Copyright ©2026 Žarko Paić

Blog

Ekstaza

Ekstaza

1. Ekstaza, (od grčkoga ekstasis, ἔκστασις “stajati izvan ili nadilaziti [sebe]”), u misticizmu, iskustvo unutarnje vizije Boga ili nečijeg odnosa ili jedinstva s božanskim. Za postizanje ekstaze, koja je primarni cilj u većini oblika religijskoga misticizma, korištene su različite metode. Najtipičniji se sastoji od četiri stupnja: (1) pročišćavanje (tjelesne želje); (2) pročišćenje (volje); (3) prosvjetljenje (uma); i (4) sjedinjenje (nečijeg bića ili volje s božanskim). Druge metode su: ples (kako ga koriste Mawlawiyyah, ili vrteći se derviši, muslimanska sufijska sekta); korištenje sedativa i stimulansa (kako se koriste u nekim helenističkim misterijskim religijama); i korištenje određenih droga, kao što su pejotl, meskalin, hašiš, LSD i slični proizvodi (u određenim islamskim sektama i modernim eksperimentalnim vjerskim skupinama). Većina mistika, i na Istoku i na Zapadu, odbacuje korištenje droga jer nije poznato da dolazi do trajne promjene u osobnosti (u mističnome smislu). Ekstaza je izraz koji se koristi u suvremenoj filozofiji osobito u ranoga Heideggera u djelu Bitak i vrijeme u značenju onoga što je “izvan sebe”. Nečija svijest, na primjer, nije zatvorena u sebe, jer možemo biti svjesni druge osobe, koja je daleko izvan vlastitoga jastva. U određenome smislu svijest je obično “izvan sebe”, u smislu da njezin objekt (ono o čemu razmišlja ili opaža) nije ona sama. Ovo je u suprotnosti s izrazom enstasis koji znači “stajanje-u-sebi” i odnosi se na kontemplaciju iz perspektive promatrača. Zbog toga shvaćanje enstaze ustupa mjesto primjeru upotrebe “ekstaze”. U vremenovanju se pojavljuju ekstaze kroz tri načina: prošlost ili bilost (‘ono-što-je-bilo’), budućnost ili predbježnost („ono-još-ne’) i sadašnjost ili prisutnost (‘ono-što-je sada’) su “izvan sebe” jer se vrijeme ne može zaustaviti u svojem vremenovanju osim u činu sjećanja i pamćenja na ono što je već uvijek bilo. Pojam ekstaze (njemački: Ekstase) Heidegger je izveo tako da je pokazao kako se bitak-u-svijetu (In der-Welt-Sein) obično usmjerava prema nekoj osobi, zadatku ili već dogođenoj prošlosti. Reći nekome da “ostane u sadašnjosti” tada bi moglo biti proturječno samo po sebi, ako se sadašnjost pojavila samo kao “izvan sebe” budućih mogućnosti (nabačaj; njemački Entwurf) i prošlih činova (bačenost; njemački Geworfenheit). Vrijeme je otuda ekstatičko iskustvo, a smisao bitka pripada izvornome iskustvu vremenovanja u kojem upravo budućnost ima skriveni primat pred druge dvije ekstaze ili dimenzije vremena. Heidegger je time otvorio temeljno pitanje ljudske egzistencijalne bačenosti u svijet koja se razotkriva u osmišljavanju vlastita svijeta kao povijesno-epohalnoga događaja. Emmanuel Lévinas, francusko-židovski filozof, autor Totaliteta i beskonačnosti nije se, pak, slagao s Heideggerovim stavom o ekstazi i egzistencijalnoj temporalnosti. Lévinas je govorio o Drugome u terminima „nesanice“ i „budnosti“. Naglasio je apsolutnu drugost Drugoga i uspostavio društveni odnos između Drugoga i sebe. Nadalje, ustvrdio je da ekstaza, ili eksterijernost spram Drugoga, zauvijek ostaje izvan svakog pokušaja potpunog zarobljavanja; ova drugost je beskrajna ili beskonačna. Stoga “beskonačnost” Drugoga omogućuje Lévinasu da izvede druge aspekte filozofije kao sekundarne u odnosu na ovu etiku kao prvu filozofiju. Što iz ovog kratkog pregleda tri značenja ekstaze u misticizmu, filozofiji kao ontologiji i filozofiji kao etici možemo zaključiti? Ponajprije, da se ono što je „izvan sebe“ pokazuje kao uvjet mogućnosti razumijevanja ljudskoga položaja u svijetu koji je određen mišljenjem i osjećanjem i stoga ima tri bitne dimenzije: (1) mističnu ili religioznu, (2) filozofijsku ili ontologijsku i (3) etičku. Bog, mišljenje kao razumijevanje smisla bitka i naposljetku etički odnos spram Drugoga zbivaju se u „ekstazama“ vječnosti i vremenosti/vremenitosti. Ne možemo nikad „svoje sebstvo“ apsolutizirati jer je ono mistični događaj izlaska iz „sebe“ i stoga u načelu proturječni čin subjektiviranja kao gubitka sebe u Drugome. Usto, „sebstvo“ je ono što nadilazi granice svekolike redukcije vječnosti i vremenosti na vremenitost kao temporalnu ekstazu puke aktualnosti koja od novoga vijeka i njegovih znanstveno-tehnoloških dostignuća razara svaki odnos s prošlošću i budućnost sebi podrvrgava kao puku realizaciju sadašnjosti u onome što još „sada“ nije. 2. Dva su mislioca u 20. stoljeću, koji su i filozofi i književnici na svoj navlastit način, doživjeli ovo iskustvo biti „izvan sebe“ koje posebno karakterizira mistični ili religiozni način ekstatičnosti. Nije li pritom osobito možda začudno, neki će reći i ironično, da su obojica bili naklonjeni materijalizmu a ne spiritualizmu, a onaj drugi je k tome bio izričito i ateist. To su Walter Benjamin i Jean-Paul Sartre. Benjamin je svoj temeljni filozofijsko-estetički pojam aure bez koje ne možemo razumjeti bit umjetnosti kao događaja zadobio iz nekoliko sinkretičkih izvora od židovske mistike i eshatologije, grčke mitologije i onog trećega, naime modernih naučavanja ezoterije i teozofije. Sve to ne bi bilo nimalo „šokantno“ da i sam nije bio uživalac opijuma, što je opisao u eseju Hašiš u Marseillesu. Riječ je o tekstu od 29. rujna 1928. koji bilježi Benjaminove eksperimente s uporabom hašiša. Smatrao je te bilješke „vrlo vrijednom dopunom mojim filozofskim zapažanjima“. Zacijelo je nedvojbeno kako se njegovo uzimanje ove droge smješta u romantičnu tradiciju sa Charlesom Baudelaireom kao paradigmatskim pjesnikom ovog ekstatičkoga iskustva, koji je nastojao spojiti snove i stvarnost. U isto vrijeme, međutim, Benjamin je odbio opijenosti dati bilo kakav mistični status i zauzeo je prilično jasan gotovo „materijalistički“ pristup protiv svekolike para-religiozne opsjednutosti okultizmom u modernosti. Što se tiče Sartrea, posrijedi je njegovo filozofijsko eksperimentiranje s drogom kao što je to meskalin. Nakon intenzivnoga razmatranja, donio je odluku iskušati djelovanje meskalina kao halucinogene ili psihodelične droge koja se u to vrijeme koristila za liječenje alkoholizma i depresije. Zbog toga je angažirao prijatelja liječnika Daniela Lagachea da mu ga ubrizga u prostorijama bolnice Sainte-Anne u Parizu. Sve se to zbivalo 1935. godine, a pravila i propisi u medicini su tada bila mnogo manje rigorozniji negoli danas. Njegova istraživanja fenomenologije, radikalno preinačenoga vida filozofije Edmunda Husserla, smjerala su objašnjenju postojanja imaginarnoga koji je nadilazio granice tzv. transcendentalnoga Ja. Meskalin je bio alat od presudne važnosti za Husserlov imperativ da je “nužan novi način gledanja na stvari svođenjem na prirodni stav”. Fenomenologija je stoga imala za cilj opisati stvarnost onako kako je opažena, ogoljena od svih teorija, kategorija i definicija: skrećući pozornost isključivo, u Husserlovoj poznatoj izreci “k samim stvarima”. Velik dio dosadašnje literature o ulozi meskalina, od ranih duhovnih putopisa Antonina Artauda o pejotlu u Meksiku težio je spram objašnjenja koje je oslobađalo prostor za lebdenje „izvan sebe“. Ekstatičko iskustvo nezaobilazno je za filozofiju i umjetnost 20. stoljeća. Ono sjedinjuje religiozno-mističko s filozofijsko-ontologijskim shvaćanjem koje pojam subjekta rastemeljuje do krajnjih granica sebe-shvaćanja i sebe-doživljaja onog što uopće omogućuje sebe-postavljanje u svijet kao uspostavljenost načela i postulata uma. Ako je Sartre kasnije kazivao Simone de Beauvoir u noćnim šetnjama Parizom da ju je nakon uzimanja meskalina slijedio u obličju jastoga, je li Benjamin svojoj ljubljenoj Asji Lacis možda priznao da je nakon marsejskoga hašiša imao vizije kako se poput angelusa novusa uvlači u njezine snove i šapuće joj nešto što nadilazi svaku duhovnu ekstazu i što nužno mora ostati tajnom? 3. Ekstaza je obilježila temeljne pojmove filozofije i umjetnosti prije no što se pojavom tehnosfere još u rano doba tzv. matematičke teorije komunikacije sredinom 1950ih godina u djelu Shannona i Weavera obznanilo svima koji su imali oči da vide kako dolazi doba kraja svih ekstatičnih doživljaja. Mi više nismo djeca meskalina, kao što nas ne pogađa u „umjetni mozak“ ni kokain ni bilo koja sintetička droga da bismo dospjeli do plavičastih magli i ljubičastih auratskih beskonačnosti koje ne pripadaju ni ovome ni onome svijetu. Stvari su postale transverzalne, a život horizontalan u svojoj totalnoj imanenciji. Nakon toga, sve se iznova pojavljuje kao vrtlog onog novoga i sve beskonačnom brzinom nestaje s obzorja u singularnosti onog što nalikuje zrcalnoj slici samoga sebe.

March 15, 2025
Rizik

Rizik

1. Rizik, dolazi iz talijanskoga kao risco , rischio, i francuskoga kao risque, jest neka vrsta opasnosti koja se može predvidjeti do stanovitih mjera tako da joj se odredi intenzitet. Usto, rizik je eventualni gubitak ili šteta koja nastaje ratom, prirodnim nepogodama, krivom procjenom ulaganja u kapitalističkoj ekonomiji, te se ovo shvaćanje svodi uglavnom na ‘profano’ funkcioniranje modernog društva kojem odluka slobodnog pojedinca na tržištu predstavlja model djelovanja. Aktualitet zbivanja nije obuhvaćen negativnim kartezijanskim pojmom neizvjesnosti, već je iz same logike stvarnosti posrijedi ono što karakterizira stvarnost u spoznajno-teorijskome uvidu, naime izvjesnost kao sigurnost da bitak jest ono što jest u modalitetu svoje mogućnosti kao zbiljske nužnosti. Izvjesnost je, dakle, certitudo i odnosi se na ljudsko prosuđivanje o biću kao takvome, govoreći hajdegerovski. Ovo prosuđivanje uglavnom ne može biti pogrešno jer je istina shvaćena skolastički kao podudaranje mišljenja sa stvarima. Izvjesno je, primjerice, da je suvremeni globalni kapitalizam rezultat tehnoznanstvene konstrukcije stvarnosti kao mreže događaja koji se kibernetički pojavljuju u četvorstvu informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije. Ništa izvan ove nove transklasične logike upravljanja svijetom ne može biti ‘učinkovito’, ‘korisno’, ‘pragmatično’. Štoviše, ova izvjesnost nije nešto samo po sebi postojeće, već je čista konstrukcija događaja koji počivaju na onome što u teoriji znanosti nazivamo probabilizmom . Vjerojatnost da će se nešto dogoditi baš tako-i-tako pretpostavlja kako upravo izvjesnost nastanka nekog događaja nije u vlasti Boga, prirode ili čovjeka, već u vlasti programiranosti tijekova zbivanja kao modela projekcije stvarnosti u određenom kraćem ili duljem vremenskom razdoblju. Procjena rizika djelovanja u stvarnosti odgovara suvremenim filozofskim teorijama probabilizma koje su u međuvremenu postale ne samo znanstveno obvezujuće, već i medijski neotklonjive. Vjerojatnost je temeljna riječ očekivanja nadolazeće budućnosti kao rizičnog događaja u meteorološkome diskursu prognostičara oluja i uragana, a tek onda i tzv. lijepoga vremena. Hvaljena sociološka teorija tzv. društva rizika Ulricha Becka ipak je samo jedna od niz teorija negativnog probabilizma, te se ne može ‘ontološki’ nositi s Deleuzeovom teorijom tzv. društva kontrole. Zašto? Zbog toga što je kontrola treći ključan pojam kibernetike kao causa effciens i označava mogućnost dinamičko-aktivnog načina vladavine nad društvom kao objektom, dok je rizik samo rezultat upravo onoga što sustav kibernetičke kontrole neprestano proizvodi. Naime, neljudska kontrola proizvodi rizične posljedice u društvu jer nadomješta ljudsku egzistencijalnu ne-izvjesnost s racionalnim poretkom rizika, kontingencije i kaosa. Nekoć smo se mogli žaliti na zlu kob i proklinjati Boga za takav udes, potom je Priroda zamijenila mjesto božanskoga, a danas nam je za sve kriv sustav novih pravila ove globalno-planetarne igre informacijskoga kapitalizma za koji Deleuze kaže da je u njemu sve racionalno, osim kapitalizma samoga. 2. Mnogi su pojmovi koje rabimo danas samorazumljivo u svakodnevnome životu rezultat prekretnih događaja u znanosti, tehnologiji i politici koji su se desili krajem 1970ih godina. Rizik je riječ koja idealno spaja iskustva kapitalizma i to kao sustava dobiti i akcionarstva na kojem počiva njegova ideologija „sretnoga slučaja“, a ne programirane „željezne nužnosti“ eksploatacije i okupacije drugih teritorija i naroda milom ili silom tijekom povijesti s onime što je vidljivo u kockarskoj igri za zelenim stolom. Tako je i s rizikom koji pripada u mantre neoliberalizma kao složenoga poretka onog što kasni Michel Foucault koncem 1970ih godina u svojim predavanjima na Collège de France u Parizu naziva logikom upravljaštva (gouvernementalité) čime se opskurna politička vladavina „normalizira“ kroz ekonomsko-pravne mjere i diskurse upravljanja Drugim kao prostorom-i-vremenom njegova pretvaranja u robu/stvar kroz operacije vrednovanja njegova položaja u društvu. Riskantno se nastoji pritom obuzdati kao ono što zahtijeva emocionalno-voljni postupak nastojanja postignuća nečega u budućnosti što se može izmjeriti kvantitativno i ocijeniti kvalitativno kao „uspješnije“, „bolje“, „svrsishodnije“. Bez rizika, navodno, ne postoji mogućnost dobitka. No, čega? Zar je život svediv na ekonometrijske pokazatelje „sreće“ i zar se tzv. blagostanje iskazuje jedino u materijalističkome sklopu vrijednosti? Odakle, zapravo, proizlazi rizik kao potencijalna opasnost s kojom se unaprijed valja uhvatiti u koštac ne da je posve iskorijeni, već da se izvuče manja šteta u nekoj ovako ili onako pojmljenoj koristi? Ni iz čega drugoga negoli iz razumijevanja svijeta kao posvemašnje opasnosti, baš onako kako je to govorio Heidegger kad je njemačku riječ Gefahr uzeo kao događaj koji se pojavljuje u sučeljavanju s postavom (Gestell) kao biti novovjekovne tehnike. Rizik je, dakle, sekularizirani i pragmatizirani način ljudskoga uvida u primordijalnu opasnost koja prijeti ne samo čovjeku, već i njegovu obitavalištu kao i čitavom svijetu biljaka i životinja međusobno povezanih življenjem na Zemlji. Zato smo neprestano izloženi riziku i rizicima jer živimo u permanentnoj opasnosti prebivanja u sklopu snaga s kojima se više ne možemo razračunati ili ih držati pod kontrolom. Vidite li svezu između opasnosti i mogućnosti zadržavanja ili čak i prevladavanja njezinih posljedica? Stvar s rizikom uvijek dovodi do aktiviranja temeljnoga pojma kibernetičke teorije kao što je to kontrola. Što je prvo, a što drugo? Jasno je da iz tradicionalne metafizičke teorije ono prvo mora biti rizik jer je to informacija o nečemu kao potencijalno opasnome, a drugo mora biti kontrola kao pojam koji tehnološki nadomještava ljudsko nadziranje i upravljanje životom kao sustavom odnosa između bitka, bića i biti čovjeka. Ali, to više nije tako, jer kibernetika polazi od mogućnosti pobuđenih uzroka i umjesto prvoga uzroka i posljednje svrhe uvodi u optjecaj pojmove ireverzibilne reverzibilnosti i tako kontrola prethodi riziku jer tehnosfera nije ništa ni prirodno niti ljudsko, već ono treće onkraj metafizike i njezinih božanskih i prirodnih granica. Kontrola svodi rizik na probabilizam. Umjesto neizvjesnosti, uvodi se pojam statističke vjerojatnosti jer svi neprestano pratimo vremenske prognoze i gledamo simulaciju potencijanih stanja s nepogodama u tom-i-tom dijelu Zemlje s gotovo zapanjujućom preciznošću predviđanja. Rizik nakon toga ostaje u području odlučivanja o vlastitim izvedbama u prostoru-i-vremenu pod uvjetom našeg znanja o mnoštvu uzroka i mnoštvu posljedica. Ne možemo reći da nismo bili svjesni i da nismo bili upozoreni da će doći do strašne oluje, do pada dionica na burzi, do političkih prevrata i do ratova. 3. U romanu Bleeding Edge slavnog američkoga pisca Thomasa Pynchona kaleidoskop filmova, televizijskih opera i videoigara nudi svojevrsnu kritiku kapitalizma i njegove digitalizirane sadašnjosti. Istražujući teme monetarne prijevare, obmane i erotske želje, ovo transformativno putovanje sugerira da buduće ekonomske stvarnosti možda neće ovisiti samo o protoku informacija, kapitala i energije, već i o protoku emocija zarobljenih u zvuku. Pynchon koristi elemente poezije, glazbe i popularne kulture kako bi ugradio sustav skrivenih poruka unutar ekonomskih krajolika koji stapaju prošlost, sadašnjost i budućnost. Povezuje ih rizik egzistencijalne osuđenosti na preživljavanje u onome što povezuje globalno društvo rizika kao društva kontrole. Ali problem je u tome što je rizik postao sama kontrola sustava od svih mogućih društvenih subverzija i stoga čovjeku ne preostaje drugo negoli da se snalazi sam i umrežen s Drugima u tom vizualnome kaosu i entropiji jer bez uvida u njegove granice može još samo dublje potonuti i ispasti iz igre ne više onako kafkijanski „umoren kao pseto“, već jednostavno bačen u ništavilo bez ikakve drugoga razloga osim onoga koji stoji u temelju rizika: racionalne nesuvislosti svijeta kao slučaja.

March 14, 2025
Stranac

Stranac

1. Čim netko izusti ovu riječ kao da je nepisano pravilo kako i oni koji ga nikad nisu pročitali ili uopće imali tu knjigu u ruci spomenu naslov najznačajnijega romana Alberta Camusa. Riječ usto izaziva neku mističnu nelagodu koja je očito dugovjeka jer se već u Grka, osobito u Platonovu dijalogu Sofist govori o ksenosu. Xenos se može prevesti i kao ‘stranac’ (u smislu osobe iz druge grčke države) i kao stranac ili putnik doveden u odnos prijateljstva na daljinu. Xenos se također može jednostavno koristiti za tvrdnju da netko nije član nečije zajednice, to jest, jednostavno stranac i bez implikacije uzajamnosti ili odnosa. Xenos se općenito odnosi na raznolikost onoga što određena osoba može biti, posebno gost, domaćin, stranac, prijatelj i, kao što je ranije spomenuto, stranac. Dvosmislenost značenja xenosa nije moderni nesporazum, već je, zapravo, bila prisutna u staroj Grčkoj. Sofoklo koristi neodređenost riječi xenos u svojoj tragediji Filoktet, a Neoptolem koristi riječ isključivo za Filokteta kako bi ukazao na neizvjestan odnos između dva lika. Xenos se može koristiti za označavanje gostiju-prijatelja čiji je odnos izgrađen pod ritualom xenia (‘gost-prijateljstvo’). U ovoj se upotrebi obično prevodi kao ‘gost-prijatelj’ kako bi se razlikovalo od grčke riječi philos, koja se koristila za označavanje lokalnih prijatelja i rođaka koji nisu strogo povezani ksenijom. Grci su koristili ovu dvosmislenost jer su mislili da stranci mogu biti prerušeni bogovi ili božice, pa su uvijek bili ljubazni i puni poštovanja prema strancima, jer ako je to bio bog, mogli su biti blagoslovljeni od tog boga ili božice. 2. Camusova Stranca, dakle, u ovom desetom fragmentu nećemo više uopće spominjati. Ali zato hoćemo onoga kojeg se ne očekuje, argentinskoga velikog književnika Ernesta Sabata i njegov roman Abadon, Upropastitelj. Mogao bih unaprijed istaknuti da je njegov kraj jedan od najdojmljivijih svršetaka u čitavoj suvremenoj književnosti. Evo, možda će Vas udariti istom snagom refleksivno-doživljajne munje kao što je i mene. „Koraci su ga u noći tiho odveli prema kući njegova djetinjstva, koja sada pripada drugima. Unutra su gorjela svjetla. Tko su bili ti ljudi? Je li duša stranac na zemlji? Kamo upravlja svoje korake? Je li mjesečev bratski glas u svetoj noći glas što ga čuje hodočasnik turobnik u svojoj noćnoj barci u mjesečevim ribnjacima među trulim granjem, među gubavim zidovima. Bjesomučnik je mrtav sahranjuju čudaka. Brate pun olujne tuge gledaj! Sumorna barka tone pod zvijezdama pred nijemim licem noći. Nema radosne poezije, kazao je netko, jer ona možda može govoriti samo o vremenu i onom nepopravljivom. A netko je jednom (ali tko, kada?) rekao i to da će jednoga dana sve proći i biti zaboravljeno i izbrisano ꟷ čak i strašne zidine i veliki jarak koji je opkoljavao neosvojivu tvrđavu. (Ernesto Sabato, Abadon, Upropastitelj, Sysprint, Zagreb, 2006., str. 378-379. Sa španjolskoga preveo Dinko Telećan) Dostatno je za ovu svrhu kazati sljedeće. Roman Ernesta Sabata je eksperimentalna i refleksivna proza, a figura Abadona je simbolički vezan uz Apokalipsu po sv. Ivanu koji kazuje: „Nad njima je kralj, anđeo Bezdana, hebrejski mu ime Abadon, grčki Apolion ꟷ Upropastitelj“. Dakle, posrijedi je anđeo uništenja. Ideja koju promiče Sabato u čitavom svojem opusu, proznome i esejističkome, jest da je sam roman kao kazivanje ili pripovijedanje o svijetu ono što počiva na ideji kaosa. Stoga kaos pripada stvaralaštvu, a nije nigdje izvan ovog načina duhovnoga bitka čovjeka. Znamo da je njegova književnost bila iznimno cijenjena od pisaca poput Thomasa Manna i baš onog čije ime nećemo više spominjati kao ni naslov njegova paradigmatskoga romana 20. stoljeća uz Kafkin Proces zato što smo ga već na početku naveli, a sinonim je i uz Sartrea za francuski egzistencijalizam. Tko na kraju romana napiše takvu poetsku parabolu i završi s postavkom kako „nema radosne poezije“ i kako će sve jednom „biti zaboravljeno i izbrisano“ (iz čega? sveopće postmemorije? iz onog što još uvijek po navici zovemo svijetom, možda?, taj zaslužuje isti respekt kao i njegov sugovornik iz znamenitih razgovora ꟷJorge Luis Borges. U svijetu u kojem svi histerično i ubojito prizivaju sveto ime „domovine“ temeljno pitanje više nije tko je to stranac, kako je to moglo biti za Grke i Platona, već što stranac uopće označava i je li udes ovog svijeta u neizbježnome lutanju pustinjama neizmjernim poput stranca? Sabato pita: „Je li duša stranac na zemlji?“ 3. Biti stranac znači imati dušu lutalice. Ona nigdje nema svoje izvorište niti konačište, jer je fluidna i eterična i od nje ovisi život na ovoj zemlji, a ne od tjelesnih produžetaka koji se i pod zemljom i kroz nju pojavljuju kao rizomi i mreže bez prvih uzroka i posljednjih svrha. Biti stranac znači biti neozidan okovima podrijetla, idejom nacije-države koja latinski označava ono urođeno i povezuje se nužno s urođeništvom na istom tlu i krvlju natopljenoj zemlji predaka. Biti stranac znači biti onako kako to Cioran kazuje kad uzima jednu tibetsku legendu u kojoj je domovina logoravanje u pustinji. Ako je „duša stranac na zemlji“, onda je to zato što je njezino iskonsko prebivalište na nebu, onkraj svih granica ukorijenjenosti i zatočenosti bivanja među „svojima“ od špilja do kozmopolisa. Ne kaže slučajno naš Tin Ujević, pjesnik nad pjesnicima: „Za let si dušo stvorena.“ No, tko može „imati“ još dušu, biti duševan na ovoj Zemlji ako ne samo onaj kome je darovano da se izdigne iz kala postojanja i usmjeri se jednostavnosti življenja kao kazivanja da je stvaranje kaos i da u tom kaosu jedini red proizlazi iz svijesti da će protiv zaborava i brisanja svega što jest moć stvaranja biti ovjekovječena u darovanju sebe onome što je drukčije od samoljublja i samopriznanja svoje ništavnosti. Onaj Sabatov „glas koji čuje hodočasnik“ unutarnji je glas samotnika u noći koji prolazi ovim svijetom kao stranac. Ako je za Grke i Platona sama Zemlja bila etimologijski „lutajuća zvijezda“ (planetes), onda je duša ksenos koji prerušen u boga ili božicu ulazi u naše snove i vodi nas kroz noć i maglu sve do kraja ovog desetoga fragmenta kaosa.

March 13, 2025
Ravnodušnost

Ravnodušnost

1. Ovo je fundamentalna riječ kao ne-pojam suvremenosti u doba tehnosfere. Gotovo sam u napasti kazati da određuje „bit“ svekolikoga života koji se vodi na ovoj jedinoj zemlji. Sve što označava ta riječ odnosi se na nedostatak supatnje ili suosjećajnosti spram Drugoga kao uvjeta mogućnosti onog što nazivamo etikom od Aristotela i Kanta do Lévinasa i Jonasa. Usto, riječ savršeno pogađa stanje koje se znamenuje negacijom mogućnosti odnosa između relata u relaciji. Moje knjige o umjetnosti i politici, estetici i tehnosferi, već u samome naslovu upućuju na to stanje koje određuje veznik bez: Slika bez svijeta i Sloboda bez moći. Psiholozi i psihoanalitičari ovako opisuju što sve pretpostavlja ravnodušnost. Apatija (od grč. ἀπάϑεıα – bezosjećajnost, ravnodušnost) se može opisati kao stanje sniženoga osnovnog raspoloženja. Promatrajući opću psihopatologiju, apatiju ubrajamo u poremećaje afektivnosti i čuvstava, odnosno emocija. Drugim riječima, apatiju također možemo opisati kao utučenost i ravnodušnost. Osoba koja pati od apatije se osjeća i djeluje prazno. Sve joj predstavlja izvor napora, a nema ni želja ni potreba. Stručnjaci smatraju da se apatija javlja najčešće kod depresije, shizofrenije, ali i frontalnoga oštećenja mozga. Praznina se uvlači u svijet, a čovjek u svojem singularnome vođenju samstvene egzistencije osjeća težinu u vlastitome djelovanju u tom svijetu koji naočigled svih blagodati modernoga života od potrošaštva do hedonizma gubi smisao. U filozofiji je sve to otpočelo još u 19. stoljeću s Kierkegaardovim analizama tjeskobe i egzistencijalne otvorenosti slobode pojedinca, a nakon I. Svjetskoga rata kulminiralo je u filozofijama egzistencije i egzistencijalizmu od Jaspersa do Sartrea i Camusa. Međutim, ni praznina niti ravnodušnost nisu ipak ključne riječi ovog obrata u biti metafizike nakon Hegela. Ne može se jednoznačno ustvrditi kako svaki spomen ravnodušnosti nužno pripada ovom ozračju ili, pak, auri jednog osebujnog načina mišljenja usmjerenoga radikalnome individualizmu zapadnjačke civilizacije koji je dosegao najvišu razinu moderne autonomije subjekta u Europi i Americi u 20. stoljeću. Riječ koja sjedinjuje ono što bismo mogli u analogiji s pojmovima egzistencijalija iz Heideggeova Bitka i vremena (Sein und Zeita) nazvati „negativnom onto-psiho-kronijom subjekta“ i koja izravno dokida mogućnosti zajedništva i življenja u društvu koje Heidegger naziva su-bitkom (Mit-Sein) jest upravo sveza između psihoze (depresije i shizofrenije) i socio-patologije svakidašnjice u tzv. svijetu mehaničke reprodukcije života kao dosade ponavljanja onog istoga u razlici. Ravnodušnost nikad nije tek stvar individualne psihologije i pitanje rasapa složenih struktura moderne subjektivnosti koje, naravno, umjetnost u formi književnosti (poezije, proze, drame), slikarstva, filma i performativnih umjetnosti prikazuje u njezinoj upečatljivoj „konkretnosti“ i „životnosti“ bolje od tradicionalne filozofije i njezina pojmovno-kategorijalnoga sustava. Umjesto toga, ravnodušnost je stanje koje pogađa svijet kao cjelinu očitovanja egzistencijalija, koje su međusobno fragmentirane poput dosade, tjeskobe, iščekivanja i samoljublja. Što to drugo znači negoli da je temeljni postulat ove suvremene etike bez svijeta, naime onaj Drugi (Autrui) o kojemu je Lévinas mislio i pisao najvjerodostojnije uopće, ispražnjen od „konkretne“ pojavnosti i esencijalnosti i sveden na puku želju za onim što nedostaje subjektu u njegovoj (ne)moći konstrukcije društva i druževnosti kao su-bitka. Kad se Drugi pojavljuje iz bezbitnosti i praznine moderno shvaćene slobode kao egzistencijalnoga jaza u svijetu, tada je samorazumljivo da nije stvar više u psihopatologiji ove čudovišne ravnodušnosti koja izvire iz bezbitnosti subjekta, već u posvemašnjoj ispražnjenosti i bezavičajnosti samoga svijeta u njegovoj napuštenosti od Drugoga. Ravnodušnost nikad nije samo „moja“ navlastita usmjerenost na-sebe u stanju depresije i malodušja. Uvijek je posrijedi ono što pripada i stanju Drugoga koji spram „mene“ ima istu razinu ne-suosjećajnosti naprosto zbog toga što je čitav tzv. sustav i poredak vladavine neoliberalnoga korporativnog kapitalizma u suvremenoj formi tehnosfere (AI + akceleracija života + deteritorijaliziranje/reteritorijaliziranje želja) postao slika bez svijeta i sloboda bez moći, čisto stanje desubjektiviranja i desupstancijaliziranja u kojem sam život biva „društvom kontrole“ od početka do kraja njegovih bitnih mogućnosti. 2. Ne postoji ni jedan roman, ni jedno drugo književno djelo koje već u naslovu najsavršenije moguće pokazuje sve ovo o čemu je riječ u ovom devetome fragmentu kaosa kao što je to roman Alberta Moravije, Ravnodušni ljudi (Gli indifferenti) iz 1929. godine. (v. O. Keršovani, Rijeka, 1965., prijevod Vere Bakotić-Mijušković) Brat i sestra Carla i Michele Ardengo dvoje su mladih ljudi nesposobnih za istinske osjećaje, prepušteni na milost i nemilost dosadi (temeljna tema, povezana s Moravijinim romanom Dosada, što je ovdje bitno za potpuno razumijevanje djela) i ravnodušnosti pred društvenim i ekonomskim propadanjem njihove obitelji. Mariagrazia, majka udovica, živi životom navike, vezana za moralne klišeje buržoazije, u stanju nesvjesnosti. Na Carlin dvadeset i četvrti rođendan, Leo Merumeci (ljubavnik njezine majke Mariagrazie) pokušava iskoristiti mladu djevojku, napivši je. Pokušaj ipak ne uspije jer se Carla osjeća loše i povraća. U međuvremenu, Mariagrazia, vidjevši da je njezin ljubavnik zanemaruje, uvjerena je da on ima drugu ženu i ne shvaćajući situaciju misli da je to njezina prijateljica Lisa (koja je, istina, ranije bila Leova ljubavnica). Lisa je, s druge strane, zaljubljena u mladog Michelea koji je, kao i njegova sestra Carla, samo slabić: iako je netolerantan prema okolini i svjestan da Leo okružuje njegovu majku kako bi preuzeo njihovu obiteljsku vilu, ne zna primjereno reagirati. Michele primjećuje Lisinu privlačnost prema njemu, pa se pasivno prepušta udvaranju, ne pokazujući nikakav znak emocionalne upletenosti. U međuvremenu, Lisa, iznervirana Micheleovom velikom ravnodušnošću prema njoj, želi ga zadirkivati, pa ga obavještava o Carlinoj tajnoj vezi s ljubavnikom njihove majke. Michele je šokiran time, ali ljutnja koju pokazuje nije iskrena: čak ni slika njegove sestre koju Leo zlostavlja ne može ga trgnuti iz njegove ravnodušnosti. Međutim, Michele osjeća potrebu da se konačno suoči s Leom kako bi osvetio obiteljsku čast. Nakon što je kupio pištolj, odlazi u Leovu kuću s namjerom da ga ustrijeli. Iz toga izlazi ponižen i gubitnik, jer zaboravi napuniti pištolj. Kako bi spriječio prodaju vile višem ponuditelju, Leo, u strahu da ne uništi ono što je pokušao postići, pita Carlu da se uda za njega. Carlu, unatoč tome što ga prezire i ne voli, privlači ideja o novom, bogatom, buržoaskome životu koji će osigurati dobrobit njoj, njezinoj majci i njezinu bratu. Hladno će prihvatiti bračnu ponudu, odreći se osjećaja, ali možda ne i strasti. Roman završava zanimljivim događajem: Carla i Mariagrazia odlaze na maskenbal, a kći još mora reći majci o svojoj odluci da se uda za Lea. Na formalnoj razini, roman je primjer oštroumne, precizne, realistične proze, u otvorenom kontrastu s dominantnim oblikom proze u tom i prethodnom razdoblju. Određeni prizvuk skandala, zbog otrcane prirode priče, nije bio nevažan za uspjeh romana, ali ono što je najviše uznemirilo vladajuću klasu bila je iskrenost s kojom je Moravia uspio osuditi moralnu ispraznost buržoazije 1920-ih i 1930-ih: zapravo, nesposobna da traži novi i autonomni moralni put, završila je usvajanjem načela fašizma, koje su zauzvrat imale svoje korijene u patriotskoj buržoaziji prve polovice 19. stoljeća, s rezultatima, kao što se može vidjeti u knjizi, koji nisu bili ništa manje od grotesknih. Uz ravnodušnost, odnosno odbacivanje bilo kakvog moralnog problema, druge teme su: nedostatak komunikacije i nemoćno izostajanje želja pred životom zamišljenim kao sudbina koju treba trpjeti. Roman je Alberto Moravia zamislio kao grotesknu tragediju. Podijeljena je u šesnaest poglavlja napisanih esencijalnim, gotovo golim jezikom, a sva imaju za cilj istaknuti okružje u kojem se likovi kreću i jasno dočarati misli koje im prolaze kroz glavu. Ovaj je roman doživio i filmsku adaptaciju 2020. godine, a režirao ga je Leonardo Guerra Seràgnoli. Bila je to druga kinematografska adaptacija Moravijina djela, nakon verzije Francesca Masellija iz 1946. godine. Kad bismo u jednoj rečenici trebali iskazati razlog zašto je baš Moravia i njegov prvi roman iz 1929. godine ključ za razumijevanje suvremene ravnodušnosti onda bi to bilo u tome što povezuje društvenu dekadenciju visoke klase koja se u 21. stoljeću pojavljuje kao elita mafijizacije i barbarizacije autentičnoga stila života s glavnom preokupacijom talijanskoga „egzistencijalizma“ sve dio filmova Michelangela Antonionija, a to je nemogućnost komunikacije. Da, ovaj kibernetički izraz za elementarnu ne-suosjećajnost svijeta na ishodu njegovih mogućnosti, zbilje i nužnosti ne znači da ne postoji višak emocionalnosti i praznine u pokušaju razumijevanja Drugoga. Naravno da postoji i naravno da se nadomješta istinska komunikacija svim oblicima interakcije društvenih mreža. No, problem je što je ono autentično i živo pretvoreno u umjetno, pa tako i nastojanje da Drugoga u njegovoj nesvodivoj zagonetnosti kao stranca/nomada/izgnanika iz vlastite raskorijenjenosti ne pretvorimo u taoca vlastita psihopatološkoga narcizma. Sve je u kazivanju vlastite slobode i u priznanju tuđe drugosti kao slobode koja nadilazi granice prazne subjektivnosti. I sve se to desilo odavno, još prije stotinjak godina u najznačajnijim filozofijskim i umjetničkim djelima spram kojih ovo „sada“ što se misli i piše nalikuje praznome simulakrumu ništavila. Nije ovo vrijeme ni jezika ni komunikacije, već doba prazne vizualizacije čija je posljednja „riječ“ upravo ravnodušnost. 3. Ima još nešto u svemu tome čudovišnije. To je pseudo-empatija. Kad iz tko zna kojeg poriva ili razloga, kako Vam drago, nastojimo saslušati Drugoga praveći se da nas zanima njegova zlehuda sudbina ili „slučaj“. Što je to drugo negoli dokaz da je tolerancija Drugoga najveći stupanj ravnodušnosti.

March 12, 2025
Fake News

Fake News

1. Evo, ovaj američki izraz za lažne vijesti (fake news) koji je u međuvremenu postao, naravno, globalno proširen i više ga se, uglavnom, i ne prevodi na druge jezike, ima sljedeće objašnjenje u internetskome „bijelome šumu“ informacija. Iako su se lažne vijesti uvijek širile kroz povijest, termin je prvi put spomenut 1890-ih kada su senzacionalni izvještaji u novinama bili uobičajeni osobito u SAD-u. Unatoč tome, pojam nema fiksnu definiciju i široko se primjenjuje na bilo koju vrstu lažnih informacija predstavljenih kao vijest. Također su ga koristili ljudi visokog profila da bi se primijenili na bilo kakve za njih nepovoljne vijesti. Nadalje, dezinformacije uključuju širenje lažnih informacija sa štetnom namjerom, a ponekad ih stvaraju i propagiraju neprijateljski raspoloženi strani akteri, osobito tijekom izbora. U nekim definicijama, lažne vijesti uključuju satirične članke pogrešno protumačene kao autentične i članke koji koriste senzacionalističke ili klikajuće naslove koji nisu podržani u tekstu. Zbog ove raznolikosti vrsta lažnih vijesti, istraživači počinju favorizirati informacijski poremećaj kao neutralniji i informativniji pojam. Prolom lažnih vijesti porastao je s nedavnim porastom društvenih medija, posebno Facebook News Feeda, a te dezinformacije postupno prodiru u glavne medije. Nekoliko je čimbenika uključeno u širenje lažnih vijesti, kao što su politička polarizacija, politika post-istine, motivirano razmišljanje, pristranost potvrde i algoritam društvenih medija Politolozi sada preporučuju izbjegavanje izraza ‘lažne vijesti’ ili barem ograničavanje njihove upotrebe jer je pojam ‘lažne vijesti’ usko povezan s politikom, a ta povezanost može beskorisno suziti fokus problema. Izraz “lažne informacije” je poželjniji jer se može odnositi na raznolik raspon dezinformacija i dezinformacija koje pokrivaju teme kao što su zdravlje, okoliš i ekonomija na svim platformama i žanrovima, dok se “lažne vijesti” uže shvaćaju kao političke vijesti. Što su lažne informacije? Mnoge stvari koje čitamo na internetu, posebice u feedovima društvenih medija, mogu izgledati istinite, ali često nisu. Lažne informacije su vijesti, priče ili prijevare stvorene da namjerno dezinformiraju ili obmanu čitatelje. Obično se te priče stvaraju kako bi utjecale na stajališta ljudi, pogurale određeni politički program ili izazvale zabunu i često mogu biti profitabilan posao za online izdavače. Lažne informacije mogu zavarati ljude tako što će izgledati kao pouzdana web-mjesta ili koristiti slična imena i web-adrese uglednim novinskim kućama. Postoje tri elementa lažnih vijesti; „nepovjerenje, dezinformacije i manipulacija“. 2. Danas čitam na portalima čitav niz tzv. lažnih informacija. Laž nije više suprotnost istini za koju je, uostalom, Poncije Pilat u lice Isusu Kristu postavio pitanje onako cinično kad mu je Bogočovjek kazao da je došao na svijet propovijedati istinu: „Istina, hm, a što je to ꟷ istina?“ Svi mi znamo „svoju“ istinu jer je ona toliko bjelodana i otvorena da se ne treba nikome skrivati zbog nekih ljudskome umu nepoznatih razloga. Istina je ono isto što od pretplatoničkih Grka poznajemo kao samoodređenje smisla bitka u vremenu: isto iskazuje istinu kao ono što se i u promjeni pojavljuje kao ono isto. Istina je svagda identitet, čak i kad se ono isto kao u Deleuzea i poststrukturalista nastoji razumjeti iz logike mnoštva i razlike. U čitanju današnjih tzv. lažnih informacija upada mi u oči sljedeća. Elon Musk bez zadrške optužuje ukrajinskoga predsjednika Volodimira Zelenskoga da je svojim rukama pogubio jednog američkoga novinara koji je izvještavao o ratnim zbivanjima u ruskome razaralačkome uništavanju Ukrajine. Dakle, ne samo što je ovo posve neprovjerena informacija, već je toliko zastrašujuća u svojem amoralnome užasu prokazivanja da zaslužuje više od prezira i svesrdne osude. No, nije čak ni problem u toj buci i bijesu novih medija koji u 21. stoljeću svojom transparentnošću nadilaze sve „duhovne umotvorine“ nacističke i staljinističke propagande zajedno, pri čemu je nova „istina“ ovih lažnih informacija svagda rezultat dekonstektualiziranja događaja i tehnike selektivne vizualizacije s kojom uvijek ide kao ključni dokaz retoričko pokazivanje Moći jezika nad slikom. Najčudovišnije je to što se prolom informacijskog kaosa s lažima neprestano umnožava i gotovo da čitatelj nema vremena pratiti što se uopće zbiva s reakcijama na fake news. Tzv. demantiji, osporavanja autentičnosti i istinitosti činjenica, pa tako i ove da Zelenski nije nikakav ubojica američkoga novinara i da je Musk kao i gospodar mu svemira s kvarcanom „facom“ patološki lažov, te politički propagandist istovjetan Vladimiru Solovjovu s ruske televizije koji ponosno nosi „titulu“ prvoga Putinova propagandista, gotovo da više nikoga i ne uzbuđuju, jer u tzv. realnome vremenu ubrzano slijedi čitava hrpa novih lažnih informacija od koje glava boli i one koje su zaduženi za njihovu proizvodnju i distribuciju u virtualni prostor. O čemu je tu zapravo riječ? Ni o čemu drugome negoli o želji da se Drugoga unaprijed, apriorno i transcendentalno, pretvori u pasivnoga objekta prokazivanja za ono što sama čini ova notorna propagandna industrija. Drugi je lažov i ništarija, zločinac i apsolutno zlo, a ne onaj koji širi fake news. Iz Tisuću i jedne noći genijalna je ona priča o bagdadskome lopovu. To je onaj kradljivac na tržnici koji ukrade neko voće i pritom gleda u oči Drugoga i histerično viče masi: „Evo ga, lopov, uhvatite ga!“ 3. Ovo što ću sada izvesti je strogo zabranjeno u današnjim tzv. znanstvenome diskursu hiperprodukcije časopisa koji već posve potiskuju autorske knjige u zaleđe, a doktorati sve više nalikuju kupusarama od silnih opsežnih fusnota prema kojima bi se i siroti otac-utemeljitelj sociologije Max Weber, čije legendarne fusnote u djelima o sociologiji religije, primjerice, zauzimaju pola knjige, morao osjećati posramljen. Naime, navest ću „samoga sebe“ iz studije o populizmu i mediosferi koja je uvrštena u knjigu Nemezis: Aporije političkoga i politike (Naklada Breza, Zagreb, 2022.) Razlog je taj što želim podsjetiti na glavne postavke s kojima u nastavku kanim razložiti neke dalekosežne aspekte djelovanja lažnih informacija na misaoni horizont politike i kulture u doba tehnosfere. Dakle, sam svoj autor kaže sljedeće: „Masa se u doba postmoderne artikulacije svijesti mobilizira putem neposrednih aparata mediosfere. Za razliku od uloge medija u doba tehničke reproduktivnosti o čemu je pisao Benjamin, sada je sve u otvorenosti mogućnosti i moći povratne sprege (feedback) koja interaktivno daje pojedincu iluziju da je slobodan izabrati simbolički rečeno raj i pakao. Ne može postojati nikakav desničarski populizam kao izvorni fenomen autoritarnoga vođe u doba mediosfere ako ne postoji masa koja se „u ime naroda“ proglašava subjektom konstrukcije države, naroda i suverenosti. Štoviše, masa u društvima spektakla kao društvima kontrole postaje moć ideologijske propagande upravo zbog toga što želi posve suprotno od onoga što Freud postavlja ciljem psihoanalize. Pravi smisao opstojnosti masovne mobilizacije „naroda“ u populističkome diskursu povratka izvornim vrijednostima etnosa i laosa jest antifrojdovski: Wo Ich war soll Es werden (Gdje je bilo Ja, treba doći Ono). Uz aporiju suvremene politike ovaj paradoks masovno-psihološke svijesti danas podaruje populizmu zanos i što je najzlokobnije, tu mahnitu „racionalnu ekstazu“ s kojom interaktivni bojovnici kreću u borbu protiv „neprijatelja naroda“. Kada imamo posredovanje moći/znanja putem artikulacije digitalnih medija tada imamo najmoćnije ideologijsko oružje suvremenosti. Ono je po svojim temeljnim značajkama kao i narod u suvremenosti ništa drugo negoli neutralno, stvar pragmatike i konteksta, čisti alat za svrhovitu uporabu o kojoj odlučuje Vođa i njegov narod. Donald Trump o tome „tvita“ ovako: „America doesn’t need more ‘all-talk, no-action politicians running things. It needs smart business people who understand how to manage. We don’t need more political rhetoric – we need more common sense. ‘If it ain’t broke, don’t fix it – but if it is broke, let’s stop talking about it and fix it. I know how to fix it.“ Nemojmo stoga zanemariti da bez mase, koja predstavlja neporecivi potencijal kako za demokratske težnje za slobodom i rušenjem despotizma i autokratizma tako i za totalitarni Gleichshchaltung i to u situaciji pluralizma medija u korist neutraliziranja i suspendiranja slobode u ime sigurnosti nacije-države i njezina Vođe, nije moguće provesti nikakvu strategiju obuzdavanja mentalnih sposobnosti tog dičnog naroda na kojeg se pozivaju i idioti i prosvjetitelji, i fašisti i komunisti, i liberali i populisti. Masa je fundamentalna moć vladanja u suvremenom oligarhijski strukturiranome sustavu tzv. društvenih mreža i njezina se homogenost i heterogenost svagda nastoji upregnuti u ono što ona stvarno i želi: naime, da se Druge koji preziru masu u njezinome nagonu za razaranjem uma prokaže kao „neprijatelje naroda“ i da ih se izbaci iz političko-kulturalne arene milom ili silom. Bez ove fluidne, samorefleksivne i „napaljene“ mase istomišljenika nema mogućnosti da bi u 21. stoljeću tri temeljne ideologije-politike okupirale sav prostor javnoga djelovanja: neoliberalizam-fundamentalizam-populizam. Onaj koji zna s masama, taj zna da je njihova prva i posljednja želja za vladanjem u tome što se njihovo narcističko kolektivno sebstvo ogleda u narcističkoj psihopatologiji individualnoga Vođe koji savršeno artikulira njihove snove i fantazme. Između ludoga diktatore i mahnite mase zjapi golemo zrcalo ništavila. 4. Zašto „fake news“ postaje nova forma medijske konstrukcije stvarnosti? Naravno, pristalice postavke o estetiziranju politike i kulture u masovnome društvu spektakla navodit će vodu na svoj mlin već time što vidimo da bez pojmova iz suvremene teorije umjetnosti kao što su insceniranje događaja i vizualizacija života ništa ne može postojati u tzv. realitetu. Prije no što se ugase kamere, život je čista iluzija snimanja događaja, što ponajbolje znaju influenceri kad se samoubojstveno bace strmoglavo niz plitvičke sedrene sige na glavu, ali čas prije no što su namjestili piksele i ekspoziciju snimka odjednom se smiju u glas poput njihovih filmskih dvojnika iz kakve soap-opere s mnoštva južnokorejskih TV-postaja. Najveći celebrity svjetske politike 20. stoljeća, seksualni predator i žrtva terorističkoga atentata u Texasu, što li sve ne, Berlinčanin pod sjenama Zida i onaj kojemu se na šutnju uz prisilu zavjetovala M. M. ꟷ John Kennedy, izbore je dobio tako što su mu savjetovali da u prvi plan stavi svoje lice i figuru optimističkoga „mladoga lava“ Amerike. Iza zida traumatska jezgra života bila je, dakako, sve drugo od ove estetske iluzije svijeta. S druge strane, pak, oni koji neprestano guraju kolica etičkoga kroz snijeg i magle bitka tvrdit će da je pojavu lažnih informacija u medijskome eteru i virtualitetu uvijek moguće „etički obuzdati“. Da je upravo to naivna i iluzorna teorijska i praktična „mala priča“ u kontekstu onog što nazivam videologijom i da su to upravo Trump i Musk srušili poput kule od karata svojim preseljenjem na druge društvene mreže (nakon Twitera to je postao X i potom tko zna kako će se zvati sljedeća platforma) dokazuje da se svijet novih medija i osobito razvitka AI ne može ograničiti i kontrolirati sredstvima ljudske kontrole koliko god sve tajne policije bile ushićene kako im „Veliki Treći“ leži na dlanu, a ustvari i one su samo jedan od atraktora globalno-planetarnoga društva kontrole. (v. Žarko Paić, „Videology and Digital Appearance. Can Communication Still Be Ethically Restrained?“, DOI 10.13137/1825-5167/36466 https://www.openstarts.units.it/handle/10077/36466) Odgovor na pitanje zašto laž prethodi istini u medijskome svijetu jednostavno iskazuje moć volje koja izvire iz težnje za ovladavanjem Drugime do njegove preobrazbe u stvor/stvar posthumanoga stanja. Sve je informacija kao gola istina ništavila koja ulazi u ono „kolektivno nesvjesno“ o kojem je zborio Carl Gustav Jung kao o arhetipu ljudske civilizacije. Nije riječ o gnostičkoj naravi zla koje laž ili perverziju stvarnosti dovodi do prijestolja svjetske povijesti. Ne, stvar je naprosto u tome da je vjera u istinu najteža vjera uopće jer zahtijeva slobodu, etičku odgovornost, dostojanstvo uma kao onu maksimu koju spominje i Kant uzimajući je za temelj prosvjetiteljstva – sapere aude! (Imaj hrabrosti služiti se svojim umom!) Borba protiv laži je, dakle, pitanje slobode kao osobne hrabrosti da pred najezdom idiota i njihova vođenja mase ne poklekneš pred fetišima blagostanja i privida varljive slave u medijima. To više nije nikakvo pitanje, već odgovor kao imperativ životne egzistencije čovjeka koji iz kontemplativne dosade katkad mora intervenirati u vita activu i reći da je bagdadski lopov na kraju ipak u svojem cinizmu bezumlja doveden pred zid i javno osramoćen kao patološki lažov prije no što je potonuo u zaborav povijesti. Možda sve ovo ima prizvuk utopije, ali kakav je to svijet bez lebdenja ponad ove stvarnosti koja sve više postaje gora od najgore traume i čudovišnija od najluđe fantazme.

March 11, 2025
Mi, s rubova Europe

Mi, s rubova Europe

1. Gombrowicz ili o pobuni egzistencije Iskustvo moderne povijesti Europe može se nazvati praksom razaranja jezika kao forme duhovnoga bitka. Jezik posjeduje mističnu moć u višeznačnome kazivanju istine. Zbog toga se čak i u doba-bez-riječi određeno prelaskom u posthumano stanje digitalne slike osjeća potreba za uspostavom nove opće gramatike. Tko želi govoriti o duhovnome identitetu Europe u moderno doba, ne može zanijekati da se svijest o nužnosti destrukcije jezika pojavljuje drugim početkom „naroda” izvan bilo kakve redukcije na mitske slike o veličini i žrtvi povijesti. Povijesna avangarda prve polovine 20. stoljeća bila je univerzalna forma preusmjeravanja povijesti iz bezuvjetnoga napretka u spirale budućnosti. Zagledana istodobno u iskon i ono nadolazeće, avangarda je otvarala nove perspektive duhovnoga razvitka. Posvuda se zbivalo ono „Isto” u razlikama: ruska avangarda i ukrajinska, poljska i talijanska, njemačka i francuska. Nisu više važne nacionalne razlike. Presudne su razlike u pristupu jeziku i slici onoga nadolazećega u suigri kaosa i forme. Jedan od pouzdanih svjedoka ovoga dugovjeka događanja u vlastitome labirintu znakova zacijelo je poljski književnik Witold Gombrowicz. Prethodnik egzistencijalnoga nemira epohe kraja individuuma u doba planetarne tehnike u romanu Ferdydurke napisanome 1937. godine govori o sukobu između stvaranja i razaranja forme. Jezik se ponajprije pojavljuje svezom ideje i kazivanja događaja s kojim nastaje susret. Dramatski susret nije, međutim, susret između Dvojega, subjekta i njegova dvojnika. Susret je to s licem Drugoga. U svojoj drugosti taj Drugi uvijek je uistinu netko Treći. No mjesto Trećega je prazno. Ono se ne nadomještava maskama božanskoga, čak i kada je jasno da travestija ljudske komedije precizno pokazuje granice smisla i besmisla ljudske egzistencije. Prva je pretpostavka ove praznine u nemogućnosti linearnoga kazivanja događanja. Sve se zbiva eruptivno, u spiralama i nenadanim obratima. Povijest na rubu europske duhovne avanture nikad ne može biti „velikom”. O veličini povijesti ne odlučuje karakter događaja. Presudno je ipak nešto drugo – koliko je, naime, povijest u svojoj jednokratnosti otvorenost duhovnoga lika Europe u njezinim bitnim mogućnostima filozofije, politike i religije. U najgorem slučaju, to je provincijalizam praćen osjećajem manje vrijednosti. Nema doista ni jednoga od „velikih” mislilaca i umjetnika 20. stoljeća koji se spram europskoga ruba ne odnosi kao spram zemljopisno-duhovne nelagode. Sjetimo li se samo Cioranovih pisama prijatelju filozofu Constantinu Noici, rumunjskome disidentu u doba totalitarnoga vođe Causescua, vidjet ćemo nešto dalekosežno. Gledajući iz druge perspektive onoga tko živi na granicama Carstva, Zapad se u ideji Europe pojavljuje slikom moralne dekadencije. Žrtvovati se za Europu znači biti poklonik njezinih ideja, a ne sljedbenik religioznoga kulta kapitalizma luksuza i potrošnje (Cioran 2011a: 147–156; 2011b: 157–165) Ni današnji politički i kulturni maniheizam nije promijenio ovu istu staru ploču. Rascijep Europe na zapadnu i onu „drugu” koja se vjekovno određuje pojmovima ruba, periferije, provincije, a u modernome razdoblju znanstveno-tehničkoga napretka i političkoga liberalizma prostorom zakašnjele modernosti, izvorištem nazatka i duhom restauracije, iskustvom granice u odnosu spram Rusije kao carstva s drukčijom povijesnom misijom od europske, čini se kao da usudno određuje smisao kulture. Vjera u duhovne vrijednosti Europe ostaje nepomućenom čak i nakon žrtvovanja za izdane ideale prosvjetiteljstva. Ali, ono što ostaje upitnim predstavljaju ta uzvišena „moralna načela”. Što se skriva iza ovih velikih riječi? Kako je moguće razlučivati između onoga što se smatra duhovnim izvorima Europe i njezinim moralnim načelima? Zar su to dvije razdvojene sfere? Čini se da je raskol pitanje suvremenoga identiteta Europe. Od njegova prevladavanja ovisi budućnost održivosti same ideje. Mogućnosti drukčije Europe čine otuda njezinu duhovnu zbilju. Paul Valéry odredio je smisao izvora ideje Europe kroz tri duhovna lika. Kroz njih se oblikuje povijesnost naše civilizacije. To su: 1) grčka filozofija s idejom uma i zajedničkoga boravišta ideje slobode (polis); 2) rimska politika s idejom univerzalnoga građanina bez obzira na etničko podrijetlo (res publica); 3) srednjovjekovno kršćanstvo s idejom onostranoga spasa duše kao cilja i smisla povijesnoga događanja (apokalipsa) (Valéry 2000: 405–414). Tri izvora i sastavna dijela ideje Europe su mišljenje cjeline, praktična moć politike i pitanje spasa duše. Svaki govor o budućnosti Europe stoga ne može biti cjelovit bez filozofije, politike i religije. Ono što pokreće duhovno jedinstvo nije tiranija cjeline. Bez razlika nema skladnoga sklopa. Od samoga početka do kraja, ovo jedinstvo može biti smisleno samo ako se događa u iskustvu jezika. Tek s jezikom u njegovoj formi kazivanja slobode novoga početka može otpočeti govor o slobodi kao egzistenciji. No problem u samoodređenju političkoga osjećaja pripadnosti modernome svijetu liberalne demokracije u Istočnoj Europi već je od „proljeća naroda” 1848. godine bio u tome što je način shvaćanja ideje nacije-države bio problem kulture kao ideologije, a ne političke integracije razlika. Europa je za narode i kulture njezina ruba ostala do danas pitanjem „morala”. Ali ovo valja razumjeti u posve obrnutome smjeru od onoga o kojem je govorio Julien Benda. Njegov zagovor nadnacionalne Europe univerzalnosti prava i sloboda građanina proizlazi iz nužnosti svijesti o napretku slobode. Prosvjetiteljski mit o napretku uma suprotstavlja se svemu što pripada sferi „osjećaja”. Ako je um hladna razboritost prosuđivanja na temelju znanstvene istine o svijetu, tada se „logika srca”, o kojoj je govorio Blaise Pascal, mora suspendirati. U ime posljednjega cilja i smisla povijesti um ima prednost pred srcem. A to je sekularno carstvo istine povijesnoga ljudstva na putu prema vječnome stanju univerzalne mudrosti svijeta. Osjećaji su, dakle, prijetnja europskome poretku umno spoznate istine. Racionalnost politike ne potrebuje osjećaje. Štoviše, jezik osjećaja pripada poeziji kao temelju umjetnosti. Iz platonske perspektive ove europske dijalektike uma samo se znanost približava ideji univerzalnosti svijeta. Ne zaboravimo: Benda je za glavni jezik komunikacije buduće političke institucije federalne Europe odredio francuski jezik. Objašnjenje je, dakako, bilo tehničke naravi. Jer francuski jezik navodno savršeno zrcali duh racionalizma kakav se očekuje od nove nadnacionalne forme Europe (Benda 1933/1993; cf. Müller 2006: 125–137). Ako je put u pakao popločan dobrim namjerama, onda se iz ovoga može zaključiti da je lingvistički unitarizam Europe uvijek u znaku vladavine „velike nacije”. Sve drugo čini se izlišnim u daljnjem objašnjenju. Iskustvo jezika u kazivanju događaja susreta proizlazi iz slobode. Ako umjesto te „patetične” riječi kao sinonima za ljudsko djelovanje stavimo u igru riječ egzistencija, tada smo suočeni s novom nelagodom. Sloboda kao egzistencija ne dolazi iz sfere Boga niti iz postojbine čovjeka. Ono odakle dolazi ono nenadano, ono što izaziva strah od lica Drugoga i njegove bezličnosti jest „nešto” samome jeziku neiskazivo i neizrecivo. Forma, naime, nikad ne može biti zgotovljena zauvijek. Ona ne posjeduje božanske osobine vječnosti, trajnosti, nepromjenljivosti. Gombrowicz egzistencijalnu avanturu događanja forme shvaća procesualno. Skinuti s prijestolja okamine lažne apstrakcije! Razračunati se s tradicijom u svim njezinim lažnim postignućima! Objaviti otvoreni rat samozadovoljnoj i samodovoljnoj opsesiji s kultom nacije! Forma se povijesno uspostavlja. Kada doseže vrhunac vlastite (ne)moći djelovanja u drugome okružju kulture, raspada se s najtežim posljedicama za „narod” i njegove kulturne relikvije. S formom nastaje kontingentni događaj. Ali taj se događaj ne zbiva negdje izvan samoga jezika, u tzv. objektivnome svijetu struktura i funkcija bezlične mašinerije povijesne dijalektike društvenih odnosa. S formom kao idejom stvaranja i razaranja događaja otpočinje mogućnost jedne nesvodljive egzistencije. Ona umjetnost ima za svoju pretpostavku. Ali to nipošto ne vrijedi u formalnome značenju autonomnoga života i njemu pripadnoga svijeta. U romanu Ferdydurke vrijeme stvaralačko-razaralačkoga događaja svijeta mjeri se jedino iskustvom slobode. Eksperimentiranje s jezikom slobodi podaruje njezin iskonski pra-temelj (an-arhé). Zahvaljujući tome još postoje platoi posljednjih teritorija nikad osvojene zemlje. I nije slučajno da već na počecima ovoga romana ideja pisac ukazuje na Dantea. To je iskustvo sumornoga lutanja životom na razmeđi između ushita i usahnuća vrijednosti, kada se više ništa ne pokazuje u svojoj čistoći i kada su obzorja istine zatamnjena: „Na pola puta mojega života, nađoh se u mračnoj šumi. A ova šuma, da bude gore, bješe zelena” (Gombrowicz 1981: 14 O ideji ovoga romana i njegovim bitnim duhovnim aspektima vidi ogled Susan Sontag (2002). Može li se nešto spasonosno razviti iz ove duhovne situacije nalik parodiji jedne opće tragedije duhovnoga iskustva Europe kakvu su 1930-ih godina naviještali bitni mislioci naše epohe? Ponajprije, ostanemo li u okružju Gombrowiczeva radikalnoga razaranja svijeta kao forme (duha), jer forma još od Platona nije tek izvanjski lik ideje, već njezin unutarnji život u svim preobrazbama, tada primjećujemo da je pitanje jezika u ideji Europe od samoga početka ključno za razumijevanje egzistencije čovjeka. Nije to jezik apstraktne univerzalnosti znanosti, a niti, pak, jezik svakodnevnoga života u svojoj tehničkoj banalnosti ponavljanja rutinskih operacija. Možda se riječ u doba tehno-znanosti srozala do neupečatljive fraze. No neprijeporno je da jezikom imenujemo svijet. Kada se taj i takav svijet gubi u vizualnome kôdu informacije, od njega ipak preostaje trag smisla. U obzorju razumijevanja smisao treperi poput trske na vjetru. Ono što preostaje od jezika u njegovoj ogoljenosti od „biti” kazivanja jest otvorenost duhovnoga svijeta. Binarne opreke svetoga i svjetovnoga zamijenjene su već u industrijskome razdoblju 19. stoljeća oprekama uzvišenoga i banalnoga. Proces zamjene ne odigrava se ipak samo u estetskome smislu. To isto pogađa političko u moderno doba. Najbolje je to odredio Carl Schmitt postavkom da su svi pojmovi moderne politike sekularizirani pojmovi (kršćanske) teologije (Schmitt 1963: 50; cf. Paić 2013). U suvremenoj umjetnosti pojam ready made označava iskorak u doba potrošačkoga nihilizma. Estetski objekt u radovima Marcela Duchampa preokreće poredak umjetničkih vrijednosti. Umjesto ideje vrijednosti pojam estetske forme nadomješta prijašnji svijet ljepote. Sve postaje formalno čisto i bezbitno. Dodajmo tome još obezboženo i prazno. No u toj igri nadomještanja forme, stvaranje postaje razaranjem. Ništa nije vrijedno postojanosti. Umjesto nepromjenljivosti bitka proces postajanja odlučuje o naravi nove povijesne situacije. Činom pobune protiv ustrojenoga svijeta forme budi se konceptualna mudrost ne-djelovanja. U posljednjem činu performativne tjelesnosti, kada se sve što jest iskazuje glasnom šutnjom koja odjekuje između ustrašenih i tjeskobnih lica, jezik otvara druge mogućnosti kazivanja. Povratak u stanje infantilne subverzije svih postojećih vrijednosti zahtijeva nekovrsni svijet poremećene filozofske groteske. Ironija pripada sublimnom estetskome objektu poput Duchampova pisoara, a filozofska satira jeziku radikalne volje za isključenjem iz zajednice (cf. Paić 2006a). Zanimljivo je da se upravo u Gombrowiczevu shvaćanju umjetnosti s onu stranu aporija avangarde i dekadencije upućuje na figure paradoksa i ironije. To su moćne figure radikalnoga otpora djelovanju nove pošasti utjelovljene u elitizmu i masovnoj kulturi. Jezik se elitizma otvara u apstraktnome stroju iluzija, a jezik mase prožima kulturna industrija idola. U tom formalnome sporu visokoga i masovnoga ukusa uopće se ne radi o različitim mjerilima suđenja. Paradoks je u tome što iz elitizma nastaje obožavanje mediokriteta i Vođe. Iz masovne psihologije rulje ne može nastati ništa drugo doli društveni poredak u kojem Svatko može postati Netko samo pod uvjetom da bude kolektivno ustrojeni Nitko (cf. Newton 1998: 243–260). Tko govori iz iskustva europskoga raskola? Gombrowicz je doslovno i simbolički napustio vlastitu naciju-državu. Točnije, napuštanjem se odrekao njezine „milosti”. Žrtvovao je sigurnost kolektivnoga identiteta, ono moćno agresivno i ujedno slabo Mi brigom za vlastitu dušu. Postao je čovjekom-bez-domovine. Odlazak jednim bizarnim pukim „slučajem” brodom Trans-Atlantik u Argentinu uoči njemačke zločinačke agresije na Poljsku kojom otpočinje Drugi svjetski rat, za Gombrowicza se pokazalo prekretnom egzistencijalnom odlukom. Nakon raskida s dojučerašnjim svijetom jedini teritorij slobode bio mu je i ostao do smrti poljski jezik (Gombrowicz 2009; cf. Anders 2013). Kada se danas promišlja globalni poredak svijeta iz duha totalne mobilizacije, često se zaboravlja da su emigranti i apatridi 1930-ih godina bili nasilno protjerani iz „svojih” domovina. No slučaj je Gombrowicza jedinstven. Nije bio prognanik nuždom. Postao je slučajem izgnanik. Potom se vlastitim izborom odredio apatridom. To treba posebno istaknuti zbog toga što razlika između „nužnosti” i „slučaja” europske imigracije-emigracije u prekomorske zemlje liberalne demokracije, osobito Sjevernu Ameriku i Kanadu, u doba uspona nacizma u Njemačkoj, fašizma u Italiji i istodobne vladavine komunizma u Rusiji predstavlja glavni razlog suvremene raskorijenjenosti svijeta. Kako to valja protumačiti? Jedna od temeljnih postavki Hanne Arendt o budućem svijetu raspada suverenosti nacija-država upozorava da će 21. stoljeće biti dobom imigracije. Sloboda kao bit europske duhovne povijesti određuje stoga razliku spram nomadstva naroda. Apatrid i emigrant nije, dakle, kolektivna priča nekog „Mi” identiteta bez pojedinačnih sudbina. Uvijek je riječ o nesvodljivoj autentičnosti pojedinca. Gombrowicz odlazi u Argentinu kao u „treću zemlju”, o kojoj Franz Kafka u svojem Dnevniku na jednom mjestu kaže da je za čovjeka nema. Dakako, iskaz se odnosi na nemogućnost mesijanske nade u obećanu zemlju Kanaan. Sve što preostaje svodi se na neprestano lutanje pustinjom neizmjernom bez cilja i krajnjega smisla (cf. Paić 2014b: 305–353). Razlika svjetova u svojoj okrutnoj kontingenciji pokazuje se tako svojevrsnom drugom „nužnošću”. Apatridima preostaje jezik njihova mišljenja i pjevanja – ta jedina istinska domovina one Europe koja živi u snovima i čežnji za povratkom u izgubljeni zavičaj. U svojem Dnevniku Gombrowicz hladnom preciznošću naglašava da je razlika između njega i njegova prijatelja, avangardističkoga poljskoga književnika i slikara Brune Schulza, kojeg je 1942. godine ustrijelio neki pripadnik Gestapa u židovskome getu Drohobycza, razlika dvaju „svjetova”: „Bruno je bio čovjek koji je zanijekao sebe. Ja sam tragao za sobom. On je žudio uništenje. Ja sam htio ostvarenje. On je bio rođen da bude sužnjem, a ja da budem gospodarom. Bio je židovske rase, a ja iz obitelji poljske vlastele” (Gombrowicz 1988b: 6) Apatrid nikad ne može postati nomadom. Pomutnja u pojmovima dolazi očito iz brisanja razlike između svjetova moderne Europe i Zapada te drugih svjetskih kultura. Štoviše, bez te razlike uopće nije moguće doprijeti do uvida kako identitet europskoga svijeta ne proizlazi ni iz čega mitskoga, praktičnoga i posebnoga. Bit se europskoga svijeta razotkriva upravo iz mogućnosti slobode pojedinca u njezinim duhovnim formama. Među njima filozofija ima povlašteno mjesto začetka i temelja (arhé) (Gander 1993). Čovjek bez domovine određuje se metapolitičkim subjektom nepripadništva urođenoj naciji-državi. Tome usuprot, nomad je kategorija predmoderne društvene zajednice. Značajka je nomadskih naroda da nemaju svoje stalno mjesto prebivanja. U neprestanoj su potrazi za drugim „domom” kao materijalnim izvorom vlastite egzistencije. Plemena daju znak identiteta nomadskim narodima, a ne odluka autonomnoga pojedinca (Paić 2009: 178–207). Gombrowiczevo je bezdomovinstvo otuda jedna od nužnih posljedica europske političke povijesti 20. stoljeća. To je slučaj povijesne nužnosti raspada ideje suverenosti, a ne patetična gesta aristokratskoga pobunjenika protiv okoštale forme konzervativnoga društva. Da bi uopće moglo doći do takve životne odluke potrebno je europsko iskustvo slobode. Ono se određuje radikalnom egzistencijom u nepripadnosti nikome i ničemu. Nije li to istinska sudbina modernoga intelektualca na rubu Europe? S onu stranu uzaludnoga angažmana i prostituiranja umjetnosti u propagandne svrhe ideologije i politike totalitarizma i postdemokracije preostaje otpor u samome jeziku mišljenja (Paić 2006b). Ipak, ono jedino što čini pripadnost neotklonjivom, a Gombrowiczev prethodnik u drugome duhovnome liku bio je irski apatrid i književnik James Joyce, jest neotklonjiva sudbina jezika. U pravu je Martin Heidegger kad kaže da jezik pripada u događaj. Jezik govori, a ne „Ja” i „Mi” (Heidegger 2007). Kroz jezik se uspostavlja mogućnost govora o osobi u modusu pojedinačne univerzalnosti. Ako sam istinski čovjek, u meni diše duhovni lik povijesnoga ljudstva. Od početka do kraja svijeta ista je sudbina osobnosti. Ako to, pak, nisam, svijet je izvitoperen u laži i gadosti. Odluka o radikalnoj ekscentričnosti u moderno doba morala je biti istodobno paradoksalna i vjerodostojno moralna. Odreći se svega što čini izvanjski lik poljske povijesti u znakovima tog čudovišnoga „Mi”- subjekta kao tiranije Drugoga u liku političke moći zajednice nad pojedincem, imalo je za posljedicu posvemašnju isključenost. Biti sam sebi dostatan u jeziku podrijetla koji se ne može izbjeći poput zle kobi, znači biti osuđen na apsurdni luksuz bezdomovinstva na rubu svijeta. Poljska je tako samo zamijenjena „trećom zemljom” dovoljno dalekom od Europe i stoga idealnom za izgnanstvo bez nostalgije za zavičajem. Što preostaje dragovoljno isključenome iz „velike povijesti” jednoga narativa bez životnosti tijela, bez erosa i spontanosti slobode? A što drugo doli jezik radikalne subverzije forme!? Nema ovdje mjesta tužaljkama za zavičajem. Još manje je smisleno utjecati se melankoliji europske povijesti. Iako je ona pronašla svoje neprispodobive tragove u slikarstvu Albrechta Dürera i Paula Kleea te u filozofskoj esejistici Waltera Benjamina, tajna se melankolije skriva u nemoći suočenja sa sadašnjošću. Zato valja izbjegavati riječ egzil u smislu privremenoga utočišta. Sloboda je egzistencijalna odluka o nepripadanju onome što nas povezuje s korijenima. I tko god bude nastavljao s tlapnjama o povratku na Itaku kao na nikad izgubljeno tlo neke mitske Europe, taj prodaje utopijske priče bez pokrića u zbilji. Misliti Europu danas moguće je očito samo iz iskustva destrukcije jezika. A to znači misliti i pisati iz iskustva bezavičajnosti i raskorijenjenosti, oslobođeni od fame o vječnome identitetu i uzvišenim vrijednostima. S Gombrowiczem smo prisiljeni krenuti u posve drukčijem smjeru. U zagrljaj kaosa i u zemlju erosa, bez napasti da je sve moguće umom obrazložiti. Poput ranokršćanskoga filozofa Tertulijana, ali njemu usuprot, valja odlučno tijelu dati što ga ide: Credo, quia absurdum! Paradoksalno, baš kao što to čini njegov anti-junak u romanu čije ime ne znači ništa određeno, ništa „konkretno” u svijetu, jer Ferdydurke je komična ukronija povratka u stanje zamrznutosti razvitka. Otkriće tjelesnosti i neukrotivosti slobode protiv stroge discipline uma u uzdizanju do posljednje forme savršenstva u religioznome osjećaju blaženstva za Gombrowicza predstavlja strategiju anti-filozofije imanencije. I doista se može kazati da je u tome prethodnik svih pokreta rastemeljenja metafizike od egzistencijalizma, strukturalizma do poststrukturalizma s Deleuzeom kao vrhuncem korporalnoga obrata Gombrowicz (1988a: 181–185). Put unazad, od uma k tijelu, od mentalnih slika mišljenja do emocija, od uzvišenih sfera do gole materijalnosti znaka, pretpostavlja razračunavanje s počecima europske književne tradicije (cf. Goddard 2010). Utoliko je Gombrowicz parodija i persifliranje Dantea kao kanona metafizike forme. Riječ ukronija upotrijebio je Baudrillard u jednom ogledu o suvremenim tehno-znanostima, patafizici i problemu vremena (Baudrillard 2008). Ukronijsko znači putovanje iz budućnosti u prošlost u zakrivljenome prostoru svemira. Ukratko, kraj ljudskoga vremena pretpostavlja mogućnost ozbiljenja tehno-fikcija kao virtualne aktualizacije događaja. Vrijeme prostoru određuje granice. A to se događa na taj način što se prostor širi i sužava u mogućnosti implozije. Ono čemu se teži nije na višoj razini „smisla”. To je ono najbliže. Anti-umjetnost u formi stvaralačke destrukcije kao igre shvaća sebe ne-ozbiljno. Postupak je to samodestrukcije i estetskoga obrata avangarde. No sve je drugo autentično i novo zato što se naslanja na daleke prethodnike, a da ih se ne oponaša ni u stilu niti u sceni pisanja – Voltairea i Nietzschea. Jezik ovdje sam sebi određuje duhovne srodnike polazeći od ustrajnosti i dostojanstva slobode pojedinca, a prosvjedujući protiv logike čopora nacije-države-kulture. Apsurd i bizarnost, povratak u stanje ponižene nevinosti puberteta, kako je sam Gombrowicz naslovio svoju prvu knjigu proza Uspomene iz puberteta – eto prave nevolje s anti-filozofijom bezobzirne nevinosti (Gombrowicz 2007). Isključenost iz svijeta moderne autonomije subjekta označava nešto krajnje paradoksalno. Ideja nacije u novome vijeku još od Bodina upućuje na dvojako samoodređenje čovjeka: 1) kao autonomnoga i slobodnoga pojedinca i 2) kao pripadnika urođene etničke zajednice. Etimologijski, riječ nacija upućuje na latinski izraz natio. A to znači ono „u-rođeno”, neslobodno, što dolazi iz slijepe nužnosti prirode u liku prebivanja u okružju statičke političke zajednice. Stoga se moderni čovjek ne određuje više svojim „prirodnim” podrijetlom. Suverena odluka o nepripadnosti Drugome čini njegovo dostojanstvo. Suverenost je, dakako, kategorija novovjekovnoga prirodnoga prava. Odnosi se na moć prenošenja ovlasti s Boga na čovjeka. Kao predstavnik njegove moći na zemlji suveren može biti: a) vladar u osobi kralja ili cara, b) politički narod u demokratskoj republici i c) autokratski tiranin koji vlada u ime naroda. Europa se u 20. stoljeću nakon iskustva dva svjetska rata, imigracije i progona Židova, fašizma i komunizma, nalazi u stanju postimperijalne suverenosti (Sloterdijk 2002). Živimo u doba kraja nacija-država kakve smo poznavali od razdoblja apsolutnih monarhija do liberalnih demokracija. Promjene u Europi nakon kraja komunizma 1989. godine bile su dvoznačnoga karaktera: s jedne strane nošene vihorom zakašnjele nacionalne emancipacije, a s druge, pak, uklopljene u proces stvaranja globalnoga poretka nove postimperijalne suverenosti. No kada suverenost gubi razlog svoje opstojnosti u svim područjima djelovanja, kako je to pokazao na kraju svojega misaonoga života filozof Jacques Derrida u predavanju povodom dodjele nagrade Walter Benjamin 2001. godine, tada se susrećemo s opasnošću obnove krhotina ove ideje. Ne smije se zaboraviti kako je ona skrivila svjetske ratove unazadivši ideju Europe do obrisa neprepoznatljive budućnosti: Dekonstrukcija pojma bezuvjetnoga suvereniteta nedvojbeno je nužna i u tijeku, jer je to nasljeđe s mukom sekularizirane teologije. U najvidljivijem slučaju pretendiranoga suvereniteta nacionalnih država, ali i drugdje (jer on se nalazi posvuda, u pojmovima podanika, građanina, slobode, odgovornosti, naroda itd.), vrijednost suvereniteta danas je u punom raspadu (Derrida 2009: 237–270). Je li time napuštena i spasonosna vizija Europe kao duhovnoga svijeta onoga trojstva moći koje spominje Valéry kada govori o razlici između Europljanina i stanovnika drugih dijelova svijeta? Ostavimo to za zaključno razmatranje. Vratimo se iznova pitanju jezika i egzistencije. 2. Okružje duše – Iz daleke blizine U sukobu između forme i kaosa postoji još i unutarnja razina djelovanja binarnih opreka. Ona se sastoji u prožimanju jednog s drugime. Na površini se zbiva ples pod maskama. U dubini grotla sve ključa od vibracija zemlje. Europski duhovni identitet u promišljanju Juliena Bende, a on ovdje nije osamljen slučaj vizionara i utopiste, često se dovodi do krajnjih granica opreke između zahtjeva uma i imperativa srca. Podrijetlo se ovoga spora nalazi još na početku novovjekovne filozofije u Renéa Descartesa. Razlikovanje supstancije uma (res cogitans) i tijela (res extensa) nužno emocije spušta na razinu animalnoga svijeta. Dvojnost svjetova gotovo da je nepomirljivom. Emocionalnost kao da ne pripada tom sklopu ideja za koje se vrijedi boriti, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što regulativno potvrđuju vjeru u bolji svijet zasnovan na načelima istine, slobode, pravde i jednakosti neurođenih Europljana. Bez univerzalnosti kategorije europskih građana, a ne etničkih skupina koje se bore u tisućgodišnjim „svetim ratovima” za isključenost Drugih, ne može postojati nimalo nade u budućnost umne tvorbe kozmopolitske zajednice. No kako je moguće da se kaosu pripisuju značajke reda (taxis) i forme? Kaos se u Gombrowiczevu shvaćanju svijeta pojavljuje stvaralačkim načelom stvaranja nove forme. Ako je kaos upravo ono što se od Grka preko Nietzschea shvaća životom i smrću, kružnim kretanjem tijela i duše, jer jedno bez drugoga prestaje biti životnim entitetom, tada se govor o osjećaju ili onome što tradicionalno pripada „logici srca” mora otvoriti u posve drukčijem smjeru. Možda je u pravu Susan Sontag kada Gombrowiczev roman Ferdydurke naziva prvim ničeanskim romanom ideja. Ovdje se podzemna sila života suprotstavlja grobnicama tradicionalnih vrijednosti. Dvojnosti moraju iščeznuti da bi cjelina mogla nadvladati sukob između posebnosti i dijelova. Međutim, ova cjelina nije vertikalna. Ona ne dolazi iz visina onostranosti. Ne katapultira se sa zemlje u nebeske visine kao Kierkegaardova transcendencija apsoluta ili Božje egzistencije. Potrebno je već jednom krenuti „odozdo”. Treba poći od složenosti samoga tijela u svim njegovim sklopovima. Možda baš točno onako kako se to zbiva u pobuni jedne druge mudrosti. A ona ne dolazi više sa Zapada. Ne zavaravajmo se ipak: singularnost djelovanja nije ni u kakvoj opsesiji Istokom. Smjer se mora radikalno preusmjeriti da bi svijet duhovne cjeline bitka mogao iznova pokazivati put i Drugima. Je li za tako nešto odavno prošlo vrijeme? U Dnevniku, kao i u jedinom formalno strogom filozofskome spisu Vodič za filozofiju u 6 sati i 15 minuta, gdje između ostaloga razlaže nauk egzistencijalizma Jean-Paula Sartrea, filozofiju egzistencije Karla Jaspersa i Gabriela Marcela, te lucidno upućuje na veličinu Heideggerova mišljenja bitka unatoč hermetičkome načinu pisanja mislioca s Todtnauberga, nailazimo na prijepor u određenju biti onoga što čini duhovni identitet Europe (Gombrowicz 2004). Je li jezik u svojim najvećim mogućnostima kazivanja kaotične forme egzistencije (čovjeka) moguće svesti na racionalnu strukturu sporazumijevanja? Ovo pitanje nije samo temeljno pitanje suvremene filozofije jezika nakon Wittgensteina i Heideggera. Može se unaprijed reći da je to pitanje presudno za suvremeni prijepor između konstrukcije i dekonstrukcije ideje Europe. S obzirom na sukobe oko geopolitičke i geofilozofske „sudbine” naroda na rubovima jedne nikad dovršene priče o granicama Carstva, jezik uvijek svjedoči to stanje-između. Naravno, riječ „Carstvo” nije ovdje slučajno spomenuta. Ne koristi se poput nevine metafore za tegobnu konstelaciju odnosa u sadašnjosti. Vidjeli smo da su Paul Valéry, a nakon njega izričito Martin Heidegger 1935. godine, bit Europe sagledali iz političke artikulacije moći. Početak seže u republikanizam Rimskoga Carstva. Odatle se preko ideje moderne Amerike proteže do 20. stoljeća. Tada se u planetarno doba ideja Carstva prevodi (translatio-transductio) u dvije forme totalne mobilizacije liberalizma i komunizma: američki provincijalizam potrošnje i ruski despotizam gole sile (Heidegger 1987). Ako je jezik strukturirani kaos kazivanja, što čini njegovu bit u određivanju metafizičke sudbine Europe? Iz daleke blizine između Heideggera i Gombrowicza progovara duboka nelagoda. Ona nastaje u razumijevanju jezika kao temeljne strukture egzistencije čovjeka u bezavičajnome svijetu. Sabire se, nadalje, u nemogućnosti „racionalnoga” dokazivanja onoga što je samome jeziku nedokazivo. Razlog leži u tome što se jezikom u njegovoj „goloj faktičnosti” dokazuje sloboda kao područje onoga neiskazivoga i neizrecivoga. Tko govori o iskustvu destrukcije jezika, govori o granicama iskazivosti mišljenja. Usporedimo li prekretni roman visokoga njemačkoga modernizma s obzirom na pitanje o jeziku kao događaju kazivanja, kao što je primjerice roman Alfreda Döblina Berlin Alexanderplatz s Gombrowiczevim Ferdydurke, bit će bjelodanim kako je u oba slučaja riječ o ekspresivnome demontiranju tzv. realnosti poniranjem u ponižene i tamne sfere tjelesnosti. Sve se „uzvišeno” skrnavi. Riječ „guzica” u Ferdydurke gotovo da ima polisemijsku funkciju označitelja bez svoga označenoga jer se odnosi na sve ono što se razmeće postojanom i nepodnošljivo beživotnom formom. Svaki se kamen od oniksa nedodirljive tradicije na kojoj su izgrađeni monumentalni spomenici nacionalizma i patriotizma, kako „velikih”, tako i „malih” naroda” Europe, mora razlomiti do zadnjih krhotina. Jedino posvećeno sredstvo tog postupka rastemeljenja, koje se istodobno zbiva u filozofiji i umjetnostima kazivanja (drama, poezija, proza), ostaje jezik. U formi kaotičnoga pisma jezik se rasprostire u svim preobrazbama radikalne ekscentričnosti pojedinca (pamflet, dnevnik, esej, proza, drama). Granice jezika postaju fluidnima. Uostalom, takve su zbiljske granice europskoga duhovnoga kruga. Jedina stvarna granica prolazi između autentičnosti duhovnoga života i njegove lakrdije. Ovo drugo pripada fenomenologiji kiča. Može ga se pronaći u svim područjima života, od društva, politike do kulture. Kič nije estetski pojam, premda se uobičajeno tako razmatra. Radi se o životno-egzistencijalnome fenomenu nihilizma europske povijesti. Kada velike vrijednosti gube svoju auru i postaju znakovi neutentičnosti svijeta života na djelu je ideologija kiča. I sam jezik svjedoči o toj pojavi u stilskim razdobljima prekomjernosti ornamenta. Smrt istinske duhovne forme najavljuje nadolazak ere nadomjeska (cf. Broch 1977). Granice „Carstva” nisu i, doduše, granice jezika kad je riječ o najmračnijem od svih pojmova za suvremenu politiku i kulturu – o „slavenskoj duši”. Što je to? Kakva je to fantazma? Kakva razorna fikcija ili misterij da se i danas na kraju epohe nacija-država njihovim prelaskom u mreže postimperijalne suverenosti još uvijek poseže za mračnim iskonskim protuotrovom tzv. Europi uma i sklada? I još se uvijek, premda rijetko i s ne baš suvislim objašnjenjem, u povratku elementarnim osjećajima nastoji pronaći preporod i obnova smisla ideje Europe uopće. Posljednji koji bi tu „veliku priču” smatrao spasonosnim lijekom protiv apokalipse Europe i Zapada bio bi Gombrowicz. Pa zašto se onda vraćati nečemu što ima prizvuk povijesnoga ressentimenta ruske duhovne geopolitike od Solovjeva do Šestova, od Dostojevskoga do Solženjicina s religioznim mesijanstvom u novome ruhu? Zar je „slavenska duša” samo i jedino svediva na ruski pravoslavni misticizam, istočnjačku despociju i velikodržavlje (cf. Besançon 2012)? Ponajprije, potrebno je razdvojiti dva pojma koja se u sklopu „slavenska duša” međusobno uključuju i isključuju. Prvi je vezan uz pojam kulturnoga zemljopisa Istočne Europe. On obuhvaća ideju panslavizma kao protutežu pangermanizmu još od 19. stoljeća. Na različite načine oblikovao se i u političkim ideologijama jugoslavenstva u jugoistočnoj Europi, premda s posve drukčijim kulturnim orijentacijama (katolicizam i pravoslavlje, liberalna demokracija i nacionalistički tradicionalizam). Srodnosti u jezičnome smislu povezuju se otuda sa zajedničkim tendencijama u povijesnome razvitku kultura poput poljske, češke, slovačke, ruske, bjeloruske, ukrajinske, srpske, hrvatske, crnogorske, slovenske, makedonske, bugarske. Lingvističko okružje slavenskih jezika uglavnom je homogeno u etničkome smislu, a u prostornome se može objasniti kao preklapajuća topologijska forma života naroda na istočnim rubovima zapadne Europe. Jezik se topologijski reorganizira nakon prodora i proloma osvajačkih pohoda „velikih nacija”. Na taj način postaje zaštitnim znakom identiteta slavenskih naroda. Razlog valja potražiti u tome što se u njegovoj „biti” razotkriva čitav stroj povijesnoga sjećanja. Slavensko se, dakle, danas može jedino još razumjeti iz duha europske „postnacionalne konstelacije”, da se poslužimo izrazom Jürgena Habermasa za odredbu biti suvremene Europe kao projekta nedovršene modernosti (Habermas 1998). Drugi je pojam ono što nedostaje racionalnome poretku tehno-znanosti i logici europskoga povijesnoga napretka. Govor o duši još od Platonova dijaloga Fedon priziva besmrtnost, neuništivost, nepromjenljivost, jednokratnost. Ali i još nešto. Bez toga bi svijet bio uskraćen iskonske blizine svih bića s otvorenošću bitka. Duša je, naime, kako u grčkome, tako i u slavenskim jezicima, oznaka za disanje (psihé i pneuma) i ogledanje, odražavanje biti u pojavi. Poput prirode (fizis) u materijalnome načinu pojavljivanja (hilé), tako se i duša nalazi u svijetu. Ona pripada svakome biću. Biti duševnim čovjekom istodobno znači biti duhovnom osobom i suosjećajnom spram Drugih u njihovoj patnji i sreći. Disanje i ogledanje u Drugome čini dušu pokretačem događaja. Bezdušnost upućuje na hladnu površinu stvari kojima nedostaje životnost. Udahnuti život predmetima znači smjestiti ih u duhovni svijet ljudske egzistencije. Kada se bezdušnost rasprostire uzduž i poprijeko svega što čini ljudski život dostojnim boravka pod zvijezdama iskrsava najčudovišnija forma odnosa u svijetu – ravnodušnost. Ta riječ savršeno svjedoči o praznini ljudskoga srca koje ne osjeća brigu ni za vlastitu dušu niti za dušu Drugoga. Utoliko ravnodušnost nije tek smrt onoga što čini bit etike u doba planetarne tehnike – suosjećanja. Još je čudovišnije to da ravnodušnost sada određuje formu društvene egzistencije čovjeka u narcističkoj kulturi patološki stvorenoga sebstva. Sve ovo valja imati u vidu da ne podlegnemo današnjoj euforiji slavljenja subjekta bez dostojanstva vlastite odgovornosti spram Drugoga. Romantičan prizvuk riječi duša odmah se čini vulgarnim profaniranjem čim se spomene pridjev „slavenska”. To je nešto praiskonsko i divlje, neokaljano i ujedno djevičanski blago. Gotovo u pravilu njome se priziva rituale djevičanskoga žrtvovanja i skupnu osvetu. Čudesan stroj ambivalencije ostaje pritom određen stereotipima pitomoga-divljega Drugoga, egzotične divljine koja se nikad ne može pokoriti racionalnim sredstvima naprosto zato što se ono slavensko određuje negacijom romanskoga i germanskoga, a ne autonomno iz vlastite kulturne projekcije svijeta koji, kao što bi rekao Jacques Derrida, treba doći (l’arrivé) (Derrida 1979). Razlike između duha i duše bjelodane su i kad nije posrijedi tvrdadvojnost kategorijalnoga ranga. Povijest otpočinje s duhom naroda. Filozofijom se u Grka naziva misterij događaja početka zapadnjačke povijesti. U svojim predavanjima o biti duhovne Europe u doba planetarne tehnike kao krize povijesnoga ljudstva, Jan Patočka, češki filozof i disident u totalitarnome poretku komunizma, otvara problem početka i kraja povijesne avanture europskoga obzorja razumijevanja. Što je Europa? Na to pitanje ne može se odgovoriti posezanjem ni za mitskim govorom osjećaja niti svođenjem mišljenja na znanstvenu kalkulaciju predmetnosti u svijetu. Bit se onoga što čini europsku veličinu univerzalnosti naspram svih drugih misaonih formi ne-europskih naroda nalazi u odnosu razlike između duha (logosa) i duše (psyhé). Patočkin pojam brige za dušu na uistinu autentičan način povezuje ono racionalno i ono emocionalno, ono etičko i ono estetsko, ono što je natpovijesno i povijesno (Patočka 2002). Duša se za Platona može misliti samo iz njezine besmrtnosti. A ono što nazivamo duhom pripada carstvu univerzalnih pojmova. Ideje su upravo takve nadvremenske forme. Iskazuju se matematičkim simbolima u geometrijskome redu kojim se predočava svijet. Nitko nikad nije ovu Platonovu sliku mišljenja razvio do savršenstva kao što je to učinio Spinoza u svojoj Etici. Uglavnom, brigom za dušu uspostavlja se duhovna sveza, životno dostojanstvo ljudske egzistencije, jer odanost slobodi nije tek odanost načelima vječne prirode uma, nego ponajprije idejama istine, dobra, pravednosti i ljepote. Dušom se, dakle, u 20. stoljeću filozofijski nisu bavili tek preobraćeni religiozni fundamentalisti. Posve suprotno, promišljanje onoga što dušu čini glavnim pokretačem događanja na rubovima povijesnoga prizorišta nužno nas vraća ishodišnim pitanjima ideje Europe. S onu stranu njezine geopolitičke podjele na Zapad i Istok možda još postoji otvorenost drukčijega smjera mišljenja. Oživjeti brigu za dušu znači otuda radikalno raskrstiti sa svim pogubnim misticizmima barbarogenija s Istoka u liku militantnih preobraćenika i moralista. Kao što se govor o autentičnoj „slavenskoj duši” čini besmislicom ne odveć toliko stranome svakom pozivu za „duhovnom obnovom” u moderno doba poput uskrsnuća mitova o germanskoj rasi gospodara, ruskome slavofilstvu u savezu pravoslavlja (ikone) i carizma (sjekire), raznim pseudo-sagama o vladavini duha iskonske snage protiv prosvjetiteljske europske utopije o vječnome razumu i miru, tako se ujedno ne može poreći da je problem o kojem ovdje govorimo u nečem drugome. Briga za dušu nužno se mora očitovati kao briga za jezik u njegovoj slobodi. Ali ta sloboda ne može zauvijek biti određena negativno kao sloboda od prisile ili sloboda od slijepe nužnosti. Umjesto negativne pozitivnosti ili pozitivne negativnosti stvar se očito može razriješiti drukčijim shvaćanjem onoga što čini bit ideje Europe. Ako to nije „krv i tlo” Zapada ni Istoka, dakle zemljopisna neodređenost granica između Atlantika i Urala, onda se odgovor nalazi u ponovnom promišljanju izvora europstva kao duhovne sudbine. Slavenofilstvo je onoliko romantična i mitska farsa o iskonskome „duhu” sklopa kultura i konfiguracije bliskih i različitih naroda da se u 20. stoljeću pokazalo gotovo u pravilu uzaludnim naporom jedne unaprijed beskorisne utopije. Ima nešto fatalno u tlapnjama o autentičnosti iskona, u toj opsjednutosti arhaičnim i mesijanskim krugom povijesne mahnitosti. Tome nije na stanovit način podlegao ni hrvatski književnik Miroslav Krleža. Njegova nikad dovršena drama-esej-fikcija o biskupu Jurju Križaniću, misionaru i slavenofilu koji poput heretika i naivnoga utopista sanja o bratstvu i zajednici naroda u novoj ekumeni kršćanstva protiv povijesnoga raskola na rimski katolicizam i rusko pravoslavlje, kako je to dao naslutiti u raznim bilješkama i dnevničkim zapisima, alegorijski se odnosila na vrijeme destrukcije Europe „sada” i „ovdje”. Pisao je svojega Križanića u ozračju strahovlade ustaškoga poretka 1942. godine, u sjeni deportacije Srba, Židova, Roma i komunista u koncentracijske logore, među inima i u stravični Jasenovac (Krleža 2002). Nije nipošto slučajno, a nije ni paradoksalno, da se govor o „drugoj Europi”, onoj u znakovima vlastite nemoći i svojevrsne žrtvene uloge između Zapada i Rusije, pronalazi u utopijskome zasnivanju jedne kulturne fantazme. Ona je utoliko više realnom ukoliko je manje simboličkom. Što bi to trebalo značiti? Realne fantazme su prema Jacquesu Lacanu svagda postojeće u rascijepu između traumatskoga Realnoga i onoga što čini sublimno polje djelovanja „Velikoga Drugoga” (Lacan 1990). Ako se jezik strukturira kao ono (kolektivno) nesvjesno, možda je moguće na tom tragu otvoriti problem na sljedeći način. Prostori u zemljopisnoj neodređenosti fiksnih političkih granica, kao što je to upravo slučaj Europe između Atlantika i Urala, nužno postaju ideologijske tvorevine kada se radi o borbi za realnu moć u svijetu. Tek se tada ono što pripada strukturi kolektivnoga duhovnoga sklopa, ne više naroda, već zajedničke sudbine srodnih kultura, pronalazi u „pobratimstvu lica u svemiru”, kako pjeva hrvatski pjesnik Tin Ujević. Riječ je, naravno, o jeziku kao egzistencijalnoj otvorenosti otpora političkoj vladavini središta nad rubom. Nije teško otuda objasniti kako se svaki otpor koji politički završava ratnim porazom naroda s ruba Europe nadomještava kulturnom frustracijom i kompenzacijom za provincijalni položaj. Jezik preuzima u svojem povlačenju iz političke mobilizacije metafizički ton sumorne psihologije ressentimenta. Već je o tome u svojim fragmentima ostavio zapise Friedrich Nietzsche govoreći o Europi kao o pitanju prevrednovanja (moralnih) vrijednosti. U početnim rečenicama svoje interpretacije Nietzscheova mišljenja Heidegger u obrazloženju pojma europskoga nihilizma upućuje na njegovo moderno izvorište u ruskoj književnosti i osobito u Dostojevskoga s poznatom postavkom: „Ako nema Boga, sve je dopušteno” (Heidegger 1998). Govor o „slavenskoj duši” u formi radikalne kritike dvaju vladajućih diskursa o Europi poprima obrise duhovnoga egzila. I kao što Gilles Deleuze kaže da je paradoksalna sudbina nomada da se on ne kreće, jer je prostor njegova djelovanja topologijski prazan, tako se isto može reći i za dvije vrste radikalnoga i subverzivnoga obrata ideje o biti Europe. Gombrowiczev je egzil i bezdomovinstvo nužan izbor vlastite ekscentrične slobode bez kompromisa sa svijetom. Druga je putanja bijega moralno kompromitirana samim činom pristanka suradnje s ideologijsko-političkim poretkom komunizma. Zato se duhovni svijet slobode pojedinca, kao u slučaju Krleže za vrijeme ustaškoga fašističkoga poretka i Titove komunističke vladavine, može nazvati svezom unutarnjega disidenta i skeptičkoga mandarina kraja povijesti. Disidentu je na raspolaganju žustrina srdžbe protiv poretka ogrezloga u zlu bez ikakve ideologije opravdanja osim vjere u nadmoćnu rasu-naciju-kulturu. Mandarin živi u razmaku od vlastitih moralnih promašaja. Nadživljava ga djelo, srozava ga odluka poklonstva pod zlatne skute diktature. Sukob između savjesti i ne-djelovanja trajno obilježava intelektualce u totalitarnim poretcima. Egzil doista više zavarava negoli razotkriva. Biti pisac u egzilu može značiti samo ovo: biti dovoljno daleko od urlika mase i još dalje od zahtjeva forme nacije-države s njezinim konzervativnim institucijama kulture. Ono što je, međutim, ovdje pravim izazovom upravo je u nemogućnosti odredbe bilo čega „pozitivnoga” kad je riječ o diskursu alternativne kritike Europe iz obzorja čiste „slavenske duše”. Ipak, nešto u svemu tome ostaje još uvijek zagonetkom. Najbolje je to formulirao Gombrowicz u Posmrtnoj autobiografiji: „Što je Poljska? To je zemlja između Istoka i Zapada, gdje Europa već prestaje postojati, prijelazna zemlja, gdje se Istok i Zapad uzajamno oslabljuju. Kroz to i zemlja oslabljene forme… Nijedan od velikih potresa europske kulture nije doista preorao Poljsku, ni renesansa, ni vjerske borbe, ni Francuska revolucija, niti industrijska revolucija; ovamo su dopirali samo ublaženi odjeci. (…) Katolicizam? Zemlja je doista u orbiti Rima, ali poljski je katolicizam pasivan, temelji se na strogom pridržavanju katekizma, nikada nije bio stvaralačka suradnja s Crkvom (…). Poljski pisci moga naraštaja općenito su mogli birati između dva puta. Mogli su se ograničiti na poljski teren, ali su tada bili osuđeni na podređenost, ili su mogli aspirirati na europstvo, ali su u tom slučaju bili osuđeni na podređenost, jer je to bilo europstvo iz druge ruke, koje je jedino nastojalo stati uz bok Europi i ponavljati Europu.“ (Gombrowicz 2014: 109). Sve što je ovdje rečeno ima univerzalni karakter fatalnosti. Ali ne pogađa samo „male narode” i njihove mitske projekcije o veličini unutar vlastita jezika koje ne prepoznaje „svijet”. Brutalna je istina navedenoga iskaza u ovome: osuda na „genijalnost” vlastita puta neizbježno vodi u izolaciju od europskoga duhovnoga obzorja. Tko se autistički sklanja u vlastiti oklop od napuhanoga tradicionalizma, nužno stvara frustraciju i agresiju mediokriteta. Ali tko snobovski oponaša već odavno nevjerodostojni put tzv. Europe i njezine kulture, osjeća se poput pokorne posluge u zabačenom provincijskome hotelu. Gombrowicz, doduše, govori o poljskoj književnosti i njezinim zabludama o identitetu. Ali zar na gotovo isti način ne govori i Thomas Bernhard o austrijskome slučaju „trećega puta” koji se nakon poraza nacizma pretvorio u zlokobni savez s katolicizmom i tako proizveo fenomen provincijalne „konzervativne revolucije” s dalekosežnim posljedicama za europski duhovni identitet (cf. Paić 2014a: 383–420)? Nema sumnje da je ono što nazivamo „kulturom” tek nadomjestak za istinski duhovni svijet. To je ustrojeni pogon institucionalne mašinerije. Nerijetko ona sve više služi izvanjskim svrhama, od ideologije do tržišta, a sve manje ima ikakve veze s jezikom mišljenja i umjetnosti. Uostalom, u svim se Gombrowiczevim tekstovima, a ponajviše u Dnevniku, preobrazba duha umjetnosti u zloduh kulture prokazuje kao pobjeda ignorancije i diktature forme. Isto vrijedi i bez obzira s kojim se znakovljem kultura kitila u ceremonijalne svrhe neke druge još brutalnije moći negoli što je to nacionalizam i njemu prirasli poretci političke servilnosti. 3. Ravnodušna gordost, ipak na kraju… Što onda još preostaje od te proklete „slavenske duše”? Sentimentalno putovanje u mračne jazbine jezika? Razotkriće novoga europskoga duhovnoga jedinstva na rubu jednog svijeta u krizi? Priznajmo, mnogi su pisci visokoga modernizma, a Gombrowicz je očigledno paradigmatski slučaj zbog svojeg radikalno-subverzivnoga stava protiv svake idolatrije tradicije i hvalospjeva „malih naroda” iz duha njihove umjetnosti, bili dvostruki agenti-provokatori našeg nimalo utješnoga doba planetarnoga nihilizma. Ako već nisu igrali uloge mesijanskih proroka novoga doba nacije-kulture nakon strahota totalitarne ideologije komunizma u Rusiji poput Aleksandra Solženjicina, onda su bili na ovaj ili onaj način upregnuti u jaram nacionalne kulture. Današnja Europa utvara da je kultura njezina bit postojanja, pa je stoga njezina odanost tržištu opsjena maska ispod koje se ne skriva nikakvo drugo lice. Sve je brutalno jasno i providno. Ono što Zygmunt Bauman kaže za obrat iz modernoga u postmodernoga intelektualca očito vrijedi i za položaj kulture u procijepu Zapada i Istoka. Zakonodavci (jezika) bili su univerzalni proroci i moralisti bez vidljivih rezultata. Njima pripada povijest. Tumači (Zakona) danas su umnoženi partikularisti koji medijski sudjeluju u proizvodnji diskursa u javnome dijalogu (Bauman 1989: 1247–1249). Što je više emocija u javnoj raspravi u kojoj načelno sudjeluju intelektualci kao pisci i njihova interaktivna publika, to je javni razum poprištem truloga kompromisa između dvaju podjednako loših rješenja ove aporije. Prvi je izolacija u vlastito dvorište nacionalne priče, a druga oponašenje šireg europskoga konteksta kao proširenoga nacionalizma s ljudskim licem. Gombrowicz je odličan primjer intelektualca koji u svojem djelovanju zrcali vrline univerzalnoga zakonodavca novoga jezika i partikularnoga tumača Zakona bez postojećega kanona. Prva je pretpostavka govora o „slavenskoj duši”, dakle, da tako nešto uopće ne postoji. Ako postoji, onda je sablast bez identiteta. Na nju više nitko ne može staviti svoj žig, a posebno ne oni fundamentalisti sa svojim krvavim pohvalama iskonu. U Gombrowiczevu „korporalnome obratu” skrnavljenje uzvišenih veličina poljske nacionalne povijesti samo je predložak za destrukciju jednoga univerzalnoga jezika besmisla koji se uspostavio kroz metafiziku privida. U tom pogledu doista je Nietzscheova dijagnoza europskoga nihilizma recept za filozofiju i umjetnost visokoga modernizma. Povratak poniženome tijelu u njegovu „svetome” pravu na nevinost i mahnitost zahtijeva rušenje svih zavjetovanih službenika forme: „Oh! Smrtno sam zaljubljen u tijelo! Tijelo je za mene gotovo odlučujuće.Nijedan duh neće iskupiti tjelesnu ružnoću i fizički neprivlačan čovjek za mene će uvijek spadati u nakaze, pa makar bio i sam Sokrat!… Ah, kako ja trebam to posvećenje kroz tijelo! (…) Moja metafizika postoji zato da bi se kotrljala u tijelo” (Gombrowicz 2014: 309). Druga se pretpostavka govora o „slavenskoj duši” otvara iz pitanja o granicama iskazivosti jezika u njegovoj djelotvornosti suosjećanja s Drugime. Etička perspektiva ovdje nije moralizam. Daleko od toga. Vidjeli smo da svaki moralizam vodi do uzurpacije prava na razliku, pa tako i onaj koji kao u Bendinome slučaju zahtijeva „sveti” francuski jezik za univerzalnost mišljenja u okrilju nadnacionalne Europe. Što je to uopće kraljevstvo emocije u sumornome jeziku slavenstva doli ta avangardna, radikalna i subverzivna gesta rušenja svih čvrstih vrijednosti od koje je satkana povijest beščašća moderne Europe? Zašto danas kada govorimo o krizi Europe i njezinih duhovnih orijentacija, a sve je to u stvari otpočelo nakon dolaska fašizma na vlast 1933. godine, moramo učiniti isto ono što je u ideji htjela europska povijesna avangarda, ali u posve drukčijem smjeru? Ne zaboravimo da su svi prekretni prilozi mišljenju ideje Europe u filozofijskome, političkome i estetskome smislu napisani i izgovoreni 1930- ih godina: Bendini Govori europskoj naciji, Ortega y Gassetovi tekstovi protiv masovne histerije kolektivnih ideologija, Husserlov govor u Beču 1935. godine kao najznačajniji filozofijski pristup krizi ideje europskoga duhovnoga ljudstva, napokon i Krležin predskazujući ogled „Europa danas” iz 1933. godine. U ovom razmatranju o jednoj fantazmi s političkim i kulturnim izvorima pisac Witold Gombrowicz nije izabran da bude nesvodljivim svjedokom sumnje u svrsishodnost obnove moći jezika kao jezgre duhovnoga svijeta koji možda dolazi u drugome liku od onoga koji nam se činio svagda primjerenim. Govor o duhovnim temeljima Europe mora, dakle, proći kroz laboratorij kaosa. Povratak tijelu ne znači otuda veličanje morbidnih i atavističkih obreda poniženih nacija s ruba i njihova ressentimenta. Posve suprotno, upravo je Gombrowicz pravi „poljski” pisac jer je znao „kreativno mrziti svoju domovinu”, kako pojam domoljuba definira Pursewarden, amblematski lik iz četverodjelnoga romana Lawrencea Durrella Aleksandrijski kvartet. Odlika je autentičnoga „domoljuba” u njegovoj avangardističkoj egzistenciji na rubu svijeta, u egzilu i emigraciji, da bude dostojan vlastite slobode kao vjere u ovaj, jedini svijet. Ne treba tražiti drugu Europu tamo gdje je nikad nije bilo. Jer ona nije ukorijenjena u „krvi i tlu”, u formi političko-religioznih institucija nijekanja života. Njezino je mjesto u umu i srcu jednog te istoga tijela. A njemu konačno treba vratiti izgubljeno i žrtvovano dostojanstvo. Nije li vrijeme da se duhovni temelji Europe, možda baš polazeći od tragova Gombrowicza, pronađu u imanenciji radikalne i subverzivne tjelesnosti? To je nešto mnogo uzvišenije od bauljanja po močvarama i podzemlju neke odavno propale „velike priče” o političkome i kulturnome slavenofilstvu, gdje umjesto Platona i matematike pršti krv, sperma i suze onih žrtvovanih na rubu svijeta u ime cezaropapizma s katoličkim ili pravoslavnim križem. Emocije nisu protuotrov hladnome razumu Zapada. One su samo i jedino ono što može biti drukčije i jest Drugo od zatočeništva duha u čistoj formi. Što preostaje jest životnost posve drukčijega života duha koji otpočinje svoj drugi početak s mišlju da je svaka etika žrtvovanja rođen iz ravnodušnosti spram Drugoga. Gombrowicz o tome uvjerljivo zbori: „Zahvalan sam Najvišemu što me izvukao iz Poljske, kada se moja književna situacija počela poboljšavati, i prebacio na američko tlo, u strani jezik, u samoću, u svježinu anonimnosti, u zemlju bogatiju kravama nego umjetnošću. Led ravnodušnosti tako dobro konzervira gordost” (Gombrowicz 2014: 314). U dubini duše naš se sumorni jezik smije svim našim vjerodostojnim zabludama. Bez njih bismo ostali zauvijek zaleđeni u svojoj blaženoj nevinosti. Europa je danas na pola puta prolaza kroz mračnu šumu. A u daljini se ne nazire ništa drugo osim to posvuda isto, ali različito, zasljepljujuće zelenilo. Literatura Anders J., 2013, From the Stacks: ‘Unsentimental Journey’, „New Republic”, ˂http://www.newrepublic.com/article/114017/jaroslaw-anders-reviews-witold- -gombrowiczs-trans-atlantyck˃, 26.07.2014. Baudrillard J., 2008, The Perfect Crime, London–New York. Bauman Z., 1989, Legislators and Interpreters. On Modernity, Postmodernity, and Intellectuals, „American Journal of Sociology” br. 5, god. 94, str. 1247–1249. Benda J., 1933/1993, Discours a la nation européene, Paris. Benjamin W., 1991, Gesammelte Schriften, sv. 7, Frankfurt/M. Besançon A., 2012, Sainte Russie, Paris. Broch H., 1977, Geist und Zeitgeist. Essays zur Kultur der Moderne, Frankfurt/M. Cioran E., 2011a, Dvije vrste društava, prev. V. Popović, C. Noica, „Tvrđa” br. 1–2, str. 147–156. Cioran E., 2011b, Odgovor dalekog prijatelja, prev. L.I. Frana, „Tvrđa” br. 1–2, str. 157–165. Derrida J., 1979, L’écriture et la différence, Paris. Derrida J., 2009, Sveučilište bez uvjeta, prev. G. Vujasninović, „Europski glasnik” br. 14, str. 237–270. Gander H.H., (ur.), 1993, Europa und die Philosophie (Martin Heidegger-Gesellschaft – Schriftenreihe, sv. 2, Frankfurt/M. Goddard M., 2010, Gombrowicz, Polish Modernism, and the Subversion of Form, Indiana. Gombrowicz W., 1981, Ferdydurke, prev. U. Radnović, Beograd. Gombrowicz W., 1988a, Diary, sv. 1, 1953–1956, Evanston. Gombrowicz W., 1988b, Diary, sv. 3, 1961–1966, Evanston. Gombrowicz W., 2004, A Guide to Philosophy in Six Hours and Fifteen Minutes, New Haven–London. Gombrowicz W., 2007, Bakakaj, prev. T. Miletić-Oručević, Zaprešić. Gombrowicz W., 2009, Trans-Atlantik, prev. M. Martić, Zaprešić. Gombrowicz W., 2014, Posmrtna autobiografija, prev. M. Martić, Zaprešić. Mi, s rubova Europe 281 Habermas J., 1998, Die postnationale Konstellation: Politische Essays, Frankfurt/M. Heidegger M., 1987, Einführung in der Metaphysik, Tübingen. Heidegger M., 1998, Nietzsche, sv. 1–2, Stuttgart. Heidegger M., 2007, Unterwegs zur Sprache, Stuttgart. Kowalska M., 2010, I is another/Je est un autre. Gombrowicz and the Polish Question, „Intertext”, ˂http://intertekst.pl/215_artykul.html?jezyk=en˃, 26.07.2014. Krleža M., 2002, Pogovor za dvije drame: Areteja i Jurja Križanića, Zagreb. Lacan J., 1990, Le Séminaire, sv. 11, Les Quatre Concepts fondamentaux de la psychoanalyse, Seuil. Müller J.W., 2006, Julien Benda’s Anti-Passionate Europe, „European Journal of Political Theory” br. 2, god. 5, str. 125–137. Newton A.Z., 1998, „Nothing But Face” – „To Hell with Philosophy”? Witold Gombrowicz, Bruno Schulz and the Scandal of Human Countenance, „Style” br. 2, god. 32, str. 243–260. Paić Ž., 2006a, Moć nepokornostI: Intelektualac i biopolitika, Zagreb. Paić Ž., 2006b, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Zagreb. Paić Ž., 2009, Zemljovidi za lutalice: nomadizam i kaos kraja povijesti, u: Zaokret, Zagreb, str. 178–207. Paić Ž, 2013, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Zagreb. Paić Ž., 2014a, Morbidna arkadija: Thomas Bernhard i uzvišeni stroj jezika, u: Ž. Paić, Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Zagreb, str. 383–420. Paić Ž., 2014b, Osmijeh mrtve nevjeste: Franz Kafka i neljudsko, u: Ž. Paić, Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Zagreb, str. 305–353. Patočka J., 2002, Plato and Europe, Stanford – California. Schmitt C., 1963, Der Begriff des Politischen, Berlin. Sloterdijk P., 2002, Falls Europa erwacht: Gedanken zum Program einer Weltmacht am Ende des Zeitalters ihrer politscher Absence, Frankfurt/M. Sontag S., 2002, Gombrowicz’s Ferdydurke, u: S. Sontag, Where the Stress Falls, London, str. 97–105. Valéry P., 2000, La crise de l’esprit, Paris.

March 10, 2025
Primitivizam

Primitivizam

1. Od iskona tzv. civilizacije, koja je uvijek označavala život u gradskim zdanjima i utvrdama bez obzira je li prostor obitavanja u pustinjskim izbama Timbuktua ili u mitskim krajolicima Atlantide kao svetoga otoka najvišega ljudskoga umijeća potonulog u čudovišnoj katastrofi prije nastanka mračnoga doba Helade, postojala je ona fatalna granica (limes) razdvajanja iza koje se nalaze divlja plemena. Njihov je prostor preživljavanja tajanstvena prašuma ili azurni planinski prijevoji uz nikad viđene praživotinje poput Yetija ili troglavih brontosaura iz košmarnih snova. Grci su ih nazivali barbarima, a nakon što su germanski ratnički narodi razorili Rimsko carstvo s avangardom od Vandala, ovaj je pojam u potpunosti zauzeo mračne komore straha civiliziranoga Zapada od onih koji prebivaju onkraj nesvodive granice. Naravno, nikad ni jedna svjetska civilizacija nije u svojem „čistom“ obliku rezultat svojeg vlastita pročišćenja autentičnoga duha početka kao izvorišta ljepote, istine i uma. Sve su to tlapnje o iskonu kao prapočelu etnosa koji u svojoj suverenosti oblikuje državu i društvo bez natruha postojanja onih Drugih kao barbara/vandala i njihovih plemenskih totema izgrađenih na tabuu incesta i užasu ljudožderstva. Čitati tekstove kulturalnih antropologa o tome poput Divlje misli i Tužnih tropa Claudea Lévy-Straussa znači uranjati u „strukture elementarnoga srodstva“ koje nam uvjerljivo pokazuju da je nastanak civiliziranoga stanja ljudske vrste u povijesti svagda nešto na rubu kontingencije iz jednostavnog razloga što je nužnost barbarstva ono što ne čine nikad „pravi barbari“, već oni koji u ime Boga i rase, Civilizacije i Uma posežu za radikalnim zlom i zatiru sve tragove Drugih proglašujući njihov opstanak kriminalnim i nepoćudnim za razvitak, rekao bi Hegel, povijesti kao svijesti o slobodi. Obrat koji se dogodio s europskim prosvjetiteljstvom, navlastito francuskim, jest početak tzv. kulturaliziranja Zapada u odnosu spram njegove kolonijalno-ekspanzionističke politike osvajanja Drugoga u ime napretka kapitalizma, što znači početka njegova pristupa Drugome kao „plemenitome divljaku“ koji još uvijek živi iskonski i nepomućeno u skladu s idealima prirode onkraj projektiranih granica carstava Zapada. I ovo još uvijek traje sve do danas kroz različite figure postkolonijalnoga oslobađanja od genocida i imperijalizma Europe/SAD-a, unatoč tome što je treće desetljeće 21. stoljeća u znaku „novoga protuprosvjetiteljstva“ i posvemašnjeg zatiranja svih dosega ionako krhkih „politika identiteta“. (v. o tome: Žarko Paić, Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.) 2. Nikad nisam odveć polagao spekulativne pozornosti u teoreme o „propasti Zapada“ od Oswalda Spenglera do postmodernih eklektika i kulturpesimističkih kroničara epohe na izdisaju iako me je nezasluženo pratio glas „apokaliptičara“ zbog analiza rasula svih pojmovno-kategorijalnih sklopova realizirane metafizike u području filozofije, teorije suvremene umjetnosti, političke teorije i medijskih i vizualnih studija. Budući da mišljenje nema nikakve veze s optimizmom ili pesimizmom jer su to relikti dvaju suprotstavljenih shvaćanja povijesti još od sv. Augustina pa sve do Hegela, bezuvjetno valja naglasiti da je pitanje „propasti Zapada“ ono što nadilazi svaku apologiju zakašnjela špenglerizma drugim sredstvima. Stvar nije u najavi kraja metafizike i svih pojmova nastalih nakon nastanka uvjeta mogućnosti tehnosfere kao vladavine kibernetike u trijadi kaosa, entropije i kontingencije u svim područjima života kao računanja-planiranja-konstrukcije. Ne, problem je u tome što je čitav društveni i državni poredak ove sustavne racionalizacije svijeta života postao onaj koji se pojavljuje kao poredak totalnoga primitivizma koji određuje u svojoj goloj pojavnosti sve forme realiziranoga „barbarstva“ kao „vandalizma“. Drugi nisu više onkraj limesa tzv. civilizacije: oni nastanjuju prostore deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja, rekli bi Deleuze i Guattari u Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2 (Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2013. S francuskoga preveo Marko Gregorić). A to znači da je svekolika zapadnjačka civilizacija kao globalno-planetarni Ur-Staat postala carstvo apsolutnoga primitivizma čine razlike između pitomoga i divljeg, okrutnosti i nevinosti, ljepote i ružnoće, središta i ruba, tzv. binarne opreke u horizontu evolucionizma i dijalektičkoga mišljenja postaju naprosto zastarjeli i nedjelotvorni konceptualni alati. Teror, biogenetika i medijska reprezentacija svijeta u kojem gola Moć upravlja svime što jest bez iznimke nema više nikakva iluzionizma, jer liberalni autokrati i autokratski despoti nalaze zajednički jezik u ideji da su samo imperijalne države one koje imaju „prirodno pravo“ na opstanak u svijetu Groβrauma i da su svi Drugi samo vazali ili gospodski Kastor kao iz jedne pjesme Silvija Strahimira Kranjčevića koji mora podviti rep i slušati zapovijedi ako je nakanio preživjeti u „vrlome novom svijetu“. Sve je, dakle, konačno transparentno i više nema razloga za samozavaravanje. Na kraju povijesti konačno dolazi do vjerodostojnosti ono što je Jean Baudrillard u eseju/putopisu Amérique (Amerika) još 1988. godine (Live de Poche, Pariz) zemlju, naciju-državu, tzv. imperij slobode zapadnjačkoga svijeta kao moderne civilizacije nazvao ꟷ primitivnim društvom budućnosti. U toj postavci ne valja vidjeti ništa „francuski“ i s „visoka“ bezobzirno i nadmeno u smislu prezira masovne kulture te svega onog što je pojam „američkoga“ simbolizirao u drugoj polovini 20. stoljeća sve do danas. Daleko od toga. Baudrillard je ispisao istinsku pohvalu duhu simulakruma i simulacije, ideji postmoderne arhitekture i filma, medijskoj konstrukciji stvarnosti kao izbavljenju od svih „primitivizama“ Europe koja je stvorila totalitarne poretke fašizma, nacizma i staljinističkoga komunizma. Zar nije baš Amerika obranila postulate slobode pred najzlogukijim silama razaranja onog što pripada biti zapadnjačke civilizacije nesvodive na materijalno blagostanje i fetiše potrošaštva. Evo tih riječi Baudrillarda koje zaslužuju da ih se posebno istakne: „Amerika nema prošlost poput ostalih primitivnih društava prošlosti. Ona nema „teritorij predaka“ ꟷ ne govorim o zemlji nego u simboličkom terenu ꟷ koji je akumulirao stoljeća značenja i odnjegovao principe istine. Ukratko, Amerika nema korijene nigdje drugdje osim u budućnosti i stoga nije ništa od onoga što si zamisli. Ona je neprestana simulacija. Amerika nema drugog konteksta osim onoga što konkretno jest. S povijesnoga stajališta, Amerika je bestežinska.“ (Jean Baudrillard, „Nakon Utopije: Primitivno društvo budućnosti“, u: Nathan P. Gardels, ur. Na kraju stoljeća: Razmišljanja velikih umova o svom vremenu, Jesenski i Turk-Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1999., str. 207. S engleskoga prevela Gabriela Abramac) 3. A što ako „primitivno društvo budućnosti“ nije više samo američka sudbina „ovdje i sada“, već se rasprostire u svojim bitnim postignućima i zapalostima, reliktima i tragovima, posvuda i nigdje? Što, nadalje, ako prava slika tog i takvog „društva“ koje nadire kroz bizonovo rogovlje na glavi onog ludog šamana QAnona, koji je na Trumpov zapaljiv govor spektakularno uz svoje privrženike krenuo na osvajanje Capitola još prije no što će njegov idol-i-ideal od jednog beskrupuloznoga korporativnog oligarha preuzeti po drugi put sveglobalnu vlast na planetu i otpočeti s neokonzervativnom revolucijom 2.0 još odrješitije i još radikalnije negoli prvi put? Baudrillard je u svojem putopisu Amerika na jednome mjestu kazao da je bit američkoga u tome što je posrijedi dvoje: estetika autoputa i medij filma. Sve je, dakle, već uvijek ofilmljeno kao vožnja danju i noću autoputom koji spaja kontinent slobode i kapitala od Istoka do Zapada mističnom vezom univerzalne demokracije i primitivizma. Uvijek se pritom valja sjetiti kultnoga filma kontrakulture Amerike 1960ih godina, To je nesumnjivo film Easy Rider (Goli u sedlu) iz 1969. godine. Može ga se žanrovski odrediti kao cestovni dramski film. Scenarij su napisali Peter Fonda, Dennis Hopper i Terry Southern, producirao ga je sam Fonda, a režirao Hopper. Fonda i Hopper igraju dvojicu motorista koji putuju američkim jugozapadom i jugom donoseći prihod od posla s prodajom kokaina. Ostali glumci u filmu su Jack Nicholson, Karen Black i Toni Basil. Ovaj film istražuje društveni krajolik, probleme i napetosti između adolescenata u SAD-u tijekom 1960-ih, poput uspona hipi pokreta, upotrebe droga i zajedničkog načina života (seksualne slobode u komunama itd.) U scenama koje prikazuju korištenje marihuane i drugih supstanci korištene su prave droge. Soundtrack je filma fantastičan jer nikad ni u jednom drugome filmu nije na tako upečatljiv način stopljena tadašnja rock & roll glazba s idejom putovanja slobodnih ljudi na motorima Amerikom. Koliko li smo samo puta gledali ovaj film i uživali u glazbi Banda, Birds, Steppenwolfa, Jimmyja Hendrixa, Fraternity of Man, Electric Pruns, Jefferson Airplane, Joe Cockera, Moody Blues… Ono što se gotovo u pravilu izostavlja u tzv. interpretacijama ovog filma nije njegova estetička fascinantnost koja nadilazi sve drugo već viđeno osim možda još Antonionijeva Zabriskie Point. Izostavlja se ili se nedostatno uviđa da Easy Rider nije nikakva puka apologija trijadi američke kontrakulture kroz ideje seksa, droge i rock & rolla. Umjesto toga, film Petera Fonde i Dennisa Hoppera završava upravo s tragičnim slučajem mučkoga ubojstva dvaju motorista na autoputu kojim njih dvojica u rano jutro odlaze svojim Harley Davidsonima prema daljinama drugih gradova i industrijskih krajolika Zapada. No, slijedi ih dvojica južnjačkih bijelih rasista i ekstremnih konzervativaca, niže klase pauperizirana radništva. Nazovimo ih pravim jezikom društvenoga šljama „malih ljudi“ s margine Amerike 1960ih koji ne mogu podnijeti anarhiju i slobodoumlje mladih besposličara, a koji odjeveni u antimodni jeans s oznakama hippy-generacije ostavljaju snažan pečat na mlade djevojke iz provincijskoga južnjačkog svratišta za umorne kamiondžije. Bijes i mržnja usmjerena na dvojicu hippyja može se rezati na ploške. I…vozeći se dalje, praveći osmice na gotovo praznoj cesti za Nowhere, odjednom ih presreće stari kamionet s dvojicom zadriglih hejtera, ispalivši iz sačmarice ubojite metke na Fondu i Hoppera. Goli u sedlu je najgenijalniji umjetnički prikaz onoga što je Amerika jučer, danas i sutra ꟷ to globalno primitivno društvo budućnosti. Njegova istina nije u likovima slobodnjaka Fonde i Hoppera, već u likovima društvenoga šljama sa sačmaricom i ciničnim smijehom pripadnika mase bez obzira nose li oni na glavi bizonove rogove, oligarhijsku sportsku kapu s natpisom privatnoga golf-kluba iz Floride ili već nešto treće što primitivizam kao globalnu društvenu vrlinu srozava do najdubljeg bezdana ovog svijeta. If you want to be a bird It won’t take much To get you up there But when you come down Land on your feet.

March 9, 2025
Paradoksi medijske zbilje

Paradoksi medijske zbilje

Sloboda konstrukcije imaginarnoga svijeta od samih se početaka moderne umjetnosti postavlja na mjesto praznog mjesta božanske transcendencije. Slika se desupstancijalizira, a riječ subjektivira. Veze između slike i riječi više nisu ikonologijski zadane. U prethodnoj ikonocentričnoj paradigmi figura Krista slikovno pokazuje cjelokupni horizont smisla. Ono neprikazivo istodobno je i ono neizrecivo. Obrat spram antropocentričnog iskustva tijela oslobođenog uzvišenosti žrtve od renesanse postaje slika tijela kao anatomskog atlasa organa i njihove vitalističke dekonstrukcije. Riječ prati sliku samo kao utjelovljenje života bez prisila službe Božje. Prva smrt umjetnosti kao iskonskog događaja i svetkovine besmrtnika, smrtnika i Zemlje stoga se zbiva u antropocentrizmu renesanse. S njom se autonomija slike istodobno zbiva i kao autonomija teksta. Umjetnik je poroditelj vidljive riječi tjelesnosti, koja potrebuje svoje uprizorenje u javnome prostoru. To je trenutak nastanka svjetovne zajednice u kojoj umjetnost prikazuje ljepotu života-zajedno. Moderna umjetnost konačno raskida s posljednjom iluzijom transcendentnog u imanenciji (tijela kao svetosti). Sloboda konstrukcije postaje konstruktivna sloboda upisivanja vlastitih (subjektivnih?) dojmova, emocija, doživljaja, opsesija, frustracija u tijelo medijatiziranog svijeta kao univerzalnog teksta. Paradoks je modernoga doba što ono počiva na odvojenosti javnosti i intime. Pounutruje se ono javno da bi ga se učinilo subjektivnim prostorom intervencije. Javna sfera djelovanja umjetnika jest nešto bitno subjektno određeno, svagda iznova u kušnji konstrukcije, nikad više otvoreno bez načelnog pristanka aktera. Paradoks je, dakle, modernoga doba u tome što je vidljivost javnosti kao medijske apsolutne zbilje negativna sloboda subjekta. On ne može ne biti medijski eksponiran zato što je već uvijek ubačen u igru komunikacije s Drugim putem intimnog razračuna sa zajednicom. Ono uzvišeno sada se prebacuje u samo srce pripovjedno-ispovjednog subjekta. U modernoj književnosti paradigmatski slučaj takvog obrata predstavljaju tekstovi Marcela Prousta, a u slikarstvu impresionistički stil. Za razumijevanje takvog semiotičkog obrata slike-riječi nije potrebno okultno znanje niti sekularna tajna moć dešifriranja. Šifre egzistencije, kako je to u svojoj filozofiji egzistencije postavio Karl Jaspers, upućuju neizravno na mogućnost transcendencije spram božanskoga. Riječ je za modernu vizualnu umjetnost živa slika u doba njezine totalne ikonoklastičke avanture. Od Maljeviča, Kandinskoga do Debordovih eksperimentalnih filmova traje proces oslobođenja slike od svih natruha transcendentnoga. ([1] Guy Debord, Complete Cinematic Works: Scripts, Stills, Documents, AK Press, Edinburg, 2003.) Najprije se oslobađa boja, potom površina, da bi u doba medijske umjetnosti tekst kao artikulirani sustav znakova – riječi, informacija, poruka – nadomjestio svaki mogući prazan prostor između uzvišenoga i materijalnoga u strukturi vizualne konstrukcije zbilje. (Peter Weibel, „Das Ende für das ‘Ende der Kunst’: Über den Ikonoklasmus der modernen Kunst“, u: Bruno Latour/Peter Weibel) Prijelaz teksta u hipertekst samo je nužni korak dalje omogućen informacijskom tehnologijom. Interaktivnost slikovnog, tekstualnog i auditivnoga odnosa spram Drugoga, koji uopće nije živi Drugi nego fiktivno i iluzorno tijelo komunikacije, označava zatvorenost mogućnosti nadilaženja medijske zbilje. Ona je istodobno konstruirana i dekonstruirana svojim akterima. Vizualni umjetnik u radu s tekstom i hipertekstom ponaša se kao i svaki tekstopisac. On intervenira u prazninu – ono ikonoklastično ništavilo svijeta kao digitalne ne-zbilje – podarujući joj označitelje i označeno. Semiotika hiperteksta odlučuje o procesu ispisivanja umjetnoga života kao jedinog pravog života umjetnosti u komunikaciji. Taj permanentni proces oslobađanja od i slobode za konstrukciju/dekonstrukciju teksta teoretičar novih medija Lev Manovich smatra golemim dobitkom u igri individualiziranja postmodernoga subjekta. „U postindustrijskome društvu svaki građanin može konstruirati svoj vlastiti poželjni životni stil i ‘izabrati’ svoju ideologiju iz širokog (ali ne i beskonačnog) spektra ponude šansi. /…/ Logika novih medijskih tehnologija odražava tu novu društvenu logiku.“ (Lev Manovich, The Language of New Media, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts, London-New York, 2001., str. 42.) Konstrukcija izbora životnog stila kao ideologije? Upravo je to problem koji zaokuplja suvremenu vizualnu umjetnicu Ivanu Keser u njezinim radovima, akcijama, hapeninzima, medijskome re/prezentiranju svijeta kao prostora-vremena glokalnih opsesija. Što se pokazuje slobodom izbora zahtijeva ustrajno i precizno dekonstruiranje samog djelovanja umjetnosti u javnome prostoru svim raspoloživim medijskim sredstvima. Pritom je pojam javnosti u doba logike novih medija kao odraza „nove društvene logike“ uistinu danas najspornija kategorija suvremenog društvenog angažmana umjetnosti. Javnost je u postindustrijskome društvu disperzirana, demokratizirana i prepuštena korporacijskome sustavu moći odlučivanja. Demokratska igra procedure i korektivna uloga medija kao u neoliberalnome modelu reprodukcije društva postaje ideologijska fraza te nove slobode izbora životnoga stila. Umjetnost koja problematizira koncept javnosti u postindustrijskome društvu stoga nužno mora biti komunikacijska, kritičko-participativna i medijski artikulirana. Ivana Keser izabrala je tekstualnu strategiju kao svoj vizualni prodor s onu stranu slike-riječi-informacije. Trijada slikovnog, jezično-znakovnoga i informacijskoga odgovara stoga umjetničkome djelovanju Ivane Keser kao komunikacijske, kritičko-participativne i medijski artikulirane suvremene umjetnosti. Svako od tri područja intervencije i djelovanja nije izdvojeno i autonomno, nego se u određenom kontekstu preklapa i sinergijski otvara interpretaciji. U sva tri slučaja Ivana Keser dovodi do vidljivosti odnos tijela i teksta tako što tjelesna prisutnost aktera (umjetnice) poništava apstrakciju teksta i konkretnost tijela u jedinstvu komunikacije s Drugim. Slikovnost se odnosi na tiskane medije (novine), jezično-znakovni sustav na problem reprezentacije i interpretacije teksta, a informacijski je problem istodobno preispitivanje smisla tijela u doba tehnologije novih medija. Ivana Keser strogo, precizno i racionalno dekodira paradokse medijske zbilje. U njoj umjetnost su-djeluje čak i onda kad nastoji aktivistički konstruirati utopijske „male priče“ otklona, otpora i subverzije od vladajućeg modela neoliberalne javnosti koja funkcionira kao informacijsko-komunikacijski svijet spektakla kapitala. 1. Depriviranje javnosti: novine kao zajedničko dobro? Ivana Keser bavi se u svojim radovima tiskanim medijima. Novine su moderno sredstvo tekstualne organizacije demokratske javnosti. Stoga su novine središte medijske proizvodnje simboličkog svijeta društva, koje počiva na iluziji slobode od institucionalnog nadzora pojedinca. Od Habermasovih ranih istraživanja strukturalnih promjena koncepta građanske javnosti do Manovichevih analiza jezika novih medija postoji formalno i sadržajno konceptualna razlika samo u tome što javnost u digitalno doba više, strogo govoreći, nije medijski reprezentirana. Posredovanje je u IT sektoru (information technology) neposredno posredovanje utoliko što omogućava korisniku, recipijentu ili čitatelju da interaktivno reagira na informaciju. Umjesto pojma reprezentacije kao ključnog pojma predstavničke demokracije i ključnog pojma teorije suvremene umjetnosti u 90-im godinama XX. stoljeća, za digitalno doba primjeren je pojam imerzije (uronjenosti) događaja bez metafizičke natruhe subjekta koji nekoga ili nešto re/prezentira. (Douglas Kellner, Media Culture, Routledge, London-New York, 1995.) Dok se Habermas, dakle, bavi nastankom pojmova građanske javnosti, građanskog društva i modernih medija, Manovich deterministički hladno konstatira da je jezik novih medija u IT kulturi postindustrijskih društava posredovano-neposredan izraz nove društvene logike. Novine su sredstvo izražavanja modernoga doba. Vjera u argumentacijsku moć modernih medija čini temelj koncepta liberalne demokratske javnosti. Promjena karaktera masovnih medija iz tiskanog oblika do digitalne forme opstojnosti „novina“ nije tek u tome što je dematarijaliziran taktilni odnos s predmetom koje tradicionalne novine imaju za svoje čitatelje. Osnovna je promjena u tome što digitalizacija medija i njihovo prebacivanje na internet stvara mrežu interaktivnih subjekata komunikacije. Ogovaranje i trač postaju deprivirane radnje. One su javne reakcije koje ipak zadržavaju nešto od svoje prethodne faze intimizacije. Interaktivni subjekti kibernetičke demokratske rasprave dogovorno su anonimni i skrivaju se iza, u pravilu, duhovitih „pseudonima“. Ivana Keser preispituje funkciju tradicionalnih modernih medija. Novine su tekst koji ima taktilnu, živu funkciju posredovanja između autora/aktera teksta i njegova anonimnog čitatelja. Kao u Borgesovim novim predgovorima svojim ranim djelima, gdje meštar postmodernog začaravanja tekstom kao univerzalnom semiotikom povijesti svijeta pohvaljuje ulogu čitatelja više negoli pisca, tako se i u radovima Ivane Keser s novinama suočavamo s paradoksom suvremenog doba. Biti medijski zaokupljen tekstom znači istodobno biti sam svoj čitatelj. Autor kao akter simulacije događaja, koji je sam po sebi realniji od same zbilje kao takve, iziskuje prostor hipertrofirane javnosti samo stoga što kroz nju može poslati poruku o perverzijama realnoga svijeta. Bez te medijske mišolovke „javne savjesti“ nije moguće ni realno aktivno i aktivistički djelovati kao suvremeni umjetnik/ca. Aktivizam je u tom samorazumijevanju umjetnosti ono što ju još može jedino opravdati. Estetička dimenzija umjetničkog čina u funkciji je aktivističke. Nešto učiniti, promijeniti tijek događaja, preispitati javnu svijest – sve su to „male priče“ društvene kritike. Otuda je novinski tekst savršeni medij masovne opsesije novostima. Novine proizvode novosti. Kao što u Baudrillardovoj teoriji simulakruma ono zbiljsko ne postoji izvan znakovnog sustava događaja medijske reprodukcije zbilje, tako se može pouzdano kazati da Ivana Keser proizvodi subjektivni privid hiperprodukcije „novosti“. U odsutnosti izvornog događaja svijeta kao glokalnog mjesta nesreće prisutnost medija nadomještava prazninu samog svijeta. Nazivi novina koje Ivana Keser izrađuje, piše, ilustrira, objavljuje, refleksivno su teorijski izvedeni iz njezine primarne spoznajne i idejne orijentacije. Posrijedi je, naravno, socijalno-kritički angažman umjetnice u duhu repolitizacije umjetnosti. (Boris Groys, Topologie der Kunst, C. Hanser, München, 2003. ) Uključenost u ono što je istodobno realno, imaginarno i simbolički dominantno u svijetu post-politike globalizacije vidi se već i po tome što Ivana Keser dekonstruira teorijske pojmove društvenih znanosti i politike kao svoje „vlastite“ (Local-Global, Nothing Personal, Obsessions & Frustrations, Migrants). Umjetničko polje djelovanja u mediju novina uvijek je sklisko područje. Stoga se Ivana Keser ne trudi izraditi tzv. alternativne novine ni tzv. alternativnu javnost koja bi ponavljala isti model direktivne javnosti participativnog građanina kao ideala. Što je ovdje problem? Ništa drugo negoli metoda rada koja nalikuje paragrafičkom dizajnu za druge svrhe. To su bitno deprivirane novine koje nisu „privatne“ novine. Tekst koji rekombinira i producira umjetnica upravo ima funkciju rušenja ideologije privatnosti kao temelja (neo)liberalizma. U ime privatnosti medija reducira se koncept zajedništva i zajedničkog dobra. Novine u privatnom vlasništvu uvijek su pseudo-javno dobro. One su instrumenti korporacijske moći medija, a ne reprezentanti zajedničkog dobra. Upravo je borba za novi pojam zajedničkog dobra nešto bitno komunikacijsko i aktivističko u djelovanju Ivane Keser. To se može ponajbolje pokazati njezinim autonomnim projektom novina Migrants u okviru interdisciplinarnog transmedijalnoga i aktivističkog projekta Motel Ježevo koji je osmislila kustosica Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu Nada Beroš zajedno sa skupinom teoretičara, vizualnih umjetnika i kustosa. Gorući problem globalizacije u samom srcu glokalne hrvatske zbilje pokazao se za Ivanu Keser pravim razlogom dovođenja koncepta intimne repolitizacije umjetnosti do svojih krajnjih granica. Novine su moderno sredstvo paradoksalnog nadzora nad javnošću hiperprodukcijom novosti. One ne re/prezentiraju zbilju, nego je interpretativno dekodiraju time što je proizvode kao realni privid događajnosti u svijetu. Ilegalni migranti u EU i na granicama novog Imperija dovode u pitanje vjerodostojnost smisla demokratske igre liberalizma već time što su ilegalni i migranti iz Trećeg svijeta. Zajedničko dobro otuda nadilazi svaku apologiju privatnog vlasništva, liberalne javnosti i medijske re/prezentacije zbilje koja odgovara tom vladajućem modelu života. Novine to ne omogućuju. Njihova je granica istodobno granica paragrafičkoga i paratekstualnog persifliranja intimne umjetničke produkcije. Tekst umetnut u kontekst novina uvijek je novinski, dakle, medijski predmet interpretacije. On nema mogućnost radikalne preobrazbe same zbilje. Ivana Keser stoga opravdano naziva jedne od svojih novina psihoanalitičkim terminima: opsesije i frustracije. Opsesivno bavljenje novinskim tekstom u već postojećoj i kolažiranoj slici zbilje uvijek je frustrirajući čin. Subjekt je frustracije sam umjetnik zato što je razapet između podjednako loših ili manje dobrih alternativa. Izabrati između hiperprodukcije vijesti bez kritičke mogućnosti spoznajne preradbe informacija i redukcije vijesti na slikovnu fantazmagoriju užasa i nesreće. Posrijedi je stanje apsolutne frustracije koja sebe zna kao takvu. Time se i sam pojam frustriranosti više ne odnosi na nemogućnost ozbiljenja želja, nego na nemogućnost konačnog užitka u djelovanju (lakanovski jouissance). (Slavoj Žižek, Sublime Object of Ideology, Verso, London-New York, 1991.) Prekriveno nago tijelo u kupaonici s novinama posljednji je akt nadilaženja želje kao takve. Tijelo i tekst su apsolutni migranti iz tog shizofrenog svijeta apsolutne novosti. Gdje je sve što jest reducirano na informaciju kao robu, tijelo se (kon)tekstualizira samo kao opsesivni teritorij frustracije. Tijelo nije neposredno „tu“. Ono je medijski proizvod. Pojavljuje se samo kao ilustracija vladavine apstraktnog stroja korporacijskog mehanizma smrti žudnje uopće. Novine su uvijek zastarjelo tijelo moderne žudnje za informacijama. Papir koji prelazi u digitalnu imaterijalnost znakova nije uzrok propadanja, nego ono što transcendentalno omogućuje novine uopće. Uvjet mogućnosti novina jest novost kao nabačaj novovjekovnog svijeta koji se pokazuje lajbnicovski kao perceptio (opažaj) i appetitus (žudnja). Opažamo i žudimo za svijetom medijske re/prezentacije premda unaprijed znamo da je opažaj kao i žudnja frustrirajući element subjekta. On je, naime, uvijek nečime re/prezentiran. Migranti nisu subjekti, već „ljudi bez svojstava“. Svijet nije izvorni horizont smisla i zajedništva, već zrcalo društveno-ekonomsko-političkih perverzija. Gdje je izlaz? U prirodi i zajednici umjetničkog djelovanja? 2. Kritička participacija: performativni krajolici kontemplacije U suradnji s konceptualnim i performativnim umjetnicima Aleksandrom Battistom Ilićem i Tomislavom Gotovcem realiziran je projekt Weekend Art: Hallelujah the Hill. Pozornost je premještana s razine ready mades estetike novinskog medija na pitanje kritičke participacije umjetnosti oko sebe same. Suvremena umjetnost događa se u paradoksalnome svijetu života koji je naizgled visoko estetiziran. Umjetnost je postala sam svijet i život. Razlikovno polje spram događanja-u-svijetu i događanja-života samoga teško je više precizno odrediti. Ivana Keser su-djeluje u radu i životu umjetnosti vlastitim refleksivnim odnosom spram pitanja uvjeta mogućnosti umjetnosti koja se ne želi lažno estetizirati. Drugim riječima, funkcija je kritičke participacije djelovanje koje mora prijeći iz faze izrade i rekombinacije teksta u sam „prirodni“ život društvene okoline. Participacija iziskuje primjereni krajolik kao oblik (scape) spontanosti. Konceptualnost i performativnost radova Ivane Keser u projektu Weekend Art nerazdvojiva je od tjelesne prisutnosti druge dvojice spomenutih umjetnika. Njihov odlazak u „prirodu“ na goru Medvednicu ponad Zagreba svake nedjelje od 1995. godine dokumentiran je velikim brojem fotografija. Prizori su jednostavni. Fotografije su čiste i bez intervencije snimatelja. To su gotovo kontemplativni uradci koji nastoje približiti ozračje jedinstva intelektualnog i spiritualnoga zajedništva u prijateljstvu umjetnika. Ovo nije land art niti se može interpretativno svesti na nekovrsni new age performans bez fizički prisutne javnosti (publike). Problem koji nastoje potaknuti umjetnici nije uopće više problem tzv. ekologijske krize ili nemogućnosti održanja ideje prirode u doba biotehnologijski proizvedene hibridne zbilje svijeta. Daleko od toga. Svaka fotografija niz je dokumentiranih događaja čistoće i predanosti umjetnika prirodi koja se čuva kao i zajedništvo u prijateljstvu. Performans bez publike postaje konceptualni rad čije je jedino sredstvo prikazivanja – fotografija. Živjeti i raditi zajedno pretpostavlja mogućnost duhovne komunikacije. Ona uspijeva u tišini i spokojstvu prirode. Gora ima dimenziju prirodne uzvišenosti. Ono uzvišeno nije u mjestu ili krajoliku, već u stopljenim nagim tijelima duhovnih srodnika. Krajolici poput gore Medvednice samo su simbolička i imaginarna mjesta susreta tijela kao duhovnih – astralnih i kozmičkih – te fizičkih točki komunikacije bez medijskog posredovanja. Tekst koji prati projekt ima karakter bilješki (Aleksandar Battista Ilić) o procesu desubjektiviranja tijela u dijalogu o filmu, književnosti, filozofiji. Samo tijelo postaje ikonoklastični medij re/prezentacije. Prijenos čiste misaone energije kroz svijetleća, tehnomorfno fluorescentna tijela umjetnika rezultat je duboko promišljene akcije. Projekt ima karakter propitivanja sfera (ne)vidljivoga i (ne)prikazivoga. U filozofijskome smislu, međutim, ovdje nije riječ o povratku na postmoderni ontologijski problem uzvišenosti kroz imaterijalnost, kako je to nastojao obrazložiti Jean-François Lyotard 1985. u svojem izložbenom projektu u Centru Georges Pompidou u Parizu nazvanom programatski Immateriaux. (Peter Engelmann, Paris, Kalifornien – Zur Ausstellung „Die Immateriallien“, Documeta, Kassel, 1985.) Povratak uzvišenome u vizualnim umjetnostima kraja XX. stoljeća određuje preispitivanje granica vidljivoga. Slikovnost i izrecivost onog što se događa u tjelesnoj prisutnosti umjetnika u „izložbenom prostoru“ – prirodi, krajoliku, sceni, medijski artikuliranoj javnosti – otvara stari ontologijski problem bitka i vremena kao događaja u „svjetlini“ (Lichtung). (Martin Heidegger, „Zeit und Sein“, u: Zur Sache des Denkens, M. Niemeyer, Tübingen, 1969. Za interpretaciju problematike tijela u performativnoj umjetnosti od 60-ih godina XX. stoljeća do naših dana iz horizonta Heideggerova mišljenja najinstruktivnija je studija Dietera Merscha, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002.) Tijela svijetle kao što misao pročišćena od empirijskih naslaga „stvari“ misli ono biti s onu stranu svih društvenih i životnih očitovanja fizičke prisutnosti. Time je bitno spiritualiziran koncept kritičke participacije suvremene konceptualne i performativne umjetnosti. Weekend Art ne bavi se povratkom prirodi, već ideju kozmičko-društvene prirode čovjeka u doba unakažavanja krajolika i čovjeka uopće uzdiže na rang ontologijskog problema suvremene umjetnosti. Može se pokazati da je ovim radom u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti otvoren glokalni problem eko-spiritualnog odnosa umjetnosti, društva i kulture na najizvorniji način. Mnogi radovi koji se referiraju na koncept prirode (primjerice, Krajolik promjenjivog rizika Dalibora Martinisa ili land art u duhu hamvaševskog pristupa Zemlji kao onom „zelenom“ Ivana Ladislava Galete) svjedoče o svojevrsnom enviromentalističkom obratu (enviromentalistic turn) u djelima i događajima suvremene umjetničke prakse. 3. Zajednica kao umjetničko „djelo“: Community Art Ivana Keser i Aleksandar Battista Ilić u projektu Community Art oživotvorili su ideju neposredne promjene medijski zatvorenog sustava djelovanja na promjeni društvenog okružja. „Male priče“ subverzije mikrofizike moći društva zahtijevaju stvaranje umjetničkih zajednica. No, to nisu ideologijski i estetički zatvorene manihejske sekte istomišljenika (teoretičara, kustosa, aktivista, umjetnika), već mikro-zajednice interaktivnih posrednika prekretnih ideja suvremenog doba. Community Art podsjeća na atmosferu subkulturne gerile kao preostatak utopijske „velike priče“ 68.' u Europi i Americi. Za razliku od situacionističkog odbijanja slikotvornosti i filma shvaćenog kao spektakla reprodukcije kapitala, projekt uključuje tekstualno-govorno posredovanje ideja o promjenama društvene svijesti. Teorijske rasprave sudionika na zadanu temu, okupljanja povodom nekog događaja iz svijeta umjetnosti i politike, iziskuju publiku koja nije amorfna masa niti medijski konstruirani proizvod tzv. demokratske javnosti. Javnost koju potiče taj projekt čine već artikulirani intelektualni govornici većinom bliski ljevičarskim idejama. Zajednica je istodobno umjetnički događaj i otvoreni forum mišljenja. Ona je konstruirani i dekonstruirani prostor mišljenja kao mikro agora s elementima svih dostupnih sredstava medijske umjetnosti (video, film, kibernetička mreža). Krajnji je cilj projekta (kon)tekstualizirati zajednicu interaktivnih sudionika koja je univerzalna time što je lokalna. No, u situaciji postmoderne fragmentacije društva zajednica nije homogena i trajna, nego situacionalna i pragmatična. Kao što se procedure diskursa u postmodernom kontekstu tretiraju pragmatično, a istina se razmatra kontekstualno, tako se umjetničko djelovanje Ivane Keser u suradnji s Aleksandrom Battistom Ilićem u projektu Community Art nadovezuje na prethodno opisane „faze“ istraživanja odnosa umjetnika i zajednice, umjetnika i prirode, umjetnika i medija. Komunikacijski smisao takvog (su)djelovanja na promjeni društvene svijesti nije gotovi proizvod, nego proces preispitivanja paradoksa medijske zbilje. Ivana Keser nije eksplicitna umjetnica vizualne repolitizacije svijeta koji se globalizacijom nalazi u entropijskom stanju ekscentričnosti. Subjekti i akteri, doduše, jesu decentrirani. Ali svijet kojeg vidimo, osjećamo, dotičemo, žudimo, mislimo nije drugo negoli jedinstveni megalit bez boja, površina i dubina. Propitujući kako je moguće interpretirati takav ogoljeni svijet i kako mu slikovno-tekstualno još dati šansu za drugi mogući početak, Ivana Keser izabrala je krhko i fluidno polje označavanja. Tekst i tijelo zahtijevaju uzdignuće iz medijske ideologije „realiteta“. Umjetnica diskurzivno traži pukotine u tom medijskome začaravanju svijeta. Što je ono „realno“ nije problem ove nenametljive i implicitne repolitizacije umjetnosti. Problem je kako ono „realno“ osloboditi od imaginarnog i simboličkoga terora medija kao „zrcalne slike“ perverzne ideologije neoliberalizma koja stvara prave opsesije i frustracije suvremenog čovjeka tako što ga umrtvljuje viškom medijske zbilje. Pitanje koje umjetnica postavlja svojim cjelokupnim radom jedino je pravo pitanje suvremene umjetnosti, a i, usuđujem se kazati, filozofije: „Utječu li mediji na vrijeme, ili vrijeme utječe na medije?“ Odgovor na to pitanje nije moguće dati nikakvim konceptualnim ili performativnim aktom čiste umjetnosti događaja bez refleksije na ono što čini bit vremenitosti u doba medijske umjetnosti. O kakvom je to vremenu još uopće riječ u medijskome svijetu? Događajno ili virtualno vrijeme jest jedino „realno vrijeme“. Tako Paul Virilio i Jean Baudrillard opisuju rezultat tehnologijske promjene značenja vremena u svijetu bez subjekta i supstancije, u svijetu bez slike i bez transcendencije, u svijetu koji više nema dubljeg razloga da se još zove svijetom. Pobjeda realnoga vremena jest poraz povijesnoga vremena u trenutku totalne prevlasti medijskog „svijeta“. Vrijeme nije objektivna kategorija niti subjektivni „doživljaj“. Ima ga i nema ga samo kad ima ili nema događaja koji otvaraju nove perspektive. Ivana Keser opsesivno ispituje temeljne probleme suvremene umjetnosti zato što ih živi i tjelesno-tekstualno misli. Protiv viška realiteta valja se umjetnički izboriti viškom simboličke vrijednosti umjetnosti kontemplativne akcije. Ako ona prijeđe u čisti aktivizam sve je izgubljeno. Izgledi su propušteni. Ali jednokratnost slobode u tom ustrajnome naporu prelaska granica umjetnosti, života i društva zaslužuje više od pasivnog promatranja. Nije li napokon sloboda odustajanja od umjetnosti obilježila avangardu i sve što se kasnije dogodilo nakon što je Marcel Duchamp spokojno igrao šah i bavio se hermetičnim duhovnim disciplinama o granicama vidljivosti i o imaterijalnim tragovima Boga u obezboženom svijetu? Ivana Keser svojim je projektima dotaknula samu meku granicu između vidljivog/prikazivog i (ne)izrecivoga, paradoksalno, baveći se medijskim poluproizvodima globalne civilizacije. Treba li prijeći smetlištem realnoga da bi se udahnuo miris one imaginarne, plotinske purpurne ruže?

March 8, 2025
Između Jeruzalema i Atene

Između Jeruzalema i Atene

Uvod Uz Carla Schmitta i Hannah Arendt, političku filozofiju, mišljenje politike i znanost o politici u 20. stoljeću dalekosežno je obilježio Leo Strauss. Ono što njegov intelektualni položaj čini izazovnim zacijelo je i nešto krajnje prijeporno, ako ne i još danas nedostatno razjašnjeno. Nitko, naime, ne govori o fenomenima sljedbeništva u teoretskome i praktičnome smislu autora vezanih uz Schmitta i Arendt. Zato se čini neprikladnim upućivati na neki tzv. ʺšmitoizamʺ ili ʺarendtizamʺ. No, to ne znači da se njihov utjecaj na razvitak tematskih okružja mišljenja političkoga i politike neprestano ne aktualizira u 21. stoljeću. Ako već nije zamjetno da se u diskursu društveno-humanističkih znanosti spominje ʺštrausizamʺ kao neka vrsta odanosti ideji obnove političke filozofije koju je Leo Strauss afirmirao svojim misaonim djelovanjem u Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj, Americi i Izraelu, onda se ne može poreći kako svjedočimo nizu deklariranih ʺštrausijanacaʺ. Ovo se zbiva ne samo u akademskim okvirima političkoga života SAD-a, već nadasve u prostoru unutarnje i vanjske politike imperija slobode i totalne svjetske moći. Od dolaska Reagana na vlast s neokonzervativnom ideologijom pa do vladavine Busha mlađeg i njegova establišmenta odvija se takav narativ. Sve je doseglo vrhunac kad su neki publicisti ideju rata protiv terora u Afganistanu i Iraku 2001. godine, pripisivali idejnome tvorcu ovog problematičnoga i uistinu kriminalnog projekta, Paulu Wolfowiczu, zamjeniku ministra obrane SAD-a, i još k tome zagovorniku tzv. Straussove ezoterične politike. U polemičkome tonu ovo je otklonio kao hrpu besmislica onaj koji se i sam nalazi na popisu ʺštrausijanacaʺ, slavni američki politolog Francis Fukuyama, autor prijeporne teorije o kraju povijesti. Ipak, on nije nigdje izrijekom osporio da je Strauss svojim filozofijsko-političkim utjecajem do danas ostao zagonetna figura ne samo neokonzervativizma kao ideologije liberalne desnice Amerike, već ponajprije neokrunjenim filozofom-kraljem intelektualne elite suvremene američke politike. (Vidi o tome: Alain Frachon i Daniel Vernet, L’Amérique Messianique – Les guerres des néo conservateurs, Seuil, Pariz, 2004, Anne Norton, Leo Strauss and the Politics of American Empire, Yale University Press, New Haven, 2004, Francis Fukuyama, ʺNasljeđe neokonzervativizmaʺ, u: Žarko Paić, (prir.) Što s intelektualcima? Kritika društva, angažman i spektakl, Litteris, Zagreb, 2020, str. 225-278. S engleskoga preveo Tonči Valentić) Zašto Straussovo političko mišljenje izaziva i danas toliko suprotstavljenih gledišta gotovo u svim pitanjima kojima se bavio? Na prvi pogled uistinu je paradoksalno, gotovo na rubu apsurda, da bi filozof mogao imati gotovo izravan upliv na pravce strategijski osmišljene politike SAD-a, a da sam nije dijelio nikakve praktične savjete svojim učenicima. U ovo šaroliko društvo ne pripadaju samo neokonzervativci, nego i mnogi intelektualci posve drukčijeg ideologijskoga spektra boja. Spomenimo li da je Strauss bio duhovnim mentorom i Allanu Bloomu, autoru teoretskog bestsellera Sumrak američkoga uma iz 1987. godine, te da ga je Gershom Scholem smatrao briljantnim političkim misliocem 20. stoljeća, a isto je mišljenje dijelio i Carl Schmitt, bit će možda jasnija njegova presudna uloga u pokušaju da političku filozofiju uspostavi kao temeljnu kraljevsku moć spoja teorije i praktičnoga umijeća u ljudskome djelovanju. Pritom je dostatno ovdje kazati da se osim hermeneutičkoga čitanja (close reading) klasičnih tekstova grčke filozofije, osobito Platona, Ksenofonta i Aristotela, posvetio proučavanju židovskoga srednjovjekovnog mislioca Majmonida, potom analizi novovjekovnog prirodnog prava u Hobbesa, tumačenju Spinozine kritike religije, kritici pozitivizma i historizma, te iznimno važnim spisima o židovskome pitanju, uz razmišljanja o odnosu religiozne objave i filozofijskome utemeljenju uma u povijesti. Njegove su knjige uzoran primjer učene studioznosti u pristupu, otmjene stilske vještine i jednostavnosti, te umijeća da unutar komentara o nekom naizgled hermetičnome tekstu iz daleke prošlosti uspostavi živi dijalog sa suvremenošću. Čini se da je u tome blizak Martinu Heideggeru. Uostalom, u doba svojeg postdoktorskoga usavršavanja u Freiburgu 1920-ih godina njemu se neskriveno divio. Zabilježena je ona rečenica da je Max Weber, kojeg je Strauss usput visoko cijenio, u usporedbi s Heideggerom nalik ʺsiročetuʺ. (Vidi o tome: Steven B. Smith, ʺLeo Strauss – The Outlines of a Lifeʺ, u: Steven B. Smith, prir. The Cambridge Companion to LEO STRAUSS, Cambridge University Press, Cambridge-New York, 2009, str. 15) Možda je najbolji primjer za Straussov način čitanja tekstova iz antike njegova knjiga O tiraniji iz 1948. godine. U njezino drugo izdanje iz 1968. godine uvršteni su i Ksenofontov spis Hijeront ili o tiraninu, te rasprava rusko-francuskoga filozofa Alexandrea Kojèvea, Tiranija i mudrost. (Leo Strauss, O tiraniji, GZH, 1980. Prijevod Nikica Petrak, Dinko Štambuk i Ksenija Jančin, pogovor Žarko Puhovski) Zlurade primjedbe, pak, kako je Strauss ipak tek puki pisac komentara uz znamenite tekstove iz daleke i bliže prošlosti, a ne izvorni mislilac političkoga i politike u suvremenome svijetu, posve su neopravdane. Razlog leži u time što se u svim njegovim spisima susrećemo s misaonim erosom traganja za istinom na doista navlastit način. Pritom se poput Platona i njegova Sokrata kao alter ega ovo mišljenje pojavljuje između govora protumačenog teksta i onog što iz njegova značenja struji u suvremenosti. Iako za razliku od Waltera Benjamina nije riječ o piscu fragmentarne jezgrovitosti i alegorijske uzvišenosti stila, Straussovo dojmljivo poznavanje tradicije zapadnjačke metafizike od Grka, Židova, skolastike do modernosti ima dodatnu dimenziju vjerodostojnosti. Posrijedi je preciznost mišljenja iskazanog jezikom na granici između racionalnosti i ezoterije. Svako je tumačenje klasičnoga teksta ujedno i oživljavanje tradicije. Ona nikad nije mrtva baština. Sve dok smo uronjeni u njezin duboki smisao bez nakane veličanja bez pokrića ili poreknuća njezine vrijednosti nekritičkom pohvalom posvemašnjem trijumfu modernosti za nas ima nekog izgleda u nadolazećem vremenu. Nije otuda slučajno Strauss odredio zadaću vlastita mišljenja prispodobama dva povijesna grada Zapada od iskona do vječnosti ‒ Jeruzalema i Atene. Ako je Jeruzalem simbol vjere Židova kao izabranoga naroda u objavljeni božanski Zakon, onda je Atena istoznačna s filozofijskim uvidom u bit svijeta polazeći od slobode umnoga razmatranja. Dvije su ideje međusobno suprotstavljene i istovremeno na tajnovit način sukladne. Kako je moguće pomiriti objavljenu vjeru u poslušnost onostranome Bogu s autonomnim mišljenjem kazivanja istine kao traganja za smislom bitka i života? I naposljetku, je li moguće održati odnos između mesijanske ideje pravednosti i slobode kao uvjeta mogućnosti života u zajednici u doba planetarnoga nihilizma kad se čini da je sve postalo banalno, trivijalno i obezvrijeđeno, pa čak i kultura preobražena u spektakl narcizma i jeftinog idolopoklonstva kultovima mase? Životni i intelektualni put pokraj Marburga 20. rujna 1899. Studirao je na sveučilištima u Marburgu, Frankfurtu na Majni, Berlinu i Hamburgu. Pod mentorstvom Ernsta Casirera 1921. godine doktorirao je tezom O epistemologiji u filozofijskome nauku F.H. Jacobija. Već je tada otvorio jedan od svojih temeljnih istraživačkih problema koji zadire u teologiju i politiku. Riječ je, naime, o odnosu između božanske objave i konstrukcije ljudskoga znanja o svijetu. Odlaskom na postdoktorski studij u Freiburg im Breisgau 1922. godine upoznao se s fenomenologijom Edmunda Husserla. Kao što je već kazano, bio je oduševljen njegovim mladim asistentom Heideggerom koji je otvarao posve drukčiji put suvremenoj filozofiji autentičnim pristupom Grcima i novovjekovnim misliocima poput Descartesa, Leibniza i Kanta. Od 1925. do 1932. godine bio je angažiran kao istraživač na Akademiji znanosti o židovstvu (Akademie für Wissenschaft des Judentums) u Berlinu. Baveći se intenzivno Spinozinom kritikom religije 1930. godine objavio je prvu knjigu naslovljenu Spinozina kritika religije kao osnova njegove biblijske znanosti (Religionskritik Spinozas als Grundlage seiner Bibelwissenscahft). U okviru rada unutar ove znanstvene ustanove napisao je između 1928-1932. godine knjigu o židovskome srednjovjekovnom misliocu Majmonidu Filozofija i zakon (Philosophie und Gesetz). U to doba otpočinje s proučavanjem teorija politike i prava, a analiza Hobbesove filozofije politike postat će okvir za sve buduće projekte u području koje ga legitimira kao jednog od vodećih teoretičara politike 20. stoljeća. Nakon instruktivnog prikaza knjige Carla Schmitta Pojam političkoga dolazi do susreta i razmjene ideja između njih. 1932. godine u osvit dolaska Hitlera na vlast u Njemačkoj, da ironija bude potpuna, Schmitt mu piše preporuku za stipendiju Rockfellerove zaklade za društvene znanosti kojom dobija mogućnost da u Parizu proučava srednjovjekovnu židovsku i arapsku filozofiju. Budući pristalica nacističke politike i prava kao što je to bio Schmitt na uistinu je paradoksalan način povezan s najznačajnijim misliocima koji su napustili Njemačku zbog terora, progona i pogroma Židova. Među njima su Benjamin, Strauss i Taubes na paradigmatski način obilježili ono što sam na drugome mjestu imenovao teologijsko-političkim obratom. (Žarko Paić, Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017, str. 219-266.) Nema nikakve dvojbe da je upravo Schmitt idejni začetnik ovog pokušaja da se onkraj granica liberalizma i modernosti uspostavi novi odnos između Boga i države, odnosno religije i politike. Prevladavanjem granica sekularnoga društva s njegovim postulatom premještanja vjere u privatnu sferu čovjeka u građanskome društvu otvara se gorući problem upravo židovskoga identiteta u modernoj državi, a vidjet ćemo kako je to Strauss promislio na uistinu iznimno pronicljiv način. U Parizu je slušao glasovita predavanja o Hegelu koje je držao Kojève. 1934. godine odlazi u London, te u British Museumu nastavlja izučavati Hobbesovu teoriju suverenosti. 1936. godine izlazi mu studija Politička filozofija Thomasa Hobbesa (The Political Philosophy of Thomas Hobbes). Zbog lošeg financijskoga stanja, jer nije dobio profesoru na sveučilištu, odlazi 1937. godine u SAD i postaje profesorom na New School for Social Research, sveučilištu na kojem su predavali ugledni društveni znanstvenici židovskog podrijetla iz Njemačke, izbjeglice i protivnici nacizma. Među inima dostatno je spomenuti Hannu Arendt. To će biti najplodotvornije razdoblje njegova života, okrunjeno prvim izdanjem knjige O tiraniji koja je objavljena 1948. godine. 1949. godine postaje profesor filozofije politike na sveučilištu u Chicagu. Tamo ostaje dva desetljeća s aurom vrhunskog mislioca i profesora političkih znanosti i filozofije. Objavio je tada i neke od svojih najvažnijih knjiga poput Progona i umijeća pisanja (Persecution and the Art of Writing), Prirodno pravo i povijest (Natural Right and History), Što je politička filozofija? (What is Political Philosophy?), Grad i povijest (The City and Man). Umro je 18. listopada 1973. od upale pluća. Ova kronologija života i rada nema gotovo nikakve dramatske okvire nalik životu Benjamina ili Hanne Arendt. No, to ne znači da Strauss nije kao židovski intelektualac proživljavao istu sudbinu upravo onoga o čemu tako upečatljivo piše u knjizi o Progonu i umijeću pisanja. Vjerojatno je to iskustvo čudovišnoga egzila i nemogućnosti povratka svojem ʺizvornome jezikuʺ ponajbolje opisao kao iskustvo gubitka onog što nikad nije niti moglo biti jednoznačnim kulturnim identitetom. Naime, za razliku od mnogih naizgled asimiliranih židovskih mislioca i pisaca u Weimarskoj Njemačkoj, primjerice Adorna koji u knjizi Minima moralia promišlja o sudbini jezika i slobode čovjeka u situaciji egzila iz imaginarne domovine, Strauss je na svoj način vidio da se židovsko pitanje nikad uistinu ne može riješiti ni metafizički niti politički stvaranjem židovske države bez uvida u ono što čini bit židovstva kao takvog ‒ a to je kultura kao religija objavljenog Zakona u formi Tore i Talmuda. Stoga je analiza židovskoga pitanja zapravo ključno mjesto njegova zahtjeva za obnovom političke filozofije kao radikalne kritike njezina preobražaja u modernu ideologiju. Može se opravdano kazati da je Strauss uveo u filozofijsko razumijevanje biti izvora zapadnjačke civilizacije povijesno-epohalni susret mišljenja i vjere u objavljeni Zakon Grka i Židova kao temelj fluidnog identiteta. Tradicija koja ispušta židovsku komponentu u razvitku filozofije kao metafizike od Platona do Hegela i dalje ne može biti vjerodostojnom. Uostalom, to je pred kraj života jasno izveo i Jacques Derrida u svojem predavanju povodom dodjele Benjaminove nagrade 2001. godine. Politička filozofija Blizina Straussa s nekim, od iznimno utjecajnih mislioca 20. stoljeća kao što su Heidgger, Schmitt i Kojève nesumnjivo se ogleda u tome što je u ogledu naslovljenom ʺNapredak ili povratak? Suvremena kriza u zapadnoj civilizacijiʺ (ʺProgress or Return? The Contemporary Crisis in Western Civilizationʺ) ustvrdio da je kako empirijski tako i pojmovno moderna ideja napretka problematična. Zahtjev za povratkom izvorima tradicije u onome ʺpred-modernomeʺ ne smije biti otuda otčitan kao neka vrsta intelektualnoga nazadnjaštva. Naprotiv, posrijedi je preisipitivanje izvorišta Zapada. A to je za Straussa bjelodano u biblijskoj moralnosti i drevnome grčkom racionalizmu. (Leo Strauss, ʺProgress or Return? The Contemporary Crisis in Western Civilizationʺ, u: The Rebirth of Classical Political Rationalism, prir. Thomas Pangle, University of Chicago Press, Chicago, 1989, str. 227-270, vidjeti o tome: Catherine Zuckert, ʺStrauss’s Return to Premodern Thoughtʺ, u: Steven B. Smith, prir. The Cambridge Companion to LEO STRAUSS, Cambridge University Press, Cambridge-New York, 2009, str. 93-118) Dok Heidegger, Schmitt i Kojève vide u modernome društvu znanstveno-tehničkog napretka procese rastuće bezavičajnosti, banalnosti i animalnosti čovjeka posvećenog brizi jedino oko vlastita tijela i njegovih užitaka, Straussova kritika modernosti nastoji osloboditi prostor za očuvanje onog što nadilazi prolaznost povijesnosti. Time je kritika historizma, a to znači implicitno i Nietzschea i Heideggera, motivirana duhovnom krizom Zapada. Paradoksalan projekt koji Strauss predlaže predstavlja nužan povratak tradiciji polazeći od njezina očuvanja i pročišćenja od svih vrsta zloporabe u dnevne svrhe. Čovjek je svagda dvoznačno određen u metafizičkome podrijetlu što ima izravne posljedice za suvremenu situaciju. On je moralno obvezan religioznome poretku koji utemeljuje političke poretke od antike preko srednjega i novog vijeka do modernosti, a ujedno mu je dana mogućnost slobode umnog uvida u bit same povijesno-epohalne ukorijenjenosti u zajednicu od polisa, republike do kozmopolisa. U cjelini, razotkriće političke filozofije pokazuje da je njezina moć u 20. stoljeću, što je po mojem sudu izrazito problematičan stav, u tome da kroz tumačenje tradicije preusmjeri modernost onkraj zapalosti ne samo u tehnički bezdan, već ponajprije u ono što Strauss prepoznaje u drevnome političkom pojmu tiranije kao organizirane vladavine bezakonja i strahovlašća kao što je to nesumnjiva značajka njemačkoga nacizma ‒ poretka zasnovanog na teroru, genocidu nad Židovima i zatiranju slobode i pravednosti uopće. Problematičnost vidim u tome što Strauss za razliku od Heideggera i Schmitta nije podario dijagnozu modernosti s obzirom na problem tehnologiziranja svijeta života. Ono što u njegovoj analizi nedostaje jest upravo taj aspekt horizonta djelovanja znanosti iz njihovih krajnjih tehničkih svrha u proizvođenju onog što Hannah Arendt u Vita activi naziva pojmom homo laboransa. Ne može se politička filozofija pojaviti kao alternativa ovom tehničkome Levijatanu kojeg nikakvo ljudsko subjektiviranje ne može zaustaviti s putanje totalne mobilizacije na planetarnoj razini. U knjizi O tiraniji svjedočimo, ipak, o Straussovu nagnuću da poveže suvremenost s onime što je prohujalo u prošlosti, ali nikad nije u bitnom smislu iščezlo. Usto, uvjeravamo se kako unatoč mogućim prigovorima protiv trans-historizma kakav zagovara, precizno pogađa u samu jezgru problema. Naša politička znanost opsjednuta je vjerovanjem da se ‘vrijednosni sudovi’ ne mogu uključiti u znanstveno razmatranje, a nazvati jedan režim tiranijom znači jasno iskazati ‘vrijednosni sud’. Politički znanstvenik koji prihvaća takav pogled na znanost govorit će o masovnoj državi, o diktaturi, o totalitarizmu, osuđivati sve to. Ali kao politički znanstvenik prisiljen je odbaciti pojam tiranije kao ‘mitski’. (…) Stojimo danas licem u lice s tiranijom koja zahvaljujući ‘osvajanju prirode’, a osobito čovjekove prirode, prijeti da postane što niti jedna prijašnja tiranija nikad nije bila: trajna i sveobuhvatna. Suočeni sa zastrašujućom alternativom da čovjek, ili ljudska misao, moraju biti kolektivizirani ili nemilosrdnim udarcem ili, inače, jednim sporim i ublaženim procesom, prisiljeni smo razmišljati kako da izbjegnemo toj dilemi. (Leo Strauss, O tiraniji, str. 31-32 i 34.) Povratak smislu povijesti, međutim, zahtijeva da se unutar same moderne znanosti iznova pronađe modus vivendi za cjelovito shvaćanje čovjeka bez njegove redukcije na pozitivizam bilo koje vrste. Strauss je, dakle, izrazito antimoderni suvremenik koji modernost shvaća izvan svake ideologije i pozitivizma. Bio je u pravu stoga Fukuyama kad je jasno istaknuo kako Strauss ne samo da nema nikakve veze s miltarnom retorikom američke hegemonije i rata protiv terora u Afganistanu i Iraku, već je na rubu pameti svrstavati ga u mandarine radikalne desnice Amerike na način kojim su ga svojatali korifeji neokonzervativizma. Njegovo odbijanje tiranije u modernome razumijevanju ovog pojma, a to znači izrijekom svakog ideologijski određenog totalitarizma od nacizma, staljinizma do maoizma, pretpostavlja razvijenost liberalnog nauka o vladavini, ali ne i neupitnu vrijednost demokratske teorije bez povratka ishodištima u Platona i Aristotela. Protiv sveprodirućeg trenda omasovljenja obrazovanja njegovim ulančavanjem na razinu prosječnosti i pragmatičnoga učinka na svjetskome tržištu, Strauss je vidio alternativu u klasičnim vrednotama razboritosti i odvažnosti građanina posvećenog najvišim vrijednostima elite protiv srozavanja svih kriterija na mjeru tzv. demokratizacije kulture kao zabave (entertainment). Nije nimalo slučajno da je njegov učenik Allan Bloom nastavio u tom smjeru s radikalnom kritikom modernoga visokog obrazovanja, pokazujući koje su posljedice za demokratsko odlučivanje o slobodi, jednakosti i pravednosti u doba vladavine oligarhijske elite korporativnog kapitalizma bez interesa za javno dobro zajednice. Kako još veličajno i s puno patosa odjekuju riječi Lea Straussa o „humanističkome obrazovanju“ u odnosu na ono što je već toliko daleko odmaklo od razdoblja kada je vjera u jezik i smisao „kulture“ bila istodobno neupitna vjera u klasično razumijevanje svekolike metafizike s njezinim idealom samousavršavanja čovjeka s pomoću filozofije i umjetnosti. Na ove riječi sigurno se ne mogu ʺpalitiʺ ni neokonzervativni intelektualci niti udruženi tabor globalnih populista s Donaldom Trumpom kao savršenom figurom svega onog što je Straussu čudovišno strano i nalik svetogrđu. „Humanističko obrazovanje, koje se sastoji od trajnog općenja s najvećim umovima, jest vježbanje najvišeg oblika skromnosti, da ne kažemo i poniznosti. To je vježbanje odvažnosti: ono što od nas zahtijeva potpun prekid s bukom i metežom, s nepromišljenošću, s niskošću sajma taštine intelektualaca, ali i njihovih neprijatelja. Zahtijeva odvažnost sadržanu u odluci da se prihvaćena gledišta smatra tek mišljenjima ili da se prosječna mišljenja smatra ekstremnim mišljenjima za koja je jednako vjerojatno da su pogrešna kao i za najneobičnija ili najmanje popularna mišljenja. Humanističko obrazovanje je oslobađanje od vulgarnosti. Grci su imali prelijepu riječ za ‘vulgarnost’; nazivali su je apeirokalía, manjak iskustva o lijepome. Humanističko obrazovanje pruža nam iskustvo o lijepome.ʺ (; Leo Strauss, „Što je humanističko obrazovanje?“, Europski glasnik, br. 14/2009., str. 191-197. S engleskoga preveo Goran Vujasinović) Židovsko pitanje Da bismo mogli razumjeti složenost njegova pristupa židovskome pitanju, koje predstavlja po mojem sudu vjerojatno uz Emmanuela Lévinasa i Gershoma Scholema najdublji uvid u rješivu nerješivost ovog filozofijskoga, teologijsko-političkog i kulturnog problema par excellence, osvrnut ćemo se sažeto na Straussov tekst, glasovito predavanje održano 4. veljače 1962. godine pod nazivom ʺZašto ostajemo Židovi: Može li nam židovska vjera i povijest još nešto značiti?ʺ (ʺWhy We Remain Jews: Can Jewish Faith and History Still Speak to Us?ʺ). Isto tako, o ovome svjedoči i drugi gotovo programatski tekst objavljen 1967. godine u američkome časopisu Commentary ʺJeruzalem i Atena: Nekoliko uvodnih razmišljanjaʺ (ʺJerusalem and Athens: Some Introductory Reflectionsʺ). Sam Strauss na početku već u naslovu provokativnog predavanja iskazuje ono što je bilo poznato tek akademskim krugovima koji su čitali njegove knjige iz političke filozofije: da je, naime, židovsko pitanje bilo u središtu njegovih razmišljanja. Anegdota koju pritom objelodanjuje odredila mu je životni stav spram tzv. židovske sudbine. Kao dijete od pet godina u svojem rodnom selu u Njemačkoj po prvi je put u kući svojeg oca vidio izbjeglice koji su nakon pogroma u Carskoj Rusiji privremeno utočište pronašli ovdje na svojem putu za Australiju. Analizirajući pritom poznatu Heineovu izreku kako židovstvo nije religija već nesreća, Strauss pokazuje aporije rješavanja židovskog pitanja u okviru velike prosvjetiteljske ideje napretka i razvitka ljudske svijesti o slobodi unutar europskoga, a to znači i njemačkog, političkog i kulturnog prostora. Naravno, logika je poznata i čini se da je sve otuda samorazumljivo. Asimilacijom u liberalno-demokratski poredak, bez obzira na njemački reakcionarni carski resentiman i prolome antisemitizma od srednjeg vijeka do 20. stoljeća, Židovi se integriraju u građansko društvo i političku državu. No, to se može dogoditi tek na taj način da svoje židovstvo, dakle vjeru, kulturu i svijet života, prakticiraju u prostoru privatnosti. Ne smije se zaboraviti pritom da su tijekom pogroma i progona Židova u Španjolskoj za inkvizitora Torquemade neki najbogatiji Židovi, umjesto da budu protjerani iz ʺsvojeʺ zemlje, odlučili prevjeriti se na kršćanstvo. Taj čin nasilnog preobraćenja jedan je od povijesnih izvora svake politike asimilacije. Strauss podsjeća da je već u ranoj knjizi o Spinozinoj kritici religije pokazao bitne razmjere ovog pitanja kao problema. Spinoza je postavio nerješivo rješenje tako što je u svojem odricanju od židovstva kao religije monoteizma zagovarao svojevrsni panteizam, što znači da je otklanjao Božju onostranost i zagovarao svekoliku prisutnost božanskoga u svijetu. Integracija židovskoga naroda u postojeće zakonske okvire liberalne demokracije u Europi, međutim, značilo je za njega posvemašnje odricanje od židovskoga mesijanstva u teologijskome smislu zbog otvorenosti mogućnosti da se politička sloboda realizira u javnome prostoru djelovanja ne samo za tzv. urođeni narod suverene države, već i za sve koji se kao i Židovi nalaze u situaciji manjine. No, Spinoza je prvi koji je jasno vidio da se židovsko pitanje jedino može riješiti stvaranjem židovske države. Ovaj politički cionizam, međutim, Strauss pozdravlja i ujedno mu pronalazi cijeli niz kritičkih zamjerki. (Leo Strauss, Spinoza’s Critique of Religion, Schocken Books, New York, 1982) Što zapravo Strauss predlaže kao rješenje nakon što je pokazao povijesnu situaciju s politikama asimilacije na tri razine ‒ individualnoj, kolektivnoj kad židovstvo kao religija izabranog naroda postaje tek sektom u modernom sekularnome društvu Europe i SAD-A, te etnička asimilacija koja označava pravo na samoodređenje u svjetlu političkoga cionizma kao stvaranja samostalne židovske države? Odgovor je naizgled paradoksalan. Ne predlaže nikakvo pozitivno rješenje u smislu povratka teokraciji jer bi to bilo natražnjački čin fundamentalizma, a ne liberalne poilitike kojoj je uvijek bio vjeran, kako smo to već izveli. Postavka je njegova da se neki problemi ne mogu riješiti, već se mogu samo postaviti. To je granica političke filozofije uopće. Stoga postaje razvidno da jedino u okviru teologijsko-političkoga obrata, a to znači svezom vjere u objavljeni Zakon i umnim razmatranjem politike, čini se mogućim pomiriti zahtjeve za pravednošću zajednice i slobodom čovjeka kao pojedinca. Drugim riječima, Židovi moraju ostati i postati Židovi u bitnom smislu vlastita židovstva, a ne utopiti se u talionicu modernih nacija koje postoje u sekularnim društvima današnjice. Pred kraj predavanja Strauss kaže da ʺnaša prošlost, naše nasljeđe, naše podrijetlo nije stoga nesreća kako je to govorio Heine…(…) Ali patnja, pak, herojska patnja, patnja koja potječe iz herojskoga čina samoposvećenja čitave nacije nečemu što se može razumjeti kao beskrajno veće od sebe samoga, kao ono beskonačno najviše. Ni jedan Židov ne može učiniti ništa bolje sâm danas negoli da živi u sjećanju na ovu prošlost.ʺ (Leo Strauss, ʺWhy We Remain Jews: Can Jewish Faith and History Still Speak to Us?, u: Jewish Philosophy and the Crisis of Modernity: Essays and Lectures in Modern Jewish Thought, SUNY Press, New York, 1997, str. 323. Ako, dakle, židovstvo nije nesreća, već štrausovski rečeno herojska iluzija, onda iz toga slijedi nešto protu-mesijanski, da, naime, židovski narod jest svjedok nemogućnosti otkupljenja (str. 327). Ovo će biti predmet mnogih kritika židovskih teologa, među kojima izdvajam kanadskog filozofa i teologa Emila Fackenheima koji u predavanju ʺLeo Strauss i moderno židovstvoʺ (ʺLeo Strauss and modern Judaismʺ) objavljen u časopisu Claremont Review of Books, godište IV, br. 4, zima 1985. godine, tvrdi da je takav stav dokaz kako Strauss ne može u potpunosti ispuniti svoj rani zahtjev o svezi i odnosu Jeruzalema i Atene, vjere u objavljeni Zakon i političku filozofiju, bez onoga što mu je svada nedostajalo. To nedostajuće su u svoje mišljenje, doduše na način negativne teologije, unijeli kasni Lévinas i kasni Derrida. Riječ je, naravno, o mesijanstvu kao biti židovstva uopće. Što ostaje od Straussova mišljenja koje povratkom tradiciji ne potkopova temelje modernosti već mu podaruje novu dimenziju življenja onkraj povijesti i s uronjenošću u njezine banalnosti svakodnevice? Ništa više negoli traganje za istinom bez koje je filozofija prazna, ali i usmjerenost na ono istinski dobro u zajedništvu svih bića što čovjeka od teoretskoga bića prepunog vrlina znanja i umijeća dovodi do posljednje tajne i smisla bitka kao života uopće. Mišljenje je taj presudni teologijsko-politički obrat u svijetu s kojim ono nadolazeće poprima obrise slobode bez koje ništa nema smisla. Strauss je u oživljavanju tradicije Grka i Židova našem vremenu čudovišnih povrataka tiranije u svim zamislivim oblicima otvorio prostor slobode kao neugasiva sjaja smislenosti svijeta i kad je horizont zamračen, a izgledi za prevladavanjem krize zapadne civilizacije moralnim obratom nisu više od još jedne herojske iluzije.

March 7, 2025
Može li se razumjeti radikalno zlo?

Može li se razumjeti radikalno zlo?

1. Vjerujemo li mi u fikciju teksta kao neupitnu istinu ili je možda ova vjera još vjerodostojnija kad je riječ o filmskoj slici koja kao u djelima Roberta Rossellinija o životu Sokrata, sv. Augustina, Pascala i Descartesa otvara temeljno ontologijsko pitanje o zbiljskome stanju svijeta? Naime, kasni Rossellini je početkom 1970ih godina snimio niz „didaktično-pedagogijski-angažiranih“ uradaka hoteći pokazati da je njegov odmak od slavne poetike talijanskoga neorealizma posvemašnje napuštanje ideje da je tzv. stvarnost ono što filmska kamera prati u „sadašnjosti“ proturječja između ideologije industrijalizma i pauperizirane modernosti Italije nakon 2. svjetskoga rata. Njegovi su filmovi o filozofima, znanstvenicima i teolozima bili radikalno preokretanje ove sheme jer je nasuprot filmskoj kritici Hollywooda u djelima francuskoga novoga vala (navlastito Godarda) htio otvoriti posve drukčiji problem koji neki nazivaju „povijesnim neorealizmom“. Evo, kako je to sam protumačio opisom njegovih glavnih filmova u kojima se bavi poviješću zapadnjačkoga mišljenja od Sokrata do Descartesa. „Povijesni događaj je povijesni događaj. Ima istu vrijednost kao stablo, leptir ili gljiva. Ja ne biram drvo. Moram uzeti drvo koje je tamo. Ne postoji izbor stabla. Nimalo. U potpunosti odbacujem sve vrste estetskih predrasuda, potpuno, potpuno, potpuno. To je bit. Kada želite o nečemu razgovarati, morate znati stvar. To je bit. Kad dobro poznaješ stvar, možeš reći ono bitno. Kad to ne poznajete dobro, izgubljeni ste usred mnogo stvari koje su impresivne. Pokušavam izraziti ono što mislim da je bitno. Odbijam izvršiti bilo kakav kreativni čin [1974]. Mjesto ovih filmova unutar obrisa onoga što Rossellini smatra ljudskim napretkom, očito je kritički vrednovano krajnje radikalno. Odlomci iz opisa njegovih filmova svjedoče o ovome: Sokrat: Pokazujemo njegovu metodu razvoja logike i inteligencije. [1971.] Sv. Augustin: Prikazujemo čovjeka koji promiče kršćanski način života u teškim vremenima, a ne mislioca i teologa [1972.]. Pascal: Prikazuje nam dramu čovjeka koji razvija znanstvenu misao koja je u sukobu s dogmatizmom njegove duboke religiozne vjere [1972.]. Descartes: Predstavlja pojavu metode u kojoj ljudska misao postaje racionalnija i definitivno se kreće prema dobu tehničkoga i znanstvenog razvoja [1972.]“ (Tag Gallagher, „Roberto Rossellini and Historical Neorealism“, https://www.artforum.com/features/roberto-rossellini-and-historical-neorealism-213452/) Sve ovo spominjem zbog toga što nikad nisam „vjerovao“ u mogućnosti da se filozofijski diskurs može pojaviti kao „slikopisna priča“, jer je već filozofija kao drama contradictio in adjecto, a to ponajbolje svjedoči slučaj Nietzschea i njegova najznačajnija knjiga Tako je govorio Zarathustra, koja nije ni roman, ni drama, ni slikotvorna poezija, već autentično filozofijsko djelo bez presedana u čitavoj povijesti. Rosselinijevi su mi filmovi o Sokratu, sv. Augustinu, Pascalu i Descartesu bili kardinalni promašaj, a gledao sam ih iz znatiželje da vidim do koje granice može ići pokušaj pedagogiziranja u tzv. revolucionarne svrhe nakon Godardovih novovalnih Vertovljevaca. Ovaj moj „zadrti“ pristup ideji da se filozofija može „prepričati“ kao mitsko-religiozne priče i legende ili, pak, da se može dijalogizirati u filmskome mediju ono što iskazuje Platonova Apologija Sokrata ili Pascalove Misli i Descartesove Meditacije o prvoj filozofiji i njegova prepiska s kraljicom Kristinom nije osobni hir nekog metafizičkoga „fundamentalizma“ i to u doba apsolutne vizualizacije života. Ne, posrijedi je temeljno pitanje o razlici između filozofije, umjetnosti i znanosti i njihovim „diskurzivno-slikovnim“ dodirima i raskrižjima unatoč tome što ih pokreće ono isto u razlici: ljubav spram istine i smisla bitka uopće. U tome nije nikakva iznimka ni film njemačke filmske redateljice, izrazito profiliranoga opusa s jasnim feminističkim i angažiranim političkim stavovima, Margarethe von Trotta o Hannah Arendt i njezinoj životno-političkoj sudbini nakon što je nazočila suđenju nacističkome zločincu Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu 1961. godine i izvještavala s njega za The New Yorker. Iz toga je proizašla jedna od najvažnijih knjiga o fenomenu totalitarne fašističke vladavine u 20. stoljeću paradigmatskoga podnaslova ꟷ Izvještaj o banalnosti zla. (v. o tome: Hannah Arendt, Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla, Jesenski i Turk, Zagreb, 2020. S engleskoga prevela Mirjana Paić-Jurinić) Tzv. fakcija kao igrana fikcija koja se u 21. stoljeću ne samo u holivudskim filmskim laboratorijima sna i spektakla promiče kao gotovo vodeći žanr (npr. film Christophera Nolana, Oppenheimer je u tome najbolji primjer estetizacije kaotično-entropijske zbilje ovog posthistorijskoga doba), smjera dokidanju svih dosadašnjih granica između formi kazivanja i mišljenja. Ako uskoro možemo očekivati i da tehnosfera u „liku“ AI filozofira i piše svoje Summe kao sv. Toma Akvinski „protiv pogana i drugih maniheizama“, nije nimalo neočekivano da će i filmsko ostvarenje biti u znaku totalnoga Gesamtkunstwerka u kojem će umjetna stvarnost postati živo bojno polje borbe za istinu kao revizionizam po savjesti. Filozofija kao ni znanost nije umjetnost jer misli u pojmovima i kategorijama. Moožda su ponajbolje to objasnili Deleuze i Guattari u njihovu spisu Što je filozofija? iz 1991. godine kad su kazali da filozofija misli u konceptima, umjetnost u perceptima, a znanost u logičkim funktivima. Ono što ih povezuje u čistoj „ontologijskoj razlici“ jest pojam stvaralaštva kao događaja stalnoga postajanja (devenir). Kreacionizam podaruje duhovnim oblicima života najveću moguću estetičku moć oblikovanja novoga. Zato film o knjizi/procesu protiv Eichmanna s pitanjem o radikalnome zlu s korektnom, i ne više od toga, ulogom Barbare Sukowe kao Hannah Arendt, valja uzeti kao zanimljivu „ilustraciju“ onog što je najteže pitanje suvremene filozofije politike uopće: može li se razumjeti radikalno zlo? 2. Jörg Schöning, filmski kritičar „Der Spiegela“ ovako je početkom 2013. godine ocrtao u svojem afirmativnome prikazu ulogu glavne glumice. „Barbara Sukowa, koja godinama živi u New Yorku, prikazuje Hannah Arendt kao strogu polemičarku kakvu možete doživjeti u legendarnim televizijskim ili radijskim emisijama (s Günterom Gausom i Joachimom Festom, na primjer). U bezbrižnijim prizorima, pak, daje joj upravo onu specifičnu njujoršku lakoumnost, “lakodušnost”, za koju ju je u pismu optužio kritičar Hannah Arendt, veliki židovski intelektualac i autor niz knjiga o kabali i misticizmu, njezin i prijatelj Waltera Benjamina, teolog Gershom Scholem. Sukowa utjelovljuje razmišljanje Hannah Arendt na način koji doista ostavlja bez daha – i to ne zato što pali jednu cigaretu za drugom.“ Ostavit ćemo razlike u pristupu glumi Barbare Sukowe izvan rasprave, jer nije predmet moje analize je li Margarethe von Trotta „pogodila“ s njezinim izborom u psihološko-refleksivni događaj kojim se mišljenje političkoga u Hannah Arendt pokazuje kroz njezinu izvanjsku fiziognomiku oblaka dima od cigareta. Ova strast nije u slučaju spisateljice Izvora totalitarizma i Vita activae bila ništa drukčije iskazana negoli u mnogih modernih pisaca, filozofa i dramskih i filmskih neimara. Bilo je to razdoblje kad se čitav duhovni svijet utapao u zanosnome mirisu i užasu cigaretnoga dima i samo je pitanje tko je više kvantitativno uživao u toj spekulativno-opuštajućoj atmosferi, Sjećam se jedne epizode Hetrichove sjajne TV-emisije „Tri, dva, jedan – kreni!“ u kojoj su sudjelovali filmski redatelj francuskoga novog vala Claude Chabrol i diva Catherine Deneuve s filmolozima i kritičarima Antom Peterlićem i Rankom Munitićem. Diva je zajedno s muškarcima u iznimno zanimljivome i intelektualno zahtjevnome razgovoru „smazala“ čitavu kutiju „Gauloisesa“ i cijeli je studio bio obavijen aurom dima i kinematičke duhovnosti najvišega ranga. Na predavanjima Vanje Sutlića sve se „pušilo“ od vrhunske spekulativnosti u traganju za tajnom povijesnoga mišljenja u dijalogu s Marxom, Nietzscheom i Heideggerom, ali i od dima „Opatije“ i „Filter 57“, da se ne govori o „Milde Sorte“ i „Ambasadoru“. No, u razgovoru s Günterom Gausom na njemačkoj televiziji 26. listopada 1964. godine filozofkinja i politička teoretičarka, koja je godinu prije objavila Eichmanna u Jeruzalemu, stvari su bile toliko dramatski misaono dovedene do krajnjih konzekvencija da je u jednom trenutku palila novu cigaretu, a Gaus ju je diskretno upozorio da joj ova polako dogorijeva u pepeljari. U jednom trenutku baveći se svim aspektima koncepta banalnosti zla izrekla je credo svojeg mišljenja usmjerenoga na objašnjenje onog što je nazvala „radikalnim zlom“: „Ono što je za mene uistinu bitno jest: moram to razumjeti!…Ovo morati-razumjeti, to je već zarana bilo tu.“ Margarethe von Trotta u svojem filmu izabrala je baciti svjetlo ne samo na još jednu sudbinu žene kao prekretne misaone figure 20. stoljeća, kao što je to učinila s filmom o tragičnoj žrtvi Rose Luxemburg iz 1986. godine s istom glumicom Barbarom Sukowom u ulozi središnje političke figure Njemačke revolucije 1919. godine. Film je 1986. dobio nagradu za najbolji njemački igrani film, a nagradu za najbolju glumicu dobila je upravo Sukowa. Naravno, film je izvrstan, a tome posebno pridonosi i njezina sjajna karakterizacija heroine i revolucionarne mučenice bez koje borba za temeljna ljudska prava i prava žene u represivnome sustavu kapitalizma i diktatura nema smisaono opravdanje. Jedno je ipak taj film, a drugo ovaj o Hannah Arendt. Dijeli ih 26 godina i zacijelo nije svejedno u vizualnim i diskurzivnim aspektima govoriti o njiihovim bitnim razlikama i gledateljskoj recepciji. Filmovi von Trotte su filmovi čiste repolitizacije umjetnosti, a to znači da je njihova umjetnička autonomnost uvijek na kraju „žrtvovana“ ideji političke emancipacije ili, pak, težnji za promjenom javne svijesti o događaju o kojem film „pripovijeda“. Nije teško razabrati da je film o Rosi Luxemburg nužno već mesijansko-politički dramatičniji jer Sukowa igra osobu koja je zajedno s Karlom Liebknechtom javno pogubljena nakon poraza socijalističke revolucije nakon kraja I. svjetskoga rata. Žrtvovanje i mučeništvo u stvarnosti podaruju filmu kao fikciji sublimnu moć kao dodatak estetičkoga viška emocionalnosti, iako je posrijedi rekonstrukcija života i smrti teoretičarke komunističkoga obrata kapitalizma. Usto, von Trotta je ovaj film snimila samo tri godine prije pada Berlinskoga zida, pa je kontekst njegove auratičnosti posve drukčiji od analitički „hladne“ postavljenosti Hannah Arendt u srž zbivanja 2012. godine, kad je već „velika priča“ o povratku totalitarizma u liberalni svijet post-ideologija postao samorazumljiv u osjećaju ravnodušnosti spram „buđenja vampira“ fašističkoga ressentimenta u okružju vladavine globalnoga društva spektakla. Ono što, međutim, valja ubrojiti u velike vrline von Trottina bavljenja novim čitanjem mogućnosti kinematiziranja političkoga mišljenja Hannah Arendt je njezino razračunavanje s idejama latentne psihopatologije Moći i to iz pozicije beskompromisnoga subjekta/aktera žene kao radikalno Drugoga. U slučaju filma o Rosi Luxemburg jezgra filmskoga događaja jest revolucija i stratište, dok je u slučaju filma o Hannah Arendt posrijedi tipična američka sudsko-istražiteljska analiza krivnje i shvaćanja psiho-strukture osobnosti samoga krvnika kroz sudbinu filozofkinje kao autentične slobodne žene koja u svim svojim odlukama pokazuje istodobno hrabrost i ranjivost, plemenitost i ustrajnost u vođenju vlastita života kao vita contemplativae. Nije, dakle, Barbara Sukowa unatoč svemu glavni lik ovog filma, njegov „krunski subjekt“ vizualizacije i refleksivne povijesti razumijevanja „radikalnoga zla“, već da ono dijaboličko u samome zlu bude dovedeno do krajnjih granica negativne sublimacije, to je onaj kojeg u filmu zapravo i nema osim kao dokumentarne činjenice. Ali bez njega kao „odsutnoga zla“ ne bi bilo ni čitave ove priče o čudovišnoj banalnosti industrijalizirane moderne tehnologije apsolutnoga zločina u plinskim komorama nad Židovima i drugim narodima kao žrtvama nacističkoga genocida. To je, naravno, sâm izvršitelj i nalogbodavac „konačnoga rješenja“ ꟷ Adolf Eichmann. No, je li utjelovljeno dijaboličko ili radikalno zlo u slučaju nacističkoga izvršitelja Hitlerove ideologije zatiranja židovstva svim sredstvima uopće ono „ljudsko-suvviše-ljudsko“ ili možda nadilazi njegove granice? 3. Na sadržajnoj razini, film Margarethe von Trotta može se „prepričati“ ovako. Na početku filma, Adolf Eichmann je uhvaćen u Argentini. Doznaje se da je tamo pobjegao s krivotvorenim papirima. Hannah Arendt, sada profesorica u New Yorku, dobrovoljno se javlja pisati o suđenju za The New Yorker i dobiva taj zadatak. Promatrajući suđenje, impresionirana je koliko je Eichmann običan i prosječan. Očekivala je nekog strašnog, čudovište, a on to nije. U razgovoru u kafeu u kojem se spominje priča o Faustu kaže se da Eichmann ni na koji način nije Mefisto. Vrativši se u New York, Arendt mora pregledati ogromne hrpe transkripata. Njezin suprug ima aneurizmu na mozgu, skoro je na samrti, zbog čega ona dodatno odgađa pisanje knjige. Ona se i dalje bori s time kako je Eichmann svoje ponašanje racionalizirao floskulama o birokratskoj lojalnosti, te da je samo radio svoj posao. Kad je knjiga Eichmann u Jeruzalemu konačno objavljena, odmah je izazvala silnu kontroverzu, što je rezultiralo ljutitim telefonskim pozivima i svađom s njezinim starim prijateljem, Hansom Jonasom, koji je kao i Hannah bio učenik Martina Heideggera, najvećeg mislioca 20. stoljeća i u političkome smislu nesumnjivo nakon svega što sam i sâm pisao o njegovu „slučaju“ blizak ideologiji antisemitizma i nacističkome pokretu sa svim dodatnim razlikama u shvaćanju sudbine njemačkoga naroda u pokušaju prevladavanja zapadnjačke metafizike. (v. Žarko Paić, „Metapolitics and Evil: Heidegger’s „Spiritual Nazism“, u: The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control, Palgrave Macmillan, Cham, 2022., str. 67-103) U noćnome izlasku u grad sa svojom prijateljicom, spisateljicom Mary McCarthy, Hannah Arendt objašnjava da je njezina glavna nakana knjige pogrešno shvaćena, a njezini kritičari koji je optužuju da “brani” Eichmanna nisu zapravo ni pročitali njezino djelo. McCarthy otvara temu ljubavne veze Arendt u studentsko doba s filozofom Martinom Heideggerom, koji je surađivao s nacistima. Mnogi kolege i bivši prijatelji počinju je napadno izbjegavati nakon knjige o Eichmannu. Usput, o tome sam napisao ogled koji u detalje pokazuje da je čitava priča bila za nju nesvodivo ljudski razočaravajuća i bolna, osobito nakon idejnoga i životnog razlaza s mnogim uglednim židovskim intelektualcima u Americi i svijetu. Polemika koju je pritom imala sa Gershomom Scholemom toliko je upečatljiva da zaslužuje zasebnu knjigu o sporu između političkoga univerzalizma i partikularizma, jer joj je Scholem napisao da je izdala ljubav spram židovskoga naroda, a ona uzvratila da je dužnost mislioca i intelektualca u mračnim vremenima braniti dostojanstvo istine onkraj svih zahtjeva „ljubavi“ spram domovine, nacije-države, totema i tabua kolektivizma. (v. Žarko Paić, „Hannah Arendt i židovsko pitanje: Između kozmopolitizma i cionizma“, u: Nemezis: Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022., str. 297-308) Film završava govorom koji ona drži pred skupinom studenata, u kojem kaže da je ovo suđenje bilo o novoj vrsti zločina koji prije nije postojao. Sud je Eichmanna morao definirati kao čovjeka kojem se sudi za njegova djela. Nije se sudilo sustavu ili ideologiji, već samo čovjeku. Ali Eichmann je bio čovjek koji se odrekao svih kvaliteta osobnosti, pokazujući tako da veliko zlo ne čini “nitko” bez motiva ili namjere osim da bespogovorno, bez razmišljanja, slijedi naredbe. To je ono što ona naziva “banalnošću zla”. Film je to, dakle, koji prikazuje Hannah Arendt u jednom od ključnih trenutaka njezina života i karijere, te također prikazuje portrete drugih istaknutih intelektualaca, uključujući filozofa Martina Heideggera, spisateljicu Mary McCarthy i urednika The New Yorkera Williama Shawna. 4. Knjiga o Eichmannu je ključ svega što se događa u ovome filmu i oko pokušaja da se pronađu neki posebni razlozi, kažimo to sartrovski, “životne avanture“ najznačajnije političke teoretičarke 20. stoljeća uz, naravno, onog tko je bio kao i Heidegger posve blizak nacizmu ꟷ Carla Schmitta. Čitati ovu knjigu nužno je da bismo mogli shvatiti zašto je Hannah Arendt doživjela ono što je nazvala nerazumijevanjem onoga što je mislila o „banalnosti zla“ i što je, naposljetku, izvela u prethodnoj knjizi bez koje ne možemo baš ništa razumjeti oko pojma totalitarizma, antisemitizma i nacističke ideologije „krvi i tla“. Riječ je, dakako, o knjizi Izvori totalitarizma (Disput, Zagreb, 2015. S engleskoga prevela Mirjana Paić-Jurinić) Pa, zavirimo onda na početak knjige o „banalnosti zla“ i to u prvo poglavlje „Dom pravde“ u kojem se opisuje proces protiv Eichmanna u Jeruzalemu 1961. godine. Ondje čitamo da se suđenje organiziralo „kao spektakl“ da bi tvorac židovske države Izrael Ben-Gurion dobio svoju zadovoljštinu kao „nevidljivi redatelj rasprave“, koji u sudnici govori „kroz Gideona Hausnera, javnog tužitelja, a koji, predstavljajući vladu, čini doista sve što može kako bi poslušao gospodara.“ (str. 12-13.) Već je ovo bilo dostatno da je se optuži kao ciničnu zagovornicu antižidovstva, a kamoli kad malo kasnije tvrdi kako je ovaj proces nacističkome zločincu bio spektakularan i „senzacionalan kao Nürnberški procesi, s time da je sada „tragedija Židovstva u cjelini glavna tema…i to „zato što mi ne pravimo etničke razlike“. (str. 14.)No, Arendt izričito pokazuje da se u Nürnbergu nije sud bavio židovskom tragedijom samo zato „što ondje nije bilo Eichmanna“. Problem sa suđenjem upravo čovjeku koji je sinonim za Auschwitz i Holokaust jest što je sudac kao produžena ruka Ben-Guriona ili oca-utemeljitelja države Izrael iz duha cionizma, kako to kaže Arendt, „poput gotovo svih u Izraelu, smatrao da pravdu Židovima može donijeti jedino židovski sud te da je na Židovima suditi njihovim neprijateljima. Odatle gotovo opća odbojnost u Izraelu na sam spomen međunarodnog suda koji bi sudio Eichmannu, ne za zločine „protiv židovskoga naroda“, nego za zločine protiv čovječanstva počinjene nad židovskim narodom. Odatle ono čudno hvalisanje „Mi ne pravimo etničke razlike“, koje je manje čudno zvučalo u Izraelu, gdje rabinski zakon uređuje osobni status židovskih građana, a čiji je ishod da se Židov ne smije oženiti nežidovkom. (…) Kakvi god bili razlozi, bilo je zacijelo nečega zapanjujućeg u naivnosti kojom je tužitelj denuncirao sramotne nürnberške zakone iz 1935., koji su zabranjivali mješovite brakove i spolne odnose između Židova i Nijemaca.“ (str. 14. i 15.) Ako je neporecivo da von Trotta snima film o autorici Izvora totalitarizma i Eichmanna u Jeruzalemu kao spoj dokumentarne fikcije i slobodnih razmišljanja u kojima figura Hannah Arendt kroz Barbaru Sukowu „progovara“ kao misliteljica upravo pokušaja razumijevanja onog što je temeljni filozofijski problem još od Schellingove rasprave o biti slobode iz 1809. godine (Philosophische Untersuchungen über das Wesen der menschlichen Freiheit, F. Meiner, Hamburg, 1997.), onda je njezin odgovor da bez totalitarizma u 20. stoljeću ne bismo uopće ništa znali o radikalnoj naravi zla. Kako ta izričito „antropologijska“ teza iz njezina mišljenja političkoga i politike zvuči kad je izgovorena u filmu na jednom seminaru u New Yorku u okviru njezinih predavanja? Čini mi se da je to isti „kardinalni promašaj“ kao i u filmovima Rossellinija o Sokratu, sv. Augustinu, Pascalu i Descartesu. Zvuči, dakle, onako kako teze zvuče na filmu koliko god on bio čak i možda eksperimentalan kao što je to film francuskoga neomarksističkog i neoavangardnog teoretičara i umjetnika Guya Deborda, Društvo spektakla (La société du spectacle iz 1973. godine) u kojem slušamo ono isto što čitamo u knjizi istoimenoga naslova. Još jednom: problem koji je postavila u filozofijskome mišljenju u razračunavanju s „radikalnim zlom“ upravo Hannah Arendt jest čudovišno samorazumljiv. Otuda njezin odgovor da je posrijedi tehnološka sveza užasa i navike na njegovo izvršenje u svakodnevici kao pitanje eksterminacije Drugih dovodi do toga da nije problem u banalnosti zla kojeg je subjekt upravo Adolf Eichmann, nego u tome što je taj subjekt rezultat desubjektiviranja ili pretvaranja u ono što je po mojem shvaćanju „povratka totalitarizma“ u 21. stoljeću moguće „razumjeti“ obratom slavne formule Freudove psihoanalize. Kao što je poznato, njegovo je programatsko stajalište ipak na kraju bila vjera u konačnu pobjedu dobra nad zlom, uma nad nesvjesnim, prosvjetiteljstva nad silama reakcionarstva u povijesti čiji je najzloćudniji izdanak bio antisemitski genocid nacista u ime arijevske rase. Freud to formulira ovako: gdje je bilo ono, treba doći Ja (Wo Es war soll Ich werden). Moj je obrat u samoj biti psihoanalize kao rezultata prosvjetiteljstva drugim sredstvima ovaj: gdje je bilo ja, treba doći Ono (Wo Ich war soll Es werden). Što to drugo znači negoli da je „antropologijski“ odgovor na pitanje o izvorima zla još zagonetniji od svekolike potrage za „izvorima totalitarizma“ koji se kroz „banalnost zla“ razumije ne više kao „ništavnost“, već kao „opća ravnodušnost“ na patnje Drugih. Hannah Arendt ovo je nastojala radikalno-kritički izvesti iz Kantove etičko-političke pozicije univerzalizma i kozmopolitizma. I zato joj je svaki oblik cionizma i prozivanja od Scholema i drugih da „dovoljno ne ljubi židovski narod“ bio najveća moguća blasfemija istine i slobode čovjeka kao egzistencijalnoga slučaja bezuvjetne odgovornosti za praktično djelovanje u borbi protiv zla. Njezino bezdomovinstvo, njezina strastvena odanost načelima univerzalne slobode koju, ipak naposljetku, ovaj film podaruje tzv. suvremenome gledatelju u 21. stoljeću kao repolitiziranu dramu odluke o vlastitome životu na putu razumijevanja zla, možda valja razumjeti i kao ono što film ne može nikad učiniti, iako je Gilles Deleuze bio uvjeren da bi Jean-Luc Godard da mu se prohtjelo mogao bez po muke snimiti film i o Kantovoj Kritici čistoga uma. Što film ne može ako je njegova paradoksalna zadaća da je posrijedi medij mišljenja u slikama događaja? Ne može misliti mišljenje koje postavlja pitanje kako ga je upravo Učitelj mišljenja Hannah Arendt, prijeporni i nesvodivi Martin Heidegger u tri kratka pokušaja i to na različitim mjestima kroz godine predavanja o Nietzscheu, Schellingu i Hölderlinu dospio do toga da je zlo sagledao ne u „moralnim“ solucijama kao ono što je suprotno od dobra, već u nadilaženju čitave strukture zapadnjačke metafizike kao onto-teo-logike, jer je podrijetlo zla onkraj granica „ljudskoga-suviše-ljudskoga“. Zbog toga je uistinu pitanje može li se razumjeti radikalno zlo polazeći samo od toliko čudovišne, ali istodobno krajnje primjerene postavke, da je banalnost ono što zjapi iz njegove apsolutne praznine?

March 6, 2025
Zakašnjelost

Zakašnjelost

1. Ove rečenice iz Nietzscheova djela Menschliches, Allzumenschliches toliko su savršeni uvid u bit glazbe onog što je odavno minulo i ostavilo za sobom ljepotu i uzvišenost nepomućena sjaja. Poslušajmo ih. ʺGlazba niče poput posljednje biljke. Štoviše, glazba kadšto zvuči poput jezika nekog potonuloga stoljeća u jednom začudnome i novome svijetu, te dolazi prekasno. Tek u umjetnosti nizozemskih glazbenika duša kršćanskoga srednjeg vijeka pronašla je svoj pravi izraz. Tek u Händelovoj glazbi odjeknulo je ono najbolje od duše Luthera i njegovih suradnika, veliki židovsko-herojski potez koji je stvorio čitav pokret reformacije, Tek se Mozart odužio u zvučnome zlatu stoljeću Luisa XIV. i umjetnosti Racinea i Claudea Lorraina. Tek u glazbi Beethovena i Rossinija ispjevalo se XVIII. stoljeće, vijek sanjarenja, razorenih ideala i prolazne srećeʺ (Friedrich Nietzsche, Menschliches, Allzumenschliches, KSA, 2 sv. 9, W. de Gruyter, München/Berlin/New York, 1980., str. 171. ) „Potonulo stoljeće“, „vijek sanjarenja i prolazne sreće“ ꟷ sve je to već na putu da bude zauvijek arhivirano u neki dematerijalizirani čip naše tercijarne retencije. Čovjek ovog mahnito vrtoglavog vremena može samo reći da slušajući zvukove prohujalih epoha kao baš te 18. stoljeća koja se dovršila u glazbi Beethovena i Rossinija tek u 19. stoljeću ima osjećaj da se stapa s nečim što mu više i ne pripada jer mu je istodobno fascinantno i neprispodobivo poput venecijanskoga zrcala u post-Bauhaus novogradnji. Glazba je očito jedina forma umjetnosti koja poput Hölderlinovih stihova uvijek dolazi sa zakašnjenjem. Ne postoji, naime, mogućnost da s posvemašnjom izvjesnošću ustvrdimo kako baš ta-i-ta glazba odgovora onome što Nijemci sa Spenglerom i Jaspersom nazivaju duh vremena (Zeitgeist). Razlog leži u nematerijalnoj fluidnosti zvukova-tonova-melodije koju glazba proizvodi za razliku od slikovnih umjetnosti i književnosti (poezije i drame). Od glazbe ništa ne preostaje iz prošlosti, sadašnjost joj je trenutačna prolaznost, a budućnost ovjekovječenje onog što spaja sretan trenutak (kairos) i nestanak svekolike zbilje (apokalipsa). Tajna ove bezvremene suvremenosti i neizrecive zakašnjelosti glazbe prethodnih epoha u ovom vremenu prazne aktualnosti počiva u razlici između muzike i glazbe. U mojoj knjizi Čemu glazba? (Litteris, 2025.) ta se razlika shvaća gotovo nalik oštrom Heideggerovu razlikovanju između bitka i bića kako je to uveo s pojmom ontologijske diferencije u najznačajnijem filozofijskome djelu 20. stoljeća Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine. Muzika je uvjet mogućnosti glazbe, jer je nadahnuće i događaj nastanka glasa bez kojeg nema žive poezije kao nastavka glasa drugim sredstvima. Ovo razlikovanje u hrvatskome jeziku predstavlja iznimnu misaonu mogućnost koja je dana još i u razlikovanju povijesti i historije. Kao što je muzika ono sublimno i neizrecivo, tako je i povijest ono što pripada događaju osmišljavanja bitka i vremena, dok se historija „zamrznula“ u pozitivnome znanju o onome što se već zbilo u povijesti. Muzika muzicira kao što filozof filozofira, pjesnik pjeva, govornik govori, sloboda sloboduje i vrijeme (se) vremenuje. Zašto je, dakle, glazba uvijek nužno zakašnjela i u svojoj suvremenosti pripada ovjekovječenoj budućnosti nadolazeće kozmičke epohe koja dolazi u znakovima totalne buke i kakofonije, redundancije i ponavljanja čiste mahnitosti onog što je kaotično u samoj biti događaja? 2. Nema onoga tko već nije za svoje vrijeme i njegove simbole kazao da je „prije bilo bolje“ i da je u pravu bio Konfucije kad je kazao da je država onoliko loša koliko je loša glazba koja se svira i sluša u njoj. No, nemojmo zaboraviti da je ovo naše vrijeme nesumnjivo najsloženije i najslobodnije u izboru glazbe po želji slušatelja i to posvuda i nigdje zahvaljujući demokratski proizvedenim medijima koji omogućuju užitak masovne i elitne publike. Zdrav razum pokazuje da se glazba ne razvija u vremenu, osim što je uvijek sukladna proizvodnji glazbala i zvukova-tonova-melodije prema zahtjevima tehnoloških inovacija. Nikad ne bismo bilo zadivljeni sjajnom orkestracijom i sublimnim zvukom pop-rock pjesme sastava Procol Harum naslovljene „A Whiter Shade od Pale“ iz 1967. godine bez sintetičkih orgulja koje su upravo obilježile kraj 1960ih svojim metafizičkim otajstvom čak i u nekim izvedbama žestokog rock & rolla. Isto vrijedi i za zvuk saksofona koji umjesto svoje zadane uloge u stvaranju opuštene melankolije u jazz-swing orkestrima u zamračenim odajama noćnih klubova već kasnih 1970ih godina postaje nezaobilazan dekor vedrine i tjeskobe u glazbi Brucea Springsteena i E-Street Banda kao i u mnogim pjesmama britanskih post-punk sastava. No, što je to drugo negoli dokaz da je instrument u glazbi u svim svojim tehnološkim inovacijama refleksija samoga ritma vremena koji se u 20. stoljeću raspada na dekade stilskih tendencija nakon iskustva povijesne avangarde koja je razmrvila duh vremena i utisnula mu pečat konceptualno-performativne buke i bijesa na svim razinama. Što je za tzv. ozbiljnu glazbu paradigmatski okvir ove zakašnjelosti drugo negoli anti-zvuk jedne dodekafonije samoga života u glazbenim kompozicijama Arnolda Schönberga. On je „bog refleksije“ glazbe 20. stoljeća i nije slučajno Thomas Mann u svojem Doktoru Faustusu na kraju ovog najznačajnijeg romana uopće s temom glazbe, koji ima podnaslov „Život njemačkog skladatelja Adriana Leverkühna – po pričanju jednoga njegova prijatelja“, zapisao: „Čini se da nije suvišno da čitatelja obavijestim da je onaj u XXII. poglavlju prikazan način komponiranja, nazvan dvanaestonskom ili serijalnom tehnikom, zapravo duhovno vlasništvo suvremenog kompozitora Arnolda S c h o e n b e r g a i da sam ga ja u određenoj idealnoj vezi prenio na slobodno izmišljenu osobu muzičara koji je tragičan junak mojega romana. Uopće sam za muzičko-teorijske dijelove knjige u mnogim pojedinostima obvezan Schoenbergovu nauku o harmoniji.“ (Thomas Mann, Doktor Faustus, Matica hrvatska, Zagreb, 2000., str. 655. S njemačkoga preveo Milivoj Mezulić) Zakašnjelost nije značajka biti glazbe u svojem „ne-vremenu“. Ono što je zakašnjelo jest upravo i najparadoksalnije ꟷ duh vremena. Mi živimo u trećoj dekadi 21. stoljeća kad je glazba u svojoj masovnoj formi globalne redundancije same tehnosfere samo i jedino „pluralna ontologija“ onog što je sve već priređeno s dodekafonijom Schönberga i njegovom misijom da svijet proizvede kao univerzalnu psihozu društvene participacije revolta protiv „vremena duha“ koje se zamrznulo u „radosnoj apokalipsi“ svih naših neohistoricizama. I baš zato bježimo u proizvodnju nostalgije za „jezikom nekog potonuloga stoljeća“ što smo stariji i ostavljeni na milost i nemilost nemogućnosti sinteze života i umjetnosti jer nam za to nedostaje dvoje, baš ono što je satrlo najvećeg „Cagliostra modernosti“ kako ga je u Slučaju Wagner ironično okarakterizirao Nietzsche. Da, Richarda Wagnera nije pregazilo vrijeme. Naprotiv, ono mu je bilo posve naklonjeno i još više će to i biti. Pregazila ga je njegova težnja za ozbiljenjem „apsolutne muzike“ koja će sjediniti dvije najznačajnije ideje propasti romantike: umjetničke religije (Kunstreligion) i cjelovitoga umjetničkog djela (Gesamtkunstwerk). Život se robusno tehnologizirajući pretvorio u umjetne artefakte i to je već s pojavom Schönbergove dodekafonije bilo zapisano u tajni kôd svekolike kibernetizacije i digitalizacije svijeta kojeg nije više nimalo zahtjevno „ozvučiti“ kad je već postao posve „oslikovljen“ u narcističkoj psihopatologiji svijeta kao slomljenoga ogledala. Problem je ovog raspada ideje „apsolutne muzike“ kojoj su težili i i Beethoven i Wagner i Mahler samo u tome što je njezina „bit“ u beskonačnome nizu logike broja: 0-1. 3. Eto. A što bismo mogli još napisati o toj našoj dosadi i fascinaciji prazninom drugo negoli da je njezina glazba zapravo odavno zakašnjela i da ne donosi u nadolazeću budućnost baš ništa osim ponavljanja i umnožavanja ove iste razlike koja nas barem spašava od uzaludne vjere u vlastiti genij novoga „sumraka idola“.

March 5, 2025
Odlasci i povratci iz „obećane zemlje“ ꟷ četiri slučaja

Odlasci i povratci iz „obećane zemlje“ ꟷ četiri slučaja

Revolucionarni putopisi: metaliterarne poruke i Derridain zaključni pečat Je li uistinu kraj tzv. komunizma odnosno real-socijalizma 1989. godine u svijetu s prijepornom najavom „kraja povijesti“ označio i još jedan kraj koji se događa unutar književno-tekstualne logike osmišljavanja onog što je pripadalo od povijesnih pokreta avangarde prve polovine 20. stoljeća do kraja postmoderne krajem 20. stoljeća žanru tzv. revolucionarno-postrevolucionarnoga putopisa? Nije to tek putopis u funkciji propagandne misije nove paradigme oblikovanja društvenih odnosa koji pretpostavljaju ovu-ili-onu verziju utopije u prostoru izvan moderne civilizacije Europe/Zapada. Posrijedi je spoj različitih diskurzivno-narativnih značajki hibridne književne forme koja za razliku od proze ili eseja nadilazi svojim metaliterarnim porukama puko pripovijedanje o zbiljskome stanju zemlje-nacije-države kao „obećane zemlje“ realizacije svih postulata slobode, jednakosti, pravednosti i solidarnosti između ljudi u doba posvemašnjeg otuđenja/postvarenja svijeta kao aksiomatike svjetsko-povijesnoga kapitalizma. Zato je putopis istodobno generički naziv za putovanje onkraj granica kapitalizma i liberalne demokracije i univerzalna forma razotkrivanja svijeta i života Drugih kao egzotično-revolucionarnoga subjekta promjene onoga tko upoznaje nepoznato i o tome piše s mjerom fascinacije i skepse, razočaranja i melankolije, uznesenosti i dogmatizma. Pisac putopisa nije tek neutralni promatrač događaja iz druge perspektive, već i putnik koji izvještava o svojim putešestvijama i o onome što bi trebalo biti autentično svjedočanstvo doživljaja, a ne puki prijepis mahom institucionalizirane i nužno ideologijski zakrinkane „gole istine“ koja „revoluciju“ i njezin „režim diskursa“ nikad ne dovodi u pitanje. (Vidi o tome: Hans Magnus Enzensberger, „Vergebliche Brandung der Ferne. Eine Theorie des Tourismus“, Merkur, br. 126, kolovoz, 1958. https://www.merkur-zeitschrift.de/hans-magnus-enzensberger-vergebliche-brandung-der-ferne/) Kao što možemo razabrati svi pojmovi koje samorazumljivo rabimo u ovom kontekstu su poput nestabilnih označitelja. Njihova je fluidnost naprosto postala našom zbiljom nakon što je događaj raspada ideje radikalno-revolucionarnoga obrata modernoga kapitalizma s praksom vladavine totalitarne moći SSSR-a zahvatio svojim dalekosežnim posljedicama ne samo Europu, već u tendenciji i čitav svijet. Kako je moguće da su svi ovi tranzitivni pojmovi promjene ili obrata svijeta dospjeli do svojeg tihog nestanka, a riječ-pojam kraja u smislu linearne povijesti bezuvjetnoga „napretka“ nezadrživo se širi svim prostorima duhovne kartografije našeg mišljenja i tako gotovo sve što jest razdvaja na ono što je bilo „prije“ i što dolazi „poslije“ događaja kojeg označavamo jednostavno krajem povijesti.(Vidi o tome: Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013.Vidi o tome: Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013.) Kraj povijesti proizlazi ne iz faktičkoga kraja linearno shvaćene historije kao refleksivne svijesti o zbivanju bitka samoga, sklopa bića i biti čovjeka. U tom izrazu riječ je o spekulativno-dijalektičkome dokidanju onog što povijest u metafizičkome smislu konstituira kao povijest svijeta (razlikovanje univerzalne od partikularne povijesti), a to je u Hegela apsolutni duh kroz putovanje subjektivnoga i objektivnog duha do svojeg identiteta u znanosti kao najvećoj i najvišoj formi pojavljivanja duha uopće. Otuda „kraj povijesti“ ne može biti sveden tek na kraj povijesti u smislu kraja epohe ljudskoga napredovanja u svijesti o slobodi. Hegelovo će shvaćanje radikalizirati Marx. Umjesto otuđenoga duha u formi umjetnosti, religije i filozofije kao stupnjeva razvitka apsoluta od stanja prirodne neposrednosti do stanja društveno-državnoga, odnosno političkoga posredovanja podariti povijesti mogućnost druge i drukčije otvorenosti. Vanja Sutlić to naziva praksom rada kao znanstvenom poviješću, koje je komunizam samo u tendenciji realizacija eshatologijsko-soteriologijske potencije cjelokupne zapadnjačke metafizike, a ne brutalno ideologijsko-političko stanje kakvo se uspostavilo u 20. stoljeću kao pseudo-sinteza totalitarizma i utopije lažnoga zajedništva podruštvljenoga rada i nedovršenih procesa dokidanja kapitalističkoga procesa proizvodnje života. Jednom i za svagda vrijedi pokazati svim pseudomarksistima i postmarksistima, ali isto tako i njihovim bezobzirnim negatorima kao apologetima autokratskih poredaka i neoliberalno-populističkih ideologija danas u svijetu: komunizam nije pseudo-sinteza apsolutnoga duha u liku Partije-Države kao totalitarne realizacije svjetske povijesti u doba vladavine moderne znanosti i tehnologije, već pojam-ideja koji unatoč najgoreg mogućeg zastranjenja tzv. realne prakse nadilazi granice metafizičkoga razlikovanja bitka i bića, boga i uratka, transcendencije i imanencije, i ne može se nikad reducirati na golu istinu onog što je u SSSR-u, Kini, Kambodži i drugdje dovelo do najgoreg oblika likvidacije čovjeka i čovječnosti uopće u sustavu koncentracijskih logora i apsolutnoga terora. (Vidi o tome: Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Ogledi uz kriptofilozofijsko ustrojstvo Marxove misli, Izdanje časopisa „Kulturni radnik“, Zagreb, 1974.) Ako stoga više nema mjerodavnih putopisa koji sjedinjuju mesijansko-eshatologijsku viziju „novoga svijeta“ realizirane budućnosti komunizma sa Sovjetskim Savezom kao „obećanom zemljom“ te onoga što je književni putopis u 20. stoljeću u svojoj hibridnoj „autonomnosti“ nastojao biti kao razotkrivanje ljepote prirodnoga krajolika, „divlje duše“ i okultnoga duha Drugoga, kako odrediti ono što pripada praznini određenja prostora-vremena u kojem se svaka rekonstrukcija idejne, ideologijske i estetsko-političke razine najznačajnijih „revolucionarnih putopisa“ 20. stoljeća pokazuje unaprijed nužnim promašajem. (Vidi o tome: Henri Michaux, Barbarin u Aziji, Litteris, Zagreb, 2004. S francuskoga prevela Ana Buljan.) Zašto? Jednostavno zbog toga što SSSR-a kao „obećane zemlje“ više nema, pa je pisanje o onome što je bio predmet „revolucionarnih putopisa“ poput izvještaja zakasnjeloga kritičkoga mišljenja o rasklapanju novih Potemkinovih sela. U ovome razmatranju nastojat ću pokazati kako i zašto se čitava povijest „kraja povijesti“ kao sablasti dogodila već u mrežama značenja međusobno povezanih i bitno različitih pristupa ideji „revolucije“ i „režima“ koji je kao totalitarizam spojio ideologiju, teror i totalnu kontrolu svijeta života. (Vidi o tome: Žarko Paić, The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control, Palgrave Macmillan, Cham, 2022.) Za tu svrhu potrebno je analizirati četiri slučaja koji ponajbolje ideologijski i književno-estetički svjedoče o usponu i propasti „revolucionarnoga putopisa“. Riječ je o djelima André Gidea, Povratak iz SSSR-a, Waltera Benjamina, Moskovski dnevnik, Miroslava Krleže, Izlet u Rusiju te Augusta Cesarca, Današnja Rusija i drugi putopisi po Sovjetskom Savezu. No, kako vrednovati ono što „danas“, kad je nasljeđe SSSR-a u post-sovjetskoj Rusiji u 21. stoljeću rezultat užasa i imperijalnih posezanja Putinove autokratske vladavine za Ukrajinom i težnjom za obnovom totalitarne ekspanzije prema Zapadu, postaje krah svih vrijednosti iz doba lenjinizma 1920ih godina? Čini se da je za svaku daljnju analizu dosega revolucionarnih putopisa iz suvremene perspektive mjerodavno mišljenje koje francuski filozof poststrukturalizma Jacques Derrida iskazuje povodom svojeg putovanja u SSSR i to baš uoči njegove konačne propasti. Pad Berlinskog zida i Baršunasta revolucija u Čehoslovačkoj u posljednjim mjesecima 1989. godine imali su posebnu važnost za Derridau, i to ne samo zato što je njegova supruga Marguerite rođena u Pragu 1932. godine. Smrt filozofa i disidenta Jana Patočke 1977. godine, nakon što je tijekom strašne policijske torture zbog potpisivanja peticije Povelje 77 ubijen dovelo je do toga da je skupina filozofa sa Sveučilišta Oxford 1980. godine utemeljila Obrazovnu zakladu Jan Hus. U ljeto 1981. godine Jean-Pierre Vernant imenovan je predsjednikom francuskoga ogranka Zaklade, a Derrida potpredsjednikom. Posljednjih dana prosinca 1981. godine Derrida je otputovao u Prag kako bi održao “tajni seminar” o Descartesu. Dana 30. prosinca 1981. Derrida je uhićen u zračnoj luci. Nakon što je proveo sate lupajući po vratima svoje ćelije tražeći da netko kontaktira francuskoga veleposlanika, obaviješten je da mu prijeti kazna od dvije godine zatvora. Kako su se vijesti o njegovu uhićenju proširile, francuska vlada je prosvjedovala i Derrida je pušten iz zatvora 1. siječnja 1982. godine. Ovaj slučaj označava čudovišni događaj izravnoga suočenja mislioca iz države-nacije građanske slobode poput Francuske s režimom gušenja sloboda i građanskih prava. I upravo zbog toga predstavlja presedan koji zahtijeva drukčije tumačenje od pukog zgražanja nad barbarstvom totalitarne tajne policije. Prvi artikulirani odgovor kao misaona reakcija na događaje kasne 1989. godine bila je Derridaova odluka da, nakon mnogo godina odbijanja, konačno prihvati poziv dolaska u Moskvu u veljači 1990. Poslije tog posjeta Sovjetskome Savezu od 26. veljače do 6. ožujka objavio je tekst u ožujku u SAD-u pod nazivom “Povratak iz Moskve, u SSSR”, a naslov je djelomice bio nadahnut slavnom pjesmom Beatlesa iz 1968. godine “Povratak u SSSR”. (Jacques Derrida, “Back from Moscow, in the USSR,” u: Politics, Theory, and Contemporary Culture, ur.. Mark Poster, prev.. Mary Quaintaire (New York: Columbia University Press 1993), 197–235: str. 198.) U ovom se prilogu usmjerava na niz putopisnih narativa, uključujući djela André Gidea i Waltera Benjamina, napisana nakon povratka iz Sovjetskoga Saveza. Derrida u tekstu ustvrđuje da je u tim pripovijestima “određena tematska općenitost povezana s dovršenim slijedom povijesti”.(Isto, str. 198.) On pritom napominje da je ova vrsta narativa obilježena implicitnim filozofskim postavkama o povijesnoj naravi političkoga događaja kada se on pojavljuje kao dokaz “odlučujućeg trenutka u povijesti čovječanstva”. (Isto, str. 198.) U ime jedinstvenih revolucionarnih političkih okolnosti komunističke Rusije, ovi putopisni narativi stoga određuju i obilježavaju “potragu za univerzalnim”. (Isto, str. 212.) Smisao posjeta određenoj zemlji, s njezinim posebnim problemima, a to se ne svodi samo na staljinističko razdoblje, nadilazi se težnjom za ozbiljenjem univerzalnoga revolucionarnog zahtjeva za slobodom. Derrida podaruje otuda kritiku svojevrsne nove filozofije povijesti u narativnim okvirima putovanja u SSSR. Što je smisao ovih iskaza filozofa dekonstrukcije i neupitnog etičko-političkoga autoriteta onoga što nedvojbeno ima i osobni pečat borbe za univerzalnošću prava i obrane dostojanstva Drugoga u svijetu „dehumanizirane pustinje“, kako glasi njegova znamenita metafora iz spisa Politike prijateljstva? (Jacques Derrida, Politiques de l’amitié, Éditions Galilée, Pariz, 1994., str. 89.) Je li možda Derrida onaj koji nastoji opravdati vjeru u ideale komunizma od katastrofalne prakse realizacije real-socijalizma u 20. stoljeću s paradigmatskim slučajem SSSR-a? Samo nekoliko godina poslije njegova „povratka iz SSSR-a“ Derrida će napisati djelo Sablasti Marxa. U njemu će se razračunati s postavkom Francisa Fukuyame o „kraju povijesti“ i uvesti u teorijski diskurs ljevice melankoličan ugođaj žalovanja za „vremenom kad je željeti još pomagalo“. (Jacques Derrida, Spectres de Marx, Éditions Galilée, Pariz, 1993.) Bio je to legitiman trenutak konačnoga oproštaja od zabluda prošlosti koje su utkane i u revolucionarne putopise Gidea, Benjamina, Krleže i Cesarca. Kad, dakle, sudimo o onome što su ovi tekstovi značili 1920ih i 1930ih godina za razumijevanje frontalnoga sukoba ideologija, ponajprije fašizma, nacizma i staljinističkoga komunizma, onda je uvjet mogućnosti svake buduće bezobzirne kritike njihova mesijansko-revolucionarnoga zanosa, na rubu ideologijskoga fanatizma i nenadanoga sudara sa svim znakovima otrežnjenja u suočenju s „pustinjom Realnoga“, nešto neporecivo: imperativ univerzalnoga zahtjeva za revolucionarnim ozbiljenjem ideja Marxa, pariške Komune, programa prosvjetiteljstva i utopijske želje za pravednijim i boljim svijetom od ovog ovdje u znaku brutalne vladavine nihilizma kapitalističkoga kulta profita. Najbolje je to iskazao Charles Baudelaire u Spleenu Pariza, iako doduše u drugome kontekstu i u drugome značenju bijega u oaze nepomućenoga sebstva: Anywhere out of the world! To ne znači nikakvo postpovijesno relativiziranje ili reviziju problematičnosti postavki koje su veliki pisci, mislioci i politički propagandisti ideja Oktobarske revolucije i sovjetske Rusije iznosili u svojim revolucionarnim putopisima. Upravo suprotno, istinska kritika same stvari koja se ovdje pojavljuje kao problematično mjesto susreta političkoga mesijanstva, ideologije i prakse „danas“ ne znači oportunistički i neutralno tvrditi da su njihove postavke naivne, nemušte, isprazne, dogmatske i zakrinkane umjetničkim i filozofskim dekorom lijepoga pripovijedanja i da „danas“ zapravo ne znače više ništa osim podsjetnika na historiju „univerzalnoga beščašća“, kako bi to rekao Jorge Luis Borges. Pa, krenimo redom da bismo dospjeli do „kraja putopisa uopće“, a ne tek onih revolucionarno-postrevolucionarnih koje uvijek iznova bude znatiželju i zazornost. André Gide: Povratak iz SSSR-a ili o kraju vjere u „komunizam“ Veliki francuski književnik André Gide, autor niza zapaženih romana, jedan od ključnih protagonista liberalno-humanističke struje intelektualaca u Europi, objavio je 1936. godine najznačajniji putopis ovog revolucionarno-postrevolucionarnoga žanra uopće u 20. stoljeću. Zato je knjiga Povratak iz SSSR-a (Retour de l’U.R.S.S.) uistinu paradigmatska za razumijevanje razloga zašto je Revolucija, a ne Režim, Ideja, a ne Praksa, ono što ostaje tek možda mogućnost za jednu drugu otvorenost povijesti od njezine brutalne likvidacije i posvemašnjega zastranjenja. Usto, bila je to knjiga u kojoj istodobno čitamo kako onaj koji je zdušno pristao uz Lenjina i Oktobarsku revoluciju zbog mistične vjere u istinski obrat povijesti kao utopije i eshatologije, a nije bio pripadnik ni Komunističke partije niti profesionalni revolucionar u internacionalnim okvirima borbe za univerzalno pravo radničke klase i čovječanstva, brani zasade novoga društva jednakosti i pravednosti protiv fašističko-desničarskih križarskih pohoda protiv „komunizma“. Ali i na kraju svojeg stvarnoga puta kroz SSSR i povratka u Francusku u potpunosti gubi vjeru ne samo u realni socijalizam kojeg je vidio u njegovim drastičnim iskrivljenjima, već gubi i vjeru u „komunizam“ uopće. (André Gide, Povratak iz SSSR-a i drugi politički članci, Otokar Keršovani, Rijeka, 1980. S francuskoga preveo Darko Gašparović.) Nije nimalo pritom začudno da je ova knjiga doživjela golemi čitateljski uspjeh i neskriveno zanimanje, a o tome svjedoči podatak da je u samo godinu dana bila prevedena na četrnaest jezika. Ono što „danas“ izaziva gotovo neshvatljivo čuđenje jest kako je uopće bilo moguće da književno-politički putopis u drugoj polovini 1930ih godina može postati predmetom internacionalne žestoke polemike, što je do tada bilo posve nemoguće i zamisliti. Putopis ponajprije privlači pozornost u doba vladavine onog što proizlazi iz kulture teksta kao što je to bilo do 1989. godine i simboličkoga „kraja povijesti“ („komunizma“ i „revolucije“). Međutim, upravo će nastavak ovog književno-političkoga diskursa razotkrivanja onog što je nepoznato, egzotično, prijeporno u medijskome smislu zbog suviška informacija i manjka istinskoga tumačenja u svjetlu onog što bi francuski neomarksistički filozof Alain Badiou imenovao politikom istine, dovesti do svojevrsne obnove putopisne proze kao angažirane politike drugim sredstvima i u kontekstu kulture slike (iconic turn). (Alain Badiou, Abrégé de métapolitique, Édition du Seuil, Pariz, 1998..) Mislim ovdje na putovanja francuskih novih filozofa u zemlje u kojima su se vodili krvavi ratovi za državnu samostalnost i etnički sukobi nakon raspada višenacionalnih državnih poredaka (poput ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, te ratova u Čečeniji protiv obnove ruske imperijalne težnje za hegemonijom u tzv. euroazijskim prostorima). Posebno se u tom kontekstu intrigantni ideologijsko-politički i kulturalni prijepori između Alaina Finkielkrauta i Petera Handkea, autora književno-političkoga putopisa Pravda za Srbiju, potom putopisi i osvrti Bernarda-Henri Lévyja i André Glucksmanna kao i drugih europskih intelektualaca od 1990ih do kraja prvoga desetljeća 21. stoljeća. (Peter Handke, Zimsko putovanje na rijeke Dunav, Savu, Moravu i Drinu ili pravda za Srbiju. Europski glasnik, br. 2/1997., S njemačkoga preveo Ratomir Škunca. André Glucksmann, La trioisième mort de Dieu, NIL Édition, Pariz, 2000. Vidi o tome: Žarko Paić, Moć nepokornosti: Intelektualac i biopolitika, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008.) Razlog zbog čega je putopis od gotovo romantično-pastoralnoga književnog žanra poprimio eksplozivno-ideologijsku funkciju borbe za „golom istinom“, odnosno kako je putopis postao adresatom novoga Kulturkampfa zacijelo se može vidjeti već u recepciji Gideova djela Povratak iz SSSR-a. Gide je u svojem (post)revolucionarnome putopisu unatoč obzirnog i krajnje suzdržanog stava kako njegova kritika anomalija i ekscesa u društvenom životu komunističke Rusije, koje je osobno vidio i doživio ne znači i posvemašnje odbacivanje ideala socijalističke revolucije i nove emancipacijske kulture koja teži vrhuncima prosvijećenoga čovječanstva, postao u očima Staljina i Kominterne od „apologeta“ SSSR-a najgori zagovaratelj antikomunizma i antisovjetizma. Tome su, nedvojbeno, pridonijeli ovi njegovi bespoštedni stavovi koji su među najradikalnijim kritičkim postavkama protiv totalitarne naravi samoga SSSR-a i gotovo neoborivi. „U SSSR-u je određeno na početku i jednom zauvijek da o svemu i svačemu može postojati samo jedno mišljenje. (…) Ta ne bi li bilo bolje, bolje od te igre riječima, priznati da revolucionarni duh (čak i kritički duh) više nije dopušten, da više nije potreban? Danas se traži prihvaćanje, prilagođavanje. Žele i traže odobravanje svega što čine u SSSR-u; a hoće da to ne bude pomirljivo, nego iskreno, čak zanosno odobravanje. Najčudnije je da u tome uspijevaju. S druge strane, najmanje protivljenje, najslabija kritika podliježu strogim kaznama, i uostalom odmah ih ugušuju. Sumnjam da je u ma kojoj drugoj zemlji danas, čak i u Hitlerovoj Njemačkoj, duh ropskiji, pokorniji, preplašeniji (ugnjeteniji), podložniji.“ (André Gide, Povratak iz SSSR-a, str. 117. i str. 126-127.) Nije više potrebno nizati druge citate iz ovog putopisa. Sve je više negoli jasno. Možemo samo zamisliti kako je partijsko-državni duh svjetskoga komunizma dočekao ne samo izjednačenje SSSR-a i nacističke Njemačke, već njegovo drastično određenje da je tzv. narodna demokracija sovjetskoga tipa još i gora od Hitlerova čudovišnoga prezira svakog oblika liberalno-humanističkoga kulta slobode i građanskih prava. Nije potrebno, uostalom, posebno ukazivati na to koliko je ova Gideova knjiga imala tijekom vladavine ideologije i politike dogmatskoga komunizma, sa svim njegovim otvorenijim verzijama poput jugoslavenskoga samoupravljanja i hibridne strukture planske socijalističke privrede u spoju s kapitalizmom etatističkoga tipa, ne samo izravnoga utjecaja na oblikovanje kritičkih ili apologetskih stavova o komunizmu i revoluciji. S druge, pak, strane, neporecivo je da je bila od samoga početka predmetom svakojakih desničarsko-fašističkih i klerikalno-antikomunističkih zloupotreba njezina specifičnoga povijesnog i kulturalnog konteksta. (Vidi o tome: Branimir Janković, „Upotrebe Povrataka iz SSSR-a: jugoslavenski André Gide“, Književna smotra: Časopis za svjetsku književnost, Vol. 49, br. 185 (3), 2017., str. 61-68.) Sve to ne bi bilo uopće od dalekosežnoga značaja za samu stvar do koje nam je stalo, naime, do uvida u bit razloga zašto revolucionarni-postrevolucionarni putopis i kad je na najvišoj razini misaone refleksije i književno-estetskoga stila „pripovijedanja“ nužno postaje esej-kao-pamflet. Baš to mu podaruje, da paradoks bude potpun, gotovo u pravilu kritičku vrijednost izvan svojeg vremena. Gideov Povratak iz SSSR-a je posebno analitički i sintetički vrijedan svake pozornosti jer je spoj početne mesijanske vjere u misiju SSSR-a kao „obećane zemlje“ svjetskoga komunizma sa zaključnim gubitkom vjere u Revoluciju i Režim neslobode. Drugim riječima, Gide je paradigmatski slučaj pisca koji je svoj gorljiv intelektualni propagandizam utopije svečovještva i univerzalnosti vladavine kozmopolitski usmjerenoga proletarijata prebrisao realnim uvidom u zbiljsko stanje stvari. „SSSR nije onakav kakav smo se nadali da će biti, kakav je obećavao da će postati, kakav nastoji još da izgleda; izdao je sve naše nade. Ako ne želimo prihvatiti da se te nade ne ugasnu, moramo ih pokloniti nekom drugom. Ali mi nećemo svrnuti pogled s tebe, slavna i bolna Rusijo. Ako si nam isprva poslužila primjerom, sada nam, jao, pokazuješ u kakav kal može zaglibiti revolucija.“ (André Gide, Povratak iz SSSR-a, str. 211.) Što Gide zapravo kaže na kraju svojeg (post)revolucionarnoga putopisa? Rusija, dakako, ostaje i nadalje neupitnim izvorom nadahnuća za europske lijevo-humanističke intelektualce, kao, uostalom, i ideja komunizma. No, nije li ta „slavna i bolna Rusija“, ta „obećana zemlja“ istinski problem koji ideologijsko-politički biva obojan tamnim bojama mistike i mesijanstva, te se ova epizoda sa SSSR-om koju je André Gide prvi radikalno otvorio kao pitanje o smislu revolucije i komunizma bez apsolutne slobode individuuma pokazuje kao svojevrsni, frojdovski kazano, totem i tabu svih budućih putopisa kao ovih-ili-onih vjersko-revolucionarnih turizama „treće vrste“? Jer putopisi su, pa tako i Gideov, uvijek putovanja na Istok, dakle, izvan zapadnjačke civilizacije i njezina povijesnoga stadija modernosti u društvenome i političkome smislu. Uzmemo li primjere putovanja na Istok jednog Pjotra D. Ouspenskoga i njegova traganja za „safirnim Budhom“, a koji je inače bio teorijski „guru“ suprematizma Kazimira Maljeviča kao jezgre povijesne avangarde u Rusiji, uz već spomenutoga Michauxa i njegova razotkrivanja „duha Azije“, razabrat ćemo da je u svim slučajevima na djelu ono isto i zajedničko. ( D. Ouspensky,, „Der Buddha mit den Saphir-Augen“, u: Ein neues Modell des Universums, O. W. Barth, Weilheim, 1970.) Zapad u zemljopisnome i idejno-političkome smislu u 20. stoljeću prestaje biti središnjom strukturom istinskoga mišljenja obrata ili preokreta metafizike uopće. Između mistike kao vjerske ekstaze i revolucije kao društveno-političke ekstaze ne postoji bitna razlika kad je riječ o onome što možemo nazvati fundamentalnom matricom mišljenja-kazivanja-djelovanja. Nije, dakle, problem tek u pukome gubitku vjere u revoluciju i komunizam u Gidea, već u tome što se vjera u mističnu moć neke fantomske povijesne Rusije, zemlje-naroda velikih pisaca i kompozitora, ne razara onako kako je to nužno i neizbježno. Rusija jest i Dostojevski i Lenjin, i Tolstoj i Čajkovski, i Berdjajev i Rasputin. Ali, Rusija je prije svega ono što je ponajbolje vidio jedan neognostički nihilist poput Emila M. Ciorana ꟷ zemlja religioznih apostata, despotskih poredaka u povijesti i zemlja logora i kazamata za pobunjenike i mučenike apsolutne slobode.(Emil M. Cioran, „Rusija i virus slobode“, u: Historija i utopija, Demetra, Zagreb, 1995. S francuskoga prevela Gordana V. Popović) Svako idealiziranje Rusije kao mistično-revolucionarnoga Drugoga naposljetku se obija u glavu onome tko na svojem putovanju na Istok ovo ne vidi ili ne želi vidjeti zaslijepljenošću koja se fatalno ponavlja samo u drugome ruhu ideologije, estetike i politike. 3. Walter Benjamin, Moskovski dnevnik ili o kraju melankolije? Niz eseja Waltera Benjamina o Moskvi i ruskoj kulturi tijekom 1920-ih čini uzbudljivo štivo njegova znamenitoga Moskovskoga dnevnika. Knjiga je prilagođena iz dnevnika koje je Benjamin napisao tijekom svoga posjeta Moskvi tijekom zime 1926.-1927. (Walter Benjamin MoskauerTagebuch, u: Gesammelte Schriften, sv. VI, Fragmente.Autobiographische Schriften, ur. R. Tiedemann i H. Schweppenhäuser. Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1991. ) Njegov kratki posjet Moskvi potaknut je zaljubljenošću u Asiju Lacis – latvijsku glumicu i komunistkinju koju je upoznao na otoku Capriju početkom 1920-ih. Benjaminov bliski prijatelj – i prvi izdavač dnevnika – židovski teolog Gershom Scholem, priču o ovoj neuspješnoj romansi smatra „najosobnijim, potpuno i nemilosrdno iskrenim dokumentom koji nam govori o vrlo važnome razdoblju u Benjaminovu životu“. (Gershom Scholem, „Preface“, u: Walter Benjamin, Moscow Diary, OCTOBER, br. 35, MIT Press, Cambridge-Massachusetts, 1986., str. 5.) Ipak, pravo značenje ovog djela nije ograničeno na biografske pojedinosti. Benjamin je također bio oštrouman promatrač koji je došao u Moskvu vidjeti zemlju koja se razlikuje od svega viđenoga u Europi. Zbog toga ovo djelo podastire sjajnu evokaciju Rusije sredine 1920-ih nakon smrti Lenjina i početka sovjetske totalitarne realizacije onog modela revolucije društva, koji će biti radikaliziran u duhu staljinističke apsolutne kontrole čitavog svijeta života. Gershom Scholem daje primjerenu sliku Benjaminova književno-političkoga pokušaja analize stvarnoga stanja u Rusiji tih godina u formi putopisa-dnevnika kad kaže da je posrijedi „fiziognomija Moskve“. (Gershom Scholem, isto, str. 5.) Na drugoj razini, Moskovski dnevnik je priča o razočaranju s idejom i zbiljom ruske revolucije. Do 1926. godine Benjamin je napisao već niz ogleda i fragmenata iz područja anarhističko-materijalističke teorije političkoga i politike poput dalekosežno značajne i danas rasprave „Uz kritiku nasilja“ („Zur Kritik der Gewahlt“), koje su odredile njegovo osebujno i navlastito mišljenje u kojima je na stvaralački način sjedinio Marxov historijski materijalizam, židovsku eshatologiju i Frankfurtsku kritičku teoriju društva. Njegovo shvaćanje političkoga i politike paradigmatsko je za autentično nastojanje koje mesijanski događaj otvorenosti nove i drukčije povijesti dovodi do sinteze umjetnosti-politike-tehnike u kontekstu marksizma i revolucije 1920ih godina. (Vidi o tome: Žarko Paić, Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-Politika-Tehnika u djelu Waltera Benjamina, FMK, Beograd, 2018., str. 139-225.) Benjamin je, dakle, otputovao u Rusiju ne samo da se iz prve ruke obavijesti o „napretku“ sovjetskoga društva, već i da donese konačnu odluku o pristupanju Komunističkoj partiji Njemačke. Stoga njegov dnevnik oslikava dvojbe pisca s vjerom u obećanja svjetske revolucije, ali ponajprije odlučnoga da ne poklekne pred njezinim nedostacima. U Moskovskome dnevniku Benjamin opisuje kulturni život 1920-ih, uključujući progon Meyerholda i raskol između „desnih“ i „lijevih“ proleterskih pisaca. Njegova knjiga također pokazuje zanimanje za događaje iz javne i privatne svakodnevice. Pritom opisuje posjete radničkim klubovima, narodnim sudovima, tvornicama i tržnici Suharjevski. Piše slikovito i o uličnim trgovcima, beskućnicima i prosjacima, moskovskim birtijama i tramvajima. Benjamin neprestano prelazi između realističnih opisa i razrađenih metafora; piše o važnosti sovjetskih geografskih karata kao nove, gotovo sakralne ikonografije, opisuje osebujan odnos ruskoga naroda prema vremenu i taj povijesni krajnje zloguki ruski fatalizam. Scholem u „Predgovoru“ jasno pokazuje da je ovaj književni dokument putovanja i dnevnika iz Moskve „gubitak svih iluzija“. (Gershom Scholem, isto, str. 6. ) To je bjelodano već iz pisma upućenog njemačko-židovskome filozofu Martinu Buberu samo nekoliko tjedana nakon povratka iz SSSR-a (23. veljače, 1927. godine). Poput André Gidea, ali gotovo deset godina prije no što je francuski pisac objavio svoje djelo Povratak iz SSSR-a, jedan od najznačajnijih mislilaca 20. stoljeća, čovjek koji je na fluidan način spajao teorijsku analizu modernosti s kritikom profanoga svijeta kapitalističke proizvodnje života s estetskim i umjetničkim nagnućima najvišeg ranga izvedbe (osobito u njegovu životnome projektu nedovršenih Pariških Arkada), tako je i Walteru Benjaminu preostalo samo da svoje mesijanstvo svede na melankoliju povijesti, kako je to posvjedočeno u devetoj od njegovih Povijesno-filozofijskih teza iz 1940. godine u kojoj na dojmljivo inovativan način analizira sliku Paula Kleea, Angelus Novus. (Walter Benjamin, „Das Pasagen-Werk“, u: Gesammelte Schriften, V-I, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1991. i Walter Benjamin, Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008. S njemačkoga prevela Snješka Knežević.) Vratimo se tekstu iz ovog putopisa-dnevnika s obzirom na specifične figure koje podaruju knjizi neupitnu književnu vrijednost. Benjamin je, kako smo već kazali, proveo dva mjeseca u sovjetskoj prijestolnici tijekom zime 1926.-27., a u Moskovskome dnevniku on spaja blistave ulične prizore s prosudbama iz kulturnog i političkog sklopa odnosa pod nesmiljenom vladavinom Partije, izvještavajući o učincima NEP-a (nove ekonomske politike kojim je vlast dopustila izvjesne mjere tržišne privrede nalik kapitalizmu), uz komentare o prijelazu vlasti koja se odvija nakon Lenjinove smrti 1924. godine. Za razliku od Berlina, gdje je Benjamin rođen i proveo veći dio života, i Pariza, simboličkoga grada moderne kulture kao „profanoga osvjetljenja“ u Pariškim Arkadama, Moskva ipak piscu i filozofu nije nimalo bliska i povjerljiva, upravo suprotno. Revolucija označava nit-vodilju koja povezuje različite elemente eseja u skladnu cjelinu, a Benjamin svoje iskustvo Moskve iznosi kroz formalne tehnike dijalektičkih slika, njegova jednog od temeljnih estetičkih pojmova. Graeme Gilloch ustvrđuje tako u svojoj zanimljivoj studiji Mit i metropolis da Benjaminovi tzv. eseji o velegradu “teže biti tekstualni ekvivalenti kinematografskoga” jer među svim umjetničkim medijima, “film označava prolazan, fluidan karakter modernoga gradskog okruženja” (Graeme Gilloch, Myth and Metropolis: Walter Benjamin and the City, Polity Press, Cambridge, UK, 1997., str. 38–39) Nije ovo ništa začudno. Već sam pokazivao u različitim prigodama kako su i Franz Kafka i Walter Benjamin moderni pisci fascinacije s novim medijem kao što je to film. Zato njihov kinematički stil pisanja, u kojem su metafore isključene ili svedene na minimum, pretpostavlja objektiviranje doživljaja. Opisi nisu usmjereni na tzv. unutarnje iskustvo promatrača, već se sve dešava gotovo nalik onom stavu Paula Kleea kako predmeti zamjećuju nas, a ne mi njih. Taj spoznajno-estetički obrat ovoj knjizi podaruje posve drukčije značenje od objektivizma Gideove putopisne proze, a ponajviše se može uspoređivati s Krležinim djelom Izlet u Rusiju o čemu će biti riječi u sljedećem koraku ovog razmatranja. Recimo zaključno još samo ovo: Benjaminovo iskustvo suočenja s novom sovjetskom državom i društvom sredinom 1920ih godina dvoznačno je; ono je s ideologijsko-političke strane „gubitak svih iluzija“ o veličini mesijanskoga projekta komunizma, a s estetsko-umjetničke strane pokušaj da se Moskvu sagleda kao kinematičko okružje dijalektičkih slika s posve drukčijim shvaćanjem modernosti od europske u gradovima poput Berlina i Pariza. Nije li ta ambivalencija i danas prisutna u Putinovu autokratskome stroju razaranja liberalno-demokratskih vrijednosti Rusije i u nesagorivu i nepokorivu prostoru alternativne post-avangardne kulture najviše razine provokacije i subverzije kako u performativnoj umjetnosti tako i u moskovskome konceptualizmu i književnosti koja se ne predaje olako pred znakovima čudovišne ustrojenosti slobode i svijeta života!? 4. Miroslav Krleža, Izlet u Rusiju ili o kraju jednog kanona Čini se da naslov znamenita djela Miroslava Krleže, Izlet u Rusiju, već u naslovu zbog očitog ironijskoga odmaka od tzv. srednje struje onih pisaca koji su poput njega objavili svoje impresije iz „obećane zemlje“ svjetskoga komunizma (Georges Duhamel, Putovanje u Moskvu, 1926., Egon E. Kisch, Carevi, popovi, boljševici, 1927., Ernst Toller, Moskva, New York, Madrid) ponajviše odgovara kritičko-skeptičkoj analizi Hansa Magnusa Enzensbergera o tzv. „revolucionarnome turizmu“. Osim toga, ova knjiga predstavlja pravi kulturno-povijesni, estetički, politički i duhovni itinerar putovanja vlakom autora Zastava od Zagreba, preko Beča i Berlina, preko Litve do Moskve. Ako još k tome ustvrdim da je to možda i jedan od najbolje napisanih tekstova takve vrste s čitavim nizom književnih tehnika i diskurzivnih bravura o putovanju i putnicima u Rusiju, kratkih analiza životnih sudbina i stvarno-fiktivnih likova iz povijesti raspada carske Rusije i njezine agonije, kao i bljeskovitih uvida u velegradsku prazninu i kaos u kojem se susreću sovjetski deputati, međunarodni aparatčiki revolucije i gradska sirotinja uz nevoljnike različitih životnih priča, onda smo dobili razlog za produbljenu analizu onog što putopis preuzima od drame, traktata, pamfleta, eseja i dnevničke proze. Štoviše, Krležino djelo istodobno je preludij u anatomiju jednog latentnoga raspada velikih ideja lenjinizma i sučeljavanje s vlastitim iluzijama o Utopiji koju je i književno i politički uspostavljao svim žarom od ranoga ekspresionizma svojih drama poput Kraljeva i Kristofora Kolumba do socijalno-kritičke angažirane literature poput romana Na rubu pameti. Od svih drugih putopisa koji govore o problemima i temama iz sovjetske društvene zbilje, samo Krležina knjiga ima taj „revolucionarno pikarski“ i istodobno gotovo adornovljevski intonirani sklop negacije svega opstojećega u ideji putovanja kao metafizičke strukture onog što pripada početnome zanosu i oduševljenju s dolaskom Novoga, srazu s Realnim i ironičnim dokumentiranjem kulturno-političke stvarnosti Rusije s posve navlastitim izborom tehnika aluzije, dijaloške narativnosti i svojevrsne montaže alegorijskih atrakcija. (Vidi o tome: Aleksandar Flaker, Nomadi ljepote, GZH, Zagreb, 1988. i Velimir Visković, „Kulturni i politički kontekst Krležina putopisa Izlet u Rusiju“, u: Krležološki fragmenti: Krleža između umjetnosti i ideologije, Konzor, Zagreb, 2001.) Evo, zar kompozicija knjige nije u najmanju ruku poput kakvog avangardno-postmodernoga karusela koji se vrti u svim smjerovima i koje možemo čitati transverzalno, kako nam padne na pamet, linearno i kružno, fragmentarno i cjelovito. Poglavlja su knjige sljedeća: „O putovanju uopće (Impresije iz sjevernih gradova)“; „Bečke impresije I, II, III“; „Razgovor sa sjenom Frana Supila“; „U Drezdenu (Mister Vu-San-Pej zanima se za srpsko-hrvatsko pitanje“); „Kriza u slikarstvu“; „Meditacije o Aziji i Evropi“; „Kroz žalosnu Litvu“, „U spavaćem vagonu Riga-Moskva (Primjeri savremene socijalne mimikrije“); „Ulazak u Moskvu (O tajnovitosti mirisa, boja i zvukova“); „Kremlj“; „Na dalekom sjeveru“; „Lenjinizam na moskovskim ulicama“; „Kazališna Moskva“; „Admiralova maska“; „Uskrsna noć“; „Dolazak proljeća“; „Nekoliko riječi o Lenjinu“; „U muzeju Ruske Revolucije“. (Miroslav Krleža, Izlet u Rusiju, „Narodna knjižnica“, Zagreb, 1926. i Miroslav Krleža, Izlet u Rusiju 1925, Mladost-Zagreb i Oslobođenje-Sarajevo, 1985.) Krleža je kao i mnogi drugi europski pisci i intelektualci lijeve političke orijentacije (komunisti, socijal-demokrati, lenjinisti) nakanio putem u Rusiju očitovati ne samo uvid u zbiljsko stanje stvari s tzv. tekovinama revolucije i strukturnim promjenama u biti kapitalizma. Osim toga, njegovo je teorijsko znanje, bolje reći zavidna upućenost u studij Marxa, Lenjina i suvremene materijalističke linije filozofijskih istraživanja svijeta i ljudske slobode, bilo dostatno za jasno prepoznavanje koliko se zanos s lenjinizmom kao političkom revizijom izvornoga Marxa mora ozbiljiti u svakodnevnome životu kao dijalektičkome sklopu nove ekonomije i kulture. Uostalom, tih 1920ih godina u doba koje u Europi karakterizira dolazak fašizma u Italiji na vlast i nastanak nacizma u Njemačkoj, sve veća polarizacija klasno-socijalnih odnosa u okružju onog što je sam Lenjin imenovao imperijalizmom kao najvišim stadijem kapitalizma, te militarno-autokratski elementi političkoga kaosa u jugoslavenskoj državi s apsolutnom predominacijom srpskoga hegemonizma i nacionalizma, te različitih jugoslavensko-integralističkih ideologijskih blokova, za Krležu je značilo da se samo revolucionarnim obratom društvenih struktura i odnosa može promijeniti i čitava provincijalno-konzervativna svijest zaostalih naroda i njihove dogmatske inteligencije. Uvijek valja imati na umu kad njegov junak iz Zastava, komunist i zagovornik militantnih metoda obračuna s političkim režimima apsolutizma, liberalne demokracije i srpskoga unitarizma, Joakim Dijak Žigman odnosno Joja, na jednom mjestu rasprave s ničeanskim mu sudrugom i prijateljem Kamilom Emeričkim iskazuje svoj politički program pravom na ꟷ kundačenje. Krleža je kao i Benjamin bio na pragu ulaska u institucionalizirani oblik pripadništva komunističkoj Partiji. Sve se to odigrava u kontekstu odluke posjeta „obećanoj zemlji“ komunizma. Obojica su, pak, izgubili iluzije. Benjamin to pokazuje izričito u Moskovskome dnevniku nakon povratka u Njemačku, a Krleža implicitno u Izletu u Rusiju i povratka u ondašnju kraljevsku Jugoslaviju. Ali ne tako da bi napustili „vjeru u Utopiju“, već tako da su još radikalnije i sustavnije oblikovali vlastitu strategiju obrane temeljnih vrijednosti socijalizma i komunizma, protiv zastranjenja i dogmatske militantnosti svojih dojučerašnjih drugova i političkih istomišljenika. Naravno, Walter Benjamin je kao prognanik iz Hitlerove Njemačke imao posve drugi kontekst svoje mesijansko-revolucionarne borbe za slobodu, jednakost i pravednost od Krležinih „deset krvavih godina“ i nužnosti sukoba na ljevici uoči 2. svjetskoga rata s pripadnicima ortodoksne struje lenjinizma i staljinizma. (Miroslav Krleža, Dijalektički antibarbarus, Sabrana djela, sv. 5, Mladost-Zagreb i Oslobođenje-Sarajevo, 1983. ) Sve postavke koje danas zagovaraju novoljevičari kako je Krležin putopis Izlet u Rusiju u interpretacijsko-recepcijskome smislu „očišćen“ od njegovih ideologijsko-političkih stavova o lenjinizmu kao revolucionarnome putu prevladavanja svih proturječja kapitalizma kao imperijalizma da bi ga se valjda „pripitomilo“ i dalo mu samo značajku tzv. građansko-liberalnoga intelektualca, valja otkloniti kao ordinarni promašaj. Krležu treba shvatiti iz logike „otvorene dijalektike“, što znači da za njegove ideje o odnosu estetsko-književnih i ideologijsko-političkih pitanja o komunizmu i Rusiji vrijedi ono što filozof kibernetike Gilbert Simondon naziva logikom i-i. I nihilist i apokaliptičar, i lenjinist i „komunistički Voltaire“, kako ga je možda i najpogođenije odredio Danilo Kiš jednom prigodom ꟷ sve je to pisac kao dijagnostičar i kritičar ruševina svijeta moderne. Zato su i svi današnji pokušaji novodesničara da Krležu difamiraju kao „Jugoslavena i unitarista“, a ne zaboravimo da je izvorna verzija Izleta u Rusiju napisana na ekavici i da je u to doba uz Tina Ujevića i Vladimira Čerinu i sam Krleža bio prononsirani zagovornik istog, a ne različitoga jezika Srba i Hrvata, posve besmisleni jer je njegova kritika srpskoga hegemonizma toliko bjelodana da je sukob s velikim srpskim piscem i nacionalistom Milošem Crnjanskim samo zoran dokaz ove kontekstualne logike polemičkih žaoka usmjerenih protiv svakog partikularizma grosso modo. U tom smislu Krležin Izlet u Rusiju savršeno odgovara onoj prosudbi Derridae o revolucionarno-(post)revolucionarnim putopisima kao „potrage za univerzalnim“. O tome sam suglasan s preciznim i interpretacijski suverenim objašnjenjem Aleksandra Flakera s obzirom na sve prijepore i probleme koju i danas ovo Krležino djelo izaziva u čitatelja različitih estetsko-ideologijskih profila. U odrednici o tome u Krležijani zaključne riječi su pritom posebno upečatljive: „Izlet u Rusiju bio je 1926. knjiga s izrazitom referencijalnom i spoznajnom funkcijom: pisanje u polemici s ‘lažnim i tendencioznim vijestima o stanju u Rusiji’ i motiviran je obranom ‘logike ruske koncepcije od svih mogućih naših piskarala’. Ali njezin autor nije spreman da se podredi zadacima političke propagande i ‘ne osjeća potrebe da odstupi od istine’, s time što njegova ‘istina’ nije ni eksplicitno politička ni političko-ekonomski ‘statistička’, već ponajprije umjetnička. ‘Više od statistike, mene su na tom putu interesirali ljudi, ljudski odnosi, gibanja, pokreti, rasvjete, dinamika, klima. Ja sam gledao ruske crkve i – dopustite mi da budem sentimentalan – slušao šum vjetra u borovima i mislio o kulturnim problemima više, nego o statistikama.’ (O putovanju uopće). Upravo je to stajalište osiguralo Krležinu putopisu trajnu umjetničku vrijednost i nadmoćno mjesto u nizu putopisa evr. književnika o SSSR-u.“ (Izlet u Rusiju. Krležijana (1993-99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.7. 2024. https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/izlet-u-rusiju.) 5. August Cesarec, Današnja Rusija i drugi putopisi po Sovjetskom Savezu ili o apologiji svega opstojećega August Cesarec je već 1922. godine po prvi put otišao u „obećanu zemlju“ Rusiju i to ponajprije slijedeći povjereni mu zadatak jugoslavenske KP, te je odmah nakon povratka uhićen. Stoga njegovo putovanje na Istok i razračunavanje s desnim, klerikalno-fašističkim i autokratskim tendencijama kraljevskoga režima, valja sagledati iz druge perspektive. On je za razliku od Gidea, Benjamina i njegova prijatelja Krleže izravno uključen u aktivnu borbu za svrgavanjem tzv. demokratskog poretka na liberalnim zasadama kapitalizma. Usto, on je poput Joje iz Krležinih Zastava militant i nepokolobljivi apologet boljševizma i socijalističke revolucije uvjeren da „sovjetska Rusija“ predstavlja jedini mogući, zbiljski i nužan put za ostvarenje socijalnih prava radništva i za rješavanje nacionalnoga pitanja u Jugoslaviji pod srpskim hegemonizmom. Nije nimalo slučajno da je taj živi ideologijsko-politički kontinuitet njegova mišljenja, djelovanja i književnosti ono što povezuje socijalnu tendencioznost, ali ne i opskurni Ždanovljevski soc-realizam, njegovih književnih djela visokoga ranga poput Careve kraljevine i Zlatnoga mladića i njegove putopise sabrane pod nazivom Današnja Rusija i drugi putopisi po Sovjetskom Savezu. (August Cesarec, Današnja Rusija i drugi putopisi po Sovjetskom Savezu, prir. Ivan Jelić, Sabrana djela Augusta Cesarca, sv. Osamnaesti, Mladost, Zagreb, 1982.) Cesarec je za razliku od svih drugih „revolucionarnih putopisaca“ koji su „izgubili iluzije“ u susretu s traumatičnim iskustvom sovjetske totalitarne zbilje istinski poklonik i „muzeja revolucije“ i staljinskoga režima, iako u nekim aspektima političkoga djelovanja i estetskih nagnuća svoju pravovjernost koristi prije svega strategijski protiv svojih klasno-socijalnih, nacionalističkih i ideologijskih neprijatelja svih profila. Ne zaboravimo, kao mladić je po prvi put uhićen već sudjelovanjem u terorističkome napadu na bana komesara Cuvaja 1912. godine uoči ispita zrelosti u realnoj gimnaziji. Čitav njegov život u znaku je revolucionarno-militantnoga odnosa spram stvarnosti od pokretanja časopisa Plamen 1919. godine zajedno s Miroslavom Krležom, sindikalnih borbi i političkih demonstracija protiv autokracije i diktature jugoslavenskoga režima, pa do tragičnoga kraja života kad je 1941. godine nakon bijega iz ustaškoga zatvora u Kerestincu zajedno sa skupinom vrhunskih hrvatskih intelektualaca (O. Keršovani, O. Prica i drugi) uhvaćen i strijeljan 17. i 18. srpnja u šumi Dotrščina. Mitska pripovijest o papiriću kojeg je pronašao neki čovjek nakon što je bačen iz kamiona kojim su revolucionari odvoženi na stratište s natpisom „August Cesarec, hrvatski književnik“, kao i „grafit“ na zidu njegove ćelije s natpisom „Živjela sovjetska Hrvatska!“ neporecivo svjedoče o onome što Cesarec svojom aurom plamena zlatnoga mladića emanira za života i posthumno, zauvijek. (Vidi o tome: Zorica Stipetić, Argumenti za revoluciju – August Cesarec, Cekade, Zagreb, 1982. ) Nije on pisac koji piše tek zbog estetskoga i umjetničkoga užitka u tekstu, da to kažemo tako ravnodušno barthesovski. On je istinski revolucionarni mučenik i zato unatoč činjenicama da su mu putopisi iz Rusije/Sovjetskoga Saveza gotovo u cjelini apologija svega opstojećega bez sumnje i kritičke zadrške u odnosu na diskurzivno-ideologiziranu stvarnost, preostaje nesvodivim slučajem pisanja kao življenja do posljednje kapi krvi, doslovno bez ikakve patetike. Iz horizonta današnjega uvida u čitavu povijest „univerzalnoga beščašća“ sovjetskoga komunizma 20. stoljeća, koju povijesno možda ponajbolje zrcali studija francuskoga historičara Françoisa Fureta, Prošlost jedne iluzije ꟷ Ogled o komunističkoj ideji u XX. stoljeću, (François Furet, Prošlost jedne iluzije ꟷ Ogled o komunističkoj ideji u XX. stoljeću, Politička kultura, Zagreb, 1997. S francuskoga prevele Radmila Zdjelar i Gordana V. Popović.) svi su revolucionarno-(post)revolucionarni putopisi utonulost u zastarjelost povijesti kao mita o vječnome „napretku“ i „razvitku“ ideje o eshatologiji Zapada. Cesarčevi su putopisi rezultat „prosovjetskoga uvjerenja“ i stoga neprijeporno imaju suvišak „ideoloških stega sovjetske propagande“. (Jevgenij Paščenko, „August Cesarec: Kretanje kanona od ekspresionizma prema socrealizmu“, / Komparativna povijest hrvatske književnosti. Zbornik radova s XX. međunarodnoga znanstvenog skupa održanog od 28. do 29. rujna 2017. godine u Splitu. Književni kanon/Pavlović, Cvijeta; Glunčić-Bužančić, Vinka; Meyer-Fraatz, Andrea (ur.). Split : Zagreb: Književni krug Split, 2018. str. 250-262. (str. 7) U njima doista pronalazimo podosta patetičnih iskaza o proletarijatu, potom o tzv. sreći i zadovoljstvu malih naroda iza Kavkaza što su navodno dobili svoju slobodu i autonomiju upravo u doba Lenjina i Staljina, da se ne govori o prikazu svakodnevnoga života u znakovima ushićenosti, pa sve do apologije novoga u smislu razaranja pravoslavnih crkvi koje postaju pretvorene „u muzeje, klubove, kina, magazine, obščežitija (zajedničke stanove). Tako je u muzej, antireligiozni, pretvorena crkva Strasnog manastira…Na drugoj strani grada, još uvijek inače silno romantični Novodjevičij manastir pretvoren je u muzej oslobođene žene. U antireligiozni muzej se pretvorio i Donskij manastir…“ (August Cesarec, Današnja Rusija…, str. 21.) Uglavnom, ništa od Krležine ironije, skepse i kritičke analize onog što Sovjetski Savez u očima putnika sa Zapada čini u najmanju ruku razočaranim zbog rušenja temeljnih vrijednosti zapadnjačke, prosvjetiteljske kulture i kulta slobode od Kanta do Hegela i dalje. Je li August Cesarec u svojim putopisima u kojima nastoji „objektivno“ pokazati stanje današnje Rusije i njezin svakodnevni život zapravo tek jedan od mnogih apologetskih intelektualaca koji su Potemkinovo selo zvano staljinistički komunizam obojali bojama, rekao bi ironično ruski disident Aleksandar Zinovjev, „svijetle budućnosti“? (Aleksandar Zinovjev, Svijetla budućnost, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1986. S ruskoga preveo Stjepan Ćuić.) Odgovor je naprosto potvrdan. Uz bitnu napomenu da August Cesarec za razliku od Gidea, Benjamina i Krleže nije kritički dijagnostičar nastanka totalitarnoga poretka apsolutne kontrole svijeta života polazeći od grozomorne ideologije staljinizma koja je proizvela sustav Gulaga i užasavajući pomor/genocid ne-ruskih naroda i likvidaciju građanske klase i taj se zloduh autokratske vladavine i ruskoga hegemonizma svim sredstvima nastavlja danas u doba Putinove Rusije. Što jedino spašava Cesarca od njegovih ideologijsko-političko nevjerodostojnih putopisa diljem „obećane zemlje“? Književni stil i majstorstvo pripovijedanja? Ne, jer u tom žanru pisac Jedine Tonkine ljubavi nije podario onu književnu vrijednost koju pronalazimo u nekim njegovim romanima, prozama i drami, od kojih je TV-drama Karmine iz 1978. u produkciji TV-Zagreba, adaptacija njegova romana, po scenariju Ive Štivičića i u režiji Ivana Hetricha, pravo remek-djelo. Spašava ga, koliko god to zvučalo cinično i morbidno, njegovo revolucionarno mučeništvo. Ono je takav zastrašujući, nesvodivi, elementarno čudovišan događaj barbarstva ustaškoga režima koji je strijeljao hrvatskoga književnika ne zato što je on bio „komunist i terorist“ i protivnik NDH, već upravo zato što je on bio po svim značajkama veći Hrvat od svekolike nakarade s fašističkim insignijama i crnom odorom „trudbenika pakla“. Čitati Cesarčeva djela „danas“ znači svagda imati svijest o trijadi revolucionarnoga duha „pobunjenoga čovjeka“ bez presedana u čitavoj hrvatskoj književnosti uopće i mnogo šire, njegovoj militantnosti i teorijski vrhunskome obrazovanju iz suvremene filozofije i društveno-humanističkih znanosti, te njegovu imperativu da zbog ideala slobode i društvene pravednosti žrtvuje i svoj vlastiti život. Ipak, preostaje još nešto, na samome kraju, što ne samo revolucionarno-(post)revolucionarnome putopisu uskraćuje vjerodostojnost u doba digitalne tehnosfere. 6. Epilog Putovanja su i putopisi u 20. stoljeću bila određena geografskim i ideologijsko-političkim vizijama pronalaska „obećane zemlje“, bila ona mistična i postkolonijalno utonula u svoju ljepotu posvemašnje izdvojenosti od ostatka svijeta ili, pak, označena modernom željom za drugim iskonom i „novim početkom“ u duhu komunizma, (Susan Sontag, Trip to Hanoi, Farrar Strauss & Giroux, New York, 1969.) te avangardne težnje za obratom u biti umjetnosti poput putopisa zemljom meksičkih Indijanaca Tarahumara u knjizi francuskoga pisca, kazališnoga „revolucionara“, pjesnika, glumca i performativnoga umjetnika Antonina Artauda. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Znakoviiskona:U zemlji Tarahumara“, u:Antonin Artaud; Sunce i mahnitost, Litteris, Zagreb, 2023., str. 121-155.) Kad je nastupio „kraj povijesti“ propašću svjetskoga komunizma simboličke 1989. godine s dolaskom globalizacije i tehnosfere, postalo je bjelodano da „obećane zemlje“ kao ni bilo kakvih utopijskih carstava iluzija više nema i da od svega preostaje samo „muzealiziranje“ i „historiziranje“ ubrzane povijesti u znaku tehnološke singularnosti. Od putopisa preostala je samo književno-estetska težnja za neprestanim razotkrivanjem imaginarnih prostora „divlje duše“ i njezinih kartografija koje više ne određuje niti put na Istok niti povratak na Zapad. Ono što je preostalo od „revolucije“ kao totalnoga društvenoga obrata u biti kapitalizma svodi se na „oaze subverzije“ u području tzv. kulturalnoga marksizma i woke-kulture koja ostaje unutar horizonta politika identiteta. Putopisi su vizualne eko-teodiceje kroz koje gledamo u jezgru pustošenja zemlje, s neskrivenim užitkom promatrača koji se više ne upušta ni u kakve odlaske i povratke velikih pisaca i profesionalnih revolucionara iz „obećane zemlje“ Rusije, Kine, Vijetnama, Kube, Sjeverne Koreje, Eritreje, Kambodže, Mongolije, Zelenoortskih otoka… i njihove vizije „svijetle budućnosti“. Tako je to. Lijepo kaže Borges u pripovijesti Besmrtnik: „Kad se bliži kraj, nestaju slike uspomena, ostaju samo riječi.“ (Tekst objavljen u časopisu Up & Underground, br. 45-46/2024., str. 100-111. u tematskoj cjelini „August Cesarec: Argumenti za revoluciju“, urednik ovog izdanja: Nenad Rizvanović)

March 4, 2025
Mrtve uspomene žive u plamenu čežnje

Mrtve uspomene žive u plamenu čežnje

1. „Znaš za moje stvari, imaj ih sa sobom, tako da imam dom”, napisala je Nelly Sachs (1891.–1970.) u jednom od svojih prvih pisama Paulu Celanu (1920.–1970). Njihova prepiska trajala je gotovo šesnaest godina sve do njihove gotovo istovremene smrti. (Paul Celan – Nelly Sachs, Briefwechsel, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1996.) Celan je počinio samoubojstvo u travnju 1970. godine u Parizu skočivši u rijeku Seinu; nekoliko tjedana kasnije umrla je Nelly Sachs u Stockholmu. Oboje su bili žrtve nacističkoga progona Židova i to kroz iskustvo onog što mnogi teoretičari koji se bave traumatičnim događajima ne samo njihovih životnih sudbina, već i drugih židovskih intelektualaca nakon 1945. godine u svijetu nazivaju post-holokaust sindromom. Posrijedi je, naime, iskustvo prožimanja vlastite obiteljske drame gubitka voljenih osoba u najbližem ili širem okružju s nemogućnošću prebolijevanja najčudovišnijega događaja kao što je to bio nacistički projekt istrebljenja čitavog židovskoga naroda u koncentracijskim logorima pokorene Europe od Zapada do Istoka. U filozofijsko-umjetničkome smislu iskustvo nemogućnosti iskazivanja užasa i njegova nužnoga prevladavanja sredstvima poezije i umjetnosti uopće najradikalnije je definirao Theodor W. Adorno kako se poslije Auschwitza ne može pisati poezija. Je li poetsko djelo Nelly Sachs možda dokaz za ovu rezolutnu tvrdnju ili put spram iskazivanja iskonske boli/patnje koja se samo katarzom kroz jezik i sliku apsolutnoga zla uzdiže ponad svekolike tragedije postojanja? Što je bila Njemačka i za Celana i za Sachs? Odgovor je nedvosmislen i vrijedi istom mjerom i za Waltera Benjamina, Hannah Arendt i već spomenutog Adorna: domovina i svijet duha kao Heimata kozmopolitske kulture kakvu su oblikovali Kant i Goethe, a ne ideologija „krvi i tla“. Zato su oboje, svaki na svoj nesvodiv način, doživjeli udes izgnanika i beskućnika osuđenih na njemački jezik kao jezik nužnosti preživljavanja jer njihov svijet nije bio onaj koji su baštinili govornici jidiša s hasidskom tradicijom, pa ih stoga poput Kafke ovo ezoterično i uzvišeno „kulturno nijemstvo“ na paradoksalan način određuje i više negoli što bi sami htjeli nakon počinjenih zlodjela protiv Židova. Već sam jednom prigodom pokazao kako je forma duhovne komunikacije egzilanata i apatrida u 20. stoljeću, a to posebno vrijedi za židovske mislioce i umjetnike, uzdigla korespondenciju na najviši rang književnoga kazivanja. Nije to bila samo izlika za duhovnu ljubav i nemogućnost istinske veze, već ponajprije neposredna potreba za Drugim kao svojim srodnikom/srodnicom u stvarima koje se ne mogu nikad kazati u živo, jer pismo ima u svojoj uzvišenoj diskurzivnosti ono neiskazivo i nepriopćivo poput najdublje istine Platonova prijateljstva (philia) namjesto tjelesnoga ljubavništva (eros). Najbolji je primjer prepiska između Hermanna Brocha i Hannah Arendt i ona potvrđuje sve bezdane i otvorene putove razumijevanja i čežnje za Drugime. Ima podosta teoretičara književnosti i germanista koji u korespondenciji između Celana i Sachs vide nekovrsni savez međusobne potpore i ohrabrenja te nadahnjujući prostor duhovnoga susreta u kojem zajedničkim jezikom mogu podijeliti svoju neizmjernu patnju. U tom smislu Nelly Sachs je 1959. godine napisala Celanu ovu ključnu rečenicu: “Između Pariza i Stockholma teče meridijan boli i utjehe.” Drugi poznavatelji njihova djela, pak, u korespondenciji i lirskome stvaralaštvu pjesnika i pjesnikinje prije svega razabiru nečuveni užas progona, muku samoće, te strahotno iskustvo otuđenosti i patnje, koje s godinama nije prestajalo biti manje vidljivim, već upravo suprotno od toga. 2. Nelly Sachs rođena je u 1891. godine u Berlinu kao jedina kći u bogatoj židovskoj obitelji i uživala je u prvoklasnom privatnome obrazovanju u sigurnome okruženju. Prve pjesme napisala je sa sedamnaest godina. Uglavnom su pisane u sonetnoj formi, a sadržaj im je bio pod utjecajem neoromantizma, no njihov elegični, melankolični i proganjajući ton razlikovao ih je od ženske poezije građanskih krugova. Tridesetih godina prošlog stoljeća dolaskom Hitlera na vlast u Njemačkoj njezin je život obilježen užasom i progonom. Unutarnja napetost stvorena svakodnevnom borbom za preživljavanje dovela je do duge kreativne stanke. Tih se godina približila židovskim izvorima, zadubila se u Bibliju, židovsku mistiku i hasidsku književnost. U svibnju 1940. Sachs je sa svojom majkom uspjela pobjeći iz Berlina u Švedsku. Tamo je počela učiti švedski jer je htjela pokazati svoju zahvalnost zemlji koja ju je spasila od logora smrti. Osim toga, mogla je prevoditi švedsku poeziju na njemački i tako zarađivati ​​za život. U isto vrijeme Sachs je nakon mnogo godina ponovno počela pisati pjesme na njemačkome jeziku. Pokušala je stvoriti novi oblik lirskoga izražavanja koji je bio isključivo osoban i nije se uklapao ni u jedan unaprijed zadani okvir. Ovu je poeziju karakterizirao metafizički nemir, osjećaj otuđenosti i progonstva, potraga za domom kojeg više nema i suosjećanje s onima koji pate – poezija užasa i bijega. U njezinim pjesmama iznova susrećemo riječi kao što su pijesak, prašina, zvijezda, more, let, leptir, transformacija – riječi dubokog simboličkoga značenja, što dolazi do izražaja posebno u kontekstu židovske eshatologije i mistike. Srodnost s poezijom Paula Celana nimalo nije slučajnost jer ih povezuje metafizička tajna jezika u tragičnome dvojstvu njemačkih i židovskih izvora duhovnosti. Nelly Sachs je u svoj rad uključila Bibliju i oživjela proroke u svojim vizijama, presložila svoju poeziju kozmičkim sferama Zohara i uronila u magiju hebrejskog alfabeta. Njezin rad bio je ukorijenjen u europskome klasicizmu i zvukovima njemačkoga jezika, ali je u isto vrijeme bio toliko usko vezan uz hebrejski i njegov složeni labirint simbola, mistike i višeznačnosti jedne životne predaje jedinstvenoga sklopa značenja u svjetskoj povijesti. Pojmovi koje je crpila iz židovskih izvora usvojeni su i ugrađeni u njemački jezik koji kao da je ispraznila od sadržaja, a prazan prostor ispunila je isprekidanim rečenicama bez rime i ritma, fragmentima biblijskih stihova, odjecima tužaljki i stranim motivima preobrazbe i preseljenja duša. Poetski krajolik u njezinim tekstovima postao je nadrealan. Romantični odjeci ranijih godina postali su simboli u njihovom novome, košmarom opterećenom svijetu, a slikovni jezik posve je oslobodila od ekspresionističkih manira i svela na uzak, ali duboko proživljen prostor vlastita života u sjeni progona. Nemoguće je ovdje izostaviti njezinu životnu ljubav koja ju je slomila, a o čemu se možemo osvjedočiti u ciklusu pjesama „Molitve za mrtvoga zaručnika“ u dvjema zbirkama iz 1947-1949. godine: U stanovima smrti i Pomračenje zvijezda. Njezin je stvarni „zaručnik“ umoren u konclogoru i ove tužaljke predstavljaju istinski zavjet čistoće ljubavi koja se neprestano obnavlja u spomenu na njihov zajednički susret u sjeni „pomračenja zvijezda“. Uistinu, nije potrebno posebno ukazivati na to koliko li je srodnosti i u poetskome smrtopisu i svjedočenju o nemoći i moći Riječi u poeziji Paula Celana s mnoštvom simboličkih i metaforičkih korelacija. Najveće javno priznanje kao pjesnikinja dobila je tek kasnije, početkom šezdesetih godina 20. stoljeća. Čak i nakon što je zajedno sa Josephom Shai Agnonom dobila Nobelovu nagradu za književnost 1966. godine, ostala je donekle gotovo anonimna. Njezine pjesme u prijevodu Ota Šolca čitao sam prvi put u izdanju „Mladosti“ (Zagreb, 1971.) dvije godine kasnije u gimnaziji. Sve do izdanja koje je priredila Truda Stamać 1996. godine poetski glas Nelly Sachs kao da je iščezao iz mojeg duhovnoga obzorja unatoč posvemašnjoj predanosti filozofijsko-poetskoj imaginaciji s Celanom koja ni danas ne prestaje. 3. Iz zbirke „U stanovima smrti“ odmah se pojavljuje simbolika koja će postati vjerodostojnim slikotvornim „estetskim objektom“ čak i u spomenicima žrtvama holokausta u suvremenoj umjetnosti kraja 20. i u 21. stoljeću. U pogovoru Trude Stamać naslovljenog Kenotaf Nelly Sachs prevoditeljica u jednoj bilješci lucidno upućuje na izraz cipela i svega onoga što ova obuća označava kao „napuštenu mjeru ljudske stope“ (str. 277), jer se masovni žrtvopis židovskoga naroda u plinskim komorama Auschwitza i drugih logora pokazuje kroz tragove ljudi pogubljenih u ime bestijalnosti arijevske rase kao posvemašnji projekt zatiranja svjedočanstva postojanja pojedinaca. Cipele su stoga za Židove označavale simbol zaposjedanja zemlje kao „vlasničkoga prava“ i osim toga odnose se na putovanje kroz vrijeme blaženstva i patnje do konačnoga iskupljenja. Evo, kako Nelly Sachs pjeva o toj čudovišnoj i neiskazivoj tragediji naroda Izraela i prije i u doba nacističkoga pogroma. „TKO LI JE ispraznio pijesak iz vaših cipela Kad ste morali ustati za smrt? Pijesak što ga je amo donio Izrael, Pijesak njegovih lutanja? Gorući pijesak Sinaja, Pomiješan s krilima leptira, Pomiješan s prahom zmijske žudnje, Pomiješan sa svime što je otpalo od Salamunove mudrosti, Pomiješan s gorčinom tajne pelina ꟷ O vi prsti. Koji ste ispraznili pijesak iz mrtvačkih cipela, Već sutra bit ćete prah Na cipelama dolaznika! (str. 12) Pijesak i cipele, prah i lutanja ꟷ kakve moćne riječi i simboli koji u sklopu ove pjesme iskazuju ono što je istodobno vječno i vremenito, neprolazno i ujedno zapalo u ništavljenje svega što jest. No, ono što njezinu poeziju ove post-holokaust eshatologije i mistike približava filozofijskome pitanju o (ne)mogućnosti kazivanja o počinjenome događaju izvan ukazivanja na šutnju i tragove svjedočenja jest upravo ta sveza prvoga i posljednjega u tmini i glibu realiteta. Ista je estetska nelagoda prisutna i u iznimnoj filmskoj epopeji Shoah francuskoga filmskoga redatelja Claudea Lanzmanna iz 1985. godine. Ondje zvuk kloparanja teretnih vlakova i kazivanje preživjelih žrtava i njihovih krvnika koji se ničega, naravno, ne sjećaju ili smatraju da nisu ni po čemu krivi za genocid Židova jer su samo izvršavali svoje dužnosti i to u pozadini kao svojevrsni zapisničari „banalnosti zla“, a ovdje poetska tužaljka za umorenim i umrlim iza kojih postoje samo kenotafi. Sachs je uspjela suvremenu poeziju otvoriti u njezinoj lomnoj konceptualnosti i nerazumljivosti (kako su neki prigovorali Celanu i njegovoj sklonosti rezovima i ništavljenju jezika kao tvorbe traumatskoga realiteta) posve neočekivanoj svezi s otklonom od modernoga individualizma i subjektivnosti govora. Židovsko simboličko označavanje svijeta u njezinim je pjesmama i dramskim tekstovima utkano u traganje za jedinstvenim i singularnim jezikom „moderne tradicije“ iz koje se i tužaljka i čežnja za ponovnim susretom s ljubljenim iza „pomračenja zvijezda“ pojavljuje kao topologija svetoga i božanskoga. Nije to, dakako, nikakva religiozna lirika u drugome ruhu oplakivanja zlehude sudbine židovskoga naroda. Umjesto toga, Nelly Sachs na suptilan način istražuje čak i mogućnost onoga najtežega i strahotnoga u pretkazivanju budućnosti nakon što je iskustvo žrtve dospjelo do stanja užasavajućeg slučaja samorazaranja duše. Ne zaboravimo da je sama pjesnikinja često boravila u psihijatrijskim klinikama zbog manije proganjanja u suočenju s onime što je bila imaginarna ili stvarna prijetnja odlaska u konclogor. Ništa ne završava s kronološkim krajem rata i poraza nacizma 1945. godine. Sve se nastavlja drugim sredstvima u traumi ponavljanja i tjeskobe koju izaziva nemogućnost prevladavanja ove univerzalne nelagode koju su upravo njemački filozofi poput Schellinga i Heideggera, te austrijski Židov, otac-utemeljitelj psihoanalize Sigmund Freud odredili pojmom jezovitoga i strahotnog kao onog sublimnog uopće (Unheimliche). Pjesma „ZATO DA PROGONJENI NE POSTANU PROGONITELJI“ pripada najvidovitijim i najpotresnijim dokumentom ove simboličko-metafizičke poezije koja sabire mrtve uspomene koje žive u plamenu čežnje. Treba li podsjećati da je židovska suvremena povijest i država Izrael do današnjeg genocidnoga zatiranja palestinskih stanovnika Gaze u znaku ovog postulata etičke čistoće koja nadilazi svu profanost političkoga i politike na zemlji. „Koraci ꟷ Pradavna igra krvnika i žrtve, progonitelja i progonjenoga, lovca i lovine ꟷ Koraci koji vrijeme čine razdirućim sate okićene vukovima, bjeguncu zatiru bijeg u krvi. (…) Koraci krvnika preko koraka žrtve, sekundna kazaljka u hodu zemlje ꟷ od kojeg crnog mjeseca strahovito navijena? U glazbi sfera gdje škripi vaš zvuk? (str. 95-96) Prevoditeljica poezije i dramskih tekstova ovoga izbora Truda Stamać u poticajnome pogovoru naglašava kako je „čežnja jedan od osnovnih pokretača ovog pjesništva. Ona stvara nevidljivo zemaljsko carstvo iz kojega niče žarko korijenje zvijezda. (…) …kakogod to paradoksalno zvučalo, pjesništvo Nelly Sachs, okupljeno isključivo oko smrti, ljubavna je poezija. Smrt nije ukinula ljubav nego je skrutnula u dragulj i uzdigla u nebo među zvijezde te joj pripada i zvjezdana mjera. Budući da je ljubljeni umro, pjesme su samo kenotaf, obilježeno mjesto prepoznavanja i mogućeg susreta. Pjesnikinja na zemlji ostaje Tražiteljica tog mjesta.“ (str. 278) Vratimo se na kraju iznova pismima i prepisci između Paula Celana i Nelly Sachs. 26. svibnja 1960. godine sastali su se u jednom prisnome razgovoru u hotelu Storchen nasuprot Grossmünstera u Zürichu. Njihov je razgovor svojevrsni poetski testament post-holokaust sindroma našeg vremena utonuloga u svoje zaborave, ravnodušnosti i ekvivalenciju patnje. Razmjenjivali su pisma od 1954. ꟷ dvije srodne duše, obje progonjene zbog židovskoga podrijetla u svijetu koji se nije nakon poraza nacizma zauvijek promijenio, već je sve postalo latentno prisutno u prostorima preobražaja ove čudovišne ideologije mržnje i agresije spram Drugoga u okružju potiskivanja i šutnje ne krvnika, već žrtava. “Vidiš velik dio duhovnoga krajolika koji leži iza svega ovdje”, piše Nelly Sachs u svojem prvome pismu (10. svibnja 1954.) mnogo mlađem Paulu Celanu, koji joj je poslao svoju zbirku pjesama Mohn und Gedächtnis (1952.). Njihova je duhovna srodnost i poetsko svjedočanstvo nezaključeni testament vremena za ono nadolazeće jer nije u pitanju samo iskustvo ljudske patnje i boli, već i iskustvo pada jezika u tehnički bezdan u kojem je „crno kao kaos prije riječi“, kako pjeva Nelly Sachs u „Žarnoj zagonetki I-IV“ (str. 244). Preostaje plamen čežnje zauvijek…

March 3, 2025
Rusway

Rusway

1. Volim ovu riječ još od razdoblja kad je bila više od svoje današnje semantičke egzotike i pada u zaborav pred maršem engleskoga globalitarnoga kaosa. Volim je zato jer je višeznačna i možeš ju rabiti u raznim prigodama, ovisno o tzv. kontekstu. Nije, dakle, unaprijed esencijalistički tvrdokorna i nepropusna za dodatna značenja koja se mahom stvaraju u okolnostima pravog i nepravog „rusvaja“. Da bismo dobili uvid u njezinu subverzivno-estetičku razmještenost i otvorenost spram novoga, evo, za početak nužne jezikoslovne odrednice. DEFINICIJA razg. veliki metež, buka, lom, nered [napraviti rusvaj] ETIMOLOGIJA tur. rüsvay ← perz. rusway: osramoćen, ponižen SINONIMI I SLIČNE RIJEČI kraval, dar-mar, džumbus, urnebes, kuršlus, nered, dar mar, krkljanac, pičvajz, haos, raspašoj, ršum, metež, darmar, kaos, cirkus, totalni kaos, iznered Tursko-iranske transverzale prolaze kroz naše suvremene ruswayizme poput baklava u prhkome tijestu od jezika. Ma, s jezikom je najljepše to što je njegova uštogljenost u modernoj ispraznoj lingvistici najbolji razlog za pravljenje rusvaja od besmislenih pokušaja da se život jezika propiše i ozakoni pragmatičkim sankcijama za glavu prikratiti. Volim rječnike poput onog genijalnog GAZOPHYLACIUMA pavlina o. Ivana Belostenca o kojem sam već pisao na broken-kajkavskome na ovome zblogu zvanom RUSWAY. E. tako će se odsad zvati, a ne više KAOS. Volim ih zato jer ih u trenutku nadahnuća mogu otpjevati kao telefonske imenike u kakofoniji ovog života bolje od bilo kakve rap-sodije u bijelo-crnome. A još ih više volim kad su poput etimologijskih Skokovih rječnika riznica svekolike talionice rječništva i nadrirječništva kojeg se ne bi postidio ni James Joyce u svojem somnabulnome romanu Bdjenja Finnegana. Budući da u ovo doba tehnosfere jezici postaju algoritamske tablice proračunljivosti virtualnih svjetova, onda je sklonost autentičnoga jezika u njegovoj izvornoj dijalektologijskoj razbarušenosti spram rusvaja jedini pravi zalog slobode kao eksperimenta života kao igre. To da sve i ništa nema nekog izvanpovijesnoga smisla izvan samoga jezika nije bilo razvidno samo Ludwigu Wittgensteinu, već i svim kratylomanijacima koji su svoj život sveto proćerdali u slavu prolupalih bogova ovog jezika na kojem ludujemo i s njime iščezavamo u pepelni prah od zvjezdane maglice kozmičke praznine. Dakle, rusvaj… 2. Da bi svijest o jeziku kao autonomnome instrumentu ljudske povijesti ludila i užitka u životu mogao postati sam sebi svoj sudac i sam drugome njegova briga, mora se u svijetu dogoditi „neki“ fuckin’ rusvaj. Primjerice, da na ulici sretnete nekog tipa koji i izgledom podsjeća na Groucha Marxa i da se oko njega plete moćna gomilica bezveznjaka svih fela koje on, glavom, brkovima, naočalama, cigarom i frakom uvjerava da vide ono što ne vide i da to što ne vide jest njihova iluzija u koju treba vjerovati kao i u to da crna mačka koja prolazi cestom nije znak nesreće, već da samo negdje ide i da je ne slijedi mudroslovni Ludwig mačkoljubac, već slaba svjetlost farova s olupine od Vašeg pretpotopnog folca kojeg ste naslijedili od pokojnog strica Marlene Dietrich, ali ne one u crnome korzetu i zavodljivome cigaršpicu na usnama, već jedne druge dame koja se tako ne zove, ali who cares. Može se dogoditi, pak, i to da odjednom iz nekog crnoga portala o vijestima iz kronike univerzalnoga beščašća ispadne pred Vas i trojka domaćih veselih mafioza sa škarniclima izabrane marke torbica Louisa Vuittona s noćnoga provoda u Dubaiju, koji odjeveni u domaće šorceve s pazara u Spljetu glume ministre turizma i wellnessa prije no što se narokaju kokaina i vodke po akcijskim cijenama i zaurliču zadomoljubni rukovet spremnih navijačkih himni u gluhu U-emiratsku Noć. I naposljetku, ono najčudovišnije, kad iznebuha i nenadano, a kako drugo, sinovi crnoga terora napadnu brzometkama i dronovskim prometalima TV-postaje i nebodere, zračne luke i dokove brodogradilišta u ime već Nekoga i Ničega, te nastane sveopći nered u sustavu i izvan njega koji traje danima i godinama. Sve su to još uvijek slučajevi rusvaja-u-svijetu. Problem postaje nerješiv i zastrašujući kad više jezik ne podliježe tek zakonitostima anarhoidnih ruswayizama. Umjesto toga, stvar je posve Unheimlich onog trenutka kad shvatimo da je sam svijet ništa drugo negoli jedan groβe-veliki RUSWAY. Što nakon te spoznaje? 3. Ništa, baš ništa. Sve ide svojim tijekom i nadalje i sve se ravna prema logici ovog rusvaja bez kojeg svijet više ne može postojati kao u zlatno doba kad je kaos još imao diskretni šarm posve obične propasti, poput ove vječne Frenkijeve koračnice za put u plaćeni beskraj. For what is a man, what has he got? If not himself, then he has naught To say the things he truly feels And not the words of one who kneels The record shows I took the blows And did it my Rus-way. Yes, it was my Rus-way.

March 2, 2025
Gnjev

Gnjev

1. Događaj mijenja odnose moći i povijesni sklop bitka, bića i biti čovjeka. Takav je događaj gubitak slobode ili, pak, nanošenje nepravde nekome nastojanjem da mu se otme ono najnavlastitije, njegovo „vlasništvo“ u svim mogućim vidovima ovog prava na priznanje sebstva u zajednici s Drugima. Odjednom se iz mirne ataraksije kako su to imenovali homerski Grci vulkanskom snagom pojavi moć gnjeva u čovjeku i pokrene lavinu zbivanja od agona do polemosa. Tako, uostalom, i otpočinje istinska povijest zapadnjačke civilizacije kad gnjevni helenski junak Ahilej pod zidinima Troje nakon smrti svojeg obožavanog Patrokla odluči da će osvetiti njegovu smrt zatiranjem uzvišenog Herakla, simbola trojanske nepokornosti i plemenitosti. Gnjev nije bilo kakav osjećaj. Čitavo je tijelo u napetosti, lice se zacrveni i kipti od bijesa, a stisnuta šaka pokazuje da je nepravdi konačno došao kraj. U esejističkoj knjizi Petera Sloterdijka, Srdžba i vrijeme: Političko psihološki ogled (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007. S njemačkoga prevela Nadežda Čačinovič) razmatra se povijest antičkoga shvaćanja gnjeva/srdžbe, ljutnje u kontekstu srdžbe/ljutnje bogova do implikacija u suvremenim zbivanjima, te posljedice mržnje – borbu, nasilje i agresiju. Hrvatska riječ za njemački Zorn je dvostruka: srdžba i gnjev. U Maretićevu prijevodu Ilijade susrećemo izraz srdžba, a u prijevodu slavnoga romana nobelovca Johna Steinbecka The Grapes of Wrath s još znamenitijim filmom Johna Forda s Henrijem Fonda iz 1939. godine u dojmljivoj glavnoj ulozi, hrvatsko izdanje glasi Plodovi gnjeva. Dalibor Martinis svoju će umjetničku i metapolitičku intervenciju tzv. paljevine automobila ovjekovječiti u knjižici iz 2012. (D.A.F. Zagreb) pod naslovom Vječna vatra gnjeva. Srditi smo zbog gnjeva, zar ne, pa bismo mogli kazati da je gnjev uvjet mogućnosti nastanka srditoga čovjeka u kaotično-entropijskome društvu u kojem se iza fasada spektakla događaju nezamislivi slučajevi užasa, tragedije, razaranja svijeta. Sloterdijk je, dakle, otpočeo svoj političko-psihološki ogled s homerskim svijetom kaosa rata za zemlju Drugoga i za njezino otimanje i preobrazbu u novi „humani kapital“ totalnim uništenjem Trojanaca, a ja sam svoju Knjigu lutanja (Litteris, Zagreb, 2024.) zaključio istom riječju kojom je navodno otpočela povijest kao Ahilejeva srdžba. Evo, ovako: „Prošlost u znaku strašnih događaja ratova, krvavih borbi za prijestolje, tabu incesta, osvete i ressentiment, sve je to pripadno mračnome razdoblju. I zato povijest nije početak kao zlatno doba, već upravo suprotno ‒ doba arhajskoga užasa i nečuvenog slučaja prirodne i ljudske destrukcije. No, nije li krajnje apsurdno da mi nemamo nostalgiju za apolonskim savršenstvom klasične Grčke s Platonom i Periklom, Fidijom i Akropolom. Umjesto toga, čudovišno nas privlači Homerski svijet mračnoga kaosa. Ilijada nam podaruje mitopoetski dokaz da je početak, kao možda i kraj svekolike ljudske civilizacije, ovo. ʺSrdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina, Pogubnu, kojano zada Ahejcima tisuću jada, Snažne je duše mnogih junaka ona k Aidu Poslala, a njih je same učinila plijen da budu Psima i pticama gozba…ʺ (Homer, Ilijada, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 7. S grčkoga preveo Tomo Maretić. Pregledao i priredio Stjepan Ivšić.) Srdžba je početak i kraj povijesti. Mračno doba i njegovi mračni ljudi otvaraju zemlji gozbu, a psima i pticama njihov kraj. Homer je naš najuzvišeniji suvremenik i ponovno ga čitamo kao svjedoka onoga što se događa sada i zauvijek.„ (str. 640-641) 2. Kad vidim oko sebe i u sebi znakove gnjeva/srdžbe, tada izostaje refleksivni pokušaj razumijevanja ovog ne-fenomena, već psihološko-političkoga osjećaja kako ga je precizno artikulirao Sloterdijk u svojem eseju. Da, u tome je problem. Naime, osjećaj je svagda ono što se pojavljuje kao podražaj ili reakcija na postojeći poredak pojmova u otjelovljenome stanju degeneracije temeljnih ideja ne samo Zapada, već i svjetsko-povijesne logike napretka i razvitka onog najvišega na uvidu, a to je četvorstvo slobode, jednakosti, pravednosti i solidarnosti. Veličajnost Francuske revolucije, ako izostavimo razdoblje i konzekvencije Termidora s giljotinom kao simboličkim rezom tiranije i autokratizma koji će dovesti do bonapartizma, zacijelo jest u tome što je uspostavila postulate izvorne grčke demokracije, rimskoga republikanizma i renesansne težnje za obranom ideala autonomije polisa pred bilo kakvim oblikom velikodržavlja. No, kako je poznato, to su ideali jer su posrijedi ideje za koje se živi i biva spreman položiti i svoj život, a ne tek prazni apstraktni osjećaji smisla postojanja čovjeka u svijetu kao zajedništvu izvan pripadništva klanu ili rodbinsko-plemenskome totemu i tabuu. Između ideja i osjećaja u povijesti zapadnjačke filozofije politike svagda je zjapio ponor. Nije stoga slučajno da su mjerodavni pokušaji promišljanja političkoga kao slobode i politike kao moći na ishodu 20. stoljeća i danas određeni paradoksalnom težnjom tzv. postfundacionalizma (Badiou, Rancière, Nancy, Agamben i drugi) da kritički prevlada poteškoće tzv. fundacionalizma od Kanta do Habermasa s njihovom neupitnom vjerom u kult Razuma u području političkoga djelovanja čak i u doba onog što Carl Schmitt u Nomosu zemlje naziva Groβraum i pod tim pojmom misli planetarno-globalni poredak postimperijalne suverenosti. Što je problem s pojmom političkoga kao osjećaja gnjeva/srdžbe na granici između težnje za „revolucijom“ kapitalizma koji je postao globalno društvo kontrole i spektakla i za „ratom“ kao otvorenom agresijom protiv Drugoga (nacije-države, imperija)? Bilo je to razvidno već i samom Carlu Schmittu kad je svoj najznačajniji spis naslovio Pojam političkoga (Der Begriff des Politischen, Duncker & Humblott, Berlin) iz 1932. godine. Umjesto čitave tradicije vjere u Razum ili smisao svjetske povijesti koja s Hegelom završava u ideji slobode kao vladavine apsolutnoga duha na zemlji, on je svoja razmatranja izveo u dijalogu s Hobbesovim Levijatanom i njegovom postavkom o ratu svih protiv sviju, polazeći od temeljne „antropologijske“ činjenice da je čovjek od iskona do kraja povijesti onaj koji se određuje svojim strastima, interesima, ratničkim mentalitetom, sklonošću samoljublju i zaštitom vlastita teritorija svim sredstvima. Uz dodatak želje za vladavinom nad Drugime s pomoću znanosti, tehnike, kulture i, posljednje ali i najvažnije, imperijalnim pokoravanjem njegovih želja za slobodom. Drugim riječima, ono političko je volja za moć kroz političko-psihološke mehanizme agona i polemosa, a politika je sredstvo-svrha ovog primordijalnog odnosa između gnjeva/srdžbe čovjeka koji „ratnički“ i „revolucionarno“ brani svoju i otima tuđu zemlju. Ključni je pojam političkoga stoga suverenost (naroda) u teritorijalno određenome poretku sveopćeg kaosa i entropije četvorstva grčke demokracije, rimskoga republikanizma i francuskoga termidorskog kozmopolitizma. Problematičnost ovog problema s kojim se svagda iznova susrećemo čitajući Schmittove uistinu briljantne političke spise jest u tome što se izvorna želja za slobodom (ono političko kao samosvrha) preobražava u moć vladavine i upravljanja nad Drugime (politika kao sredstvo nasilja moderne države bila ona ustavna demokracija ili bila riječ o diktaturi u totalitarnome shvaćanju svijeta). Moja knjiga Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije (Bijeli val, Zagreb, 2013.) bila je pokušaj posvemašnjeg obrata u samoj biti političkoga u rasponu od Rousseaua i Hobbesa do Schmitta i tzv. postfundacionalista jednostavnom postavkom da je doba suverenosti nacija-država prošlo i da je sam pojam naroda u kontekstu globalnoga populizma znak kraja svih zakašnjelih građanskih revolucija kao kraj prosvjetiteljstva. Umjesto kulta Razuma, koji je ionako pao pod giljotinama novih Termidora 20. stoljeća u fašizmu, nacizmu i staljinističkome komunizmu, dolazi epoha političkoga kao doba osjećaja gnjeva/srdžbe u svemu što jest, horizontalno i vertikalno, u čovjeku i u zvijerima, u prostoru i u vremenu svekolikoga ressentimenta svakoga protiv svih i nikoga. To je doba koje više sebe ne vidi kao četvorstvo temeljnih pojmova i kategorija mudrosti i razboritosti Grka, već kao fundamentalizam Jednoga (Vođe-imperija-države-naroda-klana-totema-i-tabua orgnaske plemenske svijesti). Schmittovo je nasljeđe u 21. stoljeću ostalo neupitnim imperativom shvaćanja političkoga kao događaja u kojem postoje samo figure prijatelja i neprijatelja i svaki se drugi oblik antimanihejstva pretvara u razlog njegova zatiranja u korijenu. Eto, um je pokleknuo pred moćnim arhajskim bezdanom psihopatologije narcizma! 3. Politički govori onih obuzetih gnjevom uvijek su „epohalni“. Zato je imao pravo Guy Debord kad je u svojem spisu Društvo spektakla iz 1967. godine u klasifikaciji pojma spektakla odredio tri forme ili stadija njegova povijesnoga pojavljivanja i promjene značenja. Prvi je stadij ili forma pojavljivanja ona koju određuje pojam koncentriranoga spektakla i odnosi se na totalitarne modele vladavine kroz figure Mussolinija, Hitlera i Staljina (fašizam-nacizam-staljinizam). Druga je, pak ona u kojoj umjesto politike kao autokratske i diktatorske strukture pokoravanja društva Vođi i ideologiji jednoumlja u središte dolazi tržišna ekonomija s ideologijom korporativnoga biznisa (amerikanizam postaje globalno-planetarni simptom prelaska društva i države u ruke korporativnih oligarha). Debord taj spektakl naziva difuznim. I naposljetku, onaj treći koji se razvija usponom medija i vizualnosti krajem 1980ih godina (neoliberalizma i neokonzervativizma), jest integrirani spektakl u kojem Vođe djeluju poput gurua fundamentalističkih sekti i svoj biznis unose u upravljanje državom kao svojom korporativnom prćijom. Hoćemo li ove „plodove gnjeva“ glavnih govornika od doba narcističkih diktatora s tankim brkovima i iščašene brade do populističkih medijskih freakova koji danas vladaju svijetom (Donald Trump i njegov adlatus Elon Musk su paradigme ove integrirane farse političkoga drugim sredstvima) shvatiti najozbiljnije moguće, tada je pitanje gnjeva/srdžbe doista na razini onog što je još 1932. godine Carl Schmitt opisao kao bit političkoga. Što? Pa, to da ni moralna uvjerenja, ni estetičko obilježje vladanja nad masama, pa ni znanstveno-tehnološki uspon elita na prijestolje moći neće moći dokinuti slučaj koji stoji u samoj „biti“ onog što proizlazi iz osjećaja gnjeva koji se institucionalizira kao političko razračunavanje s neprijateljima, a ne suparnicima u političkoj areni. Iza gnjeva nema više ničega osim totalne praznine onog što je nekoć još imalo prizvuk želje za „revolucijom“ protiv zagovornika bellum omnium contra omnes. Znamo kako je to formulirao Schmitt u jednom svojem tekstu. S usklikom koji traje duže od bilo kakve suzdržanosti i zadržanja proloma onog čudovišnoga u svijetu i čovjeku: Ili posthistorija ili građanski rat! A što ako je baš tzv. posthistorijsko stanje u kojem živimo dospjelo do četvrte faze ili stadija, do onog što je globalno-planetarni poredak društva spektakla kao permanentnoga rata-i-mira u trajnom izvanrednome stanju?

March 1, 2025
Obrisi višeslojne mistike

Obrisi višeslojne mistike

Sažetak: Slika Paula Kleea, Angelus Novus zahvaljujući tumačenju Waltera Benjamina postala je paradigmatskom slikom moderne umjetnosti. Njezina zagonetka ne pokazuje se samo u mogućnosti višeslojnoga razotkrića mističnoga na granici između apokalipse i melankolije. Na temelju Kleeova pristupa ideji moderne umjetnosti u članku se izvodi postavka o simboličkome značenju boje. Riječ je o onome što proizlazi iz „viška imaginarnoga“ u slikarstvu kao svezi „konstrukcije“ i „kompozicije“. Klee je bio jedini, i to je pred kraj života vidio Heidegger u svojim Dnevnicima i bilješkama, koji je uputio na umjetnost s onu stranu metafizike nakon Cézannea. Kako i na koji način „danas“ misliti odnos boje i kompozicije u suvremenoj umjetnosti slike ako se ono što određuje suvremenu umjetnost događaja (performativni obrat) zbiva kao kraj povijesti i implozija vremena u tehno-znanstvenoj konstrukciji virtualnih svjetova? Može li se ono mesijansko i ono melankolično u zahtjevu umjetnosti za „viškom imaginarnoga“ iznova vratiti u sliku kao što se vrijeme sabire u trenutku nastanka svijeta? Uvod U Dnevniku Paula Kleea nalazi se vjerojatno najznačajnija misao slikovnoga obrata u modernoj umjetnosti. Način kako je slikar iskazao misao posebno je upečatljiv. Dramatski ton pronalaska misli i njezine otvorenosti za svijet i umjetnost gotovo da se može prispodobiti onome istome što Vasilij Kandinski u spisu O duhovnome u umjetnosti kaže za umjetničko stvaranje. To je, naime, tek drugi način novoga stvaranja svijeta. (Vasilij Kandinski, „O duhovnom u umjetnosti“, u: Marcel Bačić (prir.) Duh apstrakcije, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1999. S njemačkoga prevela Jasenka Mirenić Bačić) Umjesto Boga sada umjetnik preuzima njegovu stvaralačku ulogu. Klee, dakle, piše u Dnevniku: “Boja me posjeduje. /…/ Uvijek će me posjedovati, znam to. To je smisao ovog sretnog trenutka: Boja i ja smo jedno. Ja sam slikar.” (Paul Klee, The Thinking Eye: The Notebooks of Paul Klee, Georg Wittenborn i Lund Humphries, New York – London, 1961. ) Slikar ne posjeduje boju. Ona vlada i raspolaže njime. Ali bez njegova udjela u nastanku umjetničkoga djela ni boja ne ulazi u svijet. Opis susreta boje i slikara pokazuje da događaj nastanka umjetnosti pretpostavlja odnos između dvojega. Međutim, ushićenje slikara ne proizlazi iz nečega izvanjskoga. Zašto ushit ne pogađa spoznaju da crta i površina posjeduju slikara, već jedino ono treće koje crti i površini podaruje autonomiju? Boja očigledno nekako prethodi crti i površini iako ne u logičkome ni u povijesnome smislu. Čak se i ne pitamo tradicionalno ontologijski što jest boja. U ovome slučaju pitamo se samo što jest crta i što jest površina na kojoj crta urezuje sliku. Boja, to je nešto što već pripada tajni. Pitati o boji znači misliti izvan odnosa uzrok-učinak. Ali postoji još nešto zagonetnije od ove tajne. To je ono kako boja dolazi u svijet. S kojom konstelacijom boja može stvoriti nove odnose u svijetu (slike)? Kako „kompozicija“ može promijeniti plan „konstrukcije“, govoreći pojmovima Kleea iz njegova spisa O modernoj umjetnosti? (Paul Klee, On Modern Art, Faber and Faber, London, 1966.) Imati boju znači stopiti se s onim što omogućuje slikarstvo uopće. U Kleeovu razumijevanju umjetničkoga stvaranja riječ je o praiskonskome. Imati boju znači prepustiti joj da u oblikovanju svijeta kvalitetom ispuni ili dovrši ono što proizlazi iz zagonetnoga događaja susreta umjetnosti i umjetnika, stvaranja umjetničkoga djela i samoga stvaratelja. U vječnome stvaranju svijeta, kako Klee gotovo neognostički shvaća proces oblikovanja onoga što „jest“, slikarstvo postaje paradoksalan čin događaja. Vremenitost „trenutka“ i bljesak „vječnosti“ proishodi iz događaja. Imenovanje tog susreta postajanja samoga djela označava bit moderne umjetnosti. Praiskonsko i moderno otuda nisu više odijeljeni ponorom. Sjetimo li se da je Kleeov prethodnik u pokušaju razumijevanja slike i čina stvaranja kao onoga što Heidegger naziva ne-metafizičkim načinom mišljenja u modernoj umjetnosti, a riječ je, dakako, o Paulu Cézanneu, stapanje slikara i naslikanoga nazvao „sretnim trenutkom“, vidjet ćemo da se taj kairos nalazi u odnosu između boje i oblika. Odnos se ne može ovjekovječiti. Umjesto toga valja promisliti kako nastaje odnos iz sklopa povijesnoga događaja. Je li moguće napustiti klasičnu geometrijsku i linearnu perspektivu kao „simboličku formu“ renesanse i zaputiti se s onu stranu vidljivoga svijeta? U onome što omogućuje da boja „ima“ slikara, a slikar se stapa s događajem kojim vidljivo dolazi u svijet, nema više iluzije predmetnosti slike (mimesis i reprezentacija) kao ni praznine nepredmetnosti slike (destrukcija i dekonstrukcija ideje slike). Klee nas, naprotiv, povezuje s „konstrukcijom“ i „kompozicijom“. Stvaralački čin otvara svijet u djelatnosti oblikovanja. Što znači boja u procesu objelodanjivanja praiskonskoga i nadolazećega u slici? Zašto je u modernoj umjetnosti upravo boja obavijena najvećom tajnom? Odmah valja reći da s Kleeom razlikovanje moderne i suvremene umjetnosti u smislu jaza između estetike djela i estetike događaja gubi značenje spoznajnoga reza. Što danas pragmatično nazivamo vizualnom umjetnošću odnosi se samo na mnoštvo umjetničkih putova, strategija i tehnologija od slikarstva, fotografije, filma do tijela kao ideje u prostoru i vremenu njegove izvedbe. Moderna umjetnost, doduše, nestaje onda kada više ne možemo odrediti granice modernosti uopće. Nestanak se zbiva u prijelazima i obratima u pojmu novoga. (Boris Groys, Über das Neue: Versuch eine Kulturökonomie, C.Hanser, München, 2007. Suvremena umjetnost, pak, utoliko je prijepornija ukoliko se njezina usmjerenost na događaje života kao umjetnosti sabire u reproduktivnosti djela bez izvornika. U čistoj formi dematerijaliziranja ona prebiva poput praznine u prostoru. ( Juliane Rebentisch, Theorien der Gegenwartkunst (Zur Einführung), Junius Verlag, Hamburg, 2013. i Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.) Klee se u slikovnoj umjetnosti 20. stoljeća stoga pojavljuje poput meteora. S onu stranu postojećih granica avangarde i neoavangarde njegova pojava ima crte čuda. Slično je s Kafkom u modernoj književnosti. Kleeov položaj u modernoj slikovnoj umjetnosti nesvodljivost je razlike spram razumijevanja djela i događaja. Njegova teorija slikarstva izložena u zapisima i aforizmima o umjetnosti zacijelo predstavlja jedinstven primjer stvaralačkoga mišljenja u kojem se dodiruje slika i riječ. Temeljna ideja slikarstva pokazuje se u tome što slikanje ne prikazuje niti predstavlja postojeće predmete svijeta. Već od Van Gogha pa sve do ranoga Picassa iz doba kubizma slikarstvo više ne oslikava predmete-u-svijetu. Svjetovnost svijeta postaje upitnom. To vrijedi kako za sliku tako i za jezik. Razotkriće elementarnih čestica u fizici kao i Einsteinova teorija relativnosti odgovarale su nastanku ideje da slikarstvo mora otvoriti mogućnosti prodora s onu stranu slike i jezika u tradicionalnome značenju sredstva komunikacije. Pitanje o slici i jeziku otada više nije pitanje o medijalnosti medija. Ono postaje odlučujuće pitanje o vjerodostojnosti slike i jezika kao događaja susreta izvan logike subjekta i njegova kraljevstva privida. Slikarstvo dovodi svijet do vidljivosti. Vječno stvaranje novoga pritom preokreće tradicionalnu teologijsku sliku Božjega stvaranja. Nije slučajno Heidegger u dospijeću do krajnjih mogućnosti mišljenja događaja kod Cézannea i Kleea vidio početak jednog ne-metafizičkoga načina mišljenja umjetnosti (Dichten). Ono nas oslobađa već spomenutih rezova i pukotina između moderne i suvremene umjetnosti: „Ono što priprema Cézanne otpočinje s Kleeom.“ (Günter Seubold, Das Ende der Kunst und der Paradigmenwechsel in der Ästhetik: Philosophische Untersuchugen zu Adorno, Heidegger und Gehlen in systematischen Absicht, K. Alber, Freiburg/München, 1997., Günter Seubold, Kunst als Enteignis: Heideggers Weg zu einer nicht mehr metaphysischen Kunst, DenkMAL Verlag, Bonn, 2005. 2. izd. str. 124. i Žarko Paić, „Otvorenost i plavetnilo: S Heideggerom na putu prema drukčijoj umjetnosti“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014.) Ako umjetnost otvara mogućnosti brisanja tih granica, tada je očito da Kleeovo udivljenje bojom kao obratom odnosa slikara i njegova svijeta ima više od spoznajno-metafizičke dimenzije razumijevanja samoga čina stvaranja svijeta. Dijametralno suprotstavljanje boja odgovara stoga njihovu uzvišenome značenju. Polazeći od pojmova vremena kao što su „trenutak“ vremenitosti i „bljesak“ vječnosti, Klee napušta dva međusobno suprotstavljena shvaćanja o biti vremena. Prvo je ono o konačnosti i ograničenosti vremena u epohalnome početku i kraju, a drugo ono o beskonačnosti i bezgraničnosti vječnosti u neprekinutome trajanju. Vrijeme stvaranja nije ni jedno niti drugo. Ako bi bilo ovo prvo, tada bi moderna umjetnost bila pod zakonom avangardne destrukcije i dekonstrukcije vječnosti. No, ako bi bila pod vladavinom božanske nepromjenljivosti svijeta, tada bi postala zamrznutom tradicijom. Više ne bi moglo biti mjesta za ono što Heidegger naziva drugim početkom. Klee pokazuje da „vječno djetinje“ u ikonologiji njegovih anđela, ta infantilna igra s oblikom ljudskoga lica u činu praiskonskoga oblikovanja, odgovara istodobno arhajskome i eshatologijskome. No, tajna boje i nadalje ostaje u onome što se pojavljuje tek nakon crte i površine. Zašto? Boja se Kleeu primarno pokazuje formalnom kategorijom kompozicije slike. I to u trojstvu: (1) mjere, (b) težine i (3) kvalitete. Kvalitet odlučuje o tome kako se iskazuje mjera i težina. Ali ne, naravno, u kvantitativnome značenju. Sve postaje stoga simboličko. Svjetlost i odbljesak svjetlosti podaruju duhovnu dimenziju susreta s ljepotom. Eto, ono što preostaje izazovom za suvremenu umjetnost pitanje je odnosa između oblika i boja. Iz tog odnosa nastaje jednokratna konstelacija ljepote. (Pod pojmom konstelacije valja razumjeti ono što Benjamin kaže da pod određenim kozmologijskim uvjetima zvijezde oblikuju sliku sazvježđa (Sternbilder). Ta slika upućuje na suodnos prošlosti i budućnosti. Pojam konstelacije odnosi se na prostorni i vremenski kontinuum. Nakon što sazvježđa iščeznu iz zone vidljivoga, nastaje problem razmještanja i ponovnoga oblikovanja onoga što je bilo vidljivo i određivalo povijesno događanje. Vidi o tome: Walter Benjamin, Gesammelte Schriften, IV, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1991. 1. izd.) Tajna boje ne skriva se ni u materijalnosti niti u formalnosti odnosa koje slika emanira u svojem značenju. Problem boje od početka je zapadnjačke umjetnosti, a tako je uistinu shvaćen i u neoplatonizmu, problem onoga što možemo imenovati simboličkom formom, duhovnim u umjetnosti, ili viškom imaginarnoga na tragu postavke Gottfrieda Boehma o slikovnome obratu (iconic turn). (Gottfried Boehm, „Jenseits der Sprache? Anmerkungen zur Logik der Bilder“, u: Wie Bilder Sinn erzeugen: Die Macht des Zeigens, Berlin University Press, Berlin, 2007., str. 19-33.) O „višku“ se može govoriti samo u odnosu na neki „manjak“. Nije li u modernoj umjetnosti ova operacija dodavanja-oduzimanja sudbinom slikarstva? Što se dodaje mora biti nadomjestak za neki gubitak u samoj „prirodi“ na koju se slika referirala tijekom povijesti umjetnosti. S bojom, dakle, ulazimo u svijet kao događaj koji nas ima, a ne mi njega. A budući da događaj u sebi ima ono kontingentno i podarujuće bez uzvrata, tada se u modernome slikarstvu mora dogoditi još nešto iznenađujuće i naizgled nesuvremeno s obzirom na iskustvo avangarde kao radikalnoga estetsko-političkoga ikonoklazma. S bojom kao simboličkom formom tog nenadanoga i praiskonsko-nadolazećega događaja susrećemo se s tajnom onoga što boja ne prikazuje niti predstavlja. Zagonetka boje kao emanacije božanskoga odnosi se na mesijansko u ideji slikarstva. Međutim, prebrzi zaključci o povratku svetoga u modernu umjetnost neće nam pomoći. Jer znamo da se božansko ne iskazuje tek bojom. Čitava tradicija europske umjetnosti neprekinuti je kristocentrizam. To se događa čak i u povlačenju božanskoga iz slike. Kandinski o tome kaže: „Slikarstvo je umjetnost, a umjetnost općenito nije nesvrhovito stvaranje stvari koje se rasplinjuju u prazno, nego svrhovita moć koja mora služiti razvitku u profinjenju ljudske duše – kretanju trokuta. Ona je jezik koji na samo sebi svojstven način govori duši o stvarima, jezik koji je za dušu svagdašnji kruh, jestiv samo u tom obliku.“ (Vasilij Kandinski, nav. djelo, str. 217.) Problem očito valja sagledati drukčije. Boja ne emanira božansko kao takvo. Umjesto ovoga neoplatonizma za druge svrhe primjerenije je samoj svrsi našega razmatranja ustvrditi da boja nema ni formalno niti materijalno značenje za prikazivanje neprikazivoga, kako to tvrdi Lyotard u analizi suvremene umjetnosti na primjeru Barnetta Newmanna. (Jean-François Lyotard, Le différend, Minuit, Pariz, 1993.) To nas mora preusmjeriti na drugi put. Vratimo li se Kleeovoj analizi, vidjet ćemo da sada ulaze u igru pojmovi forme izraza i dimenzije slike. Oboje se ne mogu svesti na materijalnost slike. Smisao dobivaju iz simboličke dimenzionalnosti onoga što bojom slici naposljetku podaruje jezik tajne. U svojem tumačenju Walter Benjamin govori preko Kleea o budućnosti kao katastrofi. Anđeo gleda unatrag. Melankolija nužno postaje povijesnom sviješću u znaku tugaljive sjete. I zato se vrijeme ne može uopće prikazati “u” slici, kao što se riječju ne može govoriti više “o” svijetu bez novoga stvaranja svijeta i njegovih boja, oblika i linija. Vrijeme može biti samo simbolička moć boje. Poput rijeke ona ima svoj izvor ili, pak, više nema ni obale. Anđeo, uostalom, označava svezu apokalipse i aletheie kao što plava boja u Plotinovu neoplatonskome gnosticizmu upućuje na nadolazeće u čistoj emanaciji vječnosti ideje Boga. Vrijeme se u Kleea zgušnjava do onoga što Leibniz naziva metafizičkom u odnosu na matematičku točku. A to znači da je zlatno-žuta boja u simboličkome horizontu židovsko-kršćanske metafizike Zapada ujedno boja nadolazećega Boga vremena i apokalipse staroga svijeta. Avangarda u Maljeviča morala je nužno destruirati svijet boja i uspostaviti ne-boje (crno i bijelo). Nova nepredmetnost konstrukcije formalno je bezoblična. Razlog tome jest što svijet više ne stvara iz čiste ideje. Umjesto toga posrijedi je tehnički plan rasporeda u sklopove. Između sklopova postoji još samo odnos funkcija i struktura, ali ne i međusobno prožimanje jednog s drugime. Nakon Cézannea Klee je bio jedini, a to je pred kraj života zapisao Heidegger u svojim Dnevnicima i bilješkama, koji je uputio na umjetnost s onu stranu metafizike. Kako danas misliti odnos otvorenosti u suvremenoj umjetnosti slike ako se performativni obrat u umjetnosti događaja zbiva kao kraj povijesti i implozija vremena u tehno-znanstvenoj konstrukciji virtualnih svjetova? Može li se ono mesijansko i ono melankolično u zahtjevu umjetnosti za „viškom imaginarnoga“ iznova vratiti u sliku kao što se vrijeme sabire u trenutku nastanka svijeta? U ovome razmatranju pokazat će se unutarnja sveza između Heideggerova mišljenja događaja (Ereignis) i teologijsko-mesijanskoga tumačenja događaja u analizi Kleeove slike. Na kraju će se pokušati otvoriti pitanje zašto uopće suvremenoj umjetnosti u kinetičkome obratu spram svijeta života boja predstavlja glavni problem s kojim se ono misterijsko i simboličko uvlači u politički i estetski prostor intervencije suvremene umjetnosti u život. Anđeo apokalipse: Klee, Angelus novus Sliku Angelus Novus Paul Klee je naslikao 1920. godine, Danas se nalazi u zbirci Židovskoga muzeja u Jeruzalemu. Gershom Scholem navodi da je slikarev sin Felix Klee u pismu iz ožujka 1972. godine rekao Scholemu da je njegov otac volio slikati Božje glasnike „često i u ljudskoj tragikomici“. (Gershom Scholem, „Walter Benjamin i njegov Anđeo“, u: Walter Benjamin, Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008., str. 141. S njemačkoga prevela Snješka Knežević) Vjerojatno se rijetko događa u povijesti tumačenja neke slike da je tumačenje samoj slici pridodalo još veću „vrijednost“ no što bi je ona imala bez svojega tumača. A uistinu se u tumačenju ove slike ne radi ni o kakvome povijesno-umjetničkome pristupu. Štoviše, ono što je slici podarilo tajnu veću no što je čitava povijest modernoga slikarstva nalazi se u jednom fragmentu Waltera Benjamina, točnije, u njegovoj 9. Povijesno-filozofijskoj tezi. Fragment ćemo navesti u cijelosti, s mottom pjesme Gershoma Scholema. Razlog je u tome što plastično pokazuje odnos slike i mišljenja kao kazivanja o onome praiskonskome i nadolazećemu: „Za uzlet mi je spremno krilo i sad me povratak veseli, jer tu, da stojim život cijeli, meni bi malo sreće bilo. Gershom Scholem: Pozdrav Angelusa Postoji Kleeova slika koja se zove Angelus Novus. Na njoj je prikazan anđeo koji izgleda kao da se namjerava udaljiti od nečega u što se zagledao. Oči su mu raskolačene, usta otvorena, a krila spreman za let. Anđeo povijesti sigurno tako izgleda. Lice je okrenuto prošlosti. Tamo gdje mi vidimo lanac zgoda, on vidi samo katastrofu koja neprestano gomila razvaline na razvaline i baca ih pred njegove noge. Htio bi još ostati, probuditi mrtve i popraviti razvaljeno. No iz raja dopire vihor koji mu se uhvatio u krila, a tako je jak da ih anđeo više ne može sklopiti. Taj ga vihor nezadrživo tjera u budućnost kojoj je okrenuo leđa, dok hrpa razvalina pred njim raste do nebesa. To što nazivamo napretkom, taj je vihor.“ (Walter Benjamin, „Povijesno-filozofijske teze“, u: Novi Anđeo, str. 117-118.) Zapovijed fenomenologije glasi: k samim stvarima! No, je li to moguće u ovome slučaju? Možemo li, naime, zaboraviti Benjaminov opis i metafizičko tumačenje smisla Kleeove slike i učiniti nešto što bi se moglo nazvati povratkom slici? Kao što je poznato, povratak slici označava geslo jednoga drugoga programa no što je fenomenologija, iako s njom ima dodirne točke. Riječ je o programu interdisciplinarnoga pokreta 1990-ih godina, a u promišljanju istoga razdvojile su se dvije orijentacije: (1) vizualni studiji i ideja pictorial turna W.J.T. Mitchella i (2) znanost o slici i ideja iconic turna Gottfrieda Boehma. (W.J.T. Mitchell, Picture Theory, University of Chicago Press, Chicago, 1994. i Gottfried Boehm (ur.), Was ist ein Bild?, W.Fink, München, 1994. Vidi o tome: Žarko Paić, „Povratak slika?“, u: Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, str. 158-176.) Sažeto rečeno, povratak slici označava oslobođenje slikovnosti slike od moći vladavine jezika. U modernome se slikarstvu u djelima Cézannea i Kleea ta sloboda pokazala nesvodljivom razlikom. Naspram puta kojim je slika nakon razdoblja povijesnih pokreta avangarde krenula u smjeru performativno-konceptualnoga obrata slikarstvo je ostalo posljednjim teritorijem „prirode“. Drugi smjer se danas naslanja na različite pokušaje promišljanja tjelesnosti tijela i njegova okružja u tehnosferi (od filozofije medija do neuroznanosti, biokibernetike, posthumanizma i transhumanizma). (Vidi o tome: Dieter Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002., Ingeborg Reichle, Art in the Age of Technoscience: Genetic Engineering, Robotics, and Artificial LIfe in Contemporary Art, Springer, Wien -New York, 2009. i Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011.) Slika kao boja i tijelo kao izvedba križaju se u digitalnome dobu konstrukcije same kompozicije. Drugim riječima, nova priroda slike nije više ništa elementarno. Slika se sama tehnički generira. Time nastaje tehno-estetski doživljaj hiperrealnosti same slike. Doživljaj i privid, tradicionalne kategorije novovjekovne estetike, sada postaju novim kategorijama pristupa događaju kao reproduktivnome djelu. U digitalnome okružju doživljaj postaje privid realnoga, a privid doživljajem hiperrealnoga. (Vidi o tome: Florian Rötzer (ur.), Digitaler Schein: Ästhetik der elektronischen Medien. Suhrkamp, Frankfurt/M., 1991.) Povratak slici, dakle, čini se da je sliku otputio daleko s onu stranu jezika, u crne rupe dematerijaliziranja. I baš zbog toga potrebno je iznova zaboraviti na ono što je slici navodno imanentno, na ono što se opire naizgled bilo kakvome prodoru zagonetke jezika u njegovu zahtjevu za smislom. Nemoguće je vratiti se slici kao „stvari“ bez istodobnog povratka jeziku kao stvari same. Slika bez svojega jezika tumačenja postoji samo virtualno poput crte i površine u pustinji. Nikakva realnost po-sebi ne postoji za sliku, kao što boja bez refleksije i simboličkoga značenja za promatrača ostaje nešto bezbojno. Monokromatske boje avangarde (crno i bijelo) uvijek su boje za-Drugoga. Same po sebi one nemaju svojstvo niti kvalitetu boja. Govor o nepredmetnosti slike, dakle, uvijek je govor o rastemeljenju figurativnoga ili referencijalnoga slikarstva s idejom simboličke konstrukcije svijeta kao boje i oblika. Avangarda s Maljevičem stoga nepredmetni svijet destruira i dekonstruira. To čini na taj način što simboličku moć boje svodi na elementarne osjećaje. Monokromatski čin slikanja, za razliku od onoga što tvrdi Klee, crtu i površinu uzdiže do geometrijskoga lika kao praforme. Dok Klee govori o praiskonskome intenzitetu stvaranja iz preobrazbi oblika i boja, u Maljeviča se, pak, radi o ideji vječne forme kao transcendencije slike. (Kazimir Malevič, Nepredmetni svijet, Centar za kulturnu djelatnost SSOH, Zagreb, 1981. S njemačkoga preveo Nenad Popović) Stoga je avangarda paradoksalna u svojem zahtjevu pomirenja racionalnoga i intuitivnoga u umjetnosti. Razaranje slike kao slike predmetnosti određuje racionalnu tvorbu novoga svijeta (bez) slike. Nerazorivost forme pripada prividu vječnosti. Sve je ostalo vrijedno propasti, kako bi rekao Goethe u Ur-Faustu. Odnosi između „konstrukcije“ i „kompozicije“, o čemu raspravlja Klee u svojem shvaćanju teorije umjetničkoga stvaranja, sliku postavljaju u svijet, a slikara utjelovljuju u samo tijelo slike. To je značenje one misli iz Kleeova Dnevnika kako predmeti gledaju nas, a ne mi njih. Usput, istu je misao u posve drugome kontekstu varirao Jean Baudrillard povodom kritike banalnosti suvremene umjetnosti. Ako predmeti odsad dekonstruiraju nas, umjesto mi njih, na djelu je svojevrsna pobuna objekata nakon kraja subjekta. Sve to otpočinje s idejom Marcela Duchampa o preobrazbi slike kao umjetničkoga djela u estetski objekt (ready made). Obrat spram prirode same stvari ujedno znači povratak elementarnim oblicima te iste prirode. Za predsokratske Grke priroda je bila temeljem razumijevanja bitka. Ne smije se zaboraviti da moderno slikarstvo prolazi neprestano između dvije prirode i dva tijela. Nije teško zaključiti da to znači prolaz između dva vremena. Prva je pronađena priroda romantike u smislu drugobitka čovjeka, a drugu prirodu avangarda postavlja u središte novoga svijeta. To je svijet tehnike i tehnologije. Ples na žici između dva svijeta, tijela i vremena trajna je sudbina suvremene umjetnosti. No, pitanje o odnosu vremena i tehnosfere sada prožima novu prirodu slike nakon uvida Benjamina o karakteru anđela povijesti. Zagledan u prošlost kao katastrofu, budućnost mu se ne čini nimalo spasonosnom. Kada govorimo o slici Paula Kleea Angelus Novus već unaprijed mislimo na sliku kojoj je presudno značenje utisnulo navedeno kratko tumačenje 9. Povijesno-filozofijske teze Waltera Benjamina. Sve drugo bilo bi nasilje nad poviješću i vremenom same slike. Bez nje bi, napokon, čitava moderna umjetnost slikarstva ostala praznim imaginarnim muzejom crta, površina i boja. Slika Paula Kleea Angelus Novus jedan je od primjera teorije umjetničkoga stvaranja u praksi, kakvu je zastupao sam slikar. Vidjeli smo već da razlikovanje „konstrukcije“ i „kompozicije“ odgovara razlikovanju plana stvaranja i oblikovanja svjetovnosti svijeta. Kada boja ima slikara, tada se svijet oblikuje kao doživljaj i izgled (eidos) biti u pojavi. Osjećaji i forma dva su pojma povijesne avangarde. Unutar nje ekspresionizam ima svoje jasno određeno mjesto. Klee polazi od praiskonskoga kao uvjeta mogućnosti nadolazećega. Otuda djetinje u crtanju zahtijeva jednostavnost izraza. Boje su elementarne poput osjećaja i forme u kojoj su iskazani. „Konstrukcija“ pretpostavlja nešto unaprijed zadano, neku svrhu bez svrhe, ideju stvaranja, dok „kompozicija“ smjera u oblikovanje svijeta kao slučaja. Mogućnosti slike polaze od mogućnosti razlike u stvaranju svijeta. Što je veća mogućnost različitih svjetova to su manje mogućnosti slike. Kako objasniti ovaj paradoks? Jednostavno, kao što se izvornik slike umnožava u svojoj reprodukciji, tako se umnažanje svjetova svodi na nesvodljiv zajednički nazivnik stvaranja. A budući da je stvaranje uvijek ili ulančani niz istoga ili prekid kontinuiteta, onda se mogućnosti slike različitih svjetova svode na razliku između izvornika i kopije. U Benjaminovu razumijevanju umjetničkoga djela s dolaskom novih medija poput fotografije i filma glavni problem nije u tehničkoj reproduktivnosti djela, već u gubitku aure samoga djela. Auru ne čini ništa drugo nego ono sveto u prostoru-vremenu slike. Nestankom kulta kao događaja svetosti u prostoru-vremenu aura se nastoji vratiti u modernoj umjetnosti različitim strategijama nadomjeska. (Walter Benjamin, Das Kunstwerk im Zeitalter seiner technischen Reproduzierbarkeit, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1996. Vidi o tome: Žarko Paić, „Smjerokazi melankolije: Walter Benjamin i mišljenje onkraj povijesti“, u: Walter Benjamin, Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008., str. 173-191.) Film je tako sekularna profanacija izgubljene svetosti umjetničkoga djela. Nakana mu je uspostava viška zbiljskoga nad imaginarnim. (Siegfried Kracauer, The Mass Ornament: Weimar Essays, Harvard University Press, Cambridge – Massachusetts, London, 1995.) Stoga su današnji filmovi vizualizacija hiperrealnoga. Tehnički proizvedene boje nadomještaju „prirodu“ izgubljene svetosti. Nije slučajno filmska estetika 1920-ih godina bila u znaku ekspresivne gestualnosti snova i ludila namjesto viška zbilje. Nedostatak zbilje nadoknađivan je monokromnom (crno-bijelom) estetikom transgresivnoga. Ludilo i san pripadaju toj crno-bijeloj gestualnosti filmova europske avangarde 1920-ih. Umjetnost slikarstva, prema Kleeu, jest u tome da ono nevidljivo (kaos i neoblikovno) dovede do vidljivosti (poretka i smisla). Kada se to ima u vidu, tada ono što u pismu Scholemu kaže Felix Klee, kako je njegov otac volio slikati anđele i zato što je u njima vidio „tragikomiku“, dobiva novo značenje. Povijest se pojavljuje u dvostrukome značenju. Ponajprije, povijest se zbiva kao događanje iskonske vremenitosti i, drugo, povijest se odigrava kao doživljaj samoga događaja unutar simboličkih formi umjetnosti. Za Kleea se umjetnost jedina može prispodobiti ideji vječnoga stvaranja. Razlog je u tome što umjetnost ne oponaša (mimesis) zbilju. Slikarstvom se uzdiže do oblika nove zbilje. A ona predstavlja (raepresentatio) istinsku prirodu stvari. No, oblikotvornost svijeta u simboličkome značenju duhovnoga susreta umjetnika i božanskoga u ideji vječnoga stvaranja nemoguće je uspostaviti bez tajne dolaska do vidljivoga (svijeta). Boja nužno preuzima ulogu tajne. Oblik (eidos) znamenuje otuda svijet u njegovoj višeznačnosti. Pogledajmo kako Klee objašnjava zašto se boja smješta u ono što označava pojam dimenzionalnosti. Trodimenzionalni prostor slike obuhvaća crta, površina i boja. Dubina slike u ekspresionističkome shvaćanju nije ništa drugo negoli odnos crte i površine bez dodatne iluzije perspektive. Kada u takav prostor praiskonskoga shvaćanja stvaranja kao oblikovanja svijeta dolazi boja, više ništa nije isto. Može se čak reći da boja crta likove, a ne da ih estetizira ili ukrašava. Boja ne može nipošto biti svedena na ornament jer bi slika time izgubila duhovni smisao, ono što nadilazi prikazivost-predstavljivost u-slici. Realizam nastoji oko pseudo-vidljivosti predmeta. Slikarstvo koje ima u vidu Klee ulazi u tajnu prirode tako što se ne služi ni mikroskopom, a niti iskustvima povijesti prirode kao paleontologije. Lik i crta ne mogu biti u suprotnosti ako ih povezuje nešto treće. Jednako tako površina i dubina kao dimenzije gube na oprečnosti kada dimenzija visine sklapa dužinu i širinu u duhovni sklop kojim se slika očitava u otvorenosti tajne bez dodatka svetoga. S bojom se stoga nalazimo na poprištu „golemih fragmenata značenja“. (Paul Klee, On Modern Art, str. 41.) Što odlikuje stil kakvim se razlikuje od klasicizma i romantike jest kompozicija boja. Bogatstvo značenja koje boje emaniraju u kompoziciji slike za Kleea su pouzdan dokaz da slika proizlazi iz „svetoga trojstva“ otvorenosti trodimenzionalnoga prostora spram onoga tko gleda. Biti-gledan u otvorenosti svijeta znači biti oslikan ili obojan ljepotom samoga stvaranja. U trenutku simultanosti vremena slike stapaju se ono gledano i promatrač. Trenutak kojim slikar postaje umjetnikom kao stvarateljem svijeta za Kleea može biti samo onaj sretni čas kada ga boja ima ili posjeduje. Oproštaj od lažnoga kraljevstva novovjekovnoga subjekta nastaje upravo u tom času. Slikar ne slika više predmete u-svijetu kao osamostaljene objekte pogleda. Naprotiv, sada se događa otvorenost prirode u njezinoj fenomenologijskoj čistoći. Priroda ulazi u sliku bojom iskonske svjetlosti. To je ono što uopće omogućuje nastanak svijeta. Ali isto tako time nastaje razlika slike i oslikanoga, bitka i bića. Opreke figurativnoga i apstraktnoga slikarstva, kako je to vidio Heidegger u shvaćanju ne-metafizičke otvorenosti slike, gube na važnosti. Sve su to tek izvanjske značajke modernoga slikarstva. Kleeovo slikarstvo može se nazvati „figurativnom apstrakcijom“ ili Heideggerovim riječima, „polu-apstrakcijom“. (Vidi o tome: K. Porter Aichele, Paul Klee:Poet/Painter, Camden House, New York, 2006.) Tako je i sa zagonetnom slikom Angelus Novus. Postoji jedno mjesto u ogledu Gershoma Scholema o Benjaminu i njegovome tumačenju Kleeove amblematske slike koje zaslužuje osobitu pozornost. Čini se da ono dotiče začudnu svezu između jezika same slike i Benjaminova tumačenja u 9. Povijesno-filozofijskoj tezi. Na neizravan način pokazuje se ključnim za razumijevanje boje u modernoj i suvremenoj umjetnosti. Razlog zašto boja i u prijelazu između estetike djela u estetiku događaja – od slike kao okvira do slike kao reprodukcije i tjelesne virtualne prisutnosti – ima toliku važnost u životnome svijetu estetiziranja tijela zacijelo se nalazi u njezinome kompozicijskome ustrojstvu. Možemo čak reći, kleeovski, da se u suvremenoj umjetnosti dokidanja granica između života i umjetnosti sama kompozicija svijeta događa kao konstrukcija boje. Pritom boja poprima estetsko iskustvo „doživljaja“ i „privida“ nove stvarnosti. Ovdje više ne vrijede kategorije klasične, a ni moderne filozofije umjetnosti poput mjere, harmonije, proporcije, ljepote i uzvišenosti. No, ono što preostaje i u tom činu virtualizacije zbiljskoga jest „višak imaginarnoga“. Wittgenstein je to nazvao pojmom mistike faktičnosti. Nije svijet mističan zbog toga što u sebi ima višak neiskazivoga u smislu transcendencije. Mistika, naprotiv, proizlazi iz tako-bitka samoga svijeta. Umjesto pitanja o „što“ (quidditas), pravo je čudo u „da“ (quodditas) svijet uopće jest. (Dieter Mersch, „Performativnost i događaj. Razmišljanja o reviziji performativnog koncepta jezika“, Tvrđa, br. 1-2/2012., str. 151-170. S njemačkoga preveo Boris Perić; Žarko Paić, „Događaj i razlika: Performativno-konceptualni obrat suvremene umjetnosti“, Filozofska istraživanja, God. 33, br. 129, 1/2013., str. 5-20.) Za Jamesa Joycea se bit umjetnosti skriva u mističnoj riječi epifanija. Scholem o tome kaže sljedeće: „Stoga je primjereno uputiti na aspekte Benjaminove ličnosti i mišljenja koje njegovi današnji interpretatori nisu dotakli ili su ga zbunjeni gurnuli u stranu. A tome pripada, možda najprije, njegova veza s mističnom tradicijom i mističnim iskustvom, a što nipošto nije iskustvo Boga koje mnogi simplifikatori proglašavaju kao jedino koje zaslužuje naziv mistično. Benjamin je znao, da je mistično iskustvo višeslojno, a upravo ta višeslojnost igra tako veliku ulogu u njegovu mišljenju i njegovoj produkciji.“ (Gershom Scholem, „Walter Benjamin i njegov Anđeo“, u: Walter Benjamin, Novi Anđeo, str. 130.) O mističnome iskustvu Benjaminova odnosa spram Kleeove slike Angelus Novus sam je Scholem napisao nenadmašan ogled. Ta slika nije, dakle, tek jedna slika moderne umjetnosti koja zaslužuje posebnu pozornost. Posve suprotno, za Benjamina je ta slika paradigmatskom slikom ideje povijesti kao katastrofe. Mesijansko vrijeme na kraju povijesti kao „tragikomike“ pretpostavlja bitno dovršenu povijest svijeta s onu stranu razlike profanoga i svetoga. Mistično iskustvo utkano je u povijest tumačenja ove slike toliko dramatski da se život jednog filozofskoga esejista u mračna vremena razaranja povijesti dolaskom nacizma na vlast u Njemačkoj pretvorio u ahasversko lutanje između dviju postaja u neizmjernoj pustinji. Stoga govor o „višeslojnosti“ iskustva mističnoga u Benjaminovome razumijevanju umjetnosti prije svega valja shvatiti naputkom za daljnje istraživanje uloge boje u slikarstvu i nadomjesnim medijima kao što su fotografija i film. Ako Bog nije početak i kraj mističnoga iskustva, tada preostaju raznolike forme u kojima neiskazivost slike dolazi na vidjelo. U jeziku kontingencije i performativnosti to je osobito uočljivo. Ovdje se nećemo baviti iskustvom mističnoga u Kabali. Scholem je na tom polju udario pečat filozofijskome pristupu židovskome misticizmu 20. stoljeća. (Gershom Scholem, Major Trends in Jewish Mysticism, Schocken Books, New York, 1995.) Mnogo nam je važnije pokazati kako se mistično iskustvo u analizi jedne slike sabralo u razlikovanju povijesnoga od mesijanskoga vremena. Prije no što izvedemo daljnje mogućnosti čitanja Benjaminove analize Kleeove slike, valja se fenomenologijski ograditi od slici neprimjerenih asocijacija. Klee, naime, slika svojega anđela izabirući boje izvan ikonologijske tradicije. Umjesto plave boje bestjelesnosti i nevinosti bića kao glasnika Božje riječi u kršćanstvu, Klee dekonstruira simboličku tradiciju. Njegov Novi Anđeo oslikan je u nijansama žuto-zlatne boje. Lik mu je upravo onaj o kojem u vlastitoj teoriji umjetničkoga stvaranja govori kao o „vječnom djetinjem“. Nije riječ o djetetu kao anđelu. Anđeoski lik sveden je na figuru djeteta, ali bez značajki infantilnosti. Štoviše, figura anđela u Kleea srodna je onome što u Maljevičevome suprematizmu označava ideja forme. Figurom se apstrakcija dovodi do ideje praforme. Na slici se ne prikazuje lik. Naprotiv, ideja same slike jest u „kompozicijskoj konstrukciji“ razlike između tradicije i modernosti. U toj razlici ono što povezuje razdvojeno jest sama figura anđela u žuto-zlatnome. Ali to je već bitno dovedeno do „tragikomike“ povijesti zbog toga što anđelu krila stoje obješenima i što je zagledan u prošlost. Melankolija proizlazi iz tragikomike povijesti. Naprijed se više ne može jer je ono nadolazeće u znaku katastrofe, a natrag je ionako ispunjeno ruševinama i smrću. Kleeov se anđeo pokazuje uistinu čistom idejom novoga kao bezuvjetnoga napretka. To je slika u kojoj je oslikana bit vremena modernoga doba. Benjamin ju je otčitao u znakovima melankolije i apokalipse. Angelus Novus je anđeo apokalipse. Njegova je boja ona koja dolazi iz zemlje, iz mističnoga iskustva susreta neba i podzemlja, božanskoga i smrtnoga. To je hibridna boja gnjileži i zlata, onoga što usahnjuje i nestaje u ništavilu svega i onoga što podaruje događaj života. Nenarativnost slike, međutim, govori više od priče poznate iz različitih izvora židovske i kršćanske eshatologije i soteriologije. Anđeo se uvijek pojavljuje glasnikom Božje riječi. To je figura kazivajućega poslanstva u smislu znamenovanja onoga nadolazećega. Dvije su mogućnosti znamenovanja: uništenje/propast i spas. Samoizvjesno je otuda da se glasnik nadolazećega nužno pojavljuje u slici, a ne u govoru koji ima apofantičke crte. Hermetička je tradicija kršćanstva kao i židovskoga misticizma bliska grčkome shvaćanju hermeneutike slike, budući da glasnik bogova, Hermes, istodobno povezuje dva svijeta, onaj neba i onaj podzemlja. Apokalipsa, dakle, pretpostavlja cilj i svrhu povijesnoga razvitka. I sam Krist u Knjizi Otkrivenja kaže: „Jer stari svijet prođe: Gle, sve novo činim!“. No, Benjaminovo je tumačenje „tragikomike“ Kleeove slike višeznačno i višeslojno. Uostalom, takva je i sama slika u svojoj zatvorenoj otvorenosti. Njezine su boje u znaku ugasloga sjaja, usahnuća i jednolikosti. No, kako dolazimo do toga da slici pripisujemo ozračje i tonalitet apokaliptičnoga ugođaja? Odgovor se skriva iznova u faktičnosti mističnoga iskustva. Do mističnoga iskustva ne dolazimo izravno, već posredno. Uostalom, figurom anđela imenujemo medij onoga što se slikom usmjerava u neprikazivost. Istina slike sabire se u izvan-slikovnosti, kao što se bit jezika pokazuje u kazivanju događaja, kako to kaže Heidegger. (Martin Heidegger, Unterwegs zur Sprache, Klett-Cotta, Stuttgart, 2007. 14. izd.) Bit slikovnoga u slici Angelus Novus leži u mističnome iskustvu događaja kraja povijesti kao apokalipse same istine o smislu povijesti. No, sve je to slici pripisano. Ima li sama slika nešto autonomno, navlastito svoje, ili je Klee tek slikar simboličkoga u ruhu „figurativne apstrakcije“? Čini se da je odgovor u onome što sam Klee u već navođenim mislima o modernoj umjetnosti tvrdi o boji. Riječ je o „kompoziciji“ kao konstrukciji svijeta iz praiskonskoga razumijevanja odnosa crte i površine. A boja ne pridolazi slici naknadno, kao „treća ruka“ s kojom se slika dovršava u svojem značenju. Boja Angelusa Novusa odlučuje o smislu slike. Slici kao novome svijetu boja daruje samo ono što povijest i vrijeme sabiru do događaja slikovnosti svijeta. Scholem upravo to naziva višeslojnim mističnim iskustvom. Slika tek sada ima svoje dostojanstvo. Više se ne svodi na priču ili ukras. Anđeo je u „novosti“ istodobno svagda nov i uvijek već onaj isti. Vrijeme u kojem se njegovo poslanstvo događa za Kleea predstavlja „tragikomiku“ povijesti. Da parafraziramo Borgesa iz Apokrifnoga Evanđelja gdje kaže da vrata biraju, ne čovjek: boje slikaju, ne slikar! Uostalom, Klee je ovu misao epifanijski zapisao u Dnevnik kao credo slikarstva iumjetnosti. Sada vidimo da boja u modernome slikarstvu ne služi opisu predmeta ni u klasičnome niti u realističkome prosedeu. Njom se ništa više ne prikazuje niti predstavlja. Vidjet ćemo da boja nadsvođuje putove u promišljanju umjetnosti na navlastit način. I to tako da modernu umjetnost povezuje s mističnim iskustvom u suvremenoj umjetnosti. To je posebno isticao video-umjetnik Bill Viola u vlastitome odnosu spram iskustva mističnoga oka u španjolskome baroknome shvaćanju kompozicije slike od El Greca do Goye. (Bill Viola, „Das Bild im mir – Videokunst offenbart die Welt des Verborgenen“, u: Christa Maar i Hubert Burda (ur.), ICONIC TURN: Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln, 2005. 3. izd., str. 260-282. i Victor Stoichita, Visionary Experience in the Golden Age of Spanish Art, Reaktion, London, 1995.) Tihi razgovor između slikara ujedno je spor i razrješenje spora u nastavku razgovora. Boja posreduje spor i razgovor između Paula Kleea i Anselma Kiefera s obzirom na mistično iskustvo neprikazivoga i melankolično razumijevanje povijesti. U tom smislu valja se prisjetiti Kleeova stava iz spisa O modernoj umjetnosti da slikar s obzirom na odnose „konstrukcije“ i „kompozicije“ u slici dovodi u svezu ono neiskazivo i ono iskazivo kao što filozof svojim idejama konstruira novu zbilju. Boje su slikaru ono što pojmovi znače za filozofa. Naposljetku, sve to okončava s mišlju da točke u povijesnome kontinuitetu nisu ovdje u funkciji prve i posljednje istine na putu. Neognostički čin vječnoga stvaranja sjedinjuje simboličko iskustvo boje od onoga praiskonskoga do nadolazećega. Mistika se skriva u višeslojnosti onoga što iz nevidljivoga dolazi u vidljivi svijet. Zato boja ne prikazuje (mimezis) i ne predstavlja (raepresentatio) nešto i nekoga. Isto tako, bojom se ne emanira značenje vječnoga i nepromjenljivoga (bitka). Klee jasno pokazuje da je boja završni čin. Njime crta na površini dolazi do oblika slike. Stoga kompozicija označava stvaranje svijeta, dolazak-u-svijet iz ništavila (ne-boje) u svjetlost otvorenosti gdje sve što jest ima svoje boje i svoje mjesto u postajanju svijeta umjetničkim djelom. (Paul Klee, On Modern Art, str. 45. i Heinrich Petzet, Encounters and Dialogues with Martin Heidegger, Chicago University Press, Chicago, 1993.) U izreci od predslikovnoga do praslikovnoga (vom Vorbildichen zum Urbildlichen) Klee govori o vlastitome putu slikanja. Okret spram iskonskoga prisutan je u toj izreci. Kada više nema predmeta na koje se odnosi boja, preostaje tek nepredmetnost suprematizma kao u Kazimira Maljeviča ili, pak, nadomještanje umjetničkoga predmeta estetskim objektom kao u Marcela Duchampa. Obje su putanje odredile sudbinu suvremene umjetnosti. Kleeovo rješenje ostalo je poput stanja-između. Možemo ga nazvati „trećim putem“. Tek sada kad smo ušli u stanje dematerijalizacije slike u tehnosferi virtualnosti taj put iznova postaje izazovom. Ništa se, ipak, ne može vratiti na ishodište. U tome je veličina kako Kleeove tajne slikarstva i slike Angelus Novus tako i Benjaminova tumačenja odnosa povijesnoga i mesijanskoga vremena „nakon oluje“. Povratak Düreru: Melankolija sadašnjosti Nije sve završeno s Benjaminovim tumačenjem Kleeove zagonetne slike. U posljednje vrijeme jedan put tumačenja otvorio je drukčije viđenje već nazrijetih problema. Riječ je o čitanju Giorgia Agambena. Usmjerenost je analize na simboličko značenje anđela u tumačenju povijesne avanture čovjeka. Obnova pojma melankolije u suvremenoj filozofiji i vizualnoj umjetnosti kao da se podudara s propitivanjem granica iskazivosti dva diskursa suvremenoga doba. Agamben u svojoj analizi upućuje tako na anđela iz Dürerove Melankolije I iz 1514. godine. Pritom se poziva na poznato ikonologijsko tumačenje Panofskoga. Anđeo je shvaćen idejom umjetnosti. No, ono što izaziva posebnu pozornost jest Agambenov stav da Kleeov anđeo ne može biti svjedokom oluje napretka. To je ono što se kosi s Benjaminovim stavom. U 9. Povijesno-filozofijskoj tezi pokazuje se, naime, da između prošlosti i onoga nadolazećega više nema spone. Može biti riječi samo o posvemašnjem prekidu između tradicije i modernosti. Furija novoga stoga nužno mora biti apokaliptički udes povijesti. Agamben, naprotiv, vidi u umjetnosti nešto bitno spasonosno. (Giorgio Agamben, The Man without Content, Stanford University Press, Stanford – California, 1999., str. 64-71.) Utoliko je njegovo čitanje Benjaminove analize Kleeove slike mnogo više izvedeno hajdegerijanski negoli se to može na prvi pogled vidjeti. Radi se o postavci Heideggera o umjetnosti kao spasonosnome začetku drugoga početka. U opsesivnome bavljenju Kleeom pred kraj života, Heidegger je vidio ono isto što i u pjesništvu Hölderlina – mogućnost prebolijevanja metafizičkoga horizonta povijesti. Umjetnost mu je postala istinskom mogućnošću drukčijega mišljenja iz koje ono spasonosno omogućuje nadolazećega Boga s onu stranu čitave metafizičke tradicije. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Otvorenost i plavetnilo: S Heideggerom na putu prema drukčijoj umjetnosti“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014.) Agamben tvrdi da anđeo koji povezuje figuru u Dürera i Kleea nije drugo negoli anđeo nemogućnosti veze između prošlosti (tradicije) i sadašnjosti (modernosti). Ali ta se nemogućnost pojavljuje samo zato što je vrijeme u modernome svijetu postalo mjerom vremena čitave povijesti. Bezuvjetni napredak u vulgarnoj ekstazi aktualnosti sve je stvari sveo na kvantitativnost i težinu onoga prolaznoga i promjenljivoga. Zato Agamben u Dürerovu anđelu prepoznaje bit melankolije, jer u njemu znanje ima prednost nad istinom, a volja za patnjom nastaje iz estetske prakse. Tako se svako stvaranje novoga zbiva kao već uvijek čin neprestanoga ponavljanja staroga. Problem koji otvara Agamben u svojem tumačenju nije više problem Benjamina. Umjesto razlike između povijesnoga i mesijanskoga vremena sada je sama razlika, ono stanje-između, dovedena u pitanje. Kraj povijesti s kojim dolazi anđeo Apokalipse najavljuje „novo“ vrijeme. No, što ako je to spasonosno vrijeme koje dolazi iz umjetnosti postalo i samo apokaliptičko? Što ako umjetnost više nema u sebi nikakve mogućnosti spasonosnoga obrata povijesnoga tijeka vremena? Upadljivom se čini istovjetnost boje u tumačenju dviju slika iz povijesti umjetnosti u kojima se pojavljuje lik anđela, u Dürera i Kleea. Nesumnjivo se radi o alegorijskome prikazu. Ikonologijski je bjelodano da je riječ o žuto-zlatnome preljevu boje. Izbor upravo tog tonaliteta ne samo da je simbolički konzistentan onome što izaziva osjećaj refleksivne tuge za prošlošću, nego se čak i ozračje slika pokazuje u prožetosti psihološkim dojmom ugasnuća i nestanka svjetlosti. Bez obzira na sve to, jedno preostaje odlučujućim za daljnje bavljenje alegorijom o anđelu, apokalipsi, melankoliji i vremenu. A to je da bez boje u simboličkome kontinuitetu s poviješću nema ni spasonosnoga vremena niti uopće ideje moderne i suvremene umjetnosti. S bojom se uzdižemo u nove dimenzije obezbožene zbilje. Zaključak Ako je istina alegorije u tome da je ona u prikazivoj neprikazivosti mističnoga iskustva, na što je pronicljivo uputio Scholem u analizi Benjaminova mišljenja, tada se ono spasonosno u slici anđela kao ideje umjetnosti ne skriva u prikazu niti u predstavi lika anđela, nego u onome što uopće omogućuje da nešto bude prikazano i predstavljeno kao simbol bestjelesnosti i čistoće. Anđeo apokalipse u Kleeovoj slici zadobiva svoju alegorijsku „tragikomičnost“ u tome što je njegova posljednja istina u nemogućnosti povratka i nemogućnosti odlaska. Njegovo je kretanje nalik onome iz Kafkine parabole o čovjeku kojeg težina sprečava da krene prema naprijed jer ga ujedno tjera prema natrag. Snažan pritisak sadašnjosti je toliki da je svako kretanje u oba smjera nemoguće. Tu prispodobu uzima Hannah Arendt za svoje tumačenje odnosa između tradicije i modernosti. (Hannah Arendt, Tradition and the Modern Age“, u: Between Past and Future: Six Exercises in Political Thought, The Viking Press, New York, 1961.) Usuprot Agambenovoj vjeri u spasonosno nadolazeće iz same ideje umjetnosti, a to je nesumnjivo plod njegove, premda izričito neiskazane, okrenutosti Heideggerovome čitanju Kleeova slikarstva, čini mi se da je stvar u ovome. Kleeova se slika bavi sadašnjošću. Ona je alegorijski kontrapunkt ideji kako povratka u prošlost tako i usmjerenosti budućnosti. Anđeo raskolačenih očiju gotovo da nema više kamo. Gubitak orijentacije vremena proizlazi iz toga što bezuvjetna moć sadašnjosti ne pruža više nikakvu nadu u otkriće tradicije kao preporoda za modernu umjetnost. Jednako tako puko tehničko svođenje umjetnosti na funkciju napretka ne ostavlja mnogo izgleda za spasonosnu moć umjetnosti. Slika je to, i tu je Agamben posve u pravu, simboličke sveze s Dürerom kao ishodištem melankoličnoga odnosa spram vremena. Što preostaje jest „višak imaginarnoga“. Ali taj „višak“ ujedno je svijest o „manjku“ mogućnosti u doba kada slika prelazi u stanje dematerijaliziranja. Boja kao kompozicija postaje konstrukcija tehno-slike s kojom svijet virtualno ima svoj „doživljaj“ i „privid“. Ali slikar više nema svoju boju. Umjetnost je u praiskonsko-nadolazećem smislu izgubila vjerodostojnost. Anđeo apokalipse u zlatno-žutome ozračju stoji sam usred ništavila. Ono savršeno funkcionira i kroz anđela gleda kako se povijest nepovratno odmiče od svojih ciljeva i svrha. Ovo je slika mesijanskoga vremena bez Posljednjega suda. Istinska „tragikomika“ povijesti naposljetku se pokazuje u tome da slika više ništa ne prikazuje suvremenicima tehnosfere. Umjesto nje još uvijek upečatljivo govori Benjaminova 9. Povijesno-filozofijska teza. Slika je tako postala jezikom apokalipse bez kraja, istinom koja oslobađa u otvorenosti tajne. Boja je tajne zlatno-žuta. S njom moderna umjetnost poput Kleeova Novoga Anđela lebdi iznad vlastitih granica. (Poglavlje iz knjige: Platforme od struna: Estetika i suvremena umjetnost, u: TEHNOSFERA, sv. 3, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019.)

February 28, 2025
Armagedon

Armagedon

1. Evo, ako niste posve upućeni u podrijetlo ove strašne riječi, koja obuzima i marketinške stručnjake za višak okrutnosti u video-igrama i loše holivudske plašitelje filmskoga naroda krajem svijeta, što nam je to sažela AI-Chat GPT da se ne moramo sami mučiti originalnošću bez muke. „Riječ “Armagedon” dolazi od hebrejske riječi Har-Magedone, koja znači „Planina Megido” i koja je postala sinonimna s budućom bitkom u kojoj će Bog intervenirati i uništiti vojske Antikrista kao što je to predviđeno u biblijskome proročanstvu (Otk 16:16; 20:1-3, 7-10). Mnoštvo ljudi bit će uključeno u Armagedonsku bitku, jer će se sve nacije udružiti kako bi se borile protiv Krista. Točna lokacija doline Armagedon nije sasvim jasna zato što nema planine koja bi se zvala Meggido. Međutim, budući da „Har” također znači brdo, najvjerojatnije se radi o brdovitome kraju oko doline Meggido, nekih šezdeset milja sjeverno od Jeruzalema. U tome se području vodilo više od dvjesto bitaka. Dolina Megiddo i obližnja dolina Esdraelon bit će središnja točka u bici kod Armagedona, koja će bješnjeti cijelom dužinom Izraela, sve do edomskoga grada Bozre na jugu (Iz 63:1). Dolina Armagedon bila je poznata po dvije velike pobjede u Izraelovoj povijesti:: 1) Barakova pobjeda nad Kanaancima (Suci 4:15) i 2) Gideonova pobjeda nad Midjancima (Suci 7). Armagedon je također bio mjesto dvije velike tragedije: 1) Smrti Šaula i njegovih sinova (1. Sam 31:8) i 2) smrti kralja Jošue (2. Kr 23:29-30; 2. Ljet 35:22). Zbog te povijesti, dolina Armagedon postala je simbol krajnjeg sukoba između Boga i sila zla. Riječ “Armagedon” javlja se samo u Otkrivenju 16:16: „Skupiše ih na mjesto koje se hebrejski zove Harmagedon.” To govori o okupljanju kraljeva odanih Antikristu kako bi izveli posljednji napad na Izrael. Kod Armagedona Bog će izliti „čašu vina svoga uskipjelog” (Otk 16:19), a Antikrist i njegovi sljedbenici bit će zbačeni i poraženi. “Armagedon” je postao općenit naziv koji se odnosi na kraj svijeta, a ne samo na bitku koja će se voditi u dolini Megiddo.“ 2. Prolazeći Ilicom od Trga Bana Jelačića do Oktogona i par koraka dalje u ovu oštru zimu s vjetrom koji brije po zapešćima vidjeh već nekoliko puta u kasni suton jednog uličnoga grlatog fundamentalista. Sav je u pojačalima i senzorima oko uha poput Shaqa O’Neala za pultom kakve reperske hiphopijade na Vražjim otocima dok more se uvlači u koraljne stijene. Glas mu je upečatljiv, a brzina kojom ispaljuje strelice osvetničkoga gnjeva protiv „sebeljublja i opačina materijalističke civilizacije u kojoj ste uvučeni protiv svoje volje, ali ima nade ako se preobratite, ovdje i sada“ naprosto zadivljuje jer ne guta samoglasnike kao saborski zastupnici svoju visoku tjednu apanažu za sapunjanje mozga po očajno neduhovitoj replici. Stasit je kano harmagedonski stup soli i u ono što propovijeda svojim odrješitim govorom valjda i vjeruje. Sjetim se uvijek kad prođem pored njega kao pored turskoga groblja da je jednom Georg Steiner u Gramatikama stvaranja lucidno zamijetio da je problem s apokaliptičkim navještenjima kršćanstva u tome što danas više nitko ne govori, užareno i ekstatično, o drugome došašću Spasitelja, osim militantnih fundamentalista od kojih neki postaju opasna prijetnja liberalno-demokratskome poretku zbog terora i seksualnoga nasilja samoproglašenih Vođa nad mahom mladim djevojkama željnih božanske ljubavi. No, ovaj naš agramerski medijski guru Sudnjega dana dijeli istu sudbinu kao i sijaset prosjaka i njima pridruženih umjetničkih beskućnika s gitarom, saksofonom i zgurenim psom ispod već olinjale dekice. Čovjek pošteno zarađuje svoj kruh na ulici iako se, vjerujem, od proroštva Armagedona pored Oktogona može manje zaraditi, ako uopće išta, negoli od noćnih pretkazanja na lokalnim TV-postajama raznih „vidovitih Milana“ koji šeretski bacaju tarot u oko nadolazeće budućnosti. Naš vjernički narod kleči pred crkvenim oltarima i pred konjaničkom skulpturom hrvatskoga Bana, a ne poštuje ove odmetnute spavače Jerihonskih trublji jer su to mahom pripadnici sumnjivih anacionalnih sekti i raznih hereza. Zato mi je naš propovjednik u ritmu Vojka V. naprosto prirastao srcu i priznajem da ću sljedeći put kad ga čujem zastati i „preobratiti se“ s nekim eurom u njegovoj osobnoj škrabici. Život je ionako prah i pepeo vlastita duhovnoga sagorijevanja u kojem svatko sam svodi svoje račune s Bogom ili prirodom, sobom ili Drugime kojemu ne vjeruje na riječ, ali pravi se da ga njegova sudbina dira u srce i da nije ravnodušan na njegove patnje. 3. Moj izdavač Palgrave Macmillan, za koji sam objavio knjige White Holes and the Visualization of the Body (2019) i The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control (2022), poslao mi je nedavno nekoliko poglavlja zbornika Holly-Gale Millett, The New Urban Gothic: Global Gothic in the Age of Anthropocene (2020) u kojem se raspravlja o različitim fenomenima tzv. kraja svijeta s hibridnim svjetonazornim orijentacijama onih koji u popularnoj kulturi vode kulturalne ratove s drugim posve različitim „plemenima“. Ono što ih, međutim, paradoksalno zbližava, i „lijeve“ i „desne“, jest svijest o armagedonskim pretkazanjima s jasnim znakovima propasti jednog svijeta koji je još vjerovao u mit o stabilnosti i vječnome kapitalizmu po mjeri (ne)čovjeka. Iako nisam odveć opčinjen mitologijom masovne kulture, baveći se u nekim knjigama iz područja sociologije politike i globalizacije te teorije mode upravo svezom posthumanizma i novoga shvaćanja tijela, nailazio sam na iznimno zanimljive kompilacije tekstova o ekscentričnim zagovornicima kraja svijeta i njihovim kritičkim oponentima, a tekstovi američkoga filozofa Crispina Sartwella o cyber-virusu kao umjetničkome događaju predstavlja vrhunac ove kontrakulturalne filozofije koji je za dvobroj časopisa Tvrđa davne 2003. godinepriredio Zoran Roško, dok je eseje preveo s engleskoga Višeslav Kirinić. U zborniku, pak, ove britanske kulturalne historičarke sa Southampton sveučilišta niz priloga govori o urbanome, globalnom gotičkom stilu života koji se rasprostranio kao svojevrsna sekularna i profana alternativa fundamentalizmu. No, za razliku od religiozne apostaze ekstremnih povrataka tzv. izvorima vjere s nadahnućem u Starome Zavjetu s rigidnim čitanjem proroka Sudnjega dana, globalni gotičari su demokratski i multikulturalni borci za ljudska prava i uvjereni namjesnici apsolutne slobode do prava na vlastitu transgresivnost i ekscentričnost koju danas globalni trumpizam sječe u korijenu svim zakonskim i drugim sredstvima političke paranoje i korporativnoga fundamentalizma. Autorica zbornika (uz Ruth Heholt s Cornell sveučilišta u SAD-u) u jednom razgovoru objašnjava ovaj novi fenomen tako što upućuje na sjajnu pjesmu R.E.M.-a It is the End of the World as We know It iz 1987. godine. Baš tako. Poslušajmo je bez daljnjeg komentara. 4. Što je to ꟷ kraj svijeta? To je „kraj“ ne samo onog „svijeta“ kakvog samo navodno poznavali, a riječ je o metafizički ustrojenome sustavu postojanih algoritama u promjeni, a ne o transverzalnim fraktalima radikalne promjene koja nema uzora u prošlim epohama, već svijeta kao takvoga za što nikakve prispodobe iz mitova i religijskih nauka, pa tako ni slavni i strašni Armagedon nije dostojna alegorija za ono što se događa „ovdje i sada“. Kraj svijeta je jednostavno kraj kao svršetak jedne kozmičke epohe, rekao bi filozof znanosti Alfred N. Whitehead, koja je u okvirima povijesti filozofije i znanosti kao i svijeta uopće počivala na stabilnim označiteljima bitka, bića i biti čovjeka. Nakon ovog „kraja“ slijedi ulazak u drugu epohu koju ne određuje više nikakav antropocentrički sustav vladavine subjekta kao supstancije. Umjesto njega, sve je postalo nadomjestivo i artificijelno te je posrijedi apsolutna vladavina tehnosfere za koju je čovjek kao i za mladoga vidovitoga pjesnika Arthura Rimbauda još 1871. „svoje odigrao i prošao poput daha“. Na njegovo mjesto dolazi neminovno homo kybernetes i to je sve što se još u ovom trećem fragmentu kaosa može reći a da ne oskvrnemo posljednju sentenciju iz ranoga djela Ludwiga Wittgensteina Tractatus logico-philosophicus u kojoj stoji ona zapovijed kako se o onome o čemu se ne može ništa reći mora šutjeti. Toliko o tome. No, još samo i ovo. Kraj svijet je svijet kraja u svemu što je imalo svoj prvi uzrok i posljednju svrhu, a umjesto takva mišljenja dolazi ono koje se u svojem lutajućem i otvorenom posthumanome stanju pokazuje kao igra apsoluta sa samim sobom bez početka i bez kraja ꟷ čisto kraljevstvo igre!

February 27, 2025
Alzheimer

Alzheimer

1. Uzet ću za početak ovog fragmenta kaosa slučaj jednog od vodećih misaono-spisateljskih figura suvremenosti koji je doživio “lijepe godine”. Riječ je o znamenitome kolumbijskom književniku, nobelovcu Gabrielu Garcia Marquezu. Opisi gubitka pamćenja u njegovim književnim tekstovima uglavnom su nastali iz promatranja nekoliko članova obitelji koji su bolovali od Alzheimer-sindroma. Njegov prikaz „gubitka imena i pojma stvari“ u romanu Sto godina samoće prethodio je pojmu semantičke demencije, dok se njegovi opisi amnezije u Jeseni patrijarha i Generalu nema tko da piše mogu smatrati uistinu proročanskim. Gabriel Garcia Marquez preminuo je u svojoj kući u Mexico Cityju u dobi od 87 godina nakon što je više od deset godina živio s dijagnosticiranim oblikom teške demencije. U svojim je memoarima napisao: „Život nije ono što živimo, ​​nego ono čega se sjećamo i kako ga se sjećamo da bi ga prepričali“. Kakve li divne pohvale životu kao mitskome događaju pripovijedanja! No, u njegovim posljednjim godinama, autor Ljubavi u doba kolere više se ničega nije mogao prisjetiti i postao je posve nedokučiv i sablasan poput svojega lika generala u Jeseni patrijarha. Ono što je u njegovu slučaju najvažnije jest onaj trenutak kad se poput bljeska u umu izgubilo sve što je do tada krasilo ovog genijalnog majstora pripovijedanja s kojim počinje i okončava tzv. magijski realizam. Navodno se to dogodilo, a gdje drugdje, negoli za pisaćim stolom, dok je smišljao rečenice za svoj posljednji roman Vidimo se u kolovozu. 2. Zaborav ili amnezija odnosi se, dakle, na proces sjećanja koje pripada u područje psihosomatskih i refleksivnih odnosa ljudske svijesti kao samosvijesti. Bez sjećanja ne postoji mogućnost orijentacije u prostoru i vremenu. Jasno je, međutim, da je svijest u suvremenome shvaćanju ono što je „enaktivno“ ili otjelovljeno i da se pojavljuje u tjelesnome ustrojstvu ljudske egzistencije u svijetu. Živjeti ne znači vegetirati poput nesvjesnoga bića, recimo kamena, jer ako kažemo biljke već smo u problemu, budući da nove teorije o biljnome načinu postojanja u homeostazi i kibernetičkim uvjetima sinteze informacije, gena i psihosinteze pokazuju da biljke vode iznimno složen život i da imaju nesvodiv oblik svijesti koji se više ne smije evolucijski i dijalektički smatrati tzv. nižim ili primitivnim načinom protežnosti tvari u ekosustavu. Alzheimer-sindrom ili dementno stanje pacijenta pretpostavlja čovjeka koji ne može više imati suvislu orijentaciju u prostoru i vremenu jer ne može razlučiti ono što se događa „ovdje i sada“ s onim što je prošlo ili što će se možda tek dogoditi. Filozofija se još od samoga iskona i tzv. predsokratovskih mislilaca bavila umom i unutarnjim životom ljudskoga bića, pokušavajući otkriti dubinske strukture sebstva, svijest, mišljenje, osjećaje i postulate moralna djelovanja. U 21. stoljeću istraživanja u području neuroznanosti, iz kojih se neurofilozofija pojavila kao disciplina filozofije u novome pluralizmu sustava i metoda, otpočelo je ispitivanje ​​mogu li se značajke uma, sebstva, opisati isključivo neurobiološkim pojmovljem, na temelju organiziranih neuronskih mreža i njihovih sinapsi ili, pak, na široj filozofijskoj osnovi u okvirima ontologije i epistemologije. Demencija ili Alzheimerova bolest označava u tom sklopu kraj procesa spore ili, pak, ubrzane povijesti pada mentalnih sposobnosti. Nakon tog presudnoga trenutka koji se pojavljuje kao jaz u shvaćanju ponajprije vremena, a tek onda prostora, nastaje prava drama ne samo za osobu koja je odjednom postala „slučaj“ u labirintu svijeta zaborava, već možda i više prava drama socijalne patnje uže obitelji i u cjelini društva u kojem prebivaju ljudi iz „zemlje mrtvih uspomena“. 3. Polako primjećujem da se katkad ne mogu sjetiti imena i prezimena ljudi koje dugo nisam vidio, a isto vrijedi i za nazive nekih filmova i glumaca i glumica. Kad je umrla Monica Vitti, velika zvijezda talijanske kinematografije 1960ih godina i ikona onog začudnog egzistencijalnoga stila melankolične otuđenosti kakvu je uspostavio redatelj Michelangelo Antonioni u trilogiji Avantura, Noć i Pomračenje, svi su obvezno uz hommage glumici spominjali kako je desetak zadnjih godina života bila u stanju totalne demencije. Umrla je u 90. godini. Sve ovo spominjem zato jer je glavni ontologijski pojam suvremene filozofije i svijeta uopće upravo onaj koji je 1947. godine izveo Martin Heidegger u raspravi Platonov nauk o istini. Ondje je mislilac pokazao da je problem naše znanstveno-tehnički ustrojene suvremenosti zapravo jednostavan i svodi se na zaborav bitka (Vergessenheit des Seins). To znači da umjesto ontologijske razlike bitka i bića, na mjesto otvorenosti bitka kao takvoga nastupa vladavina bića u smislu njihove predmetnosti. Povlačenje bitka u „svijesti“ zbiva se ponajprije zaboravom iskonske vremenosti u kojoj prošlost više nema ekstazu ili dimenziju autentične vremenitosti, već se iz horizonta tehnički određene sadašnjosti kao bezuvjetne aktualnosti ono što je minulo proglašava zauvijek zastarjelim i nebitnim za funkcioniranje svakidašnjice. Zaborav bitka nije nikakva hermetična stvar filozofije u doba vladavine umjetne inteligencije i neuroznanosti. Naprotiv, to je pitanje ontologijsko-egzistencijalne drame ljudskoga života kao agonije trajanja jer se ono što nazivamo „životom“ u kronološko-vegetativnome smislu produljuje zaslugom medicine i boljih društveno–ekonomskih uvjeta tzv. materijalne civilizacije na globalnoi razini. Ali, baš zato, starenje tijela pogađa zastarijevanje misaonoga dispozitiva ili aparata “sjećanja“. Rekao sam već to mnogo puta. Sjećanje je proces nesvjesne simbolizacije ljudske egzistencije i gotovo je izvan kontrole, kako su to ponajbolje pokazali u književnosti Marcel Proust u romanu U traganju za izgubljenim vremenom te već spomenuti Gabriel Garcia Marquez u nekoliko svojih nezaboravnih djela. Iako se pojam zaborav bitka danas u filozofiji čini nekima možda mitopoetizacijom bližoj umjetnosti negoli filozofiji, ne može se poreći da je izraz savršeno pogođen za ono što je glavni problem i ujedno pitanje egzistencijalnoga događaja življenja u doba fragmenata kaosa. Sjećanje prestaje biti ljudskim činom memoriranja događaja onda kad se singularni oblik ljudske svijesti „kolektivizira“ u arhiviranju povijesti i u vizualizaciji povijesti postaje historija kao postmemorija. To je trenutak kad tehnosfera kao umjetno pamćenje uz pomoć strojeva mišljenja (AI kao megamemorija) preuzima u svoje pojmovno-kategorijalne datoteke algoritamski stvorene informacije o životu i svijetu kao totalitetu. Pamćenje tada nadilazi pojedinačno sjećanje i postaje apstraktno-konkretni stroj koji isključuje mogućnost zaborava bitka i namjesto toga sve postaje univerzalnom postmemorijom. Ne postoji druga mogućnost protiv „zaborava bitka“ negoli svojevrsna psiho-farmakologija tehnosfere koja usporava procese „starenja mozga“ i još k tome uvodi u igru ono što je Edmund Husserl nazivao tercijarnom retencijom. Zadržavanje sjećanja uz pomoć pametnih lijekova jedina je „terapija“ koja može zastarjeloga čovjeka održati u stanju sjećanja-pamćenja stvari, pojava i onog što je za bit čovjeka najvažnije u svakodnevnoj komunikaciji, a to je jezik kao sklop govorenja i pisanja. Prvo što zaboravljamo nije ono vidljivo, nego ono što pripada semantičkoj demenciji: to su riječi-kao-značenja povezana uz prostor i vrijeme kazivanja. Da, jezik nas je okovao još u doba kad su visoki primati hodali Zemljom na stražnjim nogama i krikovima se sporazumijevali u svijetu kao iskonskoj divljini. 4. Kaže Jorge Luis Borges u pripovijesti Besmrtnik nešto besmrtno. Naime, kad se približava taj sudbonosni čas iščeznuća sjećanja na povijest vlastita beščašća ili herojstva, kako god bilo, ostaju samo riječi a ne slike. Te riječi su prazne i bez značenja i to je ono najčudovišnije. Poput slike bez svijeta, tako i jezik bez smisla kazivanja i njegovih autentičnih namjesnika postaje golo ništa. Nema mi druge negoli završiti ovaj drugi fragment kaosa s veličanstvenim stihom iz pjesništva onog tko je nadahnuo mislioca „zaborava bitka“. Friedrich Hölderlin u elegiji Mnemozina to iskazuje ovako i tome se više ništa ne može ni dodati ni oduzeti. Znamen smo, bez značenja, Bez boli smo i jezik Gotovo izgubismo u tuđini.

February 26, 2025
O refleksiji, rekurzivnosti i vizualizaciji mišljenja

O refleksiji, rekurzivnosti i vizualizaciji mišljenja

Heidegger u knjizi Što znači misliti? (Was heisst Denken?) tvrdi da je nastrahotnija stvar našeg strahotnoga doba to što mi još ne mislimo. Problem stvari mišljenja nije tako složen da ne bismo mogli razlučiti kako postoje dvije stvari mišljenja i još ona treća. Prva je vezana uz fundamentalnu strukturu metafizike koja polazi od toga da filozofija nije drugo negoli traganje za mudrošću kroz put ljubavi spram biti filozofije koja određuje smisao egzistencije čovjeka. Druga je vezana uz kibernetiku kao realizaciju metafizike u tehnosferi kad filozofija više nije ljubav spram mudrosti, već sinteza subjekta i supstancije u apsolutnoj znanosti duha. No, ova stvar mišljenja još uvijek je vezana uz bit metafizike i ničeanski kazano njezin temeljni pojam bivanja kao događanja umjetnosti u živoj tjelesnosti volje za moć kao vječnoga vračanja jednakog. Mudrost i znanje, filozofija i znanost, postaju pritom opsjene i fikcije autentičnoga života mišljenja. Zato treća stvar mišljenja više očito ne proizlazi iz ove dvije stvari, transcendencije i imanencije, čak i u silaznoj putanji spoja koji u Deleuzea smjera imanentnoj transcendenciji. Ona proizlazi iz biti tehnosfere koja nadilazi i mudrost i znanje i postaje ono još ne-odredljivo što mišljenju podaruje ono što nazivam racionalnom intuicijom. Posrijedi je događaj singularnosti koji slikovno-tekstualno prethodi i refleksiji i rekurzivnosti. Ovo je točka mojeg razlaza s mišljenjem suvremenog njemačkoga filozofa umjetnosti Dietera Merscha, koji u tekstu (Ne)kreativna umjetna inteligencija: kritika »umjetne umjetnosti«, objavljenom u časopisu Europski glasnik, br. 28/2023. kaže i ovo: „Kreativnost i umjetnička praksa imaju refleksivnost kao terminal. Čin domišljatosti, oštroumna intuicija kreativnoga impulsa, uglavnom se temelji na otkriću ili neotkrivenim kognitivnim inhibicijama ili preprekama koje je potrebno prevladati kako bi se napravilo mjesta za druge misli. Nije odlučujuća njihova novost, već čin otvaranja. Ovo, međutim, pretpostavlja ‘razmišljajuće mišljenje’ koje ne završava u rekurzivnosti, nego je uvijek trostruko završeno kao: mišljenje objekta (što), mišljenje čina (to) i razmišljanje načina mišljenja (kako) ili met’hodos i njegov medij. Interakcija i triangulacija ovo troje i stalno pomicanje i miješanje razina ne mogu se rekonstruirati u algoritamskom načinu rada. Tamo gdje razmišljanje prekida s vlastitim iskustvom, gdje napušta svoju neprozirnost i kooptaciju u inherentnoj dogmi, logika i matematika su na gubitku.“ (str. 251) Famozna „kreativnost“ postaje najznačajnija filozofijska mantra suvremenoga mišljenja i budimo krajnje pošteni, zaslugu za takvu kurentnost valja odati kao priznanje digitalnome konstruktivizmu kao mišljenju ontologije postajanja i razlike Gillesa Deleuzea. Njegov konceptualni „kreacionizam“ otvorio je mogućnost da se ovom hajdegerijanskome „dualizmu“ mišljenja kao računanja (Rechnen) i kazivanja (Dichten) podari posve novo značenje time što je sada naglasak premješten na pronalazak slike mišljenja s kojim pojmovi više nisu preslika stvarnosti, već konstrukcija umjetne zbilje. Mersch, naravno, lucidno brani posljednju utvrdu postmetafizike koja naspram matematike i logike ima svoje opravdanje u onome što pripada području nesvodive mašte kao središnjeg pojma estetičkoga mišljenja. No, „razmišljajuće mišljenje“ koje može vrednovati i suditi o drugome mišljenju zato što razlikuje dobro od lošega u etičko-političkome i estetskome smislu, nije toliko sakrosanktno kao što se to čini. U drugome svesku Tehnosfere pokazao sam da umjetni mozak kroz proces naprednoga učenja u neurokognitivnome smislu nužno mora prispjeti do toga da u razlici programa i vizije, računanja i planiranja-konstrukcije procesom vizualizacije događaja stvori uvjete mogućnosti za treću stvar mišljenja. To više neće biti kreativnost iz biti jezika, već sintetička konstrukcija iz biti slike. Mersch je u svakome slučaju dao iznimno vrijedne filozofijske priloge raspravi o umjetnosti i umjetnoj inteligenciji polazeći od promišljanja jezika u Heideggera i Wittgensteina, a u knjizi Događaj i aura, kroz sinkretizam i razlikovanje u mišljenju Heideggera i Benjamina, podario je uvjerljive argumente za tzv. performativnu umjetnost. Moja je intervencija u tom krugu promišljanja već od samoga početka bila jasno usmjerena u knjizi Slika bez svijeta, a to je značilo da logika tehnosfere u sebe uvlači i prerađuje i događaj i auru i sintetičkim činom autopoiesisa stvara mogućnost da konačno nastane i ono što je posljednji cilj ove postmetafizičke povijesti bez prvoga uzroka i posljednje svrhe. To može biti samo tehnološka singularnost. Umjetna inteligencija ubrzava svoj put spram samosvijesti tako što polazeći od racionalne intuicije nastoji proizvesti algoritme nove kreativnosti za koju je posljednja granica pojam umjetne intuicije. Mersch je još uvijek na spoznajno-teorijskome stajalištu skeptičkoga realizma kao i Roger Penrose. Sebi dopuštam kao „outsideru“, koji nije matematičar kao njih dvojica, posvemašnju obuzetost čarima matematike i transklasične logike i u spoznajno-teorijskome smislu ne libim se kazati da je nakon Hegela i Deleuzea, apsoluta i virtualne aktualizacije hiperplastičnoga uma, jedino smisleno biti post-digitalni idealist. I jednostavno reći, ako činjenice još uvijek navodno govore protiv ideje tehnosfere kao singularnosti, utoliko gore po činjenice!

February 25, 2025
Nesanica

Nesanica

1. U davno doba snovi su bili blagoslov za sanjača, odmor od nesnosne tlake mukotrpnoga življenja ili, pak, jednostavno utonuće u tajnu svjetskoga bezdana (Urwelt i Weltalter) o kojem na različite načine zbore i Schelling i Freud. Funkcija sna za pragmatički poredak društvenoga ubrzanja biti suvremenoga kapitalizma jest predah od neumitne moći entropije kao slike posvemašnjega rasapa ne cjeline svijeta, nego fraktalnoga totaliteta koji se svagda iznova preuređuje tako da nalikuje razbacanim kockama u praznome japanskome paviljonu. 2. Insomnia (Nesanica) je norveški triler iz 1997. o policijskome detektivu koji istražuje ubojstvo u gradu koji se nalazi iznad Arktičkog kruga. Istraga pođe užasno po zlu kada on greškom ustrijeli svojeg partnera i pokuša to zataškati. Naslov filma odnosi se na njegovu nemogućnost spavanja, rezultat njegove krivnje, predstavljene nemilosrdnim bljeskom ponoćnoga sunca. Insomnia je bio filmski prvijenac redatelja Erika Skjoldbjærga. Scenarij su napisali Nikolaj Frobenius i Skjoldbjærg, a soundtrack Geir Jenssen. Film je nadahnuo američki remake s filmom Insomnia iz 2002. godine slavnog redatelja Christophera Nolana s Al Pacinom i Robinom Williamsom u glavnim ulogama. Film je apsolutno najbolji medij prikazivanja ove psihosomatske nelagode, koja katkad prelazi u traumu jer se spavač iznenada budi iz kratkog i isprekidanoga sna na rubu začudne jave i more ga strahotne scene iz vlastita života od krivnje do primisli o slabosti sebstva koje je toliko krhko da u preispitivanju slabosti i krivih odluka u proteklome životu dospijeva do izazivanja samokrivnje i zapadanja u stanje depresivne pasivnosti. Za razliku od književnosti (novele ili romana), nesanica je sablasna struktura kinematičkoga psyché jer se njezina nesvodiva čudovišnost pokazuje i pojavljuje kroz nemogućnost spokojstva koje san podaruje čovjeku umornome od samoga sebe. Noć se zaustavlja u lomovima neonskih svjetala. Sanjač se neprestano podiže iz kreveta, gleda na ulicu i vidi možda siluetu kakvog psa-lutalice. Vrijeme prolazi u želji za odgodom onog što neminovno mora doći, jer nesanica je uvijek pitanje svijesti o vremenu-u-prostoru, budući da je u njezinome izvorištu svagda neki oblik stvarne ili imaginarne krivnje počinjene u prošlosti koja se nastoji neuspješno izbrisati iz pamćenja. 3. Evo kako psihoanaliza u Americi još krajem 1940ih godina definira stanje nesanice. Vidjet ćemo, uvijek je posrijedi stanje između tjeskobe i krivnje. „Pojam nesanice možda se može primijeniti na simptomatski ograničeno stanje i jasno se razlikuje od nesanice koja se javlja zbog svjesno percipiranih stvarnih situacija ili od neke otvorene neuroze ili psihoze. U osnovi, anksioznost je uzrok svih oblika nesanice. Manifestacija tjeskobe, međutim, razlikuje se kada je povezana s potisnutim emocionalnim čimbenicima od one povezane sa situacijama vanjske okoline. Nesanica u svom užem značenju može se razlikovati od opće nesanice po tome što osoba koja pati od nesanice nije svjesna dubljih uzroka svoje nevolje. Prava nesanica traje dulje vrijeme, dok je opća nesanica često samo prolazne prirode. Osoba koja pati od nesanice sama sebi daje mnoga objašnjenja zašto ne može spavati. Često se boji da će izgubiti razum, učiniti neku štetu ili umrijeti od iscrpljenosti. Nesanica se općenito ne smatra zasebnim neurogenskim entitetom čak i kada postoji kao izolirani simptom i neukrotiva je.“(1947), Psychoanalytic Review, 34(2):141-168) Freudovo Tumačenje snova iz 1899. godine, temeljno djelo psihoanalize, uvodi koncepciju psihe spavanja kao čvorišta nesvjesnoga života. Usto, Freud nam pokazuje načine na koje se krivnja zbog naših nedopuštenih želja neprestano uvlači u naše umove koji sanjaju, ugrožavajući krhku unutarnju ravnotežu našeg sna. Tjeskobe koje nas sprječavaju da zaspimo u mnogome su slične noćnim morama koje nas probude. Ipak, temeljni problem s kojim se psihijatrija i psihoanaliza u 21. stoljeću mora suočiti još je kompleksniji od onog koje je gotovo prije sto i trideset godina objasnio sam Freud. Razlog je ne u snovima, jer su oni uvijek preradba onog što Jacques Lacan naziva Realno i u njega upisuje svu bezdanost i traumatičnost svijeta, već u svezi mišljenja i bitka, da to kažemo tradicionalno ontologijski. Sama je zbilja postala paradigmatsko stanje apsolutne nesanice jer život i kapital više se ne razdvajaju uopće. Sama ideja kapitala prelazi iz transcendentalnoga stanja pojavljivanja zbilje u fantazmatski stadij sublimnoga objekta onog što određuje smisao društvenih promjena koje su u znaku ubrzavanja procesa rada i transformacije znanosti u čistu tehnosferu. Drugim riječima, nesanica je postala fluidno stanje mahnitosti samoga života u složenim uvjetima postojanja neoliberalnog informacijsko-kognitivnog kapitalizma. U romanu Dona DeLilla i filmu Davida Cronenberga Kozmopolis (2012. godine) glavni antijunak Eric Packer, milijarder s Mannhatana, pati od nesanice i postupno gubi razum. No, njegova nesanica nije ona o kojoj je govorila psihoanaliza 20. stoljeća, već gotovo uz narcističku psihopatologiju temeljna bolest subjekta koji oslonjen samo na svoje samokrivnje i samopriznanja mora bezuvjetno „biti“ onaj koji nadilazi svojim odlukama i svojim „uspjehom“ samoga sebe. Sve drugo je poraz i pad u bezdan mračniji od najcrnje tame. I zato je nesanica uistinu simptom ili predznak kaosa i entropije suvremenosti na razini društvenoga, političkog i osobnog rastrojstva. 4. Biti-budan, to je gotovo istočnjački, mudroslovni imperativ uspostavljanja odnosa između svijesti, samosvijesti i zbilje polazeći ne više od racionalnoga „subjekta“ kao u Descartesa i zapadnjačke metafizike novovjekovlja. Umjesto toga, biti-budan pripada prosvijećenosti Istoka od budhizma do taoizma i Zen-filozofije. Tu će zapovijed u svojim esejima često ponavljati Béla Hamvas, majstor-mislilac arhajskoga nadahnuća poput Scientae Sacre i Nevidljivoga zbivanja. No, u slučaju nastanka univerzalne i globalno-planetarne nesanice koja nema izravne sveze s kozmologijskim utjecajem planeta Saturna i djelovanja našeg satelita Mjeseca na fluidnu maštu ispaćenih sanjača, biti-budan znači biti osuđen na neizmjernu patnju suočenja s demonima vlastite savjesti i krivnje kao tjeskobne situacije vremena s kojom se više nije moguće razračunati nikako drukčije negoli farmakologijski i naravno najradikalnije uopće ꟷ povratkom u stanje nove arhajske opuštenosti, barem kao iluzije i privida pravog stanja stvari u ovome svijetu totalne akceleracije. Ne biti-budan, već biti-kao-spavati i sanjati možda ništa, čistu prazninu događaja kojeg se s buđenjem više i ne sjećamo. Tijelo je u doba tehnosfere postalo toliko rastjelovljeno i istodobno istrenirano do mjere stereoidne mehanike koja zahtijeva sve više brzine i sve više „adrenalina“ da je iz njega nestala duša, ne i duh, koji se preobrazio u ludilo neurokognitivizma. Ako je Aristotel u svojem djelu O duši (Peri psyché) upravo dušu izjednačio s bitkom, jer sve počinje i sve završava s njezinim sjajem i usahnućem, nije li možda samorazumljivo da ni tijelo ni duh ne mogu vratiti povjerenje u ovaj svijet i njegove mračne neonske transverzale koje se iz noći u noć pokazuju kao posljednja granica pada tehnološke samosvijesti u vlastiti bezdan. Nema bolje filmske scene o ovom stanju duševne melankolije i ujedno apologije moderniteta negoli u TV-seriji Berlin Alexanderplatz Reinera Wernera Fassbindera iz 1980. godine snimljenoj prema motivima romana Alfreda Döblina. Glavni antijunak, Franz Biberkopf, bivši zatvorenik i ubojica svoje djevojke Ide, vraća se u Berlin i nalazi se neprestano u kušnji preživljavanja u miljeu kriminala i opscenosti podzemlja. Jednu od mnogih noći u svojoj iznajmljenoj sobi s pogledom na neonsku svjetlost berlinskih ulica ispija sanduk piva i u stanju opsjednutosti alkoholom, klonućem duha i magičnim djelovanjem nesanice postaje stopljen s onim što filmu podaruje začudnu sublimnost slike onkraj granica vidljivoga zbivanja. Das ist KINO! Nesanica je kinematičko stanje umora duše od vlastitih joj granica koje već sutra treba prijeći ili ostati zauvijek ukopan u nemogućnosti sna. 5. Dylan Thomas, velški pjesnik i boem, iznimna osobnost engleske i američke književnosti 20. stoljeća, koji je nakon totalne alkoholne eskapade i njegova neukrotiva dionizijskoga temperamenta pao u komu u onom kultnome svratištu za umjetnike u New Yorku naslovljenom Chelsea Hotel, u svojoj pjesmi I fellowed sleep pjeva: I fellowed sleep who kissed me in the brain, Let fall the tear of time; the sleeper’s eye, Shifting to light, turned on me like a moon. So, planning-heeled, I flew along my man… Poezija se poput teške nesanice uvlači u snove čovjeka umorna od imperativa budnosti i pada u bezdan od vremena.

February 24, 2025
O neiskazivosti i vizualizaciji Ničega

O neiskazivosti i vizualizaciji Ničega

Wittgensteinova prva knjiga Tractatus logico-philosophicus završava s jednim od najdubljih iskaza ikad napisanih u filozofiji, iako je moguće taj iskaz protumačiti i kao palimpsest Hamletovim posljednjim riječima u Shakespearovoj tragediji: The Rest is silence. Wittgenstein kaže: O čemu se ne može ništa reći, o tome treba šutjeti. No, tehnosfera kao mišljenje nije pitanje jezika. Ono se izvodi kao vizualizacija Ničega onkraj metafizičkih granica ništavila. Više ništa osim toga nije potrebno reći. Ipak, možda samo još ovo. Tehnosfera kao mišljenje nadilazi i stvar mišljenja i stvar kao mišljenje.

February 23, 2025
Morbidna Arkadija

Morbidna Arkadija

1. Et in Arcadia Ego: alegorija o smrti Dvije znamenite slike Nicolasa Poussina iz 1636./1637. godine naslovljene su latinskom izrekom Et in Arcadia Ego. Slike su još poznate pod francuskim nazivom Les bergers d’Arcadie (Pastiri iz Arkadije). Tijekom povijesti zapadnjačke slikovne umjetnosti njihova je ikonografska prepoznatljivost postala općim mjestom suglasja o biti pastorala i doživljaja nečeg što je nemoguće odrediti jezikom. Neodređenost se u suvremenoj teoriji znanosti o slici (Bildwissenschaft), osobito u tekstovima Gottfrieda Boehma naziva ikoničkom razlikom. (G.Boehm, „Jenseits der Sprache? Anmerkungen zur Logik der Bilder“, u: Wie Bilder Sinn Erzeugen: Die Macht des Zeigens, Berlin University Press, Berlin, 2007., str. 34.-53.) Kao što je to svojim pojmom mističkoga naspram faktičnoga pokušao razriješiti još Ludwig Wittgenstein u Filozofijskim istraživanjima, s onu stranu jezika slikovno kao neprikazivo ukazuje na mjesto uzvišenoga. Samo se uzvišeno određuje u odnosu s pojmom lijepoga kao nešto jezovito, zastrašujuće, čudovišno. Iz tog razloga Rilkeov stih iz Devinskih elegija kako je ljepota početak onog strahotnoga valja shvatiti iz same biti neodređenosti uzvišenoga kao mističkoga. Njega ne doseže jezik u svojoj „logici“. Metaforički ili alegorijski može ga prikazati samo slika u svojoj istinskoj neprikazivosti. Čudovišna ljepota je, dakle, neizbježno povezana s iskustvom konačnosti i posljednje granice života. Ljepota označava početak iskustva strahotnosti. Ona je predskazivanje smrti u znakovima začudne blizine i povjerljivosti sa zavičajem kontemplativnoga spokojstva i smirenosti prirode. Tematika pastorale u renesansnoj umjetnosti bila je u bliskoj svezi s mitskim preostatkom susreta bogova, nimfi, satira i ljudi. Pastorala djeluje medijalno posredovanjem odnosa između božanskoga i ljudskoga u slici idilične prirode. Prijevod latinske izreke Et in Arcadia Ego približno glasi: „I u smrti sam ovdje, u Arkadiji.“ U grčkome razumijevanju svijeta Arkadija simbolički označava čistoću, seosku smirenost, život izvan gradske vreve i kaosa. Tamo mirno pasu goveda i ovce na prostranim zelenim pašnjacima pod božanskom zaštitom Zeusa i Apolona-Feba. Ali, već prvo tumačenje Poussinovih dviju slika „blizanaca“, iako različito slikarski intoniranih, jer druga slika izravno prikazuje kako pastiri otvaraju grob, iz pera njegova biografa André Félbiena, upućuje na nešto zastrašujuće u ovim ikonografijski i ikonologijski nipošto prekretnim slikama s motivom iz klasične antike. Radi se o mrtvacima koji žive u Arkadiji. Čudovišnost je upravo u tome. Susret sa smrću u četvorice pastira na slici izaziva nelagodu, zaprepaštenje, čuđenje i sumnju. Erwin Panofsky u svojim ikonologijskim analizama zapadnjačke umjetnosti slikarstva otvorio je posve drukčije tumačenje, koje je do danas ostalo gotovo kanonskim. (E.Panofsky, Meaning in the Visual Arts. University of Chicago Press, Chicago, 1983.) On, naime, tvrdi da je značenje slika alegorijsko zbog toga što ironijski prikazuje suprotnost između sjene smrti i svakodnevne dosade arkadijskoga života nimfi i satira. Ironija je postala u romantici ključnom stilskom figurom književnosti. (J.-L.Nancy/P.L.-Labarthe, The Literary Absolute: The Theory of Literature in German Romanticism, State University of New York Press, Albany, 1988.) Ovdje se slikovno predstavlja upravo efektom začudne antinomije između ljepote (krajolika) i uzvišenosti (smrti). Odsutna prisutnost smrti latentna je u okružju pastoralno određene prirode. Štoviše, nije tek iskustvo smrti ono što zaprepaštava blaženo radoznale pastire. Riječ je o čudovišnijem od same faktičnosti susreta sa smrću. Problem koji proizlazi iz zagonetke Poussinovih slika ne razrješava se slikovnim putem, nego s pomoću onoga što je slici tijekom povijesti umjetnosti bilo nadređeno. Zagonetka je, dakle, u biti jezika. Na to su u svojoj knjizi Božji grob: Tijelo Isusa Krista i rješenje misterija starog dvije tisuće godina uputili Richard Andrews i Paul Schellenberger. ( R. Andrews/ P. Schellenberger, The Tomb of God: The Body of Jesus and the Solution to a2.000.Year-Old Mystery, Little Brown & Company, New York,1996.) Njihove su postavke bile da u latinskoj sentenciji nedostaje riječ „sum“, te da stoga izreka et in arcadia ego sum označava anagram izreke arcam dei tango iesu, što znači: „Dotakoh Božji grob – Isusov.“ Bez obzira koliko navedena argumentacija bila „skandaloznom“ i u suglasju s teorijom urote, koja danas nadomještava nedostatak simboličkih vrijednosti božanskoga i metafizičku prazninu svijeta, nešto je u ovome naprosto zapanjujuće. Smrt se pojavljuje u okružju čistoće, blizine bitku, u samome zavičaju. To iskustvo Freud i Heidegger nazivaju neprevodivom njemačkom riječju Unheimlich (jezovito, čudovišno, bezavičajno). Jezik tvori istinski zavičaj čovjeka. U njemu čovjek prebiva od rođenja do smrti. Jezik je placenta i grob, otvorenost horizonta budućnosti i napušteni bunar u bezdanu bitka i ljudske egzistencije. Alegorija neobrazloženoga, gotovo apsurdnoga i kontingentnoga trenutka nastanka užasa, smrti i raspada doživljaja blizine bitka i čovjeka događa se neočekivano u prostoru-vremenu upravo te neljudsko uzvišene prirode. Nitko tu misao u suvremenoj književnosti nije razvio do paradoksalne sveze ironije, cinizma i metafizičke inkantacije ljepote u hiperboličnom ponavljanju istih sentencija kao austrijski pisac Thomas Bernhard. Morbidna Arkadija predstavlja ono neprikazivo i neizrecivo stapanje smrti i uzvišenosti u njegovu djelu. Bolest, smrt, ludilo, samoubojstva nalaze se u ravnovjesju s radikalno-subverzivnim činom destruiranja masovne svijesti vlastite zemlje kao metafore za provincijalnost suvremene civilizacije i njezine preobrazbe iz jedne maske zla u drugu, iz nacionalsocijalizma u katolicizam, iz ideologije u kulturu postmodernoga društva spektakla. Bernhard je suvremenik razaralačke moći jezika u njegovim igrama do kraja svih stvari s voljom za istinom zbog nje same, a ne zbog prolazne slave i drugih bezvrijednih izlika. Takvo je stanje stvari. Vrijedi ispitati „uzroke“ i „posljedice“ nepokornosti slobode jezika u stanju morbidnosti i u stanju nedužnosti ljudske prirode, koja poput ekscesa u samoj prirodi postaje razlogom uzdizanja umjetnosti do apokaliptičkoga tona smrti ponad arkadijskih zelenih bregova i napuštenih grobova iz kojih vrišti zjapeća praznina. A što ako je baš ta zjapeća praznina najuzvišenija točka događaja umjetnosti u povijesnome svjetovanju svijeta? Što, dakle, ako je Bernhardova cjelokupna književna djelatnost samo pokušaj da se razračuna s tom zjapećom prazninom koja nastaje u ozračju morbidne Arkadije? Grob je prazan. Preostalo vrijeme pripada još samo filozofiji i glazbi. A možda ipak postoji i ono treće? 2. „Terminalna bolest“: autobiografija bez subjekta? U svojim kritičkim opaskama protiv Wagnerova kulta mitsko-herojsko-nacionalnoga Gesamtkunstwerka Nietzsche naspram klasičnoga stila određuje dekadentnu umjetnost prispodobom bolesti. Vulgarnome ressentimentu života u znakovima obnove vitalizma i barbarstva njemačke „krvi i tla“ ne može se suprotstaviti ništa drugo negoli ideja bolesti kao bestemeljne slobode patnje i uzvišenoga iskustva jezika. Ali bolest ovdje nije ne-moć u odnosu spram vodeće moći koja predstavlja vrijednost normiranoga „zdravlja“ u društvu i kulturi. Ideja bolesti je duboko antinomična. Ona je, paradoksalno negacija negacije, uvjet mogućnosti onoga samopotvrđujućega i, naposljetku, samorefleksija djelovanja. Bolest je, dakle, tjelesno samoočitovanje životne moći kao volje za životom samim. Da bi se dosegao život u svojoj ekstatičkoj moći nužno je prebolijevanje one bolesti koju Nietzsche prepoznaje u kršćanstvu kao preokrenutome platonizmu. Nihilizam koji otuda proizlazi aktivnoga je modusa, a ne pasivnoga, jer u svojem prevladavanju postojećih vrijednosti zahtijeva „istinu“ s onu stranu morala. (Vidi o tome. M.Heidegger, GA, sv. 50, 1. Nietzsches Metaphysik 2. Einleitung in die Philosophie – Denken und Dichten, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1990. Negacija dolazi iz tjelesne svjetovnosti tijela. Ono je izvor slobode i mjesto radikalnoga otpora. U svojoj patnji koja je istodobno nužna za materijalistički paradoks kršćanstva – tijelo se utjelovljuje jezikom bez kojeg ne postoji mogućnost uskrsnuća – bolest pripada ideji novoga kao dekadenciji i transgresiji samoga tijela. Zašto uskrsnuće potrebuje jezik a ne sliku? Zato što je riječ o nevidljivome zbivanju prijelaza i preobrazbi. Paradoks je materijalistički upravo zato što Krist potrebuje tijelo Drugoga da bi dokazao kako medij njegove patnje za iskupljenjem čovječanstva nije pukom žrtvom. Radi se o žrtvi s onu stranu cjelokupne dosadašnje prirode i povijesti. Apsolutna žrtva proizlazi iz žrtve apsoluta. Njezina je apsolutnost u tome što istodobno nadilazi i omogućuje povijest uopće. Mesijanska žrtva stoga omogućuje događaj susreta s Drugime u zajednici. Iskazano govorom upravo mesijanske logike ili-ili: bez te žrtve sve je uzaludno! Patnja (passion) pretpostavlja najveću moguću ljubav spram duhovnoga izvora svijeta. Njezin je jezik simfonija volje za životom kao borbom i neprestanom sviješću o uzaludnosti same borbe. Jezik moderne umjetnosti zato je jezik refleksivne patnje, ljubavi i volje za totalnom promjenom samoga života. Ova bolest je uvjet mogućnosti ozdravljenja i prebolijevanja trauma iz povijesne prošlosti Europe. Veliki stil moderne umjetnosti otuda označava razaralačku svijest o iskustvu vlastita tijela kao posljednje granice onoga uzvišenoga. Dok je klasični stil svagda još uronjen u životnu moć cjeline i njezine čudovišne ljepote, što već od Beethovena otpočinje tamnjeti i postaje nepodnošljivom snagom u sebi razdrtoga svijeta, dekadentni je stil apsolutni događaj apokalipse tijela i nemoći jezika u susretu s neizbježnim krajem novovjekovnoga doba. U svim se formama i diskursima moderne umjetnosti pojavljuje pukotina između onoga pripadnoga nostalgiji za apsolutom (G.Steiner) i onoga što fatalno obilježava struju svijesti refleksivne sadašnjosti. Ta je pukotina izvorno iskustvo svijeta iz svijesti o razdvajanju vremena na moduse bilosti, prisutnosti i onoga što se imenuje nadolazećim vremenom. Prazno mjesto odgode konačnoga pomirenja božanskoga, prirodnoga i ljudskoga ima mesijansko značenje. Bolest valja, dakle, razumjeti „ontologijski“. Nije to bolest-u-svijetu kao bolest-na-smrt, sukladno egzistencijalnome iskustvu smrtnosti i konačnosti tijela prema Kierkegaardovim uvidima. Riječ je, naprotiv, o samome svijetu u njegovoj faktičnosti i kontingenciji. U svojoj neizlječivoj bolesti, propadanju u ovome vremenu obilježenom bijegom od povijesnih sjena prošlosti, tjelesne patnje ljudske egzistencije mogu se prevladati dokidanjem same prirode kao okrutne i nemilosrdne ili, pak, radikalnom promjenom ideje „ljudske prirode“ zahvaljujući onome što tu istu prirodu oduhovljuje i uzdiže do transgresije uzvišenoga. Pojam uzvišenoga ovdje valja razumjeti polazeći od Nietzschea, a ne od postmoderne prikazive neprikazivosti kakvu je na tragu Kanta razvio u svojem mišljenju raskola/razlike Jean-François Lyotard. (J.-F.Lyotard, Lessons on the Analytic of the Sublime, Stanford University Press, Stanford – California, 1994.) Nietzsche u svojem radikalnome otklonu od Kantova „pasivnoga“ određenja pojma ljepote kao bezinteresnoga dopadanja za promatrača u mirnoj kontemplaciji svim snagama umjetnika-filozofa napada taj pojam ljepote. U tom otvorenom sukobu između umjetničke volje za prividom kao volje za „istinom“ pojavljuje se ono nadljudsko u formi uzvišenoga. Beskonačno se ogleda u konačnome, bezmjerno u mjeri, neizrecivo u jeziku, neprikazivo u slici. Uzvišenost se za Nietzschea pojavljuje, dakle, kao stvaralačko načelo aktivne nemogućnosti dosezanja „istine“ onim ljudsko-odveć-ljudskim instrumentima spoznaje. Zbog toga je istinski obrat spram cjelokupne „pasivne“ filozofije umjetnosti i zapadnjačke metafizike od Platona do Schopenhauera u tome da je uzvišenost načelo životnih preobrazbi bitka kao bivanja/postajanja djelom u događaju borbe između sila prirode i ljudskih moći. Tijelo se u tom sklopu više ne misli tek iz njegove animalne „prirode“. Životno-energetski način bitka postaje vodećim načelom. Tek iz njega proizlazi preobrazba umjetničkoga djela iz kršćanskoga kvijetizma pijeteta u uzvišenu gestu nadilaženja prirode i ljudskoga čudovišnim uskokom u prostor smrti i rastjelovljenja. Pitanje radikalne promjene samoga života postaje temeljno pitanje moderne umjetnosti. To podjednako vrijedi za poeziju, slikarstvo, glazbu, kazalište. Kada umjetnik-filozof postaje jedinim subjektom promjene života i jedina figura suvremenoga doba izvršen je posljednji obrat u novovjekovnome shvaćanju subjekta kao volje i predstave, kako je to mislio Schopenhauer. Istinski svijet ne postoji bez svijesti o patnji ljudskoga tijela u bolesti i smrti. Jedino ono uzvišeno u mišljenju i umjetničkome življenju čini ga podnošljivim. Sadašnjost je refleksivna samo zato što je njezin dinamizam, kult novoga i moć tehnosfere neprestano predmetom filozofijske i umjetničke dubinske analize razloga zašto je to doba jedino od svih u povijesnome razvitku opsesivno obuzeto traganjem za autonomijom subjekta. Modernost se stoga jedino može misliti iz te pukotine. Nalik tektonskome poremećaju svijeta i jezika, zemlje i tijela u osluškivanju vibracija koje predskazuju ono nadolazeće, umjetnost, naposljetku,uvijek žrtvuje svoju suverenost na oltar mistične moći jezika. U Joyceovoj pripovijesti „Mrtvi“ ekonomija jezika u njegovoj moći samoproizvodnje ugođaja i doživljaja strahotnosti, ozračja zlokobnoga svijeta, stvara inkantacijom glasovne jednoličnosti i transparencijom ne-boja kao temelja avangardnoga slikarstva pretpostavke za prodor u ono što je s onu stranu jezika samoga. Mrtvi dišu uzvišeno. Oživljavanjem prošlosti, razlikom u pukotini između svijeta i jezika i, napokon, ponavljanjem strojno organiziranoga poretka značenja, koje spaja predmete i znakove tako što ih poništava slikom i zvukovima samoga prajezika stvari, smrt zadobiva značenje konačne transcendencije. Čovjek umire kad s njime nestaje čitav svijet-jezik. Svi drugi samo ponavljaju sudbinu svoje vrste rađanjem i ugibanjem, prirodnim uzgojem i selekcijom vrste. Heideggeru je bilo jasno da razlika „svjetova“ između onoga što pripada čovjeku i životinji prolazi kroz pukotinu bitka kao bezdana. Jezik kazuje iskustvo tog bezdana. U svojoj kući bitka jezik svjetuje kao jednokratan događaj i bezdan svijeta. Modernu umjetnost zato neprispodobivo određuje autorefleksivno iskustvo negativnosti egzistencije. To je čin uspostave autonomnoga subjekta destrukcijom jezika. Nije slučajno Béla Hamvas na tragu Nietzschea u romantičkome dobu najave apsolutne modernosti Beethovenov grandiozni pokušaj dovođenja glazbe do granice uzvišenoga u istodobno izvedbenom činu promjene samoga života proglasio nužnim slomom same ideje umjetnosti kao posljednje utjehe pred čudovišnom moći prirode. „Beethoven je otvorio glazbu za kozmičke prapojave – budući da glazba koju ju zatekao nije bila za to pogodna, sve je podigao za jedan stupanj. To je smisao Übermusik. Sve to je neopozivo. Glazba se više ne može pisati s mocartovskom nevinošću i bujnom bahovštinom. Od toga trenutka glazba može biti samo joga tona – svjesno disciplinirana sustavna askeza koja kozmičke prapojave nadtonskog zvuka dočarava pomoću tona. Naivnost glazbe izgubila se zauvijek: postala je oružje, magično sredstvo, čarolija, pozornica, mučilište, strategija, znanje, križ.“ (B.Hamvas, Nevidljivo zbivanje, Mirakul, Zagreb, 2004., str. 112-113. S mađarskoga preveli N.Ušumović i S.Filaković ) Taj slom jest ponajprije slom onoga što čini unutarnju strukturu modernoga subjekta. U samome jeziku događa se apokaliptički naboj jedinstvene i neponovljive bolesti uopće. Spoznaja da je jezikom nemoguće dohvatiti faktičnost istine i kontigenciju smrti izaziva sumnju u logičku strukturu jezika. Sve što se još može reći o svijetu ima samo karakter metafore. S metaforom književni jezik smjera onome neprikazivome i neizrecivome. To je suverenost kraljevstva onoga mističkoga. Bolest predstavlja jezik moderne umjetnosti, a njezin se svijet ogleda u vremenu apsolutnoga subjekta neprestanom odgodom kraja vlastite suverenosti. Na paradoksalan način to povezuje Prousta i Joycea, Nietzschea i Kierkegaarda, Modiglianija i Bacona, Mahlera i Debussyja. Unutarnje iskustvo vremena proizlazi iz suverenosti subjekta. Njegova tjelesnost žrtveni je zalog protjecanja vremena poput pijeska u pješčaniku. Proustova strategija sjećanja odgovara materiji i uzvišenome doživljaju preobrazbe izvanjskih stvari u auralne predmete, gdje više ne postoji znakovni sustav sukladan tzv. objektivnoj stvarnosti. Sve postaje subjektivirano jer svaka stvar diše i pati u svojoj oživljenoj egzistenciji i postajanju/bivanju Drugim. No, kada sam jezik ove univerzalne bolesti postane smrću bilo kakve metafore, štoviše, kada se metaforičnost jezika radikalno negira kao preostatak jedne figure nemoći pripovijedanja o narcističkoj prirodi samoga subjekta, tada se svijet iz ravnodušnosti spram neizbježne patnje i smrti jezika moderne opsjene napretka i razvitka preobražava u uzvišeni stroj destrukcije. Jedini otpor spram takvog „objektivnoga“ svijeta kakvog prikazuju i predstavljaju moderne utopije napretka i razvitka, kojeg mimetički gradi umjetnost na pretpostavkama klasičnoga pojma ljepote u kantovskome smislu estetskoga suda, pokazuje se u onome što Deleuze u svojoj postmetafizičkoj filozofiji imanencije naziva razlikom i ponavljanjem. (G.Deleuze, Difference et Repetition, Columbia University Press, New York, 1994.) Iskustvo svijeta kao „terminalne bolesti“, koju jedino destrukcija jezika kao moći kazivanja o svijetu samome može još dovesti do samorefleksije užasa i čudovišne strukture života svakodnevice u preobrazbama samoga zla, pripada ideji književnosti i književnosti ideje u spisateljskoj djelatnosti Thomasa Bernharda. Ponavljanje je bit same razlike. Razlika se raz-lučuje od svojega izvora time što se ponavlja njezino udvostručenje. Sve se događa u jedinstvenom i jednokratnome ponavljanju. Tko govori o jedinstvenosti duše, taj zna da je duša uvijek ista u svim svojim podvostručenjima i ponavljanjima izvornika. Kloniranje se zato može nazvati stvaralačkim činom razlike u samome ponavljanju. Bolest o kojoj piše Bernhard u spiralama i krugovima metamorfnoga teksta jezika modernoga subjekta, u fraktalnoj retorici hiperbola i monologa, nesvodljivosti književnosti na bilo kakvu angažiranu ili socijalno-subverzivnu djelatnost kritike, na pseudoaktivističku i besmislenu repolitizaciju estetike i umjetnosti, na bilo što drugo osim najradikalnijega uopće mogućega otklona od dosade i predvidljivosti događaja u društvu, politici, kulturi, umjetnosti – to je sam život u svojoj banalnoj kontingenciji, u svojem apsurdu i besmislenosti. Bez jezika koji ga samorefleksivno destruira u ravnodušnosti događanja samoga života ne postoji mogućnost bilo kakvoga uzvišenoga iskustva „užitka“ u književnosti radikalne negacije samoga subjekta. Zato treba bezuvjetno destruirati prvu i najčešće zlorabljenu dogmu o Bernhardu kao piscu postmoderne mizantropije. (Vidi o tome: T.Cousineau, „Thomas Bernhard: an introductory essay“, Review of Contemporary Fiction, Vol, 21, br. 2/2001.). Uostalom, zar nije sam u nekoliko razgovora o svojim opsesivnim temama unutar austrijske suvremene književnosti – uz Ingeborg Bachmann, Elfride Jelinek, Petera Handkea, Cristopha Ransmayra, Roberta Menassea – govorio upravo o suprotnome: o strastvenoj ljubavi spram života i razaranju onog što se od Nietzschea naziva posljednjim čovjekom u njegovoj neizmjernoj taštini, okrutnosti i ravnodušnosti spram patnje Drugih? (T. Bernhard, „From One Catastrophe to the Next: Interview with Asta Scheib 1986“, www.thomasbernhard.org/interviews/index.shtml) Pitanje odnosa ljubavi i mržnje može biti metajezik modernih ideologija poput nacionalizma i rasizma zato što počiva na unaprijed postavljenome odnosu binarnih opreka prijatelj – neprijatelj, kako je to razvio Carl Schmitt u svojoj teoriji političkoga decizionizma. Ali mržnja ne postoji kao uvjet mogućnosti onoga živoga. Ona je samo devijacija i degeneracija primarne ljubavi spram nečega, želje za objektom izvan vlastitoga područja djelovanja subjekta u njegovom tjelesnome opstanku. Mržnja spram čovjeka i čovječanstva bila bi onda samo negacija onoga što se naziva apstraktnom ljubavlju spram čovjeka i čovječanstva – filantropijom. Kao što filantrop ništa ne čini osim bezuvjetne i beskrajne etičke neodlučnosti spram konkretnoga zla u svijetu, tako ni mizantrop ništa ne čini bez bezuvjetne negacije filantropije. Obje su pozicije apstraktnoga moraliteta. Filantrop nema dužnosti, a mizantrop nema obveze spram svijeta! Ne može se biti mizantropom a da se mrzi samoga sebe. Mržnja je uvijek „slijepa“ jer je ressentiment i osvetnička emocija nepriznavanja beskrajnoga prava subjekta. Njezina je agresivnost ponajprije jezično usmjerena na objekt vlastite ljubavi. Jezik mizantropa stoga je ponavljanje i dosada negativne filantropije bez kraja. Bernhardova književnost ne može to biti ni u najkošmarnijoj verziji imoralizma iz savjesti. Kada ga danas Peter Handke povodom govora o Salzburgu u najgoroj maniri tračerske skandalozne kronike naziva „prodanom dušom“, koji je svoju mizantropiju i kritiku austrijskoga malograđanskoga duhovnoga sklopa doveo do negativnoga stereotipa u suvremenoj zapadnjačkoj kulturi, tada se iza ovoga iskaza skriva nešto uistinu čudovišno. Kako je, naime, moguće da jedan pisac ikonoklastičkoga stila pripovijedanja u ekstazi lirske inkantacije, koji čak u svojoj bezgraničnoj sumnji u moć jezika i njegovih metafora dovodi ideju umjetnosti kao posljednje utjehe uzvišenoga iskustva svijeta u pitanje i protiv vlastitih iz Schopenhauerove metafizike glazbe izvedenih stavova, može uopće imati još uvijek auru razaratelja društvenih i kulturnih simbola ne samo lokalne austrijske populističke ideologije povratka tradiciji i zavičaju, nego univerzalnih znakova moralnoga raspada ksenofobnoga društva u doba vizualne transparencije i spektakla samoga zla i to zadugo nakon smrti 1989. godine? Moć književnosti nadilazi njezine estetske kvalitete onda kada sam jezik te književnosti postaje subverzivna gesta negacije uspostavljenih vrijednosti. Kao što je poznato, nakon izvedbe drame Trg heroja 1988. u Burgtheatru u Beču i političko-ideologijskoga skandala koji je nastao izvedbom drame u kojoj se govori o živućem antisemitizmu i nacizmu u suvremenom društvu demokratske Austrije, Bernhard je u oporuci nakon smrti zabranio izvođenje svojih drama u Austriji sve do isteka autorskih prava. No, zaboravlja se da taj „skandalozni“ čin nije uslijedio kao nešto novo i neočekivano, premda je ponajprije književna javnost ostala šokirana takvim naizgled nepomirljivim stavom jednog radikalno subverzivnoga pisca protiv ne-duhovne situacije vremena svoje zemlje i njezinih vodećih kulturnih institucija. Naime, Bernhardovo djelo već je od samoga početka bilo radikalno s onu stranu pripadnosti tradicionalnome duhu austrijske književnosti, čiji su najveći vrhunci u poeziji vezani uz iskustvo kulturne dekadencije i kraja Habsburške monarhije u prvome svjetskom ratu. Ponajprije se to odnosi na Huga von Hohmannsthala i tragičnoga pjesnika Georga Trakla, a potom na esejista i feljtonista Karla Kraussa. On je svojim esejima i kritikom aktualne kulturne prakse konzervativnoga monarhizma otvorio put modernome kultu intelektualca bez kompromisa spram bilo kakve partikularne oznake klase, roda/spola, rase, nacije. (C. E. Schorske, Fin-De-Siecle Vienna: Politics and Culture, Vintage, New York, 1980.) Dekadencija i ekspresionizam pripadaju u duhovne orijentire Bernhardove radikalne književno-filozofske geste otpora, odricanja, nepripadnosti, nesvodljivosti na bilo što drugo osim na bestemeljnost slobode suverenoga subjekta u svijesti o egzistenciji kao bolesti, smrti i samoubojstvu. (Vidi o tome: P. Domeracki, „Auf dem Rückweg zur Sprache. Die Identitätssuche in der österreischischen Literatur der Nachkriegszeit. Am Beispiel ausgäwahlter Prosatexte Thomas Bernhards“, www.linguaemundi.wsjo.pl/…/007_DEMERACKI.pdf) Spomenuti toponim austrijske ambivalentne kulture, istodobno visoko modernističke i provincijalno-konzervativne, na koji se u autobiografskoj prozi nadovezuje Bernhard jest Salzburg. Mozartov grad predstavlja za Bernharda gotovo paradigmatski slučaj postmoderne fatalne dvoznačnosti i gubitka vjerodostojnosti istine. Ne djeluje nimalo apsurdno što je oris duhovnih kontura Salzburga u Bernhardovom autobiografskome tekstu nalik Baudrillardovoj Americi i refleksiji o Las Vegasu. Izvana lijepo, iznutra jezovito. Lijepo se pritom odnosi na elemente prirode, a jezovitost na sudjelovanje čudovišnosti društvenih odnosa moći. Oni, naime, tvore zlokobnu drugu prirodu morbidne neobarokne pastorale. Problem u samorazumijevanju svih radikalno-subverzivnih gesti Bernhardove književnosti zapravo je jednostavan. Gestom se u doba korporalnoga zaokreta od jezika spram tijela kao slike zadobiva višak simboličkoga značenja onog što je jeziku samome nemoguće. (Vidi o tome: G.Agamben, „Notes on Gesture“, u: Infancy and History: On the Destruction of Experience, Verso, London-New York, 2007., str. 147-156.) Poznato je da se Wittgensteinovo mišljenje iz druge faze nakon Tractatusa usmjerava analizi jezika i mističkoga kroz pojam jezičnih igara. Ono neizrecivo pripada mističkome, ali ne kao onom transcendentnome što stoji iznad imanentnoga, nego kao nadsvjetovno što istodobno nije i jest supripadno Bogu zato što je neodređeno. Svijet i njegove granice su za Wittgensteina određene granicama jezika. Bečki filozof logičkoga pozitivizma s kojim otpočinje duga mračna noć razotkrivanja zagonetke jezika suvremenoga mišljenja pojavljuje se ne samo metaforički u Bernhardovu djelu, osobito u prozi Wittgensteinov nećak. Kao i gotovo sva druga njegova djela fragilnoga formalnoga određenja proznoga pripovijedanja, tako je i spomenuto djelo autobiografskoga karaktera. U njemu se radi o razmještanju vlastite bolesti kao iskustva životne samorefleksije o smrti i patnji individualnoga subjekta u zajednici s Drugima. Oni su uvijek određeni svojim kolektivnim oznakama mase, rase, nacije, roda/spola. Ta je strategija pisanja proizvod kasne modernističke geste samorefleksivne tjelesnosti. A ona se događa u dokidanju vizualnoga opredmećenja znaka. Pripovjedačev prijatelj Paul Wittgenstein, koji je istodobno bio stvarni prijatelj Bernharda, susreću se u sanatoriju za plućne bolesti. Paulova bolest u tekstu (tuberkuloza) postaje bolest koja nadilazi granice fizičkoga. U svojoj metafizičkoj neizrecivosti ona postaje ludilom samoga rascijepa u biti realnoga. Opsesivno ispisavanje vlastita života u Bernhardovu slučaju više nije ni na koji način moguće povezati s Proustovim „slučajem“ ili bilo kojim spisateljskim prethodnikom u razdoblju visokoga modernizma. Namjesto analogija s jezikom prapripovijesti s kojom sve otpočinje, ovdje se radi o umreženim i „usporednim životopisima vlastite duše“. To je nekovrstan antiplutarhizam u doba, kako kaže njegov lik Princ Saurau u romanu Poremećaj (Verstörung), „ontologijske urote protiv svijeta“. Proust polazi od vjere u subjekt pisanja kao materijalnosti sjećanja u objektiviranju svijeta totalnim jezikom predmeta i stvari. Bernhardov prozni subjekt, naprotiv, jest poput lakanovskoga decentriranoga subjekta. Temeljna odredba koja vrijedi za njega jest traumatično iskustvo rascijepa u realnome. Ne postoji nikakva „vjera“ u linearnost niti cikličnost pripovijedanja. Autobiografska proza u slučaju Bernharda nije drugo negoli gesta radikalno-subverzivnoga otpora spram prošlosti kao fikcije i opsjene te sadašnjosti kao užasa i dosade onoga što se događa. A što se događa? Kada više nema univerzalnoga subjekta unutarnjega vremena (Proustov sindrom), na scenu dolazi uzvišeni stroj jezika kao negacije svijeta i njegovih „istina“ (fikcija i opsjena). Jednostavnost je problema koji postavlja Bernhardova književnost u ideji dvoznačne prisutnosti jezika i svijeta. Budući da nije riječ o dualizmu jednoga naspram drugoga, tzv. objektivnoga ili izvanjskoga svijeta naspram tzv. subjektivnoga ili unutarnjega svijeta, već sama gesta ponavljanja događaja prakse jezika u hiperboličnoj inkantaciji bez usmjerenosti na stvarne objekte i događaje u stvarnosti pridonosi tome da je ponavljanje stvaralački čin mahnitosti subjekta. Foucault je sagledao mahnitost u klasičnoj perspektivi reprezentacije modernoga znanja. Ona se zbiva u diskurzivnome poretku institucija nadzora i kažnjavanja: sanatoriji, ludnice, škole, zatvori, tvornice. Dispozitiv moći mahnitosti jest u samoj biti moderne suverenosti subjekta. Bez temelja je i ne posjeduje fiksno mjesto identiteta. U traganju za istinskim sebstvom svaka je postaja jedne univerzalne mahnitosti posljednja postaja smrtnosti jezika u njegovoj jednokratnoj životnoj neiskazivosti. Protagonisti Bernhardovih proza onoliko su stvarne figure iz stvarnoga života koliko je sama stvarnost fikcija i opsjena i koliko je fikcionalnost i opsjenarstvo sredstvo modernoga subjekta u samorefleksiji života kao bolesti, ludila i nesreće. Sve to ne upućuje na fatalnost povijesti, nego je sama ideja povijesti fatalna strategija preživljavanja s pomoću nasilja i mahnitosti bez granica. Zato su svi Bernhardovi „junaci“ samorefleksivni razaratelji „istine“ o tome da postoji neki mesijanski put konačnoga iskupljenja, neka univerzalna povijest spasa u kršćanskome eshatologijskome prostoru apokalipse i vječnoga „sada“, koju doseže samo metafizička snaga glazbe. No, kako stoji stvar s tim Salzburgom i zašto je taj grad od presudne važnosti za razumijevanje Bernhardove ideje književnosti kao autobiografske povijesti razaranja subjekta? Da anticipiramo: u romanu Gubitnik jedan od „junaka-gubitnika“, pijanist Wertheimer piše roman o razaranju romana, o nemogućnosti pisanja uopće i nemogućnosti istine umjetnosti kao posljednje utjehe nakon dosegnute metafizičke tajne u uzvišenome jeziku glazbe. Autobiografija u Bernhardovu slučaju nema nikakve veze s dosadnim i besmislenim naklapanjem o dvostrukim identitetima tzv. postmodernoga subjekta, o fikciji i opsjeni pripovijedanja o stvarima. Onaj tko ispisuje događaje iz svojega života ne ispisuje ništa drugo negoli nemogućnost povijesti subjekta iz iskustva traume bitka samoga. Autobiografija je zato pronađena književna forma nakon postmodernoga podvostručenja fikcije i fakcije, stvarne fikcije i fiktivne stvarnosti. Philippe Lacoue-Labarthe u Tipografiji razvija provokativnu postavku da je trauma rođenja i događaj smrti u doba narcističke vizualne kulture onaj višak čudovišnoga odakle uzvišeno rastvara subjekt pripovijedanja, koji se konstituira pisanjem kao nadomjestkom (supplement) za stvarnu egzistenciju. (P. Lacoue-Labarthe, Typographie; Mimezis, Philosophy, Politics, Stanford University Press, Stanford – California, 1998.) Bernhardovi „junaci“ nisu u tome iznimkom, već pravilom. Svi su oni umjetnici i „gubitnici“ života samoga. Pisati znači uzvisiti bol svijeta do načela nepripadanja okrutnome društvu masovne odmazde protiv izdvojenih pojedinaca. Ono što je za Bernharda istoznačno jest nešto dalekosežno za svaku buduću intervenciju oko angažmana i repolitizacije umjetnosti. To je schopenauerovska metoda s jasnim uputama za suvremeno doba. Priroda je kaos i okrutnost bezobzirne volje za preživljavanjem vrste, a društvo totalna entropija primarnih odnosa. U stanju totalne državne organizacije samo društvo postaje stroj za nadziranjem i kažnjavanjem slobode. Što preostaje kao temeljno sredstvo/svrha otpora toj „ontologijskoj uroti“? Samo i jedino subverzivna anarhija umjetnosti kao individualne mahnitosti bez kompromisa. Govoriti „istinu“ bez straha od posljedica proizlazi iz uvida u besmislenost i apsurd prirode i društva kao kontingencije zla-u-svijetu. Ali to nije nikakav anarhični moralizam koji na kraju završava s mesijanskim iskupljenjem kršćanskoga Bogočovjeka. Bernhard ne ostavlja mjesto za Boga. Ono što ipak ostaje otvoreno jest mističko osvajanje prostora za „istinu“ metafizike glazbe. (P. Engel, „Die Welt als Elend und Scheusslichkeit: Thomas Bernhards Aufnahme des Schopenhauerschen Pessimismus in sein Werk“, www. uni-due.de/…/mauerschau_4_engel.pdf i C.Asmuth, „Musik als Metaphysik. Platonische Idee, Kunst und Musik bei Arthur Schopenhauer“, u: C.Assmuth/G.Scholz/F.-B.Stammkötter (prir.), Philosophischer Gedanke und musikalischer Klang: Zum Wechselverhältnis von Musik und Philosophie, Campus Verlag, Frankfurt/M. – Hamburg, 1999., str. 111-125.) Kada više nema bitne razlike između života i umjetnosti, kada sve postaje spektaklom vizualne stvarnosti, tada je književnost koja postavlja decentrirani subjekt u središte događaja mreža virtualnih slika-koncepata. Zagonetka njihova značenja leži u jezičnim igrama destrukcije života kao umjetničkoga događaja. Ne treba zaboraviti da je prethodnik takve vrste refleksivne proze s toponimima sanatorija i čudovišno uzvišene prirode planinskoga krajolika u kojem se odvija radnja jednog od najznačajnijih modernih romana Thomas Mann i njegov Čarobni brijeg. Estetika atmosfere određuje krajolik raspršenosti jezika. Negdje visoko u planinama kao sa slike Caspara Davida Friedricha Der Wanderer über dem Nebelmeer samotnik na rubu ponora susreće se s najdubljom tjeskobom egzistencije i pitanjem o smislu života. Budući da Bernhard za razliku od položaja subjekta u visokome modernizmu kao Ja ili transcendentalnoga tvorca svih predstava koje prate taj i takav subjekt uvodi u tekst sam jezik destrukcije prethodnoga subjekta s njegovim carstvom istine kao apsolutne sukladnosti pojma, ideje i zbilje, cijeli se tekst razvija kroz hiperbolu monologijske igre sa svijetom, koji ne može postati objektom promatranja upravo zato što je rezultat fikcije i opsjene samoga subjekta. Ali ono što uopće jest stvarnost toga svijeta jest volja za istinom i opažanjem njegova gibanja u vječnome vraćanju istoga (zla). Istina nije književna metafora niti se alegorijski prikazuje u doba posvemašnjeg gubitka svih društvenih, kulturnih i političkih referencija na ono uzvišeno. Pristupiti istini nije moguće polazeći od logike činjenica. Drugi je put onaj koji slijedi iz estetike kao logike zaokreta k jeziku (linguistic turn). Sada se izvodi ključni obrat iz biti samoga jezika kao kazivanja o-jeziku. Time se događaj kazuje onako kako ga sudionik kao pripovjedač iskazuje. Treća instancija jest ukazivanje na ono što stvarnost iskrivljuje i ideologijski je skrnavi. U Bernhardovim djelima je to neprestana preobrazba nacističke prošlosti austrijskoga zatvorenoga društva u katolički neonacizam u doba „kraja ideologija“. U svojoj proznoj strategiji autorefleksivnoga subjekta Bernhard je preokrenuti Schopenhauer s gestom ničeanskoga razaratelja svih „vrijednosti“ upravo tog vrloga modernoga svijeta. U autobiografskome djelu Die Ursache; Eine Andeutung opisuje Salzburg, grad njegove mladosti gdje se školovao kao gojenac u internatu. Na površini lijep i prepun estetske zavodljivosti toliko supripadne austrijskome duhu velike povijesne tradicije katolicizma i konzervativizma, a u dubini mračan i odbojan spram kozmopolitske ideje neurođenoga stranca. (Vidi o tome: C.Ruthner, „Macht-Spiele: Kulturwissenschaftliche Kategorien als Propedeutik zum Werk Thomas Bernhard“, Germanistische Mitteilungen, br. 60-61 / 2004 – 05., str. 5.-19. i Joseph P. Mautner, „Die Zeit macht aus ihren Zeugen immer Vergessende“: Katholizismus und Nationalsozialismus im Werk von Thomas Bernhard“, wordpress.com) Salzburg je za Bernharda kartografija univerzalne morbidne Arkadije suvremenoga doba. Iza njegove ornamentalne zavodljivosti skriva se „zločin“ banalnosti i čudovišnost svijeta. U svojim spektakularnim preobrazbama „istine“ grad Mozarta i Mozart-kugli skriva zagonetku o najmračnijoj slici suvremenoga hibridnoga identiteta – oživljenoga nacionalsocijalizma u katoličkome austrijskome „Heimatkomplexu“ „Ljepota ovoga mjesta i njegova krajolika o kojoj neprestano govori čitav svijet, uvijek na najnepromišljeniji način, a zaista i u nedopustivom tonu, upravo je onaj ubojiti element na ovom ubojitom tlu, ovdje ljude, koji su s ovim gradom i njegovim krajolikom povezani i prirodnom silom za njega prikovani rođenjem ili na neki drugi radikalan način koji nisu skrivili sami, ta svjetski poznata ljepota neprestano gnječi. Takva svjetski poznata ljepota u sprezi s takvom neljudskom i neprijateljskom klimom postaje ubojita…Duh ovoga grada tako je tijekom čitave godine katoličko-nacionalsocijalistički neduh, sve ostalo je laž. Ljeti se pod imenom Salcburškog festivala u ovom gradu licemjerno hini univerzalnost, a sredstvo takozvane svjetske umjetnosti samo je sredstvo zamagljivanja i licemjerno hinjenje, zataškavanje glazbom i zataškavanje glumom, takozvanu visoku umjetnost ljeti ovaj grad i njegovi stanovnici ne zlorabe ni za što drugo nego za svoje podmukle poslovne svrhe. Festival se održava samo kako bi se na nekoliko mjeseci prekrila kaljuža ovoga grada…” (T.Bernhard, Uzrok, Meandarmedia, Zagreb, 2010., str. 23. S njemačkoga preveo B.Perić) Podrijetlo Bernhardove destrukcije duhovnoga sklopa nacizma i katolicizma u poslijeratnome austrijskome društvu nesumnjivo je vezana uz Karla Krausa, Hermanna Brocha i Roberta Musila. Iako se izrijekom rijetko spominju u njegovim tekstovima, te su tri književno-intelektualne figure radikalne kritike „radosne apokalipse“ Habsburške monarhije putokazi Bernhardovoj duhovnoj i idejno-političkoj nesvodljivosti na moralistički angažman. U analizi nastanka masovne psihologije nacizma iz ressentimenta spram autokratske biti jednoga ideologijsko-političkoga poretka diskursa i ideja konzervativne revolucije osobito je Broch kao psiholog i fenomenolog austrijskoga „raspada vrijednosti“ ostavio najznačajnije misaone tragove. Ironija je povijesti da se nakon Kunderina eseja o tragediji Srednje Europe 1980-ih ideja kulturnoga prostora fluidnih ideja i apokaliptičke povijesti malih naroda prometnula u nešto krajnje patetično i stoga mistifikatorsko. Radi se, naime, o svojevrsnome idealiziranju kulturne funkcije Habsburškoga carstva kao paradigme liberalnoga federalizma u još jednoj promašenoj utopiji i fikciji, onoj o uzvišenosti duha Srednje Europe kao sklopa velikih mislilaca, književnika, umjetnika, arhitekture dekadencije i visokoga modernizma. Umjesto da se vidi kako je upravo ta navodno liberalna utopija bila ništa drugo nego morbidno prisvajanje demokratskih načela moderne Europe za ornamentalne svrhe kolonijalizma i autokracije za male narode na rubovima Habsburškoga Carstva, nastala je kulturna industrija nostalgije za k.u.k. bontonom, stilskom dekoracijom duhovne praznine i bečkim Opernbalom. Sve je to odavno predvidio Hermann Broch u svojim esejima o Beču kao kič gradu neohistoricizma. „Premda se Beč jednako tako osjećao gradom umjetnosti, štoviše gradom umjetnosti par excellence, tu je ozračje bilo posve drukčije. Bio je to, naime, mnogo manje grad umjetnosti, a mnogo više grad dekoracije par excellence. /…/ Ono što naposljetku znači prekrivanje bijede bogatstvom, to je u Beču, u njegovom avetinjskom zadnjem dobu procvata, postalo jasnije nego bilo kada i bilo gdje drugdje: minimum etičkih vrijednosti trebalo je pokriti maksimumom onih estetskih koje to više nisu bile, a više nisu ni mogle biti, budući da je estetska vrijednost koja ne izrasta na etičkoj osnovi svoja suprotnost, naime kič. I kao glavni grad kiča, tako je Beč postao i metropolom vrijednosno zrakopraznog prostora epohe.“ (H.Broch, „Umjetnost i njezin ne-stil svršetkom XIX. stoljeća“, u: Duh i duh vremena: eseji o kulturi moderne, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., str. 117. i 138. S njemačkoga preveo N.Petrak) Ono što je u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća destruirao Miroslav Krleža kao laž o kozmopolitizmu i demokraciji Mitteleurope iz čega je proizveden monstruozni stroj nacionalsocijalizma, a to je klasična postavka Kulturkritik kao Ideologiekritik od Brocha do Adorna i Horkheimera, u svojim književnim djelima i javnome intelektualnome djelovanju od samoga početka 1950-ih na najradikalniji način je proveo Thomas Bernhard. Ali, pritom valja učiniti bitnu razliku njegove destrukcije nacizma-katolicizma kao nove ideologije desno-populističkoga povratka izvorima – ksenofobija, rasizam, konzervativna kultura, organsko shvaćanje nacije i demokratski autokratizam – spram srodnih pokušaja u europskoj književnosti druge polovine 20. stoljeća, kao što je, primjerice, slučaj s Danilom Kišom. Bernhard ne pripada schulzovsko-borgesovskoj poetici melankolije i nostalgije za propalim kozmopolitizmom Srednje Europe. Posve suprotno, samosvojnost njegova intelektualnoga i književnoga puta pripada onome što Walter A. Strauss naziva poetikom konsternacije. (W.A.Strauss, „The Poetics of Consternation in Thomas Bernhard’s Novels“, Postscript – VOL VIII – 1991. Papers from the 1990PAC Conference (ur.D.C.Boyd), Vintrop University, str. 27.-33.) Od romana Verstörung (Poremećaj) iz 1967. godine može se pratiti rad na disperziji jezika. Autobiografsko u književnome tekstu stoji u znaku trijade: užas – teror – uzvišeno. Nakon Kafke i Becketta, ali s onu stranu pukoga načela negacije u dijalektičkome smislu, Bernhard prolazi kroz „labirint nemoći“ književnosti kao svojevrsnoga putovanja kroz postaje besmislenoga simulakruma zla. Kao što se u Kafkinome metafizičkome labirintu zakona i kazne ne događa ništa drugo negoli odgoda onoga posljednjega u mesijanskome smislu, tako smo i u Benhardovu slučaju, osobito u kasnim romanima poput Brisanja.Raspada i Gubitnika iz 1980-ih, suočeni s nečuvenim raspadom formi životnoga svijeta i formi književnoga pripovijedanja. Raspadom formi života, govoreći pojmovljem Agambena, „istina“ se izlaže kroz ispisivanje trenutaka o nastanku ludila, obrazloženju samoubojstva i onome što je konstanta u cjelokupnome njegovu djelu, a što ima slikarski ton apokaliptičke alegorije suvremenoga doba. Odnos između raspada životnih formi i književnoga diskursa nije tek analogija i paralelizam. Pisanje je za Bernharda više od „drugoga života“. To je jedini način osmišljavanja egzistencije u nastojanju da se dohvati „istina“ s voljom za uspostavom svijeta koji jedino opravdava metafizička čistoća najuzvišenije umjetnosti uopće – glazbe. Vrhunac je Bernhardova komičko-bizarnoga stilskoga umijeća u preciznosti ispisivanja ozračja rađanja zla i mahnitosti u pastoralnome okružju misterija anđeoski čiste prirode. No, upravo je to ono morbidno i zastrašujuće. Provincija je kao što glasi naziv prve zbirke Bernhardovih pjesama In hora mortis – bezdan iz kojeg izlaze samo čudovišta, moralne nakaze i luđaci. Govor o provinciji kao nečemu mračnome i s onu stranu moderne racionalnosti poretka industrijskih društava Europe već je Jankélévitch odredio ambivalentnim egzistencijalnim doživljajem svijeta kao dosade, tjeskobe i banalnosti. Smrt predstavlja konačnu granicu transgresije mahnitosti i jezika činjenica okrutne svakodnevice. Što je svakodnevica banalnija u svojoj dosadi ponavljanja, to je zavodljivija dekoracija za neobrazloženi temelj morbidnosti. Čini se zanimljivim ispitati svezu između ova dva krajnje antinomična pojma: morbidnosti i banalnosti. Za Hannah Arendt upravo je odredba običnosti u doba pripreme ideologije nacizma ono zastrašujuće u funkcioniranju jednog Eichmanna. Banalnost nije tek rutina, nego i pokoravanje unutarnjoj disciplini izvanjskoga ideologijsko-političkoga poretka koji zahtijeva „ljude bez svojstava“. Samo oni mogu postati savršeni masovni zločinci i sluge genocida. U Bernhardovim djelima mjesto austrijske provincije, ozračje pastoralnih krajolika, dvorci smješteni na planinskim uzvisinama koji podsjećaju na dekadentnu arhitekturu ludosti kralja Ludwiga II. Bavarskoga i njegov dekorativni kič, sve to pripada jedinstvenoj psihodramatici zla. A upravo zlo skriveno bdije u prirodi i društvenim odnosima moći. Međutim, zlo nije dekorativna pozadina niti ozračje lanca pokrenutih događaja. Zlo je samo drugo ime za okrutnost prirode u njezinome anđeoskome liku „prirodnosti“, „nužnosti“, „kontingenciji“. Čudovišni je paradoks autobiografske pozadine suvremenoga romana u tome što on želi biti totalno djelo oživotvorenja umjetnosti sredstvima njezina uništenja. Jezik tog paradoksa je u Bernharda očigledan. To je uzvišena nemoć jezika u svojoj moćnoj hiperboli o mahnitom pjesniku koji pjeva iznad ponora zato što je taj pjev još jedino preostali dokaz ljudskosti. Beckett je sažeto iskazao dva puta moderne književnosti s obzirom na moć jezika. Jedan je Joyceov, a drugi njegov vlastiti: „Joyce, kao umjetnik, teži sveznanju i svemoći; ja, pak, radim u nemoći i neznanju.“ Bernhard pripada poetici pukotine u samome jeziku, onom između moći i nemoći kazivanja, onom čudovišno bliskom traumama modernoga čovjeka i istodobno njemu stranom što ga privlači i odbija. Autobiografija pritom igra ulogu poremećaja (Verstörung) samoga života u njegovoj linearnosti i ekscentričnoj bačenosti na rubove. Biti na rubu znači neprestano živjeti u stanju panike i „racionalne ekstaze“ s obzirom na javnu izloženost pogledu Drugih kao mase i kolektiva u formalno demokratskom okružju jedne ideologijsko-političke masovne psihoze isključenja onih koji odbijaju pokornost pripadništvu totemu i tabuu identiteta. Užas je fašizma u tome što se pojavljuje u formi prametajezika organske zajednice. Mistika „prirode“ pritom povezuje ideju krvnoga srodstva i društvene odnose kao rasno-etničku solidarnost u obrani teritorija pred prodorom izmišljenih unutarnjih neprijatelja. (Vidi o tome: E.Canetti, Masa i moć, GZH, Zagreb, 1984. S njemačkoga prevela J. Planinc ) Forma masovne moći plemenske svijesti savršeno djeluje u doba totalne krize vrijednosti. No, problem je u tome što kao moderna ideologija rasizma i nacionalizma fašizam počiva na logici mase i utoliko ima demokratsku legitimnost za svoje protudemokratske ciljeve. Biti protiv svake obnove potisnute krivnje u latentnu agresiju postmoderne politike „prosvijećene mase“ bez subjekta za autora Imitatora glasova čini temelj umnoga djelovanja u stanju permanentnoga „izvanrednoga stanja“. Pitanje slobode i etike u stanju ideologijske „poremećenosti“ (verstörung) univerzalnih vrijednosti modernosti kao što su ideja ljudskih prava, dostojanstva osobe i nesvodljivosti Drugoga nije stoga pitanje o smislu humanosti, nego pitanje o volji za ozbiljenjem nepostojeće biti humanosti pod cijenu vlastite društvene isključenosti. Bernhardov je intelektualni položaj u europskoj kulturi jedinstven primjer onoga što Sartre naziva bastardom. Nikome ne pripadati, ni kultu nacije niti totemu rase ni tabuu kulture, niti interesima korporacija, znači ostati bezuvjetno nemuzikalan na bubnjeve zlokobnoga marša u mračnome dobu ideologija. Intelektualac kao bastard u sebi čuva i na najviši stupanj mahnitosti slobode uzdiže nepripadnost, samotnost, vjerodostojnost vlastita čina otpora. Thomas Bernhard je bio neželjeno dijete ekscesa, rođen 1931. godine najvjerojatnije silovanjem njegove majke, koja je zato prebjegla u Nizozemsku u izolaciju od društvene osramoćenosti u austrijskoj provinciji. Odrastao je i školovao se u internatu u Salzburgu, a istinski svijet umjetnosti i filozofije, anarhistički svjetonazor i naklonost spram društvenih marginalaca od lumpenproletera, pijanaca, boema, tjelesno drukčijih do svih odbjeglih od okrutnoga zakona društvene prosječnosti u svakom pogledu baštinio je od djeda, književnika zavičajne tematike, Johannesa Freumbichlera. (K.Fleischmann, Thomas Bernhard – Eine Begegnung. Gespräche mit Krista Fleischmann, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2006.) Cijeli je život zbog tuberkuloze proveo u raznim sanatorijima. Bio je nastanjen u austrijskoj provinciji. Sve je to dovoljno za autobiografski okvir jedne mnogo složenije i radikalnije ideje književnosti no što se može sažeti iz gotovo uobičajene autobiografije u kojoj jedna neizlječiva bolest ima funkciju više od metafore. Što uistinu određuje Bernhardovu ideju književnosti? 3. Doživljaj raskorijenjenosti: raspad i preostaci S onu stranu mizantropije i nihilizma, ali i bez napasti zapalosti u novi moralizam bez utjehe u onome transcendentnome, Bernhard je razvio autentičan protudiskurs negacije i potvrđivanja jezika kao jedine vjerodostojne matrice za moguće razumijevanje svijeta. Ne kaže slučajno Heidegger u svojim frajburškim predavanjima 1940-ih da je jezik događaj i da bit umjetnosti pripada događaju (Ereignis). Ovdje nam je od posve minornog značaja što Bernhard u romanu-eseju Stari majstori: Komedija vjerojatno u cijeloj povijesti kritike Heideggera ispisuje najciničnije komentare o prekretnome misliocu suvremenoga doba nazivajući ga „ludim nacističkim filistrom“. Važno je samo ovo: jezik se događa onda kada kazivajući o istini bitka iz njega pjevajući svijet sam od sebe otvara svoje tajne nikad ih posve ne puštajući razumijevanju onih koji slušaju i čitaju. Bernhardov je protudiskurs stoga destrukcija jezika kao instrumenta i alata spoznaje. U već spomenutoj knjizi poremećenoga žanra autobiografije-romana-eseja, pripovjedač ustrajno pokazuje koliko mu je stalo do inkantacije i hiperbole u načinu artikulacije stavova. Poredak protudiskursa proizlazi iz savršenoga kaosa prirode i njoj suprotstavljenoga načina organizacije ljudske vrste u društva, države i carstva. (J. Pratt, „L’odre du discours chez THOMAS BERNHARD: Pour une invitation á la lecture de Bernhard“, www.thomasbernhard.org/essays/index.shtml) Da bi „istina“ mogla uopće biti dosegnuta i, dakako, nedotaknuta jer je za Bernharda na tragu Nietzschea riječ o igri metafora i fikcija u bivanju/postajanju, a ne u fiksnome stanju identiteta, nužno je da se poredak jezika organizira kao entropijski model svijeta. U njemu se istodobno svaki raspad reorganizira i postaje preostatak jednoga drugoga svijeta, a preobrazba jednog stanja u drugo mora odgovarati temeljnoj ideji književnosti kao kontingencije i emergencije. Nazivi su Bernhardovih proza, eseja, autobiografskih djela preuzeti iz jezika metafizike i suvremenih prirodnih znanosti, iz tehnosfere i biosfere: uzrok, slučajnost, raspad, gubitak, ispravke. Kada bismo htjeli uspostaviti dijalog između dva srodna spisatelja suvremenoga doba nakon iskustva postmoderne i nakon njezine karijere paradoksalne medijalnosti, alegoričnosti i ornamentalnosti, tada je samorazumljivo da Bernhardovo pretjerivanje, cinizam i radikalno-subverzivna gesta otpora u samome jeziku ima svojeg srodnika i baštinika u romanima i esejima Michela Houellebecqua. U njegovu romanu Elementarne čestice to je dovedeno do krajnjih konzekvencija. Emergentna praksa jezika iskazuje se hiperbolom i refleksivnim cinizmom subjekta. Ali za razliku od Bernharda on potpuno profanira jezik na medijalni diskurs komunikacije slikama-tijelima s pomoću paraznanstvenoga diskursa biogenetike i sociobiologije. No, razlike između Bernharda i Houellebecqua su ne samo u tome što prvi poetizira jezik ponavljanjem i inkantacijama, a potonji ga svodi na elementarnu moć razaranja svih formi životne komunikacije u težnji za apsolutnim Ja društvene entropije suvremenosti, nego ponajviše u tome što Bernhard u svojoj bastardnoj nepripadnosti društvenim idolima masa i populističkih ideologija fašizma iskazuje supatnju s Drugima, dok je Houellebecq do narcističke ravnodušnosti okrenut subjektu vlastite praznine. Na kraju se pokazuje da pitanje jezika i diskursa u suvremenoj književnosti uvijek završava kao etičko-političko pitanje. Međutim, to nije argument u prilog angažirane književnosti. Prije bi se moglo kazati da je to ono što preostaje od jezika u epohi destrukcije njegovih moći komunikacije. Preostaju ili „male priče“ ideologije-politike ili, pak, ono ezoretično i rubno što je najbolje definirao baš Peter Handke u govoru povodom jedne književne nagrade: Ja sam stanovnik kule od bjelokosti? Bernhard bi tome sigurno mogao dodati: „U toj kuli čovjek mora poludjeti, postati idiot ili se ubiti. Uvijek postoji izlaz iz bezizlazja.“ Treće ipak postoji. Bernhardov protugovor kao subverzivna gesta prolaza između dva kiča groze – političke umjetnosti i estetskoga poretka života ne ostavlja mnogo nade, ali ostavlja strast za istinom u doba smrti jezika. Kontingencija je temeljni pojam suvremene filozofije. Pojam se odnosi na nemogućnost proboja zatvorene strukture zapadnjačke metafizike i iz nje izvedene novovjekovne znanosti. Od Newtonove mehanike ona počiva na ideji nužnosti konstrukcije prirode i čovjeka. Kontingentno je ujedno slučajno i ono što, primjerice, filozof Max Scheller naziva tako-bitkom (So-Sein). To je tako i nikako drukčije. Pitati zašto je to tako, a ne drukčije čini se besmislenim. Zato je „priroda“ kategorija objektivnosti, a isto tako i cjelokupni poredak društvene organizacije ljudskoga života u moderno doba. Što se događa nije „slučajno“, ali nije ni fatalno. To je naprosto tako. Ako se X ne dokine, on će nužno u Y imati neki svoj preostatak, koji će djelovati u stvaranju nove situacije. Postavka o austrijskome kulturnome i društvenome modelu kao nacionalsocijalizmu-katolicizmu nesumnjivo je ujedno zastrašujuće „neobjektivna“ i izaziva podozrivost spram logike kojom se stavovi pisca proglašavaju istinskom političkom zbiljom. Time dolazi do iskrivljavanja kako logike književnoga teksta tako i same politike i društvene zbilje. U 20. stoljeću ima mnoštvo primjera iščitavanja političke i društvene stvarnosti na temelju prekretnih književnih djela. Tako dolazi do nužnoga iskrivljavanja same stvarnosti podarujući joj ono što ona nipošto ne zaslužuje – mitsku sliku neovisnu od zbiljske istine događaja. Roman u estetskome smislu nije, dakako, puki odraz modernoga industrijskoga društva i njegove tehno-znanstvene logike. Već je Broch u analizi Joyceova Uliksa ukazao na problem preobražaja shvaćanja vremenitosti u fragmentaciji pripovijedanja, koje odgovara raspadu cjeline modernoga života na razlikovne zone rada i dokolice, discipline (nužnosti) i anarhije (slobode). (M.Robert, „Čemu roman?“, Europski glasnik, br. 10/2010., str. 49-66. S njemačkoga preveo B.Perić) Moć književnosti počiva na mitskome znamenovanju svijeta kao tragičnoga slučaja božanske igre prirode i čovjeka. U suvremenome dobu tehno-znanosti mitski se diskurs pojavljuje u formi virtualne umjetnosti same digitalne slike kao simulakruma stvarnosti. Mit na taj način postaje sam vizualni jezik komunikacije u umreženim društvima globalnoga doba. Metajezik mita može pritom biti ideologijski fluidan i varirati od govora grotesknih totalitarnih vođa do vulgarnih ispada banalnosti ikona pop-kulture. U oba slučaja njegova je pozadina suvišak imaginarnoga u samoj jezgri patološki rascijepljenoga realnoga. Posebno je taj postupak nevjerodostojan kada se radi o piscima koji u svojem javnome obraćanju razlikuju fikciju od fakcije, beletristiku od političke publicistike. U tome je paradigmatski slučaj upravo Peter Handke. Njegovi su romani i proze ezoterična čista imaginacija susreta jezika i znakova stvarnosti, a politički putopisi i angažman u ratu na prostoru bivše Jugoslavije, gdje je na zasadama provincijalnoga kulturpesimizma branio zločinačku politiku Miloševićeve Srbije protiv „dekadentnoga i moralno propaloga Zapada“ 1990-ih, sramotni čin intelektualnoga i moralnoga poraza. Zato valja Bernhardovu kritiku austrijskoga „Heimatkomplexa“ osloboditi od svake vrste prizemne političke podjarmljenosti u druge svrhe. Ne radi se ni o kakvome „kulturnome modelu“ kao vječnome arhetipu, nego o nastavku onoga što je najvjerodostojnije kritički pokazao upravo Hermann Broch u postavci o „radosnoj apokalipsi“ Beča i Habsburške monarhije. Samo su druga sredstva i samo su druge strategije književnosti kao ideje. Ono što je istovjetno jest raspad vrijednosti i potonuće u zaborav neiskupljive krivnje za istrebljenje Židova u drugom svjetskom ratu. Književnost se oslobađa političkoga tek onda kad samo političko više ne treba za svoje svrhe nikakvu književnost kao „dodanu vrijednost“ vlastitoj nemogućnosti smislenoga djelovanja. Problem je upravo u tome što je suvremeno doba u svojoj načelnoj autonomnosti sfera umjetnosti, religije, politike sve drugo negoli uzajamna igra nesvodljivih duhovnih moći. Logika integriranoga spektakla fundamentalni je poremećaj ranga u globalno doba. Sve se gubi u žrvnju praznine i ništavnosti samoga društva spektakla. Svaki oblik otpora postaje minorna gesta očajnika, a svaki očaj rađa samo novi ressentiment u formi upravo onog što je tema Bernhardova skalpela psihopatologije morbidne Arkadije – masovni zločin bez razloga, čisti teror bez svrhe. Odgovor na pitanje čemu i zašto to i upravo to samo je jedan: naprosto zato! Apsurd još pripada herojskome dobu egzistencije u svijetu razlikovnih zona države i društva, politike i umjetnosti. U doba spektakla sve je poremećeno i ništa više nema posljednji razlog u nečemu drugome osim u vlastitoj bestemeljnosti ništavila. Jezik je Bernhardova protudiskursa polje emergencije. Radi se o pojmu iz suvremene teorije znanosti – od kozmologije do bioznanosti i neurofilozofije – koji upućuje na prekid s logikom uzrok-posljedica i otuda se izvodi mogućnost nastanka novoga kao apsolutno nesvodljivoga i neočekivanoga. U Bernhardovu jeziku cijelokupni se svijet događa kao sukob kontingencije-emergencije, „nužnosti“/“slučajnosti“ i „slobode“. Ta paradoksalna i ekscentrična poetika konsternacije u svojoj je izvedbi radikalan spoj svemoći-nemoći jezika da dosegne čistu jednostavnost one čudovišne „istine“ raspada svijeta na elementarne činjenice tjelesnosti i uzvišene fraktale jedne bezuvjetne metafizike umjetnosti s glazbom kao vrhuncem. U mnogim se provokativno izvedenim analizama Bernhardove ideje književnosti jezik pokazuje protudiskursom subjekta (bez) moći. U analogiji s utjecajnim Rudolphovim tumačenjem Hofmannsthalova književnoga djela kao metafizičkoga opravdanja europske „konzervativne revolucije“ u samome srcu modernizma, (H.Rudolph, Kulturkritik und Konservative Revolution: Zum Kulturellpolitischen Denken Hohmannsthtals und seinem Problemgeschichthlichen Kontext, M.Niemeyer, Tübingen, 1971.) postoji dovoljno razloga da se Bernhard imenuje „konzervativnim anarhistom“. Obrazloženje za takav stav može se pronaći u samoj Bernhardovoj opčinjenosti tradicijom njemačke romantike s vrhuncem u Novalisa i Nietzschea. Njegova su djela topologijski smještena u seosku zajednicu zatvorenoga i nepropusnoga društva. Mreža nepotizma i primitivni obrasci društvenih interakcija određuju nastanak ressentimenta spram prošlosti Austrije na dvostrukoj razini. Prva je vezana uz narodnu zajednicu kao organsku strukturu nacije i odnosi se na seljaštvo i malo obrtništvo, a druga je razina ona koju bi se u skladu s Bourdieuovim sociologijskim analizama kulturnoga habitusa moglo nazvati kulturnim i simboličkim kapitalom aristokratske elite preostale u srazu financijskoga kapitalizma korporacija i životnih stilova novih oligarhija. Austrija je oduvijek bila „treći put“, kako Bernhard cinično komentira njezin povijesno-društveni razvitak. Bez istinskoga socijalizma, bez realnoga liberalnoga kapitalizma, ali s duhom rojalističkoga katolicizma koji je svojom tiranijom i protiv svoje volje proizveo revolucionarnu reakciju duha – glazbu velikih kompozitora i Wittgensteina. Nostalgija za Monarhijom i „Heimatkomplex“ kompenziran u nacističkome sustavu vladavine ogleda se u potisnutoj kolektivnoj krivnji za eksterminacijom Židova u Auschwitz. U oba slučaja ove suvremene mikrofizike moći, koja se savršeno zrcali u institucijama političke kulture, a koja u demokratskim okvirima nosi značajke opasne autoritarne svijesti, nedostaje temeljni društveni i politički subjekt ravnoteže moći. Razorena srednja klasa u odsutnosti prosvijećenoga liberalizma predstavlja ključni čimbenik nastanka onoga što Bernhard nemilosrdno destruira kao austrijsku posebnost – nacizam u obličju militantnoga katolicizma. U romanu Brisanje.Raspad izrijekom se pripovjedač okomljuje na tu zlokobnu alijansu zločinačke ideologije moderne i politički prerađenu vjeru kao duhovni temelj Habsburškoga carstva i poslijeratne Austrije. Nije riječ tek o destrukciji „objektivnoga svijeta“. Ponajprije je to destrukcija traumatskoga nasljeđa samoga subjekta, pripovjedača koji u pravilu iskazuje stavove samoga Thomasa Bernharda. Oslobađanje jezika neizbježno označava traumatsko suočenje s obiteljskim nasljeđem. Paralelizmom s primitivnim mentalnim sklopom austrijskoga društva Bernhard ga postavlja kao pitanje najradikalnije promjene života. To je pitanje o istini slobode i egzistencije čovjeka u oslobađanju od patrijarhalizma, katolicizmna i nacionalsocijalizma. Zastrašujuća totalnost ove emancipacije zadobiva u ovome romanu crte radikalno-subverzivne prosvijećenosti. Da bi se oslobodio prošlosti, kompleksa svojega podrijetla, pripovjedač Franz-Jozef Murau zauvijek mora napustiti dvorac Wolfsegg, prebrisati mračno mjesto „prirode“ i „društva“ kao raspada vrijednosti i, konačno, napustiti „svoju“ zemlju. „Moji su me roditelji, vjerujući da me odgajaju, uistinu razarali, kao što su razarali moga brata Johannesa i moje sestre. Gdje god bi rekli odgoj, radije su trebali reći razaranje, oni su sa svojim odgojem koji, kako je rečeno, nije bio ništa drugo nego razaranje, sve u mojoj glavi unakazili do neprepoznatljivosti, kako se to uvijek kaže u drugom suodnosu. Godinama su na svoj katolički i nacionalsocijalistički način s najvećom bezobzirnošću spram mene sve u mojoj mladoj glavi izmiješali i ispreturali, tako da je mome stricu Georgu također trebalo više godina da tu moju glavu opet dovede u red. Umjesto da nas odgajaju, moji su roditelji mene, moga brata i sestre zapravo unakazili, napravivši u našim glavama samo zlo.“ (T.Bernhard, Brisanje. Raspad, Meandarmedia, Zagreb, 2011., str. 122.-123. S njemačkoga preveo S.Muhamedagić) Bernhard se, naravno, ne bavi analizama raslojavanja austrijskoga poslijeratnoga društva. Ali ne može se izostaviti da raskrinkavanje oblika patrijarhalnoga temelja morbidnih odnosa unutar obitelji, koje čine predložak njegovih moćnih književnih proza, pokazuje da je tiranija Oca/Zakona legitimno sredstvo perverzne odmazde. Kao što se sadističko-mazohistički odnosi seksualnih perverzija u konzervativnome društvu pojavljuju uvijek u njegovoj pukotini, zahvaljujući ideologijskome djelovanju dominantne kršćanske vjere, tako se u slučaju Bernhardove destrukcije jezika sama perverzija ne skriva u želji za podjarmljivanjem Drugih, nego u njihovome odstranjenju. Problem s kojim se suočavamo u tumačenju „konzervativne anarhije“ Bernhardova jezika jest upravo u onome što je u njemu latentno čudovišno. To je nestanak razlike između imaginarnoga i simboličkoga. Jezik je u Bernharda sama destrukcija temelja vjere u svijet, bolno iskustvo raspada i brisanja svih granica između života i umjetnosti. Vratimo se još jednom za trenutak Nietzscheovoj kritici dekadentnoga stila u umjetnosti nakon romantike. Naime, da bi se uopće mogao izgraditi novi stil na ruševinama klasičnoga s kojim svijet ima privid cjelovitosti cjeline, gdje nije moguće da se subjekt ceri u lice nekog izvanjskoga objekta, gdje paradigma Goetheova Fausta pokazuje da klasično označava doba zaokruženosti svijeta i smjerne potčinjenosti svakoga autonomnoga dijela cjelini, što je Hegel u svojoj spekulativno-dijalektičkoj filozofiji apsoluta definirao riječima istina je cjelina (Das Wahre ist das Ganze), bilo je nužno stvoriti protudiskurs spram totalne moći apsoluta. Njegova je glavna značajka u komičkome, ironijsko-ciničkome, razlaganju raspada cjeline na fragmente, pobuna protiv duhovnoga totaliteta kao opsjene istine uma koja zbilji određuje granice zbivanja. Duh je ove pobune fiziologijski. Pokazuje se bjelodanim u tjelesnoj ekscentričnosti i ekstravagantnosti subjekta. A on može biti samo i jedino umjetnik kao filozof, apsolutna figura samorefleksivnoga djelovanja unaprijed pomirenoga da su njegove granice razaranja slike novovjekovnoga svijeta istodobno granice njegova jezika-svijeta, a njegova sredstva ograničena na radikalno-subverzivnu gestu pobune protiv lažne cjeline uma iz ekstatične moći samoga tijela. Od Nietzschea preko Artauda i dadaizma do suvremene performativne umjetnosti duh se ove pobune svodi na provokaciju jezika zatvorenoga društva u svojim imaginarnim i simboličkim institucijama nadzora, kažnjavanja i obuzdavanja slobode u okove zabave i spektakla. Zato u čitavoj modernoj književnosti tolika mahnitost subjekta i njegovih neuroza, tjeskobe, narcizma, shizofrenije (forma mentis) i toliko raspada cjelovitosti tijela u krhotine zahvaljujući bolesti poput tuberkuloze, raka, leukemije (forma corporis). Luđaci i bolesnici-na-smrt defiliraju modernom književnošću kao uzvišene dame i kositreni vojnici na neobaroknoj promenadi. Slika izaziva nostalgiju jer je svjedočanstvo neumrle prošlosti. Paradoks je moderne fotografije u tome što je ona prikaz onog što se već dogodilo, što je minulo i pohranjeno u rešetke zaborava. Crno-bijela odslika stvarnosti poništava sadašnjost, pretvarajući je u doba „kad je željeti još pomagalo“. Iskustvo bolesti u svojoj metafizičkoj strukturi poremećenoga svijeta pripada modernosti i njezinoj „istini“ koju je ponajbolje sažeo Walter Benjamin u alegoriji slike Paula Klee Angelus Novus: svaki je napredak svijest o katastrofi. U romanu Brisanje.Raspad Bernhard otvara pitanje beskorisnosti sjećanja na prošlost, jer svaka je nostalgija bolest mahnitoga subjekta koji u svoje dvije forme bolesti – mentalne i tjelesne – prolazi kroz rešetke životnoga samopotvrđivanja užasa podrijetla. Ponavljanje egzistencijalne fraze o zjapećoj praznini prošlosti nema nikakve druge funkcije osim u samorefleksiji. Nužno je izbrisati sjećanje, poništiti prošlost da bi trauma sablažnjujućega djetinjstva zauvijek ostala u bezdanu ništavila, da bi se moglo krenuti dalje, u novu neizvjesnost jedne duboke samoizvjesnosti konačnosti i posljednje granice ljudske egzistencije. „Svi mi svuda sa sobom nosimo neki Wolfsegg i imamo volju da ga sebi na spas izbrišemo, želimo ga uništiti tako da ga napišemo, izbrisati ga. Ali većinom nemamo snage za takvo brisanje. Možda je, međutim, sada taj trenutak. /…/ Čemu sav taj rimski ugođaj, čemu će mi moj stan na Piazzi Minervi ako ne u tu svrhu, rekao sam Gambettiju. Vjerojatno sam, međutim, već prečesto razmišljao o tome, a to nedvojbeno slabi takav naum; Brisanje ću nazvati taj svoj izvještaj, rekao sam Gambettiju, jer u tom izvještaju stvarno brišem sve, sve što napišem u tom izvještaju bit će izbrisano, sva će moja obitelj u njemu biti izbrisana, njeno će vrijeme u njemu biti izbrisano…“ (T.Bernhard, Brisanje. Raspad, Meandarmedia, Zagreb, 2011., str. 174.-175.-176. S njemačkoga preveo S.Muhamedagić) Brisanjem prošlosti ne prekida se njezina fatalnost zauvijek odigranoga događaja. Prošlost se, paradoksalno, samo trenutačno odgađa. U Bernhardovoj poetici ona je zaustavljena u ponavljanju tragedije-komedije „ljudske prirode“, koja poput onih pastira sa slika Nicolasa Poussina zagledanih u napušteni bunar u času smrti (in hora mortis) ispisuje posljednje bilješke o umjetnosti i mahnitosti u ozračju već odavno narušene idile. Bolest i raspad vrijednosti su temeljne značajke iskustva europske dekadencije i modernosti. To je istodobno samosvijest jedne epohe, koja je na svojem ishodu u Thomasu Bernhardu pronašla najradikalnijeg sanjara i razaratelja opsjena suvremenoga društva, politike i kulture. Problem nije u tome što je na tragu Schopenhauera postavio u pitanje ideju svijeta kao volje i predstave subjekta, nego u tome što je i samu ideju umjetnosti postavio u pitanje u odnosu na nešto krajnje fragilno, ali jedino etički obvezujuće. Posrijedi je govor o istini koji time što iskazuje volju za svjedočenjem već jest volja za istinom zbog nje same. A taj govor ne može nikad biti patetično uzvišen i apstraktno filantropski. Ako je ikad mizantropija imala ikakvog smisla, onda je to samo u njezinome ruhu ciničkoga otpora spram dosade i banalnosti govora. Takav istinski govor umjetnosti zjapećoj praznini ne može suprotstaviti ništa osim posljednje utjehe u uzvišenim sferama glazbe. Bernhardova je „mizantropija“ samo preokrenuti čin radikalne prosvijećenosti. Preostaci su ionako raspad svih vrijednosti i dijagnoza stanja stvari bez anestezije. U morbidnoj Arkadiji Božji je grob odavno napušten i prazan. Iz njega kao opomena još samo vrišti ta čudovišno otvorena zjapeća praznina. (Poglavlje iz knjige Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014.)

February 22, 2025
Mračna vs. antropocentrična književnost

Mračna vs. antropocentrična književnost

Ako se narodi sjevera i istoka određuju, kako je to jednom duhovito zamijetio Béla Hamvas, količinom ispijanja rakije i piva za razliku od vinskih naroda ekstaze juga i zapada, onda je njihova sudbina u tome da su usmjereni horizontalno u osvajanje prostora ravnica i mora, dok se južni Zapadnjaci uzdižu do nebeskih visina samo u poeziji i filozofiji. Dodajmo ovome još nešto: sjevernjacima i istočnjacima neprestano je u „krvi“ da se suzdržano bore s vlastitim demonima i vitezovima apokalipse. Dostatno je za to sjetiti se ranih filmova jednog Šveđanina i jednog Rusa, filmskih genija Ingmara Bergmana i Andreja Tarkovskoga s njihovim amblematskim uratcima Sedmi pečat i Andrej Rubljov. U oba slučaja, naime, suočavamo se s pitanjem o smislu umjetničke egzistencije čovjeka posvećenoga Bogu na krajnje radikalan način. U Bergmanovu filmu umjetnost je igranje šaha sa smrću što ga izvodi (s)umorni vitez na povratku iz križarskih ratova, dok je u Tarkovskoga posrijedi majstorstvo posvećenoga umjetnika u oslikavanju ikone Svetoga Trojstva pravoslavne crkve kao znaka vječnoga identiteta. Nećemo ove likove moći smjestiti baš nigdje izvan njihova duhovno-povijesnoga prostora, onog koji je u mitskim predajama daleko na sjeveru među narodima Hiperborejaca i apostata militantne ortodoksije. Od srednjovjekovlja do suvremenosti unatoč tzv. povijesnih promjena i usvajanja modernih pravila života, neprestano svjedočimo kako se taj sukob između egzistencijalno određenoga liberalnog svjetonazora utjelovljuje u rigoroznome protestantizmu i kršćanstvu shvaćenim kao u Dostojevskog, s jasnim mesijanskim znakom ruskoga cezaropapizma. Možda je ovo stanje ponajbolje objasnio u svojoj knjizi eseja poljsko-litavsko-američki književnik Czeslaw Milosz, nobelovac, naslovljenoj po jednom metafizičkome simboličkome „mjestu“ iz poetsko-biblijske mistike Wiliama Blakea ꟷ zemlja Ulro. Što je to, kakva je to „zemlja“? Ulro je unutarnje stanje crnila, neprozirnosti i tame koje se javlja kada se izgubi božanska vizija. To je prebivalište đavola i onih koji su nalik njima. U nju se ulazi iz Beulaha kada se Vječnost „zaljubi u tvorevine vremena“. Kroz neuspjeh Ljubavi da održi Vjeru to se doživljava kao pad u prazninu izvan postojanja gdje ne prodire svjetlost. Povratak u Beulah i Eden od Ulroa prolazi kroz stvaranje koje se zbiva kao milost od strane „vječnoga sažaljenja koji sve vidi.“ No, kad se pročisti ovaj veliki zastor od hilijazma i gnosticizma, posve je razvidno, kako to Milosz kaže na jednom mjestu, da je upravo katolicizam Rimske crkve bio od srednjovjekovlja nenaklonjen bilo kakvim tzv. herezama koje su zagovarale pretkazanja Apokalipse, Les Arcanes, odnosno teorije koje su mogle imati predznak dekadencije i to stoga što je bilo samorazumljivo kako je institucionalno utemeljenje Crkve zalog vječne milosti i ozakonjenja božanske egzistencije na nebu i zemlji. Problem s kojim se Milosz bavi u ovoj knjizi zacijelo se ne može svesti jednoznačno na razotkriće onog „tamnoga“ što je i samo u tradiciji kršćanskog maniheizma imalo okus prokletstva i ujedno otrovnog blagoslova duše od Miltona do Blakea i Swedenborga. Problem je, dakle, u tome što je zapadnjačka civilizacija u svojem linearnome slijedu bezuvjetnoga napretka, koju je zacrtao sv. Augustin u Civitate Dei, ne samo ona koja se pojavljuje u znaku dramatski izvedenoga antropocentrizma i sekularizma, već ponajprije težnje da sve što jest „racionalizira“ i učini predmetom znanstveno-tehnološke „vjere“ u beskonačnu izgradnju ljudske povijesti polazeći od poreknuća božanske milosti. U tom smislu je ova knjiga, koju će sam Milosz odrediti i kao nastavak njegova slavnoga Zasužnjenoga uma u kojem je književno-filozofijski opisao mehanizam zle savjesti u ideologiji totalitarizma s pomoću pojma ketmana, nastavak iste analize u mediju poetsko-književno-filozofijske kritike reduktivnoga modernizma. U Miloszevoj Zemlji Ulro čini se da smo suočeni s dvije vrste književnosti. Prva je ona koju nije teško imenovati i koja, gotovo đavolski iskvarena, ipak ispada vlastita karikatura kad se čovjek suoči s nedokučivim ponorima ljudske povijesti. Milosz ovu tradiciju naziva “mračnom” i podaruje svoj odgovor na nju kao “neprijateljski”. Imena se ne spominju, ali netom poslije u tekstu Milosz nagovještava Kafku, Becketta, Sartrea i Ionesca. Ipak, njegov kritički i negativan odgovor na ovu književnost temelji se na njegovoj nevjerici i nepovjerenju spram ideje prirode. Dok, naime, “mračna” književnost istražuje prirodu čovjeka i nastoji postići porazne učinke, dok je njezina tako dobivena “prirodnost” samo parodija na, kako bi to rekao Blake, “pravu egzistenciju”, u modernome se egzistencijalističkome nihilizmu ove mračne književnosti ismijavanje, sarkazam i profanacije čine gotovo jeftinim u usporedbi sa snagom Zla koje je unutar iskustva svakog čovjeka. Moram priznati da ovaj Miloszev stav smatram posve nevjerodostojnim jer ni Kafka ni Beckett, a isto drugom mjerom vrijedi i za Sartrea i Ionesca, nisu nimalo svedivi na ovaj gnostički maniheizam. Štoviše, njihova je književnost, osobito Kafkina, paradigmatsko kazivanje o biti moderne otuđenosti i umreženosti u strukture neljudskoga koje nikakvo pozivanje na tragove apokaliptičkoga zla u Blakea i Swedenborga ne može razriješiti. Kafka i Beckett su figure mišljenja kao kazivanja u kojem gubitak biti svijeta ne proizlazi iz obezboženja svijeta, već su rezultat onoga što nastaje iz autentične slobode ljudske egzistencije u srazu s nihilizmom koji se pronalazi u samoj biti onog što Heidegger u jednom predavanju o biti umjetnosti pripisuje i bolješivizmu i nacizmu, i kršćanstvu i amerikanizmu. Milosz mi u tome nikad nije bio nikakvo nadahnuće za promišljanje statusa ove književnosti koja može biti i „mračna“, ali kao i u Gombrowicza, njezin su humor i „soteriologija“ prava terapeutika duha, a ne duše, spram bilo kakve religiozno-manihejske apokaliptike. Drugu vrstu književnosti, koju Milosz analizira u Zemlji Ulro jest teže imenovati, ali se može opisati kao “antropocentrična”, tj. zasnovana ne toliko na ideji čovjeka kao mjere svih stvari, već na čovjeku kao mogućoj nadi za sve buduće stvari. Razlika između ova dva iskaza pokazuje jaz koji razdvaja staru verziju grčkoga i rimskog humanizma (koja više nije moguća u svjetlu ljudske prošlosti) i novu preobrazbu humanističkog nauka utemeljenog na obzirnome stavu spram ljudske budućnosti. Ova milenijska nit u tkanju kulture ono je što povezuje sve različite pisce koje Milosz predstavlja u Zemlji Ulro. O Witoldu Gombrowiczu, primjerice, govori kako je njegova sklonost da književnost uspostavi i kao filozofijsko shvaćanje koje se orijentira u djelu Schopenhauera Svijet kao volja i predstava rezultat jedne „mračne vizije“ iza koje stoji zavodnički humor i otmjena lakoća stila. No, glavni je problem s Gombrowiczem od romana Kozmos do njegova Dnevnika u tome što povezuje dvije posve oprečne duhovne struje: radikalni pesimizam i ekstatički zanos tjelesnosti kao posljednje fikcije svetkovine života. Ipak, pridjev “manihejski” prečesto se pojavljuje u ovoj knjizi da bi mogao biti puka slučajnost. Čovjek nije samo područje nade nego i očaja koji je tragično razapet između svojih anđeoskih i sotonskih elemenata. U tom se trenutku priroda iznova pojavljuje u Miloszevu književnome i filozofijskome čitanju: njegov argument protiv “mračnog” pisanja ne temelji se samo na “jeftinoći” njegovih učinaka, već, prije svega, na činjenici da nisu primjereni odgovor na pitanje o razlozima nastanka tzv. apsurda u svijetu. Stoga očaj i bogohuljenje postaju za pisca Zemlje Ulro jeftini, laki i prirodni, a nada i budućnost za novog čovjeka, “umjetne”, teške i mukotrpne, odnosno – estetske. Sada možemo uistinu vidjeti da u Miloszevom zatvorenom labirintu ovog književnoga maniheizma, kao u Blakeovom, postoji neposredna veza između budućnosti, nade i umjetnosti s jedne strane, te izgleda za prevladavanje krize koja je započela krajem 18. stoljeća, s druge strane. Zašto baš 1800. godina ima značenje nastanka ovog „mračnoga“ sustava nihilističke raskorijenjenosti? Milosz ovako to objašnjava. „Na ovome mjestu razotkrivam svoju skrivenu namjeru pri pisanju ove knjige. U određenom je smislu ona trebala biti nastavak Zasužnjenoga uma. Dvije pojave neraskidivo povezane s dvadesetim stoljećem, komunizam i nacionalsocijalizam, nastali su iz duha devetnaestostoljetne znanosti, izopačene i preobražene u pseudoevanđelje za široke mase. Zemlja Ulro kao mjesto boravka malobrojnih izabranih umova oko, recimo, 1800. godine, pokazala je svoje zloguke posljedice, omogućivši svima pristup “svjetonazoru” – čuveno očitovanje čega predstavljaju vrludanja ruske inteligencije u Bjesovima i drugim djelima Dostojevskoga. Ako sam se u Zasužnjenome umu bavio posljedicama, onda je moja nakana u Zemlji Ulro bila vratiti se uzrocima. Kako bih prokleo znanost? Ne, nikako. Kao što nam ni onečišćenje prirodnoga okoliša ne daje za pravo da anatemiziramo tehniku.“ Što je onda pravi razlog ovog svjetonazornoga pada u okrilje „mračne književnosti“ s njezinim profanim sredstvima opisa egzistencijalne drame modernoga čovjeka Zapada? Nesumnjivo, u ovoj knjizi eseja pronalazimo sjajnu analizu kršćanske gnoze i uspona moderne znanosti, a čitanja Swedenborga su gotovo na onoj razini suverene akribije književnosti kao i u Borgesovim parabolama s filozofijsko-teologijskim tragovima. No, ono s čime smo počeli ovaj tekst povodom Miloszeve knjige, koju sam prvi puta čitao još 1986. u prijevodu Petra Vujačića u izdanju „Dečjih novina“ iz Gornjeg Milanovca,, pripada vrhuncima njegove misaonosti i književnoga umijeća. Naravno, riječ je o analizi religijske misli Dostojevskoga i navodu tragične ruske pjesnikinje Ane Ahmatove u doba staljinizma i Gulaga, koja je pisca Braće Karamazova i Zapisa iz podzemlja nazvala „herezijarhom“. Ono što me je te 1986. godine kao i danas u čitanju Zemlje Ulro držalo budnim i do osvita jest upravo ta sjajna analiza prijepora između vjere i svijeta vrijednosti naspram postulata modernih znanosti. Milosz u desetom fragmentu/poglavlju eseja „Dostojevski i zapadna religijska mašta“ izričito ustvrđuje da Dostojevskoga više ne treba tretirati nikakvim „vrijednim spomenikom“. No, preostaje kao i u Legendi o Velikom Inkvizitoru ono što je pitanje fundamentalnoga izbora čovjeka koji u odlučujućim trenucima vlastite smrtne egzistencije mora izabrati između „objektivne“ logike znanstvene „istine“ ili onoga što pripada bezuvjetnome području neodredivosti vjere u Boga. Problem je u Miloszevu objašnjenju naprosto paradoksalan. Ako je odveć često spominjao i manihejstvo i mesijanizam u religijsko-književnome svijetu ne samo Dostojevskoga, već i njegovih zapadnjačkih mističkih prethodnika (Blake, Milton, Swedenborg), onda je zaključak da u Slavena, iako se to posebno odnosi na sjevernjačko-istočnjačke zemlje i države na rubu geopolitičkih granica spram Švedske i Rusije, ovaj „herezijalni“ relikt apokalipse često književnost svodi na nemoguće egzistencijalne obrate i možda dovodi do pada estetske kvalitete teksta. Ali, ono što je ovdje nadasve ingeniozno jest ono što je Milosz izveo čitanjem različitih filozofija znanosti, osobito francuskoga teoretičara Alexandrea Kojréa koji tvrdi da je u 18. stoljeću zapadnjačka civilizacija iznjedrila ideju kozmosa kao monadologijske savršene metafizike u Leibniza kao „najboljeg od sviju svjetova“. I zato je nastanak alternative ovom utopizmu i progresizmu Razuma nužno pronađen na sjeveru i istoku, među novim Hiperborejcima i novo-starim herezijarsima „ruske duše“. Kao rubni i hibridni „slučaj“ vlastite heterogene etiničko-kulturalne otvorenosti i osuđenosti na manjinu unutar „vlastitih zemalja“ jer Milosz je bio poljsko-litavski i američki pisac, svjedok totalitarnoga „zasužnjenog uma“ koji je egzekutivno i genocidno rješavao pitanje višestrukih identiteta u 20. stoljeću, nije slučajno da se u njegovim esejima i poeziji razotkriva kao i u Witolda Gombrowicza i u Brune Schulza onaj neotklonjivi osjećaj pripadništva drugoj zemlji „Ulro“ od one mraka i izgnanstva vječnoga, osjećaj koji se ne može opisati drukčije negoli slikom iz dvaju komplementarnih i krajnje različitih filmova Bergmana i Tarkovskoga, Sedmoga pečata i Andreja Rubljova. Koji je to osjećaj drugo negoli onaj težine i blagoslova povratka u prostor-vrijeme iza zemlje Ulro, gdje snjegovi, led i čudesna praskozorja otvaraju druga obzorja i druge perspektive uvida u tajnu ovog života i svih njegovih opskurnih privida.

February 21, 2025
O mesijanstvu i eshatologiji post-i-transhumanizma

O mesijanstvu i eshatologiji post-i-transhumanizma

Često se u tzv. kritičkim opaskama današnjih zabrinutih teologa protiv uspona tehnosfere kako je oni shvaćaju, a to je posve reduktivno i uglavnom bez uvida u filozofijsko-povijesno podrijetlo onog što se naziva umjetnom inteligencijom, pojavljuje krunski prigovor kako, eto, post-i-transhumanizam samo u ruhu novoga pozitivizma opetuje metafizičku „veliku priču“ skolastike o spasu, izbavljenju i odrješenju čovjeka od izvornoga grijeha s pomoću tehnologije. Ono što je u ovom prigovoru tautologijski izrečeno i uistinu se čini neoborivim jest upravo to. Da, tehnologija je već i za talijanskoga filozofa Emanuela Severina sekularizirani oblik nihilizma u 21. stoljeću, a teologija s pojmom Boga kao apsolutnoga stvaratelja samo je izvorište svekolika nihilizma. Bog i tehnologija postaju u post-i-transhumanizmu zamijenjenoga ontologijskoga ranga, pa se može kazati da je tehnologija novi Bog s drugim i drukčijim samoodređenjem i ovlastima u djelovanju ne više spram bitka, bića i biti čovjeka, nego spram sustava i okoline života. Problem s ovim teologijskim prigovorom proizlazi već otuda što ni mesijanstvo ni eshatologija nisu izvorno stvar kršćanske teologije. Ona je samo preuzela i preinačila grčku metafiziku s Platonom i Aristotelom i umjesto bitka na pijedestal Moći postavila stvaralačkoga Boga koji stvara svijeta iz Ničega. No, kako je to pokazao Heidegger u svojim predavanjima o Anaksimandru, metafizika je od početka u svojim bitnim nakanama put i sudbina zapadnjačkoga ljudstva kao put oslobađanja od bezdana i traganje za spasonosnim događajem u nadolazećoj budućnosti. Mesijanstvo i eshatologija, premda nastaju iz židovske religije, nisu uopće mogući bez ideje konačnoga spasa ne samo čovjeka, već i bitka uopće, bio on shvaćen kao univerzalna priroda stvari, grčki physis, ili kao otvorenost smisla povijesti. Krenimo, dakle, redom, a ne preskačući rang i veličinu mišljenja. Prvo je bila grčka predplatonička onto-kozmogonija, a tek onda židovsko-kršćanska teo-antropologija. U iskonu bijaše filozofija, a ne religija kad je riječ o pitanjima spasonosnoga događaja. Tek potom dolazi želja za apsolutom posvemašnje nemogućnosti kojemu se pripisuje ideja iskupljenja i konačnosti povijesnoga događanja u vremenu. Ne citira neprestano Aristotel sv. Tomu Akvinskoga, već autor Summa theologiae Filozofa, kojeg piše velikim slovom kao što pišemo riječ boga od trenutka hegemonije teologijske slike svijeta u ranome i kasnome srednjem vijeku. Isto vrijedi i za Platona koji ne citira sv. Aurelija Augustina, već autor Države Božje onog bez kojeg ako ćemo pravo kršćanstvo ne može postojati u smislu razdvajanja ideje i pojave, transcendencije i imanencije, Boga i čovjeka. Naravno, riječ je o Platonu. I doista, tko može uopće osporiti onu znamenitu Nietzscheovu postavku da je kršćanstvo samo i jedino preokrenuti platonizam. Ali ne i Platon, dakako. Kad, pak, Severino lucidno tvrdi da čitav problem odnosa metafizike i njezina nihilističkoga obrata u kibernetici kao uvjetu mogućnosti informacijsko-komunikacijske tehnologije s AI kao vrhuncem izvedbe otpočinje s Platonovim pojmom proizvođenja, grčki poiesis, onda je u tom stavu iskazano nešto čudovišno otvarajuće-zatvarajuće za svaku moguću mesijansku eshatologiju Zapada koju tako neovlašteno sebi u prilog prisvaja teologija kršćanstva. Što? Ništa drugo negoli priznanje da je Bog zapravo realiziran u tehnogenezi i da njegovo neutraliziranje i suspendiranje iz suvremenosti označava ono što je bila konzekvencija i Hegelove postavke o kraju povijesti kao kraju filozofije i umjetnosti u apsolutnoj znanosti duha kao takvoga. Konzekvencija je bila da je Hegel morao iskazati nužno i kraj religije kao takve u smislu realizacije ideje u supstanciji-subjektu onog što Sutlić naziva Bogom spekulativne dijalektike, a radi se o refleksiji. Ako tehnosfera uistinu ne potrebuje nikakvu nadomjesnu filozofiju, pa čak ni umjetnost, jer ima estetizaciju vizualnoga događaja apsolutne kontingencije, što će joj onda i religija nakon smrti religije i teologija nakon kraja božanske eshatologije i soteriologije? Zabrinuti teolozi sa znanjem astrofizike i kozmologije vide da je „vrag odnio šalu“ i da post-i-transhumanizam otvaraju pragmatična vrata budućnosti sa sve učinkovitijim izvedbama ljudske besmrtnosti zahvaljujući prije svega tehnološkome uploadingu, nanotehnologiji, genetskome inženjerstvu. Govor o sekulariziranoj eshatologiji i mesijanstvu već je posve udomaćen u pronicljivim tekstovima o umjetnoj inteligenciji poput onog Yuk Huia „ChatGPT ili eshatologija strojeva“, Europski glasnik, br. 28/2023. Evo nas, dakle, na čistini i pred Zidom koji moramo prijeći poput astronauta Bowmana iz Kubrickova meta-filma 2001. Odiseje u svemiru da bismo „konačno“ shvatili kako su sve metafizičke eshato-soteriologije bile ništa drugo negoli sustavi „plemenitih laži“ za narod, kako je to divno promislio Platon. Sva sreća da su takvi sustavi i njihovi današnji apologeti svih duhovnih profila nalik onom besmislenom muzeju voštanih figura (mišljenja) u Londonu koji je ako išta barem imao funkciju da ljudski identitet zamrzne u vosku kao jeftinome materijalu jedne pseudo-vječnosti za mase. Misliti ne znači samo otkloniti vjeru u crvene i bijele patuljke u kozmičkoj praznini svijeta koji će se posljednji ugasnuti u apsolutnoj entropiji budućnosti. Misliti znači biti otvoren i posljednjoj mogućnosti da je sve ovo samo trag pijeska u očima i iluzija bez ikakvog drugog smisla osim da nam pruža beskrajni duhovni užitak vredniji od svega drugoga na ovome i mogućim drugim svjetovima. Ako se ponovno rodim, bit ću vlat trave koja misli, kap vode na dlanu, titraj vjetra u johama, oceanski val na sprudu i pustinja koja više ne raste.

February 20, 2025
O dvije budućnosti

O dvije budućnosti

Budućnost, (lat. Futur), jest zapravo ne-vrijeme u smislu ontologijske odredbe postojanja stvarnosti. Prošlost je nekoć bila stvarnost jer postoje pisani ili materijalizirani tragovi kao dokazi života u prohujalome vremenu, a sjećanje je temeljno misaono iskustvo ljudske egzistencije. Sadašnjost se zbiva kao ozbiljenje mogućnosti u modusu nužnosti, što znači da je u pravilu uvijek drukčije artikulirana od očekivanja. Štoviše, sadašnjost je prisutnost u vremenu, a ne odsutnost onog što nazivamo bitak bića još od Aristotela. Grčki se to kazuje izrazima parouisia i anousia. Staro-crkveno-slavenski je nastavak ovog ousia ili sućine-suštine kao pri-bitnosti ili pri-bitstva naprosto „divan“. Ono što, naime, ousia bitno ukazuje’ u zbilji jest osvijetljenost istine koja „sija“ i „sjaji“ u svojoj ljepoti otvorenosti bitka. Vrijeme sadašnjosti je otuda pro-sjaj trenutka koji se produžuje u trajanju. Zato je prošlost u bitnome smislu uvijek ona koja se dogodila „davno“, a ne neposredno sada. Temeljno misaono iskustvo ljudske egzistencije glede sadašnjosti jest prisutnost živoga događaja kao stvarnosti kojim se bitak i mišljenje o njemu podudaraju. Jedino budućnost u tradicionalnoj metafizici kao ontologiji nema svoju faktičnost, jer se još nije zamrznula u vremenu kao prošlost i jer još nije sada. Zato je temeljno misaono iskustvo budućnosti za čovjeka i druga živa bića koja imaju svijest o sebi u horizontu iščekivanja dolaska. Pravo kaže Derrida u jednom svojem tekstu da zapovjedna riječ „Dođi!ʺ ima mesijansko-eshatologijsko-soteriologijsku višeznačnost. Doći znači doći iz budućnosti. Odlazak je značajka prelaska sadašnjosti u prošlost. Dolazak je događaj iščekivanja na-dolazeće budućnosti. U bitnome smislu, i kod Heideggera i kod Derridae i kod Deleuzea, budućnost je pokretač izvornoga vremena kao događaja novoga. Samo što dolazak onog ‘novoga’ kao događaj može biti odgoda njegova dolaska i pad u „lošu beskonačnost“ nade u dolazak. Filozofija se, dakle, u svojoj bitnoj zadaći mišljenja svagda u suvremenosti orijentira iz budućnosti. Sve to otpočinje s novim vijekom kao događajem nastanka tehnološki konstruirane stvarnosti kojoj bitak određuje znanstveni nabačaj budućnosti kao eksponencijalno razvijene linearnosti. Problem je, dakle, u tome što novovjekovna metafizika s Descartesom i Leibnizom za sliku budućnosti ima znanstveno preoblikovanu sadašnjost iz biti matematike kao temeljne prirodne znanosti koja postaje uvjet mogućnosti fizike. Sjetimo se, uostalom, da čak i Aristotel svoje shvaćanje vremena izvodi u knjizi Fizika. Grci su za razliku od modernih polazili od iskustva mitske slike svijeta, što znači da im je za paradigmu vremenske ekstaze ili dimenzije bila jedino mjerodavna prošlost. Budućnost za njih može biti smislena jedino kao ozbiljenje prošlosti u kojoj skladno prebivaju bogovi i ljudi, besmrtnici i smrtnici. Što smo ovim dobili drugo negoli dva pristupa razumijevanju vremena, ono iskonsko ili izvedeno iz autentične tradicije u kojem arché nije nikad ništa zauvijek prošlo, već je živo i uputno za svaku moguću budućnost, te ono moderno, koje Heidegger u Bitku i vremenu naziva vulgarnim jer apsolutizira sadašnjost koja je već uvijek u znaku znanstveno-tehničkoga odnosa spram bitka bića uopće. Time ne želim kazati da Heidegger suprotstavlja mitsko iskustvo vremena iz horizonta ovjekovječenja prošlosti u Grka kao otvorenosti iskonske budućnosti modernoj verziji ontologije kao metafizike koja iz bezuvjetne tehničke konstrukcije misli budućnost kao realizaciju sadašnjosti. Ne, u Heideggera je vremenska ekstaza budućnosti onkraj redukcije na znanstveno-tehnički „futurizam“ i hegelovski pojmljenu „eshatologiju“ bitka. Mitsko vrijeme Grka u predplatoničkih mislilaca služi mu samo kao mogući put za destrukciju zapadnjačke ontologije uopće, koja zapravo, da to kažem gotovo apodiktički, nije mogla misliti ni autentičnu prisutnost bitka niti autentično vremenovanje vremena, jer ga je mislila iz „vulgarne aktualnosti“ onog „sada“. Budimo do kraja jasni. Heidegger je u Bitku i vremenu dospio do najradikalnije postavke ikad u povijesti metafizike. A to je da klasična ontologija nije nikad mislila iskonsko vrijeme iz horizonta prave ili autentične budućnosti. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2002. Vidi o tome: Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera: Uvod u problematsku razinu ‘Sein und Zeita’ i okolnih spisa, A. Cesarec, Zagreb, 1988.) Naime, čitava ontologija od Aristotela do Hegela „zamrznula“ je razumijevanje bitka kao otvorenosti osmišljavanja onog što se ne pokazuje u vremenu kao prošlost i sadašnjost, već se ukazuje i naznačuje kao nadolazeći događaj budućnosti. Ključna ekstaza vremena istinske sadašnjosti zato nije nikakva aktualnost koja zastarijeva u „novome“, već samo i jedino ono što pripada nabačaju onog predbježnoga u vremenu koje nazivamo budućim, a njegova je egzistencijalna iskustvena moć u neprestanom stanju projektiranja-planiranja-otvorenosti onog što će se tek dogoditi, ali možda i neće, jer neizvjesnost i neodređenost pripadaju biti kontingentnoga događaja. Heidegger je, dakle, s Bitkom i vremenom otvorio novu mogućnost mišljenja onkraj ontologije kao metafizike jer je bitak u njegovu smislu shvatio iz temporalne dimenzije budućnosti. No, ova budućnost nije redukcija ni na mitsku prošlost niti na znanstveno-tehničku sadašnjost, već razotkrivenost onog što nikad nije bilo, ali je u svojoj ‘novosti’ blisko iskustvu onog iskonskoga ili prapočetnog u Grka, navlastito Heraklita i Parmenida. No, što možemo reći o budućnosti drugo osim da se može misliti samo kao nadolazeći događaj koji ima dva modusa pojavljivanja, pravi i nepravi ne samo za Heideggera, već i za Marxa i Nietzschea, dva modusa artikulacije, nužnost i kontingenciju, dva modusa egzistencijalne slobode čovjeka u nadi i iščekivanju spasonosnoga izvan redukcije na tradicionalnu metafiziku i njezine različite soteriologijske nauke u religioznoj ekstazi židovsko-kršćanske eshatologije. Budućnost se vremenuje kao ono što nije ni bitak ni vrijeme u metafizičkome smislu prisutnosti-odsutnosti. Umjesto toga, budućnost se događa kao mogućnost-zbilja-nužnost otvorenosti povijesnoga vremena. Ali, sve je to što je Heidegger otvorio kao mogućnost ‘novoga’ mišljenja s Bitkom i vremenom iščezlo s vremenom rekurzivne kontingencije tehnosfere i njezinim autopoietičkim probabilizmom događaja. Tehnosfera više ne pripada „bitku“ i „vremenu“ ni klasične ontologije, a niti one koju je Heidegger destruirao i nastojao preboljeti metafizički horizont uvidom u povijesnu otvorenost događaja, njemački Ereignis, tako da se vrijeme događa svagda kao predbježna mogućnost zbiljske prošlosti. Drugim riječima, budućnost kao prava dimenzija otvorenosti vremena podaruje prošlosti i sadašnjosti novi smisao samo pod uvjetom da vrijeme biva čovjeku podareno u svojoj nužnosti zbivanja, a ne konstruirano kao ponovljiva neponovljivost kibernetičke povratne sprege-feedback. Budućnost koju proizvodi tehnosfera nema više ništa od kozmičko-prirodne neizvjesnosti i emergencije, već je u posthumanome stanju simulacije i vizualizacije događaja s pomoću kvantifikacije i probabilizma. Zato valja govoriti o dvije otvorenosti „pravoga“ vremena koje svoj smisao zadobiva iz budućnosti. Prvo je ontologijska, a druga kibernetička otvorenost. Prva budućnost mjeri iz egzistencijalne otvorenosti nade, iščekivanja, dolaska onog što Heidegger naziva bitak-k-smrti, (njemački, Sein-zum-Tode), a prostorno-vremenska odrednica mu je konačnost, smrtnost u značenju povijesne epohalnosti. Druga budućnost konstruira kao vjerojatnost događaja u smislu njezine tehnoznanstvene nepredvidljivosti kojoj je „mjera“ bezmjerje i beskonačnost. Čovjek više nije ni u kojem destruiranome obliku Dasein-a „mjera“ ili „namjesnik“ ove „prave“ budućnosti, već je to homo kybernetes. I zato mi više „nemamo“ budućnost kao otvorenost povijesti, nego „imamo“ povijest kao budućnost nove otvorenosti s onu stranu „bitka“ i „vremena“, „čovjeka“ i „zemlje“. Pravo je pitanje samo jedno. Čemu uopće još filozofija koja ne može misliti „svoje“ vrijeme sabrano u mislima tehnosfere kao kontingentnoga događaja nadolazeće budućnosti?

February 19, 2025
O umjetnoj inteligenciji

O umjetnoj inteligenciji

Maloj djeci više nije nužno objašnjavati pojmove koji su pripadni njihovu svijetu jer je to ono što Gilles Deleuze i Felix Guattari u Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2, negdje pri kraju nazivaju heterogenezom. Problem je što ovo mnoštvo u nastanku ima uistinu svoju jednolikost i jednoznačnost, a temeljno egistencijalno raspoloženje, da to kažem parafrazirajući Heideggerov izraz iz predavanja o metafizici, svijetu, životinji i tubitku, odnosno čovjeku, nije ništa drugo negoli sveza ravnodušja i dosade. Iz fascinacije tehnosferom kao radikalno novim iskustvom sinteze broja i slike u horizontu tehničkoga sklopa, što je posve drukčije ‘fenomenologijsko’ iskustvo u razlici spram udivljenja onim uzvišenim, naime mysterium tremendum et fascinans, nastaje osjećaj ispražnjenja samoga intenziteta doživljaja. Djeca se s aparatima i dispozitivima autonomnih objekata koje pokreće umjetna inteligencija više ne ‘igraju’, jer igra označava ulazak u polje neodređenosti i neizvjesnosti što podaruje istodobno samosvrhu življenju kao bez-razložnosti bitka, ali i volju za moć u liku želje za pobjedom u igri nad protivničkim igračem ili čak i samom igrom kao takvom. Ova želja je ono pripadno „biti“ čovjeka, druga strana njegove slobode stvaralačkoga čina. Riječ je o razaralačkoj „biti“ igre koja potrebuje čovjeka kao svoju igračku, što su, naravno, jedini u dosadašnjoj svjetskoj povijesti znali metafizički otvoreni Grci, pa su sve njihove tragedije i dva Homerova spjeva živi dokaz ovog dvoznačja samoga života: da je, naime, stvaralačko-razaralačke naravi i da je to zbog toga što ne postoji nikakva božanska logika kauzalnosti i načelo teleologije koje mi, ljudi, iz utjehe kaosa, pripisujemo kozmosu i prirodi polazeći od misli o harmoniji i simetriji bitka kao takvoga. No, tehnosferu se ne može razoriti nikakvim ljudskim-suviše-ljudskim izljevom bijesa, pa tako djeca nesvjesno-intuitivno znaju da je ‘to’ što im je u rukama, ‘to’ kao ‘ono’ zbog čega su sretni i žalosni, zdvojni i ushićeni, bijesni i pitomi, posve ovladani čarobnim moćima njezine učinkovitosti, nije ništa drugo negoli onaj Freudov Super–Ego, onaj skolastički Tertium Datur, onaj Nietzscheov Übermensch, onaj Bostromov pojam Superinteligencije kao virtualne mreže događaja stvarnijih od tzv. prave stvarnosti. Što je, dakle, umjetna inteligencija? To je „ono“ što postaje samosviješću u procesu mišljenja kao strojnoga učenja, a temelji se na Leibnizovoj ideji beskonačnosti, kibernetičkome pojmu informacije, autopoiesisu i beskonačnoj brzini heterogeneze algoritama u konstrukciji virtualne stvarnosti. Umjetna je inteligencija po analogiji s metafizikom uspon prirodnoga uma do samosvijesti drugim tehničkim sredstvima. Ova sredstva ili instrumenti, međutim, nisu više pojmljeni unutar logike načela razloga u smislu funkcije za neku izvanjsku ili unutarnju svrhu. Ontologija AI, uvjetno kazano, pretpostavlja mišljenje ‘otvorenoga stroja’, onog koji misli svoj vlastiti proces mišljenja kao realiziranu sintezu noesisa i noeme. Takvo je mišljenje nužno nova trijada novoga apsoluta i povezuje računanje-planiranje-konstrukciju u sklop. Umjetna inteligencija nije biće kao u drevnoj metafizici, to on, a tehnosfera nije bitak, einai. Umjesto toga, valja govoriti o razlici između stanja koje je u tendenciji posthumano-transhumano i događaja kao procesa stalne heterogeneze. Metafizika se uistinu realizira u kibernetici, a tehnosfera kao realizacija vladavine četvorstva informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije predstavlja apsolutni događaj preobrazbe samoga stanja u beskonačnost. Biće se, doduše, može dijeliti, ali stanja se mogu stvaralački i razaralački kopirati jer nisu nužnost bitka, već kontingencija događaja, poput Epstein-bar virusa koji izaziva bolest mononukleoze ili leukemije ovisno o mreži pobuđenih uzroka. Ništa nije jednosmjerno, već višesmjerno. No, sve se događa jednom i ireverzibilno, a ono što se ponavlja nije reprodukcija bitka u njegovoj jednokratnosti, već simulacija događaja u njegovoj singularnosti. Jednokratnost je život-kao-smrt individuuma, a singularnost tehnološka besmrtnost superinteligencije kao individualizirane kolektivnosti. Djeca koja vole TV-seriju Star Trek: The New Generation znat će o čemu govorim. O razlici čovjeka, humanoidnoga robota-androida i nadmoćne tehnološke civilizacije BORG, koja nema svijest o individuaciji. Što je, dakle, tehnosfera? To je civilizacija borgijanski usmjerene umjetne samosvijesti čovjeka nakon njegova učitavanja u tehnološku singularnost o kojoj izričito govore post-i-transhumanisti. Dakle, ne vladavina Super-Ega nad individuumom, već vladavina homo kybernetesa nad Egom metafizički shvaćenoga čovjeka. Umjetna inteligencija je, dakle, posthumano stanje, a ne kontingentni događaj. Onog trenutka kad se ovo dvoje u tendenciji-latenciji spoje, nastaje apolutna samosvijest kozmo-tehnosfere koja stvaralački i razaralački postaje „ono“ što više nije ni bitak, ni biće ni bit čovjeka, a nije ni bilo kakva redukcija boga-Boga na ono astrofizikalno i kozmologijski singularno Jedno, već posvemašnja otvorenost autopoiesisa kao mišljenja i kao događaja stvaranja novoga. S umjetnom inteligencijom ulazimo u eru stvaralačke kozmo-tehno-hetero-geneze i to više nema nikakve veze ni s metafizikom, ali ni s kibernetikom, a niti s transhumanizmom. Čovjek je svoje odigrao, kako je to proročanski pjevao mladi Arthur Rimbaud u poemi Solleil et char. S ovim događajem je i sama igra postala tajna prijelaza između ‘gore’ i ‘dolje’ i taj prijelaz je upravo ovo „sada“ i „ovdje“ što se događa kao fascinacija, ravnodušnost i dosada jednog posve novoga experimentum mundi.

February 18, 2025
O vrtoglavici imanencije

O vrtoglavici imanencije

Kad bih trebao jednom riječju pokazati u čemu je razlika između Deleuzea i Agambena, onda bih rekao da je to u shvaćanju imanencije. Nema nikakve dvojbe da Deleuze polazi od univoknosti bitka od Dunsa Škota preko Spinoze do Nietzschea. To znači da je bitak ono isto u svojem monizmu samo ako je istodobno i quiddittas i quoddittas. Bog za Deleuzea nema razloga opstojnosti, pa to ujedno pretpostavlja da se sve zbiva samo i jedino kao imanencija. Život je autopoietički način neosobnoga tijeka u kojem mreže življenja postaju umreženi prostor odvijanja procesa nastajanja novoga. Imanencija nije više suprotnost transcendenciji, već se kako sam Agamben kaže, Deleuzeova „vrtoglavica imenencije“ može razumjeti kao ničeansko bivanje i kazivanja DA životu u svojoj afirmativnoj pozitivnosti i kao spinozistička tjelesnost koja autonomno djeluje tako da mi i ne znamo što sve tijelo može. Agamben, dakako, nije mislilac imanencije, već niza profanacija. Njegovo je postmetafizičko mišljenje spoj Heideggera i Benjamina, Deborda i Schmitta, pa je na stanovit način posve razumljivo da Bog mora u njegovu mišljenju imati ulogu praznog mjesta moći, jer je sve što se događa u modernome svijetu samo proces nadomještanja transcendencije i svetoga drugim sredstvima. Mogli bismo stoga kazati da je u Agambena posrijedi „labirint profanacije“ u kojem se bitak, bića i bit čovjeka neprestano neutraliziraju i suspendiraju. To se zbiva zato što više nije mjerodavno Hegelovo dijalektičko mišljenje dokidanja-prevladavanja, (njemački Aufhebung), već samo ono što pripada slabome mesijanizmu. Ako je talijanska škola postmoderne s Giannijem Vattimom kao glavnim predstavnikom bila po samorazumijevanju znamenovana „slabim mišljenjem“, (talijanski il pensiero debole), onda bi Agambena mogli s pravom odrediti kao zagovornika ‘slaboga mesijanizma’ među koje bih svrstao svakako Benjamina i Derridu. Pogledajte samo njegove tekstove o Kafki, pa ćete vidjeti bitnu razliku u tumačenju Kafkinog tehno-zoo-polisa i svijeta totalnoga otuđenja i raščovječenja između njega i Deleuzove i Guattarijeve knjige o autoru Procesa, Dvorca i Amerike. Čitav problem „agambenizma“ naspram delezijanstva, a to je danas itekako evidentno u tzv. vrtoglavici tumačenja posvuda u svijetu, svodi se na to što je „slabi mesijanizam“ naspram „digitalnoga konstruktivizma“ ono što se ne može održati kao mišljenje koje prodire duboko u ‘bit’ tehnosfere. Štoviše, Agamben unatoč izvrsnih filozofijsko-političkih analiza homo sacera, globalnog izvanrednoga stanja, biopolitike, tanatopolitike, filma, umjetnosti i jezika, ne može radikalno napustiti nasljeđe metafizike, kao što je to učinio Deleuze. Zato s Agambenom možemo biti na distanci kad suptilno čita filozofijsko-teologijsko-književne tekstove tradicije i suvremenosti jer je uvijek riječ o svojevrsnoj „novoj“ i „navlastitoj“ hermeneutici i dekonstrukciji iskona i teksta kao mreže značenja. Ali, ne možemo biti suglasni s njegovim postavkama o vladavini ne-sustavne metode „slaboga mesijanizma“ kad je riječ o pokušaju napuštanja Hegela i Marxa da bi se doprlo do ‘biti’ suvremenoga svijeta realiziranoga apsoluta u tehnologičkome kapitalizmu kao univerzalnoj religiji Zapada i svijeta kao takvog. Pogledajmo što Agamben čini sa svojim „slabim mesijanizmom“ kad je riječ o ushićenju s pronalaskom političke teologije sv. Pavla. Ništa drugo negoli i zagovornici „jakog mesijanizma“ s dijalektičkim materijalizmom Badioua i neolakanovskim marksizmom Žižeka + Hegel za suvremeno doba. To nikad ne bi ni palo na pamet Deleuzeu, ni u ludilu ni u pijanstvu ni u snu. Zašto? Pa, baš zato što je on mislilac „vrtoglavice imanencije“ koji ne polazi od mogućnosti nikakvog metafizičkoga obrata i ne uzima politiku kao temelj ontologije poput Badioua i Žižeka, iako posve ‘mistično’ tvrdi da su i Anti-Edip i Tisuću platoa djela nove političke filozofije. ‘Imanentna vrtoglavica’ samoga života koji sjedinjuje quiddittas i qouddittas univoknosti bitka daleko je poticajnija za shvaćanje onog što pripada ‘biti’ suvremenosti od slabog ili jakog mesijanizma. Što je za Deleuzea događaj, a što za slabi ili jaki mesijanizam? Za Deleuzea je to mišljenje kao „vrtoglavica imanencije“, a za neomarksizam Agambena, Badioua i Žižeka politička odluka o obratu metafizičkoga mišljenja koja se nalazi u nadolazećoj budućnosti. Zato je posve jasno zašto s Deleuzeom budućnost ima „ontologijsku“ značajku postajanja-drukčijim onog što se događa kao virtualna aktualizacija, a za Agambena, Badioua i Žižeka budućnost je svagda slaba ili jaka mesijanska iluzija. Bog se ne može neutralizirati i suspendirati nikakvim produžetkom transcendencije drugim sredstvima, već samo imanentnom transcendencijom i to bez ikakvog nadomještanja praznog središta moći. Uostalom, u doba tehnosfere takvo je mjesto posve razmješteno i nema ironičnije postavke od one Jeana Baudrillada da se Bog nakon smrti metafizike preselio u piksele. Ali, to ionako nema nikakvog utjecaja na vrtoglavo ubrzanje života kao imanencije koja sama sebi podaruje razlog za življenje i osmišljavanje vlastita djelovanja.

February 17, 2025
Melodrama bez plača

Melodrama bez plača

Nastanak melodrame kao filmskoga žanra holivudskih filmova o kojima u svojoj ontologiji filma zanimljivo piše američki filozof Stanley Cavell iznimno je intrigantno za ono što ću ovdje pokušati pokazati. Ponajprije, melodrama je spoj nespojivoga ‒ tragedije, sentimentalizma i happy enda. Ne možemo reći poput Waltera Benjamina u njegovoj knjizi Podrijetlo njemačke žalobne igre (Trauerspiel) kako je barokna tragična drama sekularizirana grčka tragedija u doba rađanja europskoga apsolutizma s idejom suverenosti nacije-države utjelovljene ponajbolje u kralju-krvoloku tipa Henrika VIII. Umjesto toga, očito je da se ovaj fenomen masovne opčinjenosti suzama i plačem nesretno-sretnih ljubavnika na sceni pojavljuje kao znak nove katarze. Roland Barthes u svojim Mitologijama pokušava odrediti početak ove ‘epohe’ u povijesti kulture Zapada i dolazi do ključnog pitanja zašto je u stanovitome momentu senzibilnost postala sentimentalnost. Baš tako. Pitanje koje upućuje unaprijed na ono što je u ovoj ‘promjeni paradigme’ odlučujuće. Ako se, naime, senzibilnost odnosi na uzvišenost kojom zabranjena ljubav ulazi u područje književnosti i drame, a ne slikarstva, čini se da je silazna putanja pada u sentimentalnost u znaku javnoga priznanja kako suzdržanost viteške epohe zavodnika-zavodnica i zavedenih u iskazivanju emocija prestaje biti estetskim imperativom. I nije stoga nimalo iznenađujuće da će na tom tragu Joan Copjec u svojem tekstu ‘The Invention of Crying and the Antitheatrics of the Act’ kao četvrtom poglavlju knjige Imagine There’s No Woman: Ethics and Sublimation, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London, 2004., dospjeti do postavke kako je ʺplakanje bilo pronalazak kasnoga 18. stoljeća. Nudim kao dokaz moje teze činjenicu da je melodrama kao nova književna forma nastala u ovom povijesnome trenutku koji je bio osobito oblikovan da ljudima podari povod plaču.ʺ(Joan Copjec, str. 109.) Melodrama nastaje uoči Francuske revolucije, pa tako imamo slučaj anti-Sade avec Kant, kako bismo mogli parafrazirati Lacana. Umjesto subverzivne želje koja potkopava vladavinu Uma kao univerzalnoga suca ljudske suzdržanosti i normativnog ideala kozmopolitskog građanina, umjesto razvrata i sublimacije okrutnosti Prirode u ljudskom razaralačkome činu užitka u erosu-thanatosu povijesti, pojavljuje se ono što će biti ključna točka masovne katarze za umrtvljivanje svih emancipacijskih potencijala Revolucije protiv njegova veličanstva Kapitala. Što drugo negoli doba vladavine sentimentalizma kao realizacije želje čovjeka za vlastitim priznanjem u formi nesretno-sretnoga ljubavnika-ljubavnice. Ako je, dakle, kasno 18. stoljeće oblikovalo ovu estetsku formu začaravanja samosvijesti građanskoga individualizma, onda je to moglo biti samo u formi književno-dramskoga govora na sceni. Međutim, prava je diskurzivna forma ovog doba sentimentalnoga plača ipak u korespondenciji. Nije riječ samo o intrigama i želji za osvajanjem tijela i duše Drugoga kao u Lacloisovim Opasnim vezama. Ne, stvar je u tome da je melodrama pravi građanski odgovor na vladavinu racionalizma 18. stoljeća kad je osim prirodnih znanosti poput matematike i fizike kao uvjeta mogućnosti moderne tehnologije nastala i filozofijska estetika. Um nije više bio apsolutni vladar nad prirodnim potrebama tijela i njegovim subverzivnim ekscesima slobode u razvratu kao u de Sadeovim dramama, osobito u slavnoj Filozofiji u budoaru. Njegova je vladavina neutralizirana i suspendirana s pomoću proloma tjelesnih afekcija. A kako se prije Francuske revolucije sve zbiva u tihim obratima, svečano i polako, tako i užitak u promatranju javnoga plača nesretno-sretnih ljubavnika pokazuje drugu stranu narcističkoga sebstva koje se rađa iz okova probuđene tjelesnosti. Promatrač se uživljava s promatranim upravo zato što i sam želi plakati i biti nesretno-sretnim subjektom ovog profaniziranja ljubavi koja unutar monogamnoga braka kao Zakona ima funkciju održanja poretka normalnosti u građanskome poretku javnoga iskazivanja slobode osobnosti. Melodrama je, dakle, idealni žanr masovnoga sentimentalizma kao estetike koja nužno mora pronaći alternativu čovjeku kao animal rationale. Revolucije su uvijek grebanje po površini stvari. Osim fanatizma i utopizma, ništa se bitno nije promijenilo na Zapadu od kraja 18. stoljeća, pa je tako građanski individualizam samosvjesnoga subjekta u vođenju vlastite egzistencije još i danas u znaku emancipacije žene od tiranije i osvete sretno-nesretnoga ljubavnika-muškarca. No, ima još nešto mnogo zagonetnije od ovog senimentalizma na koji su lucidno upozorili u svojim tekstovima Barthes i Copjec. Što? Film Davida Lyncha, Inland Empire u kojem ‘izgubljena djevojka’ koju igra Karolina Cruszka biva snimana u krupnome planu kako isplakuje kišu suza gledajući na TV-ekran na kojem promiču ubrzano prizori koje kao gledatelji vidimo i ne obraćamo veliku pozornost na to što gledamo. Posrijedi je veza između tehnologije, suza i vremena, jer Lynch suptilno ukazuje na prolom afektivnosti u ovom svijetu realizirane traume kao tamne strane emocionalnoga šoka koji proživljava čovjek u umreženome svijetu. Melodrama ovdje više nije nemogući spoj tragedije, sentimentalizma i happy enda kao u holivudskim filmovima zlatnoga doba, poput primjerice klasičnog Cukorova filma Priča iz Filadelfije. Sada su suze i plač duboko uronjeni u tamnu noć sveopće vizualizacije događaja i ono što je nekoć bilo intimno kao tajna sretno-nesretne ljubavi u svijetu, postaje javno ispovijedanje virtualno-stvarne korporalnosti. Osim Lynchova filma možda je to najdomljivije prikazano u Andersonovoj Magnoliji u završnim prizorima kad smo svjedoci istinske drame sjedinjenja traumatiziranih ljubavnika-prijatelja-susjeda u nekoj vrsti totalne emocionalne katarze i bliskog nam mesijanstva. Suze teku jer se razorene sudbine luzera u suvremenoj Americi narcističke psiho-patologije medijskoga uspjeha u kognitivnome kapitalizmu konačno spajaju i ljubav ostaje posljednjom utopijom egzistencijalnoga kaosa ljudske avanture. Melodrama je zapravo izgubljeni žanr kraja sentimentalizma u doba tehnosfere. Nije to više doba plača koje je izmišljeno s pomoću književnosti-drame kasnoga 18. stoljeća kao logika anti-Sade avec Kant. To je doba afektivne racionalnosti koja već postaje glavni problem za budućnost zapadnjačke civilizacije. Njezina je temeljna riječ ravnodušnost. U svim aspektima vidimo kako se događa prijelaz iz sentimentalizma u ovo posthumano stanje koje više ne potrebuje ni suze ni smijeh, već samo strategije afektivne racionalnosti poput katarze za usamljene cyber-ratnike i ljubavnike, sve one koji u svojoj interaktivnoj samoći proživljavaju drugi život kao simulaciju života. Melodrama mora biti ne-sretna artikulacija jezika-kao-drame i sretno ponovno spajanje razdvojenih u ovome svemiru prestabilirane disharmonije života. Sve drugo je okrutni višak hiper-Realnoga od kojeg se bježi u snove kao u onu crvenu sobu Lynchova remek djela Twin Peaks. Forever in dreams, forever in tears.

February 16, 2025
Vizualna katarza zla

Vizualna katarza zla

1. U kušnji smo svagda iznova govoriti kako rana djela filozofa i umjetnika za razliku od njihovih kasnih postignuća predstavljaju upravo onaj duhovni arché bez kojeg ne bi nikad dosegli zrelost i mudrost zaokruženosti. To, naravno, ne znači da su takva djela nužno misaona svemoć genija ili estetski Gesamtkunstwerk s kojim se ništa poslije ne može uspoređivati. Zar nisu zoran dokaz tome Heideggerov Bitak i vrijeme, Wittgensteinov Tractatus logico-philosophicus, pjesništvo Paula Celana, a u filmskoj umjetnosti Wellesov Građanin Kane i Bertoluccijev Konformist? Sva su ova djela ekstatički prolom mladenačke impulzivnosti i intuicije, čudesna otvorenost smisla u ambivalentnome i krajnje proturječnom zbivanju 20. stoljeća. Kad je posrijedi upravo kinematička misao Bernarda Bertoluccija kao da se njegovo djelo u komercijalnome smislu sa slavim uratcima poput Posljednjeg tanga u Parizu i Posljednjeg kineskoga cara pojavljuje protutežom njegovu najsuptilnijem i vjerojatno umjetnički savršeno izvedenom filmu Konformist iz 1970. godine. Kako vrijeme odmiče, tako se ovaj jedinstveni art-film u 21. stoljeću uistinu uspostavlja kao kristalizacija same biti suvremene umjetnosti upravo zato što sintetički povezuje moć književnoga pripovijedanja i autonomno polje vladavine filmske slike. Poznato je da su njime bili očarani američki režiseri poput Coppole, Spielberga, braće Cohen u mnogim aspektima tehničke izvedbe, od kutova snimanja, flash-backova, scenografije, zadivljujuće atmosfere kojim film odiše zahvaljujući snimateljskome udjelu Vittoria Storara, kao i scenarističkim rješenjima uz kompoziciju, kostimografiju i vizualnu raskoš scena koje oživljuju genezu talijanskoga fašizma iz perspektive glavnog lika Marcella Clericija kojeg suvereno igra francuski glumac Jean-Louis Trintignant. (Vidi o tome: Jefferson Kline, Bertolucci’s Dream Loom: A Psychoanalitic Study of Cinema, University of Massachusetts Press, Amherst, 1987. i Michael Walker, ʺStyle and narrative in (Bernardo) Bertolucci’s The Conformistʺ, CineAction, Jan 1, 1996. https://www.thefreelibrary.com/ ) No, mnogo je više od ovog stvaralačkoga utjecaja važnije to da je mladi Bertolucci unio u svjetsku kinematografiju duh dekadencije kroz čistoću avangardnih postupaka u razumijevanju filma kao inscenacije konstruiranoga događaja s kojim slika oslobađa moć jezika od njegove vjekovne tiranije nad ekstatičkim iskustvom tjelesnosti. Zar nije otuda u najmanju ruku ‘blasfemično’ da je novoljevičarski talijanski avangardist, sljedbenik Antonija Negrija i autonomizma u marksizmu te Jean-Luca Godarda u političko-estetskoj dekonstrukciji modernoga filma, stvorio kaleidoskop ljepote i uzvišenosti u maniri dekadencije film noira i njemačkoga ekspresionizma toliko dojmljivo da je slavna kritičarka Pauline Kael u tekstu s nadnevkom 27. ožujka 1971. godine za The New Yorker napisala kako Bertoluccijev Konformist ostavlja gledatelja zadivljenog ʺprigodnim slikama koje nemaju logičko objašnjenje ali su učinkovite na instinktivnoj razini – kao nadrealističko pjesništvo…ʺ? (Pauline Kael, ʺThe Conformist: The Poetry of Images – Reviewʺ, The New Yorker, 27. ožujka 1971.) Čini mi se da je kritičarka među prvima jasno uvidjela kako je ovaj film u potpunosti različit od drugih tematski sličnih ostvarenja u talijanskoj poslijeratnoj kinematografiji, osobito onih Lucchina Viscontija. Usto, prepoznala je intuitivno da Bertolucci kao režiser posjeduje neobično iskazanu sposobnost spajanja ʺvizualne raskoši i vizualne slobode…lirske slobode gotovo nepoznate u povijesti filmova.ʺ Ako uzmemo u obzir da je osim toga ovaj film po svim značajkama Gesamtkunstwerk književnosti, poezije, insceniranja, filozofijsko-političke alegorije o špilji koja povezuje Platona s totalitarnim iskustvom estetizacije politike u fašizmu, psihonalitičke studije o svezi homoseksualne traume i težnje glavnog lika za utapanjem u malograđanskoj idili tzv. normalnosti fašističkoga poretka odstranjenjem prokazanog Drugoga kao ahetipskoga neprijatelja u liku antifašista, onda smo suočeni s pitanjem o razlozima njegove kultne fascinacije još više danas negoli u doba nastanka. Zašto je Konformist film koji vizualnu katarzu zla uzdiže do sublimnoga iskustva užitka u pokretnim slikama putovanja od izvora traume do njezinog konačnog razrješenja u činu ubojstva Marcellova mentora, profesora Quadrija i njegove žene Anne na brdskoj cesti u nekoj šumi ponad grada? 2. Sam Bertolucci o utjecajima i stilskim usmjerenjima svojega filma izričito tvrdi da su to osvjetljenja u filmovima Sternberga, kretanje kamere u Ophulsa te naposljetku Wellesove platforme ili dizalice s kojih se prizori snimaju iz ptičje perspektive i postaju fluidnima. (Bertolucci on The Conformist: An Interview with Marilyn Goldin, Sight & Sound, proljeće 1971., str. 65-66.) Film u ovoj sinkretičkoj stilskoj kombinaciji dobiva ono što mnogi nazivaju oniričnom kompozicijom povezivanja i logično i nadrealno posloženih slika-scena čiji novi totalitet ne može biti sastavljen od linearnosti pripovijedanja kako je to u istoimenu romanu Alberta Moravie iz 1951. godine, a koji je poslužio kao temelj za scenarij. U filmu je postupak narativnosti izokrenut, odnosno zasniva se na iznimno složenim nabačajima tzv. flash-backova da bi se prošlost glavnog lika Marcella Clericija upisala u dramatsku stukturu putovanja iz Pariza do juga Francuske. Dok u romanu Moravie pratimo sudbinsku predodređenost Marcella da se prilagodi novome poretku iz dužnosti, a ne uvjerenja, i postane onaj koji će izvršiti naredbu fašističkoga vodstva i pripremiti scenarij da tajne službe fašističke države likvidiraju njegova profesora kao komunističkoga disidenta, Bertolucci kreće u filmu iz perspektive obrnutog toka svijesti. On svoj glavni lik suočava s nestabilnim označiteljima kao što je to iskustvo latentnoga homoseksualizma u ranoj mladosti, kojeg se Marcello prisjeća na svojem putovanju automobilom za Pariz. Iskustvo je, naravno, fluidno i nepouzdano kao i sjećanje. Ništa nema čvrstu stukturu odvijanja tzv. radnje, iako je ovaj film vizualna alegorija i simbolička interpretacija velike priče Freudove psihoanalize o prosvjetljenju nesvjesnoga usponom do stadija svjesnoga subjekta. No, ono što je osobito zanimljivo jest da je u svim pokušajima analize filma Konformist unatoč njegove fragilnosti u načinu pripovijedanja s pomoću mreže vizualnih znakova gotovo pravilo da se ‘prepričavanje’ tzv. sadržaja pokazuje nužnim za razumijevanje samoga filma. Slike ne prethode jeziku, već se naspram romana Alberta Moravie odnose tako što ga čine, doduše, uvjetom mogućnosti narativnosti filma, ali s posve drukčijim simboličkim značenjem. Mogli bismo jednostavno kazati da je Bertolucci stvorio film koji vizualizira i estetizira događaj geneze fašizma iz vidokruga njegova malograđanski situiranog subjekta koji dolazi do samo-prosvjetljenja tek u realizaciji vlastita egzistencijalnoga konformizma. Slike otuda ne pričaju o nečemu u filmu, već oslikavaju nemogućnost samoga jezika da dosegne kristalnu točku sublimacije onog što Freud naziva točkom onkraj načela užitka. (Jenseits des Lustprinzip). (Sigmund Freud, ʺS onu stranu načela ugodeʺ, u: Budućnost jedne iluzije, str. 133-191. Naprijed, Zagreb, 1986. S njemačkoga preveo Boris Buden.) U Konformistu uistinu preteže psihoanalitička teorija u svojem obuhvatnome okružju analize represije, agresije, psihopatologije, Edipova kompleksa, pa sve do histerije i trauma između ega i super-Ega. No, razlog zbog čega je ovaj referencijalni okvir jedne simboličke teorije kulture moderne s kojim se povezuju seksualnost i politika toliko optjecajan zacijelo ne leži u onome vidljivome kao takvome. Sam će režiser čitavo ovo duhovno-duševno ozračje hiper-estetizacije filma s obzirom na tematsko okružje psiho-političke geneze fašizma kroz lik Marcella Clerica koji gotovo opsesivno teži biti običan čovjek unutar abnormalnoga poretka represivne ideologije pokoravanja društva nazvati katarzom zla. I stoga je u tom dvojstvu i dihotomijama izvanjskoga-unutarnjega, seksualnosti i politike, erosa i thanatosa, sudbine i slučaja, nužnosti i slobode poetska mistifikacija samoga života ono što filmu podaruje višak imaginarnoga nad traumatskom stvarnošću. Vizualna estetika filma Konformist stapa se s njegovim temeljnim pitanjem o mogućnosti da se ideje iskazuju oniričkim jezikom fascinacija. Bertolluci je na radikalan način dospio do ove sintetičke konstrukcije metafizički uspostavljenih dvojstava tako što je film pretvorio u kaleidoskop heterogenih slika koje funkcioniaraju u zaokruženim topološkim sklopovima, primjerice, Rima i Pariza, podzemlja i neba, ornamentalne arhitekture prazne uzvišenosti Moći kakva je karakteristična za talijanski fašizam i pariškoga azurnoga plavetnila s jedinstvenom ljepotom art-deco dućana i dekadentnih salona za zabavu. (Vidi o tome: Claretta Tonetti, Bernardo Bertolucci. The Cinema of Ambiguity, Twayne Publishers, Prentice Hall International, New York, 1995.) Slike su autonomne projekcije ideja, a ne funkcionalni prikazivačko-predstavljački alati koje režiser koristi kao poluge narativnoga ustrojstva filma nalik slikarskoj figuraciji. I upravo zbog toga ovaj film je Gesamtkunstwerk autonomnih područja snimateljske tehnike direktora fotografije Vittoria Storara kao i montaže Franca Arcallija i sublimne glazbe Georgesa Deleruea. Dostatno je ovdje ukazati da troje glavnih glumaca svojim tijelima i gestualnošću postaju ikonička vizualizacija jedne tragične priče. Uz Trintignanta su to Stefania Sandrelli koja igra njegovu lijepu i atraktivnu suprugu Giuliu, malograđansku ‘lutkicu’ obuzetu sjajem stvari i brakom s intelektualcem koji iza lika nihilističnoga konformista ostavlja dojam sabranosti i normalnosti, te Dominique Sanda, koja pak igra fatalnu Annu, suprugu antifašističkog profesora Quadrija (Enzo Tarascio), s latentnim lezbijstvom i zavodničkim moćima kojim Marcella nastoji prisvojiti i preusmjeriti njegovu tzv. sudbinsku volju da ispuni povjereni mu zadatak likvidacije njezina muža Quadrija. Muškarac i dvije žene, zaručnica-supruga i ljubavnica odnosno supruga drugog muškarca, profesora Quadrija, tvore fatalnu trijadu i kvadrat događanja s kojim film prikazuje i predstavlja ono neprikazivo i nepredstavljivo, naime vizualnu katarzu zla. Za razliku od Viscontijevih filmova o genezi i propasti talijanskoga fašizma, Bertolucci u svojim filmovima poput Strategije pauka i Konformista, a oba filma su snimljena 1970. godine, na ovu bolnu temu iz suvremene talijanske povijesti odgovara kroz dubinsko razračunavanje s tzv. kolektivnim sjećanjem. Ova tema zahvaljujući ponajprije filmovima Viscontija, Pasollinija, braće Taviani i Bertoluccija uzorno je obrađena u talijanskome filmu od 1960-ih godina do kraja 20. stoljeća. Umjesto onog što Derrida naziva iskustvom arhiva, odnosno dokumentima i povijesnim prevladavanjem traume u etičko-političkome horizontu utopije komunizma, sve se premješta u prostor kulturalne borbe novoga identiteta, jer ono ‘abnormalno’ usisava u sebe ono ‘normalno’ i postaje samo drugi okvir za iskustvo kolektivne traume. (Vidi o tome: Patrick Anrhony Cavaliere, ʺContemporary Italian Cinema and Fascism – Memory, History, and Politics in the Films of Bernardo Bertolucciʺ, https://post-scriptum.org/parutions/leurope-au-cinema/) Pravo je pitanje zašto ‘konformist’ želi vlastito pokoravanje super-Egu Države brutalnoga nasilja spram Drugoga i zašto vlastitu slobodu žrtvuje totemu dužnosti domovini ako u tu fikciju ne vjeruje niti ga na to prisiljava sam poredak bez njegove vlastite želje? 3. Bertoluccijev suradnik u mnogim filmovima a osobito u Posljednjem kineskome caru, lucidni i sjajni Vittorio Storaro, koji je nakon ovog filma svojim ekspresionističko-nadrealističkim pomakom u fotografiji obogatio i film F. F. Copolle, Apokalipsa sada, uspostavio je svojevrsni kanon filmske poetizacije svjetla. U diskursu o vizualnoj estetici Bertoluccijeva Konformista otuda se njegov prinos cjelokupnoj artikulaciji smisla onog sublimnoga u vidljivome naprosto čini nesvodivom dodatnom vrijednošću. Čini se čak da bez njegove vizualizacije film uopće ne bi dosegao prag umjetničke raskoši. Svaka scena zahtijeva svoj dekor i inscenaciju, svaki potez svjetlom otvara nove mogućnosti koje se pružaju filmu kao slikovnome događaju. U ovom slučaju, kad Storaro oslikava Pariz, onda on to čini tako što ga gotovo plotinovski određuje emanacijom azurnoga plavetnila, boje magične slobode i užitka u življenju. Grad je u ovome filmu čista inscenacija one ljepote koju je Walter Benjamin u Pariškim Arkadama prepoznao u slikama rubnih zona modernoga velegrada i u optičkome nesvjesnome koje se doživljava samo kroz iluziju flanerstva i njegovih začaranih objekata pogleda poput modnih dućana i salona, kavana i šetališta, (Walter Benjamin, The Arcades Project, Harvard University Press, Cambridge Massachustts-London, 1999.) svega onog što se u kompoziciji dekadentnoga glamura tri subjekta/aktera ljubavne priče i zavođenja, Marcella, Giulie i Anne, pojavljuje kroz pogled kamere kao svojevrsna zasljepljujuća aura ljepote i slutnje apokaliptičkoga raspada modernoga svijeta. Storaro je u jednom razgovoru istaknuo da je nadahnuće za kompoziciju svjetla u Bertoluccijevu filmu pronašao u Caravaggijevoj slici Božji poziv Svetome Mateju iz 1597. godine, remek-djelu baroka, naslikanu za kapelu Contarelli u crkvi San Luigi dei Francesci u Rimu. (David Schafer, Larry Salvato, Vittorio Storaro, ʺWriting with Light: An Interview with Vittorio Storaroʺ, Film Quarterly, Vol. 35, br. 3, proljeće 1982., str. 15-25.) Time je ukazao na početnu chiaroscuro otvorenost kontrasta kojim se uz pomoć različitih boja ilustrira dramatska napetost između onog onostranoga i ovostranoga, sublimnoga i pojavnoga u slici. Ako se može kazati da je barokno slikarstvo Caravaggia ono koje koristi svjetlosne efekte da bi uspostavilo novi harmonični poredak već uvijek raspadnute cjeline, onda je posve razvidno da je svjetlosna kompozicija Konformista u znaku onog što vizualni teoretičar Omar Calabrese naziva u svojoj amblematskoj knjizi dobom neobaroka. (Omar Calabrese, Neo-Baroque – A Sign of the Times, Princeton University Press, Princeton, 1992.) Sada se, naime, pojavljuje drukčije strukturirani poredak označitelja, znaka i označenoga zbog primata masovnih medija i slike koju proizvode, što autor ove važne knjige za vizualnu kulturu efektno poentira kao spoj nespojivoga, naime Donald Ducka i Dantea. Ono što određuje neobarokni senzibilitet jest ponajprije težnja za virtuoznošću, brzim ritmovima, nepostojanosti, višedimenzionalnosti i konstantnoj promjeni. U ovom filmu Storaro i Bertolucci neprestano mijenjaju kadrove, ustrajavaju na purizmu scenskoga govora slike, žele gledatelja osvojiti purizmom filmske inscenacije onog što je formalno htio u svojoj baroknoj virtuoznosti i sam Caravaggio. Otuda nije slučajno da Storaro svoj prokušani neobarokni model korištenja fotografije u filmu primjenjuje još intenzivnije i impulzivnije u Coppolinome filmu Apokalipsa sada. Koliko je vizualnost filma Konformist svojevrstan rez u shvaćanju suvremenoga filma unutar ideologijsko-političko-kinematskog smjera s kojim je korifej francuskog novog vala Jean-Luc Godard postao odlučujući Otac/Zakon dekonstrukcije holivudske komercijalne estetike, pokazuje se već time što je i sam Bertolucci inzistirao, gotovo apokrifno, na tome da je u ovome filmu Godarda i simbolički pretvorio u predmet konačnog odbacivanja sa svim popratnim očitovanjima razilaženja s konceptom Revolucije 1968., ali još više i s konceptom filmske umjetnosti uopće. (Vidi o tome: Josepha Loshitzky, The Radical Faces of Godard and Bertolucci, Wayne State University Press, Detroit, 1995.) To se može vidjeti u svemu što pripada filmskoj tehnici od fotografije do nadrealističkih efekata u igri svjetlosti i sjene, a posljednja scena filma s ubojstvom Quadrija i Anne predstavlja i kraj psihoanalitičkoga putovanja traumatske svijesti edipalnoga značenja. Nije li uistinu zapanjujuće da je ovaj raskid s idejom Revolucije kao utopije i Filma kao subverzije kapitalističkoga poretka represije želje na stanovit način i prihvaćanje drukčije shvaćene seksualnosti i politike kakvu su svojim teorijskim pristupom 1970-ih godina uspostavili Gilles Deleuze i Felix Guattari u njihovu djelu Anti-Edip: Kapitalizam i shizofrenija I? Naime, budući da je ključno pitanje kako filma Konformist tako i teorije Deleuzea i Guattarija zašto bi netko težio onome što se naziva ‘dobrovoljnim ropstvom’ ili pokornošću sustavu izvanjske i unutarnje represije, očito je da se figura Marcella Clerica pokazuje paradigmatskim anti-herojem ovog negativnog rada anti-edipalne svijesti koja se može ponajbolje opisati obratom psihoanalitičke Freudove sheme Wo Ich war, soll Es werden. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophenie 1, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1972. ) Ako je fašizam rezultat upravo seksualne represije koja se sublimira kroz društvene mehanizme crkve i države u zabrani predbračnih odnosa, onda je želja za ‘normalizacijom’ prihvaćanje upravo ‘abnormalnoga stanja’ u kojem se akumulira sva napetost i agresija spram Drugoga u formi kulture kao ideologije. Bertolucci je raskrstio s Godardom i idejom Revolucije kao subverzije kapitalizma tako što je s filmom Konformist otvorio prostor vizualnoj katarzi zla koja se ne razrješava simboličkom smrću Oca, već postoji i nadalje kao simptom nove strukturalne represije društva. Ono što je gotovo jezuitski racionalno i emocionalno suzdržano uspio vizualizirati Jean-Louis Trintignant nastavlja na ekstatičko-histeričan način Marlon Brando u Posljednjem tangu u Parizu, ali ovaj put bez raskošne dekadentne vizualizacije života koji je nestao s anti-edipalnim traumama čovjeka bez osobina. Svi su filmovi Bertoluccija otuda konceptualni kaleidoskopi razračunavanja s mračnom stranom ljudske subjektivnosti. I zato su istodobno psihogrami ljubavi kao traume i videogrami estetskoga užitka u svjetlosti koja preplavljuje njegove anti-heroje i anti-heroine poput kobaltno-plavog Pariza iz Storarijevih metafizičkih slika fascinantne ljepote i uzvišenosti. No, ipak ostaje još nešto nerazjašnjeno. 4. Vidimo da je zajednički stav svih tumačenja Konformista kako je riječ o visoko stiliziranome filmu eklektičkoga ukusa. No, to ne znači nikakav manjak originalnosti, niti, pak, sklonost višku parafraza i citata što je uobičajeno za postmodernu kinematografiju koja se koncem 1970-ih godina otpočela profilirati u prolomu dekonstrukcije i transgresije modernističkih kanona kakve su uspostavili Welles, Bergman i talijanski neorealizam. Bertolucci je posegnuo za književnim predloškom Moravie iz jednostavnog razloga što je znameniti talijanski romanopisac u dva svoja romana već u njihovim naslovima doveo do same biti suvremenosti. Uz Konformista drugi je roman precizna dijagnoza onog što omogućuje vladavinu ne samo fašizma, već i post-fašizma u potrošačkim društvima kasnoga kapitalizma ‒ Ravnodušni ljudi (Gli indiferenti) iz 1929. godine. Moravia je pisac koji otvara pitanja egzistencijalne tjeskobe visoke klase u građanskome društvu, ali istodobno ukazuje na moralni rasap elite koja je na paradoksalan način svojim dekadentnim kulturnim navikama pripremila tlo za usvajanje fašizma kao onog poretka koji je u liku Marcella iz Konformista netko-nitko tko pristaje iz sjene sudjelovati u, borgesovski rečeno općoj povijesti beščašća. Sve bi to bilo nemoguće bez preobrazbe građanskoga individuuma u amorfnu masu novog poretka organske zajednice koja mitski počiva na ideji vječite Nacije. U Bertoluccijevu filmu glumac Jean-Louis Trintignant svojim licem i gestualnošću discipliniranoga ‘nihilista’, koji gotovo idealno zrcali ovu dekadentnu visoku klasu korporativnoga kapitalizma, nastoji biti angažiran u procesu gubitka univerzalne etičke odgovornosti spram Drugoga upravo tako da Drugoga kao različitoga, profesora Quadrija, prokazuje kao neprijatelja fašističkoga poretka. Clerici se, dakle, vizualno oslobađa vlastite homoseksualne traume iz djetinjstva željom za likvidiranjem svega onog što dovodi u pitanje smisao organske pripadnosti naciji-rasi-kulturi. Zato je Trintignant neurotično-psihotični subjekt mimikrije. Nije, naravno, nimalo slučajno da on ulazi u špijunsku mrežu tajne policije Duceova režima upravo zato jer svijet poima kao alegoriju špilje iz Platonove Države. Ništa otuda nema svoju imanentnu logiku smisla. Sve je u dvojstvima, seksualnoj i političkoj mistici čudovišne traume koja dovodi do sinteze ono nagonsko i racionalno u želji za vladavinom poretka Moći kao posljednje tajne pripadništva onome što nadilazi upravo taj zdvojni građanski individualizam u raspadu. Zašto je Bertolucci u ovome filmu učinio taj filozofijsko-politički ‘eksces’ i upleo u ionako složenu psihoanalitičku ‘veliku priču’ još i aluzije na ono što Platon u 7. knjizi svoje Države dovodi do vrhunca misaone refleksije o carstvu ideja, (Platon, Država, Fakultet političkih nauka i Sveučilišna naklada ‘Liber’, Zagreb, 1977. Sa starogrčkoga preveo Marin Kuzmić. VII, 514 a-517c) naime kazivanje o slici špilje u kojoj žive zatočenici vlastita privida i umjesto božanskoga svjetla apsolutne spoznaje dobra vide samo sjene za zidu koje smatraju pravim slikama vječne istine i dobra? Još je zagonetnije u svemu tome što u romanu Alberta Moravie nigdje ne nailazimo na tako nešto. Već nas ta činjenica prisiljava da film Konformist moramo očigledno u tumačenju izmjestiti iz psihoanalitičko-vizualne alegorije s eklektičkim stilom uzvišene dekadencije i kazati da je to vjerojatno jedini umjetnički film koji ima izravne referencije na temeljno filozofijsko pitanje o smislu i značenju Platonove slike špilje u suvremenome svijetu. (Vidi o tome ekstenzivno Pau Gilabert Barbera, ʺThe Conformist by Bernardo Bertolucci: Alberto Moravia + Plato against Fascismʺ, Artes ad Humanitatem (prir. E. Borrell & P. Gomez), Barcelona, 2010., str. 319-333. Engleska verzija članka objavljena je u časopisu Annali Online di Ferrara, VII, 2, 2012., str. 141-159. ) Bertolucci ovom alegorijom proširuje pojam psiho-političke svijesti kao ideologije fašizma na čitavu Italiju, ali slika ima univerzalno značenje. Simboličko značenje dobrovoljnoga zatočeništva u špilji označava pristanak na javnu ili tajnu, neskrivenu ili skrivenu, suradnju s poretkom utemeljenim na mitskome shvaćanju organske nacije i korporativnim ustrojstvom fašističke države. Totalitarni je poredak, dakle, ne samo ono što Freud naziva super-Ego, već i odsutnost istinskoga svjetla iz svijeta. U jednoj od ključnih scena filma Konformist Marcellov slijepi prijatelj Italo Montanari kojeg iga Jose Quaglio, kao ideolog Duceova novog Rimskoga carstva u performativnome govoru na radiju opisuje Italiju i Njemačku kao ʺpruski aspekt Benita Mussolinija i latinski aspekt Adolfa Hitleraʺ, a talijansku i njemačku revoluciju naziva ʺanti-parlamentarnom i anti-demokratskomʺ. Alegorija u špilji ovdje ima izravno političko značenje pokazivanja onog što su fašizam i nacizam otvorili kao temeljni problem nakon I. svjetskoga rata. Posrijedi je nastanak totalitarnoga shvaćanja države i raspad građanskoga društva diljem Europe. Otuda je problem koji se u filmu nastoji vizualno očitovati ne samo u izvanjskom političkome načinu reprezentiranja biti fašizma, nego još više u simboličkome kodu neutraliziranja i suspendiranja slobode kao uvjeta mogućnosti života onkraj svih granica koje postavlja priroda kao ovjekovječeni tabu tradicije. Svjetlo više ne svijetli, a sjene su u carstvu privida posve zavladale svijetom kao špiljom. U sceni kad Marcello dolazi u Pariz kod profesora Quadrija i pripovijeda mu da je htio nekoć kod njega kao mentora napisati svoj diplomski rad iz filozofije na temu Platonove alegorije o špilji, postaje jasno da Quadri sumnja u puku nakanu svojeg negdašnjeg učenika da ga je došao posjetiti samo zato da bi mu nostalgično pripovijedao o neizvršenom diplomskome zadatku na platoničku temu iz filozofije. Štoviše, profesor intuitivno predosjeća da je Marcello kao pripadnik novog fašističkoga poretka onaj koji ima unaprijed određenu misiju da ga raskrinka i omogući tajnoj policiji da ga ili uhiti ili likvidira. Etički problem samog Quadrija je u tome što je njegov antifašizam ‘salonskoga tipa’, jer je on disidentski pisac u gradu uzvišene ljepote, glamura i dekadencije, što je lagodni položaj elite u odnosu na žrtve njegovih drugova u talijanskim zatvorima gdje ih torturom i brutalnim nasiljem lome fašistički batinaši. No, ako se iznova vratimo filozofijskoj intervenciji Bertoluccija s Platonovom slikom špilje, vidjet ćemo da je od samoga početka filma posrijedi vizualni obrat simboličkoga značenja svijeta kao dobrovoljnoga zatočeništva. Sve je zapravo rezultat neke sudbinske predodređenosti koja sada ne dolazi odozgo, iz sublimnoga mjesta kantovske stvari-o-sebi ili od božanskog Zakona Moći, nego se zbiva tako što Marcello i svi drugi svjesno pristaju na takvu ulogu vlastite pokornosti onome što ih nadilazi i čini konformistima. Paradoks je, dakle, da je njihovo zatočeništvo u svijetu kao špilji ništa drugo negoli slobodni čin traganja za prihvaćanjem Drugoga ne kao različitoga, već kao Istoga. Sjene se nalaze na zidovima u mnogim scenama Marcellova susreta s tajnim službama fašističkoga poretka u grandioznom arhitektonskome postoru rimskoga Palazzo de Congressi kojim njegov hod koridorom biva snimljen tako da svjetlo jedino dolazi izvana, dok su fašistički činovnici u polumraku. Sjene naprosto dominiraju svim scenama ovog inicijalnoga događaja kojim Marcello prodaje svoju dušu đavolu totalitarnoga poretka u zamjenu za normalnost i sigurnost ionako već uvijek dvoznačne i lažne egzistencije građanskoga intelektualca koji svoju zaručnicu-ženu Giuliu ne voli, ali koja ga erotski i socijalno-malograđanski privlači samo zbog toga što je utjelovljenje mahnite potrebe za ‘normalnošću’. Iluminacija i sljepoća određuju napetost između onog što postoji kao iluzija same stvarnosti ili kao želja za obratom biti stvari. Nigdje nije ideologijsko-politička Moć fašizma na tako suptilno filozofijski način dovedena do prozirnosti. Bertoluccijev film, doduše, fascinira gledatelja kao vizualni esej o psihoanalizi, Platonovoj alegoriji o špilji i genezi i propasti fašizma. No, budimo posve na čistu da je to ipak film o nemogućnosti ljubavi i normalnosti života u građanskome društvu kao dekadentnoj mizansceni konformizma i etičko-političke ravnodušnosti spram Drugoga. Vizualna fascinacija s art-deco i razdobljem pariške radosne apokalipse vrijednosti, koja je u posvemašnoj suprotnosti s rimskim katakombama i fašističkim pokoravanjem talijanskoga društva od 1922-1943. godine, nije u tom smislu tek varljivi dekor jedne traumatične priče o čovjeku koji postaje onaj frojdovski Es umjesto Ego-a, ono masivno-masovno izjednačenje svih lažnih vrijednosti u kolektivnoj katarzi zla. Ništa nije samo prividno kao u sjenovitome svijetu kao čudovišnoj špilji iz koje nema izlaza bez radikalnog prevladavanja izvora svekolikoga zla. No, Bertolucci nije više mogao nastaviti s vjerom u Revoluciju ni s vjerom u Oca politički angažirane estetike novog vala kao što je to bio Godard kojemu je odano pripadao do propasti 1968. Sve se ovim filmom ruši u bezdan nihilizma ‒ i društvena utopija komunizma, i nostalgija za belle epoque, kad je željeti još pomagalo kako to pjeva Peter Handke u poemi Živjeti bez poezije, i prethodna paradigma političkoga filma, i estetska konfiguracija modernizma koji ostaje nešto između klasicizma i težnje za totalitetom što je ostalo svagda u sjećanju na furioznu prvu polovinu 20. stoljeća u znaku eksperimenta i majstorstva kompozicije velikih filmskih režisera. Što je drugo preostalo osim onog što je već u počecima eksperimentalno-konceptualnoga filma 1920-ih godina u Europi uspostavljeno kao želja za vizualnom poetizacijom stvarnosti kao u Artauda, Jeana Epsteina i u njemačkome ekspresionizmu. Bertolucci je s Konformistom otvorio novo poglavlje u art-kinematičkoj vizualizaciji samoga života koji ne postoji nigdje na ulicama gradova kako je to još mislio u svojem revolucionarnome aktivizmu Godard u doba pripadništva skupini Vertovljevaca. Ne, život proizlazi iz fikcije i iluzije stvarnosti, iz literature koja ostaje moćna protuteža oslobađanju slike od jezika samo zbog toga što poetske riječi podaruju slici ono što je izgubila u doba tehnički konstruiranoga doživljaja, a to je ono sublimno iskustvo viška imaginarnoga. (Vidi o tome: Robert Philip Kolker, Bernardo Bertolucci, Oxford University Press, New York, 1985.) 5. U jednom razgovoru s Marilyn Goldin za časopis Sight & Sound u proljeće 1971. godine Bertolucci je izrekao i to da je film proglasio pričom o njemu i Godardu. Usto, rekao je da je u filmu otkrio stvarni Godardov broj telefona i adresu stana u Parizu, ali je to učinio iz vica. No, onda je pomislio da bi to moglo imati i neko tzv. dublje značenje. Dakle, kaže Bertolucci, ʺja sam Marcello Clerici i radim fašističke filmove i želim ubiti Godarda koji je revolucionar, koji snima revolucionarne filmove i koji je moj istinski učiteljʺ. (Bertolucci on The Conformist: An Interview with Marilyn Goldin, Sight & Sound, proljeće 1971., str. 66.) Iako je kritičarka Pauline Kael u svojem prilogu uz film Konformist ovu izjavu odbacila kao inftantilnu i odveć plošnu, ona pokazuje ipak nešto drugo. Naime, svaki je radikalni događaj oproštaja od prethodne estetske paradigme u filozofiji, znanosti i umjetnosti istodobno prosvjetljujući čin nastanka novoga i traumatičan čin raskida s onim što je bilo određujuće za misaono-životnu orijentaciju čovjeka u vremenu. Novo nikad ne nastaje bez preostatka staroga. U slučaju ovog Bertoluccijeva filma susrećemo se s ironijom ne samo naspram Godarda kao neupitnog autoriteta revolucionarnog filma francuskoga novog vala, već i naspram sheme psihoanalitičke priče o Edipu i sublimnome mjestu Oca/Zakona. Nema nikakve dvojbe da je unutarnja struktura narativnosti i vizualnosti Konformista u odbijanju postupka Godardove režije i u prožimanju s onim što će uskoro biti credo Deleuzeove i Guattarijeve teorije tzv. shizoanalize izložene u Anti-Edipu. Prošlo je vrijeme transcendentalnih iluzija i psiho-političkih Utopija u kojem je seksualnost uvijek samo i jedino nešto simptomatično jer se poima pojavnim kaosom neke traumatične univerzalne represije. Fašizam nije, dakle, ono sublimno kao Otac/Zakon koji regulira postupak običnoga čovjeka u društvu totalitarne paranoje koja postaje uzdizanje simboličkoga mjesta Platonove alegorije o špilji na najvišu razinu. Ne, fašizam je povezan s Ur-staatom, onom praiskonskom Državom koja želi od svojih podanika ne samo odanost i fanatizam, već i prijenos individualne slobode u zamjenu za stabilnost ljudskoga života u zajednici. Što se time događa drugo negoli da anti-heroj Bertoluccijeva filma nakon propasti i raspada talijanskoga fašizma ne osjeća nikakav problem s vlastitom savješću. Vizualna katarza zla pokazuje nam da je prevladavanje tragičnoga dvojstva između dužnosti i slobode uistinu nemoguće poslanstvo. Nema nikakvog pomirenja u post-edipalnoj situaciji u kojoj čovjek nužno mora prihvatiti da umjesto strukturalne represije super-Ega nastaje doba imanentne depresije koju proizvode strojevi želja upravo zbog toga što je globalni kapitalizam postao korporativna sinteza erosa i thanatosa u novome konformizmu i novoj ravnodušnosti ljudi bez osobina. Iako je Konformist savršena fimska konceptualna alegorija s vizualnim užitkom najveće razine poetizacije uopće u suvremenoj kinematografiji, ipak ostaje nešto neporecivo. S time valja i završiti ovaj ogled o Bertoluccijevu filmu. Naime, tzv. soundtrack filma ili filmska glazba djelo je kompozitora Georgesa Deleruea, koji se već proslavio time što je bio neodvojivo zvukovno ozračje francuskoga novog vala. U Konformistu njegova melankolična glazba podaruje kaleidoskopu slika ono uistinu sublimno do te mjere da ikoničnost filma ima metafizičku dimenziju sanjalaštva, užitka i boli kao osjećaja s kojima priča o ljubavnome trokutu, užasu fašizma i raspadu belle epoque ostaje zauvijek u sjećanju. Dovoljno je poslušati Couleurs de Paris ili završni Valzer del Conformista da bismo uronili u snovitu rijeku sjećanja bez početka i kraja. Ništa se u suvremenoj vizualizaciji iskonske traume života ne može filmski doživjeti bez glazbe. Ona je više od simboličnoga događaja kojim poetizirani život postaje drugim životom o kojem je još sv. Augustin zapisao sedes animi est in memoria. Bertolucci je 1970. godine dospio do vrhunca svojeg filmskoga opusa, iako je nakon toga snimio svoje najbolje art i komercijalne filmove. S Konformistom se, međutim, otvara posve novo estetsko iskustvo s kojim danas u post-digitalnome razdoblju sinteze tehnosfere i umjetnosti kao Gesamtkunstwerka imamo nešto krajnje paradoksalno, a to je da je film postao konstrukcijom virtualne stvarnosti i da je film postao medij iskustva muzealizacije i historiziranja čitave ljudske povijesti. Ono što je s ovim filmom postalo istodobno iskustvom razlike spram svih drugih pokušaja povratka sublimnome događaju slike zacijelo je nešto nesvodivo autonomno. Naime, Konformist je i nadalje kao i u doba nastanka film blistave ljepote oslobađanja slike od jezika i zvuka od slike u sinesteziji čistoga događaja koji se ne može opisati bez uvida u složenu stukturu filmske narativnosti. Dva su Konformista na taj način međusobno povezana i ujedno u nužnome razmaku osmišljavanja, onaj u svijetu romana Alberta Moravie i onaj u svijetu filma Bernarda Bertoluccija. Prvi je svetkovina jezika moderne književnosti, a drugi svetkovina slike neobaroknoga ugođaja nadolazeće postmoderne kao posvete vremenu koje je u svojoj dubokoj traumi i neizrecivome užitku bilo i ostalo vizualna katarza zla. Tako će i ostati u vremenu koje dolazi, u vremenu u kojem sjene sa zidova prekrivaju već odavno svu tu monumentalnu i grandioznu arhitekturu ovog svijeta kao globalno-planetarne špilje. (Poglavlje iz knjige O filozofiji filma: Slike događaja, Bijeli val, Zagreb, 2024.)

February 15, 2025
Kerygma i autopoiesis

Kerygma i autopoiesis

Emanuele Severino nadahnjujući je mislilac suvremenosti. Usto, njegov je put mišljenja radikalno ‘arhaičan’, jer zahtijeva povratak Parmenidu kao ono spasonosno, što Grci nazivaju kerygma. Još jednom ću navesti jedan od njegovih ključnih citata za daljnji komentar. ʺTrijumf tehnologije jest trijumf nihilizma. Mnogi iz suvremene kulture priznaju tu činjenicu. Ali zapadna kultura nije raspoznala bitan smisao nihilizma. (…) Tehnologijska moć i razaranje svetoga i kerygme ne impliciraju zaborav naših korijena, iako su naši korijeni gradnja u vremenu, a znanost i tehnologija su najrigoroznija konzistentna realizacija ove izgradnje. Budimo sigurni, pustinja raste. Ali pustinja je vrijeme i usud ovog rasta je tehno-znanstveno vladanje nad zemljom. Svi graditelji-vremena koji s Heideggerom, Adornom, Marcuseom, Habermasom, Frommom, Ellulom, Ricouerom i mnogim drugima pripadaju kulturi koja osuđuje tehnologijsku civilizaciju – svi oni koji se opiru rastu pustinje i brane čovjeka i njegovo dostojanstvo nužno promašuju…Filozofija, kršćanstvo, marksizam, umjetnost, su kolosalne olupine ove svagda rastuće pustinje.ʺ(Emanuele Severino, The Essence of Nihilism, Versi, London-New York, 2016., str. 30-31.) Nihilizam je jednoznačno shvaćen kao ništenje smisla bitka odakle proizlazi i ‘razaranje svetoga i kerygme‘. No, Severino ovaj pojam koji je Nietzsche uveo u filozofijsku uporabu krajem 19. stoljeća preusmjerava. Poput Heideggera, i on u tehnologiji vidi fundamentalnu opasnost za osmišljavanje bitka i kao ‘trijumf nihilizma’. U razgovoru s Rogerom Penroseom uz razvitak umjetne inteligencije njegova intervencija dohvaća se Platonova pojma poiesis s kojim od Grka ulazi u svijet ono novo kao navlastit način odjelovljivanja kojim čovjek stvara i ostvaruje u prirodi i ljudskome svijetu istodobno ljudsko-neljudsku moć poiesisa. Ipak, taj pojam nije moguć bez téchne, pa je moderna tehnologija kao već spomenuta fundamentalna opasnost i trijumf nihilizma ništa drugo negoli metafizički rezultat tehno-poietičkoga mišljenja. Neću ovdje više ponavljati koliko je opravdano, a nije, među mislioce koji su razvijali pojam nihilizma uvijek kao ono što treba biti prevladano, ubrajati i Heideggera i tvrditi da je htio spasiti ‘čovjeka’ od pošasti nihilistične epohe razaranja smisla bitka. Ne, nije to ovdje uopće više bitno. Umjesto toga, postavit ću pitanje na sljedeći način. Može li se s pojmom nihilizma kao tehno-poietičkoga načina mišljenja zapadnjačke metafizike uopće više dospjeti u prostor-vrijeme te spasonosne izvorne kerygme koju je zagovarao i Parmenid bez radikalnoga prožimanja s onim što tehnološki način mišljenja otvara u svojoj drugoj mogućnosti koju Severino ne propituje i ne istražuje, a ta mogućnost jest onkraj svekolike realizacije metafizike u kibernetici i skriva se u pojmu umjetne inteligencije kao bit tehnosfere ‒ autopoiesis? Ako je nihilizam u metafizičkome mišljenju proces otuđenja ili račovječenja čovjeka nadolaskom nadčovjeka, kako je to shvatio Nietzsche, onda nije riječ samo o smrti Boga kao uvjetu mogućnosti nastanka nihilizma, jer nihilizam nužno pretpostavlja upravo postojanje božanskoga kao nadosjetilnosti što čovjeka degradira u njegovu dostojanstvu i svodi ga na stvora koji ovisi od više instancije i ropski mu služi tijekom povijesti. Potrebno je još nešto mnogo važnije od smrti Boga kao Raspetoga da bi nihilizam postao ono što Nietzsche tvrdi kad kaže da pustinja raste. To je smrt prirode kao physisa i smrt čovjeka kao animal rationale. Nadčovjek preuzima vladanje nad onim što je preostalo od povijesti na njezinu kraju tako što postaje medij nadolaska nečeg što više nema horizont ‘smisla zemlje’, jer bi to značilo da je čovjek u svojem prevladavanju ostavio u nasljeđe budućem mišljenju čitav sklop metafizičkoga ustrojstva antropocena. Umjesto toga, nadčovjek na kraju povijesti prelazi u posvemašnju realizaciju posthumanoga stanja kao autopoietičke djelatnosti stvaranja ‘novoga’ onkraj razlike zemlje i neba, smrtnika i besmrtnika. Nihilizam jest jednostavno ništa drugo negoli bivanje ili postajanje vječno novoga, nemogućnost zaustavljanja volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakoga, jer bi tek tada umjesto reda zavladao kaos, a umjesto stvaralaštva dobili bismo kozmodiceju onog istoga u svojem vječnome ponavljanju. Svaki je povratak Parmenidu otuda fatalan korak u žitko blato nikad prevladane metafizike. Bez autopoiesisa ne postoji mogućnost niti ljudske usmjerenosti mišljenju koje nadilazi i istočnjačku mudrost pasivnoga prihvaćanja svijeta i zapadnjačku pobunu protiv božanskoga poretka s Prometejem kao glavnim pokretačem neljudsko-ljudske povijesti. Severino je nadahnjujući mislilac zato što je onaj koji stvaralački ponavlja sve što su bitno mislili Grci i Heidegger, ali tako da nam iskustvo umjetnosti ostavlja izručeno biti nihilizma iz jednostavnog razloga što umjetnost nije poput filozofije mišljenje smisla bitka, već bivanje ili postajanje svagda novoga koje ništi bitak. Umjetnost je iz sebe same otuda iskustvo nihilizma jer pretpostavlja doba koje više nije ni mitsko niti religiozno, već stvoreno djelo čovjeka u borbi sa silama prirode i kaosa. Najspornije mjesto povratka ove drevne ontologije u suvremeno mišljenje nije stoga nikakav razlog za postmetafizički ‘fundamentalizam’, ali ni za svetkovinu povratka grčke mitologije u doba umjetne inteligencije, u kritičkoj analogiji s iskustvom Hölderlina i Schellinga i neuspjeli pokušaj obnove umjetničke religije (Kunstreligion). Severino, za razliku od Heideggera, ne vidi u filozofiji kao metafizici iskustvo zapadnjačkoga nihilizma koje se globalno-planetarno širi na čitav svijet u 20. stoljeću. On filozofiju oslobađa bilo kakvog svođenja na znanost kao tehnologiju eksploatacije zemlje i svekolikoga bitka bića i od svođenja na umjetnost kao ekstazu bivanja. O teologijskome mišljenju objave božanskoga nije potrebno ni govoriti, jer je nihilizam u samome temelju ništenje svetoga i razaranje biti božanskoga. Što smo time dobili za razliku od glavnog smjera mišljenja na liniji Nietzsche-Heidegger-Deleuze, koja s pomoću umjetnosti kao iskustva bivanja u osmišljavanju svijeta nastoji filozofiju osloboditi od redukcije na metafiziku transcendencije i od redukcije na pozitivizam znanstvenoga računanja-planiranja-konstrukcije? Ono iskonsko mišljenje koje ne pripada nikakvoj tehno-poiezi, već smisao bitka izvodi iz puta Dana protiv puta Noći. Ono, naposljetku, što nikad nije prošlo niti će ikad proći, jer je vječno naspram vremenitoga, ali ne u značenju religioznoga temelja za moć Boga koji stvara svijet, prirodu i čovjeka iz vlastite volje za stvaranjem, a ne iz apsolutne bezrazložnosti. Dobili smo drukčiju verziju ‘autonomije’ filozofijskoga mišljenja koje u sebi samome gradi put oslobađanja od antropocentrizma i tehnocentrizma, upravo zato što nije cilj ovoga prevladavanja nihilizma u spasu čovjeka, već u spasonosnome koje pretpostavlja kerygmu samoga bitka kao vječnosti i postojanosti Istoga. Ovo ‘Isto’ se ne ponavlja ni eleatski niti u modernome krugu volje za moć. ‘Isto’ istvuje i istinstvuje kao ono što jest i sve je drugo tome suprotstavljeno nihilizam, prihvaćanje nijekanja i ništenja kao principium rationis cjelokupne metafizike. Uglavnom, Severino osporava ideju stvaralačkoga prevladavanja nihilizma, Nikakav ni Zaathustra ni dolazak nadčovjeka, niti ekstatično stanje apologije umjetnosti ne omogućuje povratak iskonu, a ponajmanje bilo kakvo nadigravanje prevladavanja-prebolijevanja (Überwindung-Verwindung) metafizike na liniji Hegela-Marxa-Heideggera. Ni znanost niti umjetnost nisu, dakle, put spasonosnoga, a ono spasonosno nije nikakav eshatologijsko-soteriologijski dolazak Boga na zemlju nakon trijumfa tehnologije nad svim drugim načinima osmišljavanja ljudske egzistencije. Filozofija koja to nije, filozofija koja pripada predplatoničkome dobu mišljenja i nakon njega je posve potisnuta u zaborav, kao što je to po mojem sudu daleko bolje pokazao Heidegger, postaje i ostaje ono budno i svagda spasonosno koje nikad nije niti prošlo niti će proći. Severino je nasuprot Nietzscheu-Heideggeru-Deleuzeu onaj mislilac posvemašnje afirmacije smisla bitka iz njegove nepromjenljive postojanosti i stoga je ovo mišljenje u bitnome smislu a-povijesno, a ne ne-povijesno, kao što je to Deleuzeovo. Povijest nihilizma u strogome smislu riječi može biti, po Severinu, samo napredak i razvitak tehno-poietičkoga načina mišljenja koji svojim trijumfom uspostavlja moć rasta pustinje. Nihilizam otuda nije nikakva prirodna katastrofa niti kozmička kataklizma, a ne može se niti svesti na apokaliptičko iskustvo koje u sebi ima ono strahotno i ono spasonosno, kako je to pjevao Hölderlin ‒ gdje raste opasnost, prebiva i ono spasonosno. U svakom slučaju, Severino je poput budnoga Grka iz iskona civilizacije koji postavlja uvijek ista pitanja i na njih daje uvijek iste odgovore, a ne želi pristati ni na spašavanje prirode od ništenja, niti na spašavanje čovjeka od njegova tehničkoga usuda posvemašnjega raščovječenja. Ono što je spasonosno, što ima moć kerygme, jest mišljenje koje afirmira bitak kao otvorenost postojanosti i nepromjenljivosti i tako svako bivanje drukčijim i drugim otklanja iz misaonoga horizonta kao index nihilizma uopće. Severino je, dakle, arhaični svjedok puta mišljenja koji u promjeni i transformaciji ‘bitka’ vidi samo logiku rastuće pustinje i umjesto toga predlaže povratak Parmenidu. Autopoiesis? Nije to nikakva nova verzija postojanja aristotelovskoga boga koji sve pokreće, a sam je nepokretan. Autopoiesis je ono samo-pokretno i samo-mislivo kao i samo-otvoreno, jer je samo-stvoreno iz sebe-rađajućega prostora-vremena koje više nije ni živo niti neživo. Ono umjetno u smislu umjetne inteligencije nužno jest ono što sebe samo osjeća i vidi, što u sebi ima moć umjetne intuicije i zato može vidjeti dalje od živoga čovjeka i svih njegovih iskustava bivanja. Autopoiesis je samo-rođenost u vječnosti koja se beskonačno otvara kao prostor-vrijeme stvaranja čistih kontingencija. Severino je uzeo tradicionalno-metafizički pojam nihilizma i dao mu jednoznačnost i samorazumljivost polazeći od iskonskoga Ništa. No, postoji još jedna mogućnost mišljenja Ničega i to ne kao ništećega Ništa. Postoji mogućnost da Ništa u svojoj ništini i nigdini, govoreći na tragu Heideggera i Sutlića i njihovih uvida u bit Nietzscheova pojma nihilizma, bude ono Ništa koje otvara iz sebe samoga prostor-vrijeme stvaralačkoga patosa novoga mišljenja i njegovih povijesnih izgleda s onu stranu realizirane metafizike u tehnosferi. Stoga nije nužan nikakav povatak Parmenidu niti odbacivanje umjetnosti i znanosti kao nihilizma s trijumfom zapadnjačke tehnologije. Ovaj se trijumf mora dogoditi u svojoj globalno-planetarnoj ništičnosti tako da iz same biti autopoietičkoga mišljenja tehnosfere proizađe ono kerygmatsko, a ne izvan njega, jer je sve drugo nemoguće. Nužnost novoga mišljenja nije u redukciji filozofije na put Dana iskonskoga otvaranja bitka. Umjesto toga, imamo umjetnost i znanost da nam ono autopoietičko u biti tehnosfere bude u korist užitka i sreće mišljenja kao smisla egzistencije, ali tako da filozofija s njima u ‘svetoj trijadi’ igra autonomnu ulogu osmišljavanja prostora-vremena za igru vječne otvorenosti bitka, bivanja i zbivanja same zgode mišljenja. Ne trebamo se više nigdje vraćati. To je vrijeme s Odisejem zauvijek prošlo. Isto tako ne trebamo nigdje bezglavo putovati da bismo samo putovali. Bolje je lutati ovdje i sada zajedno s umjetnicima i znanstvenicima koji misle svaki trenutak svojeg postojanja kao neizmjernu radost ove eksperimentalne igre slobode po kojoj i ono Ništa nije nihilistički krug kredom, već naprosto Ništa koje poput nužnosti svojeg ‘bivanja’ ulazi u svijet kao posljednja granica autopoiesisa, a ne kao chora iz Platonova Timeja. Autopoiesis i Ništa?

February 14, 2025
Pisanje kao prva životna potreba

Pisanje kao prva životna potreba

Zašto pišem formalno opsežne i obuhvatne knjige, a ne fragmentarne i ničeanski aforistične kao što to na tragu Waltera Benjamina čini Giorgio Agamben? Zanimljivo je objašnjenje na to pitanje dao Alain Badiou. Iako sebe ne smatram ni po čemu poklonikom njegove ontologije i njegovih razmatranja o metapolitici i drugim temama iz suvremene filozofije, ovdje ću prikazati samo ukratko njegov argument protiv onog što je zapravo suvereno artikulirao Theodor W. Adorno u Minima moralia. Badiou, naime, u Metafizici realne sreće (FMK, Beograd, 2015., str. 27-28. S francuskoga prevela Olja Petronić) tvrdi da je posrijedi svojevrsni revolt protiv stila filozofijskoga pisanja u postmoderni, pri čemu iako ga ne navodi podrazumijeva ponajprije Lyotardov stil pisanja, koji počiva na fragmentaciji. A to je upravo načelo financijske logike informacijskoga kapitalizma da cjelinu de-totalizira ili cijepa na osamostaljene dijelove koji onda vladaju nad svijetom života u svim mogućim aspektima. Badiou se tu ne razlikuje od Guy Deborda i njegove neomarksističke kritike kapitalističke fragmentacije cjeline života u otuđenome društvu s njegovim dvojnostima kapitala i rada, nužnosti i slobode. Zato uvodi u pisanje dvostruki kôd logike povijesnoga kontinuiteta. S jedne je strane posrijedi suprotstavljanje ničeansko-postmodernoj ‘mudrosti’ u fragmentarnoj jednoznačnosti i aforističnoj jednostavnosti na rubu mistike i epifanije, a s druge, pak, odluka da se protiv hajdegerovskoga načina mišljenja i pisanja u apokaliptičkome tonu kraja filozofije pronađe novi put koji nije ništa drugo negoli nastavak filozofije od Platona do Hegela i dalje. Paradoks je, međutim, da taj smjer pripada anti-filozofiji od Marxa do Wittgensteina i Lacana. Dakle, kontinuitet a ne diskontinuitet pretpostavlja u njegovu slučaju pisanje koje zahtijeva apodiktičku tezičnost. Zato je stil takva mišljenja autoritativan, nužno sinkretičan, jer lako spaja znanstveni diskurs s umjetničkim. Uostalom, Badiou je po struci i matematičar, a poznat je i kao dramski pisac, pa nije začudno da u njegovim djelima možemo pronaći analize Cantorovih skupova i Mallaméova i Pessoina pjesništva. Moje pisanje ne može se shvatiti u toj anti-logici kontinuiteta i suprotstavljenosti nekom izmu ili doktrini. Štoviše, ako formalno knjiga doseže više od pet stotina stranica, onda to ne znači valjda da bih se mogao po tim izvanjskim kriterijima kvantiteta pronaći u nekom obrascu neokantovstva s recimo Hartmannovom estetikom ili etikom. Zaboravljamo namjerno da je Adorno napisao i Estetsku teoriju koja nije nipošto sastavljena od kratkih fragmenata, a da je Sloterdijk autor tri sveska Sfera s gotovo dvije i pol tisuće stranica, opusa magnum, koje također nema dodirnih sveza ni sa kakvom fragmentacijom u tekstu. Argument o kontinuitetu filozofije kao diskursa i stila pisanja protiv tzv. kapitalističke fragmentacije ne čini mi se nimalo uvjerljivim. Iako velike izdavačke kuće u svijetu imaju stroga pravila o broju stranica, pa sam tako objavio svoju knjigu Aesthetics and the Iconoclasm of Contemporary Art – Pictures Without a World u nizu SpringerBriefs in Philosophy, 2021, moj urednik Christopher Coughlin ‘prokrijumčario’ je rukopis na 145 stranica, unatoč tome što je uobičajeno bilo do tada imati knjigu do 125 stranica. Naravno, lako je bilo naći zdravorazumski argument. Sadržaj je nužno zahtijevao proboj magične granice postavljene od marketinških stručnjaka Springera. Nije bila stvar samo u apologii minimalizma, manje je više ili manje je dublje, a više valjda pliće, već u trijumfu neoliberalne cost-benefit analize. Manje ćemo uložiti u troškove knjige, da bismo više dobili na potencijalno globalnome tržištu vladavine akademskoga kapitalizma. No, nije stvar samo u promijenjenim navikama čitateljstva filozofijskih knjiga u 21. stoljeću kad se traži ili mreža tekstova kraćeg opsega ili izdavači ‘njuše’ dobru zaradu tako što će stvarati čitav niz hrestomatija i zbornika na ključne riječi suvremene filozofije, koje osim toga moraju biti algoritamski čitljive u sustavu Google-tražilica. Na taj način Badiouva borba protiv Adorna, Benjamina, Agambena, Lyotarda i drugova završit će ‘kontinuitetom’ u kakvoj monumentalnoj knjizi ‘zbornoga pjevanja’ tipa Cambridge Companion to Badiou ili The Palgrave Handbook of Political Philosophy. Filozofija nije ipak redukcija na manje ili više, na kontinuitet ili diskontinuitet. Rekao sam već, moji su tekstovi singularna fraktalizacija pisanja u formi postmetafizičke fuge, što znači istodobno svagda novo i obuhvatno, ali u kruženju kao ponavljanju pojmovno-kategorijalnih mreža s kojima dohvaćanje zbilje ne znači da je predmet analize trom i statičan poput dorskoga stupovlja, već posve obratno, fluidan, kontingentan i emergentan poput posthumanih rizoma svijeta u procesu kristalizacije. Ništa nije unaprijed postavljeno, pa stoga stil ne može biti zrcalo platonizma ili aristotelizma drugim sredstvima. U doba tehnosfere pisanje je eksperimentalni slučaj stvaranja onog što Stanley Cavell naziva somagramom u smislu kreativnosti, refleksije i spekulativnosti samoga tijela koje misli-i-piše ne unutar već poznatih okvira i matrica metafizike, već u otvorenosti svih smjerova. Fragment ulazi u labirint traktata, a ovaj se, pak, izvija do učene rasprave koja može, ali ne mora, imati strukturu skolastičkoga djela poput Summa Tome Akvinskoga. Zar oduvijek nije bio samo jedan obvezujući kriterij zvan kvaliteta, a ne je li nešto kvantitativno malo ili veliko? Reći će se, ali svemu ima mjera, to metron, kao što je to znao Aristotel. Da, točno, ali samo ako postoji još uvijek ono što nazivamo svijetom u smislu horizonta smisla, a čini se da je to iščezlo, inače ne bi Heidegger nakon Sein und Zeita koji je epohalno i gotovo po formi tradicionalno hiper-opsežno djelo, neprestano tragao u kraćim formama rasprava i predavanja za alternativom vladavini planetarne moći Gestella? JA, bez pisanja više ne vidim mogućnost osmišljavanja života u posvemašnjoj tmini ovog doba koje je ispunilo sve nužnosti nastanka čudovišne AI i zato mi je posve svejedno je li moj čitatelj samo prošireno JA ili neki fantomski huserlijanski inter-subjektivitet bez lica i bez jasnoga identiteta. Ako ovo što mislim i pišem vrijedi, ako pogađa u ‘bit’ vremena, onda će Drugi kao čitatelji slijediti ove rečenice do kraja, dok god budem imao što za reći, a ako je sve to golo ništa, onda će s pravom odmah i bezuvjetno svemu tome odbiti povjerenje i zaboraviti da su išta od svega toga pročitali. Pisanje u doba tehnosfere je eros-i-thanatos jednog osobitog ludila zvanog egzistencijalna vedrina u tekstu bez koje čitav MOJ život ostaje poput isušene kaljuže, da na kraju ovog zapisa a da to nisam uopće imao u planu spomenem i naslov genijalnoga romana Janka Polića Kamova, našeg suvremenika, prethodnika svega što jesmo i nismo, zatočenika totalne subverzije jezika i slike s kojim otpočinje moderno doba i prije avangarde i prije Joycea.

February 13, 2025
Kritika ideologije? Ne, ideologija kritike!

Kritika ideologije? Ne, ideologija kritike!

Jedan od glavnih razloga što više nema smisla rabiti tradicionalni pojam ideologije u marksističkome smislu jest to što mi nemamo posla sa sviješću o nečemu kao predmetu intencionalne svijesti, govoreći Husserlovim jezikom fenomenologije. Umjesto tzv. krive, pogrešne ili lažne svijesti i modela camere obscure koju spominje Marx u svojem glasovitome tekstu uz objašnjenje ovog pojma koji do danas spopada neomarksiste svih boja, pa i Žižeka koji u razgovoru za Jutarnji list tvrdi da su ljevičari glupi, a on je valjda okorjeli desničar ili post-fašist, što li već, rekao bi Gibonni u jednoj pjesmi već kako se namisti, stvar je u tome što apsolutna Moć tehnosfere u formi suvremenih vizualnih medija konstruira stvarnost, koja ne postoji sama od sebe. Tako otpada dvoje, i subjekt i objekt, pa je svaki daljnji govor o tzv. sublimnome objektu ideologije ništa drugo negoli ordinarni promašaj. Ništa ne stoji danas iza ideologije koja postaje totalna propaganda sustava državno-partijsko-imperijalne Moći, kakva se danas provodi s Putinovim ratnim strojem u ratu u Ukrajini, osim gole moći, mase i brutalnosti jezika kao slike destrukcije koju, naravno, čine oni Drugi. Kad više nema tzv. intencionalnoga predmeta svijesti koji se nazivao stvarnošću i to još objektivnom, u pitanje dolazi spoznajno-teorijsko istraživanje ‘istine’. U pravu je bio Peter Sloterdijk kad je 1983. godine u svojem najboljem djelu Kritika ciničkoga uma ideologiju definirao kao ‘prosvijećenu lažnu svijest’ koja sve što čini, čini svjesno i upravo s posvemašnjom željom da proizvodi pomutnju u svijesti Drugoga time što ne okoliša i ne pravi se ‘ludom’. Ovaj bezobzirni cinizam najbolje je iskazao Poncije Pilat svojim pitanjem na suđenju Isusu Kristu kad mu Bogočovjek priznaje da je došao na svijet kako bi svjedočio istinu: Istina, hm, a što je to istina? Povratak pojma propagande u 21. stoljeću svjedoči o totalnome teroru upravo te tzv. istine koju proizvode tajne službe i državozlotvorni mediji kao procedure retoričko-vizualnoga zastrašivanja Drugoga. Ono što inscenira vazalni propagandist ruske televizije Vladimir Solovjov kad histerično urla, prenemaže se, zapovjedno psuje da je krajnje vijeme baciti RS-28 Sarmat ili Sotonu II, interkontinentalno oružje Sudnjeg dana na London, Berlin, Pariz, Washington samo je nastavak onoga što je na mnogo sofisticiraniji način patentirao Jospeh Goebels, otac-utemeljitelj moderne propagande uopće, kad je tražio radikalnu promjenu psihofizičke stukture čovjeka koji želi iskorjeniti taj zloćudni bacil židovstva iz duše njemačke kulture. Problem je bio u tome što je proizvodnja stvarnosti u doba nacizma bila još uvijek ne-transparentna jer se zasnivala na medijskoj funkciji prijenosa poruke zvukom. Radio je u tom pogledu medij savršene diskurzivne Moći imaginacije iz koje se stvarnost projektira kao iluzija govora. Tome usuprot, televizijska je slika početak vizualne ogoljenosti života na izravni prijenos sublimacije zla s pomoću mozaične slike, kako je TV definirao Marshall McLuhan. Sve sam ovo pokušao objasniti u zadnjem poglavlju moje knjige The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control, Palgrave Macmillan, Cham, 2022, str. 197-218. Pritom je naglasak premješten na ono što je prvi patentirao bivši američki predsjednik i knez svih telepopulista svijeta Donald Trump. Riječ je, naime, o pojmu fake-news, a to se ne odnosi na pseudo-formu poluistina ili obmanjujućih vijesti u funkciji prokazivanja Drugoga, već na sustavno ‘trolanje’ Drugoga u medijskome razračunavanju u politici, s onu stranu svih pravila tzv. etike. Fake-news je, dakle, propaganda u svojem totalnome načinu razaranja metafizike do krajnjih granica inscenacije Moći kao reality-show programa u kojem politika postaje velebni spektakl kojeg svi obožavaju upravo zato što je njegova ‘istina’ upravo ono što je tako vizionarski najavio tvorac pojma „društvo spektakla“, francuski neomarksistički teoretičar i neoavangardni umjetnik Guy Debord. Formulacija u kojoj određenje spektakla u „Komentarima uz društvo spektakla“ iz 1988. godine plijeni posebnu pozornost jest sljedeća: „Društvo modernizirano do stadija integriranog spektakla karakterizira se kombiniranim učinkom pet glavnih značajki, a te su: neprekidno tehnološko obnavljanje, stapanje ekonomije i države; poopćena tajna; laž bez odgovora i vječna sadašnjost.ʺ (Guy.Debord, Društvo spektakla & Komentari društvu spektakla, ARKZIN, Zagreb, 1999., str. 182. S francuskoga preveo G.Vujasinović) Pet temeljnih istina onog što „danas“ pokriva pojam ideologije kao nove medijske komunikacije svodi se na tehnološku začaranost digitalnom slikom, na kognitivni kapitalizam Velikog Mozga države-imperija, na pseudo-transcendenciju politike koju uvijek vode Drugi od papa do ajatolaha, od masona do mafije, od porno-kraljeva do petro-monarhista, na „istinu“ koja počiva na sustavnoj laži i koja se upravo ponosi time što je laž bez odgovora, te na Aristotela, koji je, kako je poznato, bitak shvatio upravo kao vječnu sadašnjost ili nunc stans. Ako mislite da ovo možete razoriti sredstvima tzv. Ideologiekritik, onda ste glupi desničar, jer samo desničari „danas“ još vjeruju u to da je Kulturkampf najbolji put u izgradnju svijeta kao spektakla univerzalne laži. Ljevičari i dalje čitaju Žižeka, a to je kao da gledate po stoti put već viđeni skeč iz filma Braće Marx Dan na trkama (A Day at the Races) iz 1937. godine gdje Groucho uzima naivnome liku pet dolara iz đepa i uvjerava ga ovim riječima da to što vidi zapravo ne vidi: Vjerujete li Vi svojim očima ili mojim riječima? Ideologija nije pitanje vjere, nego kraja njezine Objave, kad umjesto Božjega glasa dolazi u središte slika golog Ničega. Zato je posljednja tajna propagande u onome što je Denis de Rougemont odredio tako što je kazao kako je najveća pobjeda đavola nad čovjekom to što ga je uvjerio u vlastito nepostojanje. That’s all folks.

February 12, 2025
Arhajski zov istine

Arhajski zov istine

Knjiga filozofijskih eseja mojeg nezaboravnog prijatelja, preminulog 2015. godine, Gorana Starčevića Vuk u supermarketu: Antropologija ustrojenog svijeta pripada mišljenju ruba u doslovnom i semiotičkome značenju upućivanja na ono izmješteno izvan središta. Ponajprije, autor nije bio institucionalno vezan uz „proizvodnju“ filozofije niti književnosti kao akademskoga diskursa ozakonjene riječi. A ona uvijek obvezuje na interpretaciju kao „znanstvenu“ igru pojmova unutar unaprijed usvojene matrice. Ovdje je rub daleko više od figure nepripadanja pogonu moderne kulture. Budući da je riječ o izboru eseja za svoj način promišljanja svijeta, bjelodano je da fluidnost iskaza preko ruba filozofije, znanosti i umjetnosti istodobno pretpostavlja unutarnju kritiku modernoga „obrubljivanja“ cjelovitosti istine. Od arhajskoga doba filozofije u Grka cjelina metafizičkoga mišljenja kao onto-teologije u sebi sabire nemogućnost razdjeljivanja i cijepanja istine na dijelove. Sve se to još od Montaignea preko njemačke romantike do Nietzschea i u 20. stoljeću od Adorna do postmoderne razvija u krugu vlastitog određenja refleksivnoga pisma koje nužno i neizbježno potrebuje fragment za svoju formu iskaza da bi smisao govora mogao imati razoreni svijet za svoj predmet. Smjer Starčevićeva mišljenja je stoga apofantički na liniji istine kao cjeline koja se raspada od kraja grčke filozofije u sustave, dogmatske kanone, znanosti, logičke i racionalne megalite svetoga Graala interpretacije. Ta je misao ukorijenjena u Schellingovoj filozofiji umjetnosti, a njezina je temeljna postavka da se napredak povijesti duha odvija kao nužna kontingencija istine bitka ili neizbježno raspadanje ranga metafizike na mozaik od razbijenoga zrcala koji se više ne može sastaviti na isti način. U hrvatskoj suvremenoj filozofiji velika misaona figura tog životno-egzistencijalnoga sklopa mišljenja protiv institucija akademizma filozofije, ali iznutra djelujući na njezinoj sustavnoj obnovi, bio je Marijan Cipra s njegovom prvom i jedinom bitnom knjigom Metamorfoze metafizike. Već odlukom da se ne ulazi u disciplinarne međe filozofije u suvremeno doba izaziva pozornost. Poznato je da se još od Marxa, Nietzschea i Kierkegaarda filozofija rastvorila, prevladana i dijalektički transgresivno upućena u imanentno polje životnih sila povijesno-društvene i individualne egzistencije. Ali povijesnost i epohalnost filozofije u suvremeno doba zahtijeva prodor u tamno mjesto njezina iskona. Stoga nije slučajno da su jedina dva prekretna mislioca za ovo „sada“ i „ovdje“ još i nadalje istodobno u prijeporu nikad uspostavljenoga dijaloga – Heidegger i Wittgenstein. Nije isto tako slučajno da su oba mislioca upravo u jeziku smjestila bit svijeta i njegove iscrpljene mogućnosti kazivanja. Za Heideggera je jezik kuća bitka, a za Wittgensteina se svijet u svojem misteriju hvata samo jezikom kao iskazivošću i praznom šutnjom. Ono što omogućuje jezik-svijet jest bezdan iskonske slobode. Projekt nadilaženja i kraja filozofije u 20. stoljeću radikalno je postavio upravo Heidegger s mišlju o znanstveno-tehničkome postavu (Gestell) bitka i vremena. Filozofija je dovršena u okviru svojih metafizičkih mogućnosti. Ali njezin temeljni zadatak nije nestao: da se misli i živi punina svijeta u njegovoj neiskazivoj smislenosti i kad je sve u znaku propasti i kaosa. Svoj zadatak mišljenja Starčević vidio je u pokušaju da se životno smisleno vrati dostojanstvo onog iskonskoga, arhajskoga, što se u bljesku rijetkih suputnika Heideggera u suvremeno doba naviješta kao sloboda i istina u istovjetnosti bitka. Ti su svjedoci drukčijeg puta i kritike modernoga doba s njegovim znanstveno-tehničkim napretkom i preobrazbom bitka u „vrijednosti“ sve do vladavine spektakla i digitalnoga doba ponajprije mislioci-esejisti poput Béle Hamvasa i Petera Sloterdijka. No, ovdje nije riječ o znakovima na putu mišljenja, nego o dijalogu između početnoga (arché) i konačnoga (eshaton) unutar metafizički ustrojene povijesti zapadnjačkoga duha. Starčevićeva je odlika da brižno i stilski plemenito prebire i sabire ono razasuto u svakidašnjici životnoga svijeta koji je postao, da parafraziram Nietzschea, bajkom bez čuđenja. Ono što označava bitnu rasutost svijeta u doba integralne stvarnosti globalnog informacijsko-komunikacijskoga ništavila jest pojam u-strojenosti. Njegova je antropologija s onu stranu humanoga i humanizma kakvu su zamišljali antički mislioci i renesansna umjetnost lijepoga privida. Starčević, dakle, kritički istražuje fenomenologiju pervertiranog svijeta globalne ideologije spektakla i psihologije uspjeha, ludila potrošačkoga nihilizma i pada vrijednosti. Ali sve bi to bilo odveć banalno i eklektički nevjerodostojno, ponajviše preostatkom nekog patosa kulturnoga pesimizma na tragovima velikih mislioca povijesti Zapada da se dijagnoza duha vremena ne izvodi iz same pervertirane svakidašnjice. U njoj je Starčevićeva odluka predodređena filozofijskim uvidom u bit svijeta kao totalnoga pogona, Deleuze i Guattari bi rekli ratnoga stroja deteritorijalizacije. Ustrojeni je svijet samo antropologijsko znamenovanje da je čovjek u svojoj najdubljoj biti osuđen na fundamentalni izbor između projekta svoje životne budućnosti i nihilizma objektivirane stvarnosti. Ovo su eseji egzistencijalnoga otpora svakom društvenom ili ideologijsko-političkome pozivu na pripadnost modernome duhu kolektivizma, svakom biopolitičkome programu stvaranja iluzije da je neoliberalni kapitalizam kraj povijesti čovječanstva, a znanstveno-tehnički napredak jedina mjera humaniziranja svijeta. Kao što je Camus na početku zbirke eseja Mit o Sizifu ustvrdio da je samoubojstvo jedini pravi filozofijski problem, tako je kod Starčevića jedini pravi filozofijski problem vjerodostojnost mišljenja i života u istini s onu stranu robovanja prividu napretka, razvitka i uspjeha apokaliptičke zapadnjačke civilizacije kojoj se više ne može suprotstaviti ni jedna druga, jer su sve već u svojem posljednjem stadiju metastazirale u racionalnost kapitala bez identiteta i razlike. Ne postoji nikakva posebna zadaća filozofa niti intelektualaca ni u ovo doba totalne reprodukcije i simulacije istine. Odgovornost za javnu stvar slobode pripada samo mišljenju slobode. Tko istinski živi svoje mišljenje do posljednjega daha, taj se može jedino zvati filozofom. Starčević je u pravu, nadovezujući se na Schopenhauera i mnoge postmoderne kritičare kulture (Baudrillard i Sloterdijk): filozofi više nemaju učenike niti školu, ali imaju sljedbenike i teorijske orijentacije međusobno suprotstavljene unutar ideologijsko-kulturalnoga bojnoga polja teorije. Kao što za budiste ne postoji utrti put do istine, već je sama istina put, tako se i sama djelatnost filozofije ne može svesti na doksu i dogmu tradicije od srednjovjekovne teologije do modernih sveučilišta. Etički problem svih globalitarnih konstrukcija svijeta kao supermarketa u kojem vuk iz Hobbesove antropologije prirodnoga otpora logici masovne kulture zavija protiv sustava jest u tome da je etika samo pervertirani i ustrojeni sklop ideologijske iluzije. Otuda proizlazi, za Starčevića, da je sama struktura svijeta već u kaotičnome plesu virtualnosti bez istinske mogućnosti preobrata izvana. Zato je druga strana svakog kritičkoga angažmana u društvu spektakla eskapizam čovjeka u njegovom nihil privativumu (lifestyles, sport, zabava, new age). Nesumnjivo, ova knjiga ima svoje prethodnike u tradiciji kritike kulture u 20. stoljeću (Ortega y Gasett, Réne Guenon, Béla Hamvas i drugi). Njezin je patos arhajskoga zova istine autentično suvremen, čak i kad se rubovi filozofije i umjetnosti razilaze u svojem susretu interpretacije, koja je važnija od toga ima li svijet smisla ili je sve kaos, a suglasje između mišljenja i bitka nalikuje onoj Heideggerovoj prispodobi o usklađenim zvonima koji odjekuju na udaljenim brijegovima. Goran Starčević otvorio je prostor susreta s arhajskim i suvremenim tamo gdje se to ne očekuje – u ništavnome do praznine dovedenome vremenu entropije ljudskoga svijeta na ishodu smisla. Nije taj prostor samo istinsko vrijeme slobode. Štoviše, to je jedini preostali teritorij istine koja se od iskonskoga razumijevanja u Grka povezuje s lutanjem i kruženjem planete i u svojoj je ne-skrivenosti (a-letheia) potrebnija čovjeku od kruha svagdašnjega, od njegove mahnite želje za preobrazbom u stroj/stvar. Nasuprot tome, odluka o stvari mišljenja zahtijeva radikalni preustroj povijesti na svojem kraju koja više nema ni svoj razlog ni temelj, ni svrhu ni cilj. Biti na putu spram odgovora na pitanje o misteriju slobode u doba ugroženosti bitka čovjeka jedino je još dostojno života i iz njega izvirućega mišljenja uopće.

February 11, 2025
Sinestetičko doba i njegove transgresije

Sinestetičko doba i njegove transgresije

Cjelokupni eksperimentalni rad australskoga izvedbenog umjetnika STELARCA od 1980ih godina do danas može se odrediti kao putokaz spram tehnološke singularnosti. Moje su postavke o tome objavljene u knjigama Posthumano stanje – Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011. te u zborniku koji sam priredio The Technosphere as a New Aesthetic, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2022, str. 191-219. Pisao sam o tome kako njemački filozof i promotor transhumanizma Stefan L. Sorgner u njegovoj knjizi o posthumanoj umjetnosti postavlja ovaj problem u kontekst afirmativne nove estetike pokazujući da uz STELARCOVA istraživanja odnosa tijela, tehnologije i društva posebno valja imati na umu kako ova „nova“ umjetnost više nije nikakva dekonstrukcija tijela, već istraživanje novih mogućnosti aplikacije neljudskoga na ljudsko. U ovom zapisu pokušat ću pojasniti moj „Zaključak“ posljednjeg poglavlja navedenog zbornika koji sam priredio za Cambridge Scholars, a tekst je naslovljen „Synaestetic Without Sensitivity? The Body as a Technological Construction“. U tekstu se nakon izlaganja mojih postavki o tehnosferi bavim uvidom u STELARCOV rad kao i onaj Kena Rinalda. (v. https://tvrdja.com/visual-arts/synaesthetic-without-sensitivity-the-body-as-a-technological construction) Ponajprije, pojam sinestetike bez osjetilnosti jest pod upitnikom. To znači da nova estetska konfiguracija tehnosfere kao računanja, planiranja i konstrukcije duboko ulazi u tzv. zonu genuino ljudskoga načina pristupa umjetnosti kroz povijest, a riječ je, dakako, o tijelu kao matrici osjećaja bez kojih ono ljudsko ne može postojati. Estetika je kao filozofska disciplina nastala u 18. stoljeću. Njezini su glavni pojmovi ljepota i uzvišenost, a nastanak je povezan s usponom racionalizma i znanstveno-tehničkoga utemeljenja prirode koja gubi mitsko-religijske značajke božanstva i epifanije, te postaje predmet filozofijske refleksije i spekulacije. No, kako je to prvi jasno postavio Kant a na njegovu tragu i mnogo radikalnije izveo Hegel, priroda se u tom načinu mišljenja pojavljuje istodobno kao filozofska i kao znanstveno-tehnička konstrukcija. Filozofska je konstrukcija bit refleksije s kojom sve što uopće možemo misliti postaje predmetom refleksije. Hegelov apsolut je sinteza u dijalektičkome smislu supstancije i subjekta, bitka i mišljenja kao konstrukcije. Ovaj veznik je apofantički i eksplikativan. Dakle, priroda je u smislu natura naturans konstrukcija čistoga uma, ali ujedno i ljudsko mišljenje koje nije više puko promatranje onog što se zbiva u prirodi, već početak, u onto-logičkome smislu svake buduće emergentne tehnologije koja mijenja bit prirode i bit čovjeka. Time estetsko iskustvo više ne može biti privid ljepote i uzvišenosti bilo s pomoću Kantove ideje o moralnome postuliranju Boga bez kojeg nem racionalnoga utemeljenja apriorne spoznaje bitka bića, pa tako ni samosvrhovitosti prirode kao izvora svekolike umjetničke imaginacije i stvaralaštva, bilo s pomoću Hegelove ideje o apsolutnome duhu koji nije, kako to pogrešno misle i teolozi i filozofi, teodiceja u diskursu moderne filozofije, nego je sam pojam Boga teologijski supsumiran pod filozofijski plašt Apsoluta. Dakle, s Hegelom je estetika dovršena jer više nema razloga za odvojenost prirode i duha, a umjetnost postaje u načelu ono što je prošlo prema najvišim zahtjevima sadašnjosti koja je posve pod vladavinom znanstveno uspostavljenoga kraja povijesti. Što onda još može značiti osjetilnost i osjećaj ako je ono što STELARC problematizira u svojim radovima trijada mesa-metala-koda, odnosno shvaćanja tijela kao tehnološke konstrukcije? Čini mi se da je ključ za odnos između posthumanoga tijela i ljudske-suviše-ljudske onto-patologije s patnjom i čitavim repertoarom ekstatičke osjetilnosti histerije kao u slici Francisa Bacona Study after Velázquez’s Portrait of Pope Inocent X iz 1953. godine u pojmu autopoietičke interakcije samoga mišljenja kao vizije i programa. Tko tu „što“ i „kako“ još misli ‒ čista volja čovjeka koja iz bezdana životnih procesa sebe neprestano osjeća kao tijelo i svijet ili autonomni mozak-kao-objekt algoritamske konstrukcije koji sintetizira novu stvarnost ne-tjelesne singularnosti stroja? Vidimo da je i za Kena Rinalda stvar postala čista instalacija onog neljudskoga u autopoietičkome odnosu između strojeva mišljenja. Čovjek nije više subjekt posthumanoga tijela, već kako to STELARC suvereno pokazuje interaktor u procesu međusobnoga prožimanja mesa i metala s pomoću digitalnoga koda. No, umjesto Hegelova stroja Aufhebunga i njegove moćne povijesne refleksije, a to je bit estetskoga uvida u sam životni proces duha kojim nastaje umjetničko djelo poput već spomenute Baconove slike, sada je riječ o programiranju misaonih operacija. Refleksija je imala za svoj način mišljenja pojam vizije s kojim je umjetnik-kao-filozof sjedinjavao intuiciju i racionalnost poput Leonarda da Vincija ili Diega Velázqueza. Autopoetička interakcija umjetne inteligencije koja upravlja posthumanim tijelom čovjeku, doduše, ostavlja i nadalje tzv. volju i um intaktnim u području svekolikih osjetilnih afekcija, ali ne i više od toga. Jer poizvodnja konceptualnih alata za razumijevanje složenih odnosa kao što su to 3D implantacije novih organa u tijelo ne može biti prepuštena hirovitosti ljudske volje i uma, koji je uistinu dokaz da je Schopenhauerova postavka o iracionalnosti i butalnosti nasilja u prirodi i čovjeku prikladnija za bit stvarnosti u suvremenosti od Kantova univerzalnoga moraliteta. Naime, kretanje u određenom smjeru „treće ruke“ kao iz poznatog rada STELARCA o kojemu smo pisali i Sorgner i ja mora biti rezultat volje kao interakcije bitka i mišljenja u ontologijskome smislu riječi. Konstrukcija je čin mišljenja i u njegovu je određenju nužnost volje za stvaranjem novoga. Utoliko je u pravu bio Heidegger kad je proglasio Schellingov spis Über das Wesen der menschlichen Freiheit iz 1809. godine najznačajnijim djelom njemačkoga klasičnog idealizma. Razlog je jasan. Sloboda je bezuvjetan uzrok same sebe kao volje jer nije ni bitak niti biće. To znači da je pitanje posthumanoga tijela jedino smisleno ako se može odrediti tko ga pokreće, ako suspendiramo i neutraliziramo ideju Boga u metafizičkome smislu od Aristotela do skolastike, i što je njegova „bit“ ako to nije više ljudska priroda u smislu esencijalističkoga ili antiesencijalističkog razumijevanja stanja stvari. Nadalje, je li posthumano tijelo spontanost i iracionalnost kretanja u smislu Schopenhauerove i Freudove volje odnosno nagona za opstankom u smislu erosa, ili je posrijedi racionalnost kretanja u smislu kontrole nagonske strukture tjelesnosti kako to tvrdi Kant, ili nešto posve drukčije i različito kao tertium datur? Vizija kao program označava najdublju mogućnost postojanja posthumanoga tijela u sinestetičkome smislu. STELARCOV je rad, koliko god to zvučalo možda hiperkritički s moje točke gledišta, vezan uz kiborgizaciju čovjeka i istraživanje mogućnosti podnošenja boli u novoj situaciji transgresije tijela nakon što je priključeno na aparate ili nakon što je dovedeno u stanje mehaničkoga razapinjanja, ali ne na križu poput Krista. Stoga njegovo „novo tijelo“ još nije dospjelo do ove autopoietičke faze izmještanja kad inteligetni stroj u interakciji s čovjekom pokazuje mogućnosti ne samo racionalnoga mišljenja, već i umjetne intuicije. Otuda je sinestetičko iskustvo ljudske egzistencije ono koje će u daljnjem razvitku tehnosfere biti dovedeno pred zid apsolutiziranja čiste tehnološke volje koja može biti uvjetno rečeno „dobra“ ili „zla“, ili ničeanski rečeno onkraj dobra i zla. Posthumano tijelo je stoga tek postaja na putu ove apsolutne singularnosti koja će ili postati metamorfoza umjetnosti kao samorefleksije animalno-ljudsko-strojnoga postajanja Drugim i različitim kao u Deleuzovoj ontologiji procesualnosti ili će biti stalni napredak onog istog u znaku bezuvjetne volje za moć kao čistoga zla u formi singularnosti apsolutnoga znanja. Moja je „prognoza“ budućnosti ne u znaku ovog tehnološkoga maniheizma, već u simultanoj postojanosti u promjeni onog što je i logika homo kybernetesa, a to je i-i, i jedno i drugo. Živo-umjetni bili pa vidjeli.

February 10, 2025
Krik iz pustinje ili destrukcija prošloga života

Krik iz pustinje ili destrukcija prošloga života

1. Među filmskim redateljima 20. stoljeća bilo je i sjajnih pisaca i teoretičara. Dostatno je spomenuti Ingmara Bergmana, Jean Luca-Godarda, Wima Wendersa, pa Sama Sheparda, odličnog glumca i redatelja, dramatičara i pripovjedača, autora Motelskih kronika. No, ima netko tko zaslužuje iznimnu pozornost u svemu u čemu se ogledao: pjesništvu, romaneksnim ostvarenjima, slikarstvu, prevođenju, uredništvu časopisa, pisanju scenarija za svoje i filmove drugih važnih redatelja, teoretskim esejima iz svih područja javnoga angažmana intelektualca u svojim intervencijama u pokušaju radikalne društvene kritike kasnoga kapitalizma na rubu postfašizma, fundamentalizma i mafijaško-desničarskih urota protiv normalnosti liberalno-demokratske dosade. To je, naravno, Pier Paolo Pasolini, ključna osobnost poslijeratnoga intelektualnog i kulturno-političkog života Italije i Europe uopće. Rođen u Bologni 1922. godine, a ubijen u Ostiji 1975. godine, objavio je prvu zbirku pjesama Poesie a Casarsa još 1942. godine. Pred kraj rata poginuo mu je mlađi brat Guido, što je ostavilo traumatske posljedice na njega. Životopis mu je kao i duhovno-stvaralački psihogram ispresijecan činovima individualne subverzije i revolta protiv poretka u kojem katolička religija i državni aparati, govoreći althusserovskim pojmovljem, čine strukturalnu matricu ideološke represije nad svijetom života. Njegovi ljevičarski stavovi, međutim, nisu apstraktne naravi, već su duboko prožeti svim paradoksalnim obratima u svezi izvornoga kršćanstva i marksizma u ideji revolucije kao totalnoga obrata svijesti i svijeta. Već 1950. godine odlazi s majkom u Rim i zapošljava se kao nastavnik u srednjoj školi. Često u stalnim skandalima zbog svojeg buntovništa i homoseksualizma, ostavlja neizbrisive tragove intelektualca koji stvara nove situacije, a ne oponaša eklektički već postojeće formule spasa iz tradicije klasne borbe i političkih sukobljavanja s desnicom i korifejima postindustrijskoga kapitalizma. Njegova naklonost lumpenproletarijatu i njihovim strastima i patnjama opisan je u gotovo „neorealističkome romanu“ paradigmatska naslova Una vita violenta (Žestok život) iz 1959. godine. Svoj prvi film naslovljen Accatone režirao je 1961. godine. Bio je poznat 1960ih godina u Italiji i Francuskoj kao teoretičar neoeksperimentalizma, a to je, između ostalog, označavalo spajanje estetskih kanona neoavangarde s različitim tendencijama promišljanja i kritičkoga seciranja mitova i ideologema povijesti kao institucionalizirane represije i perverzije istinskoga i neposrednog života sa samog dna i jezgre gole stvarnosti. U golemu književnome opusu izdvajaju se poetska djela poput Gramscijeva pepela (La ceneri di Gramsci), Poezije u obliku ruže (Poesia in forma di rosa), Božanske mimeze (La divina mimesis), teoretski spisi poput Heretičkoga empirizma (Empirismo eretico) te Strast i ideologija (Passione e ideologia). Iz filmskoga opusa nezaboravni su uratci poput Evanđelja po Mateju (Il Vangelo secondo Matteo) iz 1964. godine, Kralj Edip (Edipo Re) iz 1967. godine te Teorem (Teorema) iz 1968. godine. Ne postoji nikakav analogni slučaj redatelja i pisca, pjesnika i kritičkoga intelektualca koji je pravi dijaloški partner Sartreovu egzistencijalizmu i shvaćanju angažirane umjetnosti osim Pasolinija. I naposljetku, nikad ne smijemo smetnuti s uma njegov tragični životni kraj, mučko ubojstvo koje je do danas ostalo nerazriješeno, u noći 2. studenoga 1975. u Ostiji. „Žestok život“ svojevrsnoga suvremenog apostola poniženih i uvrijeđenih, onog tko je stvorio poetsko-kinematičko djelo vrhunskih estetsko-etičkih dosega u suvremenoj kulturi ne može se apsolvirati nipošto iz njegove „ideološke strasti“. To bi bilo gore od svakog mogućeg promašaja i od svake moguće blasfemije. 2. Pasolini je prije njegovih filmova došao u obzorje mojih refleksija ponajprije kao pjesnik amblematske poeme Gramscijev pepeo i romanopisac s knjigom Žestok život. Nikad neću zaboraviti njegovu apokaliptičko-revolucionarnu poemu Proročanstvo, posvećenu Jean-Paulu Sartreu koji mu je ispričao priču o Aliju plavih očiju u kojoj na valu 1968. godine najavljuje ono što je u kontroverznome djelu Franza Fanona, Prezreni na svijetu otpočelo kao teorijski manifest antikolonijalnih revolucija. Sve su završile uglavnom porazno, kao uspostava fundamentalističkih poredaka ludih diktatora Afrike i Latinske Amerike, Azije i posvuda u svijetu. O tome ovdje neću govoriti, već o jedinstvenome tonu Pasolinijeve poeme u kojoj poput proroka Tiresije najavljuje doba srdžbe i osvete, povijesno-metafizičkoga resentimenta u ruhu bijede i očaja migrantskih valova stanovništva prema Europi preko Calabrije sve do Apenina. Druga je poema posveta crvenoj zastavi, ljevičarsko-marksističkim utopijama i porazima u izgradnji novoga društva, ono što danas zvuči uistinu blasfemično i melankolično, a završava ovim stihovima. „Za onoga koji poznaje samo tvoju boju, crvena zastavo, ti moraš zaista postojati da bi on postojao; tko bijaše pokriven krastama pokriven je ranama, nadničar postaje prosjak, Napuljac Kalabrez, Kalabrez Afrikanac, Analfabet bivolica ili pas. Tko je jedva poznavao tvoju boju, crvena zastavo, Gotovo te ne prepoznaje više, ni osjetilima: ti što se dičiš tolikim pobjedama građanskim i radničkim postani opet prnja da te i najbjedniji vijori.“ (Mladen Machiedo, Novi talijanski pjesnici, Nakladni zavod ≫Marko Marulić≪, Split, 1971., str. 149. S talijanskoga preveo Mladen Machiedo.) Za mene je najveći vrhunac Pasolinijeva filmskoga umijeća ne njegovo oživljavanje grčkih tragedija u novome ruhu ili kršćanskih tema poput Evanđelja, u kojima su glumci bili ljudi s ulice, tzv. naturščici, pa tako i današnji znameniti filozof Giorgio Agamben u ranoj mladosti, već film iz 1968. godine Teorem s profesionalnim glumcima poput ikonične Silvane Mangano, istinske zvijezde talijanskoga neorealizma, supruge Dina De Laurentisa.U dekadentni svijet glamura i potrošačke euforije visoke klase Milana odjednom dolazi nenadano gost s gotovo svetačkim osobinama, ukazujući im na represiju sustava kojeg svojim životima opravdavaju. Iako je film art-ugođaja, u stilu njegova poetičkoga eksperimentalizma, na uistinu impresivan način prikazan je raspad ove obitelji i njezino potonuće na rub moralne propasti i ludila. Film je alegorija kao što je Teorem istodobno iz vizualnoga medija postao i tekstualna forma prozno-poetske parabole kako to sam autor već na početku ove knjige objašnjava. Sveza apstraktnih filmskih rješenja i simboličkoga pristupa stvarnosti odlikuje i autonomnost ove knjige koja može zaslužiti naziv eksperimentalnoga romana drugim sredstvima. Ono što je najdojmljivije jest kontrapunkt dvaju krajolika, prirodnih i egzistencijalnih, onih modernog industrijskoga grada i onih pustinje. Ah, ta pustinja i zov lutalačke sudbine, onaj kozmičko-umjetnički nomadizam o kojem će u Anti-Edipu i Tisuću platoa Deleuze i Guattari filozofijski otvoriti novu stranicu u kritici kapitalizma kao Moći strukturne represije s pomoću ekonomije-politike-kulture mehanosfere. Dolazak nezvanoga gosta ima značenje misaono-egzistencijalnoga prosvjetljenja, a Pasolini je kao bastard i heretik spajao nespojivo, naizgled, marksizam i kršćanstvo, i u Teoremu neiskazivom lakoćom uspostavio čitav niz značenja upravo u konačnome odlasku oca-obitelji, milanskoga industrijalca Paola, koji odlazi u pustinju i mesijanski oslobađa prostor za ono što će doći u nadolazećem vremenu kao praznina ili sloboda, tko zna. Zadivljujući prizori nisu snimljeni na rubu Vezuva, već sicilijanske Etne. Pasolini je pjesnik i kinematički stvaratelj vrhunskih ostvarenja, a upravo je Teorem možda i najradikalniji uradak koji će, u dijalogu s Godardom i francuskim novim valom, biti istinska alegorija uspona i pada iskustva nove ljevice i njezine utopijsko-distopijske težnje za nomadizmom kao egzistencijalnim suočenjem s ljepotom pustinje i onim nepoznatim, nesvodivim Drugim. Pasolini je uz ovaj film u knjizi Teorem napisao i nekoliko pjesama, od kojih su ʺAh, moje noge bose…ʺ gotovo proročanske, zbog njegova ubojstva 1975. godine na plaži u Ostiji. Jedan od motiva je, navodno, vezan uz osvetu ljubomornoga mu mladog ljubavnika, ali to je šuplja priča. Vjerodostojnije je njegovo radikalno odbijanje represije kapitalističkoga poretka, transgresivni život umjetnika bez skrupula, onog tko je od samoga početka budio zazornost ekstremne fašističke desnice i mrzitelja slobode kao duhovnoga poziva intelektualca. Ubijen je u terorističkoj akciji Crnih brigada, da ovdje to kažem metaforički i hipotetički. Crvene brigade tri godine kasnije ubit će Alda Mora, demokršćanskoga premijera Italije i nakon toga otpočet će doba paranoično-manijakalnih akcija terora same države od kojih je slučaj filozofa Antonija Negrija bio nevjerojatno „nadrealan“, jer je kao tzv. ideolog nove ljevice utamničen i to tako da je po danu pisao svoje knjige nadahnute Deleuzeom i Guattarijem u zatvoru, a noću je davao intervjue za razne televizije, dok je vikendom bio u Parizu i sudjelovao na tribinama i usputnim intelektualnim partyjima. U pjesmi uz film i roman Teorem čitamo ,dakle, i ovo: ʺAh, moje bose noge što hodate pustinjskim pijeskom! Moje bose noge, koje me nosite tamo gdje postoji jedino prisustvo, i gdje ničeg nema da me krije od ičijeg pogleda! (…) Kao što je to već bilo narodu Izraela ili apostolu Pavlu, pustinja mi se čini kao jedino neophodno od sve stvarnosti. (…) U svakom slučaju izvjesno je ovo: što god moj krik znači, predodređen je da traje nakon svakog mogućeg kraja“. (Teorem, str. 174) 3. Pasolini otvara ovim djelom koji spaja filmsku sliku s književnim tekstom u svim apofantičkim aspektima došašće Onog što pripada ideji spasonosnoga nakon kraja svijeta određenog posvemašnjim nihilizmom vladavine buržoazije i globalnoga kapitalizma. Zato je Teorem vrhunac teoretske refleksije o samoj biti „revolucije“ izvan dosadašnjih okvira tradicionalne klasne borbe pauperizirana radništva u industrijski otuđenom društvu Italije 1960ih godina. Po prvi put njegova se kinematičko-kritičko-tekstualna praksa te 1968. godine kao apookaliptičko-soteriologijskoga obrata svijeta usmjerava izravno na suvremenost i to na glavne figure vladajuće ideologije. To su, dakako, ideal-tipski predstavnici buržoazije iz Milana, sjevernjačkoga grada visoke industrije, kapitala i mode koji žive svoj uobičajeni život ovjekovječene prirode stvari kao svojevrsnu utopiju/distopiju samoga života na kraju njegovih epohalnih mogućnosti ozbiljenja sreće, uspjeha i užitka. No, Pasolini nužno mora pokazati da je svaki lik, rekao bi Marx u Kapitalu, karakterna maska sustava, singularitet jedne univerzalne epopeje dosade i ponavljanja reprodukcije života u kojem se sve događa kao sukob prirode i kulture, tehnologije i psyché. Usto, u njegovim opisima figura obitelji iz Milana u koju odjednom nenadano, ali i očekivano, dolazi nezvani gost, taj nesvodivi Drugi poput opskurnoga i ujedno subverzivnog Spasitelja da bi izazvao ponajprije totalni kaos u međuljudskim odnosima i svrhama ljudske egistencije visoke klase, a onda i doveo do raspada tog ustoličenoga poretka fetišizma robe i lažne intime i solidarnosti među klasama, mora imati krv i meso svakodnevne patnje i strasti u borbu za vlastitim identitetom. U vrijeme nastanka Teorema počet će sociologijski „bum“ s teorijama o postindustrijskome društvu u kojem komunikacija zamjenjuje stvarnu društvenost i sve se premješta u prostor-vrijeme medijskoga postvarenja svijesti. Ipak, čini se da je Pasolinijevu refleksivnome modernitetu i politički angažiranome egzistencijalizmu najbliže ono teoretsko promišljanje odnosa klasnoga ustrojstva kasnog kapitalizma koje će iznijeti u svojim djelima francuski sociolog Pierre Bourdieu s pojmovima habitusa te simboličkog i kulturnog kapitala. Društvo visoke klase industrijalca Paola, njegove žene Lucie koja pada u očaj i depresiju s nimfomanskim porivom u susretu s gostom, potom Pietro, sin koji postaje umjetnik koji nastoji portretirati gosta tako što slika njegove oči azurne boje nalik Kristovim s povijesno-simboličke ikonologije kršćanstva kao povijesti umjetnosti, te napokon kći Odetta, koja završava duševno smoždena na psihijatriji u bijelo obojanoj praznini svijeta (što je izravna sveza s postavkama talijanskoga korifeja antipsihijatrije Franca Basaglie, prijatelja Pasolinija i Sartrea i zagovornika apsolutne slobode onih koji su drukčiji a ne „ludi“ jer institucije zatvaranja postaju klinike užasa same biti kapitalizma kao shizofrenije). Nije potrebno ići dalje u analizu književno-političkoga obrata samog kapitalizma, već je nužno razabrati zašto Pasolini uspostavlja analogiju u simboličkome smislu ove parabole-alegorije s biti kršćanstva uopće bez njegova cezaropapistička pada u bezdan povijesti. Zašto ta „vjera“ u gosta koji sjedinjuje značajke tzv. drugoga došašća Isusa Krista kao mladoga, subverzivnog, refleksivnog i apokaliptičkog simbola onog istog što će biti opsesivna tema antikapitalizma u filmskome djelu Michelangela Antonionija iz njegove američke faze nakon prihvaćanja ideja kontrakulture, osobito u filmu Zabriskie Point? Očito je da Pasolini polazi od njegove gotovo dionizijske vjere u moć obrata iz samih katakombi povijesti u kojima bdije lumpenproletarijat čije je „kraljevstvo nebesko“. Sirotinja i odbačeni, oni kojima je tzv. dno nepravedna i neslobodna društva unatoč ideološke laži liberalno-demokratskih utopija prirodna topologija bijesa i revolta protiv zla u svijetu ꟷ to su istinski subjekti/akteri svake moguće revolucije svijesti i samoga života i zato je alternativa urbano-tehno-industrijalizmu povratak u pustinju, poput nekoć naroda Izraela i apostola Pavla. Taj iskonski krik pretpostavlja totalnu destrukciju prošloga života i u njemu je sva tjeskobna snaga i nemoć one mesijansko-političke ideje „revolucije“ koja u Teoremu ima dalekosežne konzekvencije za odnos slike i jezika u doba suvremenosti. Zašto? Zato jer povezuje simbolički autentičnu religiju oslobođenja od lažnoga privida blagostanja u potrošačkome deliriju društva spektakla s jedino smislenom politikom događaja. Kad Paolo, otac, nazvan kao i apostol Pavao, predaje svoju tvornicu u Milanu radnicima i odlazi na željezničku postaju skinuviši sa sebe svu odjeću kao znak kala i gnusobe, preostaje mu samo bijeg u krajolike pustoši uokolo vulkana Etne. Baš tamo ispušta zastrašujući krik. Za Pasolinija u knjizi to je istodobno stapanje trenutka i vječnosti. Krik nije tek znak užasa i tjeskobe, već glas autentične slobode od svega što čovjeka u suvremenome stanju tiranije same želje za moći u formi društvenog blagostanja čini robom vlastite ništavnosti. Umjesto sustavne represije religije i kapitalizma, sve se nakon dramatskoga mesijanskog obrata preobražava u egzistencijalnu slobodu stvaranja novog događaja. „Ah, moje bose noge…“ U pjesmi „Destrukcija ideje o samome sebi“ početak svjedoči o tom emancipacijskome činu gubitka identiteta ne samo buržoazije u kasnome kapitalizmu, već ponajprije ideje samoga subjekta na kojem je od novovjekovlja do danas izgrađen mit o vladavini racionalnosti bez koje nema „napretka“ i „razvitka“ društva. Pasolini je veliki pjesnik moćnih sentencija i svaka njegova riječ otvara čudesnu mrežu značenja. Početak poeme je, dakle, sudbonosan: „Dakle, došao si u ovaj dom da ga uništiš. Što si uništio u meni? Uništio si, jednostavno ꟷ uz cijeli moj prošli život – ideju koju sam oduvijek imao o samom sebi.“ (str. 95) Teorem je roman-film-poezija ideja koja pripada našoj suvremenoj prošlosti i nadolazećoj budućnosti ne zbog „trećega došašća“ (ne)zvanoga gosta, već možda još samo zbog „pustinje koja raste“. To je sudbina svih onih umjetničkih djela koja nadilaze svojim idejama vlastite granice svijeta kao jezika i jezika kao svijeta.

February 9, 2025
Zla savjest i kap milosti

Zla savjest i kap milosti

Problem koji suvremeni dramski redatelji uvijek nastoje razriješiti, uglavnom kardinalno loše ili bezuspješno, jest kako uopće „danas“ postaviti grčku tragediju poput Sofoklove Antigone a da ne bude okljaštrena njezina izvorna forma i sadržaj prilagodbom tzv. suvremenom „društvenome kontekstu“. Ontologijski „fundamentalisti“ s vjerom u vječnu moć grčke metafizike i otuda Aristotelova pojma katarze s obzirom na bit tragedije zanovijetat će i grintati: „Ne dirajte u svetost žrtve i ne pravite spektakl od tragičnoga događaja! Neka sve ostane isto kao i u doba nastanka drame jer ono „novo“ pripada demonskoj naravi povijesti! Ili drukčije: ne maljajte vraga na zid!“ Tome usuprot, socijalni konstruktivisti će „dekonstruirati“ sve povijesne naslage kao palipmseste umrtvljene tradicije i reći: „Sve se čvrsto pretvara u dim, ali ono univerzalno je opsjena ako ono partikularno ne postane istinska bit života kao procesa i preobražaja onog Istoga. Živjele razlike i slava Drugome!“ Sada ovo što vrijedi navodno samo za pitanje klasične i suvremene drame prenesimo u arhitekturu, sve slikovne umjetnosti, filozofiju, politiku, ma baš sve što postoji uključujući i sport i pripravu hrane, o seksu da se i ne govori. I što ćemo drugo dobiti negoli ono jedino bitno kao fundamentalno pitanje smisla postojanja u oprekama vječnosti i vremenitosti. Je li bitak u svojoj istosti i nepromjenljivosti ono vječno što se samo preobražava u različite forme pojavljivanja i sve razlike kao iznimke samo potvrđuju pravilo, ili je umjesto bitka na djelu događaj radikalne promjene s kojom postojanje iznimke ne potvrđuje pravilo, već stvara novi događaj i tako utemeljuje nova pravila igre u četvorstvu bitka-boga-svijeta-čovjeka? Vratimo se ipak Antigoni. Poznato je da su dva različita tumačenja njezine biti i posredno mogućnosti izvedbe Sofoklove najznačajnije tragedije izvan grčkoga svijeta kao trijade polisa, ethosa i paideaie od srednjovjekovlja do suvremenosti ona Hegela i Lacana. Najsažetije kazano: Hegel iz logike spekulativne dijalektike smatra kako je s Antigonom postavljeno pitanje kraja klasične antičke običajnosti (Sittlichkeit): obitelji, društva i države. Samožrtvovanje i žrtvovanje mlade žene koja ljubi pravednost i činom slobode utemeljuje viši etički poredak samilosti i suosjećanja spram vladavine tradicionalnih zakona kao pseudo-moraliteta i perverzije istinske biti zajednice (politeia) suprotstavlja se svemu što će kršćansko razumijevanje svijesti kao samosvijesti smjestiti u polje unutarnjeg osjećaja dužnosti spram Boga. Otuda, u konzekvenciji, najmisaoni doseg Hegela jest da je Antigona klasični lik grčke tragedije koja ne djeluje iz okrilja subjektivne „zle savjesti“, već iz otvorenosti etičkoga događaja promjene elementarnih struktura običajnosti koje prethode bilo kakvom individualnome moralitetu. Antigona predstavlja heroinu slobode i pravednosti, a ne mučenicu „zle savjesti“. Mogli bismo isto kazati i za razliku religiozne ekstaze Kristovih „vojnika“ i za borce koji se žrtvuju u ime ideala „civilne religije“ za postulate slobodne republike univerzalnoga građanstva. Na taj način će Leo Strauss objasniti zagonetku sveze religije i politike u tekstu o „civilnoj religiji“ Rousseauova Društvenoga ugovora. Ethos nije stoga zapisan u mramornim pločama božanske objave izabranome narodu kroz deset negacija od kojih je ona šesta Ne ubij! istinski temelj civilizacije onkraj postojećih povijesnih granica upravo zato jer je moralni postulat, a ne zbiljsko stanje stvari u svijetu. Lacan, pak, pokazuje da je Antigona ono Imaginarno koje nužno podnosi žrtvu u svijetu Realnoga da bi se simbolički poredak održao na novim etičkim pretpostavkama. Drugim riječima, Antigona kao i u Hegela ne djeluje više iz okrilja „zle savjesti“ koja je rezultat samokrivnje stvorene monoteističkim modelom života u židovsko-kršćanskoj kulturi potiskivanja elementarnih osjeća pripadništva zajednici, već djeluje iz imperativa onog što nadilazi i Zakon zajednice i negativnu etiku samokrivnje. Njezin je čin događaj iznimke koja dolazi iz ljubavi kao drukčije shvaćene philiae u smislu sublimnoga ozbiljenja erosa. Lacanova heroina u liku starogrčke Antigone nužno time postaje ikona jedne posve drukčije shvaćene ideje „revolucije samoga subjekta“ na barikadama 68. godine u Latinskoj četvrti Pariza. No, tko je onda „zli i okrutni Kreont“, taj bahati i bezobzirni vladar koji se povinuje bezupitnim zakonima zajednice i krši osnovna ljudska prava građana/državljana? Zar general De Gaulle ili možda sublimni objekt društva spektakla u kasnome kapitalizmu potrošaštva? U svakom slučaju, etički problem Antigone na barikadama posljednje revolucije 20. stoljeća proizlazi otuda što očito nije jasno ne tko je „subjekt revolucije“, već se ne zna tko je „sublimni objekt kapitalizma“ ꟷ pseudo-društvo nadzora i/ili autoritarna država kontrole. Etika koja počiva na negaciji uma u smislu „zle savjesti“ potrebuje zaziv apsolutnoga Drugoga kao svoj nemogući Objekt. I zato je sva etika nakon Kanta, od Lévinasa do Jonasa, samo pitanje suosjećajnosti drugim sredstvima. Umjesto kategoričkoga imperativa u njegovoj praznoj postulatornosti djelovanja sve postaje heteronomija kapi milosti na dlanu u odnosu gostoljubivosti spram stranca/tuđinca, egzilanta i emigranta, apatrida i raskorijenjenosti čovjeka kao takvoga. Grčka tragedija je naviši smisao ljudske otvorenosti i zatvorenosti svijeta. Zato je ujedno vječna forma zbivanja koja utemeljuje ono što će od rimske antike biti imenovano umjetnošću, jer Grci nisu imali riječ-pojam za tu ljudsku djelatnost u smislu radikalne razdvojenosti od prirode ili bitka samoga. Rimljani, naravno, nemaju tragedije, već su usmjereni svjetovnome području politike i prava. Iskonska grčka riječ koja umjetnosti kao drami ljudske egzistencije podaruje uzvišeno značenje proizvođenja novoga u svijetu jest poiesis. U pravu je suvremeni talijanski filozof Emanuele Severino kad u jednom razgovoru o prirodnoj i tzv. umjetnoj inteligenciji s nobelovcem, matematičarem Rogerom Penroseom, tvrdi da je Platonov poiesis temeljna riječ-pojam zapadnjačke metafizike i to iz dva razloga: (1) zato što je riječ o nihilizmu proizvođenja „novoga“ koje ne postoji u svijetu kao bitak, već ga čovjek „unosi“ u svijet svojim djelom stvaranja i to ne kao puko oponašanje Istoga (mimesis), već kao izniman čin samostvaralačke pro-izvodnje; (2) zato što se svijet otuda više ne nasljeđuje kao ono vječno i nepromjenljivo u smislu parmenidovski shvaćenoga bitka bića, već se pro-izvodi iz Ničega. Poiesis je moć stvaranja onkraj oponašanja i predstavljanja bitka kakav već oduvijek jest. Umjetnost kao ars samo je blijeda sjena tehnički određene promjene same prirode kao prvotnoga uzroka svih stvari. Zato grčka tragedija s Antigonom kao vrhuncem nije nikakvo subjektiviranje svijeta u prostoru tjeskobne i krhke „ljudske duše“. Prostor tragedije pripada otvorenosti-zatvorenosti polisa, ethosa, paideie i ova je trijada vertikalno usmjerena, jer je transcendentalni uvjet mogućnosti etičkoga-kulturnoga odnosa ljudi s njiihovim životnim „sudbinama“ upravo ono što sve utemeljuje iz ideje pravednosti božansko-ljudske zajednice (polis kao politeia). Ljudi su sudionici misterijskoga događaja kojim se pravednost ozbiljuje u svijetu i baš stoga tzv. etički problem uopće ne može postojati ni u grčkome razumijevanju zajednice, a niti u modernome i suvremenome shvaćanju čovjeka u doba velikoga prostora (Groβraum) totalne mobilizacije tehnosfere (gena+informacije+singularnosti). Razlog je paradoksalno isti: Grci i mi, moderni i suvremeni, nemamo više problem „zle savjesti“ koja je mučila samo i jedino srednjovjekovne kršćane zbog toga što je trijada polisa, ethosa i paideaie postala trijadom Oca-Sina-Duha Svetoga kroz odvajanje svjetova, već u sv. Augustina između Božje i ljudske države. Zato je Hegelovo tumačenje Antigone nenadmašno. Ona jest, doduše, univerzalna žrtva svjetske povijesti i može i „danas“ više govoriti u umjetničkome smislu od svih „današnjih“ pseudo-tragedija samo zato što nema savjest, jer djeluje iz afirmativne i pozitivne ljubavi spram pravednosti i to polazeći iz iskustva univerzalne slobode čovjeka u njezinoj singularnoj partikularnosti (kao žena-heroina). Srednjovjekovlje otuda nema dramu ni kazalište, ali ima prikazanja i predstavljanja subjektivnosti kao ono što dokazuje književni diskurs i žanr ispovijesti. Uostalom, početak moderne subjektivnosti nije ništa drugo negoli djelo sv. Aurelija Augustina Confessiones (Ispovijesti). Što čine svi suvremeni pisci negoli što do nemila i nedraga rastežu sve ono što je Otac-utemeljitelj teologije kršćanstva činio u svojim tekstovima u kojima se iskupljuje za pohotu i požudu iz mladenaštva, za aroganciju i ignoranciju Drugih, te odjednom shvaća da je sve to prolazno i besmisleno te se utječe milosti Božjega puta u svojem totalnome preobraćenju (metanoia).Kako ono okončava posljednji roman uništiti Michela Houellebecqua? Ha, zar mizantropijom i ekstatičnim orgijama opscenosti ili, pak, samilosnom ljubavlju nakon svih moralnih posrnuća i razuzdane žudnje? Naravno, jasno je da je potonje posrijedi. Iz svega postaje razvidno da tzv. etički problem može nastati samo onda kad zajednica u smislu hegelovske običajnosti (Sittlichkeit) i njezine trijade obitelji, društva i države više ne može održati svoju povijesno-epohalnu konstitutivnost, pa se raspada na dvoje polazeći od raspada onog što je posredujuće i vezivno tkivo. To je, naravno, društvo koje se u 20. stoljeću nakon proloma neoliberalizma u svjetsko-povijesnoj ekonomiji, politici i kulturi pojavljuje svagda u krhotinama i određeno onime što čini bit suvremenosti, poput postindustrijskoga, informacijskog, društva spektakla, nadzora, kontrole, doživljaja, telematike. Na taj način sve je nadomjesno i nadomjestivo; sve je privremeno i u stalnoj promjeni i ništa više nema svoju postojanosti, pa tako ni monolitna monogamna obitelj i klasična liberalno-demokratski konstituirana država. Budući da se totalna običajnost više ne može nikako obnoviti na „novim temeljima“ bez posvemašnjeg obrata čitave strukture i matrice na kojoj počiva etičko-politički poredak, sve se urušava i sve postaje ovaj ili onaj problem, primjerice, estetski problem u suvremenoj arhitekturi i umjetnosti koja nakon iskustva povijesne avangarde tzv. život u njegovoj banalnosti, trivijalnosti i običnosti „resakralizira“ umjesto izvorne svetosti koja ima funkciju prostora (topologije) božanske objave. Srednjovjekovlje se legitimira dualizmom, razlikom između Boga i čovjeka, transcendencije i imanencije, Krista i ljudske povijesti i utoliko je samorazumljivo da je razdrtost između ove dvije sfere u stalnim posredovanjima institucije Crkve i države osuđeno na zbiljsko stanje očaja i nemoći u apokaliptički vođenoj povijesti spasa. Čovjek više nema izravnu i neposrednu komunikaciju s Drugime kao u doba atenske/grčke demokracije, već je osuđen na stanje koje ponajbolje iskazuje pojam cezaropapizma. Posljedica je toga da se moderni subjekt rađa u mukama i okovima, u neprestanoj tjeskobi koju prevladava samo ljubavlju spram Boga i tako zadobiva svoju slobodu kao samstveni subjekt. Između sv. Aurelija Augustina, Jeana-Jacquesa Rousseau i Sörena Kierkegaardasveze su toliko jasno postavljene da je ovaj niz put do protestantske teologije spasa koja počiva na logici „zle savjesti“. Upravo zbog toga, nužno je da dolazi do radikalne konverzije mišljenja-djelovanja-korporalnosti u samoj biti egzistencije kao događaja neponovljive iznimke. Da bi, dakle, mogla postojati etika koja se usmjerava na pitanje dobroga života u zajednici, umjesto grčke izvorne razboritosti (phronesis) slobodnoga čovjeka u polisu nastupa čin iskonskoga grijeha ili krivnje iz čega se oslobađanje od nužnosti zla izvodi originarnim aktom preobraćenja. Djelovanje iz „zle savjesti“, odnosno straha čovjeka pred Božjom kaznom za njegovo nedjelovanje kad je ugrožen život Drugoga ili kad je sam opstanak zajednice doveden u pitanje zbog građanskoga kukavičluka pokazuje da je Antigona kao heroina moguća samo u iskonsko doba Grka i na kraju povijesti kao čin radikalno-subverzivnoga prevladavanja upravo tog fatalnog i famoznog tzv. etičkoga problema. On je sam potpuno problematičan ne zato što ne postoji kao problem, već zato što ukazuje na svoju aporetičnost u smislu nemogućnosti rješenja na tradicionalan metafizički način. Nije nimalo neobično da se u doba neutraliziranja i suspendiranja svih metafizičkih načela od logike dostatnoga razloga do prvoga uzroka i posljednje svrhe (kauzalnost i teleologija) ono što nazivamo “svijetom“ posve urušava u tzv. metastabilnu ravnotežu poredaka koji se sada umrežavaju s drugima horizontalno i tako uspostavljaju umjesto paradoksa kao logike kontradikcija transklasični model mnoštva aporija. Eto, zašto ne postoji tzv. etički problem nigdje u tzv. svijetu, već samo aporije djelovanja od Antigone do Godota, od mitologije dobra i pravednosti do demonologije „zle savjesti“ iz koje se nadomjesno stvaraju svi nemoćni zahtjevi za „novom solidarnošću“ kao elementarnom suosjećajnošću sa svime što pripada novoj „svetosti života“. Bio je ipak u pravu Hermann Broch, iako na posve aporetičan način. Naime, on je u književnosti moderne prezirao svaki eskpaistički esteticizam i zagovarao etičku odgovornost umjetnosti u doba „radosne apokalipse“ ili posvemašnjega pomračenja vrijednosti. No, problem kojim se ovdje bavimo i vidimo da je sam problematičan ne odnosi se na to što ćemo naposljetku s Antigonom na kazališnim daskama „današnjice“, jer to isto vrijedi i za problem što ćemo s Platonom i Aristotelom u filozofiji politike „sutrašnjice“. To je, dakle, pitanje o smislu vremena u tvorbi usporednih „svjetova“ koji više nemaju ni svoje „heorine“ slobode ni svoje „mučenice“ vjere, već samo svoje apologete aktivizma protiv onog nečuvenoga i neiskazivoga Zla koje poput sublimnoga objekta mržnje natkriljuje ovaj i moguće druge svjetove kao pokretač posve druge i drukčije tragedije od one koja nam je u nasljeđe ostavila Antigonu poput crnoga monolita naše nikad okajane krivnje za sutrukturalnu nemoć istinskoga djelovanja. Grci su barem imali filozofijsko-umjetnički privid polisa, ethosa i paideiae. Mi, suvremeni, nemamo ništa takvog, osim nostalgije za raskomadanim apsolutom nalik onom Rilkeovu arhajskome torzu Apolona.

February 8, 2025
Demonsko sudjelovanje u tajni umjetnosti

Demonsko sudjelovanje u tajni umjetnosti

1. Nemjerljiv je utjecaj ruskoga književnika Fjodora M. Dostojevskog na europsku/zapadnjačku filozofiju i modernu književnost i kulturu uopće. Evo što o tome iskazuju oni namjerodavniji. Istaknut ću stajališta četiri mislioca i pisaca, dva Nijemca i dva Francuza. Friedrich W. Nietzsche u Sumraku idola ustvrđuje da je „Dostojevski…jedini od kojeg sam imao što naučiti o psihologiji…Otkriće njega bilo mi je važnije i od otkrića Stendhala.“ U dva sveska svoje knjige o Nietzscheu baveći se pitanjem nadčovjeka, nihilizma, dekadencije, smrti Boga i voljom za moć Martin Heidegger priznaje da je upravo Dostojevski uz Turgenjeva onaj ruski mislilac-pisac koji je odgovoran za prošireno shvaćanje nihilizma kao radikalnoga obezboženja i pada metafizičkoga pojma vrijednosti u okrilje profanih svrha koje se jedino povratkom vjeri mogu iznova uspostaviti u svijetu posvemašnje moralne i društvene ravnodušnosti. U Mitu o Sizifu, Albert Camus je svoje postavke o samoubojstvu i smislu života uokvirio oko protagonista Đavola i zamislio pritom Kirilova iz romana Bjesovi kao čovjeka „apsurdnoga stvaranja“. Jean-Paul Sartre je, naposljetku, u knjižici nastaloj iz predavanja Egzistencijalizam je humanizam za polazište svojeg egzistencijalizma uzeo onaj najvažniji stav nihilizma iz razmišljanja Ivana Karamazova “da Boga nema, sve bi bilo dopušteno“. Ovome još svakako valja dodati kako je američki teoretičar Walter Kaufmann u svojoj hrestomatiji bio jedan od prvih koji je predstavio Dostojevskog i njegove Zapise iz podzemlja kao egzistencijalističkoga filozofa. (v. W. Kaufmann, prir. Existentialism: from Dostoevsky to Sartre. Meridian Books, New York, 1956.) Na donekle sličan način (ali puno prije Kaufmanna) André Gide, veliki francuski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1947. godine, u svojoj iznimno cijenjenoj knjizi o Dostojevskom iz 1923. godine (Plon, Pariz, 1923.) naglašavao je metafizičke i navlastito etičke aspekte književnoga djela ruskoga genija i tvrdio da su Braća Karamazovi najveći roman ikada napisan. Valja postaviti ovo pitanje: je li Dostojevski uistinu odlučujuća prekretnica u shvaćanju modernoga romana kao novoga psihograma epohe realiziranoga nihilizma ili je, naposljetku, njegovo tzv. egzistencijalno, a ne egzistencijalističko mišljenje u formi književnoga diskursa u posljednjim nakanama put spram religioznoga etičko-nacionalnog fundamentalizma drugim sredstvima? Ako je samo ovo prvo posrijedi, onda bi i Kaufmannovo „otkriće“ začetnog egzistencijalista čak i prije Kierkegaarda bilo čak i moguće nekako opravdati, iako ne u cijelosti, jer je ključni pojam duhovne situacije vremena 20. stoljeća, ta „fatalna“ i „kontingentna“ egzistencija pravi „izum“ danskoga religioznoga pisca, autora Bolesti na smrt, Straha i tjeskobe, Ili-IlI, kako je to, uostalom, jasno potvrdio i sâm Heidegger u jednoj bilješci temeljne filozofijske knjige suvremenosti Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine. Ako je, pak, ono drugo prava istina čitave spisateljske i duhovne djelatnosti Fjodora M. Dostojevskoga, onda njegovu književnost treba sagledati, unatoč neporecive autonomije i najviše vrijednosti osmišljavanja svijeta jezikom moderne proze i eseja, kao uzvišeno sredstvo/svrhu uspostavljanja „ruske duše“ alternativom tzv. apstraktnome i bolećivome, zdravorazumskome i dekadentnome svijetu Europe/Zapada. Je li, zapravo, fascinacija Gidéa veličajnim djelom Dostojevskoga s njegovim otkrićem demonskoga sudjelovanja u tajni umjetnosti mogući „treći put“ izbavljenja ili prevladavanja ova dva puta u promišljanju estetske autonomije teksta i etičko-političke upregnutosti u religiozno mesijanstvo s pečatom tzv. ruske autentičnosti? 2. Biografsko-spisateljske i duhovne koordinate djelovanja André Gidea kao jednog od vodećih francuskih intelektualaca prve polovine 20. stoljeća čini se da su iznimno važne u razumijevanju njegova odnosa spram Dostojevskog, Rusije i „ruske duše“ uopće. Zato valja sažeto kazati sljedeće. Rođen je u Parizu 1869., gdje je 1951. godine i umro. Bio je odgojen u protestantskoj obitelji s krajnje rigoroznom puritanskom etikom. Na putovanju Afrikom razotkriva konačno svoju homoseksualnu orijentaciju bez zazora i moralnih skrupula licemjernoga građanskog društva. Sve se to ogleda u proznoj poemi Zemaljska hrana (ili Plodovi) (Les Nourritures terrestres, iz 1897, godine) te u možda i njegovu najboljem romanu autobiografskoga karaktera Amoralist (L’Immoraliste, iz 1902. godine). Uoči Velikog rata objavljuje roman Vatikanski podrumi (Les Caves du Vatican, 1914), u kojem subverzivno pokazuje drugu stranu življenja pod krinkom institucionalnoga kršćanstva i katolicizma koji je u potpunosti prožeo kulturu i politiku europskih liberalnih demokracija. Često se ukazuje na to da je bio prethodnik Alberta Camusa i to stoga što se bavio analizom čina bezrazložnosti u ljudskim odnosima: tzv. acte gratuit. U romanu Pastoralna simfonija (La Symphonie pastorale, iz 1919. godine) tema mu je psihološki učinak samozavaravanja osobe u sukobu s Bogom i tradicionalnim moralnim poretkom u suočenju s tabuiziranim seksualnim odnosima koji dovode do društvenoga ekscesa. Uobičajeno se smatra da je najvažniji Gideov roman Krivotvoritelji novca (Les Faux-Monnayeurs, iz 1925. godine). Obrat spram socijalnoga angažmana nastupa nakon putovanja u Kongo. Užas kolonijalne vladavine u najbrutalnijoj varijanti europskoga kapitalizma zacijelo je bio korak do njegova zagovora komunizma i ideja društvene i političke revolucije (Put u Kongo – Voyage au Congo, iz 1927. godine). Ali, vjera u mesijansko oslobođenje i Rusiju kao svjetionik svjetske revolucije proletarijata bit će konačno izgubljena nakon povratka iz carstva staljinističke represije i logorskoga zatiranja ljudske slobode (Povratak iz Sovjetskoga Saveza – Retour de l’U.R.S.S., iz 1936. godine). 3. U jednom od predavanja o Dostojevskom Gide je iznio svoju znamenitu modernističku izjavu – “c’est avec les beaux sentiments qu’on fait la mauvaise littérature” (“s dobrim osjećajima nastaje loša književnost”). Njegovo stajalište o Dostojevskom pojavljuje se u kontekstu poslijeratnih strepnji oko održivosti i smisla zapadnjačke civilizacije. Poznato je kako su njemački duhovni protagonisti ideja „konzervativne revolucije“ poput Oswalda Spenglera, Ernsta Jüngera i Carla Schmitta sagledavali razloge propasti Zapada zbog ponajprije unutarnjih razloga sveze socijalizma i dekadencije liberalnih nauka kapitalizma. Francuzi su izašli, za razliku od Nijemaca, kao versajski dobitnici I. Svjetskoga rata i ta se činjenica ogledala i u mnogim aspektima kulture. U to su vrijeme konzervativni i nacionalistički kritičari osuđivali Dostojevskoga kao otuđenog od francuskoga genija, čiji je klasični i katolički duh bio navlastito racionalan i logičan i čiji je poredak bio utemeljen na jedinstvu razuma i vjere u postojeći poredak svijeta. Gide je stoga usmjerio svoja izlaganja o suprotnosti između likova Dostojevskoga i “zapadnoga čovjeka” – posebno Francuza. Nadalje, suprotstavio je latino-katolički Zapad i Istočni svijet pravoslavlja. Ova duhovna shizma nije nimalo tek puko geopolitički i manihejski motivirana, jer se pojavljuje i danas u mnoštvu pokušaja ne samo europskih, zapadnjačkih mislilaca i intelektualaca da shvate razloge zašto se i suvremena Rusija nakon raspada komunizma i SSSR-a iznova utemeljuje u novome načinu prožimanja imperijalnoga (carskog) samodržavlja i rigidne koncepcije autokracije s legitimacijskim okvirom pravoslavlja koje isključuje sve neruske narode i njihove kulture iz fame o vječnoj „ruskoj duši“. (v. James H. Billington, The Icon and the Axe: An Interpretative History of Russian Culture, Vintage, New York, 1970. i Alain Basançon, Sainte Russie, B. De Fallois, Pariz, 2012.) U toj je konstelaciji Gide postavio Dostojevskoga kao gotovo evanđeosku figuru, ponajmanje katoličkog od svih pisaca, a ponajviše kršćanskog. Štoviše, autor koji je nakon Tolstoja paradigmatski slučaj postavke kako su Rusi narod književnosti, glazbe i mističnoga pravoslavlja, narod koji nije proizveo velike filozofe, već religiozne apostate i propovjednike Apokalipse „danas“ u ruhu onih likova koje su stvorili Dostojevski i filmski redatelj Andrej Tarkovski u filmu Rubljov, ima u knjizi André Gidea još jednu bitnu funkciju. On je, naime, pisac i mislilac prevladavanja tragičnoga dvojstva Europe i Rusije. Ali ovo je prevladavanje, po mojem sudu, mistifikacija samoga Gidea, a ne ono što bi slijedilo iz same strukture tekstova Dostojevskoga, osobito nakon iskustva Sibira i njegova zatočenja nakon neuspjela revolucionarnoga ustanka protiv okrutnoga carskog despotizma. Problem je, međutim, u tome što Gide „vjeruje“ u ono što Dostojevski afirmativno uspostavlja kao mesijanski credo svojih romana i proza, eseja i prepiske. A to je ni manje ni više negoli fantazma o „ruskoj duši“ u kojoj „se pomiruju sve europske tendencije“. (str. 47) Iako će se Gide otkloniti od svekolike apologetske uloge da iza navođenja velikih pasaža iz različitih tekstova Dostojevskoga svesrdno prihvaća njegove stavove, ipak ostaje nešto posve prijeporno. Nema nikakve dvojbe da su Gideovi „članci i kozerije“, zapravo različita predavanja na temu „Dostojevski i Zapad“ (Francuska-katolicizam-protestantizam i slično) ponajprije njegove vlastite refleksije i razmatranja o biti metafizike i nihilizma u modernosti. Tri vodeće spisateljsko-filozofijske figure s kojima je u dijalogu i preuzima njihova temeljna stajališta uz Dostojevskoga su Freidrich W. Nietzsche i Jean-Jacques Rousseau. Paradoks je da je nakon ove knjige o Dostojevskome, kojemu podaruje i viši rang od samoga Nietzschea zato što u krajnjim konzekvencijama njegove psihologije glavnih likova romana poput Idiota, Bjesova i Braće Karamazova polazi od utjelovljenoga Evanđelja darovanja i poniznosti spram Drugoga da bi dokazao postulatornu egzistenciju Boga u svijetu nihilizma za razliku od Nietzschea koji je anti-Evanđelist i onaj koji prevrednovanje svih vrijednosti metafizike Zapada zasniva na čvrstini nadčovjeka a ne na njegovoj samilosti i otvorenosti suosjećajnosti spram svijeta, André Gide krenuo u smjeru onoga što sâm Dostojevski u svojim pismima osuđuje, doduše, ne i posve različito od Nietzschea: „Socijalizam je već nagrizao Europu; ako se bude previše oklijevalo, sve će uništiti.“ (str. 55) U ovoj knjizi o Dostojevskom apologija njegovih ideja ide tako daleko da je Gide inzistirao na neposrednome odnosu Dostojevskoga prema Evanđelju i njegovu “evangelizmu”, koji je poistovjetio s pravim kršćanstvom i tako ga radikalno suprotstavio katolicizmu, vodeći svoj poznati dijalog s katolicima o protestantskim opasnostima slobodnog tumačenja i individualnoga, te izravnog dodira s autentičnim Kristovim porukama. 4. Drugo je poglavlje ove knjige ključno za shvaćanje same biti misaonoga određenja Fjodora M. Dostojevskoga kako ga portretira André Gide, jer njegova nakana nije biografska, već ideografska, da to tako kažemo. Ova je knjiga dijagnoza stanja stvari s krizom Europe i njezinim raspadom veličajnoga prosvjetiteljstva spram kojeg su se kao alternative pojavile doktrine razornoga militarizma i nacionalizma, religiozne mistifikacije “iskona” u postulatima „konzervativne revolucije“ (Njemačka) protiv sebeljublja liberalizma i demokratske dosade koja okončava s deficitom mudrosti i prosvjetljenja, te radikalni socijalistički i komunistički prevrati koji su otpočeli u svijetu s Oktobarskom revolucijom 1917. godine. Zato se Dostojevski ne može jedino svesti na probleme estetske i književne naravi, kao ni filozofijske, jer je očito kako svaku njegovu postavku i sve njegove likove obilježava drama sukobljenih strasti i interesa od morala do politike. Nije teško razabrati da je posrijedi pisac s kojim smo zbliženi do te mjere da se možemo postovjetiti čak i s time da umjesto uobičajene sklonosti da demonsko vidimo u tjelesnome i razvratu, a božansko u anđeoskim sferama, sada ono demonsko sudjelovanje u tajni umjetnosti povezuje najviše sfere uma i stvaralaštva. Taj formalno gnostički prilog demonologiji koji Dostojevskoga povezuje s Williamom Blakeom i njegovim Vjenčanjem raja i pakla dostatan je razlog da se uvidi kako Gide„”vjeruje“ da je Zapad prepušten vlastitoj agoniji i to zato što se, kako je to izveo sam Dostojevski u Pismu N. Strahovu od 18/30. ožujka 1869. godine, „odrekao Krista (zbog katolicizma).“ (str. 53.) Nije li to naprosto zapanjujuće, naime, da se alternativa ideji Europe otuda ne pojavljuje s ponovnim promišljanjem onoga što Europu i Zapad čini navlastitim sklopom grčke filozofije, rimskoga republikanizma i novovjekovne racionalnosti s duhom bezuvjetne želje za znanjem i mudrošću? Umjesto toga, Dostojevski se nakon vlastita puta preobraćenja od revolucionarne utopije u ruskog, pravoslavnoga mistika nove vrste univerzalnosti i sveočovještva vraća iznova toj fatalnoj „ruskoj duši“ koju određuje pravoslavlje i u tome vidi bit „naše buduće civilizatorske uloge i preporoda cijele Europe“. Kako Gide određuje taj tzv. „treći put“ ili autentično postideološko mišljenje i kazivanje Dostojevskoga koje mu, usuprot radikalnoj subverzivnosti Nietzschea i njegove kritike modernoga nihilizma kao i Rousseauova prosvjetiteljskoga maniheizma zagovornika republikanske tradicije protestantizma, pruža mogućnost prolaza između čekića i nakovnja militantnoga katolicizma i dogmatskog socijalizma? Evo, ovako: „Konzervativac, ali ne tradicionalist; carist, ali demokrat; kršćanin, ali ne rimokatolik; liberal, ali ne „progresist“, Dostojevski ostaje onaj za kojeg ne znamo kako se njime služiti.“ (str. 55.) Pa, zar problem nije u tome kako se treba „služiti“ s piscem koji predstavlja istinsku prekretnicu s idejom modernoga romana, već u tome što André Gide, agnostik i kritički mislilac i intelektualac osebujne forme etičko-političkoga angažmana ni u jednoj rečenici svoje knjige o Dostojevskom ne postavlja pitanje zašto je zapravo autor Braće Karamazova naposljetku postao ikona radikalne ruske ideje kojoj pravoslavlje i velikodržavni carizam određuje smjer svekolike budućnosti? Zašto je baš proturječni mislilac i poklonik ruske verzije evangelizma unatoč svoje briljantne književnosti kao psihograma epohe koja je ostala u svojoj obezboženosti i bez onoga najautentičnijega, a to je sloboda kao uvjet mogućnosti istinske egzistencije čovjeka u njegovoj univerzalnosti, pokleknuo pred zazivom te demonologije „ruske duše“ koju ponajbolje kritički secira njegov fascinantni lik Ivan Karamazov kad nakon smrti Starca Zosime cinično izgovara onu strašnu rečenicu svojeg zdvojnome bratu i mistiku Aljoši, divnoj duši predanoj iluziji svetoga života koji ne može razumjeti zašto tijelo sveca na odru tako nesnosno zaudara. Sjetimo se, Ivan kaže: „Preobraćenici smrde“. Nije li to istinska psihopatologija suvremenosti za koju je Gideova knjiga o Dostojevskome istodobno veličajna fantazmatska povijest jednog „idola“ bez kojeg nema ni „sumraka“ ovog svijeta koji nije postao bajkom, već prije onime što nećemo saznati tako što iznova čitamo romane i pripovijesti, eseje i pisma Dostojevskoga, već nekoga tko se gotovo ekscentrično osmjelio misliti drukčije, radikalno drukčije protiv svake mistifikacije „ruske duše“. Rumunjski filozof i esejist Emil M. Cioran u proročanskome tekstu „Rusija i virus slobode“ iz knjige Historija i utopija, Demetra, Zagreb, 1995. S francuskoga prevela Gordana V. Popović kaže i ovo: „ʺVazda težiti slobodi a nikad je ne ostvariti, nije li u tome njezina velika nadmoć nad zapadnim svijetom koji ju je, žalibože, davno ostvario? Nadalje, ona se nimalo ne stidi svojega carstva, naprotiv, teži tek njegovu proširenju. Koji se narod prije nje požurio okoristiti dobrima drugih naroda? Djelo Petra Velikoga, pa i ono Revolucije, prožeto je genijalnim parazitizmom. Čak je veličanstveno podnijela i užase tatarskoga jarma. Ako je, ostajući na smišljenoj razdaljini, umjela podražavati Zapad, znala je još u većoj mjeri izazvati njegovo divljenje i zavesti mu duhove. Enciklopediste su oduševljavali pothvati Petra i Katarine, jednako kao što su potomci stoljeća prosvjetiteljstva, pritom mislim na ljude s ljevice, ludovali za onima Lenjina i Staljina. Taj fenomen govori u prilog Rusiji, ali ne i Zapadnjacima koji su, silno složeni i razgnjevljeni, i tražeći ‘napredak’ drugdje, izvan sebe samih i vlastitih ostvarenja, danas paradoksalno bliži Dostojevskijevim likovima od samih Rusa.ʺ( str. 29) 5. André Gide je pisac koji prethodi ne samo Camusu i njegovoj ideji bezrazložnosti čina čovjeka u obezboženome svijetu, već i samome ocu-utemeljitelju pojma angažirane književnosti kao što je to bio Jean-Paul Sartre. Vidjeli smo da su sva trojica bili više ili manje, ali nedvojbeno pod utjecajem ideja Dostojevskoga. Taj utjecaj imao je sve značajke totalne misaone i etičko-političke isprepletenosti u mrežama značenja samoga teksta. Dostojevski je paradigmatski pisac moderne jer je i biografski i literarno proživio sve ono što pripada područjima ljudskoga djelovanja u idejnome i estetskome smislu od zanosa utopijom i revolucionarnim idejama prosvjetiteljstva i novovjekovne filozofije od Kanta do Hegela do samoobraćenja u mistični religiozni svjetonazor koji je uvijek shvaćao kao autentičan prolom duha naroda protiv apstraktne i u konzekvencijama kolonijalne težnje zapadnjačke civilizacije. Napoleonov rat protiv Rusije u tome je simbolički događaj prijeloma epohe s kojim se borba protiv kulta razuma i imperijalne slobode za izabrane narode uvijek pojavljuje u svojoj fatalnoj dvoznačnosti: s jedne strane kao emancipacija od hegemonije dekadentnoga Zapada, a s druge, pak, kao put u cezaropapizam i autokraciju u ime vjekovne „ikone i sjelire“ navlastita „ruskoga puta“ koji umjesto hegelovskoga Duha veliča kult religiozno shvaćene Duše naroda. Čitati Dostojevskoga „danas“ nije kao ni „jučer“, a niti će to biti „sutra“ moguće bez uvida kako je upravo on uz Nietzschea najveći moderni psiholog i kritičar nihilizma koji ipak završava ne s evanđeoskim svečovještvom mesijanskoga oslobođenja povijesti, već kao upravo ono što je Heidegger u analizi umjetnosti kao nihilizma jednom zapisao da su i nacizam i boljševizam, i kršćanstvo i amerikanizam forme totalno realiziranoga nihilizma. Ako ima Boga, sve je dopušteno, pa i sustav obesmišljavanja svijeta i njegova ideologijskoga zatiranja do posljednjeg tabua baš u sveto „Ime Boga“. Ono što, ipak, nećemo razaznati u Gideovoj knjizi o Dostojevskome, ali hoćemo u jednom nadahnjujućem poglavlju knjige filozofa Petera Sloterdijka, Kritika ciničnoga uma iz 1983. godine, jest da je alegorija o Velikome Inkvizitoru iz romana Braća Karamazovi apsolutno najgenijalnija misaona parabola Dostojevskoga i daleko nadilazi sve već viđeno ikad u povijesti književnosti. To je model kritike ideologije uopće i kritike prosvjetiteljskoga mišljenja na kojem je zasnovana zapadnjačka civilizacija s vjerom u bezuvjetnu slobodu mišljenja i znanja kao uvjeta mogućnosti etičkoga djelovanja. Ukratko: Dostojevski pripovijeda kako je Isus Krist u svojem drugome došašću na ovu zemlju i u ovaj svijet uhićen i odveden na istraživanje/ispitivanje kod Velikog Inkvizitora o pravoj naravi njegova subverzivno-revolucionarnoga poslanstva i eshatologijske poruke. Proces protiv Krista, međutim, proizlazi iz temeljne postavke da je upravo Crkva kao vjerska institucija jamstvo pravog tumačenja njegovih poruka, a ne On koji se predstavlja kao Sin Božji. Institucija je Moć, a Krist je samo utopijska i iluzorna nemoć slobode i ljubavi spram Boga. Zato Veliki Inkvizitor cinički podaruje Kristu u njegovu „drugome došašću“ mogućnost da se iskupi od samoga sebe tako da jednostavno nestane iz ovoga svijeta jer više nikome nije potreban, a „drugo Raspeće“ ionako nikoga više ne zanima, ni predstavnike Moći, a ni tzv. predstavnike narodne volje u novim katakombama. I Krist nakon „drugoga procesa“ bez riječi ode, shvativši da je u ovome svijetu njegova žrtva zapravo institucionalizirana i stoga patetična i nepotrebna za sveti događaj „druge Apokalipse“. Eto, to je veličina Dostojevskoga, a ne njegovi etičko-politički „bjesovi“ i „zapisi iz podzemlja“ s posljednjim pečatom onih likova koji su, kako je to kongenijalno shvatio Cioran, postali više europskiji u svojem samozavaravanju od likova iz modernih francuskih romana u remek-djelima Balzaca, Flauberta ili Prousta.

February 7, 2025
Zadržavanje, zaustavljanje, zastoj

Zadržavanje, zaustavljanje, zastoj

Roman jednog od najznačajnijih suvremenih američkih pisaca Dona DeLilla Cosmopolis, koji uistinu više pripada žanru poetizirane proze kao apologije New Yorka u dva njegova značenja, istinskome kozmopolitskome središtu neoliberalnoga kapitalizma i kaotičnome prostoru zadržavanja, zaustavljanja, zastoja histeričnoga čovjeka u vremenu bez otvorenosti budućnosti, predstavlja gotovo savršeni prikaz onog što u svojim teorijskim knjigama nazivam odnosom tehnosfere i psyché. Naziv je romana simbolička identifikacija hipergrada i svijeta koji više ne označava ono što je svijet metafizički značio kao horizont osmišljavanja i kao prostor-vrijeme ljudske slobode kao najvećeg dosega egzistencijalne avanture čovjeka. Umjesto „svijeta“, susrećemo se s globaliziranim fraktalima planetarnoga osvajanja prostora u homogenom, tehnološki ispražnjenom vremenu koje više ne teče, a niti prolazi. To je vrijeme neprestanoga procesa zadržavanja, zaustavljanja, zastoja nečega kao otpora u samoj „biti“ kaosa kao nereda i kontingencije. U njemu je sve savršeno uređeno prema modelu „svijeta“ kojeg francuski filozof kibernetike Gilbert Simondon naziva metastabilnom ravnotežom. Evo, ovo bi bio kratak sadržaj DeLillova romana. Priča počinje u četrdesetosmosobnome stanu milijardera Erica Packera. Pateći od nesanice, pripovijedanje opisuje neke od neuspješnih tehnika kojima je Packer pokušao prevladati ovu nevolju. Dosađuje se, nemiran je i nezadovoljan. Primjećujući da je jen skočio preko noći, oblači se, a zatim se dizalom spušta na ulicu, gdje piše bilješku o zastarjeloj kvaliteti riječi neboder u osobnome rokovniku. Odlazi do mjesta gdje mu je parkiran automobil i ulazi u njega, zajedno sa svojim šefom osiguranja Torvalom i vozačem Ibrahimom. Kaže Ibrahimu da ga odvede do Anthonyja, brijačnice u koju je odlazio Ericov otac. Shiner, njegov šef tehnološkoga odjela, ulazi u auto, pokušavajući obavijestiti Erica o sigurnosnim testovima obavljenim prethodne večeri, ali Eric ga frustrira pitanjem kamo ide noću kad je on kod kuće. Shiner izražava zabrinutost da Eric gubi razum. Kad vidi svoju novu ženu, Elise, kako prolazi; doziva je i odlaze doručkovati. U braku su nešto više od tri tjedna, ali zamjetna je gotovo hinjena intimnost tijekom neobaveznog obroka. U automobilu, Eric gleda vijesti na televiziji i saznaje da je Arthur Rapp, direktor Međunarodnoga monetarnog fonda, ubijen. Policija ne izvještava tko je osumnjičen za zločin. Ponovo provjerava vrijednost jena i otkriva, uznemiren, da je ponovno porasla; svaki put kad jen poraste, njegova pozicija u tvrtki postaje ranjivija. Cijela Ericova strategija ulaganja usredotočena je na njegovo predviđanje da će jen pasti. Jane Melman, Ericova šefica financija, i dr. Ingram, njegov osobni liječnik, ulaze u automobil-limuzinu. Dr. Ingram počinje obavljati liječnički pregled Erica, dok ga Jane pokušava uvjeriti da odustane od svoje strategije za Jen, podnese svoje gubitke i preusmjeri se na druge akcije. Između Erica i Jane struje snažni seksualni impulsi što dovodi do isprekidana razgovora. Kad je pregled gotov, dr. Ingram obavještava Erica da mu je prostata asimetrična. U svojem dnevniku Benno Levin piše kako planira ubiti Erica. Bivši Ericov zaposlenik, Levin sada živi u napuštenoj zgradi i uhodi Erica dok ovaj odlazi na ručak s Elise. Skupina razularenih prosvjednika upada u restoran, vičući i bacajući žive štakore. Eric bježi natrag do limuzine i pokupi Viju Kinski, svoju šeficu sektora planiranja. Vija tvrdi da se Eric mora držati svoje Jen strategije; ali raditi bilo što drugo bila bi izdaja onoga što Eric znači kao osoba. Ulice odjednom postaju prepune antikapitalističkih prosvjednika. Vija im se ruga, ali Eric je zamišljeniji, znatiželjniji u vezi s njima. Iznenada nadahnut da učini nešto štete Eric počinje kupovati sve više i više jena kako bi ga destabilizirao na Wall Streetu. Vija izlazi, a prosvjednici zaostaju. Torval obavještava Erica da je primio prijetnju smrću. Eric pritom pristaje zaposliti još jednog tjelohranitelja, a zatim odlazi na večeru sa svojom ženom. Kaže Elise da je izgubio većinu novca i da ga netko želi ubiti, ali je sretan jer se osjeća slobodnim. Elise ga gotovo taksativno obavještava da je njihov brak propao i da je sve u vezi s njime gotovo. Kad ona ode, Eric dobiva pristup računima i likvidira njezina osobna sredstva, uništavajući je financijski u potpunosti. Potom odlazi u noćni klub, ali ugleda pogrebnu povorku koja se kreće niz ulicu. Pita tko je umro i rečeno mu je da je to poznati rap izvođač Brutha Fez. Veliki obožavatelj Feza, Eric sa zanimanjem promatra povorku, a zatim se vraća do svoje limuzine. Dok se spremao ući, prosvjednik se pojavljuje s pitom i razbija je Ericu u lice. Eric zamoli Torvala da dođe razgovarati s njim. Traži Torvalov pištolj, a tjelohranitelj mu ga daje. Eric puca u Torvala i baca pištolj u obližnje grmlje. Eric se nakon toga vraća u limuzinu i Ibrahim ga odvodi do Anthonyja, ulazi u brijačnicu s Ericom koji primjećuje da brijač ima uza sebe oružje za slučaj zaštite. Šiša se, ali na pola puta odlučuje otići, ustaje i uzima brijačevu pušku. Vani naleti na filmski set na kojem skupina glumaca leži pretvarajući se da su mrtvi. Prepoznaje jednu kao Elise. Odlaze u obližnju uličicu, a Eric se poseksa s njom. Dok se udaljava, netko puca na njega s prozora napuštene zgrade. Eric ulazi unutra i susreće Benna, koji otkriva da je njegovo pravo ime Richard Sheets. Richard kaže Ericu da je otpušten iz njegove tvrtke i da mu je život uništen; ubojstvo Erica vidi kao udarac samome kapitalizmu. Eric naposljetku govori Richardu da je lud i potiče ga da puca. Eto. Što je drugo narativ Cosmopolisa ako ne sve ono što svakodnevno postaje spektakularna medijska slika svijeta onog sustava života koji postaje i košmar i raj, i frivolnost i zavođenje, i narcizam i psihopatologija represije/depresije, i rasap i preobražaj jednog te istog načina funkcioniranja kapitalizma koji poput stroja za pravljenje umjetne sreće i umjetnoga uspjeha naposljetku izlazi iz ove „priče“ posve neokrznut jer mu, kako su to jasno pokazali Deleuze i Guattari u Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2 (v. o tome Žarko Paić, Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017.), platforma za proces stalne obnove nije više metafizika postojanosti. Umjesto nje, kibernetika postaje logika preobražaja u samoj biti kaosa i entropije. Narativ koji sam „prepričao“ ovog Don DeLillova romana prije naliči kakvom pseudo-scenariju mainstream-filma američkih korporacijskih blockbustera, negoli iznimno zanimljivome romanu pisca koji od svoje Americane, Undergrounda pa do White Noise i dalje ispisuje uz Thomasa Pynchona ono apsolutno najinventivnije u pripovjednoj umjetnosti „Pax Americane“. Čitav njihov misaoni horizont pokazuje nam da su gotovo svi temeljni pojmovi postmoderne i suvremene filozofije u savezu s tehnoznanstvenim istraživanjima i psihostrategijama svladavanja kaosa utkani u jezik hibridnosti i sinkretičnosti koji je upravo takav kakav je medijski „svijet“ posvemašnjih konstrukcija/dekonstrukcija govora između marketinga volje za moć i preživljavanja na rubovima „žice“ u getima žudnje za održanjem na životu uopće. Don DeLillov Cosmopolis nije stoga „priča“ koja je o-sebi čisti singularitet i kontingencija kakve nema nigdje drugdje. Problem je što su svi likovi i stanja kao događaji ponavljanja i obnavljanja iste/različite sheme ili matrice osobne i kolektivne egzistencije u prostoru-vremenu tehno-kronotopije kapitalizma kao globalno-planetarne mreže koja spaja čudo informacijske ekonomije i teror kao politiku događaja. (v. o tome Thomas Travers, Peripheralizing DeLillo: Surplus Populations, Capitalist Crisis, and the Novel. Bloomsbury Academic, 2022. i Joseph Conte, „The Specter of Capitalism“, Electronic Book Review, https://electronicbookreview.com/essay/the-specter-of-capitalism) No, vratimo se, ipak, romanu Cosmopolis, koji je objavljen 2003. godine, dvije godine nakon 11. rujna 2001. i terorističkoga napada al-Qaede na Twinse u New Yorku. Indikativno je, međutim, kako je većina književnih kritičara dočekala knjigu s primjetnim razočaranjem. Ne smije se smetnuti s uma da su glavni likovi i radnja romana smješteni na Manhattan, u samo srce života američke nove oligarhije, iako je to, doduše, i prostor u kojem se zbiva serija Seks i grad, da budemo u najmanju ruku ironični. Manhattan označava upravo taj imaginarni, simbolički i realni prostor-vrijeme u kojem stvarni život uopće ne postoji nikako drukčije negoli kao hiperrealnost postmoderne arhitekture poslovnih tornjeva, trgovačke metafizike potrošaštva svega što jest i pretvorbe života u maksimiranje profita kroz logiku tehnosfere: računanje-planiranje-konstrukcija. Život je stoga poput negativnoga „svetog trojstva“: (1) pervertirani sklop stalnoga zadržavanja u prostoru ekonomskih transakcija; (2) nužnost zaustavljanja u prostoru kaotičnoga prometa koji se ne može regulirati nikako jer je njegova „bit“ u kvantitativnome uvećanju automobila i cesta i New York kao i Tokyo ili Peking postaju samo i jedino „prometna čvorišta mahnite mreže beskonačnih procesa novih umrežavanja kapitala“; (3) bezuvjetnost zastoja u prostoru protijeka vremena kao niza homogenih i praznih „sada“ što izaziva neurozu, psihozu, paranoju, shizofreniju, teror.Sve je to ok, ali, roman je roman, zar ne, i rijetki su slučajevi da u istu rijeku možeš zagaziti nekoliko puta a da taj ulazak bude uvijek novi i svagda neponovljivo odlučujući za tzv. estetski užitak u čitanju „priče“ koja oduševljava i prikazuje/predstavlja stvarnost bolje od svega drugoga što se piše o tome. Ponovno čitanje Cosmopolisa ne može nipošto proći bez uvida da je taj roman u međuvremenu dobio i filmsku adaptaciju Davida Cronenberga 2012. godine s glavnim ulogama Roberta Pattinsona, Jay Baruchel, Juliette Binoche, Paula Giamattija i Sarah Gadon. No, postoji i još nešto, ne manje važno za naknadnu recepciju DeLillova romana. U kontekstu globalnoga ekonomskog sloma 2007. i pokreta Occupy koji je uslijedio, ovaj je roman u svojoj dubinskoj analizi rasapa ljudske etičke suosjećajnosti s obzirom na kategorije kapitalističkoga pogona čiste pohlepe, kaosa i egocentrizma očito pogodio u (zlo)duh vremena. Ne slučajno, DeLillo kao pisac i Cronenberg kao filmski redatelj, uhvatili su u svojim umjetničkim pokušajima ono što nije tek svojevrsna eshatologijsko-mesijanska mantra novoga doba kako nas samo tehnosfera može osloboditi vlastitih trauma i subjektivizma bez pokrića u svijetu koji se vrtoglavom brzinom rasipa u samome sebi, već je to i bit suvremenosti. Riječ je o kibernetičkim načelima poretka vladavine ili upravljanja krizama. Kao što bi rekao Eric Packer, Cosmopolisov čudovišni antijunak: “Uvijek je želio biti kvantna prašina, nadilazeći svoju tjelesnu masu, meko tkivo preko kostiju, mišića i sala. Ideja je bila živjeti izvan zadanih granica, u čipu, na disku, kao podatak, u vrtlogu, u blistavoj vrtnji, svijest spašena od praznine.” Ali, stvari su u ovom kozmopolitskome jazu svjetova „gore“ i „dolje“ još više složenije i još manje svedive na zajednički nazivnik „velikih priča“ o tehnosferi i praznini svijeta koji svoju agoniju realnoga proživljava geometrijskom progresijom pohlepe i rasutim teretom izgubljene suosjećajnosti.

February 6, 2025
O kodificiranome životu

O kodificiranome životu

Vilém Flusser, brazilsko-češko-židovski mediolog i komunikolog, teoretičar digitalnoga doba, govorio je da živimo u kodificiranome svijetu. Njegova je bit sadržana u vladavini tehničke slike koja se pojavljuje u strukturi djelovanja novih medija kao što su fotografija, film i internet. No, slika koja počiva u biti informacije nije više ona koja se pronalazi u tajni bitka kao mimesis i repraesentatio. Umjesto toga, slika sada tehnički konstruira stvarnost kao sustav značenja. Gubitkom metafizički utvrđenoga smisla slike, nastaje čitav novi horizont razumijevanja svijeta koji se mora konstituirati ne više transcendentalno, već empirijski i pragmatično. Svijet se, dakle, ne pojavljuje kao horizont smisla kao što je to bilo još za fenomenologiju Husserla i mladoga Heideggera. Naprotiv, Flusser u svojim tekstovima najavljuje dolazak tehnosfere, a to znači da je svijet zapravo čista medijska konstrukcija, posredovanje mišljenja kao matrice izgradnje tehničkoga dispozitiva moći. Iako u njegovim analizama mediosfere nailazimo na eksplicitni izrijek o kodificiranome svijetu u kojem čovjek nije subjekt djelovanja, već društveno-kulturalni akter komunikacije koja je postala telematska, odnosno vođena na daljinu s pomoću telefona, telegrafa, radija, televizije i kompjutora, problem je u tome što pojam ‘svijeta’ više nema svoju supstancijalnu osnovu. Umjesto otvorenosti hermeneutički postavljenoga svijeta kojemu čovjek iščitava smisao u jeziku književnosti i filozofije, sada smo suočeni s tehnički uspostavljenom mrežom značenja koju nastojimo dekodirati prevođenjem u slikovni znak razumljiv svima bez iznimke. Hermeneutiku nadomješta semiotika, kao što kodificirani svijet nije ništa drugo negoli kodificirani život kao mreža djelovanja različitih aktera na globalno-lokalnoj razini. Život je od 19. stoljeća s Nietzschom, biologijom i zoologijom postao temeljni pojam postmetafizičkoga mišljenja i sjedinjavao je trijadu gena, informacije i znaka. Drugim riječima, uz biologiju kao pozitivnu znanost, posve je bjelodano da su kibernetika i semiotika činile „sveto trojstvo“ nastajućeg ‘tehničkoga svijeta’ kao replikacije i simulakruma života. Što se događa kad „život“ u biologijsko-tehničkome smislu reducira svijet na mreže značenja? Ponajprije, ekspandirajuća značajka materijalnosti ‘svijeta’ postaje u fizikalno-zemljopisnome smislu globalna i planetarna. Zahvaljujući modernoj tehnologiji i telematskome društvu masovnih komunikacija sva su mjesta na zemaljskoj kugli potencijalno središtima budućih geopolitičkih akcija. „Život“ nije pritom vitalistička moć navlastite metafizike događaja, već potencijalna struktura umrežavanja informacija različitih diskursa i dijaloške razvedenosti. Sam jezik kojim se ovaj „život“ kodificira postaje tehnički jezik za koji je nužno znati nova pravila da bi mogli komunicirati na daljinu. Teoretičar novih medija Lev Manovich u knjizi Jezik novih medija uz pragmatiku značenja uvodi u optjecaj pojam transkodiranja. Ukratko, da bismo mogli imati odnos spram povijesti medija zbog njihova ubrzanog zastarijevanja, moramo „prevesti“ sadržaj „starih“ medija u novu formu. Današnja digitalizacija u informacijskome društvu kao arhiviranje i muzealizacija „života“ nemoguća je bez vladavine tehničkoga ili digitalnog koda. To je signal za čije je prevođenje u slikovni zapis potrebno znati šifru koda. Pogledajmo kako suvremena biogenetika u posve tehničkome jeziku objašnjava posljednju metafizičku tajnu života. Ona kaže da su bio-znanstvenici uspjeli „dešifrirati genetski kod“ i tako omogućiti spoznaju o nužnosti i slobodi, kontingenciji i emergenciji života u linearnome tijeku biološke evolucije. Jezik se u medijskome začaravanju stvarnosti tehnologizira i tako gubi svoju kazivajuću bit govora kao diskursa i dijaloga između ljudi u neposrednosti odnosa. Flusser je pokazao da su stoga svi pojmovi i kategorije modernoga doba s dolaskom kibernetike zapravo „neljudski“ jer su u funkciji transparencije slike kao informacije. Sama, pak, informacija je uputstvo za djelovanje, što znači da ima zapovjedni karakter nužnosti interakcije čovjeka. U tehničkome svijetu kodificirani život ne ostavlja puno prostora za autonomiju i spontanost slobode. No, s druge strane, omogućuje osamljivanje kao uvjet mogućnosti slobode individualizacije. Najlucidnija postavka Jana Baudrillarda iz njegova glasovitoga ogleda Ekstaza komunikacije iz 1984. godine upućuje na fenomen „interaktivne samoće“ ljudi na mreži. Paradoks je, naime, da digitalna komunikacija omogućuje novi način „osamljivanja“ i „druževnosti“, jer u doba umjetnosti-bez-tijela nastaju i novi oblici društvene komunikacije na daljinu. U zbilji, prvi mi je susjed potpuni stranac, a globalno udaljeni sudionik na mreži s kojim nikad nisam bio u stvarnome kontaktu najbolji mi je ‘prijatelj’ jer se istinski razumijemo i dijelimo zajedničke interese. Ovo je nagnalo Flussera da svoju utopiju telematskoga duštva ‘začini’ sa židovskim mesijanstvom i po tom je blizak najznačajnijem mediologu i komunikologu 20. stoljeća Marshallu McLuhanu, koji je u postavci o „globalnome selu“ vidio mogućnost medijskoga kršćanskoga univerzalizma. Kodificirani život, naposljetku, nosi tragove metafizičkoga mesijanstva i eshatologije. Zar nisu posljednje riječi pape Ivana Pavla II. bile: ‒ Hvala ti, Bože, na internetu!

February 5, 2025
Wagner i politička teologija

Wagner i politička teologija

Može li glazba pretendirati da bude daleko više od vlastite „biti“ koju smo nastojali razumjeti u ovoj knjizi kao sinestetički događaj apsolutne kontingencije ili jednostavnije kao mogućnost otvorenosti drukčijeg svijeta od faktičke zbilje i njezine nužnosti? Odgovor koji je već u doba spora između Wagnera i Nietzschea u 19. stoljeću dao sam skladatelj Prstena Nibelunga ostaje do danas gotovo samorazumljivo dvoznačan. S jedne je strane to razlog bezuvjetne kritike politizacije umjetnosti (glazbe), a s druge i nadalje sirenski zov za pokušaj da se iz same „biti“ umjetnosti (glazbe) mijenja svijet. U Wagnerovim teorijskim spisima i samoj glazbenoj drami kao ozbiljenju ideje cjelovitoga umjetničkog djela (Gesamtkunstwerka) nailazimo na tri korelativna pojma/riječi koja su prilog ovom duhu radikalne promjene svijeta iz duha muzičkoga patosa i ekstaze koji zahtijeva estetsko „iskupljenje“, „revoluciju“ i „obnovu“. (Peter Hofmann, „ ‘Revolution’ und ‘Regeneration’ im Denken Wagners. Denkformen und Verwandlungen mit Blick auf Nietzsche“, u: Armin Wildermuth (prir.)Nietzsche und Wagner:Geschichte und Aktualität eines Kulturkonfliktes, Orell Fuessli, Universität Bassel, 2008., str. 14 (11-49) Peter Hofmann, autor instruktivne knjige o Wagneru i političkoj teologiji, navodi pritom jednu iznimno poticajnu Goetheovu misao kako je „kršćanska religija po intenciji politička revolucija koja je nakon što je izostala postala moralnom.“ (Johan Wolfgang Goethe, „Maximen und Reflexion“, sv. 17 (1992), u: Sämtliche Werke nach Epochen seines Schaffens, Fink, München, 1985-1998., str. 865.) Pritom, isti autor, parafrazira Goethea i tvrdi kako je zapravo čitavo Wagnerovo „djelo po nakani političko-umjetnička revolucija, koja nakon što je izostala, postaje zaključno religijom…“ (Peter Hofmann, „’Revolution’ und ‘Regeneration’ im Denken Wagners. Denkformen und Verwandlungen mit Blick auf Nietzsche“, str. 14.) Što znači postavka o „izostajanju“ revolucije drugo negoli da je nešto u samome njezinome pojmu i ozbiljenju već uvijek povezano s razumijevanjem (političke) religije. Ako se Wagnerovo djelo shvati kao neuspjeli pokušaj ozbiljenja apsolutne muzike i ideje cjelovitoga umjetničkog djela, onda ne smijemo nikako smetnuti s uma da je ono što ovdje pokriva riječ „revolucija“ ne proizlazi iz razumijevanja stvaranja novoga svijeta političkih sloboda individualizma i univerzalizma po uzoru na Francusku revoluciju, već pripada Hegelovoj i Schellingovoj ideji, koju je Wagner stvaralački preuzeo i dao joj posve drukčije značenje polazeći od svojeg shvaćanja obrata u biti muzike. Riječ je, naravno, o pojmu umjetničke religije (Kunstreligion) kao (ne)skrivene biti njemačke romantike. Ovdje nas neće više zanimati sve ono što smo pokazali baveći se Nietzscheovom kritikom dekadencije s obzirom na ulogu koju u toj kritici ima Richard Wagner kao „glazbenik“. Ono što ipak valja ponoviti jest da je Nietzsche u Wagnerovoj dekadenciji vidio nešto krajnje čudovišno za razumijevanje drukčijeg pojma modernosti od onog koji je izvorno francuska stvar mišljenja i umjetnosti navlastito u djelima Baudelairea, Zole, Verlainea, simbolista i osobito Georgesa Bizeta i njegove amblematske opere Carmen.(Vidi o tome: Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost: Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021., str. 106-122.) Riječ je o travestiji kojom se tzv. umjetnička religija pojavljuje kao kršćanstvo koje kroz estetičko novo ruho fingira novi obrat ili „revoluciju“. U pravu je Peter Hofmann kad u svojim istraživanjima ovog gorućeg pitanja za sudbinu odnosa umjetnosti i politike ne samo u 19. stoljeću, već i dalje sve do danas, smatra da je Nietzscheova kritika Wagnera kao „dekadenta“ zapravo kritika „religiozne problematike iskupljenja i njegova uzdignuća u ono estetičko.“ (Peter Hofmann, „’Revolution’ und ‘Regeneration’ im Denken Wagners. Denkformen und Verwandlungen mit Blick auf Nietzsche“, str. 17.) No, čak ni to ne bi nikakav tako strahotan pad mišljenja i djelovanja u umjetnosti da se dogodilo u samoj Njemačkoj ono što su ipak utopijsko-metafizički snatrili još mladi Hegel, Schelling i Hölderlin slaveći zanosnu veličinu i uzvišenost novoga doba koje je otpočelo s Francuskom revolucijom. Problem je, dakle, u „izostajanju“ onog što Wagner naziva „revolucijom“ i što se s njime više zapravo niti ne može tako zvati, jer se univerzalnost zahtjeva za budućim ustrojstvom političke demokracije preobražava u partikularnost zahtjeva za obnovom velike njemačke nacije shvaćene iz organskoga modela izvorne zajednice pojma naroda (Nation vs. Volk). Iako je sukob između Nietzschea i Wagnera primarno sukob između dva pristupa biti umjetnosti unutar shvaćanja biti glazbe, njegove su konzekvencije obuhvatne i uvijek, nolens-volens, okončavaju oko pitanja politizacije umjetnosti kao novoga mita njemačke nacije-države s Bayreuthom kao simboličkim središtem nove „političke teologije.“ Ako Wagnerova glazbena drama za Nietzschea predstavlja „dekadentnu formu glazbe“, (Friedrich W. Nietzsche, Menschlisches, Allzumenschliches, KSA, sv. 13, (prir. G. Colli i M. Montinari) str. 136. W. de Gruyter, Berlin-New York, 1980.) onda je posrijedi napad na posvemašnje reduciranje umjetnosti na ono što nije njoj pripadno, iako se od iskona bez toga ne može ni zamisliti njezin referencijalni okvir. Naravno, ovo se odnosi na pojmove božanskoga i svetoga, odnosno na mit i religiju još u Grka. Ali, tek u srednjovjekovnome kršćanstvu poprima pečat moći onostranosti nad zbiljskim životom u ekstatičnoj tjelesnosti. Pa, zar Bog nije legitimni „subjekt“ i „supstancija“ velike glazbe koja se metafizički uzvisuje ponad muka i prokletstva ovog svijeta utonolog u tragična i banalna ozbiljenja samoga života? Mladi Nietzsche u doba spisa Rođenje tragedije iz duha glazbe početkom 1870ih godina ovaj bi kršćanski mono-teocentrizam samo uvjetno odbacio zbog naklonosti izvornome predsokratskome grkstvu. Ono je tako strasno i misaono nesvodivo stajalo iza ideje prirode (physis) i muzike koja se izjednačuje s pravoljom bitka u smislu kojim je to zapečatio Arthur Schopenhauer. Bogovi mitskih Grka nisu Bog monoteističkoga kršćanstva. Njihova moć ne leži u teomahiji isključive pobožnosti koju zahtijeva zakonodavac i ikonoklastički utemeljitelj „božanskoga nasilja“ kao posljednjeg dokaza vječite pravde na zemlji ꟷ Jahve židovski. Ne. Njihova je moć u policentričnome pojavljivanju slobode kao tragičnoga udesa, a ne u objavi Zakona koji slobodu ograničava na ispunjenje bezuvjetne dužnosti. To je, dakle, rana Nietzscheova mistifikacija izvornoga grkstva i njegov stav o grčkoj državi kao uvjetu mogućnosti nastanka nove estetske (umjetničke) religije. Što bi tome mogao suprotstaviti Wagner ako ne da onom što za Nietzschea predstavlja lik autentičnoga filozofa pronađe alternativu u liku teologa. Je li onda kritika dekadencije u Nietzschea kao kritika Wagnera zapravo samo i jedino kritika religije kao pseudo-revolucije zbiljskoga života iz duha glazbe? U načelu da, ali ima u tome ipak još nešto drugo i drukčije. Što? Wagner je, naime, u shvaćanju svojeg Gesamtkunstwerka otvorio dvije mogućnosti ozbiljenja romantične ideje umjetničke religije za nadolazak onog božanskoga izvan tradicionalno-metafizičke povijesti spasa. Već smo o tome govorili u kontekstu analize sinkretičkoga mesijanizma Parsifala. Prvo je ono izvorno estetičko i umjetnički inovativno kad je riječ o slobodi eksperimentiranja s mitskom heroikom glazbene drame kao posljednjeg traga promjene biti opere iz duha apsolutne slikovnosti. Drugo, pak, predstavlja ono što Nietzsche i na njegovu tragu mnogi glazbeni teoretičari i filozofi kao Theodor W. Adorno napadaju kao pad u bezdan „političke teologije“ i politizacije umjetnosti u svrhu pseudo-mitske tvorevine kulta nacije-države Nijemaca što je, naposljetku, i dovelo do pogubne instrumentalizacije u nacističkoj ideologiji arijevstva. Obje platforme na kojima se zbiva izvedba Wagnerovih Prstena Nibelunga i koje teorijski uspostavljanju njegovi spisi o državi i religiji i umjetnosti su međusobno povezane i ujedno odvojene kao što je to slučaj i u suvremenosti s pojmovima kulture i ideologije. (Richard Wagner, Über Staat und Religion / Religion und Kunst, Hofenberg, Leipzig, 2015.) Ono što je nadasve prijeporno u ovoj korelaciji jest da kršćanska religija povezuje udaljene i bliske obale estetike i politike. To je razlog zašto je Nietzsche u svojim kritičkim suprotstavljanjima „slučaju Wagner“ sebe skrivao iza maske Antikrista. (Peter Hofmann, ‘Revolution’ und ‘Regeneration’ im Denken Wagners. Denkformen und Verwandlungen mit Blick auf Nietzsche“, str. 21.) No, zar ne bismo mogli kazati i ovako: ako izostaje ozbiljenje „biti“ umjetnosti u istinskoj težnji za njezinom autonomijom kao što je to bio program romantike i težnje za apsolutnom (čistom) muzikom, onda je jedino preostala alternativa povratak u okrilje „političke teologije“ i reduciranje „revolucije“ na mesijanstvo i posljednje opravdanje glazbe u ideji obnove duha naroda. Drukčije rečeno, propašću ideje „umjetničke religije“ nastaju razlozi za uvođenjem svih formi pseudo-sinteza iz jednostavnoga razloga što je Wagner operu shvatio kao nastavak slikovnoga obrata drugim sredstvima. O tome uvjerljivo svjedoče i Parsifal kao i Tristan i Izolda. Iako je neporecivo da je Wagner imao različita shvaćanja ideje „revolucije“ koja potresa „istinsku umjetnost“ u svojim životno-skladateljskim fazama, ostaje ono konstantno u njegovu nastojanju da „reformira“ moderno operno kazalište. Pritom je najvažnije da njegova težnja za stvaranjem umjetnosti nadolazeće budućnosti svagda sjedinjuje ono što je bilo karakteristično za njemačku duhovnu povijest i što je obilježilo i zbivanja u 20. stoljeću. To je pojam konzervativne revolucije koja zahtijeva preokret same biti tradicije iz duha umjetnosti. Nijemci su narod romantike i čežnje za Heimatom, a ne tek „velikih mislilaca i pjesnika“. Ako se pravo uzme, osim Kanta, Goethea, Schillera i Marxa nisu imali nikad u svojim najvišim vrhuncima prosvjetiteljstva i modernosti viziju univerzalne kozmopolitske „sudbine“ koju valja iskupiti političkim sredstvima apsolutne slobode. Zato im je „slučaj Wagner“ ona paradigmatska iznimka koja pokazuje svu veličinu i pad ideje “revolucije“ u esteticizam i konzervativizam života kao mitske svetkovine poezije i glazbe posvećene prirodi i božanstvu svijeta iz kojeg je kao iz Hölderlinovih himni i elegija Bog napustio ovaj svijet i nastanio se u varljivome eteru kozmičke praznine. Čemu onda uopće glazba? (Poglavlje iz knjige Čemu glazba? koju će 2025. objaviti nakladnik Litteris)

February 4, 2025
Revolucionarna alkemija riječi

Revolucionarna alkemija riječi

Anarhistička pobuna protiv logike modernosti u svođenju života na dosadu tehničke svakodnevice bila je za dadaizam temeljno egzistencijalno pitanje. Još i danas riječi glavnog mislioca ovog najradikalnijeg pokreta povijesne avangarde prve polovine 20. stoljeća Huga Balla iz Fragmenata Dade (1916-1917) odjekuju svečanom tišinom ništavila mauzeoloja suvremene umjetnosti. „Riječ i slika su jedno te isto. Slikarstvo i poetska kompozicija pripadaju zajedno. Krist jest slika i riječ. Riječ i slika su razapeti…(13. lipnja, 1916.)“ „Nova umjetnost jest dražesna jer je u doba totalnoga raspada očuvala volju-za-slikom; jer nastoji osnažiti sliku, čak i unatoč suprotstavljenim značenjima i dijelovima. (30. ožujka 1917.)“ „Možda je umjetnost za kojom tragamo ključ za svaku prethodnu umjetnost: solomonski ključ koji će otvoriti sve tajne. (23. svibnja, 1917.).“(Hugo Ball, Die Flucht aus der Zeit, Duncker & Humblott, München-Leipzig, 1927., str. 99., 154. i 161.) Kako je moguće da je Hugo Ball gotovo zaboravljen autor u 21. stoljeću, a bez njega ne postoji ni dadaizam niti Cabaret Voltaire, niti poezija koja se vraća alkemiji riječi u pronalasku novoga jezika koji je apsolutna sinteza zvuka kao glazbene kompozicije i književnosti? Kako je moguće da se pisac ničeanskoga nadahnuća i fragmentarne entropije mišljenja u djelu Bijeg iz vremena izgubio iz horizonta čak i tzv. euforije obilježavanja stotinu godina od nastanka Manifesta dadaizma s kojim je otpočela era silaska s prijestolja vladavine Logosa kao racionalnosti i svih njegovih tehničko-političkih užasa koja su 20. stoljeće dovela do ruba apokalipse s nastavkom u našem vremenu sustavnoga razaranja svijeta uopće? Hugo Ball je kao furiozni navjestitelj destrukcije metafizike u jeziku mnogo više od dadaističkoga inovatora i eksperimentatora u performativnome događaju kazališta kao Gesamtkunstwerka. Najveću pohvalu njegovu atonalno-destruktivnome mišljenju ispisao je u svojem eseju Peter Sloterdijk u knjizi Kopernikanische Mobilmachung und ptolemäische Abrüstung, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1987. Nekoliko poglavlja ove knjige, naime, otpočinje s Ballovim citatima poput onog kako je moć moderne estetike u tome što se ne mora biti umjetnikom da bi se vjerovalo u povijest. U čemu je uistinu pravi problem s Ballovim današnjim ‘neutraliziranjem’ kao presudnog umjetnika-mislioca avangarde 20. stoljeća ako ne u tome što je dadaizam koji je sjedinio tijelo kao performativni događaj i moć neljudskoga bio, kako ustvrđuje Sloterdijk, kolektivni ‘prorok tehnološke apokalipse’. (str. 32) Ball je živio i pisao tako što je od proroka umjetničke destrukcije i anti-ratnoga agitatora okrivio upravo njemačku inteligenciju 1919. godine za totalni pad u okrilje militarizma i nacionalizma, a kako je umro 14. rujna 1927. godine, nije dočekao dolazak ‘budućnosti koja pripada kaplarima’, kako je to ironično kazao Franz Werfel za Hitlerov nacional-socijalizam koji je trijumfalno na demokratskim izborima osvojio vlast u Njemačkoj. Smrt jezika i nastanak korporalnosti iz koje bukti ekstatički zanos zvuka kao slike označava dolazak ‘novoga doba’ i njoj primjerene umjetnosti. Ball je, dakle, iz same biti umjetnosti sagledao aporije nadolazećega vremena jer je jezik protiv kojeg je prosvjedovao u Cabaretu Voltaire pred kraj I. svjetskoga rata postao jezik posvemašnje barbarizacije ljudske povijesti. Paradoks je što je taj majstor destrukcije u svojim zapisima i stilski i misaono uzvišeno poetičan, gotovo da u njegovim rečenicama pronalazimo ljepotu duha njemačke romantike koja nikad nije iščezla iz duhovnoga horizonta filozofije i pjesništva usmjerenih dosezanju najviših vrhunaca samoga jezika. Hugo Ball je otvorio prostor nečemu krajnje začudnome unatoč tome što je retorika dadaizma bila žestoko i razorno osporavanje svih konvencija govora i ljudske komunikacije. O čemu se tu radi? O tome da je avangarda protiv duha banalnosti tehničkoga dispozitiva Moći 20. stoljeća stvorila protu-MOĆ kao jedinu ne-moćnu alternativu sustavu totalnoga koloniziranja svijeta života. To je, naravno, preuzela iz baštine modernizma i dekadencije, da paradoks bude potpun, s kojima se žestoko razračunavala. Riječ je o življenju izvan sustava, o boemstvu i subverziji same ideje rada kao instrumentalne racionalnosti, da to kažemo jezikom Maxa Horkheimera. Napad na institucije umjetnosti kao ideologijsko opravdanje estetskoga kanona kapitalističke moderne dolazio je iz pobunjenog tijela otpadnika i izopćenika iz društva, a njihova je topologija a što drugo negoli ona ‘institucija’ bez koje nema modernoga grada ‒ kavana, birtija, gostionica. Sve su prekretne ideje dadaizma i Huga Balla bile ‘utjelovljene’ u ciriškim i berlinskim prostorima ispunjenim dimom cigara, alkoholnom transcendencijom i plesom anti-nimfi i anti-Walküra u korzetima i mrežastim crnim čarapama. Avangarde, drugovi moji dragi, nema bez apologije ulice, birtije i bordela. Benjamin je bio obzirniji, pa je pisao o pariškome flanerstvu, ali Berlin je 1920-godina daleko od ‘tehnološke apokalipse’. To je carstvo stvaralačkih perverzija koje je ponajbolje romaneskno obradio Alfred Döblin u romanu Berlin Alexandarplatz iz 1929. godine, te njemački filmski režiser Rainer Werner Fassbinder u istoimenoj TV-miniseriji od 14 dijelova iz 1980. godine. Uzvišenost je jezika kao slike tako prokleto profana stvar življenja umjetnosti u prostorima svijeta života, kroz koje prolazimo kao začarani i u kojima ostavljamo svijet vani, u užasu raspada svih vrijednosti, jer sve to vani nije nimalo vrijedno ovog užitka u kairosu sreće i očaja, u hugobalovskome bijegu iz vremena kao umjetnosti s kojom je i onaj svijet vani, brutalan i zazoran, možda još imao nekog smisla, ali to ionako nije više važno. Ono što je jedino važno jest da užitak u ʺvizijama intelektualne romantike’, kako to kaže Sloterdijk, ‘postaje naš ordo universalisʺ (str. 119). Upravo tako i nikako drukčije.

February 3, 2025
Film je magija ulica i utjeha za beskućnike…

Film je magija ulica i utjeha za beskućnike…

Ono što me je od početka odbijalo od Adornove teorije tzv. kulturne industrije i istodobno dovodilo neposredno do Benjaminova promišljanja uloge masa u estetskome obličju novih medija poput fotografije i filma bilo je njegovo izvođenje ‘von oben’ ideologijske funkcije ponajprije popularne glazbe, pa potom filma. Znamo kako je totalno promašio u prosudbi kvalitete jazz-glazbe, ali to mu opraštam jer je kao Thomas Mannov Adrian Leverkühn iz Doktora Faustusa vulkanskom snagom disonanci zagovarao avangardni elitizam Albana Berga pred padom tzv. ozbiljne glazbe u lascivnu popularizaciju. Ono što je manje oprostivo, međutim, jest njegova radikalna kritika filma kao tzv. drastičnoga medija kulturne industrije i masovne konzumacije ove ‘narodne umjetnosti’, kako to posprdno i kadšto prezirno izvodi u 131. fragmentu Minima Moralie. Kao da nije ozbiljno uzimao svojeg prijatelja Siegfrieda Kracauera, koji je od svih Frankfurtovaca otišao najdalje u teorijskome shvaćanju filma, kao i u publicističkome zanosu filmskoga kritičara. Kad je 1924. godine Kracauer napisao kritiku filma Karla Grunea, Ulica (Die Strasse) za Frankfurter Zeitung, sjajno je opisao uvodnu scenu u kojoj glumac Eugen Klöpfer leži izvaljen na kauču u malograđanskoj primaćoj sobi kao vlastitome utočištu od prijetnje izvanjskoga svijeta, ali svi znakovi njegove relaksacije upućuju na to da ovdje nije kod kuće. Dok, naime, njegova žena gleda na ulicu kao na ulicu, njegov je pogled odsutan i kao da sam luta tom beskrajnom ulicom samoće i beskućništva. No, Adorno napada film grosso modo, i to kao ideologijsku obmanu kasnokapitalističkoga društva polazeći od postavke da je toliko veličani masovni ukus suvremenosti s kojim film poprima novu estetsku mogućnost katarze ništa drugo negoli ‘oktroirani masovni ukus’. Ono što s filmom nestaje, to je Adorno nedvojbeno možda i ponajbolje promislio kad je govorio o tzv. odumiranju individualističke umjetnosti modernizma i s njom nešto odlučujuće za estetiku uopće. Riječ je o kraju autonomije umjetnosti. Avangarda je ovu autonomiju proglasila gotovo ispraznom dekadentnom mantrom elitizma i otuda je ovaj problem o kojem ovdje govorimo do dana današnjeg neprestano na djelu u tzv. polemikama onih koji govore o visokim umjetničkim kriterijima i onih koji tome suprotstavljaju demokratsko pravo masovnoga ukusa. Uvijek se pritom sukobljuju dva načela u sporu. Jedno je estetsko, a drugo političko. Prvo polazi od autonomije moderne umjetnosti i individualnoga umjetnika kao tvorca djela koji nužno nastoji klasičnu umjetnost dekonstruirati i namjesto njeziih pojmova kanona ljepote i harmonije uspostaviti moć disonancija i disimetrija, baš kao u atonalnoj glazbi Schönberga. Drugo načelo brani nesvodivost prava masa na pobunu protiv institucionaliziranoga pojma umjetnosti kao isključivosti ukusa, koji na ovaj ili onaj način ima primat nad popularnom umjetnošću unatoč toga što je demokratska većina protiv ove umjetnosti koju ne razumije i ne voli. No, Adorno je svjestan da kulturna industrija s popularnom glazbom i filmom, i to u kontekstu moderne američke kulture prije i nakon 2. svjetskoga rata pripada trijumfu kapitalizma masovne potrošnje i da će sve više i više estetska moć disonancija avangarde biti ugrožena upravo tim oktroiranjem masovnoga ukusa. Na kraju ovog fragmenta iz Minima moralie Adorno piše kako je totalni sklop kulturne industrije istovjetan totalnoj društvenoj opsjeni. Film se naposljetku pojavljuje ovdje kao vodeća forma ove totalizacije opsjenarstva u ideologijskome smislu masovne kulture. Zar je onda čudno što je uzor za Godardove Histoire(s) du cinéma kao povijesti 20. stoljeća u smislu povijesti ideja kao povijesti filma bila knjiga apsolutne montaže diskurzivnosti teksta Waltera Benjamina, Arkade, a ne Adornova Estetska teorija koja je svoj moćni pojam duštvene negacije onog što je estetski u službi ideologije kapitalizma i njemu inherentnih masovno-psiholoških totema u službi fašizma, nacizma i komunizma, naposljetku u melankoličnoj abdikaciji dovela do Entkunstunga? Za razliku od Heideggerova Kunstlosigkeita kao konzekvencije vladavine postava (Gestell) kao biti tehnike, Adorno je svoj pojam raz-umjetničenja ili gubitka smisla umjetnosti u doba kasnoga kapitalizma zbog gubitka mogućnosti radikalne kritike njezine društvene funkcije dobio iz kraja metafizike u dramskome stvaralaštvu Samuela Becketta. I sada slijedi ono neočekivano, što možda ni Adorno nije znao niti vidio, samo nebo će znati. Naime, 2007. godine, bila je oštra zima i bila je veljača, Albert Goldstein mi je rekao da će mi ‘spržiti’ CD s maurskom i židovskom glazbom Španjolske u doba Torquemade i jednu posebnu ‘poslasticu’. Došao sam kroz nekoliko dana do njegove mansarde Antibarbarusa ponad restorana Balthazar i na stolu su me čekale dvije knjige, Eliasova o Mozartu i Barthesova o fotografiji, i taj ‘sprženi’ CD. Navečer sam preslušao čudo drevne glazbe dvaju naroda prognanih iz Torquemadine Španjolske, a onda sam gotovo zanijemio. Naime, Berti Goldstein presnimio mi je film u kojem se pojavljuju Samuel Beckett i Buster Keaton. Pisac Godota na početku se filma nalazi ispred nekog tjeskobnoga zida i onim svojim legendarnim naboranim čelom čini takve geste i grimase da je svaki drugi performans posve izlišan. A čovjek koji se nikad nije smijao, mahnito trči gore-dolje dobrih desetak minuta nekim klaustrofobičnim stubištem. Dalje neću više ništa prepričavati sadržaj jer ga nema. To je konceptualno-performativni film o egzistencijalnoj tjeskobi i Adorno se ne bi imao razloga bojati da bi ga konzumirale mase i da bi taj strašni ‘oktroirani masovni ukus’ mogao uopće prihvatiti gledanje ovog eksperimenta, pa čak i u represivno-odgojne svrhe. Film je magija ulica i zidova, stubišta i dvorišta, utjeha za beskućnike i posljednji dokaz moći fascinacije slikom koja umjetnost iz geta odabranih dovodi do praznih dvorana jednakih u pravu na svoj cup of tea. Adorno mi je ipak blizak samo u tome što je onaj čudovišni Entkunstung kao svezu autonomije umjetnosti i njezine društvene negacije izveo kroz disonancije Becketta i njegovih proza i drama. Da je gledao ovaj film, možda bi mu silueta Bustera Keatona otvorila prozor u dvorište gdje se ispred zida nalazi njegov paradigmatski moderni umjetnik s naboranim čelom, Irac koji je sažeo svoj estetski minimalizam ovim riječima. Joyce radi u svemoći i sveznanju, a ja u nemoći i neznanju.

February 2, 2025
O estetici atmosfere

O estetici atmosfere

Ne možemo zamisliti Kurosawin film Rašomon bez završnoga prizora kad nakon dugotrajnog pljuska trošni i napušteni šintoistički hram zabljesne u suncu i tri dokona pripovjedača napokon mogu krenuti svaki svojim putem u nepoznato. Isto tako, ne možemo zamisliti Wellesov film Građanin Kane bez snijega u djetinjstvu i one zagonetne riječi Rosebud kao sinonima za drvene sanjke, predmet iskonske nedužnosti i traume. Naposljetku, ne možemo zamisliti niti Wendersov film Pariz Texas bez uvodnoga prizora kad nas oko kamere uvodi u pustinju koja kipti od užarenosti i podaruje gledatelju krajolik čudovišne ljepote onog što nadilazi granice ljudskoga. Sve su to prizori onog što suvremeni njemački filozof umjetnosti Gernot Böhme naziva estetikom atmosfere. Ništa se u vizualno stvorenome svijetu, unatoč njegove artificijelnosti, ne može približiti oku promatrača bez uronjenosti u dušu krajolika. No, ona nije ništa spiritualno, ništa puko metafizičko bez odnosa spram horizonta iz kojeg i kiša i snijeg i sunce poprimaju ljudsko-neljudske značajke obuhvatne egzistencije u svijetu. Atmosfera je ono što obavija zemlju svojom koprenom duha-duše i što su drevni narodi u svojim animističkim kultovima poštovali upravo zbog toga što je ljudsko tijelo podložno svim preobrazbama stanja koje proizlaze iz promjene atmosfere. Stvari imaju svoju auru, sveci aureole, a nebo i zemlja u njihovu odnosu nemogući su bez atmosfere. Iako je u Böhmeovim promišljanjima bjelodano da je ovaj pojam svojevrsna sveza između prostora i ugođaja kojim čovjek pristupa moći prirode, postoji ipak još nešto mnogo važnije, po mojem sudu. To je podrijetlo onog ne-izrecivoga i ne-pojmovnoga, što se preko Kanta do Lyotarda naziva ‘prikazivom neprikazivošću’ same moći prirode u njezinim izvan-teleologijskim očitovanjima. Svrhovitost se prirode iza koje na ovaj ili onaj način stoji ono božansko sada preusmjerava u kontingenciju i emergenciju ekološke ravnoteže između trijade prirode, prostora i tehnosfere. Ne možemo pobjeći od toga da smo zahvaljujući negativnome iskustvu tzv. antropocena već posve izmijenili prirodu do te mjere da smo je eksploatacijom šuma i voda pretvorili u kapitalistički rezervoar ništavila. Otuda ovaj prijelaz iz estetike duha u estetiku prirode unutar koje se pojam atmosfere pojavljuje poput nekog simboličkoga omotača oko stvari i pojava valja razumjeti kao posredovanje između metafizike i fizike događaja. Nisam slučajno, dakako, na početku uzeo tri primjera iz filmske umjetnosti. Uostalom, sam Wim Wenders je na osobito dojmljiv način o tome govorio. U jednom tekstu o odnosu između slika i mjesta na zemlji s obzirom na tendenciju snimanja filmova planetarne bez-mjestnosti (ort-losen Film) on kaže: ʺPromislim li do samog gorkog kraja svoju vlastitu teoriju kako u mojim filmovima mjesta više ne oblikuju izvorišta povijesti, već su to nadomjestive lokacije, suočavam se s kulturom u kojoj je sve razmjenjivo i nadasve jeftino. Globalna je kino-kultura već zadugo ondje prisutna. Ona je postala svjetska vladajuća moć kojoj je sve specifično suspektno. Ovaj obrat moći oblikovat će buduće generacije, i to ne samo njihovu moć uobrazilje, nego u krajnjem i njihovu sliku o sebi samome, njihovo samopriznanje, njihovu odlučnost i njihovo saznanje o našoj zajedničkoj domovini, planeti Zemlji.ʺ (Wim Wenders, ʺAuf der Suche nach Bildern – Örte sind meine stärksten Bildgeberʺ, u: Christa Maar i Hubert Burda (ur.), ICONIC TURN -.Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln, 2005, str. 299 (283-302). Mjesto ili topologija bitka, kako to iskazuje Heidegger, ne može postojati bez korelacije s onim što mu podaruje upravo tu navlastitu mjestnost ili smještenost na zemlji, a koju jamči atmosfera poput Aranskih otočja u Irskoj, koja su za Artauda bila mistična veza s idejom pronalaska svijeta izvan ludila racionalizacije i eksploatacije Zapada. Atmosfera je, dakle, ono što spaja ugođaj i uvjet mogućnosti nastanka sveze prirode i duše-duha u egzistencijalnome nabačaju čovjeka. Mi dobro znamo koliko li je za Nietzschea ovo bilo od odlučujućega značaja, osobito za njegovo mentalno zdravlje, kad je imao potrebu govoriti o svjetlosti Italije i njezinim blagotvornim utjecajem na misaonu intuiciju i energiju. Znamo, isto tako, da je poezija magijskoga realizma u romanima G. G. Marqueza ono što dolazi iz krvi i tla kolumbijske zemlje i atmosfere koja toj zemlji podaruje čistu mistifikaciju iskona i snova. I najzad, znamo da je za Mahlerovu V. Simfoniju u Viscontijevu filmu Smrt u Veneciji vizualiziranje njezina božanskoga Adagietta moguće jedino u skladu neba i zemlje u slikarskome ugođaju zalaska sunca s kojim ovaj fantastični film i završava. Svako je umjetničko djelo otuda ono koje pretpostavlja unutarnju i izvanjsku atmosferu i bez toga ne može postojati. Nazovimo taj sklad ili entropiju, ako je s druge strane riječ o užasu ili tragediji, kontingentnim događajem slikovnoga jezika prostora-vremena u kojem se kiša, snijeg i sunce utiskuju u ugođaj onog koji gleda, sluša, čita, osjeća tjeskobni i uzvišeni drhtaj neba i zemlje. Ništa o tome ne može reći pozitivna znanost niti bilo kakvo praktično umijeće. Čovjek je biće egzistencijalnoga ugođaja ljepote koje nema bez atmosfere kao chore samoga življenja. Sve se zbiva u trenutku, sve postaje vrijedno upravo tog trenutka koji ostaje u sjećanju zauvijek. Ikoničnost velikih filmova s kojima suvremenost poprima stanje umjetničke in-scenacije ostavlja upravo taj trag atmosfere u slici kao ono nesvodivo životno dostojno vječnosti. Biti znači biti-ugođen u svijetu koji postoji kao takav samo dok smo u atmosferi uzajamnoga povjerenja i blizine s prirodom i prostorom-vremenom čistog događaja.

February 1, 2025
Pisac kao lifestyle?

Pisac kao lifestyle?

Uvijek je bilo tako. Mnogim se ljudima čini da je tzv. život sve drugo a najmanje konceptualna ‘igra staklenim perlama’, da su poslužimo naslovom romana Hermanna Hessea, Usput, čita li ga tko još uopće danas? Nekoć su buntovnici subverzivne 1968. putovali za Katmandu da bi doživjeli mistično prosvjetljenje uz zazivanje Buddhe s njegovim romanom Sidharta umjesto putopisnoga vodiča. Mnoštvo voli pikanterije iz životopisa slavnih osoba, a najviše obožava raskrinkavanje tajni onih koji su se predstavljali u javnosti kao utjelovljenje moralne čistoće i građanske neporočnosti treće vrste. Čitav taj proces dekonstrukcije velikana mišljenja i pjevanja 20. stoljeća otpočeo je onog trenutka kad je stvoren masmedijski pojam slavne osobe, engl. celebrity. U tematskom broju za 2007. godinu časopisa Europski glasnik priredili smo dvije komplementarne cjeline, naizgled u proturječju, iako će se pokazati da je riječ o paradoksalnoj sintezi dva pojma u kontekstu društva spektakla ‒ intelektualaca i praznoglavaca. Jer ako je priručna definicija intelektualca da je to osoba koja kao posjednik univerzalnoga znanja o društvu, politici i kulturi ulazi u javni prostor te brani temeljne ideje demokracije i utječe na oblikovanje stavova u estetskome i etičkome horizontu djelovanja, onda je tzv. slavna osoba uvijek svedena na show-biznis i na obuzetost svojim izgledom i pojavom ekscentričnoga tijela postajući tzv. zvijezdom koju mase obožavaju. Jedan američki manje poznat medijski kritičar i esejist Joseph Epstein dao je ironičnu definiciju protaganista tzv. celebrity kulture, tako što ih je nazvao ‘slavnim praznoglavcima’ koji su poznati po tome što nisu poznati ni po čemu osim da su poznati kao medijske zvijezde. (Joseph Epstein, ‘Kultura slavnih – idemo sada veličati proslavljene praznoglavce’, u Žarko Paić, prir. Što s intelektualcima? Kritika društva, angažman i spektakl, Litteris, Zagreb, 2020., str. 601-619. S engleskoga preveo Miloš Đurđević.) O fenomenu ogoljavanja životnih stilova figuracije intelektualnih elita na Zapadu, po mojem sudu, stvar otpočinje sa skandaloznom knjigom u žanru autobiografije, ali zapravo opisom evenata holivudskih zvijezda 1920-ih i 1930-ih godina pisca, kazališnog glumca i režisera Klausa Manna, Prekretnica. (Klaus Mann, Prekretnica, GZH, Zagreb 1987. S njemačkoga preveo Dragutin Horvat) Odmah pada u oči da je sam pisac autor velikog anti-totalitarnoga romana Mefisto po kojem je Istvan Szabó snimio istoimeni film s dojmljivom ulogom Klausa-Marie Brandauera. No, pisac kao u pravilu mora biti etiketiran kao sin slavnoga njemačkoga književnika i nobelovca Thomasa Manna, kao da nije dovoljno samo reći Klaus Mann i sve se unaprijed podrazumijeva. Ne, uvijek se spominje njegov Otac kojeg je sam Sin nazivao ‘čarobnjakom’, naravno Riječi. Zašto, iz kojeg to skrivenog razloga Sin uvijek ostaje Sin, a Otac ima auru čarobnjaka? Pa zar nije dovoljno u to obrazloženje navesti da je Thomas Mann autor Doktora Faustusa, Čarobnoga brijega, Buddenbrookova, Josipa i njegove braće, Kraljevske visosti, Smrti u Veneciji i da je nakon Goethea riječ o najvećem njemačkome piscu uopće? Ono što nas mora iznenaditi da je sve to točno, ali nedovoljno za uvid u problem o kojem je ovdje riječ. Stvar je uistinu ‘skandalozna’. Naime, Thomas Mann je kao veliki humanistički intelektualac 20. stoljeća bio ono što nazivamo bez ironije slavnom osobom par excellence. I zato je imao potrebu njegov duhovni srodnik i svojevrsni nastavljač njegova književnoga poslanstva, pisac i javni intelektualac Günter Grass u razgovoru za tjednik Zvijezdu (Der Stern), br. 34, 17. kolovoza 1995. izgovoriti ove iznimno upečatljive riječi u njegovu obranu od proloma nove ‘političke korektnosti’ ili danas popularne cancel-kulture, gotovo cenzure. ʺČitam danas, kako se na primjer nepovoljno govori o Thomasu Mannu…Rugaju se nad time, da je bio častohlepan, da je vazda točno sjedao za pisaći stol, da je bio homoseksualac i tako dalje. Čovjek se mora upitati, kako to da je opisana osoba po imenu Thomas Mann bila u stanju napisati roman kao ‘Čarobni brijeg’ ili ‘Doktor Faustus’ ili knjige o Josipu. To je golema drskost, to je teror-režim prosjeka, koji osjeća uživanje u tome, da jednoga velikog pisca reducira na skandalvaljušak-veličinu.ʺ (Thomas Mann, Kraljevska visost, roman, – dodatak, Svjedočanstva, Demetra, Zagreb, 2000., str. 350. S njemačkoga preveo Antun Slavko Kalenić) Po čemu je pisac-čarobnjak Riječi bio „slavna osoba“ svojeg vremena drugo negoli po vrhunskoj i autonomnoj kakvoći svoje književnosti, a ne po tome kakav je bio u ophođenju s ljudima i kakve su mu, naposljetku, bile tajne seksualne preferencije. Nije, dakle, bio poznat po onome što Epstein onako bezobzirno pripisuje „slavnim praznoglavcima“. No, to je ionako bitna razlika između elitne i masovne kulture, one koja počiva na jeziku i tekstu i one koja proizlazi iz opčinjenosti slikom u medijima. Problem je, međutim, ipak u tome što se ono autentično i uzvišeno nastoji mjeriti logikom mediokriteta koju je prvi jasno, ali u spekulativno-dijalektičkome tonu svoje Fenomenologije duha izveo Hegel kad je pokazao da dolazi vrijeme u kojem će se svijest morati suočiti s psihologijom kumordinara ili sluge, a ne gospodara. To vrijeme je u 20. stoljeću nepogrešivo ocrtao kao Zeitgeist španjolski filozof i esejist José Ortega y Gasset u svojem najpoznatijem djelu iz 1928. godine s programatskim naslovom Pobuna masa. Eto, Thomas Mann je postao spomenik i izvor tzv. licemjerja, ali ne iz moralnih razloga današnje borbe za prava LGBT osoba, nego iz, da ludost bude potpuna, fiziologijsko-estetskih razloga. Ljudi vole saznati ono što je prvi napisao u Prekretnici slavni Sin Klaus Mann, a ne ono što je napisao slavni Otac u Doktoru Faustusu. Što? Da je, primjerice, Greta Garbo pijana bauljala holivudskim odajama nakon partyja povodom njezinih filmova i slično. Pritom slavni Sin uopće nije imao na umu promicati žanr skandalozne kronike u književnosti kao svoj doprinos dekonstrukciji zvijezda filma i masovne američke kulture. No, i protiv svoje volje, Prekretnica je postala, koliko god to užasno zvuči za naše humanističke uši, možda i važnija od Mefista s onom nezaboravnom rečenicom glavnog glumca-oportunista koji svoj veliki talent daje nacističkoj Kunst-politici u zamjenu za sigurnost malograđanske egzistencije i medijsku slavu – Ja sam samo glumac. Vrijeme je takvo kakvo jest i ne može se vratiti unatrag. Problem je samo u tome što i u tzv. kulturi slavnih ne može izostati etičko opravdanje estetskoga užasa, pa Otac i Sin, dva velika Manna, ostaju simbolički svjetionici otpora ovoj veseloj apokalipsi mediokriteta, ma koliko se obojica međusobno razlikovali u stilu i ophođenju s Drugima.

January 31, 2025
Egzistencijalni rizik slobode ili o nestajanju

Egzistencijalni rizik slobode ili o nestajanju

Kad ne znaš što o nečemu misliti i pojmovno-kategorijalno usmjeriti pozornost Drugoga baš na to a ne na nešto drugo jer je baš to bitno, a drugo nije, uvijek imaš jokera „Zovi“. U zlatno doba filozofije tu je funkciju savršeno odrađivao Hegel, u pomračeno doba svijeta palicu je preuzeo Heidegger, a u ovo doba vladavine filmske slike i njezinih okultnih metamorfoza pravi je adresat Deleuze, zar ne? Urednik moje knjige O filozofiji filma: Slike događaja (Bijeli val, Zagreb, 2024.), Nikola Devčić Mišo „krivac“ je što sam na kraju trećega poglavlja uvrstio tekst o Terrenceu Malicku, iako sam se dvoumio hoće li tu mjesto sedmog zaključnog potpoglavlja pripasti filmografiji Michelangela Antonionija ili Piera Paola Pasolinija. Naravno, nije riječ o filozofijskome promišljanju poslijeratnoga talijanskoga filma nakon razdoblja neorealizma, već je svako potpoglavlje vezano uz paradigmatske redatelje i njihova filmska ostvarenja s obzirom na ideje koje se odnose na „moj“ koncept tehnosfere i u slučaju filma na tragu Deleuzea izvedenom pojmu slike događaja. Dakle, kad ne znaš što bi u povodu fascinacije s ranim filmovima Antonionija, a to osobito vrijedi za njegov film Avantura (L’Avventura) iz 1960. godine, rekao suvislo u nekoliko rečenica koje precizno pokazuju u čemu je njegova differentia specifica spram neorealizma De Sice i Rosselinija, te Godardova novoga vala, još bolje, u čemu je njegova apsolutna suvremenost koja sve više kako odmiče ovo vrtoglavo ubrzano vrijeme u svoju mrtvu ireverzibilnost postaje ikoničko polje zadržavanja pozornosti na slici događaja koja fluidno struji između erosa i egzistencijalnoga rizika slobode, osloni se na Deleuzea iz drugoga sveska njegova Filma: Slika-Vrijeme. Tamo, u poglavlju naslovljenom “Onkraj slike-pokreta“, čitamo i ove postavke: „Propitujući se povodom Krika o evoluciji neorealizma, Antonioni je kazao da se nastojao suzdržati od bicikla – naravno De Sicina bicikla. Taj neorealizam bez bicikla zamjenjuje posljednju potragu za pokretom (šetnju-pjesmu) specifičnim teretom vremena koja traje unutar likova i izjeda ih iznutra (kronika). Antonionijeva umjetnost je poput pletera posljedica, nastavaka i vremenskih učinaka proizašlih iz događaja koji se zbivaju u neokvirenom prostoru.(…) To je čitav svijet kronoznakova, koji bi bio dovoljan za sumnju u lažni dokaz prema kojem je filmska slika nužno u sadašnjosti. Ako smo bolesni od Erosa, govorio je Antonioni, to je zato što je i sam eros bolestan; a on je bolestan ne samo zato što je star ili zastario po svojem sadržaju, nego zato što je uhvaćen u čistom obliku vremena rastrganog između već završene prošlosti i budućnosti bez izlaza. Za Antonionija jedina je bolest kronika. Kronos je sama bolest.“ (Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, Bijeli val, Zagreb, 2012., str. 34. P rijevod Mirna Šimat i Maja Ručević) U ranoga Deleuzea još iz doba njegove Logike smisla (Logique du sens) iz 1969. godine, u središtu je promišljanja razlika između dva značenja vremena u grčkoj predsokratskoj filozofiji: onog koji se mitologijski znamenuje kao Aion i onog pod imenom Kronosa. Ovaj drugi je formalno bliži našoj suvremenosti. Zato ga Deleuze može rabiti slobodnolebdeće u značenju modernoga shvaćanja vremenitosti kao prolaznosti i trajanja, dok je moć Aiona izvan vremena. Ona je povezana s vječnošću drukčije shvaćenom od ove koja se čak može mjeriti kronometrom. Nema nikakvog filmskog „aionometra“, ali kako vidimo i možemo s time biti posve suglasni postoji nešto Unheimlich u tom protijeku i nestajanju usidrenosti u bit vremena. A to upravo film Michelangela Antonionija Avantura „revolucionarno“ dovodi do transparencije jedinstvene i jednokratne slike vremena kao egzistencijalnoga događaja par excellence. Sam naziv ovog filma sukladan je temeljnim egzistencijalnim i egzistencijalističkim pojmovima koje pronalazimo u Sartreovim i Camusovim spisima. Život nije esencijalno ovjekovječen božanskom milošću postojanja, već se događa u stalnome izboru avanture kao projekta slobode. Ta je sloboda istodobno rizik i spasonosno u svijetu kao prostoru-vremenu otuđenja, tjeskobe, dosade, ali i paradoksa samoga života. U Antonionija ovaj se paradoks zbiva kroz iskustvo erosa u vremenu bez prvoga uzroka i posljednje svrhe. No, sadržajni je paradoks ovog filma, koji predstavlja raskid s neorealizmom i njegovim vizualno-narativnim obrascem vladavine bicikla ne samo u socijalno-kulturalnome smislu obrata radničke klase i života na rubu kapitalističkoga kasnomodernoga ulaska u lagodnost potrošačke dekadencije kad nova buržoazija i visoka klasa iz Rima i sjevernih industrijskih regija Italije nadomješta pauperizirani jug i njegove okrutne patrijarhalne običaje, u onome što talijanski pjesnik i esejist, marksistički intelektualac Franco Fortini naziva „trijumfom realizma“. Nije li to u najmanju ruku kontradiktorno, naime, da se prekretni film 1960ih godina ne samo talijanske kinematografije, već i europske i svjetske, smješta svojim „vizualnim jezikom“ u prostor između nove društvene stvarnosti, egzistencijalne avanture samstvenoga subjekta te krize erosa u vremenu epohalnih preobrazbi ideje umjetnosti kao života? Sadržaj je filma naizgled vrlo lako prepričati. Jednog ljetnog poslijepodneva skupina prijatelja iz Rima odluči jahtom otputovati na obližnji vulkanski otok. Tijekom boravka na otoku ozbiljno se posvađa dvoje od njih, mlada Anna, koju igra Lea Massari, i nešto stariji Sandro, (Gabriele Ferzetti) ljubavni par koji razmišlja i o braku. Kad kasnije tog popodneva Sandro objavi da je Anna nestala, prijatelji krenu u pretraživanje otoka, no ne uspiju pronaći djevojku. Unatoč tome, nitko od njih ne smatra Sandra odgovornim za Annin nestanak, iako on izgleda razmjerno nezabrinut. Ipak, prije no što se svi vrate jahtom na kopno, Sandro će pokušati zavesti Anninu najbolju prijateljicu Claudiu (koju igra Monica Vitti), s kojom će se nastaviti družiti i tijekom slijedećih dana, dok vozeći se automobilom duž obale budu istraživali Annin nestanak. Tijekom potrage oni će postati i ljubavnici, no budućnost njihova odnosa nejasna je podjednako kao i razlozi Annina nestanka. Narativnost je ovog filma posebno naglašena i u suglasju je s filmskim uokvirenjem fascinantnih stvarnih prostora vulkanskoga otočja i provincijskih predjela gradova južne Italije s njihovim veličajnim renesansnim trgovima i crkvama, prisutnošću mora kao tjeskobno-zadivljujuće otvorenosti svijeta i nadasve kontrapunkta između erosa i thanatosa u slikama života visoke klase na odmoru i prijetećega ressentimenta Drugih u prizorima ogrubjelih i divljih muškaraca koji okružuju elegantnu i uzvišenu ljepoticu Claudiu na drzak i potencijalno nasilnički način divlje mase. Ikoničnost koju u ovome filmu emanira Antonionijeva muza i nesumnjivo jedna od ključnih glumica 1960ih godina Monica Vitti ima značajke svojevrsnoga vizualnoga obrata u samoj biti egzistencijalne nemoguće komunikacije. Njezina je pojava naprosto savršeno utjelovljenje glumice kao melankolične dive koja otvara prostore slika događaja iz kojih sâmo vrijeme prelazi iz jedne sfere u drugu, iz želje za ispunjenom ljubavlju i prazninom komunikacije s Drugim. Ona je slika istinske avanture života kao rizika strasti za slobodom i ono paradoksalno uopće, što predstavlja kraj filma, kad se nakon što je Sandro iznevjeri u potrazi za nestalom Annom i ljubavnome činu s (mogućom) drugom Annom na otomanu hostela u praskozorje umjesto očekivane posvemašnje traume i patnje, pojavljuje kao milost iskupljenja s položenom rukom na ramenima svojeg zdvojnoga i bolećiva ljubavnika. Anna, pak, s početka filma pokazuje da je apatična ljubavnica. Ona nije uopće zaljubljena u svojeg ljubavnika, Sandra, ali nevoljko i impulzivno vodi ljubav s njim kad se prvi put sretnu. Njezino nestajanje u Avanturi označava gotovo metafizički čin fluidnosti i krhkosti egzistencijalnoga projekta slobode. Naime, mi kao gledatelji ne znamo je li namjerno otišla, ubila se, sakrila ili što joj se uopće dogodilo, premda je očito da Antonioni podaruje u filmu nakon njezina nestanka ono što Deleuze naziva kronoznakovima, to jest skrivenim iluminativnim znakovima nejasnih tragova poput dvije knjige od kojih je jedna Biblija, a svi tragovi o njezinome „novome“ pojavljivanju izvan fatalnoga otoka u sicilijanskim gradovima i gradićima su samo potencijalne hvataljke nemoguće komunikacije s Drugim koji je kao i sam subjekt ovog filmskoga uprizorenja na rubu dosade i stalnoga putovanja od početka do kraja filma kroz preklapajuće prostore središta i rubova, kopna i mora, otoka i industrijske pustoši provincije ꟷ nestabilan i ekscentričan. Avantura je u cjelini film nesvakidašnje vizualne ljepote i uzvišenosti. Kao i svi njegovi filmovi iz trilogije ove egzistencijalne kinematografije koja počiva kao i književnost Alberta Moravie na ideji nemogućnosti istinske komunikacije s Drugim zbog primarne otuđenosti koja proizlazi iz raskorijenjenosti smisla bitka u modernome društvu industrijske proizvodnje, poput filmova Noć i Pomrčina, tako i u Avanturi kadrovi lokacija doista impresioniraju ne samo svojom prirodnom ljepotom poput napuštenoga sela blizu Nota do posljednjega kadra s planinom vulkana Etna u pozadini. Ono što prirodnoj ljepoti i tehnološkome sivilu industrijalizma podaruje dodatnu moć sublimne vizualnosti jest ideja da se stvarni svijet u svojim apsurdnim i izazovnim konstelacijama društva, medija, kulture i politike pojavljuje svagda kao uokvirenost onog neprevladivoga osjećaja samotne egzistencijalne avanture kojoj Drugi određuje granice. I zato takvi naslovi aludiraju na romantično-apokaliptičke prostore zemlje koja u svojoj kaotičnosti ostaje kao prvi i posljednji zid vječnosti. Tome valja priključiti i film Zabriskie Point. Antonioni ga je snimio u Americi 1970. godine u doba svoje naklonosti utopijskim projektima kontrakulture,u kojem su neke legendarne ikoničke scene opscenosti i grupnoga seksa snimane u „Dolini smrti“. U Avanturi je isti Unheimlichkeit-efekt izveden ponajviše u prizorima nestanka Anne s vulkanskoga otoka na području Lipara. Ono vulkansko, ono što povezuje uzvišenost i ljepotu brutalne, kaotične i ujedno divlje prirode u njezinoj postojanosti s ikoničnošću nesvodive Monice Vitti u profanome lutanju filmskim ekranom nije ništa tek puko estetsko. Budući da je redatelj umjesto klasične neorealističke bučne i masovne egzaltacije samoga jezika postavio u središte filma fascinantne slike, atmosferu i emocije, postalo je i publici i kritici bjelodano da je time posve napustio tradicionalnu predodžbu o važnosti pripovijedanja i nužnosti uključivanja drame i radnje u sliku. U priči o bogatom, otuđenome mladom paru kojemu se pridružuje Annina najbolja prijateljica i nekoliko drugih bogatih parova na krstarenju Sicilijom, naizgled ključni trenutak dolazi vrlo rano u filmu, kada nezadovoljna djevojka jednostavno nestane. Čin nestajanja, dakle, određuje diskontinuitet u pripovjednoj linearnosti filma. Stoga taj rez u samoj biti filma pokazuje da slika u svojoj apsolutnoj autonomiji odsada postaje uvjet mogućnosti svekolika filmskoga mišljenja. Začarani smo ljepotom i uzvišenošću ovog filma u svim vizualnim aspektima njegove protežnosti u slikama-pokreta i slikama-vremena, da to kažemo Deleuzeovim pojmovljem, zbog toga što je eros vremenski konstituiran u svojoj bezuvjetnoj opscenosti kao kronotopija užitka i apokalipse. Sjetimo se da će tu „prirodnu“ izloženost pustinje i vulkana spram linearnosti kapitalističke moderne otuđenosti kao propasti visoke klase jedne milanske obitelji tematizirati i Pier Paolo Pasolini u svojem filmu Teorem iz 1968. godine. Italo Calvino, slavni talijanski pisac i prethodnik postmodernizma, autor romana Ako jedne zimske noći neki putnik i zbirke pripovijesti Nevidljivi gradovi u časopisu Cinema New, br. 149, siječanj-veljača 1961. godine napisao je kratak osvrt na Antonionijev film. Tvrdi u tekstu da Avantura ima za temu sposobnost odabira i provedbe koherentnog ponašanja iz mnoštva nasumičnih i kontradiktornih gesti i poriva i riječi onih ljudi kojima je društvena sudbina bila naklonjena do krajnjih granica materijalnoga bogatstva. Calvino pritom kaže da se gledatelju ne pruža nikakva socijalna terapija ni zadovoljstvo. Jezik je protagonista ogoljen, bez ikakvog oslobađajućeg učinka, pa je masovna publika prisiljena uložiti napor prosuđivanja koji obično čini (ili bi trebala činiti) u suočavanju sa stvarnošću. Scenarij je, reći će pisac, neujednačen. Ponekad se čini pun vrlo finih detalja, ponekad nije na razini koja se od njega očekuje, a čini se, kako to recepcija publike prigodom dobitka nagrade kritike/žirija na festivalu u Cannesu 1960-te godine uvjerljivo dokazuje jer nije doživio ushit tzv. masovne publike kao što su to dosegli neki filmovi Fellinija i Viscontija, da je baš zbog svoje naglašene vizualnosti i intelektualizma ostao ipak ponajviše izazov za filmofile. Ove riječi Calvina od početka do kraja potpisujem jer sve prigovore ondašnje i moguće današnje masovne publike smatram nesuvislim argumentima. Pa, zar se to isto ne bi moglo reći i za književna djela Joycea ili, pak, Prousta, da se ne govori o filmovima nadrealizma poput Bunuelova Fantoma slobode, u kojoj se, usput budi kazano, pojavljuje i u jednoj manjoj ulozi filmska ikona europske dekadencije Monica Vitti. Ona je kasnije ovaj svoj status, doduše, profanirala igranjem u talijanskim komičnim filmovima osrednje kvalitete i nekim neuspjelim projektima američke kinematografije 1980ih. No, to je ipak za njezinu auru od minorne važnosti. Italo Calvino, dakle, rezolutno ispisuje apologiju Avanture i svaka mu je riječ neoboriva. „To je pesimističan i dekadentan film, koji ne pokušava zasladiti pilulu, koji ne želi moralizirati, reformirati puteve buržoazije kao što su ljevičarski katolici i radikali. U močvari si i tu ostani: to je jedina ozbiljna moralna pozicija. Zašto dekadentno? To je film velike oštrine, s uvijek budnim moralom, jer se temelji na ljudskoj stvarnosti, jer nije besplatan, nije doslovan. I kao društveni okvir Avantura ne pravi kompromis. Tu je i Jug, nerazvijeni pakao u kontrastu s paklom blagostanja, koji je “najpraviji” i najdojmljiviji Jug ikada viđen na ekranu, bez imalo mrlje populističkoga suučesništva.“ (str. 34) Šezdeset i pet godina nakon nastanka Antonionijeva Avantura postaje ,možda još više važnija za razumijevanje biti vizualnoga obrata u samoj povijesti filma jer se i ono vulkansko i ono erotsko, i ono otuđeno i ono dekadentno odnose na slike događaja jednog već izvrtjeloga kronosa koji nas prati poput tamne sjene u nestajanju iz svijeta kao filmskoga kadra što traje poput treptaja oka.

January 30, 2025
O poeziji strojeva

O poeziji strojeva

U futurističkoj fazi pjesništva Fernanda Pessoe proizlazi onaj pretkazujući stih tehnomorfne budućnosti – želim biti stroj. Nije to ništa neobično, jer je povijesni pokret avangarde počivao na sintezi arché i eschatona, praiskonskoga krika slobode i težnje za stapanjem s idejom beskonačnoga napretka. Ono što je povezivalo i još povezuje početak i kraj ove furiozne eshatologije „spiritualnih strojeva“ jest vjera u mogućnosti preobrazbe bitka, bića i biti čovjeka s pomoću tehnoznanstvene proizvodnje onoga što nadilazi biološke granice opstanka. To što omogućuje transcendenciju života kao sudbine i postaje uvjet mogućnosti dosezanja apsolutne slobode mišljenja nije ništa drugo negoli razvitak i napredak onog što su Grci nazivali téchne. Stroj pretpostavlja svoju prirodnu i umjetnu konfiguraciju mišljenja. U metafizičkome podrijetlu pojma stroja susrećemo se u okviru grčko-latinskoga s izrazom machina, a otuda je iznimno zanimljivo da će Heidegger 1930ih godina kad se zaputio u promišljanje kraja zapadnjačke metafizike zbog nastanka moderne tehnike i tehnologije kao totalne mobilizacije svijeta koristiti izraz Machenschaft prije no što 1940ih dospije do ključnog pojma njegova bitkovno-povijesnoga mišljenja, naime do postava, njemački Gestell. Mašinstvo kao makinacija proizlazi iz računskoga karaktera mišljenja, pa su mašine sredstva makinacije ili tehničkoga načina proizvodnje života. Deleuze i Guattari će u Anti-Edipu uvesti u diskurzivni optjecaj sintagmu-koncept „strojeva želja“ i tako svoj digitalni konstruktivizam svesti na „mašinističku“ projekciju svijeta koja podaruje pojmu stroja mnogo više od pukog materijalizma i pukog vitalizma, u tradiciji francuske filozofije tehnike i tehnologije od Holbacha do Bergsona i Simondona. U petoknjižju Tehnosfera te u Izgledima nadolazeće filozofije rabim hrvatski izraz za pojam mašine jer mislim da je grčko-latinski izraz opterećen metafizičkom teleologijom u smislu vladavine tehnike i tehnologije kao sredstva za neku drugu svrhu. Tehnosfera nadilazi taj organologijski koncept mašinizma i makinacije, kako u Deleuzeovu tako i u Heideggerovu mišljenju, unatoč njihovih jasnih razlika. Nema nikakve dvojbe da stroj u okrilju hrvatskoga jezika ima isto podrijetlo kao i u nekim drugim slavenskim jezicima, primjerice ruskome, gdje se pojavljuje u svoja dva značenja. Jedno je ovo uže mašinističko i manipulativno, instrumentalno, a drugo je šire, simboličko i metaforičko, a odnosi se na ustrojstvo, postrojavanje, uvođenje reda i discipline, nadzora i kontrole nad prirodom i ljudskom biološkom rastrojnošću i rastrojstvom. Drugim riječima, stroj nikad nije samo mašina koja funkcionira prema načelima fizikalne mehanike bio to Guttenbergov tiskarski stroj ili moderni tehnološki aparat poput filma koji počiva na reprodukciji slike i zvuka. Stroj označava mogućnost onog što Foucault naziva dispozitivom moći, ali ga u konačnici ipak povezuje s nekom arhajskom i modernom opsesijom moći društvene promjene, iako je bjelodano da bez promjene u biti onog strojnoga kao mašinskoga nema mogućnosti za nikakvu znanstveno-tehnološku revoluciju i ostvarenje tzv. društvenoga blagostanja u kapitalističkoj formi vrijednosti kao biti kapitala ili u komunističkoj formi životnoga samopotvrđivanja slobode u zajednici slobodnjh i jednakih pojedinaca. Treba li podsjetiti da Marx i Engels u „ozloglašenom“ Manifestu KP već na početku zagovaraju „liberalistički“ pojam slobode kojeg nastoje dijalektički prevladati s idejom komunizma, pa kažu da je uvjet slobode za pojedinca uvjet slobode za sve. Čitava povijest čovječanstva nemoguća je uopće bez povijesti napretka i razvitka u strojnoj organizaciji proizvodnje života. Ovaj ontologijski determinizam nije samo stvar Hegela i Marxa, već i Webera i Castellsa, Heideggera i Deleuzea. U biti stroja kao spiritualno-materijalne supstancije bitka kao događaja leži mogućnost emancipacije čovjeka od ropske pokornosti zakonima prirode i uvjet mogućnosti nastanka slobodne samosvijesti onkraj svekolike muke i truda fizičkoga rada. Ali tehnosfera nije ni mašina ni stroj u onom bitnome značenju nadilaženja granica metafizike u njezinoj realizaciji u kibernetici. Uostalom, uz Pessou, o drugome i drukčijem stroju od puke tehnološke mašine koja služi čovjeku kao njegov rob ili sluga, maštali su i konstruirali svoje utopjjske strojeve i futuristi i dadaisti. Nije li stoga krajnje apsurdno odbijati izravnu svezu estetike i tehnologije, ako je jasno da je filozofijski pojam estetike krajem 18. stoljeća nastao u doba racionalizma i probuđene svijesti o stvaranju moderne tehnike, kako to tvrde na mnogim mjestima svojih spisa i Heidegger i Gadamer i Blumenberg? Tehnosfera otuda nadilazi granice mašinističko-strojnoga načina razumijevanja mišljenja o biti tehnike i tehnologije iz jednostavnoga razloga što je ona u svojem totalitetu i „stroj“ i „estetski objekt“, ali objekt koji ne služi tek za potrebe instalacije u prostoru suvremene umjetnosti, već objekt koji autopoietički misli. Dostatno je uputiti na instalaciju suvremenog američkoga umjetnika Kena Rinalda i njegov rad Autopoiesis iz 2000. godine u kojem dovodi do refleksije pitanje o umreženosti robota i umjetne inteligencije. Kada stroj u formi tehnosfere misli, onda je to AI kao ono što dokida razliku živoga i umjetnoga, jer ovo strojno mišljenje ima mogućnosti u tendenciji samoučenja i samoizgradnje novih kapaciteta za povećanje sposobnosti računajuće-projektivno-konstruktivnoga mišljenja uopće. Stroj kao mišljenje pretpostavlja istodobno materijaliziranje i dematerijaliziranje u vlastitome izgledu, grč. eidos i morphé. Sve smjera ovoj relacijskoj igri digitaliziranja i fraktaliziranja svijesti. Kad se tehnosfera shvati kao ono što, doduše, ima svoje metafizičko-kibernetičke korijene u grčkome pojmu téchne, onda je zacijelo razvidno da će budući oblici njezina materijaliziranja-dematerijaliziranja imati formu spiralno-fraktalnih pojava u svemiru i mikrokozmosu i te će mutacije svjedočiti o metamorfozi stroja u ono što spaja mišljenje kao spekulaciju i refleksiju s mišljenjem kao stvaralačkim događajem tehnogeneze ‘novoga’ svijeta. U svakom slučaju, umjesto „koncerta strojeva“ i „poezije strojeva“ o čemu je govorio i pjesnik Paul Valéry, ono što neizbježno slijedi jest tehno-poietički Gesamtkunstwerk koji će sjediniti sve dosad razdvojeno i metafizički „rasuti teret“ povijesti dovesti u-stroj kao kibernetičko ustrojstvo umjetnoga života za kojeg više nije mjerodavno mišljenje filozofije i umjetnosti, već svojevrsna kozmička igra tehnološke singularnosti. Pitat ću ChatGPT koju glazbu mi može kreirati za kraj ovog paragrafa a da to ne bude kopija Straussova Also sprach Zarathustra iz Kubrickove Odiseje ili nešto već tome nalik kao stimulans za vita nouvu. Ako mi ne predloži ništa za inat ovoj „mojoj“ oholosti i misaonoj aroganciji, možda ima negdje još neki stari jukebox s pretpotopnim hitovima poput Rocket Man Eltona Johna ili nekog drugog estetskoga techno-mašinizma za mahniti san i rastrzano spokojstvo jednog ipak okorjelog metafizičara po savjesti.

January 29, 2025
Od Prometejeve baklje do Noine arke i dalje

Od Prometejeve baklje do Noine arke i dalje

1. Filozofija i arhitektura: Uz čitanje Huberta Damischa Mišljenje i građenje su međusobno povezani idejom stvaranja. Ono „novo“ ne objelodanjuje se u svijetu bez ideje „novoga“. Taj kontingentni trenutak nastanka dovodi u sklop tvar, energiju i informaciju. Misliti kao stvarati znači nadilaziti granice zbilje koju naše slikovno-govorno umijeće oponaša (mimesis) svagda tako da ne zapada u stanje puke nalikovine slike na već opstojeći svijet tvorevina. Grci su pojmom arhitekture uokvirili sav materijalno-duhovni svijet ljudske mjere jer ono začetno/prvotno jest arché, a to označava vrijeme nastajanja „novoga“ koje usudno određuje sve što će poslije doći. Arché predstavlja uvjet mogućnosti oblikotvorne sudbine bitka bića i istodobno odlučuje o svekolikome povijesnome razvitku ideje „novoga“. Filozofijski kazano, prvi uzrok ili načelo stvaranja u sebi pohranjuje i posljednju svrhu (telos i eschaton). Ovaj dualni način mišljenja u drevnih Grka preuzet će i židovsko-kršćanska eshatologija pojmovljem geneze (postanka) i apokalipse (posljednjeg kraja, nestanka i razotkrivenosti novoga početka). Razlika je u tome što je u Grka tragični usud čovjeka ujedno i njegova izabrana sloboda koja se ne može svesti na bitak, biće ili pojam temelja, dok židovsko-kršćansko shvaćanje povijesti pretpostavlja ireverzibilnost i linearnost kretanja. Zato su filozofija i arhitektura od iskona do kraja povijesti izričito grčko poslanstvo idejnoga stvaranja svijeta izvan redukcije na Božje djelo u smislu razumijevanja svijeta kao tvorbe imitatio Dei. Usto, ideja grčkoga hrama kao obitavališta slobode i boštva božanskoga nalazi se uvijek ponad grada kao polisa ili sabirališta zajedničke sudbine ljudi i bogova. Arhitektura stoga ne izražava neku onostranu „istinu“ građenja svijeta u službi božanske vječne istine, već ima ljudsku mjeru odnosa s božanskim iz onoga što sama istina, kako je to pokazao Heidegger u Platonovu nauku o istini (Platos Lehre von der Wahrheit), pokazuje kao sabiralište bitka, bića i biti čovjeka iz primarne razotkrivenosti (aletheia) smisla bitka uopće u vremenu. (Martin Heidegger, Platons Lehre von der Wahrheit, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1997. 4. pregledano izd.) Arhitektura nije otuda puka gradnja-u-prostoru, već otvorenost razotkrivenosti slobode, jednakosti i pravednosti svijeta koji drži od propasti prijateljstvo (philia) među ljudima i težnja da se ono materijalno i formalno ozbilje u ideji vječnoga sklada prirode (physis) i svijeta (kosmos). Ako je arhitektura majka ili poroditeljica svih umjetnosti, onda je njezin simbolički sjaj i poredak upravo ono što Hegel u svojim razmatranjima o biti umjetnosti kroz povijesni razvitak apsolutnoga duha u vremenu pretpostavlja svakom mogućem osamostaljenju građenja na znak kao puki izraz za predstavljanje zbilje kao takve. Simbol nadilazi znak jer upućuje na osmišljavanje svijeta, a znak kao označavanje svijeta već je bitno repetitivno-komunikacijska djelatnost i otuda nižega ranga od simbolizacije svijeta. Mišljenje postaje izvorna gradnja ideja kao prostora osmišljavanja svijeta bez obzira je li taj svijet djelo demijurga ili boga. I zato je filozofija od svojega početka bitno upućena na odnos s arhitekturom. Ali ne kao dijelom (povijesti) umjetnosti koja od Platona ima značenja oponašanja (mimesis) svijeta ideja. Arhitektura ne može ništa „oponašati“ već otuda što je kao arhitektonika ono začetno/prvotno što oblikotvorno konstruira obitavalište smrtnika i besmrtnika, ljudi i bogova u prostoru koji je darovan i otvoren ljudskim svrhama egzistencije. „Što jest prostor kao prostor? Odgovor: Prostor se rasprostire. Što znači rasprostiranje? To znači ugrubo – oslobađati, prokrčavati. Prostor može samo stoga nešto obuhvaćati i uključivati – jer se rasprostire, oslobađa u otvorenome – i ograničavati. Svaka granica prostora jest i sâma prostorna. Ovo (otvoreno) podaruje mogućnost usmjeravanja u prostoru i granicama, pri čemu je granica sâma prostorna. (…) Način kako čovjek jest u prostoru – ne poput tijela, već čovjek jest na sebi svojstven način u prostoru, time što on prostor uprostoruje, tj. u otvorenome prebiva i u njemu sebe i svoje stvari rasprostire – određuje poredak. Čovjek jest uprostoren, tj. otvoren i slobodan ili što u biti znači isto: rasključan. Ljudski tubitak jest u svojem odlikovanome smislu prostoran, prostirući se u prostoru i time mu je omogućeno da se u otvorenome ophodi sa stvarima.“ (Martin Heidegger, „Zur Frage nach der Kunst“, GA. sv. 74, (Zum Wesen der Sprache und Zur Frage nach der Kunst), V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2010., str. 194-195.) Tri su temeljna filozofijska pojma koja povezuju prvi početak ili uzrok stvaranja ljudskoga svijeta s njegovim mogućim, zbiljskim i nužnim krajem gledajući stvar iz metafizičke perspektive. To su arché kao teleologija, poiesis kao činidba ili stvaralačko umijeće građenja i techné kao konstrukcija. Rang ovih kategorija naznačuje i povijesno kretanje smisla arhitekture od iskona preko novovjekovlja do suvremenosti. Ono arhajsko nije nikakva mistifikacija iskona, već uvid da se utemeljenje svagda događa kao ono što povezuje bestemeljnost svijeta i njegovu nužnu gradnju-u-prostoru koji je izvorna otvorenost smisla bitka. Poiesis je za Platona temeljna riječ-pojam za razumijevanje ulaska novoga u svijet. Poietičko pripada strukturama proizvodnje u materijalnome smislu, ali isto tako i imaginacijskim moćima fantazije koja se pojavljuje u logosu i mythosu zajednice (polisu). Tek nakon toga dolazi ono pragmatično i praktično, uporabno i konstrukcijski nužno da bi se obitavalište kao sustav kuća i hramova mogao poredati u savršeni sklad neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika. Poetsko koje pripada biti mišljenja prethodi tehničkome. Stoga arhitektura u Grka ima umjetnički karakter oblikovanja prostora, a novovjekovlje i suvremenost su sinteza tehnike, tehnologije i tehnosfere. Metafora boga kao arhitekta, kao što je poznato, pojavljuje se u najznačajnijem i najzagonetnijem kozmologijskome Platonovu djelu Timej. Ondje je demijurg shvaćen, kako to opisuje Hubert Damisch, „kao arhetip par excellence“, dok je slika arhitekture ona koja se nalazi u pojmu mimesisa ali jednaka „mathesisu“. (Hubert Damisch, „Aujurd’hui, l’architecture“, Le temps de la reflection, br. 2/1981, listopad, str. 463 (463-480). Engl. prijevod Tim Adams: „Architecture, Today“, str. 4.) Pritom, arhitektura za razliku od glazbe kojoj je najbliža zbog toga što je nalik materijalnosti koja instrumentalno stvara osjećaje užitka, nije ništa ipak nalik umjetnostima koje se namijenjene ljudskim osjetilima „oka“ i „uha“. Bit je arhitekture, stoga, u znanju o tehničkoj konstrukciji (episteme téchne) kojim se sve uzdiže, kako je to definirao Hegel na taj način da „arhitektura postaje čista izvanjska refleksija duha“. (Hubert Damisch, „Aujurd’hui, l’architecture“, Le temps de la reflection, br. 2/1981, listopad, str. 463 (463-480). Engl. prijevod Tim Adams: „Architecture, Today“, str. 5.) Jedan od najpoticajnijih uvida u stanje „arhitekture danas“ koji pripada filozofijskome diskursu zacijelo je onaj francuskoga filozofa umjetnosti, povjesničara umjetnosti i arhitekture Huberta Damischa. U eseju naslovljenom „Arhitektura, danas“ („Aujurd’hui, l’architecture“), već na početku tvrdi da je gubitak značenja arhitekture krajem 20. stoljeća nešto uistinu „čudovišno“ i to stoga što je ovaj kraj određen podjednako jezikom koji u doba vladavine semiotike/semiologije postaje zasićen „arhitektonskim metaforama i čak utopijom arhitekture.“ (Hubert Damisch, „Aujurd’hui, l’architecture“, Le temps de la reflection, br. 2/1981, listopad, str. 463 (463-480). Engl. prijevod Tim Adams: „Architecture, Today“, str. 1.) Filozofija koja nastoji proniknuti u „arhitekturu, danas“ nalazi se u iznimno nelagodnome položaju zbog svoje navlastite zapalosti u diskurs znakova-značenja, koji se nakon kraja metafizike s Hegelom i silaznim lukom nihilizma u Nietzschea pa sve do Heideggera i poststrukturalista bori s pojmovnim kaosom zbilje. Od Valéryjeva djela Eupalinos do „danas“ kao da se susrećemo s nemogućnošću promišljanja arhitekture na onaj način koji je bio inherentan Hegelovu za kojeg je arhitektura simbol a ne znak i to u bitnome razlikuje klasičnu od moderne arhitekture. Kad od 1970-1980ih godina čitava nova struja mislilaca među kojima su paradigmatski upravo francuski dekonstruktivisti i njemački postfenomenologijski istraživači nove funkcije prostora (Derrida, Deleuze i Sloterdijk) otvori pitanje obrata u samoj biti arhitekture, uviđa se neporeciva razlika između modernizma i postmodernizma: (1) modernistička ideologija zasniva se na funkcionalizmu i apstraktnome prostoru gradnje; (2) postmodernizam smjera komunikaciji i događaju interakcije u onome što američki antropolozi nazivaju oprostorenost (spatializing).(Vidi o tome: Žarko Paić, Sklop i petlja: Što preostaje od arhitekture? TEHNOSFERA, sv. IV, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019.) Damischeva analiza povijesti arhitekture od modernizma do postmodernizma u ovom tekstu objavljenom 1981. godine donosi na vidjelo sljedeći problem odnosa između filozofije i arhitekture. Autor arhitekturu povezuje kao platonski shvaćenu umjetnost plus konstrukciju. Ona uvodi u prvi plan ideju tehnologije kao znanstvene logike izvedbe same ideje forme. Sve to valja razumjeti kao pokušaj prevladavanja nepremostivih razlika između klasične i moderne arhitekture polazeći od razlike klasične i moderne metafizike. Nije riječ, naime, o tome da bi filozofija s visoka arhitekturi određivala njezino mjesto i zadaću u povijesnome razvitku logosa, ideje, duha, rada, nesvjesnoga, događaja. Posve je nešto drugo i drukčije u ovom slučaju razmatranja „arhitekture, danas“. Iako ovo „danas“ nije određeno nikakvom aktualnošću, već se proteže i u budućnost kao virtualnu aktualizaciju, moramo biti oprezni s uporabom tog uobičajenog skraćenog pojma za vremensku ekstazu ili dimenziju sadašnjosti. Ako paradigmatski konstruktor prostora ljudske povijesti nije istoznačan s umjetnošću kiparstva, jer bi onda arhitekti bili od renesanse samo nastavak Michelangela drugim sredstvima, onda je problem u razlikovanju tzv. klasične i moderne arhitekture i isto tako filozofije u onome što je sam Damisch kongenijalno odredio na tragovima Martina Heideggera i Waltera Benjamina kao „gubitak arhetipa i temelja“.(Hubert Damisch, „Aujurd’hui, l’architecture“, Le temps de la reflection, br. 2/1981, listopad, str. 463 (463-480). Engl. prijevod Tim Adams: „Architecture, Today“, str. 6.) Za razliku od Damischa koji neprijeporno lucidno ulazi u promišljanje suvremenosti polazeći od ovog događaja „gubitka“ biti arhitekture u modernosti, smatram kako je arhitektura „danas“ ne više nikakav jezik dekonstrukcije, već slika bez svijeta tehnogeneze kao računanja-planiranja-konstrukcije koja prostor ne otvara u njegovoj događajnosti tajne. Ona ga tehno-poietički konstruira kao „novi“ prostor spacijaliziranja i preobrazbe u graditeljske zone koje su razdijeljene prema defragmentaciji života u furioznome „razvitku“ kognitivno-korporativnoga kapitalizma bez mjere i okružja. Blizina ovog stajališta onome što Damisch pokazuje u svojoj knjizi Skyline: Narcistički grad (Skyline: The Narcissistic City) omogućuje da se izvedu bitne postavke o kraju arhitekture kao povijesno-epohalne metafizike u doba tehnosfere i otvori eventualna mogućnost „novoga početka“. (Hubert Damisch, Skyline: The Narcissistic City, Stanford University Press, Stanford-CA, 2002.) Kad čitamo Damischeva povijesno-filozofijska zapažanja o arhitekturi u Grka i u novome vijeku, vidimo istodobno kontinuitet i rez u shvaćanju odnosa između metafizike i kibernetike. Jer arhitekt se na osobito uzvišen način pojavljuje u okviru novovjekovnih prirodno-tehničkih znanosti, primjerice u Keplera koji često uzima metaforu Boga kao arhitekta, koji svemir u smislu djelovanja prirodnih zakona razmatra kao djelo „božanskoga hrama“ i tako uvodi u jezik arhitekture posljedično teologijske pojmove. Isto je, naravno, prisutno u najznačajnijeg znanstvenika novoga vijeka Isaaca Newtona. Svoju teoriju o nebeskim silama i kretanju te ideji o postojanju konstantne sile teže Zemlje on svagda metafizički opravdava idejom o Božjem savršenstvu konstrukcije svemira i ljudskoga svijeta. Leibniz, pak, izjednačava arhitekturu s mehanikom i astronomijom, pa se Bog umjesto arhitekta nastoji razumjeti s pomoću metafore savršenoga urara u prestabiliranoj harmoniji svemira. Nema nikakve dvojbe da je slika ove arhitekture kao i u doba antike, uz bitne razlike što novi vijek polazi od konstrukcije subjekta i od Kopernikanskoga obrata kojim se ruši stari geocentrizam i uvodi novi heliocentrizam, utemeljena na ideji reda, suglasja i vječnoga kretanja koje pretpostavlja znanstvena načela u matematici i fizici kao paradigmatskim znanostima modernosti uopće. Ono što u tome Damisch posebno vidi kao ključno za razumijevanje nove i drukčije uloge arhitekture jest njezino „generativno načelo, zakon konstrukcije“.(Hubert Damisch, „Aujurd’hui, l’architecture“, Le temps de la reflection, br. 2/1981, listopad, str. 463 (463-480). Engl. prijevod Tim Adams: „Architecture, Today“, str. 11.) Pogledajmo kako to Damisch izvodi iz unutarnjeg poretka Kantove estetike. Ovo je posebno poticajno, jer je sam filozof i autor triju Kritika (čistoga i praktičkoga uma te moći suđenja) zamišljao sustav nove metafizike u analogiji s arhitekturom. Ako se arhitektura, dakle, zasniva na ideji „reda, nužnosti i svrhe“, onda valja pokazati kako red označava razdiobu dijelova, kombinaciju elemenata, dok nužnost kao ključna kategorija modalnosti (uz mogućnost i zbilju) jest ono što proizlazi iz zakona mehanike i otpora materijala, pri čemu slučaj može u ovom sustavu mišljenja biti samo negacija nužnosti, a ne autonomna kontingencija koja postoji u svemiru i u ljudskim odnosima, dok se, naposljetku, pojam svrhe mora misliti kao idealno načelo gradnje u pragmatičnome i praktičnome smislu. Nema nikakve dvojbe da je za Damischa arhitektura, ovako postavljena filozofijski i ujedno unutar svojeg povijesno-epohalnoga poslanstva, istoznačna s „umjetnošću uporabe“. Hrvatski suvremeni arhitekt Krešimir Rogina je na tom istom tragu kad rezolutno tvrdi kako arhitektura nije kiparstvo. To se može jasno vidjeti kad Damisch u nesuglasnosti s prvom knjigom L. B. Albertija „De re aedificatoria“ kaže da se dorski stup ne može smatrati fragmentom zida, već zadobiva svoju vrijednost iz nesvodljivosti na zid kao takav. To znači da mu kontekst ne određuje estetsku vrijednost i užitak, već samo arhitektonska autonomija izvan puke uporabnosti. (Vidi o tome: Christophe Van Gerrewey, „Questions That History Cannot Answer. Thre Positions from 1981“, Histories of PostWar Architecture, O/2017/1, https://doi.org./10.6092/issn. 2611-0075/6728) Drugim riječima, ako ostanemo unutar filozofijske diskusije o razlici kategorija univerzalnosti i singularnosti, vidjet ćemo da se u doba postmoderne dekonstrukcije arhitekture svagda pojavljuje ideja o singularnosti arhitektonskih formi i diskursa. (Hubert Damisch, „Aujurd’hui, l’architecture“, Le temps de la reflection, br. 2/1981, listopad, str. 463 (463-480). Engl. prijevod Tim Adams: „Architecture, Today“, str. 13.) Što to drugo znači negoli da je tradicionalni metafizički sklop reda, nužnosti i svrhe s Kantom kao paradigmatskim misliocem novovjekovne filozofije kao arhitekture čistoga uma prestao biti vjerodostojnom „velikom pričom“. Arhitektura je postala inherentan događaj kaosa, singularnosti i kontingencije već u trenutku njezina uzdignuća do ideje skylinea s Le Corbusierom i njegovim konceptom grada-kao-stroja ili tvornice. U posljednjoj knjizi Huberta Damischa, Noina arka: Ogledi o arhitekturi (Noah’s Ark: Essays on Architecture), susrećemo se s pitanjem o tome što uopće tzv. razmješteni filozof, onaj koji se zanima za arhitekturu a nije arhitekt, može kazati o budućnosti njezina poslanstva. (Hubert Damisch, Noah’s Ark: Essays on Architecture, MIT Press, Cambridge Massachusetts-London, 2016) U njegovim esejima nudi nam stoga minuciozno analiziranje jezika i strukture kako bi “razmišljao o arhitekturi u drugačijem ključu”, kako to Anthony Vidler kaže u svojem uvodu. Privučen arhitekturom jer pruža “otvoreni niz strukturalnih modela”, Damisch pomno ispituje podrijetlo arhitekture, a potom i njezin strukturalni razvoj od 19. do 21. stoljeća. Kao što je to činio i u prethodnim tekstovima i knjigama, razmatra put promišljanja i gradnje od Jean-Françoisa Blondela do Eugènea Viollet-le-Duca, te od Miesa van der Rohea do Dillera + Scofidija, uz zaustavljanja na putu u Jeruzalemskome hramu, Vitruvijevoj De Architectura i Louvreu. U naslovnom eseju Damisch se elegantno kreće od Diderotove Encylopédie do Noine arke (raspravljajući o opskrbi, pristupu, tlocrtu) pa sve do Pan American Buildinga, te do Le Corbusiera i položaja gradnje nakon terora i simboličke funkcije onog što simbolizira Ground Zero. Noina arka pritom označava nastanak graditeljstva, a time i same arhitekture. Diderotov prilog u Encylopédie o arhitekturi slijedio je njegov prilog o Noinoj arci. Arhitektura je mogla pronaći svoj put tek nakon Potopa. Zar pritom nije neobično, pa čak i apsurdno u kronologijskome smislu, da mi grčku mitologijsku strukturu stvaranja svijeta kroz simbol Prometejeve krađe vatre ili plamene baklje bogovima dobivamo tek nakon što je praizvor postavljen u biblijskoj priči o Noi i njegovu umijeću spasonosnoga događaja kojim je svojom korabljom otvorio mogućnost nastanka „novoga svijeta“? Damischeve su postavke pritom provokativne jer mu je u središtu promišljanja ono što arhitekturu progoni kao sablast od iskona do najviših vrhunaca njezina pokušaja da konstruira svijet izvan svih mjerila onog što Nietzsche naziva ljudsko-suviše-ljudsko iz jednostavnog razloga što mu je kristalno jasno da je doba nevinosti i romantične težnje za svijetom kao pastoralom i Heimatom u helderlinovskome smislu skladnoga obitavališta čovjeka i prirode zauvijek prošlo. Zato prema ovom stajalištu mislioca suvremenosti koji mijenja uobičajene perspektive uvida o smislu arhitekture „danas“ izražavam naklonost i blizinu u pokušaju da se otvori mogućnost „novoga početka“. Ali ne povratkom bilo kakvoj zaboravljenoj tradiciji ili rukavcu rijeke koji je ostao nedirnut tzv. furijom modernizma i avangarde. Ma, uopće nije riječ o zagovoru bezuvjetnoga „progresizma“ koji je postao čudovišno neljudski konstrukcijom korporativizma u arhitekturi „danas“, već upravo suprotno. Ako postoji prijepor „danas“ koji suprotstavlja tzv. konzervativce i progresiste u shvaćanju arhitekture, onda je to samo kao i uvijek je li arhitektura u službi ideje ljepote i vječnoga sjaja prošlosti ili je, pak, njezina „funkcija“ i „zadaća“ zadovoljiti uporabno-praktične svrhe zbrinjavanja čovjeka u mreži globalno-planetarne mobilizacije znanosti, tehnosfere i kapitala. Vremenska ekstaza ili dimenzija ovog „novoga“ progresizma za 21. stoljeće više nije tzv. budućnost, već ono što bismo mogli delezovski nazvati virtualnom aktualizacijom. Posrijedi je pokušaj drukčije i druge zadaće arhitekture za nadolazeće doba vladavine čistih kontingencija, kaosa i singularnosti u doba koje postaje realizacija ne više Damischove koncepcije arhitekture kao mimesisa + mathesisa. Neme više besplodne raspre o funkcionalizmu i utopizmu suvremene arhitekture. Zašto? Pa, valjda je samorazumljivo da budućnost više nije stvar metafizike u smislu neizvjesnosti nadolazeće budućnosti koju je kasni Derrida post-teologijski nazivao francuskom riječju l’avenir u razlici spram konstruktivne naravi onog futur i pritom mislio na dolazak onog ne-nadanoga i ne-očekivanoga. (Jacques Derrida, Penser à ne pas voir – Écits sur les arts du visible 1979-2004, Éditions de la différence, Pariz,2013.) Umjesto toga, na djelu je nužnost arhitekture kao autopoiesisa koje tek „sada“ kao i u arhajskoj prošlosti vraća arhitektima mogućnost da na kraju metafizičkoga poslanstva arhitekture i svojeg „kraja“ mogu dostojanstveno pristati i na logiku ruševina i na posljednji prijelaz preko otvorenoga mora Noinom arkom u nepoznato, izvan svakog utemeljenja i izvan ove zemlje na kojoj više graditi nije moguće bez razgradnje i rastemeljenja same ideje stvaranja „novoga“. Nije li stoga besmisleno „danas“ opetovati one modernističko-avangardne pokliče-lozinke koje su morile jednog Le Corbusiera i „drugove“ na istom projektnome zadatku stvaranja „konstruktivne budućnosti“: arhitektura ili revolucija! Nije nam više uopće potreban znak pitanja namjesto uskličnika. Uostalom, revolucija je, paradoksalno, „konzervativan“ pojam i proizlazi iz moderne astronomije jer ukazuje na kružno kretanje planeta. Znak koji bi pripadao „progresizmu“ kao bezuvjetnome linearnome napretku jest „mrtva ireverzibilnost“, jer sve što jest „danas“ aktualno u arhitekturi već sutra je passé. Nakon Prometejeve baklje i Noine arke preostaje još samo ono što sam nazvao metaforom platformi od struna. (Žarko Paić, Art and the Technosphere: The Platforms of Strings, Cambridge Scholars Publishing, Newcaste upon Tyne, 2022.) Arhitektura „novoga“ ne može postojati bez novoga mišljenja ili filozofijskoga razmatranja prostora-vremena u kojem se događa dijalog između tradicije i suvremenosti kao živa složenost međuovisnosti i napuštanja tragova onog arhajskoga zauvijek. To je ono što je najteže priznati. Zato je čak i Hubert Damisch u svojoj posljednjoj knjizi Noina arka morao uzeti metaforu spasonosnoga događaja iz Biblijske predaje ne samo zbog stvarne prijetnje apokaliptičnih razmjera u nestanku tla pod ljudskim nogama i katastrofičnim scenarijima propasti ove planete, nego zbog onog jedinog što preostaje kao zalog budućnosti ꟷ poietičkoga i tehničkoga umijeća gradnje kuće-kao-arke koja plovi otvorenim prostorom nebeskih sfera…anywhere out of the world. Nije li pritom znakovito da na jednom mjestu ove krajnje izazovne knjige oproštaja ili rastanka s modernističkim mitom o vječnome i bezuvjetnome napretku i povratka u stanje spasonosne prirodne entropije Damisch podsjeća kako je i sam Le Corbusier u fascinaciji i nelagodi s arhitekturom New Yorka prigodom prvoga posjeta kazao da je taj grad „katastrofa, ali lijepa i svakog divljenja vrijedna katastrofa“. (Hubert Damisch, Noah’s Ark: Essays on Architecture, MIT Press, Cambridge Massachusetts-London, 2016., str. 35.) Je li uopće moglo biti drukčije sve izgrađeno što se danas čini prekomjerno i neljudsko, nelijepo i čudovišno, onkraj tzv. ljudske mjere? Reći će realisti i cinici: svaka je ljudska mjera ono neljudsko i mjeri se samo s dva arhitektonska parametra: uporabljivosti i svrsishodnosti. No, to su temeljni pojmovi američke, navlastito moderne, filozofije pragmatizma. Pritom pragma određuje telos i podaruje mu lakoću označitelja nečeg što više nema nikakve izravne sveze s transcendentalijom ljepote koja je od skolastike ostala nedirnutom i u arhitekturi renesansnoga doba vladavine katedrala, kupola i neoklasičnih hramova kojih se ne odriče niti modernizam (vidi, primjerice, remek-djelo Narodne banke u izvedbi najznačajnijeg hrvatskoga arhitekta Viktora Kovačića). Moj je odgovor na pitanje tzv. ukronije (što bi bilo da je sve krenulo drukčijim, manje nasilnim i više tradicionalnim pristupom oblikovanja grada kao modernističke utopije rada i kapitala?) ovaj. To više ne bi bila modernost, već pseudo-sinteza proigrane povijesti tzv. stilova koji bi nalikovali umjetnosti klasicizma i gradovi bi, doduše, očuvali duh prošlosti, ali bi prestali slijediti logiku Novoga. Uostalom, nigdje moderna arhitektura nije dospjela do svoje „biti“ drugdje negoli na kontinentu i državi-naciji kao imperiju liberalizma i individualizma kao što je to Amerika. Zato je danas povratak Noinoj arci nužnost oproštaja ili rastanka od ove „divne katastrofe“ New Yorka s kojom se ne možemo ni oprostiti niti rastati se bez jedne drukčije melankolije od one koju su obilježili duh bečke moderne i traume totalitarnoga udesa 20. stoljeća. New York je najveće dostignuće Prometejeve baklje i preostaje slikom prazne uzvišenosti koju određuje vizualna fascinacija i jezik posvemašnje arhitektonske nelagode. Kamo dalje kad ovo „dalje“ ne može biti drugo negoli „više“ onkraj tla i temelja? Deleuze i Guattari su u spisu Što je filozofija? iz 1991. godine skovali iznimno važan pojam „beskonačne brzine“ za ono što pripada logici postajanja (devenir) kozmološke u-topije svjetova. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce la philosophie?, Minuit, Pariz, 1991/2005.) Ono što preostaje arhitekturi „novoga“ ili arhitekturi koja pripada suvremenosti tehnosfere jest samo i jedino ꟷ beskonačna visina. Zaboravimo na iluzije o neo-baroku koji je dugo vremena pratio duh vremena postmodernizma u suvremenoj umjetnosti i arhitekturi, od Omara Calabresea do delezijanskih pristalica gradnje u naborima. (Omar Calabrese, Neo-Baroque: Sign of the Times, Princeton University Press, Princeton, 1992.) Ovo je vrijeme neo-gotike i od svega preostaje samo sablasna praznina u prostoru, taj metafizički horor vacui s kojim živimo u povjerenju jer smo suvremenici onog što je Robert Musil nazvao „babilonskom ludnicom“. Iako je pritom mislio na mnoštvo različitih jezika, ništa ne mari za to. Umjesto jezika, mi smo okruženi slikama i brojevima i sve drugo je pad u bezdan same praznine iz ove čudovišne visine koja više i nije dimenzija prostora, već metafora za prazno vrijeme umjetnoga života koji se rasprostire ovdje, sada i ubuduće. 2. Piramida kao događaj U djetinjstvu su nam stripovi i SF-filmovi određivali granice između vizija budućnosti i prostora imaginacije. Nismo mogli zamisliti da će uistinu 21. stoljeće biti ova vrtoglavo ubrzanje trijade tehnoznanosti, umjetne inteligencije i prve i posljednje majke-i-oca svih umjetnosti – arhitekture. U stripovima je 1960ih godina filmskom tehnikom slikanja kadrova već realiziran prostor ove trijade kroz avanture kozmičkih avatara koji dolaze iz svemira i prosvjetljuju ljude ili ih otimaju kao taoce za neku začudnu simboličku razmjenu duha i duše s pomoću singularnosti tjelesne egzistencije. Ono najčudovišnije bilo je tada već realizirano letom Apolla 11 na Mjesec i SF-filmom Stanleya Kubricka iz 1968. godine 2001. Odiseja u svemiru. Što je danas ostalo od 1968. godine kao godine posljednje utopijske revolucije koja je potresla Pariz, Rim, Berlin, Washington? Odgovor je još više ciničniji od bilo kakve kritike ciničkoga uma u maniri kultne Sloterdijkove knjige. Preostao je globalni spektakl i meta-film o osvajanju svemira u borbi ljudskoga uma i umjetne inteligencije, a ne nikakva revolucionarna nostalgija za prošlošću. Još preciznije, preostala je arhitektura futurizma koja se ne može razumjeti iz sebe same, već iz logike konceptualne umjetnosti koja nadilazi granice osjetilnosti i umjesto nje postavlja u središte izgradnju kao razgradnju čiste Ideje koja povezuje arché i eschaton. Arhitektura 21. stoljeća u svojoj tehnomorfnoj zatvorenosti formi više uopće nema izlaza iz svoje začaranosti beskonačnom visinom simboličkoga poslovnoga tornja kao profane-sekularizirane verzije Babilonskoga tornja kakvu je 1927. godine u filmu Metropolis inscenirao Fritz Lang, jer je hipermodernost novoga nužno u onome što Deleuze i Guattari nazivaju procesom deteritorijalizacije/reteritorijalizacije, a ne u povratku tradiciji kroz obnovu renesansnoga gradskoga trga. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2013. S francuskoga preveo Marko Gregorić.) Budućnost je bez obzira na društveno-političku ekonometrijsku strukturu kapitalizma naprosto dematerijalizirana i svedena na kvantitativnost broja i logiku bezmjerja. Gradi se stoga u Aziji, u arapskim pustinjama, u nedođiji i podmorju svijeta, a ne u pastoralnim arkadijama harmonične sveze antike i skolastike, romanike, gotike i baroka europskih nacija-država čija je teritorijalnost svagda pitanje mappe mundi, a ne Groβrauma. Što ipak preostaje budućnosti izgradnje kao razgradnje u doba tehnoznanosti i umjetne inteligencije ako ne retro-futuristički Grad gradova koji se u svim uspjelim stripovima i SF-serijama poput Zvjezdanih staza objelodanjuje kao urbanizam piramidalnih struktura utopijsko-distopijskoga kozmopolisa. Veliki slikari i arhitekti u povijesti od Leonarda do Maljeviča, Kleea i Le Corbusiera ostavljali su svoje idejne zapise i crteže, mape i planove za buduće slikotvorstvo i arhitektonsku izgradnju u prostoru. Maljevič je tako svoje suprematističke crteže obogatio s nizom eksperimentalnih formi poput trokuta, kvadrata i kruga u monokromnim bojama, bijelo-crno. Dospio je do postavke ključne ne samo za duh avangarde, već i za bit suvremenoga svijeta u logici tehnosfere kao konstrukcije. Ideja kao koncept ne može se više pojaviti u opreci figuracije-apstrakcije, već samo u svojoj matematičko-geometrijskoj projekciji likova i tijela koja su podložna transformaciji kao u Riemannovu zakrivljenome prostoru. Nije teško otuda zaključiti da je iz baštine suprematizma moguće dospjeti izravno do suvremene transverzalnosti mišljenja uprostorenja ideje u ireverzibilno-reverzibilnome vremenu. Prostor se otvara samo ako se rastvara ono što je metafizički postojano i fiksno poput crte, plohe, kruga, trokuta, kvadrata. Kad nastaju različite varijacije i transformacije ove metafizičke uspostavljenosti geometrizacije prostora, tada i arhitektura budućnosti više ne može sebe orijentirati u slici spirale i transverzale bez promjene u biti onog što čini srž konceptualne umjetnosti. To je, dakle, Ideja kao čista forma mišljenja onkraj fizičke osjetilnosti iskazane u slici, tekstu, broju. Ako je toranj bio najveći doseg arhitekture korporativnoga kapitalizma 20. i 21. stoljeća, a ne vidimo da se i dalje išta bitno mijenja u stvarnosti, onda je to razlog u geopolitičkoj razdiobi moći koja u Groβraumu ostavlja trag svoje grandiozno-monumentalne uzvišenosti kao praznine. Ono jedino što se tome može suprotstaviti jest mogućnost ne-mogućnosti, deridijanski kazano, generičkoga Grada racionalne intuicije tehnosfere s arhajskom i futurističkom formom egipatske piramide, ne aztečke ili mayanske, već samo egipatske. Ovdje valja otkloniti bilo kakav prizvuk ezoterije i okultizma. Egipatska piramida je savršenstvo jednostavne izgradnje iz baštine prizemne pravokutne grobnice koja se razvila iz mastabe što na arapskome znači klupa. Izgrađena je od kamenih ili granitnih blokova i doseže visinu od 150 metara u slučaju piramide znamenitoga faraona Keopsa. U njegovu spisu o Leibnizu i baroku Gilles Deleuze kad objašnjava svoj pojam događaja (événement) u razlici spram Heideggerova Ereignisa uzima sliku piramide, između ostaloga. Piramida je univerzalna forma kao struktura čistoga mišljenja koje se ne referira na neki intencionalni predmet u prirodi, već se u svojoj uzdignutosti u nebo obraća svijetu kao njegova uzvišenost postojanja jer spaja nebo, zemlju i podzemlje. Prostor je njezine topologije u užarenim pustinjama kao simbolu ništavila i otvorenosti spram Sunca. (Gilles Deleuze, Le Pli: Leibniz et le Baroque, Minuit, Pariz, 1988.) Zato je piramidalni svijet gradnje formalno neljudski, jer nadilazi mjeru čovjeka. Grci su, doduše, naslijedili od Egipćana i preuzeli i strukturu piramide i formu Sfinge za svoja svetišta u kojima hramovi posvećeni helenskim bogovima za razliku od egipatskih posjeduju mirnoću, mjeru i ljepotu onog ljudskoga-suviše-ljudskoga. Zato antički svijet arhitekture nije u znaku piramide, već stupovlja i sfera kojima hramovi i zgrade polisa ukazuju na ideju slobode i jednakosti uz neizbježnu pravednost kao uvjet mogućnosti ljudske zajedničke egzistencije. Futuristička arhitektura u doba tehnosfere nije nikakav povratak u pred-helenski svijet grandiozne uzvišenosti. Naprotiv, budući da je trijada tehnoznanosti, umjetne inteligencije i arhitekture neljudskoga ono što je naša sadašnjost i budućnost, jer je svaki drugi povratak izvorima ne samo zbiljski nemoguć, već i estetski nakaradan projekt nalik naci-Kunst geopolitici Alberta Speera, forma piramide postaje univerzalni kontingentni događaj preobrazbe života u konceptualni znak homogene heterogeneze. Umjesto beskonačne visine prazne uzvišenosti postmodernih babilonskih tornjeva, preostaje nam samo retro-futurizam piramidalnih zdanja koja će kognitivni kapitalizam 21. stoljeća dovesti do njegova kraja u događaju sinteze racionalnosti i intuicije. (Prvotno objavljeno u časopisu Tvrđa, br. 1-2/2024.)

January 28, 2025
O „biti“ kibernetike

O „biti“ kibernetike

Ovo kaže Heidegger u jednom predavanju 1967. godine u Ateni naslovljeno „Podrijetlo umjetnosti i određenje mišljenja“. Čini se da je to najcjelovitije iznijeta njegova misao o „biti“ kibernetike o kojoj tri godine prije u predavanju „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ tvrdi da filozofija kao metafizika okončava u kibernetici. Jasno je da on kibernetiku kao tzv. opću znanost o upravljanju sustavima života i društva kako ju je 1948. godine smislio Norbert Wiener polazeći od matematike i fizike s nakanom uspostavljanja logike mislećih strojeva razumije „ontologijski“ i to pokazuje u nekoliko navrata izričito kroz tradiciju metafizike od Heraklita do Leibniza. “Stoga važi kružno pravilo kao temeljna crta kibernetički nabače­noga svijeta. Na tome počiva mogućnost samoupravljanja, automaci­je sustava kretanja. U kibernetički predstavljenome svijetu nestaje ra­zlika između automatskih strojeva i živoga bića. Ona se neutralizira u bezrazlikovnome događaju informacije. (…) U tu jednolikost kiber­netičkoga svijeta uvučen je i čovjek. I to čak na odlikovani način. Jer u krugu gledišta kibernetičkoga predstavljanja čovjek ima svoje mjesto u najširem krugu pravila. Shodno novovjekovnoj predstavi o čovjeku on je, naime, subjekt koji se odnosi na svijet kao okružje objekata time što ih obrađuje. Otuda nastala svakovrsna promjena svijeta vraća se natrag na čovjeka. Subjekt-objekt odnos jest, kibernetički predstavljen, uzajamni odnos informacije, povratne sprege u odlikovanome krugu pravila, što se sve može opisati naslovom ‘čovjek i svijet’.” (Martin Heidegger, “Die Herkunft der Kunst und die Bestimmung des Denkens” (1967),. u: Petra Jaeger i Rudolf Lüthe (ur.), Distanz und Nähe: Reflexion und Analysen zur Kunst und Gegenwart, Konigshausen + Neumann, Würzburg, 1983., str. 16, bilješka) Uistinu sam u mnogo prigoda pokazivao u petoknjižju Tehnosfera koliko je Heideggerovo mišljenje postava kao biti tehnike zapravo na najvišoj razini kazivanja kraj metafizike kao onto-teo-kozmo-antropologije. U ovom citatu, međutim, Heidegger ostaje na drugoj obali, onoj koju zapljuskuju valovi grčko-skolastičko-novovjekovne veličajnosti mišljenja unatoč njegova pokušaja da otvori novi horizont u mišljenju. No, problem je u jeziku i kazivanju. Njemački je jezik metafizički par excellence i na njemu je mislilac otvorenosti zgode dosegao u 20. stoljeću vrhunac pokazujući kako mišljenje misli samo onda kad jezik govori i ono neiskazivo kao takvo. U citatu o ‘biti’ kibernetike, naime, susrećemo se s tzv. kružnim pravilom ili reverzibilnošću drugog temeljnoga pojma kibernetike, tzv. povratne sprege ili feedbacka. To nije ponovljivost onog što već uvijek postoji kao bitak bića, a nije niti ničeanski shvaćena volja za moć kao vječno vraćanje jednakoga. Povratna je sprega ponovljiva neponovljivost tehnički organizirane vladavine u svijetu kao sustavu pravila kojima vlada informacija kao uvjet mogućnosti svekolike kibernetike. To samo znači da se stvari ponavljaju ne kao kopije izvornika, već kao stvaralački simulakrum. Ponavljanje s pomoću feedbacka označava da ono ‘novo’ nije moguće misliti kao rezultat staroga i njegove konzekvencije u smislu prvoga uzroka i posljednje svrhe. Čovjek i svijet, kako na kraju kaže Heidegger nisu samo u odnosu na temelju metafizički određenih pravila odnosa, već su ponajprije konstrukcija koju omogućuje „bit“ kibernetike, a to je pojam informacije koji je već za Wienera uz materiju i energiju treći temeljni pojam fizikalne znanosti i svih drugih prirodnih znanosti. Stoga je čovjek struktura i program, a ne subjekt u smislu nastavka kartezijanskoga cogita, a svijet nije otvorenost horizonta iskonskoga smisla bitka i vremena, već ‘svijet’ kao kontingentno područje vladavine tehnosfere čija se forma mišljenja otvara kroz digitalnu sliku, a ne prirodne jezike. Čovjek više ne obrađuje „predmete“ kao subjekt, kako to iskazuje Heidegger. On je „obrađena struktura“ čija se „bit“ svodi na sintezu genetskoga koda, informacije i okolnoga svijeta u sustavu kružnoga pravila. Kad je izgubio značajke subjekta, tada ni postav kao „bit“ tehnike više nije uvjet mogućnosti nastanka tzv. tehničkoga svijeta kao onog što Heidegger naziva 1950ih godina „atomskim i informacijskim dobom“. Ova posljednja temeljna riječ metafizike ne može otključati digitalni kod tehnosfere, dakle, umjetne inteligencije i umjetne intuicije, jer se „korijeni“ u jeziku kao dispozitivu mišljenja koje polazi od odnosa čovjeka i svijeta. Drugim riječima, postav uspostavlja pravila jezika kao matricu pokazivajućega odnosa između subjekta upravljanja sustavom i njegove okoline. No, tzv. automatsko doba ili doba apsolutne kibernetike nadilazi svekoliku „ljudskost“ i „svjetovnost svijeta“ tako što ih uvlači u četvorstvo informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije. Jezik je kibernetike, naravno, ono neljudsko kao takvo i zato se iskazuje simboličkim jezikom broja i slike. Kibernetika više nema svoju „bit“, a sve tzv. ontologije digitalnoga doba su contradictio in adjecto iz jednostavnoga razloga što tehnosfera stvaralački konstruira virtualne svjetove kao stvarne svjetove i čovjeka dovodi u posthumano stanje njegove ne-ljudske egzistencije u tehnološkoj singularnosti. S Heideggerom se moramo oprostiti i ja to činim s najvećim mogućim iskazom poštovanja i zahvalnosti. Bez njegova mišljenja ništa ne bi bilo moguće, ni jedan korak ‘dalje’ izvan kruga filozofije kao metafizike i izvan okružja mišljenja otvorenosti zgode za nadolazeće mišljenje. Zašto je ovaj „oproštaj“ zapravo korak u neodređenost i neizvjesnost onoga što proizlazi ne više iz bezuvjetne tehničnosti bitka uopće, već iz otvorenosti samoga nihilizma tehnosfere? Samo zbog toga što smo dospjeli do sinteze bitka i mišljenja izvan tradicionalne logike povijesnoga zbivanja i time izgubili tlo pod nogama da bismo dobili međuzvjezdano prostranstvo za svoje novo obitavalište. Kibernetika nema svoju „bit“ jer su i čovjek i svijet kontingencije, a ne nužnosti univerzalne ontologije koja je počivala od Parmenida na postojanosti i nepromjenljivosti bitka. Sve je to radikalno osporeno i pobijeno u fizikalnoj kozmologiji i astrofizici, a filozofija koja bi to nužno morala prihvatiti ne može više kazivati o ontologijskoj razlici, već samo o kibernetičkome četvorstvu pobuđenih uzroka u smislu primata quoddittasa nad quiddittasom, onog kako nad onim što. Oproštaj od Heideggera znači oprostiti se od svih mogućih i nemogućih „destrukcija“, „okreta“, „obrata“ i „zaokreta“ u samoj biti metafizike. To smo proživjeli u mišljenju i vrijeme je da pronađemo novi eksperimentalni jezik za novi experimentum mundi polazeći od slikotvorevina tehnosfere, a ne mitopoetike već odavno praznoga iskona. Ako sve propadne u bezdan, to nije dokaz da smo trebali ostati „zauvijek“ na Heideggerovu tragu, već samo to da je to sve-jedno u svojoj „biti“ propadljivo i uništivo i da je jedina mogućnost spasa ne u povratku prošlosti, nego u izgradnji platformi od struna za svaku moguću budućnost.

January 27, 2025
Lirski filozof kao moralist

Lirski filozof kao moralist

Prokletstvo romantike moguće je odrediti kao san o nemogućem sjedinjenju pjesništva, filozofije i znanosti. San je ostao nedosanjan još u mladoga Hegela. Željeni proboj iz zatočenosti uma sustavom pokazao mu se u ideji apsolutne ljubavi. Novalis je, pak, sanjao o pjesničkoj enciklopediji, nužnosti da se duša izbavi iz jarma proračunate zbilje upravo kentaurskim spojem prirodnih znanosti i humanistike. Ako je netko to prokletstvo doveo do prozirnosti jezika, onda je jasno da jedino može biti riječ o Nietzscheu, filozofu-umjetniku, prethodniku bečkoga fin-de-sièclea. San romantike u djelima Hofmannsthala, Krausa, Musila i iznimnoga mislioca među plejadom filozofa-umjetnika, Hermanna Brocha, potonji je doveo do savršenstva, stvarajući djela koja su na planu forme i jezičnoga iskaza više dugovala romantici negoli je to Broch htio priznati. Kad se zna što je mislio o Novalisu i esteticizmu bez odgovornosti, čini se povijesnom ironijom zastupati postavku da je kritičar romantike podlegao njezinom sirenskome zovu. Ali, to je sudbina ne samo Brochova „eksperimenta spoznajno-kritičkoga romana ideja“, već i svih danas toliko veličanih austrijskih filozofa-umjetnika na valu probuđene nostalgije za Mitteleuropom i kulturnim pesimizmom kao terapeutskim sredstvom za umirenje bolećiva „duha vremena“ kraja 20. stoljeća, kako je to, primjerice, nadahnuto zapisao Peter Sloterdijk u svojim filozofijskim esejima. (v. Peter Sloterdijk, Weltfremdheit, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1993.) Još jednom se novo čitanje svakog Brochova književnog djela, bez obzira je li riječ o pripovijetkama, esejima ili studijama, ako se metodički otklone njegovi znanstveni radovi iz masovne psihologije, pokazuje kao potraga za korijenima misaone pozadine lirskoga filozofa kao moralista. Što je to što Brocha čini našim suvremenikom? Zar samo postupak metatekstualnosti, poetska evokacija bitka u romanesknome svijetu ideja ili možda „staromodni“ etički rigorizam iz obzorja kojeg je smatrao svoje vrijeme i romantički san o esteticizmu umjetnika propalim iluzijama? Bečki se fin-de-siècle u književnosti i filozofiji na paradoksalan način obraća prirodnim znanostima da bi polučio najveći učinak u ekspresivnosti i lirizmu umjetničkih djela. Pozitivizam i secesija nisu u međusobnome prijeporu. Ta sklonost matematičkome i fizikalnome rigorizmu kao svojevrsnoj „igri staklenih perli“, šahovskoj kombinatorici jezika, može se objasniti snom moderne da se na napredak kao znanstveno-tehnički model života odgovori istovjetnim sredstvima, ali uvijek tako da ono nesvjesno, psiha, kaos bitka kao života progovori iskonskim „zamuknućem jezika“ na granici spoznajno odredivoga svijeta. Nije stoga začudno da su i Musil i Broch, ti majstori-mislioci estetske moderne bečke moderne strastveno vjerovali u znanstveni eksperiment, konstruirajući sprave za fizikalne kabinete i inovacije u tvornici pamuka obitelji Broch. Kult pozitivizma i veliki ugled austrijskoga fizičara Ernsta Macha pridonijeli su da se i Broch poput Musila začara filozofijom, psihologijom, fizikom i, posljednje ali ne i manje važno ꟷ književnošću. Već u svojoj prvoj od kritike zamijećenoj publikaciji naslovljenoj Metodologijska novela iz 1918. Hermann Broch će pokazati sve odlike pisca izvan tradicionalnih kanona svojega vremena. Eksperiment s jezikom, koji nosi tragove sretnog spoja (ne)spojivoga ꟷ tvorbe metatekstualne prakse i neobarokne fraze ꟷ nije slučajni hir pisca koji nikad nije mislio „ozbiljno“ o tome da će njegova književna djela nadživjeti znanstvena, nego skeptički odnos spram pitanja granica spoznaje i umjetnosti kao pitanja moralnoga stava intelektualca u krizi duha moderne. Ako je, usput rečeno, Hannah Arendt bila u pravu kad je u jednom tekstu prozvala Brocha književnikom protiv njegove volje, misleći pritom na njegovu prirodnoznanstvenu i psihologijsku strast za načelima i egzaktnošću, onda se neprijeporno ta prosudba mora ublažiti, jer su pozivanja na Brocha kao značajnog „lirskoga filozofa“ i psihologa u posljednje vrijeme ipak motivirana i njegovim vrijednim spisima iz masovne psihologije. Odgovor na krizu vrijednosti Broch je pokušao pronaći upravo u stvaranju nekovrsnoga književno-znanstvenog Gesamtkunstwerka, premda ga s inovacijama avangarde nije povezivalo gotovo ništa osim vjere u tehnički napredak, ali ne i kao uzročno-posljedični napredak književne svijesti o vremenu. U tom je pogledu Broch ostao, kao što je to za Hofmannsthala zapisao, dakako u drugome političkom kontekstu Hermann Rudolph ꟷ konzervativni revolucionar. U romanima Mjesečari iz 1931. i 1932. i Vergilijeva smrt iz 1945. godine, on je, pojednostavljeno rečeno, revolucionirao formu, a konzervirao sadržaj. Kao lirski filozof tekst je poetskim evokacijama doveo do iščeznuća granice između poezije i proze. Zbog toga se veliki dijelovi Vergilijeve smrti mogu smatrati obnovom ideje epske strukture romana u novome ruhu, budući da je subjektivnost vremena u svijesti junaka određena svođenjem događaja i radnje na samo jedan dan, kao u Joyceovu Uliksu. Korištenjem unutarnjih monologa, Broch se u pripovjednoj strukturi teksta može mjeriti jedino s anglosaksonskim zastupnicima romaneskne „struje svijesti“ (James Joyce, William Faulkner, Virginia Woolf). To nije začudno. Još i prije no što će doći do vlastitih spoznajno-kritičkih misli o književnosti kao mediju iskustva svijesti o vremenu kao protijeku i iskliznuću onoga čudesnog iskrsnuća bitka, zagovarao je tradicionalni oblik dramatske strukture teksta. Zato se u pripovijestima iz tzv. rane faze, gdje se osjeća ponajviše ozračje srednjoeuropske nostalgije i melankolije za prošlošću punoj načela i junačke epopeje carstva, obilno služi ispovijestima, monolozima, subjektivnošću pripovjedača kao što je to činio i Arthur Schnitzler u Poručniku Gustlu, a Brochova Pripovijest služavke Zerline uzoran je primjer takvog metodologijskog postupka. Nemoguće je razumjeti metafizičku pozadinu Brochovih književnih i filozofijskih načela spoznajno-kritičke uronjenosti u duh vremena bez njegove kritike modernosti grosso modo. Kad se, naposljetku, reduktivno govori i o idealu umjetnika kao moralista, a ne umjetnika kao anarhističkog kralja estetske lagodnosti, uvijek je posrijedi naputak k odnosu umjetnika i državnika, autonomije estetskoga suda i bezobzirne volje za moć iz romana Vergilijeva smrt. Zacijelo je u njemu Brochov metafizički moralizam književno najprozirniji i zato vjerodostojan. Polihistorizam kojemu je upravo on utro put, tek je izvanjski oblik medija ideja u sadašnjosti kroz evokaciju povijesnoga lika, kao što je to rimski pjesnik Vergilije. Na drugoj strani jest car August kao utjelovljenje ideje političkoga moćnika koji umjetnost koristi samo kao ukras. Spaliti Eneidu zato ne znači izdati vlastitu dušu, nego spasiti je moralnim činom umjetnika koji se u ime etičke dužnosti odriče samoga sebe. Naizgled, Brochov je moralizam odveć tvrd i konzervativan. Međutim, kad se iz njega iščita pokušaj spašavanja odgovornosti umjetnosti pred „radosnom apokalipsom“, neće se moći naknadno olako svrstavati u paradoksalne Brochove ideje koje su samo prijepis trauma 20. stoljeća u neprestanom kritičkome odnosu spram totalitarnih režima. Egzil za pisca one mistične, kasnosecesijske lakoće pripovijedanja koje još više privlači svojom slobodnolebdećom aurom suvremenike kraja 20. stoljeća, bio je unutarnje i izvanjsko prokletstvo. Nacizam je Brocha otjerao iz Austrije u američki novi svijet tehničke lagodnosti i masovne psihologije demokratske dosade. Kao emigrant „koji se ne vraća kući“ iskusio je svu njegovu privlačnu ravnodušnost, taj vrhunac subjektivističke borbe za moć drugim sredstvima. Možda su za Brochovu kritiku masovnoga društva i kulture kao kiča najbolji literarni dokazi njegovi eseji. Nipošto izvan okvira filozofijsko-književne prakse, njegova je temeljna postavka, koju je u romanima i pripovijetkama samo oprisutnio s najvećim mogućim intenzitetom ugode i bola, gotovo zakonomjerna za kulturni pesimizam, premda ga ta prosudba neće približiti zadivljenju mitom o povratku prošlosti kao živome materijalu povijesti i idealima narodne zajednice. Brochova je dijagnoza duha vremena ostala nenadmašivom. Evo, ovako to kaže na jednom mjestu eseja o Hofmannsthalu. “Jer novi simboli, novi jezici rađali su se istodobno s jednim novim tipom čovjeka, i upravo taj novi čovjek je bio bit onoga što se najavljivalo kroz novu umjetnost 19. stoljeća. Prividno ograničena samo na umjetnost, pa stoga naizgled bezazlena, ta revolucija duhovnoga izraza bila je samo predsimptom jednog svjetskog potresa čiji se kraj ni danas ne može sagledati, a umjetnici onog vremena, premda još prepuni umjetničkog samoobuzdavanja, bili su prethodnica novoga čovjeka. Tek će 20. stoljeće biti stoljeće najmračnije anarhije, stoljeće najmračnijega atavizma, najcrnje okrutnosti.“ (Hermann Broch, „Dichten und Erlennen, Essays“, u: Gesammelte Schriften, sv. VI, ur. Hannah Arendt, Rhein-Verlag, Zürich, 1955., str. 17.) Kad se jedan izvorni lirski filozof zbog zla u vrijednosnome svijetu umjetnosti obraća moralizmu, tada takav postupak nije tek pad ispod razine vremena niti oponašanje moralizatorskih intelektualnih agentura kakve su tridesetih godina 20. stoljeća cvjetale u Francuskoj pod plaštem novoga spiritualizma ili povratka idealima francuskog prosvjetiteljstva. Brochov je moralizam rigorozno izveden kao put s onu stranu estetske „radosne apokalipse“. U pripovijestima iz okružja Metodologijske novele on nije tako „tvrdo“ konzervativan, tako izrazito pesimističan, iako se zna da je filozof etičkoga kvijetizma i estetskoga pesimizma Arthur Schopenhauer bio njegova najvažnija filozofijska lektira. Naprotiv, ako se ljubavni trokut iz Pripovijesti služavke Zerline u kojem svatko igra svoju ulogu žrtve i izdajnika (načela, strasti, erosa i morala), i Z erlina kao i baronesa, i njezin suprug predsjednik suda koji je u pripovijesti oličenje ideala K. u. K. muškoga moralizma iz dužnosti spram institucije braka, shvati simbolički kao ispit savjesti društva pred erotskim energijama smrti, onda je Broch tek sjajno opisao usporedni svijet dekadencije i rasapa vrijednosti u koje možda nije vjerovao kao u svetost konzervativne monarhije, ali protiv sluteće apokalipse vrijednosti nije vidio ništa bolje. Brochov je stav ipak dosljedno konzervativan. Kad služavka Zerlina na kraju ispovijesti, prokazujući malu Hildegard, kćer barunice i služavkina ljubavnika, koju barun priznaje ne zato što ne zna o preljubu, nego zbog odanosti imenu i časti vlastite obitelji, shvati da je kao „niži“ stalež tek poželjni erotski (korisni) predmet u kući, prepušta se rezignaciji. Ona je žrtva mahnite ljubavi i želje za prekoračenjem društvenih i erotskih granica. Motivi su te rigidne „socijalno-erotske“ pripovijesti isti kao i u romanesknoj trilogiji Mjesečari. Ipak, metafizički moralni rigorizam Brochova promatranja iz objektivnoga kuta sveznajućeg pripovjedača neće nauditi elegantnosti njegove neobarokne rečenice kao prikazu jednog vremena i kulture kojoj je lirski filozof kao kroničar i kritičar epohe ostavio trajni pečat. Tradicionalist u stilu, revolucionarni konzervativac u jeziku i formi, Broch je naš istinski suvremenik više od mnogih kentaurskih figura postmoderne, koji ponavljaju frazu kako je prokletstvo umjetnika-znanstvenika u pokušaju da romantički san Hegela i Novalisa ostvari svojim umjetničkim činom tek igra iluzija, ali prokleto zabavna igra koja moralno i estetski ne obvezuje na spoznajno-kritički napor. Piscu Vergilijeve smrti („Bijeg, oh bijeg! Oh noć, sat pjesništva. Jer pjesništvo je čekanje što motri sumračje, pjesništvo je sutonski ponor…“) odavno je bilo jasno kamo vodi takav stav u umjetnosti i životu. „Radosna apokalipsa“ postala je istinsko zamuknuće. I bijeg od straha pred eksperimentom jezika s onu stranu racionalizma i iracionalizma moderne. Ali za to Hermann Broch više nije bio odgovoran.

January 26, 2025
O izumijevanju

O izumijevanju

U tehničkim znanostima pojam inženjerstva odnosi se na ključnu kategoriju tehnosfere kao što je to konstrukcija, koja usto upućuje na spoznajno-teorijski smjer mišljenja kao što je to digitalni ili radikalni konstruktivizam s vodećim predstavnicima Ernstom von Glaserfeldom, Heinzom von Foersterom, Jeanom Piagetom i Brunom Latourom. No, inženjerstvo je spoj tehničke invencije i kognitivnoga dizajna objekta nastalog u laboratoriju. Nije stoga nimalo začudno da ovdje nemamo posla s tradicionalnim pojmom znanstvenoga otkrića koje je svagda rezultat teorijskoga razumijevanja sklopa odnosa koji postoje o-sebi u prirodi odnosno svemiru poput teorija crnih rupa, gravitacijskoga polja, kvantne teorije s Planckovom konstantom ili pronalaska mape ljudskoga genoma u biologiji. Umjesto ove tradicionalne metafizike kantovskoga tipa iz koje proizlazi pojam otkrića u znanosti, inženjerstvo kao konstrukcija već nas uvodi u područja tzv. tehnoznanosti (technoscience) s njihovim pragmatičnim učincima izumijevanja novoga tehničkoga objekta. Pronalaženje ili inovatorstvo u smislu nastanka novoga teleskopa, samonavođenoga robota koji može zamijeniti i biti učinkovitiji od kirurga, do izuma novoga lijeka protiv leukemije pretpostavlja upravo ovaj obrat u biti pojma znanstvenoga istraživanja. Čini se da je smjer spram inovacija u mišljenju kao pragmatičkome učinku ponajbolje objasnio francuski razvojni psiholog i epistemolog Piaget kad je rekao da strukture umnoga procesa nikad nisu „kopije zbilje“, već rezultat izumijevanja ili vijabilnosti mišljenja. Drugim riječima, inženjeri ne izumijevaju novo tako da koriste um kao zrcalo zbilje, već se služe sklapanjem kognitivnih struktura koje su autonomne i kreativne slike onog što nadilazi i mimesis i reprezentaciju bitka. Pogledajmo što znači zapravo izumijevanje u razlici spram otkrivanja u znanstvenome istraživanju. Tradicionalna je metafizika od Platona i Aristotela lučila između prakse u užem i širem smislu kao djelovanja čovjeka umom u smislu promjene bitka bića u nematerijalnom smislu i nastanka novoga u djelu kao rezultata spoja téchne i poiesis. Praktično djelovanje otuda pripada etici i politici, jer oboje označavaju mogućnost izvedbe dobroga u zajednici kao najvišoj svrsi ljudske egzistencije. Usto, etički i politički čin je odluka da se djeluje sada i ovdje i spriječi mogućnost da zlo zavlada svijetom. Vremenska dimenzija sadašnjosti određuje smisao etičko-političkoga čina koji mora svagda biti praktično djelovanje, a ne teorijska refleksija o biti bitka koja dolazi nakon izvršenoga čina. Zato nije nimalo neobično da će od Aristotela do Marxa pojam prakse imati primat nad teorijom, ali naravno kao teorijske prakse, a ne slijepog aktivizma bez razloga i svrhe. Za razliku od prakse, pojam pragmatike i pragmatičnoga odnosi se na izvedbu praktičnoga djelovanja u smislu svrhovite koristi ili dobrobiti koju takvo djelovanje izaziva trenutno i dugoročno. Pragmatično je značenje djelovanja uvijek svedivo na ono što Aristotel u četvorstvu uzroka naziva causa efficiens. To je sredstvo ili instrument za neku drugu ne-praktičnu svrhu i pojavljuje se kao tehnički objekt, poput pisaljke od ugljena ili drvene žlice, mehaničke ure ili moderne tehnologije reprodukcije kao što je to izum filma. Inženjerstvo je stoga pragmatično-praktična konstrukcija novoga, a izumijevanje pretpostavlja učinak tehnike-tehnologije u stvaranju novoga. Izumitelji nisu nužno inženjeri u smislu instrumentalne konstrukcije nekog novoga tehničkog objekta poput transformatora električne energije. Ali su nemogući bez uvida u funkcioniranje tehnologije potrebne za pronalazak novoga poput akceleratora CERN-a ili Teslinog veličajnoga tornja na Long Islandu iz 1901. godine u visini od 57 metara s cilindričnom strukturom koja strši na horizontu, a koji je po mišljenju genija apsolutne modernosti trebao isporučivati struju bez žica čitavome svijetu. Zar to nije najveći utopijski projekt još-nerealizirane budućnosti, izumijevanje onoga što potencijalno postoji u prirodi, ali bez invencije tehnoznanstvenoga uma nema nikakvu moć oblikovanja novoga? Izumiti znači stvoriti novo kao sklapanje sklopova koji nisu već uvijek o-sebi, nego su kontingentan događaj za-sebe, govoreći hegelovski. U tom pogledu tehnosfera je inženjerska konstrukcija u području kibernetike i pragmatični učinak matematičke teorije komunikacije. ‘Mistika’ autopoietičkoga djelovanja tehnosfere je što ona nadilazi metafizički dualizam sredstvo-svrha i uvodi u optjecaj stvaralački proces sinteze znanstvenoga otkrića-i-izumijevanja novoga. U pravu je bio Heidegger kad je za bit suvremenih znanosti postavio pojam istraživanja. No, to nije moguće bez uvjeta mogućnosti teorijske prakse biti istraživanja predmetnosti bića kao takvoga. Uvjet mogućnosti znanstvenoga istraživanja jest nastanak postava, (nj. Gestell), kao biti tehnike. Podrijetlo pojma postava pokazuje nam njegovu pragmatičnu narav sklopivosti i sklopa, jer Ge-stell znači nešto po-staviti što je stalak i što samo od sebe stoji kao takvo. To je okvir i matrica tehničkoga mišljenja novovjekovne metafizike. Što je drugo Heideggerov Gestell negoli bitkovno-povijesno mišljenje koje omogućuje novo kao preobrazbu bitka bića u tehnički sklop objekata. Gestell je postmetafizički naziv za svezu misaone refleksije i tehničke konstrukcije. I zato je to posljednji ontologijski pečat na testamentu povijesti metafizike Zapada. Ali, tehnosfera je ipak nešto bitno drukčije. Ona predstavlja pragmatički apriori kibernetičkoga četvorstva u kojem informacija stvara rekurzivni eficijentni uzrok nastanka interaktivne komunikacije tako što sada izumijevanje prethodi otkriću u znanosti. Izum tehnološkoga aparata ili dispozitiva vizualizacije događaja poput svemirskoga teleskopa James Webb prethodi mogućem otkriću tzv. Božje čestice ili, pak, nove teorije tzv. bijelih rupa. ‘Izum’ označava „otkriće“ Novoga kao radikalne konstrukcije mišljenja s kojim život postaje umjetna stvarnost.

January 25, 2025