Copyright ©2026 Žarko Paić

Le cinéma brut

Antonin Artaud: Što može film?

March 23, 2025
Le cinéma brut
Antonin Artaud

1.

Artaudovo promišljanje filma i cjelokupno njegovo djelovanje u tom novom mediju furioznog 20. stoljeća sve više i više danas postaje razlogom svojevrsnog obrata od jezika k slici. Na uistinu autentičan način njegovo uživljavanje u film bilo je nesvodivo iskustvo posvemašnje sinestezije zvuka, slike i tjelesne gestualnosti. O tome svjedoče mjerodavni teoretski prilozi iz područja filmologije i filozofije filma. (Vidi o tome: Lee Jamieson, Antonin Artaud: From Theory to Practice, UK, Greenwich, 2007. Lee Jamieson, ʺThe Lost Prophet of Cinemaʺ, Senses of Cinema, issue # 44, 2008. Ross Murray, ʺArtaud on Filmʺ, u: Antonin Artaud: The Scrum of the Soul, Palgrave Macmillan, London-New York, 2014, str. 87-116.) Nema dvojbe da je ovom valu razotkrića njegova radikalnog pristupa filmu ponajviše pridonio Gilles Deleuze. U Filmu 2: Slika-Vrijeme nailazimo na precizno objašnjenje onog što je Artaud otvorio kao temeljni problem svojim shvaćanjem. Deleuze, naime, tvrdi da se razmišljanje o filmu kroz film zbiva na sljedeći način.

ʺPotrebno je pomnije proučiti Artaudov slučaj jer bi on mogao biti od odlučujuće važnosti. Naime, za kratkog razdoblja u kojemu vjeruje, čini se na prvi pogled da u svojim odnosima s mišlju Artaud preuzima glavne teme slike-pokreta. On kaže upravo to da film mora izbjegavati dvije opasnosti; apstraktni eksperimentalni film koji se tada razvijao te komercijalni figurativni film koji je nametao Hollywood. Kaže da je film stvar neuro-fizioloških vibracija te da slika mora proizvesti šok, živčani signal koji rađa misao, ‘jer je misao gospođa koja nije uvijek postojala’. Misao nema drugu funkciju doli svog vlastitog, iterativnog, okultnog i dubokog rađanja.ʺ (Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, Bijeli val, Zagreb, 2012, str. 217-218. S francuskoga prevele Mirna Šimat i Maja Ručević.)

Ovo Artaudovo prolaženje između dvije oštrice, tzv. apstraktnoga i tzv. figurativnog filma podsjeća na pokušaj drukčije vizije slikarstva u doba 1920-ih i 1930-ih godina. Sve je isto. Samo što se umjesto zahtjeva povijesne avangarde za ikonoklazmom slike i s druge strane imperativom slikanja ljudskoga lika u doba posvemašnje tehnologizacije života susrećemo s pokušajem kojeg je paradigmatski predstavnik Paul Klee s njegovom ʺpolu-apstrakcijomʺ, kako je to iskazao Heidegger, a posrijedi je usmjerenost na objektnost slike sâme izvan svih metafizičkih redukcija. (Heinrich Petzet, Encounters and Dialogues with Martin Heidegger, Chicago University Press, Chicago, 1993., str. 149. i Günter Seubold, Kunst als Enteignis: Heideggers Weg zu einer nicht mehr metaphysischen Kunst, DenkMAL Verlag, Bonn, 2005. 2. izd., str. 124.)

Kad se, dakle, pokušaj razumijevanja ʺbitiʺ filma više ne može izvesti iz onog što je u dvojnosti slikarstva i slike apstraktno ili figurativno, nastaje mogućnost nadilaženja ove metafizičke sheme. Isto vrijedi i za Artaudovu kritiku zapadnjačkoga kazališta kao svojevrsnog tabua apsolutne reprezentacije iza koje stoji apsolutna vladavina logosa kao jezika. No, čini se da je stvar s filmom mnogo složenija. Razlog leži u tome što je riječ o novome mediju s kojim se slikovno, a to će reći tehnologijski moderno i ujedno magijski arhaično, začarava čitav svijet ljudskih opažajnih moći. Usto, film se pojavljuje i kao nastavak fotografije drugim sredstvima i kao iluzija vladavine kazališne umjetnosti u drukčijem načinu tjelesne, haptičke, zvukovne i vizualne moći prodora u osjetilnost čovjeka. Deleuze navodi da Artaud polazi od postavke kako je slika ona koja proizvodi učinak šoka. Što to znači? Ništa drugo negoli da je slika onaj događaj koji pokreće neuro-fiziologijske procese u čovjeku na takav način da možemo govoriti s pravom o filmskome začaravanju stvarnosti. Pojam šoka u avangardnoj je umjetnosti nadomjestak za klasično estetičko iskustvo uzvišenoga (Erhabene, sublime). No, za razliku od kantovskoga shvaćanja ovog pojma koji je protupol osjećaju lijepog, te ima značajke jezovitog, strašnog, čudovišnog, šok je profaniranje uzvišenoga kroz psiho-mehaniku doživljaja čije je podrijetlo bitno neljudsko. Nije to više moćna priroda s njezinim pojavnim oblicima zastrašujućih oluja i vihora koji najavljuju katastrofu i u svojoj čudovišnoj ljepoti čovjeka ne mogu odvojiti od pogleda na izvor opasnosti, već tehno-poietički događaj proizvođenja afekata u rasponu od straha i fascinacije do katarzičnoga doživljaja zadovoljenja primarne žudnje za novim sublimnim objektom.

Deleuze u analizi uspostavlja svezu između šoka i afektivnosti tijela. Šok se ponajprije pojavljuje kao opažajno-vizualni efekt tehničkoga medija slike. Nije slučajno da je takvo kretanje slike ono koje izaziva u promatrača posve drukčiji psihološki učinak negoli se to zbiva sa slikom na slikarskome platnu. Uostalom, film Germaine Dulac za koji je Artaud napisao scenarij Školjka i svećenik (La Coquille et le Clergyman) iz 1928. godine, upravo je zoran dokaz kako se negativnost onog uzvišenoga na filmu dosiže s pomoću opažajnoga šoka. U tom filmu, kao što je poznato, gotovo ikonički znamenita sekvenca jest ona s britvom i golom ženskom dojkom, što će 1929. godine biti samo dodatno radikalizirano i, naravno, stvaralački ponovljeno u najznačajnijem nadrealističkome filmu Luisa Buňuela i Salvadora Dalíja Andaluzijski pas (Un chien Andalou). U ovom filmu dojku će zamijeniti žensko oko-rožnica. Posve je jasno zašto je Artaud bio uporan u dokazivanju da je posrijedi krađa njegova motiva i tehničkoga rješenja onog što pripada nasljeđu povijesti filma kao šoka uopće. (Vidi o tome: Stephen Barber, ʺA Cinema of Cruelty: Antonin Artaudʺ, Artforum, listopad 1987. https://www.artforum.com/print/198908/a-cinema-of-cruelty-antonin-artaud-34338)

Ipak, za Artauda, prema Deleuzu, šok je u službi posve ʺuzvišenijegaʺ poslanstva filma. Budući da je riječ o učinku kojim se stvara misao, onda je šok ujedno sredstvo za postizanje živčanog signala bez kojeg mišljenje ostaje umrtvljeno. Filmska slika je utoliko nadmoćna svim prethodnim modelima slike iz povijesne prošlosti, jer se ne može zasnivati na mimesisu ili prikazivanju nečega, a otuda niti na reprezentaciji ili predstavljanju nečega. Izazivanje šoka mora gledateljstvo ostaviti u stanju najčudovišnijega mogućeg misaonog otpora spram stvarnosti. Razlog za takvo filmsko djelovanje slike pronalazi se u tome što je njezina ʺbitʺ izvan okružja ljudske biološke ukorijenjenosti. Deleuze to naziva mišljenjem koje se, sukladno Artaudovu shvaćanju, odvija kao okultni proces.

Kako to za Artauda i Deleuzea film može biti mišljenje? Ponajprije, možemo se osvjedočiti kako je u Artaudovu opusu, od poezije, dramskih djela, romana, traktata, teoretskih manifesta, zapisa o umjetnosti, pisama, crteža i slikarstva, pa sve do filmskih scenarija uvijek riječ o neognostičkome putu mišljenja koje se ne može svesti tek na novi dualizam duhovnosti i tjelesnosti. Mišljenje otuda nije moguće objasniti najvišim diskursom uspostavljenog logosa kao govora-jezika. Da bi misli bile uopće artikulirane u jeziku kao kazivajućem govoru, potrebno je da prolaze i prelaze okultne granice između svjetova. Poput Rimbauda iz Pisma Vidovitoga upućenog G. Izambardu 13. svibnja 1871. godine,tako se i u Artauda susrećemo s određenjem misaonoga bića koje misli ono što nije ništa drugo negoli Drugi koji me misli. (Artur Rimbaud, Ouvres complétes, ed. S. Bernard i A. Guyaux, Bordas, Pariz, 1991, str. 346.)

Biti otuda u položaju drukčijeg razumijevanja mišljenja znači mišljenje produhoviti i rastjeloviti od shvaćanja tijela kakvo se uvriježilo u zapadnjačkoj metafizici od Platona do Hegela. (Vidi o tome: Adrian Morfee, Antonin Artaud’s Writing Bodies, Clarendon Press, Oxford, New York, 2005, str. 112-113.) Ovo produhovljenje ne znači, međutim, poreknuće tijela, nego njegovo uzdizanje do najviših vrhunaca istovjetnosti bitka, bića i biti čovjeka. Stoga se film s njegovim tehničkim izumom kinematoskopa valja razumjeti mnogo istančanije od svodivosti na apstraktno-figurativno slikarstvo i dramu drugim sredstvima. Tijelo se kao anti-logos rastjelovljujući utjelovljuje tako što Artaud, kako tvrdi Deleuze, nasuprot vjere u mehanizam nesvjesnoga snova što su prakticirali nadrealisti,

ʺviše vjeruje u jednakost između filma i automatskoga pisanja, pod uvjetom da se razumije kako automatsko pisanje uopće nije odsutnost kompozicije, nego jedna kontrola višeg reda koja ujedinjuje kritičku i svjesnu misao s onim nesvjesnim u misli; duhovni automat (što je veoma različito od sna, a što ujedinjuje cenzuru ili potiskivanje s nesvjesnim nagona).ʺ (Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, str. 218.)

Što je to ‒ duhovni automat? Ako se osvrnemo na povijest pojma automatizma i automata uopće u okrilju novovjekovne filozofije, vidjet ćemo da je začetnik ovog pojma Descartes. Njime označava svojstvo ili stanje bitka bića koje pretpostavlja ono vrstu djelovanja sa značajkom neljudskoga. Životinje su automati jer se njihova bit svodi na mehaničko kretanje. Kartezijansko mišljenje strogo razdvaja um kao res cogitans od tijela kao res extensa. Automatizam se, pak, u Leibniza i Spinoze, koji su nastojali oko prevladavavanja ovog dualizma, razumije kao neka vrst sumjerljivosti između dvije gotovo nespojive supstancije, koje za Spinozu predstavljaju dva usporedna svijeta, pri čemu se tjelesnost ne može jednostavno definirati kao pokrenutost polazeći od Boga i umne supstancije. To je, uostalom, razlog zašto Deleuze u svojim analizama tijela povezuje Spinozu i Artauda. Tijelo je u svojem automatizmu ono koje nikad ne može biti puki replikat uma. Zbog toga se sve što pripada tjelesnosti mora iznova promisliti unutar i izvan zapadnjačke metafizike. Leibniz se, pak, u svojem zagovoru prestabilirane harmonije svemira orijentira spram mišljenja beskonačnosti monade koja nema prozora. No, upravo pojam ʺduhovnoga automataʺ za njega označava mogućnost sveze i odnosa s Bogom te nastanka ʺnove logikeʺ. (Vidi o tome: Gregory Flaxman, ʺThis Is Your Brain on Cinema – Antonin Artaudʺ, u: Bernd Herzogenrath (prir.), Film as Philosophy, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2017, str. 80-81.)

Ovdje je posve jasno da ulaskom filma kao interaktivnoga tehničkog medija duhovni automat nije samo vezan uz pojam kontrole kretanja neuro-fiziologijskih procesa mozga kao ekrana. Štoviše, da bi se uspostavio primjereni odnos između ʺdva mozgaʺ, onog prirodnoga ili organskog i onog tehno-estetičkog, mora se poći od ovog aksioma kojeg mnogo prije Deleuzea postavlja upravo Antonin Artaud. On glasi: film kao šok mišljenja proizvodi događaje vibracija u mozgu i to na izravan način. (Antonin Artaud, Antonin Artaud: Selected Writings, prir. Susan Sontag, University of California Press, Berkeley, 1988, str. 313.)

Šok, vibracije, izravnost ili neposrednost, sve su to bitne estetičke kategorije nastale avangardnom težnjom umjetnosti da se stopi s praiskonskim silama života. Artaud je kao radikalno heretički nadrealist i kao zagovornik kazališta okrutnosti vidio u filmskome iskustvu nove slike mogućnost stvaranja umjetnosti koje nikad nije bilo. Tako se po prvi put u povijesti pružila prilika da se metafizička dvojstva dokinu na najjednostavniji način izravnim odnosom slike i događaja. Mišljenje pritom više ne može biti izvedeno iz nekog vertikalnoga modela koji je od Platona zavladao poviješću zapadnjačke filozofije i umjetnosti. Umjesto toga, sve se preusmjerava na mogućnost da mozak kao duhovni automat postane u doba filma medij realizacije onog ne-mogućeg uopće u logici prvoga uzroka i posljednje svrhe prirode. Mozak se pritom ne razumije organom prijenosa neuro-fiziologijskih podražaja nekog ʺVelikog Drugogʺ u formi sublimne kinematičke energije. Naprotiv, duhovni automat označava singularni događaj povezivanja filma i života kroz automatizam filmske slike. Od prirodnog mozga ona stvara ekran za duhovne projekcije s onu stranu puke razlike duha i materije. Slike su stoga za Artauda i njegovo shvaćanje filma nužno dokidanje prevlasti vladavine zbiljskoga nad mogućnošću, govoreći kategorijama modalnosti iz Kantove epistemologije. One su vizije i fantazmagorije s kojim se u novoj kinematičkoj tjelesnosti čovjek kao gledatelj interaktivno pojavljuje ne kao dvojnik glumca ili izvoditelja filmske predstave, već kao sinestetički objekt-akter jednog okultnoga događaja. Duhovni automat kao i nadrealistička tehnika pisanja nazvana automatskim pismom (l’écriture automatique) paradoksalno je postignuće mišljenja. Ono misli u gotovo psiho-mehaničkome krugu proizvođenja slika čija se ʺbitʺ više ne može svoditi na kopiju neke unaprijed opstojeće zbilje. Povezujući vizije i fantazmagorije u sintezu tehno-poietičkih mogućnosti film za Artauda postaje sinkrono vrijeme zvuka i vizualnosti.

2.

Antonin Artaud je filmsku umjetnost odredio u svojoj trostrukoj ulozi, kao pisac-teoretičar, scenarist filmova te kao glumac. 1920-ih godina film je u europskome kontekstu bio zacijelo najveće dostignuće avangardne težnje za eksperimentom. Već smo spomenuli da je s filmom Germaine Dulac Školjka i svećenik u ulozi scenarista dosegao najveće vrhunce i istodobno vlastito razočaranje time što je redateljica, filmska teoretičarka i kritičarka, iznevjerila njegove radikalne ideje i film pretvorila u ono protiv čega se Artaud zdušno zalagao. Naime, njegovo odbijanje da prihvati nadrealističku poetiku filmske umjetnosti bilo je razlog što je nerazumijevanje ovog filma ne samo sa stajališta probrane publike, već i kritičara, pridonijelo tome da se kao i u slučaju njegova kazališta okrutnosti gotovo normalizira stav o neizvodivosti njegovih temeljnih teoretskih ideja u praksi. Još i danas kao da Artauda prati zlogukost ove fatalne neizvodivosti na sceni. Problem je bio u tome što sâm Artaud u svojoj kritici psihoanalize i nadrealizma nije film smatrao tehničkim medijem proizvođenja nesvjesnoga i ʺtvornicom snovaʺ. Naprotiv, njegov je konceptualni hologram bio posve drukčiji. Duhovni automat njegove filmske poetike zahtijevao je da se slike kao vizije i fantazmagorije događaju ne u području transcendentnoga, već nadasve imanentnoga kretanja gole fizičke tjelesnosti. Taj materijalni aspekt le cinéma brut ponajbolje je sâm objasnio u ranim teoretskim zapisima o filmu kao što je tekst naslovljen ʺČarolija i filmʺ (ʺSorcellerie et cinémaʺ). U ovom tekstu kaže kako je

ʺfilm razotkrivatelj čitavog okultnoga života s kojim nas izravno povezujeʺ. (Antonin Artaud, Oeuvres complétes, sv. 3, Gallimard, Pariz, 1976, str. 66.)

Ono okultno za Artauda ima u svim njegovim tekstovima, od dramskih komada do poezije, pisama, traktata, bitno ontologijsko značenje. Nije posrijedi tek tajna koja se čovjeku od iskona pokazuje u nemogućnosti izrecivosti. Čini se da upućivanjem na tajnovitost i zagonetku Artaud nastoji sâm život produhoviti podarujući mu dimenziju koja nadilazi puko preživljavanje u okružju materijalno određene svakodnevice. Film se, dakle, nalazi unutar područja okultnoga. Ali ne kao pseudo-spiritistički sklop ljudske potrebe za čaranjem i magijom. Umjesto toga susrećemo se s mogućnošću da film više od svih drugih umjetnosti dovede gledatelja u zamračenoj kino-dvorani do iskustva duhovno-okultnoga događaja s kojim život postaje tajnom i začaranim prostorom ljudske egzistencije. Film se otuda Artaudu pokazuje ponajprije kao fizička struktura mišljenja u kojem se ono tjelesno nalazi u izravnoj komunikaciji s gledateljstvom. Ništa više nije posredno i posredovano kao u prijašnjim umjetničkim formama. Povezivanjem slike i mišljenja nastaje izravno i neposredno odjelovljivanje događaja, ulazak okultnoga u složene matrice života. Kritika metafizike u svim aspektima postaje na taj način u filmskome događaju kritika reprezentacije. Evo kako to u slučaju svojeg scenarija za film Školjka i svećenik iskazuje sâm Artaud.

ʺDok sam pisao scenarij za Školjku i svećenika smatrao sam da film posjeduje jediinstveni, istinski magični, istinski kinematografski element, te da nitko sve do danas nije zagovarao to mišljenje. Ovaj element, različit od svih vrsta reprezentacije koja je vezana uz slike, sudjeluje u samoj vibraciji i nesvjesnome, dubokom rođenju mišljenja. Ono nastaje s donje strane slika, i ne proizlazi iz njihova logičnog i time povezanog značenja, već iz njihovih asocijacija, njihove vibracije i njihova šoka.(Antonin Artaud, Ouvres complétes, sv. 3, str. 71.)

Sjetimo se kako je Deleuze ovo inkorporirao u svoje mišljenje o filmu. Nije montaža odlučujuća za film, već vibracija svjetla same slike. Mogli bismo dodati i ovo: s Artaudom kao i u slučaju Paula Kleea ulazimo u područje emancipacije sublimnoga objekta umjetnosti. No, to više nije ništa onostrano i transcendentno. Umjesto uloge ʺVelikog Drugogaʺ na djelu je sinestezija duhovnoga automata i samog tehničkog medija filma. Pokretne slike nisu mehaničko kretanje života kakav navodno jest u stvarnosti, jer bi to onda bio čisti tehnički mimetizam. Njihova je moć u okultnome događaju kojim film postaje, za Artauda, ne-reprezentacijska umjetnost zasnovana na vibracijama i šoku. Prvo je nova oznaka za kretanje slike, a drugo je rez s kontinuitetom prirodnoga mozga koji pasivno sjedi u kino-dvorani i gleda projekciju filma. Šok je druga vrsta vibracije, ali ne više mehaničkoga kretanja slike, nego duhovnoga automata. S njime se uspostavlja rez u strukturi izvorne vremenosti događaja. Kad dolazi do afektivne komunikacije između figura na filmu i gledateljstva dokinuta je svaka metafizička prepreka koja je tijekom povijesti umjetnost odjeljivala od života. Ni ʺtvornica snovaʺ u komercijalnome smislu Hollywooda, a niti ʺčista apstrakcijaʺ u avangardnome shvaćanju od nadrealizma do konstruktivizma, za Artauda je film čista fizička afekcija koja proizvodi s pomoću vibracija i šoka novu interaktivnu događajnu situaciju bez udjela ikakve iluzije prikazivanja-predstavljanja (mimesis-repraesentatio) slike stvarnosti. (Vidi o tome: Ross Murray, ʺArtaud on Filmʺ, u: Antonin Artaud: The Scrum of the Soul, str. 95-96.)

U 1920-im godinama njegovo se shvaćanje filma profiliralo na uistinu radikalan način s obzirom na spomenute dvije tendencije tog vremena. U povijesti filma one će ostati i postati gotovo odlučujućim putovima razlike između narativne i psihološke komercijalnosti kao populizma američke industrije zabave (entertainment) te europskoga avangardnog eksperimenta u formi i estetičkome diskursu. Naime, Artaud je u odgovoru na anketu koju je inicirao René Claire o svojem razumijevanju filma istaknuo energično i bez kompromisa.

ʺZagovaram fantazmagorijske filmove, poetske filmove, u istinskom filozofijskome značenju ove riječi.ʺ (Antonin Artaud, Ouvres complétes, sv. 3, str. 63.)

Ništa ovdje nije neočekivano. Fantazmagorija i poezija su za Artauda dva lica iste kovanice. Ono što nadilazi tzv. Realno nije nadrealno, već fantazmagorijsko-poetsko u smislu mišljenja kao izazivanja događaja vibracija i šoka. Čitav proces mišljenja zahtijeva nove forme neposrednoga odnosa između stvaratelja i publike. Film kao fizički proces stvaranja novih duhovnih iskustava nadilazi metafiziku i istodobno uvodi u igru sinestezijske elemente u mnoštvu različitih oblika. Već je otuda izvjesno kako je Artaud bio uvjeren da filmska umjetnost prevladava granice jezika kao govora s pomoću kinematički višeslojnih slika. Umjesto tekstova sve je na procesu koji ima gotovo alkemijske značajke, a svodi se na misaoni proces prijenosa energije i vibracija svjetlosti. Time mišljenje postaje uvjet mogućnosti komunikacije s oslobođenim mjestom gledatelja. Ovo je, nema dvojbe, jedan od najradikalnijih postupaka uvođenja performativne umjetnosti u sâm proces snimanja filma. Nije riječ o kraju scenarija i teksta uopće, već o bitnoj promjeni odnosa između mišljenja i stvaranja, filozofije i umjetnosti.

Film zahtijeva intuiciju kao svoju temeljnu misaonu formu neposrednoga iskustva s pomoću slike. A to u konačnici znači da mozak proizvodi afekte koji su istodobno spontani i kontrolirani od duhovnoga automata. Vratimo se Deleuzeovu razjašnjenju Artaudova mišljenja o filmu. Ponajprije, kao što smo već vidjeli, Deleuze je jasno sagledao kako je Artaud odigrao ključnu ulogu u svojevrsnome iconic turn-u. Ovaj se obrat dogodio u povijesti filma u doba radikalnoga eksperimentiranja krajem 1920-ih godina u Europi, a to znači prije svega u Francuskoj i Njemačkoj. S jedne strane nadrealizam se usmjerio estetsko-političkoj revoluciji polazeći od individualizacije nesvjesnoga u traumatskome području snova, dok se, pak, ekspresionizam posvetio istraživanju fludnih odnosa između ljudske svijesti i moderne tehnologije. U oba slučaja imamo posla s istraživanjem tjelesnosti i slike. No, dok je u slučaju, primjerice, filma Buňuela i Dalíja Andaluzijski pas riječ o šoku kao udjelu nesvjesnoga u dinamici snova, u filmovima Fritza Langa susrećemo se s drukčijim uvidom u ʺbitʺ slikovne opsesije s čovjekom u jazu između individualne otuđenosti i tehničkoga podjarmljivanja kolektivno vođene masovne egzistencije. Ovo je do savršenstva izvedeno u Langovu remek-djelu Metropolis iz 1927. godine. Između tijela i stroja struji ipak ono nesvodivo. To je ono što povezuje vibracije i šok u Artaudovim filmskim scenarijima na uistinu fantazmagoričan način, poput scena s luđacima iz Mesareva bunta ili samoubojice iz Osamnaest sekundi. Jer što bi inače mogle značiti

ʺhipnotička petrifikacija, halucinacija, nagla shizofrenija…No ovdje opet riskiramo da Artauda krivo shvatimo: nije misao više ta koja se suočava s potiskivanjem, nesvjesnim, snom, seksualnošću ili smrću, kao u ekspresionizmu (a također i nadrealizmu), to su sva ona određenja što se suočavaju s mišlju kao najvećim ‘problemom’ ili što ulaze u odnos s onim što se ne može odrediti ili dozvati. Pupak ili mumija, nije više neumanjiva jezgra s kojom se misao sudara, naprotiv, snovi su ti koji se sa samom jezgrom misli, ‘naličjem misli’ sudaraju, od njega odbijaju, slamaju. Dok ekspresionizam bdijenje podvrgava noćnom djelovanju, Artaud san podvrgava dnevnom. Ekspresionističkom se mjesečaru suprotstavlja Artaudov bdijući u Osamnaest sekundi ili u Školjci i svećeniku.ʺ (Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, str. 220.)

Sve što je ovdje rečeno odnosi se, dakle, na prolaz između dva naizgled srodna pristupa filma unutar umjetničke povijesne avangarde. I nadrealizam i eskpresionizam su posvećeni promišljanju odnosa između snova, trauma i Realnoga, da to kažemo na lakanovski način. Međutim, problem je u mišljenju kao ʺproblemuʺ, kako to tvrdi Deleuze. Za fizičko shvaćanje filma metafizika snova ima posve drukčije značenje. Nije to realizacija nesvjesnoga, jer bi film onda imao smisao u tumačenju snova drugim sredstvima. Ne, Artaud se u posvemašnjem otklonu od ove dijalektike vampira i mjesečara usmjerava onom okultnome i magijskome. To nije ništa drugo negoli začaravanje stvarnosti s pomoću umjetnosti koja ne provodi ideje kao vječne arhetipove neke platonske metafizike. Sve je u uzajamnoj igri vibracija i šoka kojim mišljenje sebe oslobađa od svekolike podjarmljenosti racionaliziranja. Oslobađanje se događa kroz proces intuitivnoga uvida u tjelesno i stoga slikovno područje u kojem fantazmagorija poprima obrise vizija. Nije slučajno Artaud kao glumac u nekim filmovima, osobito u briljantnome nijemom filmu Carla Th. Dreyera Patnje Ivane Orleanske (La Passion de Jeanne d’Arc) iz 1928. godine u kojem igra fanatičnog inkvizitora Jeana Massieua, ostavio zauvijek dojam karizmatske osobe s aurom moćne transgresije, što dokazuje koliko je uživljavanje u filmsku ulogu udjel transformacije sebstva kao neprestanog postajanja Drugim i različitim. Artaud je u prolazu između nadrealizma i ekspresionizma uspostavio mogućnost da treće postoji (tertium datur). I to tako što je sliku kao viziju unio u filmsku umjetnost kroz radikalni u-topos s onu stranu politizacije filma i s onu stranu njegove estetizacije. (Vidi o tome: Žarko Paić, ʺMahnitost i estetika: Psihotehnike životaʺ, u: Tehnosfera, sv. III, Platforme od struna: Estetika i suvremena umjetnost, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019, str. 109-117.)

Kako valja pristupiti Artaudovu razumijevanju filma? Čini se da je odgovor jednostavan ‒ iz njegova shvaćanja umjetnosti koja nadilazi granice metafizičkoga kazivanja o bitku, bićima i biti čovjeka. Ovo nadilaženje jest prijelaz granica samoga jezika kojim vjekovno iskazujemo odnos spram svijeta. Film se stoga ne može svesti ni na koju od aktualnih poetika avangarde, kao niti na sklop industrije zabave. Iz događaja proizvođenja vibracija i šoka film postaje vizijom onog što nikad nije postojalo. S onu stranu prikazivanja i predstavljanja, u filmu se ne pričaju priče niti se njime iskazuju psihološki doživljaji tzv. individualnih života u masovnome modernom društvu. Artaud je 1920-ih godina, kad je još zdušno vjerovao u poslanstvo filma kao umjetnosti koja povezuje praiskonsko i nadolazeće, magiju i tehnologiju duše i duha, u svojim tekstovima o filmu, scenarijima različitih filmskih djela, zagovarao apsolutnu slobodu stvaranja. To je značilo mnogo više negoli zavjet nepokornosti bilo kojoj od već opstojećih estetika zabave kao i hibridnih formi filma za potrebe demokratski ustrojenog pogona kasnoga kapitalizma koji se sve više uzdao u moć začaravanja kulture slike i zvuka kao nove ideologije. U svim teoretskim prilozima o filmu uvijek je riječ o tome da se kinematičko iskustvo doseže u otklonu od bilo kakve transcendentalne iluzije. Povratak izvornome instinktu označava istodobno kraj svekolike vladavine reprezentacije u govoru i tekstu. No, to nije značilo pasti na koljena pred onim modelom filmske produkcije koju su prakticirali revolucionarni režiseri u Sovjetskom Savezu, prije svih Ejzenštejn i Vertov. Umjesto pohvale masi i tehnologiji oslobađanja čovjeka od klasno-socijalnih nepravdi kapitalizma, Artaud je izabrao treći put. To je put koji određuje film kao čaroliju okultnoga događaja života prema modelu istinske umjetnosti. A ona ne služi ni Bogu revolucije niti totemu estetizacije nesvjesnoga nagona.

3.

U okviru Deleuzeove analize Artaudova mišljenja o filmu ima nešto posebno izazovno za daljnje razmatranje. Naime, Deleuze navodi postavku književnoga toretičara Mauricea Blanchota koji je ustvrdio da Artaud zapravo preokreće odnos cjeline i dijelova. To samo znači da, prema Deleuzeu,

ʺnema više cjeline koja se može misliti montažom, a s druge strane nema više unutarnjeg monologa koji bi se mogao iskazati slikom. Moglo bi se reći da Artaud prokreće Ejzenštejnov argument: ako je točno da misao ovisi o šoku koji je stvara (živac, moždina), ona može misliti samo jednu stvar, činjenicu da još uvijek ne mislimo, nemogućnost da se promisli cjelinu kao i da promisli samu sebe, vječno petrificirana, dislocirana, srušena misao.ʺ (Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, str. 221.)

Iako se Deleuze u nastavku analize usmjerava na problem kako zapravo film, s kojim to uopće sredstvom, može misliti i biti u odnosu s filozofijom, jasno je da je pitanje nemogućnosti mišljenja pitanje o granicama slikovnosti filma kao takvog. Artaud je sliku filmske projekcije izjednačio s procesima mišljenja u mozgu i na taj je način stvorio konceptualnu matricu za pojam dvojnika. To će, dakako, biti iznimno važno za njegovo shvaćanje kazališta. No, u osnovi, slika koja nastaje u korelaciji prirodnoga i mozga kao tehničkoga dispozitiva udvaja se u prostor kretanja misli kao vizija i fantazmagorija. Logički se poredak odnosa mišljenja i filma otuda mijenja. To je upravo smisao ove lucidne Blanchotove zamjedbe o nemogućnosti mišljenja kao cjelovitosti cjeline koja se raspada stoga što jezik više ne iskazuje ono što mu zapovijeda metafizički izvor transcendentalne iluzije. Drugim riječima, mišljenje više ne misli iz jezika, već je slikovno usmjereno spram onog nadolazećeg kao vremena vizija i fantazmagorija.

Čini se da u tome valja sagledati i onu uvriježenu postavku o nemogućnosti održivosti u praktičnome smislu Artaudovih filmskih ostvarenja, a isto vrijedi i za njegovo praktično ozbiljenje programa kazališta okrutnosti. U srazu organskoga i tehnički stvorenog mozga duhovni automat u proizvođenju šokantnih scena više ne može kontrolirati proces ubrzavanja vizualizacije svijeta. Nije stoga slučajno da je Artaud kao dijelom i Chaplin dolaskom zvučnoga filma izgubio svoju vjerodostojnost i kao glumac i kao scenarist. Vizije su fantazmagorične samo ako su rezultat ne-reprezentacijskoga odnosa govora i tijela. Zvuk koji modulira prirodni govor na filmu unosi nemir, jer se iznova tijelo suspreže i postaje necjelovitom cjelinom pokreta i gesti.

Paradoks je u tome što moć vizije u filmu ovisi o nedostatku cjeline njegovih tehničkih sredstava. Kad je došao zvučni film trebalo je otpočeti glumiti tzv. prirodno, a glazbena pratnja postala je suvišnim dekorom u odnosu na snimljenu glazbu s ploča. Sve do tada snimanje scena imalo je pečat singularne nadomjestivosti onog nedostajućega. Svi su filmovi Artauda u tom pogledu uzvišena gesta tjelesne vibracije lica, čime gluma aktera poprima utjelovljenost onog ʺviška imaginarnogaʺ. Ono se transponira u stanje obuzetosti fikcijom kao vizijom nadolazećega u znaku magije i okultizma. Sve je bez toga odveć pseudo-Realno. Mišljenje nije logička koherentnost iskaza prema pravilima univerzalne gramatike. Umjesto toga, susrećemo se s demonskim i anđeoskim tijelima koja plamte i ekstatički dosežu točku sublimne kristalizacije. Ako je nesporno da je Artaud nakanio obnoviti nekovrsno mistično iskustvo filma s pomoću modernoga sredstva tehnologije prijenosa slika, onda je riječ o tome da filmske slike stvaraju povratni odgovor ljudskog mozga koji se može opisati kao pasivna sinteza slikovne fascinacije.

Gledateljstvo je u tom procesu prožimanja mišljenja i filma interaktivni medij doživljaja kojeg ne stvara umrtvljeno djelo, već događaj asocijacije pokretnih slika. One se nižu na projekcijskome platnu poput otiska duhovnoga automata u moždanoj kori. Iako se sâm Artaud nije smatrao dobrim glumcem, a filmove u kojima je igrao nije držao odviše značajnim, u ta 23 filma u kojima se pojavljuje, od povijesnih drama poput Napoleona, Cesare Borgia do Mater Dolorosa i Liliom u režiji Fritza Langa, pa do već spomenutog Dreyerova remek-djela Patnje Ivane Orlanske, nema nikakve dvojbe da iz njega zrači energija autoritativnog tijela-duha osobite moći zamjetljivosti u gledatelja. (Ross Murray, ʺArtaud on Filmʺ, u: Antonin Artaud: The Scrum of the Soul, str. 90.)

Što je bit filma za Artauda? Odgovor koji nudim jest da je to okultni događaj vibracije slika kao interaktivne komunikacije. No, tko tu s kime komunicira? Za razliku od tradicionalnih formi umjetnosti koje počivaju na matrici jednosmjerne komunikacija, semiotički kazano između označitelja i označenoga, pošiljatelja informacije i njezina korisnika, poput književnosti, drame, plesa, slikarstva i kiparstva, s filmom se suočavamo s temeljnim ontologijskim problemom izostanka subjekta narativno-vizualne strategije osmišljavanja svijeta. Film ili kinematičko mišljenje nadilazi razlikovanje subjekta i objekta već time što je rezultat razvitka moderne tehnologije od kamere za snimanje do tehnike montaže bez čega ne bismo imali privid stvarnoga života. U toj svojoj dvoznačnosti, vremena koje se odvija u procesu snimanja i kadriranja do montaže i reza u studiju, stvaratelj filma kao režiser zajedno sa scenaristom događaja, dakle narativnim tvorcem događaja, prenosi poruku pasivno-aktivnome gledateljstvu koje je topologijsko gledano posvuda i nigdje. Razvitak tehnologije u povijesti filma doveo je do realizacije tzv. interaktivnoga kina, koje više ne potrebuje začaranost masovne publike u aristotelovski određenom prostoru ʺovdjeʺ i vremenu ʺsadaʺ. Sve je danas razmjestivo i sve je interaktivno.

Artaud je svojim idejama o filmu uistinu nastojao srušiti ovu metafizičku fikciju o vječnosti i postojanosti bitka kao prirode i organskoga mozga, te proširiti mogućnost neporedne komunikacije u doba moderne tehno-poietičke fascinacije slikom. Vibracija je ništa drugo negoli ono kretanje koje izaziva tijelo na odgovor u njegovim fizičkim stanjima. Na taj se način mišljenje i slika povezuju gotovo okultnim odnosom uzajamne responzivnosti. U pravu je Daniel Frampton kad u svojoj knjizi Filmozofija postavlja stoga Artauda uz bok Ejzenštejna, Jean-Louisa Schefera, Deleuzea i Jeana Epsteina kao promicatelje kinematičkoga mišljenja. (Daniel Frampton, Filmosophy. Wallflower Press, London, 2006, str. 49. Frampton inače preuzima taj pojam od redateljice znamenitoga i kontroverznog filma Školjka i svećenik Germaine Dulac, koja je prva upotrijebila izraz ʺpensée cinégraphiqueʺ još 1925. Vidi o tome: Germaine Dulac, Écrits sur le cinema, Éditions Paris experimental, Pariz, 1994, str. 53.)

Vidimo kamo smjera Artaud u doba dok je još istinski vjerovao u poslanstvo filma. Ovo je trajalo sve do sredine 1930-ih godina. Tada se u potpunosti okreće kazalištu i završava s filmskim opsesijama. Možda je to ponajbolje sâm ocrtao kao scenarist filma Školjka i svećenik. Govoreći o ideji filma koja je u izravnoj suprotnosti s tzv. psihološkim tumačenjem narativnih filmova komercijalnoga učinka holivudskog tipa, on tvrdi na sebi svojstven način kako

ʺtek trebamo stvoriti film s čisto vizualnom situacijom čija drama treba proizaći iz šoka stvorenog za oči, šoka koji nastaje, tako reći, iz istinske biti naše vizije a ne iz psiholoških okolišanja diskurzivne prirode.ʺ (Antonin Artaud, Ouvres complétes, sv. 3, str. 19.)

Ovo stajalište uistinu je nešto što spaja film i performativnu umjetnost. Drama u klasičnome smislu kao zbivanje epopeje logosa nadomješta se anti-logosom čiste tjelesnosti. Ono što Artaud naziva ʺvizualnom situacijomʺ zahtijeva šok bez kojeg film gubi povlašteni položaj stvaratelja afektivne komunikacije između oka gledatelja i oka filmskoga događaja. Između ova dva oka nalazi se interval svjetlosti i tmine. Još jednom se osvjedočavamo kako slika nije kopija neke uvijek opstojeće stvarnosti. Ona nastaje učinkom šoka koji se ne može drukčije doživjeti osim kroz pogled u ono čudovišno-zastrašujuće. Svi bitni europski filmovi kraja 1920-ih godina, a to podjednako vrijedi i za nadrealističke i ekspresionističke uratke, počivali su na psiho-tehnologiji izazivanja ovog afektivnoga učinka. Može ih se jednostavno odrediti kao estetičko iskustvo sna i ludila. Unatoč razlike između Artauda i Buňuela te Dreyera i Langa, ono što neotklonjivo pripada ovom kinematičkome mišljenju korporalnoga obrata zacijelo je uranjanje u tamnu rijeku traumatskoga iskustva. Ono se ne može banalizirati, te istodobno ne može postati politiziranom umjetnošću tzv. emancipacije čovjeka kao u filmovima sovjetske avangarde tog razdoblja.

Ovo je radikalna de-konstelacija upravo te homogenosti avangardne težnje da od života napravi spektakl vizualne situacije u slavu kraja povijesnoga apsoluta, te dijalektičke praznine koja potrebuje film za svoje posljednje estetsko-političko opravdanje. Želimo li pomnije promotriti zašto Artaud filmske slike shvaća kao duhovno-materijalno bljeskanje mistike iskona i nadolazećega, doći ćemo nužno do postavke da je to zbog toga što slike imaju dodatnu moć začaravanja za razliku od jezika-govora-teksta. One, naime, posjeduju mističnu moć dodira i stoga prodiru pod kožu promatrača. Evo, kako to Artaud iskazuje.

ʺ…ljudska koža stvari, epiderma stvarnosti: to je primarni sirovi materijal filma.ʺ (Antonin Artaud, Ouvres complétes, sv. 3, str. 19.)

Ući pod kožu stvarno i simbolički znači biti oslobođen od svake metafizičke iluzije kako se ʺbitʺ filma skriva u sublimnome objektu Logosa-Boga-Teksta. Koža stoga nije metafora. Ona je materijalni supstrat ove vizualizacije događaja, a šok koji na filmu nastaje brutalnim sredstvima nasilja nad ljudskim okom, poput rezanja dojke britvom u Školjki i svećeniku, samo je metoda ili put oslobađanja istinskog duhovnog automata od svih obmana i banalnosti psihološke narativnosti tzv. ljudske egzistencije u modernome društvu. Usput, ono što je Dulac nazvala kinematičkim mišljenjem pretpostavlja kao i u slučaju Artauda nužnu vizualizaciju tzv. unutarnjega života čovjeka, što je najteže oblikovati u gestualnosti glumca na filmu, iako se to u potpunosti ne može reći i za kazalište. Čini se da je to najbolje objasniti onako kako je to jednom rekao Walter Benjamin: da, naime, kazališni glumac igra pred publikom, a filmski pred kamerom. Film je ono ne-ljudsko u svojoj tehničkoj projekciji stvarnosti upravo zbog toga što je posrijedi dvojništvo tehnologije i ljudskoga, a to znači da se njegova moć proizvođenja afekativne komunikacije nipošto ne utemeljuje u mračnome podrijetlu nastanka jezika. Bez verbalne komunikacije, kao glazbe bez pjevanja, film postaje čista duhovna moć prodora pod kožu čovjeka s pomoću mistične naravi slikâ.

U toj magičnoj vizualnoj filozofiji događa se konačno oslobađanje filma od književnosti i drame. Scenarij filma Školjka i svećenik na kojoj je Artaud beskompromisno ustrajavao, prigovarajući Dulac da je iznevjerila njegove izvorne zamisli i film pretvorila u mimetičko stanje vizualizacije snova kao traume nesvjesnoga, utoliko je bio početak kraja njegove ʺvjereʺ u film. Ne zaboravimo pritom da je Deleuze u svojem pristupu filmu teoretski razvio upravo onu liniju mišljenja koja na artoovskim tragovima prolazi poput skalpela kožom na tijelu teoretske psihoanalize i fenomenologije, Freuda-Lacana i Husserla. Nije slučajno u 230. bilješci Filma 2: Slika-Vrijeme Deleuze naveo sâmoga Artauda.

ʺSeksualnost, potiskivanje, nesvjesno nikad mi se nisu doimali zadovoljavajućim objašnjenjima nadahnuća ili duha…ʺ (Antonin Artaud, Ouvres complétes, sv. 3, str. 47. Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, str. 220, bilješka 230.)

4.

Što može film? Na to pitanje Deleuze je promišljajući konzekvencije Artaudova shvaćanja filma dao iznimno poticajan odgovor. Naime, ustvrdio je da je vjera u film kao i svaka druga vjera, bila ona mesijanska ili fanatično dogmatska, prepuštena odluci o putu kojim kinematičko mišljenje ne može biti ništa više negoli ono što mozak kao ekran već uvijek određuje. Taj ʺuzlet misliʺ pretpostavlja ʺnemogućnost mišljenja u srcu misliʺ. (Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, str. 219.) Film može sve, dakako, pod uvjetom da njegovu nakanu stvaranja metafizičke iluzije i fizičke brutalnosti, sna i ludila, ne svodimo samo na tehničke inovacije tijekom njegove povijesti. Problem je u tome što je Artaud u traganju za podudarnošću mišljenja i filmskih slika imao u vidu ono okultno i mistično, ono praiskonsko kao duhovni automat koji nas razdvaja od kala svakidašnje egzistencije u masovnome društvu.

Taj neognostički zavjet da se mišljenje o filmu i film kao mišljenje nikad ne zaprlja padom u bezdan apstraktno-figurativne zgode ilustracije nečeg drugog što mišljenju oduzima dostojanstvo posvemašnje autonomije istodobno je bio put spram oslobađanja filma od metafizičke prikovanosti književnosti i drame uz narativnog Boga kao logosa zapadnjačke povijesti. Biti protiv reprezentacije u filmu značilo je postati nedodirljiv na sve sirenske zazive uspjeha filma kao demokratske i populističke zabave. Artaud je ovu ne-moć mišljenja zapečatio ne samo svojim tekstovima o filmu, već nadasve svojim stasom i pojavom, svojim neponovljivo autentičnim gestama i pogledom opsjednutog vidovitog koji odašilje vizije nadolazećeg u mozak Drugoga kao u svoj vlastiti ekran.

(Poglavlje iz knjige, Antonin Artaud: Sunce i mahnitost, Litteris, Zagreb, 2023.)

Antonin-Artaud-Sunce-i-Mahnitost

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026