Copyright ©2026 Žarko Paić

Obrisi višeslojne mistike

Povijest i vrijeme slike

Paul Klee, Angelus Novus

February 28, 2025
Obrisi višeslojne mistike
Paul Klee

Sažetak:

Slika Paula Kleea, Angelus Novus zahvaljujući tumačenju Waltera Benjamina postala je paradigmatskom slikom moderne umjetnosti. Njezina zagonetka ne pokazuje se samo u mogućnosti višeslojnoga razotkrića mističnoga na granici između apokalipse i melankolije. Na temelju Kleeova pristupa ideji moderne umjetnosti u članku se izvodi postavka o simboličkome značenju boje. Riječ je o onome što proizlazi iz „viška imaginarnoga“ u slikarstvu kao svezi „konstrukcije“ i „kompozicije“. Klee je bio jedini, i to je pred kraj života vidio Heidegger u svojim Dnevnicima i bilješkama, koji je uputio na umjetnost s onu stranu metafizike nakon Cézannea. Kako i na koji način „danas“ misliti odnos boje i kompozicije u suvremenoj umjetnosti slike ako se ono što određuje suvremenu umjetnost događaja (performativni obrat) zbiva kao kraj povijesti i implozija vremena u tehno-znanstvenoj konstrukciji virtualnih svjetova? Može li se ono mesijansko i ono melankolično u zahtjevu umjetnosti za „viškom imaginarnoga“ iznova vratiti u sliku kao što se vrijeme sabire u trenutku nastanka svijeta?

Uvod

U Dnevniku Paula Kleea nalazi se vjerojatno najznačajnija misao slikovnoga obrata u modernoj umjetnosti. Način kako je slikar iskazao misao posebno je upečatljiv. Dramatski ton pronalaska misli i njezine otvorenosti za svijet i umjetnost gotovo da se može prispodobiti onome istome što Vasilij Kandinski u spisu O duhovnome u umjetnosti kaže za umjetničko stvaranje. To je, naime, tek drugi način novoga stvaranja svijeta. (Vasilij Kandinski, „O duhovnom u umjetnosti“, u: Marcel Bačić (prir.) Duh apstrakcije, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1999. S njemačkoga prevela Jasenka Mirenić Bačić) Umjesto Boga sada umjetnik preuzima njegovu stvaralačku ulogu. Klee, dakle, piše u Dnevniku:

“Boja me posjeduje. /…/ Uvijek će me posjedovati, znam to. To je smisao ovog sretnog trenutka: Boja i ja smo jedno. Ja sam slikar.” (Paul Klee, The Thinking Eye: The Notebooks of Paul Klee, Georg Wittenborn i Lund Humphries, New York – London, 1961. )

Slikar ne posjeduje boju. Ona vlada i raspolaže njime. Ali bez njegova udjela u nastanku umjetničkoga djela ni boja ne ulazi u svijet. Opis susreta boje i slikara pokazuje da događaj nastanka umjetnosti pretpostavlja odnos između dvojega. Međutim, ushićenje slikara ne proizlazi iz nečega izvanjskoga. Zašto ushit ne pogađa spoznaju da crta i površina posjeduju slikara, već jedino ono treće koje crti i površini podaruje autonomiju? Boja očigledno nekako prethodi crti i površini iako ne u logičkome ni u povijesnome smislu. Čak se i ne pitamo tradicionalno ontologijski što jest boja. U ovome slučaju pitamo se samo što jest crta i što jest površina na kojoj crta urezuje sliku. Boja, to je nešto što već pripada tajni. Pitati o boji znači misliti izvan odnosa uzrok-učinak. Ali postoji još nešto zagonetnije od ove tajne. To je ono kako boja dolazi u svijet. S kojom konstelacijom boja može stvoriti nove odnose u svijetu (slike)? Kako „kompozicija“ može promijeniti plan „konstrukcije“, govoreći pojmovima Kleea iz njegova spisa O modernoj umjetnosti? (Paul Klee, On Modern Art, Faber and Faber, London, 1966.)

Imati boju znači stopiti se s onim što omogućuje slikarstvo uopće. U Kleeovu razumijevanju umjetničkoga stvaranja riječ je o praiskonskome. Imati boju znači prepustiti joj da u oblikovanju svijeta kvalitetom ispuni ili dovrši ono što proizlazi iz zagonetnoga događaja susreta umjetnosti i umjetnika, stvaranja umjetničkoga djela i samoga stvaratelja. U vječnome stvaranju svijeta, kako Klee gotovo neognostički shvaća proces oblikovanja onoga što „jest“, slikarstvo postaje paradoksalan čin događaja. Vremenitost „trenutka“ i bljesak „vječnosti“ proishodi iz događaja. Imenovanje tog susreta postajanja samoga djela označava bit moderne umjetnosti. Praiskonsko i moderno otuda nisu više odijeljeni ponorom.

Sjetimo li se da je Kleeov prethodnik u pokušaju razumijevanja slike i čina stvaranja kao onoga što Heidegger naziva ne-metafizičkim načinom mišljenja u modernoj umjetnosti, a riječ je, dakako, o Paulu Cézanneu, stapanje slikara i naslikanoga nazvao „sretnim trenutkom“, vidjet ćemo da se taj kairos nalazi u odnosu između boje i oblika. Odnos se ne može ovjekovječiti. Umjesto toga valja promisliti kako nastaje odnos iz sklopa povijesnoga događaja. Je li moguće napustiti klasičnu geometrijsku i linearnu perspektivu kao „simboličku formu“ renesanse i zaputiti se s onu stranu vidljivoga svijeta? U onome što omogućuje da boja „ima“ slikara, a slikar se stapa s događajem kojim vidljivo dolazi u svijet, nema više iluzije predmetnosti slike (mimesis i reprezentacija) kao ni praznine nepredmetnosti slike (destrukcija i dekonstrukcija ideje slike). Klee nas, naprotiv, povezuje s „konstrukcijom“ i „kompozicijom“. Stvaralački čin otvara svijet u djelatnosti oblikovanja. Što znači boja u procesu objelodanjivanja praiskonskoga i nadolazećega u slici? Zašto je u modernoj umjetnosti upravo boja obavijena najvećom tajnom?

Odmah valja reći da s Kleeom razlikovanje moderne i suvremene umjetnosti u smislu jaza između estetike djela i estetike događaja gubi značenje spoznajnoga reza. Što danas pragmatično nazivamo vizualnom umjetnošću odnosi se samo na mnoštvo umjetničkih putova, strategija i tehnologija od slikarstva, fotografije, filma do tijela kao ideje u prostoru i vremenu njegove izvedbe. Moderna umjetnost, doduše, nestaje onda kada više ne možemo odrediti granice modernosti uopće. Nestanak se zbiva u prijelazima i obratima u pojmu novoga. (Boris Groys, Über das Neue: Versuch eine Kulturökonomie, C.Hanser, München, 2007.

Suvremena umjetnost, pak, utoliko je prijepornija ukoliko se njezina usmjerenost na događaje života kao umjetnosti sabire u reproduktivnosti djela bez izvornika. U čistoj formi dematerijaliziranja ona prebiva poput praznine u prostoru. ( Juliane Rebentisch, Theorien der Gegenwartkunst (Zur Einführung), Junius Verlag, Hamburg, 2013. i Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.) Klee se u slikovnoj umjetnosti 20. stoljeća stoga pojavljuje poput meteora. S onu stranu postojećih granica avangarde i neoavangarde njegova pojava ima crte čuda. Slično je s Kafkom u modernoj književnosti. Kleeov položaj u modernoj slikovnoj umjetnosti nesvodljivost je razlike spram razumijevanja djela i događaja. Njegova teorija slikarstva izložena u zapisima i aforizmima o umjetnosti zacijelo predstavlja jedinstven primjer stvaralačkoga mišljenja u kojem se dodiruje slika i riječ. Temeljna ideja slikarstva pokazuje se u tome što slikanje ne prikazuje niti predstavlja postojeće predmete svijeta. Već od Van Gogha pa sve do ranoga Picassa iz doba kubizma slikarstvo više ne oslikava predmete-u-svijetu. Svjetovnost svijeta postaje upitnom. To vrijedi kako za sliku tako i za jezik. Razotkriće elementarnih čestica u fizici kao i Einsteinova teorija relativnosti odgovarale su nastanku ideje da slikarstvo mora otvoriti mogućnosti prodora s onu stranu slike i jezika u tradicionalnome značenju sredstva komunikacije.

Pitanje o slici i jeziku otada više nije pitanje o medijalnosti medija. Ono postaje odlučujuće pitanje o vjerodostojnosti slike i jezika kao događaja susreta izvan logike subjekta i njegova kraljevstva privida. Slikarstvo dovodi svijet do vidljivosti. Vječno stvaranje novoga pritom preokreće tradicionalnu teologijsku sliku Božjega stvaranja. Nije slučajno Heidegger u dospijeću do krajnjih mogućnosti mišljenja događaja kod Cézannea i Kleea vidio početak jednog ne-metafizičkoga načina mišljenja umjetnosti (Dichten). Ono nas oslobađa već spomenutih rezova i pukotina između moderne i suvremene umjetnosti:

„Ono što priprema Cézanne otpočinje s Kleeom.“ (Günter Seubold, Das Ende der Kunst und der Paradigmenwechsel in der Ästhetik: Philosophische Untersuchugen zu Adorno, Heidegger und Gehlen in systematischen Absicht, K. Alber, Freiburg/München, 1997., Günter Seubold, Kunst als Enteignis: Heideggers Weg zu einer nicht mehr metaphysischen Kunst, DenkMAL Verlag, Bonn, 2005. 2. izd. str. 124. i Žarko Paić, „Otvorenost i plavetnilo: S Heideggerom na putu prema drukčijoj umjetnosti“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014.) Ako umjetnost otvara mogućnosti brisanja tih granica, tada je očito da Kleeovo udivljenje bojom kao obratom odnosa slikara i njegova svijeta ima više od spoznajno-metafizičke dimenzije razumijevanja samoga čina stvaranja svijeta. Dijametralno suprotstavljanje boja odgovara stoga njihovu uzvišenome značenju. Polazeći od pojmova vremena kao što su „trenutak“ vremenitosti i „bljesak“ vječnosti, Klee napušta dva međusobno suprotstavljena shvaćanja o biti vremena. Prvo je ono o konačnosti i ograničenosti vremena u epohalnome početku i kraju, a drugo ono o beskonačnosti i bezgraničnosti vječnosti u neprekinutome trajanju. Vrijeme stvaranja nije ni jedno niti drugo.

Ako bi bilo ovo prvo, tada bi moderna umjetnost bila pod zakonom avangardne destrukcije i dekonstrukcije vječnosti. No, ako bi bila pod vladavinom božanske nepromjenljivosti svijeta, tada bi postala zamrznutom tradicijom. Više ne bi moglo biti mjesta za ono što Heidegger naziva drugim početkom. Klee pokazuje da „vječno djetinje“ u ikonologiji njegovih anđela, ta infantilna igra s oblikom ljudskoga lica u činu praiskonskoga oblikovanja, odgovara istodobno arhajskome i eshatologijskome. No, tajna boje i nadalje ostaje u onome što se pojavljuje tek nakon crte i površine. Zašto? Boja se Kleeu primarno pokazuje formalnom kategorijom kompozicije slike. I to u trojstvu: (1) mjere, (b) težine i (3) kvalitete. Kvalitet odlučuje o tome kako se iskazuje mjera i težina. Ali ne, naravno, u kvantitativnome značenju. Sve postaje stoga simboličko. Svjetlost i odbljesak svjetlosti podaruju duhovnu dimenziju susreta s ljepotom. Eto, ono što preostaje izazovom za suvremenu umjetnost pitanje je odnosa između oblika i boja. Iz tog odnosa nastaje jednokratna konstelacija ljepote. (Pod pojmom konstelacije valja razumjeti ono što Benjamin kaže da pod određenim kozmologijskim uvjetima zvijezde oblikuju sliku sazvježđa (Sternbilder). Ta slika upućuje na suodnos prošlosti i budućnosti. Pojam konstelacije odnosi se na prostorni i vremenski kontinuum. Nakon što sazvježđa iščeznu iz zone vidljivoga, nastaje problem razmještanja i ponovnoga oblikovanja onoga što je bilo vidljivo i određivalo povijesno događanje. Vidi o tome: Walter Benjamin, Gesammelte Schriften, IV, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1991. 1. izd.)

Tajna boje ne skriva se ni u materijalnosti niti u formalnosti odnosa koje slika emanira u svojem značenju. Problem boje od početka je zapadnjačke umjetnosti, a tako je uistinu shvaćen i u neoplatonizmu, problem onoga što možemo imenovati simboličkom formom, duhovnim u umjetnosti, ili viškom imaginarnoga na tragu postavke Gottfrieda Boehma o slikovnome obratu (iconic turn). (Gottfried Boehm, „Jenseits der Sprache? Anmerkungen zur Logik der Bilder“, u: Wie Bilder Sinn erzeugen: Die Macht des Zeigens, Berlin University Press, Berlin, 2007., str. 19-33.) O „višku“ se može govoriti samo u odnosu na neki „manjak“. Nije li u modernoj umjetnosti ova operacija dodavanja-oduzimanja sudbinom slikarstva? Što se dodaje mora biti nadomjestak za neki gubitak u samoj „prirodi“ na koju se slika referirala tijekom povijesti umjetnosti. S bojom, dakle, ulazimo u svijet kao događaj koji nas ima, a ne mi njega. A budući da događaj u sebi ima ono kontingentno i podarujuće bez uzvrata, tada se u modernome slikarstvu mora dogoditi još nešto iznenađujuće i naizgled nesuvremeno s obzirom na iskustvo avangarde kao radikalnoga estetsko-političkoga ikonoklazma. S bojom kao simboličkom formom tog nenadanoga i praiskonsko-nadolazećega događaja susrećemo se s tajnom onoga što boja ne prikazuje niti predstavlja. Zagonetka boje kao emanacije božanskoga odnosi se na mesijansko u ideji slikarstva. Međutim, prebrzi zaključci o povratku svetoga u modernu umjetnost neće nam pomoći. Jer znamo da se božansko ne iskazuje tek bojom. Čitava tradicija europske umjetnosti neprekinuti je kristocentrizam. To se događa čak i u povlačenju božanskoga iz slike. Kandinski o tome kaže:

„Slikarstvo je umjetnost, a umjetnost općenito nije nesvrhovito stvaranje stvari koje se rasplinjuju u prazno, nego svrhovita moć koja mora služiti razvitku u profinjenju ljudske duše – kretanju trokuta. Ona je jezik koji na samo sebi svojstven način govori duši o stvarima, jezik koji je za dušu svagdašnji kruh, jestiv samo u tom obliku.“ (Vasilij Kandinski, nav. djelo, str. 217.)

Problem očito valja sagledati drukčije. Boja ne emanira božansko kao takvo. Umjesto ovoga neoplatonizma za druge svrhe primjerenije je samoj svrsi našega razmatranja ustvrditi da boja nema ni formalno niti materijalno značenje za prikazivanje neprikazivoga, kako to tvrdi Lyotard u analizi suvremene umjetnosti na primjeru Barnetta Newmanna. (Jean-François Lyotard, Le différend, Minuit, Pariz, 1993.) To nas mora preusmjeriti na drugi put. Vratimo li se Kleeovoj analizi, vidjet ćemo da sada ulaze u igru pojmovi forme izraza i dimenzije slike. Oboje se ne mogu svesti na materijalnost slike. Smisao dobivaju iz simboličke dimenzionalnosti onoga što bojom slici naposljetku podaruje jezik tajne. U svojem tumačenju Walter Benjamin govori preko Kleea o budućnosti kao katastrofi. Anđeo gleda unatrag. Melankolija nužno postaje povijesnom sviješću u znaku tugaljive sjete. I zato se vrijeme ne može uopće prikazati “u” slici, kao što se riječju ne može govoriti više “o” svijetu bez novoga stvaranja svijeta i njegovih boja, oblika i linija. Vrijeme može biti samo simbolička moć boje. Poput rijeke ona ima svoj izvor ili, pak, više nema ni obale.

Anđeo, uostalom, označava svezu apokalipse i aletheie kao što plava boja u Plotinovu neoplatonskome gnosticizmu upućuje na nadolazeće u čistoj emanaciji vječnosti ideje Boga. Vrijeme se u Kleea zgušnjava do onoga što Leibniz naziva metafizičkom u odnosu na matematičku točku. A to znači da je zlatno-žuta boja u simboličkome horizontu židovsko-kršćanske metafizike Zapada ujedno boja nadolazećega Boga vremena i apokalipse staroga svijeta. Avangarda u Maljeviča morala je nužno destruirati svijet boja i uspostaviti ne-boje (crno i bijelo). Nova nepredmetnost konstrukcije formalno je bezoblična. Razlog tome jest što svijet više ne stvara iz čiste ideje. Umjesto toga posrijedi je tehnički plan rasporeda u sklopove. Između sklopova postoji još samo odnos funkcija i struktura, ali ne i međusobno prožimanje jednog s drugime. Nakon Cézannea Klee je bio jedini, a to je pred kraj života zapisao Heidegger u svojim Dnevnicima i bilješkama, koji je uputio na umjetnost s onu stranu metafizike. Kako danas misliti odnos otvorenosti u suvremenoj umjetnosti slike ako se performativni obrat u umjetnosti događaja zbiva kao kraj povijesti i implozija vremena u tehno-znanstvenoj konstrukciji virtualnih svjetova? Može li se ono mesijansko i ono melankolično u zahtjevu umjetnosti za „viškom imaginarnoga“ iznova vratiti u sliku kao što se vrijeme sabire u trenutku nastanka svijeta? U ovome razmatranju pokazat će se unutarnja sveza između Heideggerova mišljenja događaja (Ereignis) i teologijsko-mesijanskoga tumačenja događaja u analizi Kleeove slike. Na kraju će se pokušati otvoriti pitanje zašto uopće suvremenoj umjetnosti u kinetičkome obratu spram svijeta života boja predstavlja glavni problem s kojim se ono misterijsko i simboličko uvlači u politički i estetski prostor intervencije suvremene umjetnosti u život.

Anđeo apokalipse: Klee, Angelus novus

Sliku Angelus Novus Paul Klee je naslikao 1920. godine, Danas se nalazi u zbirci Židovskoga muzeja u Jeruzalemu. Gershom Scholem navodi da je slikarev sin Felix Klee u pismu iz ožujka 1972. godine rekao Scholemu da je njegov otac volio slikati Božje glasnike „često i u ljudskoj tragikomici“. (Gershom Scholem, „Walter Benjamin i njegov Anđeo“, u: Walter Benjamin, Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008., str. 141. S njemačkoga prevela Snješka Knežević) Vjerojatno se rijetko događa u povijesti tumačenja neke slike da je tumačenje samoj slici pridodalo još veću „vrijednost“ no što bi je ona imala bez svojega tumača. A uistinu se u tumačenju ove slike ne radi ni o kakvome povijesno-umjetničkome pristupu. Štoviše, ono što je slici podarilo tajnu veću no što je čitava povijest modernoga slikarstva nalazi se u jednom fragmentu Waltera Benjamina, točnije, u njegovoj 9. Povijesno-filozofijskoj tezi. Fragment ćemo navesti u cijelosti, s mottom pjesme Gershoma Scholema. Razlog je u tome što plastično pokazuje odnos slike i mišljenja kao kazivanja o onome praiskonskome i nadolazećemu:

„Za uzlet mi je spremno krilo



i sad me povratak veseli,



jer tu, da stojim život cijeli,



meni bi malo sreće bilo.



Gershom Scholem: Pozdrav Angelusa



Postoji Kleeova slika koja se zove Angelus Novus. Na njoj je prikazan anđeo koji izgleda kao da se namjerava udaljiti od nečega u što se zagledao. Oči su mu raskolačene, usta otvorena, a krila spreman za let. Anđeo povijesti sigurno tako izgleda. Lice je okrenuto prošlosti. Tamo gdje mi vidimo lanac zgoda, on vidi samo katastrofu koja neprestano gomila razvaline na razvaline i baca ih pred njegove noge. Htio bi još ostati, probuditi mrtve i popraviti razvaljeno. No iz raja dopire vihor koji mu se uhvatio u krila, a tako je jak da ih anđeo više ne može sklopiti. Taj ga vihor nezadrživo tjera u budućnost kojoj je okrenuo leđa, dok hrpa razvalina pred njim raste do nebesa. To što nazivamo napretkom, taj je vihor.“ (Walter Benjamin, „Povijesno-filozofijske teze“, u: Novi Anđeo, str. 117-118.)

Zapovijed fenomenologije glasi: k samim stvarima! No, je li to moguće u ovome slučaju? Možemo li, naime, zaboraviti Benjaminov opis i metafizičko tumačenje smisla Kleeove slike i učiniti nešto što bi se moglo nazvati povratkom slici? Kao što je poznato, povratak slici označava geslo jednoga drugoga programa no što je fenomenologija, iako s njom ima dodirne točke. Riječ je o programu interdisciplinarnoga pokreta 1990-ih godina, a u promišljanju istoga razdvojile su se dvije orijentacije: (1) vizualni studiji i ideja pictorial turna W.J.T. Mitchella i (2) znanost o slici i ideja iconic turna Gottfrieda Boehma. (W.J.T. Mitchell, Picture Theory, University of Chicago Press, Chicago, 1994. i Gottfried Boehm (ur.), Was ist ein Bild?, W.Fink, München, 1994. Vidi o tome: Žarko Paić, „Povratak slika?“, u: Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, str. 158-176.)

Sažeto rečeno, povratak slici označava oslobođenje slikovnosti slike od moći vladavine jezika. U modernome se slikarstvu u djelima Cézannea i Kleea ta sloboda pokazala nesvodljivom razlikom. Naspram puta kojim je slika nakon razdoblja povijesnih pokreta avangarde krenula u smjeru performativno-konceptualnoga obrata slikarstvo je ostalo posljednjim teritorijem „prirode“. Drugi smjer se danas naslanja na različite pokušaje promišljanja tjelesnosti tijela i njegova okružja u tehnosferi (od filozofije medija do neuroznanosti, biokibernetike, posthumanizma i transhumanizma). (Vidi o tome: Dieter Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002., Ingeborg Reichle, Art in the Age of Technoscience: Genetic Engineering, Robotics, and Artificial LIfe in Contemporary Art, Springer, Wien -New York, 2009. i Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011.)

Slika kao boja i tijelo kao izvedba križaju se u digitalnome dobu konstrukcije same kompozicije. Drugim riječima, nova priroda slike nije više ništa elementarno. Slika se sama tehnički generira. Time nastaje tehno-estetski doživljaj hiperrealnosti same slike. Doživljaj i privid, tradicionalne kategorije novovjekovne estetike, sada postaju novim kategorijama pristupa događaju kao reproduktivnome djelu. U digitalnome okružju doživljaj postaje privid realnoga, a privid doživljajem hiperrealnoga. (Vidi o tome: Florian Rötzer (ur.), Digitaler Schein: Ästhetik der elektronischen Medien. Suhrkamp, Frankfurt/M., 1991.)

Povratak slici, dakle, čini se da je sliku otputio daleko s onu stranu jezika, u crne rupe dematerijaliziranja. I baš zbog toga potrebno je iznova zaboraviti na ono što je slici navodno imanentno, na ono što se opire naizgled bilo kakvome prodoru zagonetke jezika u njegovu zahtjevu za smislom. Nemoguće je vratiti se slici kao „stvari“ bez istodobnog povratka jeziku kao stvari same. Slika bez svojega jezika tumačenja postoji samo virtualno poput crte i površine u pustinji. Nikakva realnost po-sebi ne postoji za sliku, kao što boja bez refleksije i simboličkoga značenja za promatrača ostaje nešto bezbojno. Monokromatske boje avangarde (crno i bijelo) uvijek su boje za-Drugoga. Same po sebi one nemaju svojstvo niti kvalitetu boja. Govor o nepredmetnosti slike, dakle, uvijek je govor o rastemeljenju figurativnoga ili referencijalnoga slikarstva s idejom simboličke konstrukcije svijeta kao boje i oblika. Avangarda s Maljevičem stoga nepredmetni svijet destruira i dekonstruira. To čini na taj način što simboličku moć boje svodi na elementarne osjećaje. Monokromatski čin slikanja, za razliku od onoga što tvrdi Klee, crtu i površinu uzdiže do geometrijskoga lika kao praforme. Dok Klee govori o praiskonskome intenzitetu stvaranja iz preobrazbi oblika i boja, u Maljeviča se, pak, radi o ideji vječne forme kao transcendencije slike. (Kazimir Malevič, Nepredmetni svijet, Centar za kulturnu djelatnost SSOH, Zagreb, 1981. S njemačkoga preveo Nenad Popović)

Stoga je avangarda paradoksalna u svojem zahtjevu pomirenja racionalnoga i intuitivnoga u umjetnosti. Razaranje slike kao slike predmetnosti određuje racionalnu tvorbu novoga svijeta (bez) slike. Nerazorivost forme pripada prividu vječnosti. Sve je ostalo vrijedno propasti, kako bi rekao Goethe u Ur-Faustu.

Odnosi između „konstrukcije“ i „kompozicije“, o čemu raspravlja Klee u svojem shvaćanju teorije umjetničkoga stvaranja, sliku postavljaju u svijet, a slikara utjelovljuju u samo tijelo slike. To je značenje one misli iz Kleeova Dnevnika kako predmeti gledaju nas, a ne mi njih. Usput, istu je misao u posve drugome kontekstu varirao Jean Baudrillard povodom kritike banalnosti suvremene umjetnosti. Ako predmeti odsad dekonstruiraju nas, umjesto mi njih, na djelu je svojevrsna pobuna objekata nakon kraja subjekta. Sve to otpočinje s idejom Marcela Duchampa o preobrazbi slike kao umjetničkoga djela u estetski objekt (ready made). Obrat spram prirode same stvari ujedno znači povratak elementarnim oblicima te iste prirode. Za predsokratske Grke priroda je bila temeljem razumijevanja bitka. Ne smije se zaboraviti da moderno slikarstvo prolazi neprestano između dvije prirode i dva tijela. Nije teško zaključiti da to znači prolaz između dva vremena. Prva je pronađena priroda romantike u smislu drugobitka čovjeka, a drugu prirodu avangarda postavlja u središte novoga svijeta. To je svijet tehnike i tehnologije. Ples na žici između dva svijeta, tijela i vremena trajna je sudbina suvremene umjetnosti. No, pitanje o odnosu vremena i tehnosfere sada prožima novu prirodu slike nakon uvida Benjamina o karakteru anđela povijesti. Zagledan u prošlost kao katastrofu, budućnost mu se ne čini nimalo spasonosnom. Kada govorimo o slici Paula Kleea Angelus Novus već unaprijed mislimo na sliku kojoj je presudno značenje utisnulo navedeno kratko tumačenje 9. Povijesno-filozofijske teze Waltera Benjamina. Sve drugo bilo bi nasilje nad poviješću i vremenom same slike. Bez nje bi, napokon, čitava moderna umjetnost slikarstva ostala praznim imaginarnim muzejom crta, površina i boja.

Slika Paula Kleea Angelus Novus jedan je od primjera teorije umjetničkoga stvaranja u praksi, kakvu je zastupao sam slikar. Vidjeli smo već da razlikovanje „konstrukcije“ i „kompozicije“ odgovara razlikovanju plana stvaranja i oblikovanja svjetovnosti svijeta. Kada boja ima slikara, tada se svijet oblikuje kao doživljaj i izgled (eidos) biti u pojavi. Osjećaji i forma dva su pojma povijesne avangarde. Unutar nje ekspresionizam ima svoje jasno određeno mjesto. Klee polazi od praiskonskoga kao uvjeta mogućnosti nadolazećega. Otuda djetinje u crtanju zahtijeva jednostavnost izraza. Boje su elementarne poput osjećaja i forme u kojoj su iskazani. „Konstrukcija“ pretpostavlja nešto unaprijed zadano, neku svrhu bez svrhe, ideju stvaranja, dok „kompozicija“ smjera u oblikovanje svijeta kao slučaja. Mogućnosti slike polaze od mogućnosti razlike u stvaranju svijeta. Što je veća mogućnost različitih svjetova to su manje mogućnosti slike. Kako objasniti ovaj paradoks? Jednostavno, kao što se izvornik slike umnožava u svojoj reprodukciji, tako se umnažanje svjetova svodi na nesvodljiv zajednički nazivnik stvaranja. A budući da je stvaranje uvijek ili ulančani niz istoga ili prekid kontinuiteta, onda se mogućnosti slike različitih svjetova svode na razliku između izvornika i kopije. U Benjaminovu razumijevanju umjetničkoga djela s dolaskom novih medija poput fotografije i filma glavni problem nije u tehničkoj reproduktivnosti djela, već u gubitku aure samoga djela. Auru ne čini ništa drugo nego ono sveto u prostoru-vremenu slike. Nestankom kulta kao događaja svetosti u prostoru-vremenu aura se nastoji vratiti u modernoj umjetnosti različitim strategijama nadomjeska. (Walter Benjamin, Das Kunstwerk im Zeitalter seiner technischen Reproduzierbarkeit, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1996. Vidi o tome: Žarko Paić, „Smjerokazi melankolije: Walter Benjamin i mišljenje onkraj povijesti“, u: Walter Benjamin, Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008., str. 173-191.) Film je tako sekularna profanacija izgubljene svetosti umjetničkoga djela. Nakana mu je uspostava viška zbiljskoga nad imaginarnim. (Siegfried Kracauer, The Mass Ornament: Weimar Essays, Harvard University Press, Cambridge – Massachusetts, London, 1995.) Stoga su današnji filmovi vizualizacija hiperrealnoga. Tehnički proizvedene boje nadomještaju „prirodu“ izgubljene svetosti. Nije slučajno filmska estetika 1920-ih godina bila u znaku ekspresivne gestualnosti snova i ludila namjesto viška zbilje. Nedostatak zbilje nadoknađivan je monokromnom (crno-bijelom) estetikom transgresivnoga. Ludilo i san pripadaju toj crno-bijeloj gestualnosti filmova europske avangarde 1920-ih.

Umjetnost slikarstva, prema Kleeu, jest u tome da ono nevidljivo (kaos i neoblikovno) dovede do vidljivosti (poretka i smisla). Kada se to ima u vidu, tada ono što u pismu Scholemu kaže Felix Klee, kako je njegov otac volio slikati anđele i zato što je u njima vidio „tragikomiku“, dobiva novo značenje. Povijest se pojavljuje u dvostrukome značenju. Ponajprije, povijest se zbiva kao događanje iskonske vremenitosti i, drugo, povijest se odigrava kao doživljaj samoga događaja unutar simboličkih formi umjetnosti. Za Kleea se umjetnost jedina može prispodobiti ideji vječnoga stvaranja. Razlog je u tome što umjetnost ne oponaša (mimesis) zbilju. Slikarstvom se uzdiže do oblika nove zbilje. A ona predstavlja (raepresentatio) istinsku prirodu stvari. No, oblikotvornost svijeta u simboličkome značenju duhovnoga susreta umjetnika i božanskoga u ideji vječnoga stvaranja nemoguće je uspostaviti bez tajne dolaska do vidljivoga (svijeta). Boja nužno preuzima ulogu tajne. Oblik (eidos) znamenuje otuda svijet u njegovoj višeznačnosti. Pogledajmo kako Klee objašnjava zašto se boja smješta u ono što označava pojam dimenzionalnosti. Trodimenzionalni prostor slike obuhvaća crta, površina i boja. Dubina slike u ekspresionističkome shvaćanju nije ništa drugo negoli odnos crte i površine bez dodatne iluzije perspektive. Kada u takav prostor praiskonskoga shvaćanja stvaranja kao oblikovanja svijeta dolazi boja, više ništa nije isto. Može se čak reći da boja crta likove, a ne da ih estetizira ili ukrašava.

Boja ne može nipošto biti svedena na ornament jer bi slika time izgubila duhovni smisao, ono što nadilazi prikazivost-predstavljivost u-slici. Realizam nastoji oko pseudo-vidljivosti predmeta. Slikarstvo koje ima u vidu Klee ulazi u tajnu prirode tako što se ne služi ni mikroskopom, a niti iskustvima povijesti prirode kao paleontologije. Lik i crta ne mogu biti u suprotnosti ako ih povezuje nešto treće. Jednako tako površina i dubina kao dimenzije gube na oprečnosti kada dimenzija visine sklapa dužinu i širinu u duhovni sklop kojim se slika očitava u otvorenosti tajne bez dodatka svetoga. S bojom se stoga nalazimo na poprištu „golemih fragmenata značenja“. (Paul Klee, On Modern Art, str. 41.)

Što odlikuje stil kakvim se razlikuje od klasicizma i romantike jest kompozicija boja. Bogatstvo značenja koje boje emaniraju u kompoziciji slike za Kleea su pouzdan dokaz da slika proizlazi iz „svetoga trojstva“ otvorenosti trodimenzionalnoga prostora spram onoga tko gleda. Biti-gledan u otvorenosti svijeta znači biti oslikan ili obojan ljepotom samoga stvaranja. U trenutku simultanosti vremena slike stapaju se ono gledano i promatrač. Trenutak kojim slikar postaje umjetnikom kao stvarateljem svijeta za Kleea može biti samo onaj sretni čas kada ga boja ima ili posjeduje. Oproštaj od lažnoga kraljevstva novovjekovnoga subjekta nastaje upravo u tom času. Slikar ne slika više predmete u-svijetu kao osamostaljene objekte pogleda. Naprotiv, sada se događa otvorenost prirode u njezinoj fenomenologijskoj čistoći. Priroda ulazi u sliku bojom iskonske svjetlosti. To je ono što uopće omogućuje nastanak svijeta. Ali isto tako time nastaje razlika slike i oslikanoga, bitka i bića. Opreke figurativnoga i apstraktnoga slikarstva, kako je to vidio Heidegger u shvaćanju ne-metafizičke otvorenosti slike, gube na važnosti. Sve su to tek izvanjske značajke modernoga slikarstva. Kleeovo slikarstvo može se nazvati „figurativnom apstrakcijom“ ili Heideggerovim riječima, „polu-apstrakcijom“. (Vidi o tome: K. Porter Aichele, Paul Klee:Poet/Painter, Camden House, New York, 2006.) Tako je i sa zagonetnom slikom Angelus Novus.

Postoji jedno mjesto u ogledu Gershoma Scholema o Benjaminu i njegovome tumačenju Kleeove amblematske slike koje zaslužuje osobitu pozornost. Čini se da ono dotiče začudnu svezu između jezika same slike i Benjaminova tumačenja u 9. Povijesno-filozofijskoj tezi. Na neizravan način pokazuje se ključnim za razumijevanje boje u modernoj i suvremenoj umjetnosti. Razlog zašto boja i u prijelazu između estetike djela u estetiku događaja – od slike kao okvira do slike kao reprodukcije i tjelesne virtualne prisutnosti – ima toliku važnost u životnome svijetu estetiziranja tijela zacijelo se nalazi u njezinome kompozicijskome ustrojstvu. Možemo čak reći, kleeovski, da se u suvremenoj umjetnosti dokidanja granica između života i umjetnosti sama kompozicija svijeta događa kao konstrukcija boje. Pritom boja poprima estetsko iskustvo „doživljaja“ i „privida“ nove stvarnosti. Ovdje više ne vrijede kategorije klasične, a ni moderne filozofije umjetnosti poput mjere, harmonije, proporcije, ljepote i uzvišenosti. No, ono što preostaje i u tom činu virtualizacije zbiljskoga jest „višak imaginarnoga“. Wittgenstein je to nazvao pojmom mistike faktičnosti. Nije svijet mističan zbog toga što u sebi ima višak neiskazivoga u smislu transcendencije. Mistika, naprotiv, proizlazi iz tako-bitka samoga svijeta. Umjesto pitanja o „što“ (quidditas), pravo je čudo u „da“ (quodditas) svijet uopće jest. (Dieter Mersch, „Performativnost i događaj. Razmišljanja o reviziji performativnog koncepta jezika“, Tvrđa, br. 1-2/2012., str. 151-170. S njemačkoga preveo Boris Perić; Žarko Paić, „Događaj i razlika: Performativno-konceptualni obrat suvremene umjetnosti“, Filozofska istraživanja, God. 33, br. 129, 1/2013., str. 5-20.) Za Jamesa Joycea se bit umjetnosti skriva u mističnoj riječi epifanija. Scholem o tome kaže sljedeće:

„Stoga je primjereno uputiti na aspekte Benjaminove ličnosti i mišljenja koje njegovi današnji interpretatori nisu dotakli ili su ga zbunjeni gurnuli u stranu. A tome pripada, možda najprije, njegova veza s mističnom tradicijom i mističnim iskustvom, a što nipošto nije iskustvo Boga koje mnogi simplifikatori proglašavaju kao jedino koje zaslužuje naziv mistično. Benjamin je znao, da je mistično iskustvo višeslojno, a upravo ta višeslojnost igra tako veliku ulogu u njegovu mišljenju i njegovoj produkciji.“ (Gershom Scholem, „Walter Benjamin i njegov Anđeo“, u: Walter Benjamin, Novi Anđeo, str. 130.)

O mističnome iskustvu Benjaminova odnosa spram Kleeove slike Angelus Novus sam je Scholem napisao nenadmašan ogled. Ta slika nije, dakle, tek jedna slika moderne umjetnosti koja zaslužuje posebnu pozornost. Posve suprotno, za Benjamina je ta slika paradigmatskom slikom ideje povijesti kao katastrofe. Mesijansko vrijeme na kraju povijesti kao „tragikomike“ pretpostavlja bitno dovršenu povijest svijeta s onu stranu razlike profanoga i svetoga. Mistično iskustvo utkano je u povijest tumačenja ove slike toliko dramatski da se život jednog filozofskoga esejista u mračna vremena razaranja povijesti dolaskom nacizma na vlast u Njemačkoj pretvorio u ahasversko lutanje između dviju postaja u neizmjernoj pustinji. Stoga govor o „višeslojnosti“ iskustva mističnoga u Benjaminovome razumijevanju umjetnosti prije svega valja shvatiti naputkom za daljnje istraživanje uloge boje u slikarstvu i nadomjesnim medijima kao što su fotografija i film. Ako Bog nije početak i kraj mističnoga iskustva, tada preostaju raznolike forme u kojima neiskazivost slike dolazi na vidjelo. U jeziku kontingencije i performativnosti to je osobito uočljivo. Ovdje se nećemo baviti iskustvom mističnoga u Kabali. Scholem je na tom polju udario pečat filozofijskome pristupu židovskome misticizmu 20. stoljeća. (Gershom Scholem, Major Trends in Jewish Mysticism, Schocken Books, New York, 1995.) Mnogo nam je važnije pokazati kako se mistično iskustvo u analizi jedne slike sabralo u razlikovanju povijesnoga od mesijanskoga vremena.

Prije no što izvedemo daljnje mogućnosti čitanja Benjaminove analize Kleeove slike, valja se fenomenologijski ograditi od slici neprimjerenih asocijacija. Klee, naime, slika svojega anđela izabirući boje izvan ikonologijske tradicije. Umjesto plave boje bestjelesnosti i nevinosti bića kao glasnika Božje riječi u kršćanstvu, Klee dekonstruira simboličku tradiciju. Njegov Novi Anđeo oslikan je u nijansama žuto-zlatne boje. Lik mu je upravo onaj o kojem u vlastitoj teoriji umjetničkoga stvaranja govori kao o „vječnom djetinjem“. Nije riječ o djetetu kao anđelu. Anđeoski lik sveden je na figuru djeteta, ali bez značajki infantilnosti. Štoviše, figura anđela u Kleea srodna je onome što u Maljevičevome suprematizmu označava ideja forme. Figurom se apstrakcija dovodi do ideje praforme. Na slici se ne prikazuje lik. Naprotiv, ideja same slike jest u „kompozicijskoj konstrukciji“ razlike između tradicije i modernosti. U toj razlici ono što povezuje razdvojeno jest sama figura anđela u žuto-zlatnome. Ali to je već bitno dovedeno do „tragikomike“ povijesti zbog toga što anđelu krila stoje obješenima i što je zagledan u prošlost. Melankolija proizlazi iz tragikomike povijesti. Naprijed se više ne može jer je ono nadolazeće u znaku katastrofe, a natrag je ionako ispunjeno ruševinama i smrću. Kleeov se anđeo pokazuje uistinu čistom idejom novoga kao bezuvjetnoga napretka. To je slika u kojoj je oslikana bit vremena modernoga doba. Benjamin ju je otčitao u znakovima melankolije i apokalipse. Angelus Novus je anđeo apokalipse. Njegova je boja ona koja dolazi iz zemlje, iz mističnoga iskustva susreta neba i podzemlja, božanskoga i smrtnoga. To je hibridna boja gnjileži i zlata, onoga što usahnjuje i nestaje u ništavilu svega i onoga što podaruje događaj života.

Nenarativnost slike, međutim, govori više od priče poznate iz različitih izvora židovske i kršćanske eshatologije i soteriologije. Anđeo se uvijek pojavljuje glasnikom Božje riječi. To je figura kazivajućega poslanstva u smislu znamenovanja onoga nadolazećega. Dvije su mogućnosti znamenovanja: uništenje/propast i spas. Samoizvjesno je otuda da se glasnik nadolazećega nužno pojavljuje u slici, a ne u govoru koji ima apofantičke crte. Hermetička je tradicija kršćanstva kao i židovskoga misticizma bliska grčkome shvaćanju hermeneutike slike, budući da glasnik bogova, Hermes, istodobno povezuje dva svijeta, onaj neba i onaj podzemlja. Apokalipsa, dakle, pretpostavlja cilj i svrhu povijesnoga razvitka. I sam Krist u Knjizi Otkrivenja kaže: „Jer stari svijet prođe: Gle, sve novo činim!“. No, Benjaminovo je tumačenje „tragikomike“ Kleeove slike višeznačno i višeslojno. Uostalom, takva je i sama slika u svojoj zatvorenoj otvorenosti. Njezine su boje u znaku ugasloga sjaja, usahnuća i jednolikosti. No, kako dolazimo do toga da slici pripisujemo ozračje i tonalitet apokaliptičnoga ugođaja? Odgovor se skriva iznova u faktičnosti mističnoga iskustva. Do mističnoga iskustva ne dolazimo izravno, već posredno. Uostalom, figurom anđela imenujemo medij onoga što se slikom usmjerava u neprikazivost. Istina slike sabire se u izvan-slikovnosti, kao što se bit jezika pokazuje u kazivanju događaja, kako to kaže Heidegger. (Martin Heidegger, Unterwegs zur Sprache, Klett-Cotta, Stuttgart, 2007. 14. izd.) Bit slikovnoga u slici Angelus Novus leži u mističnome iskustvu događaja kraja povijesti kao apokalipse same istine o smislu povijesti. No, sve je to slici pripisano. Ima li sama slika nešto autonomno, navlastito svoje, ili je Klee tek slikar simboličkoga u ruhu „figurativne apstrakcije“?

Čini se da je odgovor u onome što sam Klee u već navođenim mislima o modernoj umjetnosti tvrdi o boji. Riječ je o „kompoziciji“ kao konstrukciji svijeta iz praiskonskoga razumijevanja odnosa crte i površine. A boja ne pridolazi slici naknadno, kao „treća ruka“ s kojom se slika dovršava u svojem značenju. Boja Angelusa Novusa odlučuje o smislu slike. Slici kao novome svijetu boja daruje samo ono što povijest i vrijeme sabiru do događaja slikovnosti svijeta. Scholem upravo to naziva višeslojnim mističnim iskustvom. Slika tek sada ima svoje dostojanstvo. Više se ne svodi na priču ili ukras. Anđeo je u „novosti“ istodobno svagda nov i uvijek već onaj isti. Vrijeme u kojem se njegovo poslanstvo događa za Kleea predstavlja „tragikomiku“ povijesti. Da parafraziramo Borgesa iz Apokrifnoga Evanđelja gdje kaže da vrata biraju, ne čovjek: boje slikaju, ne slikar! Uostalom, Klee je ovu misao epifanijski zapisao u Dnevnik kao credo slikarstva iumjetnosti. Sada vidimo da boja u modernome slikarstvu ne služi opisu predmeta ni u klasičnome niti u realističkome prosedeu. Njom se ništa više ne prikazuje niti predstavlja. Vidjet ćemo da boja nadsvođuje putove u promišljanju umjetnosti na navlastit način. I to tako da modernu umjetnost povezuje s mističnim iskustvom u suvremenoj umjetnosti. To je posebno isticao video-umjetnik Bill Viola u vlastitome odnosu spram iskustva mističnoga oka u španjolskome baroknome shvaćanju kompozicije slike od El Greca do Goye. (Bill Viola, „Das Bild im mir – Videokunst offenbart die Welt des Verborgenen“, u: Christa Maar i Hubert Burda (ur.), ICONIC TURN: Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln, 2005. 3. izd., str. 260-282. i Victor Stoichita, Visionary Experience in the Golden Age of Spanish Art, Reaktion, London, 1995.) Tihi razgovor između slikara ujedno je spor i razrješenje spora u nastavku razgovora. Boja posreduje spor i razgovor između Paula Kleea i Anselma Kiefera s obzirom na mistično iskustvo neprikazivoga i melankolično razumijevanje povijesti.

U tom smislu valja se prisjetiti Kleeova stava iz spisa O modernoj umjetnosti da slikar s obzirom na odnose „konstrukcije“ i „kompozicije“ u slici dovodi u svezu ono neiskazivo i ono iskazivo kao što filozof svojim idejama konstruira novu zbilju. Boje su slikaru ono što pojmovi znače za filozofa. Naposljetku, sve to okončava s mišlju da točke u povijesnome kontinuitetu nisu ovdje u funkciji prve i posljednje istine na putu. Neognostički čin vječnoga stvaranja sjedinjuje simboličko iskustvo boje od onoga praiskonskoga do nadolazećega. Mistika se skriva u višeslojnosti onoga što iz nevidljivoga dolazi u vidljivi svijet. Zato boja ne prikazuje (mimezis) i ne predstavlja (raepresentatio) nešto i nekoga. Isto tako, bojom se ne emanira značenje vječnoga i nepromjenljivoga (bitka). Klee jasno pokazuje da je boja završni čin. Njime crta na površini dolazi do oblika slike. Stoga kompozicija označava stvaranje svijeta, dolazak-u-svijet iz ništavila (ne-boje) u svjetlost otvorenosti gdje sve što jest ima svoje boje i svoje mjesto u postajanju svijeta umjetničkim djelom. (Paul Klee, On Modern Art, str. 45. i Heinrich Petzet, Encounters and Dialogues with Martin Heidegger, Chicago University Press, Chicago, 1993.)

U izreci od predslikovnoga do praslikovnoga (vom Vorbildichen zum Urbildlichen) Klee govori o vlastitome putu slikanja. Okret spram iskonskoga prisutan je u toj izreci. Kada više nema predmeta na koje se odnosi boja, preostaje tek nepredmetnost suprematizma kao u Kazimira Maljeviča ili, pak, nadomještanje umjetničkoga predmeta estetskim objektom kao u Marcela Duchampa. Obje su putanje odredile sudbinu suvremene umjetnosti. Kleeovo rješenje ostalo je poput stanja-između. Možemo ga nazvati „trećim putem“. Tek sada kad smo ušli u stanje dematerijalizacije slike u tehnosferi virtualnosti taj put iznova postaje izazovom. Ništa se, ipak, ne može vratiti na ishodište. U tome je veličina kako Kleeove tajne slikarstva i slike Angelus Novus tako i Benjaminova tumačenja odnosa povijesnoga i mesijanskoga vremena „nakon oluje“.

Povratak Düreru: Melankolija sadašnjosti

Nije sve završeno s Benjaminovim tumačenjem Kleeove zagonetne slike. U posljednje vrijeme jedan put tumačenja otvorio je drukčije viđenje već nazrijetih problema. Riječ je o čitanju Giorgia Agambena. Usmjerenost je analize na simboličko značenje anđela u tumačenju povijesne avanture čovjeka. Obnova pojma melankolije u suvremenoj filozofiji i vizualnoj umjetnosti kao da se podudara s propitivanjem granica iskazivosti dva diskursa suvremenoga doba. Agamben u svojoj analizi upućuje tako na anđela iz Dürerove Melankolije I iz 1514. godine. Pritom se poziva na poznato ikonologijsko tumačenje Panofskoga. Anđeo je shvaćen idejom umjetnosti. No, ono što izaziva posebnu pozornost jest Agambenov stav da Kleeov anđeo ne može biti svjedokom oluje napretka. To je ono što se kosi s Benjaminovim stavom. U 9. Povijesno-filozofijskoj tezi pokazuje se, naime, da između prošlosti i onoga nadolazećega više nema spone. Može biti riječi samo o posvemašnjem prekidu između tradicije i modernosti. Furija novoga stoga nužno mora biti apokaliptički udes povijesti. Agamben, naprotiv, vidi u umjetnosti nešto bitno spasonosno. (Giorgio Agamben, The Man without Content, Stanford University Press, Stanford – California, 1999., str. 64-71.) Utoliko je njegovo čitanje Benjaminove analize Kleeove slike mnogo više izvedeno hajdegerijanski negoli se to može na prvi pogled vidjeti. Radi se o postavci Heideggera o umjetnosti kao spasonosnome začetku drugoga početka. U opsesivnome bavljenju Kleeom pred kraj života, Heidegger je vidio ono isto što i u pjesništvu Hölderlina – mogućnost prebolijevanja metafizičkoga horizonta povijesti. Umjetnost mu je postala istinskom mogućnošću drukčijega mišljenja iz koje ono spasonosno omogućuje nadolazećega Boga s onu stranu čitave metafizičke tradicije. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Otvorenost i plavetnilo: S Heideggerom na putu prema drukčijoj umjetnosti“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014.)

Agamben tvrdi da anđeo koji povezuje figuru u Dürera i Kleea nije drugo negoli anđeo nemogućnosti veze između prošlosti (tradicije) i sadašnjosti (modernosti). Ali ta se nemogućnost pojavljuje samo zato što je vrijeme u modernome svijetu postalo mjerom vremena čitave povijesti. Bezuvjetni napredak u vulgarnoj ekstazi aktualnosti sve je stvari sveo na kvantitativnost i težinu onoga prolaznoga i promjenljivoga. Zato Agamben u Dürerovu anđelu prepoznaje bit melankolije, jer u njemu znanje ima prednost nad istinom, a volja za patnjom nastaje iz estetske prakse. Tako se svako stvaranje novoga zbiva kao već uvijek čin neprestanoga ponavljanja staroga. Problem koji otvara Agamben u svojem tumačenju nije više problem Benjamina. Umjesto razlike između povijesnoga i mesijanskoga vremena sada je sama razlika, ono stanje-između, dovedena u pitanje. Kraj povijesti s kojim dolazi anđeo Apokalipse najavljuje „novo“ vrijeme. No, što ako je to spasonosno vrijeme koje dolazi iz umjetnosti postalo i samo apokaliptičko? Što ako umjetnost više nema u sebi nikakve mogućnosti spasonosnoga obrata povijesnoga tijeka vremena? Upadljivom se čini istovjetnost boje u tumačenju dviju slika iz povijesti umjetnosti u kojima se pojavljuje lik anđela, u Dürera i Kleea. Nesumnjivo se radi o alegorijskome prikazu. Ikonologijski je bjelodano da je riječ o žuto-zlatnome preljevu boje. Izbor upravo tog tonaliteta ne samo da je simbolički konzistentan onome što izaziva osjećaj refleksivne tuge za prošlošću, nego se čak i ozračje slika pokazuje u prožetosti psihološkim dojmom ugasnuća i nestanka svjetlosti. Bez obzira na sve to, jedno preostaje odlučujućim za daljnje bavljenje alegorijom o anđelu, apokalipsi, melankoliji i vremenu. A to je da bez boje u simboličkome kontinuitetu s poviješću nema ni spasonosnoga vremena niti uopće ideje moderne i suvremene umjetnosti. S bojom se uzdižemo u nove dimenzije obezbožene zbilje.

Zaključak

Ako je istina alegorije u tome da je ona u prikazivoj neprikazivosti mističnoga iskustva, na što je pronicljivo uputio Scholem u analizi Benjaminova mišljenja, tada se ono spasonosno u slici anđela kao ideje umjetnosti ne skriva u prikazu niti u predstavi lika anđela, nego u onome što uopće omogućuje da nešto bude prikazano i predstavljeno kao simbol bestjelesnosti i čistoće. Anđeo apokalipse u Kleeovoj slici zadobiva svoju alegorijsku „tragikomičnost“ u tome što je njegova posljednja istina u nemogućnosti povratka i nemogućnosti odlaska. Njegovo je kretanje nalik onome iz Kafkine parabole o čovjeku kojeg težina sprečava da krene prema naprijed jer ga ujedno tjera prema natrag. Snažan pritisak sadašnjosti je toliki da je svako kretanje u oba smjera nemoguće. Tu prispodobu uzima Hannah Arendt za svoje tumačenje odnosa između tradicije i modernosti. (Hannah Arendt, Tradition and the Modern Age“, u: Between Past and Future: Six Exercises in Political Thought, The Viking Press, New York, 1961.)

Usuprot Agambenovoj vjeri u spasonosno nadolazeće iz same ideje umjetnosti, a to je nesumnjivo plod njegove, premda izričito neiskazane, okrenutosti Heideggerovome čitanju Kleeova slikarstva, čini mi se da je stvar u ovome. Kleeova se slika bavi sadašnjošću. Ona je alegorijski kontrapunkt ideji kako povratka u prošlost tako i usmjerenosti budućnosti. Anđeo raskolačenih očiju gotovo da nema više kamo. Gubitak orijentacije vremena proizlazi iz toga što bezuvjetna moć sadašnjosti ne pruža više nikakvu nadu u otkriće tradicije kao preporoda za modernu umjetnost. Jednako tako puko tehničko svođenje umjetnosti na funkciju napretka ne ostavlja mnogo izgleda za spasonosnu moć umjetnosti.

Slika je to, i tu je Agamben posve u pravu, simboličke sveze s Dürerom kao ishodištem melankoličnoga odnosa spram vremena. Što preostaje jest „višak imaginarnoga“. Ali taj „višak“ ujedno je svijest o „manjku“ mogućnosti u doba kada slika prelazi u stanje dematerijaliziranja. Boja kao kompozicija postaje konstrukcija tehno-slike s kojom svijet virtualno ima svoj „doživljaj“ i „privid“. Ali slikar više nema svoju boju. Umjetnost je u praiskonsko-nadolazećem smislu izgubila vjerodostojnost. Anđeo apokalipse u zlatno-žutome ozračju stoji sam usred ništavila. Ono savršeno funkcionira i kroz anđela gleda kako se povijest nepovratno odmiče od svojih ciljeva i svrha. Ovo je slika mesijanskoga vremena bez Posljednjega suda. Istinska „tragikomika“ povijesti naposljetku se pokazuje u tome da slika više ništa ne prikazuje suvremenicima tehnosfere. Umjesto nje još uvijek upečatljivo govori Benjaminova 9. Povijesno-filozofijska teza. Slika je tako postala jezikom apokalipse bez kraja, istinom koja oslobađa u otvorenosti tajne. Boja je tajne zlatno-žuta. S njom moderna umjetnost poput Kleeova Novoga Anđela lebdi iznad vlastitih granica.

(Poglavlje iz knjige: Platforme od struna: Estetika i suvremena umjetnost, u: TEHNOSFERA, sv. 3, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019.)

Paul Klee – Angleus Novus
Paul Klee – Angleus Novus

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026