Copyright ©2026 Žarko Paić

Geste i montaža

Agambenovo shvaćanje filma

March 29, 2025
Geste i montaža
Giorgio Agamben

1.

U okviru suvremene filozofije koja se na tragu Benjamina i Heideggera pojavljuje kao pronalaženje mogućnosti stvaranja novih konceptualnih sinteza dva naizgled posve različita puta mišljenja, pokušaj Giorgia Agambena da otvori perspektive onkraj metafizičkoga labirinta preklapanja onog političkoga i onog estetskoga zaslužuje posebnu pozornost. To navlastito vrijedi i za njegovo nastojanje, doduše u vrlo rijetkim prigodama i tek s nekoliko tekstova, promišljanja biti filma kao umjetničke forme i kao tehnološkoga dispozitiva moći. Agamben je iznimno suptilan mislilac s brižnim kazivanjem o stvari mišljenja, iako je njegova pozicija u najmanju ruku eklektičko stvaralačko prisvajanje pojmova i motiva iz genealogije moći, arheologije znanja i hermeneutike sebstva u Foucaulta od kojeg je preuzeo pojam biopolitike i dao mu posve novo i drukčije značenje, potom Schmitta s obzirom na određenje globalno-planetarnog ‘izvanrednoga stanja’ (Ausnahmezustand), te Deborda i Deleuzea s obzirom na preusmjeravanje pojma društva spetakla i društva kontrole i, posljednje ali najvažnije, s obzirom na njihov uvid u atikulaciju filma kao slikovne reprezentacije potrošačkoga kapitalizma i logike postajanja onog novoga koje se tehnološki i estetski pojavljuje kao slika-pokret i slika-vrijeme. (Vidi o tome: Žarko Paić, ʺBijela eshatologija: Giorgio Agamben i politika nadolazećega događajaʺ, u Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 189-227.)

U cjelini, Agambenovo je mišljenje uistinu u mnogim aspektima polifonijski strukturirano i stoga u diskursu filozofije filma suvremenosti sve više postaje izazovno za tumačenje utoliko više jer je originalni doprinos razumijevanju odnosa filma i filozofije i što je iznimno važno zato što za razliku od vodećeg mislioca kinematičkoga doba kao što je to Gilles Deleuze zagovara posve drukčije viđenje problema. Ponajprije, za njega film nije ono što se zbiva kao estetičko pojavljivanje vladavine slike, nego kao etičko-političko djelovanje bez-djelovnosti geste koju je zapadnjačka buržoazija izgubila u 19. stoljeću, kako je to opisao na tragu Waltera Benjamina, te se stoga oživljavanje i ponovno oblikovanje tjelesnoga očitovanja ljudskog psihograma u kasnome kapitalizmu odvija na filmu. Otuda je temeljna postavka Agambena da je film mesijanski događaj. (Giorgio Agamben, ʺNotes on Gesture’, u Means without end: Notes on politics, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2000., str. 55 (49-59). Vidi o tome: Nico Baumbach, ʺCinema as Emergency Brake: Agamben and the Philosophy of Media After Benjamin’, u Cinema/Politics/Philosophy, Columbia University Press, 2019., str. 129-133. Isto tako i Janet Harbord, Excentric Cinema: Giorgio Agamben and Film Archeology, Bloomsbury, London, 2016.)

Ako je glavni element filma upravo gesta, a ne slika, onda je samorazumljivo da umjesto estetike film pripada neodređenome području etike i politike. Je li time Agamben stao na istu teorijsku liniju s Badiouom i Rancièreom koji bi zacijelo prihvatili na svoj način ove postavke? I dalje, ako geste nadomještaju slike u smislu onog što taj pojam pretpostavlja, a vidjet ćemo da je to istodobno i stav Waltera Benjamina i još više Bertolta Brechta, naime performativnosti tijela u otporu spram njegove biopolitičke homogenosti i podjarmljenosti u kapitalizmu društva spektakla, znači li to da su slike u funkciji ove ekspresivne tjelesnosti iz koje Agamben sada određuje ono političko kao takvo? Problem s kojim se ovdje suočavamo uistinu je iznimno složen, jer je za njegovo razrješenje nužno pokazati odnos Agambenova mišljenja o filmu u razlici spram Deleuzea i naposljetku spram onog tko nadahnjuje ovu začudnu etičko-političku poziciju s mesijanskim događajem a to je nitko drugi negoli najznačajniji neoavangardni umjetnik Situacionizma i neomarksistički teoretičar Guy Debord. Možda je za prikladan putokaz u razjašnjenje ovog problema potrebno za početak kazati da Agamben definira politiku kao ʺsferu čistoga sredstva, to jest, apsolutne i kompletne gestualnosti ljudskoga bićaʺ, (Giorgio Agamben, ʺNotes on Gesture’, u Means without end: Notes on politics, str, 59.) a u najznačajnijem svojem ogledu o filmu s delezovskim naslovom ʺRazlika i ponavljanjeʺ efektno će odrediti čovjeka kao ʺživotinju koja ide u kinoʺ. (Giorgio Agamben, ʺDifference and Repetitionʺ, u Tom McDonough, prir., Guy Debord and the Situationist International: Texts and Documents, MIT Press, Cambridge Massachusetts, 2002., str. 314.)

Što se ovime uspostavlja u refleksiji o filmu drugo negoli odnos između performativnosti politike i njezina toposa etičke suspenzije i neutraliziranja onog što u metafizici Zapada od Aristotela znači logika kauzalnosti i načelo teleologije. Uzročnost pripada prirodi kao njezina nužnost, a svrhovitost pripada ljudskome mišljenju kao stvaranju. U slučaju filma, pak, susrećemo se s nečim što će taj sklop uzroka i svrhe, prirode i kulture, promijeniti polazeći od sveze tehnologije i psyché. U tekstu ʺZa etiku filmaʺ objavljenim 1992. godine kad i ona bilješka o gesti, Agamben podaruje filmu ʺkriž naše metafizičke tradicije, naime ontologijsku konzistenciju ljudske egzistencije, njezin način bitka.ʺ (Giorgio Agamben, ʺDifference and Repetitionʺ, u Tom McDonough, prir., Guy Debord and the Situationist International: Texts and Documents, MIT Press, Cambridge Massachusetts, 2002., str. 314. Giorgio Agamben, ʺFor an Ethics of Cinemaʺ, u Henrik Gustafsson i Asbjörn GrØnstad, prir., Cinema and Agamben: Ethics, Biopolitics and the Moving Image, Bloomsbury, New York, 2014., str. 23.)

Kako ovo razumjeti negoli iz Agambenove ‘slabe ontologije’ koja uzima od Benjamina pojam ‘slaboga mesijanstva’, a pod tim se podrazumijeva na ovaj ili onaj način ono što određuje sve postojeće strukture i odnose među ljudima u modernome svijetu. Naime, taj križ nije tek simbol kršćanstva kao središnjeg simboličkoga medija zapadnjačkoga mišljenja i djelovanja. On je i sinonim za nadomjesnu bit, koja nije puki surogat, već drukčije uspostavljeno polje upisivanja značenja u profanome poretku svijeta. Film otuda nije tek i samo posljednja umjetnička forma na kraju metafizičke povijesti u hegelovskome smislu Aufhebunga. Posve suprotno, za Agambena je film kontingentno sredstvo ili metoda etičko-političkoga djelovanja u svijetu bez ikakve krajnje svrhe koja dolazi s onu stranu njegova ‘slaboga mesijanstva’. Sjetimo se da Deleuze u Filmu 2 film određuje kao sekularnu religiju moderne, iako je za njega najznačajnije dostignuće filma u bergsonovskome smislu sinteza slike-pokreta i slike-vremena. (ʺMoć modernog filma (kada on prestane biti loš) je u tome što nam može povratiti vjerovanje u svijet. U našoj univerzalnoj šizofreniji, bili mi kršćani ili ateisti, potrebni su nam razlozi za vjerovanje u ovaj svijet. To je čitava jedna pretvorba vjerovanja. Već je u filozofiji to bila velika prekretnica, od Pascala do Nietzschea: zamijeniti model znanja vjerovanjem. No, vjerovanje može zamijeniti znanje samo onda kada je vjerovanje u ovaj svijet, takav kakav jest.ʺ – Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, Bijeli val, Zagreb, 2012., str. 226. S francuskoga prevele Mirna Šimat i Maja Ručević.)

Kako je onda uopće moguće da Agamben u svojem mesijanskome obratu na tragovima Benjamina i Deborda dospije do postavke koja je u suprotnosti s Deleuzeovom i umjesto estetičke valorizacije filma kao umjetnosti, otpočne s etičko-političkim preusmjerenjem čitave materijalističke tradicije shvaćanja filma, a nemojmo zaboraviti da je u ranoj mladosti čak i imao malu ulogu u filmu P. P. Pasolinija, Matejevo Evanđelje iz 1964. godine u kojem igra apostola Filipa? Odmah valja skrenuti pozornost da ovo njegovo shvaćanje nije sukladno postavkama o politizaciji filma u svrhu emancipacijsko-revolucionarnoga pokreta subverzije kapitalizma kakvo se koncem 1960ih godina profiliralo s Godardom i Bertoluccijem, već je kako smo to već rekli na začudan način sinkretički spoj Benjamina i Deborda. Nije stoga teško zaključiti zašto mu estetsko oblikovanje moći filma kao slike-pokreta i slike-vremena nije posljednja riječ za razumijevanje biti kinematičkoga mišljenja. Umjesto toga, Agamben uzima ono što pripada tijelu u njegovu načinu bitka, govoreći hajdegerovski, i to kao ekspresivna gesta koja tek na filmu slici podaruje njezin narativno-simbolički smisao i ostaje za sva vremena ovjekovječena kao ikoničnost onkraj granica vizualnosti slike. Geste su otuda performativno suspendiranje i neutraliziranje moći slike kao ideologijskoga fetiša kapitalskoga načina proizvodnje-potrošnje, ono sublimno u profanaciji samog tehnološkoga načina kojim film ulazi u ‘zone nerazlikovnosti’ između svijeta i nesvjesnoga.

U tekstu predavanja ʺRazlika i ponavljanje: O filmovima Guya Debordaʺ postupak kojim Agamben razvija svoje postavke proizlazi iz uvida da Debord nije ostvario „kinematografsko djelo“. Njegova je zasluga na planu kinematografije u inventivnoj „kompozicijskoj tehnici“. (Giorgio Agamben, ʺDifference and Repetitionʺ, str. 314.) U skladu s Debordovim vlastitim iskazom da nije filozof već strateg, Agamben je otvorio bitno pitanje za daljnju analizu suvremene kinematičke proizvodnje formi života u kasnome kapitalizmu. To je pitanje sveze između filma i povijesti u suvremeno doba određeno primatom vremenske ekstaze aktualnosti. Čemu uopće film ako je već sam život i stvarnost postindustrijskoga društva vizualizacija društvenih odnosa vladavine tehno-znanstvenih načela u posthumanome okružju nadzora, reprodukcije i ponavljanja? Dakako, ovo pitanje je dodatak Agambenovoj analizi utoliko što iz nje nastaje neizbježno pitanje o biti spektakla i njegove fatalne vremenitosti. Sam film od svoga nastanka nije tek novi medij prelaska neživih (umjetničkih) slika u slike života ili pokretne slike. Deleuze je u prvom svesku svoje studije o filmu definirao smisao filma u moderno doba kao profanu religiju i svjetonazor. Nesumnjivo je da se ta definicija podudara s Debordovim refleksijama o biti spektakla kao modernoga svjetonazora/ideologije. Već je otuda bjelodano da se marksovskome pojmu ideologije kao lažne svijesti o lažnome ili otuđenome bitku pridodaje jedan novi nadomjestak. Svijest i stvarnost koji film prikazuje i predstavlja nije „istina“, nego predstava o „istini“. Reprezentacijska funkcija slike u doba virtualne realnosti sada zadobiva obrat. Prelazak slike iz materijalne (analogne) u imaterijalnu (digitalnu) formu bitno mijenja razumijevanje pojma spektakla. Debord ga je odredio još uvijek u granicama materijalističke kritike ideologije.(ʺPojam ‘spektakla’ može se povezati s posljednjim stadijem tehnologijskoga razvitka, koji Heidegger naziva Ge-stell, a pod time podrazumijeva najveću opasnost i, u isto vrijeme, prisutnost konačnoga prisvajanja (autentičnosti) čovjeka.ʺ – Giorgio Agamben, „Violenza e Speranza nell’ Ultimo Spettacolo: u: I Situazionisti e la loro Storia, Manifesto Libri, Rim, 1999., str. 11. )

To je sublimna Stvar. Iza nje stoji misterij otuđenja rada, fetišizma robe i postvarenja životnoga svijeta, odnosno društveni odnosi kapitalskoga načina proizvodnje. No, što ako više ništa ne stoji „iza“ same Stvari? Što, dakle, ako je sama Stvar „to auto“ i ništa više, čisto kretanje i zaustavljanje bez uzroka i bez svrhe?

U okružju benjaminovskoga razumijevanja dviju povijesti, mesijanske i povijesne, film za Agambena predstavlja slikovni događaj:

(1) povijesti spasa (soteriologija) i

(2) eshatologijske povijesti u kojoj se sve dovršava.

Mesijanska povijest je neproračunljiva, a povijesna ima u sebi izvjesnost i konačni cilj ispunjenja vječne pravednosti. Odnos između ove dvije verzije povijesti i sam je povijesne naravi. No, bez mogućnosti povijesnoga događaja intervencije u proračunljivost povijesti kao eshatologijske, povijest preostaje slijepom silom, lutanjem bez pribježišta, kaotičnim stanjem mračnih sila i demonskih moći. Film stoga predstavlja događaj prelaska umjetnosti iz sublimne sfere u imanenciju života. Kao događaj sublimnoga nadilaženja stvarnosti sredstvima stvarnosti kao tehnologijske konstrukcije, filmom se rekonstruira povijest u dvije vrste slika, kako ih određuje Deleuze: sliku-pokret i sliku-vrijeme. (Gilles.Deleuze, Film 1: Slika-Pokret, Bijeli Val, Zagreb, 2010. S francuskoga prevela Mirna Šimat)

Mesijanski događaj filma ogleda se u tome što neproračunljiva i neizvjesna avantura života samoga u očekivanju nadolazećega ima u sebi misterij kretanja svjetlosti, koja omogućuje slici da stvara sam život u formi umjetnosti. Budući da je kretanje nužno ponavljanje sekvenci u poretku istovjetnoga, novost koja određuje događaj u njegovoj jednokratnosti i neponovljivosti, paradoksalno, proizvod je povratka na ono već dogođeno u samome kretanju. Film ne može postojati bez montaže pokreta. Agamben ide još korak dalje u ovoj analogiji. On ustvrđuje da je Mesija u teologijskome shvaćanju onaj koji je oduvijek gotovo došao, što znači da je iskupljenje gotovo uvijek – tu. A vrata kroz koja dolazi nisu drugo negoli kinematografska slika. U ovoj krajnje delezovski intoniranoj interpretaciji Debordovih filmova i njegove invencije u „kompozicijskoj tehnici“ filma ono što je osobito zanimljivo jest da se spektakl podudara s mesijanskom situacijom. Montaža je istodobno glavna kategorija tehničke strukture filma, ali i temeljna figura moderne umjetnosti od nadrealizma do postmoderne. U zoni nerazlikovnosti između umjetnosti i života, gdje se zbiva miješanje svih mogućih žanrova od dokumentarnih do igranih filmova, gdje se stvarnost i fikcija iz imaginacijske sfere teksta montažom prebacuju u slikovnu fantazmagoriju, montaža postaje ne samo tehničkim sredstvom filma, nego ponajprije temeljnim konstruktivnim načelom proizvodnje životnih formi u svijetu kibernetičke estetike događaja. U čemu se Agambenova analiza pokazuje ključnom za daljnje razumijevanje biti spektakla u posthumanome svijetu rizoma i emergencije?

Pitajući se o uvjetima mogućnosti montaže, Agamben, naime, pokazuje da Debord i njegova kinematografija mesijanske situacije događaja trostrukim nadilaženjem društva spektakla – détournement, dérive, psihogeografija ‒ odgovara kantovskim transcendentalijama. Preciznije rečeno, film je transcendentalna struktura modernoga doba, a stvarnost kao empirijska zona iskustva mora moći događati se kao kinematički način proizvodnje. Tu je debordovsku ideju dalje razvio Jonathan Beller u svojoj knjizi na istim premisama Deleuzove filozofije. (Jonathan Beller, The Cinematic Mode of Production: Attention Economy and the Society of the Spectacle, Dartmouth University Press, Dartmouth, 2006.)

Dvije su značajke ovoga transcendentalnoga obrata filma:

(1) ponavljanje;

(2) zaustavljanje.

Zahvaljujući ponavljanju i zaustavljanju filmskoga kadra u sekvence vrijeme se filma strukturira kao inscenirani događaj, koji je već uvijek u zaostajanju za stvarnošću i ispred nje u onom nadolazećemu. Kako može biti ispred stvarnosti? Tako da se ponavljanjem onoga dogođenoga stvara novo, koje je sveza između reprodukcije djela i razlike između samoga događaja i njegove reprodukcije. Film nije djelo materijalne fiksne strukture poput umjetničke slike, nego događaj imaterijalnosti. Zato su svi filmski pojmovi istodobno pojmovi transcendentalne apercepcije stvarnosti i percepcije same stvarnosti kao čina pasivne kontemplacije promatrača. Film konstruira stvarnost s pomoću vizualne ideologije spektakla. Tehnička aparatura kojom se reproducira filmski uradak i kamera koja stvara događaj kao novu reprodukciju kretanja i zaustavljanja istodobno je uvjet mogućnosti filma i njegov rezultat. Benjamin je jednostavno pokazao razmjere ovoga obrata za stajalište vjerodostojnosti odnosa glume i publike u umjetničkome događaju. Za razliku od drame u kazalištu glumac u filmu ne glumi pred publikom, nego pred kamerom. Medijska reprezentacija događaja time bitno utječe na estetski doživljaj promatrača moderne umjetnosti. Tehnologijska obnova i razvitak u filmu odgovara povijesti modernoga doba. To je prva značajka integriranoga spektakla za Deborda. (Guy.Debord, Društvo spektakla & Komentari društvu spektakla, ARKZIN, Zagreb, 1999. str. 35 i 36. S francuskoga preveo Goran Vujasinović)

Jonathan Crary je pokazao kako unatoč poteškoća i nedovoljno čvrste logičke argumentacije o povijesnome nastanku pojmu modernoga spektakla u Debordovim analizama nedvojbeno stoji da je riječ o 1920-im godinama kada dolazi do tehničkoga izuma kinematoskopa. (Jonathan Crary, „Spectacle, Attention, Counter-Memory“, October, Vol.50, jesen 1989., str. 96-107.)

Povijest filma odgovara u potpunosti povijesti razvitka modernoga spektakla.

2.

U analizi Debordovih filmova Agamben se pita zašto film nije poezija i nije slikarstvo, a čini se da je odgovor samo u tome što se ovim tehnološkim izumom koji je ovladao kulturom 20. stoljeća i postao za razvitak kapitalizma njegova estetsko-politička alegorija postiže učinak prožimanja a ne dijalektičke sinteze ljudske gestualnosti i tehničkoga sredstva montaže. Zanimljivo je da Agamben, poizivajući se na znamenitoga filmskog kritičara Cahiers du cinéma Sergea Daneya, pokazuje kako odnos između Debordovih ikonoklastičnih filmova i Godardova video-eseja Histoire(s) du cinéma govori o tome da je bit filma upravo u montaži. No, kako smo već to rekli, montažom se povezuju u svijesti dvije transcendentalne radnje koje filmu podaruju njegovu paradoksalnu svezu s onim Realnim kao ponavljanjem i zaustavljanjem čime samo kinematičko vrijeme postaje uvjet mogućnosti onog što je za suvremenost od vitalne važnosti. Što? Ništa drugo negoli muzealiziranje sjećanja kao dispozitiva moći koji s pomoću tehničkoga načina pohranjivanja informacija ulazi u prostor umjetnoga pamćenja. Utoliko su Debordov film Društvo spektakla iz 1973. godine i Godardove Histoire(s) iz 1988-1998. godine pouzdani dokaz kako se avangardno shvaćanje filma nužno reflektira uz ono što nadilazi slikovno-vizualnu akceleraciju života. To što nadilazi film kao sliku postaje za Agamena razlog daljnje problematizacije ponajprije pojma geste, a onda naravno i montaže. U drugome obratu mogli bismo kazati da je to problem tijela i tehnologije njegove vizualizacije kao mesijanskoga događaja kojim s pomoću filma svjedočimo onome što povezuje prošlo vrijeme sa sadašnjim, a ima svoju crtu spasonosnoga tek iz vremenske dimenzije nadolazeće budućnosti. Film je utoliko dispozitiv moći znanja i vjerovanja u ovaj svijet kao genealogije i arheologije ljudske svijesti o vremenu.

Kako završava ovaj Agambenov paradigmatski ogled o shvaćanju filma? Tako što se umjesto onog što čini bit ekspresivnoga medija filma, delezovski rečeno slike pokreta-i-vremena, susrećemo s gestom u svojoj čistoj ne-slikovnosti, odnosno u transparenciji odnosa između subjekta-aktera filma i njegove tehničke realizacije s pomoću kamere za snimanje. Naime, govori se da je glavna glumica Bergmanova filma Monika, Harriet Andersson, u jednom trenutku izravno netremice gledala u kameru i sam rešiser je poslije zapisao da je time ʺpo prvi put u povijesti filma, uspostavljen izravni kontakt s gledateljem.ʺ (Giorgio Agamben, ʺDifference and Repetitionʺ, str. 320.) Kad se to dogodilo, postalo je jasno da film nije medijalnost gole forme tehničke slike koja prikazuje i predstavlja insceniranu stvarnost kao umjetničko djelo neovisno od razlike između onog imaginarnoga i onog realnoga. To je početak jasne svijesti o moći geste koja nije tek prekid s logikom filma kao simboličkoga događaja stvaranja iluzije o životu, već istodobno i nešto mnogo više od pukog pogleda u oko kamere. Za Agambena je posrijedi izravna sveza s dva načina proizvođenja onog vidljivoga kao opscenoga upravo zato što ogoljuje stvari do srži i ujedno ih čini sublimnim i nedostižnim u njihovoj profanaciji. To su pornografija i reklama, ono što se nalazi u’slici iza slike’, ono ‘ne-slikovno’, što nije ni jezik ni tekst, već početak shvaćanja filma kao etičko-političkoga događaja performativnosti samoga života. (Giorgio Agamben, Die kommenden Gemeinschaft, Merve, Berlin, 2003., str. 46-50.)

Pojam geste koju Agamben suprotstavlja vladavini slike, a koja za Deleuzea određuje bit filma koz kretanje i vrijeme odnosi se na, kantovski govoreći, čisto sredstvo bez svrhe. Ovaj gubitak teleologije mora se nekako nadomjestiti i to tako da film sebi samome podaruje ono tehnološki sublimno koje nadilazi logiku kauzalnosti. Svrhovitost se filmske produkcije, koja nužno ne mora biti umjetnost, jer filmski su žanrovi iznimno pluralni što se vidi u tzv. dokumentarnome filmu, pojavljuje u onome ne-slikovnome kao toposu mesijanskoga događaja. Gesta u etimologijskom smislu proizlazi iz latinskoga gerere što znači podupirati, davati, podržavati, brinuti se za nešto. Čitajući Agambenove tekstove o filmu, književnosti i biopolitici, možemo razabrati kako njegovo shvaćanje filma povezuje ono što kao tehnološki dispozitiv ulazi u sam moderni život i daje mu mogućnost samo-izlaganja kroz slikovnu reprezentaciju događaja te istodobno ono što postaje logika nove profanacije u društvima spektakla i kontrole. Ovo potonje stoga pretpostavlja djelatnost nekovrsnoga subverzivnoga iskupljenja ili mesijanstva, koje naravno za razliku od Derride nije mesijanstvo bez Mesije, već slaba mesijanska moć na tragu Benjamina. Na taj način u stalnome prožimanju napredovanja tehnološkoga dispozitiva i sama strategija prevladavanja trauma kapitalizma kao bezavičajnosti života postaje rekonstrukcija i dekonstrukcija ljudskoga tijela polazeći od njegove ekspresivne performativnosti. Baveći se u knjizi Profanacije u tekstu ʺAutor kao gestaʺ Foucaualtovim razlikovanjem autora kao stvarne osobe i njegovom funkcijom u društvu i kulturi, Agamben na kraju ogleda kaže i ovo.

ʺI baš kao što autor u djelu mora ostati neizražen, iako suprotno na taj način potvrđuje vlastitu nesvodljivu prisutnost, tako se i subjektivnost pokazuje i žešće opire ondje gdje je dispozitivi zarobljuju i stavljaju na kocku, ‘u igu’. Subjektivnost nastaje ondje gdje živo biće u susretu s jezikom, u kojemu se bezrezervno stavlja na kocku, gestom pokazuje vlastitu nesvodljivost na nj. Sve ostalo je psihologija, a nigdje u psihologiji ne nailazimo na nešto poput etičkog subjekta, svojevrsnog života.ʺ (Giorgio Agamben, ʺAutor kao gesta’, u Profanacije, Meandarmedia, Zagreb, 2010., str. 82-83. S talijanskoga prevela Vanda Mikšić.)

Jedno je autor i njegova gesta u književnosti, kako vidimo, a drugo ono što gesta znači na filmu. Ako je film u svojoj dvoznačnosti tehnologija plus mesijanstvo, onda se ovaj tehno-apokaliptičko-teologijski moment njegove svekolike popularnosti među masama može razumjeti kao prolom tjelesne gestualnosti s ekrana koje ostaju u pamćenju naposto zato što slika bez psihograma subjekta/aktera nema svoju utjelovljenu životnost. Ikoničnost je nemoguća bez gestualnosti. I to je ono što Agamben nastoji promisliti kad se ponovno na tragu Benjamina upušta u prevrednovanje Brechtova pojma gestusa u analogiji s dramskim efektom tzv. očuđenja (Verfremdungseffekt). Stoga su geste složeni sklop performativne tjelesnosti koje poprimaju posve drukčije značenje unutar magije filma negoli što je to vidljivo u avangardnome kazalištu. Razlog leži u tome što je film proširena subjektivnost novoga jezika koji nadilazi granice tzv. neposredne komunikacije utoliko više što je riječ o kraju reprezentacije i početku nove tehnološki stvorene transparencije pogleda. Slika je pritom poput transcendentalne matrice spoznaje svijeta, ali uz nužnost promjene temeljnoga označitelja. Naime, kako je za Agambena film na tragu Benjamina i Deborda mesijanski događaj subverzije kapitalizma kao reproduktivnoga pogona robne proizvodnje, onda je slika kao fetiš istodobno reprezentacija čiste ideje Kapitala i kraj njegove poopćene tajne koja se realizira u spektaklu. Zato je njezina funkcija ne da bude na usluzi logici narativnosti u filmu, nego da uspostavi mogućnost pokazivanja onog nevidljivoga kroz gestu kao sklop afekata, percepata, optičke i zvukovne sinestezije filma. U pravu je stoga Nico Baumbach kad tvrdi da je za shvaćanje Giorgia Agambena ključan obrat kako film u sebi obuhvaća memetičku, a ne mimetičku moć. (Nico Baumbach, ʺCinema as Emergency Brake: Agamben and the Philosophy of Media After Benjaminʺ, str. 134.)

Što je istinsko značenje geste za Agambena s obzirom na filmsko mišljenje? Prije no što odgovorimo na ovo pitanje valja upozoriti da nisu samo Benjamin i Brecht 1920-1930ih godina otvorili put kinematičkoj gestologiji. Mađarski filmolog i teoretičar filma Béla Balász je u knjizi iz 1948. godine Teorija filma, a mnogi su njegovi stavovi ponovno uključeni u tu važnu studiju iz knjige Vidljivi čovjek iz 1924. godine tvrdio kako je kinematograf stroj s kojim se uspostavlja jedinstvena gesta univerzalnoga kapitalizma s pomoću masovnih medija. Štoviše, on je bio posve izričit u stavu da je filmska gesta nadmoćna jeziku sastavljenom od riječi. (Béla Balász, Early Film Theory, ur. Erica Carter, Berghahn, New York, 2010., str. 14.)

No, ako ovu genezu filmskoga razumijevanja geste pročistimo od svojevrsnoga Balászova zagovora bijeloga suprematizma i kapitalističke trijumfalnosti kojom se film pokazuje hegemonijalnim sredstvom koloniziranja svijeta, vidljivo je da se ova linija mišljenja na sinkretički način povezuje s onim što Agamben izvodi kad s pomoću slobode singularne tjelesnosti subjekta/aktera film želi očuvati svoju nesvodljivost u odnosu na svaki oblik njegove jednolikosti i ponavljanja. Da ne bi pritom pali u kušnju nekovrsnoga glorificiranja geste u zlatno doba nijemoga filma, primjerice onog što je krasilo glumu Antonina Artauda u Patnjama Ivane Orleanske, dostatno je kazati da gesta nije iščezla dolaskom zvučnoga filma. Ona je sveprisutna kao performativni čin individualizacije slobode i nipošto se ne svodi na otpor vladavini jezika kao logosa. U tom pogledu valja otkloniti mogući nesporazum. Agamben uopće ne zagovara postavku o gesti kao predrefleksivnome načinu bitka ljudskoga tijela u okviru narativno-slikovne avanture filma kao događaja sinestezije pogleda, zvuka i šoka gledatelja s prizorima na ekranu koji u društvu spektakla svagda povezuju pornografiju i reklamu. Umjesto toga, gesta filmskoga događaja nadomješta jezik i sliku s onim što je neiskazivo u svakoj formi iskazivosti, što je neprikazivo u svakoj formi uzvišenosti

U ʺBilješkama o gestiʺ Agamben se, u svojem filozofijsko-filologijskome stilu na tragu hajdegerovskoga i deridijanskoga izvođenja povijesno-semantičkih odnosa u jeziku i kazivanju, poduhvaća objašnjenja navlastite forme geste. Pritom se referira na rimskoga učenjaka Vara, pisca iz 1. stoljeća nove ere koji je definirao sferu djelovanja koja nije ni činjenje-stvaranje (facere), ali niti djelovanje (agere). (Giorgio Agamben, ʺNotes on Gesture’, Means without End: Notes on Politics, str. 55-56.)

On stoga povezuje agere i facere s Aristotelovim razlikovanjem praxisa i poiesisa. Prvo, kao što je poznato, ima svrhu u samome sebi, dok je drugo neko sredstvo za drugu svrhu. Gesta je, međutim, sredstvo bez svrhe i u sebi ima ono što je delezovski rečeno imanentno određenje u čistoj kontingenciji zbivanja. Kako to valja razumjeti? Očito kao otpor svakom kauzalitetu i teleologiji filmskoga načina mišljenja i bitka. Geste nisu nadomjestak za jezik niti su u funkciji slike na ekranu. One su ekspresivna performativnost ljudskoga tijela kojima se pokazuje-iskazuje ono što je nesvodljivo na bilo što izvan gestualnosti same. No, problem je u tome što Agamben ipak od tradicionalne metafizike od Aristotela do Hegela ostavlja pojam sredstva ili instrumenta, ono što se naziva učinkovitim uzrokom ili causa efficiens. Znamo, dakako, da gesta nije sredstvo u smislu utilitarne koristi niti, pak, pragmatike znanja, jer bi time shvaćanje filma kao mesijanskoga događaja, njegovo etičko-političko značenje bilo u startu pokopano u truli humus ionako neplodne zemlje. Zato Agamben mora misliti i kazivati poput Benjamina iz horizonta ‘slaboga mesijanstva’ ili iz horizonta onog što Derrida naziva u jednom svojem ogledu iz knjige Rubovi filozofije začudnim izrazom ‘bijela eshatologija’. (Vidi o tome: Žarko Paić, ʺBijela eshatologija: Giorgio Agamben i politika nadolazećega događajaʺ, str. 200.)

Posrijedi je preostatak klasične metafizike u novome mišljenju. Ono polazi od singularnosti događaja s kojim film uspostavlja svezu između ne-djelovanja i imanencije ljudskoga tijela kao ekspresivnoga otpora podjarmljivanju onome što je tehnološki univerzalizirano i baš zato krajnje raščovječeno. S gestom se ostavlja trag ljudskosti i ekscentričnosti u vremenu. I što je možda najvažnije, ona nije nikakva sličnost s nekim predloškom, nikakvo oponašanje nekoga ili nečega, iako u filmu Woodyja Allena Zelig iz 1983. godine možemo naći primjer socijalno-kulturalnoga kameleonstva jer Leonard Zelig želi biti uklopljen u društvo svim svojim bićem te nesvjesno preuzima značajke jakih osobnosti oko sebe. Memetička narav geste proizlazi iz područja onkraj tradicionalne estetike. Postoji još nešto iznimno zanimljivo. Ako je gesta čista kontingencija, koja doduše može postati nužnošću ili sudbinom zato što izražava bit čovjeka kao singularnoga pojedinca poput gestualnosti Charlieja Chaplina, Bustera Keatona, Marlona Branda, Toshira Mifunea, Marlene Dietrich, Marylin Monroe, onda je njezina jednokratnost i neponovljivost ponovljiva samo kao imitacija koju Drugi izvode uvijek kao čin ironije da bi zabavili publiku oko sebe.

Ne može se imitirati Sebstvo kao uvjet mogućnosti geste koja zahvaljujući filmu postaje ikoničnost performativne ekspresije. Iako je, međutim, gesta za Agambena ne-slikovnost, to ne znači da se zahvaljujući upravo filmu njezin subverzivni potencijal sveze nesvjesnoga i tehnologije reprodukcije slike i zvuka ne može pojaviti kao logika ponavljanja u drugom kontekstu, onom u kojem samo ponavljanje proizvodi stvaralački novu situaciju. Ne mislim ovdje na citat gestualnosti kad se filmski lik karizmatično-ikonične snage poput Marylin Monroe zaslugom pop-artovske intervencije pojavljuje kao profanizirana Madona za medijsko doba u umjetničkoj slici kao estetskome objektu, a nakon toga ulazi u svijet reklamne fotografije. (Vidi o tome: Arthur C. Danto, The Body/Body Problem. Selected Essays, University of California Press, Berkeley-Los Angeles-London, 1999.)

Naprotiv, mislim na filmsku gestu ponavljanja i zaustavljanja kad ono pokretno postaje inertno i ovjekovječeno montažom kao atrakcijom zbivanja mijenja semiotički rečeno poredak označitelja. Najbolji primjer je ‘strategija’ postmoderne komedije koja 1970. godine otpočinje kao metoda montaže gesti u BBC-jevoj produkciji Letećega cirkusa Monthyja Pythona. Nije potrebno posebno dokazivati da je to bila prekretnica u shvaćanju ideje komedije na filmu, iako je formalno riječ o TV-seriji. S Agambenom govoreći, pornografija i reklama nisu otada ništa drugo negoli referencijalni okvir života kao totalne lakrdije u kojem sve što jest postaje medijska konstrukcija i dekonstrukcija stvarnosti, od španjolske inkvizicije do britanskoga parlamenta, od nacističkih psihopata do komunističkih shizofrenika, od Rimskoga pape do analitičke filozofije.

3.

Agamben je svoje shvaćanje filma razvio na zasadama avangardnoga reza spram tradicije u umjetnosti, ali nije ni u kojem smislu postao ‘dogmatski’ zagovaratelj načela stvaranja filmskih ‘situacija’ kao njegov ‘strateg’ Guy Debord. Naprotiv, protiv ove politizirane i zanesene revolucionarne kinematografije ikonoklazma zauzeo je stav ‘razlike i ponavljanja’ na taj način što je film kao sintezu geste i montaže, a to je naravno još uvijek u načelu sinteza Deborda i Godarda, shvatio iz duha benjaminovskoga mišljenja o mesijanskome događaju. Čitav napor zadobivanja drukčije pozicije u razmatranju biti filma za njega se odigrava u suprotstavljanju Deleuzeovu razumijevanju filma kao slike-pokreta i slike-vremene, odnosno kao nove ontologije slika. Prema tome, svi su njegovi pojmovi u tom kritičkome dijalogu zadobiveni iz pokušaja da se umjesto estetskoga obrata filma kao moderne umjetnosti 20. stoljeća par excellence stvore pojmovno-kategorijalni uvjeti za izvođenje etičko-političkoga obrata. Nije to, naravno, uopće blisko postavkama ni Badioua niti Rancièrea iz jednostavnog razloga što kod obojice spomenutih neomarksističkih filozofa nećemo pronaći ovaj mistični trag Benjaminova mesijanstva. Problem je s takvim shvaćanjem ponajprije filozofijski, a tek onda i onaj koji bi se mogao nazvati problemom kinematičkoga mišljenja. Naime, bit i zadaća filozofije za Agambena nije u stvaranju novih konceptualnih sklopova kao što je to evidentno za Deleuzea. (Vidi o tome: Giorgio Agamben, Potentialities: Collected Essays in Philosophy, Stanford University Press, Stanford – California, 1999. i interpretativno Leland de la Durantaye, Giorgio Agamben – A Critical Introduction, Stanford University Press, Stanford – California, 2009.)

Na taj način postaje razvidno da niti ʺontologija slikaʺ u sklopovima i blokovima izvedenim iz Bergsonova vitalističkoga materijalizma ne može, prema Agambenovim analizama, biti uvjetom mogućnosti razumijevanja filma. Umjesto ʺdigitalnoga konstruktivizmaʺ Deleuzea, u Agambenovu filozofijskome pristupu filmu riječ je o ne-djelovnosti i ne-slikovnosti u metafizičkome smislu riječi.(Vidi o tome: Giorgio Agamben, Creation and Anarchy – The Work of Art and the Religion of Capitalism, Stanford University Press, Stanford – California, 2019.)

Filozofija se bavi potencijalnostima, ali tako da polazi od de-kreiranja stvarnosti s mogućnostima koje film ima i to ne kao nova umjetnička forma u estetskome diskursu, već kao totalni dispozitiv moći stvaranja otpora onome što je postalo homogenošću i nerazlikovnošću svijeta u globalno-planetarnim okvirima. Zato je za njega film, kako smo mogli uočiti kad se bavi pitanjem geste kao čistoga sredstva bez svrhe, nešto u najmanju ruku paradoksalno. Riječ je o stroju sjećanja na ono što nije nikakva objektivna stvarnost koja se stvarno dogodila, već na ono što je bilo dogođeno kao ponavljanje mogućnosti događaja. Film je, dakle, čista kontingencija događaja koja u montaži od geste stvara zaustavljenu mogućnost prekida tijeka kao trajanja vremena u svojoj moćnoj aktualnosti. U arheologiji sjećanja, ponovno u dijalogu s Deleuzeom, zbiva se odnos između znanja i vjerovanja. Mesijanski događaj pretpostavlja da je čovjek kao nositelj subjektivnosti geste onaj koji fasciniran slikama ljudsko-neljudske situacije ulazi svagda u polje etičko-političkoga razračunavanja s događajem kojeg gleda na velikome ekranu. No, ovo gledanje nije pasivna rezistencija u svijesti o slikovnome događaju kojeg film prikazuje i predstavlja. Naprotiv, gledanje je čin otvorenosti osmišljavanja svijeta koji tek u odnosu djela i bez-djelovnosti umjetnosti može imati svoje značenje i to uvijek singularno, a ne kolektivno.

Problem slijedi otuda što za Agambena film nije umjetnost kao sveza poiesisa i téchne, već dispozitiv moći one vrste nove auratizacije stvarnosti koja od gledatelja filmova stvara interaktivnoga ‘autora’ u sferi imaginarno-simboličke vizualizacije života. Film ima stoga tu mesijansku moć, doduše slabu, da kroz sintezu geste i montaže može proizvesti suspenziju i neutraliziranje tzv. prave stvarnosti u znakovima otuđenja i perverzije društava spektakla i kontrole u kasnome kapitalizmu. A to znači da je film sredstvo bez svrhe, onaj čin stvaranja umjetnosti kao životne situacije za koju ništa unaprijed ne može biti uspostavljeno kao nužnost. Film je, dakle, kontingencija slobode u doba profanacije samoga života. Je li time Agamben uistinu dospio na put kojim bi ʺfilozofija filmaʺ mogla krenuti dalje u drugome smjeru od onog što je za kinematičko mišljenje učinio Deleuze? Čini mi se da odgovor valja potražiti u tome što je i samo Agambenovo određenje pojma politike neka vrsta bez-djelovnosti i čiste kontingencije. Uostalom, u istoj knjizi u kojoj se bavi pojmom geste koji je odlučujući pojam za njegovo shvaćanje filma, on definira politiku na sljedeći način.

„Politika jest izvedba medijalnosti: ona je čin stvaranja značenja vidljivoga kao takvoga. Politika nije sfera onog svrhovitoga u sebi niti, pak, značenja podčinjenoga svrsi; naprotiv, ona je sfera čiste medijalnosti bez svrhe koja se usmjerava kao polje ljudske akcije i ljudskoga mišljenja.ʺ (Giorgio Agamben, „Notes on Politics“, u: Means without End: Notes on Politics, str. 116.)

Ako je politika sredstvo bez svrhe, onda je film kao ‘strategija’ ekspresivne tjelesnosti kao geste otpora društvu spektakla i kontrole globalnoga kapitalizma nastavak politike drugim sredstvima, zar ne? No, čemu onda jedna ʺetika filmaʺ ako ne da politici medijalne izvedbe podari ono što je nužno potrebno da bi film-kao-politički događaj dobio auru slaboga mesijanstva. Stvari s filmom u Agambenovoj filozofijskoj analizi stoje, dakle, tako kako stoje i nemoguće je iz ovog začaranoga kruga profanacije izaći ikako drukčije negoli u očekivanju nadolazećega događaja. Nije nimalo slučajno što je filozof u mladosti igrao apostola Filipa u Pasolinijevu filmu Evanđelje po Mateju. Život i mišljenje često se susreću na začudnim putevima mesijanskoga iskupljenja. No, film u svim svojim izvan-estetskim zahtjevima, ma koliko bili apsolutni i neizvedivi, ne može izaći iz okvira vlastite tautologije određenja da je posrijedi sinteza tehnologije i umjetnosti pokretnih slika. Nije to, naravno, više ona tehnika koja je krajem 19. stoljeća nastala negdje u isto vrijeme kao i Freudova psihoanaliza, ali je upadljivo da je film kao ponavljanje i zaustavljanje rezultat projekcije univerzalno nesvjesnoga koji se ne artikulira kao jezik, već kao slika. S onu stranu svake redukcije filma na etičko-politički obrat stoji ovaj događaj geneze jedne nove tehnologije reprodukcije slika stvarnosti i jedne nove discipline moderne znanosti unutar korpusa psihologije koja je stvarnost nastojala sagledati iz tamne noći nesvjesnoga baš kao što je to i filmski događaj u kinu kao zamračenome prostoru prikazivanja.

Ni tehnologija niti nesvjesno, međutim, nisu odgovor na misterij filma i njegova složenoga mišljenja koje zahtijeva filozofijsku refleksiju upravo sada kad smo ne samo ostali bez gesta u doba tehnosfere, već i bez same ideje filma, kako je to jasno izrekao nakon svojih Povijest(i) filma nitko drugi negoli sam Jean-Luc Godard. Još manje je odgovor na taj nestanak ideje filma moguće razriješiti posezanjem za teologijskim viškom ne-djelovnosti bilo to i vjerovanje u ovaj svijet, takav kakav jest, u njegovu moćnu i praznu imanenciju. Film je događaj otvorenosti mišljenja kao afektivno-efektivnoga odnosa povjerenja spram onog što slike-na-ekranu proizvode i kad ne proizvode ništa osim prazne geste kraja ideje čovjeka koji se, kako je to lijepo rekao Agamben, od svih drugih životinja razlikuje po tome što odlazi u kino. Nije li to za početak više od svake estetike, etike i politike filma, taj odlazak u sferu čiste kontingencije pogleda u ono nadolazeće, taj čin egzistencijalnoga nabačaja refleksivne slobode onkraj jezika i slike? Sve dok se odlazi u kino, s filmom se još uvijek negdje odlazi, pa makar i u prostor očekivanja i neizvjesnosti susreta s onim nadolazećim kao posljednjom tajnom egzistencije.

(Poglavlje iz knjige O filozofiji filma: Slike događaja, Bijeli val. Zagreb, 2024.)

Mladi Giorgio Agamben u ulozi apostola Filipa u filmu P.P. Pasolinija EVANĐELJE PO MATEJU
Mladi Giorgio Agamben u ulozi apostola Filipa u filmu P.P. Pasolinija EVANĐELJE PO MATEJU

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026