Copyright ©2026 Žarko Paić

Vizualna katarza zla

O filmu Konformist Bernarda Bertoluccija

February 15, 2025
Vizualna katarza zla

1.

U kušnji smo svagda iznova govoriti kako rana djela filozofa i umjetnika za razliku od njihovih kasnih postignuća predstavljaju upravo onaj duhovni arché bez kojeg ne bi nikad dosegli zrelost i mudrost zaokruženosti. To, naravno, ne znači da su takva djela nužno misaona svemoć genija ili estetski Gesamtkunstwerk s kojim se ništa poslije ne može uspoređivati. Zar nisu zoran dokaz tome Heideggerov Bitak i vrijeme, Wittgensteinov Tractatus logico-philosophicus, pjesništvo Paula Celana, a u filmskoj umjetnosti Wellesov Građanin Kane i Bertoluccijev Konformist? Sva su ova djela ekstatički prolom mladenačke impulzivnosti i intuicije, čudesna otvorenost smisla u ambivalentnome i krajnje proturječnom zbivanju 20. stoljeća. Kad je posrijedi upravo kinematička misao Bernarda Bertoluccija kao da se njegovo djelo u komercijalnome smislu sa slavim uratcima poput Posljednjeg tanga u Parizu i Posljednjeg kineskoga cara pojavljuje protutežom njegovu najsuptilnijem i vjerojatno umjetnički savršeno izvedenom filmu Konformist iz 1970. godine. Kako vrijeme odmiče, tako se ovaj jedinstveni art-film u 21. stoljeću uistinu uspostavlja kao kristalizacija same biti suvremene umjetnosti upravo zato što sintetički povezuje moć književnoga pripovijedanja i autonomno polje vladavine filmske slike. Poznato je da su njime bili očarani američki režiseri poput Coppole, Spielberga, braće Cohen u mnogim aspektima tehničke izvedbe, od kutova snimanja, flash-backova, scenografije, zadivljujuće atmosfere kojim film odiše zahvaljujući snimateljskome udjelu Vittoria Storara, kao i scenarističkim rješenjima uz kompoziciju, kostimografiju i vizualnu raskoš scena koje oživljuju genezu talijanskoga fašizma iz perspektive glavnog lika Marcella Clericija kojeg suvereno igra francuski glumac Jean-Louis Trintignant. (Vidi o tome: Jefferson Kline, Bertolucci’s Dream Loom: A Psychoanalitic Study of Cinema, University of Massachusetts Press, Amherst, 1987. i Michael Walker, ʺStyle and narrative in (Bernardo) Bertolucci’s The Conformistʺ, CineAction, Jan 1, 1996. https://www.thefreelibrary.com/ )

No, mnogo je više od ovog stvaralačkoga utjecaja važnije to da je mladi Bertolucci unio u svjetsku kinematografiju duh dekadencije kroz čistoću avangardnih postupaka u razumijevanju filma kao inscenacije konstruiranoga događaja s kojim slika oslobađa moć jezika od njegove vjekovne tiranije nad ekstatičkim iskustvom tjelesnosti. Zar nije otuda u najmanju ruku ‘blasfemično’ da je novoljevičarski talijanski avangardist, sljedbenik Antonija Negrija i autonomizma u marksizmu te Jean-Luca Godarda u političko-estetskoj dekonstrukciji modernoga filma, stvorio kaleidoskop ljepote i uzvišenosti u maniri dekadencije film noira i njemačkoga ekspresionizma toliko dojmljivo da je slavna kritičarka Pauline Kael u tekstu s nadnevkom 27. ožujka 1971. godine za The New Yorker napisala kako Bertoluccijev Konformist ostavlja gledatelja zadivljenog ʺprigodnim slikama koje nemaju logičko objašnjenje ali su učinkovite na instinktivnoj razini – kao nadrealističko pjesništvo…ʺ? (Pauline Kael, ʺThe Conformist: The Poetry of Images – Reviewʺ, The New Yorker, 27. ožujka 1971.)

Čini mi se da je kritičarka među prvima jasno uvidjela kako je ovaj film u potpunosti različit od drugih tematski sličnih ostvarenja u talijanskoj poslijeratnoj kinematografiji, osobito onih Lucchina Viscontija. Usto, prepoznala je intuitivno da Bertolucci kao režiser posjeduje neobično iskazanu sposobnost spajanja ʺvizualne raskoši i vizualne slobode…lirske slobode gotovo nepoznate u povijesti filmova.ʺ Ako uzmemo u obzir da je osim toga ovaj film po svim značajkama Gesamtkunstwerk književnosti, poezije, insceniranja, filozofijsko-političke alegorije o špilji koja povezuje Platona s totalitarnim iskustvom estetizacije politike u fašizmu, psihonalitičke studije o svezi homoseksualne traume i težnje glavnog lika za utapanjem u malograđanskoj idili tzv. normalnosti fašističkoga poretka odstranjenjem prokazanog Drugoga kao ahetipskoga neprijatelja u liku antifašista, onda smo suočeni s pitanjem o razlozima njegove kultne fascinacije još više danas negoli u doba nastanka. Zašto je Konformist film koji vizualnu katarzu zla uzdiže do sublimnoga iskustva užitka u pokretnim slikama putovanja od izvora traume do njezinog konačnog razrješenja u činu ubojstva Marcellova mentora, profesora Quadrija i njegove žene Anne na brdskoj cesti u nekoj šumi ponad grada?

2.

Sam Bertolucci o utjecajima i stilskim usmjerenjima svojega filma izričito tvrdi da su to osvjetljenja u filmovima Sternberga, kretanje kamere u Ophulsa te naposljetku Wellesove platforme ili dizalice s kojih se prizori snimaju iz ptičje perspektive i postaju fluidnima. (Bertolucci on The Conformist: An Interview with Marilyn Goldin, Sight & Sound, proljeće 1971., str. 65-66.) Film u ovoj sinkretičkoj stilskoj kombinaciji dobiva ono što mnogi nazivaju oniričnom kompozicijom povezivanja i logično i nadrealno posloženih slika-scena čiji novi totalitet ne može biti sastavljen od linearnosti pripovijedanja kako je to u istoimenu romanu Alberta Moravie iz 1951. godine, a koji je poslužio kao temelj za scenarij. U filmu je postupak narativnosti izokrenut, odnosno zasniva se na iznimno složenim nabačajima tzv. flash-backova da bi se prošlost glavnog lika Marcella Clericija upisala u dramatsku stukturu putovanja iz Pariza do juga Francuske. Dok u romanu Moravie pratimo sudbinsku predodređenost Marcella da se prilagodi novome poretku iz dužnosti, a ne uvjerenja, i postane onaj koji će izvršiti naredbu fašističkoga vodstva i pripremiti scenarij da tajne službe fašističke države likvidiraju njegova profesora kao komunističkoga disidenta, Bertolucci kreće u filmu iz perspektive obrnutog toka svijesti. On svoj glavni lik suočava s nestabilnim označiteljima kao što je to iskustvo latentnoga homoseksualizma u ranoj mladosti, kojeg se Marcello prisjeća na svojem putovanju automobilom za Pariz. Iskustvo je, naravno, fluidno i nepouzdano kao i sjećanje.

Ništa nema čvrstu stukturu odvijanja tzv. radnje, iako je ovaj film vizualna alegorija i simbolička interpretacija velike priče Freudove psihoanalize o prosvjetljenju nesvjesnoga usponom do stadija svjesnoga subjekta. No, ono što je osobito zanimljivo jest da je u svim pokušajima analize filma Konformist unatoč njegove fragilnosti u načinu pripovijedanja s pomoću mreže vizualnih znakova gotovo pravilo da se ‘prepričavanje’ tzv. sadržaja pokazuje nužnim za razumijevanje samoga filma. Slike ne prethode jeziku, već se naspram romana Alberta Moravie odnose tako što ga čine, doduše, uvjetom mogućnosti narativnosti filma, ali s posve drukčijim simboličkim značenjem. Mogli bismo jednostavno kazati da je Bertolucci stvorio film koji vizualizira i estetizira događaj geneze fašizma iz vidokruga njegova malograđanski situiranog subjekta koji dolazi do samo-prosvjetljenja tek u realizaciji vlastita egzistencijalnoga konformizma. Slike otuda ne pričaju o nečemu u filmu, već oslikavaju nemogućnost samoga jezika da dosegne kristalnu točku sublimacije onog što Freud naziva točkom onkraj načela užitka. (Jenseits des Lustprinzip). (Sigmund Freud, ʺS onu stranu načela ugodeʺ, u: Budućnost jedne iluzije, str. 133-191. Naprijed, Zagreb, 1986. S njemačkoga preveo Boris Buden.)

U Konformistu uistinu preteže psihoanalitička teorija u svojem obuhvatnome okružju analize represije, agresije, psihopatologije, Edipova kompleksa, pa sve do histerije i trauma između ega i super-Ega. No, razlog zbog čega je ovaj referencijalni okvir jedne simboličke teorije kulture moderne s kojim se povezuju seksualnost i politika toliko optjecajan zacijelo ne leži u onome vidljivome kao takvome. Sam će režiser čitavo ovo duhovno-duševno ozračje hiper-estetizacije filma s obzirom na tematsko okružje psiho-političke geneze fašizma kroz lik Marcella Clerica koji gotovo opsesivno teži biti običan čovjek unutar abnormalnoga poretka represivne ideologije pokoravanja društva nazvati katarzom zla. I stoga je u tom dvojstvu i dihotomijama izvanjskoga-unutarnjega, seksualnosti i politike, erosa i thanatosa, sudbine i slučaja, nužnosti i slobode poetska mistifikacija samoga života ono što filmu podaruje višak imaginarnoga nad traumatskom stvarnošću. Vizualna estetika filma Konformist stapa se s njegovim temeljnim pitanjem o mogućnosti da se ideje iskazuju oniričkim jezikom fascinacija.

Bertolluci je na radikalan način dospio do ove sintetičke konstrukcije metafizički uspostavljenih dvojstava tako što je film pretvorio u kaleidoskop heterogenih slika koje funkcioniaraju u zaokruženim topološkim sklopovima, primjerice, Rima i Pariza, podzemlja i neba, ornamentalne arhitekture prazne uzvišenosti Moći kakva je karakteristična za talijanski fašizam i pariškoga azurnoga plavetnila s jedinstvenom ljepotom art-deco dućana i dekadentnih salona za zabavu. (Vidi o tome: Claretta Tonetti, Bernardo Bertolucci. The Cinema of Ambiguity, Twayne Publishers, Prentice Hall International, New York, 1995.)

Slike su autonomne projekcije ideja, a ne funkcionalni prikazivačko-predstavljački alati koje režiser koristi kao poluge narativnoga ustrojstva filma nalik slikarskoj figuraciji. I upravo zbog toga ovaj film je Gesamtkunstwerk autonomnih područja snimateljske tehnike direktora fotografije Vittoria Storara kao i montaže Franca Arcallija i sublimne glazbe Georgesa Deleruea. Dostatno je ovdje ukazati da troje glavnih glumaca svojim tijelima i gestualnošću postaju ikonička vizualizacija jedne tragične priče. Uz Trintignanta su to Stefania Sandrelli koja igra njegovu lijepu i atraktivnu suprugu Giuliu, malograđansku ‘lutkicu’ obuzetu sjajem stvari i brakom s intelektualcem koji iza lika nihilističnoga konformista ostavlja dojam sabranosti i normalnosti, te Dominique Sanda, koja pak igra fatalnu Annu, suprugu antifašističkog profesora Quadrija (Enzo Tarascio), s latentnim lezbijstvom i zavodničkim moćima kojim Marcella nastoji prisvojiti i preusmjeriti njegovu tzv. sudbinsku volju da ispuni povjereni mu zadatak likvidacije njezina muža Quadrija. Muškarac i dvije žene, zaručnica-supruga i ljubavnica odnosno supruga drugog muškarca, profesora Quadrija, tvore fatalnu trijadu i kvadrat događanja s kojim film prikazuje i predstavlja ono neprikazivo i nepredstavljivo, naime vizualnu katarzu zla.

Za razliku od Viscontijevih filmova o genezi i propasti talijanskoga fašizma, Bertolucci u svojim filmovima poput Strategije pauka i Konformista, a oba filma su snimljena 1970. godine, na ovu bolnu temu iz suvremene talijanske povijesti odgovara kroz dubinsko razračunavanje s tzv. kolektivnim sjećanjem. Ova tema zahvaljujući ponajprije filmovima Viscontija, Pasollinija, braće Taviani i Bertoluccija uzorno je obrađena u talijanskome filmu od 1960-ih godina do kraja 20. stoljeća. Umjesto onog što Derrida naziva iskustvom arhiva, odnosno dokumentima i povijesnim prevladavanjem traume u etičko-političkome horizontu utopije komunizma, sve se premješta u prostor kulturalne borbe novoga identiteta, jer ono ‘abnormalno’ usisava u sebe ono ‘normalno’ i postaje samo drugi okvir za iskustvo kolektivne traume. (Vidi o tome: Patrick Anrhony Cavaliere, ʺContemporary Italian Cinema and Fascism – Memory, History, and Politics in the Films of Bernardo Bertolucciʺ, https://post-scriptum.org/parutions/leurope-au-cinema/)

Pravo je pitanje zašto ‘konformist’ želi vlastito pokoravanje super-Egu Države brutalnoga nasilja spram Drugoga i zašto vlastitu slobodu žrtvuje totemu dužnosti domovini ako u tu fikciju ne vjeruje niti ga na to prisiljava sam poredak bez njegove vlastite želje?

3.

Bertoluccijev suradnik u mnogim filmovima a osobito u Posljednjem kineskome caru, lucidni i sjajni Vittorio Storaro, koji je nakon ovog filma svojim ekspresionističko-nadrealističkim pomakom u fotografiji obogatio i film F. F. Copolle, Apokalipsa sada, uspostavio je svojevrsni kanon filmske poetizacije svjetla. U diskursu o vizualnoj estetici Bertoluccijeva Konformista otuda se njegov prinos cjelokupnoj artikulaciji smisla onog sublimnoga u vidljivome naprosto čini nesvodivom dodatnom vrijednošću. Čini se čak da bez njegove vizualizacije film uopće ne bi dosegao prag umjetničke raskoši. Svaka scena zahtijeva svoj dekor i inscenaciju, svaki potez svjetlom otvara nove mogućnosti koje se pružaju filmu kao slikovnome događaju. U ovom slučaju, kad Storaro oslikava Pariz, onda on to čini tako što ga gotovo plotinovski određuje emanacijom azurnoga plavetnila, boje magične slobode i užitka u življenju. Grad je u ovome filmu čista inscenacija one ljepote koju je Walter Benjamin u Pariškim Arkadama prepoznao u slikama rubnih zona modernoga velegrada i u optičkome nesvjesnome koje se doživljava samo kroz iluziju flanerstva i njegovih začaranih objekata pogleda poput modnih dućana i salona, kavana i šetališta, (Walter Benjamin, The Arcades Project, Harvard University Press, Cambridge Massachustts-London, 1999.) svega onog što se u kompoziciji dekadentnoga glamura tri subjekta/aktera ljubavne priče i zavođenja, Marcella, Giulie i Anne, pojavljuje kroz pogled kamere kao svojevrsna zasljepljujuća aura ljepote i slutnje apokaliptičkoga raspada modernoga svijeta. Storaro je u jednom razgovoru istaknuo da je nadahnuće za kompoziciju svjetla u Bertoluccijevu filmu pronašao u Caravaggijevoj slici Božji poziv Svetome Mateju iz 1597. godine, remek-djelu baroka, naslikanu za kapelu Contarelli u crkvi San Luigi dei Francesci u Rimu. (David Schafer, Larry Salvato, Vittorio Storaro, ʺWriting with Light: An Interview with Vittorio Storaroʺ, Film Quarterly, Vol. 35, br. 3, proljeće 1982., str. 15-25.)

Time je ukazao na početnu chiaroscuro otvorenost kontrasta kojim se uz pomoć različitih boja ilustrira dramatska napetost između onog onostranoga i ovostranoga, sublimnoga i pojavnoga u slici. Ako se može kazati da je barokno slikarstvo Caravaggia ono koje koristi svjetlosne efekte da bi uspostavilo novi harmonični poredak već uvijek raspadnute cjeline, onda je posve razvidno da je svjetlosna kompozicija Konformista u znaku onog što vizualni teoretičar Omar Calabrese naziva u svojoj amblematskoj knjizi dobom neobaroka. (Omar Calabrese, Neo-Baroque – A Sign of the Times, Princeton University Press, Princeton, 1992.) Sada se, naime, pojavljuje drukčije strukturirani poredak označitelja, znaka i označenoga zbog primata masovnih medija i slike koju proizvode, što autor ove važne knjige za vizualnu kulturu efektno poentira kao spoj nespojivoga, naime Donald Ducka i Dantea. Ono što određuje neobarokni senzibilitet jest ponajprije težnja za virtuoznošću, brzim ritmovima, nepostojanosti, višedimenzionalnosti i konstantnoj promjeni. U ovom filmu Storaro i Bertolucci neprestano mijenjaju kadrove, ustrajavaju na purizmu scenskoga govora slike, žele gledatelja osvojiti purizmom filmske inscenacije onog što je formalno htio u svojoj baroknoj virtuoznosti i sam Caravaggio. Otuda nije slučajno da Storaro svoj prokušani neobarokni model korištenja fotografije u filmu primjenjuje još intenzivnije i impulzivnije u Coppolinome filmu Apokalipsa sada.

Koliko je vizualnost filma Konformist svojevrstan rez u shvaćanju suvremenoga filma unutar ideologijsko-političko-kinematskog smjera s kojim je korifej francuskog novog vala Jean-Luc Godard postao odlučujući Otac/Zakon dekonstrukcije holivudske komercijalne estetike, pokazuje se već time što je i sam Bertolucci inzistirao, gotovo apokrifno, na tome da je u ovome filmu Godarda i simbolički pretvorio u predmet konačnog odbacivanja sa svim popratnim očitovanjima razilaženja s konceptom Revolucije 1968., ali još više i s konceptom filmske umjetnosti uopće. (Vidi o tome: Josepha Loshitzky, The Radical Faces of Godard and Bertolucci, Wayne State University Press, Detroit, 1995.) To se može vidjeti u svemu što pripada filmskoj tehnici od fotografije do nadrealističkih efekata u igri svjetlosti i sjene, a posljednja scena filma s ubojstvom Quadrija i Anne predstavlja i kraj psihoanalitičkoga putovanja traumatske svijesti edipalnoga značenja. Nije li uistinu zapanjujuće da je ovaj raskid s idejom Revolucije kao utopije i Filma kao subverzije kapitalističkoga poretka represije želje na stanovit način i prihvaćanje drukčije shvaćene seksualnosti i politike kakvu su svojim teorijskim pristupom 1970-ih godina uspostavili Gilles Deleuze i Felix Guattari u njihovu djelu Anti-Edip: Kapitalizam i shizofrenija I?

Naime, budući da je ključno pitanje kako filma Konformist tako i teorije Deleuzea i Guattarija zašto bi netko težio onome što se naziva ‘dobrovoljnim ropstvom’ ili pokornošću sustavu izvanjske i unutarnje represije, očito je da se figura Marcella Clerica pokazuje paradigmatskim anti-herojem ovog negativnog rada anti-edipalne svijesti koja se može ponajbolje opisati obratom psihoanalitičke Freudove sheme Wo Ich war, soll Es werden. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophenie 1, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1972. ) Ako je fašizam rezultat upravo seksualne represije koja se sublimira kroz društvene mehanizme crkve i države u zabrani predbračnih odnosa, onda je želja za ‘normalizacijom’ prihvaćanje upravo ‘abnormalnoga stanja’ u kojem se akumulira sva napetost i agresija spram Drugoga u formi kulture kao ideologije. Bertolucci je raskrstio s Godardom i idejom Revolucije kao subverzije kapitalizma tako što je s filmom Konformist otvorio prostor vizualnoj katarzi zla koja se ne razrješava simboličkom smrću Oca, već postoji i nadalje kao simptom nove strukturalne represije društva.

Ono što je gotovo jezuitski racionalno i emocionalno suzdržano uspio vizualizirati Jean-Louis Trintignant nastavlja na ekstatičko-histeričan način Marlon Brando u Posljednjem tangu u Parizu, ali ovaj put bez raskošne dekadentne vizualizacije života koji je nestao s anti-edipalnim traumama čovjeka bez osobina. Svi su filmovi Bertoluccija otuda konceptualni kaleidoskopi razračunavanja s mračnom stranom ljudske subjektivnosti. I zato su istodobno psihogrami ljubavi kao traume i videogrami estetskoga užitka u svjetlosti koja preplavljuje njegove anti-heroje i anti-heroine poput kobaltno-plavog Pariza iz Storarijevih metafizičkih slika fascinantne ljepote i uzvišenosti. No, ipak ostaje još nešto nerazjašnjeno.

4.

Vidimo da je zajednički stav svih tumačenja Konformista kako je riječ o visoko stiliziranome filmu eklektičkoga ukusa. No, to ne znači nikakav manjak originalnosti, niti, pak, sklonost višku parafraza i citata što je uobičajeno za postmodernu kinematografiju koja se koncem 1970-ih godina otpočela profilirati u prolomu dekonstrukcije i transgresije modernističkih kanona kakve su uspostavili Welles, Bergman i talijanski neorealizam. Bertolucci je posegnuo za književnim predloškom Moravie iz jednostavnog razloga što je znameniti talijanski romanopisac u dva svoja romana već u njihovim naslovima doveo do same biti suvremenosti. Uz Konformista drugi je roman precizna dijagnoza onog što omogućuje vladavinu ne samo fašizma, već i post-fašizma u potrošačkim društvima kasnoga kapitalizma ‒ Ravnodušni ljudi (Gli indiferenti) iz 1929. godine. Moravia je pisac koji otvara pitanja egzistencijalne tjeskobe visoke klase u građanskome društvu, ali istodobno ukazuje na moralni rasap elite koja je na paradoksalan način svojim dekadentnim kulturnim navikama pripremila tlo za usvajanje fašizma kao onog poretka koji je u liku Marcella iz Konformista netko-nitko tko pristaje iz sjene sudjelovati u, borgesovski rečeno općoj povijesti beščašća. Sve bi to bilo nemoguće bez preobrazbe građanskoga individuuma u amorfnu masu novog poretka organske zajednice koja mitski počiva na ideji vječite Nacije.

U Bertoluccijevu filmu glumac Jean-Louis Trintignant svojim licem i gestualnošću discipliniranoga ‘nihilista’, koji gotovo idealno zrcali ovu dekadentnu visoku klasu korporativnoga kapitalizma, nastoji biti angažiran u procesu gubitka univerzalne etičke odgovornosti spram Drugoga upravo tako da Drugoga kao različitoga, profesora Quadrija, prokazuje kao neprijatelja fašističkoga poretka. Clerici se, dakle, vizualno oslobađa vlastite homoseksualne traume iz djetinjstva željom za likvidiranjem svega onog što dovodi u pitanje smisao organske pripadnosti naciji-rasi-kulturi. Zato je Trintignant neurotično-psihotični subjekt mimikrije. Nije, naravno, nimalo slučajno da on ulazi u špijunsku mrežu tajne policije Duceova režima upravo zato jer svijet poima kao alegoriju špilje iz Platonove Države. Ništa otuda nema svoju imanentnu logiku smisla. Sve je u dvojstvima, seksualnoj i političkoj mistici čudovišne traume koja dovodi do sinteze ono nagonsko i racionalno u želji za vladavinom poretka Moći kao posljednje tajne pripadništva onome što nadilazi upravo taj zdvojni građanski individualizam u raspadu. Zašto je Bertolucci u ovome filmu učinio taj filozofijsko-politički ‘eksces’ i upleo u ionako složenu psihoanalitičku ‘veliku priču’ još i aluzije na ono što Platon u 7. knjizi svoje Države dovodi do vrhunca misaone refleksije o carstvu ideja, (Platon, Država, Fakultet političkih nauka i Sveučilišna naklada ‘Liber’, Zagreb, 1977. Sa starogrčkoga preveo Marin Kuzmić. VII, 514 a-517c) naime kazivanje o slici špilje u kojoj žive zatočenici vlastita privida i umjesto božanskoga svjetla apsolutne spoznaje dobra vide samo sjene za zidu koje smatraju pravim slikama vječne istine i dobra? Još je zagonetnije u svemu tome što u romanu Alberta Moravie nigdje ne nailazimo na tako nešto.

Već nas ta činjenica prisiljava da film Konformist moramo očigledno u tumačenju izmjestiti iz psihoanalitičko-vizualne alegorije s eklektičkim stilom uzvišene dekadencije i kazati da je to vjerojatno jedini umjetnički film koji ima izravne referencije na temeljno filozofijsko pitanje o smislu i značenju Platonove slike špilje u suvremenome svijetu. (Vidi o tome ekstenzivno Pau Gilabert Barbera, ʺThe Conformist by Bernardo Bertolucci: Alberto Moravia + Plato against Fascismʺ, Artes ad Humanitatem (prir. E. Borrell & P. Gomez), Barcelona, 2010., str. 319-333. Engleska verzija članka objavljena je u časopisu Annali Online di Ferrara, VII, 2, 2012., str. 141-159. )

Bertolucci ovom alegorijom proširuje pojam psiho-političke svijesti kao ideologije fašizma na čitavu Italiju, ali slika ima univerzalno značenje. Simboličko značenje dobrovoljnoga zatočeništva u špilji označava pristanak na javnu ili tajnu, neskrivenu ili skrivenu, suradnju s poretkom utemeljenim na mitskome shvaćanju organske nacije i korporativnim ustrojstvom fašističke države. Totalitarni je poredak, dakle, ne samo ono što Freud naziva super-Ego, već i odsutnost istinskoga svjetla iz svijeta. U jednoj od ključnih scena filma Konformist Marcellov slijepi prijatelj Italo Montanari kojeg iga Jose Quaglio, kao ideolog Duceova novog Rimskoga carstva u performativnome govoru na radiju opisuje Italiju i Njemačku kao ʺpruski aspekt Benita Mussolinija i latinski aspekt Adolfa Hitleraʺ, a talijansku i njemačku revoluciju naziva ʺanti-parlamentarnom i anti-demokratskomʺ. Alegorija u špilji ovdje ima izravno političko značenje pokazivanja onog što su fašizam i nacizam otvorili kao temeljni problem nakon I. svjetskoga rata. Posrijedi je nastanak totalitarnoga shvaćanja države i raspad građanskoga društva diljem Europe. Otuda je problem koji se u filmu nastoji vizualno očitovati ne samo u izvanjskom političkome načinu reprezentiranja biti fašizma, nego još više u simboličkome kodu neutraliziranja i suspendiranja slobode kao uvjeta mogućnosti života onkraj svih granica koje postavlja priroda kao ovjekovječeni tabu tradicije. Svjetlo više ne svijetli, a sjene su u carstvu privida posve zavladale svijetom kao špiljom.

U sceni kad Marcello dolazi u Pariz kod profesora Quadrija i pripovijeda mu da je htio nekoć kod njega kao mentora napisati svoj diplomski rad iz filozofije na temu Platonove alegorije o špilji, postaje jasno da Quadri sumnja u puku nakanu svojeg negdašnjeg učenika da ga je došao posjetiti samo zato da bi mu nostalgično pripovijedao o neizvršenom diplomskome zadatku na platoničku temu iz filozofije. Štoviše, profesor intuitivno predosjeća da je Marcello kao pripadnik novog fašističkoga poretka onaj koji ima unaprijed određenu misiju da ga raskrinka i omogući tajnoj policiji da ga ili uhiti ili likvidira. Etički problem samog Quadrija je u tome što je njegov antifašizam ‘salonskoga tipa’, jer je on disidentski pisac u gradu uzvišene ljepote, glamura i dekadencije, što je lagodni položaj elite u odnosu na žrtve njegovih drugova u talijanskim zatvorima gdje ih torturom i brutalnim nasiljem lome fašistički batinaši. No, ako se iznova vratimo filozofijskoj intervenciji Bertoluccija s Platonovom slikom špilje, vidjet ćemo da je od samoga početka filma posrijedi vizualni obrat simboličkoga značenja svijeta kao dobrovoljnoga zatočeništva. Sve je zapravo rezultat neke sudbinske predodređenosti koja sada ne dolazi odozgo, iz sublimnoga mjesta kantovske stvari-o-sebi ili od božanskog Zakona Moći, nego se zbiva tako što Marcello i svi drugi svjesno pristaju na takvu ulogu vlastite pokornosti onome što ih nadilazi i čini konformistima. Paradoks je, dakle, da je njihovo zatočeništvo u svijetu kao špilji ništa drugo negoli slobodni čin traganja za prihvaćanjem Drugoga ne kao različitoga, već kao Istoga. Sjene se nalaze na zidovima u mnogim scenama Marcellova susreta s tajnim službama fašističkoga poretka u grandioznom arhitektonskome postoru rimskoga Palazzo de Congressi kojim njegov hod koridorom biva snimljen tako da svjetlo jedino dolazi izvana, dok su fašistički činovnici u polumraku. Sjene naprosto dominiraju svim scenama ovog inicijalnoga događaja kojim Marcello prodaje svoju dušu đavolu totalitarnoga poretka u zamjenu za normalnost i sigurnost ionako već uvijek dvoznačne i lažne egzistencije građanskoga intelektualca koji svoju zaručnicu-ženu Giuliu ne voli, ali koja ga erotski i socijalno-malograđanski privlači samo zbog toga što je utjelovljenje mahnite potrebe za ‘normalnošću’.

Iluminacija i sljepoća određuju napetost između onog što postoji kao iluzija same stvarnosti ili kao želja za obratom biti stvari. Nigdje nije ideologijsko-politička Moć fašizma na tako suptilno filozofijski način dovedena do prozirnosti. Bertoluccijev film, doduše, fascinira gledatelja kao vizualni esej o psihoanalizi, Platonovoj alegoriji o špilji i genezi i propasti fašizma. No, budimo posve na čistu da je to ipak film o nemogućnosti ljubavi i normalnosti života u građanskome društvu kao dekadentnoj mizansceni konformizma i etičko-političke ravnodušnosti spram Drugoga. Vizualna fascinacija s art-deco i razdobljem pariške radosne apokalipse vrijednosti, koja je u posvemašnoj suprotnosti s rimskim katakombama i fašističkim pokoravanjem talijanskoga društva od 1922-1943. godine, nije u tom smislu tek varljivi dekor jedne traumatične priče o čovjeku koji postaje onaj frojdovski Es umjesto Ego-a, ono masivno-masovno izjednačenje svih lažnih vrijednosti u kolektivnoj katarzi zla. Ništa nije samo prividno kao u sjenovitome svijetu kao čudovišnoj špilji iz koje nema izlaza bez radikalnog prevladavanja izvora svekolikoga zla. No, Bertolucci nije više mogao nastaviti s vjerom u Revoluciju ni s vjerom u Oca politički angažirane estetike novog vala kao što je to bio Godard kojemu je odano pripadao do propasti 1968.

Sve se ovim filmom ruši u bezdan nihilizma ‒ i društvena utopija komunizma, i nostalgija za belle epoque, kad je željeti još pomagalo kako to pjeva Peter Handke u poemi Živjeti bez poezije, i prethodna paradigma političkoga filma, i estetska konfiguracija modernizma koji ostaje nešto između klasicizma i težnje za totalitetom što je ostalo svagda u sjećanju na furioznu prvu polovinu 20. stoljeća u znaku eksperimenta i majstorstva kompozicije velikih filmskih režisera. Što je drugo preostalo osim onog što je već u počecima eksperimentalno-konceptualnoga filma 1920-ih godina u Europi uspostavljeno kao želja za vizualnom poetizacijom stvarnosti kao u Artauda, Jeana Epsteina i u njemačkome ekspresionizmu. Bertolucci je s Konformistom otvorio novo poglavlje u art-kinematičkoj vizualizaciji samoga života koji ne postoji nigdje na ulicama gradova kako je to još mislio u svojem revolucionarnome aktivizmu Godard u doba pripadništva skupini Vertovljevaca. Ne, život proizlazi iz fikcije i iluzije stvarnosti, iz literature koja ostaje moćna protuteža oslobađanju slike od jezika samo zbog toga što poetske riječi podaruju slici ono što je izgubila u doba tehnički konstruiranoga doživljaja, a to je ono sublimno iskustvo viška imaginarnoga. (Vidi o tome: Robert Philip Kolker, Bernardo Bertolucci, Oxford University Press, New York, 1985.)

5.

U jednom razgovoru s Marilyn Goldin za časopis Sight & Sound u proljeće 1971. godine Bertolucci je izrekao i to da je film proglasio pričom o njemu i Godardu. Usto, rekao je da je u filmu otkrio stvarni Godardov broj telefona i adresu stana u Parizu, ali je to učinio iz vica. No, onda je pomislio da bi to moglo imati i neko tzv. dublje značenje. Dakle, kaže Bertolucci, ʺja sam Marcello Clerici i radim fašističke filmove i želim ubiti Godarda koji je revolucionar, koji snima revolucionarne filmove i koji je moj istinski učiteljʺ. (Bertolucci on The Conformist: An Interview with Marilyn Goldin, Sight & Sound, proljeće 1971., str. 66.)

Iako je kritičarka Pauline Kael u svojem prilogu uz film Konformist ovu izjavu odbacila kao inftantilnu i odveć plošnu, ona pokazuje ipak nešto drugo. Naime, svaki je radikalni događaj oproštaja od prethodne estetske paradigme u filozofiji, znanosti i umjetnosti istodobno prosvjetljujući čin nastanka novoga i traumatičan čin raskida s onim što je bilo određujuće za misaono-životnu orijentaciju čovjeka u vremenu. Novo nikad ne nastaje bez preostatka staroga. U slučaju ovog Bertoluccijeva filma susrećemo se s ironijom ne samo naspram Godarda kao neupitnog autoriteta revolucionarnog filma francuskoga novog vala, već i naspram sheme psihoanalitičke priče o Edipu i sublimnome mjestu Oca/Zakona. Nema nikakve dvojbe da je unutarnja struktura narativnosti i vizualnosti Konformista u odbijanju postupka Godardove režije i u prožimanju s onim što će uskoro biti credo Deleuzeove i Guattarijeve teorije tzv. shizoanalize izložene u Anti-Edipu. Prošlo je vrijeme transcendentalnih iluzija i psiho-političkih Utopija u kojem je seksualnost uvijek samo i jedino nešto simptomatično jer se poima pojavnim kaosom neke traumatične univerzalne represije. Fašizam nije, dakle, ono sublimno kao Otac/Zakon koji regulira postupak običnoga čovjeka u društvu totalitarne paranoje koja postaje uzdizanje simboličkoga mjesta Platonove alegorije o špilji na najvišu razinu.

Ne, fašizam je povezan s Ur-staatom, onom praiskonskom Državom koja želi od svojih podanika ne samo odanost i fanatizam, već i prijenos individualne slobode u zamjenu za stabilnost ljudskoga života u zajednici. Što se time događa drugo negoli da anti-heroj Bertoluccijeva filma nakon propasti i raspada talijanskoga fašizma ne osjeća nikakav problem s vlastitom savješću. Vizualna katarza zla pokazuje nam da je prevladavanje tragičnoga dvojstva između dužnosti i slobode uistinu nemoguće poslanstvo. Nema nikakvog pomirenja u post-edipalnoj situaciji u kojoj čovjek nužno mora prihvatiti da umjesto strukturalne represije super-Ega nastaje doba imanentne depresije koju proizvode strojevi želja upravo zbog toga što je globalni kapitalizam postao korporativna sinteza erosa i thanatosa u novome konformizmu i novoj ravnodušnosti ljudi bez osobina.

Iako je Konformist savršena fimska konceptualna alegorija s vizualnim užitkom najveće razine poetizacije uopće u suvremenoj kinematografiji, ipak ostaje nešto neporecivo. S time valja i završiti ovaj ogled o Bertoluccijevu filmu. Naime, tzv. soundtrack filma ili filmska glazba djelo je kompozitora Georgesa Deleruea, koji se već proslavio time što je bio neodvojivo zvukovno ozračje francuskoga novog vala. U Konformistu njegova melankolična glazba podaruje kaleidoskopu slika ono uistinu sublimno do te mjere da ikoničnost filma ima metafizičku dimenziju sanjalaštva, užitka i boli kao osjećaja s kojima priča o ljubavnome trokutu, užasu fašizma i raspadu belle epoque ostaje zauvijek u sjećanju. Dovoljno je poslušati Couleurs de Paris ili završni Valzer del Conformista da bismo uronili u snovitu rijeku sjećanja bez početka i kraja. Ništa se u suvremenoj vizualizaciji iskonske traume života ne može filmski doživjeti bez glazbe. Ona je više od simboličnoga događaja kojim poetizirani život postaje drugim životom o kojem je još sv. Augustin zapisao sedes animi est in memoria. Bertolucci je 1970. godine dospio do vrhunca svojeg filmskoga opusa, iako je nakon toga snimio svoje najbolje art i komercijalne filmove. S Konformistom se, međutim, otvara posve novo estetsko iskustvo s kojim danas u post-digitalnome razdoblju sinteze tehnosfere i umjetnosti kao Gesamtkunstwerka imamo nešto krajnje paradoksalno, a to je da je film postao konstrukcijom virtualne stvarnosti i da je film postao medij iskustva muzealizacije i historiziranja čitave ljudske povijesti.

Ono što je s ovim filmom postalo istodobno iskustvom razlike spram svih drugih pokušaja povratka sublimnome događaju slike zacijelo je nešto nesvodivo autonomno. Naime, Konformist je i nadalje kao i u doba nastanka film blistave ljepote oslobađanja slike od jezika i zvuka od slike u sinesteziji čistoga događaja koji se ne može opisati bez uvida u složenu stukturu filmske narativnosti. Dva su Konformista na taj način međusobno povezana i ujedno u nužnome razmaku osmišljavanja, onaj u svijetu romana Alberta Moravie i onaj u svijetu filma Bernarda Bertoluccija. Prvi je svetkovina jezika moderne književnosti, a drugi svetkovina slike neobaroknoga ugođaja nadolazeće postmoderne kao posvete vremenu koje je u svojoj dubokoj traumi i neizrecivome užitku bilo i ostalo vizualna katarza zla.

Tako će i ostati u vremenu koje dolazi, u vremenu u kojem sjene sa zidova prekrivaju već odavno svu tu monumentalnu i grandioznu arhitekturu ovog svijeta kao globalno-planetarne špilje.

(Poglavlje iz knjige O filozofiji filma: Slike događaja, Bijeli val, Zagreb, 2024.)

Jean-Louis Trintignant
Jean-Louis Trintignant

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026