanje radikalnoga fundamentalizma zato što je opustošen ekonomskim neokolonijalizmom zapadnjačke globalizacije. Više se gotovo nema što opustošiti, pa je jedino preostalo da se u zamjenu za velike valove migracije stanovništva u zapadnu Europu nadziru njegovi ekološki resursi – nafta, plemeniti metali, flora i fauna za potrebe globalnog kulturnoga safarija. S time uvelike ide ruku pod ruku i filozofijski zaokret spram prava životinja. Kad su ljudske slobode postale ideologijskom praznom frazom u biopolitičkome poretku gologa života, tada se još jedino možemo osloniti na zaštitu prirode, ionako već iz temelja preobražene u privatizirane korporacijske eko-parkove. Postoje, doduše, još uvijek i drugi svjetovi. To su svjetovi subverzivne mašte kao utočišta pred agonijom ove hiperrealne pustoši i apokalipse globalitarnoga svijeta. Umjetnost je posljednja mogućnost otpora tom „svijetu“. Ali i ti su svjetovi u svojoj produktivnoj nemoći sve više interaktivna entropija zajedništva, kao u Pynchonovu romanu Gravity Rainbow, a sve manje realna alternativa ovom jednom, jedinome svijetu užitka u objektima potrošnje i preživljavanja na rubu egzistencije. 3. U vašoj knjizi ZAOKRET (Littreris, Zagreb, 2009.) govorite o kraju kulture kakvu smo poznavali. Što je kultura danas, što je ona postala? Odnosno, kako ste to formulirali, trebamo li, uopšte, izaći iz slijepe ulice kulture? Kultura je u suvremeno doba nova ideologija koja se realizira u spektaklu medijske proizvodnje i reprezentacije događaja. Sve su razlike u modernome pojmu kulture nestale. Elitna je kultura danas istog vrijednosnoga ranga kao i njezina navodna suprotnost, vulgarna, masovna kultura s najgorim učincima zatupljivanja javnosti. Ovo što govorim zvuči sablažnjivo. U svojim sam knjigama, a posebno u Moći nepokornosti: intelektualac i biopolitika iz 2006. godine nazvao taj fenomen spektaklom dobrovoljnoga ropstva. Kada kultura u svojem značenju humanističke emancipacije čovjeka od zabluda i predrasuda neznanja, što je bila osnovnom idejom od prosvjetiteljstva do 20. stoljeća, izgubi svoju supstanciju, ona je samo po vanjskim uresima još duhovna avantura modernoga subjekta. Ali stvarno to više nije. Sada je perverzni obrat u tome da je kultura akumulirano masovno znanje u formi spektakularne razmjene informacija na tržištu. I filozof, i znanstvenik, i umjetnik, i posljednji slavni praznoglavac, što je sinonim za aktere celebrity kulture, sudjeluju u tom procesu informacijsko-komunikacijske proizvodnje sadržaja novoga identiteta kulture. Ona je nužno prazna, svedena na specijalizirane životne stilove potrošača, i što je više uklopljena u poredak globalnoga kapitalizma to je više njezina funkcija i uloga slična onome učinku koji McLuhan naziva implozijom medija. Naime, taj je učinak u slobodi izbora načelno ravnopravnih sadržaja, i Mahlerove V. Simfonije i turbo-folk bljezgarija – dosada i puko rasterećenje. Kada je kultura postala drugo ime za banalnost, barbarstvo i glupost, što je vidljivo u aktualnim ideologijskim borbama oko ugroženosti tzv. nacionalnoga identiteta, tada je nužno prijeći na drugu obalu. Kultura je nihilistički krug kredom. U njemu je moć priznanja vlastitoga identiteta jednaka nemoći ostvarenja vlastite slobode nepripadanja toj i takvoj kulturi, koja sve srozava na kult lažnoga identiteta i još lažnijih razlika. Danas mi Brochova definicija kulture kao simboličkog prevladavanja smrti zvuči nostalgičnom tužaljkom za nečime što je možda oduvijek bila samo iluzija. Ali i to je bolje od ove hipertrofije realnosti. 4. Da li identitetske borbe u promijenjenim okolnostima gube na značaju, ili upravo suprotno? Borba za identitet je istodobno autentična, kada je posrijedi stvarna prijetnja gubitka slobode identiteta. Tada se kultura nužno afirmativno potvrđuje sredstvom i svrhom egzistencije. U doba etničkih ratova i ratova za državnu neovisnost nacionalni je identitet prvorazredno pitanje slobode identiteta, Isto vrijedi i za sve druge oblike otpora hegemoniji. Borba za identitet nije, dakle, nešto zastarjelo i nevažno u novim uvjetima političke globalizacije. Ali kada se svodi samo na isticanje manjinskih prava, kada je svedena na multikulturalnu retoriku priznanja Drugoga u univerzalnome getu kultura, onda je isprazna i „reakcionarna“. Uzmimo samo primjer štrajka glađu žena radnica u zagrebačkoj tekstilnoj tvornici „Kamensko“ ovih dana. To je paradigme gotovo uzaludne borbe radnika protiv najvećih kriminalnih radnji u sprezi države i privatizirane ekonomije. Ali ovdje je riječ o ženama, koje su objekt političko-ekonomske logike neoliberalne pljačke u Hrvatskoj ostavljenih da se bore same protiv svih za svoja radnička prava. Njihov je identitet to da su radnice, da su žene kao majke i da je egzistencija njihovih obitelji svedena na goli život. To je temeljni pojam biopolitike kako ga je razvio talijanski filozof politike Agamben. Borba za identitet je danas prije svega borba za dostojanstvo života u uvjetima neoliberalne eksploatacije i zatiranja ljudskoga života kao takvog. Sve drugo je, doduše, važno, ali presudna je ipak materijalna egzistencija čovjeka. Povratak u stanje moderne industrijske demokracije označava povratak borbi za slobodu i prava na rad prema načelima socijalno-tržišne privrede. Identitet se uvijek ostvaruje u radikalnoj borbi protiv Drugoga, ne samo u njegovu priznanju. 5. O čemu govorimo kada govorimo o biopolitici? O metodama i strategiji političkoga isključivanja Drugih iz suverene političke zajednice (ilegalni imigranti), o biomedicinskim zahvatima u tijelo čovjeka, o granicama reprodukcije gologa života, o slobodi, životu i smrti u doba apsolutne produkcije samoga života kao događaja kapitalističke eksploatacije ljudskoga tijela do krajnjih granica. Biopolitika je istoznačna sa stanjem nadzora države i njezinih ideologijskih aparata i institucija nad slobodom čovjeka. Govorimo, dakle, o novoj definiciji ljudskih prava i suverenosti nacije-države u neoimperijalnome poretku globalizacije. 6. Nakon „Zaokreta“, što je uloga filozofije? Što danas može biti uloga (bio)političkoga intelektualca? Filozofija ima svoj izgled prebolijevanja ove tehno-znanstvene epohe svođenja svijeta na racionalni izbor i produženje života čovjeka u posthumanome stanju stroja, kiborga i robota samo u pokušaju radikalne dekonstrukcije svijeta kao biopolitičkoga arhipelaga. Ne mnogo, uistinu mali, ali nesvodiv ostatak koji je sada na istom rangu kao i uloga suvremene umjetnosti. A intelektualci ako ne postanu medijski proizvođači koncepata, na rubu spektakla i dosade, više ne postoje. Spektakl, dakako, uključuje i spektakl svih vrsta revolucionarnih obrata i zaokreta na javnoj pozornici. Umjesto intelektualaca imamo danas nove mandarine i proroke korporativnoga znanja. Preostaje nam ipak mišljenje slobode kao bezdana i kaosa ovoga svijeta. Intelektualci su prije svega mislioci, a tek onda aktivisti i borci za univerzalne vrijednosti.

March 28, 2026
Bijele rupe

Bijele rupe

Uvod: zaokret spram tijela (corporal turn) Zašto se već od kraja 80-ih godina 20. stoljeća neprestano govori o praznini, komunikaciji, vizualnosti i tijelu? Jesu li to samo metafore-pojmovi kad se rabe u djelima teoretičara postmoderne i iz nje izvedenih raznolikih kulturalnih teorija? Očito da su praznina i komunikacija, vizualnost i tijelo usko povezani. Ali oni to nisu kao binarne suprotnosti, niti u dijalektičkome smislu sinteze proturječnosti. Njihova veza proizlazi iz strukturalnoga četvorstva medijskoga doba. Četvorstvo je ovdje sklop postmetafizičkih pojmova/riječi. Identitet suvremenoga svijeta je prazno mjesto razlika. Isto u razlikama čini pojam identiteta praznim pojmom (flatus vocis). Pojam je prazan kada mu nedostaje zbiljski predmet. Ako se u njega može upisati sve što pokriva riječ poput, primjerice, kulture, tada je riječ o fluidnim oznakama životnoga stila neke skupine ili pojedinca. Jedan od najznačajnijih romana 20. stoljeća, Čovjek bez osobina Roberta Musila, već u naslovu pokazuje o čemu se tu radi. Praznina pojma znači da je subjekt u novome sklopu odnosa istisnuo supstanciju. Ta pirova pobjeda znači da sam pojam čovjeka sada više nema svoju supstanciju. On je „bez osobina“ čim mu se oduzme duhovna supstancija. Svodi ga se na ono kako se u postmoderno doba čovjek shvaća: na duševno-tjelesni subjekt društvenih odnosa i kulturnoga poretka značenja. Identitet je upravo to mahnito traganje za izgubljenim tlom pod nogama. Iako subjekt označava etimologijski ono što je pod-metnuto, a supstancija ono što je pod-stavljeno, subjekt bez supstancije je kao tijelo bez „spiritualnoga oka“. Ono je vizualno fascinantno. Ali je istodobno njegov novi identitet ogoljenost bez „srži“. Na pitanje što čini identitet neke suvremene nacije odgovora se uvijek nabrajanjem njezinih atributa: jezik, religija, umjetnost, običaji, mit, sjećanje. Bit naroda u globalno se doba ispražnjuje od svega toga i svodi se na njegovu političku subjektivnost. Bez toga mu je oduzeto pravo na predstavljanje u svijetu. Moć političke konstrukcije (subjekt) odlučuje o dekonstrukciji narodnih obilježja u doba globalnoga poretka nacija-država. U globalnome poretku identiteti su društvene i kulturne konstrukcije. Oni nisu povijesno nepromjenjivi. Ali promjena je jamstvo njihova opstanka. Identitet se konstruira u procesu razvitka svojih razlika. Isto se ili dijalektički razvija do višeg stupnja istovjetnosti u razlikama ili se pak pokazuje u onome što Heidegger naziva „stabilnošću u promjeni“. Ono isto (identično), koje se u samome pojmu identiteta odnosi na nemogućnost daljnjega dijeljenja, može se prikazati figurom prizme. Kroz nju prolazi svjetlost, prelamajući se u različitim kutovima. Promatrač više ne vidi cjelinu svjetlosti, nego njezine odbljeske u predmetima. Odbljesci kao fraktali svjetlosti konstituiraju cjelinu slike koja se otvara promatraču. Ali on nije netko tko konstituira sliku, nego je njome sam konstituiran. Slika o čovjeku u doba Grka, srednjega vijeka i u naše digitalno doba ista je samo po tome što se odnosi na čovjeka kao bića koje stvara slike na nekom predmetu. Opaženo i način kojim se otvara mogućnost takvog opažaja samo su dva „analogna“ pogleda, uvjetno još rečeno, „subjekta“ i „objekta“. Već je otuda jasno da se od novovjekovne slike svijeta događa slikovni i spoznajni zaokret. Fenomeni se ne pokazuju neposredno, a promatrač nije u položaju pukog opažatelja. Predmet se mijenja činom opažaja. No, ono opaženo istodobno mijenja opažatelja. Praznina je temeljna ontologijska struktura bitka u vremenu „vječne sadašnjosti“. Implozija informacija u digitalnome dobu stvara nužnost interaktivne komunikacije bića. Oni su sudionici mreže događaja (actors network). Komunikacija je, pak, informatički, dakle, tehničko-tehnologijski proizvedena. Uvjet mogućnosti komunikacije jest vizualizacija informacija. Slika koja nastaje tehničkim ili digitalnim putem umjetna je slika uronjena u virtualnu realnost. U njoj se ne pojavljuju „živa tijela“ kao žive slike na početku procesa razvitka novih medija (film). Tijelo života konstruira se medijski. Ono je virtualno tijelo života same praznine vizualne komunikacije koja prethodi svim drugim oblicima ljudskih društvenih i kulturnih odnosa. (Žarko Paić, Vizualne komunikacije: uvod, Centar za vizualne studije, Zagreb, 2008.) Četvorstvo praznine, komunikacije, vizualnosti i tijela odgovara po analogiji rascijepu identiteta suvremenoga doba slike svijeta na prazno mjesto imaginarnoga, simboličkoga i realnoga u konstrukciji svijeta medijskoga doba. Shema imaginarno, simboličko i realno je Lacanova odredba strukturalnoga odnosa nesvjesnoga i jezika kojim se artikulira svijet kao horizont smisla. (Jacques Lacan, Écrits, W.W. Norton & Company, London-New York, 1996.) Imaginacija je prazna fantazma. Simboličko je prazno mjesto susreta označitelja, označenoga i znaka. A realnost nije iskrivljena slika u zrcalu kao u cameri obscuri, kako je Marx vizualizirao pojam ideologije, nego virtualno generirani prostor-vrijeme događanja svega što jest. (W.J.T. Mitchell, Iconology: Image, Text, Ideology, The University of Chicago Press, Chicago, 1987., str. 168-172.) Image-Matrix prethodi svakoj mogućoj imaginaciji zato što je generirani sklop beskrajno umnoženih informacija iz kojih se stvara „novi“ predmet umjetno generirane realnosti uopće. (Arthur Kroker, „The Image-Matrix“, www.ctheory.net) Kao što je u doba globalne ujednačenosti svih tzv. kulturnih razlika pitanje identiteta pitanje nadilaženja granica u logičkome, povijesnome i realnome svijetu događaja, tako se nesumnjivo odredba onog što još nazivamo svijetom odnosi na složenu rekombinaciju pojmova-metafora iz fizike, teorije informacija, tehnologije prijenosa slike na daljinu. Ali odnosi se i na nešto samorazumljivo što je istodobno i najteže za promišljanje karaktera svjetovnosti suvremenoga svijeta. To samorazumljivo nadilazi sve granice logičko-povijesnoga poretka značenja. Ne može se čak ni pitati o njemu na tradicionalno metafizički način. Ne može se o njemu ništa saznati iz njegova što, jer je metafizika u svim svojim povijesnim zgodama to nešto određivala akcidentalno, pukom drugorazrednom supstancijom (rex extensa u Descartesa) ili produžetkom prirode, oblikom, materijom. Ali uvijek je to nešto bilo određeno kao nešto izvedeno, nikad autonomno i nikad bez odnosa s višim poretkom smisla u onome duševnome (psiha) i duhovnome. To spram čega praznina, komunikacija i vizualnost smjeraju u suvremeno doba jest – tijelo kao slika ili medij. Tijelo nije ovdje skup fiziologijskih svojstava i organa. Ono nije ni automat ili mehanički sklop, kako je to novovjekovna racionalistička metafizika od Descartesa do Malebrancha postavljala temeljem za razumijevanje prirode i osobito životinja. Subjektivnost je u filozofijskome smislu čin samopostavljanja uma kao konstruktivne moći isključenja svih drugih određenja. Tijelo ne misli, iako je mozak središnji organ mišljenja u tijelu. Tijelo je uvijek samo ono što je površina, izvanjskost, objekt, posredovanje između duha i duše, vidljivo polje očitovanja tzv. unutarnjih sila i procesa. Danas svjedočimo o ekstazi emocionalnosti. Zaslugom kognitivne psihologije, suvremena emocionalna inteligencija smatra se važnijom od intelektualnoga razvitka kao logičko-apstraktne mreže učenja simboličke konstrukcije svijeta. Sve se to može opravdano nazvati pobunom prezrenoga tijela i njegovih povijesno „nižih“ funkcija u razumijevanju svijeta uopće. Nisu rijetke tvrdnje da je riječ/pojam tijelo (body) 80-ih godina 20. stoljeća posve istisnulo iz govora temeljne riječi/pojmove metafizičke povijesti – duh i dušu. (Aleida Assmannn, Einfűhrung in die Kulturwissenschaft: Grundbergriffe, Themen, Fragestellungen, Erich Schmidt Verlag, Berlin, 2008., 2. izd., str. 93.) Ako je duh (logos, mind, geist) ono što stoji u središtu filozofije do njezina kraja u ozbiljenju u pozitivnim znanostima, a riječ duša (psyche, soul, seele) silazak u ono unutarnje, mračno i nespoznatljivo s kojim otpočinje doba psihologije i psihoanalize, tada je tjelesnost tijela svoju ekstazu viška značenja poprimila tek nakon uspostave novoga poretka društvenih i kulturalnih praksi dokidanja represivne sublimacije svijeta 60-ih godina 20. stoljeća. Tijelo se artikulira kao niz diskurzivnih praksi. Riječ kao osnova teksta početak je „velike priče“ o tijelu u zapadnoj kulturi na ishodu modernosti. Možemo govoriti o nekoliko različitih diskurzivnih praksi. Novi pojam kulture kao identiteta s pomoću njih se ozbiljuje u svijetu. Pritom valja istaknuti da se pojam „svijeta“ jezično artikulira uvijek u mediju društva i kulture. „Svijet“ suvremene umjetnosti od trenutka nastupa povijesne avangarde u prvoj polovini 20. stoljeća reducira se na društveno revolucioniranje života. Umjetnost želi stvoriti „novo društvo“, a ne „novi svijet“. Sve do danas u djelima/događajima suvremene umjetnosti društvo se pojavljuje predmetom i referentnim poljem njezina djelovanja. Za dokaz te postavke dostatno je uputiti na uporabljivost ključne sintagme neomarksističkoga teoretičara i suvremenoga umjetnika Guy Deborda – društvo spektakla. To je društvo poopćenje robnoga fetišizma kapitalističke proizvodnje do nestanka uporabne vrijednosti robe u korist njezine razmjenske ili simboličke vrijednosti. Znak se identiteta u društvu spektakla konstituira medijski, a to znači vizualnom komunikacijom između objekata kao stvari. Tko je subjekt društva spektakla? Nitko drugi i ništa drugo negoli tijelo kao spektakularno postvarenje onog što je preostalo od čovjeka. (Guy Debord, Društvo spektakla, ARKZIN, Zagreb, 1999. S francuskoga preveo Goran Vujasinović. O interpretacijskim dosezima Debordova pojma društva spektakla vidi: Steven Best/Douglas Kellner, The Postmodern Adventure: Science, Technology, And Cultural Studies At The Third Millennium, The Guilford Press, New York-London, 2001. ) Preostatak je nedjeljiv. Zato se sada u samome tijelu događaju sve preostale mogućnosti promjene medijski konstruiranoga svijeta. Prostor-vrijeme društva spektakla jest virtualizacija realnosti i stabilnost u promjeni onog što nazivamo trenutačnost. Tijelo je već unaprijed medijski konstruirano kao: (1) Medijalna veza između onog što je tvar (grčki soma) i znak (grčki sema). U digitalnome kôdu novih medija tijelo se dekodira u virtualnome prostoru-vremenu kao somatsko-semiotičko polje upisivanja značenja iz nove društvene i kulturne okoline. Pojam okoline nije vezan samo uz prirodni okoliš, nego ponajprije uz okolni svijet (Umwelt). Takav je svijet sustavno određen institucionalnim umrežavanjem subjekata/aktera komunikacije. Sve što je vezano uz tijelo neizbježno postaje komunikacijskim proizvodom (seksualnost, moda, umjetnost, sport, spektakl). Kultura tijela u medijalnome okružju istodobno je novo tijelo tehnokulture. Semiotika (tehno)kulture postaje obvezujućom teorijskom interpretacijom tijela kao medija. Znak, označitelj i označeno tijelu podaruju „smisao“ u kontekstu, ili, bolje, novom znakovnome okružju. Ono tek u tjelesnoj komunikaciji različitih društveno-kulturalnih skupina ima svoje mjesto i simboličku vrijednost. Izvan toga je svedeno na puko somatsko: meso, tvar, površinu, izvanjskost. (2) Konstrukcija spola/roda (sex/gender) u fundamentalnome „ontologijskome“ zaokretu da tijelo nije esencijalno određeno, već se potvrđuje tek kao tijelo muškarca, žene, transspolno/rodno subjektom svojim društvenim i kulturalnim akcijama. To je danas osnova svakog feminističkoga i postfeminističkoga razumijevanja tijela kao „inskripcije“ (upisivanja znakova), koje polazi od epistemologijskoga postupka socijalnoga konstruktivizma: priroda nije stvar-o-sebi, nego je ono što još nazivamo „prirodom“ ili „supstancijom“ tijela rezultat konstrukcije subjekta. (Judith Butler, Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity, Routledge, London-New York, 1990., Judith Butler, Bidies: That matter, Routledge, London-New York, 1993., Elisabeth Grosz, Volatile Bodies: Toward of Corporal Feminism, Indiana University Press, Bloomington, 1994.) Žena se ne rađa, već se ženom postaje. Subjekt se u socijalnome konstruktivizmu poopćuje i uvijek je društveno i kulturalno određen (subjektivnost žene, subkulture, manjina). Izvedba ili performativnost tijela je temeljni medij njegove otvorenosti svijetu. (3) Relokacija značenja i dekonstrukcija poretka moći (političke, društvene, kulturalne) u priznanju tijela kao potlačenoga subjekta povijesti. To je osnova današnje postkolonijalne teorije. (Homi K. Bhabha, The Location of Culture, Routledge, London-New York, 1994.) Ona nema samo obilježja univerzalne pobune protiv rasizma i etnocentrizma zapadnjačke globalizacije, nego je znak konstrukcije novih hibridnih identiteta. Tijelo nije više ni „bijelo“ (hegemonija zapadnjačke civilizacije kao univerzalnoga puta napretka/razvitka u moderni), ali nije ni „crno“ u značenju političko-kulturalne borbe za slobodom priznanja drugoga identiteta. Ako je tijelo kartografija novih hibridnih identiteta, onda je posrijedi njegova fluidnost i posvemašnja otvorenost koja nadilazi granice semiotike tijela. Znakovi takvog tijela više se ne odnose ni na što esencijalno, univerzalno, utemeljeno u Ocu/Zakonu povijesne avanture. Sve je izokrenuto, razmješteno, decentrirano. Relokacije tijela neprestane su borbe za novim priznanjem „crnoga“ u „bijelome“ svijetu. A time istodobno „bijeli“ svijet postaje poprištem novoga transnacionalnoga, transrasnoga i transrodnoga identiteta. Čistoća podrijetla i iskonska „priroda“ tijela razoreni su u krhotine. (4) Novi tehnologijski „organ“ koji u doba vladavine novih medija kao novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija funkcionira u decentraliziranome svijetu mreže (network). Tijelo kao mreža ili složeni poredak struktura i funkcija konstituira kulturu u globalno doba kao postkulturu ili kao virtualni horizont u kojemu se događa ono što je još preostalo od svjetske povijesti. To je tijelo kao „stroj“. Njegovo društveno-kulturno ustrojstvo je prelazak iz doba transgresivnoga tijela (Kroker) u čisti objekt ili u formu kiborga kao spoja biotehnologije i realnoga života. (Mike Featherstone/Roger Burrows (ur.), Kiberprostor, kibertijela, cyberpunk: Kulture tehnološke tjelesnosti, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.) Tijelo se u ovom modusu svojega pojavljivanja desupstancijalizira i desubjektivira do krajnjih granica. Ono postaje umjetni život ili tehnologizirano živo tijelo koje misli, osjeća, predočava. Deleuze/Guattarijev pojam „strojeva žudnje“ nestaje s horizonta svijeta u kojem je svijet strojno konstruiran kao jezik stvari. Stvar jezika postaje nova stvarnost digitalizirane ekonomije žudnje. Ogoljenost onog što zovemo suvremenom „kulturom“ razdvojila je ljubav od žudnje, supstanciju od subjekta, površinu od dubine, crno od bijeloga. Paradoksalan je učinak tog razdvajanja. Umjesto stapanja i sjedinjenja ljubavi i žudnje, supstancije i subjekta, površine i dubine, crnoga i bijeloga, sve se svodi na vizualnu fascinaciju tijelom bez preostatka uzvišenoga. Konačan je rezultat tog dugovjeka procesa svođenja svijeta na golo tijelo ispražnjenost svih značenja, razumijevanja, smisla. U Baudrillardovoj interpretaciji filma Davida Cronenberga prema romanu J.B. Ballarda Crash, u kojem dolazi do tehnologijskoga orgazma smrti same u automobilskim nesrećama, a užitak je fascinacija tijelima bez organa, čistom estetizacijom objekata, naizgled pesimistički zvuči kada se precizno kaže ono što odgovara „biti“ suvremene kulture: „Od Marxa do McLuhana instrumentalna vizija strojeva i jezika je ista: to su prenosnici, produžeci, medijski posrednici prirode idealno usmjerene na to da postane organsko tijelo čovjeka. U toj ‘racionalnoj’ perspektivi samo tijelo je tek medij. S druge strane, u baroknoj i apokaliptičkoj verziji Crasha, tehnika je smrtonosna dekonstrukcija tijela – ne više funkcionalni medij, već proširenje smrti – rastavljanje i komadanje… /…/ Svršeno je s ‘erogenim zonama’: sve postaje rupa i nudi se refleksnom olakšanju. A naročito (kao u primitivnom inicijacijskom mučenju, koje nije naše), cijelo tijelo postaje znak i nudi se razmjeni znakova tijela.“ (Jean Baudrillard, „Crash“, u: Simulakrumi i simulacija, DAGGK, Karlovac, 2001., str. 157-158, 159. S francuskoga preveo Zlatko Wurzberg.) Tijelo je raskomadano zato što je fragmentirana necjelovita cjelina. Baudrillardovu bi postavku trebalo ispraviti. Marx ne shvaća tehniku tek antropologijski neutralno. Ona nije samo sredstvo ili produžetak prirode u liku kapitala. Tehnika je sredstvo rada, a tehnologija sredstvo/svrha proizvodnje radi proizvodnje u racionalnome ovladavanju prirodom. Tehnologija je medij ili znanstveno kulturaliziranje svijeta uopće. Utoliko „novi McLuhan“ , kako su prozvali Baudrillarda, čini grešku kad Marxa čita iz antropologijske perspektive Ekonomsko-filozofijskih rukopisa iz 1844., a zaboravlja da je u Kapitalu prevladan taj društveno-humanistički karakter tehnike-tehnologije. Problem koji se otvara preobrazbom tehnike-tehnologije u medij nije tek problem konstitucije tijela kao stroja u obzorju kraja metafizike, na što se Baudrillard nadovezuje u svojim lucidnim analizama. Čini se da su one daleko poticajnije od svih novijih teorija reprezentacije u vizualnoj kulturi iz obzorja psihoanalize za tumačenje paradoksalnoga nestanka tijela u njegova dva modusa pojavljivanja u suvremenoj umjetnosti: (1) kontingentnome i (2) eksistentnome. Prvo znači „biti“ tijelo kao organska supstancija tjelesnosti, a drugo znači „imati“ tijelo kao duhovno-egzistencijalni sklop otvorenosti u svijetu. Kako uopće dolazimo do toga da tvrdimo kako je na djelu paradoksalni nestanak tijela? Pitanje o „ontologijskom“ katakteru suvremenoga svijeta kao digitalnoga svijeta tehničke slike proizlazi iz postavke da je tijelo u svojem ulasku-u-svijet moguće samo onda kad je svijet postao tehničko-tehnologijsko tijelo bez organa. Tolika posvećenost tijelu u zapadnoj kulturi na ishodu moderne pouzdani je pokazatelj ove tvrdnje. Filozof Wolfgang Welsch u svojim analizama prijelaza estetskoga u područje dizajna životnoga svijeta upućuje upravo na taj paradoksalan način prisutnosti tijela danas. (Wolfgang Welsch, Grenzgänge der Ästhetik, Reclamm, Stuttgart, 1996., str. 319.-320.) U telematskome okružju prisutnosti tijela na daljinu može se tek postaviti pitanje o tjelesnosti svijeta kao materijalnosti uopće. Tijelo iskrsava u središtu svijeta tek onda kad je samo decentrirani subjekt žudnje. Drugim riječima, tijelo nije svagda opstojeće i zauvijek dano. Ono nije tvar među tvarima, niti je sklop organa. Tijelo je kontingentno-eksistentni događaj nadilaženja opreka metafizičkih kategorija od samoga trenutka konstrukcije svega što jest u opreci subjekata-objekata. Obrat o kojem na primjeru romana i filma Crash govori Baudrillard pokazuje nešto mnogo radikalnije od preobrazbe medija kao sredstva posredovanja informacija ili produžetka prirode u svrhu ili zaokruženu cjelinu razmjene znakova bez značenja. Kad se umjesto ljubavi sama žudnja apsolutizira ili kad nestaje u fascinaciji ogoljenošću, kad se umjesto erotike pornografija univerzalizira u samome mediju tijela kao takvog, riječ je o čudovišnoj logici pobjede objekta nad subjektom. U navedenom eseju Baudrillard ustvrđuje da je otuda nužno da više nema ni psihologije, jer se osjećaji nadomještaju vizualnim afektima. Ali nema više ni žudnje ni libida. Tijelo kao stroj žudnje preuzima u svoje nadomjestne organe ono što je preostalo od žudnje. A to je čisti užitak fascinacije u slici drugoga. Na ekranu se penetrira u rupe, a ne u realnu osobu. „Uživo“ u realnome vremenu i virtualnome prostoru prakticira se seks u svim zamislivim formama eksperimenta s prethodno razdvojenim sadizmom od mazohizma, perverzijom od transgresije samoga tijela. Posljedica je toga radikalan nestanak ne samo tijela kao slike u tradicionalnome smislu prikazivanja i predstavljanja, nego nečeg što se upravo sada paradoksalno uzdiže na rang jedine prave interpretacije vizualnosti kao nesvjesnoga i tijela kao sublimiranoga stroja žudnje. Baudrillard je u analizi romana i filma Crash došao do onog do čega je nužno i trebao doći. Naime, došao je do kraja interpretacijskih mogućnosti psihoanalize uopće za objašnjenje suvremenoga svijeta „simulakruma i simulacije“. Seks, kakvim ga mi poimamo, tek je sitno i specijalizirano određenje svih simboličkih i žrtvenih praksi kojima se može otvoriti neko tijelo, ne više prirodno, već umijećem, simulakrumom, nesrećom. Seks je samo redukcija nagona zvanog žudnja na unaprijed pripremljene zone. /…/ Ovdje su svi erotski nazivi tehnički. Nema dupeta, kurca, pice, već anus, rektum, vulva, ud, koitus. Nema žargona, to jest intimnosti seksualne silovitosti, već jedan funkcionalni jezik: jednakost kroma i sluzokože kao bilo koje forme s drugom. Isto je i s preklapanjem smrti i seksa; nekako više kao da su skupa prekriveni nekom vrstom tehničkog super-dizajna nego spojeni sukladno užitku. Uostalom, i nije riječ o užitku, već jednostavno o pražnjenju.“ (Jean Baudrillard, nav. djelo, str. 162. i 164.) Ako nema potisnute žudnje, tada je ono što je pokretač seksualnih odnosa među ljudima postala estetizirana zona ispražnjavanja. Seksualnost kao posljednja zona tzv. šoka i provokacije suvremene umjetnosti u zamjeni za zabranjene zone društvenih normi i moralnih pravila vizualna je komunikacija tijela-objekta s drugim tijelima-objektima. Tijela su svedena na čisti znak bez označitelja i označenoga. Ako, dakle, nema osjećaja, žudnje, libida, nema ni razloga da se psihoanalizom više objašnjava vizualni jezik suvremenoga svijeta. Mediji nisu ono „nesvjesno koje se artikulira kao jezik“ (Lacan). Ali jesu „ono“ što prethodi svakoj mogućoj realnosti komunikacije uopće. To „ono“ nije više neka transcendentalna stvar-o-sebi ili „sublimni objekt ideologije“ (Žižek), Stvar, spram koje se usmjerava potisnuta ili akumulirana žudnja. To „ono“ događa se tako kao da još „ima“ nešto od preostatka uzvišenoga u totalnome postvarenju svega što jest. Seks i seksualnost kao izvorni oblici komunikacije u praznini vizualnosti tijela svode se još samo na fascinaciju slikom. Ali problem je u onome kao da još „ima“. Čega? Čime smo mi zapravo fascinirani ako ne nekim preostatkom nadslikovnoga u slici estetiziranih tijela u stanju njihova komadanja? Jesmo li fascinirani činom „ispražnjavanja“ u rupe ili događajem totalnoga nestanka tijela u apokaliptičkome događaju smrti tijela uopće? Pođimo od toga da je „svršavanje“ kao orgazmički čin smrti u bijelome istinski kraj povijesti tijela. Smisao onoga krajnjega, svršetka koji se pojavljuje kao čisto ništa bitka baca svoje svjetlo na trenutak početka tog fascinantnoga događaja. U novijim kozmologijskim teorijama o nastanku i budućnosti svemira neprestano se obnavlja ideja o gnostičkoj tamnoj tvari (nigredo). Tamna tvar je istodobno ono negativno bjeline, apsolutne svjetlosti koja nestaje u vremenskoj crvotočini s galaksijama. U slikarstvu neoavangardnoga umjetnika Anselma Kiefera nigredo postaje sublimnom točkom početka i kraja umjetnosti uopće. Ali to je istodobno i krajnja točka vizualizacije novih medija u njihovu svođenju cjelokupnoga svijeta na čistu informaciju. Mediji nisu sredstvo/svrha ljudske egzistencije, nego epohalni događaj konstrukcije svijeta kao univerzalne tehničke slike. Tko, međutim, vlada nad subjektima i objektima događaja? Tko ili što je ta nova mistična moć – slika, riječ ili broj? Vlada li nešto konkretno kroz utjelovljenu moć kapitala ili je posrijedi „ono“ s onu stranu apstraktne konkretnosti tehnike-tehnologije vizualizacije? Vlada li slika kao objekt nad subjektom, u smislu u kojem Baudrillard kaže da je čudovišna pobuna suvremene umjetnosti u tome što odsad predmeti ili objekti dekonstruiraju nas? Ako je tome tako, treba li alternativa sadašnjem trendu povratka subjektu u filozofiji i teorijama kulture biti povratak objektu? Neolakanovska psihoanaliza i sve veći interpretacijski utjecaj Deleuzea s njegovim postavkama o tijelu kao stroju, o strojevima žudnje i o „tijelu bez organa“ doveli su do toga da je gotovo obvezujuća postala interpretacija vizualnih umjetnosti i vizualnih komunikacija u suvremenim istraživanjima novih medija koja polazi od pretpostavke da je jezik novih medija samo novi tehnički jezik univerzalno nesvjesnoga. (Toga nije lišen ni jedan od najradikalnijih mislilaca novih medija Friedrich A. Kittler. Vidi o tome: Dieter Mersch, Medietheorien: Ein Einführung, Junius Verlag, Köln, 2006., str. 185-206.) Je li tijelo uopće moguće razumjeti iz takve psihoanalitičke „prizemljenosti“ u jezik? U suvremenim vizualnim komunikacijima taj jezik svojim govornicima ne govori više ništa „bitno“. Može se reći da čak ništa i ne označava jer nema predmeta na koji bi se mogao referirati. Tijelo kao „nesvjesno artikuliranje jezika“, kojim se danas vizualna kultura služi, nije stoga ništa drugo negoli prazan vizualni jezik i prazna vizualna komunikacija. Pritom se nipošto ne misli da su taj jezik i ta komunikacija nešto „besmisleno“. Jezik i komunikacija kojima slikovnost u formi vizualizacije utiskuje pečat proizlaze iz biti informacije. Da bi vizualni jezik mogao nešto „govoriti“ drugome, a vizualna komunikacija bila temeljnim načinom odnosa među ljudima, potrebno je da se svijet konstruira informatički. Svođenje jezika i komunikacije na informaciju koja se sažima i zgušnjava u prostoru-vremenu kraja povijesti dovodi do dokidanja dualizma subjekta i objekta u suvremenome svijetu digitalne realnosti. Taj je jezik, recimo to odlučno, stvar. Jezik je novih medija postvarena informacija bez upućivanja na bilo što drugo osim na komunikaciju (broj), vizualnost (sliku) i tijelo (riječ). Digitalno doba počiva na „izračunatoj slici“ (Kittler). Strojno generirana ta je slika uvjet komunikacije u informacijskome ili telematskome društvu. Primat broja-slike nad riječi nije u tome što binarni (digitalni) kôd odsad omogućuje novi jezik, nego u tome što je jezik sam u jezičnoj artikulaciji riječi novo tijelo digitalnoga svijeta. No, tijelo koje nastaje s „novim svijetom“ strojno generiranoga teksta povezuje sve dosad razdvojeno u povijesnome nizu pisma, slike i teksta. Posrijedi je radikalna vizualizacija riječi s kojom se tijelo povezuje u interaktivnoj komunikaciji s drugim. Tijelo je, dakle, inkarnacija riječi, a ne broja ili slike. U četvrtoj knjizi Novoga Zavjeta, Ivanovu Evanđelju,riječ (logos) prethodi broju i slici jer logos-riječ ontologijski omogućuje jedno i sve u formi slikovnoga prikaza. U početku bijaše Riječ…I Riječ tijelom postade. U svojoj čistoj brojčanoj reprezentaciji slikom tijelo se nužno artikulira kao riječ. Ona upućuje svoje poruke drugim tijelima. Zatvorenost kruga u kojem tročlana struktura označitelja, označenoga i znaka odgovara imaginarnome, simboličkome i realnome konstituiranju „smisla“ suvremenoga svijeta digitalnoga doba, predstavlja zatvorenost vremena bez budućnosti. Krug je dovršen u svojim mogućnostima. Stoga je neizbježno prazan od svih drugih značenja osim od autoreferencijalnih i intereferencijalnih. Znakovi kruže krugom bez središta. Njihova je međusobna veza posredovana svođenjem samoga znaka na vlastitu ispražnjenost značenja. Znak je ogoljen na puki broj, sliku i riječ. To je ishodište semiotike, lakanovske psihoanalize i poststrukturalizma. Tko želi govoriti o „višku značenju“ u vizualnoj kulturi našega doba mora govoriti o „manjku smisla“. Snovi su kao imaginarni predložak simboličke konstrukcije realnosti u predmedijsko doba još imali trag prisutnosti svijeta u naznačavanju, znamenovanju, predskazivanju budućih događaja. Sada su snovi samo sublimirani oblik „buncanja“ ili slikovne artikulacije mogućih događaja u realnosti. Realnost događaja prethodi snovima u smislu naznačavanja, znamenovanja i predskazivanja. U filmu Minority Report ubojica je unaprijed označen. On je detektiran kao onaj koji će ubiti. Zato ga treba unaprijed spriječiti u tom činu. Unaprijed označava ono što Heidegger u Bitku i vremenu naziva egzistencijalnom pred-bježnošću-k-smrti. Nadolazeće je budućnost u formi imaginarne pred-bježnosti. Hrvatska riječ bijeg, glagol bježati ne iscrpljuje se u činu nekog „subjekta“ koji bježi od nečeg prijetećega ili onog što ga neizbježno tišti, pa to potiskuje bijegom u drugu vrstu realnosti. Tko ili što bježi od prepasti pred strahotnim događajem? Živo biče čovjek je u svojoj egzistenciji određeno primarnom dimenzijom budućnosti. Ono je ekscentrično jer nema drugog „organa“ za snalaženje u svijetu osim već bitno tehnologijski, dakle, medijski proizvedenog oruđa za preživljavanje u prirodi. Mozak i ruka su duhovno-tjelesni organi ekscentrične egzistencije. Bez mozga ruka ne funkcionira. Tijelo je u svojoj pred-bježnoj strukturi uvijek bačeno u situacije. Nastojeći ih nadzirati tako što ih pokušava pred-vidjeti, tijelo je izbačeno u strukturalnu vremenitost onoga što Heidegger naziva tu-bitkom (Dasein). Ovdje je, dakako, riječ izričito u ljudskome tijelu. Ne-iz-bježno i pred-bježno iskazuju upravo strukturu vremenitosti budućnosti. Ona je ne-izbježna i pred-bježna jer se svaki bijeg od nje čini nemogućim. U filmu Matrix ono realno se imaginarno i simbolički proteže i rasteže u svim smjerovima prazne prošlosti i prazne budućnosti. Zašto prazne? Zato što je struktura vremenitosti virtualne realnosti istodobna trenutačnost informacija. Ono „sada“ i ono „ovdje-kao-posvuda“ jest virtualna mreža aktera bez identiteta. Mi više ne sanjamo slikovno predskazujući buduće događaje. Događaji nas sanjaju. To je obrat one drevne taoističke zagonetke u pripovijesti o filozofu-leptiru Tzuang-Tziju koji se pita. „Jesam li ja Tzuang-Tzi koji sanja da je leptir ili leptir koji sanja da je Tzuang-Tzi?“ Odgovor nije ni u filozofu ni u leptiru, nego u realizaciji snova kao virtualnoj realnosti svijeta. Filozof i leptir postoje samo kao uronjene slike u snovima. Uronjenost (imersion) je temeljna karakteristika slike u digitalno doba. ( Oliver Grau, Virtual Art: From Illusion to Immersion, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts, London-New York, 2003.) Povratak tijelu Povratak tijelu jedan je od načina kojim se zbiva kraj filozofije u njezinom ozbiljenju. To je događaj „mračnoga 19. stoljeća“ (Heidegger). Tada je započela radikalna dekonstrukcija povijesti. U Nietzscheovu spisu Tako govoraše Zarathustra ultimativna zapovijed glasi: „Zahtijevat ću da se čovjeku vrati ono što je tako velikodušno udijelio onostranosti!“. Tijelo koje misli, doživljava, osjeća, pati preuzima na sebe raspadnute metafizičke kategorije. Premještanje središta s Neba na Zemlju, iz onostranosti u ovostranost (transcendentnoga u imenentno) zbiva se u cijelom postmetafizičkome mišljenju od Marxa i Nietzschea do Merleau-Pontyja, Derridae, Foucaulta, Lacana, Baudrillarda. Utjelovljenje nije više čin produhovljenja čovjeka odozgo. To je sloboda utemeljenja odozdo. U slikarstvu se to događa premještanjem svjetla s Neba na Zemlju. Van Gogh osvjetljava ono otvoreno tjelesno u otvorenosti same prirode. Nebo više ne svijetli. Sama Zemlja „gori“ i rasvjetljava bića. U pjesništvu Arthura Rimbauda na kraju Sezone u paklu navješta se ulazak u „blistave gradove“. Proročanska knjiga apsolutne modernosti završava ovako: pa će mi biti slobodno posjedovati istinu u jednoj duši i u jednom tijelu. (Arthur Rimabud, „Sezona u paklu“, Djelo 2, GZH, Zagreb, str. 29. S francuskoga preveo i pogovor napisao Zvonimir Mrkonjić.) Istina se „posjeduje“ jer je utjelovljena. Sezona u paklu završava s ključnom riječju modernosti – tijelom. Ako izostavimo čak i to da je Rimbaud u Iluminacijama otvorio radikalno nove mogućnosti govora o tijelu/tekstu/slici, izokretanjem metafizičkoga okvira platonizma i kršćanstva u ovostrano razotkrivanje trauma i uzvišenosti modernoga subjekta, postavlja se samo jedno neizbježno pitanje. Tko je uopće subjekt posjedovanja „istine“ u istovjetnosti duše-tijela? Odgovor je podastrijet već u Rimbaudovim Pismima Vidovitoga. „Krivo je reći: Ja mislim. Trebalo bi reći: Misle me. Ispričavam se za igru riječima. JA, to je netko drugi. To gore po drvo koje je slučajno violina i podruguje se nesvjesnicima koji cjepidlače o onom o čemu nemaju pojma!“ (Arthur Rimbaud, „Pismo Georgesu Izambardu“, 13. svibnja 1871., u: Djelo 2, str. 143.) Još je 60-ih godina prošloga stoljeća u svojem tumačenju poezije Rimbauda francusko-grčki filozof hajdegerijansko-marksovskoga smjera mišljenja, Kostas Axelos, uputio na ono što se iz cjelokupnoga poetskoga djela utemeljitelja modernosti može iščitati. Naime, riječ je o prebolijevanju/prevladavanju granica tehničkoga planetarnoga svijeta istovjetnosti u razlikama preobrazbom samoga subjekta tog epohalnoga događaja. (Kostas Axelos, „Rimbaud i poezija planetarnog svijeta“, u: Ante Stamać/Vjeran Zuppa (prir.) Nova evropska kritika II, M. Marulić, Split, 1969. S francuskoga prevele Ana Buljan i Ljerka Mifka. Kostas Axelos, Vers la pensée planétaire, Ed. de Minuit, Pariz, 1964.) Škakljivo pitanje o subjektu u suvremenoj vizualnoj kulturi polazi nepropitano od toga da je subjekt nešto vezano uz strukturu sebstva, jastva, osobe. „Mračno 19. stoljeće“ dovršilo je u ideji i pojmu novovjekovnu priču o beskonačnome carstvu subjekta. (Vidi o tome: Peter V. Zima, Theorie des Subjekts: Subjektivität und Identität zwischen Moderne und Postmoderne, A. Francke, Tübingen und Basel, 2007., 2. izd. str. 107.-153.) Hegel je spekulativno-dijalektički dodijelio znanosti apsolutnoga duha pravo dokidanja svih razlika u istovjetnosti supstancije-subjekta. Za Marxa je to jedinstvo u prevladavanju granica kapitala kao supstancije-subjekta povijesti u zajednici neposrednih proizvođača (realizirana istina komunizma kao početka „nove povijesti“). Za Nietzschea je riječ o nadčovjeku s onu stranu dovršene povijesti kao vječnoga vraćanja jednog te istoga, koji prevladava rascijep onostranoga-ovostranoga, duh/duša-tijelo, metafizika-fizika, nadilaženjem subjekta kao umnoga tvorca povijesti. Istina je perspektivistička iluzija gibanja predmeta, a subjekt uvijek samo fikcija identiteta osobe. Sve ono što Hegel, Marx i Nietzsche misle o istovjetnosti supstancije-subjekta kao apsolutnoga duha, kapitala i volje za moć, Rimbaud iskazuje na isti način drukčijim govorom poezije. Subjekt nije ni „jak“ ni „slab“. On se može pojaviti kao problem konstitucije predmeta samosvijesti tek nakon neuspjele sinteze u središtu samoga tijela. Jer ono što kazuje Rimbaud, da je JA netko drugi i da JA ne mislim, nego da me misle, jedino je sigurno tlo za spoznaju bezbitnosti samoga tijela. Ono je izručeno praznini svih određenja i ništavnosti bez oslonca u onome nad-tjelesnome uopće.(Alain Badiou, „Rimbaud’s Method: Interruption“, u: Conditions, Continuum, London-New York, 2008., str. 68-90.) Subjekt nije ništa drugo nego iluzija/fikcija apsolutne slobode sebstva i jastva u okolnome svijetu (Umwelt). Ta postavka zvuči sablažnjujuće za današnji trend oživljavanja subjekta iz sarkofaga povijesti. Ali zar nije paradoksalno da su upravo ključni mislioci suvremenosti i jedan pjesnik koji je zahtijevao da „treba biti apsolutno moderan“ još u 19. stoljeću prevladali tu novovjekovnu dihotomiju subjekta-objekta? Rimbaud ne govori o „drugome JA“. Mišljenje nije proces osvješćivanja „subjekta“ iz stadija njegove nesvjesne uronjenosti u prirodu i okolni svijet kao u početku svjetske povijesti s mitskom istovjetnošću božanskoga i čovjeka. Misliti znači biti drugi koji misli ono što se mišljenjem kazuje. Drugi nije neki drugi „subjekt“ niti Veliki Drugi (Bog ili bilo koja njegova zamjenska figura). Drugi se konstituira kao drugi tek onda kad se pojavljuje mogućnost mišljenja u „prvome“ licu jednine. Da to o čemu se misli mislim JA kao osoba. Ali ne kao apsolutni tvorac misli, nego kao posredujuća neposrednost govora kojim konstituiram sebe kao nesvodivoga drugoga. „Nesvjesnici“ nisu neartikulirani i još-ne-prispjeli u stadij samosvijesti o sebi kao istome i drugome. To su tek oni koji polaze od krive pretpostavke da je čovjek skladište i labirint čudovišne moći primarnih nagona i sila. Tko „me“ misli? Nikakav drugi JA ne nalazi se u onome izvan mojeg sebstva. Mišljenjem kao kazivanjem odvajam se od „sebe“ i postajem netko drugi tako da sam svjestan tog procesa razdvajanja i ponovnog sjedinjenja. Violina je načinjena od drva. Ali ona nadilazi tvarnu prirodu svoga objektiviranja (tijelo violine) time što je njezina supstancija-subjekt umjetnost glazbe. Bez namjesnika glazbe kao umjetnika koji se „služi“ predmetom da bi glazba uopće proizvela uzvišeni doživljaj prekoračenja granica svakodnevnog uživljavanjem u ono „iznad“ stvari, violina je estetizirani drveni objekt. Ali violinist nije „subjekt“ glazbe. Glazba se kao umjetnost kroz violinu umijećem violinista da proizvodi kompoziciju satkanu od zvukovne artikulacije smisla uzdiže nad šutnjom i kakofonijom okolnoga svijeta. Merleau-Ponty – fenomenologija o tijelu Da bi se uopće prispjelo do meditacije o moći i nemoći subjekta u suvremenoj vizualnoj kulturi na čemu počiva i lakanovska psihoanaliza, među inim teorijskim orijentacijama, valja poći od onoga što je raspoloživo kao objekt. Na taj je način samo jedan filozof u pokušaju ustanovljenja fenomenologijske „filozofije tijela“ u postmetafizičkome mišljenju nakon Heideggera nastojao razumjeti gdje i kamo pripada tijelo i zašto je ono temelj za svaku buduću obnovu priče o subjektu. Naravno, riječ je o Maurice Merleau-Pontyju i njegovu mišljenju izvedenom u knjizi Fenomenologija percepcije. Za Heideggera se tijelo uopće ne pojavljuje kao problematika razumijevanja bitka-u-svijetu na razini spisa Bitka i vremena. To isto vrijedi i za njegovu drugu fazu mišljenja nakon „okreta“ (Die Kehre). Tijelo je u mišljenju bitka kao događaja strukturirano unutar egzistencijalnog sklopa tubitka (Dasein). Ono se nalazi u okolnome svijetu (Umwelt). Ali nije niti stvar, još manje nekakav „objekt“, već se pokazuje i očituje samo u aspektima već postavljene predručnosti (Vorhandenheit). (Martin Heidegger, Sein und Zeit, M. Niemeyer, Tübingen, 1976. 14. izd.) Korak od svijesti spram razumijevanja fenomena predstavlja zaokret u filozofiji nakon raspada metafizike subjektivnosti. Iznutra i odozdo sada se konstituira svijest o predmetu zamjećivanja. Naglasak je prethodno bio na postavljanju predmeta sviješću. Sada je obrat u tome da sam predmet u značenju onoga što se pokazuje određuje svijesti njezine spoznajno-refleksivne granice. Heidegger je u provansalskim seminarima uputio na taj problem analizom pojmova predstavljanje (repraesentatio), slika i tijelo. Prvi se pojam navraća na položaj ego cogita. Iz njega proizlazi mogućnost postavljanja predmeta svijesti. Subjekt misli sebe samoga, postavljajući sebe samoga temeljem predmeta svijesti. To je korak do reprezentacijske teorije slike. Gdje se nalazi predodžba muzeja Louvre u Parizu? U glavi ili mozgu? Ni u jednom ni u drugome. Heidegger upućuje da je predodžba Louvrea moguća samo onda kad je slika re-praesentatio onog što se pojavljuje „tu“. Ono što vidimo, fenomenologijski rečeno, nije slika Louvrea. Ono što vidimo proizlazi iz predodžbe u značenju postavljanja pred sobom. Da bi se došlo do tog čina potrebna je zamjedba (aisthesis). Zamjedba nije puko estetsko mišljenje nečeg. Zamjećivanje je čin razdvajanja na predmetu onog što se tjelesno pokazuje u svojoj dvostrukoj prirodi tjelesnosti uopće. Tjelesnost u estetskom smislu i tjelesnost u smislu tvarne supstancije nekog predmeta iz okružja živoga (meso) dvije su nužne pretpostavke za zamjećivanje onoga što tijelo čini bitnom supstancijom-subjektom vizualnosti u percepciji. Ukazujući na opasnost dualizma samoga tijela kao estetskoga i tvarnoga („Körper“ i „Leib“) Heidegger dolazi do bitne granice svake fenomenologije tjelesnosti uopće. Granica između jednog i drugoga jest u tome što prvo (estetsko) nekako pripada svijetu kao horizontu smisla, a drugo (tvarno) izlazi iz tog horizonta, pa čak i iz okružja okolnoga svijeta (Umwelt). Svijet se pokazuje samo tamo gdje se artikulira jezik u razumijevanju bitka. (Martin Heidegger, Vier Seminare, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1977., str. 58-60.) Što to znači? Ima li svijeta uopće kao horizonta smisla bez jezika? Razlog zbog čega se za Heideggera tijelo ne može pojaviti kao bitan problem mišljenja čini se da valja potražiti u onome što je presudno i za cjelokupno suvremeno shvaćanje vizualnosti. To je ontologijska uskraćenost da se svijet može misliti drukčije negoli u bitnoj dimenziji jezika i kazivanja. Može se kazati da bez jezika nema ni svijeta. Ili točnije, bez jezika nema ni slike svijeta. Vizualnost odriješena od jezika u smislu vizualnoga jezika sa svojom nadomjestnom sintaksom, semantikom i pragmatikom jezika samo se uvjetno još može zvati svijetom u horizontu „smisla“. Kad suvremeni teoretičar slike i utemeljitelj vizualnih studija W.J.T. Mitchell ustvrđuje da više nema čistih vizualnih medija, te da je za razumijevanje digitalne kulture potreban novi sensus rationis, upućuje se na problem nadilaženja razgraničenja jezika, slike i zvuka u novoj paradigmi vizualne komunikacije. (W.J.T. Mitchell, What Do Pictures Want? The Lives nad Loves of Images, Chicago University Press, Chicago, 2005.) Tijelo se sada konstituira kao i digitalna slika – iz biti informacije. Ali razlika je samo u tome što se umjesto broja (komunikacija) i slike (vizualnosti), tijelo neizbježno povezuje s tekstom, čija je osnova jezik. U novome svijetu digitalnosti vizualne tehnokulture svijet tijela jest tijelo bez svijeta. Nestankom horizonta svijeta u jeziku, koji se sada preobražava u stvar,i samo tijelo postaje objektom posve druge stvarnosti. Problem je u tome što taj i takav novi digitalni „svijet“ nije besmislen. Za njega vrijede druga pravila igre. Tijelo kao slika ili tijelo kao medij određuju, dakle, nova pravila igre. Merleau-Ponty fenomenologijski razumije tijelo, polazeći od njegove objektne strukture kao opaženoga predmeta. Tijelo se, dakle, već unaprijed nalazi u svijetu. Ono je objekt svijesti koja reflektira o sebi samoj usmjerena na ono najbliže. Husserlovo otkriće da je svaka svijest intencionalna, odnosno da je svaka svijest već svijest o nečemu, ovdje se objektivira. Tijelo nije puki predmet opažaja svijesti iz položaja transcendentalnoga JA. Ono je konstitutivno obilježje objekta. To je predmet svijesti u svojem fiziologijskome stanju tvari na koje se usmjerava pogled. Tijelo se dohvaća pogledom. Ali ono je istodobno i samo strukturirano kao ono drugo od svijesti. Pogled dolazi iz tijela i tijelo se konstituira pogledom. U Lacanovu XI. seminaru naslovljenom Četiri temeljna pojma psihoanalize oko i pogled, kojim se istodobno konstituira subjekt polazeći od objekta žudnje ili nesvjesnoga, Merleau-Ponty i njegov posthumno objavljeni spis Vidljivo i nevidljivo postavljeni su u obzorje razotkrića s onu stranu fenomenologije vizualnoga. (Jacques Lacan, Četiri temeljna pojma psihoanalize, Naprijed, Zagreb, 1986. S francuskoga prevela Mirjana Vujanić-Lednicki, str. 79-85.) Problem je u tome što Lacan u suglasnosti s Merleau-Pontyjem iznosi zapravo postavku o nadilaženju mogućnosti govora o onome što sâm na drugim temeljima za razliku od Descartesa i novovjekovne filozofije subjektivnosti izgrađuje – psihoanalitičku teoriju subjekta. Dok Merleay-Ponty polazi od patoloških oblika percepcije da bi prispio do uvida u objektnu strukturu tijela, a vidjeli smo da i Baudrillard govori o kraju tijela u vizualnoj fascinaciji „rupama“ i raskomadanim organima bez tijela, Lacan se tijelu približava kao objektu žudnje iz perspektive onog što je istovjetno suvremenoj vizualnoj fascinaciji. Posrijedi je problematika odnosa između percepcije, vizualnosti i fantazme. „Ja smatram, a Maurice Merleau-Ponty nam to ističe, da smo mi promatrana bića u kazalištu svijeta. Ono što nam tvori svijest, ustrojava nas u isti mah kao speculum mundi. Zar nije zadovoljstvo biti pod tim pogledom o kojem sam upravo govorio slijedeći Mauricea Merleau-Pontyja, pod tim pogledom koji nas okružuje i koji najprije čini od nas gledana bića, a da nam se to ne pokazuje? Svjetsko kazalište, spektakl, u ovom smislu nam se pokazuje kao svevideće. Upravo je to fantazam koji nalazimo u platonskoj perspektivi jednog apsolutnog bića kojemu je prenesen kvalitet svevidećeg. Na samoj razini fenomenalnog iskustva motrenja pojavljuje se ova svevideća strana u zadovoljstvu žene koja zna da je gledana, pod uvjetom da joj se to ne pokaže. Svijet je svevideći, ali nije ekshibicionist – on ne izaziva naš pogled. Kad ga počinje izazivati, onda počinje i osjećaj nastranosti. Što to znači? – da u budnom stanju postoji elizija pogleda, elizija onoga što, ne samo to gleda, već to pokazuje. U polju sna, naprotiv, slika karakterizira to što ono pokazuje.“ – Jacques Lacan, nav. djelo, str. 83.) Tko gleda i tko je gledan? Gleda li i vidi li se tijelo samo među drugim tijelima ili je riječ o iluziji pogleda bez kojeg svijest ne može biti ni u jednom trenutku svoje unutarnje i izvanjske egzistencije? U sva tri slučaja refleksije o tijelu neizbježan je govor o subjektu i objektu gledanja. Vizualnost je očigledno više negoli estetska dimenzija razumijevanja svijeta. Ona je vezana uz percepciju, a percepcija uz kognitivne sposobnosti zamjećivanja. Mišljenje nije vizualno, nego je vizualnost bitna dimenzija mišljenja koje slikovno predočava (vizualizira) pojmove. Kad Lacan kaže da se ono nesvjesno artikulira kao jezik, on iz tradicije frojdovske psihoanalize upućuje na „mračnu“ dimenziju mišljenja. Ali ono nesvjesno jest upravo ono što se mišljenjem jezično događa kao prisutnost/odsutnost bitka jezika. Ono što se artikulira kao jezik jest, dakle, mišljenje koje nadilazi svoj tzv. nesvjesni modus bitka. Mišljenje je vizualno neprikazivo. Svijest je novovjekovni izraz za misaoni bitak bića. Samo čovjek ima svijest o sebi zato što ima sposobnost refleksije o vlastitome tijelu kao središtu odnosa spram svijeta. Svijest je od Descartesa bitna odlika sposobnosti misaone supstancije koja sebe postavlja u položaj subjekta mišljenja. Mislim, dakle, jesam (cogito ergo sum). Taj cogito i u predrefleksivnome ili predsvjesnome stanju uvijek se konstituira jezikom u spoznaji onoga što jest. Cjelokupna je novovjekovna filozofija ne bez razloga stoga prozvana metafizikom svjetla. Svi njezini pojmovi bili su pokušaj osvjetljavanja bića u područje onoga vidljivoga. Ali vizualiziranje pojmova koji nadilaze empirijsku pojavnost poput Boga, bitka, vremena, događaja uvijek je samo znamenovanje i označavanje nečeg s onu stranu vidljivoga uopće. Jezik je upravo ono ili „stvar mišljenja“. Kad se jezik srozava na razinu organona, sredstva komunikacije, medija, dolazi do njegove preobrazbe u stvar. Kazivanje jezika nadilazi instrumentalnu funkciju govorenja. Informacija ne prethodi kazivanju u značenju poruke koja se iskazuje jezičnim putem. Posve suprotno, jezik dovodi informaciju do višeg stupnja artikulirane poruke kao uputstva za djelovanje. Pritom je odlučno da jezik iskazuje ono bitno o svijetu tek onda kada se sabire u govoru. Jezik novih medija nije mistična tehničko-tehnologijska obrada informacija u digitalnome kôdu. (Lev Manovich, The Language of New Media, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts, London-New York, 2001.) To je jezik kojim se iskazuje novi govor spoja tehnologije i kulture. Poznavati njegovu sintaksu, semantiku i pragmatiku znači biti uronjen u njegovu strukturu vizualne komunikacije. Tijelo se stoga pojavljuje u okružju digitalnoga „svijeta“ kao: (1) jezik, (2) govor i (3) stvar tehnologijski generiranoga stroja mišljenja. Tijelo kao jezik artikulirani je simbolički sustav znaka, označitelja i označenoga. Jezik tijela nije nikakav gestualni jezik (body language). Ovdje je riječ o uvjetu mogućnosti kojim se tijelu upisuju znakovna određenja njegova identiteta i razlike spram drugih tijela. Govor, pak, tijela obuhvaća složenu sintaksu, semantiku i pragmatiku vizualne konstrukcije tjelesnosti uopće. Geste i mimika, ukrašavanje-unakažavanje, intervencije, operacije, implantacije mijenjaju prirodnu strukturu tijela u kulturnu metamorfozu njegovih mnoštva novih oblika. Tijelo kao stvar nije nešto radikalno suprotstavljeno njegovu jeziku i govoru. Štoviše, stvar se pokazuje tehničko-tehnologijskom obradom jezika i govora tijela. Može se ustvrditi da stvar u značenju tehnologiziranoga tijela odlučuje o novom jeziku i govoru tijela. „Sofisticirana tehnologija digitalne obrade slika, morphyng, stvara uvjete za trajnu preobrazbu tijela. Štoviše, ona stvara čitav raspon frames koji omogućuju kontinuirano prelaženje od slike jednoga tijela prema slici bilo kojeg drugog tijela. Primjere korištenja morphynga nalazimo odsad ne samo u istraživanjima u sklopu video umjetnosti, nego i unutar masovnog imaginarija. /…/ I cyberpunk umanjuje važnost tijela, iako se čini da ga prividno želi istaknuti, jer oživljava stari san modernosti da oslobodi čovjeka od aveti smrti, i ističući tijelo uz pomoć strojeva. To znači da se i ljudsko uvlači u biće stroja i da se u cyber tijelu ipak potpuno stapaju ljudsko i umjetno“. – Vanni Codeluppi, „Tekuće tijelo: moda s onu stranu narcisoidnosti“, Tvrđa, 1-2/2006., str. 119, 122. S talijanskoga prevela Mirna Cvitan Černelić. Tek otuda moguće je njegovo konstituiranje kao „stroja žudnje“ (Deleuze/Guattari). Mišljenje i žudnja – res cogitans i res extensa u novome dualizmu tijela iz njegove imanentne strukture objekta – nisu više ponorom razdvojeni kao u doba novovjekovne metafizike. Iz bezdana i „bijele rupe“ samoga tijela u njegovu objektiviranju i postvarenju struji čudovišna moć sinteze. Problem je ontologijske i spoznajno-epistemologijske naravi. Kako se iz praznine imanencije (ovostranosti) može još uopće govoriti o onome s onu stranu ili iza/iznad samoga tijela? (Stephen Günzel, Immanenz: Zum Philosophiebegriff von Giles Deleuze, „Blau Eule“, Essen, 1998.) To ćemo pitanje potanko raspraviti u interpretaciji Deleuzova mišljenja o tijelu bez organa u svjetlu osnovne postavke o tijelu kao vizualnoj fascinaciji. Zasad recimo da je imanentizam „tijela“, a ne svijesti, tek dekonstruktivan put razvitka subjekta preko psihoanalitičkoga pojma nesvjesnoga do koncepcije novoga subjekta kao rizoma. Subjekt nije, međutim, ni tijelo ni svijest. Nesvjesna artikulacija jezika kojim se tehnologizirano tijelo otvara spram nove tehnologijske okoline ili okolnoga svijeta objekata tvori taj novi ili decentrirani subjekt (Lacan). Kazati da je takav subjekt utjelovljenje svijesti znači uputiti na nesvjesnu artikulaciju jezika. Vratimo se Merleau-Pontyjevom pokušaju da fenomenologijski tijelu vrati ono što je od samoga početka zapadnjačke metafizike udijelilo onostranosti. Paradoks je naizgled u tome što se tijelu pristupa kao objektu, izvanjskome predmetu, nečemu „izvan“ čina zamjećivanja svijesti. U fiziologijskome pogledu tijelo ne može ni biti drugo negoli objektom raspoloživim svim drugim djelatnostima uma, duha, duše. No, ono što nas sada neposredno zanima nije način fenomenologijske konstrukcije „ideje tijela“. Zanima nas kako Merleau-Ponty shvaća odnos svijesti, nesvjesnoga i tijela u seksualnosti. Poznato je, naime, da je Sartre u Bitku i ništavilu problematici tijela, pogleda i Drugoga prišao iz obzorja izgradnje nove egzistencijalne psihoanalize. Nasuprot Freuda, Sartre je u analizi imaginacije i imaginarnoga došao do kritike Husserlova transcendentalnoga subjekta. Freud je za autentičnost egzistencije u univerzumu društvenih odnosa bio tek metodičkim polazištem. Ali svaka je psihologija koja operira s pojmom nesvjesnoga za fenomenologiju i filozofije egzistencije bila uskraćena spoznaje o biti subjekta uopće. Nesvjesno nije temelj subjekta u tom razumijevanju, nego tek negativna mogućnost samopostavljanja egzistencije u modusu svijesti o svojoj biti. Merleau-Ponty je na tragu fenomenologije i Heideggerova mišljenja iz doba destrukcije tradicionalne ontologije u Bitku i vremenu došao do spoznaje da ono nesvjesno u seksualnosti, na kojem su Freud i psihoanaliza osvojili novo područje istraživanja suvremene kulture, uopće nije nikakav „ontologijski“ problem svijesti. Drugim riječima, umjesto postavke kako je bit seksualnosti i tijela kao objekta u nesvjesnoj produkciji fantazmi, moramo poći od toga da seksualnost „nije ni transcendirana u ljudskom životu ni u svojem središtu predstavljena nesvjesnim predodžbama. Ona je u njemu stalno prisutna kao atmosfera“. (Maurice Merleau-Ponty, Fenomenologija percepcije, V. Masleša, Sarajevo, 1978., str. 183. S francuskoga preveo Anđelko Habazin.) Tijelo kao seksualni objekt žudnje drugoga samo je jedan od modusa prisutnosti/odsutnosti tijela drugoga. Subjekt nije stoga onaj koji postavlja objekt činom konstrukcije svijesti o njemu. Oboje, objekt kao predmet žudnje i subjekt kao svijest o žudnji, koja proizlazi iz objekta, omogućeni su tek transcendiranjem seksualnosti u nečemu što Merleau-Ponty naziva općenitijom dramom života. Iskustvo tijela nadilazi seksualnost kao atmosferu. To je iskustvo egzistencijalna drama transcendiranja života iz one „rupe u bitku“ – Sartreov izraz iz Bitka i ništavila preuzet od Hegela– u kojoj se smješta čovjek u svojem navlastitom suočenju s granicama svakog tjelesnoga iskustva. Tijelo u svojim prekoračenjima „prirodnih“ granica nailazi na otpor unutar sfere seksualnosti. Ali seksualnost nipošto nije tek čudovišan nagon za smrću kao konačnom granicom tijela. Merleau-Ponty kao i Lacan uzima figuru ogledala u platonskome smislu da bi pokazao unutarnju vezu percepcije, tijela i seksualnosti s bitkom uopće. Kao što se za Lacana subjekt konstituira pogledom, ogledajući se u drugome, tako se za Merleau-Pontyja ogledalo pojavljuje samopotvrđivanjem egzistencije u vizualnome polju ljudske percepcije. Što je ovdje odlučno za našu analizu nestanka tijela u vizualnosti suvremene medijske kulture? Kritika psihoanalize koju poduzima Merleau-Ponty proizlazi iz bitne razlike između fenomenologijskoga razumijevanja svijeta i Lacanove psihoanalitičke postavke o izgradnji subjekta kao decentriranog polja nesvjesne artikulacije jezika. Seksualnost je za psihoanalizu arhipelag i labirint nesvjesnih projekcija žudnje u svim oblicima njezina ozbiljenja. Merleau-Ponty ne opovrgava važnost seksualnosti za razumijevanje tijela. Ali on kreće posve drukčijim smjerom mišljenja. „Nema objašnjenja seksualnosti koje je reducira na nešto drugo od nje same, i, ako se hoće, od našeg cjelokupnog bitka. Seksualnost je, kaže se, dramatična zato što u njoj angažiramo cijeli naš osobni život. Ali zašto baš to činimo? Zašto je naše tijelo za nas ogledalo našega bitka, ako ne zato što je ono prirodno ja, struja dane egzistencije, tako da nikada ne znamo da li su snage koje nas nose njezine ili naše – ili, bolje, da one nisu nikada potpuno ni njezine ni naše. Nema nadilaženja seksualnosti kao što nema ni seksualnosti zatvorene u samu sebe.“ – Maurice Merleau-Ponty, nav. djelo, str. 186. Seksualnost nije ni zatvorena u samoj sebi. Međutim, ona niti ne otvara pitanje o egzistencijalno-ontologijskome karakteru tijela-u-svijetu. Granice tijela nisu granice jezika, kao što granice seksualnosti nisu granice subjekta. Kako valja razumjeti ovu postavku? Poznato je da je Wittgenstein u svojoj koncepciji jezičnih igara došao do ključne postavke za svaku buduću filozofiju jezika. Njegov stav da su granice mojega jezika granice mojega svijeta odgovara onome istome što je Heidegger iz doba destrukcije tradicionalne ontologije u Bitku i vremenu sagledao kao horizont smisla bitka. Bitak-u-svijetu jest položenost tubitka (Dasein) na način egzistencijalne predbježnosti-k-smrti. Jezik se u svojoj biti pokazuje otvorenošću svijeta. Horizont značenja svijeta određen je jezikom. Mišljenje je kazivajući bitak. Jezikom iskazujemo bit svijeta. Ali ne kao subjekti koji konstruiraju objekte, nego kao namjesnici i oni koji su „tu“ da bi svijet uopće progovorio o svojoj svjetovnosti u povijesnome znamenovanju epoha. Kad kažemo da granice tijela nisu granice jezika, tada se ponajprije misli na to da tjelesnost tijela nije istodobnost i svjetovnost svijeta. Svijet ne nastanjuju samo tijela. Kad bi tome bilo tako, mogli bismo cjelokupnu umjetnost, primjerice, Francisa Bacona u njegovu istraživanju „mesa“ samoga tijela svesti na jezik tijela koji se iscrpljuje u samopokazivanju onoga somatskoga bez semiotskoga. Tijelo ima svoje granice u tome što se može otvoriti svijetu samo kao jezik koji je izgubio bit kazivanja i premjestio se u govor stvari. (Vidi o tome:Michel Foucault, Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti, Golden marketing, Zagreb, 2002. S francuskoga preveo Srđan Rahelić.) Na taj način i granice seksualnosti, koja počiva na žudnji za objektom izvan mojega tijela, nisu granice subjekta, jer se pojam subjekta sada izvodi iz samoga tjelesnoga konstituiranja pogledom. To je ontologijska iluzija na kojoj nužno počiva Lacanova psihoanaliza da bi uopće mogla imati mogućnost govora o nesvjesnome i žudnji. Tijelo je ontologijski „skandal“ za cjelokupnu metafiziku. Ono to i mora biti zato što nije ovdje riječ o tzv. problematici materijalizma i idealizma. Tijelo nije tvarnost tvari. Ali ono nije niti dokaz materijalističke teorije spoznaje za razliku od idealizma koji počiva na prvotnosti ideje i duha. Utjelovljenje nadilazi obje „svjetonazorne“ koncepcije. Da bi se tijelo uopće pojavilo u svijetu ono se mora utjeloviti. Razlika između esencijalizma duha i egzistencijalne jednokratnosti tijela jest u tome što je za tradicionalnu metafiziku tijelo utjelovljenje duha, a za postmetafizičko mišljenje od Nietzschea do Deleuzea tijelo je imanentno utjelovljenje vlastite „biti“. Ona nije ni ono puko tvarno niti ono puko duhovno. Govor o „biti“ tijela (esencija) očigledno nije tek govor o biti čovjeka. Tijelo ne može biti tek antropologijski određeno ljudskom tjelesnošću. Na to u posljednje vrijeme skreću pozornost studije koje se bave analizom čovjeka, životinje i kiborga. (Donna J. Haraway, When Species Meet, University of MInnesota Press, Minneapolis – London, 2008.) Bit tijela ne izvodi se, dakle, iz biti čovjeka. Pretpostavka za cjelokupni zaokret filozofije kao metafizike u mišljenje tjelesnosti bila je nesumnjivo psihoanaliza Freuda na tragu Nietzschea. Ali u filozofijskome smislu početak je vezan uz Heideggera i egzistencijalnu analitiku tubitka (Dasein). Filozofije egzistencije u svojem preokretu metafizičke sheme da odsada egzistencija (ono da uopće nešto prvotno postoji) prethodi biti, s vrhuncem u Sartreovu egzistencijalizmu, rodno su mjesto zaokreta spram tjelesnosti tijela. Tijelo se u korporalnome zaokretu (corporal turn), koji otpočinje s Lacanovom psihoanalizom i Deleuzeovom filozofijom decentriranoga subjekta krajem 60-ih godina 20. stoljeća, razumije kao bitna egzistencija slobode nesvjesnoga artikuliranja subjekta kroz jezik. (Pojam korporalni zaokret (corporal turn) rabim ovdje u analogiji s pojmom vizualnoga, kulturalnoga i slikovnoga zaokreta u filozofiji i suvremenim teorijama umjetnosti iz perspektive novoga razumijevanja slikovnosti slike (vizualnosti i vizualnoga uopće). O tome vidi: Žarko Paić, Slika bez svijeta: ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.) Ono nije više ni iznad niti iza tijela. Ono je u samome tijelu. To što nazivamo onim od novovjekovne je filozofije i Kanta transcendentalna forma egzistencije tijela u empirijskome svijetu fenomena. Za psihoanalizu kao i za fenomenologiju ono je ponajprije „objekt“ koji proizlazi iz svjetovnosti svijeta, a svoju subjektivnost zadobiva pogledom (Regard). Subjekt se, naizgled paradoksalno, konstituira pogledom onoga drugoga. Već je u samome početku moderne umjetnosti dekonstrukcije tijela to iskazao na nepogrešivo intuitivan način Paul Klee: „Sada me objekti zamjećuju“.Vizualna gramatika tijela prethodi u tom smislu sintaksi i pragmatici seksualnosti. Ono što je na tragu Heideggera, ali i u kritičkome otklonu od njega, zasluga Merleau-Pontyja jest u otvaranju mogućeg horizonta da se tijelo nastoji razumjeti iz svjetovnosti svijeta kao jezika vidljivosti i nevidljivosti samoga svijeta. Ni jedan fenomen pritom nije zatvoren u samome sebi. Tako se ni seksualnost ne može reducirati na nesvjesno, čak i kad je posredovana kulturnim (simboličkim) svjetovima značenja tijekom povijesnoga razvitka. Izlazak iz začaranoga kruga novovjekovnoga mišljenja subjekta od Heideggera se pokazao u dekonstrukciji dva pojma – svijesti i svijeta. To je istodobno otvoreni put nadilaženja zatvorene strukture suvremenoga tijela kao vizualne fascinacije. Svijest i nesvjesno derivati su novovjekovne konstrukcije subjekta. Svijet u njegovu bitnom smislu otvorenosti horizonta pokazuje se u mediju jezika. Njegova preobrazba u stvar koja prethodi realnosti slikovne fascinacije proizlazi iz tehničke konstrukcije „svijeta“. Razumjeti kako i zašto tijelo ne egzistira bez jezika kao horizonta svijeta znači otvoriti pitanje o odnosu jezika i stvari. U drugom sklopu to je ontologijsko-fenomenologijsko pitanje o svijetu i tijelu. Nije slučajno što je Heidegger ono što pripada stvari smjestio u okolni svijet (Umwelt). Tijelo se nalazi u bezdanu između događaja otvorenosti bitka i vremena i okolnoga svijeta. Pripadno svijetu kao jeziku i stvari kao okolnome svijetu, ono se očigledno može misliti samo tako da ga se „postavi“ u prazninu između jezika i stvari. Tijelo se stoga nalazi uvijek između-bitka (inter-esse). Biti-između dvojega – jezika i stvari – znači djelovati-između. Ono što se danas u vizualnim komunikacijama postavlja imperativnim, naime, interaktivnom komunikacijom umreženih subjekata/aktera razmjene informacija i generiranja novih događaja, zapravo je medijsko djelovanje između umreženih tijela. Djelovanje je aktivno tek onda kada se događa u prostoru-vremenu tjelesne prisutnosti među drugim objektima. ( Margot Lovejoy, „Art as interactive communications: networking global culture“, u: Digital Currents: Art in the Electronic Age, Routledge, London-New York, 2004., str. 220-269.) Interaktivno djelovanje ima svoju suprotnost u interpasivnosti sudionika komunikacije. To je posljedica implozije (zgušnjavanja i sažimanja) informacija i eksplozije komunikacija. Suvremeno tijelo nalazi se između ta dva binarna člana logike digitalnoga doba. Njegova je komunikacijska ekstaza rezultat nestanka razlike između jezika i stvari, između tehnologije i kulture. Kada se sve preklapa, prelazi iz jednoga oblika u drugi, samo se tijelo metamorfno izbacuje iz svojega ekscentričnoga položaja u svijetu u fraktalne izvore svjetlosti. Već je McLuhan govorio da je električna energija kao uvjet mogućnosti modernih medija decentralizirani prostor-vrijeme nestanka tijela u čistoj informaciji. (Marshall McLuhan, Razumijevanje medija: mediji kao čovjekovi produžeci, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2008. S engleskoga preveo David Prpa. Radikalan nastavak te luminokinetičke teorije o nestanku tijela u vizualnoj fascinaciji nalazimo u spisima Paula Virilioa. Pojmovi brzine, svjetlosti i informacije zamjenjuju tradicionalne metafizičke kategorije bitka kao energeie (Aristotel), vremena kao gibanja u linearnome slijedu i prostora kao transcendentalnoga zora. Virilio u jednom eseju govori o nestanku seksualnosti i preobrazbi tijela u biokibernetički strujni tok razmjene informacija kao razmjene ne više simboličkih tijela, nego virtualno-realnih. – „S gubitkom energetske propriocepcije tijela na djelu je, zapravo, nova epizoda u povijesti proteza, povijest koja obogaljuje (prilika je da to kažemo). Naučavanja Leroi-Gourhana, prema kojim alat, najrazličitiji instrumenti naprosto produljuju čovjekove organe: šaku osnažuje čekić, ruku kliješta, itd., – sve je te tvrdnje lako prihvatiti kad je riječ o mehanici, ali one prestaju biti vjerodostojnima kad se od pojma mase prijeđe na onaj energije (posebice električne) i još više, kad je riječ o pojmu informacije, kao treće dimenzije materije. Ustvari, kada mehanički relej ustupi mjesto električnome, rez je očevidan i nastupa tjelesno isključivanje sve dok elektromagnetski impulsi novih daljinskih komandi ne dostignu, sa zappingom, primjerice, inertnost ponašanja pojedinca; na djelu je zakon najmanjeg djelovanja, a njegovo konačno djelovanje vodi kiberseksualnosti, postavljanju Ljubavnika izvan strujnoga toka živoga bića.“ – Paul Virilio, Brzina oslobađanja, DAGGK, Karlovac, 1999., str. 160-161. S francuskoga prevela Gordana V. Popović.) Biti-između jezika i stvari ne znači više biti između dva razdvojena „svijeta“. Tijelo pomiruje suprotnosti, binarne opozicije, paradokse i proturječja. Tek s otvorenošću svijeta u kojem tijelo interaktivno djeluje događa se susret između tijela u prostoru-vremenu. Jezik suvremenoga tijela je „stvar“ mišljenja tijela kao medija ili slike. Drugim riječima, tijelo se artikulira kao ono u i s onu stranu jezika i u i s onu stranu stvari. Biti-u i biti-s onu stranu nisu tek dva načina bitka-u-svijetu. Tijelo lebdi u praznini vlastite napuštenosti od Neba i vlastite neukorijenjenosti u Zemlji. Heidegger je u predavanju iz 1950. godine naslovljenom Stvar (Das Ding) postavio u odnosu četvorstvo Zemlje i neba, božanskoga i smrtnika. Njihova supripadnost određuje ono što nazivamo svijetom. Ali ta supripadnost tijekom cijele povijesti metafizike ne baca svjetlo na to kako je moguće da se na kraju povijesti izjednačava svijet s okolnim svijetom (Um-Welt) ili da cijeli horizont značenja svijeta bude postvaren upravo time što okolni svijet postaje jedini od svih svjetova. Ono što omogućuje ili, bolje, podaruje tom izvornome četvorstvu zemlje i neba, božanskoga i smrtnika supripadnost jest izvorna slobodna veza ili zrcalna igra. Tako se i jezik i svijet i stvar drže samo u sklopu slobodne veze četvrostva koje proizlazi iz te neotklonjive slobode zrcalne igre. „Tu zrcalnu igru ujednosti neba i zemlje, božanskoga i smrtnika, koja se stječu, imenujemo svijetom. Svijet bitstvuje svjetujući. To znači: svjetovanje svijeta ne da se niti nečim drugim objasniti niti čim drugim obrazložiti. /…/ Što stvar postaje, stječe se iz prstenastosti zrcalne igre svijeta.“ (Martin Heidegger, „Stvar“, u: Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Naklada Ljevak, Zagreb, 1996., str. 212, 213. S njemačkoga preveo Josip Brkić.) Kao što se jezik „postvaruje“ u digitalno doba da bi vizualna komunikacija mogla biti interaktivnom, tako se i stvar događa u jeziku novih medija kao mentalna slika koja više ne prethodi govoru. Ono prethodeće, transcendentalno u razlici spram empirijskoga nestaje kad se događa korporalni zaokret. Tada više nije pitanje što kome prethodi, riječ slici ili slika riječi. Misaone slike su „astralna tijela“. One struje tijelom u otvorenosti svijeta. Čovjek ne proizvodi slike. Svijet kao jezik i kao stvar događa se u slikovnoj reprezentaciji jezika-stvari. Čovjek nije gospodar slika kao što nije ni „subjekt“ niti „objekt“ mišljenja. (Hans Belting, Bild-Anhropologie: Entwurf fűr eine Bildwissenschaft, W. Fink, München, 2001.) Ego cogito, čin utemeljujućeg početka novovjekovnoga mišljenja subjekta, da, naime, ono „Ja mislim“ mora pratiti sve moje predodžbe i sva moja stanja uključenosti u spoznajni proces izvanjskoga i unutarnjega svijeta (mišljenja), ne dekonstruira se tako što mu se „pod-meće“ nešto ispod tog utemeljujućeg čina. Žudnja ili nesvjesno u polju konstrukcije subjekta koji omogućuje osobnost osobe nije drugo negoli ono što je već u filozofiji nakon Heideggera (Sartre, Merleau-Ponty, Lacan, Deleuze) imenovano činom predrefleksivnoga cogita.

March 27, 2026
Spomenici mrtve zbilje

Spomenici mrtve zbilje

1. Prvi integralni prijevod jednog spisa francuskoga filozofa i sociologa Jeana Baudrillarda na hrvatski uslijedio je s velikim zakašnjenjem. Već je prohujala furija postmoderne, ohladila se «priča« o različitim verzijama «kraja povijesti«, a ni filmovi s temom tehnoloških apokalipsi nakon rušenja Twinsa nisu drugo do pokop svake vrste imaginarne jeze. Pa ipak čitanje filozofski ključne zbirke eseja mislioca koji iznova provocira postavkom o duhu terorizma kao biti zapadnjačke metafizičke kulture pokazuje se kao dobar razlog za prevrednovanje Baudrillardova značaja uopće. Simulakrumi i simulacije su zbirka eseja s temeljnom postavkom o totalnome kraju metafizike u doba ozbiljene znanstveno-tehnološke apokalipse u društvu spektakla. Simulacija djeluje nuklearno i genetičko, a ne zrcalno i diskurzivno. To znači da Baudrillard unaprijed nastoji razbiti uvriježene predrasude kako je zbilja nešto fiksno i samostojeće, a imaginarno fluidno i neopstojeće. Naprotiv, doba implozije zbiljskoga omogućeno preobrazbom svijeta u sliku svijeta, kako je to tridesetih godina XX. stoljeća izvodio Heidegger u Doba slike svijeta, zahtijeva gubitak obje referencije novovjekovne subjektivnosti. Zbilja je za Baudrillarda jednostavno operativni pojam. Ona više ne posjeduje nikakav atribut zbiljnosti u smislu tradicionalnih dualističkih sustava mišljenja. Ako je društvo spektakla (G. Debord) oznaka zatvorenoga kruga kapitalističke shizofrenije objekata kao subjekt-supstancija povijesti u svojem dovršetku, tada je koncept simulacije zapravo bit postmodernoga obrata. Simulacija označava gubitak bilo kakve transcendentalne «iluzije« opstojnosti u svijetu. To je radikalni subjektivizam s idejom o kraju subjekta. Baudrillard esejistički «spektakularno« pokazuje da s konceptom simulacije više nije moguće govoriti o istini i laži, zbiljskome i imaginarnome, jer ona polazi od utopije načela istoznačnosti. Simulakrumi su, pak, fenomenološki prikazi života suvremenoga čovjeka kao bića bez zbiljske/imaginarne oznake, kao neobičnoga stvora opsjednuta slikama objekata s kojima se poistovjećuje. Svako je društveno stanje stoga nalik dvojniku i replikaciiji. Savršen model svih poredaka simulakruma jest Disneyland. Ova Baudrillardova knjiga objavljena je 1981. godine. Četiri godine poslije izišla je Amerika. Nema nikakve dvojbe da je filozofski, dakle strogo pojmovno, Baudrillard navijestio sve fenomene koje će samo sjajno opisati. Tako je i u slučaju «Amerike« kao paradigme postmoderne refleksije svijeta «kraja povijesti«, Zaljevskoga rata 1991. i terorističkoga napada na New York 2001. pisac/prorok novog tehnološkoga nihilizma strahotnu zbilju pokorio vlastitim teoretskim modelima. Čitajući Simulakrume i simulaciju upravo sada moglo bi se reći da je Baudrillard imao dobro razvijen njuh za tijek povijesnih mahnitosti i da ih je ako ne predvidio ono uvjerljivo opisao na temelju već u pojmu razvijenih poredaka simulakruma. To se prije svega odnosi na njegove analize iščeznuća televizijskoga spektakla kao proizvoditelja «nove zbilje«. U diktaturi medijske slike svijeta on je prepoznao ne samo mogućnost, nego i zbilju kraja svake ideologije. Usuprot McLuhanu i svim naknadno osviještenim medijskim apokaliptičarima Baudrillard je u Simulakrumu i simulaciji postavio radikalnu antihumanističku postavku, kao što je to učinio Foucault kad je govorio o «smrti čovjeka«. Više nije moguće beskrajno opetovati Debordove priče o društvu spektakla kad ne postoji ni otuđenje ni čežnja za izgubljenim zavičajem, već je sve tek realizirano doba apsolutnoga «događaja« u vremenu bez medija. Mahnitost dokidanja zbiljskoga i intime u današnjem reality-showu implicitna je pretpostavka takvog hiperrealnoga društva koje Baudrillard ima na umu. Time je doveden u pitanje tradicionalni model kauzalnosti na kojem je izgrađena novovjekovna metafizika. Uzrok i posljedica više se ne mogu spoznajno utemeljiti kao prekretno za perceptivnu moć čovjeka. Televizija i napredak virtualnosti unutar sklopa novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija stvara novi poredak vrijednosti. To je vrijeme apsolutne simultanosti u kojem je život postao virtualan isto tako kao i smrt. Zato je Baudrillard već u prikazu vijetnamskoga rata vidio događaj «kraja povijesti« mnogo prije Fukuyame. Ali u tom spektakularnome događaju francuski teoretičar s viškom «moralne ravnodušnosti i cinizma« nije arikulirao svoju neupitnu vjernost neoliberalnoj metafizici novoga svjetskoga poretka ili globalizacije. Hladnom analizom nepristrana motritelja Baudrillard drži stvarnost simulacije nepodnošljivom, okrutnijom od Artaudova kazališta okrutnosti zato što više nema nikakve idealnosti i utopičnosti tijela kao «živoga organizma«. Agonija zbiljskoga i racionalnoga stoga otvara eru simulacije. Baudrillardov radikalni obrat ontološke sheme novovjekovnoga subjektivizma zato sada glasi: simulacija prethodi zbilji, a ne obratno. Što to «konkretno« znači ? Ništa drugo negoli puku frazu da je povijest na filmu zamijenila mitove. Apokalipsa u filmu F.F. Copolle «Apokalipsa danas« jest poredak simulakruma vijetnamskoga rata, a ne ono što se «stvarno« tamo događalo. Povijest je izgubljena referenca i zato se preobražava u mit. Ta Baudrillardova postavka nije njegova osobna «izmišljotina«. Ona je kolektivno vlasništvo poststrukturalističke i postmoderne teorije. Naći ćemo je u djelima Lacana, Deleuzea, Derridae, Foucaulta. Kad se, dakle, u objašnjenju hiperrealnosti, spektakularnosti i apokalipse teroristički napad na Twinse uzima kao dokaz da se katastrofa već dogodila simulacijom zbilje ili pretvorbom u fantomske horor slike američkih filmova «disaster« tematike, tada se samo opetuje postmoderna opčinjenost s idolima praznine, površinom događaja. Baudrillard je dvadeset godina prije teksta objavljenog u Le Mondeu krajem 2001. godine («Duh terorizma«) zapisao: «Terorizam je uvijek terorizam zbilje«. U esejima o holokaustu, apokalipsi, efektu muzeja Beaubourg u Parizu, Ballardovu romanu Sudar u kojem se nazire dovršeni hladni erotizam/pornografija tijela kao «proteze« tehnološke smrti zbiljskoga, Baudrillard razvija priču o kraju svih socioloških iluzija o mogućnosti kritičkoga odnosa s poretkom simulakruma i simulacije. Čitatelju s nervom za kritičku teoriju, s vjerom u moć prevratnoga subjekta, ovo će se štivo ne samo činiti nego će i djelovati užasno «cool« za umrtvljivanje svijesti pričom o beskrajnome krugu kapitalističkih metamorfoza u kojima je svaki viši oblik perverzije nužan i očekivan s «užitkom«. Kraj subjekta u procesu kloniranja zamijećen je, dakle, mnogo prije euforije i skepse oko vrijednosti terapeutskog kloniranja ljudske embrionalne stanice prošle godine. Baudrillardovi su uvidi, nema sumnje, dalekosežni i lucidni. Za filozofsku analizu značajno je naposljetku što on postavlja tri reda simulakruma poput ironične parafraza Hegelove dijalektičke trijade. Smrti Boga odgovarao bi prirodni poredak simulakruma sa slikom, imitacijama i krivotvorinama. Utopiji svijeta primjeren je produktivni simulakrum s ključnim pojmovima energije, snage i tvari. Treći, posljednji simulakrum jest simulakrum simulacije u kojem vladaju kategorije informacije, modela i kibernetičke igre. Kao što je u Hegelovoj Enciklopediji filozofijskih znanosti posljednji stadij «objave« apsoluta u povijesti lik znanosti kao realizirane filozofije u odnosu na umjetnost i religiju kao «niže« stupnjeve razvitka ideje, tako se Baudrillard u «simulakrumu simulacije« poigrava s realiziranim pojmovljem naše tehnološke civilizacije. Modeli nisu više transcendencija zbilje, niti nešto imaginarno spram realnoga, nego anticipacija svake «moguće« zbiljnosti. Krug je zatvoren time što se neprestano otvara iluzijom da društvo smjera spram sve više i više faze napretka. Paradoksalno je da je Baudrillard kao sociolog toj suvremenoj društvenoj znanosti ispisao nekrolog prije stvarne «smrti«, kao što je to učinio Heidegger filozofiji. U revijskome tonu vedroga nihilizma kraja XX. stoljeća Baudrillard i nadalje piše i misli isto. Njegova ironična izjava da je nihilist prozirnosti, kao pripadnik trećeg završnoga stadija nihilizma naspram pionirskoga u doba wagnerijanske romantike i drugoga koji je s avangardom polučio apsurd političkoga nihilizma, i danas je problematična zato što polazi od bezdana svake moralne alternative. Teorijski nihilizam postmoderne završio je s Baudrillardom u melankoliji. Ne treba žaliti za prošlošću pod uvjetom da smo je zauvijek zakopali u spomenike mrtve zbilje. Baudrillardov temeljni filozofski spis to uistinu dokazuje. 2. Djelo Marca Augéa, Nemjesta: Uvod u moguću antropologiju supermoderniteta posvećeno je antropologiji svakidašnjice. Autor je redovni profesor pariške Ecole des hautes études en sciences sociales, koju je vodio od 1985. do 1995. godine. Glavna su mu djela Théorie des pouvoirs et idéologie, Symbole, fonction, historie, Le Dieu objet. Pour une antropologie des mondes contemporains. Analiza prostora anonimnosti ili pak «otuđene« funkcije unutar sveopćeg robnoga svijeta znakova kao što su zračne kule, brze prometnice, petlje, kolodvori za Augéa nije istoznačno prijenosu klasične mehaničke komike Jacquesa Tatija u teoriju. Da bi se spoznala mijena funkcije tijela i samosvijesti unutar supermoderniteta, kojim autor označava duh vremena u kojemu živimo, potrebno je propitati što se događa s antropološkim obzorjem čovjeka u takvim prostorima. Ono što čini bit ne-mjesta naspram boravišta i obitavališta jest to što je korisnikov odnos s takvim prostorom ugovoran a ne životno-iskonski. Simbolički se odnos realizira s pomoću željezničke, autobusne ili avionske karte, listića za plaćanje cestarine, kao i kolicima u supermarketu. Čovjek je na tim nemjestima u stanju posvemašnje anonimnosti, bez drugoga identiteta osim potrošačkoga. Zanimljivost ovog antropološkog eseja jest u njegovu drukčijem iščitavanju «već viđenoga« u djelima Chateaubrianda, Baudelairea i Benjamina koja se odnose na Pariz i francusku «provinciju«. Augé polazi u svojoj analizi od usvojenog kritičkoga suda da se ideja napretka nasukala na grebenima XX. stoljeća. Osporavanje vodeće prosvjetiteljske maksime kojoj je Condorcet ispisao filozofski hvalospjev odnosi se na užase svjetskih ratova, genocide i totalitarizme. Kad koristi pojam supermoderniteta tada Augé misli poglavito na figuru prekomjernosti vremena. Nije posrijedi sinonim za postmodernu, koja je za autora tek naličje cijelog antropološkog obzorja o kojem je riječ. Prekomjernost prostora je povezana sa smanjenjem planeta razvitkom informacijskih tehnologija. Vrijeme se pak zgušnjava obiljem informacija. Zato za Augéa opstoje tri figure prekomjernosti supermoderniteta: 1) događajno preobilje, 2) prostorno preobilje i 3) individualizacija. XXI. stoljeće će biti antropološko zato što će iznova morati ideji ljudskoga habitusa vratiti dostojanstvo. Antropološko je mjesto stoga konkretna i simbolička izgradnja prostora, a ne nemjesto. Dok je prvo geometrijsko, drugo je apstraktni niz pravaca u beskonačnost. No sva suvremenost nije supermoderna i tako utopljena u strahotnome funkcionalizmu prostora nemjesta. Augé ne iznosi utopijske nacrte povratka staništa ili boravišta kao slike regionalističkoga Heimwega, što uvijek asocira na neki oblik provincijalizma i kampanilizma. Nemjesto je oprečno utopiji zato što je izgrađeno na ideji mehaničke svrsishodnosti skraćivanja vremena u doba opće prekomjernosti. Kao u filmovima Jima Jarmuscha mi prolazimo i susrećemo se sa živim osobama samo kad stroj prestane funkcionirati, kad se dogodi neka neželjena pustolovina ili kad naprosto poželimo biti lišeni bilo kakve životne i moralne stege. Cijeli je Augéov esej suvislo ispripovijedan dualizam prostora i vremena u suvremenoj kulturi koju prilično tvrdo nazivlje supermodernitetom. Kako je u današnjem žargonu sve «super« što zadovoljava opći prosjek užitka i razonode, tako bi se i za ovu knjigu moglo reći da je «super« pod uvjetom da se autoru kritički ne podastire na račun što nije vjerodostojno izložio kritiku moderniteta u antropološkome smislu. Sve je ostalo na «super« jednostavnoj i ne baš zahtjevnoj pripovijesti koja više podsjeća na neobavezne fragmente o putovanju između Pariza i francuske provincije kroz nemjesta teške funkcionalnosti. Uostalom, sve je to izgledalo «super« kad je Jacques Tati s neizbježnom satrovskom lulom pravio totalni rusvaj na nemjestima. Danas je to nezamislivo s istim likom i istim zgodama. Zato su Nemjesta samo nevjerodostojna utopija društva koje svoje boravište nužno pronalazi unutar krajnje nesimpatičnih prostora arhitektonske pustoši.

March 26, 2026
Psihotehnološka moć nad svijetom

Psihotehnološka moć nad svijetom

1. Knjiga francuskoga filozofa tehnologije Bernarda Stieglera Od biopolitike do psihomoći. Logika brige I.2., učenika Jacquesa Derride i autora važne trilogije Tehnika i vrijeme, u izdanju Suhrkampa na njemačkome jeziku u drugome izdanju 2015. godine, predstavlja vrlo dobru sintezu njegovih ključnih postavki iz nekoliko knjiga koje pripadaju ciklusu tzv. „logike brige“. Nije to „briga“ o kojoj govori Heidegger u Bitku i vremenu kao temeljno egzistencijalno ustrojstvo tubitka u njegovu odnosu spram bitka-u-svijetu i ekstatičke vremenitosti s vladavinom dimenzije budućnosti. Posrijedi je Stieglerovo tumačenje i prerada Foucaultova pojma tehnologije sebstva u volji za oblikovanjem samodiscipline koja se za razliku od Foucaulta više ne odnosi strogo na tijelo, već na svijest/samosvijest u suvremenosti. Stieglerova knjiga na njemačkome jeziku sastoji se od pet tekstova: „Što je filozofija?“,“Biomoć, psihomoć i gramatiziranje“, „Discipline i farmakalogije znanja“, „Oikonomia objekta pažnje“ i „O 20. stoljeću u sadašnjosti – kad nam preostaje vrijeme“. U knjizi autor, dakle, analizira prijelaz s discipliniranja tijela (biopolitika) na tehnološku kontrolu svijesti (psihomoć). Ključni sadržaj i postavke Stieglerova mišljenja su sljedeće. Dok je Foucaultov koncept biopolitike opisivao upravljanje životom i discipliniranje tijela, Stiegler tvrdi da se moć danas poglavito očituje kao psihomoć. To više ne smjera na tijelo, već na kontrolu i modulaciju pažnje i svijesti. Znanje i vrijednosti više se ne prenose organski s generacije na generaciju, već ih sve više posreduju programske industrije (masovni mediji, digitalne platforme). Stiegler dijagnosticira sustavno uništavanje pažnje, posebno među mlađim generacijama. Stalno medijsko preopterećenje priječi razvitak duboke koncentracije i kritičkoga mišljenja. On smatra moderne mnemoničke tehnologije (tehnike pamćenja) lijekom – one mogu biti i lijek za um i otrov koji vodi njegovoj nezrelosti. Kao protuprijedlog psihomoći, Stiegler se zalaže za noopolitiku (politiku uma). Cilj je preispitati obrazovanje i uspostaviti prakse “brige” kako bi se ponovno zadobila pažnja i kolektivna inteligencija. 2. Za Bernarda Stieglera, razvitak povezan s digitalnom gramatizacijom ljudskoga postojanja manje se odnosio na obećanje demokratizacije, a više na opasnost od uništenja psihe. Središnji alat za ovu dijagnozu sadašnjosti predstavlja sklop koncepata psihomoći, psihotehnologije i psihopolitike. Stiegler tvrdi da je, zbog premise tercijarnoga zadržavanja, neizbježno da svaka nova tehnologija rekonfigurira psihičko i društveno tkivo u kojem se širi. U tom smislu, svaka tehnologija također ima psihotehnički aspekt ꟷ iako Stiegler prvenstveno navodi pisanje i knjigu kao psihotehnike u eksplicitnome smislu te riječi. Tehnologije sebstva koje je analizirao kasniji Foucault također se nazivaju psihotehnikama u tom smislu. (Stiegler barem sugerira da se pojam može tumačiti mnogo šire kada se također odnosi na tjelesne tehnike poput plesa, gimnastike, sporta ili planinarenja kao psihotehnike, ukoliko i one treniraju pažnju.) Ova objašnjenja već jasno daju do znanja da je psihološka sposobnost pažnje središnja za Stieglerova razmatranja. U svakom slučaju, usmjerenost na pažnju posebno je bitan za Stieglerovu kritiku kulturne industrije, odnosno onoga što on naziva “programskim industrijama”, tj. “tvrtkama aktivnim u audiovizualnome sektoru”. Već u prvoj raspravi „Što je filozofija?“ Stiegler upućuje na činjenicu da je akademsko nasljeđe zapadnjačke civilizacije određeno ponajprije kulturom pisma, pa odatle proces gramatiziranja svijesti (a to je odjek Derridine pozicije još iz kanonskoga djela poststrukturalizma O gramatologiji iz 1967. godine) označava ono što pripada „retencionalnome sjećanju“ koje se razvija „transindinvidualno“. Uglavnom, ono što je ključno za svezu „brige“ i „psihomoći“ jest totalni prijelaz iz disciplinarnoga u društvo kontrole (Foucault-Deleuze). I zato više nije posrijedi samo discipliniranje ljudskoga tijela u okvirima zapadnjačkoga sustava mišljenja i djelovanja što je kasni Foucault pojmom biopolitike jasno izložio kroz prijelaz od pojma diskursa do dispozitiva moći. Svijest kao samosvijest nastoji se u suvremenome kapitalizmu s njegovim pripadnim društvima potrošaštva imati pod kontrolom zahvaljujući ne više gramatiziranju. Umjesto pisma na djelu je vladavina vizualizacije koja izravno u masovnoj proizvodnji informacija zauzima ljudsku pažnju. Dok je još Foucault mogao imati u vidu ovaj proces ovladavanja sebstvom kao pokušaj samokontrole kroz različite tehnologije društvenih iskustava u povijesti od kršćanstva do stoe, a u središtu mu je bio sklop znanja/moći od seksualnosti do nadziranja i kažnjavanja ljudskoga tijela, Stiegler inzistira na prijelazu iz onog tjelesnoga kao biopolitičkoga u područje duševno-duhovnoga kao psihopolitičkoga. (str. 26-34) Nije teško razabrati da se ovdje nastoji razumjeti jedna od najvažnijih posljedica onoga što je sam Foucault već početkom 1970ih godina definirao kao obrat paradigme: od teksta do slike. No, Stiegler nije ipak mislilac koji će pojam slike radikalno postaviti u samo središte svojih razmatranja kao što je to vidljivo u mojim promišljanjima tehnosfere (v. Žarko Paić, The technoscientific Turn of Philosophy: The Age of Cybernetics, Palgrave Macmillan, Cham, 2026.) On ustrajno nastoji pokazati kako se briga kao uvjet mogućnosti ovladavanja sebstvom u vizualnoj kulturi gramatiziranja svijesti otvara kao temeljni problem kojim psihotehnološka konstrukcija života ovladava pažnjom nove generacije „subjekata“ u kasnome kapitalizmu koji forsira upravo brzinu i trenutačnost strategija vizualizacije u društvima kontrole. 3. Motivacija iza koncepta psihomoći može se shvatiti tek kada Stieglerovo uvjerenje dođe u fokus: da medijski konzumenti, prisvajanjem pažnje, nisu samo zarobljeni u uvijek uniformnoj sadašnjosti, već da je istovremeno i njihova veza s budućnošću ograničena. Prema njemu, najvažnija, ali očito i najnesigurnija psihološka funkcija je sposobnost povezivanja s nepostojećim objektima, s onim što naziva konzistentnostima i karakterizira kao beskonačne objekte daleko od bilo kakve izračunljivosti. To bi se moglo shvatiti kao da obuhvaća uvjerenja bilo koje vrste. U filozofiji to su klasične vrijednosti i ideje, i to ne samo u platonskome smislu; Kant i kritička tradicija koja ga je slijedila također se pridržavaju regulativnih ideja, pa čak i dekonstrukcija prepoznaje koncepte poput dara ili pravde, koji se nikada ne mogu iscrpiti empirijskim, izračunljivim odnosima. Za Derridu, neempirijski koncepti poput ovih eminentno otvaraju horizont beskonačnoga dolaska u smislu radikalno otvorene budućnosti. Stiegler se slaže s ovim teoremom, ali ga temelji na psihičkoj sposobnosti želje, koja je uvijek već sukonstituirana tehnologijom. Međutim, temeljni problem ove knjige i uopće Stieglerova mišljenja u razumijevanju suvremene tehnologije polazeći od deridijanskih pojmova gramatiziranja svijesti te prerađenih fukoovskih pojmova brige za stvaranje sebstva sposobnog za samokontrolu i slobodu u okvirima vladavine psihotehnološke konstrukcije života ponajprije se razabire u tome što je samosvijest već unaprijed „kolonizirana“ i uvučena u sklop koji dovodi u pitanje i strukturu ljudskoga mišljenja na ishodu modernosti. Naime, Stiegler na tragovima Foucaulta pokazuje da je ovo pitanje ključno za budućnost upravo zbog toga što je sposobnost društveno-humanističkih znanosti da se uhvati u koštac s eksponencijalnim rastom tehnomorfne kulture digitalnih strojeva u najmanju ruku ispod razine i zadaće vremena. Svi mi, postgeneracijski „Metuzalemi“ iz jedne daleke epohe koju je karakterizirao duh ozbiljnosti, vladavina kulture teksta i povjerenje u smisao povijesti unatoč svih strahotnih događaja uništenja čovječnosti u 20. stoljeću vidimo kako se najnovija generacija tzv. Z-svijeta predaje u potpunosti demonima virtualizacije i postaje imuna na patetične pozive na otpor svakoj vrsti koloniziranja i umrtvljenja kritičke pažnje strategijama funkcionalne vizualizacije koja počiva na imploziji informacija. Profesori predaju studentima koji maksimalno mogu izdržati pola sata bez video-igara i „skrolanja“ sadržaja s društvenih mreža i raznih portala. Razlog ove prepuštenosti „čarima“ slikovne fascinacije nije u spontanosti onih koji nemaju sklonosti za težinu refleksije, već u samoj biti jedinstvene i čudovišne psihomoći uzrokovane tehnologijom koja nadilazi granice ljudskoga-suviše-ljudskoga. Čitanje Stieglera u tom pogledu je „ljekovito“, ali ne i odlučujuće za moje razumijevanje biti tehnosfere. Ne mislim da se bilo koja farmakologija kao prevladavanje ovog zloduha suvremenosti može radikalno suočiti s nečim što je već odavno dospjelo do onog što je Günther Anders u svojim kulturpesimističkim esejima nazvao „zastarjelošću čovjeka“. (v. Žarko Paić, The Superfluity of the Human: Reflections on the Posthuman Condition, Schwabe Verlag, Basel-Berlin, 2023.). A ta je „zastarjelost“ rezultat obrata koji više nije moguće razumjeti ni deridijanskim ni fukoovskim konceptima, jer je posrijedi autopoietički način drugačijeg mišljenja tehnosfere, a ne samo prijelaz iz biopolitike u psihomoć koja omogućuje kognitivnome kapitalizmu da suvereno trijumfira u prostoru rasterećenja i zabave, u onome što je još Marx rezervirao za „višu djelatnost“ u „carstvu slobode“. Lijeka koji bi imao spasonosnu supstanciju kritike i prevladavanja noopolitike ravnodušnosti spram svijeta kao horizonta slobode i pravednosti nema bez radikalne promjene same biti mišljenja bez novoga pada u bezdan anti-tehnicizma. Najgora stvar je da i danas među tzv. progresivnim marksistima i njihovim pristašama među mladima vlada uvjerenje koje je totalni dogmatizam s „dobrim namjerama“: da je tehniku i tehnologiju moguće koristiti kao puko sredstvo za uzvišene ljudske potrebe i ciljeve, pa je napredak autogenerativnih sustava AI po tome samo „kolektivni duh ljudskoga znanja uzdignutog do razine totalne enciklopedije svijeta“. Sva sreća da tako ne misli i Stiegler, jer nikad ne bi sustavno čitao ni Husserla ni Heideggera, ni Foucaulta ni Deleuzea niti Derridu u nastojanju da shvati zašto se tzv. bit suvremene psihotehnološke konstrukcije života više ne može prepustiti sablastima pseudo-humanizma i njegovim poklonicima koji izlaz traže u „podruštvljenju“ interneta i „socijalno-kritičkoj participaciji“ mnoštva na mreži. Kao da već sama tehnosfera nije ono što nadilazi granice svih propalih sustava pseudo-demokratizacije medija i njihovih nemoćnih subjekata tzv. otpora. Stiglerova je knjiga barem po nečemu farmakologijski nadmoćna svim takvim propagandistima „krika i bijesa“ iz nasljeđa zapadnoga marksizma, ali i drugoj strani ovog teorijskoga Kulturkampfa koja nemisaono opetuje razne špenglerizme za potrebe metapolitičke desnice koja nema ni jednog mislioca danas vrijednog spomena u razmatranju problema tehnike, tehnologije i tehnosfere kao i pitanja o političkim konzekvencijama razračunavanja s videocentrizmom ove čudovišno banalizirane suvremenosti. U traganju za istinskom „logikom brige“ Stiegler je otvorio ključno pitanje naše nelagode s vremenom posvemašnje tehno-biopolitike. Ono glasi: ima li filozofija još uopće moć promišljanja onog što joj leži u temelju ako je samosvijest čovjeka dospjela do svojeg kraja u logici psihotehnološkoga pada sabranosti samoga mišljenja?

March 25, 2026
Habermasova teorija komunikacijskoga djelovanja

Habermasova teorija komunikacijskoga djelovanja

1. Najznačajnija teorija komunikacije kao djelovanja zacijelo je ona Jürgena Habermasa. U opreci s Lyotardovom postmodernom, ali s gotovo istih teorijskih pozicija, analizira se mogućnost svojevrsne nove utopije demokratskoga javnoga (raz)uma u okviru socijalno-kulturne politike liberalne konstrukcije zajednice. Njemačka teorija novih medija s Kittlerom kao teorijskim predvodnikom, kako smo pokazali, svoje postavke o komunikaciji iznijela je u suprotstavljanju cjelokupnoj tradiciji neomarksističke teorije medija. U tom kontekstu kao posve izdvojena figura pojavljuje se Habermas. Dvije faze njegova mišljenja nisu nipošto posve razdvojene. Postoje stanoviti pomaci, ali naklonost paradigmi moderne koja se kao nedovršeni projekt zbiva u svim sferama suvremenoga društva i kulture neupitnom je osnovom njegove teorije (Habermas, 1968, 1981, 1988). U spisu Tehnika i znanost kao ideologija iz 1968. godine Habermas slijedi ideje filozofskog antropologa Arnolda Gehlena. Tehnika produžuje ljudske organe. Društvo je određeno radom, a tehnika je kvalitativno novo nadomještanje fizičkoga rada industrijskoga razdoblja. Habermas se kritički odnosi spram Herberta Marcusea, jednog od njegovih prethodnika u programu frankfurtske kritičke teorije društva, zato što je tehniku apsolutizirao na račun rada. Tehnika za njega nije nikakva osloboditeljica čovjeka od prisile i nužde rada, nego društveni fenomen. Tehnika i znanost pojavljuju se u kapitalizmu kao ideologija. To znači da se kroz njihovo uspostavljanje glavnim moćima društvene interakcije ljudska sloboda svodi na nešto tehnički nadomjestivo. Područje interakcije čovjeka s čovjekom i prirodom jest područje autonomnoga djelovanja. Komunikacija se zato Habermasu nužno pojavljuje u elementu socijalne znanosti o slobodi koja se suprotstavlja prisili i nuždi rada (tehnici i znanosti). Već je otuda vidljivo da Habermas pripada „humanističkoj“ struji teoretičara medija. Njegova je spoznajno-teorijska pozicija u prvoj fazi mišljenja svođenje bitka na društvenu sferu događanja nepokorive slobode. Taj metafizički dualizam nije bio odlikom Flusserove komunikologije. Naprotiv, ljudska se sloboda komunikacije pretpostavlja, ali ne kao subjekt spram kojeg je tehnika i znanost objektom. U tome leži problem s Habermasovim pojmom komunikacijskoga djelovanja. Nije nipošto slučajno da je kritika takvoga koncepta uvjet mogućnosti oslobođenja teorije novih medija od „pogubnosti digitalnoga humanizma“. Pogledajmo kako se dalje razvija utopija komunikacijske racionalnosti kao cilja/svrhe liberalno-demokratske tvorbe zajednice iz Habermasovih uvida. On razlikuje između rada i interakcije. Rad je djelovanje sa svrhom. Njime se ozbiljuju definirani ciljevi. Takvo je djelovanje instrumentalno, racionalni izbor ili spoj obojega. Instrumentalno djelovanje utemeljeno je na tehničkim pravilima. Empirijsko znanje omogućuje predviđanje budućih procesa. S druge pak strane, racionalni izbor koji se krajem XX. stoljeća razvio kao nova sociologijska teorija djelovanja posebno u ekonomskome području interesa određenih posebnim kulturnim tradicijama, odvija se prema strategijama koje počivaju na analitičkome znanju. Takve strategije omogućuju izbor preferencija. Iz njih proizlazi uspostava sustava vrijednosti. Strategijsko djelovanje racionalnoga izbora ovisno je od ispravnoga vrednovanja alternativa u ponašanju subjekata/aktera, dok je instrumentalno djelovanje stavljanje organiziranog sredstva u funkciju dosezanja cilja djelovanja. Habermas razlikuje, dakle, komunikacijske ciljeve i svrhe. Rad se suprotstavlja interakciji odnosno komunikacijskome djelovanju. U spisu Tehnika i znanost kao ideologija najavljuje se cijela problematika komunikacijskoga djelovanja. Umjesto tog pojma Habermas sinonimno koristi pojam interakcije. No, što je za Habermasa prve i druge faze komunikacijsko djelovanje? To je simbolički posredovana interakcija. Dva ili više subjekata koji međusobno djeluju nalaze se suprotstavljeni u nekoj društvenoj situaciji. Njihova interakcija je simboličko posredovanje njihovih ideja i stavova. Komunikacijska situacija u kojoj se nalaze, prema Habermasu, određena je time što se ravna prema važećim normama na osnovu kojih se osobe ponašaju i to očekuju od Drugih. Idealna govorna situacija pretpostavlja idealnu interakciju sudionika javne rasprave, Kako to izgleda nije lako zamisliti. Model za to zacijelo nije politički republikanizam moderne, nego antičko-rimska institucija agore ili javnoga trga. 2. U drugoj fazi Habermasova mišljenja, koja se do danas otvara njegovim dvosveščanim opsežnim djelom Teorija komunikacijskoga djelovanja iz 1981. godine, uvode se pojmovi koji zamjenjuju rad i interakciju. To su sustav i svijet života. Preuzeo ih je iz fenomenologijskih spisa kasnoga Edmunda Husserla. Institucionalni okvir društva čini njegov sociokulturni svijet života. Rad je područje racionalnoga djelovanja sa svrhom, koje ima karakter instrumentalnog djelovanja. To je područje sustava kojeg čine znanost, tehnika i tehnologija. Nasuprot tome, područje je slobode ili interakcije određeno strategijskim djelovanjem čovjeka. Interakcija ili komunikacijsko djelovanje odvija se u svijetu života na temelju sociokulturne posebnosti skupina i subjekata/aktera demokratske liberalne politike. Suprotnosti rada i interakcije u prvoj fazi Habermasova mišljenja odgovara suprotnost sustava i komunikacijskoga djelovanja. Shema je sljedeća: Sustav (djelovanje sa svrhom) – rad – strategijsko i instrumentalno djelovanje Svijet života (sociokulturne norme) – interakcija – komunikacijsko djelovanje Sustavi su, primjerice, privreda i država. Utjecaj Maxa Webera na Habermasovu teoriju modernosti čini se odlučnim čak i više no što je to Marx, Hegel i Schelling kad je riječ o analizi rada i prirode u okviru filozofijskoga sustava. Sustavi također međusobno počivaju na interakciji. No ta je interakcija djelovanje sa svrhom. Sustavno je uvijek ono djelovanje koje strategijski i instrumentalno nastoji „pokoriti“ primarnu nesvodivost slobode na tehničke strukture. U doba moderne vladajuće su kategorije industrije, robe, novca, napretka, kapitala i državne birokracije. Sustavi i djelovanje zasnovano na dosezanju racionalne svrhe prevladavaju nad svijetom života. Određenje se politike strukturalno mijenja. To je za Habermasa od velike važnosti. Područje političkoga za komunikaciju postaje bitnim stoga što je politika od Aristotela do Hegela i Marxa djelatno ozbiljenje slobode u zajednici. U moderni politika više nije sredstvo, kao u novovjekovnome određenju kod Machiavellija, nego djelovanje sa svrhom: rješavanje tehničkih pitanja. Institucije političkoga djelovanja putem tehnike u moderni se posve depolitiziraju. Javnost u političkome smislu postaje javni forum ili demokratska interakcija političkoga naroda i države. Upravo je to vladajuća forma komunikacije u moderni. Ideal racionalne komunikacije koji zastupa Habermas na paradoksalan je način depolitizirana sfera političke komunikacije. Paradoks je, dakle, u tome što se do komunikacijskoga djelovanja u modernome društvu, politici i kulturi dolazi tek kad se politika kao ozbiljenje slobode dekonstruira. Moć se pritom strukturalno prebacuje na državno-društvene birokratske institucije koje djeluju strategijski-instrumentalno. One nadomještaju izvornu moć politike. Drugim riječima, depolitizirana javnost institucija sustava djeluje čudovišno ne-ljudski zato što je racionalno organizirana sila. Habermas je opis modernoga sustava institucija doveo do krajnje točke modernoga racionaliziranja kakav je postavio Max Weber (Habermas, 1981). Namjesto tehnicizirane komunikacije sustava, koja počiva na djelovanju sa svrhom, istinsko komunikacijsko djelovanje događa se u svijetu života. Tehnika i znanost su ideologija zato što svjesno-racionalno skrivaju bît ljudske slobode time što je svode na strategiju i instrument za „druge svrhe“. Univerzalna institucija modernoga tehniciziranja svijeta života jest – tržište. Sve se naposljetku ravna prema „zakonima tržišta“. Tako se i komunikacija u svijetu novih medija može tehnicistički, prema Habermasu, oblikovati s obzirom na model tržišne privrede. Komunikacija kao razmjena informacija na taj način postaje robom. To je, dakako, neotklonjivo. Sustav na kojem počivaju informacije društveno je ustrojen tako da međuljudske odnose prikazuje/predstavlja kao odnose između stvari. Marxova kritika fetišizma robe iz Kapitala i u Habermasovim analizama moderne komunikacije zauzima bitno mjesto. Tehnička logika prožima sve podsustave. Ništa se u tom pogledu ne može promatrati izvan sustava. U svijetu života događa se komunikacijska racionalnost tako što se vladajući oblik dijaloga zasniva na idealu komunikacijskoga djelovanja. Umjesto djelovanja sa svrhom što pripada svijetu sustava, ovdje je riječ o slobodnome djelovanju. Ono obuhvaća razumijevanje, istinu, istinosnost (Wahrhaftigkeit) i ispravnost odnosno normativni kontekst. Umrežene (vizualne) komunikacije funkcioniraju na taj način što razotkrivaju kako se iza onog ekspresivnoga i kognitivnoga skriva normativni kontekst interakcije. Pravila su igre unaprijed postavljena. Ona nisu privremena, nego univerzalna. To je bitna razlika Habermasa i njegova koncepta komunikacijskoga djelovanja spram Lyotarda i postmoderne. Da bi se komunikacijski proces odvijao nesmetano normativni okvir interakcije mora biti jezično razumljiv svima. Ne određuje jezik normi „pravila ponašanja“, nego norma (komunikacije) određuje pravila ponašanja jeziku. Tako bi se moglo kantovski interpretirati ono što Habermas ustvrđuje u obratu moderne filozofije subjekta spram kasnomodernoga okreta spram jezika (Habermas, 1988). 3. Habermasov pojam komunikacijskoga djelovanja izveden u knjizi Teorija komunikacijskoga djelovanja umjesto oštroga reza između sustava i svijeta života kao tehniciziranja slobode djelovanja sada se zadobiva u novoj suprotnosti općih medija kasnomodernoga društva. To su novac i moć. Habermas pritom polazi od temeljne postavke moderne filozofije s vrhuncem u Hegelovu sustavu apsolutnoga duha. Izvorno jedinstvo sustava i svijeta života razara se onog trenutka kada se pravo kao političko sredstvo ozakonjenja kazne osamostaljuje u formi državne organizacije. Pravo je institucionalizirana moć. Tek s tom pretpostavkom nastupa kapitalistička moderna privreda. Tržište nije tek mjestom simboličke i realne razmjene roba. Mjesto posredovanja jest opći ekvivalent razmjene – novac. S pomoću novca dolazi do univerzalnoga posredovanja svih društvenih odnosa i svih kulturnih poredaka značenja jednih s drugima. Ekonomija se osamostaljuje od politike i kulture. Tim činom moderno se društvo ekonomski postavlja sustavom strategijskoga/instrumentalnoga djelovanja. Svi su drugi momenti interakcije potisnuti u sferu svijeta života. Komunikacijsko je djelovanje, dakle, pokušaj uspostave mogućnosti (spo)razumijevanja u situaciji znanstveno-tehničkoga koloniziranja i medijatiziranja svijeta života. Tehničko-racionalna logika novca kao moći u svijetu sustava nastoji pokoriti sociokulturne odnose razumijevanja, dijaloga i povjerenja. Što se iz toga može zaključiti? Ponajprije, Habermas je u diskursu racionalnosti komunikacijskoga djelovanja imao u vidu drukčiji način tvorbe racionalnosti uopće. Instrumentalno djelovanje ideologijsko je djelovanje. Ono počiva na tehniciziranoj verziji racionalnosti. Komunikacijsko djelovanje je dijalog i razumijevanje koje postavlja u igru mogućnost sporazuma. To mjesto pomirenja suprotstavljenih područja sustava i svijeta života jest novi komunikacijski „um“ – demokratski javni konsenzus. Tehnika kao ideologija nije totalitarno pokoravanje svijeta života. Ona ima mogućnost kritičke primjene samo uz pretpostavku da se njezina logika – djelovanje sa svrhom – okrene u smjeru slobodnoga djelovanja koje nema u sebi kauzalno-teleologijski model. Time komunikacijsko djelovanje nije „besmisleni“ razgovor da bismo se bolje razumjeli, kao što je to metoda svih interkulturalnih dijaloga religija i civilizacija. Posve suprotno, to je pokušaj da se komunikacija kao i medij razumije sredstvom/svrhom istinskoga zajedništva na drukčijim temeljima. Ali kakvim? Utopijsko tlo neke idealne komunikacije izvan društva i kulture koji se nalaze u stalnim sukobima interesa, „kulturalnim ratovima“ i drugim oblicima prisile zacijelo je iluzija komunikacije. Što preostaje? Habermas je krajem 1960-ih godina marksizam i traganje za „novim društvom“ izvan liberalno-demokratskoga ispunjenja modernih ideja slobode smatrao neprimjerenim teorijsko-praktičnim pozicijama za analizu suvremenoga doba znanosti i tehnike. Njegov kritički socijalno-demokratski republikanizam, koji proizlazi iz njegove teorije komunikacijskoga djelovanja, nije stoga oportuna politika konsenzusa u globalnome kapitalizmu s glavnim polugama moći kapitala – socijalna država plus korektivna tržišna privreda – nego logični „racionalni izbor“. Ali problem je što se takav izbor opravdava idealnom govornom situacijom javnoga demokratskoga (raz)uma. Prevedemo li tu Habermasovu filozofijsko-sociologijsku diskurzivnu logiku u kojoj su povezani Marx, Weber, Luhmann i kritička teorija društva na suvremeni jezik novih medija nalazimo se u situaciji koja je više negoli paradoksalna. Protiv Habermasove kritike tehnike i znanosti kao ideologije moguće je primijeniti novu kritiku kritike ideologije. Na taj je paradoks među prvima implicitno ukazao još Peter Sloterdijk u uvodnim dijelovima svoje knjige Kritika ciničkoga uma 1983. godine, a eksplicitno u polemici s Habermasom povodom stavova Sloterdijka o genetskoj tehnologiji i posthumanizmu iskazanom u kontroverznom predavanju Pravila za ljudski vrt (Sloterdijk, 2000). Izlazak iz kritike ideologije nije više samorazumljiv. Čak se čini da je to nešto krajnje nepodesno za razumijevanje suvremenoga informacijskoga društva globalnoga kapitalizma i iz njega izvedenih komunikacijskih modela. 4. Tehnika i znanost, odnosno svijet života nije nešto suprotno svijetu života. Tehnologija nije koloniziranje svijeta života, nego je već uvijek svijet biotehnički uklopljen u novo jedinstvo prirode, društva i kulture. Teorija medija i novih medija – od McLuhana, Flussera, Baudrillarda, Virilioa, Kittlera do Manovicha i drugih – pokušaj je da se fatalni dualizam moderne i postmoderne konstrukcije zajednice razriješi upućivanjem s onu stranu spora tehnike i čovjeka. Tehnika je posthumani sklop. U tom sklopu novi mediji ne porobljavaju ljudsku „izvornu“ slobodu. I Habermas je umnogome tragao za izlazom iz labirinta takvog dualizma koji je bio odveć tvrdo postavljen u njegovoj teoriji prve faze. Ali „vjera“ u prosvjetiteljsku mogućnost napretka u „svijesti o slobodi“ putem komunikacijskoga djelovanja preostala je glavnom teškoćom programa nedovršene moderne. Komunikaciju je Habermas uvijek shvaćao kao proširenu interakciju društvenih subjekata/aktera u promijenjenoj kulturnoj okolini. Tehničko-tehnološke uvjete komunikacije – informacijsko društvo globalnoga doba s procesom digitalizacije ekonomije, politike i kulture – nije razmatrao drukčije negoli kao ideologijske uvjete porobljavanja slobode života. Tako je razrješenje suprotnosti rada i interakcije, sustava i svijeta života u komunikacijskome djelovanju vidio kao nekovrsnu utopiju komunikacijske racionalnosti prosvijećenoga čovjeka koji prihvaća demokratske norme kao uvjete razumijevanja Drugoga. U čemu je glavni problem takvoga dualnoga koncepta informacije – komunikacije? U tome što je poput mladoga Marxa u tehnici i znanosti vidio otuđenje i ideologiju, a u društvenim uvjetima racionalnoga diskursa slobodne zajednice realiziranu utopiju komunikacije (komunizma interakcije bez rada). Habermasov je dualizam rada/tehnike i svijeta života/slobode dovršetak teorijskih postavki frankfurtske kritičke teorije društva. Od Adorna i Horkheimera do Habermasa „kritika instrumentalnoga uma“ bila je kritikom društvenih uvjeta otuđene komunikacije. Zato nije začudno da se pojmovni aparat ove neomarksističke teorije ponajviše iscrpljivao u kritici manipulacije, nadzora, autoritarnosti medija kao državno-društvene moći kapitala nad slobodom čovjeka. Ali problem je u tome što je tzv. svijet života već unaprijed ideologijska iluzija tzv. izvorne slobode. Život nije ništa izvantehnički komunikacijski neproturječno. Već je Hegel život shvatio kao proces razmjene energije, materije i informacija u pojmovima subjektivnoga, objektivnoga i apsolutnoga duha. Proces komunikacije jest proces razmjene energije, materije i informacija u medijski posredovanome svijetu novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija. Konačno, u cijeloj teoriji novih medija kad je riječ o odredbi pojma komunikacijsko djelovanje samorazumljivo se pretpostavlja da je djelovanje nešto čime se potvrđuje ljudska sloboda stvaranja novoga događaja. Pojam se informacije uvijek razmatra spekulativno-pragmatički, a pojam komunikacije društveno-kulturalno. No time se čini temeljna kategorijalna pogreška. Međuovisnost dvaju razdvojenih područja ili sfera jest tolika da se više ne može govoriti o pojmu djelovanja bez tehničko-tehnoloških uvjeta djelovanja uopće. Novi su mediji kao nove informacijsko-komunikacijske tehnologije empirijska potvrda nemoći da se komunikacijsko djelovanje isključivo svede na jezik racionalnosti ljudske slobode u svijetu života. Komunikacijsko djelovanje nije ozbiljenje racionalnosti i svagda novi oblik „racionalnoga izbora“ čovjeka. Pojam djelovanja pokazao se spornim nakon uvođenja biotehnologije u život. Biopolitička produkcija moći u globalnome poretku znanja razorila je istodobno tradicionalni „humanistički“ koncept kulture (Paić, 2008). Sve je to potrebno imati na umu kad se nastoji razumjeti logika i jezik novih medija. Kao novi mediji i kao nove tehnologije novi su mediji postkultura digitalnoga doba ili njegova univerzalna tehnokultura. Nije li time razriješen vjekovni metafizički spor između tehnike i čovjeka, prirode i kulture, stroja i života?

March 24, 2026
Doba Nemezisa

Doba Nemezisa

1. 20. stoljeće bilo je u znaku suprotstavljanja liberalne demokracije i totalitarnih političkih poredaka u svijetu. Tzv. Hladni rat ideologijski se vodio, Hayekovim riječima, između ideja ‘slobode’ i ‘ropstva’. Naravno, ovaj maniheizam je konstrukcija za potrebe jedne linearne dijalektike povijesti kakva je, uostalom, bila ona koju je izveo Fukuyama 1992. godine u knjizi The End of History na tragovima Kojèvea i njegovih analiza Hegelove Fenomenologije duha. Je li 21. stoljeće, a nalazimo se u njegovoj trećoj dekadi, nastavak iste binarne logike drugim sredstvima ili možda ipak nešto drugo? Moj je odgovor podastrijet eksplicitno u knjizi The Return of Totalitarianism – Ideology, Terror, and Total Control, Palgrave Macmillan, Cham, 2022. U posljednjem poglavlju, koje je naslovljeno ‘Power, Mass, and Brutality: Putin’s War Machineʺ, str. 197-218., nastojao sam pokazati da je narav tzv. autokratske vladavine Putinovoga ratnoga stroja neoimperijalnoga karaktera ono što nije ni obnova nacizma niti staljinizma drugim sredstvima, osim na simboličko-imaginarnoj strani patchworka ideologije kao terora i totalne kontrole prema vani i unutra, odnosno koloniziranjem tzv. vazalnih država i državnom represijom prema političkim protivnicima u formalno demokratskome djelovanju države i društva. Umjesto toga, riječ je o novome političkom fenomenu izgradnje autoritarno-autokratskoga poretka koji, doduše, po analogiji ima totalitarne značajke, ali ono što ga navlastito odlikuje jest trijada nove ideologije, terora i totalne kontrole. Što to znači? Ništa drugo negoli da se susrećemo s ‘praznim središtem moći’, pa autokratski Vođa za razliku od totalitarnoga diktatora, u ovome slučaju Putin ili kineski vladar Xi Jinping, ne vladaju više tako što im je potreban kolektivni um i organizacija komunističke partije kao sekulariziranoga božanstva na zemlji. Partiju zamjenjuje nacionalno-ideologijski sustav terora i totalne kontrole države kao novoga imperija koji konstruira subjekt vladavine, dakle ‘narod’, ili populistički ili fundamentalistički. U Putina je to neotradicionalni savez ikone i sjekire, ruskoga nacionalizma i pravoslavlja, a u kineskome slučaju nastojanje da se evolutivno ideja velikog kineskoga carstva od razdoblja drevnih dinastija preko komunističke izgradnje nacije s Mao Dze Dongom do danas pokaže kao kontinuitet povijesti u eshatologijskome smislu. Vladavina je, dakle, u znaku logike i-i, a ne ili-ili. 2. Autokratski poretci su trijada hibridnosti, eklektičnosti i sinkretičnosti. U njima se zbiva ono što bismo nazvali fašizmom 2.0 i staljinizmom 2.0, ali ne više tako da bismo poput Marxa mogli kazati da se povijest ponavlja prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa. Ono što čini poteškoću u određenju ovog ‘novoga totalitarizma’ 21. stoljeća svodi se upravo na njegovu političku ‘bit’. Naime, svi mjerodavni klasični teoretičari totalitarizma od Hanne Arendt, Franza Neumanna, Carla J. Friedricha, Raymonda Arona tvrde da je autokracija u načinu vladanja državom i društvom s onu stranu liberalno-demokratskih načela novovjekovlja poput odvojenosti države i društva, države i religije, trodiobe zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, ono što uspostavlja logiku Moći uz pomoć trijade Vođe-Partije-Vojske odnosno represivnoga aparata izvršenja. No, problem proizlazi otuda što je totalitarizam u 20. stoljeću bio u znaku totalnoga pokoravanja Drugoga njegovim uništenjem i istrebljenjem u koncentracijskim logorima. Nacistički sustav logora za deportaciju Židova i staljinistički Gulag za deportaciju unutarnjih ‘neprijatelja’ zasnivali su se na ideji permanentnoga terora i destrukcije svih oblika liberalnih odnosa u onome što Hegel naziva strukturom objektivnoga duha od obitelji, društva do države. 21. stoljeće nije više stoljeće koncentracijskih logora za prokazane Druge, već totalna kontrola Drugoga uz pomoć tehnosfere, spoja umjetne inteligencije i biopolitike u agambenovskom značenju te riječi, što znači da je umjesto eksterminacije Drugoga na djelu njegovo neutraliziranje i suspendiranje. Progon i izgon manjina, etničkih skupina, političkih protivnika zbiva se kao strategija čišćenja geopolitičkoga prostora suptilnim metodama, delezovski rečeno, deteritorijalizacije/reteritorijalizacije. Da bismo još više pojasnili ovu bitnu razliku, koja je doduše kako bi rekao Freud u duhu ‘narcizma malih razlika’, vratit ćemo se analizi političkoga autoriteta u Hanne Arendt. Ona, naime, kaže da svi ʺoni koji moderne diktature nazivaju ‘autokracijama’, ili zamjenjuju totalitarizam za autoritarnu strukturu, implicitno su izjednačili nasilje s autoritetom, a ovo uključuje one konzervativce koji pojavu diktatura u našem stoljeću objašnjavaju potrebom da se pronađe zamjena za autoritet.ʺ (Hannah Arendt, ‘Što je autoritet?ʺ, u Politički eseji, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 1996., str. 18-19. S engleskoga prevela Tatjana Sekulić.) Uglavom, Arendt razlikuje između tiranskoga, autoritarnog i totalitarnog sustava. No, ono što određuje svo troje povijesno-epohalno uspostavljenih političkih poredaka vladavine od starih grčkih tiranija do nacizma i komunizma u 20. stoljeću te do Putina i Jinpinga, nije ništa drugo negoli samo-vladanje vladara s bezuvjetnim prerogativima Moći. Autokracija je, dakle, bit vladavine uz pomoć neograničene uporabe nasilja i različitih tehnika pokoravanja i koloniziranja Drugoga. Njoj u temelju očito stoji autoritet, ali ne kao tradicijom prenesena poslušnost podanika Vođi, nego kao svojevrsna transcendentna forma Moći koja pretpostavlja vertikalnu strukturu njezina izvršenja. 20. stoljeće bilo je u znaku apsolutnoga reza spram prosvjetiteljske eshatologije Uma i kozmopolitskoga poretka vladavine znanja i racionalnosti. Usto, totalitarizam je bio poredak političke vladavine koji nazivamo singularnim i nesvodivim, jer nema pandana u povijesti. Zato su mnogi teoretičari pod svaku cijenu nastojali pronaći bilo kakve, pa makar i hermetične i misteriozne veze s tradicijom da bi logika kauzaliteta u znanstvenom smislu mogla biti od koristi i u objašnjenju Auschwitza i Kolime. Arendt je najadikalnije postavila stvari drukčije time što je totalitarnu vladavinu odredila pojmovima kontingencije, emergencije i nadilaženja okvira prosvjetiteljske vizije budućnosti. Ključ za uspon totalitarizma je raspad novovjekovne ideje suverenosti nacije-države i prelazak u ono stanje koje, usput, najbolje definira Carl Schmitt u Nomosu zemlje kad koristi moćan njemački izraz ‒ Groβraum. 3. Zašto je autokracija bit totalitarizma i ujedno ono što nužno ne mora dospjeti do njegove forme i prakse realizacije radikalnoga zla u povijesti? Zato što je riječ o modusu kojim se Moć uspostavlja kao političko stanje vladavine nad Drugim bez izvanjske legitimnosti države i društva. Autokratski vođe su tirani i diktatori bez tiranije i diktature. U 21. stoljeću njihov je okvir djelovanja u hibridnosti i fluidnosti mreža kojim tri temeljne ideologije kao politička artikulacije ideja vladaju Groβraumom. To su fundamentalizam, populizam i neoliberalizam. Pogledajmo kako Putin vodi ekonomiju Rusije, a kako je to u Kini. Naravno, kapitalistička industrijalizacija i tehnologiziranje provodi se uz pomoć oligarhije i državno-partijskih managera. Zbog toga je struktura vlasništva korporativno-imperijalna, kako to ponajbolje svjedoči kineski div HUAWEI. Ono što autokratskome vladanju u 21. stoljeću daje komparativnu prednost pred svim fomama tradicionalno ‘slabih’ liberalnih demokracija jest upravo ono što Arendt odriče kao glavnu značaju autoriteta. Riječ je o normaliziranju nasilja i svekolike represije u svrhu pragmatičkih interesa Vođe i njegove vizije vladavine svijetom. Drugim riječima, hibridni autokratski poretci u 21. stoljeću su umreženi međusobno i nalaze se, paradoksalno, u neprestanom ‘konfliktnome dijalogu’ i konsenzusu s liberalnim demokracijama jer je korporativni kapitalizam sve drugo a ne apoteoza tolerancije i povjerenja. Naprotiv, korporativni kapitalizam zasniva se na Vođi koji je narcističko-patološki autokrat, kao što je to Donald Trump. Stoga bit autokratske vladavine danas u trijadi ideologije, terora i totalne kontrole pretpostavlja dekonstrukciju tradicionalnoga pojma autoriteta. Nije to više nikakva izvanjska niti unutarnja moć kojoj se bezuvjetno i razumno pokoravaju Drugi, nego Moć brahijalne vladavine s pomoću strukturnoga nasilja koje spaja ekonomiju-politiku-kulturu kao autopoietičke sustave umrežene u Groβraumu. 4. Bit je autokracije u bezuvjetnoj volji za moć u granicama totalne kontrole koja se ne može srušiti smrću ili nasilnim svrgavanjem Vođe zato što je poredak u stanju, rekao bi Gilbert Simondon, metastabilne ravnoteže. Jamči ga upravo misteriozna moć Tradicije. Uz pomoć političke religije kao duhovne supstancije vladavine ona nastavlja sa savezom ‘ikone i sjekire’ i kad je Vođa neutraliziran i suspendiran, jer je bit autokracije u 21. stoljeću u uspostavljanju logike djelovanja izvanrednoga stanja (Ausnahmezustand) na globalno-planetarnoj razini. To vrijedi i za demokracije i diktature. Ima li uopće izlaza iz ove no-way-out situacije? 5. Odgovor ne može biti ni afirmativan niti negativan iz jednostavnog razloga što ne postoji nikakva naznaka prevladavanja ovog posthumanoga stanja kojemu u temelju ne leži voljna odluka djelatnoga subjekta zbivanja. Umjesto toga, problem se pokazuje u onome što proizlazi iz „biti“ nihilizma suvremenosti koji nadilazi sve već viđeno uključujući i sve dosadašnje likove aktivnoga i pasivnoga nihilizma koje je imao u vidu i Nietzsche. Razlog je u tome što je ono političko u doba tehnosfere samo i jedino nemoć slobode koja nema ni svoj temelj niti svoje „subjekte“, jer se pojavljuje u bezdanu aksiomatike totalne mobilizacije onoga što čini trijadu našeg tzv. doba nemezisa. To su kaos, entropija i kontingencija koji određuju zbivanje potaknuto trijadom računanja, planiranja i konstrukcije. Prvo se odnosi na tradicionalno govoreći BITAK, a drugo na Vrijeme. Razvidno je, dakle, da je „bitak“ postao obesmišljen i rasvjetovljen stoga što više nema nikakve povijesti na horizontu i sam je život umjesto otvorenosti perspektiva sveden na probabilizam raznih opcija, a ne na izvornu mogućnost nesvodive slobode događaja. Isto tako, „vrijeme“ je postalo računajuće iskustvo planomjerne konstrukcije umjetnoga života koji se produljuje u „lošu beskonačnost“ istoga. Politika kao institucionaliziranje kaosa, entropije i kontingencije usisava u sebe svaku mogućnost političkoga upravo zato što je tehnosfera nadmoćna svakoj društvenoj formi vladavine globalno-planetarnoga kapitalizma. Svi oni koji u svojoj lakomislenoj nemisaonosti tvrde da smo ušli u tzv. fazu „tehno-feudalizma“ ne mogu razumjeti ono što je prvi vidio Marx još u tekstu njegova nabačaja Grundrisse iz 1857/1858. godine. Što? Da doba automacije kapitalizma ne znači samo kraj tradicionalnoga rada u modernome kapitalizmu, već i onoga što je čudovišnije od svake čudovišnosti otuđenoga i postvarenoga svijeta. Riječ je o „ljudskoj prirodi“ koja i samu prirodu denaturira, a ideju „čovjeka“ dokida u svim njegovim tzv. humanističkim atributima i to ne iz sebe same, već iz onog što pripada području neljudskoga. Ono što je preostalo od političkoga i politike jest upravo ovo doba nemezisa koje nije stvar samo grozomornosti koja nastaje iz zla u samoj strukturi ljudske „uzvišene banalnosti“ vođenja egzistencije. Kapitalizam je posljednja apokaliptička forma ljudske društvenosti koja počiva na iskorištavanju i porobljavanju Drugoga i čitav je njegov paradigmatski horizont pojavljivanja ono što je sam Marx u Kapitalu odredio transcendentalnom idejom vladavine kapitala kao stvari/društvenoga odnosa nad životom zbiljskoga čovjeka u povijesti. Tehnosfera nadilazi i kapitalizam i formu kapitala zato što je posrijedi autopoietička logika djelovanja kao „umjetnoga mišljenja“ koje računa, planira i konstruira svjetove kao događaj kaosa, entropije i kontingencije. (v. o tome: Žarko Paić, The Technoscientific Turn of Philosophy: The Age of Cybernetics, Palgrave Macmillan, Cham, 2026.) Kad više nema mišljenja koje proizvodi mogućnost da ono političko i politika ostaju posljednji teritorij slobode kao otvorenosti smisla bitka u događaju, tada je sve „ovo“ što se zbiva „sada“ ništa drugo negoli začarani krug apsolutnoga nihilizma koji postaje utoliko gori što je svijet kojemu podaruje svoju ništavnost „najbolji od svih svjetova“ na kraju svoje metafizičke „velike priče“ o prvome uzroku i posljednjoj svrsi povijesti kao veličajnoj „eshatologiji bitka“, kako je to odredio Heidegger u svojoj raspravi „Izreka Anaksimandra“ iz 1942. godine. (v. Martin Heidegger, Der Spruch des Anaximander, GA, sv. 78, V. Klostermann, Frankfurt a. Main, 2010.) Ako više nema povijesti u njezinoj otvorenosti perspektive događaja, onda je samorazumljivo da su i političko i politika svedeni na varijacije u formi autokratske totalne kontrole kao preklapajuće logike vladavine u ovo doba nemezisa bez obzira je li riječ o despocijama ili tiranijama autoritarnih ili demokratskih sustava izvedbe političke moći. Ništa drugo ne može se pojaviti na horizontu bez prevladavanja čudovišnoga prvoga uzroka i posljednje svrhe ljudskoga života u prostoru-vremenu ove zemlje i njezinih planetarno-globalnih granica.

March 23, 2026
Novovalna Odiseja prezire klišeje, ali ne bježi od imperativa mitske sudbine!

Novovalna Odiseja prezire klišeje, ali ne bježi od imperativa mitske sudbine!

1. Na ovogodišnjem pseudo-vašaru dosadnih globalnih taština iliti spektaklu dodjele filmske nagrade Oscar za sve, svašta i ništa najupečatljiviji događaj nije bio nenametljivi govor inače briljantnoga američkoga redatelja Paula T. Andersona, dobitnika glavne nagrade za ne-loš film koji se ni po čemu ne može mjeriti s njegovom genijalnom Magnolijom iz 1999. godine, već skandalozni bezobrazluk američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti koja se nije udostojila uz slavne glumice i glumce umrle 2025. godine spomenuti ime najveće filmske zvijezde europskoga filma 1960ih godina ꟷ Brigitte Bardot. Uopće nije važno ponavljanje do otrcanosti kako je njezin mitski status bio zapravo francuski odgovor na Marylin Monroe, te da je kao i „božanska“ ikona s pop-artističkih slika Andyja Warhola svoj autentični talent i umijeće izvedbe rasprodala za niz mahom komercijalno uspješnih uradaka bez visoke estetske kvalitete, propuštajući pritom postati pravi vizualni znak „novoga vala“, a ne Anna Karina i Catherine Deneuve. Još je manje važniji njezin kasniji politički angažman za prava ugroženih životinja i ispadi rasističkoga bijesa u nekim prigodama. Ono jedino bitno jest to što je bez njezine pojave film Jean-Luca Godarda, Le Mépris (Prezir) iz 1963. godine naprosto nezamisliv. Štoviše, ona je istinski epicentar svih kinematičkih zbivanja u ovom remek-djelu svjetske kinematografije koji ima moć učinka upravo danas, više negoli u doba nastanka, baš kao i što je to slučaj s Antonionijevom Avanturom s Monicom Vitti, o čemu sam pisao na ovome blogu zvanom Kaos. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/egzistencijalni-rizik-slobode-ili-o-nestajanju/ ) 2. Le Mépris, barem naizgled, film je o snimanju filma i raspadu braka. Film koji se snima adaptacija je Homerove Odiseje, u režiji izmišljenog Fritza Langa (glumi ga Fritz Lang), a producent je Jerry Prokosch (Jack Palance), drski američki financijer po uzoru na Kirk Douglasova nemilosrdnog filmskoga producenta u filmu Vincenta Minnellija Zli i lijepi (1952.). Le Mépris se odvija u Rimu i Capriju, gdje se snima Homerova adaptacija. Paul (Michel Piccoli) je francuski scenarist kojeg je Prokosh angažirao da Langov film od meditativnoga umjetničkog djela pretvori u holivudski blockbuster u stilu 1963. Paulova supruga, Camille, a glumi je Brigitte Bardot, praktički se ne razlikuje od Bardotine zvjezdane persone, mora odbiti Prokoschove seksualne ponude. Prokoschova asistentica, Francesca (Giorgia Moll), nezahvalno je zadužena za prevođenje između Amerikanca i Europljana u filmu. Ovaj lingvistički Babilon (ne)sporazumijevanja u komunikaciji nije ništa drugo negoli Godardova gesta otpora tehničkoj vladavini engleskoga jezika kao populističke moći masovne kulture, a ima još i dodatnu vrijednost jer govorenje raznim jezicima omogućuje autonomiju ljudske tjelesnosti i njezinu prividnu zaštitu od pada u homogenost komunikacije. Sjetimo se, uostalom, da je jezik za Godarda fundamentalna struktura ljudske egzistencije i ujedno znak krhkoga identiteta čovjeka. Njegov film iz 2014. godine Zbogom jeziku (Adieu au langage) kao vizualni esej dostatno „govori“ o kraju mogućnosti kazivanja u doba opskurnoga videocentrizma bez povijesti. Paul se, dakle, lascivno ophodi s Francescom za Camillein ukus, ali ne posreduje da je zaštiti od Prokoscha. Do drugog prizora filma Le Mépris, čini se da se Camille prestaje voljeti svojeg muža. U posljednjem prizoru filma, nakon što Paulu kaže da ga prezire („Je te méprise“, kaže mu) Camille ostavlja Capri odlazeći s Prokoschom, dok Lang nastavlja snimati svoju Odiseju. Le Mépris nije stoga film o izgubljenoj ljubavi, već metanarativni film o filmu, o snimanju filma. Kad to imamo u vidu, nije teško razabrati da je ovdje Godard možda i najodrješitije pretkazao problem s odnosom umjetnosti i života do te mjere da je estetika postmoderne u ovom filmu dovedena do najviših vrhunaca refleksije i užitka. Godard nas postavlja između filma koji gledamo i snimanja filma-u-filmu. Prva polovica prvog prizora filma Le Mépris fiktivno se odvija na zemljištu velikog talijanskog studija Cinécitta koji je u filmu zapao u teška vremena i za koji Prokosch tvrdi da ga je prodao. Stvarna lokacija snimanja bio je studio produkcijske kuće Titanus neposredno izvan Rima, koji je zapravo trebao biti srušen u vrijeme snimanja filma Le Mépris. Sljedeći dio prvoga prizora odvija se u projekcijskoj sali u fiktivnoj Cinécitti dok Prokosh, Lang, Paul i Francesca gledaju scene Langova filma. Nakon dugog drugoga prizora koji se odvija uglavnom u Paulovom i Camilleinom stanu, koji je još uvijek u izgradnji u novom stambenomenaselju u Rimu, treći prizor filma vraća se snimanju Homerove adaptacije na otoku Capriju, gdje Lang snima posljednje kadrove svoje Odiseje, koji se ujedno i pokazuju kao posljednji kadrovi ovog Godardova filma. Iz svega je razvidno da je preklapanje fikcije i zbilje zapravo nemoguća misija iz jednostavnog razloga što sama umjetnost proizvodi himeru života, a ne obratno. Uostalom, tzv. realiteti u Godardovim filmovima su fragmenti onoga što je strukturalizam s Barthesom smjestio u pojam Označitelja, jer realiteti su uvijek pitanje trijade jezika, slike i metajezika. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/godardova-kinematosfera ) Film je sinteza ove trijade ne u dijalektičkome smislu. A to znači da se značenje viđenoga u stalnoj igri metaliterarnosti odvija kao razlika u onome istome, I to postaje problem u interpretaciji ovog filma, jer sraz mitskoga vremena i postmoderne konstrukcije stvarnosti ne dovodi do banaliziranja i klišeja, već posve suprotno, do uživljavanja gledatelja u pravu dramu onog što ima status simulakruma. Novovalna Odiseja prezire klišeje, ali ne bježi od imperativa mitske sudbine! Producent Prokosch angažirao je stoga Langa zbog pogrešnih kulturnih pretenzija, objašnjavajući da adaptacija Odiseje treba njemačkoga redatelja budući da je, kao što svi znaju, Schliemann otkrio Troju. Čini se da Lang snima film o velikim humanističkim temama: vječnim problemima starih Grka, posebno o odnosu pojedinca i okolnosti, kako objašnjava. Ali Prokosch želi da Odiseja bude u kinima pravi komercijalniuspjeh. Želi brutalnu akciju i seks, a ne puko filozofiranje. Borba između Prokoscha i Langa je borba između trgovine i umjetnosti. Istodobno, Godardove vlastite borbe s producentima, Carlom Pontijem i Josephom E. Levineom, upisane su u Le Mépris. Prokosch, uvjerljivo se tvrdi, dijelom je zasnovan na Levineu, koji je inzistirao da se Le Mépris snima u Cinemascopeu, omjeru slike kojem se Lang ruga kao da je dobar samo za zmije i sprovode. Iako je Le Mépris već sadržavao neke kadrove poluodjevene ili gole Bardot, Levine je natjerao Godarda da u ono što je bila konačna verzija filma ubaci dodatnu scenu gole Bardot, budući da je, iz perspektive holivudskoga producenta, što je Bardot više vremena gola na ekranu, to bolje za kino blagajne ovog filma. Scena, snimljena s malo montaže i s preklopljenim filterima, prikazuje Bardot i Piccolija zajedno u krevetu dok Bardot, ležeći na trbuhu, pita Piccolija sviđa li mu se njezino tijelo, nabrajajući dijelove njezina tijela od stopala do lica. Kao što Roger Ebert ironično primjećuje o ovoj sceni koju je Godard umetnuo odmah nakon odjavne špice filma kao da je želi što prije maknuti s puta, Godard je svojim producentima dao „hektare kože, ali bez erotike“. Tijekom scene kreću se naprijed-natrag po svom novom stanu, od čajne kuhinje do blagovaonice kroz dnevni boravak do spavaće sobe i natrag, kupajući se, presvlačeći se, postavljajući stol za večeru. Ovo je scena u kojoj Camille prvi put isprobava kratku crnu periku. Pa ipak, njihov dijalog, ovdje kao i drugdje u filmu, jest običan, krajnje repetitivan, kontradiktoran; ne razgovaraju toliko jedno s drugim koliko razgovaraju jedno pored drugog. Dirljiva, melankolična tematska glazba filma Georgesa Deleruea, koja se često ponavlja kao komentar radnje, čini se osmišljenom da usmjeri naš emocionalni odgovor na film na određene načine koji su potkopani ili barem u napetosti s Brechtovim aspektima Godardovoga stila. Nakon što uvida u filmske kadrove iz Godardovih prometnih nesreća i scena smrti (Do posljednjega daha, Vikend), ne iznenađuje statična i bezizražajna inscenacija scene koja otkriva da su Prokosch i Camille poginuli u prometnoj nesreći. Najneugodniji aspekt filma, onaj koji ponajviše podsjeća na umjetnost procesa snimanja filma, bila je projekcija dnevnih zapisa iz Langove Odiseje – filma unutar filma – koje Prokosch, Lang, Paul i Francesca gledaju u prvome činu Le Méprisa. (v. Deborah Knight, „Thinking with Film: On John Carvalho’s reading of Godard’s Le Mépris“, Contemporary Aesthetics, Vo. 20/2022, https://contempaesthetics.org/2022/01/27/thinking-with-film-on-john-carvalhos-reading-of-godards-le-mepris/ 3. Jean-Luc Godard u filmu Le Mépris iskorištava niz efekata distanciranja s namjerom, kako je Brecht jednom rekao, spriječiti publiku filma da se „jednostavno identificira s likovima“. Ipak, kao i drugi rani Godardovi filmovi poput filma Do posljednjega daha, Le Mépris sadrži šarmantne naturalističke izvedbe Michela Piccolija, Fritza Langa i Giorgie Moll. Istovremeno, imamo ekscentrično neprirodnu izvedbu Jacka Palancea, čiji se prvi dugi govor odvija na povišenome prostoru nalik pozornici kao da deklamira kazališnoj publici. Holivudski vrhunski glumac iz zlatnog doba westerna i velikih povijesnih spektakala, nezaboravni utjelovitelj zlopakih figura s ciničkim smiješkom, brutalni i ekscentrični Palance u Godardovu filmu neprestano izgovara mudroslovne citate kao neku vrstu pseudo-filozofije, pokazuje nam da Prokoschova prisutnost u filmu, i fizička i verbalna, spaja nasilje, melodramu i element opasnosti. Postoji nekoliko lijepo blokiranih scenskih elemenata osmišljenih da nas natjeraju da razmišljamo o tome kako su glumci pozicionirani u kadru i kako se kreću unutar filmske mizanscene, kao i o tome što rade ili govore u radnji. Ovi scenski elementi uključuju nekoliko u trećem prizoru na Capriju, ali nijedan nije fascinantniji od glavnoga dijela drugog prizora filma koji predstavlja produženi razgovor između Paula i Camille. Što je drugo „prezir“ negoli vizualna kronika raspadanja jedne uzvišene i banalne ljubavi koja zapravo dokazuje da je anti-Odiseja prava istina suvremenosti u kojoj ono fatalno slijedi iz nemogućnosti komunikacije. Paul je pisac/umjetnik koji oportuno preuzima ulogu pokornosti pred zahtjevima sirove i brutalne Moći (komercijalnoga fima), a Camille, bivša tipkačica iz ureda, nije tek seks-figura ekstatična erotizma zbog koje mase ne samo muškaraca hrle u kino-dvorane. Ona je bit ove melodramatske „velike priče“ i estetski dekor misteriozne ljepote u njezinoj opasnosti i skrušenosti, slobodi i kazni. Ne smijemo zaboraviti da u jednom prizoru filma u onom rimskome stanu u izgradnji Paul drsko i brutalno, krajnje divljački opali šamar svojoj ljubljenoj Camille, a da ga ona ne napušta zbog ovog primitivnoga i čudovišnog nasilja, već je razlog njezina ravnodušja spram svojeg ljubljenoga u tome što više u njemu ne vidi strast i izazov ekscentričnoga zova umjetnosti, već samo dokaz kukavištva i oportunosti preživljavanja u filmskoj industriji vrijednog jedino prezira. U kušnji sam kazati gledajući ovaj film tek nedavno onako kako on to i zaslužuje da je Godard stvorio lik žene kao fatalne žrtve vlastita utonuća u dosadu himera potrošačkoga društva na uistinu jedinstven način. I tako je glumica kao utjelovljenje apsolutnoga seks-simbola 1960ih preusmjerila refleksivnu pozornost sa svojeg obnaženoga tijela u prostor-vrijeme imperativa mitske sudbine žene u suvremenosti. Njezina sloboda i volja za događajem odluke protiv postaje tragična. Bardot je ovim filmom dospjela do katarzična trenutka oslobađanja od nasilja umjetnosti i trome banalnosti života iz same biti onog što u ovome filmu simbolizira figura velikog redatelja Fritza Langa. Svaki njezin trenutak u kadru u svim metamorfozama tijela i kretanja scenom nadilazi granice filma i zbilje jer nju ne snima kamera, već ona kameri podaruje smjer kretanja. Središte pogleda dolazi iz nje, a ne iz dispozitiva moći jedne kulture koja je i u najvećim trenucima trijumfa masovne zabave imala svoje rekao bi Umberto Eco „apokaliptičare“ i „integrirane“ u sustav sveopćeg estetiziranja života. I bog stvori film i vidje da je žena na ekranu koju se s užitkom gleda više od filma kao modernoga mita. 4. Što je filmska upečatljivost ovog filma koji se kao i Antnonijeva Avantura ukorjenjuje na maestralan način uz izvorni krajolik Italije i njegove moderne krhotine (fascinantna panorama otoka Caprija i predjeli predgrađa Rima u izgradnji) posredovane filmskom inscenacijom u tzv. studiju stvorenom za povijesne spektakle? Uz melankoličnu glazbu, prizore snimanja Langove Odiseje shvaćene ponajprije u smislu posvemašnjeg razaranja smisla i strukture mita kao uvjeta mogućnosti zapadnjačke povijesti koja završava s banalnošću života onkraj dobra i zla, te dramatsko usporavanje i ubrzavanje raspada ljubavi između Paula i Camille, ovaj je film posveta samoj ideji „sedme umjetnosti“ koja je više od svih drugih u svojoj biti, kako je to ustvrdio filozof Alain Badiou, „nečisti medij“, jer sintetizira sve dosadašnje forme povijesnoga kretanja ideje umjetnosti i još k tome od stvarnosti čini ono što čovjeka oslobađa od uzaludne težnje da postane onaj Langov beživotni bog Neptun iz filmske Odiseje snimane u raspadajućem sustavu kulturne industrije jedino podobnom za „zmije i sprovode“. Le Mépris…

March 22, 2026
Totalitarizam bez subjekta

Totalitarizam bez subjekta

Uvod Što je (bio) totalitarizam? Ima li taj pojam uopće teorijsku konzistentnost bez onoga što čini njegovu bit i pojavu, subjekt i supstanciju u suvremenome dobu politike u mreži entropije? Mišljenje koje poseže za analogijom ne može nam pomoći u slučaju objašnjenja totalitarizma. Posebno to vrijedi za metodu i postupak nacističke politike genocida nad Židovima. Auschwitz se ne može usporediti ni s jednim prethodnim događajem grozomornih zločina protjerivanja i uništenja židovskoga naroda u povijesti od Egipćana, Rimljana do srednjovjekovnih pogroma u Europi. Singularnost dijaboličkoga zla svjedoči o „kraju povijesti“. A to znači da svaki govor o nekoj vrsti prvoga uzroka u metafizičkome smislu riječi ne donosi ploda u raspravi o totalitarizmu. Umjesto takvog načina mišljenja, potrebno je krenuti od pretpostavke da nastanak totalne države, totalitarizma i korporativnoga sustava upravljanja svijetom pripada modernome razdoblju povijesti. Raspadom tog poretka političkoga dolazi do raspada ideje modernosti kao takve. Pojmovi totalitarizma, totalne države i totalne vladavine ponajprije su izričito vezani uz nacional-socijalizam kao ideologiju i nacističku politiku Njemačke od nastanka 1920-ih godine kao pokreta do kraja i poraza u 2. svjetskome ratu 1945. godine. Talijanski fašizam se označava korporativnom državom, što ne znači da totalnost vladavine nije pripadna ovome pokretu s istim načelima jedne stranke, Vođe i ideologije. No, razlika je u tome što nacizam od samoga početka ima radikalnu ideju geopolitičkoga osvajanja Europe i svijeta, a Italija se u tom pogledu oslanja na mitske projekcije Rimskoga carstva. U korištenju pojmova totalitarno, totalna vladavina i totalna država slučaj staljinizma kao paradigmatskoga načina konstrukcije socijalizma na temelju ideologije Lenjina i Staljina pokazuje da je riječ o istome u razlici, odnosno da se totalna država ne zasniva na teroru spram rasno-nacionalnih manjina, već na teroru spram buržoaske klase i „neprijatelja“ novoga društvenoga poretka. Problem u terminologijskome korištenju pojmova upućuje na zbiljski problem istovjetnosti i razlike tri tipa totalitarne vladavine u 20. stoljeću. Nije, dakako, nimalo neobično da se smatra kako nije dostatno osuđen komunizam i socijalistički tipovi totalitarizma u 20. stoljeću od 1945-1989. godine u svijetu. Tzv. „Crna knjiga komunizma“ nastoji pokazati u ime simetrije zločina počinjenih u totalitarnih sustavima realnoga socijalizma da su zločini komunizma još i veći od fašizma, gledajući kvantitativno ali i simbolički, zbog toga što je totalitarna vladavina u SSSR-u, Kini, Jugoslaviji, NR Koreji, čitavoj Istočnoj Europi bila učvršćena pobjedom nad fašizmom u 2. svjetskom ratu. Pritom se kao ključni argument i nadalje uzima postavka povjesničara Ernsta Noltea kako je fašizam bio reakcija na komunizam uspostavljen u Rusiji 1917. godine. O tome i o sporu poznatom u Njemačkoj pod nazivom „Historikerstreit“ o povijesnome revizionizmu vidi: Ernst Nolte, Der Faschismus in seiner Epoche, Piper, München, 2008. 6. izd. i Richard J. Evans, Im Schatten Hitlers? Historikerstreit und Vergangengheitsbewältigung in der Bundesrepublik, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1991. Nakon kraja prosvjetiteljstva kao misaonoga temelja modernosti, nemoguće je uspostaviti više održivost novoga poretka na starim zasadama. U tom pogledu povjerenje u kategorije razuma i obnova raznih etika za doba komunikacije i složenih modela svijeta života pripadaju neuspjelim obnovama transcendentalnih iluzija subjekta. Foucault ovo izvodi u kritici prosvjetiteljskoga projekta. Najznačajniji teoretičari politike i političkoga u 20. stoljeću poput Hannah Arendt, Franza Neumanna i Carla J. Friedricha polaze od čudovišnoga događaja apsolutne novosti fenomena totalne vladavine u doba modernosti. Već je u tome, dakle, problem. Kako odrediti nešto apsolutno novo bez ontologijske sigurnosti da je bit totalitarizma u nečemu što nadilazi povijesno gibanje ideje i njezine zbilje? Ako totalitarizam nadilazi tradicionalne pojmove filozofije politike, kao što su forme vladavine u antici, srednjem i novome vijeku – tiranija, diktatura, despocija, suverena monarhija – tada je očigledno da se pojam određuje negativno: (1) kao mogućnost ne-demokratskoga političkoga poretka; (2) kao dovršenje epohalno-povijesne forme u kojoj se pojavljuje moderni sklop ekonomije, politike i kulture. Ali, nije riječ o negativnosti samoodređenja. Već je Herbert Marcuse u raspravi „Borba protiv liberalizma u totalitarnome shvaćanju države“ pokazao da binarne opreke nisu demokracija i totalitarizam, nego liberalizam i totalitarizam. (Herbert Marcuse, „Der Kampf gegen den Liberalismus in der totalitären Staatsauffasung“, u: Kultur und Gesellschaft, sv. I, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1980. 13. izd. str. 17-55.) Štoviše, u suprotstavljanju i borbi između dva shvaćanja države pokazuje se da je, prvo, totalitarizam ponajprije ideologijsko-politički pojam te da ima svoje značenje samo u tom manihejskome odnosu spram povijesti, i drugo, da je čitav misterij njegove pojave kao jednokratnoga i jedinstvenoga događaja u modernosti u tome što s njime završava ideja modernosti. (Vidi o tome: Zygmunt, Bauman, Modernity and the Holocaust, Polity Press, Cambridge, 1989.) Nemogućnost objašnjenja pojave radikalnoga zla poput holokausta i koncentracijskih logora s pomoću etike i teodiceje od Kanta i Leibniza do Hegela, u dva modela vladavine kao što su nacizam i staljinizam, proizlazi otuda što je totalitarizam ujedno ideologija i politika permanentnoga terora i kraja nacije-države s njezinim tradicionalnim shvaćanjem suverenosti. Pitanje o biti totalitarizma, dakle, nije pitanje o metafizičkim izvorima radikalnoga zla koje nastaje jedino i samo s totalitarizmom u 20. stoljeću, nego je to pitanje o kraju metafizike u političkome dokidanju svih opstojećih pojmova i prakse zapadnjačke civilizacije: slobode, ljudskih i građanskih prava te dostojanstva života čovjeka. Totalitarizam je izvorno moderni fenomen. S njegovim nestankom ideja modernosti raspada se u krhotine. Štoviše, kako su to pokazali Adorno i Horkheimer u Dijalektici prosvjetiteljstva i Foucault u Predavanjima na College de France o biopolitici i vladanju, racionalnost i tehnologija moći stoje u temelju totalitarne vladavine. Uz ideologiju, teror i logore ta su dva pojma presudna. Kraj moderne označava kraj shvaćanja nacije-države. Nakon toga slijedi još samo ulazak u doba emergentnih mreža društvenih odnosa totalne kontrole. Neljudsko poprima formu posthumanoga stanja umjetne inteligencije i umjetnoga života umjesto biopolitičke proizvodnje gologa života. Totalitarizam se, prema tome, određuje ideologijom-politikom terora i koncentracijskih logora. Totalna kontrola, naprotiv, postaje novi način odvijanja društvenih odnosa u posthumanoj mreži globalnoga poretka vladavine. Razlika je, dakle, strukturne naravi. Ne može se govoriti o totalitarizmu bez totalne države. Logori u njoj nisu eksces. To je način kojim permanentni teror provodi politiku isključenja „neprijatelja“ iz narodne (nacizam) ili radne zajednice (komunizam). Nije nipošto slučajno da se totalitarizmi u svojem ideologijskome opravdanju totalne vladavine uvijek pozivaju na „narod“ i na „radnika“. U ovom izlaganju polazimo od pretpostavke da više nije moguće analitički rabiti pojam totalitarizam stoga što su danas u doba kraja nacija-država u globalnome poretku sama ideologija i politika koje čini bit totalitarizma ostale bez svojeg subjekta moći – suverenosti totalne države s njezinim aparatima tradicionalne kontrole društva. Jacques Derrida na jednom mjestu spisa Sveučilište bez uvjeta postavlja problem suvremenoga doba. Što se zbiva kada svi pojmovi i kategorije metafizike gube svoju vrijednost? „Dekonstrukcija pojma bezuvjetnoga suvereniteta nedvojbeno je nužna i u tijeku, jer je to nasljeđe s mukom sekularizirane teologije. U najvidljivijem slučaju pretendiranog suvereniteta nacionalnih država, ali i drugdje (jer on se nalazi posvuda, u pojmovima podanika, građanina, slobode, odgovornosti, naroda itd.), vrijednost suvereniteta danas je u punom raspadu.“ (Jacques Derrida, „Sveučilište bez uvjeta“, Europski glasnik, br. 14/2009., str. 237-270. S francuskoga preveo Goran Vujasinović) Ako je tome tako, tada se nalazimo u situaciji da svaki govor o obnovi ili povratku totalitarizma „danas“ mora odgovoriti na pitanje ne više što čini njegovu bit, već kako je moguće da umjesto subjekta bez supstancije (države bez suverenosti) imamo nadomjestak u formi korporacije. Njezin sadržaj može biti ujedno autoritaran i demokratski način vladavine društvom. Ali samo pod uvjetom da služi nečemu ne-političkome kao instrument ili sredstvo moći – globalnome kapitalizmu totalnoga profita. Na taj se način pokazuje da totalitarizam danas nema svoj subjekt, ali ima nadomjestak u supstancijalnoj formi korporacije. Književno to posvjedočuju konstrukcije mreža kontingentnih događaja od Kafke do Pynchona. Paradoksalno je što post-totalitarna forma vladavine s Kinom kao paradigmom sjedinjuje totalnu kontrolu društva s ideologijom-politikom komunizma i usponom monopolnoga državnoga kapitalizma. To nam pokazuje da je posrijedi hibridna forma vladavine. Nadomjestak postaje moguć u preobrazbama kako ideologije i politike tako i načina konstrukcije društvenih odnosa. Stvar je jasna. Neofašizam/neonacizam se pojavljuje u post-totalitarnome okružju vladavine samo kao ekstremni „životni stil“ društva spektakla. Neokomunizam, pak, poprima formu autoritarne tehnologije moći. S pomoću nje kapitalizam nadilazi vlastite granice zadane liberalnim shvaćanjem države poput privatnoga vlasništva, ljudskih prava, individualnih sloboda i prava javnog iskazivanja mišljenja. Sve češća uporaba diskursa fašizma u doba društva spektakla za fenomene oživljavanja mržnje spram useljenika ne dokazuje obnovu totalitarne vladavine s neofašizmom kao ideologijom. Čak i kada u parlamentima europskih država imamo jake snage ekstremne desnice, to još nije poraz demokratskih poredaka. Jedno je diskurs straha i prijetnje Drugima, a drugo totalitarni poredak zasnovan na teroru i logorima. Time postaje još više važnije isticanje republikanskih ili participativnih modela demokratske vladavine danas u značenju onog primarno političkoga protiv izopačenja politike u oligarhijske strukture upravljanja društvom. U poduzetoj analizi totalitarna se vladavina i njezini fenomeni pokušavaju protumačiti imanentno onome što su najznačajniji teoretičari političkoga i politike u 20. stoljeću već otvorili kao problem. Ako se, dakle, Auschwitz kao ni Kolima ili Polja smrti ne mogu objasniti u analogiji s povijesno postojećim formama vladavine i grozomornim načinima istrebljenja naroda i političkih protivnika u antici, srednjem i novom vijeku, tada je jedino što preostaje apsolutna novost i kontingencija put u čudovišnu otvorenost događaja totalne vladavine. Pristup stoga više ne može biti ni onaj koji dolazi iz filozofije politike niti onaj koji pretpostavlja rezultate političkih znanosti. S onu stranu metafizike povijesti i pozitivnih znanosti moderne pitanje o totalitarizmu „danas“ zahtijeva upravo ono isto što su ključni mislioci političkoga i politike u 20. stoljeću (Hannah Arendt, Carl J. Friedrich, Carl Schmitt, Leo Strauss) pokušali izboriti. Riječ je o autonomiji ili slobodi diskursa političkoga samoga bez apsolutnoga zahtjeva filozofije kao metafizike i bez pozitivne omeđenosti fenomena diskursom političkih znanosti. Temeljni problem u razumijevanju totalitarizma nije nikakav fenomenologijski problem funkcioniranja sustava i njegove ideologije, nego događaj prestanka važenja svih pouzdanih kriterija za razlikovanje povijesnih epoha. Totalitarizam je kraj moderne i događaj kraja povijesti, Njegovim nastankom vjera u neograničeni napredak uma kao etičkoga samousavršavanja čovjeka postaje iluzornom. Moć odlučuje o granicama slobode, a ne obratno. U tome je najveća perverzija zapadnjačke povijesti mišljenja. Bez razumijevanja strukture moći u moderni lišeni smo uvida u pojmovnu genezu slobode od novoga vijeka do danas. Može li biti sukrivnje za ovaj događaj bez misaone pripreme terena za uspon totalitarizma? 1. Što s totalitarizmom danas? Razorena „društva“ i njihove veze Nelagoda s određenjem biti totalitarizma u političkome mišljenju 20. stoljeća nastaje već otuda što totalitarizam kao moderna forma vladavine razara istodobno ne samo liberalno shvaćanje države kao nadzorne države koja omogućuje građanska i ljudska prava te neutralno služi liberalnome kapitalizmu kao zaštitnik njegovih interesa. Ono što totalitarizam razara u potpunosti jest sfera građanskoga društva. Ali to ne čini tek u smislu privatnosti interesa i djelovanja slobodnoga pojedinca. Uništava se, prije svega, sfera javne slobode. Razlog leži u tome što je riječ o prostoru političkoga odlučivanja naroda u formi demosa o zajedničkim ili javnim interesima. Nastanak totalne vladavine u 20. stoljeću u europskoj moderni nesumnjivo je ambivalentan proces. S jedne se strane radi o obračunu s liberalizmom u ekonomiji i politici, što pokazuje da su totalitarni poretci u svojoj učinkovitosti ponajprije radikalni politički preokret čitave povijesti modernosti od Francuske revolucije do kraja 1. svjetskoga rata. S druge, pak, strane, totalna vladavina nemoguća je bez korporativnoga sustava ekonomije. Njezina se temeljna zadaća od stvaranja profita u tradicionalnome razumijevanju tržišta i viška vrijednosti resocijalizira tako što formalno država postaje subjekt političke kontrole ekonomije (Njemačka i Italija), ili kao u staljinizmu dokidanje građanskoga društva i kapitalističke ekonomije postaje sredstvom uspostave totalne vladavine komandne politike u formi permanentnoga terora nad subjektom „revolucije“ – proleterskom klasom i seljaštvom. U istraživanju genealogije totalne vladavine u radovima Theodora W. Adorna i Hannah Arendt s obzirom na patologiju moderne u imperijalističkim pohodima europskih država i razaranju javne slobode, Danna Villa polazi od temeljne pretpostavke čitavoga „postmodernoga obrata“ u razumijevanju političkoga s podrijetlom u mišljenju Hannah Arendt: da, naime, totalitarizmi nisu bili nužnost, već samo jedna od mogućnosti povijesnoga razvitka europske moderne politike. Šest je takvih blokova ideja i praksi koje se u mišljenju Hannah Arendt neposredno razvijaju: (1) buržoaska formacija novoga subjekta moći u bezgraničnoj ekonomskoj ekspanziji; (2) propast europskih nacija-država usponom imperijalizma i panetničkih pokreta; (3) nastanak rasističkih doktrina i praksi te nacionalizma; (4) raspad klasnoga sustava u 1. svjetskome ratu, revolucije i ekonomske traume; (5) ulazak u doba prognaništva i izbjeglištva masovnih razmjera (ljudi bez dokumenata) nakon propasti poretka nacija-država i (6) izravne veze između djelovanja „rulje“ i nove političke elite u masovnome društvu. – (Danna Villa, Public Freedom, Princeton University Press, Princeton i Oxford, 2008., str. 212.. )Pojam javne slobode pripada republikanskim temeljima demokracije. Iz njega progovara ono što Hannah Arendt određuje credom političkoga djelovanja. To čini glavnu dimenziju demokratske kulture zapadnjačkih političkih poredaka od grčkoga polisa, rimske republike do modernoga republikanizma. Političko predstavništvo u aparatu moći parlamentarizma sa strankama i birokratskim strojem upravljanja državom ne iscrpljuje smisao političkoga djelovanja. Naprotiv, autentični prostori javne slobode nalaze se uvijek u razlikovanju javnoga od privatnoga, zajedničkoga (dobra) od pojedinačnih interesa i strasti. Razumljivim postaje zašto se upravo danas iznova govori o razlikovanju političkoga i politike. Političko pretpostavlja slobodu javnoga djelovanja izvan svođenja na instrumentalnu politiku stranaka i aparate države. Politikom se, nasuprot tome, označava prostor unaprijed zadanih granica između kontingencije djelovanja i suverenosti moći države i njezinih institucija. (Vidi o tome: Jacques Ranciere, La mesentente: Politique et la Philosophie, Galilée, Pariz, 1995., Pierre Rosanvallon, Counter-Democracy: Politics ind the Age of Distrust, Cambridge University Press, Cambridge, 2008. i Chantal Mouffe, The Return of the Political, Verso, London – New York, 2005.) Proces razaranja te i takve slobode označava ujedno stvaranje novoga društva na novim temeljima. Razoreno mora biti nadomješteno nečime što državu i društvo u novome načinu konstrukcije moći dovodi do transparencije. Radi se, dakle, o konstrukciji narodne zajednice u nacizmu (Volksgemeinschaft) i besklasne zajednice rada u realnome socijalizmu. Narod u organskome shvaćanju zajednice rasne čistoće Nijemaca i rad u industrijskome shvaćanju proleterske klase Sovjeta postaju ujedno ideologijsko-politička legitimacija nove države i novoga društva. (Vidi o tome: Herbert Marcuse, Soviet Marxism, Columbia University Press, New York, 1985.) Socijalistički poretci pritom se nazivaju „narodnim demokracijama“, a nacizam i fašizam masovnim društvenim pokretima s idejom totalne vladavine. Mnoge će teoretičare od samoga početka nastanka totalitarnih političkih poredaka nagnati da promisle iznova načine konstrukcije novih zajednica. Nipošto slučajno, razaranje modernoga projekta označava nestanak posredovanja između javne sfere slobode i privatne sfere interesa građanskoga pojedinca. Ideal kozmopolitskoga poretka uma kakvog je postulirao Kant u svojoj raspravi O vječnome miru uistinu se određuje konstrukcijom racionalnosti. Empirijski svijet pojava postaje pritom uvijek nešto čemu nedostaje zbilje. Višak razuma pretpostavlja manjak zbilje. Zbog toga je čitava novovjekovna filozofija politike eksperiment i konstrukcija političke zajednice. Suverenost razuma određuje vladavinu moderne države. Ne treba čuditi zašto i danas imamo neku vrstu nostalgije za izgubljenom čašću „ljudske prirode“. Ono što se imenuje čovječanstvom, međutim, ostaje tek utopijskim zanosom modernoga univerzalizma. Paradoks je totalitarnih poredaka što nove tipove zajednica odnosno društvenosti ne izgrađuju „odozdo“ u duhu legitimnosti mase kao arijevskoga naroda i mase kao proleterske klase. Konstrukcija totalne vladavine nastaje obratom u samoj naravi nastanka modernoga subjekta vladavine. Više nije riječ o racionalnome poretku dijaloga kao uvjetu mogućnosti legitimnosti subjekta. Dijalog se nadomještava govorom u ime naroda kao mase i mase kao „rulje“. Taj novogovor artikulira povlaštena manjina. Partija i Vođa nužno postaju načelom vladavine u totalitarizmu. Razlog leži u tome što je posredovanje politike javne slobode i privatnoga interesa nadomješteno diktaturom u ime naroda/proletarijata. No, neposrednost vladavine kao plebiscita općenite volje postaje farsom demokracije. Mistika totalne neposrednosti kao ideala neposrednoga govora od grčkoga polisa, rimske republike do totalitarnih poredaka 20. stoljeća temeljni je problem razlikovanja onoga što još Aristotel u 6. knjizi Politike pokušava razriješiti: kako očuvati dobru vladavinu od zloduha oligarhije i prijetnje tiranije. Jednakost i sloboda nalaze se, dakle, u stalnome prijeporu. Zanimljivo je da u razorenome modernome poretku postoji nešto uistinu paradoksalno. Naime, pojam građanskoga društva već je i za Hegela bio progresivni moment nastanka samosvijesti objektivnoga duha koji se, dakako, ozbiljuje u državi. Tip te i takve države teorijski može biti sve a samo ne „neutralnom“ kakvom se uobičajeno razmatra liberalna ideja slobode u kapitalističkome „društvu“. Neutralnost je samo drugo ime za tehnički tip intervencije u „prirodni“ tok odnosa između ekonomskih aktera i socijalnih partnera u liberalnoj demokraciji. No, već je Marx u kritici Hegelova državnoga prava vidio da se društvo korporativizira. Odnosi između pojmova političke i ekonomske moći postaju bitno promijenjeni u odnosu na klasično liberalno shvaćanje. Ekonomija kapitalizma ima nakanu da sve pretpostavke liberalne demokracije podvrgne sebi u korist. To čini na različite načine. Svjetovi života s nastajućim institucijama građanske političke kulture, koje je Tocqueville tako plastično opisao u analizi američke demokracije, od samoga su početka bili mjestom pokoravanja. Posebno je to vidljivo u krizi sindikalne borbe. Isto se dešava u različitim oblicima socijalnoga djelovanja u pomoći nezaposlenima, rasnim i nacionalnim manjinama. A to znači da je odnos između pojmova nacije-države i građanskoga društva bio u najmanju ruku problematičan. (Vidi o tome: Miguel Abenseour, Democracy against the State: Marx and the Machiavellian Moment, Polity Press, Cambridge, 2011.) Kako to objasniti? Ponajprije, građansko društvo u europskim političkim poretcima nije jednoznačno i homogeno. Nastanak ideje javne slobode bilo je vezano uz ukorijenjenost kulturnih poredaka raznolikih povijesnih iskustava. Nemoguće je stoga izjednačavati, primjerice, britanski model moderne društvene stratifikacije s francuskim. Razlika postoji već u pojmu subjekta kapitalističkoga razvitka. U francuskome jeziku to je buržuj (burgeois), a u engleskome poduzetnik (entrepreneur). Kao što u Hobbesa Levijatan ili svemoćna ustavna država liberalnoga tipa štiti privatno vlasništvo pojedinca u zamjenu za njegovu lojalnost suverenu, tako u Rousseaua Republika štiti javno ili zajedničko dobro njezinih građana u zamjenu za žrtvovanje slobode suverenoj moći zajednice. U oba slučaja nacija-država postaje uvjet mogućnosti nastanka društva. Kapitalizam i demokracija u svojoj djevičanskoj fazi modernosti mogu djelovati bez većih napetosti samo ako postoji ideja i zbilja moderne suverenosti. Kada je to dovedeno u pitanje, tada se raspad poretka događa raspadom društva u smjeru korporativizma i boljševizma (Italija i Rusija) ili, pak, nastankom totalne države iz krhotina razorenoga društva na antiliberalnim postulatima vladavine (Njemačka). To je razlogom zašto se političko mišljenje Carla Schmitta o izvanrednome stanju pokazuje danas toliko primjenjivim u analizi nestanka suverenosti u globalnome poretku multipolarne moći i vladavine. Što je to – totalna država? U razumijevanju totalne vladavine koja čin bit totalitarizma kao političkoga poretka neograničene moći tradicionalni pristupi filozofije politike nisu više mjerodavni. Umjesto toga mišljenje političkoga kakvo zastupaju Hannah Arendt, Franz Neumann i Carl J.Friedrich podastire nove pojmove. Ishodište se nalazi u sudaru sa zbiljom novog političkoga fenomena. Ono je bez analogije u povijesti političkih ideja. Teleologija politike ustupa pred bezobzirnom moći političkoga događaja konzervativnoga prevrata i socijalističke revolucije. Kako nastaje totalitarizam? Ponajprije, „tihom revolucijom“ u rušenju liberalizma demokratskim sredstvima. Takav je bio slučaj uspona fašizma i nacizma u Europi. Komunizam pretpostavlja nasilno svrgavanje autokratske monarhije kao u slučaju lenjinizma/staljinizma. No, pravi je problem u tome što način određenja politike u totalitarnome shvaćanju države ima elemente nasilja, terora i radikalnoga zla u logici izvanrednoga stanja. Ako se politika više ne može odrediti iz apriornih kategorija uma, tada nastaje problem. Sjetimo se da se Hannah Arendt uvijek izjašnjavala da nije filozofkinja politike, već politička teoretičarka. Isto vrijedi i za Carla Schmitta. Usto, on je vezan uz tradicionalno određenje ustavnoga pravnika. Ovo stanje-između prošlosti (filozofije politike) i sadašnjosti (političke znanosti) potvrđuje nešto iznimno važno u shvaćanju politike na ishodu moderne. Više se ništa ne može unaprijed utemeljiti i svrhovito zajamčiti.[1] Objasniti fenomen radikalnoga zla u suvremeno doba na osnovu Kantove metafizike ćudorednosti osuđeno je na neuspjeh. Razlog leži u tome što etika više nema vlastiti prostor-vrijeme ozbiljenja u kozmopolitskoj zajednici uma. Nestanak suverenosti u politici totalitarizma odgovara kraju etike u prosvjetiteljskome razumijevanju povijesti. U raspravi o nemogućnosti razumijevanja Auschwitza na temelju etičke ideje uništenja univerzalnoga dobra, Lévinas je pokazao posljedice te misaone nevolje.(Vidi o tome: Emmanuel Lévinas, „Transcendence and Evil“, u: Collected Philosophical Papers, str. 175-186. i Paul Davies, „Sincerity and the end of theodicy: three remarks on Lévinas and Kant“, u: Simon Critchley/Robert Bernasconi (ur.), The Cambridge Companion to LÉVINAS, Cambridge University Press, 2004., str. 161-187.) Ponajprije, radikalno zlo sustavnoga zločina nad Židovima nije mislivo iz negacije dobra kao niti iz negacije načela uma. Umjesto kategorija koje pripadaju ontologiji novoga vijeka, kao što je Kantova, potrebno je učiniti iskorak s onu stranu ontologije. To područje pripada etičkome suosjećanju s apsolutno Drugim. Njegovo zatiranje nije drugo do uništenje ljudskosti. Što to znači? Samo to da se radikalno ili dijaboličko zlo holokausta ne može razumjeti polazeći od tradicionalne etike vrijednosti. Preostaje tek ona etika koja preokreće pitanje cilja i svrhe povijesti. Lévinas se, dakle, suočio s prazninom samoodređenja etike u susretu s političkim sustavom uništenja Drugoga u ime konstrukcije naroda iz duha rase. Zbog toga se ideje pravednosti i slobode postavljaju političkim, religijskim i utopijskim mesijanizmom. (Vidi o tome: Emmanuel Lévinas, „The Other, Utopia, and Justice“, u: Emmanuel Lévinas, Entre Nous, Columbia University Press, New York, 1998. i R.A.Cohen, „Political Monotheism: Lévinas on Politics, Ethics and Religion“, „Essays in Celebration of the Founding of the Organization of Phenomenological Organizations“ (ur. CHEUNG, Chan-Fai, I.Chvatik, I.Copoeru, L.Embree, J.Iribarne & H.R.Sepp, www.o-p-o.net, 2003.) Umjesto politike kao sredstva osiguranja vječnoga dobra zajednice koja stoji u temelju zapadnjačke filozofije politike od Aristotela do Hegela, s totalitarizmom 20. stoljeća završava ne samo ideja politike kao teleologije povijesti. Ono što otuda nestaje jest mogućnost bilo kakve obnove etike na zasadama umne tvorbe povijesti. Umjesto toga, sve što preostaje nakon užasa totalne vladavine nacizma, fašizma i komunizma u 20. stoljeću svodi se na promišljanje političkoga i etičkoga iz obzorja pragmatike djelovanja ili kontingentne „prirode“ odlučivanja. (Vidi o tome: Giorgio Agamben, Homo sacer: Die souveräne Macht und das Nackte Leben, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002. i Alain Badiou, Abrégé de métapolitique, Seuil, Pariz, 1998.) Mislioci politike na tom tragu koji su presudni za različite putove u shvaćanju novih pojmova su Carl Schmitt, Hannah Arendt i Leo Strauss. Kako dovesti u svezu tehničku racionalnost moderne i političko razaranje etičkih dispozitiva moći liberalnoga poretka ideja? Čini se da je još uvijek u toj svezi nešto neobrazloženo. Unatoč različitih stajališta o genealogiji ove moći od početka znanstveno-tehničke konstelacije novoga vijeka i nastanka suverene nacije-države, nešto je svim tim analizama zajedničko. Mislim pritom na spor između zastupnika modernosti i postmodernosti oko pojma projekta prosvjetiteljstva (Habermas vs. Derrida, Deleuze, Foucault, Lyotard, Bataille). Odmah valja ovdje naglasiti da nitko nikad nije optuživao prosvjetiteljstvo kao neizravnoga sukrivca za ono što označava pojam Auschwitza u povijesti 20. stoljeća. Problem s nasljeđem prosvjetiteljstva nije u pojmu ljudskoga dostojanstva i umne vladavine svijetom. Naprotiv, pravi je problem u onome što se naziva realizacijom uma u povijesti, odnosno u znanstveno-tehničkoj racionalnosti u nužnosti kojom se društveni razvitak svodi na pitanje tehničke svrsishodnosti. Utoliko neće biti neobično da u radovima prvoga i drugoga naraštaja Frankfurtske škole prevladava pokušaj pronalaska izlaza iz fatalne instrumentalnosti uma. Budući da je totalna država u nacizmu bila patologija moći u dispozitivu tehničke konstrukcije društva i politike kao kontrole nad slobodom pojedinca, tada se ono što predstavljaju pojmovi arhiva, datoteka, biopolitičke kontrole ljudskoga tijela upisuje i u strukturu subjekta vladavine. Put spram „refleksivne racionalnosti“ bio je otvoren s Adornom. Ali ni radikalna kritika subjekta u radovima Foucaulta o biopolitici nije u protuslovlju spram povjerenja u moć uma u povijesti. Čini se da odgovor na pitanje o „sukrivnji“ prosvjetiteljstva za totalitarnu vladavinu u 20. stoljeću valja potražiti negdje ipak drugdje. Ostavimo tlapnje o sukrivnji u veličajnoj baštini ideje ljudskoga dostojanstva i umne konstrukcije svijeta. Poznato je, naime, da su najznačajnije političke analize nacističke totalne države unutar Frankfurtske škole (Pollack, Fraenkel i Neumann) sagledavale jedinstvenost totalitarne vladavine Hitlera i Mussolinija iz marksističkoga shvaćanja povijesti.(Vidi o tome: Lars Rensmann, „Die totale Staat als Un-Staat: Hannah Arendts und Franz Neumanns politische Theorien totalitärer Herrschaft“, u: Samuel Salzborn (ur.), Kritische Theorie des Staates. Staat und Recht bei Franz L. Neumann, Nomos Verlag, Baden-Baden, 2009., str..161-193.) Sažeto rečeno, radi se o ideji da je totalitarni sustav vladavine unatoč svojoj navlastitosti i kontingentnoj prirodi iznimke samo jedan od načina kojim se imperijalni kapitalizam u svojem financijskome stroju upravljanja pojavljuje u moderno doba. Na taj se način fenomen politike i političkoga suspendira u korist svojevrsne nove ekonomije fašizma/nacizma. Logika teleologije djeluje i dalje. Ali sada se to zbiva u ruhu Marxova „zakona“ o tendencijskome padu profitne stope. To samo znači da se kritika kapitalizma prebacuje iz sfere ekonomije u sferu politike. Uz dodatak da je glavni problem i nadalje u tome što se razaranje građanskoga društva odvija kao konstrukcija nove zajednice iz duha ideologije naroda kao mase. Postavku o dva usporedna tipa konstrukcije društva u nacizmu razvio je osobito Franz Neumann. Dokazivao je da priča o ideologiji nacizma predstavlja tek patchwork rasizma i mitske svijesti njemačkoga antisemitizma. Vladanje bez ideologije u totalitarizmu nije moguće. No, za Neumanna se antisemitizam ne pojavljuje ideologijom u značenju moderne političke ideologije sa svojim jasnim postavkama doktrine, diskursa i manipulacije masovnom sviješću. Umjesto toga, na djelu je permanentni teror nad prokazanim pripadnicima židovskoga naroda u svim europskim državama. Posebnost je nacizma u tome što antisemitizam postaje zločinačka politika nasilja same totalne države prema građanima koji nisu Nijemci. Već je u tome korak do eksterminacije. Antisemitizam, doduše, jest bio latentan u masovnoj svijesti Nijemaca u 19. stoljeću. Ali bez totalne države i logora ne bi bio doveden do radikalnoga zla u istrebljenju Židova. Kakve su posljedice ovog shvaćanja totalitarizma? Prvo, prosvjetiteljski projekt umne vladavine svijetom u kojoj etika i tolerancija spram Drugoga imaju normirajuću snagu etičkih vrijednosti bio je tek postulat, ali ne i višak zbilje. O tome svjedoče sukobi oko ideje univerzalnosti uma i kulturnoga zasnivanja ideje nacije nakon Francuske revolucije. Fichteovi Govori njemačkoj naciji predstavljaju dokumente dvojnosti ideje o europskome ljudstvu: s jedne strane u nastavku transcendentalne iluzije o vladavini umnoga subjekta u filozofiji, umjetnosti i znanostima, a s druge strane na putu spram posebnosti kulture iz koje se konstituira nacionalna država. Primat ljudskih prava očigledno se dovodi u pitanje pred pravima građana kao urođenih pripadnika nacije-države. Kozmopolitski demos moderne već se u času svojega rađanja suočava sa zbiljskom snagom nacionalnoga etnosa kao kulturno određenoga iz nacionalne filozofije, umjetnosti i znanosti. U slučaju Njemačke, kako to izvode Nietzsche i Marx u 19. stoljeću, Nijemci su vezani uz konzervativnu revoluciju. Pojam slobode i demokracije ovdje biva žrtvovan ideji obnove i moći nacionalnoga jedinstva fragmentiranoga naroda. (Vidi o tome: Helmuth Plessner, Die verspätete Nation, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2001.) Političko zadobiva prednost pred politikom. Očigledno razlozi leže u resentimentu spram vlastite povijesti u sukobu s temeljnim idejama moderne filozofije subjekta od Kanta do Hegela. Riječ je o porazu ideje pred zbiljom. O slomu njemačkoga prosvjetiteljskoga projekta govore mnogi suvremeni autori. Nije slučajno Hegel bio fasciniran Napoleonom prije no što će ubrzo doživjeti obrat nakon spoznaje o karakteru zločina koje je počinila francuska vojska u „oslobađanju“ Europe od feudalizma. Drugo, europski poredak nacionalnih država raspao se ne samo zbog kobnoga partikularizma bez svijesti o jedinstvu europske sudbine nacija. Mnogo je važniji razlog u nužnoj ekspanziji kapitalizma i znanstveno-tehničke racionalnosti. Sve se to sabralo u totalnoj državi i ratnome stroju osvajanja novih prostora bezuvjetne vladavine. To je ono što Hannah Arendt uzima jednim od bitnih sklopova u razaranju ideje javne slobode. (Hannah Arendt, Totalitarizam, Politička kultura, Zagreb, 1996. S engleskoga prevela Mirjana Paić Jurinić. Vidi o tome: Margaret Canovan, „Arendt’s theory of totalitarianism: a reassesment“, u: Dana Villa (ur.), The Cambridge Companion to HANNAH ARENDT, Cambridge University Press, New York, 2006. str. 25-43.) Imperijalizam i panetnički pokreti (rasizam i nacionalizam) određivali su čitav europski prostor modernoga doba. No, tek kad je Njemačka 1933. godine postala totalnom državom nacizma kao političke ideologije imperijalizma (prema vani) i antisemitizma (prema unutra), tek je tada postalo bjelodano da u toj zlokobnoj dijalektici više nije moguće govoriti sa stajališta logike sredstvo/svrha. Umjesto bilo kakve priče o nacizmu koji stoji u službi monopolnoga kapitala, obrat je nastupio uvidom da politika i ekonomija totalne mobilizacije putem terora i logora označavaju ono radikalno novo u razumijevanju konstrukcije narodne zajednice bez društva. Kada se klase nadomještaju masom to ne znači da su fašizam i nacizam postklasno društvo jednakosti u siromaštvu kao u realnome socijalizmu. Naprotiv, totalna je država u Italiji i Njemačkoj klasno-socijalne razlike neutralizirala stvaranjem dualnoga društva: s jedne strane, njemačkoga radništva u službi Vođi i naciji, a s druge robovlasničkim radom imigranata prisilno upregnutih u stroj ratne ekonomije iz pokorenih europskih država.(Richard Grunberger, A Social History of the Third Reich, Penguin Books, London, 2005.) S fašizmom i nacizmom politika više nije sredstvo ekonomske moći. Sada treba govoriti o totalnome preokretu u metafizičkome rangu povijesti. Preokret se može shvatiti samo ako se krene od suprotnosti između liberalnoga shvaćanja države i totalitarnoga. Sve drugo visi u zraku. O ekonomskim teorijama i praksi totalitarnih poredaka poput fašizma i nacizma u savezu s korporativnim kapitalizmom sve je već bilo jasno kada su razotkrivene veze između Forda i Hitlera u razvitku vojne industrije. Američki kapital, dakle, nije bio „liberalan“ po-sebi. Kapital ne može biti nipošto neutralan spram političkih odnosa moći. Sovjetski tip totalne države, dakako, ne pripada u ovaj sklop odnosa. Budući da se u sovjetskome modelu radi o dokidanju privatnoga vlasništva i konstrukciji socijalističke ekonomije kao komandne ekonomije, razlika je već vidljiva spram fašizma i nacizma u tome što u međunarodnome poretku moći takva ekonomija postaje izolirana i suspendirana. Zbog toga se govor o preokretu mora razumjeti drukčije. Jednostavno, liberalno shvaćanje države počiva na iluziji neutralnosti države koja jamči dostojanstvo slobode privatnoga vlasnika i štiti građanska prava. Totalna država u nacizmu, nasuprot tome, razara ovo shvaćanje. Nestankom razlike građanskoga društva od države nastaje prostor za totalnu državu i njezine subjekte/aktere. Štoviše, u totalitarizmu ne postoji mogućnost građanske svijesti. Dokinućem javne slobode zasnovane na pluralnosti mišljenja i načelnoj priznatosti privatnosti interesa, nestala je i mogućnost građanskoga otpora represivnoj vlasti. Ako nema građanskoga društva, nema ni sfere slobode ekonomskih odnosa niti, pak, temeljnih odnosa konkurencije i solidarnosti slobodnih osoba. Znanost i tehnika kao uvjeti mogućnosti totalne države ne mogu bez nadomjesnoga „subjekta“ čitavoga procesa vladavine. Ono neljudsko ovdje poprima čudovišne forme uništenja naroda i rasa i stvaranje novoga „čovjeka“. Teror, logori i eugenika stoje u uzajamnome odnosu, a ne u uzročno-posljedičnome ili, pak, odnosu nadodređenja jednoga s drugime. Ono što vrijedi za pojmove teorije kompleksnosti gdje umjesto zakona i nužnosti ulaze u igru kibernetički pojmovi kontingencije i emergencije, čini se da valja primijeniti i na analizu totalitarne vladavine u 20. stoljeću, a dakako i na korporativno upravljanje svijetom „danas“. 2. Ideologija bez politike? Permanentni teror Franz Neumann u knjizi Behemot: Struktura i praksa nacional-socijalizma 1933-1945. ustvrđuje da Treći Reich ne iskazuje konkretnu ideologiju, a niti posjeduje koherentnu strukturu vladavine. Poput Behemota u židovskoj eshatologiji i Hobbesovim spisima o kaosu i anarhiji političkoga bezakonja, radi se o čudovištu koji simbolizira bespravlje i nestanak temeljnih civilizacijskih odredbi na kojima počivaju ljudska društva. Pritom su odlučna četiri preklapajuća, ali i odvojena središta moći: (1) nacistička stranka; (2) državna birokracija; (3) vojska i (4) komandna ekonomija državnoga monopolnoga kapitalizma. Ono što povezuje sva ta četiri strukturna središta moći zajedno jest ideologija i teror njemačke ekspanzije i osvajanja svijeta. (Franz Neumann, Behemoth: The Structure and Practice of National Socialism 1933-1944. Ivan R.Dee, Chicago, 2009. ) Neumannova je studija nakon poraza nacizma i pobjede saveznika u 2. svjetskome ratu bila paradigmatska za američku politiku 4 D: (1) denacifikacije; (2) demokratizacije njemačkoga društva; (3) demilitarizacije i (4) dekartelizacije ekonomije. Ono što čini bit totalitarne vladavine u nacizmu za Neumanna jest to da totalna država kao ne-država kaosa i bezakonja počiva na logici izvanrednoga stanja. Prema tome, način totalitarne vladavine ne ostvaruje autonomiju politike pred ekonomijom i kulturom, kako je to u svojim spisima tvrdio Carl Schmitt. Riječ je o apsolutizaciji politike kao nove tehnologije moći u svrhu izgradnje imperija. Raspad nacionalne države i imperijalizam, za Arendt i Neumanna, predstavljaju posljedicu raspada ideje političke modernosti. Na mjesto liberalnoga shvaćanja države ne dolazi, dakle, autoritarna već totalna država. Ona nema težnju vladati unutar tradicionalnoga prostora suverenosti nacije-države. Mobilizacijska funkcija totalnosti označava kretanje u smjeru osvajanja drugih prostora. Ali pojam totalnoga mobiliziranja, koji potječe iz mišljenja Ernsta Jüngera, ne pripada tek ideji totalne države. To je bit tehnički ustrojenoga svijeta na temelju bitka kao samouspostavljenosti subjekta. Bez totalnoga mobiliziranja ne postoji mogućnost tehničke bezuvjetne vladavine. U tome su fašizam, nacizam, boljševizam i amerikanizam svjetsko-povijesni sustavi vladavine bez bitne razlike. (Vidi o tome: Martin Heidegger, Zu Ernst Jünger, GA, sv. 90, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2004.) Geopolitika se uz ideologiju i permanentni teror pojavljuje doktrinom osvajanja svijeta na temelju ideje o vladavini sudbinski određenog naroda/rase i kulture. Oboje, i Arendt i Neumann, jasno pokazuju da antisemitizam nije bio nikakav „model kulture“ tzv. običnog Nijemca, kako to tvrdi Daniel Goldhagen u svojoj studiji o holokaustu. (Daniel Goldhagen, Hitler’s Willing Executioners: Ordinary Germans and the Holocaust, Vintage, New York, 1997.) Mržnja prema Židovima tvori bit ideologije koja je postala zločinačkom osnovom istrebljenja Židova samo zato što je postala političkim sredstvom totalne vladavine. Razlika je u tome što Arendt permanentni teror nacizma ne smatra sredstvom totalne vladavine kao forme monopolnoga kapitalizma poput Neumanna. Za nju su teror i logori artikulacija političko-ideologijske brutalnosti nacizma i staljinizma, s tom razlikom što nacizam svoju ideologiju ne konstruira iz ideje i doktrine slobode, jednakosti i pravednosti budućega svijeta rada kao kraja povijesti, već iz djelovanja Vođe i postavljanja „prirode“ kao nužnosti odstranjenja Drugih (Židova, Roma, Slavena, homoseksualaca, marginalnih skupina). Totalna država izgrađena je u nacizmu na temeljima totalne konzervativne revolucije. Problem Neumannove analize jest u tome što tvrdi da nije postojala nikakva ideologijska osnova za upravljanje državom. (Peter Intelmann, „Franz Neumann: Weimar, Nationalsozialismus – und was dann?“, u: Samuel Salzborn (ur.), Kritische Theorie des Staates: Staat und Recht bei Franz L. Neumann, Nomos, Baden-Baden, 2009., str. 57-75. i Lars Resmann, „Der totale Staat als Un-Staat: Hannah Arenndt und Franz Neumanns politische Theorien totalitärer Herrschaft“, str. 161-193.) Bezakonje i logika izvanrednoga stanja, doduše, pretpostavlja primat politike nad ekonomijom. No, kada se država organizira kao pokret koji kontrolira Vođa i njegova ideologija s pomoću partije, vojske i komandne ekonomije monopolnoga kapitalizma, tada više nije riječ o suverenosti i slobodi kao legitimnosti države koja vlada nad društvom. Golo nasilje vlada svakodnevicom, a strah se uvlači u kožu. Više nitko nije siguran. Teror postaje nadomjesnom logikom izvanrednoga stanja, a logori eksperimentom nastajanja nove forme vladavine. Ona počiva na neljudskome kao takvome (biologizam i eugenika). Totalna država u nacional-socijalizmu za Neumanna se određuje kao depolitiziranje državnosti i kao birokratska forma organizacije. Za razliku od takvoga ne-državnoga stanja, društvo u totalitarnoj vladavini nacizma jest dualno kao sprega spontanosti novonastalih institucija „građanske“ poslušnosti i kao mobilizacijska struktura organiziranja odozdo. Upravo je to glavni problem totalitarizma. Razaranje društva ne znači tek stvaranje podanika. Ima još nešto gore. A to je preobrazba u masovnog deindividuliziranoga „običnoga“ građanina, kako u nacizmu tako i u staljinizmu. Govor o „posve običnome Nijemcu“, o onome što književno-povijesno obilježava duh malograđanskoga mentalnoga sklopa Srednje Europe, jest govor o poslušnosti i pokornosti poretku totalne države. U ogledu „Građanska neposlušnost“ upravo je Hannah Arendt uočila koliko je za razvitak javne slobode bitna građanska hrabrost. (Hannah Arendt, „Građanska neposlušnost“, u: Politički eseji, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 1996., str. 223-262. S engleskoga preveo Žarko Puhovski)Čin građanske neposlušnosti (civil disobedience) postaje nemogućom gestom otpora u totalitarnome poretku vladavine. Sve ono što vrijedi za liberalnu demokraciju nestaje u totalitarizmu. Biti pojedincem sa s(a)vješću čini se više od etičke obveze. To znači biti na putu povratka ljudskoga dostojanstva u događaju suprotstavljanja sustavnome zločinu. Karl Jaspers zbog toga je i odredio bit totalitarne vladavine NS-države kao zločinačku politiku terora. (Karl Jaspers, Wohin treibt die Bundesrepublik? Tatsachen – Gefahren – Chancen, R. Pipper & Co. Verlag, München, 1966.) Ona nije bila eksces, već unutarnja nužnost za nacizam kao i bezuvjetna dužnost poslušnosti ideji s onu stranu razuma i uma. U tome je čudovišna novost totalitarizma. S njime se događa kraj svega onoga što je krasilo metafizičke obrise ideje čovjeka i njegovih prava na Zemlji. Nečuvene su masovno-psihološke posljedice baš u tome što se neustrašivost pojedinca pred stvarnom moći diktature ideologijsko-politički kažnjava njegovim sramoćenjem i konačnom likvidacijom. Dok u postsovjetskome poretku nakon 1950-ih i smrti Staljina postoje disidenti kao „unutarnji neprijatelji“ komunizma, nemoguće je čak i pretpostaviti postojanje subverzivne kritike fašističkoga poretka vladavine. Nakon što je pojedinac izgubio status subjekta u „novome društvu“ nestaje bilo kakva mogućnost radikalnoga otpora. To ujedno znači da nestaje i povijesno sjećanje. Ono se briše i uništava u ime gleichschaltunga nove totalitarne kulture. Društvo više nema uopće mehanizme sjećanja. U sustavu logora nacizam stoga nema unutarnjih neprijatelja poretka. Učinak totalne države u njezinom pravnome kaosu i bezakonju izvanrednoga stanja jest nestanak suverenosti nacije-države u korist nastanka naddržavne strukture upravljanja s pomoću permanentnoga terora. Između Hannah Arendt i Franza Neumanna u analizi nastanka nacizma postoji podosta suglasnosti. Ponajprije se to odnosi na razlikovanje onoga što pripada uvjetno rečeno bitku kao moći i biću kao vladavini. Totalna država predstavlja nečuvenu organizaciju moći koja djeluje u izvanrednome stanju. Bespravlje rezultira bezakonjem, a pravna država (Rechtstaat) suspendiranjem građanskih prava uspostavlja svoju vlast kao totalitarna diktatura uz pomoć ideologije antisemitizma, terora i koncentracijskih logora. I Arendt i Neumann polaze od pretpostavke da se raspad europske suverenosti u pojmu nacije-države izvodi nakon kraja 1. svjetskoga rata, No, problem nastaje otuda što se teror kao jedan od glavnih načina ostvarenja vladavine totalne države ne može objasniti nikakvih uzročno-posljedičnim razlozima raspada „racionalnoga“ poretka prava. Znamo da je 1923. godine u predavanju u Barceloni Carl Schmitt pojmom depolitiziranja i neutraliziranja političkoga odredio liberalnu ideju tržišne regulacije suverenosti nacija-država u europskom Ius Publicum-u. (Vidi o tome: Thomas Vesting, „Erosionen staatlicher Herrschaft: Zum Begriff des Politischen bei Carl Schmitt“, Aör, br. 117/1992., str. 9.) Totalna država, nasuprot tome, svojevrsno je repolitiziranje prava uz pomoć ne-pravnih sredstava. Ono što, pak, Neumann smatra odlučujućim za totalitarnu vladavinu nije nikakvo pravno niti ideologijsko legitimiranje nacizma, nego upravo suprotno – čisti i brutalni teror s krajnjom nakanom razaranja kako građanskoga društva tako i liberalne konstrukcije države. U interpretaciji Neumannove teorije totalne vladavine nacizma Lars Rensmann izvodi postavku o polikraciji nasilja, a pod time podrazumijeva totalnu državu kao pluralističku ne-državu. Još jednom smo suočeni s paradoksalnim samorazumijevanjem onoga što nema analogije u povijesti. I baš stoga nastaju poteškoće. Kada bi totalna država nacizma, korporativizam fašizma i partijska država staljinizma bile samo i jedino razaranje liberalno-demokratskoga nasljeđa moderne, sve bi bilo posve jasno. Problem nastaje otuda što je čitav sustav ekonomije, politike i kulture izveden ujedno totalno racionalno i tehnički besprijekorno. Utoliko se opravdano može govoriti o organiziranome kaosu države koja se ne zasniva na ideologiji zločina, nego je zločinačka sama država u tom pogledu što organizira cjelokupni život svojih državljana ne kao građana, nego kao depolitiziranih podanika u birokratskome stroju upravljanja. Ta i takva totalna država može jedino počivati na golom nasilju i na ideologiji koja to i nije jer ne djeluje kao u staljinizmu predstavljanjem iluzije stvarnosti za pravu stvarnost. Krajnji cinizam hitlerizma proizlazi iz programa sustavnoga uništenja Židova u Europi svim sredstvima. Brutalnost terora nad građanima totalne države ne-njemačkoga podrijetla postaje sredstvo/svrha poretka bez ideologije ili ideologije bez poretka. U oba slučaja radi se, prema Neumannu, o autoritetu jedne moći koja više nema nikoga iznad sebe. To je bitna razlika od utemeljenja ustavne države. Totalna država nema legitimnost ni u sebi samoj, već jedino u općenitoj volji naroda/rase neposredno iskazane voljom za moć diktatora ili Vođe. Vratimo se još za trenutak problemu određenja antisemitizma kao ideologije nacističkoga pokreta. Ako totalna država, prema mišljenju Neumanna, zapravo ne vrši funkcije države zato što počiva na bespravlju i bezakonju kao načelu vođenja politike, tada ni ideologija mržnje prema Židovima ne odgovara shvaćanju ideologije od Marxa do suvremenih teoretičara. Kako opravdati tu tvrdnju? Ne čini li se Neumannova analiza, kao i uopće već spomenute Pollackova i Fraenkelova o dualnoj vladavini, istodobno pronicljivima i neoperabilnima? To posebno vrijedi za postavku o ne-državnome i ne-ideologijskome načinu djelovanja NS-države. Antisemitski diskurs u svakodnevnome govoru i prije uspostave nacizma kao vladavine jedne stranke i Vođe suspendiranjem parlamentarne demokracije posredovan Protokolima sionskih mudraca kao neautentičnom i neskriveno propagandnom literaturom koja je trebala dokazati zavjeru „svjetskoga židovstva“ protiv ne samo Nijemaca već i čitavoga kulturnoga svijeta, određuje doktrinu i praksu totalitaranoga pokreta političke moderne. U tom pogledu radi se o nečemu što prethodi Auschwitzu, ali nipošto u uzročno-posljedičnome nizu genetskoga determinizma. Totalitarna forma vladavine odlučujuća je za pokretanje onoga što predstavlja nečuveni užas radikalnoga zla. Bez terora i logora sve ovo ostaje na razini diskursa i nasilja u tzv. svijetu života, iako se provlači i kroz aparate države i društva kao latentna struktura masovne svijesti. Razlog što Neumann odriče samostojnost ideologije u konstrukciji totalne države nacizma leži u tome što antisemitizam ne može biti dovoljan razlog diskurzivno-političke moći djelovanja ideologije kao takve. Utoliko je politička moć sadržana u iracionalnoj racionalnosti permanentnoga terora i logora mnogo važnije sredstvo/svrha djelovanja od bilo kakve manipulacije sviješću. Rasno načelo u nacizmu i progon razvlaštene građanske klase i bivših pripadnika vrhuške komunističke partije u staljinizmu pokazuju se bitnim točkama onoga na što moderna ideologija masovnoga društva usmjerava pozornost. To može biti samo konstrukcija Drugoga kao neprijatelja. Za totalitarnu vladavinu Drugi može postojati samo kao mrtav Drugi ili kao neprijatelj kojeg treba uništiti svim sredstvima. Carl J. Friedrich i Zbignew Brzezinski u klasičnoj studiji o nastanku i djelovanju totalitarne vladavine naslovljenoj Totalitarna diktatura i autokracija također polaze od pretpostavke da je totalitarizam jedinstveni politički fenomen modernosti. (Carl J. Friedrich i Zbignew Brzezinski, Totalitarian Dictatorship and Autocracy, Frederick A.Praeger, New York – Washington – London, 1956. 2. izd.) Poput osnovnih postavki Hannah Arendt iz studije Izvori totalitarizma, Friedrich i Brzezinski tvrde da nije moguće uspostaviti analogiju s drevnim grčkim tiranijama i rimskim diktaturama. Radikalna razlika totalitarizma spram povijesnih formi vladavine u antici, srednjem i novome vijeku pokazuje se u tome što totalitarna diktatura ne služi egoizmu tiranina, već je ideologijski konstruirana na načelima partikularnosti naroda ili klase kao masovni pokret koji stoji u službi Vođe i njegove stranke. Totalitarna je diktatura autokracija koja je utemeljena na modernoj tehnologiji i masovnoj legitimnosti naroda ili radničke klase. Friedrich i Brzezinski otvorili su svojim pristupom novo razumijevanje totalitarizma uopće. Time je primat politike u shvaćanju totalne države postalo autonomno polje istraživanja odnosa između vladavine, upravljanja i moći. Umjesto bilo kakve instrumentalnosti totalne države, sada je naglasak na ideologijsko-političkome razumijevanju pojma totalitarne diktature s kojom moderna forma vladavine ne služi kapitalizmu kao njegov instrument nasilja i logika vladavine, nego je riječ o biti konstrukcije političke moći iz terora i ideologije same. Stoga je totalitarna diktatura nova forma totalne države. U načelu ona dokida ustavnu formu liberalne demokracije. To čini prevratom i revolucijom (nacizam i staljinizam). Ono navlastito u totalitarnoj diktaturi postaje sekularnim dokidanjem religije kao političke moći. Legitimnost se više ne izvodi iz Boga ili naroda, nego iz nužnosti prirodnih zakona rase/naroda/kulture ili povijesnih zakona klase/rada/besklasne zajednice. Totalitarna država umjesto teologijskih sadržaja politike nadomještava Boga političkim religijama kao ideologijama. (Vidi o tome: Hans Maier (ur.), Totalitarismus und politische Religionen: sv. I, F.Schöningh, Padeborn, 2003.) Vođa ovdje utjelovljuje povijesnu sudbinu i nužnost puta do obećanoga carstva univerzalne moći. Samo je u tom pogledu totalitarizam pseudo-teleologijsko shvaćanje povijesti u doba moderne. Ali problem je u tome što totalitarna diktatura nadilazi binarne opreke racionalno-iracionalno, sredstvo-svrha i postaje forma vladavine onoga neljudskoga kao permanentnoga terora. Posljednja riječ ne pripada neograničenoj moći Vođe. Zbog toga dokinućem ideje suverenosti, kako je to točno predskazao Carl Schmitt, dolazi Europa do kraja svojih povijesno iscrpljenih mogućnosti. Sve dolazi u pitanje, svaki pojam i kategorija u doba nomosa Zemlje. (Carl Schmitt, Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum, Duncker & Humblot, Berlin, 1974. 2. izd.) Kada umjesto prava i zakona na scenu stupa nasilje i teror u formi tajne policije i koncentracijskoga logora završeno je doba moderne suverenosti. Kolika je zbiljska opasnost za ideju čovjeka i ljudskih prava ovo stanje raskorijenjenosti i bestemeljnosti nakon kraja 2. svjetskoga rata dostatno svjedoči misao Hannah Arendt da će prognaništvo i izbjeglištvo postati jedini pravi politički problem 21. stoljeća. Suđenje nacističkim zločincima na Nürnberškome sudu „u ime čovječanstva“ označilo je kraj epohe suverenosti. Pravna autonomija nacija-država postoji još samo kao „ograničena suverenost“. Usput tako se zvala nekadašnja doktrina Varšavskoga saveza koju je proklamirao sovjetski vođa Brežnjev 1960-ih godina nakon gušenja Praškoga proljeća. Na kojim onda „temeljima“ izgraditi ideju čovjeka i prava ako više ukorijenjenost u tlo i naciju (natalnost) ne može biti dovoljnim razlogom njegove egzistencije? Bitna je razlika između totalitarne diktature i autoritarne demokracije koja može opstojati u doba globalnoga neoliberalnoga kapitalizma u tome što je prva nezamisliva bez suspendiranja ljudskih i građanskih prava, tajne policije i logora, dok je oznaka potonje forme vladavine u totalnoj kontroli koju poredak provodi nad građanima. U totalitarizmu je razoreno društvo funkcija totalne države, a u autoritarnoj demokraciji je riječ o onome što ima karakter društva kontrole, kako to određuje Gilles Deleuze. (Gilles Deleuze, „Postscript to the societies of control“, L’Autre journal br. 1, svibanj, 1990.) Pogledajmo argumentaciju za navedene razlike. U novome vijeku suverenost je vezana uz vladara koji predstavlja narod. Državna crkva, čak i u slučaju Engleske, odvojena je od političkoga poretka u smislu autoriteta, legitimacije i reprezentacije vlasti. To je posvemašnja novost u odnosu na Grčku i Rim, da se ne govori o azijatskim i afričkih monarhijama. Ključna postavka Friedricha i Brzezinskoga jest da zapadnjačka država novoga vijeka predstavlja radikalno svjetovnu ili sekularnu državu. (Carl.J. Friedrich i Zbignew Brzezeinski, nav. djelo, str. 6.) Novije rasprave o nastanku pojma suverenosti u politici novoga vijeka, među kojima su istraživanja Agambena na tragu Foucaulta i Carla Schmitta gotovo postala kanonskom literaturom, pokazat će ipak da je problem u konstituciji moderne nacije-države u Europi u tome što je ona sekularizacija teologijsko-političkoga nasljeđa srednjega vijeka sa svim posljedicama koje otuda slijede: uloge monarha, pitanja općenite volje naroda, staleške organizacije društva prije i poslije građanskih revolucija, teorije o pravnome reguliranju odnosa između javne slobode djelovanja i prostora privatnosti i intime. No, ako je bitna razlika zapadnjačke moderne u odnosu na sve druge političke ideje izvan Zapada u sekularizaciji vladavine, a to znači jasnoj diobi vlasti između onoga što pripada čovjeku kao političkome biću i Bogu kao transcendentnome jamstvu opstanka zajednice, tada je logičan zaključak dvojice politologa o karakteru totalitarnih ideologija ipak problematično mjesto daljnje rasprave. Naime, zaključak je u tome da su sve ideologije u doba totalitarne vladavine pseudoreligiozne manifestacije brutalne volje elite i Vođe u analogiji s crkvenim autoritetom. Pseudoreligija se poziva na mitske temelje legitimnosti vladavine. Te se institucionalne monoteističke religije s Crkvom kao središnjom institucijom moći pozivaju na temelje vjere. No, problem je upravo u tome što ideologija ne funkcionira ni u fašizmu/nacizmu niti u komunizmu kao sekularni oblik religije, iako se to posvuda čini bjelodanim, nego kao radikalno manifestiranje totalne moći. Totalna vladavina ustrojena je na totalnoj moći. Njezin je izvanjski dekor kontrole svijesti svojih podanika samo dodatni ili nadomjesni oblik vjere u ono što svi znaju i znaju to bez iluzije „Velikoga Drugoga“. Ono što svi znaju jest brutalna istina totalne moći kao totalne vladavine bez presedana u povijesti. Teror i logori su ideologija-politika totalne moći, a ekonomija i rat putevi totalne mobilizacije „naroda“ u liku „radnika“ i „mase“ u borbi za prostor povijesne sudbine. Sazrelo je vrijeme da se unatoč obnovi „političke teologije“ danas pojam ideologije oslobodi od onoga što je ideologiji samoj izvanjsko. Paradoksalno, to je pitanje svijesti kao manipulacije ili kontrole. Umjesto svijesti i različitih mehanizama proizvodnje laži u medijskoj konstrukciji stvarnosti pravi je problem samo jedan. Ako se to tako uopće može reći, „zasluga“ je totalitarnih poredaka u 20. stoljeću što su ovo brutalno jasno doveli do prozirnosti. Radi se samo i jedino o uvećanju i održanju totalne moći. Ona se očituje u ekonomiji, politici i kulturi kao trodioba moći: (a) komandne ekonomije, (b) totalne politike i (c) mobilizacijski ustrojene kulture. Trodioba moći polazi od klasične trodiobe moderne kakvu je ustanovio Max Weber u svojim studijama o racionaliziranju kao temeljnoj pretpostavci vladavine. Pritom se moć ne određuje polazeći od društvenih varijabli u odnosu na tehniku i instrumente izvršenja. Naprotiv, važno je pokazati da moć proizlazi iz tehničke dispozicije snaga samoga racionaliziranja u znanstveno-tehničkome pristupu bitku. Društveni odnosi nisu apriorni u toj konstelaciji. Bez ontologijskoga jamstva moći u znanosti i tehnici kao industriji društvo u doba moderne ne može imati svoj temelj. U filozofijskome iskazu to je ono isto što Hegel naziva supstancijom-subjektom povijesti. Moć ekonomije-politike-kulture pokazuje trodiobu snaga koje uvjetuje sve društvene odnose. Pritom se ekonomija pojavljuje odlučujućom za razvitak društva. Ona ne može biti puki instrument političke tehnologije vladanja. U totalitarnome shvaćanju države, naposljetku, kultura postaje ideologijsko sredstvo/svrha vladanja masama na temelju medijske konstrukcije stvarnosti. Unatoč bitnih razlika između nacizma/fašizma i komunizma u provedbi ideologije kao diskursa vladanja, jedno im je zajedničko: posvemašnja propaganda i konstrukcija novoga čovjeka iz duha filma. Einsensteinova Krstarica Potemkin i Trijumf volje Leni Riefenstahl uvjerljivo dokazuju temeljnu postavku Waltera Benjamina iz ogleda „Umjetničko djelo u doba njegove tehničke reproduktivnosti“ 1935/1936. godine. Gubitak aure umjetničkoga djela, naime, nadomješta se postauratskom umjetnošću prikazivanja događaja onoga što stvarnost čini novim kultom predstavljanja stvarnosti. Nazi-kunst i prolet-kult u tome su avangardno konstruiranje pseudostvarnosti kao jedine moguće i nužne stvarnosti. (Vidi o tome: Walter Benjamin, Das Kunstwerk im Zeitalter seiner technischen Reproduzierbarkeit: Drei Studien der Kunstsoziologie, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1996. 22. izd., Siegfried Kracauer, From Cagliari to Hitler: A Psychological History of German Film, Princeton University Press, Princeton, 2004. i Boris Groys, Gesamtkunstwerk Stalin, C.H.Hanser, München, 2008.) Svijest nije, dakako, nevažna. Ali, svijest ne postoji sama od sebe. Ona je proizvod i rezultat moderne industrije svijesti ili kulture, kako je to pokazao Adorno, a zbiva se u totalnome pogonu kulture kao spektakularna vizualizacija moći, kako je to, pak, izveo Debord. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Posljednja tajna spektakla: Novo čitanje Deborda“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 433-483. i Anselm Jappe, „Sic transit gloria artis: Teorije o kraju umjetnosti kod Theodora W.Adorna i Guya Deborda“, Tvrđa, br. 1-2/2012., str. 32-43. S njemačkoga preveo Boris Perić) Doprinos teorije totalitarne vladavine kao suprotnosti liberalnoj demokraciji koja se zasniva na ustavnoj državi (monarhiji ili republici) Carla J. Friedricha nesumnjivo je u glasovitome pojmovnome određenju bitnih značajki totalne države. (Vidi o tome: Hans J. Lietzmann, Politikwissenschaft im „Zeitalter der Diktaturen“: Die Entwicklung der Totalitarismustheorie Carl Joachim Friedrichs, Leske + Budrich, Opladen, 1999.) Ovo vrijedi za sve poznate modele totalitarizma: (1) ideologija; (2) jednostranački sustav; (3) načelo Vođe; (4) tajna policija i teror nad građanima; (5) monopol nad sredstvima komunikacija i vlast nad vojskom i (6) komandna ekonomija. ( Carl J. Friedrich i Zbignew Brzezinski, Totalitarian Dictatorship and Autocracy, str. 22.) Sažeto iskazano, teorije totalitarizma od Hannah Arendt i Franza Neumanna do Carla J. Friedricha polaze od temeljne ideje da je riječ o novome političkome fenomenu koji sjedinjuje ideologiju i teror uz pomoć moderne tehnologije. Svrha totalitarne vladavine jest u neograničenoj političkoj moći. Ona ima masovnu potporu „naroda“ i „vladajuće klase“ u artikuliranju posljednjeg cilja povijesti kao sudbine. U tome se prepoznaje nužnost konačnoga dosezanja životne moći „prirode“ i „društva“ kao nove zajednice koja spaja mit i znanost, geopolitiku i tehno-znanosti. Stoga je totalitarizam ujedno kraj povijesti i nastanak totalne kontrole nad ljudskim životom. To je kaos koji se organizirano provodi u poretku permanentnoga terora. Međutim, pojam kaosa ne valja shvatiti tek u značenju negacije poretka ustavne države. Nije to tek bespravlje i bezakonje. Posrijedi je nešto mnogo čudovišnije. Kaos ovdje upućuje na permanentno stanje terora prema unutra i prema van. Nije, dakle, stvar samo u tome što se totalna država suprotstavlja liberalnome shvaćanju. Postoji još nešto na čemu se temelji ova opreka i borba. Kaos, naime, pripada ideji katastrofe i odvažnoga suočenja sa smrću kao konačnom granicom. Odlučnost postaje bitna za djelovanje u smjeru prihvaćanja „sudbine“. Suprotnost tome jest kriza u shvaćanju liberalne politike u kapitalističkome društvu konkurencije na tržištu. Umjesto odlučnosti suverena koji odlučuje o izvanrednome stanju, kako Schmitt određuje bit politike, liberalna politika traži zaštitu „Velikoga Drugoga“ (države, tržišta, korporacije), iako promiče individualizam kao raison d’étre slobode u moderni. Totalitarna diktatura ne zasniva se na metafizičkoj ideji radikalnoga zla. Posve suprotno, mogućnost radikalnoga zla proizlazi iz sveze ideologije i terora u razaranju modernih temelja slobode i demokracije. Nitko ne spori postojanje duboko ukorijenjenih oblika psiho-patoloških matrica mržnje spram stranaca ili, pak, dugovjeke stereotipe o „vječnome Židovu“. No, jedno je genetski determinizam povijesti, a drugo kompleksni nastanak (emergencija) fenomena u suvremenoj politici. 3. Korporacija i države: bio-kibernetika moći Kada više nema subjekta moderne politike – države i društva unutar teritorijalne matrice djelovanja – glavni problem postaje određenje novih granica same kontrole onoga što nastaje onkraj pojma moderne suverenosti. U tom pogledu govor o totalitarizmu i njegovoj obnovi najvećim je dijelom “parazitiranje” na tragovima političkih teorija totalitarizma u djelu Hannah Arendt i Raymonda Arona te novijih pristupa tom problemu (od Francois Fureta do Bernarda Brunetaua, ili, pak, na tragovima Foucaultova i Agambenova pojma biopolitike), pri čemu je problem u tome što bez artikulacije novoga pojma ideologije danas dolazi do inflacije pripovijesti o “sablastima totalitarne svijesti”. Na taj se način umjesto polaganja računa što s totalitarizmom bez ideje totalne države kao subjekta pojavljuje neizbježno nadomjestak u vidu čudovišne strukture korporacije. A ona sjedinjuje sve političke oblike suvremene vladavine s napretkom globalnoga kapitalizma. Ako je nestao subjekt moderne političke moći, tada preostaje pitanje koje je postavila još Hannah Arendt u Izvorima totalitarizma. A ono se svodi na pitanje o mogućnostima i granicama jednog neoperabilnoga političkoga pojma moderne s kojim ideja slobode i demokratske tvorbe zajednice gubi realno tlo. Pitanje je, dakle što ako s krajem totalitarne vladavine u okviru modernoga poretka nacija-država nadomjestak u liku totalne kontrole neljudskoga kao biopolitičke produkcije moći preuzima sadržaje totalitarizma u postdemokratskome stanju, a sama se forma totalne države (logori, tajna policija, paramilitarne organizacije, ideologijski aparati moći, kultura u funkciji kolektivnoga identiteta nacije, rase, elite) umrežava u entropijskome poretku korporativnoga kapitalizma? Što, dakle, ako suvremeni svijet mreža i korporacije u sebi skriva emergentni poredak supstancije bez subjekta, ideologiju kao kulturu koja umjesto klasične moderne nacije-države kontrolira društvo i njegove pripadnike kombinacijom retro-futurizma, povratka u prošlost i tehno-znanstvenoga napretka? Čini se da postoji dovoljno razloga za ponovno protumačenje pojma totalnoga mobiliziranja i shvaćanja totalne države bez fašističkoga/nacističkoga sadržaja. Oboje, mobiliziranje i država nisu više vezani uz ideologiju nadmoćne rase kao nacije. Nadomjestak se pokazuje u neutralnoj matrici neoliberalne ideologije global Governance. Ona se sastoji iz četiri temeljna pojma koja su ujedno strategijska i praktična. Gotovo da se može primijeniti sljedeća shema u analogiji s četiri Aristotelova metafizička uzroka nastanka stvari: causa formalis ili management u korporativnoj ekonomiji svijeta; causa materialis ili racionalnost tehno-znanosti kao regulacija procesa ekonomije-svijeta; causa efficiens ili upravljanje društvenim strukturama globalnoga poretka s pomoću ideja privatizacije javnoga ili zajedničkoga dobra u svrhu optimalne kontrole resursa; causa finalis ili racionalni izbor pojedinca u kibernetički ustrojenome poretku odlučivanja. Na tragovima Deleuzeove postavke o društvima kontrole moguće je izvesti sljedeću postavku. Totalitarizam je bio u moderno doba vladavine nacije-države razaranje građanskoga društva i stvaranje izvanrednoga stanja s pomoću dva tipa ideologijsko-političke legitimnosti: fašizma s idejom apsolutne moći Vođe koji utjelovljuje “narod” (Volk) i komunizma s idejom apsolutne moći Vođe koji utjelovljuje “proletersku klasu”. Narod i rad, disciplina i autoritet bezuvjetne političke moći totalne države – sve to više nije problem globalnoga poretka. Umjesto toga suočeni smo s umreženim društvom kontrole kao rezultata tehno-znanstvene i političke moći koja proizlazi iz logike djelovanja korporacije. Zaključak Totalitarizam više nema pojmovnu opravdanost. No, ono što je glavni problem danas jest nova forma u kojoj djeluje ideologija-politika-kultura razaranja ideje suverene slobode. Društva su kontrole danas postala subjekt bez supstancije. Kroz korporativne mreže vladavine globalnoga kapitala njihove strukture i akteri moći proizvode novu “totalitarnu” kulturu. U tom međuprostoru između urušavanja krhkoga tkanja slobode u demokratskim poretcima i ekonomskoga blagostanja pretvorenoga u užitak povlaštenih manjina u doba informacijskih društava današnjice skriva se prodor onoga što Umberto Eco naziva simptomima „pra-fašizma“: (1) kult tradicije; (2) odbacivanje modernizma; (3) iracionalizam akcije zbog akcije; (4) odsutnost kritičkoga mišljenja; (5) strah od razlike; (6) frustracija malograđanina; (7) opsesija zavjerama; (8) proizvodnja neprijatelja; (9) život kao permanentna borba; (10) populistički elitizam; (11) herojstvo i smrt za domovinu; (12) kultura mačizma; (13) selektivni populizam i (14) novogovor. (Umberto Eco, „Ur-Fascism“, The New York Review of Books, 22. lipnja 1995. http://www.nybooks.com/articles/1856) Čudovišni se paradoks sastoji u tome što je totalitarizam htio uspostavu narodne/radne”zajednice” s onu stranu modernoga društva i države. U korporativnome globalnome kapitalizmu nemamo više ni državu ni društvo, a “zajednica” se konstruira kao mreža mnoštva subjekata/aktera s radikalnim razlikama u načinu predstavljanja Moći – od fundamentalizma, neofašizma, neosocijalizma do radikalnoga liberalizma – s onu stranu tradicionalne politike. Totalitarizam nema više supstancijalan sadržaj. Umjesto toga postoje danas samo njegovi nadomjesci u strukturnoj osnovi vladavine (od logora za neprijatelje sigurnosti imperijalnoga globalnoga poretka do nove uloge tajnih policija). Glavni problem nužno postaje određenje prostora isključene uključenosti onih koji nisu priznatim pripadnicima „novoga međunarodnoga poretka“. Što mora izazivati pozornost teorijske znatiželje jest pitanje kako se sada definira prostor isključenja iz zajednice. Ono što je Agamben na tragu Benjamina i Schmitta nazvao „izvanrednim stanjem“ odnosi se zapravo na nemogućnost razlikovanja temeljnih pretpostavki globalnoga neoimperijalnoga poretka. (Giorgio Agamben, State of Exception, Chicago University Press, Chicago, 2005.) Ako suverenost više nije uopće kategorija suvremenoga političkoga mišljenja nakon kraja modernoga poretka nacija-država, što preostaje od subjekata/aktera politike moderne? Naravno, radi se o državama. Prostor isključenja postaje logor ili kamp za teroriste i imigrante. Nerazlikovnost logora i zatvora u doba globalnoga poretka nastaje zbog toga što zatvor pripada institucijama represije nacije-države. Logor se u govoru suvremenoga doba promeće u semantički neutralan pojam kampa (camp). Taj proces isušivanja težine značenja, jer koncentracijski logor upućuje na pogrome Židova u Auschwitzu i uništenje protivnika komunizma u staljinističkome Gulagu, obavlja medijska industrija svijesti. Cinizam nastaje u trenutku kada se za operacije američkih intervencija u Afganistanu i Iraku odabiru sintagme preuzete iz teorijskih djela suvremene filozofije i etike, primjerice, Beskrajna pravda koja određuje bit Lévinasova mišljenja etike bezuvjetne ljubavi spram Drugoga. No, razlike između onoga što određuje totalitarne poretke 20. stoljeća s pojmovima terora, korporacije i logora su ne samo konceptualne, već imaju dalekosežno praktični karakter. Nemoguće je izjednačiti zločine genocida nacizma i fašizma kao i ideologijske zločine realnoga socijalizma s onime što se događa „danas“ u globalnome poretku. Zapad s Amerikom na čelu ima samo jednu ideologiju u čistom obliku. Krajem 1970-ih godina ona se oblikovala kao neoliberalna strategija moći vladavine svijetom. Korporativni kapitalizam, formalno, ne treba nacije-države. Osim, naravno, u funkciji bezuvjetne vladavine čiji se glavni cilj i svrha podudara s idejom racionalnosti upravljanja krizom, političkom moći i ostvarenjem marketinga želje za proizvodnjom-potrošnjom svijeta kao carstva objekata. Kazneni sustav i međunarodno pravo u ekstradiciji zatočenika koji su prijetnja sigurnosti međunarodnome poretku padaju pred silom i nasiljem ne-legitimnosti Vladara u doba neoimperijalne suverenosti. Budući da geopolitičke akcije „čišćenja“ prostora prijetnje „lupeških država“ (rogue states) provodi hegemon svjetske povijesti u načelno multipolarnome svijetu, dakle SAD, otuda slijedi da je „rat protiv terora“ ideologijsko-politički način isključenja drugih subjekata/aktera korporativne mreže djelovanja. Isključene države se suspendiraju iz svih tokova globalnoga kapitala i političkih središta odlučivanja, a mreže terora se neutraliziraju simultanim vojnim akcijama NATO-saveza. Na taj se način globalni neoimperijalni poredak Zapada zasniva na permanentnom izvanrednome stanju. Međutim, to nije jedini prostor s onu stranu nacije-države. Drugi prostor mnogo je važniji za stvaranje ideje o novome načinu proizvodnje stvarnosti. Riječ je o korporativnome načinu oblikovanja globalnoga kapitalizma. Mreža odnosa pokriva sve ono što su činili aparati moderne države u ekonomskome, političkome i kulturnome smislu. Kao što ideja korporativnoga kapitalizma nema svoje postojano mjesto i položaj u prostoru stvarnoga svijeta, tako su i logori za isključenje neprijatelja i radnika na crno ništa drugo nego hiperrealni prostori virtualizacije događaja. Doduše, otvaraju se i zatvaraju unutar prostora nacije-države. Pod nadzorom su vojno-političkoga bloka kao što je NATO, ili se, pak, premještaju u eksteritorijalne vojne baze (Guantanamo). Sve postaje fluidno, fleksibilno i mobilno, pa tako i središta koja se razmještaju unedogled i sveudilj globusa. Ali ono što preostaje jest problem određenja njegove forme u kojoj se utjelovljuje moć – korporacija. Ima li uopće mogućnosti za utopiju jedne protuforme korporaciji naspram distopija suvremenoga “totalnoga društva kontrole”? Čini se da danas nije problem u tome što svjedočimo o mogućnostima pojavljivanja neofašističke retorike i ideologije u javnome prostoru politike, nego je problem u tome što javni prostor slobode kao autentičnoga djelovanja čovjeka postaje korporativno ugrožen preobrazbom svrhe u sredstvo. Politika postaje uslužna djelatnost transnacionalnih korporacija. Otkrivanje područja političkoga izvan službe ideologiji korporacije na taj način poprima značajke kritičkoga djelovanja protiv uskrsnuća totalne države i njezinih lažnih subjekata u doba ravnodušnosti i distopije. Trebamo li iznova obnoviti ono što je nakon poraza fašizma u 2. svjetskom ratu izloženo radikalnoj kritici sa svih strana, iako čini temelj svih velikih modernih projekta – duhovnu baštinu prosvjetiteljstva? Čini se da je to novi izazov za ono što se danas događa u znaku zlokobnih nadomjestaka u politici i ideologiji. Možda je to čak i više od izazova. Vrijedi o tome poslušati upozorenje Hannah Arendt: „Totalitarne solucije bi mogle lako nadživjeti pad totalitarnih režima u obliku snažnih iskušenja koja će nastupiti kad god se učini nemogućim popraviti političku, društvenu ili ekonomsku bijedu na način dostojan čovjeka.“ (Hannah Arendt, Izvori totalitarizma, str. 215.) Ono što se ipak čini odlučujućim nije iskušenje pred entropijom politike danas, koja sve više postaje tehnologijom upravljanja ljudskim kapitalom a sve manje nesvodljivost slobode djelovanja, već svojevrsna kultura ravnodušnosti u određenju smisla djelovanja. Kada nema prostora za radikalnu promjenu svijeta iz duha iskonske slobode, nastaje neprestana obnova već viđenih politika (bez) događaja. Totalitarizam je bio takav čudovišan događaj. No, ništa nije bilo nužno niti sudbinski određeno u ideji moderne da se sve preokrene u smjeru onog čudovišnoga pokreta s kojim su teror i logori razorili ono što je Nietzsche nazvao ljudskim, suviše ljudskim. Problem je u tome što danas umjesto mogućnosti i razlike u ime nužnosti i stabilnosti svjedočimo o simptomima prijetnje raspada globalnoga poretka. Ovo bi bilo lakomisleno podcijeniti.

March 21, 2026
Logika tehnosfere iz Schönbergove aleatorike

Logika tehnosfere iz Schönbergove aleatorike

1. Kako nastaje „novo“ u umjetnosti? Ima li razlike u shvaćanju „novoga“ kad je riječ o vizualnim umjetnostima, navlastito slikarstva, i glazbe? Moja je postavka vrlo izričita. Nema. Evo dokaza. Usporedimo li temeljne postavke iz Maljevičeva Manifesta suprematizma i Schönbergove atonalne glazbe razvidjet ćemo da su i „novo“ nepredmetno slikarstvo i ta čudovišna atonalna glazba čista tautologija „novoga“ kao dvoznačne „logike“ napretka i razvitka tehnološki shvaćene modernosti. Pritom postaje samorazumljivo kako je avangarda u smislu povijesnoga pokreta u prvoj polovini 20. stoljeća samo radikalni nastavak modernizma drugim estetsko-političkim sredstvima. (Vidi o tome: Žarko Paić, The Uncanny: Contemporary Art and Its Theory, Amazon Books, 2023.) „Novo“ nije tek „obnavljanje“ staroga, već ponajprije razračunavanje s onim prethodećim u razumijevanju vremena iz vulgarne metafizike vječne prisutnosti u kojoj aktualnost sadašnjosti u sebe „usisava“ i prošlost i budućnost i tako vrijeme izvodi iz linearnosti bezuvjetnog i beskonačnoga napretka i razvitka onog Istoga. No, ako je Kazimir Maljevič u svojem suprematizmu sliku oslobodio povijesnoga dekora mita i religije i tako je doveo do gubitka svekolike izvanjske i unutarnje predmetnosti, taj je postupak pročišćenja slikovne umjetnosti imao nakanu da se, hegelovski govoreći, subjekt kao supstancija i obratno slikarstva svede na nultu točku monokromizma (crni kvadrat na bijeloj podlozi i bijeli kvadrat na crnoj podlozi). Stvari s glazbom čini se da ipak stoje drukčije. Evo, kako to iskazuje Arnold Schönberg, kojeg ću navesti vrlo ekstenzivno: „Sumnjam da je, kada je glazba napustila svoj prijašnji smjer i krenula prema novim ciljevima na ovaj način, ljudima koji su donijeli tu promjenu bilo potrebno ohrabrenje pseudopovjesničara. Znamo da su oni – Telemanni, Couperini, Rameaus, Keyseri, Ph. E. Bachs i drugi – stvorili nešto novo što je tek kasnije dovelo do razdoblja bečke klasike. Da, stvoren je novi stil glazbe, no je li to značilo da je glazba prethodnog razdoblja morala zastarjeti? Zanimljivo je da je na početku tog razdoblja glazba J. S. Bacha opisana kao zastarjela. I što je najzanimljivije, jedan od onih koji je to tvrdio bio je vlastiti sin J. S. Bacha, Ph. E. Bach, čija bi se veličina mogla dovesti u pitanje da nije činjenice da su ga Mozart i Beethoven gledali s velikim divljenjem. Za njih se on i dalje činio vođom, čak i nakon što su oni sami prvim prilično negativnim načelima nove glazbe dodali pozitivna načela kao što je ono razvijanja varijacija, uz mnoge dotad nepoznate strukturalne tehnike poput tranzicije, likvidacije, dramska rekapitulacija, raznolik razvoj, izvođenje sporednih tema, vrlo diferencirana dinamika – crescendo, decrescendo, sforzato, piano subito, marcato itd. – a osobito nova tehnika legato i staccato odlomaka, accelerando i ritardando, te određenje tempa i karaktera kroz specifične epitete. Beethovenove riječi: “Ovo nije potok, ovo je more” uspostavljaju točan poredak. Nije to rekao za Philippa Emanuela, nego za Johanna Sebastiana. Nije li trebao dodati: Tko je potok? U svakom slučaju: Dok je J. S. Bach do 1750. napisao bezbrojna djela, čija se originalnost čini tim zapanjujućom što se više bavimo njegovom glazbom; ne samo razvijajući, već zapravo stvarajući novi stil glazbe bez presedana; dok profesionalci još uvijek ne uočavaju pravu bit ovog noviteta – Ne, oprostite: osjećam se dužnim dokazati ono što govorim i mrzim što to govorim tako neozbiljno i površno, kao da bih trebao reći: Nova glazba. Novost Bachove umjetnosti može se razumjeti samo ako se usporedi sa stilom nizozemske škole s jedne strane i s Händelovom umjetnošću s druge strane.“ (Arnold Schönberg, „Nova glazba, zastarjela glazba, stil i misao“, Europski glasnik, br. 29/2024., str. 62-63. S njemačkoga preveo: Boris Perić) 2. To je to! Ne možemo razumjeti zašto je baš Schönbergova glazba bit autopoietičke strukture i logike tehnosfere, a ne ona koja s Albanom Bergom predstavlja novitet s Bečkom školom kojoj je pripadao i Adorno ako ne razjasnimo ovaj odnos između novosti i zastarijevanja u samoj biti glazbe s obzirom na njezin tzv. razvitak. Ovdje se neću baviti svim finim i grubim razlikama između oca-utemeljitelja atonalnosti i dodekafonije kao što je to bio Schönberg i onoga što krasi Bergov pristup „novoj glazbi“. Dostatno je samo kazati kako zacijelo nije slučajno upravo Arnold Schöberg bio prototip paradigmatskoga lika „Mefista“ naslovljenog Adrian Löwerkuhn u romanu Thomasa Manna, Doktor Faustus, a ne netko drugi iz avangardnih krugova tog furioznoga vremena prve polovine 20. stoljeća. U navedenom tekstu Schönberg tako upečatljivo objašnjava na primjeru J. S. Bacha što znači kad „novo“ ulazi u svijet (glazbe) i posve mijenja tradicionalni uvriježeni kanon umjetnosti. Nova glazba nije nova tek u tehničkome smislu zvuka i disharmonije, nastanka nove ljestvice i načina kojim se posve tehnologizira ono što pripada tzv. predmetnosti glazbe. Atonalnost predstavlja, dakle, ne samo gubitak metafizički shvaćenoga sklada i konstrukcije tonske ljestvice koja je bila referencijalni okvir za pred-i-post-bachovsku muziku fuga i njezina utjecaja na slušatelje. Kad je Schönberg dospio do razaranja cjelokupne logike proizvođenja metafizički uspostavljenoga kanona tradicionalne glazbe, koju Sloterdijk filozofijski naziva novovjekovnom kao i filozofiju od Descartesa i Kanta do Schellinga i Hegela, prvo što je dospjelo u središte svekolike receptivne pozornosti jest nečuveni napad na ugođenost uha koje želi čuti ljepotu i uzvišenost glazbe za istinski ugođaj vlastita raspoloženja (Stimmung). Jesmo li sada bliže razrješenju aporije o „novosti novoga“ i „zastarijevanju staroga“ ako ovo što tvrdi Schönberg uistinu označava put spram one glazbe koja sve postojano i trajno dovodi do aritmije, asonanci, disharmonije i naposljetku do totalne atonalnosti? Čini se da jesmo pod uvjetom razumijevanja onog što Schönberg pokazuje kad kaže da je nova glazba samo i jedino bitno „nova“ u odnosu spram drugoga i drukčijeg shvaćanja glazbe uopće. Nije stvar, dakle, u posvemašnjem razaranju prethodne paradigme glazbe koju predstavljaju najznačajniji glazbenici romantike i impresionizma (od Beethovena i Wagnera do Mahlera i Debussyja), već u razlikovanju spram drugih putova koji vode do „nove glazbe“. Što određuje bit te „nove glazbe“ negoli tautologija i samorefencijalnost avangarde, kako to jasno izvodi u svojim analizama estetičar Dieter Mersch. (Dieter Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2002.) A to znači da je novo u svojoj novosti upravo ono što Schönberg razdvaja od tradicionalnioga, naime, tehničko-tehnološko i estetsko-umjetničko odvajanje od prethodnih sustava glazbene „logike smisla“. No, problem je u tome što su dodekafonija i atonalnost isto ono što u slikarstvu i vizualnim umjetnostima znači Maljevičeva nepredmetnost slike i napuštanje figurativnosti i kolorizma moderne slikovne umjetnosti (Van Gogh-Cézanne). Ako je kraj Bachove muzike u doba baroka i početak njezine „zastarjelosti“ moguće u detalje odrediti onako kako to Schönberg precizno opisuje pojmovljem „strukturalne tehnike“ i „diferencirane dinamike“, onda je za avangardnu „novu glazbu“ posrijedi sljedeće. „Kromatika, ekspresivne melodije, wagnerovske harmonije, romantizam, privatne biografske natuknice, subjektivnost, funkcionalno-harmonijske progresije, opisi, lajtmotivi, integracija s raspoloženjem ili radnjom scene i karakteristična tekstualna deklamacija u operama, pjesmama i zborovima. Drugim riječima, sve ono što je bilo dobro u prethodnom razdoblju ne bi se smjelo događati sada. Uz ove službeno odobrene “zabrane”, primijetio sam brojne negativne vrline kao što su: pedalne točke (umjesto razrađenih bas linija i pokretne harmonije), ostinati, sekvence (umjesto razvijanja varijacija), fugati (za slične svrhe), disonance (koja predstavlja vulgarnost tematskog materijala), objektivnost (Nova objektivnost) i vrsta polifonije koja zamjenjuje kontrapunkt i koja bi prije bila prezrena zbog svoje netočne imitacije kao “kapelmajstorska glazba” ili ono što sam nazvao “rabarbarski kontrapunkt”. Riječ “rabarbara”, izgovorena od samo pet ili šest ljudi iza scene, zvučala je publici u kazalištu kao razularena rulja. Tako je tematski besmislen kontrapunkt, poput riječi “rabarbara”, zvučao kao da ima stvarno značenje.“ (Arnold Schönberg, „Nova glazba, zastarjela glazba, stil i misao“, Europski glasnik, br. 29/2024., str. 66. S njemačkoga preveo: Boris Perić. ) 3. Nije li ovdje na djelu nešto krajnje čudovišno i stoga estetsko-politički proturječno duhu tzv. avangardne težnje spram ideje apsolutne slobode stvaranja? Svaki govor o „zabrani“ kao da zabranjuje misliti ono što više nema svoju navlastitu bit kao što očito „nova glazba“ nije utemeljena ni u jeziku ni u slici izvan onog muzičkoga kao takvoga. Ali sada se baš to autonomno muzičko pokazuje kao heteronomno tehničko i tehnološko koje proizlazi iz bezuvjetne želje za „napretkom“ i „razvitkom“ novoga kao „nove objektivnosti“ što pretpostavlja uvid u bezbitnost i desupstancijaliziranje glazbe kojoj taj tzv. „rabarbarski kontrapunkt“ podaruje značenje bez osmišljavanja svijeta. Schönberg je stoga po analogiji ono isto što čini u vizualnim umjetnostima Maljevič i u arhitekturi Le Corbusier. Sve ih povezuje „sveto trojstvo“ avangardne destrukcije povijesnoga smisla metafizike: samoreferencijalnost umjetnosti koja se oslobađa službe mitu i religiji odnosno vrhovnome Označitelju (Bogu), autopoietička logika stvaranja „novoga“ i konstrukcija virtualnih svjetova kao estetske nove stvarnosti (Neue Sachlichkeit). Znate li kako završava ovaj Schönbergov razotkrivateljski tekst o nužnosti „nove glazbe“? Evo, baš ovako, naizgled krajnje neočekivano. „Svatko tko doista koristi svoj mozak za razmišljanje može biti opsjednut samo jednom željom: riješiti svoj problem. Ne može dopustiti da rezultati njegova razmišljanja budu pod utjecajem vanjskih uvjeta. Dva puta dva je četiri – htjeli vi to ili ne. Samo misliš radi svoje misli. I tako se umjetnost može stvarati samo radi nje same. Javlja se misao; mora se oblikovati, oblikovati, razvijati, razraditi, promiješati i promisliti do samog kraja. Jer postoji samo “l’art pour l’art”, umjetnost isključivo radi umjetnosti.“ (Arnold Schönberg, „Nova glazba, zastarjela glazba, stil i misao“, Europski glasnik, br. 29/2024., str. 69. S njemačkoga preveo: Boris Perić. ) Umjetnost „nove glazbe“ ne služi više ničemu osim sebi samoj. Ali problem je jedino u tome što je njezina „publika“ onkraj ljudskoga-suviše-ljudskoga. Idealni slušatelj atonalne glazbe nije čovjek, već nadčovjek rođen iz duha nove glazbe. Njegov otac nije Nietzsche, već tehnosfera.

March 20, 2026
Mišljenje kao djelo

Mišljenje kao djelo

Uvod U razgovoru sa Georgesom Boudailleom, prvotno objavljenom 1968. godine u časopisu Les Lettres Francaises, Daniel Buren, jedan od najznačajnijih slikara pripadnih konceptualizmu već na početku tvrdi da je Marcel Duchamp prvi u 20. stoljeću radikalno otvorio pitanje o „biti“ umjetnosti kao procesa stvaranja „djela“, a ne više kao gotovog estetskoga čina kojim djelo postaje „vlasništvo“ pojedinca, skupine, institucije,društva, države itd. Ono što Buren pritom postavlja kao credo cjelokupne suvremene umjetnosti jest Duchampov odlučan prekid s tradicijom razumijevanja romantičnoga shvaćanja umjetnosti kao djela genija. Kada se skine pozlata s tog sekulariziranoga čina posvećenja umjetnosti, kao što je to prvi učinio upravo Duchamp, nastaju sve moguće preobrazbe iz umjetnosti u anti-umjetnost, iz djela u estetski objekt, iz objekta u nematerijalnost „ideje“, No, ono što je nekovrsna singularna „bit“ prelaska umjetnosti iz vječnosti božanske prisutnosti u prolaznost života „stvari“ svodi se na dvoje: desakralizaciju procesa umjetničkoga stvaranja i demokratizaciju umjetnosti kao zajedništva stvaratelja, djela i sudionika u njezinoj otvorenosti drugima (Buren u Alberro i Stimson 1999: 66-74). Što postaje umjetnošću formalno je istovjetno Wittgensteinovu pojmu „jezičnih igara“ – sve što je vezano uz „formu života“ unutar pragmatike znanja o svijetu. Kada to prevedemo na obični jezik dobivamo poznatu definiciju da umjetničko djelo postaje sve ono što je postavljeno u prostor izlaganja „umjetnosti“. Na taj način zbiva se očigledni paradoks. Muzej kao sekularizirani hram ili katedrala nije tek mjesto izlaganja djela koja su stvorena imaginacijom ili su, pak, spremna-za-uporabu (readymade) poput Duchampovih „relikvija“ iz svakodnevice industrijskoga društva. Ono što stoji „iza“ institucije muzeja mnogo je važnije od muzeja kao institucije. Riječ je, naravno, o ideji koja umjetnost samouspostavlja kao simboličku formu granice između dva svijeta – umjetnosti i života. I nije začudno da Daniel Buren u već spomenutome razgovoru gotovo savršenom preciznošću pokazuje da „umjetnost danas“, a nije se mnogo toga bitno promijenilo od 1960-ih godina, više ne može opravdati svoje „sveto ime“. Umjesto toga okreće se jedino mogućem izlazu iz svoje temeljne aporije. U društvu spektakla s vladavinom medijske slike kao ideologije potrošnje stvari, umjetnost više ne može polagati pravo na autonomiju jer je ionako postala dijelom kulturnoga pogona kasnoga kapitalizma. Zbog toga je nužnost njezina „stagniranja“ u tome da furioznim tempom proizvodi „nove“ kontekste i situacije u kojima se nastoji othrvati zlokobnome pohodu tehničkoga sklopa u kojem “stvari“ postaju estetskim objektima, a sami objekti umjetničkim formama njihova „drugoga života“. Drugim riječima, umjetnosti u doba društva spektakla preostaje jedini izlaz da se vrati onome što je na tako radikalan način odbacila u ime desakralizacije i demokratizacije „vrijednosti“. A to je da od procesa alkemijskoga umijeća spravljanja ili stvaranja „novoga“ učini novu dogmu vlastite „filozofičnosti“ kojom se svijet kao život razumije iz horizonta nestanka „djela“ i „događaja“. Taj horizont naziva se konceptualnošću, onime što u sebi ima višak pojmovnoga nasuprot manjku „realnoga“, što naposljetku u bitnom pokazuje da se umjetnost ne može više razumjeti izvana niti iznutra kao objekt izvedbe ili kao subjekt stvaranja. Uvjet mogućnost same umjetnosti bez djela i događaja jest konceptualnost same ideje koja svijet i život dovodi do sinteze (Vidokle, 2011). 1. Što je konceptualna umjetnost? Pod skupnim nazivom „konceptualne umjetnosti“ (conceptual art) misli se na različite prakse, izvedbe, akcije i manifeste umjetnika u SAD-u i Velikoj Britaniji 1960-ih i ranih 1970-ih godina, a pokret je obuhvatio doslovno „cijeli svijet“ jer su autonomne skupine i pojedinci u Japanu, ondašnjem Sovjetskome Savezu i Jugoslaviji, u Latinskoj Americi i drugdje otvarali nove puteve razumijevanja umjetnosti. (Alberro u Alberro i Stimson, 1999: xvi-xxxviii i Groys 2011) Među brojnim definicijama koje sadržavaju povijesno i deskriptivno značenje, valja izdvojiti onu Diarmuida Costella zbog njezine jednostavne „uporabljivosti“: „Konceptualna se umjetnost odnosi na tradiciju koja, općenito govoreći, obuhvaća umjetnički intelektualni sadržaj, a misaoni proces povezuje sa sadržajem onkraj njegove forme“ (Costello u Schellekens 2007: 93). Iz ovoga je bjelodano da je riječ o temeljnome obratu unutar metafizičke sheme umjetnosti i estetike. Umjesto vladavine osjećaja i osjetilnosti (sensus), u središte dolazi pojam koji pripada temeljnim pojmovima novovjekovne filozofije od Kanta do Hegela. Riječ je, dakako, o umu (ratio) ili o kognitivnoj moći spoznaje kao sintetiziranja opažaja zbilje. Međutim, kada bi to bio tek puki preokret onoga što je vjekovno određivalo umjetnost, dosezi bi konceptualne umjetnosti bili ograničene naravi. Umjesto toga posrijedi je uistinu obrat ne samo shvaćanja umjetnosti kao prikazivanja-predstavljanja „svijeta“ u fiksnome djelu bez obzira je li riječ o slici ili kipu u vizualnim umjetnostima. Kada se umjetnost odriče „osjetilnosti“ tada je prvi pojam koji je na udaru ove radikalne kritike upravo onaj što ga Apollinaire opisuje riječima „čudovište koje nazivamo ljepotom“. Ali, preokret se ne tiče tek umjetnosti i njezina povlaštena sekularizirana pojma svetosti kao što je „ljepota“ i njoj pridružena pojma „lijepih umjetnosti“. Pravi je cilj napada konceptualne umjetnosti na tradiciju shvaćanja umjetnosti polazeći od pojma „djela“ ništa drugo negoli estetsko shvaćanje umjetnosti kao nečega što pripada „nižoj“ razini spoznaje jer je, hegelovski rečeno, ispod doživljaja (vjere) i refleksije (uma). Konceptualna umjetnost u svim svojim izvedbama, a to vrijedi onda i za njezin medijski nastavak u post-konceptualizmu, nije tek anti-estetikom. Ona odlučno odriče estetici bilo kakav utjecaj na ideju umjetnosti. Boris Groys u nastojanju da čak i ironično odbaci pojam „estetizacije života“ kao kontemplativne ravnodušnosti procesa dizajniranja suvremenoga svijeta, alternativu pronalazi u komunikacijskoj dimenziji aktivnoga odnosa konceptualne umjetnosti prema društvu, politici, ideologiji. Ovo nadigravanje uma i osjećaja, filozofije i umjetnosti predstavlja otvoreno polje pokušaja da se avangardna ideja promjene života s pomoću umjetnosti radikalizira u vremenu kraja avangardnih mogućnosti utopije društva i politike. Što je Daniel Buren odredio dvojnim likom desakralizacije umjetničkoga procesa i demokratizacije subjekata/aktera same umjetnosti kao čina stvaranja „novoga“ odigrava se upravo 1960-ih godina u ozračju ambivalentnoga procesa suvremenosti svijeta. S jedne se strane radi o razvitku tehno-znanosti, kibernetike i informacijskoga doba u svim područjima života, a s druge o društvenim utopijama promjene svijeta na temelju revolucionarnih ideja marksizma, anarhizma i postkolonijalnih pokreta tzv. Trećega svijeta. Uspon tehnosfere zbiva se u sukobu društvenih pokreta za oslobođenjem čovjeka od ropske podčinjenosti kapitalu u formi društva spektakla. Nije stoga začudno da se zajedno s konceptualnom umjetnošću koja polazi od „lingvističkoga obrata“ (linguistic turn) pojavljuje i posljednji radikalno-revolucionarni neoavangardni pokret Situacionističke Internacionale (SI) s idejnim vodstvom Guya Deborda, neomarksističkoga teoretičara, umjetnika i kritičara „društva spektakla“. Njihova težnja da prevladavaju umjetnost kao otuđenu formu kapitalističke društvenosti ide zajedno s pokušajima da se aktivizam umjetnika preobrazi u kritičku refleksiju društvene pobune protiv ideologije spektakla. Stoga je konceptualizam u bitnome iskustvu situacionista nužno ikonoklazam. Biti protiv vladavine slike nad svijetom označava strategiju dokidanja umjetnosti kao moći prikazivanja-predstavljanja sublimnoga objekta praznine. Ako stvari za semiologiju Barthesa i teoriju jezika imaju značenja samo u kontekstu, onda je obrat Situacionista u tome da se umjetnost događa samo u tvorbi „novih situacija“. Kritika zatvorenosti znaka u granicama njegove medijske otuđenosti poprima drugu formu aporije suvremene umjetnosti. A ona se svodi na to da je značenje spektakla kao ideologije uvijek pitanje predstavljanja slike-kao-znaka. Zbog toga je ikonoklazam borba protiv vizualnoga kôda kasnoga kapitalizma sredstvima njegove suspenzije i neutraliziranja poput Debordova ključnoga pojma derivé. (Paić 2013: 433-482) Konceptualna umjetnost se, dakle, mora razmatrati u užem i širem kontekstu, neovisno od njezina nastanka u Americi, gdje se uz pop-art Warhola i Rauschenberga pojavljuje u dvostrukome liku: (1) kritike potrošačkoga društva i estetizacije života u pogonu kasnoga kapitalizma, gdje umjesto industrije kulture vlada spektakularna preobrazba objekta iz sfere estetskoga u umjetničku sferu; (2) samorefleksije umjetnosti kao racionalnoga procesa proizvodnje svijeta iz duha inovacije, eksperimenta i aplikacije u svakodnevni život. Bilo bi pogrešno ovo poistovjetiti s razlikama u pristupu umjetnosti kao društvenoj i estetskoj platformi razvitka i usavršavanja ljudskih kognitivnih sposobnosti. Ono što konceptualizam ponajprije postavlja pitanjem u samo središte vlastitih nakana jest odnos umjetnosti spram svijeta iz horizonta jezika. Ne pitamo se više „što“ neko umjetničko djelo označava kao predmet ili objekt, nego „kako“ uopće nastaje umjetnost u svijetu. Ili još bolje: kako nastaje svijet umjetnosti ako ga vizualni umjetnici ne prikazuju i ne predstavljaju kao estetski bitak stvari? Ako je naše mišljenje u svim svojim očitovanjima prikovano nužno uz gramatičku strukturu jezika, proces nastajanja umjetnosti događaj je „lingvističkoga obrata“ (linguistic turn). U tom se pogledu nastanak konceptualne umjetnosti sredinom 1960-ih i njezin zenit sredinom 1970-ih godina u svijetu može opisati i kao proces „oprostorenja jezika i ovremenjivanja vizualne strukture“ (Buchloch u Alberro i Stimson 1999: 515). Postavka koju smo naveli pripada Benjaminu H.D. Buchlohu. A on je razvija na taj način što pokazuje da je kritika institucionalnoga pogona umjetnosti otpočela zapravo s kubizmom. Elementi jezika dospijevaju na površinu stvari kao pragmatično uputstvo za djelovanje bez djela. Paradoks je u tome što to nije nasljeđe Grisa ili Picassa, već prije svega pjesnika Mallarméa. Od samoga je početka još u radovima Sol DeWitta krajem 1950-ih godina postalo jasno da se sklop konceptualne umjetnosti neprestano odvijao u suprotnostima samorazumijevanja i djelovanja. Kada umjesto osjećaja i osjetilnosti um kao paradigmatski način konstrukcije „novoga“ preuzima ono što je bilo u nadležnosti estetske proizvodnje objekata, susrećemo se s njegovim udvajanjem i proturječjima. Uostalom, to je već nazočno u doba racionalističke filozofije subjekta u razlikama između Descartesa, Leibniza i Spinoze. Dostatno je spomenuti ovdje da Leibniz razlikuje dvije vrste spoznaje bitka: metafizičku ili intuitivnu (intuitus praesens) kojim Bog neposredno i odjednom ima pregled igre u svijetu, te matematičku ili racionalnu (ratio universalis) kojom se služi novovjekovni filozof uz pomoć egzaktnih prirodnih znanosti kao što su matematika i fizika. Uzor mišljenja jest prirodna znanost. Zbog metodičke preciznosti i eksperimentalne metode njezin je jezik savršeni „krug kredom“. Empirijsko iskustvo subjekta zahvaljujući metodi uzdiže se do božanske samoprovidnosti. Jezik koji unutar Leibnizova sustava monadologijske metafizike podaruje mišljenju sliku savršenoga svijeta u njegovoj beskonačnosti jest jezik geometrije. Geometrijskom je metodom Spinoza svoju Etiku učinio paradigmatskim djelom mišljenja tjelesnosti kao sinteze uma i strasti (osjećaja). Tako su danas oba mislioca, Leibniz i Spinoza, izvorište nadahnuća za promišljanje odnosa tijela i stroja, performativne umjetnosti i posthumanizma upravo zbog vizije mišljenja i jezika kao stroja. 2. Sukob uma i intucije U slučaju konceptualne umjetnosti taj sukob uma i intuicije nije nešto izvanjsko za razumijevanje njezinih nakana. Na prvi se pogled postupci Sol DeWitta u njegovim skulpturama imenovanih Strukturama (Structures) iz 1965. godine mogu otčitati i kao svojevrsni znanstveni pozitivizam, jer kao da je riječ o čistom empirijskome iskustvu iz kojeg je iščezla bilo koja apriorna forma vizualnosti. Formalizam je ionako bio najviši cilj napada konceptualizma u suvremenoj umjetnosti, što se može vidjeti i u prijeporima s najznačajnijim američkim teoretičarem modernizma Clementom Greenbergom. (Costello 2007: 94-100) Međutim, LeWitt se u svojoj skulpturalnosti ne može svesti na „doživljajnost“ ili „empiričnost“ onoga što se suprotstavlja formi. Razlog leži u tome što se „strukture“ ne odnose na promatračevo iskustvo spram doživljaja umjetničkoga djela kao nezainteresiranoga promatranja. Bitno je nešto ipak drukčije i drugo za uvid u LeWittov način samorazumijevanja konceptualnosti. A to što je uistinu razlikovno spram svođenja na „pozitivizam“ ili čak na minimalizam jest nešto dalekosežno za sve daljnje rasprave o „biti“ suvremene umjetnosti. U njegovome „manifestu“ naslovljenome Postavke o konceptualnoj umjetnosti (Paragraphs on Conceptual Art) iz 1967. godine između ostaloga čitamo: „U konceptualnoj umjetnosti ideja ili koncept je najvažniji aspekt djela. Kada umjetnik koristi konceptualnu formu djela, to znači da su planovi i odluke nastali unaprijed, a izvršenje jest stvar rutinske izvedbe. Ideja postaje stroj koji stvara umjetnost.“ (LeWitt u Alberro i Stimson 1999: 12) LeWitta se ne može nipošto smatrati istinskim predstavnikom konceptualizma upravo stoga što još uvijek nije jasno njegovo shvaćanje „djela“. Skulpture, doduše, jesu semantički preimenovane u „strukture“, a jezik se iz vitgenštajnovske perspektive preobratio iz proizvoditelja značenja u označavanje onoga što „jest“ djelovanje kao ozbiljenje umnih struktura ljudske materijalnosti. Premda nije riječ o „proto-konceptualistu“ ili „čistome“ umjetniku-bez-djela, to svakako ne znači da s LeWittom ne ulazimo u zonu razlikovnosti između djela i događaja. Mišljenje proizvodi ideje ili koncepte. Ako „djelo“ u svojoj (de)materijalizaciji iziskuje nešto što mu podaruje značenje izvan konteksta umjetnosti, suočeni smo s nekim preostatkom estetskoga iskustva. Zbog toga je njegova postavka o konceptualnoj umjetnosti kao prvenstvu plana-odluke nad izvedbom ništa drugo negoli kantovski trag transcendentalne estetike u drugome načinu iskazivanja. Na to je s pravom upozorio Diarmuid Costello u svojoj zanimljivoj raspravi. Ono što se, međutim, čini daleko važnijim za našu postavku o „biti“ suvremene umjetnosti kao obrata od jezika k slici s kojom se umjetnost pojavljuje u službi estetskoga kôda komunikacije same tehnosfere izrečeno je gotovo apodiktički: Ideja postaje stroj koji stvara umjetnost. Ako umjesto riječi „stvaranje“ (creatio), koja još nosi prizvuk teologijske slike umjetnika kao oponašatelja Božjeg stvaralaštva, umetnemo pravu riječ za ono što konceptualizam zapravo izvodi na čistinu stvari, nalazimo se u carstvu autopoietičke konstrukcije svjetova. Da, ideja doista postaje stroj koji konstruira umjetnost! A to znači da je metafora stroja analogna ne tek ideji Boga kao stvaratelja svijeta, nego ponajprije onome što nadilazi pojmove proizvođenja (poiesis) i stvaranja (creatio). Usto, nadilazi i ideju Boga i čovjeka-umjetnika kao njegova dvojnika. U suvremenoj filozofiji i teoriji umjetnosti o tome je zacijelo najvjerodostojnije govorio Gilles Deleuze. Stroj jest nešto autonomno i ujedno samoproizvodno. Njegova je „bit“ u računanju-planiranju-konstrukciji onoga što nazivamo bitkom. No, bitak nije već uvijek „tu“, već se konstruira kao tehnički sklop estetskih formi i procesa umjetničkoga djelovanja same ideje. Da je tome tako, svjedoče sljedeće LeWittove postavke o konceptualnoj umjetnosti iz 1967. godine: ova vrsta umjetnosti nije teorijska niti ilustrira teoriju; ona je intuitivna, jer je uključena u sve tipove mentalnoga procesa i nema svrhovitost; konceptualna umjetnost nije nužno logička, jer se ideje razotkrivaju intuicijom; nije nužno povezana s matematikom, filozofijom ili bilo kojom drugom disciplinom uma; konceptualna umjetnost nastoji angažirati um promatrača više negoli njegovo oko ili osjećaje; ona je utoliko dobra ukoliko je ideja koja je vodi dobro izvedena. Ako se sve ovo usporedi s drugim LeWittovim „manifestom“ naslovljenim Izreke o konceptualnoj umjetnosti (Sentences on Conceptual Art) iz proljeća 1969. godine, možemo uočiti bitnu razliku između onoga što pripada „logici znanstvene produkcije i one estetskoga iskustva“. (Buchloch u Alberro i Stimson 1999: 515) O čemu je riječ? Razlika se, kao što ćemo pokazati, odnosi na nešto uistinu odlučujuće za suvremenu umjetnost s obzirom na dva načina njezina metareferencijalna okvira još od početaka avangarde u 20. stoljeću. Jedan je političko-ideologijski, a drugi religiozno-estetski. U prvome je naglasak na društvenoj praksi kolektivnoga djela u slavu socijalističke revolucije, a u drugome na individualnome duhovnome obratu. Prvi je model onaj koji umjetnika desakralizira i demokratizira dovodeći ga do sudionika procesa nastanka nove zajednice, dok se u drugome modelu nastoji održati pojam koji potječe iz doba srednjovjekovne mistike – umjetnik kao navjestitelj okultne tajne. Ne možemo otkloniti da je podrijetlo ovoga prijepora još u određenju dadaizma unutar avangardnoga pokreta umjetnosti u prvoj polovini 20. stoljeća. Ako je konceptualna umjetnost vezana uz obrat u jeziku koji se dogodio s Wittgensteinom i njegovim pristupom filozofiji kao raščaravanju „kula u zraku“ metafizike, onda je samorazumljivo da se za LeWitta pojam „djela“ ne može svesti na posvemašnju dematerijalizaciju-derealizaciju. Umjesto toga, posrijedi je shvaćanje umjetnika i umjetnosti blisko svezi mistike i logičkoga pozitivizma. Paradoks je, dakle, u tome što pojam ideje kao „stroja stvaranja“ nije drugo negoli okret k formi mišljenja. A iz nje ne slijedi umjetnost kao promjena konteksta i situacije. Samo djelo zahtijeva čistoću vlastite „strukture“ i svedivost jezika na minimalizam estetskoga udjela u djelu. U tom smislu, glavne su postavke „manifesta“ iz 1969. godine sljedeće: Konceptualni umjetnici su više mistici negoli što su racionalisti: oni se uzdižu do zaključaka koje logika ne može doseći; Racionalno suđenje ponavlja racionalno suđenje; Iracionalno suđenje vodi do novoga iskustva; Formalna je umjetnost bitno racionalna; Iracionalna mišljenja valja slijediti apsolutno i logično. (LeWitt 1969: 11-13; Smith 2011) Proturječnost ili nužna zamjena mjesta kada se govori o odnosu mistike i racionalnosti? U svakom slučaju, kod LeWitta primjećujemo još uvijek stanovit oblik „ukorijenjenosti“ u mistiku djela. Zato se njegov pristup konceptualizmu ne može pročistiti do paradigmatskoga načina mišljenja stvari same. Jer ako tvrdi da umjetnost koja polazi od stroja ideje nije niti ilustracija teorije niti filozofije ili matematike, tada je još uvijek „vjernik“ u dogme drevne religije zvane umjetnost i njezino djelo. Daniel Buren u već spomenutom razgovoru s Georgesom Boudailleom za Les Lettres Française na radikalan je način sažeo antinomije odnosa umjetnika i djela unutar sklopa suvremene umjetnosti. Kada kaže da je uloga umjetnika danas postala „reakcionarna“ jer više nema onoga što je bila pozadina razvitka i napretka u samoj umjetnosti upravo kao ideje povijesnoga događanja, ono što preostaje svodi se na „stagniranje“. Tako se put od Cézannea do kubizma, Mondriana, Pollocka i Naumana više ne može ponoviti osim kao učinak postpovijesnoga „déja vue“. A to znači da je posrijedi nemogućnost da se sam pojam umjetnosti više održi na starim temeljima. Kada je to, dakle, postalo zastarjelo, tada više nije stvar u odbacivanju estetskoga opravdanja umjetnosti iz neke nadređene filozofijske orijentacije. Ono što nastaje jest posvemašnji gubitak vjere u umjetnost. Ona više ne otvara nove svjetove smisla; eventualno ih tek konstruira polazeći od drugih alata na tom putu bez povratka kao što su tehno-znanosti. Uglavnom, Buren iznimno jasno pokazuje što je konzekvencija ovoga gubitka vjere u umjetnost. Mentalni zatočenici poput njega vjerovali su u Cézanneovu planinu St. Victoire kao što je bila predstavljena na njegovim slikama. Nakon što su izgubili vjeru u umjetnost i pojam djela, ono što je preostalo svodi se tek na to da je nakon iščeznuća ostala samo planina St. Victoire. „Umjetnost razara stvari. Ali to ne znači da ste svjesni toga.“ (Buren u Alberro i Stimson 1999: 73) Za razliku od modernističkoga kulta autonomije umjetničkoga djela, ovdje je riječ o prijelazu spram „racionalne mistike“ prema kojoj stvari prestaju biti estetskim objektima za umjetničke svrhe poput Warholove Brillo-kutije pod uvjetom njihove simboličke dematerijalizacije i derealizacije. Jezik kao svijet mijenja pritom „strukture“ u idejne koncepte. Oni funkcioniraju samostalno na isti način kao što Wittgensteinove „jezične igre“ mijenjaju svoja značenja uvijek kada se rađa nova kultura i njezina diskurzivna moć promjene društvenih odnosa. Prigovori o tome da nije jasno što LeWitt misli kada govori o „ideji ili konceptu“, te da očito taj iskaz za njega znači još nešto uklopljeno u nerazorivu materijalnost djela poput geometrijske figure pogađaju svoj cilj samo uvjetno. Jer geometrijska figura nije tek preostatak ranoga suprematizma Maljeviča ili apstraktnoga slikarstva Mondriana. Umjesto toga radi se o formi koja iz onog što „jest“ emanira značenje ideje. A ona se, pak, realizira kao sklop jezičnoga redukcionizma. Glavni je problem ipak u onome što smo prethodno istaknuli. LeWittov konceptualizam u svojoj romantičnoj obrani „autonomije (bez) djela“ još uvijek se ne može razračunati s viškom estetskoga udjela u samome umjetničkom djelu. Otuda se dešava ova logika i-i: i sklonost minimalizmu slike i otvorenost logičkome pozitivizmu s njegovim glavnim rješenjem da se čitava povijest filozofije svede na pitanje jezika u svakodnevnoj uporabi. Čini se stoga primjerenim da Peter Osborne u svojim utjecajnim studijama o filozofiji i konceptualnoj/post-konceptualnoj umjetnosti razlikuje dva paradigmatska smjera bavljenja „idejom kao strojem“. Naime, LeWitta uvrštava u „inkluzivne ili slabe konceptualiste“ (ne, naravno u izvedbenom smislu tzv. kvalitete „radova“), a Josepha Kosutha i skupinu Art & Language smatra predstavnicima analitički strogoga puta u razdjelovljenje umjetnosti, te ih naziva „ekskluzivistima ili strogim konceptualistima“. (Osborne u Newmann i Bird 1999: 48-49) Nije se teško složiti s prosudbom Osbornea da je upravo konceptualna umjetnost ona s kojom se suočavamo s problemom definicije ne samo što umjetnost uopće jest, nego zašto joj je za njezino opravdanje u doba vladavine logike tehno-znanosti još potrebna „filozofija“. Budući da je prva „dogma“ konceptualizma u svim njegovim inačicama od LeWitta, Kosutha, On Kaware, Romana Opalke do „Moskovljana“ (Kabakova i drugih) odricanje od bilo kakve estetike i estetizacije života (Baranco 2012: 149-166), pitanje je kako je moguće govoriti o filozofijskim pretpostavkama „čiste“ umjetnosti ideje bez uvida da se estetika istih godina kada otpočinje uspon konceptualne umjetnosti pojavljuje u formi kibernetičke umjetnosti i počevši od Maxa Bensea i Abrahama A. Molesa bitno mijenja gledišta o odnosu između uma i osjetilnosti u kompjutorski konstruiranoj okolini (Umwelt, environment). (Bense, 1998: 429-446; Moles 1971) Raskol filozofije umjetnosti na estetiku novih tehnologija informacije-komunikacije i na „čistu“ umjetnost nakon (kraja) filozofije, kakvu su promicali Joseph Kosuth i filozof umjetnosti Arthur C. Danto, premda je potonji u radovima Andyja Warhola i pop-artu s novim shvaćanjem readymades vidio „bit“ umjetnosti unutar razvitka složenoga sustava suvremene umjetnosti, čini se da ni do danas nije prevladan. (Danto 1997: 117-134) Dapače, zagovornici post-konceptualizma u različitim inačicama (Osborne vs. Groys) neprestano nas upozoravaju na tu „kulturalnu borbu“ (Kulturkampf, cultural wars) između aktivizma i repolitizacije konceptualizma i estetskoga iskustva tehnosfere. Kao da u međuvremenu nije postalo jasno da sam pojam umjetnosti, kako je to savršeno pokazao Daniel Buren, nema više razloga opstojnosti. Onima koji su izgubili vjeru možda preostaje preobraćenje na drugu religiju. Ali onima koji i nadalje vjeruju u sablasti komunikacijske funkcije umjetnosti kao spasonosne akcije društvene participacije uskraćen je put-između (in-between) dviju podjednako dovršenih „velikih priča“ – Heideggerova mišljenja „događaja“ i Wittgensteinova mišljenja „jezičnih igara“. 3. Konceptualna umjetnost i filozofija Odnos između konceptualne umjetnosti i filozofije moguće je opisati metaforom suživota iz pragmatičkoga razloga. Nakon što je destrukcija postala više od metode suvremene filozofije i više od temeljnoga pojma suvremene umjetnosti nije preostalo mnogo manevarskoga prostora ni jednoj niti drugoj za svoje „ciljeve“ i „svrhe“. Filozofkinja, estetičarka i teoretičarka suvremene umjetnosti Juliane Rebentisch u analizi konceptualizma na zanimljiv način povezuje nakanu Josepha Kosutha da dokine estetsko iskustvo u razumijevanju umjetnosti s glavnim postavkama „pape“ visokoga modernizma Clementa Greenberga. Vidjeli smo već da neki autori poput Costella, primjerice, analiziraju pojam ideje ili koncepta u umjetnosti iz razračunavanja LeWitta s Greenbergovim čitanjem Kanta. Druga je, pak, strana istog problema sažeta u pokušaju da se pritom iznova vrednuje Duchampov okršaj s „estetskim objektom“. Unutar prostora muzeja on, naime, postaje umjetničko djelo. Sukob s tradicijom modernizma, koji, pak, i u najradikalnijoj inačici kritike estetskoga iskustva iziskuje minimalno poštovanje metafizičkoga shvaćanja povijesti umjetnosti iz položaja djela i njegova značenja za zajednicu promatrača kao što to čini Greenberg, (Greenberg 1995) odvija se kao kritika institucionalnoga pogona umjetnosti i ujedno kao kritika estetiziranja (svijeta) života. Kada, dakle, Rebentisch govori o „teleologijskoj paradigmi“ koja poput vampira siše krv i u praznini djela suvremene umjetnosti, onda je sukob između forme/materijalnosti i sadržaja/značenja ono što određuje bliski odnos filozofije i konceptualizma. (Rebentisch 2013: 139) Iz ovoga se može iščitati drukčiji način apriorizma filozofije nad umjetnošću. Forma nije više suprotstavljena sadržaju nekoga djela. Naprotiv, njezina je materijalnost sada ona koja značenje sadržava u svojem anti-estetskome načinu pojavljivanja. Od Mallarméove ideje Knjige, Barthesova teksta, Kosuthove „umjetnosti kao ideje kao ideje“. No, čini mi se da je ipak glavni problem odnosa filozofije i konceptualne umjetnosti u tome što pragmatičan interes ne proizlazi iz „interesa“, nego otuda što je filozofija koju konceptualizam ima za svojega suborca protiv estetike i njezine teorije svedena na „lingvistički obrat“ (linguistic turn). Autor ove sintagme jest Richard Rorty, američki postmoderni pragmatist. U „prvoj fazi“ mišljenja 1960-ih godina intenzivno se bavio filozofijom jezika. Da bismo pokušali dokazati postavku kako je taj obrat ujedno i razlog zašto jezik više ne govori, a umjetnost sukladno tome nema više svoje postojano mjesto nigdje osim u zatvorenosti „svijeta umjetnosti“ kao „života“ u uzaludnoj borbi s „estetizacijom“ svijeta i života, potrebno je pokazati što Rorty misli s izrazom „lingvistički obrat“: „ Pod ‘filozofijom jezika’ shvaćam gledište da su filozofijski problemi oni koji se mogu riješiti (ili rastočiti) ili reformom jezika ili boljim razumijevanjem jezika koji se trenutačno služimo. To gledište mnogi njegovi zastupnici smatraju najvažnijim filozofijskim dostignućem našega vremena – štoviše, i svih vremena. Protivnici ga tumače kao znak bolesti naše duše, pobunu protiv samoga razuma i samozavaravajući pokušaj (da se poslužimo Russellovim riječima) kako bi krađom dobili ono što nisu uspjeli pošteno zaraditi.“ (Rorty 2010: 62) Kada se „revolucija“ u filozofiji 20. stoljeća nastoji svesti na obrat iz uma k jeziku ili iz mišljenja „o“ bitku k pitanjima samoga kazivanja „na“ bitak, čini se da je posrijedi preokret mišljenja metafizike. Možda je čak ravan onome što su u 19. stoljeću nastojali izvesti Nietzsche, Marx i Kierkegaard u borbi s Hegelovim nasljeđem. No, valja biti krajnje suzdržan. Razina ovoga „obrata“ srazmjerna je onome što on obuhvaća. A obuhvaća ni manje ni više negoli pokušaj da se bitak u cjelini i kao takav misli polazeći od jezika svedenoga na „elementarne čestice“ kazivanja. Kada jezik postaje uvjet mogućnosti filozofije uopće, tada je problem mišljenja zapravo problem onoga što jezik sam za sebe mora govoriti, govoreći s Wittgensteinom iz kasnoga razdoblja Filozofijskih istraživanja. A što to uistinu znači? Svodivost filozofije na „istraživanje“ biti jezika jest ravna onome što čini kvantna fizika Nielsa Bohra ili neoavangardna umjetnost od Duchampa do „čistoga“ konceptualizma Josepha Kosutha. Problem je samo u tome što jezik ne govori sam od sebe. Ne iskazuje više ono što još govori upravo zato što mu je to „ukrala“ tehnosfera, da se poslužimo parafrazom Rortyjeva iskaza o samozavaravajućem pokušaju razuma. Kao što se metafizika uma svodi naposljetku na pitanje ima li Boga izvan logičko-analitičkoga načina mišljenja samoga jezika, tako se i „lingvistički obrat“ svodi na pitanje o granicama jezika kao granicama ne više svijeta, kako je to mislio Wittgenstein u Tractatusu. Umjesto „svijeta“ jedini pravi problem filozofije, umjetnosti i znanosti u doba tehnosfere jest „bit“ života. I čini se da je time već nagoviješteno zašto ni konceptualna niti post-konceptualna umjetnost ne mogu ponuditi rješenje izlaza iz začaranoga kruga računanja-planiranja-konstrukcije kao izvedbe-postava-ideje suvremene umjetnosti u njezinome sklopu performativno-instalacijsko-konceptualnoga obrata. Jezik samo opisuje ono što se događa, a ne razotkriva „bit“ događaja. Otuda se jezikom samo ukazuje na značenja promjene stanja, a ne na postojanost bitka. Preokret je, dakle, istovremeno unutarnji zaokret (turn) od sredstva kazivanja do „svrhe“ pokazivanja (Sagen-Zeigen). Ukratko, kada se mijenja struktura onoga što nazivamo „bit“ života, nalazimo se u situaciji konstrukcije koja dolazi iz tehno-poetičkoga karaktera tehno-znanosti spram zbilje. Takav „obrat“ zahtijeva preobrazbu jezika u pragmatičko uputstvo za djelovanje. Umjesto kazivanja jezika, na djelu se događa pokazivanje slike vizualiziranjem stanja događanja. Posljedice su dalekosežne i to ćemo ostaviti, dakako, za zaključno razmatranje o „post-konceptualnome stanju“ umjetnosti u doba tehnosfere. Ono što je iz Rortyjeva programatskoga članka kao uvoda u „lingvistički obrat“ suvremene filozofije nedvojbeno jasno jest da jezik kao pragmatički alat spoznaje preuzima neskriveni primat u njezinome razračunavanju s „kulama u zraku“. Filozofija nije znanost. I stoga ne može krenuti od utemeljenja pretpostavki kao čvrstih aksioma. Sve što može jest usmjeriti mišljenje na svoju vlastitu povijest mišljenja iz perspektive jezika kao problema mišljenja, a ne više problema „svijeta“, „bitka“, „totaliteta“ itd. Isto vrijedi i za umjetnost. U analogiji, riječ je o propitivanju vlastite ideje ili koncepta. Zbog toga je filozofijska kritika uma ujedno i kritika jezika. A kritika pojma djela i djelovanja u umjetnosti istodobno je i kritika povijesti umjetnosti kao discipline nastale na krhkim temeljima prenošenja pojma „stila“ u povijesnu prošlost svijeta. Ako su LeWiitove ideje bile više „numeričke“, a manje „lingvističke“, kako u svojoj analizi konceptualne umjetnosti tvrdi Peter Osborne, (Osborne 1999: 53) samo je po sebi jasno da razlikovanje „broja“ i „jezika“ proizlazi iz ideje ili forme same umjetnosti. Naravno, umjetnost nije matematika niti lingvistika kao znanosti o bitku onoga što se uspostavlja brojem i onoga što dolazi do artikulacije značenja jezika iz sustava znakova (kulture). Bio je potreban još jedan korak izvan empirijskoga iskustva osjetilnosti forme da bi se materijalnost jezika pokazala vodećim načelom konstrukcije umjetnosti kao „života“. No, taj i takav „život“ jest ono što je s onu stranu estetskoga iskustva. Zbog toga i nosi neizbježan pečat filozofijske tvorbe koncepta kao konstrukcije nove stvarnosti. Iz „biti“ „lingvističkoga obrata“ nastaje aporija suvremene filozofije koja je ujedno glavnom aporijom suvremene umjetnosti. Naime, ako jezik u svojoj „čistoći“ mišljenju podaruje uvjet mogućnosti da se izbavi od „samozavaravanja razuma“ kako filozofija jest kazivanje „o“ svijetu, onda je to i takvo mišljenje baš kao i umjetnost čista tautologija. Ono se uvijek odnosi ne na tzv. stvarnost i svijet kao predmet intencionalne svijesti, kako je to zamišljala fenomenologija. Umjesto toga, obrat se objelodanjuje iz djelovanja ili dematerijaliziranja/derealiziranja svijeta kao predmetnosti predmeta. A njega uspostavlja autonomni subjekt svijesti. Svijet se otuda pojavljuje kao „slučaj“ faktičnosti jezika kao što se umjetnost pojavljuje faktičnim slučajem odnosa jezika spram vlastite materijalizacije forme. Aporija je konceptualne umjetnosti u tome što forma ili koncept s kojim se estetsko iskustvo predmetnosti svijeta nastoji suspendirati i neutralizirati iskrsava u tekstu-kao-slici ili u onome što Joseph Kosuth sam naziva u nizu svojih radova Umjetnost kao ideja kao ideja (Art as Idea as Idea) iz 1966. godine. U nizu fotoprinteva na zidu formata 121,9 x 121,9 cm umjetnik u svojim Prvim istraživanjima (First Investigations) uz riječi „voda“, „značenje“ i „ideja“ daje definicije samih riječi. To čini na taj način što ih izvodi iz njihova podrijetla s onu stranu semantičke tradicije. Nakon Duchampa umjetnost se preusmjerava s onu stranu pitanja osjećaja i osjetilnosti (sensus) u područje čiste ideje ili koncepta. No, povratak umjetnosti k „sebi“ nije moguć bez destrukcije samoga značenja riječi koje umjetnost obuhvaća tijekom njezina povijesnoga razvitka. U tom je smislu najznačajniji korak iz Duchampove anti-estetske baštine u otvoreni prostor konstrukcije Kosuthov čin da umjesto morfologije (lika) umjetnosti pripiše funkciju (shemu). Na prvi pogled to je analogno onome što „zapovijeda“ načelo avangardnoga konstruiranja protiv načela estetiziranja izvanjskoga svijeta u izreci Adolfa Loosa: „Ornament je zločin.“ No, stvari su ipak u novome kontekstu informacijskoga doba te kraja filozofije i umjetnosti postale daleko složenijima. U jednom od najviše navođenih dijelova iz Kosuthova „manifesta“ Umjetnost nakon filozofije (Art After Philosophy) objavljenom u „Studio International“ 1969. godine, gdje se zalaže za „čistu“ konceptualnu umjetnost, govori se o funkciji umjetnosti kao pitanju koje je prvi postavio Marcel Duchamp. Nije, dakle, „izum“ readymadesa bio tek sukladan promjeni odnosa umjetnosti u suočenju s izazovima modernog industrijskoga društva. Mnogo je bilo značajnije to što je Duchamp, prema tumačenju Kosutha, otvorio formu jezika onoga što je bilo rečeno. Zbog toga je „sva umjetnost (nakon Duchampa) konceptualna (u biti) jer umjetnost jedino postoji konceptualno. […] Umjetnik propituje bit umjetnosti predstavljanjem novih pretpostavki primjerenih biti umjetnosti.“ (Kosuth u Alberro i Stimson, 1999: 164) Kosuth u svojem tekstu uzima Duchampa i njegov koncept readymade kao paradigmu za anti-umjetnost jer je to početak „apstraktne negacije“ umjetnosti uopće. Iz ove neodređenosti potrebno je izaći tako da se uspostavi ono „pozitivno“ što je s onu stranu dijalektičke sinteze suprotnosti i njihovih negacija. To je ta „čista“ konceptualnost koja prelazi u stanje radikalnoga odbacivanja kako esteticizma tako i svakog relikta visokoga modernizma s njegovim kultom autonomije „umjetničkoga djela“. Paradoks je stoga u tome što je za ovu „pozitivnost“ nužan proces estetizacije života. A nju je nastojao dovesti u pitanje upravo Duchamp stvaranjem „estetskoga objekta“ umjesto „umjetničkoga djela“. Ne bismo ovo nipošto nazvali „komedijom Kosuthove argumentacije“ protiv estetskoga iskustva, (Seel 2002: 197-202) jer ga naprosto pretpostavlja čak i formalnim dokidanjem njegove opstojnosti u svojim fotomontažama i „istraživanjima“ jezika kao uvjeta mogućnosti mišljenja. Posebno time što nužno materijalizira formu u doba njezine derealizacije. Umjesto toga, možemo reći da je problem u Kosuthovu zahtjevu za „čistom konceptualnošću“ naprosto u tome što jezik više ne govori ništa drugo osim što iskazuje vlastitu prazninu značenja. To je aporija konceptualne umjetnosti o kojoj ovdje raspravljamo. A ona se sastoji u tome što nije „lingvistički obrat“ uputstvo za djelovanje pragmatički shvaćenoga jezika u doba tehnosfere. Naprotiv, to je tek moguće zahvaljujući onome što Kosuth negira kao i cijeli niz konceptualista, a tek u „post-konceptualnome stanju“ ovo, čini se, izravno dolazi na vidjelo. Riječ je, dakako, o „slikovnome obratu“ (iconic turn) kao čistome djelovanju slike bez uvjetovanosti jezikom. Ono što jest „transcendentalna forma“ konceptualne umjetnosti nije ništa drugo negoli slika bez svijeta kao ikonoklazam suvremene umjetnosti. Kada se tako otvori problem koji uistinu možda i najbolje od svih postavlja Joseph Kosuth u Umjetnosti nakon filozofije (Art After Philosophy), onda je samorazumljivo da jezik ne može biti „čistom idejom“ onoga što je u stvari slika sama. Umjesto toga potrebno je pokazati zašto i kako jezik više uopće ne govori bez slike vlastite konceptualnosti u nizu radova čija je materijalnost svediva na riječi-tekst-znakove-dijagrame-holograme. (Sandbothe 2010: 193-204) Što je „bit“ Kosuthova zahvata u polje djelovanja umjetnosti kao „konceptualnoga stanja“? Ponajprije, predmeti ili objekti su posve beznačajni za ono što umjetnost jest i čemu teži. Njihovo značenje ne dolazi iz predmetnoga svijeta. Sukladno analitičkome pozitivizmu filozofije jezika A.J. Ayera, umjetnost može biti samo „ono što jest“: dakle, riječ je o tautologiji. „Stvar“ je umjetnosti u tome što je njezina ideja umjetnost-bez-djela. U suprotnosti s estetskim shvaćanjem koje je vladalo od Kanta do Duchampa, sada je sve samo konstrukcija, kontingencija i singularnost jednog događaja koji se dematerijalizira u derealizaciji predmetnoga svijeta. Kada bismo htjeli usporediti renesansnoga umjetnika sa suvremenim problem bi već nastao otuda što je Leonardo da Vinci stvarao umjetnička djela i konstruirao objekte-strojeve, dok je Duchamp razdjelovio umjetnost i od konstrukcije same učinio ideju mogućnosti preobrazbe svijeta u readymades. Propozicionalni iskazi postaju važnijim od djela, a analitičko djelovanje umjetnika nadomješta filozofijsku djelatnost promišljanja onoga što se događa u jeziku kao ideji. Nije stoga riječ tek o nadomjesku ili zamjeni za ono što je pripadalo metafizičko-estetskome razumijevanju umjetnosti. Sam jezik u svojoj neiskazivosti pokazuje se kroz riječi i tekst na taj način što preuzima alat konceptualnoga demijurga umjetnosti kao ideje. Razlikovanje morfologije (lika) i funkcije (sheme) ima bitno značenje za svaku daljnju raspravu o moći i nemoći jezika unutar „čiste“ konceptualne umjetnosti. Da bismo razjasnili odnos između Kosuthova programa „čiste“ konceptualne umjetnosti „nakon filozofije“ potrebno je prethodno još preciznije pokazati što podrazumijeva kada govori uopće o filozofiji. Fiozofiju čine filozofi kao i umjetnost umjetnici neovisno kako definirali djelatnost mišljenja i proizvođenja (logos i poiesis) te subjekte/aktere njihove izvedbe (performare). Dioba je bila povijesno ozakonjenom u svim povijesno-epohalnim načinima uspostave država i društava, zajednica i poredaka vladavine. Nije riječ samo o zapadnjačkome „običaju“ koji se od Platona proširio svijetom i samo mijenjao formu djelovanja. 4. Od događaja do jezika Ipak, destrukcija je filozofije u 20. stoljeću na krhkim temeljima Nietzschea, Marxa i Kierkegaarda u dva smjera kojim je krenulo demontiranje metafizičke tradicije – Heidegger s pojmom događaja (Ereignis) i Wittgenstein s pojmom „jezičnih igara“ (Sprachspiele) – otvorila i dva pristupa ulozi i funkciji filozofije, da to kažemo na tako „profan“ način. Umjesto desakralizacije-demokratizacije umjetnosti, kako je to uočio Daniel Buren, filozofija se kao mišljenje događaja mogla izvesti još samo u preokretu metafizike s idejom „drugoga početka“. Radi se o tome da mislioci i pjesnici nastoje iznova uspostaviti alternativu tehničkome razumijevanju bitka kao i mišljenju zasnovanome na računanju-planiranju-konstrukciji. Heideggerovo mišljenje otuda nije moglo biti nikakvo „uputstvo za djelovanje“. Ponajprije je značajka takva mišljenja u pripremnoj skrbi u „otvorenosti za tajnu“ onoga nadolazećega. Wittgenstein je, tome usuprot, htio filozofiju u potpunosti svesti na probleme običnoga jezika. To je iziskivalo da se metafizika u cjelini pojmi kao sistematsko ludilo povijesti, pa je očekivana zadaća ili funkcija filozofa bila samo u tome da poput prosvjetitelja, a ne sofista, pronađe pravi način terapeutike za zablude nastale tijekom povijesti ljudskoga mišljenja. Na pitanje koje nas sudbinski obvezuje osobito „danas“ kada je sve ispod dostojanstva kako mišljenja tako i umjetnosti pripadne ovome silnome vremenu ujednačavanja i mahnitosti, što uopće još znače filozofija i umjetnost, te tko je to filozof i umjetnik, odgovor ne možemo dobiti više iz pojma filozofije i umjetnosti jer su obje djelatnosti duhovnoga bitka krajnje neodređene. Filozofija i filozof bave se „događajima“ i „jezičnim igrama“, a umjetnost i umjetnik ako već nisu potpali pod zakon prosječnosti i banalnosti svakodnevice, onda su na putu da poput filozofa izgube svoje poslanstvo u nadigravanju s moćnom strukturom tehnosfere i njezina glavnoga subjekta/aktera – genetskoga inženjera. Kako, dakle, na taj izazov odgovara Joseph Kosuth u „manifestu“ Umjetnost nakon filozofije (Art After Philosophy)? Mnogi će tumači ovoga problema uputiti na to da je srodnost između američkoga filozofa umjetnosti Arthura C. Dantoa i Kosutha, uz očigledne razlike u pristupu, dokaz kako konceptualna umjetnost nastoji ustrajno otkloniti bilo kakvu svezu s osjetilnošću i osjećajima, što je tradicionalno bila odredba umjetnosti koju joj je nadređivala estetika kao filozofijska „znanost o lijepome“. Dantoovo ishodište za kritiku estetskoga ozakonjenja onoga što pripada umjetnosti kao njoj primjereno i autonomno područje polazi od toga da su estetski objekti poput readymades Duchampa i Warhola postali umjetničkim djelima. Time se ne razlikuju naizgled od predmeta iz industrijski oblikovane svakodnevice. Umjesto svetosti ili aure religiozne relikvije, kako bi rekao Benjamin, koja djelu umjetnosti daje posebno značenje, na djelu je desakralizirana funkcija uporabnoga predmeta u svrhe različite od korisnosti njegova svakodnevnoga statusa „stvari“. Pojam koji je ovdje od iznimne važnosti odnosi se na trojstvo banalnosti, trivijalnosti i običnosti. Već je iz ovoga razvidno da je glavni problem razlikovanja svijeta umjetnosti od svijeta svakodnevice stvari nastalih industrijskom proizvodnjom zapravo problem uprostorenja u instituciji muzeja ili galerije. Kako je, naime, moguće da umjetnost i umjetničko djelo nije više određeno svojom „aurom“, već ponajprije uporabom koja nije izvedena iz kulta i religije? Umjesto toga, umjetnost i njezino djelo postaju „vlasništvom“ nekoga Drugoga, a umjesto svetosti glavni kriterij prosudbe postaje ono što Danto naziva „transfiguracijom svakidašnjice“ u sekularizirani „svijet umjetnosti“. Taj jezično-pragmatički obrat u definiciji umjetnosti i njezina djela polazi od pretpostavke da je prostor uvjet mogućnosti promjene sadržaja, te da forma iz duhovne potrebe prelazi u materijalnost uporabe. Da budemo dokraja profano raspoloženi: umjesto svećenika sada kustos određuje kakva će biti misa, a umjesto nabožnosti suočeni smo s cijelom nizom praksi „svetogrđa“ od šoka, provokacije do zazornosti u prostoru institucionalnoga „izlaganja“ umjetnosti. Ukratko, nije sadržaj ono što određuje za Dantoa što umjetnost „jest“, već forma u kojoj se preobražava svakidašnjica iz estetskoga objekta u „umjetničko djelo“. „…sve može postati umjetničkim djelom, a to znači da ako želimo saznati što jest umjetnost, moramo se okrenuti od osjetilnoga iskustva do mišljenja. Ukratko, trebamo se okrenuti filozofiji.“ (Danto 1997: 13) Okret k filozofiji, međutim, nipošto nije nešto samorazumljivo. Jer nije li to bila zabluda upravo same filozofije na njezinome vrhuncu u Kanta, Hegela i Schellinga da može umjetnosti pripisati kvalitete najkrhkije transcendentalije uopće, a to je ljepota (Pulchrum), bez koje, doduše, niti jedno (Unum), dobro (Bonum), istinito (Verum) i biće (Ens) ne bi imale „ono“ nešto božansko i uzvišeno samo unutar sklopa koji, gle čuda, obuhvaća baš pet pojmova a toliko je i osjetila u čovjeka. Estetika je do avangarde i konstruktivizma bila uvijek filozofijskom estetikom ili teorijom umjetničke proizvodnje. Danto je svoje razumijevanje filozofije i filozofa izveo iz analitičko-pragmatičnoga obrata na tragovima Wittgensteina i američkih filozofa jezika. To je bio presudan korak za njegovo razumijevanje „profane“ prirode umjetnosti nakon Duchampa i Warhola. Štoviše, odnos filozofije i umjetnosti moguće je bilo povezati jedino nakon destrukcije njihova sadržaja, a ne prije tog čina. (Danto 1997: 1-18) No, Danto ima dvije faze svojega mišljenja o filozofiji umjetnosti: prva je strogo vezana uz razdvajanje estetike i umjetnosti (osjetilnosti i uma), a u drugoj fazi nastoji dovesti u svezu svoje shvaćanje Hegelove postavke o „kraju umjetnosti“ s pokušajem da filozofijski odrediti umjetnost nakon njezina „kraja“, budući da se često varira stav kako filozofija umjetnosti, a to uvijek znači za Dantoa suvremene umjetnosti, može istinski započeti tek nakon „kraja povijesti umjetnosti“. Koliko je to blisko shvaćanju „kraja povijesti umjetnosti“ u djelu njemačkoga teoretičara znanosti o slici Hansa Beltinga ne svjedoči mu tek samo posveta u Dantoovoj knjizi Filozofirajući o umjetnosti (Philosophising Art). (Belting 2010) U čemu je, naposljetku, blizina i udaljenost između estetike i umjetnosti, jer je očigledno da je taj problem nekako dospio u sam prednji plan ove rasprave o konceptualizmu i „biti“ suvremene umjetnosti. Danto o tome nedvosmisleno kaže: “Sveza između umjetnosti i estetike jest stvar povijesne kontingencije, a ne dio sklopa biti umjetnosti.“ (Danto 1997: 25) Što iz svega valja zaključiti? Danto umjetničkim predmetima suvremene umjetnosti, a za njega je paradigmatski upravo Warholov uradak Brillo kutija, podaruje drukčije značenje i status od estetske „dogme“ o osjetilnome pojavljivanju. Ukratko, oni su idejne tvorevine, koncepti. A to ih čini uistinu različitim od dosadašnje definicije umjetničkoga djela polazeći od postavke filozofijske estetike i njezina glavna pojma ljepote i istine. Iako je jasno da između Dantoa i Kosutha u razmatranju pojma umjetnosti i ima i nema bitne razlike, problem se ne svodi samo na to što Danto još uvijek za model suvremene umjetnosti nakon Duchampa ima Warholovu pop-art „filozofiju“. Daleko je važnije nešto drugo. Konceptualna umjetnost, koju u „čistome“ načinu pojavljivanja zastupa Kosuth u uratcima i filozofijskim tekstovima kao idejama umjetnosti, nastaje „nakon filozofije“. Zbog toga je „manifest“ postao zastarjelom formom iskaza. Jer nije riječ o objavi „novoga“ u suvremenoj umjetnosti, nego o tautologiji inovacije. A bez nje suvremena umjetnost gubi svoj razlog opstojnosti. Umjesto „kraja“ s kojim se bavi Danto u analizama Hegelove znamenite i toliko krivo shvaćene postavke o „kraju umjetnosti“, Kosuth pretpostavlja za početak konceptualne umjetnosti nešto daleko „pragmatičnije“ od apokaliptički usvojenoga mišljenja kraja jedne povijesno-epohalne avanture ljudskoga postojanja u svijetu. Što je to drugo negoli propozicionalna struktura iskaza o ideji „umjetnosti kao ideji“? Iz nje nestaje sve ono što je umjetnosti priječilo ne samo osloboditi se smrtnoga zagrljaja estetike. Usto, bilo je potrebno destruirati svaki dodir s osjetilnošću predmetnosti. Nije li ovo najveća aporija uopće suvremene umjetnosti: da se, naime, njezina profana „bit“ nastoji ujedno odrediti kao konceptualni jezik dematerijaliziranja i derealiziranja unutar „čiste“ materijalnosti same ideje? Kosuth je na tragu Ayera ovo pokušao razriješiti na jednostavan način – povratkom u carstvo propozicionalnosti. Umjetnost se ne može svesti na autoreferencijalan odnos znakova unutar nekoga konteksta i situacije bez odnosa s vlastitom „biti“ koja jest umjetnost kao ideja. Time se pokazuje da aporija sada postaje uvjetom mogućnosti daljnje destrukcije materijalnosti same: od jezika preko teksta do slike i vizualiziranja svjetova. Kosuth, međutim, ne može prijeći prag tautologije umjetnosti i „pozitiviteta“ jezika, pa stoga tvrdi sljedeće; „20. stoljeće bilo je vrijeme koje bismo mogli nazvati ‘krajem filozofije i početkom umjetnosti’. Time ne mislim, dakako, strogo govoreći, već prije kao ‘tendenciju’ situacije. […] Nužno je odvojiti estetiku od umjetnosti jer se estetika bavi s mnijenjima o opažaju svijeta općenito. […] Što je funkcija umjetnosti ili njezina bit? Nastavimo li s našom analogijom formi umjetnosti kao umjetničkih jezika možemo kazati da je umjetničko djelo neka vrsta propozicije koja se predstavlja u kontekstu umjetnosti kao komentar o umjetnosti. […] Umjetnička su djela analitičke propozicije. To jest, gledajući u njihovu kontekstu – kao umjetnost – one ne pridonose informaciji onoga što-je-uvijek poput činjenica. Umjetničko je djelo tautologija u kojem je ono prezentacija umjetničke namjere, odnosno, umjetnik iskazuje da je njegovo navlastito umjetničko djelo umjetnost, što znači, ono je definicija umjetnosti. Dakle, umjetnost jest uistinu a priori (što je ono što Judd misli kada tvrdi da ‘ako netko to zove umjetnošću, onda ona to i jest“).“ (Kosuth u Alberro i Stimson 1999: 160, 162 i 165) Ne mogu se složiti s postavkom Petera Osbornea da je Kosuthov tekst „jedan od nekolicine tehnički smušenih filozofijskih iskaza o umjetnosti“, jer u svojoj primjeni pozitivističkoga konceptualizma Ayera brani formalističku ideju autonomije umjetnosti, dakako, iz položaja „samo-referencijalnosti u idiomu analitičke propozicije“. Osborne, doduše, još k tome dodaje da je problem i u tome što se u tom tekstu brani „individualističko čitanje Duchampova nominalizma“. (Osborne 1999: 58) Kada bi to bilo tako, tada bismo mogli zaključiti da je Kosuthov „čisti“ konceptualizam zapravo samo ne baš toliko uspjela primjena Ayerove filozofije jezika plus Duchampova „nominalizma“. Usto, tada bi tautologijska definicija umjetnosti bila samo uvjetno nalik kultu autonomije iz visokoga modernizma, koji je s Greenbergom iziskivao estetsku teoriju „novoga“. Umjetnost se ne može svesti na primjenu analitičkih propozicija jezika. Ako je to u navedenome tekstu igdje jasnije, to je na mjestu gdje Kosuth govori o analogiji umjetničkih „jezika“ tijekom povijesti umjetnosti. U tekstu koji je 1971. godine nastao kao radikaliziranje ovih postavki o konceptualizmu Kosuth izrijekom kaže da je otpočeo s mišljenjem o propozicionalnome karakteru umjetnosti s obzirom na „…analogiju između jezika i umjetnosti. Tako da ono što mi je bilo na umu jest otpočinjanje s izjednačavanjem lingvističkih i umjetničkih propozicija.“ (Kosuth 1971: 54) Ako je, nadalje, ovo izjednačavanje jezika i umjetnosti dokaz postavke da je umjetnost druga forma filozofijskoga djelovanja, tada je sama forma djelovanja individualni (nominalistički) iskaz jezika koji nipošto nije „običan“ niti „banalan“. Taj jezik jest ideja ili „bit“ umjetnosti. I zato se umjetnost ne odnosi više na djelo iz tzv. predmetnoga svijeta osjetilnosti. Ono govori samo sebi jezikom „čiste“ ideje. Zbog toga je konceptualizam u svojoj aporiji daleko od toga da bude tek pukom analogijom jezika. Zaključak Problem s kojim se ovdje bavimo, a na najradikalniji ga je način upravo Kosuth doveo na vidjelo, jest onaj o mogućnosti filozofije kao umjetnosti, to jest mogućnosti da se sama osjetilnost dovede na stupanj onog što je još Kant smatrao „nemogućim projektom“, pa je estetiku postulirao kao kontemplativnu djelatnost promatranja ljepote prema uzoru u prirodi. Taj nemogući projekt u doba dematerijalizacije i derealizacije zbiljskoga svijeta pripada „intelektualnome zoru“. On se pragmatično iz horizonta jezika kao „događaja“ svodi na pitanje mogućnosti konceptualne umjetnosti-bez-djela da proizvodi svijet kao sintezu uma i osjetilnosti. I zato se događa ono što je zapravo očekivano, a u čemu pravovjerni kritičari „nominalizma“ i „autonomije“ ne vide drugo osim anti-estetike i duha participativne komunikacije. Događa se da jezik više ne govori jer je to postalo nepotrebno, kao što umjetnost ne emanira skrivena značenja zato što je svedena na vlastitu „praznu ljusku“ od racionalnosti. Konceptualna umjetnost u „čistome“ obliku kao što je Kosuthova, a najbolji primjer ovog anti-estetskoga „esteticizma“ zacijelo je njegov paradigmatski uradak Jedna i tri stolice (One and Three Chairs) iz 1965. godine u tehnici proširenja crno-bijele fotografije na zidu (81 x 40 x 51 cm), otvara pitanje o svijetu koji više ništa ne proizvodi niti ne stvara „novo“. Umjesto toga ona konstruira svjetove tako što eksperimentalno mijenja kontekst i situaciju u kojoj se nalaze već gotovi objekti. Kontekstualnost se ipak ne može pripisati osnovnim Kosuthovim nakanama. Bilo bi naivno pomisliti da je promjena funkcije prostora odlučujućom za promjenu funkcije umjetnosti. Empirijsko iskustvo govori o procesu muzealiziranja našeg globalnoga doba. Paradoks je da nemamo više ideju povijesti. No, zato imamo historiziranje i preobrazbu svakidašnjice u muzej. (Lübbe 2003) Sve se mijenja kada umjetnost više nije moguće razumjeti iz osjećaja. Povratak u središte „uma“ unosi preokret u shvaćanju prostora i vremena. Uostalom, ovo je bila i pretpostavka prve Kantove kritike (čistoga uma) nazvane još i „transcendentalnom estetikom“. Um je značajka proizvodnoga karaktera subjektivnosti subjekta. U razlici spram antičkoga shvaćanja, sve je sada razmješteno u prostor konstrukcije. Obrat novovjekovne metafizike mora se otuda razviti iz promjene funkcije subjekta. (Costello 2007: 99-100) No, subjekt nipošto ne može biti više neki individualni akter umjetničkoga procesa. Ali isto tako ne može biti niti kolektiv na kojem svoje postavke grade teoretičari društvene participacije i repolitiziranoga angažmana umjetnosti. (Bishop 2012) Što preostaje? S promjenom funkcije subjekta mijenja se i način konstrukcije „realnosti“ u doba tehnički uspostavljenih pravila jezika. Kada sve to imamo u vidu, nije teško zaključiti da se prostor ispražnjava od sadržaja, a vrijeme oslobađa od iskonske vremenosti smislenoga sklopa stvari (prošlost-sadašnjost-budućnost). Subjekt postaje konstrukcija uma kao tautologije čitavoga procesa. Prostor bez sadržaja intencionalne svijesti i vrijeme bez cjeline događanja svodi se, naposljetku, na homogenost jedne te iste dimenzije proširenoga pojma aktualnosti. I što se drugo može očekivati od post-konceptualne umjetnosti osim da bude dosljedno medijski participativna, komunikacijski usmjerena na promatrače (spectatorship) i kritički naklonjena svagda istim rješenjima koja se mijenjaju sukladno mijeni vremena. Aktualnost postaje glavnom dimenzijom suvremene umjetnosti u „post-konceptualnome stanju“. (Osborne 2014: 19-27) Ako još nije jasno što i/ili tko postaje subjektom čitavoga procesa „razvitka“ i „napretka“ konceptualne/post-konceptualne umjetnosti, onda treba jasno reći da je taj i takav subjekt bez svoje supstancije. Stoga nije ništa drugo negoli ono što Heidegger u svojoj destrukciji tradicionalne ontologije na razini Bitka i vremena (Sein und Zeit-a) 1927. godine naziva njemačkim izrazom „das Man“ (bezlično se). Što je i tko je „čovjek“ u informacijsko doba? Upravo taj „bezlični se“. To je bez-subjektni aktor mreže događaja u tehnosferi čiji jezik propozicionalno ne govori više ništa drugo osim što izvršava uputstva za djelovanja „jezičnih igara“. Umjetnost postaje meta-umjetnošću kao što politika postaje meta-politikom. Samo metafizika gubi svoj razlog opstojnosti i preobražava se u stabilan poredak kaosa. Platforme od struna umnažaju se poput virusa u mreži bez početka i kraja, središta i rubova. Bitna razlika spram Duchampa i Warhola jest što se ovdje više ne radi o tome da sve može postati umjetnošću ako se postavi u muzej. Ništa više ne može biti umjetnošću ako prethodno nije postalo samorefleksivnim djelovanjem kognitivnoga stroja ideja. U tom je Sol DeWitt pripremio tlo za Kosutha i post-konceptualizam. Stroj ideja funkcionira tako što konstruira svjetove, a ne prikazuje ih više niti predstavlja onakve kakvi navodno jesu. Najgora stvar u vizualnim umjetnostima oduvijek je bila pretpostavka da postoji neka realnost po-sebi (an-sich) koju treba oslikati i opisati bez udjela stvaralačke iluzije umjetnika. Nikad nije postojao nikakav „realizam“ kao umjetnički „stil“. Tko god poseže za pojmom „realizma“ u filozofiji i umjetnosti taj srozava mišljenje i proizvođenje na najnižu granu. Treba se prisjetiti što je o tome mislio Kant i stvar odmah postaje jasna. Ako ništa drugo, konceptualizam je u Kosuthovu slučaju savršen slučaj platonizma s jezično-pragmatičnim izvođenjima. A to znači da je njegova „istina“ u konstrukciji „realnosti“ iz ideje umjetnosti „nakon filozofije“. Upravo ova „realnost“ nije ništa drugo negoli istraživanje „tendencija“ u suvremenoj umjetnosti. Ono zajedničko kao svojevrsna zamjena za ontologijski pojam „biti“ suvremene umjetnosti jest da je to konceptualizam-bez-jezika unatoč namjerama svojih najznačajnijih promicatelja. Što su, naposljetku, osnovne postavke Kosuthove umjetnosti „nakon filozofije“. Prema Osborneu, to su: (1) lingvistička redukcija, (2) psihologizam i (3) nestanak razlike između umjetnosti i kritičke djelatnosti suđenja o umjetničkome djelovanju. I uistinu je ironija kada iz toga teoretičar suvremene umjetnosti završava svoju analizu „čistoga“ konceptualizma stavom da smrt autora označava rođenje umjetnika kao kustosa sebi-samome. (Osborne 1999: 60) Autoreferencijalnost (bez) značenja koje dolazi iz svijeta, dodajmo svemu iskazanome, ne može biti posve drukčije od umjetnosti onoga što je Ortega y Gasset u svojim ogledima nazvao „slikarstvom za slikare“ (Velásquez), „pjesništvom za pjesnike“ (Mallarmé) i „fizikom za fizičare“ (Bohr). „Umjetnost za (konceptualne) umjetnike“ na stanovit je način „autizam“ same ideje koja zahtijeva funkciju stroja umjesto privida morfologije (lika) čitave povijesti. Unutar njezina sklopa umjetničko djelo služilo je Bogu, a filozofijska estetika određivala što jest lijepo i uzvišeno u duhovnoj proizvodnji svijeta kao otvorenosti samoga djela. Ako jezik više ne govori, djelu ne preostaje drugo negoli razdjeloviti se. U čistoj ideji bez traga estetskoga iskustva prebiva njegov lik. No, sjetimo se pouke Stephena Hawkinga iz njegove novije teorije o crnim rupama. Informacija se ne može u potpunosti spržiti i ispariti u ništavilu. Ona se zaustavlja na rubu bezdana – u „horizontu događaja“. A što ako je umjesto jezika slika postala tautologijom umjetnosti kao takve? Je li time umjetnost nadišla svoje estetske granice materijalnoga svijeta ili se u vizualizaciji onoga što je s onu stranu fizikalnih zakona odigrava posve drukčija i druga povijest umjetnosti kao estetske konstrukcije „stvari“ same? Literatura Alberro, Alexander (1999) „Reconsidering Conceptual Art: 1966-1977“, u: Alberro, Alexander i Stimson, Blake (ur).) Conceptual Art: A Critical Anthology. Cambridge Massachusetts-London: The MIT Press: str. xvi-xxxviii. Alberro, Alexander (2003) Conceptual Art and the Politics of Publicity. Cambridge Massachusetts-London: The MIT Press.. Barranco, Matilde Carrasco (2012), „The Dogma of Post-Conceptual Art: The Role of the Aesthetic in the Art of Today“, Proceedings of the European Socity for Aesthetics, Vol. 4/2012., str. 149-166. Belting, Hans (2010) Kraj povijesti umjetnosti? Zagreb: MSU. S njemačkoga preveo Andy Jelčić. Bense, Max (1998) Kybernetik oder die Metatechnik einer Maschine (1951), u: Ausgewählte Schriften, sv. 2: Philosophie der Mathematik, Naturwissenschaft und Technik. E. Walther: Stuttgart. Bishop, Claire (2012) Artificial Hells: Participatory Art and the Politics of Spectatorship. London-New York: Verso. H.D. Buchloh, Benjamin (1999) „Conceptual Art 1962-1969: From the Aesthetic of Administration to the Critique of Institutions“, u: Alexander Alberro i Blake Stimson (ur.), Conceptual Art: A Critical Anthology. Cambridge Massachusetts-London: The MIT Press: str. 514-537. Buren, Daniel (1999) „Interview with Daniel Buren: Art is no longer justfiable or setting the record straight“, u: Alberro, Alexander i Stimson, Blake (ur.) Conceptual Art: A Critical Anhology, Cambridge Massachusetts-London: The MIT Press. str. 66-74. Claura, Michel i Siegelaub, Seth (1999) „L’art conceptuelle“, u: Alexander Alberro i Blake Stimson (ur.), Conceptual Art: Critical Anthology. Cambridge Massachusetts – London: The MIT Press. str. 286-293. Costello, Diarmuid (2007) „Kant After LeWitt: Towards an Aesthetics of Conceptual Art“, u: Goldie, Peter i Schellekens, Elisabeth (ur.), Philosophy and Conceptual Art. Oxford: Oxford University Press. Danto, Arthur C. (1997) After the End of Art: Contemporary Art and the Pale of History. Princeton, New Jesey: Princeton University Press. Danto, Arthur C. (1999) „Introduction: Philosophy, Representation, and History“, u: The Body/Body Problem: Selected Essays. Berkeley-Los Angeles-London: University of California Press. Danto, Arthur C. (2001) Philosophizing Art: Selected Essays. Berkeley-Los Angeles-London: University of California Press. Greenberg, Clement (1995) The Collected Essays and Criticism Vol 4: Modernism and Vengeance 1957-1969. Chicago: Chicago University Press. Groys, Boris (2011) „Introduction – Global Conceptualisam Revisited“, e-flux journal, br. 29. studeni. Groys, Boris (2011) „Moscow Conceptualism: Communist Conceptual Art“, http://www.conceptualism-moscow.org/page?id=1565&lang=en Kosuth, Joseph (1971) „Three Answers to Four Questions“, u: Domus, svibanj. Kosuth, Jospeh (1999) „Art after Philosophy“, u: Alberro, Alexander i Stimson, Blake (ur.), Conceptual Art: A Critical Anthology, Cambridge Massachusetts-London: The MIT Press. str. 158-177. LeWitt, Sol (1969) „Sentences on Conceptual Art“. Art & Language, br.1 (svibanj), str. 11-13. LeWitt Sol (1999) „Paragraphes on Conceptual Art“, u: Alberro, Alexander i Stimson (ur.) Conceptual Art: A Critical Anthology. Cambridge Massachusetts-London: The MIT Press. str. 12-16. Lübbe, Hermann (2003) Im Zug der Zeit: Verkürzter Aufenthalt in der Gegenwart, Springer, Berlin, 2003. 3. prošireno izd. Mersch, Dieter (2010) „Kunst und Sprache: Hermeneutik, Dekonstruktion und die Ästhetik des Ereignens“, www.dieter-mersch.de/…/mersch.kunst.und.sprache Moles, Abraham A. (1971) Informationstheorie und ästhetische Wahrnehmung. Köln: DuMont. Osborne, Peter (1999) „Conceptual Art and/as Philosophy“, u: Newman, Michael i Bird, Jon (ur.), Rewriting Conceptual Art. London: Reaktion Books. str. 47-65. Osborne Peter (2010) „Contemporary art is post-conceptual art“, Public Lecture, Fondazione Antonio Ratti, Villa Sucota, Como, 9. srpnja. Osborne, Peter (2014) „The postconceptual condition: Or, the Logic of high capitalism today“, Radical Philosophy, br. 18 (ožujak-travanj), str. 19-27. Paić, Žarko (2013) „Posljednja tajna spektakla: Novo čitanje Deborda“ u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 433-482. Rebentisch, Juliane (20013) Theorien der Gegenwartkunst: zur Einführung, Junius Verlag, Hamburg, 2013., Rorty, Richard (2010) „Introduction to the Linguistic Turn“, u: Voparil, Christopher J. i Bernstein, Richard J. (ur.), The Rorty Reader. Oxford: Wiley-Blackwell. Sandbothe, Mike (2010) „Je li sve samo tekst?“, Tvrđa, br. 1-2, str. 193-204. S njemačkoga preveo Boris Perić Seel, Martin (2002) Ästhetik des Erscheinens. Frankfurt a. M. Suhrkamp. Smith, Terry (2011) „One and Three Ideas: Conceptualism Before, During, and After Conceptual Art“, e-flux journal, br. 29. Vidokle, Anton (2011) „Art Without Work?“. e-flux journal, br. 29. studeni

March 19, 2026
Heidegger o Marxu

Heidegger o Marxu

1. U 103. svesku Sabranih djela Martina Heideggera koji je objavljen 2025. godine u izdanju Vittoria Klostermanna u Frankfurtu na Majni susrećemo se s dva dijela posve različitih sklopova i skupova bilješki za predavanja. Prvi je dio onaj koji zauzima više od dvije trećine prostora ovog sveska i posvećen je pitanjima prostora i prostornosti, te pitanju duha vremena i temeljnoga ugođaja. No, riječ „stimmung“ za Heideggera nije nipošto svediva na neku novovjekovnu teoriju emocija od kartezijanstva do psihoanalize. Upravo suprotno, „stimmung“ je takav osjećaj koji prelazi u stanje ugođaja tradicionalno kazano „duše“ koja izazvana položajem ljudskoga tubitka (Dasein) otpočinje drukčije misliti i osjećati (se). Uostalom, jasno je da „stimmung“ nije stvar redukcije osjećaja na subjektivnost čovjeka kao gospodara „svojih“ osjećaja i raspoloženja. U svim Heideggerovim tekstovima bjelodano je inzistiranje na izvornoj raspoloživosti i namjesništvu čovjeka kao tubitka, a ne subjekta koji stvara vlastite osjećaje iz njihove navlastitosti. Ugođaj je stanje i pogodnost, nešto što je u svojoj otvorenosti istodobno kontingentno i nužno, jer se jezik i slika uvijek nalaze u odnosu kazivajućega osmišljavanja onoga što povijesno-epohalno određuje bit čovjeka iz njegove bačenosti i slobode promjene samoga stanja. Prostor je stoga nužno ograničenje njegove slobodne bezgraničnosti, ono otvoreno u samoj faktičnosti sklopa bitka, bića i biti čovjeka. Otuda svaki osjećaj kao ugođaj pretpostavlja odnos između bitka, bića i biti čovjeka koji je u ranoga Heideggera u doba njegova mišljenja iz temeljnoga djela kao što je to Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine određen iz same slobode kao biti egzistencije. Dakle, nema nikakve egzistencijalne samostojnosti bez onoga što je samo bestemeljno kao što je to sloboda. Egzistencija i sloboda su u Heideggera zapravo sinonimi i to ostaje u čitavom njegovu misaonome životu nepromijenjeno. Može se otuda reći da je sveza Schellinga i Heideggera kad je riječ o odnosu slobode i egzistencije iz samoga bezdana ili bestemeljnosti „svijeta“ uvjet mogućnosti zapodijevanja dijaloga između suvremenosti mišljenja i njegovih povijesno-epohalnih tragova u doba njemačke spekulativne filozofije koju uobičajeno nazivamo idealizmom kao sustavom. No, sve bi to bez temeljnoga osjećaja kao ugođaja u razumijevanju vremena bilo neiskazivo, a kako se vrijeme ne može misliti eterično izvan prostora, tada je samorazumljivo zašto Heidegger mora i sam pojam „čovjeka“ kao tubitka (Dasein) oprostoriti, dati mu mjesto i položaj u onome što će koncem 1960ih godina na seminarima u Provansi nazvati topologijom bitka. Drugi dio 103. sveska Sabranih djela je naslovljen O Marxu i već time izaziva posebnu pozornost za suvremenost. Već sam i na ovome blogu u nekoliko navrata pokazao u svojim tekstovima koliko je Heidegger unatoč formalno slabijeg interesa za Marxa u razlici spram drugih velikih mislilaca zapadnjačke metafizike kao što su to Hegel i Nietzsche prije svega, već nakon 2. svjetskoga rata u znamenitome Pismu o humanizmu upućenome francuskome filozofu Jeanu Beaufetu ukazivao na to da je Marx zbog svojeg otkrića pojma otuđenja i kritike bezavičajnosti bitka u svijetu posvemašnje redukcije smisla bitka onaj koji nadilazi svojim cjelokupnim mišljenjem na kraju metafizike čitavu struju aktualne filozofije različitih orijentacija. Filozofija u njezinoj realizaciji koju je Marx postavio programatski već 1845. godine u Tezama o Feuerbachu ima impetus zadaće mišljenja u doba vladavine tehničke konstrukcije samoga bitka i preobrazbe biti čovjeka u otuđenu stvar/stvora koji u doba uspona znanosti i tehnologije postaje raskorijenjen i rasvjetovljen. Otuda je sam Heidegger već u jednome razgovoru za televiziju 1960ih godina uspostavio osnove za svaki budući razgovor s Marxom, ali ne i dogmatskim marksizmom, polazeći od postavke o njegovoj veličini i metafizičkome mjestu ograničenom pojmovljem „materijalizma“ i „antropologije“. Dvije najbolje interpretacije ne samo odnosa Heideggera i Marxa 1960-1970ih godina u svijetu, kao što su to one Kostasa Axelosa i Vanje Sutlića, već i same svjetovnosti svijeta u doba realizirane kibernetičke strukture samoga života u 20. stoljeću, paradigmatski su primjer kako je čitava „velika priča“ o hajdegerijanskome marksizmu u kontekstu suvremene filozofije zapravo istodobni kolosalni promašaj ne samo razumijevanja Marxa, već i Heideggera uopće. (v. o tome Žarko Paić, Vanja Sutlić: Otvorenost povijesnoga mišljenja i njegove granice, Mutimedijalni Institut, Zagreb, 2026. ur. Petar Milat) Ovo nije nešto posve apartno i krajnje „nesuvremeno“ glede biti suvremenosti danas koja je u potpunosti realizacija onog što nazivam pojmom tehnosfere kao autopoietičkoga sustava kibernetike. Posve suprotno, problem odnosa Heideggera i Marxa daleko je važniji i dan-danas od pitanja Heideggera i fenomenologije, hermeneutike, logičkoga pozitivizma, pragmatizma itd. Razlog je jednostavan. Oba su mislioca jasno uvidjeli da je bit ljudske povijesti u njezinoj smislenoj avanturi ujedno i pitanje osmišljavanja ljudske egzistencije iz horizonta nesvodive slobode onkraj apsolutne znanosti rada. Baš stoga ozbiljenje filozofije postaje više od hegelovskoga pojma realizacije metafizike. Riječ je o onome što sam Heidegger imenuje „sudbinom Zapada“ i što nadilazi sve usputne zgode i nezgode mišljenja i bitka u povijesno-epohalnome odnosu. Posebno je to postalo samoizvjesno „ovdje“ i „sada“ kad apokaliptički horizont samoga života dovodi u pitanje život čovjeka i zemlje, a napredak i razvitak ljudske civilizacije dolazi do krajnjih granica obesmišljavanja u vladavini kognitivnoga kapitalizma nad svim formama života uopće. Situacija u kojoj se iznova nalazimo pred promišljanjem odnosa Heideggera i Marxa baš „danas“ uistinu je nalik hölderlinovskome imperativu spasa iz njegove elegije Patmos. Sjetimo se tog besmrtnoga stiha iz kojeg izvire nešto mnogo više od puke nade u egzistencijalno ozbiljenje smisla bitka uopće: Gdje raste opasnost, raste i ono spasonosno. 2. U ovom svesku koje je priredio Peter Travny nisu predstavljeni nikakvi samostalni i uglađeni tekstovi, već faze rada, bilješke, ulomci, od kojih neki sadrže reference na spomenuto Marxovo izdanje. Dakle, ovdje se obrađuju važni aspekti Marxove rane misli, poput komunizma, samootuđenja čovjeka i njegovog odnosa prema filozofiji, posebno prema Hegelu. Marx ostaje zaglavljen u inverziji, tako da usvaja Hegelovu metafiziku. Kod Marxa postoji primat “proizvodnje”, tako da je praktički istina da je “svako biće ‘proizvodnja'” (str. 271). Nažalost, bilješke o Marxu nisu dalje razvijene, ali barem postaju vidljive naznake o tome kako su Heideggerova pitanja o Marxu bila strukturirana. Na primjer, kada, nakon citiranja poznatog odlomka iz ranih spisa, koji se često navodi kao primjer Marxovog humanizma – “Biti radikalan znači shvatiti stvar u korijenu. Ali korijen za čovjeka jest sam čovjek.” – nastavlja: „Ali što je sama ‘stvar’? Biće! I korijen čovjeka, samog čovjeka – Tko je sam čovjek?! Je li čovjek najviše biće za čovjeka? (…) Je li to rezultat kritike religije? Je li ta kritika jedina!“ (str. 282). Ovaj slijed zatim kulminira sljedećim pitanjem: „Je li čovjek time oslobođen pitanja o svojoj biti? Ili je – negativno – vezan za metafiziku religije i kritiku religije?“ (str. 283). Pitanje sadržaja Feuerbachovih teza postavlja se i utoliko što citira središnju tezu br. 11: „Filozofi su svijet samo interpretirali na razne načine; stvar je u tome da ga se promijeni.“ Nakon toga slijede samo tri vrlo kratke bilješke ili pitanja: „svijet“? – „interpretirati“ („samo“?) – „promijeniti“ (str. 297). 3. Kako god se Heideggerovo tumačenje Marxa rekonstruiralo iz ovih zapisa, postaje vrlo jasno koliko je intenzivno mislilac prorađivao barem Marxove rane spise, koji su bili središnje polazište za raspravu, posebno za takozvani zapadni marksizam. No, iz današnje perspektive stvari mišljenja kad iza sebe imamo pregled gotovo svega relevantnoga kad je riječ o odnosu Heideggera i Marxa, moram priznati da me tzv. otkriće ovih bilješki i zapisa o Marxu ne dovodi do nečega „novoga“ što bi barem dijelom moglo imati dimenziju produbljivanja dosadašnjeg znanja o Heideggerovu razumijevanju Marxa. Zato ne vidim u tome ništa više od dokumentiranja razvitka Heideggerova promišljanja Marxa, koje će daleko više biti pregnantnije izvedeno u drugim prigodama koje sam već spomenuo, a koje su ionako uspostavljene iz unutarnje strukture razvitka Heideggerova puta mišljenja. Kraj sveska tako je najzanimljiviji jer postavlja na istu razinu i Marxa i Nietzschea u odnosu spram Hegela kao posljednjeg mislioca povijesti filozofije kao zapadnjačke metafizike. I jedan i drugi, i mislilac kritike kapitalizma i uspostavljanja komunizma i mislilac prevladavanja nihilizma pretpostavljaju ono što nazivamo obratom (Umkehrung). Obrat pritom nije puka promjena stanja, niti posvemašnji prijelaz u „novo“, već preinačenje čitavog okvira mišljenja zapadnjačke metafizike što nas i dan-danas određuje time što smo neprestano u situaciji korištenja pojmova prefiksa poput post-meta-neo onoga što je i nadalje „živo“ iako bez intenziteta vladanja. Upravo stoga mišljenje pod znakom „obrata“ ima svoju navlastitu neodređenost u tome što je podobno za kritiku sadašnjosti i bezuvjetno zamrznute prošlosti, ali budućnost kao da je prisutna samo kao naslućivanje i pretkazivanje, ne i više od toga. Otuda su i Heidegger i Marx, kao Nietzsche, unatoč bitnih razlika, mislioci jedne drukčije verzije „obrata“ od onoga koji je već postao stabiliziran kao revolucija u njezinoj institucionaliziranoj zastarjelosti. Nije slučajno jednom Heidegger kazao kako „ni jedna revolucija nije dovoljno revolucionarna“. Tako ni jedno „novo“ mišljenje ne može više biti na razini ovog „obrata“ koji je u svojoj neizvedivosti i neostvarivosti nužno ono što i nadalje određuje na posve drukčiji način tzv. duhovnu situaciju vremena. Očekivati da će mišljenje onkraj logike obrata biti suvremenije od ove suvremenosti isto je kao i očekivati da će nas još samo jedan bog spasiti od zapalosti u posthumano stanje bez izgleda za radikalnu promjenu.

March 18, 2026
Marx i tehnosfera?

Marx i tehnosfera?

Uvod Što preostaje danas od Marxova mišljenja? U pitanju kao da se pretpostavlja kako je radikalno-revolucionarno mišljenje nastalo u doba uspona modernosti u 19. stoljeću nedostatno da se njime može razumjeti i objasniti ono što pripada sadašnjosti. Štoviše, kao da mišljenje, koje prema Hegelu mora biti umno poimanje zbilje, a zbilja se mora odvijati kao umno događanje bitka, sudbinski zaostaje za svime onime što dolazi u znaku „novoga“. Preostajanje je istodobno neko nasljeđe prethodnoga i neko eventualno dostignuće koje može iz temelja promijeniti aktualne odnose moći. Ponajprije, mišljenje ovdje nije svedeno na određenje Marxa kao filozofa/ideologa i kao znanstvenika (sociologa i političkoga ekonomista), kako je to u strukturalističkome čitanju uveo Althusser u suvremeni diskurs. Poznato je da je tvrdio kako prvi pripada ranome djelu (1842-1844.), a drugi zrelom i kasnome razdoblju s kojim otpočinje sustavna analiza pojma kapitala i kritike političke ekonomije (od 1845. do 1883. godine). (Luis Althusser, Pour Marx, Maspero, Pariz, 1965. i Luis Athusser, Étienne Balibar i drugi, Lire Le Kapital, P.U.F., Pariz, 2014.) U ontologijskome značenju čak ni dioba Marxa na mladoga, koji antropologijski rabi pojam slobodne proizvodnje naspram tzv. otuđenoga rada, a s kojim se, pak, bavi u kasnome razdoblju u Kapitalu, nema uopće nikakva teorijskoga opravdanja. (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritika kriptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb, 1987. 2. prošireno i popravljeno izd. Vidi o tome: Žarko Paić, „Povijesno mišljenje i politika: Sutlićev ‘slučaj“, u Damir Barbarić (prir.), Prema povijesnom mišljenju: Uz djelo Vanje Sutlića, Matica hrvatska, Zagreb, 2016., str. 11-60.) Posrijedi je sustavno i metodički artikulirano mišljenje unutarnjega razvitka vlastite pojmovne zadaće na putu koji pretpostavlja kritiku čitave zapadnjačke metafizike i ujedno njezino ozbiljenje u formi drukčijeg mišljenja od modernoga pojma „znanosti“ i njoj pripadne epistemologije. Iako se u tom pogledu može govoriti o preuzimanju diskursa temeljne znanosti u modernome kapitalizmu kao što je to politička ekonomija, ne smije se zaboraviti da je za Marxa stvar u kritici onoga što ta i takva znanost ostavlja neproblematskim. U različitim iskazima Marxova mišljenja to se naziva ideologijom. Kroz forme i sadržaj „otuđenja“ (rada) i „postvarenja“ (čovjeka) odvija se začaravanje svijesti. Ali ne tek svijesti o svijetu, nego samoga načina „proizvodnje života“. Marxovo je mišljenje po svojoj orijentaciji i kazivanju od samoga početka posthegelovsko. I to ostaje do kraja. No, što ono obuhvaća u svojem krajnjem cilju (télos)? Je li to samo jedna nova, kritička ontologija nadolazećega svijeta s onu stranu društvene forme kapitalizma ili se radi o nečemu još radikalnijem i revolucionarnijem od svih dosadašnjih pokušaja da se metafizika Zapada s vrhuncem u Hegela rastemelji i rastvori u življenju bez konstruktivne dosade i tjeskobe apstraktnoga rada? Na to pitanje odgovor proizlazi iz raščlanjenja navlastitostinjegova mišljenja i po nakani sličnih putova u filozofijskoj razgradnji apsolutne metafizike. Ovdje valja ipak kazati da se od druga dva programa rastemeljenja zapadnjačke metafizike s vrhuncem u Hegela, a riječ je o Nietzscheu i Kierkegaardu, ono razlikuje ponajprije time što Hegelovu „konstruktivnu dijalektiku pojma“ nastoji realizirati u praksi. Time joj želi dati paradigmatski okvir novoga sustava i metode kroz historijski materijalizam s temeljnom zadaćom ozbiljenja filozofije. (Misao Karla Marxa, koja je poslije njega postala marksizam, službeno sistematizirana metoda i doktrina, teorija i praksa, nastavlja i produžava čitavu zapadnjačku metafiziku dok upravo korjenito nastoji dokinuti filozofiju kako bi se mogla ozbiljiti u realnoj i materijalnoj akciji.“ – Kostas Axelos, Marx, penseur de la technique : de l’aliénation de l’homme à la conquête du monde, Minuit, Pariz, 1961. Vidi prijevod: Marks mislilac tehnike – Od otuđenja čovjeka do osvajanja svijeta, V. Masleša, Sarajevo, 1986., str. 11. S francuskoga preveo Duško Pavlović.) Nietzsche se suprotstavlja metafizici kao vladavini transcendencije nad zbiljom s pomoću pronađene formule volje za moći (bitka=bivanja) kao vječnoga vraćanja jednakoga (vremena=ponavljanja), a to znači s pomoću razotkrića životnosti života u nevinosti bivanja. Kierkegaard, pak, pokušava Hegelovoj spekulativnoj dijalektici apsolutnoga duha doskočiti nadomjesnom logikom triju sfera (estetsko-etičko-religiozno) i egzistencijalnom slobodom samstvenoga pojedinca. Bog se sada pojavljuje u „strahu i drhtanju“ jednokratne egzistencije čovjeka. Problem je s Marxom što ustrajno pokušava dokinuti/prevladati (Aufhebung) čitavu dosadašnju povijest kao otuđenu historiju bitka i vremena. Pritom se polazi od nabačaja onoga što se otpočinje zbivati u nadolazećem vremenu budućnosti. Namjesto apsolutnoga rada pojma u Hegela sve se razvija u smjeru razotkrića povijesno individuiranoga apsoluta. Čovjek kao proizvođač iskonskoga života revolucionarni mu je namjesnik. Marx otuda ne odbacuje Hegela kao “mrtvoga psa“. Naprotiv, s njime se do kraja života kritički razračunava (Auseinandersetzung). Razlog leži u tome što je za postmetafizičko mišljenje Hegelova filozofija kao ontologija povijesnoga događanja duha (logos=ideja) uvjet mogućnosti svake daljnje filozofije i njezine bitne zadaće. Vanja Sutlić u posthumno objavljenoj knjizi predavanja Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx iz 1994. godine o tome kaže: „Ako se ovako sagleda Marxova misao u cjelini, onda se pokazuje da je odnos Hegel-Marx zapravo odnos Marxa spram čitave historije filozofije, i čitave historije ljudskog duha, začete na tlu grčke misli. Kritičko razračunavanje s Hegelom i izvršenje testamenta historije duha u zbilji ─ to je ono do čega je Marxu doista stalo.“(Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, Demetra, Zagreb, 1994., str. 158.) 1.1. Od nihilizma do neoliberalizma Kada se pitamo o tome što preostaje danas od Marxova mišljenja onda pritom imamo na umu vladavinu „kognitivnoga“ ili „informacijskoga“ kapitalizma. U globalno-planetarnome poretku moći odvija se njegova prostornost i vremenitost. Za razliku od kapitalizma modernosti u 19. stoljeću, kojim se bavi Marxov Kapital, ono što „danas“ obilježava razdoblje u kojemu živimo jest apsolutna vladavina tehnoznanstvenoga „uma“ u formi „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) s teorijskim paradigmama posthumanizma/transhumanizma. U svojim promišljanjima nazivam to razdoblje posthumanim stanjem, a temeljni pojam koji ga određuje nije više tehnika ni tehnologija, već tehnosfera. (Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011. i Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014.) Posrijedi je ono neljudsko kao „forma života“ koja se odvija u kibernetičkome prijenosu, obradi i isporuci informacija unutar mreže kao virtualno-realnoga događaja. Kapitalizam 21. stoljeća više nema pred sobom pitanje „oslobođenja rada“ niti, pak, uspostavu „radničke klase“ kao subjekta racionalne kontrole nad prirodnim procesima zbog onoga što predstavlja bit proizvodnje samoga života ─ eksperimenta slobode kao stvaralačke igre čovjeka sa samim sobom. Umjetnost se pojavljuje stoga modelom samosvrhovite igre. Nihilizam s onu stranu dosadašnjeg shvaćanja tehnike još je čudovišniji u svojem naumu. Heidegger je u spisu iz 1938. godine naslovljenom Osmišljavanje (Besinnung) dao preciznu dijagnozu raspada metafizike i nadolaska doba „totalnoga nihilizma“. Pritom se ne misli tek na raspad vrijednosti „istine“, „ideja“, „morala“. Mnogo je važnije ono što pogađa samu bit procesa raspada metafizike. A to je raspad povijesnoga sklopa bitka, bića i biti čovjeka. Na jednom mjestu Heidegger govori o pet temeljnih značajki kao jedinstvenom sklopu mišljenja i djelovanja u doba koje više ne poznaje razlike i opreke, proturječja i negacije, već samo paradokse i aporije. To su: 1) ono dinamičko što se odnosi na ozbiljenje snage; (2) ono totalno što pogađa načelo moći tako da ništa izvan toga okružja djelovanja više ne može imati svoju nevinost i ne može se smatrati „zbiljskim“; (3) ono „imperijalno“ koje proizlazi iz zapovjednoga karaktera moći i potire bilo kakvu mogućnost iznimke i slučaja u vlastitome okružju; (4) ono racionalno u kojem se prepoznaje računalni karakter mišljenja u zatvorenome sklopu snaga izvršenja; (5) ono „planetarno“ što pokazuje da moć više nije samo „totalna“ i usmjerena na jednu državu i jedan narod, nego svoje granice ima tek u granicama nastanjene zemaljske kugle poput atmosfere i stratosfere, što znači da se planet u cjelini odnosa i slika moći osvaja u „prodoru“ i tako neutralizira moguće planetarne protivnike. (Martin Heidegger, Besinnung, GA, sv. 66, V. Klostermann, Frankfurt a. M. (1997), str. 18) Ako želimo zahvatiti bit tehnike u onome što proizlazi iz biti nihilizma moramo promisliti je li ovaj Heideggerov uvid ono što proizlazi iz ideje „ozbiljenja filozofije“ u kibernetici kao tehnosferi. Radi se, naime, o tome da figura „Radnika“ kao pervertiranoga „Čovjeka“ pripada doista zastarjelome svijetu. U tome je udjela imao i Marx u kritici kapitalizma jer je u spisu Osnovne crte kritike političke ekonomije (Grundrisse zur Kritik der politischen Ökonomie) iz 1857-1861. godine pretkazao kraj fizičkoga rada. Nadolaskom „doba automacije“ završava ljudski rad koji je oblikovao svjetsku povijest. (Karl Marx, Grundrisse zur Kritik der politischen Ökonomie, MEW, sv. 42, Dietz, Berlin, 1983.) Tako se čini da je pitanje o preostatku povijesno-epohalnoga mišljenja kao što je to Marxovo u novome kontekstu unaprijed svedeno na moguću razradu njegovih „vrlina“ i „mana“ u smislu onoga što je „aktualno“ u ovome vremenu i onoga što je „zastarjelo“ te otuda nije vrijedno bilo kakva daljnjega promišljanja. Što to znači ─ zastarjelost? Čak se sintagma o „zastarjelosti čovjeka“ (die Antiquiertheit des Menschen) izvodi u kritici industrijskoga doba modernoga kapitalizma u „antropologiji medija“ Günthera Andersa.(Günther Anders, Die Antiquiertheit des Menschen sv. I: Über die Seele im Zeitalter der zweiten industriellen Revolution, C.H.Beck, München, 2002. 2. izd.) Ondje se matrica medijske tvorbe zbilje uspostavlja novom „transcendentalnom strukturom“ mišljenja. Zacijelo da nije riječ o pukoj kronologijskoj prolaznosti vremena prema kojem je ono što je bilo i prošlo zastarjelo. Reći, primjerice, da je Platon za suvremenu filozofiju i političko mišljenje „zastarjelost“ zbog toga što danas oboje više ne iziskuju svoje utemeljenje u ideji s onu stranu zbilje onog dobrog kao takvog čini se neprimjerenim stavom. Ono „novo“ podaruje „vrijednost“ sadašnjosti i stoga se modernost smatra ovjekovječenjem aktualnosti. Naprotiv, ono što je „zastarjelo“ jest to samo u odnosu na „novotarije“ u razumijevanju vremena iz novovjekovnoga sklopa vladavine bitka kao postava (Gestell). (Martin Heidegger, „Die Frage nach der Technik“, u: Vorträge und Aufsätze, G.Neske, Pfullingen, 1954., str. 13-54.) Ovaj ključni pojam Heidggerova mišljenja iz 1950-ih godina poslužit će nam kao temelj za shvaćanje kako je uopće moguće da neko radikalno-revolucionarno mišljenje povijesno-epohalne promjene bitka i vremena postane „zastarjelim“. Na to je upozorio i Agamben u jednoj svojoj raspravi o problemu metafizičkoga shvaćanja vremena. Među drugima misliocima i Marxovo pripada istom predlošku. „Svaka koncepcija povijesti je neotklonjivo povezana sa stanovitim iskustvom vremena, koje je implicitno u njoj, uvjetuje ju, i stoga treba biti razmotreno. Na sličan je način svaka kultura ponajprije i nadasve posebno iskustvo vremena, i ni jedna nova kultura nije moguća bez ukorijenjenosti u tom iskustvu. Izvorna zadaća prave revolucije, prema tome, nije nikad samo ‘promjena svijeta’, već također – i povrh svega – ‘promjena vremena’“. (Giorgio Agamben, Infancy and History: On the destruction of experience, Verso, London-New York, 2007., str. 99. Vidi o tome: Žarko Paić, „Pregorijevanje povijesti? Marx-Heidegger u ‘novome vremenu’, u: Događaj i praznina: Ogledi o kraju povijesti, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., str. 47-76.) U filozofijskome preispitivanju onoga što se s Marxovom nasljeđem prenosi u prostor-vrijeme suvremenosti potrebno je iznova promisliti je li moguće njegove temeljne pojmove još uvijek rabiti na isti način kao što je to bilo samorazumljivo u 20. stoljeću za koje je marksizam bio „nadmoćan filozofijski horizont našeg vremena“, kako je to jednom rekao Jean-Paul Sartre. (Jean-Paul Sartre, Critique de la raison dialectique, sv. I, Gallimard, Pariz, 1960., str. 23.) Nakon 1989. godine i kraja realnoga socijalizma u svijetu, što u konzekvenciji znači i kraja marksizma kao ideologije opravdanja totalitarnih poredaka lenjinizma-staljinizma, bilo je za očekivati da će splasnuti interes za razračunavanjem s Marxom na onaj spekulativni način kao što je to on sam činio s Hegelom. (Vidi o tome zbornik: Rahel Jaeggi i Daniel Loick (ur.), Nach Marx – Philosophie, Kritik, Praxis, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2013.) Međutim, to se ipak nije dogodilo. Upravo suprotno, postali smo svjedoci da je 1990-ih godina marksizam u spoju s Lacanom ili poststrukturalizmom doživio iznimnu popularnost. O tome govore studije prominentnih filozofa suvremenosti kao što su Jacques Derrida, Alain Badiou, Slavoj Žižek, Fredric Jameson, Terry Eagleton, Kojin Karatani i drugi. Razlog ove zanimljive recepcije Marxa nakon kraja „komunizma“ u 20. stoljeću bio je u tome što su glavni narativi o „kraju povijesti“ i trijumfu neoliberalizma kao vladajuće političko-ekonomske i kulturalne ideologije nastojali dokazati da je došlo doba post-politike i post-ideologije. Zbog toga više nema onoga što je marksizmu i Marxu podarivalo mogućnost „aktualnosti“ ─ sukoba i proturječja rada i kapitala. (Vidi o tome kritiku u: Žarko Paić, Zaokret, Litteris, 2009. i Doba oligarhije: od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017.) Kritika ove nove ideologije u znaku post-politike i neoliberalne mreže dispozitiva moći odredilo je sve veću recepciju mišljenja biopolitike u kasnoga Foucaulta te osobito Deleuzeovu „noologiju“ kao svezu/odnos ideologije i moći u „društvima kontrole“. Ovdje umjesto ljudskoga nadzora vlada biokibernbetički kôd u reguliranju odnosa između ljudi. Korporacijski kapitalizam današnjice prelazi otuda u stanje neljudskoga. (Michel Foucault, Naissance de la biopolitique: Cours au College de France, 1978-1979.,Seuil-Gallimard, Pariz, 2004. i Gilles Deleuze, „Postscript on the Societies of Control“, October, br. 59/1992., str. 3-7.) Kako nakon toga još uopće govoriti o „subjektu“ društvene promjene ako se iz temelja ne preispita njegov položaj-u-svijetu i ako mu se više ne mogu jednostavno odrediti spoznajno-kritičke granice? No, kada se na zajednički nazivnik žele svesti sve te nove kritičke reinterpetacije Marxa iz horizonta metafizičkih „malih priča“ etike, politike, društva, ekonomije, koje polaze iz dekonstrukcijske ili psihoanalitičke perspektive, što uistinu dobivamo? Uglavnom, ne baš mnogo „novoga“ u analizi bitne nakane njegova mišljenja. Zajednički im je nazivnik, da paradoks bude potpun, upravo ono što je Marx tako bezobzirno s ironijom kritizirao ─ utopija. Snatrenje o ne-mjestu (u-topos) „nadolazeće zajednice“ čiji se dolazak neprestano odgađa dovodi do inflacije utopizma. Komunizam nema nikakve veze s utopijom i heterotopijom, već jedino s pitanjem kritike političke ekonomije kao ideologijskoga horizonta djelovanja onoga što Vanja Sutlić naziva pravim imenom za Marxovo mišljenje: praksom rada kao znanstvenom poviješću. Utoliko je sve ono što se danas iznova nudi u liku Badiouova „dijalektičkoga materijalizma“, lakanovskoga marksizma Žižeka i postmarksizma Laclaua i Mouffe te drugih ništa drugo negoli oživljavanje decentriranog subjekta bez supstancije, „škakljivoga subjekta“ revolucije kao etičko-političkoga pseudo-aktivizma bez stvarnoga učinka u praksi. (Alain Badiou, Logiques des Mondes: L’etre et l’événement II, Seuil, Pariz, 2006., Slavoj Žižek, The Parallax View, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London, 2006., Ernesto Laclau i Chantal Mouffe, „Post-Marxism Without Apologies“, New Left Review, I/166, studeni-prosinac 1987.) Zbog toga ne smatram da su navedeni autori i njihove studije mjerodavne za ono što se čini temeljnim pitanjem naše suvremenosti. U ovoj raspravi pokazat će se zašto ni sveza Marxa i Freuda, Marxa i Lacana i vice versa, marksizma, fenomenologije i psihoanalize ne može više biti ključnim za analizu prelaska želje iz represije društva u depresiju kulture s obzirom na logiku tehnogeneze „života“ uopće. 1. 2. Zastarjelost čovjeka i komunizam Pravo pitanje nije stoga je li Marx više ili manje danas „aktualan“ i što bi od njegova složenoga djela trebalo preostati za moguću analizu „kognitivnoga“ ili „informacijskoga“ kapitalizma. Naprotiv, to je pitanje je li mišljenje „historijskoga materijalizma“ s temeljnom idejom stvaranja nove zajednice života (komunizam) uopće još mjerodavno za ulazak u zadaću promišljanja suvremenosti koja više ne označava tek nastavak moderne vjere u bezuvjetni „napredak“ i „razvitak proizvodnih snaga (znanosti, tehnike i industrije). (Vidi o tome: Alain Badiou, The Communist Hypothesis, Verso, London-New York, 2015.) Umjesto toga, pravo je pitanje kako se suočiti s preobrazbom tehnike i tehnologije u čudovišnu logiku tehnosfere. Računanjem, planiranjem i konstrukcijom ona tehnogenetski „proizvodi“ posve drukčiju „formu života“ od one koju je novovjekovno mišljenje u metafizičkome jeziku imalo za svoj predmet i refleksiju. Ako se „ovdje“ i „sada“ radi o događaju tehnogenetske transformacije „bitka“ njegovim svođenjem na informaciju, a što su u 20. stoljeću najprodornije promislili Heidegger i Simondon u sklopu razlike ontologijske i kibernetičke paradigme mišljenja, (Vidi o tome iscrpno u: Žarko Paić, „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, TEHNOSFERA, sv. II, Sandorf + Mizantrop, 2018.) onda je jedini pravi problem Marxove „aktualnosti“ i „suvremenosti“ u pokušaju određenja njegova odnosa spram događaja kojeg je sâm pretkazao, premda je u tom načinu mišljenja ponajmanje riječ o „proroštvu“ i „futurologiji“, a više o nečem posve drugom i drukčijem. „Tehnologija (u strogom smislu, ne samo u smislu primijenjene znanosti) postaje ‘antropologija’ i ‘kozmologija’ – da ne bismo rekli i ‘teologija’ – jer i za to ima osnova u tekstovima njegovih Pariških rukopisa, npr. u problematici ‘samostvaranja’ – jer je, prije svega, kako to velika industrija empirijski pokazuje, analitika rada produkcijskog procesa. /…/ Analitika rada pak je s obzirom na gore izvedeno, ontologija. Za Marxa, kao i za Hegela, opća i specijalna metafizika dijalektički su isto, jedanput ‘apsolutnim pojmom’= ‘idejom’, drugi puta ‘Radom’. Tako ‘komunizam’ u jeziku empirijsko-historijskom, socijalnom, ekonomijskom, političkom, pa i prirodnoznanstvenom, izriče intenciju, ne oblik, Hegelove dijalektike cjeline, kako je Marx in nuce suponira, već pri jednostavnim određenjima rada. U tom pogledu ‘komunizam’ je realizacija filozofije (ontologije-metafizike) u ukinutom obliku, realizacija koja pretpostavlja kritiku filozofije kao filozofije, kao i kritiku političke ekonomije (s njezinim centralnim pojmom rada kao stvaratelja vrijednosti…), kao i kritiku politike (kao misli i kao čina).“ (Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 176.) Je li „komunizam“ o kojem se govori u Sutlićevu tumačenju Marxova mišljenja ─ prakse rada kao znanstvene povijesti ─ ono što „više“ nema nikakvu mogućnost „realizacije“ nakon što je kibernetička paradigma mišljenja metafizičko shvaćanje povijesti i čovjeka rastvorila u posthumanoga „stvora“/“stvar“ i time povijest reducirala na vrijeme „bezvremenih tokova“ čiste informacije? „Zastarjelost“ se „historijskoga materijalizma“ otuda nužno mora raščistiti na tlu nečega što, kako vidimo, i dalje kao da nema izgleda za budućnost. Drukčije rečeno, kao da se time obistinjuje glavni slogan neoliberalne ekonomije-politike iz 1980-ih godina: There is no alternative. Međutim, alternativa neoliberalnoj informacijskoj ekonomiji, politici globalnoga umrežavanja oligarhijskih elita i postmodernoj kulturi spektakla očito mora biti mnogo više od strategijske igre promjene vlasti i logike djelovanja politike kao upravljaštva (gouvernementalité), da se poslužimo Foucaultovim poznatim pojmom iz kasnoga razdoblja njegova mišljenja. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Sloboda pod nadzorom: O nestanku društva u globalitarno doba“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 153-187.) U diskursu Nietzschea i osobito Heideggera to je alternativa nihilizmu kao metafizičkome ustrojstvu povijesnoga zbivanja. Vladavinom postava (Gestell) kao biti tehnike nihilizam poprima crte bezavičajnosti čovjeka (Unheimlichkeit). Jedinstvenost i sveobuhatnost svijeta u globalno-planetarnoj perspektivi pokazuje nam da se „totalna mobilizacija“ kapitala seli iz Zemlje u svemir. To, dakako, ne znači ništa drugo negoli da je prostor sada u ovome kibernetičkome obratu postao uvjet mogućnosti shvaćanja vremena. Umjesto vladavine kapitala kao „transcendensa naprosto“, kako Heidegger u spisu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine određuje formalni status „bitka uopće“, (Martin Heidegger, Sein und Zeit, M. Niemeyer, Tübingen, 1976., str. 38.) susrećemo se s vladavinom kapitala kao „imanencije ili forme života“. Tako ga određuje kasni Deleuze u njegovu posljednjem spisu. (Gilles Deleuze, „Immanence: Une Vie…“, Philosophie, br. 47/1995., str. 1-6. Vidi o tome: Giorgio Agamben, Potentialities: Collected Essays in Philosophie, Stanford University Press, Stanford-Caifornia, 1998. str. 220-302.) Kako to valja razumjeti? Kapital kao povijesno-epohalna kategorija za Marxa označava dvoje: (a) društveni odnos koji nastaje iz dvije forme rada, konkretnoga koji stvara uporabne vrijednosti robe i apstraktnoga koji se pojavljuje u ontologijskome značenju „otuđenosti“ na tržištu čime razmjenska vrijednost uređuje odnose između ljudi u kapitalizmu kao odnose između stvari; (b) stvar u svojem stvarovanju odnosno objektiviranju „subjektivne vrijednosti“. Kapital se stoga ne može razumjeti bez odnosa s radom, jer je rad njegova temeljna pretpostavka. No, to je rad koji stvara višak vrijednosti. Pojavljuje se uvijek kao događaj iskrsavanja modernoga društva krajem 14. stoljeća u Europi u isto vrijeme kada nastaju i banke i moda. Drugim riječima, između kapitala i rada kao i obratno postoji nužan dijalektički odnos. U diskursu novovjekovne spekulativne filozofije od Kanta do Hegela to se označava odnosom transcendencije (onostranoga i onoga što apriorno omogućuje nastanak pojavnoga lika neke biti) i imanencije (ovostranoga i ovoga koje s Marxom postaje samogibanje i samostvaranje bez prvoga uzroka i posljednje svrhe – generatio aequivoca). Tehnosferu poglavitoodređuje kibernetičko djelovanje informacije i kontrole procesa na temelju preobrazbe vremena u prostor čiste imanencije „stvari“. Na taj se način ono drugo pojavljuje kao prvo. Imanencija prostora vrijeme čini beskonačnim nizom transformacija kapitala. Društveni odnosi eksploatacije rada, u načelu, nisu više ono što su bili u Marxovo doba kapitalizma. Naravno, to ne znači da su brahijalne metode nasilja i represije nestale u doba neoimperijalne suverenosti 21. stoljeća kada kolonijalizam poprima posve drukčije forme eksploatacije Drugoga. A to, pak, istodobno implicira da su pojmovi „proletarijata“ i „klasne borbe“ ne samo zastarjelima u smislu političkoga djelovanja, već i da su neučinkoviti u bitnom ontologijskome smislu. Potrebno je jasno pokazati nemogućnost bilo kakve radno-socijalne tvorbe buduće zajednice u uvjetima rastjelovljenja čovjeka u mreži digitalne ekonomije. Kada se tvornica nadomješta laboratorijem, a građansko društvo i politička država postaju uslužne djelatnosti ekstraprofita transnacionalnih korporacija, više nema dostojnog prostora i podobnoga vremena za politiku događaja zbiljske alternative ovome kognitivnome nihilizmu „današnjice“. Najznačajnija promjena rada u suvremenosti jest tehnoznanstvena tvorba „umjetnoga života“ (A–life). Time se dovodi do postavki o „kraju rada“ odnosno njegovu apsolutnome tehnologiziranju u tehno-poietičkoj djelatnosti mislećih strojeva (digitalizacija i kompjutorizacija). Sve je otpočelo 1960-ih godina. Tada informatika, biologija i strukturalna lingvistika uvode u igru pojmove informacije, gena i znaka. Nemoguće je pritom zanijekati da je odnos između tehnologije te ekonomije i politike, ili govoreći Marxovim pojmovljem, proizvodnih snaga i odnosa u proizvodnji (PS i PO), postao više no što to proizlazi iz logike tehnodeterminizma. Čovjek nije otuda nikakva „sveukupnost društvenih odnosa“, kako je to bilo iskazano u Marxovu spisu Grundrisse iz 1857/1858. godine, nasuprot samstveno egzistirajućem pojedincu. (Karl Marx, Grundrisse, MEW, sv. 42, str. 189.) Njegova je egzistencijalna odredba u tome što je kontingentno biće radikalno-revolucionarne promjene društva. Pritom se polazi od bestemeljnoga u „ljudskoj prirodi“ ─ slobode stvaranja onoga neljudskoga. I stoga je njegov zajednički bitak (Mit-Sein) svagda pitanje rizika u tvorbi zajednice na rubu između animalnosti i posthumanosti. Zajednica na prethodi čovjeku kao samstvenome pojedincu. Ona se konstituira tek slobodnim udruživanjem njezinih članova. No, to nije nipošto u izravnoj svezi s Rousseauovom teorijom o društvenome ugovoru. Uostalom, ono političko u Marxovu mišljenju potrebno je razgraničiti od njegova „političkoga aktivizma“. Nije potrebno posebno isticati da je posrijedi često izrazit pad sa spekulativno-dijalektičke razine mišljenja u mutne vode onoga što je ostalo krajnje neprimjereno poput postavki o „diktaturi proletarijata“ ili „demokratskom centralizmu“ KP itd. Umjesto svega toga na djelu je danas logika djelovanja „kognitivnoga“ ili „informacijskoga“ kapitalizma. Njegova je bit da se udjel fizičkoga rada dokida/prevladava (Aufhebung) uvođenjem robotike, nanotehnologije, biogenetike i genetskoga inženjerstva. Ukratko, „umjetna inteligencija“ (A-intelligence) koja stvara „umjetni život“ (A-life) preuzima temeljne značajke kapitala kao čudovišne imanencije života samoga iz kojeg je iščezlo ono „živo“ i ono „ljudsko“. Stoga se u pitanju Marx i tehnosfera? mora pokazati kako se ovaj povijesno-epohalni događaj reflektira na mogućnost mišljenja onoga nadolazećega ako aksiomatika moći globalno-planetarnoga kapitalizma „danas“ ne ostavlja eksperimentu slobode gotovo nikakvoga prostora za njegovo ozbiljenje u svemu onome što se metafizički imenovalo „povijesnim razvitkom“ čovjeka. 1. 3. Axelos i Sutlić: Čitanje Marxa u Heideggerovu kôdu U cjelokupnoj povijesti interpretacije onoga što delezovskim rječnikom možemo nazvati „veličinom Marxa“ u znakovima njegove refilozofikacije postoje samo tri puta koja odgovaraju onome što ovdje želimo razviti s obzirom na pitanje o karakteru njegova mišljenja u suočenju s čudovišnom „biti“ tehnosfere. Prva su dva nemoguća bez kritičkoga dijaloga s Hegelom i Heideggerom, a treći je „tvrdoglavo“ samosvojan u pokušaju da Marxa u okviru poststrukturalizma „očisti“ od svih tragova spekulativno-dijalektičkoga mišljenja s Hegelovim potpisom i da mu umjesto toga „podmetne“ Spinozu i Nietzschea kao prave sugovornike. Dodajmo ovome da su prva dva u svojoj blizini istodobno posve različitog dosega u razračunavanju s onime što čini za Heideggera bit tehnike, dok se treći put otvara s problematskom razinom „društva“ i „kontrole“ s onu stranu ljudske subjektivnosti shvaćene iz pojma želje. Riječ je o interpretacijama Kostasa Axelosa i Vanje Sutlića, te Gillesa Deleuzea. Budući da sam već u nekim prethodnim tekstovima tematizirao njihove putove u suvremenoj filozofiji (Axelosovo planetarno mišljenje, Sutlićevo povijesno mišljenje i Deleuzeovu transverzalnu ontologiju postajanja), (Žarko Paić, „Može li se igrom svijeta preboljeti metafizika? Kostas Axelos i planetarno mišljenje“, u: Gotski križ, Ceres, Zagreb, 1997., str. 41-77. i Žarko Paić, „Dekonstelacija prakse: Kraj rada i posthumano stanje“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 198-250.) ovdje ću se usmjeriti izričito na sljedeće pitanje: je li i kako Marx još uvijek otvoren za promišljanje sudbonosnoga karaktera tehnogeneze događaja s kojim metafizičko razumijevanje bitka i vremena više gotovo da nema baš ništa? Osim, dakako, pripremnog koraka pitanja o tome je li ovo „novo“ mišljenje primjereno razdoblju vladavine tehnosfere išta drugo osim onoga što Wittgenstein naziva u svojim Filozofijskim istraživanjima „jezičnim igrama“ (Sprachspiele). A prema objašnjenju Wittgensteina riječ je o „formi života“, koja uporabom iz promjenjiva konteksta odlučuje o tome što je „bitak“, a što „vrijeme“, što, pak, znači tehnika i tehnologija i kako se tehnosfera ne može razumjeti bez njezina aplikacijsko-pragmatičnoga karaktera izvedbe. Ono „kako“ (quoddittas) prethodi u gramatičkome obratu jezika onome „što“ (quiddittas). (Ludwig Wittgenstein, Filozofijska istraživanja, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998. S njemačkoga preveo Igor Mikecin.) Na taj se način ontologija nužno rastemeljuje. Ona gubi svoje prvotne pojmovno-kategorijalne meže značenja u suočenju s moći tehničkoga preoblikovanja bitka. Kada, dakle, imamo u vidu da se Marx u tumačenju navedenih mislioca ne svodi na „stvar“ hermeneutičke ili fenomenologijske kazuistike, već na unutarnji razvitak same „stvari“ mišljenja od Grka do suvremenosti, onda postaje jasno da se susrećemo s nečim prethodnim što mora izazivati kritičku pozornost. To što je uistinu svojevrstan „događaj“ s kojim svako prethodno i moguće buduće tumačenje Marxa mora računati jest njegova težnja da ozbilji ili realizira filozofiju. U Provansalskim seminarima Heidegger je, prema protokolu seminara u Le Thoru 1969. godine, raspravljajući o Marxovoj 11. tezi o Feuerbachu, izrekao i sljedeće: »O kojoj promjeni svijeta se radi kod Marxa? O promjeni u odnosima proizvodnje. No, gdje proizvodnja ima svoje mjesto? U praksi. A čime je ta praksa određena? Izvjesnom teorijom, koja pojam proizvodnje kao proizvodnje čovjeka izvodi njime samim. Marx ima, dakle, teorijsku predstavu o čovjeku, – jednu vrlo osebujnu predstavu, koja za svoj temelj sadržava Hegelovu filozofiju. Time što Marx Hegelov idealizam preokreće na svoj način, on zahtijeva da bitak ima prvenstvo pred sviješću. […] Za Marxa je bitak proces proizvodnje. To je predstava koja potječe iz metafizike, iz Hegelove interpretacije života kao procesa. Praktični pojam proizvodnje može postojati samo na temelju iz metafizike nastaloga pojma bitka.« (Martin Heidegger, Vier Seminare, V. Klostermann, Frankfurt am Main, 1977., str. 90-91.) Vidjeli smo da je već na početku djela Marx mislilac tehnike Axelos jasno ustvrdio kako je posrijedi radikalan program ozbiljenja filozofije kao testamenta zapadnjačke metafizike. O Sutlićevoj kritici Heidegerova razumijevanja Marxa i navlastito interpretacije Marxove 11. teze o Feuerbachu bit će riječi malo kasnije. Za sada ostanimo na jednostavnom čitanju onoga što Heidegger lapidarno kaže o ideji „promjene svijeta“ u Marxa. On naprosto konstatira da se promjena odnosi na nešto što nije samorazumljivo. To su „odnosi u proizvodnji“, koji proizlaze iz biti proizvodnje kao prakse. Međutim, da bismo mogli uočiti kamo to Heidegger smjera u svojoj kritici Marxa i, dakako, Hegela kao glavnog mislioca spekulativno-dijalektičkoga načina mišljenja njemačkoga idealizma, potrebno je tek ukratko podsjetiti. Marxova dijalektika u historijskome smislu pretpostavlja povijesno-logički slijed kategorija roba-novac-kapital s kojim kapitalizam kao aktualni društveni poredak osvaja i porobljava svijet čineći ga ujedno „modernim“, „naprednim“, „razvijenim“ u odnosu na prethodne društvene formacije. Stoga Marx od razdoblja tzv. ranih radova do Kapitala vrlo jasno razlikuje dvije temeljne kategorije povijesnoga razvitka čovjeka s onu stranu njegove diobe na zajednicu i pojedinačnu egzistencijalnu samstvenost. To su: (1) proizvodne snage (znanost, tehnika, industrija) i (2) odnosi u proizvodnji (društvo, etika, politika, kultura). Ona vulgarna shema u primatu tzv. baze nad tzv. nadgradnjom, ili kako to ovdje Heidegger kaže bitka kao proizvodnje nad sviješću, otpada već time što je Marxu u svim njegovim tzv. fazama mišljenja posve bjelodano da je razlikovanje bitka i svijesti u smislu determinizma prvoga nad drugim (tzv. materijalistički obrat Hegelove dijalektike povijesti) nešto što je rezultat povijesno-epohalne proizvodnje života, a nije transepohalni, vječni „usud“ trajanja čovjeka na Zemlji u znaku nužnosti odnosa „prirode“ i „kulture“. Iz toga slijedi da Heidegger misli kako Marx ideju promjene izvodi iz onoga što je zapravo već uvijek izvedeno iz nečega logički i povijesno prvotnoga: proizvodnih snaga. Tko nešto zna o značenju pojma snage u Hegelovoj Fenomenologiji duha može razabrati zašto Marx uzima ovaj izraz u ontologijsko-ontičkome smislu i podaruje mu ujedno polit-ekonomijsko značenje. Radi se o snazi koja pokreće životne procese. Snaga se, pak, određuje odnosom materije i energije s pomoću intenziteta samoga djelovanja. U Hegela je to snaga pojma (duha kao ideje o-sebi i za-sebe), a u Marxa je posrijedi snaga proizvodnje samoga „života“ u svoja dva oblika: (a) prirode i (b) društva. (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 73-74.) Heidegger pokazuje da društvena promjena ili revolucija u Marxa proizlazi iz njegove antropologijske kritike Hegela. Marx stoga i ne može uočiti kako je „čovjek“ već uvijek, govoreći hajdegerijanski, bačen-u-svijet kao uspostavljeni poredak vladavine metafizike u formi novovjekovnoga mišljenja subjektivnosti. Ako se bitak svodi na proizvodnju, a proizvodnja na praksu u povijesno određenim odnosima, tada je pravo pitanje je li ono što pokreće tu praksu tek neki oblik teorije nastao preinačenjem Hegelova pojma života kao procesa u metafizičkome okviru mišljenja. No, iz čitanja ovog Heideggerova tumačenja Marxa, prema kojem je praktična predstava o čovjeku kao biću koje mijenja odnose u proizvodnji svjesnom odlukom tek rezultat drukčije interpretacije, odnosno teorije koja pretpostavlja da bitak ima primat nad sviješću, vidimo nešto doista problematično. Ne zaboravimo da je Heidegger ove postavke izrekao pred kraj misaonoga života. No, već je u Pismu o „humanizmu“ (Brief über den ‘Humanismus’) iz 1946. godine imao potrebu naglasiti nešto odlučujuće za samu stvar svojega bitkovno-povijesnoga mišljenja. „Bezavičajnost postaje svjetskom sudbinom. Stoga je nužno ovaj udes misliti iz mišljenja bitka. Ono što je Marx u bitnom i značajnome smislu spoznao polazeći od Hegela kao otuđenje čovjeka, sa svojim korijenima seže u bezavičajnost novovjekovnoga čovjeka. /…/ Budući da Marx, time što iskušava otuđenje, doseže jednu bitnu dimenziju povijesti, stoga je marksistički nazor na povijest nadmoćan čitavoj drugoj historiji. No, budući da Husserl, ni koliko mogu vidjeti Sartre ne spoznaju bitnost povijesnoga u bitku, stoga niti fenomenologija niti egzistencijalizam ne dospijevaju u onu dimenziju unutar koje tek postaje moguć produktivni razgovor s marksizmom.“(Martin Heidegger, „Brief über den ‘Humanismus’“, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt am Main, 1978., str. 336.) Što je to problematično u Heideggerovu stavu o Marxu s obzirom na pitanje o bitku kao proizvodnji i svijesti kao derivatu ovih odnosa u proizvodnji? Ponajprije, Heidegger je u ova dva slučaja u kojima ga izričito spominje odao najviše moguće priznanje Marxu i „marksističkome nazoru na povijest“. Za razliku od svih suvremenih filozofijskih orijentacija samo je marksizmu dano uistinu dostojno mjesto. Egzistencijalizam i fenomenologija kao da su prebrisani za bitno razumijevanje povijesti. Znamo i koji je tome razlog. Oboje, naime, polaze od pitanja svijesti egzistencijalnoga subjekta. Samo što Husserl ipak radikalnije rješava odnos između transcendentalnoga subjekta („Ja“) i svijeta u njegovoj zbilji. Čini to tako što uspostavlja polje mogućeg slobodnoga odnosa između intersubjekivnosti i svijeta života („društva“ i „zajednice“). No, za Heideggera je nadmoć Marxa i marksizma, pri čemu nema u vidu ideologijsko-političko značenje ovog pojma kao dogmatike lenjinizma-staljinizma u 20. stoljeću, jednostavno u tome što u preokretu Hegela bitak razumije iz njegove autentične zgode prisutnosti-odsutnosti u proizvodnji (poiesis) samoga „života“. Nije svijest tek „otuđeno“ stanje bitka u predstavi proizvodnoga „subjekta“. Naprotiv, otuđenje se nalazi u samome procesu proizvodnje. Umjesto samosvrhe on se preobražava u sredstvo onoga što će Heidegger 1950-ih godina nazivati postavom (Gestell) kao biti tehnike. Ono što je problematično u stavu o Marxu i njegovoj interpretaciji promjene svijeta jest upravo Heideggerovo svrstavanje Marxa na razinu epohalne misli o promjeni unutar ontičkoga područja „društva“ ili odnosa u proizvodnji. To će biti potpuno jasno kada se Heidegger još izričitije drugom zgodom posveti analizi istog teksta Marxove 11. teze o Feuerbachu. Marxova znamenita rečenica u Sutlićevu prijevodu glasi: „Filozofi su svijet samo različito interpretirali, odlučujuće je da se on preinači.“ (Karl Marx, Thesen über Feuerbach, MEW, sv. 3, Dietz, Berlin, 1959. str. 7. Vidi: Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 250.) Zašto tolika pozornost jednom nabačaju Marxovih teza o Feuerbachu, čiju je kritiku religije (kršćanstva) i Hegela tzv. mladi Marx imao za pretpostavku vlastita programa razlikovanja autentične proizvodnje (bitka) i otuđene samodjelatnosti (rada) u kapitalskome načinu proizvodnje? Ako se samo sjetimo koliko su upravo ove teze bili razlogom spora između različitih filozofa-marksista poput Ernsta Blocha, primjerice, i teoretičara Frankfurtske kritičke teorije društva (Adorna i Horkheimera), primjetno je da je razlog „prave“ interpretacije onoga što Marx misli upravo u pitanju što je to filozofija, a što interpretacija (svijeta). Usto, ovdje se na plodotvoran način pokazuje razlika između Marxova mišljenja i prethodne i buduće metafizike koja polazi od toga da je svaka interpretacija svijeta već uvijek teorijska djelatnost mišljenja o svijetu. Drugim riječima, pitanje filozofije postaje pitanjem odnosa teorije i prakse polazeći od onoga što je temeljni čin mišljenja i bitka onako kako ga je izveo Marx. Radi se o preinačenju svijeta ili o radikalno-revolucionarnoj promjeni bitka i vremena shvaćenog metafizički. Nije, dakle, problem što Heidegger ostavlja Marxa kao, uostalom, i Nietzschea unutar granica metafizičkoga okvira zapadnjačke povijesti mišljenja. Na to su jasno upozorili i Kostas Axelos i Vanja Sutlić u svojim analizama. Axelos pritom tvrdi da Marx „nastavlja kretati se unutar one dimenzije mišljenja koja ‘razdvaja’ ono fizičko od metafizičkog, zbilju od ideje, materiju od duha, praksu od teorije. Marxova je misao metafizička, ma koliko on htio da prevlada te suprotnosti i dualizam…(…) Marx misli i operira s distinkcijom, s razlikom, koja opstoji metafizički između onoga što istinski jest i onoga što je tek sekundarno; za njega istinski i temeljito jest ne ono što je nadosjetilno, nego ono osjetilno; no ipak, to se zbiva unutar metafizičke suprotnosti.“ (Kostas Axelos, Marks mislilac tehnike, str. 151.) U Praksi rada kao znanstvenoj povijesti Sutlić, pak, sveobuhvatno i detaljno pokazuje onto-teo-kozmo-antropologijsku strukturu Marxove „realizirane metafizike“. U njezinom se sudbinskome „četvorstvu“ bitak, bog, svijet i čovjek misle svagda u procesualnome tijeku preobrazbi svih povijesno određenih likova. Logičko ne prethodi više povijesnome kao ni obratno. Iz imanentne „prirode“ ili „biti“ same stvari koja leži u horizontu metafizike kapitalizam označava posljednji najviši stadij nihilistički orisane povijesti. U procesu rada kao otuđene proizvodnje bića iz bitka, za koji je paradigma u industrijskome kapitalizmu mehanički stroj i radnik koji ga opslužuje, događa se upravo ono što je problematičnost Heideggerova stava o Marxu i njegovu razumijevanju bitka kao proizvodnje. Nije stvar u odnosima u proizvodnji, koji su već uvijek ono „sekundarno“ i „izvedeno“ iz bitka kao rada u smislu konkretnoga apsoluta u povijesnome očitovanju svoje biti, nego se bit Marxova nauma odnosi na problem proizvodnih snaga (znanosti, tehnike, industrije). A to onda za sobom povlači i promašaj u razumijevanju onoga što Marx uistinu shvaća u razlikovanju iskonske proizvodnje i otuđenoga rada, „carstva slobode“ i „carstva nužnosti“, kako to iskazuje u Grundrisse. Sutlić je u interpretaciji Marxove 11. teze o Feuerbachu i kritici Heideggerove interpretacije Marxa stoga dospio do sljedećih bitnih postavki. „…(1) nije znanstvenost atribut društvenog ljudstva (čovječanstva), nego je, obratno, društvenost kao bit čovjeka atribut znanstvenog rada, rada znanosti; ne konstituira se rad u društvu, nego je društvo za razliku npr. od horde, omogućeno njime; (2) nije „društvo“ apsolutiziranje moderne subjektivnosti, nego je ono, obratno, relativna organizacijska funkcija znanosti kao rada koji je moderna subjektivnost koja traži organiziranog radnika s onu stranu diobe rada. Heidegger misli da je svojim stavovima uzeo u obzir i priznao osobito značenje Marxove misli danas. Međutim, ozbiljno uzeti Marxovu misao znači preći preko socio-logičkog apsolutiziranja društva k ergo-logičkom uviđanju ‘proizvodnih snaga’, kao supstancije-subjekta modernog svijeta. Nije, da tako kažemo Engelsovim riječima, društveni čovjek stvorio rad, nego je obratno, rad stvorio društvenog čovjeka.“ (Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 253.) I Axelos i Sutlić, u dijalogu s Heideggerom, neporecivo tvrde da je Marx ostao u horizontu metafizičkoga mišljenja. U preokretanju Hegelova sustava apsolutnoga duha (umjetnost-religija-filozofija) morala je nužno biti uspostavljena vladavina „imanentne transcendencije“. Osjetilnost ili materijalnost povijesti stoga nema izvanjskoga pokretača. Zbog toga se život kao proces proizvodnje u svojoj kontingenciji ne shvaća više iz razdvajanja ideja i zbilje. Dodajmo ovome još nešto iznimno važno. Heidegger je u nekoliko navrata posve izričito odredio da je moderno ili tzv. industrijsko društvo, gledajući sa stajališta novovjekovne ontologije, ništa drugo negoli „proširena subjektivnost“. (Martin Heidegger, Die Herkunft der Kunst und die Bestimmung des Denkens“, u: Petra Jaeger i Rudolf Lübbe (ur.), Distanz und Nähe. Reflexionen und Analysen zur Kunst der Gegenwart, Würzburg, 1983., str. 18. i Martin Heidegger, Vier Seminare, GA, sv. 15, V. Klostermann, Frankfurt am Main, 2005., 2. izd., str. 359.) Protežnost (extensio) je, kao što je poznato, karakter tjelesne ili materijalne supstancije u Descartesovu mišljenju. Kada se subjektivnost kao temeljna značajka tehničkoga mišljenja moderne metafizike širi, postaje ujedno sve više i više objektiviranom kategorijom mase. Tako se društvo nužno promeće u amorfno stanje, paradoksalno, posvemašnjega desubjektiviranja čovjeka. Masa ne posjeduje tehnologijsku moć, ali ima snagu potrebnu za društvene promjene. U tome su Marx i Heidegger suglasni. No, ono što je problematično jest da je Heidegger „nasjeo“ na Marxovu antropologijsku kritiku Hegela, a time i na njegove postavke o mogućnostima promjene kapitalizma iz radikalne volje proširenoga subjekta, dakle društva koje smjera univerzaliziranju rada i to iz ugroženosti „radničke klase“ u životnome dostojanstvu. Utoliko je ono što je Sutlić izveo u čitanju Heideggerove kritike Marxa za pitanje ove rasprave o Marxu i tehnosferi nedvojbeno odlučujuće. Ponajprije, ako je za Heideggera društvo samo „apsolutiziranje moderne subjektivnosti“, onda je problem u tome što Marx pojam kapitala udvaja u (a) društveni odnos i (b) stvar. To, pak, znači da je moderna subjektivnost ništa drugo negoli „stvar“ koja se postvaruje u načinu funkcioniranja tog društva. Ono je u potpunosti nešto izvedeno i konstruirano iz biti kapitala, te nema nikakvu svoju autonomiju, iako je još Hegel, te osobito mladi Marx u kritičkome čitanju Hegelova državnoga prava, prepoznao u „građanskome društvu“ najveći potencijal samosvijesti u otuđenome obliku. (Karl Marx, „Kritika Hegelova državnog prava“, u: Filozofsko-politički spisi, Fakultet političkih nauka, Zagreb, 1979. (str. 165-300.) S njemačkoga preveo Ante Pažanin. Čitav strukturalni obrat Marxa u odnosu na Hegela ovdje se začinje na taj način što sfera „građanskoga društva“ u razlici spram tzv. „političke države“ ima relativnu autonomiju od trenutka nastanka modernoga industrijskoga kapitalizma. Obrat klasično shvaćene politike u ekonomiju, a ekonomije u korporativno upravljanje „društvom“, označava istodobno progresivni trenutak u zbivanju kapitalizma kao sustava potreba različit od prethodnih formacija društvene organizacije moći. Marxova je kritika državnoga prava u Hegela stoga početak radikalne „dekonstrukcije“ svih političko-ideologijskih granica između onoga što je u načelu dvoznačno: proizvodnje-rada, slobode-nužnosti, društva-države. I tu valja vidjeti, nadalje, početak jedne još mnogo važnije „dekonstrukcije“ u filozofijsko-povijesnome tijeku razvitka od Aristotela preko Rousseaua i Hobbesa do Hegela. Radi se, dakako, o dijalektičkome procesu dokidanja/prevladavanja (Aufhebung) same diobe na „građansko društvo“ i „političku državu“ u traganju za novim modelom „društvenosti“ oslobođene nejednakosti u ekonomsko-političkome smislu i ropske podčinjenosti riziku preživljavanja u svijetu moderne mašinerije. Taj model radikalno drukčije „zajednice“ ljudskoga bitka vrlo će brzo biti nazvan komunizmom i odnosit će se na logiku prijelaza iz apstraktne društvenosti kapitalizma u konkretnu zajedničkost života. Njegova je toponomija s onu stranu „carstva nužnosti“. Vidi o tome: Vanja Sutlić, Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju, V. Masleša, Sarajevo, 1967., str. 391-393.) Kada se to ima u vidu, tada je jasno kako Marx oscilira u razmatranju ne samo biti povijesnoga razvitka, nego i u biti kapitala. Razlog tome nalazi se u Marxovoj analizi biti rada koja nije isto što i bit tehnike. Dok se, naime, rad pojavljuje za Marxa u preokretu Hegelova pojma duha i to kao transcendentalni uvjet proizvodnje roba u kapitalističkome društvenome poretku, tehnika mu je uvijek nešto što čovjek koristi teleologijski. Svrha tehničkoga djelovanja otuda nije u tehnici, nego u onome što radu podaruje karakter smislenoga djelovanja čovjeka. Nije sporno ono što Heidegger kaže, a što potpisuju i Axelos i Sutlić. Za Marxa je metafizičko razumijevanje bitka ono koje pretpostavlja vladavinu proizvodnje (poiesis). Međutim, taj poietički način djelovanja modernoga kapitalizma istodobno predstavlja društveni odnos između roba s njihovom uporabnom vrijednošću kao „stvari“. Čovjek u tome nije iznimkom. Njegovo se dostojanstvo, međutim, ne može izvesti iz etičkoga horizonta djelovanja u svijetu. Dostojanstvo čovjeka prebiva u njegovoj slobodi kao mišljenju vlastite egzistencije i to na eminentno praktičan način. Bez priznanja u zajedničkome svijetu (Mit-Sein) čovjek gubi orijentaciju. U kapitalskome načinu proizvodnje bitak se, dakle, svodi na proizvodnju kao otuđeni rad. No, ono što je pritom najvažnije jest da se moderno (industrijsko) društvo apsolutizira tek kada „proizvodne snage“ (znanosti, tehnika i industrija) u potpunosti određuju postvarenje (društvenoga) čovjeka kao funkcije (proizvodnoga) stroja. Ako se, kao što to filozofijski precizno kaže Sutlić, u Marxa radi o vladavini proizvodnih snaga koje su za njega neupitne i ničim ograničene, pa je otuda posrijedi vjera u bezuvjetni „napredak“ povijesti ništa drugo negoli nužnost prelaska čovjeka u drugu formu egzistencijalnoga odnosa spram prirode i društva ─ u posthumano stanje gdje kognitivni strojevi zamjenjuju čovjeka i postaju autonomnim objektima ─ onda se problem radikalno-revolucionarnoga mišljenja prakse kao preinačenja ili promjene svijeta više ne može jednostavno odvijati tako što će promjena uslijediti voljom tzv. subjekta revolucije. Umjesto takvog „voluntarizma“ i „aktivizma“ prema kojem se čitava povijest ozbiljenja Marxove misli odvijala u znaku revizije njegove temeljne nakane u lenjinizmu-staljinizmu, maoizmu, dogmatskim strujama zapadnoga marksizma 20. stoljeća, stvar je u onome što je posve obratno. I doista, obrat u biti kapitala i kapitalizma pretpostavlja suočenje s onim što je gotovo izvan povijesne dijalektike dokidanja/prevladavanja (Aufhebung) tzv. modernoga industrijskoga društva. Štoviše, ovaj se „obrat“ događa u onome što više nije bitak kao proizvodnja, a ni vrijeme kao dijalektika dvaju carstava („nužnosti“ i „slobode“). Umjesto tog metafizičkoga okvira mišljenja u znaku razdvajanja i sinteze potrebno je vidjeti nešto posve drukčije i drugo. Obrat se zbiva u logici razvitka proizvodnih snaga. Marx u Grundrisse i Kapitalu nije to samo naslućivao. Vidio je poprilično jasno tendencije kretanja u neposrednoj budućnosti. Sve je to nazvao procesima „automacije rada“. Tim se pojmom, dakle, upućuje na uvođenje mehaničke tehnologije kao apstraktnoga rada strojeva u procese promjene živoga rada kao stvaratelja vrijednosti. (Karl Marx, Grundrisse…, str. 592.) Kada se, dakle, rad u modernome društvu automatizira, postaje apstraktnim do krajnje granice između onoga ljudskoga i neljudskoga, na djelu je realizacija metafizike u tehničkome svijetu potreba. Taj svijet Sutlić u Praksi rada naziva svijetom rada. Njegova je temeljna značajka da je riječ o apsolutu rastvorenom do bitne pojave onoga što radu „danas“ ontologijski podaruje značajke supstancije-subjekta. Što je to drugo negoli znanstvenost znanosti u istovjetnosti onoga „fundamentalnoga“ i „aplikativnoga“, spoja tehnike (ruke) i tehnologije (uma). U tehno-poietičko-praktičkoj dimenziji „stvaralaštva“ s onu stranu razlike boga i čovjeka odvija se svjetska povijest na njezinome kraju. Pogledajmo kako to određuju Axelos i Sutlić. Prvo, Axelos. „Kada se tehnicističko otuđenje jednom nadvlada, tehnika će se moći razvijati integralno i bez otuđenja ako ostane pod kontrolom cjelokupnosti ljudske zajednice. Uvođenje planiranja u tehničku produkciju treba spriječiti da ona postane izvor eksploatacije i nereda. Poopćivši rad i postavivši osnove za integralni tehnologijski razvitak, kapitalističko društvo priređuje ono što će ga samoga dokinuti. Ono je univerzaliziralo rad, učinilo je da on otuđuje najviše što može, uspostavilo je praktičnu realnost apstraktnog rada što se izvodi u potpunoj ravnodušnosti.“ (Kostas Axelos, nav.djelo, str. 90-91.) Potom, Sutlić. „Paradigmatički oblik tog rada, koji se očituje kroz tzv. ‘industrijsko razdoblje’, ali se na njega ne svodi, jest znanstveni rad, radna znanost totalne metodičke predmetnosti predmeta, operativnosti operacija, raspoloživosti raspoloživog za sve i svako…koje ikad nastupi kao ‘subjekt’ raspolaganja, a da to, u krugu apsolutne raspoloživosti, nikad za sebe definitivno ne može svojatati. Za takvu znanost nema ničeg što bi se u svom iskonu (fizis) moglo oduprijeti konstrukciji i spravljanju, što već uvijek ne bi bilo postavljeno i u toj postavljenosti uopće imalo svoje postojanje (persistenciju) i sastoj, svoju trajnost i samostalnost. (…) Za ovu znanost, koja se proširuje do granica epohe i sabire u središtu ‘kruga’ u neprestanoj vrtnji, tzv. ‘tehnika’ nije tek njena puka primjena, niti je, obratno, znanost njena sluškinja…(…) Ta je znanost u biti tehno-logička, to jest ona je znanstvena tehnika, tehnička znanost…“ (Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 152.) Unatoč bitnih razlika između ova dva pristupa Marxu, što je već uočljivo na mjestu gdje Sutlić u navedenom tekstu tehniku razumije izvan metafizičkoga kruga značenja sredstva-svrhe, ali isto tako i za razliku od Heideggera ne dolazi do postavke kako je znanost ipak in ultima linea „funkcija“ biti tehnike u uspostavljenosti samoga postava (Gestell) koji predstavlja najvišu formu nihilizma u moderno doba, (Sve to vodi do postavke Maxa Plancka o bitku: ‘Zbiljsko jest ono što se može mjeriti.’ Smisao bitka je, dakle, mjerljivost, s kojom se ne uspostavlja tek ono ‘koliko’, nego naposljetku sâmo uvećavanje i ovladavanje bićem kao predmetom koje služi. To se nalazi već u Galilejevu mišljenju, a ono čak prethodi ‘Raspravi o metodi’. Otpočinjemo uviđati ne koliko je tehnika zasnovana na fizici, nego, naprotiv, da fizika proizlazi iz biti tehnike.“ – Martin Heidegger, Vier Seminare, V. Klostermann, Frankfurt am Main, 1977., str. 93. Vidi o tome: Žarko Paić, Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 11-61, 109-164 i 165-203.) nema sumnje da je Marxova misao sagledana mnogo dublje od svođenja na „ontologiju društvene promjene“, kako je to u 20. stoljeću izvedeno u Frankfurtovaca i kasnoga Lukácsa. (Vidi o tome: Theodor W. Adorno, Negative Dialektik, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1970. i Georg Lukács, Zur Ontologie des gesellschaftlichen Seins, sv. I, Werke, sv. 13, Luchterhand, Darmstadt, 1986.)Ona je, doduše, u ovim pristupima oslobođena od „refilozofikacije Marxa“ i njegova razdvajanja na dvije gotovo nepomirljive faze mišljenja. Sve je ovo dovelo do toga da se naposljetku čitav marksizam 20. stoljeća sveo na utopijske kritike kapitalističkoga društva i obrat od politike do kulture. Postmoderni obrat u kojem je zaslugom Althussera otpočelo povezivanje Marxa i Freuda te završilo apoteozom „slaboga subjekta“ u različitim inačicima pseudo-revolucionarnoga Kulturkampfa usmjerio je kritiku društva spram kritike nove kulture. Nije ovdje na djelu tek uistinu „ekscentrično“ čitanje Marxa uz pomoć Heideggera, jer je već vrlo rano bila etiketa „hajdegerijanskoga marksizma“ pripisana Alexanderu Kojèveu i Herbertu Marcuseu, po svemu nadasve različitim misliocima suvremenosti. Ono što ova dva pristupa posebno odlikuje jest iznimno precizna artikulacija svih pojmova i kategorija s kojima je Marx, unutar metafizičkoga ustrojstva filozofije u njezinom ozbiljenju, nastojao objasniti zašto je kapitalizam epoha vladavine totalno apstraktnoga vođenja života u njegovu svođenju na znanost i tehniku odnosno racionaliziranje bitka (mathema kao noema) i zašto se upravo u njegovoj imanentnoj „biti“, a ne negdje izvan „ovoga svijeta“, skriva mogućnost obrata u „carstvo slobode“. Usto, oba pristupa pokušavaju u dijalogu s Marxom i Heideggerom oblikovati vlastiti put mišljenja: Axelos to naziva planetarnim, a Sutlić povijesnim mišljenjem. (Kostas Axelos, Vers la pensée planétaire:Le devenir-pensée du monde et le devenir-monde de la pensée, Minuit, Pariz, 1964. i Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, Demetra, Zagreb, 1994.) Ono što povezuje pritom Marxa i Heideggera proizlazi iz zadaće ozbiljenja filozofije kao metafizike. Budući da je ta zadaća s Hegelom doživjela vrhunac unutar jednog kruga mišljenja, tada su i Marx i Heidegger kao mislioci nadolazeće zajednice po rangu i mjestu mišljenja istinski suvremenici. 1. 4. Deleuzeova ontologija „društava kontrole“: „Veličina Marxa“ i kraj dijalektike „Treći put“ u pokušaju da se Marx promisli s obzirom na ono najčudovišnije uopće u svijetu vladavine tehnoznanstvenoga eksperimenta u stvaranju „umjetnoga života“ (A-life) nije nikakva posebna interpretacija u smislu sustavne „refilozofikacije“ Marxa. Rekli smo već da se susrećemo s pokušajem da se Marxa oslobodi napasti Hegelove dijalektike i da ga se poput Spinoze i Nietzschea usmjeri mišljenju jedne posve iznimne „transverzalne ontologije“ s ključnim pojmom bitka kao postajanja (devenir). U neprestanom krugu transformacije događaja bitak se nikad ne može stabilizirati osim u promjeni. Iz svega je očito da je taj „treći put“ Deleuzeova analiza suvremenoga kapitalizma. Izvedena je besprijekorno u djelima napisanim s Felixom Guattarijem Anti-Edip i Tisuću platoa (L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophréniei Mille plateaux: Capitalisme et schizophrénie II.) iz 1972. i 1980. godine. I kao što je to slučaj upravo s Marxom, ova se djela ne mogu svrstati u rubriku „filozofije“ i „sociologije“. Jednostavno zbog toga što načinom mišljenja, stilom pisanja i novim kategorijalnim sklopovima pokazuju što se događa s razvitkom mišljenja koje i samo prelazi/nadilazi ograničena područja društveno-humanističkih znanosti. Ovdje se nećemo osvrtati na stavove o Deleuzeu kao o „većem marksistu od Marxa“ ili o njegovu „hipermarksizmu“, kako je to medijski atraktivno ustvrdio Jacques Donzelot. (Jacques Donzelot, Anti-Sociology, Semiotext(e), New York, 1977., str. 35-36.) Spomenut ćemo tek da je Gilles Deleuze planirao svoju posljednju knjigu nazvati Veličina Marxa (Grandeur de Marx) i posvetiti se u njoj razradi Marxova teorijskoga priloga onoga što su on i Guattari u Tisuću platoa imenovali iznimno plodotvornom kategorijom aksiomatike kapitalizma. U svakom slučaju, potrebno je unaprijed istaknuti da se za Deleuzea nikad ne radi o čitanjima i „pukim“ interpretacijama mišljenja nekog mislioca. Jer nije posrijedi metoda hermeneutike niti fenomenologije u Marxovu mišljenju, nego otrgnuće iz dijalektičkoga čeličnoga zagrljaja Hegela. Tek ovim činom omogućuje se razabrati kako ništa više nije u znaku proturječja i sinteze dokinutih suprotnosti. Umjesto toga, Marxovo shvaćanje kapitalizma treba dovesti do aksiomatike koja ne znači ništa drugo negoli dinamičan okvir stalnih preobrazbi kapitala u singularnosti „opće povijesti“ kao povijesti deteritorijalizacije/reteritorijalizacije. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Mille plateaux: Capitalisme et schizophrénie, Minuit, Pariz, 1980., str. 588-590.) Ovo nije pojam koji se tek nadovezuje sa značenjem aksioma u matematici i logici. Načela mišljenja iziskuju drukčija pravila. Stoga aksiomatika nadilazi značenje aksioma u smislu istinitog ili lažnoga stava o bitku bića. Radi se o stalnoj promjeni sustava pravila igre na taj način da se značenje igre određuje svagda iznova polazeći od događaja stvaranja novoga konteksta i situacije. Aksiomatski se poredak kapitalizma otuda ne može „propisati“ iz neke transcendentalne strukture koja jamči red i disciplinu. Umjesto takvog „zastarjeloga“ okvira sve teži preoblikovanju i dinamici kretanja. Uglavnom, za Deleuzea su kao i za kasnoga Wittgensteina sustavi pravila izvedeni iz logike uporabnosti mišljenja, jer je kapital investiranje u apstraktno-konkretni stroj realizacije životnih ciljeva koji su uvijek partikularni. Aksiomi se primjenjuju na empirijske situacije u kojima se događa proces razmjene između subjekata/aktera. Tome nasuprot, aksiomatika je ono partikularno u logici samoga događaja. Ništa nije unaprijed primjenjivo iz nekog univerzalnoga modela. Sve se reorganizira i iznova artikulira kao što to pokazuju novije teorije kaosa i nelinearnih skupova u fizici i matematici. Neki tumači Deleuzeova mišljenja iznose postavke da je u njegovim analizama u kojima se Marx pojavljuje kao paradigmatski teoretičar upravo ovog aksiomatskoga kapitalizma na djelu sve ono što ujedno obilježava duh poststrukturalizma i što ga odvodi u posve jedinstvene sfere suvremene teorije. Takvo je „čitanje Marxa“ utoliko vođeno idejom da je posrijedi događaj konstrukcije novih pojmova s kojima se moderni kapitalizam sâm preobražava u tehnologijski stroj. Na svim razinama izvedbe vlastite logike transverzalnoga djelovanja njegove su posljedice dalekosežne za život na Zemlji.(Simon Choat, Marx Through Post-Structuralism: Lyotard, Derrida, Foucault, Deleuze, Continuum, London-New York, 2010., str. 126-130.) Temeljni je bio promašaj marksizma i realnoga socijalizma 20. stoljeća u tome što je na tragovima Lenjina i njegove političke intervencije u društveni poredak kapitalizma kao imperijalizma uspostavio poredak totalne vlasti države kao „diktature proletarijata“ nad pokorenim ostacima građanskoga društva. Ta brutalna akcija kojom se politika kao djelatnost promjene odnosa u proizvodnji nametnula nad ekonomijom kao materijalnom infrastrukturom proizvodnje života nužno je umjesto svijesti o „revolucionarnoj akciji“, koja mora osloboditi nesmetani razvitak znanosti, tehnike i industrije, zastranila u permanentno „izvanredno stanje“. Umjesto dokidanja/prevladavanja (Aufhebung) države u logici nastanka modernoga ekonomskoga sustava za razvijene društvene potrebe čovjeka, poredak je realnoga socijalizma sa Staljinovim pečatom totalitarne politike logora poprimio karakter onoga što je sam Lenjin podvrgao kritici ─ imperijalizma. (Vidi o tome: Ivan Urbančič, Lenjinova „filozofija“ ili o imperijalizmu, Izdavački centar radničkog sveučilišta „Ivan Maslarić“, Osijek, 1981. Sa slovenskoga prevela Milojka Lalić. Urbančić na tragovima Heideggera i Nietzschea tvrdi da dijalektički materijalizam preuzima od novovjekovne metafizike volje za moći ideju osvajanja svijeta. Imperijalizam se, dakle, ne može shvatiti jedino „marksistički“, bolje rečeno „lenjinistički“ kao najviša faza kapitalizma, nego kao nastojanje da se brahijalnim sredstvima osvajanja svijeta bitak u potpunosti osvoji na način njegove redukcije na predmet i predstavu tehničke organizacije društva s pomoću Partije („diktatura proletarijata“). Imperijalizam je za Urbančiča nužan proces razvitka bitka kao volje za moć do krajnjih granica uspostave ontologijsko-povijesnoga događaja s onu stranu svake ontičke hipostaze „društva“ i „države“. Zaključak je ove iznimno poticajne analize bio u tome da se iza dijalektičkoga materijalizma kao imperijalizma skriva novi oblik nihilizma. To znači da je umjesto prevladavanja svijeta „carstva nužnosti“ na djelu njegovo ovjekovječenje i neprestana odgoda, što neizbježno dovodi do toga da umjesto hegelovskoga apsolutnoga duha kao ideje vladavine nad svjetskom poviješću vlada kolektivni um „diktature proletarijata“ – Partija. Podsjećam ovdje tek da je znamenita knjiga Georga Lukácsa, Povijest i klasna svijest: Studije o marksističkoj dijalektici (Geschichte und Klassenbewusstsein. Studien über marxistische Dialektik) iz 1923. godine bila najsustavnija obrana ove „strukturalne perverzije“ vladavine Partije nad društvom, tako da je Lukács hegelovski totalitet shvatio kao partijsko-državno vodstvo novoga Apsoluta na Zemlji i tako Staljinu izravno dao ontologijsko-političko utemeljenje.) Marksizam je, dakle, kao ideologija strukturalni obrat singularnosti radikalno-revolucionarnoga mišljenja u smjeru apsolutne moći posredovanja Partije. Time je na ovaj ili onaj način uvijek posrijedi i vjera u to da se društvo može osvojiti i kontrolirati njegov smjer razvitka vladavinom nad strojem onoga što Deleuze i Guattari u Tisuću platoa nazivaju „pra-državom“ (Ur-staat) kao uvjetom mogućnosti nastanka svake despotske ili totalitarne države. (Vidi o tome: Guillaume Sibertin-Blanc, State and Politics: Deleuze and Guattari on Marx, Semiotext(e), New York, 2016., str. 31-44. Vidi isto tako: Nicholas Thoburn, Deleuze, Marx and Politics, Routledge, London-New York, 2003.) Ovdje se susrećemo s dva temeljna pojma koja Deleuze razvija tijekom svojega „razračunavanja“ s dijalektičkim nasljeđem Marxa, no mnogo više s nasljeđem marksizma u 20. stoljeću. To su država i društvo (politika i ekonomija). No, nemoguće je više ustrajavati na dualizmu i autonomiji ovih područja. Problem je bio što je Marx, kako je to na intrigantan način uočila i Hannah Arendt, politiku ipak u krajnjoj instanciji razumio aristotelovski, kao težnju da se ostvari dobro zajednice kao nepolitički cilj ili svrhu dobroga života. Time je materijalistički obrat Hegela nužno morao pronaći tlo za „dekonstrukciju“ države kao apsoluta na Zemlji ili najvišeg mjesta posredovanja prirode i društva u razvitku objektivnoga duha. Ono što, međutim, Deleuze i Guattari ovim razotkrićem nomadskoga i „orijentalnoga“ u strukturi despotske države na tragu Wittfogela uvode iznova u igru jest posebno važno zbog toga što je Marx orijentacijska točka za novo razračunavanje s promijenjenim tijelom-bez-organa suvremenoga kapitalizma. Ekonomija se nipošto ne može reducirati na ono puko ekonomsko („društveno“) u smislu stroja proizvodnje kolektivnih želja. Bez nužnoga posredovanja imperijalne države koja nadilazi tradicionalno shvaćanje moderne nacije-države ona je neučinkovita. Time se pokazuje da je pitanje koje proizlazi iz Marxovih analiza u Kapitalu ključno za razumijevanje onoga što je u svemu tome „zastarjelo“ za suvremeno stanje stvari. Radi se, naime, o pitanju može li se kapitalizam sam od sebe urušiti tendencijskim padom profitne stope u situacijama periodičnih i cikličnih ekonomskih kriza. (Vidi o tome: Bernard Stiegler, Pour une nouvelle critique de l’économie politique, Galilée, Pariz, 2009.) Kapitalizam označava aksiomatski sustav dekodiranja tijekova informacija, roba i usluga na svjetskome tržištu. Kao poredak neprestane deteritorijalizacije/reteritorijalizacije kapitala u svoje dvije forme (živome i neživome radu, konkretnome i apstraktnome), njegovo je mjesto u metastabilnome poretku između tendencija stvaranja imperijalne Ur-staat proširene do razine planetarne moći i onoga što će Deleuze kritičkim usvajanjem Foucaultove hipoteze o disciplinarnome ili nadzornome društvu nazvati „društvom kontrole“. Budući da Deleuze protiv Hegela kao simboličkoga mjesta vladavine apsolutnoga duha kao metafizike u onto-teo-kozmo-antropologijskome ustrojstvu uzima za svjedoke Spinozu i Nietzschea, odlučno je da se mišljenju „velike sinteze“ dokidanja/prevladavanja (Aufhebung) suprotstavlja analitička operacija rastemeljenja povijesti kao teodiceje. I stoga se Marxov Kapital ne interpretira iz same stvari Marxova mišljenja. Ona je, kako smo to uvodno rekli, posthegelovska par excellence. Deleuze shvaća Marxove kategorije i pojmove kao „konceptualne alate“. Ali ih ne primjenjuje u analizama kao modele odnosno aksiome. Time je njegova „poststrukturalistička revizija“ oslobođena strogosti metode i sustava u analizi Marxa, ali i bitno usmjerena izvan svakog dogmatskoga marksizma i njemu pripadnih kontroverzi. Ono što preostaje u tom „prisvajanju“ pojmovne aksiomatike u promijenjenom značenju jest, dakle, pitanje o tome kako je moguće da se istodobno novi duh kapitalizma na kraju 20. stoljeća pokazuje kao vladavina korporacije i kao struktura nomadske egzistencije čovjeka. Drugim riječima, „društva kontrole“ za svoje funkcioniranje ne potrebuju nikakvo univerzalno pravilo po kojem je liberalna demokracija sveto pismo modernoga kapitalizma (ekonomije i politike). Umjesto toga, sve je moguće i sve je nužno. No, samo pod uvjetom da sve to „funkcionira“, to jest da se „bit“ globalno-planetarnoga kapitalizma i nadalje odvija u procesima postajanja-strojem u smislu tehnologije koja nije puka primjena znanosti, nego predstavlja rezultat sprege (feedback) tehnoznanosti i korporativnoga upravljanja onime što Deleuze i Guattari nazivaju sociusom. Nije otuda nipošto iznenađujuće da se Marx u tumačenju Deleuzea preoblikuje u mišljenje „povijesti kontingencije“. Kakav je, međutim, Deleuzeov stav o ključnoj „ontologijskoj“ operaciji mišljenja odnosa između proizvodnih snaga i odnosa u proizvodnji u Marxa? Vidjeli smo u dosadašnjem razmatranju kako je upravo to bitnim mjestom razilaženja i različitih pristupa u suvremenoj filozofiji s obzirom na pitanje o karakteru povijesno-epohalnih događaja poput „socijalističkih revolucija“ u 20. stoljeću i njihovih zastranjenja u „crnu knjigu komunizma“ s uništenjem ljudskosti i degeneracijom izvornoga smisla ne samo Marxova mišljenja, nego i svih pokušaja alternative društvenim i političkim formama kapitalizma. Deleuze i Guattari u Tisuću platoa jasno razgraničavaju dvije strategije u shvaćanju temeljnoga problema i svojevrsne dogme modernosti uopće. To su linearni napredak i mogućnost regresije, ali ne kao nešto što pritom ima „negativni“ prizvuk pada u barbarstvo. I u tome je moguće razabrati kako se Marxa kritički ne prevladava, već preusmjerava. Naime, nema spora o tome da Marx „vjeruje“ u bezgranični napredak koji proizvodne snage (znanosti, tehnika, industrija) unose u svijet. S druge, pak, strane, problem je u društvenim odnosima ili svijesti kao poopćenoj volji čovjeka za promjenom samoga društva i kulture, etičkoga vrednovanja i drugih aspekata svjesnoga života u povijesno nastalim oblicima sociusa. Marx ne može prihvatiti bilo kakav antimoderni ressentiment. Sve to ide tako daleko čak do te mjere da kritički raskrinkava različite utopijske zablude anarhista i socijalista 19. stoljeća koji pretpostavljaju selo i pastoralne krajolike gradskoj industrijskoj „otuđenosti“. Kapitalizam s njegovim kultom „apsolutne modernosti“, kako bi rekao pjesnik Arthur Rimbaud, Marx veliča protiv reakcionarnih ideja zastupnika „feudalnoga socijalizma“. No, Deleuze i Guattari pokazuju da se dokaz protiv dijalektičkoga trijumfa sinteze može naći posvuda u svijetu gdje dolazi do „suživota“ nomadskih društava bez kulture priznanja ljudskih prava i uvjetno rečeno postmodernih društava posvemašnje permisivnosti i hiperindividualizma. Aksiomatika kapitalizma „danas“ proizlazi iz transverzalne strukture moći, njezina fluidnoga i promjenjiva načina artikulacije. Što nam to govori? Ništa drugo negoli da su Deleuze i Guattari, uz kasnoga Foucaulta, među prvima vidjeli kako vladavina neoliberalizma krajem 1970ih godina pretpostavlja ovu „metastabilnost“. A to znači da su i slobodarstvo (libertarijanizam) i neokonzervativne tendencije u društvu i politici ono što kapitalizmu na zapanjujući način odgovara. Prilagodba na tzv. „vrijednosti“ posve oprečnih ideologija zbiva se gotovo bez ikakvih poteškoća. Štoviše, pokazuje se da je politika za razumijevanje tehnologijskoga stroja proizvodnje ekstraprofita nešto bitno drukčije od klasično shvaćene ideologije kao „lažne svijesti“. Ono što Deleuze i Guattari u Anti-Edipu imenuju „najmračnijom organizacijom onkraj svekolike ideologije“ odnosi se na posve drukčiji način proizvodnje svijesti ne samo o predmetu kapitalizma u formi fetišizma robe, nego ponajprije o formi transformacije svijesti u sam predmet refleksije. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie, Minuit, Pariz, 1972/1973., str. 324.) Otuda proizlazi da se ideologijom više ne može dohvatiti razvitak tehnologija moći kojim se neoliberalni kapitalizam služi u svojem trijumfu nad svim drugim oblicima društvene organizacije. Uostalom, o tome zorno svjedoče Deleuze i Guattari u jednom tekstu iz 1973. godine: „Ideologija nema ovdje nikakve važnosti: ono o čemu se ovdje radi nije ideologija i nije čak niti distinkcija ‘ekonomsko/ideologijsko’ ili obratno; ono što je ovdje na djelu jest organizacija moći. Budući da organizacija moći, tj. načina na koji se želja pojavljuje gotovo u onome ekonomskome, načina na koji libido investira ekonomski, progoni ekonomsko i oblikuje političke forme represije.“ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Desert Islands and Other Texts: 1953-1974. (ur. David Lapoujade), Semiotext(e), New York, 2004. str. 263. Preveo s francuskoga Michael Taormina. Vidi o tome: Benoît Dillet, „Deleuze’s Transformation of the Ideology-Critique Project: Noology Critique“, http://opus.bath.ac.uk/56124/1/Deleuze_s_Transformation_of_the_Ideology_Critique_Project_Noology_Critique.pdf ) Deleuze i Guattari uveli su stoga umjesto pojma ideologije onaj nadomjesni ─ noologija. Studij noologije uključuje „slike mišljenja“ u povijesnosti njihovih artikulacija u stvarnosti. Ne samo da se time implicitno nastoji pokazati kako u suvremenome svijetu tehnologijskoga razvitka, inženjeringa i korporativnoga ustrojstva kapitalizma nije moguće više govoriti o nekoj čistoj, intencionalnoj „lažnoj svijesti“. Time postaje jasno da se mijenja položaj i subjekta i supstancije čitavog procesa. Mišljenje se tehnologizira i rastjelovljuje, a društveni se poredak vladavine kapitalizma usmjerava upravo u ono što predstavlja transparentnu „bit“ procesa deteritorijalizacije/reteritorijalizacije kapitala. To je stroj želja u samome kognitivnome „središtu“ organizacije moći koji više ne reprezentira lažnu stvarnost. Umjesto toga on proizvodi „slike mišljenja“ i metajezik sukladan novome načinu legitimnosti kapitalizma. Što smo time dobili? Nesumnjivo, Marxova se kritika ideologijske proizvodnje svijesti „osuvremenjuje“. Time postaje plodotvornijom za doba digitalne ekonomije već otuda što Deleuze želju (ono nesvjesno) povezuje s novim tipom stroja tzv. trećega poretka kibernetike (ono kognitivno) u „društvima kontrole“. Osim „osuvremenjivanja“ iz svega proizlazi da se područje nesvjesnoga i stroja nužno mora sintetizirati. No, ova sinteza više nije dijalektičke naravi. Njezina je zadaća u sintetiziranju binarnoga kôda čime stroj u tehnologijskome smislu postaje uvjet mogućnosti nove spoznajno-praktičke djelatnosti. Što se, naposljetku, događa s Marxom i njegovim mišljenjem revolucije kapitalizma? Za Deleuzea je posve jasno da Marx kao i Spinoza i Nietzsche pripadaju aksiomatskome načinu mišljenja s kojim se na primjereniji način može razumjeti nastanak događaja, a ne postojanost bitka. Time ontologija povijesnoga procesa nije postala tek „zastarjelom“, jer se sve zbiva u ireverzibilnosti i transmutacijama, kontingencijama i nastanku „novoga“, pa tako i stari pojmovi gube opravdanje u sudaru s kompleksnom stvarnošću života. U biokibernetički moduliranim društvima ne postoje iznimke koja potvrđuju pravilo. Posve suprotno, iznimke (partikularnosti) proizvode nova pravila igre. Dijalektika je s Deleuzeom neotklonjivo suspendirana. Ali, Marx nije time postao „nesuvremenikom“. Što je onda još uopće „zastarjelo“ i stoga bez izgleda moguće buduće realizacije od „veličine“ Marxova mišljenja? Epilog: O „revoluciji“, „egzistenciji“ i „kaosu“ Kritika političke ekonomije, kako glasi podnaslov Kapitala, istodobno je kritika cjelokupne zapadnjačke filozofije kao ontologije i pokušaj uspostavljanja okvira za buduće „društvo“ s onu stranu regulacije potreba u tržišnome načinu djelovanja kapitalizma kao svjetsko-povijesnoga načina proizvodnje života. (Karl Marx, Das Kapital: Kritik der politischen Ökonomie, sv. I, MEW, sv. 23, Dietz, Berlin, 1962.) Spekulativno-dijalektička razina Marxova mišljenja ovdje se naprosto pretpostavlja. Stoga anatomija modernoga kapitalizma nije logičko-povijesni prikaz tzv. zbiljskoga stanja stvari, već ono što pripada realizaciji pojma i ideje kapitala kao takvoga. Kada se to ima u vidu, tada je pravo pitanje kako se i zašto Marxovo mišljenje može smatrati „zastarjelim“ za ono što danas pogađa razvitak tzv. kognitivnoga kapitalizma i njegove transformacije rada iz materijalne u informacijsku sferu. Ponajprije, Marx želi realizirati u tehno-poietičkoj praksi ono što je već do vrhunaca dospjelo u Hegelovoj ontologici povijesti ─ slobodu konstrukcije svijeta iz sfere duhovne proizvodnje. Stoga je opravdano govoriti, kao što to čini Vanja Sutlić, o dvije različite dijalektike s njezinim usmjerenjima: Hegelova je „konstruktivna“, a Marxova „destruktivna“. Prva se bavi izgradnjom pojma apsoluta, a druga razgradnjom apsolutnoga pojma. Nasuprot aksiomatskoj moći kapitalskoga načina proizvodnje sa svim modelima i tipovima društva u povijesti, koje Deleuze i Guattari u Tisuću platoa navode nastojeći suspendirati dijalektički razvitak povijesti kao „nužnosti“ i „progresivnosti“ od (1) primitivnoga komunizma, (2) drevnih gradova-država, (3) feudalizma, (4) kapitalizma i (5) socijalizma, Marxova je temeljna nakana bila u uspostavi realnih mogućnosti za nastanak komunizma kao istinskoga eksperimenta slobode. No, „pozitivno“ određenje poretka „zajednice“ (communitas) s onu stranu „građanskoga društva“ (socius) ostalo je na razini programatskih iskaza. Ne i više od toga. U Sutlićevu spisu predavanja Uvod u povijesno mišljenje: Marx-Hegel izvedeno je čak četrnaest postavki u kojima se pokazuje sve ono što je Marxu „ostalo skriveno i nepromišljeno“. Istaknut ćemo samo one prigovore koje nam se čine presudnima. Među njima je svakako derivativni karakter metafizički mišljenoga vremena s primatom prolaznosti; potom Rad u ontologijskome određenju koji ima natruhe antropologizma zaslugom Feuerbachove kritike Hegela; nepropitanost postavke o nadigravanju dva carstva („nužnosti“ i „slobode“), što stvara pomutnju zbog toga što nije uspostavljeno sintetičko jedinstvo u onome što dokida/prevladava (Aufhebung) mogućnost dualizma određenosti i neodređenosti čovjeka u povijesnome razvitku; karakter buduće proizvodnje i problem s tzv. fazama („socijalizam“ i „komunizam“); primat novovjekovnoga shvaćanja prostora iz dedukcije Kanta i Newtona; metafizička shema bitka i bivanja, historije i povijesti; te, naposljetku, pitanje buduće „zajednice“ u razlici spram preostataka primitivnih obrazaca života i kapitalističke apstraktne društvenosti. (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 162-164.) Je li na tom tragu moguće govoriti ipak o „funkcionalnoj nesuvremenosti“ Marxova mišljenja koje se, doduše, naziva i „historijski materijalizam“, ali iza tog se skriva mnogo složeniji pristup povijesnome zbivanju od svega onoga što će Engels i Plehanov, a danas Alain Badiou, revidirati kao „dijalektički materijalizam“? Najlakše bi bilo i stoga posve promašeno tvrditi da je Marx i danas „aktualan“ i da njegove „utopijske“ ideje o komunizmu nisu zapravo još uopće došle do ozbiljenja. Nije se teško, dakako, složiti s tvrdnjama mnogih „marksista“ nakon pada realnoga socijalizma 1989. godine u svijetu da zloduh totalitarnih grozota staljinizma, maoizma, Crvenih Kmera u 20. stoljeću ne znači i radikalno napuštanje Marxova misaonoga nasljeđa. No, kakvo je to nasljeđe i što ono uistinu pridonosi u razračunavanju s jedinim pravim pitanjem suvremenosti o biti tehnosfere kao posthumanoga stanja realizirane društvene entropije u kojem Rad kao apsolut povijesti u liku povijesnoga apsoluta više nije pokretač svega onoga što je Marx imao za pretpostavku? Za razliku od marksizma kraja 19. i čitavog 20. stoljeća, uključujući i postmarksizam s njegovim razumijevanjem kulture kao nove ideologije i repolitizacije društva, čiji je deficit mišljenja u tome što ne pruža konceptualne alate za shvaćanje tehnosfere, s rijetkim iznimkama poput Gillesa Deleuzea i Bernarda Stieglera, vidjeli smo da su dva mislioca na tragu i u kritičkome dijalogu s Heideggerom probili taj „mračni horizont“ u kojem se ideja „revolucije“ kapitalizma i „velikoga obrata“ povijesti reducirala na tzv. radikalnu društvenu kritiku i politički voluntarizam „klasne borbe“ kao Kulturkampfa. Sve to s Marxovim mišljenjem nema gotovo ništa zajedničko. U čemu je, pak, „tajna“ Marxove postmetafizičke otvorenosti za moguću budućnost, pod uvjetom da se promisli odnos između tehnologije i tehnosfere? Axelos na kraju svoje nadahnjujuće knjige o tome kaže: „Možda je vrijeme da…otpočnemo Marxovu misao razumijevati kao jednu Tehnologiju. Tehnologija bi onda čak predstavljala središte Marxove misli, njezinu svrhu i nerv. Tehnologija bi držala ključeve svijeta, tehnologijskim postajanjem čovjek bi se proizvodio kao čovjek, priroda bi postajala povijest, a povijest bi se preobražavala u univerzalnu povijest svijeta. (…) I u tehnologiji – čak poglavito u njoj – leži tajna dvostrukog aspekta svijeta i dviju strana otuđenja, pri čemu duhovni svijet odražava i sublimira nedostatnosti materijalnoga svijeta. Tehnologija, naposljetku, raspolaže tajnom spona koje ujedinjuju teoriju i praksu, mišljenje i djelovanje, logos i techné.“ (Kostas Axelos, nav. djelo, str. 351.) A što, međutim, ako je, i usuprot Axelosa, pa i Sutlića te Deleuzea, čitava „tajna“ onoga što Marx kao ni Heidegger nije mogao u bitnome otvoriti kao temeljni problem metafizike u njezinoj realizaciji. To jednostavno znači da iza Tehnologije ne stoji više nikakav bog transcendencije, jer tehnologija nije više pitanje metafizičkoga osvajanja svijeta iz duha teleologije (uzrok-svrha). Kako još uopće misliti povijesno nakon ovog procesa rastemeljanja svijeta? Kibernetika koja je zapravo u 20. stoljeću bila ono što je Marx u Grundrisse i Kapitalu nazivao „automacijom rada“, dakle primijenjena znanstvena tehnika ili tehnologija, to je mogla biti tek u svoja prva dva shvaćanja upravljanja sustavom i okolinom s pomoću ljudske nadzorne dimenzije. I stoga je Marx u tradiciji metafizike od Aristotela do Hegela stroj shvaćao instrumentalno. Zato je mogao komunizam postulirati kao „carstvo slobode“ u prostoru-vremenu „vječne sadašnjosti“ („nunc stans“) ili svojevrsnoga ponavljajućega kairosa. Čovjek u njemu nije više predodređen „radom“ kao mukom i trudom. „Proizvodnja“ u smislu duhovne samodjelatnosti postaje mu supstancijalnom oznakom bitka. Izraz koji je skovao u Grundrisse, a riječ je o slobodi kao eksperimentalnoj znanosti u kojoj stroj zamjenjuje čovjeka i tako mu produžava slobodno vrijeme za „višu djelatnost“, nije više mjerodavan za ovu egzistencijalnu „dosadu“ koju neoliberalni kapitalizam u svojoj najnovijoj „kognitivnoj“ fazi razvitka prodaje na tržištu kao „kreativnu ekonomiju“. „Zastarjelost“ je svakog postmetafizičkoga sustava u razračunavanju s logikom tehnoznanstvenoga načina proizvodnje samo u tome što mišljenje „o“ svijetu i njegovoj promjeni nema više smislenoga opravdanja. O kojoj se još to „promjeni“ uopće može govoriti kad je logika tehnosfere u njezinome „trojstvu“ računanja, planiranja i konstrukcije nastanak „umjetnoga života“ (A-life) i prelazak čovjeka u posthumano stanje. Tehnosfera nadilazi svojim kibernetičkim „trećim poretkom“ sve dosadašnje metafizičke razlike i postaje događaj čiste estetizacije života na razini „više djelatnosti“. Društva su već odavno u svojem postindustrijskome ili telematskome obliku s onu stranu razlike subjekta i objekta, kolektiva i individuuma. Samoorganizacija, samoproizvodnja i samoupravljanje u doba biokibernetičke kontrole života čini „društvene revolucije“ zastarjelim događajem borbe za ono što je još Hegel imao za pretpostavku ideje o „kraju povijesti“ ─ slobodu kao put duha od stanja prirodne nužnosti do realizacije u društvu i državi kao korporativnome načinu ljudske egzistencije u povijesti. Marxova je misao uistinu posthegelovska od početka do kraja i u sebi sabire čitavu povijest zapadnjačke filozofije kao metafizike. Njezin onto-tehnologijski smjer mišljenja, međutim, „danas“ ostaje na granicama onoga što kapitalizam kao „društveni sustav“ proizvodnje života bitno čini „zastarjelim“ povijesnim događajem apsolutne bezavičajnosti svijeta i nihilizmom povijesti kao usuda, udesa i spasonosnoga izgleda za obrat. Nije, dakle, zastarjelim tek Marxov zahtjev za revolucijom odnosa u proizvodnji (tzv. „društvena sfera“). Mnogo je više problematično to da kapitalizam kao način proizvodnje života pretvorenog u „dosadu“ i „narcizam“ estetske vladavine objekata ima karakter epohalne zastarjelosti u odnosu na primat novih informacijskih tehnologija (IT). Između razvijenih sustava estetskih objekata i dizajniranja samoga života protječe ono što je preostalo još od povijesti. Potrebno je stoga pronaći put s onu stranu neprestanog nadigravanja „revolucije“ i „egzistencije“ čovjeka. Nije to više problem s kojim se ustrajno bavio Marx kao i njegovi najmisaoniji interpreti u 20. stoljeću. Razračunavanjem s logikom nastanka i ovjekovječenja tehnosfere koja sama proizvodi svoje „mišljevine“ u čistoj tehnologizaciji života, kada bitak postaje „implozijom informacija“ a vrijeme „ekstazom komunikacije“, kako bi to rekao Baudrillard, (Jean Baudrillard, „The Ectasy of Coomunication“, u: Hal Foster (ur.), The Anti-Aesthetic: Essays on Postmodern Culture,The New Press, New York, 2002., str. 126-134. S francuskoga preveo John Johnston) anatomija globalno-planetarnoga kapitalizma zahtijeva prodor novih shvaćanja njegova prevladavanja. S onu stranu ljudskoga uopće prebiva mjesto sinteze logosa i techné. To je čudovišna oporuka onog nasljeđa koje od Marxa preuzima događaj slobode kao eksperimenta „više djelatnosti“, a ne krhotine razasute posvuda u trijumfu aksiomatike moći na sve višoj razini ovog kaosa koji se preobražava u metastabilni poredak apsolutne volje za moć. A s kaosom kao novim poretkom nema više povratka u doba „kada je željeti još pomagalo“. To je stanje s kojim otpočinje mišljenje autentične nadolazeće zajednice, tom našom još jedino preostalom zvijezdom vodiljom u ovim mračnim vremenima. Potrebno je, dakle, mišljenju drukčijeg predznaka od postmetafizike otvoriti prostor njegove kontingentne igre. Zbog dostojanstva i slobode onog što još preostaje od „veličine čovjeka“.

March 17, 2026
Zagonetka nadolazećega događaja

Zagonetka nadolazećega događaja

Sažetak: U članku se tematizira problem odnosa filozofije i teologije spram trijumfa suvremenih tehno-znanosti u stvaranju umjetne inteligencije i umjetnoga života. Autor pokazuje kako je tzv. svjetonazorni spor između „uma“ i „vjere“ u suočenju s pitanjem o ljudskoj egzistenciji u formi kibernetičkih sustava kaosa i kontrole ispod razine mišljenja primjerenoga suvremenosti. U ekstenzivnoj analizi mišljenja Heideggera i Deleuzea kao paradigmatskih filozofa za pitanje o sudbini metafizike danas, naglašava se da razlika između kraja metafizike u kibernetici i mišljenja razlike u otvorenosti nadolazećega događaja predstavlja korak u ono jedino nužno – pitanje o mogućnostima druge i drukčije povijesti. Naspram moći tehno-znanstvene logike preobrazbe svijeta u računanje, planiranje i konstrukciju, filozofija i teologija izvan tradicionalne metafizike moraju se suočiti sa svojim nepropitanim izvorima. Tehničko vrijeme porobljava autentičnu egzistenciju čovjeka i zatvara prostor svetoga za nadolazeći događaj. Umjesto anakronih pristupa tzv. borbe svjetonazora (teizam vs. ateizam) kao ideologijskih borbi za moć diskurzivnoga vladanja danas, potrebno je stvoriti pretpostavke za približavanje u susretu između „uma“ i „vjere“ s onu stranu svođenja filozofije i teologije na „pozitivne“ znanosti modernoga doba. Nadolazeći događaj nadilazi vulgarnu aktualnost vremena kao i budućnost u znaku tehničke konstrukcije. To je temeljno pitanje o smislu života danas u preostalome vremenu totalne tehnifikacije metafizičkoga sklopa bitka-Boga-svijeta-čovjeka. Ključne riječi: nadolazeći događaj, kibernetika, tehno-znanosti, filozofija, teologija, Heidegger, Deleuze, Uvod Postoje dvije dojmljive književne slike. One nam govore o „ugođaju“ u kojem nastaje razgovor između onih koji ljube mudrost (sophia) i onih koji su prijatelji vjere u božansko (theos). Prvu sliku spominje José Ortega y Gasset na početku ogleda O ljubavi napisanoga kao predgovor knjizi Victorie Ocampo Od Francesce do Beatrice: Uloga žena u povijesti. U ogledu o odnosu metafizičke i tjelesne ljubavi, španjolski filozof uzima stoičke i renesansne prispodobe ugode: vrt, užitak u objedu i pogled dvoje ljudi. Razgovor o ljubavi, međutim, nije drugo negoli temeljno pitanje o smislu egzistencije čovjeka u doba prijetećega uništenja. Na kraju se nalazi upečatljiva misaona slika o posljednjem tračku sunca u svečanoj agoniji u doba univerzalnoga sumraka svijeta. Razgovor o prijateljstvu i ljubavi završava svojevrsnom „vjerom“ u mogućnost prebolijevanja tog prijetećega sumraka zapadnjačke civilizacije, ali ne i njegova neumitnoga kraja. Drugu nam sliku podastire argentinski književnik Jorge Luis Borges u pripovijesti Besmrtnik. Radi se o fiktivnome dijalogu rimskih filozofa i teologa o besmrtnosti čovjeka. Prva slika upućuje na vedrinu razgovora, a druga smjera rezignaciji i dosadi. Razgovor o besmrtnosti Borges ironijski svodi na akademsku raspravu. Ona, doduše, neće promijeniti svijet. Ali mu neće posve ni naškoditi. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Čudovišno: Kraj čovjeka i zadaća umjetnosti“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 13-64.) Obje slike nastoje pripremiti za nešto što uopće omogućuje ono što nazivamo „ugođajem“. Nije, dakle, riječ o pukome ozračju u kojem se zbiva razgovor. Mnogo je važnije ono što razgovoru podaruje nešto više od pukoga dijaloga između dvoje. Između vedrine i rezignirane dosade možda postoji i nešto što nije u znaku suprotnosti. Možda je „ugođaj“ s onu stranu afirmacije i negacije. Nazovimo to otvorenošću kao približavanjem u razmaku između dvoje. Odakle dolazi ta otvorenost? Je li ona događaj susreta koji nadilazi postavljenost subjekta i moderni spor tzv. svjetonazora? Svaki je „ugođaj“, čini se, ponajprije učinak nekog događaja, bez obzira jesu li mu tragovi i znakovi vidljivi upravo „sada“ i „ovdje“ ili se, pak, naslućuju iz nadolazećega. U tom smislu „ugođaj“ nije puka konvencija, niti neutralni medij susreta. Da bismo pokazali kako se i na koji način u suvremeno doba vladavine tehno-znanosti razumije taj odnos, koji ne samo da omogućuje razgovor, nego ga štoviše urgentno iziskuje, valja se usmjeriti filozofijskome razumijevanju same „biti“ našega doba. Pitanje koje se čini odlučnim za razgovor nije neko usputno pitanje „o“ svijetu. U pitanju jest sam karakter svjetovnosti svijeta. Iz sklopa odnosa koji otvaraju svijet kao događaj bitka i vremena u postmetafizičkome razumijevanju proizlazi i pitanje o smislu tog odnosa. Takvo je pitanje ono koje pogađa istodobno filozofiju i teologiju. Nakana nam je pokazati kako se spram trijumfa tehno-znanosti u doba posthumanoga stanja nadilaženjem formi Boga i čovjeka u kibernetici i računalnoj inteligenciji stvaranjem sintetskoga života kao umjetnoga života (A-life) postavlja filozofija i to u mišljenju dvoje odlučnih mislilaca – Heideggera i Deleuzea. Njihove postavke ujedno su navlastite misaone paradigme u sporu i dijalogu s pitanjem o božanskome i Bogu u doba realizirane metafizike. Zašto Heidegger i Deleuze, a ne Heidegger i najznačajniji mislilac dekonstrukcije zapadnjačke metafizike – Derrida? Odgovor je jednostavan. Derrida je na tragu Heideggera izgradio temeljne pojmove svojega mišljenja. U kasnoj fazi je na tragu Lévinasa došao do svojevrsnoga etičkoga obrata. Uobičajeno se taj obrat naziva mesijanstvom bez Boga, etikom Drugoga i novim humanizmom. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Zajednica bez uvjeta: O dekonstrukciji subjekta moderne politike“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 393-432.) Deleuzeovo je mišljenje, usuprot tome, određeno upravo kritikom Heideggera. U pravilu se naziva novom metafizikom za tehno-znanstveno doba. Moguće je kazati da je utjecajem na sve razine diskursa o znanosti, filozofiji i umjetnosti to mišljenje najradikalniji slučaj rastemeljanja svih povijesno-metafizičkih pojmova od supstancije, Boga, subjekta, prirode, poretka svrhe i cilja povijesti, transcendencije. Odnos Heideggera spram „biti“ suvremenih tehno-znanosti jest pokušaj prebolijevanja tehničke sudbine Zapada i njoj primjerene metafizike. S druge strane, odnos je Deleuzea spram toga u afirmativnome potvrđivanju svijeta postajanja. Iz nove ontologije stvaranja preokretanjem metafizičkih kategorija od Platona do Kanta nastaje prostor beskrajne potencijalnosti događaja. Kada umjesto modalnih kategorija mogućnosti i zbilje djeluju virtualnost i aktualnost, filozofija kao stvaranje pojmova postaje eksperimentom mišljenja novoga svijeta. A ona nadilazi binarne opreke, primjerice, prirode-kulture, supstancije-subjekta. Preostatak neognostičkoga hermetizma u Deleuzeovu mišljenju vječnoga stvaranja upućuje na problem sekularnoga božanstva. (Vidi o tome: Joshua Ramey, The Hermetic Deleuze: Philosophy and Spiritual Ordeal, Duke University Press, Durham – London, 2012.) To se zbiva u eksperimentu tehno-znanosti danas. Oba su mislioca otvorili pitanje o događaju nadolazećega. Nije riječ tek o mišljenju budućnosti koja dolazi u znaku proširenoga pojma aktualnosti. Posve suprotno, nadolazeće se razlikuje od takve „futurologijski“ shvaćene budućnosti. Za Heideggera se događaj (Ereignis) odnosi na otvorenost bitka i vremena. Događaj proizlazi iz podarivanja, dara, prisvoja onoga što omogućuje da „ima“ bitka i vremena. Na zagonetan se način time pretpostavlja i pitanje o nadolazećemu Bogu i onome svetome. U mišljenju kasnoga Heideggera upravo događaj pretpostavlja skrbnu pripremu mjesta (topologija bitka) za drugi početak povijesti. Za Deleuzea, pak, događaj je izveden iz ontologije univoknosti bitka. Stvaralačka potencijalnost postajanja razlike i mnoštva nalazi se u eksperimentu filozofije, umjetnosti i znanosti. Stoga je odnos spram teologije i ideje Boga, unatoč naizgled radikalnih ateističkih i hilozoističkih stavova o odnosu materije i forme, stvaranja i stvorenoga, zapravo Deleuzeovo pitanje o mogućnosti mišljenja i djelovanja izvan svega što je povijesno imalo moć utemeljenja metafizičkoga sklopa bitka-Boga-svijeta-čovjeka. Na kraju ove rasprave podastrijet ćemo nekoliko postavki o mogućnosti drukčijega odnosa između uma i vjere na tragovima njihova mišljenja s obzirom na pitanje kraja metafizike i čovjeka u tehno-znanostima i kibernetici (Heidegger) te protokola događaja virtualne aktualnosti novoga stvaranja svijeta iz same „biti“ tehno-znanstvene konstrukcije života (Deleuze). 1. Heidegger: tehno-znanosti i nadolazeći događaj U drugom dijelu predavanja naslovljenoga „Fenomenologija i teologija“ održanoga 1927. godine u Tübingenu na poziv evangeličkoga Teologijskoga društva, Heidegger je pod nazivom „Filozofija i teologija“ već na početku kritički odstranio ono što se i danas još uvijek provlači kroz spor i dijalog između uma i vjere: „Vulgarno shvaćanje odnosa između teologije i filozofije orijentira se rado na formama opreke vjere i znanja, objave i uma. Filozofija je objavi daleko, od vjere slobodno tumačenje svijeta i života; teologija, – tome nasuprot – jest izraz vjeri primjernog, u našem slučaju kršćanskog shvaćanja svijeta i života; filozofija i teologija tako uzete tada su izraz napetosti i borbe dviju svjetonazornih pozicija. Ovaj se odnos ne odlučuje znanstvenom argumentacijom, nego načinom i razmjerom i snagom svjetonazornog uvjerenja i navješćenja. Mi uzimamo problem ovog odnosa otpočetka drukčije, i to kao pitanje o odnosu dviju znanosti.“(Martin Heidegger, „Filozofija i teologija“, u: Kraj filozofije i zadaća mišljenja: Rasprave i članci, Naklada Naprijed, Zagreb, 1996., str. 63. S njemačkoga preveo Branko Despot) Heidegger ne podrazumijeva da su filozofija i teologija pozitivne znanosti. Njihova „pozitivnost“ jest jedino u tome što je u filozofiji riječ o ontologijskome korektivu ontičkoga, a u teologiji se radi o pozitivnosti i znanstvenosti događaja povijesne objave vjere u Boga. No, izvor pozitivnosti nije u pozitivizmu modernih znanosti. Kao što je poznato, pojam pozitivnosti od novoga vijeka određuje Kantovu transcendentalnu filozofiju. Tri kritike (čistoga uma, praktičkoga uma i moći suđenja) odgovaraju na pitanje o bitku bića i vremenu iz bestemeljne postavljenosti samoga bitka. Postavljenost bitka proizlazi iz pozitivnosti zasnivanja metafizike. Ona je ujedno pitanje o bitku, biću i biti čovjeka. Iz trijade neizbježno slijedi i pitanje o Bogu. Stoga se od Kanta metafizičko razumijevanje novoga vijeka postavlja i kao razumijevanje onto-teologijskoga čina zasnivanja ili utemeljenja uma. Tek iz njegova zasnivanja pozitivnost znanosti ima svoje legitimno podrijetlo. Istina zasnivanja leži u dvojnosti uma i vjere. Transcendencija samoga bitka otvara se pritom za Kanta nužno u postulatima božanskoga i Boga kao stvari-o-sebi (Ding-an-sich). Pozitivnost se, dakle, mora razumjeti polazeći od pitanja o ontologijskome činu apriornosti uma pred događajem objave vjere. Heidegger je u doba rasprave „Filozofija i teologija“ u predavanjima o Kantu i metafizici imao u vidu problem „početka“ i „zasnivanja“ opreke koja usudno određuje odnos filozofije i teologije. (Martin Heidegger, Kant und das Problem der Metaphysik, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2010. 7. izd.) Um i vjera nisu ponorom odijeljeni. Umna vjera ili vjera u um s kojom racionalizam sebe uspostavlja sekularnom metafizikom novoga vijeka nužna je forma utemeljenja pozitivnih znanosti. Bez tog čina nije moguće uspostaviti znanstvenu sliku svijeta kao paradigmatsku za zapadnjačko mišljenje. Isto tako nije moguće legitimirati ideju o bezuvjetnome napretku povijesti razvitkom samoga uma u formi samosvijesti. Hegelova spekulativno-dijalektička logika povijesti kao apsolutne znanosti duha predstavlja vrhunac ovoga procesa. (Martin Heidegger, Leitgedanken zum Enstehung der Metaphysik, der neuzeitlichen Wissenschaft und der modernen Technik, GA, sv. 76, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2009.) Stoga je teologija u kršćanstvu svjetsko-povijesna znanost o temelju vjere. Teologija bez temelja vjere jest, doduše, moguća. Ali kao što je to pokazao Kierkegaard, vjera se mora otvoriti iz slobode same transcendencije. Kao takva ona pripada metafizičkome obzorju povijesti. U oba slučaja, suočavamo se s onim što filozofiju i teologiju, paradoksalno, dovode na istu razinu, unatoč bitnih razlika. Umjesto dva načina egzistencijalnoga iskustva, odnosno o dvije mogućnosti egzistencije čovjeka, koje se ne isključuju već uključuju u onome što ih omogućuje, a to je događaj svijeta i života, na djelu je destruktivna praksa svjetonazorne redukcije. Na taj se način filozofija i teologija nalaze u položaju da umjesto sukoba i borbe oko „istine“, potpadaju pod nešto krajnje ne-filozofijsko i ne-teologijsko. Riječ je o pozitivnosti modernih znanosti. One isključuju mišljenje i vjeru kao ono što predleži prvim i posljednjim pitanjima o svijetu i životu. To čine u ime znanstvenoga napretka i traganja za „istinom“ određenoga okružja bića. Prema tome, treba ozbiljno shvatiti mnogo navođenu Heideggerovu misao, ali često posve krivo protumačenu, da „znanosti ne misle“. (Martin Heidegger, Was heisst Denken?, M.Niemeyer, Tübingen, 1984., str. 4.) Razlikovanje mišljenja kao osmišljavanja (Besinnung) onoga nadolazećega i mišljenja kao znanja o onome što jest (bitak bića), omogućuje da se ova radikalna postavka shvati iz ontologijskoga okružja razlike mišljenja kao filozofije i mišljenja kao znanosti. Heidegger mnogo dublje misli tu povijesno-epohalnu razliku. Za njega se mišljenje od samoga početka razlučuje na osmišljavanje (Besinnung) i na računanje (Rechnen). Prvo se odnosi na mitopoetsku refleksiju na bitak, a drugo spravlja i praktično preoblikuje prirodu i čovjeka. Stvarajući nove svjetove znanost je dinamički odnos spram bitka. Promišljanje misli na svijet kao poetski događaj. U njemu dolazi do sabiranja i susreta božanskoga i smrtnoga, neba i zemlje. Računanje pretpostavlja mišljenje o bitku kao okružju bića. Naposljetku, ta je razlika bitna razlika između teorije i prakse. Osmišljavanje označava teorijsku praksu bez radikalne promjene bitka. S računanjem nastaje konstrukcija. Zahvaljujući tome moguće je stvoriti umjetni život iz biti tehnike. Filozofija i pjesništvo jedini su pravi modeli refleksivnoga mišljenja. Matematika i fizika, pak, određuju tehno-logičku narav modernih znanosti. (Martin Heidegger, „Zur Frage der Bestimmung der Sache des Denkens“, u: Reden und andere Zeugnisse eines Lebensweges (1910-1976), GA, sv. 16. V.Klostermann, Frankfurt/M. 2000.) Pritom je bjelodano da filozofija misli ono što jest u njegovu nastanku, razvitku i mogućnosti kraja u vremenu. Nasuprot tome, znanosti ne propituju vlastite temelje „pozitivnosti“. Povijesno mišljenje zato nadilazi ontologiju. Mišljenje znanosti, naprotiv, uvijek je mišljenje o nečemu u smislu određenoga okružja bića – od prirode i znanosti o životu kao što je biologija do, primjerice, kulturnih sklopova ljudskoga života i znanosti kakva je antropologija kulture. U konačnici, u predavanju o odnosu filozofije i teologije, kao i u nizu predavanja o filozofiji i faktičnosti religioznoga iskustva (Martin Heidegger, Phänomenologie des religiösen Lebens, GA, sv. 60, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2011. 2. prerađeno izd.) krajem 1920-ih godina, među kojima se izdvaja i predavanje o temeljima ontologije od neoplatonizma do Tome Akvinskoga, Heidegger se radikalno nastojao razračunati s obje strane redukcije, gotovo „ideologijskih“ borbi tzv. svjetonazora. Ovo trebamo imati u vidu posebno danas. Opreka vjere i znanja, odnosno vjere i mišljenja kao uma, nije ipak samo stvar modernosti kao borbe oprečnih svjetonazora. Vulgarnost takvoga pristupa ne pomaže susretu egzistencijalno drukčijih pristupa svijetu i životu. Naprotiv, time se zapravo dovodi do nelagode i još većih razmirica kako u praktičnome djelovanju, tako i u onome što pripada području teorije. Umjesto opreke, mogućnost susreta ne dolazi, kako bi se moglo pomisliti, iz nenačelnoga saveza filozofije i teologije protiv pozitivnih znanosti. Budući da filozofija i teologija pripadaju humanističkim znanostima, ali se ne bave izričito „čovjekom“ u smislu antropologije, tada je odnos između objave vjere i uma kao znanja spram onog znanja koje nadilazi oboje, mudrost i vjeru, ne samo pitanje egzistencijalnih mogućnosti drukčijega mišljenja i vjere. To je prije svega pitanje kako filozofija i teologija mogu odgovoriti na „bit“ tehno-znanstvenoga doba. Očito je da to doba nije više svjetsko-povijesna nova epoha. Kako je Heidegger naglašavao od 1930-ih do kraja 1960-ih godina, to je doba kraja metafizike. Ono se realizira u kibernetici. (Martin Heidegger, „Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“, u: Zur Sache des Denkens, M.Niemeyer, Tübingen, 1969., 2. izd. str. 61-80. i Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), V.Klostermann, Frankfurt/M., 1989.) Ukratko ćemo se zadržati na ovoj radikalnoj postavci. Za filozofiju i teologiju danas ona ima dalekosežno značenje. Što, dakle, pretpostavlja postavka o kraju metafizike kao filozofije? Prvo, riječ je o kraju onto-teologijske strukture mišljenja. Tako nazivamo filozofiju od samoga početka u Heraklita i Parmenida do kraja u Hegela. Bitak i Bog u vremenskoj dimenziji „prisutnosti“ određuju autentično razumijevanje vremena. Kada bitak zamjenjuje informacija, a Boga nadomještava genetski kôd programa u tehno-znanstvenome stvaranju umjetnoga života, kibernetika suvereno vlada u formi realizirane metafizike. Dvojstva su nestala u korist singularnosti događaja. Već je otuda jasno da Heidegger razlikuje ono što jest „istinsko“ od „lažnoga“, autentično od vulgarnoga. Ta je razlika u temelju njegova mišljenja od spisa Bitak i vrijeme do posljednjih seminara u Provansi krajem 1960-ih godina. Gotovo je samorazumljivo da ono autentično, istinsko, zbiljsko leži u iskonu i nadolazećemu. Nasuprot tome, ono vulgarno pripada aktualnosti kao prisutnosti. U svim se metafizičkim kategorijama i pojmovima pojavljuje taj paradoks vremena. Derrida je posebno na to skrenuo pozornost. Od početka (iskona) i kraja (arché i telos), ponavljanje, podređivanje, transformacija i permutacija uvijek se određuje iz povijesti značenja (sens) – to jest, jednom riječju, iz povijesti – čije se podrijetlo može uvijek iznova stvoriti ili čiji se kraj uvijek može naznačiti u formi prisutnosti. To je razlog zašto se može kazati da su kretanja bilo koje arheologije kao i bilo koje eshatologije sudionici ove redukcije strukturalnosti strukture i uvijek nastoje shvatiti strukturu na temelju pune prisutnosti koja se nalazi s onu stranu igre. Ako je tome tako, tada se cijela povijest pojma strukture, prije pukotine o kojoj govorimo, mora misliti kao niz podređivanja središta središtu u lancu povezanih određenja središta. /…/ Povijest metafizike poput povijesti Zapada jest povijest ovih metafora i metonimija. Njihova matrica….jest određenje bitka kao prisutnosti u svim značenjima te riječi. Pokazat će se da se sva imena odnose na osnove, na počela, ili na središte koje je uvijek određeno nepromjenljivom prisutnošću – eidos, arché, telos, energeia, ousia (bit, egzistencija, supstancija, subjekt), alétheia, transcendentalnost, svijest, Bog, čovjek itd.“ – Jacques Derrida, „Structure, Sign and Play in the Discourse of the Human Sciences“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1979., str. 279-280. Prema tome, identitet i razlika leže u izvorima metafizičkoga mišljenja. Ono se jedino može razviti u svoja dva načina „prisutnosti“ (ousia, supstancija, „bit“): (1) transcendenciji i (2) imanenciji. Prvi način mišljenja pripada platonizmu. Iz njega nastaje utemeljenje bića iz Božjega uma, odnosno iz ideje. Drugi je, pak, način mišljenja onaj koji određuje primat ovosvjetovnosti nad onostranošću. Od novoga vijeka njime se određuje mišljenje Spinoze i Nietzschea. Ali, pitanje o kraju metafizike za Heideggera jest bitno dvoznačno. Ne radi se samo o filozofiji kao „pozitivnoj“ znanosti o umu (logos, ratio). Sve što pogađa filozofiju vrijedi za teologiju (vjeru) i umjetnost (osjećaj i doživljaj). Kada se metafizika misli iz najdubljega izvora zapadnjačkoga mišljenja već je uvijek posrijedi nešto „fatalno“. To nije ništa drugo negoli mišljenje početka i kraja. Unutar njegova okvira pojavljuje se ideja svrhe i cilja. Značenje riječi „smisao“ proizlazi iz razumijevanja povijesti kao događaja koji unaprijed ima svoj cilj i svrhu. Nije nimalo neobično da će s Leibnizom od novoga vijeka racionalizam biti ujedno novom teodicejom svjetske povijesti. Svrhovitost povijesti odgovara modalnoj kategoriji nužnosti događanja. Razlika spram toga može biti očito samo dokidanje teleologijskoga shvaćanja povijesti. Umjesto svrhe i cilja, umjesto nužnosti razvitka ideje od iskona do kraja povijesti, suvremena filozofija se s Deleuzeom upušta u postupak radikalnoga rastemeljenja metafizike. Slučaj zamjenjuje nužnost, emergencija vječan i nepromjenljivi poredak prirode, a događaj virtualne aktualizacije dolazi na mjesto mogućnosti zbiljske povijesti. Riječju, rastemeljenje „nužno“ mora pretpostaviti da bitak nestaje u postajanju, a da proces i eksperiment kao vodeći pojmovi tehno-znanosti ovladavaju onime što je preostalo od povijesti u iščeznuću. Bitak i Bog uistinu gube razlog svoje opstojnosti na starim temeljima. Živimo li u doba kraja metafizike kao vladavine nihilizma ili smo osuđeni na njezine stalne preobrazbe i nadomjeske? No, o kakvom je događaju uopće riječ? Heidegger pokazuje da događaj nije tek podarenost, dar i prisvoj onoga svetoga iz čega tek može dospjeti nadolazeći Bog. Potrebno je nešto mnogo jednostavnije od očekivanja nenadanoga, kako to imenuje Heraklit u jednom fragmentu. Potrebno je pripremno mišljenje o nadolazećem Bogu. S onu stranu teologijskoga iskustva povijesne objave možda iskrsava drukčije mjesto božanskoga. Pripremno mišljenje drugoga početka s onu stranu čitave dosadašnje filozofije i umjetnosti zahtijeva obrat metafizike unutar nje same. (Martin Heidegger, Besinnung, GA, sv. 66, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1997.)Kraj metafizike, dakle, nije „faktičnost“ dovršetka jedne prisutnosti u formi povijesti filozofije. Ovdje se radi o kraju epohalnih mogućnosti mišljenja koje se rastvorilo u znanosti. S modernom tehnologijom to je mišljenje dospjelo do forme tehnosfere. Onto-teologijsko podrijetlo metafizike dovršava se u onome što Heidegger naziva postavom (Gestell). Bit tehnike počiva u postavu. S tim pojmom nestaje filozofija kao mišljenje bitka i vremena. Znanost u svojoj „biti“ odsada postaje kibernetika kao opća metateorija postavljenosti „bitka“, „bića“ i „biti“ čovjeka. Nestanak filozofije ne treba shvatiti udesom mišljenja. Ne iščezava filozofija kao forma mišljenja u smislu njezina faktičkoga kraja. Glavni problem Heideggerova puta mišljenja bilo je razračunavanje s Hegelovom idejom apsolutne znanosti duha. Bitak na kraju postaje čista ideja u svojoj znanstvenosti. Otuda čitava povijest metafizike ima značajke realiziranoga nihilizma. Suvremeno doba pokušava se suočiti s problemom kako ta forma u kojoj filozofija djeluje i nakon njezina ozbiljenja u kibernetici još može biti odlučnom za nadolazeći događaj druge povijesti. Nije li to aporetično u samoj ideji početka i kraja filozofije? Heidegger, dakako, pretpostavlja Hegelovu misao o apsolutnome duhu. U njemu se dovršavaju filozofija, religija i umjetnost. Apsolutna filozofija, religija i umjetnost za Hegela predstavljaju likove apsolutnoga duha. Metafizika u tom okviru postaje događaj apsoluta. Sinteza povijesti i vječnosti, bitka i Boga, događa se kao apsolutnost povijesti. Prebolijevanje metafizike, prema tome, nije dijalektički način mišljenja dokidanja i prevladavanja u nečem višem što nužno dolazi uvijek aposteriorno. Nasuprot dijalektike, Heideggerovo mišljenje jest čuvanje i dopuštanje bitku da povijesno-epohalno prebiva u događaju bez moći negacije. Umjesto gradnje i razgradnje, utemeljenja i rastemeljenja, ovo mišljenje „pozitivno“ misli bitak u njegovu povijesnome poslanstvu kao udesu (Geschick) slobode i kontingencije. Što je to – apsolut? Nema sumnje da se ovom riječju uspostavlja razlika između onog što jest vertikalno osustavljeno te u svojoj cjelovitosti ima oznake moći regulacije bića i upravljanja njima na temelju jedinstva ideje i zbilje, subjekta i supstancije. S Hegelom nestaje mogućnost dualizma između stvaranja i stvorenoga. Ali ipak nije moguće da se ovosvjetovnost postavi ispred onostranosti. Platonsko načelo transcendencije ovdje djeluje u energetskoj moći apsolutnoga duha. U sebi takva moć sinteze obuhvaća povijesno događanje od početka do kraja. Utoliko je ideja apsoluta spram pojma totalnosti slična odnosu pojmova bitka i bića u ontologiji. Bitak nadilazi biće. Čuva ga i omogućuje. Ali ga ne ozakonjuje na način akcidencije događaja. Kada se, dakle, filozofija za Heideggera dovršava u tehničkome razdoblju svijeta, tada više ni bitak ni bića, a naravno niti vrijeme nisu slobodni i autonomni u svojem povijesnome odnosu. Posljedice ovoga udesa tek sada osjećamo u potpunosti. Apsolutni događaj njihova kraja jest ujedno doba totalne kvantifikacije. Vladavina tehnike nad mišljenjem identiteta i razlike ima crte totalnosti. Heidegger će u provansalskim seminarima krajem 1960-ih godina svoju poznatu postavku o biti tehnike kao postava (Gestell) pojasniti dovođenjem u svezu kvantne fizike i nastanka mogućnosti stvaranja novoga života iz logike biofizike: „Sve to vodi do postavke Maxa Plancka o bitku: ‘Zbiljsko jest ono što se može mjeriti.’ Smisao bitka je, dakle, mjerljivost, s kojom se ne uspostavlja tek ono ‘koliko’, nego naposljetku sâmo uvećavanje i ovladavanje bićem kao predmetom koje služi. To se nalazi već u Galilejevu mišljenju, a ono čak prethodi ‘Raspravi o metodi’. Otpočinjemo uviđati ne koliko je tehnika zasnovana na fizici, nego, naprotiv, da fizika proizlazi iz biti tehnike.“ (Martin Heidegger, Vier Seminare, V.Klostermann, Frankfurt/M. 1977. str. 93.) Razmjeri ovoga obrata su čudovišni. Naime, kako je ovdje precizno rečeno, tehnika se ne svodi na paradigmatsku znanost o prirodi kao bitku novoga vijeka – fiziku. Sada sama znanost o prirodi u smislu kozmologije i biologije postaje „funkcija“ nove tehnologije. Riječ tehnika u Heideggera, dakako, odnosi se na metafizičke izvore od Grka. Techné jest ujedno način bitka čovjeka u odnosu spram prirode (physis). Zato ima oznaku sredstva. No, istodobno se u tom pojmu pomišlja na svrhu (télos). S pomoću svrhe se umjetničko djelo iz kaotične prirode oblikuje u predmet kultne uporabe. Ljepota nastajućega predmeta nije moguća bez sveze tehnike i proizvođenja (techné i poiesis). Novovjekovna se tehnika iz logike opreke sredstva i svrhe posve mijenja u novi sklop. Kao što subjekt i subjektivnost moderne tehnike određuju nastanak nove svijesti, a ne obratno, tako je zahvaljujući tehničkome sklopu modernih znanosti bitak postao sama postavljenost (Gestell). Otuda slijedi da bitak više nije ništa postojano i trajno, vječno i nepromjenljivo. Prema tome, božanskost Boga u doba moderne tehnike nestaje u korist znanstveno proizvedene druge prirode. Bit postava više nije ništa bitkovno u smislu mogućnosti povijesne kontingencije. S postavom nestaje ontologijsko jedinstvo bitka, bića i biti čovjeka. Transformacija bića iz živoga u neživo stanje te iz neživoga u živi događaj preobrazbe dovodi do toga da Heidegger napušta klasične ontologijske sheme. One su posve neprimjerene za objašnjenje „apsolutnoga“ događaja. Tek s njime nastaje doba kibernetike i tehno-znanosti. Tehnika od novoga vijeka postaje tehnologijom. Umjesto alata kao sredstva za rad, tehnologija mijenja klasične pojmove uzročnosti i svrhovitosti. Kako valja shvatiti ovu promjenu? U nekoliko navrata Heidegger je ukazivao na promjene ranga pojmova uzroka (causa formalis, causa materialis, causa efficiens, causa finalis). Učinkoviti uzrok u novome vijeku zasjeda na mjesto formalnoga uzroka. To znači da instrumentalno određenje prirode zadobiva rang preobrazbe prirode u objekt znanstvenih istraživanja. Kada tehnika mijenja izvor prirode, na djelu je postavljanje bitka u stanje isporučivosti informacije za neko drugo stanje. Učinak promjene pretpostavlja već uvijek „subjekt“ koji omogućuje promjenu. Radi se, dakako, o promjeni bitka u postav (Gestell). Ali, ta je promjena u sebi dvostruka: (1) promjena bitka i (2) promjena bića i biti čovjeka. Prvo ujedno označava promjenu ontologijskoga mjesta božanskoga i Boga, a drugo uzdizanje čovjeka na ispražnjeno mjesto supstancije-subjekta povijesti. Umjesto Boga vladavina čovjeka određuje doba moderne povijesti. Proces nadomještanja Boga čovjekom označava doba radikalne sekularizacije. U svim područjima „života“ – od politike, društva, kulture, umjetnosti – događa se ovo prevrednovanje vrijednosti. (Vidi o tome: Hans Blumenberg, Säkularisierung und Selbstbehauptung, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1974.) Bit tehnike leži u postavu (subjektivnosti subjekta). Tehnologija svoju „bit“ ima u isporučivosti informacije za transformaciju bitka kao energije. Iz ovoga je jasno da odnos tehnike i tehnologije označava odnos postavljanja subjekta i promjene stanja. Nije više stvar u determinizmu prvoga uzroka. Učinkovitost povratne sprege (feedback) postaje odlučnom. Kao univerzalna znanost za tehničko doba kibernetika se može opisati horizontalnim nabačajem svijeta. Tehno-znanstvena konstrukcija događaja pritom igra presudnu ulogu. Kibernetika (izraz potječe od grčke riječi kibernetes, a označava onoga koji upravlja, kormilari brodom) jest opća znanost o upravljanju sustavima prijenosa, pohranjivanja i čuvanja informacija te primjeni analitičkih i matematičkih modela u svrhu predviđanja i opredmećenja stvarnosti. Utemeljitelji su kibernetike Norbert Wiener i Hermann Schmidt. Koncem 1940-ih godina iz matematike i informatike nastaje ideja o univerzalnoj znanosti primjene informacija u konstruiranju stvarnosti i njezinome racionalnome upravljanju. Prostorni se prijenos informacija odvija: (1) između subjekata (antropo-kibernetika); (2) na biološkome području (bio-kibernetika); (3) između strojeva (konstrukcijska kibernetika); (4) u procesima života društva, politike, kulture (opća kibernetika). Temeljni pojmovi kibernetike su otuda: (a) mjerenje, kodiranje i prijenos informacija; (b) algoritmi i sustavi obrade podataka; (c) svjesno upravljanje okolinom; (d) posljednji je cilj kibernetike u kontroli svih drugih subjekata/aktera informacijskoga procesa i predviđanju promjene događaja u okolini (matematička teorija igara). Vidi o tome: Norbert Wiener, The Human Use of Human Beings: Cybernetics and Society, Da Capo Press, New York, 1988.) Svrhovitost procesa u samoj strukturi tehnologije mijenja značenje bitka, bića i biti čovjeka. Heidegger je mišljenjem postava kao biti tehnike konačno napustio metafizičko razumijevanje povijesti i otuda tradicionalnu ontologiju. Informacija koja omogućuje komunikaciju nije tek nova riječ kibernetike za stare pojmove metafizike. Ovdje se ulazi u prostor-vrijeme čudovišnoga dokidanja relacijskih struktura na temelju uzročnosti i svrhovitosti. Ako su odnosi bili povijesno određeni vertikalnim zasnivanjem središnje strukture (Boga, ideje, supstancije, subjekta), kako bi to rekao Derrida, tada je bjelodano da s kibernetikom nestaje mogućnost božanske providnosti i povijesnoga samoodređenja. Pojam kontrole procesa razmjene informacija zamjenjuje vjeru u Posljednji sud. Sklop koji nastaje s postavom omogućuje prelazak iz jednoga stanja u drugo. Iz informacije se prelazi u transformaciju, iz „biti“ događaja u posthumano stanje umjetnoga života (A-life). (Vidi o tome: Friedrich Kittler, „Martin Heidegger, Medien und die Götter Griechenlands. Ent-fernen heisst die Götter nähern“, u: Die Wahrheit der technischen Welt: Essays zur Genealogie der Gegenwart, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2013., str. 377-390. (ur. i pogovor Hans Ulrich Gumbrecht) Bit se tehnike pokazuje danas kao informacijsko-komunikacijski postav tehnologije u značenju moći, aparata i vladavine nad prirodom i svijetom uopće. Tehnika u tehnologičkome sklopu djeluje, dakle, onako kao što jezik djeluje u svijetu apsolutne komunikacije. Jezik čini uvjet mogućnosti interakcije. Isto tako on je i sredstvo-svrha nove tehničke interaktivnosti. Bit jezika nadilazi sklop informacije-komunikacije. Jezikom se otvara svijet u njegovim bitnim mogućnostima. Kada se svijet preobražava u tehnički sklop, sam se jezik zatvara u dispozitiv novih tehnologija. Umjesto jezika sada govori binarni kôd kompjutorskoga programa. Da je tome tako svjedoči uspon pragmatike značenja jezika u digitalno doba. Sve se svodi na uporabu i dekodiranje informacija u zajednici korisnika. Sam jezik postaje know-how ili sustav informacija potrebnih za komunikaciju. Ona je, pak, unaprijed određena pojmom privremenih zajednica korisnika. (Jean-François Lyotard, La condition postmoderne, Minuit, Pariz, 1979.) Vječnost otuda nepovratno iščezava u protokolima aktualnosti na svim razinama umrežavanja (networking). Vidjeli smo da tehnika postaje „bit“ modernih znanosti. Ona je pokretač temeljnih promjena u razumijevanju metafizičkoga sklopa bitak-Bog-svijet-čovjek. Mjerljivost otuda nije posljedica ovoga obrata. To je jedini mogući način te stoga nužan i neizbježan u uspostavljanju tehno-znanosti kao paradigmatskoga načina mišljenja suvremenoga doba. Kada informacija preuzima sve ono što je imalo karakter skrivenosti i tajne, nalazimo se u transparenciji zbiljske konstrukcije događaja. Više događaj ne dolazi nenadano i nepredvidljivo. Planiranje i predviđanje u futurologijskome mišljenju modernih znanosti čini napredak društava i tehničke civilizacije svođenjem nadolazećega na budućnost kao aktualiziranje jedne i jedine mogućnosti zbiljskoga. Točnije rečeno, umjesto vladavine neizvjesnosti i mogućnosti nalazimo se u tiraniji tehničke nužnosti. Vrijeme se u potpunosti svodi na „mjeru“ tehničkoga vremena rada. S njime se porobljava sloboda čovjeka u kapitalskome načinu proizvodnje. Na taj se način ono vulgarno kao aktualno uspostavlja jedinom mjerom vremena, a autentičnost slobode kao povijesna mogućnost egzistencije postaje tlapnjom ili utopijom. (Vidi o tome: Bernard Stiegler, La technique et le temps, 1:La faute d’Epiméthée, Galilée, Pariz, 1994.) Vanja Sutlić jasno pokazuje granice i razmjere ovoga tehnomorfnoga mišljenja svođenja vremena na aktualnost i futurologiju: „Jer što je ‘futurologijsko mišljenje’? Budućnost koja bi trebala da nekako otkrije i odredi životnost, da život (=bitak) fiksira u njegovoj životnosti (=smislu) – Heidegger se oko toga trudio ne uspjevši, po vlastitom mišljenju, u svojoj onto-hronijskoj orijentaciji iz razdoblja Sein und Zeit-a – ta budućnost je zajedno sa ‘slobodnim vremenom’, vremenom definiranim kao ‘vrijeme za višu djelatnost’ i razvoj kao takav, za razvoj koncentrata svega ljudskog u ‘znanosti’ i ‘racionalnom’ radu, ta budućnost se usitnjuje u sutrašnjicu, prekosutrašnjicu, itd., pa svako ovakvo udaljavanje nije ništa drugo nego približavanje u neposredni zadatak rada, proširivanje operacije subjekta (=rada).“ (Vanja Sutlić, „Urgentnost radikalno revolucionarnog mišljenja: Uz prevladavanje metafizičke sheme ”stvaralaštvo’- postvarenje’, u: Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritika kirptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb, 1987., str. 100-101. 2. prošireno i popravljeno izdanje) Nastanak razlike tehnike i tehnologije odlučna je za shvaćanje odnosa tehno-znanosti spram uma i vjere danas. Vidjeli smo da Heidegger polazi od pretpostavke da stvar mišljenja biti tehnike pada u samu onto-teologijsku strukturu metafizike. U nekoliko predavanja, a posve izričito u znamenitome predavanju „Pitanje o tehnici“, pokazuje se da razumijevanje pitanja ozbiljenja filozofije u kibernetici nije stvar faktične povijesne konstelacije moderne tehnologije. Drugim riječima, unatoč tome što se procvatom novovjekovnih znanosti koncem 17. i 18. stoljeća razvija misao o prirodi kao području tehničkoga opredmećenja s vrhuncem u Descartesovoj i Leibnizovoj ideji beskonačnosti, kako to pokazuje Foucault u arheologiji znanja, za Heideggera podrijetlo tehnike seže mnogo dublje u povijest. (Michel Foucault, Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti, Golden marketing, Zagreb, 2002.S francuskoga preveo Srđan Rahelić) Ono leži u bezdanu čitave zapadnjačke filozofije. Tehnika kao tehnologija, doduše, nastaje u novome vijeku. S industrijskom revolucijom 19. stoljeće će postati društvena epoha moderne. Odnos znanosti i produktivnosti u ekonomiji postat će izvor determinističkoga shvaćanja povijesti. Ali, problem koji Heidegger razrađuje odnosi se na mišljenje sâmo u svoja dva načina pojavljivanja: (1) filozofiju i (2) znanost. Ono što vrijedi za filozofiju pogađa isto tako teologiju i umjetnost. Od samoga početka metafizike tehnički usud mišljenja određuje čitavu zapadnjačku civilizaciju. Ova masivna postavka otklanja bilo kakve povijesno-genealogijske nedoumice. Heidegger nije povjesničar ideja i filozof znanosti. U njegovu mišljenju od Bitka i vremena do posljednjih predavanja i seminara 1960-ih godina u prvi plan postavlja se razlikovanje slobodnoga i autentičnoga načina mišljenja i egzistencije čovjeka naspram ne-slobodnoga i vulgarnoga. Stoga bitak označava istinu kao neskrivenost (aletheia). Otvorenost ili neskrivenost bitka podaruje mogućnost slobode kao autentičnosti egzistencije. Kada je sloboda ugrožena, bitak doseže najveću opasnost nestanka. Tehnika je upravo takav način otkrivanja. Kroz njezino se otkrivanje prikriva istina bitka. Bit tehnike otuda ne može biti ništa tehničko. (Martin Heidegger, „Die Frage nach der Technik“, u: Vorträge und Aufsätze, G.Neske, Pfullingen, 1954., str. 13-54.) Kada se to ima u vidu, tada je razlika „biti“ tehnike i „biti“ tehnologije u tome što Heidegger u mišljenju postava (Gestell) uvodi u promišljanje pitanje o tehničkome karakteru mišljenja kao računanja, planiranja i konstrukcije. Odmah valja kazati da Heidegger strogo ne izvodi ovu razliku. Uvodimo je ovdje samo zato da bismo učvrstili razliku između analognoga i digitalnoga doba. S tehnikom smo u analognome dobu industrije i strojeva. Kada djelujemo s novim tehnologijama informacija-komunikacija (kompjutori), nalazimo se u digitalnome okružju živih strojeva. Umjesto promjene prirode (tehnika) sada je riječ o promjeni života (tehnologija). Nije nipošto slučajno da temeljno pitanje filozofije i teologije danas nije više pitanje o bitku, Bogu, svijetu i čovjeku, već o nastanku i kraju života kao takvoga. Tehnika pripada računalnome karakteru mišljenja u prirodnim znanostima poput matematike i fizike. Konstrukcija se odnosi na tehnologiju prijenosa informacija. Upravo je to značajka kompjutorskoga načina generiranja zbilje. Dok je tehnika uvijek vezana uz analogni sustav prirode, tehnologija prelazi u digitalni poredak mreža s onu stranu razlike prirode i kulture. Ono što ih povezuje u novi sklop jest kibernetički pojam kodiranja informacija. Bez toga ne postoji mogućnost buduće komunikacije između sustava. U teoriji medija Niklasa Luhmanna, primjerice, ne komuniciraju ljudi, već sustavi i njihovi akteri. (Niklas Luhmann, Die Realität der Massenmedien, Westdeutscher Verlag, Opladen, 1995. 2. prošireno izd.) Tehnika je ukorijenjena u dimenziju prisutnosti vremena kao „sada“, a tehnologija, usuprot tome, pretpostavlja konstruiranje vremena kao „tijeka“ niza sada u budućem. Na taj se način digitalni model pojavljuje kroz primat prostorne dimenzije virtualne stvarnosti nad otvorenošću vremena u svoje tri dimenzije (bilosti, prisutnosti i budućnosti). Aktualnost istiskuje prošlost i ono nadolazeće. Zbog vladavine aktualnosti u digitalno doba sve postaje ubrzano, dinamičko i mobilizacijski ustrojeno. Što neki sociolozi nazivaju društvima ubrzanja ili društvima iščeznuća ima svoje podrijetlo u biti tehnike. Samo se na taj način može objasniti kako implozija informacija stvara gubitak sjećanja. Digitalni zaborav tamna je sjena preobrazbe živoga sjećanja u datoteke ništavila. Što povezuje tehniku i tehnologiju? Odgovor je u planiranju budućnosti kao aktualnosti na temelju znanstvenoga projektiranja svijeta. Bitak se, dakle, unutar tehno-znanstvenoga sklopa mišljenja već uvijek određuje trijadom mjerenja, računanja i planiranja. Kvantificiranje bitka odgovara eksperimentiranju s prirodom kao umjetnom okolinom. Nije samo izvanjska priroda umjetnom odnosno ne-živom u tradicionalnome shvaćanju ontologijskih kategorija. To je um i svijet, slike mišljenja i slike zbilje. Umjetna inteligencija unutar kibernetike predstavlja rezultat tehno-znanosti. Što je krajnje značenje ovoga procesa promjene metafizike uopće? Moglo bi se unaprijed kazati da je riječ o transformaciji pojma moći i slobode. Mišljenje Zapada jest bitno tehničko mišljenje. Kada ga se svede na zajednički nazivnik, riječ je o onome što Heidegger naziva računanjem (Rechnen) a ne osmišljavanjem (Besinnung) ili mitopoetskim kazivanjem. U cjelini, zahtjev za kontrolom sustava i okoline posljedica je djelovanja biti tehnike u novome okružju društva, politike i kulture. (Vidi o tome: Stefan Rieger, Kybernetische Anthropologie: Eine Geschichte der Virtualität, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2003.) Heidegger jasno vidi da u napretku tehnologije ne djeluje samo linearna shema. Mnogo je važnije da metoda i eksperiment proizlaze iz „biti“ novoga znanstvenoga pristupa svijetu. Bitak postaje informacijom, a odnosi između bića komunikacijom. Ono što je uvjet mogućnosti tog sklopa kao mreže događaja jest prijelaz iz tehnike u tehnologiju. Tehno-znanosti više nisu pozitivne znanosti „o“ prirodi. Njihova je temeljna značajka u konstrukciji same prirode kao pozitivne znanosti. Zahvaljujući preobrazbi neživoga u živo, stroj iz svoje mehaničke ili tehničke „prirode“ postaje živim strojem kojim se upravlja kibernetički. A budući da je riječ o sklopu u kojem interakcija zamjenjuje odnos subjekta i objekta, očito je da kibernetika kao opća znanost o upravljanju sustavima omogućuje postajanje svijeta umjetnim životom i živim strojem. Život se više ne razmatra kao neproračunljivost, neizvjesnost, podarenost i prisvoj (Ereignis). Nastanak i slučaj u sustavima optimalne kontrole zamjenjuju jednokratnost i neponovljivost. Singularnost u kompleksnoj okolini živoga i neživoga postaje temeljni pojam posthumanizma. U čemu je Heideggerov bitan prilog raspravi o dosezima i granicama shvaćanja života u kibernetici kao dovršenoj metafizici? Ponajprije, on je jasno ukazao da klasični pojmovi fizike kao paradigmatske znanosti o prirodi poput energije, mase i brzine zamjenjuju pojmovi biogenetike kao što su informacija s njezinim tijekom koja posjeduje moć genetske strukture organizma. Genetski kôd informacije povezuje, dakle, uvjetno rečeno novu ontologiju s novom epistemologijom, bitak i svijest. Nastanak novoga nije više reprodukcija vječne prirode i nepromjenljivoga bitka, nego spajanje i cijepanje jezgre ili matične stanice s drugim živim organizmom. Biologija postaje paradigmatska znanost posthumanizma. To znači da se čovjek kao i sva druga bića nužno pojavljuje „slučajem“ rekombinacije živoga i neživoga, uma i stroja u tehno-znanstvenoj konstrukciji sintetskoga načina stvaranja života. U predavanju naslovljenom Opuštenost (Gelassenheit) iz 1955. godine Heidegger je citirao američkoga kemičara Stanleya kako dolazi vrijeme kada će život biti u rukama kemičara koji će biti u stanju sintetizirati i promijeniti supstanciju života svojom voljom. (Martin Heidegger, Gelassenheit, Klett-Cotta, Stuttgart, 2012. 15. izd., str. 52. Vidi o tome: Miguel de Beistegui, The New Heidegger, Continuum, London – New York, 2005., str. 107. ) Nije potrebno posebno isticati kako je to već postalo zbiljom. Tehno-znanosti se više ne bave starom dobrom prirodom. One konstruiraju umjetnu prirodu, a život sintetiziraju spajanjem različitih „supstancija“. No, kada se sve rečeno sažme, preostaje pitanje: je li kibernetika kao uvjet mogućnosti preobrazbe bitka-Boga-svijeta-čovjeka u sklop tehno-znanstvene prakse sustava i okoline živoga-neživoga tek posljednja riječ zaborava bitka i otuđenja čovjeka? Ili s njom tek ulazimo u otvorenost druge povijesti? Ako je ovo potonje posrijedi, tada je pitanje je li ta otvorenost uistinu mogućnost nove i istinske povijesti i nadolazećega Boga s onu stranu metafizike kao temelja i moći sudbine nad slobodom. Znamo da je Heidegger svoje mišljenje nazivao putovanjem. Razlika spram besciljnoga lutanja jest u tome što putovanje ima u sebi neki preostatak „vjere“ u spasonosno. Ono mora doći na kraju puta. Putovanje je jedinstveni događaj. Ali nije riječ o sigurnome i unaprijed izvjesnome dolasku na odredište. S druge strane, ideja putovanja ima u sebi početak i kraj. Bitak od iskona označava sudbinu. U njoj se skriva poslanstvo kao događaj u kojem se sabiru jezik i mišljenje u otvorenosti ili neskrivenosti. Kada se sudbina misli izvan svođenja na fatalnost ili na Božju providnost kao ne-slobodno samo-određenje, tada je riječ o primatu modalne kategorije nužnosti pred mogućnošću i zbiljom. Vremenska dimenzija mogućnosti jest ono nadolazeće ili budućnost kao nabačaj. Ovdje se ne ozbiljuju sve mogućnosti. One, naime, nisu beskonačne. Već su uvijek dvostruko položene u svijetu. Ozbiljenje im je bitno vezano uz odluku o promjeni stanja stvari. Mogućnost i ne-mogućnost proizlaze iz Istoga. Stvar mišljenja stoga je uvijek i stvar bitka. Razlika je u tome što mišljenje ne utemeljuje bitak, već bitak omogućuje mišljenje kao slobodu svagda drugoga početka. Prošlost i sadašnjost su određene svezom zbilje i nužnosti. Kada je riječ o autentičnome događaju, uvijek se povezuje mogućnost promjene stanja sa zbiljskom nužnošću da ono nadolazeće ima karakter očekivanja i nade u spasonosni obrat. Heidegger je otuda govor o posljednjem i nadolazećem Bogu kao i govor o kraju umjetnosti i novome početku pjesništva (Kunst und Dichten) izvodio iz bitne razlike između metafizike i njezina prebolijevanja. (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1989.) Ali to nije značilo povratak u neki mitski iskon koji je već bio i dogodio se. Događaj je u sebi otvoren. Razlog je u tome što otvorenost događaja istodobno označava kraj epohalnih mogućnosti filozofije i teologije na temeljima metafizičkoga dvojstva onostranoga i ovostranoga, ideje i zbilje, biti i pojave. Što je zapravo Heidegger suprotstavio tehno-znanstvenome mišljenju kao konstrukciji „umjetnoga života“? Vjeru u novi um? Kraj metafizike i dolazak spasonosnoga Boga pred prijetnjom uništenja i razaranja svijeta i čovjeka? Rekli smo već da nije riječ o nostalgiji za bitkom. Još manje se misli na povratak u iskon kao nešto povijesno prošlo. Ni vjera niti um nisu alternative unutar kruga Istoga. O kakvom se onda nadolazećem Bogu u Heideggera uopće radi? Je li taj Bog mišljenja metafizike zalog vjere ili, pak, Bog koji analogijski jamči događaju njegovu strukturu sklopa četvorstva neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika, što je bila konačna stvar Heideggerova mišljenja? Posljednje riječi u njegovu oporučnome razgovoru za tjednik „Der Spiegel“ objavljenome nakon smrti 1976. godine glase: „Samo nas još jedan Bog može spasiti.“ Te riječi nisu izgovorene „slučajno“ i „uzgred“. One su uistinu zagonetka njegova mišljenja događaja nakon kraja metafizike u kibernetici i tehno-znanostima. Ali spasonosno (soterion) ne dolazi iz visina beskonačnosti nekog nedokučivoga Boga (Dies absconditus). Ono dolazi iz „svete vatre“. Za dolazak je potrebna skrbna priprema mjesta svetoga bez metafizičke ukorijenjenosti u „um“ i „vjeru“. S onu stranu filozofije i teologije kao onto-teologijskoga ustrojstva metafizike nadolazeći Bog više ne podaruje umjetnosti opravdanje kao što je to bilo u Grka i u židovsko-kršćanskoj predaji. U bezdanu svjetova iziskuje se mišljenje istine bitka izvornije od umjetnosti kao pjesništva (Dichten). Heideggerov je put mišljenja na zagonetan način okret u samoj „biti“ onoga što sam naziva onto-teologijskim ustrojstvom metafizike. Ako iz „biti“ događaja proizlazi novi povijesni sklop u kojem filozofija i umjetnost otvaraju drugi iskon povijesti, tada je pitanje nadolazećega Boga očito mnogo više negoli pitanje prebolijevanja tehničkoga svijeta. Heidegger ne iskazuje nostalgiju za iskonom ili apsolutom, kao što se ne priključuje nostalgiji za kršćanstvom povratkom mišljenju događaja kod sv. Pavla poput suvremenih neomarksističkih filozofa (Badiou, Vattimo, Agamben, Žižek), kako to tvrdi slovenski filozof Tine Hribar u knjizi Nietzscheovo Evanđelje. (Tine Hribar, Evangelij po Nietzscheju, Nova Revija, Ljubljana, 2002.) Ono što čini temeljni problem Heideggerova mišljenja s onu stranu metafizike pokazuje se u tome što se filozofija i teologija u srazu s logikom tehno-znanosti nalaze u stanju egzistencijalne praznine. Korak u ono iskonsko ne znači otuda ništa drugo negoli korak u prostor-vrijeme jezika kazivanja događaja otvaranja novoga svijeta. Svijet je, pak, bez jezika prazan i napušten. U biti umjetnosti leži to jednostavno stanje-između djela i događaja, taj trenutak stvaranja novoga u suigri kaosa i poretka. Pred totalnim nihilizmom tehničkoga doba ovo mišljenje opuštenosti i razmaka spram postava konstrukcije umjetnoga života ne čini se zbiljskom alternativom. Razlog je u tome što je upravo iz same „biti“ filozofije od Grka povijest postala pozitivno izlaganje tehnosfere. Što čini „bit“ tehnosfere? Odgovor je u trojstvu nemetafizičkih kategorija: računanje, planiranje, konstrukcija. Zato je trijumf tehno-znanstvenoga mišljenja vidljiv u spoju stvaranja novih svjetova (geneza) i njihove umreženosti u sustave optimalne kontrole (konstrukcija). Sve drugo gubi se u mitopoetskome iščeznuću pred nezadrživim prodorom umjetnoga života (A-life). 2. Deleuze: tehno-znanosti i ontologija razlike 1927. godine Alfred Whitehead u djelu Proces i realnost piše da „sekularizacija pojma Boga funkcionira u svijetu kao rekvizit mišljenja i kao sekularizacija drugih elemenata iskustva.“ (Alfred N. Whitehead, Process and Reality: An Essay in Cosmology, The Free Press, New York, 1978., str. 207.) U gotovo sličnome tonu Gilles Deleuze i Felix Guattari u spisu Što je filozofija? iz 1991. godine kažu da filozofija ima zadaću „stvoriti nove načine egzistencije, bliske životinji i stijenama, načine egzistencije koji obnavljaju vjeru u ovaj svijet, u ovaj život.“ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, What is Philosophy?, Columbia University Press, New York, 1994., str. 74.) Odmah valja kazati da Deleuzeova filozofija razlike na „planu imanencije“ nije puki materijalizam. To je osebujna hermetička misao stvaralačke prakse svijeta. Stoga nije riječ o pukom preokretanju metafizičkih kategorija transcendencije u imanenciju, onostranosti u ovosvjetovnost. Deleuze je u okviru spisa Razlika i ponavljanje izvršio obrat klasične sheme kategorija modaliteta u Kanta. Umjesto transcendentalne logike djelovanja sheme moguće-zbiljsko-nužno, postavio je novo pravilo. Virtualno se odsad nalazi u razlici spram aktualnoga, a pojam stvarnosti konstruira se kao događaj aktualizacije virtualnoga mnoštva događaja. Ne povezuje ih samo jedan uzrok. Stanje stvari čini mnoštvo neusporednih učinaka. (Gilles Deleuze, Difference and Repetition, Columbia University Press, New York, 1995.) U iskazanome odjekuju pojmovi teorije suvremenih znanosti poput mreže, povratne sprege (feedback) i odnosa sustava i okoline. Uz kibernetiku tu su još teorija kaosa i teorija složenosti (complexity). Svi se sustavi složenosti zasnivaju na asimetričnome odnosu između različitih skupova kao što su biološki, fizički, psihički i društveni. Sustavi nužno smjeraju ravnoteži kada su dosegli stanje entropije. Deleuze tako otvara prostor promišljanju svijeta kao stvaralačkoga kaosa. (Vidi o tome: Mark Bonta i John Protevi, Deleuze and Geophilosophy: A Guide and Glossary, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2004., Manuel de Landa, Intensive Science and Virtual, Continuum, London – New York, 2002., Iliya Prigogine i Isabelle Stengers, Order out of Chaos, Bantam, New York, 1984., Helga Novotny, „The Increase of Complexity and Its Reduction: Emergent Interfaces between the Natural Sciences, Humanities and Social Sciences“, u: Theory, Culture & Society, Vol. 22, br. 5/2005., str. 15-32.) Umjesto linearne povijesti razvitka, u ontologiju razlike on uvodi pojam plana imanencije. Složenost i kaos su samo novi pojmovi za nastanak čistoga događaja. Na taj način prvi uzrok ili Bog kao transcendencija svijeta više ne odlučuje o metafizičkome utemeljenju. Bez vrhovnoga označitelja koji je zasnivao razlike na temelju identiteta, povijest se odvija bez nadređene strukture svrhe i cilja u razlici stvaranja i stvorenoga. Ovaj je obrat tradicionalne ontologije, za razliku od Heideggera, jasan trag Spinoze, Nietzschea i Bergsona. Umjesto simetrije bitka, svijeta i čovjeka, na djelu je asimetričan odnos unutar imanencije života. (Gilles Deleuze, Pure Immanence: A Life, Zone Books, New York, 2005.) Vidjeli smo da je rastemeljenje tradicionalne ontologije povezano s rezultatima suvremenih tehno-znanosti. Već je Heidegger 1950-ih godina upozorio da je rezultat postava (Gestell) kao „biti“ tehnike u mjerenju, računanju i planiranju bitka. Nadomjestivost postaje otuda neizbježna posljedica preobrazbe bitka u stanje dispozicije za drugu neljudsku svrhu. Jednostavno, bitak više nije ono što se samo od sebe podaruje kao događaj u izvornoj vremenitosti. Kraj epohe bitka označava nadolazak mogućnosti transformacije bitka u nadomjestak. S procvatom biogenetike u naše doba radi se naprosto o mogućnostima rekombinacije DNA kao genetskoga koda. Stvaranje novoga života kao umjetnoga života označava kraj ne samo ideje „prirode“ i kraj metafizičkoga sklopa bitak-Bog-svijet-čovjek. To istodobno označava i kraj „života“ koji se od Aristotela u posljednjoj instanciji mislio najvišom potencijom bitka. Pitanje o nastanku i mogućnostima eksperimentiranja s promjenom životne supstancije postaje na taj način jedino bitno pitanje nove ontologije. Ako je tome tako, tada iskrsava zacijelo najteži problem uopće u odnosu metafizike spram vladavine tehno-znanosti danas. Heidegger je metafiziku odredio onto-teologijskim ustrojstvom zapadnjačkoga mišljenja. Za njega filozofija, ali i umjetnost, na tragovima metafizičkoga utemeljenja završavaju u kibernetici. Ako je kibernetika nova univerzalna znanost za tehničko doba, tada je očito da filozofija i umjetnost u sudaru s logikom tehno-znanosti ne mogu preživjeti ukoliko se ne prilagode „novome“ sklopu odnosa ili, pak, posve ne otklone od moći djelovanja tehno-znanstvenoga uma. Za Deleuzea je metafizika „pozitivnost“ beskonačnosti postajanja. Utoliko mu je misao o kraju metafizike kao kraju filozofije i umjetnosti krajnje neoperabilnom. Za njegovo se mišljenje ne-svrsishodne povijesti bitak ne pojavljuje kao događaj eshatologije i soteriologije. Umjesto bitka samo postajanje kao proces i stvaranje novoga odlučuju o karakteru mišljenja. Stvaranje i proces pretpostavljaju imanenciju svijeta. Namjesto razlike Boga i čovjeka, stvoritelja i stvorenoga, posrijedi je univoknost bitka i ekvivoknost bića. Stvaranje i ono stvoreno nisu isti. Razlika je u tome što ideja stvaranja i praksa konstrukcije novoga proizlaze iz same imanencije života. Ništa nije onostrano. Sam život se odvija u neprestanim preobrazbama bitka. Zato pojam života ima stvaralački karakter kao što filozofija, umjetnost i znanost u sebi nose pojmovnu konstrukciju, ono nadolazeće u estetskome smislu i konfiguraciju novih sklopova: „…pojam je obris, konfiguracija, konstelacija nadolazećega događaja.“ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, What is Philosophy?, str. 32-33.) Deleuzeov put mišljenja može se imenovati onto-genezom razlike. (Miguel de Beistegui, Immanence: Deleuze and Philosophy, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2010.) Sloboda singularnoga događaja nastaje iz „slučaja“ i „nesvodljivosti“ života u njegovoj imanenciji na bilo koji drugi uzrok i načelo. U kibernetici i na njoj zasnovanoj teoriji životnih procesa autopoietičko djelovanje određuje se pojmovima samo-organiziranja i kontingencije. To znači da se tijelo u svojem gibanju ne pokreće logikom sredstva-svrhe tehnički uspostavljenoga organizma. Štoviše, mehanički stroj nije model za Deleuzeov antiteologijski pojam stvaranja. Imanencija jest životna moć sama u svojoj beskrajnoj potencijalnosti. Ako je, dakle, za Heideggera metafizika „urođena“ čovjeku, kako to tvrdi u spisu Što je metafizika?, (Martin Heidegger, Was ist Metaphysik?, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1998.) onda je ta „urođenost“ samo drugo ime za samouspostavljenost čovjeka bićem transcendencije. „Urođenost“ valja razumjeti „kulturnom tehnikom“, kako to imenuje Friedrich Kittler, teoretičar medija u doba posthumanizma. Opreke prirode i kulture izgubile su značaj još od novoga vijeka kada priroda zauzima status znanstvenoga predmeta. Prirodnost prirode ne može više biti očuvana bez udjela kulturnih tehnika. S prelaskom energije u informaciju, a mase u optimalno stanje razmjene životnih moći između sustava i okoline gubi se ono što pripada „urođenosti“ i ono što je oznaka „umjetnoga“. Današnja istraživanja umjetne inteligencije kao pretpostavke umjetnoga života uistinu eksperimentiraju s prelaskom forme tjelesnosti u formu bestjelesne supstancije. Utoliko govor o „urođenosti“ metafizike označava unutarnje granice samoga mišljenja koje pretpostavlja metafizički sklop bitak-Bog-svijet-čovjek. No, pravi je problem u tome što metafizika za Heideggera izjednačava mišljenje bitka s pitanjem o najvišem biću (Bogu). Tako se bitak ujedno svodi na pitanje o bitosti bića, a Bog se misli iz obzorja bića kao takvoga u hijerarhijskome ustrojstvu. Oboje uspostavlja moć metafizike kao humanizma. Za Heideggera je oboje znak tehničkoga karaktera zapadnjačkoga mišljenja. Dostojanstvo bitka, Boga, svijeta i čovjeka u metafizičkome se sklopu pretvara u razlikovanje onoga autentičnoga i onoga vulgarnoga. Kada se to ima u vidu, argument da je metafizika onto-teologijska i otuda „nužna“ i „urođena“ mišljenju zapadnjačkoga čovjeka jest argumentum a contrario. Heidegger, naime, upravo tu „nužnost“ i „urođenost“ u kojoj bitak i Bog zapravo gube autentično i autonomno dostojanstvo nastoji preboljeti izvornijim mišljenjem „drugoga početka“. Autentično prethodi padu u vulgarno jer je određeno primarnom slobodom događaja. Čini se da je taj „pad“ u bezdan vulgarne povijesti najveća zagonetka događaja uopće. Deleuze, međutim, čini nešto uistinu zapanjujuće. U jednom seminaru o Spinozi 25. studenoga 1980. godine nalazi se i pitanje zašto je filozofija od kraja 17. stoljeća toliko kompromitirana s Bogom. / Pourquoi est-ce que la philosophie s’est-elle tellement compromise avec Dieu?/. (Gilles Deleuze, Seminar, 25. studenoga 1980. http://www.imaginet.fr/deleuze/TXT/ENG/251180.html.) U spisu Što je filozofija? među četiri najveće iluzije filozofije Deleuze i Guattari ubrajaju iluzije transcendencije, univerzalnosti, vječnosti i diskurzivnosti pojma Boga. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, What is Philosophy?, str. 49.) Zanimljivo je da se ideja Boga u različitim prigodama u Deleuzeovim tekstovima naziva formom transcendentalne iluzije. Tako je i u knjizi o Foucaultu. Na jednom mjestu kaže se da je Foucault upravo u postavci o kraju čovjeka izgradio most spram teritorija posthumane mreže odnosa u kojima forme Boga i čovjeka nestaju. Na njihovo mjesto dolazi sam život kao rekombinacija transcendencije i imanencije u ideji živoga stroja. (Gilles Deleuze, Foucault, Minuit, Pariz, 1986/2004., str. 131.) Ako je s Bogom sve dopušteno, usuprot poznatoj misli Dostojevskoga – Ako nema Boga, sve je dopušteno – s kojom otpočinje nihilizam kao ništenje svih postojećih vrijednosti, nalazimo se u situaciji svojevrsne aporije same metafizike. Deleuze, naime, metafiziku ne smatra strukturom onto-teologije. Bog nadomještava filozofiju u njezinoj otvorenosti tako što od Descartesa i Leibniza pitanje beskonačnosti postaje pitanje transcendencije. Mišljenje otuda nužno uzima za svoj predmet beskonačnost kao formu božanske supstancije. Ali, problem je u tome što za Deleuzea nijekanje forme Boga kao transcendentalne iluzije nema svoje rješenje u ateizmu. Negacija je samo drugi način afirmacije. Nije riječ o djelatnosti razlike koja svoje mjesto ne zadobiva iz identiteta bitka, već iz pojma mnoštva kao postajanja. U tom pogledu misao Boga kao smisla i prvoga uzroka stvaranja ne čini se Deleuzeu odlučnom za ono što čini bit metafizike. A to je postajanje i beskonačnost univoknosti bitka u neprestanim preobrazbama. Razlika je uvjet mogućnosti identiteta, a ne obratno. U drugoj formulaciji, ontologija razlike omogućuje tek bitak u njegovoj bitnoj mogućnosti. To čini tako što nije ni afirmacija Istoga ili njegova negacija. Rastemeljenje afirmacije-negacije kao vodećega načela Hegelove dijalektike predstavlja djelatnost suspenzije apsolutne moći. Budući da Bog unutar tradicionalne ontologije kao metafizike ima mjesto zastupnika ovoga identiteta „nepromjenljivoga“ i „vječnoga“ bitka, „zakona“ i „prirode“ stvaranja i što otuda modalna kategorija „nužnosti“ postaje temeljnom kategorijom novovjekovne filozofije, nužno je pokazati da ono različito i drukčije nije u negaciji kao afirmaciji novoga i sintezi proturječja. Razlika kao temeljni pojam Deleuzeove ontologije označava bitno razlikovanje unutar samoga pojma bitka. Kada postajanje dolazi na mjesto bitka, tada je proces beskonačnoga stvaranja imanencija, a ne transcendencija. Nadalje, tada se filozofija, umjetnost i znanost pojavljuju kao tri forme stvaralačkoga odnosa s kaosom u beskrajnoj potencijalnosti materije (hylé). (Vidi o tome: Eliot Albert, „Deleuze’s impersonal, hylozoic cosmology“, u: Mary Bryden (ur.), Deleuze and Religion, Routledge, London – New York, 2001., str. 184-195.) Bog kao transcendentalni ideal prekriva iskustvo života koprenom fikcija i iluzija, bestemeljnih temelja i nadomjesnih izvora koje priječe otvorenost plana imanencije. (Vidi o tome: Philip Goodchild, „Why is philosophy so compromised with God?“, u: Mary Bryden (ur.), Deleuze and Religion, Routledge, London – New York, 2001., str. 156-166.) Zadržimo se na pojmu Boga kao transcendentalnoga ideala. Deleuze shvaća metafiziku onto-genezom imanencije života. Nije, dakle, imanencija puko načelo preokretanja platonsko-teologijskih pojmova. Ne dolazi na mjesto ideje njezin simulakrum, neka vrsta lažne supstancije, čisti nadomjestak djelovanja koji umjesto dubine uspostavlja površinu kao regulativno načelo. Misao o imanenciji života znači da sam život u svojem čistom aktu stvaranja nije drugo negoli događaj virtualne aktualizacije. Život se za Deleuzea ne vodi kao osobna stvar upojedinjenja, a niti kao život vrste i roda. Ono što slijedi iz preokretanja tradicionalnih metafizičkih kategorija jest da se pojmovi stvaranja i života misle iz transcendentalnoga empirizma. Sada umjesto Boga kao transcendentalnoga ideala postajanje razlikom u mnoštvu uvodi u igru imanentno iskustvo radikalne promjene stanja bitka. Onto-geneza bez Boga nije ateizam niti bilo kakva verzija znanstvenoga materijalizma u ruhu teorije kaosa i složenosti primjerene suvremenim tehno-znanostima. Posve suprotno, Deleuze smatra da je transcendentalni ideal u pojmu Boga kako za metafiziku tako i za na njoj izgrađenim tehno-znanostima izgubio svoju vjerodostojnost. Vidjet ćemo je li umjesto tog „ideala“ nastupila njegova zamjena u sekularnoj formi „vjere u svijet“ kao događaja ili je možda riječ o posvemašnjem nestanku posljednjega razloga za mjesto božanskoga u filozofiji, umjetnosti i znanostima. Postoji podosta razloga da se Deleuzeova nova ontologija nazove hermetičkim mišljenjem estetskoga iskustva. Jedan od tih razloga leži u ideji kojom se filozofija i tvorba njezinih pojmova izjednačava s umjetničkim stvaralaštvom. Ako Bog stvara iz Ničega (creatio ex nihilo), onda je odlika umjetnika da njegovo stvaralaštvo postaje neprestana preobrazba bitka. Štoviše, u ovosvjetovnome kreacionizmu naziru se arhetipi neognostičkoga materijalizma. (Vidi o tome kritiku Deleuzeove ontologije u Peter Hallward, Out of this World: Deleuze and the Philosophy of Creation, Verso, London – New York, 2006.) Što je još više zaogrnuto velom hermetičke ontologije postajanja jest to da je Deleuze od samoga početka na tragovima Spinoze i Nietzschea prihvatio postavku o tjelesnosti i životu kao imanenciji. U spisu Što je filozofija? čitava se metafizička struktura filozofije od Grka do Heideggera razmatra kao svojevrsna oda stvaranju „novoga“. Pritom pojam postajanja ima ulogu nove sinteze između bitka i bića. Gdje je nestao Bog? U tradicionalnoj metafizici pojam je Boga bio shvaćen kao najviše biće, a bitak kao bitost bića. Odgovor je zapravo jednostavan. Mjesto Boga u sekularnoj hermetičkoj ontologiji razlike zauzeo je ključni pojam preokrenute metafizike – postajanje (Werden, devenir). Kada Bog „nije“ više najviše biće, a ni priroda, niti se, pak, pojmom Boga može u sekularnoj verziji računanja, planiranja i konstrukcije nadomjestiti autopoietičko „stvaranje“ novoga života kao umjetnoga života, tada preostaje samo još jedno mjesto njegove obezbožene „svetosti“. Što je to – postajanje? Pitanje treba postaviti na drukčiji način jer „što“ se odnosi na supstanciju ili „bit“ nečega kao nečega. Umjesto „što“ valja pitati „kako“ postajanje postaje razlikom i ponavljanjem (bitkom i vremenom u novome značenju). Postajanje je moguće tek onda kada se između bitka i bića nalazi praznina, neka vrsta stanja-između. Za razliku od pojma razlike koji je od Aristotela do Hegela uvijek bio mišljen kao razlika između nečega, a to znači derivativno, Deleuze misli razliku unutar same „praznine“. Razlika jest uvjet mogućnosti bitka i bića kao mnoštva (svjetova). Postajanje, pak, ne može nikad biti postojano i fiksno. Ono je uvijek stvaranje novoga. U činu stvaranja (actus purus) više nije moguće razlikovati onoga koji stvara i ono stvoreno. Sam čin postajanja jest djelatnost preobrazbe materije u drugo stanje. Stvaranje pretpostavlja kaos i poredak kao emergentnu mrežu događaja. Problem s kojim se suočava Deleuzeova ontologija razlike jest ponajprije u tome što plan imanencije ima za svoju sliku sam život u njegovoj stalnoj promjeni. Prividni dualizam života u različitim kombinacijama (molekularno-molarno, mikropolitike-makropolitike itd.) upućuje na djelatnost postajanja s onu stranu moći negacije. Umjesto razlike kao negacije, na djelu je razlika kao postajanje. Sve je stoga samo prijelaz spram Drugoga i sve je preobrazba u nastanku novoga. Mnoštvo koje zamjenjuje Jedno nalazi se u sklopovima. Odnos između dvojega, koji je u tradicionalnoj metafizici uvijek odnos označitelja i označenoga u značenju određenosti nečega prvim uzrokom, nestaje u korist sklapanja onog što omogućuje ravnopravan i demokratski odnos bez djelovanja središnje strukture. Već je odatle bjelodano da kompromis s Bogom u novovjekovnoj filozofiji mora dovesti do pitanja o odnosu beskonačnosti i konačnosti. Zanimljivo je da Deleuze kao i Heidegger posebno mjesto u svojim tumačenjima povijesti metafizike poklanjaju Leibnizu. Razlog je u tome što u njegovu mišljenju pitanje vremena proizlazi iz neodređenosti konstrukcije subjekta. Neodređenost i beskonačnost nisu tek matematičke veličine, nego metafizička načela stvaranja novoga. Bog i svemir postaju stoga pitanje odnosa stvaranja i konstrukcije samoga mišljenja. Onto-geneza subjekta iz „biti“ tehnike na taj se način razvija do krajnje granice tehno-znanstvenoga mišljenja eksperimenta sa životom samim. Vremenska dimenzija postajanja zapravo je preokrenuta modalna kategorija mogućnosti. Biti Drugim i drukčijim od istoga (bitka) znači razlikovati se u samoj biti stvari. Iz virtualne aktualizacije bitak i vrijeme nužno se razvijaju kao „razlika“ i „ponavljanje“. Postajanje, dakle, jest stvaranje kao reprodukcija i umnažanje svagda različitoga. Isto ne prethodi razlici. Ono je samo drugi način kojim se razlika pojavljuje u svojoj jednokratnosti i neponovljivosti poput samoga života u imanenciji.(Vidi o tome: James Williams, Gilles Deleuze’s Difference and Repetition: A Critical Introduction and Guide, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2005.) Vrijeme postajanja postaje, dakle, događaj nadolazećega u promjeni. Stvaranje ne može završiti. Razlog je u tome što je ideja beskonačnosti ona koja konačnosti daje smisao kao što postajanje podaruje bitku stabilnost u promjeni. Zaključak Saberimo temeljne postavke Deleuzeove ontologije razlike. U spisu Razlika i ponavljanje univoknost bitka pretpostavlja mnoštvo i razliku. Identitet se ne konstituira iz vječne i nepromjenljive supstancije. Razumijevanje identiteta nastaje iz mreže razlika i sklopova mnoštva. Razlika prethodi identitetu kao postajanje Drugime i drukčijim u stalnim preobrazbama bitka. Ako je bitak jedan te isti u svojoj istosti, kako se onda konstituira razlika između bića? Tradicionalna ontologija i teologija govore o razlici između stvaranja i stvorenoga, Boga i čovjeka. U Deleuzea na tragovima Spinoze i Nietzschea radi se o tome da prije bilo kakve uspostave univerzalnih kategorija (roda, identiteta, biti, supstancije) u samome stvaranju onoga što jest nastaje razlika kao proces beskonačnoga ponavljanja. Time je pojam promjene upravo onaj koji događaj stvaranja pretpostavlja stabilnosti bitka. Rezultat je Deleuzeove ontologije, kako primjećuju mnogi kritičari od filozofa i teologa različitih usmjerenja, da se mišljenje preusmjerava u hermetičku sferu ne-odredljivoga, ne-forme, ne-specifičnoga, ne-rodnoga, ne-kategorijskoga. Između Boga i čovjeka, biljke i životinje, nema razlike u kategorijalnome određenju. Ali isto tako nema ni razlike u supstanciji i formi. (Daniel W. Smith, „The Doctrine of univocity: Deleuze’s ontology of immanence“, u: Mary Bryden (ur.), Deleuze and Religion, Routledge, London – New York, 2001., str. 178-179.) Stoga ovo mišljenje proizlazi iz praznine bitka i smjera k stvaralačkome patosu razlike. Virtualnost određuje aktualizaciju na posve drukčiji način od mogućnosti koja određuje zbilju. Napomenimo da pojam „određenja“ ovdje nije izveden ni iz uzročnosti niti iz svrhovitosti djelovanja. Odrediti nešto odnosi se na potencijalnost i aktualizaciju kao samo-organiziranje u mnoštvu. Događaj, dakle, nije uzrokovan niti nadodređujući onome što se događa u virtualnoj aktualizaciji. Na taj način se Bog neutralizira kao prvi uzrok i kao transcendentalni ideal stvaranja u odnosu na stvoreno. Budući da virtualnost određuje aktualizaciju, to približava Deleuzea kao zagovornika ne-hijerarhijskoga odnosa spram svijeta teorijama složenosti i emergencije suvremenih tehno-znanosti. (Vidi o tome: Peter Gaffney (ur.), The Force of the Virtual: Deleuze, Science, and Philosophy, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 2010. i John Protevi, „Deleuze, Guattari, and Emergence“, A Journal of Modern Critical Theory, 29.2 (srpanj, 2006.), str. 19-39.) Za razliku od Heideggera, koji se bavi problemom „biti“ tehnike, Deleuze otvara mogućnost da se tehno-znanostima u njihovu istraživanju netjelesnosti (A-Intelligence i A-Life) u posthumanome stanju podari nova metafizika. Heidegger u kasnoj fazi svojega mišljenja misli događaj nadolazećega kao drugi početak mišljenja. U suprotnosti s budućnošću planiranja i konstrukcije tehno-znanosti događaj se smješta u otvorenosti druge povijesti. Mjesto za nadolazećega Boga s onu stranu čitave dosadašnje metafizike, a to znači filozofije i teologije, zahtijeva pripremu svetoga. Jasno je da pitanje odnosa uma i vjere neizbježno postaje pitanje o nečemu što prethodi razlikovanju i opreci kako „uma“ tako i „vjere“. S mišljenjem događaja (Ereignis) otvara se put mišljenja koje pristupa povijesnome određenju bitka i epohalnome pojavljivanju božanskoga iz mjesta svetoga. Namjesto eshatologije bitka, susrećemo se s otvorenošću nadolazećega događaja. S njime se mijenja smjer druge povijesti. Djelovanje na tom tragu može biti samo skrbna misaona priprema koja dolazi iz umjetnosti i filozofije. Kod Deleuzea, usuprot tome, nema ni traga sumnje da je razlikovanje budućnosti i nadolazećega razlika između intenziteta snaga samoga života. A život se pojavljuje u mnoštvu formi bez hijerarhije. Nesvodljivost razlika proizlazi iz uvjeta mogućnosti stvaralačke djelatnosti tri temeljne eksperimentalne moći: filozofije, umjetnosti i znanosti. Što omogućuje ono što Deleuze naziva „vjerom u ovaj svijet i ovaj život“? Čini se da je to upravo ono isto što se pokazuje temeljnom riječju/mišlju nakon kraja metafizike. To isto u razlikama jest – sloboda. Heidegger je određuje bestemeljnom već 1929. godine u spisu O biti razloga. (Martin Heidegger, „Wom Wesen des Grundes“, u: Wegmarken, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1978., str. 123-174. 2. prošireno i pregledano izd.) Sloboda nije ni bitak, a nije niti biće. Što čini mogućnost egzistencijalnoga nabačaja čovjeka u svoje dvije forme, uma i vjere, proizlazi iz „biti“ slobode. Događaj u kojem je moguće da se susretnu filozofija i teologija s onime što čini pretpostavku istraživanja i eksperimentiranja tehno-znanosti jest sloboda. Ali taj događaj nema nikakve veze s bilo kakvim modusom slobodnoga izbora u svijetu neoliberalne ideologije kapitalizma u kojem se sve svodi na „nužnosti“ i na „kontingencije“ jedinoga izbora između stvari i objekata. Znanosti ne mogu postojati bez slobode istraživanja. Čovjek ne može ispuniti svoju egzistenciju bez projekta slobode u vremenu koje mu je darovano. Sloboda se stoga pojavljuje kao stjecište, zavičaj, mjesto bitka i vremena. Otvorenost slobode iskonska je topo-onto-kronija događaja. Bez prisile na slobodu i bačenost u bezdan odluke preostaje drukčije mišljenje otvorenosti. Iz slobode nastaje mogućnost razlike između bitka i bića. Onkraj vulgarnoga svođenja života na „svrhe“ i „ciljeve“ koje određuje „bit“ tehnike nalazi se otvorenost mogućnosti za put spram nadolazećega događaja. Kada se život više ne shvaća „prirodnim“ i „vječnim“ darom, nego mogućnošću da se sama sloboda pojavi u svijetu u sjaju egzistencije kao događaja samoga života, tada je pitanje „vjere u ovaj svijet i ovaj život“, koje postavlja Deleuze, iako naizgled po formi u sekulariziranoj verziji hermetičke mistike stvaranja, zapravo pitanje o nečemu što tek iziskuje razgovor. Tek ovdje može, možda, početi „ugođaj“ približavanja u razmaku između sugovornika s različitih obala. Približiti se znači biti otvoren za zagonetku nadolazećega događaja. Samo to se čini bitnim. Sve drugo je nedostojno zadaće „uma“ i „vjere“ u vremenu koje još preostaje.

March 16, 2026
Walter Benjamin: Slike raspada, montaža snova

Walter Benjamin: Slike raspada, montaža snova

1. Doba melankolije – smrt tragedije Zašto je za temu svojeg habilitacijskoga spisa napisanog i pripremljenog 1925., a objavljenog 1928. godine Benjamin izabrao naizgled krajnje rubnu temu iz duhovne povijesti njemačkoga baroka? Okolnosti su bile takve da su mandarini germanističke struke na sveučilištu u Frankfurtu odbili ovo djelo dovesti do posljednjeg stadija obrane postavki izloženih na krajnje originalan način, gotovo uzorno akademski i misaono izvedenoga, s obrazloženjem da ne razumiju njegove posljednje nakane. Usto, kako je to sam Benjamin u prepisci navodio, smjestili su ga u područje „estetike“, a ne germanistike u užem smislu riječi. Podrijetlo njemačke žalobne igre (Ursprungs des deutschen Trauerspiels) predstavlja zacijelo pravi oblik diskurzivne novosti. Pitanje odnosa umjetničkoga djela i istine iz biti filozofijske romantike usmjerava se odatle egzistencijalnome odnosu svetoga i profanoga. Ništa nije prepušteno „slučaju“. Povezanost svega sa svime pokazuje da treba drukčije gledati na događaje u njihovome nastanku i nestanku. Svi idući koraci na putu razumijevanja radikalnoga obrata u vremenu s kojim modernost postaje katastrofom, a tehnika umjetnosti kroz političke forme totalitarnih pokreta bitno mijenja način opstojnosti u suvremenim društvima, zacrtani su ovim djelom. To se posebno odnosi na niz novostvorenih pojmova, metodu nastanka „filozofijskoga stila“, uvođenje ideje „autoritativnoga citata“ i strukture fragmentarnoga teksta kao „mozaika“. Kada sve to imamo u vidu, tada se čini jasnim da se Benjamin posvetio baroku kako zbog njegove previđene apsolutne novosti unutar eklektičko-hibridne povijesti stvaranja u vremenu „homogene praznine“, tako još više zbog moćne analogije s onim što će postati sudbinskim temama umjetnosti i filozofije 20. stoljeća. Riječ je o melankoliji i raspadu metafizičkoga sklopa svijeta. Ima neke povijesne „pravde“ u ironijskome postavljanju stvari na svoje mjesto. Ovo je djelo savršen primjer estetske rekonfiguracije mišljenja s onu stranu čvrsto uspostavljenih kanona. Zbog toga je možda čak i opravdano zbunjivalo pravovjerne germaniste. Baš kao i u slučaju nastupnoga spisa Friedricha Nietzschea Rođenje tragedije iz duha glazbe (Die Geburt des Trägodie aus dem Geist der Musik) iz 1872. godine kojim je sablaznio klasične filologe zbog tumačenja izvornoga grkstva i njegovih bogova. Tako su i Nietzsche i Benjamin izbačeni iz akademske igre klasične filologije i germanistike, a filozofijsko je mišljenje otvoreno za nadolazeće vrijeme s istinski novim pristupom. Ono ne usahnjuje ni u ovo naše neodređeno doba varljivih tehničkih bezdana. Zašto, dakle, uopće barok i njegove mračne tajne? Odgovoru na ovo pitanje možemo se približiti zaobilaznim putem. Uwe Steiner naglašava da se Benjamin u suočenju s literaturom o njemačkome baroku našao u položaju iz kojeg se mogao „izvući“ samo tako da otplovi na drugu obalu, odnosno da pripremi tlo za promjenu „estetske paradigme“. (Uwe Steiner, Walter Benjamin: An Introduction to His Work and Thought, Unversity of Chicago Press, Chicago-London, 2010., str. 63.) Što to zapravo znači? Nipošto se ne bismo zadovoljili rješenjem o drukčijem putu nastanka modernih pojmova iz potrebe za povijesnim istraživanjem skrivenih uzroka. Nema dvojbe da se odnos baroka i romantike može tumačiti i kao „suverena suprotnost klasicizmu“. (Uwe Steiner, isto, str. 64.) No, pritom se pokazuje nešto uistinu odlučujućim za Benjaminov pristup problemu „suverenosti“ umjetničkoga djela kao sveze istine i ljepote u doba „ruševina“. A radi se ništa manje negoli o unutarnjem odnosu estetike s politikom. Upravo će to biti ključ za razumijevanje razloga zašto se u doba raspada ili gubitka aure umjetničkoga djela u doba tehničke reproduktivnosti, temeljnoga spisa Waltera Benjamina s kojim otpočinje novo shvaćanje ideje umjetnosti uopće na ishodu modernosti, događa to da umjesto religioznoga kulta i rituala sada „politička teologija“ nacizma/fašizma i ideologija komunističkoga staljinizma koriste umjetnost za druge svrhe. Iz Benjaminova spisa o Podrijetlu (Ursprungs) specifične i navlastite njemačke „tragedije“ kao umjetničke forme i diskursa u doba baroka proizlazi postavka da je pitanje promjene „estetske paradigme“ u moderni niša drugo negoli pitanje promjene „političke paradigme“. Štoviše, pokazat će se još nešto mnogo zagonetnije, čudovišnije i ujedno razlogom prevrednovanja svih dosadašnjih teorija o „autonomnosti“ umjetnosti i djela u povijesnome vremenu. U neku ruku, razotkriće onoga što je bilo hermetički zatvoreno u savršenoj teksturi Benjaminova teksta sve do nedavno, upućuje nas na sljedeći trag u tumačenju te mračne tajne baroka. Trag vodi izravno do Carla Schmitta, mandarina političke teorije 20. stoljeća i njegove znamenite postavke kako su „svi bitni pojmovi modernoga nauka o državi sekularizirani teologijski pojmovi“. (Carl Schmitt, Politische Theologie: Vier Kapitel zur Lehre von der Souveränitet, Duncker & Humblott, München – Leipzig, 1922., str. 49. Vidi o tome: Žarko Paić, „Katehon ili o gubitku povijesti: Paradoksi i aporije političke teologije Carla Schmitta“, Tvrđa, br. 1-2/2015., str. 84-104) Kakve veze ima „politička teologija“ jednog pravnoga mislioca „izvanrednoga stanja“ u nacizmu s „marksističkim rabinom“ i to, da paradoks bude potpun, tamo gdje se to uopće ne očekuje? Znamo da je posve razumljivo kako se Benjamin u svojim političkim spisima 1920-ih i 1930-ih da bi objasnio odnos revolucionarnoga nasilja i diktature referira aluzivno i na utjecajne Schmittove spise o suverenosti, izvanrednome stanju i „božanskome nasilju“. Nije za očekivati, međutim, da bi Benjamin mogao svoju teoriju melankolije povijesti s obzirom na umjetnost njemačkoga baroka u 17. stoljeću izgraditi kao estetsku primjenu Schmittova nauka o suverenosti. Sva novija tumačenja Benjaminove rane estetske teorije više ne mogu sklanjati pogled u stranu pred činjenicama. U zahvalnome pismu Schmittu iz prosinca 1930. godine Benjamin iskazuje poštovanje prema njegovom političkome mišljenju. Osobito se to odnosi na spis o „Diktaturi“, te se priznaje da bi bez Schmittove političke filozofije njegovo vlastito istraživanje u području filozofije umjetnosti bilo nemoguće. Samuel Weber je u tumačenju „benjamin-abilnosti“ vjerodostojno pokazao bliske sveze između estetike i politike, pojma „iznimke“ i „izvanrednoga stanja“ s pojmovima suverenosti i navlastitosti njemačke žalobne igre u razlici i identitetu s grčkom tragedijom. Jasno je da se ovo pismo nije pojavilo 1966. godine u prvome izdanju Benjaminove Prepiske jer bi skandal bliskosti u mišljenju revolucionarnoga Židova i nacističkoga pravnika-politologa izazvao dalekosežne posljedice za kritičko čitanje ne samo Benjamina, nego i programa Frankfurtske kritičke teorije društva. (Vidi o tome iscrpno u: Samuel Weber, Benjamin’s-abilities, Harvard University Press, Cambridge, Masachusetts – London, 2008., str. 176-194.) Otklonimo li sve ove naizgled izvanjske okolnosti, jedno je ipak neporecivo. Nije ideja njegova spisa Podrijetlo njemačke žalobne igre tek u primjeni Schmittove političke teorije suverenosti na umjetnost. Posrijedi je stvaralačko preuzimanje ideja u drugo okružje djelovanja s jasnim uputstvom da se pojam „suverenosti“ odnosi na novovjekovnu sekularizaciju kršćanske apokaliptike i mesijanstva u svim područjima mišljenja i djelovanja. Umjetnost nije iznimkom u tom procesu pada u vrijeme koje određuje mahnitost svjetovne vlasti, doba okrutnih tirana i alegorije o Sudnjem danu. Što je autonomno za umjetnost, to je suvereno za politiku. I bilo bi posve krivo ovaj stvaralački odnos dvaju ipak bitno suprotstavljenih mislioca svoditi na „prisvajanje“ i „primjenjivanje“ gotovih teorijskih rješenja. Uostalom, kao što ćemo pokazati u drugome poglavlju ove studije, Schmitt i Benjamin se bitno razlikuju u shvaćanju političkoga i politike, katehona i mesijanstva. (Vidi o tome: Marin Terpstra i Theo de Witt, „Walter Benjamin i Carl Schmitt: Političko-teološki sukob“, Tvrđa, br. 1-2/2015., str. 116-126. S engleskoga preveo: Miloš Đurđević) Za Benjamina se pojam „žalobne igre“ (Trauerspiel) može objasniti iz biti njemačkoga baroka. Već je iz ovoga jasno da se radi o posebnom slučaju ili iznimci. U sklopu europske povijesti iznimka ne potvrđuje više pravilo. Možda je preuzetno kazati da ga iznova stvara. Ipak, čini se razložnim uputiti na mogućnost odvajanja od predloška kao u teoriji emergencije. Ali, barok se kao ni romantika ne mogu jedino svesti na pitanje stila s kojim povijest umjetnosti i teorija književnosti nastoje razgraničiti „duh epohe“ od prethodnih takvih tendencija u zaokruženosti vremena poput renesanse, primjerice. Barok se po prvi put u povijesti estetskoga uokvirenja mišljenja s Benjaminom shvaća cjelovitom povijesno-umjetničkom i povijesno-političkom paradigmom mišljenja i djelovanja. Zanimljivost je u tome što će na gotovo istim pretpostavkama, ali filozofijski mnogo više artikulirano, Gilles Deleuze baveći se monadologijom Leibniza i njegovim misaonim dosezima za budućnost glede pojmova monade, sklopa i konstelacije pokazati da je „metafizika baroka“ svojevrsno uvođenje u kasnu modernost 20. stoljeća. Razlog leži u uporabi eksperimenta i igre kao temeljnih pojmova. (Gilles Deleuze, Fold: Leibniz and the Baroque, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 1992.) Ako je, dakle, barok shvatljiv samo iz povijesno-strukturalnoga ustrojstva mišljenja i djelovanja, onda se njegov „stil“ unutar umjetnosti europskoga kruga mora izvesti iz temeljnih pojmova života u sklopu epohe političke suverenosti sekularnih monarhija 17. stoljeća. Nesvodljivost je njemačke barokne igre u pojmu Trauerspiel naprosto u tome što umjesto grčkog tragičnoga herojstva u suočenju pojedinca sa sudbinom na njegovo mjesto dolazi žalovanje (melankolija) za prošlošću. Kada anti-heroj postaje figurom „dekadencije epohe“ gubi se iluzija konačne svrhe povijesti. Nije više riječ o pukome oponašanju grčkoga izvornika u baroknome kontekstu. Umjesto toga, Benjamin nas uvodi u mračno doba mistično-filozofijske konceptualne igre s nizom eklektički izvedenih pojmova: monada, mortifikacija, digresija, konstelacija, mozaik, drugi život, podrijetlo. No, odmah valja kazati da je eklektičnost stila u njegovoj navlastitoj izvornosti. Ona se stvara upravo onako kako ovdje nastojimo refilozoficirati Benjaminov put mišljenja. „Filozofijski stil“ jest pisanje kao konstrukcija sklopova (bitka) uz uspostavljanje konstelacija odnosa (društva-kulture). Utoliko se „stilom“ više ne razmatra nešto unaprijed postojeće i određujuće u smislu simbola klasicizma. Na njegovo mjesto dospijeva „stil“ mozaične fragmentarnosti kazivanja. Sada alegorija zamjenjuje simbol kao što žalobna igra postaje suvereni „žanr“ moderne tragedije. Nije riječ o pukome nadomjesku u zamjeni uloga. Naprotiv, ovdje se radi o estetskoj promjeni ontologijske paradigme s političkim posljedicama za stanje novovjekovne suverenosti. Benjamin u Podrijetlu njemačke žalobne igre stoga kaže: „Kada se moderni pojam suverenosti svede na najvišu, vladarsku izvršnu silu, razvija se barok izričito iz rasprave o izvanrednome stanju i vodi do najvažnije funkcije vladara. Tko vlada već je unaprijed određen time što je subjektom diktatorskoga nasilja u izvanrednome stanju kada ga rat, pobuna i druge pogibelji navode na to. Ovo je postavka protureformacije. Iz bogatstva životnoga osjećaja renesanse oslobađa se ono svjetsko-despotsko da bi se ostvario ideal posvemašnje stabilnosti, u isto vrijeme crkvene i državne restauracije sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze. (…) Ne postoji barokna eshatologija i upravo zbog toga ne postoji mehanizam koji sve rođeno na Zemlji okuplja i egzaltira, prije nego što bude prepušteno svojem kraju.“ (Walter Benjamin, Ursprung des deutschen Trauerspiels, u: Gesammelte Schriften, I-i, Sukrkamp, Frankfurt/M., 1991., str. 245-246.) Mračna tajna baroka skriva se u nastanku refleksivne svijesti. Ona nije poput Hegelove „tragične svijesti“ u nužnoj razdrtosti između početka i kraja putovanja apsoluta povijesti. Razlika je već u tome što se barok oslobađa bilo kakve eshatologije. Na njezino ispražnjeno mjesto dolazi suverenost odlučivanja o životu i smrti podanika. Sve se tada zbiva na temelju „slučaja“. Stanje koje politički i povijesno određuje protureformacija u Europi predstavlja raspad ideala i normi poretka. Kada se barokna žalobna igra očisti od „žalovanja“ za neumitno izgubljenom prošlošću, suočeni smo s apsolutnom slobodom bestemeljnosti početka/podrijetla (Ursprung). Problem je u tome što je suveren kojemu je povjerena moć radikalne promjene poretka života i smrti i sam onaj koji ostaje bez cilja i smisla povijesnoga napretka. U tom jazu on postaje krvolok i tiranin, jer moć koju posjeduje kao subjekt „diktatorskoga nasilja“ omogućuje mu da se razračunava s podanicima tako što izokreće poredak stvaranja. U njemu sada igra glavnu ulogu negativnoga pseudo-tvorca „slučaja“ kao nove definicije sudbine. Benjamin posebno nastoji pokazati u svezi suverenosti u politici i estetici kako barok kao razdoblje kaosa mora naposljetku stvoriti neku vrstu nadomjesnoga poretka. Suveren mora proizvesti novu stabilnost. To će izvesti tako što će pokrenuti čitav niz uzroka stvaralačkoga procesa. Nema nikakve sumnje da je „žalobna igra“ (Trauerspiel) utemeljena u povijesnim zbivanjima Njemačke 17. stoljeća. Ali, kao iznimka koja više ne potvrđuje pravilo – krvavu povijest nastanka ustavnih monarhija u Engleskoj i diljem Europe – ona stvara novo pravilo. Gotovo nalik teorijama kontingencije i složenosti (contingency-complexity) danas utjecajnim u epistemologiji, tako se može pokazati da Benjamin na tragu romantike i Nietzschea razmatra poseban slučaj njemačke „kulturalne povijesti“. Pritom se polazi od njezine paradigmatske inačice moderne tragedije. Dva su vodeća pojma koja pripadaju odnosu sklopa (bitka) i konstelacije odnosa (vremena): melankolija i alegorija. Prvi je vezan uz razumijevanje svijeta u baroknoj kozmologiji i teologiji povijesnoga vremena, a drugi uz pokušaj zaustavljanja vremena u slikovnome mišljenju jedne analogije koja ne može imati značajke simbola. Razlog, dakako, leži u tome što otpada eshatologija u baroku, kako smo to naveli u Benjaminovu tekstu. Jer simbol se odnosi na postojanost bitka, dok alegorija upućuje na značenje drugosti i Drugoga kao nepostojanoga svijeta promjene. Ako nema predodžbe o kontinuitetu razvitka vremena iz početne točke do kraja povijesti ulaskom u niše vječnosti, tada se vrijeme ne može drukčije dohvatiti osim slikom prolaznosti i iščeznuća. Jezik raspada i ruševina iskazuje se otuda alegorijskim „viškom neprikazivoga“. Nije li ovaj obrat početak svekolikoga traganja za slikovnim jezikom za koji još uvijek nedostaje nešto nematerijalno? Naime, iz svega iskazanoga proizlazi nešto zapanjujuće moderno i više od toga. Barok nije tek stil umjetničke proizvodnje uzvišenih značenja u situaciji gubitka tla pod nogama kada kaos i praznina nastanjuju težnje za božanskim. U njemu se rađa nešto čudovišno. Kroz pukotinu između svetoga i profanoga nastaje mogućnost novoga. Bit će još potrebno samo da se to „novo“ posreduje tehničkom konstrukcijom života. Nakon toga sve će postati „profanim osvjetljenjem“. Kakav je odnos jezika i slike u ranome Benjaminovu mišljenju? Svi će se složiti da je briga za kazivanje u cijelom njegovu djelu na najvišoj razini iskazivosti. Samorazumljivim se čini da je za fragmentarnost i eliptičnost iskaza studij Novalisa i romantike bio iznimno značajnim. No, to još možda više vrijedi za spis Podrijetlo njemačke žalobne igre. U njemu se pronalaze nove forme i diskursi, pojmovne figuracije i sentencije. Nakana se svodi na proboj začaranoga kruga transcendentalnoga govora. Ako nema životnosti pojedinačnoga djela, sve je ostavljeno na milost i nemilost apstraktne forme. Koliko je značenje jezika u formulaciji postavke o suverenosti sekularnoga doba kaosa s kojim barok izgrađuje varljivu mrežu stabilnoga poretka odlučujuće za razumijevanje odnosa melankolije i alegorije vidljivo je već otuda što Benjamin žalobnom igrom obuhvaća sve ono što pripada žanru moderne tragedije. Jezikom se bavio još 1916. godine u dva fragmenta Žalobna igra i tragedija (Trauerspiel und Tragödie) i Značenje jezika u žalobnoj igri i tragediji (Die Bedeutung der Sprache in Trauerspiel und Tragödie). (Walter Benjamin, Trauerspiel und Tragödie, u: Gesammelte Schriften, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1991., II-i, str. 133-137. i Die Bedeutung der Sprache in Trauerspiel und Tragödie, u: Gesammelte Schriften, Suhrkamp, Frankfurt/M., sv. II-i, str. 137-140.) Jezik, dakle, shvaća gotovo platonski i kabalistički. Njime imenujemo svijet, a ne služi nam za puku komunikaciju. Iskonsko kazivanje moguće je samo zahvaljujući božanskoj otvorenosti jezika kojom stvari ulaze-u-svijet. Ako se tako shvati „priroda“ jezika, onda je zadaća filozofije u tvorbi događaja kojim se svijet u horizontu vremena pokazuje poput stvaralačke igre na granici mistične spekulacije i demijurškoga eksperimenta. Tragovi židovskoga mesijanstva ovdje su isprepleteni s grčkim shvaćanjem kazivanja. Ono se predajom očuvalo te u romantici prinosom Novalisa i Hölderlina dospjelo do najvišega uvida u bit umjetnosti. Međutim, značenje se jezika profanira. U okružju „žalobne igre“ nasuprot grčke tragedije jezik sada služi kao čisti zvuk bez značenja, kao znakovna podloga praznine. U dva fragmenta o jeziku zbiva se rastemeljenje metafizičke dubine stvaranja svijeta. Umjesto imenovanja novoga iz biti kazivanja koje nastaje iz Božje riječi kao sinonima za stvaranje svijeta, na djelu je opredmećenje ljudskoga jezika u funkciji prazne komunikacije. Nema nikakve sumnje da se Benjamin ne može prispodobiti za univerzalnu semiotiku koja jezik svodi na goli znak u procesu označavanja. Iz same tajne židovske kabalistike, koju je svojim tumačenjem uzvisio u 20. stoljeću njegov suputnik i prijatelj Gershom Scholem, otkrivenje Božje riječi ocrtava svijet kao igru vječnosti i vremenitosti kroz niše iluminacija. Stoga se može kazati kako je za pad jezika u stanje tehničko-znakovne komunikacije bez dubine odgovoran iskonski pad čovjeka iz Božje istine otkrivenja u glib povijesnosti. Prazne se riječi ne odnose više na svetost govora koji ozakonjuje prirodu stvari. Sve postaje arbitrarnim znakom. Zbog toga se funkcija alegorije u baroku može tek razumjeti kada se uvidi da iskustvo raspada metafizičke slike svijeta odgovora plesu nad ruševinama. Vrijeme baroka protječe između psihodramatike „žalobne igre“ (Trauerspiel) i eksperimentalne igre s tehničkim jezikom strojeva. U „Spoznajno-kritičkome Prologu“ u raspravu o „žalobnoj igri“ Benjamin već na samome početku ograničava zadaću “filozofijskoga nauka na historijsku kodifikaciju.“ (Walter Benjamin, Ursprung des deutschen Trauerspiels, str. 207.) Pitanje prikazivanja predstavlja problem. Ali ne samo stoga što se ovdje susreću u prijeporu povijesno vrijeme i sustav u sklopu „filozofijskoga nauka“ koji ono što se događa nastoji historijski obuhvatiti pojmovljem. Problem sustava i metode u Hegelovoj Znanosti logike (Wissenschaft der Logik) kao i u Marxovu Kapitalu od temeljnoga je spoznajno-povijesnoga značaja. Nije nipošto svejedno kako i na koji se način prikazuje i predstavlja ono što nam izmiče tlo pod nogama i postaje dovršena zbiljska povijest. Pojmovi i kategorije historijskoga prikaza, kako ih razumije Benjamin iz spekulativno-dijalektičkoga razvitka u Kanta i Hegela, međutim, zahtijevaju drukčiji način razlaganja. Utoliko više što se ovdje radi o razmatranju koje u središte postavlja problem podrijetla ili nastanka (Ursprungs) nečeg takvoga kao što je navlastita forma novovjekovne tragedije u njemačkoj „žalobnoj igri“ (Trauerspiele). Proboj do novoga razumijevanja odnosa spoznaje bitka i istine, koji Benjamin nastoji podastrijeti svojim načinom mišljenja u kontekstu ove rasprave, čini se istodobno iznimno poticajnim i nadasve prijepornim. Naime, da bi se uopće mogao održati pristup koji počiva na razotkriću pojmova kao figuracija, što će kasnih 1920-ih i 1930-ih godina imenovati „misaonim i dijalektičkim slikama“ (Denkbilder-dialektischer Bilder), očigledno je bilo potrebno pokazati u čemu se sastoji promijenjeni odnos „univerzalija“ i „transcendentalija“, singularnosti i ponavljanja u pitanjima spoznaje bitka i istine. Rolf Tiedemann u svojem tumačenju minuciozno pokazuje da pojam bitka koji rabi Benjamin, doduše, ima skrivene dodirne točke s Heideggerovim razumijevanjem iz Bitka i vremena (Sein und Zeit-a). No, ipak je bliži nekoj vrsti mistike i ezoterične pojmovne uporabe na tragu Ernsta Blocha iz njegova spisa Duh utopije (Geist der Utopie) iz 1918. godine. (Ernst Bloch, Geist der Utopie, Duncker & Humblot, Berlin, 1918. Vidi o odnosu Blocha i Benjamina: Rolf Tiedemann, Studien zur Philosophie Walter Benjamins, Suhrkamp, Frankfurt/M.,1973., str. 26.) Zadaća se filozofije i kritike stoga pokazuje u „predstavljanju ideje“. Njezin prikaz uključuje napuštanje transcendentalnih formi apstrakcije. U „Prologu“ se pokušava krenuti još dalje u razmatranju ideje o kritici i pojmu umjetničkoga djela. Namjesto shvaćanja romantike o Gesamtkunstwerku sada se težište preusmjerava. U konfiguraciji složene igre pojmova koji dolaze iz svih sfera života, što znači iz povijesti, filozofije, umjetnosti, društvenih odnosa, mistike i prirodnih znanosti, Benjamin gradi novo zdanje teorijskoga prikazivanja stvarnosti iz autonomnih fragmenata. Drugim riječima, umjesto vladavine apstraktne univerzalnosti pojma i kategorije sve se pomiče prema profanome putu prizemljenja stvari. Razlikovanje pojma i fenomena čini se da predstavlja ključnu točku oproštaja od Kantova dualizma. To se već moglo naslutiti u njegovu zagovoru ideje romantike u Schlegela i Novalisa. No, sada se sve zgušnjava. Baveći se formalno barokom, posve je bjelodano da se prikazivanje života pojma zbiva u sadašnjem vremenu. Interpretacija prošlosti nije razgovor s mrtvim sjenama. Kao u Hamletovome „spiritističkome susretu“ s duhom oca, tako se i kritičko razračunavanje s epohom koja se uspostavila kao razdoblje „kićenoga stila“ odvija kroz postupno skidanje pozlate s različitih teorija o baroku unutar navlastite njemačke povijesti. Rolf Tiedemann u analizi filozofijskih izvora Benjaminove „spoznajno-kritičke“ fenomenologije dolazi do postavke koja se čini važnom za daljnje čitanje Podrijetla njemačke žalobne igre. Pozivajući se na razlikovanje u ontologijskome smislu između Benjaminova shvaćanja jezika izvedenog u već spomenutim fragmentima i onoga što čini unutarnju strukturu prikazivanja-predstavljanja umjetničkoga djela u baroku na planu jezika, može se ustvrditi da je posrijedi obrat od posredovanja refleksije kao apstrakcije pojma u neposrednost jezika samoga života. Unutar društveno-kulturalnoga položaja u kojem se zbiva „žalobna igra“ nastupa promjena paradigme. Kako se ona zbiva? Napuštanje teologijsko-mistične strukture jezika u korist profano-materijalističke, a tako se barok shvaća u Benjamina na tragu Schmittove postavke o suverenosti i izvanrednome stanju, dovodi to toga da sada riječ od svrhe kazivanja postaje „sredstvom“. (Rolf Tiedemann, isto, str. 39-40.) Kako to valja razumjeti? Jednostavno, Benjamin polazi od promijenjenoga statusa jezika koji nastaje na osnovu sekularizacije božanskoga. Ono što je prethodno bilo kazivajuće imenovanje svijeta, sada se preobražava u znakovno pismo lutanja između svjetova. „Žalobna igra“, doduše, počiva na pronalasku jedne svijesti koja umjesto klasične tragedije unosi u estetski sadržaj novoga doba anti-herojstvo i kraj bilo kakve tlapnje o svrhovitosti bitka kao prirode. Svijet koji nastaje u baroknome smislu pokazuje se prostorom „homogene praznine“. U njemu se riječ više ne razotkriva poput tajne stvaranja. Umjesto toga sve je obavijeno mračnim kultovima ljudske vladavine. Na temelju strahovlašća i diktature sve postaje nestabilno. Kaos se nekako ipak mora „urediti“. Jer inače prijeti najveća moguća pogibelj raspada poretka. Ono što još povezuje tragediju i „žalobnu igru“ nije ništa drugo negoli svijest o nemogućnosti radikalnoga dokidanja „tragične biti“ ljudskoga u povijesnome napretku. Antinomije uma na taj način postaju antinomijama osjećaja kao predstave o napretku i vječnome vraćanju. U filozofijskome smislu pitanje spoznaje jest, dakle, pitanje kritike pojma bitka kao nečeg postojanoga i nepromjenljivoga. Stoga je Benjamin ovom raspravom dirnuo u tabu srednjovjekovne logike i ontologije koji se održao sve do u moderno doba. Pristupio je na osebujan način „nominalistima“ ili „partikularistima“. Učinio je to odlučivši se za prikazivanje u filozofijskome diskursu onoga pojma koji zapravo više i nije pojam. Ali ipak ima karakter fenomena u njegovoj nesvodljivoj singularnosti. To je značilo da se pitanje bitka i istine treba razložiti na putu razgradnje oba tradicionalno-metafizička shvaćanja koja su vladala od Aristotela do Hegela. Jedno polazi od općenitosti i apstraktne dedukcije, a drugo već uvijek pretpostavlja posebnost i pojedinačnost „događaja“ neke stvari ili bića. Kada riječ postane „sredstvom“, tada jezik poprima značenje preobrazbe kazivanja u komunikaciju. Ono što čini odsada „bit“ jezika i ima spoznajno-kritičke posljedice za sva daljnja Benjaminova izvođenja jest uvid da je barokno doba u svojoj suverenoj neutemeljnosti ništa drugo negoli sveza melankolije za postojanim bitkom u alegorijskome prikazivanju vremena (vječne prisutnosti). To je doba žalovanja za prošlošću kao konstrukcije nečega što se neprestano obnavlja i u tom obnavljanju napreduje u svojoj ponovljivosti. Drugim riječima, Benjamin je došao do spoznaje da treba krenuti putem-između (in-between) dvaju ontologijsko-spoznajnih modela. Pritom je onaj drugi, s pojmovima kontingencije i singularnosti, profanosti i rastemeljenja samo uvjetno „pravi“ put do istine. No, što je istina drugo negoli sveza/odnos sklopa (umjetnosti-politike-tehnike) i konstelacije (društva-kulture) u doba raspada metafizičke slike svijeta? Na jednom mjestu „Prologa“ nailazimo na pojašnjenje. Metoda koja mora zajamčiti pravi prikaz onoga o čemu stvar govori sažima se u „kontemplativnome načinu predstavljanja“. Rasprava (Traktat) sjedinjuje otuda kritičko i filozofijsko shvaćanje reprezentacije: „Žalobna igra u smislu povijesno-filozofijske rasprave jest jedna ideja. Od književno se historijske razlikuje ponajviše po tome što pretpostavlja jedinstvo, gdje ova, pak, mora biti obvezujuća spram mnoštvenosti. Diferencije i ekstremi koji književno-historijska analiza ujedno nadilazi i kao postojeće relativira, obuhvaća u razvitku pojma rang komplementarnih energija i otuda se povijest pojavljuje samo kao obojani rub jedne kristalno čiste simultanosti.“(Walter Benjamin, isto, str. 218.) Razlika između ideje i fenomena, koliko god se činilo kantovskim pitanjem o subjektu kao izvoru transcendentalne spoznaje sada se otvara kao prijepor između filozofije i književne teorije. Dok, naime, prvoj pripada ideja u smislu vođenja povijesti sa stajališta svrhe i plana, dotle se drugoj pokazuje mnoštvo pojedinačnih slučajeva. Posrijedi je čitav arhipelag događaja s kojima valja postupati kao s bujanjem trave na pustoj zemlji. Ideja se pritom ne odvaja od fenomena ukoliko sam fenomen nije izolirana čestica u svijetu monada. Benjamin u daljnjem razvitku svojega mišljenja o pojmu „žalobne igre“ u „Prologu“ naglašava kako Leibnizova ideja monade u prestabiliranoj harmoniji svemira predstavlja put razrješenja između općenitoga i pojedinačnoga. „Ideja je monada. Bitak koji tu u njoj opstoji prije i poslije povijesti nalazi se u uistinu skrivenoj i skraćenoj i zamračenoj figuri postojećega svijeta ideja na isti način kao što su monade u ‘Raspravi o metafizici’ iz 1686. godine na nejasan način prisutne u svim drugim svjetovima. Ideja je monada – u njoj prestabilirano počiva reprezentacija fenomena kao u njihovome objektivnome tumačenju.“ (Walter Benjamin, isto, str. 219.) Štoviše, monade su moguće samo kao mnoštvo u Jednome. Stoga metafora o „kristalno čistoj simultanosti“ vremena pretpostavlja postojanje heterogenoga prostora. Aporija je u tome što se takav prostor pojavljivanja svijeta u doba baroka mora sustezati i postati sužen do homogenosti jedne posve specifične praznine. Kada se filozofija kao spoznaja umjetnosti iz neba ideja spušta u podzemlje empirijskoga kaosa fenomena događa se svojevrsni obrat perspektive. Na povijest se više ne gleda vertikalno, nego horizontalno. Slika o simultanosti označava ujedno još nešto mnogo važnije. Radi se, dakle, o prelasku iz posredovanja refleksije u konstrukciju idejnoga svijeta fenomena kao kontemplacije. Novi početak, preokret, obrat perspektive zahtijeva diskontinuitet u kompoziciji fragmenata. Kao da slažemo „puzzle“, tako se u susretu s Benjaminovom fraktalnom epistemologijom umjetničkoga djela susrećemo s dva figuralna pojma koja dolaze formalno iz svijeta umjetnosti, ali su u bitnome filozofijsko-konceptualnoga značaja. I melankolija i alegorija su „slike“. Zar nije neobično što se pojam melankolije može prije razabrati iz Dührerove znamenite slike Melancholia I. tako naslovljene kao i iz Kleove slike Angelus Novus negoli iz refleksije o jeziku kojim se pojam iskazuje? Zar nije, usto, još neobičnije da se melankolija ne razotkriva neposredno iz strukture „žalobne igre“ u njemačkome baroku, već upravo iziskuje posredovanje jezika kao slike koja ukazuje/upućuje na nešto drugo, što znači da jezik postaje slikovnim pismom, a slika novim jezikom? Za taj jezik još uopće nemamo analogiju osim posezanja za mitskim i mističnim prispodobama iz Biblije i Talmuda. Kako god bilo, Benjamin se u „Prologu“ nastoji pripremiti za spoznajno-kritičko sučeljavanje s tradicijom metafizike koja je u svim svojim formama ipak jedna i jedinstvena. Što predstavlja Platon u filozofiji jest početak razdvajanja ideja i svijeta pojava. Stoga se metafizika na koju Benjamin izričito ukazuje s pogledom na Leibnizovu Raspravu o metafizici preokreće u sebi samoj. Ali ne kako je to u Heideggerovu misaonome okretu (Die Kehre) prema neodredljivoj i uputnoj riječi/pojmu „drugoga početka“ poput događaja (Ereignis). Put je Benjaminova mišljenja u svojevrsnoj estetskoj promjeni paradigme same metafizike. Ono što je bila nakana Nietzschea u sporu s Kantom na navlastit se način u habilitacijskome spisu Waltera Benjamina nastavlja drugim sredstvima. Ono što je, pak, problem s kojim se razračunava nije tek pitanje o bitku kao predmetnosti predmeta u novovjekovnome značenju te riječi, nego ponajprije pitanje o njegovu povijesnome sustezanju unutar jedne epohe koja se dosad samo prikazivala s pomoću povijesno-umjetničkoga pojma „stila“. Barok nije više pitanje umjetnosti kao „stila“. Mnogo je važnije to da s barokom nastupa epoha „filozofijskoga stila“. Kako to objasniti? Jednostavno, sada kaotičnost mnoštva fenomena zahtijeva suvereno pravo na drugi tip vladavine od metafizičke navigacije iz jednoga u drugi svijet, iz carstva ideja u ruševine fenomena. Benjamin je među prvima jasno uvidio da je s barokom nastupilo doba „stvaralačke praznine“. U doba visoke modernosti kapitalizma kraja 19. stoljeća, kako to prikazuje u Arkadama/Das Passagen-Werk, ovo će dovesti do najteže bolesti dekadencije zastarjelog „novoga svijeta“. On se, naime, dosađuje zato što je u biti njegove želje za napretkom tjeskobni virus ponavljanja već viđenoga. Melankolija i dosada su dva pola iste nelagode. Iz praznine u jezgri bitka izviru njihove tamne vode. Alegorija i montaža su, pak, dva umjetničko-tehnička sredstva prikazivanja-predstavljanja vremena sveopćega žalovanja i dosađivanja. A između njih se nalazi prostor-između (in–between). U njemu prebiva povijest kao žrtvovanje tjelesnosti. Oslobađanjem od transcendentalnoga zakona krivnje život postaje empirijska singularnost hereze podrijetla. Kada se u njoj stapaju eros i thanatos, Anđeo povijesti i Mesija događaja, dobili smo „dijalektičku sliku“ povijesti kao katastrofe i mogućnosti (ne)nadanoga spasa. Želimo li razumjeti što je zapravo Benjaminov prilog filozofijskoj raspravi o biti suvremenosti moramo neprestano imati u vidu da je riječ o mišljenju posredovanja, prijelaza, simultane refleksije i kontemplacije koje se sabire u hibridnim sklopovima poput „dijalektičke slike“ i „profanoga osvjetljenja“. Sve je već otvoreno u sustavno-metodički razgranatim stazama putovanja rubom kao novim središtem. Ne slučajno, čitav se problem razlikovanja tragedije i „žalobne igre“ svodi na određenje odnosa budućnosti i prošlosti u odnosu na „vječnu sadašnjost trenutka“ (Jetztzeit). Paradoks je u tome što grčka tragedija ima otvorenu povijest jer ju vodi pojam „sudbine“, subjekta/aktera i cilja/svrhe (télos). „Žalobna igra“ to nema. Ona je samo jedna ideja ovostranoga kaosa. U rekonfiguraciji ljudske praznine pojavljuje se poput sablasti. I zato što nema cilj niti svrhu u budućnosti kao prostoru obitavanja drugoga svijeta, sve je u njoj u znaku mortifikacije, prikaza smrti i geometrije prestabilirane harmonije svemira. Glavni je anti-heroj baroka Hamlet. Simulacijom ludila on dolazi do mračne istine svijeta. A glavni refleksivni tvorac savršenstva poretka kao mreže sukobljenih monada jest filozof–kao-matematičar binarnoga kôda – Gottfried Wilhelm Leibniz. Što je pripremio Benjamin u analogno doba, nastavlja mnogo radikalnije i složenije Gilles Deleuze u digitalno doba. U metafizičkome ruhu neobaroka on gradi umnožene sklopove pojmova. Vratimo se iznova u središte rasprave o „žalobnoj igri“. Kako smo prethodno istaknuli, u „Prologu“ se metoda digresije i mozaika uspostavlja igrom monada i mortifikacije teksta. Baveći se formalno barokom, Benjamin u ovoj raspravi neskriveno nastoji povezati romantiku i ekspresionizam svojega vremena. Na jednom mjestu to se posebno uobličuje kada se govori o analogiji baroka i sadašnjosti s obzirom na uporabu jezika: „Frapantne su analogije između sadašnjega stanja njemačkoga spisateljstva i baroka…(…) poput ekspresionizma, barok nije toliko doba izvornog umjetničkoga postignuća koliko doba ustrajnog umjetničkoga htijenja (Kunstvollens). Tako je to svagda s tzv. razdobljima raspada.“ (Walter Benjamin, isto, str. 234-235.) Ako je to uistinu tako, onda su „razdoblja raspada“ naizgled u stilu eklektična i hibridna, a u izvedbi često i epigonska. No, Benjamin nije onaj koji bi stil takvoga razdoblja vulgarno proglasio nemisaonim i nedostojnim svake kritičke pozornosti. Upravo suprotno, u njegovom će vlastitome „filozofijskome stilu“ biti produktivno spojena iskustva baroka-romantike-ekspresionizma baš kao i u ranome djelu Ernsta Blocha i Bertolta Brechta. U svakom slučaju, baveći se rubovima i prazninama, mesijanskom nadom i povijesnim raspadom metafizike, nešto je u svemu tome na nov način iskrsnulo u prednji plan. Što? Melankolija je osjećaj žalosti za izgubljenim smislom prošlosti, a ne za nekim konkretnim objektom. Zbog toga treba razlikovati melankoliju i žalovanje za nečim zbiljskim u prohujaloj prošlosti. Da bi se za nečim stvarnim moglo žalovati uvijek je uvjet mogućnosti neki neprežaljeni gubitak, primjerice smrt voljene osobe. No, kad je riječ o melankoliji tada više ne možemo govoriti tek o osjećaju s posve jasnom nakanom. Drugim riječima, melankolija nema svoj određen intencionalni predmet. U tom je pogledu njezin ontologijski status neodređen. Problem s kojim se u svojoj filozofijsko-umjetničkoj raspravi bavi Benjamin jest pronalaženje te bitne razlike između melankolije kao doživljaja propasti i žalovanja za gubitkom njezinih predmeta od kojih su svi do jednoga već iščezli u crnim rupama povijesti. Odakle, međutim, dospijeva ova razlika? Naravno, njezino je podrijetlo iz analogije sa sadašnjim vremenom. A ono također ima u sebi simptome raspada metafizičkoga ranga. Gdje se melankolično osjećanje života suprotstavlja tragičnome, o kojem je posebno meditirao španjolski filozof i pjesnik Miguel de Unamuno, tu se radi o dva načina mišljenja bitka i vremena. Ono tragično se odnosi na vladavinu zakona kauzalnosti i modalne kategorije „nužnosti“ i „zbilje“, a ono melankolično određuje vladavina „slučaja“ i „mogućnosti“ obrata posljednjim udarom božanskoga svjetla. Paradoks je u ovome i ujedno bit čitave Benjaminove intervencije u razumijevanje smisla bitka i vremena. Dok, naime, grčka tragedija počiva na ideji sudbinske pred-određenosti svijeta kao „nužnosti“ i „svrhe“ božanskoga poretka stvari, melankolija se „žalobne igre“ zasniva na neodređenosti događaja prekida s ovim poretkom zatvorene prirode. Ono što se oplakuje i za čime se žali uopće nije ništa određeno. Osim što je riječ o žalovanju za vremenom, kako to poetski uzvišeno iskazuje Peter Handke u poemi „Živjeti bez poezije“ – kada je željeti još pomagalo. Gubitak „smisla“ jezika koji ozakonjuje Bog izabirući Adama, „oca filozofije“, kako to Benjamin zagonetno iskazuje u „Prologu“, ne može se nadomjestiti ničim drugim osim mortifikacijom značenja samoga teksta. Kada se smisao prošlosti rekonstruira u sadašnjosti, gubitak onoga što je imalo značajke harmonije i simetrije u svemiru i prirodi postaje znakovnim sustavom jezika. On djeluje bez vrhovnoga označitelja. Melankolija je, dakle, kažimo to hölderlinovski, već uvijek „zakašnjela svijest“ o gubitku iskonskoga bitka i vremena. Zbog toga se njezino djelovanje može shvatiti tek onda kada na mjesto Boga i svetoga nastupa suverena vladavina tirana bez razloga političke moći utemeljene u „višim sferama“ povijesnoga razvitka. Nije slučajno Benjamin prepoznao u Schmittovu pojmu „izvanrednoga stanja“ početak novog vijeka kao razdoblja strahotnoga kaosa i entropije. Suveren je onaj koji proglašava izvanredno stanje, kaže Schmitt. A u svjetlu rasprave o melankoliji i alegoriji u baroku Benjamin će navedeni stav primijeniti na stanje trajne krize smisla uopće. Povijest kao katastrofa postaje poprištem melankolične svijesti subjekta/aktera jedne „žalobne igre“ koja više ne počiva u nečemu što se eshatologijski odvija u vremenu početka i kraja. To je ono što kasni Derrida naziva „apokalipsom bez kraja“. U čemu je, dakle, paradoks? Tragedija otvara prostor budućnosti kao „nužnosti“ događaja samoga bitka u vremenu. Melankolija, tome usuprot, zatvara vrata budućnosti kao „nužnosti“ i prošlosti podaruje mogućnost da iz preuzete obveze u vlastitoj katastrofi i gubitku svega ljudskoga dospije do iskupljenja u „vječnoj sadašnjosti“ (Jetztzeit). Melankolija kojom se Benjamin intenzivno bavi u svojem promišljanju baroka nije, dakle, pojam koji bi bio strogo estetski zato što se zasniva na osjećaju žalovanja za izgubljenim vremenom. Posrijedi je svijest o događaju koji postaje uvjet mogućnosti posve drukčije inačice utopije od one s kultom napretka i pozitivnih znanosti. Dok se tragična svijest nužno zbiva u rascijepu između „prije“ i „poslije“ povijesti nužnošću žrtvovanja subjekta, melankoličnu svijest vodi refleksija kao kontemplacija. Ona u prošlome ne vidi tek groblje opsjena, ruševine i tragove propasti. Posve suprotno, promjena događaja u sadašnjosti mijenja konture prošlosti. Tako se budućnosti podaruje mogućnost da ne bude svedena na puko ostvarenje ovoga što je „sada“. Ona može biti nešto više od toga i steći pravo na nepredvidljivost, neizvjesnost i neodređenost. U čemu se ogleda mračna tajna baroka? Jednostavno u tome što je uronjen u groze „sadašnjosti“. Iz suverenosti moći onoga profanoga bez ikakve grižnje savjesti za propuštenim u prošlosti struji pozitivnost promjene. Nije stoga začudno što Benjamin tvrdi da je i Hamlet melankolična figura, a ne tragični junak. Sve što nosi tragove melankolične svijesti može se odrediti sumnjom u budućnost. Možda bi još bilo bolje kazati da se ta sumnja ozbiljuje kao nedjelotvornost ili suspenzija bilo kakvog djelovanja koje polazi od unaprijed objavljenoga cilja i svrhe povijesti. Bez melankolije kao doživljaja raspada bitka i vremena u izvornome smislu riječi ne postoji mogućnost žalovanja kao osjećaja gubitka za nečim predmetnim u vremenu. Umjesto da bude potpuni prekid u vremenu i nemoć daljnjega djelovanja kada je sve ostalo bez eshatologijske putanje božanskoga otkrivenja melankolija postaje „revolucionarnom“ figurom subverzije oba poretka: kako onoga koji pripada povijesti (bitka) tako i onoga koji se smješta između napretka i vječnoga vraćanja istoga. Za razliku od Heideggerovih pojmova kojima određuje smisao egzistencijalnoga nabačaja tubitka (Dasein) u predbježnosti budućnosti kao brige, krivnje, odgovornosti za „svoj“ bitak i posljedično za bitak sam, u Benjamina se ova ontologijsko-ontička igra jezika i slike zbiva na posve suprotan način. Umjesto budućnosti, melankolija se brine za prošlost. Čini to tako što preokreće poredak kategorija bitka. Benjaminova je „ontologija“ u ranome mišljenju već bitno antiesencijalistička. Umjesto „biti“ bitka i „biti“ vremena kao prisutnosti u razvitku potencijalnosti nalazi se trojstvo konfiguracije-konstelacije–monade onoga što izmiče svakoj tematizaciji. Ideje nisu ozbiljene u fenomenu ni odozgo, a niti se odozdo zbiva tek imanentna transcendencija čitavoga sklopa. „Žalobna igra“ ima za svoj temeljni pojam-figuru upravo melankoličnu (samo)svijest o djelovanju bez eshatologije, o životu bez ciljeva, o umjetnosti koja se događa u razdoru između gubitka izvornika i želje za novim umjetničkim htijenjem (Kunstwollen) kao pokretačkom snagom promjena. Gdje se u Heideggera tjeskoba suprotstavlja strahu kao ono ontologijsko onome ontičkome, u Benjamina se melankolija suprotstavlja žalovanju kao doživljaj osjećaju. Već je u tome zamjetan obrat. Drugotno ili „drugi život“ kao carstvo refleksije i kontemplacije nije proizvod bitka u stanju prisutnosti. Posrijedi je događaj konstrukcije nečega što prestaje biti kontinuitet u vremenu, postajući kaotičnim i nepredviđenim događanjem. Što je, dakle, bit melankolije? Ništa drugo negoli da se tom figurom srednjovjekovne žalosti za zbiljskom Božjom prisutnošću razotkriva bit suvremene egzistencijalne strukture vremenitosti. A ona ne žali za prošlošću zbog nje same, nego zbog toga što je budućnost ostala bez mogućnosti povijesnoga napredovanja. Bez mesijanske nade za one koji su ostali bez nade ne postoji druga mogućnost događaja povratka u iskon. Sada je bjelodano zašto je Benjamin na tragu romantike i Nietzschea došao do posljednje točke obrata metafizike unutar nje same posegnuvši za figurom koju je pronašao u ruševinama jedne paradoksalne epohe antinomija uma i vremena. Sablasna je „priroda“ baroka da se u njemu osjeća kraj povijesti kao smisla i svrhe bitka te događaj novoga iz nastanka znanstveno-tehničkoga sklopa mišljenja koje život svodi na konstrukciju kao što umjetnosti podaruje sjaj izvanjskoga. U blještavilu estetskoga privida zamire sjaj istine. Što je onda u stvari „žalobna igra“? Samuel Weber daje jednoznačan odgovor: smrt tragedije. (Samuel Weber, isto, str. 156.) Benjaminovo shvaćanje „žalobne igre“ (Trauerspiel) proizlazi iz logike nadomjeska. Nije teško vidjeti kako se trag Schmittove postavke o preokretu teologije u politiku ili božanskoga u profano može pronaći gotovo na svim mjestima ove presudne rasprave za čitavo mišljenje Waltera Benjamina. Barokna se kršćanska drama može razumjeti kao sekularizirana tragedija. Ono što je iz temelja razlikuje od grčkoga izvornika jest da se u „prazno središte“ mita sada ubacuje umjetnički prerađena stvarnost povijesno-političke borbe za vlast u europskome novome vijeku. Teorija tragedije na kojoj postavke izgrađuje Benjamin ima podrijetlo u Nietzscheovu nastupnome spisu Rođenje tragedije. Već smo ukazali na to da je ista „sudbina“ zadesila obojicu. Umjesto akademskoga života sveučilišnih profesora postali su slobodni pisci. Služba državi i sloboda nepripadanja odlučuje u konačnici i o načinu kazivanja. Ako Nietzsche u svojoj teoriji suprotstavlja simbolički bogove svjetla i razbora (Apolona) s tamom i ekstazom (Dioniz), onda Benjamin vidi suprotnost tragedije i žalobne igre u opreci svetoga i svjetovnoga. Carl Schmitt će to u svojem spisu o tragediji razviti na primjeru razlike Hekube i Hamleta. (Carl Schmitt, Hamlet oder Hekuba: Der Einbruch der Zeit in das Spiel, Klett-Cotta, Stuttgart, 2008. 5.izd.) Ono što Benjamin podrazumijeva kada govori o sekularizaciji odnosi se ujedno na prostor i na vrijeme. Prostor barokne drame određen je iz „sudbine“ novovjekovne europske povijesti. Protureformacija nije bila tek pokret koji je ostao u granicama vjerskih pitanja i dogmi kršćanstva u sukobu između dvije vjerske struje (katolika i protestanata). Duboke su promjene ostavile pečat na karakter društvenih odnosa uopće. Put prema sekularnosti u zapadnoj Europi imao je mnoštvo stranputica. Ne zaboravimo činjenice. Vjerski ratovi nisu pritom nipošto posljedicom nekog fantomskog, općega uzroka u smislu vulgarne materijalističke predstave o ekonomiji koja određuje politiku i kulturu. U svakom slučaju može se prihvatiti prosudba Uwe Steinera kada tvrdi da je Benjaminova knjiga o baroknoj alegoriji „primjereni izraz teologijske situacije toga razdoblja“. (Uwe Steiner, isto, str. 69.) Nakon gubitka srednjovjekovne dogme o Apokalipsi i nužnosti institucionalnoga iskupljenja od sveopćega grijeha podložnošću učenja Crkve, prostor-i-vrijeme suverenosti novovjekovnih monarhija ispresijecano je estetskim posebnostima, političkim iznimkama poput Njemačke, te kulturnim svjetovima života. U savezu s vjerskim dilemama o putu iskupljenja horizont duhovnosti postaje mrežom višestruke sumnje i dvojbi. Drugim riječima, mukotrpan proces sekularizacije u doba baroka ostavio je tragove srednjovjekovne traume duboko u potisnutoj želji za moći i Bogom. Tako je cezaropapizam „suvereno“ vladao u rano doba europske povijesti. Sada je obrat u tome što sumnja u budućnost otvara vrata pakla „ovdje“ i „sada“. Zbog toga se u preciznome čitanju Benjamina koje provodi Uwe Steiner s pravom govori o „baroknome pojmu melankolije koji postaje čitljiv kao sekularizirani teologijski koncept.“ (Uwe Steiner, isto, str. 70.) Benjaminova analiza melankolije pripada onoj crti modernoga mišljenja s kojom nastupa ekspresionizam u umjetnosti povijesne avangarde 1920-h godina u Njemačkoj. Usto, taj cjeloviti pristup ideji umjetnosti pretpostavlja da se barok može dohvatiti jedino u sprezi religije, metafizike, politike i ekonomije 17. stoljeća. Mnogi će današnji tumači u tome vidjeti začetke jedne nove historiografije ili „kulturalne povijesti“ epohe. U 20. stoljeću nju je uveo francuski povjesničar Fernand Braudel kao i škola poznata pod nazivom Analisti. Međutim, daleko je ovdje važnije spomenuti kako se povijest jednog prijepornoga pojma na rubu filozofije, psihoanalize, povijesti umjetnosti i estetike kao što je to melankolija uvodi u spoznajno-kritičko polje istraživanja polazeći od uvida o: (1) analogiji različitih povijesnih epoha; (2) nadomjesku svetoga sa svjetovnim; (3) nesvodljivosti suverene moći političkoga iz koje proizlaze svi teorijski prijepori između „žalobne igre“ i tragedije. „Suveren predstavlja povijest. On poput žezla drži historijsko zbivanje u svojoj ruci. Ovo je shvaćanje sve drugo negoli povlastica kazalištarija. U njegovu su temelju državno-pravna razmišljanja. Posljednja razračunavanja s pravnim naukom srednjovjekovlja stvorila su u 17. stoljeću novi pojam suverenosti.“(Walter Benjamin, isto, str. 245.) Kako god bilo, ulazak nove forme i diskursa melankolije u raspravu o biti modernosti za Benjamina je značilo da se povijest više ne odvija na „planu transcendencije“. Sve se događa samozakonomjerno, imanentno vlastitome hodu u nepoznato. Singularnost i ponavljanje fenomena zahtijeva nove pojmovne alate. Naposljetku, u svemu tome postaje posve izvjesno da se klasična figura simbola koja je krasila Kantovu metafiziku uma i Goetheovu svjetsku književnost (Weltliteratur) nadomješta alegorijom. Možda je za Benjaminovo shvaćanje razlike tragedije i „žalobne igre“ dostatno pokazati da je riječ o konceptualnoj razlici koja nastaje otuda što je u temelju prve mit, a u središtu druge povijest. (Walter Benjamin, isto, str. 243.) Kada se mit i povijest sukobljuju nastaje doba paradoksalnoga utemeljenja. S jedne je strane riječ o vladavini sila nesvjesnoga, a s druge o moći racionalne konstrukcije novih svjetova. „Žalobna igra“ predstavlja taj sukob na navlastit način melankolije. Osim što je riječ o jednoj ideji, a ne pukome oponašanju zbilje i mitskoga predloška, novost je ove dramske forme u tome što postavlja na scenu „realizam“ bez stvarnosti. O čemu se tu radi? U daljnjim objašnjenjima razlike i srodnosti koncepta tragedije i „žalobne igre“ Benjamin osobitu pozornost poklanja razlikovanju patosa koji je nosio Grke u mitskom svijetu s osjećajem žalovanja u baroku nastalog već otuda što smrt i razaranja neposredno prijete iz razdrtosti svijeta bez temelja. Mit je štitio estetski privid „početka“/“podrijetla“ (Ursprung) svijeta. Podarujući mu pravo na iluziju oduševljenja u stvaranju fikcija o ljepoti i istini istodobno se ogradio od pada u povijest idejom „sudbine“. Tome usuprot, povijest se iz ideje svrhovita cilja koju jamči teologija spasa profano dešava u znaku krvave igre za prijestolje. Što je u Grka mitski početak, to je u njemačkome baroku suverenost moći bez temelja. Radi se naprosto o onome što se mora razviti tijekom procesa nastajanja jednoga svijeta u sukobu između fikcije i stvarnosti. Nema ipak nikakva razloga smatrati „žalobnu igru“ palim anđelom tragedije. Njezina alegorijska uzvišenost kroz predstavljanje novoga svijeta u neprestanim borbama za vlast pokazuje da se po prvi put u povijesti politika razumije sredstvom nadomještanja prirodne okrutnosti s društvenim poretkom perverzije vrijednosti. Tiranini, mučenici, žrtve povijesti postaju suvremenicima naše epohe. Čak i više negoli se to na prvi pogled čini. Od iznimke postali su pravilom. Postoji još nešto što dodatno pojačava osjećaj intenzivne želje za raskidom s nasljeđem tragične drame u Grka. Jasno je da je Benjaminu trebalo čvrsto teorijsko uporište u pravno-političkome utemeljenju ideje novovjekovne suverenosti. Ono što je stvaralački preuzeo od Schmitta nije bila tek ključna postavka o izvoru moći suverena u doba baroka – njegova politička legitimnost. Ponajprije se radi o novome načinu predstavljanja apsolutne moći. Paradoks je da je suveren kao krvavi tiranin ujedno krvnik i žrtva, svetac i mučenik u sekulariziranoj tragediji zvanoj „žalobna igra“ (Trauerspiel). Kako je to moguće? Razlog leži u tome što je borba za prijestolje samo drugi oblik borbe za dokinućem bezuvjetne vladavine srednjovjekovnoga cezaropapizma. Nipošto nije samorazumljiv ovaj proces nastanka moderne Europe. Često se danas pribjegava plošnoj kritici sekularizma u sudaru s različitim pojavama religioznosti u liberalnim demokracijama, osobito u slučaju suočenja s izazovom fundamentalizama. Prostor u kojem se odvijala ta borba nije bio unaprijed otvoren. Na ruševinama Rimskoga Carstva nastanak je Europe iz srednjovjekovne zatvorenosti unutar kršćanskoga shvaćanja vladavine i političke moći bio korak u rizik neizvjesnosti slobode. Suvereno pravo na vlastitu istinu o svijetu zahtijeva žrtvu. Sekularnost se u Europi, dakle, rađala u krvavim ratovima za odvajanjem crkve i države, privatnoga i javnoga, onoga što pripada duhovnome i materijalnome području ljudske egzistencije. Uloga je suverena u baroknoj drami stoga krajnje ambivalentna. On mora poslužiti kao figura „napretka“ i istodobno „vječnoga vraćanja istoga“. U istoj osobi mora se dogoditi preobražaj iz energičnoga i dinamičnoga vladara kao (do)nositelja nove zakonodavne moći onoga političkoga kao „izvanrednoga stanja“ i kao prekršitelja samoga moralnog poretka koji se izgrađuje iz duha utemeljenja zajednice bez Zakona/Boga. Ono što povezuje krvnika i žrtvu nije neka perverzna zadanost nepoznatih puteva sudbine. Posrijedi je tek nužnost osvajanja vlasti intrigama i zločinima, preobrazbom politike iz slobode događaja novoga u sredstvo apsolutne moći. To je ono što Benjamin neodlučno naziva katkad tiranijom a ponekad i diktaturom. U tom smislu nije precizan u izrijeku. Jer se problem s utemeljenjem novovjekovne suverenosti u 17. stoljeću sastoji u tome što je nositelj apsolutne vlasti kralj ili narod u osobi monarha. Utoliko dolazi do miješanja pojmova iz tradicije antičke političke misli kad je riječ u uzurpaciji vladavine ili, pak, padu u neki oblik strahovlašća nad narodom kao podanicima (tiranija-diktatura-despocija). Suveren se predstavlja osloboditeljem od „prošlosti“ u znaku tiranije sakralnoga poretka i vladarem u doba profanosti bez pozivanja na iskupiteljsku milost srednjovjekovne kršćanske dogme o „drugome životu“ u kraljevstvu onostranosti. Iz biti takvoga predstavljanja proizlazi ono što Ernst H. Kantorowicz naziva politikom dvostrukoga tijela kralja: jedno je sakralno, a drugo profano. (Ernst H. Kantorowicz, The King’s Two Bodies, Princeton University Press, Princeton, 1997.) Reprezentacija moći suverena iskazuje se time što za razliku od tragičnoga heroja u klasičnoj drami, koji ruši običajnosni zakon poput Antigone u Tebi, barokni vladar u utjelovljenju apsolutne moći postaje svezom neizmjerne taštine i opasne mahnitosti. Njega ne vodi slijepa sudbina. Važnija je samosvijest o vlastitome padu u grobnu tišinu zločina. Od iskupljenja preostalo je samo ovosvjetovno tumaranje životom. Tek ona „bijela eshatologija“ u znaku praznine povijesti koja se odvija bez kraja kao apokaliptička destrukcija „prirodne povijesti“ (Naturgeschichte). Isto je tako razlika između klasične tragedije i „žalobne igre“ još više bjelodana u pojmu žrtvovanja.(Vidi o tome: Graeme Gilloch, Walter Benjamin: Critical Constellations, Polity Press, London,2002., str. 75-78.) Prinos vlastita tijela zajednici bez obzira je li riječ o heroju ili heroini uvijek je pitanje sudbinskoga zova uspostave novoga etičko-političkoga poretka. Ovo se čini na prvi pogled „heretičkim“. Kako žrtva tragičnoga heroja može uopće promijeniti svijet? Ako se u arhajsko doba pojam svijeta odnosi na prirodni ciklus kretanja u skladu s kozmičkim načelima postojanja, nije vjerodostojno mišljenje koje zaziva bilo kakvu promjenu ovoga „svetoga poretka“ velikih kola bitka. Paradoks je da se tek s kršćanstvom i njegovom idejom o novome početku s pomoću duhovnoga obrata bitka (metanoia) može govoriti o drukčijem shvaćanju povijesti kao napretka. Apostol sv. Pavao u svojim poslanicama svjedoči mesijanskome događaju. Iz vlastita životno-duhovnoga iskustva egzistencijalnoga obrata otpočinje obrat zajedničkoga bitka (Mit-Sein). U zatvorenome svijetu Grka, dakako, žrtva se prinosi zato što se prekoračuje Zakon zajednice. Ali, Zakon se time ne suspendira na određeno vrijeme. Umjesto toga, sam se Zakon u sebi mijenja. Time se omogućuje da tragedija od doba Eshila do Euripida poprima obrise čudovišnosti. Umjesto glasa bogova drama postaje misterij neljudskoga. Kao, primjerice, u najmračnijoj tragediji kasnoga Euripida Medeja s temom majčina žrtvovanja vlastite djece zbog raspada mahnite ljubavi. Žalobna je igra lišena svetosti žrtvovanja. Razlog leži u tome što više nema pokrića u svrhovitosti i cilju (télos) koji dolazi iz mita. Nakon gubitka iskonske „velike priče“ tragediji još samo preostaje forma sukladna razotkriću, lakanovski rečeno, onoga „realnoga“. Povijest postaje žrtveno polje za igru bez heroja. Zbog toga se dešava da ni obećanje „drugoga života“ nakon Posljednjega suda nema više prizvuk nade u iskupljenje. Umjesto toga sve što je naslijeđeno od srednjovjekovlja pa tako i pojam melankolije postaje odjednom „imanentnim zakonom“ suverene iznimke. Prijepornim se čini jedino da „žalobna drama“ unutar njemačkoga baroka 17. stoljeća djeluje kao da je riječ o pukome oponašanju (mimezis) grčkoga predloška. Shakespearove klasične tragedije s historijskom pozadinom Grka i Rima potvrđuju Benjaminovu postavku da je pitanje umjetničkoga „žanra“ u dramskome diskursu novoga vijeka uistinu pitanje filozofijskoga uvida u bit radikalne promjene razumijevanja svijeta. A to posebno vrijedi za ključni pojam barokne drame i njezinu poetsko-estetsku figuru – melankoliju i alegoriju. Ako se za smrt suverena u baroknoj „žalobnoj igri“ može kazati da nije ni tragična niti herojska, kako je protumačiti? S kojim pojmovljem? Čini se da su stajališta o tome prilično podudarna. Mnogi su skloni vjerovati da je funkcija suverena (vladara kao tiranina) jednostavno prijelaz između žrtvovanja tijela zajednici i smrti bez posljednjih riječi. Benjamin se osvrće na Shakespeareova Hamleta i njegove posljednje riječi: Sve ostalo je šutnja (The Rest is silence). Problem neiskazivosti onoga što je predmet razlike između klasične tragedije i „žalobne igre“ (Trauerspiel) nije u uzvišenostidogađaja same smrti kojom se ovosvjetovnost briše u zamjenu za onostrano blaženstvo „drugoga života“. Kao što je u prethodno analiziranim spisima pojam umjetničke kritike bio određen pojmom „mortifikacije“, tako se u Podrijetlu njemačke žalobne igre pojavljuju oblici „morbidnoga smijeha“, sablasnih prikaza, alegorijske slike (bez) Posljednjega suda, apokalipse svih vrijednosti. Povijest se odigrava kao katastrofa. A to znači da je Benjamin uveo u analizu po prvi put dotada zapostavljeno tijelo. Siegried Weigel u svojoj studiji skreće pozornost na odnos između pojmova utjelovljenja (embodiment) i rastjelovljenja (disembodiment) s obzirom na Benjaminovu raspravu o melankoliji i alegoriji. Alegorijska se reprezentacija barokne njemačke drame odnosi na tjelesnu konstrukciju nestabilnoga tijela koje se nalazi svagda na brisanome prostoru između dviju označiteljskih moči: svetosti religiozne zabrane (Zakona) i ovosvjetovne prakse užitka-u-tijelu. Rezultat je taj da se pitanje tijela u ranoga Benjamina može razumjeti samo iz pokušaja da se jezik premjesti u prostor vizualne konstrukcije svijeta kao „konstelacija“. Vidi pobliže o tome: Siegfried Weigel, Body-and-Image-Space Re-Reading Walter Benjamin, Routledge, London-New York, 1996., str. 88-97.) Njegov se način bitka ne pojavljuje suprotnošću duši/duhu. U promišljanju povijesti iz stajališta „prirode“ nesvodljive singularnosti života mijenja se poredak kategorija. Što je bilo „gore“ sada je „dolje“. No, tijelo nije subjektom. Kao što tjelesnost nije drugo ime za egzistencijalnu moć promjene bitka. Šutnja koja nastaje iz iskustva posljednje granice s kojom suveren kao glavna figura „žalobne igre“ biva suočen označava istodobno iskustvo spektakla dekadencije i morbidnosti. Barokom se označava upravo hibridno doba jaza svjetova. S jedne strane se radi o racionalizmu znanosti i tehnike, a s druge o opsesivnoj težnji za okultnim i ezoteričnim. Nimalo slučajno, svijest o napretku kao katastrofi zahtijeva povratak iskonu. Kroz iskustvo nadilaženja uma njegovim preusmjeravanjem u zone „konstelacija“ vraćamo se iskonu kao cilju. Melankolija je stoga pitanje filozofijskoga razumijevanja umjetnosti kao bezdana slobode. Ovdje se susreću sazvježđa (planet poput Saturna) i duša u tuzi za onim što je već uvijek bilo, ali nije prošlo. Paradoks je na koji upozorava Benjamin u svojem razumijevanju melankolije u tome što je riječ o žalovanju za gubitkom budućnosti. O tome se radi! Kako ovo valja razumjeti? Iz teksta Benjaminove rasprave o „žalobnoj igri“ pojam se melankolije razlaže na dvoje: (1) melancholia i (2) acedia. Tugaljivost ili sjeta nije tek raspoloženje kao neka vrsta egzistencijalnoga stanja čovjeka, kako je to postavio Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u). Naime, Heidegger je u odnosu bitka i tubitka (Dasein) s obzirom na iskustvo predbježnosti vremena iz egzistencijalnoga iskustva brige (Sorge) usmjerio pozornost na sve one momente negativnoga iskustva tjeskobe koje nalazimo u Kierkegaardovoj psiho-ontologiji kršćanstva poput strepnje, straha, očekivanja, kajanja da bi pokazao kako se bitak vremenuje iz ekstatičke dimenzije budućnosti. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1977. 14. izd.) Acedia jest ne-djelovanje. Iz blokade kretanja koje izaziva melankolija dolazi do zaustavljanja rada zamjećivanja izvanjskoga svijeta. Tako se melankolično iskustvo pripisuje filozofu zbog toga što je njegov način djelovanja refleksija i kontemplacija. Kada mislimo „o“ povijesnome razvitku neke umjetničke forme i sadržaja, uvijek smo izmaknuti od neposrednoga dodira sa stvarnošću. Vrijeme koje prati ovo mišljenje obavijeno je koprenom neke zagonetne sjete. Za Benjamina postaje otuda razvidno da tuga ili žalovanje ne proizlazi iz već dogođene katastrofe povijesti. Naprotiv, melankolija je svijest o onome što prethodi (budućoj) katastrofi. Povijest se, dakle, u horizontu melankolije (ne) odvija kao neizbježni napredak u onome izvanjskome. Prema tome, melankolijom se označava barokni Weltanschauung. Kao što je „žalobna igra“ (Trauerspiel) smrt tragedije, tako je alegorija estetska figura propasti. Uobičajeno značenje alegorije, kako je poznato, upućuje na svezu jezika i slike kroz nadomjesni oblik značenja. Element se iz jednoga područja kulture prelijeva u drugi. Primjerice, kosac i sablasna prikaza ljudske figure pod kukuljicom kao iz filma Ingmara Bergmana Sedmi pečat predstavlja odnosno označava prisutnost smrti ili apokalipse u ljudskome svijetu prolaznosti. Razlika alegorije naspram simbola može se sažeti na sljedeći način. Dok alegorija nema čvrstoga označitelja niti precizno određeno označeno polje označavanja, simbol se uvijek odnosi na predstavljanje postojanosti i vječnosti. Punina bitka odgovara simbolu. Praznina događaja pripadna je alegoriji. Zato potonja pati od viška interpretacije. Time se, naravno, nadomješta manjak smislenosti. Ovisno o kontekstu u kojem se alegorijski znakovi očitavaju glavni označitelj može biti promijenjen. Sukladno promjeni konteksta dešava se i promjena označitelja. Na taj se način sveza s izvornim značenjem, primjerice, sablasnoga kosca s voštanim licem smrti u Bergmanovu filmu mijenja tako što poprima mogućnost transformacije ne samo značenja, već i njegovih tumačenja. Alegorija je, dakle, pojam blizak dijakronijskoj strukturi vremenitosti. A jezik od kazivanja bitka postaje arbitraran. Na taj se način dešava njegova preobrazba u sustav znakova. Gotovo da smo u napasti Benjamina proglasiti skrivenim „ocem-utemeljiteljem“ semiotike koja je s Rolandom Barthesom 1960-ih trijumfalno zagospodarila teorijom književnosti kao komunikacije. Ipak, ovo je samo unutarnja sveza motiva u mišljenju i, naravno, pokušaja da se nesustavno izlože u vremenu kaosa i entropije. Pritom treba naglasiti ono najvažnije. Benjamin ne zagovara teoriju konvencionalne uporabe jezika kao znaka. Ako to pronalazi izvedeno u baroknome svijetu njemačke „žalobne igre“, onda je riječ samo o tendenciji prelaska u tekst zasićen citatnošću i sliku prožetu ornamentikom otmjene propasti. Njegova je nakana mnogo složenija. Otvorenost mesijanske povijesti zahtijeva prolaz kroz profana vrata barokne opsjednutosti: svijetom kao tekstom; životom kao konstrukcijom i mišljenjem kao eksperimentom satkanim od „dijalektičkih slika“. No, vratimo se ipak onome što je ovdje glavnom temom naše analize. A to je bit melankolije kao smrti tragedije u Benjaminovu shvaćanju njemačke barokne drame. U razlici spram simbola s kojim svjedočimo jedinstvu i cjelovitosti bitka kao ideje s alegorijom smo u svijetu složene ekspresivnosti. Simbol pokazuje ono što se otvara u totalitetu. Alegorija, pak, predstavlja figuru govora u kojem sam predmet označava nešto što stoji kao i simbol za nešto drugo, Ali, to drugo u sebi nije strogo određeno. Ne može se u sebi raščlaniti i iznova konstituirati bez posvemašnjega rasula stvari. Utoliko nije rijetkost da se na tragu Benjamina figurom alegorijskoga prikaza označava ono što je već u znaku otpalosti iz Božje prisutnosti. Pali je anđeo najbolja slika alegorije. Ako je njegova „funkcija“ da pronosi glas Božji u svijet stvorenoga, tada je već njegova pojava u tome da bude značenje (ne)mogućnosti sveze dvaju svjetova, svetoga i svjetovnoga. U tom pogledu, baš kao i u slučaju postavke da je njemačka „žalobna igra“ tek oponašanje grčke tragedije govori se da je alegorija oponašanje simbola. Upravo je u tome Benjaminovo kritičko prevrednovanje. Da, ako je alegorija oponašanje simbola, utoliko gore po simbol! Jer s njima u svijetu baroka više ništa nema svoje značenje. Ono što je mrtvo, što se čini zastarjelim, što doduše podsjeća na minulo doba vječne slave i klasičnoga sjaja, ne može se oživjeti na istim pretpostavkama. Stoga je ono što čini Benjamin u tumačenju umjetnosti i umjetničkoga djela u njemačkome baroku dvostruko rekodiranje: (1) njemačke romantike s idejama Schlegela i Novalisa i (2) njemačkoga baroka s idejom „žalobne igre“ (Trauerspiel) kao navlastite umjetničke forme koja, kao u suvremenoj teoriji emergencije u tehno-znanostima, bitno mijenja smjer razvitka europske povijesti. Promjena je u tome što „žalobna igra“ zadržava formu tragedije u novome ruhu, a sadržaj joj je posve nov i moderan. Vidljivo je da odnos forme i sadržaja u ovome spisu Benjamin razumije dijalektički. Nije forma u platonskome smislu „vječna“ bit samoga bitka. Ako je sudbina za kršćansko razumijevanje svijeta „entelehija u pojmu krivnje“, onda je put do iskupljenja iz ove matrice determinizma duha, duše i tijela onaj koji vodi kroz melankoliju. Pritom valja razlikovati grčki pojam apatije ili ravnodušnosti od kršćanske i sekularizirane inačice melankolije. Dok se, naime, iz ravnodušnosti ne može izvesti nikakvo djelovanje osim puke kontemplacije bez predmeta koji se činom mišljenja mijenja u svojoj biti, melankolija pretpostavlja stanje prije zaustavljanja djelovanja. Štoviše, radi se o mogućnostima djelovanja izvan logike zbiljske nužnosti kretanja u krugu unaprijed određenih mogućnosti. Za Benjamina se pokazuje nužnim rastemeljiti svaki ostatak ovoga grčko-kršćanskoga determinizma „sudbine“. Razlog leži u tome što suverenost povijesti u svojem „napretku“ ne ostavlja mnogo iluzija o slobodi volje čovjeka. Ono što preostaje jest konvergencija sudbine i volje, mesijanstva i političke suverenosti jednoga subjekta koji svoju autonomiju u moderno doba plaća tugom za neispunjenim snovima prošle budućnosti. To je problem autonomnosti moderne umjetnosti. Posezanje za teorijom „nadomjeska“ u estetskome smislu vodi izravno do Schmittove ideje da je temeljni pojam moderne politike zapravo izveden iz sekularizacije teologije. A to onda znači da je i autonomija u svojim posljednjim svrhama i ciljevima pitanje političko-pravne legitimnosti slobode. Ne može se umjetnost u moderno doba osloboditi sablasnih sjena baroka s njegovim krvavim orgijama borbe za prijestolje i traganja za tehničkom konstrukcijom „umjetnoga života“. Tko god misli da je autonomija i emancipacija nešto „autonomno“ i „emancipatorsko“ u teškoj je zabludi. Iz duha romantike Benjamin će uskoro prijeći nakon razračunavanja s idejom umjetnosti i umjetničkoga djela u baroku kao „filozofijskome stilu“ jedne dekadentne epohe izravno u prijepore i susret s avangardnom umjetnošću svojega vremena. Korak u dijalog, u preuzimanje i kritičko prevrednovanje nadrealizma krajem 1920-ih godina nije, dakle, bio rez s prethodnim ranim mišljenjem. Bilo je to filozofijsko-povijesno preusmjeravanje. Iz jedne prohujale epohe razotkriveni su pojmovi koji analogno pripadaju visokoj modernosti 20. stoljeća. Mišljenje estetskoga obrata metafizike bilo je pripremljeno za susret s kritičkim duhom historijskoga materijalizma u razračunavanju s antinomijama modernosti. Ali još je prije toga trebalo nešto učiniti. Bilo je nužno savladati šok nastao iz čudovišnoga događaja povijesnoga pokreta umjetničke avangarde.

March 15, 2026
Pragmatični obrat mišljenja

Pragmatični obrat mišljenja

1. Od zadaće filozofije do istine kao događaja Nije li zadaća suvremenoga mišljenja nakon dostignuća kozmologije i tehnoznanosti u objašnjenju nastanka svemira postala bitno drukčijom od povijesno uspostavljene zadaće metafizike da razriješi tajne slobodne volje, besmrtnosti duše i stvaralačke biti čovjeka u odnosu spram božanskoga puta istine? Pritom se ne radi tek o uvidu da je svaka nova paradigma znanstvenoga mišljenja očekivani korak u smjeru usavršavanja našeg znanja o „svijetu“ i „svjetovima“ s kojim se mijenjaju i tradicijom usvojeni pojmovi objašnjenja načina kako predmeti iskustva istodobno mijenjaju način same spoznaje. Kada govorimo o zadaći mišljenja prvenstveno se bavimo onome što mu je dostojno i primjereno. Isključene su sve druge izvanjske svrhe. Međutim, a što ako u doba neskrivene tehnoznanstvene konstrukcije „umjetnoga života“ (A-life) u svim područjima duhovnoga stvaranja poput filozofije, religije, umjetnosti i znanosti u njezinome spekulativnome nagnuću razabiremo nešto krajnje „obično“, „svakodnevno“, „banalno“, a to je da se čak i nekoć misterijem obavijene „vječne istine“ i „načela“ mišljenja svode na najelementarnije oblike neposrednoga iskustva? Zar se time gube u nepovrat uzvišene zadaće metafizike ako umjesto plana i svrhe zatječemo logiku čistih kontingencija? Ako, dakle, umjesto onoga što Hilary Putnam naziva „God’s-Eye View“ pronalazimo tek drukčije izvedeno gledište o ljudskoj spoznaji u traganju za „prirodom“ onoga što nadilazi granice ljudske djelotvornosti u osmišljavanju nove tehničke stvarnosti, potrebno je drukčije odrediti bit mišljenja. (Vidi o tome: Hilary Putnam, Mind, Language, and Reality, Philosophical Papers, Vol. 2, Cambridge University Press, Cambridge-New York, 1975., str. 362-428.) Kako god bilo, govor o „zadaći mišljenja“ u doba kibernetike, a znamo da je to bila opsesija kasnoga Heideggera u njegovu pokušaju prevladavanja/prebolijevanja metafizike, nije tek stvar preživljavanja filozofije u tehniziranome krajoliku. U pitanju jest ono što filozofiju od početka vodi istraživanjima razlike između bitka kao bitka (quiddittas) i nastajanja mogućnosti događanja „novoga“ (quoddittas). U filozofiji koja se naziva pragmatičkom, a obilježava američku moderno mišljenje kraja 19. i početka 20. stoljeća s glavnim predstavnicima kao što su Charles Sanders Peirce, William James i James Dewey, čini se da je pitanje o „prvoj filozofiji“ kao i o „ciljevima metafizike“ potisnuto u drugi plan. Štoviše, nisu rijetki stavovi da je američki pragmatizam unatoč razlika u mišljenju navedenih filozofa uvelike određen nemetafizičkim ili čak i antimetafizičkim zahtjevima. Ovo ističe Richard Rorty, radikalni neopragmatist u postmodernome okružju. U knjizi Posljedice pragmatizma (Consequences of Pragmatism) iz 1982. godine tvrdi da obrat od svrhovitosti uma spram kontingentnoga djelovanja odgovara postmetafizičkim pretpostavkama novoga mišljenja. Taj obrat uvodi u središte promišljanja pitanje jezika umjesto transcendentalne logike. (Richard Rorty, Consequences of Pragmatism, Harvester Press, Hassocks, 1982.) No, ako dobro pogledamo, tada se sud o pragmatizmu s obzirom na zadaću filozofije u znanstveno-tehničko doba ne čini nimalo „banalnijim“ od onoga koji je bio upisan u temelje Kantove transcendentalne i ujedno kritičke metafizike. Samo je, dakako, posrijedi drukčiji predznak. Umjesto uzdizanja u više sfere spekulacije o čistim idejama i kategorijalnim tablicama prema kojima se zbilja nastoji umno dohvatiti u njezinoj pojavnosti sada se očito radi o spuštanju na zemlju, govoreći metaforično. Visine novovjekovne metafizike zamijenjene su u moderno doba konkretizacijom stvarnosti. U odnosima između prakse i djelovanja različitih spoznajno-kritičkih aktera prisutna je međuovisnost. Kako to pokazuje i sam naziv za ovo mišljenje i njegove glavne nakane – pragmatizam (grč. pragma, pragmatikos πργμα, πργματος, djelovanje, djelujući, djelatno, ono što ima praktičnu vrijednost) nastoji razriješiti aporije mišljenja i djelovanja, teorije i prakse, idealizma i materijalizma, transcendentalnoga i empirijskoga polazeći od nesvodljivosti neposrednoga ili čistoga iskustva u procesu djelovanja. Govor o pragmatizmu upućuje stoga na primjenu, korist i uporabu. Cjelina svakodnevnoga obavljanja praktičnih djelatnosti pokazuje se pritom odlučujućim čimbenikom. Što su to „primjena“, „korist“ i „uporaba“? Nesumnjivo, posrijedi je ono praktično. Njegovo se područje rasprostire od sredstva za drugu svrhu do puke izvedbe. Ono što ih povezuje jest djelotvornost djelovanja. Na taj se način filozofijski određuju smjerovi empirizma od utilitarizma do pragmatizma. Sve to ima za posljedicu da se čak etičko djelovanje kao i pojam Boga ne određuje nikako drukčije negoli iz interesa ili krajnje svrhe usavršavanja čovječanstva. Što vrijedi za „krajnjega korisnika“ ne predstavlja dobro-o-sebi, već se dobro uspostavlja nakon svojeg ozbiljenja. No, problem metafizike u njezinome silaznome putu do običnosti svakodnevice nipošto se ne može nadomjestiti pukim prihvaćanjem pojma praktičnoga djelovanja kao posljednjega suca svekolike istine. Praksa nije nadomjestak teorije. Kao što pragmatika nije svediva na puku uporabnu vrijednost mišljenja. Odlučno je nešto posve drukčije: kako, naime, djelovanje mijenja kategorije iskustva? Ova promjena upućuje na dvostruko kodiranje mišljenja: (1) ontologijsko i (2) epistemologijsko. Prvo sada označava napuštanje ideje o vječnome i nepromjenljivome „bitku“, dok se drugo usmjerava na identitet spoznajnoga aktera i sadržaja njegove empirijske svijesti. Kao što je, uostalom, poznato u djelima ponajprije Williama Jamesa taj se pojam „uporabe“ ne može shvatiti jednoznačno. Može se otuda pokazati, kako je to vrlo zanimljivo uputio i Hilary Putnam u svojoj knjizi Pragmatizam: Otvoreno pitanje (Pragmatism: An Open Question) iz 1995. godine, da s pragmatizmom stvari ne stoje baš samorazumljivo na strani primata činjenica i iskustva protiv apriornoga zasnivanja pojmova i kategorija kao u Kanta. U slučaju Jamesa, suočeni smo s osebujnim metafizičkim holizmom. U liku „radikalnoga empirizma“ uvodi nas u prostore nemišljenoga. Na taj se način „otvoreno pitanje“ pragmatizma pojavljuje ujedno i nemogućnošću jednoznačnoga odgovora o „svrsi“ ovoga načina mišljenja u suvremeno doba. A ono, pak, nezadrživo napreduje. Postaje sve više i više prihvatljivo u teorijama novih medija, semiotici i vizualnoj antropologiji. I baš stoga što se posvuda širi, od politike do kulture i tehnologije, preostaje pitanje njegova temeljnoga neutemeljujućega čina mišljenja. Zašto uopće praktična vrijednost uporabe u smislu alata kao djelotvornoga sredstva odlučuje o tome hoće li nešto biti priznato „istinom“, imati „vrijednost“, određivati odnose između „predmeta“ i „stvari“, te naposljetku biti kriterijem vjerodostojnosti spoznaje „svijeta“? Nije stvar u tome što pragmatizam „pobjeđuje“ nad vjekovnom vladavinom metafizike u formi svođenja bitka-Boga-svijeta-čovjeka na pitanja „uporabnosti“ ideja u praksi. Tko misli da je riječ o pirovoj pobjedi metode nad sustavom složenoga mišljenja nije u pravu kao ni oni koji slave tu pobjedu sa zanosom novoga pozitivizma razgranatoga u doba tehnoznanosti. Uostalom, praksa uz praktično važenje kategorija samopotvrđivanjem života u borbi s nasljeđem Hegelova sustava apsolutnoga idealizma i spekulativne dijalektike obilježava čitav pokret razgradnje i rastemeljenja metafizike počevši s Marxom, Nietzscheom, Kierkegaardom, Heideggerom, filozofijom egzistencije, dekonstrukcijom i poststrukturalizmom. Utoliko nam se čini prihvatljivom postavka o podudarnostima između Jamesova pragmatizma i kasnoga Wittgensteina. Za njega se, naime, pojam „jezičnih igara“ (Sprachspiele, language games) odnosi na uporabnu mogućnost ozbiljenja „forme života“. (Hilary Putnam, Pragmatism: An Open Question, Blackwell, Cambridge, Massachusetts-Oxford, 1995., str. 21-23.) Posve je drugo pitanje zašto se ova Jamesova „metafizika s ljudskim licem“, kako je naziva Sami Pihlström u svojoj raspravi, uspostavlja u različitim likovima nezaobilaznom orijentacijom današnjeg mišljenja. (Sami Pihlström, „Metaphysics with a Human Face: William James and the Prospects of Pragmatist Metaphysics“, William James Studies, Vol. 2, http://williamjamesstudies.org/metaphysics-with-a-human-face-william-james-and-the-prospects-of-pragmatist-metaphysics/ Pristupljeno: 16. 11. 2016.) Poput spužve ona u sebe upija raznolike filozofijske smjerove i kozmologijska stajališta, iako se u bitnome iskazuje uvidom o čistome iskustvu kao prvoj i posljednjoj instanciji te kriteriju svekolike spoznaje i razumijevanja svijeta. William James u predavanjima o pragmatizmu kaže da „…pragmatizam ne zagovara nikakva posebna postignuća. On je samo metoda. (…) Teorije tako postaju instrumenti, a ne odgovori na zagonetke koji nam osiguravaju spokoj. (…) Pragmatizam određuje sve naše teorije, zagrijava ih te svaku pojedinu stavlja u pokret. Kako ne predstavlja nikakvu bitnu novinu, skladno se podnosi s mnogim drevnim filozofskim smjernicama. Slaže se, primjerice, s nominalizmom u tome što se uvijek poziva na pojedinačnosti; s utilitarizmom u isticanju praktičnih načina gledanja; s pozitivizmom u preziru prema verbalnim rješenjima, beskorisnim pitanjima i metafizičkim apstrakcijama. (…) Osim vlastite metode, nema nikakvih dogmi niti učenja. Kako je to dobro izrazio mladi talijanski pragmatist Papini, on se nalazi u središtu naših teorija, poput hodnika u nekom hotelu.“ (William James, Pragmatizam, IBIS grafika, Zagreb, 2001., str. 33. S engleskoga preveo: Tomislav Janović) U razlici spram Hegelove „teodiceje apsolutnoga duha“, tog vrhunca čitavog novovjekovnoga „racionalizma“, ali i u opreci spram klasičnoga empirizma s njegovim carstvom izvanjskih osjetila, James uvodi u optjecaj nešto posve „novo“. Ovo „novo“ valja razumjeti krajnje suzdržano. Novost se pragmatizma pokazuje samo u tome što je riječ o starome izrazu za nove pojave izazvane znanstveno-tehničkim prodorom u strukture života. Budući da je Jamesova epistemologijska pozicija sadržana u „radikalnome empirizmu“, tada je pragmatizam kao metoda put do nove „metafizike“. Međutim, taj pojam nije više samorazumljiv. Razlog leži u tome što se pitanje o Bogu ne izvodi iz puke suprotnosti spram znanosti kao metode i sustava istraživanja prirode u raznolikosti njezinih pojavnosti. Umjesto filozofije i teologije, sada je put do onostranoga omeđen zadaćom jedne nove „empirijske psihologije“. U svojim koracima istraživanja bitka religioznoga iskustva za Jamesa ona ima status aposteriorne metafizike. (William James, Raznolikosti religioznog iskustva, Naprijed, Zagreb, 1990. S engleskoga prevela: Nada Horvat. Vidi o tome: Richard R Niebum, „William James on religious experience“, u: Ruth Anna Putnam (ur.), The Cambridge Companion to WILLIAM JAMES, Cambridge University Press, Cambridge-New York, 1997., str. 214-236.) Drugim riječima, ono što je za klasičnu metafiziku u liku aristotelizma i kantovstva bilo unaprijed određeno iz kategorija uma, iako za prvoga u vječnome i postojanome bitku kao prirodi (physis), a za potonjega u nemogućnosti spoznaje stvari-o-sebi (Ding-an-sich) te stoga nužnoj konstrukciji transcendentalnoga subjekta kao uvjeta mogućnosti razumijevanja tzv. objektivnoga svijeta, sada se rastemeljuje. Ništa više nije u načelima. Sve je u konzekventnome djelovanju. A to znači da se svrha ne nalazi u prirodi, a niti u umno konstruiranoj mreži značenja. Umjesto toga pragmatizam polazi od činjenica iskustva. Konkretnost života kao djelovanja u bogatstvu njegova raznolika očitovanja postaje presudnim kriterijem vrednovanja. Jamesovo mišljenje u cjelini njegove izvedbe od ranih do kasnih djela polazi pritom od onoga što je ponajprije životvorno iskustvo. Ne bi bilo primjereno to iskustvo nazvati egzistencijom kao što je to prvi izveo Kierkegaard u pokušaju da zbiljsku vjeru očisti od apstraktne moći hegelovskoga sustava. Odlučno je nešto posve drukčije. Radi se o empirijskome iskustvu. Za njega više ne postoje prva načela i posljednje svrhe. Formalno govoreći, ono što je metafizički gledano bilo posljednje i aposteriorno postaje „prvotnim“. No, to izokretanje poretka ne znači da je logika kauzalnosti i teleologije proglašena ništavnom. Znanosti ne bi mogle postojati bez pojmova uzroka i posljedice. Nakon što je Darwin teorijom evolucije srušio u prah i pepeo bilo kakvu mogućnost svrsishodne povijesti, a mjesto Boga kao mudroga stvaratelja svijeta ostavio praznim, postalo je nužno razviti drukčije shvaćanje metafizike od onoga koje se, kako vidjesmo, svrstava u različite smjerove pozitivizma i neopozitivizma. Ako je za Jamesa pragmatizam ponajprije metoda teoretske rasprave, a ne neka vrsta nadomjesnoga filozofijskoga sustava u doba bez vladavine metafizičkih „počela“ (bitka, forme, supstancije, Jednoga, Mnoštva, uzroka i svrhe), onda je izvjesno da se ovdje metoda shvaća u plastičnosti otvorenih pristupa istini. U pravu je Putnam kada to naziva „otvorenim pitanjem“. Razlog leži u tome što pluralnost gledišta i tolerancija stavova u raspravi ne označava skepticizam kako bi se na prvi pogled moglo pomisliti. Umjesto toga, na djelu je otvorenost mišljenja. Ono se naposljetku odjelotvoruje u konkretnome iskustvu. Da bi bilo vjerodostojno mora zadobiti potvrdu istinosnosti u praktičnome oživotvorenju. To vrijedi bez obzira bavimo li se spoznajom Boga ili ekonomijom dužničkoga ropstva. Kako u tom pogledu stoji stvar s istinom? Nema nikakve sumnje da se pragmatizam odnosi kritički spram obje inačice metafizičkoga utemeljenja istine tijekom povijesti. U prvome slučaju riječ je o istini koja postoji neovisno od ljudskoga stajališta (ontologijski realizam); a u drugome, pak, o istini kao tvorbi transcendentalnoga subjekta (ontologijski konstruktivizam). William James je izazvao mnoštvo sporova, pa čak i posvemašnje nerazumijevanje oko tog pitanja. Ako su mu i realizam i esencijalizam pogrešne teorije jer polaze od pretpostavke o postojanju neovisne supstancije i bitka u odnosu na ljudsko iskustvo, tada je razvidno da se istina ne može shvatiti iz puke sukladnosti bitka i jezika (realnosti i iskaza). Pragmatisti su skloni tvrdnji kako je nemoguće isključiti praktične posljedice u sporu oko teorijskih problema. To, dakako, pretpostavlja kako istina nije ono što se pojavljuje samo od sebe u činu pokazivanja bitka, što je Heidegger nazvao razotkrivenošću ili otvorenošću posegnuvši za tumačenjem drevne grčke riječi aletheia. (Martin Heidegger, „Aletheia (Heraklit, Fragment 16)“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 1954., str. 249-274.) Tome usuprot, James nastoji pristupiti istini polazeći od njezine praktične „koristi“ za zajednicu koja, iako doduše jest vođena univerzalnim načelima ljudskih prava i željom za usavršavanjem etičkoga horizonta slobode, svagda počiva u kulturno određenome prostoru. Istina se, prema tome, pojavljuje uvjetom mogućnosti izgradnje ljudskoga svijeta u odnosu s Bogom. (Vidi o tome: Sami Pihlstrom, „Thruthmaking and Pragmatist Conceptions of Thruth and Reality“, Minerva, br. 9/2005., str. 105-133. www.ul-ie/~philos/.) Stoga su filozofija, znanost i religija u odnosu međusobne korelacije, a ne isključivosti. No, s pojmom istine u okviru pragmatizma mnogo je poteškoća. Sve su one najvećim dijelom prigovori predstavnika „racionalizma“ ili „empirizma“ da se u pragmatizmu zapostavlja ili posve dokida unutarnja „vrijednost“ metafizičkoga shvaćanja „bitka“ i „mišljenja“ kao istovjetnosti i razlike. Drugim riječima, prigovori su usmjereni na to da James ne može dokazati kako se istina može razviti kao proces verifikacije iskaza i stvari bez apriornosti iskustva, bilo to umno ili osjetilno događanje istine kao takve. Ako više nema „bitka“, „uzroka“ i „svrhe“, ako je još k tome dovedeno u pitanje shvaćanje „supstancije“ kao neovisnoga entiteta, tada je istina gotovo nalik sudu estetskoga ukusa (sensus communis): nema niti univerzalno važenje pred mogućnošću neistine, a niti „objektivno“ važenje prema kriterijima logike dostatnoga razloga. (Vidi o tim prigovorima: Hilary Putnam, Pragmatism: An Open Question, str. 8-12.) Ponajprije, za razliku od metode koja raščišćava prostor za dokidanje vladavine metafizike u formi materijalizma i spiritualizma, što je u stvari za Jamesa glede odnosa filozofije spram budućnosti zapravo isto budući da materija i duh preostaju praznim „supstancijama“ bez zbiljskoga učinka u neposrednome i pojedinačnome iskustvu, ovdje se radi o nečem bitno drukčijem. U interpretaciji Jamesove teorije istine potrebno je unaprijed otkloniti aristotelovsko-kantovsku pozadinu rješenja gotovo nerješivoga problema. To znači napustiti sigurno i pouzdano stajalište različitih „velikih priča“ o realnosti i eksternalizmu bitka te konstrukciji i korespondenciji stvari i iskaza. Čak i pod pretpostavkom da istina ne postoji neovisno od mišljenja tzv. subjekta čini se razložnim postaviti u pitanje sam odnos polazeći od monizma i holizma Jamesove filozofijske teorije. Ona je, uostalom, u dosluhu s nasljeđem skolastičkoga nominalizma i klasičnoga empirizma, osobito Humeova izvorišta. Otuda proizlazi da je čisto ili neposredno iskustvo jedini kriterij za prosuđivanje ne samo o tome što istina „jest“, nego i kako nastaje njezina moguća „primjenjivost“, „korist“ i „uporaba“ za čovjeka u kulturno pluralnome društvu. U Pragmatizmu se nalazi Jamesovo odrješito obrazloženje zašto treba napustiti klasične metafizičke teorije o istini. U pozitivnome vidu iskaza radi se o sljedećem: „Istinite ideje jesu one koje smo u stanju usvojiti, vrednovati, potkrijepiti i provjeriti. Pogrešna vjerovanja jesu ona koja to nismo u stanju. To je praktička razlika koju u nama proizvodi posjedovanje istinitih ideja; to je, stoga, značenje istine, jer nema ničeg drugog po čemu se istina poznaje. Ovo je teza koju moram braniti. Istinitost ideje nije statično svojstvo koje je u njoj sadržano. Istina se događa ideji. Ona postaje istinitom, nju događaji čine istinitom. Njezina istonosnost zapravo jest događaj, proces: proces, naime, kojim ona samu sebe potvrđuje, sebe čini istinitom. Njezina valjanost je proces kojim ona sebe čini valjanom.“ (William James, Pragmatizam, str. 111.) Pragmatička teorija istine predstavlja radikalan obrat od svih dosadašnjih metafizičkih sustava i njihovih „ontologija“ i „epistemologija“. U navedenom odlomku jasno je izrečeno kako se „bitak“ više ne razumije ni u kakvome odnosu „realizma“ i „solipsizma“, ni u kakvome korespondencijskome smislu odnosa između stvarnosti i iskaza o njoj. Pitanje se istine odlučuje izvan logike kauzalnosti i sheme teleologije. Kada se isključi djelovanje prvotnih uzroka i posljednjih svrha – što još preostaje? Ništa drugo negoli ono što James među prvima tako radikalno postavlja kao novo pravilo filozofijske kritike klasične metafizike. Riječ je o događaju koji se događa kao djelovanje, čin, praktično stvaranje ili proces u kojem istina sebe pokazuje i dokazuje bez visokih zahtjeva božanske ili sekularne inačice ustroja ovog svijeta koji je Leibniz u svojoj teodiceji nazvao najboljim od svih drugih svjetova. Ovim stavom James se pokazuje prethodnikom „metafizike događaja“ u suvremenoj filozofiji. Njegove su ideje u tome bliske Alfredu N. Whiteheadu iz Procesa i realnosti (Process and Reality) iz 1929. godine, a istodobno i Gillesu Deleuzeu iz njegova kasnoga razdoblja u djelima o Leibnizu i spisu napisanom zajedno s Felixom Guattarijem Što je filozofija? (Qu’est-ce que la philosophie?) iz 1991. godine. Zadržimo se na postavci da se istina događa ideji. Čini se da je time izrečeno kako ideje nisu puke apstrakcije. Ukoliko se ostvaruju u svijetu čistih kontingencija pripada im iskustveno polje djelovanja. Naravno, pojam neposrednoga ili čistoga iskustva ovdje nije shvaćen iz platonske inteligibilnosti. Njegovo je podrijetlo hjumovsko. Ali mu je razrada u pragmatičkome smislu ponajprije izvedena iz temeljnoga pojma Jamesove teorije istine – događaja. Kada se istina događa u neposrednome ili čistome iskustvu to ne znači da su osjetila preuzela funkcije umne kategorizacije stvarnosti. Naprotiv, ono što je još uvijek u ovlasti „uma“, ali izvan „racionalističke“ nadležnosti, jest instrumentalno ozbiljenje pojma u praktičnome izvršenju. Ovo ne znači ništa drugo negoli da istina ne postoji niti kao stvar-o-sebi (Ding-an-sich), a niti kao puka tvorba subjekta u smislu Berkeleyeva esse est percipi. Događanje istine jest proces spoznaje kao stvaranja vjerodostojnosti suđenja u verifikaciji onoga što je ne samo sadržaj iskaza, već se nalazi izvan moći jezika poput slikovnoga prikaza stvarnosti. Vrednovanje, potkrepa i provjera pritom uvode u razmatranje ono što istinu iz filozofijskoga područja važenja povezuje sa znanstvenim duhom eksperimenta. No, još uvijek nije posve jasno kako se to može pragmatičkim shvaćanjem istine othrvati zloduhu skepticizma i relativizma? Ako istina nije ono što povezuje Boga i svijet kao svezu/odnos duha i materije u stvarnosti i to apriorno, kako logički tako i povijesno, što uopće znači da se ona dohvaća događanjem praktičnoga iskustva? Istina (truth) se ne može kopirati u svijesti tako što će se preslikati ono što „jest“ u stvarnosti (reality). U različitim spoznajno-teorijskim inačicama ovo je stajalište temelj vulgarnih teorija o odrazu bitka u svijesti. Pojam izvanjskoga objekta tako se pojavljuje u slici subjekta. On usklađuje svoju predodžbu, primjerice, kuće na osami sa stvarnim objektom. No, problem ovog vulgarnoga realizma nastaje već otuda što odnos između „bitka“ i „svijesti“ pretpostavlja razjašnjenje medija spoznaje (jezika i slike). Jamesova kritika cjelokupne zapadnjačke metafizike kao ontologije polazi od njezine neusmjerenosti na živo iskustvo pojedinca u konkretnoj zbilji. Stoga se istina događa i postaje vjerodostojnom tek u procesu vlastita stvaranja (making-truth). Kada tako prilazimo biti stvari vidimo kako postaje razvidnim način pragmatičkoga mišljenja. Metoda pročišćenja filozofije od apstraktnih shema idealizma Hegelove dijalektike za Jamesa istodobno ne znači i nužno stvaranje nove spoznajno-teorijske orijentacije. Ono što uistinu želi svojim „radikalnim empirizmom“ pretpostavlja oživotvorenje puta mišljenja koji ne kreće od ontologijski zadanih načela i počela mišljenja u metafizičkome smislu. Stoga se sve događa kao istinstvovanje u procesu nastanka istina u pluralu. Jedno i Mnoštvo nisu puke suprotnosti u logičkome smislu odnosa između univerzalnosti i pluralnosti. Umjesto toga, potrebno je vidjeti kako nastaje istina koja se tijekom povijesnoga procesa prihvaća mjerodavnom. I to ne samo u filozofijskome i znanstvenome diskursu. Znamo da Newtonova mehanika pripada novovjekovnome svijetu prirode kao zakonitosti (nužnost i determinizam). No, krajem 19. stoljeća Maxwellova termodinamika, Darwinova teorija biološke evolucije te kvantna mehanika srušile su s prijestolja ovu paradigmu znanosti. Shvaćanje istine odnosi se, dakle, na složenu proceduru prihvaćanja i usvajanja „novoga“, a ne spoznajno-teoretskoga prijepisa nečega što je postojalo i prije ljudske povijesti. Događanje istine jest istina događaja. A to označava razračunavanje s čitavim nasljeđem Aristotelove i Kantove metafizike. Pojmovi supstancije i subjekta iz vidokruga vječnih i nepromjenljivih istina kao sukladnosti „bitka“ i „samosvijesti“ dovode se u pitanje. (Vidi o tome: David Lamberth, William James and the Metaphysics of Experience, Cambridge University Press, Cambridge, 1999., str. 48-56.) Ništa u tome nije začudno. Tko vjeruje u mističnu moć procesa mora raskinuti s prstenom bitka. Jednom i zauvijek! Jamesovo dinamičko shvaćanje istine proizlazi otuda iz napuštanja temeljne sheme u kojoj stvarnost postoji samo pod pretpostavkom ustanovljenje vječnih počela i ideja. Između racionalizma (teizma) i spiritualizma nalazi se prostor nesvodljivosti iskustva. Upravo je ono ključ za buduće shvaćanje promijenjene zadaće mišljenja. Čini se da u tome leži mjesto nastanka razlike između tzv. kontinentalne i analitičke filozofije. Raskol u povijesti zapadnjačkoga filozofijskoga mišljenja u 20. stoljeću ponajbolje svjedoče svojim djelom Heidegger i Wittgenstein. Umjesto ontologije koja ima u vidu ideju bitka kao postojanosti u vremenu, a supstancije kao nepromjenljivosti stanja (primjerice, boje, oblici, kvantitet), susrećemo se s novošću pristupa. Ideje ili vjerovanja nisu ni po čemu izvanvremenski entiteti. Štoviše, njihova se „gotovinska vrijednost“ (cash-value) sastoji u pragmatičnome načinu provjere vrijednosti. Sve što otuda slijedi ima dalekosežno značenje za suvremenu filozofiju. Ponajprije, čisto iskustvo pokazuje da se istina ne može zbivati bez udjela singularnosti. Pojedinac jest onaj koji odlučuje o tome u kojem će se razmjeru istina odnositi na njegov život. Još i više: pojedinačnost se uvijek pokazuje nužnim početkom promišljanja svijeta. Nije slučajno Wittgenstein rekao da su granice „mojeg“ jezika granice „mojeg“ svijeta. Prisvajanje svijeta, naravno, nije nikakav solipsizam. Ovdje se susrećemo s univerzalnom singularnošću. Ako je nužnost da se bitak u svojoj faktičnosti pojavljuje kao Jedno u Mnoštvu, onda je Mnoštvo pravi početak ontologije. Vidljivo je da istina nije nešto samo po sebi postojeće. Nije to nikakva urođenost ideja ili oblak koji kruži nad zajednicom kao Božji znak milosti ili prokletstva. Ono što je jedino važno za pragmatički obrat mišljenja može se pronaći u promijenjenom načinu važenja kategorija modalnosti (Aristotel-Kant). Mogućnost koja prethodi stvarnosti i nužnosti prisutna je u očekivanju događaja. Međutim, nije ovdje stvar u teologijskoj inačici Kristova došašća. Događaj je određen svojom autonomijom u odnosu na logiku kauzalnosti modernih znanosti i u odnosu na pripisivanje svrhovitosti nastanka (emergencije) onome što se događa u slijedu od mogućnosti do nužnosti. Sa stajališta vremena, jasno je da William James svojom teorijom istine kao događaja u obzorju praktičnoga iskustva budućnosti pridaje vrijednost „horizonta očekivanja“. Ono što je u tome prekretno jest da pojam čistoga ili neposrednoga iskustva nije statički čin promatranja događanja. Posve izvan kontemplacije stvari, spoznaja je stvaralački čin promjene sklopa odnosa između „bitka“ i „mišljenja“. Zbog toga se praktično djelovanje uspostavlja mjerilom suđenja o stvarima, uključujući i one koje nazivamo posljednjim stvarima (eshaton) poput smisla egzistencije Boga. Spor oko imanentne vrijednosti istine u srazu događaja i bitka pretpostavlja, kako to izvodi James u Pragmatizmu, tri međusobno uvjetovana područja: (1) Područje zbilje unutar kojeg se nalazi sklop činjenica kao „struja naših osjetilnih zamjedbi“. U cjelini, ovo se područje određuje neorganiziranošću i slijepom nužnošću, svezom spontanosti i kaosa, u kojem osjetilnost ovladava svim akcijama iskustva singularnoga pojedinca. (2) Da bi temeljne kategorije uma uopće imale mogućnost primjenjivosti potrebno je uvođenje pravila igre. Kategorije i pojmovi poput stvari, supstancije, identiteta, razlike, mnoštva, roda, vrste, duha, tijela, uzroka, svrhe, vremena, prostora, subjekta, objekta nisu uvjeti mogućnosti spoznaje stvarnosti. Njihova je uporaba moguća tek onda kada su pravilno usmjerene na događaje od kojih ovisi što će naposljetku „biti“ istinom. Iz svega postaje bjelodano da istina nije podudarnost bitka i mišljenja, stvari i jezika, nego se radi svagda o konkretizaciji iskustva u novoj situaciji. (3) Ne postoji nikakvo predkonceptualno polje djelovanja, kao što se to čini važećim za Heideggerovo „predontologijsko razumijevanje bitka“ u njegovu spisu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit). Naše djelovanje određuje spoznajnu usmjerenost na „ovo“ ili „ono“, a to je ono što odlikuje kontingentnost događaja. Pragmatizam se utoliko razlikuje od kritika metafizike u filozofiji egzistencije, fenomenologiji i hermeneutici po tome što svijest ili pitanje Inter subjektivnosti ne izvodi iz razlike mišljenja i sadržaja svijesti (noesisa i noeme u Husserla). Čisto iskustvo nije prazna ploča. Na njoj ne možemo upisivati po vlastitome nahođenju što poželimo. Jednako tako, istina ne pada u područje razotkrivenosti i zaborava bitka kao u ranoga Heideggera. Sve što se može reći za Jamesov pragmatički obrat proizlazi iz „radikalnoga empirizma“ kao nauka o čistome iskustvu. 2. Što je to – čisto iskustvo? U tradiciji škotskoga empirizma William James je nastojao odrediti svoju filozofijsku orijentaciju na uistinu navlastit način. Može se čak kazati da se ovdje radi o svezi između psihologije, filozofije i religije u odnosu na nova znanstvena otkrića. Budući da pitanje usmjerenja filozofije izvodi iz osobnoga karaktera filozofa, što istodobno pretpostavlja svezu nominalizma i empirizma (osobnoga stava i neposrednoga iskustva), odnos između „uporabe“ mišljenja i iskustvenoga polja njegova djelovanja iziskuje pronalaženje primjerenoga jezika za pluralnost i toleranciju nove metafizike. Ako je pragmatizam metoda novoga mišljenja koje polazi od pročišćenja iskustva od natruha logike utemeljenja kao što je „racionalizam“ s jedne strane, a s druge, pak, stoji upravo empirizam u ruhu carstva osjetilnosti s najvećim naglaskom na zamjedbi koja prethodi umnome postavljanju predmeta svijesti, onda se ta metoda, kako smo već napomenuli, razlikuje od fenomenologijske i eidetičke redukcije (epoché) ponajprije u tome što suspendira i neutralizira svaki govor o „ontologiji“ i „epistemologiji“ polazeći od njihove bitne razlike. Razlika je tijekom povijesti metafizike bila ozakonjena na različite načine. No, bit je ove razlike još od Parmenida u identitetu kao mogućnosti razlike, a ne obratno. Isto proizvodi otuda razlike, a ne razlike istost. Što se tiče Jamesova shvaćanja razlike između bitka i svijesti, posve je jasno kako pragmatizam predstavlja uvjet mogućnosti nastanka druge i drukčije razlike od primata identiteta nad razlikom. Ako sama razlika proizvodi razlike, tada stajalište „radikalnoga empirizma“ nije nešto izvedeno iz spora između uma i osjetilnosti. Ono je, naprotiv, nesvodljivo u svojoj nakani prevladavanja spora između dvije strane iste kovanice (racionalizma i empirizma). U svim njegovim spisima, ogledima i predavanjima pronalazimo istu nit vodilju koja okončava u Pragmatizmu najavom konačne pobjede pragmatičkoga shvaćanja svijeta u budućnosti. Proročki ton ove metafizičke objave može se smatrati credom analitičke filozofije suvremenosti. „Stvarno životno pitanje za nas glasi: Što će biti s ovim svijetom? Što će život ubuduće učiniti za sebe? Gravitacijsko središte filozofije stoga mora promijeniti svoje mjesto. Zemlja stvari, dugo potisnuta u sjenu slavom nebeskog cara, mora opet zadobiti svoja prava. Promijeniti naglasak na taj način znači da će se filozofskim pitanjima baviti umovi manje apstrakcionističkog soja nego dosad, umovi daleko znanstveniji i osobniji u svom tonu, a koji ipak nisu ni nereligiozni. To će biti promjena „sjedišta autoriteta“ što gotovo podsjeća na protestantsku reformaciju. Naime, kao što je u papinskim umovima protestantizam uvijek izgledao kao obična mješavina zbrke i zbunjenosti, tako će, bez sumnje, i pragmatizam uvijek izgledati ultra-racionalističkim umovima u filozofiji. Izgledat će im kao običan otpad, u filozofskom smislu. No, život se nastavlja, usprkos svemu, i postiže svoje ciljeve, u protestantskim zemljama. Usuđujem se vjerovati da će filozofski protestantizam ostvariti sličan napredak.“ (William James, Pragmatizam, str. 70.) Izostavimo li ovdje bilo kakav komentar o samoispunjenome proroštvu (self-fullfiling prophecy) nećemo moći izbjeći suočenje s onim što povezuje istinu kao događaj i pitanje čistoga iskustva. Jer, bit je „radikalnoga empirizma“ u tome što se iz struje svijesti razvija struja iskustva. U Ogledima iz radikalnoga empirizma (Essays in Radical Empiricism) iz 1912. godine James još oštrije izvodi ulazak metode pragmatizma u prostor otvorenosti misterija čistoga iskustva. (William James, Essays in Radical Empiricism, University of Nebraska Press, Nebraska-Lincoln, 1996.) Među izabranim ogledima posebno je značajan prvi naslovljen „Postoji li svijest?“ („Does Consciousness Exist?“) iz 1904. godine. U njemu osporava samostalno postojanje bića ili supstancije. Ne lebde ovi pojmovi poput duha ponad voda. Mišljenje se ne može apsolutizirati. Ono je pokrenuto događajima. To znači da „svijest“ nije drugo negoli funkcija mišljenja. Iako se često taj stav tumači unutar okružja njegove empirijske psihologije, a ona se, pak, smješta u horizont biologijskoga naturalizma, čini se da je u tom ogledu položen temelj za shvaćanje „radikalnoga empirizma“. Nasuprot uvriježenim postavkama Humea, Lockea i Berkeleya kako je iskustvo vezano uz psihičko stanje tjelesnosti (atomizam), James ide još odlučnije prema razrješenju pitanja o identitetu samosvjesnoga pojedinca. Umjesto Kantova postulata o transcendentalnome jedinstvu apercepcije čime nastaje umno shvaćanje svijeta u kategorijama prostora i vremena, sada se pokazuje obrat u tome da iskustvo nije izvedeno iz apstraktnih pojmova poput „Ja“, „subjekt“, „supstancija“, „bitak“, „slobodna volja“, „besmrtnost duše“. Um je izveden iz čistoga iskustva. Iz psihičkoga kontinuiteta života proizlazi svijest kao spoznavanje svijeta. Već je otuda izvjesno da činjenice prethode vrijednostima, ali ne u smislu ontologijske prvotnosti. Ako, naime, ne postoji stvar-o-sebi kao apsolutna izvjesnost spoznaje, što ne znači da se Bog ne misli iz perspektive panpsihizma svijeta, tada je problem odnosa bitka i mišljenja, tradicionalno govoreći, u tome što se odnos mora misliti kao struktura događaja. Zašto je toliko važno ustrajavati na logici „činjenica“ protiv „vrijednosti“? Iako je ta dihotomija postala izbrisanom za neopragmatiste poput Putnama i Rortyja, a implicitno je odbačena u kasnoga Wittgensteina s njegovom teorijom „jezičnih igara“ (Sprachspiele, language games), čini se da je početak prevladavanja spora između „bitka“ (činjenica) i „svijesti“ (vrijednosti) u posve drukčijem shvaćanju stvarnosti. Nije, dakle, riječ o postojećem kao već uvijek stvorenome svijetu iz kojeg se Bog povukao nakon što ga je stvorio sebi u slavu, čovjeku za obećanje jedinstvene sreće, a svim drugim bićima za opstanak sukladno nužnosti njihove prirodne sudbine. Pojmovna spoznaja ne može bez iskustva koje u svojem čistome obliku pogađa stanja kao događaje promjene svijeta. U svemu stoji nešto nesvodljivo. Ono što će kasni Wittgenstein nazvati „formom života“ nalazi se in nuce u postavci o struji postojanosti života. A život se kreće poput rijeke u stalnom protjecanju. Tko govori o „čistome iskustvu“ mora raskinuti s onom kantovskom „transcendentalnom iluzijom“ da se svijet konstruira iz čistoga uma. Raskinuće označava put s onu stranu razlikovanja subjekta i objekta. (Vidi o tome: Christopher Hookway, „Logical principles and philosophical attitudes: Peirce’s response to James’s pragmatism“, u: Ruth Anna Putnam (ur.), The Cambridge Companion to WILLIAM JAMES, str. 145-165.) Kako to slijedi u daljnjem obrazloženju? 1.Konceptualni hologram s kojim otpočinje svoju misaonu pustolovinu „radikalni empirizam“ stoga ne može pristati uz onu metafiziku koja zamjenjuje pojmove i kategorije za stvarnost rođenu iz aporije singularnosti života. Aporija je u tome što svijest o sebi kao uvjet mogućnosti egzistencije u prostoru i vremenu nikad ne može, prema Jamesu, postati zatvorenim sustavom vladavine logike kauzalnosti i sheme teleologije. Kada bi se to ipak dogodilo, svijest bi preuzela sve funkcije osjetilnosti. Takav slučaj moguć je ,doduše, ukoliko se radi o napretku umjetne inteligencije (A-intelligence). Međutim, Jamesova imanencija svijesti pokazuje da se mišljenje strukturira događajem. Iz njega nastaje promijenjeni način spoznaje. U tom je procesu na djelu cjelovitost odnosa uma i tijela. Ali tek izvan redukcije na jedan od relata u relaciji zadobiva pravi smisao. 2.Kako se onda u pragmatičkome shvaćanju istine kao događaja konstituira ovo iskustvo? Koja mu je prava svrha (télos) ako je (samo)svijest tek u funkciji mišljenja kao praktičnoga djelovanja? Govor o svrhovitosti postanka (ontogeneza) za Jamesa predstavlja relikt povijesno prevladane metafizike. Iako se iz njezinoga ustrojstva uvijek misli cjelovito polazeći od bitka-boga-svijeta-čovjeka, ipak je polazište moguće tek iz autonomije iskustvenoga djelovanja. Nesvodljivost pojedinačne svijesti ne znači pristanak uz kraljevsku moć subjekta kao supstancije. Problem je svih pokušaja suvremene filozofije u kritici Hegelova sustava apsolutnoga duha bio u tome što su cjelinu ovog metafizičkoga ustrojstva napadali parcijalno, nadomještajući cjelinu dijelovima, transcendenciju imanencijom, sustav i logiku povijesnoga kretanja teodiceje duha spašavanjem egzistencijalne slobode pojedinca. Ništa drukčije nije niti sa Jamesom. Kada se tzv. racionalizmu od Leibniza do Hegela želi uskratiti moć djelovanja unutar nove znanstvene paradigme kontingencije i emergencije, složenosti i teorije kaosa od Darwina do tehnoznanosti, onda se to čini u ime događajnosti procesa samoga života. Sve što se događa može se misliti jedino iz uporabnosti i primjenjivosti na neposredno iskustvo. Ako ostaje u sferi teorijske spekulacije i apstraktnoga izvođenja kategorija, osuđeno je na besplodnost uma kao što je to bilo u skolastičkim raspravama o empirijskim pitanjima nastanka života, njegove strukture i, naposljetku, mogućnosti produljenja ili promjene supstancije kako se to danas čini s pomoću biogenetskih metoda intervencije u sam kôd života. (3)Već u prvome predavanju o pragmatizmu naslovljenom „Postojeća dvojba u filozofiji“ William James ustvrđuje da se svijet poima u svojoj sveukupnosti tek iz singularnosti iskustva. Između racionalizma kao materijalizma i empirizma vlada prijepor i paradoksalna međuovisnost. Razlog leži u njihovoj spoznajno-teorijskoj isključivosti. I premda se monizmom i holizmom može označiti ono što iskazuje Jamesova filozofija, posve je izvjesno da se pragmatizam određuje pluralnošću stavova i tolerancijom drukčijih mišljenja. Međutim, svijest kao čisto iskustvo ne poseže za apsolutom da bi se objasnio posljednji razlog njezine nesupstancijalnosti i nemogućnosti svođenja na posebni entitet. Najvažnija preinaka čitavog metafizičkoga ustrojstva i to u doslovno svim pojmovima i kategorijama proizlazi iz radikalnoga obrata sheme mišljenja. Umjesto da prvi uzrok određuje posljednju svrhu u dvostrukome smislu – Bog kao duhovni pokretač i stvaratelj svijeta i naturalizam prirodnih znanosti s njihovim „fizikalizmom“ – sve se razmješta na taj način što sada ono „posljednje“ postaje „prvotnim“. Svrhovitost nije unaprijed određena idejom bitka i supstancije. To u jednakoj mjeri pogađa filozofiju, znanost i religiju. Sva tri diskursa bave se pitanjem istine. No, nisu ujedno na istoj valnoj duljini glede uporabnosti iskustva s kojim dosežu metafizičku točku drukčije određene svrhovitosti djelovanja. Događaj promjene odlučuje o tome kako će tvorba iskustva u procesu postajanja svijesti postaviti figure na ploči. Drugim riječima, aposteriorna metafizika istine kao događaja mijenja način mišljenja. Pragmatizam nije tek promjena figura u igri, nego ponajprije promjena konceptualne igre kao takve. To se odnosi na metodu, postulate i promjenu temeljnih pojmova unutar metafizičkoga sklopa. Iskustvo se stvara na isti način kao što se dokazuje istina nekog iskaza u strukturi jezika kao događaja. Jezik se, dakle, ne može svesti tek na pukog prenosnika mišljenja u smislu funkcije govorenja. Budući da se čovjek ne rađa s iskustvom u smislu gotovog programa za djelovanje, nastaje potreba za učenjem i prenošenjem iskustva iz prošlosti u sadašnje stanje. No, tek se u svijesti singularnoga pojedinca ponavljanjem operacija mišljenja i osjećanja događa nešto autonomno s obzirom na nesvodljivost svijesti na supstanciju i entitet. Što? Biti u procesu iskustva znači u otvorenosti svijeta odnositi se prema predmetima iskustva s pomoću spoznajnih alata. Neki su od alata korisni i primjenjivi za specifičnu vrstu uporabe i bavljenja s određenim područjem duhovnoga bitka, a neki zahtijevaju odbacivanje i stvaranje novih alata. Kakve su posljedice ove nove konceptualne igre? Mišljenje više ne može biti konstrukcijom subjekta. Svijet se ne stvara na temelju apstraktnih formula i pojmova. Umjesto toga, svijet u pluralnome značenju otvara mogućnost događanja s onu stranu slijepe nužnosti i hirovite slobode djelovanja. Bit se pragmatizma stoga pokazuje u djelotvornosti promjene postojećega stanja. To se ogleda i u jeziku i u etičko-političkim konzekvencijama ovog pokreta u suvremenoj filozofiji koji može biti na razini „radikalnoga empirizma“, kako James određuje svoju poziciju u razlici spram Peircea i Deweya. Ali isto tako i ne mora. Čini se da je upravo to nešto krajnje „bizarno“ i „ekscesno“ u prihvaćanju pragmatizma danas. Bilo bi pogrešno svesti ga na puku slobodu izbora alata mišljenja od zgode do prigode, već prema nahođenju aktera u komunikacijskome procesu. Istina je „radikalnoga empirizma“ stoga pragmatična, iako se pragmatička filozofija nužno ne mora zasnivati na „radikalnome empirizmu“. Ono što povezuje jedno s drugim jest čisto iskustvo kao događaj i djelovanje bez prvoga uzroka i posljednje svrhe. Umjesto toga sve se događa polazeći od onoga što je, naposljetku, i sam Aristotel postavio temeljem etičko-političkoga djelovanja u zajednici: korisna je ona ideja koja pruža čovjeku blagodat ozbiljenja, a djelovanju podaruje istinski smisao čina. (4) „Radikalni empirizam“, kako ga James objašnjava u istoimenoj knjizi rasprava i ogleda, nije nikakav novi nauk sa svojim sustavnim načinom razlaganja pretpostavki prema kojim čisto iskustvo predstavlja početak mišljenja. Posrijedi je samo „filozofijski stav“. Na jednom drugom mjestu ustvrđuje se da su racionalisti ljudi načela i vjere u um, a empiristi oni koji posežu za logikom činjenica. Ta je razlika, doduše, postala nevažnom za pragmatizam kao i za neopragmatizam (Putnam i Rorty). Posebno je to u svojim radovima o problemima pragmatičke filozofije od Peircea, Jamesa, Deweya do kasnoga Wittgensteina isticao Hilary Putnam. Umjesto klasične dihotomije činjenica/vrijednost, ili u tradicionalnome ontologijskome značenju bitak/svijest, uveo je razliku između distinkcije i dihotomije. Prvo se, naime, odnosi na specifične filozofijske probleme, a drugo na stvarno stanje koje pogađa sva druga područja života. (Vidi o tome: Richard J. Bernstein, „The Pragmatic Turn: The Entanglement of Fact and Value“, u: Yemima Ben-Menahem (ur.), HILARY PUTNAM, Cambridge University Press, Cambridge-New York, 2005., str. 251-265.) Radikalni empirizam se stoga pojavljuje kao Jamesova filozofijska intervencija u spor između racionalizma i empirizma polazeći od: (a) postulata, (b) stanja činjenica i (c) općenitog zaključka o događaju koji se analizira. Kada ovo imamo u vidu, tada nije teško razabrati da se više ne može pristupiti složenoj artikulaciji zbilje s unaprijed gotovim rješenjima. Napad na supstancijalizam metafizike u novovjekovnome ruhu otvorio je, dakle, prostor za drukčiji uvid u postanak/nastanak svijeta i svjetova. Osim spoznajno-teorijskih pitanja promjene klasične ontologije, to se izravno dotiče i pitanja o kozmologijskome statusu svemira i o promišljanju Boga. James je tome posvetio svoju zacijelo i najpoznatiju knjigu Raznolikosti religioznoga iskustva. Kao što je iz pragmatičkoga shvaćanja istine bjelodano, on osporava bilo kakvu mogućnost postojanja tzv. objektivne istine. Jer istina se kao ideja dokazuje uporabnim načinom djelovanja. Primat prakse odlučuje i o pitanju shvaćanja Božje egzistencije u odnosu spram ljudskog pojedinačnoga iskustva. Stoga su vjerovanja, znanstvene činjenice i filozofijski stavovi složena mreža iskustava sa svojim nesvodljivim autonomnim sferama „vrijednosti“. Ako je za Jamesa ljudska svijest poredak subjektivno određenih osjetilnih podataka, tada se čini kako ono što od Platona nazivamo sklopom ideja ne može biti pasivnom sintezom uma. Umjesto Kantova apriorizma sintetičkih sudova, sada se susrećemo s aposteriornošću iskustva. Analitički se utvrđuju nova pravila postupanja u zbilji. Ta su pravila, dakako, izvedena iz pragmatičke uporabe svijesti u odnosu na bitak, odnosno „vrijednosti“ u odnosu na „činjenice“. Budući da ne postoji više primat jednog nad drugim, iako James nastoji stvarnost osloboditi metafizičkih dogmi racionalizma i empirizma, preostaje preispitati svezu/odnos kao uvjet mogućnosti da čisto iskustvo postane novi-stari kriterij vjerodostojne spoznaje. Aksiomatski stav svakog pragmatizma glasi: praksa prethodi svijesti kao apstraktnome polju samosvijesti. Ovo vrijedi osobito kada se razmotri stanje suvremenih tehnoznanosti. Njihova je djelotvornost onoliko uspjela koliko su u stanju neprestano stvarati nove proizvode, aplikacije, naprave. Pragmatičnost se novih medija, pak, ogleda u tome što je njihova poruka onkraj semantičke i sintaktičke strukture jezika. Što preostaje svodi se na promjene strukture informacije. Ona se mijenja sukladno potrebama interaktivnih korisnika. A to znači prevagu pragmatike stručnoga znanja nad svim drugim odrednicama vizualne komunikacije. Digitalno doba iziskuje brzinu, uporabljivost i transformativnu prirodu informacije. John P. Murphy u knjizi Pragmatizam: Od Peircea do Davidsona (Pragmatism: From Peirce to Davidson) iz 1990. godine vrlo je upečatljivo sažeo bit Jamesova „pragmatičkoga pluralizma“. Polazeći od nominalističkoga i empirističkoga temelja mišljenja, čini se, naime, bjelodanim da je temeljno načelo njegove filozofije u tome da „…su uvjeti prihvatljivosti filozofije utoliko važniji (možda čak i još važniji) od uvjeta istine. Jamesovo stajalište jest u posljednjoj nakani da je naša priroda uvijek – ljudska priroda – a ne priroda stvarnosti općenito ona koja mora odlučiti što se ima misliti o prirodi stvarnosti uopće. Dakle, filozofije koje ne zadovoljavaju ove ljudske zahtjeve (…) neće biti prihvaćene; i, prema tome, pitanje njihove istine ili neistine bit će stavljeno izvan snage.“ (John P. Murphy, Pragmatism: From Peirce to Davidson, Westview Press, Boulder, CO, 1990., str. 35.) Čisto iskustvo nije nadomjestak za uvjete mogućnosti transcendentalnoga iskustva. Za Kanta je ono moguće samo ukoliko je već uvijek riječ o samouspostavljenosti subjekta. Bolje reći, subjekt uspostavlja supstanciju s pomoću umnoga utemeljenja pojavne zbilje. Početak novovjekovnoga mišljenja označava ovaj obrat metafizike. No, subjekt nije još u stanju sebe uspostaviti nadomjeskom za Boga i njegove atribute. Stoga su nužni postulati ideja kao regulativnih okvira spoznaje svijeta. Ako je supstancija kao jedna od vodećih metafizičkih kategorija pod ozbiljnom sumnjom u Jamesovu „radikalnome empirizmu“, onda je iz toga sljedeće izvedeno pitanje: što jest uopće taj singularni pojedinac koji misli, ima svijest o predmetima, stvara složene odnose u zajednici, oblikuje naposljetku stavove, uvjerenja i ideje u filozofiji, religiji i znanosti? Posve je jasno da je čisto ili neposredno iskustvo nemoguće bez „subjekta“. Samo je, dakako, problematično kako se taj nositelj svjesnih akata sada određuje ako je metafizički položaj njegove suverene moći ugrožen nakon što je pojam supstancije proglašen iluzijom. „Bit“ se ne može deducirati iz neke univerzalne kategorije bitka, kao što se biće ili entitet u ovoj novoj shemi mišljenja ne izvodi nikako drukčije negoli iz Mnoštva (pluralnost svemira). Nije supstancija postala besmislenim starim pojmom koji potječe još od Aristotela, a tako niti subjekt. No, ako su sve kategorije i pojmovi metafizike racionalizma i empirizma za Jamesa pragmatički suspendirane i neutralizirane, pitanje o nositelju/akteru samosvjesnoga djelovanja u svijetu ujedno upućuje na to da „ljudska priroda“ mora ispuniti svoj zahtjev u težnji da stvori prihvatljivu spoznaju onoga što se stvara aposteriorno. Događaj praktičnoga izvršenja verificira procedure mišljenja. Pitanje o „subjektu“ mišljenja postaje otuda temeljnim pitanjem suvremene filozofije. Još od Husserla i njegove fenomenologije pokušava se razriješiti odnos između transcendentalnoga i empirijskoga „Ja“. Tko misli i što jest mišljenje s onu stranu razlike subjekta i objekta danas postaje glavnim pitanjem u teorijama neurokognitivizma. U tom kontekstu može se Jamesova teorija istine i svijesti pokazati kao drugi odgovor na isti problem: kako je uopće moguće mišljenje bez supstancije ili samostalnoga entiteta ako se subjekt konstituira aposteriorno – u pragmatičnome krugu događanja odnosa činjenica i vrijednosti? 3. Put slobode: Od volje do religioznoga iskustva Još jednom možda je za našu svrhu „korisno“ prizvati u pomoć ono što Hilary Putnam izvodi u tumačenju pragmatizma dovodeći u odnos Jamesov „radikalni empirizam“ i Wittgensteinovu postavku o „jezičnim igrama“ (Sprachspiele, language games) kao „forme života“. Što određuje Jamesov „realizam“ u odnosu na spekulativnu izgradnju stvarnosti kao konstrukcije subjekta od Kanta, Fichtea do Hegela za Putnama se može objasniti ponajprije oscilacijom između antiskepticizma i falibilizma. (Falibilizam označava spoznajno-teoretsku postavku kako se niti jedna tvrdnja, uvjerenje, teorijska platforma ne može izvesti racionalnim putem dokazivanja. Preostaje uvijek neka vrsta dvojbe u rezultat spekulacije. No, to ne znači da je riječ o sumnji u umne sposobnosti čovjeka, a niti, pak, o onome što je bio početak novovjekovne filozofije s Descartesovom metodičkom dvojbom (dubitatio). U slučaju falibilizma susrećemo se s pitanjem o uvjetima mogućnosti spoznaje istine kao teorije adekvacije mišljenja i stvarnosti. Suvremene epistemologije otuda variraju od radikalnoga empirizma na tragu Williama Jamesa ili, pak, C.S.Peircea do radikalnoga konstruktivizma (Ernst von Glasersfeld i Heinz von Foerster). Vidi o tome: Fallibilism: Internet Encyclopedia of Philosophy http://www.iep.utm.edu/fallibil/) Iako je u Jamesa vidljiv trag „humaniziranja“ teorije istine kao događaja što čini bit pragmatičkoga obrata u filozofiji, važnijim se čini kretanje unutar svojevrsne „filozofije života“ i konkretnosti djelotvorne prakse. (Hilary Putnam, Pragmatism: An Open Question, str. 22-23.) Zašto? Razlog očito leži u tome što je filozofija u liku apsolutnoga duha žrtvovala pojedinačno iskustvo čovjeka. Utoliko je ova pobuna volje/želje za vjerom istodobno i politički zahtjev za kulturno pluralnim društvom i liberalnom demokracijom. U tome je pragmatizam ponajviše filozofijsko-politički uzdigao John Dewey do prijestolja slobode s konceptom „organske demokracije“ ili „demokracije bez politike“. (James Dewey, The Political Writings, Hackett Publishing Comp., Indianapolis-Cambridge, 1993.) Očekivani učinak Jamesova pragmatičkoga obrata iznimno je radikalno izveden u nijekanju teorije slobodne volje. Ipak, ovdje valja odmah upozoriti da on pritom ne pristaje uz pozitivizam modernih znanosti i njihov „genetski determinizam“. Isto se tako ovdje ne radi o zagovoru neke nove spinozističko-hegelovske filozofije slobode kao spoznate nužnosti (omne determinatio est negatio). Sukladno već iznesenim kritičkim opaskama o apstraktnosti temeljnih kategorija i pojmova metafizike kao racionalizma i teleologije, tako se i u ovom slučaju pokazuje nužnost pragmatičkoga obrata stare sheme mišljenja. James o tome kaže: “Slobodna je volja tako jedna opća kozmološka teorija obećanja, baš kao i apsolut, Bog, duh ili svrhovitost. Uzete apstraktno, nijedna od ovih oznaka nema nikakav unutarnji sadržaj, nijedna od njih nam ne daje nikakvu sliku…(…) Osim ovog praktičnog smisla, riječi ‘Bog’, ‘slobodna volja’, ‘svrhovitost’ itd. nemaju neki drugi smisao. Pa ipak, koliko god one same po sebi bile mračne, ili shvaćene intelektualistički, kada ih ponesemo sa sobom u vrevu života, onaj tamo mrak rađa svjetlom svuda oko nas.“(William James, Pragmatizam, str. 68-69.) U tumačenju Jamesove filozofijske teorije o odnosu slobodne volje i neposrednoga ili čistoga iskustva Richard Rorty uputit će na razotkriće moćnog konceptualnoga putokaza. Riječ je o pojmu kontingencije. (Richard Rorty, Contingency, Irony, and Solidarity, Cambridge University Press, Cambridge, 1989. i „Religious Belief, Intellectual Responsibility, and Romance“, u: Anna-Ruth Putnam (ur.), The Cambridge Companion to WIILIAM JAMES, str. 84-102.) Nije ovdje posrijedi tek suprotnost vodećem pojmu nužnosti iz Kantovih kategorija modalnosti da bi se rastemeljila metafizika uma s njezinim pojmovnim apstrakcijama. Mnogo se čini važnijim razotkriće mogućnosti obrata u shvaćanju odnosa slobode (volje i želje) i nužnosti (pozitivizma i racionalizma znanosti). Ako se, naime, um ne može apsolutizirati, a teorijske spekulacije proglasiti apsolutnim znanjem koji čovjeka u pojedinačnome vidu njegove egzistencije svode na razinu pukog izvršitelje neke njemu nadilazeće volje i onostranoga načela, preostaje prostor za novo određenje smisla ljudske egzistencije. To je ono što se u tradiciji novovjekovne filozofije, i u spekulativnih racionalista i u empirista (Kant-Hume), naziva „ljudskom prirodom“. Kakav je Jamesov odgovor na pitanje odnosa slobode i nužnosti? Ponajprije, pragmatizam ne znači nikakvu novu „vjeru“ u smislu dogmatskih aksioma filozofijskoga nauka. Nadalje, religiozno iskustvo kao neposredni uvid u Božju egzistenciju u odnosu spram ljudske volje i htijenja ne može više počivati na istoj metafizičkoj pretpostavci kao i najviši doseg racionalizma u teoriji kao što je Hegelova teodiceja apsolutnoga duha. Alternativa ozakonjenome načinu iskazivanja religioznih „činjenica“ i „vrijednosti“ nije nužno razotkriće misticizma, o čemu inače James u knjizi Raznolikosti religioznog iskustva podaruje mnoštvo izvješća pojedinačnih slučajeva takvog „osobnoga“ dijaloga s onostranim. Bilo bi posve suprotno izvorištima njegova „radikalnoga empirizma“ tvrditi da je zabrazdio u polje misticizma i obrane iracionalnoga protiv znanstvenoga duha modernosti kojem je i sam pripadao. U tom pogledu kontingencija, u onom shvaćanju koje izvodi Rorty, ima strategijsko značenje za pokušaj da se mišljenje oslobodi zahtjeva bezuvjetne nužnosti načela-počela, zakona kauzalnosti i sheme teleologije, podvrgavanja singularne pojedinačnosti čovjeka univerzalnim i strogim načelima imaginarnoga apsoluta. Stoga nije kontingencija tek suprotnost nužnosti. Prije bi se moglo uputiti na nesvodljivost i neodredljivost ljudske slobode. Ona se ne može odrediti ničime izvanjskim, ali ni unutarnjim. Umjesto toga, praktična „vrijednost“ iskustva neposrednoga odnosa s Bogom u dubljem smislu od vjerskih dogmi i onoga što Walter Schulz naziva „bogom filozofa“ postat će novi credo za religiju onkraj „prirodne teologije“ i „racionalizma“. (Vidi o tome: Jeff Polet, „William James and the Moral Will“, Humanitas, Vol. XIV, br. 2/2001., str. 35-57.) Vjerovati, dakle, ne znači ne misliti. Samo je stvar u drukčijem načinu iskustva. Budući da filozofija pretpostavlja pitanje o Bogu u metafizičkome smislu, tada je samorazumljivo da religija za razliku od vjere predstavlja nužan oblik zajedništva čovjeka kao svze/odnosa singularnih pojedinaca i mreže raznolikih iskustava. Što kasni Wittgenstein naziva „jezičnim igrama“ kao „formom života“ pogađa ono što James u svojem pragmatizmu određuje pitanjem praktičnoga vrednovanja istine u njezinome kazivajućem i pokazivajućem izvođenju. Iako je podržavao znanstveni „napredak“ za dobrobit čovječanstva kojim su moderne znanosti preuzele u svoje ruke dizajniranje prirode i „ljudske prirode“, vidio je poput Heideggera jednu opasnu tendenciju koja će u cijelosti odnijeti prevagu nad svim drugim oblicima duhovnoga iskustva. Radi se, dakako, o primatu tehničkoga karaktera mišljenja kao novoga monizma i pozitivizma usuprot pluralnosti iskustava čovjeka od umjetnosti, religije do empirijske psihologije. Svođenje ljudskoga života na tehniziranost i mehaniziranost kao posljedice pozitivističkoga odnosa spram bitka uopće značilo je s druge strane pokušaj da se pragmatizam pripremi za oslobođenje prostora vjeri, a ne institucionaliziranoj religiji. Ona mora otvoriti mogućnosti slobode protiv slijepe nužnosti. U jednom pismu 1897. godine James kaže: „Religija je najveći interes u mojem životu.“ Međutim, posve je jasno da ovdje valja razlikovati „religioznu vjeru“ u doktrinarno-institucionalnome značenju od mističnoga „religioznoga iskustva“. Utoliko je Rorty mogao zastupati stav da je James u svojem pragmatičkome shvaćanju svijeta religiju vidio „privatiziranim osjećajem“ singularnoga pojedinca. Religiozno iskustvo je svagda osjećaj blizine s Bogom. Taj estetski ili psihološki čin mišljenja pokazuje samo da želja prethodi volji za umnim djelovanjem u svijetu. Ako je pluralnost religioznih uvjerenja, među inim, uvjet mogućnosti tolerancije, onda ovdje nije riječ o naknadnome uvažavanju logike činjenica jer bi svaki nasilni pokušaj političke zabrane mnoštva stavova vodio do totalitarnoga poretka. Isto tako ovdje se ne radi o sporu i sukobu religije i sekularizma, budući da je Amerika za razliku od Francuske svoj demokratski potencijal izgradila na ulozi mnoštva protestantskih sljedbi među kojima su puritanci i kalvinisti bili vodećim denominacijama. James polazi od „religioznoga iskustva“ kao događaja koji se ne može izvoditi iz univerzalnosti Božje objave kako je ozakonjena tijekom povijesti. Što vrijedi za njegov napad na temelje filozofijskoga „racionalizma“ i „teizma“, na isti se način odnosi i na kritiku „prirodne i racionalne teologije“. Uz nužan dodatak: religija se uvijek i jedino kao i u Hegela svodi na osjećaj i volju za božanskim, dok filozofija ne može izaći iz svoje metafizičke matrice umnoga razmatranja svijeta. Čisto i neposredno iskustvo singularnoga pojedinca nenadomjestiv je trenutak kontingencije vjere koja se ne suprotstavlja umu da bi znanstvene činjenice osporila iracionalnim misticizmom. Za razliku, primjerice, od ruskog pravoslavnoga misticizma u djelima kasnog Dostojevskoga, filozofijskim spisima Šestova i Berdjajeva, američki pragmatizam s protestantskim nasljeđem bitno je utjecao i na mistično iskustvo susreta s Bogom. Uostalom, toliko „dokumentarnosti“ u jednoj knjizi koja se samo uvjetno može svrstati u rubriku „filozofije religije“ kao što je to slučaj s Jamesovim djelom Raznolikosti religioznog iskustva uistinu je rijetko pronaći negdje drugdje. To samo svjedoči o težnji da svoj „radikalni empirizam“ nastoji potkrijepiti i osobnim iskustvenim dokazima. Diskurs ispovijesti, priznanja, svjesne promjene života nakon događaja blizine sa svetim i okultnim, mističnim i otajstvenim – eto poniranja u dubine svjesnoga života. U posljednjem, osmom predavanju o pragmatizmu naslovljenom „Pragmatizam i religija“ govori se o temeljnom pojmu kršćanske religije – spasu. Mesijanski karakter kršćanstva ne znači da je to određenje svih drugih monoteističkih religija. Poznato je da to ne vrijedi za budizam, a niti za politeističke religije animizma koje se još uvijek prakticiraju izvan zapadnjačke civilizacije u moderno doba. No, spas se može razumjeti posljednjom istinom zapadnjačke metafizike s racionalizmom/teizmom kao vrhuncem filozofije i religije. A budući da je za Jamesa praksa i uporaba važnija od apstraktnih kategorija i pojmova, bjelodano je da životno samopotvrđivanje označava težnju za osmišljavanjem što je moguće boljeg načina življenja. Drevne su grčke filozofijske škole poput stoika, primjerice, otuda smisao življenja vidjele i u duhovnome iskustvu vježbanja za blaženstvo u ovostranosti te suočenju sa smrću na dostojanstven način. U Jamesovu pragmatizmu stoga je pitanje volje, slobode i egzistencije povezano s pitanjem o kvaliteti događaja spasonosnosti. Za tako nešto je potrebna drukčija sveza/odnos Boga i čovjeka. Spasiti svijet ne znači prizvati Boga u pomoć poput interventnoga aktera u kolopletu događaja. Tako nešto bila bi pravo svetogrđe. Posve je drukčija njegova uloga u odnosu/svezi s čovjekovim stanjima svijesti. Između pesimizma i optimizma nalazi se stoga ono stajalište koje James nastoji pomnije obrazložiti. „Na pola puta između ovih stajališta nalazi se učenje koje bismo mogli nazvati meliorizmom, premda se ono do sada u većoj mjeri pokazivalo kao stajalište u rješavanju ljudskih pitanja nego kao učenje. Optimizam je oduvijek bio vladajuće učenje u europskoj filozofiji. Pesimizam je tek nedavno uveo Schopenhauer i on za sada ima tek nekolicinu sustavnih pobornika. Meliorizam spas ne smatra niti nužnim niti nemogućim. On ga smatra mogućnošću koja postaje sve više i više mogućom što brojniji postaju zbiljski uvjeti spasa.“ (William James, Pragmatizam, str. 160.) Govor o spasu mora otvoriti drukčije mogućnosti događanja u svijetu koji sam po sebi nije ni dobar niti zao. Vidjeli smo da James u teoriji istine polazi od aksioma kako se događaj upisuje u logičko-emocionalne strukture mišljenja o stvarnosti. Ništa nije unaprijed zadano, pa tako ni spekulativno dosezanje Božje egzistencije. Ako se, dakle, spas nalazi u samoj srži religioznoga iskustva onda je pitanje o Bogu onkraj teologijsko-filozofijske tradicije smješteno u prostore empirijske psihologije, a ne prirodne ili racionalne teologije ili, pak, pozitivizma znanstvenoga svjetonazora koji mora metodički otkloniti božansko iz svojih razmatranja da bi ograničio istraživanja na svijet prirode u njezinoj fizikalnoj kontingenciji. Paradoks je ovog Jamesova pokušaja da „spasi“ pragmatizam od relativizma i skepticizma u tome što mora u razlikovanju religije od vjere dospjeti na prag misticizma bez iracionalizma i do rješenja koje je neka vrsta socijalne deontologije: privatiziranje religije za svrhe spasa singularnoga pojedinca. Nije to, dakako, ništa drugo negoli dosljedno izvođenje kritike metafizike kao vjere u apsolut i njegove atribute poput Jednog (unum), Dobrog (bonum), Istinitoga (verum), Bića (ens). Preokret bi ove sheme uključivao da je svijet sve drugo negoli prostor ispunjenja umnih načela i počela. Umjesto toga, radi se o meliorizmu. Ovo rješenje razmatra mogućnosti spasa kao pokušaja da se samo događanje u praktičnome izvršenju vjere uspostavi jednim i posljednjim kriterijem smisla života. A to znači da borba sa zlom, neistinom i laži pretpostavlja uvođenje postulata Mnoštva ili pluralnosti bića u složenosti ljudskih mogućnosti. Ako je Bog neodredljivo područje kontingencije, onda je volja za religijom ništa drugo negoli mišljenje koje polazi od neposrednoga iskustva prosvjetljenja i vizije božanskoga. Kako to razumjeti? Trenutak i događaj su dio istoga događanja. No, sa stajališta početka nove svijesti koja događaj mijenja i podaruje mu snagu unutarnje ii subjektivne moći prisvajanja svijeta događaj se istine događa u trenutku diskontinuiteta. Sve se zbiva poput bljeska meteora, u času radikalne promjene svijesti. Ovaj ontologijsko-temporalni problem Jamesova pragmatizma nosi obilježja intuicije. U tradiciji religioznih događaja svijesti od ranog srednjega vijeka u kršćanstvu, ali u i islamu, te osobito na početku moderne u romantici, ona je imala svoje velike predstavnike poput mističara Meistera Eckhardta, Angelusa Silesiusa, Svete Tereze Avilanske, Svetog Ivana od Križa, Al-Ghazzalija i Jacoba Boehmea. Metafizički karakter spoznaje koja je neposredna i bljeskovita te pripada viziji kao uvidu, a ne racionalnoj spoznaji koja posreduje između Boga i prirode u kategorijama racionalizma i pozitivizma znanosti, pripada psihologiji. Ali nije to ista stvar kao i u modernim znanstvenim pristupima duši (psyché). Razlika je u tome što psihologija ovog tipa nadilazi opreke dvaju redukcionizma: fizikalno-kemijskoga i vitalističkoga. Za Jamesa su otuda mistična iskustva ponajprije prisutna u neopisivosti, noetičkoj kvaliteti, nepostojanosti i pasivnosti. (Vidi o tome: Richard R. Neibuhr, nav. članak, str. 232.) Što su to zapravo „mistična stanja“? James u Raznolikostima religioznog iskustva pokazuje da je posrijedi dvostruki prekid. S jedne strane prekida se sa strujom svijesti običnoga iskustva osjetilnosti prirode, a s druge prekida se i sa svakim spekulativnim putem apstrakcije. Ono živo i singularno osjeća vibracije koje nisu tek puko „onostrane“, Štoviše, njihova je značajka u „epistemološkoj kvaliteti“ onoga što postoji neposredno. Opažanja (perceptions) se suprotstavljaju apstraktnim (logičkim) pojmovima. Bog se, dakle, ne može za Jamesa doživjeti iz „druge ruke“. Pukim posredovanjem Pisma ili tradicije u koju se vjeruje kao u dogmu čin vjerovanja postaje navikom. Na taj se način društvo učvršćuje strahom od isključenja nepokornoga pojedinca. Poput Kierkegaarda i James nastoji vjeri kao religioznome iskustvu vratiti dostojanstvo osobnoga izbora. Egzistencija subjekta nalazi se na jednoj strani, a pragmatika djelovanja na drugoj. Umjesto zadanoga pristupa iz okrilja ozakonjene vjere, potrebno je istraživanje svih fenomena koji se svrstavaju u ono što Kant u nauku o pojmovima „Boga“, „duše“, „slobode“ i „besmrtnosti“ postavlja u područje praktičnoga uma. Međutim, problem je za Kanta u tome da se u te pojmove vjeruje, ali oni ne mogu imati status logički koherentnih pojmova. Razlog proizlazi otuda što su to postulati. Iskazuju se veznikom kao i riječju da: kao da Bog svijetu u prirodnim pojavama podaruje svrhovitost ili kao da sloboda postoji zato da „ljudskoj prirodi“ podari smisao njezina postojanja. Što je za Jamesa predmet religije? Odgovor ne proizlazi iz apstraktnoga odnosa Boga i čovjeka za koje Pismo i dogma određuju granice vjerovanja. Sukladno „radikalnome empirizmu“ moguće je ustvrditi da je religija ponajprije „čisto iskustvo“. U formi mističnoga doživljaja s onu stranu granica uma i osjetilnosti njezino je prebivalište. Određuje se kao „stvarnost neviđenoga“. James na taj način otpočinje svoje treće predavanje u knjizi Raznolikosti religioznog iskustva. (William James, Raznolikosti religioznog iskustva, str. 36-52.) Mistična stanja svijesti tvore ishodište za razumijevanje događaja vjere kao neposrednoga iskustva. Što je živo, konkretno i neposredno ne može biti umrtvljeno apstraktnim umovanjem o razlici Boga i svijeta. U pragmatičkome shvaćanju čovjek može ispuniti svoje mogućnosti tek ukoliko se dogodi to da odnos pojedinca i društva u dohvaćanju svetoga i apsolutnoga ne razdire pravo na slobodu. Ovo je pravo uistinu „sveto“. Razlog leži u tome što se čovjek ne razumije iz njemu nadređenih svrha u praktičnome životu. Upravo suprotno, kontingencija i događaj tvore od singularnoga iskustva pojedinca početak čitavog niza događaja. Među inima moralna volja za djelovanjem u cilju dobrobiti čovjeka prekida s nužnošću bitka. Nepromjenljivost se dokida uvidom u procese postajanja drugim i drukčijim. Vjerovati nije otuda opreka s mišljenjem. Iz jednostavnog razloga što mišljenje pretpostavlja dokidanje opreke činjenica i vrijednosti, jer je polazište empirijsko iskustvo u bogatstvu njegovih očitovanja (mnoštva i razlika), između religioznoga osjećaja i filozofijske metode dosezanja istine nema više oštroga reza. Uostalom, metafizika je od Aristotela bila određena pitanjem o Bogu kao prvom uzroku i posljednjoj svrsi stvaranja svijeta i čovjeka. Bez toga nije moguće uspostaviti privid reda i harmonije. Kada James naizgled rastemeljuje sve bitne pretpostavke metafizike u vidu racionalizma/teizma i empirizma, ipak se ne radi o istom putu mišljenja kao u radikalnih kritičara Hegela – Nietzschea i Marxa, a dijelom i Kierkegaarda. Pragmatizam ne poriče Boga, iako se može tumačiti kao pokušaj preinačenja klasične metafizike. U slučaju Jamesa svjedočimo svezi Boga i čovjeka kao novome mističnome iskustvu. No, ništa nije unaprijed određeno, pa tako ni da taj susret nužno mora okončati sretnim ishodom. Braneći pravo na vjerovanje usuprot konceptualnoj dogmi prirodne ili racionalne teologije on svijet ne shvaća pojmovno niti kategorijalno. Sve je to, dakako, u znaku vladavine čistih kontingencija. Među njima se izdvaja mogućnost slobode kao autentičnoga življenja i slobode kao događaja istine. Što ih povezuje nije ništa drugo negoli prethodnost moralne volje za dobrim i istinitim, pravednim i sretnim životom. Čini se da je nasljeđe pragmatizma, kako je to dobro zapazio Hilary Putnam, prožeto dvostrukim obručem mišljenja. Ono spaja istinu i forme života. Ne čini se stoga smionim uspostavljati bliske odnose između Jamesova „radikalnoga empirizma“ i kasnoga Wittgensteina. Ako praktičnost izvršenja prethodi pojmovno-kategorijalnome određenju svijeta, nalazimo se na brisanome prostoru neodredljivosti događaja. I to onda vrijedi za sva bića, a ne samo za čovjeka. Biti u otvorenosti događaja znači vjerovati u mogućnost pragmatične promjene svijeta kao života i obratno. Jedino je problematično to što „korisnost“, „primjenjivost“ i „uporaba“ proizlaze iz tehničkoga karaktera realizirane metafizike. A kao što je poznato, njezina se sudbina više ne određuje vertikalno, već horizontalno. Blizina takvog mišljenja s logikom tehnoznanosti ne ostavlja mnogo slobodnoga prostora za alternative. A to vrijedi čak i kada se preusmjeri središte promišljanja u ono neposredno, u iskustveno polje čistih kontingencija koje se ne mogu više dokučiti racionalnom spoznajom. Wittgenstein je mistiku dodijelio faktičnosti svijeta kao slučaja. „Da“ svijet jest slučajem kao nužnošću (quoddittas) najveća je tajna bitka uopće. James je, pak, u praktičnome izvršenju vidio svrhu koja povratno određuje značenje uzroka djelovanja. Taj obrat koji je kao i C. S. Peirce nazvao pragmatičkim preostaje zagonetkom nadolazećega doba. Ono se određuje vladavinom čiste neposrednosti iskustva neljudskoga. Kada, naime, misleći strojevi umjesto jezika koriste sliku za transformaciju stanja u aktualnosti, tada je dokinuta razlika subjekta i objekta, opažaja i opaženoga. Što preostaje od svekolikoga čuda i mistike „čistoga iskustva“? Ništa drugo negoli prazna sloboda odlučivanja o onome što je već unaprijed neodredljivo i prazno. Pragmatika znanja u informacijskim društvima potvrđuje Jamesovu vidovitost u pretkazanju pobjede „američkoga duha“ u filozofiji. Doista, tim je smjerom krenulo suvremeno mišljenje. No, to nije filozofiji podarilo i stimulans za budućnost. Pragmatizam se u svojoj trijumfalnoj sudbini vladavine „običnoga“ nad metafizičkim prometnuo u ono isto što tako sudbonosno vlada suvremenim svjetovima umjetnosti, arhitekture, politike, kulture – u apoteozu postajanja svijeta privremenim i kontingentnim konstruktom. Postao je mišljenjem spasa od praznine ustanovljenjem vjerovanja u čisti događaj singularnoga iskustva. Na kraju racionalnoga kruga zapadnjačke metafizike s Jamesom je otpočelo doba svekolike demistifikacije apsoluta. Ali, ne samo to. Mnogo je važnije da je u procesu raskrivanja novih putova slobode mišljenje pripremljeno za dijalog sa znanstvenim paradigmama kvantne teorije i mističnoga religioznog iskustva suvremenoga čovjeka. (Vidi o tome: Henry P. Stapp, „Whitehead, James, and the Ontology of Quantum Theory“, Mind & Matter, Vol. 5, br. 1/2007., str. 83-109.) Obje su duhovne snage danas one koje u složenim odnosima spora između uma i vjere nastoje ovladati svijetom. Pragmatizam više ne obećava utopijske vrtove budućnosti. Njegov je trijumf u tome što je metafizičko opravdanje aktualnosti bez posljednjih rješenja. No, možemo li uopće izbaviti se iz okova sve više i više homogenizirajuće aktualnosti mišljenjem koje ovisi o primjenjivosti, koristi i uporabi bez propitivanja unutarnje granice svake pragmatike znanja, pa čak i kada nam sve polazi od ruke i sve se zbiva u „našu korist“? Nije li takvo mišljenje zapravo uleknuće u površinu zbivanja pod znakom neizvjesnosti budućnosti i hira nepredviđenosti događaja?

March 14, 2026
Friedrich A. Kittler:  arheologija (novih) medija

Friedrich A. Kittler:  arheologija (novih) medija

1. Friedrich A. Kittler bio je profesor estetike i povijesti medija na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu. Objavio je mnogo knjiga s tematikom koja je izravno ili neizravno povezana s medijima. Studirao je germanistiku, romanistiku i filozofiju u Freiburgu/Breisgau; promovirao je 1976., a habilitirao 1984. godine. Bio je među prvim njemačkim teoretičarima koji je prihvatio rezultate francuskoga poststrukturalizma (Foucaulta i Lacana). Razmještanje ili izlazak duha iz duhovnih znanosti tradicionalno ustrojenih u neokantovskoj diobi u Njemačkoj na duhovne ili humanističke i prirodne Kittler je postavio kao svoj programatski zadatak. Već je u tome primjetan utjecaj Michela Foucaulta. Pojam arheologije znanja koji uvodi Foucault u Kittlera se razumije kao „arheologija (novih) medija“ (Kittler, 1999). Umjesto knjige i jezika kao temeljnih pretpostavki povijesnoga razvitka diskursa u prikupljanju informacija, obrat je u tome što se sada naglasak stavlja na same tehničke pretpostavke medija. Umjesto društvene arheologije znanja, medijska arheologija pretpostavlja tehničko-tehnološko razvijanje svijesti o instrumentima znanja kao sredstvu/svrsi komunikacije.Za Kittlera se već na početku XX. stoljeća događa mediologijski zaokret spram tehničkoga aspekta (novih) medija. Film, pisaći stroj, fonograf, gramofon su novi mediji. Jezik, govor i zvuk oni pretvaraju od neponovljivoga događaja jednokratnosti u tehnički medij prijenosa i očuvanja jedinstvenosti izgovorenoga i napisanoga. Arheologija (novih) medija stoga je analiza medija pohrane informacija kao uvjeta svake komunikacije u masovnome društvu (Mersch, 2006: 185-206). Kittler pod medijima pohrane razumije formacije diskursa. To nisu samo filmovi, tonski zapisi i kompjutor. Pismo je prototip univerzalnoga medija pohrane. U skladu s postavkom o razmještanju glavnog pojma njemačke spekulativno-dijalektičke filozofije od Kanta do Hegela i Schellinga – duha – u prostore diskursa i artikulacije značenja kulture, mediji se pojavljuju kao određena forma prerade podataka. Informacija je ključ Kittlerove teorije (novih) medija. Poput svojih prethodnika McLuhana i Flussera, Kittler nastoji tehnološki determinizam povijesti prispodobiti drukčijim pristupom kulturi. Promjena tehničke forme medija nužno otvara problem preobrazbe samog značenja kulture. Novi se mediji početkom XX. stoljeća utiskuju u ploču novog razumijevanja kulture. To više nije zacijelo tradicionalni humanistički projekt usavršavanja čovjeka putem koncepcije elitnoga znanja i visoke kulture. Masovna uporaba novih medija dovodi do novog shvaćanja kulture. Pismo je pritom inicijalni medij pohrane informacija u tehničkim uvjetima razvitka strojeva pohrane informacija. Današnji razvitak medija procesom digitalizacije doveo je do unifikacije medija. Paradoks je da je digitalno doba u kulturnome smislu rezultat postmoderne lozinke o pluralnim svjetovima razlika, a u tehničko-tehnološkome smislu put k Jednome. Svi se mediji u svojoj pluralnosti sabiru u jednome koji dopušta razlike samo kao razlikovanje u identitetu Jednoga. „U općem digitaliziranju novina i kanala nestaju razlike između pojedinih medija. Samo još kao efekt površine, kako se među korisnicima održao pod lijepim imenom interfacea, postoje ton i slika, zvuk i tekst. /…/ S brojem nije više ništa nemoguće. /…/ …totalnim savezom medija na digitalnoj bazi postaje sam pojam medija dovršen. Namjesto tehnika koje stoje na usluzi ljudima, sada se apsolutno znanje pojavljuje kao ploča bez kraja“ (Kittler, 1986: 8) Što je zapravo smisao Kittlerova mediologijskoga zaokreta/obrata u odnosu na McLuhana i Flussera? Nasuprot semiotici medija i hermeneutici koja je s Gadamerom dosegla vrhunac u pokušaju da se svijet interpretira kao otvoreni horizont smisla u vremenu koje povezuje tradiciju i suvremenost, Kittler je pokušao iz poststrukturalističkih ideja dekonstrukcije povijesti izvesti nešto krajnje izazovno u okviru njemačke novije filozofije, teorije kulture i medija. Riječ je o tome da se analizi diskursa Foucaulta i Lacana pridoda tehnička argumentacija. Nisu više važni pojmovi intencije, riječi i pokušaj dosezanja smisla iz vremenske perspektive sadašnjosti, nego strukture tehničke argumentacije kojom se neki tekst u određenom mediju pojavljuje vodećim nositeljem poruke. Mnogi tumači Kittlerove teorije (novih) medija tvrde kako se ovdje radi o produktivnome spoju materijalnosti (medija kao informacija) i novih formi kulture (medija kao komunikacija). Pojmovi poput „rada“, „energije“ i „informacije“ određuju promjenu paradigme. Umjesto smisla kao temeljnog hermenutičkoga pojma, koji se pojavljuje kod Heideggera i Gadamera, uvodi se drukčiji jezik koji nadilazi zatvorenu strukturu semiotičke teorije medija. U tom pogledu Kittler jest nasljednik McLuhana i Flussera. Ali Kittler je teoretičar koji na njihovom tragu nastoji prevladati teškoće semiotičke sheme interpretacije medija. Rasključati modernu zagonetku materijalnosti (novih) medija i komunikacije postavlja se temeljnim zadatkom jedne tehničko-tehnološki orijentirane analize diskursa. Napuštajući pojmove subjekta i svijesti, poput Heideggera i poststrukturalista (od Foucaulta, Lacana do Derridae i postmodernih autora Lyotarda i Baudrillarda), Kittler uvodi u teorijsko razmatranje pojmove kao što su „schaltungen“ (promjene stanja), procedure prerade podataka, a posebno je važno da se pojam tehničke odnosno digitalne slike imenuje „izračunatom slikom“ (Kittler, 2005: 471-484). Prostor u kojem se događa prijenos i pohrana informacija postaje bitnom sastavnicom digitalnoga procesa stvaranja nove forme kulture. Kad se kaže da Kittler demitologizira duh njemačke spekulativne filozofije time što ga „prevodi“ u tehničke pojmove (novih) medija (Hartmann, 1997), pretpostavlja se iz drugog horizonta kritike metafizike da bi valjda tehnika i tehnologija bile nešto nužno anti-metafizičko. Kittler je uz filozofa Maxa Bensea zacijelo jedan od iznimno malo njemačkih filozofa i teoretičara medija u XX. stoljeću koji je svoju teoriju izgradio protiv „duha“ njemačke filozofijske tradicije. Preuzeo je motive i diskurs francuskoga poststrukturalizma, temeljna polazišta kanadske mediologijske škole i usvojio ideje Flussera o komunikologiji kao novoj metateoriji suvremenoga informacijskoga društva. Bitan inovativni doprinos samoga Kittlera razvitku teorije (novih) medija nije toliko u postavkama sličnim McLuhanu, primjerice, da je Hegelova Fenomenologija duha samo skriveni oblik medijsko-tehničke operacije uzdizanja kulture na rang tehničko-tehnološke paradigme povijesnoga razvitka. Umjesto metafizičkoga znanja pojavljuju se knjige, tisak, pismo u beskrajnome kruženju diskursa koji nadzire program određene povijesne kulture. Problem nije, dakle, u Kittlerovu demitologiziranju „duha“. Posve suprotno, problem je zašto Kittler uopće ostavlja na „životu“ pojam duha iz njemačke spekulativno-dijalektičke filozofije u srazu s teorijom diskursa i teorijom medija? Ako je Kittlerov program jednostavno u istraživanju tehničkih uvjeta medijske komunikacije, tada je arheologija (novih) medija epistemologija i metodologija kulture u medijsko doba. Kittler je time samo produbio ono što je bilo poznato iz McLuhanovih i Flusserovih ideja o kulturi medija i komunikologiji informacijskoga društva. Pod utjecajem filozofa dekonstrukcije Jacquesa Derridae filozofija u svojem pismovno/tekstualnome obliku zahtijeva kritičku dekonstrukciju. Teorija medija kao „nova filozofija medija“ mora kritički istražiti lažni humanizam „misli“ od prosvjetiteljstva do danas. To zapravo znači da Kittler pod dekonstrukcijom medija novovjekovne filozofije misli dekonstrukciju jednog tipa kulture koji se učvrstio sve do danas kao dogma i kanon. Kultura pod znakom humanizma medijski je razorena. Novi mediji od 1900. godine unijeli su revoluciju u način mišljenja, doživljaja i percepcije izvanjskoga svijeta. Istraživanje tehničkih uvjeta medija pripada materijalnosti medija uopće. Drugi je korak istraživanje mogućnosti komunikacije u digitalnome dobu. I u Kittlerovu razumijevanju medija nailazimo na nužnu dvoznačnost i dvojnost medija, kako smo to izveli u prethodnome poglavlju. Nemoguće je medije misliti drukčije negoli u tom fatalnome dvojstvu tehničko-tehnološke informacije i društveno-kulturalne komunikacije. U čemu je, dakle, radikalnost Kittlera u odnosu na antropologijske teorije medija McLuhana i uvjetno semiotičke Flussera? McLuhan je kazao da je medij poruka. Kittler je još više produbio taj iskaz. Pokazao je da se shematizam zamjedbe (percepcije) primatelja poruke u informacijskome lancu razmatra više sa stajalište tehničke forme medija, a manje sa stajališta informacijskoga sadržaja poruke. Kad se medij raščlani tehnički na broj i pismo, slova, filmski kadar, piksele, načelo hardwarea i softwarea, tada je očigledno da se tradicionalni govor o humanističkim mogućnostima subjekta kao duha razmješta u materijalni prostor komunikacije. U drugom diskursu Kittler preuzima stav Foucaulta o smrti subjekta. Kibernetička teorija Norberta Wienera 60-ih godina XX. stoljeća uvela je u igru pojmove mreža i struktura. Iluzija o čovjeku kao stvaratelju povijesti time je nestala. Kittler nije demitologizirao njemačku filozofiju duha. On je tek pokušao stvoriti pretpostavke za jednu informacijsku teoriju kulture i (novih) medija zaokretom spram matematičko-tehničkih uvjeta komunikacije. Povratak tijelu od Foucaulta do Deleuzea u poststrukturalističkoj filozofiji kraja subjekta odgovarao je razotkriću materijalnosti medija kao uvjeta ljudske komunikacije. Svijest se, prema Kittleru, mora dekonstruirati. Svijest mora iščeznuti kao metafizički problem, jer nije riječ o funkciji tijela, nego o medijski određenim strategijama diskursa. To znači da je učinak tehničkoga prostora medija odlučan za nadilaženje problematike svijesti i izvanjskoga svijeta. No, nije li to tek mediologijska preradba temeljnih Heideggerovih misli? (Martin Heidegger je teoretičar par excellence digitalne budućnosti“ (Kroker, 2002). Zašto bi onda trebalo govoriti o Kittlerovu demitologiziranju „duha“ kad je to program Heiddeggera već u prvoj polovini XX. stoljeća? Nije ovdje potrebno nizati dokaze da je cijeli francuski poststrukturalizam – Foucault, Derrida, Deleuze, Lacan, Lyotard, Baudrillard – nova teorijska orijentacija koja duguje sve svoje bitne poticaje Heideggeru. Utoliko je pretenciozno Kittleru pripisivati ulogu velikog dekonstruktora njemačke filozofijske tradicije. 2. Čini se da je za njegovu teoriju medija važnije pokazati koliko je uopće taj radikalni korak izlaza iz začaranoga kruga medijske upućenosti na druge medije, znakova na druge znakove, rezultat uvida u nove tehničko-tehnološke mogućnosti digitalizacije. Dieter Mersch oprezno pokazuje da Kittler baštini hegelovsko-marksovsku dijalektiku povijesti u svojem materijalizmu medija. To čini u spoju s Heideggerovim mišljenjem bitka, Foucaultovom analizom diskursa i lakanovskom psihoanalizom (Mersch, 2006: 190). Medij postaje kulturno nesvjesni apriori svih komunikacijskih postupaka. Prema tome, psihoanalitički pojam „kulturno nesvjesnoga“ (Jung) upisuje se u lakanovsku strukturu pisma. Ono se artikulira kao jezik. Mediji su za Kittlera materijalno-konmunikacijski apriori ljudske i neljudske aktivnosti u konstrukciji svijeta. Tehnički smisao medija pokazuje se glavnim problemom nemogućnosti izgradnje jedne drukčije utopije komunikacije od Flusserove utopije telematskoga informacijskoga društva. Što je u tom pogledu Kittler radikalno učinio? U analogiji s Foucaultovom postavkom o kraju subjekta, Kittler naznačuje mogućnost nestanka pisma u tradicionalnome razumijevanju logocentrizma. Pismo je bilo paradigmom zapadnjačke metafizike. Ono je arheologijski dokaz „smisla“ povijesti kao pohrane informacija. Ali ono je i dokaz koji upućuje na relativnost povijesne istine. Svi su dokumenti zapadnjačke civilizacije, da pafraziramo Benjamina, istodobno dokazi zapadnjačkoga barbarstva. Umjesto pojma kulture koji je u današnje doba odnio prevlast nad civilizacijom, pozornost je u teoriji medija kao tehno-determinističkoj verziji povijesti (spasa) uvijek usmjerena na nadilaženje okružja ljudske kulture. Civilizacija smjera na nešto onkraj antropologijskoga horizonta. To smo vidjeli u tumačenju McLuhanove antropologije medija, te osobito u razvijanju postavki Flussera o jednoj novoj teoriji posthistorijske kulture. Nestanak pisma nije nestanak faktičnoga pisma kao uvjeta mogućnosti matematičko-logičkih pretpostavki tehničke civilizacije Zapada. Radi se samo o nestanku metafizičkoga ranga ili društveno-kulturne uloge pisma u situaciji prevlasti vizualne kulture i vizualnih komunikacija. Nadilaženjem jezičnoga kôda dokida se povlašteno mjesto humane strukture ljudske komunikacije. Kompjutorska ili digitalna tehnologija svojim programiranjem novih operativnih jezika kao tehničkih algoritama komunikacije na temelju pohrane informacija mijenja iz temelja dugovjeki kulturni poredak smisla. Nasuprot antropologijski utemeljenome pojmu medija, kakav se uspostavio nakon McLuhanove postavke da je medij poruka, Kittler se i kritički razračunava s Flusserovim semiotičkim pojmom medija. Na taj način pokušava izgraditi vlastiti program materijalnosti komunikacije. Težnja za medijalnošću komunikacije nije stoga želja za produžetkom ljudskih organa (McLuhan) niti za prijenosom informacija na daljinu kao uvjetom nove utopije komunikacijske zajednice prosvijećenih korisnika mreže (Flusser). Kittler smatra da je težnja za medijalnošću komunikacije u tome da se tehnički uvjeti komunikacije postave sredstvom/svrhom same komunikacije. To je vjerojatno dosad najradikalnije izrečena postavka o bîti (novih) medija. Tehnika autogenerira samu svrhu pragmatičkoga korištenja medija. Ona nije neutralnim sredstvom komunikacije. Tehnika je estetizirano oruđe/igračka. Ona nikome ne služi osim beskrajnome uvećanju informacija potrebnih za nesmetano funkcioniranje složenih društava i kultura znanja. Gdje je izlaz iz semiotičke teorije medija? Ovdje ćemo iskazati stanovitu mjeru opreza spram prethodnoga stava da je Kittler najradikalnije postavio problem (novih) medija time što je tehničku strukturu medija apsolutizirao do krajnjih granica. Sjetimo se da je već kod McLuhana i Flussera u zaključcima njihovih teorija prisutno traganje za novim putovima tumačenja medija izvan antropologijsko-semiotičkoga horizonta. Što, zapravo, tvrdi Kittler? U različitim prigodama u tekstovima o medijima, broju, matematici i glazbi, pismu i slici, nabacuje se temeljna postavka koja glasi: više nema nikakve referencije na koji se mediji odnose. Za Baudrillarda je poredak simulakruma bio kraj društvenoga i kraj povijesti. Znakovi i simboli u semiotičkome krugu označitelja – označenoga – znaka krajem društvenih odnosa u smislu binarnih opozicija rad – kapital izgubili su svoj „svijet značenja“. Na taj način još je jedino kultura u svojem postmodernome poretku kodifikacije mogla biti neko poprište ili nadomjestak tradicionalnog referentnoga polja (Baudrillard, 2001a; 2001b; 2006a; 2006b; Paić, 2007a; 2007b; 2007c). Nestankom ili krajem subjekta u medijskome krugu informacija, umjesto znakova i kôdova glavnu ulogu preuzimaju podaci i signali kao nositelji informacija (Kittler, 1999, 2002). Informacijska teorija kulture otuda nužno potrebuje materijalnu strukturu komunikacije. Jezična komunikacija uvjetovana je u doba (novih) medija tehničkim, vizualnim jezikom informacija. Posljedica je toga da se nova medijska kultura više ne može nipošto razumjeti u dvojstvu informacija i komunikacija. Komunikacijska struktura ljudske umreženosti u sustave informacija globalnoga poretka, slijedimo li Kittlerovu logiku medija, ne može utvarati da time pridonosi stvaranju nekog općeg konsenzusa različitih diskursa. To je bila ideja Habermasa u njegovu životnome djelu Teorija komunikacijskoga djelovanja (Habermas, 1981). Za Kittlera je pak neprijeporno da se nova medijska kultura ili kultura novih medija ne zasniva na jezicima kao tradicionalnome mediju komunikacije. Tehnički algoritmi jezik su novih medija. Takva je tehnička ili digitalna slika koju novi mediji imaju za pretpostavku vizualne komunikacije. „Kako bi rekli s Wittgensteinom: svijet je, nažalost, sve što je slučaj. Upravo iz tog problema proizlazi budućnost digitalno izračunatih slika. Indicija za to je da najnapredniji filmovi struke danas već izmjenjuju algoritme s atomskim fizičarima. Na kraju će se vizualizacija fotona, kvantova ili kvarkova, kako se beskrajnim utroškom stvaraju u kilometrima dugim tunelima, poklopiti s jednostavnom vidljivošću ovog svijeta. Čini se da je svrha izračunatih slika, osim svog komercijalnog uspjeha iskazanog milijardama, sudjelovanje u toj spoznaji. Svaki je tehnički medij tijekom naše duge povijesti učinio pristupačnim neku razinu stvarnoga: ne bi bilo razorne snage zrna bez trenutačne fotografije i liječenja bez Wilhelma Röntgena. Sama je znanstvena vizualizacija prema tome ovlaštena govoriti o jednom iconic turnu. /…./ Nijedna predodžba, kao što je to nekoć bio slučaj u Kanta, ne određuje znanostima njihove predmete, nijedno shvaćanje ne svodi njihove predodžbe na taj pojam. Naprotiv, kompjutori su ti koji danas preuzimaju sva konstitutivna ostvarenja koje je nekoć vršio subjekt: od upravljanja, preko registriranja i statističke obrade pa sve do kompjutorske grafike koja proizvodi suprotno od fotorealizma“ (Kittler, 2005: 481). Vizualizacija svijeta kao „slučaja“ ili kao konstrukcije realnosti na temelju digitalne slike ne polazi od konstitucije pojmova koje subjekt može predočiti da bi shvatio realnost. Mediologijski je zaokret/obrat u tome što, prema Kittleru, sam kompjutor kao paradigma digitalnoga doba upravlja našim predodžbama. Kompjutor nam isporučuje vizualizirane pojmove. U tome se vidi produktivan trag ideja Flussera koje je Kittler doista radikalizirao. Nije slučajno da njegov esej naslovljen „Pismo i broj: povijest izračunate slike“ završava upućivanjem na Heideggerovo predavanje „Umjetnost u tehničkome dobu“ održanome 18. studenoga 1955. u Műnchenu, koje je poznato pod nazivom „Pitanje o tehnici“. U sklopu tog predavanja Heidegger, naime, govori o ključnome pojmu svojeg mišljenja – postavu (Ge-stell). Kao što je i Flusser svoje razumijevanje tehno-slika izvodio iz Heideggerova razumijevanja bîti tehnike, isto se još više, s dodatkom Foucaulta i Lacana, može reći za Kittlera. Oslobađanje tehničkoga sklopa unutar kojeg novi mediji funkcioniraju označava pristup svijetu u znakovima transformacije, akumulacije, distribucije, prijenosa informacija. U svim oblicima vizualne komunikacije kao društveno-kulturne razmjene podataka (informacija) u digitalno se doba upravo tehničko određenje „čovjeka“ pojavljuje neizbježnim. Ali Kittler nije stoga pao u kušnju da stvori novu digitalnu metafiziku broja kao informacije. Njegova teorija (novih) medija nije nikakav pitagoreizam. Brojevi su povijesni apriori. To se može razumjeti samo pod uvjetima medijske promjene realnosti. 3. Prigovori upućeni Kittlerovoj teoriji (novih) medija gotovo su istovjetni prigovorima koje smo susreli u raščlambi McLuhanove antropologije i Flusserove semiotike medija. Najkraće rečeno, Kittleru se zamjera da je naposljetku pristao uz neku vrstu novoga tehnicizma. To nipošto nije nešto „novo“ niti je za daljnji razvitak mediologijske teorije prekretno. Uvijek se iznova radi o prosvjedu tzv. humanizma protiv tzv. tehno-determinizma. Zanimljivo je da kritička refleksija o ulozi intelektualaca u društvu ekspertnih skupina znanja u digitalnome dobu ne želi vidjeti koje su konzekvencije promjene pojma kulture. Humanistička kultura potrebuje intelektualce kao kritičke duhove koji u ime univerzalnih „vrijednosti“ slobode, pravednosti i istine brane „sustav“ od njegove preobrazbe u totalitarni poredak. Medijska kultura potrebuje posve novog tipa „umreženog intelektualca“. Raspolažući tehničkim mogućnostima digitalnoga doba on nije izgubio moć kritičke subverzije. Promijenjeni društveni i kulturalni položaj intelektualca u umreženim društvima globalnoga doba postavlja u središte pitanje odnosa tehno-kulture spram tradicionalnih poredaka znanja kao moći (Paić, 2006b). Kompjutori kao univerzalni strojevi mišljenja nisu puki tehnički aparati. Na to su već odavno skrenuli pozornost McLuhan, Flusser i njihovi nastavljači od Baudrillarda do Virilioa i drugih. Stoga je krajnje naivno iznova nalaziti razloge da se tzv. tehnicizmu doskoči povratkom u okrilje neke „nove“ humanističke etike. Kittler je mediologijski artikulirao bitnu postavku Heiddeggera i poststrukturalizma o kraju subjekta kao kraju čovjeka u tradicionalnome metafizičkome smislu. Ono što je uistinu sporno i u njegovu mišljenju o transformaciji (novih) medija nije naglasak na formi tehničkih uvjeta produkcije/reprodukcije informacija i argumentacijskih procedura kojima se takve informacije pretvaraju u znanje (kulturni kapital društva). Sporno je pod kojim se uvjetima onda još uopće može govoriti samorazumljivo o kulturi u digitalno doba. Preuzimajući Lacanovo trojstvo imaginarnoga, simboličkoga i realnoga u analizu medija kao „nesvjesnoga jezika“ društva informacija, Kittler je posebnu pozornost posvetio drugome članu – simboličkoj konstrukciji medijske realnosti. Na taj je način htio spasiti mogućnost neke preostale ljudske komunikacijske djelatnosti koja počiva na kreativnosti i interaktivnosti. Kulturu u digitalno doba jedino se može primjereno razumjeti pod uvjetom da se cjelokupni tehnički sklop medija razumije kao simbolička konstrukcija nove realnosti. Kultura više nije poredak znakova. Semiotička teorija kultura, s kojom je još računao Flusser, a koja se u sociologiji uspostavila probitačnom interpretacijom zaslugom kulturalnoga antropologa Clifforda Geertza (Geertz, 1973), očigledno ne može više biti mjerodavnom teorijom u sklopu koji posve odbacuje trojstvo označitelj – označeno – znak. Kittler je zapravo probojem semiotičkoga kruga i zamjenom kategorija znakova podacima, a kôdova signalima, pojam kulture dekonstruirao u cijelosti. Kultura je samo neodređeni pojam za nešto posve drukčije od smisla života i svijeta u kojem vlada poredak društvenih odnosa komunikacije face-to-face. Kultura je informacijska mreža podataka i signala. Ona je neprestana i beskrajna igra simboličke konstrukcije nove realnosti. U jeziku novih medija pojavljuje se pod nazivom – interface. U istom „duhu“ i na istim pretpostavkama Lev Manovich nazvat će kulturu digitalnoga doba informacijskim interfaceom (Manovich, 2001). Materijalnost komunikacije posredovane informacijama nadilazi stoga humanistički horizont kulture. Pitanje o jeziku novih medija unaprijed je pitanje koje izlazi iz horizonta jezično-analitične problematike filozofije jezika. Kittler je postavio problem stvaranja osnova novog „jezika“ univerzalnoga medija – kompjutora koji više nije puka tehnička naprava nego univerzalni stroj mišljenja. Vizualizacija svijeta pretpostavlja svijet kao vizualizirani prostor-vrijeme digitalne slike. S njom virtualna realnost postaje više od realnosti, a vizualna komunikacija novi oblik društveno-kulturnoga interfacea. Time što digitalni kôd zamjenjuje linearni kôd fonetskoga pisma nastaje novi model „kulture“. Ona se više ne zasniva na prevlasti pisma/teksta nad slikom, nego upravo obratno. No, slika u svojem tehničkome ili digitalnome obliku više nije tradicionalna slika koja nešto oponaša, predstavlja i prikazuje. To je slika umjetnoga života u posve novome medijskome prostoru. U cjelini, može se još jednom potvrditi naša glavna postavka iz prethodnoga poglavlja o teškoćama s odredbom pojma medija. Ista je nelagoda i s pojmom novih medija. Pragmatička uporaba pojma medija u okružju digitalnih slika stvorenih kompjutorskim programiranjem potkopava cjelokupnu semiotičku shemu jezika (sintaksa, semantika, pragmatika). Sintaksa i semantika univerzalnoga jezika novih medija – digitalni kôd – naposljetku se svodi na pragmatičku uporabu. Kako odlučuje o onome što. Pritom je nešto od posebne spoznajno-teorijske važnosti. I u analizi Kittlerove mediologije glavnu smo pozornost posvetili ideji formalnoga tehničkoga apriorija kojim se materijalni sadržaj medija empirijski upisuje u posebnost upravo tog i takvog medija (primjerice, televizije). Ako je semiotička struktura jezika novih medija razorena na taj način što se svodi na informacije u njihovome pragmatičkome smislu uporabe, tada je i sama formalna struktura medija kao tehničko-tehnološkoga instrumenta prijenosa informacija postala pragmatičkom (Sandbothe, 2000). Kakve su posljedice takvog stava? Jedna je zacijelo ta da o novim medijima više ne možemo govoriti „humanistički“ sa stajališta tradicionalnoga koncepta kulture. Novi mediji su informacijska „kultura“ našega doba. Bez tog naizgled opće proširenoga stava ne možemo razumjeti kako i zašto više komunikaciju ne treba smatrati ljudskom slobodom spontanosti djelovanja, nego interaktivnom obvezom razmjene informacija u svrhu tehničke samoreprodukcije znanja o budućim procesima samopotvrđivanja života. Univerzalni „jezik“ novih medija nije svodiv na prethodne logocentrične paradigme govora, pisma i teksta. Novi mediji govore i pišu „novim jezikom“ koji je izračunat matematički da bismo mogli uopće vizualno komunicirati u svijetu apsolutne konstrukcije realnosti. Samo u takvom nužnom svođenju jezika i znakova na pragmatiku znanja moguće je da novi mediji u bitnom zauzmu „ontologijsko“ stajalište fundamentalne promjene društvenih i kulturnih odnosa. Novi mediji su: (1) nove informacijsko-komunikacijske tehnologije, (2) nova tehnokultura i (3) nova estetika/ideologija digitalnoga doba u kojem, kako to kaže Lev Manovich, dizajner postaje prototipom našega vremena.

March 13, 2026
Zagonetka i trag

Zagonetka i trag

U filozofijskome mišljenju Damira Barbarića pitanje razumijevanja umjetnosti nije tek jedno od inih pitanja. Štoviše, čini se da je traganje za svezom događaja koji povezuje iskonsko otvaranje bitka i ono što se naziva modernim razdobljem povijesti u svojim znamenovanim tragovima na bitan način određeno dodirom filozofije i umjetnosti. No, taj se dodir nipošto ne može svesti na puki dijalog dviju duhovnih avantura čovjeka, neovisno o tome shvati li se iz hermeneutičke, fenomenologijske ili, pak, neke druge filozofijske perspektive. Dijalog između dvoje, filozofije i umjetnosti, uvijek pretpostavlja već neku unaprijed odlučenu situaciju u kojoj se metafizički misli odnos kao odnos između temelja i utemeljenoga. U tom pogledu može se jasno pokazati da su temeljne filozofijske interpretacije moderne i suvremene umjetnosti već uvijek metafizički shvaćene iz ovako ili onako određenog načina estetičkoga prosuđivanja predmeta promišljanja, što od Kanta naovamo ima crtu utemeljenja lijepoga i uzvišenoga kao onoga što je umjetnosti imanentno i ujedno onoga što joj je transcendentno. No, s onu stranu masivnoga metafizičkoga zasnivanja estetike u nekom od pojmova koji potječu iz područja novovjekovne nauke o spoznaji – opažaj, privid, fantazija, imaginacija – u prekretnih je mislilaca modernoga doba taj suvereni način opravdanja metafizičkoga pristupa utemeljenju umjetnosti doveden u pitanje. Ne slučajno, Heidegger će u jednoj prispodobi Iz iskustva mišljenja odnos između filozofije i pjesništva, koje je za nj iskonski moćnije od pojma umjetničkoga spravljanja bića, kazati da je odnos tek onda na putu spram razumijevanja bitka kad se iz odnosa čuje jeka zvona s udaljenih bregova. Odjek, međutim, ne može biti pravim suzvučjem i suglasjem ukoliko nisu dobro ugođena zvona. Što pogađa taj odnos nije, dakle, nešto što mu pridolazi izvana ili iznad, nego nešto što nastaje u samoj suigri mišljenja i pjevanja. Pitanje umjetnosti stoga je mnogo više negoli pitanje o lijepome i uzvišenome kao osjetilnome sijanju ideje u njezinome prikazu, kako se umjetnost metafizički shvaćala od Platona do Hegela. Da bi se moglo uopće dostojno otvoriti drukčije razumijevanje odnosa između dvojega za Barbarića je nužno propitati kako je uopće moguće da se odnos misli drukčije a da ipak bude odnosom u kojem prvo ne potire drugo niti ga iznova utemeljuje, ali sada na neki post-metafizički način sukladno oživljavanju Schellingove filozofije umjetnosti. Pitanje o umjetnosti za Barbarića se pokazuje ne samo pitanjem umjetnosti uopće u otvorenosti iskonskoga vremena, već pitanjem smisla čovjeka u doba njegove znanstveno-tehničke destrukcije. Štoviše, u samom je jeziku filozofije i umjetnosti modernoga doba prisutno ovo odlučno raz-dvajanje i sveza, jer se u jeziku skriva i otkriva povijesni sklop bitka, bića i biti čovjeka. Prije svakog mogućega zasnivanja odnosa u susretanju i zgodi bitka i vremena posrijedi je razumijevajući čin jezika u njegovoj otvorenosti svjetova. Na tragu mišljenja Vanje Sutlića u tekstu i istoimenoj knjizi naslovljenoj U intermezzu svjetova Barbarić će reći: „Čovjek je u svojoj biti odnos. To znači da on nije neko nešto, neko u sebi gotovo, dovršeno i zaokruženo biće, koje bi se još uz to moglo i odnositi spram nečega drugog. Naprotiv, čovjek jest samo uodnosu i po odnosu. Strogo gledano on i nema neku bit, u smislu postojane, jednom zauvijek ustanovljene, stalne naravi i ustroja. Njegova je bit naime takva da se svagda rađa i tek privremeno (epohalno) ustaljuje upravo u odnosu i iz odnosa, da bi potom – ponovno u odnosu i iz odnosa – postajala drugom i drukčijom.“ (Damir Barbarić, U intermezzu svjetova, HDP-Izdanja Antibarbarus, bibl. časopisa Tvrđa, Zagreb, 2010., str. 23.) Možemo li se približiti pitanju o odnosu filozofije i umjetnosti ako istodobno nismo u stanju uvidjeti što znači da se umjetnost filozofijski utemeljuje čak i kad se niječu njezine mogućnosti da samoj umjetnosti podari „dublje“ razumijevanje vlastitih izvora? Očigledno, postoje najmanje dva načina utemeljenja umjetnosti. Jedno je metafizičko, a drugo ono koje to više nije ili ga nadilazi. U prvom slučaju umjetnost se može misliti ili kao sijanje ideje u osjetilnome prikazu ili kao apsolutni zor ideje, a u drugom, pak, kao autopoietički čin tvorbe svijeta u mreži teksta ili diskursa. (Žarko Paić, Slika bez svijeta: ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.) U suvremenoj poststrukturalističkoj filozofiji nastaloj na izvorima Nietzschea i Heideggera te semiologije i lingvistike Gilles Deleuze je otišao najdalje u shvaćanju da je umjetnost događaj konceptualne arhitektonike s većim dosegom djelovanja od bilo kakve vjerodostojne filozofije. Ta je postavka naizgled imanentna obratu metafizičkoga ranga povijesti. U njegovu okviru se filozofija i religija spram umjetnosti nalaze u položaju suverenosti ideja i doživljaja. Preokret paradigme, međutim, već je uvijek samo okret unutar samoga odnosa. Ne može se promijeniti narav odnosa bez radikalne promjene uvjeta mogućnosti odnosa samoga. Strukturalnost strukture koja omogućuje odnos ima u sebi otvorenu moć vladanja nad sudionicima odnosa u mreži njihovih supstancijalnih određenja. Umjetnost kao konceptualna arhitektonika očigledno je „profana“ filozofijska djelatnost u doba bez utemeljenja. (Gilles Deleuze/Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, Ed. Minuit, Pariz, 2005. Vidi o tome: Žarko Paić, „Slika i vrijeme: Gilles Deleuze i vibracije suvremene umjetnosti“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 231-272. ) Iako se Barbarić rijetko dotiče u svojim povijesno-filozofijskim istraživanjima temeljnih prijepora odnosa između moderne i suvremene umjetnosti s obzirom na „aktualitet“ zbivanja, primjerice, konstruiranja zbilje iz logike tehno-znanosti koja ima karakter autopoietičke zbilje u digitalnoj estetici te potrebuje novo filozofijsko opravdanje, nedvojbeno je da iz razumijevanja odnosa kojim čovjek tek postaje povijesnim bićem umjetnost valja shvatiti kao kretanje same „stvari“ u događanju epohalno određenoga bitka i vremena. Promišljanje umjetnosti nije otuda estetičko mišljenje predmetnosti predmeta umjetničke zbilje. Tako nešto pripadalo bi nakanama novovjekovnih estetika. Umjesto toga sama se umjetnost mora osloboditi u svojoj najdubljoj zagonetki istine i privida, sjaja i tame da svijet jest i da u tome što jest ima nečeg misterijskoga kao takvog. U susretu s epohalnom granicom samoga Ništa, umjetnost se osobito u moderno doba, u eksperimentu i konstrukciji nepredmetnosti bića, suočava s nestankom potrebe za vlastitom sjenom metafizičke utjehe. Barbarić je brižnim interpretativnim uvidom u Nietzscheove i Heideggerove tekstove o odnosu ljepote i uzvišenosti u modernoj umjetnosti osigurao nužno potrebnu distanciju spram aktualiteta i njegovih stalnih samonadmašivanja „novoga“ kao nečega tehnički zastarjeloga. (Damir Barbarić, „Ljepota i mjera“, Tvrđa, br.1-2/2000., str. 111-132. O Nietzscheu i Heideggeru s obzirom na pitanje o odnosu filozofije i umjetnosti vidi: Damir Barbarić, K budućem mišljenju: Predavanja i članci, Demetra, Zagreb, 2005. i Damir Barbarić, Aneignung der Welt: Heidegger – Gadamer – Fink, Peter Lang: Europäischer Verlag der Wissenschaften, Frankfurt/M., 2007.) Pitati o ljepoti i uzvišenosti u doba tehno-znanstvene destrukcije jezika i slike čini se iznimnim i istodobno „skandaloznim.“ Ali bez povijesnoga odnosa spram neugasive prošlosti koja preostaje tragom u zagonetki bitka umjetnost ne može otvoriti mogućnost mišljenja druge i drukčije konstitucije povijesnoga svijeta. Nasuprot zjapećoj praznini znanstveno-tehničkoga doba u svojem čudovišnome destruiranju jezika, filozofija i umjetnost u svojem odnosu međusobnoga povjerenja i nesvodivosti iziskuju drugo i drukčije razumijevanje svijeta nakon njegova raspada u strukture, funkcije, dvojnost „sustava“ i „života“. Zato je odnos filozofije i umjetnosti mnogo više no pitanje o jeziku kojim se iskazuje sama stvar filozofije i umjetnosti. Ta najbliža blizina i najudaljenija udaljenost mišljenja i pjevanja proizlazi iz jedinstvenoga sklopa povijesnoga događaja bitka, bića i biti čovjeka. Kazati da je umjetničko djelo ontologijsko-metafizičko otkrivanje zagonetke bitka i traga vremena znači umjetnost shvatiti iz dopuštajućega događaja otvorenosti, iz kazivajućega događaja njezine slike i njezina smisla.(Vidi o tome: Günter Seubold, Kunst als Enteignis: Heidegger’s Weg zu einer nicht mehr metaphysischen Kunst, DenkVerlag, Bonn, 2005. 2. izd.) Barbarić umjetnosti pristupa smjerno u otvarajućem obzorju raz-otkrivanja i pruženosti bitka, budući da misliti spomenuti odnos znači smjerati onkraj epohalnih granica metafizički shvaćenoga vremena unutar kojeg supostoje djela moderne umjetnosti i događaji suvremene umjetnosti. Iako se spomenuta razlika ne tematizira zato što Barbariću nije stalo do razgraničenja unutar istoga obzorja novovjekovne vremenitosti iz koje umjetnost moderne zadobiva svoju „novost“, razvidno je da se radi o pokušaju razumijevanja odnosa iz nečeg što prethodi razlici. Suvremeni njemački filozof, estetičar i teoretičar medija Dieter Mersch naziva to razlikom između estetike djela i estetike događaja. (Dieter Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002.) Imenovat ćemo tu Barbarićevu misaonu smjernost odgovornošću mišljenja za zbrinjavanje samoga odnosa dopuštanja i čuvanja identiteta i razlike. Bez distancije i bez blizine nije moguće pristupiti onome što proizlazi iz same biti odnosa. Valja napomenuti da ovdje nije riječ o nadomjestnoj funkciji aure umjetnosti u doba njezine znanstveno-tehničke reproduktivnosti. Naime, poznato je da je Benjamin auru umjetničkoga djela shvatio kao beskrajno udaljavanje u približavanju. (Vidi o tome: Boris Groys, Topologie der Kunst, C.Hanser, München, 2003.) Očuvati zagonetku i trag umjetnosti u djelu, naprotiv, pretpostavlja ne svoditi je na filozofijsku ili na bilo koju drugu estetiku. Nadalje, ta se nesvodivost čuva u distanciji i blizini samo onda kad se umjetnost približava filozofiji i obratno. Nietzscheov je „slučaj“ ovdje naravno uzoran u cijeloj povijesti filozofije i umjetnosti. Da bi se odnos očuvao od historicističke redukcije na nešto zauvijek neprolazno i vječito strujeće u ideji ljepoti i uzvišenosti potrebno je proći kroz pukotine mitskoga jezika i kroz mistifikacije prošlosti za potrebe aktualnosti. Histioricizam je stoga za umjetnost katkad i veća opasnost od mahnite želje za novošću i novotarijama neizmjerne produkcije objekata. Umjetnost se prema Barbarićevim uvidima uvijek ima misliti iz same zagonetke događaja (Ereignis). Iz njegove otvorenosti proizlazi skrivajuća otkrivenost bitka u bićima.(Damir Barbarić (prir.), Zagonetka umjetnosti, Demetra, Zagreb, 2003. ) Stoga se ne može pristupiti umjetnosti, kako Barbarić u mnogim svojim tekstovima i knjigama pokazuje, bez odgovornosti kazivanja samoga. Kazivanje je pritom kaza (mythos) i razabiruće-sabiruće pokazivanje (logos) u jednom ne više-metafizičkome načinu otvaranja bitka i vremena, gdje umjetnost ima svoju zagonetku i trag u blizini i udaljenosti od filozofije. A sama se „stvar“ umjetnosti pokazuje kao filozofijsko otvaranje bitka u epohalnome događaju nastanka i nestanka svijeta. U raspravi „Uzdižuće sjajenje“ Barbarić će to formulirati ovako: „Umjetničko djelo nikad ne leži pred nama gotovo, završeno i ravnodušno. Njegova je pojava uvijek pitanje nama upućeno, poziv, usklik, upitnik. Prema poznatim Rilkeovim stihovima pravog ophođenja s nekim umjetničkim djelom nema bez toga da smo unutarnje i iz temelja promijenjeni: svjetlucajući se, ono ‘iz svih svojih rubova izbija poput zvijezde“ i pušta svoju ljepotu da nijemo, ali utoliko neotklonjivije zazvuči svojim jedinim zahtjevom: ‘Moraš promijeniti svoj život.’ “(Damir Barbarić, „Uzdižuće sjajenje“,u: U intermezzu svjetova, str. 254.) Nasuprot različitim pristupima umjetnosti kao procesualnosti, koje osobito odlikuju postavke o performativnoj umjetnosti neoavangarde u suvremenim eksperimentima s tijelom i estetskim objektima u javnome prostoru instalacije, Barbarić misli umjetnost kao zagonetku i trag. Prvo se odnosi na Heideggerovu misao iz Izvora umjetničkoga djela o zagonetki same umjetnosti kao sebe-postavljanja-istine-u-djelo, a drugo na Nietzscheovu misao o tragu nadilaženja opreke istinskoga i prividnoga svijeta iz Sumraka idola koji se pojavljuje u samoj pojavi kao bitnom očitovanju bitka u prisutnosti sjajećega uzdizanja. Zagonetka i trag zbivaju se u djelu umjetnosti kao događaja. Taj događaj potresa svojom moći promjene samoga života. Snaga umjetničkoga djela ima moć promjene samoga bitka čovjeka i njegove životno-povijesne uklopljenosti u svijet. Ali iz toga nastupa zagovor nesvodive vlastitosti: misliti ne znači misliti na tragu nekoga u smislu pukog iščitavanja tragova kao znakova na putu. Već je iz navedenoga razvidno da Barbarić otklanja pronalaženje nekog „skrivenoga“ značenja umjetničkoga djela onkraj njegove pojavnosti i onkraj umjetničke zbilje. S onu stranu istine i privida djelo emanira smisao samo iz sebe kao bitak u prisutnosti/odsutnosti pojave. Da je tome tako možemo se osvjedočiti u svim njegovim interpretacijama umjetnosti koje polaze od uvida da se odnos između iskonske (mitske i filozofijske) predaje u Grka i novovjekovne već u biti same stvari promijenjene perspektive mišljenja kao računanja i predstavljanja bića nužno razotkriva u jeziku same umjetnosti. Drugim riječima, pristupiti umjetničkome djelu koje formalno pripada tzv. modernome razdoblju – kao što je to Rodinova skulptura Iris – znači imati mogućnost povijesno-epohalne razlike iz koje izvire razlikovanje svjetova umjetnosti i obzorja unutar kojeg razumijevanje dotičnoga umjetničkoga djela omogućuje smisleno kazivanje. (Damir Barbarić, „Premošćenje praznine“, u: U intermezzu svjetova, str. 261-280.) Procesualnost djela nije, dakle, nešto što se može shvatiti metafizički u zatvorenom krugu pojmovlja uzrok-svrha, nego tek iz promjene samoga motritelja i njegova svijeta zadobiva pravo značenje. Naspram pojma procesualnosti kao zatvorenoga kruga stvaranja i promatranja zgotovljenoga umjetničkoga djela, posrijedi je unutarnja promjena ne samo stvaratelja u procesu stvaranja, već i samoga značenja i smisla djela. Ne treba smetnuti s uma da je u suvremenoj estetici semiotički pristup Umberta Eca nastojao oko otvorenosti djela kao mogućnosti svagda novih interpretacija. (Umberto Eco, Interpretation and Overinterpretation: World, History, Texts, Cambridge University Press, Cambridge-Massachusetts, 1990.) Ali, ovdje je svaki govor o znaku i značenju – bez obzira bio transeutan ili imanentan djelu – saglediv tek iz nečeg bitno drukčijega. Riječ je, dakako, o fenomenologijskoj otvorenosti samoga djela u njegovoj punini i praznini, prisutnosti i odsutnosti. Biti na putu spram zagonetke umjetnosti znači imati mogućnost kazivanja o tragu prisutnosti događaja u djelu s onu stranu „istine“ i „privida“. Navedimo još jednom Barbarića iz njegove rasprave „Uzdižuće sjajenje“ za potkrepu prethodno iskazanoga. U unutarnjoj suglasnosti s postavkama Georga Pichta iz već kanonskoga djela za promišljanje umjetnosti Umjetnost i mit, izrijekom stoje sljedeće tvrdnje. „U bezuvjetnom inzistiranju na vlastitoj autonomiji ta se moderna umjetnost odvraća od svakog heteronomnog, izvan nje same ležećeg smisla, svrhe ili funkcije, okreće se samoj sebi i sve se intenzivnije upušta u prodornu analizu procesa umjetničkog prikazivanja i njegovih medija, sve dok na koncu ne dospije do svojih zadnjih i najjednostavnijih osnovnih elemenata.“(Damir Barbarić, „Uzdižuće sjajenje“, u: U Intermezzu svjetova, str. 253.) Promotrimo fenomenologijski opis ove moderne redukcije umjetnosti na samu sebe. Barbarić rabi klasične pojmove novovjekovne filozofijske estetike od Kanta do Hegela i Schellinga. Zanimljivo je da će se te riječi na drukčiji način interpretirati u Lyotardovoj estetici postmoderne uzvišenosti (autonomija, heteronomnost, svrhovitost, procesualnost). No, dok se u očuvanju nesvodive težnje za misterijskim koje nadilazi materijalnost i formalnu strukturu umjetničkoga djela u modernoj umjetnosti kod Lyotarda (Jean-François Lyotard, Le Différend, Ed.Minuit, Pariz, 1983.) radi o ukazivanju na prikazivu neprikazivost i heteronomnost slobode samoga djela u razlici spram područja tehno-znanstvene sfere kalkulativnoga jezika performativnosti, nesumnjivo je da se Barbarić ne može suglasiti s takvim dualizmom svjetova. Pitanje ljepote u umjetnosti modernoga doba zato nije nešto krajnje nečuveno. Ono proizlazi iz nužne mogućnosti obrata u samoj strukturi modalnih kategorija mogućnosti, zbilje i nužnosti. Ponukani ugroženošću svijeta samoga njegovim nestankom kao obzorja smisla u područje tehnosfere s njezinim jezikom binarnoga kôda da iz umjetnosti same nađemo put sabiranja u tami, čini se da bi Heideggerovu analizu gubitka svjetovnosti svijeta ovdje trebalo povezati s gubitkom umjetničkoga karaktera zbilje same (Kunstlosigkeit). Posljedica je toga da se umjesto zagonetke umjetničkoga djela danas govori o subjektu stvaranja i objektima proizvodnje, da bez-svjetovnost svijeta svoj najveći trijumf doživljava u procesu estetizacije svakodnevice. Naspram „bezuvjetne autonomije“ moderne umjetnosti rješenje se ne pronalazi u „bezuvjetnoj heteronomiji“ suvremene umjetnosti kojoj nedostaje utemeljenje pa umjesto ljepote i uzvišenosti postavlja u središte različite estetike opažaja, privida, performativnosti, instalacija, digitalnosti itd. Dospijeće do krajnjih granica desupstancijaliziranja ostavlja umjetnost na poprištu „isušivanja“ i „derealiziranja“, što ima za posljedicu da se više ne može precizno razlučiti topologija (prostor) njezina događaja od temporalnosti njezina djelovanja. Znakovito je da se upravo u modernoj arhitekturi događa svojevrstan topologijski obrat. Razumjeti njegove dosege moguće je tek onda kada se uspostavi svojevrsna ikonička razlika – pojam preuzet iz teorije znanosti o slici (Bildwissenschaft) u mišljenju Gottfrieda Boehma – između suvremene umjetnosti (instalacija) i suvremene arhitekture (koncepata). (Gottfried Boehm, Wie Bilder Sinn Erzeugen? Die Macht des Zeigens, Berlin University Press, Berlin, 2007.) Sada se prostor oslobađa novovjekovnoga „jarma“ transcendentalnoga određenja vremena koje odlučuje kako se i na koji način raspoređuje, organizira i omeđuje prostor. Granice ovog obrata su u tome što umjesto transcendentalne strukture vremena kao nadodređujuće veličine na djelu jest posvemašnje strukturiranje prostornosti kao bezmjerja i bezvremenosti. Arhitektura na taj način više ništa ne gradi. Ona premrežava prostore fraktalnosti svojim nagibima i naborima u materijalnosti i strukturama. U suvremenoj filozofiji time su se posebno bavili Gilles Deleuze i Wolfgang Welsch. Problem odvajanja prostora od vremena u suvremenoj umjetnosti dovodi do toga da se u digitalnoj kulturi našega doba vrijeme svodi na punktualnu trenutačnost, virtualnu prisutnost i realno vrijeme, a to ne znači ništa drugo negoli dvojnost svjetova pri čemu je nečuvena posljedica upravo ta da sada prostor virtualnosti određuje vremenu njegove ekstaze, a ne obratno. Rezultat je da je u suvremenoj umjetnosti izvršena bezuvjetna virtualizacija vremena polazeći od informatičke tvorbe prostora kao ekrana i površine na kojima se odvija informacijski „uploading“ i „downloading“. Barbarićeva je dijagnoza stanja svagda filozofijski precizno dovođenje na vidjelo postavki mislilaca s kojima promišlja ono što je jedino bitno. Zato njegovo mišljenje nije tek interpretacija djela nekog mislioca iz povijesti filozofije bez unutarnje pokrenutosti pitanja živoga nasljeđa tradicije. Naprotiv, interpretacija je uvijek nužan hermeneutički krug pitanja o onome što pogađa mišljenje dolazeći iz okolnoga svijeta, iz njegove ovojnice i oboda. Ako, dakle, u slučaju razumijevanja umjetnosti postaje bjelodano da se tek iz moderne umjetnosti dospijeva na prag bezuvjetnoga nihilizma, tada očito nije stvar u promišljanju nečeg što se tek kontemplativno nalazi izvan mišljenja, kao neka „stvar“ u gibanju, nego se time, kako kaže Rilke, mora promijeniti sam život čovjeka. Odluka o promjeni života iz pogođenosti snagom transcendencije umjetničkoga djela posljednji je dokaz moći umjetnosti. To je događaj jedinstvenoga sklopa bitka i vremena koji se razdvaja u funkcije i svrhe te tako prispijeva do krajnje (de)konstrukcije svojega predmeta. Ima nešto gotovo „mesijanski“ u ovome stavu. Barbarić ga ponajprije izvodi iz Heideggerova mišljenja tzv. druge faze. Ukratko, odnosi se u „vjeru“ u umjetnost kao u nešto više negoli je umjetnost ikada to bila. Ako je to točno, tada se „vjera“ u umjetnost pojavljuje ne tek kao posljednja nada koja preostaje nakon destrukcije svijeta i jezika u moderno doba. I kao što Heidegger u svojim izvodima traži u modernoj umjetnosti Kleea pokriće za svoje postavke o obratu modalne kategorije mogućnosti umjetnosti u nužnost suprotstavljanja logici znanstveno-tehničkoga doba, tako se i Barbariću pokazuje u modernoj umjetnosti, paradoksalno naizgled, nešto više no što je dijagnosticirana težnja za bezuvjetnom autonomijom. O čemu je tu riječ? Baveći se raščlambom umjetnosti, te u spekulativnome tonu analizirajući ono što je navlastito glazbi kao „prolazećoj, čistoj vremenitosti“ za razliku od slikarstva i arhitekture, Barbarić još jednom podastire svoje razumijevanje umjetnosti protiv struje povijesno-umjetničkoga ili znanstvenoga, historicističkoga stava o djelu kao predmetu u nekom već unaprijed određenome prostoru. „Umjetničko djelo, bez obzira na to pripada li likovnoj ili nelikovnoj umjetnosti, nikada nije gotovi, naprosto pred nama ležeći, viseći ili stojeći predmet. Ono nije nikakav ‘izložak’, ma koliko nas muzeji u to uvjeravali. Ono je u svojoj pravoj istini svagda otvoreno područje sukoba i borbe mnogostrukih, svagda promjenjivih središta tih sila te iz njih izbijajućih polja energije.“(Damir Barbarić, „O jedinstvu i raščlambi umjetnosti“, u: Zagonetka umjetnosti, str. 93.) Vratimo li se na početak, vidjet ćemo da je odnos filozofije i umjetnosti odnos međusobnoga povjerenja i zbližavanja u distanciji. Filozofija misli djelo umjetnosti kao sebe-postavljanje-istine-u-djelo (Das Sich-ins-–Werk-setzen der Wahrheit). (Martin Heidegger, „Der Ursprung des Kunstwerkes“, u: Holzwege, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2003. 8. nepromijenjeno izd., str. 1-74.) Podrijetlo umjetničkoga djela zahtijeva ispitivanje podrijetla zagonetke djelovnosti djela samoga, Kad se pokazuje razlika između mišljenja i pjevanja (umjetnosti u iskonu), tada se razlika odjelovljuje kao razlika između stvari mišljenja i stvari spravljanja u formi predmeta. Mišljenje ne „djeluje“ izravno promjenom bitka stvari kao predmeta, već se zbiva kao čin spekulativne refleksije, ili, jednostavnije, kao razotkriće bitka u kazivanju. Odnos filozofije i umjetnosti ne može biti odnos nadređenosti ili utemeljenja smisla djelovanja polazeći od neke izvanjske svrhe koja djelu pridolazi naknadno. Baš kao u orfičkim misterijima, koje analizira Nietzsche, da bi se božanski Dioniz neočekivano i nenadano razotkrio u pojavi u svekolikoj čudovišnoj i strahotnoj istini svoje „prirode“, tako se i neočekivani i nenadani dolazak djela u svijet može razumjeti samo izvan opreka racionalno-iracionalno. Umjetnost ne proizvodi umjetnička djela kao zgotovljene „stvari“. Ona se ne bavi postavljanjem stvari u prostor-i-vrijeme, nego svjetuje u obzorju jezika i slike kao dar i događaj jedne čudovišno bez-razložne i bez-temeljne igre svijeta. Svjetovanje je uvijek kazivanje iz svijeta samoga, njegovo znamenovanje u govoru bez kojeg čovjek ne može voditi svoju povijesno-epohalno određenu egzistenciju. Ne kazuje se „o“ svijetu kao o nečem objektnome iz položaja novovjekovnoga subjekta. Posve suprotno, svijet u svojoj otvorenosti kazuje zagonetku bitka kroz jezik umjetnosti. Kad se to ima u vidu, tada je odnos filozofije i umjetnosti odnos primanja i podarivanja mišljenja djelu i djela mišljenju bez prve i posljednje svrhe. Razgovor između dvoje zahtijeva slobodu za dijalog, jer odnos pretpostavlja iskonsku slobodu zapodijevanja razgovora između dviju „stvari“ – stvari mišljenja i stvari umjetnosti. Barbarićeva je nakana stoga svagda u pročišćenju onog izvornoga prostora za dijalog između nečega što tek u dijalogu zadobiva smisao kao što čovjek tek u odnosu ozbiljuje svoju bit koja prethodno možda čak i ne bivstvuje. Naravno da se odmah mogu pronaći analogije s drugim misliocima koje Barbarić ne tematizira u svojim interpretacijama odnosa filozofije i umjetnosti. To su francuski poststrukturalisti od Derridae do Deleuzea. Kao što, primjerice, za Derridau dekonstrukcija nije metoda, već praksa filozofije u svojem dijalogu s tradicijom i suvremenošću, tako se svako živo filozofiranje zbiva unutar tragova već upisanoga teksta tradicije. (Jacques Derrida, Marges de la philosophie, Ed. Minuit, Pariz, 1972.) Ono time ne ostavlja nove tragove, nego upisuje tragove u već opstojeće arhive povijesti u lutajućem putovanju koje nikad ne može imati unaprijed poznati ishod. U tome je istovjetnost filozofije i umjetnosti. Misao i djelo, zagonetka i trag, jedinstveni su događaj mišljenja i djelovanja umjetnosti, a ne reproduktivne tehnike preuzimanja već zgotovljenoga. Kao što Klee kaže za boju da ga ima, da se stapa s trenutkom u kojem umjetnik-slikar ima boju kao što mislilac ima svoju misao, tako se odnos između zagonetke mišljenja i traga umjetnosti zbiva u gibanju same stvari mišljenja i umjetnosti. Kritika modernoga subjekta već je na djelu u samoj praksi moderne umjetnosti (Klee-Kandinski, primjerice). Podsjetimo da je u svojim dnevnicima Klee zapisao da ga objekti zamjećuju, a predmeti opažaju. Taj preokret u spoznajnome motrištu na stvar samu nije, dakako, rezultat pobjede tzv. objekta pred subjektom. Zanimljivo je da u jednom svojem eseju sam Baudrillard uvjerljivo tvrdi da je rezultat estetizacije suvremene umjetnosti kao estetizacije okolnoga svijeta u tome da nas sada stvoreni predmeti (ready mades) dekonstruiraju, a ne mi njih. (Jean Baudrillard, Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. S francuskoga preveo L.Kovačević, str. 100.) Umjesto govora o dekonstruiranju predmeta, objekata i okolnoga svijeta, što su sve samo drukčije fenomenologijske oznake nelagode s ontologijskim određenjem statusa moderne umjetnosti, koja je, kako vidjesmo, u svojem desupstancijaliziranju uspostavila kraljevstvo novog subjekta (bez svijeta), Barbarić na tragu Heideggera navlastito pokazuje nešto dalekosežno za daljnje promišljanje izgleda umjetnosti u tehno-znanstvenome svijetu. Riječ je o otvaranju mogućnosti prijelaza „između“ dviju metafizičkih pozicija s različitim predznacima. Jedna je pozicija umjetnosti kao subjektne konstrukcije unutarnjega i izvanjskoga područja eksperimentiranja u heteronomiji slobode umjetničkoga djela, a druga u propitivanju granica umjetnosti kao otvorenosti apsoluta u povijesti u suigri beskonačnosti i konačnosti. Stoga bi svakako bilo neprimjereno ispustiti iz vida zaokupljenost Barbarića s idejom apsolutne filozofije umjetnosti Schellinga, koji usuprot Hegelu i suvremenoj filozofiji nastoji oko mišljenja beskonačnosti i iskona umjetnosti same kao događaja sjedinjenja ideje i pojave, bitka i bića dolazećega Boga iz naravi same vječnosti i beskonačnosti. (Damir Barbarić, „Prijepor oko konačnosti“, u: U intermezzu svjetova, str. 83-94. i „Velika disonanca kojom sve počinje“, u: K budućem mišljenju: Predavanja i članci, str. 263-292.) Ipak, koliko god se činilo da je Schellingova misao o povijesti kao „dekadenciji apsoluta“ u konačnosti vremena nadahnuće za kritiku moderne opsesije s autonomijom i objektiviranjem umjetnosti u strukturi nepredmetnosti samoga djela, toliko je samoizvjesno da se razumijevanje umjetnosti ne može izvesti bez unutarnje kritike ovjekovječenja vremena i svojevrsne prisile vječnosti i beskonačnosti. Ako se umjetničko djelo u svojoj procesualnosti shvati kao borba i dinamičko gibanje materije i energije, te kao stabilnost i nepokretnost djela u prostoru izlaganja, onda, kako Barbarić navodi Kandinskoga, „stvaranje djela je stvaranje svijeta“. (Damir Barbarić, „O jedinstvu i raščlambi umjetnosti“, u: Zagonetka umjetnosti, str. 96.) Nema nikakve dvojbe da se filozofijsko razumijevanje umjetnosti uspostavlja svagda i kao pitanje o istinskoj ili pravoj umjetnosti u razlici spram one druge, vulgarne ili banalne, ali ipak „umjetnosti“. Često se događa da Barbarić iz duha filozofijske tradicije – od Platona do Schellinga i Heideggera – naglašava tu razliku do mjere uspostave novoga ranga u bez-temeljnosti ne više metafizički mišljene umjetnosti. To je očigledno nešto što je svojevrstan patos filozofije čak i u slučaju posljednje velike estetike modernoga doba, one Adornove u kojoj se paradigmatski umjetnik i umjetničko djelo primjereno njemu pojavljuje u figuri Samuela Becketta i disonantne drame bitka u vrtlogu estetizacije svijeta kao industrijske kulture objekata. Pritom se misli na nužnu distanciju od svega što je u hiperprodukciji aktualnih umjetničkih objekata izgubilo dostojanstvo „velike umjetnosti“ i profaniralo se do svakodnevnoga dizajna okolnoga svijeta. Odakle opravdanje za tako visoko postavljene zahtjeve umjetnosti s obzirom na izglede povratka iskonskoj kazi bitka i vremena u kojem obitava čovjek u svojoj prisebnoj punini? Nije li taj zahtjev koji Barbarić nastoji filozofijski obrazložiti možda ipak na kraju, da se poslužimo jednom prispodobom Georga Steinera – „nostalgijom za apsolutom“? Na jednom mjestu metodički jasno postavljenog okvira promišljanja povijesnoga podrijetla umjetnosti te filozofijske raščlambe umjetnosti u sustavu apsolutnoga duha kod Hegela te usporedno u Shellingovoj filozofiji umjetnosti, gdje se ideja neugasive i nikad zamrle ljepote pokazuje orijentirom prijelaza između dviju temeljnih metafizičkih pozicija, izrijekom stoji sljedeće: „Svako je pravo umjetničko djelo uistinu neko čudesno, tako reći predprostorno ‘mjesto’, u kojem je sabrana, stegnuta i sputana najdublja prenapetost iz koje tek proizlazi i izbija ono što nazivamo ‘svijetom’, naime razlučena i raščlanjena sveukupnost na javu izašlih bića.“ (Damir Barbarić, „O jedinstvu i raščlambi umjetnosti“, u: Zagonetka umjetnosti, str. 95.) Mjesto umjetnosti je pred-prostorno. Ako je ono predontologijsko razumijevanje bitka, onda je topologija umjetnosti u sustegnuću i sabranosti nečeg što prethodi, ali samo „logički“ a ne i povijesno, postavljanju umjetničkoga djela u prostor. Pretpostavimo da se u onome što Barbarić ovdje izvodi odvija napetost između svijeta i umjetnosti. Ali, svijet ne može postojati bez umjetnosti. Štoviše, ako se umjetničko djelo može analogno razumjeti kao novo stvaranje svijeta, onda je pitanje o novome što čini temeljnu strukturu moderne umjetnosti zapravo pitanje o jedinstvenom i jednokratnome događaju. Svako razlučivanje u smislu metafizičkoga rangiranja u stupnjevanju bitka bića – što odlikuje srednjovjekovnu teologiju u razdiobi „višega“ i „nižega“, božanskoga i ljudskoga – ne čini se da je ovdje primjereno biti stvari. Naime, svijet se može misliti tek iz perspektive pojavljivanja bića. On nastaje i nestaje s povijesno-epohalnim događajem jezika i slike u kojem bogovi odlučuju a smrtnici pjevaju sudbinski hod zemlje u stalnoj borbi i napetosti. Umjetnost stoga ima nužno u svojem bitku nešto od „poslanstva“ strujećeg vremenovanja od iskona do kraja povijesne sudbine. Pred-prostorno mjesto o kojem se ovdje govori valja shvatiti upravo tako: kao iskrsavanje svijeta iz događaja mišljenja i pjevanja, filozofije i umjetnosti u dijalogu. Umjetnost je nesvodivi susret bića u njihovom pojavljivanju. Kad kažemo umjetnost mi mislimo na novo i na svijet u događaju stvaranja, u borbi između beskonačnosti i konačnosti. Barbarićevo je razumijevanje umjetnosti stoga samo u tom pogledu „mesijansko“ jer je strogo gledano izvedeno iz jedinstva svijeta-jezika-događaja. Taj se sklop pokazuje u svojoj faktičnosti nečuveno čudesnim i ujedno zastrašujućim jer svako njegovo unutarnje raspadanje vodi gubitku svjetovnosti svijeta. U krajnjem, to znači da je gubitak ljepote i uzvišenosti iz svijeta – kraj svijeta u njegovom cjelovitome i zaokruženome sjaju vječnosti i vremenitosti. Koliko god se činilo da je udes tehno-znanstvenoga doba u tome da više nema mjesta za istinsku umjetnost i njoj pridruženi pojam ljepote, što znači da nema topologije umjetnosti kao ni temporalnosti njezina smisla, proplamsjaji izgleda prebolijevanja prisutni su u djelima visokoga zahtjeva moderne umjetnosti. U analizama kiparstva Rodina, slikarstva Kleea, poezije Hölderlina i Trakla, dakle modernih umjetnika i njihove težnje za uspostavom svijeta iz duha heteronomne slobode umjetnosti u nadilaženju estetskih granica svijeta, Barbarić otčitava pouzdane svjedoke unutarnjega dijaloga filozofije i umjetnosti. Zašto uopće potrebujemo „još“ umjetnost ako nas ona ne oslobađa stege i nesabranosti života u bezmjerju dosade i praznine suvremenoga svijeta? Gotovo je jednoglasno stajalište da se umjetnosti mora pristupiti bez posljednje svrhe i bez ikakvog drugog razloga osim onoga koji je prethodni uvjet da bismo uopće mogli govoriti o svijetu. Riječ je, naravno, o bljesku one ničim sputane i niotkuda dolazeće ideje koja za naše doba ima možda i „više“ značenje negoli za bilo koje minulo veliko povijesno doba. Ta je ideja – ideja ljepote koju Barbarić nastoji misliti u povijesno-filozofijskome slijedu razvitka od Platona do Schellinga i do pokušaja njezine obnove u posve drukčijem načinu mišljenja Heideggera. Odgovor na pitanje je li Barbarićevo razumijevanje umjetnosti na posljetku samo jedan od pokušaja u suvremenoj filozofiji da se misli ono mjesto pred-prostornoga susreta svijeta u svojoj ljepoti kao dobru, dakle platonski i otuda u bitnom smislu metafizički, ne čini se uvjerljivim. Cjelina filozofiranja Damira Barbarića pretpostavlja prijelaz između različitih „svjetova“ u kojima se sabire misao i umjetničko djelo kao susret povjerenja i blizine u distanciji. Kako na jednom mjestu svojih Prinosa k filozofiji kaže Heidegger, da je svako utemeljenje (bitka) ono koje pretpostavlja bezdan ili bez-temeljnost prebivanja, tako se umjetnost uistinu i ne može misliti nikako drukčije negoli iz one iskonske dimenzije kaosa i stvaranja, te zahtijeva oproštaj od bilo kakvog samorazumijevanja „aktualnosti“. Filozofi su rijetke biljke koje uspijevaju na suncu istine, a umjetnici čudesna stvorenja koja uzdižu ono tamno do svjetla kroz ljepotu u-djelo-postavljenoga svijeta. Zagonetka filozofije i trag umjetnosti odvija se u procesu, u stalnom vraćanju na ishodišta jer bez svijesti o iskonskome tragu u pred-prostornome stjecištu svjetova nije moguće smisleno živjeti. Damir Barbarić svojim filozofiranjem otvara mogućnost susreta s nikad dovršenim događajem ljepote svijeta u jeziku sabranoga i istodobno jezično smjernoga i otkrivajućega misterija mišljenja u dodiru s povijesnom predajom. Ljepota mišljenja nije u snažnim slikama i prispodobama, nego u postavkama i ritmu njihovoga gibanja kroz logičke rešetke smisla. Ono neiskazivo u jeziku kao neizrecivo upućuje kroz govor o umjetnosti na posljednju zagonetku traga u samom jeziku filozofije i umjetnosti. A što ako ta zagonetka nije drugo negoli ono isto u bezdanu svjetova, ono ne-premošćujuće, ono čudovišno i nepoznato u nemogućnosti razdvajanja, čemu teži filozofija od iskona? A što ako umjetnost, na posljetku, više uopće ne potrebuje filozofiju kao što ju ne potrebuje ni znanost u mahnitom napretku svojih hipoteza o kalkulaciji do kraja svega što jest? Odgovor bi mogao glasiti iz duha Barbarićeva filozofiranja jedino ovako: baš stoga što filozofija ne potrebuje više ni samu sebe u bezdanu svjetova, nužno je misliti ono čudovišno pred-prostorno mjesto susreta filozofije i umjetnosti kao mjesto sjajućega uzdizanja i dospijevanja do kristalne točke ljepote trenutka. U trenutku kad se sve u dubokoj potresenosti bitka razdvaja i rastače, vrijeme je pogodno za sabranu svetkovinu govora o zagonetki umjetnosti i njezinom tragu u djelima koja preostaju i kad suvereno vlada zjapeća praznina svih stvari.

March 12, 2026